Вы находитесь на странице: 1из 85

Stvarno pravo

Opšti pogled

Građansko pravo i stvarno pravo (179)


Pojam ‘’građansko pravo’’ koristi se da bi se označila šira oblast imovinskog prava.
Naziv je nastao od rimskog ius civile (građansko pravo, pravo građana Rima). Ius civile
postaje sinonim za imovinsko ili privatno pravo. Za ovaj dio prava Rimljani su
upotrebljavali izraz stvarno pravo (ius quod ad res pertinet). Današnje značenje pojma
stvarnog prava je znatno uže, to je grana prava, dio privatnog, imovinsko prava, koja
obuhvata svojinu i njeng derivate, kao i dugoročne zakupe nepokretnosti. Ono što je
značilo pravni poredak grada Rima postalo je građansko pravo, a ono što je označavalo
cijelu oblast imovinskog prava, danas se odnosi samo na jednu njegovu granu, stvarno
pravo.
Imovinsko pravo obuhvata tri grane: stvarno, obligaciono i nasljedno pravo.
Stvarno pravo posmatra subjekte kao uživaoce prava, ono je statika imovinskih odnosa.
Obligacije su dinamika imovinskih odnosa, nešto što je vezano za promet. Nasljedno
pravo čine pravila o tome kako se obavlja univerzalna sukcesija za slučaj smrti, tj. kako
prava i obaveze jednog lica prelaze na njegove nasljednike.

Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181)


Rimsko shvatanje. Stvarno pravo je ius in rem (pravo na stvari), a obligaciono ius ad
rem (pravo povodom stvari). Iz te osnovne razlike proizilaze ostale. Titular stvarnog
prava može da podigne tužbu protiv bilo kog kod koga se nađe stvar koja je predmet
njegovog prava. To je smisao djelovanja tužbe in rem. Obligacioni odnos djeluje samo
između povjerioca i dužnika i zaštićen je tužbom in personam. Ako se stvar koju dužnik
duguje nađe u rukama trećeg lica, povjerilac je nemoćan, on ne može tužiti držaoca, već
samo dužnika što nije izvršio obavezu.
Nova shvatanja. Po savremenim teoretičarmia ne može postojati pravni odnos između
čovjeka i stvar, već samo faktički, pa prema tome i stvarnopravni odnos, kao i
obligacioni, je odnos izemđu ljudi samo sa drugačijim dejstvom. Stvarnopravni odnos je
apsolutan, on djeluje erga omnes. To je odnos povodom stvari između titulara i svih onih
koji dođu u dobir sa stvari. Obligacioni odnos je relativan i djeluje inter partes (između
stranaka).
Kritika savremenog shvatanja. Prema nekim mišljenjima, suština prava je ljudsko
ponašanje, a ne neki bilateralni ili multilateralni odnos. To ponašanje može biti prema
drugim ljudima (plati dug, ne ubij), prema prirodi koja okružuje čovjeka (ne gazi
travu) ili prema samom sebi (obaveza vakcinacije, zabrana samoubistva), i naravno sve
se to događa u društvu, a još rimski pravnici tvrde da je sve pravo nastalo radi čovjeka
(homnium causa omne ius constitutum est).
Ako se sadržina svojine odredi: usus, fructus, abusus, ta tri elementa polaze od odnosa
prema stvari, a ne prema ljudima. Kod obligacija stvar je jasna, ovlašćenja nisu prema
stvari, već prema dužniku. U suštini, stvarnopravni odnos se neposredno odnosi na stvar,
a tek preko nje posredno, na ljude. Sa obligacijama je obrnuto, one se nikad ne odnose
neposredno na stvari, već na određeno ponašanje dužnika, a tek preko ovog ponašanja, i
na stvari.
Ostale razlike. Osnovne razlike između stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome
što je stvarno pravo pravna nadogradnja nad statikom, a obligaciona nad dinamikom
imovinskih odnosa.
Stvarno pravo je po pravilu, dužeg trajanja od obligacija, koje su izraz dinamike. Svojina
na kući traje godinama i decenijama, a dug samo dok se ne vrati. Ima izuzetaka na obe
strane, npr. Svojina na porciji jela po pravilu ne traje dugo, a obaveza izdržavanja djece
može potrajati dvadesetak godina. Zakup kuće ili njive takođe može potrajati iako spada
u obligaciono pravo.
Sam način određivanja sadržine prava je različit. Kod obligacija su tačno navedena
prava povjerioca i ona su obaveze za dužnika. Sadržina stvarnog prava je određena na
jedan uopšteniji način, naročito svojina. Po pravilu se navode postupci koji nisu
dozvoljeni. Zato se kaže da je sadržina obligacionog odnosa pozitivno određena, a
stvarnopravnog negativno. Kod stvarnopravnog odnosa ne postoji korelativnost između
prava i obaveze, koju nalazimo u svim obligacijama.
Relativnost podjele. Granica između stvarnopravnog i obligacionog odnosa nije
nepremostiva. U primitivnim pravima odnos prema dužniku ima elemente apsolutnog
prava. Davanjem zajma povjerilac kao da je kupio dužnika, i, ako ovaj ne vrati dug, ima
pravo da ga, uzme, odvede u dužnički zatvor, da ga proda ili čak ubije.
U postklasičnom periodu dolazi do ublažavanja razlika između stvarnih i obligacionih
prava. Neki institute nastaju kao obligacije da bi se pretvorili u stvarno pravo. Tako je
zakup nepokretnosti najprije ugovor obligacionog prava, da bi se kasnije pretvorio u
stvarnopravni odnos i dobio zaštitu koja je djelovala erga omnes. Tako nastaju:
superficies, ius in agro vectigali, emfitevza.
U feudalnom društvu ta granica je još nejasnija. Anglosaksonsko pravo poznaje više vrsta
zakupa koji imaju stvarnopravni karakter, a za muslimanske pravnike zakup nije ustanova
ugovornog prava već otuđenja svojinskih ovlašćenja na zakupljenoj stvari. Neke ustanove
imovinskog prava imaju hibridni karkater. Založno pravo obuhvata i pravo prema stvari i
odnos između dužnika i povjerioca. To su instituti koji obuhvataju i relativna i apsolutna
prava.

Šta spada u stvarno pravo (182)


Najvažniji institut stvarnog prava, a i čitavog pravnog sistema je svojina. U okviru ove
grane ulazi i državina. To nije pravna već faktička vlast prema stvari. Državina je
spoljnji vid svojine, vlast prema stvari bez obzira da li je zasnovana na nekom pravu ili
ne. Ali ona ima zaštitu i prozvodi neke pravne posljedice, tako da se protekom vremena
može pretvoriti u svojinu. Posebnu grupu prava čine stvarna prava na tuđim stvarima
(iura in re aliena). To su prava koja imaju apsolutni karakter i koja titularu daju dio onih
ovlašćenja koja pripadaju vlasniku. Zato se kaže da spadaju u sektorska prava i da su
derivati svojine, jer iz nje proizilaze. Tu spadaju: službenosti, založna prava i
dugoročni zakupi nepokretnosti.
Stvari
Pojam stvari (182-183)
Stvar, kao predmet pravnog odnosa, spada u one pojmove koji su svima jasni, ali je teško
dati neku pouzdanu definiciju. Pojam stvari je heterogen. Teškoće oko definicije pojma
predmeta proizilaze jednim dijelom iz heterogenosti samog predmeta. Šta sve može biti
predmet prava toliko je raznovrsno da je teško obuhvatiti jednom rečenicom.
Čovjek kao predmet. Po današnjim teorijama građanskog prava ljudsko biće, ni dijelovi
organizma ne mogu biti stvar. Međutim ima nekih pojava u našem ili uporednom pravu
koje ovo stavljaju u sumnju, kao npr. ustupanje nekog organa radi transplatacije,
‘’transfer’’ fudbalera, itd. Za rimske pravnike nije bilo dvoumljenja. Čovjek je
prevashodni i tipični predmet prava. U tome se i ogleda robovlasnički karakter društva,
kao primjer za svojinski zahtjev u sporu navodi se rob, odnosno čovjek: ‘’tvrdim da je
ovaj čovjek moj po kiritskom pravu’’. Čak i slobodni ljudi mogu biti predmet pravnog
posla, kao što je slučaj sa licima datim u mancipijum.
Pravo na pravu. Povjerilac svoje pravo na 1000 sestercija koje mu neko duguje može
ustupiti za 900 sestercija, ili ako neko ustupi nasljeđe vrijedno 10 miliona za iznos od 6
miliona. Rimski pravnici su govorili da u oba slučaja postoji bestjelesna stvar kao
predmet ugovora. U prvom slučaju ustupljeno je potraživanje, a u drugom pravo na
nasljeđivanje. Tu dakle imamo pravo na pravu. Današnje teorije ne prihvataju pojam
bestjelesne stvari i problem prodaje potraživanja rješavaju kao posebnu vrstu sukcesije
(zamjene subjekata).
Imovinska vrijednost. Stvar služi zadovoljenju neke potrebe čovjeka, ta potreba ne mora
da se svodi na imovinski ekvivalenta. Postoje stvari koje imaju malu ili nikakvu novčanu
vrijednost, ali zadovoljavaju neku drugu, recimo emocionalnu potrebu, jer su uspomena.
To su izuzeci. U rimskom pravu svaka presuda je glasila na sumu novca, imovinski
karakter predmeta je još više izražen.

Podjela stvari. Najvažnije podjele stvari su na: tjelesne i bestjelesne, stvari u prometu
i van prometa, res mancipi i res nec mancipi, genera i species, potrošne i nepotrošne,
pokretne i nepokretne, proste i složene, glavna stvar i pripadak.

Podjela stvari
Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)
Ovu podjelu najprije nalazimo kod Grka, ali u jednom opštijem, više filozofskom
značenju. U pravnoj terminologiji ove pojmove je prvi put primjenio Gaj. Kriterijum je
bio jednostavan: one stvari koje se mogu dodirnuti (qui tangi possunt) su tjelesne
stvari (corporalia), bestjelesne stvari su prava: nasljeđe, plodouživanje, obligacije,
zemljšne službenosti. Jedna od posljedica ove podjele je razlika u načinu prenošenje.
Bestjelesne stvari nisu se mogle prenositi faktičkom predajom, niti mancipacijom. Za
njihovo prenošenje korišćeno je ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). Ovo je zbog toga
što klasično pravo nije dopuštalo državinu bestjelesnih stvari, koju je tek Justinijan
omogućio.
Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra
commercium) - (184-185)
Neke stvari mogu biti predmet pravnog posla i svojine, a druge ne. Gajeve i Justinijanove
institucije ovu podjelu posmatraju sa stanovišta stvarnog prava i govore o ‘’stvarima koje
su u našoj imovini (res in patrimonio) i ‘’koje su van imovine’’ (res extra patrimonium).
Marcijan upotrebljava terminologiju koja polazi od prometa, od obligacija i koristi izrase
‘’stvari u prometu’’ (res in commercio) i ‘’stvari van prometa (res extra commercium).
Ova terminologija i danas preovlađuje. To je najšira podjela stvari, sve ostale podjele,
uključujući i onu na tjelesne i bestjelesne, izvršene su unutar kategorije res in commercio.
Neki predmeti potencijalno mogu biti predmet ugovora, ali su iz nekih razloga, diktiranih
višim silama, isključeni iz pravnog prometa.
Stvari su izuzete iz pravnog prometa ili božanskim zakonima illi ljudskim zakonima.
U ‘’ničije stvari po božanskom pravu’’ (res nullius divini iuris) spadaju: res sacrae, res
sanctae i res religiosae. Res sacrae su one koje pripadaju bogovima (u stvari hramovima)
i služe religijskim obredima, to su hramovi, oltari, odjeća sveštenika. Res sanctae su one
stvari koje su proglašene za svete zbog posebnog značaja za državu i društvo. U ove
ubrajamo gradske zidine, kapije, međe između njiva. Res religiosae su stvari posvećene
kultu mrtvih, podvrgnute su posebnom režimu zbog pijeteta prema umrlima.
Ničije stvari po ljudskim zakonima (res nullius humani iuris) su isključene iz
prometa. Tu spadaju stvari za opštu upotrebu (res communes omnium) kao što su vazduh,
rijeke, mora. Ako bi neko spriječio javnu upotrebu rijeke ili mora, pretor je protiv njega
davao interdikt.
Res publicae (javna dobra) su takođe extra commercium. To su stvari koje pripadaju
rimskom narodu, odnosno državi: trgovci, ulice, pristaništa. U istu kategoriju ulaze i
stvari koje pripadaju municipijama i služe svim stanovnicima grada: stadioni, javna
kupatila. Nazivaju se res universitatis.

Res mancipi – res nec mancipi -(185-186)


Podjela stvari na res mancipi (koje se mancipuju) i nec mancipi (koje se ne mancipuju)
je specifično rimska, i savremeno pravo je nije preuzelo. Kriterijum za ovu podjelu je u
suštini ekonomski. U res mancipi spadaju: zemlja, zgrade, stoka za obradu zemlje, robovi
i jedna bestjelesna stvar-zemljišne službenosti. Osnovna razlika je u tome što se res
mancipi prenose na drugoga svečanim i formalističkim aktom mancipacije, a za res nec
mancipi prenošenje stvari na drugoga se vrši neformalnom predajom – dovoljna je
tradicija.Ova podjela polazi od karaktera svojine. U prvobitnoj zajednici nad sredstvima
za proizvodnju postojala je kolektivna svojina, dok nad ostalima ljudi su imali ličnu
svojini. Kasnije su se nad zemljištem, stokom počela uspostavljati privatna svojina
porodice, kao trag nekadašnje kolektivne svojine ostale su formalnosti koje su uključivale
kontrolu i saglasnost zajednice. Komercijalizacija privrede, sve življi promet, učinili su
da ova podjela postane smetnja, što je uklonjeno uspostavljanjem pretorske svojine, tj.
omogućavanjem da se i res mancipi prenosi neformalno.
Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) - (186)

Zamenljive stvari (genera) su određene vrstom, količinom i eventualno, kvalitetom. One


nemaju svoju individualnost, jer se identifikuju ‘’brojanjem, vaganjem ili mjerenjem’’
(quae numero, pondere, mensurave constant. Umjesto jedne stvari može doći druga bez
štete za povjerioca ili dužnika. Takve su žito, vino, novac, ovca u stadu.
Nezamjenljive ili indivudualno određene stvari (species) su stvari gdje umjesto njih ne
može doći druga stvar. Takve su rob određenog imena, kuća na posebnoj adresi, itd.
Ova podjela nije apsolutna, jer 3 konja arapske rase su zamjenljive stvari, ali 3 konja sa
svojim imenima su individualno određene stvari tj. nezamjenljive.
Ako je predmet svojine zamjenljiva stvar, vlasnik će ponekat imati teškoća u svojinskom
sporu, što je jedan od razloga za uvođenje instituta pravno neosnovanog bogaćenja
(condictiones sine causa). Postoji još jedna razlika i ona se ogleda u pravilu genera non
pereunt (zamljenljive stvari ne propadaju). Ovo ne treba doslovno shvatiti jer se
željelo reći da i zamjenljive stvari propadaju, ali to ne utiče na prava i obaveze. Za
neskrivljenu propast nezamjenljive stvari, dužnik ne odgovara i oslobađa se obaveze (ako
je grom ubio roba Stiha kojeg duguje, on se oslobađa duga). Ako je stvar zamjenljiva,
dužnik je i dalje obavezan (Vlasnik skladišta duguje količini žita pa ga poplava uništi,
dužan je da nađe drugo žito istog kvaliteta i da preda povjeriocu).

Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187)


Za ovu podjelu važan je kriterijum da li se nešto prvom upotrebom troši. Potrošne
stvari su quae primo usu consumuntur (koje se prvom upotrebom troše) i to troše sa
stanovišta prava, kao npr. Novac može biti više puta upotrijebljen, pravno i ekonomski se
troši prvom upotrebom, ukoliko je primjenjen kao sredstvo plaćanja. Postklasično pravo
je uvelo treću kategoriju, stvari koje se upotrebom smanjuju (quae usu minuutur), kao što
su olovke, voštana svijeća.
Neki poslovi mogu se odnositi samo na nepotrošne stvari, kao što je slučaj sa poslugom
kog koje se stvar upotrijebi i vrati. Službenosti, takođe mogu imati za predmet nepotrošne
stvari. Potrošne stvari se prvom upotrebom troše, i kod nje nije moguće vratiti istu stvar,
već se ugovara vraćanje iste količine iste stvari (tantundem eiusdem generic). Stvari koje
se upotrebom smanjuju ponašaju se kao potrošne i nepotrošne. Npr. može se tražiti
olovka na poslugu, pa se vrati, a može se uzeti 10 olovaka, koje će biti potrošene, ali će
se vratiti ista količina olovaka. U prvom slučaju je olovka nepotrošna, a u drugom
potrošna stvar.

Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187)


Nepokretne stvari (res immobiles, immobilia) su one skoje se ne mogu bez štete
pokrenuti s mjesta. To je zemlja i stve što je vezano za zemlju: drveće, zgrade. Neke
pokretne stvari kao alat i robovi u zanatskoj radionici ponekad se smatraju nepokretnim.
Sve ostale stvari su pokretne, među koje spadaju i one koje se same kreću (stoka, robovi).
U rimskom pravu razlika između ove dvije kategorije nije velika, razlog za ovo je
nepostojanje zemljišnih knjiga, kao posebnog oblika evidencije prava na nekretninama.
Neke razlike ipak postoje, kao npr. Različiti rokovi održaja za pokretne i nepokretne
stvari, neka prava kao zemljišne službenosti mogu imati za predmet isključivo
nepokretnost, u nekim sporovima mjesna nadležnost suda se određuje prema mjestu u
kojem se nalazi nepokretnost koja je predmet parnice. Neformalna predaja stvari se
obavlja drugačije ako je riječ o nepokretnosti (predaja ‘’duge ruke’’)

Djeljive i nedjeljive stvari -(187)


Kriterijum za ovu podjelu je čisto ekonomski: ako se stvar može podijeliti bez štete, bez
smanjenja vrijednosti, ona je djeljiva, a u suprotnom slučaju je nedjeljiva. Djeljive su
brašno, drva za ogrijev, krava namjenjena mesnici, a nedjeljive su rob, konj za jahanje,
umjetnička slika.
Ova dioba nema suviše veliki značaj. U slučaju spora, ukoliko je stvar djeljiva, parnica se
lako i bezbolno rješava, a ako je nedjeljiva spor je teže riješiti. Jedno od rješenja je
prodaja stvari za novac, a novac je djeljiv i svaki suvlasnik lako dobije svoj dio.
Prosta i složena stvar- (188)
Po rimskim pravnicima prosta stvar je je ‘’nadahnuta jednim duhom’’. Složene stvari su
dvojake. Ili su spojene u jednu stvar iz više sastojaka (brod, kuća, dio namještaja,) ili je
više odvojenih stvari spojeno u jednu cjelinu svojim zajedničkom namjenom ili
tretmanom, kao npr. stado ovaca, biblioteka. Složene stvari, ma koliko bio raznovrstan
njihov sastav, u pravu imaju ulogu jednog objekta prava. Tako se može prodati ili
založiti, kao da je jedna stvar, stado, biblioteka, čak i nasljeđe ili miraz.

Glavna stvar ili pripadak -(188)


Ponekad se jedan predmet pravnog odnosa sastoji iz više stvari, ali te stvari nisu
međusobno ravnopravne, jedna stvar je glavna, a druga sporedna, pripadak
(accessorium). Rimljani su kao pripadak navodili stoku, robove i alat uz zemlju, a novija
literatura navodi gudalo kao pripadak violine, ključ uz bravu, pumpu uz bicikli, itd.
Danas postoji pravilo da pripadak slijedi pravnu sudbinu glavne stvari. Ako neko proda
violinu smatra se da je prodao i gudalo. Ovo pravilo ima i svoj latinski oblik:
accessorium sequitur principale.

Svojina – opšti pogled


Pojam i značaj -(188)
Svojina je najvažniji institut prava. Stepen razvoja i oblici prometa, odnosno
obligacionog prava, zavise od svojine. Odnosi u braku i porodici u velikoj mjeri su
određeni načinom proizvodnje i oblicima svojine. Čak i politička struktura je dobrim
dijelom uslovljena svojinskim odnosima.

Terminologija -(188-189)
Rimljani svojinu nazivaju proprietas ili dominium. Stari narodi, uključujući i Grke sa
njihovim veoma razvijenim jezikom, nemaju tehnički termin za svojinu. Nisu ga imali ni
Rimljani pre kraja republike i početkom principata. To ne znači da ovi narodi i stari
Rimljani ne znaju za svojinu. Svojina postoji, ali nema naziva za nju. Za svojinu su
upotrebljavali izraz koji je sastavljen od glagola ‘’biti’’ i prisvojne zamjenice ‘’moj’’
odnosno ‘’svoj’’: menum esse, suum esse. U svojinskom sporu ili pribavljanju svojine
‘’bronzom i tegovima’’ (per aes et libram) izgovarana je formula: ‘’Tvrdim da je stvar
moja’’ (meum esse aio).
Pored toga koristili su i riječ bona (dobra, imovina) ili familia pecuniaque.
Prvi korak prema apstraktnom pojmu za svojinu učinjen je poslije punskih ratova i
velikih borbi oko agrarne reforme u vrijeme braće Grasi. Agrarni zakon (lex agraria) iz
111. godine strare ere upotrijebio je riječ dominus, kao terminus technicus za vlasnika.
Uopštavanjem ovog izraza koji potiče od glagola koji znači ‘’imati vlast’’, ‘’dominirati’’
nastao je pojam dominium koji prvi put srećemo u dijelima Alfena Bara (kraj republike)
i Labeona (početak principata), u I vijeku pre nove ere.
Proprietas je nastao nešto kasnije. Dok dominium izražava ideju vlasti koju ima
sopstvenik nad stvarima, proprietas je nastao apstrakcijom od prisvojne zamjenice moj,
svoj (meus, proprius). Prvi tekstovi koji pominju proprietas su iz I vijeka n.e. Rimljani
ne samo što prvi dolaze do pojma svojine, nego stvaraju čak dva sinonima. Naše riječi
svojina i vlasništvo su nastale prevođenjem sa latinsko, tako da je svojina nastala od
proprietas, a vlasništvo od dominium.

Četiri faze u razvoju svojine -(189-193)


Oblici svojine su veoma raznovrsni i ima ih onoliko koliko i načina prozvodnje. Dva
osnovna tipa svojine su kolektivna svojina i lična ili privatna svojina. Kolektivna
svojina je svojina u kojoj se javlja više titulara i oni jedan drugog ograničavaju u
korišćenju stvari. Svojinski odnosi u prvobitnoj zajednici, feudalizmu i socijalizmu
pripadaju kolektivnoj svojini.
Lična svojina ima za titulara jednu osobu. On ima isključiva prava prema stvari, ali ta
prava obuhvataju samo imovinska ovlašćenja, a ne i politička. Ovakvom tipu pripada
svojina klasičnog rimskog prava, buržoaska i lična svojina u socijalizmu.
Kolektivna svojina ne može biti isključivi oblik svojinskih odnosa. Ona u prvom redu
postoji na sredstvima za proizvodnju, zato uz nju, kao njen pratilac, postoji i lična
svojina.
Lična svojina može biti isključiva, jer se odnosi i na sredstva za proizvodnju i na lična
dobra. Tada se kaže da imamo privatnu svojinu (nad sredstvima za proizvodnju) i ličnu
(na potrošnim dobrima)
U istoriji rimskog prava imamo 4 raze razvoja svojine i to su: period u kome još postoje
ostaci kolektivne svojine, period agnatske familije, period kognatske porodice i
period u kome se javljaju elementi feudalnih svojinskih odnosa.
1. Najstariji period (ostaci kolektivne svojine). Oblici kolektivizma u imovinskim
institutima su: ager gentilicius, konzorcijum, ager publicus, pravni režim
sredstava za proizvodnju (res mancipi) i dr.
Ager gentilicius. Prema legendi Romu je podijelio svim porodičnim starješinama po 2
jugera zemlje i time nije bio iscrpljen zemljišni fond starog Rima. Ostatak je podijeljen
između rodova i čine ager gentilicius. Svi članovi roda imali su pravo da koriste
zajedničke šume i pašnjake. Ovo je bio jedan od temelja na kome se zasnivala premoć
patricija, jer samo oni ulaze u gensove i samo oni mogu da koriste gentilnu zemlju.
Ostatak ovakvog načina korišćenja zemlje je nasljedno pravo gensa prema imovini svojih
članova koji ostanu bez bližih nasljednika.
Consortium. Najstariji oblik rimske porodice, patrijarhalna porodična zadruga, temelji se
na jednoj vrsti kolektivne svojina. Rad je kolektivan, porodični starješina je opšti
koordinator podjele zadataka između polova i generacija ukućana, ali nije vlasnik.
Ager publicus. Osvojenu zemlju Rimljani proglašavaju za ‘’državnu zemlju’’ (ager
publicus). Čak i pokretne stvari koje su ratom zaplijenjene rimsko pravo ubraja u dobra
rimskog naroda, odnosno države. Jedan dio ovog zemljišta država je koristila,
organizovanjem tzv. saltusa, na kojima su radili državni robovi i takvi saltusi u sjevernoj
Africi bili su glavni izvor žitarica za stanovnike Rima. Drugi dio ovog zemljišta je
odlazio najuticajnijim porodicama u zakup koji se vremenom pretvarao u svojinu, a
zakupnina se pretvorila u porez ili je potpuno nestala. Gradska sirotinja, osiromašeni
seljaci i isluženi vojnici borili su se za svoj udio i ponekad uspjevali. U više navrata
dijeljene su parcele zemlje sirotinji i veteranima i to je bio jedan od načina kolonizacije
provincija. Zakoni kojima su regulisani agrarni odnosi su Licinijev iz IV vijeka i dva
agrarna zakona iz vremene Tiberija i Gaja Graha. Licinijev zakon je utvrdio maksimum
zemljišnog posjeda na 500 jugera po domaćinstvu oduzimajući višak radi diobe sirotinji.
Pošto se ova odredba iz Licinijevog zakona nije poštovala agrarnim zakonom iz 133.
godine je ponovo ustanovljena mjera od 500 jugera, i pored toga još po 250 jugera na
svakog odraslog sina. Gnjev bogataša je bio takav da su oba brata Grag platili životom i
111. godine stare ere izglasan je zakon kojim nije bilo ograničenja u veličini posjeda.
Ostali tragovi kolektivizma. Podjela stvari na res mancipi i nec mancipi u suštini je
ostatak nekadašnje kolektivnosti svojine na zemlji i oruđima za proizvodnju u rodovskoj
zajednici. Mancipatio kao način pribavljanja svojine značio je odobrenje kolektiva
prilikom promjene vlasnika na stvarima koje spadaju u res mancipi.
Smatralo se da je nemoralno uzimati kamate od pripadnika istog roda ili plemena zato se
zajam sa kamatom koristio uglavnom u odnosima sa plebejcima, koji su van gentilne
organizacije i koje ne štiti načelo solidarnosti. Veliki značaj prijateljstva, neka pravila
koja regulišu ortakluk (među ortacima kao među braćom), odnosi klijenti i patroni, uticaj
kolegija, sve je to prožeto pravilima u kojima se osjećaju ostaci nekadašnjih odnosa u
prvobitnoj zajednici.
2. Familia (svojina prelaznog tipa). Raspadom konzorcijuma, nastaje agnatska
familija, čija je osnovna karakteristika velika vlast porodičnog starješine. Privreda
je autarkična, a ropstvo još zadržava neke patrijarhalne odlike.
Svojinski odnosi u agnatskoj porodici su prelaznog, mješovitog karaktera, jer ima neke
odlike i kolektivne i privatne svojine. Po sadržini je bliža kolektivnoj, a po titularu
privatnoj svojini. U njoj nisu odvojeni odnosi vlasti od imovinskih odnosa. Izraz familia
pecuniaque obuhvata i ukućane i robove, stoku, pokretne stvari, a vjerovatno i
nepokretnosti. U to vrijeme nisu odjeljenja apsolutna prava od relativnih.Dužnik može
biti predmet postupka koji se ne razlikuje od postupka prema stvarima. Ukućani koji se
nađu u drugoj porodici mogu biti zahtjevani tužbom koja liči na svojinsku. Patria potestas
je neka vrsta suvereniteta, tako da su imovinska ovlašćenje samo deo opšte vlasti
porodičnog starješine, koja obuhvata i političke i religijske komponente. On ima manus
prema ženama, potestas prema ukućanima, dominium u odnosu na imovinu. Suština
novina je da je nosilac tih ovlašćenja, za razliku od konzorcijuma, individualizovan, što je
korak ka privatnoj svojini.
3. Kognatska porodica (klasična robovlasnička svojina). Ovo je jedan od oblika
privatne svojine.
Razvojem robne proizvodnje i uvođenjem klasičnog ropstva nestale su pretpostavke na
kojima se temelji agnatska porodica. Država je ojačala i nema potrebe za
paterfamilijasom kao polugom svoje vlasti. Sve to dovodi do snižavanja vlasti
paterfamilijasa. Pratioci tog preobražaja su bili: emancipacija, brak bez manusa,
potiskivanje agnatskog srodstva kognatskim, actiones adiecticiae qualitatis, peculium
castrense, quasi castrence, bona adventitia, smanjenje i postepeno ukidanje razlike
između res mancipi i nec mancipi. Svojina sve više postaje isključiva vlast jednog
čovjeka. Takvi svojinski odnosi temelje se na društvenim i ekonomskim promjenama
koje se zapažaju od punskih ratova. Tako se javlja svojina koja će preovlađavati od kraja
republike i kroz čitavo klasično razdoblje. Na ovakvim svojinskim odnosima nastalo je
rimsko klasično pravo.
4. Elementi feudalne svojine. Rimsko klasično pravo bilo je konzervativno,
okrenuto ka prošlosti.
Zato je dolazilo do sve većeg raskoraka između pravnog poretka i društveno-ekonomskih
odnosa. Posljedica toga je da su elementi feudalnih odnosa bili mnogo vidljiviji u životu
nego u pravu, koje je ostalo vjerno klasičnim robovlasničkim šemama. Odnos
veleposjednik – kolon obično je uzimao oblik dugoročnog zakupa zemlje. Umjesto
ranijih zakupa koji traju najčešće 5 godina, sada se sklapa ugovor na 100 godina ili na
čitav život, čak i 2 života, što znači da se prava i obaveze prenose na nasljedine. To je
novi oblik svojinskih odnosa i zato zakupac dobija zaštitu koja djeluje egra omnes, a sam
zakup od instituta obligacionog postaje ustanova stvarnog prava. U tim novim odnosima
zapaža se pojava elemenata vlasti koje se prepliću sa svojinom. Javlja se novi odnos nalik
na onaj koji u feudalizmu postoji između sizerena i vazala – patrocinijum. Ovo
pretvaranje veleposjednika u vrstu lokalnih organa vlasti, vladari pokušavaju da spriječe,
iako ponekad, preko volje, moraju da ga prihvate kao životnu činjenicu.

Privatna svojina
Vrste svojine (193-194)
Rimsko pravo razlikuje sljedeće oblike svojine: kviritska, pretorska, provincijska i
peregrinska.
Kviritska svojina. – to je oblik svojine koji je pribavljen i zaštićen prema pravilima ius
civile-a. Pripada Rimljanima i odnosi se na stvari koje se nalaze u Italiji. Zaštićena je
tužbama rei vindicatio i actio negatoria.
Pretorska (bonitarna) svojina. – je posljedica potrebe da se olakša pravni promet na res
mancipi. Pretor je omogućio neformalno pribavljanje ovih stvari i zaštitio jednim
prigovorom i tužbom koja se zvala actio Publiciana.
Provincijska svojina. – to je oblik svojine koji pripada Rimljanima i stanovnicima Italije
nad zemljištem u provincijama. Jedan broj provincijskih vlasnika dobio je svoju zemlju
kupovinom od države, drugi su naseljeni na parcelama koje su dobili asignacijom poslije
agrarnih reformi, treći su bili tobožnji kupci, a bilo je i onih koji su zaposjeli dijelove
osvojene zemlje i vremenom putem ustanove odražaja i uz blagonaklonost države postali
vlasnici. Formalno ova zemlja pripada rimskom narodu, odnosno državi, a onaj koji je
koristi ima samo državinu i plodouživanje. Titulari nisu mogli upotrijebiti svojinsku
tužbu civilnog prava i zahtjevati stvar riječima ‘’tvrdim da je moja po kviritskom pravu’’.
Oni imaju pravo na državinsku zaštitu. Kasnije su dobili pravo i na tužbe, upotrebom
fikcije ‘’kao da je zemljište u Italiji’’ ili korišćenjem formule habere possidere frui licere
(pravo na držanje i korišćenje plodova).
Peregrinska svojina. – to je svojina nad zemljom i ostalim dijelovima imovine koju
imaju slobodni stanovnici provincija – peregrini. Njima ius civile ne priznaje svojinu, već
njihovo lokalno pravo i ius gentium. Ona je regulisana tradicijom, lokalnim običajima i
naredbama upravnika provincije i peregrinskog pretora.
Razlike između ovih oblika svojine vremenom su smanjene ili su nestale. Ovome je
doprinijelo privremeno i kulturno objedinjavanje carstva, izjednačavanje provincijalaca
sa Rimljanima, prožimanje ius civile-a i ius gentium-a. Tako je u vrijeme Justinijana
upotrebljavan isti naziv za sve oblike svojine u državi, svim vlasnicima je dozvoljeno da
koriste tužbe koje su ranije bile dopuštene samo Rimljnima: rei vindicatio, actio
negatorija, actio Publiciana.
Kviritska svojina (194-197)
Privatnu svojinu po civilnom pravu Rimljani zovu proprietas ili dominium ex iure
Quiritium: ,,svojina po pravu Kvirita’’. Rimski pravnici nisu definisali svojinu, jer su
pojam svojina smatrali suviše jasnim da bi osjećali potrebu za definisanjem. Međutim,
srednjovjekovni pravnici našli su rimsku definiciju svojine u Justinijanovim Institucijama
a to je ’’potpuna vlast na stvari’’ (plena in re potestas). Te četiri riječi uzete su kao rimska
definicija svojine.
Svojina je apsolutna. Pravo svojine na zemljištu proteže se i na sve ono što je u utrobi
zemlje’’sve do pakla’’ (usque ad inferos) i u visinu, ’’sve do neba’’ (usque ad coelum).
Vlasniku pripada sve što pronađe na zemlji ili sve što se na njoj sagradi (superficies solo
cedit – ono što je na površini zemlje slijedi sudbinu zemlje).
Sadržina. Srednjovjekovni pravnici su došli do zaključka da vlasnik svojine ,kao
plodouživalac, ima pravo da koristi stvar (usus) i da pribira plodove (fructus) ali nema
pravo raspolaganja. Oni su spojili ova tri ovlašćenja i došli do zaključka da svojina
sadrži: usus, fructus i abusus
Usus (upotreba) ili ius utendi (pravo na korišćenje, upotrebu) sastoji se u mogućnosti
vlasnika da koristi stvar, da je upotrebljava.
Fructus (plodovi) ilil ius fruendi (pravo prikupljanja plodova) je pravo vlasnika na
plodove koje stvar daje, bez obzira na to o kakvim je plodovima riječ. Pravi se razlika
između prirodnih plodova (frucctus naturales) i građanskih (fructus civiles). U prirodne
spadaju periodični, redovni plodovi (jabuka, grožđe, žito) i neredovni plodovi, koje neki
zovu produkt, kao što je dijete robinje. Civilni plodovi su u figurativnom smislu plodovi,
to su sporedni dopinosi, dobit od nekih pravnih odnosa, kao što su zakupnina kuće,
interes od pozajmljenog novca.
Abusus (zloupotreba, raspolaganje) ili ius abutendi (pravo raspolaganja) je ovlašćenje
koje se ogleda u raznim oblicima pravnog i faktičkog raspolaganja.
Subjekt i objekt. Kviritsku svojinu mogu imati samo Kviriti, odnosno rimski građani. Predmet svojine mogu
biti sve pokretne stvari, a od nepokretnosti samo zemljište u okolini Rima (ager Romanus), a kasnije u Italiji
(ager italicus). Solum provinciale sve do Justinijana nije mogao biti predmet kviritske svojine.
Ograničenja. Iako je svojina ’’potpuna vlast na stvari’’ ni u jednom pravu ona nije bez ograničenja. Ma koliko
bilo široko i apsolutno pravo svojine, svaki vlasnik bi bezgraničnim korišćenjem stvari ubrzo ugrozio same
temelje društva i doveo u pitanje okvire svačije svojine. Ima tekstova u rimskom pravu iz kojih bi se moglo
zaključiti da svako korišćenje svog prava, bez obzira na motive i posljedice, nije dopušteno. Tako Gaj tvrdi da ne
smijemo na zlo upotrijebiti svoje pravo (Male enim nostro iure uti non debemus. Gaj kaže ’’u naše vrijeme’’ nije
više gospodaru dozvoljeno da prekomjerno ’’bjesni’’ nad svojim robovima. Pored ovog opšteg ograničenja
Rimljani su poznavali i posebna ograničenja (ograničenja luksuza u nakitu žena, maksimiranje zemljišnog
posjeda). Sva ova ograničenja mogu se podijeliti u dvije grupe: ograničenja u interesu susjeda i ona koja
nalaže javni interes.
Ograničenja u interesu susjeda vode porijeklo još od Zakona 12 tablica. Ta ograničenja
su: svaki vlasnik zemljišta je morao ostaviti duž međe dvije i po stope neobrađeno – time
se bolje označavala međa i izbjegavani su sporovi, vlasnik nije imao pravo da skrene
prirodni tok vode – on je morao trpjeti slijevanje vode na njegovo imanje ukoliko je to
prirodan tok, svako je imao prvo da pređe na susjedovo imanje i prikupi plodove koji su
pali sa njegovog drveća, grane sa susjedovog drveća iako prelaze među ne smiju se sjeći,
osim ako su niže od 15 stopa, jer tada prave hlad. Kasnije je dodano ograničenje koje se
sastoji u zabrani imisija ili polucije, tako da je u jednom slučaju zabranjen dalji rad
radionice za proizvodnju sira, jer je širila neprijatan miris. Ako postoji zid ili zgrada koja
može da se sruši, njen vlasnik može biti tužen i tada takav zid mora biti učvršćen ili
uklonjen.
Ograničenja u javnom interesu. Vlasnici u priobalnih parcela morali su duž obale
dopustiti javnu upotrebu rijeka ili mora, tj. dozvoliti ljudima da se duž obale šetaju,
kupaju, love ribu. Kada je počelo masovno oslobađanje robova, donošeni su zakoni koji
su ograničavali ovu mogućnost. Pripadnici najviših staleža u toku principata su morali
1/3 svoje imovine uložiti u poljoprivredu Italije, koja je počela naglo propadati. Bilo im
je zabranjeno da drže velike trgovačke brodove, jer se trgovina smatrala nedostojnom
senatorskog položaja. U postklasičnom pravu je određeno da vlasnici moraju obrađivati
svoje imanje, u suprotnom može ga svako zauzeti i koristiti. Vlasnici zemljišta na kome
je pronađeno rudno blago morao je dopustiti njegovu eksploataciju, s tim da je imao
pravo na 10% prihoda. Donijeti su propisi koji su nametali vlasnicima poštovanje
urbanističkih propisa prilikom zidanja zgrade.
Susvojina -(197-198)
Susvojina postoji kada svojina na nekoj stvari pripada dvojici ili većem broju vlasnika.
Susvojina nastaje ili voljom suvlasnika (dva prijatelja kupe zajednički kuću ili brod),
voljom nekog trećeg (dekujus testamentom ostavi u susvojinu roba-lekara dvojici svojih
sinova) ili zakonom (ako se pomešaju dvije stvari koje pripadaju različitim vlasnicima
tako da ih je nemoguće odijeliti).
Svojim dijelom suvlasnik može raspolagati, otuđiti, založiti. U pogledu rukovanja
stvarima, zahtjevala se većina glasova za redovne poslove (akti administriranja), a za
akte raspolaganja ili dispozicije (npr. prodaja stvari) zahtjevana je jednoglasnost, koju
je Justinijan pretvorio u većinu, ne prema broju suvlasnika već prema veličini udjela. Ako
imamo dva lica, od kojih svaki ima po 1/5 prava susvojine, a treće lice ima 3/5, onda je
bila dovoljna odluka ovog poslednjeg i za akte raspolaganja.
Susvojina je izvor čestih sukoba i sporova. Zato je postojala tužba za raskid susvojine
actio communi dividundo. Ako je stvar djeljia onda se problem lako rješava, a ako je
nedjeljiva, onda se obično prodaje i njena cijena dijeli.
Posebna pravila su postojala za slučaj da je predmet susvojine rob (servus communis).
Ono što rob pribavi pripada njegovim gospodarima srazmjerno učešću u svojini nad njim
(pro parte dominii). Isto je i sa dugom koji rob stvori. A u slučaju da da novac na zajam
iz imovine jednog suvlasnika, onda je potraživanje imao samo taj gospodar čiji je novac.

