Darko Polek

Zapisi iz tree kulture

Biblioteka Jesenski-Turk Zagreb 2002.

"I aim at truth, not facts, and I'm old enough to know the difference". (Pokuavam doi do istine, a ne injenica, i dovoljno sam star da ih znam razlikovati) Jerzy Kosinski

Dori i Heleni

Sadraj: Predgovor u kojemu se naalost opravdavam za to to sam objavio knjigu Poglavlje 1. Mjere vremena (Gould) u kojem govorim o tome da jo uvijek nije jasno kada je zapravo poelo tree tisuljee I dio: Bogatstvo naroda Poglavlje 2. Radna etika i kolonijalizam (Landes) u kojem se govori o pitanju vrijednom est milijardi dolara Poglavlje 3. Od Keynesa do nevidljive ruke... (monetarizam) u kojem se govori o tome zato nam je potrebno malo drave Poglavlje 4. ... i natrag: Koliko nam je drave potrebno? (Pol.misao) u kojem tvrdim isto to i u treem poglavlju, samo malo drukije Poglavlje 5. Osam pravila poslovnoga uspjeha (Thurow) u kojem se govori o onome to stoji u naslovu Poglavlje 6. to je s povjerenjem? (Fukuyama Trust) u kojem se po x-ti put pria da je povjerenje vrlo korisna stvar Poglavlje 7. U slavu kolektiva (Polanyi) u kojem se malo polemizira s Karlom Polanyijem i njegovim etatizmom Poglavlje 9. Znanje, vjerovanje, bogaenje (vrij_ba1.doc ?) u kojem se pitam koliko je obrazovanja domaeg puanstva potrebno za bogaenje Poglavlje 10. Sukob mozgova (Toffler) u kojem se nadam da e se ratovi u budunosti voditi znanjem a ne toljagama Poglavlje 11. Tko je viknuo: "Korupcija"? u kojem se iznosi jo jedna hipoteza o korupciji Poglavlje 12. Vrijede li pravila uspjeha i u Indiji? u kojem se malo filozofira o siromatvu Poglavlje 13. "Boom-bust" - Pare ili ivot! u kojem se malo udim kako magnati mogu biti popperijanci Poglavlje 14. Haider s usklinikom u kojem se pitam zato su Europljani tako "nestrpljivi" Poglavlje 15. Sporno zastupanje gubitnika (Polek 6) u kojemu se pria o zamkama i koristima globalizacije Poglavlje 16. Stupnjevi politikog nesavrenstva (Aron) u kojemu se iznose neki politiki idealni tipovi II dio: O maslinama, pukama, bacilima, satovima, brodovima i vjetrovima Poglavlje 7. Masline i teorija zlatnih lukova (Th. Friedman) u kojem se pie eulogija globalizacije 3

Poglavlje 8. Je li Ronalda Reagana i Margaret Thatcher zameo vjetar? (M. Friedman) u kojem se vrlo povoljno izjanjavam u prilog Friedmanove minimalne drave Poglavlje 9. Harrison nije bio George u kojem se (opet) prikazuje vanost satova za orijentaciju Poglavlje 16. Euroazijska klima i sjevernjaka superiornost (Diamond) u kojem se govori o pukama, bacilima i eliku Poglavlje 17. Demokraciji je odzvonilo (Kaplan) u kojem se objanjava zato to neki tvrde Poglavlje 18. Hrvatska nakon tsunamija u kojem se pitam jesmo li zaobili N-krivulju Poglavlje 19. Koliko ljudi zemlja moe podnijeti? u kojem se raspravlja o odrivom razvoju i tragediji plebejaca

III dio: Trea kultura. Drugi in Poglavlje 19. Trea kultura. Drugi in u kojemu se itatelj informira o tome to je "trea kultura" Poglavlje 20. Generacija X (Gen. X) u kojemu se govori o negdanjoj i buduoj "zlatnoj mladei" Poglavlje 21. Druga geneza (Rifkin) u kojemu se, unato mnogima, tvrdi da je biotehnologija vrlo vana Poglavlje 22. Trgovina ljudskim organima u kojemu se pria o tome kamo treba ii po vlastite rezervne dijelove Poglavlje 23. Je li Samuilo bio sam? (Sacks) u kojemu se objanjava zato su nam vani ljudi s poremeajima Poglavlje 24. Jesmo li ikad bili moderni (Latour) u kojem se hvali Bruno Latour Poglavlje 25. Sokalova psina u kojem se pitam ima li anse da se drutvenjaci osvete prirodnjacima Poglavlje 26. O koristi i teti prolosti za ivot (Weimar) u kojem se opisuje nekoliko odgovora na pitanje vrijedno 50.000 DEM Poglavlje 27. Jesam li prvi brat? (Sulloway) u kojem se objanjava zato je vaan poredak raanja u obitelji Poglavlje 28. Sveuilina gripa. u kojem se tvrdi da je naim sveuilitima potrebno trino cjepivo, premda veina tvrdi da nitko nije bolestan Poglavlje 29. Kada ne zna rijeiti problem smisli voucher u kojem se tvrdi: moe ovako moe onako IV dio: arai, ljestve i dimne zavjese Poglavlje 40. ara, ara, rajo, ara u kojem se govori o jednom vrlo vanom arau za filozofiju 4

Poglavlje 41. Dimne zavjese i ogledala u kojem neki kritiziraju moje negdanje idole iz kotske Poglavlje 42. Imaju li ljudi budunost? (Fukuyama) u kojem se tvrdi da imaju Poglavlje 43. Vie praznovjerje (Gross-Levitt) u kojem se objanjava da i u znanosti postoji amalgam ljeviarstva Poglavlje 44. Znanost kao praznovjerje? (Sorell) u kojem se ini da ima i onih koji to stvarno tvrde Poglavlje 45. Dokazi i opovrgavanja (Lakatos) u kojem se slave pregovori ak i u matematici Poglavlje 46. Socijalna konstrukcija ega? (Berger) u kojemu prenosim jedan svoj stari antikonstruktivistiki tekst Poglavlje 47. O mravima i pelama (Hollis) u kojem se prepriava jedan udbenik Poglavlje 48. O ljestvama i animalnom magnetizmu (Silvers) u kojem se opisuju neke skrivene povijesti znanosti Poglavlje 49. Sjenke umjetne inteligencije (Penrose) u kojem se ve davno tvrdilo kako e mikrotubule spasiti svijet Poglavlje 50. Descartesova greka (Damasio) koja nastaje kada kolac proe kroz glavu Poglavlje 51. EI (Goleman) u kojemu se opisuje tirani prirunik za samopomo Poglavlje 52. Sagan i njegov svijet (Sagan-ba) u kojemu se kratko opisuje vijek ovjeka koji je o dimnim zavjesama imao to rei Poglavlje 53. Platon i ostale filozofske ludosti (Stove) u kojem se objanjava zato se ne zovem Ishmael Poglavlje 54. Platon, Popper i ostale znanstvene ludosti (Horgan) u kojemu se objanjava zato je doao kraj znanosti

V dio: Portreti s kraja filozofije Poglavlje 55. Revolucije u znanosti (Kuhn) u kojemu se odaje duno potovanje Thomasu Kuhnu Poglavlje 56. Sjaj opovrgavanja (Popper) u kojemu se odaje duno potovanje Karlu Popperu Poglavlje 56. Shu-bi-du-bi-du u kojemu se odaje duno potovanje Paulu Feyerabendu Poglavlje 57. Oj ti drue Sarajevski u kojemu se ocrtava malo loiji portret Richarda Rortyja Poglavlje 58. Sebini geni i sebini memi (Dawkins) u kojemu se odaje duno potovanje Richardu Dawkinsu premda je jo iv 5

Poglavlje 59. Gdje je ovjek koji je zamijenio enu eirom? u kojemu se odaje duno potovanje Oliveru Sacksu ak i prije strica Tungstena Poglavlje 60. Trompe i pandantivi jednoga prirodnjaka u kojemu se odaje duno potovanje Stephenu Jay Gouldu

Predgovor
u kojemu se naalost opravdavam za to to sam objavio knjigu Dva su razloga zato znanstvenik danas ne treba pokuavati ogrnuti svoje i tue ideje u plat nekog sistema. Prvi je razlog to to sve umno nije zbiljsko, a sve zbiljsko nije umno. Brojne su naime ideje koje nemaju veze sa stvarnou, a jo je vee podruje stvarnosti o kojemu umno moemo tek nagaati. Stoga je pokuaj da se od dostupnoga znanja napravi sustav, more geometrico demonstrata, izloen geometrijskim redom, otpoetka osuen na propast. Ali, rei e netko, premda je sasvim jasno da na kategorijalni aparat nije dovoljno podeen da zahvati ili sazna sve injenice ovoga, a pogotovo onoga svijeta, to ne znai da od dostupnih znanja ne treba pokuati napraviti neki red kojim bismo kaos zbivanja posloili u neki ormar pun ladica s lijepim naljepnicama. Jer to bi bilo s ljudima, s ovjeanstvom, kada nitko ne bi pokuao stvoriti red? Ne ovisi li napredak nae spoznaje upravo o pokuajima stvaranja reda? Bismo li mogli ivjeti u stanu, brlogu, kada bi u njemu stalno vladao nered? Odgovor na ta pitanja, vodi me k drugom argumentu protiv sistema. Labirint moe biti shematian, ali o tome moe suditi samo netko tko ga promatra odozgo, izvana ili sa strane, a ne netko tko se kroz njega kree. Drugim rijeima, sistem je moda mogu za mrtve ideje i ljude. Kada su ideje i ljudi jo ivi, kada o njima trebamo suditi, ili kada nam za njih treba putokaz, onda se nalazimo na udnim umskim putovima, ili kako to filozofi obino, pomalo s ironijom, heideggerijanski zovu Holzwege, na stranputicama, za koje ne znamo kuda e nas dovesti. U tim okolnostima stvarati sustave i sisteme nema smisla, jer e se isuvie brzo razotkriti njegove slabosti, rupe, praznine, nedosljednosti. Ali zato sve to priam? Ovo je knjiga o ivim, moda manje poznatim idejama i ljudima. Ili barem o onima koje jo nisu posve mrtve. Ili koje kod nas, u ovoj sve provincijalnijoj kulturi, nikada nisu zaivjele. Unato tomu, itatelju sam, ini se, duan i dodatnu ispriku. Naime, moda je bolje ispriati se na poetku, kako bih pripremio itatelja na stranputice. I brojna znanstvena lutanja koja moda nemaju nikakvoga smisla. Ali potajno, sasvim potajno, (sada meutim, naalost i javno) ja se nadam da u u ovim starim zapisima, pogubljenim po raznim asopisima i novinama, spisima za koje sam i sam zaboravio da postoje (a kako bih onda smio oekivati da za njih znaju drugi), ja se nadam dakle da u pronai neki smisao, sistem i red, neku Arijadninu nit u labirintu, koja e meni osobno dati putokaz. to sam radio svih ovih godina? Zato je moj znanstveni put bio tako eklektian, nestrpljiv, prodrljiv, nestaloen? Zato sam se bavio nekim idejama, knjigama i ljudima, a ne nekim drugim?

Knjigu, itatelju, moete itati na dva naina. Prvo, kao ilustracije jednog vie ili manje apstraktnog mozaika ideja i nekih znanstvenih sudbina. U tom smislu, knjiga pred Vama moe imati neku propedeutiku vrijednost. Mogu Vam obeati da ete naii na ideje za koje dosada niste uli (jer, bilo bi doista udno kada bi se Vaa lektira podudarala s mojom). Ali, volio bih da je itate na drugi nain, kao svojevrsnu intelektualnu autobiografiju. udan zahtjev, kada uzmemo u obzir da veina ideja izloenih u ovoj knjizi nije moja. Kako kompendij tuih ideja moe postati neija autobiografija? Odgovor je jednostavan. Knjiki ljudi danas sve manje poznaju svijet. Njihov je svijet svijet knjiga. A njihova je biografija nizanje knjiga koje su itali. Svijet koji postoji izvan knjiga, ivot koji provode s drugim ljudima, svijet strasti, drugih mjesta i putovanja, brzo se zaboravlja. Takvi smo mi, knjiki ljudi. Osim toga, barem za moju knjigu, nije istinita Hegelova tata reenica: Sve to je u mom djelu istinito, nije moje, a to je moje - nije istinito. U svim priloenim tekstovima vrlo je jasno to je moje a to tue. Oni koji su za navedene ideje i teze ve uli, moi e sami prosuditi. A oni koji nisu valjda e imati povjerenja u autoritativnog pisca. Meutim, ni svijet knjiga u kojem se kreu knjiki ljudi ne otima se lako zaboravu. Ne trebamo se stoga uditi da ovjeanstvo zaboravlja stara znanja: ta i znanstvenici zaboravljaju to su itali i ime su se bavili prologa ljeta. Ovo je dakle knjiga koja dijelove moga ivota, jo jednom, poput Raanja nacije, pokuava oteti zaboravu. Moj vjerni itatelj (oh, kako to gordo zvui) to je ve primijetio. Je li to dovoljan razlog za tiskanje knjige? Prosudite sami. Premda se jo osjeam mlad, i premda e se nekome uiniti da je ovakav nain pisanja autobiografije (kao uostalom i svake druge autobiografije) prilino tat, takorei bezobrazan, jer troi nae dragocjeno vrijeme, a ne daje konanu sliku o piscu (stoga ni cijena ne moe biti jednaka slikama tek preminulih slikara), vjerujem da je svakome bliska potreba za sreivanjem - dopustite mi da upotrijebim argon naega softwarea - widowsa i orphansa, udovica i siroia, onih dijelova, tekstova, misli i primisli, koji nikada nisu pripadali matici naih htijenja i nada, koji nikada nisu bili integrirani u neku knjigu ili neko drugo sredite biografije. esto je rije o tekstovima pisanim za novac (oni koji preziru novac, lako e nai uporite kritike), ali mislim da e moji vjerni urednici, Viktor Vresnik, eljko Ivankovi iz asopisa Banka, Josip Hrgovi, te divni urednici Treeg programa Hrvatskoga radija, Marko Lehpamer, Ratko Vince i beloved supruga Rajka Rusan, kojima svima jo jednom od srca zahvaljujem na trudu i povjerenju, rado potvrditi kako osnovni motiv mojih pisanija nije bio novac. Svi su oni znali kako je meni mnogo vaniji forum -mjesto i mogunost da se objavljuju tekstovi kakve sam elio pisati (i kako bih se danas veselio da kod nas postoji neko mjesto, neki asopis, koji e rado objavljivati due, popularnije esejistike tekstove).

Pa ipak, ostaje pitanje zato ba takve tekstove? Zato sam tako marljivo biljeio svoju lektiru, umjesto da sam vrijeme troio na znanstvene ili filozofski sistematinije radove? Vjerovao sam da e me izabrana lektira voditi u nekome pravcu, kao uvod u neku knjigu ili temeljitije djelo, ali kao stari maak i pas koji ostavlja svoje tragove po ulinim kutovima, nakon obiljeavanja svojega teritorija, ini se da sam se uvijek klonio tih ocrtanih pravaca. Poput turista, koji je vidio i ovo, i ovo, i ono, i koji je sada nakon brojnih lutanja i fotografija, doivio potpunu amneziju, te se vie ne moe sjetiti to je na tim obiljeenim mjestima uope radio. Zato je to bilo tako, to ovom knjigom i sam pokuavam doznati.

Poglavlje 1. Mjere vremena u kojem govorim o tome da jo uvijek nije jasno kada je zapravo poelo tree tisuljee

Jesmo li 1. sijenja 2000. godine, doista uli u tree tisuljee? Kada tono zavravaju stoljea i tisuljea? Na kraju godina koje zavravaju s 99 (kao to nam sugerira zdravi razum), ili pak na kraju godina koje zavravaju s 00 (kao to nam diktira logika posebnog sustava kalendarskog brojanja)? Izmjene tisuljea i mnogi obrati u brojanju vremena tijekom posljednjih dvije tisue godina tema su izuzetno zanimljive knjige amerikog prirodoslovca i polihistora Stephena Jay Goulda: Preispitivanje tisuljea. Jedan racionalistiki prirunik za precizno proizvoljno odbrojavanje.

Ako ste uvjereni da je rije o isto skolastikom pitanju, razmislite: od posljednje proslave nadolazeeg stoljea, 1. sijenja 2000. godine proi e samo 99 godina. Slubeni mjeritelj vremena, Britanski opservatorij u Greenwichu, unato velikoj proslavi tisuljea najavljenoj upravo u, pri ili na novoizgraenom Millenium Domu u Greenwichu, izjasnio se: Dok e ampanjac tei a poljupci zapoeti novo doba, ljudi e u stvari pozdraviti dolazak posljednje godine ovoga tisuljea, a ne prvu godinu sljedeega. Posljednja slina proslava, proslava dolaska 20. stoljea odrala se na prijelazu 1900. u 1901. godinu. Jesmo li onda doista u krivu to emo dolazak tisuljea slaviti za nekoliko tjedana?

Zato bi se nova stoljea uope slavila s poetkom godina koje poinju s 01, a ne s 00? Nee li kraj odbrojavanja na satu pred centrom Georges Pompidou u Parizu otkucati sve nitice upravo za nekoliko tjedana? Kako se Greenwich mogao zabuniti? Nije li logino da na kraju 9 godine, tj. na deseti roendan imamo deseti (dvadeseti,

10

trideseti) roendan, odnosno da je od naega roenja prola puno desetljee? Odgovor je odrijean.

Cijelu stvar s neintuitivnim odbrojavanjem stoljea i tisuljea zakuhao je Dionysius Exiguus, ili doslovno: Mali Denis, prvi crkveni mjeritelj vremena po Kristu, koji na nau alost nije poznavao pojam nule. On je Isusovo roenje smjestio u godinu 753 A.U.C., ab urbe condita, tj. od utemeljenja grada Rima. ak ni to nije pravilno izraunao. Gould pie: Herod je umro 750 A.U.C. Stoga, ako su se ivoti Isusa i Heroda poklapali, (a evanelja bi trebalo drastino revidirati, ako nisu) onda se Isus morao roditi 4. godine prije Krista, ili ranije, ime bi se nositelju naega vremena dodijelilo jo nekoliko godina ivota prije dolaska upravo njegove ere. Ali ta je Denisova greka gotovo nevana u usporedbi s njegovom drugom grekom. On je naime zapoeo odbrojavanje nae ere ili ere poslije Krista godine 754. A.U.C, s datumom 1. sijeanj 1. godine. U godini u kojoj je Isus bio star jednu godinu, vremenski sustav koji je navodno poeo s njegovim roenjem bio je star dvije godine. Bebe su, pie Gould, stare nula godina do svog prvog roendana, a nae je brojanje vremena ve bilo staro jednu godinu pri roenju. I upravo zbog Malog Denisa, i njegove matematike ignorancije, tree tisuljee ne poinje 1. sijenja 2000. godine, ve 1. sijenja 2001. godine. Znai, naa proslava tisuljea bit e posve neprimjerena. Tono?

Netono. Premda je 1. sijenja Kristova era imala samo 1999. godina na poetku 2000. godine, pomicanja kalendarskoga vremena zbivala su se poslije Krista tako esto, da granice stoljea i tisuljea mogu biti jo samo proizvoljne. Primjerice, Julije Cezar je uveo kalendar u kojemu je godina trajala 365 dana i neto-manje-odetvrtine-dana, stoga u naem kalendaru jo uvijek imamo svaku etvrtu godinu prijestupnu. Ali razlika izmeu etvrtine dana i neto-manje-od-etvrtine-dana, posve neznatnih jedanaest minuta, tijekom stoljea i tisuljea ipak bitno naruava sklad suneve godine i naega kalendara (pogotovo pri izraunavanja Uskrsne 11

nedjelje). Stoga je papa Grgur XIII godine 1578. od poznatog matematiara Isusovca Kristofora Claviusa naruio usklaeni kalendar. etiri godine potom, objavljena je gregorijanska reforma kalendara: 5. listopada 1582. dekretom je ukinuto 14 dana vika iz julijanskog kalendara. Brojne zemlje, Britanija, Amerika, cijeli pravoslavni svijet, tu su reformu nazvali Papinom propagandom. Francuska i Oktobarska revolucija pokuali su revidirati tu Papinu propagandu; Britanija je julijanski kalendar zadrala do 1752, a Amerika do 1731.

Ali gregorijanski kalendar uveo je jo jednu promjenu zbog koje smo se uplaili tzv. millenium buga, tj. boljke koja je od mnogih kompjutorskih sustava napravila kaos. Naime, jedanaest minuta manjka od pravilnosti izmjene prijestupnih godina, takoer treba s vremena na vrijeme uskladiti, stoga je Clavius predloio da se na razmeu stoljea godinama oduzmu prijestupni dani. Ali ni to nee posve funkcionirati, pa se stoga svake etiri stotine godina, punim stoljeima opet dodaju dani prijestupne godine, stoga 1900. (1800, 1700) nije bila prijestupna godina (kao to nam kau stari kompjutorski softveri), ali je 2000. opet bila prijestupna, pa je 29. veljae 2000. godine na-zastarjeli-dobri DOS preskoio taj dan i pisao 1. oujka.

12

I dio Bogatstvo naroda

13

Poglavlje 2. Nema dileme u kojem se govori o prednostima globalizacije i strahovima prema njoj

Za odravanje privrednog prosperiteta u XXI e stoljeu biti potrebno samo 20% radnosposobnog stanovnitva svijeta. Svjetski model budunosti slijedit e formulu 20:80. U karama globalizacije, Internacionala kapitala ukida cijele drave. U Europi i Japanu, u Kini i u Indiji, ponovo se razdvaja manjina dobitnika i veina gubitnika. Za vie stotina milijuna ljudi globalizacijski napredak uope nije napredak, tvrde ekonomisti i novinari Spiegela Hans-Peter Martin i Harald Schumann u bestseleru Zamke globalizacije.

Posljedice ponovnog uspostavljanja apsolutne vlasti kapitala, tvrde autori, bit e katastrofalne. Ukidanje ili drastino smanjenje socijalnih davanja, tendencija prema razgradnji sindikata, ope izbjegavanje poreza, odnosno transfer novca u tzv. off-shore kompanije, opa nesigurnost nacionalnih ekonomija zbog nepredvidljivog transfera svjetskog novca na burzama, pretvaranje demokratskog odluivanja u oligarhijsko odluivanje financijskih magnata, ruenje autonomije vlada u kontroli tog financijskog kaosa, katastrofalne posljedice za prirodu u cijelome svijetu - to su tek neka obiljeja sumorne slike budunosti koju ocrtavaju Martin i Harald.

Knjiga Martina i Haralda tek je vrh sve masovnijeg pokreta protiv globalizacije i internacionalizacije kapitala. Ekolozi David Koren, na svjetskoj ekolokoj konferenciji u Bretton Woodsu, i Jeremy Riffin, u knjizi The End of Work, izjavili su kako vlade moraju poeti kontrolirati industrijski transfer stvoren globalizacijom, jer okoliu i osiromaenoj radnoj snazi prijeti katastrofa. Isto tvrde i Viviane Forrester u francuskom bestseleru iz 1996. pod naslovorn Ekonomski uas i novinar William 14

Greider u nedavno objavljenoj knjizi Jedan svijet: manijakalna logika globalnog kapitalizma.

I desniari, poput novog voe francuskih golista, Philippa Seguina, zalau se za nova sredstva kontrole financijskog trita. Seguin je, primjerice, uime otvaranja novih radnih mjesta zastupao zabranu samoposluujuih benzinskih crpki.

Glasovi protiv globalizacije sve su brojniji ak i u slubenim politikim krugovima Europske unije. Primjerice, krajem prole godine potpredsjednik Europske komisije liberalni Leon Brittan natuknuo je da e Europska komisija predloiti lanicama EU da razmisle hoe li ostati u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) ako SAD ili zemlje istone Azije budu inzistirale na zemljopisnom podrijetlu poluproizvoda kao nainu karakterizacije podrijetla finalnog proizvoda, jer tada mnogi proizvodi vie ne bi bili europski. Istodobno, Europska unija vrlo dobro kontrolira trgovinske granice prema istoku Europe i Aziji.

Posljedice globalizacije, tj. pobjede i univerzalne vlasti kapitala nastale ruenjem trgovinskih i monetarnih barijera nakon sloma komunizma bez sumnje su velike i ve sada opipljive. Posve je tona dijagnoza da pobjeda kapitala dovodi do radikalnih socijalnih transformacija i promjene uloge nacionalnih vlasti. Pitanje je, meutim, moemo li se sloiti s vrijednosnim implikacijama navedenih katastrofista.

Glavno uporite kritike globalizacije jest doktrina globalnog preobilja. Ona tvrdi, prvo, da je kapitalizam isuvie produktivan, da su tehnoloki napredak i irenje industrijalizacije radikalno poveali uinkovitost, drugo, da je produktivnost rada postala bitno vea negoli koliina koju treba ostvariti, odnosno da potranja u razvijenim zemljama ne moe pratiti poveanje ponude, i tree, da e razvoj novih ekonomija sve vie sudjelovati u globalnoj ponudi, dok se istodobno potranja u tim zemljama nee poveati. Politika bi vlast zbog toga trebala poticati strategije koje e 15

bitno poveati potranju. (To, recimo, znai da vlast ne treba eliminirati budetski deficit i poveavati nacionalne tedne zalihe, jer e takve mjere smanjivati potranju.) U ekstremnijem obliku doktrina globalnog preobilja tvrdi da zbog velike opasnosti od nezaposlenosti i recesije treba reducirati ekonomsku sposobnost pomou razliitih shema za smanjenje radnog tjedna. Neke su europske vlade, poput vlade francuskih socijalista, krenule upravo tim putem.

Nedavno je u jednom lanku Je li kapitalizam isuvie produktivan ekonomist s MIT-a Paul Krugman osporio sve tri tvrdnje doktrine globalnog preobilja. Krugman tvrdi da statistiki pokazatelji ne potvruju tezu o globalnom preobilju. Procjene OECD-a i MMF-a govore da stope rasta najrazvijenijih kapitalistikih zemalja (u cjelini) ne prelaze 2-3 % godinje, to znai da ostaju na dosadanjoj razini. Rast BNP-a azijskih zemalja s najveim stopama rasta ne prelazi 5 %, pa ni to ne upuuje na nezapameni porast ponude. tovie, te su stope manje od stopa rasta u zapadnoeuropskim zemljama izmeu 1950. i 1960. odnosno u azijskim zemljama izmeu 1960. i 1970. to se tie smanjenja potranje, Krugman se pita kako to da zastupnici globalnog preobilja ne dovode u sumnju ekonomsko pravilo prema kojem poveanje dohotka u zemalja koje proizvode vie povlai i veu potranju. Krugman ne vidi nikakav razlog za sumnju u to pravilo. Napokon, kada je rije o poveanoj ponudi zemalja treeg svijeta i navodnog smanjenja njegovog udjela u potranji, Krugman navodi statistike tjednika The Economist koje kau da je od 25 novih industrijskih azijskih zemalja njih 17 u trgovinskom, a dvadeset u obraunskom deficitu.

Je li to taj rast nastao izvozom? pita Krugman. Zagovornicima doktrine globalnog preobilja ini se da novoindustrijalizirane zemlje imaju veliki trgovinski viak. Istina je upravo suprotna: te ekonomije u cjelini imaju veliki trgovinski deficit, a predvianje da e u nekoj doglednoj budunosti stei suficiti ista je pekulacija. Ukratko, bojazan od kapitalistikog preobilja jest upravo to: bojazan. Ipak, ak i kada 16

bismo poput Krugmana smatrali da je pitanje poveanja produktivnosti i nestabilnosti svjetske ponude i potranje nebitno ili nepostojee, ostaje injenica da ukidanje trgovinskih i monetarnih barijera ima velike posljedice za politike sisteme nacionalne drave. Zastupnici globalnog preobilja poput Martina i Schumanna openito smatraju da su te politike posljedice takoer negativne. Kakva je uloga nacionalnih drava i politikih elita u novom sistemu sveopeg kapitalizma?

O tom pitanju raspravljaju Peter Drucker i Anne-Marie Slaughter u asopisu Foreign Affairs. I Drucker i Slaughterova tvrde da gubitak fiskalne i monetarne suverenosti nacionalnih drava ini, paradoksalno, nacionalnu dravu jaom, a ne slabijom. Prema Druckerovom miljenju, globalna ekonomija pred vlast postavlja nove i otrije zahtjeve. Nada da e vlade primjenjivati (financijsku) disciplinu je fantazija. Tek globalna ekonomija prisiljava vladu da bude fiskalno odgovorna. Dosadanja praksa pokazala je da su vlade nesposobne rei ne. Pritisak svjetskog kapitala poveat e odgovornost, a politiari e sve vie morati objanjavati svom izbornom tijelu zato su odreeni izdaci iz budeta ekonomski neopravdani. Nacionalne drave nisu nespojive s univerzalnom vlau kapitala. Kapital treba pravnu podrku, sigurnost ulaganja, koju ne moe ostvariti bez pravne suverenosti. Ali ini se da su Drucker i Slaughterova imali na umu velike nacionalne drave poput SAD ili Japana, a ne male, poput Hrvatske, jer glavnina argumenata navedenih autora ne potkrijepljuje tezu o jaanju nacionalne drave. Ruenje monetarne i fiskalne suverenosti, naime, ima velike posljedice za pojam dravnog suvereniteta.

Razmotrimo, primjerice, pitanje meunarodnih sporova oko ulaganja. Oito je da e s vremenom nastati meunarodna pravna tijela i meunarodna vlast koji e arbitrirati u sukobima i kontrolirati kretanje svjetskog novca, a te e ustanove biti nadreene vlasti suverenih zemalja. Uloga nacionalnih drava u ve vidljivom trendu stvaranja takvih meunarodnih tijela bit e tek simbolina.

17

Prema rijeima klasika liberalnog internacionalizma u politici Roberta Keohanea i Josepha Nyea, suverenost e biti tek simbol sudionitva u svjetskoj zajednici. A, drave e za svaki izdatak morati imati dobra opravdanja.

U takvim uvjetima nije udno da postoji i jaki trend protiv internacionalizma i globalne ekonomije. Ugroeni su svi oni slojevi tradicionalnih drutava kojima je drava neko garantirala odreene privilegije u obliku zaposlenosti, socijalnih davanja i slino. (To je posebno vidljivo u razvijenim demokracijama s tradicionalno jakom ulogom dravne regulative.) I stoga je potpuno tona nedavna tvrdnja strunjaka za istonu Europu Tonyja Judta da je radnika klasa postala konzervativna. Ta tvrdnja dobro objanjava brojne politike kompromise

tradicionalne ljevice i radikalne desnice. I zato ideolog nesputanog ekonomskog liberalizma kratkorono ne treba biti preveliki optimist. Globalizacija, tvrdi povjesniar Arthur Schlesinger, rukovodi ovjeanstvom, ali istodobno navodi ljude da izbjegavaju njezine snane sile. Stoga Schlesinger u lanku Ima li demokracija budunost? nije optimist. Budui da demokracija treba kapitalizam, ali ne i obrnuto, posve je mogue, ak i razumljivo, da e i dalje postojati autoritarni kulturni sustavi u kojima e suverenost imati tradicionalno znaenje. Ali, ak i ako snane sile globalizacije ve signaliziraju novu mobilizaciju prezrenih na svijetu i obnavljanje klasnog pitanja, nema sumnje da zatvaranje trita i uskih nacionalnih granica nikada nee uspjeti nadvladati ekonomsku logiku blagostanja. Nadam se da su zemlje istone Europe nadile tu vrstu alternative.

Poglavlje 3. Imaju li Amerikanci razloga za strah od Hrvata? u kojem se tvrdi da nemaju Radnja posljednjeg romana najpoznatijeg i najplodnijeg americkog pisca Johna Updikea, Toward the End of Time, zbiva se 2020. godine: poslije americkoga rata s Kinezima, Amerika je gotovo potpuno unitena, policije vie nema, haraju crnacki 18

huligani, a na obale Massachussetsa stiu - Hrvati. Preostali stanovnici Amerike, tamo preko - u Lexingtonu i Concordu ive u strahu od opasnih revolveraa iz Hrvatske. Hrvati ulaze u XXI stoljece s maglovitom reputacijom. U tragikomicnom Updikeovom settingu moralne i fizicke propasti Amerike, o revolveraima iz Hrvatske moglo bi se razmiljati i s blagim osmjehom: zar su samo Hrvati-barbari preivjeli treci svjetski rat i ostali jedini sposobni da osvoje Ameriku? Iz Updikeove sarkasticne slike medutim slijedi da je najvanija briga dananjih hrvatskih vlasti izlina: Hrvati se ne moraju brinuti za svoj opstanak. No, alu na stranu, Updikeov je roman samo science fiction, crna utopija. Kako ce Hrvatska izgledati 2002. godine? Gledajuci petogodinje razdoblje od 1992. do danas, moemo reci da zasigurno nece izgledati bitno drukcije od dananje. Nije nam od posebne koristi ni utopizam, niti puko shvacanje sirove realnosti. Ekonomske su zasade koje ce nam dananja vlast ostaviti u nasljede, stabilne. Mislim na relativnu financijsku i poreznu disciplinu, na shvacanje da je za opstanak najbitnija stabilnost valute, izbjegavanje inflacije, privatizacija, cak i po cijenu velikih socijalnih razdvajanja. Ali s obzirom da ekonomija nije izolirana aktivnost, za odrivost takve riskantne krutosti, potrebno je nekoliko dodataka. Prvo, stanovnici Hrvatske moraju shvatiti da ce im u uvjetima opce globalizacije kapitala, i sve izlinije uloge drave u svijetu, njihova drava sve manje pomagati, te da je odredena kolicina egoistickog aktivizma, presudno potrebna za opstanak pojedinaca i drutva. Pretpostavimo li da se pitanje samoodranja danas postavlja kao ekonomsko pitanje, onda ce apsolutna radna etika, radna samodisciplina (uzor: Japan) biti presudna za opstanak. Pitanje vlasnitva kratkorocno nije presudno: Juna Koreja, Malezija i Indonezija do svog su standarda dole intenznim dravnim ulaganjima, a Kina se uspinje uz pomoc malih privatnih obiteljskih manufaktura. Hrvatska ima tradiciju velikih dravnih ulaganja (i promaaja), pa je ocito da je drugi model dugorocno bolji. Pitanje individualne vjetine, obiteljske vjetine, vjetine vezane uz posebnu regiju u Hrvatskoj je zanemareno pa i potirano. Hrvatska je zaboravila zanate, male privatne obiteljske manufakture, sitne recepte od kojih recimo ivi talijanska ekonomija, prehrambene, krojacke, postolarske itd. Slicno tome, na Vaclavskim Namestima i Karlovom mostu, u sreditu Praga, Cesi svim turistima daju do znanja da njihove stare kovacke, staklarske i slicne vjetine nisu izumrle. Hrvatska je naprotiv mnoge takve vjetine zaboravila, a neke nikada nije upoznala. Na globalnijoj razini: danas u Hrvatskoj vie nema poduzeca koje znaju graditi jeftine drvene stambene konstrukcije (koje u Sjedinjenim dravama i Japanu predstavljaju osnovni tip 19

stambenih zgrada). Unatoc relativno jeftinoj radnoj snazi i sirovinama, domaca cestogradnja, proizvodnja papira, plastike, u usporedbi sa svjetskom proizvodnjom postaje teholoko kameno doba, koje pokazuje da odredene vjetine ustvari nismo nikada ni poznavali. Postojanje zanata, ucenje novih tehnolokih postupaka nije bitno samo zbog njihova ekonomskog ucinka, vec zbog povecanja socijalne, ekonomske i privatne raznolikosti, zbog poticanja opceg nivoa radne etike i - ekonomske matovitosti, zbog razvijanja sposobnosti prilagodavanja tritu i pronalaenja vlastitih ivotnih nia. Tko ima stvari, ima i novac, stara je kalvinisticka maksima: ona pretpostavlja da ce se trita vec nekako pronaci. Ali pronalaenje trita, trgovina, takoder nije sposobnost koja odlikuje stanovnike Hrvatske. Kada danas ucenici na nastavi katolickog vjeronauka opet uce da je via cijena proizvoda grijeh, kako bismo mogli ocekivati da ce se trgovina, ne samo kao privredna grana, vec kao nacin miljenja i komunikacije medu ljudima koja stvara civilno drutvo, ikada razviti? Ali cak i za tu pretpostavljenu ekonomsku i trgovacku matu (poput tiskanja kupona, popusta, reklama, privatne lutrije, dodijeljivanja pseudo-nagrada itd. telefonske pozive, i opce marketniko zanovijetanje) koja je upravo stvorila velesile dananjice i koja je u Zapadnome svijetu bila i ostala osnovno sredstvo privredivanja, potrebna je komunikacijska infrastruktura koju Hrvatska nema. Za bri obrt kapitala i postojanje lokalnog trita potrebna su sredstva komunikacije brza razmjena, promet informacijama, robama i uslugama. Dobar znak loe komunikacijske infrastrukture i loeg, monopolistickog menagementa su bitno vie cijene telefonskih, potanskih i telekomunikacijskih usluga negoli u svijetu. Formula je jednostavna: razbiti monopol. Dananja se svjetska i lokalna trgovina sve manje odvija u trgovinama, u izravnoj komunikaciji kupca i prodavaca, a sve vie informacijskom razmjenom, naplatom na kreditne kartice i dostavom u kucu. U toj razmjeni telekomunikacijska struktura ima presudnu ulogu. Ali je jasno da razvoj telekomunikacija moe tek djelomicno nadoknaditi hardversko trgovanje, promet i mobilnost osoba, odnosno izgradnju mrea prometnica, eljeznica, brodova i aviona. Pogonsko sredstvo svakog kapitalizma je drutvena i zemljopisna mobilnost. Socijalizam je Hrvatskoj u nasljede ostavio gotovo feudalnu drutvenu strukturu, opcu socijalnu staticnost. Sve dok regionalni centri ne pocnu predstavljati zone atrakcije za mlade i aktivne stanovnike, sve dok ce se profesije regrutirati po obiteljskom kljucu, i dok ce imovinsko stanje stanovika ovisiti o oporukama, tri ce grada ostati preslabi kanali drutvene promocije, i dugorocno proizvoditi socijalne probleme i iriti beznade.

20

Problem dananje Hrvatske ne lei u metropolizaciji Zagreba, vec u provincijalizaciji ostalih hrvatskih podrucja - dijelom naslijedenoj, dijelom stvorenoj pasivnosti regionalnih centara. Postojeca je vlast, u strahu od proirenja konfederalnog scenarija na podrucje Hrvatske, pokuala sprijeciti regionalne inicijative. Nastavi li se taj trend centraliziranog treninga strogoce, pasivnost provincija postat ce pogubna za domacu ekonomiju. Ali, ne lee svi problemi u vladinim odlukama. Sada, dvanaest godina od osamostaljenja, postaje sve jasnije, da najbitnije privredne, energetske i kulturne odluke i inicijative moraju poceti dolaziti odozdo, iz regionalnih centara. Najefikasnija drava nije ona koja donosi odluke za ili umjesto regija, vec ona, koja je uz pretpostavku financijske i porezne discipline, najsposobnija izvlaciti dobit iz raznovrsnosti. Pitanje opceg stupnja demokratizacije treba promatrati iz te perspektive. Postojeca prometna, energetska i telekomunikacijska infrastruktura pokazuje da ce i u sljedecem razdoblju neke dravne strateke odluke biti potrebne. Medutim, kao to se postojanje civilnoga drutva ne moe uspostaviti dekretom, tako se ni zdrava ekonomija utemeljena na lokalnoj i individualnoj razini ne moe uspostaviti dravnim planovima. Sve dok pojedinci i lokalne zajednice ne shvate da je njihova sudbina presudno u njihovim rukama, da ona ovisi o njihovome aktivizmu, radu i sposobnosti (ukljucujuci i sposobnost da se vladi nametnu svoje odluke), pitanje koja je stranka na vlasti bit ce posve sporedno. Sve dok pojedinci koji ive u hrvatskim provincijama ne pocnu o svojoj lokalnoj zajednici misliti kao o sredini u kojoj treba ostati i stvoriti bolji ivot (umjesto razmiljanja da mi je otici odavde), ne treba ocekivati puno od demokracije. I tek ce tada niz inace znacajnih podrucja drutvenoga ivota, poput kulture, prosvjete, socijalnog i zdravstvenog osiguranja, s pravom postati predmet pametne rasprave. Svijet se mijenja velikom brzinom, pa ce tradicionalna hrvatska staticnost (i zaokupljenost prolocu) sve vie ostavljati nau dravu na repu dogadaja. U izmjeni te nacionalne karakteristike nece nam pomoci niti Nijemci niti Amerikanci, ni velike injekcije kapitala. Ne prihvatimo li eticke i ekonomske norme uspjenih zemalja, uskoro cemo poceti potkrijepljivati tude predrasude o Hrvatima kao revolveraima iz Updikeove utopije.

Poglavlje 3. Radna etika i kolonijalizam u kojem se govori o pitanju vrijednom est milijardi dolara

21

Harvardski umirovljeni profesor ekonomske povijesti David Landes, autor knjiga Razvezani Prometej, Revolucija u vremenu i Bankari i pae, objavio je jednu krasnu knjigu, svoje ivotno remek djelo pod naslovom Bogatstvo i siromatvo naroda. Zato su neki tako bogati a neki tako siromani. U svojoj eulogiji, povjesniar Ferguson istie: Nije pretjerano rei da Landes odgovara na pitanje vrijedno est milijardi dolara koje je pred dva stoljea postavio Adam Smith: to ini neke narode bogatijim od drugih? Jo od Maxa Webera nije bilo tako detaljno istraen i objanjen ekonomski odnos kolektivnoga mentaliteta i ekonomske razliitosti. Trebalo bi jo dodati: i prirodne razliitosti. Knjiga naime zapoinje zemljopisnim odrednicama, klimom i bolestima. U 121 zemlji svijeta jo vlada lepra, u 103 malarija, u 76 schistosomiaza, a broj pogoenih od 10 tropskih bolesti kree se izmeu 1,5 do 2 milijarde ljudi. U uvjetima grube klime ljudi mogu djelovati samo s djeliem svojega potencijala. To su istodobno uvjeti u kojima voda predstavlja problem. ezdesetih godina 22 zemlje u klimatski grubim uvjetima pogodile su elementarne nepogode, cikloni, uragani, sue i sline nepogode, i ostavile za sobom 10 milijardi dolara tete, gotovo isto onoliko koliko su dobili zajma od Svjetske banke. Za razvoj nije ostalo nita Ali bilo bi pogreno zemljopis smatrati sudbinom. Njegov se znaaj moe smanjiti ili suzbiti, ali to ima svoju cijenu. Klju rjeenja su znanost i tehnologija.

Ni Europa ni Kina nisu bili poteeni svoje klimatske sudbine; ali i jedni i drugi razvili su tehnike: za krenje uma, odnosno za irigaciju. Ali upravo u tim tehnikama leala je dijelom i njihova ekonomska sudbina: jer za krenje uma nije bila potrebna centralna hidraulika vlast starih despocija. I premda su velike despocije povele put u civilizaciju, i premda pred tisuu godina nitko ne bi mogao predvidjeti veliki uspon Europe, a vjerojatnost da e Europljani dominirati svijetom bila je jednaka nuli, upravo je podijeljenost naroda Europe donijela spas. Religijska je podijeljenost, i vjera da mo vladara dolazi od Boga, pod uvjetom da je dobar vladar, (nezgodne li doktrine) omoguila je da Europa postane civilizacija vrlo razliita od onih koje su je okruivale. U Kini, ak i kada drava nije uzimala, ona je nadgledala, regulirala i 22

tlaila. Naprotiv, natjecanje za mo u Europi omoguilo je stvaranje poluautonomnih komuna i gradova. Zato su vladari davali prava seljacima i graanima i preputali dio svojih prava. Prvo zato jer su nove zemlje, novi prinosi, trgovina i trita donosila poreznu dobit, a porez je kupovao mo. (I zadovoljstvo). Drugo, vladari su pojaavali svoju mo jer su slobodni seljaci i graani bili prirodni neprijatelji lokalne aristokracije i podravali krunu u borbi protiv lokalnih vlastodraca. Napokon, decentralizacija moi osigurala je Europu od osvajanja jednim udarcem. Ukratko, Europa nije imala sva jaja u istoj koari.

Europa je dakle krenula razliitim putevima. Moda najbolja poglavlja Landesove knjige su utrke etiriju pomorskih velesila: Portugala, panjolske, Nizozemske i Engleske, i njihove razliite osvajake strategije. Portugal se odvaio, istraio morske struje i to je znanje osvojilo Afriku i Brazil. Dospio je do Kine i na Moluke. Ali njegova je demografska supstanca bila isuvie mala za odranje velikoga carstva. panjolska je slijedila portugalske puteve u potrazi za zlatom. Ali kada zlata u Americi nije bilo, ona se nije znala zadovoljiti eernom trskom. Izgradnja monokultura na karipskim otocima, bila je smiljena engleska politika: Koristiti selektivne prednosti nekoga podruja, jeftino proizvoditi i trgovati, trgovati, trgovati, - te brzim i lakim brodovima pljakati portugalske i panjolske. (Pria o krai portugalskoga broda Madre Deus jedna je od najljepih u cijeloj knjizi.) Nizozemci su krenuli slinim, pljakakim putem. Nizozemski su se naime mornari na portugalskim brodovima okoristili svim onim znanjim za koja je Portugalu trebalo cijelo stoljee. Bila je to pretea dananjeg obrnutog ininjeringa. Portugal je propao jer je u matici zemlji ostalo premalo ljudi; panjolska jer nije znala trgovati, ve je osvojeno manino troila na puki "konzum. A pobjedu Britanije nad Nizozemskom relativno je kasno odnijela razmjerno jeftinija manufakturna radna snaga.

23

Odgovor na Adam Smithovo pitanje: to ini bogate bogatima a siromane siromanima nije posve jednostavna formula. Pa ipak, ako neto moemo nauiti iz povijesti ekonomskoga razvoja, to je da kultura ini cijelu razliku. (Ovdje je Weber bio potpuno u pravu.) Ali to ini tu uspjenu kulturu? Jedan od kriterija je svakako fleksibilan odnos drave i pojedinaca. Kako saznajemo iz pria o Islamu (tonije, o otomanskoj Turskoj), ili o Kini, dravni je nadzor posebno poguban za razvoj znanosti. Dravna je intervencija poput djevojice s uperkom na elu. Kada je dobra, onda je vrlo, vrlo dobra; kada je loa, onda je odvratna. Moda je najbolje (kao u sluaju imperijalizma) da svoju odvratnost pokae negdje drugdje, recimo u zatiti interesa svojih graana u tuim zemljama, a da kod kue bude samo noobdija. A to se tie siromanih? Povijest nam kae da najuspjeniji lijekovi protiv bijede dolaze iznutra. Strana pomo moe pomoi, ali, kao i bogom-dano bogatstvo, ona moe i odmoi. Ona moe obeshrabriti napor i ucijepiti osjeaj obogaljenosti i nesposobnosti Ne, jedino to vrijedi jest rad, tedljivost, potenje, strpljivost i tvrdoglavost. Ljude koje zaokuplja bijeda i glad, to moe baciti u sebinu ravnodunost. Ali, na kraju krajeva, nijedno razvlatenje nije tako uspjeno kao samorazvlatenje.

Moda e se nekome initi da odgovor i nije zavrijedio est milijardi dolara za Adam Smithovo pitanje. Landes odgovara: Ali zato bi ta mudrost bila nepotrebna? Istina, ivimo u vrijeme deserta. elimo slatke stvari; isuvie nas je mnogo koji radimo da bi ivjeli, a ivimo da bismo bili sretni. Tomu nema zamjerke; jedino to to ne potie produktivnost. elite visoku produktivnost? Onda morate ivjeti da biste radili, a srea mora postati sporedni proizvod rada. Nije lako. Ljudi koji ive da bi radili predstavljaju malu i sretnu elitu. Ali ta je elita otvorena za nove regrute, samo-izabrane, za onu vrstu ljudi koji naglaavaju pozitivno. Optimisti bi rekli, ne zato to su uvijek u pravu, nego zato to misle pozitivno. ak i kada su u krivu, oni misle pozitivno, a to je put sticanja, ispravljanja, poboljanja i uspjeha. Obrazovane, irom otvorene oi se isplate; jer pesimizam moe ponuditi samo 24

praznu utjehu da smo bili u pravu. Lekcija koja se pokazuje na kraju jest potreba da se ustraje. Nema udesa. Nema savrenosti. Nema milenijskih proroanstava. Nema apokalipse. Moramo odgajati skeptinu vjeru, izbjegavati dogmu, dobro sluati i gledati, razjasniti i definirati ciljeve kako bismo bolje izabrali sredstva.

To je dobra poruka za nas. I vrlo potrebna. Jer hrvatska kultura tijekom tisue godina jo nije razvila svoju radnu, poduzetniku i optimistinu etiku. Imamo li ciljeve (osim prikljuenja dekadentnoj Europi)? Isuvie mnogo oekujemo od stranog kapitala koji e se, kao i onaj prijanji, i kao to Landes kae, kao i svaki brzi novac - brzo potroiti. Ali razlog za itanje Landesa nije samo u toj poruci. Ta je poruka tek ironino kratki saetak bezbrojnih Landesovih - eherezadinih pria. Ali ona je i nit koja nas vodi kroz mnoge sukobe s brojnim pogrenim prorocima. Brojni su anti-sti milenaristi, pie Landes, oni ekaju apokaliptinu revoluciju kako bi ispravili nepravde i napokon ostvarili sreu. Marksovi socijalisti i komunisti, uz svo potovanje prema znanosti, spadaju u ovu kategoriju. Drugi su nostalgiari, bacaju se u mitska blaenstva primitivnih, komunalnih drutava bez drave. Prva skupina dobro ilustrira ljudska ogranienja dobrih namjera. Druga je p u vjetar. To nisu putevi kojima se svijet kree.

Poglavlje 3. Od Keynesa do nevidljive ruke... (monetarizam) (14 kart) u kojem se govori o tome zato nam je potrebno malo drave

U opem teorijskom mrtvilu, u znanstvenim krugovima polovicom 1990-ih mogli smo naslutiti raanje jedne potencijalno vrlo plodne, dalekosene i relevantne rasprave. Rije je o raspravi izmeu monetarista ili klasinih, laissez-faire liberala, i 25

keynesijanaca, tj. zagovornika umjerenog dravnoga intervencionizma u podruju ekonomije. Raspravu koja najbitnije konzekvence ima u ekonomskoj teoriji, pokuat u proiriti tvrdnjom da se naelni i suprotstavljeni ekonomistiki stavovi mogu izraziti i u diskurzu etike i politologije, odnosno tvrdnjom da je autonomija ekonomije samo heuristiko sredstvo, tj. oznaka diskurza u kojemu se jedan problem eli rijeiti.

Drugim rijeima, suprotstavljeni ekonomistiki stavovi imaju svoje politoloke i etike adekvate, tako da podjela stavova i njihovih zagovornika izgleda ovako:

disciplina etika politologija ekonomija

I utilitaristi liberali monetaristi

II deontolozi socijaldemokrati i socijal liberali keynesijanci

Temeljni je problem ekonomije kako postii to vee materijalno blagostanje, temeljni problem politike i politologije jest kako postii to veu slobodu, a temeljni je etiki problem, problem dobroga (pravednoga) postupanja. Zajedniki prakticni problem jest, je li moguce spojiti razliite pojedinane ili drutvene ciljeve odjednom, odnosno koliko se razliiti izabrani ciljevi i izabrane metode medusobno podupiru.

Rasprava izmedu monetarista i keynesijanaca koja se kod nas javlja s etrdesetgodinjim zakanjenjem, prvenstveno je pokuaj da se ekonomistikim rijenikom izraze razliiti politiki stavovi kojima se artikuliraju ekonomske alternative dravno-planskoj privredi iz razdoblja socijalizma. Za monetariste (u Hrvatskoj 1994.) uzor privrednoga sistema predstavljaju neovisnost dravne banke i vrlo stroga kontrola koliine novca u opticaju. Oni, poput klasinih monetarista dre da je koliina novca u opticaju daleko najbitniji imbenik ekonomske politike, stabilnosti privrednog (i politikog) sistema iz kojih se onda deriviraju privredna 26

oekivanja koja takoder predstavljaju vaan ekonomski faktor. Posljedica monetarne rigoroznosti moe medutim biti zastoj u privrednome rastu i obrtu, jer je razina cijena nakon uvodenja stabilne valute bitno via u odnosu na razinu potranje, tako da se isprva, recimo danas u Hrvatskoj, osjeca kronini manjak novca. Monetaristi medutim pretpostavljaju da ce zbog nemogucnosti plasmana proizvoda, posljedica monetarne rigoroznosti i loeg konjunkturnog vala biti sputanje razine cijena, odnosno skora uspostava trine ravnotee. Monetarna rigoroznost i veca ponuda od potranje prisilit ce privrednike na racionalizaciju proizvodnje. To ce, po monetaristikom modelu, ozdraviti ekonomski sustav, ali ce oteati politiku situaciju, jer veca efektivnost proizvodnje prvenstveno znai viu razinu nezaposlenosti. Drugim rijeima, ekonomski problem u drugoj fazi postaje isto politiki problem.

U ovoj toki uskau keynesijanci i ukazuju da restriktivna monetarna politika u prvoj fazi vodi osiromaenju stanovnitva (zbog manje koliine novca u opticaju) a u drugoj fazi jo i nezaposlenosti. Iz toga keynesijanci zakljuuju da je monetaristiki lijek daleko bolniji od bolesti, da ekonomski problem ne treba rjeavati na taj nain. Poput klasinih keynesijanaca, i dananji zagovornici Keynesa vjeruju da se ne smijemo pouzdavati u trinu nevidljivu ruku, u spontanitet trita, koji prema klasinim politikim ekonomistima, uspostavlja i odrava stabilnost i ravnoteu sistema. U sluaju nepovoljne konjunkture, (a pogotovo nezaposlenosti) u trini spontanitet drava treba uskoiti interventnim mjerama, prvenstveno pomocu kreditne politike, tj. pomocu raznih mjera kompenzacije. Posljedica dravne intervencije, bilo povecanjem dravnog duga (izdavanjem obveznica, zaduivanjem u inozemstvu, povecanjem socijalnih davanja), ili pak tiskanjem nove emisije novca, bit ce inflacija. Keynesijanci vjeruju da zaduivanje drave ili tolerabilna stopa inflacije ima (prvo) blagotvorne utjecaje na stanovnitvo, a da negativne strane nisu izvjesne. Ako tiskanje novca ili zaduivanje prati velik privredni rast, onda takve mjere nece biti nuno inflatorne, jer ce potranja za novcem, zbog oekivanja breg 27

privrednog rasta biti razmjerno veca. Stoga je ozdravljenje privrede moguce ak i uz inae, u stabilnim uvjetima, riskantne mjere ekonomske politike.

Monetaristi naprotiv tvrde da ne postoji nuna veza izmedu poveanja koliine novca i privrednoga rasta. Medutim ta mjera donosi predvidljive ali i nepredvidljive rizike i nestabilnosti. Pod predvidljivim rizicima misli se prvenstveno na novo generiranje inflacije, jer je zbog tromosti sustava, najlake ponavljati prethodne metode, a i zbog oekivanog smanjenja razine tednje i nemogucnosti da izdani novac kontrolira onaj initelj koji je odgovoran za zaduivanje, tj. drava. Pod nepredvidenim rizicima misli se primjerice na pojave financijskih inenjeringa pod kontrolom ili bez nadzora drave.

Treba spomenuti jo tri bitne razlike izmedu monetarista i keynesijanaca: prvo, odnos prema fiskalnoj politici; drugo, odnos prema nezaposlenosti i trece, odnos prema privatizaciji. Jedan od bitnijih elemenata za procjenu poeljnosti i pravednosti jednog ekonomskog sustava jest procjena pravednosti njegove fiskalne politike. Stabilni monetarni sustav stvara stabilnu, jasnu i predvidljivu fiskalnu politiku, a stabilnost fiskalne politike upucuje na stabilnost politikog sustava. S druge strane, sustav dravnog intervencionizma stvara nestabilnu fiskalnu politiku. Dodatna potekoca s keynesijanskom ekonomskom politikom jest u tomu to ce dravni dug u obliku viih poreza vracati oni koji ga nisu stvorili: ili sljedece generacije, kao to znamo u sluaju Hrvatske, ili pak privatni vlasnici.

Izvjesni stupanj nezaposlenosti, to znaju i keynesijanci, nije samo dopustiv, nego i poeljan u kapitalistikim uvjetima, zbog sniavanja cijene radne snage. U hrvatskim uvjetima, u kojima je socijalna solidarnost dosad bila razmjerno jaka (iz tradicionalno etikih ili socijalno-strukturnih razloga), problem nezaposlenosti nije predstavljao veliki politiki problem, unato vrlo visokoj stopi. Ali on se ne moe rijeavati prije negoli se rijei problem umjetne zaposlenosti i sive ekonomije. 28

Nadalje, ne treba zaboraviti da je klasina razlika monetarista i keynesijanaca u njihovom odnosu prema dravnom vlasnitvu. Monetaristi zastupaju (gotovo) apsolutnu privatizaciju. ^ini mi se da je to presudni problem dananje hrvatske ekonomske politike, i najbitniji razlog u prilog monetarizma. Nasuprot tomu, keynesijanci (prema svojoj klasinoj ideologiji), za koje struktura vlasnitva nije bitna, morali bi podravati inae oito neprihvatljivi hrvatski vlasniki status quo. I kako o tom pitanju zapravo nemaju to reci, keynesijanizam se pokazuje kao oito pogrean. Keynesijanci mogu postaviti pitanje kojim ce se novcem privatizirati to dravno vlasnitvo, implicirajuci da je privatizacija takoder jedna kreditna mjera dravne politike. Ali, ako je naa analiza suparnikih strana tona, onda je keynesijancima jedan od prioriteta puna zaposlenost, stoga ce se to zadovoljstvo stanovnitva lake ispunjavati kroz status quo dravnog sektora negoli kroz riskantni privatizirani. Ukratko, gledajuci isto ideoloki, keynesijanizam u hrvatskim uvjetima (barem trenutano) nije poeljna opcija. Pored vec navedenih argumenata, ini mi se da on nije poeljan i iz drugih razloga, naime zbog loih iskustava, tj. loih navika. Zbog iskustava koje smo sa slinim mjerama imali u komunizmu: zbog iskustva koje smo imali s dravnim intervencionizmom u izdavanju beskamatnih kredita, u klirinkom nainu naplate, u poticanju proizvodnje financiranjem iz primarne emisije novca, u stvaranju hiperinflacije, a osim toga niti zbog iskustva s odnosom drave prema problemu vlasnike strukture.

Osobno drim, a svoju cu tezu pokuati opravdati i dodatnim argumentima u sljedeca dva poglavlja, da je za Hrvatsku danas, a i opcenito, restriktivna monetarna politika povoljna iz nekoliko razloga: Prvo, stanovnitvo se mora prilagoditi etici trita, tj. prilagoditi se uvjetima relativne trine nesigurnosti kako bi se trina utakmica uopce mogla pokrenuti. Monetarizam pretpostavlja da ce siromatvo ili nezaposlenost prisiliti stanovnitvo na fluktuaciju tj. na rad u onim sektorima u 29

kojima se to dosad smatralo neprofitabilnim ili nedovoljno statusno nagradenim, te da ce se time povecati razina drutvenog proizvoda. Ta ce trina prilagodba uspjeti samo ako ce trite stvarati nejednakosti zbog ulagakih i radnih rizika (a ne recimo zbog sluajnih dobiti na financijskom ininjeringu, zbog bliskosti s dravnim inovnikom koji ima monopol na odredene dravne fondove, ili zbog investicija u dravnu lutriju).

Pokuamo li rezimirati razlike monetarista i keynesijanaca, mogli bismo ih saeti jednom zanimljivom i spornom reenicom monetariste Miltona Friedmana: Najzanimljivije i najvanije u ekonomici kao znanosti jest to da gotovo sve to je istinito za pojedinca nije istinito za drutvo, a gotovo sve to je istinito za drutvo nije istinito za pojedinca. S keynesijanstvom moda bismo osobno bili sretniji, ali da bi nam s njim drava zasigurno bila loija. I obrnuto: prihvatimo li monetarizam, imat cemo normalnu i stabilnu dravu koja ce od nas traiti malo vie napora da od sebe na trite damo ono najbolje.

Osobno ne mislim da je navedena alternativa ispravna. Uopce ne vjerujem, a iskustvo zapadnoeuropskih zemalja potvrduje tu sumnju, da monetaristiku rigoroznost i dravnu stabilnost kompenzira keynesijanska sreca pojedinaca. Odredenim je slojevima u dravi blagostanja svakako bilo lake ivjeti (dok je ideja drave blagostanja bila ekonomski prihvatljiva), ali je ta lakoca postojanja stvarala nacionalnoj ekonomiji probleme na medunarodnom tritu. Medutim, smanjena kompetitivnost welfare drava nije bila primarni razlog za odbacivanje te politike filozofije. Osnovni razlog za odbacivanje filozofije drave blagostanja u drutvima koja su je podravala bilo je stvaranje jedne drutvene etike u kojoj kompetitivnost ne predstavlja primarnu vrlinu, niti posebnu vrijednost na kojoj bi drutvo trebalo inzistirati, pa su drutva blagostanja postajala ekonomski tromija, a prirodna se kompetitivnost pojedinaca selila u sektore koji istiu nacionalnu pripadnost i ponos, ali ne doprinose opcoj koristi (sport na pr.). S druge strane, nekompetitivnost stvara 30

drutvenu malodunost pa ak i socijalne devijacije poput alkoholizma i narkomanije. Primjer za obje posljedice nekompetitivnosti su recimo vedska, zemlje biveg Sovjetskog saveza, biva Istona Njemaka i dr.

Znaaj etike u raspravi o ekonomskim sustavima istraivao je poetkom ovoga stoljeca Max Weber u svojem djelu Protestantska etika i duh kapitalizma. On je tvrdio da je religiozna etika protestantizma (i njegovih raznih amerikih varijanti, pogotovo Franklinova puritanizma) bila katalizator, tj. pravi stvoritelj kapitalizma. Kapitalizam prema Weberu nije posljedica neke novovjekovne racionalizacije, vec posljedica etike racionalnosti tj. marljivosti, tedljivosti, skromnosti... vrlina koje

predstavljaju temelj dananje monetaristike etike ako se tako moe reci. (Franklin na jednome mjestu u svojoj Autobiografiji kae kako si nikada nece oprostiti to je svome prijatelju posudio vecu svotu novca, mada je znao da je nece moci vratiti.)

Medutim, bez obzira postoji li nominalno monetaristika etika (kako bih elio tvrditi), ona zasigurno postoji u obliku etike doktrine koja se zove utilitarizam u etiko-filozofskoj koncepciji koja je svoj poetni oblik pronala u djelu Jeremyja Benthama iz 1789. pod naslovom Naela morala i zakonodavstva. Kasnije su se Benthamu pridruili James Mill, i njegov sin John Stuart Mill, da bi poetkom ovoga stoljeca, utilitarizam dobio svoj tipini oblik u djelu Henryja Sidgwicka.

Bentham definira utilitarizam ili naelo korisnosti na sljedeci nain:

Kada govorim o naelu korisnosti mislim na naelo koje opravdava ili ne opravdava djelo prema njegovoj tendenciji da poveca ili smanji srecu strane iji je interes u pitanju; ili, to je ista stvar reena drugim rijeima, da unaprijedi ili sprijei tu srecu. To kaem za svako djelo; dakle ne samo za djelo pojedinca nego i za svaku mjeru vlade.

31

Drugim rijeima utilitarizam tvrdi da djelo treba uiniti onda, tj. samo onda kada maksimira ugodu strane koje se to djelo tie, odnosno kada je netto korist ili blagostanje barem tako veliko kao i nekog drugog pojedinceva djela.

Ako je Friedmanovo gorenavedeno naelo ekonomije o obrnutoj proporcionalnosti drutvenih i privatnih interesa tono, onda bi pravi utilitaristi trebali biti keynesijanci, jer bi maksimum srece trebao postici sustav koji se brine za srecu pojedinaca (za to da stanovnici ne budu nezaposleni, da ih se monetaristikom rigoroznocu ne osiromauje i td.). Ali, stavom o maksimiranju opce koristi utilitaristi se suprotstavljaju egalitaristima i etikim deontolozima, etiarima koji postupke mjere prema dobroti namjera, tj. dobroti kao takvoj. Dok se dakle vrijednost djela prema utilitaristima mjeri rezultatom djela, prema deontolozima se ona mjeri dobrotom namjere kojom se vri to djelo. Rijeju, prema utilitaristima dobre namjere ne vrijede. A isto vrijedi i za keynesijance.

Nezavisno od klasinih prigovora jednoj i drugoj etikoj strani, primijecujemo kako bi utilitaristiko i deontoloko vrednovanje komunizma bilo potpuno razliito. Utilitaristi bi pokazali kako se u razdoblju komunizma opca dobrobit nije povecala, odnosno da nije postala veca od konkuretntnog, kapitalistikog sistema, (unato komunistikim dobrim namjerama) dok bi deontolog vrednovao dobre namjere komunizma, i zakljuio kako je unato poraznim ekonomskim rezultatima koje je stvorio sistem, koliina srece u komunizmu ipak bila relativno velika, ako ne i veca od srece zaposlenih u kapitalizmu. (Nekoc su tvrdnju o kompenzaciji u sreci cesto su isticali zagovornici tzv. teorije konvergencije, uglavnom keynesijanci poput J. K. Galbraitha, ali danas je ona gotovo potpuno zaboravljena.) U obinome jeziku, prigovor deontolozima izraava se uzreicom: Put u pakao poploen je dobrim namjerama.

