Вы находитесь на странице: 1из 326

SKRIPTA:

Međunarono krivično pravo


Prof. dr Miodrag N. Simović

Međunarodno krivično pravo

1
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

Prvi deo
OPŠTA PITANJA MEĐUNARODNOG MATERIJALNOG KRIVIČNOG PRAVA
I - POJAM MEĐUNARODNOG MATERIJALNOG KRIVIČNOG PRAVA

Pravo kao društvena pojava može se posmatrati i doživljavati na više načina:


• Samo jedna u nizu mnogobrojnih društvenih pojava koje u tom slučaju pokušavamo
razlikovati od drugih pojava te vrste.
• Ogromna masa pravnih pravila kojima se uređuju raznorodni društveni odnosi.
• Sistem prava, kojeg treba razlikovati od pojma pravnog poretka. Naime, dok se
pravni poredak sastoji iz
o normativnog elementa - iz pravnih normi (opštih i pojedinačnih),
o faktičkog elementa - stvarnog ljudskog ponašanja
Pravni sistem je tvorevina koju čine
• pravne ustanove (institucije), kao niži, i
• pravne grane kao viši element tog sistema.

U pravnoj teoriji postoje razne podjele pravnih sistema, od kojih je za nas najvažnija ona
koja pravne sisteme dijeli na
• unutrašnje (pravni sistem određene države) i na
• međunarodni pravni sistem (sistem međunarodnog prava).
U okviru ovih sistema sva njihova pravna pravila sistematizuju se u određene pravne
grane, pa se tako međunarodna krivičnopravna pravila sistematizuju u granu
međunarodnog prava koja se naziva međunarodnim krivičnim pravom\ o čijem se pojmu i u
domaćoj krivičnopravnoj teoriji susreću različita tumačenja [1].
• Medunarodno krivično pravo određuje kao skup propisa medunarodne zajednice
država ili ugovora između pojedinih država kojima se radi zaštite medunarodnih
odnosa (međunarodnog mira i bezbjednosti čovječanstva) odreduju medunarodna
krivična djela i sankcije prema njihovim učiniocima. [2]
• Međunarodno krivično pravo predstavlja skup pravila i propisa sadržanih u aktima
međunarodne zajednice i ugovorima zaključenim između pojedinih zemalja kojima
se određuju međunarodna krivična djela i sankcije u cilju očuvanja međunarodnog
mira i bezbjednosti čovječanstva, kao i skup propisa kojima se predviđaju uslovi o
pružanju medunarodne pravne pomoći u pogledu primjene krivičnih sankcija prema
učiniocima krivičnih djela [3].
• Medunarodno krivično pravo određuje kao ukupnost krivičnopravnih normi vezanih
za međunarodne odnose [4].
• Značajna je i definicija prema kojoj međunarodno krivično pravo obuhvata "kako
međunarodnopravneaspekte krivičnog prava, tako i krivičnopravne aspekte
međunarodnog javnog prava. Osim toga, ono obuhvata i supranacionalno krivično
pravo koje je tek u nastajanju" [5]. Međunarodno krivično pravo se pravno
upotpunjuje kroz unutrašnje pravne sisteme na koji način se uspostavlja jedna nova
veza između država [6].

Poseban značaj ima odnos


• međunarodnog krivičnog prava prema međunarodnom javnom pravu, kao i odnos
• međunarodnog krivičnog prava i međunarodnog privatnog prava.

Kada govorimo o odnosu međunarodnog javnog i međunarodnog krivičnog prava, onda se,

2
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

prvenstveno, misli na njihove dodirne tačke, iako se ove dvije grane prava ponegdje i
suštinski razlikuju.
Na primjer, dok je u međunarodnom javnom pravu dovoljno postojanje načela nullum
crimen sine iure, za međunarodno krivično pravo nužno je načelo nullum crimen sine lege.
Uz to, direktna primjena međunarodnog prava može se samo izuzetno dozvoliti, i to samo
ukoliko unutrašnje pravo neko društveno negativno ponašanje ne predviđa kao krivično
djelo, a postoji opšta saglasnost da se radi o takvom djelu. To je jedan od načina stvaranja
supranacionalnog krivičnog prava[7].
No, ne bi se smjelo dozvoliti da načelo zakonitosti po svom kvalitetu bude lošije od onog
što važi u nacionalnom (unutrašnjem) krivičnom pravu[8]. Međunarodno javno pravo
prožima međunarodno krivično pravo duhom internacionalizma čime se ublažava
egoistička koncepcija apsolutnog suvereniteta država, a koncepcija medunarodnog
povezivanja dolazi do izražaja.[9]
Za odnos međunarodnog krivičnog prava i međunarodnog javnog prava možemo reći da je
to odnos prožimanja i dopunjavanja međunarodno krivično pravo ništa ne oduzima od
međunarodnog javnog prava, nego samo detaljnije razraduje pojedine njegove norme, i to
u domenu krivičnog prava i njegovih institucija[10].

Zajednička karakteristika međunarodnog krivičnog prava i međunarodnog privatnog


prava[11] je elemenat inostranosti, kao i pitanja koja se odnose na državljanstvo, državnu
teritoriju, lexfori i sl.
Pri tome, treba imati u vidu i uticaj međunarodnog javnog prava na međunarodno privatno
pravo i međunarodno krivično pravo, prije svega putem odgovarajućih konvencija.
S druge strane, većina normi međunarodnog privatnog prava spada u privatno pravo, dok
međunarodno krivično pravo u cijelosti spada u kategoriju javnog prava.
Pored toga, međunarodno krivično pravo je po svojoj prirodi obavezno pravo (ius cogens),
dok u međunarodnom privatnom pravu postoji autonomija volje.
"U međunarodnom krivičnom pravu domaći sud primjenjuje lex fori, dok u međunarodnom
privatnom pravu iješavajući sukob zakona, domaći sud može doći u situaciju da na
određeni privatnopravni odnos primijeni strani zakon. U međunarodnom privatnom pravu
primaran je izbor zakona koji na jedinstven način, a radi pravne sigurnosti, reguliše
određeni privatnopravni odnos u široj zajednici. U međunarodnom krivičnom pravu važno je
da neko krivično djelo bude inkriminisano u svim državama ili bar u većini država, kako
eventualni učinilac ne bi migracijom iz jedne u drugu državu izmakao gonjenju"[12].

zbog svoje nedovoljne izgrađenosti, vrlo često oslonac traže i nalaze u unutrašnjem
materijalnom krivičnom pravu pojedinih zemalja ili što, kao u slučaju ICTY, sam Tribunal
mora da rešava mnoga teška pitanja opšteg dijela, predstavlja samo specifičnost ove grane
medunarodnog prava. No, u tom smislu i unutrašnje materijalno krivično zakonodavstvo
ima izvjesne speciflčnosti, zbog kojih nije samo sebi dovoljno već se u svojoj primjeni
nužno mora naslanjati na međunarodno pravo.

Tako, na primjer, domaći sud koji sudi za krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih
zarobljenika (iz člana 175 KZBiH) nužno se mora oslanjati na pravila međunarodnog prava
prilikom donošenja odluke u svakom konkretnom slučaju. Ovo zbog toga što dispozicija tog
krivičnog djela ima blanketni karakter, s obzirom na to da optuženi može odgovarati za ovo
krivično djelo samo ako je, kršeći pravila međunarodnog prava, prema ratnim
zarobljenicima naredio ili učinio koje od djela navedenih u članu 175 pomenutog zakona.
Kako vidimo, domaći zakonodavac u zakonskom biću ovog krivičnog djela samo pominje
"pravila međunarodnog prava", ne precizirajući pri tom koja su to pravila, a naročito ne
navodeći njihovu konkretnu sadržinu. Stoga se može zapaziti kako se i unutrašnje
materijalno krivično pravo nužno naslanja na medunarodno pravo u svojoj primjeni, što nije
smetnja da se ono izdvoji u zasebnu granu prava i tako izloži.

3
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

Iz iznesenih razloga, dakle, navedene dvije velike grupe pravila međunarodnog krivičnog
prava, iako međusobno zavisne, mogu se izdvojiti u zasebne grane tog prava i tako
izlagati, mada u pravnoj nauci o ovom pitanju postoji i suprotno shvatanje23.

Sada je potrebno odrediti pojam medunarodnog materijalnog krivičnog prava. U vezi sa tim
pitanjem za potrebe ovog rada pod tim pojmom podrazumijevaćemo specifične odredbe
materijalnopravne prirode (materijalnopravna pravila) sadržane u medunarodnim opštim
pravnim aktima, te u nacionalnim krivičnim zakonodavstvima, kojima su uređeni osnovna
načela i instituti opšteg dijela krivičnog prava na međunarodnom nivou, kao i obilježja
pojedinih međunarodnih krivičnih djela u užem smislu. "Ako bi se postavilo pitanje šta
imamo međunarodno u ovom dijelu sadržaja, onda se može reći da pridjev međunarodni
ne mora da bude vezan samo za izvore prava, nego to može da bude i objekat, a to su
upravo oni krivičnopravni predmeti koji u sebi sadrže elemenat inostranosti. Pravila koja
važe za te predmete, premda su sadržana u nacionalnom zakonu, stvorena su uz uzimanje
u obzir medunarodnih relacija, sa međunarodnim elementima kao faktičkim."24
Kada na ovaj način određujemo pojam međunarodnog materijalnog krivičnog prava, još
jednom napominjemo da to činimo za potrebe ovog rada, te ističemo da u vezi sa tim
pojmom postoje i druga shvatanja. Svako od tih shvatanja, pri određivanju ovog pojma,
polazi od predmeta njegovog proučavanja. Prema jednom od tih shvatanja, koje je dugo
bilo dominantno, pod tim pojmom se podrazumijevalo rešavanje pitanja prostornog važenja
nacionalnih krivičnih zakona. Ovo shvatanje, dakle, polazi od toga da je predmet
proučavanja međunarodnog krivičnog prava rešavanje sukoba između nacionalnih krivičnih
zakona. Prema drugom shvatanju, sadržaj ovog pojma obuhvata skup
međunarodnopravnih akata iz kojih, za države koje su ih prihvatile, proizilaze obaveze da u
svom zakonodavstvu odredena ponašanja propišu kao krivična djela i predvide kazne za
njih. Postoje i shvatanja koja ovaj pojam proširuju na pitanja ekstradicije, pružanja
medunarodne krivičnopravne pomoći, te priznavanja odluka stranih sudova donijetih u
krivičnim predmetima.
Na kraju ako bi ukratko rezimirali šta čini sadržaj međunarodnog krivičnog prava, onda su
to: odgovarajuće norme međunarodnog javnog prava (određeni međunarodni zločini, prava
i slobode čovjeka, imuniteti, medunarodna jurisdikcija), zatim odredene norme iz
regionalnog međunarodnog javnog prava (pravo Evropske unije, anglosaksonsko pravo),
kompleks normi nacionalnog krivičnog prava postuliran međunarodnim konvencijama, kao i
odredbe nacionalnog krivičnog zakona o granicama represivne vlasti države, te kompleks
procesnopravnih normi (pružanje pravne pomoći), kao i pitanje dejstva stranih sudskih
presuda i stranih procesnih radnji[13]. Međunarodnom pravu je imanentno da služi kao
sredstvo koordinacije i kontrole određenih društvenih odnosa i procesa u medunarodnoj
zajednici, kako bi se omogućilo funkcionisanje svjetske privrede i obezbijedio svjetski mir.
[14] Međutim, treba naglasiti da određeni elementi koordinacije i kompromisa nisu isključeni
ni iz unutrašnjeg pravnog poretka (u vrijeme klasnih borbi), kao što ni iz međunarodnog
poretka nisu isključeni svi prinudni elementi, ali je činjenica da je međunarodno pravo u
principu pravo koordinacije, a unutrašnje pravo - pravo subordinacije[15].
Pored ovih napomena, treba istaći kako se način na koji smo naprijed odredili
međunarodno materijalno krivično pravo odnosi na taj pojam kao granu međunarodnog
prava. Mi ćemo, dakle, u nastavku naše izlaganje ograničiti na međunarodno materijalno
krivično pravo shvaćeno u tom smislu.
Međutim, izrazom medunarodno materijalno krivično pravo se, kao i u slučaju nacionalnog
krivičnog materijalnog prava, može odrediti i nauka tog prava. U tom smislu međunarodno
materijalno krivično pravo bi za predmet imalo naučnu obradu krivičnopravnih pojmova i
instituta, njihovu sistematizaciju, ali i izlaganje ne samo o tom pravu kakvo ono u datom
trenutku jeste (izlaganje de lege lata) već i kakvo bi, u cilju njegovog poboljšanja, trebalo da
bude (izlaganje de lege ferenda) radi uspješnije borbe sa raznim oblicima kriminaliteta na

4
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

međunarodnom planu.
Kada smo naprijed određivali pojam međunarodnog materijalnog krivičnog prava ukazali
smo na specifičnost njegovih pravila. Ta specifičnost ogleda se u činjenici da sve do
nedavno ova pravila nisu mogla biti pronađena na jednom mjestu, u nekom jedinstvenom
pravnom aktu (kao u slučaju odgovarajućih zakona u unutrašnjem pravu država), već su
bila sadržana u pravnim aktima pojedinih ad hoc međunarodnih krivičnih tribunala.

Donošenjem i usvajanjem Rimskog statuta ICC učinjen je veliki korak naprijed u tom
pogledu, jer taj statut, kako ćemo vidjeti, sadrži odredbe o najvažnijim institutima ove grane
prava (o osnovnim načelima, krivičnom djelu, krivičnoj odgovornosti, vinosti, zabludi, o
nekim krivičnim sankcijama). Istina, ne može se reći da su te odredbe do kraja razvijene, ali
je vjerovatno upravo zbog toga zadatak nauke međunarodnog materijalnog krivičnog prava
da ukaže na te nedorečenosti i predloži iješenja za njihovo poboljšanje u budućnosti.
Ovako određena sadržina pojma medunarodnog materijalnog krivičnog prava određuje i
sadržinu našeg daljeg izlaganja. U nastavku ćemo to izlaganje usmjeriti na izvore, osnovna
načela tog prava i osnovne institute njegovog opšteg dijela, dok ćemo u posebnom dijelu
izložiti obilježja samo međunarodnih krivičnih djela u užem smislu, tj. onih djela kod kojih su
njihov međunarodni karakter i zainteresovanost međunarodne zajednice posebno izraženi
(to su sljedeća krivična djela: genocid, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, a
odgovarajuću pažnju posvetićemo i krivičnom djelu agresije, tj. problemima koji se u
medunarodnoj zajednici pojavljuju u vezi sa njegovim obilježjima)[16].
Međutim, prije nego što pređemo na ovaj osnovni dio našeg izlaganja, u uvodu ćemo
napraviti kratak istorijski osvrt na osnovne prepreke koje su stajale na putu razvoja ove
grane prava, kao i na sam njen razvoj.

H - PREPREKE U RAZVOJU MEĐUNARODNOG MATERIJALNOG KRIVIČNOG PRAVA


Međunarodno krivično pravo se sporo, ali sistemski, a u posljednjim decenijima XX vijeka i
ubrzanije oblikuje iz početnih međudržavnih odnosa povodom krivičnih djela s elementima
inostranosti u samostalno pravo medunarodne zajednice koje ima sve više univerzalnih
karakteristika[17]. Iako se danas može govoriti o postojanju ove grane međunarodnog
prava[18], potrebno je istaći kako je do stvaranja pravnih ustanova unutar nje došlo tek u
skorije vrijeme.[19] Krivično pravo je bilo "sve donedavna strogo teritorijalno i nacionalno;
unutar svojih granica države su imale isključivo pravo da zakonom predvide koja se djela
smatraju krivičnim, da propišu sankcije, štiteći na taj način interese i bezbjednost svojih
građana i svoju političku organizaciju"[20].

Postoje dva razloga za to koji su, u stvari, predstavljali svojevrsne prepreke u razvoju ovog
prava. Jedan od tih razloga je, u suštini, pravne prirode, jer mu u pozadini stoji određeno
pravno učenje, dok je drugi razlog političke naravi[21].
Prvi razlog predstavlja učenje o suverenosti država čije osnove su postavljene još u XVI
vijeku. Njegov tvorac je francuski pravnik i politički teoretičar Žan Boden, koji je svoju teoriju
o suverenosti iznio u svom djelu "Šest knjiga o republici", 1576. godine. On suverenost
defmiše kao "najvišu vlast nad podanicima i građanima, koja nije ograničena zakonima", pri
čemu glavnu sadržinu suverenosti čini "vlast donošenja zakona svojom slobodnom ničim
nevezanom voljom".[22] Kako vidimo, glavna sadržina ovog pojma je nezavisnost u
donošenju zakona, kojom su obuhvaćena i ostala obilježja suverenosti (neotudivost i
nedjeljivost). Određena ovako, suverena vlast je, što je od posebnog značaja za pitanje
kojim se bavimo, značila isključivo pravo državnog suverena na određivanje radnji koje se
imaju smatrati krivičnim djelima, kao i koje sankcije za ta djela mogu biti izrečene. Na ovaj
način suština suverenosti je određena negativno (kao nezavisnost državne vlasti od bilo
kog drugog), mada je Boden u svojim razmatranjima ovog pojma taj pojam određivao i

5
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

pozitivno[23].
Razvoj ideje o državnoj suverenosti od tada se može pratiti u tri faze[24] o kojima govori
Kittichaisaree u svojoj knjizi "Međunarodno krivično pravo". Na ovom mjestu ukratko ćemo
izložiti taj razvoj prema knjizi navedenog autora[25].
U prvoj fazi njenog razvoja rimski papa i car Svetog rimskog carstva predstavljali su
apsolutnu vlast u Evropi pod tim carstvom[26]. Tridesetogodišnji rat između nekoliko
evropskih sila (1618-1648) završen je Vestfalskim mirom 1648. godine koji je doveo do
pojave suverenih država u Evropi. Njihovi vladari prihvatili su i branili teoriju o suverenosti
kako bi se oslobodili papske vlasti, pri čemu je u tom procesu supremacija njihove vlasti
najprije bila obrazlagana njenim božanskim porijeklom, a zatim apsolutnom vlašću države.
Dakle, države i njihovi vladari su u vršenju svoje vlasti unutar granica države bili
apsolutno[27] slobodni i nezavisni kako na unutrašnjem, tako i na spoljašnjem planu.
Suština tog procesa (procesa oslobadanja od vrhovne papske vlasti) ogledala se u prelazu
sa supremacije Boga na supremaciju države, tj. od supremacije prirodnog prava na
pozitivizam u međunarodnom pravu. Ovaj pozitivizam je značio da je obavezujuće pravo u
međunarodnoj zajednici postalo ono pravo oko kojeg su se sve države, ili većina njih,
složile kroz običaje i praksu u njihovim međunarodnim odnosima[28]. U periodu od 1648.
do 1815. godine međunarodno pravo obuhvatalo je pravila nemiješanja u poslove drugih
država. Na kongresu u Beču, 1815. godine, države učesnice tog kongresa složile su se oko
toga da zabrane trgovinu robljem i piratstvo na otvorenom moru, te su se obavezale da će
krivično goniti učinioce ovakvih krivičnih djela, i to svaka prema svom unutrašnjem pravu.
Suverenost je, u suštini, u pravnom smislu značila sljedeće: suveren u državi imao je
isključivo pravo vršenja vlasti unutar granica državne teritorije; u međusobnim odnosima
države su tretirane kao pravno jednake; države su mogli obavezivati samo oni
međunarodni ugovori, običaji i opšta načela prava koje su one priznale[29].
Ovako postavljena pravila svoju potvrdu dobiće mnogo godina kasnije od strane Stalnog
suda međunarodne pravde, koji je u slučaju Lotus, u sporu između Francuske i Turske, u
svojoj odluci iz 1927. godine, između ostalog, naglasio da međunarodno pravo reguliše
odnose između nezavisnih država. Ograničenje koje međunarodno pravo postavlja ovom
načelu odnosi se na to da države svoju suverenu vlast u bilo kom obliku ne mogu vršiti na
teritoriji druge države.
Druga faza u kojoj dolazi do svojevrsnog oživljavanja doktrine o suverenosti država
nastupa usvajanjem Povelje Ujedinjenih nacija poslije Drugog svjetskog rata. Prema članu
2 stav 1 te povelje, organizacija Ujedinjenih nacija zasnovana je na načelu suverene
jednakosti svojih članica, dok stav 7 istog člana zabranjuje miješanje u unutrašnje stvari
bilo koje države. Na ovaj način, doktrina o suverenosti država dobila je svojevrsno
međunarodnopravno priznanje u najvišem pravnom aktu Ujedinjenih nacija.
Najzad, treća faza, u kojoj se ukazuje i zagovara važnost državne suverenosti, nastupa
pedesetih i šezdesetih godina XX vijeka. Nove afričke i azijske države, nastale u procesu
dekolonizacije koji je dalje ojačao doktrinu suverenosti država, oštro su kritikovale bilo
kakav oblik miješanja u njihove unutrašnje poslove.
Ovo kratko podsjećanje na razvoj i praktičnu primjenu učenja o suverenosti država za nas
je od važnosti jer se na osnovu njega, između ostalog, može razumjeti zašto je dosta kasno
u međunarodnom pravu došlo do pojave da se pojedina ponašanja međunarodnim
propisima određuju kao krivična djela (zločini), kao i da njihovi učinioci pred međunarodnim
ad hoc tribunalima budu osuđeni za ta djela. Naime, učenje o suverenosti država nužno je
za posljedicu imalo to da su isključivo suverene države u svojim pravnim porecima mogle
propisivati koja djela se imaju smatrati krivičnim djelima, te uređivati ostale institute
materijalnog krivičnog prava. Tek po završetku Drugog svjetskog rata, kada su osnovana
dva međunarodna ad hoc krivična tribunala, po prvi put u istoriji na međunarodnom nivou
određena djela bila su propisana kao krivična djela, određene su kazne za njih i utvrdena
načela medunarodnog krivičnog prava. Ova načela predstavljaće kasnije osnovu Komisiji
Ujedinjenih nacija za međunarodno pravo da 1950. godine formuliše sedam principa, od

6
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

kojih jedan sadrži krivična djela (zločine protiv mira, ratne zločine i zločine protiv
čovječnosti), dok se ostali odnose na odredena opšta načela krivične odgovornosti,
saučesništvo i druga krivičnopravna pitanja.
Međutim, pored pravne doktrine o suverenosti država, i razlozi političke prirode bili su
prepreka u razvoju međunarodnog krivičnog prava[30]. Naime, u istoriji su zabilježeni
slučajevi kada su moćne države iz svojih političkih interesa znale blokirati ovaj proces[31].
Primjer koji slikovito pokazuje kako su razlozi političke prirode bili prepreka u razvoju
medunarodnog krivičnog prava pruža nam slučaj koji je vezan za Prvi svjetski rat. Naime,
po završetku tog rata savezničke sile, članom 227 Versajskog ugovora, javno su optužile
njemačkog cara Viljema II "za najvišu povredu međunarodnog morala i osveštenog
poštovanja ugovora" [32], zbog čega je bilo predviđeno i formiranje specijalnog suda koji bi
sudio ovom njemačkom vladaru. Medutim, do toga nije došlo, jer je Holandija, na čiju
teritoriju je car izbjegao, jednostavno odbila da izvrši njegovu ekstradiciju.
m - RAZVOJ MEĐUNARODNOG MATEBUALNOG KRIVIČNOG PRAVA
Dosadašnje izlaganje pokazuje kako je do pojave međunarodnog krivičnog prava došlo
dosta kasno. Njegovi temelji su, kako se ističe u nauci, udareni kroz kodifikaciju Nirnberških
principa i defmisanje novih krivičnih djela[33]. Ove činjenice su istovremeno razlog zbog
kojeg smo najprije govorili o preprekama koje su stajale na putu razvoja ove pravne
discipline, jer one, po logici stvari, ne predstavljaju sam razvoj tog prava. Otuda potreba da
se o njima govori odvojeno od samog razvoja međunarodnog materijalnog krivičnog
prava[34]. Razvoj ove grane prava može se pratiti u dva odvojena pravca. Jedan od njih
odvijao se kreiranjem statuta posebnih ad hoc tribunala i ICC, dok se drugi pravac odnosio
na razne međunarodne opšte pravne akte (konvencije, paktove) sa krivičnopravnom
sadržinom, kojima su države njihove članice prihvatale obavezu da u domaćem krivičnom
zakonodavstvu izvrše inkriminaciju određenih ponašanja u raznim oblastima života. Stoga
će izlaganje koje slijedi u nastavku pratiti ova dva pravca[35]
3.1. Statuti međunarodnih krivičnih tribunala od značaja za razvoj medunarodnog
materijalnog krivičnog prava
3.1.1. Statuti Nirnberškog tribunalai Tribunalau Tokiju
Strahote nacističkog sistema, koje su se između ostalog ogledale u sistematskom i
planskom istrebljenju čitavih naroda, bile su povod da se još u toku Drugog svjetskog rata
od strane savezničkih sila pristupi donošenju odluke o sudenju i kažnjavanju lica
odgovornih za izvršene zločine. Početni korak u tom pravcu preduzet je na Moskovskoj
konferenciji 1943. godine, na kojoj su vlade SAD, Ujedinjenog Kraljevstva, SSSR-a i Kine
donijele odluku da će ratni zločinci čija djela nisu vezana za određeno geografsko područje
biti kažnjeni zajedničkom odlukom savezničkih vlada. Nakon konferencije u Postdamu
1945. godine, na kojoj su savezničke sile potvrdile svoju riješenost da što prije dođe do
ostvarenja ciljeva postavljenih na Moskovskoj konferenciji, 8. avgusta 1945. godine, na
konferenciji u Londonu potpisan je Sporazum o ustanovljenju Međunarodnog vojnog
tribunala[36] i kažnjavanju glavnih ratnih zločinaca evropskih osovinskih sila. Ovom
sporazumu pridodat je Statut Medunarodnog vojnog suda, koji je od važnosti zbog toga što
je njime po prvi put na međunarodnom planu došlo do propisivanja određenih krivičnih
djela[37]. Prilikom iznalaženja pravnog osnova za suđenje nacističkim vodama, autori
Statuta Nirnberškog tribunala pošli su od medunarodnih akata legislativnog karaktera -
Haških i Ženevskih konvencija, Brijan- Kelogovog pakta i Versajskog ugovora, kao i
dvostranih ugovora Njemačke sa Holandijom, Danskom, Luksemburgom i SSSR-om iz
1926, 1929. i 1939. o mirnom iješavanju sporova i nenapadanju. S tim u vezi, od posebne
je važnosti član 6 Statuta, jer su njime bile propisane tri kategorije krivičnih djela:
(1) Zločini protiv mira[38]. Ovi zločini su svojim obilježjem obuhvatali radnje planiranja,
pripremanja, započinjanja ili vođenja agresivnog rata kojima se krše međunarodni ugovori,
sporazumi ili jemstva, odnosno učešće u zajedničkom planu ili zavjeri radi izvršenja nekog
od naprijed navedenih djela.
(2) Ratni zločini. Ova kategorija krivičnih djela obuhvatala je kršenja zakona i običaja

7
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

ratovanja. U Statutu je, s tim u vezi, propisano da ovo krivično djelo, između ostalog,
uključuje, ali i da nije ograničeno na sljedeće radnje: ubistvo, zlostavljanje, deportaciju
civiinog stanovništva sa okupirane teritorije radi prinudnog rada ili ostvarenja drugog cilja,
ubistvo ili zlostavljanje ratnih zarobljenika ili lica na moru, ubijanje talaca, pljačkanje javne ili
privatne imovine, te obijesno razaranje gradova, varoši ili sela koje nije opravdano vojnim
potrebama.
(3) Zločini protiv čovječnosti. Ovo krivično djelo, za koje je odgovornost mogla postojati i
ako je učinjeno za vrijeme mira, takođe je obuhvatalo više radnji kao oblika njegovog
izvršenja. Tako su ovo krivično djelo predstavljali ubistvo, istrebljenje, porobljavanje,
deportacija i druge radnje protiv civilnog stanovništva, prije ili u toku rata, odnosno progon
na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ako su preduzeti prilikom izvršenja ili u vezi sa
izvršenjem nekog od krivičnih djela iz nadležnosti Nirnberškog tribunala.
Statut Nirnberškog tribunala je prvi međunarodni dokument koji je objedinio sve tada
poznate oblike međunarodnih krivičnih djela protiv humanosti i međunarodnog prava.[39]
Pored već profilisanih i opštepriznatih međunarodnih krivičnih djela, ratnih zločina, Statut je
predvidio i dvije, uslovno nove, kategorije međunarodnih delikata - zločin protiv mira i zločin
protiv čovječnosti[40]. Doduše, sva ova djela nisu pojedinačno propisana, već grupno, sa
nedovoljno konciznim formulacijama. Većina od opisanih radnji izvršenja, koje čine
supstancu navedenih krivičnih djela, međusobno se prožimaju i prelivaju, stvarajući
poteškoće oko uzajamnog razgraničavanja, kako po vrsti tako i po obimu odgovornosti,
koju, svaka od kategorija propisanih delikata, nosi sa sobom[41]. Time se, naravno, nikako
ne umanjuje njihov ukupni kvalitet.
Statut ne pominje izričito genocid, ali ga deskriptivno postavlja unutar jedne šire pravne
kategorije - zločin protiv čovječnosti[42]. Ako se uporedi opis radnje ovog zločina sa
definicijom genocida, u kasnije usvojenoj Konvenciji o genocidu iz 1948. godine, može se
zaključiti da je ova konvencija, u pogledu osnovnih elemenata genocida, preuzela iješenja
iz Statuta Nirnberškog tribunala, tj. odredila ga na skoro isti način na koji je u Statutu
određen zločin protiv čovječnosti[43]. U tom smislu, zločin protiv čovječnosti predstavlja
normativni preludijum i idejni okvir genocida[44].
Definicija zločina protiv čovječnosti, onako kako je data u Statutu Nirnberškog tribunala,
sadrži važne elemente koji su važniji od samih opisa radnji imanentnih kasnijem krivičnom
pojmu genocida. Radnje izvršenja zločina protiv čovječnosti uglavnom se mogu naći u
opisima ostala dva delikta iz člana 6 Statuta, posebno kada su u pitanju ratni zločini7. Ta
djela su pravno sankcionisana i zastupljena u haškim i ženevskim konvencijama i nisu
uopšte sporna. Međutim, ni u jednom međunarodnom dokumentu prije nirnberškog Statuta,
ta nedjela nisu okvalifikovana kao protivpravna zbog toga što su učinjena na "rasnoj,
političkoj i vjerskoj osnovi" (član 6 tačka c) Statuta). Sljedeća važna karakteristika defmicije
zločina protiv čovječnosti odnosi se na njegovu vremensku dimenziju. Iako se u tekstu
decidirano ne određuje da se ovi zločini mogu vršiti u miru i u ratu, iz formulacije "prije ili za
vrijeme trajanja rata" se može izvesti takav zaključak[45]. Najzad, posebno je značajno i to
što se kod odredbe zločina protiv čovječnosti uspostavlja princip supremacije
međunarodnog prava u odnosu na nacionalna zakonodavstva. U dijelu paragrafa tačke c)
člana 6 Statuta određeno je da se nadležnost Tribunala propisuje za bilo koje "zločine iz
nadležnosti suda...bez obzira da li se time vrše ili ne vrše povrede zakona one zemlje gdje
su zločini izvršeni"[46]. Ovaj princip će biti ugrađen u pojam genocida i predstavljaće jednu
od njegovih najvažnijih karakteristika[47].
Osim po propisivanju navedenih krivičnih djela, Statut Nimberškog tribunala dalje je od
značaja i po tome što je u članu 7 propisano da službeni položaj optuženog lica, bez obzira
da li se radi o šefu države ili vladinom službeniku, ovoga ne oslobada od odgovornosti niti
se može uzeti kao olakšavajuća okolnost. U članu 8 Statuta propisano je da činjenica da je
optuženi neko od krivičnih djela iz nadležnosti Tribunala učinio na osnovu naredbe svog
nadređenog, optuženo lice ne oslobađa od odgovornosti, ali se može uzeti kao
olakšavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne ako Tribunal utvrdi da interesi

8
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

pravičnosti to zahtijevaju. Najzad, u pogledu krivičnih sankcija, Tribunalu je članom 27


Statuta dato ovlašćenje da optuženog, koji je oglašen krivim za neko od krivičnih djela iz
nadležnosti Tribunala, može osuditi na smrtnu kaznu ili drugu kaznu za koju smatra da je
pravedna61.
Suđenje "glavnim ratnim zločincima" je otpočelo 18. oktobra 1945. godine u Berlinu, a onda
se od 20. novembra 1945. odvijalo u Nirnbergu, gdje je između 30. septembra i 1. oktobra
1946. godine izrečena i objavljena presuda, koja je sadržavala 12 smrtnih kazni, tri kazne
doživotnog zatvora, tri vremenske zatvorske kazne i tri oslobođenja od optužbe.[48]Pored
toga, određene njemačke organizacije (pravna lica - kolektiviteti) proglašene su za
zločinačke: SS (elitne njemačke partijsko-vojne jedinice, zaštitni odredi), SD (služba
bezbjednosti), Gestapo (tajna državna policija) i vodeći organ NSDAP (nacional-
socijalistička njemačka radnička partija)[49]. "Ovim je, u stvari, promovisan i poseban oblik
krivične odgovornosti pravnih lica, tj. organizacija, odnosno određenih taksativno i
limitativno nabrojanih kolektiviteta, što je više imalo posredno dejstvo, jer je svako lice za
koje su postojali dokazi da je bilo član neke od zločinačkih organizacija, moglo da na
temelju toga bude optuženo, ali je u praksi, ipak, zahtijevano da se dokaže njegova lična
odgovornost za određen zločin, jer samo po sebi članstvo, ipak, nije tretirano kao delikt sa
stanovišta krivičnog prava. Međutim, ono je bilo osnov za tzv. postupak denacifikacije, što
se, u stvari, svodilo na sužavanje inače garantovanih građanskih prava u određenom
vremenskom periodu, odnosno uskraćivanje određenih građanskih prava, zabranu vršenja
određenih dužnosti i službi, nametanje određenih posebnih obaveza i sl."[50]
Po ugledu na ovaj tribunal bio je osnovan i Međunarodni vojni tribunal za Daleki istok, sa
sjedištem u Tokiju. Međutim, za razliku od Nirnberškog tribunala koji je bio osnovan
ugovorom između Savezničkih sila, Tribunal u Tokiju osnovan je 19. januara 1946. godine,
proklamacijom vrhovnog komandanta savezničkih snaga za Daleki istok američkog
generala Daglasa MekArtura (Douglas MacArtur), prema nacrtu koji je napravio američki
pravnik Kinan (Keenan), a koji je potom postavljen za glavnog tužioca pred tim sudom. I
ovaj tribunal je bio nadležan da sudi za tri grupe krivičnih djela, i to najvišim japanskim
oficirima, političarima i diplomatama. On se najviše bavio ratnim zločinima koji su, i inače,
saveznike najviše pogađali, a to su ratni zločini protiv ratnih zarobljenika, koje su Japanci
široko praktikovali. Grupu A su predstavljala krivična djela protiv mira koja su, u bitnom, bila
određena na način na koji je to učinjeno i u Statutu Nirnberškog tribunala. Grupu B su činili
ratni zločini koji su, kao i u slučaju Statuta Nirnberškog tribunala, obuhvatali kršenja zakona
i običaja ratovanja. Najzad, grupu C su činili zločini protiv čovječnosti kod kojih, u odnosu
na Statut Nirnberškog tribunala, nije bio predviđen progon na vjerskoj osnovi. U
subjektivnom pogledu, zahtijevano da su odgovorna lica imala saznanja ili, makar, da iz
nehata nisu znala da se u odnosu na zarobljenike vrše zloupotrebe.
Važnost ovih ad hoc sudova, a posebno Nirnberškog tribunala[51], leži u činjenici da njegov
statut, kao i kasnija tzv. Nirnberška presuda, sadrže niz načela koji su Rezolucijom broj
95(1) od 11. decembra 1946. godine potvrđeni od strane Generalne skupštine Ujedinjenih
nacija, kao opštevažeća načela međunarodnog prava. Iako smo neke od njih već izložili, u
nastavku ćemo navesti sva ta načela, kako su utvrđena pomenutom rezolucijom Generalne
skupštine Ujedinjenih nacija. Riječ je o sljedećim načelima: (1) svako lice koje učini djelo
koje predstavlja krivično djelo po međunarodnom pravu, odgovorno je za njega i za to djelo
se kažnjava; (2) činjenica da nacionalno zakonodavstvo ne propisuje kaznu za djelo koje
predstavlja krivično djelo po međunarodnom pravu, ne oslobađa njegovog učinioca od
odgovornosti po međunarodnom pravu; (3) činjenica da je neko lice učinilo djelo koje
predstavlja krivično djelo po međunarodnom pravu, djelujući kao šef države ili kao
odgovorno lice vlade, ne oslobađa ga od odgovornosti po međunarodnom pravu; (4)
činjenica da je neko lice djelovalo po naredenju njegove vlade ili pretpostavljenog, ne
oslobađa to lice od odgovornosti po međunarodnom pravu, pod uslovom da je u stvarnosti
imalo mogućnost izbora. U Rezoluciji je, u njenom engleskom tekstu, ovaj uslov izražen
sljedećim riječima: ("„.provided a moral choice was in fact possible to him")\ (5) svako lice

9
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

optuženo za krivično djelo po međunarodnom pravu, ima pravo na pravično suđenje; (6)
sljedeća krivična djela su kažnjiva kao krivična djela po medunarodnom pravu: a) zločini
protiv mira. U ova krivična djela spadaju: planiranje, pripremanje, pokretanje i preduzimanje
agresije ili rata kojima se krše međunarodni ugovori, sporazumi ili jemstva, kao i
učestvovanje u zajedničkom planu ili zavjeri upravljenim na činjenje nekog od navedenih
krivičnih djela; b) ratni zločini. U ova krivična djela spadaju iste one radnje koje smo već
naveli kada smo govorili o ratnim zločinima prema Statutu Nirnberškog tribunala; c) zločini
protiv čovječnosti. I ova krivična djela su, u osnovi, određena na način na koji je to bilo
učinjeno u Statutu Nirnberškog tribunala; (7) saučesništvo u izvršenju zločina protiv mira,
ratnih zločina ili zločina protiv čovječnosti takođe predstavlja krivično djelo po
medunarodnom pravu.
Ova načela su naknadno bila formulisana od strane Komisije Ujedinjenih nacija za
medunarodno pravo, a zatim prihvaćena od Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, 12.
decembra 1950. godine[52].
3.1.2. Statut Medunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju
Nakon završetka rada Nirnberškog tribunala i Tribunala u Tokiju, nastupilo je višegodišnje
zatišje u pogledu osnivanja ovakvih ad hoc tribunala, koje će potrajati sve do prve polovine
devedesetih godina prošlog vijeka. Tada će Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija, u vezi
sa ratnim događanjima na teritoriji bivše SFRJ, najprije osnovati ICTY. To je učinjeno
Rezolucijom Savjeta bezbjednosti broj 808 od 22. februara 1993. godine. Nakon toga, ovaj
organ Ujedinjenih nacija je, razmotrivši Izvještaj generalnog sekretara Ujedinjenih nacija,
na sjednici od 27. maja 1993. godine donio Rezoluciju broj 827 kojom je jednoglasno
usvojen Statut ovog međunarodnog krivičnog tribunala[53].
Statut Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju propisuje četiri vrste krivičnih
djela (čianovi 2-5 Statuta):
- teška kršenja Ženevskih konvencija od 1949. godine68;
Rezolucije koje se odnose na Statut: rezolucija broj 1503 od 28. avgusta 2003,
rezolucija broj 1504 od 4. septembra 2003. i rezolucija broj 1504 od 26. marta 2004.
godine.
Statut ICTY donio je Savjet bezbjednosti pa ga, prema tome, jedino Savjet može
mijenjati i dopunjavati. Rezolucijom 1166 (1998.) od 13. maja 1998. godine dodato je
treće pretresno vijeće i troje novih sudija. Saglasno tome, izmijenjeni su i dopunjeni
čl. 11,12 i 13 Statuta ICTY.
Rezolucijom 1329 (2000.) od 30. novembra 2000. godine osnovana je grupa ad litem
sudija u ICTY i povećan broj sudija u žalbenim vijećima ICTY i ICTR "kako bi
omogućio narodnim tribunalima da svoj rad što brže privedu kraju". U skladu s tim
izmijenjeni su i dopunjeni čl. 12,13 i 14 Statuta ICTY. To je učinjeno na zahtjev
predsjednika ICTY i ICTR.
Rezolucija 1411 od 17. maja 2002. godine tiče se samo pitanja dvostrukog
državljanstva sudija. Član 12 Statuta dopunjen je stavom 4.
68 U dokumentima humanitarnog prava postoje odredene odredbe o obavezama
država da obezbijede krivične sankcije i gonjenje pojedinaca za ozbiljne povrede
ljudskih prava. Medutim, stroga razlika je napravljena izmedu "teških povreda" i
ostalih povreda.
Sistem "teških povreda" sadižan je u četiri Ženevske konvencije iz 1949. i Protokolu
I, a primjenjuje se isključivo na medunarodne oružane sukobe. Po ovom sistemu,
svaka država ugovornica mora da traga za pojedincima odgovornim za teške
povrede Konvencija ili Protokola broj 1 "bez obzira na državljanstvo" i da ih izvede
pred svoje sudove ili da ih preda na sudenje drugoj državi ugovornici: ovo se tumači
tako da pruža univerzalnu nadležnost po pravilu "aut dedere aut iudicare" koja spada
u kategoriju obavezne univerzalne nadležnosti. Ovaj sistem jača zaštitu Ijudskih
prava tako što se oslanja na domaću nadležnost za obezbjeđivanje i provodenje
sankcija protiv pojedinaca za teške povrede, a pojačava i međunarodnu saradnju u

10
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

humanitarnom pravu. Član 89 Protokola broj I pruža: "U situacijama težih povreda
Konvencija ili ovog protokola, visoke strane ugovornice preuzimaće na sebe
obavezu da djeluju, zajednički ili pojedinačno, u saradnji sa Ujedinjenim nacijama i u
skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija".
U oružanim sukobima koji nemaju karakter medunarodnih sukoba, ne može se
pozivati na ovaj sistem da bi se pojedinac pozvao na odgovomost po
medunarodnom pravu. lsto se odnosi i na Protokol II. U predmetu Tadić, Žalbeno
vijeće ICTY je smatralo da: "U sadašnjem stanju razvoja ovog zakona, član 2 Statuta
ICTY-a (teže povrede Konvencije) samo se primjenjuje na djela počinjena u
kontekstu medunarodnih oružanih sukoba", te je tako odbačena ideja da se teže
povrede mogu proširiti na zajednički član 3. Stoga, prema humanitarnom pravu,
"teže povrede" nastaju samo u medunarodnim sukobima i oni samo mogu dovesti
do provodenja obavezne univerzalne nadležnosti. Dok obaveza postoji samo u
pogledu medunarodnog sukoba, takva odgovomost sve do skoro nije bila utvrđena u
kontekstu unutrašnjeg sukoba. Obaveza upotrebe kaznenih mjera za obustavu
povreda zajedničkog člana 3 bila je neizvjesna, a Protokol II ne sadrži izvršne
odredbe.
Po medunarodnom pravu, tradicionalno, jedina djela koja se smatraju kažnjivim kada
se počine u oružanim sukobima koji nemaju karakter medunarodnih, jesu "zločini
protiv čovječnosti" i "genocid", ier se oni primjenjuju bez obzira na klasifikaciju
sukoba i na to da li su počinjeni u vrijeme mira ili rata. Član 1 Konvencije o
sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida navodi da je genocid zločin prema
medunarodnom pravu "bilo da je počinjen u vrijeme mira ili rata", štaviše, prema
ICTY, države imaju dužnost da potisnu i spriječe ovaj zločin po Konvenciji bilo da je
on medunarodni ili unutrašnji. Žalbeno vijeće ICTY je u presudi Tadić navelo da je
"do sada već utvrdeno pravilo običajnog medunarodnog prava da zločini protiv
čovječnosti ne moraju biti u vezi s medunarodnim oružanim sukobom".
Stoga, sve do nedavno, teške i sistematske povrede ljudskih prava u toku
unutrašnjih sukoba nisu se smatrale krivično kažnjivim po medunarodnom
humanitarnom pravu. Zajednički član 3 nije podrazumijevao pojedinačnu
odgovornost u medunarodnoj areni. No, postoji značajna državna praksa u smislu da
iz povrede pravila unutrašnjeg sukoba proizilazi krivična odgovornost. Države su
počele da kriminalizuju povrede zajedničkog člana 3 u svojim vojnim priručnicima;
izjave nekih država su dokaz o rastućem opinio iuris poput tvrdnje SAD-a, Evropske
unije i nekoliko evropskih država da iračko korišćenje hemijskog oružja protiv
kurdskih civila 1988. predstavlja povredu Ženevskog protokola iz 1925. ili činjenica
da Statut ICTR eksplicitno predvida krivičnu odgovomost za kršenje zajedničkog
člana 3 i Protokola II. Konačno, u predmetu Tadić, Žalbeno vijeće ICTR je smatralo da
se, na osnovu državne prakse, odredbe Statuta ICTR koje se odnose na povrede
zakona ili običaja ratovanja primjenjuju i na unutrašnje i medunarodne oružane
sukobe. Prema tome, sve je šire prihvaćeno gledište da ozbiljne povrede
medunarodnog humanitamog prava počinjene u oružanom sukobu koji nema
karakter medunarodnog, takode predstavljaju ratni zločin. Može se zaključiti da
dopustiva univerzalna nadležnost postoji kao običajni princip medunarodnog prava
za takve povrede.
-kršenje zakona i običaja rata;
- genocid;
- zločini protiv čovječnosti.
Osim toga, ovaj statut je od značaja za međunarodno materijalno krivično pravo i zbog toga
što uspostavlja određena načela vezana za krivičnu odgovornost. S tim u vezi, od
posebnog značaja su čl. 6 i 7 Statuta.
U članu 6 Statuta sadržane su odredbe o ličnoj krivičnoj odgovornosti, prema kojima ovaj
tribunal ima nadležnost nad fizičkim licima (pojedincima) kao učiniocima naprijed

11
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

navedenih krivičnih djela. To, drugim riječima, znači da pred ICTY ne mogu krivično
odgovarati pravna lica (države i druge organizacije).
Član 7 Statuta sadrži odredbe o individualnoj krivičnoj odgovornosti. S tim u vezi, ovaj član
na načelan način propisuje da: (1) lice koje je planiralo, podsticalo, naredilo, učinilo ili na
drugi način pomoglo ili podstrekavalo na planiranje, pripremu ili izvršenje nekog od
navedenih krivičnih djela, lično je odgovomo za krivično djelo; (2) službeni položaj
optuženog lica, bilo da je šef države ili vlade ili odgovorno lice u vladi, ne oslobada to lice
od krivične odgovornosti niti se može uzeti kao olakšavajuća okolnost kod odmjeravanja
kazne; (3) činjenica da je neko od navedenih krivičnih djela učinjeno od strane potčinjenog
ne oslobada od odgovornosti njegovog pretpostavljenog ako je on (pretpostavljeni) znao ili
imao razloga da zna da će potčinjeni učiniti krivično djelo ili da ga je učinio, a
pretpostavljeni je propustio da preduzme neophodne i razumne mjere da spriječi takvo
djelo ili da kazni njegovog učinioca. Ovo načelo je od posebne važnosti, jer se radi o tzv.
komandnoj odgovornosti, pri čemu je od važnosti i to što se uspostavlja mogućnost
odgovornosti i za nehat pri izvršenju krivičnog djela pretpostavljenog (osnov za to pruža
navedena formulacija u dijelu u kom se kaže "ili ima razloga da zna"). O ovom obliku
odgovornosti više riječi će biti u dijelu posvećenom opštim institutima međunarodnog
materijalnog krivičnog prava; (4) činjenica da je optuženo lice neko od navedenih krivičnih
djela učinilo na osnovu naredbe vlade ili svog pretpostavljenog, ne oslobađa to lice od
krivične odgovornosti, ali se ova činjenica može uzeti u obzir kao olakšavajuća okolnost pri
kažnjavanju ako ICTY utvrdi da to zahtijevaju interesi pravičnosti.
3.1.3. Statut Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu
Ovaj tribunal je osnovan Rezolucijom broj 955 Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija od 8.
novembra 1994. godine. Osnivanju tribunala prethodio je izvještaj Komisije Ujedinjenih
nacija za ljudska prava u kom je utvrđeno da je za tri mjeseca tokom 1994. u Ruandi
izvršen genocid u kom je ubijeno između 500.000 i milion ljudi, mahom civila iz plemena
Tutsi[54]. Smješten u Tanzanijskom gradu Aruša, ovaj tribunal ima nadležnost za sljedeća
krivična djela:
- genocid;
- zločini protiv čovječnosti i
- kršenja člana 3 o zaštiti žrtava rata, zajedničkog za sve četiri Ženevske konvencije od
12. avgusta 1949, kao i dodatnog Protokola II od 8. juna 1977. godine.
Ova nadležnost ograničena je teritorijalno (ratione loci) na teritoriju Ruande, kao i
vremenski (ratione temporis) na sva navedena krivična djela učinjena u periodu od 1.
januara do 31. decembra 1994. godine.

Statut ovog tribunala[55], u bitnom, institut individualne krivične odgovornosti ureduje na


način na koji je to učinjeno i u Statutu ICTY, a kada je riječ o komandnoj odgovornosti -
može se reći da su njegove odredbe o tome identične onim sadržanim u Statutu ICTY.
Medutim, u teoriji se ukazuje i na razlike između ICTR i ICTY. Razlika se, najprije, ogleda u
činjenici da je nadležnost ICTR ratione temporis ograničena precizno i odnosi se na
navedena krivična djela, pod uslovom da su učinjena na teritoriji Ruande u periodu između
1. januara i 31. decembra 1994. godine, dok su ova pitanja u slučaju ICTY uređena na
drukčiji način. Naime, u stavu 2 Rezolucije Savjeta bezbjednosti broj 827 utvrđeno je da se
nadležnost ICTY vremenski prostire na period od 1. januara 1991. godine pa do dana koji
utvrdi Savjet bezbjednosti po uspostavljanju mira.
Sljedeća razlika je u tome što ICTY ima nadležnost za krivična djela učinjena u
medunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu, dok je nadležnost ICTR ograničena
samo na unutrašnji oružani sukob. Zbog ove razlike, krivična djela iz nadležnosti ICTR,
vezana za ratne zločine, i jesu određena tako da u svom obilježju obuhvataju samo kršenja
pomenutog člana 3 o zaštiti žrtava rata, zajedničkog za sve četiri Ženevske konvencije, kao
i dodatnog Protokola II uz te konvencije . Time se, dakle, može objasniti zašto biće ovog
krivičnog djela iz nadležnosti ICTR (član 4 Statuta) glasi:

12
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

"Medunarodni tribunal za Ruandu ima nadležnost da goni lica koja su učinila ili naredila da
se učine ozbiljna kršenja člana 3 zajedničkog Ženevskim konvencijama od 12. avgusta
1949. godine o zaštiti žrtava rata, kao i dodatnog Protokola II uz te konvencije od 8. juna
1977. godine. Ova kršenja uključuju, ali nisu ograničena na:
(a) nasilje nad životom, zdravljem, tjelesnim ili duševnim blagostanjem ljudi, a posebno
ubistvo i okrutna postupanja kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji oblik tjelesnog
kažnjavanja;
(b) kolektivno kažnjavanje;
(c) uzimanje talaca;
(d) djela terorizma;
(e) povrede ličnog dostojanstva, a naročito ponižavajuće ili uvredljivo postupanje,
silovanje, prisilna prostitucija i svaki oblik nepristojnog napada;
(f) pljačkanje;
(g) izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja od strane redovno ustanovljenog
suda, propraćenog svim sudskim garancijama koje civilizovani narodi priznaju kao
neophodne;
(h) prijetnje da se učini neko od naprijed navedenih djela".
Najzad, bitna razlika izmedu ova dva tribunala vezana je za krivično djelo zločina protiv
čovječnosti. Naime, ICTY, u vezi sa ovim zločinima, ima nadležnost samo ako su učinjeni u
toku oružanog sukoba, dok ICTR ima nadležnost za zločine protiv čovječnosti samo ako su
učinjeni na nacionalnoj, političkoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, tj. kada su učinjena sa
diskriminišućom namjerom72
3.1.4. Statut Specijalnog suda za Sijera Leone
Od marta 1991. godine Sijera Leone je bio žrtva građanskog rata koga je karakterisalo
masovno nasilje. Mirovni sporazum73 potpisan u Lomeu, Togo, 7. jula 1999. godine, i to
između demokratski izabrane vlade predsjednika Ahmeda Težana Kabaha i
Revolucionarnog ujedinjenog fronta (RUF), amnestiravši vođu RUF-a Fodaja Sankoha i
njegove sljedbenike. Savjet bezbjednosti je, 14. avgusta 2000. godine, "duboko zabrinut
zbog veoma ozbiljnih zločina počinjenih na teritoriji Sijera Leonea...i preovlađujućeg stanja
nekažnjenosti", usvojio većinom glasova rezoluciju 1315, tražeći od generalnog sekretara
Kofija Anana "da pregovorima dođe do sporazuma sa vladom Sijera Leonea o stvaranju
nezavisnog specijalnog suda saglasno ovoj rezoluciji..." i izrazio "spremnost da bez
odlaganja preduzme nove korake..."74. Sporazum izmedu Ujedinjenih nacija i vlade Sijera
Leonea o osnivanju Specijalnog suda za Sijera Leone potpisan je 16. januara 2002. godine
u Fritaunu75. Zakonodavni akt za Specijalni sud donijet je 19. marta 2002. godine. Ovaj akt
je, u skladu sa Ustavom Sijera Leonea, stupio na snagu nakon što ga je potvrdio
predsjednik Sijera Leonea, i to 29. marta 2002. godine.76
Specijalni sud je treći ad hoc međunarodni krivični sud, poslije ICTY i ICTR, a prvi u kojem
će jedni pored drugih zasjedati međunarodne (UN) i domaće sudije (na Kosovu sudovi rade
na drukčijoj pravnoj osnovi77 i neposredno su pod UN misijom)8. U njegovom nazivu, kao
što vidimo, ne koristi se izraz "tribunal", već "sud", ali to ne utiče na činjenicu da se radi o
organu koji ima specijalnu nadležnost i privremeni karakter.
Osnivanju ovog suda prethodio je dugogodišnji građanski rat (od marta 1991), koji je
okončan mirovnim sporazumom potpisanim u glavnom gradu Togoa (Lomeu) 7. jula 1999.
godine.
Za vrijeme rata u Sijera Leoneu su se desila masovna i rasprostranjena nasilja, pri čemu
jednu od njegovih karakteristika čini sistematska i rasprostranjena regrutacija djece radi
vršenja tih nasilja. Ova činjenica je, kako ćemo vidjeti, bila razlog zbog kojeg se u obilježju
jednog od krivičnih djela iz nadležnosti ovog specijalnog suda takvo postupanje prema djeci
posebno inkriminiše.
72 Kittichaisaree, str. 27.
73 Lome Peace Agrement, S/1999/777.
74 S/RES/-1315)2000.

13
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

75 Sporazum su potpisali Hans Korel, pravni savjetnik UN-a i Bereva, ministar


pravde Sijera Leonea.
76 Ambasador Alije Ibrahim Kanu, zamjenik stalnog predstavnika Sijera Leonea i
Hans Korel, pravni savjetnik UN-a, 16. aprila 2001. godine, razmijenili su instrumente
kojima je Sporazum stupio na snagu, a 19. aprila 2002. generalni sekretar UN-a je
imenovao Dejvida Krejna za glavnog tužioca i Robina Vinsenta za sekretara
Specijalnog suda.
77Nezavisno, nepristrasno i multietničko sudstvo na Kosovu pokušao je da izgradi i
ustanovi UNMIK, i to kroz intervenciju UN-a. Prvi medunarodni sudija je položio
zakletvu u Okružnom sudu u Mitrovici, 15. februara 2000. godine, a prvi medunarodni
tužilac postavljen je u Mitrovici 17. februara 2000. godine, da bi radili zajedno sa
domaćim sudijama i tužiocima. Medunarodne sudije su zatim postavljene u svih pet
okružnih sudova na Kosovu i u Vrhovni sud Kosova. Oni se bave isključivo krivičnim
predmetima, i to većinom onim osjetljivim, koji se tiču mogućih ratnih zločina,
odnosno teških krivičnih djela i meduetničkog nasilja.
78 Džouns-Pauls, str. 21.
28
Sporazum između UN-a i vlade Sijera Leonea o osnivanju Specijalnog suda za Sijera
Leone i Statut Specijalnog suda za Sijera Leone predstavljaju okvir za gonjenje pojedinaca
koji su odgovorni za ratne zločine u gradanskom ratu u Sijera Leoneu. Prvi dokument se
bavi samo osnivanjem Suda, a drugi njegovim nadležnostima i funkcijama. Za razliku od
ICTY, odnosno ICTR koji sude pojedincima samo za krivična djela po međunarodnom
pravu, Specijalni sud za Sijera Leone, prema pomenutom sporazumu, ima nadležnost da
sudi pojedincima kako za krivična djela po međunarodnom pravu tako i za krivična djela iz
domaćeg prava. Specijalni sud ima uporednu nadležnost sa domaćim sijeraleonskim
sudovima, ali će moći u svako doba da zvanično zatraži od domaćeg suda da mu ustupi
nadležnost, pa će tako imati prednost nad domaćim sudovima (član 8 Statuta), poštujući
načelo ne bis in idem (član 9 Statuta).
Specijalni sud je nadležan za "gonjenje lica koja snose najveću odgovornost za ozbiljne
povrede medunarodnog humanitarnog prava i sijeraleonskog prava počinjene na teritoriji
Sijera Leonea od 30. novembra 1996. godine" (član 1 Sporazuma i član 1 stav 1 Statuta).
Ova činjenica, dakle, predstavlja razlog zbog kojeg se, prema Statutu ovog suda, sva
krivična djela iz njegove nadležnosti mogu podijeliti u dvije grupe.
Prvu grupu čine krivična djela po međunarodnom pravu, u koju spadaju zločini protiv
čovječnosti (član 2 Statuta), povrede zajedničkog člana 3 Ženevskih konvencija i
Dopunskog protokola II (član 3 Statuta), te druge teške povrede međunarodnog
humanitarnog prava (član 4 Statuta).
Biće krivičnog djela zločini protiv čovječnosti formulisano je tako da postoji ako su u okviru
rasprostranjenog ili sistematskog napada na ma koje civilno stanovništvo učinjene neke od
sljedećih radnji: ubistvo; istrebljenje; porobljavanje; deportacija; zatvaranje; mučenje;
silovanje, seksualno ropstvo, prisilna prostitucija, prisilna trudnoća i svaki drugi oblik
seksualnog nasilja; progon na političkoj, rasnoj, etničkoj ili vjerskoj osnovi i druga
nečovječna djela.
Biće krivičnog djela iz člana 3 Statuta ovog specijalnog suda u osnovi je određeno na način
na koji je to učinjeno i u slučaju člana 4 Statuta ICTR.
Obilježje krivičnog djela drugih teških povreda međunarodnog humanitarnog prava glasi:
"Specijalni sud je ovlašćen da goni lica koja su učinila teške povrede medunarodnog
humanitamog prava: (a) namjerno usmjeravanje napada na civilno stanovništvo kao takvo
ili na pojedinačne civile koji ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima; (b) namjerno
usmjeravanje napada na osoblje, postrojenja, materijal, jedinice ili vozila uključene u
humanitamu pomoć ili misiju održavanja mira u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija sve
dok imaju pravo na zaštitu koja se pruža civilima ili civilnim objektima prema
međunarodnom pravu oružanog sukoba; (c) regrutovanje ili uključivanje djece mlade od 15

14
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

godina u oružane snage ili grupe i njihovu aktivnu upotrebu u neprijateljstvima."


Drugu grupu krivičnih djela iz nadležnosti ovog tribunala čine krivična djela prema pravu
Sijera Leonea, koja su navedena u članu 5 Statuta Specijalnog suda. To su: (a) krivična
djela koja se odnose na zloupotrebu djevojčica, u skladu sa domaćim Zakonom o
sprečavanju okrutnosti prema djeci. Ovo krivično djelo obuhvata sljedeće oblike izvršenja:
zloupotrebu djevojčice mlađe od 13 godina; zloupotrebu djevojčice izmedu 13 i 14 godina;
te otmicu djevojčice iz nemoralnih pobuda; (b) krivična djela koja se odnose na obijesno
uništavanje imovine, u skladu sa domaćim Zakonom o zlonamjernoj šteti. U ovu grupu
spadaju sljedeće radnje izvršenja: paljenje stambenih zgrada - kuća u kojima ima ljudi;
paljenje javnih zgrada, te paljenje drugih zgrada.
Osim po navedenim odredbama krivičnomaterijalnog karaktera, Statut Specijalnog suda za
Sijera Leone je od važnosti za međunarodno materijalno krivično pravo i zbog odredbi o
njegovoj nadležnosti nad maloljetnicima. Naime, zbog činjenice da je, kako smo
rekli, veliki broj djece sistematski bio regrutovan i obučavan za vršenje okrutnih djela u toku
gradanskog rata, koja djela su ova maloljetna lica zatim i činila, postavilo se pitanje njihove
krivične odgovornosti. Ovo pitanje riješeno je članom 7 Statuta Specijalnog suda za Sijera
Leone tako što je najprije isključena nadležnost ovog tribunala za ona lica koja su u vrijeme
kada su učinila neko od krivičnih djela iz nadležnosti tribunala bila mlada od 15 godina. Za
lica izmedu 15 i 18 godina tribunalu je stavljeno u obavezu da prema njima postupa sa
dostojanstvom, vodeći računa o njihovim godinama i potrebi da se pomogne njihovoj
rehabilitaciji, socijalnoj reintegraciji i preuzimanju konstruktivne uloge u društvu, u skladu sa
%
medunarodnim standardima ljudskih prava. Prema ovoj kategoriji lica, ako utvrdi njihovu
krivičnu odgovornost, tribunal ne može izreći zatvorsku kaznu, već neku od sljedećih mjera:
nalog o uputstvima i nadzoru nad brigom; nalog o radu za zajednicu; savjetodavne usluge;
hraniteljstvo; popravne, obrazovne i programe stručne obuke; odobrene škole, te programe
razoružavanja, demobilizacije i reintegracije ili programe službi za zaštitu djece[56].
3.2. Statut Međunarodnog krivičnog suda
Aktivnosti na osnivanju ovog suda oživljene su osamdesetih godina prošlog vijeka, kada su
latinoameričke države, predvođene Trinidadom i Tobagom, uputile prijedlog u tom pravcu
Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. U osnivanju ovog suda te zemlje su, kako se ističe,
vidjele posljednje sredstvo za gonjenje međunarodnih krijumčara droge[57]. Tokom 1994.
Komisija Ujedinjenih nacija za međunarodno pravo, zamoljena za to od strane Generalne
skupštine, izradila je nacrt Statuta ovog suda koji će, nakon nekoliko razmatranja i izmjena,
biti usvojen četiri godine kasnije. Do toga je došlo na Diplomatskoj konferenciji Ujedinjenih
nacija o osnivanju ICC, održanoj u Rimu jula 1998. godine. Do 11. aprila 2002. godine
Statut je ratifikovalo 60 država, a stupio je na snagu 1. jula 2002. godine[58].
Statut ICC[59] ima višestruko značenje za razvoj međunarodnog materijalnog krivičnog
prava, zbog čega predstavlja svojevrsnu krunu u tom procesu. Posebno je važno što se po
prvi put na jednom mjestu u međunarodnopravnom dokumentu mogu naći odredbe opšteg i
posebnog dijela materijainog krivičnog prava. Iako ćemo o mnogim odredbama tog statuta
govoriti i kasnije, ovdje ćemo ukratko izložiti one od njih koje se odnose na krivična djela iz
nadležnosti ovog suda, kao i one koje se odnose na opšte institute ove grane prava. Pri
tome, treba stalno imati na umu da se odredbe Statuta, koje se odnose na opšte institute
materijalnog krivičnog prava, odnose samo na ona krivična djela koja su u nadležnosti ovog
suda.
ICC je, prema članu 5 Rimskog statuta, nadležan za "najteža krivična djela koja izazivaju
zabrinutost čitave medunarodne zajednice". Radi se o krivičnim djelima koja zadiru u srž
("core crimes") prema međunarodnom pravu. Vrijednost citirane odredbe Statuta je u
činjenici da predstavlja svojevrsnu definiciju medunarodnog krivičnog djela[60], u kojoj je
primat dat materijalnoj strani u pojmu krivičnog djela. lnače, radi se o sljedećim krivičnim
djelima:

- zločin genocida;

15
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

- zločini protiv čovječnosti[61];


- ratni zločini;[62]
- zločin agresije.
Ovi zločini, prema članu 29 Statuta, ne podliježu zastarijevanju, ali se mora imati u vidu i
odredba člana 11 Statuta prema kojoj se nezastarivost krivičnog gonjenja odnosi samo na
navedene zločine koji su učinjeni nakon što je Statut stupio na snagu. Pri tome se vrijeme
stupanja na snagu Statuta, u odnosu na državu koja mu je pristupila nakon 1. jula 2002.
godine, računa od trenutka kada je Statut stupio na snagu u odnosu na tu državu.
U vezi sa krivičnim djelom agresije, treba reći da će, prema članu 5 stav 2 Statuta, ICC
postati nadležan za kažnjavanje učinilaca ovog krivičnog djela "tek ukoliko se sedam
godina po stupanju na snagu Statuta usvoji njegova odgovarajuća dopuna", pri čemu bi
ako za to bude volje, kako se ističe, tada nadležnost ICC "trebaio proširiti i za zločine
međunarodnoga terorizma"[63] Dopuna Statuta, u vezi sa krivičnim djelom agresije, morala
bi se odnositi na određivanje njegovog bića, kao i na utvrđivanje uslova pod kojima bi Sud
stekao nadležnost za ovaj zločin.
Zločin genocida propisan je u članu 6 Statuta i pod njim se podrazumijeva svako od
navedenih djela, ako je učinjeno u namjeri potpunog ili djelimičnog uništenja nacionalne,
etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve. Ta djela, pod uslovom postojanja navedene
namjere, su:
- ubistvo čianova grupe;
- teška povreda tjelesne ili duševne cjelovitosti pripadnika grupe;
- namjerno podvrgavanje grupe životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog
potpunog ili djelimičnog uništenja;
- mjere upravljene na sprečavanje radanja u okviru grupe;
- prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.
Zločini protiv čovječnosti propisani su u članu 7 Statuta. Konstrukcija ovog krivičnog djela je
dosta složena, jer se za njegovo postojanje zahtijeva da je neko od djela iz
inače veoma širokog spiska učinjeno kao dio rasprostranjenog ili sistematskog napada
uperenog protiv bilo kog civilnog stanovništva, uz znanje njegovog učinioca o tom napadu.
Krivično djelo ratnih zločina propisano je u članu 8 Statuta i, kao u slučaju zločina protiv
čovječnosti, sadrži veoma širok spisak mogućih radnji njegovog izvršenja. Ove radnje
mogu biti preduzete u međunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu, pri čemu je, na
početku ovog člana, određeno da Sud ima nadležnost za ratne zločine "posebno kada su
učinjeni kao dio plana ili politike ili kao dio masovnog izvršenja tih zločina". Dakle, #
postojanje određenog plana ili politike, kao ni masovno izvršenje, nisu uslov za postojanje
ovog krivičnog djela već se samo naglašava da Sud posebno ima nadležnost za ove
zločine ako su učinjeni na taj način.
U vezi sa ovim krivičnim djelima, potrebno je reći da iako neka od njih, kako smo rekli,
sadrže široke spiskove mogućih radnji izvršenja, ipak nisu dovoljno precizno formulisana,
zbog čega je u Statut (član 9) ugrađena odredba o elementima krivičnih djela. Ti
elementi[64] pomažu ICC u tumačenju i primjeni čl. 6, 7 i 8 Statuta, a usvajaju se, što je
veoma važno zbog načela zakonitosti, ne od strane sudija Suda već dvotrećinskom
većinom članova Skupštine država članica ovog statuta. Sudije ICC, tužioci, kao i države
članice mogu predlagati izmjene i dopune tih elemenata, ali se i izmjene i dopune usvajaju
dvotrećinskom većinom članova Skupštine država članica. Konačan nacrt teksta elemenata
krivičnih djela usvojila je Pripremna komisija za Međunarodni krivični sud 30. juna 2000.
godine.
Kada je riječ o opštim institutima materijalnog krivičnog prava, ovaj statut, u poređenju sa
odgovarajućim statutima ad hoc tribunala, sadrži mnogo više odredbi. One se naiaze u
dijelu 3 (61. 22-33) i dijelu 7 Statuta (čl. 77 i 78).
Članovi 22 i 23 Statuta sadrže dva osnovna načela materijalnog krivičnog prava (inullum
crimen, nulla poena sine lege). Prvim od tih načela propisano je da lice nije krivično
odgovorno saglasno tom statutu, osim ako je njegovo ponašanje, u vrijeme kada je

16
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

učinjeno, predstavljalo krivično djelo iz nadležnosti Suda. Statut, s tim u vezi, izričito
zabranjuje široko tumačenje obilježja krivičnog djela (zabranjuje analogiju), ali i propisuje
primjenu načela in dubio pro reo u slučaju nejasnoća pri tumačenju nejasnih odredbi iz
obilježja krivičnih djela u konkretnom slučajii. Prema članu 23 Statuta, optuženo lice može
biti kažnjeno samo u skladu sa tim statutom, tj. samo kaznama koje su u skladu sa
Statutom.
Nadležnost suda ratione personae odnosi se samo na fizička lica koja su u vrijeme
izvršenja krivičnog djela koje im se stavlja na teret imala 18 i više godina. Dakle, Statut ne
predvida mogućnost sudenja maloljetnim učiniocima krivičnih djela iz nadležnosti Suda.
Krivična odgovornost fizičkog lica, prema Statutu, postoji ako učini krivično djelo iz
nadležnosti Suda na jedan od sljedećih načina:
- kao pojedinac, zajedno sa drugim ili preko drugog lica (posredno izvršiiaštvo), bez obzira
da li to drugo lice snosi krivičnu odgovornost. Dakle, Statut ne veže krivičnu odgovornost
učinioca za krivičnu odgovornost nekog drugog lica, pomoću kojeg je ili sa kojim je učinilac
ostvario radnju izvršenja nekog od krivičnih djela iz nadležnosti Suda;
- ako naredi, vrbuje ili navodi na izvršenje krivičnog djela. Pri tome, da bi postojala krivična
odgovornost, djelo mora biti učinjeno ili barem pokušano;
- ako pomaže, podržava ili na drugi način doprinosi izvršenju krivičnog djela ili pokušaju
njegovog izvršenja kako bi olakšao njegovo izvršenje, uključujući obezbjedenje sredstava
za njegovo izvršenje;
- ako doprinosi na bilo koji drugi način da grupa lica koja djeluje sa zajedničkim ciljem,
izvrši ili pokuša da izvrši krivično djelo. Pri tome, ovaj doprinos mora biti namjeran (dakle,
isključuje se nehatni oblik doprinosa)[65];
- ako u slučaju zločina genocida neposredno i javno podstiče druge da izvrše taj
zločin;
- ako pokuša da izvrši neko od krivičnih djela iz nadležnosti Suda preduzimanjem radnje
koja predstavlja znatan korak ka izvršenju zločina, ali ne dode do izvršenja krivičnog djela
zbog okolnosti nezavisnih od namjera tog lica. Statut, s tim u vezi, propisuje oslobođenje
od kazne za lice koje, nakon što ju je započelo, prekine radnju izvršenja krivičnog djela ili
ako na drugi način spriječi dovršenje tog djela, pod uslovom da se dobrovoljno i potpuno
odreklo krivične svrhe.
I ovaj statut propisuje kažnjivost fizičkih lica bez obzira na svojstvo koje su imali pri
izvršenju krivičnog djela iz nadležnosti Suda. Statut to čini tako što, u članu 27 propisuje da
se njegove odredbe jednako primjenjuju "na sva lica bez razlike zasnovane na službenom
svojstvu". Pri tome se posebno naglašava da "službeno svojstvo šefa države ili vlade, člana
vlade ili skupštine, izabranog predstavnika ili vladinog službenika nipošto ne izuzima lice iz
krivične odgovornosti" u skladu sa Statutom, niti, samo po sebi, može biti osnov za
ublažavanje kazne. Od posebne važnosti je odredba stava 2 istog člana. Da bismo je
razumjeli, potrebno je prethodno podsjetiti na neka pravila međunarodnog prava. Naime, u
teoriji se ističe kako, nastalo u spontanom običajnom procesu, "od pamtivijeka postoji
pravilo
0 imunitetu od krivičnog progona glavara strane države i stranih diplomatskih
agenata"[66]. Medutim, Statut ICC pomenutom odredbom unosi novinu na tom polju,
propisujući upravo suprotno od navedenog pravila običajnog međunarodnog prava. Prema
toj odredbi, "imunitet ili posebna procesna pravila koja mogu sljedovati uz službeno
svojstvo lica, kako prema domaćem tako iprema međunarodnom pravu" (naš kurziv), ne
predstavljaju prepreku za ICC da vrši svoju nadležnost prema optuženom licu, bez obzira
na to što ima ili je u vrijeme učinjenog krivičnog djela imao svojstvo šefa države, člana
vlade i sl.
Od odgovornosti ovih lica Statut razlikuje krivičnu odgovornost vojnih zapovjednika
1 drugih pretpostavljenih lica koja stvarno djeluju kao vojni zapovjednici[67], ali ćemo o
tome nešto više reći kada budemo govorili o komandnoj odgovornosti.
Od ostalih krivičnomaterijalnih odredbi Statuta spomenućemo one koje se odnose na vinost

17
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

i uračunljivost učinilaca krivičnih djela iz nadležnosti ICC, te na, kako stoji u Statutu,
činjeničnu i pravnu grešku.
U vezi sa vinošću Statut (u članu 30) načelno propisuje da je za krivičnu odgovornost
optuženog lica potrebno da su elementi bića svakog od krivičnih djela iz nadležnosti ICC
ostvareni sa namjerom i znanjem. Dakle, neophodan je ne samo umišljaj već i namjera,
pod kojom se u krivičnom materijalnom pravu podrazumijeva predstava učinioca krivičnog
djela o određenom cilju koji može postići izvršenjem krivičnog djela i koja na njega djeluje
kao motiv za izvršenje djela. Potreba za postojanjem ovog oblika vinosti je razumljiva, s
obzirom na krivična djela iz nadležnosti ICC. Naime, ako za primjer uzmemo zločin
genocida, razumljivo je da se, s obzirom na biće ovog zločina, htijenje njegovog učinioca,
kada ubija članove zaštićene grupe, ne iscrpljuje samo na toj posljedici (lišenju života tih
lica), već on za konačan cilj (svoju namjeru) ima potpuno ili djelimično uništenje zaštićene
grupe kao takve.
Znanje, kao konstitutivni element iz navedene odredbe člana 30 Statuta, takode predstavlja
odredenu predstavu učinioca ali ne o cilju, kao kod namjere, već o određenim okolnostima
koje su od značaja za postojanje krivičnog djela. Ovaj elemenat se, kako smo vidjeli, izričito
pominje u formulaciji bića krivičnog djela zločina protiv čovječnosti. U članu 30 Statuta
propisano je da namjera postoji:
- u odnosu na djelo, kada lice ima namjeru da izvrši djelo;
- u odnosu na posljedicu, kada lice ima namjeru da prouzrokuje tu posljedicu ili je svjesno
da će do nje doći pri uobičajenom toku stvari.
Znanje, pak, prema istom članu Statuta, podrazumijeva svijest da postoje okolnosti ili da će
pri uobičajenom toku stvari doći do posljedice. Dakle, statut ovaj pojam ne vezuje samo za
okolnosti od značaja za postojanje krivičnog djela, već i za njegove posljedice.
Od načelnog stava da je za krivičnu odgovornost optuženog lica potreban umišljaj, uz
postojanje namjere i znanja, Statut, međutim, predviđa izuzetke. To je učinjeno uopštenom
formulacijom da se navedena pravila primjenjuju "ako nije drukčije predviđeno". Time je
ostavljena mogućnost za postojanje krivične odgovornosti i po osnovu nehata što, kako
smo vidjeli, kao mogućnost postoji u slučaju krivične odgovornosti vojnih komandanata i
drugih pretpostavljenih lica. Međutim, Statut pojam nehata ne pominje niti ga bliže uređuje.
U vezi sa uračunljivošću, Statut, kao i u slučaju domaćeg krivičnog zakonodavstva,
određuje je na negativan način, propisujući kada će se smatrati da učinilac nekog od
krivičnih djela iz nadležnosti ICC nije uračunljiv. U ovom slučaju to, prema članu 31 Statuta,
predstavlja osnov za isključenje krivične odgovornosti. Riječ je o dva takva osnova, koji
moraju postojati u vrijeme izvršenja krivičnog djela:
- ako optuženo lice pati od duševne bolesti ili nedostatka koji razara njegovu sposobnost
da procjenjuje nezakonitost ili prirodu svog djela ili sposobnost da kontroliše svoje
ponašanje da bi udovoljio zakonskim uslovima;
- ako stanje opijenosti tog lica razara njegovu sposobnost da procijeni nezakonitost ili
prirodu svog djela ili sposobnost da kontroliše svoje ponašanje da bi udovoljio zakonskim
uslovima. Medutim, u ovom slučaju, kao i u domaćem zakonodavstvu, ovo stanje se ne
može uzeti u obzir kao osnov za isključenje krivične odgovornosti ako je opijenost bila
dobrovoljna pod okolnostima pod kojima je to lice znalo ili prenebreglo opasnost da će
usijed opijenosti vjerovatno učiniti krivično djelo (actiones liberae in causa).
Pored ovih osnova za isključenje krivične odgovornosti, Statut u istom članu predviđa još
dva osnova za isključenje te odgovornosti od kojih jedan, u bitnom, po svojoj formulaciji
predstavlja nužnu odbranu. Naime, u članu 31 stav 1 tačka (c) Statuta kao osnov
isključenja krivične odgovornosti propisana je situacija u kojoj učinilac "postupa razumno da
bi odbranio sebe ili drugo lice ili, u slučaju ratnih zločina, da bi odbranio imovinu koja je
bitna za opstanak tog ili drugog lica ili imovinu bitnu za ostvarenje vojnog zadatka, od
neposredne i nezakonite upotrebe sile na način srazmjeran stepenu opasnosti koja prijeti
tom ili drugom licu ili zaštićenoj imovini". Međutim, činjenica da to lice učestvuje u
odbrambenim dejstvima svojih snaga, sama po sebi, prema Statutu ne predstavlja osnov

18
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

za isključenje krivične odgovornosti.


Kao osnov isključenja krivične odgovornosti Statut predvida i krajnju nuždu i prinudu (tačka
(d) člana 31). One predstavljaju ovaj osnov ako su nastale kao posljedica "prijetnje
neposredno predstojećom smrću ili trajnom ili neposrednom ozbiljnom tjelesnom povredom
tog ili drugog lica", te ako to lice "postupa na neophodan i razuman način da bi izbjeglo tu
prijetnju ukoliko ne namjerava da uzrokuje veću štetu od one koju želi da izbjegne". Ove
opasnosti mogu poticati od drugih lica ili od drugih okolnosti van kontrole tog lica.
Činjenična greška je takođe osnov isključenja krivične odgovornosti, pod uslovom da poriče
duševni elemenat kod učinioca (član 33 stav 1 Statuta). Kod ovog osnova Statut ne ureduje
bliže šta se smatra činjeničnom greškom ali bi to, mislimo, mogle biti one situacije u kojima
učinilac u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije svjestan nekog njegovog obilježja (stvarna
zabluda o biću djela), odnosno ako pogrešno smatra da postoje okolnosti prema kojima bi,
da su one stvarno postojale, to djelo bilo dopušteno (stvama zabluda o okolnostima koje
isključuju protivpravnost).
Za razliku od činjenične greške, pravna greška, prema članu 33 stav 2 Statuta, u načelu
nije osnov za isključenje krivične odgovornosti. Ovaj institut, koji u osnovi odgovara pojmu
pravne zablude, jer se svodi na učiniočevu grešku o tome da li je njegovo ponašanje u
konkretnom slučaju krivično djelo iz nadležnosti ICC, ipak može predstavljati osnov
isključenja krivične odgovornosti ako poriče duševni elemenat kod učinioca, kao uslov za
postojanje krivičnog djela.
Najzad, Statut Međunarodnog krivičnog suda je od značaja za razvoj međunarodnog
materijalnog krivičnog prava i po krivičnim sankcijama koje propisuje. Prema članu 77
Statuta, učiniocu nekog od krivičnih djela iz svoje nadležnosti ICC može izreći sljedeće
krivične sankcije:
- zatvor u odredenom trajanju koje ne može biti duže od 30 godina;
- doživotni zatvor. Ovu kaznu ICC može izreći kada to opravdavaju izuzetna težina
krivičnog djela i lične okolnosti optuženog;
- novčanu kaznu;
- trajno oduzimanje prihoda, imovine i dobara koji su neposredno ili posredno nastali
izvršenjem krivičnog djela. Izricanjem ove krivične sankcije ne dira se u prava trećih lica,
pod uslovom da su ta lica u odnosu na oduzete stvari postupala bona fide.
3.3. Proces stvaranja i prihvatanja međunarodnih opštih pravnih akata i njihov značaj za
razvoj međunarodnog materijalnog krivičnog prava
Osim na do sada opisani način, razvoj medunarodnog materijalnog krivičnog prava odvijao
se u još jednom pravcu. Riječ je o nizu međunarodnih opštih pravnih akata usvajanih u
okviru organizacije Ujedinjenih nacija ili drugih organizacija (npr. Savjeta Evrope), koji
sadrže odredbe krivičnomaterijalnog karaktera. Niz je takvih opštih pravnih akata
donošenih u dugom vremenskom periodu koji je, zbog toga, predstavljao, a i dalje
predstavlja jedan veoma složen proces. S obzirom na ove činjenice, zbog kojih bi pisanje
na tu temu zahtijevalo rad mnogo veći od ovog, u nastavku ćemo se ograničiti samo na
navodenje nekih od tih akata kako bismo, praktičnim primjerima, pokazali način na koji su ti
akti bili od značaja za razvoj ove grane prava.
Danas je opšteprihvaćeno načelo materijalnog krivičnog prava načelo prema kojem se niko
ne može osuditi za djelo koje prije nego što je učinjeno nije bilo zakonom propisano kao
krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna. Iako je ovo načelo bilo izraženo
još u tački 8 francuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina[68], svoju međunarodnu
potvrdu ono će dobiti najprije u Univerzalnoj deklaraciji Ujedinjenih nacija o pravima
čovjeka iz 1948. godine (u članu 11 stav 2 te deklaracije), a zatim u Međunarodnom paktu
Ujedinjenih nacija o građanskim i političkim pravima (usvojen Rezolucijom Generalne
skupštine broj 2200 A (XXI), od 16. decembra 1966, a stupio na snagu 23. marta 1976.

godine). Evo kako je to načelo određeno u članu 15 stav 1 Pakta: "Niko ne može biti
osuđen zbog djela ili propusta koji u vrijeme kada su učinjeni nisu bili određeni kao krivično

19
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

djelo po domaćem ili po međunarodnom pravu. Takođe, ne može se izreći teža kazna od
one koja bi se primjenjivala u vrijeme kada je krivično djelo učinjeno. Ako poslije izvršenja
ovog krivičnog djela zakon predviđa lakšu kaznu, krivac treba da se koristi time".
Kako vidimo, citirana odredba iz Pakta ne sadrži samo pomenuto načelo, već i načelo da
učinilac, nakon učinjenog krivičnog djela, ne može biti kažnjen strožijom kaznom od one
koja je bila propisana u vrijeme izvršenja tog djela.
Medunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, kako se ističe, spada među
najobuhvatnije višestrane ugovore o ljudskim pravima, jer ima 132 ratifikacije i pet
potpisa92.
Ovaj međunarodni opšti pravni akt, dakle, predstavlja osnov i obavezu za sve države koje
su ga ratifikovale ili, saglasno unutrašnjem pravnom poretku, na drugi način prihvatile kao
dio tog poretka, da svoje krivičnomaterijalno zakonodavstvo usklade sa navedenim
načelom. Stoga se i odredbe krivičnomaterijalnih zakona u BiH, koje sadrže ovo načelo, u
biti pravno oslanjaju na navedenu odredbu Pakta, jer je i BiH članica tog pakta.
Postojanjem ove odredbe Pakta takode se može objasniti činjenica da i Statut 1CC (u
članu 24) propisuje da "niko nije krivično odgovoran za djelo izvršeno prije nego što je
Statut stupio na snagu", kao i da "u slučaju promjene u pravu primjenjivom na dati predmet
prije pravnosnažne presude, primjenjuje se pravo koje je povoljnije za lice koje je pod
istragom, koje se goni ili je osuđeno".
Kao sljedeću ilustraciju ovog pravca razvoja međunarodnog materijalnog krivičnog prava
uzećemo zločin genocida. Ovaj zločin prvi put je inkriminisan Konvencijom o sprečavanju i
kažnjavanju zločina genocida, koju je Organizacija Ujedinjenih nacija donijela 1948. godine
(Rezolucijom Generalne skupštine broj 260 A (III), od 9. decembra te godine). Tom
konvencijom je (u članu II) određeno biće ovog krivičnog djela tako da znači:
"neku od sljedećih radnji, učinjenih sa namjerom potpunog ili djelimičnog uništenja
nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe, kao takve:
(a) ubijanje pripadnika grupe;
(b) nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede pripadnicima grupe;
(c) smišljeno nametanje grupi ljudi takvih životnih uslova koji dovode do potpunog ili
djelimičnog fizičkog uništenja grupe;
(d) nametanje mjera kojima je cilj sprečavanje rađanja unutar te grupe;
(e) prisilno preseljenje djece iz te u drugu grupu."
Ovako određen zločin genocida biće zatim preuziman u krivična zakonodavstva zemalja
članica te konvencije, pa je tako bivša Jugoslavija ovu konvenciju ratifikovala 1950. godine
nakon čega je ovaj zločin bio određen kao krivično djelo pod tim imenom u unutrašnjem
krivičnom zakonodavstvu. Navedena odredba je ponovljena u statutima ICTY i ICTR,
odnosno u Rimskom statutu ICC. Najzad, ovo krivično djelo propisano u KZBiH, kako se
ističe, "određeno je gotovo na istovjetan način kao u članu 6 Rimskog statuta"93.
Vidimo, dakle, kako su kroz proces stvaranja, a zatim i prihvatanja u unutrašnje pravne
sisteme, navedeni međunarodni opšti pravni akti vršili snažan uticaj na krivična
zakonodavstva država potpisnica tih akata. Naravno, niz je drugih takvih međunarodnih
dokumenata od kojih ćemo u nastavku pomenuti samo još neke.
Tako je Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije94 u članu 4
stav 1 tačka (a) određeno da se države članice ove konvencije naročito obavezuju "da
92 Dimitrijević-Paunović, str. 63.
93 Komentari krivičnih/kaznenih zakona u BiH, str. 559.
94 Ova konvencija usvojena je Rezolucijom Generalne skupštine
Ujedinjenih nacija broj 2106 A (XX) od 21. decembra 1965, a stupila je na snagu 4.
januara 1969. godine.
36 utvrde kao krivično djelo svako širenje ideja zasnovanih na superiornosti ili rasnoj
mržnji, svako podsticanje na rasnu diskriminaciju, kao i sva djela nasilja ili izazivanja na
takva nasilja, uperenih protiv svake rase ili svake grupe lica druge boje ili drugog etničkog
porijekla, kao i pružanje pomoći rasističkim aktivnostima, podrazumijevajući tu i njihovo

20
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

finansiranje".
Konvencijom o kibernetičkom kriminalu, između ostalog, u članu 8 je određena obaveza
zemalja članica te konvencije da usvoje "zakonodavne i druge mjere koje su potrebne da bi
se okvalifikovalo kao krivično djelo, shodno internom pravu, namjerno i bespravno
nanošenje štete na tuđoj svojini putem:
a) unošenja, mijenjanja, brisanja ili ukidanja kompjuterskih podataka,
b) svakog oblika napada na funkcionisanje kompjuterskog sistema, s namjerom prevare ili
bespravnom namjerom da se bespravno pridobije ekonomska dobit za sebe ili za drugoga."
Važnost citirane odredbe je ne samo u tome što predstavlja obavezu za svaku državu
članicu ove konvencije, već i u tome što ona (citirana odredba), u bitnom, već sadrži
obilježja krivičnog djela ili barem uputstvo državama članicama kako bi u njihovom
krivičnom zakonodavstvu trebalo da bude odredeno biće ovog krivičnog djela, pri čemu
treba istaći i to da je navedenim članom Konvencije ovom krivičnom djelu dat naziv
"Kompjuterska prevara". Bosna i Hercegovina je postala članica ove konvencije nakon što
ju je ratifikovalo Predsjedništvo[69].
Sljedeći primjer pruža nam Konvencija o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i
oduzimanju prihoda stečenog krivičnim djelom. Članom 6 ove konvencije države njene
članice preuzele su obavezu da usvoje "zakonodavne i druge mjere neophodne da bi kao
krivična djela u svoje interno zakonodavstvo uvele sljedeća djela, ukoliko su učinjena sa
umišljajem:
- konverzija ili prenos imovine za koju se zna da predstavlja nezakonit prihod, sa svrhom
da se prikrije ili maskira nezakonito porijeklo takve imovine ili pomogne bilo kom licu
uključenom u izvršenje glavnog krivičnog djela da izbjegne zakonske posljedice svojih
djela;
- prikrivanje ili maskiranje prave prirode, porijekla, mjesta, raspolaganja, premještanja, te
postojanja prava, odnosno vlasništva na imovinu za koju se zna da predstavlja nezakonit
prihod;
- sticanje, posjedovanje ili upotreba imovine za koju se u vrijeme primanja zna da je
predstavljala nezakonit prihod;
- učestvovanje u izvršenju, udruživanje ili zavjera radi izvršenja, pokušaj izvršenja i
pomaganje, podstrekavanje, olakšavanje i davanje savjeta u izvršenju bilo kog od krivičnih
djela utvrđenih u skladu sa ovim članom."
Ovu konvenciju je Predsjedništvo BiH ratifikovalo 28. decembra 2005. godine, čime je BiH
preuzela obavezu da svoje krivično zakonodavstvo uskladi sa tom konvencijom[70].
IV - IZVORIMEĐUNARODNOG MATERIJALNOG KRIVIČNOG PRAVA
U teoriji medunarodnog prava se pojam izvora prava koristi u materijalnopravnom i
formalnopravnom značenju. Kada se imaju u vidu formalni izvori međunarodnog krivičnog
prava, oni se dijelom nalaze u medunarodnom javnom (običajnom i konvencionalnom), a
dijelom u unutrašnjem (nacionalnom) pravu.
Kada smo govorili o pojmu medunarodnog materijalnog krivičnog prava ukazali smo na
njegovu još nedovoljnu izgradenost, zbog čega se vrlo često u svojoj primjeni oslanja na
unutrašnje krivično zakonodavstvo država. Ova činjenica je od važnosti upravo kada se
govori o izvorima međunarodnog materijalnog krivičnog prava, jer se ovi najprije dijele na
međunarodne i nacionalne. Ta granična linija zapravo i nije strogo postavljena iz razloga
što su nacionalna zakonodavstva nerijetko inspirisana odgovarajućim iješenjima iz
određenih medunarodnih akata, a, s druge strane, i međunarodna zajednica često
preuzima kao svoje norme ono što je usvojeno u većini nacionalnih zakonodavstava[71].
Izlaganje u nastavku pratiće ovu podjelu.
4.1. Međunarodni izvori
U vezi sa ovom vrstom izvora međunarodnog materijalnog krivičnog prava u teoriji se
najprije polazi od Statuta Medunarodnog suda pravde. Prema članu 38 stav 1 tog statuta,
ovaj sud, "čija je dužnost da svoje odluke u sporovima koji su iznijeti pred njega donosi
saglasno medunarodnom pravu, primjenjuje: (a) međunarodne konvencije, bilo opšte, bilo

21
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

posebne, koje predstavljaju pravila izričito priznata od strane država u sporu; (b)
međunarodni običaj, kao dokaz opšte prakse koja je prihvaćena kao pravo[72]; (c) opšta
pravna načela koja priznaju prosvijećeni narodi; (d) u granicama odredbe člana 59, sudske
odluke i učenja najpozvanijih stručnjaka međunarodnog javnog prava različitih naroda, kao
pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila"[73].
Može se, dakle, zaključiti da ugovori, običaji i opšta pravna načela predstavljaju glavne
izvore, a sudska praksa i doktrina - dopunske izvore medunarodnog javnog prava.
[74]lnače, u literaturi se ističe nepodobnost za neposrednu primjenu u krivičnom pravu
"opštih pravnih principa priznatih od strane svih nacija", kao, na primjer, princip bi bio da ne
može krivično odgovarati lice koje nije dostiglo dovoljan starosni uzrast, a koji je to uzrast
propisuje se normom, a to je u različitim zemljama različito[75]. Jedan od glavnih izvora
medunarodnog krivičnog prava svakako je Rimski statut ICC[76].
U ovom nabrajanju, koje predstavlja svojevrsnu hijerarhiju izvora, na prvom mjestu su
međunarodni ugovori. Oni, posebno danas, predstavljaju najvažniji izvor međunarodnog
prava, a posebno međunarodnog materijalnog krivičnog prava. Kao i svaki ugovor, i
međunarodni ugovor predstavlja saglasnost volja njegovih potpisnika s ciljem proizvodenja
odredenih pravnih efekata. Pravni efekti se ogledaju u nastajanju određenih prava i
obaveza, čijom realizacijom se žele postići određeni ciljevi. Specifičnost ovih ugovora
ogleda se u činjenici da su im potpisnici međunarodnopravni subjekti (države i
medunarodne organizacije), a zavisno od toga ko je učestvovao u njihovom zaključivanju
mogu se razlikovati: (1) univerzalni međunarodni ugovori - kada su donijeti u okviru i pod
okriljem Organizacije Ujedinjenih nacija i (2) regionalni međunarodni ugovori - kada su
donijeti od strane regionalnih organizacija (npr. Savjeta Evrope, kakva je EKLJP iz 1950.
godine[77])[78]. Ono što je bitno kod ovih ugovora je to što "u načelu jednako obavezuju
sve njihove stranke. To vrijedi bez obzira na organ neke države koji ih je sklopio ili na akt
kojim su ratificirani (potvrdeni) (zakon, uredba, dekret ili drugi podzakonski akt)". Takode je
potrebno naglasiti da načelno "ne postoji između ugovora hijerarhija slična hijerarhiji
pravnih normi i pravnih akata u unutrašnjem pravu"[79], od čega je izuzetak Povelja
Ujedinjenih nacija kojom je, u članu 103, propisan primat te povelje nad drugim
međunarodnim ugovorima u slučaju sukoba izmedu obaveza koje za države članice ove
organizacije proizilaze iz te povelje i obaveza koje za njih proizilaze iz drugih međunarodnih
ugovora. Izlaganje o razvoju međunarodnog materijalnog krivičnog prava, kao i ono u
nastavku, pokazuje da su međunarodni ugovori najvažniji i osnovni izvor medunarodnog
materijalnog krivičnog prava, što je i razumljivo budući da se određena ponašanja mogu
odrediti kao medunarodna krivična djela samo na osnovu saglasnosti država. Istina, ovu
saglasnost ne treba shvatiti u apsolutnom smislu, kao saglasnost svih država članica
Ujedinjenih nacija, već kao saglasnost odredenog značajnog broja tih država potrebnog da
bi neki medunarodni ugovor sa krivičnopravnim odredbama stupio na snagu.