Tužbe za zaštitu svojine -(198)


Najvažnije dvije tužbe za zaštitu svojine su: rei vindicatio i actio negatoria. Pored njih
za zaštitu svojine služili su i državni interdikti, kao i tužba kojom se štiti pretorska
svojina (actio Publiciana).

Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199)


Rei vindicatio je tužba koju podiže onaj koji sebe smatra vlasnikom protiv onoga kod
koga se njegova stvar nalazi i koji tvrdi da je on vlasnik. Ovdje obojica i tužilac i tuženi
ističu svoje pravo svojine. Ako je neko uzeo stvar na poslugu i odbija da je vrati, a ne
tvrdi da je vlasnik, onda vlasnik neće pokrenuti vindikacioni zahtjev, već tužbu in
personam iz ugovora o zakupu. Ako neko drži stvar, a drugo lice tvrdi da on nije vlasnik,
onda to lice mora pokrenuti spor i dokazati svoje pravo svojine. Uloga tuženog je uvijek
lakša od uloge tužioca.
Po pravilu tuženi je onaj kod koga se stvar nalazi. Rimsko pravo dopuštalo je 2 izuzetka
od ovog pravila. Prvi izuzetak je ako se neko ponaša kao da je stvar kod njega, ako se
upusti u parnicu (si liti se obtulit) i time odugovlači postupak da bi omogućio nekom
trećem da protokom vremena stekne svojinu. Drugi slučaj je kada se nepošteno oslobodi
stvari (si dolo desiit possidere). To se dešava ako neko drži i koristi tuđu stvar pa se nje
oslobodi čim čuje da će biti tužen. Tada vlasnk mora iznova da se raspituje da saznao
kome je prodao ili poklonio njegovu stvar, uz rizik da i novi držalac postupi na isti način.
Predmet tužbe je sve ono što može biti predmet kviritske svojine. Zemljište van Italije
nije moglo biti zahtevano po kviritskom pravu. Staro pravo nije dopuštalo da se zahtjeva
skupina stvari, kao što je nasljeđe, za koje postoji posebna tužba (hereditatis petitio). Po
pravilu svar koja se zahtijeva treba da bude individualizovana.
Teret dokazivanja je na tužiocu. U početku su vlasnici morali da dokažu ne samo svoje
pravo svojine već i pravo svojih prethodnika, sve dok se ne dođe do originarnog
pribavioca, npr. onog koji je stvar napravio. Dokazivanje svojine na nepokretnostima bio
je otežano zbog nepostojanja zemljišnih knjiga, koje rimsko klasično pravo ne koristi.
Svojinski spor u legisakcionom postupku vodio se putem sakramentuma (legis actio
sacramento in rem), pri čemu je polagana opklada. U formularnom postupku korišćena je
posebna formula u čijem zahtjevu je navođeno ‘’stvar je moja po kviritskom pravu’’.
Presuda je bila arbitrerna, tj. ostavljala je mogućnost izbora osuđenom ili da vrati stvar ili
da plati iznos koji je predviđala condemnatio. U ekstraordinarnom postupku je ukinuta
arbitretnost: suđeni je dužan da vrati stvar pod prijetnjom da mu je držani organi oduzmu
i predaju tužiocu.
Plodovi. Ako je stvar plodonosna, savesni držalac,onaj koji nije znao da stvar nije
njegova (npr. kupio je od nevlasnika, ne znajući da prodavac nije vlasnik) obavezan je da
vrati plodove koji su se zatekli, a nesavjesni držalac je morao da plati vrijednost svih
plodova.
I sa troškovima oko stvari se postupa različito. Nesavjesni držalac može tražiti naknadu
samo nužnih troškova, a savjesni još i korisnih.

Actio negatoria -(199-200)


Actio negatorija ili negatorna tužba podiže se kada vlasniku neko lice ne osporava
pravo svojine, nego za sebe tvrdi da ima neko drugo stvarno pravo. Najčešće, on ne samo
što tvrdi, već i postupa kao da to prvo ima: koristi stvari i pribira plodove, prolazi kroz
njegovo zemljište (pavo prolaza), podiže zgradu na njegovom zeljištu. Ako neko samo
uznemirava vlasnka, bez pozivanj na neko svoje pravo, vlasnik će se braniti ili putem
samopomoći, ili interdiktima, ali nema pravo na negatornu tužbu.
Cilj negatorne tužbe je da se utvrdi da neko pravo ne postoji i da uznemiravanje prestane.
Teret dokazivanja je podijeljen. Vlasnik treba da dokaže ili bar da učini vjerovatnim
svoje pravo svojine. U pogledu prava koje je predmet spora i koje se negira, teret
dokazivanja je na tuženom. To je izuzetak od načela: teret dokazivanja je na tužiocu
(actori incumbit probatio). Do njega se došlo zbog teškoće d se dokaže tzv. negtivna
činjenica. Zato se obaveza dokazivanja prebacuju na drugu stranu, pa neka ona dokaže da
ima pravo koje ističe i na osnovu koga uznemirava vlasnika.
Presuda utvrđuje da pravo ne postoji i nalaže prestanak uznemiravanja, predviđajući
novčanu kaznu za slučaj da se ovome tuženi ne povinuje.
Obe ove tužbe i rei vindicatio i actio negatoria i danas se koriste za zaštitu prava svojine.

Pribavljanje svojine
Pojam i klasifikacija (200-201)
Iusta causa – modus acquirendi. Biti vlasnik neke stvari se može ukoliko se ta stvar
dobije poklonom, kupoprodajom, trampom, legatom, itd., odnosno pravnim osnovom
kojim je ta star pribavljena. Problem nastanka svojien može se posmatarati kroz postupke
koje pravo zahtijeva da bi se ustanovilo pravo na određenoj stvari. Tada je riječ o načinu
sticanja (modus acquirendi). Danas se većina stvari stiče neformalno, samo za neke se
traži poseban postupak (zgrada, zemljište, automobil, broj). U rimskom pravu se formi
pridaje veliki značaj. Jedan od načina sticanja svojine je modus acquirendi.
Klasifikacija. Načini za pribavljanje svojine mogu se podijeliti na:
- kauzalne i apstraktne. Kauzalni način pribavljanja svojine je onaj kod kojih se
zahtijeva iusta causa kao uslov punovažnosti prenosa, a kod apstraktnih to nije slučaj.
To ne znači da kod apstraktnih načina nema pravnog osnova, već to da kod njih pravni
osnov nije sastavni dio postupka kojim se pribavlja stvar, odnosno nije uslov njegove
punovažnosti. U kauzalne spadaju: traditio (neformalna predaja) i usucapio (održaj), a
ostali su apstraktni.
- načine ius civile-a i načine ius gentium-a. Ovi načine polaze od pravnog sistema kome
pripadaju. U ius civile spadaju: mancipatio, in ure cessio i usucapio, a u ius gentium
spadaju: traditio, occupatio, praescripti, specificatio i dr.
- originarne i derivativne. Kod nekih načina zahtjeva se volja prethodnog vlasnika i
pribavilac stiče svojinu u onakvom obimu i vidu kakvu je imao prenosilac. Rimski
pravnici govore da u tom slučaju postoji prenos stvari (transferre rem), što je posljedica
njihovog miješanj prava svojine na stvari i same stvari. Takvi načini se zovu
derivativni načini, jer se pravo pribavioca izvodi, derivira iz prava prenosioca. Pri
tome se primjenjuje pravilo: Niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što
sam ima (Nemo plus iurs ad alium transferre potest quam ipse habet). Ostali načini
su takvi da stvar nema vlasnika, bar takvog koga priznaje rimsko pravo, ili ovog ima, ali
se ne traži njegova saglasnost. To su originarni, izvorni načini, jer pribavilac svoje
pravo svojine stiče izvorno, ono mu nije prenijeto voljom prethodnog vlasnika. U
derivativne načine spadaju: mancipatio, in iure cessio i traditio. U originarne načine
spadaju: occupatio accessio, specificatio, adiudicatio i neki slučajevi pribavljanja
svojine na plodovima. Odražaj (usucapio) po nekim svojim karakteristikama je
originarni način (ne traži se saglasnost prethodnog vlasnika), a po drugim derivativni
(stiče se onakvo pravo koje je imao raniji sopstvenik). Ipak pretežno ga svrstavaju u
originarni način.
- načine javnog i načine privatnog prava. Postupci za pribavljanje svojine od države se
nazivaju načini javnog prava, i u njih se ubrajaju: asignacija i venditio sub hasta.

Pribavljanje od države -(201-202)


Svaka država i daje i uzima. Rimska je od stanaca više uzimala, ali je svojim građanima,
naročito u vrijem republike, više davala. Dva najpoznatija načina pribavljanja od države
su asignacija i vendito sub hasta.
Asignacija (assignatio ili adsignatio) je dodjeljivanje zemljišnih parcela iz fonda
državne zemlje. Patricijske porodice nisu ovim putem dobijale osvojenu zemlju, već
faktičkim prisvajanjem ili uzimanjem u tobožnji zakup. Asignacija je bio način da se od
ogromne mase državnog plijena u nepokretnostima nešto odvoji i za manje imućne
građane: gradsku sirotinju, islužene vojnike, pauperizovane seljake, stanovnike Italije.
Postupak asignacije nije bio jednostavan. Najprije je, obično na prijedlog senata, donošen
zakon o agrarnoj reformi ili osnivanju kolonija. Određivana je komisija od pouzdanih
građana od 3 do 10 ljudi, kojima je dodjeljivan niz pomoćnika. Geometri (agrimensores)
su mjerili i parcelisali zemlju na kvadrate ili pravougaonike. Zatim su parcele dijeljene,
obično kockom, i ime svakog valsnika je upisivano u plan parcela. Po tom aktu (ad – pri,
i signare – bilježiti, dakle upisivati, ubilježiti) čitav postupak je dobio ime.
Venditio sub hasta (prodaja pod kopljem) je način dodjeljivanja stvari pokretnih ili
nepokretnih, koje su na neki način došle u ruke državi. Tu je spadao ratni plijen,
uključujući i robove, konfiskovana imanja, poreske zaplene, itd. Prodajom jer rukovodio
kvestor, koji je stvari izlagao na forumu i pored njih je zabadano koplje, kao simbol
državne vlasti i garancija svojine kupcu. Prihvatanjem unaprijed određene cijene, kupac
bez nekih formalnosti postaje vlasnik. Kasnije su na ovaj način putem javne dražbe,
prodavani i dijelovi državne zemlje kada je bilo potrebno doći do novca za sve veći
birokratski aparat i vojsku.

Originarni načini
Održaj (usucapio) - (202-204)
Naziv potiče od riječi usu (capere – pribaviti upotrebom), steći stvar korišćenjem u toku
određenog vremena. Obično se kao opravdanje za pretvaranje običnog držanja u svojinu
navodi potreba da se pravna situacija prilagodi faktičkoj. Ako se duže vremena razilaze
formalna i faktička, tj. ekonomska svojina, pravo mora da se povinuje činjeničnom
stanju: ekonomski vlasnik postaje i pravno vlasnik.
Prema Zakonu 12 tablica za odražaj pokretnih stvari bila je potrebna državina od godinu
dana, a za zemlju (kasnije i sve ostale nepokretnosti) dvije godine. Nikakav drugi uslov
nije zahtjevan, nije se tražila ni savjesnost, ni pravni osnov. Po jednima objašnjene za
ovakve odredbe je to što je Rim mala zajednica u kojoj se svi poznaju i gdje je
siromaštvo toliko da će teško neko dopustiti da mu stvar ostane u tuđim rukama makar i
godinu dana. Po drugima, to je bila zamisao patricija kako da legalizuju svoje otimačine
zemlje i drugih stvari. Decimviri koji su sastavljali tekst 12 tablica nisu željeli ovom
odredbom da stvore način za sticanje imovine, već da olakšaju, inače teško, dokazivanje
svojine u parnicama. Međutim kada je jednom stvoreno, ovo pravilo se počelo
primjenjivati i u druge svrhe. Umjesto da učvrsti svojinu, ono se okrenulo protiv vlasnika.
Zato su Rimljani zabranili odražaj ukradenih stvari, a nešto kasnije i otetih stvri, kao i
državnih, hramovski i imperatorskih dobara.
Tumačenjem ovih pravila, rimski pravnici su stvorili novu teoriju uzukapije. Tražio se
pravni osnov i savesnost da bi se državina protekom vremena pretvorila u svojinu.
Pravni osnov (iusta causa) je pravni posao čiji je cilj prenošenje svojine. Bilo je potrebno
da držalac dođe do stvri na osnovu kupovine, poklona, legata, trampe, a ne prostim,
faktičkim uzimanjem.
Savesnost (bona fides) ima više značenja u raznim slučajevima. Ovdje je to vrsta
zablude: onaj koji drži stvari misli da je vlasnik, ne zna da je samo držalac. Savjesnost se
pretpostavlja, što znači da će suprotna stranka imati teret dokazivanja. Ona se procjenjuje
na osnovu postojećih činjenica koje ukazuju na to da li je zaista držalac u ‘’izvinjavanoj
zabludi’’, da li je na osnovu svih okolnosti morao ili mogao znati da stvar nije njegova.
Pošto je teško dokazivati ili osporavati ovu činjenicu tokom čitavog trajanja državine,
tražilo se da je držalac savjestan samo u trenutku kada je pribavio stvar: naknadno
pridošla nesavjesnost ne škodi (mala fides superveniens non nocet). Time je sužena
mogućnost pribavljanja svojine odražajem, što je i bio cilj ovih izmjena. Ipak, te
mogućnosti postoje, kada se radilo o neformalnom sticanju res mancipi, što ius civile ne
priznaje, pa je ovim puem, protekom vremena legalizovano. U tri slučaja rimsko pravo
odustaje od zahtjeva za savjesnošću i pravnim osnovom, a to su: usucapio pro herede,
usurecaptio fiduciae i usureceptio ex praediatura. Odražaj ‘’umjesto nasljednika’’ (pro
herede) je slučaj kada neko uzme zaostavštinu, iako zna da mu ne pripada. Ova
mogućnost je dozvoljena da bi se nasljednici natjerali da se ne dvoume suviše dugo oko
prihvatanja nasljedstva. Zaostavština koja još nije prihvaćena (‘’ležeća’’: hereditas
iacens) bila je neprijatna i za kult pokojnika i iz praktičnih razloga: trebalo je plaćati
dugovie, priniuti o imanju. Čak se nije tražio rok od dvije godine za odražaj, već samo
godinu dana, jer se pošlo od odredbe Zakona 12 tablica da se samo za zemljište
zahtijevaju dvije godina, a za ostale stvari 1 godina. Zaostavština je dakle spadala u ostale
stvari, ako može obuhvatati i zemlju i zgrade.
Nije se tražio pravni osnov, ni savjesnost u slučaju da nekom prodan dio imovine na
javnoj dražbi zbog duga. Ako na bilo koji način od dođe do svoje stvari, postaje
odražajem vlasnik (usureceptio ex praediatura). Ovo je jedan od izuztaka koje mnoga
prava, pa i rimsko čini u korist sirotinje. Sličan je slučaj ako dužnik dođe do stvari koju je
dao u zalogu, a nije imao da vrati dug i ta stvr prijeđe u tuđe vlasništvo (usureceptio
fiduciae).
Longi temporis praescriptio. Praescriptio ili zastarjelost je gubitak prava na zaštitu
protokom vremena. Sličnost sa odražjem je u tome što se obe ustanove zasnivaju na
protoku vremena, ali je razlika u učinku: uzukapijom se stiče pravo, a zastarjelošću se ne
gubi samo pravo, već jedino pravo na zaštitu. Vlasnik je i dalje vlasnik, ali ne može
prinudnim putem zahtjevati svoju stvar. Onaj ko drži stvar samo je držalac i ima
interdiknu zaštitu, ali ne i svojinsku. Razlika je još u tome što je odražaj ustanova
civilnog prava, a zastarjelost je institut ius gentium-a. Zastarjelost je uvedena početkom II
vijeka n.e. u korist posjednika provincijskog zemljišta, a kasnije je proširena i na
pokretne stvari. Rok je bio 10 godina ako su vlasnik i držalac iz iste provincije, a 20
godina ako nisu iz iste provincije. I kod zastarjelosti se zahtjevala savjesnost i pravni
osnov. U IV vijeku uvedena je longissimi temporis praescriptio, kod koje se ne traži ni
savjesnost, ni pravni osnov, ali je rok duži, najprije 40 godina, a kasnije 30 godina. To je
bio opšti rok zastarjelosti svih tužbi.
U vrijeme Justinijana, pošto nema razlike između zemljišta u Italiji i van nje, ukinute su
razlike između odražaja i zastarjelosti. Rokovi su bili 3 godine za pokretne stvari
(usucapio), 10 i 20 godina za nepokretnosti (longi temporis praescriptio). Ako držalac
nema iusa causa i bona fides onda je rok 30 godina čime se stiče, ne svojina, već pravo na
prigovor zastarjelosti. Ukoliko je savjestan, stiče svojinu i to se zove (longissimi temporis
praescriptio).
Prekid i obustava zastarjelosti. Zastarjelost je neka vrsta kazne za nemarnog vlasnika.
Kada vlasnik pokaže želju da koristi svoje pravo: podnošenjem tužbe, kada dođe na
imanje i odlomi grančicu u prisustvu svjedoka, tada je nastupao prekid roka i koji počinje
iznova teći. Obustavu roka (kada se neko vrijeme ne računa zato što je vlasnik bio
spriječen da koristi svoje pravo) a zatim nastavlja da teče, rimsko pravo nije poznavalo.

Occupatio (205)
Occupatio je način ius gentium-a po kome stavri koje nisu ničije, a mogu biti predmet
privatne svojine, pripadaju onom ko ih uzme. Postoje više slučajeva okupacije: ničije
stvari, occupatio bellica, res derelicta, thesaurus.
Ničije stvari (res nullius) su stvari koje se nalaze u prirodi i ne pripadaju nikome, iako
mogu biti predmet svojine. To su: životinej u moru, na zemlji ili u vazduhu, dragocjenosti
i drago kamenje nađeno na obali.
Occupatio bellica (oduzimanje stvari u ratu) su stvari koje pripadaju neprijatelju, čiju
svojinu rimsko pravo ne priznaje. U početku je ratni plijen odlazio u ruke vojnika koji ga
opljačka, a kasnije je uvedeno prvilo da plijen pripada državi i on se izlagao prodaji ‘’pod
kopljem’’.
Res derilicta. Okupacijom se stiču odbačene stvari (res derelictae), to su predmeti kojih
se vlasnik odrekao i koje može svako uzeti.
Thesaurus. Blago ili ‘’sokrovište’’ prema terminologiji Srpskog građanskog zakonika iz
1844. g. predstavljaju stvari veće vrijednosti, sakrivene u nekoj nepokretnosti, o čijem se
vlasništvu ništa ne zna. Ako se zna ko je vlasnik one se ne mogu prisvojiti. Isprva su
rimljani primjenjivali pravilo sve što je na zemlji pripada njenom vlasniku. Kasnije je
Hadrijan donio propis po kojem su nalazač i vlasnik zemljišta dijelili blago.

Priraštaj (accessio) - (205-206)


Priraštaj (accessio) je slučaj kada jedna stvar bude pripojena drugoj tako da s njom čini
cjelinu. Postoje tri grupe priraštaja: priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj, priraštaj
pokretne nepokretnoj i priraštaj dve pokretne stvari.
Priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj. Ukoliko voda nataloži zemlju uz nečije
imanje, ako se pojavi ostrvo (ada) u rijeci ili rijeka promjeni tok dolazi do priraštaja
nepokretne stvari nepokretnoj. Nataložena zemlja pripada vlasniku uz čiju je
nepokretnost nanešena. Ostrvo i korito rijeke dijele priobalni vlasnici zemlje linijom koja
ide sredinom riječnog toka, a ako voda otrgne komad zemlje i nanese ga nizvodno uz
imanje drugog lica, raniji vlasnik zadržava svojinu. Ali ako na njemu ima rastinja i ono
pusti korjenje u zemlju nizvodnog vlasnika, tako da drveće crpi sokove iz njegove zemlje
onda nizvodni vlasnik stiče svojinu nad otrgnutim komadom.
Priraštaj pokretne stvari nepokretnoj se dešava ako neko zasije na tuđem zemljištu,
posadi drvo, sagradi kuću, onda se primjenjuje načelo: superficies solo cedit (ono što je
na površini pripada zemljištu, tj. njegovom vlasniku). Jedan od slučajeva koji ovde
spadaju je ugrađivanje tuđe grede u zgradu. Po Zakonu 12 tablica, nije se moglo tražiti
izdvajanje grede, jer bi se nanijela nesrazmjerna šteta i značilo bi primjenu načela: fiat
iustitia pereat mundus (neka se primjeni pravda makar propao svijet, u ovom slučaju
zgrada). Zato je dozvoljavana tužba actio de tigno iuncto koja je davala pravo na
dvostruku vrijednost grede.
Priraštaj dve pokretne stvari je kada se na nekoj svojoj stvari doda tuđa ili obrnuto,
tako da čini jedinstvo kao npr: pisanje svojim mastilom na tuđoj hartiji ili pergamentu,
slikanje svojom bojom na tuđoj ploči ili platnu. Svojinu na novoj stvari dobija vlasnik
one stvari koja se smatra važnijom. Papirus i pergament su važniji od napisanog teksta
‘’makar zlatnim slovima pisao’’, tkanina je važnija od konca koji je utkan, ali je boja bila
važnija od platna. Vlasnik manje vrijedne stvari je imao pravo na naknadu njene
vrijednosti.
Prerada (specificatio) -(206)
Prerada ili specificatio postoji kada nastane nova stvar radom jednog, a materijalom
drugog lica. To se dešava ako neko napravi od tuđeg drveta namještaj, od pređe platno,
od zlata prsten. Sabijanci su smatrali da je materijal važniji: sine materia nulla res effici
potest (bez materijala se nijedna stvar ne može napraviti). Prokuleanci daju prednost
radu. Gaj, iako sabijanac, imao je poseban stav: ako se star može vratiti u pređašnji oblik,
prednost je na strani vlasnika materijala, a ako to nije moguće stvar dobija onaj koji je
uložio rad, s tim da plati vrijednost materijala. Ovako se rješavalo do XVI vijeka kada se
počela upoređivati vrijednost materijala i rada.
Presuda (adiudicatio) -(207)
U deobnim sporovima sudska presuda treba utvrditi ko je i u kolikoj mjeri vlasnik sporne
stvari. Do ovakve presude dolazi tužbama: actio familiae erciscundae (za pojelu
porodične zadruge), actio communi dividundo (za razvrgavanje susvojine) i actio finium
regundorum (za utvrđivanje međa). U načelu sud ne ustanovljava neko pravo, već samo
utvrđuje da li ono postoji ili ne, pa prema tome presuda nema konstitutivni već
deklarativni karakter. Mada po nekim teoretičarima pretvaranje susvojine u svojinu
ima i konstitutivne elemente. U praksi ona je na neki način osnov za pravo svojine,
vlasnik se najčešće legitimiše sudskom presudom kojom je dobio svoj udio u nekoj
zajedničkoj svojini.
Plodovi - (207)
Prirodni plodovi dok još nisu odvojeni pripadaju vlasniku supstancije: stabla, njive,
krave. Kada se odvoje mogu pripadati i nekom drugom: zakupcu, plodouživaocu,
savesnom držaocu, emfitevti. Razlikujemo dvije osnovne situacije: ili se svojina pribavlja
samim odvajanjem, bez obzira ko je plodove odvoji, ili tek preuzimanjem plodova, tzv.
percepcijom. Vlasnik i emfitevta pribavljaju svojinu odvajanjem i ukoliko bi neko drugi
odvojio oni ga mogu tužiti, a plodouživalac i zakupac percepcijom i oni ne mogu tužiti
jer nisu postali vlasnici i oni jedino mogu zahtjevati od zakupodavca, odnosno vlasnika
da tuži onog koji je plodove uzeo. Razlika između plodouživaoca i zakupca je u tome što
plodouživalac stiče svojinu originarnim načinom, a zakupac derivativnim. Savjesni
držalac je onaj koji vjeruje da je vlasnik. On pribavlja plodove kao i vlasnik odvajanjem,
a ako se pojavi pravi vlasnik, dužan mu je predati plodove koji su se zatekli.
Derivativni način
Mancipatio -(207-208)
Mancipacija je apstraktni način civilnog prava, posao per aes et libram kojim se prenosi
svojina na res mancipi. Naziv potiče od manus – ruka i capere – zahvatiti, steći, pribaviti.
Prenos svojine se obavljao u prisustvu službenog merača sa vagom, najmanje 5 svjedoka,
punoljetnih rimskih građana, prenosioca i pribavioca. Bilo je potrebno donijeti stvar ili
njen simbol: dio zgrade, rostru od broda, runo od ovce. Pribavilac je uzimao bronzanu
šipku i izgovarao: ‘’tvrdim da je ova stvar moja po kviritskom pravu i neka mi bude
pribavljena ovom bronzom i bronzanim tegom’’. Zatim bi bronzanim predmetom udarao
u teg i predavao prenosiocu na ime cijene. Ovo je jedna od varijanti posla per aes et
libram (putem bronze i tegova) i to je njen osnovni oblik. To je fiktivna prodaja stvari.
Mancipacija je apstraktna forma, što znači da se ne navodi pravni osnov, niti je osnov
uslov valjanosti prenosa. Ona je derivativna i pribavilac stiče onakvo pravo kakvo je
imao prethodni vlasnik. Ukoliko dođe do evikcije (oduzimanje stvari od strane trećeg
koji prema njoj ima neko pravo) pribavilac može podići actio auctoritatis koja glasi na
dvostruku vrijednost.
Mancipacijom se prenosi svojina na res mancipi i to nije bilo dozvoljeno neformalno
prenositi, a ako neko želi može se i res nec mancipi prenositi formalizovanim postupkom
per aes et libram (kao skupocjeni nakit, provincijska zemljišta). Mancipacija vodi
porijeklo od stvarnog oblika u kome je obavljana prodaja kada se plaćalo metalom
određene težine. Kasnije se pretvara u apstraktnu i fiktivnu prodaju i koristi za razne
svrhe u statusnom, porodičnom, nasljednom i obligacionom pravu.

In iure cessio (208-209)


In ure cessio (ustupanje na sudu) je apstraktni način ius civile-a gdje se putem
tobožnjeg spora prenosi pravo sa jednog titulara na drugog. Pravo se dobije tako što se
ranije titular odrekao ili što se na sudu nije branio. Stranke dolaze pred pretora. Pribavilac
stavlja ruku na stvar ili njen simbol i tvrdi da je ona njegova po kviritskom pravu. Pretor
pita protivnika u poru da li će izvršiti kontravindikaciju, ako ovaj kaže da neće ili ćuti,
pretor presuđuje u korist pribavioca, jer se suprotna stranka nije branila (interdefsus).
Rimski pravnici kažu da se ovim načinu prenose ne samo tjelesne stvari, bilo da su res
mancipi ili nec mancipi, već i bestjelesne, odnosno prava. In ure cessio je dugo korišćena
za ustupanje prava, kao što su službenosti, založno pravo, potraživanja.

Traditio (209-210)
Traditio je neformalan, kauzulan i derivatni način koji spada u ius gentium i služi za
prenos kviritske svojine na res nec mancipi. Traditio (predaja) se sastoji u ustupanju
faktičke vlasti, državine na stvari. Da bi se prenijela svojina neformalnom predajom
potrebna su dva uslova: da stvar bude res nec mancipi i da postoji pravni osnov.
Neformalno prenošenje svojine na res mancipi rimsko ius civile ne priznaje, jedino se
mogu prenositi res nec mancipi.
Iusta causa. Pravni osnov je pravno objašnjenje za prenošenje svojine, pravni akt na
osnovu koga se obavlja predaja. To je pravni posao koji je usmjeren na prenošenje
svojina, kao što su poklon, prodaja, trampa, zajam, legat. Ako posao ne prenosi svojinu
(zakup, posluga,ostava), tradicijom koja slijedi ne prenosi se svojina već državina.
Rimljani nisu mnogo insistirali na iusta, na valjanosti pravnog posla, naročito kad je
novac ili druga po rodu određena stvar predmet prodaje. Tada je prenos svojine konačan,
što znači da će stvar ostati u rukama pribavioca. Postoje sredstva in personam, tužbe
obligaciong prava kojima se može tražiti povraćaj (condictio, tužba zbog prevare).
Prednost tradicije je u tome što se ona može obaviti putem posrednika, u prvom redu
ukućana (per servum aut filium – putem roba ili sina), dok mancipacijom ili sudskim
ustupanjem mora lično da prisustvuje pribavilac i prenosilac. Smatra se da nije
angažovana volja tog lica (tada posao ne bi važio), već su sin ili rob izvršioci faktičkog
čina, kao neka vrsta produžene ruke.
Tradicija bez predaje. U tri slučaja svojina se prenosi iako fizičke predaje nije bilo, to
su: traditio longa manu, traditio brevi manu i constitutum possessorium.
Traditio longa manuje vrsta simbolične predaje, obično nepokretnosti. Kuća se ustupa
predajom ključeva, zemljište simboličnim gestom: prenosilac je obuhvatao ispruženom
rukom i pogledom zemlju i rekao da sada sve to pripada pribaviocu. Ta se predaja zvala
‘’ispružena ruka’’ (traditio longa manu).
U slučaju da se stvar već nalazi u rukama pribavioca, pa kasnije stekne svojinu. Npr. kada
zakupac kupi stvar koja je predmet zakupa. Ranije je držao za drugog (pro alio), sada za
sebe (pro se). To je predaja ‘’kratke ruke’’ (traditio brevi manu). Ovdje je predaja
prethodila pravnom osnovu.
U slučaju da da neko, ko je do tada bio vlasnik i držao stavr za sebe (pro se) prestane da
to bude, tako da stvar drži za drugog (pro alio). To je u slučaju da neko proda zgradu i
ugovori da će još neko vrijeme stanovati u njoj. Ovdje imamo pravni osnov, a predaja je
odložena u budućnost, ali se smatra da je prenijeta svojina. Ovakav slučaj se naziva
ustanovljenje državine (constitutim possessorium).
Prednosti tradicije su velike: ona je neformalna, mogu se koristiti ukućani, zato je
vremenom tradicija potiskivala mancipaciju, počela se koristiti i za prenošenje res
mancipi ali tada dolazi do novog oblika svojina.

Pretorska svojina
Pojam (210-211)
Pretorska ili bonitarna svojina postoji kada neko pribavi res mancipi običnom tradicijom,
a ne mancipacijom ili ustupanjem na sudu. Krajem republike promet se povećao i bila je
opterećenje svakodnevna prodaja na desetine robova i robinja po formama koje zahtijeva
civilno pravo za res mancipi. Sve češće se dešavalo da kupac i prodavac umjesto
mancipacije ili in iure cessio upotrijebe neformalnu predaju stvari. Sa gledišta civilnog
prava ovakav prenos uspostavlja državinu, a ne svojinu. Kviritski sopstvenik je i dalje
prodavac. Tek protekom vremena ako su ispunjeni drugi uslovi, pribavilac će postati i
kviritski sopstvenik, koristeći odražaj. Ali ga je trebalo zaštiti dok taj rok ne prođe.
Zaštita (211-212)
Pretori su stvorili dva sredstva za zaštitu savesnog pribavioca res mancipi neformalnim
putem: exceptio rei venditae et traditae i actio Publiciana.
Za zaštitu od nesavjesnog prenosioca koji, koristeći svoje formalno pravo svojine,
podigne tužbu protiv pribavioca, pretor je dao mogućnost stavljanja prigovora ‘’da je
stvar prodana i predana’’ (exceptio rei venditae et traditae). Exceptio rei venditae et
traditae je bio peremptoran, jer je zauvijek odbijao vindikacioni zahtjev. Moglo se
pojaviti i treće lice i oduzeti stvar pribaviocu. Ako je izvršena simbolična predaja (longa
manu), prodavac je mogao istu stvar prodati i predati drugom, i to putem mancipacije.
Postoje životinje koje imaju naviku da se vraćaju bivšem vlasniku, pa ih on može ponovo
prodati i predati. Ovo je riješeno podizanjem svojinske tužbe uz fikciju ‘’kao da je rok za
odražaj prošao’’. Ova tužba koja se i danas koristi zove se actio Publiciana (publicijanska
tužba) i mnogo je povoljnija od rei vindicatio, jer tužilac treba da dokaže da je u položaju
koji vodi uzukapiji (in causa usucapiendi), pošto se savjesnost pretpostavlja, trebalo je
samo dokazati pravni osnov, da postoji kupoprodaja, poklon. Ovakav oblik kvalifikovane
državine još uvijek nije svojina. Rimljani su govorili da se stvar nalazi ‘’u imovini’’, u
dobrima (in bonis). Zato se vremenom ustalio naziv bonitarna svojina ili pretorska
svojina kod koje imamo dvojnu svojinu na istoj stvari, jedno lice je kviritski, a drugo
bonitarni vlasnik. Ovakva situacija je privremena, jer protekom vremena bonitarna
svojina se pretvara u kviritsku.
Državina
Pojam (212-213)
Državina (possessio) je faktička vlast na stvari. Međutim nije svaka faktička vlast
državina. Ulpijan kaže da svojina nema ničeg zajedničkog sa državinom. Svojina je
pravo, a državina fakt. Za rimske pravnike svaka faktička vlast nije possessio. Zahtjevaju
se dva elementa corpus i animus.
Corpus (telo) je u stvari faktička vlast na stvari. Ovakvu vlast imaju najprije oni koji
drže stvar u rukama a kod stvari koje se ne mogu uzeti faktička vlast se ogleda u
mogućnosti da se stvar koristi. Faktička vlast se može ostvriti i preko potčinjenih lica.
Moguće je čak povjeriti drugom licu koje nije u našoj službi, pa da ipak zadržimo
državinu na stvari. Tako se ne gubi corpus kada damo stvar na poslugu ili na čuvanje
(kaput u garderobi). To ne znači da onaj koji koristi ili čuva stvar i sam nema fizičku
vlast na stvari, naprotiv: moguće je da na istoj stvari dva ili više lica imaju faktičku vlast:
povjerili smo susjedu stvar na čuvanje, on je ostavio kraj nje sina i izašao – sva trojica
pod određenim uslovima imamo corpus na stvari.
U nekim slučajevima nemamo fizčku vlast, već samo animus pa ćemo ipak imati pravo
na državinsku zaštitu: životinja je odbjegla u šumu i mi je tražimo. Fizička vlast je takav
odnos prema stvari koju ima aktivni vlasnik, onaj koji nije odustao od svog prava,
svojine.
Animus. Za rimske pravnike potrebno je da onaj koji ima u rukama stvar istovremeno
pokazuje i pretenzije prema stvri, animus rem sibi habendi (želju da stvr ima za sebe).
Ako nema ove želje, animusa, onda je to pritežanje ili detentio.
Animus je akt volje, ali se on ogleda u određenom ponašanju. Gost u restoranu nema
ovakve namjere prema priboru za jelu, garderober prema povjerenim stvarima. Oni su
samo detentori, a ne držaoci. Ali je vlasnik savestan držalac, ima. Ima je i nesavjesni
držalac, lopov. Da nema pretenzije ne bi prisvojio tuđu stvar. U nekim slučajevima,
rimsko pravo smatra držaocem i onog koji nema animus rem sibi habendi. Jedan od
takvih je sekvestar, lice kome je povjerena na čuvanje stvar dok se ne okonča spor oko
njene svojine. Kako je svojina neizvjesna, treba spriječiti nekoga da uzme na nedozvoljen
način stvar i zato se daje državinska zaštitia sekvestru. Isto tako je zaštićen i založni
povjerilac u odnosu na predmet zaloge.
Odnos svojine i državine. U stara vremena ne razlikuje se svojina od državine. Ljudi ne
mogu da shvate da neko može držati stvar a da nije vlasnik. Svaki faktički odnos prema
stvari nije i državina (possessio), već samo onaj koji je zaštićen, a na ideju zaštite stvarne
vlasti nad stvarima, prvi put dolazi rimsko pravo i ta je zaštita nastala poslije svojinskih
tužbi. Rei vindicatio je starija od interdikta za zaštitu državine. Ljudi su najprije došli do
svojine kao pravnog instituta, a tek potom do državine.

