BROJ 48

- BILTEN SREBRENICE -

Strana 1

UDRU@ENJE GRA\ANA T U Z L A
UDRU@ENJE GRA\ANA @ENE SREBRENICE TUZLA

@ENE SREBRENICE

Kicelj br. 54 75000 Tuzla, Bosna i Hercegovina Kancelarija u Tuzli, tel./fax: ++387 (0) 35 257 516 Kancelarija u Memorijalnom centru Srebrenica - Poto~ari, tel./fax: ++387 (0) 56 440 486 E-mail: zenesrebrenice@yahoo.com www.srebrenica.ba

B I L T E N SREBRENICA
godina 13 broj 48 decembar 2010. godine

U ovom broju Dvije dr`avne strategije O{tra osuda uni{tavanja li~nih dokumenata `rtava iz Srebrenice Bramerc se sastao sa porodicama `rtava genocida Dolazimo u Srebrenicu da se poklonimo, nau~imo lekciju, a ne isti~emo Srebreni~ki cvijet... Rudolfa Hrena ispratit }e ~itava BiH Presudu o genocidu u Srebrenici svi trebaju prihvatiti Posjeta Zekiri Deli} majci koja je ukopala dvojicu sinova i mu`a 11. jula 2010. Promocija stuba srama u Berlinu

Strana 2

- BILTEN SREBRENICE -

BROJ 48

Dvije dravne strategije

Da li se genocid isplatio Uli smo u esnaestu godinu nakon zavretka rata. Kada smo u januaru 1996. godine, nedugo nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, vidjeli tenkove amerike vojske kako prelaze Savu i ulaze u Bosnu, pomislili smo da e pravda, nakon svega, biti zadovoljena. Zapravo, nije nam tada ba bilo do pravde koliko smo eljeli, molili, sanjali o informacijama preko kojih bismo doli do nekog od naih nestalih sinova, brae, oeva. Prvih nekoliko godina nismo gubili nadu da bismo mogli iz nekog srpskog skrivenog logora, zatvora, rudnika, izbaviti barem nekog. Pa nisu ih valjda sve poubijali, govorili su neki. Nego ta su odgovarali su drugi. Svi su oni mrtvi zakljuivali su hladno istraitelji meunarodnog tribunala. Mi smo istraitelje molili da nam dobave informacije o skivenim logorima a oni su nama uporno prezentirali informacije o desetinama masovnih grobnica. Vai sinovi, njihovi posmrtni ostaci, se nalaze u masovnim grobnicama govorio je Jean Rene Ruez. On se prvi usudio izai pred majke i rei im ovu bolnu, ali jedinu istinu. To je bilo u Tuzli, negdje 1998. godine. Majke su ga nijemo gledale. Bez rijei. Nespremne da prihvate istinu molile su Rueza da im izbavi sinove. Pa zar nisu ostavili (u ivotu) barem one najmlae. Barem djeake grcale su majke briui suze amijom. A onda su majke, svaka od njih, poele traiti kosti. Nisu vie traile sinove, ve njihove kosti. I tada, a i sada, esnaest godina nakon pokolja, dolaze stranci. Iz zapadne Evrope, iz Amerike. Profesori, studenti, politiari, diplomate, istraivai, novinari, aktivisti, obini ljudi. esto nas pitaju: ta vi traite da se uini. ta je to to, nakon svega, hoete. I meni su to pitanje postavili puno puta. Samo kuni odgoj, lijepo ponaanje koje smo ponijeli od kue, spreava nas da na ovo pitanje ne reagujemo agresivno, kontrapitanjem

pa valjda i vi znate ta mi hoemo. Pravdu. Eto ta hoemo. A onda bi sljedee pitanje bilo a ta je za vas pravda. Ni na to pitanje ne reagujemo agresivno. Uporno, kao mantru, ponavljamo i ponavljamo. Nama su to pitanje postavili nebrojeno puta. Mi im kaemo mi hoemo sve. Cijeli paket. Sve ono to nam se garantuje Evropskom poveljom o ljudskim pravima, i univerzalnom deklaracijom UN-a o ljudskim pravima, i meunarodnim pravom. Hoemo sve to nam pripada. A to je: kanjavanje za genocid, ratne zloine, rekonstrukcija sruenih kua, obeteenje za materijalna razaranja, obeteenje za duevnu bol, slobodu kretanja, obnovu infrastrukture, povratak na prijeratne adrese, priznanje injenica o ratnim zloinima i genocidu i suoavanje sa prolou, potivanje svih elementarnih prava na svakom pedlju drave, normalizaciju odnosa, i tako dalje. Mi hoemo sve to. Postali smo ve odavno svjesni da emo dobiti samo ono za to se sami izborimo. Nita od ovoga nam se nee servirati na tanjiru. Nita se nee desiti bez naeg direktnog zalaganja. Mi ve godinama uestvujemo u ovim procesima. Postali smo vlasnici naeg problema. Mi druge dijelove zajednice u BiH suoavamo sa ovim

injenicama, sa ovim problemima. Mi smo se nametnuli kao dio rjeenja a ne kao dio problema, iako bi neki eljeli da nas prikau kao dio problema. Zato zbog toga to smo preivjeli genocid? to smo ostali ivi? Treba li da utimo? Ne moemo utjeti dok se u naem komiluku, u naoj ulici nalaze ratni zloinci. To su ljudi ije su ruke krvave. Oni su svuda oko nas. Ovo drutvo se mora otarasiti svog malignog dijela ako eli ii naprijed. Njima je mjesto iza reetaka a ne u administraciji, u menaderskim foteljama. Nekanjavanjem genocida uspostavio bi se opasan presedan sa porukom genocid se isplati. Raunamo na podrku Evrope i ljudi tamo trebaju biti svjesni da se vrijednosti na kojima poivaju njihova drutva moraju i mogu braniti i u Bosni i Hercegovini. Spora pravda, selektivna pravda Meunarodni sud za zloine poinjene na teritoriji bive Jugoslavije privodi kraju svoj rad. Zapoeta suenja bie sprovedena do kraja a dvojici optuenih jo uvijek u bijegu, Ratko Mladi i Goran Hadi, e takoe biti sueno u Hagu kad se, i ako se ikad,

BROJ 48 izvri njihovo hapenje. Svi ostali predmeti ratnih zloina bie procesuirani od strane domaih sudova u zemljama bive Jugoslavije, ukljuujui i BiH, u kojoj je, zapravo, poinjen najvei broj zloina. Meutim, kada kaemo svi ostali predmeti pod tim se podrazumijevaju oni predmeti koji ve postoje u odreenoj fazi u fazi istrage ili u fazi gdje je dolo do podizanja optunice ili gdje su optueni ve uhapeni i u toku je suenje pred sudom BiH ili nekim drugim sudom. Ovdje se ne ubrajaju oni ratni zloini koji jo uvijek nisu zavedeni kao predmet od strane tuilatva. Dakle, postoji opta saglasnost o tome da e se broj predmeta ratnih zloina, u odnosu na one ve zavedene, jo poveavati. Ali niko ne moe znati niti garantovati koliko e novih predmeta biti zavedeno, odnosno kolilo e se jo istraga otvoriti protiv poznatih ili nepoznatih poinilaca. Uloga naeg udruenja je da, zajedno sa drugim udruenjima, animiramo BiH drutvo u cjelini kako bi se na institucije BiH izvrio dodatni pritisak da se uine dodatni napori u ovom smjeru. Dakle, da se i pored otvorenih, zavedenih, predmeta ratnih zloina otvore nove istrage jer je oigledno da je dosadanjim radom pravosudnih institucija i istranih organa obuhvaen samo jedan dio ratnih zloina. Mi smo svjesni problema sa kojima se suoava ova zemlja, nae pravosue, te injenice da nikada nee biti mogue procesuirati sve ratne zloine ali to nam ak daje dodatnu motivaciju da se u ovaj proces ukljuimo jo aktivnije. Ko je zapravo korektor u ovom procesu. Ko je taj ko e pravosudnim institucijama organima gonjenja, odnosno BiH javnosti, ukazati na propuste. Vjerovali ili ne na kraju se sve svodi na budno oko porodica rtava koje i dalje, iako iscrpljene od agonije koja traje od 1992. godine (kada je poinjen najvei dio ratnih zloina) ekaju pravdu. To je osamnaest godina ekanja. Ako bismo nau situaciju uporedili sa situacijom u postratnoj Jugoslaviji, nakon Drugog svjetskog rata, ili recimo u Njemakoj, govorili bismo o onome to se deavalo 1963. godine. Ako tome dodamo sedam godina, period koji se pominje u Dr-

