SLUGA BOŽJI

Fra Ante Josip Tomičić

redovnik – kapucin

Djetinjstvo i mladost

Fra Ante Josip Tomičić, sin Ivana i Ane rođ. Skorup, rodio se kao deveto dijete, 23.
ožujka 1901. g. u ličkom selu Razbojine u župi Ričice. Antini roditelji imali su još,
osim njega, tri sina i devet kćeri od kojih su četiri umrle u dječjoj dobi. Na krštenju fra
Ante je dobio ime Josip. Kad je mali Josip imao dvije do tri godine, njegovi krsni
kumovi, Joso i Ikica Mašić iz Cerja, uzeli su ga k sebi. Tako se mali Joso, kako se u
Lici uobičajeno nazivaju oni koji nose ime Josip, našao u Cerju koje je udaljeno samo
nekoliko kilometara od Antine rodne kuće. U svojoj skrbi za kumče, kumovi su ga
rano učili čitati, pisati i moliti, a s pet i pol godina pošao je u školu. S nepunih deset
godina završio je OŠ te, poučen od roditelja kako bez rada nema života i da se raditi
mora uvijek i svugdje, započinje pastirski život na ličkim proplancima. Nakon ranog
ustajanja dječak je zajedno s roditeljima, sestrama i braćom ponajprije molio «Anđeo
Gospodnji», a tek poslije kratkog doručka krenuo bi prema pašnjaku gdje ga je čekalo
stado.

Susret s vjerskim knjigama

Kao dobro odgojeni mladić i dobar učenik Joso je predano radio svagdanje poslove i
nosio u sebi zanimanje i ljubav prema knjizi. Uz to vrijedi spomenuti da su svi
Tomičićevi svake nedjelje redovito išli na sv. misu u župnu crkvu sv. Marije
Magdalene u Ričice. Kao šesnaestogodišnjaku dospjela mu je u ruke knjižica rukom
ispisana pod naslovom San Majke Božje koja službeno nije bila odobrena od crkvenih
vlasti. No, Joso je u njoj upoznao veliko Božje milosrđe u riječima: «Kad bi čovjek
učinio toliko grijeha koliko je u moru pijeska i na gori lista, pa se obratio dragom
Isusu kajući se i obećavajući da neće više griješiti, Isus bi mu oprostio». To ga je
potaknulo na molitvu krunice i toliko ga potreslo da je briznuo u plač; počeo se
udarati u prsa govoreći: «Isuse moj, smiluj mi se, Isuse moj, oprosti mi, nikad te više
vrijeđati neću». Poslije je to u svojoj autobiografiji opisao riječima: «Lio sam gorke
suze i kajao se iz dna duše i počeo sam moliti kako sam znao. Od toga časa molitva je
bila moj najdraži posao».

Čini se da su i ljudi primijetili njegovo drukčije ponašanje jer je često išao na svetu
ispovijed. Od neke je osobe dobio krunicu, a jedna žena iz sela, vidjevši kako se svaki
dan moli, dala mu je jedan stari molitvenik i knjižicu Tome Kempenca Nasljeduj
Krista; k tome je još od nekoga dobio i Vjenčić sv. Antuna. To je bila njegova
svagdanja hrana jer kod ovaca je imao dosta vremena za molitvu. No, vrhunac
njegove sreće i veselja bio je, kad je od svoga bratića Mile Kneževića, koji je poslije
kao bogoslov 3. godine studija umro u Zagrebu od tuberkuloze, dobio Novi zavjet.
Fra Ante doslovno kaže: «To sam ja svaki dan marljivo čitao». Imamo li u vidu ovaj
proces kroz gore navedene knjige, onda možemo zaključiti da su one za mladog Josu
mnogo značile jer u njima je dobio nove spoznaje i svježe poticaje za život. Čitajući
Novi zavjet, posebno ga je dirnuo Isusov susret s bogatim mladićem (Mt 19, 16-22), a
oduševio se i Isusovim riječima: «Tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili
majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi Imena mojega, stostruko će primiti i život
vječni baštiniti». (Mt 19, 29). Za ove riječi on priznaje: «Te riječi su mene osvojile, i
ja sam ih odlučio provesti u život pod svaku cijenu». Ali kako? U svakom slučaju,
ovako burno djetinjstvo i mladost trebali su završiti u nekoj redovničkoj zajednici, tj.
u ambijentu posvećenoga života.