Zaštita (214-216)
Zašto se štiti. Jedno od objašnjenja za zaštitu državine je da je to interdiktna zaštita, a
ova nije konačna i njome se ne rješava pravno pitanje, već samo faktički odnos, kod koga
će biti stvar. Postoje dva objašnjenja državinske zaštite dvojice njemačkih romanista
Savinjija i Jeringa.
Savinji (Savignu) je tvrdio da je razlog za zaštitu faktičke vlasti nastojanje države da se
spriječi samovlasna zaštita prava. To je vrsta policijske mjere za održavanje reda. Ne
može svako, makar bio u najvećoj mjeri u pravu, da otima ili na drugi nedozvoljen način
remeti nečiju vlast na stavari, pa bio to i lopov. Ako vlasnik oduzme silom stvar od
lopova, lopov se može obratiti pretoru i ovaj će naložiti da stvar vrati, a da se za
ostvarenje svog prava obrati sudu. Interdikt je samo privremena mjera, koja upućuje na
sud.
Jering (Jehring) je smatrao da je državinska zaštita samo odbljesak svojinske. Najčešće se
iza držaoca krije vlasnik, tako da štiteći držaoca u stvari štitimo vlasnika. Tako se
postojećem arsenalu sredstava za svojinsku zaštitu dodaju i državinski interdikti.
Kako se štiti. Sredstvo za zaštitu državine je interdikt. Interdikt je u izvornom značenju
zabrana, a potom i naredba. Zabrana određenog ponašanja, a naredba da se otklone
posljedice ako je do takvog ponašanja došlo i tu spadaju: ‘’Nemoj otimati stvar. Ako si
oteo, da je vratiš’’. Učinak interdikta je da rješava samo neki faktički odnos, bez
upuštanja u to kome pripada neko pravo. Taj učinak je privremen: onaj ko izgubi u
interdiktnom postupku, može zatim da trijumfuje u svojinskom sporu.
Postoje dvije grupe interdikta za zaštitu državine. Jedni služe za sprečavanje
uznemiravanja, ‘’za zadržavanje državine’’ i zovu se interdicta retinendae possessionis.
Drugi su namjenjeni povraćaju nepravilno oduzete stvari i zovu se interdicta
recuperandae possessionis (za povraćaj državine).
U prvu grupu spadaju: interdictum uti possidetis i interdictum utrubi. Prvi služi za
zaštitu držaoca nepokretne stvari od uznemiravanja, a drugi za zaštitu pokretne stvri i on
nalaže da stvar ostane u rukama onog koji je veći dio protekle godine imao stvar u
rukama.
Interdikti za povraćaj oduzete stvari se odnose na slučajeve kada je protivpravno,
nedozvoljenim načinom oduzeta stvar, bez ulaženja u to ko ima pravo na toj stvari.
Nedopušteni načini su vi (silom), clam (potajno) i precario (zloupotrebom povjerenja).
Interdictum undi vi se pokreće kada je stvar oteta i pretor naređuje da se ona vrati.
Interdictum de clandestina possessione se podiže kada je neko potajno uzeo stvar koja
se nalazila u tuđoj državini. Ovdje se upotrebljava izraz potajno, a ne krađa jer mi ne
znamo ili ne ulazimo u to ko ima pravo (možda je vlasnik, zbog nemogućnosti da na
drugi način dođe do svoje stvari, potajno uzeo od drugog lica svoju stvar, to onda nije
krađa jer se svoja stvar ne može ukrasti. Interdictum de precario postoji ako je neko
došao do stvri zloupotrebom povjerenja. Precarium je davanje stvari mimo posebnog
ugovor s tim da se može uvijek tražiti natrag. (kada nekom date da stanuje u vašem stanu
dok ste vi na putu, ali on odbija da izađe iz stana kada se vratite).
U svim ovim slučajevima potrebno je da onaj koj pokreće spor ima valjanu, a ne vicioznu
(neispravnu) državinu. I to vicioznu u odnosu na stranku u sporu. To znači da neće moći
da interdiktom pozvati u pomoć pretora onaj koji je od tog istog lica, koje sada tuži,
ranije na nedozvoljen način došao do stvari. Tada suprotna stranka može istaći prigovor
viciozne državine (exceptio vitiosae possessionis). Ali treće lice ne ne može pozvti na
ovu vicioznost. Ako je Petar oteo stvar od marka, a od njega je otme Pavle, pa bude tužen
interdiktom unde vi. Pavle neće moći da istakne prigovor Petru da je njegova državina
viciozna.
Značaj i vrste. Državina je važan institut prava. Protekom vremena ona može dati
svojinu. U svojinskom sporu povoljniji je položaj onoga koji drži star. Zato će često
vlasnik ako ima na to pravo, najprije podići interdikt da pribavi stvar i da tako u budućem
sporu bude oslobođen tereta dokazivanja. Stoga se i kaže beati possidentes (srećni su oni
koji drže, posjeduju).
S obzirom na to da li se zasniva na pravnom poslu ili ne državna može biti zakonita i
nezakonita. Ona može biti savesna i nesavesna. Savesni držalac je onaj koji ima pravo na
držanje stvari ili misli da takvo pravo ima, ali je u ‘’izvinjavanoj zabludi’’. Posebna vrsta
državine je viciozna, do koje se došlo silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja. Ako je
državina bila zakonita i savesna, tj. ako postoji iusta causa i bona fides, ond se govorilo
da je takav držalac u položaju koji omogućuje održaj (in causa usucapiendi). U
postklasičnom periodu nastaje quasi possessio – državina prava, koja postoji ukoliko se
neko ponaša kao da ima određeno pravo (ususfructus, habitatio, hypotheca).
Rimsko i današnje shvatanje. Pored ovog pojma državine da se ima ne samo fizička
vlast, nego i volja, postoji i moderno germansko shvatanje po kojem je dovoljna fizička
vlast. Drugim riječima i pritežanje (detentio) ima zaštitu. Rimski sistem interdikata je u
osnovi zadržan, čak se ti interdikti zovu isto kao što su se zvali u vrijeme rimljana.

Iura in re aliena
Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217)
Stvarna prava na tuđim stvrima (iura in re aliena) čine prava koja imaju stvarnopravni
karakter, a obuhvataju dio ovlašćenja koja ima vlasnik. Spadaju u stvarno pravo jer su in
rem i djeluju erga omnes. Nazivaju se ‘’na tuđim stvarima’’ zato što je vlasnik jedno, a
titular drugo lice. U pravnim sistemima koja dopuštaju razne obliek svojine na istoj stvari
manja je mogućnost za postojanje stvarnih prava na tuđim stvarima (srednjovjekovno
englesko pravo). U pravnim sistemima sa tipičnom privatnom svojinom, koja se shvata
kao apsolutna vlast na stvari, svako drugo, uže pravo postaje derivat svojine, pretvara se
u stvarno pravo na tuđoj stvari, koje se još naziva i sektorsko pravo, jer obuhvata dio
(sektor) ovlašćenja koja ima vlasnik. Taj sektor može biti iz domena usus-a, fructus-a ili
abusus-a.
U stvarna prava na tuđim stvrima spadaju založna prava, službenosti i dugoročni
zakupi zemlje sa stvarnopravnim dejstvom (emfitevza, superficies i ius in agro
vectigali).

Založna prava
Pojam, razvoj i vrste (217-218)
Založno pravo je stvarno pravo založnog povjerioca prema imovini dužnika. Ovo pravo
nije samo sebi cilj, već služi obezbjeđenju potraživanja. To je jedan prateći, akcesorni
odnos uz obligaciju. Iako povjeriocu potraživanja garantuje država sa svojim monopolom
fizičke sile, njegov položaj nije sasvim bezbjedan. Moglo se desiti da dužnik pređe u
drugi grad pa da mu povjerilac ne može ništa. Isto tako mogao je nepošteni dužnik
negirati postojanje duga, pa je povjerilac morao da dokaže suprotno. Od ranih vremena
nepovjerljivi povjerioci tražili su načine da se zaštite. Postoje načini obezbjeđenja koji
spadaju u obligaciono pravo. Oni se sastoje u tome da se pored dužnika obaveže još neko
lice da plati duh (jemstvo) ili se sam dužnik dodatno obaveže za slučaj da ne izvrši svoju
obavezu (ugovorna kazna, zatezne kamate). Ima i načina koji spadaju u stvarno pravo, a
to su oblici zaloge. Rimsko pravo poznavalo je tri oblika zaloge. Najstarija je fiducija,
zatim se javio pignus, i na kraju hipoteka. U prva dva oblika dolazi do predaje stvari
povjeriocu, i to kod fiducije u svojinu, a kod pignusa u državinu. Zato se ovdje pored
stvarnopravnih javljaju i obligacioni odnosi. Sve se to tiče samo njih, djeluju inter partes,
zato i spadaju u obligaciono pravo.
Drugi odnosi, koji obuhvataju prava koja ima založni povjerilac prema stvari, spadaju u
stvarno pravo. Prema tome, fiducija i pignus su hibridne ustanove. Založno pravo ima
akcesorni karakter, tj. zavisi od glavnog odnosa, od samog duga čijem obezbjeđenju
služi. Ako taj osnovni odnos prestane (izvršenjem, poništajem, opraštanjem duga)
prestaje i stvrnopravni odnos obezbjeđenja.

Fiducija (218-219)
Fiducija (fiducia) je najraniji način obezbjeđivanja. Ime je dobila od fides (vjera,
povjerenje, poštenje), jer se u početku zasnivala na povjerenju, a ne na pravnoj sankciji.
Fiducijarni prenos svojine se sastoji u tome što neko dobija svojinu, ali ne zauvijek, već
do proteka roka ili ispunjenjem uslova, kada treba da je vrati bivšem vlasniku, ili preda
nekom trećem licu. U nasljednom pravu se koristila za neki kvazi-testament (mancipatio
familiae). Takav oblik se zvao fiducia cum amico contracta (zaključena sa prijateljem).
Ovdje dužnik predaje stvar povjeriocu u svojinu s tim što računa na njegovu fides da će
mu stvr vratiti kada ispuni obavezu. To je fiducia cum creditore contracta (zaključena s
povjeriocem).
Stvar se obično prenosila svečanim načinom mancipacije ili ustupanjem na sudu (in iure
cessio), uz neformalni sporazum da će biti vraćena kada dug bude isplaćen. Zaštita
moralnom sankcijom se pokazala nedovoljnom, pa je zato uvedena tužba actio fiduciae
directa, kojom je založni dužnik mogao da tuži založnog povjerioca i da zahtjeva predmet
zaloga ako je izvršio svoju obavezu. Ova tužba je djelovala samo prema povjeriocu, a ne
i prema trećim licima. Ako povjerilac proda ili pokloni nekom drugom stvar, dužnik ga
ne može tužiti. On više nije vlasnik i ne može da pokrene spor, jedino može tužiti
povjerioca i njega natjerati da stvar povrati ili da mu plati njenu vrijednost. Fuducija je
mješavina stvarnopravnih i obligacionih odnosa. Stvarnopravni proističu iz odnosa
založnog povjerioca prema stvari, a obligacioni određuju prava i obaveze založnog
povjerioca i dužnika. Većina savremenih prava ne dopušta ovakav prenos svojine.
Izuzetak je anglosaksonsko pravo kod koga postoji jedan važan pravni institut trast
(trust), kojim se postižu razni ciljevi u porodičnom, nasljednom pravu, kao i poslovnim
transakcijama, a koji je manje više istovjetan sa rimskom fiducijom.

Pignus (219-220)
Pegnus potiče od riječi pugnus što znači šaka, ruka. Zato mi pignus i prevodima sa ručna
zaloga. Suštinska razlika između fiducije i pignusa je u tome što se ovdje ne prenosi
svojina, već državina.
Prednosti pignusa su što založni dužnik zadržava svojinu i time je obezbjeđen za slučaj
da njegova stvar dođe u ruke trećih lica. U suštini založni povjerilac nema čak ni
državinu prema stvari već golo pritežanje (detentio) jer o nema pretenzije prema njoj,
nema animus. Pravo mu ipak daje državinsku zaštitu, jer bi u suprotnom bio bespomoćan
proti uznemiravanja od strane trećih lica, pa i samog založnog dužnika. Ako bi ga treće
lice ometalo ili lišilo državine, da nije ove zaštite, on bi morao da moli založnog dužnika,
kao vlasnika da zahtjeva stvar i da mu je ponovo preda.
Založni povjerilac ima i pravo na tužbu zbog krađe (actio furti), iako nema svojinu
mogao je da tuži zbog krađe, ne samo trećih lica već i samogf vlasnika ako je ovaj
potajno uzeo stvar, a nije izvršio svoju obavezu za čije je obezbjeđenje ustanovio pignus.
Dok je stvar kod njega, povjerilac nije imao pravo da je koristi, inače ’’krade upotrebu’’
(furtum usus). Bio je moguć sporazum koji je dozvoljavao upotrebu i pribiranje plodova.
Takvo pravo se zvalo antihreza (anti-protiv, hresis- korišćenje, smatralo se da je to neka
vrsta protivusluge zato što dužnik koristi povjeriočev novac ili neku drugu stvar.
Antihreza često vodi iskorišćavanju dužnika pa je jedno vrijeme bila u Rimu zabranjena.
Ako je dozvoljena onda se po pravilu korišćenje stvari i plodova izjednačava sa
kamatama, tako da dužnik nije obavezan da plaća interes.
Ukoliko dužnik ne uspije da vrati dug povjerilac je mogao najprije samo da drži stvar i
tako vrši pritisak na dužnika da ispuni svoju obavezu. Kasnije je dobio pravo da stvar
proda i da se iz cijene naplati, a eventualni višak vrati dužniku. On nije postajao vlasnik u
trenutku neizvršenja obaveze, ali je ipak bilo moguće dogovoriti da neizvšrenje obaveze
pretvara povjeriočevu faktičku vlast u pravnu, državinu ili pritežanje u svojinu. Takav
neformalan sporazum koji se zaključivao u trenutku zasnivanja pignusa zvao se lex
commissoria ili komisorna klauzula. I ona je zabranjivana i onda i danas, jer je vodila
iskorišćavanju sirotinje. Najčešće je stvar koja se daje u zalogu veće vrijednosti od samog
duga, inače je ne bi prihvatio povjerilac, zato bi komisornom klauzulom dužnik bio
ošćećen.
Nedostatak pignusa je što je za vrijeme dok traje zaloga, dužnik bio lišen svoje stvari, što
je još više pogoršavalo njegovu tešku situaciju. Ovaj nedostatak je otklonjen sljedećim
oblikom zaloge, hipotekom.

Hipoteka (220-221)
Hipoteka je grčka riječ (hypo-ispod, pod i tithemi – staviti podložiti, pa prema tome:
staviti stvar pod nečiju vlast). Prvi oblici hipoteke javili su se u zakupima zemlje i zgrada,
odnosno stanova. Ako zakupac ne plati zakupninu ili napravi štetu na stvari, vlasnik je
mogao uzeti alatke ili namještaj i prodati za dug. To se založno pravo odnosilo na
‘’dovezene i donijete stvari’’(invecta et illata). Stvari su ostajale kod vlasnika ali je na
njima postojala zaloga.
Hipotekom se zasniva pravo povjerioca na stvari koja ostaje u rukama dužnika.
Povjerilac nema ni svojinu, ni državinu ili pretežiranje prema stvri, već samo jedno
stvarno pravo na tuđoj stvari. To je pravo iz oblasti abusus-a: ako dužnik ne izvrši
obavezu, povjerilac može uzeti stvar, prodati je ii z cijene naplatiti vrijednost duga. Višak
(hyperoha) je dužan vratiti dužniku.
Ako je dužnik, pritisnut novim novčanim nevoljama, prodao stvar koja je založena,
povjerilac moge zahtijevati predmet hipoteke i od trećeg lica (čak i kada je ono savesno
jer nije znalo da je stvar založena. Zato što stvarno pravo djeluje erga omnes.
Hipoteka može nastati sporazumom, testamentom i zakonom. Hipoteka može postojati na
jednoj stvari, na više njih, pa i na čitavoj imovini (generalna hipoteka).
Jedna od osobenosti rimske hipoteke jeste nedostatka javnosti. U Grčkoj je stavljena
kamena ploča na njivu ili u dvorište kuće koja je založena i na njoj je pisalo ko je
povjerilac i koliki je iznos duga. Današnje pravo ima zemljišne knjige gdje se u rubriku:
tereti, bilježi eventalna hipoteka.Svega ovog u Rimu nije bilo, tako da je pribavilac stvari
mogao da bude neprijatno iznenađen ako se pojavi povjerilac ranijeg vlasnika i podigne
tužbu za ostvarivanje svojih založnih prava. Tek u poznom carstvu u nekim oblastima
počinju da koriste zemljišne knjige.
Kod hipoteke postojala je mogućnost višestrukog zalaganja. To nije moralo značiti
nikakvu prevaru, jer se dešava da je stvar veće vrijednost i da može biti založena za više
dugova., ali ako je iznos potraživanja veći od vrijednosti založene stvari onda postoji
problem. Teoretski su moguća dva rješenja: da se stvar proda i svi povjerioci namire u
određenom procentu ili da se ide nekim redoslijedom i da povjerioci dobiju cijelo
potraživanje. Tako bi neki dobili sve, a neki gotovo ništa. Iako bi procentualne isprave
bile pravičnije, i rimsko i savremena prava polaze od pravila: prior tempore potior iure
(raniji u vremenu, jači u pravu). Ai ima potraživanja koja su privilegisana i koja dolaze
preko reda: potraživanja države za poreze, žene za povraćaj miraza.
Najstariji oblik zaštite hipoteke bio je interdictum Salvianum. On se upotrebljavao protiv
dužnika i to najprije onih iz ugovora o zakupu, i njime je zahtjevana predaja stvri
povjeriocu. Pretor je uveo action Serviana kojom su mogla biti tužena sva lica kod kojih
se nađe predmet hipoteke. Tako je hipoteka postala ustanova stvarnog prava sa zaštitom
erga omnes. U postklasičnom pravu ona se naziva actio hypothecaria.

Službenosti
Šta je, a šta nije službenost (221-222)
U službenosti (servitutes) spadaju različiti oblici stvarnih prava na tuđim stvarima.
Nazivaju se službenosti ili servituti zato što je nekome nečija stvar služi, neko ima pravo
da se koristi stvarima koje mu ne pripadaju.
Ovlašćenja koja ima titular službenosti mogu bit ii posljedica ugovora obligacionog
prava. Postoji bitna razlika: ako neko ograničava vlasnika obligacionim pravom, koje mu
dozvoljava da na neki način koristi stvar, to njegovo pravo je zaštićeno samo prema
vlasniku. Ukoliko nasljeđem ili prodajom dođe do promjene svojine, njegovo pravo ne
djeluje prema novom sopstveniku. Nasuprot tome, službenost je vezana za stvar, prati
stvar i djeluje prema svim vlasnicima. Pravo ljudi da se koriste parkom ili drugim javnim
dobrom nije službenost, u službenost ne spada ni ograničenje koje vlasniku nameće
zakon, npr. Da propusti susjeda da prelazi preko njegovog imanja. Ova ovlašćenja
spadaju u javno pravo, a službenosti u privatno pravo.
Primjer službenosti. Otac podijeli testamentom livadu dvojici sinova, Petru da gornji
dio na kome je izvor, a Pavlu odredi da će imati pravo da se koristi izvorom koji je na
Petrovoj parceli. Pošto je riječ o stvarnom pravu koje djeluje erga omnes, Pavle i njegovi
nasljednici, kao i kupci njegove parcele imaće pravo da zahtijevaju vodu sa izvora. Petar i
njegovi nasljednici moraju to dopustiti.
U drugom slučaju Marko započne gradnju kuće i nema novca da je završi. On proda dio
placa Luki i ugovori, da bi dobio više novca, da će Gaj moći da koristi jedan zid njegove
zgrade koji je zajednički.
U oba ova slučaja imamo zemljišne službenosti i to u prvom slučaju seosku, a u drugom
gradsku.
Primjer lične službenosti - Senator Publije testamentom odredi tri sina za nasljednike, ali
u korist žene Livije ustanovi pravo korišćenja i pribavljanja plodova, bez prava
raspolaganja, s tim da će i ovo pravo izgubiti ako se preuda. Ovo je slučaj tzv. udovičkog
plodouživanja koje traje do smrti, ili eventualne udaje, a poslije toga imanje nasljeđuju
sinovi. Ako vlasnik proda roba - ljekara, ali je zadržao za sebe i svoju porodicu pravo da
ga i dalje liječi. On je prenio svojinu, ali je zadržao službenost koja spada u lične i zove
se operae servorum.
Titular službenosti ograničava vlasnika trajno (kod stvarnih) ili neko vrijeme kod (ličnih)
službenosti. Kada prestane službenost vlasnik dobija potpunu vlast na stvari.

Razvoj (222-223)
Najprije su se javile zemljišne, i to seoske službenosti. Male parcele zemljišta dosta brzo
su dovele do problema koje je morao da rješava zakonodavac i privatno pravo.
Zakonodavac je već u Zakonu 12 tablica odredio da duž međa treba ostaviti neobrađen
pojas od dvije i po stope sa svake strane, a građani su počeli za naknadu ili bez nje da
stvaraju pravo prelaska i druga prava prema susjedovom zemljištu. Rimljani u to vrijeme
nemaju predstavu da se radi o posebnom stvarnom pravu, već to smatraju svojinom (ako
mogu da prelazim preko susjedove zemlje to je zato što sam od njega kupio ili dobio
pojas zemlje koji ima određenu širinu i kojim mogu da prelazim). Zakon 12 tablica za
ovo pravo upotreljava naziv put (via) i određuje njegovu širinu: 8 stopa gdje je prav, a 16
na zavojima.
Poslije punskih ratova javile su se i gradske službenosti. (ugovarano je pravo da se
kišnica odvede u tuđe dvorište, da se sagradi balkon nad tuđim vazdušnim prostorom, da
se vlasnik uzdrži od podizanja zgrade preko određene visine, da ne bi zaklonio vidik).
U klasičnom pravu počinju se koristiti i lične službenosti (ako je neko ustupio pravo
korišćenja svoje stvari ili sakupljanja plodova, stanovanja u zgradi to je bio pravni odnos
koji je vezivao samo dve stanke, tek kasnije počinje djelovati erga omnes i svrstava se u
stvarno pravo, ali još nije sazrela misao da čini istu kategoriju kao i zemljišne
službenosti).
Najvjerovatnije je da su sredinom klasičnog perioda i zemljišne i lične službenosti
svrstane u istu kategoriju. Ono što ih još objedinjuje je i ista tužba kojom su zaštićeni –
actio confessoria.

Opšta načela službenosti (223)


Servitus in faciendo consistere nequit – prvo načelo je da se službenost ne može
sastojati u činjenju, tj. da vlasnik opterećene stvari, bilo pokretne ili nepokretne, mora
da trpi da titular službenosti kotisti svoje pravo, ali nije ništa dužan da čini.
Servitus servitutis esse non potest – je načelo da ne može postojati službenost na
službenosti. Ne može titular službenosti iz svog prava izdvojiti manji skup ovlašćenja i
ustanoviti novu službenost u korist nekog drugog lica. (Službenost puta – ako Petar ima
pravo puta na Markovoj parceli, on ne može ustanoviti pravo prelaženja u korist Janka)
Nemini res sua servit – da niko ne može imati službenost na svojoj stvari. Ako se
spoje u jednom licu titular službenosti i vlasnik, onda se službenost gasi.
Služđbenost je izuzetak od načelne apsolutne svojine, zato se kao i svaki izuzetak usko
tumači: exceptiones sunt strictissime interpretationis (izuzeci se najuže tumače). Ako
neko ima pravo da prelazi preko tuđeg imanja, ne može ići i kolima. Onaj ko može više
može i manje, tako da ako neko ima pravo puta (prelaska kolima), može ići i pješice.

Podjela službenosti (224)


Službenosti se dijele na zemljišne (stvarne) i lične. Zemljišne su u korist vlasnika jedne
nepokretnosti (povlasno dobro-praedium dominans) i na teret vlasnika druge
nepokretnosti (poslužno dobro –praedium serviens). Zemljišne službenosti mogu biti
seoske i gradske.
Lične službenosti su stvarna prava u korist jednog određenog lica koja ograničavaju u
nekoj mjeri vlasnika. Tu se ubrajaju: plodouživanje (ususfructus), pravo upotrebe (usus),
besplatno korišćenje kuće ili stana (habitation) i korišćenje tuđeg roba ili životinje
(operae).
Između zemljišnih i ličnih službenosti postoji razlika u pogledu predmeta, dejstva i
djeljivosti. Zemljišne su uvijek vezane za nepokretnost, a predmet ličnih može biti i
pokretna stvar.
Zemljišne službenosti se ustanovljavaju u korist svakog vlasnika povlasnog dobra i na
teret svakog vlasnika poslužnog dobra, dok se ličnim službenostima daju jednom
određenom licu neka ovlašćenja prema predmetu službenosti. Zato su zemljišne
službenosti u načelu su trajne i ne gase se smrću vlasnika bilo povlasnog ili poslužnog
dobra, dok su lične vezane za nekog subjekta i njegovom se smrću gase.
Zemljišne službenosti su nedjeljive, dok su lične djeljive. Neko može imati polovinu ili
trećinu plodouživanja, a nemoguće je ustanoviti polovinu ili trećinu prava prelaska preko
tuđe njive.

Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225)


Zemljišne službenosti se sastoje u pravu svakodobnog vlasnika povlasnog dobra prema
svakodobnom vlasniku poslužnog dobra kojim se dio svojinskih ovlašćenja prenosti na
titulara. Ovim ‘’svakodobnim’’ se želi reći da promjena vlasnika usljed nasljeđa ili na
drugi način ne utiče na trajanje službenosti. Kupac ili nasljednik povlasnog dobra će
zajedno sa njim steći i službenosti, a onaj ko dobije poslužno dobro mora da trpi titulara
službenosti.
Zemljišne ili stvarne službenosti mogu biti seoske (servitutes praediorum rusticorum) i
gradske (servitutes praediorum urbanorum). Seoske službenosti su spadale u res mancipi,
tako da podliježu posebnim pravilima o prenosu. Najprije se polazilo od toga gdje se
službenost nalazi i to je dovodilo do nedoumica jer, npr. Prelaz preko tuđe njive bio je
seoska, a preko tuđeg dvorišta, gradska službenost. Zato se uvodi drugi kriterijum –
priroda službenosti. Ako je službenost takva da pretežno služi obrađivanju zemlje, onda
je seoska, a ako je vezana za stanovanje i gradski život – gradska.
Najvažnije seoske (poljske) službenosti su: iter (pravo prelaska pješice preko tuđe
nepokretnosti), via (pravo prelaska kolima, službenost puta), actus (pravo progona
stoke), pravo napasanja stoke na tuđem pašnjaku, korišćenje pijeska sa tuđeg zemljišta.
Postoje i neke službenosti koje se ubrajaju u seoske iako su bliske gradskim: sprovođenje
vode preko tuđe nepokretnosti (aquaeductus), pravo uzimanja vode sa tuđeg izvora ili
bunara (aquaehaustus). Pravo odvođenja vode (uglavnom otpadne) je gradska službenost.
Gradske službenosti su: službenost naslanjanja zgrade na tuđi zid, odnosno korišćenje
tuđeg zida, izgradnja balkona nad tuđim vazdušnim prostorom, odvođenje kišnice u tuđe
dvorište. Postoje gradske službenosti koje vlasniku povlasnog dobra daju samo pravo da
spriječi vlasnika poslužnog dobra u preduzimanju nekih radnji, kao: da ne podiže zgradu
iznad određene visine da ne bi zaklonio vidik, da ne zida ili preduzima druge mjere kojim
bi onemogućio prodor sunca ili vazduha.
Neka savremena prava poznaju i zakonske službenosti u koje ubrajaju neka ograničenja
svojine na zemlji u javnom interesu ili u interesu susjeda (npr. obaveza održavanja nasipa
protiv poplave, susjedske službenosti). Rimsko pravo bi takva prava ubrajalo u zakonska
ograničenja svojine.
Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227)
Lične službenosti predstavljaju prava korišćenja neke stvari ili plodova sa nje, koja su
ustanovljena u korist određenog lica, titulara službenosti. Ovlašćenja koja ona daju po
pravilu su veća od onih koje pružaju zemljišne službenosti, ali im je trajanje kraće, jer su
vezane za određenu ličnost i njenom smrću se gase.
Najstarija lična službenost je plodouživanje. Lične službenosti su nastale kao odnosi
obligacionog prava, ali su kasnije dobile stvarnopravni karakter. Lične službenosti se
svode na 4 prava: ususfructus, usus, habitatio i operae. Ususfructus i usus su osnovni
oblici, a habitatio i operae su izvedeni oblici varijante usus.
Ususfructus (plodouživanje). Titular službenosti može upotrebljavati stvar i koristiti sve
plodove koja ona daje, kako prirodne (žito sa njive, voće sa voćnjaka, mlijeko i tele od
krave, dijete od robinje), tako i civilne (kamata od novca, najamnina od kuće ili njive).
Njihovo korišćenje nije određeno smao potrebama titulara, on može dio plodova ustupiti
drugom, sa naknadom ili bez nje.
Vlasniku samo ostaje ‘’gola svojina’’ (nuda proprietas). Plodouživalac može izvlačiti sve
ekonomske koristi, ali ne dirajući u njenu suštinu. On nije mogao raspolagati sa stvari,
zalagati je, mijenjati, čak i ako bi ta promjena značila poboljšanje. Npr. nije mogao
pretvoriti oranicu u voćnjak, voćnjak u vinograd. Tek u postklasičnom pravu neke
promjene nabolje bile su dozvoljene (npr. uvođenje bolje sorte vinove loze). Predmet
plodouživanja može biti pokretna ili nepokretna stvar. U klasično doba se zahtijevalo da
stvar bude nepotrošna. Postklasično pravo je omogućilo ‘’nepravi uzufrukt’’
(quasiususfructus) na potrošnim stvarima. Tada se daje na plodouživanje novac ili druga
potrošna i zamjenljiva stvar, a titular se obavezuje da će po prestanku službenosti vratiti
istu količinu stvari iste vrste. U slučaju nepravog plodouživanja ne poštuje se načelo da
se ne smije dirati u supstancu stvari. Stvorena je još jedna mogućnost nepravog
plodouživanja: plodouživanje potrživanja. Npr. Ako paterfamilijas ustupi sinu koga je
poslao na školovanje mogućnost da uzima kamate od novca koji je dat na zajam ili na
štednju, onda se smatra da je ovaj dobio plodouživanje. Ovdje se primjenjuje princip:
salva rerum substantia, jer sin ne može raspolagati samim potraživnjem, već samo
građanskim plodovima.
Usus (upotreba). Usus ili pravo upotrebe (korišćenja) je službenost koja daje titularu
mogućnost da koristi stvar za potrebe sebe i svoje porodice. Ovdje je korišćenje stvari i
pravo na plodove znatno uže nego kod plodouživanja i određeno je potrebama njega i
porodice. Vlasniku ostaje višak plodova. Ovo plodouživanje gasi se smrću ili gubitkom
statusa titulara.
Habitatio (pravo stanovanja). To je pravo besplatnog stanovanja u tuđoj kući ili stanu.
Ovo pravo se ne gubi usljed capitus deminutio (gubitka statusa). Najčešće se ustanovljava
u korist roba koji je vjerno služio gospodaru, pa ga ovaj testamentom nagrađuje
slobodom i dodjeljuje mu kuću ili stan koji može koristiti sa prodicom dok je živ.
Operae servorum vel animalium (pravo korišćenja rada roba ili životinje). Kao
stvarno pravo na tuđoj stvari može nastati pravo za određeno lice da se koristi radom
(operae) tuđe životinje ili roba. Ova službenost može nastati testamentom (dekujus je
nekog roba muzičara dodijelio starijem sinu, a u korist mlađeg sina je ustanovio pravo da
se može koristiti njegovim uslugama kada priređuje gozbe) ili ugovorom (neko je prodao
vola, ali je zadržao za sebe pravo da kada mu bude potrebno koristi tog vola za oranje).
Sticanje, prestanak i zaštita (227-228)
Sticanje. Službenosti nastaju ugovorima, testamentom i sudskom presudom.
Uspostavljanje službenosti ugovorom može biti sa naknadom ili bez nje. Često se
dešavalo da neko, ustupajući stvar prodajom ili poklonom, zadrži za sebe službenost bilo
ličnu (plodouživanje, uživanje) ili stvarnu (pravo prelaza, pravo uzimanja vode). To se
zvalo deductio servitutus, jer se iz prava svojine izvodi (dedukuje) pravo službenosti.
Slično je bilo i kad se neko odrekne nasljeđa, a zadrži pravo službenosti.
Postupak za ‘’uspostavljanje službenosti’’ (modus acquirendi) zavisio je od predmeta
službenosti. Kada je službenost shvatana kao svojina za njeno pribavljanje važila su
pravila koja i za pribavljanje svojine. Kada je stvorena predstava da je riječ o posebnom
pravu, o ‘’bestjelesnoj stvri’’ najčešći način za pribavljanje službenosti postaje
‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). U klasičnom pravu nije bila dozvoljena državina,
pa ni održaj službenosti. Postklasično pravo je omogućilo uvođenje neprave državine
(quasipossessio). Službenosti na provincijskom zemljištu mogle su se prenijeti
neformalno, čak i običnim paktom. U postklasičnom peridu službenost se mogla
ustanoviti prostom tradicijom ili tzv. trpljenjem (patientia) – kada titular počne koristiti
svoje pravo službenosti, a sopstvenik se tome ne protivi.
Gašenje. Službenosti se gase kada titular postane vlasnik dobara na kome postoji
službenost, bilo da je lična ili zemljišna. To se zove konfuzija, jer se u jednoj ličnosti
sjedinjavaju i vlasnik povlasnog i vlasnik poslužnog dobra. Zemljišne službenosti se gase
još i iscrpljivanjem onog na čemu postoje: pjeska, vode, kreča, a lične propašću stvari
(smrt konja ili roba, propast kuće u požaru ili zemljotresu). Jedan od načina za gašenje
službenosti jeste neupotreba i to najprije godinu ili dve, a kasnije u toku 10 odnosno 20
godina.
Lične službenosti se gase smrću titulara, a neke (ususfructus i usus) još i gubitkom
statusa. I lične i zemljišne službenosti mogu prestati odricanjem ili ugovorom sa
naknadom ili bez nje. Neko može platiti titularu da se ovaj odrekne službenosti da ga ne
bi više uznemiravao.
Zaštita. Osnovna tužba za zaštitu službenosti je actio confessoria (za priznanje
službenosti). Ona se upotrebljavala za plodouživanje i u početku se zvala vindicatio
servitutis. Titular službenosti podizao je ovu tužbu protiv vlasnika, držaoca ili bilo koga
ko ga sprečava u korišćenju njegovog prava.

Ostala stvarna prava


Opšti pogled (228)
Nove privredne prilike i poras feudalnih elemenata doveli su do uvođenja izvjesnih
stvarnih prava koja su u suštini suprotna klasičnoj koncepciji svojine.

Superficies (površina) (228-229)


Superficies (bukvalno: površina) je nasljedivo i otuđivo stvarno pravo korišćenja zgrade
koja je podignuta na tuđem zemljištu. Po klasičnom načelu superficies solo cedit – sve
što je na zemljištu dijeli pravnu sudbinu samog zemljišta. Ako neko zasadi drvo ili sazida
svojim materijalom zgradu na tuđem terenu, to pripada vlasniku terena. Rimljani su do
kraja ostavili princip na snazi, ali su ga okrnjili ustanovom dugoročnog zakupa. Zgrada
na tuđem zemljištu formalno pripada vlasniku zemljišta, ali je onaj koji je sazidao dobija
u dugoročni zakup, koji je za razliku od obično, nasljediv izaštićen tužbama erga omnes.
Vlasnik zemljišta ga može otjerati samo ako duže vrijem ne plaća zakupninu (solarium).

Ius in agro vectigali (229)


Ius in agro vectigali je stvarnopravni, dugoročni zakup zemljišta za obrađivanje. Najčešće
se kao zakupodavac javlja država ili municipija. Zakupac je imao pravo da koristi
zemljište, kao i njegovi nasljednici pod uslovom da plaća zakupninu koja se zvala
vectigal (prvobitno značenje vozarina, a zatim državina, dažbina). Zakupac je sticao
svojinu na plodovima samim odvajanjem, kao i vlasnik. Imao je državinsku zaštitu i
pravo na tužbe koje pripadaju vlasniku, uz dodatak utilis causa.

Emfitevza (229)
Emfitevza je dugoročan, nasljedan, stvarnopravni zakup zemlje za obrađivanje.
Porijeklom je iz grčkog prava (emphiteusis potiče od grčke riječei emfiteo što znači
saditi). Zakupac ili emfitevta je dužan da plaća zakupninu koja se zvala canon (mjera,
pravilo).
Osnovni razlog za uvođenje ove ustanove je nastojanje da se obrade zapuštena zemljšta.
Zato su država i gradske vlasti, a potom i veleposjednici ustupali u zakup neobrađenu
zemlju, pod uslovom da je zakupac obrađuje. Tokom određenog vremena, zakupac je
oslobađan plaćanja kanona. Emfitevza se sklapala na rok od 100 godina, uz mogućnost
produženja. Vlasnik je mogao da otjera zakupca jedino ako nije plaćao u toku 3 godine
kanon, ili ako preduzima mjere koje pogoršavaju zemljište.

Nasljedno pravo
Opšti dio
Pojam i značaj (230-231)
Pravnik Julinan kaže: Hereditas nihil aliud est, quam successio in universum ius quod
defunctus habuit (ništa drugo nije nasljeđivanje do preuzimanje svih prava koja su
pripadala pokojniku).
Nasjedno pravo odgovara na pitanje šta biva sa pravima i obavezama nekog lica poslije
njegove smrti. Život čovjeka se gasi, ali većinu njegovih prava, potraživanja i dugovanja
ostaje i prenosi se na nasljednike. Nasljednopravni propisi su veoma važni, jer se njima
ne rješava jedan ili nekoliko pravnih odnosa, već sudbina čitave imovine porodice. Pored
sve te važnosti, rimski pravnici nisu izdvajali propise o nasljeđivanju u posebnu granu.
Gajeve i Justinijanove Institucije raspravljaju o problemu zaostavštine u okviru odjeljka o
pribavljanju svojine, a s druge strane, u Gajevim Institucijama najveći broj pravila je
posvećen nasljednom pravu.
Trajna zasluga Rimljana i još jedan dokaz njihove obdarenosti za pravo je što su okrili i
razvili testament.

Zaostavština (hereditas) -(231)


Pokojnik čija se zaostavština raspravlja zove se dekujus, što je skraćeno do de cuius
successione agitur (o čijem se naljeđivanju radi) ili defunctus (pokojnik). Nasljednik je
heres, a zaostavština hereditas.
Zaostavština obuhvata sva prava i obaveze dekujusa. Zato se nasljeđivanje i zove
univerzalna sukcesija, jer se u cjelini imovina prenosi na dugo lice, sa svim svojim
teretima, za razliku od singularne sukcesije koja dovodi do zamjene subjekata u
pojedinačnim pravima ili obavezama. Neka prava i obaveze se gase smrću. Tako se ne
prenose javna, politička prava (pravo glasa, svojstvo magistrata). Porodična prava koja
imaju lični karakter takođe se u načelu gase (manus nad ženom, vlast nad djecom).
Nasljeđuju se uglavnom imovinska prava i to stvarnopravna i obligaciona. Od
stvrnopravnih neka se ne nasljeđuju kao: lične službenosti, državina, a od obligacionih se
ne nasljeđuju prava i obaveze iz ugovora koji imaju lični karakter kao što su: mandat i
ortakluk, kao i potraživanja i dugovanja iz delikta. Sve ostalo se nasljeđuje: svojina,
stvarne službenosti, založna prava, dugoročni zakupi, potraživanja i dugovi iz zajma,
kupoprodaje itd. Nasljednik nasljeđuje i obaveze - terete (nasljednik poslužnog dobra
obavezan je da trpi službenost koju ima vlasnik povlasnog dobra, nasljednik stvari nad
kojim postoji hipoteka mora da poštuje prava hipotekarnog povjerioca). U najstarijem
periodu zaostavština je obuhvatala i lične, javnopravne elemente. U konzorcijumu i
agnatskoj familiji nasljeđivnje je prije rješavalo ko će nasljediti položaj porodičnog
starješine, nego šta će biti sa imovinom.

Dva osnova za nasljeđivanje (231-232)


Ko će nasljediti imovinu rješava se ili zakonom ili testamentom. Zakonsko nasljeđivnje
se još zove intestatsko (bez testamenta). Testament je moćniji od zakona. Ovdje zakon
nema imperativni, već dispozitivni, tačnije supletorni karakter. Zakonski red se
primjenjuje ako nema testamenta, ako je testament nevažeći, ako postoji testament ali
niko od pozvanih nije htio ili nije mogao da se prihvati nasljeđa. Postoji važno načelo o
odnosu između zakona i testamenta: niko ne može biti nasleđivan djelimično po
testamentu, djelimično po zakonu. Ili ima testament, tada se imovina dodjeljuje onima
koje on poziva na nasljeđe, ili nema testamenta, tada se primjenjuje zakonski nasljedni
red. Čak i kad postoji testament koji samo djelimično raspolaže imovinom, a za ostatak se
predviđa zakonski nasljedni red, tolika je prevaga testamenta da će cijelu imovinu dobiti
onaj kome je dekujus ostavio dio zaostavštine.