32

To vrijedi za komunizam, a bojim se i za keynesijanizam. Moda su egalitarne ekonomistike namjere po sebi dobre i poeljne, ali rezultat je prilino razoaravajuci. I kada se pitamo kako je moguce da rezultat bude tako lo unato dobrim namjerama, vidimo da u korijenu tih dobrih namjera, pravednih, redistributivnih i egalitarnih intencija lei neka pogreka. Ta je pogreka misao o mogucnosti kontrole drutvenih procesa, misao o mogucnosti planiranja akcija, a posebno ideja o mogucnosti racionalnog rasporedivanja dobara, to znai dijela tudih dohodaka (recimo fiskalnom politikom i redistribucijom i alokacijom sredstava). Kako bi se ostvarila pravedna i dobra namjera, viak treba oduzeti jednima i dati ga drugima. Tu preraspodjelu uvijek izvodi drava, svemocni arbitar pravednosti. I u drugim politikim koncepcijama postoje sline etike, deontoloke ideje. I ba zbog njihove slinosti u ovom vidu preraspodjele, mislim da su sve one pogrene.

S druge strane, maksimiranje dobiti ili koristi (za utilitariste to je prvenstveno ekonomska korist) ne moe biti jedino etiko naelo. Kada bi to bilo tako, dobili bismo mnoge apsurdne etike posljedice. Tako su neki konzervativci (recimo Lyndon LaRouche) isticali da je liberalizam koji poiva na utilitarizmu nedopustiva doktrina, jer se opca korist moe uvecati i smanjivanjem stanovnitva. Upravo su zbog toga neki filozofi predloili da se utilitarizam formulira kao utilitarizam naela ili pravila, a da se stara verzija, koju smo dosad prikazivali zove utilitarizam djela. Prema utilitarizmu naela, djelo se ne procjenjuje kao ispravno ili pogreno prema korisnosti rezultata, vec prema tome je li zabranjeno pravilom, odnosno etikim ili pravnim pravilom ili zakonom.

Ali ako je pravilo ili zakon nadreden etikom naelu utilitarijanaca, onda su zakon ili pravilo jai od utilitaristikog naela, onda oni imaju vecu moc i legitimnost, stoga je utilitarizam moguc samo na temelju vec gotovih deontolokih etikih vrijednosti. Drugim rijeima, primijenimo li to na sociologiju i politiku, naelo maksimiranja koristi etino je samo ako postoji vec gotova etika koja odreduje to se smije a to ne. 33

Ako takva etika ne postoji, onda utilitarno naelo maksimiranja koristi i potinjavanja korisnosti pravila nije nuno etiko naelo.

Ali utilitarizmu se predbacuju neegalitarnost i nepravednost iz drugih razloga. Neizbjean etiki i politiki problem za sve potencijalne zastupnike utilitarizma, ustvari jedini pravi etiki problem u naoj raspravi izmedu monetarista i keynesijanaca, jest politika i ekonomska situacija, u kojoj se nalazi svaka vlada kada izabire svoju ekonomsku politiku. U jednome sluaju ministar se odluuje za

politiku koja ce stvoriti ogroman ekonomski rast, ali ce korist od njega imati gornjih 30% populacije. U drugom ce sluaju on moci izabrati politiku daleko manjega rasta, ali ce koristi biti bolje i pravednije rasporedene. Prva politika obino stvara ukupno vecu korist od druge, pa je prema utilitaristima ministar duan izabrati prvu politiku, bez obzira na raspodjelu koristi. Ali buduci da ne postoji moralno pravilo da se bogati moraju jo vie bogatiti, utilitarizam je prema njegovim protivnicima jednostavno pogrena ili neetina doktrina.

Sada se postavlja pitanje hoce li se opca koliina srece uvecati pomaganjem deprivilegiranijih slojeva, ili maksimiranjem dobiti za vec bogate. Potekoca s klasicnim oblikom utilitarizma jest u tomu to ne kae nita o distribuciji srece koju valja uvecati. Dvijesto kuna ima manji znacaj za nekoga tko zaraduje 10000 kuna, negoli sto kuna za drugoga koji zaraduje samo 500. Utilitarijanac ce u nacelu prihvacati postupak, a to znaci i distribuciju koja ce uvecati ukupnu masu dobiti, bez obzira to ce od tog povecanja najvie koristi imati onih bogatih 30%, dok ce egalitarac, deontolog i keynesijanac smatrati da bi takav postupak bio nepravedan ili nemoralan, te da je moguce postici vecu kolicinu srece i uz manju kolicinu dobiti.

Ali u ovoj se tocki eticka rasprava ponovno pretvara u ekonomsku. Utilitarijanac, sada opet kao monetarist, pokazat ce da veca ukupna masa dobiti dugorocno znaci vecu masu dobiti za sve. Logika je jednostavna: veca ukupna masa dobiti znaci i 34

mogucnost da se fiskalnom politikom stekne veca financijska moc drave. A veca financijska moc drave je pretpostavka uvecane dobrobiti zajednice. Naravno, ne putem jednostavne egalitarne raspodjele, vec u vidu poboljanja ili pojeftinjenja raznih socijalnih usluga, prometa i td.

Utilitarijanizam je dakle etika klasicnih laissez-faire liberala, tj. dananjih ekonomskih konzervativaca, dok je deontologija i egalitarizam etika

socijaldemokrata i socijalliberala. Bilo je raznih pokuaja da se utilitarizam prikae u i drugom svjetlu, kao cista etika pravednosti. John Stuart Mill na primjer, pokuao je utilitarizam pravdati pomocu hijerarhije vrlina, naime dokazivanjem da u viim vrlinama covjek vie uiva. Ali takvo je razmiljanje ocito posve oprecno glavnoj intenciji utilitarizma. Za mainstream utilitariste, kriterij tog maksimiranja koristi je trite. A trite, kako nam je pokazao komunisticki sustav, ne moe opstati u uvjetima distribucije u ime neke moralno opravdanije, zamiljene hijerarhije vrlina.

Iz navedenoga bismo mogli izvuci zakljucak da korist i pravednost ne idu zajedno, te da u ekonomiji ne vladaju, niti mogu vladati moralna nacela. Ali to je potpuno pogreno, pa cak i opasno. Utilitarist ne misli da je zgrtanje novca po sebi dobra stvar. Ali on je svakako apstraktno kvantifikacijsko sredstvo slobode pojedinca, pa je oduzimanje novca u ime neceg vieg interesa od pojedinacnoga, nepravda (a kod najradikalnijih liberala cak i krenje ljudskog prava na vlasnitvo). (Upravo je zato fiskalna politika prema kojoj dravni dug otplacuju oni koji ga nisu stvorili, niti od njega imali koristi, nepravedna.) I upravo je zbog izbjegavanja takve nepravde potrebno imati jasnu, to jednostavniju i trajniju ideju o trinoj utakmici, o pravednosti ubiranja poreza, i o dopustivim ugovornim odnosima.

Jedno eticko opravdanje trita ponudio je Milton Friedman u svome clanku pod naslovom Socijalna odgovornost poduzeca jest da uveca svoje profite. U njemu Friedman tvrdi kako distribucija profita u socijalne tj. moralne svrhe, ne smije biti 35

predmet odlucivanja menagera poduzeca. Kada bi to bio slucaj, profiti bi se smanjili, pa bi uprava poduzeca postupala suprotno volji njihovih poslodavaca tj. vlasnika. Distribucija profita u dobrotvorne, socijalne ili moralne svrhe je privatna stvar pojedinaca. Postoji medutim socijalna odgovornost poduzeca, a to je njihovo uvecanje profita. to je veci profit poduzeca, to je veca porezna osnovica. A to je veca porezna osnovica, to je mogucnost zadovoljavanja socijalnih zahtjeva stanovnitva veca.

Kao to u politici postoji podjela vlasti, kojom se ogranicuje moc pojedinih institucija drutva, tako isto postoji i podjela rada prema sektorima drutvenoga ivota. Na to misle ekonomisti kada govore o autonomiji ekonomije. Zadatak je privrede da to vie uveca dobit, a zadatak je politike da to bolje i sa to manje sredstava ublai socijalne posljedice rigorozne trine utakmice.

No, monetarist, tj. na utilitarist ima jo nekoliko aduta u rukavu. Smatrajuci svojim aksiomom da je drava lo gospodar, i da je svaka carina neopravdani protekcionizam i monopol, on promatra nacionalnu ekonomiju u svjetskim razmjerima. Za monetaristu, kao ni za potroaca nije bitno je li neki predmet napravio crnac ili Japanac, njemu je bitna njegova cijena. Zalauci se za otvorene granice, za otvoreno trite i apsolutnu slobodu konkrurencije roba, usluga i radne snage, on se istovremeno zalae za otvoreno drutvo, drutvo u kojem ce na tritu, oni najdeprivilegiraniji, to znaci oni kojima se u njihovim domovinama kre prava, moci pronaci svoj dio staze u opcoj utrci. Apoteoza svjetskome tritu nije sama sebi svrhom, ona je samo logicno proirenje podrucja ljudskih prava. Ona pravo pronalazi na tritu, koje je za one najdeprivilegiranije najcece jedini garant preivljavanja. Za razliku od toga, keynesijanizam, odnosno keynesijanski eticki deontolozi, u obliku drave blagostanja pravdu i socijalnu sigurnost garantira iskljucivo stanovnicima jedne drave, stoga trite radne snage mora zatvoriti za strance. I tako drava prvu ekonomsku intervenciju polagano pretvara u prvu protekciju (svoje radne snage). I 36

tako se sloboda trita, rada, roba i usluga polako zatvara. Mnogim keynesijanskim Europljanima zacudo nikada nije palo na pamet da bi (i) takav proces mogao biti izvor nacionalizma.

U navedenim opisima ekonomistickih i etickih rasprava bilo je jasno da svaki argument ima svoju politicku implikaciju. I obrnuto, svaki izbor politickog modela postupanja imat ce svoje implikacije u podrucju ekonomije i etike. Drugim rijecima, ekonomski i eticki argumenti u podrucju drutvenog postupanja ne mogu se odvojiti od politickih. Mnogi ekonomisti skloni su pociniti pogreku autonomije, tj. smatrati da je privreda zatvoreni i samodovoljni sustav. Prije negoli krenem na politicku stranu rasprave elim reci sljedece.

Autonomija ekonomije, politike ili etike moe biti samo heuristicko sredstvo, tj. sredstvo kojim cemo bolje shvatiti pojedine argumente. Zastupnici ekonomske autonomije moda ele reci da ekonomija ima svoju imanentnu logiku, od onoga trenutka kada izaberemo politicko ili eticko polazite, smjer djelovanja, odnosno od trenutka kada donesemo neku bitnu odluku o poeljnim drutvenim ciljevima. U tome bismo se mogli sloiti. Ali ako ele reci da ekonomijom, pa onda i drutvom opcenito, vladaju eljezni zakoni, obrasci, koji se ne mogu mijenjati naim politickim ili moralnim odlukama, onda moe doci do vrlo bitnih nesporazuma. Zastupnike potonjega stava elio bih podsjetiti na raspravu izmedu utopijskih inenjera (marksista) i socijalnih ininjera iz tridesetih godina ovoga stoljeca. Prvi su tvrdili da postoji imanentna logika razvoja drutva i da znaju to je neumitan cilj povijesti, pa se sve nae odluke moraju donositi tako da ublae porodajne muke, tj. tako da ubrzaju dolazak ili ostvarenje takvoga raja na zemlji. Moral tu nije imao to traiti. A politika je bila samo majeuticki instrument. Socijalni ininjeri (recimo Karl Popper) su naprotiv tvrdili kako bi cak i da postoji neumitan cilj povijesti, ljudi mogli birati: da ga podre ili da mu se opiru. Drugim rijecima o drutvenim ciljevima moe se pregovarati, od njih odustati ako vode neeljenim posljedicama itd. Na slican nacin 37

treba shvatiti i ulogu ekonomista. Kada se izabere politicki potez, ekonomisti moraju (moci) prosuditi kakve ce biti posljedice te odluke. I zato uvijek postoji izbor, izbor koji nije metafizicki ispravan, vec ispravan za odredenu zajednicu, koja ce snositi i posljedice svojih eventualnih greaka.

Glavna rasprava izmedu monetarista i keynesijanaca, prebacena iz ekonomije u podrucje politike, kako smo vec vidjeli, jest rasprava o kolicini dravnog intervencionizma u drutveni spontanitet, ili tocnije, rasprava o pitanju koliko jaku dravu trebamo ili elimo. Dok je kod monetarista (klasicnih liberala) teite rasprave na ekonomiji, jer se politicki potezi prosuduju prema njihovim ekonomskim posljedicama, keynesijanci (socijaldemokrati i socijal-liberali) katkada smatraju da se ekonomija treba prilagoditi (ili uskladiti s) politickim odlukama i prioritetima. Ali nema besplatnog ideolokog rucka. Svaka ideologija ima svoju cijenu, ako se, naravno, eli provesti u djelo. Prvenstveno mislim na ekonomsku cijenu. Pokazalo se naime da i najpravednije ideologije propadaju ako ne pocivaju na dobrim ekonomskim temeljima. Pobjeda kapitalizma nad socijalizmom bila je primarno pobjeda konzuma i trita nad "planiranom" ekonomskom bijedom. ak i za zagovornike blagog intervencionizma, kakvi su keynesijanci, jasno je da konzum i trite pravednije izraavaju spektar ljudskih sloboda, negoli "pravedna ideologija" bez trita.

Politicki argument za monetarizam jest pretpostavka da kupca jeftinog i kvalitetnog proizvoda ne zanima je li ga napravio crnac, Srbin ili Kubanac i da zato trite kojega takve poluprivatne, nebitne karakteristike radnika i proizvodaca ne zanimaju, omogucuje slobodu raznim osobama (prvenstveno slobodu preivljavanja), osobama koje u raznim neprijateljskim uvjetima inace ne bi mogle preivjeti. Svaki gastarbeiter i emigrant to zna. On zna da ima mocne saveznike u poslodavcima imigrantskih zemalja (jer sniavaju cijenu robe radne snage) i daleko snanije neprijatelje u radnicima tih zemalja, koji imaju izvjesnu sigurnost, koji ne ele, ili cak ne trebaju 38

raditi ispod odredenih nadnica (ustanovljenih drutvenim ili "kolektivnim ugovorom"), radnicima koji u imigrantima vide opasnu konkurenciju, kao i u njihovim dravama, tj. slubenicima koji moraju provoditi "kolektivne ugovore". Monetaristi stoga isticu kako je laissez-faire kapitalizam najslobodniji sistem upravo za najdeprivilegiranije clanove, naime za one pojedince koji tek ele postati clanovi jednog takvog bogatog drutva.

To je bila argumentacija klasicnog liberalizma. I danas u pregovorima unutar GATTa, argument slobode kretanja pojedinaca (tj. zanemarivanje kontingentnih osobina pojedinca kao to su nacionalnost ili boja koe) predstavlja vanu premisu u korist slobode trita i ukidanja dravnih granica. Cijena te slobode jest, kako smo rekli, bila bi otrija konkurencija, psiholoki grublji uvjeti ivota, uvjeti koji svakog pojedinca tjeraju da u svakom trenutku od sebe daje ono najbolje.

Nasuprot tomu, keynesijanci (socijaldemokrati, ali kod nas jo cece domaci antifaisticki konzervativci) u ime sigurnosti i ublaavanja grubih uvjeta kapitalisticke konkurencije, smanjuju podrucje slobode: oni relativno restriktivnim imigracijskim ili trgovinskim zakonima zatvaraju dravne granice kako bi ogranicili broj aplikanata na tedne uloge koji se zovu socijalne blagodati, te viim poreznim stopama pokuavaju omoguciti stanovnitvu povoljnosti kojima ce se ravnomjernije rasporediti miran i dostojanstveni ivot.

Sigurnost koju socijaldemokrati zovu "socijalnom jednakosti" ostvaruje se dvjema protekcionistickim metodama. Prvu smo spomenuli: to je monopolno pravo drave da ubire relativno vii porez i da namece zatitne carine. Proporcionalno s visinom poreza i visinom carina raste i drava. I cinovnitvo, koje ce ivjeti i rasporedivati dobra na racun rizika to ga je na sebe preuzela eksproprirana, tj. poduzetnicka klasa. Viak poreza izvucen iz drutvenog proizvoda medutim implicira manje ulaganja; manje ulaganja povlace manju obrtnu masu kapitala, a manja obrtna masa 39

kapitala povlaci manju konkurentnu sposobnost doticne nacionalne ekonomije, i u skladu s tim, vecu inflaciju. Drugim rijecima: to je via porezna stopa, to je manja konkurentnost "welfare" nacionalane ekonomije na svjetskome tritu.

Druga protekcionisticka metoda koju koristi jaca drava daleko je ocitija. Rijec je o dravnome monopolu u podrucjima vlasti (koji uvijek koristi skupina na vlasti) i u skladu s time o proirenoj korupciji (vlast korumpira, jaca vlast jace korumpira). Kako bi mogla ostvariti "socijalnu jednakost" drava mora poduzimati niz mjera kojim ce intervenirati u slobodne trine tokove. Rijec je o monopolu na fondove za zdravstvo, na osiguravajuce fondove, o dravnome monopolu na prirodne monopole, na prirodne resurse, na promet, na trgovinu proizvodima od "dravne vanosti" (kao to je oruje) itd. Nadalje, u uvjetima jake drave oduzeto mi je primjerice pravo da sam izaberem osobu koja ce za mene snositi rizik ili zaradivati od moje sigurnosti. U uvjetima dravnih monopola, uvijek je moguce da dravni slubenik X prepusti ili odobri dio dravnih poslova (fondova) svome prijatelju, poduzetniku Y. U uvjetima dravnih monopola, drava nece imati posebni interes da rui monopol u sferi privrede, jer ga je u sferi politike tek uspostavila? I napokon, u tim uvjetima privatni poduzetnik nece moci konkurirati dravnim poduzecima sa zagarantiranim monopolom?

Stari, klasicni ekonomisti imali su, po mom sudu ispravan, zdravorazumski, robinzonijanski pristup. Robinsonski pristup jest metoda kojom se pojedinacni interesi i nacini postupanja poistovjecuju ili pretvaraju u drutvene interese i drutvene nacine postupanja. Takav je pristup koristan jer zanemaruje posredovanje nekog imaginarnog tijela koje se zove drava. (Drava je samo ime za one pojedince koje mi placamo da za nas obavljaju neke uloge i zadatke.) Pogledajmo kako stereotipski reagiraju monetaristicki Robinson i Petko i keynesijanisticki Robinson i Petko: Monetaristicki ce Robinson svoj novac dati Petku samo u zamjenu za odredenu kolicinu rada. Keynesijanski Robinson ce naprotiv jedan dio svojega 40

dohotka (rezultata rada, imovine) s vremena na vrijeme ustupati Petku bez ugovaranja neke posebne Petkove obveze. Ovaj dodatni troak keynesijanski ce Robinson morati ukalkulirati u svoju cijenu, pa ce keynesijanska cijena istoga proizvoda biti via od monetaristicke. Na tritu dva ce Robinsona biti vrlo nejednaka, jer kupce nece zanimati zbog cega je troak keynesijanskoga Robinsona bio veci. Kupcu je zanimljiva samo konacna cijena. I tako ce s vremenom keynesijanisticki Robinson morati shvatiti kako je vrijeme da radi smanjenja cijene njihova proizvoda, njegov Petko, podjelom rada, sudjelovanjem u dijelu posla ili na neki drugi nacin, neto pridonese zajednickoj dobiti.

I tako se cini da gotovo svi argumenti idu u prilog monetarizmu, utilitarizmu i minimalistickoj dravi. Potekoca je medutim u tomu to se siromanom stanovnitvu neke regije (recimo Istocne Europe) ne mogu oduzeti usluge koje su godinama dobivali od drave, a da se ne uniti demokratski sistem. Zbog dugorocnih socijalnih prava koje je komunizam barem djelomicno ispunjavao, logika monetarizma i laissez-fairea u istocnoj Europi kratkorocno nema mnogo ansi za opstanak. Unatoc naoj nacelnoj opravdanosti, trenutacno ukidanje socijalnih prava izazvalo bi pravu revoluciju. I upravo zato to postoje dravne tradicije i funkcije bez kojih suvremeni gradanin Europe vie ne moe zamisliti svoj ivot prisiljeni smo razmiljati o nacelno neopravdanim ideolokim i ekonomistickim koncepcijama, poput keynesijanizma, kao o ravnopravnim partnerima u raspravi.

Ali moda je cijela ova rasprava smislena samo zbog jedne pomaknute povijesne perspektive. Moda je povijest Europe malo izvrnula lanac progresivisticke politekonomske logike. Buduci da Europa ne poznaje klasicni liberalizam, vec ga tek sada, u ekonomskom sukobu s jacim Sjedinjenim Dravama i Japanom tek otkriva, moda ce i ova naa Istocna Europa do klasicnog liberalizma s manje drave, doci tek nakon ostvarenja neke preslikane drave blagostanja. Drugim rijecima, tek nakon

41

drave koja ce se umoriti od silnog arbitriranja tamo gdje to (vie) nece biti nuno potrebno.

Poglavlje 4. ... i natrag: Koliko nam je drave potrebno? u kojem tvrdim isto to i u treem poglavlju, samo malo drukije U ekonomici kao znanosti najzanimljivije je i najvanije to da gotovo sve to je istinito za pojedinca nije istinito za drutvo, a gotovo sve to je istinito za drutvo opcenito nije istinito za pojedinca. M. Friedman

Pitanje Koliko zajednitva treba za demokraciju u sredite filozofske i politicke pozornosti stavlja temeljnu opreku komunitarijanizma i liberalizma. Pokuat cu dokazati da je to pitanje sukladno pitanju: koliko jaka treba biti drava ili tocnije, koliko velike poreze treba ubirati drava. Mislim da u sporu izmedu liberalizma i komunitarijanizma odgovor na ta dva pitanja ide istim putem, i da se rjeavanje problema kvantitete zajednitva najpouzdanije i najpravednije moe rijeiti pomocu ideoloke cost-benefit analize. Klasicni lockeovski liberalizam tvrdi da je za funkcioniranje demokracije dovoljan i nuan temelj uspostava dravnog aparata koji ce garantirati slobodu izraavanja, reprezentiranja i vlasnitva. Tom pravnom trojstvu s vremenom su se dodali amandmani s formulacijama drugih prava gradana i covjeka. Suvremeni, Rawlsovski liberalizam1 aksiome teorije drutvenoga ugovora oblikuje pomocu dva nacela: pomocu nacela jednakosti, koje dodijeljuje svim pojedincima jednaka prava i dunosti, i pomocu nacela razlike koje kae da su sve socijalne i ekonomske razlike pravedne samo ako se kompenziraju deprivilegiranijim clanovima drutva. U oba se

Rawls, John. 1972. The Theory of Justice, Oxford University Press. 42

slucaja smatra da su pbostavljena nacela dovoljna za funkcioniranje pravednoga drutva. Komunitarijanizam naprotiv tvrdi da su liberalna nacela isuvie formalna, te da nisu dovoljna za funkcioniranje demokracije, tj. za dobro drutvo. Prema komunitarijanizmu, pored formalnih nacela, dobro drutvo, odnosno pojedinci u njemu moraju zadovoljavati i neke druge uvjete. Charles Taylor2 u svojem clanku Wieviel Gemeinschaft braucht die Demokratie navodi tri dodatna uvjeta koji formalnim zahtjevima liberalizma daju konkretnu eticku i moralnu supstanciju. To su: 1) osjecaj jedinstva i zajednitva ljudi koji predstavljaju politicko tijelo koje se reprezentira u demokraciji; 2) aktivna participacija u politickim odlukama i korigiranje vlasti pomocu inicijativa u civilnom drutvu; 3) uzajamno potovanje gradana. Taylor dodaje kao cetvrto obiljee, opasnosti koje dobrome drutvu prijete od socijalizma i kapitalizma. Obje strane u sporu slau se da su liberalna nacela nuna. Sporan je medutim sadrajni suviak za koji komunitarijanci smatraju da je potreban kako bi demokracija mogla funkcionirati. Premda bi se moglo misliti da je zbog toga teret dokaza na strani komunitarijanaca, pokazalo se da liberali moraju preuzeti inicijativu kako bi dokazali da je uvecanje opsega pretpostavki za demokraciju, tako karakteristicno za komunitarijance, ne samo teorijski vec i prakticki tetno. To je u svakom slucaju teza koju cu ja zastupati. U ovome clanku elim dakle pokazati da je teorijski teret koji nastaje povecanjem teorijskih pretpostavki za funkcioniranje demokracije identican politickom, a posebno ekonomskom teretu koji se stavlja na leda konkretnim politickim zajednicama, te da povecanje pretpostavki i tereta moe ugroziti, a vrlo cesto i ugroava liberalisticki minimum i to je daleko opasnije, samu demokraciju. Drugim rijecima, tvrdim da povecanje politickih zahtjeva koji se postavljaju zajednici ima ekonomsku cijenu, jer u pravilu predstavlja ekonomski troak. to ima vie
2

Taylor, Charles. 1992-3. Wieviel Gemeinschaft braucht die Demokratie, Transit 5 43

politickih zahtjeva, to je izdatak za clanove drutva veci, pa je i potencijalna opasnost za demokraciju veca, jer taj troak povratno utjece na ivotnost jedne zajednice. Drugim rijecima, zastupat cu klasicno liberalisticko nacelo o dravi kao nunome zlu, ili kako to komunitarijanci cesto kau ekonomski model, i tvrditi (barem to) da je u Istocnoj Europi dravni minimalizam ili klasicni liberalizam jedina opravdana politicka doktrina, eli li se Istocna Europa prikljuciti civiliziranome svijetu.

II

Jedan dio argumentacije protiv Taylorova vika pretpostavki za demokraciju pruio je Jerzy Szacki, u svome clanku Aus einem fernen Land. Kommentar zu Charles Taylor3. Premda se slae da je za ivu demokraciju potreban osjecaj moralnog jedinstva i dravno osiguranje razvoja neogranicenih mogucnosti partikularnih interesa, Szacki, kao covjek s dugogodinjim iskustvom realnog socijalizma prirodno reagira na Taylorov zahtjev za ogranicenjem trita. Preispitujuci Taylorove pretpostavke za funkcioniranje demokracije, (vidi gore) Szacki se pita na koji nacin postici jedinstvo (prvu Taylorovu vrijednost) koje ne bi bilo prisilno:

Kako stanje do kojeg nam je stalo ne moemo ostvariti prisilno, postavlja se odmah pitanje jesmo li uope u stanju formulirati neke realistine programe za ostvarenje pretpostavki za ivu demokraciju, ili smo otpoetka upueni na poloaj promatraa koji te pretpostavke moe rekonstruirati tek ex post, a to znai da u biti ne mogu rei kako bi se oni mogli stvoriti tamo gdje prethodno nisu postojali. To me dovodi do oaja; jer to mi koristi objanjenje da je amerika demokracija dobro postavljena, ako ne mogu rei to treba initi da u Poljskoj, Rumunjskoj, Turskoj, Nigeriji ili ileu nastane jedna iva demokracija? (Szacki: 1992:23-24)

Szacki, Jerzy. 1992-3. Aus einem fernen Land. Kommentar zu Charles Taylor. Transit 5 44

Szacki kritizira svaku navedenu Taylorovu vrijednost iz perspektive Istone Europe koja ojniki trai model koji bi trebalo kopirati. to se tie zahtjeva jedinstva, Szacki dodaje:

Naalost, iz anglosaksonskog iskustva za Istonu Europu ne proizlazi nita vie osim tune spoznaje da ona jednim takvim iskustvom ne raspolae Jer jedinstvo ini uvjet demokracije Jedan demokratski zajedniki ivot ne mora imati samo jednu sadanjost, ve i jednu prolost... (Szacki: 1992:26)

to se tice participacije, Taylor spominje dva pola participacije u starim demokracijama, demokratske gerilske ratove i single issue kampanje, pa Szacki konstatira da je sam izbor polova pariticipacije razlog za brigu. On s ironijom pita jesu li to oblici participacije koji bi mogli pomoci Istocnoj Europi.

Vjerovanje u mogunost efektivnog djelovanja ini mi se kljunim Taylor je stoga u pravu kada pie da je uinkovitost pretpostavka za postojanje dostojanstva graana. Upravo bi se tog osjeaja uinkovitosti nove demokracije najvie eljele kloniti. (Szacki, 1992: 27)

I zahtjev za medusobnim uvaavanjem gradana Szacki zajedno s Taylorom svodi na ekonomski motiv. S jedne je strane medusobno uvaavanje samorazumljivo, ali Taylorova je poanta da to uvaavanje mora biti sastavni dio ekonosmke solidarnosti u dravi blagostanja. Szacki osporava Taylorovu pretpostavku da je drava blagostanja veliki doseg modernih demokracija i tvrdi da drava blagostanja sa sobom nosi i svojstvene probleme. Ali kljuc cijele rasprave, kao i mog dananjeg clanka lei u Szackijevu sljedecem pitanju:

Za mene kao graanina neko komunistike zemlje u kojoj se nikada nije izgradila drava obilja, premda je komunistika drava bila karikatura drave obilja, postavlja mi se sasvim jedan drugi problem: Je li najvea jednakost graana doista u interesu razvoja

45

demokracije?... Razumije se po sebi da ovdje govorim o ekonomskoj jednakosti i nejednakosti, ali isuvie smo dobro svjesni kakve posljedice proizlaez iz takvih ljudskih odnosa. Moe li zapadnjaki model drave blagostanja u siromanim zemljama na bilo koji nain pomoi u izgradnji demokracije? Bojim se da ne ba previe. (Szacki, 1992: 28)

Naposljetku, u kritici Taylorove kritike kapitalizma i socijalizma, Szacki je s pravom posebno otar. Ne postoji nikakva sredina, nikakav treci put izmedu kapitalizma i socijalizma. Jasno je da je kapitalizam bolji sistem i jedino to nam preostaje jest da pomoci prvoga puta popravimo tete koje je napravio drugi put. Moda je u kapitalizmu potrebna drukcija preraspodjela dobara, ali

elio bih Vam izbiti iz glave iluzije kojih se dre jo mnogi zapadnjaki intelektualci... (Szacki, 1992: 29)

i zakljucuje da ga je cijeli Taylorov esej razocarao, jer njegove analize uvjeta za ivot demokracije ne daju nikakve prakticne poticaje za njezino ostvarenje. Ali posebno je jasna sljedeca Szackijeva poanta: rasprava o utemeljenju dobre demokracije i o njezinu postizanju mora po prirodi biti ekonomska, ili barem uzimati u obzir ekonomske argumente kao temelj za raspravu o dobroj demokraciji.

Definiramo li komunitarijanizam kao doktrinu koja se zalae za dodatne uvjete funkcioniranja demokracije (pored formalno-liberalnih), onda se Szackijeva analiza Taylorovih dodatnih preduvijeta za demokraciju moe protegnuti na kritiku komunitarijanizma opcenito.

Unatoc jasnoci i, po mome sudu, tocnosti Szackijeve poante, pitanje je li jednakost gradana u interesu razvoja demokracije, ostalo je neodgovoreno. Cini se da se Szacki prestraio vlastitoga miljenja.

III 46

Szacki je dobro pokazao kako je glavni Taylorov nedostatak to se njegove vrijednosti ne mogu jednostavno pretvoriti u metode ostvarenja dobre demokracije i kako Taylor zanemaruje financijske analize, bez koje je provedba njegovih preporuka takoder nitavna. Sredinji dio nae analize moramo dakle posvetiti problemu financiranja drave.

1. Uz Szackijeve primjedbe na Taylorov racun, daljnji korak u dokazu o vrijednosti liberalizma u raspravi s komunitarijancima mora se dakle sastojati u dokazu da vrijednosti koje komunitarijanci zahtijevaju od dobre demokracije predstavljaju (dodatni) troak. Mogu li dakle osjecaj zajednitva, participacija i uzajamno potovanje gradana predstavljati dodatni troak za zajednicu? Po sebi to ne mora biti tako. Ali zamislimo li kako se navedene vrijednosti u praksi ostvaruju, onda je odgovor apsolutno pozitivan. Taylor primjerice spominje kole kao medij kojim ce se iriti i pronositi ideja ili osjecaj zajednitva. Taj ideoloki sadraj kojem ce se djeca morati pouciti ici ce tada (vremenski, a to znaci i novcano) na utrb znanja. Gradani bivih komunistickih zemalja s iskustvom stvaranja i troenja velikih budeta za razne ideoloke komisije posebno su osjetljivi na ideoloke pouke za koje se zna da se financiraju iz depova gradana. Szacki je i tu s pravom skeptican prema metodama ostvarenja jedinstva i akcije. Mogli bismo reci da svaka dravna akcija ili akcija zajednice koja nadilazi minimum formalne demokracije iziskuje dodatan trud, a to znaci i dodatan novac. Sumnjam medutim da ce ovaj protu-ideoloki argument ikoga uvjeriti u pogrenost komunitarijanizma. Zato Taylorov zahtjev za uzajamnim potovanjem gradana treba pojacati (posve u duhu njegove filozofije) tako da ga tumacimo kao potrebu za drutvenom kontrolom jednakosti gradana, a njegov zahtjev za participacijom kao potrebu za drutvenom solidarnocu. Interpretiramo li Taylorov zahtjev potovanja kao zahtjev drutvene kontrole jednakosti, a zahtjev participacije

47

kao drutvenu potrebu za solidarnocu, spor komunitarijanizma i liberalizma postaje vrlo estok. 2. Evo zato. Liberal nije osoba koja ce se posebno opirati jednakosti gradana (tovie, ako se radi o sferi prava, on ce izrazito potovati jednakost svih gradana pred zakonom) ili medusobnoj solidarnosti. Neki liberali4 smatraju da bi liberal uvijek trebao obracati panju na sva tri ideala francuske revolucije (jednakost, bratstvo i sloboda). Ali ekonomisti nas uvjeravaju nema besplatnoga rucka. U uvjetima ogranicenih resursa nije moguce imati ekonomski rast i punu zaposlenost. Nije moguce ruiti inflaciju i smanjivati produktivnost. To su nesumnjive ekonomske zakonitosti koje bitno utjecu na drutveni ivot. Nije moguce ubirati vii porez bez posljedica na investicijsku politiku. Drugim rijecima, politicke posljedice izabrane ideologije, izabranog prioriteta, ideala (slobode, jednakosti i solidarnosti) direktno utjecu na ekonomsko stanje. Kod Friedricha von Hayeka5 ta raspodjela ideala francuske revolucije izgleda ovako:

Liberalizam

sloboda

jednakost

Krcanska demokracija bratstvo

Socijaldemokracija

Dworkin, Ronald. 1993. Freiheit, Gleichheit und Gemeinschaft, u: Krzysztof Michalski (Hrsg.), Die liberale Gesellschaft, Klett-Cotta, Stuttgart. 5 Hayek, Friedrich von. 1960. The Constitution of Liberty, Routledge, & Keagan Paul, London. 48

Svaka stranica ideolokoga trokuta ima svoju duljinu i elasticnost. Nateemo li jedan vrh, druga dva ce se pribliavati. Hayek taj trokut koristi kako bi pokazao razlike medu ideologijama, ali taj trokut moemo takoder iskoristiti kako bismo pokazali da svaka ideologija ima i svoju internu ideoloku, i eksternu financijsku cijenu. Nije moguce zadovoljiti sva nacela odjednom. to se izabere jaca ideoloka opcija to ce se ideal na suprotnoj strani trokuta manje ispunjavati.

3. Napokon, potrebno je barem skicirati ekonomsku racunicu. Premda po struci nisam ekonomist, dopustite mi zbog obostrane koristi da koristim pojednostavljene ekonomske sheme kako bih potkrijepio barem jedan dio svoju politoloke teze o nunosti klasicnoga liberalizma u Istocnoj Europi. Teorija drutvenoga ugovora, konstrukcija pocetnoga stanja ima i svoj ekonomski dio. Nema razloga da prilikom konstruiranja dobroga drutva (inace tipicne odlike komunitarijanaca) ne konstruiramo i pocetni razvoj nejednakosti u tome istom drutvu. Empirijski, nije potrebno ici daleko kako bismo pronali analogon. On je gotovo pred nama. Pretpostavimo da je komunizam gradanima u nasljede ostavio relativno jednake utedevine6. Pretpostavimo da gradani Istocne Europe na startu novoga sistema, s pocetkom razvoja kapitalizma u njihovim zemljama, mogu zapoceti s istim, ma kako malim ulozima. Pretpostavimo da imaju na raspolaganju 10 novcanih jedinica, i da mogu birati hoce li to svoje vlasnitvo tedjeti, uloiti u svoj posao, ili pak dati dravi da njime raspolae, kako bi od drave kasnije imali pravo traiti zatitu svog vlasnitva ili drugih svojih prava. Ili, gledajuci sa strane vlasti: vlast moe uvesti poreze na tedne uloge, nekretnine, ili povisiti poreze na promet. Ona moe uzimati velike ili male poreze na osnovne uloge. Taj osnovni izbor, uz neke

Premda to empirijski nije to~no, ipak se mo`e re}i da razmjeri ekonomske nejednakosti 1989. u Isto~noj Europi nisu bili tako veliki kao primjerice u Ju`noj i Sjevernoj Americi ili Ju`noj Aziji te da je komunizam postigao jednakost u siroma{tvu. 49

druge politicke faktore, bitno ce odrediti sudbinu ovoga dijela kontinenta. Navedena skica sa 10 stvarnih ili zamiljenih talira koje moete uloiti u privredni pogon, ili koje vam drava moe uzeti, moe se izraziti i sljedecim ekonomskim zakonom: to vie poreza izvlacite iz prometa ili nekretnina, to ce privreda vie stagnirati. Sljedeca premisa je: to vie privreda stagnira, to manje socijalnih usluga moe pruiti. Iz cega izvlacimo konkluziju: to se vie poreza ubire, to ce drava dugorocno manje socijalnih usluga moci pruiti. Da bismo potkrijepili vanost ove teme, i velicinu razlika u vanosti tog problema za Istocnu i Zapadnu Europu, ilustracije radi, pretpostavimo da je u Njemackoj i Hrvatskoj porezna stopa identicna, recimo 30%. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika u razmjeru je 10 : 1 mjesecno, pa cemo baratati s osnovicom 100 za Nijemce i 10 za Hrvate. Svaki Nijemac dat ce svojoj dravi mjesecno 30 jedinica, a svaki Hrvat svojoj 3. Pomnoimo li tu masu s brojem Nijemaca i Hrvata dobivamo sljedece brojeve: 2.4 milijarde za Njemacku, i 12 milijuna za Hrvatsku. Vec ovaj nerazmjer stvoren samo u tijeku jednoga mjeseca govori o razlici u socijalnoj moci pojedinih zemalja, u razlici sposobnosti stvaranja i financiranja tercijarnih sektora ili cistoga rashoda. Cijena socijalnih usluga (rashoda) je naravno razlicita u navedene dvije zemlje, ali razmjer se nejednakosti za Hrvatsku nikako ne bi mogao popraviti. Temeljni problem trasformacije Istocne Europe (a po mome miljenju isti problem vrijedi i na drugim dijelovima svijeta, premda je u razvijenim zemljama situacija daleko sloenija) podudara se s problemom liberalizam VS. komunitarijanizam i glasi: od pretpostavljenih deset novcanih jedinica, koliko dati dravi (u obliku osnovnog poreza) u ime njezinog garantiranja socijalnih prava. elimo li privredni oporavak, tj. pokrenuti interni privredni ciklus, onda u pocetnoj situaciji novac ne moemo uloiti u rashod, vec ga treba ulagati u proizvodnju ili trgovinu, jer veca kolicina novca za dravu tj. sigurnost, podrazumijeva usporavanje ekonomskih ciklusa, tj. obrta kapitala; to pak znaci, prema gornjem silogizmu da ce drava, provodi li dugorocno inhibicijsku privrednu politiku, stanovnicima moci pruiti manje socijalnih usluga. Opteretimo li u toj 50

pocetnoj situaciji pocetni kapital porezima, privatni obrt i cijeli ciklus bit ce sporiji, masa ce kapitala biti manja, pa ce i masa koja ce se odvajati za dravu, tj. za socijalne izdatke dugorocno biti manja. Mnogi intelektualci na zapadu i na istoku zanemaruju da bive komunisticke drave i pojedinci u njima ne raspolau masom novca koja bi se vec u prvoj fazi ekonomskog oporavka mogla, odnosno smjela uloiti u socijalne usluge. U tome lei bitna razlika izmedu zemalja razvijenoga Zapada i zemalja Istocne Europe, jer na temelju ostvarenih privrednih aktivnosti i normalnog privredivanja zemlje s razvijenim kapitalizmom u njih mogu ukalkulirati i izvjestan socijalni troak (premda ni na Zapadu taj troak ne smije ugroavati razinu konkurentnosti nacionalne privrede na medunarodnome tritu).

Siromane drave poput bivih komunistickih zemalja ne mogu svojim gradanima pruiti sve one usluge koje svojim gradanima mogu pruiti razvijene zemlje. Komunizam je izmedu ostaloga propao jer je uz daleko loiji ekonomski sistem pokuavao pruiti isti socijalni standard svojim gradanima. Rezultat je vidljiv: ekonomska katastrofa, politicki kaos, manjkave slobode, i nedostatak bilo kakva zajednitva osim moda na etnickom nacelu. I zato komunitarijanizam za gradane Istocne Europe ne moe imati onaj arm kakvoga ima na Zapadu (premda je i na zapadu taj arm vrlo dubiozan), on ne moe pruiti cak niti ideoloki nadomjestak za socijalnu sigurnost koju je pokuao ostvariti komunizam. Mnogi zaboravljaju da je jedan od bitnijih razloga, ako ne i jedini razlog propasti komunizma bila dravna rastronost. eleci zadovoljiti socijalnu pravdu, partijska je vrhuka stvarala velike nepravde, velike privredne poremecaje. Cini mi se da bi u slucaju ostvarenja komunitarijanistickih zahtjeva u Istocnoj Europi mnogi doivjeli deja vu.7

Na ovome mjestu nije na odmet spomenuti rije~i utjecajnog politologa, savjetnika u Pentagonu Edwarda Luttwaka koji tvrdi da je komunitarizam daleko opasniji od komunisti~kog neprijatelja iz dva razloga: Komunitarizam ne pori~e velike dosege demokratskog kapitalizam. On ih u potpunosti priznaje, ~ak ih koristi kao argument, kako bi onda mogao re}i: Hvala {to ste nas doveli do odre|ene to~ke... Sada je dovoljno. Ali 51

Mislim da bismo se sada mogli sloiti kako u uvjetima siromatva ljude ne valja opterecivati dodatnim porezima, premda se oni navodno ubiru upravo zbog njihove koristi. Potekoca je naravno mogu li se siromanom stanovnitvu Istocne Europe oduzeti usluge koje su godinama dobivali od drave, a da se ne narui demokracija. Zbog dugorocnih socijalnih prava koje je komunizam barem djelomicno ispunjavao, empirijski, logika monetarizma i laissez-fairea u istocnoj Europi nema mnogo ansi za opstanak. Trenutacno ukidanje socijalnih prava izazvalo bi pravu revoluciju. Ali postepeno, i u tome stupnjevanju vidim znacaj spora liberala i komunitarijanaca, ljudima u Istocnoj Europi treba ukazati na prednosti koje bi sa sobom donijele privatne kole, privatna osiguravajuca drutva za zdravstveno i socijalno osiguranje, jednom rijecju trite bez postojecih monopola. I ako se nekome to smanjenje drave bude cinilo bolnim, treba se sjetiti Friedmanova navoda8: U ekonomici kao znanosti najzanimljivije je i najvanije to da gotovo sve to je istinito za pojedinca nije istinito za drutvo, a gotovo sve to je istinito za drutvo opcenito nije istinito za pojedinca.

Napokon, ne smijemo zaboraviti da ideologija liberalizma ne istice vanost ekonomije i slobodne trgovine radi njih samih, vec radi slobode koju prua dobar privredni sistem. I doista, rijetkim su primjeri kojima bismo mogli oslabljivati vrlo jaku korelaciju jacine privrednog sistema i stupnja slobode u nekoj zemlji9. Gotovo najjaci dokaz u prilog ekonomskom liberalizmu jest tvrdnja da u slobodnim zemljama, zemljama razvijenoga kapitalizma, progonjeni i potlaceni stanovnici neslobodnoga svijeta najlake mogu pronaci novi izvor svoje egzistencije i novo posebno zato za razliku od komunizma, komunitarizam ne predstavlja du{u neke druge nacije. Vidi Otto Kallscheuer, Individuum, Gemeinschaft und die Seele Amerikas, Transit 5-92. 8 Friedman, Milton. 1975. Obrana kvantitativne teorije novca, u: P. Samuelson, Ekonomska ~itanka , Zagreb, str. 190. 9 vidi nove komentare uz poznatu tezu Seymoura Lipseta o povezanosti ekonomije i politi~kih sloboda u: Seymour Martin Lipset et al. A comparative analysis of the social requisites of democracy, International Social Science Journal, 136-1993. 52

utocite svoje slobode. I zato mi dopustite da zavrim rijecima ekonomiste cija je filozofija, premda pobjednicka, postala omraena mnogim drutvenim slojevima na Zapadu:

Sr filozofije liberalizma jest vjera u dostojanstvo pojedinca, u njegovu slobodu da do maksimuma iskoristi svoje sposobnosti i mogunosti, prema vlastitom izboru ali pod jednim uvjetom da time ne naruava slobodu drugih da to isto ine. Ovo podrazumijeva vjeru u jednakost ljudi u jednom smislu, i u njihovu nejednakost u drugom. Svaki ovjek ima jednako pravo na slobodu. To je vano i temeljno pravo upravo zato to su ljudi razliiti, i zato to e ljudska bia svoju slobodu koristiti na razliite naine, kako bi u tom procesu pridonosili opoj kulturi ljudske zajednice u kojoj ive. Liberal e stoga otro luiti izmeu jednakosti prava i jednakosti mogunosti s jedne strane, i materijalne jednakosti ili jednakosti ishoda s druge strane. On e pozdraviti injenicu da slobodno drutvo vie od ijednog drugog tei veoj materijalnoj jednakosti. Ali to e on smatrati tek poeljnim nusproduktom slobodnog drutva, a ne i njegovim glavnim opravdanjem. On e pozdraviti mjere kojima se promiu sloboda i jednakost, kao to su mjere kojima se uklanja mo monopola i unapreuje djelovanje trita. On e privatnu dobrotvornost, usmjerenu prema pomaganju manje sretnih, smatrati primjerom prave upotrebe slobode. On e moda odobriti dravnu akciju usmjerenu prema ublaavanju siromatva kao djelotvorniji nain kojim najvei dio ljudske zajednice postie zajedniki cilj. On e to uraditi meutim sa aljenjem, s obzirom na injenicu da je dobrovoljnu akciju zamijenila prisilna. Do ovoga stupnja ii e i egalitarist. Ali on hoe ii i dalje. On e braniti pravo da se jednima uzima kako bi se dalo drugima, ali ne kao djelotvornije sredstvo, kojim neki mogu postii eljeni cilj, nego u ime

53

pravde. U ovoj toki jednakost ulazi u otar sukob sa slobodom; mora se birati. Ne moe se biti i egalitarist u ovome smislu i liberal.10

Ukratko, dobar ekonomski, a to znaci liberalni temelj, moe pruiti, a najvjerojatnije i najcece prua maksimum slobode. To bi moralo pogotovo vrijediti za nulti stupanj u kojemu se nalaze drutva Istocne Europe, drutva koja su preskocila kariku kapitalizma, da bi joj se sa polstoljetnim zakanjenjem vratila, na ono prvobitno stanje, stanje koje su razvijene demokracije imale oko 1750. ili moda 1920. godine. U postojecim uvjetima on moe donijeti velike rizike, zato je najbolji nacin ostvarivanja klasicnih liberalnih ideala u Istocnoj Europi kontinuirano smanjenje budeta i sniavanje porezne stope.

Poglavlje 5. Osam pravila poslovnoga uspjeha (Thurow) (4 kart) u kojem se govori o onome to stoji u naslovu

Prilino je oito da su svi stari kriteriji uspjeha u politikoj ekonomiji, posjedovanje zlata, zemlje ili nafte nedovoljni, i da ekonomije utemeljene iskljuivo na takvome bogatstvu ne mogu napredovati. U mnogim situacijama, pogotovo danas, ak niti klasina radna teorija vrijednosti ne vrijedi: primjerice, jeftina ali manje obrazovana radna snaga vie ne moe proizvoditi tehnoloki vrhunske proizvode. Alvin Toffler pisao je o treem valu i o temeljitoj promjeni privrede koja sa iskoritavanja zemlje i industrije prelazi na unovavanje znanja i informacija. Kako se znanjem i informacijama postie bogatstvo? Kako se postiu znanja koja mogu donijeti ekonomsko blagostanje? Lester Thurow, profesor ekonomije s Massachusetts Institute of Technology nedavno je objavio knjigu Izgradnja bogatstva: nova pravila za

10

Friedman, Milton. 1962. Capitalism and Freedom, University of Chicago Press, p. 195. 54

pojedince, kompanije i nacije, koja pokuava pruiti odgovore na spomenuta pitanja u obliku jednostavnih uputa:

Prvo pravilo: tednjom nitko ne postaje bogat tednja i investiranje u uravnoteenim situacijama moe osigurati ugodnu mirovinu, ali nas nikada ne moe obogatiti, tvrdi Thurow. Glavna mogunost bogaenja postoji u uvjetima velikih ekonomskih neravnotea. Katkada, tu neravnoteu stvara uvoenje novih tehnologija, odnosno superprofit ostvaren plasmanom novih tehnolokih proizvoda, ili pak utede vremena koje nastaju primjenom novih tehnologija. Personifikacije takvih neravnotea su Ford (automobili), i Gates (kompjutori). Spoznaja da tednjom ne postajemo bogati, tvrdi Thurow, dovodi do elje i potrebe za isticanjem bogatstva, jer pretjerana rastronost pripada i na simbolino-socijalnoj i na ekonomskoj razini oplodnji kapitala. Najbogatiji Amerikanci ne skrivaju svoje bogatstvo oni ele da ih ljudi promatraju kao pobjednike uz koje se vee novi kapital. Isto vrijedi i za neto manje bogate (do 2,9 milijardi dolara godinje). U SAD je od 1993. porasla opa potronja za 29%, avanturistika putovanja za 46%, prodaja dijamanata i nakita za 73%, jahti za 143%. Ali uvjeti takvih neravnotea ipak u jednom trenutku nestaju (zasienjem), a industrije s takvim tehnologijama postaju stabilne, tj. donose tek uravnoteen profit ili naposljetku propadaju.

Drugo pravilo: Uspjene kompanije katkada trebaju postati ljudoderi kako bi se spasile Kompanije moraju biti spremne unititi stare poslove dok su jo uspjene, ako ele izgraditi nove koji e postati uspjeni. Ako se same ne unite, to e uiniti drugi, tvrdi Thurow. Samo 6 od 22 najvee amerike kompanije iz 1960. bile su na istome popisu 1997. godine. Od 12 najveih kompanija s poetka stoljea, 11 ih nee doekati 21. stoljee. Razlog: premda takve firme obino shvaaju znaaj tehnolokih promjena, sporost, odnosno inercija im najee ne doputa da se brzo preorijentiraju 55

na nove, jer stare tehnologije jo uvijek donose neki profit. Kada se napokon shvati da stare tehnologije vie nee donositi nikakav profit, za transformaciju proizvodnje ve je kasno.

Tree pravilo: Osim radikalne tehnoloke promjene, postoje dva puta do visoko profitnih i visoko razvojnih mogunosti: socijalni poremeaji i razvojni poremeaji Drukija vrsta neravnotee nastaje na financijskom i socijalnome tritu, odnosno kada socijalni poremeaji donose mogunost dinaminog (premda i rizinog) investiranja i ubiranja visoke profitne stope. Primjer: John Rockefeller i George Soros. Ovaj primjer neravnotee karakteristian je za Hrvatsku i nae tajkune. (Njome moemo objasniti kako to da tedni ulozi kod nas ne mogu osigurati niti ugodnu mirovinu, kao i to, zato nai poduzetnici pribjegavaju metodama predatorskog kapitalizma). Ali socijalna neravnotea ne odnosi se samo na krizne situacije. Primjerice, nova demografska situacija, poput penzioniranja baby-boom generacije, stvorila je nagli procvat brodarske i turistike industrije. Naime, dok su pred dvadeset godina sedamdesetogodinjaci imali dohodak 40% manji od tridesetgodinjaka, danas je on 20% vei od dohotka tridesetgodinjaka. Nova je demografska slika izazov, novi oblik uneravnoteenog trita. Razvojna neravnotea nastaje kada se u nerazvijenim zemljama pokua kopirati tehnoloko stanje koje je neko vladalo u razvijenijima. Za velike su poduzetnike nerazvijene zemlje oaza u kojoj mogu unoviti proizvode koji na razvijenijim tritima donose tek uravnoteene profite. Kod nas za takvu vrstu poduzetnitva postoje brojni primjeri: dok je neko bila rije o trapericama, danas je rije o kompaktdiskovima.

etvrto pravilo: Kapitalizam tee uspijeva u deflatornim negoli u inflatornim uvjetima 56

Globalizacija je naglo snizila cijenu svim proizvodima. Proizvodnja se dislocira na mjesta s niskim cijenama rada, a svijet proizvodi mnogo vie negoli je potrebno (prema Thurowu 1/3 vie od predviene potronje za bilo koji proizvod). Shodno tome, globalizacija postaje sredstvo pritiska za promjenu radnih navika, za poveanje produktivnosti i za sniavanje plaa. BMW je, kako bi odrao svoju razinu proizvodnje i poveao svoju mo pred sindikatima, primjerice otvorio pogon u Sjedinjenim dravama, kako bi u sluaju pritiska radnika mogao prebaciti vei dio proizvodnje na drugu stranu Atlantika. U automobilskoj industriji, velike kompanije potpisuju ugovore s malim firmama, kojima se potonje obavezuju na smanjenje cijena za isporuene proizvode od 3-5% godinje. U takvim deflatornim uvjetima, dugove treba izbjegavati po svaku cijenu. Deflacija naime poveava dug za iznos kamata i za stopu deflacije. Stoga se investicije koje podrazumijevaju dugove ne isplate.

Peto

pravilo:

Ne

postoji

institucionalni

nadomjestak

za

individualno

poduzetnitvo Premda je poduzetnitvo u ljudskoj prirodi, to je njezino obiljeje vrlo krhko. Vrlo je lako unititi poduzetniki duh. ak i kada postoje ekonomske mogunosti, u uvjetima nerazvijenoga poduzetnikoga duha (ili kritike kapitalizma), one se ne vide, nedostaje energija, a rizik je isuvie velik. Ako se u drutvu ne mogu ukinuti stare povlastice poduzetnici se nee pojaviti. Stoga drutva moraju ugraditi mogunost i slobodu da poduzetnici unite staro. Primjer za manjak poduzetnitva (i viak dravne regulative) je Europa. Premda Europa tedi i investira vie od Sjedinjenih drava, i ima obrazovanije stanovnitvo, u Europi ne postoji dovoljno poduzetan sloj inteligencije sposoban za tehnoloko natjecanje u 21. stoljeu. Prole je godine primjerice nestao posljednji ogranak europske kompjutorske industrije, Simens Nixdorf. Kako jedna regija na pragu 21. stoljea moe biti bez kompjutorske industrije? Europski poduzetnici koji bi trebali postojati, jednostavno ne postoje, pie Thurow. 57

Za iskoritavanje neke ideje uvijek je najbitnija sociologija. Samo ispravna socijalna struktura, ona koja omoguuje ravnoteu izmeu reda i kaosa, moe stvoriti plodno tlo za primjenu ideja i tehnologija.

esto pravilo: Drutvo koje iznad svega cijeni red nee biti kreativno; ali bez izvjesnoge koliine reda, kreativnost takoer nestaje Komunizam je traio i dijelom garantirao red, ali je istodobno, upravo jakom kontrolom i ostvarenjem reda zatomljivao kreativne idejne i primijenjene potencijale stanovnitva. Thurow koristi primjer stare Kine, koja je imala na raspolaganju sve sastojke za industrijsku revoluciju, pa ipak se ona u Kini, zbog velike koliine reda, nije dogodila. Suprotan primjer je Rusija u 19. stoljeu. Umjetnosti i znanosti su cvjetale. Da, kreativnost je cvjetala u kaosu, ali bez izvjesnog stupnja reda, u Rusiji je bilo nemogue da se kreativnost pretvori u uspjenu ekonomiju. Kaos je vodio u sve vei kaos, i naposljetku u revoluciju. Red je ponovno uspostavljen. Kreativnost je zamrla.

Sedmo pravilo: Uspjene ekonomije utemeljene na znanju trae veliku koliinu javnih investicija u obrazovanje, infrastrukturu, istraivanje i razvoj Nova ekonomska utakmica nije samo proizvod kreativnih pojedinaca: ona je momadska igra. Bez podrke momadi, pojedinac ne uspijeva, bez pojedinane inicijative, momad ne uspijeva. Ali nije posve jasno koliko jaka u financijskom smislu treba biti podrka momadi (drave). Najrazvijenije zemlje svijeta (u Europi i u Americi) za istraivanje i razvoj troe oko 2,5% BDP-a. U Europi, tvrdi Thurow, ini se da se ta investicija ne isplati, jer istraivanja nisu usklaena s aktivnostima koje e ukljuiti nove tehnologije u privredu. Usporeujui Ameriku i Europu po razvojnim investicijama, Thurow zakljuuje kako naueno nije bitno razliito; prednost Amerike je u primjeni nauenoga. U SAD 30% investicija za R&D daje drava, a 70% privatni sektor. Profit od R&D investicija u privatnome sektoru iznosi oko 24%, dok u drutvenome sektoru varira izmeu 66 i 105%, mjerimo li ga koristima koje postie 58

drutvo u cjelini. Iz toga Thurow zakljuuje kako privatne firme investiraju premalo, jer ne znaju iskoristiti sve dobiti koje proizlaze iz istraivako-razvojnih aktivnosti, a drava investira premalo jer je korist od takve investicije u ekonomiji jasna kao dan. Relativno manji povrat novca proizlazi iz kratkoronog planiranja privatnih firmi, i to se nee mijenjati, stoga bi drava trebala investirati u dugorona, temeljna razvojna istraivanja. Analogije s Hrvatskom u ovoj analizi nisu primjerene, niti kvalitativno ni kvantitativno. Meutim, Thurowljeva poruka o vanosti koordinacije istraivanja i primjene posve je primjerena. Dok se ona ne ustanovi, (a to se nee dogoditi sve dok privatni kapital ne postane bitno pogonsko sredstvo istraivanja) u naim je uvjetima posve upitno kakav bi profit mogla donositi temeljna istraivanja.

Osmo pravilo: Najvea nepoznanica za pojedinca u privredama utemeljenim na znanju jest kako postii karijeru u sistemu u kojem karijere vie ne postoje Naposljetku, tu je i problem osobne orijentacije u globalnom okruenju. Thurow tvrdi da oko 20% amerikih visokoobrazovanih graana ima manju plau od srednje obrazovanih, stoga je upitno isplati li se osobna investicija u kolovanje, posebno s obzirom da je rezanje budeta i radnih mjesta zapoelo i u obrazovanju. Dananji diplomci u svijetu vie nemaju perspektivu da ostanu doivotno na istom radnom mjestu, jer transfer kapitala, kao i u ostalim ekonomskim sektorima, prelazi u jeftinija, nova i konkurentnija podruja. Industrijski sektor pri tome investira u trening istraivaa malo ili nimalo, stoga troak i rizik obrazovanja prebacuje na iru zajednicu. Zbog toga se, tvrdi Thurow, drutvo treba reorganizirati tako da iracionalno za pojedinca (plaanje kolovanja) postane za sve racionalno. Njegov je recept Francuski: u Francuskoj se plaa porez na obrazovanje (od 1,5%), ne zato da bi se plaali vei porezi (jer se taj porez moe odbiti), ve zato da pokae poslodavcu kako je racionalno investirati u trening zaposlenika. Stoga u sluaju investicije u trening poslodavci plaaju taj porez. Na taj nain nitko ne dobiva na raun drugoga svi plaaju svoj danak: poslodavci dobivaju pogodnu radnu snagu, pojedinci (koji se 59

vie ne mogu nadati da e imati doivotnu karijeru) dobivaju radno mjesto s izvjesnom kvalifikacijom, a drava ne snosi rizik i odgovornost za neupotrebljivo kolovanje.

Problemi globalne ekonomije vrlo su jasni ali teko rjeivi, jer negdanji nositelji regulative i bogatstva, nacionalne drave, imaju sve manje prerogativa za njihovo rjeavanje. Nacionalne se drave smanjuju (i gube posao), a velike se korporacije poveavaju: one e uskoro postati jedini igrai. I zato za pojedince Thurow ima samo jedan savjet: vjetine, vjetine, vjetine. Jer su perspektive za klasine igrae, pojedince bez kvalifikacija, kao uostalom i za nacionalne drave, vrlo mrane.

Poglavlje 6. to je s povjerenjem? u kojem se po x-ti put pria da je povjerenje vrlo korisna stvar

Otkada se shvatilo da drava blagostanja bitno poveava trokove proizvodnje i smanjuje konkurentnost proizvoda tih zemalja na svjetskome tritu, te da je klasini ekonomski model utemeljen na trinom laissez-faire sustavu opravdan, zastupnici tradicionalnog liberalizma odnosno neokonzervativci morali su odgovoriti na niz novih pitanja. Kako to da klasini model ne funkcionira u svim socijalnim uvjetima jednako uinkovito? to tvori najuinkovitiji amalgam uinkovitosti i tradicije? Koji socijalni faktori potiu veu uinkovitost, a koji inhibiraju proizvodnju? Religija? Obrazovanje? Radna etika? Promet? Socijalna mobilnost?

Spektru odgovora na pitanje o kulturno-socijalnim determinantama ekonomske uinkovitosti, u svojoj novoj knjizi pod naslovom Povjerenje. Drutvene vrline i stvaranje prosperiteta, poznati ameriki sociolog Francis Fukuyama, autor djela Kraj povijesti i posljednji ovjek, pridodaje jo jedan faktor: povjerenje meu pojedincima. 60

Fukuyama je ponovno napisao vrlo zanimljivu i kontroverznu knjigu, jaku makrosocioloku analizu vodeih svjetskih nacija. Osnovna je teza njegove nove knjige jednostavna: ekonomski su najuinkovitije one drave u kojima meu pojedincima postoji najvee povjerenje. One su najuinkovitije zato to ne moraju plaati poseban danak dravi da nadzire njihove ugovorne odnose; drugim rijeima u njima nije potrebno razviti veliku dravnu, pravnu, sudsku i policijsku nadgradnju, veliki birokratski aparat, i upravo to smanjuje ukupni troak proizvodnje. Ili tonije, to su one drave u kojima je faktini nadzor drave nad meuljudskim odnosima najmanji ili nepotreban: drave u kojima je broj graanskih parnica malen, u kojima je stopa kriminaliteta niska, i u kojima se graani ne moraju obraati dravi kako bi regulirali svoje odnose.

So far, so good. A priori, ne postoji argument koji bi toj tezi proturjeio. Doista je logino da smanjenje drutvenog trenja implicira manji troak. Ali, kako kau Englezi, vrag lei u detaljima. Fukuyamina jaka teorijska shema poinje labaviti u analizi realnih drutava. Koja su to drutva s velikim stupnjem povjerenja? Po Fukuyami to su u prvome redu Japan i Njemaka, a tek na treem mjestu Sjedinjene Drave. Naprotiv, Italija, Francuska, Kina i Koreja su drave s malim stupnjem povjerenja (low-trust). Upravo rang povjerenja objanjava zato je drutveni proizvod prve skupine razmjerno vei od proizvoda druge skupine. Knjiga Povjerenje sastoji se od est vrlo zanimljivih socijalnih case-studija spomenutih zemalja.

Ve na prvi pogled postavlja se pitanje: kako to da su Sjedinjene Drave svrstane u prvu skupinu (high-trust) kada imaju tako visoku stopu kriminala, sve vei broj graanskih parnica, kada se birokracije SAD-a poveava i kada se openito moe rei da je temeljni stav amerikih graana meusobno nepovjerenje? Isto tako, zato je Koreja svrstana u drugu skupinu, kada sve statistike pokazuju kako je korejski

61

drutveni proizvod i stopa rasta proizvodnje jedna od najveih u posljednjem desetljeu?

Kako bi objasnio oiti nesklad izmeu ekonomske statistike i vlastite teorije, Fukuyama u pomo poziva novu socijalnu varijablu: sposobnost naroda da spontano kreira institucije civilnoga drutva. Ta je sposobnost zapravo samo socioloko ime za moralnu vrijednost povjerenja. Kako bi potkrijepio svoju jaku tezu o srazmjeru povjerenja i uinkovitosti, Fukuyama analizira odnos broja malih i velikih poduzea, te tvrdi da drave s malim povjerenjem karakterizira tzv. sedlasta krivulja, koja prikazuje da u tim dravama s jedne strane postoji velik broj malih, uglavnom obiteljskih poduzea, u kojima se upravljanje podudara s obiteljskom hijerarhijom, i velik broj iznimno velikih, industrijski intenzivnih poduzea, koja su nastala dravnom, birokratskom intervencijom. Naprotiv, drave s visokim povjerenjem karakterizira velik broj koncerna, kartela, holdinga, poduzea koja su nastala sponatanim integriranjem prvobitno malih, obiteljskih firmi. Za razliku od dravnointerventnih mamutskih poduzea, u neizvjesnoj trinoj utakmici privatni karteli i koncerni daleko su fleksibilniji i adaptibilniji. Restrukturiranje takvih poduzea puno je lake a) zbog toga to drava nije sudjelovala u njihovom nastanku, b) zbog toga to su nastala na temelju meusobnog povjerenja. Drugim rijeima, broj kartela i koncerna svjedoi o drutvenom povjerenju koje se ne temelji iskljuivo na familijarnoj, plemenskoj ili nacionalnoj solidarnosti, ve u prvom redu na openitom povjerenju meu ljudima koje nije vezano krvlju ili ideologijom. Dakle drutva koja su spontano prela prag mehanike solidarnosti srodnika, a da pri tome nisu prizivala dravnu intervenciju, postala su najuinkovitija.