- BILTEN SREBRENICE avnoj strategiji za rad na predmetima ratnih zloina, usvojene 2008. godine, kao rok za procesuiranje odreenog broja predmeta dobiemo godinu 2015. Vana napomena ovdje se radi samo o predmetima koji su ve zavedeni u odreenoj formi i ovaj broj ne obuhvata predmete koji tek treba da budu zavedeni, odnosno istrage koje tek treba otvoriti. Vano je primijetiti da se u Dravnoj strategiji pominju samo nerijeeni predmeti dakle predmeti nerijeeni do momenta donoenja strategije. Pitanje je ta je s novim predmetima, a ogromni problemi se navode u vezi sa sprovoenjem ovakve postojee strategije koja, po naem shvatanju, ne obuhvata nove predmete. Po tvrdnji ljudi iz Tuilatva BiH, s obzirom da je strategija sainjena na osnovu evidentiranja dogaaja a ne poinilaca (dakle, jedan dogaaj moe se odnositi na vei broj poinilaca ili rtava, i moe sadrati vei broj pojedinanih dogaaja ratnog zloina) strategija je ve obuhvatila veinu dogaaja pa stoga otvaranje novih predmeta (koji eventualno nisu ve obuhvaeni strategijom) ne bi trebalo da drastino povea ukupan (konaan) broj predmeta koji e biti procesuirani u okviru strategije. Vaan dio strategije, po tvrdnji tuilatva, je pravilo po kojem bi se manje kompleksni predmeti ustupali mjesno nadlenim tuilatvima u rad dok bi kompleksniji predmeti ostali u nadlenosti Tuilatva BiH. Takoe, moda najbitniji dio strategije, za porodice rtava, je brzina procesuiranja odnosno nain na koji je Tuilatvo uspostavilo prioritete. Prema strategiji prioritet imaju: - viestruka ubistva - predmeti gdje su osumnjieni visokorangirani slubenici - (eventualno) predmeti za koje se veu posebne okolnosti (ma ta to znailo) Kada je jedna osoba, iz populacije porodica rtava, pristupila Tuilatvu uz informacije o obistvu njegove majke a koje se dogodilo kao dio dogaaja iz jula 1995. godine, nakon zauzimanja Srebrenice od strane srpskih snaga, tuilac je toj osobi saoptio da se to ubistvo ne moe podvesti ni u jednu od gore navedenih kategorija prioritetnih predmeta. Zapravo, ree-

Strana 3 no mu je da se ne radi o masovnoj egzekuciji. Nae pitanje, na koje jo traimo odgovor, je ta je to, prema miljenju tuilatva, masovna egzekucija a ta nije. Koji je to broj rtava dovoljan da bi se neto svrstalo u masovnu egzekuciju. Pa i kada bismo rijeili ovo pitanje ostaje problem sa sluajevima gdje je ubijena samo jedna osoba u datom trenutku na datom podruju. Iako su ova pojedinana ubistva (ona koja nisu masovna), prema tvrdnji tuilatva, obuhvaena strategijom u smislu da su dio dogaaja koje je tuilatvo ve evidentiralo (a tvrdi se da su evidentirani svi dogaaji koji su se dogodili u odreenom periodu na odreenom mjestu) brojna pitanja ostaju otvorena. Ovdje se ponovo vraamo na poetak prie. Svi ratni zloinci nikada nee biti procesuirani naprimjer: ako je u odreenom dogaaju ubijeno nekoliko stotina ljudi moglo bi doi do procesuiranja onih koji snose komandnu odgovornost kao i, moda, direktnih izvrilaca. Meutim, ako je iz te grupe izdvojen odreen broj rtava, moda nekoliko pojedinaca, pa su oni ubijeni na nekom drugom mjestu i u neko drugo vrijeme od strane sasvim drugih poinilaca od onih koji se procesuiraju za datu masovnu egzekuciju postoji vjerovatnoa da te osobe nikada nee biti procesuiranje za poinjeno djelo. Moda e biti procesuirane za neki drugi ratni zloin koji je poinjen u drugo vrijeme i na nekom drugom mjestu pa e pravda na ovaj nain biti, na jedan nain, zadovoljena, porodice rtava za ije ubistvo niko nije procesuiran i dalje e zahtijevati pravdu. Svi e se sloiti da je pravda u BiH veoma spora, nedopustivo spora (iako e biti i onih koji e tvrditi da je BiH, s obzirom na mnoge probleme s kojima se suoava u postratnom periodu ipak u ovoj oblasti postigla zavidan uspjeh). Ono to se sada ispostavlja je i to da je pravda u BiH takoe i selektivna. Problem bi bio ako bi se utvrdilo da je tuilatvo izabralo modus procesuiranja ratnih zloina gdje se ide linijom manjeg otpora pa u tom smislu moemo govoriti u selektivnoj pravdi moda ne o tome da postoji

Strana 4 neka zavjera u smislu da neki od ratnih zloinaca i dalje uivaju zatitu a neki ne. Ako bi se utvrdilo da tuilatvo ide linijom manjeg otpora u smislu da sebi olaka posao i da se na ovo odluilo zbog ogranienih resursa, kako ljudskih tako i materijalnih (a ne treba iskljuiti i politiku) opstrukciju, onda bismo se mi, dakle nevladin sektor, odnosno populacija porodica rtava, svakako morali direktno ukljuiti u iznalaenje rjeenja kako bi se tuilatvu omoguio nesmetan rad i kako bi se pronali dodatni resursi. Tuilatvo se mora i treba otvoreno izjasniti o ovim problemima. Mi moramo sa nae strane izvriti pritisak na vlasti BiH kako bi se ovi problemi rijeili sistemski. Mi moramo vlastima BiH, ako treba, nametnuti procesuiranje ratnih zloina kao jedan od prioriteta drave Bosne i Hercegovine. U skladu sa tim ova drava je duna izdvojiti resurse. Politiari, oni koji upravljaju resursima su, zapravo, prava adresa na koju se trebamo obratiti kako bi rad na predmetima ratnih zloina bio efikasniji. Konkretno, u posebnom odjelu Tuilatva BiH za ratne zloine su samo dva domaa tuioca i jedan stranac odreeni za rad u specijalnom timu 6 za Podruje Srebrenice. Zato se ovaj broj ne bi mogao udvostruiti. Za koliko je potrebno poveati budet tuilatva kako bi se ovo postiglo? Do ovog podatka emo pokuati doi i objaviti ga u sljedem broju biltena. Na ovaj nain se ponovo direktno dotiemo pojma tranzicijska pravda. Strategija tranzicijske pravde u BiH Znamo da je u toku proces izrade Strategije tranzicijske pravde u BiH. Dakle, imamo dvije vrlo bitne dravne strategije od kojih je jedna jo u fazi izrade. Iz izvjetaja o javnim konsultacijama na temu utvrivanje injenica u okviru izrade Strategije tranzicijske pravde u BiH (Neum, 10-11 juni 2010. godine) moemo vidjeti sljedee: Utvrivanje injenica se pominje kao jedan od etiri mehanizma tranzicijske pravde (ostala tri su krivino gonjenje, reparacije/obeteenje, te institucionalna reforma).

- BILTEN SREBRENICE Govori se o utvrivanju injenica vansudskom mehanizmu. Dakle, moglo bi se rei da bismo, u okviru dvije odvojene dravne strategije, imali dva odvojena procesa utvrivanja injenica. Jedan bi bio sudski a jedan bio vansudski. Naravno, jasno je da ovaj sudski ima puno veu teinu od vansudskog. To ne znai da se protivimo i ovom, alternativnom, mehanizmu ali, ako to smo ve pisali u prolom broju, samo ako bi se ova dva procesa nadopunjavala, dakle ako bi bili komplementarni. Da li je vansudsko utvrivanje injenica potrebno Bosni i Hercegovini? U strategiji tranzicijske pravde BiH (koja je u procesu nastanka) se tvrdi da jeste i na ovom procesu se radi kao da je za njega ve postignut koncenzus te se sad vre javne konsultacije sa zainteresovanim subjektima u to, prije svih drugih, spadaju porodice rtava. lanovi ekspertnih radnih grupa su, na ovom sastanku u Neumu, predloili sljedee strateke ciljeve u procesu utvrivanja injenica: Objedinjeni strateki cilj 1: opteprihvaena definicija svih kljunih pojmova vezanih za utvrivanje injenica, s posebnim naglaskom na definiciju i kategorizaciju pojma rtva i utvrene injenice imajui u vidu norme, standarde i definicije meunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava Objedinjeni strateki cilj 2: usvojena i harmonizirana legislativa u domenu utvrivanja injenica Objedinjeni strateki cilj 3: javnost u BiH upoznata sa vansudskim mehanizmima utvrivanja injenica sa ciljem sa ciljem stvaranja pozitivne klime suoavanja sa prolou koja omoguava dvosmjernu komunikaciju svih kljunih aktera te podrku javnosti i sigurnost za sve uesnike u procesu utvrivanja injenica. Objedinjeni strateki cilj 4: U BiH definisan vansudski mehanizam za utvrivanje injenica o krenjima ljudskih prava tokom perioda obuhvaenim tranzicijskom pravdom koji aktivno ukljuuje rtve i sve druge relevantne kategorije drutva te osigurava standardizovan i metodoloki pristup dokumentovanju injenica. Objedinjeni strateki cilj 5: Uspostavljen zakonski okvir za koritenje

BROJ 48 postojee dokumentacije obuhvatajui registrovanje podataka, standardizaciju i metodologiju, definisanje naina koritenja, zatitu od zloupotrebe te dostupnost javnosti. Objedinjeni strateki cilj 6: Utvren objektivan popis svih kategorija rtava u cilju spreavanja manipulacija i politizacije obezbijeena transparentnost baze podataka uzimajui u obzir potivanje Zakona o zatiti linih podataka i rijeeno pitanje integrisanja postojeih baza podataka. U vezi sa gore pobrojanih est stratekih ciljeva moe se rei da nae udruenje podrava nain na koji razmiljaju lanovi ekspertskih grupa, a miljenja smo da i druga udruenja koja okupljaju populaciju porodica rtava genocida poinjenog nad stanovnitvom zatiene zone UN Srebrenica imaju isti ili slian stav. Spremni smo bili dio procesa izrade BiH strategije tranzicijske pravde ali bismo na kraju, ponovo, eljeli naglasiti sljedee: utvrivanje injenica vansudskim mehanizmima moe biti samo dodatni nain utvrivanja injenica i ne smije ni jednog momenta biti prepreka ili alternativa sudskom utvrivanju injenica. Odnosno, nikada ne smije predstavljati zamjensko utvrivanje injenica. Svjedoci smo da se injenice utvrene od strane Meunarodnog tribunala za ratne zloine na podruju bive Jugoslavije (Haki sud) dovode u pitanje od strane odreenih segmenata drutva u BiH, kao i injenice utvrene na Sudu BiH iako ovako utvrene injenice imaju najveu teinu i smatraju se najrelevantnijim. Stoga, one injenice utvrene vansudskim putem e biti jo vie osporavane i ta injenica se treba uraunati u strategiju na samom poetku. injenice utvrene na sudu su najbitnije ali je takoe istina da mali dio informacija koje se iznesu na sudu dopru do ire javnosti. Stoga, mislimo da bi jedan od mehanizama za utvrivanje injenica vansudski trebao biti i iznoenje onih injenica-informacija u javnost koje, iz objektivnih razloga, tehnikih razloga, sud u Hagu ili Sud BiH nije mogao staviti na raspolaganje iroj javnosti. To bi, za sada, bio na glavni prijedlog ekspertnoj radnog grupi.