Intestatsko nasljeđivanje

Od čega zavisi red nasljeđivanja (232)


Zakonski red zavisi od toga šta se nasljeđuje, od oblika svojine, porodice i srodstva, od
položaja žene u društvu i niza drugih okolnosti. U najstarijem pravu problem
nasljeđivanja porodičnog starješine svodi se na smjenjivanje u funkciji. Pored toga i
svojinski odnosi određuju način nasljeđivanja. Kolektivni oblici svojine nameću
drugačije rješavanje imovinskih i drugih problema vezanih za smrt člana zajednice.
Sljedeći činilac je oblik porodice i sistem srodstva. Patrijarhalna porodična zadruga ima
jedna mjerila, a oblici porodice koju su se kasnije javili druga. Takođe ne može se
zanemariti položaj žene i značaj braka. Ondje gdje je muškarac osnovni činilac
političkog, privrednog, vojnog, religijskog i kulturnog života, on ima prednost i u
nasljeđivanju. Pravo žene prema porodičnoj imovini uglavnom se ogleda u pravu na
miraz.
Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233)

Odredbe Zakona. Većina propisa 5. tablied se odnosi na nasljeđivnje. Najprije se


proglašava sloboda testiranja: ‘’Kako paterfamilijas odredi o svojoj imovini i o tutorstvu,
neka to bude zakon.’’ Zatim slijedi odredba: ‘’Ako neko umre bez testamenta i ne bude
imao svog nasljednika, neka najbliži agnat dobije zaostavštinu. Ako nema agnata neka
zaostavštinu dobiju gentili’’ Pored toga predviđeno je da zaostavština oslobođenika
pripada patronu.

Objašnjenje D. Stojčevića. Prema shvatanju Stojčevića svaki porodični starješina bio je


slobodan da odredi nasljednika testamentom. U vrijeme kada se konzorcijum dijelio, to
su oni redovno činili o određivali su sinove za nasljednike. Ako je umro bez testamenta i
samim tim nije odredio nasljenika onda ga je prema zakonskom redu nasljeđivanja,
najprije nasljeđivao nabliži agnat, a ako ovog nema, onda gentili. Prvi nasljedni red čini
najbliži agnat, a to je brat. Ovakav redoslijed nalagala je logika konzorcijuma, bilo bi
čudno da preminulog porodičnog starješinu na njegovom položaju nasljedi sin. A ako
nema braće, o imovini i članovima porodice brinuli su se gentili.

Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane


republike) (233-234)
U toku perioda republike došlo je do novih nasljednih redova. Ti redovi su: sui heredes,
agnatus proximus, gentiles. Ovakav red nasljeđivanja je svojstven agnatskoj porodici sa
izraženom vlašću porodičnog starješine.
Sui heredes (sopstveni, svoji nasljednici) su lica koja se nalaze pod neposrednom
vlašću porodičnog starješine. To su sinovi, bilo da su rođeni ili usvojeni, ali ne i
emancipovani, jer oni raskidaju agnatsku vezu sa porodicom. Unuci i dalji srodnici mogu
doći na red ako je njihov otac, sin dekujusa, preminuo ili je emancipovan. Oni nasljeđuju
po načelu predstavljanja (reprezentacije) tj. svi zajedno dobijaju dio koji bi dobio
njihov otac da je živ, odnosno da nije emancipovan. Ako je dekujus imao tri sina, pa
jedan pogine u ratu, ostavljajući za sobom dva djeteta, živi sinovi dobijaju po trećinu
imovine, a dva unuka preostalu trećinu, tj. po šestinu. Nasljednici iz ovog reda zovu se
još i nužni, jer se moraju prihvatiti zaostavštine.
Agnati čine drugi nasljedni red, tačnije najbliži agnat. Najbliži agnat dobija čitavu
zaostavštinu isključujući ostale, dalje. Ako ih ima više, koji su u istom stepenu srodstva
sa dekujusom, oni je dijele. Kod ovog nasljednog reda nema reprezentacije, što znači da
na mjesto najbližeg agnata, koji je preminuo, neće doći njegovi potomci. Ako je jedan od
braće živ (a brat je po pravilu najbliži agnat) njemu pripada čitava zaostavština. Nema ni
delacije, što znači da ako najbliži angat ne želi ili ne može da prihvati nasljeđe, ne ide
srodinicima sljedećeg stepena, već se prenosi na naredni nasljedni red, a to su gentili.
Pozivanje gentila, koji čine treći nasljedni red, je ostatak prošlosti i trag kolektivne
svojine. Zakon ne predviđa način na koji će gens (koji broji na 100 članova) dobiti
zaostavštinu, to su određivali običaji.
Nije dovoljno jasan nasljednopravni položaj ženskih srodnika. Ne zna se da li su kćeri
nasljeđivale zajedno sa sinovima ili je njihovo pravo prema porodičnoj imovin bilo
jedino u obliku prava na miraz. Prema kasnijim tumačenjima one u okviru imaju pravo na
nasljeđe, ali je to odudaralo od odnosa u prvobitnoj patrijarhalnoj porodici.
Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236)
Pretor je najprije postupio posrednim putem. On je svojim ediktima predvidio drugačiji
nasljedni red, ali je formalno davao prednos ius civile-u, je licima koja je pozivao
dodjeljivao je državinu dobara, a ne svojstvo naljednika. Ukoliko bi se pojavio zakonski
nasljednik, pretorov držalac je morao da mu prepusti zaostavštinu. Zatose za nasljednika
po pretorovom ediktu govorilo da ima državinu dobara bez stvari, odnosno bez zaštite.
Kasnije kada je uloga pretora ojačala, on se osmelio da zaštiti svoje nasljednike
interdiktima i prilagođenim tužbama civilnog prava. Tako pretorovi nasljednici dobijaju
državinu na stvari.
Pretorovi nasljedni redovi su: djeca (liberi), zakonski nasljednici (legitimi), kognati,
preživjeli bračni drug.
Djeca (liberi) obuhvataju širi krug lica od onog koje Zakon 12 tablica svrstava sui. Djete
koje je dato na usvajanje, gubilo je pravo nasljeđivanja u bivšoj, ali je sticalo pravo u
novoj porodici. Zakon 12 tablica daje prednost usvojenom sinu nad onim koji je
emancipacijom napustio porodicu. Zato pretor uključuje i emancipovanog sina u prvi
nasljedni red, u kategoriju liberi. Uslov je bio da unese ono što je zaradio van porodice u
zaostavštinu. Bilo bi nepravično da on sačuva za sebe sve što je zaradio, dok su ostali
članovi porodice svojim radom i zaradom uvećavali porodičnu imovinu.
Drugi nasljedni red su nasljednici po zakonu (legitimi). To su uglavnom braća, ali mogu
biti i dalji srodnici. Ženski agnati se pozivaju na nasljeđe samo ako potiču od istog oca i
majke.
Treći nasljedni red čine krvni srodnici, do šestog, u izvjesnim slučajevima do sedmog
stepena srodstva. Pretor nije usvojio ograničenja ženskim srodnicima koje je predvidio
Vokonijev zakon.
Četvrti nasljedni red čini preživjeli bračni drug, ako brak pre smrti nije raskinut. Čudno
je što muž ili žena dobijaju pravo nasljeđa tek ako nema srodnika šestog stepena (u
šestom stepenu su djeca dva brata od strica).
Pretorove reforme su prilagodile nasljedni red porodici sa vlašću paterfamilijasa. Prvi
nasljedni red predstavlja mješavinu agnatskog i kognatskog načela, drugi je u cjelini
agnatski, dok je treći u cjelini kognatski.

Izmjene u klasičnom periodu (236)


Značajne su bile promjene tokom II vijeka n.e. U to vrijeme preovlađuje brak bez
manusa, a majka u ovakvom braku prema svojoj djeci ima veoma slab nasljednopravni
položaj, jer su od nje jači nasljednici po zakonu tj. legitimi. Ona ne spada u agnatske
srodnike. Brat će dobiti imovinu iako dekujus ima živu majku, jer je majka, kao krvni
srodnik tek u trećem redu dobijala zaostavštinu. Zato je donijet SC Tertulianum koji je
pozivo majku na nasljeđe djeteta, bilo da je bračno ili vanbračno, odmah poslije djece
(liberi), oca i istokrvne braće. SC Orfitianum, donijet nešto kasnije dao je pravo djeci da
nasljede majku prije svih ostalih srodniak, bez obzira da li su bračna ili vanbračna.

Justinijanove novele (236-237)


Justinijan je ubrzo poslije završavanja rada na kodifikaciji, donio dvije novele kojima je
uveo novi nasljedni red. U tom sistemu nasljeđivanja nema ni tragova agnatskog
srodstva, jedini osnovi su krvno srodstvo i brak. Nasljedni redovi su: potomci
(descendenti), preci (ascendenti), polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) i
ostali pobočni srodnici (collaterales).
U potomke (descendenti) spadaju krvni srodnici u prvoj liniji, bez obzira da li su u
porodici ili van nje, ali uz važno ogrančenj: pod uslovom da su bračni. Vanbračna djeca
mogu naslijediti samo majku i njene srodnike. Dalji srodnici unuci, praunuci mogu
nasljeđivati po načelu reprezentacije.
Preci (ascendenti) su ne samo roditelji i roditelji roditelja, već i njihovi krvni srodnici sa
kojima smo u vezi preko njih: braća, sestre, njihova djca, ali ne i dalji srodnici (unuci od
braće). Ovakva djeca ako konkurišu sa braćom, tj. svojim stričevima dobijaju deo po
načelu reprezentacije.
Polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) su oni koji su sa umrlim vezani
srodstvom samo preko jednog roditelja (vezani preko oca nazivani su consanguinei, a
preko majke uterini), uključujući i one koji su rođeni izvan braka. Umjesto polubraće i
polusestara nasljeđuju i njihova djeca po načelu reprezentacije, ali ne i unuci i dalji
potomci. Polubraća i polusestre dijele ostavinu po glavama (per capita) a njihova djeca
nasljeđuju po lozama (in stirpes) uz primjenu načela reprezentacije.
Ako nema nikog iz prethodnih redova pozivaju se ostali krvni srodnici prema blizini
srodstva, do zaključno šestog odnosno u nekim slučajevima i sedmog stepena srodstva.
Ove novele ne pominju izričito bračnog druga, ali naglašavaju jednakost polova, što je
dotadašnje rimsko pravo izbjegavalo. Jednom posebno novelom Justinijan je ženi koja
nije imala miraz, ni vanmirazna dobra dao pravo nasljeđivanja zajedno s djecom, i to na
isti dio koji pripada djeci, s tim da nije imala pravo raspolaganja, već samo plodouživanja
(udovičko plodouživanje).
Ovaj sistem je jasno i dosljedno sproveo dva načela: krvno srodstvo i jednakost polova,
osim kad se radilo o supruzi.

Testament
Pojam i sadržina (238-239)
Testament je lična, formalna, posljednja izjava volje kojom neko određuje šta će biti
sa njegovom imovinom po njegovoj smrti. To je jednostrani pravni posao koji djeluje
mortis causa.
Lični karakter testamenta ogleda se u tome što u ovom poslu nije moguće zastupanje. U
današnjem pravu jedan supružnik može imati svog zastupnika ali bi bila nevažeća izjava
volje kojom bi dekujus ovlastio nekog rođaka ili prijatelja da umjesto njega sastavi
testament.
To je formalna izjava volja, jer proizvodi dalekosežne posljedice za niz imovinskih
odnosa i često za niz lica. Kod viće izjava volja jedino posljednja će biti punovažna.
Testament može sadržati: imenovanje nasljednika, legate, fidenkomise, određivanje
tutora, oslobađanje robova.
Važno je načelo da je imenovanje nasljednika glava i temelj testamenta. Imenovanje
podliježe strogim pravilima forme. Mora se upotrijebiti riječ heres (nasljednik) i glagol
esse (biti) obično u zapovjednom načinu: Heres meus Titius esto (Neka Ticije bude
moj nasljednik). Ne važi testament ako bi stajalo: neka dobije moju zaostavštinu, neka
se smatra mojim nasljednikom.
Nasljedni dio se obično određuje u alikvotnim proporcijama, najčešće u dvanaestinama,
jer je rimski sistem mjera zasnovan na broju 12. U klasičnom periodu važilo je pravilo da
se ne može postaviti nasljednik na određenoj stvari. Ako neko kaže u testamentu: Neka
Petar nasljedi moje imanje u Tuskulumu, smatralo se da riječi imanje u Tuskulusu nisu ni
napisane, tako da je Petar nasljeđivao sve. Ukoliko su dva lica imenovana tako da jedan
dobije jedno određeno imanje, a drugi drugo, smatralo se da dijele imovinu na pola.
Prema tome, ako je testator želio da nekom nasljedniku da određenu njivu ili zgradu,
trebalo je da to učini u obliku legata. Postklasično pravo je napustilo ovu rigidnost i
dopustilo je određivanje nasljednika na određenoj stvari.
Supstitucije. Pošto se dešavalo da neko od nasljednika ne može ili ne želi da se prihvati
nasljeđa, ponekad je testator određivao rezervne nasljednike. Prvoimenovani nasljednik
se naziva institut, a rezervni – supstitut. Jednom institutu se može odrediti više
supstituta, i obrnuto. Postoji obična (vulgarna) supstitucija koja izgleda ovako: Neka
Petar bude moj nasljednik, a ako Petar ne želi ili ne može neka nasljednik bude Pavle.
Postoji i pupilarna supstitucija kojom se određuje supstitut maloljetnom nasljedniku ne
samo za lučaj da on ne želi ili ne može da se primi nasljeđa, već i za slučaj da postane
nasljednik i umre prije svog punoljetstva, tj. prije vremena kada može da sastavi
testament. Na ovaj način dekujus sprečava da ga nasljedi neko lice koje mu nije po volji.
Ostale odredbe. Pored imenovanja nasljednika testament može da sadrži i legate, kao
oblik singularne sukcesije za slučaj smrti, zatim fideikomisi. Ako ostavlja maloljetnu
djecu, bilo da im određuje nasljdni dio ili ne, dekujus može testamentom da odredi
njihovog tutora. Dešavalo se da u testamentu paterfamilijas podari slobodu nekom svom
vjernom robu i taj način oslobađanja zvao se manumissio testamentaria.

Testamenta je stara i važna ustanova (239-240)


Većina antičkih naroda ne zna za testament. Rimljani, od najstarijih vremena znaju za
testament i široko ga koriste. Jedan od razloga za ovako rano i široko korišćenje
testamenta u rimskom pravu može biti i sam karakter svojine. Sloboda testiranja je jedna
od posljedica slobode raspolaganja svojinom. Međutim osnovni razlog za korišćenje
testamenta je u raskoraku između zakonskog nasljeđivanja i oblika porodice. Da ne bi na
nasljeđe došao brat, dekujus je testamentom određivao svog sina za nasljednika.
Testament ima za cilj da spriječi primjenu zastarjelog zakonskog reda nasljeđivanja.

Forme testamenta (240-241)


Testament calatis comitiis. Najstariji testament zvao se ‘’pred sazvanom skupštinom’’
jer je za njegovo donošenje bila nadležna kurijatska komisija kojom je predsjedavao
vrhovni sveštenik. Kada je vlast porodičnog straješine opala, kao i uloga kurijatskih
komisija, testament se proglašavoa pred 30 liktora, koji su simbolizovali 30 bratstava.
Za vojnike je bila predviđena mnogo jednostavnija forma. Oni su mogli da neformalno
pred svojim drugovima odrede ko će im biti nasljednik. Pošto se ovakva izjava davala
uoči boja, testament se zvao in procinctu (procinctu je naoružana i za borbu spremna
vojska).
Mancipatio familiae. Testament pred sazvanom skupštinom imao je više nedostataka,
kao što su: žene i plebejci ne mogu d se koriste ovakvima načelom jer nemaju pravo
pristupa na kurijatske komisije, nezgodno je bilo i to što se pred širokim krugom
objavljivlo ko će biti nasljednik, a najveći nedostatak je što se ova skupština sazivala dva
puta godišnje (u martu i u maju). Porodični starješina koji se u proljeće dobro osjećao, a u
jesen obolio, a ne želi da ga nasljedi zakonski nasljednik, je sazivao librepensa, svjedoke
i u obliku mancipacije cjelokupne imovinu prenosio na nekog svog prijatelja, uz klauzulu
da on tu imovinu preda trećem, recimo sinu, kada dekujus umre. To je posao per aes et
libram koji obuhvata cijelu zaostavštinu i zato se zove mancipatio familiae.

To nije testament jer ne sadrži riječi heres i esto. On spada u fiducijarne poslove, jer je
prenosio svojinu, ne definitivno, već uslovno. U praksi, taj prijatelj nije ni
dobijao u ruke imovinu. On je samo formalno postajao vlasnik, a poslije
smrti dekujusa on je dužan da je prenese na lice koje je ovaj odredio.
Testament per aes et libram. Iako mancipatio familiae formalno gledano nje testament,
vremenom je od njega nastao pravi testament, koji je najprije usmen (nunkupacioni), a
zatim pismen (tripartitni).
Usmeni testament pred sedam svjedoka: pet svjetoka iz mancipacije, a pored njih
službeni mjerač i ‘’kupac porodične imovine’’ zove se nunkupacioni (nunkupacija je
svečana izjava pri upotrebi formi ius civile-a).
Honorarno pravo je počelo priznavati pismeni akt koji je pokazan sedmorici svjedoka uz
izjavu: Onako kako je na ovim tablicama i vosku napisnao, tako dajem, tako legiram,
tako izražavam posljednju volju i vi mi, Kviriti, tako posvjedočite’’ Testament je obično
pisan na dvjema navoštanjenim drvenim tablicama i to na njihovim unutrašnjim
stranama, a sa spoljašnje su se nalazili potpisi i pečati sedam svjedoka. Takav testament
zvao se per aes et libram ili tripartitni (jer se zasniva na pravilima tri pravna sistema:
civilnog, pretorskog i carskog). Kasnije su izostavljene ove svečane izjave – svaki
pismeni dokument snabdjeven pečatima i potpisima sedam svjedoka bio je punovažan sa
gledišta pretorskog prava.
Novi oblici. Novi oblici testamenta su olografski (svojeručno napisan i potpisan, za koji
nisu bili neophodni svjedoci), zatim povjeren na čuvanje vladaru (principi oblatum)
koji je do smrti ostavioca držan u posebnoj kancelariji i testament izdiktiran u službene
spise (apud acta conditum).

Sloboda testiranja (241-243)


Sa gledišta prava, sloboda testiranja nesumljivo postoji. U to vrijeme ne postoje u pravu
ni zabrane prevare, prijetnje, neopravdanog razvoda braka. Ali postoje vanpravni
mehanizmi: religija, moral, uticaj javnog mnjenja, cenzorske beleške i oni su dovoljni da
obezbijede poštovanje nekih opšteprihvaćenih načela. To je u to doba bilo dovoljno da se
spriječi lakomislenost dekujusa pri sastavljanju testamenta. Kasnije međutim, religijske
sankcije su manje djelotvorne, uticaj javnog mnjenja slabi. Zato se i civilno i honorarno
pravo počinju baviti pitanjem slobode testiranja. Javljaju se dva pojma: formalno i
materijalno nužno nasljedno pravo.
Formalno nužno nasljedno pravo sastoji se u obavezi dekujusa da jedan krug lica
pomene u testamentu, bez obzira na to da li ona dobijaju svoj dio ili su isključena iz
nasljeđivanja. Civilno pravo je u ovakve osobe ubrajalo sinove, koji su morali biti
poimenično navedeni (mominatim), a za ostale ukućane, uključujući i kćeri, bila je
dovoljna opšta formula: ostali neka budu lišeni nasljeđa.
Materijalno nužno nasljedno pravo je nastalo kasnije od formalnog i ono se sastoji o
pravu određenog kruga nasljednika ne smao da budu pomenuti u testamentu već i da
dobiju jedan dio zaostavštine. U stvaranju ovih pravila imali su ulogu pretor, pravna
nauka i imperatorove odluke.
Vremenom se ustalilo shvatanje da u krug lica sa pravom na nužni dio ulaze potomci,
preci, braća i sestre. Polubraća i polusestre su takođe spadali ako je za nasljednike
postavljena nedostojna osoba (podvodači, glumci, cirkuske igračice). Koliki je deo koji
mora dobiti ovakav nasljednik isprva nije bilo jasno. Pod uticajem pravne nauke,
centumviralni sudovi počeli su, analogijom sa jednim zakonom koji se odnosio na legate,
da odlučuju kako taj dio iznosi četvrtinu onoga što bi dobili intestatski, kao svoj zakoniti
dio.
Tužba koja je pokretana da bi se ostvarilo pravo na nužni dio zvala se querella inofficiosi
testamenti (tužba zbog nedoličnog testamenta) jer se smatralo da testator nije postupio u
skladu sa moralom.
Jednom novelom Justinijan je nabrojao razloge zbog kojih je neko mogao da bude lišen
prava na nužni dio i uveo druge izmjene u režim ovog instituta: ukinuo je kvarelu
inofficiosi testamenti i zamjenio je jednom tužbom, promjenio krug lica koja spadaju u
nužne nasljednike i povećao nužni dio na polovinu dijela koji pripada po zakonu.

Testamenti factio (243-244)


Za sastavljanje testamenta pored opšti ulsova, pravne i poslovne sposobnosti, potrebni su
i posebni uslovi. Za ovu sposobnost pravnici koriste riječ capacitas ili testamenti factio. U
postklasičnom periodu pandektisti za sposobnost pravljenja telstamena upotrebljavaju
tastamenti factio activa, a za sposobnost nasljeđivanja po testamentu – testamenti factio
passiva. Izraz testamenti factio passiva je u suštini pogrešan jer se ne radi ni o kakvom
factio (pravljenju).
Testamenti factio activa. Testament sastavljen pred kurijatskom skupštinom
(testamentum calatis comitiis) nisu mogli koristiti plebejci i žene, jer nisu imali pristup na
ove skupštine. Plebejci su kasnije dobili mogućnost da upotebljavaju mancipatio familiae
i pretorove forme testamenta. U II vijeku n.e. žena je dobila pravo testamentalnog
raspolaganja imovinom uz odobrenje tutora. Krajem klasičnog perioda gotovo svi koji
imaju imovinu mogu sastavljati testament. Izuzetak su bili intestabiles. To je bila
posebna vrsta moralne diskvalifikacije lica koja su neopravdano odbila da svjedoče. Za
kaznu nisu mogli sastavljati testament, a ni biti nasljednici po testametnu. Isto tako
nevjernici, krivovjerci i otpadnici od vjere (oni koji su prešli na jevrejsku religuju) su
kažnjavani oduzimanjem prava na testament.
Testamenti factio passiva. Po Vokonijevom zakonu iz II vijeka stare ere ženama nije
dopušteno da budu testamentalni nasljednici senatora, osim ako nije riječ o supruzi,
kćerki ili sveštenici – vestalki. Po Avgustovim kaukarnim zakonima muškarci od 25-60
godina i žene od 20-50 godina, ako nisu bili u braku gubili su pravo na nasljeđivanje po
testamentu, a oni u braku, ali bez određenog broja djece, nisu mogli dobiti cjelo nasljeđe.
Imovina koju su ovako gubili zvala se kadukarna (čiji je nasljednik otpao) i pripadala
je državnoj blagajni.
Neodređene osobe (persona incertae) nisu mogle biti nasljednici. To su osobe koje su
imenovane tako da se nije znalo o kome je riječ, npr. imovinu ostavljam onome ko prvi
dođe na moj pogreb.
U slučaju intestantskog nasljeđivanja postojala je mogućnost da začetak dobije svoj dio,
primjenom pravila: začeto dijete smatra se za rođeno, ako je to u njegovom interesu.
Ako je sastavljen testament, onda ga je rođenje posmrčeta poništavalo: postumi
agnatione testamentum rumpitur. Da bi se ovo spriječilo u klasično doba je dozvoljeno da
se za nasljednika odredi i postumus. Ovo je imenovanje bilo pod odložnim uslovom: da
se dijete živo rodi.

Legati (244-246)
Legati potiču od riječi lex zakon, a u Zakonu 12 tablica, legare je obuhvatalo svako
raspolaganje u testamentu. Legati su imovinska raspolaganja putem testamenta, koja kao
i nasljeđe proizvode svoje dejstvo poslije smrti. Od nasljeđa se razlikuje po tome što
predstavlja singularnu sukcesiju. Legator dobija samo jedno ili nekoliko prava, a
nasljednik nastavlja ličnost dekujusa. Najčešće je legator lice koje ne spada u nasljednike:
Npr. Neka moj nasljednik bude sini Marko, a prijatelju Petru legiram konja Pegaza. Legat
se mogao odrediti i nasljedniku, kao i nekoj instituciji.
Legat je sličan poklonu, ali postoji važna razlika, dok je legat jednostrana izjava volja,
poklon je saglasnost volja darodavca i obdarenog.
Legat može biti određen i u posebnom dokumentu koji se prilaže uz testament, tzv.
kodicilu. Ukoliko je pronađen kodicil uz testament, a o njemu nema riječi u testamentu
onda je to neovjeren, a ako se pominje u testamentu onda je ovjeren: Sin Marko neka
bude nasljednik, a u pogledu legata vidjeti priloženi kodicil. Legati iz neovjerenog
kodicila ne važe.
Vrste legata. Imamo 4 vrste legata: legatum per vindicationem, legatum per
damnationem, legatum sinendi modo i legatum per praeceptionem.
Ako pri određivanju legata dekujus upotrijebi riječ dajem ili legiram takav legat je
stvarao stvarnopravni odnos i imenovani je smrću dekujusa postajao vlasnik stvari i
mogao je da zahtijeva stvar svojinskim tužbama. To je legat per vindecationem.
Ukoliko je ostavilac upotrijebio riječi: ‘’Neka moj nasljednik bude obavezan da da’’ onda
je nastajala obligacija za nasljednika da preda legirani predmet. Između nasljednika se
ustanovljavala obligacija koja je spadala u kvazikontrakte. Takav legat zvao se per
damnationem.
Kod legata sinendi modo nasljednik je morao da dopusti legatoru da uzme legiranu stvar.
Za razliku od prethodnog kod koga se obaveza opterećenog nasljednika sastoji u činjenju,
ovdje je obaveza nasljednika u trpljenju, nečinjenju.
Ako se legat izdvaja prije podjele zaostavština, zvao se per praeceptionem (praecipio-
unaprijed uzeti)
Ograničenje legata. Neki nasljednici su mogli da odbiju prijem zaostavštine ako je dobit
mršava, a tereti veliki. Ali ima nasljednika koji moraju da se prihvate zaostavštine.
Njihov položaj može biti težak zbog male porodične imovine i zbog velikog dijela koji
odlazi na singularne sukcesore, u prvom redu na legatore. Zato su Rimljani počeli
donesiti zakone koji su ograničavali apsolutan ili relativna iznos legata. Jedan
republikanski zakon je predvidio da iznos legata ne može biti veći od 1000 sestercija.
Kada se uvidjelo da se ta zabrana može lako izigrati, jer se milion sestercija može
razdjeliti na hiljadu legata, donijet je novi propis po kome legator nije mogao dobiti više
od nasljednika. Ali i ovdje je veliki broj legatora na toliko mali razlomak smanjivao udio,
da je opet nasljednik ostajao praznih šaka. 40. godine pre n.e. donijet je Falcidijev zakon
koji je odredio da u svakom slučaju nasljedniku pripada bar četvrtina zaostavštine., a da
bilo kojim drugim raspolaganjima, legatima, poklonima za slučaj smrti, fideikomisijama,
dekujus može razdjeliti najviše tri četvrtine. Ovo ograničenje slobode testiranja preuzela
su mnoga savremena zakonodavstva.

Fideikomisi (246-247)
Pored raspolaganja imovinom, testament može da sadrži i razne želje dekujusa, koje se
odnose na mjesto i način sahranjivanja, postupanja sa nekim dijelom imovine, u pogledu
supružnika članova porodice (neka se sin Pavle oženi Klaudijom).Ovakve želje nisu
predstavljale pravnu, već moralnu obavezu, zato se i kaže da su ostavljane u fides,
amanet.
Legat ima isključivo imovinski karakter, a fideikomis ne, legat je zaštićen tužbom, a
fideikomis leži na savjesti, legat se ostavlja prema strogim zahtjevima forme, a
fideikomis neformalno.
Fideikomis je služio za izigravanje zabrana koje su posljedica Vokinijevog zakona i
Avgustovog kadukarnog zakonodavstva. Ako neko nije mogao postati nasljednik (žena,
osobe van braka ili bez određenog broja djece), dobijao je fideikomis. Mogao je testator
da izrazi želju da ga nasljedi jedno lici, a po smrti tog lica neko drugo. Jedna vrsta ovakve
želje postala je popularna u srednjem vijeku a to je porodični fideikomis. Njime se
nalagalo da će uvijek ubuduće nepodjeljenju zaostavštinu dobiti najstariji
(primogentitura) ili najmlađi sin (ultimogenitura). Time se željelo spriječiti usitnjavanje
imanja.
Tokom principata fideikomisi dobijaju zaštitu, čak je ustanovljen poseban organ,
fideikomisarni pretor, koji se starao o izvršenju ovakvih želja. Dobijanjem imovinskog
sadržaja, kao i zaštitom smanjena je razlika između fideikomisa i legata. Kao kriterijum
ostaje forma: i dalje za legat važe strogi propisi, tako da se smatralo da je neko
raspolaganje, koje zbog formalnih propusta nije ispunjavlao uslove za legat, svrstavano u
fideikomis. Za određivanje fideikomisa mogao se koristiti i neovjereni kodicil.
Tendencija zbližavanja legata i fideikomisa je nastavljena, tako da su u vrijeme
Justinijana ova dva pojma sinonimi, i ista pravila važe za oba.

Prijem nasljeđa
Nužni nasljednici (247)
Nužni nasljednici (necessarii heredes) su jedan krug nasljednika koji je obavezan da se
prihvati zaostavštine, jer je to nalagao imperative produženja porodice i kulta predaka. Tu
spadaju u prvom redu oni iz kategorija ‘’sopstvenih nasljednika’’, tj. lica koja se nalaze
pod neposrednom vlašću porodičnog starješine. Pored toga i rob je nužni nasljednik.
Određivanje roba za nasljednika je bio način da se obezbijedi nasljednik prezaduženoj ili
maloj imovini za koju je postojala bojazan da je slobodni građanin neće prihvatiti.
Kasnije posredstvom pretorovog edikta i nužni nasljednici dobijaju mogućnost da se
uzdrže od bilo kakvog akta raspolaganja ili upravljanja zaostavštinom: ‘’privilegija
uzdržavanja’’ (beneficium abstinentiae).

Izjava o prijemu (247-248)


Ostali nasljednici koji nisu potčinjeni neposrednoj vlasti porodičnog starješine, imaju
pravo da prihvate ili odbiju zaostavštinu. Izjava o prijemu davala se u obliku svečanog
akta koji se zvao krecija (cretio) ili konkludentnim radnjama, odnosno nasljedničkim
ponašanjem (pro herede gestio).
Krecija je bila svečana izjava davana u određenom roku (obično 100 dana) ‘’od kada
bude saznao ili mogao’’. (npr. Pošto me Pavle postavio svojim testamentom za
nasljednika, prihvatam i svečano primam ovo nasljeđe’’).
Gestio pro herede (ponašanje kao da je nasljednik) je posredna izjava volje, tipičan
primjer konkludentne radnje. Ako se imenovani nasljednik bez izričite izjave volje, počne
ponašati kao da je nasljednik, smatra se da je time dao izjavu o prijemu. To ponašanje
može biti: useljavanje u kuću, naplata potraživanja, isplata dugova, obrađivanje imanja.
Kada se prihvatio nasljeđa, nasljednik se ne može pokajati i odreći: semel heres, semper
heres (jednom nasljednik, zauvijek nasljednik)
Ležeća zaostavština. Dok je ne prihvati jedan ili više pozvanih nasljednika, zaostavština
je ležeća (hereditas iacens). To je predstavljalo nezgodu zato što povjerioci nisu mogli
naplatiti potraživanja, dužnici ne mogu izvršiti svoje obaveze. Zato su pretori i imperatori
nastojali da skrate ‘’vrijeme za razmišljanje’’ (spatium deliberandi) tako da ono obično
iznosi 100 dana. Ustanova usacapio pro herede je predstavljala pritisak na nasljednke da
se što prije odluče, jer bilo ko je mogao da zauzme imanje i da protekom roka od godinu
dana postane njegov vlasnik

Posljedice prijema (248-249)


Nasljednik je univerzalni pravosljedbenik, on dolazi u pogledu svih prenosivih prava i
obaveza na mjesto dekujusa: succedit in locum defuncti. Nekada će tereti, uključujući i
obavezu održavanja porodičnog kulta biti toliki da će nasljednik imati više štete nego
koristi. Za nužne nasljednike staro pravo nije dozvoljavalo da izjave da li žele ili ne
zaostavštinu. Smatralo se da ukućani moraju nastaviti porodičnu tradiciju, maker imovina
bila i prezadužena.
Vremenom su stvorene mogućnosti da se izbjegnu ili ublaže ove nezgode. To su:
privilegije uzdržavanja, podvajanje imovine i prijema sa potpisom.
Pretor je dopuštao nužnim nasljednicima da odgovaraju za dugove pokojnika samo
nasljeđenom imovinom. Ovo pravo (beneficium abstinentiae) imali su najprije samo
intestantski nasljednici, a kasnije je prošireno na testamentalne.
Podvajanje dobara (separation bonorum) je mjera koja se preduzima na zahtjev
povjerioca dekujusa kada im prijeti opasnost od prezaduženog nasljednika. Kada se po
naredbi pretora razdvoje dobra, najprije se povjerioci dekujusa isplaćuju iz zaostavštine,
zatim eventualni legatori, ukoliko je to legatum per damnationem, pa tek ako nešto ostane
mogu doći na red povjerioci nasljednika.
Privilegija inventara (beneficium invetarii) je pravo nasljednika da primi zaostavštinu
sa popisom i procjenom imovine dekujusa. Koristili su je nasljednici ili njihovi povjerioci
kada je postojala bojazan da je imovina prezadužena. Tada je nasljednik odgovarao za
dugove ostavioca samo do vrijednosti zaostavštine koja je popisana.
Prirastanje (ius adcrescendi). Ako neko od više nasljednika, bilo da su pozvani na
nasljeđe zakonom ili testamentom, odbije ili ne može da primi svoj dio, taj dio prirasta
dijelovima ostalih nasljednika.
Unošenje imovine (collation bonorum). Ako je želio da učestvuje u raspodjeli
zaostavštine, emancipovani sin je morao da unese imovinu koju je zaradio van porodice u
fond za podjelu. Kasnije je ta obaveze proširena na kćeri i ostale ženske potomke koje su
dobijale miraz, kao i na ostale nasljednike koji su dobijali neku znatniju vrijednost od
dekujusa. Ako je iznos imovine koja se unosi veći od dijela koji bi dobili, takvi
nasljednici su se radije odricali svog učešća u podjeli zaostavštine.

Zaštita (249-250)
Nasljedniku pripadaju sve tužbe na koje bi dekujus imao pravo da je živ, jer on dolazi na
njegovo mjesto kao opšti pravosljedbenik. Da bi ostvario svoje svojstvo nasljednika
njemu pripada tužba rei vindicatio (za roba koji se nađe u tuđim rukama), kao i posebne
tužbe: hereditatis petitio za naslijeđe po civilnom pravu, interdictium quorum
bonorum i hereditatis petition possessoria za pretorske nasljednike.
Hereditatis petitio (zahtijevanje nasljeđa) je tužba koja pripada civilnom nasljedniku i
ona je nalik na rei vindicatio (naziva se još vindicatio generalis). To je tužba koja ne štiti
pojedina prava ili potraživanja koja pripadaju zaostavštini. Podiže se uglavnom protiv
onog koji drži cijelu ili dio zaostavštine i izjavljuje da je nasljednik ili želi da to
uzukapijom postigne. Tužilac je morao dokazati svoje svojstvo nasljednika, što je obično
lakše nego dokazivati svojinu.
Nasljednik prema pretorovom ediktu, od vremena kada je dobio zaštitu, kada je njegova
državina dobara postala cum re, mogao je podići interdictum quorum bonorum. Naziv
je dobio, kao i većina interdikata, po riječima kojima je počinjala pretorova naredba.
Ovim sredstvom je mogao zahtijevati stvari koje pripadaju zaostavštini, ali ne i dugove.
Justinijan je za pretorskog nasljednika predvidio tužbu koja se nije razlikovala od one
koju može podići civilni i ona se zvala hereditatis petitio possessoria.
Nasljednik čije je pravo na nužni dio povrijeđeno, bilo tuđim nasljednim dijelovima, bilo
izdašnim legatima, imao je prvo da podigne quaerella inofficiosi testamenti. Činjenica
koju je trebalo utvrditi ovom tužbom je da ostavilac nije bio pri čistoj svijesti kada je
raspoređivao zaostvštinu.

Obligaciono pravo
Opšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa
Šta je obligacija (251-252)
Obligacija je posebna grana u okviru prava koje se odnosi na stvari koje ubrajaju u načine
za pribavljanje svojine per universitatem. Rječ obligare znači vezati, obavezati, obaveza.
Obligacioni odnosi predstavljaju dinamiku imovinskog prava, vezani su za promet dobara
i usluga, trgovine na malo i veliko, novčane transakcije i kredit. Оva grana je najviše
uticala na razvoj savremenog prava, ono uređuje odnose između učesnika u trgovini , u
prometu roba i usluga.
Definicija: Obligacija je pravna veza na osnovu koje smo, prema pravnom poretku naše
države, dužni da nešto damo, učinimo ili ne učinimo. (iz Justinijanove kodifikacije).
Obligacija je pravna veza iz čega proizilazi da se obaveze iz obligacionog odnosa mogu
zahtjevati putem suda. Postoje obligacije kod kojih se ovo ne može zahtijevano i zovu se
prirodne.Nije svaki odnos u koje ima potraživanje obligacioni. Obligaciono pravo je dio
imovinskog , privatnog prava i u njega ne spadaju odnosi u kojima je jedan od subjekata
vlast. Između obligacionog i stvarnopravog odnosa postoji tesna veza zato što su najčešće
obligacije i stvarno pravo dio iste pojave, iste cjeline. Često je obligacija samo sredstvo
da se dođe do stvarnog prava, obligacioni odnos se pretvara u stavrnopravi.Kupčevo
potraživanje(obligacija) pretvara se, kada prodavac ispuni obavezu, u stvarno pravo
prema kupljenoj robi, u svojinu.

Predmet i sadržina obligacije -(252-254)


U svakom obligacionom elementu imamo tri elementa: sadržinu obligacije, predmet
obligacije i predmet prestacije. Često se upotrebljacaju samo dva predmet i sadržina dje
sadržinu čine prava i obaveze a predmet je stvar ili činidba koju dužnik duguje.
Sadržinu obligacije čine prava povjerioca i obaveze dužnika između čega postoji
korelativnost-ono što je pravo za povjerioca predstavlja obavezu za dužnika. Sadržina
obligacija nastaje čim se stvori obligacioni odnos. Ovlašćenja povjerioca postoje bez
obzira na to da li će dužnik izvršiti svoju obavezu. Sadržinu obligacije čine npr.
Ovlašćenja kupca da zhtjeva robu, zajmodavca da potražuje kamate.
Predmet obligacije je ono što povjerilac može da zahtjeva od dužnika, ono na šta je
usmjerena sadržina, dugovano ponašanje dužnika – prestacija.Suština obligacije je da
drugoga obaveže prema nama da nam nešto prenese u svojinu ili da na nas prenese
državinu. Iz ovog slijedi jedna od osnovnih rtazlika između stvarnopravnog i
obligacionog odnosa. Stavrno pravo se odnosi na stvar, povjeriočevo pravo, potraživanje
nikad se ne odnosi neposredno na stvar.Zato obligacioni odnos ne može pratiti stvar jer je
njegov predmet ne samo stvar, već činidba dužnika , koja može biti u vezi sa nekom
stvari.
Postoje tri vrste prestacije: dare (prenjeti svojinu-trampa, poklon), facere (činiti-lice koje
se obaveže da za određeno naknadu neće koristiti svoje pravo) i praestare( dio obligacije
se odnosi na prenos državine-zakup,posluga)
Predmet prestacije ne mora biti dugovana stvar ili novac i nemora uvjek da postoji.
(obaveza pjevača da učestvuje na koncertu)
Zahtjevi u pogledu predmeta obligacije. Predmet obligacije mora biti određen, moguć i
mora imati novčanu vrijednost. Dužnika obaveza mora biti unapred određena (obligati
certa) ili se mogu predvideti elementi na osnovu kojih će biti određena (obligati incerta).
(budući rod njive).
Ono što se zahtjeva od dužnika mora biti moguće (nemoguće je ništavna obligacija)
(prstom dodirnuti nebo). Rimsko pravo je zahtjevalo da obligacija ima novčanu
vrijednost, čak i one koje imaju za predmet nečinjenje, podizanjem tužbe i dovođenjem
postupka do presude ova obligacija dobija novčani ekvivalent.

