Univerzitet u Banjaluci

Filološki fakultet
Francuski jezik i književnost

Seminarski rad iz teorije književnosti:

Osnovne napomene o strukturalizmu

Student: Dragana Dakić

Prof. Saša Šmulja

1|Page
 Osnovne napomene o strukturalizmu
f. structuralisme, e. structuralism, nj. Strukturalismus

Budući da se smješta na presjecištu koncepcijskih pretpostavki de Saussureove

lingvistike, klasične retorike te Peirceove semiotike, u prikazu strukturalizma
posebno će mjesto pripasti opusu Romana Jakobsona. Polazeći od premještanje
naglaska s dijakronijskog slijeda na sinkronijske međuodnose, kako unutar
pojedinog djela, tako i u sistemu književnosti u cjelini, izložit će se ključni
pojmovi i problemski interesi “strukturalističke djelatnosti” (Barthes), dok će
Lotmanov analitički model poslužiti kao ogledni primjer strukturalističkog
shvaćanja književnog djela. Značaj primjene pojma strukture kao “autonomne
cjeline unutarnjih ovisnosti” (Hjelmsljev) u različitim sferama ljudskog djelovanja
pokazat će se na primjerima iz djela Foucaulta i Lévi-Straussa, dok će se njezin
značaj za razumijevanje uvjeta mogućnosti značenja književnog teksta analizirati
kroz radove autora kao što su Barthes, Todorov i Mukařovský.

Strukturalizam se u savremenoj književnoj teoriji razvio na tečevinama

Moskovskog kružoka I ruskog formalizma u slavenskom podneblju (usp. Praška
škola I Taturska škola), a pod Jakobsonovim uticajem I u Francuskoji u Americi
60-tih godina. Tijesno je povezan s kibernetikom, teorijom informacija,
transformacijsko-generativnom gramatikom, teorijom komunikacije te sa
semiotikom I poststrukturalizmom kao školama-nastavljačima, koliko god das u se
one postavljale kritčki prema nekim njegovim rezultatima.

U Danskoj je porodio Kopenhagensku glosematičku školu, a u Sjedinjenim

Američkim Državama Jelski deskriptivizam. U Francuskoj su mu stožernim
nositeljima bili antropolog C. Levi-Strauss, povjesničar ideja M. Foucault,
psiholog J. Piaget, psihoanalitičar J. Lancan, a među književnim teoretičarima R.
Batrhes, Tz. Todorov, G. Genette A. J. Greimas, M. Riffaterre, N. Rruwet I dr. Na
tragu de Saussureovih lingvističkih zasada , srtukturalizam svraća na pozornost
strukturnu međupovezanost elemenata u sinkronijskim presjecima, a odvraća je od
dijakronijskog istraživanja odvojenih elemenata. Ona svojim kodirajućim
operacijama stvara dojam da pojave što ih opažamo imaju svoju “bit” ili “fizičku

2|Page
pojavnost” iako su one zapravo samo znakovi. Zbog toga strukturalizam odbacuje
interpretacijuu korist analize kao načina dopiranja do uvijeta mogućnosti značenja.

Drugi smjer strukturalističkog ineteresa povezan je sa obnavljanjem retorike. Dok

se Poljski strukturalizam razvio iz stilističke tradicije poljske naouke o
književnosti obilježene imenima K. Woycickoga I K. Budzyka. Obilježen je
širokim rasponom innteresa za koji su zaslužni prije svega Budzykovi učenici J:
Slawinski I M. Glowinski. Premda u Varšavskom krugu postoje I teoretičari
usredotočeni na strukturu teksta, ipak dominiraju istraživanja socio-antopologiskog
I pragmatičkog apsekta kjiževne komunikacije. Tradicija je prisutna u svakom
dijelu preko implicitne structure književnih normi ugrađene u njega u obliku
“genotipa”. Na razvedenost poljskih strukturalističkih strujanja uticale su jake
tendencije fenomenologiskih I formalističkih proučavanja, a svakako I implicitan
dijalog sa “službenom” marksističkom kritikom.

Utemeljitelji i još današnji vođe modern evropske lirike jesu Francuzi 19. vijeka,
naime Rimbaud i Malarme. Između njih i pjesništva naše suvremenosti postoji
zajedništvo koje nije moguće tumačiti kao utjecaje, a tako ih ne treba tumačiti ni
ondje gdje su ti uticaji prepoznatljivi. To zajedništvo jeste zajedništvo iste
strukture, tj. istog osnovnog ustrojstva, koje se s upadljivom ustrojnošću
neprestano vraca u raznolikim pojavama moderne lirike. Nakon mnogih početaka,
od kojih neki sežu do 18. vijeka, ta se struktura 1850. u teoriji pjesništva, a oko
1870. i u pjesničkoj praksi, sabrala u jednu cjelnu koja je doduše vrlo kompleksna
ali istodobno ivrlo dosljedna.

Naturalna unutrašnjost umjesto čuvstva, mašta umjesto stvarnosti, krhotine svijeta

umjesto njiegove cjeline, izmješanost heterogenoga, kaos, fasciniranost tamom i
magijom jezika ali i jedno staloženo hladno operiranje analogno matematici, što
udaljuje ono prisno; to je upravo ona struktura unutar koje će se posve uklopiti
Baudelaireova teorija pjesništva, lirika Rimbauda, Mallarmea i današnja lirika. Ta
se struktura nayire i ondje gdje pojedine njene članove valja izostaviti ili
nadopuniti.