BROJ 48

- BILTEN SREBRENICE -

Strana 5

O{tra osuda uni{tavanja li~nih karata rtava iz Srebrenice

Nakon priznanja tuioca Hakog tibunala Sergea Brammertza da postoje indicije da je odreeni dokazni i drugi materijal kojeg su prikupili istraitelji UN-a u i oko Srebrenice uniteni od strane Ureda tuioca, ovakve poteze otro su osudilo Udruenje graana ene Srebrenice Tuzla. Posebno potresne su indikacije da se meu unitenim materijalima nalazila gomila linih karata, fotografija i ostalih naenih predmeta uz tijela rtava u Srebrenici, te da su te line predmete, line karte, fotografije i sve to je pronaeno uz tijela ubijenih spaljene u industrijskom smetljarniku u Hagu, istiu iz Udruenja graana ene Srebrenice i objanjavaju kako su ova djela posljedica odnosa nekih meunarodnih krugova prema genocidu u Bosni i Hercegovini, a posebno prema presudi Meunarodnog suda pravde od 26. februara 2007. godine kojom je taj genocid potvren. Svako pominjanje genocida se od strane istih krugova kvalifikuje kao gledanje u prolost, nekooperativnost, pa ak i nacionalizam. Mnogi u meunarodnoj zajednici su sa indi-

ferentnou primili presudu Meunarodnog suda pravde, tvrdei kako o toj presudi ne treba javno govoriti, te da ona treba da ostane samo u okvirima sudskih arhiva. Sada se, sa istom indiferentnou, ak i iz sudskih arhiva uklanjaju i posljednji tragovi sjeanja na rtve genocida, smatraju lanice ovog udruenja. Nedostatak prostora ili sredstava ne moe biti opravdanje za unitavanje bilo kakvog materijala prikupljenog u Bosni i Hercegovini jer je naa zemlja u vie navrata istakla spremnost da preuzme svu dokumentaciju i druge materijale od Hakog tribunala. To pogotovo ne moe biti opravdanje u sluaju linih dokumenata rtava

genocida, poruile su lanice udruenja rtava genocida Srebrenice i najavljuju da e podnijeti tubu protiv tuiteljice Karle Del Ponte i u toku su prikupljanja potpisa za podrku toj tubi protiv glavne tuiteljice Karle Del Ponte koja je potpisala odluku o unitenju ovih dokumenata. Pored bive glavne tuiteljice ovu odluku su potpisale jo etiri osobe, ali nismo doli do njihovih imena, to nam je potvrdio i sadanji glavni tuilac Hakog tribunala Ser Bramerc kad smo sa njim imali sastanak u Potoarima, ali nam nije htio otkriti imena tih osoba. Udruenje e zatraiti istragu o ovom sluaju od Glavnog tuioca Hakog tribunala.

BRAMERC SE SASTAO SA PORODICAMA RTAVA GENOCIDA U SARAJEVU

Glavni haki tuilac Ser Bramarc se sasao sa vie Udruenja u Sarajevu 20.10.2010. godine gdje je razgovarano o problemima hapenja ratnih zloinaca i upoznao porodice oko pripreme izvjetaja o saradnji Srbije sa Hakim tribunalom oko isporuivanja ratnih zloinaca kao to su Mladi i Hadi. Cijelo vrijeme sluamo kako Srbija sarauje sa Hakim tribunalnom znai li to e se to nai i u vaem izvjetaju koji treba da ponesete Uvropskoj uniji. Na reakciju lanica udruenja i na pitanja gospodinu Bramercu, znai li to da e Srbija ui u Evropsku uniju, s obzirom da je ve dobila bezvizni reim i to drava koja je izvrila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a BiH koja je rtva genocida ni do danas nije dobila bezvizni reim kao i pridruivanje Evropskoj uniji. Bilo je dosta pitanja i oko unitenja negdje oko 1.000 dokaznih predmeta koji su pronaeni u masovnim grobnicama od naih lanova porodica, a isti su uniteni u Hakom tribunalu, a da prije toga nisu porodice informisane kako bi iste mogle dati saglasnost za unitenje tih dokaznih predmeta.

S obzirom da Udruenje gradana ene Srebrenice Tuzla i Udruenje Srebrenike majke iz Srebrenice prikupljaju potpise od porodica rtava kako bi podigli optunicu protiv bive tuiteljice Karle Del Ponte, s obzirom da je taj spisak o unitenju tih predmeta potpisalo pet osoba i od tuioca smo traili spisak i imena tih osoba koje su potpisale tu odluku, a porodice nisu bila informisane o tom unitenju.

Strana 6

- BILTEN SREBRENICE -

BROJ 48

Dolazimo u Srebrenicu da se poklonimo, lekciju nau~imo, a ne isti~emo!!

oplakujem, zato to sam na trenutak zaboravila srebrenike golgote. Prezirem vas, prezirem sve one koji mi danas umjesto suza osmijeh priutie, one koji su danas doli ovdje samo da bi vidjeli nekoga koga godinama nisu vidjeli i sve vas koji se nijedne prilike niste sjetili Hajre, Nure, Hatide..., majki koje su se izborile za ovaj mamorijalni centar, majki koje na licu imaju vie bora nego vi godina. Sram nek vas bude, to mi je danas nad Potoarima i Sunce zasmetalo. Sluajui kako nai, tako i evropski politiari dre govore, priaju veoma velike i teke rijei, na koje sam mogla sama sebi kou kidat, tu dolazite vi, sa jo teim ali rijeima koje se ne tiu genocida niti Srebrenice. Mojom glavom je kruilo puno misli, ali jedna onako prva na pameti, danas svoj smiraj treba nai 775 imena, ne mogu rei tijela jer je to par kostiju skupljenih u mahramu, koje su toliko lagane da bih onaj sanduk mogla sama ponijeti. Bilo nas je 60 000, naalost, naalost i naalost to nas nije bilo mnogo manje. Barem bi svako ime nevine rtve osjetilo snagu prave Fatihe, suze i suosjeanja. Strah me nije napisati sve najgore o vama, jo da vam imena znam. Strah me nije ni ovo, one koji su uspostavljali red u Potoarima, nazvati monstrumima, jer nita drugo i ne mogu biti kad samo znaju snuditi svoje lice i uputiti te krivim putem kad pita za fabriku terora, bola i masakra. Ne znam, elja mi je bila otii na mar, dati sve od sebe da preem taj teki put svojim mladalakim nogama u znak zahvalnosti svima onima koji su se bez hrane, vode, oeva, sinova domogli slobodne teritorije ali i to mi unitite. Uniti mi ga djevojka koja je na mar ila samo da bi sa svojim momkom provodila nekoliko noi! Uh, ne mogu i neu vie da piem. Neu vam dozvoliti da se moje vienje o ratnoj Srebrenici, Podrinju i Bosni i Hercegovini promijeni. Ako moje rijei ita znae, primite ih srcu i ne kvarite mi moje srce koje je jedinstveno 11.7. Svima onima koji su do danas ukopani i onima koji se danas ukopae, elim vjeni Dennet, a onima koji su danas gubili svijest nad mezarovima svojih najmilijih sabura i vjere u Svevinjeg!

Doao je i taj dan 11.7.10. godine, dan kada se po drugi put odluujem krenuti ka Srebrenici. No je. Razuzdani narod dolazi na autobusku stanicu u Jablanici. Sve mi je bilo isuvie veselo, jer ipak idemo u Potoare. Pomislila sam, nisu ugledali bijele niane, uplakane majke, sinove i keri pa nisu svjesni svog odlaska. Kao u uvijek, policajci RS-a nas upuuju duim putem ka Potoarima, ali ni to nije teko, sve za svoj narod. Srebrenicu je ovog jutra obasjavalo Sunce, kao i ostale gradove u BiH. Doavi u Potoare, ugledah masu licu, nasmijanih lica. Opet pomislih, tek je pola 9, narodu jo nije u glavi ta se na dananji dan dogodilo, i emu mi odajemo poast. Obilazei Potoare, sjetih se onog snimka kako narod 95 ide istim putem, ulaze u autobuse i odlaze u nepoznato. Taj narod, te tune godine je hodio ovda a nije nao zbog ega, kako i zato. Ovaj dananji, tj. narod koji je doao da oda poast nevino ubijenim, ne zna ta radi ba ovde u Potoarima. U mojoj glavi se samo vrtila nevjerovatnoa, razoarenje i ono to nisam ja. Zato, ono to nisam ja ? Zato to mi nisu dozvolili da sa svojom tugom tugujem, svojim bolom bolujem, svojim suzama