Klasifikacija obligacija (254-256)


S obzirom na predmet obligacije mogu biti obične i alternativne. Posebne obligacije sa
facultas alternativne.
Ako se pođe od odnosa dužnik-povjerilac, mogu biti jednostrane i dvostrane ( mogu biti
jednake i nejednake).
Ako je kriterijum zaštita, mogu biti prirodne i civilne.
Alternative i facultas alternativa je slučaj kada dužnik duguje više prestacija kumulativno,
zajmoprimac treba da vrati pozajmicu, plati kamatu; prodavac da preda robu, obezbjedi
prevoz i ambalažu.Ako je u pitanju više prestacija a samo jedna dugovana rječ je o
alternativnim obligacijama gdje se gleda ko ima pravo izbora.A kod facultas alternativa
postoje obaveze kod kojih se duguje jedna činidba, ali se dužnik može nje osloboditi
ukoliko izvrši nešto drugo.Ovdje povjerilac ne može tražiti više činidbi. Facultas
alternativa postoji kod noksalne odgovornost kada se od paterfamilijasa traži nadoknada
štete a on ponudi delikventa.
Jednostrane i dvostrane obligacija:
Ako je obligacija takva da se jedno lice javlja kao povjerilac a drugo kao dužnik, onda se
naziva jednostarnom-contractus unilateralis (zajam,poklon). Ako su obe ugovorne
staranke međusobno i povjerioci i dužnici to je contractus bilateralis a ako je takav od
samog početka to je dvostrani jednaki ugovor,contractus bilateralis aequalic.Ukoliko je
ispočetka bio jednostrani i u međuvremenu se pretvorio u dvostrani zove se dvostrani
nejednaki.
Prirodne obligacije:
Suština obligacije je iuris vinculum (pravni odnos), država svojim aparatom prinude
pomaže povjeriocu da ostvari svoja prava. One obligacije koje nemaju taj element zaštite,
nazivaju se prirodne obligacija. (obaveze između lica u istoj porodici, pod istim
porodičnim starješinom, dug iz zajma koji je zaključio sin oca koji je još živ, obaveze
maloljetnika bez tutora). Današnje pravo tako tretira zastarjeli dug,obaveze iz kocke ili
opklade kao prirodne obligacije.

Subjekti

Inter partes . intuitu personae (256-257)


Osnovna razlika stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što stvarnopravi prati
stvar i djeluje erga omnes, dok se obligacioni nikad ne odnose neposredno na stvar već na
činidbu i djeluje između stranaka-inter partes.
Dejstvo obligacija neće biti narušeno ako dođe do promjene jedne od stranaka (ustupanje
potraživanja, umjesto jednog dužnika javlja se drugi). Međutim i,a obligacija gdje to nije
moguće –intuitu personae. (ugovor sa slikarem da naslika portret, umjetnikom da pjeva
na koncertu,ponekad i ugovor o deliktu vezan za određenu ličnost, kad umre ne svetimo
se njegovom nasledniku).

Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258)


Iako treća lica nemaju prava i obaveze iz tuđe obligacije, postoje neki izuzeci:
1. Slučajevi iz statusnog prava obuhvaćeni tužbom adiecticiae qualitatis. Porodični
starješina stiče prava i obaveze iz poslova koja su zaključila potčinjena lica.
2. Delikt ukućana regulisan noksalnom odgovornošću, gdje paterfamilijas može
odlučiti predaju delikventa oštećenom
3. Nasleđivanjem se prenose i obligacije jer naslednik na neki način produžuje
ličnost dekujusa.
4. Ustupanjem tražbine (cessio) ili duga (expromissio) dolazi do ulaženja trećih lica
u obligaciju
5. Ugovori u koris i na štetu trećih lica. Jemac je ugovorom preuzeo na sebe
obligaciju da će isplatiti tuđi dug.
Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259)
Danas je ustupanje tražbina u prometu hartija od vrijednosti, česta pojava.Porjeklo novac
vodi od: onaj ko donese hartiju od vrijednosti, potražuje od banke određenu količinu
metalnog novca. Moguća je potreba da se izmjeni ličnost dužnika. (Petar koji mora na put
nudi Marku, da njegovu obavezu održavanja vrta izvrši brat)
Cesija je promjena povjerioca cessio, koju staro društvo nije dopuštalo, međutim
porastom novčanih i bankarskih špekulaciju, zahtjevala je mogućnost promjene
povjerioca. Jedan od prvih načina je novacija, sklapanje novog ugovora iste sadržine sa
novim povjeriocem.Ovakav ugovor ne znači prenos tražbine, već se gasi jedan
obligacioni odnos a stvara se novi, pri čemu je potrebna saglasnost dužnika. Sledeće
oblik je zastupništvo i u Rimu su dva osnovna zastupnika kognitor (onaj koga je stranka
odredila posebnik ugovorom i predstavila suprotnoj strani u sporu cognitor-poznat) i
prokurator( lice koje je dobilo šira ovlaštenja da vodi računa o nečijoj imovini, pa i da
traži naplatu). U oba slučaja, presuda je glasila na osobu koja daje ovlašćenje. Posebnim
ugovorom je ugovarano između starog (cedenta) i novog povjerioca (cesionar) da će
predmet prestacije zadržati za sebe. Time je na posredan način omogućeno ustupanje
tražbine.U 2 vj. Je omogućeno je da se ugovorom odredi novo lice kao povjerilac, s tim
da je dužan da obavjesti dužnika o promjeni.Bez obavještenja, postoji rizik da dužnik
izvrši obavezu starom povjeriocu i odbije da isplati novom.Lice koje ustupa tražbinu je
cedent, a novi povjerilac cesionar. Bila je zabranjena cesija spornih potraživanja.
Expromissio je zahtijevao da se napravi novi ugovor koji oslobađa starog dužnika a
obavezuje novog, naravno uz saglasnost povjerioca.

Ugovori u korist i na teret trećih lica - (259-260)


Ugovor u korist trećih lica postoje kada jedno lice (promitent) zaključi sporazum sa
drugim (promisarom) na sonovu koga se obaveže učiniti uslugu trećem licu
(beneficijaru). Roditelj plati učitelju za časove klavira za djete.Rimljani kažu: niko ne
može svojom izjavom volje ugovarati za drugog. Osnovni razlog je što takvi ugovori
nisu utuživi, djete ne može tužiti roditelja jer nije s njim ugovoralo posao.Nije imao
„aktivnu legitimaciju“ odnosno nije bio materijalno zainteresovan.U klasičnom periodu u
ugovor se dodavala ugovorna kazna (stipulatio poenae), čime se dobijao imovinski
interes i mogućnost pokretanja spora. Ako je ugovor u korist naslednika, bez ugovorne
kazne se postizala punovažnost, jer se ugovaralo da će obaveza biti ispunjena ali u
momentu njogove smrti.
Ugovori na teret trećih lica su kada jedno lice obeća drugom da će njemu neko treće
lice dati ili učiniti nešto.Marko obeća Pavlu da će neki slikar učiniti Pavlov portret. Ovdje
važi :posao zaključen između jednih drugima ne može ni koristiti ni štetiti. Moguć je
jedino ugovor o zauzimanju čime jedno lice obeća posredovanje, pomoć i računa se da
je obaveza izvršena čak i ako nagovaranje ne uspije.Izuzetak od pravila je ugovor na teret
naslednika gdje se osim nasleđivanja imovine može naslediti i neki teret.Naslednici nisu
treća lica jer se smatraju nastavljačima pravnog subjektiviteta dekujusa.

Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261)


Ako se u ulozi povjerioca ili dužnika nađe više lica tada se radi o pluralitetu subjekata
koji može bili podijeljeni i solidarni.
Podjeljeni obligacioni odnos je ako postoji kada više njih potražuje ili duguje nešto i to
tako da se zna udio svakog od njih u tom potraživanju-dugovanju. Ako više lica duguje
jedan isti iznos jednom licu, svaki od njih može biti tužen samo za svoj dio. Tu se radi o
nezavisnim obligacionim odnostima. Čest slučaj je kada više lica duguje ili potražuje
stvar koja je djeljiva. Zakonski naslednici su sapovjerioci ili sadužnici dugova dekujusa.
Solidarne obligacije podrazumjevaju veći stepen međuzavisnosti gdje se primjenjuje
načelo, svi za jednog-jedan za sve, gdje svaki povjerilac (aktivna solidarnost) može
zahtjevati cjeli iznos duga dok ostali povjerioci mogu zahtijevati od njegasvoj dio
potraživanja. A ako je više dužnika (pasivna solidarnost) ,jedan može biti tužen za cijeli
iznos. Solidarnost može nastati ugovorom ili zakonom i to ako više njih potražuje ili
duguje nedjeljivu stvar. Pošto u solidarnim obligacijama , jedan od sapovjerilaca ili
sadužnika djeluje u ime svih, postavlja se pitanje šta se dešava sa naplaćenim dijelom
(regres).
U klasičnom pravu se primjenjivalo pravilo o „neosnovanom bogaćenju“ ili je regres
ugovaran ugovorom. U potklasičnom periodu, povjerilac je morao podjeliti potraživanje
na sve dužnike pa je svako odgovarao samo za svoj dio. Najčešći oblik je bila pasivna
solidarnost gdje se rizik nesolventnosti jednog, prebacivao na drugog od koga se
naplaćuje cijeli iznos, koji se kasnije međusobno reguliše između dužnika.
Adstipulatio - Stipulacija je kada se dužnik svečanim rječima obaveže glavnom
povjeriocu i još jednom licu, astipulatoru, da će mu učiniti isto. Astipulacija liči na
aktivnu solidarnu obligaciju, jer astipulator može zahtijevati a i oprostiti dug, ali je on
sporedni povjerilac jer ako se glavno potraživanje na bilo koji način ugasi, on nema pravo
ništa zahtijevati. Kad je omogućeno zaključivanje ugovora u korist naseldnika prestala je
potreba za astipulacijom.

Obezbjeđenje potraživanja
Lična obezbjeđenja - (261-262)
Pored načina obezbjeđenja potraživanja kao što su fiducia, pignus,hypoteca postoje i
metode za obezbjeđenje . One se sastoje u tome što se neko treće lice javlja kao garant
da će dužnik izvršiti obavezu ili se sam dužnik dodatno opterećuje ako ne izvrši na
vrijeme obavezu ili nikako ne izvrši.Postoji i način da neko treće lice da zalog za nečiji
dug što pravo dozvoljava-hipoteka za svoj ili tuđi dug. Osnovni oblik obezbjeđenja u
obligacionom pravu je jemstvo, ugovorna kazna i kreditni nalog.
Jemstvo -(262-263)
Kada neko, pored glavnog dužnika, garantuje da će obaveza biti ispunjena zove se
jemstvo.Rimljani su koristili termine sponsio,fideiussio,fidepromissio, prema obliku
stipulacije. U današnjm pravu osobine jemstva su: akcesornost, susidijarnost i pravo na
regres. Akcesornost je slučaj kada jemčeva obaveza nije glavna već sporedna ali djeli
sudbinu glavne. Supsidijarnost je se ogleda u tome da se prvo pokuša naplatiti obaveza
od gl.dužnika pa tek od jemca i u slučaju da nije tako može se pozvati na „privilegiju
redosleda“.Regres je pravo jemca koji je platio dug da zahtjeva naknadu od dužnika.
Sponsio je oblik starog civilnog prava kojim se uz dužnika obavezuje još neki.
Fidepromisio su koristili peregrini.Oba su se zaključivala uz svečane riječi povjerioca
koji pita prvo dužnika pa onda jemca da li se prihvata obaveze a ovaj odgovarao sa
spondeo ili fidepromitto.Akcesornost nije dozvoljavala da se dug naplati dva puta, ali je
se mogao tužiti jemac pre nego gl.dužnik. Fidejusia se javila kasnije i njom se moglo
jamčiti uz bilo koju obligaciju, i prelazila je na naslednike. Nizom mjera u vrijeme
Republike poboljšan je položaja jemstva. Bio je ograničen iznos po osobi, da lakovjerni
ne nastradaju, uveden je regres prema gl.dužniku za jemca koji je platio dug tako što je
zahtijevao od povjerioca da na njega prenesa tražbinu. Obaveza jemca je zastarjevala u
roku od 2 godine.Hadrijan je naredio da više jemaca mora podjeliti dug prema
povjeriocu. Klasično pravo uvodi supsidijarnost: fideiussio indemnitatis.Njome se jemac
obavezuje da će nadoknaditi štešu povjeriocu kojem dužnik nije mogao ili nije platio.
Justinijan je uveo supsidijarnost i dozvolio jemcima privilegiju redosleda, jemac koji je
platio dug imao je pravo na regres a u slučaju sponsije imao je pravo na penalnu tužbu
koja je glasila na dvostruki iznos.Time se jemstvo znatno približilo današnjem.
Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263)
Se sastoji u tome da se dužnik obaveže da će platiti određen iznos ili ispuniti neku drugu
prestaciju ako osnovnu obavezu iz ugovora ne izvrši u dogovorenom roku, čime oslobađa
poverioca dokazivanja da je pretrpio štetu.Ugovorna kazna se zaključivala putem
stipulacije, mogla je biti u novcu ili u stvarima,fiksna ili u procentu za svaki vremenski
interval i tada se zove zatezna kamata. Povjerilac je morao zahtjevati ispunjenje glavne
obaveze pa tek onga ugovorne kazne, koje se dužnik nije mogao osloboditi čak iako je do
neizvršenja došlo slučajno.
Kreditni nalog -(263)
Je kada neko lice izda bankaru nalog da isplati sumu novca trećem licu, onda se takav
nalogodavac javlja kao garant. Ako treće lice ne vrati zajam, bankar se može obratiti
nalogodavcu i zahtjevati da on isplati dugovanu sumu putem actio mandati contraria.
Poliožaj nalogodavca je sličan jemstvu, međutim kod kreditnog naloga je oduvjek garant
bio supsidijarni i akcesorni što nije slučaj sa jemcem.Pisani nalog bankaru predstavlja
začetak menice koji je veoma važan posao privrednog prava.
Krivica i šteta
Vrste odgovornosti - (264)
Da bi neko odgovarao za štetu potrebno je da budu ispunjeni uslovi: 1. da je šteta nanjeta
protivpravnom radnjom,“. Da postoji uzročna veza između radnje i štete, 3. da je stvarno
nastupila šteta. Ako se traže samo ovi uslovi onda je rječ o objektivnoj odgovornosti.
Načelo objektivne odgovornosti je zastupljeno u starim pravima, ne postavlja se pitanje
krivice. (Edip ispašta iako nije znao da je ubio oca i oženio majku).
Ukoliko se pored ova tri uslova traži i krivica onda je to subjektivna odgovornost.
Pitanje krivice i štete može da se postavi između lica koja nisu u ugovornom odnosu
(vanugovorna odgovornost-neko je slučajno ili najmjerno zapalio kuću) A može da
postoji i ugovorna odgovornost između ugovornih strana.
Krivica, uračunjljivost i vinost - (264-265)
Subjektivni odnos učinioca prema djelu i njegovim posledicama definiše se kao krivica.
Krivica je važan institut prava, čak se i jedna grana prava zove krivično pravo. U
krivičnom pravu pitanje krivice je subjektivno, često se poziovaju psihijatri, dok u
građanskom pravu, pitanje krivice je objektivno, procjenjuje se prema važećim
standardima ponašanja i upoređuje sa zamišljenim obrascem.Pretpostavka krivice je
uračunljivost. Malo djete i duševni belesnik nemogu biti odgovorni, za njih odgovara
drugo lice, dok kod rimljana svi nose odgovornost (rob,životinja), paterfamilijas može da
ga oslobodi ako plati štetu.Ukoliko postoji uračunljivost onda se postavlja pitanje vinosti,
krivice u užem smislu. Krivica se procjenjuje na osnovu dva elementa: da li je znao ili
mogao da zna i da li je to želeo ili bar pristajao na posledice.
Razvoj i stepeni krivice - (265-266)
Rimljani su rano pravili razliku skrivljenu od neskrivljene štete.Zakon 12 tablica je
oslobađao odgovornosti nenamjerne krivice (vježbaoc nenamjerno ubije kopljem
prolaznika) Dugo se odgovaralo samo za činjenje ali ne i za nečinjenje i ako je postojala
neposredna veza između radnje učinioca i posledice.(rob nije stradao od guranja u rjeku
već od vode).Napretkom pravne nauke, aktivnošću pretora otkriven je čitav niz stepena
krivice.
Dolus postoji kada neko nemjerno učini šteteu drugom i svjestan je posledica
(ubistvo,paljenje) U ugovornom odnosu je slučaj kad depozitar namjerno uništi stvar koja
mu je data na čuvanje. Nehat je slučaj kada se neko ne ponaša kako treba. Culpa lata
(teški nehat) je kada se neko ne ponaša iole kao drugi ljudi, ne posvećuje ni najmanju
pažnju. Laki nehat ima dva oblika; culpa levis in concreto koji nalaže dužniku da se u
izvršenju obaveza ponaša kao prema svojim stvarima,ponašanje kada radi za sebe.Culpa
levis in abstracto je kada se mora ponašati kao natprosječno dobar domaćin koji brine o
stvarima. Postoji i odgovornost za čuvanje (culpa in custodiendo) koja se može
ugovoriti ali se i pretpostavlja (krčmari uvjek odgovaraju odgovaraju za konje i povjerene
stvari,jedino ne ako je u pitanju viša sila požar, zemljotres, poplava). U obligacijama je
vladalo načelo autonomije volje s tim da se nije mogla isključiti odgovornost za dolus ili
teški nehat (nehranjenje konja na čuvanju).
Gleda se i ako je dužnik imao koristi od štete, pojačano odgovara, a ako besplatno čini
uslugu odgovara za grubi nehat.Onaj koji besplatno koristi stvar mora se ponašati kao
dobar domaćin.
Slučaj i viša sila - (266-267)
Slučaj (casus ili casus fortuitus) je buduća neizvjesnost zbog koje je došlo do štete, bez
volje dužnika. (bjekstvo roba,životinje,oštećenje stvari od trećeg lica). Vis maior (viša
sila) je buduća neizvjesna okolnost koja se nije mogla predvidjeti a ni spriječiti. To su
prirodne katastrofe, rat, novi zakon...Obzirom da ih je teško odvojiti danas se koristi
termin slučaj više sile.
Šteta - (267)
Šteta je gubitak u imovinskim ili drugim pravima.Postoje dve vrste:
materijalna,imovinska šteta i neimovinska, nematerijalna (bol za izgubljenom
osobom,gubitak ugleda i časti).
Imovinska šteta može biti stvarna šteta i izmakla dobit.
Stvarna šteta se sastoji u smanjenju aktive,povećanju pasive.(stvar uništena,advokat nije
na vrijeme poslao tužbu te je došlo do štete).
Izmakla dobit je kad nije došlo do očekivanog povećanja imovine krivicom dužnika.
(ubijen rob koji je trebao primiti nasleđe) Stvarna šteta je rob a izmakla dobit nasleđe.
Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava
Opšti pogled - (267-269)
Obligaciono pravo, kao neposredni izraz prometa, najviše reaguje na promjene u
privrednom životu.U doba kraljeva obligacioni odnosi su bili nerazvijeni, znalo se za
zajam kao prijateljski gest.Zatvorena kućna privreda je nije razvijala promet, razmjena
viškova se vršila na forumu mancipacijom i verbalnom stipulacijom.Posledice
insolventnosti su bile teške,dužnici su pretvarani u robove.Krivična djela i delikt
privatnog prava nisu razdvajana, tek Zakon 12 tablica proglašava obaveznost date rječi,
neka je to zakon. Kamate i dužničko ropstvo predstavljaju problem, borba između
patricija i plebejaca, zato je donijeto nekoliko zakona kojima je smanjena kamatna stopa,
kamata na kamatu je zabranjena, ukinuto je dužničko ropstvo. Uveden je institut pravno
neosnovanog bogaćenja, pretor je odigrao veliku ulogu davao zaštitu manje formalnim
poslovima, štitio žrtve novih poslovnih prilika. Klasično pravo i pravnici daju veliki
doprinos razvoju obligacionog prava,čemu je doprineo razvoj trgovine, dodir sa drugim
narodima, uvođenje pisanih Gaj prvi sistematizuje izvore obligacija i ugovore dijeli na
verbalne, literarne, realne i konsensualne. Potklasično pravo je donijelo
intervencionizam vladara čime se maksimiziraju cijene usluga i proizvoda, mogućnost
raskida ugovora ako nije plaćena polovina cijene. Nizom zakona se olakšava položaj
dužnika i sirotinje, što je posledica antifeudalne politike, hrišćanskog morala i etike kao
što su: zakon o minimumu sredstava dužnika prilikom prinudne naplate, zabrana
privatnih zatvora, zabrana cesija kojim bogataši dolaze do bogatstva, kamate na kamatu,
iznuđivanje poklona, naredba da se dužnicima priznaju dijelovi imovine ili proizvoda u
dug.
Bona fides - (269-270)
U najstarijem periodu rimskog carstva, usled nedostatka pravnih normi, funkcionisao je
mehanizam prava zasnovan na dobroj volji, bona fides, mehanizam prinude je –
prezir,bojkot,gubitak časti...Poslovi između prijatelja zaključuju se bez strogih
formi,rukovanje koje je i danas običaj, koje ne daje pravo na tužbu putem suda.Osnovna
sankcija je prezir sredine i prokletstvo bogova.Razvojem trgovine, miješanjem naroda
postepeno se sankcionišu neformalni ugovori, Akvilije Gal uvodi tužbu zbog prevare.
Sam pojam bona fides mijenja značenje, svi poslovi se temelje na striktnom pravui
(negotia stricti iuris) i one zasnovane na dobroj vjeri (negotia bonae fidei).Prvi su više
formalni, dpslednije se primjenjuje pravo a manje se vodi računa o volji stranaka dok je
kod drugih obrnuto. Tako se i tužbe dijele na actione stricti iuris i actione bonae
fidei.Kada odlučuje o tužbi na osnovu striktnog prava, sudija ima manju slobodu
odlučivanja, vezan je uputstvima pretora.
O tzv. formalizmu rimskog prava - (270-272)
Postoji široko rasprostranjeno mišljenje da je rimsko pravo formalističko.Ovo je tačno
samo ako se misli na najstarije rimsko pravo, ali ne i na klasično ili potklasično pravo.
Formalizam starog ius civile-a je osnovno obilježje u vrijeme osnivanja i prvom
periodu države.U obligacionom pravu važila je svečana riječ. Primjenjivala su se pravila:
Prost sporazum ne stvara obligaciju, Iz golog sporazuma ne rađa se pravo na tužbu..Za
izvršenje obligacije potrebno je ispunjenje određenih formalnosti.Za isplatu zajma
zaključenmog u prisustvu mjerača i svjedoka zahtjeva se isplata pomoću bronze i tegova.
Promjene se dešavaju stvaranjem velikih gradova, trgovine sa stranim zemljama,
strogost starih poslova se ublažava, nastaju realni i koncesualni ugovori. Neki
neimenovani ugovori dobijaju zaštitu putem pretorske actio in factum, neformalni
sporazumi pod određenim uslovima ne daju pravo na tužbu ali daju pravo na prigovor.
Krajem klasičnog i početkom potklasičnog perioda zaključuju se najvažniji ugovori kao
npr prodaja, zakup, najam, ortakluk, ugovor o djelu, mandat. Uz minimum forme
zaključuju se realni kontrakti zajam, ostava, posluga, zaloga. Transakcije u kojima jedna
strana izvrši svoju obavezu imaju karakter neimenovanih ugovora koji su zaštićeni
tužbom.Tu su i neformalni paktovi dodatni, pretorski, imperatorski. Mnogo se raspravlja
da li je u tumačenju ugovora važnija riječ ili volja stranaka. U 2 vjeku, volja je suština
ugovora, Papinijan piše da se treba držati više volje nego riječi. Krajem razvoja rimskog
prava gotovo svi ugovori se zaključuju bez formalnosti. Danas je obrnuto, ni jedan
važniji ugovor se ne može zaključiti bez forme kojoj prethode razne potvrde, odobrenja,
uvjerenja. U starom Rimu, kuća se prodavala za minut-dva a danas treba nekoliko dana
za sve formalnosti.
Posebni dio

Izvori obligacija -(273-274)

Po teoriji izvori obligacija se definišu ka „one pravne činjenice za koje pravo vezuje
nastanak obligacionih odnosa“. Obligacije ne nastaju same od sebe. Potrebne su određene
okolnosti, najčešće vazane za izjave volje ili za neke ljudske aktivnosti, koje su povod za
nastanak pravne situacije u kojoj će se dava ili više lica javiti u ulozi povjerioca ili
dužnika. Rimsko pravo je tokom svoje istorije na različite načine djelilo izvore obligacija.
U drugom vjeku n.e., javlja se dioba izvora na: kontrakte i delikte (dvodioba ili
biparticija). Tvorac ove dvije diobe je autor Institucija Gaj, on je nagovjestio i treću
podjelu.
DVODIOBA (biparticija) – U Gajevim Institucijama nalazimo misao da se sve obligacije
mogu podjeliti na dve osnovne vrste: sve obligacije nastaju ili iz ugovora ili iz delikta. Po
ovoj podjeli Gaj ističe da je to najvažnija podjela. Po Gaju ne postoji mogućnost za još
jednu kategoriju podjela iz dva osnovna razloga:
• Obligaciono pravo nije dostiglo svoj puni razvoj, bezimeni ugovori se tek
formiraju, kao i neki oblici neformalnih sporazuma.
• Zastupljeno dosta široko shvatanje ugovora(za tadašnje pravnike ugovor je
dozvoljena radnja koja izaziva prava i obaveze, za razliku od nedozvoljene, od
delikata).
TRODIOBA (tripartacija) – potkraj drugog vijeka n.e., Gaj je sve obligacije podjelio na:
kontrakte, delikte i različite druge izvore. Zbog neslaganja Gaja sa samim sobo,
odnosno sa Institucijama, postoje mišljenja da trioba nije Gajevo djelo, već postklasična
kompilacija. Novije literature obacuju ovaj kriterijum, iz razloga što su mišljenja da je
Gaj u Institucijama preuzeo tradicionalno gledanje, a kada je objašnjavao trodiobu u
svojim poznim godinama odstupio je od ranijih shvatanja. On je čak nagovjestio i četvrtu
diobu, jer je primjetio sličnost različitih drugih izvora sa kontraktima ili sa deliktima.
Do trodiobe došlo je zbog porasta broja obligacionih odnosa i sužavanja pojma kontrakta.
Umjesto ranije formulavije, kolega i pravnik Gaja, Pedije, dolazi do otkrića da je suština
ugovora saglasnost volja. Time su bile isključene iz pojma ugovora sve transakcije
kojima ovaj elemet nedostaje.
ČETVORODIOBA (kvadriparticija) – ne zna se tačno kada je nastala, ali u
Institucijama koje je sastavila Justinijanova komisija nalazimo diobu svih izora obligacija
na četiri vrste:
• Oni koji nastaju iz ugovora,
• Koji nastaju iz poslova nalik na ugovore,
• Koji nastaju iz delikata,
• Koji nastaju iz radnji nalik na delikte.

Kontrakti
Pojam ugovora -(274-276)
Contrahere–znači: stegnuti, sažeti, sakupiti, ujediniti, dogovoriti se. U osnovi je ideja o
zajedničkom preduzimanju, zajedničkoj aktivnosti koja ima neke pravne poslijedice.
Stara prava nemaju opšti pojam ugovora (Sumeri,Vavilonci,Asirci), slično je i sa
Egipatskim pravom. Grci su došli do saznanja o SINALAGMI, rječ koja je po
epitimologiji slična rimskom kontraktu.
STARIJE SHVATANjE – U prvom i drugom vijeku n.e. rimska pravna nauka se koleba
između dva osnovna shvatanja ugovora:
• Koje zastupa Labeon, po kome se ugovor svodi na sinalagmatički sporazum.
• Koje zastupa Gaj u Institucijama, ugovor je aktivnost, ćinidba u formi koju propisuje
zakon, koja stvara, mijenja ili ukida obligacioni odnos (zato gaj u ugovore ubraja i
isplatu nedugovanog, jer nastaje predajom stvari, kao i zajam).

KLASIČNO SHVATANjE–Pravnik Pedije prvi je uočio da je suština ugovora


sporazum, saglasnost volja. On je napisao da nema ugovora (što je tačno), niti
obligacije (što nije tačno), koja u sebi ne sadrži saglasnost volja. Pedije je učinio
grešku, on je jedno otkriće, genijalno za jednu oblast (saglasnost volja), htio da uopšti, da
primjeni na sve obligacije. U delitima kao izorima obligacija nema govora o nekoj
saglasnosti volja, osim u najstarijem pravu (nagodba kod sistema dobrovoljne
kompozicije).
Drugi v.n.e. karekterišu i druga velika ostvarenja na putu pretvaranja prava iz praktične
vještine u nauku: klasifikacija izvora obligacija i kontrakata, podjela stvari, pojam
bestjelesnih stvari, nastanak prvog pravnog sistema. To se dogodilo zbog intelektualnog
napretka, promjene načina gledanja na pravo, rađanje novih odnosa, naračito u
obligacionom pravu: bezimeni kontrakti, zaštićena pakta, mogućnosti da se odbije
izvršenje ugovora ako nije ispunjen pravni osnov. Formaizma je sve manje, ispoljava se
suština ugovora kao saglasna izjava volja dva ili više lica. I današnja nauka tako
def.ugovor: saglasna izjava volje kojom se stvaraju, mjenjaju ili ukidaju pravni
odnosi. Za ugovor je potrebno, da saglasnost bude izražena u određenoj formi, i
neophodno je da unaprijed bude predviđena tužba koja obično nosi naziv po ugovoru.
Ako ovi uslovi nisu ispunjeni , smatra se da ne postoji kontrakt, već eventualno, pakt,
iako i pat spada u ugovore u širem smislu riječi.

Zaključenje ugovora - (276-277)


Da bi se do saglasnosti volja došlo, potrebno je da obe stranke daju izjavu koja će
sadržati bar bitne elemente ugovora. Jedna stranka nudi ugovor (ponuda), a druga treba
da ga prihvati. Prihvat treba da je u svemu saglasan sa ponudom, inače se smatra novum
ponudom koju druga stranka treba da prihvati da bi nastao ugovor. Ako neko nudi
određenu količinu, a druga stranka prihvata manju količinu, smatra se da ugovora uopšte
nema ili ga ima samo u pogledu manje količine.
Bitni elementi ugovora – su osnovno sastojci bez kojih posao ne može postojati, npr.
Predmet i cijena kod prodaje.
Nebitni elementi ugovora – su sastojci ugovora koji bliže određuje prava i obaveze
stranaka,a bez kojih on može da postoji(uslov,rok,troš.prevoza,gdje će roba biti
isporučena).
Jednostrana izjava volje – može samo izuzetno da dovede do obligacije: obećanje
„bogovima“(ako pobjedi u ratu, sazidaće hram), obećanje municipijama od strane
gradskih magistrata kada stupaju na dužnost, obećanje sržavi.
Saglasnost se može postići i među odsutnim licima, putem pisama ili preko glasnika.
Moguće je zaključiti ugovor i preko punomoćnika, ali tada je stranka sam punomoćnik, s
tim što je obavezan da imovinske objekte prenese vlastodavcu. Jedino je kod zajam
rimsko pravo davalo mogućnost neposrednog zastupanja: ovdje se kod stranaka u
ugovoru javlja vlastodavac, onaj koji je dao novac, iako je drugo lice predalo taj novac.

Zabluda - (277-278)
Nastaje kod ugovora kod kojih su izjave imale neke nedostatke. Današnje pravo u te
nedostatke ubraja prinudu, prevaru i zabludu. Zabluda je pogrešna predstava o
bitnom elementu pravnog posla. Zabluda je slična prevari, ali postoji jedna važna
razlika, kod zablude se ne postavlja pitanje krivice, dok je u prevari druga strana kriva
zato što je dovela u zabludu saugovarača ili je vidjela da je on u zabludi i to iskoristila.
Postoje četiri tipa zabluda:
1. Zabluda o pravnom poslu – postoji kada stranke daju izjave koje su na prvi pogled
saglasne, a postoji nesporazum oko zaključivanja (npr. „Hoćeš li mi dati 100
sestercija?“ „Hoću“, jedno lice misli na poklon,a drugo na zajam), ovde nije došlo do
saglasnosti volja i ugovor ne važi.
2. Zabluda o ličnosti – postoji kada neko sklapa ugovor sa jednom osobom, misleći da
ga sklapa sa drugom (npr. Kada neko dogovori slikanje portreta sa beznačajnim
slikarom, misleći da je čuveni umjetnik, koji se slučajno zove isto).
3. Zabluda o predmetu – se sastoji u tome što stranke ne misle na isti predmet,
(npr.“Hoćeš li mi dati Pamfilija (misli na konja)?“, „Hoću (misli na roba)“), ni ovde
nema usaglašenosti volje.
4. Zabluda o svojstvima – je zabluda o kvalitetu ili svojstvu neke stvari. (npr. kada
neko kupuje šareno staklo misleći da je dragi kamen, ili bronzani prsten kao zlatni).
Ako se ustanovi zabluda, smatra se da nema ugovora. Dužnik može odbiti izvršenje
ovakvog ugovora putem prigovora, a ako su obaveze već ispunjene, može tražiti povrat u
pređešnje stanje.
Rok i uslov - (278-279)
Opšte pitanje ugovornog prava jeste tzv. modalitet. Pojam modaliteta (izmjene) obuhvata
promjene u dejstvu ugovora koje nastaju oročavanjem ili uslovljavanjem dužnikove
obaveze. U starom pravu prilikom zaključenja stipulacije, pa i prvobitnog neksuma,
odmah nastaju poslijedice ugovora i stare formule nepredviđaju modalitete. Zaslugom
pretora su stvorene mogućnosti modaliteta tj. izmjene.
Rok – je buduća izvijesna činjenica, obično određeni vremenski interval. Ako je buduća
činjenica izvijesna, smatra se rokom, a ne uslovom (smrt nekog lica). Ako dejstvo
ugovora počinje tek kada istekne rok, onda je to odložni (suspenzivni) rok (npr.zajam
kod koga je ugovoreno vraćanje po proteku dvije godine od dana zaključivanja), a ako
istekom roka prestaje dejstvo obligacije, onda je to raskidni (rezolutivni) rok (npr.kada
se neko obaveže da će izdržavati dijete do njegovog punoljetstva,istekom roka prestaje
obaveza).
Uslov – je buduća neizvjesna okolnost od koje zavisi nastanak ili prestanak dejstva
ugovora. Ovde umjesto roka postoji neizvjesnost kada će i da li će uopšte nastupiti. Uslov
može biti odložan (npr. kada paterfamilijas obeća sinu poklon, ako završi studij- ne
postoji obligacija dok se ne ispuni uslov ili raskidan (npr. Kada neko dodijeli imovinu
nekoj ženi s tim da je može koristiti dokgod se ne uda, - ispunjenjem uslova prestaje
dejstvo ugovora, prava i obaveze se gase.

Klasifikacija kontrakata – (279-280)


Zbog značaja koje ima forma u rimskom pravu, bitna je klasifikacija s obzirom na način
na koji se zaključuje, tako imamo ugovore: verbalni, realni, literarni i konsesualni.
Značaj forme u zaključenju ugovora može biti dvoja:
• Forma ad solemnitatem (nema ugovora bez propisane forme)
• Forma ad probationem (ugovor važi i ako nije zaključen u propisanom obliku,
ali u slučaju da dođe do spora neće moći da se dokaže njegovo nepostojanje).
VERBALNI UGOVORI – se javljaju prvi, zaključuju se svečanim rječima, a to su
stipulacije i neke njene varijante.
LITERARNI KONTRAKTI – su se takođe rano pojavili,imali su izražen religijski
karakter, jeedam od njih je ekspensilacija.
REALNI UGOVORI – nastaju predajom stvari, oslobađaju se načela formalizma, tu
spadaju: zajam, ostava, posluga.
KONSESUALNI UGOVOR – nemaju nikakve forme, a to su: prodaja, najam ili zakup,
ortakluk i zastupništvo.
Današnje pravo smatra ugovorom i paktove, koji nastaju nešto kasnije a koji se takođe
stavaraju na osnovu ovlaštenja i obaveza, a nastali su djelatnošću pretora i imperatora.
Imamo i ugovore tzv. bezimene kontrakte – koje ne spadaju ni u najam niti u
kupoprodaju, niti u bilo koji „imenovani“ ugovor, a po formi najbliži su realnim
kontraktima, jer se zaključuju izvršenjem činidbe jedne od strane ugovornika.