Ako je međunarodni ugovor najvažniji, međunarodni običaj[80] je svakako najzamršeniji


izvor medunarodnog prava[81]. Iz citirane odredbe Statuta Međunarodnog suda pravde
može se zapaziti da se za postojanje medunarodnog običaja zahtijeva da je riječ o opštoj
praksi i da je ona prihvaćena kao pravo.[82] Ovo su dva elementa koja zajedno grade
pojam međunarodnog običaja kao izvora međunarodnog prava. Ta dva elementa su
nerazdvojna, jer sama praksa nije dovoljna za stvaranje običajnog prava[83]. Prvi od tih
elemenata naziva se materijalnim ili objektivnim, a drugi psihičkim ili subjektivnim i
uglavnom su vezani za države kao subjekte međunarodnog prava. U vezi sa prvim
elementom u teoriji međunarodnog javnog prava ističe se da se taj elemenat mora
"izražavati kroz jednoobrazno, sukcesivno ponavljanje istog spoljnjeg akta, od strane
članova međunarodne zajednice", kao i da jednostrano ponavljanje "od strane samo jednog
ili manjeg broja država ili povremeno ispresijecano, ne može stvoriti opšte ili univerzalno
običajno pravilo".[84]Međutim, sama višekratno ponavljana praksa nije dovoljna da bi se
uspostavio ovaj izvor medunarodnog prava, već se traži postojanje i pravne svijesti kod

22
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

subjekata međunarodnog prava o obaveznosti takvog njihovog ponašanja. Ovo ponašanje


može se ogiedati u obavezi činjenja, ali i propuštanja činjenja. Navedeni element se često
izražava latinskim izrazom opinio iuris sive necessitatis, te se ističe "kao osnovni kriterijum
razlikovanja običajnih pravnih pravila od prostih običaja, kao i pravila kurtoazije"[85]. I
upravo kod ovog elementa nastaju poteškoće u shvatanju ovog izvora međunarodnog
prava, jer nije teško u spoljnjem svijetu uočiti neku ustaljenu praksu određenog činjenja,
odnosno propuštanja činjenja, ali je svakako teško odrediti kada se uzima da je nastaia
pravna svijest subjekata međunarodnog prava o obaveznosti određenog ponašanja. Ovaj
problem je bio povod nekim piscima da, kako se ističe, ovo postepeno stvaranje običajnih
pravila duhovito uporeduju sa postepenim nastankom seoskog puta preko neke livade[86].
Zbog zanimljivosti ovog načina upoređivanja u nastavku ćemo ga iznijeti u cijelosti, pri
čemu ćemo kurzivom ukazati na onaj trenutak i način na koji jedna ustaljena praksa prelazi
u pravnu svijest o obaveznosti određenog ponašanja. To činimo zbog toga što su taj
trenutak, odnosno način, od važnosti za zauzimanje stava o značaju ovog izvora prava za
međunarodno materijalno krivično pravo. Evo kako to upoređivanje glasi:
"Na toj livadi najprije nastaju mnogobrojne, nesigurne i jedva zamjetne staze pješaka.
Potom iz neobjašnjivoga razloga većina prolaznika zajednički usvaja samo jednu stazu. Iz
toga nastaje zajednički osjećaj koji daje prednost samo tome prolazu koji se otada priznaje
kao jedini ispravan put, a da se ne može ustanoviti u kojem se trenutku ostvarila ta
transformacija. Time se prije disparatna praksa pretvara u opinio juris, a da se Rubikon koji
razdvaja puki običaj od običajnog pravnog pravila prelazi šutke, nesvjesno i bez
proklamacija"[87].
Citirano upoređivanje, ne samo zbog duhovitosti, veoma je važno jer nam pokazuje kako
nešto što je iz neobjašnjivog razloga prihvaćeno od određenih subjekata (država) kao
pravilo, za koje se ne može utvrditi u kom trenutku je nastalo, svakako ne može biti način
određivanja krivičnih djela niti propisivanja kazni za njih. Ako bi se suprotno zaključivalo, to
bi bilo protivno osnovnim opšteprihvaćenim načelima ove grane prava (poput načela
nullum crimen, nulla poena sine lege scripta, sine lege praevia, odnosno sine lege certa),
što bi onda vodilo u pravnu nesigurnost. Zbog toga se, s pravom, ističe da isključivo "u
onim oblastima gdje nije riječ o tome da se ustanovljavaju krivična djela i krivične sankcije,
običajno pravo i opšti pravni principi mogu imati značaj dopunskog izvora međunarodnog
krivičnog prava"[88]. Prema tome, medunarodni običaj zasigurno može imati samo
ograničenu primjenu u međunarodnom krivičnom pravu.
Procesno medunarodno krivično pravo zasnovano je na čvrstim garancijama sloboda i
prava čovjeka u krivičnom postupku. Zbog toga je u njemu teško obezbijediti primjenu
običajnog prava. Međutim, "bez obzira na ograničenu ulogu običajnih pravila u
medunarodnom krivičnom pravu danas, oni se kao izvor prava ne mogu zanemariti"[89]
(npr. u vezi sa međunarodnim imunitetima kada obavezuju i one države koje još nisu
ratifikovale međunarodne konvencije o ovoj problematici ili u vezi sa pravom azila, odnosno
pravnim statusom brodova i vazduhoplova, odnosno njihovim posadama).
Upravo navedeni razlozi uvode nas u sljedeći izvor prava, kojeg predstavljaju opšta pravna
načela koja priznaju prosvijećeni narodi[90]. Ova načela, kao i svako drugo načelo, ne
uređuju neke konkretne pravne odnose, a još manje se putem njih može inkriminisati
određeno ponašanje kao krivično djelo i propisati kazna. Riječ je, kako im i sam njihov
naziv govori, o opštim načelima koja imaju značenje osnovnih vrijednosti na kojima počiva
savremeno krivično materijalno pravo. Zbog tog svog svojstva ona mogu biti od pomoći i
kao pomoćni izvor kada se, u nedostatku neke jasne odredbe u međunarodnim ugovorima
ili međunarodnim običajnim pravilima, mogu koristiti radi tumačenja nejasnih odredbi. Riječ
je o nekoliko takvih načela:
- načelo prema kojem se ljudska i građanska prava i slobode mogu ograničavati samo
zakonom, a ne i podzakonskim aktom. To dalje znači da se krivična djela i kazne za njih (a
kazne su oblik ograničenja tih prava i sloboda) mogu propisivati samo zakonom. Ovo
načelo još se izražava i riječima nullum crimen sine lege scripta;

23
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

- svako lice može se oglasiti krivim i kazniti samo za svoje djelo koje je, u vrijeme kada je
učinjeno, predstavljalo krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu. Dakle,
djelo mora biti unaprijed određeno kao krivično djelo, što se izražava maksimom nullum
crimen sine lege praevia;
- kada određuje neko djelo kao krivično djelo, zakon mora biti precizan, tj. elementi bića
krivičnog djela moraju biti odredeni na precizan način (nullum crimen sine lege certa). To
dalje znači da primjena analogije u krivičnom pravu nije dozvoljena, a nejasne zakonske
odredbe trebaju se tumačiti u korist optuženog (in dubio pro reo);
- ako je nakon učinjenog krivičnog djela zakon izmijenjen jednom ili više puta, primjenjuje
se zakon koji je najblaži za optuženog (lex mitius);
- najzad, kazna za krivično djelo takode treba biti zakonom unaprijed propisana (nulla
poena sine lege praevia)111.
Načela koja se izražavaju maksimama nullum crimen sine lege scripta, nullum crimen sine
lege praevia, nullum crimen sine lege certa i nulla poena sine lege praevia mogu se
podvesti pod jedno jedino načelo - načelo zakonitosti u krivičnom materijalnom pravu. To
zbog toga što je u osnovi svih ovih maksima, kako vidimo, jedna - nullum crimen sine lege.
Zato je Ashworth u pravu kada kaže da su značenja načela zakonitosti tako raznolika1 >8.
Načelo zakonitosti je u današnje vrijeme opšteusvojeno kako u domaćem, tako i u
međunarodnom krivičnom pravu[91]. Zbog toga bi danas teško bilo zamisliti situaciju da se
krivična djela i kazne za njih propisuju ili izriču kršenjem tog načela. Medutim, istorijski
giedano, ne tako davno postojale su situacije u međunarodnom krivičnom pravu kada su se
međunarodni krivični tribunali suočavali sa problemom kako odgovoriti na situacije u kojima
odredena ponašanja, prije nego što su učinjena, nisu bila određena kao krivična djela.
Konkretan primjer koji Kaseze ima u vidu odnosio se na Nirnberški tribunal. S tim u vezi,
ovaj autor, izmedu ostalog, ukazuje na to da se Tribunal u Nirnbergu "pozabavio pitanjem
ex post facto prava samo u pogledu zločina protiv mira (naročito agresije), ali se uopšte nije
oglasio o ništa manje delikatnom pitanju - da li zločini protiv čovječnosti predstavljaju novu
vrstu kršenja prava, ili ne". Ukazavši na ovo, Kaseze zatim ističe sljedeće:
"Po svemu sudeći, izgleda da je Nirnberški tribunal primjenjivao novo pravo (naš kurziv) ili
suštinski novo pravo, kada je našao da su neki optuženi krivi samo za zločine protiv
čovječnosti, ili za te zločine zajedno s drugim. Međutim, time nije kršio neku opštu normu
koja bi striktno zabranila retroaktivnost u krivičnom pravu".
Kao obrazloženje za ovakav stav Kaseze navodi da se:
"...načelo nullum crimen sine lege moglo (se) neposredno poslije Drugog svjetskog rata
smatrati za moralno pravilo ponašanja, koje treba da ustukne pred višim zahtjevima uvijek
kada bi se - odbijanjem da učini odgovornim lica koja su izvršila užasna zvjerstva -
suprotstavljalo pravdi. U međunarodnom pravu još uvijek nije izražena striktna zabrana
primjene prava ex post facto\ u najmanju ruku, izgleda da ona nije opšte pravno načelo
koje univerzalno prihvataju sve države".
Zatim, u vezi s upravo navedenim, Kaseze zatim citira o tome i stav Nirnberškog tribunala,
prema kojem je: "maksima nullum crimen sine lege.S opšte načelo pravde" koje dozvoljava
kažnjavanje za djela koja nisu bila zabranjena u vrijeme njihovog činjenja, ako bi bilo
"nepravedno' da se "dozvoli da ostanu nekažnjena "[92].
Kako vidimo iz ovog primjera, načelo zakonitosti u praksi međunarodnih krivičnih tribunala
znalo je biti odbačeno pozivanjem na opšte načelo pravde. Međutim, ostaje, barem nama,
nejasno da li se ovdje mislilo na pravnu pravdu, kao tipičnu pravnu vrijednost ili, pak, na
moralnu, odnosno religijsku pravdu, koje, kako se ističe, u odnosu na pravnu pravdu
potpunije ostvaruju pravdu.[93]
Najzad, u vezi sa sudskom praksom i doktrinom kao izvorima prava treba imati u vidu
sljedeće. Ovo su izvori koji se navode u Statutu Međunarodnog suda pravde, koji nije imao
niti ima krivičnopravnu nadležnost[94]. Otuda njegova dosadašnja praksa teško da može
poslužiti kao izvor u rješavanju čisto krivičnopravnih pitanja. Kada je, pak, riječ o sudskoj
praksi dosadašnjih međunarodnih ad hoc tribunala, treba reći, što važi i za doktrinu kao

24
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

izvor prava, da ona može i treba biti izvor ne zbog toga što potiče od određenog organa ili
pojedinca per se, već zbog snage argumentacije koja stoji iza određenog stava od značaja
za rješavanje konkretnog slučaja u budućnosti.
Međunarodni sud pravde, pa tako i citirana odredba njegovog statuta, od važnosti je
prilikom rješavanja sporova između država, jer je taj sud organ "u čiju nadležnost spada
rješavanje sporova između država i davanje savjetodavnih mišljenja o pravnim
pitanjima"[95]. Dakle, Međunarodni sud pravde nema nadležnost za suđenje pojedincima
za učinjena međunarodna krivična djela, zbog čega navedeni izvori "vrijede u
međunarodnom pravnom poretku suverenih država i drugih subjekata međunarodnog
prava"[96]. No, ova pravila o izvorima međunarodnog prava su od važnosti jer ih, u osnovi,
sadrži i Rimski statut ICC u članu 21, o kojem će članu u nastavku biti riječi, s tim što ćemo
govoriti i o pravu koje je primjenjivao ad hoc tribunal u Nirnbergu, odnosno koje primjenjuju
ad hoc tribunali u Hagu i Aruši.
Prije toga, treba istaći kako se u odgovoru na pitanje šta su izvori međunarodnog
materijalnog krivičnog prava prethodno moraju imati u vidu neke činjenice. Naime, problem
izvora ovog prava pojavljuje se u situaciji u kojoj treba odgovoriti na osnovno pitanje, a to je
da li je odredeno ljudsko ponašanje (radnja) krivično djelo. Odgovor na ovo pitanje nije
teško dati kada se radi o unutrašnjem pravnom poretku suverenih država, jer će domaći
sudovi odgovor na njega potražiti u domaćem krivičnom zakonodavstvu. Ti sudovi na ovaj
način moraju postupiti, jer ih na to obavezuje osnovno načeio krivičnog prava, prema kojem
se krivično djelo i kazna mogu propisati samo zakonom (nullum crimen, nulla poena sine
lege). To što je njihova država eventualno postala članica neke međunarodne konvencije
na osnovu koje je preuzela obavezu da određeno ponašanje propiše kao krivično djelo[97],
ne daje za pravo domaćem sudiji da neposredno na osnovu te konvencije presudi određeni
krivični slučaj. Iako se, dakle, radi o krivičnom djelu po međunarodnom pravu ono će to
postati i sa stanovišta unutrašnjeg državnog prava tek kada se unese u domaće krivično
zakonodavstvo. Tek tada, i na osnovu domaćeg krivičnog zakonodavstva, domaći sud će,
ako utvrdi postojanje krivičnog djela i krivičnu odgovornost određenog lica, moći to lice
oglasiti krivim. Razlog za ovo leži u činjenici što konvencije koje određuju krivična djela za
njih "nikada ne propisuju raspon kazni"[98]. Pored ovog razloga koji se ističe u teoriji, treba
reći da bi propisivanje i kazni u takvim konvencijama pretpostavljalo postojanje
zakonodavnog organa na svjetskom nivou, što se u doglednoj budućnosti teško može
očekivati[99]. Kada domaći zakonodavac postupi na navedeni način, time stvara
mogućnost za domaće sudove da primjenjuju međunarodne konvencije i u onom njihovom
dijelu koji ima blanketni karakter. Da bismo ovo objasnili vratićemo se na već pomenuto
krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 175 KZBiH. Zakonsko
obilježje ovog krivičnog djela glasi:
"Ko kršeći pravila međunarodnog prava, prema ratnim zarobljenicima naredi ili učini koje od
ovih djela:
a) lišenje drugih lica života (ubistva), namjema nanošenja licima snažnog tjelesnog ili
duševnog bola ili patnje (mučenja), nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge
naučne eksperimente, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije;
b) nanošenje velikih patnji ili ozljeda tijela ili povreda zdravlja;
c) prisiljavanje na službu u neprijateljskim oružanim snagama ili lišavanje prava na
pravično i nepristrasno suđenje,
kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora."
Iz ovog obilježja najprije vidimo da zakon odmah na početku upućuje na kršenje pravila
međunarodnog prava, što znači da se u svakom konkretnom slučaju, da bi postojalo ovo
krivično djelo, mora utvrditi koja odredba i koje međunarodne konvencije su bile prekršene
od strane učinioca. Kod pojedinih načina izvršenja ovog krivičnog djela vidi se da se ono
može učiniti i tako što se ratni zarobljenik liši prava na pravično i nepristrasno suđenje.
Međutim, zakon kod ovog krivičnog djela ne određuje kada će se smatrati da je ratni
zarobljenik bio lišen ovog prava, pa se odgovarajuće odredbe o tome moraju potražiti

25
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

upravo u Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima[100].


Stoga, izvori međunarodnog materijalnog krivičnog prava imaju dvostruki značaj za
unutrašnje krivično zakonodavstvo država. Oni su, najprije, međunarodnopravni osnov za
odgovarajuću inkriminaciju u tom zakonodavstvu, a zatim i kao blanketni propis kod
pojedinih krivičnih djela propisanih tim zakonodavstvom. Ovo su, dakle, pravila o kojima
domaći sudovi, kada je riječ o izvorima međunarodnog materijalnog krivičnog prava,
prethodno moraju voditi računa.
Medutim, pitanje izvora tog prava postavlja se na sasvim drukčiji način u situaciji kada
odluku o tome da li odredeno ponašanje predstavlja krivično djelo (koja podrazumijeva i
odluku o opštim institutima materijalnog krivičnog prava, kao što su npr. umišljaj,
uračunljivost i dr.) treba donijeti neki međunarodni tribunal. Ovo pitanje naročito je aktuelno
nakon osnivanja stalnog ICC. Stoga ćemo u odgovoru na pitanje šta su izvori tog prava
pažnju posvetiti i odredbama o tome sadržanim u Rimskom statutu ICC, kao i pravu koje su
primjenjivali, odnosno koje primjenjuju ad hoc tribunali u Nirnbergu, Hagu i Aruši.
U slučaju Nirnberškog tribunala treba reći da je, radi primjene Povelje kojom je osnovan i
krivičnih djela koja su njom bila propisana, ovaj tribunal primjenjivao međunarodno običajno
pravo. Međutim, s obzirom na činjenicu da to pravo, izuzev ratnih zločina, u vrijeme rada
tribunala nije sadržavalo pravila o zločinima protiv čovječnosti i zločinima protiv mira, sudije
tribunala su, kako se ističe, odgovore na pojedina krivičnopravna pitanja (kao što je npr.
prinuda) tražili u svojim nacionalnim krivičnim zakonodavstvima i jurisprudenciji, kao i u
opšteprihvaćenim načelima krivičnog prava[101].
ICTY je u slučaju Kupreškić i drugi u vezi sa pitanjem izvora prava koje primjenjuje,
pozivajući se i na rezoluciju Savjeta bezbjednosti o njegovom osnivanju, najprije istakao da
je on međunarodni tribunal. Polazeći od te činjenice, u presudi se dalje kaže da je
međunarodno pravo onaj normativni korpus koji ovaj tribunal treba da primijeni pri
odlučivanju. Medutim, takođe se ističe da se tribunal može osloniti i na nacionalno pravo
kako bi popunio eventualne praznine u Statutu ICTY, odnosno u međunarodnom običajnom
pravu[102]. S tim u vezi ICTY je bio još odredeniji kada je Pretresno vijeće u slučaju
Blaškić, odlučujući o prigovoru odbrane da kršenja predviđena u članu 3. zajedničkom za
sve četiri Ženevske konvencije iz 1949. godine (o unutrašnjem oružanom sukobu) ne
povlače krivičnu odgovornost, odbilo taj prigovor. Ovakav stav Pretresno vijeće je, između
ostalog, odbilo i zbog toga što je, kako je navelo, "Krivični zakon Jugoslavije, koji je 1992.
preuzet kao Krivični zakon Bosne i Hercegovine (gdje se zločin navodno dogodio),
predvidio da ratni

zločini počinjeni bilo u međunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu povlače krivičnu
odgovornost izvršioca"131. Na ovom mjestu istaći ćemo i način na koji, prema stavu ICTY,
treba koristiti nacionalno pravo kao izvor. Ovaj stav ICTY izražen je u predmetu broj IT-95-
17/1-T, u presudi pretresnog vijeća protiv optuženog Ante Furundžije. S tim u vezi ICTY
ističe: "178. Kad god neki pojam iz krivičnog prava nije definisan međunarodnim krivičnim
pravilima, opravdano se osloniti na nacionalno zakonodavstvo, pri čemu trebaju biti
ispunjeni sljedeći uslovi: (i) osim ako je u međunarodnom pravilu drukčije navedeno, ne
valja se pozivati samo na jedan nacionalnopravni sistem, npr. samo na common law ili
samo na zemlje civil-law sistema. Naprotiv, međunarodni sudovi moraju crpsti iz opštih
pojmova i pravnih instituta koji su zajednički svim velikim pravnim sistemima svijeta. To
pretpostavlja proces identifikacije zajedničkih nazivnika u tim pravnim sistemima, kako bi se
utvrdilo koji su im temeljni pojmovi zajednički; (ii) budući da "međunarodna sudenja
pokazuju brojne odlike po kojima se razlikuju od nacionalnih krivičnih postupaka'132, kod
korišćenja pojmova iz nacionalnog prava mora se uzeti u obzir specifičnost medunarodnih
krivičnih postupaka. Na taj način se prenebregava mehaničko presađivanje ili transpozicija
iz nacionalnog prava u medunarodne krivične postupke, kao i iskrivljenje jedinstvenih
karakteristika tih postupaka koje prate takvo presađivanje".133
Ovakva shvatanja, u suštini, važe i kada je riječ o ICTR.

26
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

U vezi sa pitanjem izvora prava koje primjenjuju ovi tribunali je i stav ICTY izražen u
presudi optuženom Dušku Tadiću. Naime, u paragrafii 282. te presude žalbeno vijeće ovog
tribunala je, u vezi sa tumačenjem člana 5 Statuta ICTY, koji se odnosi na krivično djelo
zločina protiv čovječnosti, istaklo da je "Uprkos činjenici da je sa pravne tačke gledišta
Statut ICTY instrument koji se znatno razlikuje od medunarodnog ugovora", prilikom
njegovog tumačenja, a to znači i prilikom tumačenja pomenutog člana 5 dozvoljeno voditi
se principom koji je Međunarodni sud pravde primijenio na tumačenje ugovora u svom
Savjetodavnom mišljenju o nadležnosti Generalne skupštine za primanje države u
Ujedinjene nacije: "Osnovna dužnost suda koji je pozvan da tumači i primjenjuje odredbe
nekog ugovora jeste da pokuša da ih sprovodi prema njihovom prirodnoni i uobičajenom
značenju u kontekstu u kojem se pojavljuju."134 To znači da se u slučaju jasnih odredbi u
međunarodnim pravnim izvorima, one imaju doslovno tumačiti, dok se u slučaju sumnje u
njihov sadržaj - takve odredbe imaju tumačiti u saglasnosti sa međunarodnim običajnim
pravom. Zbog toga se ističe da se i u slučaju tumačenja statuta ova dva tribunala trebaju
primijeniti ista pravila koja važe i u medunarodnom običajnom pravu, a to su pravila
kodifikovana u čl. 31 i 32 Đečke konvencije o medunarodnom ugovornom pravu iz 1969.
godine.135 Odmah treba istaći kako to ne znači da se krivična djela mogu stvarati putem
običaja, već da se pravila medunarodnog običajnog prava o tumačenju ugovora, koja su
kodifikovana u pomenutoj konvenciji, trebaju primijeniti prilikom tumačenja nejasnih odredbi
u statutima ova dva tribunala (pa i odredbi koje se tiču bića krivičnih djela iz nadležnosti tih
tribunala).
U nastavku ćemo izložiti kako glase čl. 31 i 32 Bečke konvencije o međunarodnom
ugovornom pravu, jer su oni važni ne samo za tumačenje odredbi sadržanih u statutima
pomenutih tribunala, već i za tumačenje Rimskog statuta ICTY, s obzirom na to da ovaj
131 Kaseze, str. 60.
132 Citirane riječi u ovom paragrafu presude Pretresno vijeće
koristi iz izdvojenog, neslažućeg mišljenja sudije Kasezea (paragraf 5 tog mišljenja),
iznijetog u predmetu ICTY broj IT-96-22-A od 7. oktobra 1997. godine. Riječ je o
predmetu protiv optuženog Dražena Erdemovića.
133 Citirano prema
http://www.un.org/ictyMs/cases/fumndzija/judgements/ 981210/ fur-tj 98121
Omain.htm.
134 Presuda Dušku Tadiću u slučaju broj IT-94-A, ICTY App.Ch.
lzvor: http://www. un.org/icty/ bhs/cases/tadic/judgements/990715/tad-aj990715.pdf.
135 Kittichaisaree, str. 46.
46 statut, u suštini, predstavlja međunarodni dokument ugovornog karaktera usvojen na
osnovu saglasnosti država njegovih članica.
Clan 31 Bečke konvencije glasi:
"1. Ugovor se mora dobronamjerno tumačiti prema uobičajenom smislu koji se mora dati
izrazima u ugovoru u njihovom kontekstu i u svjetlosti njegovog predmeta i njegovog cilja.
2. U cilju tumačenja ugovora, kontekst obuhvata, osim teksta, uvoda i uključenih
priloga:
a) svaki sporazum u vezi sa ugovorom koji postoji između članica prilikom zaključivanja
ugovora;
b) svaki instrument koji sačine jedna ili više članica prilikom zaključenja ugovora, a koji
prihvate ostale članice kao instrument koji se odnosi na ugovor.
3. Kao i o kontekstu, vodiće se računa:
a) o svakom docnijem sporazumu između članica u pogledu tumačenja ugovora ili
primjene njegovih odredaba;
b) o svakoj docnijoj praksi u vezi sa primjenom ugovora kojim je postignut sporazum
između članica u pogledu tumačenja ugovora;
c) o svakom relevantnom pravilu medunarodnog prava koje se primjenjuje u odnosima
između članica.

27
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

4. Izraz se uzima u posebnom smislu ako se utvrdi da je takva bila namjera strana
ugovornica."
Član 32 Konvencije glasi:
„Može se pozivati na dopunska sredstva tumačenja, posebno na pripremne radove[103],
kao i na okolnosti u kojima je ugovor bio zaključen, u cilju da se potvrdi smisao koji
proizilaziiz primjene člana 31 ili da se odredi smisao kada je tumačenje dato prema članu
31:
aidvosmisleno ili nejasno ili
b7*lovodi do rezultata koji je očigledno apsurdan ili nerazuman"[104].
Za razliku od statuta ad hoc tribunala za bivšu Jugoslaviju, odnosno za Ruandu, Statut ICC
ima dosta precizne odredbe o pravu koje ovaj sud primjenjuje. One su sadržane u članu 21
Rimskog statuta koji glasi:
"1. Sud primjenjuje:
(a) prvo, Statut, Elemente krivičnih djela i svoj Pravilnik o postupku i dokazivanju;
(b) drugo, kada je to primjereno, odgovarajuće međunarodne ugovore i načela i pravila
medunarodnog prava, uključujući utvrđena međunarodnopravna načela oružanog sukoba;
(c) ukoliko to nije u stanju, opšta pravna načela koja Sud izvodi iz domaćih pravnih
sistema u svijetu uključujući, kada je to primjereno, domaće zakone država koje bi u
normalnim okolnostima bile nadležne za to krivično djelo pod uslovom da ta načela nisu
nesaglasna sa ovim statutom i međunarodnim pravom i međunarodno priznatim normama i
standardima.
2. Sud može da primjenjuje načela i pravna pravila onako kako su protumačena u
njegovim ranijim odlukama.
3. Primjena i tumačenje prava saglasno ovom članu moraju biti u skladu sa
međunarodno priznatim Ijudskim pravima i ne smiju praviti negativne razlike po osnovima
kao što su rod, uzrast, rasa, boja, jezik, vjera ili uvjerenje, političko ili drugo mišljenje,
nacionalno, etničko ili društveno porijeklo, bogatstvo, rođenje ili drugi status."
Kako vidimo, Statut uspostavlja svojevrsnu hijerarhiju izvora prava koje može primjenjivati
ICC u krivičnom postupku protiv optuženog lica. Ova pravila za nas su od važnosti upravo
zato što, imajući u vidu da je ICC institucija osnovana sa namjerom da bude stalna, mogu
pružiti odogovor na pitanje izvora međunarodnog materijalnog krivičnog prava.
Citirana odredba ukazuje da je ICC dužan, na prvom mjestu, primjenjivati odredbe Statuta.
Međutim, imajući u vidu da obilježja krivičnih djela iz njegove nadležnosti nisu uvijek
formulisana na način koji omogućuje njihovu nesmetanu primjenu u praksi, Statut upućuje
na primjenu Elemenata krivičnih djela koje, kako smo rekli, usvaja dvotrečinska većina u
Skupštini država članica ovog statuta.
Na drugom mjestu u ovoj hijerarhiji izvora su međunarodni ugovori i načela i pravila
međunarodnog prava. To mogu biti ugovori koji imaju krivičnopravni značaj u konkretnom
slučaju, kao što su, na primjer, Konvencija Ujedinjenih nacija o ukidanju svih oblika rasne
diskriminacije, Medunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i dr. Pored ovih izvora,
Statut upućuje na primjenu i utvrđenih međunarodnopravnih načela oružanog sukoba, koja
su sadržana u Ženevskim konvencijama iz 1949, kao i u Dopunskim protokolima iz 1977.
godine.
Tek ako nije u stanju da u nekom od navedenih izvora prava pronađe odgovor na određeno
pitanje koje mu se postavlja u konkretnom slučaju, Statut dozvoljava ICC da posegne za
opštim pravnim načelima iz domaćih pravnih sistema u svijetu. Pri tome, 1CC se može,
kada je to primjereno u konkretnom slučaju, pozvati na opšta pravna načela ohe države
koja bi u normalnim okolnostima bila nadležna za krivično djelo. S tim u vezi, moraju se
imati u vidu odredbe člana 17 Statuta. Naime, ovaj sud, raspravljajući o prihvatljivosti
predmeta, u pravilu će odlučiti da je predmet neprihvatljiv ako određeno lice za djelo iz
nadležnosti ICC već goni država članica. Medutim, ICC neće donijeti takvu odluku ako
država nije spremna ili stvarno sposobna da sprovede gonjenje. Kada će se, pak, smatrati
da je država nespremna za krivično gonjenje određenog lica predstavlja faktičko

28
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

pitanje[105], ali ćemo za potrebe ovog rada uzeti da je ta nespremnost utvrdena, da postoji
usljed rata i ratnih razaranja zbog kojih pravosudni sistem ne funkcioniše. Pretpostavićemo
da je riječ o nekoj od država sa teritorije bivše Jugoslavije, čijim krivičnim zakonodavstvima
je zajedničko opšte načelo prema kojem i maloljetna lica određene starosne dobi mogu biti
odgovorna za krivično djelo. Ako bi takvo lice (mlađi ili stariji maloljetnik) i učinilo neko od
krivičnih djela iz nadležnosti ICC, taj sud mu ne bi mogao suditi, jer se ne bi mogao pozivati
na pravo da primjenjuje pomenuto opšte pravno načelo krivičnog zakonodavstva neke od
navedenih država koje bi u normalnim okolnostima bile nadležne za to krivično djelo.
Razlog je što je pomenuto načelo u suprotnosti sa članom 26 Statuta ICC, prema kojem
ICC nije nadležan za lica koja su bila mlada od 18 godina u vrijeme izvršenja krivičnog
djela.
Statut dozvoljava ICC da primjenjuje ranije svoje odluke u onim njihovim dijelovima u
kojima su sadržana tumačenja vezana za primjenu načela i pravnih pravila. Važnost ove
odredbe je u tome što ograničava ICC na njegovu sudsku praksu, ali i zbog toga što Statut,
kada određuje mogućnost primjene ovog izvora, to ne čini na imperativan način. Naime,
Statut kaže da se tumačenja sadržana u ranijim odlukama ovog suda mogu primijeniti. Da li
će do njihove primjene i zaista doći to, kako smo već rekli, treba da zavisi od snage
argumentacije sadržane u ranijim odlukama ICC.
Kada primjenjuje bilo koji od navedenih izvora prava ICC to mora činiti u skladu sa
međunarodno priznatim ljudskim pravima, bez diskriminacije po osnovu pola, rođenja,
uzrasta, rase, boje kože, jezika, vjere, nacionalnog, etničkog ili društvenog porijekla ili
drugog statusa.
4.2. Nacionalni izvori
Ova vrsta izvora međunarodnog materijalnog krivičnog prava sadržana je u unutrašnjem
(nacionalnom) zakonodavstvu. Svakako najvažniji izvor jesu nacionalni krivični zakoni, u
kojima su sadržane odredbe o osnovnim institutima materijalnog krivičnog prava i
pojedinim krivičnim djelima.
Kod nas ove izvore, s obzirom na složeno državno uređenje i njim uzrokovanu raspodjelu
nadležnosti između BiH i entiteta, čine četiri krivična zakona (KZBiH, Krivični zakon
Republike Srpske, Krivični zakon Federacije BiH i Krivični zakon Brčko distrikta). U
nastavku ćemo dati pregled onog dijela KZBiH u kom su propisana krivična djela od
značaja za međunarodno materijalno krivično pravo.
U tom zakonu ova grupa krivičnih djela propisana je u Glavi XVII, koja nosi naziv "Krivična
djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom" (čl. 171- 203). Zakon
ne vrši razdvajanje ovih krivičnih djela u posebne grupe, ali se sva ona, barem za potrebe
ovog rada, mogu svrstati u tri grupe.
Prvu grupu čine sljedeća krivična djela: genocid (član 171) zločini protiv čovječnosti (član
172). Ono što je zajedničko ovim krivičnim djelima, zbog čega ih i svrstavamo u jednu
grupu, jeste to što se čine prema odredenim, zakonom predviđenim grupama ljudi, sa
određenom namjerom (u slučaju genocida), odnosno kao dio širokog ili sistematičnog
napada (zločini protiv čovječnosti). Zaštićena skupina ljudi u slučaju krivičnog djela
genocida jeste nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, a kod krivičnog djela zločina
protiv čovječnosti to je civilno stanovništvo[106].
U drugu grupu spadaju ona krivična djela koja su u vezi sa ratom, odnosno oružanim
sukobom. Dakle, ova okolnost je činjenica koja navedena krivična djela povezuje u istu
grupu. To su sljedeća krivična djela: ratni zločin protiv civilnog stanovništva (član 173); ratni
zločin protiv ranjenika i bolesnika (član 174): ratni zločin protiv ratnih zarobljenika (član
175); organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na izvršenje krivičnih djela genocida,
zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina (član 176); protivpravno ubijanje i ranjavanje
neprijatelja (član 177); protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu (član
178); povreda zakona ili običaja rata (član 179); povreda parlamentara (član 181);
neopravdano odlaganje povratka ratnih zarobljenika (član 182); uništavanje kultumih,
istorijskih i religijskih spomenika (član 183) i zloupotreba međunarodnih znakova (član 184)

29
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

[107].
KZBiH, u vezi sa ove dvije grupe krivičnih djela, u članu 180 propisuje pravila o
individualnoj i komandnoj krivičnoj odgovornosti za krivična djela genocida, zločina protiv
čovječnosti, kao i navedena krivična djela iz čl. 173, 174, 175,177, 178 i 179 tog
zakona[108].
Najzad, treću (najbrojniju) grupu krivičnih djela čine ona koja se, po svom zakonskom
obilježju, ne mogu svrstati u neku od navedenih grupa, a imaju svoj osnov u
medunarodnom pravu (međunarodnim ugovorima) na osnovu kojih su i propisani u
domaćem krivičnom zakonodavstvu. Radi se o sljedećim krivičnim djelima:
- zasnivanje ropskog odnosa i prevoz lica u ropskom odnosu (član 185). Osnov za
propisivanje ovog krivičnog djela nalazi se u Dopunskoj konvenciji o ukidanju ropstva,
trgovine robljem i ustanova i praksi sličnih ropstvu, koja je usvojena 1956, a stupila na
snagu 30. aprila 1957. godine;
- trgovina ljudima (član 186). Međunarodnopravni osnov za ovu inkriminaciju je
Konvencija Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, kao i
Protokol za sprečavanje, zaustavljanje i kažnjavanje trgovine Ijudima, kojim je dopunjena
ova konvencija;
- međunarodno vrbovanje radi prostitucije (član 187). U vezi sa ovim krivičnim djelom
treba spomenuti Konvenciju Ujedinjenih nacija o zabrani trgovine ljudima i iskorišćavanja
prostitucije drugih. Konvenciju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1949, a
stupila je na snagu 25. jula 1951. godine;
- nezakonito uskraćivanje identifikacijskih dokumenata (član 188). Ovo krivično djelo, po
svojim zakonskim obilježjima, može se svrstati i u grupu krivičnih djela protiv sloboda i
prava čovjeka i gradanina;
- krijumčarenje lica (član 189). Međunarodnopravni osnov ove inkriminacije je Konvencija
Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, kao i Protokol protiv
krijumčarenja migranata kopnenim, morskim i vazdušnim putem, kojim je izvršena dopuna
navedene konvencije;
- mučenje i drugi oblici surovog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja (član 190).
Osnov ove inkriminacije nalazi se u Konvenciji Ujedinjenih nacija protiv torture i drugih
surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka;
- uzimanje talaca (član 191). Obaveza propisivanja ovog krivičnog djela sadržana je u
Medunarodnoj konvenciji Ujedinjenih nacija protiv uzimanja talaca, koja je usvojena od
strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 1979. godine;
- ugrožavanje lica pod međunarodnopravnom zaštitom (član 192). Ovo krivično djelo
propisano je na osnovu Konvencije Ujedinjenih nacija o sprečavanju i kažnjavanju krivičnih
djeia protiv lica pod međunarodnom zaštitom, uključujući i diplomatske agente;
- neovlašćeni promet oružjem i vojnom opremom, kao i proizvodima dvojne upotrebe
(član 193);
- nedozvoljeno oružje i druga borbena sredstva (član 193a). Osnov ove inkriminacije je
Konvencija o zabrani razvoja, proizvodnje, gomilanja i upotrebe hemijskog oružja i o
njegovom uništavanju. U vezi sa ovom konvencijom treba reći da je BiH donijela poseban
zakon o njenoj implementaciji[109], koji, kada je riječ o ovom krivičnom djelu, sadrži
odredbe blanketnog karaktera;
- neovlašćeno pribavljanje i raspolaganje nuklearnim materijalom (član 194). Ovo krivično
djelo propisano je na osnovu Konvencije o fizičkoj zaštiti nuklearnog materijala (iz 1980.
godine);
- neovlašćeni promet opojnim drogama (član 195). Obaveza propisivanja ovog krivičnog
djela proizilazi iz Konvencije Ujedinjenih nacija protiv nezakonitog prometa opojnih droga i
psihotropnih supstanci (konvencija iz 1988. godine);
- piratstvo (član 196). Iako je ovo krivično djelo u medunarodnom pravu nastalo običajnim
putem, obaveza njegovog propisivanja određena je i dvjema konvencijama Ujedinjenih
nacija (Konvencija o otvorenom moru iz 1958. i Konvencija o pravu mora iz 1982. godine);

30
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

- otmica vazduhoplova ili broda (član 197). Osnov ove inkriminacije sadržan je u tri
konvencije (Konvencija o krivičnim djelima i nekim drugim aktima izvršenim u
vazduhoplovima iz 1963. - tzv. Tokijska konvencija, Konvencija o suzbijanju nezakonite
otmice vazduhoplova iz 1970. - tzv. Haška konvencija i Konvencija o suzbijanju nezakonitih
akata uperenih protiv sigurnosti civilnog vazduhoplovstva iz 1971. - tzv. Montrealska
konvencija);
- ugrožavanje sigurnosti vazdušne ili pomorske plovidbe (član 198). Osnov za ovu
inkriminaciju je u već pomenutoj Montrealskoj konvenciji, zatim u Konvenciji o suzbijanju
nezakonitih djela protiv sigurnosti pomorske plovidbe (tzv. Rimska konvencija, koja je
stupila na snagu 1992. godine), te u dva protokola (Protokol o suzbijanju nezakonitih djela
protiv sigurnosti stalnih platformi smještenih u epikontinentalnom pojasu i Protokol o
suzbijanju nezakonitih akata nasilja na aerodromima koji služe medunarodnom civilnom
vazduhoplovstvu);
- uništenje i uklanjanje znakova koji služe sigumosti vazdušnog saobraćaja (član
199);
- zloupotreba telekomunikacionih znakova (član 200). Osnov ove inkriminacije su tri
medunarodne konvencije o telekomunikacijama (iz 1947,1952. i 1959. godine);
- terorizam (član 201). Iako ne obavezuje na ovu inkriminaciju, Evropska konvencija o
suzbijanju terorizma iz 1978. godine vrši snažan uticaj na nacionalne zakonodavce u
Evropi da radnje određene tom konvencijom propišu kao krivično djelo terorizma;
- finansiranje terorističkih aktivnosti (član 202). Osnov ove inkriminacije nalazi se u
Medunarodnoj konvenciji Ujedinjenih nacija o suzbijanju finansiranja terorizma (iz 1999.
godine);
- neizvršavanje naredbi i presuda Međunarodnog krivičnog suda (član 203). Ovo krivično
djelo može se učiniti samo u odnosu na naredbe i presude ICTY, što proizilazi iz člana 1
stav (31) KZBiH. Naime, tom zakonskom odredbom, sadržanom u pomenutom članu kojim
se određuju značenja pojedinih izraza upotrijebljenih u zakonu, propisano je da navedeni
izraz "podrazumijeva Međunarodni krivični sud za područje bivše Jugoslavije";
- neovlašćeni promet hemikalijama (član 193b). Ovo krivično djelo u vezi je sa
Konvencijom o zabrani razvijanja, proizvodnje, gomilanja i korišćenja hemijskog oružja i
njegovom uništavanju[110];
- najzad, iako nije sadržano u ovoj grupi krivičnih djela, treba pomenuti i krivično djelo
falsiflkovanja novca (član 205), za koju inkriminaciju osnov leži u Konvenciji o suzbijanju
pravljenja lažnog novca (iz 1929. godine).
Od svih navedenih krivičnih djela u entitetskim krivičnim zakonima i Krivičnom zakonu
Brčko Distrikta sadržana su samo tri: uzimanje talaca, terorizam i finansiranje terorističkih
djelatnosti[111].
V - PROSTORNO VAŽENJE KRIVIČNOG PRAVA
U vezi sa nacionalnim izvorima krivičnog materijalnog prava, veoma važno pitanje su
granice prostora u kojem ono važi. Nesumnjivo je da to zakonodavstvo važi za teritoriju
države čijem pravnom poretku ono pripada, ali svaka država nastoji da u određenim
slučajevima važnost svog krivičnog zakonodavstva protegne i izvan svojih teritorijalnih
granica. S obzirom na to da se radi o veoma važnom pitanju, države u svom krivičnom
zakonodavstvu propisuju pravila koja sadrže odgovore na ovo pitanje. Za ovakvo
rješavanje tog pitanja postoji i interes u međunarodnom krivičnom pravu, jer bi u
suprotnom, bez postojanja tih praviia, mogao nastupiti haos.
U čuvenoj presudi donijetoj 7. septembra 1927. godine u sporu između Francuske i Turske
(slučaj Lotus), tadašnji Stalni sud međunarodne pravde, između ostalog, morao se baviti i
pitanjem prostornog važenja unutrašnjeg krivičnog zakonodavstva. S tim u vezi, ovaj sud je
imao u vidu činjenicu kako je u svim nacionalnim pravnim sistemima načelo teritorijalnog
karaktera krivičnog zakonodavstva osnovno, ali je istakao kako je, isto tako, činjenica da
svi ili gotovo svi nacionalni sistemi proširuju važnost svog krivičnog zakonodavstva i na
krivična djela izvršena izvan državne teritorije, te da to čine na način koji varira od države

31
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

do države. Zbog toga je taj sud zaključio kako teritorijalno načelo o važnosti domaćeg
krivičnog zakonodavstva nije apsolutno načelo u međunarodnom pravu, te da u
medunarodnom pravu ne postoji generalna zabrana državama da prošire primjenu svog
krivičnog zakonodavstva i na lica, imovinu i djela učinjena izvan njene teritorije u
specifičnim slučajevima.[112]
S obzirom na ovakav stav suda koji, kako pokazuje uporedna praksa država, važi i danas,
postavlja se pitanje kojim načelima se, pored teritorijalnog kao osnovnog, uređuje prostorno
važenje nacionalnog krivičnog zakonodavstva. Odgovor na ovo pitanje mora se u svakom
slučaju tražiti u krivičnim zakonodavstvima onih država koje imaju vezu sa određenim
krivičnopravnim događajem. Za potrebe ovog rada mi ćemo, međutim, izložiti odgovarajuća
iješenja koja u vezi s tim sadrži KZBiH i ZKPBiH (za jedno od načela), uz napomenu da i
entitetski krivični zakoni i Krivični zakon Brčko Distrikta, odnosno entitetski zakoni o
krivičnom postupku i Zakon o krivičnom postupku Brčko Distrikta, sadrže odredbe
0 ovom pitanju.
U pozitivnom zakonodavstvu BiH postoji pet načela pomoću kojih se ureduje njegovo
prostorno važenje. To su:
- teritorijalno načelo;
- načelo personaliteta, u okviru kojeg se razlikuju aktivni i pasivni personalitet;
- realno ili zaštitno načelo;
- univerzalno načelo;
- načelo ustupanja krivičnog gonjenja stranoj državi. Strogo govoreći, ovim posljednjim
načelom ne uređuje se prostorno važenje krivičnog zakonodavstva BiH (tj. države koja
ustupa krivično gonjenje), već mogućnost ustupanja krivičnog gonjenja određenih lica
stranoj državi u slučaju kada su ta lica učinila krivično djelo na teritoriji BiH. Stoga bi se, na
prvi pogled, moglo zaključivati da to i nije načelo prostornog važenja krivičnog prava.
Međutim, takav zaključak ne bi bio ispravan, jer bi gubio iz vida činjenicu da se primjenom
ovog načela u navedenom slučaju ipak omogućuje primjena krivičnog prava, istina ne
krivičnog prava BiH, već krivičnog prava strane države. Očito je, dakle, da je
1kod ovog načela riječ o prostornom važenju krivičnog prava, samo ne na način kao u
slučaju
ostala četiri načela[113]. Naime, u slučaju ostala četiri načela uvijek se primjenjuje krivično
pravo BiH, dok se kod ovog posljednjeg načela omogućuje primjena krivičnog prava strane
države na krivičnopravni dogadaj koji se zbio izvan njene teritorije.
Prije nego što pređemo na izlaganje o svakom od navedenih načela, potrebno je istaći
jedno važno pravilo. Naime, kod primjene bilo kog od navedenih načela domaći sudija (a i
tužilac) treba voditi računa o tome da prilikom rješavanja slučajeva koji se nađu pred njim,
a u kojima ima elemenata inostranosti, uvijek primjenjuje nacionalno pravo svoje države.
Na ovakvo postupanje obavezuje ga načelo suvereniteta njegove države, koje do naročitog
izražaja dolazi upravo u polju primjene nacionalnih krivičnih zakonodavstava[114]. Osim
toga, i međunarodno pravo potvrđuje ovo pravilo, a kao primjer se može uzeti Konvencija
Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala iz 2000. godine. Prema
članu 4 ove konvencije, države njene članice svoju međusobnu saradnju radi ispunjenja
obaveza iz konvencije ostvaruju na načelima suverene jednakosti i teritorijalne cjelovitosti
država, pri čemu nijedna država ne može vršiti sudsku vlast na teritoriji druge države
članice.
5.1. Teritorijalno načelo
Ovo načelo je osnovno pri određivanju prostorne važnosti nacionalnog krivičnog
zakonodavstva. Iskazuje se i latinskim izrazom lex loci delicti commissi. Njegova sadržina
svodi se na to da se krivično zakonodavstvo države primjenjuje na svakoga ko na njenoj
teritoriji učini krivično djelo propisano tim zakonodavstvom. Od ovakve sadržine
teritorijalnog načela postoje izuzeci, koji se odnose na lica koja uživaju imunitet od
krivičnog gonjenja (naročito šefovi stranih država, diplomatski predstavnici), te na objekte
koji su nepovredivi (npr. zgrade stranih ambasada).

32
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

U sadržini teritorijalnog načela nije teško zapaziti kako su jedan od ključnih izraza riječi
"teritorija države". Šta obuhvata ta teritorija? Ovaj pojam obuhvata kopneno područje
države (sa zemljinom utrobom) i sve rijeke i jezera unutar granica tog područja, pomorske
teritorijalne vode, kao i vazdušni prostor iznad suvozemnog i vodenog dijela državne
teritorije. Teorijski gledano, suverenitet države, kada je riječ o vazdušnom prostoru, prostire
se (po vertikali u odnosu na njene kopnene granice) u beskonačnost, a praktično do one
tačke do koje ona u tom prostoru ima moć da dopre, što zavisi od nivoa njenog tehničkog
razvoja. Za razliku od vazdušnog prostora, kada je riječ o zemljinoj utrobi suverenitet
države se u prostornom smislu sužava prema zemljinoj jezgri.
Vazdušni prostor potrebno je razlikovati od pojma nadvazdušnog prostora (kosmosa). Ova
razlika svoje uporište ima upravo u međunarodnom pravu. Naime, međunarodnim
Ugovorom o načelima djelatnosti država u oblasti istraživanja i miroljubivog korišćenja
kosmosa, uključujući mjesec i druga nebeska tijela (Ugovor od 10. oktobra 1967. godine)
izvršena je pravna podjela vazdušnog i nadvazdušnog prostora. Ova podjela za pravnu
posljedicu je imala to da je državama suverenitet priznat do granica vazdušnog prostora,
dok je prostor iznad te granice (kosmos) proglašen za opšte dobro čovječanstva - res
communis omniumm. No, ono što je nedostatak ovog ugovora je činjenica da nije određena
granica (visina) na kojoj završava vazdušni, odnosno od koje počinje kosmički prostor. To je
razlog zbog koga su se u nauci javila razna shvatanja o ovoj granici, pa tako prema jednom
kod određivanja te granice kao osnov treba uzimati fizičke ili geofizičke elemente, prema
drugom vazdušno prostranstvo treba biti podijeljeno u tri zone, kao što je učinjeno pri diobi
morskog prostranstva, dok prema trećem ova granica treba biti fiksno određena (u rasponu
od 20 do 800 km)[115].
Kada je riječ o granicama državne teritorije na moru, izvori prava o tom pitanju sadržani su
u Konvenciji o pravu mora iz 1982. godine. U vezi sa državnim granicama na tom prostoru,
moraju se razlikovati sljedeći pojmovi: unutrašnje morske vode, teritorijalno more, spoljni
morski pojas, epikontinentalni pojas i otvoreno more.
Unutrašnje morske vode obuhvataju dijelove mora "koji leže iza polazne ili bazne linije", a u
te vode spadaju "ušća rijeka, morski prostori luka, zalivi, zatvorena mora, dijelovi mora
između niza ostrva i kontinentalnog dijela teritorije, more između ostrva i more između linije
niske vode (osjeke) i najvišeg nivoa mora (plime)"[116].
Teritorijalno more obuhvata morski prostor koji se nalazi "između unutrašnjih morskih voda i
otvorenog mora (ili isključive ekonomske zone ako je obalna država proklamovala)"[117].
Prema članu 3 Konvencije o pravu mora, obalna država ima pravo odrediti svoje
teritorijalno more do granice koja ne prelazi 12 nautičkih milja mjereno od polazne linije.
U prostoru unutrašnjih morskih voda i teritorijalnog mora obalna država vrši suverenu vlast,
što znači da na tom prostoru, kao i vazdušnom prostoru iznad njega, važi njeno krivično
zakonodavstvo. Od toga postoji izuzetak, koji se odnosi na teritorijalno more, jer na tom
prostoru obalna država trpi ograničenja u vidu prava stranih brodova na neškodljiv i
neofanzivan prolaz.
Izrazom spoljni morskipojas označava se "morski prostor koji se naslanja na spoljnu ivicu
teritorijalnog mora". Konvencija o pravu mora je, u vezi sa širinom ovog pojasa, ostavila
pravo obalnim državama da u okviru pomenutih 12 nautičkih milja "prema svom nahođenju
konstituišu odnos širine teritorijalnog mora i širine spoljnog morskog pojasa". S tim u vezi,
važi pravilo da obalna država "nema pravo da važenje svojih zakona i propisa proširi na
spoljni pojas koji je, po definiciji, dio otvorenog mora", ali joj se priznaje pravo da u tom
pojasu vrši "preventivnu, kontrolnu i represivnu nadležnost u cilju zaštite carinskih,
fiskalnih, sanitarnih interesa kao i interesa u vezisa useljavanjem"[118] (naš kurziv).
Epikontinentalni pojas je "onaj dio morskog dna i podzemlja (naš kurziv) u kome obalna
država ima ekskluzivno pravo istraživanja i iskorišćavanja prirodnih bogatstava" u kom joj
se "priznaju suverena prava u svrhu istraživanja i korišćenja njegovih prirodnih
bogatstava" .
Prestankom morskog prostora na koje se odnose ovi pojmovi počinje prostor otvorenog

33
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

mora na koji, kao prostor res communis omnium, nijedna država ne može proširiti važnost
svog krivičnog zakonodavstva. Prema članu 87 stav 1 (prva rečenica tog stava) Konvencije
o pravu mora, ovaj morski prostor je otvoren za sve države, bez obzira na to da li njihova
teritorija i inače izlazi na more.
Teritorijalno načelo predviđeno je i u KZBiH, u članu 11. Ovaj član glasi:
"(1) Krivično zakonodavstvo BiH se primjenjuje prema svakom ko učini krivično djelo na
teritoriji BiH.
(2) Krivično zakonodavstvo BiH se primjenjuje prema svakom ko učini krivično djelo na
domaćem plovilu, bez obzira gdje se plovilo nalazilo u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
(3) Krivično zakonodavstvo BiH se primjenjuje prema svakom ko učini krivično djelo u
domaćem civilnom vazduhoplovu dok je u letu ili u domaćem vojnom vazduhoplovu, bez
obzira gdje se vazduhoplov nalazio u vrijeme izvršenja krivičnog djela."
5.2. Načelo personaliteta
Načelo personaliteta, kako mu i njegov naziv govori, tiče se važenja nacionalnog krivičnog
zakonodavstva prema licima (fizičkim ili pravnim) i ima dva oblika, zavisno od toga da li je
riječ o domaćim ili stranim državljanima. U prvom slučaju riječ je o aktivnom, a u drugom o
pasivnom personalitetu.
5.2.1. Načelo aktivnog personaliteta
Ovo načelo je odraz personalnog suvereniteta države. U ovom slučaju suverenitet države
se, dakle, ne ispoljava kroz odnos između nje i njene teritorije, već kroz njen odnos prema
svojim državljanima u slučaju kada njeni državljani učine krivično djelo u inostranstvu.
Kao opravdanje za postojanje ovog načela ističe se više razloga. Jedan od njih je vezan
upravo za činjenicu da se ovo načelo izvodi iz suvereniteta države prema njenim
državljanima, zbog čega se državi priznaje pravo da svoje državljane poziva na krivičnu
odgovornost i u slučaju kada su krivično djelo učinili u inostranstvu. Zatim se ističe da loše
ponašanje njenih državljana, koje bi ostalo nekažnjeno od strane te države, šteti njenom
ugledu u inostranstvu. Ovo načelo se posmatra i kao izraz solidarnosti između država, u
smislu da se time doprinosi ostvarenju pravnog poretka strane države. Naime, ako ne bi
postojalo ovo načelo državljanin bi, povratkom u svoju zemlju, izbjegao od krivične
odgovornosti što bi, u krajnjem, onemogućilo primjenu pravnog poretka države u kojoj je
učinio krivično djelo, što ne želi nijedna država pa ni ona čiji je on državljanin. U vezi sa
ovim razlogom je i onaj koji se navodi u slučaju država koje ne dozvoljavaju izručenje svojih
državljana drugim državama. U tom slučaju primjenom ovog načela domaći državljani se
onemogućuju da povratkom u svoju zemlju dobiju azil za krivična djela koja su učinili u
inostranstvu. Zbog toga za ovo načelo važi izreka aut dedere, aut iudicare (ili izruči ili sudi).
Imajući u vidu ovaj razlog, smatramo da se radi primjene načela aktivnog personaliteta u
svakom konkretnom slučaju ne traži reciprocitet, tj. nije neophodno da ovo načelo propisuje
i krivično zakonodavstvo strane države na čijoj teritoriji je domaći državljanin učinio krivično
djelo. Radi ostvarenja načela nullum crimen, nulla poena sine lege neophodno je da ovo
načelo bude unaprijed propisano u domaćem krivičnom zakonodavstvu, te da postoji
identitet normi. Pod identitetom normi se podrazumijeva situacija u kojoj je odnosno
ponašanje domaćeg državljanina propisano kao krivično djelo ne samo u krivičnom
zakonodavstvu strane države na čijoj teritoriji je učinio krivično djelo, već i u krivičnom
zakonodavstvu države čiji je državljanin. Inače, ako ne bi postojalo ovo pravilo domaći sud
bi bio doveden u situaciju da primjenjuje krivično zakonodavstvo strane države što je, kako
smo naprijed već ukazali, neprihvatljivo, a bilo bi protivno i načelu nullum crimen, nulla
poena sine lege. Identitet norme ne bi trebalo shvatati kao potpunu identičnost u zakonskim
obilježjima bića krivičnih djela ili u rasponu kazne propisane za to djelo, već kao identitet u
samom postojanju inkriminacije određenog ponašanja u krivičnim zakonodavstvima
domaće i strane države. Ovo pravilo obično se ne izražava ovim riječima, već se o potrebi
njegovog postojanja mora posredno zaključivati, za šta nam kao primjer može poslužiti
KZBiH. Naime, u tom zakonu načelo aktivnog personaliteta je propisano u članu 12 stav (2)
i glasi: "Krivično zakonodavstvo BiH primjenjuje se prema državljaninu BiH koji izvan

34
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

teritorije BiH učini bilo koje drugo krivično djelo osim onih koja su obuhvaćena odredbom
stava 1 ovog člana"[119].
Vidimo, dakle, kako se u ovoj odredbi zakona izričito ne pominje pravilo o identitetu normi.
Međutim, ako se imaju u vidu riječi da se u ovakvoj situaciji na domaćeg državljanina
primjenjuje krivično zakonodavstvo BiH, jasno je da njegovo ponašanje (radnje) koje je,
inače, preduzeo u inostranstvu, i u tom zakonodavstvu moraju biti propisane kao krivično
djelo.
5.2.2. Načelo pasivnog personaliteta
Državljanstvo kao pravni odnos čine određena prava i obaveze koji iz tog odnosa proizilaze
ne samo za državljanina, nego i za državu čiji je on državljanin. Jedna od obaveza koja iz
tog odnosa proizilazi za državu tiče se upravo ovog načela. Naime, u ovom slučaju domaća
država, uzimajući ga kao žrtvu krivičnog djela koje je stranac prema njemu učinio u
inostranstvu, svom državljaninu pruža pravnu zaštitu time što unaprijed odreduje da se
njeno krivično zakonodavstvo primjenjuje prema strancu koji izvan njene teritorije učini
krivično djelo prema njenom državljaninu. Kod ovog načela, dakle, domaći državljanin je
trpio određenu radnju na sebi (bio je pasivan), pa se zbog toga ovdje radi o pasivnom
personalitetu, za razliku od prethodnog slučaja kod kojeg je domaći državljanin bio aktivan
u preduzimanju neke radnje u inostranstvu koja predstavlja krivično djelo. Istina, putem
ovog načela država, kako ćemo vidjeti kroz primjer ovog načela u KZBiH, ostvaruje pravnu
zaštitu i svojih interesa kada je prema njoj u inostranstvu učinjeno krivično djelo u
slučajevima u kojima ona svoje interese ne štiti putem realnog načela. Načelo pasivnog
personaliteta u KZBiH propisano je u članu 12 stav 3 na sljedeći način: "Krivično
zakonodavstvo BiH primjenjuje se prema strancu koji izvan teritorije BiH prema BiH ili
njenom državljaninu učini bilo koje krivično djelo koje nije obuhvaćeno odredbama stava 1
ovog člana"[120].
Kada je riječ o identitetu normi, u slučaju ovog načela "trebalo bi ga", kako se ističe,
"usloviti"[121]. Međutim, ovakav stav može otvoriti polemiku. Naime, ne samo teorijski već i
realno je moguća situacija u kojoj je određeno djelo, učinjeno u inostranstvu, propisano kao
krivično djelo u krivičnom zakonodavstvu BiH, ali ne i u krivičnom zakonodavstvu strane
države na čijoj teritoriji je učinjeno. Ako bi se i za ovu situaciju tražio identitet normi, tj. da je
i prema krivičnom zakonu strane države to djelo propisano kao krivično djelo, došlo bi se u
situaciju da domaća država ili njen državljanin ne dobiju krivičnopravnu zaštitu.
5.3. Realno ili zaštitno načelo
U vezi sa ovim načelom ističe se da pomoću njega države propisuju primjenu svog
krivičnog zakonodavstva prema licima koja su u inostranstvu učinila krivično djelo upereno
protiv njenih vitalnih interesa. Ovo je svakako tačno, ali ćemo na odgovarajućim primjerima
vidjeti da se putem ovog načela, u odgovarajućim situacijama, ostvaruje i zaštita interesa
domaćih i stranih državljana. Nesumnjivo je da država i u tim situacijama pomoću ovog
načela primarno štiti svoje vitalne interese, ali se može desiti da, štiteći te interese, država
štiti i interese pomenutih lica.
Za razliku od interesa države koji se štite načelom pasivnog personaliteta (interesi od kojih,
rekli bismo, ne zavisi njen opstanak kao države), u slučaju realnog načela država njime štiti
svoje najvažnije interese, tj. interese bez čije pune zaštite bi bio doveden u pitanje sam
njen opstanak. Osim toga, ovim načelom država, kako ćemo vidjeti, štiti svoj finansijski i
ekonomski sistem, odnosno rad službenih ili odgovornih lica u njenim institucijama. S
obzirom na to, sasvim je razumljivo što međunarodno pravo u slučaju ovog načela ne traži
da pravilo o identitetu normi bude ispoštovano.
Realno ili zaštitno načelo propisano je u članu 12 stav 1 tač. a), b) i d) KZBiH na sljedeći
način:
"(1) Krivično zakonodavstvo BiH primjenjuje se prema svakome ko izvan njene teritorije
učini:
a) bilo koje krivično djelo protiv integriteta BiH iz glave XVI (Krivična djela protiv integriteta
BiH) ovog zakona[122];

35
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

b) krivično djelo falsifikovanja novca ili falsifikovanja hartija od vrijednosti BiH, krivično
djelo falsifikovanja znakova za vrijednost ili falsifikovanja znakova za obilježavanje robe,
mjera i tegova izdatih na osnovu propisa institucija BiH iz 61. 205-208 ovog zakona;
d) krivično djelo protiv službenog ili odgovornog lica u institucijama BiH u vezi s njegovom
službom."
lstina, ovaj stav člana 12 ima i tačku c), ali nju ovdje nismo citirali zbog toga što je u njoj,
smatramo, sadržano načelo univerzaliteta, za šta potvrdu nalazimo i u Komentarima
krivičnih/kaznenih zakona u BiH[123].
Iz citiranih odredbi zakona vidi se da država primjenom ovog načela štiti svoje vitalne
interese (tačka a)), svoj finansijski i ekonomski sistem (tačka b)), odnosno rad službenih ili
odgovornih lica u njenim institucijama (tačka c)). Međutim, kako smo već rekli, primjenom
ovog načela država u određenim situacijama posredno štiti i interese svojih i stranih
državljana. Primjer takve situacije može se naći u slučaju iz citirane odredbe pod tačkom
b). Naime, radnja falsifikovanja novca nije sama sebi cilj, jer se to čini u namjeri da se
falsifikovani novac stavi u opticaj, bez kojeg se ne može ostvariti imovinska korist. Kada je
takav novac stavljen u opticaj, nesumnjivo je oštećena država čije je on platežno sredstvo,
ali ne i samo ona nego i njeni ili strani državljani od kojih, kada se utvrdi da je riječ o
lažnom novcu, mora biti oduzet. Zbog toga su i ta lica pretrpila štetu, pa je u ovakvom
slučaju propisivanje ovog načela itekako značajno za pravnu zaštitu i njihovih interesa.
5.4. Načelo univerzaliteta
U osnovi ovog načela je pravilo o postojanju određenih krivičnih djela koja predstavljaju
najteže međunarodne zločine, prema čijim učiniocima cijela medunarodna zajednica ima
interes da budu kažnjeni. Stoga je ovo pravilo medunarodnim opštim pravnim aktima
ustanovljeno kao obaveza država po međunarodnom pravu (ta obaveza se od strane
države, naravno, ispunjava prije svega odgovarajućom inkriminacijom takvih zločina u
domaćem krivičnom zakonodavstvu). Kod ovog načela, dakle, nije bitno mjesto izvršenja
krivičnog djela niti državljanstvo njegovog učinioca. S obzirom na prirodu ovih krivičnih
djela iz koje i proizilazi zainteresovanost medunarodne zajednice za kažnjavanje njihovih
učinilaca, kod ovog načela ne traži se poštovanje pravila o identitetu normi[124].
Niz je međunarodnih konvencija koje sadrže obavezu država njihovih članica za
inkriminaciju, krivično gonjenje i kažnjavanje učinilaca najtežih međunarodnih zločina. Mi
ćemo spomenuti dva takva primjera, uz napomenu da ovakva obaveza za državu može
proizilaziti ne samo iz multilateralnih, već i iz bilateralnih međunarodnih ugovora[125].
Konvencijom o pravu mora piratstvo je određeno kao medunarodni zločin, a prema članu
100 ove konvencije (koji nosi naziv "Dužnost saradnje u suzbijanju piratstva") sve države
članice preuzele su obavezu da u potpunosti međusobno saraduju u suzbijanju piratstva na
otvorenom moru ili na bilo kom dnigom mjestu izvan njihove nadležnosti.[126]
Drugi primjer pružaju sve četiri Ženevske konvencije, od kojih ćemo ovdje spomenuti
odredbu člana 49 stav 1 prve Ženevske konvencije. Prema toj odredbi, sve države članice
ove konvencije obavezale su se da u svom zakonodavstvu predvide kažnjavanje lica koja
izvrše ili narede da se izvrši bilo koji od oblika teškog kršenja pravila humanitarnog prava
određenih u članu 50 ove konvencije[127].
Načelo univerzaliteta u domaćem krivičnom zakonodavstvu (zakonodavstvu na nivou BiH)
propisano je najprije u članu 12 stav 1 tačka c) KZBiH. Ta odredba ovog člana giasi:
"(1) Krivično zakonodavstvo BiH primjenjuje se prema svakome ko izvan njene teritorije
učini:
c) krivično djelo koje je BiH obavezna kažnjavati prema propisima međunarodnog prava,
međunarodnih ili medudržavnih ugovora."
Pored toga, ovo načelo propisano je i u stavu 4 istog člana KZBiH, prema kojem se njeno
krivično zakonodavstvo primjenjuje prema svakom ko izvan njene teritorije "prema stranoj
državi ili prema strancu učini krivično djelo za koje se po tom zakonodavstvu može izreći
kazna zatvora od pet godina ili teža kazna".
Kako vidimo, uslov za primjenu ovog stava je da se prema krivičnom zakonodavstvu strane

36
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

države za odgovarajuće krivično djelo može izreći zatvorska kazna od pet godina ili teža
kazna. U vezi sa ovim stavom zakona, smatramo potrebnim ukazati na jedan mogući
problem. Naime, iz citirane odredbe se vidi da krivično djelo treba biti učinjeno prema
stranoj državi, a to, između ostalog, može biti i krivično djelo protiv njenog ustavnog
uredenja (koje ne mora biti i napad na ustavni poredak BiH). Naš zakonodavac, s tim u
vezi, nije napravio bilo kakav izuzetak s obzirom na to da je propisana formulacija
generalna ("krivično djelo za koje se..."), pa se uzima da to može biti bilo koje djelo koje je
zakonom određeno kao krivično djelo. U takvoj situaciji, dakle, zaštitni objekt je ustavno
uredenje strane države, a u krivičnom zakonodavstvu BiH nije propisano kao krivično djelo
napad na ustavno uređenje (ustavni poredak) bilo koje strane države, već samo napad na
ustavni poredak BiH (član 156)[128]. Stoga, sve i kad je prema stranoj državi učinjeno djelo
koje, prema njenom krivičnom zakonodavstvu predstavlja krivično djelo napada na njen
ustavni poredak za koje se prema tom zakonodavstvu može izreći kazna zatvora od pet
godina ili teža kazna, to ne obavezuje domaći sud da učinioca ovakvog djela oglasi krivim,
jer takvo njegovo djelo nije propisano kao krivično djelo u krivičnom zakonodavstvu
BiH[129]. Zbog ovakvih i sličnih mogućih situacija primjena načela univerzaliteta prema
navedenoj odredbi zakona, smatramo, ima ograničen domašaj. Ono se, naime, može
primijeniti samo na one situacije koje su u skladu sa pravilom o identitetu normi[130], tj. na
situacije u kojima djelo koje je u inostranstvu učinjeno prema stranoj državi, predstavlja
krivično djelo i prema krivičnom zakonodavstvu BiH (npr. radnja oštećenja ili uništenja
zgrade ambasade ili konzulata strane države u inostranstvu ili krada pokretnih stvari u
vlasništvu strane države i sl.).
5.5. Načelo ustupanja krivičnog gonjenja stranoj državi
Primjenom ovog načela omogućuje se prenos nadležnosti krivičnog gonjenja nekog lica sa
jedne države na drugu. U ovom slučaju se, ako su ispunjeni zakonom propisani uslovi,
omogućuje da učiniocu krivičnog djela bude sudeno ne u državi na čijoj teritoriji je učinio to
djelo, već u nekoj drugoj državi (najčešće u državi čiji je državljanin ili u kojoj ima
prebivalište), što znači da će tada prema njemu biti primijenjeno krivično zakonodavstvo te
države (lex fori). Jedan od uslova za primjenu ovog načela je da se strana država ne protivi
preuzimanju krivičnog gonjenja.
Načelo ustupanja krivičnog gonjenja kod nas nije propisano KZBiH, već njenim
ZKPBiH[131]. Odredbe o tome sadržane su u članu 412 ZKPBiH. Prema tom članu,
zahtijeva se ispunjenje nekoliko uslova za primjenu ovog načela. Najprije se mora raditi o
situaciji u kojoj je stranac učinio krivično djelo na teritoriji BiH. Zatim je neophodno da se
strana država, na čijoj teritoriji stranac ima prebivalište161, tome ne protivi, ali i u tom slučaju
ustupanje neće biti dozvoljeno ako bi stranac mogao biti izložen nepravednom postupku,
nehumanom i ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Odlučivanje o ovim pitanjima
zahtijeva prethodno upoznavanje tužioca, odnosno sudije za prethodno saslušanje, sa
odgovarajućim odredbama krivičnog zakonodavstva (procesnog i materijalnog) strane
države, s obzirom na to da odluku o ustupanju donosi tužilac BiH prije podizanja optužnice,
a nakon toga pa do dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću radi zakazivanja glavnog
pretresa - odluku o ustupanju donosi sudija za prethodno saslušanje Suda BiH. Iz ovoga se
može zaključiti da je ustupanje dozvoljeno samo do trenutka dok predmet nije dostavljen
sudiji pojedincu, odnosno sudećem vijeću (predsjedniku tog vijeća) u rad radi zakazivanja
glavnog pretresa.
Primjena ovog načela dolazi u obzir za sva krivična djela iz nadležnosti Suda BiH[132]za
koja se, prema KZBiH, može izreći kazna zatvora do deset godina. No, i u tom slučaju ne
može se primijenti ovaj član zakona ako je oštećeno lice državljanin BiH koji se protivi
ustupanju krivičnog gonjenja, ali ako je dato obezbjeđenje za ostvarivanje njegovog
imovinskopravnog zahtjeva - može doći do ustupanja i pored protivljenja oštećenog.
U vezi sa ovim načelom treba još reći da se na njega nailazi i u međunarodnim pravnim
aktima. Tako je članom 21 (koji ima naslov "Prenos krivičnog postupka) Konvencije
Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala[133] predviđeno da će

37
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

države članice ove konvencije razmotriti mogućnost prenošenja postupka jedna drugoj u
cilju gonjenja učinilaca krivičnih djela obuhvaćenih Konvencijom, u slučajevima kada se
smatra da je taj prenos u interesu pravilne primjene pravde, a posebno kada se radi o
slučajevima kod kojih nekoliko država ima nadležnost za njihovo krivično procesuiranje.
Drugi đio
OPŠTIINSTITUTIMEĐUNARODNOG MATERIJALNOG KRTVIČNOG PRAVA
I - OPŠTIPOJAM MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELA
Kao u slučaju nauke nacionalnog krivičnog prava, u kojoj pitanja u vezi sa krivičnim djelom
spadaju u red osnovnih, i u međunarodnom materijalnom krivičnom pravu ta pitanja su
osnovna. Naime, s obzirom na to da međunarodno krivično djelo predstavlja osnovni pojam
ove grane prava, svakako da se na početku kao osnovno pojavljuje pitanje sadržaja pojma
međunarodnog krivičnog djela. Taj pojam se, opet, može shvatati na dva načina. Naime, on
se najprije može shvatati kao pojam kojim bi bili obuhvaćeni elementi koje možemo naći u
sadržaju bilo kog međunarodnog krivičnog djela, dok bi u drugom slučaju ovaj pojam
obuhvatao elemente karakteristične samo za biće određenog međunarodnog krivičnog
djela. Zbog toga se može govoriti o opštem pojmu međunarodnog krivičnog djela, te o biću
pojedinih međunarodnih krivičnih djela, kao i o njihovim elementima.
Svakako da, u vezi sa ovom podjelom, ne bi bilo dobro preći na razmatranje posebnih bića
međunarodnih krivičnih djela bez prethodnog određivanja opšteg pojma međunarodnog
krivičnog djela. Taj pojam, pak, izgraden je od nekoliko elemenata i naš zadatak u ovom
dijelu rada je utvrđivanje tih elemenata.
No, prije nego što predemo na izlaganje o ovim elementima, potrebno je učiniti jednu
napomenu. Ona je na neki način semantičkog karaktera i u vezi je sa eventualnim pitanjem
šta sadržajno obuhvata sintagma "medunarodno krivično djelo". Da li ona, dakle, obuhvata
samo ona krivična djela koja su propisana u medunarodnim opštim pravnim aktima ili, pak,
njen sadržaj obuhvata i određena krivična djela propisana u nacionalnim krivičnim
zakonodavstvima? Pažljivom čitaocu će se, vjerujemo, ovakvo pitanje na ovom mjestu
učiniti nepotrebnim imajući u vidu izlaganje u prethodnom dijelu ovog rada. Međutim,
smatramo potrebnim da, s obzirom na to da ćemo u nastavku govoriti o opštem pojmu
međunarodnog krivičnog djela, još jednom napomenemo šta predstavlja njegov sadržaj.
Njegov sadržaj, dakle, obuhvata ne samo krivična djela propisana međunarodnim pravom,
već i ona krivična djela sadržana u nacionalnom krivičnom zakonodavstvu koja svoj pravni
temelj imaju u medunarodnim opštim pravnim aktima.
U vezi sa elementima opšteg pojma medunarodnog krivičnog djela, stvari se, kao i u
nacionalnom krivičnom pravu, mogu razmatrati sa dva stanovišta: formalnog i materijalnog.
Formalno shvatanje dalje može biti normativno i realističko, zavisno od toga šta se uzima
za primarno u pojmu međunarodnog krivičnog djela.
Prema normativnom stanovištu suština međunarodnog krivičnog djela ispoljavala bi se u
povredi pravne norme, zbog čega se to djelo smatra isključivo pravnim pojmom. Suprotno
ovom stanovištu, realističko shvatanje međunarodnog krivičnog djela ukazuje na značaj
radnje i posljedice koja je nastala usljed te radnje, zbog čega se opšti pojam
medunarodnog krivičnog djela, kao i u unutrašnjem krivičnom pravu, određuje u odnosu na
radnju i njenu posljedicu.
Međutim, ovakva razmatranja, sama za sebe, ne bi bila dovoljna za odredivanje opšteg
pojma krivičnog djela.
U prvom slučaju, kod normativnog stanovišta, razmatranje bi, u suštini, ostalo u okvirima
jednog idealnog svijeta (svijeta pravnih normi), čime ne bismo mogli utvrditi stvarnu suštinu
postavljenog pitanja u vezi sa međunarodnim krivičnim djelom koje je, prije svega, pojava u
spoljnjem (realnom) svijetu. Zbog toga se ovo stanovište ne može prihvatiti.
U drugom slučaju, kod realističkog shvatanja, nesumnjivo je da su u određivanju opšteg
pojma međunarodnog krivičnog djela radnja kojom se ono ostvaruje i posljedica do koje
usljed te radnje dolazi, bitni sastavni elementi tog pojma, ali to nisu i jedini njegovi elementi.
S obzirom na činjenicu da se kod svakog krivičnog djela kao njegov učinilac pojavljuje

38
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

čovjek (bilo kao pojedinac ili kao član neke grupe, odnosno organizacije, koja može biti i
pravno lice), sasvim opravdano se postavlja pitanje da li u navedeni pojam ulazi i njegov
psihički odnos prema radnji i posljedici krivičnog djela. Danas je opšteprihvaćeno gledište
da se u razmatranju opšteg pojma krivičnog djela mora uzeti u obzir i taj odnos učinioca
prema svom djelu. Ovakvo gledište u vezi je sa primjenom krivičnih sankcija na učinioca
krivičnog djela (naročito, rekli bismo, kazne zatvora), jer se postavlja pitanje da li se licu za
koje je utvrdeno da je preduzelo neku radnju usljed koje je nastupila određena posljedica
može izreći kazna samo na osnovu toga. Sasvim je izvjesno da se samo na osnovu ovih
činjenica takvom licu ne može izreći kazna, već se za njenu eventualnu primjenu prema
njemu zahtijeva prethodno utvrdivanje da li je to lice u vrijeme preduzimanja radnje bilo
svjesno onoga što čini, te da li je htjelo to što je učinilo. Zahtijeva se, dakle, odredeni
psihički odnos (vinost) učinioca prema svom djelu, kao uslov za njegovu krivičnu
odgovornost. Ovaj uslov mora biti ispunjen i u slučaju međunarodnog krivičnog djela, pa je
tako i vinost jedan od njegovih elemenata.
No, ni sve do sada navedeno još nije dovoljno da bi se zatvorila konstrukcija zvana opšti
pojam međunarodnog krivičnog djela. Naime, da bi se primijenila kazna prema licu koje je
svjesno preduzelo neku radnju kojom hoće nastupanje određene posijedice, nesumnjivo je
da prethodno u pravnom poretku mora postojati pravni propis kojim se zabranjuje
preduzimanje takve radnje. Ovo je neophodno, jer postoje situacije, na primjer u ratu, u
kojima je za vrijeme borbe dozvoljeno ubiti neprijateljskog vojnika. Medutim, kada taj isti
vojnik položi oružje ili bude onesposobljen za borbu, postaje ratni zarobljenik s kojim se
mora postupati čovječno što, između ostalog, znači da u takvoj situaciji ne smije biti lišen
života, niti se smije dovoditi u opasnost njegovo zdravlje od strane pripadnika oružane sile
u čijoj je vlasti. Ovakve zabrane sadržane su u odgovarajućim opštim pravnim aktima (za
konkretan primjer to je Ženevska konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima, od 12.
avgusta 1949. godine). Kada se to propiše, onda se može reći da su radnja učinioca, kao i
nastupjela posljedica (npr. ubistvo ratnog zarobljenika), protivne pravnim propisima
pozitivnog pravnog sistema. To znači da je i protivpravnost elemenat u opštem pojmu
međunarodnog krivičnog djela.
Sljedeći elemenat u tom pojmu je određenost međunarodnog krivičnog djela. Kod ovog
eiementa dolaze do izražaja načelo nullum crimen, nulla poena sine lege, uz određene
specifičnosti vezane za pojam zakona, o kojima će odmah biti riječi kada budemo govorili o
svakom od elemenata iz ovog pojma.
Najzad, postoji još jedan elemenat koji je vezan za materijalnu stranu svakog krivičnog
djela, pa tako i međunarodnog krivičnog djela. Njegova materijalnost leži u činjenici da se
bez ovog elementa teško može dati potpuni odgovor na pitanje zašto je zakonodavac neko
sa vinošću učinjeno djelo, koje za rezultat ima određenu posljedicu, koje je protivpravno i
zakonom određeno kao krivično djelo, odredio baš kao takvo. Reći da je to zbog toga što je
takvo djelo protivpravno, što je učinjeno sa vinošću i što je kao krivično djelo određeno
zakonom, nije dovoljno jer se takav odgovor zadržava na formi, ne ulazeći pri tom u
materijalnu stranu postavljenog pitanja. Ovu stranu krivičnog djela, pa tako i međunarodnog
krivičnog djela, rasvjetljava jedino elemenat koji se u teoriji naziva društvenom opasnošću
krivičnog djela. Ova opasnost je, kako ćemo vidjeti, od posebne važnosti upravo u opštem
pojmu međunarodnog krivičnog djela, pri čemu se kod društvene opasnosti ovog djela
mora imati u vidu da se radi o opasnosti ne za društvo unutar granica određene države,
već o opasnosti za širu međunarodnu zajednicu. Ova činjenica se mora imati u vidu zbog
toga što, i kad je učinjeno unutar granica samo jedne države kao u slučaju ratnih zločina u
unutrašnjem oružanom sukobu, šira međunarodna zajednica osjeća opasnost od takvih
krivičnih djela i potrebu da njihovi učinioci budu krivično gonjeni i osuđeni u skladu sa
zakonom.
Rezimirajući do sada navedeno može se reći kako u konstrukciju međunarodnog krivičnog
djela ulaze sljedeći elementi:
- djelo (ponašanje) čovjeka u koje, u stvari, spadaju radnja, njena posljedica i uzročna

39
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

veza koja postoji između njih;


- vinost učinioca;
- protivpravnost djela;
- određenost djela u zakonu;
- društvena opasnost djela.
Ovi elementi mogu se dalje različito grupisati. Tako se, najprije, može izvršiti njihovo
grupisanje na objektivne i subjektivne elemente.
Objektivne elemente u ovom pojmu čine djelo, protivpravnost djela, njegova određenost u
zakonu i društvena opasnost, dok je vinost elemenat subjektivne prirode. Unutar objektivnih
elemenata može se vršiti dalje grupisanje na elemente formalnog i materijalnog karaktera.
Formalni elementi su djelo, protivpravnost i odredenost djela u zakonu, dok je društvena
opasnost djela njegov materijalni elemenat.
Kombinacijom ovih elemenata dobija se opšti pojam međunarodnog krivičnog djela,
zajednički za sva pojedinačna krivična djela te vrste. Imajući, dakle, u vidu sve ove
elemente, može se reći da međunarodno krivično djelo predstavlja djelo čovjeka učinjeno
sa vinošću, opasno za širu međunarodnu zajednicu, koje je protivpravno i određeno u
zakonu kao krivično djelo.
Brojnost i značaj navedenih elemenata ukazuju da je riječ o kompleksnom pojmu
međunarodnog krivičnog djela, koji se treba definisati kombinacijom formalno-materijalnih i
objektivno-subjektivnih elemenata.
Ovako određeni opšti pojam međunarodnog krivičnog djela, kako vidimo, u sebi sadrži sve
elemente koje sadrži i opšti pojam krivičnog djela u unutrašnjem pravu država, a razlika
između njih ogleda se u činjenici što međunarodno krivično djelo u sebi sadrži elemenat
inostranosti. Taj elemenat je obavezan za ovaj pojam bilo zato što su radnja izvršenja,
njena posljedica, učinioci djela, oštećeni ili krivično gonjenje i suđenje vezani za dvije ili
više država, odnosno za medunarodni sudski organ ili, pak, zato što učinjeno djelo
predstavlja krivično djelo po međunarodnom pravu. Dakle, inostranost kao elemenat "na
različite načine može da bude povezan sa krivičnim djelom, pa tako krivično djelo sa
elementom inostranosti", kako se ističe, "postoji u sljedećim slučajevima:
1) ako je stranac izvršio krivično djelo u određenoj državi,
2) ako je u određenoj državi krivično djelo izvršio domaći državljanin na štetu stranca ili
stranog dobra,
3) ako bilo koje lice izvrši krivično djelo na štetu strane države,
4) ako je krivično djelo izvršio domaći državljanin u inostranstvu,
5) ako se u određenoj državi sudi strancu za djelo koje je izvršio u inostranstvu,
6) ako je krivično djelo izvršeno na teritoriji više država,
7) ako je krivično djelo izvršeno na teritoriji koja je izvan suvereniteta bilo koje
države,
8) ako je krivično djelo izvršeno od strane lica koje uživa diplomatski imunitet - imunitet
iz međunarodno pravnih razloga,
9) ako se radi o krivičnom djelu koje je ranije već presuđeno u inostranstvu,
10) ako se radi o krivičnom djelu za koje se vodi krivični postupak u inostranstvu,
11) ako jedna država pruža drugoj državi odredenu međunarodnopravnu pomoć,
12) ako jedna država traži od druge države izručenje (ekstradiciju) nekog lica koje u njoj
uživa pravo azila,
13) ako se radi o krivičnom djelu koje je predviđeno odredbama medunarodnog prava (u
ovom smislu se pojam krivičnog djela sa elementom inostranosti i medunarodnog krivičnog
djela poklapaju u potpunosti),
14) ako se radi o krivičnom djelu kod koga je od značaja ranija osuđivanost učinioca u
inostranstvu,
15) ako se radi o krivičnom djelu koje je izvršilo neko lice kao pripadnik stranih oružanih
snaga sa specijalnim posebnim statusom,
16) ako je predviđena nadležnost medunarodnih sudskih organa u rješavanju sudskih

40
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

predmeta i postupcima u vezi sa njima,


17) ako se radi o krivičnom predmetu na kome treba posredno ili neposredno primijeniti
strano krivično pravo"[134].
n - OSNOVE ELEMENATA OPSTEG POJMA MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELA
2.1. Djelo (ponašanje) čovjeka
Ovo je prvi elemenat u opštem pojmu međunarodnog krivičnog djela i svojevrstan uslov za
postojanje ostalih. Naime, da bi se moglo govoriti o ostalim elementima neophodno je
prethodno odrediti koje ljudsko ponašanje treba biti inkriminisano, a toga nema bez
prethodnog određivanja ljudske radnje kojom se uzrokuje određena posljedica čije
nastupanje društvo ne želi. Iz ovoga se dalje može zaključiti kako sintagma "djelo čovjeka"
svojim sadržajem obuhvata: ljudsku radnju, posljedicu koja je usljed te radnje nastala, kao i
uzročnu vezu između radnje i posljedice.
U odgovoru na pitanje šta predstavlja pojam radnje treba poći od objektivno- subjektivnog
pojma krivičnog djela, što znači da se mora imati u vidu ne samo tjelesni pokret čovjeka,
kao spoljna manifestacija njegovog ponašanja, već i njegov psihički odnos prema toj radnji.
Zbog toga se radnja, u njenom krivičnopravnom značenju, može odrediti kao djelatnost
čovjeka koju on preduzima sa sviješću i određenim psihičkim odnosom kako prema njoj,
tako i prema posljedici koja usljed te radnje nastupa.
Radnja izvršenja međunarodnog krivičnog djela najčešće se preduzima nekim tjelesnim
pokretom (npr. lišenjem života nekog lica ili više njih u slučaju zločina protiv čovječnosti), ali
se ona može preduzeti i verbalno (npr. u slučaju pozivanja na izvršenje zločina genocida,
zločina protiv čovječnosti, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ratnog zločina protiv
ranjenika i bolesnika ili ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, što je kao krivično djelo
propisano u članu 176 stav 4 KZBiH). Pored toga, radnja međunarodnog krivičnog djela
može se sastojati i u nečinjenju. Primjer za to pruža nam član 180 stav 2 KZBiH u slučaju
komandne odgovomosti. Naime, tim članom je propisana krivična odgovornost nadređenog
lica za slučaj kada je njemu podredeno lice učinilo, na primjer, zločin genocida, ako je
nadredeno lice znalo ili moglo znati da se to njemu podređeno lice sprema učiniti takav
zločin ili ga je već učinio, a nadređeni je propustio da preduzme odgovarajuće mjere da se
zločin spriječi, odnosno da njegov učinilac bude kažnjen. U ovom slučaju, dakle, nadredeno
lice će takođe odgovarati za zločin genocida zbog nečinjenja. Međutim, da bi ovakvo ili
slično nečinjenje biio od krivičnopravnog značaja, mora unaprijed postojati obaveza na
određeno činjenje, jer se tek tada, propuštanjem unaprijed utvrdene obaveze činjenja,
nekom licu može staviti na teret određeno krivično djelo zbog nečinjenja. Takva obaveza,
pak, može nastati na osnovu zakona (krivičnog ili nekog drugog zakona), drugog propisa,
profesionalne dužnosti, prethodnog činjenja kojim je stvorena određena opasnost, na
osnovu radnog odnosa (obaveza iz radnog odnosa), putem pravnog posla (npr. ugovora),
kao i iz odnosa povjerenja.
Radnja međunarodnog krivičnog djela ne ispoljava se samo kroz preduzimanje radnje
njegovog izvršenja, već i kroz podstrekavanje, pomaganje ili organizovanje zločinačkog
udruženja. Kao primjer za ovaj posljednji slučaj ponovo ćemo uzeti već pomenuti član 176
KZBiH. Stavom 1 tog člana kao radnja ovog krivičnog djela određeno je organizovanje
grupe ljudi radi izvršenja nekog od međunarodnih krivičnih djela određenih tom zakonskom
odredbom.
U vezi sa radnjom izvršenja kod određenih međunarodnih krivičnih djela, traži se da budu
izvršena na određeni način (npr. kršenjem pravila međunarodnog prava, kakav je slučaj
kod ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika), odnosno prema određenim licima i grupama
(prema ranjenicima, bolesnicima, brodolomnicima ili sanitetskom ili vjerskom osoblju u
slučaju ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika ili prema nacionalnoj ili vjerskoj grupi u
slučaju zločina genocida).
Neka medunarodna krivična djela mogu se izvršiti samo dok postoje određene okolnosti ili
stanje (kao u slučaju zločina protiv čovječnosti koji se može učiniti u okolnostima širokog ili
sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva).

41
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

Sredstvo izvršenja međunarodnog krivičnog djela (npr. sila) može biti i jeste u određenim
slučajevima element radnje njegovog izvršenja. Takav primjer pruža nam radnja izvršenja
zločina protiv čovječnosti propisana u članu 7 stav 1 tačka (g) Rimskog statuta ICC. Tom
odredbom je propisano da ovaj zločin, uz ispunjenje naravno i ostalih elemenata iz
njegovog bića, predstavljaju prisilna prostitucija i iznuđena trudnoća.
Određena međunarodna krivična djela mogu se učiniti samo u odredeno vrijeme (kao, na
primjer, ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173 KZBiH, s obzirom na to da se
ovo krivično djelo može učiniti samo za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije).
Za postojanje krivične odgovornosti određenog lica kod nekih međunarodnih krivičnih djela
dovoljno je da je, uz ispunjenje ostalih uslova, radnja izvršenja preduzeta i samo jednom.
Takav primjer pruža nam već spomenuti član 7 Rimskog statuta ICC. U stavu 1 tačka (a)
tog člana propisano je da ubistvo (a to može biti i jedno ubistvo koje je, na primjer, izvršeno
jednom radnjom - jednim hicem ispaljenim iz vatrenog oružja) predstavlja zločin protiv
čovječnosti, uz uslov da je ova radnja izvršena kao dio rasprostranjenog ili sistematskog
napada protiv bilo kog stanovništva, uz znanje učinioca za taj napad.
Međutim, kod određenih oblika nekih međunarodnih krivičnih djela teško je zamisliti da se
mogu učiniti jednom radnjom. Tako je članom 6 stav 1 tačka (d) Rimskog statuta ICC
propisano da zločin genocida predstavljaju "mjere uperene[135] na sprečavanje radanja u
okviru grupe". Ovo je takav oblik za koji je već iz citirane odredbe Statuta jasno da govori o
mjerama, a ne o jednoj mjeri, što podrazumijeva višekratne djelatnosti koje za cilj imaju
sprečavanje radanja u okviru zaštićene grupe.

Drugi elemenat kojeg svojim sadržajem obuhvata pojam "djelo čovjeka" jeste posljedica.
Ona se može odrediti kao proizvedena promjena ili stanje u spoljnjem svijetu. Istina,
posljedica koja nastupi usljed krivičnog djela može se odnositi i na unutrašnji svijet čovjeka
(njegovu psihu), kao u slučaju zločina genocida koji se čini nanošenjem teških duševnih
povreda pripadnicima grupe ljudi zaštićene ovim krivičnim djelom. Posljedica određena
bićem nekog medunarodnog krivičnog djela može i da ne nastupi u konkretnom slučaju,
zbog čega se u tom slučaju može raditi o pokušaju krivičnog djela, a ne o svršenom
krivičnom djelu.
U slučaju većine krivičnih djela posljedica je unijeta u zakonsko biće krivičnog djela, ali to
ne mora biti niti je slučaj sa svim fcrivičnim djelima. Ova činjenica predstavlja osnov za
podjelu krivičnih djela na materijalna (sa posljedicom) i formalna (bez posljedice). Međutim,
treba reći da svako krivično djelo ima posljedicu, s tim što se kod nekih od tih djela
posljedica unosi u njihovo zakonsko biće, dok se kod drugih krivičnih djela to ne čini.
Najveći broj međunarodnih krivičnih djela ima posljedicu unijetu u njihovo zakonsko biće, ali
postoje i takva kod kojih to nije učinjeno. Primjer za ovu drugu vrstu krivičnih djela možemo
naći u već pomenutom članu 176 stav 4 KZBiH. Tom odredbom zakona biće ovog oblika
pomenutog krivičnog djela je određeno na sljedeći način:
"Ko poziva ili podstrekava na izvršenje krivičnih djela iz čl. 171-175 ovog zakona, kazniće
se kaznom zatvora od jedne do deset godina."
Iz ovakvog zakonskog obilježja se vidi da zakonodavac u njega nije unio odredbu o tome
koja posljedica mora nastupiti usljed izvršenja ovog krivičnog djela, ali se zaključak o tome
može posredno izvesti. Naime, ovakvo obilježje ukazuje na to da već samim pozivanjem ili
podstrekavanjem na izvršenje navedenih krivičnih djela, dolazi do ugrožavanja zaštićenih
dobara (čovječnosti i vrijednosti zaštićenih medunarodnim pravom), tj. do izazivanja
opasnosti za ta dobra, s obzirom na to da u ovom slučaju, kako se ističe, "nije bitno je li
pozivanje ili poticanje bilo uspješno, odnosno da li je kod lica u odnosu na koje je preduzeta
radnja pozivanja ili podsticanja stvorena odluka za izvršenje navedenih krivičnih djela"[136].
Posljedica međunarodnog krivičnog djela može se ispoljiti u dva vida: u povredi ili
ugrožavanju zaštićenog dobra. Ovi vidovi su osnov za podjelu na krivična djela povrede i
krivična djela ugrožavanja.
Kod posljedice u vidu povrede dolazi do uništenja, oštećenja ili činjenja neupotrebljivim

42
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

zaštićenog dobra. Kod krivičnih djela ugrožavanja, ugrožavanje se može ogledati u


konkretnoj i apstraktnoj opasnosti.
U prvom slučaju usljed radnje izvršenja nastupila je opasnost, tj. neko ili nešto je zaista
dovedeno u opasnost. U drugom slučaju, kod apstraktne opasnosti, smatra se da je
opasnost mogla da nastupi radnjom izvršenja, ali u konkretnom slučaju ona nije nastupiia.
Kod međunarodnih krivičnih djela ugrožavanja konkretnom opasnošću, postojanje te
opasnosti se u svakom konkretnom slučaju mora dokazati, dok se kod apstraktne
opasnosti uvijek pretpostavlja njeno postojanje, pa dokazivanje u suprotnom pravcu nije
dozvoljeno. Razlog za to je u činjenici da je sama apstraktna opasnost motiv zakonodavcu
da određenu radnju inkriminiše (tzv. zakonodavni motiv inkriminacije).
Primjer za obje vrste međunarodnog krivičnog djela ugrožavanja pruža nam član 194
KZBiH. Tim članom propisano je krivično djelo neovlašćenog pribavljanja i raspolaganja
nuklearnim materijalom, a međunarodnopravni osnov za ovu inkriminaciju nalazi se u
Konvenciji o fizičkoj zaštiti nuklearnog materijala, otvorenoj za potpisivanje 3. marta 1980.
godine[137]. U stavu 1 pomenutog člana 194 kao radnje izvršenja ovog krivičnog djela,
između ostalih, predviđene su pribavljanje, posjedovanje, skladištenje i odlaganje
nuklearnog materijala. Same ove radnje, dakle, predstavljaju oblik izvršenja navedenog
krivičnog djela, jer se polazi od toga da bi usljed njih mogla da nastupi opasnost za
bezbjednost ljudi ili imovine. To znači da se kod ovog oblika radi o apstraktnoj opasnosti
koja je zakonodavni motiv inkriminacije. Međutim, u stavu 2 istog člana propisan je takav
oblik ovog krivičnog djela kod kojeg se posljedica jedino može ispoljiti u vidu konkretne
opasnosti. To je učinjeno sljedećim riječima:
"Ko krivičnim djelom iz stava 1 ovog člana izazove opasnost za život ljudi ili opasnost većih
razmjera za imovinu, kazniće se kaznom zatvora najmanje jednu godinu."
Najzad, da bi postojalo međunarodno krivično djelo, neophodno je da između radnje i njene
posljedice postoji uzročna veza. Ova veza se posmatra i utvrđuje odvojeno od vinosti
učinioca krivičnog djela[138], pri čemu se mora razlikovati uslov od uzroka posljedice.
Utvrdivanje ove uzročne veze uglavnom ne predstavlja problem u sudskoj praksi. Međutim,
zbog značaja uzročnosti kod krivičnih djela nečinjenja, podsjetićemo na stav u teoriji
krivičnog prava o uzročnosti kod ovih krivičnih djela. S tim u vezi, ističe se kako
"propuštanje određene dužnosti može biti uzrok posljedice: a) ako je postojala dužnost na
otklanjanje posljedice; b) ako je bilo izvjesno ili bar veoma vjerovatno da bi posljedica
preduzimanjem obavezne radnje bila otklonjena ili bi znatno kasnije nastupila ili bi u znatno
manjoj mjeri nastupila i c) ako je učiniocu bilo moguće da preduzme obaveznu radnju
kojom bi otklonio posljedicu"[139].
2.2. Vinost učinioca
Već je rečeno kako za primjenu krivične sankcije prema učiniocu medunarodnog krivičnog
djela nije dovoljno da je samo učinjeno to djelo, nego je potrebno utvrditi i to da li je kod
njegovog učinioca postojao određeni psihički odnos prema djelu. Ovaj odnos, u stvari,
predstavlja skup psihičkih odnosa izraženih kroz svijest i volju učinioca prema odredenom
djelu, koji se označavaju terminom vinost[140]. No, da bi se u svakom konkretnom slučaju
moglo govoriti o vinosti učinioca, mora se prethodno utvrditi postojanje nečega što bi se
moglo nazvati temeljom vinosti. Taj temelj predstavlja uračunljivost učinioca, koja opet
predstavlja psihičko stanje učinioca. O svim ovim pojmovima biće nešto više riječi kada
budemo govorili o institutu krivične odgovornosti u medunarodnom materijalnom krivičnom
pravu.
2.3. Protivpravnost djela
Već sam izraz protivpravnost, i kada se ne odnosi na krivično pravo, ukazuje na to da se
njime želi obuhvatiti (iskazati) nešto što se protivi pravu. Ona je u krivičnom pravu od
značaja ako je riječ o djelu (činjenju ili nečinjenju) koje je suprotno odredenoj pravnoj normi.
Kako, pak, pravna norma može naiagati određeno ponašanje ili ga zabranjivati, to se može
govoriti o prohibitivnim normama (onim koje zabranjuju neko ponašanje), kao i o
imperativnim normama (koje naređuju određeno ponašanje). Pravne norme mogu biti i jesu

43
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

sadržane u raznim pravnim propisima, što znači ne samo u onim krivičnopravnog


karaktera. Ova činjenica od važnosti je upravo za pojam protivpravnosti djela, jer ona znači
protivnost bilo kojoj normi sadržanoj u navedenim propisima.
Ovakvo shvatanje protivpravnosti od važnosti je i u međunarodnom materijalnom krivičnom
pravu, s tim što u ovom slučaju postoji određena specifičnost. Ona je vezana za činjenicu
da se pojam pravnih propisa u ovom slučaju ne može ograničiti samo na unutrašnji pravni
sistem određene države, jer postoji i čitav niz međunarodnih propisa kojim su utvrđena ne
samo međunarodna krivična djela već su, kao u slučajevima međunarodnog ratnog i
humanitarnog prava, propisane i druge obaveze i zabrane koje, kada se posmatraju
izolovano, ne predstavljaju krivično djelo, ali su od važnosti kada je u konkretnom slučaju
neophodno utvrditi da li je učinjeno međunarodno krivično djelo. Dakle, protivpravnost kao
elemenat ovog krivičnog djela znači, prije svega, protivnost propisima
medunarodnopravnog karaktera, pri čemu se to odnosi i na one od tih propisa koji nisu
krivičnopravnog karaktera. Tek kada određena država postane, na primjer, članica neke
međunarodne konvencije, nakon čega ta konvencija postane dio i njenog unutrašnjeg
pravnog poretka, onda protivpravnost djela može značiti njegovu protivnost svakoj normi
sadržanoj u bilo kom pravnom propisu i tog nacionalnog poretka.
Specifičnost na koju smo ukazali naročito dolazi do izražaja u slučajevima medunarodnih
ad hoc tribunala i ICC, s obzirom na to da ova međunarodna pravosudna tijela kao izvor
prava, prije svega, koriste međunarodne pravne propise.
Kada se govori o pojmu pravnih propisa u navedenom smislu, treba reći kako taj pojam u
medunarodnom materijalnom krivičnom pravu ne treba vezivati isključivo za međunarodne
propise ugovornog karaktera, nego treba imati u vidu i propise običajnog prava. Kao primjer
za to može nam poslužiti druga Martensova klauzula, koja se nalazi u uvodu četvrte Haške
konvencije o zakonima i običajima suvozemnog rata, od 18. oktobra 1907. godine. Prema
toj klauzuli, "stanovništvo i učesnici u ratu ostaju pod zaštitom i vlašću načela
međunarodnog prava onakvim kakva ona proizilaze iz običaja (naš kurziv) ustanovljenih
među civilizovanim narodima iz zahtjeva čovječnosti i zahtjeva javne svijesti". Otuda se i o
ovakvim propisima mora voditi računa pri raspravljanju o protivpravnosti određenog
Ijudskog ponašanja. Na obavezu primjene i ovakvih propisa, kod raspravljanja i odlučivanja
o protivpravnosti, upućuju i zakonska obilježja nekih krivičnih djela. Primjer za to pruža nam
krivično djelo povrede zakona ili običaja rata, propisano u članu 179 KZBiH. Prema stavu 1
tog člana, ovo krivično djelo čini lice koje za vrijeme rata ili oružanog sukoba naredi da se
povrijede zakoni ili običaji rata ili ih sam povrijedi.
Od protivpravnosti kao elementa u opštem pojmu međunarodnog krivičnog djela potrebno
je razlikovati protivpravnost kao posebno obilježje nekog od tih krivičnih djela. Ovo
razlikovanje u vezi je sa činjenicom da se protivpravnost, shvaćena kao element, ne unosi
u obilježje bića međunarodnog krivičnog djela. Tako se, na primjer, u Konvenciji o
sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (u članu II u kom su određena obilježja ovog
zločina) ne kaže da genocid znači bilo koje od djela, koja su zatim nabrojana u ovom članu,
učinjenih sa namjerom da se potpuno ili djelimično protivpravno uništi jedna nacionalna,
etnička, rasna ili vjerska grupa. Kada bi se u ovakvom slučaju unijela protivpravnost, to ne
samo da bi bilo apsurdno, već bi se moglo tumačiti i kao mogućnost da u nekim situacijama
nije protivno pravu uništiti neku od navedenih ljudskih grupa.
Medutim, postoje i takva medunarodna krivična djela kod kojih je protivpravnost njihovo
posebno obilježje. Primjer ovakvog krivičnog djela pruža nam član 8 stav 2 tačka (viii)
Rimskog statuta ICC. Tom odredbom Statuta propisan je poseban oblik krivičnog djela
ratnog zločina koji se čini protivpravnom deportacijom ili preseljenjem ili protivpravnom
internacijom. Kada se unese kao posebno obilježje nekog krivičnog djela, u tom slučaju je
protivpravnost od značaja za vinost učinioca, jer se tada za postojanje njegovog umišljaja
zahtijeva da je u vrijeme izvršenja bio svjestan protivpravnosti svog djela.
2.4. Određenost djela u zakonu
Ovaj elemenat u vezi je sa jednim od osnovnih načela krivičnog prava koje se, kako smo

44
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

rekli, izražava maksimom nullum crimen, nulla poena sine lege. Odredenost djela u zakonu
treba razlikovati od njegove protivpravnosti. Ta razlika se ogleda u činjenici što
protivpravnost znači protivnost naredbi ili zabrani sadržanoj u bilo kom pravnom propisu,
dok je odredenost djela vezana samo za jednu vrstu tih propisa koji se označava riječju
zakon. I upravo u vezi sa tim izrazom neophodno je ukazati na sljedeće.
Naime, izraz zakon se uobičajeno koristi za označavanje ove vrste opštih pravnih akata u
unutrašnjem (nacionalnom) pravnom poretku država, dok se na njega ne može naići u
međunarodnom pravu (barem do sada). No, to ne znači da međunarodni opšti pravni akti u
kojim su propisana pojedina medunarodna krivična djela nemaju svojstvo zakona. Primjer
takvog akta pruža nam Rimski statut ICC koji je (taj statut), po načinu donošenja,
medunarodni ugovor. Od ovakvih akata treba razlikovati statute ad hoc krivičnih tribunala
(npr. onih za bivšu Jugoslaviju, odnosno Ruandu) i krivična djela propisana u njima. Naime,
ove statute usvojio je Savjet bezbijednosti Ujedinjenih nacija, što ne utiče na to da se radi o
aktima sa, u suštini, zakonskom snagom naročito za države na koje se odnosi.
Od ovakvih ugovora, odnosno statuta treba razlikovati one međunarodne opšte pravne akte
(konvencije, paktove) koji sadrže obavezu država njihovih članica da u svom
zakonodavstvu propišu određena krivična djela. U prvom dijelu ovog rada već smo ukazali
na takve primjere, a na ovom mjestu, u vezi sa njima, podsjećamo da u slučaju takvih
međunarodnih ugovora oni sami za sebe ne mogu biti osnov nacionalnom sudu da neko
lice oglasi krivim za određeno krivično djelo, bez obzira na to što ovi ugovori sadrže
odredbe o tome kako bi trebala da glase bića tih krivičnih djela. Nacionaini sud će moći to
učiniti tek nakon što nacionalni zakonodavac u domaćem zakonu propiše krivično djelo.
lstina, u ovom slučaju i takav ugovor je za državu njegovu članicu zakon, ali ne u smislu
krivičnog prava. Da bi se razumjelo zašto se i u ovakvom slučaju radi o zakonu, samo ne u
smislu krivičnog prava, mora se imati u vidu da međunarodni ugovor, nakon što je
određena država postala njegova članica, postaje sastavni dio njenog pravnog poretka u
kojem ima jaču pravnu snagu od zakona177. Stoga bi se moglo reći kako se u slučaju
ovakvih međunarodnih ugovora, iako
177 U slučaju BiH ne treba zaboraviti da se prema članu II/2 Ustava BiH, EKLJP, kao i
njeni protokoli, neposredno primjenjuje u BiH i imaju prioritet nad svakim drugim
zakonom. Takode, treba imati u vidu da Aneks I na Ustav BiH sadrži značajan broj
medunarodnih opštih pravnih akata sa krivičnopravnim odredbama, koji će se
primjenjivati u BiH. Takve su, na primjer, Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju
ziočina genocida, sve četiri Ženevske konvencije sa dopunskim protokolima,
Medunarodni pakt o gradanskim i političkim pravima sa dodatnim fakultativnim
protokolima, Medunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije,
Konvencija protiv mučenja i drugih svirepih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka i
kazni. 1 Ustav Federacije nemaju taj naziv, radi o zakonima u materijalnom smislu pod
kojima se u teoriji prava "smatra samo onaj pravni akt koji sadrži opšte norme, dakle - svaki
opšti akt, i to bez obzira na to kakva mu je forma"[141].
Pored ovih razloga, treba imati u vidu i pravila o dejstvu međunarodnih ugovora prema
međunarodnom pravu. U vezi s dejstvom tih ugovora, treba reći da je on za države njegove
članice zakon, da za njih važe načela izražena u maksimama Contractus contrahentibus
lex esto[142], Contractus ex conventione legem accipiunt18°, odnosno Pacta dant legesl*\ te
da se te države, prema članu 27 Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. godine, ne
mogu pozivati na odredbe svog unutrašnjeg prava da bi opravdale neizvršenje ugovora čije
su stranke i koji je za njih na snazi.
Stoga, izvršenjem ovih ugovora od strane država njihovih članica medunarodna krivična
djela bivaju određena nacionalnim krivičnim zakonodavstvom. U vezi sa tim izvršenjem
treba istaći još nešto. Naime, sa izuzetkom krivičnih sankcija koje oni ne određuju (ni po
vrsti niti po visini), međunarodni ugovori, kako smo rekli, određuju bića krivičnih djela koja
nacionalni zakonodavac treba unijeti u svoje krivično zakonodavstvo, nakon što država
postane članica tog ugovora. To, pak, znači da je nacionalnom zakonodavcu na ovaj način