Ali kako je dolo do toga da su Japan i Njemaka drutva s velikim povjerenjem, a Kina i Italija, recimo, s malim? Odgovor na to pitanje je sloen, i u svakom drutvu razliit, pa Fukuyama analizira niz povijesnih, politikih i kulturnih okolnosti razvoja tih zemalja, nadalje, obiteljsku strukturu i strukturu nasljeivanja imovine, 62

naine formiranja socijalne sigurnosti, naine kolovanja i stratifikacije, dominantne religiozne vrijednosti - naime sve ono to se danas u ekonomiji zove socijalni kapital. Struktura obitelji i nasljeivanje bitna je recimo za objanjenje akumulacije kapitala, ali jo i vie za objanjenje mogunosti transformacije elementarnofamilijarnih poduzea u vee proizvodne aglomeracije. Tako je primjerice u Japanu institucija primogeniture, kao i usvajanja djece (prihvaanje zetova kao legitimnih nasljednika i upravljaa imovinom) bitno odredila mogunost koncentracije kapitala i izbora najsposobnijih upravljaa. Tako je nastala mogunost visoko hijerarhizirane i disciplinirane ogranizacije koja nije vezana iskljuivo patrijarhalnim nasljeivanjem, i povezivanja u zaibatsue i keibatsue, svojevrsne, gotovo plemenske kartele.

S druge strane, u Njemakoj se sve do danas odrao sustav egrtovanja nasljeen iz srednjovjekovnih hanzeatskih manufaktura, koji za razliku od isto ugovornih odnosa meu potpuno indiferentnim pojedincima, istie vrijednost povjerenja izmeu onih koji su svoje znanje stekli minulim radom i onih koji to znanje tek trebaju stei. Majstor ima povjerenje u svog egrta i obrnuto. egrt e nasljediti znanje, pridodati mu novo; ali to je jo znaajnije, u oba navedena drutva (a pogotovo u Njemakoj), za tog e egrta proizvodni uspjeh zadovoljiti strast za potvrivanjem. Za razliku od Francuske i Britanije, u kojemu kolski sustav tek prilikom mature stvara socijalnu segregaciju, adolescenti koji ne mogu nastaviti kolovanje nee moi zadovoljiti svoju strast za potvrivanjem: njihov je proizvodni rad upravo dokaz da su propali u ivotu. U Njemakoj se naprotiv segregacija vri pri maloj maturi, ali to ne znai da oni koji nastavljaju svoje obrazovanje u kolama za uenike u privredi nee moi zadovoljiti svoju strast za potvrivanjem. Za njih su otvoreni brojni kanali potvrivanja, kako Fukuyama kae, na radnome mjestu. Oni mogu postati predradnici, voditelji dijela pogona, ili ak kasnije nastaviti s usavravanjem.

63

Najbitnija se razlika meu tim visoko razvijenim drutvima dakle vidi u socijalnoj interakciji na tvornikom tlu, odnosno u nainima drutvene organizacije koji uspijevaju u pojedince usaditi strast za potvrivanjem kroz proizvodni rad. Dok je u Francuskoj politiki uniten manufakturni sustav meusobnog povjerenja, pa drava mora intervenirati reguliranjem sustava radnih mjesta, ili dok je u Britaniji jaki sindikalni pokret doveo do iste posljedice, zbog ega se radnici openito smatraju zakinuti u svojoj elji za potvrivanjem, u Japanu i Njemakoj, radnici se osjeaju udomaeni u proizvodnom procesu. Uspjeh firme i njihov je uspjeh. I u Njemakoj i u Japanu drutveni (i imovinski) raspon izmeu bijelog i plavog ovratnika bitno je manji negoli u drugim drutvima. Sustav nagraivanja vrlo je esto povezan sa vrstim garancijama interne socijalne sigurnosti. Tako je mogua suradnja i komunikacija koja omoguuje da se socijalni i proizvodni problemi rijee na licu mjesta: ne na ulici, u parlamentu ili na tritu robe radne snage, ve u tvornici.

Sjedinjene Drave su, rekli smo, anomalija u Fukuyaminoj teoriji. Za razliku od Japana i Njemake koji su razvili jaki korporativizam, (ukljuujui i jak dravni protekcionizam) Sjedinjene Drave imaju jaki individualistiki, laissez-faire model. Pojedince ne povezuje sustav internih obaveza i nagrada, ve puka korist. Kako je onda mogue da se u SAD-u ipak razvio vrlo jak proizvodni sustav? Fukuyama to objanjava injenicom da je povijest SAD-a, za razliku od europske i azijske Blutund-Boden politike, bila vezana za jaki sustav moralnih normi manjih regionalnih, religijskih, pa ak i rasnih zajednica, koje su uspijevale odrati sustav internog povjerenja, discipline i meusobne podrke. Upravo u vrijeme kada je ta lokalna povezanost i sustav moralnih vrlina jo bio jak, nastale su i najvee proizvodne aglomeracije. Meutim, sve vea drutvena atomizacija i anomija, ukazuje na opasnost koja prijeti proizvodnoj snazi Sjedinjenih Drava. Istodobno, modernizacija po tipino amerikom tejloristikom i fordistikom modelu (koja jo uvijek prevladava u Francuskoj i Britaniji), zbog svoje krute regulacije radnih mjesta i aktivnosti, vie ne postie optimalne rezultate. Stoga Fukuyama indirektno 64

upozorava da e nastavak socijalnog trenda (i SAD-u) i proizvodnog trenda (u Britaniji i Francuskoj) po starim modelima ubrzo postati nekonkurentan na svjetskom tritu.

Poblie promotrivi Fukuyaminu teoriju, vidimo da se najvea uinkovitost u budunosti moe oekivati od zemalja koje su najmanje liberalne, koje odnose meu ljudima ne grade na pravno reguliranom sustavu odnosa (to je recimo socijalno i financijsko optereenje za Njemaku), od zemalja s jakom tradicijom protekcionizma i eljezne discipline. U tim zemljama moda vlada povjerenje, ali to je povjerenje, u liberalnim kategorijama, feudalne naravi: povjerenje ne vlada meu svim ljudima, bez obzira na boju koe, spol i nacionalnu pripadnost, ve iskljuivo meu svojima, te se napokon razlika izmeu povjerenja i dunosti gotovo u potpunosti brie. Ta drutva bit e sve vie sklona zatvaranju za trite radne snage izvan vlastitih dravnih i kulturnih granica. Bit e to drutva sve vie nalik na organizacije robota iste vrste proizvodnje. A o politikim posljedicama (ne zaboravimo na njemaki i japanski faizam) da i ne govorimo..

Napokon, kako uskladiti ta predvianja s onima iz Fukuyaminog Kraja povijesti? Moe li se takva slika zemalja s visokim povjerenjem uskladiti sa bilo kakvom smislenom slikom o liberalnom kraju povijesti? Dok je njegov kraj povijesti bio optimistina slika u kojoj e sve nacije u karavani povijesti stii do liberalnog kraja povijesti, Fukuyamina slika povjerenja vie lii na spontani feudalizam, na vrlo sumornu sliku budunosti u kojoj e se, analogno Huntingtonovom srazu meu civilizacijama, sukobi voditi izmeu zemalja, kultura i civilizacija s faistikom disciplinom (povjerenjem meu svojima) i lagodnih, demokratskih ali razmjerno neuinkovitih liberala u civilnome drutvu. A kako pobjeuju privredno uinkovitije, ve se zna i pobjednik. Pred nama je dakle opet zanimljiva teorija i vrlo mrana budunost.

65

Poglavlje 7. U slavu kolektiva (Polanyi) (3.5 kart) u kojem se malo polemizira s Karlom Polanyijem i njegovim etatizmom

Danas vie nema nikakve sumnje: sve jae izraena globalizacija, dominacija ekonomije nad politikom, i dominacija ekonomski snanijih zemalja nad slabijima, stvorila je i analognu ideoloku reakciju, za sada jo uvijek bez primjerenog imena. Godine 1997. ekonomisti der Spiegela Harald Schumann i Hans-Peter Martin

napisali su knjigu Zamke globalizacije u kojoj se tvrdi da e za dvadesetak godina samo 20% stanovnitva proizvoditi za cijelo svjetsko trite ostalih 80% bit e posve marginalizirano i stvarno nezaposleno. Francuska ekonomistica Viviane Forrester dala je istim tezama programatsko ime naslovom svoje knjige iz 1996. Ekonomski uas. Prole je godine Robert Kaplan objavio svoju knjigu Carstvo divljine. Putovanja u ameriku budunost i lanak Je li demokracija bila samo trenutak? u kojima tematizira sve jai utjecaj privrednih subjekata, na regionalno i svjetsko politiko odluivanje, sve veu socijalnu razmrvljenost i politiku nedjelotvornost graana. Politika postaje samo sporedni proizvod, kanal kojim se legitimiraju i usmjeravaju tokovi novca. Mnogi drutveni slojevi, pa ak i itavi narodi i regije doivljavaju globalizaciju kao golemu opasnost za vlastiti opstanak, stoga nas ne mora uditi sve izraeniji resantiman prema liberalnoj i liberterskoj ideologiji laissez-fairea, otvaranja granica tritu.

U Hrvatskoj trend anti-globalizacije dosad nije bio posebno izraen, jer se trite jo nije dovoljno razmahalo, a politika jo uvijek dominira ekonomijom, da bi suprotnim tendencijama pruilo temelj. Meutim, odsutnost takvog socijalnog pokreta nadomjeta se idejnim. U nakladi Jesenki-Turk objavljena je najznaajnija knjiga Karla Polanyija, maarskoga pravnika, antropologa ekonomije i politiara iz tridesetih godina ovoga stoljea, koji je nakon bijega iz Maarske karijeru napravio u Engleskoj i Americi, pod naslovom Velika preobrazba. Politiki i ekonomski izvori naega 66

vremena. Tema knjige, objavljene 1944., jest tvrdnja da je potpuna dominacija ekonomije nad politikom tridesetih godina ovoga stoljea u svim zemljama svijeta stvorila teke socijalne poremeaje koji su doveli do Drugog svjetskog rata. Faizam, komunizam i New Deal bili su samo prirodna reakcija na socijalno izmijetanje (kako to prevodi Luka Markovi), socijalne poremeaje nastale zbog ondanje globalizacije i ideologije nesputanog kapitalizma. Pedeset godina kasnije, poruka knjige ini se opet aktualna: ne zaustavi li se nesputani kapitalizam, uslijedit e ponovno socijalna reakcija sa moguim razornim posljedicama.

Polanyijeva je teza meutim jo jaa. Iskljuivi krivac za takve trendove i za reakciju na njih jest ideologija liberalizma. Faizam je, tvrdi Polanyi, zapravo neizbjean rezultat liberalne filozofije. Prema Polanyiju, bit faizma nije ni rasizam, ni nacionalizam, ve iskljuivo reakcija na slijepu ulicu trinoga sustava. Njemaka je ubirala dobitke kakvi pripadaju ubojicama onoga emu je ionako bilo sueno umrijeti. Slino opravdanje kolektivistikih ideologija Polanyi prua i za komunizam, prema kojemu Polanyi oito ima velike simpatije. Ruska je revolucija, tvrdi Polanyi, utjelovila tradicionalne zapadnoeuropske ideale i bila je posljednji politiki ustanak koji je slijedio obrazac engleskoga Commonwealtha. I za autarhinost Rusije kriv je kapitalistiki internacionalizam, koji je Rusiju prisilio protiv njezine volje na puteve samodovoljnosti.

Prava pogreka kapitalizma i ideologije liberalizma sastoji se prema Polanyiju u pogrenoj koncepciji ljudske prirode: Prava kritika trinoga drutva nije da se ono temeljilo na ekonomiji u izvjesnom smislu svako se drutvo mora temeljiti na njoj, ve da se njegovo gospodarstvo temeljilo na koristoljublju. Takva je organizacija ekonomskog ivota potpuno neprirodna. I upravo je zbog toga ideologija kapitalizma utopija, osuena na propast. Adam Smith, ideolog liberalizma, tvrdio je da se ljudska priroda sastoji od sklonosti da mijenja, trampi i zamjenjuje jednu stvar drugom. Nijedna se misao prolosti, tvrdi Polanyi, nije pokazala tako proroanskom 67

i tako pogubnom. Kako bi dokazao pogrenost takve koncepcije ljudske prirode, Polanyi analizira brojna povijesna drutva (plemena). injenini je materijal govorio da je primitivni ovjek imao zapravo komunistiku psihologiju, ali se kasnije i ovo pokazalo pogrenim. Stoga je za Polanyija jedini korektiv koncepcijama ljudske prirode povezivanje ekonomske povijesti i socijalne antropologije. Ovu misao Polanyi nije posebno obrazloio, ali ideja iza ove teze jest da svako drutvo ima karakteristinu socijalnu organizaciju, a ekonomska organizacija ivota samo je jedan oblik drutvene organizacije. Kada jedan sustav, poput ekonomskoga, postane stran ili nadreen socijalnoj organizaciji pojedinog drutva, raaju se veliki poremeaji: sloboda je tih drutava ugroena. Stoga treba birati sustave u kojima e socijalna i ekonomska organizacija biti usklaene.

Najvei dio knjige Polanyi posveuje razvoju kapitalizma i ideologije liberalizma. Na svakom stupnju razvoja kapitalizma, jo od vremena kada su ovce pojele ljude u 16. stoljeu, kapitalizam proizvodi socijalne poremeaje: to je bila cijena razvoja. I rani pokuaji u Engleskoj da se zaustavi pauperizacija nisu bili dovoljno efikasni. Vrhunac takvoga razvoja doveo je do ekonomskoga napretka i do meunarodnoga mira u 19. stoljeu, ali cijena je bila velika: zaborav drutvenoga, zaborav da drutvo osim ekonomskih ima i svoje druge i drukije potrebe: primjerice da zatiti svoje najugroenije slojeve. Upravo zbog takve analize, Karla Polanyija (koga ne treba brkati sa njegovim bratom, Michaelom, poznatim filozofom znanosti i liberalom) danas mnogi smatraju velikim povjesniarom ekonomije.

Bez obzira na kvalitetu, ideoloki predznak i pomalo preuveliano aktualiziranje Polanyijeve analize, dananjem itatelju mora biti udno kako u vrijeme objavljivanja knjige, u vrijeme Gulaga i koncentracionih logora Polanyiju nije bilo jasno da je upravo neprimjerena socijalna reakcija na trina kretanja, u obliku kolektivistikih, totalitarnih sistema komunizma i faizma pravi uzrok i ekonomske i socijalne katastrofe. Ali ako Polanyi za razmjere grozota tih sistema u to vrijeme nije znao, 68

pouka njegove knjige za nas danas mora biti jasnija: Nema nikakve sumnje da kapitalizam i globalizacija stvaraju velike socijalne poremeaje, optereenja narodima i pojedincima koja oni esto teko mogu izdrati. Isto tako, nema sumnje da e takav dinamian sustav raati i razumljive socijalne reakcije samoobrane. Ali probleme treba rjeavati tamo gdje nastaju. Ako ekonomija neke zemlje ne funkcionira dovoljno dobro ili konkurentno na svjetskom tritu, onda primjerena reakcija ne moe biti zatvaranje, jer je takva zatita domaeg trita i otkrie Drutva, kako kae Polanyi, (kao da je rije o nekoj nepromjenjivoj hipostazi) postati lijek gori od samog simptoma. Jer on e, kao to to danas znamo iz iskustva faizma i komunizma, za slobodu pojedinca i drutva proizvesti jo mnogo gore posljedice. Premda trini sustav ima ugraene mehanizme prisile, koji esto subjektima uope nisu poznati, i premda nam prisila trita moe biti odiozna, ona je svojom bezlinou i nadsubjektivnou mnogo bolji vladar od tiranina. Osim toga, i jo vanije, svi smo mi subjekti na tritu. Svi mi moemo na razliite naine utjecati na trite (proizvodnjom, potronjom, mijenjanjem ekonomskih parametara, politikim i drugim odlukama, radnom etikom i sl.). I upravo je zato trite najdemokratiniji, premda ne i idealni, oblik socijalne kontrole. Trite je stoga, od svih sustava koje poznajemo, najmanje zlo.

Polanyijeva knjiga je stoga korisna iz drukijih razloga od autorovih. Ona pravilno upozorava na socijalne opasnosti globalnog kapitalizma, ali ne nudi primjerena rjeenja. Kako kolektivistiki odgovor vodi u tiraniju, jedino je rjeenje truditi se da u jednoj jedinoj globalnoj ligi budemo to bolji. I da priznamo da se porazi mogu ispraviti samo boljom igrom u utakmici s istim pravilima za sve.

Poglavlje 8. Znanje, vjerovanje, bogaenje (vrij_ba1.doc ?) (5 kart) u kojem se pitam koliko je obrazovanja domaeg puanstva potrebno za bogaenje

69

Premda medu strucnjacima za tranziciju postoji dvojba o tocnoj uzrocnoj ulozi privrede na pojavu i stabilnost politickog reima, ipak nitko ne sumnja da izmedu ekonomije i politike na odredenoj tocci razvoja, postoji veza obostrane podrke (mutually reinforcing). Ali osim ekonomije, strucnjaci sve cece obracaju panju na pozadinske uvjete demokracije, na latentne varijable koje poticu demokratski razvoj. Rijec je u prvome redu o obrazovanju i kulturi, o sferi psiholokih, internaliziranih vrijednosti stanovnitva koje izravno ili povratno utjecu na zahtjeve za to vecom politickom participacijom ili odlucivanjem. Prema nekima, izgleda da te vrijednosti katkada igraju i veliku ulogu u samom ekonomskom razvoju. Inkeles i Diamond primjerice tvrde: cini se da ivot u razvijenijoj zemlji istice vanost osobnosti; on daje pojedincima veci osjecaj za osobnu vrijednost, zadovoljstvo i kompetenciju, negoli to to moemo zakljuciti iz njihova obrazovanja i zanimanja. to je neka zemlja ekonomski razvijenija, pojedinci inace slicni po statusu razvijaju kvalitete koje pridonose stabilnoj politici i svrsishodnom ekonomskom ponaanju, jer su povjerljiviji i tolerantniji prema drugima, pri cemu je njihova uvjerenost u vlastite sposobnosti puno veca. Klasicna socioloka analize radne etike u kapitalizmu Maxa Webera dodatno pokazuje da utjecaj privrede na osobnost nije jednostran, vec da prethodno odabrane vrijednosti mogu u velikoj mjeri odrediti i prirodu same ekonomije.

Ne ulazeci u filozofsku prirodu problema kokoi i jajeta, teoreticari tranzicije mogu se zadovoljiti konstatiranjem korelacija ekonomije, politike i ostalih kulturnih i psiholokih varijabli. Kao to smo rekli, prva takva aksioloka varijabla jest kolstvo. Prema podacima Svjetske banke, promjene u postotku upisa u kolu u ocitoj su korelaciji s razvijenocu zemlje:

Prosjecni upis u srednju kolu. % dobne skupine

70

1965 Privrede dohotkom Privrede s niskim i 8.5 s niskim 3,5

1985 18

29

srednjim dohotkom Privrede sa srednjim i 25 viim dohotkom Privrede dohotkom sa viim 62 96 55

Ali premda je korelacija ekonomije i kolstva neosporna, jedna od hipoteza kae da specificnu dinamiku ekonomije i politike tvori upravo nesklad izmedu politickog i kolskog sustava. Neke relativno nerazvijene ekonomije investiraju natprosjecan dio dohotka u obrazovanje stanovnitva (komunisticke su zemlje izrazit primjer), to moe postati poluga propasti politickog sustava, ali kao to pokazuju postojece analize zemalja tranzicije, i vrlo dobra startna pozicija za ubrzani ekonomski razvoj. Prema rijecima ODonella, Schmittera i Przeworskog, kolska je naobrazba najpouzdaniji predvidalacki faktor ponaanja, stavova i vrijednosti stanovnika visokorazvijenih drutava. Istovremeno, stvaranje srednje klase koja se postie upravo razvijenim kolskim sustavom, osnovni je preduvjet za socijalni zahtjev kontrole vlasti. Komunisticke vlasti zemalja u tranziciji nisu istovremeno mogle zadovoljiti suprotstavljene zahtjeve inteligencije i tehnokracije, i radnitva, stoga je dugorocno autoritarno balansiranje raznorodnih interesa bilo osudeno na

demokratsko poputanje.

Drugi vaan kulturni i vrijednosni test preduvijeta za demokraciju jest religija. Weber je pokazao kako je protestantska radna etika bila nuna za pojavu efikasnih kapitalistickih drava, i za njihov nagli razvoj u usporedbi s ostalima. Slicnu tezu ponovio je nedavno Pierre Trudeau usporedujuci kanadski Quebec s ostalim 71

kanadskim, anglofonim i protestanstkim dravama: Katolicki narodi nisu bili veliki zagovornici demokracije. U duhovnim su stvarima oni autoritarni... U stvarima koje se ticu suvremenosti, oni nisu skloni traiti rjeenja cistim prebrojavanjem glasova. Analiza junoamerickih politickih i ekonomskih sustava potvrduje tu hipotezu: Argentina je primjerice do Drugog svjetskog rata bila razvijenija od Kanade. Nestabilnost junoamerickih demokracija neki teoreticari trae i u autoritarnoj podrci jakim vodama koja proizlazi iz slicnog nacina rjeavanja problema na duhovnome planu. Isto tako, Weiner, Bollen, Jackman, Blondel i drugi, pokazali su kako je religiozna priroda imperijalistickih naroda imala velik utjecaj na demokratski razvoj kolonija: Sve postkolonijalne zemlje s vie od milijun stanovnika (i gotovo sve sa manje), koje su nastale nakon II svjetskog rata i imale stabilnu demokraciju, bile su nekadanje britanske kolonije. Francuske, panjolske, Portugalske i Belgijske kolonije imaju daleko slabiji record. Slicni rezultat pokazuju i neke analize baltickih zemalja. Protestantska Estonija i Latvija (unatoc, ili moda upravo zbog raznovrsnog etnickog sastava i relativno loijeg geografskog poloaja) vec sada postiu relativno bolje rezultate od katolicke Litve (3830$ : 3410$ : 2710$ BNP). Slicne se razlike mogu vidjeti u oblastima drava s mijeanim religioznim tradicijama, primjerice u Belgiji, ili cak u nekoc socijalistickoj Cekoj. Ako protestantizam istice vanost osobnih opredjeljenja koja dovode do poduzetnosti i respekta prema razlikama, vanost koju katolicizam daje kolektivnom vrlo je cesto bila inhibirajuca za ekonomiju. Pa ipak, navedene klasicne tvrdnje zanemaruju cinjenicu da je vecina zemalja u kojima se pojavila demokracija nakon 1970. godine bila upravo katolicka. Tvrdnje medutim, da religija ima utjecaj na razvoj ili susprezanje demokracije najbolje se pokazuju na primjeru Islama. Prema Gastilovom testu politicke slobode, nijedna islamska zemlja godine 1989. nije bila demokratska. Ta se tvrdnja objanjava cinjenicom da islamska vjera ne doputa odvajanje sekularnih i religioznih svjetova. Premda je jacina utjecaja Budizma i Konfucijanizma na demokraciju sporna, ne sumnja se da su obje religije bile vrlo bitne za internaliziranje iznimno cvrste radne etike kojom Istocni Azijati danas osvajaju trita svijeta. 72

Kada je rijec o radnoj etici, ne treba zaboraviti da je komunizam i njegova tendencija pune zaposlenosti ostavio vidljivog traga u navikama stanovnika. Zapadni Nijemci gotovo u pravilu vie cijene radne navike gastarbeitera, negoli tradicionalno marljivih Prusa. Medutim, tipicno komunisticka maksima nitko me ne moe tako malo platiti koliko malo mogu raditi ipak nije uspjela do kraja iznivelirati razlike u vec postojecim radnim vrijednostima stanovnika, stoga komunisticka egalitarnost u buducnosti nece predstavljati bitan objanjavalacki faktor.

Osim kolstva, religije i radne etike, kao preduvijet za demokraciju cesto se spominje demokratska tradicija, postojanje nekog razdoblja u povijesti naroda u kojemu se znalo za vie ili manje demokratsko funkcioniranje institucija. Ali, ma koliko politicke, eticke i religijske tradicije bile vane za pojavu i stabilnost demokracije, ne smijemo ih promatrati deterministicki, jer, kako kae F. Fukuyama, kada bi svi ti uvjeti bili nuni, nijedna zemlja nikada ne bi postala demokratska, buduci da nema naroda i kulture koji nekoc nije imao jake autoritarne tradicije.

Izuzevi najstabilnije demokracije Zapadne Europe i Amerike, postoje jake indicije da izbor demokratskog politickog sustava (predsjednicki nasuprot parlamentarnom sustavu, vecinski nasuprot proporcionalnom) bitno odreduje fleksibilnost

demokracije prema novonastalim problemima. Juan Linz primjerice tvrdi da bi brojne junoamericke demokracije (od kojih je najpoznatiji cileanski primjer) lake prebrodile potekoce da su imale parlamentarni a ne predsjednicki sustav. Medutim, suprotno tomu, novija istraivanja ODonella i Kurtha o odnosu demokracije i razvijenosti privrede pokazuju da su birokratsko autoritarni reimi u zemljama u razvoju bili do odredene granice korisni za unapredivanje privrede. Godine 1985. doljnja je granica na tzv. N-krivuljama, bila $2979 po glavi stanovnika: drugim rijecima, kada se postigne dohodak veci od navedenog, stupanj demokratizacije mora biti bitno vii kako bi se taj dohodak dalje povecao. 73

Inkeles-Diamondova veza ekonomije i psiholoke samouvjerenosti s pocetka teksta, u zemljama Istocne Europe daleko je znacajnija nego to se obicno misli. Ona je nesumnjivo uzrok elji za prikljucenjem Europi. Ali osim toga, u zemljama nekoc univerzalnog egalitarizma, stanovnici su razvili vrlo visoku osjetljivost prema razlikama u produktivnosti, stoga je u svakom trenutku u svijesti vecine stanovnika postojao jak osjecaj za hijerarhiju nacija sukladan ljestvici drutvenog proizvoda: on je stvorio jake komplekse nacionalne superiornosti i inferiornosti. Bez pretjerivanja moemo reci da je taj osjecaj rezultirao brojnim nacionalizmima: on je nesumnjivo stvorio slovensku i hrvatsku elju za samostalnocu, a poticao je resantiman Ceha i Madara prema Slovacima odnosno Rumunjima. vec postojeci

Upravo sljedeci navedenu misao moemo objasniti tako veliku vanost kulturnoaksiolokih varijabli, odnosno uloge nacionalizma u transformaciji Istocne Europe. Naime, u odsutnosti nekih drugih vidiljivih parametara, kriterij ekonomske produktivnosti, stvaranjem kompleksa superiornosti i inferiornosti, predstavljao je u oba slucaja polugu nezadovoljstva, pogotovo u slucajevima kada ekonomska snaga naroda nije bila adekvatna njihovoj politickoj ulozi.

Promatrajuci mikrosocioloki, vrlo je znacajno kako su se vrijednosti jednoga naroda sukobljavale s drugima; odnosno jesu li se sukobi naposljetku pretvorili u zahtjev za sekularnom tolerancijom, ili za vrijednosnom hijerarhijom i iskljucivocu. Iz Hayekova ideolokog trokuta mogli bismo postaviti hipotezu da je u prvim razdobljima demokratske transformacije vrlo bitno to pravilnije balansirati tri cesto suprotstavljene vrijednosti buroaske revolucije. liberalizam sloboda (vlasnitvo) pravna jednakost

solidarnost 74

konzervativizam

socijaldemokracija

Navedena matrica idealnih tipova vrlo dobro pokazuje dinamizam vrijednosti implicitan u politickim opcijama. Pretezanje jedne vrijednosti, ili jedne stranice u trokutu moe naruiti, i dugorocnim zadravanjem najcece naruava politicku stabilnost.

Kakva predvidanja za nove europske tranzicione zemlje moemo stvoriti na temelju navedenih kulturolokih varijabli? Nove tranzicijske zemlje dobro pokazuju kako su navedene kulturoloke i aksioloke varijable tek drugorazredne pretpostavke za demokraciju, i da se Lipsetova hipoteza o prvenstvu ekonomije opet pokazala viestruko tocnom: osim neposrednog utjecaja na politicki sustav, ona proizvodi vrijednosnu, psiholoku hijerarhiju medu stanovnicima raznih naroda, koja neizravno utjece na politiku i ekonomsku poduzetnost.

Relativno dobro kolstvo u vecini komunistickih zemalja (prema statistickim mjerilima i mjerilima treceg svijeta) nedovoljno je distinktivni faktor za objanjenje vec sada postojecih bitnih razlika medu tranzicionim zemljama. Pravoslavlje, za koje se isuvie cesto tvrdilo da potice protestantsku vrijednost individualne ambicioznosti odnosno samouvjerenosti, nije pokazalo posebno jak utjecaj na razvoj demokracije.

Na razvoj demokracije dakle presudno utjecu pocetni uvjeti od kojih se krece u transformaciju. Pragmaticno gledano, posve je irelevantno jesu li razlike u pocetnim ekonomskim uvjetima bile stvorene kulturolokim razlikama. Ali je opravdano pretpostaviti da ce uvjeti koji su stvorili ekonomske razlike medu istocnoeuropskim zemljama djelovati na slican nacin i u buducnosti, te da ce sigurnost ulaganja ovisiti o vec sada jasnoj interakciji ekonomskih, politickih i kulturolokih faktora.

75

Poglavlje 9. Sukob mozgova (Toffler) u kojem se nadam da e se ratovi u budunosti voditi znanjem a ne toljagama

Kakvi e se ratovi voditi u budunosti? To se pitanje postavlja brojnim sociolozima, politiarima, vojnim strunjacima i diplomatima. Kraj komunizma zaotrio je rasprave o buduim vrstama sukoba. Transformacija ratova, naslov je primjerice jedne serije seminara koja se ve se nekoliko godina odrava u Dubrovniku. Hylke Tromp, voditelj seminara, tvrdi da e budui sukobi biti sukobi iznutra, unutar dravnih granica. Time ponavlja tezu knjiga Roberta Kaplana Krajevi svijeta, Christophera Bellamyja Vitezovi bijeloga oruja. Nova vrsta rata i mira, i Davida Shukmana Sutranji rat. Opasnost visokotehnolokog oruja. Naglasci iz tih knjiga su meutim razliiti. Dok je za Kaplana unutranji sukob stvar nacionalne dezorganizacije i pomanjkanja kulture, Bellamy iz gornje teze zakljuuje da je svijet danas spremniji na aktivno mirotvorstvo, tj. na pravo mijeanja drava u njihove unutranje stvari. Umjesto dosadanjih loe opremljenih i zakanjelih sila UN-a, za koje svjetska organizacija svaki puta ispoetka regrutira novi kadar, autor istie nunost oblikovanja trajne vojske UN-a, koja e sprijeavati takve sukobe. David Shukman pak iz gornje teze o prevladavanju unutranjih sukova zakljuuje: Ako se Zapadu, iz naelnih razloga, doputa pravo na intervenciju u regionalnim i graanskim ratovima, onda njegovi vojnici moraju imati najbolje i najsuvremenije oruje.

Alvin i Heidi Toffler jo su pred nekoliko godina mislili posve drukije. Ratovi su oduvijek reflektirali globalne ekonomske odnose. Prema autorima knjige Rat i Antirat iz 1994. nain ratovanja neke civilizacije izraava nain njezinoga sticanja bogatstva, a nain na koji sprijeavamo ratove ovisi o nainu na koji ratujemo. Rije 76

je dakle jo uvijek o globalnim civilizacijskim pomacima. Civilizacije prvoga vala bile su vezane za zemlju, pa su i njihovi ratovi bili ratovi za teritorij. Uspon tehnologije i industrije openito, stvorio je civilizacije drugoga vala. Rat se vodio izmeu tih dviju civilizacija, kao i izmeu zemalja koje su eljele dominirati vladajuim sistemima industrije i tehnologije. Napokon, civilizacije treega vala su brain-based; one prodaju informacije i inovacije, menagement, kulturu i pop kulturu, napredne tehnologije, software, obrazovanje, medicinsku opremu, financijske i druge usluge. Ratovi civilizacija treega vala poivaju na potrebi za dominacijom nad ljudskim mozgovima. Umjesto negdanjeg sukoba agrarnih i industrijskih nacija, sukobi triju civilizacija postaju tripartitni. Istodobno, umjesto isto militaristikih sukoba, s novim civilizacijskim valom sukob se prebacuje u sferu ekonomije, ili jo tonije, u sferu informacijske ekonomije. Mo vie ne lei u rukama nositelja oruja, ili u stroju, ve u posjedovanju informacija. U skladu s tim, najvei je problem dosadanjih civilizacija bio to je tehnologija odreivala (vojnu) strategiju, umjesto da bude obrnuto.

Supruzi Toffler meutim priznaju da je ovakvo shvaanje civilizacija pomalo preuzetno. Kako naime iskoristiti navedene makro-socioloke kategorije? Bura oko knjige branoga para Toffler zbog navodnoga militarizma jo se nije ni slegla, a nekoliko godina kasnije, sociolog Samuel Huntington iskoristio je jedan od naslova poglavlja njihove knjige za naslov svojega remek djela, za natuknicu koja e postati refren rasprava s kraja naega stoljea: Sukob civilizacija! Huntington pie:

Politike se granice sve ee pomiu tako da se podudaraju s kulturnim granicama... Kulturne zajednice zamijenjuju hladnoratovske blokove, a crte podjele izmeu civilizacija postaju sredinje crte sukoba u globalnoj politici... Globalni rat mogao bi nastati izmeu skupina razliitih civilizacija, najvjerojatnije muslimanske s jedne, i nemuslimanske s druge. Meutim, opasniji izvor globalnog

muucivilizacijskog rata mogao bi biti pomicanje ravnotee snaga izmeu civilizacija i drava koje ine njihove jezgre. Ako se taj trend nastavi, uspon Kine... bit e golem 77

pritisak na meunarodnu stabilnost poetkom XXI stoljea. Da bi se izbjegao takav razvoj dogaaja, Huntington tvrdi da je nuno da se drave-jezgre sustegnu od intervencije u sukobima na podruju druge civilizacije; u graninim podrujima drave jezgre moraju posredovati kako sukob ne bi eskalirao u civilizacijski; i tree, ma koliko se to inilo nemoguim, ljudi svih civilizacija moraju potraiti i pokuati unaprijediti vrijednosti, institucije i prakse koje su im zajednike s ljudima ostalih civilizacija.

Unato opem respektu prema Huntingtonovu djelu, javljaju se i neke kritike primjedbe. Ne istie li Huntington svojim kulturnim razlikama meu civilizacijama predrasude koje bi jednoga dana mogle doista dovesti do globalnoga civilizacijskokulturnoga rata? Hoe li Huntingtonovo predvianje postati self-fulfilling prophecy, proroanstvo koje upravo potie stanje koje predvia?

Odgovor je nijean, jer do slinih zakljuaka dolaze izvjestitelji, teoretiari i diplomati koji ne polaze od metafizike civilizacijskih razlika. U najnovijoj knjizi izvjestilaca iz Kine, Richarda Bernsteina i Rossa Muroa, Nadolazei sukob s Kinom, tvrdi se primjerice da je dosadanja politika Sjedinjenih Drava isuvie blaga prema Kini. Kina ve sada, premda je njezin vojni budet deseterostruko manji od amerikoga, zapoinje s ratnim igrama, stoga autori tvrde da e Amerika morati ui u rat na strani Tajvanaca i ostalih ako ne ele da njezini azijski saveznici ne izgube svu vjeru u Zapad, odnosno da e se prema kineskoj politici morati postaviti grublje negoli je to bilo dosad.

Percepciju Kine, kao potencijalnog neprijatelja Zapada i zapadnjakog poimanja demokracije (i ratovanja) broj 1, dijeli i bivi ministar vanjskih poslova SAD-a, Henry Kissinger. Meutim, za razliku od Bernsteina i Munroa, u svom kapitalnom djelu, Diplomacija, iz 1994., kao i u nedavnom lanku u Newsweeku, Kissinger tvrdi: Od svih velikih, ili potencijalno velikih sila, Kina najbre napreduje... Politika 78

konfrontacije s Kinom ulazi u rizik amerike izolacije u Aziji. Nijedna azijska zemlja nee htjeti, i nee si moi dopustiti, da podri Ameriku ako nastane ikakav politiki sukob s Kinom zbog pogrene amerike politike. U tim uvjetima, veina e se azijskih nacija u veoj ili manjoj mjeri odrei amerike podrke, bez obzira to to iznutra ne ele. Umjesto konfrontacije, Kissinger nudi svojevrsnu trijangulaciju, tj. jaanje regionalnih sila, poput Japana ili Indije, koje bi mogle biti partneri ili jezici na vagi u potencijalnom sukobu.

Ali najdramatiniji dio Kissingerove analize ne tie se konfrontacije i regionalnih sila, ve promijenjenih okolnosti vezanih za novi svjetski poredak. Dok je postojala blokovska podjela, bilo je posve jasno protiv ega se treba boriti. Kako sada postoji samo jedna velika sila, manje sile, umjesto amerikoga, tj. Wilsonovoga univerzalizma, opet e prihvatiti Richelieuovski raison detat, tj. nacionalni interes, kao jedini motiv vlastitoga vanjskopolitikoga djelovanja. U tim uvjetima nastajat e brojni novi nekontrolirani ratovi, a odnos jedine velesile prema mnogim raznorodnim malim silama bit e nepregledan i polivalentan. Nastala je dakle situacija u kojoj je daleko tee braniti univerzalizam (i voditi ratove u ime demokracije) pred golemom najezdom lokalnih nacionalnih interesa.

Upravo zbog toga neki autori, poput Caspara Weingergera, Reaganova ministra obrane, i Petera Schweitzera sa Stanforda, u svojoj novoj knjizi Sljedei rat upuuju na opasnost od amerikoga uspavljivanja. Od 1985. SAD su smanjile vojni budet za 35%, a autori se brinu mogu li se takvim smanjenjem obraniti interesi demokracije. Autori modeliraju pet ratnih igara: to ako 2006 navodni predsjednik Rusije odjednom razotkrije tajni sustav obrane od atomskih projektila; to ako 1998. Sjeverna Koreja napadne Junu, a Kina napadne Tajvan; to ako Iran preuzme Perzijski zaljev godine 1999.; to ako se meksiko nezadovoljstvo proiri Amerikom; to ako 2007. Japan napadne svoje pacifike susjede kako bi dovrio trgovinske ratove? 79

Zato oprez! Premda je moda tono da demokracije tee stupaju u ratove, budunost e, svi se slau, po inerciji vlastitih masa, biti puno bogatija od Fukuyamina kraja povijesti u kojem e napokon zavladati ljudi bez sranosti. Projekcije novih ratova pune su zloslutnih proroanstava u kojima bi pitanja demokracije i univerzalnih ljudskih vrijednosti ponovno mogle biti baene u zapeak.

Poglavlje 10. Tko je viknuo: "Korupcija"? (7 kart) u kojem se iznosi jo jedna hipoteza o korupciji

Cijeli je sastav Europske komisije 1998. dao ostavku zbog izvjea o korumpiranosti. Neto ranije, svjetsku je javnost potresao skandal o korumpiranosti Meunarodnoga olimpijskoga odbora. Jo neto ranije, zbog korupcije je na sudu zavrio glavni tajnik NATO pakta Willy Claes. Predsjednik Italije Benedetto Craxi skriva se negdje u Africi; drugom predsjedniku Italije Giuliu Andreottiju trenutno se sudi zbog povezanosti s mafijom. Jo neto ranije, poznati boji bankar, direktor Banco Vaticano Roberto Calvi neslavno je zavrio pod londonskim mostom. Neto blie domu, afera s Ankicom Lepej i razotkrivenim deviznim ulogom predsjednikove supruge Ankice Tuman, bila je kulminacija domaih nagaanja o stanju korumpiranosti hrvatskih dravnih dunosnika, i rukovoditelja lokalnih banaka. Jennifer Shecter iz Centra za odgovornu politiku u Washingtonu 1997. tvrdila da su svih 10 lanova Senata i svih 10 lanova Donjeg doma koji su primili najvee priloge od amerike industrije eera, glasali za kvote uvoza eera kojima su poveali potroake cijene Slini su aranmani postojali i za drvnu industriju, prodaju bombardera B-2, kockarnice, pa ak i za zakonodavstvo o vonji u pripitom stanju. Iz knjiga Charlesa Lewisa iz Centra za javni integritet pod naslovom Buying of the Congress: How Special Interests Have Stolen Your Right to Life, Liberty and Pursuit of Happiness, saznajemo primjerice da je demokratski voa Richard Gephardt uvjerio predsjednika Clintona da ne oporezuje pivo, a zauzvrat on je obeao financirati 80

njegov plan zdravstvenoga osiguranja. Gephardt je primio $318.950 za priloge u izbornoj kampanji od kompanije Anheuser-Busch, najveeg proizvoaa piva". Lewis nastavlja: "Neko davno bilo je lako: lobist je predao kovege pune novca. A tada su na scenu stupili neujniji tonovi: lobist igra poker s politiarom, lobist gubi. Lobist vodi politiara do 100% sigurne investicije. Lobist plaa pravnika da napie govor ili knjigu Korporacije osiguravaju avione za senatore i kongresmene Lobisti osiguravaju lukrativne poslove za bive kongresmene, njihove ene, lanove njihove uprave Prema postojeim pravilima koje je izglasao Kongres, lobisti mogu osigurati putovanja, poput Gingrichevog $24000 vrijednog putovanja u London 1997. (sponzor: naftna kompanija Arco Inc.), za fact-finding mission. Slubenik egzekutive za takvu bi se dobronamjernost morao odvesti u zatvor".

Nema sumnje da je problem korupcije drutveno vaan jer je indikator socijalnih poremeaja, anomije, drutvene nepravde, loeg zakonskog okvira, manjka drutvene kontrole, civilnoga drutva i sl., i da je socioloki zanimljiv jer se opire jednostavnim generalizacijama o njezinim uzrocima. Teze: korupcija pada s razvijenou i bogatstvom, ili: zakonska regulativa zaustavlja korupciju, ili korupcija se ee javlja u uvjetima velikog obrta kapitala, ili: u uvjetima jakoga moralnog kodeksa korupcija je manja, openito gledano, nisu tone, a sumnjiva je ak i poznata Actonova reenica: Vlast korumpira, a apsolutna vlast korumpira apsolutno. Za svaku takvu generalizaciju postoje bitni protuprimjeri.

Postavlja se stoga pitanje: je li rije o sve veoj korumpiranosti dravnih slubenika u Hrvatskoj i svijetu, ili pak o sve veoj osjetljivosti javnosti prema korupciji? Indicije i neke teorije govore da je vjerojatno rije o potonjemu.

Prema nekim teoretiarima korupcija je vaan socijalni problem ne samo zbog socijalnih posljedica, ve i zbog dubine njezinih uzroka. Prema jednima, korijeni korupcije nalaze se u ljudskoj prirodi, u sociobiologiji, odnosno u naelu svakog 81

zajednitva (ja tebi - ti meni) ili u tzv. recipronome altruizmu. Prema sociobiolokom naelu recipronog altruizma, rtve pojedinca se isplate samo ako su povezane s odreenim dobitima od recipijenta usluga u budunosti. Takvo bioloko oekivanje sukladno je i antropolokim istraivanjima Maussa i Malinowskog, ili analizama reciprociteta u Homansovoj ili Parkovoj sociologiji, prema kojemu je darivanje vrsta drutvenog povezivanja, jer podrazumijeva uzvraanje dara ili duga. Ako su navedena istraivanja tona, a nae ih svakodnevno iskustvo lako moe potvrditi, onda ona potkrijepljuju tezu da se korupcija moe mjeriti udjelom zajednitva u iroj i formalistinijoj drutvenoj organizaciji.

Razmotrimo nadalje tri stava o povezanosti drutvene razvijenosti i razmjera korupcije. Prvi: razvijeno drutvo ima bolje metode bitke protiv korupcije negoli nerazvijeno ili tranzicijsko. Drugi: nerazvijeno, segmentarno drutvo ima jai moralni kodeks te se moralno problematino ponaanje tee probija u drutvima s jaim moralnim normama i sankcijama. Ili pak trei: veliki razmjeri korupcije pojavljuje se na prijelazu iz jednoga (moralnoga) u drugo (pravno regulirano), naime u razdoblju kada poputa moralna regulativa, a kada pravna jo nije dovoljno postignuta. Ali empirijski podaci ne potvruju nijedan navedeni stav u potpunosti. Pogledajmo podatke organizacije Transparency International (i sveuilita u Goetingenu) iz 1998., odnosno podatke o drutvenom proizvodu per capita i o stopama rasta:

Tablica 1. Stupanj korupcije zemalja/GDP per capita/stopa rasta (10 je maksimalni broj bodova/najmanji stupanj korupcije) Ran g zemlja 1998 CPI rezulta t 1 Denmark 10.0 23200 GDP/po stanovniku u$ Rast GD P-a u% 3

82

2 3 4

Finland Sweden New Zealand

9.6 9.5 9.4 19700 17700 2.1 2.5

5 6 7 8

Iceland Canada Singapore Netherland s Norway

9.3 9.2 9.1 9.0

21000

4.9

9.0 8.9 8.7 8.7

10 11

Switzerland Australia Luxembour g United Kingdom

8.7

21200

3.5

14 15 16 17

Ireland Germany Hong Kong Austria United States

8.2 7.9 7.8 7.5 7.5

18600 20800 26800 21400 30200

6 2.4 5.5 2.5 3.8

19 20 21 22

Israel Chile France Portugal

7.1 6.8 6.7 6.5

17500 11.600 22700

1.9 7.1 2.3

83

23

Botswana Spain

6.1 6.1 5.8 5.7 5.6 5.4 5.3 5.3 5.3 5.2

3300 16400 24500 6450 5500

6 3.3 0.9 10 3

25 26 27 28 29

Japan Estonia Costa Rica Belgium Malaysia Namibia Taiwan

11100 3700

7.4 3

32

South Africa

6200

33

Hungary Mauritius Tunisia

5.0 5.0 5.0 4.9 4.8

7400 10300 6100

4.4 5.4 5.6

36 37

Greece Czech Republic

10800

0.7

38 39

Jordan Italy Poland

4.7 4.6 4.6 4.5 4.3 4.2

4800 21500 7250 4420

5.3 1.5 6.9 7.5

41 42 43

Peru Uruguay South Korea Zimbabwe

4.2 4.1

2200 900

8.2 6

45

Malawi

84

46 47

Brazil Belarus Slovak Republic

4.0 3.9 3.9

6300 4800 8600

3 8.5 5.9

49 50 51 52

Jamaica Morocco El Salvador China Zambia

3.8 3.7 3.6 3.5 3.5 3.4 3.3 3.3 3.3 3.3 3.1 6100 7.2

54 55

Turkey Ghana Mexico Philippines Senegal

59

Cte d'Ivoire Guatemala

3.1 3.0 3.0 3.0 3.0 3.0 2.9 2.9 2.9 2.8 4100 4400 1600 -7.4 5.2 5 5300 -6.6

61

Argentina Nicaragua Romania Thailand Yugoslavia

66

Bulgaria Egypt India

69

Bolivia

85

Ukraine 71 Latvia Pakistan 73 74 Uganda Kenya Vietnam 76 77 Russia Ecuador Venezuela 79 80 81 Colombia Indonesia Nigeria Tanzania 83 84 85 Honduras Paraguay Cameroon

2.8 2.7 2.7 2.6 2.5 2.5 2.4 2.3 2.3 2.2 2.0 1.9 1.9 1.7 1.5 1.4 4.600 4 4700 0.4

Transparency International (TI) 1998 Corruption Perceptions Index Podaci o GDP/po stanovniku i Rast GDP-a iz: World Fact Book 1998. Usporedimo li kolone 3, 4 i 5 vidjet emo da ne postoji znaajna korelacija korupcije i GDP/per capita. Isto tako ne postoji znaajna korelacija ni izmeu stope rasta i korupcije. Primjerice, Botswana sa GDP/per capita od 3.300$ rangirana je na 23 mjestu, bolje od Japana (24.500$ - rang 25), Italije (21.500 rang 39), Maarske, Grke, i ostalih. Isto tako, Estonija, s najveom stopom rasta (10%) ne prikazuje klasine tranzicijske probleme, naime rangirana je na relativno visokom 26. mjestu, to je bitno bolje od brojnih visokorazvijenih zemalja, ili pak onih s niim standardom ali sa stabilno niskim rastom. To ukratko znai da korupcija nije sporedni proizvod GNP-a i stope rasta.

86

Razmotrimo socioloke ideal-tipove o intenzitetu i vrsti zajednitva, i njihovu ulogu u problematici korupcije. U takvim se idealno-tipskim distinkcijama esto implicite pretpostavlja da zajednica i status podrazumijevaju manju razvijenost, a drutvo i ugovor veu. Pretpostavimo da u idealnom sluaju drutvu ili ugovoru odgovara pravni formalizam i impersonalizam, i da je stoga korupcija neegzistentna. Pretpostavimo nadalje, opet u skladu s ideal-tipovima, da zajednice s jakim moralnim kodom takoer ne doputaju nelegitimne transakcije, te da korupcija ne nastaje ni u takvim uvjetima. U takvoj socijalnoj stvarnosti mogli bismo mjeriti udio etike zajednice u veim drutvenim cjelinama. Tada bi stopa korupcije bila razmjerna udjelu zajednice, a to znai favoritizma u irim drutvenim, formalistikim okvirima. Takva bi hipoteza dobro objanjavala lo rang Italije u naoj tablici, ili loiji rang Sjedinjenih drava u odnosu prema zemljama zapadne Europe. Ona bi meutim proturjeila tezi Francisa Fukuyame da se udjelom socijalnog povjerenja mjeri svrsishodnost i produktivnost drave. Pokazalo bi se, naprotiv, da je stupanj socijalnog povjerenja koji gradi zajednitvo i kojega treba razlikovati od povjerenja u pravni sustav, upravo razmjeran udjelu korupcije, odnosno nelegalnog ponaanja u ekonomiji i politici.

iri li se korupcija odozgo prema dolje, ili odozdo prema gore? Koji je pravi uzrok korupcije: lo primjer politike, ili mores zajednice? esto se pogreno vjeruje da je potrebno iskljuivo suzbiti korupciju javnih slubi pa da sve bude u redu. Povijesna istraivanja lako bi pokazala da se u uvjetima drakonskog kanjavanja novane korupcije, proiruju metode trgovine uslugama. Korupcija novcem predstavlja tek djeli korupcije: tovie, moglo bi se rei da se korupcija vie razvija u neformalnijim odnosima, odnosno u uvjetima trgovine uslugama, zapoljavanja keri, da bi se zaposlio vlastiti sin i sl. Korupciju pomou trgovine usluga daleko je tee suzbiti, jer je legalna i moralna granica takvoga ponaanja daleko neprozirnija. Potrebno je dakle uzeti u obzir i suzbijati razmjere drutvenog, a ne samo dravnog favoritizma, jer 87

upravo moralni kodeks zajednice stvara ire politike razmjere korupcijskog ponaanja.

Postavlja se nadalje pitanje: nadilazi li korupcija marginalne trokove uobiajenog poslovanja? Brojni ekonomisti, posebno oni koje vode moralna naela, skloni su miljenju da korupcija nuno poveava marginalne trokove, te da je ona ekonomski disfunkcionalna. (Istodobno se meutim smatra da izmeu 8-10% sive ekonomije moe biti produktivno za ekonomski rast). Zamislimo jednostavne svakodnevne situacije s kojima se suoava svako birokratsko tijelo - recimo zapoljavanje istaice ili daktilografkinje. Formalistika i moralistika naela zahtijevala bi brojne marginalne trokove: raspisivanje natjeaja, formiranja komisije za zapoljavanje; ispitivanja kandidata, davanja ocjene podobnosti; sastanaka komisije i usklaivanja miljenja; pisanja izvjea itd. Naprotiv, neformalniji postupak zapoljavanja zahtjevao bi tek nekoliko telefonskih razgovora a za upravitelja znaio bitniju sigurnost da e zaposleni biti privren osobi i organizaciji. Prema Fukuyaminom opisu, upravo potonji nain funkcioniranja, povjerenje, donosi bitne ekonomske koristi. Ukratko: promatrajui iskljuivo ekonomski, borba protiv korupcije isplati se samo ako su trokovi borbe protiv korupcije, tj. marginalni trokovi formalizma, manji od udjela korupcije odnosno favoritizma.

Jasno je meutim, da je cost-benefit analiza tek jedna od moguih, i da se bez pravne i moralne regulacije barem naelnih i tipinih situacija u kojima se pojavljuje korupcija, ona nee moi suzbijati. Bez takve regulacije, nijedan gorespomenuti primjer nikada ne bi mogao doi pred sud pravde i javnosti, a bez toga pak, nijedno drutvo ne moemo zvati civiliziranim.

Poglavlje 11. Vrijede li pravila uspjeha i u Indiji? (5 kart) u kojem se malo filozofira o siromatvu

88

Je li mogue postii drutvenu jednakost? Ako postoji drutvena nejednakost, na koji je nain pravedno raspodijeliti? Kakva se vrsta jednakosti treba zadovoljiti u pravednom drutvu? Je li jednakost u sukobu s drutvenom koncepcijom o pravima i slobodama? Je li postizanje jednakosti u proturjeju s drutvenom efikasnou? Ako jest, na koji nain postii ravnoteu meu njima?

Na ta su pitanja u teoriji morala dani brojni odgovori. Prvi je klasino-utilitaristiki: elimo li u svijetu nejednakih obdarenosti postii jednakost, rtvovat emo drutvenu efikasnost; ne, jednakost nije mogue postii, ako hoemo zadrati optimalnost ekonomskog funkcioniranja. Mogue je postii samo jednakost osnovnih ljudskih prava i jednakost ansi za postizanje individualnih ciljeva. Drukiji pokuaj izjednaavanja ljudi u nekoj zajednici naruava optimalnost njezina funkcioniranja. Jednakost je u vjenome sukobu sa slobodama, jer je ostvarenje jednakosti u imovini ili dohotku mogue postii samo nelegitimnim ogranienjem prava drugih, nekome je potrebno uzeti dio njegovog dohotka i dati ga onome koji svoje anse nije uspio iskoristiti. Takvu su koncepciju zastupali libertarijanci i utilitaristi od Sidgwicka i Benthama do Hayeka i Friedmana. Drugi odgovor nudi etiki filozof John Rawls, ija je koncepcija poznatija kao filozofija pravde kao pravednosti (justice as fairness), a sastoji se od dva naela. Prema Rawlsu, potrebno je imati jednakost osnovnih prava i dunosti (svaka osoba ima jednaka prava na temeljne slobode usporedive sa slinim slobodama drugih), ali za teoriju pravde to nije dovoljno: da bi neki drutveni poredak bio pravedan, socijalne i ekonomske nejednakosti mogu se opravdati tek ako koriste svima, a posebno najugroenijim lanovima drutva.

Trei odgovor je koncepcija egalitarista s obzirom na dohodak. Ljudi moraju ne samo imati apstraktna prava na realizaciju svojih ansi ve i biti jednaki u svim aspektima, a kako je u demokratskim drutvima osnovni izvor nejednakosti ekonomska nejednakost, pravedni sustav treba omoguiti jednakost dohotka.

89

Godine 1970. indijsko-britansko-ameriki ekonomist Amartya Kumar Sen napisao je lanak, u kojemu je dokazivao da ne postoji mogunost zadovoljenja svih navedenih zahtjeva, jer su neuskladivi i neuravnoteivi (A. K. Sen, Nemogunost paretovskog liberala). Zadovoljenje zahtjeva za ekonomskom jednakou mogue je postii samo nautrb pravne jednakosti i obrnuto. Bio je to vrlo radikalan zakljuak, pogotovo za liberalnog ekonomista poznatog po zalaganju za dravu blagostanja. A. K. Sen najpoznatiji je svjetski welfare ekonomist. Na primjeru junoindijske drave Kerale pokazao je kako poveanje obrazovne razine smanjuje siromatvo, produuje ivotni vijek, pogotovo meu enskom populacijom, vraa u ravnoteu prirodni odnos oekivane ivotne dobi mukaraca i ena (tako da ene ive dulje od mukaraca) te najdjelotvornije smanjuje stopu prirasta stanovnitva. Na primjeru Kostarike pokazao je kako svrsishodna politika u podruju osnovnog obrazovanja i zdravstvene slube moe uiniti da oekivana ivotna dob bitno nadmai onu u mnogo bogatijim zemljama.

Unato praktinim postignuima, problem nejednakosti nije teorijski prestao zanimati Sena. Ugledni profesor ekonomije na Harvardu, sa svjedodbama sveuilita u engleskome Cambridgeu, predava na Londonskoj ekonomskoj koli, negdanji predsjednik svjetskog Ekonometrijskog drutva i Meunarodne

ekonomske asocijacije, lan Britanske i Amerike akademije, dobitnik nagrada za politiku ekonomiju i Nagrade Alan Shawn Feinstein za rjeavanje gladi u svijetu, napisao je 17 knjiga, od kojih su neke posveene iskljuivo tom problemu. Jedna od njih, O ekonomskoj nejednakosti, objavljena 1973., prevedena je i kod nas. Za razliku od Rawlsova zahtjeva o maksimiziranju razine blagostanja onog pojedinca koji najloije stoji, Sen u toj knjizi dokazuje ekonomsku mogunost ostvarenja oslabljenog aksioma pravednosti, tj. da se nesretniku dade barem malo vie.

90

U knjizi Ponovno ispitivanje nejednakosti, napisanoj dvadeset godina kasnije, Sen se, s kredibilitetom praktinog ekonomista, posvetio iskljuivo filozofskoj strani

preispitivanja nejednakosti, ukazujui kako su svi pristupi u etici drutvenih odnosa koji su izdrali test vremena zastupali neku vrstu jednakosti. To se ne odnosi samo na egalitariste (s obzirom na dohodak ili blagostanje, ve isto tako na libertere, koji zahtijevaju jednakost s obzirom na prava i slobode, kao i na utilitariste, koji tvrde da od ekonomske nejednakosti koristi imaju svi. Ali, u skladu sa svojom postavkom o nemogunosti postizanja Paretova optimuma, Sen dokazuje da izborom jednog kriterija jednakosti (invarijantnog svojstva jednakosti) odreujemo nejednakost u drugim svojstvima ili, kako to on kae, prostorima.

Sud i mjerilo nejednakosti u potpunosti ovisi o izboru varijable (dohotka, blagostanja, sree) prema kojoj se rade usporedbe... Primjerice, jednake anse dovode do vrlo nejednakih dohodaka. Jednaki dohoci dovode do znaajnih razlika u blagostanju. Jednako blagostanje moe postojati usporedo s vrlo nejednakom sreom. Jednaka srea moe postojati s vrlo raznolikim ispunjenjima potreba. Jednako ispunjenje potreba moe se povezivati s vrlo raznolikim slobodama izbora. Takvu neravnoteu u zahtjevima za jednakou Sen saimlje upitnom kovanicom Jednakost ega?

Ali ako nije mogue uskladiti sve zahtjeve za jednakou, kako rijeiti problem (ne)jednakosti i izbora prostora (ili u filozofskoj terminologiji vrijednosti) u kojem drutvo treba postii jednakost? Glavni doprinos Senove knjige Ponovno ispitivanje nejednakosti sastoji se u analizi neravnotee izmeu postignua i slobode, izmeu funkcioniranja i obdarenosti, izmeu jednakosti, svrsishodnosti i motivacije, izmeu slobode i sredstava za postizanje slobode, izmeu slobode da se postupa i slobode da se postigne blagostanje.

91

Za Sena vrlo je bitno dokazati da klasina opreka izmeu liberterske slobode i welfare egalitarizma ne predstavlja uzajamno iskljuive prostore te da ak i unutar izabranih prostora ili vrijednosti postoje kontradikcije o kojima zastupnici tih koncepcija obino ne razmiljaju. ak i unutar relativno malog broja prostora za vrednovanje jednakosti mnoge subjektivne i objektivne veze dovode do nejednakosti i neravnotee. Postoje brojne situacije u kojima naa sloboda postupanja (agency freedom) dovodi do smanjenja blagostanja.

Primjerice, ako se zateknemo na popritu zloina, naa se sloboda za djelovanje poveava, ali nae e se ostvarenje blagostanja smanjivati i u pogledu slobode za postizanje blagostanja i u pogledu faktinog ostvarenja blagostanja. Lijenik koji je spreman rtvovati svoje blagostanje djelovanjem u siromanim zemljama moe biti sprijeen u postupanju zbog pomanjkanja sredstava. Ili pak, smanjenjem svojeg ostvarenog blagostanja moe poveati dohodak, a time posredno i svoju slobodu za postupanje i slobodu za postizanje blagostanja.

Prema Senu, ukratko, ne postoji jedinstveno rjeenje, to ne mogu biti na opoj razini ni utilitarni niti welfare prostori jednakosti; mogue je samo uravnoteenje osobne obdarenosti i slobode za postizanje ciljeva. Primjerice, Rawlsova naela jednakosti i distribucije nejednakosti vrijede samo za demokratska drutva.

Sena u drugome dijelu knjige zanimaju upravo posebni oblici nejednakosti i nepravednosti, tj. stvarna, a ne metodoloka strana problema poput bijede, nepismenosti, mortaliteta, nepravednih razlika u pravima spolova ukratko, drutvene okolnosti u kojima nije postignut ni elementarni stupanj drutvenog blagostanja i drutvene jednakosti, nakon ega se tek pitanjima prioriteta slobode ili distribucije dobara moe pristupati kao filozofskim temama. U tim je okolnostima

92

nesumnjivo potrebno realizirati bilo koji aranman koji e svima osigurati mogunost za ostvarenje svojih obdarenosti.

Sen, meutim, smatra da su njegova metodoloka razmatranja i distinkcije pokazale kako je kljuni prostor za ostvarenje jednakosti prostor obdarenosti pojedinca, prostor procjene slobode za ostvarenje ciljeva i sposobnosti za funkcioniranje, ili kako to kae Senov kritiar Ian Hacking, izjednaavanje uvjeta neadekvatnih postignua. Sen u svojoj teoriji obdarenosti izabire one metodoloke i supstantivne kombinacije koje smanjuju nejednakost slobode izbora i postignua. Konkretno, pri tome se misli na nedostatak slobode da se uope izabiru vani ciljevi u ivotu, odnosno potrebu da se prethodno pobolja pismenost, smanji djeijeg mortaliteta, unaprijedi higijena i sl.

Takav je izbor posebno razumljiv s obzirom na Senov interes poboljanja drutvene situacije u najsiromanijim zemljama. Po Senovu miljenju, postoje osnovne predispozicije (capabilitiesi), poput zdravlja i dugog ivota, za koje ne treba posebno opravdanje. Ali u stvarnome svijetu, ispravno kae Hacking, takva je pretpostavka pogrena. Mnogi e ljudi rado rtvovati te osnovne predispozicije za ostvarenje drugih dobara i sloboda.

Uz sav respekt prema njegovu htijenju, Senov metodoloki i zbiljski cilj nisu uskladivi. Sen svojom metodolokom analizom razliitih prostora tj. vrednovanja jednakosti nije pokazao da njegov izabrani prostor mora imati primat. Drugim rijeima, kada prihvatimo relativnost prostora jednakosti, nije mogue rei zato bismo izabrali upravo Senov prostor za ostvarenje. Meu relativnim prostorima svaki je od njih relativan. Drugo, ak i da je uspio pokazati zato bismo morali ostvarivati jednakost upravo u njegovu prostoru, Sen nije pokazao na koji bi se nain praktino mogla ostvariti jednakost s obzirom na obdarenosti i sposobnosti za 93

funkcioniranje, pa ostaje pitanje ne bi li ostvarivanje takvih ciljeva (u skladu s njegovim analizama) imalo loe posljedice za ostale prostore (primjerice za dohodak zajednice). Tree, kako tono tvrdi Hacking, neki se ljudi, u istim okolnostima, trude vie od drugih. I njihov trud oito ima neku svrhu; oni ee postiu svoje ciljeve, jer se inae nitko ne bi trudio.

Senova je metodoloka analiza izuzetna i usporediva s Rawlsovom teorijom pravde, ona je izvanredno tivo za etiare (za mene je osobno vrijedan ve sam dokaz da se liberteri mogu smatrati svojevrsnim egalitaristima). Ali ona ne daje nikakve praktine upute za rjeavanje stvarne nejednakosti. Kako kae jedan Senov kritiar s Interneta: Premda mislim da je rije o vrijednome postignuu, ono je na stanovit nain slijepa ulica sumnjam da se na toj razini apstrakcije u tome podruju ita moe uiniti.

Poglavlje 12. "Boom-bust" - Pare ili ivot! (5.5 kart) u kojem se malo udim kako magnati mogu biti popperijanci

Na elektronskim stranicama New York Timesa ve se nekoliko godina vodila se rasprava o "slomu" kapitalizma. Raspravu je potaknula knjiga velikog financijskog magnata (i dobroinitelja) Georga Sorosa objavljena 1998. pod naslovom "Kriza globalnog kapitalizma. Ugroeno otvoreno drutvo", a u navedenoj raspravi do sada je sudjelovalo preko tisuu on-line sugovornika.