Neksum - (280-281)
Neksum je posao starog prava, a suštinu mu nepoznajemo. Bio je raširen oblik
obavezivanja u starom Rimu, imao je zelenaški karakter, dovodi je do teških poslijedica
(dužničko ropstvo), a naročito je pogađao plebejce. Jedan od prvih zahtjeva plebejaca bio
je ukidanje neksuma, pod njihovim pritiskom ukinuto je dužničko ropstvo, a neksum je
ostao lišen svoje svrhe. Postojala su mišljenja jednih da je neksum opšti oblik
obavezivanja, a drugi su mislili da je bio akt čiji je cilj objavljivanje da je neko uzeo
zajam.
Iz sačuvanih podataka može se vidjeti da je neksum,najvjerovatnije predstavljao jednu
vrstu samoprodavanja (automatizacije) ljudi u nevolji za neku količinu hrane ili novca.
Neksum je bio posao kojim dužnik zalaže ili prodaje samog sebe, da bi nešto dobio od
povjerioca,čime bi spasio sebe i porodicu od gladi. Tek kasnije, on postaje kreditni posao,
daje se jedan rok da dužnik vrati ono što je primio (poslije žetve ili berbe), a ako ne
uspije onda postaje dužnički rob. Objašnjenje za poslove kojim se otuđuje član porodice
ili zalaže sloboda, jeste: bjeda i glad. Forma maljnicipacije je potrebna kod neksuma iz
razloga što predmet ugovora nisu novac ili hrana, sama ličnost je predmet ovog ugovora
pa je potrebno prisustvo pet svijedoka i službenog mjerača.
Po svjedočanstvima pronalizimo da je povjerilac, ako mu dužnik na vrijem ne vrati dug,
mogao bez intervencije suda da uzme dužnika i da ga vodi u svoj privatni zatvor. ON JE
UZEO ROBU KOJU JE KUPIO ZAKLjUČENjEM UGOVORA. Neksum je izgubi svoju
svrhu 326 g.s.e. kada su Pantelije i Papirije donjeli zakon kojim se ukida dužničko
ropstvo, a dužnik svečano obećava da će određeni broj radnih dana svom povjeriocu. Pad
neksuma nije bila samo poslijedica borbe plebejaca i humanizacije prava, već je to
prouzrokovalo u prvom redu promjena u rimskoj privredi, porast bogatstva i smanjenje
bijede.
Verbalni kontrakti
Opšti pogled - (281)
Na Istoku su preovlađivali pisani ugovori, Rim je volio više da recituje recitacije. Ta
razlika izmđu Istoka i Rima je poslijedica u stepenu razvoja. Ovoj razlici doprinosi u
znatnoj mjeri i dosta jeftiniji materijal na Istoku, na kome se pisalo (glina).Mentalitetu
ljudi kao što je bio mentalitet Rima više je odgovaralo svečano izgovaranje riječi, nego
pisani ugovr, razlog je zaostalost,sujevjerje i vjerovanje.
U osnovi verbalnih kontrakata je magijsko dejstvo rječi, dužnik mora da odgovori
propisanom formulom. Najvažniji verbalni kontrakt je STIPULACIJA.
Stipulacija – znači: čvrst dogovor, tvrda vjera - (281-283)
Stipulacija je verbalni, apstraktni kontrakt. Osnovni oblik stripulacije je u vidu pitanja:
„obećavaš li; obećavam; časti ti; časti mi; zaklinješ li se čašću; zaklinjem se;“.
Značaj i primjena – stipulacija je opšti oblik za preuzimanje obaveza, mogla je dati
zakonski oblik i zaštitu mnogim jednostranim i dvostranim transakcijama. Naročito je
pogodna za zajam, s tim da se za kamatu upotrebljavala nova stipulacija. Kupoprodaja se
takođe zaključivala sa dvije stipulacije, jednom bi kupac obećao cijenu, a drugom
prodavac robu. Značaj stipulacije se vidi u Gajevim i Justinijanovim Institucijama, gdje
se daju opšte teorije ugovora: nevažnost ugovora,zaključenje preko trećih lica,govori
poslovno nesposobnih subjekata itd. Stipulisati danas znači dogovoriti.
Promjene – za vrijeme republike donijeta je odluka da se stipulacija može zaključiti i na
drugom jeziku, a ne samo na latinskom. Bilo je bitni da i pitanje i odgovor budu na istom
jeziku. U postklasičnom pravu i ovo je promjenjeno, mogli su se koristiti različiti jezici
ali pod uslovom da ih obje strane razumiju.
Prilikom zaključivanja stipulacije nisu bili potrebni svjedoci, sama rječ je obavezivala iz
straha od njenog magijskog djelovanja. Ljudi su se obavezivali pred Bogovima i nisu
smjeli pogaziti datu riječ. Uticaj religije je slabio, pa su i povjerioci postali sumnjivi u
rječ, pa su počeli pribjegavati načinima koji obezbjeđuju dokazivanje. Rimljani su stvorili
izreku: riječi lete, napisano ostaje. Pisani dokument uz stipulaiju zvao se instrumentum
stipulations. Vremenom je dokument postao srž posla, a usmena formula nije izgovarana.
Tako je stipulacija od verbalnog postala literarni kontrakt.
Apstraktnost stipulacije – starog civilnog prava je bila apstraktna. Iz same stipulacije
se ne vidi zašto je dužnik obavezan, šta je osnov njegove obligacije, njegova obaveza
može biti dug iz zajma, poklon, miraz itd. Ta osobina u ono vrijeme mogla da bude
zloupotrebljena, pa se stoga ugovori više ne sklapaju između osoba koje se dobro
poznaju, koje računaju na uticaj religije, javnog mjenja i cenzora. Apstraktnos je imala i
dobre i loše osobine. Dobre- široka upotreba ovog ugovora, Loše- siromašni su mogli
zaključiti stipulaciju npr. Za zajam i prije nego što dobiju novac, a zelenaš mu taj novac i
nedonese, pa ovaj istovremeno ostane bez novca a postane dužnik po osnovu zjma.
Zelenaš ima dokaz (potpisanu stipulaciju) na osnovu koje može tužiti dužnika, ukoliko
nevraća „dug“. Kasnije su se u okviru stipulacije pojavila dva posebna sredstva: prigovor
i kverela. Prigovor da novac nije odbrojan, podizao je dužnik,ako ga pvjerilav tuži i time
zauvjek odbija tužbu, a kverela je služila da se utvrdi činjenica da novac nije prebrojan,
time je stipulacija postala kauzalna.Stipulacija je služila svim stanovnicima Carstva i kao
verbalna i kao apstraktna.
Zaštita – u legisankcionom postupku upotrebljava se sacramentum. Dosta rano se
prestalo sa postupkom polaganja opklade, što je takođe prouzrokovalo širenje primjene
ovog ugovora. Ako je stipulacija bila na neodređenu stvar (one koje su glasile na neku
činidbu), u njoj se navodi pravni osnov duga (zajam,prodaja itd.), a u kondemnaciji se
ovlašćuje sudija da procijeni na koliki iznos će osuditi tuženog.

Ostali verbalni ugovori – (283)


U verbalne kontrakte spadaju: dotis dictio, iusiurandum liberti i praediatura.
Dotis dictio – je svečano obećanje miraza, koje daje žena ili njen porodični
starješina, obično se zaključuje uz vjeridbu, ali može i kasnije.
Iusiurandum liberti – zakletva osuđenika, je svečano obećanje oslobođenika
kojim se obavezivao da će određeni broj dana raditi za svog patrona.
Praediatura – je ugovor kojim su jemci garantovali da će stranka u
legisankcionom postupku izvršiti svoje obaveze koje nameće parnica: vratiti spornu stvar,
platiti iznos opklade.

Pisani ugovori (literarni kontrakti)


Pojam i značaj - (284)
Postoji izvjesna terminološka zbirka oko ugovora koji se zaključuju putem napisanih
izjava volja. Latinsko litteris: literalni, a ranije se koristio termin pismeni ugovor, danas
se kritikuje, jer rječ „pismen“ znači nešto drugo, mada dođe dobro kao paralelan pojam
„usmenom“ ugovoru, zato se danas koristi termin: PISANI UGOVOR.
Rimljani su imali odbojan stav prema pisanim ugovorima, međutim i oni su s vremenom
prešli na pisane ugovore, jer na bolji način obezbjeđuju pouzdanost sadržaja ugovora, kao
i dokazivanje u slučaju spora. Tokom vremena je i stipulacija postala posao zaključivan
litteris.
Postoji jedan posao starog prava, zaključen u pisanom obliku i to je expensilatio. Kasnije
su preuzeta još dva iz grčkih krajeva: chirographum i syngrapha. Između starih i novih
oblika postoji razlika. Ekspensilacija se zasniva na magijskom dejstvu rječi, a ostali oblici
su poslijedica težnje da se obezbjedi izvjesnost sadržaja i dokazivanje za slučaj spora.

Ekspensilacija - (284-285)
Ekspensilacija je ugovor čiji način zaključivanja nije sasvim jasan. Podatke o ovoj vrsti
ugovora nalazimo u Gajevim Institucijama i u iskopavanjima u Herkulaneumu. Iz
Gajevih Institucija se može zaključiti da su porodične starješine vodile dvije vrste knjiga,
jednu, u kojoj su bilježili dnevne novčane transakcije, hronološki,bilo je riječ o prihodima
i rashodima, a u drugoj su prepisivali neke od ovih bilješki ito: naplaćeno u rubriku
prihoda,a isplaćeno u rashode. Pisani ugovor ekspensilacije nastaje kada se bez
navođenja pravnog osnova u rubriku rashoda unese podatak koliko je isplaćeno i kome je
isplaćeno, to je apstraktni upis. Ovde postoji zagonetka kako je mogao jednostrani akt
upisivanja, i to rukom samog povjerioca, stvoriti obavezu za drugu stranu. Postoji
objašnjenje da se ovdje radilo o dejstvu magijskih rječi, pa se rizikovalo prokletstvo
bogova, ako bi povjerilac bez isplate unio bilješke o dugu, a dužnik je rizikovao i bogove
i sudski proces. Od kraja republike povjerioci su gotovo redovno uzimali i priznanicu od
dužnika da bi obezbjedili dokaz, o čemu svjedoče nalazi iz Herkulaneuma. Ekspensilacija
je služila različitim ciljevima, kao i stipulacija, što je omogućavao njen apstraktni oblik.
Rađa se jednostrana obaveza, koja uvjek glasi na sumu novca i koja je zaštićena.

Ostali pisani ugovori - (285)


Ekspensilacija je ugovor specifičan za ius civile i za rimske građane. Sabijanci su
dopuštali da se kao dužnik može pojaviti i stranac, a prokuelanci su i ovu mogućnost
odbijali. Dva grčka ugovora su se proširila na mnoge krajeve tako da ih rimsko pravo
prihvata, kao ustanove ius gentium-a. To su shirographum i syngrapha.
Shirographum – je akt koji napiše i potpiše dužnik, navodeći sumu koju je
dužan, ali ne i pravni osnov po kome duguje. Sastavljan je u jednom primjerku i predavan
povjeriocu. Povjerilac iz ovog akta je nazivan hirograferni povjerilac, što se zadržalo i
danas.
Syngrapha – je dokument koji sastavlja neko treće lice , pisar ili bankar, u kome
se navodi ko,kome i koliko duguje, takođe apstraktno, bez pravnog osnova. Po pravilu je
sastavljen u više primjeraka, tako da svaka stranka ima svoju kopiju ugovora.

Realni kontrakti
Pojam i vrste - (285-286)
Kada Gaj kaže: putem stvari, odnosno putem predajom stvari,nastajeobligacija, on nigdje
ne pominje sporazum. Predaja stvari je poslijedica formalizma starog prava. Volja
stranaka postepeno dolazi u prvi plan kod realnih ugovora. Prvi i najvažniji takav ugovor
je zajam. Zajam postaje zaštićen putem ideje neosnovanog obogaćenja, tako i pravo na
tužbu nastaje tok onda kada suma novca ili druge stvari pređu u tuđu imovinu, a to je
jedan actum re (posao zaključen predajom stvari). Sporazum o zajmu ili posluzi
predstavljao je saglasnost o budućem ugovoru, koji ne daje pravo na tužbu.
Realni kontrakti su se pojavili dosta rano. Jedan od prvih je ugovor o zalogu. U
drugom v.prije n.e. i zajam dobija sankciju. Kada nabraja realne kontrakte, Gaj pominje
samo zajam, kasnije navodi još ostavu i poslugu. U Institucijama Gaj je vjerovatno
naveo samo najvažniji realni ugovor, on i kaže: „Predajom stvari, nastaje ugovorna
obligacija kao kod zajam“. Posluga i ostava u tom vremenu su od manjeg ekonomskog
značaja i obavljaju se između prijatelja i ne dovode do brojnih sporova.

Zajam ( fenus i mutui datio) - (286-289)


Zajam je ugovor kojim jedna strana daje određenu količinu zamjenljivih i potrošnih
stvari drugoj, a ova se obavezuje da će vratiti istu kloičinu stvari iste vrste. Zajam je
nalik na poslugu, jer i ovde neko nešto dobija što može da koristi. Zajam je posao kojim
se prenosi svojina na stvarima kojima zajmoprimac slobodno raspolaže. Zajam se odnosi
na potrošne stavri , a posluga na nepotrošne. Posluga je uvijek dobročin posao,
prijateljska usluga bez naknade, a zajam može biti i sa naknadom. Postoje dva ugovora,
koja nosa različita imena: fenus i mutui datio.
Fenus – je zajam sa kamatom, najčešće zelenaški posao, dok je mutui datio –
prijateljska usluga, bez naknade, a u starom pravu i bez sankcije. Ugovori nisu mogli
imati isti pojam jer je zelenaški,kamatni zajam vodio u propast, u dužničko ropstvo, a
beskamatni zajam je gest prijateljske solidarnosti. Kamata je u to vrijeme bila moralno
žigoisanje, što je još više produbljivalo jaz između dva posla.
Fenus – je zaključen putem onih apstraktinh formi za koje zna ius civile
stipulacija,ekspencilacija i neksum.
Kako je mutuum dobio zaštitu –
Mutui datio – je u početku posao koji se odvajao mimo prava. Prijatelj, srodnik daju
novac ili druge stvari na zajam, ne zahtjevajući ni naknadu niti obazbjeđenje. Računa se
na riječ, tada je bili teško zamisliti da neko neće održati riječ na okav gest. Ali su se
vremena mjenjala i trebalo je zaštiti lakovjerne zajmodavce kojima dužnici odbijaju da
vrate iznos koji su dobili. Sredstvo koje je poslužilo u tu svrhu bile su kondikcije.
Kondikcija je postala tužba za zajam i to je ostala do kraja. Kasnije se stvara svijest da je
zajam pravni posao zaštićen kondikcijama, sa svojim posebnim pravnim režimom.
Mutui datio – upravo ukazuje na prenos svojine na novcu (datio)i mnogo češće se
upotrebljava nego (mutuum). Zajam je imao neke specifičnosti, jedino je kod zajma
dozvoljeno „potpuno zastupanje“ tako da se kao stranka u poslu pojavljuje, zastupno lice.
Ovde se smatra da je takva osoba izvršila materijalni akt prenosa svojine na sumu novca i
da ima pravo na podizanje tužbe onaj na račun čije imovine je je došlo do obogaćenja, a
to je vlastodavac. Još jedna poslijedica ovakvog porijekla zaštite jeste i načela besplatnost
zajma. Zajmodavac ima pravo da traži samo ono što je prešlo u tuđu imovinu. Za kamate
se moraju zaključiti posebne stipulacije, to se pravilo zadržalo do kraja.
Pravni režim – zajam se odnosi na stvari određene po rodu. Francuska teorija je
smatrala da se kao zajam javljaju potrošne stvari. I jedno i drugo shvatanje može se
braniti. Zajam se uzima radi potrošnje. Zato se na nekim jezicima za zajam i poslugu
upotrebljava ista riječ, ali se posluga naziva upotrebni zajam, zajam upotrebe, a ovaj
potrošni zajam.
Jedna osobenost pravnog režima zajma bila je zabrana, donijeta u prvom vijeku n.e. da
lica alieni iuris uzimaju zajam dok im je pateffamilijas živ. Dobila je ime po nekom
Macedonu, koji je uzeo velike zajmove, pa je, pritisnut od povjerioca da vrati dug, ubio
svog oca. Zajmoprimac stiče svojinu predajom stvari i može njom slobodno raspolagati.
Gaj iz ovog prenosa svojine izvodi i etimologiju naziva: zove se zajam (mutuum), zato
što od moga postaje tvoje ( ex meo tuum fit). Ali ovo objašnjenje nije prihvaćeno. Riječ
se povezuje sa uzajamnošću,solidarnošću,kao što je slučaj u našem jeziku.
Kamate – kamate su cijene zajma, naknada za to što se povjerilac lišio svojih stvari koje
je dao dužniku. Prvobitni zajam nije imao proizvodni već potrošni karakter. Bilo da
zajam uzima siromah u nevolji, čovjek koji treba da plati porez,sin bogatog oca koji
očekuje veliko naslijeđe, u to vrijeme se zajam trošio i nije davao nikakva nova dobra.
Zato su filozofi i religija osuđivali zajam s kamatom. Aristotel je tvrdio da je od svih
vrsta prihoda on najizopačeniji. Kamata je uzimana zato što je onaj koji ima novac ili
hrane moga da je zahtjeva, a onaj kome je zajam nužan, morao je to da prihvati. U
krajnjoj liniji svojina je osnov za kamtu. Kada se javi kapital kamata postaje opravdana.
Definicija kapitala je „novac koji se oplođuje“. Još zakon 12 tablica odredio je
maksimalnu kamtnu stopu na jednu dvanaestinu, vjerovatno mjesečno, jer su se tada
kamate naplaćivale prvog u mjesecu, dozvoljeni interes bio 100% godišnje. Zajema se po
pravilu uzimao krajem zime ili početkom proljeća, kada se ambar isprazni, a vraćao
poslije žetve ili berbe, tako da je za nekoliko mjeseci kamata dostizala jedan, ne
pretjerano visok iznos. U koliko se uopšte vrati, a ako dužnik u tome ne uspije čekalo ga
je ropstvo.
Zajam i kamate, neksum, dužničko ropstvo – sve su to bila pitanja oko kojih vodila
žestoka borba u vrijeme stvaranja države i tokom prvih vijekova republike. Plebejci su se
žalili zbog kamate koje nisu mogli da otplate,jer su ih ratovi odvajali od polja,pa su
postajali robovi. Sukobi oko dugovo ugrožavali su opstanak države. Kao poslijedica ove
borbe, a i zbog promjenjenih prilika došli su prvi uspjesi: ukidanje dužničkog ropstva,
neksum,pa i smanjenje kamatne stope. Bilo je i pokušaja da se kamata potpuno ukune, jer
je ona više nanijela štete nego koristi. Povjerioci ili nisu htjeli da daju zajmove, ili su
naplaćivali i rizik zbog toga što krše zakon. Postojalo je još jedno ograničenje - zabrana
antocizma. Antocizam (kamata na kamtu) je pretvaranje dospjelih kamata u glavnicu, na
koju se naplaćuju nove kamte. Zabrana ove prakse jevlja se u klasično dobo, a Justinijan
je potvrđuje. Ciceron je za vrijeme vladavine Siciljom uveo kamtnu stopu od 1%. U
klasično dobo stopa se kretala između 6 i 12% godišnje. Justinijan je donio nove
propise,odredio je intersenu stopu na 6%,za zajam trgovcima dozvoljeno je 8%,a
zajmodavcima iz višig staleža zabranjeno je da uzimaju više od 4%. Latinska riječ usura
koja označava kamate, u srednjem vijeku dobija novo značenje:zelenaštvo. Kada su
prilike počele iskazivati kredit, a samim tim i kamate,nađena je nova riječ:interesse
(naknada štete). Kamate se nisu mogle ugovoriti neformalno,već je bila potrebna
posebna stipulacija. Justinijanov kodeks kaže da se bez stipulacije ne može zahtjevati
interes iz zajma, izuzetak su zajam hrane i pomorski zajam.
Pomorski zajam – su Rimljani preuzeli od drugih naroda, bio je to zajam sa elementima
osiguranja. Vlasnik broda ili trgovac uzimao je zajam radi prekomorske trgovine. On je
bio obavezan da ga vrati samo pod uslovom da se putovanje srećno završi. U koliko bez
njegove krivice propadnu brod ili teret (bura,gusarski napad), nije bio obavezan da vrati
zajam i kamate. Zato što je nosio veći rizik,bio je praćen i visokim kamatama – u
klasično doba bez ograničenja, a u Justinijanovom zakonodavstvu 12%,dvostruko više
nego obični zajam.

Posluga (commodatum) - (289-290)


Posluga je realni kontrakt, kojim jedna stranka (komodant ili poslugodavac) daje drugoj
(komondantaru ili poslugoprimcu) neku svoju nepotrošnu stvar na besplatno korištenje.
Predmet ugovora je nepotrošna stvar. Ima i mišljenja da se potrošne stvari mogu dati na
poslugu,da bi se napravio utisak(npr.kada neko izloži egzotične plodove,skupe
mirise,strana pića,pa to sve vrate kada posjeta prođe). I ovde su predmet posluge
nepotrošne stvari. Ako neko upotrijebi bočicu prfema ,skupog falerskog vina da bi je
pokazao,onda to nisu potrošne stavari koje se prvom upotrebom troše, već nepotrošne
koje je moguće više puta tako koristiti. Posluga je najprije prijateljska usluga, bez
pravane sankcije, osim eventualno tužbe zbog prevare. Kasnije je dobila zaštitu na taj
način što je zaključena u obliku fiducije. Gaj u Institucijama ne ubraja poslugu u realne
kontrakte, ali je pominje kada govori o tužbama,izričito kaže da je i posluga obligacioni
odnos koji se zaključuje predajom stvari.
Pravna obaveza – Osnovni cilj ugovora je ustupanje drugom svoje stvari na korištenje.
Bitno obilježje posluge je besplatnost. U koliko bi bila ugovorena naknada bio bi to
zakup, a ne posluga. Ugovor se zaključuje iu interesu poslugoprimca, ali se može desiti
da i poslugodavac ima neke koristi od toga. To će biti slučaj kada neko odlazi na daleki
put i ostavi konja prijatelju da ga čuva i koristi. Poslugoprimac je dužan da stvar koristi u
skladu sa ugovorm, ili u skladu sa prirodom stavari.
Ukoliko prekorači ove granice, čini krađu upotrbe (npr.odjaše dalje nego što je
dogovoreno, ili rasnog trkaćeg konja konja upotrebljava za oranje). Poslugoprimac
odgovora za svaku krivicu. Jedino na odgovara ako stvar propadne ili se ošteti uslijed
nečega. Krivica poslugodavaca se procjenjuje znatno blaže jer čini uslugu od koje po
pravili nema koristi. On odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu, a u postklasičnom
pravu još i za teški nehat, ako je dao bolesnog konja na korištenje u želji da obole sve
životinje poslugoprimca,odgovaraće za štetu. Redovno troškove stvari snosi
poslugopramac. Ako smo dali životinju ili stavr na korištenje prijatelju , nije red da
snosimo troškove ishrane i redovnog održavanja. Ali vanredni troškovi (opravke,
liječenje oboljelog roba) padaju na teret vlasnika.

Ostava (depositum) - (290-292)


Ostava je realni ugovor kojim jedna stranka (deponent ili ostavilac) daje drugoj na
besplatno čuvanje neku stvar, a ovaj (depozitar ili ostavorimac) se obavezuju da će stvar
po isteku roka ili na zahtjev deponenta vratiti. Ovde se posao sastoji u čuvanju stvari.
Ovaj ugovor je besplatan i realan. Neki vidovi ostave imaju sličnost sa zjmom. Davanje
stvari na čuvanje javilo se dosta rano u Rimu. Zakon 12 tablica predviđa poseban delikt,
kažnjavan dvopstrukom naknadom ako se povjerena stvar ne vrati. Tada još uvijek ne
postoji poseban realni ugovor o čuvanju, sa određenim pravima i obavezama, sa svojim
tužbama, već samo delikt, neka vrsta krađe. U to vrijeme su odnosi regulisani na
vanpravnom terenu. U klasično doba depozit postao zaštićeni kontrakt, sa posebnim
tužbama. Depozit se zaključuje ako neko nema gdje da smijesti svoje stvari (zamoli
prijatelja da stavi vino u svoj podrum, žito u skladište), ako neko odlazi na put. Posebna
vrsta ostave javila se u vrijeme građanskih ratova i progona, kada su ljudi bježali glavom
bez obzira i povjeravali svoje stvari na čuvanje,dok se ne vrate, kada prođe nevolja.
Prava i obaveze – to je dvostrani nejednaki ugovor,njegovo bitno obilježje je
besplatnost. Nije imao pravne poslijedice, bio je to neformalni i neobavezni sporazum o
budućem ugovoru. Prava i obaveze nastaju tek kada deponent preda stvar. Predmet
ugovora je pokretna stvar, koja nemora biti u svojini deponenta,može neko ko već čuva
tuđu stvar,da povijeri ovu i svoje stvari nekom prijatelju,zato što je primoran da biježi.
Depozitar nema državninu stvari. Njegova je obaveza da stvar čuva i da je na zahtijev ili
po isteku roka vrati. Odnosi prema stvari se određuju ugovorom,ali ako ništa nije
predviđeno ,on odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu. Kasnije je njegova
odgovornost proširena i na teški nehat. Depozitar nije obavezan na neku posebnu
pažnju,jer čuvanjem čini inače uslugu iz koje nema nikakve koristi. Nije ovlašten da stvar
upotrbljava ,inače rizikuje odgovornost zbog „krađe upotrebe“, ne snosi nikakve
troškove,pa ni redovne za čuvanje stvari. Ako depozitar odbije da vrati stvar,ako je ošteti
ili koristi, deponent ima pravo da podigne tužbu tz.actio depositi directa. Pošto se smatra
da je time iznevjerio odnos prijateljstva,ostavoprimac je osuđen i na gubitak časti
(infamia). Ostavilac je bio dužan da nadoknadi troškove koje je čuvar imao oko stvari, u
prvom redu nužne i korisne troškove. Obaveza naknade drugih troškova predstavljala je
prirodnu a ne civilnu obligaciju.
Posebni oblici depozita – ostave koje se zakljuju u posebnim okolnostima ili sa
posebnim režimom, to su: depositum irregulare, depostium miserabile i sequestratio.
Depositum irregulare (neredovni depozit)–ima za predmet zamjenljive stvari. Stvar
koja je predme posla postaje svojina depozitara, on je može upotrebljavati, ali će, kad
istekne rok ili na zahtjev deponenta, vratiti istu količinu iste vrste stvari (npr.daje novac
bankaru na čuvanje, žito vlasniku skladišta, itd.).
Depostium miserabile (ostava u nevolji) – je naziv koji je nastao u srednjem vijeku za
ostavku koja se zaključivala pod posebnim okolnostima. Ako je neko pritisnut nevoljom
(brodolom, poplava. požar, politički progoni), ostavio stvari na čuvanje, onda se smatralo
posebno teškim deliktom kada depozitar iznevjeri i pokuša da iskoristi ovu priliku. Zato
je depozitar, koji odbije da vrati povjerene stavri i odriče postojanje ugovora, osuđen na
dvostruki iznos. Osim toga postojao je infaman,tj. Gubio je čast.
Sequestratio (sudski depozit) – postoji kada se stvar oko koje se vodi svojinski spor,
povjeri na čuvanje nekom licu dok se parnica ne okonča. Sličan slučaj će biti kada se
povjeri stvar nekom, s tim da je da onom ko ispuni određeni uslov,što biva povodom
opklade. Posebnost pravnog režima sastoji se u tome što je njen predmet mogla biti i
pokretna i nepokretna stvar i što je čuvar stvari imao državinsku zaštitu, a to je bilo
neophodno. Još jedena specifičnost je neidentifikovana ličnost deponenta dok se spor ne
okonča, ili uslov ne ispuni.
Fiducija i pignus - (292)
U realne kontrakte ubrajaju se još dva oblika zaloge fiduciju i ručnu zalogu (pignus). Iako
ova dva pravna odnosa imaju i obligacione elemente ipak su to pretežno stvarnopravne
ustanove.

Konsesualni kontrakti
Opšti pogled - (292-293)
Konsesualni ugovori su oni koji se zaključuju prostom saglašnošću volja. Kod njih se ne
zahtjeva nikakva forma,niti kao uslov za postojanje (forma ad solemnitatem) niti kao
dokazano sredstvo (foram ad probationem). Za realne ugovore kaže se da su ugovori
kojima jedna starna daje drugoj itd., a konsesualni ugovori su oni kod kojih se jedna
strana obavezuje itd. Konsesualni, neformalni ugovori su veliki proboj načela slobodne
volje stranaka u formalizam rimskog prava. Oni su dokaz.koliko je formalizam ovog
prava iamo skučenu primjenu. To su bili ugovori koji predstavljaju najvažnije transakcije
svakog pravnog sistema,a oni su: emptio-vendito (prodaja), location-conductio
(najam,zakup i ugovor o djelu), societas (ortakluk), i mandatum (zastupništvo).
Dodajmo ovome zajam i dobili smo najvažnije ugovore obligacionog prava uopšte.
Osnovni razlog za nastajanje ovih ugovor je razvoj prometa. Do zaključenja konsesualnih
ugovora dolazi sglasnošću volje stranaka o bitnim elementima, bez obzira na koji način je
ta volja izražena: izričito ili prećutno,konkludentnom radnjom, pismom.

Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296)


Kupoprodaja je konsesualni ugovor kojim se prodavac obavezuju da će dati u nesmetanu
državinu neku stvar, a kupac da će za to platiti određenu cijenu. Kupoprodaja je
najvažniji ugovor obligacionog prava. Kupoprodaja je postala neformalni ugovor. Staro
ius civile shvatilo je prodaju više kao određenu transakciju , nego kao ugovor u
današnjem smislu riječi. Zaključivane su dvije stipulacije, ili jedna stipulacija za robu, a
ekspensilacija za cijenu. Postoji više pretpostavki o tome kako je neformalčana
kupoprodaja dobila zaštitu. Do toga je došlo osamostaljivanjem u poseban ugovor,
neformalni sporazum je zaključivan uz manicipaciju ili tradiciju. Drugi korijen
konsesualne prodaje vide u dvostrukoj stipulaciji. Smanjenjem formalizma, verbalna
stipulacija se pretvara u neformalni ugovor, ali se zadržao dvostruki naziv, jer se, ranije,
jednom stipulaciom kupac obavezivao da plati cijenu,a drugom prodavac da preda stvar.
Najvjerovatnije je da je od davnih vremena postojala neformalana kupoprodaja između
prijatelja i poznanika, ali nije bila pravom sankcionisana. Krajem republike imamo
prodaju kao konsesualni ugovor ,zaštićen posebnim tužbama, kojima se zahtjeva naknada
ili raskid ugovora zbog fizičkih ili pravnih nedostataka koje stvar ima. Zaključujući
ugovor, često su starnke davale jednu sumu novca koja se zvala kapara (arrha). Ona je
služila kao znak da je ugovor zaključen, ali je tokom vremena postala i način
obezbjeđenja za obe strane. Ako kupac odustane, gubi kaparu, a ako prodavac odustane
mora vratiti njen dvostruki iznos. Kapara postaje kazna za ugovornu nevjernu stranku.
Bitni elementi ugovora - bitni elementi prodaje su predmet i cijena.
Predmet emptio-venditomože biti svaka stvar koja je u pravnom prometu. Rimski
pravnici smatraju da se i bestjelesne stvari mogu prodati, a danas je to sporno. Predmet
može biti nepokretna ili pokretna stvar. Može se pradati,što se često dešava, stvar koja ne
postoji u trenutku zaključivanja ugovora. U tom slučaju moguća je „prodaja nade“(za
određenu sumu novca neko proda budući rod svoje njive ili ulov ribe). Za takve ugovore
koji nose rizik kaže se da su aleatorni. Kupvina stvari kojima se nadamo postoji kada se
odredi cijena po jedinici (komadu,mjerici) za neku stvar koja će tek nastati. U pogledu
cijene rimsko pravo je postavljalo uslove da bude u novcu,istinita,određena i u nekim
slučajevima pravična. Cijena treba da bude u potpunosti ili bar pretežno u novcu inače
će se smatrati da je zaključena trampa. Moguće je ugovoriti jedan novčani iznos. Kada se
kaže da cijena treba da bude istinita miski se na to da je ona ozbiljno shvaćena,da nije
riječ o tobožnjoj cijenei i prodaji iza koje se možda krije poklon. Cijena mora da bude i
određena.
Odnos Rimljana prema zahtjevu da cijena bar donekle odgovora vrijednosti stvari ima
zanimljiv razvoj. Privredna i politička situacija krajem principata i početkom dominata je
nagonila državu na intervencije i ograničenja prvobitne slobode ugovaranja.
Za vrijeme Dioklecijana pojavio se edikt o cijenama. Ona je poslijedica nastojanja da se
spriječi osiromašenje seljaka i njihovo pretvaranje u kolone. Pravilo iz ove
Dioklecijanove odluke u srednjem vijeku je prihvaćeno i prošireno i na koris kupca (ako
pretplati stvar). Tako je nastao institut laesio enormis (prekomjerno oštećenje ili
oštećenje preko polovine).
Prava i obaveze – kupoprodaja je dvostrano teretni ugovor, a uz to još i kauzalan.
Tek kada neko izvrši svoju obavezu stiče pravni osnov da zahtijeva izvršenje obaveze od
druge stranke. Osnovna obaveza kupca je da preuzme stvar i da plati cijenu, onako kako
je ugovoreno: odmah ili kasnije,odjednom ili u nekoliko rata. U koliko individualno
određena stvar propadne bez krivice prodavca prije nego što je ovaj preda, rizik je na
kupcu. To pravilo je dosta čudno i odudara od opšteg načela da rizik snosi vlasnik(ovo je
možda preuzeto iz drugih prava ili se željelo da kupac što prije preuzme stvar). Obaveza
prodavca je da preda stvar. Iz nekih razliga on nije morao da prenese svojinu već samo da
obezbjedi mirnu državinu. To znači da njegova obaveza nije bila tipa dare,već praestare.
Uz obavezu garancije u praktičnim poslijedicama ovakva obaveza davala je približno iste
rzultate kao da je prenosio svojinu.
Zaštita od evikcije – Prodavac garantuje da stvar nema pravne ni fizičke
nedostatke. Pod pravnim nedostacima se misli na neke terete (založno pravo,
službenost) ili, što je još gore, na slučaj da stvar nije njegova tačka. Ako neko proda tuđu
stvar, pa pravi vlasnik podigne rei vindication i oduzme kupcu, kaže se da je stvar
evincirana, da postoji evikcija. Ukoliko se pojavi treće ilice i uznemirava kupca
svojinskom ili drugom tužbom, prodavac je dužan da ga zaštiti (zaštita od evikcije).
Kupac treba da obavijesti prodavca da postoji uznemiravanje, a ovaj će ili preuzeti spor
na sebe ili će mu pomagati u parnici. Ukoliko stvar bude oduzeta, kupac može posebnom
tužbom tražiti povraćaj dvostruke cijene.
Odgovornost za fizičke nedostatke stvari – Javila se još od ranih vremena, bila
regulisana na uopšten način koji je uticao na mnogo savremena zakonodavstva. Još u
vrijeme Zakona 12 tablica mogla se podići tužba ako zemljište nema onoliku površinu
kolika je predviđena ugovorom. Dosta često je korištena stiulacija kojom je prodavac
garantovao neka svojstva prodate stvari. Kurulski edili su uveli pravilo na prijacama
robova i stoke da prodavci moraju objesiti o vrat roba ili životinje pločicu sa nabrojanim
manama. Sledeće pravilo po kojima je regulisana odgovornost prodavca za fizičke
nedostatke je najprije da nedostaci postoje u trenutku predaje stvari. Zatim, da su
nevidljivi, osim ako se ne radi o svečanom obećenju da stvar nema te nedostatke. Ako se
otkrije nedostatak kupac može u određenom roku da zahtjeva da se nedostaci uklone,
ukoliko je to moguće. Osim toga kupac može da zahtjeva smanjenje cijene, srazmjerno
smanjenoj vrijednosti stvari usljed mane. I na kraju može tražiti raskid ugovora i povraćaj
cijene posebnom tužbom. Danas se nedostaci zbog kojih je moguć raskid ugovora zovu
redhibitorne mane.
Modaliteti – Kupoprodaja kao najrašireni i najvažniji ugovor obligacionog prava,
ima različite oblike. Rimsko pravo poznavalo je više dodatnih sporazuma kojima se
modifikovalo osnovno dejstvo ugovora. Tako je neformalni sporazum o nesviđanju
kupac dobijao pravo da neko vrijeme koristi stvar i da je vrati ako mu se ne svidi. Ta
kupovina na probu bila je način da se natjeraju na sklapanje ugovora pretjerano oprezni i
kolebljivi kupci. Posebnim paktom davano je pravo prodavcu da raskine ugovor ako u
određenom roku nađe povoljnijeg kupca. Ovo je bio način da se privoli na prodaju
kolebljiv prodavac. Paktom o pravu preče kupovine sticao je prodavac pravo da kupac
ako ikada želi da proda stvar najprije njemu ponudi.

Locatio – conductio (zakup ili najam) - (296-299)


Rimljani su upotrevljavali isti naziv za tri, danas veoma različita ugovora: ugovor o
zakupu stvari, o najmu radne snage i o djelu. Možda je razlog bio u tome što je na
čovjeka koji prodaje svoju radnu snagu gledano kao na neku vrstu roba. Dosta rano se
javi zakup stvari, naročito zemlje, ali su i razni oblici iznajmljivanja radne snage postojali
još u vrijeme rane republike. Do klasičnog perioda nose isti naziv. Locatio – conductio, a
tek kasnije počinje da se pravi razlika između Locatio – conductio rei (ugovor o zakupu
stvari), Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) i Locatio –
conductio operas faciendi (ugovor o djelu). Sva tri su ugovora bonae fidei, zaštićeni sa
actio locati i actio conducti.

Locatio – conductio rei – ugovor o zakupu stvari je kontrakt kojim se jedna


strana (zakupodavac) obavezuje da stavi na raspolaganje neku svoju stvar, a druga
(zakupac) da za to plati određenu naknadu. Naziv za ugovor i stranke potiče otuda što
jedna stranka predaje stvar (locare-smjestiti, dati) a druga je odnosi ili odvodi da bi je
koristila (sonducare). U Rimu se rano javio zakup zemljišta za obrađivanje, koji koriste
ne samo siromasi, već nobili. Bilo je ljudi koji su iznajmljivali čitave zgrade u zakup, da
bi izdvali stanove u podzakup. Zakupljivane su i lađe, alati i stoka za obradu zemlje. U
dominatu zakup ostaje osnovni način pretvaranja seljaka i robova u kolone.
Obaveza zakupodavca – je da preda stvar zakupcu i da mu omogući njeno
korištenje. Stvar mora biti nepotrošna. On odgovara ako zbog pravnih nedostataka
zakupac ne može upotrebljavati stvar.
Zakupac je obavezan – da plati zakupninu. Zakupnina je morala biti ozbiljna,
određena i novčana. Ako bi se ugovorilo davanje plodova ili neki rad, prema klasičnom
pravu to bi prije bio bezimeni kontrakt, ali je Justinijanovo pravo dopuštalo i naturalne
zakupnine. Ako nije ugovoren rok i jedna i druga strana su mogle raskinuti ugovor kada
žele, pod uslovom da nenasu neku štetu. Ukoliko protekne rok od 5 godina na koji je
zaključen ugovor, i obe stranke ništa ne preduzimaju, smatra se da je izvršeno prećutno
produzeženje zakupa na sledećih 5 godina. Ako zakupac ne plaća zakupninu, naročito za
zemljište i stan zakupodavac je imao pravo zaloga na stvarima koje je unio na njivu ili u
stan. Otkaz bez najave, pravo zaloga na zakupčevim stvarima – bili su to surovi uslovi za
zakupce, odnosno sirotinju. Krajem rimske istorije neki oblici zakupa zemlje postaju
dugoročni i dobijaju zaštitu. Time prestaju da budu ugovori obligacionog prava i prelaze
u stvarno pravo.
Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) – ugovor o
najmu radne snage potoji kada jedno lice (locator) obeća da će staviti na raspolaganje
svoju radnu snagu, a drugo (conductor) da će za to platiti naknadu (merces). Predmet
ugovora su operaje (rad), otuda i njegov naziv. Ovaj ugovor nije imao suviše veliku
primjenu u Rimu zbog obilja jeftine robovske radne snage. Sirotinja koja nije mogla da
bira još od ranih vijekova rimske istorije prodaje svoju radnu snagu. Bitni elementi
ugovora su rad, tačnije: mogućnost korištenja rada i najamnina. Obično se ugovarao iznos
dana koje lokator duguje, a najamnina je ugovorena u jednoj sumi ''paušalno'', ili za svaku
vremensku jedinicu (dnevno, mjesečno). Ugovor o najmu spada ''u poslove sredstava''.
Ukoliko se iz nekoliko razloga zakupac nije mogao koristiti radom najamnika a ovaj
izvršio svoju obavezu stavljanjem na raspolaganje svog rada ima pravo na naknadu.
Ovaj ugovor je zaključivala sirotinja. Građani koji iole drže do sebe zaključivali su, ne
ugovor o najmu, već mandat, koji je u načelu besplatan.
Locatio – conductio operas faciendi (ugovor o djelu) – to je konsesualni
kontrakt kojim se konduktor obavezuje da će za lokatora obaviti neki posao, a ovaj da će
mu za to platiti ugovorenu naknadu. Ovde je predmet obaveze konduktora obavljanje
određenog posla, ne samo rad, već rezultat rada, da sagradi kuću, sašije tuniku, i dr.
Postoji i zanimljiva terminološka razlika, tamo se onaj koji radi zove lokator (jer locira
svoju radnu snagu), a ovde je lokator onaj koji naručuje posao, a konduktor onaj koji radi.
Ugovorom o djelu ne nastaje onolika podređenost kao kod ugovora o najmu radne snage.
Konduktor najčešće obavlja posao u svojim prostorijama, čak može koristiti rad svojih
robova za poslove niže vrste. Obaveza lokatora je da obavi posao na vrijeme. Odgovarao
je ne samo kao bonus pater familias, već i za nestručnost (inperitia), a ako je dio posla
prepustio drugima, onda i za pogrešan izbor. Ugovor o djelu čiji je predmet prevoz robe
more, što je bio čest slučaj u vrijeme procvata trgovine, podlijegao je posebnim
pravilima. Ako je zbog neke nevolje (bura, napad pirata), kapetan broda bude prinuđen da
dio tereta baci, kako bi spasio brod i ostali teret, vrijednost žrtvovane robe snosili su
vlasnik broda i vlasnici spašenog tereta, srazmjerno vrijednosti broda, odnosno tovara
koji je spašen. To je načelo opšte havarije. Rimljani su ga nazivali lex Rhodia de iactu
(zakon sa ostrva Rodosa o izbačenim stvarima).