45
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

međunarodnim ugovorom odreden svojevrstan okvir u kojem se treba kretati prilikom


inkriminacije određenog ponašanja izvan kojeg on, kako praksa pokazuje, ne izlazi. Niz je
takvih primjera, od kojih ćemo ovdje navesti samo dva. Tako je Konvencijom o sprečavanju
i kažnjavanju zločina genocida određen sadržaj bića ovog krivičnog djela kojeg u biti
preuzima i KZBiH . Drugi primjer su sve četiri Ženevske konvencije, tačnije njihov član 3,
zajednički svim tim konvencijama, na osnovu kojeg države članice ovih konvencija imaju
obavezu da u svom krivičnom zakonodavstvu propišu krivična djela čija obilježja su
određena tim članom konvencija.
Prema Rimskom statutu ICC, niko nije krivično odgovoran za djelo koje u vrijeme izvršenja
nije bilo krivično djelo iz nadležnosti ICC (član 22 stav 1). Ovim je ustanovljeno načelo
zakonitosti na način koji je usklađen sa klasičnim shvatanjem dejstva ovog načela, što
znači da važi: (1) lex scripta, jer da bi neko bio u smislu Rimskog statuta krivično
odgovoran, bitan je uslov da je njegovo djelo u vrijeme izvršenja bilo propisano kao krivično
djelo iz nadležnosti ICC i (2) lex certa, s obzirom na to da su sva krivična djela koja spadaju
u stvarnu nadležnost ICC precizno opisana. Samo pod uslovom da je tačno i određeno
propisano u čemu se konkretna radnja krivičnog djela sastoji, može se za takvu radnju
krivično odgovarati pred ICC, a pri tom se i propisi kojima se određuje biće krivičnog djela
moraju tumačiti restriktivno (član 22 stav 2 Rimskog statuta). Pored ova dva aspekta koja
direktno proizilaze iz pravila nullum crimen sine lege, u Rimskom statutu (član 22 stav 2) je
sadržana i izričita zabrana primjena analogije, povezana i sa obavezom restriktivnog,
odnosno uskog tumačenja svih propisa kojima se odreduje biće krivičnog djela, čime je
uspostavljen i zahtjev lex strictam. Važi i princip in dubio pro reo, jer u slučaju sumnje u
odnosu na značenje odredenog propisa, on se tumači uvijek u korist osumnjičenog (član 22
stav 2 Rimskog statuta).
2.5. Društvena opasnost djela
Svi elementi o kojima smo do sada govorili u odgovoru na pitanje zašto neko ponašanje
čovjeka predstavlja međunarodno krivično djelo polaze od toga da je to zato što je djelo
učinjeno sa vinošću, zato što je protivpravno ili, pak, zato što je kao takvo određeno u
zakonu. To je svakako tačno, ali se odmah zatim može postaviti i dalje pitanje na neke od
tih odgovora. Naime, možemo se dalje zapitati zašto je to djelo protivpravno ili zašto je
zakon rekao da je riječ o krivičnom djelu. Na ovakvo pitanje ne možemo odgovarati na isti
način kao što je učinjeno naprijed, jer bi to predstavljalo tautologiju i okretanje u krugu
(circulum vitiosus). Jasno je, dakle, da su navedeni odgovori nepotpuni zbog čega je
neophodno ući u materijalnu stranu problema i utvrditi suštinski osnov egzistencije nekog
međunarodnog krivičnog djela. Taj osnov se, kao i u slučaju krivičnog djela u nacionalnom
krivičnom zakonodavstvu, nalazi u društvenoj opasnosti međunarodnog krivičnog djela. Pri
tome, društvenu opasnost ovog djela treba shvatati u širem smislu, tj. kao opasnost ne
samo za društvo unutar granica određene države, već kao opasnost za medunarodnu
zajednicu. Istina, pojam medunarodna zajednica može biti uži i širi, zavisno od toga da li se
radi o medunarodnim ugovorima regionalnog karaktera (regionalnog u odnosu na svjetsku
zajednicu država) ili, pak, o takvim ugovorima koji se zaključuju u okviru Organizacije
Ujedinjenih nacija.
Primjere ugovora regionalnog karaktera pružaju nam Evropska konvencija o suzbijanju
terorizma ili Evropska konvencija o sprečavanju mučenja i neljudskih ili ponižavajućih
postupaka i kazni.
U vezi sa ugovorima usvojenim u okviru Organizacije Ujedinjenih nacija, koji sadrže
odredbe krivičnopravnog karaktera, nekoliko njih smo do sada već pominjali, tako da nema
potrebe da to i ovdje ponovo činimo.
Ono što je, u vezi sa elementom društvene opasnosti, zajedničko tim međunarodnim
ugovorima jeste činjenica da elemenat društvene opasnosti navode kao jedan od razloga
svog donošenja. To se obično čini u preambulama ovih konvencija na način da se izražava
zabrinutost, potreba sprečavanja određenih ponašanja, kao i potreba zaštite društva od
određenih kriminalnih ponašanja. Kao primjer može nam poslužiti Konvencija o

46
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

kibernetičkom kriminalu, koju smo naprijed već pominjali. Tako je u Preambuli ove
konvencije, između ostalih razloga za njeno usvajanje, istaknuto da su
"Države članice Savjeta Evrope i ostale države potpisnice uvjerene u potrebu da se vodi,
prioritetno, zajednička kaznena politika usmjerena prema zaštiti društva od kriminala u
kiber-prostoru, naročito usvajanjem odgovarajućeg zakonodavstva i unapređenjem
međunarodne saradnje;" (stav 4 Preambule), zatim da su pomenute države,
"zabrinute zbog rizika da se kompjuterske mreže i elektronski sistemi mogu koristiti za
izvršenje krivičnih djela..." (stav 6 Preambule),
kao i da su "uvjerene da je ova konvencija neophodna radi sprečavanja djela koja
narušavaju povjerljivost, integritet i dostupnost kompjuterskih sistema, mreža i podataka,
kao i sprečavanje zloupotrebe tih sistema, mreža i podataka" (stav 9 Preambule).
Preambula Konvencije Ujedinjenih nacija protiv korupcije još jasnije pokazuje koliko je
društvena opasnost određenog ponašanja (u ovom slučaju korupcije) bila razlog donošenja
ove konvencije. Tako se u Preambuli, koja predstavlja sastavni dio teksta
Konvencije, jer se naiazi ispod naslova koji glasi "Konvencija Ujedinjenih nacija protiv
korupcije", ističe da su:
"Države stranke ove konvencije, zabrinute zbog ozbiljnosti problema i prijetnji koje
korupcija predstavlja za stabilnost i sigumost društava, podrivajući institucije i vrijednosti
demokratije, etičke vrijednosti i pravdu, te ugrožavajući održiv razvoj i vladavinu prava;"
(stav 1 Preambule),
da su takođe zabrinute
"zbog slučajeva korupcije koji uključuju ogromne količine imovine koja može predstavljati
značajan dio resursa država, a koji prijete političkoj stabilnosti i održivom razvoju tih
država" (stav 3 Preambule), te da su
"uvjerene da korupcija nije više lokalna stvar već transnacionalna pojava koja pogađa sva
društva i privrede;".
Najzad, Rimskim statutom ICC (član 5) krivična djela iz nadležnosti tog suda su defmisana
kao djela koja izazivaju "zabrinutost čitave međunarodne zajednice", što jasno ukazuje na
značaj koji je dat elementu društvene opasnosti u tim djelima, jer ona (ta opasnost) nužno
dovodi do zabrinutosti društva zbog takvih djela.
U vezi sa elementom društvene opasnosti djela može se postaviti pitanje šta on sadržajno
obuhvata. U odgovoru na ovo pitanje treba imati u vidu da se izraz opasnost djela mora
uvijek posmatrati kao opasnost u odnosu na nešto ili nekoga, što nam i upravo citirani
primjeri pokazuju. Ako kažemo da je to opasnost za društvo time smo, s obzirom na
kompletan jezički sadržaj ovog izraza, upali u tautologiju. Ali, ako imamo u vidu da svako
društvo, pa i svjetska zajednica, mora počivati na određenim vrijednostima kao uslovima
svog opstanka, time već izbjegavamo opasnost ponavljanja. Međutim, ako bismo ostali
samo na pojmu vrijednosti, opet ne bismo dobili potpun odgovor na postavljeno pitanje.
Stoga, treba odgovoriti šta su te vrijednosti koje se žele krivičnopravno zaštititi od opasnih
djela. One mogu biti i jesu razne, te ih treba utvrđivati u svakom konkretnom slučaju, kod
svakog medunarodnog opšteg pravnog akta kojim se želi izvršiti inkriminacija određenog
opasnog ljudskog ponašanja. Tako je u slučaju već pomenute Konvencije o kibernetičkom
kriminalu ratio njenog usvajanja, između ostalog, zaštita vrijednosti, kao što je normalno
odvijanje kompjuterskog saobraćaja kako unutar granica određene države, tako naročito
izvan njih. Toga nema ako se unaprijed, ne samo u granicama jedne države, već, prije
svega, izvan njih na međunarodnom planu, ne bi inkriminisala određena opasna
ponašanja, poput neovlašćenog oštećivanja, brisanja, izmjene ili uništavanja kompjuterskih
podataka drugih lica ili neovlašćenog presretanja kompjuterskih podataka tehničkim
sredstvima, jer su to vrijednosti bez kojih je život modernog čovjeka teško zamisiiv. Ako to
ne bi bilo učinjeno, teško da bi se Ijudi odlučivaii na komunikaciju ovim putem, usljed čega
bi savremeni način života i rada bio doveden u pitanje što bi, u krajnjem, svijet moglo
odvesti u haos. Ili, Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida ljudsko
društvo se, u svjetskim razmjerama, unaprijed izvršenom inkriminacijom želi zaštiti od

47
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

opasnih ljudskih ponašanja kojima se ugrožava ili povređuje sam opstanak pojedinca i
njegovih kolektiviteta. Bez ovakvog djelovanja društvo ne bi moglo efikasno zaštititi
opstanak čovjeka, koji (taj opstanak) predstavlja najviše dobro (vrijednost), naravno "uz
opstanak i potrebnog broja drugih ljudi (društvo), kao i odgovarajućih drugih bića, bez kojih
on ni sam ne može opstati"[143].
Djelujući na ovakav način, Ijudsko društvo, u krajnjem, postavlja osnove za, makar i pro
futuro, ostvarivanje mira koji je "preduslov ostvarivanja svih drugih vrijednosti", te
omogućuje postojanje vrijednosti reda koji "postoji kad se svako ponašanje koje je
značajno za opstanak društva vrši tačno po određenim društvenim i posebno pravnim
propisima, kojima se određuju subjekti koji ih vrše, način, vrijeme vršenja i svi drugi važni
činioci kojima se obezbjeđuje red"[144]. Nesumnjivo je da medu te druge važne činioce
spada i inkriminacija društveno opasnih ponašanja kojima se ugrožavaju ili povreduju ove i
sve druge društvene vrijednosti neophodne za opstanak čovjeka i ljudskog društva, u čemu
međunarodno krivično pravo ima nezamjenjivu ulogu[145].
m - BIĆE MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELA
Elementi o kojima smo do sada govorili predstavljaju elemente svojstvene svakom
posebnom medunarodnom krivičnom djelu. Oni su, dakle, opšteg karaktera, pa ih zbog
toga treba razlikovati od onih elemenata koji su svojstveni samo određenom
medunarodnom krivičnom djelu. Na osnovu toga se razlikuje opšti od posebnog pojma
međunarodnog krivičnog djela, za koji je (za taj poseban pojam) neraskidivo vezano biće
ovog krivičnog djela. Razlika između njih je veoma bitna i ogleda se u sljedećem. Opšti
pojam medunarodnog krivičnog djela je svojevrsna doktrinarna konstrukcija koja se, u
bitnom, stvara na način na koji se to čini u slučaju pravnih konstrukcija. Za pravne
konstrukcije se kaže da se stvaraju "uzimanjem iz niza nižih pravnih pojmova onog što im
je zajedničko kao pojmovima i time se konstruiše jedan nov pojam, koji obuhvata u sebi
kao svoje podvrste, odnosno pojedine primjere, sve niže pojmove iz kojih je stvoren[146].
Na taj način se otkriva, po pravilu, ono što je glavno za sve te pojmove, njihova glavna
ideja i tako se pojmovi bolje razumjevaju, dublje se shvata njihova suština i bolje se
povezuju odgovarajuće norme"[147].
Pravna konstrukcija, dakle, predstavlja pojam, a ne pravnu normu. Kod posebnog pojma
međunarodnog krivičnog djela, bez obzira da li je ono određeno u nacionalnom krivičnom
zakonodavstvu ili u međunarodnom ugovoru, imamo drugu situaciju, jer se u tom slučaju
radi o pravnoj normi. U okviru te norme postoje njena dispozicija i sankcija, pri čemu
sankcija kod međunarodnih krivičnih djela odredenih medunarodnim ugovorima postoji
samo u slučaju Rimskog statuta ICC, te u statutima adhoc međunarodnih krivičnih
tribunala.
U dispoziciji ovih krivičnih djela sadržano je njihovo biće (zakonsko biće), pod kojim se
podrazumijeva skup posebnih elemenata odredenog krivičnog djela. Istina, i ovo biće je
pravna konstrukcija do koje se dolazi uopštavanjem posebnih elemenata koji imaju različite
životne oblike, ali se u ovom slučaju, za razliku od opšteg pojma medunarodnog krivičnog
djela, radi o pravnoj normi a ne o pojmu.
Od zakonskog bića krivičnog djela treba razlikovati zakonski opis krivičnog djela. Ovo
razlikovanje je potrebno "radi toga što ima i takvih krivičnih djela kod kojih je zakonsko biće
krivičnog djela samo jedan dio zakonskog opisa krivičnog djela, koje sadrži i neke dodatne
elemente koji ne ulaze u zakonsko biće, npr. objektivne uslove inkriminacije ili
kažnjivosti"[148]. Tako se, na primjer, kod krivičnog djela falsifikovanja novca propisanog u
članu 205 stav 1 KZBiH zakonsko biće djela sastoji u pravljenju lažnog novca ili
preinačavanju pravog novca s ciljem njegovog stavljanja u opticaj, kao i u stavljanju lažnog
novca u opticaj. U tome se, dakle, ogleda nepravo kod ovog krivičnog djela. Međutim, u
stavu 3 istog člana zakona dat je zakonski opis koji je širi od navedenog zakonskog bića
ovog krivičnog djela. Naime, zakonski opis krivičnog djela iz stava 3 ovog člana zakona u
sebi sadrži zakonsko biće krivičnog djela iz stava 1, na šta upućuju riječi: "Ako je usljed
krivičnog djela iz stava 1 ovog člana...", ali je i širi od njega pošto nakon citiranog dolaze

48
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

riječi: "došlo do poremećaja u privredi BiH". Dakle, "zakonsko biće krivičnog djela
predstavlja samo onaj dio zakonskog opisa krivičnog djela (u navedenom primjeru krivičnog
djela iz stava 3 - naša opaska) kojim se određuje samo nepravo, one okolnosti koje čine
sadržaj zabranjenog ponašanja, onog ponašanja koje predstavlja kršenje krivičnopravne
norme"[149].
Biće svakog međunarodnog krivičnog djela ima svoje posebne elemente, a ti elementi
mogu se nazvati i njegovim obilježjima. Ti elementi su različiti, u zavisnosti od toga o kom
krivičnom djelu je riječ.
Tako se kao elementi mogu pojaviti mjesto ili vrijeme izvršenja krivičnog djela. Primjer u
kom je mjesto izvršenja obilježje djela, pruža nam krivično djelo piratstva iz člana 196
KZBiH, jer se ono može učiniti samo na mjestu koje se nalazi na otvorenom moru ili na
teritoriji koja nije pod vlašću nijedne države. Primjer djela za čije izvršenje je bitno vrijeme,
pruža nam krivično djelo povrede parlamentara iz člana 181 KZBiH, koje se može učiniti
samo za vrijeme rata ili oružanog sukoba.
Kod nekih međunarodnih krivičnih djela zahtijeva se određena namjera. Tipičan primjer
takvog krivičnog djela je zločin genocida, kojeg nema ako kod lica koje je optuženo za taj
zločin nije utvrđeno postojanje namjere da potpuno ili djelimično uništi nacionalnu, etničku,
rasnu ili vjersku grupu ljudi.
Postoje i takva medunarodna krivična djela kod kojih je u svakom konkretnom slučaju
neophodno da učinilac zna za određene okolnosti koje moraju postojati u vrijeme izvršenja
djela, a koje su elemenat osnovnog bića krivičnog djela. Takav je slučaj sa zločinom protiv
čovječnosti, kod kojeg učinilac u vrijeme izvršenja djela mora znati da tada postoji široki ili
sistematični napad usmjeren protiv civilnog stanovništva.
Od ovakvih okolnosti neophodno je razlikovati tzv. kvalifikatorne i privilegovane okolnosti
koje su dopunski elementi osnovnog bića međunarodnog krivičnog djela. Kvalifikatorne
okolnosti predstavljaju dopunska obilježja bića krivičnog djela kojim se odreduju njegovi teži
oblici, dok se privilegovanim okolnostima odreduju njegovi lakši oblici. Primjer za
kvalifikatorne okolnosti pruža nam krivično djelo medunarodnog vrbovanja radi prostitucije
iz člana 187 KZBiH (u stavu 1 tog člana je sadržano osnovno biće ovog krivičnog djela), a
njegov teži oblik (stav 3 tog člana) postoji ako je učinjeno prema djetetu ili maloljetniku.
Primjer privilegovanih okolnosti imamo u slučaju krivičnog djela neovlašćenog prometa
oružjem i vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe (član 193 stav 1 KZBiH), kod
kojeg lakši oblik postoji ako je djelo učinjeno iz nehata.
IV - OBJEKAT MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELA
Ovaj pojam obuhvata odredeno dobro ili interes koji se krivičnopravnim normama želi
zaštititi. No, kada se posmatra iz ugla radnje izvršenja kojom se neko dobro ili interes
povređuju ili ugrožavaju, onda se može govoriti o napadnom objektu. Imajući to u vidu,
mogu se razlikovati dvije vrste objekata međunarodnog krivičnog djela. U prvom slučaju
radi se o zaštitnom objektu (objektu zaštite), dok je u drugom slučaju riječ o napadnom
objektu ili objektu radnje.
Kod ove vrste krivičnog djela objekat zaštite su čovječnost i druge vrijednosti zaštićene
međunarodnim pravom. Pojam čovječnosti obuhvata "dobra ili vrijednosti od opšteg
civilizacijskog interesa za cijelu međunarodnu zajednicu, za cijelo čovječanstvo"[150]. U
središtu ovog pojma su ne samo čovjek i njegova prava i slobode, već i njegovi kolektiviteti
poput nacionalnih, etničkih, rasnih i vjerskih grupa kojima pojedinac pripada.
Druge vrijednosti zaštićene međunarodnim pravom obuhvataju razne vrijednosti poput
zdrave životne sredine čovjeka (u slučaju krivičnog djela neovlašćenog pribavljanja i
raspolaganja nuklearnim materijalom), kultumi, istorijski ili religijski spomenici (u slučaju
krivičnog djela uništavanja takvih spomenika), bezbjednost pomorske ili vazdušne plovidbe
(u slučaju krivičnog djela piratstva, odnosno krivičnog djela ugrožavanja bezbjednosti
vazdušne plovidbe) itd.
Zaštitni objekat može biti opšti i grupni. Opšti zaštitni objekat kod medunarodnih krivičnih
djela je čovjek i društvo u cjelini, dok grupni zaštitini objekat predstavlja objekat pojedine

49
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

grupe krivičnih djela (npr. grupe krivičnih djela iz oblasti ratnog prava).
Napadni objekat takode može biti različit, zavisno od bića konkretnog međunarodnog
krivičnog djela. Tako je kod zločina genocida napadni objekat nacionalna, etnička, rasna i
vjerska grupa, kod zločina protiv čovječnosti to je bilo koje civilno stanovništvo, kod ratnih
zločina su to ranjenici, bolesnici, zarobljenici, civilno stanovništvo, sanitetsko i vjersko
osoblje, parlamentari itd.
V - SUBJEKAT MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELA
Ovim pojmom u teoriji krivičnog prava obično se označavaju dvije vrste lica, i to aktivni i
pasivni subjekt. Za aktivnog subjekta se ističe da je to lice koje svojom radnjom prouzrokuje
posljedicu krivičnog djela, dok se pasivnim subjektom označava lice koje je povrijeđeno ili
ugroženo krivičnim djelom. Istina, ovoj podjeli mogao bi se staviti prigovor, i to terminu
aktivni subjekt, s obzirom na to da se krivično djelo može učiniti i nečinjenjem. U toj
situaciji, dakle, učinilac nije bio aktivan, pa ga je zbog toga teško nazvati aktivnim
subjektom krivičnog djela. No, imajući u vidu da se u teoriji u vezi s tim već ustalio ovaj
izraz, to ćemo ga i mi koristiti u radu.
Aktivnim subjektom međunarodnog krivičnog djela mogu se nazvati njegov izvršilac,
saizvršilac i saučesnik (podstrekač, odnosno pomagač). Medutim, s tim u vezi kao dalje
postavlja se pitanje koja životna dob tog lica predstavlja granicu ispod koje se neko lice ne
može pojaviti kao aktivni subjekt međunarodnog krivičnog djela. Pravila i dosadašnja
praksa ad hoc međunarodnih krivičnih tribunala, kao i Rimski statut ICC, u vezi sa tim
pitanjem pokazuju da se kao aktivni subjekat ovog krivičnog djela može pojaviti samo lice
koje ima 18 i više godina[151]. To znači da se lica ispod ove životne dobi ne mogu pojaviti
kao aktivni subjekti međunarodnog krivičnog djela. Rimski statut ICC je, s tim u vezi,
sasvim određen kada u članu 26 propisuje da ovaj sud "nije nadležan za lica koja su bila
mlađa od 18 godina u vrijeme navodnog izvršenja krivičnog djela". Opravdanje za ovakvu
odredbu Statuta vjerovatno se može naći i u Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravima
djeteta, koja je usvojena 1989., a stupila na snagu 2. septembra 1990. godine. Clanom 1 te
konvencije dijete je, za svrhe Konvencije, određeno kao ljudsko biće koje nije navršilo 18
godina uz, istina, mogućnost koja je ostavljena državama članicama da svojim
zakonodavstvom odrede da se punoljetstvo stiče ranije.
Upravo ova mogućnost koja je ostavljena državama dovodi do toga da se u nacionalnim
krivičnim zakondavstvima maloljetna lica mogu pojaviti kao aktivni subjekti međunarodnih
krivičnih djela propisanih u odgovarajućim zakonima tih država. To je slučaj i sa KZBiH,
prema kojem se maloljetna lica (mladi i stariji maloljetnici, lica od 14 do 18 godina) mogu
pojaviti kao aktivni subjekti ovih krivičnih djela. Ukoliko se u konkretnom predmetu utvrdi
njihova krivična odgovornost, mogu im se izreći vaspitne mjere[152] i mjere bezbjednosti, a
starijem maloljetniku se izuzetno može izreći i kazna maloljetničkog zatvora koja ne može
biti kraća od jedne ni duža od deset godina.
Naročito je važno pitanje da li se pravno lice može pojaviti kao aktivni subjekt
međunarodnog krivičnog djela, a posebno da li to može biti država. U vezi s tim, treba
podsjetiti na član 10 Statuta Nirnberškog tribunala. Tim članom bilo je predviđeno da u
slučaju kada je Tribunal za neku grupu ili organizaciju utvrdio da je kriminalna, nacionalne
vlasti zemalja članica tog statuta imale su pravo da krivično gone pojedince zbog članstva u
tim grupama, odnosno organizacijama. U praksi ovog tribunala rukovodni organi
Nacionalsocijalističke partije (Gestapo, SS i SD) bili su oglašeni kao kriminalne
organizacije. Međutim, činjenica je da u praksi ostalih ad hoc tribunala nije bilo slučajeva da
su pravna lica oglašavana krivim za neko međunarodno krivično djelo, a Rimski statut ICC
je, s tim u vezi, sasvim jasan kada u članu 25 stav 1 nadležnost tog suda ograničava samo
na fizička lica.
KZBiH u Glavi XIV sadrži odredbe o krivičnoj odgovornosti pravnih lica, pri čemu su od te
odgovornosti, prema članu 122 stav 1 zakona, izuzeti BiH, Federacija BiH, Republika
Srpska, Brčko Distrikt, kantoni, gradovi, opštine i mjesne zajednice. Dakle, sva ostala
pravna lica mogu biti učinioci svakog od krivičnih djela propisanih tim zakonom. Naime, u

50
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

članu 124 tog zakona propisano je da je pravno lice odgovorno za krmčno djelo (zakon ne
predviđa izuzetak za bilo koje krivično djelo) koje je učinilac izvršio u ime, za račun ili u
korist pravnog lica u jednom od sljedećih alternativno postavljenih uslova: "a) kada smisao
učinjenog krivičnog djela proizlazi iz zaključka, naloga ili odobrenja rukovodećih ili
nadzornih organa pravnog lica; b) ili kada su rukovodeći ili nadzorni organi pravnog lica
uticali na učinioca ili mu omogućili da učini krivično djelo; c) ili kada pravno lice raspolaže
protivpravno ostvarenom imovinskom koristi ili koristi predmete nastale krivičnim djelom; d)
ili kada su rukovodeći ili nadzorni organi pravnog lica propustili dužni nadzor nad
zakonitošću rada radnika."
Istina, neka od međunarodnih krivičnih djela (poput genocida, zločina protiv čovječnosti,
najvećeg broja ratnih zločina) pravno lice ne bi moglo učiniti na način odreden u tački c)
prethodno citiranog člana, s obzirom na zakonsko biće tih krivičnih djela. Medutim, kod
nekih oblika ratnih zločina mislimo da se i pravno lice može pojaviti kao aktivni subjekt.
Tako je, na primjer, moguće da se pravno lice, na način određen u prethodno citiranoj tački
c), pojavi kao aktivni subjekt krivičnog djela ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika, i to
onog njegovog oblika koji je propisan u članu 174 stav 1 tačka c) KZBiH, jer se biće tog
oblika krivičnog djela, između ostalog, sastoji u vojnim potrebama neopravdanom
prisvajanju u velikim razmjerama materijala, sredstava sanitetskog transporta i zaliha
sanitetskih ustanova ili jedinica. U ovom slučaju pravno lice može koristiti ovakve predmete
nastale tim krivičnim djelom, pa se tako može pojaviti kao aktivni subjekt krivičnog djela.
Kod drugih međunarodnih krivičnih djela (poput krijumčarenja lica, uzimanja talaca,
neovlašćenog prometa oružjem i vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe i dr.)
pravno lice može biti aktivni subjekt ovih krivičnih djela na bilo koji od načina određenih u
članu 124 KZBiH.
Međutim, navedeni primjeri, kako u statutima i praksi ad hoc međunarodnih krivičnih
tribunala i ICC, tako i oni propisani u krivičnom zakonodavstvu BiH, pokazuju da se država
ne može pojaviti kao aktivni subjekt međunarodnog krivičnog djela.
Pasivni subjekt medunarodnog krivičnog djela mogu biti ne samo fizičko i pravno lice čije
dobro ili interes su povrijeđeni ovim krivičnim djelom, već i određene grupe ljudi čija
egzistencija se želi zaštititi medunarodnim krivičnopravnim normama. Tipični primjeri za
ovo posljednje su krivična djela genocida i zločina protiv čovječnosti, kod kojih se kao
zaštićene grupe ljudi javljaju nacionalne, etničke, rasne i vjerske grupe (genocid), odnosno
bilo koje civilno stanovništvo (zločin genocida). U ovim slučajevima, dakle, ne radi se o
pravnim licima već o posebnim grupama ljudi.
VI - STADIJUMIOSTVARTVANJA MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELA
Nakon što neko lice donese odluku za izvršenje nekog krivičnog djela, pa do njegovog
ostvarenja, može postojati nekoliko stadijuma. Naime, imajući u vidu prirodu nekih
međunarodnih krivičnih djela (npr. genocida ili zločina protiv čovječnosti), dosta teško je
zamisliti da učinilac odmah pristupi njihovom izvršenju, jer mu je neophodna određena
priprema koja može sadržavati pripremanje sredstava pomoću kojih treba da izvrši krivično
djelo, otklanjanje prepreka koje mu stoje na putu ostvarenja njegovog cilja i sl. Zatim, i kad
pripremi izvršenje krivičnog djela i pristupi njegovom izvršenju, učinilac ne mora u svakom
slučaju ostvariti njegovu posljedicu. Najzad, moguće su i situacije u kojima je učinilac
preduzeo sve navedeno, ali zatim odustane od izvršenja ili dovršenja krivičnog djela. Iz
navedenih primjera vidimo da stadijumi u ostvarivanju međunarodnog krivičnog djela mogu
obuhvatati njegovo pripremanje, pokušaj i odustanak učinioca od izvršenja krivičnog djela.
U tim slučajevima neophodno je razlikovanje ovih stadijuma.
6.1. Pripremanje međunarodnog krivičnog djela
Kod ovih radnji, kako smo rekli, lice koje će kasnije učiniti krivično djelo preduzima
djelatnosti koje mu omogućuju da izvrši krivično djelo ili da ga učini na lakši način. U ovoj
situaciji, dakle, imamo lice koje će se tek kasnije pojaviti kao učinilac krivičnog djela, što
znači da pripremne radnje nisu sastavni dio same radnje izvršenja kao obilježja bića
krivičnog djela koje se namjerava učiniti. Karakteristika ovih radnji je da su vezane za lice

51
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

(ili više njih) koje ili koja će se kasnije pojaviti kao izvršilac (odnosno saizvršioci) krivičnog
djela čije izvršenje tim putem pripremaju. Na ovo ukazujemo zbog činjenice da postoje
slučajevi kod kojih neko lice samo u ovom stadijumu zajedno radi sa licem koje se kasnije
pojavi kao jedini izvršilac nekog medunarodnog krivičnog djela. U ovakvim slučajevima te
radnje lica, koje kasnije nije učestvovalo u radnji izvršenja krivičnog djela, mogu biti radnje
pomagača, a ne pripremne radnje, ako se takvim radnjama doprinijelo učiniočevoj radnji
izvršenja krivičnog djela.
Kada se ovako posmatraju pripremne radnje sasvim opravdano se postavlja pitanje
njihovog krivičnopravnog značaja. Jednostavnije rečeno, postavlja se pitanje da li
pripremne radnje, same po sebi, mogu biti krivično djelo ili se, pak, ima uzeti da one
nemaju nikakvog krivičnopravnog značaja ukoliko nije izvršeno krivično djelo koje je
pripremano tim radnjama. Ovo pitanje je naročito značajno u međunarodnom materijainom
krivičnom pravu, imajući u vidu težinu medunarodnih krivičnih djela, a naročito takvih
krivičnih djela kao što su genocid, zločini protiv čovječnosti ili ratni zločini.
Imajući u vidu opasnost i težinu ovih krivičnih djela, nacionalni zakonodavci pridaju
odgovarajući krivičnopravi značaj ovim radnjama. Na primjeru KZBiH može se uočiti da se
to čini na dva načina. Prvi od njih postoji u situaciji kada se pripremanje propisuje kao
posebno krivično djelo, a drugi je kažnjivo pripremanje određenog krivičnog djela.
Primjer za propisivanje pripremanja (pripremnih radnji) kao posebnog krivičnog djela pruža
nam već pominjani član 176 KZBiH kojim je inkriminisano samo organizovanje grupe ljudi
radi izvršenja krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Ovdje se
radi o "specifičnom kažnjavanju za pripremne radnje koje u ovom slučaju dobivaju karakter
samostalnog kažnjivog djela..."[153]. Poseban oblik ovog krivičnog djela je samo članstvo
(pripadnik) u ovakvoj grupi. U slučaju ovog krivičnog djela, djelo se "smatra se dovršenim
samim organizovanjem grupe. Za postojanje djela nije potrebno da je grupa, odnosno da
su pripadnici grupe u okviru grupe počinili neko od navedenih krivičnih djela radi čijeg
vršenja je grupa organizovana"[154].
Primjeri kažnjivog pripremanja određenog krivičnog djela mogu se naći kod krivičnih djela
krijumčarenja lica (član 189 stav 5 KZBiH) ili kod krivičnog djela neovlašćenog prometa
opojnim drogama (član 195 stav 2 KZBiH). U ovom posljednjem slučaju, na primjer,
medunarodnopravni karakter ovog krivičnog djela je ne samo u tome što je pravni osnov za
ovu inkriminaciju Konvencija Ujedinjenih nacija protiv nezakonitog prometa opojnih droga i
psihotropnih supstanci (iz 1988. godine), već i zato što se osnovno biće tog djela sastoji u
neovlašćenom vršenju međunarodne prodaje ili prenosa ovih droga. U stavu 2 istog člana
samo organizovanje grupe ljudi radi izvršenja ovog krivičnog djela (kao pripremna radnja)
određeno je kao krivično djelo.
Na medunarodnopravnom polju pitanje pripremnih radnji raspravljano je u okvirima zavjere
i podstrekavanja. Tako se ističe da se "zavjera i podstrekavanje (se) kažnjavaju kao
'preliminarna, (neizvršena) krivična djela, samo onda kada su vezana za najteži zločin -
genocid"[155]. Zavjera, odnosno planiranje zločina, kao osnov krivične odgovornosti bili su
propisani članom 6 Statuta Nimberškog tribunala, odnosno u članu 5 Tribunala u Tokiju.
Medutim, ovi tribunali su ih ograničili samo na zločine protiv mira, ali ne i na zločine protiv
čovječnosti i ratne zločine[156].
U slučaju međunarodnih krivičnih tribunala za Ruandu, odnosno za bivšu Jugoslaviju,
njihova praksa pokazuje da su, u vezi sa pitanjem da li je planiranje (zavjera)
međunarodnog krivičnog djela kažnjivo samo po sebi, imali praksu prema kojoj u slučaju da
je došlo do izvršenja krivičnog djela planiranog zavjerom - neće postojati odgovomost za
samu zavjeru. Tako je ICTR u predmetu Musema (prvostepena presuda ) povodom ovog
pitanja zauzeo sljedeći stav:
"U ovom slučaju vijeće je usvojilo definiciju zavjere najpovoljniju za Musemu, prema kojoj
se optuženi ne može osuditi i za genocid i za zavjeru da se genocid počini na osnovu istih
radnji. Takva definicija je u skladu sa namjerom Konvencije o genocidu. Les Travaioc
preparatoires pokazuju da je krivično djelo zavjere uključeno da bi se kaznile radnje koje

52
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

same po sebi nisu predstavljale genocid. Suprotna implikacija toga je da ne bi služilo ničem
da se optuženi koji je već proglašen krivim za genocid, osudi za zavjeru da počini genocid
na osnovu istih radnji"[157].
Drugi primjer pruža presuda ICTY u predmetu Kordić i Čerkez. U tom predmetu pretresno
vijeće je stalo na stanovište da "optuženi može biti krivično odgovoran i za samo
planiranje". Razloge za taj zaključak našlo je u tome da "planiranje predstavlja posebni
oblik odgovornosti po članu 7 (1) Statuta". Pretresno vijeće je, ipak, izreklo dva upozorenja:
prvo, "lice za koje se utvrdi da je izvršilo zločin, neće se smatrati odgovornim i za planiranje
istog tog zločina", drugo, "optuženi će biti smatran odgovornim za planiranje,
podstrekavanje i naređenje da se izvrši zločin samo ako je direktno ili indirektno
namjeravao da se zločin izvrši"[158].
Rimski statut ICC u članu 25 stav 3, u tač. (c) i (d) propisuje sljedeće:
"3. U skladu sa ovim statutom lice je krivično odgovomo i podliježe kazni za krivično djelo iz
nadležnosti Suda ako to lice:
(c) pomaže, podržava ili na drugi način doprinosi (naš kurziv) njegovom izvršenju ili
pokušaju njegovog izvršenja da bi olakšao izvršenje tog krivičnog djeia, uključujući
obezbjeđenje sredstava za njegovo izvršenje;
(d) doprinosi na bilo koji drugi način da grupa lica koja djeluje sa zajedničkim ciljem, izvrši
ili pokuša da izvrši takvo krivično djelo. Takav doprinos je namjeran i: (i) učinjen s ciljem da
se doprinese zločinačkom djelovanju ili zločinačkoj svrsi grupe kada takvo djelovanje ili
svrha podrazumijeva izvršenje krivičnog djela iz nadležnosti Suda iii (ii) učinjen sa znanjem
o namjeri grupe da izvrši zločin".
U teoriji se, u vezi sa ovim stavom člana 25 Rimskog statuta, ističe da je riječ o pripremnim
radnjama[159], iako mislimo da se, naročito u slučaju iz tačke (c), radi o pomaganju, pri
tome imajući u vidu da se ovim oblikom saučesništva doprinosi radnji izvršenja krivičnog
djela ne samo u toku trajanja radnje, već i prije toga, naravno pod uslovom da je
pomaganje učinjeno nakon što je učinilac već donio odluku o izvršenju krivičnog djeia.
6.2. Pokušaj međunarodnog krivičnog djela
Pravila medunarodnog materijalnog krivičnog prava o ovom pitanju postojala su u obliku
običajnog prava. Koncept pokušaja međunarodnog krivičnog djela nije bio uključen u
statute međunarodnih krivičnih tribunala u Nirnbergu i Tokiju, a statuti krivičnih tribunala za
bivšu Jugoslaviju, odnosno za Ruandu uređuju pokušaj u odnosu na krivično djelo
genocida[160]. Stoga se ističe kako je običajno pravo vezano za pokušaj međunarodnog
krivičnog djela tek nedavno kodifikovano u članu 25 Rimskog statuta ICC[161]. U stavu 3
tačka (f) tog člana Statuta propisano je:
"U skladu sa ovim statutom, lice je krivično odgovomo i podliježe kazni za krivično djelo iz
nadležnosti Suda ako to iice:
Pokuša da izvrši takvo krivično djelo preduzimanjem radnje kojom započinje njegovo
izvršenje sredstvima koja predstavljaju znatan korak ka izvršenju zločina, ali se krivično
djelo ne dogodi zbog okolnosti nezavisnih od namjera tog lica".
Prema citiranoj odredbi Statuta, potrebna su tri elementa za postojanje pokušaja
međunarodnog krivičnog djela iz nadležnosti ICC:
- preduzimanje radnje kojom se započinje izvršenje krivičnog djela;
- radnja treba da je preduzeta sredstvima koja predstavljaju znatan korak ka izvršenju
zločina;
- izostanak posljedice zbog okolnosti koje ne zavise od namjere učinioca.
Nesumnjivo je da se kod pokušaja svakog, pa i međunarodnog krivičnog djela, mora
preduzeti radnja kojom se započinje izvršenje krivičnog djela. Medutim, kod drugog
elementa iz citirane odredbe Statuta vidimo da sredstva kojima se započinje radnja
izvršenja treba da predstavljaju znatan korak ka izvršenju, a odluka o tome šta predstavlja
taj korak u svakom konkretnom slučaju očito je prepuštena ICC. Naime, ovaj dio očito
predstavlja jedan pravni standard za koji je teško uspostaviti neka opštevažeća pravila koja
bi se mogla primijeniti u svakom konkretnom slučaju[162]. Istina, on može biti i u vezi sa

53
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

jednom vrstom pokušaja koja se u krivičnopravnoj teoriji i nacionalnom krivičnom


zakonodavstvu naziva nepodobnim pokušajem, jer se taj dio Statuta može razumjeti tako
da je isključena mogućnost postojanja krivičnog djela u slučaju nepodobnog pokušaja, tj.
kada sredstvo kojim se započinje radnja izvršenja zbog svoje nepodobnosti ne može
predstavljati znatan korak u njegovom izvršenju. Najzad, da bi djelo ostalo u pokušaju,
mora izostati posljedica što, kako vidimo iz citirane odredbe, ne smije biti u zavisnosti od
namjere učinioca.
Može se primijetiti da Statut u citiranoj odredbi ništa ne govori o tome kojim oblikom vinosti
se može pokušati izvršenje nekog od krivičnih djela iz nadležnosti Suda. Nesumnjivo je da
to može biti umišljaj, dok nehat ne može doći u obzir, jer se protivi samoj prirodi termina
"pokušaj". U vezi sa ovim pitanjem i u teoriji se ističe da kod pokušaja krivičnog djela
"međunarodno krivično pravo kao subjektivni element traži umišljaj" 04.
U KZĐiH pokušaj krivičnog djela je određen u članu 26 na sljedeći način:
"(1) Ko s umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za
pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili
teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i
za pokušaj.
(2) Učinilac će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to
krivično djelo, a može se i blaže kazniti."
Dakle, i prema ovom zakonu pokušaj krivičnog djela postoji kada je radnja krivičnog djela
započeta, ali posljedica djela nije nastupila. Pri tome, posljedica mora izostati bilo zato što
je sama radnja izvršenja ostala nedovršena ili je, pak, bila dovršena, ali posljedica opet nije
nastupila. Upravo ove mogućnosti predstavljaju osnov za razlikovanje pokušaja na
nesvršeni i svršeni. Nesvršeni pokušaj bi postojao u situaciji u kojoj je učinilac započeo
radnju izvršenja, ali je nije dovršio. Na primjer, neko lice za vrijeme rata započne radnju
kojom na zgradi, koja je istorijski spomenik, počne postavljati eksploziv kako bi je uništio, a
zatim, iz bilo kog razloga, prestane to činiti tako da zgrada ne bude uništena. U ovom
slučaju bi se radilo o nesvršenom pokušaju krivičnog djela uništavanja kulturnih, istorijskih i
religijskih spomenika propisanog u članu 183 stav 1 KZBiH. Svršeni pokušaj postoji kada je
radnja izvršenja dovršena, ali posljedica nije nastupila. Ovo, na primjer, može biti slučaj
kada stražar u nekom iogoru u kom se drže ratni zarobljenici izvede nekog zarobljenika na
koga puca iz vatrenog oružja kako bi ga lišio života, ali ga promaši, nakon čega odustane
od dalje radnje. Ovdje bi se radilo o svršenom pokušaju krivičnog djela ratnog zločina protiv
ratnih zarobljenika, propisanog u članu 175 stav 1 tačka a) KZBiH.
Od nesvršenog i svršenog pokušaja potrebno je razlikovati kvalijikovani pokušaj. Kod ove
vrste pokušaja učinilac radnjom kojom je pokušao da izvrši jedno krivično djelo, ostvaruje
biće nekog drugog zakonom propisanog krivičnog djela. U ovom slučaju radnja se
kvalifikuje kao pokušaj onog prvog krivičnog djela, a činjenica da je tom radnjom ostvareno
obilježje i nekog drugog krivičnog djela može se uzeti u obzir pri odmjeravanju kazne za
pokušano krivično djelo.
Najzad, potrebno je razlikovati nepodobni pokušaj od pokušaja međunarodnog krivičnog
djela. Ovu vrstu pokušaja pod tim nazivom ne srećemo u Rimskom statutu ICC mada se,
kako smo ranije rekli, onaj dio člana 25 stav 3 tačka (f) u kome se traži da pokušaj bude
učinjen sredstvima koja predstavljaju znatan korak ka izvršenju zločina, može shvatiti i u
tom smislu, s obzirom na to da ako je već samo sredstvo kojim se započinje radnja
izvršenja nepodobno za izvršenje (npr. trenutno neispravna puška iz koje učinilac, ne
znajući za tu činjenicu, povlačenjem okidača želi lišiti života ratnog zarobljenika), onda se
ne može govoriti o tome da takva radnja predstavlja znatan korak u izvršenju zločina, zbog
čega se može uzeti da bi se u ovom i sličnim slučajevima radilo o nepodobnom pokušaju.
U literaturi se o ovom pitanju obično iznose primjeri iz sudske prakse. Tako, Kaseze iznosi
primjer u kojem se radi o nepodobnom pokušaju zbog nepodobnosti predmeta (pasivnog
subjekta) na kojem je pokušano krivično djelo. Radi se o slučaju Čarls V. Kinen, koji se
pojavio pred Vojnim apelacionim sudom SAD. U ovom slučaju, kako se navodi, "optuženom

54
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

je njegov pretpostavljeni naredio da 'dovrši' jedno civilno lice ženskog roda u koje je on već
pucao. Vojni apelacioni sud SAD je u tom slučaju stao na stanovište da pokušaj ubistva
treba isključiti jedino zbog toga što je potčinjeni, kada je u nju pucao, znao da više nije
živa"[163].
Nepodobni pokušaj je u krivičnom zakonodavstvu BiH ureden u članu 27 KZBiH. Tim
članom propisano je: "Učinilac koji pokuša učiniti krivično djelo nepodobnim sredstvom ili
prema nepodobnom predmetu, može se osloboditi od kazne ili se može blaže kazniti."
Dakle, i kada je radnja izvršenja krivičnog djela započeta nepodobnim sredstvom ili prema
nepodobnom predmetu to nije razlog za nepostojanje krivičnog djela ili isključenje krivične
odgovornosti, već samo osnov da se učiniocu kazna ublaži ili da se oslobodi od kazne. Za
razliku od nepodobnog pokušaja, kod nesvršenog ili svršenog pokušaja učinilac, prema
članu 26 stav 2 KZBiH, može biti samo blaže kažnjen. Inače, kada je riječ o kažnjavanju
lica za pokušaj, treba reći da s obzirom na prirodu i težinu ovih krivičnih djela, kao i
posebne maksimume propisane za njih u KZBiH (krivična djela protiv čovječnosti i
vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom), u tom zakonu ne postoje medunarodna
krivična djela za koja je sam pokušaj njihovog izvršenja propisan kao krivično djelo. Stoga
se na ovu grupu krivičnih djela ne primjenjuje onaj dio odredbe člana 26 stav 1 pomenutog
zakona prema kojoj se za pokušaj drugog krivičnog djela, tj. djela za koja je zakonom
propisan posebni maksimum manji od tri godine, može kazniti samo kada zakon izričito
propisuje kažnjavanje i za pokušaj. Taj dio ove odredbe ne može se primijeniti na ovu
grupu krivičnih djela, jer se za svako od njih može izreći kazna zatvora od tri godine, a za
najveći broj njih i zatvorska kazna teža od tri godine.
6.3. Dobrovoljni odustanak od izvršenja međunarodnog krivičnog djela
U vezi sa pokušajem međunarodnog krivičnog djela je i institut koji se naziva dobrovoljnim
odustankom od izvršenja tog krivičnog djela. Veza izmedu njih ogleda se u činjenici što i u
prvom i u drugom slučaju izostaje posijedica krivičnog djela, biio zato što radnja izvršenja
nije dovršena ili, pak, zato što je bila dovršena, ali posljedica i u tom slučaju opet nije
nastupila. Međutim, razlika izmedu njih je suštinska i ogleda se u tome što kod pokušaja
posljedica krivičnog djela nije nastupila usljed nekih spoljnih okolnosti koje nisu vezane za
učinioca, dok u drugom slučaju do posljedice krivičnog djela nije došlo zbog razioga koji su
vezani upravo za učinioca. U ovom siučaju, dakle, učiniiac odustaje od radnje izvršenja
koju je započeo ili, kad je tu radnju dovršio, preduzima aktivnosti kojima sprečava da
nastupi zabranjena posljedica. Ovaj odustanak mora biti dobrovoljan, tj. takav da učiniiac u
trenutku kada odustaje od započete radnje izvršenja ili kada onemogućuje nastupanje
zabranjene posljedice - zna da može dovršiti započetu radnju ili pustiti da nastupi
posljedica. No, on to neće pa upravo zato odustaje od izvršenja krivičnog djela, bez obzira
na to što mu na putu njegovog ostvarenja ne stoje nikakve prepreke. Dakle, razlozi zbog
kojih učinilac odustaje moraju da budu u njemu, a ne u nekim spoljnim okoinostima. Pri
tome, kako se ističe, "za dobrovoijnost odustanka nije bitno da su pobude učinioca
moralne, etičke prirode; ne traži se za dobrovoljnost odustajanja ni da se učinilac kaje;
postoji dobrovoljnost i onda ako učinilac odustane zbog straha pred kaznom ili zbog
kukavičluka ili od sramote za koju zna da ga čeka ako bude otkriven ili od sažaljenja prema
žrtvi; odustanak je dobrovoljan i onda ako učinilac odustane na molbu ili nagovor
žrtve"[164].
Prema članu 25 stav 3 tačka (f) Rimskog statuta ICC, ako učinilac "prekine da radi na
izvršenju krivičnog djela ili na drugi način spriječi dovršenje krivičnog djela, ne podliježe
kazni saglasno ovom statutu za krivično djelo u pokušaju, ako se potpuno i dobrovoljno
odrekao krivične svrhe". Iz citirane odredbe može se zaključiti da je za postojanje ovog
instituta neophodno ispunjenje nekoiiko uslova. Naime, neophodno je da učinilac u toku
radnje izvršenja od nje odustane (u kom slučaju se radi o nesvršenom pokušaju) ili, pak,
kad je tu radnju dovršio (u kom slučaju je riječ o svršenom pokušaju), spriječi nastupanje
njene posljedice. U bilo kojoj od ove dvije situacije neophodno je ispunjenje još dva uslova.
Učinilac, naime, mora odustati od svog djela dobrovoljno, a taj odustanak mora biti potpun i

55
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

konačan.
Medutim, mora se imati u vidu da dobrovoljni odustanak od izvršenja krivičnog djela nije
uvijek moguć, što je u vezi sa diobom pokušaja na nesvršeni i svršeni. Kod nesvršenog
pokušaja dobrovoljni odustanak je moguć u svim siučajevima, dok se kod svršenog
pokušaja mora voditi računa o tome da li je vremenski razmak od trenutka dovršetka radnje
izvršenja do nastupanja posljedice takav da dozvoljava reakciju učinioca radi otklanjanja
posljedice ili je, pak, takav da ova reakcija nije moguća. U literaturi se kao primjer obično
navodi situacija u kojoj učinilac gurne žrtvu u nabujalu rijeku kako bi je na taj način lišio
života, jer mu je poznato da žrtva ne zna plivati. Ako nakon toga, dok se žrtva još bori u
vodi, učiniiac skoči u vodu da bi je spasio i u tome uspije, riječ je o svršenom pokušaju kod
kojeg je moguć dobrovoljni odustanak, jer je vremenski razmak između ove dvije njegove
radnje takav da mu dozvoljava otklanjanje posljedice. Medutim, u situaciji u kojoj učinilac,
na primjer kod krivičnog djela ratnog zločina iz člana 8 stav 2 tačka (b) alineja (vi) Rimskog
statuta[165], da bi ga lišio života ili ranio, ispali hitac prema neprijateljskom vojniku koji je
odložio oružje ali ga promaši, radi se o svršenom pokušaju ovog krivičnog djela kod kojeg
dobrovoljni odustanak više nije moguć, jer je samim dovršenjem navedene radnje izvjesno
da je djelo ostalo u pokušaju i da posljedica (u vidu lišenja života ili ranjavanja
neprijateljskog vojnika) nije nastupila.
Dobrovoljni odustanak nije moguć ni kod krivičnih djela kod kojih je samim preduzimanjem
radnje izvršenja ostvareno svršeno krivično djelo. To su krivična djela kod kojih je njihov
pokušaj obuhvaćen pojmom svršenog krivičnog djela.
Kada su ispunjeni uslovi iz citiranog člana Rimskog statuta, učinilac se ne može kazniti za
pokušaj nekog od krivičnih djela iz nadležnosti ICC. To znači da je dobrovoljni odustanak
prema ovom statutu opšti osnov za oslobođenje od kazne. Pri tome je važno naglasiti da se
radi o obaveznom osnovu za oslobađanje od kazne, što proizilazi iz onog dijela citirane
odredbe statuta u kojoj se kaže da učinilac "ne podliježe kazni", a ne da se može osloboditi
od kazne.
Dobrovoljni odustanak od izvršenja krivičnog djela propisan je u KZBiH u članu 28, koji
glasi:
"(1) Učinilac koji je pokušao učiniti krivično djelo, ali je dobrovoljno odustao od kažnjivog
pokušaja, može se osloboditi od kazne.
(2) U slučaju dobrovoljnog odustanka od kažnjivog pokušaja, učinilac će se kazniti za one
radnje koje čine neko drugo samostalno krivično djelo."
Za razliku od Rimskog statuta, KZBiH sadrži odredbu (stav 2 člana 28) prema kojoj se u
slučaju dobrovoljnog odustanka učinilac kažnjava za one radnje koje čine neko drugo
samostalno krivično djelo. Ovdje je potrebno naglasiti da se samostalnim krivičnim djelom
treba smatrati samo ono djelo koje nije konzumirano krivičnim djelom od čijeg izvršenja je
učinilac dobrovoljno odustao. Dakle, lice koje je, na primjer, pokušalo da izvrši krivično djelo
otmice vazduhoplova ili broda (član 197 stav 1 KZBiH), pa je odustalo od izvršenja, ali je,
pri tome, člana posade teško tjelesno povrijedilo, odgovaraće i za krivično djelo teške
tjelesne povrede, jer je to samostalno krivično djelo u odnosu na krivično djelo otmice
vazduhoplova ili broda. U ovakvom slučaju dolazi u obzir primjena stava 2 člana 28, i to
tako što učinilac odgovara za pokušaj krivičnog djela otmice vazduhoplova ili broda (s tim
što se zbog dobrovoljnog odustanka može osloboditi od kazne za to djelo), ali se oglašava
krivim i za krivično djelo teške tjelesne povrede koja je, u odnosu na djelo iz člana 197 stav
1, samostalno krivično djelo. Teška tjelesna povreda je u ovom slučaju samostalno krivično
djelo, jer u zakonskom biću krivičnog djela otmice vazduhoplova ili broda (u sva tri stava
koja se odnose na to djelo) tjelesna povreda nije elemenat tog bića, već samo smrt jednog
ili više lica usljed otmice, odnosno umišljajno lišenje života nekog lica pri izvršenju te
radnje.
Za razliku od Rimskog statuta ICC, dobrovoljni odustanak od izvršenja krivičnog djela
prema KZBiH nije obavezan osnov za oslobađanje od kazne, već samo mogućnost koja je
ostavljena sudu i koju može, ali ne mora primijeniti u određenom predmetu, što zavisi od

56
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

okolnosti konkretnog slučaja. Ovo stoga što je u zakonu, s tim u vezi, propisano da se
takav učinilac "može osloboditi od kazne", a ne, kao u slučaju Rimskog statuta - da "ne
podliježe kazni".
vn - STICAJ MEĐUNARODNIH KRIVIČNffl DJELA
Sticaj međunarodnih krivičnih djela predstavlja jedno od veoma složenih pitanja, na šta
ukazuje i praksa ad hoc međunarodnih krivičnih tribunala iz koje ćemo izdvojiti par primjera.
No, prije nego što to učinimo, podsjetićemo na neka osnovna pravila koja je domaća
krivičnopravna teorija postavila u vezi sa pitanjem sticaja krivičnih djela.
Prije svega, treba reći kako se izrazom sticaj krivičnih djela označava situacija u kojoj
postoji više krivičnih djela ostvarenih od istog lica. Do toga može doći tako što učiniiac
jednom radnjom izvrši više krivičnih djela ili, pak, tako što sa više radnji izvrši više krivičnih
djela. U prvom slučaju radi se o idealnom sticaju, a u drugom slučaju o realnom sticaju
krivičnih djela.
Primjer idealnog sticaja pruža nam situacija u kojoj učiniiac jednim pucnjem iz vatrenog
oružja liši života jedno lice, a drugom licu nanese tešku tjelesnu povredu. Dakle, u ovoj
situaciji učinilac je jednom radnjom ostvario obiiježja dva krivična djela (ubistva i teške
tjelesne povrede). Kod realnog sticaja učiniiac sa dvije ili više vremenski odvojenih radnji
(koje mogu biti i prostorno odvojene) ostvari obilježja dva ili više krivičnih djela. Tako će
ovaj sticaj postojati kada učinilac jednog dana, upravljajući motornim vozilom, prouzrokuje
saobraćajnu nesreću u kojoj je neko lice teško tjelesno povrijeđeno, a zatim sijedećeg dana
pretuče neko lice i time mu nanese tešku tjelesnu povredu.
1 idealni i realni sticaj mogu biti homogeni i heterogeni. Razlika između njih ogleda se u
tome što kod homogenog sticaja učinilac sa jednom iii više radnji ostvari obilježja istorodnih
krivičnih djela, dok kod heterogenog sticaja ostvari obilježja raznorodnih krivičnih djela.
Tako će, na primjer, homogeni idealni sticaj postojati kada učinilac udarcem rukom jednom
licu nanese tešku, a drugom laku tjelesnu povredu. Heterogeni ideaini sticaj postoji u
situaciji u kojoj je učinilac hicem ispaljenim iz puške ranio jedno lice i pri tome oštetio tudu
stvar. Homogeni realni sticaj postoji kada učinilac udarcem šakom tjeiesno povrijedi neko
iice, a onda drugim udarcem nanese tjeiesnu povredu nekom drugom iicu. Heterogeni
realni sticaj postoji u situaciji kada učinilac jednog dana otuđi drugom tuđu pokretnu stvar, a
zatim narednog dana izvrši krivično djeio silovanja.
Od ovih situacija treba razlikovati one u kojima postoji privid postojanja više krivičnih djeia,
iako se radi o samo jednom krivičnom djelu. Ovaj privid može postojati kako u slučaju
idealnog, tako i u slučaju realnog sticaja krivičnih djela. Zbog toga se govori o prividnom
idealnom i prividnom realnom sticaju krivičnih djela.
U vezi sa prividnim ideainim sticajem treba reći da se on može pojaviti u vidu specijaliteta,
supsidijariteta i konsumpcije[166]. Prividni idealni sticaj po osnovu specijaliteta postoji kada
se jedno krivično djelo pojavljuje kao poseban oblik nekog opšteg krivičnog djela. Kada se
pojavi ovakva situacija, odnos između ova dva krivična djela razrješava se primjenom
pravila lex specialis derogat legi generali. Dakle, u ovoj situaciji neće postojati dva već
jedno krivično djelo, i to ono koje je poseban oblik nekog opšteg krivičnog djeia. Prividni
idealni sticaj po osnovu supsidijariteta postoji kada je neko krivično djelo prethodni stadijum
nekog drugog krivičnog djela. U tom slučaju djelo koje je prethodni stadijum u izvršenju je
supsidijarno u odnosu na drugo krivično djelo koje se uzima kao primarno. Ovdje se odnos
između ta dva krivična djela iješava prema pravilu lex primaria derogat legi supsidiariae.
Najzad, prividni idealni sticaj po osnovu konsumpcije postoji kada je jedno krivično djelo
konzumirano drugim. Odnos između ta dva krivična djela iješava se prema pravilu lex
consumeus derogat legi consumptae, što znači da postoji samo ono krivično djelo koje u
sebi konzumira ono prvo. Pri tome, treba voditi računa da je ovaj oblik prividnog idealnog
sticaja moguć "kad su oba krivična djela izvršena prema istom pasivnom subjektu, kad su
istorodna i kad je jedno znatno teže u odnosu na drugo"[167].
Prividni realni sticaj postoji u slučajevima složenog, kolektivnog i produženog krivičnog
djela.

57
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

Složeno krivično djelo']Q zakonska konstrukcija kod koje biće jednog krivičnog djela čine
dva ili više krivičnih djela. Dakle, privid kod ove konstrukcije se ogleda u tome što se, kada
se čita zakonsko biće ovakvog krivičnog djela, stiče utisak o postojanju dva ili više krivičnih
djela, ali je to samo privid, jer su sva ta krivična djela sadržana u jednom. Od ove
konstrukcije treba razlikovati ona krivična djela koja su po svom opisu veoma složena, ali
ne zbog toga što se sastoje od dva ili više drugih krivičnih djela, već zato što imaju složen
zakonski opis u okviru kojeg postoje mnogobrojni načini njihovog izvršenja. Takve primjere
pružaju nam upravo međunarodna krivična djela, kao što su genocid, zločini protiv
čovječnosti, ratni zločini protiv civilnog stanovništva i dr. Kada se, na primjer, pogledaju
zakonski opisi krivičnog djela zločina protiv čovječnosti bilo u Rimskom statutu ICC ili u
KZBiH, može se zapaziti da se radi o vrlo složenim opisima u okviru kojih postoji više
načina njihovog izvršenja sa mnogobrojnim mogućim posljedicama, kao što su ubistva,
istrebljenje, odvođenje u ropstvo, deportacija, internacija i dr. Međutim, tu se ne radi o
složenom krivičnom djelu u smislu da je sastavljeno od dva ili više krivičnih djela čija sva
obilježja trebaju biti ostvarena izvršenjem jednog složenog krivičnog djeia, već o tome da je
riječ o kompleksnom opisu jednog krivičnog djela koje je izvršeno i ako je preduzeta radnja
i ostvarena posljedica samo nekog od alternativno propisanih oblika njegovog izvršenja.
Kolektivno krivično djelo je takvo djelo čiji učinilac prilikom njegovog izvršenja postupa u
vidu zanata, u vidu zanimanja iii iz navike. I ovo krivično djelo je zakonska konstrukcija, što
znači da se ne smije konstruisati izvan slučajeva propisanih zakonom.
Najzad, produženo krivično djelo postoji u situacijama u kojima više krivičnih djela zbog
medusobne povezanosti čine jedno krivično djelo. Ovaj oblik prividnog realnog sticaja
krivičnih djela nastao je kao konstrukcija sudske prakse, mada sada ima svoje uporište i u
KZBiH. U članu 54 ovog zakona, s tim u vezi, propisano je sljedeće:
"(1) Odredbe ovog zakona o sticaju krivičnih djela neće se primijeniti kada učinilac učini
produženo krivično djelo.
(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinilac s umišljajem učinio više istih ili
istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način izvršenja, njihovu vremensku povezanost i
druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.
(3) Kada se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati
vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim
djelima, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela."
U vezi sa ovom konstrukcijom ukazuje se na to da su mnoge zemlje napustile ovu
ustanovu (Njemačka, Švajcarska), a kad je riječ o njenoj primjeni u BiH, ističe se da bi bila
prihvatljivija "samo izuzetna, krajnje restriktivna primjena ove konstrukcije" i to "samo u
onim slučajevima u kojima se kažnjavanjem samo za jedno djelo u osnovi može izraziti
kriminalna koiičina svih krivičnih djela, ukupne kriminalne situacije", kao i da bi je "trebalo
izbjegavati u svim onim slučajevima u kojima se ne radi o istom oštećenom, ne samo kod
povrede ličnih dobara kada je to svakako nezaobilazan uslov, već u svim slučajevima"[168].
U statutima medunarodnih ad hoc krivičnih tribunala, kao ni u Rimskom statutu ICC, ne
nailazimo na praviia o sticaju medunarodnih krivičnih djeia. Medutim, kako se to pitanje
pojavilo u radu ICTY, odnosno ICTR, ovi tribunali su morali dati odgovor na njega u
konkretnim slučajevima. Tako se u slučaju optuženih Drage Josipovića i Vladimira Šantića
(predmet Lašvanska dolina) postavilo pitanje da li ova lica za jedan događaj optužnicom
mogu biti optuženi za krivično djelo zločina protiv čovječnosti (iz člana 5 Statuta ICTY) u
sticaju sa krivičnim djelom kršenje zakona i običaja rata (iz člana 3 Statuta). Optužnicom su
ova lica zbog jedne radnje bila optužena i za jedno i za drugo krivično djelo[169]. Pretresno
vijeće ICTY u ovom slučaju smatralo je da se ne može raditi o sticaju (tj. kazano
terminologijom Tribunala, da se ne može dozvoliti kumuiativna optužba). Međutim, žalbeno
vijeće je, po žalbi Tužilaštva, uvažavajući žalbene navode, jednoglasno preinačilo
navedenu odluku pretresnog vijeća, te je pomenutu dvojicu optuženih ogiasilo krivim i za
jedno i za drugo krivično djelo. Obrazlažući ovu odluku, žaibeno vijeće se pozvalo na ranije
odluke žaibenih vijeća u predmetima Jelisić i Čelebići i testove koje su ta vijeća primijenila

58
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

kako bi raspravila ovo pitanje. Suština ovih testova svodi se na to da ako elementi krivičnih
djela nisu identični, a okrivljeni je optužen i za jedno i za drugo krivično djelo, pri čemu se
utvrđeno činjenično stanje može podvesti pod obilježja oba krivična djela, optuženi može
biti ogiašen krivim za oba krivična djela[170].
U literaturi se navodi kako je ovaj pristup primijenjen i u prvostepenoj presudi ICTY u
predmetu Foča, u kojoj je Pretresno vijeće istaklo:
"550. Prema tome, nakon procjene cjelokupnog dokaznog materijala, a prije odlučivanja o
tome koje će se osudujuće presude, ako ih bude, donijeti za pojedine optužene, pretresno
vijeće prvo mora da odredi da li je optuženi na osnovu istog postupanja terećen za više od
jednog krivičnog djela iz Statuta. Kao drugo, ako postoje dokazi za utvrđivanje oba krivična
djela, ali je djelo počinjeno u osnovi isto, pretresno vijeće mora da odredi sadrži li jedna
relevantna odredba iz Statuta neki bitno različit element koji ne sadrži druga. To
podrazumijeva upoređivanje elemenata relevantnih odredbi iz Statuta - činjenice
konkretnog predmeta ne igraju nikakvu ulogu u ovakvom određivanju. Kao treće, ako
relevantne odredbe ne sadrže ključne različite elemente, pretresno vijeće treba da odabere
onu odredbu koja je specifičnija"[171].
Međutim, pored ovih slučajeva, u literaturi se ukazuje i na drukčija shvatanja koja, u suštini,
prihvataju mogućnost postojanja prividnog sticaja međunarodnih krivičnih djela po osnovu
konsumpcije. Riječ je o predmetu Prosecutor v. Clement Kayishema and Obed Ruzindana,
pred ICTR. U ovom slučaju radilo se o odnosu između krivičnog djela genocida i krivičnog
djela zločina protiv čovječnosti. Pretresno vijeće tog tribunala je u presudi stalo na
stanovište da se, i pored tog što je tužilac okrivljene optužio za oba krivična djela, ipak radi
samo o krivičnom djelu genocida pod koje se, kako se ističe, može supsumirati[172] zločin
protiv čovječnosti. Kao razloge za ovaj stav Pretresno vijeće je navelo sljedeće:
"577. ...U ovom konkretnom siučaju zločin genocida u potpunosti apsorbuje odnosne
zločine protiv čovječnosti. Sve tačke optužnice za te zločine zasnivaju se na istim
činjenicama i istom krivičnom ponašanju. Ti su zločini počinjeni na istim mjestima pokolja,
protiv istih ljudi, pripadnika etničke grupe Tutsija, sa istom namjerom da se ta grupa u cjelini
ili djelimično uništi.
578. S obzirom na gore rečeno... [bilo bi] neumjesno osuditi optužena lica i za genocid i za
zločine protiv čovječnosti zasnovane na ubistvima i istrebljenju, jer su ova dva druga
krivična djela u potpunosti supsumirana tačkama optužnice za genocid..."[173].
Vm- SAUČESNIŠTVO U MEĐUNARODNOM KRIVIČNOM DJELU
Jedno od zapažanja koje se naprosto nameće kada se pogledaju obilježja pojedinih
međunarodnih krivičnih djela je da je veoma teško da budu učinjena od strane samo jednog
lica. To je naročito slučaj sa krivičnim djelima kakva su genocid, zločini protiv čovječnosti,
ratni zločini protiv civilnog stanovništva, terorizam i dr. Zbog toga je saučesništvo u
međunarodnom krivičnom djelu veoma važan institut ali je njegov značaj, kako se ističe, "u
obrnutoj srazmjeri sa pažnjom koja mu je u međunarodnom krivičnom pravu
posvećena"[174]. Imajući u vidu ovakvo stanje, naše izlaganje u nastavku biće ograničeno
na izlaganje odgovarajućih iješenja u vezi sa ovim institutom u međunarodnim opštim
pravnim aktima i prikaz prakse međunarodnih krivičnih tribunala u vezi sa nekim pitanjima
saučesništva.
Da bismo mogli preći na izlaganje prema navedenom redoslijedu, neophodno je prethodno
u najkraćem podsjetiti šta inače sadržajno obuhvata pojam saučesništva u krivičnom djelu.
Nesumnjivo je da ovaj pojam podrazumijeva postojanje više lica koja su u vezi sa
izvršenjem krivičnog djela. Međutim, neka od tih lica preduzimaju samo radnju izvršenja
krivičnog djela, druga ih samo navode da to učine, a treća im pružaju pomoć kako bi lakše
preduzeli radnju izvršenja, pri čemu ova treća lica ne učestvuju u toj radnji. Najzad, moguće
je da se radnje nekih lica svode na organizovanje zločinačkog udruženja radi vršenja
krivičnih djela. U prvom slučaju riječ je o izvršiocima, a s obzirom na to da ih na toj strani
ima dva ili više za njih se koristi i izraz saizvršioci. U drugom slučaju riječ je o podstrekaču,
u trećem o pomagaču, dok je u posljednjem slučaju riječ o organizatoru zločinačkog

59
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

udruženja kao saučesniku. Dakle, saučesništvo kao pojam svojim sadržajem obuhvata
saizvršilaštvo, podstrekavanje, pomaganje i organizovanje zločinačkog udruženja. U okviru
tog pojma može se izvršiti dalja podjela na saučesništvo u užem i širem smislu.
Saučesništvo u užem smislu obuhvata podstrekavanje, pomaganje i organizovanje
zločinačkog udruženja, dok se pojam saučesništva u širem smislu dobija kada se
navedenim oblicima saučesništva dodaju izvršioci, odnosno saizvršioci.
U medunarodnom krivičnom pravu, kako smo rekli, nije posvećena odgovarajuća pažnja
saučesništvu u međunarodnom krivičnom djeiu. Preciznije rečeno, ne pravi se jasna razlika
izmedu oblika koje svojim sadržajem obuhvata ovaj pojam, niti se određuje njihov
krivičnopravni sadržaj. Svakako da ne predstavlja veći probiem situacija u kojoj dva ili više
lica zajedno (fizički) preduzimaju radnju izvršenja odredenog medunarodnog krivičnog
djela, propisanog u statutu odgovarajućeg međunarodnog krivičnog tribunaia. U toj situaciji
nije teško utvrditi da se radi o saizvršilaštvu, te ovim licima treba izreći odgovarajuću kaznu
kao saizvršiocima. Međutim, probiem nastupa, posebno na normativnom planu, kada u
nekom događaju sa krivičnopravnim implikacijama učestvuje više lica od kojih neka navode
na izvršenje međunarodnog krivičnog djela, a druga pomažu u njegovom izvršenju, pri
čemu njihove radnje nisu i samo fizičko izvršenje tog krivičnog djela. Taj nedostatak se
može primijetiti kako u statutima ad hoc međunarodnih krivičnih tribunala, tako i u Rimskom
statutu ICC. Naime, za razliku od nacionalnog krivičnog zakonodavstva, u ovim statutima
ne naiiazimo na odredbe poput onih da je saizvršilac krivično odgovoran u granicama svog
umišljaja ili nehata, a podstrekač i pomagač u granicama svog umišljaja, da lični odnosi,
svojstva i okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivičnu odgovomost, dopušta osiobodenje
od kazne ili ublažavanje kazne, mogu biti uzeti u obzir samo onom saučesniku kod koga
takvi odnosi, svojstva ili okoinosti postoje i sl. Ove činjenice, a naročito ona koja se odnosi
na neodređivanje krivičnopravnog sadržaja pojmova kao što su podstrekavanje ili
pomaganje, bila je razlog da su ta pitanja rješavana u sudskoj praksi. Stoga se shvatanja
vezana za ovaj institut u okvirima međunarodnog krivičnog prava, čini nam se, najbolje
mogu iziožiti iznošenjem dosadašnje sudske prakse o tome.
Članom 6 stav 3 Statuta Nirnberškog tribunala propisano je da vode, organizatori,
podstrekači ili saučesnici, koji su učestvovali u pravljenju ili izvršavanju zajedničkog plana ili
zavjere radi izvršenja krivičnih djela iz nadležnosti tog tribunaia, snose odgovornost za sva
djela učinjena od bilo kog lica radi izvršenja tog plana. Ovo je, dakle, način na koji pomenuti
statut "uređuje" oblike saučesništva kao što su podstrekavanje i pomaganje. Imajući ovo u
vidu, ne čudi što su pitanja vezana za to kako kvalifikovati određena ponašanja pojedinaca
u slučaju nekog krivičnog djela biia iješavana u sudskoj praksi. Izgieda da, kako pokazuje
praksa Nimberškog tribunala koju, kako ćemo kasnije vidjeti, prihvata i ICTY, treba praviti
razliku između saučesnika u udruživanju radi izvršenja zločinačkog poduhvata[175] i
saučesnika u slučajevima gdje takvog poduhvata nema[176]. U prvom slučaju suštinski se
ne pravi razlika između saučesnika (saizvršilaca, podstrekača, pomagača i organizatora),
barem ne kada je riječ o njihovoj krivičnoj odgovomosti a naročito kažnjavanju, dok se u
drugom slučaju ta razlika ima u vidu. U nastavku ćemo, radi ilustracije, najprije u potpunosti
prenijeti jedan slučaj koji se odnosi na krivičnu odgovornost i kažnjavanje lica u slučaju
udruživanja radi izvršenja zločinačkog poduhvata. Konkretno se radi o predmetu iznijetom
pred Vojnu komisiju SAD u Vizbadenu, koji Kaseze, govoreći o udruživanju radi
zločinačkog poduhvata, daje u svojoj knjizi pod naslovom "Međunarodno krivično pravo".
Riječ je o slučaju Alfons Klajn i drugi s kojim u vezi Kaseze iznosi sljedeće:
"Bilo je optuženo sedmoro Nijemaca. Oni su između jula 1944. i aprila 1945. godine ubili
preko 400 Poljaka i Rusa koji su bili na prinudnom radu u Njemačkoj radi podrške
njemačkim ratnim naporima, gdje su oboljeli od tuberkuloze i zapaljenja pluća. Odvedeni su
u Hadamar (Njemačka), gdje se nalazila bolnica ili ustanova koja je bila osnovana za
staranje o mentalno poremećenim licima i nije imala opremu za liječenje tuberkuloze i
zapaljenja pluća - gdje im je rečeno da će dobiti potrebne lijekove. U stvari, ubijani su
ubrizgavanjem otrovnih supstanci - poslije čega su krivotvorene medicinske isprave o

60
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

liječenju i smrtovnice... Među optuženim su bili: Klajn, administrativni rukovodilac bolnice,


voda lokalne nacističke partije, koji je vršio pripreme za vršenje zvjerstava; Valman
(Wahlmann), ljekar specijalista za duševne bolesti, jedini ljekar u toj ustanovi (učestvovao
je na sastancima na kojima su planirana ubistva, znao je šta se dešava u bolnici i na to
pristao); tri sestre, Ruof CRuofj), Wilig (Willig) i Huber (Huber), koje su davale otrovne
supstance; knjigovoda ustanove Merkle (koji je registrovao dolazeće pacijente radi
bilježenja datuma i uzroka smrti - u stvari, falsifikovao te dokumente) i Blum (Blum), domar i
operator telefonske centrale, koji je radio i kao upravnik groblja, sa zadatkom da žrtve
pokopa u masovne grobnice (povremeno je obilazio odjeljenja da provjeri žrtve prije nego
što su nekoliko časova kasnije mrtvaci prenijeti u podrume).
Svi su oni optuženi za "kršenje medunarodnog prava\ naime, za kako je to tužilac
precizirao u uvodnoj riječi, kršenje zakona ratovanja (202). Naveo je da su sedmoro
optuženih 'zajednički djelujući u postizanju zajedničkog cilja\.. "voljno, smišljeno i
protivpravno pomagali, podstrekavali i učestvovali (naš kurziv) u ubijanju ljudskih bića
poljske i ruske nacionalnosti\"
S tim u vezi, Kaseze ističe da su: "Na taj način, uz učestvovanje' u ubijanju, zasnovano na
zajedničkom planu, uvedeni (su) i pojmovi "pomaganje i podstrekavanje". Međutim,
ukazujući u svojoj uvodnoj riječi na primjenjivo pravo, tužilac je istakao da su svi oni koji
učestvuju u zajedničkom zločinačkom poduhvatu jednako krivi kao yglavni saizvršiocf (naš
kurziv) bez obzira na to koju je ulogu imao pojedini učesnik."
Pojašnjavajući upravo rečeno Kaseze zatim ističe kako je tužilac rekao da: "Svako ko je u
bilo kom obliku učestvovao u postizanju posljedice [ubistva] kriv je u istoj mjeri kao i čovjek
koji je stvarno povukao obarač... Zbog toga je u našem [tj. SAD] Saveznom zakonu
potpuno izbrisano razlikovanje između izvršilaca i između saučesnika prije izvršenja djela i
saučesnika poslije izvršenja djela. Svi oni koji učestvuju u vršenju nekog zločina, bez obzira
jesu li ranije nazivani saučesnicima ili ne, sada se već nekoliko godina smatraju
saizvršiocima (203)."
Primjenjujući ova shvatanja na konkretan slučaj tužilac je zatim rekao:
"U tom Hadamaru je radila proizvodna linija smrti. Nijedan od optuženih nije mogao da sam
uradi sve ono što je bilo potrebno za čitav lanac radnji. Na primjer, optuženi Klajn,
administrativni rukovodilac, nije mogao da preduzima početne radnje, da te ljude prihvata,
predstavljaju podržavaoce ("aiders and abettors"). Ova druga kategorija se odnosi
na slučajeve medunarodnih krivičnih djela koja nisu izvršena u okviru nekog
zajedničkog zločinačkog poduhvata ili plana.

prisustvuje njihovom razodijevanju, priprema ih za komore smrti, da u isto vrijeme


upotrebljava iglu koja je izvršila prljavi posao, da zatim odvozi leševe i spaljuje ih te da
falsifikuje medicinske isprave i uvjerenja o smrti. Ne, kada proizvodite naveliko, kao što su
to oni radili u ustanovi Hadamar, toj fabrici smrti, morali ste imati nekoliko ljudi koji su u toj
protivpravnoj delatnosti radili različite stvari, kako bi proizveli željene rezultate, tako da ne
možete povlačiti liniju razgraničenja izmedu čovjeka koji je dao početnu ideju o njihovom
ubijanju i onih koji su učestvovali u vršenju tih zločina (naš kurziv). Ne radi se ni o čemu
drugom nego o tome da je svako iice koje je u tome učestvovalo, bez obzira u kom obimu,
u tehničkom smislu riječi krivo po podnijetoj optužnici...svaki pojedini od optuženih otvoreno
je, saglasivši se, učestvovao u poduhvatu koji je doveo do protivzakonitih posljedica. (205-
207)"[177].
Ovakva optužnica bila je, kako ističe Kaseze, podržana od strane suda pa su optuženi
presudom oglašeni krivim i izrečene im veoma teške kazne. "Administrativni rukovodilac
bolnice i dvije sestre osuđeni su na smrt; ljekar (starac od 70 godina) na doživotni zatvor i
težak rad; knjigovoda na 35 godina zatvora i težak rad; treća sestra na 25 godina i težak
rad i domar na 30 godina i težak rad"[178].
Na ovakav stav u osnovi nailazimo i u praksi ICTY u predmetu Tadić. Prije nego što
ukažemo na tu praksu, treba podsjetiti na član 7 Statuta ICTY koji sadrži odredbu o

61
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

individualnoj krivičnoj odgovornosti. U stavu 1 tog člana propisano je da lice koje je


planiralo, podstaklo, naredilo, učinilo ili na drugi način pomoglo i podržalo planiranje,
pripremu ili izvršenje nekog od krivičnih djela iz nadležnosti ovog tribunala, snosi ličnu
odgovornost za to krivično djelo[179]. Dakle, u ovom slučaju, bez obzira na oblik
saučesništva, navedena lica snose krivičnu odgovomost za učinjeno krivično djelo.
Žalbeno vijeće ICTY u presudi iz pomenutog predmeta, u vezi s teškim kršenjima
medunarodnog humanitamog prava (krivično djeio iz čiana 2 Statuta ovog tribunaia) je
istaklo:
"191 ...Većina tih krivičnih djela nisu posijedica zločinačke sklonosti pojedinaca, nego
predstavijaju manifestaciju koiektivnog kriminaliteta: zločine često izvršavaju grupe
pojedinaca koji djeiuju sprovodeći zajednički kriminalni pian. Iako samo neki od čianova
grupe mogu fizički počiniti krivično djelo (ubistvo, istrebljenje, bezobzirno razaranje
gradova, naselja i sela, itd.), učestvovanje i doprinos drugih članova grupe često je ključno
u omogućavanju izvršenja tog krivičnog djela. Iz ovoga slijedi da moralna težina takvog
učestvovanja često nije ni manja - zapravo ni različita od moraine težine onih koji izvrše
navedena djela.
192 U tim okolnostima smatrati krivično odgovomom kao izvršioca samo osobu koja fizički
izvodi krivično djelo, značiio bi zanemariti saizvršilačku ulogu svih onih (naš kurziv) koji su
na neki način omogućili počiniocu da fizički izvrši to krivično djelo. Istovremeno, ovisno o
okolnostima, smatrati ove druge samo kao pomagače i podržavatelje (naš kurziv), moglo bi
potcijeniti stepen njihove krivične odgovornosti"[180].
Posebna situacija nastupa u onim slučajevima kada, u toku ostvarenja zajedničkog
zločinačkog poduhvata, neko od učesnika u tom lancu učini djelo koje nije bilo obuhvaćeno
zločinačkim planom. Postavlja se pitanje odgovornosti ostalih iica koja, iako učesnici tog
poduhvata, nisu učestvovaia u radnjama koje su izašle iz okvira zločinačkog plana. Ovdje
je, u bitnom, riječ o odgovornosti za kvantitativni i kvalitativni eksces nekog od učesnika
zločinačkog poduhvata. Ovo pitanje u medunarodnom krivičnom pravu je opet raspravljeno
u sudskoj praksi, i to od strane žalbenog vijeća ICTY u slučaju Tadić. U ovom slučaju vijeće
je
"Stalo (je) na stanovište da do odgovornosti za zločin koji nije bio predviđen zajedničkim
planom dolazi samo ako se, sudeći prema okolnostima kada je počinjen (i) moglo
predvideti da bi ga mogao izvršiti neki od članova grupe i (ii) ako je optuženi svesno
preuzeo taj rizilć'[181].
Za razliku od slučaja u kom se radi o zajedničkom zločinačkom planu, postoje i slučajevi u
kojima nema takvog plana, a u krivičnom djelu je učestvovalo više lica sa različitim
ulogama. Neki od njih mogu biti samo podstrekači ili pomagači.
Podstrekavanje u ovim slučajevima "znači preduzimanje svih psiholoških ili fizičkih koraka
kojima je cilj da se neko navede da počini zločin", pri čemu se ističe da se ono "može
sastojati od činjenja i nečinjenja", da se "ne kažnjava kao takvo, nego samo onda ako
dovede do izvršenja zločina", s tim što se subjektivni eiemenat kod podstrekača svodi na
sljedeće: "(i) potrebno je da je lice imalo namjeru da nekoga navede da izvrši zločin, drugim
riječima da je 'direktno namjeravalo da izazove izvršenje zločina' (Kordić i Čerkez, § 387);
(ii) da je lice bar bilo svjesno vjerovatnoće da će, kao posljedica njegovog djelovanja, biti
izvršen zločin; (iii) lice mora imati ntens rea potreban za podstrekavanje na zločin"[182]. Od
pravila da se za podstrekavanje kažnjava samo ako je dovelo do izvršenja krivičnog djela,
postoji izuzetak u slučaju zločina genocida[183]. Ovaj izuzetak postoji zato što je članom 3
stav 1 tačka (c) Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida samo pozivanje i
podstrekavanje na genocid odredeno kao krivično djelo.
Pomaganje znači davanje pomoći nekome da učini krivično djelo, pri čemu se ono ne mora
sastojati samo u obezbjeđivanju materijalnih sredstava ili pružanju fizičke pomoći, već se
može ogledati i u nečinjenju koje, kako se navodi, ima odlučujući značaj za izvršenje
krivičnog djela, pod uslovom da je takvo nečinjenje praćeno odgovarajućim oblikom
vinosti[184]. Kao primjer iz sudske prakse u kome je nečinjenje bilo kvalifikovano kao

62
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

pomaganje u izvršenju međunarodnog krivičnog djela može se navesti presuda pretresnog


vijeća ICTY u slučaju Aleksovski. Evo kako je tim povodom Pretresno vijeće izrazilo svoj
stav:
"87 U više iskaza svjedoka pominju se uvrede, prijetnje, krađe i fizičko nasilje kojima su
zatočenici bili podvrgnuti u prisustvu optuženog za vrijeme pretresa 15. i 16. aprila 1993.
godine. Vijeće procjenjuje da nije utvrdeno da je optuženi dao nalog da se počini to nasilje,
no ubijeđeno je da je optuženi pomagao i doprinosio (naš kurziv) pri izvršenju. Njegova
funkcija upravnika nedvojbeno je uključivala zadatak da organizuje pretres zatočenika i da
nadzire njegovo odvijanje. Budući da je prisustvovao nasilju, a da nije izrazio protivljenje
(naš kurziv), uprkos sistematskom karakteru tog zlostavljanja i vlasti koju je imao nad
počiniocima, Zlatko Aleksovski nije mogao a da ne bude svjestan da će počinioci nasilja to
prećutno odobravanje protumačiti kao izraz podrške i ohrabrenja, čime će znatno doprinijeti
počinjenju dotičnih djela. Stoga se Zlatko Aleksovski mora smatrati odgovornim za
pomaganje i doprinošenje (naš kurziv), u smislu člana 7 (1), pri fizičkom i psihičkom
zlostavljanju kojem su podvrgnuti zatočenici tokom pretresa 15. i 16. aprila 1993.
godine"[185].
Ukazujući na potrebu razlikovanja djelovanja kod organizovanog zločinačkog plana od
slučaja pomaganja i podržavanja u slučaju međunarodnih krivičnih djela kod kojih ne
postoji taj plan, žalbeno vijeće ICTY u predmetu Tadić je istaklo:
"[186] Sada je, u svjetlu prethodnog izlaganja, prikiadno uočiti razliku između djelovanja
prilikom sprovođenja zajedničke namjere ili plana da se počini krivično djelo, i pomaganja i
podržavanja.
(i) pomagač i podržavalac je uvijek saučesnik u krivičnom djelu koje je počiniia druga
osoba, glavni počinilac.
(ii) U slučaju pomaganja i podržavanja nije potreban dokaz o zajedničkom dogovorenom
planu, a pogotovo ne prethodno postojanje takvog plana. Nije potreban nikakav plan niti
dogovor; dapače, glavni počinilac ne mora ni da zna za doprinos saučesnika.
(iii) Pomagač i podržavalac izvršava djela konkretno usmjerena na pomaganje,
ohrabrivanje ili davanje moralne podrške počinjenju nekog konkretnog krivičnog djela
(ubistva, istrebljenja, silovanja, mučenja, bezobzima razaranja civilne imovine, itd.), i ta
podrška ima značajnog učinka na počinjenje krivičnog djela (naš kurziv). Nasuprot tome, u
slučaju djelovanja prilikom sprovođenja zajedničke namjere ili piana, dovoljno je da
saučesnik izvrši djela koja su na neki način usmjerena sprovođenju zajedničkog plana ili
namjere (naš kurziv).
(iv) U slučaju pomaganja i podržavanja, traženi eiement svijesti je znanje da djela koja čini
pomagač i podržavalac pomažu počinjenju konkretnog krivičnog djela od strane glavnog
počinioca. Nasuprot tome, u slučaju zajedničke namjere iii plana traži se više (tj. ili umišljaj
da se počini krivično djelo ili umišljaj da se sprovede zajednički zločinački plan, pius
predviđanje da će se vjerovatno počiniti krivična djela van zajedničke zločinačke namjere )
Iz citiranog dijela presude Žalbenog vijeća (onog dijeia u kom se ističe da podrška mora
imati značajnog učinka na izvršenje krivičnog djela) može se zapaziti kako odgovoriti na to
da li se u konkretnom slučaju, koji nije zajednički zločinački plan, radi o pomaganju ili ne,
predstavlja questio facti svakog konkretnog predmeta. No, nesumnjivo je da ako pomagač,
što važi i za podstrekača, u ovim slučajevima svojim aktivnostima fizički uđe u samu radnju
izvršenja međunarodnog krivičnog djela sa drugim izvršiocima, time postaje saizvršilac, s
obzirom da je to najteži oblik učešća u ovakvom krivičnom djelu koji u sebi konzumira
ostale oblike saučesništva.
Donošenjem Rimskog statuta ICC učinjeni su značajni koraci na polju regulisanja instituta
saučesništva u međunarodnom krivičnom djelu[187]. Ovaj institut uređen je u članu 25 stav
3 tač. (a) - (e) Statuta.
U tački (a) raziikuju se tri oblika izvršilaštva: neposredno izvršilaštvo (izvršilac),
saizvršilaštvo i posredno izvršilaštvo. Pri tome, u slučaju posrednog izvršioca ovaj
odgovara za krivično djelo učinjeno na taj način bez obzira da li je neposredni izvršilac

63
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

krivično odgovoran. Ovo je od naročitog značaja kod određenih međunarodnih krivičnih


djela koja se mogu učiniti samo sa namjerom, kao što je slučaj sa krivičnim djelom
genocida. Naime, za postojanje ovog krivičnog djela nužno je da njegov neposredni
izvršiiac postupa sa namjerom da u potpunosti ili djelimično uništi nacionalnu, etničku,
rasnu ili vjersku grupu. Medutim, moguće su situacije da određeno lice, koje ima ovakvu
namjeru, ne preduzima samu ftzičku radnju iz ovog krivičnog djela već za to koristi neko
drugo lice koje za tu namjeru ne zna niti ona kod njega postoji. U ovakvom slučaju to lice
ne bi moglo odgovarati za genocid, jer mu nedostaje ova namjera, ali će zato za ovo
krivično djelo kao posredni izvšilac odgovarati ono prvo lice koje se poslužilo licem koje je
preduzelo samu fizičku radnju ubijanja, teških tjelesnih povreda ili drugih oblika ostvarenja
krivičnog djela genocida.
Tačkom (b) podstrekavanje je odredeno kao sljedeći oblik saučesništva, mada se u okviru
ove tačke nalaze i radnje naredivanja i vrbovanja na izvršenje međunarodnog krivičnog
djela. Kod ovog oblika saučesništva do krivične odgovornosti prema Statutu može doći za
uspjelo podstrekavanje, koje postoji ako krivično djelo bude ne samo izvršeno već i
pokušano. Od ovog pravila izuzetak je predviđen samo kod zločina genocida (tačka (e)), jer
se u tom slučaju samo podstrekavanje kažnjava, bez obzira što nije došlo do izvršenja ili
pokušaja izvršenja tog krivičnog djela. Dakle, u ovom slučaju može doći do krivične
odgovornosti i za neuspjelo podstrekavanje.
U tački (c) određeno je pomaganje, odnosno podržavanje, kao sljedeći oblik saučesništva.
Ono se sastoji u doprinosu u izvršenju ili pokušaju izvršenja krivičnog djela, kako bi se
učiniocu olakšala radnja izvršenja što, prema ovoj odredbi Statuta, uključuje obezbjeđivanje
sredstava za izvršenje krivičnog djela. I u ovom slučaju krivična odgovornost pomagača
postoji kako kod svršenog krivičnog djela, tako i u slučaju kada je došlo samo do pokušaja
krivičnog djela.
Poseban oblik saučesništva, koji poznaje Statut, propisan je u tački (d). On se sastoji u
doprinošenju na bilo koji način da grupa lica koja djeluje sa zajedničkim ciljem izvrši ili
pokuša da izvrši krivično djelo. Taj doprinos mora biti namjeran i treba ispunjavati jedan od
alternativno postavljenih zahtjeva. Prvi zahtjev se odnosi na to da je namjerni doprinos
učinjen s ciljem doprinošenja zločinačkom djelovanju ili zločinačkoj svrsi grupe kada takvo
djelovanje ili svrha podrazumijevaju izvršenje krivičnog djela. Drugim zahtjevom se traži da
ovo lice zna za namjeru grupe da izvrši zločin. U vezi sa ovim posljednjim oblikom
saučesništva, ističe se da "bilo koja radnja može prerasti u radnju saučesništva u slučaju
postojanja zajedničkog cilja", da ovo "podseća na stare i prevazidene subjektivne teorije u
oblasti saučesništva", te da je "i sama odredba Statuta (je) formulisana tako da se ne pravi
razlika izmedu osnovnih krivičnopravnih pojmova, pa će njeno tumačenje sasvim izvjesno
zadavati probleme budućoj praksi ICC"[188]. Istina, u vezi sa ovom primjedbom treba reći
kako se može očekivati da ICC u rješavanju ovih pitanja slijedi praksu i shvatanja
medunarodnih ad hoc krivičnih tribunala na koje smo već ukazali.
Vm - KRIVIČNA ODGOVORNOSTIOSNOVINJENOGISKLJUČENJA U
MEĐUNARODNOM MATERIJALNOM KRIVIČNOM PRAVU

U ovom dijelu našu pažnju usmjerićemo na dva posebna pitanja. Jedno od njih odnosi se
na sam pojam krivične odgovornosti i pitanja koja se postavljaju u vezi sa njegovim
sadržajem[189]. Drugo pitanje se odnosi na institute koji predstavljaju osnove za isključenje
krivične odgovornosti prema medunarodnom materijalnom krivičnom pravu[190]. U okviru
ovog drugog pitanja govorićemo i o takvim institutima koji se u nacionalnom krivičnom
pravu smatraju osnovima za isključenje postojanja krivičnog djela. Takvi instituti su nužna
odbrana i krajnja nužda[191]. Medutim, u međunarodnom materijainom krivičnom pravu ovi
instituti su osnov za isključenje krivične odgovornosti, pa je to razlog zbog kojih o njima
govorimo u ovom dijelu rada. Izlaganje o svim ovim osnovima pratiće iješenja koja su o
tome sadržana u Rimskom statutu ICC, pri čemu ćemo na odgovarajućim mjestima iznijeti i
stavove međunarodnih adhoc krivičnih tribunala.