BROJ 48

- BILTEN SREBRENICE -

Strana 7

Srebreni~ki cvijet...
Srebrenica: lijepo ime, i jo ljepi grad, a tek narod... Samo Allah zna zato je odabrao ba ovo ivopisno mjesto da nam bude pouka, da se objelodani ko nam je neprijatelj i do kojeg stepena naivnosti smo se spustili. Mnogo pisanog i video materijala o Srebrenici kroz sve ove godine je dolo do mene. Mnogo brojki je spominjano, velike koliine arhiviranih dokaza i mezarja. Strano je to. Ali kako se izdignuti iz ovih statistikih podataka? Kako doivjeti to stradanje kao svoje? Jo kao djevojica voljela sam da se zabavljam posmatrajui lica prolaznika ili prodavaa na pijacama, ponekad ak i onih hladnih zaposlenika u gradskoj biblioteci. Bilo koje lice za mene je bilo i pria za sebe. Zamiljala bih njihove ivote, pokuavala da odgonetnem njihove najmilije hobije ili pak da pronaem kakva im je to tuga ostavila trag na elu. To mi je pomoglo da svaku osobu osjeam pomalo svojom. Slinu osobinu primijetila sam i kod svoje kerkice kada me je jedne prilike iznenadila svojim zapaenjem. Bile smo u granapu i upravo birale za ostale ukuane po jedno osvjeenje iz hladnjaka sa osvjeavajuim napicima. Mala me je povukla za rukav i okrenula prema vratima. Ugledala sam prljavog ovjeka kako marljivo prebira po ostacima istruhlog voa u kontejneru do prodavnice. Malo bolje ouvane primjerke je stavljao u kesu. -Zamisli, mama, njegovu porodicu kada im babo pozvoni na vrata. U stvari moda i nemaju zvonce. Obradovat e se ovome truhlom vou kao i mi kada se obradujemo zdravom. ao mi ih je. A i njima je sigurno alosno kada vide kako dobru hranu ostali bacaju. Ja ionako nisam edna, pa... Mogu li mu dati svoj novac od soka? - upita me moja mala princeza. -Naravno, mila - odgovorih joj. Mogla sam joj opet kupiti sok, ali sam eljela da naui neto mnogo bitnije. Ako je eljela da krene putem suosjeanja i potpomaganja, morala je shvatiti da takvo opredjeljenje sa sobom povlai i mnogo odricanja. U svakom sluaju bila sam ponosna njenom rano izraenom sposobnou da doarava sebi neviene, ali vrlo mogue situacije i da iz toga izvlai pozitivne reakcije. Da se vratim na temu Srebrenice. Naime, posmatrajui lica ena u muhadirskim kolonama, njihovu uplakanu djeurliju kao im se hvataju za skute ili pak poglede mukaraca u redovima smrti, shvatila sam koliko ivotnih pria su tamonji Srbi prekinuli. Evo vam jedna, ne ba toliko izmiljena, ali svakako ublaena i ni blizu tragina kao prava. Brojke nam nee biti potrebne da shvatamo obim zloina koji je tamo nainjen. Zlokoban dan osvanu tog 11-tog jula 1995. godine u obeanoj zemlji Srebrenici. Zato obeanoj? Pa bila je to zatiena zona kada druge to nisu bile. Evropljani su razoruali bosanske muslimane uz obeanje da e ih tititi od upada srpske vojske. Rat je divljao svuda oko njih. Meutim, tog sudbonosnog dana, srpske horde zla osvanue i u Srebrenici. Kako? Zato? Nije bilo vremena za pitanja. Odgovori e se traiti mnogo godina poslije. Sve se deavalo brzo. Organizovano. Izdvojili su mukarce od ena i djece. Prema svima su se ponaali grubo. Naoruani vojnici kao da su namjerno zarobljene drali u neizvijesnosti. Nisu im eljeli otkriti ta im predstoji, kako ih ne bi uhvatila samoodbrambena panika. I uspjelo je. Svi su se prepustili neminovnom. Jedini koji je pokjazivao znakove ivota bio je Tarik, ostali kao da su bili mumije. Taj smjeli uitelj nije im dao da ga ignoriu. Zapitkivao je, kritikovao. Pokuao im je objasniti da to tako ne ide. Zatim je krenup da se zauzme, kako bi makar ene pustili da idu. Neki vojnik izgubi strpljenje pa ga kundakom puke udari u glavu. Tarik se srui na zemlju, a Zehra vrisnu. Vojniku je to bilo dovoljno da shvati u kakvoj je vezi ova mlada ena sa onim buntovnikom. Dok su zarobljene ukrcavali u kamion, Tarik ugleda u daljini Zehru kako pokuava da se otrgne iz vrstog vojnikovog stiska. A ovaj, kao da ga je taj njen beznadeni otpor zabavljao, samo jo bre potra vukui je sa sobom. Posljednje to je Tarik vidio bio je kraj njene plave marame kako zamie iza kue. Njena omiljena plava boja koja ga je uvijek podsjeala na njihov prvi sluajni susret, kada je pomislio koliko je ta mlada djevojka posebna... Ljetni dan je ve bio poodmakao, te davne 1990. godine, kada je Tarik primijeti kako tamne sijenke kinih oblaka nadvijaju nad gradom. Ako bi pourio moga bi stii prije ljetnjeg pljuska. Zamislivi kako mu hladni mlazevi teku niz lice, vrat i lea on prikupi snagu te ubrza ka gradu. Nije bio kukavica niti slabi kojeg bi malo vjetra i prosutih kapljica sa neba otjerali u postelju, naprotiv, bio je dobrog tjelesnog zdravlja, ali nije volio kiu. inila ga razdraljivim, pomutila bi mu sve planove, pokvarila izlete i jednostavno mu ila na ivce sva ta uasna monotonija. Grad bi postao siv, lica ljudi hladna i stegnuta poput klesanih statua. Put je imao blagu strminu koja mu je bila dodatni pomaga u postizanju eljene brzine. Pojavie se prvi bljesci, a sa njima i prve kapi kie. Iako mu je vjetar zvidao u uima nije uspio da nadjaa podmukli zvuk grmljavine. Kada se spustio nadomak grada nebo je ve lilo kiu ne tedei je niti jednog trenutka.

Strana 8

- BILTEN SREBRENICE -

BROJ 48

Ve je poeo nailaziti na namrgoene likove mjetana predgraa. ak ni ratari, kojima kia nije uvijek nepoeljna, ovaj put nisu bili sretni, uhvatila ih je u skupljanju sijena i sada su, kao golubovi, pokislog perja, sjedili pod kronjama drvea nemoni da bilo ta urade. uo bi se pokoji ljutiti povik od strane onih neiskusnih koje zemlja jo nije nauila svojoj mudrosti, da ravnoduno primaju te nenadane promjene ivotnog toka. Prolazio je pokraj razdraljive skupine koja se vraala sa pijace i kojima se toak konjskih kola upravo zaglavio u blatu kraj ceste. Zatim kraj nekog dvorita u kojem je ena hitrim pokretima kupila napola suh ve, kako ga kia ne bi potpuno skvasila. Onda naie na grupu djeaka u dresovima. Trei su naputali igralite, dok su im nekada bijele patike sad bile dvije blatne grudve. To im je umnogome oteavalo trk. Uavi u grad primijetio je kako konobari unose stolnjake u restorane i podiu stolice na stolove. Zatim one utegnute gospoe koje se srde same na sebe jer ne ponesoe male, uune kiobrane u svojim torbicama. Crna boja razlivenog kreona im se slivala niz lice i tako ih inila jo beznadenijim. Strano, kao da se kakva kob razlila gradom. Nigdje traak sunca, nigdje osmijeha niti bezbrinosti. -Plaam dukat za jedan osmijeh - razmiljao je - ali ak ni oni najpohlepniji ne bi bili u stanju da ga zaslue. -Ma da ugledam i jedno nasmijano lice, zaustavio bih se, siao sa bicikla i poljubio ga posred ela - zadirkivao je u sebi svoje sugraane, ali i sam sebe. Ba ih je ovaj pljusak dobro udesio. Razmiljao je tako, ubrzavajui da pree ono malo razdaljine to mu je ostalo do kue. -Jo samo taj most da preem i stigao sam- sa olakanjem primjeti. Kada se pribliio ugledao je kako se neka prilika naginje preko ograde. Zbog velikog plavog kiobrana nije mogao da vidi o kome se radi, ali mu sinu misao da moda nekome

neto nije palo u nabujalu rijeku, pa ovaj to bespomono gleda. Nije bio eljan da vidi jo jedno namrgoeno lice, ali ga radoznalost, elja da pomogne ili ko zna ta, priblii ka ogradi mosta. Zehra, to na arapskom znai cvijet, bila je ta koja se zabavljala gledajui bezbrinu igru paia u vodi. inilo joj se da su oni jedina iva stvorenja u ovom gradu koja, pored nje, istinski uivaju u kii. Kada bi iz kue primijetila crnilo oblaka, ona bi se odmah pripremala za svoju najomiljeniju etnju. Grad bi u takvim prilikama opustio i njoj se upravo to i dopalo. Nije voljela ljetnje ege, vrevu ljudi na ulicama, sirene nervoznih vozaa i usijana polugola tijela, koja su, izloena tako otvoreno na suncu, putala vonj, jer preko njih nije bilo nikakve tkanine da zaustavi to ispravanje. Tako su ti, vruinom zavarani ljudi, bili ubijeeni da je puno lake ako skinu sa sebe to vie odjee. Nisu se posluili iskustvom drevnih Arapa, koji su izvojevali pobjedu nad vrelim pustinjskim suncem, ogrui se irokom odjeom od glave do pete. Nisu, jer im ejtan omilio ovu golotinju u kojoj su jedni druge zagledali ne marei na stranu vulgarnost same situacije. Takvog je miljenja bila Zehra koja bi ponekad pomislila kako je roena u pogreno vrijeme i na pogrenom mjestu. Ovi kini dani su joj bili pravo okrepljenje. I tako, stojei tu na mostu, divila se uroenoj nevinosti ovih ivotinja, koje su se brkale u nabujaloj rijeci, i koje kao da ne primjeuju ovaj veliki pljusak. Lice joj je bilo ozareno vedrim osmijehom. Zbog zvuka udaranja krupnih kapi od kiobran i huktanja rijeke, nije ula korake kako joj se pribliavaju, pljuskajui po baricama iza njenih lea. -Treba li vam pomo? - najednom zau glas. Okrenu se i ugleda dva iznenaena smea oka. Bio je to mladi, dosta vii od nje. Izgledao je kao da je tek izaao ispod tua. Niz