Societas (ortakluk) - (299-301)


Societas je konesesulani ugovor koji se dava ili više lica udružuju radi postizanja
zajedničke imovinske dobiti. Uobičajni naziv je ortakluk. Zakon o obligacionim
odnosima ipotrebljava termin: privredno udruživanje građana. Ortkluk nije svako
udruženje. Bitno obilježje ortakluka je namjera da se ostvari dobit. Najstariji oblik rimske
porodice nije ortakluk, iako ga Gaj tako posmatra, jer su u njegovo vrijeme postojali
samo degenerisani ostaci porodične zadruge.
Konzorcium je zajednica života i rada,a ne privredno udruženje građana radi ostvarivanja
neke koristi. Ortakluk je rana pojava pravne istorije. Poznat je u Mesopotamiji i Grčkoj,
gdje se zove „koinonia“. Kada trgovina i špekulacija pružaju mogućnost zarade, a
sredstva pojedinaca nisu dovoljna,oni su se udruživali da bi ostvarili i podjelili
dobit(zelenašima,bankarima,zakupcima poreza i javnih radova,trgovcima na
veliko,zantlijama, prodavcima). Udruživanja su se dosta rano pojavila u Rimu. Špekulanti
su se udruživali da bi davali novac u pomorski zajam ili radi zakupa državnih poreza i
javnih radova (publikanti). Otkup državnih poreza ili javnih radova bio je čest način
zgrtanja bogatstva u Rimu. Kako je državni aparat bio mali, nedovoljan za sakupljanje
poreza ili organizovanje javnih radova (izgradnja puteva,javnih građevina,itd.),grupa
imućnih ljudi bi ponudila da unaprijed plati procijenjenu vrijednost poreza jedne
provincije,oblasti ili grada,a zatim bi za svoj džep, što znači veoma revnosno, utjerivali
porez od obveznika. Ili bi ugovarali javne radove za određenu cijenu, pa bi svojim
robovima i najamnom radnom snagom obavljali taj posao. Razlika između ugovorene
cijene i stvarnih troškovo predstavljala je dobit, koju su djelili na osnovu ugovra.
Vrste – Ortakluk se može zaključiti samo za jedan posao (dva ili više trgovaca se
udruže da otkupe od države jaedab broj zarobljenika i da ih prodaju. Moguć je i ortakluk
čiji je cilj trajno obavljanje jedne vrste posla (otvaranje zanatske radnje,pružanje
bankarskih usluga) postoji ortakluk u kome se ortaci obavezuju da će zajednički
obavljati sve svoje poslove.
Ulog – svaki ortak mora da unese svoj ulog. To može biti novac, neke druge
stvari (prostorije,alati,materijal) ili rad. Danšnji ulog je ptent ili licenca.
Prava i obaveze – ortakluk nema svojstvo pravnog lica. Ako postoji više ortaka,
ne zanači da su odnosi unutar ortakluka multilteralni. Ovaj ugovor dovodi do tijese
saradnje između ortaka. Grci su ortake nazivali ortaci kao braća.što je preuzelo i rimsko
pravo. Zato što se4 zasniva na posebnom povjerenju. Smrću ili gibitkom statusa jednog
člana gasio se ortakluk. U koliko ostli prihvate naslijednika kao ortaka,smatra se da je
zaključen nov ugovor.
Dobit – se dijeli prema ugovoru. U koliko nije ništa ugovoreno,onda je moguće
primjeniti načelo podjele prema veličini uloga ili diobu na jednake dijelove. Rimsko
pravo je primjenljivalo ovo drugo pravilo,jer je u ono vrijeme bilo teško odrediti
procenata učešća. Ugovorom se ne može isključiti neki ortak iz dobiti,jer bi to bio
„lavovski ortakluk“(dobio naziv po basni gdje se sve životinje udruže da zajedno love, pa
je svu lovinu uzeo lav). Pravila se primjenjuju i na rizik gubitka. Ortkluk prestaje istekom
roka,završenjem posla za koji je zaključen ili smrću jednog od oraka, kao i jednostranim
otkazom. Otkaz se nije mogao dati u nevrijeme, tj. Ako bi bila nanijeta šteta ortakluku.
Tužba se zvala actio pro socio. Ako je neko osuđen po ovoj tužbi, pored imovinske
izricana je i moralna osuda,jer se smatralo da je iznevjerio odnos posebnog povjerenja.
Postupak je imao i nekeprednosti za osuđenog. U izvršenju presude nije se moglo ići do
kraja,osuđenom se morao ostaviti jedan minimum sredstava koji je neophodan za život i
ta privilegija se zvala beneficium competentiae (da plati koliko može).

Mandatum (ugovor o zastupništvu) - (301-302)


Mandatum je konsesualni ugovor kojim se jedna strana (mandatar,zastupnik),
obavezuje da će u svoje ime i za račun druge strane (mandata – vlastodavca) besplatno
obaviti neki pravni ili faktički posao. Razlika između ovog ugovora u rimskom i
današnjem pravu je u tome što današnji zastupnik zaključuje posao u tuđe ime i za tuđ
račun,a rimski u svoje ime ali za tuđ račun. Ta je razlika poslijedica ličnog karaktera
obligacionih odnosa (ako neko zaključi stipulaciju ili preda stvar, on je stranka u tom
poslu, zato se kaže u svoje ime,ali imovinske efekte mora da prenese na nalogodavca
„radi za tuđi račun“). Postoji još jedna razlika :danas se zastupništvo odnosi samo na
pravne poslove, a rimsko još i na fizičke,materijalne akte. Do ovoga je došlo zbog prezira
koji su rimljani osjećali prema najmu radne snage,pa su sve finije poslove svrstali u
mandat, što je u suštini protivno njegovoj prirodi. Istorija mandata u rimskom pravu je
duga i bogata. Staro civilno pravo nije dozvoljavalo zastupanje. Zbog formalizma i
uticaja religije svako je morao obavljati svoje poslove sam,a slab promet nije time bio
ugrožen, kasnije su mijenjali svoj stav. Za neke poslove je bilo dopušteno oabvljanje
putem roba ili sina, jer se smatralo da oni izvršavaju materijalni akt, kao neka vrsta
produžene ruke porodičnog stariješine. Takav je bio slučaj sa zajmom, gdje je
omogućeno široko uključenje ukućana u porodične poslove. To je bio nagovještaj
budućeg dejstva mandata „ u svoje ime“ a za „tuđi račun“.
Naročito se rano pojavila potreba za zastupanjem u sporovima, gdje se javljaju kognitor i
prokurator. Kognitor je lice koje je svečanom formulom određivalo da bude zastupnik u
sporu, i to u prisustvu protivne strane. Prokurator je bilo lice koje je dobilo jedno opštije
ovlaštenje da štiti nečije interese,u prvom redu na sudu.
Prava i obaveze – osnovna obaveza leži na punomoćniku (mandataru) a to je da
obavi posao. Taj posao može biti isključivo u interesu mandata (da proda ili kupi nešto za
njega), može biti i u interesu mandata i mandatara (da kupi roba koga će zajednički
koristiti), a može biti i u interesu nekog trećeg (da daje časove njegovom sinu, da opravi
tuđu kuću). Neće postojati mandat ako je posao isključivo u interseu mandatara, osim ako
to nije slučaj zastupnika „u svom sporu“. Ako je posao koji se nalaže samo u interesu
zastupnika, smatra se da je riječ o savijetu (gdje nešto da kupi,kako bi u Rimu prodao i
zaradio). U završenju posla mandatar je dužan da se drži ovlaštenja i uputstva koja je
dobio od mandatara. Zastupnik je najprije odgovarao samo za zlonamjernu štetu,jer nije
imao koristi od posla. Kada je naknada postepeno prodrla u odnose između mandata i
mandatara,počela se pooštravati i odgovornost mandatara, tako da je na kraju proširena
na levis in abstracto.
Besplatnost mandata – u rimskom pravu mandat – je načelo besplatnog ugovora.
Ugvaranja naknade unaprijed mijenjalo je karakter ovog posla. Dosta rano je uveden da
se advokatima i drugim licima koja za druge obavljaju poslove daje honorarium (počast).
Neko vrijeme je zakonom zabranjeno advokatima da uzimaju honorare. Dioklecijan je
svojim ediktom predvidio i tarife za advokate,ljekare i druge koji su putem mandata
ugovorili svoje usluge. Ovaj iznos nije se mogao tražiti tužbom iz mandata već posebnom
tužbom. Tako je smanjeana razlika između mandata i ugovora o dijelu. Smatralo se da
finiji poslovi spadaju u mandat kod koga se nagrada naziva honorar,a grublji su predmet
ugovora o dijelu,kod koga se plaća merses. Iako je mandat u načelu besplatan , zastupnik
će imati pravo da traži naknadu mogućih troškova (novac koji je platio za kupljenu robu,
troškove puta) i to putem action mandate contario. Osuda po action mandati directa
povlačila je infamiju za osuđenog, jer se smatralo da je iznevjerio odnos povjerenja.

Bezimeni kontrakti - (302-304)


Transakcije koje se ne mogu svrstati ni u prodaju, ni u zajam, niti u bilo koji postojeći
„imenovani“ ugovor. Takvi poslovi se nazivaju bezimeni, neimenovani ugovori. Ovdje bi
spadao dogovor po kome će jedno lice davati časove stranog jezika, a ovo će mu
održavati vrt, ili sporazum prevozioca da stolaru preveze neku robu, a on da mu napravi
deo namještaja. Dug je bio put kojim su bezimeni kontrakti ušli u krug zaštićenih
ugovora. Od kada su nastale ove institucije, počela se upotrbljavati tužba zbog prevare ili
za neosnovano obogaćenje. To se koristilo kada je na osnovu saglasnosti volja jedna
stranka izvršila svoju obavezu, a druga odbija da ispuni svoje obećanje. Tada je onaj koji
je ispunio svoju obavezu mogao da tuži drugu stranu zbog prevare. Ovi ugovori nisu
imali karakter kontrakta koji obavezuje.iz razloga što nije postojao način da se natjera
druga strana da izvrši svoju činidbu. Tej je pretor omogućio da se tuži onaj koji svoju
obavezu ne izvrši. Činjenica koja je navođena u tužbi bila je da je tužilac izvršio svoju
obavezu. Kasnije je stvorena još jedna mogućnost, da ugovorna vijerna strana,kada ispuni
svoju činidbu,dik druga još nije izvršila svoju, traži raskid ugovora i povraćaj onog što je
dala. Tužba se zvala condictio ex poenitentia (poenitentia znači kajanje: smatralo se da se
stranka pokajala). Bezimeni ugovori liče na realne kontrakte, jer i kod ovih sam
sporazum ne obavezuje, potrebno je da jedna strana izvrši svoju činidbu. Zato ih neki
nazivaju ''neimenovani realni kontrakt'', za razliku od ''imenovanih''. U imenovanim
realnim ugovorima postoji tijesna veza između obaveza jedne i druge strane. Prestacija
onog koji je primio stvar sastoji se u tome što istu stvar (posluga, ostava, zaloga) ili istu
količinu iste vrste stvari (zajam, neredovni depozit) treba da vrati. Iz bezimenih ugovora
nastaju obaveze koje međusobno nemaju nikakve veze, osim što jedna drugoj služe kao
osnov – tek kada jedna strana izvrši svoju prestaciju, stiče osnov da zahtjeva od druge
ispunjenje njene obaveze. Pravnici čuvene bejrutske škole podjelili su bezimene
kontrakte u četiri grupe. Oni su tvrdili da postoje bezimeni kontrakti tipa: do ut des
(dajem ti svojinu ili neko drugo stvarno pravo da bi i ti meni dao, zatim do ut facias
(dajem ti da bi mi nešto učinio), facio ut des (činim ti da bi mi dao), i facio ut facias
(činim da bi ti meni nešto učinio). Najvažniji bezimeni kontrakti su: permutation
(trampa, razmjena) aestimatum i precarium.

Permutatio (trampa, razmjena) je ugovor kojim jedna strana daje u svojinu


neku stvar, a druga se obavezuje da će dati neku svoju stvar. Ovaj ugovor se nije
razlikovao od prodaje. Ali postoje razlike: kupoprodaja je konsensualna, a trampa realna,
prodajom se ne prenosi svojina, a trampom se prenosi, i trampa, za razliku od prodaje
može biti raskinuta ''zbog pokajanja''.
Aestimatum je ugovor između trgovaca na veliko ili proizvođača i trgovaca na
malo, kojim trgovac na veliko daje neku svoju robu da se proda, s tim da se neprodato
vrati, a za svaki prodati komad da se plati unaprijed predviđeni iznos. Trgovci na malo su
izbjegavali da kupuju veće količine robe od prizvođača ili trgovca na veliko, jer nisu
znali da li će moći sve da prodaju. Ovim ugovorom je uklanjan taj rizik.
Precarium (od precarious – dodjeljen na molbu) je bezimeni ugovor tipa facio
ut facias, kojim neko daje dio svoje imovine (obično zemlju) drugom, tako da je u svako
doba može uzeti natrag, a onaj koji je primio ima obavezu na neko činjenje (npr. da mu
radi na imanju određeni broj dana). To je stara ustanova, često korištena u odnosima
patrona i klijenata, a puni zamah dobila u vrijeme feudalizacije carstva. Ovaj ugovor ima
sličnost sa poslugom. Razlika je u tome što se posluga ugovara na određeni rok i
poslugodavac prije isteka ne može zahtjevati svoju stvar.

Pacta (304-305)
Pacta je neformalni sporazum koji ne spada u kontrakte. Takvi suporazumi mogu biti
zaštićeni (pacta vestita) i bez zaštite (pacta nuda). Pactum potiče od pax (mir). Riječ pakt
znači neko rješavanje sukoba, nagodbi. U tom smislu ga upotrebljava Zakon 12 tablica,
ako neko osakati drugog, pa se ne nagode neka se primjeni talion. U starom pravu ugovor
se jasno razlikuje od pakta. Prvi je formalan, a drugi neformalan, onaj je zaštićen, a ovaj
nezaštićen. Tada se u punoj mjeri primjenjuje pravilo: prost sporazum ne stvara
obligaciju ili iz prostog sporazuma ne rađa se prpavo na tužbu. Tokom vremena su
neformalni sporazumi dobili zaštitu. Najprije oni koji su zaključeni uz postojeći ugovor i
koji mijenjaju njegovo osnovno dejstvo – dodatni paktovi. Ako su ispunjeni uslovi oni
daju pravo na prigovor. Zato se sada kaže da go sporazum ne stvara obligaciju, ali daje
pravo na prigovor. Prodorom konsensualizma neformalni sporazumi dobijaju zaštitu, to
su pretorski paktovi. U vrijeme carstva i imperator svojim zakonima počinje štiti neke
neformalne ugovore, koji su ranije zaključivani u određenoj formi. To su zakonski ili
imperatorski paktovi. Tako imamo pored nezaštićenih neformalnih sporazuma i zaštićene
koji se približavaju kontraktima. Ugovor u širem smislu obuhvata kontrakte i pakta.
Razlika se zadržala nešto zbog tradicije, a nešto zbog toga što su na različit način
zaštićeni. Kontrakti imaju svoje posebne tužbe, što nije slučaj sa paktovima. Postoje tri
vrste zaštićenih neformalnih sporazuma: dodatni (pacta adiecta), pretorski (pacta
praetoria) i zakonski ili imperatorski (pacta legitima).

Dodatni neformalni sporazum – (305)


Često se uz glavni ugovor zaključi sporazum koji donekle mijenja osnovno dejstvo
ugovora. Takav sporazum predstavlja dogovor o kamatama kod zajma, o plaćanju cijene
u nekoliko rata kod kupoprodaje, o mogućnosti raskida ako se stranka pokaje. Ove
paktove srednjovjekovni pravnici su nazivali dodatnim. Da li će važiti dodatni sporazum
zavisi od više okolnosti: da li je glavni ugovor, da li otežava položaj dužnika ili ga
olakšava, da li je sporazum zaključen odmah uz glavni ugovor ili poslije izvjesnog
vremena, naknadno. Sporazum koji ublažava dužnikovu obavezu dosta rano je dobio
zaštitu putem prigovora. Sporazumi koji otežavaju položaj dužnika, dobili su zaštitu tek
krajem klasičnog perioda i to pod uslovom da je ugovor bonae fidei i da su zaključeni in
continenti.
Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306)
U četvrtom poglavlju Vječitog edikta pretor na uopšten način obećava da će dati zaštitu
neformalnim sporazumima ako nisu zaključeni prevarno i ukoliko su u skladu sa
zakonima i senatskim odlukama.
1. Receptum arbitri–je neformalni sporazum koji zaključuju stranke u sporu, s jedne
strane, i neki građanin s druge strane, kojim ovaj obećava da će riješiti njihov spor. Time
stranke spor povjeravaju nekom sugrađaninu u čiji sud imaju povjerenja. Prethodno
parničari međusobno zaključuju pakt o tome da će na ovaj način riješiti spor. Taj njihov
sporazum se zove kompromis, i on je tek u vrijeme carstva dobio zaštitu, postavši jedan
od zakonskih paktova. Građanina koji je na sebe preuzeo ulogu arbitra, pretor je mogao
natjerati da izvrši obećaenje i uzimanjem zaloga ili novčanom kaznom.
2. Receptum nautarum, cauponum et stabulariorum – je sporazum kojim se vlasnik
broda, krčme ili štale obavezuje putniku da će stvari koje je primio vratiti neoštećene.
Ako roba ili konji pretrpe štetu ili nestanu, odgovaraju ova lica, čak i kada nije dokazana
njihova krivica. Jedino ne odgovaraju za štetu nastalu višom silom. Putnik kome su stvari
nestale ili su oštećene imao je pravo tužbe protiv gostioničara, vlasnika štale ili broda.
3. Receptum argentari – je neformalni sporazum kojim bankar preuzima na sebe isplatu
nekog postojećeg ili budućeg duga svog klijenta. To može biti ugovor kojim bankar
obećava da će isplatiti određenu sumu od novca koji klijent ima kod njega na čuvanju. A
može se odnositi i na dugovanje klijenta iz ugovora, koji još nije zaključen. Time se
pojačava kredit ovog lica, jer će njegov povjerilac, kao neku vrstu garanta imati samog
bankara. Povjerilac iz ovakvog odnosa (onaj kome treba bankar da isplati) ne može
zahtjevati tužbom isplatu. To može učiniti samo klijent koji je stranka u paktu, i to
jednom vrstom tužbe koja se zove actio recepticia.
4. Constitutu debiti – je sporazum kojim jedna stranka obećava da će u određenom roku
isplatiti svoj ili tuđi dug. Suština posla naročito u prvo vrijeme, bilo je određivanje roka,
jer stare transakcije ostavljaju po strani rok (stipulacija, neksum, ekspensilacija) za to bi
možda, bilo ispravnije ovaj pakt nazvati ustanovljenje roka. Kasnije je dobio i druge
namjene pa je postao i način preuzimanja tuđeg duga.
5. Pactum de iureiurando (sporazum o zakletvi) je neformalni sporazum kojim se
stranke dogovaraju da će spor riješiti zakletvom. Upotrebljavao se kada je sporna svojina
na stvari ili dug. Povjerilac ili vlasnik ponude drugom licu da se zakune da ne duguje, ili
da je stvar njegova.

Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308)


Vladari su na sebe preuzeli ulogu davanja zaštite neformalnim sporazumima. Za ove
slučajeve se smatralo da ne spadaju u kontrakte i oni su zaštićeni tužbom koja se zvala
actio ex lege (koja se podiže na osnovu zakona), a samim tim sporazumi se zovu pacta
legitima (neformalni sporazumi zasnovani na zakonu). Postoje tri ovakva pakta:
kompromis, sporazum o mirazu i poklon.
Kompromis – je sporazum kojim stranke obećavaju da neće svoj spor iznositi
pred pretora, već će ga povjeriti jednom građaninu koga same odrede i sa kojim će
kasnije zaključiti receptum arbitri. Prije toga je da bi obavezivao morao biti zaključen u
obliku stipulacije.
Obećanje miraza – ako nije imalo oblik verbalnog kontrakta, nije obavezivalo.
Tek je u petom vijeku jednom naredbom predviđeno da i neformalno obećanje miraza
daje pravo na tužbu.
Poklon – je najvažniji od zakonskih sporazuma. Poklon je ugovor kojim jedna
strana obeća da će dati drugoj neku stvar ili sumu novca. U širem smislu spadaju u
poklon i drugi dobročini akti kao što su isplata ili oproštaj nečijeg duga, ustupanje
tužbine itd. Poklon se rađa jednostranim obligacionim odnosom, u kome postoji obaveza
samo na strani darodavca. Kod mnogih naroda poklon je igrao veliku ulogu. Prema
nekim istraživačima razmjena poklona je najraniji oblik prometa i praizvor obligacija. To
su pokloni koji obavezuju obdarenog da ih uzvrati. Oni služe razmjeni ali i sticanju
ugleda. Iz vremena republike imamo dva zakona koji su se odnosili na poklone. To je
najprije Cincijev zakon iz 2004. godine stare ere. Cincijev zakon je zabranio poklone
advokatima. Drugim licima je dozvolio samo poklone do određene vrijednosti, jedino je
ženi i članovima porodice dozvoljeno da primaju i veće poklone. Isti smisao je imao i
Kalpurnijev zakon, zabranio je davanje poklona magistrima uz neke druge mjere kojima
se pokušalo sprečavanje korupcije. U klasičnom pravu uvedeno je pravilo da poklon
između bračnih drugova nije dozvoljen. To su nametnuli učeni pravnici, vjerovatno ljudi
u godinama koji su imali mlađe žene. Do uvođenja pakta o obećanju poklona došlo je tek
u vrijeme Justinijana kada je donijet propis po kome obećanje poklona koji ne prelaz 500
zlatnika obavezuje. Za poklone veće vrijednosti bila je potrebna, ne samo pismena forma,
nego je takav ugovor morao biti registrovan.

Kvazikontrakti
Pojam (308-309)
Približno se prevodi kao nalik, nepravi, tobožnji, dakle: nepravi, tobožnji ugovor. Rimski
pravnici nikada nisu upotrbljavali izraz „kvazikontrakt“ ili „kvazidelikt“. Gaj i dr.
Pravnici kažu da „kao iz ugovora, tobož iz ugovora“ nastaje obligacija. Tokom srednjeg
vijeka ovo tobož iz ugovora dalo je pojam tobožnji ugovor. Ako neko isplati sumu novca
koju ne duguje, klasični pravnici su smatrali da time nestaje obligacija koja spada u
kontrakte, to realne, jer se obaveza rađa iz predaje stvari. Od kada je Pedije došao do
saznanja da nema ugovora bez saglasnosti volja, isplata nedugovanog se nije mogla
ubrojiti u kontrakte, jer kod nje očigledno nema ove saglasnosti. Za isplatu nedugovanog
kažu da je „nepravi“ zajam, neovlašteno obavljanje tuđih poslova što porede sa
mandatom,slučajnu smješu stvari sa ortaklukom. U kvazikontrakte spada pet obligacionih
odnosa: pravno neosnovano obogaćenje, neovlašteno obavljanje tuđih poslova, slučajna
imovinska zajednica, tutorstvo i legati koji stvaraju obligacije.

Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311)


Pravno neosnovano obogaćenje je orginalna tvorevina romskog prava. Osnovni razlog za
uvođenje ovog pravnog instrumenta je praktična potrba jednog sistema koji je morao da
preraste prvobitni formalizam i apstraktnost. Kondikcije su uvedene da pruže mogućnost
pokretanja spora u nekim slučajevima koji su vapili za pravnim regulisanjem, a nisu bili
pokriveni postojećim sistemom tužbi, koje se temelje na svojini, na formalističkom
kontraktu i na ograničenom broju delikta.
Osnovni razlozi zbog kojih su uvedene kondikcije su bili izvjesni nedostaci starog
civilnog prava. To je najprije apstraktnost načina za prenosšenje svojine. Ako su
zadovoljni zahtjevi forme, mancipacije i ''ustupanje na sudu'' prenose svojinu, bez obzira
da li je ostvaren cilj koji su stranke imali na umu (npr. nesuđeni tast budućem zetu da
miraz, a ovaj ocjeni da mu se miraz sviđa i ne želi da mu ga vrati ali mu se djevojka ne
sviđa i neće da se oženi). Ukoliko ima elemenata prevare odonda od kada je Pretor uveo
odgovornost za ovaj delikt, mogao je zet da odgovara. Ali to nije uvijek slučaj, kod
tradicije se zahtjeva iusa causa, al se ne insistira mnogo da kauza zaista bude iusta.
Prenos svojine će biti definitivan iako postoji zabluda o pravnom osnovu. Tako će neko
ostati bez stvari koja je prešla u tuđu imovinu i ne može podići svojinsku tužbu.
Drugi razlog leži u nekim osobenostima pravnog režima rei vindicatio. U načelu se ne
može podići svojinska tužba za sumu novca, osim ako taj novac nije u određenoj kutiji ili
kesi, koja će biti donijeta na raspravu. Novac i druge po rodu određene stvari se
uglavnom zahtjevaju tužbama in personam, a ne putem actio in rem.
Postoji još jedan razlog. Ima transakcija koje nisu lišene pravnog osnova, ali takvu
kauzu javni poredak ne priznaje. Za ovakve slučajeve kaže se da je do obogaćenja došlo
na osnovu nemoralnog, ''prljavog'' pravnog osnova (turpis causa).
Da bi popunili ovu prazninu, dva zakona, Silijev (lex Silia iz vremena prvog punskog
rata) i Kalpurnijev (lex Calpurnia iz vremena drugog) uveli su kondikcije. Prvobitno
njegov domen primjene bio je dosta ograničen.
Osnovni cilj kondikcije je da se povrati stvar koja je prešla u tuđu imovinu, ali je taj
prelazak neopravdan, bez valjanog osnova. Onaj ko podiže kondikciju nije više vlasnik.
Ako je još uvijek stvar njegova, nema bogaćenja. Zato se kaže: ko može da vindicira, ne
može da kondicira i obrnuto.
Postoji tesna veza između neosnovanog obogaćenja i zajma. Neki su zaključivali da je
koren ideje neosnovanog obogaćenja u zajmu: povjerilac može da zahtjeva ono što je
isplatio (u zabludi, misleći da je dužan) i zato što se polazilo od toga kao da je dao na
zajam, da postoji kvazi-zajam (quasi ex mutuo).2 Nezavisno od zajma nastalo je načelo da
se može tražiti ono što se neosnovano nađe u tuđoj imovini, pa je to pravilo primljeno na
mutui datio.

Najvažniji slučajevi pravno neosnovanog obogaćenja su sledeći: isplata nedugovanog,


davanje stvari po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao i davanje po nemoralnom osnovu.
1. Isplata nedugovanog (condictio indebiti) postoji kada neko preda sumu novca
ili drugu stvar, misleći da je dužan, a dug ne postoji.
2. Isplata po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao je slična isplati
nedugovanog. Neispunjen osnov postoji u slučaju bezimenih ugovara u kojima jedna
strana izvrši svoju obavezu, a druga odbije da ispuni ono što je obećala.
3. Isplata po nemoralnom osnovu (condictio ob turpem vel iniustam causam)
daje pravo na povraćaj isplaćenog, iako osnov postoji, jer sa tim osnovnom nije nešto u
redu zato što se protivi moralu. Nemoralnost treba da postoji na strani onog koji je
primio, a ne onog koji je dao. Ima poslova koji su obostrano nemoralni, kao što je
sporazum sa prostitutkom. U tom slučaju niko nema pravo na povraćaj.
Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312)
Neovlašćeno obavljanje tuđih poslova se dešava ako neko učini za drugog neki pravni ili
faktički akt iako nije od vlasnika dobio takvo ovlaštenje. Odsutnom susjedu neko popravi
krov da ne bi zgradi propadala (faktička radnja) ili plati porez (pravni akt). Ako susjed
odobri posao, dok on još traje, neovlašteno poslovanje postaje ovlašteno i dobija karakter
mandata. To se naziva naknadno odobrenje. Obavljanjem tuđih poslova bez odobrenja
nastaje obligacioni odnos između vlasnika (dominus negotii) i lica koje to radi
(negotiorum gestor). Negotiorum gestor mora da pokaže pažnju kao u svojim poslovima,
a u Justinijanovom praavu još i više. On ima pravo na nužne i korisne troškove, ali ne i na
luksuzne. Popravio je krov zgrade koji prokišnjava (nužni troškovi) zamjenio ovlaženi
malter (korisni) i naručio gipsane ukrase na tavanici (luksuzni troškovi). Ove poslednje,
vlasnik nije dužan da nadoknadi. Gestor nama pravo na naknadu ako je vlasnik izričito
zabranio obavljanje poslova. Od ovog pravila postoji izuzetak, koji je razumljiv, ako je i
pored zabrane neko organizovao sahranu člana porodice odsutnog, imaće pravo da
zahtjeva troškove sahrane.

Ostali slučajevi (312)


Communio incidens – je zajednica imovine do koje dolazi bez volje suvlasnika.
Takav je slučaj među sanasljednicima, između suvlasnika nedjeljive i nedjeljive stvari
koja još nije podjeljena. Između suvlasnika nastaje obligacioni odnos koji liči na
ortakluk. Oni imaju pravo da zajednički koriste stvar srazmjerno svojim udjelima u
susvojini, i eventualni dobitak ili štetu na isti način dijele. Postojale su tri tužbe koje su
služile u ovim slučajevima: actio communi dividundo (za diobu susvojine), actio familiae
erciscundae (za podjelu konzorcijuma) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa).
Tutorstvo – kada prestane, rađa međusobna prava i obaveze između tutora i
štićenika. Ovaj odnos ne spada u ugovore. On je kvazi kontrakt. Obaveze tutora su da
vrati imovinu, da podnese račun i da nadoknadi štetu do koje je došlo njegovom
krivicom. Pupila je dužan da nadoknadi moguće troškove koje je tutor imao oko imovine,
da preuzme na sebe obaveze koje proizilaze iz aktivnosti tutora.
Legati - stvaraju obligacioni odnos imeđu nasljednika i legatara do koga nije
došlo voljom stranaka, te se svrstava u kvazikontrakte.

Delikti

Pojam i vrste delikata - (312-313)


Delikt znači: nedozvoljena, protivpravna radnja. Učinilac delikta zove se delikvent.
Delikt je nedozvoljen akt, prekršaj pravne norme. Delikti mogu biti javni i privatni. Javni
su oni kod kojih je ugrožen javni interes, iako tužbu za njih može pokrenuti i privatno
lice. Oni imaju element društvene opasnosti i izazivaju javne represije. Zovu se i krivična
djela. Mnogi napadi na pojedinca predstavljaju krivično djelo, npr. ubijstva. Teške
tjelesne povrede i krađa u starom pravu ostaju u okvirima privatnog prava, ali kasnije
prelaze u krivična djela. Privatni delikti ne predstavljaju društvenu opasnost. Tužbu za
njih ne pokreće državni organ, već pojedinac i po pravilu dovode do nastanka obligacije,
do imovinske odgovornosti. Staro rimsko pravo je u javni delikt ubrajalo: ubijstvo,
izdaja, preoravanje međa, podizanje ruke na porodičnog starješinu, bacanje čini na
usjeve. Kasnije se tome pridržuje i povreda dostojanstva rimskog prava.
Reagovanje na delikte prošlo je dug put, preko krvne osvete, preko taliona ''oko za oko,
zub za zub'', do nagodbe između oštećenog i delikventa i unaprijed propisani iznos koji
treba platiti za određeni delikt. Tek uvođenjem kompozicije delikt postaje izvor
obligacije. Neke delikte predvidjelo je civilno, a neke pretorsko pravo. U delikte ius
civile-a spadaju dva stara: iniuria i fortum i dva nešto novija: damnum iniuria datum i
rapina. U pretorske delikte spadaju: metus, dolus malus i fraus creditorum.

Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314)


Pravni režim obligacije se razlikuje od onog koji se primjenjuje na kontraktne obaveze.
Te razlike proističu iz ideje osvete, koje kod ugovorne odgovornosti nema. Evo nekih:
1. Širi je krug lica koji mogu biti dužnici iz delikta. Dok se za ugovore traži
pravna i poslovna sposobnost, deliktno odgovorno je gotovo svako lice koje ima fizičku
ličnost, uključujući i robove. Kasnije su izuzete neke kategorije kao što su djeca i
duševno bolesna lica.
2. Smrću se ugovorne obaveze ne gase, osim onih koje su intuitu personae.
Nasuprot tome, deliktne se gase – osveta nije moguća nad umrlim, a nepravična je prema
članovima njgove porodice.
3. Obrnuto je u slučaju gubitka statusa. Capitis deminutio po pravilu gasi
kontraktnu obavezu, koju će u nekim slučajevima preuzeti neko drugi (usvojilac), a
deliktna obaveza ostaje. Osveta je moguća, jer postoji fizička ličnost delinkventa.
4. Ako postoji pluralitet dužnika iz ugovora oni odgovaraju ili podjeljeno ili
solidarno, ali u svakom slučaju potraživanje može biti naplaćeno samo jednom. Nasuprot
tome, ako postoji više učinilaca delikta, sadelinkventi odgovaraju kumulativno – svaki od
njih mora da plati dugovani iznos. Postoji još jedna specifičnost deliktnih obaveza. One
se moraju ostvariti u roku od godinu dana. Poslije toga penalna tužba se pretvara u
reipersekutornu: umjesto prava na višestruki iznos povjerilac dobija jednostruku
vrijednost stvari.
Delikti ius civile-a
Iniuria – (314-315)
Zakon 12 tablica je propisao odgovornost za dva delikta koji imaju karakter privatnih,
jedan je usmjeren protiv ličnosti (iniuria) a drugi protiv imovine (fortum). Iniuria u širem
smislu obuhvata tri oblika napada na tjelesni integritet: injuriju u užem smislu, prelom
kosti i osakaćenje. Inijurija je nastraj na tijelo koji ne ostvalja posljedice: udarac šakom
ili štapom, guranje, lišenje slobode. Kazna je bila 25 asa. Prelom kostiju je kažnjavan sa
300 asa, ako je povrijeđeni slobodan, a sa 150 ako je rob. Osakaćenje (bukvalno: istrgut,
isščupan ud), je trajno osakaćenje.Ovde Zakon 12 tablica predviđa mogućnost
dobrovoljne kompozicije, ali, ako se ne nagode, dozvoljava talion. Od sredine perioda
republike i u klasično doba ovaja delikt je pretrpio velike promjene. Teške tjelesne
povrede su postale krivična djela, a ubijstvo i povreda roba prelaze u imovinske delikte
protiv gospodara. U klasičnom pravu delikt mijenja svoju suštinu. Umjesto napada na
tjelesni, postoji napad na moralni integritet, blizak današnjoj uvredi ili kleveti.
Rimljani su od ranije poznavali krivična djela lažnog obvikavanja (učinilac je dobijao
usijanim gvožđem žig na čelu u obliku slova K – od kalumnijator, što znači klevetnik).
Naročito je zaštićena žena na javnom mjestu, tako da je kažnjavano ne samo svako
dobacivanje, već i odvođenje pratioca (ugladna žena se nije pojavljivala na ulici bez
pratioca, koji je obično bio neki dječak – rob).

Krađa (furtum) – (315-316)


Rimsko shvatanje krađe ima nekoliko karakteristika. Najprije – krađa je šire shvatana,
tako da obuhvata i ono što se danas zove utaja ili pronevjera. Zatim – postojalo je više
oblika krađe koji su različito kažnjavani. I na kraju – srazmjerno je blago kažnjavano.
Jedino je strogo kažnjavan rob u krađi kao i lopov koji je uhvaćen na djelu. Ostali su
plaćali dvostruku vrijednost stvari. Najteži oblik krađe je noćna krađa sa upotrebom
oružja. Vlasnik je mogao da ubije svakog lopova ukoliko vikom sazove susjede. Drugi
uslov, koji se podrazumjeva, je da lopov njega ne ubije. Ako je lpov uhvaćen na djelu (ne
noću i bez oružja), dosuđivan je pokradenom u dužničko ropstvo, a rob je batinan i bacan
sa Tarpejske stijene. Teška kazna za robove trebalo je da spriječi ono što se lako može
dogoditi i što je moglo da ugrozi robovlasnike. Lopov koji nije uhvaćen na djelu
osuđivan je na dvostruki iznos vrijednosti. Rimljani su bili blaži prema lopovima nego
prema zelenašima, jer su lopove osuđivali in duplu (dvostruka vrijednost), a druge na
četvorostruki iznos.
Rimljani su smatrali da im u najvećoj mjeri pripada ono što su oteli od neprijatelja, tako
su spartanci vaspitavali djecu da su ona, kao neku vrstru priprema za ratovanje, krala
voće, ali su ih žestoko batinali ako budu uhvaćeni na djelu. Ako je neko sumnjao na
drugog da ga je pokrao, mogao je primjeniti poseban način pretraživanja ''pomoću činije i
konca''. Ako je kod nekog pronađena tuđa stvar na osnovu činije i konca, osuđivan je da
plati trostruko. Trebalo je vlasniku naknaditi trud oko pretraživanja i to bez odjela. Zato
je ovde kazna veća nego kod običnog lopova (obični lopov dupla vrijednost).
Osumnjičeni je mogao da tvrdi da mu je stvar dalo drugo lice i protiv njega je imao pravo
na tužbu za podmetnutu stvar koja je takođe glasila na trostruki iznos. Vrsta krađe je
''krađa upotrebe''. Krađa upotrebe postoji kada se neovlašteno koristi stvar (npr. kad neko
duže jaše konja nego što je ugovoreno). Krađa je ne samo izvor obligacije (na dvostruku,
trostruku, četvorostruku vrijednost stvari), već i osnov za krivično gonjenje.