64
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

8.1. Pojam i elementi krivične odgovornosti


Kada neko lice učini krivično djelo (pa i međunarodno krivično djelo), jedno od pitanja koje
se neizbježno postavija je i to da li se samo na osnovu toga što je djeio objektivno učinjeno
takvo lice može kazniti. S obzirom na to da je već odavno u vezi sa ovim pitanjem
prihvaćena objektivno-subjektivna koncepcija krivičnog djela, nesumnjivo je da same realne
radnje učinioca, koje su svojevrsna spoljna manifestacija unutrašnjih psihičkih procesa koji
su se prije njihovog preduzimanja dešavali u njemu, nisu dovoljne da bi se učinilac mogao
kazniti za učinjeno krivično djelo. Da bi se to moglo učiniti, neophodno je utvrditi kakav
psihički odnos je učiniiac imao prema svom djelu. Međutim, i ovaj odnos pretpostavlja
prethodno postojanje kod učinioca odgovarajućeg psihičkog stanja, koje podrazumijeva
ispravnost njegovog psihičkog aparata. Naime, polazi se od toga da samo duševno zdrava
iica mogu imati odgovarajući psihički odnos prema svojim postupcima. Dakle, krivična
odgovornost ima dva elementa koji određuju sadržaj ovog pojma. Jedan od tih elemenata
je psihičko stanje učinioca, a drugi je njegov psihički odnos prema učinjenom krivičnom
djelu. Oba ova elementa vezana su za aktivnog subjekta krivičnog djela, zbog čega se
može reći da je riječ o eiementima subjektivnog karaktera. Stoga se krivična odgovomost
pojmovno može odrediti kao skup subjektivnih elemenata na strani učinioca krivičnog djela
pomoću kojih se odreduju njegovo psihičko stanje i psihički odnos prema učinjenom
krivičnom djelu. Ovako određen sadržaj krivične odgovornosti važi i u slučaju
međunarodnog krivičnog djeia.
Taj skup subjektivnih elemenata mora se nalaziti na strani lica u vrijeme izvršenja krivičnog
djela i biti takvog kvaliteta da se za njega može reći da je bio u normalnom psihičkom
stanju, na osnovu kojeg je mogao pravilno rasudivati i odlučivati, te postupati svjesno i
voljno u odnosu na učinjeno krivično djelo. Na osnovu toga može se reći da se krivično
odgovomim licem smatra ono lice koje je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bilo u
normalnom psihičkom stanju koje mu je omogućavaio pravilno rasuđivanje i donošenje
odiuka, te koje je svoje djelo preduzelo svjesno i voljno. Ovako odreden sadržaj pojma
krivične odgovomosti govori nam kako u njemu postoje dva elementa. Jedan od njih se u
teoriji krivičnog prava naziva uračunljivost, a drugi vinost.
8.1.1. Uračunljivost
Uračunljivost je osnov krivične odgovornosti, stub na kojem stoji ova vrsta ljudske
odgovornosti. Bez uračunljivosti se ne može govoriti o psihičkom odnosu učinioca
međunarodnog krivičnog djela prema svom djelu u konkretnom slučaju. Sadržinu
uračunljivosti čini takvo psihičko stanje učinioca krivičnog djeia koje mu omogućuje da u
konkretnoj situaciji praviino rasuđuje i upravija svojim postupcima. Ova sadržina, dakle,
obuhvata dva eiementa od kojih se jedan naziva intelektualnim, a drugi voljnim ili
voluntarističkim.
Intelektualna moć kao elemenat uračunljivosti se najuopštenije određuje kao sposobnost
čovjeka da pravilno misli (razmišlja), da u tom procesu donosi ispravne sudove i zaključke.
U krivičnopravnom smislu ova moć se ogleda u sposobnosti učinioca da pravilno shvati
značaj svojih postupaka (svog činjenja ili nečinjenja) i posljedica koje usljed tog ponašanja
nastaju u realnom svijetu.
Voluntaristička moć predstavlja sposobnost čovjeka da samostalno upravlja svojim
postupcima, tj. da samostalno odlučuje kako će se u određenoj situaciji ponašati (da li će
nešto činiti ili ne činiti). U krivičnopravnom smislu ova moć označava sposobnost učinioca
da samostalno odlučuje o svom ponašanju u konkretnoj krivičnopravnoj situaciji. Ova
sposobnost mu omogućuje da u toj situaciji samostalno donosi odluke o tome da li će
preduzeti odredenu radnju iz bića nekog krivičnog djela ili će, pak, propustiti određeno
činjenje na koje je inače obavezan prema nekom propisu. Kod voluntarističke moći, kako
vidimo, veoma je važno da učinilac sam donosi odluke o svom ponašanju. On to, dakle, ne
čini nesvjesno ili slučajno, niti pod uticajem neke prinude spolja.
Između intelektualne i voluntarističke moći, kao elemenata uračunljivosti, postoji veza jer je
intelektualna moć preduslov postojanja voluntarističke moći. Ta veza je dvostruka. Ona se

65
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

najprije ogleda u tome što se u situaciji u kojoj lice (učinilac) nije sposobno da samostalno
rasuduje, ne može reći da može samostalno odlučivati o svojim postupcima. Međutim,
moguća je i obrnuta situacija u kojoj je lice (učinilac krivičnog djela) bilo sposobno da
ispravno misli o svojim postupcima (da ima tačnu predstavu o njima) i da je svjesno
stvarnog značaja onog što čini, ali da uprkos tome ne može da kontroliše svoje ponašanje,
jer nema moć odlučivanja. Takve situacije postoje, na primjer, kod učinilaca koji imaju
bolesni hiper-seksualni nagon ili kod kleptomana. U bilo kojoj od ove dvije situacije,
izostanak jedne od pomenutih moći učinioca isključuje njegovu uračunljivost. lmajući u vidu
da vinost predstavlja psihički odnos učinioca krivičnog djela prema svom djelu,
uračunljivost predstavlja njen osnov jer se samo za lica koja su prethodno mogla da
rasuduju o svom ponašanju i da samostaino odlučuju o svojim radnjama može reći da su
vino postupaia u odnosu na djelo.
Uračunljivost se pretpostavlja, jer se polazi od toga da je najveći broj ljudi duševno zdrav,
pri čemu se ova pretpostavka uspostavlja u odnosu na odredenu starosnu dob. Ova
pretpostavka za posljedicu ima to da se u krivičnom zakonodavstvu ne određuje pojam
uračunljivosti, tj. ne odreduje se šta jeste uračunljivost, već šta ona nije. Na ovaj način je
postupljeno i u Rimskom statutu ICC. Naime, ovaj statut uspostavlja nadležnost ICC u
odnosu na sva lica koja su u vrijeme izvršenja krivičnog djela imala 18 godina čime, na
posredan način, polazi od navedene pretpostavke da su sva lica od te starosne dobi
sposobna za rasuđivanje i upravljanje svojim postupcima (da su uračunljiva). No, kako se
radi o oborivoj pretpostavci, Statut u članu 31 stav 1 tačka (a) propisuje da nije krivično
odgovorno lice ako u vrijeme izvršenja krivičnog djela iz nadležnosti ICC "pati od duševne
bolesti ili nedostatka koji razara sposobnost tog lica da procjenjuje nezakonitost ili narav
svog djela ili sposobnost da kontroliše svoje ponašanje da bi udovoljilo zakonskim
uslovima".
Iz navedene odredbe Statuta proizilazi da se neuračunljivost može manifestovati u dva
oblika. Prvi se ogleda u nesposobnosti učinioca da procjenjuje nezakonitost ili prirodu svog
djela, a drugi u njegovoj nesposobnosti da kontroliše svoje ponašanje. I u jednom i u
drugom slučaju uzrok te nesposobnosti mora biti u duševnoj bolesti ili u duševnom
nedostatku na strani učinioca. Duševna bolest ili nedostatak predstavlja biološki osnov
neuračunljivosti, dok nesposobnost upravljanja svojim ponašanjem, predstavlja psihološki
osnov neuračunljivosti.
Neuračunljivost se u svakom konkretnom slučaju utvrduje u odnosu na vrijeme izvršenja
međunarodnog krivičnog djela i u tome nezamjenjivu ulogu imaju vještaci odgovarajuće
medicinske struke, s obzirom na to da se radi o pitanjima iz domena medicinskih nauka.
Istina, neuračunljivost predstavlja pravno pitanje o kojem u konkretnom slučaju odluku
donosi sud, ali pravilnu odluku o tome on ne može donijeti bez angažovanja odgovarajućih
vještaka.
Krivičnopravni značaj neuračunljivosti ogleda se u tome što učinilac međunarodnog
krivičnog djela na čijoj strani je utvrđena neuračunljivost nije krivično odgovoran za to
krivično djelo. Dakle, takav učinilac ne može se oglasiti krivim, već se oslobađa od optužbe
zbog nepostojanja krivične odgovornosti. Takvom učiniocu se ne izriču ni mjere
bezbjednosti (npr. obavezno iiječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi, odnosno na
slobodi), s obzirom na to da Rimski statut ICC ne propisuje mogućnost izricanja ovih
krivičnih sankcija.
8.1.1.1. Bitno smanjena uračunljivost
Imajući u vidu da između uračunljivosti i neuračunljivosti postoji prelazno stanje u kojem
postoji duševna poremećenost takvog stepena koja, istina, ne isključuje u potpunosti
uračunljivost nego je samo umanjuje, postavlja se pitanje njenog značaja u međunarodnom
materijalnom krivičnom pravu. U domaćem zakonodavstvu za ovo stanje upotrebljava se
izraz bitno smanjena uračunljivost, dok se u stranoj teoriji i judikaturi upotrebljava izraz
smanjena uračunljivost (diminished responsibility). Ovaj oblik ne propisuje Rimski statut
ICC, ali to, smatramo, ne znači da se on ne treba uzeti u obzir u određenom slučaju u kom

66
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

bude utvrđen. U literaturi o ovom pitanju, a vezano za ICTY, ističe se kako smanjena
uračunljivost ne oslobađa od krivične odgovornosti ali se može uzeti u obzir kao osnov za
ublažavanje kazne[192]. U predmetu protiv optuženog Esada Landže ICTY je odbio
pozivanje odbrane na smanjenu uračunljivost optuženog u vrijeme izvršenja krivičnog djela
koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Kao razloge za ovaj stav Pretresno vijeće II
Tribunaia je istakio da:
" ...nije ubijedeno u osnovanost odbrane smanjenom uračunljivošću kakav se zagovara u
prilog Esada Landže. Odbrana ne tvrdi da je u relevantnom periodu Esad Landžo bio
nesposoban da razlikuje dobro i zlo. Iako svjedočenja vještaka idu u prilog tome da je g.
Landžo patio od poremećaja ličnosti, dokazi koji se odnose na njegovu nesposobnost da
kontroliše svoje fizičke postupke iz razloga duševne poremećenosti nisu nipošto
zadovoljavajući. Štaviše, Pretresno vijeće smatra da je uprkos svom poremećaju ličnosti
Esad Landžo bio itekako sposoban da kontroliše svoje postupke"[193].
Iz citiranog dijela presude može se zaključiti kako Pretresno vijeće ne isključuje mogućnost
postojanja smanjene uračunljivosti kod međunarodnih krivičnih djeia, mada je u
konkretnom slučaju smatralo da se ovaj institut o odnosu na optuženo lice nije mogao
primijeniti. Posebno je pitanje kako u takvim situacijama primijeniti ovaj institut, s obzirom
na to da ni Statut ICTY, kao ni Rimski statut ne sadrži odredbe o smanjenoj uračunljivosti.
U tom smislu značajan je onaj dio pomenute presude u kom Pretresno vijeće govori o tome
na koje izvore se poziva u razmatranju ovog pitanja u konkretnom slučaju. S tim u vezi se
kaže:
"Čvrsto je uvriježeno da tumačenje članova Statuta i odredbi Pravilnika treba započeti
podsjećanjem na opšte principe tumačenja koji su kodifikovani u članu 31 Bečke
konvencije o ugovomom pravu. Takođe, kao što je ranije obrazloženo, prihvatljivo je
oslanjanje na pravila tumačenja iz nacionalnih pravnih sistema gdje god se ona mogu
primijeniti, a da se, pri tom, ostane u okviru opštih principa prava. Međutim, gdje god su
nacionalna pravila tumačenja u neskladu s običnim jezikom Statuta i Pravilnika i njihovim
ciljem i svrhom, primjena nacionalnih pravila postaje irelevantna (naš kurziv). U
predmetnom slučaju, kad pojam nije definisan u Statutu ICTYt ali je jasno definisan i
artikulisan u odredbama više nacionalnih pravnih sistema, i to na više načina, očito je
dopustivo pribjegavati ta/cvim nacionalnim pravnim sistemima (naš kurziv) radi razjašnjenja
pojma koji je dat u Pravilniku.
Odbrana smanjenom uračunljivošću priznata je u različitim oblicima, sa različitim pravnim
posljedicama, u mnogim nacionalnim pravnim sistemima. Uglavnom, podiiježe raznim
ograničenjima i ne pruža optuženom potpunu zaštitu od krivičnih posljedica njegovih
krivičnih djela. U nekim državama naprosto se smanjuje težina krivičnog djela kojom se
može teretiti optuženi koji se poziva na takvu odbranu. Na primjer, u Engleskoj i Velsu licu
za koje se ustanovi da mu je smanjena uračunljivost, ne može se suditi za ubistvo nego se
mora izjasniti krivim za ubistvo na mah. U nekim evropskim zemljama lice koje pati od
takvog poremećaja time stiče uslove za ublažavanje kazne"[194].
Iz citiranog slučaja može se uočiti kako Pretresno vijeće ukazuje da smanjena uračunljivost
učinioca međunarodnog krivičnog djela može biti od uticaja na presuđenje određene
krivične stvari, i to na dvojak način. Ona, naime, može biti razlog da se njegovo ponašanje
pravno kvalifikuje kao blaže krivično djelo (ako se prihvate sistemi Engleske i Velsa) ili, pak,
tako što se uzima u obzir kao olakšavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne (kao u
slučajevima Francuske, Njemačke, Italije, Južnoafričke Republike). No, u svakom slučaju
ova uračunljivost ne dovodi do isključenja krivične odgovornosti.
Prema članu 145 stav 2 tačka (a) alineja (i) Pravilnika o postupku i dokazivanju ICC, bitno
smanjena uračunljivost uzima se u obzir kao posebna olakšavajuća okolnost.
8.1.1.2. Krivična odgovornost po osnovu actiones liberae in causa
Neuračunljivost učinioca u vrijeme izvršenja međunarodnog krivičnog djela najčešće
nastupa usljed određene duševne bolesti. Medutim, u stanje neuračunljivosti učinilac se
može dovesti i svojim aktivnostima, i to najčešće upotrebom alkohola ili droga. U ovom

67
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

slučaju primjenom opštih pravila o neuračunljivosti takvo lice bi se smatralo krivično


neodgovomim, ali razlozi kriminalnopolitičke prirode nalažu da se to pravilo ne može uvijek
primijeniti. Naime, moguće su situacije u kojima se učinilac krivičnog djela, prije nego što će
ga učiniti, upotrebom alkohola ili droga dovede u stanje neuračunljivosti. Omogućiti i
takvom licu pozivanje na neuračnljivost, svakako ne bi bilo kriminalnopolitički opravdano.
Zbog toga su i u Rimskom statutu ICC, po ugledu na nacionalna zakonodavstva, usvojena
pravila o krivičnoj odgovornosti ovakvih učinilaca međunarodnih krivičnih djela. Ova pravila
u teoriji krivičnog prava nazivaju se actiones liberae in causa. Članom 31 stav 1 tačka (b)
Rimskog statuta propisano je da lice nije krivično odgovorno ako u vrijeme izvršenja
krivičnog djela "stanje opijenosti razara sposobnost tog lica da procijeni nezakonitost ili
prirodu svog djela ili sposobnost da kontroliše svoje ponašanje da bi udovoljilo zakonskim
uslovima, osim ako je opijenost bila dobrovoljna pod okolnostima pod kojima je lice znalo ili
prenebreglo opasnost da će usljed opijenosti vjerovatno izvršiti djelo koje predstavlja
krivično djelo iz nadležnosti Suda".
Kako vidimo, Statut u osnovi dozvoljava mogućnost pozivanja na ovaj osnov isključenja
krivične odgovornosti učiniocu međunarodnog krivičnog djela ako je stanje opijenosti
razorilo njegovu sposobnost da shvati nezakonitost ili prirodu svog djela ili, pak, da upravlja
svojim postupcima. Međutim, ovaj osnov neće dovesti do krivične neodgovornosti onog lica
koje se dobrovoljno dovelo u takvo stanje, i to u okolnostima pod kojima je znalo ili
prenebreglo da će u u tom stanju učiniti krivično djelo. Pri tome je dovoljno da je to lice
znalo da će vjerovatno (dakle, ne i izvjesno) u takvom stanju učiniti neko od krivičnih djela
iz nadležnosti ICC.
8.1.2. Vinost
Kada se za određeno lice utvrdi da je u vrijeme izvršenja međunarodnog krivičnog djela bilo
uračunljivo, tj. da je biio sposobno da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim
postupcima, to još nije dovoijno da bi se mogio oglasiti krivično odgovomim. Za tako nešto
zahtijeva se prethodno utvrđivanje psihičkog odnosa učinioca prema svom djelu. Ovaj
psihički odnos, iako ga izražavamo riječima u jednini, predstavlja u stvari svijest i volju
učinioca. Zbog toga se radi o skupu psihičkih odnosa, izraženih kroz svijest i volju učinioca
u odnosu na svoje djelo. Ovaj skup se u teoriji krivičnog prava naziva vinost, koja se u
medunarodnom krivičnom pravu označava izrazom mens rea. Vidimo kako i u slučaju
vinosti ovaj pojam sadržajno čine svijest i volja, kao i u siučaju uračunljivosti. Zbog toga se
može postaviti pitanje u čemu je onda razlika između njih. Ova razlika se ogleda u tome što
se kod uračunljivosti utvrduje da 1 i je učinilac bio uopšte sposoban da shvati značaj svog
djela, odnosno da li je uopšte mogao da upravija svojim postupcima, dok se kod vinosti
utvrđuje da li je učinilac bio svjestan određenog krivičnog djela i da li je to djelo htio. Kao i u
slučaju uračunljivosti, i kod vinosti se ona mora utvrđivati u svakom konkretnom slučaju jer
se u slučaju odsutnosti nekog od njenih oblika kojim se može izvršiti određeno
medunarodno krivično djelo, ne može uspostaviti krivična odgovomost lica kojem se to
djeio stavlja na teret.
I u međunarodnom materijalnom krivičnom pravu postoje dva oblika vinosti: umišljaj i
nehat. O njima govorimo u nastavku.
8.1.2.1. Umišljaj
Ovaj oblik vinosti ima dva elementa koji se mogu označiti kao intelektualni i voluntaristički.
Inteiektualni element predstavlja svijest učinioca o svom djelu. Učinilac je, dakle, kod ovog
oblika vinosti u intelektualnom smisiu svjestan djela koje preduzima. Medutim, za
postojanje umišljaja neophodno je da kod učinioca krivičnog djela postoji i voljni elemenat.
Ovaj elemenat može se ogledati u htijenju tog djela ili u svijesti učinioca da zbog njegovog
činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica i njegovom pristajanju na njeno
nastupanje. Imajući u vidu ta dva oblika volje kod učinioca, umišljaj može biti direktni i
eventualni.
Direktni umišljaj postoji u situaciji kada je učinilac svjestan svog djela i hoće njegovo
izvršenje, a eventualni umišljaj znači da je učinilac svjestan da usljed njegovog činjenja ili

68
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, pa i pored toga pristaje na njeno


nastupanje. I jednom i drugom obliku umišljaja zajedničko je to što je učinilac u oba slučaja
svjestan svog djela, ali se razlika između njih ogleda u stepenu saglasnosti sa nastupanjem
zabranjene posijedice. Kod direktnog umišijaja učinilac hoće njeno nastupanje, dok kod
eventuainog umišljaja pristaje na zabranjenu posljedicu. Razgraničenje ne samo između
ova dva oblika odnosa učinioca prema posljedici krivičnog djela, već i između eventualnog
umišljaja i svjesnog nehata, vrši se pomoću tzv. Frankove formule (Rajnhard Frank).
Suština ove formule svodi se na to da pristajanje na posljedicu postoji u situaciji kada se
učinilac krivičnog djela ne bi uzdržao od radnje izvršenja i da je posljedicu tog djela
predvidio kao izvjesnu (sigurnu).
Kod direktnog i eventualnog umišljaja učinilac je, kako smo rekli, svjestan svog djela, pa se
s tim u vezi postavlja pitanje šta ova svijest treba da obuhvata. Ta svijest treba da obuhvata
sva obilježja krivičnog djeia o kojem se radi u konkretnom slučaju. Ova obilježja mogu biti
različita, zavisno od toga o kom krivičnom djelu je riječ, ali u svakom slučaju to trebaju biti
ona obilježja sadržana u zakonskom biću krivičnog djela koje se učiniocu stavija na teret.
Pored toga, u obilježjima nekih međunarodnih krivičnih djela traži se da učinilac ima znanje
o određenim okolnostima ili posljedicama. To je, na primjer, slučaj sa krivičnim djelom
zločina protiv čovječnosti iz člana 7 Rimskog statuta ICC. Naime, biće ovog krivičnog djela,
koje se može učiniti kao dio rasprostranjenog ili sistematskog napada protiv bilo kog
civilnog stanovništva, traži da učinilac ovog zločina zna za takav napad. Ili, kod krivičnog
djela ratnog zločina iz člana 8 stav 2 tačka (b) alineja (iv) Rimskog statuta, koje, prema
tekstu Statuta, predstavlja namjeran napad, traži se da njegov učinilac ima znanje da će
takav napad biti popraćen gubitkom života ili povredama civila ili oštećenjem civilnih
objekata ili da će prouzrokovati rasprostranjenu, dugoročnu i tešku štetu prirodnoj okolini,
te da bi ovi postupci bili očigledno pretjerani u odnosu na predviđenu konkretnu i
neposrednu ukupnu vojnu prednost. U ovakvim situacijama umišljaj učinioca treba
obuhvatati i njegovo znanje o navedenim okolnostima, odnosno posljedicama, pri čemu
teret dokazivanja u tom pravcu leži na tužiocu. U vezi sa znanjem tih okoinosti, treba reći
da to znanje, kako se ističe, "ne znači spoznaju pravne ocene tih okolnosti. Ono samo
ukazuje na shvatanje okolnosti koje predviđa neko konkretno medunarodno pravilo.
Međunarodno pravo, kao ni najveći broj nacionalnih pravnih sistema, ne zahtijeva spoznaju
o nezakonitosti neke radnje da bi ta radnja predstavljala medunarodni
zločin...Međunarodno pravo jedino uzima u obzir poznavanje ili nepoznavanje prava kada
je dopuštena odbrana na osnovu greške u poznavanju prava - jer je pravo o nekom
posebnom pitanju neizvjesno i nejasno. Drugim riječima, ako se tom subjektivnom
elementu ne pridruži i objektivno stanje prava, tj. njegova neizvjesnost - međunarodno
pravo subjektivnoj spoznaji izvršioca o pravu ne pridaje značaj"[195].
U slučaju nekih međunarodnih krivičnih djela njihovo zakonsko biće zahtijeva postojanje
određene namjere kod učinioca u vrijeme izvršenja krivičnih djela. Tipičan primjer ovakvog
krivičnog djela je zločin genocida. Prema članu 6 Rimskog statuta, za postojanje ovog
zločina traži se namjera učinioca da u potpunosti ili djelimično uništi određenu nacionalnu,
etničku, rasnu ili vjersku grupu. U vezi sa pojmom namjere u teoriji se ističe da je on "usko
vezan sa pojmom cilja. Cilj je spoljni (izvan ličnosti), objektivni fizički fenomen, koji se kao
predstava odražava u svijesti čovjeka. Ukoliko predstava o cilju djeluje kao motiv za
preduzimanje izvjesne radnje - tada postoji namjera, kao jedan isključivo psihički fenomen.
S namjerom postupa ono lice koje pod dejstvom predstave o cilju preduzima radnju da bi
ostvarilo cilj"[196]. Ovako određen pojam namjere važi i u slučaju onih medunarodnih
krivičnih djela kod kojih je namjera jedan od elemenata iz njihovog zakonskog bića.
Kod najvećeg broja međunarodnih krivičnih djela direktan umišljaj je uslov za njihovo
postojanje, mada se ne može isključiti i mogućnost eventualnog umišljaja u određenim
situacijama. Na ovakav zaključak upućuje i Rimski statut ICC. Naime, prema članu 30 stav
1 Statuta, "ako nije drukčije predviđeno (naš kurziv), lice je krivično odgovorno i podliježe
kazni za zločin iz nadležnosti suda samo ako su materijalni elementi izvršeni sa namjerom i

69
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

znanjem." Pri tome, namjera postoji:


"(a) u odnosu na djelo, kada lice ima namjeru da izvrši djelo;
(b) u odnosu na posljedicu, kada lice ima namjeru da prouzrokuje tu posljedicu ili je svjesno
da će do nje doći pri uobičajenom toku stvari".
Kako vidimo, Statut zahtijeva postojanje i namjere i znanja kod učinioca prilikom izvršenja
nekog od krivičnih djela iz nadležnosti ICC, a to su, prije svega, elementi direktnog
umišljaja. Pri tome je čianom 30 stav 3 Statuta znanje određeno kao "svijest da postoje
okolnosti ili da će pri uobičajenom toku stvari doći do posljedice". Međutim, od ovog pravila
dopušta se izuzetak, na šta upućuje onaj dio ranije citirane odredbe Statuta koji glasi: "Ako
nije drukčije predviđeno...". To znači da su prema Statutu moguće i situacije u kojima se
krivična odgovornost učinioca temelji na njegovom eventualnom umišljaju, odnosno nehatu.
Takve situacije su moguće kod komandne odgovornosti, jer Statut u članu 28 predviđa
krivičnu odgovornost vojnih komandanata ili lica koja su stvamo djelovala u tom svojstvu,
za nepropisno kontrolisanje i nadzor svojih snaga i u slučaju svjesnog prenebregavanja
obavještenja koja su jasno ukazivala da podredeni izvršavaju ili će izvršiti krivična djela,
odnosno ako komandanti nisu znali da njihove snage izvršavaju ili će izvršiti krivična djela,
iako su usljed okolnosti u to vrijeme trebali da znaju za to.
8.1.2.2. Nehat
Drugi oblik vinosti je nehat koji je, u odnosu na umišljaj, blaži oblik vinosti. I kod nehata
učinilac krivičnog djela ima određeni psihički odnos prema djelu koji se može izražavati na
dva načina. Učinilac je u prvom slučaju svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja
može nastupiti zabranjena posljedica, ali olako drži da će je moći spriječiti ili da ona uopšte
neće nastupiti. Ovdje se radi o svjesnom nehatu. U drugom slučaju učinilac nije bio
svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, ali je prema okolnostima
konkretnog siučaja i prema svojim ličnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan takve
mogućnosti. Ovakav nehat naziva se nesvjesnim nehatom.
Svjesni nehat se približava umišljaju po tome što je i u jednom i u drugom slučaju učinilac
krivičnog djela svjestan svog djela. Dakle, i umišljaj i svjesni nehat imaju zajednički
intelektualni elemenat, ali se razlikuju u odnosu na voljni elemenat jer kod svjesnog nehata
učinilac niti hoće niti pristaje na nastupanje zabranjene posljedice. Za razliku od svjesnog
nehata, nesvjesni nehat se od umišljaja razlikuje kako po intelektualnom tako i po voljnom
eiementu. Naime, kod ovog nehata učinilac nije svjestan svog djela, neće njegovu
posljedicu niti pristaje na njeno nastupanje. Međutim, nesvjesni nehat u svojoj sadržini ima
ne samo elemente koji negiraju postojanje svijesti i volje kod učinioca, već i jedan pozitivni
elemenat koji pravni poredak stavlja pred učinioca. On se sastoji u zahtjevu upravljenom
prema učiniocu na osnovu kojeg je, prema okolnostima slučaja i svojim ličnim svojstvima,
bio dužan i mogao biti svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, a to znači i
obilježja iz zakonskog bića krivičnog djela koje je učinio.
Pored ovih oblika nehata, u teoriji se kao poseban oblik navodi profesionalni nehat. Ovaj
oblik nehata se veže za odredena ljudska zanimanja (profesije) kod kojih se od lica koja ih
obavljaju traži pažljivije postupanje nego što bi se u istoj situaciji tražilo od drugih ljudi koji
se ne bave tom profesijom. U sudskoj praksi profesionalni nehat može se uzeti u obzir
prilikom odmjeravanja kazne učiniocu krivičnog djela.

U vezi sa svjesnim i nesvjesnim nehatom, u međunarodnom krivičnom pravu navodi se da


postojanje "nesvjesnog nehata obično nije dovoljno da bi postojala pojedinačna krivična
odgovornost", te da "s obzirom na samu prirodu međunarodnih ziočina (koji su uvijek teški
napadi na osnovne vrijednosti), nehat u međunarodnom krivičnom pravu predstavlja
standard za mjerenje odgovornosti samo kada dostigne prag teškog ili svjesnog nehata
(culpa gravis)"[197]. Međutim, smatramo kako iz odredbi Rimskog statuta proizilazi
mogućnost komandne odgovornosti i po osnovu nesvjesnog nehata, na koji zaključak
naročito ukazuje onaj dio odredbe Statuta u kome se od pretpostavljenog lica zahtijeva da
je „...trebalo da zna da snage izvršavaju ili će izvršiti ta krivična djela...".

70
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

Ranije smo ukazali kako Rimski statut ICC predviđa mogućnost krivične odgovornosti po
osnovu nehata vojnih komandanata ili lica koja stvarno djeluju u tom svojstvu. Ta
mogućnost propisana je u članu 28 stav 1 tačka (a) alineja (i) Statuta i u dijelu koji se
odnosi na nehat glasi:
"Pored drugih osnova krivične odgovornosti prema ovom statutu za krivična djela iz
nadležnosti Suda:
(a) vojni zapovjednik ili lice koje stvarno djeluje kao vojni zapovjednik krivično je odgovorno
za krivična djela iz nadležnosti Suda koje su počinile snage pod njegovom stvarnom
komandom i nadzorom, odnosno stvarnom vlašću i nadzorom zato što nisu propisno
kontrolisali te snage:
(i) ako su taj vojni zapovjednik ili lice... usljed okolnosti u to vrijeme trebalo da znaju da
snage izvršavaju ili će izvršiti ta krivična djela i
(ii) ako taj vojni zapovjednik ili lice nisu preduzeli sve potrebne i razumne mjere u svojoj
moći da spriječe ili suzbiju njihovo izvršenje ili stvar predaju nadležnim organima radi
istrage i gonjenja."
U ovakvim situacijama se od komandanta "traži da sazna i provjeri neophodne informacije
potrebne za praćenje ponašanja potčinjenih. Ako ne postupa po tim standardima
ponašanja, onda je riječ o svjesnom nehatu"[198], koji predstavlja osnov za krivičnu
odgovornost tih lica, mada citirana odredba, kako smo naprijed rekli, pruža osnov za
uspostavljanje njihove krivične odgovornosti i po osnovu nesvjesnog nehata. Naravno, u
takvim situacijama mora se voditi računa ne samo o psihičkom odnosu tih lica prema ovoj
svojoj dužnosti, već i o njihovom odnosu prema krajnjim posljedicama koje su usljed tih
propusta nastupile. Naime, ako dokazi s tim u vezi ukazuju da je ponašanje vojnog
komandanta išlo u pravcu njegovog saglašavanja (pristajanja) sa krajnjim posljedicama
(npr. ubistvima ratnih zarobljenika), onda se ne bi moglo raditi o nehatu već o eventuainom
umišljaju.
8.2. Ostali osnovi isključenja krivične odgovornosti
Prethodno izlaganje pokazalo je kako se kao osnovi isključenja krivične odgovornosti za
medunarodno krivično djelo mogu pojaviti neuračunljivost njegovog učinioca, kao i posebna
situacija vezana za institut actiones liberae in causa. Naime, kod ovog instituta do
isključenja krivične odgovornosti može doći samo u slučaju opijenosti koja nije bila
dobrovoljna i koja je razorila sposobnost takvog lica da procijeni nezakonitost ili prirodu
svog djela ili njegovu sposobnost da upravlja svojim postupcima. No, pored ovih, Rimski
statut ICC propisuje još neke osnove isključenja krivične odgovornosti o kojima govorimo u
nastavku.
8.2.1. Nužna odbrana
Ovaj krivičnopravni institut propisan je u članu 31 stav 1 tačka (c) Rimskog statuta. Iz te
odredbe Statuta proizilazi da nužna odbrana postoji ako lice "postupa razložno da bi
odbranilo sebe ili drugo lice iii, u slučaju ratnih zločina, da bi odbranilo imovinu koja je bitna
za opstanak tog lica ili drugog lica iii imovinu bitnu za ostvarenje vojnog zadatka, od
neposredne i nezakonite upotrebe sile na način srazmjeran stepenu opasnosti koja prijeti
tom ili drugom licu ili zaštićenoj imovini."
Da bi se ovaj institut mogao primijeniti, potrebno je, kako vidimo, da u svakom konkretnom
slučaju bude ispunjeno nekoiiko uslova, pri čemu treba razlikovati slučajeve ratnih zločina
od ostaiih slučajeva. Kao i kod nužne odbrane prema nacionalnom krivičnom
zakonodavstvu, navedeni uslovi mogu se podijeiiti u dvije grupe. Prvu od njih čine uslovi na
strani napadnutog lica (uslovi odbrane), a drugu uslovi koji moraju postojati na strani
napadača (uslovi napada).
Uslovi koji moraju postojati na strani napadača (usiovi napada) su:
(1) Potrebno je, najprije, da postoji napad, pod kojim se može smatrati svaka radnja
upravljena na povredu života ili tijela, a u slučaju ratnih zločina i napad na imovinu koja je
bitna za opstanak napadnutog ili nekog trećeg lica ili na imovinu koja je bitna za ostvarenje
vojnog zadatka. Šta predstavlja imovinu bitnu za opstanak nekog lica, odnosno za

71
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

ostvarenje vojnog zadatka, predstavlja faktičko pitanje na koje se odgovor treba dati u
svakom konkretnom slučaju, zavisno od svih okoinosti tog slučaja.
(2) Napadač može biti samo čovjek, jer se u slučaju ugrožavanja putem prirodne sile ili od
strane životinje, može raditi o opasnosti kao elementu krajnje nužde.
(3) Iako Statut u citiranoj odredbi govori o nezakonitoj upotrebi sile, očito je da se misli na
protivpravnost napada kao elementa nužne odbrane.
(4) Napad mora biti stvaran i neposredan, pri čemu se neposrednim napadom može
smatrati i onaj koji neposredno predstoji, tj. situacija u kojoj napadnuti svakog trenutka
može očekivati da će biti napadnut. U slučaju da napadnuti pogrešno smatra da je
napadnut, odnosno da mu prijeti neposredna opasnost od napada, može da se, kako se
ističe, "poziva na stvamu zabludu u skladu sa odredbom člana 32 Statuta"[199].
Uslovi koji prema citiranoj odredbi Statuta moraju postojati na strani napadnutog (uslovi
odbrane) su:
(1) Odbrana napadnutog mora se sastojati u odbijanju napada od njega ili nekog drugog
lica, odnosno, u slučaju ratnih zločina, u odbijanju napada na imovinu koja je bitna za
opstanak napadnutog lica ili nekog drugog lica ili na imovinu bitnu za ostvarenje vojnog
zadatka. Tom prilikom napadnuti povređuje napadača, ali to čini kako bi odbio njegov
napad.
(2) Odbijanje napada mora biti usmjereno protiv napadača, s tim što će ovaj uslov
postojati ako lice koje se brani tom prilikom napada bilo koje dobro napadača kako bi odbilo
njegov napad.
(3) Neophodno je da postoji istovremenost između napada i odbrane, što će biti kako u
slučaju kada je napad započeo tako i kada on neposredno predstoji. Kada je napad odbijen
ili je usljed drugih razloga prestao, pa napadnuti nakon toga i dalje djeiuje protiv napadača,
takve njegove djelatnosti ne bi se mogle smatrati nužnom odbranom.
(4) Mora postojati srazmjernost između napada i odbrane, pri čemu se postojanje
srazmjere procjenjuje u svakom konkretnom slučaju prema stepenu opasnosti koja je
prijetila napadnutom.
Ukoliko su u konkretnom slučaju ispunjeni navedeni uslovi, lice koje se poziva na ovaj
institut nije krivično odgovomo (član 31 stav 1 Statuta). Međutim, to što je lice učestvovalo
u odbrambenim dejstvima svojih snaga, samo po sebi, ne isključuje njegovu krivičnu
odgovornost. Ova odredba sadržana je u drugoj rečenici tačke (d) člana 31 Statuta, a kao
razlog za nju iznosi se potreba da se ne miješa "nužna odbrana sa kolektivnom odbranom
u defanzivnoj vojnoj operaciji"[200]. Pored ovog razloga, korisno je iznijeti i još jedan na
koji, u vezi sa nužnom odbranom inače, ukazuje Kaseze. U stvari, ovaj autor se poziva na
odluku Pretresnog vijeća ICTY u predmetu Kordić i Čerkez. S tim u vezi, Kaseze, najprije,
ukazuje da se nužna odbrana po međunarodnom krivičnom pravu "ne smije pobrkati sa
samoodbranom po medunarodnom javnom pravu", jer se ova potonja "odnosi na postupke
država i njima sličnih entiteta", dok se nužna odbrana po međunarodnom krivičnom pravu
(koju ovaj autor naziva samoodbranom - SelfDefence) "odnosi na postupke pojedinaca
prema drugim pojedincima". Ukazavši na ovu razliku, Kaseze ističe da se ove dvije
odbrane dosta često brkaju, pa kao primjer iznosi slučaj u pomenutom predmetu u kom je
advokat odbrane "tvrdio da su bosanski Hrvati ušli u oružanu borbu pod vođstvom dva
optužena, postupajući u samoodbrani, reagujući na agresivnu politiku bosanskih
Muslimana. Pretresno veće ICTY je s pravom odbacilo ovu argumentaciju, navodeći da
vojne operacije vođene u samoodbrani nisu po međunarodnom humanitarnom pravu
predviđene kao osnov za isključenje protivpravnosti"[201]. Pored toga što govori o potrebi
razlikovanja nužne odbrane od samoodbrane po medunarodnom javnom pravu, ovaj stav
ICTY na posredan način nam pokazuje kako taj tribunal nužnu odbranu smatra osnovom
za isključenje protivpravnosti, dok je ona prema Rimskom statutu osnov isključenja krivične
odgovornosti.
U vezi sa samoodbranom treba napomenuti i to da se na nju, prema međunarodnom
javnom pravu, ne može pozivati u slučajevima agresije jedne države na drugu. U ovim

72
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

slučajevima pozivanje na samoodbranu nije dozvoljeno kako pojedincima, tako ni


državama koje su agresori[202].
8.2.2. Krajnja nužda i prinuda
Navedeni instituti, kao osnov za oslobađanje od krivične odgovornosti, propisani su u članu
31 stav 1 tačka (d) Rimskog statuta. Prema toj odredbi, učinilac nije krivično odgovoran ako
u vrijeme izvršenja djela "postupak koji, prema navodima, predstavlja krivično djelo iz
nadležnosti Suda, proizilazi iz prinude kao posljedice prijetnje neposredno predstojećom
smrću ili trajnom ili neposrednom ozbiljnom tjelesnom povredom tog ili drugog lica, te lice
postupa na neophodan i razložan način da bi izbjeglo tu prijetnju ukoliko ne namjerava da
uzrokuje veću štetu od one koju želi da izbjegne. Takva prijetnja može poteći:
(i) od drugih lica ili
(ii) od drugih okolnosti van kontrole tog lica."
Kada se pažljivo čita citirana odredba Statuta, ne može se izbjeći utisak da se u njoj
prepliću elementi prinude i krajnje nužde i da je to, kako se ističe, učinjeno na način "da se
te dvije situacije ne mogu jasno razlikovati"[203]. lz ove odredbe se vidi da je pozivanje na
nju u konkretnom slučaju moguće ako je ispunjeno nekoliko uslova koji se mogu svrstati u
dvije grupe.
Prvu grupu čine uslovi koji moraju postojati na strani lica koje se poziva na ovaj institut (lice
kojem se prijeti), dok drugu grupu čine uslovi koji postoje na strani lica ili određenih
okolnosti od kojih potiče ova prijetnja. Prijetnja koja je usmjerena prema određenom licu
mora biti neposredna i takvog kvaliteta da dovodi do smrti, trajne ili neposredne ozbiljne
tjeiesne povrede tog ili drugog lica. Dakle, ova prijetnja može biti usmjerena na život ili tijelo
tog ili drugog lica, a ne i protiv drugog pravnog dobra. Lice koje otklanja ovakvu prijetnju, pri
tome, mora djelovati razumno, njegovo postupanje mora biti na način koji mu je neophodan
da bi otklonio prijetnju, tj. treba da se radi o načinu koji mu je u datoj situaciji bio jedino na
raspolaganju. Najzad, uslov za primjenu ovog instituta je da lice koje otklanja opasnost od
sebe ili drugog lica nema namjeru da nanese veću štetu od one koja je njemu ili drugom
licu prijetila. Ovdje je, kako se s pravom ističe, "presudan subjektivni, a ne objektivni
kriterijum koji je inače uobičajen kod krajnje nužde"[204]. O prinudi bi se radilo ako prijetnja
potiče od nekog lica, dok bi krajnja nužda postojala ako opasnost potiče od okolnosti van
kontrole lica prema kojem je upravljena[205].
U praksi ICTY pitanje mogućnosti primjene ovog instituta postavilo se u slučaju optuženog
Dražena Erdemovića. Žalbeno vijeće ovog tribunala imalo je podijeljene stavove oko toga
da li ovaj institut može biti osnov za potpunu odbranu (u smislu oslobađanja od krivične
odgovornosti) ili se može uzeti kao okoinost prilikom odiučivanja o kazni u slučaju kada je
optuženo iice, koje se poziva na prinudu, radnjom izvršenja lišilo života druga lica. U
nastavku ćemo, najprije, iznijeti neke stavove iz odluke većine članova Žalbenog vijeća o
tome, a zatim i izdvojeno mišljenje čiana tog vijeća, sudije Kasezea. Pri tome, treba imati u
vidu da ovaj tribunal ne primjenjuje Rimski statut, već Statut ICTY.
Prije nego što će iznijeti svoj stav o ovim pitanjima, većina članova Žalbenog vijeća je
izvršila analizu pravnih sistema više zemalja, nakon čega ističe:
"88 Nakon gornjeg pregleda pravnih izvora u različitim pravnim sistemima i istraživanja
raziičitih poiitičkih obzira koja moramo da imamo u vidu, zauzimamo stav da prinuda ne
može, prema međunarodnom pravu, da predstavlja potpunu odbranu za vojnika optuženog
za zločine protiv čovječnosti ili za ratne zločine koji uključuju oduzimanje nevinih života. Mi
to činimo imajući u vidu obavezu koja nam je postavljena Statutom da obezbijedimo da
međunarodno humanitarno pravo, koje se bavi zaštitom čovječanstva, ni na koji način nije
ugroženo"[206].
Suprotno ovom stavu većine članova Žalbenog vijeća, sudija Kaseze, pozivajući se na
praksu nekih sudova od ranije, u svom izdvojenom mišljenju, izmedu ostalog, navodi
sljedeće:

"43 [...] Medutim, tamo gdje se optuženi teretio za učešće u kolektivnom ubijanju, koje bi bilo

73
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

sprovedeno bez obzira na njegovo učešće, odbrana je u načelu dopuštena. U takvim


siučajevima, ako odbrana prinudom ne bi uspjela, to je bilo zato što sudovi nisu bili uvjereni
u to da je optuženi stvamo bio pod prinudom, a ne zato što je u izbjegavanju zla
primijenjeno sredstvo nesrazmjerno izbjegnutom zlu. U pogledu uslova srazmjernosti, u
svim tim slučajevima bi zlo nastalo neizvršavanjem nezakonitog naredenja biio mnogo veće
od zla nastalog njegovim izvršenjem. Takav stav očito je bio u osnovi svih slučajeva
prihvatanja prinude od strane itaiijanskih i njemačkih sudova nakon Drugog svjetskog rata
(vidi paragrafe 35-39, supra). Moglo bi se ustvrditi i da je isto rezonovanje primijenio
predsjedavajući vojni sudija u predmetu Jepsen, kada je u načelu prihvatio da prinuda
može biti odbrana od optužbi za ubistvo zato što, prema tome kako je optuženi izložio
činjenice, on nikako nije mogao da spase živote žrtava, a da je odbio da izvrši naređenje
samo bi postigao da uz njihove živote bude žrtvovan i njegov. Medutim, sud, tj. porota,
očito nije povjerovao Jepsenovoj verziji događaja, te ga je proglasio krivim (vidi paragraf 23
supra).
44 Izgleda, dakle, da sudska praksa čini izuzetak u slučajevima kada je - sudeći po
činjenicama - veoma vjerovatno, ako ne i izvjesno, da bi zločin u svakom slučaju počinili
drugi, čak i da je lice koje je postupalo pod prinudom odbilo da ga počini. ... [...] Ako bi se
povinovao svojoj zakonskoj obavezi da ne ubija ljude, ugrozio bi sopstveni život, a da od
toga niko ne bi imao koristi niti bi to imalo efekta, osim što bi se čovječanstvu pružio
herojski primjer (što od njega zakon ne može tražiti): žrtvovao bi vlastiti život sasvim izlišno.
U ovom slučaju preteže zlo (prijetnja njegovom životu, a zatim i njegova smrt) bilo bi veće
od sredstva da se to zlo izbjegne (njegovo uzdržavanje od počinjavanja zločina, tj. od
učestvovanja u strijeljanju).
Ukratko, običajno pravilo međunarodnog prava koje se tiče prinude, a koje se razvilo na
osnovu sudske prakse i vojnih pravilnika nekih država, ne isključuje primjenljivost prinude
kao odbrane od optužbi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti kada je u njihovoj
osnovi ubistvo ili nezakonito ubijanje. Medutim, pošto je pravo na život najosnovnije ljudsko
pravo, ovo pravilo zahtijeva da se opšti uslovi postojanja prinude posebno strogo
primjenjuju u slučaju ubijanja nevinih lica"[207].
Prema članu 145 stav 2 tačka (a) alineja (i) Pravilnika o postupku i dokazivanju ICC,
prinuda se uzima u obzir kao posebna olakšavajuća okolnost.
8.2.3. Stvarna i pravna zabluda
Odredbe o stvarnoj i pravnoj zabludi sadržane su u članu 32 Rimskog statuta, pod
naslovom "Činjenična greška ili pravna greška" ("Mistake of fact or mistake of law").
Stvarna zabluda je odredena u stavu 1 navedenog člana koji glasi: "Činjenična greška je
osnov za isključenje krivične odgovornosti samo ako poriče duševni element kao uslov
krivičnog djela."
U vezi sa stvarnom zabludom treba podsjetiti da ona predstavlja pogrešnu predstavu
učinioca krivičnog djela o nekoj stvarnoj okolnosti, koja se može odnositi na obilježja iz
zakonskog bića krivičnog djela ili, pak, na stvarnu okolnost koja nije sadržaj tog bića. Ovo
predstavlja osnov za podjelu na dvije vrste stvarne zablude: stvarnu zabludu u užem smislu
i stvarnu zabludu u širem smislu. Stvarna zabluda u užem smislu postoji kada je učinilac
imao pogrešnu predstavu o nekoj stvarnoj okolnosti koja je dio sadržaja zakonskog bića
krivičnog djela koje je učinio, dok stvarna zabluda u širem smislu postoji kada je učinilac bio
svjestan svih obilježja krivičnog djela koje čini, ali je pogrešno držao da postoje neke
stvarne okolnosti izvan tog bića koje bi, da su stvarno postojale, činile dopuštenim to
njegovo djelo. I jedna i druga zabluda isključuju postojanje umišljaja na strani učinioca, ali
ne uvijek i njegovog nehata. S tim u vezi, u oba slučaja je od značaja da li se radilo o
otklonjivoj ili neotklonjivoj stvarnoj zabludi, s obzirom na to da samo neotklonjiva stvama
zabluda (u užem ili širem smislu) predstavlja osnov za oslobađanje od krivične
odgovornosti jer isključuje postojanje kako umišljaja tako i nehata. Ako je učinilac krivičnog
djela bio u otklonjivoj stvarnoj zabludi (u užem ili širem smislu), krivično je odgovoran ako
zakon za to krivično djelo propisuje kažnjavanje za nehat. Kod otklonjive stvarne zablude

74
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

učinilac nije imao pravilnu predstavu o stvarnim okolnostima (onim iz zakonskog bića
krivičnog djela ili onim izvan tog bića), ali se smatra krivično odgovomim zato što je bio
dužan i mogao imati pravilnu predstavu o tim okolnostima.
Imajući u vidu citiranu odredbu Rimskog statuta, te dovodeći je u vezu sa članom 30 stav 1
Statuta prema kojem je lice, u pravilu, krivično odgovomo samo ako su materijalni elementi
krivičnog djela učinjeni sa namjerom i znanjem, jasno je da neotklonjiva stvama zabluda
isključuje krivičnu odgovornost za učinjeno krivično djelo iz nadležnosti ICC. Medutim,
Statut propisuje i mogućnost nehatne krivične odgovornosti (kao u slučaju komandne
odgovornosti po članu 28 stav 1 tačka (a) alineja (i) Statuta) u kom slučaju otklonjiva
stvama zabluda ne bi isključivala odgovornost za nehat pretpostavijenog.
U vezi sa stvamom zabiudom Kittichaisaree iznosi slučaj W.List and Others (the "Hostages"
case) o kojem je odlučivao Vojni sud SAD-a. U tom predmetu okrivljeni je bio optužen za
razaranje gradova, varoši i seia i druga razaranja koji nisu biii opravdani vojnim potrebama
na okupiranim teritorijama prilikom povlačenja njegovih jedinica iz Finske u zapadnu
Norvešku. U vezi s tim, optuženi je pogrešno držao da je ruska armija bila neposredno pred
njim, zbog čega je naredio potpuno razaranje kako iza njegovih snaga ne bi ostalo ništa
ruskoj armiji. U toku postupka na osnovu dokaza je utvrđeno da je optuženi imao pogrešnu
predstavu o tome da je ruska armija biia neposredno pred njegovim snagama, jer je
utvrđeno da se očekivalo da će snage optuženog prilikom povlačenja biti napadnute od te
armije. Zbog toga je sud, nakon razmatranja svih činjenica i okolnosti vezanih za situaciju u
kojoj se nalazio optuženi u vrijeme događaja, stao na stanovište da takvo ponašanje
optuženog nije krivično djelo, bez obzira što je naknadno utvrđeno da je u vrijeme kritičnog
događaja predstava optuženog da je ruska armija neposredno pred njegovim snagama bila
pogrešna .
Odredbe o pravnoj zabludi sadržane su u stavu 2 člana 32 Rimskog statuta. Prema tom
stavu, "pravna greška u odnosu na to da li je određeni tip ponašanja krivično djelo iz
nadležnosti Suda, nije osnov za isključenje krivične odgovornosti. Međutim, pravna greška
može da bude osnov za isključenje krivične odgovornosti ako poriče duševni element kao
uslov za to krivično djelo ili kako je propisano članom 33."
Dakle, pravna zabluda, u pravilu, ne dovodi do iskijučenja krivične odgovornosti, što je i
razumljivo imajući u vidu prirodu i težinu krivičnih djela iz nadležnosti ICC. No, ona izuzetno
može dovesti do isključenja te odgovornosti, i to u dvije situacije.
U prvoj situaciji ona može biti taj osnov ako negira duševni element koji se, kako smo rekli,
u pravilu sastoji od namjere i znanja o materijalnim elementima iz bića krivičnih djela
propisanih Statutom. Odgovor na ova pitanja je veoma složen i može se davati samo u
konkretnom slučaju, zavisno od svih okolnosti tog siučaja.
U vezi sa drugom situacijom Statut upućuje na svoj član 33 u kom su sadržane odredbe o
mogućnosti osiobađanja od krivične odgovornosti ako je djelo učinjeno po naredbi vlade ili
pretpostavljenog. U tom slučaju, podredeni ne odgovara za učinjeno djelo ako su
kumulativno ispunjeni sljedeći uslovi: da je bio pravno obavezan da posluša naređenje; ako
podređeni nije znao da je naredenje nezakonito, te ako naređenje nije bilo očigledno
nezakonito. Međutim, prema Statutu je neoboriva pretpostavka da su naređenja za
izvršenje genocida ili zločina protiv čovječnosti očigledno nezakonita.
8.2.4. Naređenje pretpostavljenog
Članom 33 Rimskog statuta propisano je da:
"1. Cinjenica da je krivično djelo iz nadležnosti Suda učinilo lice na osnovu naređenja viade
ili pretpostavljenog, bilo vojnog bilo civilnog, ne oslobađa to lice krivične odgovornosti osim:
(a) ako je to lice bilo pravno obavezno da posluša naredenje vlade ili datog
pretpostavljenog;
(b) ako lice nije znalo da je naredenje nezakonito i
(c) ako naredenje nije bilo očigledno nezakonito.
2. Za svrhu ovog člana, naređenja da se izvrši genocid ili zločini protiv čovječnosti su
očigledno nezakonita."

75
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

Dakle, naredenje pretpostavljenog, u pravilu, ne oslobađa učinioca medunarodnog


krivičnog djela od krivične odgovomosti. Do toga, kako smo već istakli, može doći ako su u
vrijeme izvršenja krivičnog djela kumulativno ispunjena sva tri uslova propisana u tačkama
(a), (b) i (c) navedenog člana. Međutim, neoboriva je pretpostavka da su naredenja na
izvršenje genocida i zločina protiv čovječnosti očigledno nezakonita, pa se u slučaju ovih
krivičnih djela učinilac ne može pozivati na naređenje pretpostavljenog. To znači da je
primjena ovog instituta ograničena na krivično djelo ratnih zločina, ali i u tom slučaju pod,
kako se ističe, dosta restriktivnim uslovima[208].
I KZBiH predviđa naređenje vlade ili pretpostavljenog kao institut na koji se može pozivati
optuženi (član 180 stav 3). Radi se o mogućnosti koja je ograničena na određena krivična
djela (genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ratni zločin
protiv ranjenika i bolesnika, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, protivpravno ubijanje i
ranjavanje neprijatelja, protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu,
povrede zakona ili običaja rata). Prema toj odredbi zakona, pozivanje na naređenje vlade ili
pretpostavljenog, ne oslobađa učinioca od krivične odgovornosti, ali može uticati na
ubiažavanje kazne ako sud smatra da to interesi pravičnosti zahtijevaju.
8.2.5. Ostale situacije u kojima se postavlja pitanje postojanja krivične odgovornosti
Članom 31 stav 3 Rimskog statuta propisano je da tokom glavnog pretresa 1CC može da
razmotri osnov za isključenje krivične odgovornosti koji nije naveden u stavu 1
(neuračunljivost, actiones liberae in causa, nužna odbrana, krajnja nužda i prinuda), onda
kada taj osnov proizilazi iz primjenjivog prava predvidenog članom 21 Statuta. U sudskoj
praksi se pojavilo nekoliko situacija na koje ukazuje Kittichaisaree. Riječ je o pozivanju
optuženih na načelo zakonitosti, na pravilo tu quoque i pravilo o samoodbrani prema članu
51 Povelje Ujedinjenih nacija i diskriminatornoj pravdi . S obzirom na to da se radilo o
situacijama u kojima su se postavljala pitanja osnovanosti pozivanja optuženih na
navedene razloge, da ta pozivanja, kako ćemo vidjeti, nisu bila uvijek uvažavana,[209]
odlučili smo se da ovom dijelu rada damo navedeni naslov. U nastavku ćemo u najkraćem
reći nešto o svakoj od navedenih situacija.

Pozivanje na načelo zakonitosti. Kada se pogleda praksa međunarodnih ad hoc krivičnih


tribunala, može se zapaziti kako su ti tribunali ovo načelo striktno tumačili[210] što je, u
bitnom, za posljedicu imalo odbijanje ovog prigovora odbrane. Radi ilustracije ovoga,
uzećemo jedan primjer iz prakse ICTY koji iznosi Kittichaisaree.
U predmetu Furundžija postavilo se pitanje da li okrivljeni, koji je žrtvu prinudio na oraini
seks, može biti optužen za silovanje. Pretresno vijeće II zauzeio je stav da nije protivno
opštem načelu nullum crimen sine lege da okrivljeni u takvom slučaju bude optužen za
silovanje, iako prema nacionalnom krivičnom zakonodavstvu na prostoru sa kojeg potiče
optuženi u ovom slučaju ne bi mogao biti optužen za krivično djelo silovanja. Kao razloge
za taj stav vijeće je, između ostaiog, reklo sljedeće:
"184 Štaviše, Pretresno vijeće je mišljenja da nije u suprotnosti sa opštim pravnim principom
nullum crimen sine lege da se optuženi za prisilni oralni seks tereti kao za silovanje ako bi
ga se u nekim nacionalnim jurisdikcijama, uključujući i njegovu, za ista djela moglo teretiti
samo kao za seksualni nasrtaj. Ne radi se o tome da se kriminaliziraju radnje koje nisu bile
kriminalne kad ih je optuženi počinio, budući da je prisilni oralni seks u svakom siučaju
zločin, i to veoma težak zločin. Štaviše, zbog prirode stvame nadležnosti Međunarodnog
suda, u krivičnim postupcima pred Međunarodnim sudom prisilni oralni seks je uvijek
kvalifikovani seksuaini nasrtaj, budući da je počinjen u doba oružanog sukoba nad
bespomoćnim civilima; stoga nije riječ o običnom seksuainom nasrtaju nego o seksuainom
nasrtaju kao ratnom zločinu ili zločinu protiv čovječnosti. Stoga, dok je god optuženi, kojeg
se za djeia prisiine oralne penetracije tereti za silovanje, osuđen na činjeničnom osnovu
prisiinog orainog seksa - i to osuđen u skiadu sa praksom odmjeravanja kazne za takve
ziočine u bivšoj Jugoslaviji, na osnovu člana 24 Statuta i pravila 101 Pravilnika - optuženi
nije oštećen time što je prisiini oralni seks okvalifikovan kao silovanje a ne seksualni

76
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

nasrtaj. Jedino na šta se optuženi može žaliti jeste to da je veća sramota biti osuđen kao
siiovateij nego kao počinilac seksualnog nasrtaja[...]"[211].
U ovom predmetu problem se pojavio zbog toga što je u slučaju člana 5 Statuta ICTY, kojim
je propisano krivično djelo zločina protiv čovječnosti, kao jedna od radnji njegovog izvršenja
određeno silovanje, ali, pri tome, nije definisano šta ta radnja podrazumijeva. Zbog toga je
Kaseze u pravu kada ukazuje na nedostatak medunarodnog krivičnog prava, koji se ogleda
u tome što "ne postoji centralni krivični sud koji bi bio ovlašćen da za cijelu međunarodnu
zajednicu autoritativno razjasni maglovita iii nejasna krivična praviia. Drukčije rečeno:
doprinos sudova postepenom specifikovanju i preciziranju pravnih pravila...pati od velikog
nedostatka - a to je činjenica da je pravno pročišćavanje decentralizovano' i fragmentarno',
usljed čega se često javlja mogućnost "kakofonije" kontradiktomih tumačenja ili primjene
medunarodnih krivičnih pravila"[212].
Tu quoque. Ovo pravilo, u suštini, označava situaciju u kojoj optuženo iice svoje radnje
izvršenja opravdava prethodnim istim takvim radnjama lica koje je oštećeno njegovim
krivičnim djelom. Ovdje se, jednostavno kazano, okrivljeni poziva na pravilo "ti takođe" (you
aiso), tj. na to da je i oštećeni prethodno takođe učinio ono za šta je okrivljeni optužen, pa
se postavlja pitanje da li optuženi zbog toga može krivično odgovarati. Ovaj institut može
se podvesti pod represalije koje "u međunarodnom pravu predstavljaju mjere kojima se
odgovara na protivpravne akte jedne zemije takode kršenjem pravila međunarodnog
prava"[213]. U vezi sa represalijama u teoriji se ističe da "razvoj međunarodnog prava ide u
pravcu sužavanja dozvoljenih represalija", ali da "one mogu pod određenim uslovima
predstavljati i osnov koji isključuje protivpravnost medunarodnih krivičnih dela"[214]. One
nisu dozvoljene kod genocida i zločina protiv čovječnosti, niti protiv civilnog stanovništva,
te, kako navodi Stojanović, "mogu doći u obzir samo kod ratnih zločina" pod sljedećim
uslovima:
" - da su srazmjerne;
- da predstavljaju krajnje sredstvo (ultima ratio), tj. mogle bi se preduzeti samo posiije
neuspjeha svih drugih sredstava da se spriječi da druga strana vrši međunarodna krivična
djela i
- da su naređene od strane najvišeg državnog i vojnog vodstva"[215].
S obzirom na to da, kako smo vidjeli, ove mjere nisu dozvoljene ni protiv civilnog
stanovništva, u nastavku ćemo iznijeti slučaj iz prakse ICTY u predmetu Kupreškić i drugi,
na koji u vezi sa institutom tu quoque ukazuje Kittichaisaree[216]. U tom predmetu
pretresno vijeće je u jDresudi istaklo sljedeće:
"12 [...]činjenica da protivnik postupa protivpravno i progoni i ubija civile, ne može biti
opravdanje za slično i recipročno ponašanje. Budući da se ovaj sudski postupak bavi
Hrvatima koji su optuženi za učestvovanje u toj politici, pitanje razmjera u kojima su
Muslimani takođe progonili Hrvate nije bitno.
511 ...Pretresno vijeće želi da naglasi irelevantnost reciprociteta, naročito u vezi s
obavezama sadržanim u međunarodnom humanitarnom pravu, a koje imaju apsolutan
karakter i ne može ih se derogirati. Iz toga slijedi da odbrani tu quoque nema mjesta u
savremenom međunarodnom humanitamom pravu. Umjesto toga, definirajuća
karakteristika modernog humanitarnog prava jeste zapravo obaveza da se poštuju giavne
postavke ove
grupe pravnih normi, bez obzira na ponašanje boraca neprijateljske strane___
765 ... u međunarodnom pravu ne postoji opravdanje za napade na civile koji su izvedeni ili
po principu tu quoque (tj. argument po kojem činjenica da neprijatelj vrši slične zločine
predstavlja validnu odbranu za zločine koje vrši zaraćena strana) ili po principu odmazde.
Stoga se optuženi ne mogu pozivati na činjenicu da su navodno i Muslimani činili zvjerstva
nad hrvatskim civilima"26.
Samoodbranaprema članu 51 Povelje UN-a. Tim članom je propisano: "Ništa u ovoj povelji
ne umanjuje urođeno pravo na individualnu ili kolektivnu samoodbranu u slučaju oružanog
napada protiv člana Ujedinjenih nacija, dok Savjet bezbjednosti ne preduzme mjere

77
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

potrebne za očuvanje međunarodnog mira i bezbjednosti. O


mjerama koje preduzmu članovi pri vršenju ovog prava na samoodbranu, biće odmah
obaviješten Savjet bezbjednosti i one neće ni na koji način da dovedu u pitanje ovlašćenja i
odgovornost Savjeta bezbjednosti da po ovoj povelji preduzme u svako doba takvu akciju
ako je smatra nužnom radi odilanja iii uspostavljanja medunarodnog mira i
bezbjednosti"[217].
Prema ovom članu Povelje, dakle, prirodno je pravo države i njenih državljana da se brane
u slučaju oružanog napada. Obmuto, u takvoj situaciji, kako se ističe, države agresori i
pojedinci kao pripadnici agresorskih snaga nemaju pravo da se pozivaju na samoodbranu,
dok država koja nije agresor u takvoj situaciji ima pravo na samoodbranu. S tim u vezi, u
teoriji se navodi da država koja se brani nije odgovoma za to, a "kako je državna
odgovornost za agresiju sine qua non individualne krivične odgovornosti, to nedostatak
državne odgovomosti osiobada od odgovornosti njene pojedince koji su uključeni u takvu
upotrebu sile"[218].
Diskriminatorna pravda. Ovdje se, jednostavno kazano, radi o situaciji u kojoj se optuženi
poziva na to da su se ranije zbila ili se zbivaju krivična djela poput onog za koje je on
optužen, a u tim ranijim slučajevima druga lica nisu bila krivično gonjena niti osuđena.
Uprošćeno bi se moglo reći da je to situacija u kojoj optuženi kaže: "Zašto mene
optužujete, kada ranije za ovako nešto niste goniii druga iica". Kittichaisaree, s tim u vezi,
iznosi slučaj iz predmeta Joseph Kanyabashi pred ICTR. U tom predmetu branilac je
iznosio ranije slučajeve konflikata i incidenata, poput onih u Kongu, Liberiji i Somaliji, u
kojima Savjet bezbijednosti nije preduzimao akcije radi osnivanja tribunala koji bi sudio
učiniocima krivičnih djela u tamošnjim sukobima. Zbog toga, prema stavu odbrane, to ne bi
trebaio činiti ni u slučaju Ruande. Ovaj prigovor je odbijen posebnom odlukom (Decision on
the Defence Motion on Jurisdiction-pai&graph 36[219]) od strane Pretresnog vijeća II ICTR,
sa obrazloženjem da je on neprihvatljiv argument protiv uvođenja mjera za kažnjavanje
ozbiljnih kršenja međunarodnog humanitamog prava kada one (te mjere) postanu
mogućnost prema međunarodnom pravu[220].
IX - KOMANDNA ODGOVORNOST
U teoriji se o ovom pitanju vrlo često navodi kako se komandna odgovornost prvi put javlja
u slučaju japanskog generala Jamašite[221], nakon završetka Drugog svjetskog rata[222].
Međutim, prema nekim izvorima i prije toga je zabilježen slučaj komandne
odgovornosti[223]. Tako se iznosi da je prvi slučaj u kom je primijenjen termin "komandna
odgovornost" zabilježen u predmetu u kom je njemački kapetan Emil Miiller po završetku
Prvog svjetskog rata bio optužen i osuden na procesu u Lajpcigu, vodenom pred Vrhovnim
sudom Njemačke 1920. godine[224]. Ovaj njemački oficir bio je upravnik logora za ratne
zarobljenike (logor Flavy de Martel) u kom je bilo držano oko hiljadu zarobljenika. Na teret
mu je stavljen propust da održava odgovarajuće uslove u pomenutom logoru, što je dovelo
do smrti mnogih zarobljenika usljed dizenterije. Takođe je bio optužen zbog propusta da
spriječi izvršenje krivičnih djela učinjenih prema zarobljenicima u logoru i da kazni njihove
učinioce[225]. Ukazuje se i na to kako je još Sun Cu u svom djelu "Umijeće ratovanja" (oko
500. godine prije nove ere) zagovarao obavezu komandanata da obezbijede da se njihovi
potčinjeni u toku oružanog sukoba ponašaju na civilizovan način[226].
U predmetu Jamašita (Tomoyuki Yamashita case) radilo se o generalu japanske vojske
(Tomojuki Jamašita) koji je od viasti SAD uhapšen 2. septembra 1945. godine, te je bio
optužen pred Vojnom komisijom SAD-a273. Optužen je za kršenja zakona ratovanja, a na
teret mu je stavljeno kršenje dužnosti da, kao vojni komandant koji je komandovao
japanskom vojskom na Filipinima, kontroliše svoje snage i da im je omogućio da vrše
zločine[227]. Vojna komisija[228] je u svojoj odluci istakia da kada osvetničke akcije
predstavljaju raširene zločine i kada nema efektivnog pokušaja komandanta da otkrije i
kontroliše te kriminalne akte, takav komandant se može smatrati i krivično
odgovornim[229]. General Jamašita bio je osuđen na smrtnu kaznu.[230] Nakon toga ovaj
slučaj je dospio i pred Vrhovni sud SAD jer mu se obratio general Jamašita[231]. No, taj

78
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

sud je odbio da mu prizna habeas corpus. Većina sudija tog suda, kako ističe Kaseze,
"smatrala je da je dužnost komandanata da preduzimaju potrebne mjere radi sprečavanja
kršenja pravila ratovanja"[232], pri čemu su taj stav "zasnivali na nekoliko odredaba tog
prava: čl. 1 i 43 Pravilnika uz Četvrtu hašku konvenciju od 1907. godine (po članu 1, da bi
borci bili priznati kao legitimni, mora im "komandovati lice koje je odgovomo za svoje
potčinjene"...[233]), kao i na članu 19 Desete haške konvencije od 1907 i članu 26
Ženevske konvencije o ranjenicima i bolesnicima od 1929. godine o kojima Kaseze takođe
govori s tim u vezi. Međutim, dvojica sudija tog suda bili su protiv stava većine ostalih
sudija, zbog čega su svoje stavove u ovom predmetu izložili u izdvojenim mišljenjima[234].
Na kraju je smrtna kazna nad generalom Jamašitom bila izvršena njegovim vješanjem 23.
februara 1946. godine. Ovaj slučaj postaće kasnije predmetom neslaganja u stručnoj
javnosti oko odgovornosti generala Jamašite[235] jer je, kako se ističe, bio "proglašen
odgovomim iako nije imao efektivnu kontrolu nad trupama kojima je

bio pretpostavljeni (tome je u velikoj mjeri doprinijela i neprijateijska strana u sukobu), zbog
čega nije ni mogao da spriječi krivična djeia koja su pojedini pripadnici tih grupa vršili"283.
Slično kao u ovom slučaju, Vojni sud SAD-a na sudenju u Nimbergu, u predmetu United
States v. Karl Brandt and others (Medical Casej, u svojoj odluci je, izmedu ostalog, istakao
da zakoni ratovanja nameću vojnim oficirima koji su na položajima komandanata pozitivnu
dužnost preduzimanja takvih koraka koji su u okviru njihovih ovlašćenja i koji odgovaraju
okolnostima slučaja da kontrolišu iica pod svojom komandom radi sprečavanja
akata kojima se krše zakoni ratovanja[236].
Nakon ovih slučajeva na komandnu odgovornost nailazimo u Dopunskom protokolu
I uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba iz 1977.
godine[237].
Dvije odredbe ovog protokola imaju značaj za pitanje komandne odgovornosti. Jedna od
njih
sadržana je u članu 86 stav 2, a druga u članu 87 stav 3 tog protokola. U članu 86 stav 2
stoji:
"Činjenica da je povredu Konvencija ili ovog protokola izvršio neki potčinjeni, ne oslobađa
njegove starješine krivične ili disciplinske odgovornosti, već prema slučaju, ukoliko su oni
znali ili imali informacije koje su im omogućile da zaključe pod okolnostima koje su vladale
u to vrijeme, da je on izvršio ili da će izvršiti i takvu povredu i ako nisu preduzeii sve
moguće
mjere u granicama svoje moći da spriječe ili suzbiju povredu".
Ako pogledamo element saznanja u članu 86 stav 2, vidjećemo da nadređeni snose
odgovornost ako su znali, dakle u pitanju je aktivno saznanje ili ako su na osnovu okolnosti
u
datom trenutku imaii informaciju na osnovu koje je trebalo da dođu do zaključka da neko
vrši
ili se sprema da izvrši zločin. Dakle, aktivno saznanje se može izvesti iz posrednih dokaza,
aii
samo ukoliko su nadređeni znali za izvršenje zločina. Drugi dio ove odredbe uspostavlja
odgovomost nadređenih ukoliko su "imali informacije koje su im omogućile da zaključe pod
okolnostima koje su vladale u to vrijeme".
Komandanti su odgovomi za nepreduzimanje mjera (nečinjenje) u pogledu
sprečavanja ili kažnjavanja. Ovaj princip je postavijen altemativno, a ne kumulativno. Član
87 stav 1 Dopunskog protokola I opisuje odnos između komandanata i njegovih
podređenih.
Ovo se odnosi na pripadnike oružanih snaga i drugih lica pod njihovom kontroiom. Ovo nas
neizbježno upućuje na dvije različite vrste subordinacuje. Prva vrsta subordinacije je ona
koja se nalazi u obliku komande koja bi se mogla opisati kao de iure, dakie subordinacija
uredena zakonom. Ovakva vrsta subordinacuje je ona koja se u najvećem broju slučajeva

79
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

može naći u zvaničnoj hijerarhiji svake vojske[238]. Ovo je značenje termina "vojne snage
pod
njihovom komandom", ali može uključiti i određene uslove komande koja je ad hoc prirode,
aii primenjivane u toku određenog perioda i po potrebi. Princip kontrole, koji je takođe
predviđen odredbama člana 87 Dopunskog protokola 1, širi je od principa komande. Princip
komande se odnosi na de iure komandu i uspostavljen je u skladu sa hijererhijskom
strukturom svake vojske ili političkog vođstva. Koncept kontrole je širi od ovoga; on se
odnosi na de facto kontrolu koja, iako se ne nalazi u okviru zakona, jeste bazirana na
mogućnosti nekih lica da vrše vlast i nametnu svoju volju drugima[239].
Prema članu 87 stav 3 Dopunskog protokola I, "visoke strane ugovomice i strane u sukobu
treba da nalože svakom komandantu kome je poznato da će njegovi potčinjeni ili druga lica
pod njegovom kontrolom izvršiti povredu Konvencija 111 ovog protokola da preduzme mjere
koje su potrebne da se spriječi takva povreda, a ako je povreda Konvencija 111 ovog
protokola izvršena, da pokrenu disciplinski ili krivični postupak protiv izvršilaca."
Clanovi 86 i 87 Dopunskog protokola 1 odnose se na mentalni element. Odredbe ovih
članova uspostavljaju princip subordinacije i razmatraju koje mjere nadređeni moraju
preduzeti. Dakle, nadređeni moraju spriječiti činjenje zločina od strane svojih podređenih
ukoliko znaju da će se oni dogoditi 111 su u toku, a takode moraju da preduzmu i kaznene
mjere u cilju kažnjavanja počinilaca zločina, ukoliko znaju ili bi trebalo da znaju da su se
dogodili. Kako nadređeni to da učini? Nekada je zaista teško sprovesti kažnjavanje na
frontu,
posebno dok je oružani sukob u toku. Ponekad, jednostavno, ništa ne može da se učini.
Nekada je jedina moguća mjera pritvaranje optuženog i njegovo razoružavanje ili nešto
slično. Ali, bilo šta da se čini, mora se svesti na disciplinske i/ili kaznene mjere koje su
dovoljne da u datom trenutku prekinu dalje incidente i/ili posluže kao disciplinski primjer
ostalim vojnicima. "Doktrina komandne odgovornosti zahtijeva od komandanta da
preduzme
sve moguće mjere u datim okolnostima, a ne sve moguće zakonom predvidene mjere. Ovo
obavezno uključuje subjektivi pristup, zasnovan na analizi svih okolnosti u datom trenutku i,
takode, ličnih osobina komandanta" .
U članu 7 stav 1 Statuta 1CTY odredena je krivična odgovornost lica koje je
planiralo, iniciralo, naredilo, izvršilo ili na drugi način pomoglo ili učestvovalo u planiranju,
pripremi ili izvršenju zločina, i to teške povrede Ženevskih konvencije iz 1949. godine i
kršenje zakona i običaja ratovanja, zločina i genocida i zločina protiv čovječnosti. Ovdje je
kao oblik vinosti predviden umišljaj i tu nema ničeg spomog. U članu 7 stav 3 ovog statuta
odredena je komandna odgovornost koja je definisana tako da ako su navedeni zločini bili
učinjeni od strane potčinjenog, neće osloboditi njegovog pretpostavljenog krivične
odgovornosti, ako je znao (eventualni umišljaj) ili je mogao da zna da je taj potčinjeni imao
veze sa izvršenjem takve radnje ili ju je izvršio, a pretpostavljeni je propustio neophodne i
razumne mjere da spriječi izvršenje takve radnje ili ga zbog njih kazni. Prema tome, po
članu
7 stav 3 Statuta ICTY krivična odgovornost po osnovu komandne odgovorno^ii postoji kada
je pretpostavljeni: (a) znao da potčinjeni ima veze sa izvršenjem navedenih zločine, (b)
kada
je mogao da zna da potčinjeni ima veze sa tim zločinima, a pretpostavljeni je i u jednom i u
drugom slučaju propustio da preduzme neophodne razumne mjere da spriječi izvršenje
takvih
radnji i (c) propustio da zbog tih radnji kazni njihove izvršioce. Prema tome, mogući oblici
vinosti po osnovu člana 7 stav 3 su umišljaj - nehat, što, drugim riječima, znači da tzv.
komandna odgovomost počiva na principima krivične odgovornosti po osnovu subjektivne
odgovornosti, i to po osnovu umišljaja i nehata289.
Značaj citiranih odredbi je u tome što će one, u bitnom, biti osnova za odgovarajuće
odredbe koje su o ovom institutu sadržane u Rimskom statutu ICC. U prvom dijelu,

80
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

govoreći o razvoju međunarodnog materijalnog krivičnog prava, već smo imali izlaganje o
odredbama
288 Sjjjj88* D<*t"na komandne odgovomosti, op. cit., str. 27
za teškT "Ca ** » " »alazUa -
položaj.ma komandanata
org.yu/html_ lat/ propisi_ konvendje htot" P (Komandna odgovomost, http://www.
tuzilastvorz.

statuta tribunala u Hagu i Aruši vezanim za komandnu odgovornost, zbog čega ćemo na
ovom mjestu govoriti samo o odredbama koje su o tome sadržane u Rimskom statutu. Pri
tome, nećemo davati svoje vrijednosne sudove o pojedinim iješenjima, naročito onim
vezanim za mogućnost nehatne krivične odgovornosti pretpostavljenih. Umjesto toga
upućujemo na mišljenje prof. Stojanovića u kojem je iznio argumentovane kritike vezane
uopšte za institut komandne odgovornosti[240].
Takode, prije nego što pređemo na iziaganje o odredbama Rimskog statuta vezanim za
komandnu odgovornost, smatramo potrebnim ukazati kako se one ne odnose na one
situacije u kojima je pretpostavljeni svojim potčinjenim naredio izvršenje krivičnih djela, jer
je u toj situaciji jasno da se pretpostavljeni smatra izvršiocem takvih krivičnih djela. Dakle,
pretpostavljeni tada odgovara kao izvršilac, jer je članom 25 stav 3 tačka (b) Rimskog
statuta propisano daje lice krivično odgovorno i podiiježe kazni za krivično djelo iz
nadležnosti ICC ako naredi izvršenje krivičnog djela koje se dogodi ili pokuša[241].
Prema članu 28 stav 1 tačka (a) Statuta, "pored drugih osnova krivične odgovornosti prema
ovom statutu za krivična djela iz nadležnosti Suda: (a) vojni zapovjednik ili lice koje stvamo
djeluje kao vojni zapovjednik, krivično je odgovomo za krivična djela iz nadležnosti Suda
koje su počinile snage pod njegovom stvarnom komandom i nadzorom, odnosno stvarnom
vlašću zato što nisu propisno kontrolisali te snage".
Ovakvom odredbom Statuta stvoren je prostor za krivično gonjenje i oglašavanje krivim ne
samo onih lica koja u vojnoj strukturi formalno imaju status vojnih zapovjednika, već i
svakog lica koje formalno-pravno nema takav status ako je ono, u konkretnom slučaju,
stvamo komandovalo snagama čiji pripadnici su učinili neki od zločina iz nadležnosti ICC.
Odgovomost ovih lica, kako vidimo, postoji zbog propuštanja propisnog kontrolisanja svojih
snaga, što znači da je neophodno prethodno postojanje određene pravne dužnosti činjenja
sadržane u odgovarajućim blanketnim propisima[242]. Ova odgovornost će postojati:
— ako su vojni zapovjednik ili iice koje stvamo djeluje u tom svojstvu znali ili su, usijed
okolnosti u to vrijeme, trebali da znaju da njihove snage izvršavaju ili će izvršiti krivična
djela. Ovakvom formulacijom data je mogućnost da se ova lica oglase krivim za neko od
navedenih krivičnih djela i ako su postupala nehatnim oblikom vinosti, s obzirom na onaj
dio formulacije u kojem se kaže da su "trebali znati da njihove snage izvršavaju ili će izvršiti
krivična djela". No, u vezi sa ovom mogućnošću sasvim opravdano se ukazuje i na problem
koji može nastati u onim nacionalnim krivičnim zakonodavstvima koja ne propisuju
mogućnost krivične odgovornosti po osnovu nehata za ratne i druge zločine. Naime, u vezi
sa članom 28 stav 1 Rimskog statuta ukazuje se kako "...ostaje činjenica da je na planu
krivnje došlo do raskoraka između međunarodnog i nacionalnih krivičnih prava...", te da to
"može stvoriti teškoće u primjeni načela komplementarnosti, jer je moguće da nacionalni
sudovi

oslobode optužbe zapovjednike, a da Sud ocijeni da kod te države postoji nedostatak volje
za krivično gonjenje"[243], što u krajnjem za posljedicu može imati to da ICC preuzme
takav siučaj;
- ako vojni zapovjednik ili lice koje stvamo djeluje u tom svojstvu nisu preduzeii sve
potrebne i razumne mjere[244] u svojoj moći da spriječe ili suzbiju izvršenje nekog od
navedenih krivičnih djela ili da predmetni slučaj, kada se već dogodio, predaju nadležnim
organima radi istrage i gonjenja.

81
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

Za razliku od ove odgovornosti, kod koje je primat, kako smo ukazali, dat na propuštanje
komandanata da kontrolišu svoje snage, Statut u tački (b) člana 28 propisuje krivičnu
odgovornost civilnih zapovjednika za krivična djela iz nadležnosti ICC koja su izvršili
njimapodređena lica, ako nisu propisno nadzirali ta njima podređena iica. Dakle, kao i u
prethodnom siučaju, Statut stvara pravni osnov za krivičnu odgovornost pretpostavljenih (u
koju kategoriju u ovom slučaju, kako se navodi, "...ulaze čeinici političkih stranaka, državni
službenici i poslovni ijudi..."[245]) po osnovu nečinjenja kao oblika izvršenja krivičnog djela,
s tom razlikom što se ovdje ta odgovornost uspostavija ne zbog nepreduzimanja dužnog
nadzora nad snagama, već zbog nepreduzimanja nadzora nad pojedincima pod svojom
stvamom vlašću i nadzorom. Kod ovog oblika odgovornosti potrebno je naglasiti da civilni
zapovjednik, osim po osnovu umišljaja, može odgovarati još samo za svjesni nehat, dok je
za odgovornost vojnih komandanata dovoljan i nesvjesni nehat[246]. Zbog toga se ističe da
"dok je krivnja vojnih zapovjednika koncipirana šire pa ju je onda i lakše dokazati, krivnja
civilnih zapovjednika je sužena i teže ju je dokazati", pri čemu se ukazuje i na razliku koja
se ogleda u tome da "civilni zapovjednik odgovara samo za radnje koje njegovi podređeni
poduzmu u vezi s njihovom djelatnošću, za raziiku od vojnih zapovjednika koji odgovaraju
za sva djela svih lica nad kojima imaju faktičnu vlast"[247]. U ovom slučaju za odgovomost
je takode neophodno postojanje odredene pravne dužnosti činjenja, što proiziiazi iz
obaveze ovih lica izražene riječima "zato što nisu propisno nadzirali podredene". Do ove
odgovornosti prema Statutu može doći:
- ako je nadredeno lice znaio ili svjesno prenebreglo obavještenja koja su jasno ukazivala
da podređeni izvršavaju ili će izvršiti neko od krivičnih djela iz nadležnosti ICC;
- ako se ta krivična djela tiču radnji koje spadaju u djeiokrug stvame odgovomosti i
nadzora nadređenog. Ovo je osnov kojeg, kako vidimo, nema kada je riječ o krivičnoj
odgovornosti komandanata u slučaju njihovog propuštanja vršenja kontrole nad snagama
pod svojom komandom;
- ako nadređeno lice nije preduzelo sve potrebne i razumne mjere u svojoj moći da spriječi
ili suzbije izvršenje tih djela ili da, kad su djela već uČinjena, stvar preda nadležnim
organima radi istrage i gonjenja.
Institut komandne odgovornosti propisan je i u KZBiH, u članu 180 stav 2. Prema toj
odredbi, "činjenica da je neko od krivičnih djela iz čl. 171-175 i čl. 177-179 ovog zakona
učinjeno od strane podređenog, ne oslobađa njemu nadređeno lice krivične odgovomosti
ukoliko je to nadređeno lice znalo ili je moglo znati (naš kurziv) da se njegov podređeni
sprema učiniti takvo djelo ili da je već učinio takvo djelo, a nadređeno lice je propustilo da
preduzme nužne i razumne mjere da spriječi izvršenje krivičnog djela, odnosno da učinilac
tog djela bude kažnjen." Iz citirane odredbe se jasno vidi da se ovaj institut krivične
odgovornosti može primijeniti samo u slučaju tačno odredenih krivičnih djela, a to su ista
ona krivična djela kod kojih se njihov učinilac prema ovom zakonu može pozivati da ih je
učinio po naredbi vlade ili pretpostavljenog (vidi naše izlaganje pod 8.2.4.)[248].
X - KRIVIČNE SANKCIJE
Na osnovu komparativnog pregleda statuta međunarodnih ad hoc krivičnih tribunala, kao i
Rimskog statuta ICC, može se zaključiti da je kazna jedina krivična sankcija koju je do sada
poznavalo medunarodno materijalno krivično pravo[249].
U slučaju tribunala u Nimbergu i Tokiju to su bile smrtna kazna i kazna zatvora (ova druga
je mogla biti doživotna i vremenski ograničena), pri čemu je i za jednu i za drugu vrstu
kazni važilo pravilo da ih tribunali izriču kada nadu da je to pravedno (član 28 Statuta
Nirnberškog tribunala, odnosno član 16 Tribunala u Tokiju). Prema članu 28 Statuta
Nimberškog tribunala, taj tribunal je imao pravo da optuženom licu izrekne i sporednu
kaznu, koja se sastojaia u oduzimanju svake ukradene stvari, u kom slučaju se tako
oduzeta imovina predavala Kontrolnom savjetu za Njemačku. Ovaj savjet je, prema članu
29 Statuta Nimberškog tribunala, izdavao naredbu za izvršenje izrečene kazne, te je,
prema istoj odredbi, imao pravo da u pogledu izrečene kazne tu kaznu smanji ili je na drugi
način izmijeni, ali ne i da je poveća. U slučaju Tribunala u Tokiju isto pravo je, prema članu

82
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

17 Statuta tog tribunala, imao vrhovni komandant savezničkih snaga.


Prema članu 24 Statuta ICTY:
"1. Kazna koju izrekne pretresno vijeće ograničava se na kaznu zatvora. Prilikom
odmjeravanja kazne pretresno vijeće imaće u vidu opštu praksu izricanja zatvorskih kazni
na sudovima bivše Jugoslavije.
2. Prilikom izricanja kazni, pretresna vijeća uzimaju u obzir faktore poput težine krivičnog
djela i ličnih prilika osuđenog lica.
3. Uz kaznu zatvora pretresna vijeća mogu narediti vraćanje pravnim vlasnicima imovine i
imovinske koristi pribavljene krivičnim postupanjem, uključujući i kada je do toga došlo
sredstvima prinude."
Iz ove odredbe Statuta se vidi da ICTY može izricati kazne zatvora, kao i vraćanje
imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Istina, Statut samo uopšteno propisuje da
ICTY može izricati kaznu zatvora, ali ne odreduje njen opšti minimum, odnosno maksimum,
niti to čini kod pojedinih krivičnih djela iz nadležnosti ICTY. U vezi s tim pitanjem, od
važnosti je Pravilo 101 Pravilnika o postupku i dokazima ICTY. Prema toj odredbi, "(A) Lice
oglašeno krivim može biti osuđeno na kaznu zatvora, uključujući i doživotnu kaznu
zatvora." Dakle, ovim pravilnikom data je mogućnost ICTY da izriče i kaznu doživotnog
zatvora, pri čemu ni tim propisom nisu određeni opšti minimum i maksimum kazne zatvora.
Član 101 pomenutog pravilnika od važnosti je i zbog toga što u svom drugom dijelu sadrži
odredbe o odmjeravanju kazne licu koje je oglašeno krivim, kao i o uračunavanju pritvora u
izrečenu kaznu. Te odredbe sadržane su u stavovima (B) i (C), koji glase:
"(B) Prilikom odmjeravanja kazne pretresno vijeće uzima u obzir faktore spomenute u članu
24 (2) Statuta, kao i faktore kao što su:
(i) sve otežavajuće okolnosti;
(ii) sve olakšavajuće okolnosti, uključujući i značajnu saradnju osuđenog s tužiocem prije
ili poslije izricanja presude;
(iii) opšta praksa izricanja zatvorskih kazni na sudovima bivše Jugoslavije;
(iv) koliko je osuđeni izdržao od bilo koje kazne koju je sud bilo koje države izrekao za isto
djelo, kao što je spomenuto u članu 10 (3) Statuta[250];
(C) Osuđenom će se uračunati eventualno vrijeme koje je proveo u pritvoru čekajući na
predaju Međunarodnom sudu ili čekajući na suđenje ili žalbeni postupak".
Uporedivanjem ovog člana Pravilnika sa članom 24 stav 1 Statuta proizilazi da ICTY, i
prema jednom i prema drugom propisu, pri izricanju kazni uzima u obzir opštu praksu
izricanja zatvorskih kazni od strane sudova sa teritorije bivše Jugoslavije. U narednim
redovima iznijećemo dva primjera iz prakse ICTY koji govore o tome kako su njegova
vijeća protumačila pomenute odredbe. U predmetu Mucić i ostali Žalbeno vijeće je u odluci
od 20. februara 2001. godine reklo da pomenuta praksa "...ne obavezuje Pretresno vijeće
da postupa prema toj praksi; to Pretresno vijeće obavezuje samo na to da tu praksu uzima
u obzir"[251].
U predmetu Jelisić žalbeno vijeće je u odluci od 5. jula 2001. godine u bitnom ponovilo
navedeni stav rekavši:
"Opšta praksa pruža opšte upute i ne obavezuje Pretresno vijeće da postupa tačno onako
kako bi postupio neki sud u bivšoj Jugoslaviji. Na primjer, čak i da opšta praksa jeste
drukčija, to ne bi onemogućilo izricanje kazne doživotnog zatvora; a fortiori, ona ne bi
predstavljala prepreku izricanju kazne od 40 godina zatvora".[252]
Kada je riječ o Statutu ICTR, može se reći da i on (u članu 23) sadrži identične odredbe
kao što su one propisane u članu 24 Statuta ICTR. Razlika je samo u tome što je u stavu 1
(druga rečenica) člana 23 tog statuta propisano da pretresna vijeća prilikom odmjeravanja
kazne vode računa o opštoj praksi u pogledu zatvorskih kazni u sudovima Ruande.

Odredbe o krivičnim sankcijama koje može izreći ICC propisane su u članu 77 Rimskog
statuta. Prema tom članu, ICC može izreći kaznu zatvora u određenom trajanju koje ne
može biti duže od 30 godina. Pored ove, ICC može izreći i kaznu doživotnog zatvora u

83
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

slučajevima u kojima njeno izricanje opravdavaju izuzetna težina krivičnog djela i lične
okolnosti optuženog lica. Statut, dakle, ne propisuje opšti minimum kazne zatvora, ali se u
teoriji ističe da "...iz pravila da se ona izriče na pune godine, proiziazi da ona ne može biti
kraća od jedne godine"[253].
Pored zatvorske kazne, ICC može naložiti novčanu kaznu, kao i trajno oduzimanje prihoda,
imovine i dobara koji su neposredno ili posredno pribavljeni izvršenjem krivičnog djela.
Kada ICC izrekne mjeru oduzimanja imovinske koristi, time se ne dira u prava iica koja su u
pogledu te imovine postupala u dobroj vjeri (bona fide). Novčanu kaznu ICC može izreći
kao giavnu kaznu ili kao sporednu kaznu uz kaznu zatvora. Da li će je izreći kao sporednu
kaznu, zavisi od procjene ICC da li je zatvorska kazna u konkretnom slučaju dovoljna. Ovo
proizilazi iz člana 146 stav 1 Pravilnika o postupku i dokazivanju ICC. Prema tom članu
Pravilnika, prilikom odlučivanja o izricanju ove kazne ICC uzima u obzir da li je i u kojoj
mjeri lična imovinska korist bila pobuda za krivično djelo, a kod odlučivanja o njenoj visini
(stav 2 istog člana) uzimaju se u obzir prouzrokovana šteta i povrede, kao i srazmjerna
korist koju je učinilac stekao izvršenjem krivičnog djela. Pravilnik ne precizira maksimalni
iznos novčane kazne, već umjesto toga sadrži odredbu prema kojoj ukupan iznos novčane
kazne "ne može da premaši 75 odsto vrijednosti utvrdivih dobara, likvidnih ili ostvarivih, te
imovine osudenog lica poslije odbitka odgovarajućeg iznosa koji bi pokrio finansijske
potrebe osudenog lica i lica koje on izdržava".
U članu 78 stav 1 Statuta propisana su pravila o odmjeravanju zatvorske kazne. Ovim
stavom je samo propisano da prilikom odmjeravanja ove kazne sud uzima u obzir težinu
krivičnog djela i lične okolnosti optuženog. Dakle, ova odredba Statuta je dosta štura, ali su,
za razliku od nje, članom 145 Pravilnika o postupku i dokazivanju 1CC ova pitanja detaljnije
uredena. Tim članom Pravilnika (stav 1) ICC je obavezan da prilikom odlučivanja o kazni
uzme u obzir sljedeće: (1) da kazna odražava stepen krivice osuđenog lica; (2) sve
otežavajuće i olakšavajuće okolnosti koje su vezane za učinioca i krivično djelo; (3)
razmjere uzrokovane štete, posebno one nanijete žrtvama i njihovim porodicama; (4)
prirodu nezakonitog ponašanja i sredstva korišćena za izvršenje krivičnog djela; (5) stepen
učešća osuđenog lica, stepen njegove namjere, njegov uzrast, obrazovanje, socijalne i
materijalne uslove i (6) okolnosti načina, vremena i mjesta izvršenja krivičnog djela.
Vidimo da ICC, izmedu ostalog, treba uzeti u obzir i olakšavajuće i otežavajuće okolnosti
koje se mogu označiti kao redovne olakšavajuće, odnosno redovne otežavajuće okolnosti.
Međutim, za razliku od njih, stavom 2 istog člana Pravilnika ICC je obavezan da uzme u
obzir i posebne olakšavajuće, odnosno posebne otežavajuće okolnosti. Posebne
olakšavajuće okolnosti su: bitno smanjena uračunljivost, prinuda i ponašanje osuđenog lica
poslije djela, uključujući napore tog lica da nadoknadi štetu žrtvama i njegova saradnja sa
ICC. Posebne otežavajuće okolnosti su: ranija osuđivanost optuženog za krivična djela iz
nadležnosti ICC ili za djela slične prirode, zloupotreba vlasti ili službenog položaja,
izvršenje krivičnog djela kada je žrtva bila posebno nezaštićena, posebno svirepo izvršenje
krivičnog djela ili postojanje većeg broja žrtava i izvršenje krivičnog djela iz ma koje pobude
diskriminacijske prirode.
Član 78 stav 3 Rimskog statuta predviđa apsorpciju i kumulaciju kao načine na koje se
učiniocu može izreći kazna za krivična djela u sticaju. Takav zaključak proizilazi iz činjenice
da je ovom odredbom Statuta propisano da ICC u takvom slučaju najprije izriče kaznu za
svako krivično djelo, a onda ukupnu kaznu. Pri tome, ukupna kazna ne smije biti manja od
najveće pojedinačne izrečene kazne niti duža od 30 godina zatvora. Naravno, ona,
objektivno, ne može biti duža ni od doživotne zatvorske kazne. Vrijeme koje je po nalogu
ICC provedeno u pritvoru se, prema stavu 2 istog člana Statuta, uračunava u izrečenu
zatvorsku kaznu.
Clan 110 Statuta daje pravo ICC da nakon izricanja zatvorske kazne preispita mogućnost
njenog smanjenja. To ICC može učiniti kada je osuđeno lice izdržalo dvije trećine kazne,
odnosno 25 godina u slučaju kada mu je izrečena kazna doživotnog zatvora. Pri
odlučivanju o ovom pitanju, ICC može smanjiti kaznu ako nade da u konkretnom slučaju

84
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

postoji neki od sljedećih razloga:


- rana i stalna spremnost osuđenog da sarađuje sa ICC u istragama i krivičnom gonjenju;
- dobrovoljna pomoć osuđenog u izvršenju presuda i naloga Suda u drugim predmetima,
a naročito njegova pomoć u pronalaženju dobara koja podliježu nalozima o novčanoj kazni,
trajnom oduzimanju ili reparacijama koji mogu poslužiti u korist žrtvama krivičnog djela;
- druge činjenice kojima se utvrđuje jasna i značajna promjena okolnosti dovoljna da
opravda smanjenje kazne osuđenom.
XI - NEZ ASTARIVOST MEĐUNARODNIH KRIVIČNIH DJELA
Probiem zastare medunarodnih zločina pojavio se u areni pravnih pitanja s međunarodnim
impiikacijama zapravo u toku 1964. godine, a povodom najprije izražene namjere, a kasnije
i formalne odluke vlade SR Njemačke da ne preduzme nikakve inicijative u pravcu da se
zakonskim putem spriječi nastupanje zastare gonjenja za nacističke ratne zločine[254].
Imajući u vidu prirodu i opasnost krivičnih djela iz nadležnosti ICC, razumijivo je što je
članom 29 Rimskog statuta propisano da zločini iz nadležnosti tog suda ne
zastarijevaju[255]. To je u skladu i sa Konvencijom o nezastarivosti ratnih ziočina i zločina
protiv čovječnosti iz 1968. godine[256]. Navedena odredba Statuta treba se tumačiti tako
da znači kako nezastarivost krivičnog gonjenja, tako i nezastarivost izvršenja kazni
izrečenih za navedena krivična djela. No, kako smo rekli i u prvom dijelu rada, ovu odredbu
treba dovoditi u vezu sa članom 11 Statuta, prema kojoj se nezastarivost krivičnog gonjenja
odnosi samo na navedene zločine učinjene nakon što je Statut stupio na snagu. Vrijeme
stupanja na snagu Statuta u odnosu na državu koja mu je pristupila nakon 1. jula 2002.
godine, računa se od trenutka kada je Statut stupio na snagu u odnosu na tu državu.
KZBiH u članu 19 propisuje nezastarivost krivičnog gonjenja i izvršenja kazni izrečenih za
krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Pored toga, istom
odredbom je propisano da nezastarivost ne nastupa ni za druga krivična djela za koja po
međunarodnom pravu nezastarivost ne može nastupiti.
T r e ć i đ i o MEĐUNARODNA KRIVIČNA DJELA
Međunarodna krivična djela su postupci ili propusti koji se univerzalno prihvataju kao
krivični, a izazivaju toliko ozbiljnu medunarodnu zabrinutost da ne mogu ostati unutar
izričite nadležnosti države u kojoj je učinjeno krivično djelo307. U uvodnom dijelu ovog rada
već smo rekli da se međunarodna krivična djela mogu podijeliti na ona u užem i širem
smislu (vidi naše izlaganje o pojmu međunarodnog materijalnog krivičnog prava - in fine). U
teoriji se u medunarodna krivična djela u užem smislu ubrajaju genocid, zločini protiv
čovječnosti, ratni zločini, te zločini protiv mira (agresija), dok drugu grupu čine brojna druga
krivična djela[257]. U ovom dijeiu rada govorićemo o međunarodnim krivičnim djelima u
užem smisiu, i to tako što će naše izlaganje o genocidu, zločinima protiv čovječnosti i
ratnim zločinima biti vezano za odgovarajuće odredbe iz Rimskog statuta ICC, dok ćemo u
vezi sa agresijom, s obzirom na to da njena obilježja pomenutim statutom još nisu
određena, govoriti samo o odgovarajućim iješenjima koja su o tome sadržana u Statutu
tribunala u Nimbergu i Tokiju, te u Rezoluciji Generalne skupštine Ujedinjenih nacija broj
3314-XXIX od 14. decembra 1974. godine.
Krivična djela genocida i zločina protiv čovječnosti u bitnom su na isti način odredena i u
KZBiH, zbog čega o njima u ovom dijelu nećemo posebno govoriti. U vezi sa krivičnim
djelom zločina protiv čovječnosti treba reći da ono predstavlja novinu u krivičnom
zakonodavstvu BiH koje se kao takvo mora propisati, s obzirom na činjenicu da je BiH
ratifikovala Rimski statut ICC, čime je preuzela obavezu propisivanja ovog krivičnog djela.
Za razliku od ovih krivičnih djela, radnje izvršenja krivičnog djela ratnih zločina u KZBiH
nisu propisane u jednom članu, kao u slučaju Rimskog statuta, već u nekoliko članova
zakona, tako da u domaćem zakonodavstvu postoji više ovih krivičnih djela.[258] To je
raziog zbog kojeg ćemo na odgovarajućem mjestu u vezi sa tim zločinima najprije iznijeti
rješenja sadržana u Rimskom statutu, a zatim i u domaćem krivičnom zakonodavstvu.
I- GENOCID
Genocid se, s obzirom na njegov sadržaj, svojstvo pasivnog subjekta i prije svega

85
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

subjektivnu komponentu - genocidnu (uništavačku) namjeru kod učinioca, često označava


kao "zločin nad zločinima" ili najteži, tzv. "kapitalni ziočin"[259]. Medunarodnopravni osnov
postojanja ovog krivičnog djela nalazi se u Konvenciji Ujedinjenih nacija o sprečavanju i
kažnjavanju zločina genocida, koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija
Rezolucijom broj 260 A (III) od 9. decembra 1948. godine. No, sam termin genocid nastao
je nešto ranije, kada je poljski teoretičar Rafael Lemkin (Raphael Lemkin), pod utiskom
zločina nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu, skovao ovaj termin. Učinio je to tako
što je grčku riječ genos (rod, pleme) i latinsku riječ occidere (ubiti) spojio u jednu te je tako
napravio do tada novi termin, termin genocida[260].
Članom II Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju ziočina genocida ovaj pojam odreden je
na sljedeći način:
"U ovoj konvenciji genocid znači bilo koje od sljedećih djela učinjenih s namjerom da se
potpuno ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa:
(a) ubistvo članova grupe;
(b) nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede članovima grupe;
(c) namjerno podvrgavanje grupe takvim uslovima života smišljenim da dovedu do njenog
potpunog ili djelimičnog uništenja;
(d) nametanje takvih mjera kojima se želi spriječiti radanje u okviru grupe;
(e) prisilno premještanje djece iz jedne grupe u drugu."
Citiranom odredbom Konvencije pružena je međunarodnopravna zaštita određenim
ljudskim kolektivitetima a to su, kako vidimo, nacionalna, etnička, rasna i vjerska grupa.
Dakle, Konvencijom nisu obuhvaćene druge Ijudske grupe, poput političkih ili kultumih. U
vezi sa značenjem pojmova nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa Kittichaisaree se
poziva na odiuku ICTR u predmetu Akayesu u kojoj su ti pojmovi protumačeni na sljedeći
način.
Nacionalna grupa je skup pojedinaca koji imaju istu pravnu vezu zasnovanu na
zajedničkom državljanstvu.
Etnička grupa je ona grupa čiji članovi dijeie isti jezik i kulturu, pri čemu grupa na taj način
može biti identifikovana kako od njenih članova tako i od drugih lica koji joj ne pripadaju,
uključujući i lice koje je izvršilo genocid.
Rasna grupa se, prema ovom shvatanju, razlikuje od drugih takvih grupa po nasljednim
fizičkim crtama koje se često identifikuju geografskim područjem, nezavisno od jezičkih,
kuiturnih, nacionalnih ili religijskih činiiaca.
Najzad, vjerska grupa je grupa pojedinaca koji dijele istu vjeru, ispovijedanje vjere,
odnosno obavljanja molitve, kao i zajednička reiigijska vjerovanja[261].
Prema čianu III Konvencije, kažnjivim se smatraju ne samo radnje izvršenja genocida,
određene na navedeni način, nego i zavjera da se izvrši genocid, neposredno i javno
podstrekavanje na izvršenje genocida, pokušaj njegovog izvršenja, kao i saučesništvo u
genocidu. Bilo koja od ovih radnji može biti učinjena kako u ratu tako i za vrijeme mira, što
jasno proizilazi iz člana I Konvencije.
Konvencija u članu IV određuje kažnjivost svih lica koja učine genocid ili preduzmu neku od
radnji određenih u njenom članu III, bez obzira na to što se u konkretnom slučaju može
raditi o državnim fimkcionerima ili običnim pojedincima. Genocid i druga djela određena u
članu III Konvencije nisu prepreka za ekstradiciju njihovih učinilaca, jer se ne smatraju
političkim krivičnim djelima. S tim u vezi, zanimljivo je ukazati na činjenicu da ovom
konvencijom nije predviđena nezastarivost krivičnog gonjenja učinilaca genocida. No,
nezastarivost ovog krivičnog djela (krivičnog gonjenja i izvršenja kazne) predviđena je u
Konvenciji o nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti iz 1968. godine. U
članu 1 te konvencije odredeno je da se, pored ratnih zločina, nezastarivost ne primjenjuje i
na "zločine protiv čovječnosti počinjene u ratu ili miru, kako su ti zločini definisani u Statutu
Međunarodnog vojnog tribunala u Nirnbergu od 8. avgusta 1945 i potvrđeni u Rezoluciji
Generalne skupštine Ujedinjenih nacija broj 3 (I) od 13. februara 1946, te u Rezoluciji broj
95 (I) od 11. decembra 1946. godine, protjerivanje oružanim napadom ili okupacijom,

86
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

radnje koje proizilaze iz poiitike aparthejda[262], kao i zločin genocida defmisan u


Konvenciji iz 1948. o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, čak i kada takvi akti ne
predstavljaju kršenje zakona zemlje u kojoj su počinjeni"[263].
Najzad, treba istaći da je članom VIII Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina
genocida odredeno da svaka država njena članica može zahtijevati od nadležnih organa
Ujedinjenih nacija da preduzmu, u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija, mjere koje
smatraju prikladnim za sprečavanje i kažnjavanje djela genocida ili djela određenih članom
III Konvencije[264].
Bitan elemenat u pojmu genocida prema navedenoj konvenciji je i namjera učinioca ovog
djela. Ona je u vezi sa njegovim radnjama izvršenja tog djela, koje učinilac preduzima radi
toga da u potpunosti ili djelimično uništi neku od zaštićenih grupa. No, s obzirom da je ovaj
subjektivni elemenat na strani učinioca bitan elemenat i u pojmu krivičnog djela genocida
propisanog u Rimskom statutu ICC, to ćemo o njemu nešto više reći nakon što izložimo
način na koji je to djelo određeno u ovom statutu.
Prema članu 6 Statuta, "za svrhu ovog statuta pod genocidom se podrazumijeva svako od
navedenih djela učinjenih u namjeri potpunog ili djelimičnog uništenja jedne nacionalne,
etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve[265]:
(a) ubistvo članova grupe;
(b) teška povreda tjelesne ili duševne cjelovitosti pripadnika grupe;
(c) namjerno podvrgavanje grupe životnim uslovima smišljenim da dovedu do njenog
potpunog ili djelimičnog uništenja;
(d) mjere uperene na sprečavanje rađanja unutar grupe;
(e) prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu."
U Obilježjima krivičnih djela koja su uz Rimski statut predstavljaju izvor prava koji se odnosi
na djelovanje ICC, daju se određena dodatna obilježja predvidenih radnji i ponašanja u
samom Rimskom statutu u odnosu na obiike izvršenja genocida.
Prema Obilježjima krivičnih djela (uz tačku b)), nanošenje teških tjelesnih povreda ili
prouzrokovanje teških duševnih patnji, postoji kada su kumuiativno ispunjeni sljedeći uslovi:
(1) učinilac je u odnosu na jedno ili više lica prouzrokovao tešku tjelesnu povredu ili tešku
duševnu bol; (2) to lice ili ta lica su pripadnici određene nacionaine, etničke, rasne ili
vjerske grupe; (3) učinilac je imao namjeru da tu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu
kao takvu uništi, u potpunosti iii djelimično; (4) ponašanje učinioca se dogodilo u kontekstu
jasnog (očiglednog) obrasca sličnog ponašanja (sličnih radnji) usmjerenog protiv te grupe ili
se radilo o ponašanju koje je samo po sebi moglo prouzrokovati uništenje grupe.
Prema Obilježjima krivičnih djela (uz tačku c)), da bi se radilo o namjernom podvrgavanju
grupe takvim životnim uslovima koji će sračunato dovesti do njenog potpunog ili djelimičnog
uništenja, potrebno je kumulativno ispunjenje sljedećih uslova: (1) učiniiac je jedno ili više
lica podvrgao određenim životnim uslovima; (2) to lice ili ta lica su pripadnici odredene
nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe; (3) učiniiac je imao namjeru da u potpunosti ili
djelimično tu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu kao takvu uništi; (4) životni uslovi
su bili sračunato tako projektovani da prouzrokuju potpuno ili djelimično fizičko. uništenje te
grupe; (5) ponašanje učinioca se dogodilo u kontekstu jasnog (očiglednog) obrasca sličnog
ponašanja upravljenog protiv te grupe ili je bilo u pitanju ponašanje koje je samo po sebi
moglo prouzrokovati takva uništenja. Da ii se radi o takvim životnim uslovima koji će
sračunato dovesti do potpunog ili djelimičnog uništenja određene grupe, faktičko je pitanje.
To može da bude nepreduzimanje mjera zaštite u vrijeme haranja neke teške epidemije,
namjerno izgladnjavanje pripadnika grupe, primoravanje da žive u krajnje nezdravim
uslovima i sl[266].
Na osnovu Obilježja krivičnih djela (uz tačku d)), preduzimanje mjera usmjerenih na
sprečavanje rađanja djece unutar grupe, postoji ukoliko su kumulativno ispunjeni sljedeći
uslovi: (1) učinilac je jednom ili više lica nametnuo određene mjere, odnosno prema njima
ih primijenio; (2) to lice ili ta lica pripadaju odredenoj nacionainoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj
grupi; (3) učinilac je imao namjeru da tu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu u cjelini

87
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

ili djeiimično uništi kao takvu; (4) cilj nametnutih mjera je bio da se spriječi rađanje u okviru
te grupe; (5) ponašanje učinoca se dogodilo u kontekstu jasnog (očiglednog) obrasca
sličnog ponašanja usmjerenog protiv te grupe ili se radilo o ponašanju koje samo po sebi
moglo prouzrokovati takvo uništenje.
Prema Obilježjima krivičnih djela (uz tačku e)), prinudno premještanje djece postoji ako su
ispunjeni sljedeći kumulativni uslovi: (1) učiniiac je prisilno premještao jedno ili više lica; (2)
to lice ili ta lica pripadaju određenoj nacionalnoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj grupi; (3)
učinilac je imao namjeru da tu nacionainu, etničku, rasnu ili vjersku grupu kao takvu uništi u
potpunosti ili djeiimično; (4) došlo je do prebacivanja (transfer) iz jedne grupe u drugu; (5)
lice ili lica koja su prebacivana nisu imala navršenih 15 godina; (6) učinilac je znao ili je
morao znati da je to lice ili da su ta lica, osobe mlađe od 18 godina; (7) ponašanje se
dogodilo u kontekstu jasnog (očiglednog) obrasca sličnog ponašanja usmjerenog protiv te
grupe ili je to bilo ponašanje koje je samo po sebi bilo pogodno da prouzrokuje takvo
uništenje.
U samim Obilježjima krivičnih djela dato je i posebno objašnjenje u odnosu na posljednje
obilježje uz svaku genocidnu radnju, koje se rutinski u neizmijenjenom obliku ponavlja i, u
stvari, predstavlja posljednji kumulativno formulisan uslov za postojanje određene
genocidne aktivnosti, ukoiiko su prethodno ispunjeni svi ostali traženi uslovi[267].
Statut, dakle, ovo krivično djelo određuje na način na koji je to učinjeno i u Konvenciji o
sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. I ovdje je, kako smo rekli, namjera učinioca
bitan elemenat bića krivičnog djela genocida. Radi se o elementu koji je svojstven samo
ovom krivičnom djelu, po čemu se ono razlikuje od ostalih krivičnih djela iz nadležnosti ICC.
Imajući u vidu taj eiemenat, izvršilac ovog krivičnog djela može biti kako iice koje je
neposredno preduzeio neku od alternativno propisanih radnji izvršenja, tako i lice
(pretpostavljeni) koje je izdalo naredbu za izvršenje ovog djela. I u jednom i u drugom
slučaju bitna je namjera izvršioca, bez koje nema ovog krivičnog djela.
S obzirom na to da se radi o tzv. namjemom krivičnom djelu, za krivičnu odgovornost
njegovog učinioca neophodno je utvrditi postojanje direktnog umišljaja. To se može učiniti
ne samo na osnovu toga što je učinilac prije preduzimanja neke od radnji izvršenja
verbalno izražavao svoju namjeru da potpuno ili djelimično uništi neku od zaštićenih grupa,
već i na osnovu samih njegovih radnji i posljedica koje su usljed njih nastupiie. Kada je riječ
o namjeri kao subjektivnom elementu ovog krivičnog djela, u teoriji se, u vezi sa onim
oblikom komandne odgovornosti koji se u osnovi svodi na propuštanje pretpostavljenog,
ukazuje da je proširivanje te odgovornosti i na genocid neprihvatljivo "...zbog prirode ovog
krivičnog djela kod kojeg je subjektivni elemenat posebno izražen. Obavezno postojanje
genocidne namjere kod učinioca ovog krivičnog djela nespojivo je sa mogućnošću da
pretpostavljeni kod komandne odgovornosti odgovara i za nesvjesni nehat."[268] Na slična
razmišljanja nailazimo i kod Kasezea koji u vezi sa ovim pitanjem kaže:
"Najzad, valja spomenuti i jedan stav o mens rea kao eiementu genocida. Prema jednom
njegovom zastupniku, Statut ICC "izgleda da dozvoljava da se 'genocid može izvršiti i sa
manjim nivoom mens rea od vrlo visokog zahtjeva za postojanje umišljaja o kome je bilo
riječi, i to zbog toga što "predviđa (u članu 28, o komandnoj odgovornosti) odgovornost
vojnih zapovednika za genocid njihovih potčinjenih čak i onda ako nisu imali realna
saznanja o tome da se vrši. Tome se može prigovoriti zato što bi to mogio biti ispravno
samo ako je pretpostavljeni znao da se sprema vršenje genocida ili da je on već u toku, ali
namjerno (naš kurziv) ne preduzima ništa da bi ga predupredio ili zaustavio. Štaviše,
pretpostavljeni bi se u tom siučaju mogao smatrati za saizvršioca ili bar za podstrekača ili
pomagača...Pretpostavljeni se ne bi mogao okriviti za genocid (kao saizvršilac ili
saučesnik) ako ne kazni podređene koji su vršili genocid, niti ako - iako je imao
obavještenja koja bi mu omogućila da zaključi da se vrše pripreme za genocid ili da je
možda već izvršen - kršeći svoju odgovornost pretpostavljenog, ne preduzme potrebne
mjere...U takvim slučajevima pretpostavljeni bi mogao biti kriv za neko drugo djelo:
namjemo zapostavljanje dužnosti ili nehat. Iz toga slijedi da u takvim slučajevima ne bi bilo

88
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

ispravno tvrditi da je odgovoran za genocid - mada uz niži subjektivni element nego što je
poseban umišljaj "32°
Ovo krivično djelo se, imajući u vidu moguće radnje njegovog izvršenja, u pravilu vrši
preduzimanjem više radnji izvršenja. Međutim, ono se može učiniti i preduzimanjem jedne
radnje i u odnosu na jedno lice, pod uslovom da je to učinjeno u namjeri koju Statut traži za
postojanje ovog krivičnog djela. Genocid se smatra dovršenim preduzimanjem neke od
radnji izvršenja, pri čemu nije bitno što učinilac nije ostvario svoju namjeru.
Pasivni subjekat ovog krivičnog djela nije pojedinac pripadnik grupe, nego zaštićena grupa.
U vezi s tim značajno je pitanje kako u konkretnom siučaju tumačiti onaj dio citirane
odredbe koji glasi "...u namjeri potpunog ili djelimičnog uništenja..." zaštićene grupe. U
teoriji se, s tim u vezi, ukazuje da ove riječi imaju značenje uništenja značajnog dijela grupe
posmatrano iz kvantitativnog ili kvalitativnog aspekta. Naime, učinilac mora imati namjeru
da uništi značajan dio populacije zaštićene grupe (dakle, u kvantitativnom pogledu) ili, pak,
da uništi određene dijelove te grupe kao što su njene političke vođe, vjerske vode ili
intelektualci (u ovom slučaju bi bio značajan kvalitativni aspekt). Stoga se ukazuje da ova
namjera učinioca može imati dva oblika: jedan od njih se izražava u želji učinioca da uništi
veiiki broj pripadnika zaštićene grupe, dok se drugi izražava u njegovoj želji da uništi
ograničeni broj članova te grupe koje bira zbog mogućeg uticaja njihovog uništenja na
opstanak zaštićene grupe kao takve.
Biće ovog krivičnog djela u bitnom je na isti način određeno i u KZBiH (član 171). Jedina
razlika je u tome što je u biću krivičnog djela određenom u ovom zakonu kao radnja
izvršenja izričito propisano i naredenje za izvršenje neke od radnji ovog krivičnog djela.
n - ZLOČINIPROTIV ČOVJEČNOSTI
Zločini protiv čovječnosti, kao posebna kategorija u međunarodnom krivičnom pravu, prvi
put se pominju u Statutu Međunarodnog vojnog suda za suđenje najtežih ratnih zločinaca
koji je bio dodat Londonskom sporazumu iz avgusta 1945. godine[269]. U njegovom članu
6 određene su vrste zločina zbog kojih će najtežim ratnim zločincima biti suđeno. To su
"zločini protiv mira", "ratni zločini" i "zločini protiv čovječnosti". U stavu 3 istog člana data je
prva definicija zločina protiv čovječnosti koja je kasnije, sa nekim izmjenama preuzeta u
Statutu Tribunala u Tokiju i u Zakonu broj 10 savezničkog Kontrolnog savjeta za Njemačku
iz 1945. godine[270].
"Zločinima protiv čovječnosti se napadaju neka od vrijednosti koje su karakteristične za
čovječanstvo kao cjelinu, odnosno one koje se moraju smatrati opštehumanim
vrijednostima[271]. Na razvoj koncepcije o zločinu protiv čovječnosti su presudno uticale
ideje o osnovnim ljudskim pravima, pri čemu je tradicionalno međunarodno pravo razvijalo
različite doktrine i institucije dizajnirane da štite specifične grupe ljudi: robove, manjine,
određene prirodne populacije, strance, žrtve masovnog nasilja, učesnike u ratu itd., dok je
za modemo humanitamo pravo karakteristično da polazi od postavke da kako države, tako i
medunarodna zajednica, imaju dužnost da zaštite ljudska prava."[272]

Sama pojava pojma zločina protiv čovječnosti se vezuje za 1915. godinu i slučaj masovnog
ubijana Jermena u Otomanskom carstvu. Nakon tog dogadaja, vlade Francuske, Britanije i
Rusije su, 28. maja 1915. godine, kao reakciju na ovaj zločin, objavile deklaraciju u kojoj su
Visokoj porti objavili da će "za zločine Turske protiv čovječanstva i civilizacije" smatrati
odgovomim članove Otomanske vlade i njihove agente koji su učestvovali u masakru
Jermena[273].
Posiije Prvog svjetskog rata, Specijaina komisija predložila je u svom izvještaju mirovnoj
konferenciji u Versaju da se ustanovi međunarodni krivični tribunal čija bi se nadležnost
proširila i na "kršenja prava čovječnosti". Ovaj prijedlog, međutim, nije naišao na dobar
prijem predstavnika SAD-a, jer "ne postoje utvrđeni i univerzalni standardi čovječnosti".
Ovaj stav predstavnika SAD-a će ubrzo biti promijenjen već tokom i nakon Drugog
svjetskog rata kada se došlo do zaključka da mnogi zločini koje su Nijemci i njihovi
saveznici učiniii tokom rata nisu, do tada, bili zabranjeni pozitivnim međunarodnim pravom.