Povod za pisanje knjige i za raspravu jest trajnija nestabilnost na financijskom tritu koja poput zaraze, ili kako kae Soros, poput leti-gume, nasumce, i bez neke oite pravilnosti, obara trita zemalja istone Azije, istone Europe, i odnedavno - june Amerike. Slom trita i privreda pojedinih zemalja, poput Tajlanda, Malezije, Rusije ili Brazila dovodi do velikih socijalnih poremeaja u tim zemljama, a neizravno i do globalne nestabilnosti. 94

Kakve se pouke mogu izvui iz tih dogaaja?

Prva pouka koju Soros izvlai iz tih dogaaja jest skeptinost prema monetaristikoj doktrini o samo-regulativnom mehanizmu za uspostavu trine ravnotee, odnosno prema vanosti tzv. "temelja ekonomije" openito. Soros naime razlikuje "relativno uravnoteene" ekonomske uvjete, u kojima vrijede temelji ekonomike ponude i potranje, formiranja cijena i samoreguliranja, od "vrlo neuravnoteenih" (far-fromequilibrium) ili "dinamino neuravnoteenih" uvjeta koji vrijede uglavnom na financijskom tritu, ali i na drugim oblicima trita. U prvoj vrsti situacije, udaljavanje od toke ravnotee najee implicira suprotno gibanje, u kojemu se cijene vraaju na stabilan poloaj ravnotee odreen ponudom i potranjom. Meutim, u dinamino neuravnoteenim situacijama, na svjetskim tritima kapitala, dionica, obveznica, dugova i sl., ponuda i potranja oblikuje se prema "zakonima gomile". Dinamini ciklus kreditiranja (i investiranja) iz centra - razvijenih zemalja, prema periferiji kree se u valovima. U vrijeme povoljne konjukture goleme svote kapitala sele se na obeavajua trita. Meutim, im se preuzete obveze dunika, odnosno oekivane dobiti ili kamate ispune, kapital se naglo "isisava", povlai i pri tome rui privrede cijelih regija, ostavljajui za sobom dugotrajno razdoblje recesije ili depresije. U tom "boom-bust" ciklusu najbolje prolaze oni koji najranije predvide silaznu putanju gregaristikoga trenda (najbolji je primjer sam autor). Premda slom trita predstavlja svojevrsni moratorij na dugove, pa takvim razvojem dogaaja gube i investitori a ne samo dunici, motiv je za takvo gregaristiko ponaanje investitora, prema Sorosu, premalen rizik na strani investitora. Naime, kada dug zemalja u razvoju koje koriste financijski kapital prijee odreenu granicu, vlasnici kapitala iz "centra" pretpostavljaju da e njihove dravne institucije, poput Federal Reserves u SAD-u, barem dijelom namiriti dug, odnosno interventnim mjerama stabilizirati neko trite (kao to je bio sluaj s meksikom krizom 1994. godine),. Takva se oekivanja prenose ak i na Meunarodni monetarni fond. Drugim rijeima, 95

iza privatnoga kapitala, investicija ili rizinih kursnih transakcija stoji debela batina (ili trezor) drave financijera, pa tok kapitala iz centra u periferiju postaje novi vid imperijalizma - "ispumpavanja" kapitala ili resursa prezaduenih zemalja. Ali kada drave investitora ili meunarodne monetarne institucije odustanu od takve intervencije, kao to je nedavno bio sluaj s Rusijom, dolazi do velikih lomova ne samo u zemljama u kojima je dug nastao, ve i na tritima samih investitora. A kako su poslovanja dravnih i privatnih banaka i fondova vezana u raznim krajevima svijeta, kriza izbija naoko nasumce: iz Indonezije seli se u Koreju, iz Koreje u Rusiju, iz Rusije u Brazil i td.

Neuravnoteena stanja u svjetskoj ekonomiji izraz su investitorskog nepriznavanja osnovnih zakone ekonomije, odnosno uvjerenja da e njihovo gregaristiko sudjelovanje na globalnom tritu biti garancija povoljnih kretanja na tritu dionica, nekretnina i investicija. "Prag dinamine neravnotee je prijeen" kae Soros, "kada trend koji vlada u svijetu postane ovisan o sudovima i umovima samih sudionika, odnosno obrnuto Ali prevladavajui sud nije dovoljan; on mora nai naina da uspostavi i pojaa trend u stvarnome svijetu. Kada doe do te dvostruke potpore, moemo govoriti o dinaminoj neravnotei."

Taj utjecaj naih sudova i oekivanja na realna zbivanja, i povratni utjecaj tako stvorenih zbivanja na nae odluke, Soros naziva refleksivnou. "to se zbiva kada sudionici na tritu priznaju refleksivnu vezu ekonomskih temelja i subjektivnih procjena? Dolazi do nestabilnosti. Istiu se tzv. tehniki faktori a zaboravljaju ekonomski temelji, te nastaju spekulacije koje slijede globalne trendove. Ali kako moemo odrati stabilnost ako sudionici na tritu postanu svjesni takve refleksivnosti? Odgovor je da to ne mogu uiniti sami sudionici; odranje stabilnosti mora postati cilj javne politike."

96

Meutim, Soroseva boom-bust krivulja privrednih kretanja za "bitno neuravnoteena stanja" samo je drugi izraz za radikalniju i socijalno katastrofalniju uspostavu ekonomske ravnotee. Jedina je razlika to to se pri uravnoteenim stanjima cijene formiraju prema "ekonomskim temeljima" u kontinuiranom vremenskom odsjeku, a na neuravnoteenom spekulativnom tritu kapitala ta se ravnotea postie u jednom kratkom i zato za sve privredne subjekte smrtonosnom trenutku.

Ali bez obzira hoemo li neuravnoteene trendove financijskog kapitala ukljuiti u "ekonomske fundamente" ili ih tretirati kao izvanredne sluajeve, sasvim je izvjesno da slom trita za sobom ostavlja i izaziva bitne socijalne posljedice i da je u tome bitna razlika spram samoregulativnih mehanizama uravnoteenja trita. Snaga Sorosevog argumenta lei upravo u shvaanju tih posljedica. Ako nakon takvog sloma slijedi dugotrajno razdoblje gladi, politikog terora ili opresije, graanskih i meudravnih ratova, doista nema mnogo smisla isticati, kao to to zagovornici laissez-faire kapitalizma tvrde, da trite uspostavlja "ravnoteu". Osnovna opasnost koju Soros vidi od takvih kriznih situacija lei u mogunosti povratka "zatvorenom drutvu", koju neke suverene zemlje poput Malezije ve koriste.

Kao to su bive komunistike zemlje zbog nezadovoljstva komunizmom irom otvorile vrata suprotnoj doktrini - laissez-faire kapitalizmu, tako krizne situacije do kojih je doveo kapitalizam prema Sorosu mogu utjecati na odluke da se trite i "otvorenost drutva" preokrenu u stari, sigurni, protekcionistiki, opresivni i korumpirani svijet. Upravo zbog takve opasnosti Soros laissez-faire kapitalizam naziva trinim fundamentalizmom, koji po svojim posljedicama za "otvorenost drutva" moe biti jedako tako poguban kao to je to bio i komunizam. Otvoreno drutvo, ideju koju je pred pedeset godina filozof Karl Popper koristio kao suprotnost socijalno-ekonomskoj zatvorenosti komunizma, suprotstavlja i trinom fundamentalizmu. Soros odnedavno

97

Soros razlikuje tri vrste povijesnih situacija, ili "reima" koje odgovaraju njihovim ekonomskim temeljima: 1. statika neravnotea (komunizam ili "zatvoreno drutvo"), 2. dinamina neravnotea (laissez-faire kapitalizam), i 3. stanje blisko ravnotei ("otvoreno drutvo"). Komunizam je bio jedna radikalna, univerzalna ideja dovedena do svojih logikih krajnosti. Kapitalizam je isto tako univerzalna ideja, opasna kada se dovede do logikih krajnosti.

Ali to je onda potrebno da stanje dinamine neravnotee pretvorimo u organsku vezu drutva i privrede - u tzv. "otvoreno drutvo", sposobno za stalno poboljanje, sada prema novoj, Sorosevoj definiciji? Jedna od mjera, prema Sorosu, jest obnavljanje drutvenih (zajednikih) vrijednosti. Kada se vrijednost pojedinca mjeri njegovim bogatstvom, jedina preostala vrijednost jest novac, odnosno zadovoljavanje sebinoga interesa za sticanjem. Takva etika naruava bilo kakav osjeaj zajednitva. Politika i sve druge moralne vrijednosti, kao sredstva ostvarenja kolektivnih ciljeva nestaju. I tada je mogue da potpuno sebini moral (interes), otvaranjem zatvorenih sustava, recimo transformacijom ruskog komunizma u njegovu suprotnost, drutvo bez pravne drave, stvori uvjete za anarhino stanje "robber-barons" - tajkunske revolucije, u kojoj privredno ponaanje postaje novi oblik kriminala.

Smisao Popperova "otvorenog drutva" naravno nije bio da od komunizma stvori novi oblik drutvene anarhije, ali je ono njegovim poklonicima i itateljima zasigurno ostavilo trajnu skepsu prema "kolektivnim ciljevima" i interesima. Stoga je Sorosevo inzistiranje na "zajednikim vrijednostima" koje mora imati otvoreno drutvo, jedno od najradikalnijih odstupanja od politike filozofije njegova uitelja. Potreba za "zajednikim vrijednostima" tim je jaa, to globalizacija i pritisak svjetskog trita od nacionalnih drava trai sve bitnije smanjenje rashoda za socijalna davanja, kako bi one mogle slijediti svjetsku konkurenciju.

98

Stoga je potrebno postaviti pitanje: "Za to je tono potrebno obnoviti te zajednike vrijednosti?" emu e posluiti te zajednike vrijednosti? O kojim je vrijednostima u stvari rije? Iz Soroseve knjige nije posve jasno. On ne prua recepte za oblikovanje pravne drave (tovie, pojam "pravne drave" on uope niti ne spominje. Bismo li iz toga mogli zakljuiti kako je i on sam skeptian prema njoj?). Mogli bismo pomisliti da "obnovom zajednikih vrijednosti" Soros misli na konkretne vrijednosti nekoga naroda. (Kao najvei donator dananjice, Soros ima kredibilitet osobe koja vodi brigu za "nezbrinute" i za pojedince u zemljama kojima je potrebno "otvoreno drutvo".) "Obnavljanjem zajednikih vrijednosti" on zasigurno ne misli na obnovu komunizma ili nekog zatvaranja drutva prema drugima. tovie, "najvea je prepreka prihvaanju otvorenoga drutva", tvrdi Soros "prilino rasprostranjena odbojnost prema univerzalnim idejama" Drugim rijeima, premda univerzalne ideje mogu biti opasne kada se dovedu do logikih krajnosti, univerzalne se ideje i vrijednosti mogu ostvariti samo globalnom dravom, a za sada nita slino ne postoji. Zajednike su vrijednosti globalne vrijednosti. A nekim se zajednikim vrijednostima

(Meunarodni sud) odupiru upravo najvee i najjae nacionalne drave poput Sjedinjenih drava. Stoga nova definicija otvorenoga drutva podrazumijeva sustav korekcija "logikih krajnosti" do kojih dovode fundamentalistiki reimi (bilo komunistiki ili kapitalistiki), odnosno mogunost ispravljanja loih posljedica "neravnotee" po uzoru na uspostavu cijena u klasinoj ekonomiji.

Kako izmeu ekonomskog i politikog sustava postoji bitno nesuglasje, upravo je to nesuglasje predmet Sorosevih korekcija trinoga fundamentalizma i suvremenog politikog sustava utemeljenog na suverenosti naroda. Glavni oblik korekcije svjetskog sustava za koji se zalae Soros jest "transparentnost" poslovanja Meunarodnog monetarnog fonda, premda je svjestan da i objavljivanje podataka kojima raspolae MMF moe dovesti do trinih poremeaja. Meutim, svjetskome poretku nedostaje upravo onaj oblik kontrole financijskih transakcija koji su privrede Sjedinjenih drava i Zapadne Europe razvijale uei na vlastitim pogrekama. 99

Uspostava kontrole financijskih transakcija potrebna je kako bi se razluilo "poteno investiranje" od neodgovornog tj. kriminalnog posuivanja. Za slom istonoazijskih trita Soros izravno optuuje MMF, odnosno njegove programe za javne sektore tih zemalja, koji su bili u izravnoj suprotnosti s mjerama koje je trebalo ostvarivati kako bi se sprijeila kriza (ozdravljenje prezaduenosti privatnih banaka). Transparentnost poslovanja takoer nije mogue uspostaviti, ako nacionalne drave financijskih centara u nekim sluajevima ekonomskih kriza interveniraju (Meksiko), a katkada odustaju od intervencije (Rusija). Ekonomska utakmica tada postaje igra bez pravila.

Soroseva kritika globalnog kapitalizma sastoji se ukratko od kritike nedostataka trita i od kritike politike na nacionalnoj i meunarodnoj razini. Ponekada, kao u sluaju kritike vanjsko-politikog realizma, ona poprima znakove idealistikog utopizma. Ali, ona je okruena filozofijom koja pretpostavlja pogreivost pojedinaca i sustava, pragmatinou koju autor svakodnevno prakticira na financijskome tritu kao i njegovim humanitarizmom. Takvom ivotnom filozofijom koja podrazumijeva i subjektivnu pogreivost, Soros daje primjer ostalim ljudima, a posebno sebi slinima, kako je mogue popravljati svijet: ne tako da on bude savren, ve barem malo bolji nego to je bio neko.

Poglavlje 13. Haider s usklinikom (4.5 kart) u kojem se pitam zato su Europljani tako "nestrpljivi"

Stara vijest: kada je Slobodarska stranka Austrije Joerga Haidera, s 27% osvojenih glasova, postala dio nove koalicijske vlade u Beu, Europski je parlament trenutno suspendirao svoje odnose s jednom svojom lanicom. Sjedinjene drave i Izrael pridruili su se izrazima zabrinutosti i za sada ostavili otvorenom mogunost postavljanja slinih sankcija Austriji. Val protesta irio se Europom: u Bruxellesu i Beu veliina demonstracija usporeivala se s onima iz tridesetih godina. Glasnogovornik portugalskoga premijera Antonia Gutteresa i portugalske Vlade, 100

trenutno predsjedavajue lanice u Europskoj uniji, na BBC-ju je vodio sljedei intervju. Na pitanje Kakav je smisao sankcija prema Austriji?, on je odgovorio: Smisao je izraziti nae nezadovoljstvo sudjelovanjem Joerg Haiderove Slobodarske stranke u austrijskoj vladi. To znai da Vi elite promjene Vlade u Beu?. O ne! To je interna austrijska stvar. Je li austrijska vlada predloila neke mjere s kojima se lanice EU ne slau? Ne, odgovorio je portugalski glasnogovornik, ali emo i dalje budno nadzirati njihovo ponaanje, i dodao da e se sankcije produiti sve dok se situacija nastavi.

Hitne sankcije Europske unije protiv jedne svoje lanice zaudile su brojne stanovnike Europe i svijeta, a ponajvie Austrijance. Te su mjere bitno oteale politiku situaciju u Austriji. Umjesto da sprijee narastajui val neo-nacizma ili populizma, one su ga dodatno potaknule. Kokoi ve kokodau, a lisica jo nije ni ula u kokoinjac, komentirao je Haider. Istraivanja javnoga mnijenja pokazala su da bi Haider dobio jo jau podrku Austrijanaca negoli na dan izbora. Povlaenje voe Slobodnjaka na ishodini poloaj, njegov guvernerski poloaj u Korukoj, nije bitno promijenilo situaciju, jer ministri njegove stranke nastavljaju s ksenofobinom i odioznom retorikom, javno optuujui suparnike stranke (pogotovo Zelene) da sudjeluju u anti-Austrijskoj kampanji. tovie, mnogi komentatori misle da taj potez omoguuje Slobodnjacima vei manevarski prostor, i s obzirom na Haiderovu ve provjerenu metodu taktikog povlaenja, ostavlja otvorenim njegov krajnji cilj da na sljedeim izborima postane premijer.

Ali stara vijest nije zaustavila daljnji tijek dogaaja i val novih analiza. Haiderova stranka primjerice sklapa srdane sporazume sa slinim strankama u inozemstvu, posebno u Njemakoj. Ova injenica dodatno optereuje situaciju raspada klasinog stranakog sustava u brojnim europskim zemljama. Desni populizam bio je razvijen i sve vie jaa u Italiji, Belgiji, Francuskoj, vedskoj. vicarski ekvivalent austrijskim Slobodnjacima, Unija demokratskog centra, postala je najjai blok u vicarskom 101

parlamentu. U panjolskoj donedavno nije bilo rasistikoga nasilja. Pokolj Marokanaca u jednom imigrantskom naselju promijenio je situaciju. Danska narodna stranka osvojila je prole jeseni 18% glasova, i utjecala tako duboko na danske unutranje prilike, da su vladajui socijalisti donijeli najstroi imigracijski i azilantski zakon na zapadu. ak i neke lijeve stranke, poput Blairovih laburista predlau zakone koji se ni na koji nain ne mogu smatrati liberalnim i demokratskim: usvoji li se Blairov prijedlog imigracijskoga zakona, posjetitelji Britanije iz zemalja Treega svijeta ostavljat e na ulazu u zemlju jamevine koje im se nee vraati ne napuste li zemlju na vrijeme.

Analitiari novije austrijske prie usredotouju se na nekoliko vrsta analize: prvo, na analizu rasprada klasinog stranakog sustava u Europi; drugo, na posljedice koje e mjere EU prema Austriji ostaviti u daljnjim europskim integracijama; tree, na usporedbu amerikih i europskih populizama. Analiza koju emo ovdje predloiti, usredotouje se na utjecaj globalizacije u narastanju populistikih stranaka.

Pogledajmo redom. U asopisu The New York Review od 23.3.2000. ameriki strunjak za srednjoeropska pitanja, povjesniar Tony Judt, u lanku Prie iz beke ume, analizira novonastali socijalni i politiki tektonski poremeaj Austrije i Europe. Francuska, Belgija i Portugal predvodili su napad na Austriju, dok su se Danska i Britanija pobunile zbog prisile da zajedniki djeluju protiv Austrije. Kada je njemaki kancelar Schroeder izjavio da e sline sankcije uslijediti i Italiji ako u vladu ue talijanska neofaistika Nacionalna alijansa, talijanski je komunistiki premijer DAlema dao instrukcije svojem veleposlanstvu u Berlinu da Njemakoj urui jak diplomatski protest. Francuska je imala najmanje razloga da protestira protiv austrijskih Slobodnjaka. Socijalistiki predsjednik Mitterand, za razliku od sadanjeg austrijskog predsjednika Thomasa Klestila, nikada se nije ispriao za monstruozne zloine nacionalsocijalistikoga reima u svojoj zemlji. tovie, upravo je on dizajnirao izborni sustav koji je Le Penovoj Nacionalnoj fronti omoguio laku 102

pobjedu na lokalnim izborima u nekim francuskim regijama. Nema nikakve sumnje: ostrakizam Haiderovih slobodnjaka svojevrsno je ienje vlastite savjesti.

Krah klasinog stranakog sustava u europskim zemljama nije zapoeo u Austriji. Italija je ve vidjela, i sruila, pra-faistiku, tj. kriptofaistiku vladu medijskog tajkuna Berlusconija. Prema Judtu, klasina se politika desnica raspada u cijeloj zapadnoj Europi, u Njemakoj, Francuskoj, Britaniji, Italiji, Belgiji, ba kao i u Austriji (Izuzetak je panjolska). Slian je proces ljevica doivljavala poetkom devedesetih godina, kada je propadao komunizam u istonoj Europi. Austrija je specifina po tomu to se slom stranakoga sustava i na ljevici i na desnici dogodio istodobno; u Austriji je naime crveno-crna koalicija vladala gotovo bez prekida od kraja II svjetskog rata. ivot u Austriji, nacionaliziranoj, podravljenoj, reguliranoj, kontroliranoj, sigurnoj, konformistikoj i katkada zaguujuoj, u stvari bio vrlo slian idealu realnog komunizma, koji je komunistiki blok elio ostvariti, tvrdi Judt. Takav je okotali sustav omoguio populistike ispade o sjaju prolosti, koji openito podsjeaju, nastavlja Judt, na brojne izjave poljskih, maarskih i balkanskih nacionalista.

Christopher Caldwell, u lanku Populisti naviru iz asopisa Atlantic Monthly, pokuava usporediti europske, posebno austrijske, i amerike populiste i njihove stranke. Po Caldwellu, glavna je razlika europskih populizama od amerikih u tome to se napadi na inteligenciju (sredinja odlika populizama) u centraliziranim zemljama Europe mogu lake izvesti, budui da je inteligencija tih zemalja politiki i teritorijalno koncentrirana u sreditima (Parizu, Beu), za razliku od disperzne amerike inteligencije. Nadalje, ameriki se populizam suzbija u borbama izmeu stranaka, ali i unutar samih stranaka. Populisti buntovnici u republikanskoj i demokratskoj stranci koji tvrde da stranaki sustav loe predstavlja birako tijelo, stranaki sustav prisiljava da se bore samo za polovicu vlastitih glasova. Pobjednici izbora su oni kandidati i stranke koje pridobiju glasove dvaju interesnih skupina, 103

moralista i libertera, skupina koje prema Caldwellu nisu dovoljno zastupljene u amerikome kongresu.

Ali ovakva je analiza izvedena izvrnutim dalekozorom. Problem s Haiderom je bitno drukiji. Osnovni problem s populizmom i raspadom stranakog sustava u Europi predstavlja globalizacija: ugroavanje socijalnoga mira koji je u Europi garantirala socijalna drava, pogotovo u onim zemljama koje su dosada bile najtolerantnije prema imigrantima. injenica je naime da nema nijedne politike stranke u Europi (a ako je vjerovati Caldwellu niti u Americi) koja moe i hoe artikulirati politiku ekonomskoga laissez-fairea, tj. de facto jedinu politiku koja je u skladu s globalizacijskim trendovima. Nema nijedne stranke koja bi u Europi bila dovoljno hrabra da javno izjavi kako je glavni socijalni problem drave u golemim socijalnim davanjima i rashodima. Narodi Europe, navikli na razne oblike protekcije (prema van) i socijalne sigurnosti (unutra), nisu spremni radikalno promijeniti ili ukinuti svoje povlastice, premda je oito da ih globalizacija na to prisiljava. Na takav radikalan zaokret ponajmanje su spremne stranke koje su desecima godina gradile socijalni sustav koji bi sada trebalo razgraditi.

U uvjetima relativno visoke nezaposlenosti, pritiska jeftinije radne snage iz nerazvijenijih zemalja, sve jae meunarodne konkurencije, slobodne trgovine, velik se dio populacije osjea ugroenim. Posve je prirodno da klasine stranke ljevice i desnice ne uspijevaju rijeiti problem koji su same stvorile, i posve je prirodno da se velik dio populacije okree demagozima koji osciliraju izmeu vrste ruke i zagovaranja globalizacije. Upravo je na taj nain mogu demagoki kompromis nespojivoga: ksenofobije i slobodnoga trita. Kako bi mogli lake zastupati slobodno trite, demagoki politiari u Austriji i drugdje koriste najpouzdanije i najopasnije politiko sredstvo: ksenofobinu propagandu. Nacionalistika je retorika, zna se, najjaa tamo gdje je njezina realnost najslabija. Nacionalizam je stoga ili izlika, krinka, za politiki smjer prilagodbe globalizaciji koji lokalnu ekonomiju jo jedino 104

moe odrati na povrini. Ili je pak doslovan politiki smjer koji eli jo vee zatvaranje, kao to je bio sluaj s pravim faizmom tridesetih godina. Ni u jednom sluaju, ultra-desni voa ne moe pogrijeiti: u prvome, njegov je nacionalizam uplje odavanje potovanja nekoj povijesnoj tradiciji kako bi se prikrila prava pozadina ekonomsko ruenje ideje nacionalnoga, a u drugome je sredstvo obrane: jaanja garancija socijalne i ekonomske sigurnosti koje klasine stranke vie ni na koji nain ne uspijevaju realizirati.

Ukratko, Haider je proizvod reakcije na globalizaciju. I injenica da ima mnogo istomiljenika u Europi dovoljno je jasan znak da ideja socijalne drave (i njezinih zagovornika klasinih stranaka ljevice i desnice) ne uspijeva artikulirati posve nove ekonomske trendove kojima se rui zatvorenost drava. I umjesto da neizabrani predstavnici europskih naroda u Europskome parlamentu razmisle o tome kako artikulirati nadnacionalne interese i osjeaje, (umjesto da dovode u pitanje volju graana jedne lanice), sankcije protiv Austrije pokazale su se iskljuivo kao nalije iste politike relativne socijalne zatvorenosti.

Poglavlje 14. Sporno zastupanje gubitnika (Polek 6) (5 kart) u kojemu se pria o zamkama i koristima globalizacije

Za odravanje privrednog prosperiteta u sljedeem e stoljeu biti potrebno samo 20 % radnosposobnog stanovnitva svijeta. Svjetski model budunosti slijedit e formulu 20:80. U karama globalizacije, Internacionala kapitala ukida cijele drave. U Europi i Japanu, u Kini i u Indiji, ponovo se razdvaja manjina dobitnika i veina gubitnika. Za vie stotina milijuna ljudi globalizacijski napredak uope nije napredak, tvrde ekonomisti i novinari Spiegela Hans-Peter Martin i Harald Schumann u bestseleru Zamke globalizacije.

105

Posljedice ponovnog uspostavljanja apsolutne vlasti kapitala, tvrde autori, bit e katastrofalne. Ukidanje ili drastino smanjenje socijalnih davanja, tendencija prema razgradnji sindikata, ope izbjegavanje poreza, odnosno transfer novca u tzv. offshore kompanije, opa nesigurnost nacionalnih ekonomija zbog nepredvidljivog transfera svjetskog novca na burzama, pretvaranje demokratskog odluivanja u oligarhijsko odluivanje financijskih magnata, ruenje autonomije vlada u kontroli tog financijskog kaosa, katastrofalne posljedice za prirodu u cijelome svijetu - to su tek neka obiljeja sumorne slike budunosti koju ocrtavaju Martin i Harald.

Knjiga Martina i Haralda tek je vrh sve masovnijeg pokreta protiv globalizacije i internacionalizacije kapitala. Ekolozi David Koren, na svjetskoj ekolokoj konferenciji u Bretton Woodsu, i Jeremy Riffin, u nedavno objavljenoj knjizi The End of Work, izjavili su kako vlade moraju poeti kontrolirati industrijski transfer stvoren globalizacijom, jer okoliu i osiromaenoj radnoj snazi prijeti katastrofa. Isto tvrde i Viviane Forrester u francuskom bestseleru iz 1996. pod naslovorn Ekonomski uas i novinar William Greider u nedavno objavljenoj knjizi Jedan svijet: manijakalna logika globalnog kapitalizma.

I desniari, poput novog voe francuskih golista, Philippa Seguina, zalau se za nova sredstva kontrole financijskog trita. Seguin je, primjerice, uime otvaranja novih radnih mjesta zastupao zabranu samoposluujuih benzinskih crpki. Glasovi protiv globalizacije sve su brojniji ak i u slubenim politikim krugovima Europske unije. Primjerice, krajem prole godine potpredsjednik Europske komisije liberalni Leon Brittan natuknuo je da e Europska komisija predloiti lanicama EU da razmisle hoe li ostati u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) ako SAD ili zemlje istone Azije budu inzistirale na zemljopisnom podrijetlu poluproizvoda kao nainu karakterizacije podrijetla finalnog proizvoda, jer tada mnogi proizvodi vie ne bi bili europski. Istodobno, Europska unija vrlo dobro kontrolira trgovinske granice prema istoku Europe i Aziji. 106

Posljedice globalizacije, tj. pobjede i univerzalne vlasti kapitala nastale ruenjem trgovinskih i monetarnih barijera nakon sloma komunizma bez sumnje su velike i ve sada opipljive. Posve je tona dijagnoza da pobjeda kapitala dovodi do radikalnih socijalnih transformacija i promjene uloge nacionalnih vlasti. Pitanje je, meutim, moemo li se sloiti s vrijednosnim implikacijama navedenih katastrofista.

Glavno uporite kritike globalizacije jest doktrina globalnog preobilja. Ona tvrdi, prvo, da je kapitalizam isuvie produktivan, da su tehnoloki napredak i irenje industrijalizacije radikalno poveali uinkovitost, drugo, da je produktivnost rada postala bitno vea negoli koliina koju treba ostvariti, odnosno da potranja u razvijenim zemljama ne moe pratiti poveanje ponude, i tree, da e razvoj novih ekonomija sve vie sudjelovati u globalnoj ponudi, dok se istodobno potranja u tim zemljama nee poveati. Politika bi vlast zbog toga trebala poticati strategije koje e bitno poveati potranju. (To, recimo, znai da vlast ne treba eliminirati budetski deficit i poveavati nacionalne tedne zalihe, jer e takve mjere smanjivati potranju.) U ekstremnijem obliku doktrina globalnog preobilja tvrdi da zbog velike opasnosti od nezaposlenosti i recesije treba reducirati ekonomsku sposobnost pomou razliitih shema za smanjenje radnog tjedna. Neke su europske vlade, poput vlade francuskih socijalista, krenule upravo tim putem.

Nedavno je u lanku Je li kapitalizam isuvie produktivan ekonomist s MIT-a Paul Krugman osporio sve tri tvrdnje doktrine globalnog preobilja. Krugman tvrdi da statistiki pokazatelji ne potvruju tezu o globalnom preobilju. Procjene OECD-a i MMF-a govore da stope rasta najrazvijenijih kapitalistikih zemalja (u cjelini) ne prelaze 2-3 % godinje, to znai da ostaju na dosadanjoj razini.

Rast BNP-a azijskih zemalja s najveim stopama rasta ne prelazi 5 %, pa ni to ne upuuje na nezapameni porast ponude. tovie, te su stope manje od stopa rasta u 107

zapadnoeuropskim zemljama izmeu 1950. i 1960. odnosno u azijskim zemljama izmeu 1960. i 1970.

to se tie smanjenja potranje, Krugman se pita kako to da zastupnici globalnog preobilja ne dovode u sumnju ekonomsko pravilo prema kojem poveanje dohotka u zemalja koje proizvode vie povlai i veu potranju. Krugman ne vidi nikakav razlog za sumnju u to pravilo. Napokon, kada je rije o poveanoj ponudi zemalja treeg svijeta i navodnog smanjenja njegovog udjela u potranji, Krugman navodi statistike tjednika The Economist koje kau da je od 25 novih industrijskih azijskih zemalja njih 17 u trgovinskom, a dvadeset u obraunskom deficitu.

Je li to taj rast nastao izvozom? pita Krugman. Zagovornicima doktrine globalnog preobilja ini se da novoindustrijalizirane zemlje imaju veliki trgovinski viak. Istina je upravo suprotna: te ekonomije u cjelini imaju veliki trgovinski deficit, a predvianje da e u nekoj doglednoj budunosti stei suficiti ista je pekulacija. Ukratko, bojazan od kapitalistikog preobilja jest upravo to: bojazan.

Ipak, ak i kada bismo poput Krugmana smatrali da je pitanje poveanja produktivnosti i nestabilnosti svjetske ponude i potranje nebitno ili nepostojee, ostaje injenica da ukidanje trgovinskih i monetarnih barijera ima velike posljedice za politike sisteme nacionalne drave. Zastupnici globalnog preobilja poput Martina i Schumanna openito smatraju da su te politike posljedice takoer negativne. Kakva je uloga nacionalnih drava i politikih elita u novom sistemu sveopeg kapitalizma?

O tom pitanju raspravljaju Peter Drucker i Anne-Marie Slaughter u novom broju asopisa Foreign Affairs. I Drucker i Slaughterova tvrde da gubitak fiskalne i monetarne suverenosti nacionalnih drava ini, paradoksalno, nacionalnu dravu jaom, a ne slabijom. Prema Druckerovom miljenju, globalna ekonomija pred vlast 108

postavlja nove i otrije zahtjeve. Nada da e vlade primjenjivati (financijsku) disciplinu je fantazija. Tek globalna ekonomija prisiljava vladu da bude fiskalno odgovorna. Dosadanja praksa pokazala je da su vlade nesposobne rei ne. Pritisak svjetskog kapitala poveat e odgovornost, a politiari e sve vie morati objanjavati svom izbornom tijelu zato su odreeni izdaci iz budeta ekonomski neopravdani.

Nacionalne drave nisu nespojive s univerzalnom vlau kapitala. Kapital treba pravnu podrku, sigurnost ulaganja, koju ne moe ostvariti bez pravne suverenosti. Ali ini se da su Drucker i Slaughterova imali na umu velike nacionalne drave poput SAD ili Japana, a ne male, poput Hrvatske, jer glavnina argumenata navedenih autora ne potkrijepljuje tezu o jaanju nacionalne drave. Ruenje monetarne i fiskalne suverenosti, naime, ima velike posljedice za pojam dravnog suvereniteta.

Razmotrimo, primjerice, pitanje meunarodnih sporova oko ulaganja. Oito je da e s vremenom nastati meunarodna pravna tijela i meunarodna vlast koji e arbitrirati u sukobima i kontrolirati kretanje svjetskog novca, a te e ustanove biti nadreene vlasti suverenih zemalja. Uloga nacionalnih drava u ve vidljivom trendu stvaranja takvih meunarodnih tijela bit e tek simbolina.

Prema rijeima klasika liberalnog internacionalizma u politici Roberta Keohanea i Josepha Nyea, suverenost e biti tek simbol sudionitva u svjetskoj zajednici. A, drave e za svaki izdatak morati imati dobra opravdanja. U takvim uvjetima nije udno da postoji i jaki trend protiv internacionalizma i globalne ekonomije. Ugroeni su svi oni slojevi tradicionalnih drutava kojima je drava neko garantirala odreene privilegije u obliku zaposlenosti, socijalnih davanja i slino. (To je posebno vidljivo u razvijenim demokracijama s tradicionalno jakom ulogom dravne

109

regulative.) I stoga je potpuno tona nedavna tvrdnja strunjaka za istonu Europu Tonyja Judta da je radnika klasa postala konzervativna.

Ta tvrdnja dobro objanjava brojne politike kompromise tradicionalne ljevice i radikalne desnice. I zato ideolog nesputanog ekonomskog liberalizma kratkorono ne treba biti preveliki optimist. Globalizacija, tvrdi povjesniar Arthur Schlesinger, rukovodi ovjeanstvom, ali istodobno navodi ljude da izbjegavaju njezine snane sile. Stoga Schlesinger u lanku Ima li demokracija budunost? nije optimist.

Budui da demokracija treba kapitalizam, ali ne i obrnuto, posve je mogue, ak i razumljivo, da e i dalje postojati autoritarni kulturni sustavi u kojima e suverenost imati tradicionalno znaenje. Ali, ak i ako snane sile globalizacije ve signaliziraju novu mobilizaciju prezrenih na svijetu i obnavljanje klasnog pitanja, nema sumnje da zatvaranje trita i uskih nacionalnih granica nikada nee uspjeti nadvladati ekonomsku logiku blagostanja. Nadam se da su zemlje istone Europe nadile tu vrstu alternative.

Poglavlje 15. Stupnjevi politikog nesavrenstva (Aron) (3 kart) u kojemu se iznose neki politiki idealni tipovi

Knjiga Demokracija i totalitarizam francuskog filozofa, sociologa i politologa Raymonda Arona (1905 1984) jo je jedan primjer klasinih djela drutvene znanosti za koja bi bilo dobro da su postala dijelom nae prevodilake kulturne batine mnogo prije. Ali, dok je utjecaj i popularnost Aronovih suvremenika, kolega i najboljih neprijatelja, poput Sartrea, na zalasku, Aronovo se djelo pokazalo u izvjesnom smislu univerzalnije, pa stoga za nas i aktualnije.

Rije je o knjizi koja prikazuje raznolike Aronove teorijske i politike interese u razdoblju od 1940. do njegove smrti. Iz golemog Aronova opusa izabrani su eseji i 110

dijelovi knjiga Makijavelizam i tiranije, Demokracija i totalitarizam, Alexis de Tocqeville i Karl Marx, Eseji o slobodama (esej Formalne i realne slobode), Razoaranje i napredak (esej Nejednakomjerni razvoj) i Socioloke studije (esej Macht, power, mo demokratska proza ili demonska poezija).

Aktualnost Aronove knjige ne sastoji se, kako bi netko moda pomislio iz naslova, u jednostavnom i jednostranom suprotstavljanju poeljnog i nepoeljnog politikog sustava. Manihejska misao o takvoj polarizaciji bila je Aronu posve strana. Premda nema sumnje da je za Arona demokratski sustav opravdan i poeljan i da bi sve totalitarne oblike vlasti trebalo nadii, zanimljivost Aronova djela, po mom sudu, izvire upravo iz njegovih neortodoksnih klasifikacija.

Demokracija i totalitarizam predstavljaju tek idealne tipove, sredstva pomou kojih Aron analizira bogatu politiku i socijalnu stvarnost zgusnutu u politiki sustav. Valja krenuti od dva idealna tipa, a potom utvrditi razliku izmeu vrsta unutar tipova (str. 101). ini se da smo mi danas puno spremniji prihvatiti dihotomnu klasifikaciju politikih i socijalnih sustava, negoli je to bio Aron u vrijeme jo ivot drugog svijeta.

Jedna od Aronovih pouka jest da u tome grijeimo. Jer, ne treba smetnuti s uma da je, primjerice, faizam nastao iz parlamentarne demokracije, (kako vrlo dobro pokazuje i njegov tekst Makijavelizam i tiranije) i da u mnogim zemljama svijeta, ukljuujui i iskustva njegove Francuske (opisana u izvrsnom tekstu pod naslovom Glavna varijabla), vrlo esto postoje socijalne tendencije koje bi u odreenim okolnostima demokraciju mogle pretvoriti u njezinu suprotnost. Povijesne analize nastanka odreenih poredaka, faizma u Njemakoj i Italiji, ili, nastanka Tree republike, nisu pisane for their own sake, ve zato da se pokau razni stupnjevi nesavrenstva koji mogu prevladati u nekom poretku. Aron skeptino vjeruje da se devijacije i 111

otkloni od idealnih tipova mogu dogoditi u svako vrijeme, u svakom poretku i u svakom drutvu. Nismo prisiljeni prihvatiti miljenje, kae Aron, da je suvremeni svijet rastrgan izmeu ideologija koje su u nepomirljivom sukobu. (120)

Zanimljivost Aronovih klasifikacija jest u kombiniranju idealnih tipova. Osim temeljne opreke demokracije i totalitarizma, Aron ispituje i dijalektiku poredaka s obzirom na dihotomije konstrukcije i demokracije, odnosno demokracije i djelotvornosti. (Danas bismo skraeno rekli: mogua je demokracija bez vladavine prava, kao to je mogu i demokratski sustav koji je toliko nedjelotvoran da ugroava vlastiti opstanak.) Nadalje, u poglavlju O nesavrenstvu poredaka, Aron ispituje dodatne opreke; konkurencije i monopola, konstitucije i revolucije, pluralizam i apsolutizam, drave stranaka i drave stranke. Isto tako Aron porie da je temelj i opravdanje demokracije produktivnost kapitalizma (iskustvo pokazuje da se akumulacija kapitala ili industrijalizacija mogu ostvariti i mimo kapitalizma); to je teza koju su kasnije prihvatili mnogi politolozi. U tekstu Macht, power, mo tvrdi se takoer da nema proporcionalnosti izmeu ekonomske snage... i politike snage. U gotovo svakoj od tih opreka idealnih tipova, pojedini politiki, socijalni i nacionalni sustav stoji na drukijem mjestu.

Unato relativnom poloaju svakoga sustava s obzirom na izabranu vrstu analitike matrice, itatelj niti u jednom trenutku ne sumnja na ijoj je strani Aron. Uvijek se moe naznaiti razlika izmeu oevidnih nedostataka viestranakih poredaka i bitnih nedostataka jednostranakih sustava, premda, u stanovitim okolnostima taj bitno nesavreni poredak moe biti lagodniji od oevidno nesavrenog poretka.

Aron, u navedenome izboru, nije ideolog, ve prvenstveno analitiar. Meutim, knjigu je zanimljivo itati i iz povjesne, ili ak nacionalne perspektive. itatelj vrlo esto ima dojam da su lanci latentne polemike s kolegama koji su u to vrijeme (posebno ezdesetih godina u Francuskoj) bili na strani bitno nesavrenog poretka; 112

ali umjesto da ga ta injenica motivira da zaotri vlastite stavove protiv totalitarizma, ini se da je Aron, naprotiv, svoje radove pisao tako da budu prihvatljivi ili da budu pouka radikalnijim lijevim intelektualcima.

II dio: O maslinama, pukama, bacilima, satovima, brodovima i vjetrovima Poglavlje 16. Masline i teorija zlatnih lukova (Th. Friedman) (4 kart) u kojem se pie eulogija globalizacije

Dobitnik dviju Pulitzerovih nagrada, te nagrade National Book Award za knjigu Od Beiruta do Jeruzalema, dopisnik za vanjske poslove New York Timesa Thomas Friedman, objavio je 2000. svoju drugu knjigu The Lexus and the Olive Tree. Razumijevanje globalizacije, a ove godine njezino proireno, meko ukorieno izdanje. Lexus (vrsta luksuznog modela Toyote) u tome je naslovu simbol blagostanja, civilizacije, napretka, globalizacije, a stablo masline je simbol tradicije, ukorijenjenosti i vrlo esto nazatka. Od brojnih pohvala knjizi izdvajam pohvalu Francisa Fukuyame: Snana knjiga koja se najvie pribliila definiciji pravog karaktera novoga svjetskog poretka. Knjiga se sastoji od etiri dijela. U prvome se opisuje funkcioniranje globalizacijskoga sustava. U drugome se opisuju razne mogunosti interakcije pojedinaca i politike okoline s tim ekonomskim sustavom. U treemu je rije o pokuajima pobune protiv globalizacije, a u etvrtome o jedinstvenom poloaju Sjedinjenih drava u stabiliziranju globalizacijskog sustava.

Lexus i stablo masline je vrlo narcisoidna, logoreina, duhovita maniristiko-barokna knjiga puna podataka, brojnih osobnih putopisnih primjedbi, socijalnih crtica, citata, prepisivanja, filmskih asocijacija; rije je o apoteozi amerikanizma i u sadraju i u stilu, o mitomanskom patch-worku novinskoga anra koji je, vjerujem, upravo u ovoj knjizi odnio konanu pobjedu nad velikim socijalnim i sociolokim teorijama starog europskog kova, i time pridonio univerzalnoj pobjedi globalizacije amerikoga tipa. (Nepotrebno je rei, knjiga je ve niz tjedana na popisu najprodavanijih knjiga). Jer 113

same teorije, onome kome je stalo samo do teorije, u knjizi nema mnogo, i zbog toga knjiga ne bi bila vrijedna spomena. Uostalom, taj dio je ve i opovrgnut. Friedman svoju teoriju (sa samoironinim prizvukom) naziva Zlatno-luna teorija sprijeavanja sukoba (Golden Arches Theory of Conflict Prevention), a ona kae da dvije zemlje koje su prije sukoba imale McDonalds na svojem teritoriju nisu vodile rat. Dopustiti rad McDonaldsu znai izbjegavati ratove. Naravno, intervencija NATO-a u Srbiji opovrgava teoriju, ali koga briga za teoriju? (Non e vero, ma e ben trovato.) Jedna openitija teorija mogla bi biti da nema sile koja e zaustaviti globalizaciju. Lexus uvijek odnosi pobjedu nad stablom masline. Ali tu tvrdnju ni autor ne istie kao svoju teoriju, ve kao neto trivijalno i opepoznato.

U emu je onda znaaj knjige? Prvo, autor svoju reputaciju crpi iz svakodnevnih izvjea New York Timesu s raznih poprita suvremenih ratova, tj. s burzi. Drugo, barem neke autorove mitomanske kovanice, ukljuujui one iz naslova, kao to su zlatna luaka koulja (golden straitjacket), globalucija, glokalizam, elektronsko stado, DOSkapital 6.0, mikroipska imunodeficijencija, ostat e originalni pojmovi kojima e se baratati u sljedeim teorijama. Zlatna luaka koulja je niz politikih odluka kojima drave prihvaaju steznike, tj. interne okvire (porezni sustav, laisez-faire kapitalizam, slaba drava, neoptereenost budeta, niska inflacija i sl.) kako bi privukli golemu masu investicijskog i spekulativnog kapitala i time omoguili napredak i blagostanje svojim graanima. DOSkapital 6.0 je kovanica koja govori da nacionalna infrastruktura ne mora biti stavljena u pogon ako ne postoji pravilan socijalan software, odnosno ako je software zastario. Hardware su nekretnine, tvornice i sl. a software je pravni sustav, radne navike i sl. Tako primjerice Rusija i Ukrajina imaju DOSkapital 1.0, drugim rijeima nemaju dovoljno dobar socijalni okvir za pravilnu upotrebu hardwarea. DOSkapital 6.0 imaju one zemlje koje imaju jasan pravni okvir za poslovanje, ali jo mnogo znaajnije, elektroniku povezanost, umreenost, tj. mogunost trgovanja i poslovanja preko Interneta. Mikroipska imunodeficijencija 114 oznaava elektronsku (Internet)

nerazvijenost, nisku umreenost, malo aktivnih igraa na Internetu, ili tonije, nesposobnost drava, tj. vlada, da se odupru elektronskoj povezanosti, odnosno da formiraju suverene odluke neovisno o svjetskoj, posebno trgovakoj javnosti. Elektronsko stado je skup burzovnih meetara koji su sposobni brzinom svjetlosti investirati u bilo koji kraj svijeta ili iz njega izvui novac. Danas je to stado sve vee: ono ne ukljuuje samo starinske brokere, ve kako smo nedavno uli od predsjednika Sjedinjenih drava i etrdeset milijuna amerikih obitelji koje trguju dionicama preko Interneta. Zato stado? Kao to su pokazale brojne nedavne krize trita (Tajland, Rusija, Brazil), spekulativni kapital ima tendenciju stampeda: manji igrai povode se za veima i prilikom kupnje i prilikom prodaje, a to dovodi do naglih poremeaja, ili kako se to danas kae do, boom-bust sinusoide. U jednom trenutku neka zemlja (primjerice Tajland) dobiva goleme koliine kapitala, a u drugom se taj isti kapital trenutno povlai. Dodajmo: Friedmanova analiza upravo takvog kretanja kapitala nalik na stampedo za laike (ukljuujui i autora ovoga prikaza) predstavlja vjerojatno najbolje objanjenje. Ako bismo nekome eljeli objasniti kako je mogue da tajlandska burzovna kriza dovodi do socijalnih poremeaja u Rusiji ili Brazilu, onda bi to izgledalo ovako: Veliki investicijski fondovi (poput Merill Lyncha) od malih posjednika kapitala dobivaju relativno visoke iznose novca. Na raun tih iznosa podiu dodatne kredite u bankama. Cijeli se taj iznos ubacuje na neko trite na kojemu se oekuje velik profit. Ali ako trite pokae i jedan znak da do toga profita nee doi (kao to je bilo u Maleziji), imovina iz portfolia toga investicijskog fonda poinje se naglo prodavati, jer valja otplatiti obaveze prema velikim i prema malim ulagaima. Ako su u tom portfoliju vlasniki udjeli iz Brazila ili Rusije, vrijednost dionica na tim e tritima takoer naglo padati, bez obzira to vlade tih zemalja nisu uinile nita loe (tovie, katkada upravo zbog toga to su inile sve to treba, kao u sluaju Brazila). Ako vlast pojedine drave (recimo Malezije) pritome ini greke, tim gore za to trite. Evo kako to zvui kod Friedmana: uj, Mahathir (predsjednik Malezije), ovo si rekao o Sorosu u ponedjeljak, i malezijske su dionice pale do ovuda. U utorak si ovo rekao o 115

idovima, i malezijske su dionice pale do ovdje. Ovo si rekao u srijedu o globalnim investitorima, i dionice su pale do ovdje. ZAEPI!

U svojem sam primjerku knjige obiljeio jo dva odlomka. U prvome se opisuje razlika hladnoratovskoga svijeta i novoga, globalizacijskoga: U prolosti lanovi elektronskoga stada natjecali su se u tome da se vladama i kod kue i u inozemstvu prikau kao najatraktivniji ulagai. Jer tada su vlade raspodjeljivale najvei dio dobara. Sada se vlade natjeu da sebe prikau investitorima kao najstabilnije i stadu najatraktivnije. Jer sada elektronsko stado rasporeuje najvei dio dobara. Da skratimo: svi svjetski voe danas moraju razmiljati kao guverneri. Guverneri amerikih drava moraju donositi odluke ba kao i predsjednici i predsjednici vlada. Katkada moraju ak aktivirati i vojsku. Ali njihov je glavni zadatak ovih dana da potaknu elektronsko stado i super-trita da investiraju u njihove zemlje, i da ine sve to treba kako bi ono tamo i ostalo, i da pritome oni sami ive u stalnome strahu hoe li ih stado napustiti. I zbog toga svijetom danas sve vie vladaju guverneri, bez obzira kakva im je sluajna titula. I zato je glavni politiki voa globalizacije guverner nad guvernerima, guverner Sjedinjenih drava William J. Clinton. Kraljevi, diktatori, emiri, sultani, tradicionalni predsjednici i predsjednici vlada svi su danas svedeni na guvernere.

U drugome odlomku Friedman opisuje tko su zapravo akteri pobune protiv globalizacije: Nemojte se zavaravati: pobunu protiv globalizacije ne vode prezreni na svijetu svi oni koji svoj status zahvaljuju birokraciji ili vezama s birokracijom, ili nekom mjestu u visoko reguliranom i zatienom ekonomskom sustavu mogu postati gubitnici. Oni e se najtee prilagoditi Brzome Svijetu. U te slojeve ubrajam i industrijalce i dilere koji su od svojih vlada stekli monopole na uvoz ili izvoz, vlasnike poduzea koje su vlade titile carinama na proizvode koje su oni proizvodili, velike sindikate koji su se na sve zatienijim tritima navikavali da svake godine dobiju vie plae za manje radnih sati, radnike u dravnim tvornicama 116

koji su dobivali plae bez obzira je li tvornica poslovala s profitom ili ne, ubrajam i nezaposlene u dravama blagostanja koji su uivali relativno dareljive subvencije i zdravstvenu zatitu bez obzira na sve, i sve one koji su ovisili o razmjerima drave koja ih je titila od globalnog trita i oslobaala od njegovih najzahtjevnijih aspekata. I zbog toga u nekim zemljama najvei otpor globalizaciji ne dolazi od najsiromanijeg segmenta populacije, ve od neko-bilih u srednjoj i nioj klasi, koji su nali veliku sigurnost u protekcionistikim komunistikim, socijalistikim sustavima i sustavima drave blagostanja. Kada su vidjeli da zidovi protekcije padaju, da se oko njih pletu gadne i nesigurne igre i da se mrea socijalne sigurnosti smanjuje, postali su prilino nezadovoljni. A za razliku od prezrenih na svijetu oni imaju dovoljno politikih veza da se politiki organiziraju protiv globalizacije.

U treem i etvrtom dijelu knjige, esto se pozivajui na svog rabina Tzvija Marxa, Friedman blago pokuava opravdati ulogu stabla masline u budunosti. Nema sumnje da tradicija prua softver za globalizaciju, i da e budue generacije takoer morati pronalaziti smisao svog ivota izvan pukog sticanja. Ali ta je uloga vrlo ograniena. Bog nije na Internetu, kae Friedman, ali emo ga morati u nj usaditi.

Mora

li

Amerika

davati

nesrazmjerno

vei

prinos

stabilizaciji

svjetskog

globalizacijskog sustava, pitanje je kojem je posveen etvrti dio knjige. Odgovor je pozitivan. Kao to se Michael Jordan nije bunio to vrijednost cijeloga NBA stoji na njegovim leima, tako se ni Sjedinjene drave ne smiju buniti to relativno najvei dio rashoda za vojsku, sigurnost, Meunarodni monetarni fond, UN i sline organizacije mora podnijeti ba najbolji igra svjetske lige. Jer u svijetu u kojemu pobjednici uzimaju sve, najbolji igra ima i najvee interese da liga opstane.

Poglavlje 17. Je li Ronalda Reagana i Margaret Thatcher zameo vjetar? (M. Friedman) (3 kart) 117

u kojem se vrlo povoljno izjanjavam u prilog Friedmanove minimalne drave

Kada je osamdesetih godina tiskan letak s Margaret Thatcher u zagrljaju Ronalda Reagana, travestija na zagrljaj Scarlet O'Hara i Rhetta Butlera iz filma "Gone with the Wind", mnogi su pomislili da na njemu nedostaje spiritus movens tog zagrljaja: poznati ali nepopularni ekonomist Milton Friedman. Taj je ljeviarski plakat pruio i svojevrsnu viziju reaganomike koja umjesto Scarletinog uzvika "I am never going to be hungry again", nudi atomsku gljivu u pozadini. Milton Friedman bio je veliki protivnik raznolikih socijalistikih koncepcija, koncepcija "drave blagostanja", teorije konvergencije, pseudo- ili kripto- socijalistikih i keynesijanskih ideja o vanosti dravnog utjecaja na drutvene tokove, ideja koje su ezdesetih i sedamdesetih godina bile en vogue s jedne i druge strane eljezne zavjese. Sudbina, ili ako hoete povijest, htjela je da Friedmanove ideje ne prohuje s vihorom, ve da se sa velikim zakanjenjem ponu ostvarivati u realnoj politici i izvan SAD. Godine 1992.

Friedmanove ideje stiu i u nae krajeve uobliene u knjizi Kapitalizam i sloboda, objavljenoj izvorniku objavljene 1961. godine, a napisane prema nizu predavanja iz godine 1956.

Te je godine jedan ameriki asopis objavio: "ideju da izmeu kapitalizma i demokracije moe postojati neizbjena veza u posljednje su vrijeme izgleda poeli smatrati vjerojatnom mnogi intelektualci koji bi nekada takvo gledite drali ne samo pogrenim nego ak i politiki opasnim". Osobno se sjeam s kakvom su indignacijom neki nai intelektualci pred nekoliko godina javno kritizirali jednoga kolegu iji se moralni profil navodno ogledao u injenici da je svoj tekst objavio u asopisu u kojemu inae objavljuje Milton Friedman. Ali eto, kota povijesti ipak nam je donio jedan nes(p)retan prijevod, a kako je svaki prijevod bolji ni od kakvoga, ipak nam je osobito zadovoljstvo uputiti itateljstvo u Friedmanove svetogrdne ideje. "Promjena u intelektualnoj klimi dola je iz iskustva, ne iz teorije ili filozofije. Rusija i Kina, neko velike nade intelektualnih krugova, oito su podbacile. Velika Britanija, 118

iji je fabijanski socijalizam utjecao na amerike intelektualce upala je u velike neprilike... Mnogi veliki reformski programi - kao to su negdanje parole o blagostanju, javnim stanovima, o podrci sindikatima, o integraciji kola, o saveznoj pomoi za obrazovanje, o akcijama za napredak - propadali su jedni za drugima. to se tie ostalog stanovnitva, njihovi su depovi stradavali od inflacije i visokih poreza." (9) Isto vrijedi i za nas. Slom real-socijalizma i apsolutne moi drave radikalno je prevrednovao stavove o poeljnosti njezinog utjecaja na drutvena zbivanja. Dok se nekada razvijao mentalitet koji je garancije napretka i sigurnosti oekivao iskljuivo od drave, kao da su svi ljudi tek dravni inovnici s odreenim rangom, danas se ini da ljudi zaziru od nepotrebnog uplitanja drave u depove pojedinaca ili utjecaja na poslove na koje ona ne bi trebala imati utjecaj. I kod nas se postepeno razvija mnijenje da graani, porezni obveznici, imaju pravo preispitivati za to se njihov novac koristi. Ali ova svijest o tetnosti dravne kontrole u ekonomiji rijetko se proiruje na tercijarni sektor, kao da ono to vrijedi u ekonomiji ne vrijedi za kolstvo, zdravstvo i sline djelatnosti.

Milton Friedman je radikalni liberal ili tzv. libertarijanac. Radikalni liberal, ili liberter, smatra da je najbolja drava ona koja najmanje kontrolira i utjee na drutvene procese. "Liberal u biti zazire od koncentrirane moi. Njegov je cilj da maksimalno ouva slobodu svakog pojedinca ne ugroavajui pritom slobodu drugih. On vjeruje da taj cilj zahtijeva disperziju moi" (48). Disperzija moi mogua je iskljuivo pomou slobodnog trita, pomou slobode da se ivot ureuje prema vlastitom nahoenju bez dravnog patronata. "U osnovi postoje samo dva naina koordinacije aktivnosti milijuna ljudi. Prvi je centralno usmjeravanje koje ukljuuje upotrebu prisile - metode vojske i moderne totalitarne drave. Drugi je dobrovoljna suradnja pojedinaca - metoda trita. Mogunost koordinacije kroz dobrovoljnu suradnju poiva na elementarnoj pretpostavci da obje strane neke privredne transakcije moraju poluiti korist od nje pod uvjetom da je transakcija obostrano dobrovoljna i svijesna. Razmjena dakle moe dovesti do koordinacije bez prisile... Sve dok je 119

mogue odravati stvarnu slobodu razmjene, sredinja znaajka trine organizacije privredne aktivnosti sadrana je u spreavanju uplitanja jedne osobe u veinu aktivnosti druge. Od prodavaeve prisile potroa je zatien prisutnou drugih prodavaa. Od potroaeve prisile prodava je zatien prisutnou drugih potroaa kojima moe prodavati. Zaposlena osoba zatiena je od prisile poslodavca nazonou drugih poslodavaca za koje moe raditi itd. Trite to obavlja impersonalno, bez centralizirane vlasti. Najvee izvorite zamjerki slobodnoj privredi upravo proizlazi iz injenice to ona tu zadau dobro obavlja. Ljudima prua ono to oni ele, umjesto onoga to odreena skupina misli da bi trebali eljeti. U pozadini veine argumenata protiv slobodnog trita je nevjerica u slobodu samu... Velika je prednost trita to doputa veliku raznolikost. Ono je, politikim rjenikom reeno, sustav proporcionalnog predstavnitva. Svaki ovjek moe takorei glasovati za boju kravate koju eli i dobiti je; on ne mora znati koju boju eli veina niti joj se, ostane li u manjini mora prikloniti." (25-26) Time dakako nije iscrpljena veza kapitalizma i slobode. Trite, po Friedmanovu miljenju, zatiuje od raznih oblika politikog ugroavanja. "Onaj tko kupuje kruh ne zna je li napravljen od penice koju je uzgojio komunist ili republikanac, pristalica konstitucionalizma ili faizma, crnac ili bijelac. Ovo pokazuje kako bezlino trite odvaja privredne djelatnosti od politikih nazora i titi ljude od diskriminacije u njihovim privrednim djelatnostima." (32) Kako izgleda ta zatita? Pretpostavimo da u nekoj zemlji postoji realna diskriminacija s politikim ili rasnim motivima. U uvjetima slobodnog trita, uvijek e postojati poslodavci koji e zapoljavati takve pojedince isto iz ekonomskog interesa, jer e cijena radne snage takvih pojedinaca biti moda manja. Naravno, ne moemo govoriti da to odgovara idealima pravde, ali trite niti ne garantira pravednost, ve samo obostranu korist u navedenim uvjetima. Nitko ne prisiljava ugroene pojedince da prihvate "nepravednu" ponudu poslodavca, sve dok oni sami u tome ne vide vlastiti interes.

120

Pretpostavimo sada da drava koja namjerava ostvariti odreeni ideal pravde eli zatititi takve ugroene skupine ili pojedince nekom sistematskom mjerom. Sloboda trita naruava se, po Friedmanovu miljenju i u sluajevima obrnute diskriminacije (zatite manjinske ugroene skupine). Pretpostavimo da se primjerice izglasa zakon da svako poduzee (iz bilo kojih razloga) treba zaposliti odreeni postotak crnaca. Friedman tvrdi da takva prisila ugroava slobodu poslodavaca, odnosno naelo dobrovoljnosti poslovnog ugovora. Ali u nekim (rasistikim) zajednicama, zbog oslabljene konkurentnosti (ako na pr. ljudi ne ele kupovati od prodavaa crnca) prisila zapoljavanja crnaca manifestira se i kao direktno ekonomsko ugroavanje poslodavca. Na taj nain "pozitivna" antidiskriminacijska mjera drave ima kao nenamjeravanu posljedicu novu vrstu diskriminacije.

Friedmanov radikalni liberalizam na ekonomskom planu ukljuuje ukidanje zatitnih carina, plivajui devizni teaj i nerestriktivni porezni sistem. Bit Friedmanove fiskalne politike (i polemike protiv Keynesijanaca) jest pretpostavka da poveanje poreza automatski povlai konkrakciju odnosno smanjenje proizvodnje. To znai da visoki ili visoko progresivni porezi imaju dvije negativne strane: 1. uobiajeno negativnu stranu, da vikom dohotka raspolae drava a ne pojedinac koji ga je stvorio (pri emu je drava veoma rastrona s tuim novcem), i 2. da via razina poreza automatski sniava masu kapitala za novu proizvodnju, a potom i masu iz koje se porez izvlai.

to su vii po, odnosno apsolutno privatizirano kolstvo (kolstvo kojemu drava nee No pored "abecede" demokracije koju mnogi njegovi protivnici ipak nisu sljedili, Friedman zastupa i druge "radikalno liberalne" ideje. Jedna je od njih otro suprotstavljanje izdavanju dozvola za obavljanje zanimanja. "Liberalna naela ne opravdavaju izdavanje dozvola, ak ni u medicini." (145) Taj je primjer posebno zanimljiv jer pokazuje da se monopolizam koji ugroava slobodu trine utakmice 121

pojavljuje i na razinama o kojima obino ne mislimo. Zato bi ljenici morali dobiti dravni atest? Zato ne bismo smjeli odlaziti lijeniku koji sam sebe tako naziva? Iz ega proizlazi pravo jednog ljenika (organizacije) da zabranjuje rad drugome?

Poglavlje 18. Harrison nije bio George (2 kart) u kojem se (opet) prikazuje vanost satova za orijentaciju

Na stranicama asopisa New Scientist s rang-listama najpopularnijih znanstvenih knjiga u Oxfordu, New Yorku, Sydneyu, Londonu i Los Angelesu djelo Dave Sobel Longitude (Zemljopisna duina; istinita pria o usamljenome geniju koji je rijeio najvei znanstveni problem svojega vremena) mjesecima se odravala meu najitanijima. Rije je doista o krasnom djelcu, egzemplarno isprianoj prii iz povijesti znanosti i tehnike, o rjeenju problema tonog lociranja poloaja brodova (i kopnenih lokacija) u bilo koje doba dana i noi.

Naime, na ekvatoru, gdje je zemlja najira, 15 stupnjeva protee se na tisuu milja. Meutim, sjeverno i juno od te crte udaljenost izmeu stupnjeva geografske duine se smanjuje. Jedan stupanj geografske duine iznosi etiri minute na bilo kojoj toki zemaljske kugle, ali kada je rije o udaljenosti, jedan se stupanj smanjuje sa 68 milja na ekvatoru do nitice na polovima. Tono znanje o vremenu na dva razliita mjesta istodobno, to se danas lako postie pomou dva jeftina runa sata, bilo je nemogue postii sve do vremena satova s njihalom. Posljedice tog neznanja bile su katastrofalne: zbog njih su potonule brojne portugalske, panjolske i engleske ekspedicije, koje su katkada nosile blago vee od novanih zaliha tih zemalja. U tim je nesreama pogibalo, kao u sluaju brodoloma 22. listopada 1707. kraj otoja Scilly, i vie od dvije tisue ljudi. Zbog toga su glavne pomorske zemlje XVIII. stoljea panjolska, Nizozemska, Italija i Francuska nudile velike nagrade onome tko rijei problem lokacije na zemljopisnoj duini. Ali najviu nagradu raspisao je 1714. britanski parlament tzv. Zakonom o zemljopisnoj duini. Njime se za praktinu i 122

korisnu metodu odreivanja zemljopisne duine nudila svota u visini kraljeve godinje apanae, u dananjim mjerilima nekoliko milijuna dolara. Usamljeni genij o kojemu je u knjizi rije zove se John Harrison, siromani engleski urar koji je smislio prenosivi, precizni sat, kronometar. Bitka za dobivanje kraljevske nagrade nije bila samo pitanje mehanike. Jer drugu stranu u bici za nagradu predstavljali su kraljevski astronomi Edmong Halley, a pogotovo Nevel Maskelyne, koji je tvrdio da je najtoniji nain izraunavanja njegova tablica efemerida za utvrivanje tone lokacije Mjeseca u rasteru neba i zvijea.

Sobelova majstorski pria nekoliko srodnih pria istodobno. Prva je pria povijest kartografije od Ptolomeja do renesanse. Druga je pria povijest nastanka nepjeanih satova, satova s klatnom, od Galileja preko Huygensa do Harrisonova vremena. Trea je pria povijest nebeskih promatranja, jer je prouavanje neba bilo oduvijek konkurentni znanstveni program za utvrivanje zemljopisne lokacije, i do Harrisonova vremena jedini poznat. etvrta je pria kratka paralelna povijest brodskih ekspedicija (posebno Bligha i Cooka) koje su morale koristiti neku metodu utvrivanja zemljopisne duine. Peta je pria o povijesti Harrisonova sata, njegovim prototipovima H1, H2, H3 i H4 te njihovoj manufakturnoj, serijskoj i napokon industrijskoj proizvodnji, a tu je i pijunska pria o francuskom pokuaju krae prototipova i mehanizama.