Damnum iniuria datum – (316-318)


Damnum iniuria datum je delikt kojim se nanosi šteta, ali bez namjere da se
neposredno ostvari korist. Zakon 12 tablica, kao i drugi primitivni zakonodavci, ne
poznaje opšti pojam naknade štete. U trećem v.s.e. donijet je Akvilijev zakon, koji ima
epohalni značaj za pravnu istoriju. Prvi put je na manje – više uopšten način postavljeno
načelo naknade štete. Primitivni mentalitet više teži za osvetom nego za obeštećenjem.
Ako dođe do prekršaja pravne norme, staro pravo uglavnom gleda kako da kazni krivca, a
malo vodi računa o žrtvi. A i ljudi se radije svete, nego što primaju naknadu. Kasnije,
kada počinju prodirati tržišna mjerila i kada se uviđa da umjesto jedne stvari može doći
druga, postepeno se formira svijest o mogućnosti naknade. Akvilijev zakon upravo je
svjedočanstvo o tome kako su Rimljani relativno rano, prije drugih naroda, došli do tog
otkrića. Zakon ima tri poglavlja. U prvom poglavlju stoji da će onaj koji ubije roba ili
črtvoronožnu životinju koja živi u stadu, biti dužan da naknadi najveću vrijednost koju su
stvar ili rob imali u posljednjih godinu dana. To znači, ako je izgubio oko prije nekoliko
mjeseci, biće isplaćena veća vrijednost roba iz vremena kada je bio zdrav i čitav. U
drugom poglavlju predviđena je odgovornost sapovjerioca koji oprosti dužniku dug, čime
šteti ostale sapovjerioce. Dužan je im naknadi štetu. Treće poglavlje reguliše
odgovornost za ostale vrste štete, koje nisu predviđene prvom glavom. Za njih je
predviđena naknada u visini najveće vrijednosti koju je stvar imala u proteklih trideset
dana. Indirektne poslijedice i one koje su nanijete nečinjenjem nisu kažnjive. Naravno da
se zhtjeva i krivica, ali je bio dovoljan i najmanji nehat. Tokom klasičnog perioda neka
od ovih pravila su ublažena, tako da se zakon počeo primjenjivati i na posredne
poslijedice (npr. Neko odsiječe konopac kojim je bio vezan rob i ovaj pobjegne), kao i na
štete koje su izazvane nečinjenjem. Tužba se zove actio legis Aquiliae i ima penalni
karakter. Iako traži vrijenjdnost stvari, penalni karakte ove tužbe ogleda se u tome što se
ne zahtijeva prosta vrijednost, već najveća vrijednost u određenom periodu. Na lex
Aquilia i kasnijim njegovim tumačenjima izgrađena je savremena teorija naknade štete.
Zato se i danas tužba za oštećenje zove akvilijanska.

Rapina (grabiti,oteti) –(318)


Rapina je razbojništvo, otimanje stvari. Od ove rječi potiče engleska rječ rape, što znači
silovanje. Rapina rimskog prava je teži, kvalifikovani oblik krađe. Lopov do stvari
obično dolazi potajno, iako to nije uvjek slučaj (neko zgrabi stvar i pobjegne), a razbojnik
otvoreno i nasilno traži:“pare ili život“. Prije nego što se izdvojio u poseban delikt,
ovakav način otimanja je smatran za krađu uhvaćenu na djelu. I kasnije, oštećeni je
mogao da bira da li će pokrenuti actio furti manifesti ili posebnu actio vi bonorum
raptorum (tužbu zbog otetih stvari), koja je glasila na četvorostruki iznos. Pored
toga,vlasnik je imao pravo na povrat stvari. Tako je actio vi boorum raptorum postala
mješovita, obuhvatala je i vrijednost stvari i kaznu na trostruki iznos. Ako je bilo više
razbojnika, svaki je bio dužan da plati ovaj iznos (kumulativna odgovornost).

Pretorski delikt

Opšti pogled – (318-319)


U ptrijarhalnom Rimu na sedam brežuljaka stari moral i religija, čiji su instrumenti javno
mnjenje i cenzorske bilješke, bili su dovoljni da spriječe prevare, i ,ako do njih dođe, da
kazne krivca. Širenjem države, i slabljenjem religije i morala doveli su do toga da ovo
nije bilo dovoljno. Zato pretori svojim ediktima daju mogućnost odbijanja tužbe iz posla
do koga je došlo prevarom ili prinudom, dozvoljavaju povraćaj u pređašnje stanje i
stvaraju posebne tužbe kojima štite žrtvu i kažnjavaju delikventa. Tako nastaju tri
delikata: metus (prinuda), dolus malus (prevara) i fraus creditorum (izigravanje
povjerilaca). Postoje i neki drugi, manje važni delikti koje je pretor sankcionisao:
skrnavljenjem groba, navođenje na zlo tuđeg roba.
Metus (prinuda) - (319)
Metus je delikt koji se sastoji u tome što je neko primorao drugog da zključi ugovor koji
ne bi zaključio da prinude nije bilo. Prinuda se može sastojati u primjeni zla (tuča,
vezivanje, paljevina usjeva) ili u prijetnji primjenom zla, u „stavljanju u izgled“
nanošenje zla oštećenom, njegovoj imovini ili njemu bliskom licu (zapalićemo ti kuću,
ubićemo ti djete). Delikt je dobio zaštitu krajem perioda republike kada su se naročito
umnožila razbojništva i otimačine. Da bi delikt postojao, potrebno je da je prijetnja
ozbiljna tako da je u stanju da pokoleba i stabilnu ličnost. Govorilo se da pretor ne štiti
kukavice (npr.nemože odrastao čovjek da tuži dječaka, da ga je napao,nenaoružan,
prinudio na zaključenje nepovoljnog ugovora). Ako bude tužen da izvši ugovor
zaključen zaključen pod prijetnjom, oštećeni je mogao istaći prigovor prinude, koji je
trajno odbijao zahtjev tužioca. U koliko je ugovor ne samo zaključen, već i izvršnjn zbog
prinude, mogla se podići actio quod metus causa koja je glasila na četvorostruk iznos
štete. Postoji i trća mogućnost – povraćaj u prethodno stanje. Najčešće se koristi kada je
proteka rok za tužbu pa oštećeni zahtjeva restrikciju koja je jednostavnija i brža nego
postupak po tužbi zbog prinude.
Dolus malus (prevara) –(319-320)
Dolus malus je lukavo ili prevarno postupanje s ciljem da drugi bude doveden u zabludu
i oštećen. Prevara postoji ne samo kada se neko dovodi u zabludu, već i ako se samo
iskoristi zabrluda u kojoj se oštećeni već nalazi. Prevara postoji i kada zablude nema, ali
je stranka pokušala da dođe do koristi na način koji nije u skladu sa načelom poštenja i
savjesnosti (bona fides). Pravnik Pavle kaže da postoji prevara ako neko traži ono što
treba da bude vraćeno: ''dolo facit dui petit quod redditurs est''. Pojam prevare se pojavio
uporedo sa bona fides, kao njegova suprotnost. Krajem republike pretog Faj Akvilije Gal
je unio u svoj edikt tužbu zbog prevare: actio de doto koja je glasila na naknadu štete.
Tuženi se mogao osloboditi odgovornosti ako vrati ono što je primio na osnovu posla do
koga je došlo putem prevare. Ako je prevareni tužen da izvrši obavezu iz ugovora koji je
prevarno zaključen. Postojala je mogućnost i povratka u prethodno stanje, u kom slučaju
optuženi nije postajao infaman.
Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321)
Kada se poslije Petelijevog i Papirijevog zakona postepeno uvodi izvršenje na imovini,
javio se rizik za povjerioce. Dužnik može postati pretjerano ''velikodušan'': poklanja ili
prodaje budzašto svoje stvari, ne naplaćuje dugove. Povjerioci mogu biti oštećeni i ako se
dužnik ne drži redosljeda, nego isplaćuje svoje dugove preko reda. Obično se radi o
dužniku koji ima nekolicinu povjerilaca. Upravo se ovde javila prva sancija. Ako dužnik
isplati jednog povjerioca, oni koji imaju pravo prvenstva mogu podići interdikt
(interdictum fraudatorium) kojim će zahtjevati od privilegovanog povjerioca da vrati ono
što je primio. Uslov je da je ovaj znao da je dužnik insolventan, da mu je imovinska
pasiva veća od aktive. Time je spriječen samo jedan način izigravanja povjerilaca. Nešto
je širi domašaj bio povratak na ranije stanje (restitution in integrum), koji je dozvoljen
početkom klasičnog perioda. Actio Pauliana se koristila za sprečavanje svih ili gotovo
svih postupaka dužnika koji idu na štetu njegovih povjerilaca. Uslovi za njeno podizanje
su: šteta (povećana insolventnost), svijest o instolventnosti na strani dužnika i saznanje
da je dužnik insolventan na strani onih koji su primili nešto iz njegove imovine.
Šteta (eventus damni) se sastoji u otuđenju nekih stvari ili isplati novca, teretnim
(prodaja) ili dobročinim poslom (poklonom, opraštanjem duga).
Drugi je uslov consilium fraudis – savjest dužnika da je insolventan, njegova
nesavjesnost u odnosu na povjerioce. Ovo se pretpostavlja, što je i shvatljivo: obično
čovjek zna kada je prezadužen, a dokazivanje da je znao nije ni malo lako.
Treći uslov je conscientia fraudis na strani onog koji je primio neko dužnikovo
raspolaganje. Potrebno je da to lice zna da je dužnik insolventan i da svojim aktom šteti
povjeriocima. Taj uslov se ne traži od onog koji je bez naknade dobio nešto od dužnika.
Ako je posao dobročin (lukrativan), kao što su poklon ili oproštaj duga, onda treće lice
može biti savjesno, ipak će morati da vrati ono što je primilo. Ovde pravo treba da
izabere ko će snositi krajnje posledice, povjerilac ili treće lice. Jedno izbjegava štetu, a
drugo propušta da se obogati. Zato se pravni poredak stavlja na stranu onog kome prijedi
šteta (damnum), a ne onog koji propušta korist (lucrum).
Actio Pauliana – se podiže protiv dužnika, ali je u tom slučaju njena
djelotvornost ograničena. Može se staviti u zatvor da bi se spriječilo njegovo dalje
rasipljnje imovine. Mnogo je fikasnija tužba protiv trećih lica, jer im nalaže da vrate u
imovinsku masu dužnika ono što su primili.
Fraus creditorum – je delikt koji, više nego ostali, ima imovinski karakter, pa je
dozvoljeno da naslednici oštećenog pokrenu actio Pauliana, kao što je dozvoljeno tužiti i
naslednike insolventnog dužnika. Delikt postoji i u današnjem pravu (''pobijanje
dužnikovih radnji van stečaja''), a tužbe se i danas zove paulijanska.

Kvazidelikti (321-323)
Pojam – postoje pravi ugovori i kvazikontrakti, pravi delikti i kvazidelikti.
Obligacije nastaju quasi ex delicto (quasi ex maleficio) u sledećim slučajevima:
- kada sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit)
- kada nastane šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari (tužba: actio de
effusis vel deiectis)
- šteta koja može nastupiti zbog postavljenih ili obješenih stvari (de positis vel
suspendis)
- šteta na stvarima koje su povjerene brodarima, krčmarima ili vlasnicima
štala (actio in factum adversus nautas, caupones, stabularios).
1. Ako sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit). To se dešava kada
sudija ne donese presudu na vrijeme ili nesavjesno presudi na štetu jedne stranke. Ako
sudija suviše odugovlači sa presudom, može tužilac izgubiti mogužnost da ponovo
pokrene spor, jer se parnica mora okončati do kraja mandata pretora. Još od Zakona 12
tablica mogla je oštećena stranka da buži sudiju i da traži naknadu štete. Tužba iz ovog
delikta, kao što smo vidjeli, u nekoj mjeri bila je zamjena za žalbu.
2. Šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari postoji ako je neko sa prozora kuće ili
sa broda prosuo ili izbacio nešto što je palo na prolaznika. Tužba se zvala actio de effusis
vel deiectis (za prosute i izbačene stvari).
3. Sličan prethodnom je delikt postavljenih ili okačenih stvari. Kada neko na
zid ili prozor objesi, pstavi nešto, ne mora ta stvar da padne i da povrijedi nekog, on će
odgovarati ukoliko prijeti opasnost po prolaznike. Ne samo saksije cvijeća, već i oštećen
malter, neučvršćena cigla ili kamen na zidu. I ovde nema pravog delikta, jer se ne traži da
je šteta zaista nastupila, dovoljna je potencijalna opasnost.
4. Šteta na stvarima povjerenim krčmarima, vlasnicima štala i brodarima
predstavlja četvrti kvazidelikt. Ako konj, prtljag putnika nestanu ili se oštete, makar
odgovorno lice ne bi bilo krivo, može biti tuženo sa actio in factum. Ukoliko su ukućani
ili pomoćnici (zaposleno osoblje) nanijeli štetu, plaćena je dvostruka vrijednost stvari.
Vlasnici brodova, štala i gostionica mogli su se osloboditi odgovornosti jedino ako je
šteta nanijeta višom silom ili krivicom drugih lica, koja nisu u njihovoj službi. I ovde
nema pravog delikta, jer se ne mora dokazivati da su ova lica kriva.
Docnja (Mora)
Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324)
Ne samo što dužnik treba da izvrši svoju obavezu, on to mora učiniti na vrijeme. Ukoliko
zakasni sa izvršenjem obaveze, pada u docnju. Pored dužničke (mora debitoris) postoji i
povjerilačka docnja (mora creditoris). Jedino se u nekim slučajevim i bez opomene
(interpellatio) smatra da je nastala docnja.
Tako je tutor po prestanku tutorstva odmah morao da izmiri svoje obaveze prema
štićeniku. Isto tako se smatra da lopov duguje da vrati stvar i bez opomene. Govorilo se
da je lopov uvijek u docnji (fur semper in mora).
Posledice – Posledice dužničke docnje su: pojačana odgovornost, pretvaranje obligacije
u trajnu, naknada štete i, eventualno, ugovorna kazna.
Dužnik odgovara i za slučajnu propast individualno određene stvari ukoliko nije na
vrijeme izvršio svoju obavezu. On se i onako ne oslobađa obaveze. Toga se mogao
osloboditi jedino ako dokaže da bi stvar propala čak i da je na vrijeme izvršio obavezu
(voda je poplavila njegovo skladište, ali i skladište povjerioca, gje bi stvar bila
smještena).

Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325)


Pojam povjerilačke docnje otkriva koliko su naši pojmovi površni i uopšteni. On
pokazuje da je i u jednostranim obligacijama svaki povjerilac pomalo i dužnik, da ne
postoji stoprocentni povjerilac i dužnik. Povjerilac pada u docnju amo ako neopravdano
odbije prijem izvršenja. Postoje slučajevi u kojima povjerilac može odbiti izvršenje. Ako,
primjera radi, povjerilac i dužnik putuju karavanom preko pustinje, pa se pojave beduini
sa očiglednom namjerom da opljačkaju putnike, povjerilac može bez posledica da odbije
isplatu duga koju mu u tom trenutku nudi dužnik. Povjerilac ne može odbiti prijem
izvršenja i kada je ono prije roka, osim ako se ne radi o roku koji je i u njegovom
interesu. Rok može biti i u interesu povjerioca ako neko vrijeme on nema mjesta u svom
skladištu za stvari koje dužnik treba da mu preda. Posledice povjerilačke docnje su:
smanjenje dužnikove odgovornosti i mogućnost da se na drugi način dužnik oslobodi
svog duga. Prednjem u docnju povjerilac oslobađa dužnika da posvećuje posebnu pažnju
prema dugovanoj stvari. Posledice povjerilačke docnje prestaju kada povjerilac izjavi da
želi da primi izvršenje. Govorilo se da se ''očistio od docnje'' (purgatio morae).
Gašenje obligacija
Opšti pogled – (325-326)
Obligacioni odnos po pravilu ne traje dugo. Ima obligacija koje su predviđene da
duže traju: zakup, depozit. Ideja obligacije ima u sebi ugrađen i prestanak, nije cilj
povjerioca da ostane zauvjek povjerilac, već da mu dužnik izvrši prestaciju, čime prestaje
njihov odnos. Redovni način za prestanak obligacija je izvršenje (solutio). Ali postoje i
drugi načini. Njih je pandektistika podijelila u one koji se temelje na volji stranaka
(novatio, litis contestatio, pactum de non petendo) i one koji djeluju nezavisno od volje
stranaka. Postoji još jedna podjela, znači da i bez volje stranaka, samom činjenicom da su
određeni uslovi ispunjeni, prestaje obligacioni odnos. To su, po pravilu, načini koje je
predvidjelo ius civile. Ope exceptionis (snagom prigovora) djeluju one činjenice kod
kojih je potrebno da se dužnik prigovorom pozove na njih da bi obligacija prestala.

Gašenje voljom stranaka


Solutio (326-327)
Solutio znači ''odvezivanje'', ''razrješenje'', ''rješenje''. U starom pravu nije bilo
dovoljno da dužnik izvrši prestaciju koju duguje, već je potrebno zadovoljiti i zahtjev
forme. Kod izvršenja obligacije postavljaju se pitanja: ko, kome, gdje, kada i šta treba
da izvrši. Obavezu treba da izvrši sam dužnik. Pod izvjesnim uslovima, ako obligacija
nije intuitu personae, dio ili cijelo izvršenje može dužnik prenijeti na neko drugo lice.
Povjerilac u takvom slučaju mora da prihvati solutio od trećih lica. Dužan je da primi
izvršenje čak i od onog koji nije ovlašćen od dužnika, koji djeluje kao nezvani vršilac
tuđih poslova. Obligacija se izvršava na mjestu koje je predviđeno ugovorom ili onde
gdje sama priroda obaveze to nalaže. Ako nema ovih pokazatelja, izvršava se u mjestu
domicila dužnika. Zato narod kaže: ''Kad ti traže zajam, dolaze ti na noge, a kada
zahtjevaš vraćanje, ideš dužniku na noge''. Dužnik mora da izvrši ono što predstavlja
predmet obligacije. Povjerilac, osim ako nije suprotno ugovoreno ili ne proizilazi iz same
prirode potraživanja, mora prihvatiti i djelimično izvršenje. Djelimična isplata se
obračunava onako kako dužnik naznači.
Ukoliko je propustio da to učini, najprije se obračunavaju dugovi koji teže padaju:
kamate prije glavnice, dospjeli dugovi prije nedospjelih, zalogom ili jemstvom
obezbjeđena potraživanja prije neobezbjeđenih. Dužnik i povjerilac mogu se
sporazumjeti da umjesto jedne prestacije bude izvršena druga. Dužnik umjesto novca,
koji nema, ponudi roba ili žto, a povjerilac to prihvati. Kao što je povjerilac zainteresovan
da obezbijedi dokaz da dug postoji, tako je i dužnik nastojao da sačuva dokaz o izvršenju.
Stare forme, osim verbalne akceptilacije, ovo postižu putem svjedoka ili upisom u knjige.
Kasnije se počelo pribjegavati priznanicama.

Novatio (prenov) (327-328)


Novacija ili prenov postoji kada se stara obligacija ugasi i umjesto nje stvori
nova. Uslovi za prenov su: novi element (aliquid novi), forma i volja da se izvrši novacija
((animus novandi). Promjenjena može biti stranka, osnov ili neki drugi važan element.
Čest oblik novacije jeste promjena povjerioca (cessio) ili dužnika (expromisio). Ukoliko
se prenov obavlja između istih stranaka, onda se može promijeniti osnov duga: dug iz
delikta ili iz ugovora bonae fidei pretvori se u obligaciju stricti iuris. Novacija se obavlja
putem stipulacije. Posledice novacije su da se gasi stara obligacija, što proizilazi iz same
definicije. To znači da prestaje obezbjeđenje koje je postojalo (jemstvo, zaloga,
hipoteka), zato što je to akcesorni odnos koji prati sudbinu glavnog.

Litis contestatio (328)


Gotovo isto dejstvo kao novacija imala je litis contestatio. Zato se nazivala
novatio necessaria (nužna, nevoljna novacija). U momentu zaključenja prvog dijela
postupka, među strankama više ne postoji dotadašnji obligacioni odnos. Gase se i
uzgredna potraživanja kao i bezbjeđenja, bilo da su stvarna (zaloga) ili lična (jemstvo).
Sada nastaje nov obligacioni odnos koji se sastoji u tome što su stranke dužne da dovedu
spor do kraja, do izricanja presude. Ako spor nije doveden do kraja, nemarnošću sudije ili
iz drugih razloga, povjerilac se ne može više pozivati na stari, ugašeni odnos. On gubi
pravo da obnovi spor. Jedino može tužiti sudiju što je ''učinio spor svojim''. Ali ovo
''pretvaranje starog u novo'' može imati i povoljne posljedice po povjerioca. Nenaslediva
obaveza, kao što je slučaj sa onim iz delikta, postaje naslediva, obligacije koje se moraju
utužiti u određenom roku postaju trajne.

Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329)


Staro pravo je dozvoljavalo da povjerilac oprosti dug ružniku, ali samo u
određenoj formi, koja se po pravilu sastojala u fiktivnoj isplati duga (acceptilatio, solutio
per aes et libram). Jedino je za obaveze iz delikata bilo dopušteno da budu likvidirane
neformalnim sporazumom. Aktivnošću pretora došlo se do toga da je i neformalni
oproštaj duga iz ugovora obavezivao, jer bi dužnik, u slučaju da se povjerilac pokaje ili
da se pojave naslednici koji ga tuže, mogao istaći prigovor kojim je zauvjek odbijao
tužbu. Tako je dobio zaštitu neformalni sporazum (pactum de non petendo) kojim je
povjerilac odustajao od svog potraživanja, a dužnik se sa tim saglasi. To je bio dobročin
akt, nalik na poklon.

Gašenje bez volje stranaka


Smrt (329)
Ako pođemo od toga da je obligacioni odnos imovinske prirode bilo bi logično da
ga smrt ne gasi. Veći dio obaveza i potraživanja prenosi se na naslednike. Postoje
obligacije koje se smrću gase. To su, najprije, obligacije iz delikta, koje su i pasivno i
aktivno nenasledive. Niti će naslednici delinkventa odgovarati za dug dekujusa, niti će
naslednici oštećenog imati pravo da gone izvršioca delikta. Pretor je davao pravo na
tužbu naslednicima u slučaju krađe i oštećenja stvari, jer se polazilo od toga da bi oni
dobili stvari da nisu ukradene ili oštećene, što je i logično. Ugovorne obaveze su u načelu
nasledive. Ovdje ima izuzetaka. Budući da se sklapaju sa osobama od posebnog
povjerenja, mandat i ortakluk stvaraju obaveze i prava koji nisu nasledivi. Takođe se ne
prenose obaveze iz ugovora koje rađaju obligaciju intuitu personae (npr. Ugovor sa
slikarom da napravi portret, sa pjevačem da nastupi na priredbi). Iz sličnih razloga ne
prenose se na naslijednike obaveze jemca iz sponsije i fidepromisije (dok se iz fidejusije
prenose).
Captis deminutio – (330)
Iako je gubitak statusa „građanska smrt“, ipak je to posebna institucija, koja je drugačija
nego kod prave smrti. Gubitkom statusa deliktne obaveze se ne gase, jer su one vezane za
fizičku ličnost delikventa. U nekim slučajevima primjenjuju se pravila o noksalnoj
odgovornosti. Captis deminutio u načelu gasi kontraktne obaveze. Naročito maxima i
media. Ako slobodan čovjek postane rob, rimski građanin peregrin, njegovi povjerioci
ostaće praznih šaka, a ni on ne može da tuži svoje povjerioce.

Confusio (sjedinjenje) – (330)


Postoji ako se u jednoj ličnosti nađe i povjerilac i dužnik. To najčešće biva naslijeđem ili
usvojenjem. Niko ne može sam sebi dugovati. Ako je sin uzeo zajam od oca, pa otac
umre i on ga nslijedi, dug se gasi. I ovo je način koji djeluje ipso iure.
Neskrivljena propast stvari – (330-331)
Dok je u rukama dužnika, stvar može propasti bez njegove krivice. Kaže se da je stvar
uništena slučajem ili višom silom. Drugi uslov od koga zavisi da li će se obligacija ugasiti
jeste sama stvar. Obligacija se gasi samo ako je njen predmet, tačnije: predmet njene
prestacije, stvar koja je individualno određena. Ako je stvar određena po rodu propala,
dužnik se ne osobađa obaveze i treba da nabavi iste stvari i da ih preda povjeriocu (vreću
žita,sto zlatnika). Propast individualno određene stvari, dovodi do nemogućnosti
izvršenja obaveze. Ko će snositi imovinske poslijedice? Opšte je načelo da snosi onaj koji
je kriv, a ako niko nije kriv- vlasnik. Pravilo glasi – ako je stvar data na poslugu ili
majam pa bude uništena bez krivice, onaj koji je koristio ne može da je vrati i ne snosi
nikakve poslijedice zbog toga. Obećani poklon, ako predmet slučajno propadne ne
obavezuje darodavca. Kod kupoprodaje je drugačije, ovdje postoji rizik od slučajne
propasti na kupcu iako on nije vlasnik sve dok mu stvar ne bude predana. I pored toga što
predmet više ne postoji, on duguje novac cjenu, a ako je cjena već isplaćena, prodavac ne
mora da je vrati.

Compensatio (prebijanje) – (331-332)


Modestin, definiše kao međusobno potiranje duga i potraživanja. Kada je dužnik
istovremeno i povjerilac, kada nešto duguje, ali i potražuje od istog lica, onda se pod
određenim uslovima, manji dug gasi i za toliko smanjuje veći dug, tako da se duguje
samo ostatak. Zato je kompenzacija način za gašenje obligacija. Među načinima za
gašenje, kompenzacija zauzima posebno mjesto, jer se ne može reći da li nastaje voljom
ili bez nje, da li djeluje snagom prigovora ili po samom zakonu. Formalizam starog prava
nije dopuštao prebijanje dugova. Obaveze imaju sakralni karakter i moraju se izvršiti.
Učinak kompenzacije mogao se postići fiktivnim isplatama i novim stipulacijama. U
klasičnom pravu uvedena je kompenzacija kao opšte načelo u poslovima bonae fidel.
Kako je sudija dobijao dosta široko ovlaštenje da presudi sve što dužnik duguje na
osnovu načela savjesnosti i poštenja, on je mogao izvršiti prebijanje. U vrijeme Marka
Aurelija, drugi v.n.e., proširena je mogućnost prebijanja i na poslove stricti iuris, samo
što je ovdje već u samoj formuli unošenjem prigovora prevare, zahtjevana kompenzacija.
U postklasičnom pravu došlo se do sledećih pravila. Da bi se mogle prebiti dve tražbine
potrebno je da budu: uzajamne, istorodne i likvidne.
Uzajamnost znači da se mogu prebiti dugovi između lica koja su međusobno
povjerilac i dužnik.
Istorodnost se sastoji u potrebi da obaveze budu iste vrste. Obojica duguju novca
ili količinu žita ili određeni broj dana rada.
Dospjelost znači da se nemože prebijati dospijela obligacija sa onom čiji rok još
nije istekao.
Likvidnost se sastoji u zahtjevu da obaveze budu „čiste i jasne“. Nije dopušteno
prebiti sporno potraživanje sa nespornim, uslovljenu obligaciju sa bezuslovnom.
Kompenzacija je čest i važan posao savremenog prava. Ona se primjenjuje i u
unutrašnjem,a još više u međunarodnom prometu. Jedan njen oblik je kliring, gdje se
tokom godine obavljaju transakcije između država ili kompanija, a na kraju napravi
obračun i višak plati onaj koji je više uzeo. Time se štedi u vremenu i u troškovima
bankarske manipulacije.
Epilog

Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334)

Trajna dostignuća rimskog prava koja su obilježila današnju civilizaciju, posebno onaj
njen oblik koji se naziva zapadna civilizacija. Treba svakako imati na umu da je to uticaj
koji je ovaj narod imao u krugu Credozemlja i Bliskog Istoka.
1. Novac kao mjerilo vrijednosti – primitivni mentalitet se radije svete, nego što
teži novoj materijalnoj kompenzaciji. Današnje pravo, ubistvo iz osvete
proglašava za zločina iz niskih pobuda. Ovdje nije rječ o etici, već o težnji
države da sačuva monopol fizičke prinude. Da je novac mjera svih stvari to je
jedan od temelja zapadne civilizacije.
2. Krivica – nijedan narod starog vijeka, uključujući i Grke, nije raskinuo sa
objektivnom odgovornošću, nitije jasno odredio u čemu se sastoji krivica.
Aristotel, nju naslućuje kroz diobu radnji na voljne i nevoljne. Rimljani su
dolazeći do pojma krivice pronašli i sve njene nijanse, tako da potonji razvoj
prava gotovo ništa nije dao niti oduzeo.
3. Svojina – Rimljani su došli do riječi za svojinu. Stvori su i dva pojma svojine:
proprietas i dominium. Oni su odredili svojinu kao punu vlast na stvari, ali su
postavili granice toj vlasti putem raznih ograničenja.
4. Državina – svojinu su razlikovali od faktičke vlasti na stvari i primitivni
narod. Ali do ideje zaštite državine prvi su došli Rimljani stvarajući niz
instrumenata kojima se i danas služimo.
5. Testament – prije i mimo drugih naroda Rimljani dopuštaju raspolaganje
imovinom, ne samo za života, već i za slučaj smrti.
6. Očuvanje porodične imovine – ta sloboda nije bez granica. Jedan dio
zaostavštvine (nužni dio) mora se ostaviti potomcima, osim ako se nisu teže
ogriješili o neke pravne i moralne norme, a prihvatile su gotovo sve zemlje
koje su recipirale rimsko pravo.
7. Moralno načelo u pravu – Rimljani ponavljaju da se ugovori moraju
poštovati, da se zakon primjenjuje makar bio i surov, da nikome ne škodi onaj
koji koristi svoje pravo. Oni su shvatili da se pretjeranom primjenom prava
može nanijeti vrhunska nepravda. Pod uticajem životnog iskustva, počeli su
da odstupaju od striktnog pridržavanja ugovora i zakona. Tako su došli do
nekoliko INSTITUTA:
- NEOSNOVANO OBOGAĆENjE
- NEZVANO OBAVLjANjE TUĐIH POSLOVA
- OŠTEĆENO PREKO POLOVINE
- MAKSIMIRANE KAMTNE STOPE
- DUGOVI SE MORAJU PLATITI, ali u nekim slučajevima dužniku
treba ostaviti određeni minimum koji je neophodan za život.
8. Minimum forme u poslovima – iako mnogi udžbenici savremenog prava u
istorijskom uvodu ponavljaju kako je rimsko pravo za razliku od današnjeg
bilo pretežno formalizovano, to je daleko od istine. To je tačno jedino za
arhaični perid rimskog prava. Već u klasičnom periodu Rimljani znaj za
realne kontrakte, koji zahtjevaju samo predaju stvari uz sporazum, zatim
konsesualne, kod kojih se zahtjeva forma,poznaju mnoge vrste paktova. Sve u
svemu u praksi su svi najvažniji ugovori nastajali bez formalnosti.
9. Doprinos u teoriji – iako nisu skloni teoriji, Rimljani su dali veliki doprinos
razvoju teorije prava, bilo neposredno, bilo kroz rješenja konkretnih slučajeva
kojima su primjenjeni neki opšti principi. Gaj je stvorio prvi pravni sistem u
istoriji. Rimski pravnici su podjelili pravo na javno i privatno, dali su
definicije prava i lijepe misli o tome kakvo pravo treba da bude.

KRAJ!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Stvarno pravo.....................................................................................................................1
Opšti pogled........................................................................................................................1
Građansko pravo i stvarno pravo (179)......................................................................1
Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181).............................1
Šta spada u stvarno pravo (182)...................................................................................2
Stvari...................................................................................................................................3
Pojam stvari (182-183)................................................................................................3
Podjela stvari......................................................................................................................3
Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)..............................................3
Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) - (184-
185)..............................................................................................................................4
Res mancipi – res nec mancipi -(185-186)..................................................................4
Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) - (186)........................................4
Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187).......................................................................5
Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187)............................................5
Djeljive i nedjeljive stvari -(187).................................................................................5
Prosta i složena stvar- (188).........................................................................................6
Glavna stvar ili pripadak -(188)...................................................................................6
Svojina – opšti pogled........................................................................................................6
Pojam i značaj -(188)...................................................................................................6
Terminologija -(188-189)............................................................................................6
Četiri faze u razvoju svojine -(189-193)......................................................................7
Privatna svojina.................................................................................................................9
Vrste svojine (193-194)...............................................................................................9
Kviritska svojina (194-197).......................................................................................10
Susvojina -(197-198).................................................................................................11
Tužbe za zaštitu svojine -(198)..................................................................................11
Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199)..............................................................11
Actio negatoria -(199-200)........................................................................................12
Pribavljanje svojine.........................................................................................................13
Pojam i klasifikacija (200-201)..................................................................................13
Pribavljanje od države -(201-202).............................................................................13
Originarni načini..............................................................................................................14
Održaj (usucapio) - (202-204)...................................................................................14
Occupatio (205).........................................................................................................16
Priraštaj (accessio) - (205-206)..................................................................................16
Prerada (specificatio) -(206)......................................................................................17
Presuda (adiudicatio) -(207)......................................................................................17
Plodovi - (207)...........................................................................................................17
Derivativni način..............................................................................................................17
Mancipatio -(207-208)...............................................................................................17
In iure cessio (208-209).............................................................................................18
Traditio (209-210)......................................................................................................18
Pretorska svojina.............................................................................................................19
Pojam (210-211)........................................................................................................19
Zaštita (211-212)........................................................................................................19
Državina............................................................................................................................20
Pojam (212-213)........................................................................................................20
Zaštita (214-216)........................................................................................................20
Iura in re aliena................................................................................................................22
Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217).................................................22
Založna prava...................................................................................................................22
Pojam, razvoj i vrste (217-218).................................................................................22
Fiducija (218-219).....................................................................................................23
Pignus (219-220)........................................................................................................23
Hipoteka (220-221)....................................................................................................24
Službenosti........................................................................................................................25
Šta je, a šta nije službenost (221-222).......................................................................25
Razvoj (222-223).......................................................................................................26
Opšta načela službenosti (223)..................................................................................26
Podjela službenosti (224)...........................................................................................26
Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225).........................................27
Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227)...............................................28
Sticanje, prestanak i zaštita (227-228).......................................................................29
Ostala stvarna prava........................................................................................................29
Opšti pogled (228).....................................................................................................29
Superficies (površina) (228-229)...............................................................................29
Ius in agro vectigali (229)..........................................................................................30
Emfitevza (229).........................................................................................................30
Nasljedno pravo...............................................................................................................30
Opšti dio............................................................................................................................30
Pojam i značaj (230-231)...........................................................................................30
Zaostavština (hereditas) -(231)..................................................................................30
Dva osnova za nasljeđivanje (231-232).....................................................................31
Intestatsko nasljeđivanje.................................................................................................31
Od čega zavisi red nasljeđivanja (232)......................................................................31
Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233)...........................................................32
Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-234)
....................................................................................................................................32
Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236)..............................33
Izmjene u klasičnom periodu (236)...........................................................................33
Justinijanove novele (236-237)..................................................................................33
Testament..........................................................................................................................34
Pojam i sadržina (238-239)........................................................................................34
Testamenta je stara i važna ustanova (239-240)........................................................35
Forme testamenta (240-241)......................................................................................35
Sloboda testiranja (241-243)......................................................................................36
Testamenti factio (243-244).......................................................................................37
Legati (244-246)........................................................................................................38
Fideikomisi (246-247)...............................................................................................39
Prijem nasljeđa.................................................................................................................39
Nužni nasljednici (247)..............................................................................................39
Izjava o prijemu (247-248)........................................................................................39
Posljedice prijema (248-249).....................................................................................40
Zaštita (249-250)........................................................................................................41
Obligaciono pravo............................................................................................................41
Opšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa.........................................................41
Šta je obligacija (251-252).........................................................................................41
Predmet i sadržina obligacije -(252-254)...................................................................42
Klasifikacija obligacija (254-256).............................................................................42
Subjekti.............................................................................................................................43
Inter partes . intuitu personae (256-257)....................................................................43
Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258)..................................................43
Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259)..............................................43
Ugovori u korist i na teret trećih lica - (259-260)......................................................44
Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261)............................44
Obezbjeđenje potraživanja.............................................................................................45
Lična obezbjeđenja - (261-262).................................................................................45
Jemstvo -(262-263)....................................................................................................45
Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263)...............................................................46
Kreditni nalog -(263).................................................................................................46
Krivica i šteta....................................................................................................................46
Vrste odgovornosti - (264).........................................................................................46
Krivica, uračunjljivost i vinost - (264-265)...............................................................46
Razvoj i stepeni krivice - (265-266)..........................................................................46
Slučaj i viša sila - (266-267)......................................................................................47
Šteta - (267)................................................................................................................47
Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava................................................47
Opšti pogled - (267-269)............................................................................................47
Bona fides - (269-270)...............................................................................................48
O tzv. formalizmu rimskog prava - (270-272)...........................................................48
Posebni dio........................................................................................................................49
Izvori obligacija -(273-274).......................................................................................49
Kontrakti..........................................................................................................................49
Pojam ugovora -(274-276).........................................................................................50
Zaključenje ugovora - (276-277)...............................................................................50
Zabluda - (277-278)...................................................................................................51
Rok i uslov - (278-279)..............................................................................................51
Klasifikacija kontrakata – (279-280).........................................................................52
Neksum - (280-281)...................................................................................................52
Verbalni kontrakti .........................................................................................................53
Opšti pogled - (281)...................................................................................................53
Stipulacija – znači: čvrst dogovor, tvrda vjera - (281-283).......................................53
Ostali verbalni ugovori – (283)..................................................................................54
Pisani ugovori (literarni kontrakti)...............................................................................54
Pojam i značaj - (284)...............................................................................................54
Ekspensilacija - (284-285).......................................................................................54
Ostali pisani ugovori - (285)......................................................................................55
Realni kontrakti .............................................................................................................55
Pojam i vrste - (285-286)...........................................................................................55
Zajam ( fenus i mutui datio) - (286-289)..................................................................55
Posluga (commodatum) - (289-290).........................................................................57
Ostava (depositum) - (290-292)................................................................................58
Fiducija i pignus - (292).............................................................................................59
Konsesualni kontrakti ....................................................................................................59
Opšti pogled - (292-293)............................................................................................59
Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296)................................................................59
Locatio – conductio (zakup ili najam) - (296-299)....................................................61
Societas (ortakluk) - (299-301)..................................................................................63
Mandatum (ugovor o zastupništvu) - (301-302)........................................................64
Bezimeni kontrakti - (302-304)................................................................................65
Pacta (304-305)..........................................................................................................66
Dodatni neformalni sporazum – (305).......................................................................66
Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306)...........................................................67
Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308).........................................................67
Kvazikontrakti.................................................................................................................68
Pojam (308-309)........................................................................................................68
Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311).....................68
Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312)..................70
Ostali slučajevi (312).................................................................................................70
Delikti ...............................................................................................................................70
Pojam i vrste delikata - (312-313)............................................................................70
Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314).....................................................71
Delikti ius civile-a ............................................................................................................71
Iniuria – (314-315).....................................................................................................71
Krađa (furtum) – (315-316).......................................................................................72
Damnum iniuria datum – (316-318)..........................................................................72
Rapina (grabiti,oteti) –(318)......................................................................................73
Pretorski delikt.................................................................................................................73
Opšti pogled – (318-319)...........................................................................................73
Metus (prinuda) - (319) .........................................................................................73
Dolus malus (prevara) –(319-320)............................................................................74
Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321)...........................................74
Kvazidelikti (321-323)...............................................................................................75
Docnja (Mora)..................................................................................................................76
Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324)............................................................76
Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325)...................................................76
Gašenje obligacija............................................................................................................76
Opšti pogled – (325-326)..........................................................................................76
Gašenje voljom stranaka.................................................................................................77
Solutio (326-327)......................................................................................................77
Novatio (prenov) (327-328)......................................................................................77
Litis contestatio (328)...............................................................................................77
Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329)......................................................78
Gašenje bez volje stranaka..............................................................................................78
Smrt (329).................................................................................................................78
Captis deminutio – (330)...........................................................................................78
Confusio (sjedinjenje) – (330)..................................................................................78
Neskrivljena propast stvari – (330-331)...................................................................79
Compensatio (prebijanje) – (331-332)......................................................................79
Epilog................................................................................................................................80
Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334).....................................80