Kapucinski kandidat i novak

Antin stariji brat Blaž mu je nakon povratka iz vojske pripovijedao kako je vidio
fratre koji služe Bogu u svetom Redu. U Glasniku Srca Isusova i Marijina pronašli su
adresu i zamolili uredništvo lista da im javi, kako bi se moglo stupiti u sveti Red.
Isusovci su im na pismo odgovorili: «Ako želite stupiti u samostan, obratite se na
kapucine u Varaždinu»! Budući da je odgovor bio poslan na župni ured, župnik se
ugodno iznenadio i obećao mladom Josi da će mu sve isposlovati, tjl. Napisati
kapucinima Molbu da ga prime u svoj Red. Bilo je to u rano proljeće 1919. g., a
odgovor iz Varaždina stigao je tek na blagdan sv. Antuna Padovanskog, što ga je
veoma usrećilo. Pribavivši sve što je potrebno, Joso je 24. lipnja, tje. Na blagdan
Ivana Krstitelja kojega se isposnički lik duboko usjekao u razmišljanje budućega
kapucina, krenuo na put prema kapucinskom samostanu u Varaždinu. Prvi dani su za
njega protekli u čuđenju i upoznavanju samostana i fratara, a najviše ga se dojmila
samostanska crkva Presvetog Trojstva i kor u kojem su braća zajednički molila.
Svojim ozbiljnim ponašanjem, marljivošću i gorljivom pobožnošću stekao je
povjerenje i naklonost samostanske zajednice, pa ga je već nakon šest mjeseci
provincijalni ministar fra Odorik Ožeg primio u novicijat. Godina novicijata lijepo je
krenula, ali uskoro su se pojavile sumnje. Je li to taj put o kojemu je sanjao? Nije li
kod kapucina ipak suviše lako, previše udobno? Je li on za tako malo pokore ostavio
svoje roditelje, braću, sestre, polja, stado?

U rano proljeće 1920. g. napušta Kapucinski red te odlučuje potražiti si stroži

pustinjački način života poput sv. Ivana Krstitelja. Ali gdje? Za prvu ruku na neko se
vrijeme smjestio u Posavskim Podgajcima kod kapucinskog brata fra Benka Turudića,
samostanskog kuhara u Varaždinu. Bio je lijepo primljen i svima je govorio da se
posvema želi posvetiti Bogu. U jednom je razgovoru rekao da je iz novicijata izišao
jer su ga neke stvari smetale, a on je htio živjeti pustinjačkim načinom života i tako se
posvetiti. Onda je shvatio da mu braća u samostanu ne bi smjela biti nikakva prepreka
u njegovu duhovnom životu. Uvidio je da je pogriješio što je izišao iz novicijata, te je
nakon dva mjeseca «lutanja» odlučio vratiti se ponovno kapucinima. Neko vrijeme se
najprije zadržao u Zagrebu, gdje ga je u crkvi Svete Marije u gorućoj molitvi zapazio
zagrebački pomoćni biskup dr. Josip Lang.

U razgovoru ga je Ante pitao za savjet kamo da krene, rekavši ujedno da još nije
krizman. Biskup mu je odredio vrijeme kada treba doći u crkvu Svete Marije da ga
krizma, a za kuma mu je predložio svog sakristana. Osim toga mu je savjetovao da se
vrati natrag u novicijat kapucina iz kojega je izišao. I tako se, nakon što je u krizmi
primio pomoć Duha Svetoga, vratio natrag u kapucinski samostan u Varaždinu,
shvativši poslije da ga ustrajna i žarka molitva, svakodnevno odricanje te neumorni i
predani rad pozivaju na put Božji, na svetost. Kad se vratio u samostan kojega je kao
novak napustio, bio je, premda nerado, ponovno primljen kao kandidat, ali spreman
na sve poslove. Cijelo je ljeto radio u vrtu i u kuhinji i gdje god je trebalo. Svojim
povratkom ponovno je postao kandidat, a svojim zauzetim radom pomalo je skupljao
bodove za ponovni prijem u novicijat. U tome su mu dali podršku fra Rok Šprajc i fra
Alojzije Hajduk, te je Ante ponovno ušao u novicijat i, 21. studenoga 1921. g.,
položio je svoje prve redovničke zavjete.

Nakon novicijata

Nakon položenih prvih redovničkih zavjeta fra Ante je oko pola godine ostao još u
Varaždinu, a u svibnju 1922. g. premješten je u samostan u Karlobagu za službu
samostanskog kuhara. U tom podvelebitskom siromašnom kraju Ante je ostao samo
pet mjeseci, a onda je premješten natrag u Varaždin. No, već u veljači 1923. g.
premješten je u Split za sakristana u svetištu Gospe od Pojišana.

Na blagdan Gospe Lurdske, 11. veljače 1925. g., fra Ante je u svetištu Gospe od
Pojišana položio svoje doživotne redovničke zavjete u ruke fra Bernardina Škrivanića.
U Splitu je boravio do 1926. g., a onda je bio premješten u Dubrovnik gdje je ostao
deset godina i sabirao milodare za gradnju tamošnjeg samostana. Za vrijeme prošnje
spavao je i hranio se uglavnom po samostanima i župnim uredima, a kad na nekoliko
mjesta nije bio primljen, snašao bi se kod dobrih katolika. Tako je svojim mnogim
koracima, žuljevima, znojem, više puta gladan i suhih usta, bezbrojnim krunicama i
trajnim predanjem u ruke Božje podigao kuću za svoju subraću.