Ispriat u vam svretak tog povijesno-znanstvenog krimia. Sin Johna Harrisona, William, dobio je konano nagradu britanskog parlamenta, koja je nedugo potom, zbog serijske izdrade satova po uzoru na Harrisonov H4, zakonski ukinuta. Ali ironija povijesti je da se danas, unato preciznosti Harrisonovih satova, na brojnim test-ekspedicijama po itavome svijetu i dalje i sve vie koristi konkurentna metodologija prema Maskelynovom prijedlogu i nebeskim kartama. Isto je takva ironija da je Harrison umro u siromatvu, dok su ve njegovi prijatelji i poznanici na proizvodnji satova po njegovom prototipu zaradili goleme svote novca. I kada danas 123

brojni moreplovci koriste kronometar i nebeske karte, nisu ni svjesni koliko je tehnikog i politikog truda bilo uloeno da navigacija postane tako jednostavna.

Kratki, dinamini znanstveni triler, koji se ita u jednome dahu, trebalo bi prevesti i ponuditi uenicima u srednjoj koli; ne sumnjam da bi se tada brojniji adolescenti odluivali za prouavanje znanosti i tehnike i moda postali veliki (i bogati) izumitelji patenata. Nama starijima ostaje samo lagodna nostalgina estetska naslada.

Poglavlje 19. Euroazijska klima i sjevernjaka superiornost (Diamond) (3 kart) u kojem se govori o pukama, bacilima i eliku

Zato je europska kultura postala tako produktivna i ekspanzivna? Kako su bijelci uspjeli proizvesti toliko robe i dovesti je na Novu Gvineju, a ne obrnuto? Zato se ljudska povijest razvijala razlicitom dinamikom u raznim sredinama i na razlicitim kontinentima? Kako to da je upravo europska kultura postigla svjetsku dominaciju? To su sredinja pitanja knjige Guns, Germs and Steel, Puke, bakterije i celik. Sudbine ljudskih drutava, Jareda Diamonda, povjesnicara znanosti, konzervacijskog biologa, ornitologa i profesora fiziologije s Medicinskog fakulteta na UCLA, autora poznatih knjiga iz podrucja sociobiologije, evolucione biologije i biogeografije, kao to je primjerice vrlo popularna knjiga Treci cimpanza iz 1992., ili pak knjiga Zato je seks zabavan (1997). Njegova treca knjiga, Puke, bakterije i celik, po svojem je irokom tematskom rasponu slicna prvoj.

Godine 1972. lokalni novogvinejski politicar Yali, koji nikada nije posjetio neku sredinu izvan svoga otoka, postavio je Diamondu upravo gorenavedena pitanja. Dvadesetpet godina kasnije, Diamond prua Yaliju i nama jedan dugacak odgovor.

Saet odgovor na Yalijevo pitanje glasi: Sedentarni, poljoprivredni nacin ivota stvorio je u nekim klimatskim i zemljopisnim uvjetima guce populacije. Naseljenije 124

poljoprivredne populacije prve su stvorile viak hrane koji se mogao uskladitavati i raspodjeljivati pojedincima s neproizvodnim drutvenim funkcijama (politickim, religioznim, umjetnickim, birokratskim i sl.). Viak hrane omogucio je nastanak razvijenije podjele rada, pa je ubrzo bilo potrebno oblikovati drutveni sustav koji ce koordinirati ili sankcionirati raznolike oblike interakcije. Te su guste populacije bile prve prisiljene koordinirati socijalni ivot i vec postojecu podjelu rada, pa su nastajali oblici drutva koji su podupirali ekspanziju, centralizaciju i proto-pravni sustav. Naseljenije su populacije, i njihove zalihe hrane, osim toga, bile izloene raznim opasnim virusima i bakterijama, pa su stoga bre stvorile otpornost na njih. Sustavu gustih aglomeracija s razvijenom podjelom rada bio je takoder potrebniji i sustav prenoenja informacija, pa je u nekim sretnijim sredinama, poput Bliskog istoka ili Kine, nastalo pismo. Pismo je pak omogucilo prijenos znanja koji nije ovisio iskljucivo o kontigvitetu (dodiru) ili stvarnoj komunikaciji (govoru). Ostvarenje svake navedene stepenice u tome razvoju, omogucavalo je porobljavanje drugih naroda, odnosno prenoenje roba, informacija i bakterija na druge teritorije.

Diamond navodi brojne primjere kojima podupire svoju globalnu tezu. Najradikalniji primjer za dihotomiju u sukobu civilizacija je Diamondov primjer Pizarrovog osvajanja civilizacije Inka i detaljan opis bitke kod Cajamarce, u kojoj je samo 200 panjolskih konjanika u Cortesovoj slubi pobijedilo nesrazmjerno vecu vojsku Inka koja je brojala 80000 vojnika. Inke (i Asteke) unitile su prvo epidemije europskih bolesti: male boginje, ospice, gripa, tifus i kuga. Drugo, Inke nisu imale konjicu. panjolski celicni macevi i kubure bile su puno jace oruje od kopalja i broncanih titova. Napokon, zarobljavanje Atahuallpe, kralja Inka, ne bi bilo moguce da su Inke znali (culi, citali) za prevarantske navike Europljana (Pizarro je traio otkupninu, a potom ubio kralja Inka), tj. da nisu imali povjerenja u cast protivnicke strane. Premda je dakle civilizacija Asteka i Inka bila na visokom stupnju razvoja, ona se nije mogla mjeriti s europskom zbog svih navedenih razloga.

125

Zato na Novoj Gvineji nije nastala civilizacija s dosezima slicnim europskim? Zbog toga to na Novoj Gvineji ne postoji ravnicarsko-poljoprivredno podrucje koje bi omogucilo nastanak vecih populacija. Zato nije nastala u Australiji, koja ima takvo podrucje? Radi klimatskih uvjeta, koji na australskom ravnicarskom teritoriju nisu omogucili bujanje hranjivih biljaka. Isto vrijedi i za gotovo sva tropska podrucja. Zato globalna civilizacija nije nastala u Kini, koja je zadovoljavala vecinu Diamondovih uvjeta, i predvodila razvoj povijesti? Zbog toga to je rana centralizacija kineskoga carstva (za razliku od razjedinjene i zemljopisno amorfne Europe) u jednom trenutku postala tetna: inace povoljno jedinstvo carstva omogucavalo je i trenutni nazadak u slucaju smjene careva tj. dolaska na vlast retrogradnog, ili osvetoljubivog cara.

Povijest se prema Diamondu morala dogoditi na euroazijskom kontinentu. To je jedino kopneno podrucje koje cijelo lei u jednoj klimatskoj zoni, na sjevernoj polutci s umjerenom klimom. Naprotiv, Amerika i Afrika proteu se kroz tri klimatske, to je onemogucilo rasprostiranje kulturnih i bioloki vrijednih biljaka na cijelom teritoriju. Kako nije bilo moguce rasprostiranje hranjivih biljaka, niti civilizacije koje su povremeno nastajale na tim kontinentima nisu bile dinamicne, tj. mobilne. Zbog relativne izoliranosti tih civilizacija, otpornost prema bolestima iz drugih sredina bila je vrlo mala.

Sociologija je, od svoga nastanka pocetkom prologa stoljeca, na Diamondovo tj. Yalijevo pitanje davala razlicite odgovore: ti su odgovori bili toliko brojni i razliciti, da je sociologija na kraju zaboravila i samo pitanje. Postoji li danas sociologija koja tumaci odnos klime, zemljopisne razvedenosti i drutvenog ustrojstva? Ili izmedu medicinske povijesti, agronomije i tipa drutva? Uz casne iznimke, moemo odgovoriti: Ne postoji! Zahvaljujuci strucnjacima nedrutvenjacima, sociologija moe zahvaliti obnovu svojih bitnih pitanja. Diamonda, koji dolazi iz drukcije,

126

prirodoznanstvene akademske sredine, to pitanje nije prestrailo; njegova je hrabrost da postavi bitna povijesno-socioloka pitanja za svaku pohvalu.

Poglavlje 20. Demokraciji je odzvonilo (Kaplan) (5 kart) u kojem se objanjava zato to neki tvrde

Je li demokracija bila samo trenutak? pitao je Robert Kaplan, autor knjiga Balkanski duhovi, Krajevi svijeta i Nadolazea anarhija. Po njemu, demokracija nije najbolji sustav na svijetu i nee se odrati ak ni na mjestima koja danas smatramo njenim tvravama. Za ovu tvrdnju Kaplan navodi sljedee dokaze. Prvo, u veini zemalja Afrike, June Amerike i istone Europe uvoenje demokracije dovelo je do jaanja nacionalizma i oivljavanja starih plemenskih religijskih, klasnih ili nacionalnih trzavica koje su u kratkom roku proizvele kaos, ratno stanje ili vojne puteve.

U Aliru je nakon demokratskih izbora 1992. dolo do jo neprekinute serije krvavih teroristikih akcija islamskih fundamentalista. Sudanski demokratski izbori 1985. vodili su najbrutalnijoj tiraniji u postkolonijalnoj povijesti: vojni je reim poeo s masovnim egzekucijama, nemuslimansko je stanovnitvo bilo osueno na smrt od gladi, oivjelo je robovlasnitvo, uz otmice ena i djece radi prodaje u roblje, a Khartoum je postao teroristikom prijestolnicom svijeta. Slino se zbilo i u Sijera Leoneu i u Kongu (Brazzaville). Saharska drava Mali bila je donedavno slika demokracije, uzor za Afriku, ali nakon izbora oivjele su plemenske razmirice te je dolo do niza ubojstava i pobuna. Krvoprolie u Ruandi takoer je posljedica pokuaja uspostave demokratskog sustava. Zameci demokracije doveli su do rata izmeu Azerbajdana i Armenije. Izbori u Afganistanu i Kurdistanu 1990. nisu sprijeili rat i tiraniju muslimanskih frakcija.

Isto vrijedi i za Junu Ameriku. U ileu je ekonomski napredak ostvarila Pinochetova strahovlada, dok je demokratska Venezuela u previranju. lz 127

demokratske Kolumbije mnotvo ljudi eli pobjei to dalje, a u Peruu se stabilnost mjeri uzmakom demokracije u autoritarizam. Uspjenije demokracije, poput Argentine ili Brazila, nagrizaju nezaposlenost, neobrazovanost, nemogue stambene prilike i visok stupanj kriminala. Nakon uvoenja demokracije pod nadzorom SAD-a, na Haitiju je 1996. na izbore izalo 5 % biraa, vlada glad i kronina nestabilnost.

Napokon, tu je i istona Europa. Raspale su se sovjetska, ehoslovaka i jugoslavenska federacija. U Bosni su poinjeni najvei ratni zloini na podruju Europe nakon II. svjetskog rata. U Albaniji je demokratska vlast dovela do graanskog rata, a u Bugarskoj s vremena na vrijeme izbija dramatina ekonomska kriza. U kojem je smislu demokracija onda neto to je dobro?

Amerikancima je teko prihvatiti da demokracija ne mora biti neto dobro, ali, tvrdi Kaplan, Rusija se raspada dijelom zato to je demokratska, a Kina uspijeva dijelom zato to to nije. Teko je zamisliti demokratsku Kinu koja se ne bi raspala... Sama injenica da u prilog demokraciji esto koristimo moralne argumente, a najee jedino moralne argumente, pokazuje da u mnogim dijelovima svijeta naprosto ne postoje povijesni i drutveni argumenti u korist demokracije.

Kaplanov je lanak teorijsko proirenje njegove putopisne knjige Krajevi svijeta, koja vrlo mrano oslikava prilike u Africi, na Bliskom istoku te u srednjoj i jugoistonoj Aziji. Kaplan poruuje: u uvjetima siromatva i nepismenosti autoritarna je stabilnost puno znaajnija od slobode, ona barem osigurava red, to znai da titi pojedince i narode od prirodnog stanja rata svih protiv sviju. Drugim rijeima: Prosvijetljeni despotizam poeljniji je od demokracije, jer masama treba zatita od njih samih. Za mnoge zemlje postoji samo alternativa izmeu loih i gorih diktatora. Pakistan je od raspadanja i etnikog nasilja spasila vojna vlast. Jerry Rawlings, ganski vladar, stabilizirao je zemlju svojom diktaturom. Peruanski predsjednik Alberto Fujimori 128

mogao je rijeiti krizu s japanskim taocima samo zato to je prethodno, nakon izbora 1995., svoju formalno demokratsku vlast pretvorio u suptilno autoritarnu vladavinu.

Politiku geografiju dananjice Kaplan nadopunjuje i povijesnim primjerima: Oliver Cromwell je uime zatite parlamenta stvorio tiranski sustav bitno gori od vladavine monarha. Njemaka i talijanska demokracija izmeu dva rata stvorile su goleme socijalne probleme. Grka je mogla postati demokratskom tek nakon temeljitog etnikog ienja (a takvih primjera u povijesti ima jo mnogo). Kako bi dodatno opravdao svoju tezu, Kaplan se poziva i na antike povjesniare i filozofe koji su tvrdili da je upravo demokracija znaila propast za Atenu.

Drugi niz dokaza u prilog tvrdnji da je demokracija samo trenutak u povijesti prua sliku dananjeg korporativnog kapitalizma. Vlast i odluivanje pripada velikim korporacijama, a ne izabranim predstavnicima naroda. Za vou zemlje u razvoju danas je puno znaajnije da ga uju korporativni investitori iz Svjetskog ekonomskog foruma negoli da govori pred Glavnom skuptinom Ujedinjenih naroda. Amnesty International danas o krenju ljudskih prava informira korporacije, ba kao to je nekada informirala nacionalne vlade, a slubenici Interpola govore o udjelu korporacija u odreenim oblicima nadzora stanovnitva.

Od 100 najveih privrednih sustava, 51 ine korporacije, a ne zemlje. Pet stotina najveih korporacija pokriva 70 % svjetske trgovine. Korporacije su ogradile feudalna podruja i prometnule se u neto poput drave-nacije. Dananji trgovaki centri imaju svoja pravila i svoje snage sigurnosti, sve je vei broj privatnih zdravstvenih klubova, hotelskih kompleksa, periferija gdje nije svakome doputeno ui Urbanizacija amerikog i singapurskog tipa zorno pokazuje kako se podruje politikog, nekorporativnog odluivanja postupno sve vie smanjuje.

129

Demokracija gubi svoje znaenje ako vladari i oni nad kojima se vlada prestaju biti dio zajednice vezane odreenim teritorijem. Otkako je lojalnost postala nejasna, civilno je drutvo sve tee odravati na ivotu. Ideje tvoraca modernih politikih ustava potpuno su neprimjerene dananjoj situaciji. Madison ili Jefferson zamiljali su graane koji se bore za svoja prava, za svoj zaviaj i domovinu, graane kojima je stalo do toga kako e izgledati njihova lokalna ili opa zajednica. Oni nikada pred oima nisu imali, niti su mogli predvidjeti razgranatu prometnu i telekomunikacijsku mreu za koju zemljopis (udaljenost) ne predstavlja problem, mreu koja stvara posve drukiji tip politike ovisnosti.

Sada kada su interesi pojedinaca odreeni niskim cijenama proizvoda, druenjem s istomiljenicima na Internetu, kada za pojedinca mjesto stanovanja i teritorijalnost vie ne predstavlja apsolutno nikakav razlog borbe, solidarnosti i identiteta, kada pojedinac osnovna pravila ponaanja stjee na svom radnom mjestu (koje kontrolira multinacionalna korporacija), ne moemo raunati s politikom demokracijom starog, individualistikog tipa.

Kako i kada emo glasati u sljedeih stotinu godina bit e za povjesniare posve beznaajan detalj Veliki magnat J. P. Morgan neko je bio ogranien granicama svoje drave. Ali tko e u budunosti moi ograniiti volju predsjednika korporacije Disney Michaela Eisnera? Ujedinjeni narodi?

Dva Kaplanova totala pruaju uvjerljivu, cjelovitu sliku. Iz nje doista slijedi da je demokracija bila samo trenutak i da e u budunosti odluke donositi vie ili manje anonimne birokracije velikih kompanija. Slijedi takoer da je inzistiranje politikih birokracija na promociji demokracije u nerazvijenim zemljama zastarjelo. Te su birokracije i drutvene elite neslobodne i neautonomne: one vie ne mogu odluivati uime glasaa, nego iskljuivo uime multinacionalnih kompanija ili, u boljem sluaju potroaa. 130

Meutim, iz te uvjerljive globalne slike ne smijemo izvlaiti poruke za lokalnu primjenu. Kaplanovi tekstovi teoretiarima, politiarima i politolozima u

nerazvijenim zemljama pruaju argumente za opravdavanje autoritarizma. Ti argumenti vrijede u kaotinim uvjetima bijede, siromatva i ope politike razjedinjenosti. (Kod nas su se nedavno, kada je trebalo opravdati neki nedemokratski postupak vlasti, pojavljivali tekstovi sa slinom porukom.) Naravno da e glasai i u demokraciji i u despociji prvo razmiljati o elementarnoj sigurnosti, a tek onda o slobodi, i da je drava (ma kako loa bila) potrebna kako bi se odrao neophodan stupanj sigurnosti te sprijeili kaos i nasilje. To, meutim, ne znai da narodi i pojedinci koji imaju dovoljno svijestii samopouzdanja ne trebaju traiti vie slobode.

Pripada li Hrvatska zemljama prve ili druge vrste? Smatramo li da je ona nerazvijena, neobrazovana, nestabilna, razjedinjena, Kaplan e nam pruiti argumente za vrstu ruku, protiv trita. Smatramo li, pak, da je dovoljno stabilna, obrazovana i sposobna za neto vie, onda e mahanje Kaplanovim argumentima biti samo dokaz da je neto trulo u dravi Danskoj, ali da ona moe i bolje.

Nema nikakve sumnje da je oblik korporativnog autoritarizma, ak i kada je njegova slika sumorna, ipak bitno drukiji oblik ugroavanja demokracije od politikog autoritarizma. (Ima li netko tko vie voli pusto i politiko nasilje od Disneylanda?) Nije li se esto govorilo kako je pravi uzrok sloma komunizma bila glad za zapadnjakim dobrima? Sve dok bude postojala takva glad, demokratska e vladavina, unato Kaplanovim ilustracijama, ipak biti glavno politiko sredstvo za njezino zadovoljenje.

Poglavlje 21. Hrvatska nakon tsunamija u kojem se pitam jesmo li zaobili N-krivulju 131

Poglavlje 22. Koliko ljudi zemlja moe podnijeti? (4.5 kart) u kojem se raspravlja o odrivom razvoju i tragediji plebejaca

U razdoblju od 8000 godina pr.n.e do 1750. godine stanovnitvu Zemlje trebalo je za udvostruenje broja izmeu 3000 i 1400 godina. S nastankom globalne poljoprivrede, od 1750. do II. svjetskog rata stanovnitvo svijeta udvostruavalo se jednom u sto godina. Od uvoenja programa javnoga zdravstva u zemljama Treeg svijeta pedesetih godina broj se stanovnika udvostruio za 36 godina. Bilo je potrebno milijun godina da se dostigne prva milijarda, 123 godine da se doe do druge, 33 do tree, 14 do etvrte, 13 do pete, a do este milijarde trebat e samo 11 godina.

Tijekom posljednjeg desetljea, od 1980. do 1990. godine, broj stanovnika Zemlje narastao je za 923 milijuna, to odgovara ukupnom broju stanovnika u vrijeme Thomasa Malthusa, velikog populacijskog sociologa i ekonomista s kraja XVIII. stoljea.

Od Konferencije o populaciji i razvoju u Kairu 1994. godine do 1998. broj je stanovnika narastao za 250 milijuna, to odgovara veliini 25 gradova nalik na Kairo, odnosno puanstvu Sjedinjenih Amerikih Drava. Svake se godine svjetska populacija poveava za broj stanovnika Meksika, a svakih deset godina za broj stanovnika Indije. Ciudad de Mexico je u tri godine nakon Konferencije narastao za vie od dva milijuna stanovnika. So Paolo za 1,5 milijuna, Shanghai i Beijing (Peking) za vie od milijun, Los Angeles i Kalikata (Calcutta) za 1,3 milijuna, Lagos se poveao za oko dva milijuna, Bangkok za vie od milijun itd.

Kada bi se svijet zaustavio na sadanjoj stopi plodnosti, godine 2150. planet Zemlju naseljavalo bi 70 milijardi ljudi! Kada bi svaka ena od danas do XXII. stoljea imala prosjeno 2,5 djeteta, te nama daleke godine bilo bi neto manje stanovnika, ali jo 132

uvijek golemih 28 milijardi. Da je prije 12.000 godina postojao samo jedan par i da se njegov rod reproducirao postojeom stopom prirasta od 1,6 % godinje, danas bi svjetska populacija brojala 100 puta vie nego to ima estica u cijelome svemiru.

Premda ameriki demograf Joel Cohen s pravom tvrdi da budunost nee sliiti prolosti, a vjerojatno stoji i njegov zakon informatike koji kae da je 97,6 % cjelokupne statistike izmiljeno, spomenuti podaci ipak slute na demografsku i ekoloku katastrofu. Sintagma "populacijska bomba", kojoj je autor Paul Ehrlich, postala je slogan mnogih suvremenih maltuzijanaca i ekologa. Od ezdesetih godina, kada je godinji prirast svjetskog stanovnitva bio najvei (2 %), ne prestaju se iznositi zabrinjavajue prognoze, u nizu od Rimskoga kruga, Garretta Hardina (autora sintagme tragedija plebejaca), Jeremyja Riffkina i brojnih drugih, ukljuujui i najnoviju studiju The Carrying Capacity Briefing Book instituta Carrying Capacity Network iz New Yorka.

Prema mnogim ekolozima, upravo je logaritamski rast broja stanovnika Zemlje skrivio poremeaje poput efekta staklenika ili ozonske rupe nad Antarktikom te zagaenja vode, zraka i tla. Napokon, toliki se narod mora hraniti i grijati, a potrebe po stanovniku bivaju s razvojem sve vee. Primjerice, koritenje energije povealo se s manje od 1 megavatsati po osobi godine 1800. na 19 megavatsati po osobi do 1998.

Koliko onda ljudi Zemlja moe podnijeti? To je pitanje koje demografi postavljaju jo od vremena Babilonaca, starih Kineza ili Tertulijana. Prema projekcijama iz godine 1891., Zemlja moe podnijeti est milijardi ljudi, a prema prognozi iz 1925., osam. Godine 1970. jedan je harvardski oceanograf smatrao, da e hrane biti za 40 milijardi ljudi. Neki je strunjak sa Sveuilita Brown tih godina predviao da e brojka od 5,9 milijardi biti podnoljiva ako svi budu vegetarijanci, a deset godina kasnije australski je demograf Colin Clark isprva predvidio 28 milijardi, ali je kasnije korigirao svoju procjenu na 157 milijardi. Na temelju analize dostupnih tekuih voda, u knjizi Koliko 133

ljudi moe odrati Zemlja? Joel Cohen procijenio da se taj broj kree izmeu 4,9 i 137,5 milijardi ljudi.

Moemo li uope stvoriti neke razumne projekcije o bliskoj budunosti svijeta? Moemo li ita uniti? Zakljuci katastrofista nisu jedine postojee projekcije. Primjerice, Ujedinjeni narodi, a posebno njihov Fond za pitanja populacije (UN Fund for Population Activities, UNFPA), svake godine donose izvjee o stanju svjetske populacije. U izvjeu za 1998. godinu (www.unfpa.org/ SWP/swp98/intro.htm) UNFPA navodi da je posljednjih nekoliko godina stopa prirasta svjetskog stanovnitva prvi put u povijesti pala na 1,4 %. Usporedbe radi, izmeu 1965. i 1970. prirast je bio ve od 2 posto. Prirast stanovnika pao je sa 86 milijuna godinje krajem osamdesetih, na 80 milijuna. Prema optimistinoj varijanti UN, godine 2050. svijet e naseljavati 7,7 milijardi ljudi, dok je srednja varijanta za istu godinu 9,4 milijarde.

Optimistina varijanta podrazumijeva da e se broj djece na svaku enu svijeta spustiti sa sadanjih 2,5 na 1,6, to zvui prilino neuvjerljivo, jer je najvei prirast plodnosti u onim zemljama u kojima je ta brojka tri puta vea. Primjerice, u Ruandi je broj djece po svakoj eni 8,7.

Meunarodni institut za primijenjenu analizu sistema iz Bea kompjuterski je izraunao (sa 60 % sigurnosti) da e se broj stanovnika Zemlje u to doba zaustaviti na otprilike 11 milijardi. Carl Haub, demograf Population Reference Bureaua iz Washingtona, optimistino spominje da je broj djece na svaku enu u zemljama u razvoju u posljednjoj generaciji padao sa est na etiri, ali dodaje da bi za stabilizaciju svjetske populacije taj broj trebao pasti na dva. Ako se to ne dogodi, tj. ako taj broj bude samo neznatno vei, recimo 2,5, spomenute katastrone projekcije postaju realne. Demograf Ben Wattenberg smatra navedene injenice bitnim razlogom za optimizam.

134

Meutim, ako apstraktne projekcije vode u optimizam ili krajnji pesimizam, ni se da temeljitijim analizama trendova rasta svjetske populacije dolazimo do realnijih okvira za procjenu i za djelovanje. Prvo, temeljitije analize ukljuuju analizu dobne strukture po zemljama, jer ona odreuje raspored budueg dohotka nekog naroda, odnosno tko e uzdravati starije, nemone, djecu. Ona pokazuje velike razlike u prirastu stanovnitva (od 1,3 % u Italiji, to je zapravo pad, jer je za reprodukciju potrebno 2,1 %, prema 8,7 % u Ruandi), kao i u ukupnoj veliini (volumenu) populacijskoga prirasta.

Drugo, oito je da nisu bitni prosjeci dostupne vode, hrane i energije, nego distribucija tih dobara, kao i lokalne procjene prirasta stanovnitva. Jasno je, naime, da koliina padalina u Sudanu nema nikakva utjecaja na projekciju rasta u Hrvatskoj, kao to ni koliina dostupne hrane na lokalnoni tritu u Singapuru nije valjan pokazatelj budue distribucije dobara u Europi.

Tree, temeljitije analize (primjerice navedena analiza UNFPA) pokazuju da je pad prirasta najprimjetniji u zajednicama koje su bitno poboljale kolstvo, zdravstvo, a posebno odnos prema pravima ena (zapoljavanje, reproduktivna prava, kontracepcija i sl.). Najzamjetniji pad prirasta pokazuje populacija

visokoobrazovanih Crnkinja. Stanje enskih prava i odnosa drutva prema eni bitno je i zbog toga to prirast ovisi o tome kada se prvi put raa. (Isti se razlog, meutim, navodi i kao najbitniji u smanjenju smrtnosti dojenadi i u smanjenju broja zaraznih, pogotovo spolnih bolesti.) U uvjetima boljeg kolovanja (pogotovo djevojica), prvi porod dolazi bitno kasnije pa se time smanjuje temelj reprodukcije. Osim toga, s uvoenjem dravnog socijalnog i zdravstvenog osiguranja odjednom nestaje motiv za raanje djece koja bi roditeljima trebala pomoi kada ostare.

etvrto, to je ivotni vijek dulji, to je broj mladih ljudi u populaciji manji. Peto, pritisak populacijske mase u zemljama s velikom stopom plodnosti uzrokuje 135

migracije u zemlje gdje je reprodukcijska stopa negativna (te se time uravnoteuje, a potom i smanjuje opa stopa prirasta). Napokon, pad prirasta stanovnitva zamjetan je u zemljama koje naglo poveavaju dohodak. Otvaranje trita na Dalekom istoku bio je i jedan od nenamjernih initelja smanjenja stope plodnosti.

Ukratko, ostaju akutni problemi u pojedinim zajednicama, dravama i na pojedinim kontinentima. Iz analiza i spoznaja predoenih na tri kongresa pod okriljem Ujedinjenih naroda (na Konferenciji o populaciji i razvoju u Kairu 1994., na Svjetskom summitu drutvenoga razvoja u Kopenhagenu 1995. i na Svjetskoj konferenciji o enama u Beijingu), lanice UN usvojile su norme odrivoga razvoja koji ukljuuje i demontiranje populacijske bombe.

Koliko je Hrvatska pogoena projekcijama o buduoj populacijskoj kataklizmi? Na prvi pogled, nije pogoena. Stope plodnosti u okvirima su poeljnoga za Ujedinjene narode (oko 2,1), dakle neto vie od stope reprodukcije, ali ne i bitno vie od nje. Dobna struktura nije piramidalna nego je sve vie nalik na etverokute razvijenih zemalja. Premda statistiki ima velik udio seoskog stanovnitva, tendencije agrarnih populacija Treega svijeta zbog dravnog socijalnog i zdravstvenog osiguranja nisu prisutne. Struktura obrazovanja ne moe se mjeriti s najrazvijenijima, ali je jo uvijek dovoljno dobra da izbjegnemo tendencije populacijske bombe. Demografi esto istiu kako je ravnopravni poloaj ena jedna od najboljih karakteristika koje je socijalizam ostavio tranzicijskim zemljama u naslijee, premda bi na postojei patrijarhalni nacionalizam, elio i to obrnuti. (Studija UNFPA izriito kae kako dosad nijedna politika pronatalitetna politika nije uspijevala ostvariti svoj naum.)

Meutim, ako su navedena obiljeja povoljna, ne znai da Hrvatska ivi izvan svijeta. Kao i sve zemlje s niskom ili negativnom stopom reprodukcije, Hrvatska e se uskoro morati suoiti s goruim problemima razvijenijih: kako poboljati razmjere ovisinosti, naime, kako poboljati strukturu radnog i radnosposobnog stanovnitva prema 136

poveanom broju ovisnih (djece, staraca, nezaposlenih), kako bi mogla biti konkurentna, proizvodna, efikasna, a da pritom ne zanemari socijalna oekivanja onih koji o tome ili jo ili vie ne odluuju.

Demografske studije o svjetskoj populaciji pruaju naoj ksenofobinoj sredini implicitan odgovor: ne budemo li pod naim uvjetima spremni prihvatiti migracijske trendove iz zemalja pod neposrednim pritiskom populacijske bombe, onda e to populacijska bomba bez nae volje i nauma uiniti umjesto nas.

III dio: Trea kultura. Drugi in Poglavlje 23. Trea kultura. Drugi in (5 kart) u kojemu se itatelj informira o tome to je "trea kultura"

Posljednjih nekoliko godina, meu uglednim znanstvenicima svijeta proirio se pojam tree kulture. to je to trea kultura? Godine 1959., britanski znanstvenik Charles P. Snow objavio je vrlo utjecajnu, i kod nas popularnu knjigu Dvije kulture, u kojoj opisuje razdvajanje dvaju vrsta inteligencije: prva je vrsta intelektualaca, pjesnika, umjetnika, filozofa i drutvenih znanstvenika, kulturom smatrala samo ono podruje kojim se ona bavila - tradicionalne vrijednosti uglavnom iz literature, povijesti i filozofije. U Panteonu te kulture nalaze se Shakespeare, Leonardo da Vinci, Moliere i, naravno, brojni drugi. Za te je intelektualce bilo samorazumljivo poznavanje Marxovih ili Freudovih djela. Intelektualci prve kulture razmjerno su esto prisutni u javnosti, pa su se vladajue intelektulne mode kretale u skladu s interesima kreatora prve kulture.

Druga, naoko posve razliita kultura vladala je tehnikom i prirodnoznanstvenom inteligencijom. Za tu drugu kulturu, samorazumljive injenice bile su posve drukije vrste: fizikalni zakoni, matematiki dokazi, kemijske formule i sl. U Panteonu te kulture nalaze se Newton, Einstein ili Heisenberg. Pripadnici te 137

kulture, svjesni da tek rijetki mogu pratiti formalne zahtjeve znanstvenoga rada, uglavnom su zatvoreni, rade svoj posao, i ne brinu za to kako njihov rad procijenjuje ira intelektualna i drutvena zajednica. U svojoj knjizi, Snow se pita kako je danas jo mogue da intelektualci (prve kulture) smatraju osobe neupuene u finese Shakespearovih soneta neobrazovanima, a da sami ne znaju, i ne smatraju potrebnim znati, o emu je rije u drugome zakonu termodinamike ili u opoj teoriji relativnosti. Premda je izmeu redova bilo shvatljivo Snowovo zgraanje nad tom injenicom, glavni dio njegove knjige, te brojni radovi i polemike o njoj, konstatirali su postojeu nesumjerljivost. Budunost e, smatralo se, neminovno donijeti jo vee razdvajanje znanja, i dan kada intelektualci tih dvaju razliitih kultura vie uope nee imati zajednikih toaka za razgovor.

Snow je davne 1959. godine ukazao na veliki civilizacijski problem koji jo i danas vlada manje dinaminim intelektualnim sredinama poput nae. (Primjerice, u vrijeme kada sam se upisivao na studij, moji su srednjokolski profesori imali oprene i vrlo jake stavove o studijima. Nastavnica matematike smatrala je mene i studij filozofije naalost, izgubljenim sluajem, a sline su stavove dijelili moji nastavnici drutvenih znanosti o prirodnim znanostima.) U dinaminijim pak

sredinama broj drutava, kolokvija, seminara i on-line konferencija o javnom razumijevanju znanosti, te znanstvenoj i tehnolokoj pismenosti sve vie raste. Sve je naime jasnije da napredak znanja, a time i drutva, ovisi o to veem broju obrazovanih u (prirodnim) znanostima.

Usporedo s procesom prosvjetljivanja neobrazovanih i obrazovanih po naelima prve kulture, tekao je i proces sekularizacije visoke znanosti. Paul Feyerabend, fiziar i filozof, traio je sedamdesetih godina da o relevanciji znanstvenih rezultata odluuje javnost. Nobelovac Ilya Prigogine traio je novu antideterministiku paradigmu znanosti koja bi ukljuivala i niz drutvenih vrijednosti prve kulture, a cijeli je niz znanstvenika, otpadnika druge kulture poput Fritjofa Capre, Jamesa 138

Lovelocka, Jeremyja Rifkinda, gotovo nesvjesno, poeo stvarati neto to su intelektualci prve kulture zvali New Age pokretom. Bio je to pokuaj da javnost shvati i uklopi velike prirodnoznanstvene i tehnoloke rezultate (ali isto tako i egzotine istonjake vjetine i uenja) u matricu javne rasprave. Ali New Age je, kada je rije o znanosti, imao znaajno slabe strane. Jedna od najslabijih strana tog pokreta bila je pretpostavka da je znanje kulturno i povijesno relativno, da svaki narod, pleme, jezina skupina ili manjina (poput ena, ekologa, transcendentalnih meditanata ili homoseksualaca) ima svoj nain miljenja, te da su znanstveni rezultati ili samo shvaanja jedne posebne marginalizirane skupine, ili pak da su oni samo podvrsta openitijeg znanja jedne zajednice ili kulture. Takav nain razmiljanja stvorio je dijelom epistemoloku apatiju (jer se svaka rasprava o istini smatrala imperijalistikom), ili pak militantni, antiznanstveni relativizam (zbog kojega su mnogi intelektualci i studenti u ime politike korektnosti vrlo burno prosvjedovali protiv univerzalistikih teorija i znanstvenih modela).

Snow je meutim predvidio i stvaranje tree kulture, u kojoj e literarni intelektualci moi raspravljati sa znanstvenicima na istoj razini. Ta je ideja tek posljednjih godina dobila svoj stvarni temelj, svoju personalnu uniju. Za razliku od zastupnika New Agea, predstavnici tree kulture nemaju potrebu braniti kulturni ili neki drugi relativizam, iznimnost enskog pisma i sl., to je kultura u kojoj znanstvenici iz podruja prirodnih znanosti sami smatraju potrebnim svoje teorije objasniti laicima. Tradicionalni mediji igrali su dvostruku ulogu: novinari su pisali, a profesori su brisali. Danas, mislioci tree kulture izbjegavaju posrednike, i pokuavaju svoje najdublje misli izraziti tako da budu dostupne inteligentnoj italakoj publici... Za razliku od negdanjih intelektualnih pokuaja, dosezi tree kulture nisu marginalne rasprave jedne ratoborne mandarinske klase: teorije intelektualaca tree kulture e naime djelovati na ivote svih ljudi ovog svijeta, pie John Brockman, autor vrlo utjecajnog zbornika pod naslovom Trea kultura (iz 1995.), zbornika koji se sastoji od dijaloga i rasprava najveih i najpopularnijih 139

znanstvenika dananjice: Marvina Minskog, Daniela Dennetta, Francisca Varele, Stevena Pinkera, Rogera Penrosea, Paul Daviesa, Murray Gell-Manna, Stuarta Kauffmana, Lynn Margulis, Stephen Jay Goulda, Richarda Dawkinsa i jo nekoliko manje poznatih.

Ideja tree kulture je vrlo utjecajna. Postoji, takorei, urota meu literarnim intelektualcima koji misle da posjeduju intelektualni krajolik; ustvari je obrnuto: ono o emu ljudi ele itati jesu brojne fascinantne ideje van-literarnih pisaca, uglavnom znanstvenika, tvrdi Stephen Jay Gould, popularni biolog s Harvarda. Neko je pisanje za najiru publiku bila gotovo izumrla aktivnost. Ono to sada vidimo je vrlo zdravi trend: ozbiljni znanstvenici opet piu o svojem radu, i obraaju se izravno javnosti... Naalost, postoje ljudi s podruja umjetnosti i drutvenih znanosti koji su ponosni to znaju tako malo o znanosti i tehnologiji. Suprotni je fenomen rijedak. Katkada ete naii na znanstvenika koji ne poznaje Shakespeareova djela, ali nikada neete nai znanstvenika koji je ponosan zato to ih ne poznaje, tvrdi fiziar nobelovac Murray Gell-Mann. A oxfordski biolog Richard Dawkins, popularizator ideje o sebinom genu, dodaje: Katkada sam paranoidan prema injenici da pisci zaposjedaju i otimaju intelektualne medije. Nije rije samo o rijei intelektualac. Neki dan primijetio sam lanak nekog pisca pod naslovom Teorija: to je to? Pokazalo se da teorija za njega znai teorija literarne kritike. Nije to bio asopis o literarnoj kritici. Na taj se nain i rije teorija zaposjeda i iskoritava u vrlo uskom, beletistikom smislu - kao da Einstein ili Darwin nisu imali svoje teorije. I zato pozdravljam ideju, da znanstvenici i openito uenjaci, opet komuniciraju o svojim originalnim idejama, u knjigama koje ita najira javnost.

Navedeni citati govore da latentno neprijateljstvo prve i druge kulture jo uvijek postoji. Ali postoji jo jedan imbenik, koji spaja neprijateljske strane: osim sve veeg utjecaja javnosti i znanstvenike promocije: to je potroaka tehnologija. U nedavno objavljenom broju uglednog asopisa Science, glavni urednik online edicija Wired, 140

Kevin Kelly, posvetio je rubriku o znanosti i drutvu fenomenu tree kulture. Znanost je, kae Kelly, oduvijek bila jednim dijelom izvan drutvenog unutranjeg kruga. Kulturni centar zapadne civilizacije okretao se oko umjetnosti, dok su znanosti kruile na sigurnoj distanci... Kako li je to ironino: premda znanost sjedi na zadnjem sjedalu kulture, njezini trajni proizvodi, radio, TV, kompjutorski ipovi kriaju popularnu kulturu s umjetnostima. to je znanost vie uspijevala u stvaranju medijima gustog okolia, to se kulturno vie povlaila... Ali odnedavno se dogodilo iznenaenje: pojavila se trea kultura. Teko je rei to se ustvari dogodilo, ali je jasno da je imalo veze s kompjutorima. Nova, trea kultura, potomak je znanosti. To je pop kultura utemeljena na tehnologiji radi tehnologije. Posljednja dva desetljea, tehnologija je toliko zasitila nau kulturnu okolinu, da je teite tehnologije bilo jednostavno teko zanemariti. Generaciji Nintendo-djece, njihova je tehnologija njihova kultura. Danas, nastavlja Kelly, vie ljudi eli biti Bill Gates negoli Bill Clinton. Novinske kue su uvidjele da znanost bolje prodaje magazine izdosaenoj publici. Pojavljuje se i novi argon koji rijenici vie ne mogu slijediti.

Premda Kelly pretjeruje u povezivanju tehnologije s nastankom tree kulture, nesumnjivo je da je pristupanost novih tehnologija i artefakata imala bitan utjecaj na oblikovanje i opravdanje znanstvenih ideja. Tono je da je generaciji odgojenoj na kompjutorima ljepota Mozartove glazbe ili djela iz Louvrea dostupna na CD-romu, i da su novi mediji integrirali i asimilirali dosege prve kulture. Ali postoji i jo jedna injenica. Danas, otkako je znanost poela funkcionirati po naelu privatnog marketinga (u najrazvijenijim zemljama), znanstvenici imaju sve veu potrebu za opravdanjem svojih programa i projekata pred najirom javnosti. Jedan od naina da se opravda razumnost novih ulaganja je popularizacija: to je metoda regrutiranja novih talenata, ali i pokazivanja ljepote, bogatstva prirodnih i kulturnih injenica i njihovih veza. (Neko se znanost prikazivala kao dosadna metodologija, kao logika znanstvenog rada, dok se danas prikazuje kao ocean ljepote i imaginacije bivih i novih ideja). Osim toga, pokazalo se da diferencijacija dviju kultura, ako se nastavi 141

negdanji trend, moe proizvesti bitno socijalno raslojavanje: na tehnoloki i znanstveno pismene, i na literarno opsjednuti srednji vijek.

Ali osim tih prizemnih objanjenja, zasigurno je vanija znanstvena potreba za prosvjetljivanjem. Potreba za integriranjem visoke znanosti u sferu javnosti, nije tek pitanje financija. Znanstvenici su najpogodnije osobe da svoje i tue znanje predaju sljedeim generacijama, ili, to je katkada vanije, svojim kolegama. Ali samo su neki shvatili da je to dio njihovog ljudskog i kognitivnog imperativa. Stoga je mogunost i potreba za znanstvenom komunikacijom pomou sredstava javnog priopavanja i popularnih knjiga za svaku pohvalu.

Da razdvajanje dviju kulura moe imati kobne socijalne posljedice posebno se lako moe vidjeti na primjeru intelektualnih i drutvenih zajednica, poput Hrvatske, u kojima sloj kulturne inteligencije (prve kulture) nije niti pokuao napraviti kulturno-tehnoloki skok: recimo, koritenjem kompjutora ili Interneta. (Iz iskustva mogu rei da je taj sloj kod nas vrlo proiren.) U takvim je zajednicama podjela na dvije kulture ak i politiki sankcionirana postojanjem institucija, recimo ministarstava s institucionalno jasnim (binarno-kulturnim), ali intelektualno zastarjelim granicama djelovanja. U takvim se zajednicama tiskaju i recenziraju knjige posve prosjenih literata (jer: to je kultura), a da o znanstvenim zbivanjima kod kue i u inozemstvu ne postoji niti elementarna informacija. U takvim se zajednicama isto tako rijetko shvatio intelektualno znanstveni imperativ

priopavanja vlastitih ineresa i spoznaja. U tim je sredinama stoga puno jasnija anakrona situacija: to e vie bujati prva kultura (radi nje same, tj. jer svaka zajednica mora podupirati svoje pjesnike), to e vie nai pisci i pjesnici sliiti guslarima u doba Mozarta i Beethovena; to e se trea kultura utemeljena na znanosti i tehnologiji - za javnost, initi sve udaljenijom, dok napokon i cijela zajednica ne postane tek atavizam svjetske povijesti. Sreom, u tim je sredinama

142

moda samo rije o sukobu generacija: starije, koja jo uvijek ima monopol na kulturu, i mlae, kojoj nije potrebna teorija tree kulture da bi u njoj ivjeli.

Poglavlje 24. Generacija X (Gen. X) (4 kart) u kojemu se govori o negdanjoj i buduoj "zlatnoj mladei"

U razdobljima nagle promjene, prolazimo kroz ivot kao da smo zaarani. Govorimo reenice koje zavravaju prije njihova kraja. Spavamo dugo i teko jer dok sami sanjamo moramo postavljati mnoga pitanja. Kada sretnemo druge, plahi smo i stidljivi kada prepoznamo sline due. Aaron Coupland: Shampoo planet

Generacija X ime je za narataj mladih Amerikanaca roenih otprilike izmeu 1965. i 1978. godine. U djelima Aarona Couplanda, iji je naslov romana Generacija X postao programatski poput MTV-ja ili tonije - Beavisa i Buttheada, rije je o narataju cininih, zlovoljnih, samodovoljnih, mlitavih nezadovoljnika, bez velikih ciljeva u ivotu. Sociolog Ted Halstead, koji je u asopisu The Atlantic Monthly zapoeo veliku raspravu o obiljejima i ciljevima socijalne politike u vrijeme generacije X, tvrdi da su dananji mladi najapolitinija generacija u amerikoj povijesti. Velik broj drutvenih istraivanja pokazuje da su X-ovci manje politiki i civilno angairani, da pokazuju manje socijalnog povjerenja i povjerenja u vlast, da im stranaka politika gotovo nita ne znai, i da su vei materijalisti od negdanjih narataja. Za njih je politika apatija nain ivota. Primjerice, godine 1994. tek je svaki esti pripadnik te generacije izaao na lokalne izbore, a godine 1996. tek je svaki trei glasao za predsjednika. X-ovci ne posjeuju politike skupove, ne organiziraju kampanje, a njihovo je poznavanje javnih poslova krajnje nisko. Za njih su, kako kae Gary Ruskin i Republikanci i Demokrati ista stvar korumpirani do sri: ponaaju se kao djeca koju vie zanima meusobna borba od stvarnih postignua. X-ovci najmanje podravaju postojei izborni sustav, i najee glasaju za neovisne kandidate. Pitanja 143

graanstva i nacionalnoga identiteta ne predstavljaju im nita. Posljedica takvih stavova jest njihova sve vea socijalna izolacija, usamljenost i skepsa prema pitanjima od ope koristi.

Postoje brojna objanjenja za takav razvoj. Neki tvrde da je glavni utjecaj u stvaranju opeg cinizma odigrala televizija. Drugi pak, da su takve stavove stvorile bombastine izjave i ponaanje Reagana i Busha, koje su za X-ovce predstavljale znak za uzmak u samotnost. Trei tvrde da je glavni uzrok raspad klasine nuklearne obitelji: vie od 50% razvrgnutih brakova, ivot samo s jednim roditeljem, kroz dugo je vremensko razdoblje unitio lojalnost prema bilo kakvoj socijalnoj jedinici. Tu su potom i nedavni politiki skandali. Napokon, dananji mladi suoeni su s veom ekonomskom nesigurnou od pripadnika negdanje baby-boom generacije i s prosjenim padom nadnica za povremeni rad.

Postoje li analogne struje, ili analogna generacija meu mladima u Hrvatskoj? Prvu bitnu razliku izmeu amerike i hrvatske generacije X stvorio je domovinski rat. Vijetnamski rat na ameriku generaciju X nije mogao ostaviti onakav trag kakav je imala hrvatska generacija X koja je u domovinskom ratu sudjelovala. Moe li hrvatska generacija X u takvim okolnostima biti cinina i samodovoljna poput amerike? Druga vana razlika izmeu tih dvaju generacija jest odsutnost babyboom generacije u Hrvatskoj. ini se naime, da e tek generacija koja se danas raa predstavljati baby-boom generaciju u Hrvatskoj. Tree, za razliku od amerike, hrvatska generacija X nije ni stvarno ni idejno doivjela razdoblje drutvenog blagostanja, svojevrsne razmaenosti, koja je bitna za cinizam amerike. Hrvatska generacija X odgojena je na novokomponovanom balkantu; na Hrvatskoj televiziji, a ne na MTV-ju; ako jest skeptina prema politici, ona to nadomijeta politiziranjem u nogometnom navijanju. Lojalnost nekoj drutvenoj skupini, pa ak i potreba za pripadnou, zasigurno je izraena. Stoga bismo mogli zakljuiti da u Hrvatskoj

144

trenutno nema cinine, mlitave i individualistike, samodopadne i samodovoljne generacije X.

Ali takav je zakljuak ipak pogrean. Temeljna pogreka sastoji se u tome to generaciju X u Hrvatskoj traimo u krivoj socijalnoj skupini. Hrvatska generacija X nije generacija dvadesetgodinjaka, ve generacija etrdesetogodinjaka, generacija koja je svoju punoljetnost doivjela u komunizmu koji se raspadao; to je generacija koja je imala prilike gledati MTV na dravnim programima, kojoj nita nije bilo prirodnije od sarkazma prema komunistikim sletovima, vojnim paradama, POiV-u, koja je Laibachove montae Kardelja i Hitlera doivljavala kao samorazumljive. I zato naslov jedne hrvatske knjige Kako smo ruili komunizam i pritom se jo i smijali potpuno odgovara senzibilitetu hrvatske generacije X. Ona je odgojena na Mladini (na Diareji), a u sasvim ranoj mladosti na Rolling Stonesima i Beatlesima. Godine 1989. ona je bila vrlo angairana, i htjeli mi to priznati ili ne, ona je nosila i omoguila slom komunizma. I upravo zbog velikih nada koje su se polagale u slom komunizma, i zbog velike vjere u budunost, dolo je u toj generaciji ubrzo do velikih razoaranja. Simbolika se vlasti ubrzo poela ponavljati: politika je opet imala glavnu rije. Nadalje, upravo generacija etrdesetgodinjaka, a ne politika gerontokracija, morat e nositi teret svih kolektivnih dugova stare i nove vlasti, (ba kao i amerika, prema Halsteadovim rijeima), premda je u formativnome razdoblju upravo ta generacija bila glavni korisnik privatnih resursa svojih roditelja. Ona e se morati dodatno zdravstveno osiguravati. Premda obino ne misli o umirovljenju, ali kada misli, budunost se ini jo nesigurnijom od dosadanje. Upravo e ta generacija biti i ostati nositelj tereta tranzicije iz komunizma u kapitalizam.

Mnogi su pripadnici te generacije zavrili u inozemstvu, ne zbog toga to im se nije sviao novi poredak, kako to vlasti danas misle, ve zbog toga to je inozemstvo, tj. Zapad, i to ne demokracija, ve neobaveznost, povremeni rad, kontingentnost informiranja, predstavljao ideju slobode i temelj njihova senzibiliteta. I zato su vlasti 145

poetkom devedesetih za tu generaciju skovale posebnu optubu: za kolaboraciju Marxa, rocka i Coca-cole. Hrvatska je generacija X - prola generacija, koju nasljeuje nova, narataj kojemu e Coupland biti stran.

Ali, u po jednom je obiljeju nova generacija punoljetnih Hrvata mnogo blia amerikoj. I novoj e generaciji starija u nasljee ostaviti neizvjesnost i brojne ekonomske probleme. Ali nova generacija, za razliku od hrvatske generacije X, generacija je veih materijalista. Ona je nauila, ili bila prisiljena nauiti, da je novac glavni kriterij uspjeha. A ta spoznaja postupno e ruiti lojalnosti koje zbog ratnih i poratnih okolnosti jo uvijek prevladavaju. Vie se ne studira da bi se dobilo na vremenu. Siromaniji se odmah zapoljavaju, a imuniji trae vrlo pragmatian studij koji e im u budunosti donijeti izvjesniju materijalnu korist. To je generacija technofreakova, u glazbi i u tehnologiji.

Hrvatska generacija X stoga je dijete skeptinosti srednje, i materijalizma nove generacije. To je amalgam nad kojim se moda ne bi trebalo posebno brinuti; on e za sebe pronai nova rjeenja.

Poglavlje 25. Druga geneza (Rifkin) (4.5 kart) u kojemu se, unato mnogima, tvrdi da je biotehnologija vrlo vana

Nema nikakve sumnje da je kloniranje ovce Dolly Iana Wilmuta laicima svijeta po prvi puta osvijestila injenicu da je ovjeanstvo sposobno stvoriti Vrli novi svijet, i da su dotadanje etike rasprave o budunosti ljudskoga roda predstavljale kameno doba u odnosu prema ve postojeim, ali ne posve javnim rezultatima znanstvenih istraivanja i medicinskih primjena. Nema nikakve sumnje: nalazimo se na pragu Drugoga Stvaranja. U sijenju ove godine, ikaki fiziar Richard Seed, javno je izjavio da e otvoriti trgovinu klonovima unato zabranama. Tom je prilikom pokazao popis ljudi koji ele biti klonirani. Slinu su izjavu 146

nedavno dali i Raelijanci, pripadnici vicarske religiozne sekte, na elu sa francuskom kemiarkom Brigitte Boisselier. Prvi val zgraanja prema mogunosti kloniranja ljudi zamijenili su javni istupi u prilog kloniranja. Poznati ameriki bioetiar Arthur Caplan objavio je nedavno u New York Timesu lanak pod naslovom "Zato uriti sa zabranama kloniranja?" u kojem se kae da ne treba zabranjivati eksperimente s kloniranjem, jer e se time istodobno onemoguiti brojna znanstvena istraivanja s jasnim korisnim posljedicama. Sline argumente iznijeli su Microsoftov tehnolog Nathan Myhrvold (u tekstu "Ljudski klonovi: zato ne"), TV producent Ronald Bailey u tekstu "Paradoks blizanaca: to je zapravo pogeno u kloniranju ljudi", pravnik Mark Eibert (u tekstu "Ljudsko kloniranje, neplodnost i sloboda reprodukcije") i niz genetiara i biologa na elu s britanskim biologom Richardom Dawkinsom u svojoj peticiji, nakon izjave Billa Clintona da eksperimente s ljudskim klonovima amerika vlada nee financirati.

Niti javnost nije posve sigurna kojim tokovima kanalizirati postojee i budue znanstvene projekte na podruju genetskog ininjeringa. Svibanjski broj asopisa Discover posveen je temi "Utrke u biotehnoloku budunost". Primjerice lanak Robin Henig pita se: "Ako biste mogli odrediti sadraj gena vaega djeteta, biste li to uinili? Biste li to trebali uiniti?" Prema Gallupovim i March of Dimes istraivanjima, 40% Amerikanaca smatra da je opravdano koristiti genetsku terapiju kojom bi djeca postala atraktivnija ili pametnija negoli bi bila inae (normalnom spolnom reprodukcijom). 18% Britanaca bi se posluilo takvom "terapijom" kako bi smanjila djeju agresivnost ili njihove predispozicije za alkoholizam, 10% kako bi uklonila mogunost da postanu homoseksualna, a 5% da postanu atraktivnija. U opravdanost korekcije gena za srpastu anemiju, cistinu fibrozu, alzheimerovu bolest, rak ili bolesti srca gotovo nitko ne sumnja. Drugim rijeima, to se javnosti tie, nema nikakve sumnje da e se istraivanja i medicinske primjene genetske tehnologije nastaviti i ubrzavati. Ali ak i kada bi se pokazalo da svjetska javnost nije tako pozitivno 147

opredjeljena prema genskoj tehnologiji i kloniranju, postojea infrastruktura biotehnolokih istraivanja uinit e uskoro mogue zabrane na tom podruju izlinim i nemoguima. Pogledajmo razmjere medicinske i znanstvene prakse koja istraivanja na podruju korekcije gena ine "manjim zlom".

1. Razmjeri prometa ljudskim organima. Samo u Sjedinjenim Dravama 50000 ljudi eka na transplantaciju organa. Petnaest posto tih pacijenata e umrijeti prije negoli doeka svoj red. Mnogi takvi pacijenti putuju u Indiju i kupuju bubrege od zdravih Indijaca. Najvei izvoznik ljudskoga srca je Kina, koja trguje tijelima egzekutiranih zatvorenika. Stanovnici zemalja u kojima su takve transplantacije nezakonite putuju u druge zemlje. Europljani u Belgiju, jer se belgijsko zakonodavstvo oslanja na "preutno doputenje" graana da se njihovi organi nakon smrti transplantiraju. idovi putuju u Tursku. Koreanci, Japanci i Tajvanci u Kinu. Junoamerikanci na Kubu. Postoje sluajevi krae organa u Indiji, a sumnja se da su i mnogi sluajevi otmica male djece u Latinskoj Americi poinjeni zbog djejih organa. Premda je Svjetska Zdravstvena Organizacija osudila nabavku i prodaju ljudskih organa radi transplantacije, razmjeri takve prakse u dogledno se vrijeme zasigurno nee smanjiti.

2. Proizvodnja ivotinja s ljudskim proteinima. Kronini nedostatak ljudskih organa bio je motiv mnogim amerikim znanstvenim institutima da proizvedu ivotinje iji e organi posluiti kao transplantati ljudskim pacijentima. Na Tufts School of Veterinary Medicine, u North Graftonu Massachusetts nedavno je stvorena serija svinja kojima je na 19 kromosomu ucijepljen ljudski gen. Smatra se da e na taj nain genetski podeene ivotinje biti prihvatljivi donatori organa ljudskim pacijentima. Slina proizvodnja odvija se na Yaleu, na Virginia Techu, na Princetonu i drugim mjestima. U New Havenu rade se slini pokuaji s babunima. Kompanija Nextran na Princetonu vri eksperimente sa svinjskim jetrima: krv ljudskih pacijenata s oslabljenom jetrom ubrizgava se u genetski modificiranu 148

svinju, a potom se vraa u krvotok ljudskog pacijenta. Godine 1994. u Texasu su stvoreni mievi bez glava; prole su godine znanstvenici sa Sveuilita u Bathu, Engleska, isto napravili sa abama. Robert Pool se pita: Hoe li znanstvenici ubrzo stvoriti ljude bez glava, najpogodnije donatore organa, a citolog David Mooney sa Sveuilita Michigan odgovara: "To je posve mogue".

3. Genska tehnologija u industriji. Usporedo sa sekvenciranjem ljudskoga genoma pod pokroviteljstvom nacionalnih organizacija, i sekvenciranjem gena to uzrokuju ljudske bolesti, s mnogo manje medijske panje privatne znanstvene i trgovake kompanije ve petnaestak godina ispisuju genome "korisnih" mikroorganizama. U rudarstvu, najspektakularnija su otkria genoma bakterija "istaa" nafte, rudae bakra, minerala u kojima se pojavljuje zlato, i metana glavnog uzronika nesrea u rudnicima. Nedavno je otkrivena bakterija Deinococcus radiodurans koja je sposobna podnijeti 3000 puta vee radioaktivno zraenje od ovjeka, i koja e se vjerojatno uskoro koristiti umjesto skladita radioaktivnog otpada. Prema procjenama brojnih investicijskih kompanija umjetno bioloko gorivo moglo bi zamijeniti ugljen, naftu i prirodni plin do 2025 godine. Godine 1994. Carnegie Institut u Washingtonu implantirao je gen za stvaranje plastike u biljku goruice. Takva goruica postat e tvornica plastike. Amerika je vojska nedavno u jednu bakteriju ubacila gen kojim paukovi rade svilene mree. Stvorene su dosad najvre niti koje e se koristiti u proizvodnji aviona i neprobojnih ogrtaa. Calgen kompanija izolirala je gen koji u biljkama potencira proizvodnju celuloze (za proizvodnju papira i kartona). Godine 1996. tri etvrtine posijanih itarica u Alabami imalo je promijenjenu genetsku strukturu za ubijanje nametnika. Vrijednost kompanija koje se bave genetskim ininjeringom esto je vea od BNP-a srednje razvijenih zemalja. Kompanija Novartis primjerice vrijedi 27 milijardi dolara. U istu kategoriju pripadaju kompanije Monsanto, Dow Elanco, Du Pont i AgrEvo, ije poslovanje u kupovini manjih istraivakih grupa i kompanija za genetski ininjering gotovo nikada nije manje od 100 milijuna dolara. 149

4. Ljudski ivot kao intelektualno vlasnitvo. Ako genska tehnologija na podruju industrijske mikrobiologije nije dovoljno spektakularna, gornjem popisu treba dodati eksperimente s uzgojem i patentiranjem ljudskih tkiva. Kloniranje ivotinja samo je javnosti posvjedoila da je utrka na tom polju ve dugo u tijeku. Etika problematika takvih industrijskih i znanstvenih postupaka tema je knjige Jeremyja Rifkina "Biotehnoloko stoljee. Ljudski ivot kao intelektualno vlasnitvo". Osamdesetih godina, tvrdi Rifkin, usporedo s raanjem Projekta Ljudski Genom, poela je utrka za patentiranjem ljudskih gena i DNK lanaca. Farmaceutske kompanije, esto pod pokroviteljstvom Amerike vlade, poele su patentirati dijelove ljudskog genoma ak i kada njihova bioloka i financijska funkcija nije bila jasna. Isprva je sakupljanje bilo iskljuivo znanstveno. Luca Cavalli-Sforza, biolog sa Stanforda, poeo je sakupljati uzorke krvi osoba iz 5000 postojeih lingvistikih skupina, kako bi se sauvale bioloke informacije o skupinama koje e ubrzo nestati. Meutim, ve 1993. u javnosti je objavljeno kako amerika vlada trai internacionalni patent na virus iz stanice 26-godinje Guaymi indijanke iz Paname, jedinstveni virus koji stimulira antitijela koja bi mogla biti korisna u suzbijanju AIDS-a i leukemije. Panamski je parlament uloio protest, tvrdei da "patentiranje ljudskoga materijala kri integritet samoga ivota i na duboki moralni osjeaj." Premda je Amerika vlada povukla zahtjev za patent, nekoliko mjeseci kasnije, tadanji ministar trgovine, Ron Brown, izjavio je da je patentiranje ljudskih stanica "u skladu s amerikim zakonima", pa je utrka u patentiranju nastavljena. Godine 1995. patentiran je HTLV-1, virus u limfi stanovnika Papue Nove Gvineje, prvi patent na genomski lanac uroenikih skupina. Uskoro se pokazalo da je Indija prava riznica udnih genoma, mutacija gena pod utjecajem tekih bolesti. Patentiran je primjerice genom osoba otpornih na koleru i genom stanovnika otoka Tristan da Cunha, u kojem postoji nesrazmjerno velik broj astmatinih osoba. Kompanija Sequana Therapeutics se nada da e pronai gen uzronik te bolesti. Svojevrsni je skandal 150

u vezi s patentiranjem genoma nastao 1984. kada su kompanija Sandoz i Sveuilite UCLA patentirali genom (tkivo guterae) amerikog biznismena Johna Moora, pacijenta sa rijetkom vrstom raka. Parnica koju je pokrenuo Moore Vrhovni je sud u Kaliforniji odbio s obrazloenjem da Moore nema vlasnika prava nad svojih tjelesnim tkivima.

Navedeni primjeri, i razmjeri bioloke tehnologije dobro ilustriraju injenicu da je ovjeanstvo tek nejasno svjesno etikih i biolokih implikacija postojeih istraivanja i medicinske prakse. Papinski proglasi, ili predsjednike izjave o kloniranju zvue anakrono, smijeno (a katkada i licemjerno). Razgranata mrea biokemijske industrije i financijskog uloga u genetska istraivanja ve sada moraliziranje o "buduim" posljedicama ini izlinim: te su posljedice ve meu nama. Na nama ostaje samo pitanje hoemo li moi, i kojim putevima, kanalizirati nadolazeu eugeniku, i temeljitu reorganizaciju biolokog materijala i svekolikog ivota na zemlji.

Poglavlje 26. Trgovina ljudskim organima (4.5 kart) u kojemu se pria o tome kamo treba ii po vlastite rezervne dijelove

S porastom broja stanovnika svijeta i s napretkom medicine koja omoguuje transplantaciju mnogih organa, razmjeri prometa ljudskim organima vrtoglavo rastu. Samo u Sjedinjenim Dravama 50000 ljudi eka na transplantaciju organa. Petnaest posto tih pacijenata umrijet e prije negoli doeka svoj red. Mnogi takvi pacijenti putuju u Indiju i kupuju bubrege od zdravih Indijaca kojima je prodaja vlastitih organa izvor opstanka. Najvei izvoznik ljudskoga srca je Kina, koja prema nedavnim izvjeima humanitarnih organizacija i organizacija za ljudska prava, trguje tijelima egzekutiranih politikih zatvorenika. Zatvorenici navodno

dobrovoljno pristaju na takav postupak, kako bi ublaili politiki pritisak na svoje obitelji. 151

Stanovnici zemalja u kojima su takve transplantacije nezakonite iz razumljivih razloga putuju u zemlje u kojima su one doputene. Europljani putuju primjerice u Belgiju, jer se belgijsko zakonodavstvo oslanja na "preutno doputenje" graana da se njihovi organi nakon smrti transplantiraju. idovi putuju u Tursku. Koreanci, Japanci i Tajvanci u Kinu. Junoamerikanci na Kubu.

Goleme potrebe za ljudskim organima stvorile su i unosan polukriminalni ili posve kriminalni oblik trgovine. Sluajevi krae organa uestale su u Indiji, a sumnja se da su i mnogi sluajevi otmica male djece u Latinskoj Americi poinjeni zbog djejih organa. Scenarij iz filma Koma nije bio posve bez stvarnog predloka. Primjerice, izmeu 1976. i 1991. godine Institut za mentalno zdravlje Montes de Oca iz Buenos Airesa ubijao je pacijente zbog prodaje organa; zabiljeeno je oko 1400 sluajeva misterioznih nestanaka pacijenata. Kada su pronaeni neki leevi, 11 je lijenika te bolnice bilo uhapeno.

Premda je Svjetska Zdravstvena Organizacija osudila nabavku i prodaju ljudskih organa radi transplantacije, razmjeri takve prakse u dogledno se vrijeme zasigurno nee smanjiti.