glavu mu se sljevalo desetine tankih mlazeva kie. Izgledao je pomalo smijeno pokisao i zauenog izraza lica. -ta mu je? - pomisli Zehra - Zato tako zuri u mene? Tarik je tog trenutka pomislio isto. Nenaviknuta na susrete sa nepoznatim mukarcima, Zehra se osjeti neugodno. Njeno dotada nasmijano lice se uozbilji, postieno spusti glavu kada postade svjesna da stoje sami njih dvoje na pustoj cesti. -Maloprije sam bio spreman platiti dukat onome koga vidim nasmijanog. Ovoj djevojci je to za dlaku izmaklo, jer se odjedanput promijenila, Jesam li ja neto pokvario? Pomisli Tarik i gotovo mu bi stvarno krivo to je od njega sakrila tako iskren blistav osmijeh. -Da niste neto izgubili na rijeci? - zamuca on. -Ne, sve je u redu. Samo... U urbi sam. Odoh - brzo izusti Zehra, okrenu se i krenu dalje. Gledao je za tim plavim kiobranom i uinu mu se od njega kao da se komadi vedrog sunanog neba upravo odlomio i proetao njegovim gradom... Saznao je kasnije da je to kerka imama, i nije zaboravio gdje moe da je potrai. Kada je rat krenuo on je ve bio zavrio studij. Zaputio se u lijepo ureeno dvorite imamove kue i u hladovini jorgovana zaprosio Zehru od njenog babe. Starom hodi je bilo udno da neko u ovim ratnim danima uopte razmilja o enidbi: -Pa, sine, vrijeme je nesigurno, gine se svaki dan - ree. -Upravo zato, dragi efendija. elim da upotpunim svoj ivot pored vae Zehre - iskreno mu objasni svoju nakanu. Imam je dao svoj pristanak i za dvoje mladih je poeo nov ivot. Ali to je bilo davno. Sada je njena marama, obojena najomiljenijom joj nebesko-plavom bojom, leala na zemlji. Vrisnula je i instinktivno se uhvatila za glavu. Bila je gnjevna, ali to nije bilo ono to je obojilo

BROJ 48

- BILTEN SREBRENICE -

Strana 9

crvenilom njene obraze. Bilo je to osjeanje svojstveno muslimanskim enama. Stid joj je udario u lice. Pokuala je i da promijeni taktiku, pa zamoli vojnika da se vrati u grupu, jer ga je njen hrabri otpor samo inio nestrpljivim. Nakezio se, zbog ega je njegovo, ionako, runo lice sada dobilo izgled nakaze. Ili se njoj barem tako uinilo. ula je glasove drugih vojnika kako prilaze. Slutila je najgore i najgore se desilo. Vrisci enske bespomonosti sablasno su parali vazduh. U vonjaku njihove porodine kue, na poblijedjeloj mjeseini, desio se srpski zloin koji nije bio ni prvi niti posljednji u ovom ratnom vremenu. Jednoj od toliko hiljada silovanih ena u Bosni, te noi, dok je poraena leala na vlanoj zemlji, uini se kako zvijezde popadaju u neijem ivotu teko, nakon toga, mogu da se vrate. Ni sama nije bila sigurna da li je izgubila svijest, i ta se u meuvremenu deavalo. Sada se najednom nala u dugakoj koloni nesretnih ena. Rijetki djeaci, kojima je doputeno da ostanu uz svoje majke, nisu veselo trkarali zbog toga. Oni su sada najedanput odrasli. Ozbiljnih lica pokuavali su da budu desne ruke svojim klonulim majkama. Oeva im nije bilo tu, a ni starije brae. Bili su tamo negdje u umama, sasvim blizu, ali kao da ih je dijelilo stotine nepremostivih puteva. Kolona je odmicala polahko, ovjek bi iz daljine pomislio da je u pitanju denaza, ali veinu povorke sainjavale su ene. Ne, nije to bila denaza. Ne samo zbog tih ena nego i zbog tabuta kojeg nije ni bilo. Istina ne raunajui na one u srcima ovih ljudi. Svaki pojedinac ovdje imao je po jednu tugu, ugaenu sreu ili slomljenu iluziju, i svi su oni sada zakopavali svoje prolosti preputajui se daljem toku sudbine koja je za njih bila neizvjesna. Njihove pognute glave i muk koji ih je okruivao inili su situaciju jo tegobnijom. Ruke su im stiskale zaveljaje, sve

to im je ostalo od prolih ivota. Nije u njima bilo nita posebno, samo par dragocijenih uspomena, pokoja nada i lini dokumenti kojim su dokazivali identitet i svoje porijeklo ukazujui time da oni, ipak, uprkos svim optubama, nisu narod bez korijena. Zadnja stanica im je bio grad u blizini. Tu je Zehra nastavila sa ivotom. Kako je ivjela, to ni sama ne zna. ivot je tekao kao neko nepisano pravilo. Snagu je crpila iz svoje vjere u Allaha Svemogueg, klanjajui mu se i pokoravajui. Jedno jutro probudi je strana glavobolja. Istina, jo nikada se nije mogla pohvaliti mirnim i neistrganim snom. Svako jutro bi ustajala umornija no to bi legla, ali ovo od jutros je bilo drugaije. Osjeala je i muninu sve dok se nije ispovraala. Tako je bio i narednog jutra, i onog nakon njega i nakon njega... Sumnjala je, ali i potvrda lijenice ipak doekala nespremnu. Ostala je u drugom stanju. -Gospodaru, ta da radim? Taman kada pomislim da je dosta iskuenja, da ne mogu vie, da sam dno dotakla, saleti me drugo. Obrui se na mene kao jastreb. Zarije mi svoje kande u jo ive i neiscijeljene rane. Gospodaru, ubiti dijete ne elim, ali, kada bih znala da e mu pogledi biti avetinjski kao u one spodobe, kada bih znala da e mu obrve biti spojene, a srce iz grudi iupano, ja bih ga, Boe, sopstvenim noktima iz utrobe izvukla. Jer takav ivot ne bih mogla ivjeti. U sopstvenom djetetu delata da prepoznam? Nikako! Gospodaru, reci da ovo moje edo ne bude patnja svojoj majci. Neka u njemu ne bude tragova od one noi. Krv mu njegovu oisti i uini da, udom Tvojim, ono ipak bude Tarikovo. Gospodaru smiluj mi se - dugo je jecala Zehra te noi i jo mnogo noi nakon te. Ni dani joj nisu bili mnogo laki jer ih je provodila u groznici iekivanja. Prijavila je Tarikov nestanak, pa je pratila novosti vezane za deavanja u Sebrenici. Svata se prialo

o izdaji Evropljana i o zvjerstvu Balkanaca, ali nju su samo interesovla imena preivjelih. Iskreno se nadala da e i Tarikovo biti meu njima. esto bi se sa svojim prijateljicama sastajala kako bi sa sobom ponijele trunku tereta one druge, jer tua muka je laka od sopstvene. Poroajni bolovi su joj doli dosta ranije. U salu su je odveli odmah sa prijemnog odjeljenja. Sva muka i silina kojom je popraeno raanje jednog ivog bia u trenutku su zaboravljene. Zehru su iz naruja gledale blage Tarikove oi boje livadskog meda. Obrve kao da nije imao, a zlana kosica je bila razbaruena ba kao i mehko paperje tek izleenog pileta. Radost je ponovo pokucala na vrata Zehrinog pustog srca. ak i po koju zvijezdu je mogla, u tami nonog neba, da primijeti. Ali tek pokoju. One najsjajnije nije bilo. Godine su preskakale jedna drugu, tako da je i rat preao iz surove stvarnosti u fazu tune prolosti. Mali Faris je ve iao u kolu kada je ovu krnju porodicu pogodilo jo jedno nemilo iznenaenje. Godine su uspjele nakapati malo lanog olakanja u duu ove usamljene ene. Vrijeme je samo nauilo kako da se nosi sa gubicima, ali nikako joj nije donijelo zaborav, jer zaboraviti nezaboravnog i prealiti neprealnog nemogua je misija. Uostalom, mislim da gubitnici i ne ele svoje gubitke da prepuste tami. Sa njima su, pa makar oni bili tek blijeda sjena, bogatiji i plemenitiji. A bez njih su svi gubitnici samo tuna olupina nekadanjeg ivota. To odricanje sopstvenog je moda ono to im se svo vrijeme i namee. Blaga ljetna no. Violina nonog sviraa, skakavca, ula se kroz prozor. Sjedila je Zehra ispred televizora pratei jednu od brojnih emisija koje su emitovale povodom godinjice genocida izvrenog u Srebrenici. Ovaj put prikazivali su se neki arhivski snimci iji su kadrovi slavohlepno snimljeni od strane onih maloumnika koji su genocid izvrili.