U teoretskim rasparavama Baudelaire je otišao mnogo dalje. One upućuju na jednu

liriku koja se za volju magičnih zvukovnih moći sve više odriče svarnog, logičkog,
afektivnog pa i gramatičkog poretka, te dopušta da joj se sadržaji nadaju iz

3|Page
implusaa riječi, sadržaji koji inače, planskim razmišljanjem, ne bi bili pronađeni.
Sadržaji su to abnormalnog smisla, na granici ili onkraj granice razumljivosti.
Ovdije se krug zatvara, ovdije se pokazuje daljini zakoniti put u strukturi moderne
lirike. Pjesništvo čiji je idealitet prazan, izmiče stvarnosti stvaranjem neke
nepojmive tajanstvenosti. Tim se prije ono može osloniti na magiju jezika.

Pod prirodom Baudlaire razumjeva ono vegetativno ali i banalno uniženje čovjeka.
Njima se posredstvom anorganskih tvorevina nadređuje simbol apsolutnog duha u
tolikoj mjeri da se ponovo javlja disonantna napetost. To nalazimo i u slikara 20.
Vijeka. Sadržajima njihovih slika sastavljenih iz kubova ili irealnih boja
odgovaraju njihove riječi; nprimer Maca, Beckmanna i drugih; o prirodi kao o
nečemu nečstu i kaotičnu; prisila je to strukture, a ne uticaj. U Baudlaireovim
očima anorgansko poprima najviše značenje onda kada je ono materijal
umjetničkog rada.

Zastršujuća je i slavna Mallarmeova lirika. Nju valja odgonetnuti iz jezika kojim je

pisao samo i jedino taj pisac. Pa ipak, biva jasno: i ta lirika pripada strukturi
pjesništva, čiji pojedini udovi sežu natrag sve do u romantizam i koje je od
Baudlairea pa nadalje postajao sve izrazitije.

Rousseau, Diderot, Baudelaire i Rimbaud su pisci koji su maštu postavljali sve

odlučnijekao snagu nadmoćnu realnosti, dapače kao snagu koja njome vlada.
Mallarme je, međutim, uzdiže na još veću visinu poimajući je kao mjesto što ga
apsolutni bitak zahtjeva za svoju duhovnu egzistenciju. Zapanjujuća je dosljednost
kojom se sve to nastavlja na prijašnje stepene; ta dosljednost još jednom potvrđuje
strukturalno jedinstvo modernog pjesništva i modernog mišljenja o pjesništvu. Isto
tako, Mallarmeov pojam fantazije potvrđuje osnovnu crtu takvog pjesništva:
razaranje realnosti.

U jednom pismu iz 1867. on piše kako je svoje djelo stvorio samo odstranjivanjem,
te kako je na taj način sve dublje prodirao u iskustvo “apsolutne pomračine”, a
zatim aludirajući na Dantea: “Razaranje je postalo moja Beatrice.”

Ukoliko se Mallarmeovo pjesništvo još uopšte dotiče pojavnog svijeta, ono ga

preokreće i uklanja iz normalna prostornog i vremenskog reda stvari. U tome je
njegova strukturalna srodnost sa Rimbaudom uza svu različitost njihovih osnova.

4|Page
Strukturalna sličnost onih današnjih s njihovim prethodnicima pokazuje se i ondje
gdje nije vldao takav uticaj. To dokazuje činjenicu -uostlom opštepriznatu- da
nekom epohom vlada prinuda stila i strukture. U našem slučaju to je ona prislila
koja određuje evropsku liriku gotovo već stotinu godina.

Uputimo napokon i na jednu paralelu sa suvremenom muzikom, a time i na

sveobuhvatno strukturalno jedinstvo svekolike moderne umjetnosti. U Poetique
musicale od Stravinskoga stoje sledeće misli vodilje: svaki umjetnički rad mora se
odvijati u “ne yasjenjenom svijetlu” poetike, tj. u znanju o onome što se čini;
ujetnik je najviši tip homo fabra ; njegov je bog Apolon, a ne Dioniz; nadahnuće je
stvar od drugogstepenog značaja; prvenstvo ima operirajuće otkrivenje koje na
mjesto improviziranja stavlja konstrukciju, na mjesto kaotične slobode “kraljevstvo
umjetničkog ograničavanja” u kojem sama melodija pronalazi svoj osmijeh;
međutim, u svom najdubljem temelju poetika jest jedna “ontologija”.

Stoga je modernu liriku moguće prepoznati po njenoj strukturi, pa i ondje gdje ona
govori najzagonetnije ili gdje se ponaša najsamovoljnije. No dokaz kvalitete nekog
liričara i neke pjesme jest i unutršanja dosljednost u težnji za izlaženjem iz
stvarnosti i normalnosti te sama vlastita zakonitost i najsmionijih jezičnih
odstupanja.

Zaključak:

Tekstovima ne vlada ‘središnja inteligencija’ i prenosivi su iz medija u medij

(adaptacije).Konstanta je amrofni tekst koji nema uređene ‘slojeve’.Moderne
književnosti zahtijevaju sređen metajezični opis.Interpretacija pojedinačnosti djela
u odnosu prema cjelini ustupa mjesto analizi nadidivudualnih osobina djela kao
pretpostavljane cjeline – strukture.Povratak poetike, ali ne discipline koja normira,
nego kao analitičke discipline:Ona uzima u obzir presudne osobine koje uvjetuju i
omogućuju struktuiranje književnih djela.Praški lingvistički krug: Jan Mukarovski
i Roman Jakobson: proučavanje estetske funkcije jezika

5|Page
Literatura:

1. Vladimir Biti; POJMOVNIK SUVREMENE KNJIŽEVNE TEORIJE

2. Hugo Friedrich; Struktura moderne lirike
3. www.google.com
4. www.wikipedija.com

6|Page