89
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

Upravo zbog tih razloga, Londonskim sporazumom je formiran Nimberški tribunal[274]. U


Statutu ovog tribunala utvrdeno je da tribunal treba da sudi i licima koja su kriva za zločine
protiv čovječnosti[275]. Tom priiikom ziočini protiv čovječnosti su definisani kao: "ubistvo,
istrebljenje, porobijavanje, deportacija i ostaia nečovječna djela izvršena protiv bilo kog
civilnog stanovništva, prije ili za vrijeme trajanja rata ili proganjanje na političkoj, rasnoj ili
vjerskoj osnovi, koji su učinjeni ili su u vezi s izvršenjem bilo kojeg zločina koji spada u
nadležnost Tribunala (zločin protiv mira ili ratni zločin) bez obzira da li se time vrše ili ne
vrše povrede zakona zemlje gde su zločini izvršeni." U praksi se ovakav pristup pokazao
lošim, jer se kao neophodan element za uspostavljanje nadležnosti Nirnberškog tribunala
zahtijevalo da je zločin protiv čovječnosti učinjen u izvršenju ili u vezi sa izvršenjem zločina
protiv mira ili ratnih ziočina, što je dalje dovelo do toga da se izvršioci zločina protiv
čovječnosti mogli goniti i kažnjavati samo ukoliko je to krivično djelo vršeno u vezi sa ratom
ili nezakonitom agresijom. Krajnja posljedica ovakvog određivanja pojma zločina protiv
čovječnosti pred Nimberškim tribunalom je utvrđivanje odgovornosti za 14 lica, za ratne
zločine i zločin protiv čovječnosti, dok je samo u dva slučaja Tribunal ustanovio
odgovornost lica samo za zločin protiv čovječnosti, mada je i u ta dva slučaja došlo do
različitog tumačenja u engleskom i francuskom tekstu presude[276].
Zbog ovakvih iskustava iz prakse Nirnberškog tribunala, došio je do promjena u
medunarodnom pravu, pa je tako Generalna skupština Ujedinjenih nacija, 13. februara
1946. godine, usvojila Rezoluciju broj 3 kojom je preporučeno izručenje i kažnjavanje lica
koja su optužena za zločine predviđene u Statutu Nimberškog tribunala, odnosno i lica
optužena za zločin protiv čovječnosti. Nakon ove Rezolucije, Generalna skupština UN-a je,
11. decembra 1946. godine, usvojila Rezoluciju kojom su potvrdena načela Statuta
Nirnberškog tribunala i presude tribunala. Pojam zločina protiv čovječnosti, kao
samostalnog delikta, potvrđen je u međunarodnom pravu i kasnijim međunarodnim
ugovorima, kao što su: Konvencija o genocidu iz 1948, Konvencija o nezastarijevanju ratnih
zločina i zločina protiv čovječnosti (1968) i Konvencija o aparthejdu (1973). Ova evolucija
instituta zločina protiv čovječnosti je danas artikulisana i odgovarajućim odredbama statuta
ICTY (1993) i ICTR (1994), kao i odredbama Rimskog statuta ICC (1998).
Danas je pojam zločina protiv čovječnosti u međunarodnom pravu široko definisan i
obuhvata sljedeće elemente: (1) zločin protiv čovječnosti mora biti djelo čijim činjenjem se
vrši naročito teško kršenje ljudskog dostojanstva i ponižavanje jednog ili više ljudskih bića;
(2) zločin protiv čovječnosti mora biti djelo koje nije izolovani ili sporadični dogadaj, već
predstavlja dio politike neke vlade ili mora predstavljati široku ili sistematsku praksu vršenja
zločina koja se toleriše, prašta ili na nju pristaje neka vlada ili faktička vlast na određenoj
teritoriji; (3) zločin protiv čovječnosti mora biti vršenje djela koje je zabranjeno
međunarodnim pravom i koje shodno tome mora biti kažnjeno; (4) žrtve zločina protiv
čovječnosti mogu biti civili ili, ako je djelo učinjeno u toku oružanog sukoba, lica koja ne
učestvuju, odnosno više ne učestvuju u oružanim neprijateljstvima .
U samoj praksi, kada se govori o kažnjavanju lica koja su učinila zločin protiv čovječnosti,
kao najbitniji i neophodni element bića ovog krivičnog djela ističe se sistematska priroda
ovog ratnog zločina, odnosno uslov da je kršenje ljudskih prava izrazito teško i da ne
predstavlja sporadičan dogadaj već je deo šire zločinačke politike. Ujedno, ovaj subjektivni
element zločina protiv čovječnosti je osnovna distinkcija po kojoj se zločin protiv čovječnosti
razlikuje od ratnog zločina, iako je često način izvršenja djela isti. Najvažnija osobina
zločina protiv čovječnosti jeste da su dio široke ili sistemske prakse zločina, što obično
znači da ih sprovodi vlast. Zato su učinioci ovih teških krivičnih djela najčešće pripadnici
državnog aparata - vojske ili policije ili neke oružane grupe.
Odredbe o ovom medunarodnom krivičnom djelu sadržane su u članu 7 Rimskog statuta.
One su veoma opšime, s obzirom na to da sadrže svojevrstan spisak radnji izvršenja ovog
krivičnog djela i pojašnjenje značenja upotrijebljenih izraza, što je slučaj i sa KZBiH (član
172) koji te radnje i značenje upotrijebljenih izraza, u bitnom, odreduje na način na koji je to
učinjeno i u Rimskom statutu. Imajući u vidu obimnost tih radnji izvršenja, najprije ćemo reći

90
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

nešto o onome što predstavlja svojevrsni preduslov za postojanje ovog krivičnog djela,
nakon čega ćemo izložiti i radnje njegovog izvršenja, te značenje izraza koji su
upotrijebljeni u njegovoj konstrukciji.
Dakle, da bi neka od navedenih radnji mogla biti kvalifikovana kao zločin protiv čovječnosti
neophodno je da su preduzete kao dio rasprostranjenog ili sistematskog napada koji je
uperen prema bilo kojem civilnom stanovništvu, uz znanje učinioca o takvom napadu. Kako
vidimo, za postojanje ovog krivičnog djela neophodna su dva veoma bitna elementa. Jedan
od njih, koji se u teoriji naziva i centralnim, "...jeste da se određene radnje u okviru njega
vrše sistematski, planski i masovno"[277], a drugi je znanje učinioca o takvom napadu. U
vezi sa tim znanjem, ukazuje se kako nije neophodno da učinilac zna o samoj kriminalnoj
politici ili planu kojim su osmišljeni ovi rasprostranjeni iii sistematski napadi[278], već da
ima znanje da su njegove radnje izvršenja dio tih napada na civilno stanovništvo i u skladu
sa tom politikom, odnosno planom. Bez takvog znanja na strani učinioca, ne može postojati
njegova krivična odgovornost za ovo krivično djelo, već se može raditi o odgovornosti za
neko drugo krivično djelo[279] (npr. krivično djelo ubistva, silovanja i dr.). Imajući u vidu da
se traži znanje o napadu, svakako da se psihički odnos učinioca prema djelu može ogledati
u direktnom umišljaju, mada Kaseze ističe da taj odnos može biti i u obliku eventualnog
umišljaja[280].
Kada je riječ o ovom znanju učinioca, neophodno je ukazati da se, pri tome, od njega ne
zahtijeva postojanje namjere za uništenjem neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske
grupe. Po tome se zločin protiv čovječnosti razlikuje od krivičnog djela genocida. Međutim,
pripadnost pasivnog subjekta nekoj grupi od značaja je za postojanje ovog krivičnog djela u
slučaju radnje progona bilo koje prepoznatljive grupe ili zajednice. Kako bi se zločin protiv
čovječnosti razlikovao od drugih krivičnih djela, odnosno da bi ovo krivično djelo "...dobilo
karakter medunarodnog krivičnog djela, potrebno je i to da se ono vrši uz sudjelovanje ili
tolerisanje od strane države ili neke političke organizacije, tj. organizacije koja de facto ili
de iure ima poiitičku moć"[281].
Pasivni subjekt ovog krivičnog djela su pripadnici biio kojeg civilnog stanovništva, pri čemu
napadni objekt, kako ćemo vidjeti, mogu biti ne samo nacionalne, rasne, etničke i vjerske
grupe, nego i i druge grupe (kao što su političke ili kulturne grupe), što se može uočiti kod
radnje izvršenja koja se sastoji u progonu bilo koje prepoznatljive grupe ili zajednice.
Uz postojanje naprijed navedenih uslova zločinom protiv čovječnosti smatraju se sljedeće
radnje izvršenja:
- ubistvo;
- istrebljenje;
- porobljavanje;
- deportacija[282] ili prisilno premještanje stanovništva;
- zatočenje ili drugo teško lišenje fizičke slobode kojim se narušavaju temeijna pravila
medunarodnog prava;
- mučenje;
- siiovanje, seksualno ropstvo, prisilna prostitucija, iznuđena trudnoća, prisilna sterilizacija
iii svaki drugi oblik seksualnog nasilja siične težine;
- progon bilo koje prepoznatljive grupe ili zajednice na političkoj, rasnoj, nacionalnoj,
etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, polnoj osnovi ili na drugoj osnovi koja je opštepriznata kao
nedopustiva saglasno međunarodnom pravu. Ovaj oblik izvršenja može postojati u vezi sa
svakom drugom radnjom izvršenja ovog krivičnog djela ili u vezi sa svakim drugim krivičnim
djelom iz nadležnosti ICC;
- prisilan nestanak lica;
- zločin aparthejda;

- druga nečovječna djela slične prirode kojima se namjemo izazivaju teška stradanja ili
ozbiljne tjeiesne povrede iii povrede mentalnog zdravlja. Kako vidimo, ovaj posljednji obiik
ostavija mogućnost ICC da i druge radnje izvršenja, koje se ne mogu podvesti pod neku od

91
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

navedenih radnji, okvaiifikuje kao ovo krivično djelo, ako su njome ispunjeni navedeni opšti
uslovi, te ako su njome izazvana teška stradanja iii ozbiljne tjeiesne ili duševne povrede
žrtve.
Imajući u vidu mnoštvo upotrijebljenih izraza, Statut u članu 7 stav 2 daje sljedeće
pojašnjenje njihovog značenja:
"napad uperen protiv bilo kog civilnog stanovništvcf' znači ponašanje koje obuhvata
višestruko izvršenje neke od navedenih radnji protiv civilnog stanovništva. Pri tome je bitno
da je to ponašanje u skladu sa državnom ili organizacijskom politikom da se izvrši takav
napad ili u cilju pomaganja toj politici;
"istrebljenje" uključuje namjemo nametanje životnih uslova, uključujući onemogućavanje
pristupa hrani i lijekovima, sračunato na dovođenje do uništenja dijela stanovništva;
"porobljavanje" znači primjenu nekog ili svih oviašćenja vezanih za pravo svojine nad licem
i uključuje primjenu takve vlasti u trgovini licima, posebno ženama i djecom;
udeportacija ili prisilno premještanje stanovništvcf' znači iznuđeno preseljenje civiinog
stanovništva protjerivanjem ili drugim vrstama prinude iz područja gdje su ta lica zakonito
prisutna, a da za to ne postoji osnov prema međunarodnom pravu. Takav osnov, na primjer,
postoji u članu 49 Četvrte ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata.
Prema stavu 2 tog člana, okupirajuća sila može da pristupi potpunoj ili djelimičnoj
evakuaciji određene okupirane oblasti ako to zahtijevaju bezbjednost stanovništva ili
imperativni vojni raziozi. Ova evakuacija može da se izvrši preseljenjem zaštićenih lica
samo u unutrašnjost okupirane teritorije, osim u slučaju materijalne nemogućnosti. I prema
članu 17 stav 1 Dopunskog protokola II uz Ženevske konvencije, može se narediti
premještanje civilnog stanovništva ukoliko to zahtijevaju razlozi bezbjednosti tog
stanovništva ili imperativni vojni razlozi;
"mučenje" znači namjemo nanošenje teškog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje licu koje
je pod nadzorom ili pod kontrolom okrivljenog, s tim što mučenje ne uključuje bol ili patnju
koji su samo posljedica zakonite kazne, njoj pripadaju ili je prate;
"iznuđena trudnoća" znači protivzakonito zatočenje žene koja je zatrudnila pod prinudom, u
namjeri da se utiče na etnički sastav stanovništva ili izvrše druge teške povrede
međunarodnog prava. Pri tome se ova definicija ni na koji način neće tumačiti tako da utiče
na nacionalne zakone vezane za trudnoću. To bi, na primjer, moglo značiti da neće
postojati ova radnja izvršenja ako se ženi ne dozvoljava prekid trudnoće zato što je u
poodmakloj fazi trudnoće - zbog čega bi njen prekid mogao biti opasan po život trudnice.
Ovdje, dakle, treba imati u vidu da nacionalni zakon kojim se uređuje pitanje prekida
trudnoće, vodeći računa o zaštiti zdravlja i života trudnice, dozvoljava prekid trudnoće samo
do njenog odredenog stadijuma jer bi, u protivnom, prekid trudnoće mogao oštetiti zdravlje
žene ili biti fatalan po njen život. Doduše, ako je isto lice prije toga do ovakvog stadijuma
trudnoće prinudilo ženu da održava trudnoću, ne bi se, nakon što nastupi ovaj stadijum,
moglo pozivati na to da je u toj fazi bilo opasno po zdravlje ili život žene prekidati trudnoću;
"progon" znači namjerno i teško oduzimanje temeljnih prava usljed istovjetnosti grupe ili
zajednice suprotno međunarodnom pravu;
"zločin aparthejdđ' znači nečovječna djela koja su po karakteru slična radnjama izvršenja
zločina protiv čovječnosti, a učinjena su u kontekstu institucionalizovanog režima
sistemskog ugnjetavanja i prevlasti jedne rasne grupe nad drugom rasnom grupom ili
grupama, u namjeri da se taj režim održi[283];

"prisilan nestanak lica" znači lišenje slobode, pritvor ili otmicu iica od strane ili sa
ovlašćenjem, podrškom ili prećutnim pristankom državne ili političke organizacije, uz
odbijanje da se takvo lišenje slobode prizna ili da se daju obavještenja o sudbini ili
boravištu tih lica u riamjeri da im se za duži vremenski period uskrati pravna zaštita.
m-RATNIZLOČINI
3.1. Ratni zločini propisani u Rimskom statutu
Kao i kod zločina protiv čovječnosti, Rimski statut ICC u članu 8 sadrži veoma opsežan

92
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

spisak mogućih radnji izvršenja ovog krivičnog djela, s tim što je taj spisak još duži u
poredenju sa onim odredenim kod krivičnog djela zločina protiv čovječnosti. To je posljedica
činjenice da Statut ove radnje ne razdvaja u posebna krivična djela. Pri tome, treba imati u
vidu da se neke od njih mogu preduzeti samo u međunarodnom oružanom sukobu, dok se
druge radnje mogu učiniti u unutrašnjem oružanom sukobu, a kod nekih radnji nije bitno da
li su učinjene u međunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu. Zbog toga je potrebno
prethodno u najkraćem podsjetiti na pravnu razliku između ovih pojmova.
U klasičnom ratnom pravu pod ratom se smatra oružani sukob dvije ili više suverenih
država, jer se prema tom shvatanju rat posmatra ,,...kao osnovni atribut suverenosti i pravo
na rat pripadalo je samo suverenim državama"[284]. Za razliku od ovog pojma, unutrašnji
oružani sukobi "...odigravaju se unutar jedne državne teritorije, između antagonističkih
grupa, državljana te iste države. To se, po pravilu, dešava kada se na čelu zemlje nađe
vlada nemoćna da kontroliše situaciju i usmjeri političke procese u pravcu miroljubivog
iješenja spora"[285]. U slučaju unutrašnjih oružanih sukoba potrebno je razlikovati
građanski rat od obične pobune. Da li se neki unutrašnji oružani sukob može podvesti pod
jedan ili drugi pojam, zavisi, kako se ističe, od kriterijuma kao što su "...intenzitet oružanih
akcija i obim angažovanih snaga, a zatim trajanje akcija i njihov teritorijalni opseg"[286]. U
vezi sa ovim shvatanjem, treba imati u vidu odredbu člana 8 stav 2 tačka (f) Rimskog
statuta prema kojoj se odredbe tačke (e) istog člana (druge ozbiljne povrede zakona i
običaja rata u oružanim sukobima nemedunarodnog karaktera) primjenjuju na oružane
sukobe na teritoriji države kada dođe do dužeg oružanog sukoba između vladinih organa i
organizovanih oružanih grupa ili između takvih grupa.
Navedene razlike neophodno je imati u vidu s obzirom na to da se odredbe člana 8
Rimskog statuta odnose na rat i unutrašnje oružane sukobe tipa građanskih ratova. Kada
budemo izlagali pojedine odredbe ovog člana, vidjećemo da se u nekim izričito propisuje da
se one ne primjenjuju na unutrašnje nemire i napetosti, kao što su neredi, izolovane i
sporadične nasilne radnje ili druga slična djela. S tim u vezi, takođe treba imati u vidu
odredbu stava 3 ovog člana prema kojoj, u slučaju unutrašnjeg oružanog sukoba, ništa ne
utiče na odgovomost vlada da održavaju ili uspostavljaju red i mir u državi ili da brane
jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost države svim zakonitim sredstvima.
Prema stavu 1 člana 8 Rimskog statuta, ICC je nadležan za ratne zločine, a posebno kada
su ti zločini počinjeni kao dio plana ili politike ili kao dio masovnog izvršenja tih zločina. Ova
odredba, dakle, uspostavlja nadležnost ICC za sve ratne zločine ali su oni, kako se
ukazuje, "...od značaja za Sud, prije svega, onda kada su učinjeni kao dio plana ili politike
ili su dio masovnog vršenja takvih krivičnih djela"[287].
Statut, u vezi s tim, ratne zločine najprije defmiše kao teške povrede Ženevskih konvencija
od 12. avgusta 1949. godine, a to su sljedeće konvencije:
- Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu (I
Ženevska konvencija);
- Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomnika oružanih snaga
na moru (II Ženevska konvencija);
- Konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima (III Ženevska konvencija);
- Konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata (IV Ženevska konvencija).
Teškim povredama ovih konvencija smatra se svaka od navedenih radnji izvršenja,
kada je učinjena protiv lica ili imovine koje štite odredbe neke od navedenih konvencija.
Riječ je o sljedećim radnjama:
- hotimično ubijanje;
- mučenje ili nečovječno postupanje, uključujući biološke opite;
- hotimično izazivanje velike patnje ili ozbiljne tjelesne povrede ili narušavanja zdravlja;
- velika razaranja i prisvajanje imovine, koji nisu opravdani vojnom nuždom i sprovode se
nezakonito i obijesno
- prisiljavanje ratnog zarobljenika ili drugog zaštićenog lica da služi u snagama
neprijateljske sile;

93
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

- hotimično lišavanje ratnog zarobljenika ili drugog zaštićenog lica prava na pravičan i
uredan sudski postupak;
- protivzakonita deportacija ili preseljenje ili protivzakonita intemacija. U vezi sa ovom
radnjom izvršenja, treba reći da deportacija označava radnju premještanja zaštićenih lica
sa teritorije države u kojoj zakonito žive na teritoriju neke druge države, dok intemacija
označava radnju premještanja tih lica unutar iste države. Ova inkriminacija je izvršena u
skladu sa članom 45 stav 1 Četvrte ženevske konvencije, prema kojem se zaštićena lica ne
mogu premještati u državu koja nije članica te konvencije, a deportacija na teritoriju države
članice ove konvencije može se, prema stavu 2 istog člana, izvršiti samo nakon što se sila
koja drži ta lica uvjerila da sila na čiju teritoriju ih namjerava deportovati želi i da je u stanju
primjenjivati tu konvenciju. Prema članu 42 Četvrte ženevske konvencije, interniranje ili
upućivanje na prinudni boravak zaštićenih lica može se narediti samo ako to apsolutno
zahtijeva bezbjednost sile u čijoj vlasti se ta lica nalaze, kao i kada ova lica zatraže da budu
dobrovoljno intemirana, pod uslovom da to njihov lični položaj zahtijeva;
- uzimanje talaca.
Pored kršenja pomenutih Ženevskih konvencija, Statut za slučaj međunarodnih oružanih
sukoba inkriminiše i radnje izvršenja koje predstavljaju dmge teške povrede zakona i
običaja koji važe u tim sukobima. Spisak ovih radnji je najduži u članu 8 Statuta. Riječ je o
sljedećim radnjama izvršenja:
- namjemo usmjeravanje napada na civilno stanovništvo kao takvo ili na pojedine civile
koji ne učestvuju u neprijateljstvima neposredno;
- namjemo usmjeravanje napada na civilne objekte, odnosno objekte koji nisu vojni
ciljevi;
- namjemo usmjeravanje napada na osoblje, postrojenja, materijal, jedinice ili vozila koji
učestvuju u humanitamoj pomoći ili mirovnoj misiji u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija,
sve dok imaju pravo na zaštitu koja se pruža civiiima ili civilnim objektima, saglasno
međunarodnom pravu oružanog sukoba;
- namjeran napad uz znanje da će takav napad biti popraćen gubitkom života ili
povredama civila ili oštećenjem civilnih objekata ili će prouzrokovati rasprostranjenu,
dugoročnu i tešku štetu prirodnoj okolini, koji bi bili očigledno pretjerani u odnosu na
predviđenu konkretnu i neposrednu ukupnu vojnu prednost;
- napad ili gađanje ma kojim sredstvima gradova, sela, staništa ili zgrada koji se ne brane
i nisu vojni ciljevi;
- ubijanje ili ranjavanje borca koji se predao položivši oružje ili više nema sredstava za
odbranu;
- nepropisna upotreba zastave primirja, zastave ili vojnih oznaka i uniforme neprijatelja ili
Ujedinjenih nacija, kao i karakterističnih obilježja Ženevskih konvencija, koja dovodi do
smrti ili ozbiljne lične povrede;
- neposredno ili posredno preseljavanje dijelova civilnog stanovništva okupacione sile na
teritoriju koju je okupirala ili deportacija ili preseljavanje ukupnog ili dijelova stanovništva
okupirane teritorije unutar ili van te teritorije;
- namjemo usmjeravanje napada na zgrade namijenjene vjerskoj, obrazovnoj,
umjetničkoj, naučnoj ili dobrotvomoj svrsi, istorijske spomenike, bolnice i mjesta gdje se
sakupljaju bolesnici i ranjenici, ukoliko ne predstavljaju vojne ciljeve;
- podvrgavanje lica u vlasti protivničke strane fizičkom sakaćenju ili medicinskim ili
naučnim opitima ma koje vrste, koji nisu opravdani medicinskim, zubnim ili bolničkim
liječenjem tog lica niti se sprovode u njegovom interesu, a koja uzrokuju smrt ili ozbiljno
ugrožavaju zdravlje tog lica;
- podmuklo ubijanje ili ranjavanje pojedinaca koji pripadaju neprijateljskoj državi iii
armiji;
- izjavljivljanje da neće biti miiosti;
- uništavanje ili zapljenu imovine neprijatelja, osim ako ratna nužda apsolutno ne zahtijeva
to uništavanje ili zapljenu;

94
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

- izjavljivljanje da se prava i djelovanje državijana neprijateljske strane ukidaju,


suspenduju ili ne prihvataju u postupcima pred sudom;
- prisiljavanje državljana neprijateijske strane da učestvuju u ratnim dejstvima uperenim
protiv njihove sopstvene zemlje, čak i ako su ta lica prije početka rata biii u službi zaraćene
strane;
- pljačkanje gradova ili mjesta čak i kada su zauzeti u jurišu;
- upotrebu otrova ili otrovnog oružja;
- upotrebu zagušljivih, otrovnih ili drugih gasova i svih sličnih tečnosti, materijala ili
naprava;
- upotrebu metaka koji se lako nadimaju ili spljošćuju u ljudskom tijelu, kao što su meci sa
tvrdim omotačem koji ne pokriva potpuno jezgro metka ili ima usjeke;
- upotrebu oružja, projektila, materijaia i načina ratovanja koji po svojoj prirodi izazivaju
pretjerane povrede ili nepotrebnu patnju ili ne prave razliku, čime se krši međunarodno
pravo oružanog sukoba, ukoliko su takva oružja, projektili, materijali i način ratovanja
predmet sveobuhvatne zabrane i uključeni su u prilog ovog statuta putem izmjena i dopuna
u skladu sa odgovarajućim odredbama iz čl. 121 i 123;
- povrede ličnog dostojanstva, a posebno ponižavajuće i omalovažavajuće postupanje;
- silovanje, seksualno ropstvo, prinudna prostitucija, prisilna trudnoća, prinudna
sterilizacija ili svaki drugi oblik seksualnog nasilja koji predstavlja tešku povredu Ženevskih
konvencija;
- korišćenje prisustva civila iii drugog zaštićenog lica da bi određene tačke, područja ili
vojne snage dobili imunitet od vojnih dejstava;
- namjemo usmjeravanje napada na zgrade, materijai, zdravstvene ekipe i transporte, kao
i na osoblje koje koristi karakteristična obilježja Ženevskih konvencija, saglasno
međunarodnom pravu;
- namjemo izgladnjivanje civiia kao metoda ratovanja čime se civili lišavaju predmeta
neophodnih za opstanak, uključujući hotimično sprečavanje dopreme pomoći kako
predviđaju Ženevske konvencije;
- regrutovanje ili angažovanje djece mlađe od 15 godina za državne oružane snage ili
njihovo aktivno korišćenje u neprijateljstvima.
Sve navedene radnje izvršenja, kako u slučaju teških povreda Ženevskih konvencija, tako i
u slučaju drugih teških povreda zakona i običaja ratovanja, mogu se učiniti u
međunarodnim oružanim sukobima. Od njih treba razlikovati radnje izvršenja ovog
krivičnog djela koje Statut propisuje za slučaj unutrašnjeg oružanog sukoba. U tom slučaju,
pravi se razlika između ozbiljnih povreda člana 3 zajedničkog za sve četiri Ženevske
konvencije i drugih ozbiljnih povreda zakona i običaja koji se primjenjuju u oružanim
sukobima nemedunarodnog karaktera.
U prvom slučaju, ozbiljnim povredama člana 3 smatraju se navedena djela počinjena protiv
lica koja ne učestvuju aktivno u neprijateljstvima, u koja spadaju i pripadnici oružanih snaga
koji su položili oružje, kao i oni pripadnici tih snaga koji su stavljeni van stroja usljed bolesti,
rana, zatočeništva ili bilo kog drugog razloga. Riječ je o sljedećim radnjama izvršenja:
- nasilje nad životom i ličnošću, a posebno sve vrste ubistava, sakaćenja, svirepog
postupanja i mučenja;
- povrede ličnog dostojanstva, a posebno ponižavajuće i omalovažavajuće postupanje;
- uzimanje talaca;
- donošenje presuda i izvršenje pogubljenja bez prethodne presude izrečene od strane
uredno ustanovljenog suda koji nudi sve sudske garancije opštepriznate kao neophodne.
U drugom slučaju, ozbiljnim povredama zakona i običaja koji se primjenjuju u oružanim
sukobima nemeđunarodnog karaktera smatraju se sljedeće radnje izvršenja:
- namjemo usmjeravanje napada na civilno stanovništvo kao takvo ili na pojedine civile
koji ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima;
- namjemo usmjeravanje napada na zgrade, materijal, zdravstvene ekipe i transport, kao i
osoblje koje koristi karakteristična obilježja Ženevskih konvencija u skladu sa

95
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

međunarodnim pravom;
- namjemo usmjeravanje napada na osoblje, postrojenja, materijal, jedinice ili vozila koja
učestvuju u humanitamoj pomoći ili mirovnoj misiji u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija,
sve dok imaju pravo na zaštitu koja se pruža civilima ili civilnim objektima saglasno
međunarodnom pravu oružanog sukoba;
- namjemo usmjeravanje napada na zgrade namijenjene vjerskoj, obrazovnoj,
umjetničkoj, naučnoj ili dobrotvornoj svrsi, istorijske spomenike, bolnice i mjesta gdje se
sakupljaju bolesnici i ranjenici ukoliko ne predstavljaju vojne ciljeve;
- pljačkanje gradova iii mjesta čak i ako su zauzeti u jurišu;
- silovanje, seksualno ropstvo, prinudnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prinudnu
sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik seksualnog nasilja koji predstavlja tešku povredu
Ženevskih konvencija;
- regrutovanje ili angažovanje djece mlađe od 15 godina za državne oružane snage ili
njihovo aktivno korišćenje u neprijateljstvima;
- naredbe za raseljavanje civilnog stanovništva iz razloga vezanih za sukob, osim ako to
traže bezbjednost tih civila iii vrhunski vojni razlozi;
- podmukio ubijanje ili ranjavanje protivničkog borca;
- izjavljivanje da neće biti miiosti;
- podvrgavanje lica u viasti druge sukobljene strane tjeiesnom sakaćenju ili medicinskim
iii naučnim opitima bilo koje vrste, koji nisu opravdani medicinskim, zubnim ili bolničkim
liječenjem tog lica, niti se sprovode u njegovom interesu, a koji uzrokuju smrt ili ozbiljno
ugrožavaju zdravlje tog lica;
- uništavanje ili zapljenu imovine protivnika, osim ako potrebe sukoba čine takvo
uništavanje ili zapljenu apsoiutno neophodnim.
I u jednom i u drugom slučaju Statutom je propisano da se te njegove odredbe ne
primjenjuju na slučajeve unutrašnjih nemira i napetosti kao što su neredi, izolovane i
sporadične nasilne radnje ili druga slična djela.
Biće krivičnog djela iz ovog člana Statuta je blanketnog karaktera, jer u svakom
konkretnom slučaju upućuje na primjenu odredbi odgovarajuće Ženevske konvencije, ali ne
samo njih već, kod određenih oblika ovog krivičnog djela, i drugih zakona i običaja
rata[288].
3.2. Ratni zločini propisani u Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine
Krivična djela ratnih zločina propisana u ovom zakonu mogu se svrstati u četiri grupe, pri
čemu kriterijum za tu podjelu predstavlja objekat krivičnopravne zaštite. Te četiri grupe su:
- ratni zločin protiv civilnog stanovništva;
- ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika;
- ratni zločin protiv ratnih zarobljenika;
- ostali ratni zločini.
3.2.1. Ratni zločin protiv civilnog stanovništva
Ovo krivično djelo propisano je u članu 173 KZBiH[289]. Radnja njegovog izvršenja može
se preduzeti za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, a čini se tako što određeno lice
(to može biti bilo koje lice), kršeći pravila međunarodnog prava, naredi ili učini neko od
sljedećih djela:
- napad na civilno stanovništvo, naseije, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za
borbu, a taj napad je za posljedicu imao smrt, tešku tjelesnu povredu iii teško narušenje
zdravlja ijudi;
- napad bez izbora cilja kojim se povređuje civilno stanovništvo;
- ubijanje, namjemo nanošenje licu snažnog tjelesnog iii duševnog boia iii patnje,
nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge naučne eksperimente, uzimanje
tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta
ili zdravlja;
- raseljenje, preseljenje ili prisilno odnarođavanje iii prevođenje na drugu vjeru;
- prisiljavanje drugog iica, upotrebom sile ili prijetnje neposrednim napadom na njegov

96
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

život ili tijelo ili na život ili tijelo njemu bliskog lica, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu
seksualnu radnju (siiovanje), prisiljavanje na prostituciju, primjenjivanje mjera zastrašivanja
i terora, uzimanje talaca; kolektivno kažnjavanje, protivpravno odvođenje u koncentracione
logore i druga protivzakonita zatvaranja, oduzimanje prava na pravično i nepristrasno
suđenje; prisiijavanje na siužbu u neprijateljskim oružanim snagama ili u neprijateijskoj
obavještajnoj siužbi iii upravi;
- prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacija imovine, pljačkanje
imovine stanovništva, protivpravno, samovoljno i vojnim potrebama neopravdano
uništavanje ili prisvajanje imovine u velikim razmjerama, uzimanje nezakonite i
nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaće novčane
jedinice ili protivzakonito izdavanje novca.
Poseban oblik ovog krivičnog djela čini iice koje za vrijeme rata, oružanog sukoba ili
okupacije, kršeći pravila međunarodnog prava, naredi ili učini neko od sljedećih djela:
- napad na objekte posebno zaštićene medunarodnim pravom ili opšteopasne objekte i
postrojenja kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane;
- napad bez izbora cilja na civilne objekte koji su pod posebnom zaštitom medunarodnog
prava, nebranjena mjesta i demilitarizovane zone;
- dugotrajno oštećenje prirodne okoline velikih srazmjera, koje može da šteti zdravlju ili
opstanku stanovništva.
Najzad, ovo krivično djelo čini i lice koje kao okupator naredi ili učini preseljenje dijeiova
svog civiinog stanovništva na okupiranu teritoriju.
Za bilo koji od navedenih oblika ovog krivičnog djela propisano je da će se učinilac kazniti
kaznom od najmanje deset godina zatvora ili kaznom dugotrajnog zatvora.[290]
3.2.2. Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika
U članu 174 KZBiH propisano je da ovo krivično djelo čini lice (to može biti svako lice) koje,
kršeći pravila medunarodnog prava, prema ranjenicima, bolesnicima, brodolomnicima ili
sanitetskom ili vjerskom osoblju naredi ili učini koje od sljedećih djela:
- ubistva navedenih lica ili namjema nanošenja tim licima snažnog tjelesnog ili duševnog
bola ili patnje, nečovječno postupanje prema njima, kao i biološke, medicinske ili druge
naučne eksperimente, kao i uzimanje njihovog tkiva ili organa radi transplantacije;
- nanošenje velikih patnji ili ozljeda tijela ili povrede zdravlja;
- protivpravno, samovoljno, vojnim potrebama neopravdano uništavanje ili prisvajanje u
velikim razmjerama materijala, sredstava sanitetskog transporta i zaliha sanitetskih
ustanova ili jedinica.
I u slučaju ovog krivičnog djela zakonom je propisano da će se njegov učinilac kazniti
kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
3.2.3. Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika
Ovo krivično djelo propisano je u članu 175 KZBiH. S njim u vezi, najprije treba reći koje
lice se, u smislu međunarodnog prava, smatra ratnim zarobljenikom. Odredbe o tome
sadržane su u članu 4 III Ženevske konvencije (Konvencije o postupanju sa ratnim
zarobljenicima). Ovim članom je određeno da se ratnim zarobljenicima smatraju sljedeća
lica, pod uslovom da su pala pod vlast neprijatelja:
- pripadnici oružanih snaga jedne strane u sukobu, kao i pripadnici milicija i
dobrovoljačkih jedinica koji ulaze u sastav tih oružanih snaga;
- pripadnici ostalih milicija i ostalih dobrovoijačkih jedinica, pod kojima se
podrazumijevaju i pripadnici organizovanog pokreta otpora, koji pripadaju jednoj strani u
sukobu i koji djeluju izvan ili u okviru svoje vlastite teritorije, čak i kada je ta teritorija
okupirana, ako ispunjavaju sljedeće uslove: da na čelu imaju lice odgovomo za svoje
potčinjene; da imaju određen znak za razlikovanje koji se može uočiti na odstojanju; da
otvoreno nose oružje; da se pri svojim djelovanjima pridržavaju ratnih zakona i običaja;
- pripadnici redovnih oružanih snaga koji izjavljuju da pripadaju jednoj vladi ili vlasti koju
nije priznala sila pod čijom viašću se naiaze;
- lica koja prate oružane snage iako neposredno ne ulaze u njihov sastav, kao što su

97
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

civilni članovi posada vojnih aviona, ratni dopisnici, snabdjevači, članovi radnih jedinica ili
siužbi čija je dužnost da se staraju o udobnosti oružanih snaga, pod uslovom da su za to
dobila dozvoiu od oružanih snaga u čijoj pratnji se nalaze, dok su te snage dužne da im u
tu svrhu izdaju ličnu kartu sličnu obrascu koji je prilog ove konvencije;
- članovi posada, podrazumijevajući komandante, piiote i učenike trgovačke mornarice i
posade civilnog vazduhopiovstva, strana u sukobu koji ne uživaju povoljniji postupak na
osnovu drugih odredaba međunarodnog prava;
- stanovništvo neokupirane teritorije koje se, usljed približavanja neprijatelja, dobrovoljno
diže na oružje da bi pružiio otpor neprijateljskoj najezdi, pri čemu to stanovništvo nije imalo
vremena da se organizuje, ako ono otvoreno nosi oružje i ako poštuje ratne zakone i
običaje.
Pored navedenih lica, ratnim zarobljenicima se prema istom članu Konvencije smatraju i:
- lica koja pripadaju ili su pripadala oružanim snagama okupirane zemije ako, s obzirom
na tu pripadnost, okupatorska sila smatra potrebnim da pristupi njihovom interniranju,
naročito poslije neuspjelog pokušaja tih lica da se spoje sa oružanim snagama kojima
pripadaju, a koje su stupile u borbu ili ako se ta lica ne odazovu pozivu koji im je upućen
radi intemiranja;
- lica koja pripadaju nekoj od navedenih kategorija, a koja su neutralne ili nezaraćene
siie primiie na svoju teritoriju i koje su dužne da intemiraju na osnovu međunarodnog prava,
pri čemu te sile imaju pravo da tim licima priznaju pravo na povoljnije postupanje.
Od navedenih kategorija lica treba razlikovati sanitetsko i vjersko osoblje čiji položaj nakon
zarobljavanja nije uređen ovim članom, nego članom 33 iste konvencije. Tim članom je
propisano da se ova lica ne smatraju ratnim zarobljenicima, ali im se omogućuje da uživaju
bar sve koristi i zaštitu iz te konvencije, kao i sve potrebne olakšice koje će im dozvoliti da
ukazuju ljekarsku, odnosno vjersku pomoć ratnim zarobijenicima.
Biće predmetnog krivičnog djela predstavlja neka od radnji odreaenih zakonom, koju
određeno lice (i ovdje učinilac može biti svako iice), kršeći pravila međunarodnog prava,
naredi da bude učinjena prema ratnim zarobljenicima ilije samo učini. Radi se o sljedećim
radnjama izvršenja:
- ubistva ratnih zarobljenika, namjemo nanošenje tim licima snažnog tjelesnog ili
duševnog bola ili patnje, nečovječno postupanje prema njima, kao i biološki, medicinski ili
drugi naučni eksperimenti na njima ili uzimanje njihovog tkiva ili organa radi transplantacije;
- nanošenje ratnim zarobijenicima velikih patnji, ozljeda tijela ili povreda zdravlja;
- prisiljavanje tih lica na službu u neprijateljskim oružanim snagama ili lišavanje prava na
pravično i nepristrasno suđenje.
Učiniiac ovog krivičnog djela kažnjava se kaznom od najmanje deset godina zatvora ili
kaznom dugotrajnog zatvora.
3.2.4. Ostali ratni zločini
U ovu grupu spada nekoiiko krivičnih djeia, čije osnovne karakteristike ćemo izložiti prema
redoslijedu kojim su propisani u KZBiH.
Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja. Osnovni oblik ovog krivičnog djela propisan
je u članu 177 stav 1 KZBiH. Čini ga lice koje kao učesnik rata ili oružanog sukoba, kršeći
pravila međunarodnog prava, ubije ili rani neprijatelja koji je odložio oružje ili se bezuslovno
predao ili nema sredstava za odbranu. Za ovo krivično djelo propisana je kazna zatvora od
jedne do deset godina. Teži oblik propisan je u stavu 2 istog člana i postoji ako je ubistvo
učinjeno na svirep ili podmukao način, iz koristoljublja ili iz drugih niskih pobuda, kao i ako
je ubijeno više lica. Za ovaj oblik propisana je kazna zatvora od najmanje deset godina ili
kazna dugotrajnog zatvora. Ovo krivično djelo ima još jedan oblik koji postoji kada se,
kršenjem pravila međunarodnog prava, za vrijeme rata ili oružanog sukoba naredi da u
borbi ne smije biti preživjelih pripadnika neprijateljske vojske ili kada se naredi vodenje
borbe protiv neprijatelja na toj osnovi. S obzirom na prirodu ovog oblika, ističe se da je
njegov učinilac "...lice na nekom visokom, državnom ili vojnom položaju ili funkciji..."3 3.
Učinilac ovog krivičnog djela kažnjava se kaznom zatvora od deset godina ili kaznom

98
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

dugotrajnog zatvora.
Protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu. Ovo krivično djeio
propisano je u članu 178 KZBiH. Njegov osnovni oblik sastoji se u naredivanju da se
protivpravno oduzimaju stvari od ubijenih ili ranjenih na ratištu ili u samoj radnji tog
protivpravnog oduzimanja. Protivpravnost oduzimanja se, po prirodi stvari, ne može
odnositi na oružje i predmete naoružanja. Učinilac ovog krivičnog djela kažnjava se
kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Teži oblik ovog krivičnog djela postoji ako je
osnovno djelo učinjeno na svirep način. U tom slučaju za učinioca je propisana kazna
zatvora od jedne do deset godina.
Povreda zakona ili običaja rata. Ovaj oblik ratnog zločina propisan je u članu 179 KZBiH i
čini ga ko za vrijeme rata ili oružanog sukoba naredi da se povrijede zakoni ili običaji rata ili
ih sam povrijedi. Ove povrede, prema zakonu, uključuju:
- upotrebu bojnih otrova ili drugih ubojnih sredstava s ciljem izazivanja nepotrebne
patnje;
- bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnim
potrebama;
- napad ili bombardovanje bilo kojim sredstvima nebranjenih gradova, sela, nastambi ili
zgrada;
- pljenidbu, uništavanje ili namjemo oštećenje ustanova namijenjenih vjerskim,
dobrotvomim ili obrazovnim potrebama, nauci i umjetnosti, istorijskih spomenika i naučnih i
umjetničkih djela;
-pljačku javne i privatne imovine.
Učinilac ovog krivičnog djela se kažnjava kaznom zatvora najmanje deset godina ili
kaznom dugotrajnog zatvora.
Povreda parlamentara. U vezi sa ovim krivičnim djelom potrebno je prethodno objasniti šta
sadržajno obuhvata pojam parlamentara. Taj pojam označava lice, obično oficira, koji
"predstavlja jednu zaraćenu stranu i koje je ovlašćeno od nadležnog višeg zapovjednika da
pođe drugoj strani (neprijatelju) i tamo povede pregovore koji se mogu odnositi na vrlo
različite predmete (obustava vatre, predaja, razmjena ranjenika, sklanjanje mrtvaca)"[291].
Za to vrijeme ova lica, kao i njihova potrebna pratnja, uživaju zaštitu koja se ogleda u
njihovoj nepovredivosti. Ovo krivično djelo propisano je u članu 181 KZBiH. Čini ga učesnik
rata ili oružanog sukoba koji, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme rata ili
oružanog sukoba vrijeda, zlostavlja ili zadrži parlamentara ili njegovu pratnju, spriječi im
povratak ili na drugi način povrijedi njihovu nepovredivost. Za učinioca ovog krivičnog djela
propisana je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Neopravdano odlaganje povratka ratnih zarobljenika. Članom 118 III Ženevske konvencije
određeno je da će ratni zarobljenici po okončanju aktivnih neprijateljstava bez odlaganja biti
oslobodeni i repatrirani (stav 1 tog člana). U slučaju da sporazum između zaraćenih strana,
zaključen u cilju okončanja neprijateljstava između njih, ne sadrži odredbe o ovom pitanju,
svaka strana koja drži ratne zarobljenike dužna je da sama sastavi i izvrši plan repatrijacije
ovih zarobljenika (stav 2 istog člana). Ovo je, dakle, međunarodnopravni osnov navedene
inkriminacije, kojem treba dodati i član 85 stav 4 tačka (b) Dopunskog protokola I uz
Ženevske konvencije, kojim je određeno da neopravdano odlaganje repatrijacije ratnih
zarobljenika ili civila predstavlja teške povrede tog protokola kada je izvršeno namjemo i uz
kršenje Konvencija ili njihovih Protokola I i II. Ovo krivično djelo propisano je u članu 182
KZBiH. Čini ga ko, kršeći pravila međunarodnog prava, nakon završetka rata ili oružanog
sukoba naredi ili izvrši neopravdano odlaganje povratka ratnih zarobljenika ili civilnih lica.
Za učinioca je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Uništavanje kulturnih, istorijskih i religijskih spomenika. Ovo krivično djelo propisano je u
članu 183 KZBiH. Njegov učinilac može biti svako lice koje, kršeći pravila medunarodnog
prava, za vrijeme rata ili oružanog sukoba uništava kultume, istorijske ili vjerske
spomenike, gradevine ili ustanove namijenjene nauci, umjetnosti, odgoju, humanitamim ili
religijskim ciljevima. To je osnovni oblik ovog krivičnog djela, za čijeg učinioca je propisana

99
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

kazna zatvora od jedne do deset godina. Teži oblik ovog krivičnog djela postoji ako je
radnjom izvršenja osnovnog djela uništen jasno prepoznatljiv objekt koji je kao kultumo i
duhovno nasljeđe naroda pod posebnom zaštitom međunarodnog prava. Učinilac ovog
oblika krivičnog djela kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.
Zloupotreba međunarodnih znakova. Radnja izvršenja ovog krivičnog djela, propisanog u
članu 184 KZBiH, sastoji se u zloupotrebi ili neovlašćenom nošenju zastave ili znaka
Organizacije Ujedinjenih nacija, znakova ili zastava Crvenog krsta ili znakova koji njima
odgovaraju, kao i drugih priznatih međunarodnih znakova kojima se obilježavaju određeni
objekti radi zaštite od vojnih djelovanja. Učinilac može biti svako lice, koje se za ovo
krivično djelo može kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. Teži oblik
postoji kada je osnovno krivično djelo učinjeno za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne
opasnosti. Za ovaj oblik propisana je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.
IV - AGRESIJA
U slučaju agresije (zločina protiv mira) može se reći da je do sada ona kao krivično djelo
bila određena samo u članu 6 stav 2 tačka (a) Statuta Nirnberskog tribunala, kao i u članu 5
stav 2 tačka (a) Statuta Tribunala u Tokiju. Pomenutom odredbom Statuta
Nirnberškog tribunala bilo je propisano da u nadležnost tog tribunala, između ostalih,
spadaju i ziočini protiv mira koji su određeni kao "planiranje, pripremanje, započinjanje i
vodenje agresorskog rata iii rata kojim se krše međunarodni ugovori, sporazumi ili garancije
ili učestvovanje u zajedničkom planu zavjere da se učini neko od navedenih djela". Na ovaj
način zločini protiv mira su bili određeni i u Statutu Tribunala u Tokiju, s jedinom razlikom
što su ispred riječi "...agresorskog rata..." bile unijete riječi "...objavljenog ili
neobjavljenog...", što je, kako se ukazuje, bilo učinjeno radi toga da bi se preduprijediii
eventualni prigovori da Japan tehnički nije bio u ratu protiv bilo koje države, s obzirom na to
da formalno nije objavio rat protiv bilo koga[292].
Od tada pa do danas ovo djelo više nije bilo određivano kao krivično djelo, a u Rimskom
statutu ICC samo je predviđeno da će taj sud imati nadiežnost za krivično djeio agresije, ali
tek nakon što protekne sedam godina od njegovog stupanja na snagu[293]. Nakon toga se,
dakle, može odrediti agresija (njena obilježja), te utvrditi uslovi pod kojima ICC stiče
nadležnost za ovaj zločin. Kao razlog za ovakvu odredbu Statuta navodi se da nije određen
pojam agresije zbog njegovog spomog značenja.
Medutim, u vezi s tim treba ukazati da je 14. decembra 1974. godine Generalna skupština
Ujedinjenih nacija usvojila Rezoluciju broj 3314-XXIX[294] kojom je usvojila definiciju
agresije. Članom 1 Rezolucije agresija je definisana kao upotreba "vojne siie od strane
jedne države protiv suvereniteta, teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge
države ili na bilo koji način koji nije u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija..."[295], kao i
onim što je istaknuto u toj defmiciji. Pri tome se prva upotreba sile od strane jedne države,
kojaje suprotna Povelji Ujedinjenih nacija, smatra kao prima facie dokaz akta agresije i u
slučajevima manjih nasilnih akata koji nemaju naročitu težinu. U rezoluciji su navedeni akti
koji se smatraju agresijom. Prema članu 3 Rezolucije, bilo koji od navedenih akata, bez
obzira što mu je eventualno prethodila objava rata, kvalifikuje se kao agresija:
- invazija ili napad oružanih snaga jedne države na teritoriju druge ili vojna okupacija bez
obzira da li je privremena ili ne, koja je rezultat invazije, napada ili aneksije teritorije druge
države, izvršena upotrebom sile;
- bombardovanje od strane oružanih snaga jedne države protiv teritorije druge države ili
upotreba bilo kakvog oružja jedne države protiv teritorije druge;
- blokada luka ili obala jedne države koju izvrše oružane snage druge države;
- napad oružanih snaga jedne države na kopno, more, vazdušni prostor ili momaricu
druge države;
- upotreba oružanih snaga jedne države koje se nalaze na teritoriji druge države na
osnovu sporazuma sa njom, pri čemu je ta upotreba suprotna uslovima sporazuma ili bilo
kakvo produženje boravka tih snaga na teritoriji druge države nakon isteka sporazuma;
- odluka jedne države da svoju teritoriju koju je stavila na raspoiaganje drugoj državi, ta

100
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

druga država koristi za izvodenje akata agresije na treću državu;


- slanje od strane države, bilo u njeno ili u ime neke druge države, oružanih bandi, grupa,
pripadnika neredovnih snaga ili plaćenika da protiv određene države izvrše akte oružanog
nasilja, a da se ti akti po svojoj težini mogu uporediti sa navedenim aktima ili su od
izuzetnog značaja za sudbinu napadnute države.
Prema članu 4 Rezolucije, navedenim aktima se ne iscrpljuju načini izvršenja agresije, jer
Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija može odrediti da i drugi akti predstavljaju agresiju.

0) v^
/
Č e t v r t i d i o MEĐUNARODNO KRIVIČNO PROCESNO PRAVO
I - OPŠTA PITANJA MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG PROCESNOG PRAVA X
/
1.1. Pojam međunarodnog krivičnog procesnog prava
Pored međunarodnog krivičnog materijalnog prava koje se nalazi u žiži posebno stručne
javnosti, sve veći značaj dobija i međunarodno krivično pocesno pravo. Značaj ovog
drugog prava povećava se sa djelovanjem međunarodnih ad hoc tribunaia, ali i sa sve
većim dobijanjem na značaju ICC. Međutim, medunarodno krivično materijalno i procesno
pravo su, u suštini, usko povezane cjeline, koje se ne mogu mehanički odvajati, osim u
čisto teorijskom smislu i iz didaktičkih razloga349. Isto tako, iako se većina autora koji se
bave međunarodnim krivičnim pravom fokusira na njegov materijalni aspekt, postoje i
pojmovna određenja koja uzimaju u obzir oba aspekta (materijalni i procesni), a u tom
kontekstu materijalno krivično pravo ispravno definiše tako da obuhvata i opšti i posebni
dio. Medunarodno krivično pravo se smatra dijelom internacionalnih pravila[296]
projektovanih da propišu međunarodna krivična djela i da državama nametnu obavezu da
krivično gone i kažnjavaju najmanje neka od ovih krivičnih djeia, što predstavija materijaino
međunarodno krivično pravo, gdje još spadaju pravila koja se odnose na subjektivne
eiemente čije je postojanje neophodno da bi se djelo smatraio zabranjenim, moguće
okolnosti koje utiču da se optuženi ne smatra krivično odgovomim, kao i uslove koje država
smije ili mora da ispuni da bi se sudilo iicu optuženom za neko od ovih djela, dok u
medunarodno krivično procesno pravo spadaju pravila kojima se reguliše krivično gonjenje
pred različitim oblicima medunarodnih sudova[297]. Naravno, aktuelno medunarodno
krivično procesno pravo se, prije svega, mora odnositi na krivična procesna praviia
sadržana u Rimskom statutu ICC i Praviiniku o postupku i dokazima ICC.
h
.
1

\
<

v
-
^
i
U
Medunarodno krivično procesno pravo može da se posmatra kao skup pravila koji se
odnose na međunarodne krivične postupke, ali i kao skup praviia koja postoje u
nacionainim krivičnim procesnim zakonodavstvima, a odnose se na odredene situacije sa
elementom inostranosti. U ovom drugom slučaju postoje dvije vrste normi koje sadrže
takva pravila. Najprije, riječ je o normama koje se odnose na problematiku međunarodne

101
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

krivičnopravne pomoći (prije svega, pitanje ustupanja krivičnog gonjenja stranoj državi ili
preuzimanje krivičnog gonjenja od strane države, kao i ekstradicije okrivljenih ili osuđenih).
Tu dolaze inorme koje postoje u nacionalnim krivičnoprocesnim sistemima, a zasnivaju se
na odredenim medunarodnim izvorima prava (misli se, prvenstveno, na odgovarajuće
međunarodne standarde sadržane u međunarodnim konvencijama). Ova podjela normi je,
međutim, više teorijske prirode, jer, na primjer, i prva grupa normi ima prvenstveno izvor u
međunarodnim ugovorima. S druge strane, ekstradicija (iz prve grupe normi) je moguća, na
primjer, i u odnosu na ICC, kada se, u stvari, ne radi o klasičnoj ekstradici nego o
multilateralnom ugovoru koji obavezuje našu državu itd.
Kad je u pitanju konkretan krivični postupak međunarodnopravnog karaktera, pod
međunarodnim krivičnim procesnim pravom se podrazumijevaju, prije svega, ona pravila
koja su sadržana u Rimskom statutu ICC i Praviiniku o postupku i dokazima ICC, koja
predstavljaju izvore prava za postupak pred ICC, zajedno sa sudskom praksom ovog suda.
Skup pravila koja se odnose na organizaciju, nadležnost (iako, naravno, konkretne
inkriminacije spadaju u posebni dio materijalnog krivičnog prava) i postupak pred ICC,
smatramo krivičnim procesnim pravom u užem smislu, a u širem smislu tu pripadaju i
pravila koja se odnose na nacionalne krivičnoprocesne norme kojima se regulišu određene
procesne situacije sa elementom inostranosti, kao i one norme nacionalnih
krivičnoprocesnih zakonodavstava čije je donošenje i primjena vid ispunjenja prihvatljivih
međunarodnopravnih obaveza država i koje, prije svega, predstavljaju, odnosno
omogućavaju primjenu međunarodnopravnih standarda u nacionainim krivičnim
postupcima, ali i neka druga pitanja, što ćemo objasniti u daljem tekstu[298].
Osnovna specifičnost medunarodnog krivičnog procesnog prava je njegov medunarodni
karakter, odnosno činjenica da je ono nadnacionalno. S druge strane, to pravo je po svim
drugim bitnim karakteristikama jedno tipično krivično procesno pravo koje odgovara drugim
nacionalnim krivičnim postupcima. Isto tako, nije nesporan samo internacionalni karakter
međunarodnog krivičnog prava (kako njegovog materijalnog, tako i procesnog djela, što se
već na prvi pogled uočava i u njegovom nazivu), nego ni njegov izrazito krivičnopravni
karakter.
Medunarodno krivično procesno pravo u opštem smislu predstavlja skup normi sadržanih u
Rimskom statutu i Praviiniku o postupku i dokazima ICC, kao i drugim izvorima prava na
temelju Rimskog statuta. U ove druge izvore spadaju, prije svega, pravila iz nacionalnih
krivičnih postupka kojima se omogućava odnos organa njihovog pravosuda sa ICC, kao i
položaj subjekata krivičnog postupka i drugih subjekata država članica Rimskog statuta
pred tim sudom. Ovako definisano medunarodno krivično procesno pravo u opštem smislu
ima svoj širi i uži smisao.
U užem smislu međunarodno krivično procesno pravo se, prije svega, odnosi na
problematiku krivičnog postupka koji se primjenjuje pred ICC, a u širem smislu, u njega
spadaju još i dijelovi nacionalnih krivičnoprocesnih zakonodavstva, u onoj mjeri, u kojoj se
u njima rješava pitanje odnosa konkretnih država i njihovih organa sa ICC i akterima
postupka pred tim sudom, kao i drugi dijelovi nacionainih krivičnoprocesnih
zakonodavstava, koji se odnose na medunarodnu saradnju, gdje, prije svega, spadaju
pitanja ekstradicije i pružanja medunarodne krivičnopravne pomoći, ali i probiematika
uslovljavanja krivičnog gonjenja postojanjem odgovarajućeg odobrenja, ako postoji
određeni eiement inostranosti u konkretnoj krivičnoj stvari, pitanje međunarodnog
krivičnopravnog imuniteta, primjena međunarodnih krivičnopravnih standarda u
nacionainim krivičnim postupcima, kada je to predviđeno zakonom ili, prije svega,
ustavnopravnim normama itd.[299] Odredeni standardi koji su obavezni za nacionalna
krivičnoprocesna zakonodavstva, nastaju i na osnovu akata međunarodnopravnog
karaktera. Mada je još uvijek veoma teško govoriti o jasno izraženim konturama nekog
nadnacionalnog medunarodnog krivičnoprocesnog prava, u smislu prava koje bi važilo za
cijelu međunarodnu zajednicu iii makar za čitav niz država, jer se takvo pravo još uvijek ne
nazire, osim prava koje primjenjuje ili, bolje rečeno, koje će vjerovatno primjenjivati ICC i

102
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

dijelom pravila koje se odnose na saradnju država sa tim sudom, ipak se može osnovano
pretpostaviti da će u nekom budućem vremenu, po svemu sudeći, postojati makar u
jednom svom dijelu, jedinstveno krivično procesno pravo[300].
Kada su u pitanju instituti krivičnog procesnog prava, za Evropsku uniju su u njenoj
sadašnjoj fazi razvoja, prije svega, značajni oni instituti koji se odnose na krivično gonjenje
u Evropi, gde spadaju: (1) načelo ne bis in idem i (2) institucije krivičnog gonjenja (a)
EUROPOL, (b) EUROJUST, (c) Evropski biro za suzbijanje velikih finansijskih prevara
(OLAF)[301] i (d) projekat Evropskog tužilaštva[302]. Tako je, između ostalog Šengenskim
sporazumom, uvedena i zabrana dvostrukog kažnjavanja na nivou Evropske unije[303].
Projekat Evropskog tužiiaštva se oslanja na Corpus iuris iz 2000. godine, koji predstavlja
skup krivičnopravnih odredbi kojima se štite finansijski interesi Evropske unije za koja se
smatra da predstavljaju poseban značaj za Evropsku uniju kao cjelinu.
1.2. Izvori prava koje se primjenjuje u postupku pred Međunarodnim krivičnim sudom
Osnovni izvor prava koje se primjenjuje u postupku pred ICC je Statut o osnivanju ICC, koji
je donesen u Rimu, na Diplomatskoj konferenciji ovlašćenih predstavnika vlada država
članica Ujedinjenih nacija, 17. jula 1998. godine. Usvajanje Rimskog statuta ICC[304]
(Rimski statut), koji se naziva vodičem kroz međunarodno pravo, smatra se potencijalnom
prekretnicom u međunarodnim odnosima. Vlade, političari, komentatori iz različitih medija,
neviadine organizacije i stručnjaci za medunarodno krivično pravo iz cijeloga svijeta
pridružiii su se pohvalama koje su, vezano za ovaj događaj, daii generaini sekretar
Ujedinjenih nacija Kofi Annan i zvaničnici Diplomatske konferencije. Uticaj Rimskog statuta
na nastavak napora međunarodne zajednice, povodom izuzeća od kazni za najteže
ziočine, biće značajan. Prije svega, ICC će ohrabriti države na istragu i gonjenje lica
optuženih za genocid, ratne zločine i ziočine protiv čovječnosti, a i sam ICC će u pogodnim
okoinostima istraživati i goniti učinioce ovih zločina. Baveći se pitanjima izuzeća od kazne i
obezbjeđujući pravičan i neutralan forum za krivično gonjenje, ICC će doprinijeti popuštanju
medunarodnih tenzija i promociji mira i sigurnosti kako na domaćem nivou tako i
internacionalno, i to na različite načine[305].
Pomenuta Diplomatska konferencija je održana od 15. do 17. jula u sjedištu Organizacije
ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu (FAO), uz učešće 161 državne delegacije, sa oko
dvije hiljade deiegata, kao i velikog broja predstavnika međunarodnih i nevladinih
organizacija, drugih organizacija i entiteta, te brojne predstavnike medija iz cijelog svijeta.
Konačni podsticaj za reaiizaciju ideje stalnog i univerzalnog, međunarodnog krivičnog suda
došao je gotovo siučajno, kada je tokom sjednice Generaine skupštine Ujedinjenih nacija
posvećene suzbijanju zloupotrebe droga (juni 1989. godine) delegacija Trinidada i Tobaga
predložila da se u cilju suzbijanja međunarodnog iiegainog prometa drogama, osnuje
međunarodni krivični sud. Iako predlagači nisu imali u vidu osnivanje suda kakav je
predviđen Statutom o osnivanju ICC, jer Rimski statut uopšte ne predviđa nadležnost ICC
za ziočine povezane sa međunarodnim prometom i zloupotrebom droga, inicijativa
Trinidada i Tobaga je pokrenula snažnu aktivnost na osnivanju stalnog suda[306].
Rimski statut sadrži 13 dijelova, sa osnovnim odredbama materijainog krivičnog prava,
kako u pogledu konkretnih inkriminacija, tako u odnosu na najvažnija pitanja opšteg dijela
krivičnog prava. Pored toga, on ima i niz krivičnoprocesnih odredbi.
Prvi dio Rimskog statuta sadrži odredbe koje se odnose na organizaciona pitanja. On
ureduje uspostavljanje ICC, i to na način da se taj sud uspostavlja kao stalni organ. ICC je
nezavisna medunarodna organizacija. U skladu sa članom 2 Rimskog statuta, odnos sa
Ujedinjenim narodima je ureden sporazumom kojeg je odobrila Skupština država stranaka
(Assembly of State Parties) u septembru 2002. godine, a kojeg je obavezan zaključiti
predsjednik ICC kao njegov predstavnik. Ovaj dio, takođe, propisuje da je sjedište ICC u
Hagu (Den Haag), Holandija, ali da sjedište ICC može biti i na drugom mjestu - ukoliko se
pokaže potrebnim.
Drugim dijelom se reguliše problematika nadležnosti ICC, dopuštenosti pokretanja i
vodenja krivičnog postupka, kao i pravo koje se primjenjuje. Jurisdikcija ICC je inicijaino

103
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

ograničena na najteže zločine koji se tiču cijele međunarodne zajednice: genocid, ziočin
protiv čovječnosti i ratni zločin[307]. ICC je nadležan samo za pomenute ziočine ukoliko su
oni učinjeni nakon što je Statut stupio na snagu, drugim riječima 1. jula 2002. godine.
Slučajeve pred ICC mogu pokrenuti Savjet bezbjednosti, država stranka ili ex officio tužilac,
djelujući po informacijama dobivenim od žrtava ili nevladinih organizacija. Kada se slučaj
podnese ICC od strane države članice ili tužioca ex officio, ICC može vršiti nadležnost
samo u slučajevima kada je država na čijoj je teritoriji učinjen zločin ili država čiji je
državljanin optužen da je učinio zločin, ratifikovala Statut ili je putem deklaracije prihvatila
nadležnost
ICC. Bez sumnje, jedan od osnovnih principa na kojima počiva Rimski statut jeste da on
dopunjuje nacionalne jurisdikcije i da ICC može vršiti nadležnost samo ukoliko države u
pitanju nisu u mogućnosti ili ne žele procesuirati učinioce zločina koje potpadaju pod
jurisdikciju ICC.
Treći dio odnosi se na generaine iii opšte principe krivičnog prava i ustanovijava
individualnu odgovomost, dok krivičnu odgovornost država iii pravnih entiteta (npr.
asocijacija, kompanija) isključuje iz domena nadležnosti ICC. Takode, jasno treba naglasiti
da je sudska nadležnost striktno vezana za iica starija od 18 godina u vrijeme izvršenja
zločina. Pozicija šefa države ili šefa vlade ili bilo koja druga zvanična pozicija, ne sprečava
ICC da vrši jurisdikciju nad tim licem.362 Statut, takođe, pretpostavlja i zapovjednu
odgovomost za vojne šefove ili civilne zapovjednike za zločine koji su učinjeni od strane
njihovih potčinjenih, ukoliko su oni znali za njih, ali nisu preduzeli potrebne mjere kako bi ti
zločini bili spriječeni.
Četvrti dio se odnosi na sastav ICC i sudsku upravu. Organi suda su: (a) Predsjedništvo,
koje se sastoji od predsjednika i prvog i drugog potpredsjednika, (b) Žalbeni odjel,
Raspravni odjel i Predraspravni odjel, (c) Ured tužioca i (d) Sekretarijat. Radni jezici ICC su
engleski i francuski. Službeni jezici su engleski, arapski, kineski, španski, francuski i ruski.
Prema članu 36 Rimskog statuta, ICC ima 18 sudija koji će predstavljati najveće svjetske
pravne sisteme, a vodiće se računa i o ravnomjernoj geografskoj zastupljenosti. ICC će
imati jednog predsjedavajućeg sudiju, a jedno sudsko vijeće od tri sudije će biti zaduženo
za potvrdivanje optužnica i predsudske procedure. Ostala tri sudska vijeća imaće po tri
sudije i jedno žalbeno vijeće koje će se sastojati od pet sudija. Da bi se održala distanca
između sudskih i apelacionih vijeća, član 39 zabranjuje rotaciju između sudskih i žalbenog
vijeća. Članom 40 osigurana je detaljnija garancija nezavisnosti sudskih vijeća.
Peti dio sadrži pravila o istrazi i krivičnom gonjenju. Pokretanje istrage je isključivo u
nadležnosti tužioca, pod kontrolom Predraspravnog vijeća, sastavljenog od jednog iii trojice
sudija, zavisno od pojedinog slučaja. To vijeće je jedino nadležno za izdavanje naioga za
pristupanje ICC-u i naloga za hapšenje. Predraspravno vijeće može održati raspravu kako
bi potvrdilo optužbu na osnovu koje tužilac traži suđenje.
Šesti dio se odnosi na samo suđenje. Sudenje se neće održati u odsustvu optuženog, jer
sudski postupci koji se vode in absentia nisu dozvoljeni pred ICC. Optuženi ima pravo na
besplatnog branioca, ukoliko ga sam ne može plaćati, a žrtve imaju pravo dati izjavu, kao i
pravo da ih zastupa advokat. Odjeljenje za žrtve i svjedoke je odgovomo, putem
Sekretarijata, za pružanje podrške i pomoći svjedocima i žrtvama koji se pojavljuju pred
ICC. Odluku o postojanju ili nepostojanju krivice sudije donose većinom giasova. ICC ima
ovlašćenje da odobrava odštetu žrtvama, što podrazumijeva restituciju, naknadu iii
rehabiiitaciju.
U sedmom dijelu se govori o primjenjivim kaznama. S obzirom na to da je smrtna kazna
izostavljena, najteža kazna koja se nekome može dosuditi jeste osuda na doživotni zatvor.
ICC može, uz zatvorsku kaznu, dosuditi i određenu novčanu kaznu, kao i oduzimanje
prihoda, imovine ili sredstava koja su direktno ili indirektno ostvarena putem izvršenog
krivičnog djela. Sud može donijeti odluku da se novčana sredstva koja se dobiju od ovih
novčanih kazni i oduzimanja uplate u Fond u korist žrtava i njihovih porodice koji je
Skupština država stranaka osnovala u septembru 2002. godine.

104
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

Osmi dio sadrži pravila koja se odnose na mogućnost ulaganja pravnih lijekova (pravo na
žalbu i reviziju). Žalba i revizija se upućuju žalbenom vijeću koje se sastoji od pet sudija.
Deveti dio Rimskog statuta odnosi se na pitanja međunarodne saradnje i pravne pomoći.
Obaveza je država članica da u potpunosti sarađuju sa ICC, naročito kada se radi o
izručivanju lica protiv kojih je ICC pokrenuo krivično gonjenje ili o traženju dokaznog
materijala. Kako bi to mogli ostvarivati, države članice moraju utemeljiti procedure koje
omogućavaju uspostavljanje ovakvog oblika saradnje. Sud može zahtijevati uspostavljanje
saradnje i na ad hoc osnovi sa državama koje nisu članice Rimskog statuta ili saradnju sa
međuvladinim organizacijama.
Deseti dio Statuta govori o izvršenju kazni i mjera oduzimanja imovine i osigurava da se
zatvorske kazne izdržavaju u državi koju ICC odabere sa popisa država koje su izrazile
svoju spremnost da prihvate osuđenike. Sud je ovlašćen da donese odiuku o smanjenju
kazne i mora ponovno preispitati kaznu kako bi utvrdio postoji li razlog zbog kojeg bi se
kazna mogla smanjiti, i to nakon što je osudeni izdržao dvije trećine kazne ili, u slučaju
osude na doživotni zatvor, nakon što je osuđeni izdržao 25 godina zatvorske kazne. Sud
neće preispitivati osude prije isteka navedenog vremenskog perioda.
U jedanaestom dijelu Rimskog statuta govori se o Skupštini država stranaka, koju čini po
jedan predstavnik iz svake države članice. Svaki predstavnik nosiće jedan glas, a odluke će
donositi iii konsenzusom iii nekom vrstom većinskog glasanja. Ostaie države koje su
potpisale Rimski statut iii konačni akt Rimske diplomatske konferencije, mogu biti članovi
Skupštine sa statusom posmatrača. Ova skupština je, između ostalog, odgovoma za
biranje sudija i tužilaca, usvajanje budžeta za rad ICC i donošenje odiuka o tome da li će
se, ukoliko se ukaže potreba za tim, broj sudija promijeniti.
Dvanaesti dio se odnosi na finansiranje i utvrđuje da se troškovi ICC finansiraju iz
obaveznih novčanih doprinosa država stranaka i, zavisno od toga da li će to Skuština
odobriti, iz finansijskih sredstava koja obezbijede Ujedinjene nacije, naročito kada se radi o
troškovima koji nastaju kada Savjet bezbjednosti uputi neki siučaj ICC. Novčani doprinosi
država stranaka odreduju se prema omjeru uloga koji se temelji na omjeru za budžet
Ujedinjenih nacija. Sud, takođe, može prihvatiti dobrovoljne doprinose od vlada,
medunarodnih organizacija, pojedinaca, korporacija ili drugih izvora.

Konačno, trinaesti dio Rimskog statuta sadrži završne odredbe. Nakon isteka sedam
godina od stupanja na snagu ovog statuta, tj. 2009. godine, svaka država stranka može
predložiti njegove izmjene. Statut ne trpi nikakve uslove[308]. U članu 126 se propisuje da
će Rimski statut stupiti na snagu nakon deponovanja 60 isprava o ratifikaciji[309], tako da
je on stupio na snagu 1. jula 2002. godine.[310] Ovaj statut je do 14. jula 2003. godine
ratifikovalo 91 država iz cijelog svijeta[311]. Bosna i Hercegovina je ratifikovala Rimski
statut odlukom Predsjedništva BiH, od 5. februara 2002. godine, nakon što je prethodno
dobijena saglasnost Parlamentarne skupštine BiH[312].
Izgled Rimskog statuta rezuitat je velikog broja državnih sporazuma i zasnovan je na
poštovanju suvereniteta i na pristanku država stranaka[313]. Sve države stranke imaju
krivičnu jurisdikciju za djela koja su izvršili državijani tih država na teritoriji tih država.
Nadiežnost ICC je "produžena ruka" (extension) domaće krivične nadležnosti država
članica. U isto vrijeme, ICC nije produžetak nacionalnih krivičnopravnih sistema; nije
nadomjestak za domaće sudove. Sud je komplementaran domaćem sudstvu, čija je
primama odgovornost istraživanje i krivično gonjenje za genocid, ratne zločine i ziočine
protiv čovječnosti; ICC će prepustiti iješavanje predmeta domaćim vlastima, osim u slučaju
da države članice prepuste predmete ICC ili ne pokažu odgovarajuću aktivnost, a tamo
gdje domaći sistem postupi po predmetima - ICC će djeiovati samo ondje gdje je jasno
vidljivo da država članica ne pokazuje volju ili nije u mogućnosti da postupi na pravi način.
Onda kada ICC počne primjenjivati svoju nadležnost, saradnja država članica pri hapšenju i
predaji osumnjičenih, prikupljanju dokaza i zaštiti žrtava i svjedoka i drugi oblici saradnje će
biti od vitainog značaja za efikasan rad ICC.

105
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

ICC je stalni, univerzaini sudski organ za vodenje krivičnog postupka i presuđenje najtežih
medunarodnih krivičnih djela. Neovisno od toga da li je formiranje dva ad hoc tribunala (za
prethodnu Jugoslaviju i Ruandu) imalo uticaja na osnivanje ICC, treba posebno istaći da se
ovaj sud razlikuje od svojih prethodnika.
U skladu sa režimom koji je uspostavljen Rimskim statutom, suočavanje sa izuzećem od
kazne za najteže zločine biće postignuto primamo kroz pravni sistem država članica i
sekundarno preko ICC, uz neizbježnu pomoć država članica. Efikasnost ICC, stoga, zavisi
od uspješne inkorporacije Statuta u domaće zakone - kako u pogledu vodenja domaćih
postupaka tako i vezano za saradnju sa ICC[314].
Za postupak pred ICC veliki značaj ima i Pravilnik o postupku i dokazima (Rules of
Procedure and Evidence). Ova pravila je u formi nacrta pripremila Posebna komisija
(Preparatory Commission), i to 30. juna 2000. godine, a na osnovu ovlašćenja sadržanih u
Rimskom statutu, vodeći računa o ograničenjima sadržanih u rezoluciji F u Konačnom aktu
Dipiomatske konferencije. Pravila obuhvataju skoro sve na šta upućuje Rimski statut, a
bitno je za funkcionisanje ICC. Ona stupaju na snagu nakon što budu usvojena
dvotrećinskom većinom glasova članova Skupštine država stranaka (član 51 stav 1
Rimskog statuta). Statutom je predviđena i mogućnost mijenjanja Pravilnika o postupku i
dokazima: izmjene mogu da predlože: (1) svaka država stranka; (2) sudije, ali samo ako o
tome postignu apsolutnu većinu i (3) tužilac. Amandmani stupaju na snagu nakon što budu
usvojeni dvotrećinskom većinom glasova članova Skupštine država stranaka (član 51 stav
2 Rimskog statuta). Sudije mogu dvotrećinskom trećinom da sastave i privremena pravila
koja će se primjenjivati sve dok na sljedećem redovnom ili vanrednom zasjedanju
Skupštine država stranaka ne budu: (1) usvojena kao zvanična, (2) izmijenjena ili (3)
odbijena. Mogućnost donošenja privremenih pravila je uslovljena kumulativno, i to sa dva
zahtjeva: prvim, koji se odnosi na određenu procesnu ili faktičku neophodnost (hitan slučaj)
i drugim, koji se odnosi na činjenicu postojanja određene pravne praznine u važećim
pravilima (potrebno je da za takvu situaciju Praviia ne predviđaju specifično iješenje) - član
51 stav 3 Rimskog statuta.
U odnosu na Pravilnik o postupku i dokazima, Rimski statut ima primarni karakter, tj. on
posjeduje veću pravnu snagu37°. Pravilnik o postupku i dokazima, njegove izmjene i bilo
koje privremeno pravilo, moraju da budu u skiadu sa Statutom (član 51 stav 4 Statuta), a
ukoliko su Statut i Pravilnik o postupku i dokazima "u sukobu" - Statut će imati prednost
(član 51 stav 5 Rimskog statuta).
Pored već spomenutog Pravilnika o postupku i dokazima, navedena Posebna komisija
(Preparatory Commission) je donijela i druge akte od kojih je svakako najznačajniji nacrt
koji se odnosi na Elemente krivičnih djela (Elements of Crimes), čime se, u stvari, daje
određeno tumačenje izraza upotrijebljenih u konkretnim inkriminacijama koje sadrži Rimski
statut, pa se svuda gdje je procijenjeno da za tim postoji potreba, dopunjavaju određene
norme čije značenje nije sasvim precizno. Ova komisija je pripremila i nacrte nekih drugih
dokumenata: Ugovor o odnosima ICC i Ujedinjenih nacija (2001), Finansijska pravila
(2001), Sporazum o privilegijama i imunitetima ICC (2001), Pravila o radu Skupštine država
stranaka (2001), Rezolucija Skupštine država stranaka o osnivanju Odbora za budžet i
finansije (2001) itd.
U izvore prava koji se primjenjuju pred ICC spadaju i primjenjivi međunarodni ugovori i
načela i pravila međunarodnog prava, uključujući i utvrdena načela međunarodnog prava
oružanih sukoba (član 21 stav 1 tačka b) Rimskog statuta).

U supsidijarne i uslovljene izvore prava koje se primjenjuje u postupku pred ICC, spadaju:
(1) opšta pravna načela koje je ICC izveo iz nacionalnih zakona svjetskih pravnih sistema i
(2) nacionalni zakoni država koje bi inače bile redovno nadležne povodom konkretnog
krivičnog djela (čian 21 stav 1 tačka c) Rimskog statuta). Ovi izvori prava su supsidijarni, jer
do njihove primjene može doći jedino ukoliko se za određeni slučaj ne može primijeniti
nijedan od prethodno pomenutih izvora prava, koji stoga predstavijaju primame izvore

106
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

prava koje se primjenjuje u postupku pred stainim ICC[315].


Kao formalni izvor prava fakultativnog karaktera predviđeni su načela i pravna pravila na
način kako ih je tumačio ICC u svojim ranijim odlukama (član 21 stav 2 Rimskog statuta). U
pitanju je precedentno dejstvo ranijih odluka, što inače predstavlja jedno od tipičnih
svojstava angiosaksonske krivične procedure, mada se ni u tim sistemima ne smatra da
same sudske odiuke mogu u potpunosti da zamijene zakone[316].
Primjena i tumačenje prava sadržanog u Rimskom statutu mora biti u skladu sa
međunarodno priznatim ljudskim pravima i biti bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja po
osnovama, kao što su pol (kako je definisan u članu 3 stav 3), dob, rasa, boja, jezik, vjera ili
uvjerenje, političko ili drugo mišljenje, nacionalno, etničko ili socijalno prorijeklo, imetak,
rodenje ili drugi status - član 21 stav 3 Rimskog statuta. Definisanje nekog drugog statusa
kao takvog, odnosno diskriminirajućeg (u smislu člana 21 stav 3 Rimskog statuta),
predstavlja questio facti i zavisi od svih konkretnih i relevantnih okoinosti.
1.3. Pravne i političke okolnosti koje su doprinijele osnivanju Međunarodnog krivičnog suda
Međunarodno krivično pravosuđe se nije razvijalo pravolinijski, već se njegov razvoj može
posmatrati kao niz sudskih ili ponekad (para)sudskih slučajeva, koji su se odvijali u
odredenim istorijskim okolnostima, prije svega u vezi konkretnih ratova i oružanih
sukoba[317]. Te istorijske okolnosti, a prije svega podjela na ratne pobjednike i u ratu
pobijeđene, su bile, izmedu ostaiog, i ključni faktor u odnosu na to da li su se neka suđenja
poslije ratova uopšte odvijala, te na to kome je suđeno, a često i na koji način su konkretni
postupci vodeni.[318]Pored toga, samo su neka od takvih suđenja mogla opravdano da se
karakterišu kao "međunarodna", jer su, u osnovi, bila nacionainog karaktera. Inače, sama
ideja o osnivanju međunarodnog krivičnog suda nije nova, ona potiče iz XIX vijeka, a
nastala je u sklopu opšteg shvatanja o međunardnom sudstvu kao sredstvu za iješavanje
međunarodnih sporova, pri čemu je najveću teorijsku prepreku ostvarenju te zamisli
predstavljalo shvatanje o suverenosti kao osnovnom obilježju država, koje je
onemogućavalo njihovo potčinjavanje bilo kojoj vlasti izvan njih samih.[319] Za potpuniju
predstavu o međunarodnom krivičnom procesnom pravu na početku XXI vijeka, potrebno je
lapidarno opisati istoriju i sadašnjost međunarodnih sudova.

1.3.1.Začeci medunarodnog krivičnog pravosuđa


Misao o stvaranju jednog međunarodnog krivičnog suda je davnašnja. Ona se razvijala
uporedo sa razvojem međunarodnog pravosuđa[320]. Korijeni ratnog i humanitamog prava
mogu se naći u istoriji Antike i Starog vijeka[321]. "Istorijski izvori svjedoče i o strašnim
ratnim zločinima, pa i onim koji bi danas mogli biti okarakterisani genocidom. Tako se
spominje rimsko razaranje Kartage i pokolj njenih stanovnika, bibliski opis pokolja
Kaananita nakon što su Jevreji osvojili Jerihin, te brojni drugi događaji. Zanimljivo je da
istorijski izvori i umjetnička literatura često takve događaje interpretiraju kao velika vojna,
čak i junačka dostignuća."[322] Uz to, "paralelno sa pokušajima da se humanizuje rat kao
krajnje nehumano sredstvo poiitike, javljaju se i ideje o osnivanju sudskih organa sa
zadatkom da utvrđuju krivičnu odgovornost i kažnjivost lica za izvršene zločine u doba rata
ili u vezi sa ratnim zbivanjima. Tako se još tokom stogodišnjeg rata (1337-1453) javila ideja
rimskog pape o krivičnom sudu koji bi bio nadležan za suđenje izvršiocima najtežih
krivičnih djela izvršenih u doba rata."[323] Međutim, djelatnost ovakvog suda registrovana
je tek u petnaestom vijeku. Naime, u literaturi se navodi kao interesantan primjer iz istorije
suđenje Peteru von Hagenbachu, vojvodi od Burgundije, u Brajzahu (Breisach)9 1474.
godine. Hagenbach je bio optužen da je na tom području, kao guverner okupatorske sile,
bio odgovoran za niz zločina - ubistva, silovanja i konfiskovanje privatne svojine građana.