Strana 10

- BILTEN SREBRENICE -

BROJ 48

U trenutku se skamenila. Poznato lice i oi boje meda. eljela je da zaustavi trenutak, da vrati snimak, da ga ponovo gleda kao nekad, ali naredne scene su joj oduzele sposobnost pokreta. Prepoznala je Tarika meu estoricom zavezanih. Svi su bili iznenaujue mirni. Hodali su kao hipnotisani. Glave su im bile pognute jer im srpski vojnici nisu doputali da ih isprave. Da li je to bila elja da ponize ove jadnike koji su svakako bili u nezavidnoj situaciji? Ili ih je to pak pogled nevine rtve smetao? Ako ih je taj nijemi, optuujui pogled tada toliko uznemiravao, kako im je sada kada je rat postao prolost pod lupom historiara? Kako kada su nevine rtve preobrazile u muitelje? Kako se osjeaju kada im njihovo sigurno odstojanje od ovozemaljskog suda nije u stanju pribaviti ni dozu mirnog sna, a da ne spominjemo neto vie? Koliko li su se samo puta zbog tih mrtvih zjenica, za koje su mislili da ih ni upamtili nisu, probudili u sopstvenom znoju? Koliko puta su zoru doekali sa, ovaj puta, njihovim ukoenim pogledima? ta su odgovorili svojim porodicama kada ih zapitae o strahoti koja ih tako esto saekuje sa one strane sna? Pa sami su sebe u propast bacili. Ali tada jo toga nisu bil svjesni. Ponaali su se obijesno. Poloili zarobljenike na zemlju. Dugo su tako leali licem okrenutim prema dolje. Bilo je udno da se niko nije ni pomakao. Vezane ruke su im poprimile modru boju i niko ih nije micao da krv makar malo prokola! Zato? Kao da bol nisu osjeali, kao da im je itavo tijelo utrnulo. I ne sam tijelo nego psiha i dua i sve... udan je to osjeaj, ne dao Bog nikome da ga osjeti. Ljudi su suoeni sa smru brane bezosjeajnou. To je jedino to im moe pruiti barem malo dostojanstva. Nisu im dopustili da se na mejdanu sa njima ogledaju kao mukarci, niti su im dozvolili da se argumentima odbrane od lanih optubi. Nisu ih, ak, ni sa najmilijim da se oproste pustili, pa kao onda od njih oekivati

ikakav nagovjetaj ljudskog?! Kako, kada su najveu svetinju nagrdili? Ljudski ivot su uzeli. Znaju li oni uopte ta je to ivot? ta je to istinski iv ovjek? Jedinka. Unikat. Boije djelo koje se vie nikada u takvom spoju nee pojaviti. Ubiti jednog ovjeka je kao da si itav svijet poubijao. Koliko lli su oni onda svjetova opustjeli? Da li je iko u stanju ponijeti toliku odgovornost? Hladnokrvno su ih poubijali, a poslije svinju na ranju okrenuli i sve to uredno na video kaseti zapisali... To su srpski junaci koji misle da je pucati u lea zavezanom civilu, ast i sluba kralju i srpskoj otadbini koju su u tuoj avliji traili. I ta je mogla Zehra tada da uradi? ta je mogla? Bila je bespomona tada, ali ne i sada. Nevolja zulumara je u tome to im se gotovo uvijek jueranje pobjede pretvore u sutranje poraze. Zehra Tarika ne moe vratiti, nije u stanu da mu makar priapne radosnu vijest o Farisu, ali moe srpskog vojnika koji ju je silovao svojim svjedoenjem na odgovornost privesti. Neka ga njena zatomljena tuga u vihoru kletvi odnese, porodica njegova neka se postidi, svu sramotu silovanih pred kamerama svijeta neka ponese i gen njegov u zloince neka se uvrsti. Zehra je odluila da progovori. ega se stidi? Svoje ednosti ili pak Tarikovog potenja? Toliko je bjeala od svoje prolosti, ali sada e da obnovi svoja sjeanja, da svako lice ponovo osvijetli i svakog imena nanovo sjeti. To e joj svakako pomoi u svjedoenju protiv ovih zlikovaca. Historija nas obavjetava o onome ta su Mongoli uinili sa muslimanima. Primijetno je ponavljanje povijesnih dogaaja. Ibn-Esir je rekao: Primijetio sam da godinama izbjegavamo spominjanje ovog nemilog dogaaja zbog tegobe koju osjeamo dok priamo o tome. Razmiljao sam o onom ko je u stanju da pie o stradanjima i plau muslimana, a da mu pri tome ne bude teko u dui. Volio bih da me majka nije porodila ili pak da umrijeh prije tog dogaaja,

zaboravljen i van vidokruga. Pisanje o tome ukljuuje spominjanje velikih posljedica i tekih nesrea zbog kojih dani i noi postaju nesnoljivi i bolni, jer slina se katastrofa nije desila ovjeanstvu, a naroito muslimanima. Jednom prilikom je jedan mongolski osvaja preao ulicom u kojoj su bili postrojeni mukarci. Njih stotinu. Ubijao ih je redom, sve jednog po jednog, a da se ni jedan od ovih stotinu nije naao da digne ruku na njega i da mu naudi. Ponienje je palo na ovakve mukarce koji nisu u stanju da se odbrane ili barem to pokuaju. A naa zatita od poraza je kod uzvienog Allaha. Drugom prilikom mongolski vojnik je uhvatio muslimana u nakani da ga ubije. Meutim, pri sebi nije imao oruje, te se obrati ovjeku: Stavi svoju glavu na ovaj kamen i ne mii se On mu se pokori i u toj pozi ga je ekao sve dok se onaj isti vojnik ne vrati sa maem u ruci te ga posijee. Ovi Ibn-Esirovi navodi se odnose na mongolske nepismene i surove horde bez vjere. Ali Srbi su obrazovani, civilizovani i vjerujui hriani. Prije ulaska u Srebrenicu su imali misu u kojoj ih je njihov poznati svetenik blagoslovio i u Hristovo ime poslao da ine genocid, siluju i pucaju zarobljenicima u lea. Ondanji Mongoli nisu imali vatreno oruje, ni evropske sauesnike koji su razoruali muslimane, a zatim ih mirno predali brai po krstu, niti bezbrojne srpske civilne sudionike koji su prikrivali tragove tog sramnog ina i koji do dana dannjeg kriju delate, kao i mjesta stratita i masovnih grobnica. Velikani nae vjere, uenjaci, pjesnici, pa i obini ljudi...svi oni su se potrudili da tragedija mongolskog upada u islamsko carstvo ostane iva do dana dananjeg. ta mi uradismo da ne prepustimo zaboravu podli srebreniki zloin na koncu dvadesetog stoljea? Neka pria o Zehri, cvijetu iz Srebrenice, bude pokuaj da se srebrenika tragedija doivi kao lina bol svakog od nas.

BROJ 48

- BILTEN SREBRENICE -

Strana 11

Rudolfa }e ispratiti ~itava Bosna i Hercegovina

Rudolf Hren - stradao u genocidu - pie na posmrtnici zalijepljenoj na vratima jednog od tri stana na treem spratu srebrenike ute zgrade, smjetene u centru grada.
Pronaen je sekundarnoj grobnici u Kamenici kod Zvornika. Nije mi lake! ekanje me dralo u ivotu! Sada znam da je gotovo!, govori Barbara, majka koja je u Memorijalnom centru poloila sanduk sa tijelom svog sina Rudolfa. Ukop e predvoditi fra Martin Antunovi, sveenik koji posljednjih mjeseci dolazi u Srebrenicu kako bi predvodio molitve u kapelici iznad grada. Barbara primjeuje da je Rudolf prvi Hren koji e biti ukopan po katolikim propisima, s obzirom na to da su ukopu njenog mua i mlaeg sina, zbog tadanjih okolnosti, prisustvovali islamski i pravoslavni vjerski slubenici. Oni su eljeli pomoi! No, drago mi je to e Rudolf biti ukopan u prisustvu fra Martina. Bie tu i moje rodbine, ali i 30-tak katolika iz Srebrenice, govori Barbara, dan prije ukopa njenog najstarijeg sina. Rudolfa e ispratiti itava Bosna i Hercegovina.

75-godinja Barbara Hren, koja je u Srebrenicu dola davne 1960. godine, majka je 35-godinjeg Rudolfa, ubijenog u julu 1995. godine prilikom proboja srebrenikih mukaraca i djeaka ka slobodnoj teritoriji. Zajedno sa muem Aleksandrom osnovala je porodicu u ovom rudarskom gradiu, a polako su stizala i djeca. Prvo Rudolf, a potom i Ivo, ubijen u oktobru 1992. godine kao pripadnik Armije BiH. Ivo je poginuo u Zalazju! Bio je to krasan mladi, govori Barbara, dok u ruci lista porodini album sa fotografijama. as pokazuje na Ivu u uniformi JNA, as na porodinu sliku, a onda u ruke doe i slika starijeg sina Rudolfa i njegove sada ve 25-godinje kerke Dijane. Suze kreu same, pie Osloboenje. Ona mi je jedina radost i jedino to je ostalo iza moja dva sina, govori Barbara i plae. Potom je u rukama ponovo fotografija, sada crno-bijela - Rudolf iz momakih dana. Bio je prelijep! Imao je dosta drugova i nikada nije pravio razliku meu ljudima. ivjelo se slono, a moj Rudolf je nakon zavrene gimnazije poeo raditi kao kontrolor pri isporuci robe, u tvornici akumulatora. Bio je vrijedan i imao je dosta planova, no doao je rat, sjea se majka Barbara. I rat bi se nekako proao, primjeuje ova vitalna starica, da nije doao krvavi juli 1995. godine, mjesec kada je na zemlji nastao pakao! Rudolf je 11. jula otiao sa porodicom do Potoara, a potom se pridruio svojim drugovima, koji su krenuli u mar ka slobodnoj teritoriji. Dala sam mu limenku keksa, jer sam znala da e njemu biti potrebnija. On se nasmijao i rekao da ne brinem, jer enama nee nita. Od tada nisam ula za njega. Jednom su mi rekli da je bio iv do Udra, ali poslije ni traga. Nadala sam se i ekala, svih ovih 15 godina, a onda je dola vijest o identifikaciji.