Smiju li se prodavati dijelovi ljudskoga tijela? Argument u prilog prodaji organa najee se poziva na koristi i dobrobiti koje isti altruizam ne bi mogao pruiti. Sustavi u kojima kupnja organa nije doputena spaavaju manje ivota. S druge strane, veini zemalja koje su ukinule pravo na prodaju organa, zabrana prodaje ini se manjim zlom od brojnih u svijetu evidentiranih zloupotreba. U Sjedinjenim dravama, nedoumice oko moralnosti i pravnog utemeljenja prodaje organa esto su dovodile do apsurdnih pravnih sluajeva, od kojih emo spomenuti samo nekoliko.

152

Community Blood Bank of Kansas City protiv Federal Trade Commission (1962). Spor izmeu kompanije Community Blood Bank Kansas Cityja, prve komercijalne banke krvi i Federalne komisije o trgovini iz 1962., bio je prvi vei sudski spor u kojemu se odreivalo mogu li se dijelovi tijela prodavati kao robe (proizvodi). Spor je zapoeo u Kansas Cityju 1955. godine, kada je stvorena banka krvne plazme Midwest Blood Bank and Plasma Center, koja je plaala davateljima krvi za njihove usluge. Davatelji su bili uglavnom ljudi bez posla, alkoholiari i narkomani koji su na taj nain preivljavali. Godine 1958. brani par vlasnika banke (bez strunih kvalifikacija) dobio je licencu, te osnovao jo jednu banku, World Blood Bank. U istome gradu iste je godine osnovana neprofitna banka krvne plazme Community Bank, koja je, zbog neprofitnosti, ubrzo stvorila monopol na distribuciju krvne plazme u okolici. Godine 1962. komercijalne banke krvi, Midwest i World Blood Bank, uloile su albu protiv Community Bank i njihovih korisnika (gotovo svih bolnica u okolici) pred Federal Trade Commission (Nacionalnom komisijom za trgovinu), tvrdei da je rije o uroti i krenju antimonopolistikih zakona. Godine 1963. neprofitna Community Bank bila je osuena za krenje antimonopolistikih zakona tj. za ograniavanje slobodne trgovine. Community Bank je uloila albu na vioj instanci, i tvrdila da krv i krvna plazma nisu robe koje se mogu prodavati, te da spor uope nije trebao biti u nadlenosti FTC-a. U toj albi Community Bank su podrale Amerika Medicinska Asocijacija, Crveni kri, druge organizacije, brojni lijenici, a senator E. Long je bezuspjeno pokuao na saveznoj razini stvoriti zakon kojim e se promet krvnom plazmom izdvojiti iz antimonopolistike zakonske regulative. Godine 1966. via instanca i kongresna skupina odluila se za potvrdu niestepenog suda, a time je odlueno da se krv... moe smatrati proizvodom ili robom. Shodno tome, krv i krvna plazma postali su podloni zakonima o trgovini. Meutim godine 1969. Prizivni sud Osmoga okruga, obrnuo je odluku FTCa, pa odtada bolnice i privatni lijenici mogu koristiti plazmu nekomercijalnih banki krvi, premda navedena odluka lokalnoga suda nije unitila zakonsku regulativu o trgovini krvnom plazmom na saveznoj razini. 153

Drugi je zanimljivi sluaj bio spor izmeu porezne slube Sjedinjenih Drava, Internal Revenue Service i Margaret Cramer Green iz 1980. godine. Sedamdesetih godina siromana gospoa Margaret Green ivjela je od prodaje svoje rijetke vrste krvi, AB-. Godine 1976. ona je 95 puta prodala svoju krv firmi Serologicals u Pensacoli, i za tu je uslugu dobila $7000 ($6695 za uslugu i $475 za putne trokove). U svojoj poreznoj prijavi, M. Green je traila poreznu olakicu u visini od $2355, s obrazloenjem da je tijekom donacija gubila odreene minerale i antitijela koje je nadoknaivala posebnim reimom ishrane, za putne trokove, za premije zdravstvenog osiguranja i posebne lijekove. Porezna sluba nije priznala olakice, pa je davateljica tuila poreznu slubu sudu. Sud je odluio da je njezina krv roba koja se prodaje, te da je darovateljica i proizvoa i skladitar svog proizvoda, te da je dolo do uobiajene prodaje proizvoaa i distributera proizvoda, preraivau i prodavatelju. Sud je odluio da trokovi ishrane ulaze u njezine olakice, isto tako i putni trokovi g. Green kao kontejnera proizvoda, ali ne i putne trokove osobe g. Green. Trokovi izgubljenih minerala meutim nisu uli u olakicu, jer se olakica za mineralne izvore odnosi na geoloke mineralne izvore a ne za tijela poreznih obveznika.

Trei sluaj bio je spor Jacobs versus State iz 1983. godine. Dr. Barry Jacobs pokuao je osnovati firmu Internacionalna razmjena bubrega, koja bi nabavljala organe (uglavnom bubrege) po cijelome svijetu i s profitom ih preprodavala. Taj je pokuaj sprijeen zakonskom reakcijom Kongresa Sjedinjenih drava pod imenom National Organ Transplant Act, zakonom o zabrani preprodaje ljudskih organa. Taj zakon meutim ne zabranjuje prodaju tkiva poput krvi, sperme ili fetalnih organa.

Posebno je znaajan bio sluaj bebe Therese iz 1992. godine. Razlog pokretanja pravnoga postupka bila je odluka roditelja encefalitinoga djeteta da rode dijete kako bi mogli prodati (ili pokloniti) djetetove organe ljudima kojima oni trebaju. Vrhovni 154

sud Floride u Tallahasseeu zbog tehnike nedosljednosti zabranio je prodaju organa prije djetetove smrti. Taj je pravni sluaj bio jedan od prvih presedana kojim se smrt osobe odreivala prema kriteriju smrti modane aktivnosti.

Sluajevi Karen Ann Quinlan i encefalitikog djeteta Gabriela iz 1987. godine obuhvaali su pitanje prava na presaivanje srca djeteta u stanju trajne vegetacije. Jo i danas brojne drave Sjedinjenih drava omoguuju proglaavanje osoba u stanju modane smrti pravno mrtvima, kako bi se njihovi organi mogli to bre i efikasnije presaditi.

U sluaju Marisse Eve Ayale iz 1991. godine, obitelj Ayala odluila je zaeti dijete iskljuivo kako bi osigurala primjerenu vrstu kotane sri za svoju stariju oboljelu djevojicu, osamnaestogodinju Anissu. Transplantacija je uspjeno obavljena. Od tada je vie od 20 ena zaelo i dobilo djecu zbog istih razloga.

Sluaj Baby Fae iz 1984. godine, bio je prvi sluaj transplantacije srca babuna u djevojicu Fae, a est godina kasnije, 1990. u sluaju dr. McCunea, postali smo svjedoci i transplantacije ljudskih tkiva u ivotinje, zbog proizvodnje seruma u humanoj medicini.

Postoje jo brojne etiki i trgovinski sporne kategorije transplantacija. Prva je prodaja fetalnih organa. Nakon brojnih etiki neutemeljenih eksperimenata s fetusima i njihovim organima, takva je vrsta prodaje u veini zemalja danas zabranjena. Druga danas vrlo proirena vrsta prodaje, odnosno najma organa jest transplantacija fetusa u tzv. surogatne majke. Cijena surogatnog majinstva, u sluaju zdravoga poroda iznosi izmeu 10.000 i 40.000 dolara (a u sluaju neuspjelog poroda samo oko 1000), a do danas je iz takvih ugovora izmeu ugovornih roditelja i vlasnika unajmljenih maternica, samo u Sjedinjenim dravama roeno preko 5.000 beba. Novani promet iz ugovora koje su sklopili ugovorni roditelji, surogatne majke i brokeri, iznosio je 155

1990. godine oko 40 milijuna dolara, pri emu u tu svotu nisu uraunati iznosi koje su ugovorni roditelji platili brokerima kada ugovori nisu bili ispunjeni. Posebna je kategorija trgovine tkivima prodaja sperme. Samo u Sjedinjenim dravama iz tzv. donirane sperme raa se svake godine oko 30.000 djece. Prole su godine Britanija i Izrael upozorile puanstvo na opasnosti kojima je podloan sve vei broj kupaca tzv. "kibernetike" sperme, tj. sperme kupljene preko Interneta.

Poseban oblik trgovine ljudskim tkivima jest problem patentiranja genoma posebnih ljudskih populacija. Velike biokemijske i farmaceutske kompanije ulau sve vei kapital u patentiranje posebnih, jedinstvenih genoma pojedinaca i populacija s odreenim bolestima u nadi da e uz pomo njihovih tkiva stvoriti patent za serum protiv bolesti kojima su oni izloeni. Takva kupovina "genoma" s odreenim bolestima posebno je proirena u Indiji, na Filipinima, na Atlantskim otocima, a kompanije zauzvrat populacijama neko vrijeme pruaju kvalitetnu medicinsku pomo.

ak i iz navedenih sliica, vidljivo je da postojea pravna regulativa drava svijeta kojom se ele zaustaviti etiki sporni postupci ne moe pratiti sve vei broj takvih financijskih, trgovakih i medicinskih transakcija.

Poglavlje 27. Je li Samuilo bio sam? (Sacks) (2 kart) u kojemu se objanjava zato su nam vani ljudi s poremeajima

Oliver Sacks britansko-americki neurolog, profesor na Albert Einstein College of Medicine u New Yorku, moj je omiljeni pisac. I ne samo moj. Jer, njegove knjige Awakenings (Budenja), Covjek koji je zamijenio enu eirom (na hrvatski prevedena ali neobjavljena knjiga), kao i najnovija knjiga Antropolog na Marsu, postali su svjetski bestselleri. Po Budenjima su cak napravljena i dva filma. Isto u manjoj mjeri

156

vrijedi i za njegove knjige A Leg to Stand (o introspekcijskoj analizi bolesti), Seeing Voices (o svijetu doivljavanja kod slijepaca), i Migraine (o migrenama).

U knjizi Antropolog na Marsu, Sacks se vraca svojoj uspjenoj literarno znanstvenoj formuli. "Sacksova formula" sastoji se od pricanja prica, u kojima se pacijentov neuroloki poremecaj transformira u izuzetan, za obicne ljude nepoznat i neshvatljiv nacin percipiranja svijeta. Bolesti "nedostatka" i bolesti "suvika", kako to Sacks naziva, samo su primarni okviri za razumijevanje specificnog, vrlo

individualiziranog oblikovanja uma. Za razliku od remek-djela Covjek koji je zamijenio enu eirom, studije dvadesetak neurolokih slucajeva, u kojemu Sacks pokuava docarati cijeli spektar neurolokih poremecaja i individualnih perceptivnih i kognitivnih reakcija na njih, u djelu Antropolog na Marsu, Sacks se usredotocuje na (samo) sedam slucajeva. Tri slucaja vezana su za poremecaje vida, dva za autisticke poremecaje, jedan za tzv. Tourreteov sindrom, jedan za "nostalgiju", Sacksova genijalnost (i popularnost) sastoji se u razumijevanju neurolokih kompenzacija, mehanizama kojima pacijenti svijesno ili cisto neuroloki nadomijetaju svoje nedostatke (ili suvike), i u literarnoj, humanoj, toploj, prezentaciji "ljudskosti" tih inace poremecenih osoba.

Dok su u drugim Sacksovim dijelima pacijenti uglavnom vezani za bolesnicki krevet, ili neuroloke odjele, u djelu Antropolog na Marsu, pacijenti uglavnom ive "normalne ivote" u drutvu - vecina relativno dobro funkcionira u svijetu "normalnih", a neki izjavljuju da bi im bilo teko podnijeti svijet bez njihovih poremecaja. Antropolog na Marsu, je niz tekstova o drutveno "uspjenim" bolesnicima, plodnim slikarima, uglednim kirurzima i znanstvenicima. Mr. I je slikar koji je izgubio sposobnost percipiranja boja; Greg F., posljednji hippie, izgubio je trenutacno pamcenje i vid; Dr. Carl Bennett je kirurg s Tourretovim sindromom (poremecajem koji se manifestira naglim pokretima, prisilnim radnjama, tikovima i sl.); Virgil je slijepac kojemu su nakon pedeset godina ivota odstranjeni katarakti na 157

lecama; Franco je slikar kojemu se ivot sastoji iskljucivo od slikovnog i memorijskog oslikavanja rodnog sela Pontito; Steven je autisticno dijete (idiot savant) s izuzetnim slikarskim i glazbenim sposobnostima; a Temple Grandin je autisticna veterinarka i originalna znanstvenica koja se bavi organizacijom rada u gradskoj klaonici. Sacks je due vrijeme boravio s tim ljudima: s autisticnim Stevenom proputovao je cijelu Ameriku, Rusiju, Francusku i Italiju; s Gregom je odlazio na rock koncerte; sa Francom se vratio u njegov rodni Pontito; s Bennettom je letio u njegovom avionu; s Templeovom je posjecivao klaonice itd. Svaka je prica povod za raspravu o neurolokom problemu ili tocnije fenomenu: Zato je gubitak sposobnosti percepcije boja tako bolna? (Kako je moguce da se ona ublai pomocu utih naocala? Zato je odstranjenje katarakta na lecama, kojim je Virgil opet mogao vidjeti, de facto neuroloki uzrok njegove smrti? Kako je moguce da lijecnik koji boluje od prisilnih radnji i tikova bude izuzetno dobar kirurg? Je li moguce obnoviti "socijalnost" kod autisticnih pacijenata? to je uzrok izuzetnih sposobnosti, tako karakteristicnih za autiste? Kako je moguce da Temple bolje razumije krave nego ljude?

Ali sva ta "znanstvena pitanja", rastvaraju se u pojedinacnim pricama. Za Sacksa su ti ljudi i njihove price znacajniji od "znanstvenih pitanja". "Znanstvenih pitanja" su znanstvena samo uvjetno, jer postoji isto toliko "znanstvenih pitanja" koliko i pojedinacnih izraza bolesti. Svaki je nedostatak, svaki pacijent poseban. U Antropologu na Marsu, neurolog koji bi trebao biti kompetentan za pruanje odgovora na neuroloke probleme, samo je jedan od pomagaca, i to ne nuno najkompetentniji. Jer univerzalnih rjeenja, i potpunoga ozdravljenja nema.

Zanimljivost Sacksovih slucajeva i prica proizlazi iz cinjenice da ono to mi nazivamo bolestima, proiruje razumijevanje covjekovog psiholokog funkcioniranja i na najbolji nacin potvrduje nacelo nihil humanum alienum me puto (nita ljudsko nije mi strano). Istovremeno, cini mi se da je Sacks svojim literarnim oblicima implicite postavio novu normu znanstvene obrade: znanstveno objanjenje identicno je 158

pricanju prica; granice izmedu pricanja prica i znanstvene etiologije vrlo su uvjetne. Tek pomocu pricanja iznimnih prica, znanstvena rjeenja sticu svoj pravi ljudski znacaj. Upravo partikularizirane price proiruju podrucje nae spoznaje o covjeku.

Poglavlje 28. Jesmo li ikad bili moderni (Latour) (4 kart) u kojem se hvali Bruno Latour

U posljednja tri desetljea sociologija znanosti i tehnologije postala je respektabilna istraivaka grana na nain udan za vrste znanosti. Isprva su sociolozi znanosti pokuali dokazati kako se sve znanstvene tvrdnje, injenice, i njihovi produkti mogu objasniti pomou socijalne determinacije. Kada to nije uspjelo, zato to se zanemarila uloga prirode, sociolozi znanosti i tehnologije pribjegli su drugoj vrsti analize: znanstvene injenice poele su se promatrati kao crne kutije, kao neproblematini, tj. neproblematizirani vorovi univerzalne mree koja spaja ljudski i izvanljudski, prirodni svijet, aktivnosti i njihove materijalizacije. Crne kutije znanstvenih injenica mogu se po potrebi raspakirati. Znanstvene injenice su stoga neki hibridi i nema prevelikog smisla odgovarati na pitanje jesu li one iskljuivo ljudskog ili pak iskljuivo prirodnog podrijetla. Tako zamiljen svijet sastavljen je od prirodnoljudskih mrea u kojima vorove i niti ine i ljudi, i injenice, i njihove povezanosti, a te se mree mogu shvatiti i kao realne i kao simbolike veliine. I tako je iznova stvoreno podruje istraivanja koje obuhvaa sve to postoji. Znanstveno objanjenje neke injenice podudara se s rekonstrukcijom veza koje su dovele do njezina otkria, do njezine civilizacijske ili drutvene uloge. Neka osoba, ba kao i neka injenica, znaajnija je ako se nalazi u voru veeg broja niti, ako je potrebna za objanjenje veeg broja drugih stvari. Istovremeno, objanjenje neke injenice ili vanosti neke osobe nee biti nita drugo doli prianje prie u kojoj e se (re)konstruirati smjer aktivnosti ili smjer niti mree; ili pak prianje koje e opisati raznolike niti koje vode iz jednog vora. Ukratko, dok se za vrste znanosti

159

objektivnost postie sve veom specijalizacijom, u sociologiji znanosti i tehnologije to se postie maksimalnim otvaranjem svih predmetnih podruja.

Ovo je kratki opis filozofije, tj. sociologije znanosti Bruna Latoura, danas vodee linosti intelektualnog svijeta, profesora iz Ecole Nationale Superieure des Mines u Parizu i predavaa na Kalifornijskom sveuilitu u San Diegu, teoretiara koji je u znanstvenim bestselerima Laboratorijski ivot, Znanost na djelu, Pasterizacija u Francuskoj izmislio jako koritenu metaforu crne kutije, promovirao sociologiju mrea, znanstvenu etnometodologiju i jo niz veoma zanimljivih koncepcija nove dijalektike, etnologije modernosti, premodernizma, suvremenog opeg Ustava i tako dalje.

Knjiga Mi nikada nismo bili moderni jo je jedno programsko remek-djelo ope sociologije znanosti i tehnologije. to znai da nikada nismo bili moderni? Modernost po Latouru obuhvaa dva postupka zapadnjake civilizacije pomou kojih se klasificiraju ljudi i stvari. Prvi je postupak odvajanja Nas od Njih, razgranienje nae kulture i tuih kultura. To razgranienje mogue je prema drugom postupku ili kriteriju koji obiljeava Nas: to je postupak purifikacije, proienja, tj. kategorijalnog razdvajanja Prirode i Kulture, Subjekta i Objekta, ili kako to Latour kae, ljudskog od neljudskog. Modernost je prihvaanje tih Velikih podjela. Za Nas, za razliku od Njih, uvijek je jasno to pripada kulturi, a to prirodi. Drutva (prirode-kulture) koja nemaju tu jasnu demarkaciju Latour naziva predmodernima.

Ali, to to znai da mi nikada nismo bili moderni? To znai da je nae razlikovanje prirode i kulture, djelo proienja, uvijek bilo umjetno i nerealno, jer su sve stvari negdje u sredini, istovremeno proizvod ljudi i prirode; sve su stvari hibridi, monstrumi, poluproizvodi, kvazi-objekti ija se prirodno-kulturna dvostrukost

160

uspostavlja samo na umjetan nain. Modernisti se, dakle, samo ponaaju kao da su im stvari ili prirodne ili drutvene.

Ali, kako je onda modernistiki projekt mogao tako dugo funkcionirati u toj umjetnoj lai? Latour prua sljedei odgovor: prihvaanje Velike Podjele upravo omoguuje bujanje hibrida, proizvoda prirode-kulture, artefakata; moderna je diferencijacija krajnje produktivna. S druge strane, predmoderno nerazlikovanje je neproduktivno. Ba kao to u politikoj filozofiji trodioba vlasti (politike moi) ne omoguava ope objanjenje politikih zbivanja, premda je po sebi vrlo produktivna, tako i modernost svojim diobama uspijeva biti produktivna, premda kida povezanosti koje postoje meu realnim injenicama, stvarima i ljudskim

aktivnostima. Ukratko, moete birati: ili umjetna, ali vrlo produktivna razdvajanja, ili pak jedinstveno, nediferencirano i neplodno podruje, koje je, meutim, vrlo pogodno za analizu interakcija ljudi i injenica.

U emu je snaga tih modernistikih razdvajanja ili nepobjedivosti Modernih, kako kae Latour? Kako je mogue da takva razdvajanja budu produktivna? Snaga Modernih lei u trostrukoj imanenciji i trostrukoj transcendenciji, odnosno u viestrukoj mogunosti kritike. Prvo razdvajanje, izmeu prirode i kulture, omoguuje etiri ishodita, i vrste toke za kritiku i denuncijaciju. Prvo je ishodite stav o transcendenciji prirode: Mi ne moemo uiniti nita protiv prirodnih zakona. Drugo je stajalite tome upravo suprotstavljeno: priroda je imanentna i nae su mogunosti neograniene. Trei je stav tvrdnja o imanentnosti drutva: Mi smo potpuno slobodni, jer kreiramo drutvo; a etvrti je stav o transcendenciji drutva: Ne moemo uiniti nita protiv zakona drutva. Sve etiri tvrdnje mogu se braniti, premda su ???antinomine i proturjene. Da se to moderno drutvo ne bi raspalo pod teretom proturjeja, Moderni Ustav, ????im Latour imenuje konstituciju ???aliteta stvari i ljudi, oblikuje jednu ???etinu garanciju: Kao to Bog ima ???struku prirodu (imanentnu, ovdje na zemlji, i transcendentnu na nebesima) 161

???? i Moderni mogu prirodu i kulturu ???timno shvatiti na oba, proturjena naina. Modernistiko miljenje i drutvo je dakle puno proturjeja, ali ??? mu ona omoguuju neprestano pregovaranje, posredovanje; i upravo pomou tog stalnog odreivanja granica ???? nastaju novi proizvodi, kvazi-objekti s proturjenom prirodom. ???? je onda izlaz? Ako je modernost ??? produktivna u svojim proturjejima, zato bismo je odbacivali? Zato bismo morali izabirati izmeu predmodernosti, modernosti i postmodernosti, ili pak Latourove ???modernosti? Latour tvrdi da je proliferacijom kvazi-objekata s jedne strane, i sve veim razdvajanjem polova, s druge, dolo do razine u kojoj se opreke vie ne raspoznaju zbog koliine stvorenih hibrida. Drutvo je ili isuvie snano ili pak isuvie slabo vis--vis objekata, koji su pak sa svoje strane ili isuvie snani ili isuvie arbitrarni. Izlaz je u amodernosti: pokuaju deskripcije stvarnosti koji od modernosti preuzima dugake i velike mree, eksperimentiranje, a odbacuje njegovu Veliku Podjelu, kritiku denuncijaciju, univerzalnu racionalnost; koji od predmodernih uzima neodvojivost stvari i znakova, transcendenciju bez opreka i temporalnost, a odbacuje nunost spajanja prirodnog i drutvenog poretka i kvantitativnu ogranienost; koji od postmodernista preuzima konstruktivizam, refleksivnost i denaturalizaciju, a odbacuje njihovu kritiku dekonstrukciju, anakronizam i vjeru u Modernizam. To je projekt antropologije modernosti, deskripcije, opisa, objanjenja i produciranja kvazi-objekata, koji tendenciozno zanemaruje ogranienja velikih podjela i velikih znanstvenih-disciplinarnih kategorizacija.

Ako sve ima veze sa svime, ako vas mali virus AIDS-a vodi od seksa do nesvjesnog, zatim u Afriku, do kultura tkiva, DNA i San Francisca, zato bismo se ponaali da je razumijevanje znanstvene injenice mogue samo ako te razgranate mree pokidamo; zato analitiari, mislioci, novinari i politiari reu u krike te krhke mree u iste odjele gdje ete nai samo znanost, samo ekonomiju, samo drutvene fenomene, samo lokalne vijesti, samo osjeaje i samo seks? Razumijevanje je mogue samo paljivom rekonstrukcijom tih znanstveno odijeljenih fenomena. 162

Poglavlje 29. Sokalova psina (3.5 kart) u kojem se pitam ima li anse da se drutvenjaci osvete prirodnjacima

Bostonski asopis Annals of Improbable Research, koji dodijeljuje tzv. Ig-Nobel Prize (besramnu, anti-Nobel, ne-plemenitu nagradu) za znanstvene rezultate koji se ne mogu i ne smiju ponoviti, dodijelio nagradu za literaturu urednicima asopisa Social Text za objavljivanje istraivanja koje nisu razumjeli, za kojeg je autor rekao da je besmisleno, i koje tvrdi da stvarnost ne postoji. lanak Alana Sokala Prelaenje granica: prema transformativnoj hermeneutici kvantne gravitacije tiskan je u asopisu Social Text, Proljee/Ljeto 1996.

Objavljivanje tog lanka moda bi prolo nezapaeno da sam profesor Alan Sokal, fiziar sa Sveuilita New York, neposredno po objavljivanju toga teksta, 23. svibnja, u asopisu Lingua Franca, nije razotkrio da je njegov lanak, "Prelaenje preko granica..." znanstvena prevara (hoax = podvala, psina). U tom tekstu, pod naslovom "Fiziar eksperimentira s kulturnim studijama", Sokal pie: "Ve me nekoliko godina zabrinjavala oita degradacija standarda intelektualne rigoroznosti u odreenim podrujima amerikih akademskih drutvenih znanosti... Kako bih testirao vladajue intelektualne standarde, odluio sam poduzeti jedan...

eksperiment: Bi li vodei sjevernoameriki asopis kulturnih studija, ije urednitvo ukljuuje velika imena poput Fredrica Jamesona i Andrewa Rossa, objavio lanak zainjen besmislicama ako (a) zvui dobro i (b) ako podilazi urednikim ideolokim nazorima? Odgovor je naalost potvrdan.

Vijest o znanstvenoj prevari (hoax - "psini", "neslanoj ali") obila je svijet putem agencija Reuters i CNN. Vijest je 15. svibnja objavljena na Amerikom dravnom radiju (NPR). New York Times je 21. svibnja posvetio Sokalovoj prevari svoj "editorial", urednitvo Los Angeles Timesa objavilo je vijest 23. svibnja, Roger Kimball, 163

objavio je 29. svibnja u Wall Street Journal lanak "Bolna aoka u akademskoj konici", The New Republic objavio je 1. lipnja komentar "Science Fiction: razotkriveni postmodernizam"; The Scientist je 22. lipnja objavio lanak I. Klotza "Postmoderna retorika ne mijenja osnovne znanstvene injenice". U raspravu se na stranicama The New York Review u lipnju ukljuio i Nobelovac Steven Weinberg. "Postmoderni goli car bez stida (R. Wheatley); "Fiziar baca bombu na lanu ljevicu" (R. Rosen); "Pomolotovljev koktel" (M. Black), samo su neki od naslova u drugim asopisima. Polemike i odgovori na pojedine komentare irili su se i preko Interneta. Burne rasprave vodile su se svakodnevno i na nekoliko USENET skupina, s komentarima o recepciji Sokalove "psine" u Nizozemskoj, Novom Zelandu, Australiji i drugim zemljama. I to se vei broj ljudi znanstvenika i publicista ukljuivalo u raspravu, to je afera postajala vea, a "psina" sve dalekosenija.

Evo kako to zvui u Sokalovoj parodiji: "Derridain odgovor ide u srce klasine teorije ope relativnosti: "Einsteinova konstanta nije konstanta, nije sredite. To je pojam varijabilnosti - to je napokon, pojam igre... Euklidov pi i Newtonov G, za koje se nekada mislilo da su ope konstante, sada se shvaaju u njihovoj neobjanjivoj povjesnosti; promatra postaje fatalno decetraliziran, izkorijenjen iz svake

epistemoloke veze sa tokom u vremenu-prostoru koja se vie ne moe definirati iskljuivo pomou geometrije." Sokal je svojom izvrsnom parodijom pokazao da su veliki Ameriki drutvenjaci (ljeviarske provinijencije) nestruni i da je u vrhunskim asopisima kulturnih studija mogue objavljivati netonosti (koje bi svaki student fizike prepoznao kao netonosti), ili besmislice o povezanosti Lacanovske psihoanalize ili feminizma s kvantnom gravitacijom, ili pak o nunosti stvaranja nove, revolucionarne i oslobodilake znanosti. Robin Markowitz je stoga zakljuio: Gotovo je. Kulturne studije su unitene. Kraj. Alan Sokal ih je odstrijelio. I to je to.

164

Ali, sloimo li se da je psina uspjela, o emu se onda jo moe raspravljati? Na nesreu, Sokalova psina pokrenula je niz znaajnijih internoznanstvenih, filozofskih, socijalnih i politikih problema: Smiju li ozbiljni znanstvenici tvrditi da je "svijet naa konstrukcija"? Tko je zapravo pokrenuo val antirealistikih filozofija? Je li moralno raditi eksperimente kao to je Sokalov? Treba li, i do koje mjere, imati povjerenja u znanstvenike koji prilau svoje radove na objavljivanje? Postoji li sukob znanstvenih kultura (drutvenjaka i prirodnjaka) o kojima je pedesetih godina pisao C.P. Snow?

Sokal proiruje svoj "eksperiment" i na podruje politike. On tvrdi da ga vrijea injenica, budui da je i sam ljeviar, to 'samozvana' postmodernistika ljevica, koja sumnja u realnost svijeta, monopolizira socijalna objanjenja. O politikoj strani svoje "denuncijacije" Sokal kae: "Temeljna glupost mojega lanka lei... u tvrdnji da kvantna gravitacija.... ima goleme politike implikacije (koje su naravno

"progresivne")... Ukinuvi realnost... ja bez argumenata sugeriram, da se znanost, ako eli biti "oslobaajua" mora podvrgnuti politikim strategijama." Sokal dalje kae: "Ako je moja metoda bila satirina, moja je motivacija bila krajnje ozbiljna. Ono to me brine nije samo bujanje besmislica i povrnog miljenja, ve posebne vrste besmislica i povrnog miljenja: onoga koje porie postojanje objektivne realnosti... ili njezinih praktinih posljedica."

Ali, nisu li fiziari, ili openitije, prirodnjaci, sami uveli i potaknuli takav "postmodernistiki" diskurz emancipacije i nove znanosti koja se oslobaa determinizma klasine mehanike? Sjetimo se samo nekih primjera: nobelovca Ilye Prigoginea i njegova "Novog saveza", Fritjofa Capre i njegove knjige "Tao fizike", matematiara Iana Stewarta i njegove knjige "Kocka li se Bog?", ili novije knjige Barta Koska "Fuzzy Thinking. The New Science of Fuzzy Logic". Sline misli itamo i kod jo poznatijih fiziara nobelovaca, Wernera Heisenberga, Nielsa Bohra i Wolfganga Paulija (a Sokal se u svojoj parodiji esto koristi njihovim navodima). Poznata "relacija neodreenosti" iz kvantne mehanike esto se tumaila kao dokaz da 165

"subjekt" utjee na eksperimentalne rezultate, kao dokaz da se znanstveni rezultati "kreiraju" kao artefakti u interakciji prirode i ispitivaa, odnosno kao potkrijepljenje "znanstvenom antirealizmu". Je li onda krimen Social Texta ba tako velik?

Ulje na vatru dolio je Nobelovac Steven Weinberg. Kako bi potkrijepio Sokalov osnovni stav o nekompetenciji drutvenih znanstvenika, Weinberg u svom lanku tvrdi da su Heisenberg i Pauli, kada su zastupali antirealizam, takoer izricali besmislice. Dok je u Sokalovom primjeru nesporno da su primjeri povezivanja psihoanalize i kvantne gravitacije besmislice, na primjeru navodne iracionalnosti Heisenbergovog antirealizma meutim lako moemo pokazati da ta "temeljna postmodernistika postmodernistika, dogma" odnosno o da svijetu kao ne naoj lei konstrukciji (samo) u nije samo i

problem

neznanju

nekompetentnosti drutvenih znanstvenika, ve u temeljnom metafizikom sporu meu fiziarima. A upravo je ta injenica za mnoge drutvene znanstvenike bila argument u prilog "socijalne konstrukcije zbilje". Fiziari vrlo esto postuliraju neopaene konstrukcije, entitete i modele poput "crnih rupa", "big banga" ili "superstringova" kojima testiraju svoje teorije. Vrlo esto se takvi entiteti postuliraju kako bi na najjednostavniji nain objasnili druge, uoljive pojave. Ali, zato su fiziari tako zabrinuti ako se kae da je rije o "artefaktima", a ne "injenicama prirode"?

Ukratko, parodija o tome da svijet ne postoji nije tako smijena, jer postoje brojni (ivi i mrtvi) fiziari koji su skloni prihvatiti je kao istinu. Ali, premda su urednici Social Texta zasluili svoju ig-nobelovu nagradu, jer se njihovi rezultati ne mogu i ne smiju ponoviti, nema sumnje da e se prastari Kantov skandal filozofije (o nemogunosti dokaza da svijet postoji), u obliku parodije ili vijesti, i ubudue s vremena na vrijeme pojavljivati i u vrhunskim znanstvenim ostvarenjima i na CNNu.

Poglavlje 30. O koristi i teti prolosti za ivot (Weimar) 166

u kojem se opisuje nekoliko odgovora na pitanje vrijedno 50.000 DEM

Mnogi itatelji prisjetit e se da su tijekom XVIII i XIX stoljea mnogi poznati eseji iz povijesti, filozofije i znanosti bili odgovori na nagradna pitanja to su ih postavljale znanstvene i umjetnike akademije i drugi veliki mecene. Takvim natjeajima kraljevskih i kneevskih akademija dugujemo primjerice Harrisonov izum sata, teorije infinitezimalnog rauna, teorije refrakcije svjetlosti, brojne medicinske tehnike, (o Nobelu da ne govorimo), ali isto tako i brojne filozofske traktate ili politike ustave Rousseaua, Voltairea ili Kanta. Budui da znanstvenih i umjetnikih nagrada svjetskoga glasa ima dovoljno, u irim kulturnim krugovima osjeala se potreba za slinim nagradama na podruju kulture, ili tonije - filozofije.

Njemaka je 1997. godine odluila obnoviti prastare tradicije mecenatskih nagrada prosvjetiteljske vrste, pa je asopis Lettre International (u suradnji s Goethe Institutom) i niz drugih svjetskih asopisa objavio natjeaj kojim e Europski grad kulture Weimar, 1999. godine nagraditi eseje na temu: "Budunost osloboditi prolosti? Prolost osloboditi budunosti? Pitanje je obeavalo potaknuti znaajna iskustva i kljune probleme razliitih kulturnih krugova od afrikih i arapskih, kineskih i indijskih, zapadno i istonoeuropskih, sjeverno i latinskoamerikih. Ad-hoc akademija, sastavljena od filozofa, pisaca, pjesnika, teoretiara kulture i umjetnika iz Njemake, Rusije, Kine, Meksika, Slovenije, Italije, Maroka, panjolske, Maarske i Sjedinjenih drava, po prvi puta u povijesti raspisala je takav filozofski natjeaj na svjetskoj razini bez obzira na podrijetlo, jezik, kulturni krug ili formalne kvalifikacije.

Jezici na kojima su se mogli podnositi odgovori bili su slubeni jezici Ujedinjenih naroda, ukljuujui i njemaki. To je trebalo biti dovoljno, kako je samokritino rekao glasnogovornik ad-hoc Akademije, Frank Berberich, da cijeli svijet bude zastupljen. Do kraja 1998. komisija je primila 2481 esej iz 123 zemlje. Komisije su 167

prvo filtrirale eseje prema jezicima, a potom su, krajem lipnja 1999. odreena 43 finalista, iji su radovi prevedeni na engleski. Sastav komisije bio je takav da barem jedan lan irija bude sposoban proitati rad na originalno podnesenom jeziku. Eseji su bili anonimno katalogizirani, a nagrade su iznosile: 50.000 DEM za prvu nagradu; 30.000 DEM za drugu i 20.000 DEM za treu. Lettre International (njemako izdanje) u posljednjem je, zimskom, broju iz 1999. objavio etiri nagraena rada, est radova koji su osvojili mjesta od estoga do desetoga, i jo etiri teksta iz uega izbora.

Prvu je nagradu dobila Ivetta Gerasimuk (roena 1979. godine) studentica Moskovskoga dravnog sveuilita, tj. Instituta za meunarodne odnose iz Samare u Rusiji za svoj esej Rjenik vjetrova. Rjenik vjetrova prozni je tekst slian Pavievu Hazarskome reniku. Kako on odgovara na pitanje oslobaanja prolosti i budunosti? Rijenik zapoinje natuknicom Apsolutno vrijeme a zavrava natuknicom za zavretak: sat. Beskonanim i apsolutnim vremenom vladaju vjetrovi koji donose i odnose kulturne artefakte; ljudi pokuavaju zatvoriti ili pronai razne oblike vjetra i u tome se sastoji njihova kultura. U tom protoku vjetra, nastaju razni socijalni pokreti oboavanja ili mrnje vjetra, arhitektonski, kulturni artefakti oboavanja i mrnje, i osobe (u Borgesovskoj maniri: izmiljene i stvarne) koje su vjetru (itaj vremenu) dale vaan doprinos ili mjeru. I dok se kultura sastoji u enciklopedijskoj klasifikaciji pokuaja kulturnog oblikovanja beskonanoga (rjeniku), vjetrovi i dalje beskonano huje i raznose ono sakupljeno.

Drugu je nagradu dobio Louis Wolcher, profesor filozofije prava iz Washingtona (1947), za esej: Jezik vremena. Za razliku od Rjenika vjetrova, Wolcherov je tekst pravi filozofski traktat o predodbama vremena, o ljudskoj slobodi, osjetilnosti, uhvaenosti u vremenu, projekcijama egzistencije (tekst koji ozbiljno pokuava odgovoriti na nagradna pitanja), u kojem se spominju brojni filozofi od Heraklita do Heideggera, Franklina i Benjamina, i orijentalnih filozofa Ta-huia i Yuan-wua. Ishodite Wolcherove rasprave je tekst Hannah Arendt o Kafki i Kafkin tekst On. 168

Dvije tree nagrade osvojili su Velimir Curgus Kazimir (1948), pisac iz Beograda, za tekst Kue i Christophe Wall-Romana, Parianin koji od 1985. ivi u Sjedinjenim dravama za tekst Meta-krivica. Kazimirov literarni-metaforini tekst, koji vlastiti dom (grafiki) duhovito prikazuje kao kuu na tranicama koja se iri na dvije strane (prolost i budunost), sastoji se od esnaest skica o raznim znaenjima rijei dom (urednici Lettrea, odnosno iri, zaboravili su spomenuti s kojeg su izvornika prevoeni tekstovi). Kue su simboli za ljude i njihova nova ili stara obitavalita: imaju li bezbrojni azilatni i emigranti svoje kue? Nalaze li se one tamo gdje su nekada bile, ili tamo gdje su oni sada? Ja ivim na gradilitu, pie Kazimir. Na njoj je ruevina stare zgrade i jo nedovrena nova, hrpa ute i graevnog materijala. Jedan posve kaotian prizor... U izvjesnom smislu ja ivim u dvije zgrade, premda je na novoj, nedovrenoj, moja adresa. Razumijemo, zar ne?

Meta-krivica Christophe Wall-Romana je esej u maniri francuskih postmodernista pisan baroknim stilom punim neologizama. Dopustite mi da kaem kako nita nisam razumio. Oito je iri morao raditi udne kompromise.

Prozirni grad, Jean-Pierre Fayea, jedini je esej filozofa starije generacije (1925), filozofa po profesiji, iji je esej uao na popis prve desetorice. Zaslueno ne-nagraen. Kada budunost prolazi, ona to ini tako da nabacuje (slijedi fusnota), Taj nabaaj ne moe se tek rukom osloboditi. Tek cijelo tijelo, uronjeno u postojei univezum postaje svjedok Tako zapoinje francuski esej filozofa-po-profesiji. A zavrava poglavljem Weimar: faustovska Atena. Sapienti sat.

Jinmin Wang, filozof iz Pekinga (1963), danas sinolog u Bonnu, na natjeaj je poslao esej Boja igra aha. Bajka s filozofskom poantom. Wang se odluio za kombinaciju literarnoga i filozofskoga, za pomalo docilni tekst o tome to radi filozofija i na koji nain interpretira zagonetne tekstove (u maniri njemake hermeneutike). Hvala 169

bogu da je Bog ljudima podario ahovsku igru s pat situacijom. Ako netko pita zato je boja igra aha takva, tada bih mu odgovorio da takvo uvjerenje nije nita drugo doli utopijski pokuaj koji bi bio isti kao i vjerovanje da se boja igra aha moe svriti i matom, posljednje su rijei eseja.

Osmoplasirani esej Michaila Epsteina, esejista iz Moskve (1950), Tempocid. Prolog uskrsnuu vremena, bio bi (da sam ja bio predsjednik irija) pobjednik cijeloga natjeaja. Rije je o dokumentaristikoj obradi problema: to se zbiva kada pokuamo osloboditi prolost budunosti i obrnuto. Epstein daje odgovor u prvoj reenici: tada dolazi do revolucije. A sve revolucije, i pogotovo one ruske, pokuale su upravo ono, za to meunarodni iri trai odgovor. Prva je rtva revolucije vrijeme. Epstein kombinira citate sunarodnjaka komunista, strukturalista te drugih ruskih (i francuskih) esejista i filozofa, kako bi pokazao do ega su dovele ideologije ukidanja prolosti: Nigdje na svijetu projekt obraanja vremena nije tako dosljedno i luaki ostvaren kao u Rusiji, gdje je sadanjost uvijek rtva oslobaanja budunosti od prolosti Tek je rijetko sadanjost ovdje imala vlastitu vrijednost.

Saimljui dojmove, mogao bih rei da su (i literarni i filozofski) tekstovi slavenskoga govornog podruja (uz iznimku Wolcherovoga) doista bili najbolji. To su pokazali i zvanini rezultati prve desetorice. Ali, dodamo li tome i osobne preferencije, po kojima bi oni proli jo i bolje, to nas navodi na pitanje: nije li to zbog nekog nama srodnog kulturno-jezinoga kruga? Sumnjam. No, nadajmo se da e svi izabrani tekstovi uskoro biti objavljeni i u hrvatskome izdanju asopisa Lettre International, kako biste i osobno mogli prosuditi.

Jesmo li onda dobili odgovor na torzo-pitanje weimarske komisije? Dobili smo mnoge odgovore (kako su lanovi irija i oekivali). Moda bi filozofima bilo drae da je literarnih pokuaja manje, a dokumentaristiko-filozofskih vie. Ali kako je granica filozofije danas vrlo nejasna, moda ne bi trebalo pretjerivati s tom 170

formalnom demarkacijom. Dobili smo uglavnom lijepe i dobre odgovore, ali tko zna koliko e vremena u ovome post-modernom (ali ipak globalnome) prostoru oni izdrati. Stoga moemo postaviti pitanje: ima li jo neega univerzalnoga u filozofskim pitanjima? U svakome sluaju, Weimarska je nagrada, zbog svjetskih razmjera natjeaja, presedan u povijesti filozofije, kojim bi trebalo nastaviti tragati za zaboravljenim oblicima filozofskih pitanja i odgovora.

Poglavlje 31. Jesam li prvi brat? (Sulloway) (4 kart) u kojem se objanjava zato je vaan poredak raanja u obitelji

Frank Sulloway, povjesnicar znanosti, istraivac s Odsjeka za kognitivne znanosti i znanosti o mozgu na MIT-u, autor knjige Freud: biolog duha, objavio je predmet svog dvadesetogodinjeg istraivanja, knjigu: Roden za pobunu. Poredak rodenja, obiteljska dinamika i kreativni ivoti.

Zato, za vrijeme radikalnih revolucija, neki ljudi odmah odbacuju stare, pogrene nacine miljenja, dok se drugi i dalje pridravaju starih dogmi?, pita Sulloway i odgovara: najbolji predvidalacki faktor u izboru znanstvenih teorija, u objanjenju izbora kognitivnih, motivacijskih, politickih matrica, u spremnosti na prihvacanje revolucionarnih ideja, jest poredak radanja, interna dinamika medu clanovima obitelji. Prvorodeni su konzervativni, a kasnije-rodeni su rodeni za pobunu. Prvorodena djeca u obitelji bore se za status, za ono to im pripada - po logici radanja. Ona se ne bore za opce dobro; njihov je interes odranje postojeceg stanja, tj. stanja u kojemu su oni vec uspjeli prigrabiti i monopolizirati roditeljski ulog, intenzitet roditeljske ljubavi, privrenosti i bogatstva. Naprotiv, kasnije rodeni, osobe koje vec ulaze u strukturirani emocionalni i ekonomski ivot, moraju tek izboriti svoje mjesto pod suncem, svoj dio emocionalnog i imovinskog kolaca. Oni se odupiru statusu quo, oni sumnjaju u autoritet roditelja, i taj osnovni stav prema 171

roditeljima prenose na svijet: njihov ce stav biti revolucionarniji, njihov ce interes biti realizacija prava svih potlacenih, deprivilegiranih. I zato ce kasnije rodeni spremnije prihvacati nove ideje, oni ce lake odbaciti autoritet tradicije i njihov ce emocionalni ulog u borbi za opcu stvar biti veci od prvorodenih.

Teza je privlacna i na prvi pogled prihvatljiva. Ona je nova, i radikalna, jer odbacuje velik broj tradicionalnih objanjenja o klasnoj, rasnoj, spolnoj, nacionalnoj ili jezicnoj uvjetovanosti izbora ideja (stoga je opravdano vjerovati da autor ima stariju bracu ili sestre). Pohvale na racun Sullowayeve knjige su granicile s neumjerenocu: Sulloway je pruio jednu od najautoritativnijih i najvanijih studija u povijesti drutvenih znanosti, tvrdi zacetnik sociobiologije Edward Wilson. S vremena na vrijeme objavi se knjiga koja mijenja cijelo podrucje istraivanja, moda i opci nacin miljenja. Jedna od takvih knjiga je i Roden za pobunu, tvrdio je danas najveci ivuci biolog, Ernst Mayr. Nastalo tijekom cetvrt stoljeca, ovo briljantno, provokativno i citko istraivanje bit ce klasik barem jo toliko godina, tvrdi klasik sociologije Robert Merton.

Pa ipak, teko je pretpostaviti da jedna tako jednostavna teza moe objasniti svo bogatstvo tj. raznolikost idejnih i svjetovnih motiva i ostvarenja. Zamislimo samo koliko je ljudi u povijesti imalo bracu i sestre. Zar je moguce da tako jednostavna teza moe objasniti izbor ponaanja svih ikad postojecih ljudi? I kako to da ona nikada nikome prije nije pala na pamet?

Kada bi sve ostalo na toj jednostavnoj klasifikaciji ljudi i ideja, teko bismo mogli prihvatiti neumjerenost gorespomenutih pohvala. Sulloway se dakako nije zaustavio na toj jednostavnoj shemi. Njegovo istraivanje pokriva oko tisucu znanstvenickih, politickih i literarnih biografija, i pokazuje da je raznolikost varijabli koje utjecu na izbor revolucionarnih doktrina i znanstvenih ideja daleko veca.

172

Sullowayev model sadri 8 glavnih varijabli obiteljske dinamike. Te varijable, kao to cemo vidjeti, mogu se i kombinirati. Prva i dominirajuca varijabla je, rekli smo, poredak u rodenju. U usporedbi s prvorodenima, kasnije rodeni se cece bune i otvoreniji su prema iskustvu. (Jedinci su poseban slucaj, Sulloway ih najcece tretira kao prvorodene, premda je stupanj konformizma jedinaca ipak razlicit od prvorodenih. Jedinci cesto slue kao slucajeve kojima se testira opca hipoteza). Druga je varijabla postojanje sukoba izmedu roditelja i djece. Kada u obitelji postoji sukob izmedu roditelja i djece, prvorodeni su skloniji ponaanju tipicnom za kasnijerodene, i njih taj sukob pogada vie negoli kasnijerodene. Treca glavna varijabla jest broj djece u obitelji. U obiteljima s vie djece, kasnijerodeni se rijede bune. Isto tako, tendencija prema pobuni je manja kod najkasnije rodenih, negoli kod drugorodenog djeteta. Cetvrta varijabla je spol. Kod ena je sklonost pobuni opcenito manja, dualitet uloga po starosti je manje vidljiv, ali je prihvacanje revolucionarnih ideja, tj. otvorenost prema iskustvu znatno veca negoli kod mukaraca s istom obiteljskom dinamikom. Ako je rijec o iskljucivo enskoj djeci, znacajna se razlika pokazuje u izboru revolucionarnih ideja. Kasnije rodena enska djeca bit ce sklonija emancipaciji ljudi opcenito, tj. opce-emancipatorskim idejama, dok ce se prvorodena enska djeca uglavnom boriti za emancipaciju svoje klase, recimo za emancipaciju ena. Isto je tako vana interakcijska kombinacija poretka rodenja i spola. U parovima sestara, kasnijerodene su sestre konformisticnije od prvorodenih (znacajni odmak od prvog pravila!). Kod kombinaciji spolova prevladava prva varijabla: prvorodeni su skloniji konformizmu od kasnije rodenih. Najveci sukob, i najmanji stupanj konformizma kod djece razlicitih spolova, po Sullowayu treba ocekivati kod kasnije rodenih sestara. Peta je varijabla razlika u dobi djece. to je razlika dobi manja, to je znacajniji sukob medu bracom i sestrama; to je osnovna teza knjige tocnija. esta bitna varijabla je gubitak roditelja. Gubitak roditelja utjece na preuzimanje uloge roditelja kod starije djece. U tom slucaju najveci gubitak osjecaju prvorodeni: to prihvacanje uloge roditelja u pravilu znaci odricanje u korist mlade brace i sestara, pa je i logicno ocekivati vece nezadovoljstvo kod starije djece. 173

Pri tome je vrlo vana dob djece prilikom gubitka roditelja. Tek kao sedma varijabla pojavljuje se drutvena klasa obitelji. Utjecaj te varijable nije jednostavan, jer na nju reagiraju prethodne varijable: u tom je slucaju bitno vidjeti koje su obiteljske nie preostale za kasnijerodenu djecu. Opcenito, Sulloway tvrdi da tezu o vecoj radikalnosti niih klasa treba odbaciti. Njegova istraivanja pokazuju da je sukob medu djecom niih klasa razmjerno manji negoli u obiteljima vie i srednje drutvene klase. Napokon, kao osmu varijablu Sulloway navodi temperament, tj. iskljucivo osobinu srameljivosti. Stid ili srameljivost utjece na izbor radikalnijih ideja, ali je ta osobina stvorena utjecajem poretka u rodenju, gubitkom roditelja, velicinom obitelji i postojanjem nadomjestaka za roditelje. (Po mom miljenju zanemarivanje drugih psiholokih osobina - zato istraivati samo utjecaj stida? - predstavlja jedan od najvecih nedostataka knjige).

Po objavljivanju knjige brojne su rasprave pokazale nedostatke Sullowayeve metodologije. Velik broj rasprava bio je usredotocen na Sullowayevu statistiku. Po mom sudu statisticki podaci koje navodi Sulloway, i zakljucci koji se iz njih izvode nisu posebno sporni. Ono to jest sporno u Sullowayevoj metodologiji jest ad hocizam: kao i kod astrolokih predvidanja suocenih s protuprimjerima, kada se izmiljaju i ubacuju nove varijable, podznaci, ascendenti, ili neke druge objanjavalacke varijable, tako se i kod Sullowaya za svaki protuprimjer opcoj tezi mogu naci dodatne varijable koje objanjavaju zato tipicno pravilo ne vrijedi, i kako to da konstelacija varijabli nuno mora stvoriti upravo onakvu biografiju kakva se realno i dogodila. Recimo: Johannes Kepler, vrlo neocekivani primjer prvorodenog revolucionara, bio je pod utjecajem svog kasnijerodenog revolucionarnog oca. Ili: iako je Darwin kasnijerodeno dijete, njegov se blagi temperament objanjava funkcionalnom prvorodenocu, jer su njegova starija braca i sestre relativno rano umrli. Premda pokuava slijediti Popperijansku falsifikacionisticku metodologiju, Sulloway nigdje ne kae da je njegov popis varijabli iscrpljen (i time je njegova teorija vrlo nevjerojatni kandidat za pravu znanstvenu teoriju). Ali, kako bismo bili 174

pravedni, moramo reci: cinjenica da na biografije utjece velik broj varijabli, ne znaci da je relativno kompleksno objanjenje tako velikog broja sloenih primjera, biografija svih ljudi, neistinito. Moda je u povijesti ljudske psihologije iluzorno traiti konacni broj objanjavalackih varijabli. (Istina, na taj bismo nacin morali opravdati cak i astrologiju).

Sulloway psihologiju pokuava staviti u zagrade, on pokuava stvoriti novu evolucionu psihologiju primijenom novijih istraivanja i matematickih modela s podrucja sociobiologije (roditeljski ulog, sukob brace i sestara) na ljudsku povijest. Nema sumnje takav je pokuaj vrijedan truda. Isto tako nema sumnje da je rijec o krasnoj i izuzetno zanimljivoj knjizi. Ali izvor njezine zanimljivosti nije njezina istinitost, vec hrabrost, uvjerljivost stila i bogatstvo sistematiziranog biografskog materijala (mnotvo zanimljivih i prosjecnom citatelju nepoznatih detalja iz biografija poznatih povijesnih osoba, posebno s podrucja znanosti). Ako je stvarnost tako sloena, kako onda znanost moe biti tako jednostavna, jedom je ironicno pitao Feyerabend. Odgovor je: samo katkada, ali zasigurno ne u Sullowayevom slucaju.

Poglavlje 32. Sveuilina gripa. (4 kart) u kojem se tvrdi da je naim sveuilitima potrebno trino cjepivo, premda veina tvrdi da nitko nije bolestan

Provokativnim pitanjem Ako si vlada ne moe priutiti sveucilita, kako biste to mogli Vi?, sa zaglavlja naslovne stranice kanadskog tjednika Macleans, koji je 25. studenog 1996. posvecen buducnosti sveucilita, zapocinje rasprava o krizi kanadskih sveucilita. Petogodinje istraivanje svih anglofonih kanadskih

sveucilita pod vodstvom Ann Dowsett Johnston pokazalo je primjetan pad kvalitete nastave na gotovo dvije trecine sveucilita. Pedeset posto visokih kola izvijestilo je o padu broja studenata na nastavi koju dre stalni zaposlenici sveucilita, sve manji broj upisanih na sveucilitima izvan zavicaja, i znacajan pad iznosa istraivackih 175

stipendija. Istodobno, studenti se suocavaju sa sve vecim trokovima studiranja, sve je veci broj aplikacija za bankovne kredite za studiranje, a perspektive zapoljavanja sve su slabije. Smanjivanje dravnih izdataka za visoko kolstvo stvara dodatno nezadovoljstvo i medu nastavnicima i medu studentima.

Kanadska kriza javnoga visokoga kolstva nije iznimka u globalnim okvirima, vec pravilo. Kriza sveucilita postala je gotovo planetarna pojava. Njemacki tjednik Die Zeit vec nekoliko godina svoje stranice dodijeljuje profesorima njemackih sveucilita koji iznose svoje ideje o krizi sveucilita i reformi nastave. Nesuglasice oko otvaranja i zatvaranja sveucilita u novim pokrajinama pokazale su da vie ne postoji konsenzus oko rjeavanja financijskih, obrazovnih i socijalnih potekoca vezanih za visokokolsku nastavu. Austrijska sveucilita su bolesna od velikih izdataka, dugotrajnog studiranja i nemogucnosti zapoljavanja visokoobrazovanog kadra. Stoga su europske vlade sve sklonije ideji amerikanizacije sveucilita - a takav bi potez znacio kulturni ok za koljevku civilizacije; to bi bio znak da sveucilite svuda studente pocinje pretvarati u muterije, kako je pisalo u The Economistu.

Kakva je dakle buducnost sveucilita? Na prvi se pogled cini da je odgovor jasan. U uvjetima jake medunarodne trine utakmice, drava mora biti sve racionalnija s izdacima za kole, kao i za R&D (istraivanje i razvoj). Kako kae kanadski tjednik, visoko je obrazovanje dolo do tocke na kojoj si vlada vie ne moe priutiti sveucilita jer cak i odgodeni profit od obrazovanja, zaostaje za onim stvarnim, u drugim trinim granama. Teret i rizik studiranja sve ce se vie prebacivati sa drava, pokrajina i sveucilita, na studente, korisnike i potroace sveucilinih usluga. Sve se cece govori o voucherima za visoku nastavu, o Friedmanovoj i Hayekovoj ideji, prema kojoj bi se budetom za kolstvo trebali izravno financirati studenti a ne sveucilita. Tim pseudonovcem, kojim bi se placala nastava, puno bi se racionalnije mjerila relevantnost pojedinih sveucilita, a sveucilita i njihovi nastavnici doista bi postali pravi privredni subjekti, ili, ako hocete, robe. Cini se dakle da je radikalna 176

amerikanizacija sveucilita jedina prihvatljiva strategija visokoga kolstva na kraju povijesti.

Postoje medutim jo radikalniji teoreticari. Britanski znanstvenik Terence Kealey, u knjizi Ekonomski zakoni znanstvenog istraivanja tvrdi da je javno financiranje znanosti i tehnologije ne samo nepotrebno vec i kontraproduktivno. Pogreno sudimo, tvrdi Kealey, ako mislimo da je znanost i tehnologija upravo ono o cemu bi se vlade trebale brinuti radi opcega blagostanja. To je zastarjela predrasuda koju i dalje poticu ljudi koji imaju interes da i dalje od vlade dobivaju novac. Jer, znanost i tehnologija nastaje pomocu pokuaja i pogreaka prakticnih ljudi koji se brinu za svoje poslovne pothvate. Znanost nije pretpostavka za tehnologiju, vec je upravo obrnuto: znanost je samo emanacija tehnolokih pokuaja prakticnih ljudi; stoga vlade cine golemu greku financiranjem sveucilita radi istraivanja, jer bi ih poslovne firme ionako dobrovoljno provodile da u njima vide neku korist. S druge strane, dosadanji nacin financiranja sveucilita pretvorio je akademsku znanost u umjetni, zatvoreni, dravno sponzorirani azil.

Ali dok europska sveucilita boluju od atrofije, imobilnosti, nepragmaticnosti, nesposobnosti da studentima prui perspektivu zapoljavanja, od samoreprodukcije i izoliranosti obrazovnih slojeva (recimo nasljedivanjem socijalnoga statusa svojih roditelja zaposlenih u visokoj nastavi), i, kako bi libertarijanci rado rekli, nepravde, pocinjene time to siromanija mlade koja se morala zaposliti svojim porezima mora financirati sretnije pripadnike svoje generacije, na drugoj strani oceana, u Sjedinjenim dravama, glasovi o sveucilinoj krizi nisu nita manji. Naravno, ovaj put iz drugih razloga.

U Sjedinjenim dravama studira otprilike 14,5 milijuna studenata. Taj se broj u posljednjih pedeset godina povecao za deset puta. Sveucilita zaraduju oko 175 milijardi dolara, to je dvostruko vie od dobiti zrakoplovnih kompanija. Vec ta 177

cinjenica, tvrdi Christopher Lucas u svojoj knjizi Kriza akademije, ukazuje da se visoko kolstvo pretvorilo u biznis, i da je zanemarilo ideju obrazovanja i sveucilita. Vie nije rijec ni o kakvom sustavu, vec o proizvodnji kaosa i degeneracije socijalnog tkiva, u kojoj vie nema niti jedne zajednicke niti koja bi povezivala obrazovane ljude (a kamoli sve). Slican ton prua i knjiga Sveucilite u ruevinama, Billa Readingsa. Poduka se sve manje cijeni u usporedbi s istraivanjem, a istraivanja zbog specijalizacije imaju sve manje veze sa stvarnocu, tvrdi Readings. Visokokolski su nastavnici zbog kratkorocnih ugovora sa sveucilitima postali novi proletarijat. Posljedice se osjecaju u nastavi: obrazovni su programi isto tako kratkorocni, nesistematicni, ad hoc, kao i nastavnicki ugovori. Nije dovoljno utvrditi da sveucilita bitno zaostaju za istraivanjem; isto tako nije dovoljno reci da je trina utakmica u visokome kolstvu izdaja i bankrot projekta liberalnoga obrazovanja; rijec je prvenstveno o tomu da vie nije jasno kakva je uopce uloga sveucilita u drutvu.

Unatoc jadikovkama zbog spoznaje da se pravila trita u opcem ekonomskom kretanju mogu i moraju primijenjivati na znanje, sve navedene studije zanemaruju (jo) jedan vrlo bitan, tritu analogan uzrok kriznoga stanja na sveucilitu. Rijec je o krizi imanentno znanstvenih ciljeva i rezultata. To je tema knjige Johna Horgana Kraj znanosti. Godine 1989., pie Horgan, na Sveucilitu Minnesota odran je simpozij pod naslovom Kraj znanosti? Tadanji organizatori pretpostavljali su da jenjava vjera u znanost, a ne znanost sama. Medutim, dananji pesimisticki trend najavio je biolog Gunther Stent, koji je dramaticno tvrdio da znanost prilazi svojem svretku ne zbog skepticizma nekolicine akademskih sofista, vec zbog toga to je tako dobro funkcionirala. Uvjerenje da golemi, nesumnjivi progres mora rasti eksponencijalnom stopom u beskraj, potpuno je pogreno. Posve je moguce, tvrde Stent i Horgan, da nas upravo takva akceleracija znanstvenih rezultata vodi velikom slomu. Dodamo li tomu procjene sociologa znanosti da je devet desetina svih ikad postojecih znanstvenika jo ivo; nadalje, da se broj znanstvenika treba korjenovati 178

da bismo dobili broj relevantnih znanstvenika, kako tvrdi Derek de Solla Price, onda zakljucak o krizi znanosti uzrokovanoj imanentnim devijacijama nije tako neocekivan. Moda je dakle kriza sveucilita prouzrocena upravo velikim pitanjem to jo zapravo treba istraivati.

Medutim, svi ti problemi svjetlosnim su godinama udaljeni od nae akademske, istraivacke i socijalne stvarnosti. Naa znanost nikada nije tako akcelerirala da bismo joj nazirali ma i ograniceniji sadrajni kraj. Naa istraivanja nikada nisu bila tako napredna, da ih obrazovanje ne bi moglo obuhvatiti. Nae sveucilite ne samo to nije postalo biznis, vec ono uopce ne vidi kako bi to moglo postati. Ono boluje od svih europskih boljki, a uz to i od jo nekih, lokalnih. Prava kriza naih sveucilita lei u tomu to ocajnicki elimo ostvariti model europskih, gotovo srednjovjekovnih sveucilita, (koji ionako imamo), sveucilite cije je opravdanje prvenstveno socijalno, ili tocnije klasno a ne znanstveno, i kojemu buducnosti upravo zbog toga zasigurno nema. I to bez obzira je li rijec o novom pocetku ili o kraju znanosti. A hrabrosti za akademsku trinu utakmicu nema jer su pojedinci koji bi trebali iznijeti tu reformu oni koji imaju najvie interesa da sve ostane po starom. Pitanje Ako si drava ne moe priutiti sveucilite, kako moete Vi, kod nas jo nikome nije palo na pamet. Moda je zato vrijeme da ga postavimo.

Poglavlje 33. Kada ne zna rijeiti problem smisli voucher (3 kart) u kojem se tvrdi: moe ovako moe onako

Ideja kolskih vouchera, distribucija dotacija za kole preko njihovih korisnika, relativno je stara ideja. Njezini najgorljiviji i najpoznatiji zastupnici bili su (i ostali) neoliberalni ekonomisti poput Hayeka i Friedmana, koji su tvrdili da distribucija novca za kolstvo dotacijama uenika a ne institucija omoguuje ravnopravnost 179

privatnih i javnih kola, pravednu selekciju i kompetitivnost kola i uenika, raznolikost obrazovnih ciljeva koja je potrebna za suvremenu demokraciju i za ostvarenje ideje osobne slobode. Sloboda miljenja i stjecanja znanja prvi je preduvjet demokracije, tvrdilo se. ezdesetih i sedamdesetih godina ak i u Sjedinjenim dravama, tradicionalno jedinoj zemlji s eficijentnim privatnim kolstvom, ta se ideja inila vrlo radikalnom pa ak i antidemokratskom. Radikalnom, zbog niza moguih poremeaja u kolstvu. Ideja vouchera, prema njezinim kritiarima, nosila je u sebi velike rizike, da e obitelji s veim dohotkom lake doplatiti privatno kolovanje svoje djece negoli oni koji e biti osueni iskljuivo na vouchere, te da e krajnja posljedica uvoenja vouchera ili bonova biti jo vee socijalno raslojavanje.

U Europi ideja kolskih vouchera kojima e se na podruje kolstva uvoditi trite bila je gotovo nepoznata ili posve odbaena. Europa, s gotovo pet stotina godina dravnog tutorstva na podruju kolstva, tradicionalno se opire takvoj ideji. Zbog monopola drave, privatne kole, kojima bi voucheri dali pravu ansu za uspjeh, nikada nisu mogli konkurirati javnima, pa su dosezi privatnih kola bili skromni. Meutim, otkada se primijetilo da tradicija dravnih kola bitno zaostaje za amerikom kombinacijom privatnih i javnih kola, ideja vouchera postaje sve zanimljivijom. Dodatni razlog su veliki trokovi dravnoga kolstva, koje je u prvi plan izbacila globalizacija svjetskog trita. Motivirani idejama smanjenja dravne regulative u svim sektorima, rastereenja dravnoga prorauna, breg

prilagoavanja svjetskih znanstvenih, obrazovnih i tehnolokih trendova, poveanja mobilnosti stanovnitva i radne snage zbog usklaenja s potrebama globaliziranog kapitala, i u Europi sve se ee spominju problemi tradicionalnoga javnog kolstva. Problem je, ukratko, to drava vie ne moe (i ne eli) izdvajati velika proraunska sredstva za javne, nepokretne mastodonte, koji nisu sposobni ostvariti najveu vrijednost suvremenoga drutva: konkurentnost.