107
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

Gradani Brajzaha su formirali multinacionalni tribunal sastavljen od 28 sudija - osam iz


samog Brajzaha i po dvojica iz drugih obližnjih regija (Alzasa, Njemačke i Švajcarske). Iako
se Hagenbach branio tvrdeći da ne snosi ličnu odgovornost, jer je samo slijedio naredenja
pretpostavljenog lorda, ogiašen je krivim i osuđen na smrtnu kaznu, koja je i izvršena[324].
Ovo sudenje se, sa stanovišta savremenih krivičnopravnih standarda, teško može smatrati
ozbiljnim međunarodnim krivičnim suđenjem, ali ono svakako ima određeni istorijski značaj,
a načinom odbrane okrivljenog i konačnom presudom, kao da je anticipiralo i neka pitanja
koja imaju veliku važnost u savremenom međunarodnom krivičnom pravu, što se, prije
svega, odnosi na postupanje po naredenju, individualnu krivičnu odgovornost i komandnu
odgovornost[325]. Medu preteče međunarodnog krivičnog suda svrstava se i suđenje za
"ratne ziočine" Conradinu von Hohenstafenu u Napulju, 1268. godine[326]. Ni to suđenje se
ne može smatrati ozbiljnim medunarodnim krivičnim suđenjem, naročito u svjetlu sada
vladajućih koncepcija, ali i ono u jednom istorijskom smisiu ima značaj, jer ukazuje na
postojanje odredenih tendencija intemacionalizacije krivičnih suđenja u jednom dužem
vremenskom periodu[327].
Prva detaljna kodifikacija ratnih zakona u modemim vremenima bio je tzv. Liebersov zakon,
koji je donesen na zahtjev američkog predsjednika Abrahama Linkolna 1863. godine.
Obuzdavanje ratnih strasti je, međutim, propisano kao obaveza i znatno prije Liebersovog
zakona. Specificirana pravila ponašanja u ratu poznavali su judaizam, hrišćanstvo i islam,
zabranjujući ubijanje civiia, žena, djece i preporučujući dobar tretman prema ratnim
zarobljenicima.
"Važan događaj u razvoju međunarodnog ratnog i humanitamog prava bio je osnivanje
Crvenog krsta 1863. godine. Nakon velikog pokolja u bici kod Solferina u junu 1859.
godine, kada je Francuska porazila austrougarsku vojsku, jedan od svjedoka strahota koje
su se dogodile i jedan od organizatora medicinske pomoći za ranjenike, Henry Dunant,
švajcarski preduzetnik i filantrop, izdao je 1862. godine knjigu o toj bitki. U njoj je predložio
osnivanje posebne organizacije za pomoć ranjenicima i zaključivanje međunarodnog
sporazuma o čovječnom postupanju sa bolesnicima i ranjenicima tokom ratnih
sukoba."[328]Njegove preporuke će se ostvariti osnivanjem Crvenog krsta i zaključivanjem
Ženevske konvencije iz 1864. godine. Crveni krst odigrao je značajnu ulogu u razvoju
međunarodnog humanitamog prava, a pomoć koju je pružio brojnim ranjenicima,
bolesnicima i ratnim zarobljenicima, neprocjenjiva je[329].
Dalji korak je učinjen prihvatanjem Petrogradske deklaracije od 1868. godine, kojom je
zabranjena upotreba takvih oruđa koja nepotrebno povećavaju patnju ljudi izbačenih iz
borbe i koja se smatraju protivnim zakonima čovječnosti.
Užasnut svirepostima iz njemačko-francuskog rata, iz 1870/71 godine, tadašnji predsjednik
Medunarodnog Crvenog krsta, Švajcarac Gustave Moynijer, predložio je osnivanje jednog
medunarodnog krivičnog suda.[330] Medutim, ni ova ideja, ma koliko bila plemenita, nije
realizovana, već će ozbiljniji pokušaji ove vrste uslijediti tek nakon završetka Prvog
svjetskog rata. Naravno, sva suđenja za ratne zločine već tokom Prvog svjetskog rata su
imala nacionalni karakter, a iz razumljivih razloga nije se pojavljivala mogućnost za
djelovanje međunarodnog pravosudnog organa[331].
Nakon i kao posljedica Krimskog rata, američkog građanskog rata i francusko- pruskog rata
iz 1870. godine, javno mnijenje u Evropi i Americi se ujedinjuje oko ideje da bi na
medunarodnom nivou trebalo doći do kodifikacije ratnog prava. Kao rezultat ove javne
kampanje, potpisana je serija međunarodnih ugovora, danas poznatijih kao Haška (1907) i
Ženevska konvencija (1929). One predstavljaju najveći uspjeh u regulisanju ratnog prava.
U želji da se u takvim slučajevima suzbije neograničeno pravo ratujućih strana, usvojena je
Martensova klauzula kojom se nalaže državama, kao zaraćenim stranama, da se u
slučajevima koji nisu regulisani odredbama konvencije, imaju pridržavati načela
međunarodnog prava koja prističu iz običaja ustanovljenih među prosvijećenim narodima,
zakona čovječanstva i zahtjeva javne svijesti[332].
Haške humanitame konvencije i deklaracije, donesene u 1899. i 1907. godini, regulišu

108
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

ratna stanja i iješavaju probleme razoružanja, polažu temelje za stvaranje buduće


međunarodne organizacije, kodifikovanje pravila ratnog prava i neutralnosti i donose
propise o mirnom iješavanju međunarodnih sporova. Haške konvencije iz 1899. i 1907.
godine predstavljaju prvi pokušaj da se izvrši kodifikacija prava i dužnosti zaraćenih strana i
da se preciziraju pravila o vodenju suvozemnog rata, posebno da se ograniči naoružanje,
zabrani upotreba određenih sredstava borbe i osigura mimo iješavanje sporova medu
zemljama. Na prvoj od tih konferencija u Hagu, 1899. godine, donesene su dvije konvencije
i tri deklaracije: Konvencija o poiožaju ranjenika i pravila ponašanja prema njima, kako u
kopnenim tako i u pomorskim sukobima; Konvencija o zakonima i običajima suvozemnog
rata;[333] Deklaracija o zabrani bombardovanja iz balona i sličnih naprava; Deklaracija o
zabrani upotrebe projektila sa zapaljivim i otvorenim gasovima i Deklaracija o zabrani
upotrebe rasprskavajućih zma (dum-dum). Nedostatak ovako donijetih konvencija i
rezoiucija se naiazi u činjenici da se one odnose na rat i vodenje rata, ali ne i na osiguranje
mira[334].
Na Drugoj haškoj mirovnoj konferenciji, održanoj na inicijativu predsjednika SAD-a
Ruzveita i ruskog cara Nikolaja II, od 15. juna do 18. oktobra 1907. godine, doneseno je 13
mirovnih konvencija. One su još plodnije i obuhvataju materiju o otvaranju neprijateljstva,
pravima i dužnostima neutralnih država, položaju trgovačkih brodova neprijateljskih strana,
pretvaranju ovih u ratne brodove, pomorskom bombardovanju kopna i položaju ranjenika u
suvozemnom ratu. Njihove odredbe nemaju karakter inkriminisanih normi kao garancija
poštovanju, već važe kao upozoravajuće i preporučujuće.
Četvrta konvencija o zakonima i običajima rata na kopnu (sa Pravilnikom o kopnenom ratu)
u članu 3 sadrži odredbu da je država odgovoma za kršenje haških praviia od strane bilo
kojeg njenog subjekta. Međutim, iako je Haškim pravilnikom o suvozemnom ratovanju
izgrađen sistem pravila o dopuštenom i nedopuštenom u vođenju rata, ta pravila ne sadrže
krivične sankcije, koje bi obezbijedile njihovo poštovanje. Iako član 3 Četvrte haške
konvencije predviđa odgovornost za naknadu štete od strane države za ratne zločine, riječ
je samo o građanskoj, ne i o krivičnoj odgovomosti. Da bi postojala krivična odgovornost,
"nije dovoljno samo postojanje određene pravne norme prohibitivnog ili imperativnog
karaktera, već je potrebna takva pravna norma, koja za odredeno ponašanje predviđa
sankciju kao krivično djeio. Drugim riječima, potrebna je inkriminatoma pravna norma"[335].
Ali, iako to predstavija veliki nedostatak, ipak se ne može osporavati vrijednost haških
konvencija i njihov značaj za razvoj međunarodnog krivičnog prava, pogotovo kada je u
pitanju izgrađivanje pojma krivične odgovornosti. Za medunarodnu će zajednicu haške
konvencije imati značaj ratnih zakona i ona će se na njih pozivati i u Prvom i u Drugom
svjetskom ratu da bi osudila nečuvene zločine koje je ljudsko društvo doživjelo bez obzira
na to što su one daleko prevazidene razvojem tehnike[336] koja je diktiraia sasvim drugi
način ratovanja[337].
1.3.2. Pokušaji ustanovljenja medunarodnog krivičnog suda u prvoj polovini XX vijeka

Prvi pokušaj ustanovljavanja medunarodnog krivičnog suda uslijedio je nakon brojnih


ratova s ogromnim ljudskim žrtvama tokom duge istorije ljudske civilizacije tek u
posljednjem vijeku drugog milenijuma[338]. Taj zahtjev je shvatila i Mirovna konferencija u
Parizu i preuzela na sebe zadatak da razmotri pitanja krivične odgovomosti za zločine
učinjene u toku Prvog svjetskog rata, sa željom da se primijene represivne mjere prema
onima koji su vršili te ziočine i da se obezbijedi trajan mir za buduća pokolenja[339].
lnspirisana ovakvom željom, Mirovna konferencija je i formirala Komisiju za odgovornost sa
zadatkom da ispita: (1) odgovornost onih koji su prourokovali rat; (2) činjenice u vezi sa
povredama zakona i običaja rata, izvršenih od vojnih snaga njemačkog carstva na suvu,
moru i u vazduhu; (3) stepen krivične odgovornosti izvršilaca bez obzira na njihov položaj i
(4) stvaranje međunarodnog pravosuđa za suđenje zbog izvršenih zločina[340].
Mirovnim ugovorom sila Antante s Njemačkom koji je sklopljen u Versaju (Versaillesu), 28.
juna 1918. godine (stupio na snagu 10. januara 1920. godine) predviđeno je suđenje za

109
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

"ratne zločine", odnosno "teške povrede međunarodnog morala i svetosti ugovora" (čl. 227-
230) njemačkom caru Wilhelmu II. Hohenzollernu i njegovim oficirima, koji su zapovijedali
njemačkom vojskom u Prvom svjetskom ratu. Ovim je odredbama bilo predvideno i
osnivanje posebnog suda koji bi vodio krivični postupak[341]. Budući da je car Wilhelm II.
dobio utočište (egzil) u Holandiji, a ni države Antante se nisu previše trudile da ga izvedu
pred sud koji nije ni ustanovljen, do sudenja nije ni došlo.[342] Holandska vlada je odlučila
da ne izruči Wilhelma II. pozivajući se na to da krivična djela za koja se tražilo njegovo
izručenje nisu predviđena ugovorima koje Holandija ima sa drugim zemljama, kao i da je
Holandija uvijek pružala azil pobijedenim u medunarodnim sukobima[343]. Osim toga,
Holandija se pozivala na odsustvo medunarodnog akta kojima bi se zabranjivalo
započinjanje, vodenje ili naređivanje vođenja agresorskog rata[344].
Versajski ugovor je označio kraj Prvom svjetskom ratu i imao za cilj da izgradi jedno novo
društvo na bazi mira i solidarnosti medu nacijama. "Versajskim ugovorom je uspostavijeno
načelo da je međunarodno pravosuđe nadležno za vođenje postupka kod krivičnih djela
čije su posljedice nastupile na teritoriji više država. Pri tome, nije isključena i nadležnost
unutrašnjih sudova"[345]. To se manifestovalo u tri grupe pravila: (1) napuštanje klasičnog
pravila da svaka država ima neograničeno pravo u pogledu vodenja rata i da ona ne može
da bude odgovoma ukoliko je otpočela rat na jedan formalno priznat način (putem
objavljivanja rata)[346]; (2) potvrđen je princip pune materijalne odgovornosti za štetu koja
nastane u toku rata; (3) istaknuta je lična krivična odgovornost za ratne zločine. Ratni
zločinci nisu samo u nadležnosti sudova odnosne države nego i u prvom redu pred
sudovima država na čijim su teritorijama počinjena djela, pri čemu položaj i funkcije ne daju
potpuno opravdanje za učinjene zločine. "Ideja o krivičnoj odgovornosti pojedinca nije više
apstraktni zahtjev pravde nego dobija izraz jednog pravnog principa koji je ovdje, u
Versajskom ugovoru, ostao u povoju. Nažalost, princip nije ostvaren"[347].
Prevagnule su političke kalkulacije, iako se i s pravne strane moglo prigovoriti da tadašnje
međunarodno krivično pravo nije kao ziočin predviđalo pokretanje agresivnog napadačkog
rata, što je bila giavna politička optužba protiv njemačkog cara[348]. Pitanje je kako bi se to
suđenje da je do njega došio, zaista odvijalo, ali je sigumo da se ni tada ne bi moglo
govoriti o nekom potpuno nezavisnom pravosuđu, jer su sve inicijative za suđenje doiazile
iskijučivo od strane sila pobjednica, a bile iskijučivo uperene protiv poražene strane,
odnosno pripadnika poraženih oružanih snaga, čak i samog njihovog zapovjednog vrha
[349] Smatra se da je pokušaj suđenja bivšem njemačkom monarhu bio jedan od prvih
slučajeve uzimanja u obzir "medunarodne individualne krivične odgovomosti" za povredu
"pravila međunarodnog običajnog ratnog prava"[350]. Ipak, prema zakonu od 18. decembra
1919. godine, u Lajpcigu je održano devet postupaka protiv bivših pripadnika njemačke
vojske i mornarice, ali su se oni, uglavnom zbog nedostatka dokaza, završili izricanjem
osiobadajućih presuda.
Članice Antante, države-saveznice, pobjednice u Prvom svjetskom ratu, osnovale su, 25.
januara 1919. godine, posebno povjerenstvo Antante (engl. Commission on Responsibility
of the Authors of the War and on Enforcement of Penalities), sa zadatkom da analizira u
ratu počinjene zločine, utvrdi preiiminamu listu odgovomih i predloži način utvrđivanja
njihove krivične odgovornosti. Članovi tog povjerenstva su bili po dvojica predstavnika
SAD-a, Japana, Velike Britanije, Francuske i Italije, te jedan predstavnik Belgije, Grčke,
Srbije, Poljske i Rumunije. Iste godine to povjerenstvo je podnijelo lzvještaj o odgovomosti
inicijatora rata i kažnjavanju kršenja zakona i običaja rata. Taj izvještaj je analizirao norme
medunarodnog prava o ličnoj krivičnoj odgovornosti i predstavljao je i važan korak u
razvoju međunarodnog krivičnog prava[351]. U izvještaju se navodi da od vlada Centrainih
sila treba tražiti priznanje nadležnosti međunarodnog suda za 31 zločin kršenja zakona i
običaja ratovanja (masovna ubistva i masakri, terorizam, ubijanje talaca, mučenje i
namjemo izgladnjivanje civila, siiovanja, otmice ženskih lica radi prisiijavanja na prostituciju,
deportacija civila i njihova intemacija u nehumanim uslovima, prinudni rad, prinudno
mobilisanje pokorenog stanovništva, pijačke i konfiskacije imovine, potkopavanje vrijednosti

110
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

valute u pokorenim zemijama, namjemo bombardovanje nezaštićenih mjesta i uništavanje


kulturnih spomenika). Ta komisija je smatrala da postojeći međunarodni izvori prava o
načinu i sredstvima vođenja rata predstavljaju pravno opravdani osnov za pojam "ratnog
zločina" i za postupanje suda za takve slučajeve.[352] Zato se predviđa i mogućnost
osnivanja
Visokog suda međunarodnog karaktera (High Tribunal). Međutim, Izvještaj nije prihvaćen
zbog protivljenja SAD-a i Japana, koji su smatrali da osnivanje međunarodnog suda za
sudenje pojedincima nije primjereno s obzirom na suverenost države, kao i da koncept
zločina protiv čovječnosti, koje je Izvještaj pokušao afirmisati, nije u skladu sa tadašnjim
medunarodnim pravom. lsto tako, nije prihvaćena ni lista 895 iica koje je Povjerenstvo
smatralo odgovomim za počinjena krivična djela, pa je ta lista sužena na svega 45
lica[353].
Medunarodna zajednica je reagovala na to tako što je 1928. godine donijet Pariski pakt i
Generalni akt Društva naroda kojim je bilo predviđeno da je kažnjivo vodenje rata kojim se
stvaraju međunarodni sukobi i kao instrument politike u međunarodnim odnosima
država[354]. Poseban značaj za međunarodno krivično pravo ima Pariski pakt, poznat pod
imenom Kellog-Briand-ov pakt koji je bio potpisan od 15 zemalja. Ovaj pakt je poznat kao
ugovor o odricanju od rata kao sredstva nacionalne politike: on zabranjuje rat i stavlja ga
van zakona[355]. Rat se može dozvoliti jedino u slučaju zakonite odbrane - ako je jedna
zemlja ugrožena napadom, a ne postoji mogućnost za pregovoranje ili posredovanje.
Međunarodna zajednica ne može više da bude indiferentna i neutralna, a države nemaju
više nespomo pravo da same odlučuju da li će pristupiti ratu u cilju ostvarenja svojih
interesa. Međutim, iako ovaj pakt smatra agresivni rat nezakonitim, smatrajući ga zločinom,
on ne propisuje sankcije za kažnjavanje budućih učinioca ovih zločina niti predvida
formiranje medunarodnog krivičnog pravosuđa. Navedeni pakt i Haške konvencije su
predstavljale dobru osnovu za formiranje međunarodnog krivičnog prava, ali još, ipak, nije
uspostavljena spremnost, odobrenje svih država, niti pojedinaca ili, pak, organizacija da se
donese međunarodni zakon i formira stalni sud koji bi sudio na osnovu tog zakona
učiniocima međunarodnih krivičnih djela u budućim eventualnim sukobima[356]. Ipak,
Savjet Društva naroda je 1920. godine formirao Komitet koji je pripremio projekat za
ustanovljavanje stalnog međunarodnog suda pravde. Iako je bilo mišljenje da je projekat
dobar, preovladala su suprotna mišljenja, te je projekat propao.
Drugi pokušaj osnivanja međunarodnog krivičnog suda uslijedio je u tadašnjoj
medunarodnoj organizaciji - Društvu naroda, a bio je potaknut i atentatima na neke
državnike i političare (Louis Barthu, jugoslovenski kralj Aleksandar 1, kancelar Dolfuss).
Pakt Društva naroda nije otišao dalje u pogledu odgovomosti fizičkog lica od Versajskog
ugovora, jer su načela, prihvaćena na Mirovnoj konferenciji, bila istovremeno i njegova
osnova. Prema Paktu, kao i prema Versajskom ugovoru, razlikuju se dvije vrste ratova:
ratovi koji su dozvoljeni, tj. legalni i ilegalni, tj. zabranjeni[357]. Tu se u stvari radi o
odbrambenim i napadačkim ratovima, pri čemu Pakt osuđuje ovu drugu vrstu i smatra je
nezakonitom. Međutim, i u slučaju kada je rat dozvoljen, on ne može biti opravdan ako nisu
primijenjena sva sredstva za mirno rješavanje nastaiog spora medu državama i
izbjegavanje rata[358]. lsto tako, Pakt ne predviđa krivične sankcije protiv onih koji otpočnu
neopravdan rat. U tom pogledu on ne ide mnogo dalje od Haških konvencija, jer ne
precizira pojam zločina niti određuje kazne za pojedinačna djela[359].
Na 32. Konferenciji Udruženja za međunarodno pravo (Internatioanal Law Association) u
Buenos Airesu (1922) generalni sekretar, profesor Belot (Belot) je predložio da se ustanovi i
međunarodni krivični sud za suđenje za ratne zločine u širem smislu, i to neposrednom
primjenom medunarodnog prava, dok su pravnici iz Evrope (kao Politis, Pella, Donnedieu
de Vabres, Caloyanni, Saldana, Sottile) smatrali da nije glavni zadatak suđenja za ratne
zločine, već zaštita mira pomoću međunarodnog krivičnog prava. Konferencija je smatrala
da je osnivanje međunarodnog krivičnog suda hitno i naiožila je profesom Belotu da izradi
nacrt njegovog statuta. U izveštaju podnijetom 33. Konferenciji (Stokholm, 1924. godine)

111
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

Belot je predložio stvaranje suda, u obliku krivičnog odeljenja stalnog suda medunarodne
pravde, i to konvencijom kojoj bi mogle da pristupe države. Zbog različitih mišljenja
konferencija nije usvojila Belotov prijedlog već ga je uputila na razmatranje posebnoj
međunarodnoj komisiji u kojoj su bili najistaknutiji članovi Međunarodnog udruženja za
krivično pravo (kao Pella, Caloyanni). Komisija se složila u pogledu potrebe da se stvori
jedan međunarodni krivični sud i svoje zaključke je uputila 34. Konferenciji Udruženja za
međunarodno pravo (Beč, 1926. godine) koja ih je usvojila. Sud je trebalo da bude
nadležan za sve prekršaje međunarodnog krivičnog prava, ne samo za vrijeme rata (ratni
ziočini) već i za vreme mira (droge, piraterija, falsifikovanje novca, prava manjina). Novinu
predstavlja uvodenje medunarodne krivične odgovornosti država, pored odgovomosti
pojedinaca.
Iste godine je, na svom prvom kongresu (Brisel, 1926) Medunarodno udruženje za krivično
pravo, na prijedlog dvojice izvjestilaca ([Donnedieu de Vabres i Pella), usvojilo rezoluciju u
koji se zalaže za stvaranje krivičnog odeljenja stalnog suda medunarodne pravde.
Prihvaćen je i stav o krivičnoj odgovornosti država i pojedinaca. Odiučeno je da posebna
komisija izradi nacrt statuta suda. Nacrt statuta (koji je izradio Pella) razmatran je i usvojen
na drugom kongresu Udruženja (Bukurešt, 1929), svakako pod snažnim uticajem
raspoloženja stvorenog Kellog-Briand- ovim paktom.
Od 1929. do 1935. godine dva udruženja su radila zajednički i obrazovala komisiju
stručnjaka[360], započevši 1935. godine sa radom na formuiisanju Svjetskog krivičnog
zakona. Dakle, međunarodna zajednica već tada uvida potrebu da se stvore uslovi za
izvodenje pred sud, i to medunarodni, vinovnika najtežih zločina počinjenih u ratnim
sukobima kako bi se suprotstavila međudržavnom saradnjom u suzbijanju ziočina protiv
mira i čovječnosti[361]. Sve to je, kao i radovi pojedinaca i pojačani oblici terorizma,
doprinijelo da se, 16. novembra 1937. godine, usvoji Konvencija o osnivanju
međunarodnog krivičnog suda za suđenje teroristima, s Protokoiom kojim je predviđeno
ustanovijavanje takvog suda. Sud je trebalo da, u načelu, zasjeda u Hagu, a njegov rad je
zavisio od spremnosti država da mu izdaju iica optužena za terorizam. Međutim, ovu
konvenciju je potpisalo svega 13 država, a do početka Drugog svjetskog rata nije stupila na
snagu.[362] Budući da ova konvencija nije nikada stupila na snagu[363], naravno da ni
ustanovljenje medunarodnog krivičnog suda za zločine terorizma nije došio u obzir[364].
Tome je doprinio i itaiijansko-etiopijski rat, odnosno invazija koju je fašistička Italija izvršiia
na Etiopiju. Naravno, ni politička klima tadašnje svjetske zajednice nije biia nimalo povoljna
za realno oživotvorenje ovakve ideje, jer se radilo o vremenu izrazitog jačanja fašističkih
režima, stabilizaciji nacističke viasti u Njemačkoj, građanskom ratu u Španiji i osjećaju
jedne izrazite političke, ekonomske i vojne slabosti država, nekadašnjih pobjednica u
Prvom svjetskom ratu[365]. Protiv osnivanja međunarodnog krivičnog suda biia je Veiika
Britanjija, smatrajući da još nije došao trenutak za stvaranje takvog suda. Iako nije bilo
praktičnih rezultata, neka osnovna načela iz ove konvencije su kasnije poslužila za
osnivanje međunarodnih vojnih sudova za suđenje zločincima čija djeia nisu imala
"posebno geografsko opredjeljenje", tj. koja su bila izvršena u više zemalja (ideja iz člana
229 Versajskog ugovora).
Rad na tome nije prestajao ni tokom Drugog svjetskog rata, kako na nevladinom tako i na
međunarodnom nivou. Još od početka Drugog svjetskog rata surovi i nečovječni postupci
nacista ne samo u tretiranju ratnih zarobljenika i ranjenika nego i u maltretiranju i
istrebljenju civiinog stanovništva, ukazaii su na potrebu da se skrene pažnja da takvi zločini
ne mogu da ostanu nekažnjeni. To je našlo izraza u Atlantskoj povelji od 1941. godine koja
"predstavlja zvaničnu opomenu izvršiocima zločina da moraju računati na to da će ih
međunarodna zajednica pozvati na odgovornost za njihovu kriminalnu djelatnost". Isti
značaj ima i u deklaracija saveznika donijeta u Saint-James-u 1942. godine.
Medunarodna komisija za reformu i razvoj krivičnog prava (sastavljena pretežno od
britanskih pravnika, aii i nekoiiko stručnjaka iz drugih zemalja), na sastanku u Londonu (jula
1942. godine), razmatrala je neka pitanja u vezi s organizovanjem međunarodnog krivičnog

112
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

gonjenja ratnih ziočinaca, ali nije usvojiia nikakav akt. Za razliku od nje, Međunarodna
skupština (osnovana 1941. godine kao nevladina organizacija pod pokroviteljstvom Unije
za Društvo naroda) takođe je u Londonu (21. juna 1943. godine), usvojila nacrt konvencije
koji sadrži statut međunarodnog krivičnog suda i krivična djela za koja bi on bio
nadležan[366].
Sa stanovišta međunarodnog krivičnog prava, od najvećeg je značaja Moskovska
deklaracija na konferenciji koja je održana od 19. do 30. oktobra 1943. godine koja izražava
riješenost tri velike sile (SAD, SSSR i Velika Britanija) da se po završetku Drugog svjetskog
rata preduzme gonjenje krivaca za izazivanje ovog rata i za počinjene zločine[367]. Ovaj
dokument ima važnost zbog utvrđivanja temeljnih načela budućeg krivičnog progona
učinilaca ziočina i potvrde da se već u tom trenutku raspolaže nesumljivim dokazima o
izvršenim zločinstvima, koja sa stainom promjenom situacije na frontovima i osiobađanjem
sve novih i novih, ranije okupiranih, teritorija - postaju učestalija i teža[368]. U njemu je
predviđena bezizuzetna obaveza svih vlasti kod kojih se nadu iica pod sumnjom da su
vršila neke od povreda ratnog i humanitarog prava, da ih izdaju zemlji na čijoj teritoriji su
izvršeni zločini - radi suđenja pred unutrašnjim sudovima te zemije[369]. Deklaracija
poznaje dva vida odgovomosti [370] Najprije, da će ratnim zločincima biti sudeno u onoj
zemlji gdje su počinili krivična djela i da će biti kažnjeni prema zakonima tih zemalja. Zatim,
da će oni zločinci iz Njemačke čiji zločini nemaju geografsku određenost, biti kažnjeni
zajedničkom odiukom savezničkih viada[371], Ovdje se radi o transformaciji načeia iz
Haških konvencija - ne ostavija se državi da sudi pripadnicima svojih oružanih snaga i
političkim ličnostima za zločine izvršene za vrijeme rata, "već se ta kompetencija prenosi na
povrijeđene države. Ratni zločini su priznati kao međunarodni i za njih će biti nadiežan
međunarodni sud"[372]. Za sve vrste zločina se odgovara po principu pune i neposredne
lične odgovornosti[373].
1.3.3. Dva medunarodna vojna suda poslije Drugog svjetskog rata
Četiri velike sile u Drugom svjetskom ratu (SAD, Francuska, Velika Britanija i Sovjetski
Savez) su Londonskim sporazumom od 8. avgusta 1945. godine osnovale ad hoc
Međunarodni vojni sud u Nimbergu za suđenje pojedincima, učiniocima zločina protiv mira,
ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (Nimberški tribunal)[374]. Sam sporazum
predstavlja, s jedne strane, potvrdu i ozvaničenje ukupnih napora činjenih od 1941. godine,
povodom kažnjavanja ratnih zločinaca, ali i mnogih iskustava i prijedloga iz meduratnog
razdoblja. Međutim, s druge strane, on je začetak jednog novog doba u razvoju
medunarodne zajednice koji će postepeno i stalno, u sve većoj mjeri, podrazumijevati i
krivičnu zaštitu njenih osnovnih vrijednosti, što sistem Društva naroda nije imao vremena
da bitnije razvije. Za takve zločine učinjene na Dalekom istoku ustanoviien je drugi
Međunarodni vojni sud za Daleki istok, u Tokiju, 19. januara 1919. godine . Ustanovljenje ta
dva suda, sadržaji njihovih statuta, postupak pred njima i izrečene presude, koje su
izvršene, predstavljaju prelomni dogadaj u istoriji međunarodnog krivičnog prava i
signifikantni presedan u nastojanjima uspostavljanja djelotvomog sistema medunarodnog
krivičnog pravosuda[375]. To je, ujedno, stvami početak oblikovanja međunarodnog pojma
vladavine prava na području krivičnog prava[376]. Radi se ne samo o realizaciji
medunarodnog krivičnog sudovanja, već i o promociji krivičnog prava medunarodne
zajednice i čovječanstva[377]. Krivično pravo primijenjeno u Nimbergu je i formalno postalo
okosnica medunarodnog krivičnog prava, jer je na prvoj sjednici Generalne skupštine OUN,
Rezolucijom broj 95 od 11. decembra 1946. godine, proglašeno dijelom Opšteg
međunarodnog krivičnog prava[378].
"Normativno-funkcionalna uspostava sistema državnog terora, kao suverenog prava više
rase da odlučuje o sudbini čovječanstva, praćena opštom destrukcijom, organizovanim
masovnim ubijanjima pojedinaca i čitavih društvenih grupacija, donijela je nacističkoj
Njemačkoj epitet najmonstruoznije državnopolitičke tvorevine modemog doba. Ratni zločini,
materijalna razaranja, i užasi koji su se događali u konclogorima, bili su takvog
presedanskog karaktera, da su zaprijetili osnovnim vrijednostima ljudske civilizacije, a prije

113
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

svega duhovno-kulturološkom i fizičko-biološkom integritetu evropskog kontinenta. Otuda je


priroda Drugog svjetskog rata bila suštinski različita od prirode ratova ranijih perioda. Otuda
i politički ciljevi savezničkih sila nisu mogli, niti smjeli biti limitirani samo na vojni poraz
osovinskih država, već je uporedno sa borbom na bojnom polju, vođena i borba za
pravnopolitičku prekompoziciji 'starog svijeta\ Zlo koje se nadvilo nad čitavim
čovječanstvom približilo je zajedničkom stolu do tada nepomirljive političke koncepte.
Ideološke barijere su, zarad opšteg interesa, postale premostive, što je na pravnom polju
značilo opredjeljivanje saveznika za stvaranje materijalnih i organizacionih pretpostavki
kažnjavanja nacističkih zločinaca"[379]. Ove zamisli realizovane su i u različitim
dokumentima usvajanim tokom Drugog svjetskog rata (Atlanska povelja, Moskovska
deklaracija i dr). Najzad, na osnovu Lodonskog sporazuma, formiran je Nimberški tribunal
čiji su sastav, nadležnosti i funkcije odredeni Statutom koji je pridodat osnovnom tekstu
sporazuma[380]. Sudski proces koji je tada voden protiv vojnih i političkih lidera nacističke
Njemačke prva je u istoriji primjena međunarodnog krivičnog prava kroz institucije
međunarodnog pravosuđa[381]. Sud u Nimbergu je bio prvi međunarodni sud koji je, u ime
svjetske zajednice, nastupajući sa pozicija zaštite univerzalnih svjetskih vrijednosti, donio
pravnosnažnu presudu[382].
Bez obzira što nije sadržan u odredbama Statuta o stvarnoj nadležnosti Nirnberškog
tribunala, genocid se izričito spominje u osnovnoj optužnici Komiteta glavnih tužilaca. To je
prvi zvanični međunarodni dokument u kojem je upotrebljen termin genocid. "Optužnica nije
bila vezana za Statut niti je podnijeta na osnovu Statuta, pa ni tužioci u izboru svojih
formulacija i termina nisu bili ograničeni. Ako se uzme u obzir i to da je priroda optužnice
kao pravnog akta takva da dozvoljava punu slobodu u izboru načina i jezika prezentacije
optužnih činjenica, to je jasno zbog čega je upravo u njoj, a ne i u presudi upotrebljen
termin genocid"[383]. Termin genocid se pominje i na suđenjima koja su u savezničkim
okupacionim zonama organizovana na osnovu Zakona broj 10, koji je usvojen od strane
Kontrolnog savjeta za Njemačku. U svim ovim slučajevima je genocid tretiran kao dio
ziočina protiv čovječnosti. Međutim, u svojoj presudi Nimberški tribunal nije optužene
proglasio krivim za genocid niti je obrazloženju presude objasnio zašto nije odgovorio na
jedan dio optužnice. Iako su dokazi koji su potvrđivali izvršenje genocida bili više nego
dovoljni, Tribunal nije imao pravnog osnova da formalno prihvati termin genocid, a još
manje da oglasi optužene krivim za djelo koje kao takvo nije sadržano u njegovom Statutu,
niti u nekom drugom međunarodnom aktu legislativnog karaktera. Međutim, iz obimnog
dokaznog materijala nedvosmisieno su proizilazili najbitniji elementi genocida, tako da je u
toku samog sudskog pretresa od strane nekih delegacija zatraženo da Tribunal genocid
prizna kao dokazan zločin i da ga, kao posebnu inkriminaciju, unese u svoju konačnu
odluku[384].
Sudski postupak i pravila dokazivanja su bila uređena dijelom odredbama Statuta, a
dijelom je sam sud u toku postupka donosio procesna pravila. Inače, sam se postupak
sastojao iz sljedećih faza: (1) prethodna izjava tužioca, (2) dokazna sredstva optužbe i
odbrane, (3) saslušanje svjedoka, (4) riječi odbrane i optužbe, (5) izjava optuženog i (6)
presuda. Kada je riječ o postupku koji je primjenjivan na suđenju u Nimbergu, u pitanju je u
osnovi anglosaksonski tip krivične procedure. Osnovna odlika ovog postupka je pasivna
uloga suda u samom prikupljanju i ocjeni dokaza, što je, prije svega, bio osnovni zadatak
stranaka (optužbe i odbrane). Kao važno načelo ovog postupka uspostavljeno je
dominantno načelo anglosaksonskog tipa postupka, a to je princip fair trial, što, u stvari, u
osnovi predstavlja pravo okrivljenog na pošteno suđenje .
Značaj sudenja glavnim ratnim zločincima u Nimbergu, i pored svih nesavršenosti, teškoća,
smetnji i grešaka, može se ocjenjivati dvojako: politički i pravno, a i nesporan je[385].

Odredbe Statuta Nirnberškog tribunala od višestrukog su značaja za razvoj ideje o


međunarodnom krivičnom gonjenju, kako preko stalne pravosudne ustanove, tako i preko
povremenih (ad hoc) ustanova. One povezuju prethodne zamisli nastaie izmedu dva

114
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

svjetska rata, sa traganjima za konačnim rješenjima od 1947. godine do danas. "Ne može
se poreći da je Nimberški proces imao odjeka i uticaja; da je bar imao da znači početak i
simbol pozitivnog rješavanja pitanja korijenitog uklanjanja ognjišta fašizma, materijalnih i
idejnih. Zna se koliko to pitanje zavisi od izobličavanja, od primjeme, javne osude onih koji
su počinili tolika nedjela i koji su težili da porobe cio svijet. U tom pogledu Nimberški
tribunal, pred koji su izvedeni oni najodgovomiji medu nacističkim zločincima, i kao
začetnici agresije i kao vinovnici svih zločina, bio je od odsudnog značaja u
međunarodnopravnom smislu. Nimberški tribunal je primijenio krivičnopravne principe, koji
su došli do izražaja u Londonskom sporazumu, od 8. avgusta 1945. godine i time suštinski
izmijenio karakter dotadašnjeg međunarodnopravnog razvoja, otvorivši u njemu novu
fazu"445.
Za razliku od suđenja u Nimbergu, suđenje u Tokiju se znatno manje pominje.446 Na to je
vjerovatno uticala i relativna geografska udaljenost Japana u odnosu na Evropu koja se,
ipak, smatrala centrom početka, ali i stvamog završetka tog veiikog rata, mada je on, ipak,
nešto kasnije faktički okončan na Daiekom istoku447. Tribunal u Tokiju je bio sastavljen od
11 sudija koje je imenovao vrhovni komandant448, i to na prijedlog vlada savezničkih država
koje su i potpisale akt o kapituiaciji Japana. Svaka od vlada koje su bile u ratu sa Japanom
imenovale su po jednog sudiju, a sud je donosio odluke većinom giasova.
Uz određene razlike, pravila Tribunaia u Tokiju su veoma slična onima koja su se
primjenjivala u Nimbergu, a pravila postupka, takođe, u osnovi, izrazito anglosaksonskog
445 Marković, dr Milan: Nirnberško sudenje - primjena novih načela u
medunarodnom krivičnom pravu, Zbomik Instituta za kriminološka i sociološka
istraživanja, Beograd, broj 2/73, str. 173.
446 Tribunal u Tokiju je predmetu Shimode v. Japan razmatrao i zauzeo stav da je
upotreba atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki suprotna pravilima ratnog prava,
budući da je to diskriminatorsko oružje, gdje je nemoguća korekcija i pravljenje
razlike prema cilju, ali je (analogno odluci da japanski car ne može biti optužen, jer
se tamo smatrao božanstvom) stao na stanovište da se ni protiv Harija Trumana ne
može podići optužnica kao predsjednika strane države, osnovom diktata za upotrebu
atomskih bombi. Tek nakon deset godina od rata, britanski filozof Mary Anscombe, u
svojoj knjizi "Diploma gosp. Trumana", po prvi put njega naziva ratnim zločincem.
Ovo je učinila povodom diskusije o dodjeljivanju Trumanu titule počasnog doktora
Univerziteta u Oksfordu. Tako je sa velikim zakašnjenjem ovaj koncentrirani udar
najtežih posljedica nazvan ratnim zločincem i nametnuo promišljanje i ocjenu
ponašanja ključnih ličnosti u ratnim dogadajima i pobjedničke strane. Leslie C.
Green, profesor prava iz Kanade, u vezi sa tim kaže: "Pravila vezana uz ratno pravo u
1945. godini priznavala su pravo odmazde. Onda je bilo kakvo oružje koje bi
zaustavilo rat - bilo legitimno. Osuda upotrebljenog oružja kao nezakonitog, sve ex
post facto, zanemarila je moralnu filozofiju, vojnu i pravnu situaciju tokom 1945.
godine. Ali, bilo se suočeno sa neprijateljem koji ne poštuje nijedno načelo
humanosti prava, kada je bilo kakvim oružjem trebalo uspostaviti vladavinu prava.
Kaže se da cilj ne opravdava sredstvo, ali kada se radi o opstojnosti države, onda se
iz okova moralnih standarda današnjice ne mogu osudivati pravni koncepti od prije
50 godina. Definicija odmazde je da se preduzmu nezakoniti koraci protiv prije
provedene nezakonite akcije, sa nadom da se prijašnja nezakonita akcija privede
kraju. A Japanci su bili i upozoreni da evakuišu gradove Hirošimu, Nagasaki i Tokio.
Čuo sam lično te radio emisije. Ne znam ni po kojim se osnovima upotreba
osiromašenog uranijuma smatra ratnim zločinom. Uz to je u medijima na Zapadu
objavljivano da je nastanak raka kod nekih vojnika povezan sa osiromašenim
uranijumom, što nije dokazano. A samo je takva municija mogla da probije teške
tenkove".
447 Škulić, str. 48.
448 Vrhovni komandant je odobravao i izvršenje izrečenih kazni.

115
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

164 tipa[386]. Svi okrivijeni na procesu u Tokiju su oglašeni krivim[387], a izrečeno je


sedam smrtnih kazni[388].
Iako se u iiteraturi susreće stanovište kako su tokijski i drugi procesi vođeni na Dalekom
istoku, paii u zaborav zbog svojih manjkavosti, nesumnjivao je da je barem jedan od
postupaka koju su se vodili, i zbog svoje kontroverznosti i zbog nasljeđa koje je ostavio
međunarodnom krivičnom sudovanju, od istorijskog značaja[389]. Riječ je o siučaju
Yamashita, kako je u literaturu skraćneno nazvan postupak vođen pred Tribunalom u
Tokiju, u kojem je optuženi bio japanski general Tomoyuka Yamashita[390]. Odluka Suda u
tom predmetu važna je za razvoj instituta komandne odgovornosti, a izazvala je i izaziva
brojne kontroverze[391].
Dominantno je mišljenje da su ti procesi u Nimbergu i Tokiju, uprkos odredenim slabostima,
bili pravno i moralno utemeljeni, te da predstavljaju važan korak u razvoju međunarodnog
krivičnog prava[392] Međutim, mada je nesumnjivo da ova suđenja imaju ogroman značaj,
kao i da su pripadnici sila osovine tokom Drugog svjetskog rata učinili stravične zločine,
postupci koji su se odvijali u Nimbergu i Tokiju, nikako nisu perfektni. Ipak, ova dva suđenja
i danas predstavljaju osnovne polazišne stavove većine izlaganja o korijenima
međunarodnih krivičnih sudova i iskustva iz njihovog rada se smatraju nezobilaznim u
analiziranju prakse medunarodnog krivičnog pravosuđa[393]. Tribunaii u Nimbergu i Tokiju
su oživjeli ideju o osnivanju stalnog međunarodnog krivičnog suda[394]. Međutim, vanjska
poiitika veiikih sila u eri hiadnog rata bila je uzrok što pravni prethodnici iz Nirnberga i
Tokija, koji su mogli biti početak razvijanja vrijednih instrumenata za zaštitu ljudskih prava
na međunarodnom nivou, nisu korišćeni skoro pedeset godina[395].
Dalji razvoj međunarodnog krivičnog prava odvijao se u okviru i pod okriijem Organizacije
Ujedinjenih nacija. Prvo je Generalna skupština OUN (u decembru 1946.
godine) potvrdila principe Nirnberškog tribunala (tzv. nirberško pravo)459, proglašavajući ih
kao opštevažeća načela međunarodnog prava[396]. Od tada pa do danas donijeto je više
međunarodnopravnih akata od značaja za dalji razvoj međunarodnog krivičnog prava,
medu kojima se ističu: Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju genocida iz 1948. godine,
ženevske konvencije iz 1949. godine (Konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima,
Konvencija
0 poboljšanju sudbine ranjenika, bolesnika i brodolomnika oružanih pomorskih snaga,
Konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata i Konvencija o poboljšanju sudbine
ranjenika i bolesnika oružanih snaga u ratu), Medunarodni pakt o građanskim i političkim
pravima i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kuitumim pravima iz 1996. godine,
Konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1965. godine, Konvencija o
suzbijanju i kažnjavanju zločina aparthejda iz 1973. godine, Konvencija o suzbijanju
nezakonitih otmica vazduhoplova iz 1970. godine (tzv. Haška konvencija), Konvencija o
suzbijanju nezakonitih akata protiv civilnog vazduhoplovstva iz 1971. godine (tzv.
Montrealska konvencija) i Konvencija o neprimjenjivanju zakonske zastarjelosti za ratne
zločine i ziočine protiv čovječnosti iz 1968. godine. U poslednje vrijeme donijete su:
Konvencija o transferu osuđenih lica iz 1983. godine, Konvencija o pranju, traženju,
zapljeni
1 konfiskaciji prihoda stečenih kriminalom iz 1990. godine, Krivičnopravna konvencija o
korupciji iz 1999. godine, Konvencija UN-a protiv transnacionalnog organizovanog
kriminala iz 2000. godine itd.
1.3.4. Međunarodni krivični sudovi u posljednjoj deceniji XX vijeka
Dok su dva međunarodna vojna suda odavno prestala postojati, nekoliko nedavno
osnovanih međunarodni krivičnih sudova (tribunala) još uvijek djeluju.
Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je svojom rezoiucijom broj 808 pokrenuo postupak
koji je okončan 25. maja 1993. godine, usvajanjem Rezolucije broj 827, prihvatanjem
Izvještaja generalnog sekretara UN-a i donošenjem Statuta Međunarodnog krivičnog suda
za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od
1991. godine (ICTY). Stvama nadležnost tog suda, određena Statutom, odnosi se na teška

116
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

kršenja Ženevskih konvencija iz 1949. godine (član 2), kršenja zakona i običaja ratovanja
(član 3), genocid (član 4) i zločine protiv čovječnosti (član 5). Nadležnost s obzirom na iica
određena je članom 6 Statuta i odnosi se na fizička lica, i to ona koja su po članu 7
planirala, podsticala, naredila, učiniia ili na drugi način pomogla u učešću u planiranju,
pripremanju i izvršenju zločina navedenih u čl. 2-5 ovog statuta. Član 5 Statuta uspostavlja
jurisdikciju za zločin protiv čovječnosti i veoma je važno da eksplicitno navodi da ICTY ima
nadiežnost da krivično goni iica koja su odgovoma za sljedeće zločine, kada su učinjeni u
oružanom sukobu, bilo međunarodnom iii intemom po karakteru, i usmjereni protiv civilne
populacije: (a) ubistvo; (b) istrebljenje; (c) lišavanje siobode; (d) deportacija; (e)
zarobljavanje, (f) tortura; (g) siiovanje; (h) progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi i (i)
drugi nehumani akti. Za sva navedena ponašanja propisana je lična krivična odgovomost.
Statut 1CTY sadrži 34 člana i uspostavlja jurisdikciju samo nad fizičkim licima, te defmiše
teritorijainu i vremensku jurisdikciju za teritoriju bivše Jugoslavije, praktično dajući ICTY
automatski prioritet za suđenje licima odgovomim za ratne zločine. Druga važna odredba
Statuta jeste da autorizira tužioca koji će provoditi nezavisne istrage u kojima može koristiti
sve raspoložive vladine i neviadine izvore. Tužilac nije odgovoran nikome za podizanje
optužnice, osim kada mora da je odbrani ispred tročlanog sudskog vijeća.
Sudije tog suda donijele su na osnovu člana 15 Statuta (11. februara 1994. godine)
Pravilnik o postupku i dokazima koji je stupio na snagu 14. marta 1994. godine. Sjedište
suda je u Den Hagu (Holandija).
Po uzoru i na osnovu iskustva o ustanovljavanju ICTY, Savjet bezbjednosti je svojom
Rezolucijom broj 955 (1994), od 8. novembra 1994. godine (takođe s pozivom na glavu VII
Povelje Ujedinjenih nacija), donio Statut za Međunarodni krivični sud za Ruandu (ICTR), sa
sjedištem u Amshi, u susjednoj Tanzaniji. Članom 12 stav 1 Statuta ICTR propisano je da
će članovi žalbenog vijeća ICTY služiti i kao članovi žalbenog vijeća ICTR. Dakle, sudije
izabrane u ICTR služe samo kao članovi prvostepenih vijeća[397].
ICTY i ICTR su samostalni medunarodni pravosudni organi[398]. Premda je Medunarodni
sud pravde "osnovni pravni organ" (član 92 Povelje Ujedinjenih nacija), u sistemu
Ujedinjenih nacija kojem privremeni tribunali pripadaju - između ova dva tribunala nema
hijerarhijskog odnosa. Iako će zajedničko žalbeno vijeće ICTY i ICTR morati da ima u vidu
druge odluke međunarodnih sudova, ono poslije pažljive rasprave može doći do drukčijih
zaključaka"[399].
Prema ranijem teksta članu 15 stav 3 Statuta, tužilac ICTY takođe je služio i kao tužilac
ICTR. Medutim, on je imao svog zamjenika zaduženog samo za poslove u teritorijalnoj
nadležnosti ICTR, kao i odgovarajuće osoblje Tužilaštva. Od septembra 2003. godine
Savjet bezbjednosti je imenovao posebnog tužioca ICTR. Svi ostale odredbe Statuta ICTR
jednake su onima iz Statuta ICTY. Jednaki su i pravilnici o postupku i dokazima[400].
Kad su, prije više od jedne decenije, osnovani medunarodni sudovi za ratne zločine u
bivšoj Jugoslaviji i Ruandi imali su, pod okriljem Ujedinjenih nacija, dva plemenita cilja: prvi,
pobjedu pravde i dobra nad nepravdom i zlom i, drugi, pomirenje zavađenih, uz opomenu
da se osudena nedjela više nigdje i nikada ne ponove. Sa istim ciljevima, takođe pod
okriljem UN-a, radi i manje poznati sud za ratne zločine u Sijera Leoneu. Međutim, na
primjeru Sijera Leonea i Kambodže međunarodna zajednica je pokazala znatno manje
odlučnosti, gdje su politički kompromisi omeli ostvarivanje pravde[401].
Specijalni sud za Siera Leone, koji takode predstavlja jedan tip ad hoc tribunala, se, ipak,
ne može smatrati potpuno međunarodnim, odnosno on je to samo djelimično, s obzirom na
to da je njegov sastav mješovit - čine ga kako sudije iz inostranstva (međunarodne sudije),
tako i domaće sudije, a nije nastao odlukom Savjeta bezbjednosti[402] (kao ad hoc tribunali
za nekadašnju Jugoslaviju i Ruandu), već posebnim ugovorom između Ujedinjenih nacija i
Vlade Siera Leonea[403]. "Takvo poiazište bitno je drukčije, sadrži slabiju poziciju
međunarodne zajednice, te navodi na pitanje po čemu je pravni sistem Sijera Leonea u
međunarodnoj zajednici izazvao više pouzdanja nego sistemi novonastaiih država na
teritoriji bivše Jugoslavije. Medutim, neki od efekata Statuta, kakav je prihvaćen Ugovorom,

117
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

vrlo su slični efektima statuta tribunala za bivšu Jugoslaviju i Ruandu. Osnovne postavke
Sporazuma i Statuta, inače po kratkoći i sadržaju vrlo slične tribunaiima za bivšu
Jugoslaviju i Ruandu, su sljedeće: nadiežnost Specijainog suda konkuriše nadležnosti
nacionainih sudova, sa prioritetom Specijalnog suda; vremenska nadiežnost je, kao i u
Statutu ICTY, otvorena i obuhvata zločine počinjene od 30. novembra 1996. godine"[404].
Osim toga, tribunali za bivšu Jugoslaviju, za Ruandu i Sijera Leone sude pojedincima za
međunarodne zločine, aii samo za one učinjene na tim teritorijama u toku ograničenog
perioda.
Carls Tejlor (5S)[405], bivši predsjednik Liberije, "učinio je u zapadnoj Africi slično onom što
je Slobodan Milošević uradio u bivšoj Jugoslaviji", pisao je 2005. godine (10. juna) "Njujork
tajms", kada je ovaj drugi u holandskoj prestonici bio pred ICTY zbog optužbi za zločin
protiv čovječnosti i genocid, dok je prvi uživao u luksuzu nigerijskog egzila[406] Poznat po
brutalnosti, Tejlor je optužen za ratne zločine (ubistva, pljačke, povrede ličnog dostojanstva,
svirepe postupke, teror nad civilima), za ziočine protiv čovječnosti (ubistva, sakaćenja,
silovanja, porobljavanja, seksualna ropstva) i druge ozbiljne povrede međunarodnog
humanitamog prava (korišćenje djece kao vojnika, "čak i osmogodišnjaka, koji su pod
drogom tjerani i da ubiju roditelje kako bi postali 'pravi ratnici' " - navodi Hjuman rajts voč).
Kao predsjednik Liberije obezbijedio je obuku i finansije, logističku i vojnu podršku
Revolucionarnom ujedinjenom frontu svog prijatelja Fodaja Sanoha, koga je upoznao
tokom treninga kod nekad davno radikalno raspoloženog libijskog pukovnika Gadafija.
Tejlor je svoje usluge naplaćivao nebrušenim dijamantima iz Sijera Leonea, inače među
najkvalitetnijim na svijetu[407].
Kada su ga Ujedinjene nacije 1999. godine optužile za krijumčarenje oružja i dijamanata,
obratio se masi na molitvi u crkvi, odjeven u bijelo, poput propovjednika u baptističkoj
tradiciji, a potom ničice pao na pod moleći za oproštaj - iako je prethodno odbio sve
optužbe[408]. Dvanaest godina ranije započela je njegova podrška građanskom ratu u
Sijera Leoneu uz oko 200.000 žrtava. Sada oba susjeda pokušavaju da se oporave od
zločinačkog Čarlsa Tejlora. Prva Afrikanka na čelu Liberije, ekonomista školovana u SAD-u,
Elen Džonson Sirlif[409], upomo je tražila izručenje Tejlora iz Nigerije, da bi se ipak
predomislila i, zbog straha od nereda u zemlji, pristala na suđenje u Sijera Leoneu.
Tamošnji tribunal UN-a, pak, tražio je da mu se sudi u Hagu. To je i odobreno pristankom
Holandije i rezolucijom Savjeta bezbjednosti. Sudenje tom "trećem najtraženijem
optuženiku na svijetu", kako ga defmiše londonski "Tajms' , počeće 2007. godine.
Sva tri navedena međunarodna krivična suda su po svojim ciljevima supranacionalni sudovi
koji primjenjuju međunarodno krivično pravo, a po svom su trajanju privremeni, tj.
ustanovljeni samo za odredenu svrhu (ad hočf1 . Kada se radi o prvom od njih, komentari o
njegovoj nadležnosti i postupku, prikupljanju i upotrebi dokaza, kao i o do sada optuženim
licama i izrečenim presudama - zaslužuje posebnu naučnu analizu[410]. Kritičke primjedbe
na rad tog suda, kada su opravdane s pravnog stanovišta, mogu imati negativni uticaj na
zamisao o efikasnosti i pravednoj globalnoj represiji kao reakciji na zločine koji su učinjeni
na štetu čovječanstva[411].
U Kambodži su u periodu od 17. aprila 1975. do 7. januara 1979. godine na vlasti bili tzv.
Crveni Kmeri, i to pod vođstvom Pol Pota. U vrijeme njihove vladavine, osim što su porušili
gradove, ekonomiju, kulturu i društvo uopšte, pogubili su oko 1.700.000 svojih
građana[412]. Zločini su obuhvatali prinudno raseljavanje, prinudan rad i stavljanje u
nehumane uslove života, ubistva, torture i sl[413]. Pritisak međunarodne zajednice da se
učinioci zločina kazne, rezultirao je 1994. godine kada su SAD-e donijele tzv. Cambodian
Genocide Justice Act, kojim je zatraženo od predsjednika SAD-a i drugih državnih organa
da preduzmu mjere radi osnivanje međunarodnog ili nacionalnog suda koji bi kaznio
optužene za genocid. Između ostalog, osnovan je i posebno organ, Office of Cambodian
Genocide Investigations, sa zadatkom da prikuplja relavantne podatke i podstiče druge da
to učine[414]. Pored toga, Komisija UN-a za ljudska prava je nekoliko puta nudila pomoć
Kambodži i tražila da se osnuje međunarodni sud i kazne krivci, a isto je učinila i Generalna

118
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

skupština Ujedinjenih nacija, rezolucijom 52/135 od 12. decembra 1997. godine itd.
Međutim, politička volja u
Kambodži nije biia pozitivno orijentisana prema mogućem osnivanju međunarodnog suda,
tako da je tek 10. avgusta 2001. godine kralj Sihanuk potpisao Zakon o osnivanju
vanrednih vijeća u kambodžanskim sudovima za gonjenje zločina počinjenih za vrijeme
Demokratske Kampučije (The Khmer Rouge tribunal legislatio)m, čime je on stupio na
snagu[415].
"Različiti pristup međunarodne zajednice kažnjavaju zločine na teritoriji bivše Jugoslavije i u
Ruandi u odnosu na ziočine u Sijera Leoneu i Kambodži, može se objasniti samo političkim
razlozima i kompromiserstvom odlučujućih faktora u svjetskoj politici. Dakle, neko će takvu
poziciju nazvati poiitičkim realizmom"[416]. S druge strane, ad hoc sudovi za bivšu
Jugoslaviju i Ruandu, "bez obzira na to koliko trpjeli od prigovara da su selektivni i
nejednakih kriterijuma, te suđenja pred nacionalnim sudovima, kojima se često mogu
upututi slični prigovori, ipak su u značajnoj mjeri podigli senzibilnost čovječanstva prema
ratnim ziočinima[417]. Činjenica da danas postoji gotovo opšterazvijena svijest da su mnogi
zločini zbog real-političkih razioga ostali nekažnjeni, to najbolje potvrđuje. A ta je činjenica
najčvršća građa u temeljima stainog i univerzalnog međunarodnog krivičnog suda"[418].
Ujedinjene nacije su uručiie (11. novembra 2006. godine) libanskim vlastima nacrt
dokumenta kojim se definiše stvaranje medunarodnog suda, koji će procesuirati optužene
za ubistvo (2005. godine) reformatorskog premijera te države Rafika Haririja. Posebni
izaslanik generalnog sekretara UN-a (Gir Pederson) predao je kopiju nacrta libanskom
premijeru Fuadu Siniori i ostalim zvaničnicima te države, saopštile su UN-e. Okolnosti
vezane za ubistvo Haririja ispituje posebna komisija UN-a, na čijem se čelu nalazi Serž
Bramerc, koji je najavio da će sastaviti optužnicu, kojom ce budući tribunal bez problema
moći da osudi počinioce tog zločina[419]. Istraga UN-a utvrdila je, koliko je do sada
objavljeno, da je atentat na Haririja bio vrhunski organizovan, te da su ga izveli
profesionalci, sa prethodnim iskustvom u sličnim operacijama. Prema nacrtu, koji je
prethodno prihvatio Savjet bezbjednosti JJN-a, počiniocima se može suditi za čitav niz
djela, uključujući terorizam, ubistvo, zavjeru, zločinačko udruživanje, te podsticanje na
zločin i skrivanje bjegunaca. Takode, još nije poznato gdje će suđenje biti održano, jer su
libanske vlasti, strahujući od

reakcije Hezbolaha, prethodno saopštile da ne žele da tribunal zasjeda na njihovoj teritoriji.


Ujedinjene nacije su, pak, namjerne da novoformirani sud smjeste u neku od susjednih
država[420].
1.3.5. Medunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju 1.3.5.1 .Uvodne napomene
Rezolucijom 808 (1993) od 22. februara 1993. Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je
predvidio da će "osnovati međunarodni tribunal za gonjenje lica odgovomih za teške
povrede medunarodnog humanitamog prava, učinjene na području bivše Jugoslavije od
1991. godine nadalje". Generalni sekretar UN-a zadužen je da pripremi odgovarajuće
prijedloge za sprovođenje te rezolucije. Postupajući u skladu s tim zahtjevom, generalni
sekretar je podnio Savjetu izvještaj od 3. maja 1993, godine sastavljen na osnovu različitih,
u međuvremenu prikupljenih, prijedloga i mišljenja pojedinih država članica Savjeta. Uz
izvještaj je priložen i Nacrt statuta jednog takvog suda, kojeg je izradila komisija stručnjaka.
Savjet bezbjednosti je svojom Rezolucijom 827 (1993) od 25. maja 1993. godine prihvatilo
izvještaj i Statut suda, te odlučilo osnovati sud koji je dobio službeni naziv "Medunarodni
tribunal za gonjenje lica koja su odgovorna za teške povrede medunarodnog humanitamog
prava na području bivše Jugoslavije[421] izmedu 1. januara 1991. godine i dana kojeg će
Savjet bezbjednosti ustanoviti nakon ponovne uspostave mira"[422].
Rezolucijom 827 Savjeta bezbjednosti položen je, prema tome, po prvi put nakon poznatih
sudenja zločincima iz Drugog svjetskog rata - tzv. nimberških, te tokijskog procesa pravni
osnov za djelovanje jednog međunarodnog krivičnog suda. Time je učinjen vrlo krupan
pravni korak, jer je sudska funkcija jedan od temeljnih elemenata državnog

119
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

suvereniteta[423]. Stoga, njeno preuzimanje od strane međunarodne zajednice nesporno


znači ograničenje suvereniteta države[424].
Rezolucijom 1329, koju je Savjet bezbjednosti usvojio na svojoj 4240. sjednici, održanoj 30.
novembra 2000. godine, odlučeno je, između ostalog, da se formira grupa ad
litem sudija u Tribunaiu i da se poveća broj članova žalbenog vijeća, te u tom cilju izmijene
čl. 12, 13 i 14 Statuta ICTY.
Rezolucijom Savjeta bezbjednosti broj 1503 (2003) i izjavom predsjednika Savjeta
bezbjednosti[425] daje se podrška Strategiji ICTY[426] i ukazuje na obavezu da se "ni na
jedan način ne ometa obaveza zemaija da provode istrage koje se odnose na optužena lica
kojima se neće suditi u Tribunalu i da se preduzimaju odgovarajuće radnje u vezi s
podizanjem optužnica i krivičnim gonjenjem, imajući istovremeno na umu da Tribunal ima
primat nad domaćim sudovima."
Mnogi su i raznovrsni činioci koji su doveli do stvaranja ICTY. Sada je sve više očito da se
radi o presedanu[427] koji je imao značaj ne samo za razrješavanje političke krize nastaie
ratom na teritoriji bivše Jugoslavije, nego i za daljni razvoj međunarodnog (krivičnog) prava,
pa i međunarodnih odnosa uopšte[428]. ICTY je osnovan kao ad hoc sud na način koji mu
je u tadašnjim medunarodnim okolnostima trebao osigurati najveći efekat[429]. Naravno,
on se, u nekim svojim elementima, oslanja na svoje prethodnike, Nirnberški tribunal i
Tribunal i Tokiju. Osnovna razlika izmedu ICTY i Nimberškog tribunala je u tome što je
Nimberški tribunal predstavljao sud kojeg su ustanovile države pobjednice u Drugom
svjetskom ratu da bi sudio ratnim zločincima, dok je ICTY osnovaia međunarodna
zajednica, za sudenje kršiocima međunarodnog humanitamog prava i aktima varvarstva
koje je učininilo bilo koje lice koje je državljanin neke od nasljednica (sukcesora) bivše
Jugoslavije, bez obzira na to što rat na tim teritorijama još nije bio okončan. Druga je razlika
u tome što je Nimberški tribunal morao sam ustanoviti materijalnopravne norme za
krivičnopravnu odgovornost lica kojima je sudio - i time se izvrgao prigovoru da retroaktivno
primjenjuje krivično pravo, kršeći tako osnovno načelo propisanosti kažnjivih djela i kazni u
zakonu (nuilum crimen, nulia poena sine lege praevia). Naprotiv, za ICTY taj je problem
utoliko riješen što su materijalni uslovi kažnjivosti prije početka njegovog djelovanja
ispunjeni i prema međunarodnom i unutrašnjem krivičnom pravu. Prema medunarodnom
krivičnom pravu, načelo nullum crimen, nulla poena sine lege ispunjeno je u odnosu na
ICTY po tome što njegov Statut propisuje četiri kategorije kažnjivih djela. Prema
unutrašnjem krivičnom pravu, nema nikakve sumnje da je na teritoriji bivše Jugoslavije
krivično zakonodavstvo inkriminisalo sva kršenja međunarodnog humanitamog prava[430].
Kada se tome doda da se Statut ICTY u članu 24 u pogledu izricanja zatvorske kazne
poziva na sudsku praksu sudova bivše Jugosiavije, može se zaključiti da je krug
materijalnopravnih krivičnih normi, mjerodavnih za ICTY, u pravilu, određen s dovoljnom
jasnoćom. Konačno, treća veiika razlika je što ICTY, premda organizovan kao
međunarodna sudska vlast koja ne izvire iz nacionalnog suvereniteta, ne potire u cijelosti
taj suverenitet[431]. Statut ICTY uspostavlja međunarodnu jurisdikciju za odredeni tip
krivičnih djela kao paraleinu s jurisdikcijom domaćih sudova (država nasljednica bivše
SFRJ) i u čianu 10 stav 2 kaže da će lice kojem je bilo suđeno pred nacionalnim sudom za
neko od krivičnih djela iz njegove nadležnosti biti sudeno supsidijamo, tj. "samo ako je djelo
za koje je suđeno bilo kvalifikovano kao obično krivično djelo ili ako postupak pred
nacionalnim sudom nije bio nepristrasan ili nezavisan, ako je smišljen da optuženog zaštiti
od međunarodne krivične odgovmosti ili ako krivični postupak nije bio revnosno proveden".
1.3.5.2. Osnivanje ICTY
U razdoblju od nekoliko mjeseci, od početka februara 1993. godine, odnosno Rezolucije
808, pa do donošenja Rezolucije 827 (1993) Savjeta bezbjednosti, generalni sekretar je
primio veći broj prijedloga i komentara pojedinih država članica UN-a, nevladinih
organizacija i ekspertnih grupa u pogledu osnivanja ICTY. Zapravo, već su tokom 1992.
održani brojni stručni i politički skupovi na kojima se raspravljalo o zločinima učinjenim ili
koji se vrše na teritoriji bivše Jugoslavije i zbog kojih su generalnom sekretaru UN-a ili

120
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

Savjetu bezbjednosti upućivani apeli za preduzimanje efikasnih koraka u ciiju njihovog


sprečavanja. Obilje ovog materijala omogućilo je generalnom sekretaru da ispuni zahtjev
Savjeta bezbjednosti iz Rezolucije 808 kojom ga je Savjet zadužio za izvještaj i "specifične
prijedloge" o odnosnoj stvari, te da u izvještaj ugradi i elaborirani prijedlog Statuta ICTY.
Izvještaj od 3. maja 1993. godine (S/25704) je podijeljen na sedam dijelova koji pokrivaju
one članove Statuta koji su posvećeni određenom pravnom pitanju. U Statutu se, inače,
jasno ističe podjela na materijalnopravni (čl. 2-10), organizacijski (čl.l 1-17) i
procesnopravni dio (čl. 18-29).
Statut ima preambulu (koja navodi puni naziv ICTY i poziva se na VII poglavlje Povelje UN-
a na kojem je zasnovana odluka Savjeta bezbjednosti o osnivanju ICTY), te 34 člana. Član
1 ustanovljava jurisdikciju Tribunala za "gonjenje" kršioca medunarodnog humanitamog
prava na teritoriji bivše Jugoslavije, a čl. 2-5 regulišu njegovu nadležnost (sudi za teške
povrede Ženevskih konvencija od 12. avgusta 1949 godine, kršenje zakona i običaja rata,
genocid, te zločine protiv čovječnosti). Prema članu 8 Statuta, ICTY sudi samo fizičkim
licima za djela učinjena od 1. januara 1991. godine. Članovi 9 i 10 uspostavljaju paralelnu
jurisdikciju ICTY sa onom nacionalnih sudova, vodeći brigu o načelu non bis in idem, ali
ICTY daju pravo da, u određenim slučajevima, stupi na mjesto nacionalnog suda. Članovi
11-17 uređuju organizaciju ICTY (pretresna vijeća, "komore" engl. Trial Chambers, čine 16
stalnih sudija koji ne smiju biti državljani iste države i najviše devet ad literrim sudija, te
jedno žalbeno vijeće, the Appeals Chamber, sastavljeno od sedam stalnih sudija, te
tužioca, tj. "progonitelja", engl. prosecutor koji nastupa nezavisno, kao samostalni organ).
Član 15 daje ovlašćenje Tribunalu da sam, autonomno, pobliže uredi postupak i izvođenje
dokaza, a čl. 18-28 regulišu samo neka važnija pitanja iz pojedinih stadijuma postupka.
Suđenja moraju biti (u pravilu) javna, fair ("pravična") i ekspeditivna; optuženi pred sudom
ima sva prava odbrane, uključujući pravo na poznavanje predmeta optužbe, pravo na
slobodan izbor branioca na koje mora biti upozoren, pravo na predlaganje vlastitih dokaza i
kritičkog preispitivanja dokaza optužbe, pravo na šutnju i sl. (član 21). ICTY mora preduzeti
posebne mjere zaštite svjedoka i žrtava (član 22). Presude se donose većinom glasova,
moraju se uvijek javno objaviti i biti obrazložene (član 23). Izrečena sankcija može biti
samo zatvorska kazna, aii ICTY može odrediti i povrat imovine, odnosno oduzimanje
imovinske koristi (član 24). Statut predviđa žalbeni postupak zbog pogrešaka u utvrđenju
činjeničnog stanja i povreda zakona, kao i ponavljanje postupka zbog novih dokaza (čl. 25 i
26). Kazne zatvora će se izvršavati, pod nadzorom 1CTY, u državama članicama UN-a koje
se za to ponude (član 27). Član 29 traži od svih država da saraduju sa ICTY, te udovolje
njegovim zahtjevima i naredbama, uključujući i naredbu za predaju ili transfer optuženog
lica ICTY. Poslednjih pet članova (30-34) odnose se na status, privilegije i imunitete
čianova ICTY, sjedište Tribunala (u Den Hagu), troškove i službene jezike, te obavezu ICTY
na podnošenju godišnjih izvještaja o radu.

Osnovni izvor prava koji se odnosi na postupak pred ICTY, kao i njegovu organizaciju, jeste
akt kojim je ICTY i osnovan, a to je Statut, usvojen od Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih
nacija, na osnovu Glave VII Povelje UN-a i rezolucijom 827 od 25. maja 1993. godine.
Statutom sam postupak nije detaljnije regulisan, već je objašnjen samo u osnovnom
crtama. Na osnovu člana 15 Statuta, ICTY je na opštoj sjednici održanoj 11. februara 1994.
godine usvojio "Pravilnik o postupku i dokazima"[432] (Rules ofProcedure and Evidence;
skraćeno: Pravilnik)[433]. a na opštoj sjednici 5. maja 1994. godine "Pravila koja se
primjenjuju na pritvorena lica koja čekaju suđenje ili na drugi način zatočena iica pod
nadzorom Tribunala".[434] Pravilnik, u opštem konceptualnom smislu, počiva, ugiavnom,
na klasičnom modelu akuzatorskog (optužnog) postupka (uz određene modifikacije koje
bitno ne mijenjaju njegovu izrazitu konceptualnu pripadnost tom tipu procedure[435]), u
kojem teret dokaza leži na tužiocu i u kojem stranke, a ne sud izvode dokaze prema
strogom načelu kontradiktornosti (tzv. unakrsno saslušanje svjedoka i vještaka). No, od
toga postoje dva važna izuzetka. Prije svega, Pravilnik ne sadrži razradenu reguiativu o

121
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

dopustivosti upotrebe pojedinih dokaza, te ICTY daje dosta široka diskrecijska oviašćenja
da dokaze pribavija i po vlastitoj inicijativi, ex proprio motu. Posebnu pažnju Pravilnik
posvećuje specifičnim pitanjima zaštite svjedoka koji su bili žrtve zločina, kao i problemu
suđenja u odsustvu, in absentia reus. Ono nije u načelu dopušteno; aii, ako nakon
završene istrage protiv nekog okrivljenog sudija (pojedinac) potvrdi optužnicu, te ona bude
objavljena, a država prebivališta optuženog odbije izvršiti nalog za hapšenjem i predajom ili
se ogluši na takav zahtjev ICTY, optužnicu će ponovo potvrditi raspravno vijeće ICTY, za
optuženim izdati međunarodnu potjemicu i o odbijanju saradnje njegove države obavijestiti
Savjet bezbjednosti.
Čianom 9 stav 2 Statuta se izričito kaže da ICTY "ima primat nad nacionalnim sudovima",
te da on u svakoj fazi postupka "može od nacionalnog suda službeno zatražiti da prepusti
nadležnost, u skladu sa ovim statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima ICTY". Ta
odredba predstavlja veiiku novinu u međunarodnom pravu.[436] Tu važi pravilo da prije
pokretanja nekog spora na međunarodnom pianu, treba dopustiti državi da unutar svog
pravnog sistema, iscrpe sva pravna sredstva u unutrašnjem pravu. Medutim, ova novina je
ograničenog dometa. Prije svega, primat ICTY u odnosu na nacionalne sudove može se
ostvariti samo prema odredbama Statuta i Pravilnika o postupku i dokazima.
Iako ICTY nije zamišljen da nacionainim sudovima oduzme njihovu jurisdikciju, u
(izuzetnim) siučajevima u kojima će on nastupiti, njegova jurisdikcija ima prednost pred
nacionalnim sudovima: nacionalni sudovi više ne mogu ponovo suditi u slučajevima u
kojima je presudio ICTY (non bis in idem), ali ICTY može, u dva slučaja, ponovo voditi
postupak za već presuđenu stvar (res iudicata) pred nacionainim sudom - ako je optuženi
pred njim osuđen samo za obično krivično djelo, a ne ziočin koji predstavlja povredu
medunarodnog humanitamog prava ili ako je postupak pred njim vođen pristrano,
neobjektivno; bio je pokrenut da optuženog zaštiti od međunarodne krivične odgovornosti,
odnosno ako krivični postupak nije bio "revnosno" proveden (član 10 Statuta). ICTY,
naravno, lako može postaviti razliku između pravnih kvalifikacija ratnih zločina i običnog
kriminaliteta, pa do ocjena da li je suđenje bilo "nepristrasno i nezavisno", držeći se
standarda i u mnogobrojnim presudama medunarodnih sudskih organa, npr. ESLJP[437].
Isto tako, prvenstvo ICTY se vidi i iz toga što Statut (čl. 7 i 29) i Pravilnik (pravila 8-13)
izričito derogiraju određene norme unutrašnjeg prava, koje bi, inače, predstavljale smetnje
za izručenje optuženog ili mogućnost vodenja postupka protiv njega. No, prvenstvo
jurisdikcije ICTY nad nacionalnim sudovima ne znači samo dužnost poštovanja odluka toga
suda, nego i dužnost država članica UN-a da preduzmu odgovarajuće zakonodavne mjere
na uskladivanju svog unutrašnjeg prava sa načelima Statuta i otklanjanju eventualnih
kolizija. Korake u tom smislu prva je preduzela ltalija, koja je 14. februara 1994. godine
donijela zakon broj 120 kojim se regulišu nacionalni postupci u vezi sa odlukama i
zahtjevima ICTY.
1.3.5.3. Organizacija ICTY
ICTY čine sljedeći organi: (a) sudska vijeća, koja se sastoje od tri pretresna vijeća i jednog
žalbenog vijeća; (b) tužilac, i (c) sekretarijat (engl. registry), koji opslužuje i sudska vijeća i
tužioca (član 11 Statuta). Ne postoji ured tzv. "javnog branioca", koji bi, slično kao u SAD-a,
bio sastavljen od advokata koji bi pružali usluge odbrane siromašnim okrivljenim.
Osim tih organa, prema Pravilniku postoje još i neka druga (potpredsjednik Suda, zamjenik
tužioca, Sekretarijat, Služba za žrtve i svjedoke, Kolegij, Koordinaciono vijeće i Rukovodni
odbor).
Sudska vijeća čini 16 stalnih nezavisnih sudija, koji ne smiju biti državljani iste države, i
najviše devet nezavisnih sudija ad litem istovremeno, naimenovanih u skladu sa članom 13
ter stav 2 Statuta, koji ne smiju biti državljani iste države (član 12 stav 1 Statuta). Svako
pretresno vijeće sastoji se od troje stalnih sudija i najviše šest sudija ad litem istovremeno.
Svako pretresno vijeće u koje su raspoređene sudije ad litem može se podijeliti u sekcije od
po troje sudija, među kojima su i stalne sudije i sudije ad litem. Sekcija pretresnog vijeća
ima iste nadležnosti i odgovomosti koje po Statutu pripadaju pretresnom vijeću i donosi

122
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

presudu u skladu s istim pravilima.


Žalbeno vijeće čini sedam stainih sudija. Žalbeno vijeće u svakom žalbenom postupku čini
pet njegovih članova (član 12 stav 3 Statuta). Osoba koja se, u smislu uslova za članstvo u
vijećima ICTY, može smatrati državljaninom više od jedne države, smatraće se
državljaninom one države u kojoj inače ostvaruje svoja građanska i politička prava.
Pitanje kvaiifikacije sudije ureduje član 13 Statuta. Kvalifikacije za izbor sudija sadrže dva
aspekta: prvi, koji se odnosi na etičke osobine ličnosti i drugi, u pogledu njihovih stručnih
kvalifikacija. U prvi spada neophodnost da sudije budu lica visokih morainih osobina,
nepristrasna i sa integritetom. U drugu spada neophodnost da sudije poseduju kvalifikacije
koje se zahtijevaju u njihovim zemljama za postavljanje na najviša sudska mjesta. Prilikom
sastavijanja vijeća dužna pažnja će biti posvećena iskustvu sudija u oblasti krivičnog prava,
kao i međunarodnog prava, ukijučujući međunarodno humanitamo pravo, kao i ljudska
prava (član 13 stav 1 Statuta).
1.3.5.3.1. Izbor sudija i njihov položaj
Za izbor sudija Statut predviđa demokratsku proceduru u kojoj učestvuju sve države članice
UN-a. Postupak izbora sudija ima dvije osnovene faze: prvu, koja se odlikuje djelatnošću
generalnog sekretara UN-a i drugu, koja predstavija neposredni izbor od strane Generalne
skupštine UN-a (član 13 bis - Izbor stalnih sudija). Izbor 14 stalnih sudija ICTY vrši
Generalna skupština sa popisa koji joj dostavlja Savjet bezbjednosti, na sljedeći način: (a)
generalni sekretar poziva države čianice Ujedinjenih nacija i države nečlanice koje imaju
stalne posmatračke misije u sjedištu Ujedinjenih nacija da kandiduju sudije; (b) u roku od
60 dana od poziva generalnog sekretara, svaka država može prediožiti najviše dva
kandidata raziičitog državljanstva, čije kvalifikacije odgovaraju onima navedenim u članu 13
Statuta, s tim da nijedan od njih ne smije biti državljanin iste države kao bilo koji drugi
sudija čian žalbenog vijeća, koji je izabran ili naimenovan za stalnog sudiju ICTR u skladu
sa članom 12 bis Statuta tog suda; (c) generalni sekretar prosljeđuje primljene kandidature
Savjetu bezbjednosti. Na osnovu primljenih kandidatura Savjet bezbjednosti sastavlja popis
sa najmanje 28 i najviše 42 kandidata, starajući se da budu adekvatno zastupljeni glavni
svjetski pravni sistemi[438]; (d) predsjedavajući Savjeta bezbjednosti prosljeđuje popis
kandidata predsjedavajućem Generaine skupštine, a Generalna skupština sa tog popisa
bira 14 stalnih sudija ICTY. Kandidati koji dobiju apsolutnu većinu glasova država članica
Ujedinjenih nacija i država nečlanica koje imaju stalnu posmatračku misiju u sjedištu
Ujedinjenih nacija, progiasiće se izabranim. U slučaju da dva kandidata istog državljanstva
dobiju potrebnu većinu glasova, izabranim će se smatrati onaj koji je dobio veći broj
glasova.
U slučaju upražnjenog mjesta u sudskim vijećima među stalnim sudijama koje su izabrane
ili naimenovane u skladu sa članom 13 bis, nakon konsultacije sa predsjedavajućim
Savjeta bezbjednosti i Generalne skupštine, generalni sekretar na upražnjeno mjesto do
kraja mandata imenuje osobu koja ispunjava kvalifikacije navedene u članu 13 Statuta.
Redovan način sticanja sudijske funkcije je, dakle, izbor, ali je moguć i izuzetan način
sticanja ove funkcije - imenovanje od strane generalnog sekretara. Iz ovoga proizilazi da
načelo izbornosti sudija u Tribunalu ima ograničen značaj, jer je izbor pravilo, ali je
postavljanje sudije mogući izuzetak[439].To znači da je izbor sudija primamog karaktera,
dok samo supsidijarno, kada za to postoje određeni uslovi, dolazi u obzir postavljanje
sudije odlukom generalnog sekretara UN- a[440].
Stalne sudije izabrane u skladu sa članom 13 bis biraju se na mandat od četiri godine.
Uslovi službe su isti kao i za sudije Međunarodnog suda pravde. Sudije mogu biti ponovo
izabrane. Prije stupanja na dužnost svaki sudija je obavezan da da svečanu izjavu koju u
prisustvu generalnog sekretara UN-a ili njegovog predstavnika potpisuje, a ona se zatim
zadržava u arhivi ICTY. Tekst svečane izjave je sljedeći: "Svečano izjavljujem da ću kao
sudija Medunarodnog tribunala za suđenje licima odgovomim za teške povrede
međunarodnog humanitamog prava učinjene na teritoriji bivše Jugoslavije, svoje dužnosti i
ovlašćenja vrštiti i obavljati časno, pošteno, nepristrasno i savjesno" (član 14B Pravilnika).

123
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

Izbor i naimenovanje sudija ad litem uređuje član 13 ter Statuta. Izbor ad litem sudija ICTY
vrši Generalna skupština sa popisa koji joj dostavlja Savjet bezbjednosti, i to na sljedeći
način: (a) generalni sekretar poziva države članice Ujedinjenih nacija i države nečlanice
koje imaju stalne posmatračke misije u sjedištu Ujedinjenih nacija da kandiduju sudije ad
litem ICTY; (b) u roku od 60 dana od poziva generalnog sekretara, svaka država može
predložiti po četiri kandidata čije kvalifikacije odgovaraju onima navedenim u članu 13
Statuta, vodeći pritom računa o pravilnoj zastupljenosti kandidata ženskog i muškog pola;
(c) generalni sekretar prosljeđuje primljene kandidature Savjetu bezbjednosti. Na osnovu
primljenih kandidatura Savjet bezbjednosti sastavlja popis sa najmanje pedeset četiri
kandidata, starajući se da budu adekvatno zastupljeni glavni svjetski pravni sistemi, te
vodeći računa o ravnopravnoj geografskoj zastupljenosti; (d) predsjedavajući Savjeta
bezbjednosti prosljeduje popis kandidata predsjedavajućem Generalne skupštine, a
Generalna skupština sa tog popisa bira 27 sudija ad litem ICTY. Kandidati koji dobiju
apsolutnu većinu glasova država članica Ujedinjenih nacija i država nečlanica koje imaju
stalne posmatračke misije u sjedištu Ujedinjenih nacija, proglasiće se izabranim; (e) sudije
ad litem se biraju na mandat od četiri godine i ne mogu biti ponovo izabrane. Za vrijeme
njihovog mandata generalni sekretar će, po zahtjevu predsjednika ICTY imenovati sudije
ad litem u pretresna vijeća za jedno ili više suđenja, i to na ukupan period do tri godine.
Prilikom podnošenja zahtjeva za imenovanje sudije ad litem, predsjednik ICTY mora imati
na umu kriterije iz člana 13 Statuta koji se odnose na sastav vijeća i sekcija pretresnih
vijeća, odredbe stava 1 (b) i (c) člana 13 ter Statuta, te broj glasova koje je sudija ad litem
dobio u Generalnoj skupštini.
Član 13 quarter Statuta odnosi se na status sudija adlitem. Naime, tokom perioda na koji su
imenovani da rade u ICTY, sudije ad litem: (a) imaju iste uslove službe, mutatis mutandis,
kao i stalne sudije ICTY; (b) imaju ista ovlašćenja kao i stalne sudije ICTY, uz ograde
navedene u stavu 2 člana 13 quarter; (c) imaju poviastice i imunitet, izuzeća i olakšice
kakve pripadaju sudijama ICTY; (d) imaju ovlašćenje da rješavaju u pretpretresnim
postupcima u onim predmetima u kojima nisu raspoređeni kao članovi pretresnog vijeća.
Uz to, tokom perioda na koji su imenovani da rade u ICTY, sudije ad litem: (a) nemaju
pravo da biraju ni da budu birani za predsjednika ICTY niti za predsjedavajućeg pretresnog
vijeća prema čianu 14 Statuta; (b) nemaju ovlašćenje: (i) da usvajaju pravila o postupku i
dokazima u skladu sa članom 15 Statuta[441]; (ii) da pregledaju optužnicu u skladu sa
članom 19 Statuta; (iii) da učestvuju u konsultacijama sa predsjednikom u vezi s
raspoređivanjem sudija u skladu sa članom 14 Statuta, niti u vezi sa pomilovanjem ili
ublažavanjem kazne u skladu sa članom 28 Statuta.
Predsjednika ICTY biraju stalne sudije iz svojih redova (član 14 stav 1 Statuta). On je član
žalbenog vijeća i predsjedava njegovim radom. Nakon konsultacija sa stalnim sudijama
ICTY, predsjednik rasporeduje četvoro stalnih sudija, izabranih ili naimenovanih u skladu sa
članom 13 bis Statuta, u žaibeno vijeće, a devetoro u pretresna vijeća. Uz to, predsjednik
ICTR, u konsultaciji sa predsjednikom ICTY, određuje dvoje stalnih sudija ICTR, izabranih
ili naimenovanih u skladu sa članom 12 Statuta ICTR, za članove žalbenog vijeća i za
stalne sudije ICTY (član 14 stav 4 Statuta). Nakon konsultacija sa stainim sudijama,
predsjednik raspoređuje u pretresna vijeća sudije ad litem koje povremeno budu
imenovane da rade u Haškom tribunalu. Sudija može biti član samo onog vijeća u koje je
raspoređen. Predsjedavajućeg sudiju koji nadgleda cjelokupni rad pretresnog vijeća biraju
stalne sudije tog pretresnog vijeća iz svojih redova.
1.3.5.3.2. Izuzeće sudije
Postoje dvije grupe razloga za izuzeće sudija: (1) oni koji se odnose na postojanje okolnosti
koje dovode u sumnju sudijsku nepristrasnost i (2) razlozi koji se zasnivaju na funkcionalnoj
povezanosti sudije sa konkretnim krivičnim postupkom. Razlozi izuzeća sadržani su najprije
u uopštenoj klauzuli po kojoj sudija ne može obavljati svoju dužnost u bilo kojem predmetu
u kojem ima "lični interes" ili postoje, odnosno postojale su okoinosti koje bi mogle uticati
na njegovu nepristranost[442] (član 15A Pravilnika). Izuzeće sudije iz ovih razloga se

124
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

odnosi kako na suđenje (prvostepeni postupak), tako i na postupak po žalbi. Funkcionalna


povezanost sudije sa konkretnim krivičnim postupkom postoji ukoiiko je sudija u
odredenom krivičnom postupku već obavljao određenu procesnu ulogu, tj. vršio jedan oblik
sudijske funkcije[443]. Ovaj raziog izuzeća se odnosi na sudiju koji je ispitivao optužnicu u
smislu člana 19 Statuta i pravila 47, tako da on ne može da bude član pretresnog vijeća na
sudenju optuženom na koga se odnosi optužnica koju je ispitivao (pravilo 15C). Ti razlozi
sadržani su i u odredbi koja u istom predmetu uvijek isključuje sudiju u drugom stepenu koji
je ranije odlučivao na glavnom pretresu (pravilo 15D). Kada sudija sazna za postojanje
razloga za izuzeće, mora zastati sa postupanjem i povući se iz iješavanja predmeta, a
predsjednik ICTY mora odrediti drugog sudiju (pravilo 15A); stranke mogu zatražiti izuzeće
sudija iz istih razloga od predsjedavajućeg sudije raspravnog vijeća koji mora, nakon što
sasluša sudiju, ako je to potrebno, zahtjev iznijeti pred kolegij predsjednika ICTY na
konačnu odluku (pravilo 15B).

1.3.5.3.3. Prestanak sudijske funkcije i odsustvo sudije


Prije svega, sudijska fimkcija prestaje istekom roka na koji je sudija biran, tj. protekom
njegovog mandata, ali postoji i mogućnost reizbora. Drugi način prestanka sudijske funkcije
jeste ostavka (povlačenje sudije), koju on može pismeno podnijeti predsjedniku Tribunala
koji će potom dostaviti generalnom sekretaru UN-a (pravilo 16). Ništa nije rečeno o
razlozima, pa se može zaključiti da sudija nije dužan da svoju ostavku obrazloži, a osim
ostavke nijedan drugi način prestanka funkcije sudije nije uređen ni Statutom niti
Pravilnikom, što predstavlja jednu ozbiljnu pravnu prazninu[444].
Pitanje odsustva sudije se rješava pravilom 15bis. Postoje pravila koja regulišu kratkotrajno
odsustvo sudije, od njegovog dužeg, odnosno potpunog odsustva, i to u slučajevima kada
je svojom voljom ili nezavisno od nje, izgubio status sudije ICTY. Ako se radi o bolesti
sudije ili nekoj njihovoj drugoj spriječenosti, predsjednik ICTY može, ako smatra da je to u
interesu pravičnosti, ovlastiti vijeće u preostalom sastavu, da obavlja rutinske poslove, kao
što su dostavljanje odluka (član 156w F Pravilnika).
Ukoliko je sudija zbog bolesti ili drugih hitnih ličnih razloga ili drugih važnih razloga
spriječen da bude član vijeća u određenom kratkom periodu, ostali članovi vijeća mogu,
ukoliko je to u skladu sa zahtjevima pravičnosti, dozvoliti da se postupak nastavi bez
odsutnog sudije, ali postupak u odsustvu tog sudije ne može trajati duže od pet radnih dana
(pravilo 15bis A). Ukoliko članovi vijeća smatraju da nije u interesu pravičnosti da se
postupak nastavi u kratkotrajnom odsustvu sudije, postupak se neće nastaviti, ali i pored
toga, preostaie sudije u vijeću mogu donijeti odluku da se postupak nastavi, s tim da
postupak tada može prekinuti sudija koji je predsjednik vijeća (pravilo 15bis B).
Pravilo 15bis C reguliše situaciju trajnog ili veoma dugog odsustva sudije, pri čemu se ovim
pravilom utvrđuje redovan način iješavanja takve situacije, dok se sljedećim pravilom
(156/.S D) određuje jedan izuzetan način na koji se ovakva situacija rješava[445]. Ukoliko
sudija umre, bude bolestan, da ostavku na mjesto sudije u ICTY ili ne bude reizabran, kao i
ako postoji bilo koji drugi razlog koji ga onemogućava da za duži period učestvuje u
suđenju, o tome predsjednik vijeća obavještava predsjednika ICTY koji će odrediti drugog
sudiju za to sudenje, kao i narediti da pretres započne iz početka ili da se samo nastavi, što
zavisi od njegove procjene (pravilo 156/s D). Međutim, ako su stranke već dale svoja
uvodna izlaganja u skladu sa pravilom osamdeset četiri i započelo je izvođenje dokaza
(pravilo osamdeset pet), nastavak postupka sa novim sudijom u vijeću se može narediti
samo uz saglasnost optuženog (pravilo 15bis D).
Ako optuženi uskrati svoju saglasnost za zamjenu sudije u prvostepenom vijeću, ostale
sudije članovi vijeća mogu odlučiti da se postupak nastavi sa novim sudijom, ako uz
uzimanje u obzir svih okolnosti jednoglasno procijene da bi takvo iješenje bilo u interesu
pravičnosti. Ovakva odluka preostalih članova vijeća o ovom pitanju se može pobijati
žalbom, o kojoj odlučje žalbeno vijeće u punom sastavu, a pravo na žalbu imaju obje
stranke. Žalba protiv odluke preostalih čanova vijeća se može podnijeti u roku od sedam

125
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

dana od dostavljanja odluke koja se pobija, a ako je takva odluka donesena verbalno, od
momenta kada je saopštena (pravilo 15bis E). Ukoliko žalba nije podnesena, odluka vijeća
u nepotpunom sastavu počinje da se primjenjuje i predsjednik ICTY će odrediti sudiju koji
će popuniti vijeće, ali taj sudija ne može da učestvuje u suđenju prije nego što se potpuno
upozna sa predmetom postupka. Na isti način će se postupiti i kada je žalba protiv odluke o
nastavku postupka sa zamijenjenim sudijom odbijena od strane žalbenog vijeća. Tokom
istog postupka moguća je samo jedna zamjena sudija u jednom vijeću (pravilo D).
1.3.5.3.4. Tužiiac
Položaj tužioca u organizacionom smislu nije sasvim jasan, jer su osnovna pravila o tužiocu
sadržana u Statutu i izložena odmah poslije pravila o sudijama i unutrašnjoj organizaciji
ICTY, dok se u Pravilima osnovna odredba o tužiocu nalazi u Glavi III koja nosi naslov
"Organizacija ICTY", u šestom odjeljku, iza pravila o registru, pa bi se, stoga, sistematskim
tumačenjem moglo zaključiti da je u organizacionom smislu tužilac funkcioner koji pripada
ICTY, mada su, s druge strane, njegova ovlašćenja u postupku relativno autonomna[446].
Ured tužioca sastoji se od tužioca i zamjenika (praviio 38), koje na prijedlog generalnog
sekretara imenuje Savjet bezbjednosti, te odgovarajućeg broja osoblja. lnteresantno je da
je za tužioca nisu propisani nikakvi uslovi koji bi se odnosili na njegovu stručnu spremu i
obrazovanje, već je Statutom samo uređeno da on mora, takođe, odgovarati visokim
moralnim kvalitetima i posjedovati najviši stepen stručnosti i iskustva u vođenju istraga i
krivičnog gonjenja u krivičnim predmetima (član 16 stav 4 Statuta). U statusu, tužilac je
izjednačen sa podsekretarom Ujedinjenih nacija. Mandat tužioca traje četiri godine i postoji
mogućnost da on ponovo bude biran (član 16 stav 4). Tužilac može predložiti generalnom
sekretaru UN-a da imenuje pomoćnika tužioca, koji onda vrši svoje aktivnosti u odsutnosti
tužioca ili onda kada je ovaj spriječen, a prema njegovim uputstvima (član 38A i B Pravila).
Tužilac nastupa potpuno nezavisno od presudujućeg dijela ICTY i njegov je ured
institucionalno odijeljen od pretresnih vijeća i žalbenog vijeća, te on ne smije tražiti ili
primati upute za svoj rad od biio koje vlade ili drugog izvora (član 16 stav 2 Statuta). Prema
članu 16 stav 1 Statuta, tužilac će biti odgovoran za istragu i optuženje lica odgovoma za
teška kršenja međunarodnog humanitamog prava učinjena na teritoriji bivše Jugoslavije.
Mora se dodati i to da on započinje istragu ex officio, na osnovu informacija prikupljenih od
bilo kog izvora, te mora podići optužnicu ako na završetku istrage ocijeni da postoji
osnovana sumnja (engl. prima facie case) da je određeno lice učinilo krivično djelo iz
nadležnosti ICTY (član 18 st. 1 i 4 Statuta). Ove odredbe daju osnova za zaključak da u
pogledu pokretanja postupka pred ICTY za tužioca vrijedi načelo legaliteta krivičnog
gonjenja; zapravo, tužilac se u postupku pred ICTY ne javlja samo kao obična protivstranka
u sporu, nego, ujedno, i kao organ krivičnog gonjenja koji ima jedan od glavnih zadataka
ICTY.
Svoju optužnicu tužilac podnosi ukoliko se tokom istrage uvjeri da postoji dovoljno dokaza
za osnovanu sumnju da je osumnjičeni učinio krivično djelo iz nadiežnosti ICTY. Optužnica
se upućuje sekretaru koji je, uz popratni materijal, upućuje jednom od sudija, koji će je
razmotriri, te nakon toga odlučiti da li da je prihvati iii odbije (pravilo 47). Prema praviiu 51,
tužilac može da povuče optužnicu, bez posebnog odobrenja, u svakom trenutku prije nego
što je ona potvrđena, ali nakon toga samo uz odobrenje sudije koji je potvrdio optužnicu ili
ako je iznošenje dokaza u smislu pravila 85 otpočelo - samo uz odobrenje prvostepenog
vijeća.
1.3.5.3.5. Sekretarijat ICTY
Efikasna sudska uprava zahtijeva postojanje još nekih organa u okviru ICTY koji sudijama
pomažu pri njihovoj djelatnosti. Smatra se da sekretar (registrar) ima veoma važnu ulogu u
funkcionisanju ICTY. Tako, po članu 17 Statuta, Sekretarijat na čelu sa sekretarom (engl.
the Registrar) obavlja organizacione i druge poslove za potrebe sudskih vijeća i tužioca.
U nadležnost registrature spada vođenje administracije ICTY i pružanje odgovarajućih
usluga (pomoć sudskim vijećima, opštoj sjednici ICTY, sudijama i tužiocu). U stvari, i iz
ovako određene nadležnosti registrara proizilazi funkcionalna povezaost ICTY i tužioca,

126
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

koja u ovom slučaju postoji u funkcionalno-organizacionalnom smislu, a što takođe nije


tipično za rješenja koja postoje u savremenim nacionalnim zakonodavstvima[447].
Registaturom, tj. njenim osobljem, rukovodi šef, u čiju funkciju spadaju sljedeće aktivnosti:
(1) javno informisanje i spoljni odnosi; (2) priprema satnice sastanaka; (3) funcionisanje
konferencijskih službi; (4) štampanje i publikovanje određenih dokumenata; (5) realizovanje
obraćanja prema ICTY i od njega ("public relation" poslovi); (6) obavljanje drugih
administrativnih aktivnosti, bavljenje budžetom i personalnom evidencijom[448]. U obzir
dolaze i druge djelatnosti koje spadaju u vršenje odgovarajućih organizacionih usluga
vezanih za aktivnosti ICTY.
Registrar obavlja i klasične tehničke aktivnosti koje se odnose na registrovanje iskaza i
dokumentovanje preduzetih procesnih i organizacionih radnji. Služba kojom rukovodi pravi
bilješke sa plenarnih sastanaka ICTY i zasjedanja vijeća, osim kada je u pitanju donošnje
odluka vijeća na sjednicama sa kojih je isključena javnost (pravilo 35). Takode, vodi knjigu
zapisnika u kojoj se bilježe sve pojedinosti svakog slučaja o kome je iješavo Tribunal
(pravilo 36). Ova knjiga mora da bude dostupna javnosti, što predstavlja jedan vid
ostvarivanja načela javnosti u odnosu na aktivnosti ICTY.
Registrar obavlja i funkcije koje se odnose na organizaciju i vodenje Odeljenja za pomoć
žrtvama i svjedocima. Ovo odeljenje predlaže mjere za žrtve i svjedoke u smislu člana 22
Statuta, daje svjedocima i žrtvama savjete i podršku, posebno u slučajevima silovanja ili
drugih seksualnih delikata, radi čega će prilikom postavljanja osoblja, biti poklonjena
posebna pažnja angažovanju ženskih službenika odgovarajućih stručnih profila (član 34
Pravila) .
Sekretara Sekretarijata, nakon konsultacija sa predsjednikom ICTY, imenuje generaini
sekretar na vrijeme od četiri godine, a osoblje Sekretarijata - generalni sekretar na
preporuku sekretara ICTY. Za pomaganje predsjedniku ICTY pri vodenju sudske uprave, te
koordinaciju tekućih poslova, postoji i Koiegij koji se sastoji od predsjednika ICTY,
potpredsjednika i predsjedavajućih sudija u vijećima (pravilo 23), koji ima konsultativnu
ulogu.
1.3.5.3.6. Imunitet
Sve sudije, tužilac i sekretar Sekretarijata uživaju puni diplomatski imunitet po pravilima
međunarodnog prava, a službeno osoblje Sekretarijata i ureda tužioca privilegije i imunitete
prema čl. V i VII Konvencije o povlasticama i imunitetima UN-a od 13. februara 1946.
godine (tzv. fimkcionalni imunitet). Sud može odrediti da se sa drugim licima čije je
prisustvo potrebno, uključujući optužene, postupa tako da bi se omogućilo ispravno
djelovanje (član 30 stav 4 Statuta). Sve sudije ICTY su ravnopravni u izvršavanju svojih
pravosudnih fimkcija (praviio 17A), bez obzira na vrijeme izbora ili imenovanje, starosnu
dob ili rok službe u ICTY. Ali, za potrebe unutrašnje organizacije, po rangu je prvi
predsjednik ICTY, potom potpredsjednik, a onda predsjedavajuće sudije pretresnih vijeća, i
to po godinama starosti. Kod ostalih stalnih sudija prvenstvo ima onaj koji je ranije izabran
ili imenovan, a ako su ove sudije izabrani ili imenovani istog dana, onaj koji je stariji (pravilo
17B i C). Sudije ad litem imaju primat nakon stalnih sudija, a prema datumu svog
imenovanja, a ako su imenovane istog dana - imaju prioritet po godinama starosti (praviio
17E).
1.3.5.4. Nadležnost ICTY
ICTY je stvamo nadiežan u pogledu određene vrste krivičnih djela koja spadaju u tzv.
medunarodna krivična djela, koja su u Statutu, uz određene nejasnoće i propuste, te neka
ponavljanja, nabrojana jednim kazuističkim pristupom, a u osnovi se svode na teške
povrede međunarodnog humanitamog prava gdje spadaju: teške povrede Ženvskih
konvencija iz 1949. godine, povrede ratnog prava ili ratnih običaja, genocid i zločin protiv
čovječnosti. Kada je u pitanju stvama nadležnost ICTY, ona se u osnovi odnosi na tzv.
ženevsko i haško pravo, genocid (prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju tog
zločina), kao i ziočin protiv čovječnosti, u smislu tzv. Martensove klauzule (sadržane u IV
haškoj konvenciji o zakonima i običajima rata na kopnu)[449]. Individualno krivično

127
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

gonjenje pred ICTY je zasnovano na teritorijalnom principu, a njegova vremenska


nadležnost nije ograničena.

Prema Statutu, ICTY je stvamo nadležan za suđenje krivičnih djela odredene vrste i težine
učinjenih na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine (član 1), navedenih kao: (a) teške
povrede "ženevskog prava" iz 1949. godine (član 2), (b) povrede "haškog prava", tj. zakona
ili običaja ratovanja (član 3), (c) genocid (član 4), te (d) zločine protiv čovječnosti učinjene
protiv civilnog stanovništva, bez obzira na međunarodni i unutrašnji karakter sukoba (član
5). Nadležnost ICTY je da sudi za teške povrede četiri ženevske konvencije o zaštiti žrtava
oružanog sukoba iz 1949. godine (član 2 Statuta). Navodi se osam njihovih kategorija: od
umišljajnog ubistava, preko mučenja ili nečovječnog postupanja, uništavanja ili oduzimanja
imovine veiikih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom, pa do uzimanja civila za
taoce.
ICTY je nadležan da sudi za povrede zakona i običaja ratovanja (član 3 Statuta). Statut,
primjera radi, navodi pet takvih povreda. Taj segment međunarodnog prava postavlja
nedvosmislena ograničenja u pogledu načina i sredstava ratovanja, da bi se tako spriječile
ljudske patnje i razaranja koja nisu opravdana vojnim potrebama. Postupanje u okviru tih
ograničenja predstavlja regularne ili dopuštene radnje u ratu; njihovo kršenje, naprotiv, čini
učinioca krivično odgovomim.
Prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine, genocid je
bilo koje djelo učinjeno u namjeri potpunog ili djelimičnog uništenja neke nacionalne,
etničke, rasne ili vjerske grupe koje predstavlja ubistvo pripadnika grupe, nanošenje teške
tjelesne ili duševne povrede pripadnika grupe, namjemo podvrgavanje grupe takvim
uslovima života koji bi trebali dovesti do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja,
nametanje mjera kojim se želi spriječiti radanje u okviru grupe, te prinudno premještanje
djece iz jedne grupe u drugu (član II). Istu definiciju preuzeo je i član 4 stav 2 Statuta koji
navedene modalitete radnje izvršenja navodi indikativno. Uz to, dodaje i nadležnost ICTY
da sudi za djela povezana sa genocidom, kao što su: udruživanje radi izvršenja genocida,
direktno i javno podsticanje na izvršenje genocida, pokušaj izvršenja genocida i
saučesništvo u genocidu (član 4 stav 3 Statuta).
Zločini protiv čovječnosti su opisani kao ubistvo, istrebljivanje, porobljavanje, deportacije,
zatvaranje, mučenje, silovanje, progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi i druga
nehumana djela (član 5 Statuta). Ono što se može prigovoriti ovoj inkriminaciji jeste
svakako nepreciznost u definisanju zločina protiv čovječnosti na koncu egzemplifikativnog
popisa kažnjivih ponašanja kao "drugih nehumanih djela" - u tački (i). Takva definicija ne
udovoljava načelu zakonitosti u savremenom krivičnom pravu i stoga ne začuđuju prijedlozi
da se ona nadopuni preciznijom formulacijom519.
Prema članu 7 Statuta, nevažno je da li je pojedinac čija se odgovornost utvrduje, učinilac,
saizvršilac, podstrekač ili je planirao[450] djelo, kao što je za utvrdivanje odgovornosti
irelevantan način na koji je doprinio pripremanju ili izvršenju djela. Pojedinac je odgovoran
bez obzira na njegov službeni položaj u državnoj ili vojnoj organizaciji (član 7 stav 2
Statuta). Djelo koje je učinilo podređeno lice uspostavlja krivičnu odgovomost nadredenog
lica, ako je ono znalo ili je bilo razloga da zna (// he knew or had reason to know) da se
podredeni priprema da izvrši djelo ili ako je propustio preduzeti nužne i razumne mjere da
ga u tome spriječi (član 7 stav 3); činjenica da je podređeni djelovao u okrugu naređenja,
ne oslobađa ga krivične odgovornosti, ali je ICTY može uzeti u obzir pri ublažavanju kazne
"ako utvrdi da tako naiaže pravda" (član 7 stav 4 Statuta).
Teritorija na koju se prostire nadležnost ovog tribunala se odnosi na teritoriju nekadašnje
SFRJ. ICTY je teritorijalno nadležan za sva krivična djela učinjena na teritoriji bivše
Jugoslavije, ukijučujući njenu kopnenu površinu, vazdušni prostor i teritorijaine vode (član 8
Statuta).
Vremenska nadležnost ICTY se odnosi na određen vremenski period u kome su na teritoriji
nekadašnje SFRJ učinjena krivična djela u odnosu na čije "pretpostavljene učinioce" taj sud

128
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

ima stvamu nadležnost. Ona počinje od 1991. godine, tako da je time određen njen
početak, ali ne i završetak, što navodi na zaključak da su tvorci Statuta na određeni način
anticipiraii i buduću potrebu djeiovanja te institucije, a što se praktično i vidjelo kada su
podnjete optužnice za krivična djela učinjena tokom oružanog sukoba na Kosovu i
Metohiji[451].
U Statutu se govori i o tzv. ličnoj nadležnosti, prema kojoj ICTY ima nadležnost da sudi
fizičkim iicima.
Statut je, polazeći od načela "nedirektnog izvršenja" u međunarodnom krivičnom pravu,
ustanovio nadležnost ICTY kao paraielnu, "konkurirajuću", sa nadležnošću domaćih
sudova država nasijednica bivše SFRJ (član 9 stav 1 Statuta). No, u stavu 2 istog člana
odredio je da nadležnost ICTY ima prednost pred nacionalnim sudom, te da se u svakoj
fazi postupka ICTY može obratiti siužbeno nacionalnom sudu da mu ustupi nadležnost, u
skladu sa ovim statutom i Praviinikom o postupku i dokazima. Ta je odredba nesumnjivo
velika novina u međunarodnom pravu, ali kada se bolje razmotri, vidljivo je da je ona
ograničenog dometa[452]. Najprije, prvenstvo jurisdikcije ICTY pred nacionainim sudom
može se ostvariti samo prema odredbama Statuta i Pravilnika, a oni u tom pogledu
predvidaju samo dva slučaja ustupanja nadležnosti (čian 10 stav 2 Statuta), te inicijativu za
izdavanje zahtjeva nacionalnom sudu, pod uslovima iz ta dva slučaja, daju iskijučivo
tužiocu (pravilo 9). Tako je praktično mala mogućnost da se ICTY upusti u odlučivanje o
primjeni svoje konkurirajuće nadležnosti. Ova dva slučaja odredena su u članu 10 stav 2
Statuta u kojem je navedeno da će lice kojem je bilo suđeno pred nacionalnim sudom za
neko od krivičnih djela iz njegove nadležnosti biti pred ICTY sudeno supsidijarano, tj. samo
ako je djelo: (a) pred nacionalnim sudom bilo okvalifikovano kao "obično krivično djelo" iii je
(b) postupak pred nacionalnim sudom voden pristrasno ili neobjektivno iii je bio smišijen da
optuženog zaštiti od međunarodne krivične odgovomosti ili ako krivični postupak nije bio
revnosno proveden. Kada se vijeće ICTY složi sa zahtjevom tužioca, izdaće službeni
zahtjev državi da sud te države ustupi nadležnost ICTY. Ako ta država, u roku od 60 dana
ne dostavi odgovor koji će pretresno vijeće ICTY uvjeriti da je ta država preduzela ili
preduzima mjere za usvajanje formalnog zahtjeva, to vijeće može zatražiti od predsjednika
ICTY da o tome obavijesti Savjet bezbjednosti UN-a (pravilo 11).
1.3.5.5. Postupak pred ICTY
Postupak pred ICTY izgieda kao proces sagrađen na modeiu akuzatorskog krivičnog
postupka, tj. pravnog spora dviju stranaka (tužioca i optuženog) pred sudom, pri čemu je na
strankama (prvenstveno tužiocu) inicijativa za pokretanje i održavanje u toku postupka, te
prikupljanje i izvođenje dokaza. Međutim, postupak pred ICTY nije sasvim "čisti"
akuzatorski postupak, jer ima i elemente inkvizitomog i mješovitog tipa krivičnog postupka
(naglasak na podjelu postupka na stadijume, kumulacija funkcije gonjenja i istraživanja u
istrazi u rukama tužioca - čian 18 Statuta); pravo tužioca da ispituje okrivljenog u istrazi
(član 18 stav 2 Statuta) i na pripremnom ročištu za glavni pretres (pravilo 63); inkvizitomo
ovlašćenje raspravnog vijeća da i po vlastitoj inicijativi učestvuje u postupku prikupljanja
(pravilo 85B) i izvođenja dokaza (pravilo 98) itd.
1.3.5.5.1. Subjekti postupka
Subjekti postupka pred ICTY su, u širem smislu, sva ona lica od čijih se radnji postupak
sastoji, bez obzira na to jesu li vezani presudom o glavnom pitanju postupka - postojanju
krivične odgovornosti i dopustivosti kažnjavanja. U osnovne subjekte postupka pred ICTY
spadaju subjekti koji vrše tri osnovne procesne funkcije, a to su: (1) ICTY koji vrši fimkciju
vođenja postupka i funkciju presuđivanja krivične stvari, (2) tužilac koji obavlja funkciju
krivčnog gonjenja i optuženja, ali mu takode pripada i funkcija istrage, koja nije sudskog
karaktera, već prije predstavlja neku vrstu pretkrivičnog postupka i ima jednostranački
karakter i (3) okrivljeni, lice protiv koga se odvija postupak a koji ima pravo na odbranu, tj.
može vršiti funkciju odbrane u krivičnom postupku[453]. Optuženi i tužilac imaju svojstvo
stranke u postupku (pravilo 2A). ICTY vrši funkciju vođenja krivičnog postupka i
presuđivanja, što, u stvari, znači da on obavlja klasičnu funkciju krivičnog suda[454].