Strana 12

- BILTEN SREBRENICE -

BROJ 48

Presudu o genocidu u Srebrenici svi trebaju prihvatiti

S mladim Srebrenianima na tribini je razgovarao Richard Goldston i na kojoj je gost bio i Tibor Veradi, profesor iz Budimpete. a koji je svojevremeno bio i lan advokatskog tima u tubi Bosne i Hercegovine protiv Jugoslavije. Goldstone je bio glavni tuilac u vrijeme pada Srebrenice. O tome kako je tada reagovao Haki tribunal Goldstone je rekao: Svi u naoj kancelariji su bili zapanjeni kad smo uli ta se deava u Srebrenici. Odluili smo da pod hitno razmotrimo ta se zaista deavalo, da naemo krivce i da podignemo optunice protiv inicijatora zloina u Srebrenici. One su bile spremne za nekoliko mjeseci i ja sam ih podigao u vrijeme kad je kreiran Dejtonski mirovni sporazum- Neki zvaninici su me krivili to sam to uinio ba u to vrijeme, ali nije bilo vremena za odgaanje poetka procesa. Na tribini u Srebrenici, Goldstone je izjavio da Haki tribunal ima veliki znaaj, ali i nedostataka. O prvom boravku u Srebrenici, Goldstone kae: Ovaj dolazak predstavlja za mene veliko lino emocionalno iskustvo. Kada priate o brojevima i neemu to se dogodilo, potpuno je drugaije nego kada se naete na llicu mjesta i vidite ove grobove. Haki tribunal je donio presudu da je ovdje bio genocid i smatram da je to neto svi treba da prihvate izjavio je on.

Richard Goldstone, bivi glavni tuilac Hakog tribunala, posjetio je Srebrenicu. U Memorijalnom centru Potoari odao je potu Bonjacima ubijenim u genocidu jula 1995. godine

^lanice udruenja gra|ana ene Srebrenice posjetile na{u ~lanicu Zekiru Deli}
Majka Zekira Deli 11. jula 2010. godine u Memorijalnom centru u Potoarima ukopala dva sina Jakuba roenog 02.12.1974. godine i Teufika roenog 30.10.1976. godine kao i mua Mustafu, roenog 23.05.1951. godine. Sada ivi sama u Gornjoj Tuzli, kojoj su u tragediji Srebrenice nakon petnaest godina identifikovani sinovi i mu. Zekira je prije rata ivjela u selu ile, optina Vlasenica koju je l992. godine neprijatelj protjerao sa njenog ognjita i ista se sa svojm porodicom nala u Srebrenici i tu ivjela sve do 11. jula l995. godine, kada je ponovo protjerana iz Srebrenice, ali ovaj put sama je uspjela doi u Tuzlu, ostali lanovi njene porodice su na najbrutalniji nain ubijeni. Tako da danas Zakira ivi sama sa svojim uspomenama, bolesna, ali svakog 11. u mjesecu se nae na mirnim protestima u Tuzli, koje organizuje Udruenje graana ene Srebrenice jer je ista i lan ovog udruenja od njenog osnivanja.

BROJ 48

- BILTEN SREBRENICE -

Strana 13

15 godina borbe za deminiranje

U Tuzli djeluje Udruenje graana "ene Srebrenice" koje predvodi Hajra ati. To je prvo udruenje koje je poelo da radi i da se bori za istinu i pravdu ve punih 15 godina. Naime, kad smo protjerani i deportovani iz Srebrenice sve porodice su se nale na tuzlanskom kantonu bez svojih mukih lanova, tako da smo odmah poeli tragati za svojim lanovima porodice. Mnoge porodice jo uvijek tragaju za posmertnim ostacima soje djece, mueva i ostalih lanova porodice. Meu njima je i Hajra ati kojoj su u Srebrenikom genocidu ubijen sin i mu. Njen sin Nino ati bio je dopisnik BHTV tokom rata iz Srebrenice. Mua je pronala i ukopala ga u Memorijalnom centru Potoari 2005. godine, a za sinom Ninom jo uvijek

se bori da se prostor gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci sa jo est tijela deminira kako bi se identifikovali i napokon nakon toliko godina Hajra nala smiraj svojoj dui. ene Srebrenice svakog 11. u mjesecu izlaze na ulice Tuzle i zahtijevaju od nadleznih institucija kaznu za zloince kao i da se sazna gdje su kosti njihovih najmilijih.

U Udruenju postoji spisak nestalih kao i fotografije i sve ostala potrebna i dokumentacija. Udruenje je smjesteno u ulici Kicelj br. 54 koje im je donirala jedna talijanska asocijacija. Prostorija u kojoj je smjeteno udruenje oblijepljena je fotografijama ubijenih Srebreniana.

elimo da ova djeca budu kreatori bolje sutranjice, a samo putem obrazovanja mogu to postii, istakla Hajra ati Srebreniani nastanjeni u Americi, okupljeni oko tamonjeg Udruenja preivjelih rtava genocida, povratnikoj djeci u Srebrenici donirali su oko 2.000 KM. Trinaestoro djece iz podrune kole u Osmaima dobilo je po 150 KM. Ovu pomo iz Amerike uenicima iz jednog od mnogoljudnijih srebrenikih sela uruena je posredstvom biveg naelnika Abdurahmana Malkia te Hajre ati i Nure Begovi iz Udruenja ene Srebrenice. -Nai ljudi iz dijaspore i do sada su pomagali povratnike. Uvijek su pazili na djecu i ono to je budunost Srebrenice, jer ulaganjem u njihovo obrazovanje stvaramo uslove za opstanak Bonjaka na ovim prostorima. elimo da ova djeca budu kreatori bolje sutranjice, a samo putem obrazovanja mogu to postii - kazala je ati istiui da se zahvaljuje donatorima iz dijaspore koji nisu zaboravili svoj narod. Podrunu kolu u Osmaama pohaa 13 uenika iz ovog, kao i susjednih sela. kola je prije nekoliko godina renovirana tako da su se stekli uslovi za normalno odvijane nastave. Jedino je problem u zimskom periodu jer djeca prate nastavu u jednoj uionici, i griju se na drva, te to im ova uionica ujedno predstavlja zbornicu, dnevni boravak, igraonicu... Me.S.

Za djecu iz Osma~a po 150 KM

Strana 14

- BILTEN SREBRENICE -

BROJ 48

PROMOCIJA STUBA SRAMA U BERLINU

U organizaciji Drutva za politiku ljepotu i Drutva za ugroene narode u Berlinu je 11. 07. 2010. po prvi put napravljena prezentacija sakupljenih cipela iz cijele BiH i dijaspore, ime je prezentacija projekta Stub srama u Evropi zvanino poela. Prezentacija 16.744 pari cipela e obii nekoliko glavnih gradova EU a cijeli projekt bi trebao biti zavren do jula idue godine. U jednom monumentalnom zdanju u blizini Memorijalnog centra u Potoarima u obliku znaka UN bie ugraen spomenuti broj cipela kao trajna opomena za sramni odnos Ujedinjenih nacija prema UN zastienoj zoni Srebrenica. Poetak prezentacije u jednoj od najveih evropskih prestolnica, privukao je veliku panju medija, graana Berlina i mnogobrojnih turista. Pred brandeburkim vratima i simbolici razbacanih i jednostavno skupljenih cipela na jednu veliku hrpu sa znakom Ujedinjenih nacija u sredini odaslana je snana poruka o odgovornosti UN u GENOCIDU na BiH. Tilman Zlch predsjednik Drutva za ugroene narode iz Gttingena govorio je o sramnom odnosu UN prema dogaajima u Srebrenici prije i poslije GENOCIDA, odnosu meunarodne zajednice prama preivjelima i nehapenju najtraenijih ratnih zloinaca. Na skupu su govorili i ambasador BiH u Berlinu Tomislav Limov. Dok je trajala komemoracija u Potoarima, istovremeno su se za govornicom u Berlinu smjenjivali govornici i sa jasnim porukama traili pravdu za Srebrenicu. Muftija Mustafa ef. Klanco je govorio o posljedicama GENOCIDA i dananjem stanju u kojem se nalazi bosanskohercegovako drutvo naglaavajuu vanost pravde za preivjele i pronalazak svih nestalih i ubijenih u srebrenikom masakru. Na kraju govora muftija je prouio tradicionalnu srebreniku dovu na bosanskom, njemakom i arapskom jeziku. Meihat Islamske zajednice Bonjaka u Njemakoj je uestvovao u prikupljanja cipela i na taj nain iskazao svoj protest protiv sramnog odnosa UN prema BiH.