180

Model vouchera uveden je u nekim junoamerikim zemljama i za srednjokolsko i za visokokolsko obrazovanje. Iskustva tih zemalja (posebno ilea) govore da kvaliteta nastave naglo raste, ali da zajedno s njom raste i socijalna segregacija. Isto vrijedi i za bive komunistike zemlje (koje nisu koristile kolske vouchere). Broj upisanih studenata u tercijarnom obrazovanju tranzicijskih zemalja pada (od 1980 za 12%), premda broj privatnih visokih kola naglo raste. Rumunjska je primjerice 1990. imala 70 privatnih visokih kola, Poljska 100, Bjelorusija 20, Brazil 39, a spomenimo da u Kijevu postoji est privatnih pravnih fakulteta, i da u Moskvi djeluje vie od 40 privatnih visokih kola.

Meutim, najnoviji trend u Sjedinjenim dravama pokazuje da bi ideja vouchera mogla postati popularna opcija ekonomike kolstva. Naime, dok su neko glavni zagovornici ideje bili bogatiji, danas tu ideju uglavnom zastupaju siromaniji slojevi. Naime, problemi nasilja, oruja, rasparavanja droge, puenja, slobodnog seksualnog ponaanja, u amerikim su javnim srednjim kolama postali tako akutni da sve vei broj roditelja ispisuje svoju djecu iz javnih kola, i prihvaa troak privatnoga kolstva unato skromnom obiteljskom prihodu. Drugim rijeima, postojei kolski sustav ve ionako socijalno podvaja kolsku generaciju i ne moe osigurati minimalnu jednakost ansi, pa briga za socijalnu segregaciju kao razlog za dravno sponzoriranje javnih kola postaje izlina.

Skupina siromanijih roditelja nedavno je u gradu Albuquerque pokrenula kolektivnu parnicu kojom bi se ozakonio transfer iz budeta za javne kole, sustavom vouchera, u privatne, jer roditelji vjeruju da privatne kole, uz bolju kvalitetu nastave, mogu osigurati i normalan ivot svoje djece. Sve je vei broj senatora, posebno republikanaca, koji rado prihvaaju ulogu zagovornika takvih roditelja. Istodobno, prema Michaelu Janofskom, vie od 25 amerikih saveznih drava razmatra zakone kojima bi se stvorio kolski sustav u kojemu bi bilo mogue prenijeti dio javnoga budeta za kolstvo na raun privatnih kola. Takve kole ve 181

postoje na gradskim razinama. Rezultati takvih kola u Milwaukeeju i Clevelandu pokazuju da uenici u takvim privatnim, voucherskim kolama, postiu neznatno bolje rezultate (ti rezultati ne predstavljaju glavni argument u raspravama), ali je njihova glavna prednost zadovoljstvo i sigurnost roditelja, osjeaj da imaju izbor i da mogu pomoi svojoj djeci.

Paradoksalno, glavnu prepreku, uz problematinost transfera javnoga novca u privatne ruke, predstavlja Vrhovni sud Sjedinjenih drava. Vrhovni sud SAD-a dosada je odbijao ustavnost prijedloga takvih zakona, smatrajui da voucheri, ako se koriste za religiozne kole, naruavaju podvojenost crkve i drave. Ali u procesu koji se vodi na Vrhovnome sudu, nakon donoenja zakona o voucherima na razini Ohia (koji razmatra ustavnost programa u Clevelandu), moglo bi doi do presedana. U tom sluaju, brojni strunjaci predviaju da e sustav vouchera poeti zauzimati vano mjesto u novom sustavu kolstva Sjedinjenih drava.

Situacija u Europi i Hrvatskoj bitno je razliita. Pitanje je, naime, koliko je crkva kod nas uope odvojena od drave. Nadalje, upravo je crkva potencijalno najjai nositelj odvojenoga kolstva. To je pravo crkva imala jo i u doba komunizma, pa se pitanje financiranja takvih kola iz javnih fondova do sada uope nije postavilo, ne predstavlja niti posebno akutan problem; tovie, zagovornici liberalizacije kolstva upravo pomou crkvenih kola pokuavaju opravdati uvoenje novih. Drugim rijeima, problem kojim se bavi Vrhovni sud Sjedinjenih drava, kod nas, barem za sada, uope ne postoji.

Nadalje, inicijative za uvoenje takvoga sustava kod nas i u Europi dosada nisu bile motivirane nasiljem i drogom u kolama, ve jednostavnom idejom o nunosti uvoenja konkurencije u sve sektore, tj. privatizacije kolstva, uz razumljivu pretpostavku da konkurentnost i trite, kao i drugdje, donosi najbolje rezultate. Porast nesigurnosti uenika, i sve vea koliina devijantnoga ponaanja izvan 182

kontrole nastavnoga kadra, mogla bi u budunosti pojaati akutni problem uvoenja konkurentnih kola. (U Sjedinjenim dravama, naprotiv, ideja o voucherima nije povezana s privatizacijom i ruenjem dravnih monopola.) Mnogim se

zagovornicima ideje privatnoga kolstva inilo da su voucheri najelegantniji nain ruenja dravnih monopola i uspostave pravedne konkurencije. Naime, za razliku od amerikih kola, privatne kole u naim uvjetima nisu motivirane zaradom, ve iskljuivo ideolokim razlozima poboljanja kolstva, raznolikosti nastave, mogunou pribliavanja zapadnim standardima, odnosno prilagodbom

svjetskim trendovima. Ali s obzirom na relativnu sigurnost uenika u naim i europskim dravnim kolama, i na pogrenu predodbu o kvalitetnom obrazovanju u naim kolama, odnosno zbog nedostatka svijesti o svrsishodnosti privatnih kola u novim ekonomskim uvjetima, javnost dosada nije bila posebno zainteresirana za tu raspravu.

Ali vlast bi morala, uz sve ostale zadatke prilagodbe svjetskim trendovima i standardima, razmotriti dugorone perspektive, odnosno projekcije hrvatskoga kolstva, ako se ve sada ne zapone razmiljati o privatizaciji kolstva. Danas u svijetu dominiraju ekonomije utemeljene na znanju. Rije je o vrlo fleksibilnom, pragmatinom, mobilnom sustavu znanja i ljudi. Upravo taj problem (a ne problem koliine povijesnih informacija) javno kolstvo po sebi ne moe rijeiti, jer upravo ono cementira ve postojee nejednakosti i imobilnost budue radne snage. Hoe li prilagodba svjetskim obrazovnim i ekonomskim trendovima biti u obliku vouchera manje je vano.

Osim toga, Hrvatskoj, unato mnogim oekivanjima, oito predstoji kronini manjak javnih fondova za rashod, sve vea osobna nesigurnost uenika, i sve raznolikije potrebe domaega trita. Sve te projekcije morale bi, uz ideoloke i slobodarske razloge, ideji voucherskog modela kola u skoroj budunosti pribaviti veu popularnost. 183

IV dio: arai, ljestve i dimne zavjese

Poglavlje 34. ara, ara, rajo, ara (5.5 kart) u kojem se govori o jednom vrlo vanom arau za filozofiju

U lipnju godine 1998. na London School of Economics odravala se godinja konferencija o Karlu Popperu, jednom od najpoznatijih filozofa 20. stoljea. Nakon svretka radnoga dana, Popperovi uenici, John Watkins, Joseph Agassi i David Miller po dobrom su britanskom obiaju pozvali nekoliko nas predavaa u lokalni pub. Uz pivo i cider, jedna od svima nama dobro poznate teme razgovora bio je odlomak Popperove autobiografije (i knjige Unended Quest) u kojoj Sir Karl opisuje svoje pozivno predavanje o filozofskim problemima odrano na King's Collegeu u Cambridgeu 25. listopada 1946. godine, u prisutnosti Bertranda Russella i Ludwiga Wittgensteina, te tridesetak drugih filozofa koji su tek kasnije napravili svoje karijere, poput Stevena Toulmina, Richarda Braithwaitea, Petera Geacha, naih domaina u pubu - Watkinsa i Agassija, te drugih, razmjerno manje poznatih filozofa poput Margaret Mastermann, Petera Munza, Casimira Lewyja, Johna Vinelotta, Wasfi Hijaba, Petera Gray Lucasa i Stephena Plaistera. U intelektualnoj autobiografiji, Popper je tvrdio da je Wittgensteinovim filozofskim zagonetkama suproststavio niz pravih filozofskih problema. Wittgenstein se tada, prisjea se Popper, nervozno poigravao sa araem koji je koristio poput dirigentskog tapia kako bi naglasio vlastite tvrdnje a kada se postavilo pitanje statusa etike, Wittgenstein je izazvao Poppera da mu da primjer moralnoga pravila, na to je Popper odgovorio Ne prijeti araima gostujuim profesorima. Wittgenstein je potom navodno bijesno bacio ara, izletio iz sobe, i zalupio vratima. Ni tada, a ni nekoliko godina kasnije, ta mi se epizoda nije inila posebno znaajnom, a nije niti zvuala posebno istinito. Po mome sudu, bila je oito rije o jo jednoj Popperovoj mitomanskoj eskapadi. ak ni 184

neposredno po objavljivanju knjige Edmondsa i Eidinowa, nisam se potrudio nabaviti njihovu knjigu.

Tada, u lipnju 1998. nisam znao da je Popperov nasljednik na LSE, i na domain, John Watkins, upravo bio objavio memoare u kojima se spominje ta epizoda, i da e ubrzo po svretku konferencije na stranicama londonskoga tjednoga dodatka Times Literary Supplement izbiti velika intelektualna prepirka o tome je li Popper lagao, a jo sam manje mogao slutiti da e ta epizoda postati sreditem jedne od najzanimljivijih knjiga povijesti novije filozofije.

Knjigu Edmondsa i Eidinowa proitao sam u jednome dahu. U maniri kriminalistikoga romana, ili istraivakoga novinarstva, autori su uspjeli povezati brojne konce meuratne i poslijeratne intelektualne povijesti: povijest analitike filozofije, povijest Bekoga kruga, povijest idova u Beu, povijest Cambridgea i britanske poslijeratne socijalne situacije. Pa ipak, sredite knjige predstavljaju biografije velikoga bekoga dvojca Wittgenstein-Popper, odnosno filozofskoga trojca Russell-Wittgenstein-Popper. Edmonds i Eidinow pletu sve te konce kako bi ispriali dramu, ija je kulminacija bila upravo epizoda na King's Collegeu s

Wittgensteinovim araem. Zbog toga se itatelju ini da je itekako bitno utvrditi istinu o tome to se zbivalo toga presudnoga dana na Popperovom predavanju u Cambridgeu.

Unato proirenoj percepciji o filozofima Bekoga kruga i njihovom utjecaju na svjetsku filozofiju, razlike meu navedenim filozofima bile su razmjerno velike. Wittgenstein je bio bogat (Palais Wittgenstein u Beu bilo je vlasnitvo njegova oca, a Wittgensteini su uz Rotschilde bili najbogatija beka obitelj), slavan, i na svjetskoj je filozofskoj i kulturnoj sceni dominirao praktino od objavljivanja Tractatusa, dakle od dvadesetih godina 20. stoljea, sve do recimo osamdesetih godina, unato tomu to je Tractatus logico philosophicus bila jedina za ivota objavljena knjiga. Slovio je kao 185

osniva i guru Bekoga kruga, premda je na seansama sudjelovao samo dva puta. Bertrand Russell i G. E. Moore oboavali su ga, i pomogli mu dva puta da doe u Cambridge, uspjeli su Tractatus proglasiti doktorskom radnjom kojom je Wittgenstein zasluio svoju doktorsku titulu, a dvadesetih godina Tractatus vjerojatno ne bi ni bio objavljen da Russell nije napisao predgovor. Imao je golemi broj oboavatelja, toliki broj, da su mnogi filozofi i poslije njegove smrti 1952., godinama kasnije, po tikovima i gestikulacijama prepoznavali je li dotini sluao Wittgeinsteina. Ali Wittgeinstein je sam bio usamljeni lutalica, odrekao se svoga bogatstva, u brojnim vanakademskim epizodama bio je uitelj u siromanome austrijskome selu, udak u norvekome selu kraj Bergena, ratnik na frontu u prvome svjetskome ratu na strani Austrije, i medicinski asistent ranjenicima u drugome (i prouavao uinak okova od zadobivenih rana) na strani Britanije. Bio je asket i nije volio pretencioznost, prenemaganje, i intelektualnu plitkost. Nije imao mnogo prijatelja, pa je ak i prema onima koji su mu jako pomogli u ivotu (poput Russella) izraavao prezir: ukratko bio je vrlo udna i karizmatska figura.

Popper je naprotiv bio siromaan, nikada ga nisu zvali da doe na seanse i da sudjeluje u radu Bekoga kruga; svoja je najznaajnija i voluminozna djela Otvoreno drutvo i njegovi neprijatelji, Bijeda historicizma, i Logik der Forschung, u vrijeme odravanja presudnoga predavanja ve bio objavio. Do poziva u London, predavao je na manje poznatom sveuilitu na Novome Zelandu. I openito su ga smatrali underdogom, filozofom koji se upinje da stvori svoju filozofsku i osobnu reputaciju. Osjeao se nezaslueno odbaenim i traio je priznanje filozofske javnosti. Osjeao je prema Russellu veliku zahvalnost, premda mu Russell ustvari nije pomogao niime to bi se moglo mjeriti Wittgensteinovim doktoratom ili mjestom profesora u Cambridgeu. Ukratko, prema Edmondsu i Eidinowu, ini se kao da je za Poppera to presudno predavanje bila dugo oekivana situacija za osvetu, i za samoisticanje pred Russellom, svojim navodnim intelektualnim uzorom.

186

Popper je mrzio intektualnu pomodnost, kapricioznost, lakonske mudrolije, a posebno Wittgensteinov stav da su filozofski problemi samo jezine zagonetke koje treba proistiti. I kada se te razlike karaktera, osobnih biografija, obiteljskih etiologija, i stavova prema filozofiji suprotstave, kako to ine Edmonds i Eidinow, kulminacija je sukoba neminovna. Predavanje na kojemu je Wittgenstein prijetio Popperu araem bio je sukob giganata, nalik na, kao to svaki student filozofije zna - grku gigantomahiju oko bitka; sukob oko biti filozofije. Sociolozi ili povjesniari bi naprotiv, tu epizodu nazvali totalnom injenicom u kojoj se manifestiraju sve kulturne dimenzije: i psiholoke, i ekonomske, i socijalne i filozofske, injenicom u kojoj nema smisla izdvajati pojedinu dimenziju kao najznaajniju, kao jedini uzrok...

Elementi dramskoga zapleta su prisutni: sredinje je pitanje knjige u kojoj se rekonstruiraju razlozi za dramu, je li se drama doista i zbila. Peter Geach je tvrdio: Popper lae od poetka do kraja. Istina je da se Wittgenstein opasno poigravao araem. Braithwaite je ustao, oduzeo mu ara, a Wittgenstein je zbog toga izaao iz sobe. Prema Toulminu, nije to bio nikakav incident. Wittgenstein podie ara kako bi napravio svoj point o kauzalnosti. Wittgenstein izlazi, a tek potom Popper izrie svoje moralno naelo o araima i gostujuim profesorima. Michael Wolff vidi Wittgensteina kako se dosauje sa araem... Netko je rekao neto to je vidno uzbudilo Wittgensteina. U tome se trenutku ukljuuje Russell. I Wittgenstein i Russell ustali su. Wittgenstein govori: Pogreno si me razumio Russell. Ti me uvijek pogreno razumije.... Russell odgovara: Ti brka stvari Wittgenstein. Ti uvijek brka stvari. Za Hirama McLendona s Harvarda, pravi je heroj dogaaja bio Russell. Poper je imao predavanje koje se sastojalo od isprike za njegovu dosadnost. Publika je burno reagirala na Popperovo predavanje. Ukljuio se Wittgenstein, podigao glas i poeo mahati araem. Na to se ustao Russell, i zagrmivi poput biblijskoga boga poeo braniti Poppera. Peter Gray-Lucas i Stephen Plaister misle da se Wittgensteinovo ponaanje doista moe opisati kao prijetnja. Nekoliko njih privlae 187

noge Margareth Mastermann, Braithwaitove supruge, koja sjedi na prozoru. Gotovo svi preivjeli filozofi prisutni na tom presudnom dogaaju imaju svoje verzije dogaaja. (Zanimljivo je kako se njihova sjeanja uglavnom slau s njihovim stavovima prema oboavanim ili omraenim sudionicima).

Prema Geachu, osnovno je pitanje jednostavno: je li Wittgenstein izaao nakon to je Popper utvrdio svoje naelo prijetnje araem ili prije toga. Ako netko pogreno kae Ivica i Marica su dobili dijete a potom se oenili, njemu e loe pomoi prijatelj koji e rei da se vie ne sjea dobro je li prvo bilo roeno dijete ili su se prvo oenili. Ustvari, za itatelja to uope nije osnovno pitanje. ak i ako je Popper lagao o svojem doprinosu tome incidentu, ostat e injenica da su se jedini puta zajedno srela tri velika filozofa (i mnogo manjih). Slinosti i razlike njihovih ivota i filozofija definitivno su odigrale neku ulogu u incidentu. Popperova korespondencija potvruje da je s Russellom ve bio skovao plan kako ukrotiti Wittgensteinovu samoivost, njegovu uzurpaciju dijalokog prostora i vremena Moral Science kluba, a pogotovo njegov lo utjecaj na filozofiju u Cambridgeu. Premda je Russell, trei ovjek naeg dramuleta volio Wittgensteina, on je smatrao je da Wittgensteinova filozofija jezinih zagonetki ne vodi nikuda. Premda je sam bio utjecajan, Wittgenstein nije povoljno utjecao na studente i ustvari nije stvorio nijednoga vrijednoga filozofa. Njegovi su ga studenti oponaali, ali nisu nita objavljivali. Osim toga, Russell se slagao s Popperom da postoje veliki i vani filozofski problemi koji nemaju nikakve veze s jezikom. Recimo politiki problemi koji su te prve poratne godine bili itekako prisutni. Wittgenstein je pak prezirao brojne Russellove knjiice koje je jednom ili dvaput doginje, doajen iz Cambridgea neumoljivo tiskao. Poppera i Wittgensteina spajaju brojne beke epizode, njihovo idovstvo (i konvertitstvo na protestantizam tj. katolianstvo) te zajednika sudbina prognanika. Bili su takorei susjedi u Beu, poznavali su sve sudionike Bekoga kruga pa ipak se nikada prije nisu sreli. ini se da Wittgenstein nikada prije nije uo za Poppera, i posve je mogue

188

da je, kao i u brojnim drugim prilikama, Wittgenstein jednostavno izaao iz sobe zalupivi vratima, jer ga vie uope nije zanimalo to bi Popper imao za rei.

Odnos velikoga dvojca prema Bekome krugu (i obrnuto) posebno je zanimljiv. Wittgensteinu se gadila deklaracija Bekoga kruga, a na jednome je od rijetkih zajednikih susreta na ope uenje itao poeziju. Ustvari (za mene bitan filozofski sadraj koji sam nauio iz araa) Wittgensteinova se reenica O emu se ne moe govoriti, o tome se mora utjeti krivo tumai obino tako kao da se radi o tome da moralni, estetski i van-logini problemi nemaju smisla (str. 125). Za Wittgensteina je po svemu sudei bilo upravo obrnuto: upravo su ti problemi, o kojima se mora utjeti, za njega bili najznaajniji. (Jednom je prilikom tridesetak puta namijetao brzinu gramofonskoga kola, kako bi posluao Schuberta onako kako treba). Wittgenstein je Carnapa optuivao za plagijat: Ne marim ako mi djearac ukrade jabuke, ali tie me se ako kae da sam mu ih dao. S druge strane, lanovi Bekoga kruga bili su Wittgensteinu jako zahvalni zbog donacija (neke su se seanse odigravale i u Palai Wittgenstein), a Tractatus i njegova antimetafizinost nesumnjivo su utjecali na Schlicka i ostale. Situacija s Popperom je drukija. Popper ne govori istinu kada susret s Wittgensteinom opisuje kao posljednji (jer je bio jedini). On takoer ne govori istinu kada kae da nije znao za Wittgensteinovu drugu fazu (jer je upravo to filozofija koju je napadao u Cambridgeu). Isto vrijedi i za tvrdnju o tome da je on osobno pomogao Waismannu da emigrira u London (to Wittgenstein nije uinio premda je mogao). A pogotovo je sumnjiv Popperov stav prema kojemu je on osobno ubojica logikoga pozitivizma. Popper ini se lanovima Bekoga kruga (posebno Schlicku i Neurathu) nikada nije mogao oprostiti to ga nisu zvali na seanse.

Izuzetno zanimljivo poglavlje za razumijevanje proturjeja Wittgensteinova ivota je poglavlje Little Luki, u kojemu se opisuje vrlo pozitivna uloga maloga Ludwiga u spaavanju svojih sestara od nacistikoga progona. Ludwigove sestre nisu 189

emigrirale na vrijeme, a bogatstvo Wittgensteinovih velikim je dijelom jo uvijek lealo u njemakim bankama. Brat Paul je sa svojim dijelom nasljedstva emigrirao je u Ameriku, i uzaludno je pokuao pregovarati s nacistima na daljinu. Nacisti su bili vrlo zainteresirani za novac Wittgensteinovih, pa su pregovori o dodijeljivanju prava graanstva sestrama Wittgenstein bili izuzetno napeti. Ludwig je pak priekao da dobije britansko dravljanstvo, i im ga je dobio, odletio je u Berlin i sredio stvari: tako da je svojim i sestrinskim preostalim bogatstvom potplatio naciste, slubenike u Reichstelle fuer Sippenforschung, odnosno dokazima (djelomino fabriciranim) da Wittgensteinovi prema rasistikim zakonima nisu punokrvni idovi.

David Edmonds i John Eidinow, novinari BBC-ja, obavili su golem posao, a njihova je knjiga predloena za nagradu Guardian First Book Award. Njihov se posao nije sastojao samo od isitavanja knjiga, ve i u detaljnom istraivakom i novinarskom poslu. Bilo je potrebno imati dostatna filozofska znanja, ali i tehnika stoga opravdano sumnjam da bi bilo koji filozof ili obini povjesniar znao napisati takvu knjigu. Popis arhiva, konzultiranih asopisa, intervjua i knjiga je impresivan. Zasluge za ovo djelo pripadaju i brojim drugim osobama, informatorima i suradnicima, preivjelim filozofima i prijateljima velikoga trojca koji su korigirali razne verzije tekstova, te drugim urednicima i novinarima BBC-ja, pa bismo mogli rei da je rije o djelu kolektivnoga pamenja. Uz Toulminovu i Janickovu knjigu Wittgenstein's Vienna te Johnsonovu Austrian Mind, Edmondsova i Eidinowljeva knjiga pripada onome nizu izuzetnih historiografskih knjiga o vezama srednje Europe i anglo-saksonskoga svijeta (Bea i ostatska svijeta), koje se ne zadravaju na reprodukciji povijesti, ve koje svojom temom i simbolinim znaajem vraaju vjeru u vanost i ulogu filozofije u povijesti.

Poglavlje 35. Dimne zavjese i ogledala u kojem neki kritiziraju moje negdanje idole iz kotske

190

Poglavlje 36. Imaju li ljudi budunost? (Fukuyama) u kojem se tvrdi da imaju

Poglavlje 37. Vie praznovjerje (Gross-Levitt) (5.5 kart) u kojem se objanjava da i u znanosti postoji amalgam ljeviarstva

Dok su se pred nekoliko godina na stranicama Frankfurter Allgemeine Zeitunga mnoile burne polemike o tome za to se i u ime ega ljevica nakon sloma komunizma jo moe boriti, predstavlja li jezgro ljeviarstva klasna borba, emancipacija radnika, vie sindikalne tarife i sl., u vrijeme kada je pravi proletarijat ve odavno izgubio svaku nadu u oivljavanje marksistike ideologije, dok su pitanja te vrste postavljali samo jo najekstremniji ljeviarski intelektualci, dva su amerika znanstvenika pruila svoju definiciju moderne, akademske ljevice. U Americi, za koju nikada nije postojala nada da postane zemlja proleterska, ljevica je u meuvremenu postala sinonim za drukije, ali isto tako pogrene vrste razmiljanja. Paul Gross, biolog sa Virginijskog sveuilita u Charlottesvilleu i Norman Levitt, matematiar sa Sveuilita Rutgers, u knjizi Vie praznovjerje. Akademska ljevica i njezini sukobi sa znanou iz 1994. tvrde da se u Sjedinjenim dravama na sveuilitima proirilo akademsko ljeviarstvo koja predstavlja amalgam zbrkanog, nejasnog govora koji se sastoji od elemenata postmodernizma, socijalnog konstruktivizma, feminizma i ekologizma, amalgam kojemu je zajedniki nazivnik antiznanstvenost.

Prema Grossovoj i Levittovoj slici akademsko-ljeviarske nove ideologije, svijet je samo jedna socijalna (i jezina) konstrukcija. Postojeu zbilju konstruira suvremena znanost. Isticanjem jednog, istinitog i racionalnog svjetonazora, znanost je postala oruje u borbi protiv emancipacije rasa, spolova, nacija i nacionalnih manjina. Znanost je, prema tom obliku ljeviarstva, u rukama povlatenih, ona je izraz 191

socijalne

neravnopravnosti,

odnosno

dominacije

bjelake,

anglo-saksonske

civilizacije. Ona je postala sredstvo kojem dominirajue klase odravaju status quo. Stoga je sasvim jasno da je znanost (kakvu je znamo danas), prema egalitarnom akademskom ljeviaru, jedan od prvih ciljeva kritike. Kritika kapitalizma u rukama akademskog ljeviara tako se postupno pretvara u kritiku znanosti kao sredstva odravanja statusa quo. Dananja akademska ljevica, prema Grossu i Levittu, boluje stoga od drukije vrste anakronizma. Traiti emancipaciju proletera je jedna vrsta anakronizma. Boriti se protiv znanosti, koja je bez sumnje dovela do bitnih promjena u drutvu, anakronizam je drukije, jo nedovoljno kritizirane vrste.

Predmet nae rasprave, kau Gross i Levitt, je posebno buran odnos prirodnih znanosti i jednog velikog ali utjecajnog dijela amerike akademske zajednice koju emo radi saetosti zvati akademskom ljevicom... Rei emo jasno: akademska ljevica ne voli znanost. Ona, prirodno, ne voli neke naine upotrebe znanosti... posebno u podrujima vojne industrije, praenja disidenata, ekoloki nezdravih industrijskih procesa, manipulacije javnoga mnijenja... Takav je resantiman razumljiv i proiren meu svim znanstvenicima. Meutim, meu akademskim ljeviarima to se neprijateljstvo proiruje na drutvenu strukturu koja institucionalizira znanost, na obrazovni sustav koji proizvodi profesionalne znanstvenike, i na mentalitet za koji se smatra da je karakteristian za znanstvenike. Ali ono to najvie zauuje, jest otvoreno neprijateljstvo prema stvarnom sadraju znanosti i prema pretpostavci, koja je vjerojatno proirena meu obrazovanim ljudima, da je znanstvena spoznaja relativno pouzdana i da poiva na zdravoj metodologiji. Upravo je potonji oblik neprijateljstva najzagonetniji za znanstvenike koji su svjesni da ono postoji. U njemu ima neto srednjovjekovno... Ono odbacuje najjae nasljee prosvjetiteljstva - ono ismijava ideju o sposobnosti civilizacije da ukloni neznanje... Tu se iracionalnost zagovara s ponosom. Ali najokantnija je injenica da takvi napadi dolaze od ljudi koji se smatraju hrabro-progresivnima, na samome rubu kulture budunosti.

192

Knjiga je odmah po objavljivanju skandalizirala brojne ljeviare, iznenadila je mnoge empirijski orijentirane znanstvenike koji ne prate literaturu iz drugih podruja, ali je uvrijedila i brojne zastupnike navedenih filozofsko-socijalnih pravaca i kola koji se nisu osjeali ljeviarima. Novost Grossa i Levitta je bila u sljedeemu: ona je implicitnoj kritici tradicionalne ljevice dodala napad na brojne vrlo raznolike kole suvremenog kripto-ljeviarskog miljenja. Na koji nain Gross i Levitt ujedinjuju feminizam, ekologiju, socijalni konstruktivizam, kulturne studije, postmodernizam s tradicionalnim ljeviarstvom? Nee biti pretjerano ako kaemo da je kritika znanosti akademske ljevice jedna igra promijeaj-i-prospi. Svaki takav kritiar stvara arsenal iz skupa svojih omiljenih polemikih komadia: malo marksizma radi isticanja veze znanosti i ekonomske eksploatacije, malo feminizma za obradu seksizma znanstvene prakse, malo dekonstrukcije za zamagljivanje tradicionalnog itanja znanstvenih teorija, moda jo komadi afrocentrizma kako bi se potkopala ideja o znanstvenim doprinosima i njihovoj vezi s europskim kulturnim vrijednostima. Proporcije i naglasci variraju od teksta do teksta, ali s upoznavanjem te literature poinju se pojavljivati zajedniki obrisi. Razlike su vie retorike naravi negoli stvar logike artikulacije. One su stavljene u drugi plan radi golemog zajednikog interesa: demistifikacije znanosti, potkopavanja njezina spoznajnog autoriteta i isticanja drukijih znanosti suprotstavljenih naina spoznavanja. To je, ukratko, predmet ljeviarskog vieg praznovjerja. (Nedavno je fiziar Alan Sokal izvrio eksperimentalnu podvalu u okvirima Gross-Levittove paradigme: priloio je lanak pun postmodernistikih besmislica i znanstvenih pogreki na objavljivanje u asopisu Social Text, lanak koji su poznati urednici, zaetnici kulturnih studija, Aronowitz, Ross i Fish uredno objavili.

Gross i Levitt se naravno ne zaustavljaju na programatskim antiljeviarskim deklaracijama. Njihova je knjiga analiza izjava i djela mitskih figura navedenih pravaca: konstruktiviste Bruna Latoura, povjesniara znanosti Stephen Shapina, velikih zagovornika kulturnih studija Stanleya Aronowitza i Andrewa Rossa (koji 193

svoju knjigu posveuje svim uiteljima znanosti koje nikada nije imao), postmodernista Faucaulta Baudrillarda, Lyotarda i Derridae, feministkinja Sandre Harding (za koju je Newtonova Principia mathematica prirunik za silovanje), Donne Haraway i Evelyn Fox Keller, ekologa Jeremyja Riffkinda. Tu su i anti-AIDS aktivisti poput Larryja Kramera, koji je tvrdio da je za pandemiju AIDS-a kriva heteroseksualna, bijelaka veina, (AIDS je oblik rasistike i kapitalistike dominacije), ikonoklasti lijenici poput Petera Duesberga koji je isticao da AIDS ne uzrokuje virus HIV-a. Tu su zagovornice haploidne hermeneutike, agresivnog jajeta, evolucije orgazma, hermafroditnog paradoksa, zagovornici duboke ekologije, ekofeministi, Edward Goldsmith i njegov zahtjev za odbacivanjem darvinizma i znanstvene paradigme u ime evolucije.

Grossova i Levittova knjiga, puna citata profesora sa poznatih amerikih sveuilita vrlo je zabavna i duhovita. (Moda nam katkada laska glupost poznatih teoretiara). Ali intencija i analiza autora Vieg praznovjerja nije neozbiljna. Unato skromnosti i skepticizmu prema kulturnom znaaju njihove knjige, njihov cilj nije denunciranje ludih izjava, ve zabrinjavajue irenje antiznanstvene klime na amerikim (esto dravno sponzoriranim) sveuilitima. Nedavno je Stanfordski odbor za udbenike primjerice u ime zatita manjina izbacio tekst o azijskom podrijetlu Indijanaca iz udbenika antropologije kako ne bi naruio manjinsko uvjerenje a njihovoj autohtonosti. Gross i Levitt (pomalo hinjeno) brinu da vie praznovjerje u ime zatite (epistemolokih i socijalnih) manjina, potpuno ne zatvori vrata normalnoj znanosti i njezinom prouavanju. Na prvi pogled ini se da je strategija zakapanja glave u pijesak nema nikakvih posljedica. Nae je drutvo ionako zasieno svakakvim oblicima praznovjerja. Meutim, takav (cinini) stav prema znanosti i racionalnosti vrlo je instrumentalan za ljeviarsku sveuilinu politiku... Ako vjerujemo da znanost nije nita drugo doli metafora, onda vie ne trebamo raspravljati o razumnosti njihovog supstituiranja za druge metafore... Kljuna je stvar, meutim, dodaju autori, da duebrinici manjina, svojim antiznanstvenim 194

stavom, upravo potkopavaju sredstva emancipacije onih subjekata (osoba, manjina) koje navodno zatiuju.

Zaredali su se napadi s razliitih strana, napadi tradicionalnih marksista, filozofa jezika, ekofeministica, sociologa znanosti... Na stranicama gotovo svih znaajnih znanstvenih asopisa i dnevnika, objavljeni su brojni osvrti. U asopisu Science Bennett Berger istie klasinu, tipinu (marksistiku?) primjedbu: autori ne obrauju sve mislioce iz navedenih podruja - oni zakljuuju na temelju izdvojenih primjera, te dodaje: relativizam ne podrazumijeva sumnju da znanost

funkcionira. Les Levidow u New Scientistu izjavljuje da Gross-Levittov napad zaboravlja kako su sukobi znanstvenika i tehnologa, s jedne strane, i laika s druge, esto doveli do promjena svjetonazora samih strunjaka, kako on zaboravlja na sposobnost ne-znanstvenika da se kritiki postave prema znanstvenim procesima i artefaktima i napokon, kako pretpostavlja da postoji vrijednosno-neutralna znanost. Knjiga je neprecizna i zlonamjerna, tvrdili su suradnici asopisa Social Epistemology. Kritiari multikulturalizma su skinuli rukavice, tvrdi je T. Dunford (Educational Studies). A suradnik New Statesmana dodaje: Jedva ekam nastavak knjige u kojoj u Grossa i Levitta pronai u krevetu s nekim postmodernistom.

Ali, ako je meta bila promaena, ako je cilj bio isuvie raznobojan za fokusiranu kritiku, kako to da polemike oko Grossove i Levittove knjige traju do danas? (LotkaPriceovo scijentometrijsko pravilo kae da promaena znanstvena djela imaju vrlo kratko vrijeme polu-raspada). Kako to da je Gross-Levittova knjiga je nedavno objavljena u novome izdanju (Marek Kohn, suradnik New Statesmana je bio u pravu - ima i nastavak)? Odgovor je ini se sljedei: Gross i Levitt su detektirali jednu bitnu, vrlo dominantnu tendenciju preorijentaciju akademskih ljeviara na

antiznanstvene doktrine. Premda autori smatraju da postoji jezgro legitimnog ljeviarstva i ekologizma, (u tom se kontekstu esto citira na ljeviar Bogdan Deni, i njegova kritika postmodernizma), socioloka analiza stavova intelektualaca 195

pokazala bi, ini mi se, da postoji znaajna korelacija izmeu zastupanja tradicionalno lijevih politikih stavova i prihvaanja navedenih pseudoznanstvenih teorija. Da je tome tako, da je problem ljeviarskog vieg praznovjerja moda i tei negoli se to poetno inilo, svjedoi zbornik priloga pod naslovom Bijeg od znanosti i uma, sa nedavno odranog skupa Njujorke akademije znanosti. Dvadesetak poznatih znanstvenika i filozofa (poput Geralda Holtona, Maria Bungea, Susan Haack, Norette Koertge, Lorena Fishmana, Martina Lewisa i drugih) proiruje i detaljnije obrauje osnovna obiljeja napada Grossa i Levitta. Ali neki poznati filozofi, poput Maria Bungea, nisu bili zadovoljni samo analizama, i Grossovim i Levittovim skromnim i skeptinim zakljucima o relevanciji njihovih kritika. Ako su Gross-Levittovi zakljuci skromni, onda Bunge u svom lanku Pohvala netolerantnosti prema arlatanstvu na sveuilitu poziva na kriarski rat. Sada je u neprijatelja ukljuen jo i cijeli egzistencijalizam, fenomenologija, fenomenoloka sociologija, etnometodologija, pseudomatematiki simbolizam, subjektivna teorija vjerojatnosti, teorija kaosa i brojne druge teorije. U Bungeovim rukama, cilj doista postaje isuvie irok.

Ali, Gross-Levittova ideja o povezivanju antiznanstvenosti i ljeviarstva nije posve novog datuma. Tridesetih godina ovoga stoljea Horkheimer i Adorno su u svojoj knjizi Dijalektika prosvjetiteljstva tvrdili da je znanstvena racionalnost utemeljena na prosvjetiteljstvu dovela do faizma, do racionalne tehnologije ubijanja. Filozof Georg Lukacs tvrdio je da znanost zbog svog partikularnog fokusa ne vidi cjelinu, totalitet (i da stoga ne moe emancipirati taj totalitet, i shvatiti da je za takvu emancipaciju sposobna jedino radnika klasa). Slinu kritiku partikularnosti znanosti pruio je i nacistiki filozof Martin Heidegger (i moda je upravo ta slinost Lukacsa i Heideggera razlog zbog kojeg je Heidegger jo uvijek tako omiljen meu ljeviarima, postmodernistima, feministima, ekolozima i ostalima.) Problem dakle nije vezan iskljuivo za ameriku ljevicu.

196

Premda Gross i Levitt, kao to danas vidimo - s pravom nisu proirivali ionako iroku metu svojih napada, (u rukama zamiljenog europskog novovjekovnog filozofa, slina bi kritika zapoinjala rijeima: Sva dosadanja metafizika bila je... ljeviarska), nema sumnje da u tom napadu ima pouka za nas. Zanemarivi pitanje akademskog ljeviarstva, saet u ih jednostavno na sljedei nain. Prva je poduka vezana za odgoj u tranzicijskim zemljama: zemlje koje su dobro ljeviarski odgojene (s brojnim satima relativistike i konstruktivistike nastave) sada trebaju vie nastave iz prirodnih znanosti. I drugo, ako prihvatimo da napredak tranzicijskih drutava znai vie tehnologije, onda oprez: u neo-ljeviarskom ruhu dolazi novi val katkada privlanih, katkada smijenih antiznanstvenih ideja i ideologija.

Poglavlje 38. Znanost kao praznovjerje? (Sorell) (2.5 kart) u kojem se ini da ima i onih koji to stvarno tvrde

Knjiga Toma Sorella iz 1994., filozofa sa Sveuilita u Essexu, autora djela Hobbes, Descartes, Moral Theory and Capital Punishment i The Rise of Modern Philosophy, bavi se scijentizmom, tj. doktrinom stapanja filozofije i znanosti. Kritika scijentizma uklapa se u raznorodne trendove nezadovoljnika zbog dominacije "naturalizirane" ili

"fizikalizirane" unitarne filozofije znanosti, nezadovoljstva "velikim teorijama" ili pak izrazima "znanstvene vjere" i koncepcijama "znanstvenog spasa".

"Scijentizam", kae Sorell, "jest uvjerenje da je znanost, posebno prirodna znanost, daleko najvrjedniji, najautoritativniji, najozbiljniji i najkorisniji dio ljudskog uenja. Druga vjerovanja srodna navedenima, recimo, vjerovanje da je znanost jedini vrijedni dio ljudskoga uenja ili stav da je za subjekte koji ne pripadaju znanosti uvijek dobro postaviti se na znanstvene temelje, mogu se takoer smatrati scijentistikima" i odmah dodaje: "ini se da je ideja o tomu da je stjecanje znanstvenoga statusa uvijek poeljno, pogrena, jer pretjeruje s vrijednou znanosti. Ali prema tim i drugim scijentistikim 197

idejama neemo se pravilno postaviti ako pokuamo uniziti znanost ili ako njezine navodne pretenzije proglasimo praznima. Potreban nam je okvir koji e nam omoguiti da shvatimo znaaj znanosti, ali i vrijednost mnogih drugih rodova uenja" (str. 1). Taj okvir Sorell trai u humanizmu 18. i 19. stoljea, posebno u Kantovu uenju o umjetnostima, znanostima, religiji i "moralnoj kulturi".

Sorell zapoinje kratkom kritikom sociolokog scijentizma, tj. "izraavanja vjere u znanstvenu sociologiju" i "znanstvenu" politiku ekonomiju u duhu Marxa i marksista. Sline "izraze vjere" nalazi u neto drukijem obliku kod Anatolea Rapaporta i darvinista. Ali pravi predmet Sorellove kritike jest "filozofski" scijentizam. U prvome poglavlju rije je o filozofskom scijentizmu neopozitivistike provenijencije, u kojemu dokumentira apsurdni pokuaj logikih empirista bekoga kruga da svoj Received View o teorijama u skladu sa svojim unifikacijskim naelima proire na podruje izvan teorije spoznaje, primjerice na moral i estetiku. Suvremenim scijentistikim teorijama Sorell se vraa u 6. i 7. poglavlju, kritizirajui naturaliziranu epistemologiju W. Quinea i njegovu "tezu nadomjetanja" tradicionalne epistemologije onom naturaliziranom, tj. nadomjetanje pitanja "Kako bismo trebali oblikovati vjerovanja?" pitanjem "Kako stjeemo uvjerenja?", odnosno zamjenu "puke psihologije" onom znanstvenom. Predmet kritike (scijentizma XX stoljea) jesu takoer pokuaji "znanstvenog" oblikovanja moralne teorije, tzv. "darvinistike etike", i rasprostranjenih koncepcija naturalizacije drutvenih znanosti. U posebnom poglavlju (5) Sorell dokumentira spor oko knjige "Dvije kulture", C. P. Snowa, kako bi ilustrirao snagu sukoba izmeu scijentista i antiscijentista, odnosno kako bi ukazao na vrijednost humanistikih znanosti.

Drugi dio Sorellovih interesa fokusiran je na tradicionalne scijentistike doktrine, na "korijene" scijentizma koje nalazi u Bacona, Descartesa i prosvjetitelja. Meutim, sredinji dio knjige predstavljaju poglavlja "Moralne kritike umjetnosti i znanosti" i "Razum, znanost i ira kultura" u kojima se izlau autorovi, odnosno uglavnom 198

Kantovi stavovi o primjerenom oblikovanju ljudskoga znanja. Kant je, prema Sorellu, imao iru koncepciju ljudskoga uma, koncepciju koja obuhvaa i njegove "teorijske i praktine aspekte", pri emu se teorijski ne nadreuju praktinima (41). Kantova koncepcija "opisuje kako svaka vrsta znanosti i umjetnosti pridonosi ljudskom moralnom napretku" (42). Obrazlaui Kantovu teoriju uma i ljudskih sposobnosti, Sorell istie kako i u Kantovoj koncepciji postoje neadekvatno zamiljene uloge nekih rodova ljudskoga znanja, primjerice ono religiozno.

Premda se europskom duhu svia navedena koncepcija ljudskih sposobnosti "svakome prema zaslugama", unato jasnom Sorellovom kantijanskom stavu o podjeli duhovnih kompetencija i o moralnom napredovanju, ipak nije sasvim jasno na koji bi se nain trebalo suprotstaviti scijentizmu. Na jednom mjestu (str. 175), kritizirajui Roy Bhaskara, moemo naslutiti Sorellove "ljeviarske tonove", kao npr. u reenici "Bhaskar... promauje znaaj emancipacije (kurziv D. P.) za praktinu socijalnu teoriju".

U zakljunom poglavlju Sorell kae: "Treba nam nain miljenja koji e odjednom oblikovati sve naelne dijelove uenja i kulture. Treba nam neki nain miljenja o njima, pri emu istodobno treba drati pod nadzorom filozofsku tendenciju da se racionalni i sistematini dijelovi uenja i kulture vrednuju vie od ostalih... Pravi nain kojim emo odgovoriti na novi scijentizam sastoji se u pokazivanju da postoje legitimna pitanja koja on ne dodiruje ili na koja daje loe odgovore... Odgovor na novi oblik scijentizma ne mora (biti kantijanski), jer na zadatak nije da pokaemo kako postoji velik i vrijedan dio kulture pored znanosti, ve da ostaje mnogo toga za filozofiju ako neka od njezinih sredinjih pitanja reduciramo na znanstveni oblik... U svijetu engleskog govornog podruja potrebno je neto drugo: problem nije u tomu da stvorimo respekt prema znanosti, ve da uvjerimo ljude kako je ne treba oboavati" (str. 176-177).

Sorellova kritika vrlo je esto implicitna i esto se zadovoljava navoenjem po sebi smijenih scijentistikih navoda. Ona polazi od razmjerno prihvatljiva kantijanskog 199

temelja i prihvatljivih opisa suvremenog i tradicionalnog scijentizma. Ali kontinentalni filozof, duhovno blizu takvome stavu i senzitivan na cijeli niz ostalih problema vezanih za scijentizam (zloupotreba znanosti, utopizam, prevalencija "znanstvenog odluivanja u politici"), ne moe se zadovoljiti skromnim zakljukom kako Engleze treba uvjeravati da ne "oboavaju znanost". Temeljni nedostatak knjige vidim u razmjerno neusustavljenom izlaganju scijentizma, u manjkavom pregledu antiscijentistikih koncepcija koji bi Sorellu mogli pruiti dodatne ideje za jai i uvjerljiviji napad na scijentizam, ali isto tako i u zanemarivanju loih posljedica "naelnog" antiscijenizma.

Poglavlje 39. Dokazi i opovrgavanja (Lakatos) u kojem se slave pregovori ak i u matematici

Britanskog filozofa maarskog podrijetla, Imre Lakatosa, naa je filozofska publika dosad poznavala na temelju kod nas objavljenih lanaka "Historija nauke i njezine racionalne rekonstrukcije", i "Beskonani regres i zasnivanje matematike". Nedavno je u ediciji "Moderna matematika" prevedena i objavljena njegova jedina (nedovrena, posthumno objavljena) knjiga Dokazi i opovrgavanja, remek-djelo filozofije i matematike. Imre Lakatos jedan je od najpoznatijih filozofa i metodologa znanosti. Kao uenik Karla Poppera kritizirao je jednostavnu metodu nagaanja i odbacivanja (naivni falsifikacionizam) svoga uitelja prema kojoj je jedan za hipotezu opovrgavajui primjer dovoljan za njeno odbacivanje. Popperova falsifikacionistika metoda po Lakatosu olako odbacuje velik dio racionalnog postupanja u znanosti, stoga se njegova "racionalna rekonstrukcija" u neskladu sa realnom povijeu znanosti. Lakatos dokazuje da pojam "opovrgavajueg sluaja" nije jednostavan. Falsifikatori su sredstva za pojanjenje "naivne slutnje" i pretpostavki u njenu dokazivanju, oni su granini sluajevi u odreivanju domene za koju treba vaiti teorem (hipoteza ili 200

nagaanje). Stoga je jedno od presudnih pitanja u dokazivanju: koje falsifikatore naivne hipoteze valja ukljuiti u sadraj dokaza, odnosno u definiciju pojmova koje objanjavamo, jer bi postupak apriornog iskljuivanja falsifikatora znaajno reducirao sadraj i domenu vaenja hipoteze ili teorema. Kako su falsifikatori demarkacione linije vaenja teorema i sredstva za daljnje pojanjenje, ima smisla ustrajati u dokazivanju "opovrgnute" hipoteze. Jer svaka se hipoteza, kako kae Feyerabend, raa kao opovrgnuta. Interna povijest (Lakatosev izraz za "racionalnu rekonstrukciju") treba uzeti u obzir vrijedne pokuaje "spaavanja" hipoteze ili teorema pomou izolacije "udovinih protuprimjera". Umjesto naivnog falsifikacionizma, on stoga predlae svoju metodologiju znanstveno-istraivakih programa kojom se ne procjenjuje izolirana hipoteza, ve cijeli skup teorijskih postavki i njihovih posljedica. Metodoloki programi obino poivaju na nizu odabranih teorema od kojih istraiva ne bi mogao odstupiti ili tzv. "vrstu jezgru" i zatitni omota, skup izvedenih stavova iz vrste jezgre ije opovrgavanje ne ugroava osnovne prihvaene stavove. Ako metodoloki program predvia ili moe objasniti novospoznate empirijske injenice on je progresivan, ako se zatitni omota ili ak vrsta jezgra ad hoc prilagoavaju empirijskim podacima, on je regresivan. Interna povijest (racionalna rekonstrukcija) mora objasniti to vie povijesnoempirijskih podataka. Da procjena bude cjelovitija, u procjenu racionalnosti znanstvenih teorija katkada moramo ukljuiti izvanjsku povijest (psihologiju i sociologiju), kako bismo shvatili razloge i lokalni smisao nekog znanstvenog prijedloga. Ali Lakatosevo poveanje opsega injenica, teorija i tvrdnji za procjenu racionalnosti i nova norma za usklaivanje racionalnog postupanja i realno-historijskog zbivanja nisu njegovi jedini doprinosi. Unutar kritikog racionalizma, jedna je od njegovih najveih zasluga ukljuivanje matematikih teorija u falsifikacionistiki program. Naime, metoda nagaanja i odbacivanja prema Popperu vrijedi prvenstveno za empirijske znanosti. Filozofske i matematike se teorije uglavnom ne mogu opovrgnuti ve samo kritizirati, jer su "aksiomi" matematike i filozofije od kojih se 201

kree u dokazivanju metafiziki, tj. nedokazivi a time i neoborivi. Lakatos je meutim dokazao kako falsifikacionistiki program i Popperova anti-utemeljiteljska filozofija ne iskljuuje matematiku. Matematiki nain izlaganja stvorio je privid da su prva naela izvoenja dokaza neoboriva. Tako "(D)eduktivistiki nain skriva borbu, sakriva pustolovinu. Isezava cijela pria, uzastopne pokusne formulacije teorema u tijeku dokaznog postupka osuene su na zaborav, a krajnji je rezultat uzvien do svete nepogreivosti" (DO, 189). Ali na emu se temelji nepogreivost aksioma? Na intuiciji? Smijemo li takve intuicije smatrati nepogreivima? "Student matematike obvezan je prema euklidovskom ritualu, slijediti taj arobnjaki in bez postavljanja pitanja o pozadini ili o tome kako je izveden taj hokus-pokus. Ako sluajno otkrije da su neke od tih neuglednih definicija proizvedene dokazima, ako ga jednostavno zanima kako te definicije, leme i teoremi ikako mogu prethoditi dokazu, opsjenar e ga zbog toga pokazivanja matematike nezrelosti izopiti" (DO 188). Prava opasnost za matematiku stoga lei u formaliziranju dokaza, jer se time zamagljuju pretpostavke na kojima on poiva. Stoga se "prava pria", pria o nagaanju i opovrgavanju vidi tek kada se niz dokaza i opovrgavanja izloi neformalno. "Formalizam" je branik filozofije logikog pozitivizma. Prema logikom pozitivizmu reenica je smislena samo ako je teutologijska ili empirijska. Budui da neformalna matematika nije nit "tautologijska" ni empirijska, mora biti besmislena, krajnja glupost. Te dogme logikog pozitivizma bile su tetne za povijest i filozofiju matematike.... Prema formalistima matematika je identina s formaliziranom matematikom. Ali to se moe otkriti u formaliziranoj teoriji? Dvije vrste stvari. Prvo, moe se otkriti rjeenje problema to ih promjereno programiran Turingov stroj moe rijeiti ku konanom vremenu... Nijednog matematiara ne zanima slijeenje jednoline mehanike "metode" propisane takvim procedurama odluke. Drugo, mogu se otkriti rjeenja problema (na pr. je li odreena formula u neodluivoj teoriji teoriem ili nije) u kojima smo voeni samo "metodom" "neupravljenog uvida i dobre sree". No, ta tmurna alternativa izmeu racionalnosti stroja i iracionalnosti slijepog 202

nagaanja ne vrijedi za ivu matematiku. Povijest matematike i logika matematikog otkria... ne mogu biti razvijene bez kritike i konana odbacivanja formalizma. Ali formalistika filozofija matematike ima vrlo duboko korijenje. Ona je zadnja karika dugog lanca dogmatskih filozofija matematike. (DO, 12-15) Na drugom mjestu Lakatos je prema formalizmu jo kritiniji: Tuno je vidjeti koliko mnogo "logiara" slijedi ovaj savjet i brzo zaboravlja da je predmet logike prenoenje istine a ne nizovi simbola... Njihovim je radom tehnika logike nadjaala svoj predmet i zapoela svoj izopaeni ivot. (Beskonani regres...95 ff. Bitka protiv formalizma u matematici i logici oblikovala se u njegovoj knjizi Dokazi i opovrgavanja pa stoga nije udo to je pisana kao platoniki dijalog. "Dijaloki oblik trebao bi odraavati dijalektinost prie; namjera je da ona sadri svojevrsnu racionalno rekonstruiranu ili "proienu" povijest. Prava povijest bit e usklaena u biljekama, veinu kojih stoga treba shvatiti kao organski dio eseja" (DO, str. 16). Dok dijalog izrie misli kao da nemaju povijesne nosioce i kontekst u kojem se one iznose, biljeke upuuju na povijest navedenih konstatacija. To je upravo metoda koju Lakatos kasnije, u "Metodologiji znanstveno-istraivakih programa", smatra normom znanstvene i historiografske rekonstrukcije. Filozof rekonstruira (to znai, pokazuje historijske tvrdnje kao univerzalno-apovijesno vaee) znanstvene tvrdnje u tekstu, a historiar u biljekama upuuje na kontekst (povijest) rasprave. Prvi dio je tzv. interna povijest, a druga eksterna. Ali dijalektinost Lakatoseva dijaloga ne zavrava se tom formalnom podjelom na "internu" i "eksternu" priu. Ona se pokazuje na jo dvije razine: 1. dokazi i opovrgavanja dvije su strane iste medalje. "Mi dokazivanjem nuno ne poboljavamo. Dokazi poboljavaju kada ideja dokaza otkriva neoekivane aspekte naivne slutnje koji se onda pojavljuju u teoremu" (DO, 62), stoga dokaz "prireuje" teren za novo opovrgavanje. Naime, naivna se slutnja ubrzo opovrgava protuprimjerom, stoga se dokaz za neki teorem mora formulirati tako da otkloni "globalne" protuprimjere za naivnu slutnju. Ali tada se kritici podvrgava "lema" 203

kojom se ekspliciraju preutne pretpostavke ukljuene u formulaciji dokaza. Dokaz teoreme time postaje korak (preduvjet) za daljnje opovrgavanje. 2. Prema Lakatosu postoji "bitno jedinstvo" izmeu "logike otkria" i "logike opravdanja". "Nadam se da sada svi vidite da dokazi, ak iako ne mogu dokazati, sigurno pomau poboljanju nae slutnje. Spreavatelji iznimke takoer su je poboljavali, ali poboljavanje nije ovisilo o dokazivanju. Naa metoda poboljava dokazujui. Ovo bitno jedinstvo izmeu "logike otkria" i "logike opravdanja" najvaniji je uvid metode ukljuivanja leme" (DO, 56). U dodatku II, Lakatos dijalektinost zamjenjuje izrazom "heuristika" kojim bi se trebala karakterizirati ispravna metoda matematikog istraivanja nasuprot autoritarnom matematikom deduktivizmu ili "Euklidovskom pristupu". "Hegelovski jezik kojim se ovdje sluim trebao bi.. biti openito sposoban za opis razliitih razvitaka u matematici... Matematika je djelatnost ljudska djelatnost. Odreeni aspekti te djelatnosti... mogu se pruavati psihologijom, a ostali povijeu. Heuristiku ti aspekti prvotno ne zanimaju. Ali matematika djelatnost proizvodi matematiku. Matematika, taj proizvod ljudske djelatnosti "sebe otuuje" od ljudske djelatnosti koja ju je proizvela. Ona postaje ivui, rastui organizam koji stjee odreenu autonomiju u odnosu na djelatnosti koja ju je proizvela; on razvija vlastite autonomne zakone rasta, vlastitu dijalektiku. Istinski kreativan matematiar upravo je personifikacija, utjelovljenje tih zakona, koji se mogu uozbiljiti samo u ljudskoj djelatnosti...." (DO, 192-3). Na ovom mjestu urednici odmah dodaju svoju primjedbu: "Nedvojbeno osjeamo da bi Lakatos ovaj odjeljak promijenio u nekim aspektima, jer je mo njegove hegelovske pozadine sve vie slabila..." (DO, 193ff). Zanimljivo je takoer spomenuti da je geneza Dokaza i opovrgavanja gotovo psiholoki odraz Lakatoseve metode. "Izvorni esej "Dokazi i opovrgavanja" bio je umnogome popravljena i poboljana verzija prvog poglavlja njegove disertacije" (DO, 7). Uslijedila su etiri dijela eseja objavljena u The British Journal for the Philosophy of Science. Nedoraenu, posthumnu verziju knjige uredili su John Worrall i Elie Zahar; iz toga moemo zakljuiti da Lakatos ni sa jednom verzijom nije

204

bio potpuno zadovoljan i da bi se korekcije (ba kao to predlae i njegova metoda) mogle nastaviti u beskaraj. Predmet dijaloga je Descartes-Eulerovo geometrijsko "nagaanje" koje kae da za sve poliedre vai teorem: broj uglova minus broj rubova plus broj ploha jednako dva (VE+F=2). Nagaanje vai za obine poliedre kao to su kocke, piramide, prizme, oktaedri i to moemo lako provjeriti. Ali takav tip provjere nije striktno matematiki. Potraiti matematiki (a ne empirijski) dokaz znai dati apriorne razloge zbog ega mora biti tako. Cauchy je 1813. godine ponudio dokaz pomou metode triangulacije. Pretpostavimo da su poliedri napravljeni od gumene smjese i da im izreemo jednu plohu. U tom sluaju dobivamo V-E+F=1. Plohe se sada mogu razvui u povrinu. Plohe sada dijelimo na trokute. Naposljetku iz trokutaste mree uklanjamo trokut po trokut. "Da bismo uklonili trokut moramo ukloniti ili brid, zbog ega nestaju jedna ploha i jedan brid ili uklanjamo dva brida i vrh, zbog ega nestaju jedna ploha, dva brida i jedan vrh" (DO 20). U svakom sluaju ostaje V-E+F=1. "Napredni" uenici sumnjaju u sva tri koraka.

Alfa: ...Razumijem da ovaj pokus moe biti izveden za kocku ili tetraedar, ali kako da znam da on moe biti obavljen za bilo koji poliedar? Naprimjer, jeste li sigurni, gospodine, da bilo koji poliedar moe nakon uklanjanja plohe biti ravno rastegnut na plou? Dvojben mi je va prvi korak. Beta: Jeste li sigurni da ete triangulacijom karte uvijek dobiti novu plohu za bilo koji novi brid? Dvojim o vaem drugom koraku. Gama: Jeste li sigurni da su samo dvije mogunosti - nestanak jednog brida ili dvaju bridova i vrha pri isputanju jednog po jednog trokuta? Da li ste jednako tako sigurni da e na kraju toga procesa ostati jedan jedini trokut? Dvojim o vaem treem koraku. Uitelj: Naravno da nisam siguran. Alfa: Ali onda smo loije proli nego prije! Umjesto jedne slutnje sada imamo najmanje tri! I to zovete dokazom! 205

Sada se za svaku od ovih sumnji pojavljuju primjeri kojima se unitava "dokaz". Protuprimjere za originalno nagaanje Lakatos naziva "globalnim", a protuprimjere za "poboljana" nagaanja koja iskljuuju globalne protuprimjere "lokalnim" protuprimjerima. Slijedimo li naivni falsifikacionizam, Eulerovo nagaanje je opovrgnuto i nema smisla dalje inzistirati na dokazu. Ali to nije najracionalnija strategija. Strategije spreavanja "udovita", (majka s edom u maternici ne opovrgava tvrdnju da ovjek ima jednu glavu) sastoji se u pojanjenju definicija poliedra. to smijemo smatrati poliedrom? Uenici navode niz definicija, ali za svaku predloenu definiciju pojavljuju se novi protuprimjeri. Uenici konstruiraju poliedarske monstrume (tetraedri blizanci, zvjezdasti poliedar itd) koji zadovoljavaju definicije ali za koje ne vai Eulerovo nagaanje. Potrebni su dakle novi lokalni uvjeti kojima e se sprijeiti da monstrume nazovemo poliedrima. Rasprava postaje sve temeljnija. Ima li smisla pronalaziti monstrume (opovrgavati poboljane prijedloge) ili je smislenije traiti dokaze? Kako emo znati da za poboljanja u definicijama ili u ekspliciranju dodanih uvjeta koje poliedri moraju zadovoljiti nee biti novih protuprimjera? Uitelj (kojega s pravom smijemo smatrati Lakatosevom personifikacijom) ne smatra da se moramo odluiti za dogmatizam ili kriticizam, za dokazivanje ili opovrgavanje. Jer bez protuprimjera dokazi ne bi eksplicirali dodatne uvjete koji su potrebni za dokazivanje. Svako novo opovrgavanje smanjuje domenu vaenja definicije i poveava broj pretpostavki. Poveani broj pretpostavki umnaa problematine sluajeve (probleme). Tako smo u oba sluaja na dobitku. Dokazivai pojanjavaju uvjete i time razvijaju pojam (u ovom sluaju poliedra), a bez kritiara oni to ne bi bili prisiljeni initi. Isto tako, kada ne bismo eksplicirali uvjete putem definicija, lema i sl. kritiari bi se zadovoljavali globalnim protuprimjerima koje bi bilo relativno lako odstraniti. Tako se matematiki problem razvija na oba naina ili tonije, dokaz i opovrgavanje dva su uzajamno povezana vida iste stvari: razvoja matematike.

206

Matematika se po Lakatosu ne razvija aksiomatskim izlaganjem i savrenim (formalnim) dokazima, ve u razdobljima kada se kritiki preispituju protuprimjeri i pretpostavke na kojima temeljimo dokaz. to se slobodnije preispituju protuprimjeri i pretpostavke za dokaz, to e kreativni rast matematike biti vei. "Dokle god je protuprimjer bio sramota ne samo za teorem nego i za matematiara koji ga je zastupao, dokle god su postojali samo dokazi i ne-dokazi, ali ne i osnovani dokazi sa slabim tokama, matematika kritika bila je sprijeena. Nepogreivistika filozofska pozadina euklidovske metode stvarala je autoritarne tradicijske obrasce..spreavala objavljivanje i razmatranje slutnji i onemouguavala pojavu matematike kritike... Ideja koju je Seidel tako jasno izloio, da dokaz moe biti potovan a da nije nepogreiv, bila je revolucionarna 1847, a, naalost, i danas jo uvijek zvui revolucionarno" (DO, 184). Ali to je tek poetak prie. Leme koje smo uveli zbog protuprimjera samo su analiza dokaza, ali ne i sam dokaz. Tako dobivamo "pravo udovite" - analizu dokaza bez dokaza. I pored toga, moemo li razumjeti dokaz bez analize dokaza? Problem sada postaju lingvistike formulacije dokaza i analize dokaza. to ini strogost analize dokaza? Jezik ili neki vanjezini entitet? Ovi problemi vode Lakatosa u istraivanje jezinih problema kao to su problemi granica proirenja pojmova, fleksibilnosti definicija i njihovih veza sa "entitetima" koje oni trebaju preslikati i objasniti. Koji je od protuslovnih uenikih odgovora na ta pitanja Lakatosev, teko je rei. U vezi s problemima dijalektike (heuristike) i matematikog esencijalizma Lakatosevi su kritiari-oboavatelji ponudili nekoliko odgovora. Prema prvom, anarhistikom tumaenju Lakatosa ili uope ne zanima istina ili njegova heuristika ima isuvie neodreene i disparatne tendencije da bismo je mogli nazivati "metodologijom koja gleda unaprijed". O matematikoj ontologiji ne moe biti ni govora. Prema drugom stavu Lakatoseva se aktivistika matematika moe uskladiti s esencijalizmom, tj. matematikim realizmom. Prema toj interpretaciji, objekti matematike, kao i kod Poppera pripadaju treem svijetu. Tako ontoloki postulat nezavisnog postojanja matematikih entiteta garantira izvjesnu fiksiranost matematikih postulata i 207

mogunost konanog rjeenja problema. Ovakva je interpretacija, po mom miljenju oito pogrena. U knjizi Dokazi i opovrgavanja ni na jednom se mjestu ne spominju "poliedri kao takvi", kao predmeti koji reguliraju nae tumaenje. Upravo suprotno, smisao Lakatoseva dijaloga sastoji se upravo u obrazloenju konstrukcije predmeta koji se spoznajom (dokazivanjem i opovrgavanjem) stvara. To je ini se navelo neke realiste kao to su Newton-Smith, Laudan, Hacking i Dewitt da tvrde kako "Lakatosa uope nije zanimala istina". Kada proitamo Dokaze i opovrgavanja vidjet emo kako se radi o krajnje cininoj primjedbi. Realizam, a pogotovo matematiki realizam, svojim postulatima nezavisne realnosti koju aksiomi kristalno-jasno oslikavaju vodi u tzv. euklidsku metodu, u dogmatsko izlaganje matematike protiv kojega Lakatos ne tedi rijei. Postuliranje matematikih entiteta ima istu vrijednost kao i postuliranje matematikih aksioma. Lakatos je uvjerljivo pokazao kako ni u matematici nema smisla govoriti o entitetima nezavisno od njihove teorijske konstrukcije, kako "znaenja ne prekorauju njihovu upotrebu". Jednu od najzanimljivijih interpretacija, ili tonije, upotreba Lakatoseve knjige Dokazi i opovrgavanja dao je David Bloor. Bloor rekonstruira Lakatosev dijaloki niz kao socijalni proces, proces pregovaranja u matematikom spoznavanju. No, za razliku od Hegela, Lakatosa i Poppera, za koje se ideje naposljetku "otuuju" od svojih nosilaca, po Blooru nastale i proizvedene matematike spoznaje nemaju zasebno postojanje. "Ekstenzije znaenja i upotrebe ne postoje po sebi. Budue upotrebe i ekstenzije znaenja pojmova i njihove implikacije nisu prisutne u tim idejama kao u embriju...Pojam poliedra ne moe odreivati ljudsko ponaanje tako da odlui to se smije a to ne smije ukljuiti u njihov doseg... Ali to ne znai da ne postoje granice... U tom nizu psiholokih tendencija povlai se socijalno etablirana granica." Zadatak koji Bloor poduzima jest kategorizacija psihosocijalnih portreta govornika Lakatoseva dijaloga, kako bi ustanovio dominantni tip psihosocijalnih reakcija na navedeni problem. Premda je Lakatos svoje likove depersonalizirao (Alfa, Beta, Gama...) svjesno zanemarujui njihova mogua psiholoka obiljeja (a pogotovo 208

socijalna), u njihovim reakcijama doista se mogu raspoznati vrlo razliiti socijalni tipovi reakcija od kojih su neki "drutveno poeljni", a neki "nepoeljni". Krajnji cilj ove kategorizacije jest obrazloenje socijalnog utjecaja obrazaca ponaanja na tip konstrukcije matematikih predmeta i matematikih spoznaja. Lakatos je pokazao kako razdoblja kritike koincidiraju sa rastom matematike spoznaje. Kriticizam meutim nije samo teorijska vrlina, ve kao i svaka vrlina svoj razlog postojanja nalazi u socijalnoj podrci. Neortodoksnost Lakatosevih stavova bit e zasigurno jo dugo inspiracija za nova tumaenja, za nova dokazivanja i opovrgavanja, ne samo za matematiare, filozofe matematike ve i za filozofe uope.