Budući da je 1936. g. dubrovački samostan bio dovršen, provincijal fra Odilon

Mekinda ga je 1937. g. premjestio u Varaždin, gdje je više od tri godine sabirao
milodare za tamošnji đački konvikt. Budući da je konvikt bio u velikim dugovima fra
Ante je počeo u Varaždinu i njegovoj okolici skupljati novac za njegovo dovršenje i
podmirivanje dugova, a u lipnju 1941. g. premješten je u Zagreb. Budući da kapucini
u to vrijeme još nisu imali svojega samostana fra Ante se je za početak nastanio u
Maksimiru u župnoj kući sv. Jeronima. Odmah je počeo prikupljati novac za gradnju
crkve i samostana sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. Budući da je gradnja brzo
napredovala već na Novu godinu 1942. nadbiskup Alojzije Stepinac blagoslovio je
novu crkvu i osnovao župu sv. Mihaela, i predao je braći kapucinima. Tih se dana fra
Ante preselio iz Maksimira u Dubravu.

Fra Ante je 1947. g. premješten iz Zagreba u Rijeku kamo je stigao 5. rujna. U Rijeci
je ostao pune 34 godine, tj. do kraja svoga zemaljskog života. Tu je vršio službu
sakristana i samostanskog vratara. Kao sakristan brinuo se za red i čistoću u
prostranoj i lijepoj crkvi Gospe Lurdske i u njezinoj kripti, a dok još nije bilo č. s. u
samostanu, kitio je i oltare.

Mnogi ljudi koji su dolazili u crkvu Gospe Lurdske na Žabici uvijek su susretali
sitnog mršavog sakristana koji je svakoga srdačno primao, pažljivo poslušao i uvijek
kratko i jasno odgovarao na pitanja. Svojom jednostavnošću i skromnošću privlačio je
sve, te su ga s vremenom počeli ljudi jednostavno nazivati: «naš Ante». Izgleda da je
upravo služba sakristana bila ono po čemu je fra Ante ostvarivao svoju zamisao o
služenju Bogu: cjelodnevno služenje u Gospinoj crkvi, prigode za samozatajni
pokornički život, dosta vremena za tihu i goruću molitvu, a to mu je davalo snagu za
još predanije služenje Bogu i ljudima koji su ga susretali.
Bolest i smrt

Otprilike godinu i pol dana prije svoje smrti, tj. u proljeće 1979. g., fra Ante u više
navrata odlazio na bolničko liječenje. Shrvan bolešću 23. ožujka 1981. g. proslavio je
svoj osamdeseti rođendan i 60. obljetnicu redovništva, a za vrijeme sv. mise obnovio
je svoje redovničke zavjete.

Fra Ante je preminuo 25. studenog 1981. g. u svojoj 81. godini. Uz njegov krevet u
tom je trenutku bila s. Miroslava Vugdelija, milosrdnica. Na nju je fra Antina smrt
ostavila dubok dojam, jer piše: «U svojih 25 godina rada na kirurgiji vidjela sam
mnoge smrti mladih, starih, i srednjih. Svi smo slični i svatko zna da će umrijeti, ali
kako je umro fra Ante, tako nešto nisam doživjela niti ću doživjeti. Kad je bio u
agoniji, nije ništa govorio, već se samo križao. Njegove su oči bile stalno uprte u
nebo.»

Na dan preminuća njegovo tijelo je preneseno u kriptu kapucinske crkve gdje je ostalo
do sprovoda 27. studenog. Narod je dolazio pozdraviti svoga dragog sakristana,
skupljača milodara i samostanskog vratara. Dolazili su stari i mladi, učenici i
profesori, svećenici, redovnici i redovnice, imućni i prosjaci, zdravi i bolesni. Svatko
je zastajao u tišini i molitvi s osjećajem da je otišao netko njihov. Ljudi su s
krunicama i drugim nabožnim predmetima doticali pokojnika i nosili ih sa sobom kao
dragu uspomenu, a gradom i okolicom brzo se širio glas: «Umro je svetac grada
Rijeke»!

Njegovo je tijelo 27. studenog položeno u kapucinsku grobnicu na groblju «Kozala».

Vjernici su ga vrlo brzo počeli štovati kao sveca. To je potaklo braću kapucine da
Antino tijelo prenesu u kriptu crkve Gospe Lurdske, što je i učinjeno, 3. travnja 1997.
g. Ta činjenica jasno govori da je riječ o čovjeku velike vjere, uzornom redovniku i
štovatelju Majke Božje. Otada su kapucini uveli i trodnevnicu za obljetnicu njegove
smrti, da bi se četiri godine nakon toga, točnije 9. listopada 2001. g., osnovala
molitvena zajednica za štovanje fra Ante.

Kad je 2003. g. papa Ivan Pavao II. u svom III. Pastirskom pohodu Hrvatskoj boravio
u Rijeci, tada je 8. lipnja riječki nadbiskup Ivan Devčić u svom pozdravnom govoru
između ostalog rekao: «Radostan sam što Vam mogu priopćiti da i u Riječkoj
crkvenoj pokrajini imamo više kandidata za oltar. Razmišlja se i o pokretanju
kanonskog postupka za proglašenje svetima krčkog biskupa Antuna Mahnića…, kao i
brata laika fra Ante Tomičića, iz Reda male braće franjevaca kapucina, dugogodišnjeg
tihog svjedoka vjere u našem gradu».

Biskupijski proces za njegovo proglašenje blaženim započeo je 2005. g.