129
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

1.3.5.5.1.1. Okrivljeni
Okrivljeni je, kao što je rečeno, fizičko lice koje je osnovano sumnjivo da je od 1. januara
1991. godine na teritoriji bivše Jugoslavije učinilo krivično djelo iz nadležnosti ICTY. Termin
okrivljeni se, inače, ne koristi uvijek u Statutu i u Pravilniku o postupku i dokazima. Naime,
u tim aktima se koriste tri različita termina za lice protiv koga se postupak vodi, odnosno
protiv koga je postupak okončan osuđujućom presudom: (1) osumnjičeni, (2) optuženi i (3)
osuđeni. Osumnjičeni (suspect) je lice za koje tužilac posjeduje pouzdane informacije koje
ukazuju na to da je mogao učiniti krivično dijelo u odnosu na koje ICTY ima nadležnost
(pravilo 2). Optuženi (accused) se određuje kao lice protiv koga je u smislu pravila 47
podignuta optužnica (pravilo 2). Osuđeni (convictied) se ne defmiše ni u Statutu, niti u
Pravilniku, ali je to lice koje je pravnosnažno oglašeno krivim. Statut i Pravilnik o postupku i
dokazima ne određuju donju dobnu granicu za procesnu sposobnost okrivljenog, pa se
može pretpostaviti da su ih njihovi tvorci zamislili za punoljetna lica prema pravu zemlje
državljanstva, što je inače ustanovljeno pravno načelo[455].
Pravni položaj okrivljenog pred ICTY obilježen je, kao i u svakom nacionalnom krivičnom
postupku, prvo činjenicom da je okrivljeni procesna stranka (što traži punu ravnopravnost
sa njegovim procesnim protivnikom) i, drugo, da je izvor saznanja o činjenicama, koji mora
biti zaštićen od prekomjemih zahvata državnih vlasti u njegova osnovna prava i
slobode[456]. Zato izvještaj generalnog sekretara UN-a od 3. maja 1993. godine traži da
postupak pred ICTY u svim svojim stadijima mora potpuno poštovati međunarodno priznate
standarde prava okrivijenog, posebno one koji su sadržani u odredbama člana 14
Medunarodnog pakta o građanskim i poiitičkim pravima. Član 21 Statuta donosi cjelokupni
katalog prava odbrane okrivljenog, počev od pretpostavke nevinosti (stav 3), pa do prava
na tumača i zabrane da bude primoran "svjedočiti protiv sebe ni priznati krivicu" (stav 4 tač.
f) i g))[457]. Pred ICTY nije moguće suđenje u odsustvom okrivljenog, što takode
predstavlja jedno od tipičnih rješenja klasične anglosaksonske krivične procedure, u kojoj je
prisustvo okrivljenog tokom krivičnog postupka, apsolutno bitna procesna pretpostavka,
mada se to prihvata i mnogim evropskim zakonodavstvima.
1.3.5.5.1.2. Branilac okrivljenog

Okrivljeni ima pravo na branioca, ali je primamo njegovo pravo da se sam brani. Okrivljeni
se može braniti sam, a ima pravo na slobodan izbor branioca; ako ga ne može platiti, ima
pravo na besplatnu stručnu pravnu pomoć branioca "svaki put kada to zahtijevaju interesi
pravde"[458]. To istovremeno znači da pred ICTY ne postoji institut obavezne odbrane, već
se čak mogućnost okrivljenog da se sam, odnosno bez branioca brani, konstituiše kao
jedno njegovo posebno i neprikosnoveno pravo, koje se mora ostvariti "bez ikakvih
predrasuda", a odnosi se na kako na osumnjičenog u toku istrage, tako i na optuženog
protiv koga je optužnica stupila na pravnu snagu.[459] O tim pravima mora biti uvijek
poučen (član 21 stav 4 tačka d) Statuta).
Branilac pred ICTY može da bude samo lice koje ispunjava određene pretpostavke (član
14 Uputstva za dodjelu branioca po službenoj dužnosti): (1) stručno-profesionalne-da mu je
država odobrila advokatsku praksu ili da je univerzitetski profesor prava; (2) da govori
jedan od radnih jezika ICTY, tj. engleski ili francuski; (3) da pristane da ga ICTY odredi kao
branioca; (4) da je njegovo ime na popisu predviđenom pravilom 45(A) Pravilnika o
postupku i dokazima. Pravilo 44 dopušta da formalnu odbranu okrivljenog obavlja fizičko
lice koje u svojoj zemlji ispunjava pretpostavke za obavljanje advokatskog poziva ili koji je
(u bilo kojoj državi) univerzitetski profesor prava.
Odnos između okrivljenog i branioca je odnos povjerenja, zaštićen odredbama pravila 97:
sve komunikacije u tom odnosu su tajna i ne mogu se iznositi tokom suđenja, osim ako
sam okrivljeni to zatraži ili dobrovoljno otkrije sadržaj komunikacije trećem licu i to lice onda
svjedoči o tom objelodanjivanju (pravilo 97).
Kršenje pravila o formalnoj odbrani nije sankcionisano nevaljanošću nezakonitih iskaza
okrivljenog, nego (prema pravilima 5 i 73) podliježe specifičnom režimu sankcija za

130
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

materijalne i procesnopravne povrede. Po njima se takva povreda sankcioniše samo


uslovno: ako ju je optuženi pravovremeno istakao svojim prigovorom raspravnom vijeću i
ako u žalbi uspije dokazati da je uzrokovala suštinski pogrešnu presudu.
Profesionalni kodeks branilaca koji se pojavljuju pred međunarodnim sudom (IT/125 rev. 1)
je sekretar Suda objavio 12. juna 1997. godine, a izmijenjen je i dopunjen odlukom sudija
ICTY, 12. jula 2002. godine[460]. Ovaj kodeks se naročito zasniva na sljedećim temeljnim
načelima: ( i) klijenti imaju pravo na pravnu pomoć po vlastitom izboru; (ii) branioci, kao
osobe koje se bave pravnim zastupanjem, dužni su održavati visoke standarde
profesionalnog ponašanja; (iii) zbog svoje advokatske funkcije u sprovođenju pravde,
branioci su dužni postupati časno, nezavisno, pravično, vješto, savjesno, efikasno i hrabro;
(iv) branioci su obavezni na lojalnost prema svojim klijentima usporedno sa svojom
dužnošću prema ICTY da u sprovođenju pravde postupaju nezavisno; (v) branioci su dužni
činiti sve kako svojim djelovanjem ne bi narušili ugled rada ICTY i (vi)protiv branilaca može
biti pokrenut disciplinski postupak, pa ih treba upoznati s okolnostima u kojima do takvog
postupka može doći, kao i s njihovim pravima i obavezama u tim postupcima.
Branilac se ne smije konsultovati s klijentom koji je privremeno pušten na slobodu ili se
nalazi na slobodi u mjestu boravka klijenta. Izuzetno, može se konsultovati s klijentom u
njegovom mjestu boravka, po mogućnosti u prisustvu nezavisne osobe, ako bolest, tjelesna
nesposobnost ili drugi faktori klijentu ograničavaju mogućnost kretanja (član 17 Kodeksa).
U vezi sa ponašanjem pred ICTY, branilac se mora uvijek pridržavati Statuta, Pravilnika,
ovog kodeksa i drugog mjerodavnog prava, uključujući i odluke koje se odnose na
ponašanje i proceduru koje ICTY donese u postupcima koje rješava. Branilac je dužan
uvijek pomno paziti na pravičnost vođenja postupka (član 20 Kodeksa). Uz to, branilac je
lično odgovoran ICTY za svoje postupke i zastupanje stvari svog klijenta i ne smije svjesno:
(i) ICTY neistinito prikazati pravno relevantne činjenice ili pravno pitanje, niti
(ii) predlagati dokaze za koje zna da su netačni.
Sljedeći postupci, izmedu ostaiih, predstavijaju ponašanje branioca koje ne dolikuje
profesiji: (i) kršenje ili pokušaj kršenja Statuta, Praviinika, ovog kodeksa i drugog
mjerodavnog prava ili svjesno pomaganje ili navođenje drugih osoba da to čine ili izvršenje
takve radnje kroz postupke drugih osoba; (ii) počinjenje krivičnog djela koje se negativno
odražava na poštenje, vjerodostojnost ili prikladnost branioca za taj posao; (iii) postupci koji
uključuju nepoštenje, prevaru, obmanu ili iznošenje neistinitih tvrdnji; (iv) postupci koji štete
urednom sprovođenju pravde pred ICTY ili (v) pružanje netačnih informacija ili neotkrivanje
informacija o stručnosti branioca za rad u ICTY u skiadu s odredbama Pravilnika i, ako je
branilac klijentu dodijeljen po službenoj dužnosti, Uputstva (član 35 Kodeksa). Disciplinski
postupak je uređen čl. 37-50 Kodeksa.
1.3.5.5.1.3. Pritvor i hapšenje okrivljenog
Mjere koje ICTY stoje na raspolaganju radi obezbjeđenja prisustva okrivljenog su iste
kojima se može obezbjeđivati i prisustvo svjedoka. To su: poziv i nalog za dovođenje, a
jedina mjera koja je specifična za okrivljenog jeste ona koja je istovremeno najteža - to je
pritvor. Pritvor predstavlja oblik preventivnog lišenja slobode, koje se svodi na određeno
zadržavanje, a osim ovog oblika lišenja slobode, Pravilnikom je predviđeno i hapšenje
okrivljenog. Formalni usiov za hapšenje odredenog lica jeste postojanje odluke sudije ili
pretresnog vijeća. Na zahtjev stranaka ili proprie motu, sudija ili pretresno vijeće mogu
izdati naredbe, pozive i naloge za hapšenje - ako je to neophodno u cilju vođenja istrage ili
radi pripreme ili sprovođenja pretresa (pravilo 54).
Prema pravilu 64, nakon što bude prebačen u sjedište ICTY, optuženi će biti pritvoren u
prostorijama obezbijeđenim od strane države domaćina" (Hag u Holandiji) ili od strane
druge države. Može se zaključiti da je pritvor obavezan po dolasku ("prebacivanju")
okrivijenog u sjedište ICTY. Prema pravilu 65A, nakon pritvaranja okrivljenog, on može da
budepušten na slobodu, ali samo na osnovu odluke pretresnog vijeća ICTY.
Između ostalih obaveza koje države imaju prema ICTY, član 29 Statuta od država traži da
na zahtjev ICTY, bez nepotrebnog odgađanja, udovolji svakom zahtjevu za pomoć ili

131
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

nalogu koji je izdalo pretresno vijeće, što, između ostaiog, uključuje sljedeće: (a)
utvrdivanje identiteta i pronalaženje lica; (b) uzimanje iskaza i dostavu dokaza; (c) uručenje
dokumenata; (d) hapšenje ili pritvaranje lica; (e) predaju ili dovođenje optuženih pred ICTY.
Nakon hapšenja, države obaveštavaju sekretara ICTY, a način predaje optuženog ICTY
iješava se posebnim dogovorom države i ICTY (pravila 55-57).
Pravilnik o pritvoru lica koje čekaju na suđenje ili žalbeni postupak pred ICTY ili su iz nekog
drugog razloga pritvorena po ovlašćenju ovog suda usvojen je 5. maja 1994. godine[461].
Svrha ovog pravilnika jeste da reguliše upravljanje pritvorskom jedinicom za pritvorenike
koji čekaju na suđenje ili žalbeni postupak pred ICTY i svih drugih lica pritvorenih po
ovlašćenju ICTY, te da osigura stalnu primjenu i zaštitu njihovih ličnih prava dok se nalaze
u pritvoru. Osnovni principi na kojima počiva ovaj pravilnik odražavaju prioritetne zahtjeve
čovječnosti, poštovanja ljudskog dostojanstva i presumpcije nevinosti. Posebna je namjena
ovog pravilnika da reguliše u opštim crtama prava i obaveze pritvorenika u svim fazama od
prijema do puštanja i da pruži osnovne kriterije za upravljanje pritvorskom jedinicom. Sve
informacije o pritvorenicima tretiraju se kao povjerljive i dostupne su samo pritvoreniku,
njegovom pravnom zastupniku i licima koje je ovlastio sekretar, a pritvorenik će se o tome
obavijestiti po njegovom prispijeću u pritvorsku jedinicu. U skladu sa pravilom 45A ovog
pravilnika, pritvorenik može biti stavljen u izolacijsku jedinicu samo pod sljedećim
okoinostima: (i) nalogom sekretara koji postupa u konsultaciji s predsjednikom[462]; (ii)
nalogom upravnika, kako bi se pritvorenik spriječio u nanošenju ozljeda drugim
pritvorenicima ili kako bi se sačuvala sigurnost i red u pritvorskoj jedinici; (iii) kao kazna na
osnovu pravila 38.[463] Medutim, nijedan pritvorenik se u principu ne može držati u
izolacijskoj jedinici duže od sedam dana uzastopno (pravilo 49). Ako je potrebna daljnja
izolacija, upravnik će o tome obavijestiti sekretara prije isteka sedmodnevnog perioda, a
glavni ljekar potvrdiće fizičku i duševnu sposobnost pritvorenika da nastavi s izolacijom za
još jedan period od najviše sedam dana. Svako produženje upotrebe izolacijske jedinice
mora proći kroz istu proceduru. Sredstva ograničavanja slobode i primjenu siie regulišu
pravila 50-55, remećenje reda pravilo 56, suspenziju Pravilnika o pritvoru - pravilo 57[464],
informiranje pritvorenika pravila 58 i 59, prava pritvorenika (komunikacije i posjete, pravna
pomoć, duhovne potrebe[465], radni program, rekreacija, lična imovina pritvorenika i
žalbe[466]) pravila 60-88, odvođenje i prevoz pritvorenika-pravila 89-91 i izmjene i dopune
Pravilnika o pritvoru-pravilo 92[467].
Kućni red za pritvorenike (IT/99) usvojen je u apriiu 1995. godine, a izmijenjen i dopunjen
juna 1995. godine. Ovaj tekst sadrži osnovne informacije koje je potrebno znati o kućnom
redu i opštem upravljanju pritvorskom jedinicom. Pritvorenik, izmedu ostalog, ima pravo da
angažuje advokata po sopstvenom izboru koji će mu pomagati u postupku pred ICTY. Ako
nema dovoljno finansijskih sredstava za angažovanje advokata, ICTY će mu dodijeiiti
advokata i snositi njegove troškove. Telefonski razgovori izmedu pritvorenog i advokata se
neće prisluškivati ni snimati. Advokat može da posjeti pritvorenika u bilo koje vrijeme
između 9 i 17 časova. Izvan ovog vremena posjete su moguće samo na osnovu posebnog
dogovora. Tokom ovih posjeta razgovori se neće snimati, mada mogu biti pod nadzorom
osoblja pritvorske jedinice.
Pritvorska jedinica raspolaže spiskom diplomatskih i konzularnih predstavnika u Hoiandiji.
Može se zatražiti da se diplomatski predstavnik zemije pritvorenika obavijesti o njegovom
prijemu u pritvorsku jedinicu Ujedinjenih nacija i to će biti učinjeno bez odlaganja.
Pritvorenici će poštovati sve naredbe i uputstva data od strane osoblja pritvorske jedinice.
Disciplinski postupak je propisan pravilnikom sa kojim se treba upoznati. Oni imaju pravo
da zatraže zdravstvene usluge od glavnog ijekara zatvora-domaćina u bilo koje vrijeme538.
Dnevno se dobijaju dva hladna i jedan topao obrok539. U pritvorskoj jedinici se ima pravo
zadržati sve iične predmete koji ne predstavljaju opasnost za bezbjednost i red. Takvi
predmeti će biti vraćeni odmah nakon obavljanja prijemne procedure.
Pritvorska jedinica raspolaže vlastitim dvorištem za vježbe na otvorenom prostoru.
Upravnik može da odobri grupi od najviše četiri zatvorenika da u isto vrijeme koriste

132
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

dvorište u rekreativne svrhe. Svaki pritvorenik ima pravo da provede najmanje jedan sat
dnevno u dvorištu. Pored toga, knjige se jednom nedeljno mogu pozajmljivati iz biblioteke
zatvora- domaćina.

Pritvorenici imaju pravo da teiefoniraju, o sopstvenom trošku, radnim danom u bilo koje
vrijeme, i to između 9 i 17 časova. Ukoliko nemaju finansijskih sredstava, od upravnika
mogu tražiti da telefoniraju na račun ICTY. Telefonski razgovori se, u principu, neće
prisluškivati ni snimati, pod uslovom da, na zahtjev tužioca, nisu od strane ICTY nametnuta
posebna organičenja u tom pogledu.
U vezi sa duhovnim potreba, pritvorenici imaju pravo da traže da ih posjeti lokalni
predstavnik njihove vjeroispovijesti koga će ICTY odobriti. Takođe, mogu da zadrže knjige
ili literaturu kojom raspolažu, a koje služe za zadovoljavanje njihovih vjerskih, duhovnih ili
moralnih potreba. Od upravnika mogu da traže da prisustvuju službi ili duhovnim
skupovima koji se održavaju u pritvorskoj jedinici. Pored toga, imaju pravo da traže dozvolu
za posjetu vjerskom objektu u krugu zatvora, što će se organizovati ukoliko bude moguće.
Sve žalbe ili zahtjevi moraju se prvo uputiti upravniku koji će odmah razmotriti da li su
opravdani i da li spadaju u njegovu nadležnost. Formalna žalba se može podnijeti sekretaru
ICTY u bilo kom trenutku, pod uslovom da od trenutka incidenta povodom kojeg se ulaže
žalba nije proteklo više od dvije nedjelje. Prijem svake takve žalba se mora potvrditi u roku
od 24 sata i razmotriti u roku od dvije nedelje od trenutka prijema.
1.3.5.5.1.4. Oštećeni
Oštećeni, odnosno žrtva krivičnog djela ima u postupku pred ICTY posebno uređen
položaj. Član 22 Statuta nametnuo je ICTY obavezu da posebnim pravilima o postupku i
dokazima osigura zaštitu žrtava krivičnih djela i svjedoka. Statut ne određuje u čemu bi se
ta zaštita sastojala (osim što utvrđuje da zaštitne mjere obuhvataju vođenje postupka in
camera i zaštitu identiteta žrtava), već njene mjere i postupak prepušta ICTY. Propisuje,
medutim, da u akuzatorskom postupku inače osnovno pravo okrivljenog na pravično i javno
suđenje, može biti ograničeno pravilima o zaštiti žrtava i svjedoka (član 21 stav 2 Statuta).
Tako, tužilac može, već tokom istrage, zatražiti od raspravnog vijeća da u "izuzetnim
okolnostima" donese naredbu o zabrani objelodanjivanja identiteta žrtve ili svjedoka koji
mogu biti izloženi opasnosti ili riziku, sve dok ne budu stavljeni pod zaštitu ICTY (pravilo
69A). Osim toga, u fazi priprema za glavni pretres i na samom glavnom pretresu sudija ili
pretresno vijeće mogu, na zahtjev stranke ili po vlastitoj inicijativi, odrediti mjere za
prikrivanje identiteta i zaštitu žrtava i svjedoka, vodeći brigu o tome da te mjere budu u

133
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

skladu sa pravima optuženog (pravilo 75A). Te mjere mogu biti one iz pravila 75B. Pravilo
75C zahtijeva od pretresnog vijeća da posebnu pažnju obrati načinu stranačkog ispitivanja
žrtava i svjedoka, kako bi se izbjeglo svako zlostavljanje ili zastrašivanje. Konačno, Pravilo
96 predvida da je iskaz žrtve silovanja vjerodostojan i bez "dodatnog potkijepljivanja" (engl.
corroboration), da se u određenim slučajevima optuženom neće dopustiti da se brani
pristankom žrtve, te da se ranije seksualno ponašanje žrtve ne može koristiti kao dokaz u
postupku. Osim obaveze ICTY da se brine za zaštitu žrtava i svjedoka, i sekretar
Sekretarijata ima dužnost da upravlja Odjeljenjem za žrtve i svjedoke, koju čine
kvalifikovani stručnjaci, među kojima mora biti odgovarajući broj ženskih lica. Njihov je
zadatak da predlažu zaštitne mjere u konkretnim slučajevima, te da obezbijede savjete i
podršku žrtvama i svjedocima, posebno u slučajevima silovanja i seksualnog delikta
(Pravilo 34).
Iako Statut i Pravilnik ne predviđaju mogućnost da se oštećeni sa svojim imovinskopravnim
zahtjevom, nastalim zbog izvršenja krivičnog djela, pridruži krivičnom postupku pred ICTY,
ipak postupak pred ICTY sadrži nekoliko pravila koja oštećenom mogu znatno olakšati
ostvarenje tog zahtjeva. Tako, Pravilo 105A predvida da nakon izricanja
osuđujuće presude koja sadrži i povrat imovine koja je bila pribavljena zločinom, Sud može,
proprio motu ili na zahtjev tužioca, održati posebnu raspravu sa ciljem donošenja odluke o
povratu imovine ili novčane naknade, te narediti privremene mjere obezbjeđenja. Ta se
rasprava može održati i ako se imovina nalazi kod trećeg lica; u takvom slučaju ICTY mora
pozvati to lice i dati mu priliku da pred pretresnim vijećem dokaže da ima pravo na imovinu
iii novčanu naknadu (pravilo 105C). Ako u nastalom sporu o svojini pretresno vijeće utvrdi
vlasnika, odrediće, po svome nahođenju, povrat imovine ili novčane naknade ili donijeti
drugu odgovarajuću odluku (pravilo 105D); u suprotnom slučaju obavijestiće o tome
nadležne organe nacionalne države i zatražiti od njih da to oni utvrde (pravilo 105E).
Navedena pravila ne sprečavaju oštećenog da pred nacionalnim organima određene
države potražuje naknadu štete od lica koje je osudio ICTY po opštim propisima o odštetnoj
odgovornosti; u tom cilju, presuda ICTY veže organ nacionalne države u pogledu
prejudicijalnog pitanja krivične odgovomosti osudenog za štetu (pravilo 106).
1.3.5.5.1.5. Amicus curiae (prijatelj suda)
Funkcija prijatelja suda amicus curiae je veoma specifična, tako da je u pitanju jedan sui
generis učesnik postupka, čije pojavljivanje nije tipično u klasičnom savremenom krivičnom
postupku[468]. Prema članu 74 Pravila, angažovanje prijateija suda je, s jedne strane,
fakultativnog karaktera, dok je, s druge strane, ono predmetno ograničeno. Fakultativnog je
karaktera jer sudsko vijeće može ako to smatra poželjnim u cilju pravilnog odlučivanja, tj.
radi donošenja odgovarajuće odluke u konkretnom slučaju, pozvati određene subjekte ili im
odobriti pristup, odnosno pojavljivanje pred vijećem, kao i prilaganje podnesaka o bilo kom
pitanju koje odredi raspravno vijeće[469]. U te subjekte spadaju: (1) neka država, (2)
određena organizacija ili (3) fizičko lice.
1.5.5.5.2. Tokpostupka
Postupak pred ICTY sastoji se iz tri stadija: pripremni postupak, glavni pretres i žalbeni
postupak. Prvi dio postupka pred ICTY u svojoj prvoj fazi zamišljen je da se prikupe dokazi
optužbe i uređen je poput izviđaja tužioca u SAEMi. Medutim, druga faza tog dijela
postupka odstupa od američkog modela i približava se kontinentalnom evropskom
postupku, jer do prvog ročišta pred ICTY dolazi tek nakon potvrde optužnice i ono ima
svrhu pripremanja glavnog pretresa.
1.3.5.5.2.1. Istraga
Pripremni postupak započinje istragom tužioca. Tužilac mora započeti svoju istragu kada
sam, ex officio, prikupi ili od drugih subjekata (vlada, organa UN-a, međuvladinih i
nevladinih organizacija i sl.) dobije informacije o učinjenom krivičnom djelu ili djelima iz
nadležnosti ICTY (član 18 stav 1 Statuta). O početku svoje istrage on ne donosi nikakav
formalni akt, već se samo radi o faktičkom preduzimanju određenih radnji. Istraga se sastoji
od raznovrsnih radnji prikupljanja dokaza (pozivanje i ispitivanje osumnjičenog, žrtava i

134
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

svjedoka, prikupljanje dokaza i sl.) za čije preduzimanje tužilac može, kada je to prikladno,
zatražiti pomoć od relevantnih državnih vlasti. U hitnim slučajevima tužilac može od bilo
koje države zatražiti privremene mjere ("privremeni pritvor" osumnjičenog, zapljena
materijalnih dokaza, odnosno preduzimanje mjera za obezbjeđenje dokaza i sprečavanje
bjekstva osumnjičenog i sl. - praviio 40). U skladu sa članom 21 Statuta, Praviinik posebno
razraduje prava osumnjičenog na odbranu u slučaju kada ga ispituje tužilac, a ispitivanje
mora biti registrovano i audio, odnosno video snimkom (pravilo 43).
Tužilac ima mogućnost i da ispituje osumnjičenog tokom istrage, kome tada pripadaju i
posebna prava kao elementi njegovog prava na odbranu. Osumnjičeni tokom ispitivanja od
strane tužioca ima sljedeće prava, koja u osnovi spadaju u elemente njegovog prava na
odbranu: (1) pravo na stručnu odbranu, tj. pravo da mu pomoć pruži branilac koga sam
izabere iii da mu se besplatno postavi branilac, ukoliko nema dovoljno sredstava da ga sam
plati; (2) pravo na usluge tumača, ukoliko ne govori iii ne razumije jezik koji se upotrebljava
prilikom ispitivanja; (3) pravo na uzdržavanje od aktivne odbrane, odnosno pravo na
ćutanje[470], što uključuje i njegovo pravo da bude upozoren da će svaki iskaz koji da, biti
zabilježen, te se može koristiti kao dokaz (pravilo 42A). Ispitivanje osumnjučenog se može
obaviti bez prisustva branioca ako on dobrovoljno na to pristane, a ako želi branioca,
ispitivanje se prekida dok on sam ne angažuje branioca, odnosno dok mu se branilac ne
postavi.
Nakon obavljene istrage tužilac odlučuje da li je slučaj "zreo" za podizanje optužnice, tj.
postoje li tzv. prima facie dokazi o krivičnoj odgovornosti okrivljenog. Izraz prima facie
slučaj predstavlja termin koji upućuje na odredeni stepen sumnje, koji se, u suštini, može
upodobiti izrazu iz našeg krivičnog procesnog prava "osnovana sumnja" ili drugim sličnim
procesnim terminima, kao što su "razumna sumnja", "ozbiljna sumnja" i sl., a u suštini se
radi o odgovarajućoj procjeni tužioca koja se mora temeljiti na ozbiljnim i relevantnim
dokazima[471]. Ako to zaključi, tužilac mora pripremiti optužnicu i dostaviti je preko
sekretara sudiji pretresnog vijeća (član 18 stav 4 Statuta i pravilo 47A i B).
1.3.5.5.2.2. Postupak optuženja
Optužnica mora sadržavati sljedeće podatke: (1) identifikacione podatke o okrivljenom (ime
i ostale podatke o okrivljenom) i (2) podatke o krivičnom djelu koje je predmet optužnice
(sažet prikaz činjenica iz predmeta, kao i krivičnog djela) - pravilo 47C. Funkcionalna
nadležnost za kontrolu optužnice pripada sudiji prvostepenog pretresnog vijeća koga
određuje predsjednik ICTY u dogovoru sa drugim sudijama (Pravilo 28). Nakon što ju je
primio od sekretara, sudija koji potvrđuje optužnicu obavještava tužioca o ročištu za
kontrolu osnovanosti optužnice. Na tom ročištu sudija koji potvrđuje optužnicu, nakon
saslušanja tužioca, te ispitivanja optužnice, može: (a) zatražiti od tužioca da dostavi
dodatne materijale za neku ili sve tačke optužnice ili da preduzme sve daijne mjere koje se
čine odgovarajućim; (b) potvrditi optužnicu u cijelosti ili u pojedinim tačkama; (c) odbaciti
optužnicu u cijelosti ili u pojedinim tačkama; (d) odgoditi pregled optužnice kako bi tužiocu
dao priliku da izmijeni optužnicu (Pravilo 47F). U pitanju je procesni mehanizam obavezne
sudske kontrole optužnice, koji predstavlja inkvizicioni element, koji je inače u različitim
procesnim oblicima prisutan u mnogim nacionalnim krivičnoprocesnim
zakonodavstvima[472]. Odbacivanje pojedinih tačaka optužnice ne sprečava tužioca da
naknadno podigne izmijenjenu i dopunjenu optužnicu, ukoliko priloži dodatne dokaze
(Pravilo 471). Potvrđena optužnica stvara efekat sličan pravnosnažnosti: tužilac je više ne
može izmijeniti niti povući bez dopuštenja sudije koji ju je potvrdio ili (na glavnom pretresu)
bez dopuštenja sudskog vijeća (pravilo 51A). Potvrđivanje optužnice se u ovom slučaju
zasniva na opštem kriterijumu koji se odnosi na njenu dokaznu ubjedljivost, odnosno sudija
mora da bude uvjeren da postoji odgovarajući stepen sumnje u odnosu na moguću
kriminainu aktivnost optuženog, te da su optužni navodi dovoljno ozbiljni da bi se na
osnovu njih moglo pokrenuti suđenje u kome će se, nakon izvođenja relevantnih dokaza,
moći doći do zaključka o potvrđivanju ili negiranju verzije koja je sadržana u optužnici[473].
U suprotnom, ukoliko sudija ne stekne takvo svoje ubjeđenje i smatra da se ne radi o prima

135
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

facie slučaju, on će optužnicu odbaciti. Prema tome, jedini kriterijum za ovakvu kontrolu je
dokazna ubjedljivost optužnih navoda. Potvrđivanje optužnice prema posebnom kriterijumu,
nevezano za njenu dokaznu uvjerljivost i osnovanost optužnih navoda, već samo u odnosu
na hijerarhijsko svojstvo optuženog, uvedeno je novelom Pravilnika od 6. aprila 2004.
godine[474].
Posebna pravila potvrde optužnice, kao elementa dodatne sudske kontrole optužnog akta u
postupku pred ICTY, uvedena su izmjenom pravila 28. Slično pravilo ne postoji u pravilima
postupka koja se primjenjuju pred ICTR. Ovo je učinjeno u skladu sa određenim poiitičkim
preporukama Savjeta bezbjednosti, shodno kojima pred ICTY treba suditi samo ličnostima
koje su tokom rata na prostorima nekadašnje Jugoslavije imale visoke vojne ili političke
funkcije, a da ostale slučajeve, gdje se radi o licima nižeg ranga, treba prepustiti
nacionalnim pravosuđima. Posebno pravilo potvrdivanja optužnice prema kriterijumu ranga
optužnog se svodi na obavezu registratora da po prijemu optužnice od strane tužioca
konsultuje predsjednika ICTY. Predsjednik će uputiti slučaj sudskom kolegijumu koji će
procijeniti da li je optužnica prima facie koncentrisana na jednog ili više vodećih ličnosti
osumnjičenih da su odgovoma za krivična djela u nadležnosti ICTY. Ako kolegijum procijeni
da optužnica ispunjava takve standarde, predsjednik će obrazovati jedno stalno pretresno
vijeće u skladu sa pravilom 47. Ako kolegijum procijeni da optužnica ne ispunjava
navedene staridarde, predsjednik će je vratiti registratoru, koji će o tome obavijestiti tužioca
(pravilo 28 A).
Nakon što je optužnicu potvrdio sudija ili pretresno vijeće, optužnica postaje dostupna
javnosti, ali sudija može, nakon saslušanja tužioca, odrediti da se ona ne objavi dok se ne
uruči optuženom (ili kod spojenog postupka protiv više lica, svim optuženim u zajedničkoj
optužnici); može se odrediti i samo djelimična objava optužnice, ako je to "na bilo koji način
u interesu pravde" (pravila 52 i 53). Na zahtjev tužioca, sekretar će tekst oglasa sa
sadržajem potvrdene optužnice uputiti nacionalnim vlastima države ili država na čijoj se
teritoriji, prema mišljenju tužioca, optuženi nalazi i zatražiti od njih da oglas objave u
novinama ili emituju putem radija ili televizije (pravilo 60). Potvrdom optužnice se završava
neka vrsta pripremnog postupka pred ICTY i stvaraju uslovi za ulazak u fazu glavnog
pretresa, za čije je održavanje procesna pretpostavka prisustvo optuženog, s obzirom na to
da u ovom postupku ni izuzetno nije moguće suđenje u odsustvu.
1.3.5.5.2.3. Glavni pretres
Potvrdom optužnice završen je pripremni postupak i predmet prelazi u sljedeći stadijum:
giavni pretres. Ali, kako je svrha pripremnog postupka ne samo da se prikupe potrebni
dokazi i odluči o podizanju optužnice nego i da se obezbijedi prisustvo okrivljenog i drugih
lica potrebnih za uspješno vođenje postupka, Statut i Pravilnik predviđaju u tu svrhu
nekoliko prinudnih mjera, između kojih su, kao najvažnije, hapšenje i pritvor optuženog sa
njegovom predajom (izručenjem) ICTY. Prema članu 19 stav 2 Statuta, sudske naloge i
naloge za hapšenje, pritvor, predaju ili transfer lica, kao i sve druge naloge potrebne za
vođenje suđenja mogu se donositi nakon što je optužnica potvrdena. Nalog za hapšenje
potpisuje sudija i on obuhvata nalog za transfer optuženog do ICTY odmah nakon njegovog
hapšenja (pravilo 55A).
Glavni pretres predstavlja osnovni dio postupka i ima najveći dokazni značaj. U skladu sa
akuzatorskim modelom krivičnog postupka, glavni pretres pred ICTY zamišljen je kao
centralni dio postupka u kojem bi se prvi put trebao iznijeti najveći dio dokaznog materijala.
On ima pretežno adversarni karakter, koji je tipičan za anglosaksonski tip krivičnog
postupka. Naime, glavni pretres je konstruisan prije svega kao svojevrstan
krivičnoprocesni, odnosno pretežno dokazni dvoboj ili procesni sukob, procesna borba
između stranaka u krivičnom postupku, dakle između optužbe i odbrane, pri čemu je uloga
suda tokom izvođenja dokaza i uopšte stranačkih aktivnosti tokom pretresa, relativno
pasivna[475]. Njegova je glavna karakteristika da dokazni postupak predstavlja "dvoboj"
optužbe i odbrane, tj. njihovih suprotstavljenih "teza" o pitanju krivične odgovornosti
optuženog[476]. Sud u tom dvoboju ne učestvuje, on ga pasivno posmatra i izvlači

136
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

zaključke o istinitosti iznijetih teza[477].


Početak glavnog suđenja je funkcionalno povezan sa dovođenjem optuženog u sjedište
ICTY. Iako nije rijedak slučaj dobrovoljnog pristupa optuženog, u samim pravilima se
implicira da će u najvećem broju slučajeva optuženi pred sudom biti izvedeni nakon
primjene prinudnih mjera. U tom kontekstu se u pravilu 62 govori o "transferu" optuženog u
sjedište Tribunala, poslije čega se on, bez odlaganja, izvodi pred pretresno vijeće i
formalno optužuje.
Odmah nakon dovođenja u sjedište ICTY optuženi mora biti izveden pred pretresno vijeće,
gdje će biti formalno optužen. To vijeće će: a) da provjeri da li je u ranijem postupku
poštovano pravo okrivljenog na branioca, da li je optuženi razumio pročitanu mu optužnicu i
izjavljuje li da je kriv ili nevin (pravilo 62); (b) ispitati optuženog (pravilo 63); (c) odlučiti hoće
li optuženi biti zadržan u pritvoru (u državi sjedišta suda ili nekoj drugoj zamoljenoj državi,
pravilo 64) ili će, izuzetno, biti privremeno pušten na slobodu, uz određene uslove i jemstva
koja pretresno vijeće određuje po svojoj ocjeni, pravilo 65); (d) omogućiti da se stranke
međusobno upoznaju sa dokazima koje namjeravaju izvoditi na glavnom pretresu (pravila
66-68); (e) u izuzetnim slučajevima, "ako je to u interesu pravde", zapisnički obezbijediti
iskaze lica koji će se pročitati na glavnom pretresu (pravilo 71), te (f) odrediti datum
održavanja glavnog pretresa.
Prema pravilu 65 ter, predsjedavajući sudija pretresnog vijeća mora najkasnije sedam dana
nakon prvog dolaska optuženog pred sud odrediti jednog od sudija svog vijeća za sudiju
zaduženog za pretpretresni postupak (pretpretresni sudija). Po ovlašćenju i pod nadzorom
pretresnog vijeća koje rješava predmet, pretpretresni sudija koordinira komunikaciju izmedu
strana tokom pretpretresne faze. Pretpretresni sudija se brine da se postupak nepotrebno
ne odugovlači i preduzima sve mjere potrebne da se predmet pripremi za pravično i
ekspeditivno suđenje[478]. On će evidentirati o kojim pravnim i činjeničnim pitanjima postoji
slaganje, odnosno neslaganje. S tim u vezi, on može naložiti stranama da predaju pismene
podneske pretpretresnom sudiji ili pretresnom vijeću. Kako bi mogao obavljati svoje
funkcije, pretpretresni sudija, kad je to primjereno, može proprio motu saslušati strane bez
prisustva optuženog. Pretpretresni sudija strane može saslušati u svom kabinetu, a u tom
slučaju predstavnik Sekretarijata će voditi zapisnik sastanka.[479] Po primitku izvještaja
pretpretresnog sudije, pretresno vijeće će, ukoliko to bude potrebno, odlučiti kakve sankcije
valja izreći strani koja nije ispuniia svoje obaveze iz ovog pravila. Te sankcije mogu uključiti
izuzimanje svjedočenja i dokumentamih dokaza.
Optuženi može iznijeti nekoliko preliminarnih podnesaka (prethodni prigovori) kojima se
dovode u pitanje neke giavne pretpostavke za sudenje: nadležnost ICTY, valjanost forme
optužnice, razdvajanje tačaka združenih u jednoj optužnici, te dodjeljivanje branioca sa
popisa branioca za siromašne okrivljene (pravilo 72 A-B). Ovi podnesci se podnose u
izvomom obiiku, i to najkasnije u roku od 30 dana nakon što je tužilac objelodanio sav
materijal i izjave navedene u pravilu 66A(i). Oni moraju biti riješeni prije početka uvodnih
izlaganja predviđenih pravilom osamdeset četiri.
Glavni pretres pred ICTY može se podijeliti na fazu uvodnih izlaganja stranaka, izvodenja
dokaza, završnih govora, vijećanja i glasanja o presudi, te objave presude. Da bi se glavni
pretres mogao nesmetano voditi, Pravilnik predviđa posebne mjere nadzora nad
odvijanjem postupka (pravilo 80). Osim toga, rezultati glavnog pretresa zapisnički se
registruju: sekretar je zadužen da vodi potpun i tačan zapisnik cijele rasprave, koji ukijučuje
i zvučne zapise, transkripte i kada to vijeće smatra potrebnim - video snimke. Ostali
procesni subjekti mogu koristiti fotografisanje i video ili audio snimanje suđenja samo uz
odobrenje pretresnog vijeća (praviio osamdeset jedan).
Prvo uvodno izlaganje daje tužilac u skladu s načelom kontradiktornosti, a siijedi mu
izlaganje odbrane. No, odbrana može odiučiti da svoje uvodno izlaganje iznese tek nakon
što je tužilac završio sa izvođenjem svojih dokaza, prije nego što sama izvede svoje
(pravilo osamdeset četiri). Prema pravilu osamdeset četiri bis, nakon uvodnih riječi strana iii
ako odbrana odluči da odgodi svoju uvodnu riječ u skiadu sa pravilom osamdeset četiri,

137
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

nakon eventuaine uvodne riječi tužioca, optuženi može, ukoliko on to želi i pretresno vijeće
tako odluči, dati iskaz pred pretresnim vijećem. U tom slučaju, optuženi neće biti prisiljen
dati svečanu izjavu i neće biti dodatno ispitivan o sadržaju svog iskaza[480]. O eventualnoj
dokaznoj vrijednosti takve izjave odiučuje pretresno vijeće[481].
1.3.5.5.2.3.1. Osnovna pravila izvođenja dokaza
Najvažnija pravila o izvođenju dokaza odnose se na opšti režim dokazivanja (praviio 89),
saslušavanje svjedoka (praviio 90), transfer svjedoka lišenog slobode (praviio 90 bis),
dokaznu vrijednost priznanja okrivljenikovog u istrazi (praviio 92), dokazivanje u
siučajevima seksualnog delikta (pravilo 96), te pravila o nedopustivosti upotrebe dokaza
dobivenih na nelegalni način (pravilo 95), odnosno o nedopustivosti upotrebe određenih
dokaza (koji potiču iz privilegovanog odnosa advokata i kiijenta, pravilo 97).
Glavni pretres je akuzatorne prirode i teret dokaza je na tužiocu. Prvo, stranke drže uvodna
izlaganja (engl. opening statements). Odbrana može odlučiti da svoje uvodno izlaganje
održi nakon što tužilac prezentuje svoje dokaze. Nakon toga, slijedi izvođenje dokaza (engl.
presentation of evidence). Prvo svoje dokaze izvodi optužba, a zatim odbrana. Svjedoci se
unakrsno ispituju. Nakon toga, izvode se dokazi optužbe kojima se nastoje opovrgnuti
dokazi odbrane (engl. prosecution evidence in rebuttal), pa dokazi odbrane kojima ona
uzvraća tužiocu (engl. defence evidence in rejoinder)[482].
Svaka stranka ima pravo da poziva svjedoke i izvodi dokaze, a ako prvostepeno sudsko
vijeće ne odredi drukčije, što je moguće samo ako je takva odluka u skladu sa razlozima
pravičnosti, dokazi se izvode sljedećim redosljedom: (1) dokazi u korist tužioca, odnosno
dokazi koji potkrjepijuju navode sadržane u optužnom aktu; (2) dokazi u korist odbrane,
odnosno dokazi koji negiraju navode iz optužnog akta ili u biio kom drugom smislu
doprinose povoljnijem položaju okrivljenog; (3) dokazi tužilaštva kojima ono nastoji da
pobije navode odbrane; (4) dokazi odbrane u vidu replike i (5) dokazi čije je izvodenje
odredilo prvostepeno sudsko vijeće u smislu praviia 98, prema kome prvostepeno sudsko
vijeće može narediti svakoj od stranaka da dostavi naknadne dokaze, a i ono samo može
pozvati svjedoke i narediti da oni budu prisutni (pravilo 85A). Uvijek se dopušta glavno
ispitivanje, odnosno unakrsno i dodatno ispitivanje, a stranka koja je pozvala svjedoka vodi
glavno (osnovno) ispitivanje, s tim da sudija može u svakom trenutku i sam postaviti pitanja
svjedoku, a okrivljeni ako to želi-može svjedočiti u korist svoje odbrane[483] (pravilo 85B i
C).
Postupak pred ICTY konstruisan je tako da dokaze prvo prezentira tužilac, kao i da te
dokaze treba učiniti dostupnim drugoj stranki. Zato je tužilac dužan, čim to bude moguće,
nakon prvog pojavljivanja okrivljenog u postupku, dati odbrani kopije propratnog materijala
koji je kao dokazni prilog išao uz optužnicu, kada se tražila njena potvrda, kao i sve ranije
iskaze koje je tužilac dobio od optuženog ili od svjedoka optužbe (pravilo 66A). Tužilac je
dužan da odbrani, na njen zahtjev, dopusti pregled svake knjige, dokumenta, fotografije iii
predmeta koje sam ima u posjedu ili pod svojim nadzorom, a koji su relevantni za pripremu
odbrane, ili ih tužilac namjerava upotrijebiti kao dokaz tokom suđenja ili su pripadali
okrivljenom, odnosno od njega dobijeni (pravilo 66B).
U odnosu na svoju dužnost činjenja dokaza dostupnim okrivljenom, odnosno odbrani,
tužilac može zatražiti od suda oslobodenje od te dužnosti. Uslov je da su u odnosu na
informacije koje posjeduje, ispunjeni sljedeći altemativno odredeni usiovi koji se svode na
opasnost po određene subjekte ili postupak: (1) ako bi njihovo objavljivanje moglo
prejudicirati buduću ili tekuću istragu; (2) ukoliko bi iz nekog drugog razloga objavljivanje tih
informacija moglo biti u suprotnosti sa javnim interesom; (3) ako bi se time mogli ugroziti
bezbjednosni interesi neke države. Ukoliko je prema mišljenju tužioca ispunjen neki od ovih
uslova ili više njih istovremeno, on može zatražiti od prvostepenog sudskog vijeća koje
zasjeda in camera da bude oslobođen svoje obaveze činjenja dokaza dostupnim odbrani
(pravilo 66C).
Iz pravila o krivičnom postupku pred ICTY koji ima izrazito stranački karakter, proizilazi i
pravilo o recipročnoj dostavi dokaza optužbe i odbrane, čime se omogućava uzajamni uvid

138
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

u dokaze suprotne stranke. Obje strane moraju "što prije razumno moguće", a u svakom
slučaju prije početka sudenja, da pruže određena dokazna obavještenja drugoj strani.
Pravilo 67 odnosi se na "uzajamno otkrivanje dokaza". Tako, unutar roka koji odredi
pretresno vijeće ili pretpretresni sudija imenovan shodno praviiu 65 ter što je prije moguće,
a svakako prije početka suđenja i tužilac će obavijestiti odbranu o imenima svjedoka koje
namjerava da pozove radi dokazivanja krivice optuženog i pobijanja odbrane. S druge
strane, odbrana će obavijestiti tužioca o svojoj namjeri da ponudi: (a) odbranu alibijem, u
kojem se slučaju u obavještenju mora navesti mjesta na kojima optuženi tvrdi da se nalazio
u vrijeme krivičnog djela za koje se tereti, imena i adrese svjedoka i sav drugi dokazni
materijal na koji se optuženi namjerava pozvati kako bi dokazao taj alibi; (b) neku posebnu
odbranu, uključujući odbranu smanjenom uračunijivošću ili neuračunljivošću, u kojem
slučaju u obavještenju moraju biti navedena imena i adrese svjedoka i sav drugi dokazni
materijal na koji se optuženi namjerava pozvati kako bi dokazao tu posebnu odbranu.
Ukoliko odbrana podnese zahtjev u skladu s pravilom 66 (B), tužilac će imati pravo da
pregleda sve knjige, dokumente, fotografije i fizičke predmete koji se nalaze u posjedu ili
pod nadzorom odbrane i koje odbrana namjerava da upotrijebi kao dokazni materijai na
suđenju.
Posebno je značajna dužnost tužioca da odbrani stavi na raspolaganje dokaze koji
okrivljenog oslobađaju od krivice. Prema Pravilu 68, tužilac će, što je prije moguće, odbrani
objelodaniti sve materijale koji po tužiočevim saznanjima mogu upućivati na nevinost,
odnosno ubiažiti krivicu optuženog ili se negativno odraziti na vjerodostojnost dokaza
optužbe. Tužilac će odbrani dostaviti zbirke predmetnog materijaia u svom posjedu, i to u
eiektronskom obiiku, zajedno sa odgovarajućim računarskim programom kako bi odbrana
te zbirke mogla elektronski pretraživati. Tužiiac će od vijeća, na sjednici in camera tražiti da
ga oslobodi obaveze iz Pravilnika da objelodani informacije koje posjeduje ukoliko bi to
objelodanjivanje mogio nanijeti štetu daljnjim ili tekućim istragama ili bi se iz nekog drugog
razloga moglo kositi s javnim interesima ili ugroziti bezbjednosne interese bilo koje države.
U odnosu na izvođenje dokaza relevantni su jedino izvori prava koji se primjenjuju u
postupku pred ICTY, što znači da se dokazi izvode u skladu sa pravilima sadržanim u
Statutu i Praviiniku o postupku i dokazima. Primjena nacionainih krivičnoprocesnih pravila
je u ovom slučaju isključena, čak i kada su u pitanju pravne praznine[484]. Naime, vijeće
neće biti vezano nacionalnim pravilima o dokazima, a ukoliko neki slučaj nije predviđen
praviiima, vijeće će primijeniti pravila dokazivanja koja najbolje odgovaraju predmetu
suđenja i koja su u skladu sa Statutom i opštim pravnim načelima (pravilo 89A i B). Načelo
slobodne ocjene dokaza nije formulisano na izrazito ekspiicitan način, kao što je to
uobičajeno u većini savremenih nacionalnih krivičnoprocesnih sistema, ali je, ipak, dovoijno
jasno istaknuto njegovo važenje, i to u određenoj kombinaciji sa principom fair postupka,
tako što je utvrđeno da vijeće može dopustiti izvođenje svakog relevantnog dokaza za koji
smatra da ima dokaznu vrijednost (praviio 89C), a pri tom vijeće može isključiti izvođenje
odredenog dokaza, ako je potreba obezbjeđenja poštenog sudenja bitno značajnija od
dokazne vrijednosti tog dokaza. Mogućnost za primjenu formaine ocjene dokaza, u
odredenoj mjeri, postoji na osnovu pravila prema kome vijeće može zatražiti potvrdu
autentičnosti dokaza koji su dobijeni van suda (pravilo 89 E).
1.3.5.5.2.3.2. Priznanje okrivljenog tužiocu ^
Kada je okrivljeni dao priznanje tužiocu tokom ispitivanja u istrazi, pod uslovima da su tada
ispoštovani zahtjevi iz pravila 63, postoji pretpostavka da je takvo priznanje dato bez
pritiska i dobrovoljno, dok se ne dokaže suprotno. lz ovog proizilazi da je ovakva
pretpostavka oboriva, s tim da se teret dokazivanja prebacuje na stranku koja tvrdi
suprotno, a to će, po iogici stvari, biti okrivijeni, odnosno odbrana u krivičnom
postupku[485]. Pravilom 63 se omogućava da okrivljeni bude ispitan od strane tužioca, i to
u prisustvu branioca, a takvo se ispitivanje snima na audio ili video traku, uz upozorenje
okrivljenom da ne mora reći ništa (ako ne želi), ali da sve što kaže - može biti upotrijebljeno
kao dokaz.

139
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

1.3.5.5.2.3.3. Posebna pravila o dokazima


Prema pravilu 92 bis, činjenice se mogu dokazivati putem prethodno zabilježenih pisanih
izjava svjedoka. U primjeni svojih diskrecionih ovlašćenja, u skladu sa pravilom 92bis, bitan
faktor kojeg ICTY razmatra jeste da li optuženi osporava iskaze koje optužba nastoji izvesti
u pisanoj formi. Pretresno vijeće je u predmetu protiv Slobodana Miloševića smatralo da
ovaj faktor uveliko nalikuje uslovu "da se ne može osnovano tvrditi da su činjenice spome".
Naveli su da je "najočitiji primjer" ove primjene diskrecionog ovlašćenja obavezno unakrsno
ispitivanje za dokaze "koji se odnose na neko tekuće pitanje izmedu strana u
postupku"[486]. U ovim okoinostima, izraz "tekuće pitanje" jako je sličan uslovu "da se ne
može osnovano tvrditi da su činjenice spome". Koristeći ovakvo rezonovanje, pretresno
vijeće je moglo odbiti da preinači svoju prvobitnu odluku o prihvatanju činjenica iz predmeta
Milošević kao opštepoznatih činjenica, odluku koja je zasnovana na postojanju uslova "da
se ne može osnovano tvrditi da su činjenice sporne". Za ta dva niza činjenica[487]
pretresno vijeće je citiralo "tendencioznost" kao osnov za odbijanje opštepoznatih
činjenica[488]. Obrazloženje pretresnog vijeća u predmetu protiv Miloševica nastavilo je
pretresno vijeće u predmetu protiv Mejakića.[489] Medutim, pretresno vijeće je u predmetu
protiv Mejakića slijedilo Odluku u predmetu protiv Miioševića, opisujući sadržaj
diskrecionog ovlašćenja.[490] Kao i u predmetu protiv Miloševića, primijenjena je
"tendencioznost" kako bi se isključilo prihvatanje činjenica "za koje se razumno može tvrditi
da su spome" kao opštepoznate činjenica.[491]Može se, dakle, sumirati sudska praksa
ICTY na jedan od dva načina. Prvo, pretresno vijeće je odustalo od uslova da se "ne može
osnovano tvrditi da su činjenice spome" u predmetu protiv Miloševića, ali još uvijek postoji
uslov nepostojanja "tendencioznosti" koji funkcioniše na isti način. Drugo, žalbeno vijeće
nije odustalo od uslova "da se ne može osnovano tvrditi da su činjenice spome", pa on i
dalje vrijedi. Tribunali za Ruandu i Sijera Leone usvojili su prvo, restriktivnije
tumačenje[492].
Posebno pravilo za prihvatanje dokaza odnosi se i na neke dokaze koji nisu čisto vezani za
krivični predmet, aii, ipak, eventuaino, mogu imati određeni dokazni značaj. Tako, dokaz o
dosljednom modeiu ponašanja za razna kršenja medunarodnog humanitarnog prava može
biti prihvaćen u interesu pravde (pravilo 93). Pod dokazom ovog tipa se, u stvari,
podrazumijeva sklonost određenog lica, njegove navike, ranije ponašanje, ranije iskustvo u
kršenju zakona i sl.[493]
Posebno pravilo postoji i u odnosu na tzv. opštepoznate činjenice. Prvostepeno sudsko
vijeće neće zahtijevati dokaz o postojanju opštepoznatih činjenica, već će smatrati da su
one utvrđene (pravilo 94)[494]. Optužba je prihvatila da u "izuzetnim slučajevima" čak i
takve "neosporive" činjenice mogu biti nesigume i predmet opravdanog osporavanja.
Medutim, "neosporiva" priroda činjenica koje su bile predmetom "pamičenja" znači da
postoji pretpostavka o njihovoj istinitosti i onda je na odbrani da pokaže da je činjenica
nesiguma. Optužba je izbjegla samu vezu između pravnog efekta "da se ne može
osnovano tvrditi da su činjenice spome", tvrdeći da je neosporivost, u stvari, relativan
pojam: moguće je osporavati neosporive činjenice.
Prema Pravilu, 94 bis, potpuna izjava svakog vještaka kojeg poziva strana u postupku
objelodanjuje se unutar roka koji postavi pretresno vijeće ili pretpretresni sudija. U roku od
30 dana od dana objelodanjivanja izjave vještaka ili u roku koji odredi pretresno vijeće ili
pretpretresni sudija, suprotna strana će dostaviti službeno obavještenje o tome da li: (i)
prihvata izjavu vještaka iii (ii) vještaka želi da unakrsno ispita i (iii) da li osporava
kvalifikovanost svjedoka kao vještaka ili relevantnost cijelog izvještaja ili nekog njegovog
dijela, navodeći koje dijelove izvještaja osporava. Ako suprotna strana prihvati izjavu
vještaka, tu izjavu pretresno vijeće može da uvrsti u dokazni materijal, a da se svjedok ne
pozove lično da svjedoči[495]. Zabranjeno je izvođenje dokaza kod kojih postoji ozbiljna
sumnja u njihovu vjerodostojnost ili do kojih se došlo na neetičan način ili bi ozbiljno narušili
besprjekomost postupka (pravilo 95).
Kada su u pitanju indirektni dokazi, treba istaći da su oni prilično široko korišćeni u praksi

140
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

1CTY, što je često nailazilo na kritike. U posebnu vrstu indirektnih dokaza spada i izjava
svjedoka koji se ne saslušava direktno od strane vijeća, već samo daje svoju izjavu u
posebnom postupku van suđenja. Po pravilu, svjedoci se saslušavaju neposredno, ali je,
izuzetno, moguće i davanje njihove izjave van pretresa. S obzirom na način davanja
ovakve izjave, njen dokazni značaj je u suštini jednak kao i kada je u pitanju izjava data
tokom suđenja, jer su odgovarajućim procesnim mehanizmima, a prije svega obaveznim
učešćem protivne stranke u takvom saslušanju, obezbijeđeni uslovi za načelni dokazni
kredibiiitet iskaza datog van glavnog pretresa[496]. Naravno, ovakvi iskazi, ipak, ne smiju
da budu suviše često zastupljeni u bilo kom konkretnom krivičnom postupku, jer bi se, u
suprotnom, narušilo pravilo o izuzetnom karakteru takvih svjedočenja[497]. Na zahtjev bilo
koje stranke, prvostepeno vijeće može narediti da se van pretresa uzme iskaz svjedoka koji
će biti upotrijebljen na suđenju i radi toga određuje konkretno službeno lice, što je moguće
ako postoje posebne okolnosti i da je u interesu pravde (praviio 71 A). Oba navedena
uslova su materijalnog karaktera i svode se na procjenu prvostepenog vijeća. Zahtjev
stranke koja zahtijeva vanpretresno saslušanje svjedoka se podnosi u pisanom obliku i
mora sadržavati tri vrste podataka: (1) podaci o svjedoku (ime, prezime i mjesto
prebivališta); (2) podaci o prostomoj i vremenskoj lokalizaciji iskaza koji bi svjedok mogao
da pruži (datum i mjesto davanja iskaza) i (3) podaci o očekivanoj sadržini iskaza i
razlozima iz kojih se predlaže vanpretresno saslušanje (izjava o činjenicama o kojima bi
lice trebalo da bude saslušano, kao i navodenje posebnih okolnosti koje opravdavaju takav
način dobijanja iskaza) - pravilo 71B.
I prilikom vanpretresnog sasiušanja svjedoka, odnosno uzimanja iskaza van samog
sudenja - načeino je obezbijeđeno djelovanje načela ravnopravnosti. Ukoliko je zahtjev
odobren, stranka koja je zahtjev podnijela dužna je da u razumnom roku obavijesti drugu
stranku, koja ima pravo prisustvovanja takvom vanpretresnom saslušanju svjedoka i
svjedoka može unakrsno ispitivati, a samo uzimanje iskaza takode može biti snimano i
video kamerom (praviio 71C i D). Službeno lice će se pobrinuti da se iskaz uzme u obzir
skladu sa pravilima postupka pred 1CTY, što uključuje i unakrsno ispitivanje, kao i
mogućnost ulaganja prigovora od strane bilo koje procesne stranke, a o takvim prigovorima
odiuku donosi prvostepeno vijeće (pravilo 71E).
1.3.5.5.2.3.4. Svjedočenje _______ —
Pod svjedocima se u postupku pred ICTY, po uzoru na anglosaksonske tipove krivičnog
postupka, podrazumijeva znatno širi krug lica, nego što je to uobičajeno u većini
kontinentalno-evropskih krivičnih procedura. Osim lica koja posjeduju odredena sopstvena
saznanja vezana za krivično djeio i mogućeg učinioca, u svjedoke spadaju i svjedoci
eksperti, koji su, u stvari, vještaci, ali takođe određeni na vrlo širok način i ponekad u
odnosu na pitanja za koja se, inače, može smatrati da načelno nisu pogodna da budu
predmet ekspertiza[498]. Pored toga, i sam okrivljeni može da bude saslušan kao svjedok
u korist svoje odbrane, pod uslovom da to sam želi, što je takođe vezano sa mnogim
spomim pitanjima[499]. Svjedoke može saslušavati i sam tužilac, i to već u toku istrage:
može ih pozivati i sačiniti zapisnik o njihovim izjavama (pravilo 39).
Svjedok je dužan dati iskaz pred ICTY i odgovarati na pitanja koja mu se postave. Po logici
stvari, svjedok je dužan da govori istinu, odnosno da iskazuje ono za šta sam vjeruje da je
istina, kao što je to i inače uobičajeno u svim nacionalnim krivičnim postupcima, u kojima
su takode predviđene i određene sankcije za davanje iažnog iskaza[500].
Način ispitivanja svjedoka samo je okvimo određen i odgovara kiasičnom modeiu
"unakrsnog ispitivanja" common law-a: svjedoka najprije ispituje stranka koja ga je ponudiia
(tzv. glavno ispitivanje, examination - in - chiejX potom protivstranka (protivispitivanje, cross
- examination) i ponovno stranka koja ga je predložila (re-examination). Ovaj način
ispitivanja vrijedi ne samo na giavnom pretresu, nego uvijek, čak i kada se svjedok ispituje
van njega.
Svaki svjedok prije davanja iskaza daje svečanu izjavu, koja glasi: "Svečano izjavljujem da
ću govoriti istinu, cijeiu istinu i ništa osim istine" (pravilo 90B). Pravilo 90 bis omogućava

141
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

ICTY da osigura dovođenje lica koje traži kao svjedoka, a koje je u pritvoru u nekoj
državi[501].
Svjedok se ne upozorava obavezno prije davanja iskaza na svoju dužnost da govori istinu,
mada je on na to dovoljno jasno upozoren samim tim što je dao svečanu izjavu kojom se
lično obavezao na istinito iskazivanje. Vijeće može, po sopstvenoj inicijativi ili na zahtjev
bilo koje stranke, da upozori svjedoka na dužnost kazivanja istine, kao i na posijedice
davanja lažnog iskaza (pravilo 91A). Ukoliko vijeće osnovano vjeruje da je svjedok svjesno
i namjemo dao lažan iskaz, ono može uputiti tužioca da tu stvar istraži i ako je potrebno,
pripremiti i dostaviti optužnicu za lažno svjedočenje (Pravilo 91 B). Ako pretresno vijeće ima
"čvrstih razloga" da je svjedok svjesno i namjemo dao lažni iskaz, može zatražiti od tužioca
da istraži slučaj u cilju pripremanja i podizanja optužnice za lažno svjedočenje kažnjivo
nakon davanja svečane izjave novčanom kaznom do 100.000 EVR-a ili zatvorom do
sedam godina ili objema kaznama zajedno (Pravilo 91B i G).
1.3.5.5.2.3.5. Svjedoci eksperti
U praksi ICTY je u više navrata korišćena posebna kategorija svjedoka - tzv. svjedoci
eksperti, koji mnogo liče ustanovi vještaka u kontinentalno-evropskom krivičnom postupku.
Međutim, za razliku od vještačenja u klasičnom krivičnom postupku, koje se nužno
ograničava na rješavanja određenih faktičkih stručnih pitanja, bez upuštanja u analizu
pravnih
pitanja (za koja je shodno pravilu iura novit curia) kompetentan je jedino sud - u postupku
pred ICTY su svjedoci eksperti često pozivani baš radi razjašnjavanja određenih pravnih
pitanja, posebno onda kada se određena dokazna problematika odnosila na norme
jugoslovenskog pravnog sistema, prije svega krivičnog prava, sa kojim naravno sudije i
tužioci u ICTY nisu bili detaljno upoznati[502]. Pored ovoga, druga interesantna i atipična
situacija u odnosu na klasične krivične postupke ogledala se u pozivanju svjedoka -
vještaka, koji bi svojim svjedočenjem objasnili istorijsku i političku pozadinu određenog
slučaja, čime se određeni pojedinačni slučaj ili gonjenje za neko djelo, dovodilo u vezu sa
čitavim nizom istorijskih i političkih okolnosti[503].

1.3.5.5.2.3.6.Zaštita svjedoka
U Statutu ICTY je jednom normom opšteg karaktera uređeno i pitanje zaštite žrtava i
svjedoka, dok je konkretizacija tog pitanja prepuštena pravilima. ICTY će svojim pravilima
obezbijediti zaštitu žrtava i svjedoka, a zaštitne mjere će uključivati, ali neće samo na to biti
ograničene, vođenje postupka in camera i zaštitu identiteta žrtve (član 22 Statuta).
Statutom je, dakle, predviđeno postojanje više mjera zaštite žrtava i svjedoka, pri čemu su
dvije obavezne i utvrđuju se kao takve u samom Statutu, to su: (1) iskijučenje javnosti radi
zaštite žrtava i svjedoka (2) zaštita identiteta žrtve.
Zaštitu svjedoka obezbjeđuje sekretar, odnosno registrator koji uspostavlja posebno
Odjeljenje za žrtve i svjedoke ICTY. Odjeljenje za žrtve i svjedoke se sastoji od
kvalifikovanog osoblja i ima zadatak da: (1) preporuči zaštitne mjere za žrtve i svjedoke u
skladu sa opštom normom Statuta (član 22) i (2) omogući svjedocima i žrtvama stručne
savjete i podršku, posebno u siučajevima silovanja i seksualnog nasiija (pravilo 34A).
lnače, prednost u izboru osoblja u ovom odjeljenju se daje zapošljavanju "kvalifikovanih
žena" (pravilo 34B), što je prilično neodreden termin i tu se vjerovatno misli na žene
psihologe ili one koje imaju posebna viktimološka iskustva, s tim da je takva "rodna"
usmjerenost, prije svega, posljedica ovdje prisutne fokusiranosti na žrtve seksualnih
krivičnih djela[504]. Konkretne mjere zaštite žrtava i svjedoka predvidene su pravilom 75.
1.3.5.5.2.3.7.Posebna dokazna praviia u slučajevima seksuainih napada

142
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

U Pravilima se u ovom smislu govori o seksualnom napadu (sexsual assault), što se može
slobodnije prevesti i kao "seksualna zloupotreba", a misli se na sva tzv. seksualna krivična
djela, odnosno djela kojima se napada seksualni integritet pasivnog subjekta, kao što su
siiovanje, razni oblici prinude na obljubu itd., s tim da su takva djela, kada je u pitanju
stvarna nadležnost ICTY, samo određeni obiici izvršenja drugih krivičnih djela, kao npr.
ziočina protiv čovječnosti, ako su ispunjeni i drugi uslovi za postojanje krivičnog djela koje
spada u stvamu nadležnost ovog tribunala[505]. Pravila koja se odnose na ovo pitanje
mogu se svrstati u nekoliko grupa.
Prva grupa se odnosi na nemogućnost da se traži potvrda svjedočenja žrtve (pravilo 96 (i)).
Drugo pravilo se tiče isključenja određenog pravca odbrane okrivljenog, koji ne može da se
brani tvrdnjom da je žrtva pristala na seksualni čin, ukoliko postoje sljedeće altemativno
formulisane okolnosti: (a) ako je žrtva bila izložena nasiiju, zlostavljanju, lišenju slobode ili
psihičkom pritisku ili ako je žrtvi time prijećeno, odnosno ako je ona imala razloga da se boji
takvog postupanja prema njoj; (b) ako je žrtva imala osnova za vjerovanje da će, ako ne
popusti, neko drugi biti izložen prethodno navedenim nasilnim postupcima, odnosno da će
na takav način biti zastrašen (pravilo 96 (ii)). Mogućnost okrivljenog da se poziva na
pristanak žrtve ipak postoji, o čemu govori treće pravilo ove vrste, aii je ona, ipak,
usiovljena time što prije nego što takav dokaz bude dopušten, okrivljeni treba da uvijeri
prvostepeno vijeće in camera da je dokaz relevantan i vjerodostojan (pravilo 98 (iii)). Prema
, četvrtom pravilu ove vrste, zabranjeni su dokazi o prethodnom seksuainom ponašanju
žrtve[506], što predstavlja jednu od klasičnih dokaznih zabrana u savremenom krivičnom
postupku, čiji je ratio legis da, s jedne strane, zaštiti žrtvu od šikaniranja u krivičnom
postupku i dokaznih prijedloga čija bi jedina svrha bila da nju ponize i uvrijede, te da je time
i kao svjedoka omalovaže, a da, s druge strane, isključi uvođenje u postupak dokaza koji
nisu relevantni za predmet krivičnog postupka, a tzv. seksualna istorija žrtve nema
nikakvog značaja za krivični postupak čiji je predmet konkretno seksuaino krivično
djelo[507].
1.3.5.5.2.3.8. Završni govori i presuda
I kod završnih govora prvi govor drži tužilac, potom branilac, nakon toga tužilac smije
replicirati odbrani, a odbrana na tu repiiku odgovoriti (pravilo 86). Nije propisan sadržaj
završnih govora. Bitne osobine završne riječi stranaka se svode na: (a) stadijumsko
konstruisanje, kroz smjenu u četiri moguće faze: (1) prvo iziaganja tužioca, pa tome slijedi
(2) odgovor odbrane, uz (3) odgovor tužioca na već dati odgovor odbrane i konačno, (4) još
jedan odgovor odbrane na posljednje izlaganje tužioca, te (b) fakultativnost, kako uopšte u
davanju završne riječi, jer stranka može izlagati, ali ne mora, a tako i u procesnim
stadijumima unutar završne riječi, jer stranka može izlagati, ali ne mora, jer stranka može
davati odgovor na prethodno izlaganie protivne stranke, ali ni to ne mora da čini, ukoliko ne
želi, odnosno ne smatra neophodnim .
Nakon završnih govora stranka, predsjedavajući sudija proglašava da je rasprava
zaključena, a pretresno vijeće se povlači na vijećanje i glasanje iza zatvorenih vrata.
Pravilo 87A propisuje da se osuđujuća odluka može donijeti samo "kada se većina
pretresnog vijeća uvjerila da je krivica dokazana izvan svake razumne sumnje" - engl.
beyond any reasonable doubt (pravilo 87A u vezi člana 23 stav 1 Statuta). Način glasanja
je predviđen samo djelimično: vijeće glasa posebno o svakoj tački optužnice, te o svakom
optuženom posebno - ako se zajedno sudi dvojici ili više optuženih (praviio 87B).
S obzirom na odnos odluke iz presude i optužbe, postoje dvije vrste presuda u postupku
pred ICTY: (1) presuda kojom se optuženi oglašava krivim (osuđujuća presuda) i (2)
presuda kojom se optuženi oslobađa optužbe, odnosno oslobađa krivice (oslobađajuća
presuda). Presuda pretresnog vijeća može biti oslobađajuća (engl. acquittal), kojom se
optuženi oslobada krivične odgovornosti i odmah pušta iz pritvora. Osim ovoga, i pored
toga što je donijeta oslobađajuća presuda, postoji mogućnost da se i tada produži pritvor
optuženog, što zavisi od ispunjenosti dva kumulativno formuiisana uslova: (1) od inicijative
tužioca koji je najavio ulaganje redovnog pravnog lijeka i (2) stav suda o takvom prijedlogu

143
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

tužioca. Naime, ako u vrijeme izricanja oslobađajuće presude tužilac obavijesti prvostepeno
pretresno vijeće o svojoj namjeri da uloži žalbu u skladu sa pravilom 108, pretresno vijeće,
može na zahtjev tužioca, izdati nalog za nastavljanje pritvora optuženog, koji odmah stupa
na pravnu snagu - dok se ne presudi o žalbi (pravilo 99 B).
Oslobađajuća presuda ima samo jedan dio, odnosno odluku o nepostojanju krivice, dakle o
oslobođenju optuženog u odnosu na optužbu. Osuđujuća presuda se sastoji iz dva dijela:
od proglašenja optuženog krivim - nakon čega stranke imaju pravo iznijeti sve relevantne
informacije koje mogu pretresnom vijeću pomoći prilikom odmjeravanja kazne, te od osude
na kaznu, koja se javno izriče u prisustvu optuženog, osim ako pravilom 102B nije drukčije
utvrđeno (pravilo 100B). Presude moraju biti pismeno obrazložene (član 23 stav 2 Statuta).
Pri odmjeravanju kazne prvostepeno sudsko vijeće uzima u obzir činjenice navedene u
članu 24 stav 2 Statuta, u kome se, prije svega, utvrduje da kazna koju izrekne vijeće mora
biti ograničena na zatvorsku kaznu, a da će pri njenom odredivanju uzeti u obzir opšta
sudska praksa osuda na kaznu zatvora u nekadašnjoj Jugoslaviji, te okolnosti kao što su
težina krivičnog djela i lične okolnosti osuđenog lica. U pravilima se navode otežavajuće i
olakšavajuće okolnosti, što uključuje i značajnu saradnju osuđenog sa tužiocem, prije ili
poslije izricanja presude, opštu praksu pri izricanju kazne zatvora pred sudovima
nekadašnje Jugoslavije i vrijeme koje je osudeno lice provelo na izvršenju kazne, koju mu
je izrekao sud druge države, u pogledu djela za koje mu se sudi i pred 1CTY (pravilo
101B).
Kao što je to inače uobičajeno, presuda donešena od strane 1CTY bi mogla postati
pravnosnažna istekom roka za izjavu žalbe, a ona se u tom roku ne izjavi, te ako je žalba
izjavljena u roku i u žalbenom postupku odbijena, a presuda potvrđena. Presuda primamo
postaje izvršna od momenta njenog proglašenja, ali uložena žalba ima suspenzivno dejstvo
u odnosu na izvršenje presude, jer se ono tada odlaže, a osuđeni ostaje u pritvoru (pravilo
102A).
1.3.5.5.2.4. Žalbeni postupak
Žalbeni postupak poznaje dvije vrste pravnih lijekova: redovni - žalba (engl. appeal), te
vanredni - ponavljenje postupka (engl. rev/ew)581. Clan 25 Statuta dopušta žalbu objema
strankama zbog: (a) greške u primjeni pravnog pitanja (materijalnog ili procesnog) koja
"odluku čini nevaljanom", te (b) greške u utvrdivanju činjeničnog stanja zbog koje je došlo
do "neostvarenja pravde". Prema opštem načelu common iaw, kojeg određuje pravilo 5,
samo su one pravne greške razlog za žalbu ako neku procesnu radnju ili odluku čine
nespojivom sa "osnovnim načelima pravednosti". Kako, osim toga, o povredama zakona i
greškama pri utvrđenju činjeničnog stanja žalbeni sud nikada ne vodi brigu po službenoj
dužnosti, izlazi da podnosilac žalbe mora vrlo dobro specifikovati i obrazložiti svoju žalbu582.
U tom cilju, pravila ureduju da stranke određuju koji su dijelovi raspravnog sudskog spisa
potrebni za
581 Ponavljanje postupka nije terminološki označeno kao vanredno pravno sredstvo,
ali ono to, s obzirom na razloge iz kojih se podnosi i procesne uslove pod kojim se
ulaže, suštinski jeste. 5*2 Krapac, str. 57.
postupak pred žalbenim vijećem, kao i da je sekretar dužan pripremiti dovoljan broj kopija
žalbenog spisa za žalbeno vijeće i stranke (pravila 109 i 110).
Rok podnošenja žalbe je definisan na jedan poseban način, tako što se razlikuju dvije vrste
roka: (1) rok za podnošenje posebne formalne najave žalbe i (2) rok za izjavu same žalbe.
Podrazumijeva se da samo ako je ispoštovan prvi rok, može doći do ulaganja žalbe u
drugom roku. Strana koja namjerava da uloži žalbu protiv presude iii kazne, predaje je
sekretaru u roku od 30 dana od dana kada je donijeta presuda ili kazna, a takode šaije
pisano obavještenje drugim stranama (pravilo 108A). Žalba je dvostrani, devolutivni i
suspenzivni pravni lijek i kompatibilan je sa žalbom u našem postupku[508].
Nakon isticanja rokova za podnošenje odgovora na žalbu u roku od 30 dana od dana kada
je žalba deponovana kod sekretara (registratora), te replike žaiioca u odnosu na odgovor
na žalbu, u roku od 15 dana od deponovanja odgovora kod sekretara (pravila 111-113),

144
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

žalbeno vijeće određuje datum održavanja pretresa čiji je predmet žalba, o čemu se
stranke obavještavaju od strane sekretara (pravilo 114). Nakon isteka navedenih rokova,
stranka ima mogućnost da podneskom zahtijeva izvođenje dodatnih dokaza pred žalbenim
sudskim vijećem, ako su u pitanju dokazi koji joj nisu bili dostupni tokom suđenja, a takav
zahtjev se mora dostaviti protivnoj stranci i sekretaru, najkasnije 15 dana prije početka
drugostepenog pretresa (pravilo 115A). Žalbeno vijeće (engl. Appeals Chamber) će odobriti
izvođenje novih dokaza ako smatra da to zahtijevaju interesi pravičnosti (Pravilo 115 B).
Za postupak po žalbi je karakteristično da se on, u osnovi, iješava upućujućom normom na
pravila prvostepenog postupka (opšte odredbe), uz reguiisanje određenih pitanja na
poseban način. Prema tome, žalbena rasprava se, mutatis mutandis, vodi po istim
pravilima kao i rasprava pred vijećem u prvom stepenu (pravilo 107).
Žalbeno vijeće donosi svoju presudu na osnovu materijala sadržanog u žalbi, kao i na
temelju dodatnih dokaza koji su mu dostavljeni (pravilo 117A). Presuda se donosi većinom
glasova sudija. Presudu će "pratiti", što je prije moguće, pisano obrazloženo mišljenje, koje
mogu biti pridodata izdvojena mišljenja, odnosno mišljenja sudija koji nisu sagiasni sa
presudom (praviio 117B).
Ako ne odbije žalbu i potvrdi presudu u prvom stepenu, žalbeno vijeće može, po odredbi
člana 25 stav 2 Statuta, tu presudu potvrditi, ukinuti ili izmijeniti. U odgovarajućim
okolnostima žalbeno vijeće može narediti da okrivljenom bude ponovo suđeno na osnovu
zakona (pravilo 117C). Kao podloga za presudu poslužiće mu žalbeni spis, te, eventualno,
dodatni dokazi koji su pred njim izvedeni (praviio 117A).
Presuda žaibenog vijeća se javno objavljuje, a o datumu njenog donošenja i javne objave
se stranke i branioci obavještavaju i oni imaju pravo da tome prisustvuju (pravilo 117 D).
Presuda se proglašava, u pravilu, u prisustvu optuženog, ali ako je u vrijeme donošenja
odluke u drugom stepenu optuženi bio na slobodi (zato što je bila donijeta oslobađajuća
presuda u prvom stepenu ili zato što je ranije bio pušten na slobodu uz jemstvo), žalbeno
vijeće može donijeti presudu u odsustvu optuženog, pa će u slučaju ako je izreklo
osuđujuću presudu, naložiti njegovo hapšenje i predaju ICTY (pravilo 118B). Osuda koju je
izreklo žaibeno vijeće odmah je izvršna (pravilo 118A), što znači da je ona pravnosnažna i
izvršna već momentom donošenja, odnosno objavijivanja.
Protiv pravnosnažne presude stranke mogu podnijeti zahtjev za ponavljanje postupka.
Zahtjev odbrane nije vezan na rok; tužilac, naprotiv, može podnijeti zahtjev u roku od
godine dana "nakon izricanja pravnosnažne presude" (pravilo 119). Zahtjev se može
podnijeti zbog otkrivanja novih činjenica koje nisu stranci bile poznate u vrijeme postupka u
prvom stepenu i nisu mogle biti otkrivene uprkos dužne pažnje (član 26 Statuta i pravilo
119). Svojim sadržajem ovaj pravni lijek odgovara našem ponavljanju postupka, jer se
podnosi zbog novootkrivenih činjenica i dokaza.
O zahtjevu, po pravilu 120, odlučuje vijeće koje je donijelo presudu (dakle, pretresno ili
žalbeno vijeće) - ako odluči da bi nova činjenica na koju se u zahtjevu ukazuje mogla biti
"odlučujući činilac prilikom donošenja odluke", dopustiće preispitivanje i na osnovu
provedene rasprave i saslušanja stranaka donijeti novu presudu. Protiv nove presude se, u
skladu sa opštim pravilima, može uložiti žalba, ali samo ako ju je donijelo prvostepeno
vijeće (pravilo 121).
Član 27 Statuta propisuje da će lica osuđena od strane ICTY izdržavati kaznu zatvora u
državi koju odredi ICTY, i to sa liste država koje su obavijestile Savjet bezbjednosti o svojoj
spremnosti da prime takva lica. U skladu s tim, pozvane su sve države, koje su spremne,
da o tome informišu Savjet bezbjednosti. Neke od prijavljenih država saglasile su se da
prime na izdržavanje kazne lica pod određenim uslovima (da su u pitanju samo njihovi
državljani ili lica sa prebivalištem na njihovoj teritoriji ili da su spremni da prime samo
određen broj lica).
1.3.6. Kratka analiza implementacijskih zakona na teritoriji BiH 1.3.6.1. Propisi Vijeća
Evrope
S ciljem da svojim članicama olakša donošenje odgovarajućeg implementacijskog

145
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

zakonodavstva, Vijeće Evrope je sačinilo Upute (Guidelines) za nacionalno


implementacijsko zakonodavstvo za Rezoluciju Savjeta bezbjednosti 827 od 25. maja
1983. godine. Ove upute su zapravo model implementacijskog zakona i dio su šire
Preporuke o implementaciji propisa ICTY od 27. septembra 1993. godine. Prije svega,
Guidelines ističe obavezu puhe saradnje sa ICTY (član 2) i uređuje paralelnu nadležnost s
prioritetom ICTY. Međutim, nedostaju odredbe o posljedicama preuzimanja postupka na
mogućnost sudenja pred nacionalnim sudom[509]. Hapšenje, pritvor i predaja okrivljenih
uredeni su tako da države izvršavaju nalog ICTY, a nadležna nacionalna sudska vlast
kontroliše formalne pretpostavke, ali ne i osnovanost optužbe ili zahtjeva za hapšenjem i
predajom (član 5). Nedostaju odredbe o mogućem trajanju pritvora i eventualnom
žalbenom postupka, s tim da ne postoji mogućnost predaje osumnjičenog koji nije optužen.
Pravna pomoć ICTY obuhvata identifikaciju i pronalaženje lica, saslušavanje svjedoka i
izvođenje drugih dokaza, kao i pribavljanje dokumenata, kao i pomoć pri ispitivanju ili
dovođenju svjedoka i eksperata pred ICTY (član 8), pribavljanje policijskih podataka (član
9) i privremeno oduzimanje predmeta (član 11). Relativno uopštene i šture odredbe
Guidelines treba shvatiti tek kao okvimi model koji naznačava potreban sadržaj
implementacijskih zakona, iako i kao takav ima nedostataka[510].
Vrlo je sličan i Model koji je sačinio sam Tribunal. Osim što predviđa da će država izvršiti
sve naloge ICTY, kao i udovoljiti zahtjevima tužioca, Model ICTY ističe pravo tužioca, ali i
lica ovlašćenog od okrivljenog da udu na teritoriju države i razgovaraju sa svjedocima i
stručnjacima, i to bez prisustva predstavnika državne vlasti (član 5 stav 2). Za razliku od
Guidelines, Model ICTY vrlo detaljno uređuje hapšenje, pritvor i predaju okrivljenog. Pritom
izričito želi isključiti nacionalni postupak ekstradicije, te predaju podvrgnuti jednostavnoj i
brzoj proceduri[511]. Model ICTY posebno ureduje i obavezu država da osiguraju slobodan
prolaz licima koja idu pred ICTY (čian 11), obaveze vezane za izvršenje kazne, ako je
država izjavila da prihvata osuđenog (član 12), obavezu hapšenja lica u bjekstvu (član 13),
blokiranje fmansijskih sredstava okrivljenog prema naiogu ICTY (član 14), povrat imovine
oštećenim (član 15) i obavezu država da saraduju s međudržavnim i nevladinim
organizacijama u prikupijanju podataka o učinjenim zločinima (čian 16).
1.3.6.2. Uopšteno o kriterijumima vrednovanja implementacijskog zakonodavstva
Giavni kriterijum za vrednovanje implementacijskih zakonodavstva svake pojedine države
jeste da li to zakonodavstvo u potpunosti omogućava saradnju te države sa ICTY i
udovoljavaju li onim obavezama koje države imaju prema Rezoluciji 827, Statutu i
Pravilniku o postupku i dokazima[512]. Najvažnije obaveze koje države imaju prema 1CTY
su: (1) opšta dužnost pune saradnje sa ICTY i njegovim organima i, u skladu s tim,
obaveza prilagođavanja domaćeg pravosudnog sistema obavezama ICTY (tačka 4
Rezolucije 827 i član 29 stav 1 Statuta); (2) prihvatanje nadležnosti ICTY i njegov primat za
suđenja učiniocima zločina, ukijučujući ustupanje ICTY-i predmete koji su sub iudice pred
nacionalnim sudovima (čl. 9 i 10 Statuta i pravila 9-13 Pravilnika o postupku i dokazima);
(3) pružanje pravne pomoći izvršavanjem zahtjeva i naloga izdatih od strane 1CTY (član 29
stav 2 Statuta)[513]; (4) priznavanje položaja, privilegija i imuniteta predstavnicima ICTY,
uključujući tužioca i sekretara i njihove pomoćnike i službenike, u skiadu s onim što uživaju
predstavnici i službenici UN-a (član 30 Statuta); (5) obaveza zaštite svjedoka i žrtava
prema članu 22 Statuta; (6) obaveza u vezi sa povratom imovine i nadoknadom štete
(pravila 105 i 106); (7) prihvatanje osuđenika na izdržavanje kazne zatvora (član 27 Statuta
i pravila 103 i 123). U obzir valja uzeti i činjenicu da države bez svoje krivice mogu biti u
situaciji da im zakonodavstvo nije u potpunosti saglasno Pravilniku o postupku i dokazima, i
to iz razloga što ICTY vrlo često mijenja ta pravila, s tim da nije realno očekivati da države
svaki put nakon promjene pravila mijenjaju svoje zakonodavstvo[514].
Implementacijsko zakonodavsto neke države podrazumijeva da ta država priznaje
nadležnosti ICTY. Međutim, opšte priznavanje nadležnosti, samo po sebi, nije
dovoljno[515]. Ono, naime, u punom smislu podrazumijeva i vrlo specifične obaveze: (1)
dužnost države da predmetni postupak ustupe ICTY-u na njegov zahtjev (čian 9 stav 2

146
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

Statuta); (2) pred sudovima država se ne smiju pokrenuti postupci protiv lica koja su za isto
djelo suđena pred ICTY (čian 10 stav 1 Statuta); (3) države su dužne priznati nadležnosti
ICTY i u slučaju kada već postoji pravnosnažna presuda domaćeg suda, i to prema
modifikovanom načelu non bis in dem (član 10 Statuta); (4) države su dužne priznati
pravne posljedice osuđujuće presude, što nije izričito propisano, ali proizilazi iz obaveze
država da predaju osuđenog radi izvršenja presude (član 29 Statuta). U literaturi se
primjećuje da je uređenje prioriteta nadležnosti ICTY pred domaćim sudovima promijenilo
do sada opšteprihvaćeno načelo međunarodnog krivičnog prava da države imaju obavezu
"aut dederef aut iudicare", te da je državama umjesto prava na odlučivanje za jednu od
dvije opcije, nametnulo obavezu izvršavanja odluke ICTY kojom on preuzima nadležnost.
1.3.6.3. Zakonodavstvo Federacije BiH
Federacija BiH je 1995. godine donijela Zakon o izručenju okrivljenih lica po zahtjevu
1CTY[516]. Već i sam naziv ovog zakona govori da se on ne bavi svim aspektima saradnje
sa ICTY, već samo hapšenjem i predajom okrivljenih. Tako se u članu 1 ovog zakona ističe
da se ovim zakonom uređuje postupak izručenja okrivljenih lica protiv kojih se vodi krivični
postupak pred ICTY za krivična djela predvidena Statutom 1CTY[517]. lpak, u članu 28 tog
zakona govori se i o predaji "predmeta na kojima ili kojima je učinjeno krivično djelo ili
predmeta koji se mogu upotrijebiti kao dokaz"[518].
1CTY će se izručiti okrivljeno lice protiv kojeg postoji osnovana sumnja da je učinilo
krivično djelo predviđeno Statutom, a koje ima prebivalište i boravište ili se zatekne na
teritoriju Federacije BiH, bez obzira na njegovo državljanstvo. Izručenje se može dozvoliti
na osnovu optužnice, naredbe ili naloga za lišenje slobode ICTY predviđenih Statutom i
Pravilnikom o postupku i dokazima. U toku postupka izručenja okrivljeni mora imati
branioca, a ako ga ne uzme, sud će ga postaviti po službenoj dužnosti (član 4).
Postupak za predaju jednostavan je i brz, s kratkim rokovima i u nadležnosti je Vrhovnog
suda Federacije BiH. Postupak izručenja okrivljenog pokreće se na zahtjev 1CTY, i to
diplomatskim putem. Uz zahtjev za izručenje prilažu se: (1) sredstva za utvrdivanje
identiteta okrivljenog (tačan opis, fotografija i sl.); (2) optužnica, naredba ili nalog za lišenje
slobode ili izručenje u kome treba da je naznačeno ime i prezime lica čije se izručenje traži
i ostali podaci potrebni za utvrđivanje njegovog identiteta, opis i naziv krivičnog djela i
dokazi za osnovanu sumnju. Zahtjev za izručenje Ministarstvo inostranih poslova BiH
dostavlja Vrhovnom sudu Federacije BiH, preko Ministarstva pravde Federacije BiH (član
9). O zahtjevu za izručenje odlučuje Vrhovni sud u vijeću sastavljenom od trojice sudija,
ukoliko ovim zakonom nije drukčije određeno (član 10).
U toku postupka za izručenje protiv okrivljenog određuje se pritvor (ekstradicioni pritvor).
Ako okrivljeni nije dostupan državnim organima Federacije, sud donosi naredbu o
izdavanju potjemice bez obzira na to da li su ispunjeni uslovi za izdavanje potjemice
predviđeni Zakonom o krivičnom postupku koji se primjenjuje na teritoriju Federacije BiH.
U hitnim slučajevima i kad postoji opasnost da će okrivljeni pobjeći ili da će se sakriti, ICTY
može tražiti privremeno pritvaranje okrivljenog i prije dostavljanja zahtjeva za izručenje koje
će zatražiti redovnim putem (jprivremeni ekstradicioni pritvor). Privremeni pritvor može
trajati najduže 45 dana (član 12 stav l)[519]. Privremeni pritvor će se ukinuti ako zahtjev za
izručenje ne bude dostavljen u roku od 30 dana od dana pritvaranja okrivljenog.
Rješenje o određivanju pritvora donosi vijeće Vrhovnog suda, a protiv mjega dozvoijena je
žaiba u roku od 48 sati od prijema rješenja. Žalba ne odlaže izvršenje rješenja.
Stranke u postupku za izručenje su: federalni tužilac i okrivljeni. Na strani federalnog
tužioca može učestvovati tužilac ICTY ili lice koje on ovlasti.
O zahtjevu za izručenje Vrhovni sud odiučuje na pretresu (član 16 stav 1). Pretres se
određuje u roku koji ne može biti duži od 30 dana od dana prijema zahtjeva za izručenje.
Na pretres se pozivaju stranke, a uz poziv okrivljeni se obavještava da može uzeti
branioca, te da će mu se u slučaju da ne uzme branioca ili branilac ne pristupi pretresu -
postaviti branilac po službenoj dužnosti. Branilac može, radi upoznavanja sa zahtjevom za
izručenje, tražiti odlaganje pretresa, a pretres će se održati najkasnije u roku od osam dana

147
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

od dana odlaganja pretresa.


Ako vijeće Vrhovnog suda nađe da nisu ispunjene pretpostavke za izručenje okrivljenog
predviđene ovim zakonom, rješenjem će odbiti zahtjev, a ako utvrditi da su te pretpostavke
ispunjene - donijeće lješenje o izručenju okrivljenog (član 20). Protiv rješenja kojim se
dozvoljava ili odbija izručenje, može se izjaviti žalba u roku od tri dana od dana prijema
iješenja (član 25). O izvršenju pravnosnažnog iješenja o izručenju, ministar unutamjih
poslova dužan je u roku od 24 sata obavijestiti Vrhovni sud (član 30). Izručivanje okrivljenih
lica po zahtjevu ICTY, po ovom zakonu, vršilo se do uspostave odgovarajućih institucija BiH
- po Ustavu BiH (član 31).
O paraielnoj nadiežnosti prioritetu ICTY nema izričitih normi. Međutim, o priznavanju
nadležnosti, saglasno Statutu, može se zaključiti iz normi u kojima se govori o predaji
okrivljenih i saradnji s tužiocem ICTY, u skladu sa Statutom i Pravilnikom o postupku i
dokazima.
1.3.6.4. Zakon o saradnji Republike Srpske sa ICTY
Ovaj zakon[520] odražava odnos između organa Republike Srpske i ICTY i uređuje
procedure u kojima će se odvijati njihova saradnja. On u cijelosti prihvata koncept paralelne
nadležnosti, sa primatom ICTY. Za zakonito i efikasno odvijanje saradnje sa ICTY stara se
Vlada Republike Srpske[521]. Saradnja se ostvaruje preko Ministarstva pravde Republike
Srpske, organa pravosuđa i Ministarstva unutrašnjih poslova. Svi zahtjevi ili naiozi za
saradnju ICTY dostavljaju se Ministarstvu pravde Republike Srpske, koje će ih proslijediti
organu koji je po ovom zakonu nadležan da ih izvrši. Vlada Republike Srpske može odrediti
posebnog oficira za vezu sa Tribunalom, sa određivanjem njegovih obaveza i ovlašćenja,
koji može imati kancelariju u sjedištu ICTY.
U či. 5-7 uređen je postupak za prikupljanje dokaza po zahtjevu ICTY. Ako Vlada donese
odluku da bi objelodanjivanje određenih informacija ili dostavljanje dokumentacije moglo da
ugrozi interese bezbjednosti Republike Srpske, naiožiće Ministarstvu unutrašnjih poslova
da o tome obavijesti ICTY u smislu pravila 54 fc/s.E-(iii) Pravilnika o postupku i dokazima i
stavi zahtjev za poništenje naloga.

Poglavlje III reguliše ustupanje nadležnosti za vodenje krivičnog postupka ICTY[522].


Rješenje o prenosu nadležnosti i ustupanju predmeta donosi vijeće okružnog suda (čian 23
stav 6 tada važećeg Zakona o krivičnom postupku). Nakon prenošenja nadležnosti i
ustupanja predmeta ICTY, ne može se protiv okrivljenog za iste krivičnopravne radnje
pokrenuti postupak pred sudom u Republici Srpskoj, a postupak koji je u toku - obustaviće
se. Kada je po odredbama ovog zakona predmet ustupljen ICTY, postupak pred domaćim
sudom može se nastaviti samo pod sljedećim uslovima: (a) ako tužilac ICTY odluči da ne
podigne optužnicu; (b) ako sudija ICTY odbaci optužnicu; (c) ako se ICTY ogiasi
nenadležnim; (d) ako ICTY ustupi nadiežnost za vođenje postupka u smislu pravila
1 1 P r a v i l n i k a o postupku i dokazima (član 13 stav 1).
Poglavlje IV reguliše pritvaranje okrivljenih i predaju 1CTY. S tim u vezi, članom 13 je
predviđeno da kada postoji opasnost od bjekstva ili drugi razlozi predvideni pravilom 40
Pravilnika o postupku i dokazima, organi unutrašnjih poslova mogu lišiti slobode
osumnjičeno lice, uz obavezu da najkasnije u roku od 24 sata to lice privedu sudiji, koji je u
daljem roku od 24 sata dužan da odluči o zadržavanju u pritvoru ili da to lice pusti na
slobodu[523]. Istim članom je propisana maksimalna dužina trajanja pritvora, pravo na
žalbu pritvorenog, te postupak po žalbi. Član 14 predvida način odlučivanja o zahtjevu za
pritvaranje i transfer okrivljenog, sastav i mjesnu nadležnost suda.
Zahtjev ICTY za pritvaranje i predaju okrivljenog, bez obzira čiji je državljanin, uvažiće se
pod uslovom da se uz zahtjev priloži: (a) osnov zahtjeva, (b) nalog sudije ICTY da se
okrivljeni pritvori i preda, (c) instrumenti za pouzdanu identifikaciju okrivljenog (član 15 stav
1). O ovom zahtjevu odluku donosi vanraspravno vijeće okružnog suda. Mjesno je
nadležan sud na čijem području okrivljeni ima boravište. Sud koji je odredio pritvor po članu
14 ovog zakona ili donio u prvom stepenu odluku o ustupanju nadležnosti ICTY, ostaće

148
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

nadležan i za odluke o pritvoru radi predaje ICTY. Ako se ne zna boravište okrivljenog, biće
nadležan sud na čijem je području izvršeno krivično djelo. Ako se nadležnost ne može
odrediti ni po jednom od ovih kriterijuma, postupaće sud koga odredi Vrhovni sud Republike
Srpske. Prije nego što donese odluku o pritvaranju i predaji, sud će saslušati okrivljenog i
sprovesti druge neophodne radnje.
Protiv odluke o pritvaranju i predaji okrivljeni i njegov branilac imaju pravo žalbe Vrhovnom
sudu u roku od tri dana od dana prijema odluke. Vrhovni sud donosi odluku o žalbi
najkasnije u roku od tri dana od dana prijema predmeta.
Član 18, odnosno poglavlje koje se odnosi na pravnu pomoć ICTY, ureduje sadržinu
pojedinih radnji koje nadležni organi Republike Srpske obavljaju na zahtjev ICTY. Radi se o
pojedinim istražnim radnjama, prikupljanju potrebnih podataka o krivičnom djelu, učiniocima
i drugim činjenicama bitnim za krivični postupak, raspisivanju potjemica, dostavljanju poziva
i drugih pismena koja licima u Republici Srpskoj šalje ICTY i obavljanju drugih radnji
potrebnih za postupak pred ICTY.
Poglavlje VI Zakona reguliše izvršenje presuda donesenih od strane ICTY. Pravnosnažna
presuda ICTY za gradane Republike Srpske izvršiće se u Republici Srpskoj ako ICTY ne
izda drukčiji naiog (čian 19 stav 1). Tada se kazna izvršava po propisima Republike Srpske,
a ICTY će se omogućiti potpuni nadzor nad izvršenjem.
U završnim odredbama ovog zakona uređena su pitanja shodne primjene drugih zakona,
ako pojedina pitanja nisu uređena ovim zakonom, te stupanje na snagu ovog zakona. U
članu 22 Zakona uređena je obaveza Vlade da svojim propisom reguliše pitanje
materijalnog obezbjeđenja lica iz Republike Srpske koji se nalaze u pritvoru po odiuci ICTY,
kao i članova njihovih porodica.
Kao i u slučaju federalnog Zakona o izručenju okrivljenih lica po zahtjevu ICTY, i Zakon o
saradnji Republike Srpske sa ICTY je u cijeiosti sagiasan sa Statutom i Pravilnikom o
postupku i dokazima ICTY i omogućava najširu saradnju BiH i ICTY. Nezadovoljstvo koje
funkcioneri ICTY iskazuju saradnjom sa Republikom Srpskom zato ima vanpravne uzroke.
1.3.6.5. Usaglašavanje krivičnog procesnog zakonodavstva BiH sa međunarodnim
obavezama
Članom 11/2 Ustava BiH odredeno je da se prava i slobode ustanovljene u EKLJP i njenim
protokolima direktno primjenjuju u BiH i da "imaju prioritet u odnosu na sve druge zakone".
Isto tako, BiH je obavezna da "obezbijedi najveći nivo medunarodno priznatih ijudskih
prava i osnovnih sloboda" (član II/l Ustava BiH). Opštim okvimim sporazumom o miru u
BiH, tj. Dejtonskim mirovnim sporazumom, takođe, uspostavljen je Dom za ljudska prava
za BiH, kao pravosudni organ nadiežan za primanje i iješavanje prijava o navodnim
povredama ljudskih prava. Mandat Doma za ljudska prava je prestao 31. decembra 2003.
godine, a Ustavni sud BiH od tada postao glavni sud koji iješava prijave o tim
povredama[524]. Bosna i Hercegovina je ratifikovala EKLJP, i to 12. jula 2002. godine, čime
je omogućeno da se aplikacije njenih državljana podnose ESLJP u Strazburu. Jugoslavija
je (21. apriia 1950. godine) potpisala Ženevske konvencije iz 1949. godine, a Protokole iz
1977. godine - 11. juna 1979. godine[525], da bi BiH formalno postala strana potpisnica
ovih konvencija nakon izvršene sukcesije (31. decembra 1992. godine).
Nakon prijema u Savjet Evrope (24. aprila 2002. godine), BiH je obavezna da ratifikuje i
primjenjuje različite međunarodne sporazume koji se odnose na krivičnopravna pitanja, kao
i da primjenjuje brojne preporuke Savjeta Evrope u oblasti krivičnog prava, uključujući i one
koji se odnose na zaštitu žrtava i svjedoka[526]. Bosna i Hercegovina je 5. februara 2002.
godine ratifikovala i Konvenciju UN-a o transnacionalnom organizovanom kriminalu, koja,
takode, sadrži obaveze u vezi sa transnacionalnom pravnom saradnjom i saradnjom u
istražnim postupcima[527]. Isto tako, brojne međunarodnopravne obaveze za BiH proističu
iz nadležnosti ICTY [528] i ICC.
Novi zakoni o krivičnom postupku (BiH, Repubiike Srpske, Federacije BiH i Brčko Distrikta
BiH) koji se od 2003. godine primjenjuju na teritoriji BiH, a koji su skoro potpuno isti,
predstavljaju radikalno približavanje prema postupcima koji su karakteristični za adversarni

149
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

sistem krivičnog prava. Tako, funkcija istražnog sudije je ukinuta i zamijenjena sistemom u
kome istražne radnje obavljaju tužilac i ovlašćena službena lica. Na samom glavnom
pretresu postupak je po svojoj prirodi adversaran, što znači da je zadatak tužioca i branioca
da iznesu svoje argumente, izvedu dokaze, direktno i unakrsno ispitaju svjedoke i aktivno
postavljaju svoje prigovore. Sudija koji vodi glavni pretres, više nema primarnu ulogu pri
ispitivanju svjedoka. Uvođenjem novih instituta, kao što su sporazum o priznavanju krivice i
postupak za izdavanje kaznenog naloga, značajno je reformisan sistem krivičnog
• i 604
prava i sl. .
1.3.6.5.1. Procesuiranje predmeta ratnih zločina
Sukobi u BiH su zvanično okončani 14. decembra 1995. godine kada je potpisan Dejtonski
mirovni sporazum. Procjenjuje se da je u sukobima poginulo oko sto hiljada ljudi. Pored
ogromnih gubitaka u ljudskim životima, približno milion ljudu postali su izbjeglice i isto toliko
je intemo raseljeno. Uništeno je 35 procenata predratnih stambenih jedinica, a tehnička i
društvena infrastruktura pretrpjele značajna razaranja.
Opšti okvimi sporazum o miru u BiH uspostavio je poslijeratno ustavnopravno uredenje
BiH. Prema ovom sporazumu, državu BiH čine dvije administrativne jedinice- entiteta:
Republika Srpska koja obuhvata 49% teritorije i Federacija BiH koja obuhvata 51%
teritorije. Federacija BiH se sastoji od 10 kantona, sa visokim stepenom njihove
autonomije, a svaki od njih ima svoje ministarstvo pravde i unutrašnjih poslova, iako ona
postoje i na nivou Federacije BiH. Ustavnopravni status Brčkog je konačno riješen 5. marta
1999. godine[529].
Napori medunarodne zajednice da se sudi licima koja su optužena za ratne zločine u BiH
započeli su mnogo prije završetka rata. Obim zločina bio je takav da je već 25. maja 1993.
godine Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija jednoglasno zaključio da treba formirati
međunarodni krivični sud, koji će suditi pojedincima za teška kršenja medunarodnog prava,
do kojih je došlo na teritoriji bivše Jugoslavije od 1. januara 1991. godine[530]. Pri tome,
domaći sudovi imaju uporednu nadležnost u procesuiranju pomenutih krivičnih djela, ali
ICTY ima prvenstvo u postupanju nad domaćim sudovima. Nadležnost ICTY je takođe
priznata u članu IX i Aneksu IV, član II, stav 8 Dejtonskog mirovnog sporazuma koji
utvrduje: "Svi nadležni organi vlasti u BiH saradivaće sa Međunarodnim sudom za bivšu
Jugoslaviju i omogućiti mu neograničen pristup (a naročito će postupati po naredbama koje
su izdate u skladu sa članom 29 Statuta ovog suda)."
Domaći sudovi u BiH, i redovni i vojni, počeii su da procesuiraju predmete ratnih zločina još
u vrijeme rata i neposredno nakon njega. Medutim, pored ostaiog, odiiv stručnih kadrova u
pravosuđu i advokaturi, kao i materijalna razaranja i nedostatak odgovarajuće opreme i
prostorija, onemogućio je sudove u BiH da sude na efikasan i pravilan način[531]. Nastaia
situacija je dalje pogoršana sioženošću ustavnopravnog okvira u državi sa dva entiteta, sa
odvojenim pravnim sistemima, policijom i ministarstvima pravde. Takode, tada važeće
odredbe zakona o krivičnom postupku nisu doprinosile efikasnosti u procesuiranju ovih
predmeta[532]. Zbog ovih i drugih razloga uveden je postupak pod nazivom "Pravila puta"
(Rules of the road) koji je predstavljao dodatak Rimskom sporazumu, kao tripartitnom
poiitičkom sporazumu, koji su 18. februara 1996. godine potpisali tadašnji predsjednici
Predsjedništva BiH, Repubiike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. "Pravila puta" su
služila kao instrument koji omogućava da ICTY nadzire krivična gonjenja koja preduzimaju
nadiežni organi u BiH. Prema pomenutom tripartitnom sporazumu, nadležni organi BiH su
morali da dostave svaki predmet ICTY, koji bi odobravao hapšenje i podizanje optužnice.
Posiije toga, Kancelarija glavnog tužioca ICTY u BiH uspostavila je Jedinicu "Praviia puta"
kako bi ova jedinica dala mišljenje da li ima "...dovoljno dokaza po medunarodnim
standardima da se opravda hapšenje ili optužnica protiv osumnjičenog ili nastavak pritvora
pritvorenog". Kategorija "A" daje se za konkretno osumnjičeno lice za konkretnu optužbu,
kako bi se označilo da ima "...dovoljno dokaza po međunarodnim standardima koji pružaju
osnovanu sumnju da je (ime optuženog) možda učinio (konkretno) [...] ozbiljno kršenje

150
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

međunarodnog humanitamog prava". Pored ovih, postoji još sedam kategorija (B-H) lica,
među kojima B i C (po broju i prirodi) predstavljaju najznačajnije kategorije. "B" kategorija
znači da nema "dovoljno dokaza", dok u predmetima "C" kategorije ICTY nije "mogao da
odluči da li ima dovoljno dokaza" i uputio je organe vlasti BiH da prikupe relevantne
dokaze, nakon čega bi predmet trebalo da bude ponovo podnesen na kategorizaciju.
S obzirom na planirano zatvaranje ICTY, glavni tužilac ICTY je 27. avgusta 2004. godine
pismeno obavijestio Predsjedništvo BiH da od 1. oktobra 2004. godine Tužilaštvo ICTY više
neće biti u mogućnosti da pregleda i kategoriše predmete ratnih ziočina, te da Tužilaštvo
BiH treba da preuzme ovu obavezu, u skladu sa "Pravilima puta". Poslije toga,
Predsjedništvo BiH je pismenim putem prihvatilo prekid izvršenja mjera koje su dogovorene
Rimskim sporazumom, čime je Tužiiaštvo BiH preuzelo ovu obavezu[533].
Kontinuirani rad ICTY omogućio je da lica odgovoma za najteže zločine učinjene u
oružanom sukobu u periodu od 1991. do 1995. godine, odgovaraju za svoja djela.
Međutim, ICTY je počeo da smanjuje broj predmeta sa ciljem da svoj rad okonča do 2008.
godine, a otpočetka nije pretendovao na to da može u potpunosti da procesuira ogroman
broj predmeta ratnih zločina koji su učinjeni u bivšoj Jugosiaviji.
Novo Odjeljenja za ratne zločine u Sudu BiH , koje postoji od januara 2005. godine[534], u
svom sastavu ima domaće i strane sudije[535]. Tužilaštvo BiH je potvrdilo da će Odjeljenje,
nakon što bude poznat broj predmeta, procesuirati samo najteže, "vrlo osjetljive" predmete,
[536] jer neće imati "ni resursa ni vremena da procesuira sve predmete ratnih ziočina".[537]
Imajući u vidu veliki broj neriješenih predmeta ratnih zločina, može se sa sigumošću tvrditi
da će nadležni sudovi u entitetima (okružni sudovi u Republici Srpskoj i kantonalni sudovi u
Federaciji BiH) i Osnovni sud Brčko Distrikta procesuirati većinu predmeta[538].
U dosadašnjem radu na efikasnom procesuiranju ratnih zločina u BiH uočene su brojne
prepreke. One se, prije svega, odnose na nezainteresovanost jednog dijela domaćih
organa vlasti, kao i prisutan strah kod sudija i tužilaca za njihovu ličnu bezbjednost. Osim
toga, uočene su teškoće u pronalaženju i obezbjeđenju svjedoka[539] i osumnjičenih,
odnosno optuženih, kao i u uspostavljanju efikasne međudržavne saradnje. Postojeći
mehanizmi za saradnju zemaija u regionu, kao i izmedu samih entiteta u BiH, ne
zadovoljavaju potrebe u procesuiranju ratnih zločina, te zbog toga moraju da budu
preduzeti dodatni napori za poboljšanje saradnje[540]. Dalje je primijećeno da ne postoji
adekvatan sistem za zaštitu svjedoka, kao i da je nedovoljna obuka sudija i tužilaca u ovoj
oblasti, kao i uopšteno o pripremi optužnice, načinu unakrsnog ispitivanja i izboru dokaza.
Zatim, materijalna sredstva na raspolaganju sudovima i tužilaštvima dovoljna su samo da
zadovolje osnovne potrebe. Najzad, restriktivno tumačenje činjenica, kao i propusti da se
utvrde sve okoinosti, rezultirali su i znatnim brojem oslobađajućih presuda[541].
1.3.6.5.2. Ustupanje predmeta od strane ICTY Tužiiaštvu BiH i korišćenje dokaza
pribavijenih od strane ICTY u postupcima pred Sudom
BiH !