Govor Tilmana Zlcha na skupu u Berlinu

Bosanski Muslimani (Bonjaci), a s njima i Bosanci drugih nacionalnosti koji su se zalagali za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, proivjeli su sve najgore: dugogodinje masovne egzekucije, koncentracione logore, masovna protjerivanja i silovanja, granatiranja opkoljenih gradova. Umirali su na cestama, ulicama i sumama, a mnogi i od oka koji je uslijedio nakon bijega i protjerivanja. Razoreni su stari gradovi sa spomenicima islamske arhitekture, srueno je 1 188 damija i medresa. U zaposjednutim podrujima samo je jedna damija ostala netaknuta. Svi mi u Europi mogli smo to svakodnevno pratiti na TV-ekranima. Niko od nas ne moe rei da nije nita znao. Vidjeli smo priloge britanskih televizijskih ekipa. Zaslugom naeg prijatelja Roya Gutmana otkriven je uas koncentracinih logora iji su zatoenici postali naom realnou zahvaljujui TV-ekranima. Na televiziji smo mogli vidjeti kako je, naprimjer, gorio 12. sprat jednoga od mnogih nebodera u Sarajevu, kako stanari te zgrade pomo-

u zavezanih plahta pokuavaju spasiti glavu i kako se u agoniji sunovrauju na zemlju. Obini ljudi, veina graana Njemake, bila je zateena, bespomona i uasnuta, te je zahtijevala intervenciju. Ali, naalost, ne i veina onih koji inace u takvim i slinim situacijama protestiraju i demonstriraju. Kada je potom u naoj zemlji utoite nalo 320 000 izbjeglica, Bosanci su primljeni rairenih ruku. Nikada neemo zaboraviti istaknute idove koji su protiv tih zloina podigli svoj glas. Njihove jasne poruke nisu se mogle preuti. Spomenut u, meu ostalima, Eliea Wiesela, Simona Wiesenthala, Roya Gutmana, Mareka Edelmana, Abrahama H. Foxmana, Georga Sorosa, Ignaza Bubisa, Ernsta Tugendhata, Daniela Cohn-Bendita, Milana Sterna, Alana Finkielkrauta, Bernarda Henrija Lvyja, Andra Glucksmana , Susan Sontag, Henryja Siegmana i Alfreda Grossera. Citirat u neke od njih: - Marek Edelmam, posljednji (nedavno preminuli) preivjeli komandant ustanika Varavskog geta: Europa nije nita nauila iz holokausta . Nita nije poduzeto da se sprijei to ubijanje. Ono to se desilo u Bosni i Hercegovini, posthumna je pobjeda za Hitlera. - Simon Wiesenthal, koji nas je pozvao u New York na svoj Kongres o Bosni 1993., a onda preuzeo pokroviteljstvo i nad naim Kongresom o genocidu odranom u Bonnu 1995. godine, na koji je dolo 150 uesnika

BROJ 48 s pet kontinenata: Budui da su u izvjetajima o zloinima u Bosni i Hercegovini neprestano spominjana imena glavnih krivaca za ratne zlocine, Radovana Karadia i Ratka Mladia, bio sam vrsto uvjeren da se te osobe moraju privesti pravdi jednako kao i nacistiki zloinci nakon Drugog svjetskog rata. - Henry Siegman, predsjednik American Jewish Congressa u svome otvorenom pismu Billu Clinonu, objavljenom u New York Timesu od 20. aprila 1993., kae sljedee: Ako nas prisjeanje na rtve holokausta ne potakne na to da reagiramo na patnje Bosne, kakvoga bi smisla ono uopce trebalo imati? - Eli Wiesel, koji je i sam preivio holokaust i koji neprestano podsjea na zloine holokausta da se ne bi ponovili, obraajui se tadanjem predsjedniku Clintonu 22. aprila 1993., rekao je: Gospodine predsjednice, moram Vam rei sljedee: Bio sam prole jeseni u bivoj Jugoslaviji. Ono to sam tamo vidio ne da mi vie mirno spavati. Kao idov mogu vam reci da moramo neto uiniti kako bismo zaustavili prolijevanje krvi. Pa ipak, Evropa je ostala pasivna. Gotovo cetiri godine mirno je posmatrala to se dogaa u Bosni. Skupa s jo nekim zemljama, Njemaka se zalagala za embargo na oruje koji je zapravo pogaao samo one koji su se branili od napada, ali ne i proizvodnju oruja u Jugoslaviji; ona je bila u srpskim rukama. Vlade Velike Britanije i Francuske , ali i Rusije, s mnogo velikih i malih inicijativa potpomagale su srpsku politiku i sudjelovale u brojnim planovima podjele Bosne i Hercegovine. Povremene inicijative koje su pokretale Sjedinjene Amerike Drave kako bi se genocid konano zaustavio vojnom intervencijom, sustavno su odbijane, takodjer i od strane Njemake. Sjetimo se da je zbog toga odstupio s duznosti nas prijatelj Christian Schwarz-Schilling. Nakon sto je u krugu ministara prezentirao prvi otisak nase Dokumentacije o genocidu, zatrazio je da se po pitanju Bosne donesu hitne mjere. Naisavsi na njihovo odbijanje, podnio je ostavku. Schwarz-Schilling se i danas zalaze za bosanske rtve. Evropa je prihvatila etniko ienje, podjelu Bosne i protjerivanja te na taj nacin izdala veliki broj bosanskih Hrvata i Srba koje su predvodili Mirko Pejanovi, Miro Lazovi, general Jovan

- BILTEN SREBRENICE Divjak, Stjepan Kljuic i Ivo Komi. Oni su dali sve za svoju zemlju. 11. jula 1995. godine pocela su u Srebrenici, zatienoj zoni UN-a, masovne egzekucije u kojima su srpske trupe generala Ratka Mladia ubile 8 372 djeaka i odrasla mukarca. Danas smo ovdje kako bismo se prisjetili njihove sudbine. Danas mislimo i na preivjele koji su rasuti po cijelome svijetu. Samo malen broj tih ljudi uspio se vratiti svojim kuama. Udruenja preivjelih Srebreniana, njihova borba da se sauvaju sjeanja na rtve i da poinitelji zlodjela priznaju zloine i budu osueni te da Srebrenica bude ponovo oivljena, zasluuje divljenje i podrku. Nikada neu zaboraviti posljednji razgovor s radio-amaterom iz Srebrenice, Ninom atiem, pred sami pad Srebrenice. S njim smo vie puta organizirali meunarodne telefonske konferencije, u kojima su sudjelovali mnogi ameriki i evropski mediji. Samo nekoliko dana prije toga uspjelo nam je skrenuti panju na masakar u tzv. vedskom selu Zatiene zone. Ali, nista se nije promijenilo. I Nino ati je meu ubijenima, njegovi ostaci jo uvijek nisu pronaeni. Hajra ati, njegova tesko bolesna majka, neumorno se bori za sve rtve Srebrenice. Nakon pada grada pokuali smo, skupa s prijateljima Drutva za ugroene narode u vicarskoj, Austriji, Luxemburgu, Njemakoj, Engleskoj i Sjedinjenim Amerikim Dravama, prekinuti utnju. Svjesno smo otvorili ured ne samo u Sarajevu nego i u Srebrenici. Ured u Srebrenici vodi Hatida Mehmedovi. Hatida je u genocidu izgubila supruga i dvoje djece. Ona se vratila u Srebrenicu i neumorno radi za preivjele. U ljeto 1997. pratili smo pohod zena Srebrenice. S njima smo, naime, pokusali preci demarkacionu liniju prema tzv. Republici Srpskoj. Ruski i ameriki vojnici sprijeili su tu akciju i pretresali nas traei oruje, razdvojivi pritom mukarce i ene. S obzirom na sve to se desilo, danas podravamo inicijativu Philippa Rucha i njegovog Centra za politiku ljepotu. On je ve jednom organizirao akciju podsjeanja na Srebrenicu ispred Reichstaga, u kojoj su sudjelovali berlinski glumci. U okviru te akcije prole godine rekonstruirani su posljednji sati Srebrenice i dijalozi generala UN-a koji su, u ime Vijea sigurnosti

Strana 15 UN-a, sprijeili akciju spaavanja toga grada u julu 1995. godine. Jer, upravo su Vijee sigurnosti i vec spomenute velike sile dopustile i potpomogle da se dogodi genocid. Velika veina drava-lanica UN-a izvan evropskoga kontinenta nije odgovorna za te odluke UN-a. Naprotiv, meu njima je Bosna uzivala velike simpatije. Podsjetiu na tri generala UN-a i njihove propuste. Prvi je general Philipp Morillon, koji je za vrijeme jedne zabave u Sarajevu dao pozvati ljude koji su pucali na Sarajevo i zabranio im da ih ometaju dok traje zabava. On je 1993. godine, na celu svojih trupa i u pratnji brojnih novinara, stigao u Cersku, koja je tada jo bila opkoljena: Poznajem miris izgorjeloga ljudskog mesa. Bio sam vojnik u Aliru. Ovdje niko nije ubijen, izjavio je. Ipak, neto dalje od njega srpske su milicije odvodile stanovnike grada. Danas znamo da je tu bilo oko 800 rtava. Kanadski general Lewis MacKenzie igrao je nogomet sa srpskim vojnicima koji su drali grad u opsadi, a u pansionu Sonja mjesecima je silovao mladu enu obeavi joj oslobaanje i odlazak u Sarajevo s malim djetetom. I konano, meu njima je i britanski general Michael Rose, koji je branioce Sarajeva optuio da su granatirali svoje sugraane kako bi krivicu pripisao onima koji su mjesecima bili opkoljeni. Ovaj Stup srama mora biti poticaj za ruenje zida srama koji je Evropa podigla oko Bosne. Bosna i Hercegovina, zemlja koja je rtva genocida, danas je podijeljena. Polovinom zemlje, ukljuujui i dio teritorija na Drini i Srebrenicu, i danas upravljaju oni koji su poinili zloine. Sprijeen je povratak, prognanih jer ga stalne lanice Vijea sigurnosti nikada ozbiljno nisu ni namjeravale sprovesti. Zemlji koja je bila rtva agresije i genocide sraunato se uskrauje prijem u Evropsku uniju, a njenim graanima slobodno kretanje po svijetu. Odugovlai se i s njenim prijemom u NATO, jednako kao i s obnovom i ujedinjenjem zemlje. I njemaka Vlada ne insistira ozbiljno na izruenju glavnoga odgovornog ratnog zloinca Ratka Mladia Tribunalu u Den Haagu. Konano moramo sruiti taj zid srama oko Bosne i primiti je kao ravnopravnu lanicu u Evropsku uniju. (11. jula 2010 na Brandenburka vrata (Pariser Platz) u Berlinu)

tampanje info-letka realizovano je u okviru UNDP BiH projekta, Pristup pravdi: Suoavanje s prolou i izgradnja povjerenja za budunost sa partnerima Ministarstvo pravde BiH i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH. Stavovi u ovom info-letku ne odraavaju nuno stavove Razvojnog programa Ujedinjenih nacija u BiH.

Besplatan primjerak

Besplatan primjerak