Odjeljenje za ratne zločine Suda BiH ima ovlašćenje "prihvatiti kao dokazane" činjenice
koje su prethodno utvrdene od strane ICTY. Ovo ovlašćenje dato je članom 4 Zakona o
ustupanju predmeta od strane ICTY Tužilaštvu BiH i korišćenju dokaza pribavljenih od
strane ICTY u postupcima pred Sudom BiH[542] (u daljem tekstu: Zakon o ustupanju). Prije
korišćenja datog ovlašćenja, Sud BiH mora odgovoriti na neka bitna pitanja u vezi njegovog
djelokruga i učinka.[543] Prije svega, Sud BiH mora utvrditi neophodna ograničenja tog
ovlašćenja.
Član 4 Zakona o ustupanju glasi: "Nakon saslušanja stranaka, Sud BiH može na vlastitu
inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka odlučiti prihvatiti kao dokazane činjenice koje su
utvrdene pravnosnažnom odlukom u drugom postupku pred ICTY iii prihvatiti pisani
dokazni materijal iz postupaka pred ICTY ukoliko se odnosi na pitanja od značaja u

151
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

tekućem postupku." Kada primjenjuje član 4 za "prihvatanje kao dokazanih" činjenica koje
je utvrdio ICTY, Sud BiH, u stvari, primjenjuje svojevrsne "opštepoznate činjenice'. Sud
prihvata kao "opštepoznate činjenice" one za koje smatra da su prethodno utvrdene, pa ih
ne mora dokazivati uobičajenim dokaznim postupkom.[544] Medutim, član 4 Zakona o
ustupanju odnosi se samo na presudene činjenice i pisani dokazni materijal i treba da ga u
krivičnim postupcima pred Sudom BiH više koristi optužba nego odbrana, kako bi olakšala
dokazivanje činjenica vezanih za navode optužnice[545]. Cilj je da se unaprijedi
ekonomičnost sudskog postupka (sužavanjem činjeničnih pitanja o kojima Sud treba
odlučiti) i osigura dosljednost sudske prakse (unapredenjem jednoobraznosti činjeničnih
pitanja kada postojanje razlika u utvrđivanju činjenica ne bi bilo pravedno).[546] To
poboljšava ekspeditivnost postupka, izbjegavajući dugotrajno ponovno izvođenje dokaza
(naročito sasiušanja svjedoka) utvrdenih u prethodnim postupcima pred ICTY[547].
U pogiedu utvrdivanja ograničenja člana 4 Zakona o ustupanju, relevantne presuđene
činjenice moraju ispunjavati sljedeće uslove: (1) biti presudene od strane drugog vijeća, što
znači da nije uložena žalba na činjenicu ili je žalbeni postupak okončan[548]; (2)
predstavljati čisti činjenični nalaz, a ne pravnu karakterizaciju činjenica[549]; (3) ne smiju
biti pretjerano opšime, detaljne ili brojne; (4) moraju biti dovoljno važne; (5) ne ponavljati
druge već prihvaćene dokaze ili ne biti dovoljno relevantne za predmet.[550] Pri tome je
važno iješavanje jednog drugog važnog pitanja koje se tiče pravnog efekta opštepoznate
činjenice - da li su činjenice prihvaćene kao opštepoznate nepobitno dokazane da se više
ne mogu osporavati u postupcima ili, možda, opštepoznata činjenica samo utvrđuje
pretpostavku o tačnosti neke činjenice koju suprotna strana može pobijati. Međutim, ako je
pravni efekat prihvatanja neke činjenice kao opštepoznate, sagiasno čianu 4 Zakona o
ustupanju, takav da je ta činjenica nepobitno dokazana, sudovi onda ne mogu ekskluzivno
uzeti kao opšepoznatu činjenicu koja je predmetom opravdanog spora izmedu strana u
postupku. Činjenični nalaz u ranijem pravnom postupku ne treba sprečavati neku stranu u
novom postupku da podnese dokaze koji dokazuju da je ta činjenica netačna. Isto tako, ako
opštepoznata činjenica samo stvara pretpostavku tačnosti, koju suprotna strana može
pobijati, onda se opštepoznate činjenice ne mogu ograničiti samo na činjenice za koje se
"osnovano može reći da nisu sporne"[551].
Takođe, bilo bi besmisleno pokušati pobijati neku činjenicu za koju se ne može osnovano
tvrditi da je spoma .[552]
1.3.6.6. Zakon o primjeni određenih privremenih mjera radi efikasnog provodenja
mandata ICTY i drugih međunarodnih restriktivnih mjera
1.3.6.6.1. Opšte napomene
Na osnovu člana IV. 4. a) Ustava BiH, Parlamentarna skupština BiH, na 75. sjednici
Predstavničkog doma, održanoj 7. marta 2006. godine i na 55. sjednici Doma naroda,
održanoj 27. marta 2006. godine, donijela je Zakon o primjeni određenih privremenih mjera
radi efikasnog provodenja mandata ICTY, te drugih međunarodnih restriktivnih
mjera"[553]°. Ovim zakonom se vrio opsežno i detaljno ureduje primjena medunarodnih
restriktivnih mjera koje, u skladu s međunarodnim pravom, BiH primjenjuje protiv država,
međunarodnih organizacija, teritorijalnih jedinica, pokreta iii fizičkih i pravnih lica, kao i
drugih subjekata obuhvaćenih međunarodnim restriktivnim mjerama. S tim u vezi, Zakonom
se posebno uređuje uvođenje i primjena određenih privremenih mjera s ciljem privremenog
sprečavanja korišćenja, otudenja ili drugog raspoiaganja imovinom lica optuženih pred
ICTY, a koja nisu dostupna tom sudu i njihovih pomagača u izbjegavanju dostupnosti tom
sudu. Svrha ovog zakona je da se u BiH predvidi način provodenja rezoiucija Savjeta
bezbjednosti Ujedinjenih naroda ili odluka Evropske unije koje predviđaju medunarodne
restriktivne mjere, a posebno Rezoiucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih naroda 1503
(2003), i to primjenom odredenih, mjera s ciljem efikasnog provođenja mandata ICTY (član
1 stav 3).
Za razliku od mnogih drugih zakona koji su se pozivali na primjenu opšteg procesnog prava
mutatis mutandis, Zakon o primjeni odredenih privremenih mjera radi efikasnog provođenja

152
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

mandata ICTY i drugih medunarodnih restriktivnih mjera ima karakter prave kodifikacije koji
u potpunosti i vrlo detaljno reguliše ovu materiju. lako ovaj zakon zaslužuje više pažnje,
zbog ograničenih ciljeva ovog udžbenika, on će biti prezentiran samo sa stanovišta nekih
kriterijuma.
Izričito je regulisano šta se smatra "međunarodnim restriktivnim mjerama" (član 2). One
uključuju: embargo na oružje, potpune ili djelimične restrikcije uvoza ili izvoza, restrikcije
ulaska u zemlju, finansijske restrikcije, kao i druge mjere u skladu s medunarodnim
pravom. Primjenjuju se zbog provođenja međunarodnih pravno-obavezujućih odluka
Ujedinjenih nacija ili da se "pridruže" restriktivnim mjerama Evropske unije ili u drugim
slučajevima u skladu s medunarodnim pravom. O načinu uvodenja, provodenja i ukidanja
međunarodnih restriktivnih mjera koje nisu posebno uređene ovim zakonom odlučuje
Vijeće ministara BiH[554], i to nakon konsultacije s Predsjedništvom BiH.[555] Na
finansijske restrikcije primjenjuju se odredbe poglavlja II i III ovog zakona, i to i kad se
provode protiv drugih lica osim optuženih pred ICTY, a nedostupnih tom sudu i njihovih
pomagača - ako međunarodnim pravom nije drukčije određeno. O određivanju
međunarodnih restriktivnih mjera su Ministarstvo inostranih poslova BiH[556] i Direkcija za
evropske integracije BiH[557] dužni odmah obavijestiti Vijeće ministara i Predsjedništvo .
Značenje izraza dato je u čianu 3 tač. a) -d) Zakona. Optuženi je lice protiv kojeg je
podignuta optužnica pred ICTY a koje nije dostupno tom sudu. Pomagač optuženog fe
svako fizičko ili pravno lice za koje postoje osnove sumnje da pruža pomoć optuženom iicu
u izbjegavanju dostupnosti ICTY, uključujuči i bračnog ili vanbračnog druga, srodnika po
krvi u pravoj liniji, brata ili sestru, usvojioca ili usvojenika i njihovog bračnog ili vanbračnog
druga. Pomagač je takođe i branilac, ljekar ili vjerski ispovjednik optuženog lica ako postoje
osnove sumnje da pomoć koju pružaju optuženom nije pomoć u okviru njegovog stručnog
djelovanja, već pomoć u izbjegavanju dostupnosti ICTY. Fondovi znače bilo kakvu
fmansijsku imovinu ili korist, kao što su: (1) gotovina, čekovi, novčana potraživanja,
mjenice, platni nalozi i druga sredstva plaćanja, (2) depoziti kod fmansijskih institucija ili
dnigih subjekata, salda na računima, potraživanja i prava koja proizilaze iz potraživanja, (3)
vrijednosni papiri koji su predmet berzanske ili druge vrste prodaje, kao što su dionice iii
udjeii, certifikati, obveznice i druge vrste vrijednosnih papira, (4) kamate, dividende i drugi
prihodi koji proističu iz imovine, (5) kredit, pravo na kompenzaciju, garancije izvršenja i
druga finansijska prava, (6) kreditna pisma, konosmani, otpremnice i zakijučnice, (7)
dokumenti kojima se dokazuje interes u fondovima ili finansijskim sredstvima i (8) svaki
drugi instrument kojim se stimuliše fmansiranje izvoza. Ekonomska sredstva su svaka vrsta
imovine, materijalne i nematerijalne, kao i pokretne i nepokretne, koja ne predstavlja
fondove, ali se može koristiti za sticanje fondova, roba ili usluga.

3.
6.
6.
2.
P
ri
v
r
e
m
e

153
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

n
e
fi
n
a
n
si
js
k
e
m
je
r
e
p
r
o
ti
v
li
c
a
o
p
t
u
ž
e
n
i
h
p
r
e
d
I
C
T
Y
i
n
ji
h
o
vi
h

pomagaca
U vezi sa privremenim finansijskim mjerama protiv lica optuženih pred ICTY i njihovih

154
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

pomagačima, odgovarajuće odredbe sadrži pogiavije II Zakona (či. 4-9). Privremene mjere,
koje se prema ovom zakonu primjenjuju, s ciljem privremenog sprečavanja korišćenja,
otuđenja iii drugog raspolaganja imovinom su: (1) zamrzavanje fondova[558] i (2)
zamrzavanje ekonomskih sredstava[559]. Zakon izričito predviđa i u čemu je značaj
privremenih mjera (član 5): (a) zamrzavaju se svi fondovi i ekonomska sredstva koja
pripadaju ili su u vlasništvu ili posjedu ili ih drži lice prema kojem se mjere primjenjuju; (b)
fondovi i ekonomska sredstva ne mogu se učiniti dostupnim, direktno ili indirektno, u
ime ili u korist lica prema kojem se mjere primjenjuju[560] i (c) zabranjuju se biio kakve
radnje s ciljem, direktnog ili indirektnog, svjesnog izbjegavanja mjera iz tač. a) i b).
Zakon bez ikakve ograde obavezuje sva fizička i pravna lica, organizacije, organe i
institucije da odmah nakon saznanja dostave Ministarstvu bezbjednosti BiH[561] svaku
informaciju o provodenju odiuke o primjeni mjera prema određenom iicu, kao što je
informacija o zamrznutim računima i iznosima, kao i saradnje s tim ministarstvom u provjeri
takvih informacija. S druge strane, Ministarstvo bezbjednosti može koristiti ove informacije
samo u svrhu u koju je informacija dostavljena (član 6 stav 3). To ministarstvo, takođe,
osniva i vodi bazu podataka o licima protiv kojih su uvedene medunarodne restriktivne
mjere, odnosno privremene mjere po ovom zakonu[562], a podatke iz baze dostavlja na
zahtjev Ujedinjenih nacija ili Evropske unije (član 7).
Odredba člana 8, u kojoj su sadržani izuzeci za životne tokove, navodi da izuzetno od
člana 5 (značaj privremenih mjera) stav 1 ovog zakona, Sud BiH odobriće oslobađanje
pojedinih zamrznutih fondova ili ekonomskih sredstava ili odobriti da se oni učine
dostupnim, ako utvrdi da su fondovi ili ekonomska sredstva neophodni za podmirenje
osnovnih životnih troškova, uključujući troškove ishrane, stanarine, odnosno najamnine ili
hipoteke za prostor stanovanja, lijekova i liječenja, poreza i osiguranja ili troškova javnih
komunalnih usluga. Isto tako, izuzetno od člana 5 stav 1, Sud BiH može odobriti
oslobađanje pojedinih zamrznutih fondova ili ekonomskih sredstava ili odobriti da se oni
učine dostupnim, ako utvrdi da su fondovi ili ekonomska sredstva: (a) namijenjeni isključivo
plaćanju nagrade i nadoknade troškova profesionalne pravne pomoći, i to u razumnom
iznosu; (b) namijenjeni isključivo za plaćanje naknade za redovno vođenje zamrznutih
fondova ili ekonomskih sredstava; (c) neophodni za vanredne troškove. Odlučujući o tome
Sud BiH može odrediti usiove pod kojima odobrava oslobadanje, odnosno dostupnost
fondova ili ekonomskih sredstava. Prije davanja odobrenja, Sud BiH će obavijestiti
Ministarstvo bezbjednosti, i to najkasnije osam dana prije davanja odobrenja, a to
ministarstvo će o svakom odobrenju obavijestiti nadležne organe međunarodnih
organizacija i država koje primjenjuju iste restriktivne mjere prema istim licima.
Mogućnost oslobađanje pojedinih zamrznutih fondova iii ekonomskih sredstava dozvoljava
i čian 9: (a) ako su fondovi ili ekonomska sredstva postali predmet obaveze po sudskoj,
upravnoj ili arbitražnoj odiuci prije početka primjene odluke o primjeni mjera prema
određenom licu, (b) ako će se fondovi iii ekonomska sredstva koristiti isključivo radi
izmirenja takve obaveze, (c) ako sudska, upravna ili arbitražna odluka nije donesena u
korist lica prema kojem su primijenjene privremene mjere zamrzavanja fondova i
ekonomskih sredstava, (d) ako priznanje takve obaveze nije u suprotnosti s pravnim
poretkom BiH. I u ovom slučaju primjenjuje se isti postupak obavještavanja kao u članu 5.
1.3.6.6.3. Primjena privremenih fmansijskih mjera protiv iica optuženih pred ICTY i
njihovih pomagača
Primjena privremenih finansijskih mjera protiv iica optuženih pred ICTY i njihovih pomagača
uredena je u trećem poglavlju (či. 10-14). Kad su u pitanju optužena lica, dolaze u obzir
privremene mjere zamrzavanja fondova i ekonomskih sredstava, pri čemu se primjenjuje
spisak lica koji su utvrdili Ujedinjene nacije ili Evropska unija, uključujući i sve njegove
izmjene i dopune. Međutim, odluku kojom uvodi privremene mjere prema licima optuženim
pred ICTY, a nedostupnim tom sudu donosi Vijeće ministara, i to na osnovu pomenutog
spiska[563] i objavljuje je u "Službenom glasniku BiH". Protiv odluke Vijeća ministara može
se pokrenuti postupak pred Sudom BiH.

155
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

Zakon se bavi i problemima primjene mjera prema pomagačima (član 11). Privremene
mjere zamrzavanja fondova i ekonomskih sredstava pomagača lica optuženih pred ICTY, a
nedostupnih tom sudu primjenjuju se prema ZKPBiH. U skladu sa s tim, prema
pomagačima lica optuženih pred ICTY, a nedostupnih tom sudu, glavni tužilac BiH postupa
naročito po članu 35 (prava i dužnosti) i članu 216 (naredba o provođenju istrage) ZKPBiH.
Za određivanje i provodenje privremenih mjera prema ovim licima primjenjuju se član 65
(naredba za oduzimanje predmeta), član 66 (privremeno oduzimanje predmeta bez
naredbe), član 72 (naredba banci ili drugom pravnom licu) i član 73 (privremeno
oduzimanje imovine radi osiguranja), kao i ostale odredbe ZKPBiH. Kad Ujedinjene nacije,
druga medunarodna organizacija ili Evropska unija odrede primjenu određene restriktivne
mjere prema državljaninu BiH ili drugom licu, a u vezi s postojanjem osnova sumnje da je
krivično djelo počinjeno na teritoriji BiH, tužilac postupa po čl. 35 i 216, te ostalim
odredbama ZKPBiH, i to čim sazna za odredivanje restriktivne mjere[564].
Zakon propisuje i obaveze institucija u BiH (član 12). Naime, u skladu s odlukom iz člana
10 (primjena prema optuženim licima) stav 3 ili člana 11 (primjena prema pomagačima) st.
1 i 2 o primjeni privremenih mjera prema određenom licu, te s odredbama člana 5 (značaj
privremenih mjera) i odlukama iz člana 8 (izuzeci za životne troškove) i člana 9 (izuzeci za
pojedine obaveze), naročito postoje sljedeće obaveze: (a) sve nadležne institucije u BiH
koje raspoiažu podacima o imovini lica prema kojem se mjere primjenjuju, dužne su u
okviru svoje nadležnosti preduzeti konkretne mjere s ciljem primjene privremenih mjera; (b)
sve banke i druge finansijske institucije, kao i osiguravajuća društva u BiH, kod kojih lice
prema kojem se primjenjuju mjere ima otvoren račun, dužni su onemogućiti novčane
transakcije s računa tog lica; (c) svi organi i institucije u BiH koji prema zakonu vode
evidenciju o imovini, dužni su, u okviru svoje nadležnosti, onemogućiti promjenu prava
vlasništva, prenos prava vlasništva ili posjeda i opterećenje imovine[565].

U članu 13 Zakon u punoj mjeri omogućava prestanak primjene mjera prema optuženim
licima. Tako, primjena privremenih mjera zamrzavanja fondova i ekonomskih sredstava
prema pojedinom licu optuženom pred ICTY, a nedostupnom tom sudu prestaje
odredivanjem prestanka primjene mjere prema tom licu. Odluku o prestanku primjene
mjere prema optuženom licu donosi Vijeće ministara, i to na osnovu spiska lica prema
kojima se primjenjuju određene mjere, a koji su utvrdili Ujedinjene nacije ili Evropska
unija[566]. Razlozi prestanka primjene mjere prema licu optuženom pred ICTY, a
nedostupnom tom sudu su: (a)ako je optuženo lice prema kojem su određene privremene
mjere postalo dostupno institucijama BiH ili direktno ICTY; (b) ako se utvrdi da je optuženo
lice prema kojem su određene privremene mjere preminulo; (c) u drugim slučajevima u
skladu s međunarodnim pravom. Takode, s ciljem utvrđivanja postojanja razloga za
prestanak primjene mjera, Vijeće ministara razmatra spisak optuženih iica prema kojima se
primjenjuju mjere u najkraćem mogućem roku od ostvarenja nekog od pomenutih razloga,
a najmanje svaka tri mjeseca od dana početka primjene mjera, ali se privremena mjera ne
može prestati primjenjivati u BiH prije nego što je prestala njena primjena na
međunarodnom nivou.
Zakon se izričito izjašnjava i o prestanku primjene mjera prema pomagačima (član 14). Ova
privremena mjera ukinuće se u slučajevima iz člana 13 (prestanak primjene mjera prema
optuženim licima) stav 3 tač. a) i b), ako ne postoji neki drugi razlog za njenu primjenu
prema krivičnom zakonodavstvu BiH.
1.3.6.6.4. Prekršajne odredbe
Zakon određuje (član 15) da će se novčanom kaznom u iznosu od 50.000 do 150.000 KM
kazniti za prekršaj pravno lice ako: (a) protivno odredbama člana 5 (značaj privremenih
mjera) i člana 12 (obaveze institucija) stav 1 tačka b), a u skladu s odlukama iz člana 8
(izuzeci za životne troškove) st. 1 i 2, člana 9 (izuzeci za pojedine obaveze) stav 1, člana
10 (primjena prema optuženim licima) stav 3 ili člana 11 (primjena prema pomagačima) st.
1 i 2 - ne zamrzne fondove ili ekonomska sredstva koja pripadaju ili su u vlasništvu ili

156
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

posjedu ili ih drži lice prema kojem se mjere primjenjuju ili (b) protivno odredbama člana 5 i
člana 12 stav 1 tačka b), a u skladu s odlukama iz člana 8 st. 1 i 2, člana 9 stav 1, člana 10
stav 3 ili čiana 11 st. 1 i 2 - učini dostupnim fondove ili ekonomska sredstva, direktno ili
indirektno, u ime ili u korist lica prema kojem se mjere primjenjuju. Za ove prekršaje
kazniće se i odgovomo lice u pravnom licu novčanom kaznom u iznosu od 5.000 do 15.000
KM, a fizičko lice novčanom kaznom u iznosu od 2.000 do 5.000 KM - ako se fizičko lice
može zakonito baviti reievantnim djeiatnostima.
U članu 16 Zakon reguliše da će se novčanom kaznom u iznosu od 5.000 do 15.000 KM
kazniti za prekršaj pravno lice ako: (a) protivno odredbi člana 6 (obaveza dostavljanja
informacija) stav 1, ne dostavi odmah po saznanju Ministarstvu bezbjednosti svaku
informaciju o provođenju odluke o primjeni mjera prema određenom licu ili ne sarađuje sa
Ministarstvom bezbjednosti u provjeri takvih informacija; ili (b) protivno odredbi člana 6 stav
2, ne informiše Ministarstvo bezbjednosti o izvršavanju doznaka iz čiana 5 (značaj
privremenih mjera) stav 3. Za ove prekršaje kazniće se i odgovomo lice u pravnom licu
novčanom kaznom u iznosu od 500 do 1.500 KM, a fizičko lice novčanom kaznom u iznosu
od 300 do 900 KM - ako se fizičko lice može zakonito baviti reievantnim djelatnostima.
1.3.6.6.5. Prelazne i završne odredbe
Zakon reguliše i praćenje primjene privremenih fmansijskih mjera prema optuženim licima i
pomagačima (član 17). To je u nadležnosti Ministarstva bezbjednosti koje, po potrebi, o
tome izvještava Vijeće ministara, a najmanje svaka tri mjeseca ili na zahtjev Vijeća
ministara. Obaveza je Ministarstva bezbjednosti da, u okviru svojih ovlašćenja, preduzme
odgovarajuće mjere s ciljem sprečavanja postupaka koji bi mogli dovesti do posljedica
suprotnih sadržaju privremenih mjera.
Praćenje provođenja međunarodnih restriktivnih mjera (član 18) je u nadležnosti
međuresorne grupe. Nju, na zahtjev Predsjedništva ili prijedlog Ministarstva inostranih
poslova ili Ministarstva bezbjednosti, osniva Vijeće ministara. Međuresorna grupa je stalno
radno tijelo, a čine je predstavnici ministarstava nadležnih za inostrane poslove,
bezbjednost, odbranu, finansije, ekonomske odnose i pravdu. Stručne i administrativne
poslove za meduresomu gmpu obavlja Ministarstvo inostranih poslova, a način njenog rada
urediće se poslovnikom koji donosi sama grupa.
Na kraju, Vijeće ministara je obavezano uskladiti s odredbama ovog zakona svoju odluku
kojom se licima osumnjičenim od strane ICTY, koja nisu dostupna ICTY, onemogućava da
raspolažu svojom imovinom u BiH[567] (član 19).
1.3.6.6. Zaključne napomene
Usvajanje odgovarajućeg i kvalitetnog implementacijskog prava u odgovarajućim državama
je od presudnog značaja za uspjeh ICTY. To je, isto tako, vrlo značajno za ravnopravno
članstvo bilo koje države u zajednici naprednih država. Ako bi neka država donijela
neodgovarajuće zakonodavstvo, usmjereno ka izbjegavanju obaveza koje nameće ICTY,
rizikuje da time bude izložena političkoj i drugoj izolaciji. O tome bi trebalo da vodi računa
svako onaj koji svojim angažmanom utiče na proces implementacije[568].
1.3.7. Međunarodni krivični sud (ICC)
1.3.7.1. Organizacija ICC i obavljanje poslova pravosudne uprave 1.3.7.1.1. Uopšteno
o organizaciji ICC
Organizacija ICC se zasniva na njegovoj stalnosti i nezavisnosti, kao i zadacima koji su mu
na opšti način određeni u članu 1 Rimskog statuta. Osnovni izvor prava o organizaciji i
obavljanju poslova pravosudne uprave je Rimski statut. Međutim, brojna pitanja uređuju se
detaljno Pravilima o postupku i dokazima, kao i drugim aktima koje usvaja Skupština
država stranaka, uključujući i određene ugovore, npr. s Ujedinjenim nacijama. Članom 52
stav 1 Rimskog statuta propisano je da sudije apsolutnom većinom glasova donose, u
skiadu sa ovim statutom i Pravilima o postupku i dokazima, "propise koji su nužni za
njegovo rutinsko djelovanje."
Postojanje posebnog odnosa ICC sa Ujedinjenim nacijama ureduje član 2 Rimskog statut:
"Sud će biti stavljen u odnos s Ujedinjenim narodima na osnovu ugovora kojeg će potvrditi

157
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

Skupština država stranaka ovog statuta, te nakon toga u ime ICC zaključiti njegov
predsjednik." Saradnja ICC i Ujedinjenih nacija je zasnovana, dakle, na konsensuainim
osnovama i ona se zasniva na ugovoru. Sa tim ugovorom treba da se saglasi Skupština
država stranaka, a po pribavljanju te saglasnosti, ugovor u ime ICC zakijučuje njegov
predsjednik. Poseban odnos ICC sa Ujedinjenim nacijama proizilazi i iz prirode krivičnih
djela koja spadaju u njegovu nadiežnost.
Sjedište ICC je u Hagu, u Holandiji, koja se smatra državom domaćinom tog suda. ICC će s
državom domaćinom zaključiti ugovor o sjedištu koji će potvrditi Skupština država stranaka,
te nakon toga u ime ICC zaključiti njegov predsjednik (član 3 stav 2 Rimskog statuta).
Predsjednik ICC praktično zaključuje taj sporazum sa državom domaćinom, i to u ime i za
račun tog suda[569]. Sud može zasjedati i na drugom mjestu, kad god to smatra poželjnim,
u skladu s odredbama ovog statuta.
ICC ima "međunarodni pravni karakter44 (poseban međunarodnopravni subjektivitet): "ICC
takode ima takvu pravnu sposobnost koja mu je nužna za obavljanje njegovih funkcija i
ispunjenja njegove svrhe" (član 4 stav 1 Rimskog statuta). ICC može obavljati svoje
funkcije i ovlašćenja na način propisan ovim statutom, na teritoriji bilo koje države stranke
te, na osnovu posebnog ugovora, na teritoriji bilo koje druge države. Države stranke će
trebati prilagoditi domaći pravni sistem - da bi zadovoljile zahtjevu da "ICC može ispunjavati
svoje funkcije i ovlašćenja na način propisan ovim statutom, na teritoriji biio koje države
stranke".
Organizacija ICC se zasniva na utvrđivanju osnovnih organa tog suda, što se prepliće i sa
njegovom funkcionalnom nadležnošću. Organe ICC određuje član 34 Rimskog statuta. To
su: (a) Predsjedništvo; (b) žalbeno odjeljenje, pretresno odjeljenje i pretpretresno
odjeljenje; (c) Ured tužioca i (d) Sekretarijat. Uz navedene organe, Statutom je predvidena i
Skupština država stranaka koja obavlja poslove koje bismo mogii nazvati posiovima
pravosudne uprave[570] (čian 112). U nekim drugim odredbama Statut spominje i sjednicu
svih sudija čija nadležnost obuhvata veći broj odluka, npr. poput izbora predsjednika i
potpredsjednika ICC (član 38 stav 1), preporuka za smjenjivanje sudija (član 46 stav 2
tačka (a)) i donošenje propisa o poslovanju ICC (član 52 stav 1). Predsjedništvo i sudska
odjeljenja možemo smatrati sudskim organima u užem smislu riječi, jer ih čine sudije i u
neposrednoj su vezi s obavijanjem njihove sudijske funkcije[571].
1.3.7.1.2. Sudije, sudskaodjeijenja i vijeća
Rimski statut reguliše sljedeća pitanja koja se odnose na broj sudija ICC: (1) minimalan broj
sudija, koji istovremeno predstavlja i redovan brojčani sastav nosilaca pravosudnih funkcija
u ICC; (2) mogućnost povećanje tog broja; (3) mogućnost smanjenja
prethodnog već povećanog broja sudija[572]. Sud ima 18 sudija koji se biraju kao članovi
ICC s punim radnim vremenom i moraju biti dostupni za obavljanje dužnosti na tom osnovu
od početka svojih mandata (član 35 stav 1 Rimskog statuta). Predsjednik i dva
potpredsjednika u svakom slučaju stupaju u službu s punim radnim vremenom, a ostale
sudije, prema opterećenosti Suda. Medutim, i sudije koji trenutno ne rade s punim radnim
vremenom, moraju stalno biti Sudu dostupni za obavljanje sudijske dužnosti.
Predsjedništvo može, na osnovu opterećenja ICC, te uz konsultacije sa svojim članovima, s
vremena na vrijeme, donositi odluke u kojoj mjeri preostale sudije moraju obavljati dužnost
s punim radnim vremenom, ali nijedan takav dogovor ne smije uticati na primjenu člana 40
Rimskog statuta. Takođe, finansijski aranžmani za sudije koji ne moraju obavljati dužnost s
punim radnim vremenom, biće uređeni u skladu s članom 49.
Predsjedništvo, djelujući u ime ICC, može predložiti povećanje broja od 18 sudija, ukazujući
na razloge zbog čega to smatra nužnim i prikladnim. Sekretar mora, bez odlaganja,
dostaviti svaki takav prijedlog svim državama strankama (član 36 stav 2 tačka (a) Rimskog
statuta). Svaki će takav prijedlog tada biti razmotren na sastanku Skupštine država
stranaka, koji će biti sazvan u skladu sa članom 112 Rimskog statuta. Prijedlog će se
smatrati prihvaćenim ako ga na sastanku glasanjem potvrdi dvije trećine članica Skupštine
država stranaka, te će stupiti na snagu u vrijeme koje odredi Skupština država stranaka.

158
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

Nakon što na osnovu tačke (b) člana 36 stav 2 Rimskog statuta bude prihvaćen prijediog
za povećanje broja sudija, izbor dodatnih sudija održaće se na sljedećem sastanku
Skupštine država stranaka u skladu sa st. 3-8 člana 36, te sa članom 37 stav 2 Rimskog
statuta.
Nakon što prijedlog za povećanje broja sudija bude prihvaćen i stupi na snagu na osnovu
tač. (b) i (c)(i) stava 2 člana 36 Rimskog statuta, Predsjedništvo će u bilo koje doba nakon
toga smjeti predložiti smanjenje broja sudija, ako to opravdava radno opterećenje ICC, pod
uslovom da broj sudija ne bude smanjen ispod broja 18. S prijedlogom će se postupiti
prema postupku propisanom tač. (a) i (b) stava 2 člana 36. U slučaju da prijedlog bude
prihvaćen, broj sudija će se postupno smanjivati kako budu isticali mandati sudija koji rade
ICC, sve dok se ne dosegne potreban broj.
Moralni integritet sudija je određen kroz dva aspekta, odnosno kroz kombinaciju različitih
parametara: sudije se biraju iz reda lica visokog moralnog karaktera, nepristrasnosti i
integriteta, koji u njihovim državama udovoljavaju uslovima za izbor za najviše sudijske
dužnosti (član 37 stav 3 tačka (a) Rimskog statuta). Dakle, određuju se moralne osobine
koje kandidati za sudije moraju da posjeduju (sudije se biraju iz reda lica visokih moralnih
kvaliteta, koje su nepristrasne i integriteta) i upućuje na propise nacionalnih
zakonodavstava (sudije moraju posjedovati kvalifikacije koje su potrebne za izbor nanajviše
sudijske fiinkcije u zemlji iz koje potiču).
Uz ovaj opšti uslov za izbor sudije, kandidati moraju udovoljiti i jednom od posebnih uslova
koji se sastoji u pripadanju jednom od dva profesionalna kruga. Prvi je krug pravnika
praktičara, koji imaju odgovarajuće iskustvo na području krivičnog materijalnog prava i
krivičnog postupka, te nužno relevantno iskustvo u krivičnom postupku kao sudija, tužilac,
advokat ili u kom drugom sličnom svojstvu. Drugi krug lica iz kojeg se mogu regrutovati
sudije jesu oni koji imaju priznatu stručnost na relevantnim područjima međunarodnog
prava (npr. međunarodno humanitarno pravo i ljudska prava) i bitno i za rad ICC veliko
iskustvo u pravničkoj profesiji. Sudije čine forum međunarodnih eksperata koji zastupaju
glavne svjetske zakonodavne sisteme. Uz to, kandidati za sudije moraju "odiično poznavati
i tečno govoriti najmanje jedan od radnih jezika Suda" (član 36 stav 3 tačka (c) Rimskog
statuta)[573].
Postupak izbora sudija u Rimskom statutu se odnosi kako na predlaganje kandidata od
strane država stranaka, tako i na konkretan izbomi postupak. Pravo predlaganja kandidata
za sudije ICC jeste ekskluzivno pravo država stranaka Rimskog statuta. Inicijativa za izbor
konkretnog lica za sudiju, odnosno njegovo predlaganje, potiče od država stranaka
Rimskog statuta. Kandidate za sudije predlažu države stranke, i to na osnovu postupka koji
primjenjuju za najviše sudijske dužnosti u toj državi ili u postupku predvidenom za
prediaganje kandidata za Međunarodni sud pravde, kako to predviđa njegov statut. Države
mogu predlagati i kandidate koji nisu njeni državljani, aii u svakom siučaju moraju biti
državijani jedne od država stranaka. Prijediozi moraju biti popraćeni izjavom koja u nužnim
detaljima navodi na koji način kandidat ispunjava uslove koje propisuje stav 3 člana 36
Rimskog statuta. Skupština država stranaka može da odluči osnovati, ako je to prikladno,
Savjetodavni odbor za nominacije i u tom slučaju sastav Odbora i njegov mandat odrediće
Skupština država stranaka (član 36 stav 4 tačka (c) Rimskog statuta). Kao što se vidi i iz
samog njegovog naziva, taj odbor pretežno ima određenu konsultativnu i pravno-tehničku
ulogu, ali ne rješava meritoma pitanje koja se odnose na izbor sudija[574].
Sudije bira Skupština država stranaka, a izabrana su ona lica koja dobiju najviše glasova i
dvotrećinsku većinu glasova prisutnih predstavnika država. U slučaju da prilikom prvog
giasanja ne bude izabran dovoljan broj sudija, održaće se dodatna glasanja u skladu s
postupkom propisanim tačkom (a) stava 6 člana 36, sve dok se ne popune preostala
mjesta. Dvoje sudija ne smiju biti državljani iste države. Lice koje se za potrebe čianstva u
ICC može smatrati državijaninom više država, smatraće se državljaninom države u kojoj to
lice obično koristi svoja građanska i politička prava.
Izbor se obavlja koristeći dva popisa (popis A i popis B[575]), pri čemu se pri prvom izboru

159
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

s popisa A bira najmanje devet, a sa B najmanje pet sudija (član 36 stav 5 Rimskog
statuta). Naredni izbori biće organizovani na takav način da se u ICC očuva razmjer sudija
koji imaju kvalifikacije prema dva spomenuta popisa. Ne mogu se izabrati dvoje sudija iz
iste države, a pri izboru će se paziti na zastupljenost glavnih pravnih sistema u svijetu,
pravednu teritorijalnu zastupljenost, kao i ravnopravnu zastupljenost muških i ženskih
sudija (član 36 stav 8 tačka (a) Rimskog statuta).
Sudije se biraju na devet godina i ne mogu biti ponovno birani. Interesantno je da mandat
svih sudija nije jednake dužine, već to zavisi od "sreće" izabranih sudija[576]. Tako, pri
prvom izboru, žrijebom se određuje trećina sudija koji se biraju na tri, Šest i devet godina, a
one sudije koje su birani na tri godine - mogu biti reizabrani na puni mandat. Iako je
maksimalno trajanje mandata devet godina, to nije uvijek apsolutno, već u određenim
siučajevima sudija može da nastavi da vrši svoju dužnost, što je povezano kako sa
njegovim funkcionalnim statusom u ICC, tako i sa trajanjem konkretnih postupaka odnosno
faze u kojoj se postupak nalazi[577]. Naime, sudije kojima je istekao mandat, ostaju na
dužnosti do

ICC na teritoriji svake države stranke uživa pogodnosti i imunitet koji su nužni za
ostvarivanje njegovih ciljeva (član 48 stav 1 Rimskog statuta). Na osnovu člana 48 stav 2,
"kad obavljaju poslove Suda ili poslove povezane s tim poslovima, sudije, tužilac, zamjenik
tužioca i sekretar uživaju iste pogodnosti i imunitet kakav imaju šefovi diplomatskih
predstavništava, te moraju, nakon isteka svojih mandata, zadržati dodijeljeni im imunitet od
pravnog progona ma koje vrste, u vezi s izrečenim i pisanim riječima ili aktima koje su
izvršili u svom službenom svojstvu." Odluku o oduzimanju imuniteta sudijama donosi
apsolutnom većinom giasova opšta sjednica svih sudija. Specifično je ovlašćenje opšte
sjednice svih sudija da dvotrećinskom većinom donosi i privremena pravila o postupku i
dokazima, i to u slučaju hitnosti i koja se primjenjuju do naredne sjednice Skupštine država
stranaka (član 51 stav 3 Rimskog statuta). Međutim, takva privremena pravila ne mogu se
primjenjivati retroaktivno na štetu optuženog protiv koga se vodi istraga ili koji se krivično
goni ili koji je osuđen (član 51 stav 4 Rimskog statuta).
ICC može otkloniti privilegije i imunitet u skladu sa procedurama koje su propisane članom
48 stav 5. Sporazum o pogodnostima i imunitetu ICC postavlja ograničene pogodnosti,
imunitet i olakšice koje će uživati zamjenik sekretara, osoblje Ureda tužioca i osoblje
Sekretarijata, kao i tretman koji će uživati advokati, stručnjaci, svjedoci i sva druga lica koja
moraju biti prisutna u sjedištu ICC (član 48 st. 3 i 4).
Član 27 ("Nebitnost službenog svojstva") je od presudnog značaja za obavezu na saradnju
i komplementame mehanizme: "(1) Ovaj statut primjenjuje se jednako na sva lica bez
razlike zasnovane na službenom svojstvu. Naprotiv, službeno svojstvo šefa države ili vlade,
člana vlade ili parlamenta, izabranog zastupnika ili vladinog službenika ne smije nikako
izuzeti neko lice od krivične odgovomosti na osnovu ovog statuta, niti će to, samo po sebi,
predstavljati osnov za umanjenje kazne. (2) Imunitet ili posebna pravila postupka koja bi
mogla biti povezana sa službenim svojstvom nekog lica, bilo na osnovu nacionalnog ili
medunarodnog prava, ne sprečava Sud da uspostavi svoju nadležnost nad takvim licem."
Neke države imaju zakonska ili ustavna pravila koja ograničavaju krivičnu odgovornost ili
krivičnu proceduru koja se primjenjuje na neke od službenika. Neki imuniteti su apsolutni,
dok su drugi ograničeni na djela učinjena u vršenju službene dužnosti ili vrijede za sva
djela, izuzev određenih (kao što je izdaja).
Imunitet može biti ograničen samo na šefa države ili se protezati na članove vlade, članove
parlamenta ili na visoke funkcionere u širem smislu. Zakon može zahtijevati da se posebnoj
vrsti službenika sudi samo pred određenim domaćim sudom ili organom i nametnuti
proceduralne zahtjeve, kao što je glasanje parlamenta. Konačno, imunitet i ograničenja od
krivičnog gonjenja mogu se nastaviti ili biti skinuti u cijelosti ili djelimično po isteku mandata.
Bez obzira na to kakve odredbe predviđaju nacionalni zakoni, države stranke će ih željeti
izjednačiti sa zahtjevima iz člana 27 Rimskog statuta.

160
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

Clan 27 treba posmatrati zajedno sa članom 98 stav 1 u kojem stoji da ICC ne smije
pokrenuti postupak povodom zahtjeva za predaju ili pomoć koji bi od države kojoj je zahtjev
upućen zahtijevao da djeluje suprotno svojim obavezama koje ima na osnovu
međunarodnog prava u vezi sa državnim ili diplomatskim imunitetom lica ili imovine treće
države, osim ukoliko prije toga, na osnovu saradnje s tom trećom državom, ICC ne
postigne njeno odricanje od imuniteta. Član 27 se stoga primjenjuje na službenike države
stranke kojoj je upućen zahtjev i čini jasnom namjeru Rimskog statuta da se krivična
odgovornost podjednako pripisuje službenicima na svim nivoima i da primjenjivanje
nadležnosti ICC ne može biti spriječeno imunitetom koji je obezbijeđen po nacionalnom
zakonu ili drugim proceduralnim zabranama. Na osnovu člana 98, s druge strane,
službenici trećih država mogu imati koristi od takvog imuniteta, ali samo u tolikoj mjeri
koliko to dozvoljava nacionalno pravo i ukoiiko se treća država ne odrekne imuniteta.
Odredba člana 98 stav 1 koja propisuje da ICC "ne smije pokrenuti postupak povodom
zahtjeva za predaju i pomoć", ukazuje na to da će procjena dostupnosti imuniteta po
domaćem pravu biti obavljena kada se zahtjev bude razmatrao prvi put, tako da zahtjevi
inkonzistentni sa nacionalnim pravom neće biti ni poslani. ICC će prvenstveno morati
"izvagati" značaj svakog oblika saradnje koji uključuje treće države - kako bi utvrdio
saglasnost sa Bečkom konvencijom o diplomatskim i konzularnim odnosima, sa
primjenjivim običajnim pravom i svim ostalim relevantnim izvorima međunarodnog prava.
Može se zaključiti da države stranke imaju obavezu preispitati svoje nacionalno pravo kako
bi obezbijedile punu kooperaciju u skiadu sa Rimskim statutom u pogledu visokih
fimkcionera, kako je opisano u članu 27. Imunitet dat po nacionalnom pravu licima ili
imovini trećih država ne bi trebalo da bude širi od onog koji je raspoloživ po relevantnom
nacionalnom pravu - ako država žeii nastaviti saradnju u skladu sa Rimskim statutom.
Prema članu 98 stav 2 Rimskog statuta, ICC ne smije pokrenuti postupak povodom
zahtjeva za predaju koji bi od države kojoj je zahtjev upućen zahtijevao da djeluje suprotno
svojim obavezama koje ima na osnovu međunarodnih ugovora, putem kojih je za predaju
lica te države ICC potrebna saglasnost države koja to lice šalje. Izuzetak je ako ICC prije
toga ne uspostavi saradnju s državom koja to lice šalje i u tom smislu dobije saglasnost za
predaju.
1.3.7.1.4. Predsjedništvo
Predsjedništvo ICC predstavlja oblik organizacije rada tog suda. Čine ga sudije koje
predstavljaju njegove čianove i koje na dužnost stupaju sa punim radnim vremenom, od
trenutka kada budu izabrani (član 35 stav 2 u vezi sa članom 38 stav 1 Rimskog statuta).
Predsjedništvo može, s vremena na vrijeme, odiučivati o tome u kojoj mjeri preostale sudije
moraju obavljati dužnost s punim radnim vremenom, pri čemu se takva odluka zasniva na
sljedećem: (1) procjeni opterećenja ICC i (2) sprovedenim konsuitacijama sa svojim
članovima (član 35 stav 3 Rimskog statuta). Takav sporazum ne smije da utiče: (1) na
nezavisnost sudija u obavljanju njihovih (sudijskih) funkcija; (2) na zabranu sudijama da se
upuštaju u vršenje bilo kakvih aktivnosti koje bi se mogle miješati sa njihovom sudijskom
funkcijom ili bi mogie da dovedu u pitanje povjerenje u njihovu nezavisnost; (3) na zabranu
sudijama koji su izabrane za stalne članove, odnosno sudije sa punim radnim vremenom u
ICC, da se profesionaino bave biio kakvim drugim zanimanjima (član 40 st. 1-3 u vezi sa
članom 35 stav 3 Rimskog statuta).

Predsjedništvo ICC čine predsjednik i dva potpredsjednika[578]. Điraju ih sve sudije


apsolutnom većinom giasova na period od tri godine, uz mogućnost još jednog izbora na
istu dužnost (član 38 stav 1 Rimskog statuta). Prvi potpredsjednik zamjenjuje predsjednika
u slučaju kad je predsjednik nedostupan iii izuzet. Drugi potpredsjednik zamjenjuje
predsjednika u slučaju kad su i predsjednik i prvi potpredsjednik nedostupni iii izuzeti.
Predsjedništvo je odgovomo za ispravno upravljanje ICC, uz izuzetak Ureda tužioca[579],
kao i obavijanje ostalih funkcija predviđenih Statutom. Kada je u pitanju saradnja izmedu
ova dva sudska organa, značajno je to da oni dopunjuju jedan drugog u pitanjima od

161
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

zajedničke važnosti[580]. lz navedenog se vidi da Predsjedništvo i opšta (plenarna)


sjednica sudija dijele poslove sudske uprave - poslovi pravosudne uprave u nadležnosti su
Skupštine država stranaka[581].
1.3.7.1.5. Uredtužioca
Ured tužioca je u smislu člana 34 stav 1 tačka (c) Rimskog statuta definisan (uz
Predsjedništvo, sudska odeljenja i Sekretarijat) kao jedan od organa 1CC, što predstavlja i
naslov član 34 Statuta. Time se i na jednom terminološkom nivou ukazuje na postojenje
sasvim izvjesne i funkcionalne i organizacione veze izmedu i Ureda tužioca. Ovakvo
rješenje ima svoju tradiciju i u statutima ad hoc međunarodnih krivičnih tribunala za
nekadašnju SFRJ i Ruandu, a slično iješenje se primjenjivalo i tokom suđenja u Nirnbergu i
Tokiju.
Ured tužioca djeluje nezavisno, kao poseban organ ICC i odgovoran je za primanje dojava i
svih potkrijepljenih podataka o krivičnim djelima iz nadležnosti ICC, za njihovo ispitivanje i
za provodenje istrage i krivičnog gonjenja pred ICC (član 42 stav 1 Rimskog statuta).
Posebne obaveze tužilac ima prema Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija kada mu taj
organ proslijedi određeni slučaj radi istrage. Tako je Savjet bezbjednosti UN (Rezolucijom
broj 1593 od 31. marta 2005. godine) odlučio da situaciju u sudanskoj pokrajini Darfiir, koju
karakteriše dugogodišnji unutrašnji oružani sukob sa masovnim kršenjem normi
međunarodnog humanitamog prava i ljudskih prava, proslijedi tužiocu ICC radi istrage. Tom
rezolucijom tužilac je obavezan da u roku od tri mjeseca od usvajanja rezolucije dostavi
izvještaj Savjetu bezbjednosti o aktivnostima koje je preduzeo u tom slučaju, te da nakon
toga takve izvještaje dostavlja svakih šest mjeseci[582].
Tužilac obavlja funkciju gonjenja u skladu s Statutom i Pravilima o postupku i dokazima:
provodi istragu[583], sastavlja i zastupa optužnicu na glavnom pretresu, podnosi pravne
lijekove i obavlja ostale potrebne poslove. Ako se analiziraju odredbe Rimskog statuta koje
se odnose na funkciju krivičnog gonjenja, može se zaključiti da sve nadležnosti u funkciji
gonjenja pripadaju inokosnom organu - tužiocu. Zato bi bilo ispravnije reći da je organ
(inokosni) ICC tužilac, a da je Ured tužioca služba koja mu pomaže[584]. Nijedan član
Ureda ne smije tražiti upute ili postupati na osnovu uputa koje potiču iz bilo kakvih vanjskih
izvora.
Tužilac je na čelu Ureda i ima sva ovlašćenja za upravljanje i vođenje poslova Ureda,
uključujući i osoblje, prostor i druga sredstva (član 42 stav 2 Rimskog statuta). Tužiocu
pomaže jedan ili više zamjenika tužioca koji imaju pravo provesti bilo koju radnju koju od
njih na osnovu ovog statuta zatraži tužilac. Tužilac i njegovi zamjenici moraju biti različitog
državljanstva i zaposleni u Uredu s punim radnim vremenom.
Tužilac i njegovi zamjenici moraju biti lica visokog moralnog karaktera (etički aspekt),
odnosno visoko stručni i imati veliko praktično iskustvo u krivičnom gonjenju ili suđenju, kao
i govoriti barem jedan od radnih jezika ICC (ekspertski aspekt). Bira ih tajnim glasanjem
Skupština država stranaka. Zamjenici tužioca biraju se na isti način, s popisa kandidata koji
izradi sam tužiiac, pri čemu za svako slobodno mjesto moraju biti predložena tri kandidata.
Mandat tužioca i njegovih zamjenika je devet godina, ako pri izboru ne budu izabrani na
kraći mandat i neće moći biti birani na istu dužnost još jednom. Tužilac i njegovi zamjenici
se, isto kao i sudije, ne smiju baviti aktivnostima koje bi mogle uticati na njihovu
nezavisnost, niti se upuštati u bilo kakvo zanimanje profesionaine prirode (član 42 stav 5
Rimskog statuta).
Odredbe o odstupanju i izuzeću sudija se na odgovarajući način primjenjuju na tužioca i
njegove zamjenike (član 42 st. 6, 7 i 8 Rimskog statuta). Ni tužilac, niti zamjenik tužioca ne
smiju učestvovati ni u kom predmetu u kojem bi njihova nepristranost mogla razumno doći
u sumnju, i to po biio kojem osnovu. Oni će biti izuzeti iz predmeta ako su, između ostalog,
prethodno već učestvovali u biio kojem svojstvu u tom predmetu pred ICC ili u povezanom
krivičnom predmetu na nacionainom nivou koji je uključivao lice protiv kojeg se vodi istraga
ili koje se krivično goni. Lice protiv kojeg se vodi istraga ili se krivično goni, može u svako
doba zahtijevati izuzeće tužioca ili zamjenika tužioca po ovom osnovu. Odluka

162
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

0 odstupanju tužioca i njegovih zamjenika je u nadležnosti Predsjedništva, a odluka o


izuzeću - u nadležnost žalbenog vijeća.
Tužilac imenuje savjetnike (eksperte) pravne struke s potrebnim iskustvom o pojedinim
problemima, uklučujući, ali ne ograničavajući se na seksualno i polno nasilje, kao
1 nasilje nad djecom (član 42 stav 9 Rimskog statuta). Ovi savjetnici su posebna kategorija
lica povezanih sa tužilačkom funkcijom, ali bez formalnog vršenja fUnkcije tužioca ili
njegovog zamjenika. Rimski statut je opravdano poklonio veliku pažnju zaštiti tzv. posebno
ranjivih (vulnarablih) kategorija žrtava, što se prvenstveno čini radi sprečavanja ili
minimiziranja tzv. sekundarne viktimizacije ovakvih žrtava krivičnog djela[585]. U
pojmovnom smislu ovakva su lica jedna posebna vrsta stručnih lica, koji pomažu tužiocu
kao stranci, ali je njihova uioga šira od stranačke asistencije, jer oni, prije svega, treba da
pomognu žrtvi krivičnog djela, odnosno oštećenom u krivičnom postupku, u pogledu čega
određene obaveze ima i sud pred kojim se odvija postupak[586].
Tužilac i njegovi zamjenici mogu biti smijenjeni pod istim uslovima kao i sudije, s tim da
odluku o smjenjivanju tužioca donosi Skupština država stranaka, i to apsolutnom većinom
glasova, dok u slučaju smjenjivanja zamjenika, takvu odluku donosi na prijedlog tužioca
(član 46 st. 1 i 2 Rimskog statuta). Tužilac i njegovi zamjenici mogu biti smijenjeni i ako ne
mogu obavljati svoje dužnosti koje nalaže Rimski statut, a disciplinski odgovaraju u skladu
sa Pravilima o postupku i dokazima. Uz to, odredba člana 49 Rimskog statuta o plati,
naknadama i troškovima primjenjuje se na tužioca i njegove zamjenike (kao i na sudije,
sekretara i njegovog zamjenika).
Tužilac i njegovi zamjenici uživaju imunitet kakav imaju i sudije. Nakon prestanka funkcije
tužilac i njegovi zamjenici zadržavaju imunitet u odnosu na pravni progon bilo koje vrste, a
u odnosu na izgovorenu ili pisanu riječ ili akt radnje koje su učinili u siužbenom svojstvu
tokom mandata (član 48 stav 2 Rimskog statuta). Zamjenik sekretara, osoblje Ureda
tužioca i osoblje Sekretarijata uživaju pogodnosti i imunitet i sredstva nužna za vršenje
svojih dužnosti, u skladu sa Sporazumom o pogodnostima i imunitetu ICC. Međutim,
pogodnosti i imunitet tužioca i njegovih zamjenika mogu biti otklonjeni, i to odlukom većine
svih sudija na opštoj sjednici u odnosu na tužioca, kao i odlukom samog tužioca u odnosu
na njegove zamjenike i osoblje Ureda tužioca, kao i zamjenika sekretara i osoblje
Sekretarijata (član 48 stav 5 Rimskog statuta).
1.3.7.1.6. Sekretarijat
Sekretarijat predstavlja pomoćni organ u ICC, čije su funkcije administrativno- tehničkog
karaktera . Sekretarijat ICC je odgovoran za nesudske vidove upravljanja i pružanje usluga
ICC, bez ograničenja ftmkcije i ovlašćenja tužioca, u skladu sa članom 42 (član 43 stav 1
Rimskog statuta). Na Čelu Sektretarijata (koji ima kolektivni sastav) je sekretar (fizičko lice),
kao glavni upravni službenik ICC, kojeg biraju sudije na plenarnoj sjednici, i to apsolutnom
većinom glasova, uzimajući u obzir preporuke Skupštine država stranaka[587]. Na isti
način može se, po potrebi, nakon preporuke koju uputi sekretar, izabrati i zamjenik
sekretara. Pri obavljanju svoje dužnosti sekretar je podreden ovlašćenjima predsjednika
ICC.
Sekretar je, između ostalog, odgovoran za vođenje poslova pružanja pravne pomoći,
upravljanja sudskim djelatnostima, za pitanja žrtava i svjedoka, advokate-branioce,
pritvorsku jedinicu i ostale uobičajene djelatnosti koje obavlja administrativno odjeljenje u
nekoj medunarodnoj organizaciji, kao, na primjer, fmansijski poslovi, prevodenje,
održavanje poslovnog prostora, nabavka i kadrovska politika. Pravila o postupku i
dokazima dodjeljuju sekretaru obavezu da prima, dolazi do njih i daje informacije, da
uspostavlja komunikaciju sa državama i da predstavlja vezu između ICC i država,
međudržavnih i nevladinih organizacija.
Sekretar održava bazu podataka sa pojedinostima o svakom slučaju koji se raspravljao u
ICC, a ona je zaštićena naredbom sudije ili vijeća o čuvanju tajnosti dokumenata ili
informacija i zaštiti osjetljivih ličnih podataka. Informacije o bazi podataka biće dostupne
javnosti na radnim jezicima ICC. Sekretar, takođe, vodi računa i o ostaloj pismenoj

163
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

korespodenciji u ICC (pravilo 15 iz Pravila o postupku i dokazima).


U izvršavanju svojih obaveza koje se tiču organizacije i vođenja Prijavnog ureda, sekretar
će pripremiti pravila i odredbe kako bi osigurao pravilno fimkcionisanje i vodenje ICC. Te
odredbe će odobriti predsjednik ICC.
U skladu sa pravilom 14 iz Pravila o postupku i dokazima, sekretar će se savjetovati sa
tužiocem o stvarima koje su od zajedničkog interesa. Prilikom izrade nacrta i pravila
odredbi, sekretar će uzeti u obzir sve upravne aspekte kako bi se omogućilo djelovanje ICC
na obezbjeđenju pravednog suđenja.
Sekretar ima veliku odgovornost prema budžetskom poslovanju ICC i poslovima nabavke.
Dužnosti sekretara uključuju pripremu prijedloga Kadrovske procedure i Kodeksa
profesionalnog ponašanja za dalje razmatranje, kao i stvaranje i proširivanje popisa
advokata- branilaca. Pored toga, sekretar je odgovoran i za poslovne objekte koji pripadaju
ICC i njihovu sigurnost, za nadziranje prostora koji pripada tom sudu i uopšte za odižavanje
prostorija ICC.
Sekretar ima svog zamjenika, a za oba ova lica se utvrduju posebni uslovi koje moraju
posjedovati da bi obavljali te funkcije. Ovi uslovi se odnose na tri aspekta: (1) etički -
moraju biti lica visokih moralnih kvaliteta; (2) ekspertski - sekretar i njegov zamjenik moraju
da posjeduju stručnost u visokom stepenu i (3) aspekt koji se odnosi na vladanje jezikom -
moraju odlično poznavati i tečno govoriti najmanje jedan od radnih jezika ICC (član 43 stav
3 Rimskog statuta). Sekretar će obavljati svoju dužnost u mandatu od pet godina, s punim
radnim vremenom, a može još jednom biti izabran na istu dužnost. Zamjenik sekretara
obavlja svoju dužnost u mandatu od pet godina ili u kraćem mandatu, o čemu odlučuju
sudije na opštoj sjednici apsolutnom većinom, s tim da može biti izabran na osnovu toga
što će biti pozvan da obavija svoju dužnost prema potrebi (član 43 stav 5 Rimskog statuta).
U okviru Sekretarijata djeluje Odjeljenje za žrtve i svjedoke koje, savjetujući se s Uredom
tužioca, obezbjeđuje zaštitne mjere i bezbjednosne aranžmane, savjetovanje i drugu
prikladnu pomoć žrtvama i svjedocima koji nastupaju pred ICC, ali i ostalim koji su zbog
svjedočkog iskaza izloženi riziku. Ovo odjeljenje osniva sekretar, a zapošljava osoblje koje
je stručno za traume, uključujući traume povezane sa zločinima seksualnog nasiija (član 43
stav 6 Rimskog statuta). Za očekivati je osnivanje i drugih odjeljenja ili neke druge
organizacije, poput pritvorske jedinice, odjeljenja za odnose s javnošću i sl.
Odluku o smjenjivanju s dužnosti sekretara donosi pienama sjednica sudija, apsoiutnom
većinom. Odredba čiana 49 Rimskog statuta o plati, naknadama i troškovima primjenjuje se
i na sekretara i njegovog zamjenika (kao i na sudije, tužioca i njegove zamjenike), a njegov
zamjenik i osoblje Sekretarijata uživaju funkcionalni imunitet potreban za obavljanje
dužnosti, u skladu sa Sporazumom o pogodnostima i imunitetu ICC (član 48 stav 3
Rimskog statuta). Imunitet sekretara može otkloniti Predsjedništvo ICC, a zamjenika
sekretara i osoblja - sekretar (član 48 stav 5 Rimskog statuta).
1.3.7.1.7. Osoblje naradu u ICC
Tužilac i sekretar u svojim kancelarijama imenuju kvalifikovano osoblje potrebno za rad u
njihovim uredima (član 44 stav 1 Rimskog statuta). Pod stručnim osobljem podrazumijevaju
se istražitelji u Uredu tužioca. Od tužioca se traži da pri imenovanju osoblja obezbijedi
najviše standarde efikasnosti, kompetencije i integriteta, vodeći računa, mutatis mutandis,
kriterijima iz člana 36 stav 8 Rimskog statuta, koji se odnose na izbor sudija (odgovarajuća
zastupljenost glavnih svjetskih pravnih sistema, pravedna područna zastupljenost i
zastupijenost polova). Naravno da će se navedeni kriteriji razlikovati u zavisnosti da li je
riječ o istražiteljima, visokoprofilisanim stručnjacima ili čisto administrativnom i tehničkom
osoblju. Sekretar, uz sporazum s Predsjedništvom i tužiocem, predlaže propise o osobiju,
koji uključuju odredbe i usiove pod kojima se imenuje, plaća i otpušta osoblje ICC, a
propise o osoblju mora potvrditi Skupština država stranaka. U izuzetnim okolnostima, ICC
može koristiti stručno znanje besplatnog osobija koje ponude države stranke, međuvladine
i neviadine organizacije - kako bi pomogli u radu bilo kog organa ICC (član 44 stav 4
Rimskog statuta). Tužilac može prihvatiti takvu ponudu u ime Ureda tužioca. Takav

164
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

angažman prihvata se u skladu sa smjernicama koje utvrdi Skupština država


stranaka[588].
1.3.7.1.8. Skupština država stranaka

Skupština država stranaka (Skupština) je organ putem kojeg države stranke obavljaju
poslove pravosudne uprave i obavljaju nadzor nad radom ICC. Skupština država stranaka
donosi vitalne odluke koje imaju uticaja na ICC. Dok je posebna ratifikacija potrebna kako
bi većina izmjena i dopuna Rimskog statuta stupila na snagu, to nije siučaj sa ostatkom
funkcija Skupštine. Zato se za one koji učestvuju u Skupštini može reći da obavijaju
kvazilegišlativnu funkciju. U svakom slučaju, nacionalno pravo bi trebalo osigurati da
konačne odluke Skupštine budu obavezujuće unutar države stranke na koju se odnose.
Svaka država stranka ima u Skupštini jednog predstavnika koji može imati (više) zamjenika
i savjetnika.
Skupština ima Ured u kojem su predsjednik Skupštine, dva potpredsjednika i 18 članova,
koje bira sama Skupština na vrijeme od tri godine (član 112 stav 3 tačka (a) Rimskog
statuta). Statut naglašava reprezentativni karakter Ureda i traži da se u obzir prilikom
njegovog izbora uzme kriterij pravične geografske distribucije i prikladna zastupljenost
glavnih svjetskih pravnih sistema. Ured pomaže Skupštini u njenom radu i sastaje se
najmanje jednom godišnje. Osim Ureda, Skupština može osnovati i dodatne organe,
uključivši i nezavisni nadzorni mehanizam ICC za inspekciju, procjenu i istraživanje, kako bi
povećala svoju efikasnost i ekonomičnost (član 112 stav 4 Rimskog statuta).
Skupština se sastaje najmanje jednom godišnje u sjedištu ICC ili u sjedištu Ujedinjenih
nacija. Osim ako drukčije ne propisuje Rimski statut, posebne sjednice saziva Ured na
vlastitu inicijativu ili na zahtjev jedne trećine država stranaka. Osim predstavnika država
stranaka, u radu Skupštine mogu učestvovati, kao posmatrači, države koje nisu stranke, ali
su potpisale Statut ili konačni akt, kao i ("kad je to prikladno") predsjednik ICC, tužilac i
sekretar ili njihovi predstavnici[589]. Radni i službeni jezici su isti kao i u Generalnoj
skupštini Ujedinjenih nacija.
Svaka država stranka ima jedan glas (član 112 stav 7 Rimskog statuta). Ako se ne ostvari
intencija Rimskog statuta o konsenzualnom odlučivanju, odluku o suštini (meritumu) mora
potvrditi dvotrećinska većina prisutnih koji su glasali, pod uslovom da za giasanje postoji
kvorum koji se sastoji od apsolutne većine država stranaka[590]. Odluke o procesnim
stvarima donose se običnom većinom glasova država članica koje su prisutne i koje
glasaju. Kvalifikovana (dvotrećinska) većina ukupnog broja država članica potrebna je za
odluku o povećanju broja sudija (član 36 stav 2), usvajanje Pravila o postupku i dokazima
(član 51) i za promjene Statuta (Član 122 Rimskog statuta). Dakako, u praksi neće biti
uvijek lako razlučiti procesne od meritomih odluka, te spriječiti manevre kojima se kroz
procesne odluke želi provući i meritum[591].
Skupština ima sljedeće nadležnosti (član 112 stav 2 Statuta): (a) razmatra i prihvata, prema
potrebi, preporuke Pripremnog povjereništva; (b) pruža upravni nadzor Predsjedništvu,
tužiocu i sekretaru u vezi sa upravljanjem ICC; (c) razmatra izvještaje i aktivnosti Ureda
osnovanog na osnovu stava 3 člana 112, te, s tim u vezi, preduzima prikladno djelovanje;
(d) razmatra i odlučuje o budžetu ICC; (e) odlučuje treba li u skladu sa članom 36
promijeniti broj sudija; (f) razmatra, u skladu sa članom 87 st. 5 i 7, sva pitanja vezana uz
uskraćivanje saradnje; (g) obavlja sve druge funkcije koje su u skladu sa ovim statutom ili
Pravilima o postupku i dokazima. U nadležnost Skupštine spadaju i: (a) davanje potvrde na
ugovor o međusobnim odnosima sa Ujedinjenim nacijama (član 2); (b) davanje potvrde na
ugovor s Holandijom kao domaćinom, o sjedištu ICC (član 3 stav 1); (c) izbor sudija,
tužioca i njegovih zamjenika (član 36 stav 6 i član 42 stav 4); (d) smjenjivanje sudija,
tužioca i njegovih zamjenika (član 46 stav 2); (e) donošenje Pravila o postupku i dokazima
(član 51); (f) davanje preporuka sudijama za izbor sekretara (član 43 stav 4); (g) davanje
potvrde na propis o osoblju ICC (član 44 stav 3); (h) donošenje smjernica o zapošljavanju
besplatnog osoblja (član 44 stav 4); (i) osnivanje Fonda u korist žrtava zločina i

165
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

propisivanje kriterijuma za upravljanje Fondom (član 79); (j) donošenje finansijskih propisa i
pravila (član 113); (k) rješavanje sporova između država stranaka koji se odnose na
primjene Statuta[592] (član 119 stav 2 Rimskog statuta). Ono što je važan propust Rimskog
statuta jeste nepostojanje izričitog ovlašćenja Skupštine da svojim aktima rješava
administrativna i organizaciona pitanja (ili barem njihov odredeni krug) koja nisu statutamog
ranga i koja izričito nisu stavljena u nadležnost drugih organa ICC[593].
Preporuke iz člana 112 stav 2 tačka (a) uključuju pripremanje nacrta tekstova Pravila
postupka i dokaza, Elemenata zločina, Sporazuma između Suda i UN-a i između Suda i
zemlje domaćina (Holandija), Pravila za Skupštinu i same države članice, fmansijski
praviinik, sporazum o privilegijama i imunitetu ICC i budžet za prvu fmansijsku godinu.
Povremene izmjene ovih dokumenata (ili godišnje izmjene, kada je u pitanju budžet) takođe
vrši Skupština. Ovlašćenje za pripremanje budžeta je usko povezano sa Dijelom 12
("Finansiranje") i Pravilnikom o finansijama. Da bi se osigurala nezavisnost, ovo ovlašćenje
je ograničeno Statutom koji propisuje da plate, naknade i troškovi službenika ICC, kakve
odredi Skupština država stranaka, ne smiju biti umanjene tokom njihovog mandata (član
49).
Skupština može osnovati takve dodatne organe koji su nužni, uključujući i nezavisni
nadzorni mehanizam ICC za inspekciju, procjenu i istraživanje, kako bi povećala svoju
efikasnost i ekonomičnost. Razmatranje pitanja vezanih za odbijanje saradnje (član 112
stav 2 tačka (f)) i odlučivanje o svim mjerama koje će se primjenjivati u slučaju odbijanja
saradnje je od presudnog značaja za Skupštinu - kako bi se osigurala efikasnost ICC. Pod
opštim nazivom člana 112 stav 2 tačka (g) dolazi izbor sudija, lužioca i zamjenika tužioca,
takođe i preporuka sudijama, kandidatima za pozicije sekretara i zamjenika sekretara. Pod
ovim naslovom su obuhvaćene i izmjene i dopune Statuta, iako one stupaju na snagu u
skladu sa svim daljim zahtjevima ratifikacije koje nameće član 121.
1.3.7.1.9. Finansiranje
A' ; \

Izvjesno i kontinuirano finansiranje, koje je uz to nepolitizovano, takode je jedna od


pretpostavki uspješnog funkcionisanja medunarodnih krivičnih sudova. Postoji nekoliko
mogućnosti: finansiranje suda iz redovnog budžeta Ujedinjenih nacija, od strane država
ugovomica, dobrovoljnim donacijama država, individua i drugih entiteta koje bi se ulivale u
poseban fond ili kombinacijom navedenih izvora finansiranja. Finansiranje iz budžeta
Ujedinjenih nacija, po mišljenju znatnog broja autora, obezbjeđuje univerzainost djelovanja
suda, dostupnošću suda svim državama nezavisno od njihove ekonomske situacije, i to
bez kompromitovanja nepristrasnosti sudija i nezavisnosti suda načinom obezbjedenja
sredstava. Jednako prihvatljiva je i kombinacija finansiranja iz budžeta Ujedinjenih nacija sa
stvaranjem fonda za dobrovoljne donacije i (iii) dopunskim finansiranjem od strane država
ugovomica, baziranim na odgovarajućoj skali (formuli) doprinosa. Treba razmotriti i
mogućnost osnivanja fonda u koji bi se prilivala sredstva prikupljena konfiskacijom novca
od međunarodno organizovane zločinačke aktivnosti, zapljenom imovine osudenih ratnih
zločinaca, oduzimanjem imovinske koristi pribavljene ilegalnom trgovinom oružja, koja bi
trebalo koristiti za finansiranje institucija međunarodnog pravnog poretka (ICC,
Međunarodni sud pravde), kao i za obezbjeđenje kompenzacije žrtvama grubog kršenja
ljudskih prava[594].
Osim ako nije izričito propisano drukčije, sve finansijske stvari koje se odnose na ICC i

166
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

sastanke Skupštine država stranaka, uključujući njen ured i dodatne organe, uredeni su
odredbama ovog statuta i finansijskih propisa i pravila koje prihvati Skupština država
stranaka (član 113 Rimskog statuta). Svi troškovi ICC i Skupštine država stranaka,
uključujući i njen ured i dodatne organe - plaćaju se iz sredstava ICC (član 114 Rimskog
statuta). Ovakva odredba znači da su sredstva ICC i Skupštine, formalno gledano - jedna,
bez obzira na moguće podračune[595].
Izvori finansiranja ICC i Skupštine su: (1) procijenjeni doprinosi država stranaka i (2)
sredstva koja za rad ICC doznačuju Ujedinjene nacije, uz odobrenje Generalne skupštine,
tj. za troškove vezane uz izvještaje koji se podnose Savjetu bezbjednosti (član 115
Rimskog statuta). Bez obzira na član 115, ICC može kao dodatna sredstva primati i koristiti
dobrovoljne doprinose vlada, međunarodnih organizacija, pojedinaca, korporacija i drugih
lica, u skladu s kriterijima koje prihvati Skupština država stranaka. Doprinosi država
stranaka procjenjuju se u skladu s dogovorenom procjeniteljskom ljestvicom koja se
zasniva na ljestvici koju su prihvatile Ujedinjene nacije za svoj redovni budžet, a koja je
prilagodena u skladu s načelima na kojima se ta ljestvica temelji (član 117 Rimskog
statuta). Doprinos država ovisi o njihovoj finansijskoj snazi koja se izračunava prema
različitim faktorima (nacionalni dohodak, zaduženost, devizne rezerve, nacionalni dohodak
po stanovniku)[596]. Finansije ICC (zapisnik, knjige i račune, uključujući i godišnje
finansijske izvještaje) svake godine nadzire nezavisni revizor kojeg odreduje Skupština
država stranaka.
Neposredno povezano sa pitanjem finansiranja ICC je pitanje stalnosti njegovog
funkcionisanja, tj. da li će ICC zasjedati samo kada to bude zatraženo (podnošenjem žalbe,
odnosno tužbe) ili stalno. Većina smatra da druga opcija - stalnost djelovanja ne bi vodila
neopravdanim troškovima, a da bi ICC funkcionisao mnogo efikasnije pošto bi mogao
promptno da reaguje. Ovu opciju prihvatio je i član 35 Rimskog statuta.
1.3.7.1.10. Promjene Rimskog statuta i povlačenje iz tog statuta
Rimski statut, koji je usvojen nakon dugotrajne i nimalo iake pripreme, ima veliki značaj za
fiinkcionisanje ICC i njegovu prihvatljivost za države stranke koje imaju različite interese.
Zato svaka promjena Statuta može narušiti krhku ravnotežu interesa koja je postignuta s
toliko napora, pa se zato Statut mora mijenjati s velikim oprezom[597]. Uz to pitanje, važno
je i pitanje eventualnog povlačenja države iz članstva Rimskog statuta.
Najprije, član 121 stav 1 Rimskog statuta utvrđuje da svaka država članica nakon isteka
sedam godina od stupanja Statuta na snagu može prediožiti njegove izmjene. Tekst svih
predloženih izmjena mora se predati generalnom sekretaru Ujednjenih nacija, a on će ga
odmah dostaviti svim državama strankama. Prema tome, nikakve promjene Rimskog
statuta nisu moguće dok ne prode sedam godina od njegovog stupanja na snagu. Ovakva
odredba se može razumjeti kao nastojanje da se osigura stabilnost 1CC[598].
Sam postupak promjene Rimskog statuta odvija se tako da Skupština država stranaka, ne
prije isteka tri mjeseca od dana notifikacije, na svom sljedećem sastanku, mora, većinom
prisutnih koji glasaju, odlučiti da li da uzme prijedlog u razmatranje. Skupština o prijedlogu
može odlučivati neposredno ili sazvati Konferenciju za izmjene, ako problem o kojem je
riječ to opravdava. Ako o izmjenama ne postoji opšta saglasnost u Skupštini ili Konferenciji,
odluka o izmjeni se donosi dvotrećinskom većinom ukupnog broja glasova država stranaka.
Načelno, izmjene Rimskog statuta stupaju na snagu za sve države stranke, tj. i one koje
nisu ratifikovale izmjenu.
Sve izmjene čl. 5, 6, 7 i 8 Statuta stupaju na snagu za one države stranke koje su prihvatile
tu izmjenu godinu dana nakon što njihove isprave o ratifikaciji ili prihvatu budu deponovane.
Za državu stranku koja nije prihvatila izmjenu, ICC ne može biti nadležan za zločine na koje
se izmjena odnosi, kad takav zločin učine državljani te države stranke, odnosno kad takav
zločin bude učinjen na njenoj teritoriji (član 121 stav 5 Rimskog statuta). Osim na osnovu
stava 5 člana 121, izmjena stupa na snagu za sve države stranke godinu dana nakon što
isprave o ratifikaciji ili prihvatu sedam osmina tih država budu deponovane kod generalnog
sekretara Ujedinjenih nacija. Ako neku izmjenu prihvati sedam osmina država stranaka,

167
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

svaka država stranka koja nije prihvatila izmjenu može se, upućujući obavijest u roku od
godine dana nakon stupanja takve izmjene na snagu, povući iz ovog statuta, s
neposrednim učinkom, bez obzira na član 127 stav 1, aii u skladu sa članom 127 stav 2
(član 121 stav 6 Rimskog statuta).
Za razliku od opisanog režima za izmjenu Rimskog statuta, postoji važan izuzetak koji se
odnosi na izmjene i dopune odredaba isključivo organizacijske prirode (član 122 Rimskog
statuta). Naime, izmjene odredaba ovog statuta koje su isključivo institucionalne
prirode[599], država stranka može predložiti u bilo koje doba, bez obzira na član 121 stav
1. Tekst svih predloženih izmjena predaje se generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija ili licu
koje odredi Skupština država stranaka, a to lice mora ga odmah dostaviti svim državama
strankama, te ostalim članovima Skupštine. Izmjene na osnovu ovog člana o kojima se ne
može postići saglasnost, mora dvotrećinskom većinom država stranaka prihvatiti Skupština
država stranaka ili Konferencija za izmjene. Takvi amandmani stupaju na snagu za sve
države stranke šest mjeseci nakon što ih prihvati Skupština, odnosno Konferencija.
"I pitanje povlačenja država iz članstva u Rimskom statutu, spada u pitanja organizacije u
širem smislu riječi. Naime, povlačenjem neke države načeino se ne mijenja organizacija
ICC, no mijenja se članstvo, s čime je povezan i određeni broj administrativnih i
organizacionih pitanja. Sam postupak poviačenja ne spada u sudske aktivnosti, već
upravno- političke."[600] Država stranka može se putem pisane notifikacije upućene
generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija[601] povući iz ovog statuta (član 127 stav 1
Rimskog statuta). Povlačenje stupa na snagu godinu dana nakon dana prijema notifikacije,
osim ako u notifikaciji nije naznačen kasniji datum. Međutim, time ne prestaju obaveze,
uključujući i finansijske, kao i obaveze saradnje u slučajevima krivičnih postupaka koji su
započeti prije nego što povlačenje stupi na pravnu snagu, niti smije na bilo koji način uticati
na nastavak raspravljanja o bilo kojoj stvari o kojoj je ICC raspravljao prije datuma kad je
povlačenje stupilo na snagu.
1.3.7.2. Nadležnost ICC
Osnovna stvarna nadležnost ICC određuje se tako što se, najprije, ograničava na najteža
krivična djela, značajna za cjelokupnu međunarodnu zajednicu, a zatim propisuje se
taksativno, tako da tu spadaju sljedeća krivična djela: (1) zločin genocida; (2) zločin protiv
čovječnosti; (3) ratni zločini i (4) zločin agresije. Riječ je o najtežim međunarodnim krivičnim
djelima, koja se najčešće i smatraju medunarodnim zločinima u užem smislu i u pogledu
kojih su, po pravilu, vođeni dosadašnji međunarodni krivični postupci[602]. Takvim
određivanjem stvarne nadležnosti se stvaraju neophodni uslovi da se buduća aktivnost ICC
nepotrebno ne "raspline" u odnosu na neki šire određeni krug krivičnih djela, koja bi se
mogla smatrati međunarodnim, što je logično, jer se i inače uočava jedna tendencija da
medunarodna zajednica pokazuje sve veće interesovanje za konkretne inkriminacije,
odnosno definisanje niza krivičnih djela, u pogledu kojih se putem međunarodnih ugovora,
veliki broj država obavezuje na njihovo unošenje u nacionalna krivična
zakonodavstva[603].
ICC nema efektivnu stvamu nadležnost u odnosu na zločin agresije. Razlog za to je
činjenica da još uvijek postoje veliki problemi oko prihvatljive definicije ovog zločina. To
predstavlja ratio legis da je agresija formalno svrstana u stvarnu nadležnost ICC, ali da on
faktički u relativno dužem narednom periodu neće moći da efektivno ostvari taj dio svoje
stvame nadležnosti[604]. Ovo je posljedica odredbe člana 5 stav 2 Rimskog statuta, prema
kojoj će ICC biti nadležan za zločin agresije tek nakon što se u smislu čl. 121 i 123 Statuta
(odnose se na mogućnost izmjena i revizije Statuta) definiše ovaj zločin i odrede uslovi pod
kojima ICC primjenjuje nadležnost u odnosu na taj zločin, s tim da sve to mora biti u skladu
sa primjenjivim im odredbama Povelje Ujedinjenih nacija.
U dopunsku stvarnu nadležnost ICC spadaju krivična djela protiv pravosuda propisana
čianom 70 stav 1 Rimskog statuta i konkretnije definisana Pravilima o postupku i dokazima.
Radi se o sljedećim "prekršajima" protiv obavljanja pravosudne funkcije, pod uslovom da su
učinjeni namjemo: (a) lažno svjedočenje, kad na osnovu čiana 69 stav 1 Rimskog statuta

168
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

postoji obaveza davanja istinitog iskaza; (b) podnošenje dokaza za koje stranka zna da su
lažni ili krivotvoreni; (c)uticanje na svjedoke na korumpirani način, narušavanje ili miješanje
u pojavljivanje pred ICC ili iskaz nekog sviedoka, osvećivanje svjedoku za davanje iskaza,
uništavanje, miješanje ili uplitanje u prikupljanje dokaza; (d) otežanje, zastrašivanje ili
uticanje na korumpirani način na fiinkcionera ICC u svrhu prinuđivanja ili nagovaranja tog
fimkcionera da ne izvrši svoje dužnosti ili da ih izvrši na nevaljan način; (e) osvećivanje
funkcioneru ICC zbog dužnosti koju taj ili neki drugi fimkcioner obavlja; (f) nagovaranje na
primanje mita, odnosno primanje mita u svojstvu funkcionera ICC u vezi s njegovim
službenim dužnostima. Uslovi za ovu nadležnost postavijeni su kumulativno: (1) potrebno
je da se pred ICC već vodi postupak za neko krivično djelo koje spada u njegovu osnovnu
stvamu nadležnost; (2) potrebno je da se u toku tog postupka od strane nekog od učesnika
postupka, a prije svega - svjedoka, vještaka ili stranke, izvrši određena radnja opstruktivnog
karaktera u odnosu na postupak ili u odnosu na subjekte postupka, poput davanja lažnog
iskaza, falsifikovanja dokaza, podmićivanja učesnika postupka itd.; (3) neophodno je da
tužilac pokrene postupak pred sudom za takvo krivično djelo; (4) potrebno je da ICC
efektivno uspostavi svoju nadiežnost za takvo krivično djeio, odnosno da postupak ne
ustupi državi domaćinu ili drugom nacionalnom pravosuđu[605]. Na usiove za pružanje
međunarodne pomoći ICC u pogiedu njegovog postupanja na osnovu čiana 70
primjenjivaće se nacionalno pravo države od koje se pomoć traži (član 70 stav 2 Rimskog
statuta). U slučaju osudujuće presude, ICC može odrediti zatvorsku kaznu koja ne preiazi
pet godina ili novčanu kaznu u skladu sa Pravilima o postupku i dokazima ili oboje.
Mjesna nadiežnost ICC se ne utvrđuje striktno, već u sklopu opštih pravila koja se odnose
na pretpostavke za uspostavljanje nadležnosti ICC, kao i prema principu
komplementarnosti u odnosu na nadiežnost nacionainih krivičnih sudova. Član 1 Rimskog
statuta navodi da će ICC "biti kompiementaran nacionainim krivičnim nadležnostima". Kao
rezultat toga, izuzev kada država stranka dobrovoijno ustupi predmet ICC iii je na drugi
način neaktivna, samo će u siučaju jasnog nedostataka volje i nesposobnosti države da
provede odgovarajući postupak - biti nadležan ICC. U primjenjivanju svoje nadležnosti ICC
djeluje kao nastavak teritorijaine i nacionalne krivične jurisdikcije država stranaka,
ograničavanjem ove nadležnosti na siučajeve gdje postoji nedostatak žeije iii mogućnosti
država stranaka. ICC nije nastavak nacionalnog krivičnopravnog sistema država stranaka,
niti zamjena za nacionalne sudove.
Rimski statut pretpostavija da će u većini slučajeva države stranke preferirati da njihove
domaće vlasti provode jurisdikciju u pogiedu krivičnih djela koja su učiniii njihovi državljani
iii krivičnih djeia koja su se desili na teritoriji tih država. Sve dok se sa određenim siučajem
postupa efikasno na nacionalnom nivou, na način predviđen kriterijima dopustivosti, nema
potrebe za primjenu nadležnosti ICC i obaveze na saradnju.
Prema principu komplementarnosti, za vođenje postupka je primamo nadležna država
čianica Rimskog statuta, a samo pod određenim uslovima - ICC.[606] To je suprotno
pravilima sadržanim u statutima ad hoc međunarodnih krivičnih tribunala. Primama
nadležnost nacionalnih organa se odnosi kako na stvamu, tako i na mjesnu nadležnost, a
kada je je riječ o vremenskoj nadležnosti, ti (nacionalni) organi i inače nisu ograničeni
limitom, koji nadležnost stalnog ICC ograničava samo na krivična djela koja su izvršena
nakon stupanja na snagu Rimskog statuta[607].
ICC će, izmedu ostalog, biti nadležan samo ukoliko je država koja je nadležna nespremna
(nevoljna) ili u nemogućnosti da istinito sprovede istragu ili gonjenje. U st. 2 i 3 člana 17
Rimskog statuta dati su kriterijumi na osnovu kojih će ICC cijeniti da li postoji nespremnost
(unwillingness), odnosno nemogućnost - nedjelotvornost (inability) vođenja krivičnog
postupka. Ako je cilj postupka ili donijete odluke zaštita (shielding) učinioca od krivične
odgovornosti ili ukoliko postoji neopravdano odugovlačenje postupka (undue delay) ili
postupak nije sproveden nezavisno i nepristrasno i vođen je na način koji je nespojiv sa
namjerom kažnjavanja zločinaca, ICC će smatrati da postoji nedostatak volje na strani
države. Potpuni ili delimični kolaps ili nefunkcionisanje nacionalnog pravosudnog sistema,

169
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

usljed čega država nije u mogućnosti da obezbijedi prisustvo okrivljenog, neophodne


dokaze i svjedočenja ili je na drugi način spriječena da sprovede postupak, osnov su za
utvrđivanje nemogućnosti države da postupa u konkretnom slučaju. Suština nije u tome da
ICC potisne (zamijeni) nacionalno pravosude, već da bude komplementiran u odnosu na
njega, kako se ne bi dopustilo de facto nekažnjavanje za učinjene zločine[608].

Mjesna nadležnost ICC postoji u odnosu na suđenje za krivično djelo za koje je on stvamo
nadležan, pod uslovom da su ispunjene opšte pretpostavke za uspostavljanje njegove
nadležnosti. Te pretpostavke se altemativno odnose na: (1) mjesto izvršenja krivičnog djela
- teritorija države koja je prihvatiia nadležnost ICC, što je uvijek država stranka, ali to može
da bude i država koja nije pristupila Rimskom statutu, ako je pismenom izjavom
podnesenom Sekretarijatu ICC prihvatila njegovu nadležnost (član 12 stav 3 Rimskog
statuta) i (2) državljanstvo lica koje se optužuje - potrebno je da se radi o državljanu države
koja je stranka Rimskog statuta (član 12 stav 2 tačka (b) Rimskog statuta). Uz to,
neophodno je da ne postoje smetnje za pokretanje i vođenje postupka pred ICC, koje se
altemativno odnose na djeiovanje principa komplementarnosti (član 17 stav 1 Rimskog
statuta). Radi se o slučajevima (imajući u vidu stav 10 Preambule i član 1 Rimskog statuta)
kada će ICC odlučiti da predmet nije dopušten (standardi nedopustivosti), i to: (a) predmet
već istražuje ili goni država koja je nadležna u tom predmetu, osim ako država ne želi ili ne
može istinito provesti istragu ili gonjenje; (b) predmet je istraživala država koja je nadležna
u tom predmetu, a država odluči ne goniti lice o kojem je riječ, osim ako odluka nije
proizašla iz nedostatka volje ili sposobnosti države da provede istinito krivično gonjenje; (c)
licu o kojem je riječ je već bilo suđeno za ponašanje koje je predmet tužbe, a suđenje od
strane ICC nije dopušteno na osnovu člana 20 stav 3 (princip ne bis in idem)\ (d) predmet
nije dovoljne težine da bi opravdao daljnje postupanje ICC. Ovo bi trebalo da znači da su
predmeti koji nisu obuhvaćeni ovim odredbama dopustivi. Rimski statut se ne bavi direktno
amnestijom koja se daje po nacionalnom zakonu, a njen uticaj na dopustivost predmeta
pred ICC ne može se definitivno ocijeniti sve dok ICC ne donese odluku o određenom
pitanju. Dok se "opšta" amnestija može smatrati obiikom neaktivnosti (mirovanja) koja vodi
ka proglašenju predmeta dopustivim pred ICC, razumijivo je da se amnestija, dodijeljena u
kontekstu procesa koji se provodi u okviru "komisije za istinu", može smatrati "istragom"
koja je popraćena bona fide odlukom da se ne postupi u svrhu člana 17 stav l(b). Kada ICC
nade da je predmet dopustiv, javlja se obaveza države stranke na saradnju sa ICC u
provođenu istrage i krivičnog gonjenja.
Prema odredbi člana 17 stav 2 Rimskog statuta, ICC će, kako bi utvrdio da li postoji u
određenom predmetu nedostatak volje, voditi računa o "načelima dužnog postupka
priznatog medunarodnim pravom". Ova načela sadržana su u sljedećim dokumentima:
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (čl. 9, 10 i 11), Međunarodni pakt o građanskim
i poiitičkim pravima (čl. 4, 6, 9, 14 i 15); Afrička povelja o pravima čovjeka i naroda (član 7);
Američka konvencija o ljudskim pravima (čl. 4, 7, 8, 9 i 27); EKLJP (čl. 2, 5, 6, 7 i 15,
Protokol 6 i Protokol 7, čl. 2 i 4); Treća Ženevska konvencija iz 1949. godine (čl. 84-88, 99 i
100-107 - medunarodni sukob, ratni zarobljenici); Četvrta Ženevska konvencija iz 1949.
godine (čl. 33 i 64-77 - medunarodni sukob, civili) itd.
Odredbom člana 17 stav 2 tačka (a) Rimskog statuta utvrđeno je da bi ICC trebalo da bude
zadovoljan ako postoji odluka na nacionalnom nivou donesena u "svrhu zaštite" lica od
krivične odgovornosti. ICC će doći do takvog zaključka uzimajući u obzir sve okoinosti,
uključujući i faktore koji su uzeti u obzir u procesu donošenja odluke da se lice ne goni
krivično, kao i način na koji se istraga i krivično gonjenje provodi.
Prema članu 17 stav 2 tačka (b) Rimskog statuta, kašnjenje ne samo da mora biti
"neopravdano" već, pored toga, mora "u datim okolnostima da nije u skladu sa namjerom
privođenja pravdi lica o kojem je riječ". Čini se da će u praksi biti lakše dokazati "nesklad"
nego "svrhu" koja je predviđena čianom 17 stav 2 tačka (a), koja predstavlja više objektivan
nego subjektivan standard.

170
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

Clan 17 stav 2 tačka (c) zahtijeva da ICC zaključi da je u postupku došlo do nedostatka
nezavisnosti i nepristrasnosti i da način na koji je postupak vođen ili se vodi, s obzirom na
okolnosti, "nije u skladu s namjerom privodenja pravdi lica o kojem je riječ". Prilikom ocjene
nezavisnosti i nepristrasnosti, ICC uzima u obzir osnovne principe Ujedinjenih nacija o
nezavisnom sudstvu, kao i smjemice ove organizacije o uiozi tužioca i advokata.
Iako će se ICC pozvati na načeia "dužnog postupka", priznatog međunarodnim pravom,
nedostatak pune sagiasnosti sa tim načelima, ne može, sam po sebi, voditi ka utvrdenju
nedopustivosti. Samo u slučajevima kada ovakav nedostatak vodi ili je pojačan "svrhom" iz
člana 17 stav 2 tačka (a) ili "neskladom" iz člana 17 stav 2 tačka (b) i člana 17 stav 2 tačka
(c) Rimskog statuta - može doći do takvog utvrđenja.
U pogledu vremenske nadležnosti, ICC je nadležan samo za krivična djela koja se izvršena
nakon stupanja na snagu Rimskog statuta (član 11 stav 1 Rimskog statuta). Ovako
definisana vremenska nadiežnost (rationae temporis) omogućava faktičko djelovanje ICC
samo pro futuro, a kao vremenski kriterijum se određuje momenat stupanja na snagu
osnovnog izvora prava za ovaj sud[609]. Takvo određivanje vremenske nadležnosti
opravdava se i neophodnošću zabrane retroaktivnog dejstva odredbi Rimskog statuta, pa
je, s tim u vezi, prema odredbi člana 22 stav 1 Statuta, izričito utvrđeno da niko ne može
biti krivično odgovoran za krivično djelo koje u trenutku izvršenja nije bilo krivično djelo iz
nadležnosti ICC. Međutim, sva krivična dela predviđena Rimskim statutom su i ranije
postojala kao zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava, tako da primjena pravila
Rimskog statuta i na slučajeve koji su dogodili prije njegovog donošenja, ne bi u tom smislu
predstavljala retroaktivno dejstvo krivičnopravnih normi. S druge strane, neke su
inkriminacije, ipak, izmijenjene u Rimskom statutu u odnosu na njihove ranije oblike koji su
postojah u običajnom međunarodnom krivičnom pravu, odnosno statutima ad hoc
međunarodriih krivičnih tribunala, ali ovo pitanje nije direktno povezano sa mogućnošću da
novofonnirani sud vodi postupak i za djela učinjena prije njegovog formiranja, već samo sa
krivičnim materijainim pravom koje bi se u takvom postupku primjenjivalo[610].
1.3.7.3.Osnovni kriterijumi za uspostavljanje nadležnosti ICC
Država prihvata nadležnost ICC za krivična djela iz člana 5 Rimskog statuta činjenicom da
postane stranka Rimskog statuta (član 12 stav 1 Rimskog statuta). U konkretnom slučaju
nadležnost ICC se uspostavlja zavisno od toga ko je uputio slučaj tužiocu, odnosno da li je
tužilac već prije toga pokrenuo istragu, ali i tako što se vodi računa o uslovima koji se
odnose na teritoriju izvršenja krivičnog djela i državljanstvo okrivljenog. S obzirom na to,
moguće su tri situacije. Prva situacija postoji ako je tužiocu slučaj upućen od strane Savjeta
bezbjednosti UN-a, koji djeluje na osnovu ovlašćenja iz Glave VII Povelje UN-a tada se ne
traži ispunjenje drugih posebnih uslova za uspostavljanje nadležnosti ICC (član 13 tačka
(b) Rimskog statuta). Druga situacija je slučaj upućen tužiocu od strane države stranke
Statuta (u skladu sa članom 14) ili ako je tužilac već pokrenuo istragu proprio motu o
odredenom krivičnom djelu (u smislu člana 15 Rimskog statuta). Tada je potrebno da
nadležnost ICC altemativno prihvate: (a) država na čijoj je teritoriji izvršeno jedno ili više
krivičnih djela, odnosno država registracije broda odnosno vazduhoplovstva, ako je krivično
djelo izvršeno na ovim objektima (teritorijalni kriterijum); (b) država čiji je državljanin
okrivljen u odnosu na krivična djela iz nadležnosti suda - aktivni personalni kriterijum (član
12 stav 2 tač (a) i (b) i član 13 tač (a) i (c) Rimskog statuta). Treča situacija odnosi se na
mogućnost da je za uspostavljanje nadiežnosti ICC neophodan pristanak države koja nije
stranka Rimskog statuta. Tada ta država može svojom izjavom podnesenom Sekretarijatu
ICC prihvatiti nadležnost tog suda za odnosna krivična djela, a država koja to prihvati mora,
bez odlaganja, sarađivati sa ICC u skladu sa dijelom 9 Rimskog statuta (član 12 stav 3
Rimskog statuta).
1.3.7.4. Osnovne karakteristike postupka pred ICC
Rimski statut o osnivanju ICC sadrži mnogo odredbi krivičnoprocesnog karaktera, tako da
se, zapravo, uspostavlja jedan poseban međunarodni krivični postupak. Pored odredbi koje
sadrži svaki klasični krivični postupak (koje se odnose na procesne subjekte i procesne

171
SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo
Prof. dr Miodrag N. Simović

radnj