Poglavlje 40. Socijalna konstrukcija ega? (Berger) (4 kart) u kojemu prenosim jedan svoj stari antikonstruktivistiki tekst

U krugovima sociologa spoznaje knjiga Socijalna konstrukcija zbilje Petera Bergera i Thomasa Luckmana postala je suvremeni klasik discipline. Autori su je pisali veoma dugo; na jednome mjestu, u skladu sa panjom koju oni pruaju detaljima svakodnevnoga ivota, potanko se opisuje neki alpski razgovor uz ruak kada je nastao zajedniki "projekt"; bilo je to u ljeto 1962. godine. Knjiga je objavljena 1985.

Odmah elim rei da ne znam zato se knjiga toliko citira i zato je postala klasik sociologije spoznaje, ali to je injenica koju na stav prema njenoj vrijednosti ne moe promijeniti. Zato u objanjenje te injenice pokuati konstruirati. Prvo, kada je knjiga objavljena, njeni su se autori ve proslavili svojim drugim djelima, dijelom objavljenim i kod nas. Drugo, premda je knjiga objavljena na engleskome jeziku, radi se o tipino njemakoj knjizi. Njeno objavljivanje na engleskome jeziku jest dodatna injenica koju treba objasniti ili konstruirati. Ponudit u jedno trivijalano objanjenje: autori su oito s pravom smatrali da na engleskome knjiga ima vee anse da postane

209

popularna. Ali, zato je bitno u kojoj je mjeri knjiga "njemaka"? I po emu je ona uope "njemaka"? Iz saetog povijesnog uvoda pod naslovom "Problem sociologije znanja" razaznajemo koji je teorijski kontekst pretpostavka razumijevanja knjige. To su socioloki klasici: Marx, Durkheim, Weber, Pareto, dakle evropski kontinentalni klasici. Oni ocrtavaju "problem" sociologije spoznaje. Meu njima se pojavljuje jo jedno ime, koje nije klasik, ali je po svemu sudei najbitnije za razumijevanje Bergerove i Luckmannove knjige: to je Walter Schuetz. Walter Schuetz je Husserlov uenik, fenomenolog, poznat po svojim knjigama o "fenomenologiji svakodnevnog ivota". S Peterom Bergerom povezuje ga injenica da je i on naao svoj dom u SAD. Thomas Luckmann je pak najzasluniji za "mukotrpno" objavljivanje njegovih debelih knjiga. Walter Schuetz danas vie nije nepoznat i na njegovome se djelu zasniva jedan od najbitnijih suvremenih sociolokih pravaca, tzv. etnometodologija (H. Garfinkel, T. Lynch i dr.). "Svakodnevni ivot", to je tema koja se pojavila kao predmet izuavanja u trenutku kada se kontinentalna sociologija sve vie pretvarala u filozofiju, u "puku" ili "istu" teoriju, to je tema koja je, kako se vidi iz Lukacsevog predgovora knjizi A. Heller Svakodnevni ivot, postala nadomjestak za gubitak povijesnog subjekta, ili tonije, nadomjestak u trenutku kada su veliki revolucionari silom prilika postali obini subjekti. Kao i sve evropsko, a pogotovo njemako, i taj je obrat morao imati neku tradiciju. Tako je u ormarima Schuetzove udovice u Americi pronaen Walter Schuetz. U svojim djelima Schuetz je detaljno opisivao kako se iz "svijeta ivota prirodnoga stava" stvaraju "strukture relevancije", ili jednostavnim rijeima reeno, kako se iz mnogostrukosti opaanja i svakodnevnog djelovanja, u drutvu oblikuju institucionalizirani obrasci relevantnih vjerovanja i ponaanja koje Berger i Luckmann nazivaju znanjem. U knjizi Smislena izgradnja drutvenoga svijeta Schuetz gradi razliite "provincije znaenja", odnosno sfere dosega razliitih koncepcija racionalnosti, ve prema tome to predstavlja svakodnevicu subjekata i njihov obrazac ponaanja. U potonjoj reenici lei odgovor na pitanje zato je BergerLuckmannova knjiga "njemaka". Ono to obino smatramo trivijalnim, u njemakim ustima postaje "filozofija". Ono to obino radimo svaki dan, postaje "smisleno", 210

znaajno, ono se strukturira u "strukture relevancije", u "provincije znaenja", "gradi se" cijeli jedan svijet smisla i znaenja, gradi se teorija "ivotnih oblika" i to ne moemo saeti jednostavnom wittgensteinovskom reenicom "tako mi to radimo", ve je potrebno ispisati tisue stranica, debele tomove strukturiranih oblika "svijeta ivota".

Sve to smo rekli za Waltera Schuetza, vrijedi i za Bergera i Luckmanna. Socijalna konstrukcija zbilje je isto schuezovska knjiga. Za sadraj tih knjiga Francuzi upotrebljavaju rije "truanje". Evo nekoliko nasumce izabranih mjesta: Na primjer, subjektivni stav ljutnje se u situaciji lice-u-lice direktno izraava raznovrsnim tjelesnim pokazateljima, facijalnim izraajem, opim dranjem tijela, specifinim kretnjama ruku i nogu, i tako dalje. U situaciji lice-u-lice ti su pokazatelji stalno pri ruci, i upravo je to razlog to mi ona prua optimalno stanje za stjecanje pristupa subjektivnosti drugoga... Te noi probudim se i naem no zabijen u zid iznad mojeg kreveta. No qua objekt izraava ljutnju mojeg protivnika. On mi prua pristup njegovoj subjektivnosti, premda sam bio u snu kad ga je on bacio i uope ga nisam vidio jer je pobjegao, zamolo me pogodivi. Zapravo, ako taj predmet ostavim tamo gdje jest, mogu ga opet pogledati sljedeeg jutra i on mi ponovno izraava ljutnju ovjeka koji ga je hitnuo. Osim toga i drugi ljudi mogu doi i pogledati ga, te doi do istog zakljuka. Drugim rijeima, no u mojem zidu postao je objektivno raspoloiv konstituens zbilje koju dijelim sa svojim protivnikom i drugim ljudima. ovjek

zauzima osebujno mjesto u kraljevstvu ivotinja. Nema ovjejeg svijeta u onom smislu u kojem se moe govoriti o pseem ili konjskom svijetu... pojedini pas ili konj ima u mnogome fiksiran odnos sa svojom okolinom koji mu je zajedniki sa svim drugim lanovima njegove vrste. To, pored ostaloga, oigledno implicira da su psi i konji u usporedbi s ovjekom mnogo ogranieniji odreenom geografskom rasprostranjenou. Vano je imati na umu da je veina modernih drutava pluralistika. To znai da im je u sri zajedniki univerzum koji se kao takav prihvaa neupitno, a razliiti djelomini univerzumi 211 koegzistiraju u stanju uzajamnog

prilagoavanja. Potonji vjerojatno imaju neke ideologijske funkcije, ali izravan sukob meu ideologijama nadomjestili su razliiti stupnjevi tolerancije ili ak suradnje. Takva situacija, nastala konstelacijom neteorijskih inilaca stavlja tradicionalne strunjake pred otre teorijske probleme.... Toliko to se tie "njemakoga" u djelima Waltera Schuetza i njegovih uenika Bergera i Luckmanna.

Premda trivijalnosti zaogrnute visokoparnim jezikom tvore najvei dio teksta, ipak nam preostaje pitanje kako je Socijalna konstrukcija zbilje postala klasik. To nas vodi treem "konstruiranom" objanjenju. To se "objanjenje" svodi na tvrdnju da je glavna teza Bergera i Luckmanna istinita. A teza se moe izrei na sljedei nain: Postoje vrlo raznoliki naini recepcije realnosti i raznoliki oblici djelovanja. Korpus "znanja" nije nita drugo nego institucionalizirani i socijalno legitimirani nain postupanja. To je znanje "objektivno" onda i samo onda kada je drutveno priznato, kada su raznolike reakcije usmjerene, "uljebljene" (entrenched), tako da ih drugi mogu slijediti i opravdati, samo onda kada imaju drutveni placet, "da, smijete tako raditi" ili "da, upravo tako to treba raditi". Ni na jednome mjestu Berger i Luckmann ne izriu svoju tezu u tom radikalnom obliku. Jer u tome je obliku teza sporna (a po klasinoj retorici, to je manje sporno, to je istinitije). Tada bi se prirodno postavilo pitanje, to je sa autonomijom znanja? ele li Berger i Luckmann rei da znanje ne nadilazi kontekst u kojem se koristi? Da, oni to ele rei, ali ne kau. To meutim istie gotovo programatski naslov knjige: zbilja se socijalno konstruira, ona nije po sebi dana. Zbilja postoji samo pomou djelovanja i socijalno konstruiranih, institucionaliziranih i legitimiranih znaenja. Zbilja je kodificirana praksa koju nazivamo znanjem. U tome smislu, i samo u tome smislu, podnaslov knjige, "rasprava o sociologiji znanja", tono izraava njen sadraj. A isto tako i raspoloenje ili glavnu ideju cijele discipline sociologije spoznaje.

Knjiga Socijalna konstrukcija zbilje ne bavi se "znanjem" u filozofskom smislu rijei, znanjem kao opravdanom istinitom vjerovanjem. Ona ne daje primjere i objanjenja 212

socijalne konstrukcije i opravdanja onih istina koje smatramo nezavisnim od ovjeka, recimo da se Zemlja, bez obzira na nau "konstrukciju", kree oko Sunca. U odsutnosti polemike sa klasinom epistemologijom vidim nedostatak knjige, jer ostaje otvoreno, smatraju li autori "istine" prirodnih znanosti konstruiranim istinama ili istinitima "po sebi". Tako ne moemo zakljuiti opisuju li autori socijalnu konstrukciju kao model svih ili samo nekih znanja. Jer, ako se radi samo o socijalnoj konstrukciji socijalne zbilje, onda je teza gotovo tautoloka: budui da se drutvo konstituira i konstruira, i znanja o i u njemu moraju biti konstruirana i konstituirana. elimo li, meutim, tezu protegnuti na zbilju "uope", preostaje nam pitanje kako se konstruira zbilja prirode.

Ali recimo i neku pohvalnu rije. Opis, "fenomenoloka deskripcija" usmjeravanja raznolikosti ponaanja i shvaanja u obrasce kojima povratno procjenjujemo subjektivne stavove i pojedinane radnje predstavlja bitan zadatak sociologije znanja ili sociologije objektivnosti. Primarni zadatak koji postavljaju Berger i Luckmann jest pokuaj da se o znanju raspravlja ne kao o puko teoretskom znanju, ili na temelju teorija, nego da o znanju zakljuujemo pomou ili "iz" cjeline koja tvori nae svakodnevne radnje. Kako to kau autori: "Fokusiranje na teorijsku misao ne samo da neopravdano ograniava sociologiju znanja, ono ne zadovoljava ni zato to se ak ni taj dio drutveno raspoloivog "znanja" ne moe potpuno razumjeti ako ga ne smjestimo u okvir opije analize "znanja"" .

Ukratko u prepriati u emu se sastoji taj opis i to smjetanje u "openitiji okvir analize znanja". Prvo postoji neusmjereno ponaanje i kaos predodbi koji autori nazivaju "zbiljom svakodnevnog ivota". Taj se kaos postepeno, navikom ili "ekonomijom djelovanja" institucionalizira. Institucija je dakle prihvaanje i standardizacija jednog od brojnih moguih naina djelovanja. Sljedea razina je razina legitimacije. To je razina na kojoj se ve institucionalizirana praksa pokuava racionalno opravdati. Institucija ve postoji, potrebna joj je jo racionalna podrka, 213

kao neka vrsta drutvenog odgovora na pitanje "zato inimo ba to a ne neto drugo". Jednom kada institucija ima "racionalno", tj. kolektivno opravdanje ili legitimaciju, ona povratno utjee na subjekte koji je stvaraju: kako autori kau, "zbilja se pounutruje", subjekt samome sebi opravdava izabrane postupke pomou razloga koji su izvanjski ve opravdani, subjekt se socijalizira. Tako se zatvara krug opravdanja. Subjekt djeluje na odreeni, izabrani nain i time utjee na okolinu; ostale se mogunosti navikom izbjegavaju, naposljetku se drutveno legitimirana navika pretvara u prisilu da se i dalje ini ono to je poetno bio vie ili manje sluajni izbor.

Ve iz ovog kratkog prepriavanja vidimo da se o "zbilji svakodnevnog ivota" moe napraviti relevantna teorija za objanjenje znanja. I kada bih morao govoriti o tome kako nastaju institucije i kako vlastita djelovanja povratno djeluju kao prisile na nas, i ja bih citirao Bergerovu i Luckmannovu knjigu Socijalna konstrukcija zbilje. Jer najee o naim navikama i o njihovoj "socijalnosti" uope ne mislimo. Da je njihov opis pun trivijalnosti, samo se po sebi razumije: jer svakodnevica i jest trivijalnost.

Poglavlje 41. O mravima i pelama (Hollis) (3 kart) u kojem se prepriava jedan udbenik

Martin Hollis, profesor filozofije na Sveuilitu u Norwichu, lan Britanske Akademije, itateljskoj publici poznat po nekoliko esto citiranih urednikih projekata (Rationality and Relativism, u suradnji sa Stevenom Lukesom; Explaining and Understanding International Relations, u suradnji sa S. Smithom) i lanaka o racionalizmu, relativizmu, ekonomiji i drutvenim znanostima, autor je udbenika iz filozofije socijalnih znanosti objavljenog 1994.

Unato mojim predrasudama, pokazalo se da je rije o izvrsnom, itljivom, razumljivom, preglednom, sustavnom udbeniku, punom primjera i primjena 214

(zanimljivom ak i itatelju koji je upoznat s veinom izloenih problema), koji bi svakako valjalo vidjeti i u prijevodu. Hollis je u udbeniku pronaao svoj medij izraavanja. Udbenik daje autoru mogunost da pokae svoju erudiciju ne nudei jednostrane odgovore, tj. "vlastita rjeenja", odnosno mogunost da postupa "dijalektiki", izlaganjem suprotstavljenih pozicija, njihovih dobrih i loih strana. Hollis postupa upravo tako i itatelju nudi sustav problema za koje postoje suprotstavljeni, vie ili manje dobro argumentirani odgovori.

itatelji u Hrvatskoj ve su zaboravili da je neko, ne tako davno, postojala jaka "alijansa" filozofa i sociologa, od koje su profitirale obje struke. Filozofska je metodologija bez socioloke supstancije ista, a sociologija je bez dobre filozofije prazna. Hollis, bez kantijanskih pretenzija, vrlo uvjerljivo pokazuje kako izmeu naturalistikih filozofa i socijalno orijentiranih "hermeneutiara" doista postoje bitne razlike.

Navodei programatske proklamacije Marxa i J. S. Milla, Hollis kree od prikaza suprotstavljenih socijalnofilozofskih tradicija, objanjenja djelovanja pomou socijalne strukture, "odozgo prema dolje", i pomou individualne akcije subjekata, odnosno "odozdo prema gore". Odreuje li (socijalna) struktura akciju ili akcija odreuje strukturu? Treba li na to pitanje odgovoriti pomou "izvanjskog" objanjenja (pozivanjem na uzroke naturalistikoga tipa) ili imanentnim "razumijevanjem" (uivljavanjem u motive subjekata)? Svaka navedena opcija, svaki ponueni odgovor preuzima odreene ontoloke, metodoloke i epistemoloke "obveze". Dva osnovna pitanja i preuzete "obveze" tvore osnovnu metodoloku jezgru i matricu Hollisova izlaganja, koja izgleda ovako: Objanjenje Razumijevanje

Holizam

Sustavi

"Igre"

215

Individualizam

Igrai (agents)

Subjekti (actors)

Prije negoli se vrati ovoj matrici, Hollis u prva etiri poglavlja objanjava bitne razlike meu ontolokim, metodolokim i epistemolokim (mogli bismo rei i metafizikim) tradicijama. Jedna je racionalistika, druga empiristika. Svaka od njih ima svojstvene potekoe u objanjenju i razumijevanju socijalne realnosti. Ova dobro poznata dihotomija Hollisu slui kako bi u raspravi o racionalizmu i empirizmu istaknuo filozofske probleme uzrokovanja, nunosti, dualizma analitikih i sintetikih sudova, problem induktivnog zakljuka, poddeterminacije, teorijske optereenosti opaanja i brojne druge. U etvrtom poglavlju, pod naslovom "Mravi, pauci i pele: postoji li i trei put?", pokuava se odgovoriti na pitanje postoji li neka sintetina vrsta pristupa koja e moi sjediniti dobre strane racionalizma i empirizma (mravi su empiristi, marljivi sakupljai, pauci su racionalisti koji iz vlastite glave stvaraju sustave, a pele transformiraju sakupljeno u novu, bitno razliitu strukturu). U tom se poglavlju raspravlja o problemima utemeljenja teorija (Kant), nagaanju i opovrgavanju (Popper), o "mrei vjerovanja" (Quine), o hipotetiko deduktivnoj metodi i o "paradigmama" (Kuhn).

U petom poglavlju objanjava se gornji lijevi kvadrant. Taj kvadrant reprezentira funkcionalizam i durkheimovska koncepcija socijalnih injenica kao stvari. Poglavlje sadri i raspravu o holizmu i individualizmu. Hollis pokazuje kako postoje "razine analize", odnosno da cjelina na jednoj razini moe biti jedinica na nekoj drugoj. esto je poglavlje analiza donjeg lijevog kvadranta, kvadranta koji pretpostavlja da se sloene strukture mogu objasniti poloajem razliitih aktera u meusobnoj interakciji. Njega reprezentiraju teorija igara odnosno teorija "racionalnoga izbora". Rije je o iznimno sustavnom i pounom prikazu tih dviju teorija ("coordination", "prisoner's dilemma", "chicken", "battle of the sexes"). Poglavlje sadri i politoloku "primjenu" teorije igara na

216

teoriju drutvenog ugovora te raspravu o vanosti teorije igara za evoluciju i objanjenje drutvenih normi.

Desni kvadranti pretpostavljaju da je za objanjenje drutvene akcije potrebno interno razumijevanje (objanjenje = naturalistiko, eksterno; razumijevanje = hermeneutiko, interno), tj. shvaanje "znaenja" koje akteri imaju o drutvenoj strukturi i drutvenoj akciji, odnosno "uivljavanje" u misli drugoga (sjeamo se poznatog Weberova opisa kaosa na burzi: bez imanentnog razumijevanja intencija subjekata, kaos drutvenoga ponaanja ne moe se objasniti). I doista, poglavlje 7. zapoinje Weberovom analizom racionalnosti, problematikom "misli drugih", analizom "smisla" i diltheyevskom problematikom hermeneutikoga kruga. Ali sredinji dio prua mnogo jednostavniji primjer za "holistiko razumijevanje", naime analizu Wittgensteinove koncepcije drutvene akcije kao "slijeenje pravila", kao igre. Napokon, 8. poglavlje obrauje desni donji kvadrant, "individualistiko razumijevanje", pomou analize statusa i uloga, drutvenog i osobnog "identiteta". Ovdje je formalna analiza "igara" iz lijevog donjeg kvadranta dopunjena "bogatom" psihologijom: interakcijom intendiranih znaenja osobnog i drutvenog identiteta.

Sva dosadanja poglavlja isprepletena su jednostavnim pitanjem o primjerenosti izloenih vrsta objanjenja u predvianju ponaanja "Gospodina Rougeta", za kojeg se pretpostavlja da e na slijedeim izborima glasati za komuniste, i potekoama s kojima je suoen svaki od navedenih pristupa.

Nakon podrobnog i izvrsnog obrazloenja navedene matrice, Hollis se vraa openitijoj problematici razdvajanja objanjenja i razumijevanja, racionalnog i normativnog oekivanja, vrijednosne neutralnosti u znanosti (i njezinih podvrsta) te problemu relativizma i razumijevanja radikalno drukijih kultura (misaonih sustava). U posljednjem, 12. poglavlju, nakon pokuaja uzajamnih ukrtanja razliitih

objasnidbenih kvadranata, Hollis zakljuuje kako zapravo postoje samo dvije prie 217

("two stories to tell"): naturalistika i hermeneutika. Drugim rijeima, teorijski je proturjeno, nedosljedno ili nepotpuno ukrtanje vodoravnih i dijagonalnih kvadranata. Ostaje nam opredjeljivanje za objanjenje ili razumijevanje.

Poglavlje 42. O ljestvama i animalnom magnetizmu (Silvers) (4 kart) u kojem se opisuju neke skrivene povijesti znanosti

Iza velikih oglasa poznate novine "The New York Review of Books" za knjigu pod naslovom Hidden Histories of Science stoji relativno skromna knjiica sastavljena od pet clanaka prominentnih autora. Rijec je o clancima "Going Unconscious" neuropsihologa Johnatana Millera sa Sveucilita u Sussexu, "Ladders and Cones" Stephena Jay Goulda, biologa s Harvarda, "Pursuing the Unpopular" Daniela Kevlesa, voditelja programa za znanost, etiku i politiku sa California Institute of Technology, "Genes, Environment and Organisms" poznatog geneticara Richarda Lewontina, i "Scotoma: Forgetting and Neglect in Science" i popularnog neurologa Einstein Collegea, Olivera Sacksa. Okupljeni autori bez sumnje su izuzetno dobri i poznati pisci, popularizatori svojih znanosti, i njihovi su clanci na stranicama "The New York Review of Books" uvijek zanimljiva tiva. Ali ono to funkcionira u jednome mediju, ne mora funkcionirati u drugom. Cini mi se da pothvat novinskog urednika Roberta Silversa nije urodio ocekivanim rezultatima iz nekoliko razloga:

1. Naslov "Skrivene povijesti znanosti" tek djelomicno otkriva opcu tematiku navedenih clanaka. Samo Millerov i u bitnijem smislu, Sacksov clanak, doista tematiziraju skrivene odnosno zapostavljene dijelove povijesti znanosti.

2. Tema "skrivenih povijesti znanosti" nije posebno originalna. U filozofiji znanosti, ta se tema, nakon shvacanja da ne postoji jedinstvena racionalna rekonstrukcija povijesti znanosti, (od Kuhna naovamo) obradivala bezbroj puta, kako bi se pokazalo 218

da razliciti, cesto mutni, skriveni, proturjecni putevi mogu dovesti do dobrog znanstvenog rezultata. Sociologija znanosti, uvjerena da ne postoji jedinstvena racionalna znanost, povijest znanstvenih otkrovenja, vec se due vrijeme bavi upravo "skrivenim" povijestima znanosti, pogrenim i zaboravljenim teorijama,

"neracionalnim" doktrinama, utjecajem globalnih filozofskih koncepcija na izbor (i zaborav) odredenih istraivackih programa; njen je predmet velikim dijelom istraivanje razloga koje znanstvenike navode da neke dobro formulirane teorije odbace i zaborave. Postoje brojne monografije na istu temu, cak i dugogodinji casopisi posveceni toj temi. Upravo zbog toga uredivacki posao koji obraduje tu temu, po mom sudu mora imati drukcije formulirane ciljeve od pukog sabiranja dobrih znanstveno-novinskih clanaka.

3. Naposljetku, da bi takav uredivacki projekt dobio svoju supstancu, on mora pomocu odredene kvantitete posvjedociti o relevantnosti tvrdnje da znanost doista ima svoje bijele pjege koje vrijedi posebno istraivati.

Umjesto toga, (uvijek imajuci na umu da su svi clanci po sebi zanimljivi i dobro pisani), Kevles jednostavno prica pricu o istraivanju onkogena i uzrocnika raka tijekom ovoga stoljeca (pricu koja se nikako ne moe smatrati "skrivenom povjecu"), Lewontin izlae svoju mini-teoriju o "konstrukciji okoline" pomocu organizama i o njezinom povratnom utjecaju na genotip, dakle o interakciji genotipa i okoline, teoriju koju ne bismo mogli nazvati posebno originalnom, a posebno ne skrivenom; a Jay Gould se bavi ikonickim predstavljanjem znanstvenih teorija, i kritizira slikovne predodbe teorije evolucije u obliku ljestvica i stabala; drugim rijecima, bavi se upravo "objavljenjim" a ne "skrivenim" aspektima povijesti znanosti.

Millerov clanak "Going Unconscious" (Kretanje u nesvjesno) doista obraduje jedan skriveni i zapostavljeni dio znanosti: rijec je o povijesti hipnoze, ljecenja nepoznatim energijama (animalnim magnetizmom) i istraivanju nesvjesnog. Njegova skrivena 219

povijest zapocinje pricom o medicinaru, "istraivacu" iz osamnaestog stoljeca, Franzu Antonu Mesmeru iz Konstanza, koji je u predrevolucionarno vrijeme u Becu, Parizu i Londonu imao velike uspjehe u ljecenjima hipnozom i "animalnim magnetizmom". Mesmeristi su razloge uspjeha traili u "magnetnom fludu ivcanog sustava". Zato su znanstvenici otpocetka bili, i ostali skepticni prema mesmeristickim rezultatima? Zato je Mesmerov uspjeh uvijek bio guran u stranu i proglaavan pseudo-znanocu? I zato je to tako i danas?

Miller vrlo dobro rekonstruira socijalnu povijest koja je stajala iza odbijanja njegovih rezultata, kao i posredni utjecaj (na Dupoteta, Elliotsona, Collinsa, Braida, Laycocka, Carpentera, Hamiltona i druge) koji su ti rezultati vrili na istraivanje ivcanog sustava, mozga i nesvjesnoga, ali njegova prica prerano zavrava tvrdnjom da je "uloga hipnoze u razvoju tog obecavajuceg stava o nesvjesnome naalost bila zasjenjena doprinosima puno poznatijeg Freudovskog nesvjesnog". Povijest hipnoze i nesvjesnog time zapravo zavrava, unatoc Millerovim pokuajima da je "oivi" pomocu spora izmedu Chomskoga i bihejviorista u lingvistici. Pravo pitanje dakle nije ni postavljeno: "Kako to da su fenomeni hipnoze i nesvjesnoga i danas marginalni predmeti proucavanja, ako su oni u odredenom trenutku povijesti bili relevantni i donosili medicinske rezultate?" "Kako to da znanost koja je vec toliko cinjenica otkrila o dalekim dubinama svemira, nije pruila shvatljivu sliku obicnog, svakodnevnog fenomena sna?" Ukratko, mogli bismo reci da je sam izbor tematike dobra instanca "skrivene povijesti", jer se odgovori na postavljena pitanja zbog tog znanstvenog zapostavljanja sve cece trae od "pseudo-znanosti". Ali Miller ne dodiruje to pitanje.

Sacksov clanak "Scotoma. Zaborav i zapostavljanje u znanosti" jedini eskplicitno tematizira naslov citave zbirke; osim to je bio pokretac urednickog pothvata, taj clanak predstavlja i jedini pokuaj u zbirci da se prui relevantni odgovor na pitanje o "skrivenim povijestima znanosti" i o njihovoj relevanciji za napredovanje u 220

znanosti. Instance skrivenih (zapostavljenih) povijesti tematiziraju brojne Sacksove knjige: rijec je primjerice o migrenama, tourrettovom sindromu, o sinteticnom poimanju boja kod Goethea. Scotoma (tmina, sjena) je neuroloki pojam "koji oznacuje diskonekciju ili hijatus u percepciji, u biti prazninu u svijesti stvorenu neurolokim lezijama". Ali osim neurolokih "skotoma", postoje i one povijesne i kulturne, "rupe u sjecanju".

Sacks prua nekoliko objanjenja kulturno-povijesnih "skotoma". Jedno je: "preuranjenost". Mnogi su znanstvenici ivjeli "ispred svoga vremena", istraivali ili donosili rezultate koje njihovi suvremenici nisu mogli slijediti. "Ali "scotoma" podrazumijeva vie od preuranjenosti, ona ukljucuju unitavanje onoga to se pocetno uocilo, gubitak znanja, zaborav uvida koji su nekoc bili jasno uspostavljeni, regresiju prema manje uocljivim objanjenjima... Ona su iznenadujuce cesta u svim poljima znanosti. Ona postavljaju najdublja pitanja o tome zato dolazi do takvih gubitaka.". Sljedeci su odgovori: "nepanja ili zaborav negativnih instanci teorija", napad autoriteta, pomanjkanje hrabrosti znanstvenika da se odupru snazi svojih suparnika. Za svaku "skotomu", Sacks navodi nekoliko vrlo plasticnih primjera (prica).

U svojem teoretiziranju, Sacks ponavlja obrasce poznate iz filozofije znanosti. Njegova je prica vjeto ispricana filozofija znanosti Kuhna i Lakatosa (premda ih ne navodi eksplicite), primijenjena na podrucje neurologije. "Postoje li, iza tih kontingencija dublji obrasci", pita se Sacks. Dublje obrasce Sacks nalazi u izmjeni razdoblja istraivacke eksplozije i istraivacke konsolidacije i zamora, u fazama koje neobicno nalikuju na Kuhnova razdoblja "revolucije i normalne znanosti". Obrazac se takoder moe naci u "novim pojmovima, koji moraju biti po prirodi sinteticki, izraavati generalna nacela velikoga ranga i globalnu organizaciju koja donosi jedinstvo fragmentiranim opservacijama mikro-znanosti", dakle opet u Kuhnovim jezicnim matricama ili paradigmama. 221

Kada kaemo da Sacks prepricava i primijenjuje dijelove Kuhnove filozofije, to ne treba shvatiti kao kritiku. Sacks je uostalom i poznat po dobrom prepricavanju i populariziranju tudih rjeenja. Ali ako Sacksov clanak jedini prua pokuaj teoretiziranja o "skrivenim povijestima" u navedenoj knjizi, onda to bitno odreduje ocjenu zbirke. A ta je ocjena sljedeca: Za iroku publiku rijec je o zbirci pet dobrih pripovijesti; strucnjaci s pojedinih podrucja, mogu procitati pojedini clanak koji kratko rezimira povijest njihove struke ili problema; ali teoreticar kojega zanima ira perspektiva ili neki teorijski doprinos (neki opceniti zakljucak ili moda nova klasifikacija problema) bit ce s pravom razocaran.

Poglavlje 43. Sjenke umjetne inteligencije (Penrose) (5 kart) u kojem se ve davno tvrdilo kako e mikrotubule spasiti svijet

Donedavno je u kognitivnoj psihologiji, pored fizikalizma i tzv. teorije identiteta (fizikih i mentalnih stanja) prevladavao tzv. funkcionalni pristup, tvrdnja i teorija prema kojoj je mentalno stanje skup uzronih odnosa prema tjelesnim efektima, prema drugim mentalnim stanjima i prema ponaanju tijela. Prema toj teoriji, bilo koje mentalno stanje koje ima funkcionalne posljedice identine bihejvioralnom opisu bola jest bol. Navedene definicije imale su i bitne posljedice za promatranje nebiolokih sustava, primjerice za objanjenje funkcioniranja inteligentnih strojeva. Bilo koji sustav ije bi interno ustrojstvo bilo funkcionalno izomorfno naem kognitivnom sustavu, takoer bi imalo sposobnost miljenja. Veliki istraivaki program nastao u okvirima funkcionalnog pristupa, koji pokuava objasniti ponaanje inteligentnih strojeva i funkcioniranje mozga pomou rezultata iz onog analognog podruja, dobio je ime Umjetna Inteligencija (AI).

Problem umjetne inteligencije i funkcionalnog pristupa u kognitivnoj znanosti 222

predmet su knjige Rogera Penrosea Sjene duha. U potrazi za odsutnom znanou o svijesti (1994), autora kontroverzne knjige Carev novi um, knjige koja je svojedobno (1989) izazvala burne reakcije raznih znanstvenika.

U programu Umjetne Inteligencije (AI) postoje dvije struje. Prema slaboj tezi AI, glavna vrijednost koju kompjutor ima u istraivanju duha sastoji se u tome to istraivanju prua djelotvorno pomono sredstvo time to osnauje, preciznije oblikuje ili provjerava hipoteze. Prema jakoj tezi AI, kompjutor nije samo instrument za istraivanje duha; dobro programirani kompjutor u biti jest um. U skladu s funkcionalistikom teorijom, ako vri radnje analogne naim kognitivnim postupcima, on doslovno moe razumijevati i s pravom mu pripisujemo mentalna, kognitivna stanja. Upravo se jaka tvrdnja AI najee zove imenom Umjetna Inteligencija.

Program Umjetne Inteligencije moe se kronoloki slijediti od vremena Leibnizove mathesis universalis, pokuaja da se stvori stroj koji e racionalnim mehanikim postupcima moi izgraditi savreno logian jezik kojim bi se cjelokupno miljenje moglo reducirati na jednostavno izraunavanje. Odjeci te Leibnizove ideje vidljivi su i u la Mettrievoj knjizi ovjek-stroj ili u neto kasnijoj knjizi Analytical Engine matematiara Charlesa Babbagea iz Cambridgea. Ali pravu revoluciju u izgradnji inteligentnih strojeva izazvali su tridesetih godina ovoga stoljea spisi britanskog matematiara Alana Turinga, nastali kao odgovor na Hilbertov matematiki broblem postoji li univerzalni algoritam, jednostavan postupak, koji bi omoguio rjeavanje bilo kojeg matematikog problema. Misaoni model tzv. Turingova stroja koji na beskonanoj traci izvodi jednostavne radnje itanjem kodiranih binarnih simbola, postao je prototip dananjeg racionalnog stroja - kompjutora. Turingov misaoni stroj mogao je jednostavnim skupom instrukcija, itanja, ponavljanja i mirovanja izraziti bilo koji proces izraunavanja. Pretpostavka valjanosti njegova stroja sastojala se u metamatematikoj tvrdnji da se dokaz svakog teorema mora obaviti u konanom 223

broju koraka.

Potekoa s kojom se suoio Turing, problem koja ima vrlo dalekosene posljedice za gorenavedenu funkcionalnu teoriju duha, jest da pretpostavka o konanosti dokaza izvodivosti ne vrijedi. U isto vrijeme, tridesetih godina, kada je Turing koncipirao svoj stroj, njemaki matematiar Kurt Gdel dokazao je nekoliko genijalnijih matematikih teorema XX stoljea: rije je o tzv. Gdelovim teoremima nepotpunosti, teoremima kojima se dokazuje da svaki neproturjeni aritmetiki sustav ne moe biti potpun, odnosno da postoje tvrdnje koje se unutar bilo kojeg izabranog matematikog sustava ne mogu dokazati. Notorni primjer takve tvrdnje jest tvrdnja Ova je formula neizvediva u naem sustavu. Ako je tvrdnja istinita, onda je neizvediva, ako je izvediva, onda je istinita, stoga opet neizvediva. Prva posljedica Gdelovih teorema jest da e Turingov idealizirani stroj u pojedinim sluajevima raditi u beskonanost (to znai da nee funkcionirati) jer nee moi izvesti neke radnje i zaustaviti se. Druga je posljedica filozofski i spoznajno daleko bitnija: za razliku od Turingovih strojeva, ljudski kognitivni stroj, tj. mozak, moe se u potpunosti zadovoljiti spoznajom da je neka tvrdnja unutar nekog sustava neizvediva. Ljudski um, za razliku od stroja, sposoban je uvidjeti istinitost nedokazive formule, ime se prua jak argument protiv izjednaavanja umjetnih strojeva i prirodnog, ljudskog mentalnog stroja i njihovih inteligencija. Drugim rijeima, ljudski um i ovjekova inteligencija (barem u nekim sluajevima) ne funkcionira algoritamski, pa je filozofska analogija i navodna jednakost kompjutora i mozga zadobila je jak teorijski udarac.

Meutim, sama injenica da postoje nedokazive tvrdnje unutar nekog algoritamskog sustava nije sprijeila strojare da unaprijede kompjutore, a filozofe da dodatno obrazloe navedenu inteligentnu analogiju. Pretpostavivi da je za funkcioniranje inteligencije primarno potrebna sintaksa, proizvoai softwarea konstruirali su programe za inteligentno komuniciranje s ljudima pomou manipulacije prirodnim 224

jezikom. Godine 1965. matematiar Weizenbaum stvorio je poznati program ELIZA kojim je simulirao odgovore psihoterapeutiara na pitanja koje su mu tipkanjem postavljali (pseudo)pacijenti. Taj program koji nije obuhvaao veliki raspon semantikih pojmova, uz bitna poboljanja (u Winogradovljevom programu SHRDLU ili pak u Shank-Abelsonovom programu za razumijevanje tekstova) trebao je pojaati jaku tezu AI, naime dokazati da stroj moe doslovno razumjeti postavljenu priu i davati tone odgovore na pitanja iz teksta, i drugo, jo bitnije, da ono to stroj i pogodni program mogu uiniti doista jest objanjenje ljudske sposobnosti razumijevanja i davanja tonih odgovora na pitanja. Pria na koju program Rogera Shanka moe dati toan odgovor glasi ovako: ovjek ulazi u restoran i naruuje hamburger. Kada su mu ga posluili, bio je potpuno spren i okorio, stoga je ovijek bijesan izletio iz lokala a da nije platio ili ostavio napojnicu. Program moe dati toan odgovor na pitanje: Je li ovjek pojeo hamburger? On takoer moe dati toan odgovor, ako se u prii kae da je ovjek sa zadovoljstvom platio i ostavio napojnicu.

Nakon ojaane teze AI uz pomo slinih softverskih primjera uslijedio je drugi udarac. Udarac kojim se ljudskim sposobnostima vraa izvjesni dignitet zove se Kineska (ili Searlova) soba. Kako bi dokazao da je teza AI o identitetu inteligencije mozga i kompjutora besmislena, odnosno da se ljudsko razumijevanje ne sastoji samo od baratanja simbolima, ili tonije, da baratanje simbolima nije isto to i razumijevanje, John Searle je 1980. godine postavio jedan misaoni eksperiment. Pretpostavimo, kae Searle, da su me zatvorili u jedan prostor i da mi je netko dao tri svenja. Prvi je sveanj pun kineskih piktograma koji su za mene puke vrljotine: kineski naime uope ne razumijem. U drugom je svenju skup kineskoga pisma zajedno sa nizom uputa na materinjem jeziku kojima meni nerazumljive kineske simbole mogu dovesti u vezu s drugim kineskim simbolima. Napokon, u treem je svenju skup kineskih simbola s nekim uputama, opet na materinjem jeziku koje mi omoguuju da trei sveanj dovedem u odnos prema prva dva. Ono to ne znam jest 225

da ljudi koji mi daju te simbole prvi sveanj zovu Pismom, drugi Pripovijeu a trei Pitanjima. Upute na materinjem jeziku zovu Programom. Sada mi navedeni ljudi daju pripovijest na materinjem, koju naravno razumijem i pitanja na koja mogu odgovoriti. Svoje odgovore zatim pomou gornjih uputa moram ifrirati kineskim znakovima. Searlova poanta sastoji se u tomu da ljudi koji mu daju svenjeve, pomou dobijenih odgovora ne mogu zakljuiti zna li on kineski ili ne. Izvana promatrano, odgovori na kineskom i engleskom podudaraju se; ali za razliku od odgovora na materinjem jeziku, odgovori na kineskom dobijeni su nerazumljivim postupkom manipulacije formalnim simbolima, ba onako kako to radi i kompjutor. Searle oito ne razumije kineski, niti zna to je odgovorio na kineskome. Isto vrijedi i za kompjutorsko razumijevanje.

Roger Penrose je svjestan granica koje jaki program Umjetne Inteligencije postavlja za razumijevanje ljudskoga uma. Naslov njegove knjige Sjene duha, i autorov poetni dijalog sa keri, pomalo prikriveno upuuje na Platonovu alegoriju o spilji u kojoj zatoenici zakljuuju o sebi i svijetu samo pomou sjena koje se ocrtavaju na stjenama spilje, jer nemaju mogunost izravne spoznaje i gledanja same svjetlosti ideja. Unato tehnolokom napretku, nae zakljuivanje o umu i funkcioniranju duha ima ista obiljeja. I mi smo, poput Platonovih robova u spilji, prisiljeni zakljuivati o duhu na temelju njegovih emanacija i ostvarenja. S druge strane Sjene duha mogu se protumaiti i kao sjene na jaku tezu AI, naime na probleme koje postavlja jaka identifikacija kompjutora i mozga. Tehnologija elektronski kontroliranih

kompjutoriziranih robota nee omoguiti umjetnu konstrukciju stvarno inteligentna stroja, stroja koji bi razumio to ini tj. stroja koji moe djelovati pomou razumijevanja... Ali ja ne tvrdim da je nemogue izgraditi doista inteligentnu spravu: to e biti mogue ako ta sprava ne bude stroj koji se kontrolira pomou algoritama. Takva sprava morala bi utjeloviti istu onu vrstu fizikalne akcije koja je odgovorna i za nastanak nae svijesti. Kako jo ne raspolaemo fizikalnom teorijom takve akcije, jo je zasigurno prerano spekulirati o tome kako i kada e takva sprava biti 226

konstruirana.

Unato naem vjerovanju da kvantna fizika moe pruiti samo nove granice kreaciji inteligentnih strojeva i analogijama mozga i strojeva, Penrose ispituje mogunost radikalno novog komputacijskog mehanizma. Jedno od zanimljivih nagaanja jest rasprava o kvantnoj komputaciji, koja pored obine komputacije Turingova tipa ukljuuje i probabilistiko vrednovanje postupaka. Rije je o svojevrsnom biolokom algoritmu, mikrotubula. bitno razliitom od Turingova, a tie se biologije

Citoskelet papuice sastoji se u od proteinskih molekula koje se pored ostalih oblika strukturiraju u tzv. mikrotubule, cijevice promjera 25 nanometara koje se sastoje od proteinskih polimera, tubulina. Organizacija mikrotubula, isto kao i mnogih organizama povinuje se poznatom matematikom nizu Fibonaccijevih brojeva (u sluaju mikrotubula to je odsjeak niza 5, 8, 13), nizu koji nastaje zbrajanjem prethodna dva broja u nizu, nizu za koji se zna da postoji u velikom broju biolokih sustava. S obzirom da mikrotubule postoje i u ivanim stanicama, Penrose ponavlja hipotezu Koruge i Hameroffa da bi mikrotubule mogle biti stanini automati prilagodljivi na kvantne informacije. Mikrotubule su prema navedenoj hipotezi, odgovorne za snagu sinapsi, za promjenu njihove snage prema potrebi i za kontrolu prilagodljivosti mozga za kvantne sluajnosti. Analiza mikrotubula prema Penroseu pokazuje da bi mozak doista mogao ostati neka vrsta kompjutora, s ugraenim ali izraunljivim ili shvatljivim elementima sluajnosti.

Udarci koje su matematiari i filozofi dali funkcionalnom modelu mozga, tj. algoritamskom modelu inteligencije, oito ne mogu sprijeiti bujanje novih hipoteza o fizikalnim i biolokim temeljima inteligencije, za koje, kada se pronau, nee biti odvie potekoa da se oblikuju pomou matematikih modela. Hoemo li

227

zbog toga zadrati jaku tezu AI ili ne, moda ipak nee ovisiti o pronalaenju tih temelja.

Poglavlje 44. Descartesova greka (Damasio) (3.5 kart) koja nastaje kada kolac proe kroz glavu

Da je Descartes pogrijeio, time to je utemeljio jednu dugu, snanu i pucki prihvatljivu tradiciju razdvajanja duha i tijela, time to je mentalne i fizicke stvari smatrao potpuno odijeljenim supstancijama, nije nova teza. Tu tezu zastupaju svi najbitniji pravci tzv. kognitivne psihologije ili kognitivne znanosti u XX stoljecu. Nju su zastupali fizikalisticki teoreticari identiteta, poput Placea krajem sedamdesetih godina, kauzalisti i funkcionalisti poput Armstronga, Putnama, Dennetta, Lycana, eliminativisti i konekcionisti poput Paula i Patricie Churchland, psihosemanticari poput Fodora, reprezentacionalisti poput Devitta; cak i razlicite vrste predstavnika tzv. umjetne inteligencije. Premda sve navedene struje kognitivne znanosti vie ili manje sumnjaju u opravdanost ontolokog razdvajanja duha i tijela, one ipak zadravaju neku vrstu dualizma. Duh vie nije neodredena supstanca, on je jednostavno postao - mozak. Ali taj je mozak prilicno iznimna fizikalna supstanca, i shvacanje njegova funkcioniranja nije potpuno identicno razumijevanju drugih organa. Da bi testirali svoje teorije o funkcioniranju mozga, mentalnih stanja i sl. kognitivni su znanstvenici ubrzo smislili jedan misaoni eksperiment poznat pod imenom mozak u kadi: to bi se dogodilo da mozak moemo odvojiti od cijelog fizickog balasta? Kako bi onda mozak funkcionirao? Za rane zastupnike Descartesove greke bilo je potrebno i razumno razdvojiti onaj racionalni dio mozga i njegova funkcioniranja (koji se navodno moe oponaati kompjutorima), od onog neracionalnog dijela mozga i tijela - koji zapravo samo smeta. Dakle, cak i kada poricemo Descartesov dualizam, ostaje nam cijeli niz

228

dihotomija kojima cemo ponavljati njegovu greku: suceljavajuci razum osjecajima, biologiju kulturi, urodeno stecenome i td.

U cemu je onda originalnost i znacaj Descartesove greke Antonia Damasia? Descartesova greka. Emocije, razum i ljudski mozak, sruila je bar neke dodatne dualisticke idiome; ona je pokrenula cijelu jednu malu revoluciju svojom tezom da su emocije dio kognicije, odnosno da ljudski razum ne moe funkcionirati bez emocija; pokrenula je takoder i mini-revoluciju koja se danas, po Danielu Golemanu, zove istraivanjem emocionalne inteligencije. Damasio, po struci neurolog, za svoju je tezu o nunoj ulozi emotivnog dijela (osjecajne reprezentacije) u normalnom ljudskom funkcioniranju, pruio je uglavnom argumente iz podrucja patologije mozga. Tradicionalna mudrost govorila nam je o potencijalno tetnim utjecajima emotivnih predrasuda. I zato je za mnoge jo vece iznenadenje i novum, da odsutnost emocija i osjecaja nije nita manje tetna... Neki aspekti emocija i osjecaja za racionalnost su neizbjeni.

Damasiova prica zapocinje slucajem Phineasa Gagea iz godine 1848. Prilikom miniranja zemljita za postavljanje eljeznicke pruge, u jednoj je nesretnoj eksploziji eljezna ipka promjera 16cm otetila mozak vrlo inteligentnog, sposobnog i pristojnog nadglednika radova Phineasa Gagea. Otecen je bio prednji modani reanj. Nekim cudom, Gage je ostao iv, i nekoliko godina nakon nesrece potpuno se fizicki oporavio. Ali Gage vie nije bio Gage. Nekoc pametan i inteligentan, postao je prost, kapriciozan, nestrpljiv, poprimio je djecji karakter s ivotinjskim strastima odrasloga covjeka. Zbog njegova prostatva, enama su preporucivali da se ne zadravaju u njegovu prisustvu. Imao je bezbroj planova za buducnost, ali ih je odbacivao istom brzinom kojom su i nastajali. Poprimio je neka obiljeja autistickih pojedinaca. Ali njegov razum, njegove logicke i jezicne sposobnosti ostale su nedirnute. Gageov primjer pokazao je kako u mozgu postoje posebni sistemi za razmiljanje, kao i za osobnu i socijalnu dimenziju razmiljanja. Nekad stecene 229

socijalne konvencije i eticka pravila mogu se dakle izgubiti zbog otecenja mozga, premda pri tomu osnovni intelekt i jezicna sposobnost ostaju nedirnuti. Gageov primjer pokazuje da se neto u mozgu brine iskljucivo za ljudska svojstva, za sposobnost anticipacije buducnosti i za sloenu socijalnu okolinu; za smisao odgovornosti prema sebi i drugima; za sposobnost orkestriranja vlastitog preivljavanja pod vodstvom slobodne volje. Slican primjer Damasiu je pruio i pacijent Elliot. Kod njega je otecenje prednjega renja bila posljedica tumora. Kao i Gage, Elliot je ostao racionalan, ako se time misli na jezik, odnos medu objektima, ono to obicno zovemo inteligencijom. Ali njegova nesposobnost za odlucivanje, nesposobnost da uci iz svojih greaka, i pomanjkanje socijalne inteligencije vodili su ga iracionalnim putevima. Elliot je izuzetno dobro prolazio testove jezicnih sposobnosti, pamcenja, procjene odnosa medu objektima, ali je padao na svim testovima u kojima se testirala sposobnost procjene koja trai povezivanje nepovezanih cinjenica. Njegova je svijest o posljedicama akcije bila natprosjecna. Ali je nesposobnost za osjecaje kojima donosimo odluke unitila Elliotovu normalnost.

Descartesova greka posvecena je istraivanju djelovanja emocija i osjecaja na razum. Dugorocnost i kvaliteta miljenja prema Damasiovim tvrdnjama, nije povezana samo s velicinom neokorteksa (s velikim mozgom) vec i s povecanim volumenom hipotalamusa, odgovornim za instinktivne i emotivne reakcije. Damasio razlikuje primarne emocije i sekundarne emocije (osjecaje). Primarne emocije su urodene, one ovise o limfnom sustavu i amigdali; rijec je o nagonskim tjelesnim reakcijama na vanjske podraaje. Za razliku od toga osjecaji predstavljaju svijest o emocijama i tjelesnim promjenama, ili povratni utjecaj razuma (neokorteksa) na tjelesne funkcije. Tako nastaju dva, ne nuno povezana sustava reakcija. Priroda je dopustila da se oba sustava manifestiraju istim kanalima. Ali fine motoricke razlike ipak pokazuju da je rijec o bitno razlicitim sustavima. Najbolji i najpoznatiji primjer za tu razliku su tjelesne reakcije smijeha. Kada je smijeh doivljen, pravi, limfni sustav 230

nesvjesno pokrece orbikularni miic na rubovima ociju. Kada je hinjen, neokortikalni sustav pokrece samo zigomatski miic na rubovima usana.

Najbitniji i najuvjerljiviji dio rasprave je Damasiova hipoteza o somatskim markerima. Gage i Elliot imali su sposobnost pregleda opcija za djelovanje, ali nisu imali sposobnost odlucivanja nunu za normalno funkcioniranje i preivljavanje. Sposobnost odlucivanja u neizvjesnim situacijama pruaju emocije pomocu somatskog oznacavanja. Da bi se izbjegle greke u odlucivanju, pogotovo u konfliktnim situacijama, tijelo je po Damasiu razvilo mehanizam kojim somatski obiljeava pogrene izbore. Kada na nas pada neki predmet, mi ne razmiljamo o tome treba li se maknuti. Tijelo instinktivno reagira. Ali isto tako, svaki puta kada se prisjetimo ili izaberemo opcije s neizvjesnim i nepoeljnim posljedicama, tijelo reagira aktivirajuci sustav osjecaja pomocu somatskih markera. Ono somatski obiljeava nepoeljne ili neizvjesne opcije. Time se broj opcija prilikom odlucivanja bitno smanjuje, a brzina reakcija na odredenu situaciju bitno se povecava. Mi dodue moemo svjesno donijeti pogrenu odluku, ali ce tijelo somatski paliti crvenu svjecicu skrecuci nam panju na moguce nepoeljne posljedice. Zbog te brzine reakcija katkada nastaju razlicite iracionalnosti, o kojima govore Kahneman, Tversky i Sutherland (autori o kojima je vec bilo rijeci u ovome casopisu), ali prema Damasiu u prirodnim je uvjetima cesto puno bitnije brzo reagirati, negoli dugotrajno racionalno izracunavati statisticke vjerojatnosti.

Damasio ne misli da emocije imaju primat nad razumom. Za njegovo pobijanje Descartesova dualizma posve je dovoljno pokazati da sustavi emocija i osjecaja (nesvjesnih i svjesnih reakcija) bitno utjecu na nae odlucivanje i prepoznavanje, na nau motivaciju i socijalnu inteligenciju bez koje ne bi bilo moguce preivjeti. Nema mozga u kadi: bez tjelesne reprezentacije i emocija on ne bi mogao funkcionirati. Djela nastala nakon Descartesove greke potvrduju da je upravo ova hipoteza postala

231

novi istraivacki program koji ce promijeniti brojne uvrijeene stavove u psihologiji, neurologiji, medicini, pa cak i u sociologiji.

Poglavlje 45. EI (Goleman) 2 (kart) u kojemu se opisuje tirani prirunik za samopomo

Na popisima bestsellera u Sjedinjenim Dravama i Njemackoj 1996., visoko je mjesto drala knjiga Emotional Intelligence Daniela Golemana, biveg Harvardskog predavaca, novinara The New York Timesa i Psychology Today, autora nekoliko psihoterapeutskih, self-help knjiga, poput Vital Lies, Simple Truths, odnosno The Meditative Mind. Poznati Harvadski psiholog, Howard Gardner, najavljuje Golemanovu knjigu sljedecim rijecima: Evo nam konacno psihologije koja jednako vrijeme posvecuje inteligenciji emocija (kao i kvocijentu inteligencije). Citatelj bi iz te tvrdnje mogao zakljuciti da ce u toj knjizi pronaci ideoloka opravdanja za bitku protiv dominantnog biologisticko-racionalistickog pravca istraivanja inteligencije, odnosno opravdanja kontekstualizma i socijalne uvjetovanosti inteligencije, ili pak saetak novijih istraivanja o biolokim temeljima emocionalnosti. Ali, Emocionalna inteligencija nije niti ideoloka, niti fundamentalnoznanstvena knjiga poput Damasiove Descartesove greke ili LeDouxovog Emocionalnog mozga. Dok su potonje knjige istraivanja s podrucja neurologije emocija, Golemanovo je djelo jo jedna self-help knjiga, knjiga vie ili manje prakticnih uputa za savladavanje nekih

emotivno ili socijalno tekih situacija. Ovakva je ocjena dijelom nepravedna. Ne zbog toga to bi knjige samopomoci po sebi bile manje vrijedne, vec zato to Goleman respektira neurologiju emocija. Osim toga, on prati odredenu sistematiku emotivnih reakcija, i u tom smislu moe posluiti kao rudimentarni udbenik. Unatoc tomu, cini mi se da osnovna ocjena stoji.

Jaca teza emocionalne inteligencije tvrdila bi da bez odredenih neuralnih procesa za stvaranje emocija racionalne misli i racionalnih postupaka ne bi bilo. Goleman se 232

medutim zaustavlja na blaoj varijanti: premda su emocije znacajne za racionalnost (28), zadatak istraivanja inteligencije sastoji se u transformaciji stare istraivacke paradigme, prema kojoj je ideal razuma osloboden negativnih efekata emocija, u novu, koja trai harmonizaciju glave i srca (29). Ta harmonizacija glave i srca sastoji se u spoznaji da izmedu kvocijenta inteligencije i emocionalne inteligencije postoji znacajna korelacija, kao i u spoznaji da ne postoji samo jedan tip inteligencije, vec, kako kae Golemanov guru Gardner, viestruka inteligencija. To je sve to saznajemo o promjeni paradigme u istraivanju racionalnosti.

Premda je emocionalna inteligencija urodena ili pak stecena prvih godina u ljudskome ivotu, covjek se naknadno ipak moe priuciti kako da svladava vlastite emocije i na taj nacin postie bolje socijalne rezultate. Temperament se moe promijeniti, misli Goleman, kao to se vrlo cesto moemo osloboditi od ropstva strasti (emocija). I stoga nas Golemanova knjiga poducava kako suspregnuti emocije. Prema Golemanu i Peteru Saloveyu, emocionalna se inteligencija sastoji od pet domena: od 1) poznavanja vlastitih emocija; 2) od njihova savladavanja; 3) vlastite motivacije; 4) od raspoznavanja emocija kod drugih; i od 5) sposobnosti za stvaranje, odravanje (i manipuliranje) meduljudskih odnosa. Poznavanje tih elemenata emocionalne inteligencije dovodi do puno boljih poslovnih i interpersonalnih rezultata.

Velik dio knjige posvecen je fenomenologiji emocija (bijesu, napetosti, strahu, empatiji, melankoliji, dosadi, itd) i procesima koji osobu dovode u emotivni zacarani krug, u krug emocija iz kojega je teko pronaci izlaz. Rijec je o tzv. emocionalnoj otmici ili blokadi (hijacking), u kojoj jedna emocija podrava drugu i obrnuto. Emocije se (primjerice bijes) medusobno pothranjuju, pa spirala emocionalnog pothranjivanja cesto dovodi do katastrofe. (Bijes je rijetko bezrazloan, ali su razlozi najcece pogreni, kae Franklin). Kontrola emocija stoga je prvi korak emocionalne inteligencije, i, uz optimizam koji stvara motivaciju, najbolji prediktor 233

covjekova uspjeha. Emocionalna se inteligencije pretvara u interpersonalnu inteligenciju koja se testira pomocu sposobnosti da se organiziraju skupine, da se pregovara o rjeenjima, da se stvaraju osobne veze, i da se tocno odrede tude emocije i motivi.

Emotivnost cesto postaje somatska, pa se negativni utjecaji emocije pretvaraju u stvarnu fizicku bol odnosno bolest. Goleman nadugacko raspravlja o tome kakvi bi se blagotvorni medicinski ucinci postigli da lijecnici mogu prepoznati ili s pacijentima raspraviti o psihickim stanjima (ili kada bi ih poucili o tome da optimizam i pozitivan odnos prema ivotu imaju pozitivne ucinke na zdravlje).

Posebna poglavlja posvecena su bracnim odnosima i kontroli emocija u braku ili pak emocijama na radnome mjestu, o ulozi roditelja u stvaranju emocionalne inteligencije djece, o vanosti emocionalne stabilnosti pri ucenju i kolovanju itsl. Napokon, posljednje poglavlje, kolovanje emocija sistematizira prikazane epizode u jedinstvenu shemu emocionalne inteligencije: 1. emocionalna samospoznaja; 2. kontrola emocija; 3. produktivno obuzdavanje emocija; 4. empatija i iscitavanje tudih emocija; 5. manipulacija socijalnih kontakata. Istodobno se tvrdi da je takva kola potrebna za oblikovanje zdrave demokracije.

Poglavlje 46. Sagan i njegov svijet (Sagan-ba) (3 kart) u kojemu se kratko opisuje vijek ovjeka koji je o dimnim zavjesama imao to rei

Carl Sagan bio je zasigurno najvei svjetski popularizator znanosti u XX stoljeu. Njegova serija Cosmos, za koju je dobio nagrade Emmy i Peabody, bila je, tvrdi CNN, najgledanija TV serija u povijesti televizije; gledalo ju je 500 milijuna ljudi u 60 zemalja, a knjiga pod istim naslovom iz 1980., bila je na rang-listi najprodavanijih

234

knjiga u Sjedinjenim Dravama sedamdeset tjedana, te postala najprodavanija znanstvena knjiga ikada objavljena na engleskome jeziku.

Kada je kao ezdesetdvogodijak Carl Sagan nakon neuspjee operacije presaivanja kotane sri, preminuo od myelodysplazije, predleukemijskog sindroma, svjetska mu je znanstvena javnost odala duno potovanje. Carl je bio svjetlo u tmini. Bio je, vrlo jednostavno, najbolji znanstveni odgajatelj ovoga stoljea, rekao je Yervant Terzian, voditelj njegova matina odjela za astronomiju sveuilita Cornell. Slinim su se rijeima izrazili i njegovi suradnici i kolege u Laboratoriju raketnih motora s Kalifornijskog tehnolokog instituta, strunjaci NASA-e, lanovi Planetarnog drutva, skupine koja broji 100.000 lanova koji se bave astronomijom, drutva koje je Sagan utemeljio, i brojne druge organizacije.

Sagan je bio nevjerojatno irokih znanstvenih interesa. Napisao je preko 600 znanstvenih lanaka, bio je autor, koautor i urednik vie od 29 knjiga: o efektu staklenika na Veneri, o praini uzrokovanoj vjetrovima na Marsu, o organskim aerosolima na Saturnovom mjesecu Titanu, o dugoronim ekolokim posljedicama nuklearnog rata, o podrijetlu ivota, egzobiologiji (postojanju ivota izvan zemlje), napokon i o vlastitoj bolesti - knjige: Inteligentni ivot u svemiru, Brocin mozak, Kometa, Put kojim nitko nije mislio: Nuklearna zima i kraj utrke u naoruanju, Sjene zaboravljenih predaka. Potraga za onime to jesmo. Za knjigu Zmajevi raja (1977) primio je Pulitzerovu nagradu. Knjiga Mutna plava toka. Vizija ljudske budunosti u svemiru, bila je dugo vremena bestseller, dok je po tirai nije istisnula njegova posljednja knjiga Svijet zaokupljen demonima (1995).

Po zvanju astronom, pedesetih je godina zapoeo s istraivanjem podrijetla ivota, i to ga je pitanje vodilo sve do kraja ivota. Nedugo prije smrti otkriven je meteor za kojeg se sumnjalo da sadri tragove ivota na Marsu. Jesmo li mi doista nevjerojatna

235

sluajnost ili svemir bruji inteligencijom? To je ivotno pitanje za razumijevanje nas samih i nae povijesti, tvrdio je Sagan.

Sagan svoju popularnost duguje prvenstveno istraivanju svemira. Gledali smo detaljne snimke desetaka novih svjetova. Svjetova koje nikada prije nismo vidjeli. I ako ne budemo toliko glupi da se unitimo, u sljedeem emo stoljeu krenuti prema dalekom svemiru. i za mene je bilo izvanredno uzbudljivo {to sam bio jedan od nekoliko sretnika koji su igrali ulogu u prvom preliminarnom raspoznavanju sunevoga sustava. Sagan je bio vodei istraiva i savjetnik NASA-inih misija Mariner, Viking, Voyager i Galileo; i ako postoji neki inteligentni ivot u svemiru, onda e moda uhvatiti signale i simbole s Voyagera koji je danas na rubu nae galaksije, i koji prema Saganovu prijedlogu nosi poruke o bitnim oblicima ivota, kulture, umjetnosti, civilizacije na Zemlji i o astronomskim podacima o Sunevoj galaksiji. Za svoje doprinose planetarnom istraivanju Sagan je dobio 22 poasna doktorata, tridesetak poasnih nagrada meu kojima su Medalja Konstantina Tsiolkovskoga Sovjetske astronautske federacije, Nagrada Masurski, Amerikog astronautskog drutva, Public Welfare medalja, najvie priznanje Nacionalne akademije znanosti, i nagradu AAAS, Amerike asocijacije za unaprije|enje znanosti, a po njemu je nazvan i ateroid 2709.

U svojoj posljednjoj knjizi Svijet zaokupljen demonima. Znanost kao svjetlo u tmini, Sagan svoju panju posveuje pseudoznanosti i raznim opasnostima od iracionalnosti i sve veem bujanju i povjerenju u realno postojanje demonskih pojava, UFO-a, transsupstancijacije, mogunost zazivanja mrtvih, religijskih manija itd. te pie: Bojim se da e s primicanjem kraja milenija, pseudoznanost i praznovjerje postati sve popularnije, i da e sirenina pjesma nerazumnosti postati sve milozvunija i privlanija. U naem tehnoloki sve razvijenijem drutvu, veina je ljudi znanstveno nepismena. Prije ili kasnije, ta eksplozivna smjesa neznanja i moi razbit e nam se o glavu. Njegov odgovor na bujicu znanstvene nepismenosti jest povjerenje u 236

znanstvene metode, skepticizam i otvorenost koja karakterizira znanost i demokraciju.

U izvanrednoj recenziji posveenoj Saganu i njegovoj posljednjoj knjizi, pod naslovom Milijarde i milijarde demona (New York Review, 9. sijenja 1997), Richard Lewontin opisuje zajedniku zgodu, jedno zajedniko javno predavanje u Little Rocku, Arkansas, koje potvr|uje Saganove bojazni. Objanjavajui auditoriju osnovne misli suvremene biologije i astronomije, ta su dva znanstvenika morala pobjei pred razularenom gomilom koja ih je eljela kamenovati. Unato toj zajednikoj epizodi i bojazni od sve vee znanstvene nepismenosti, Lewontin primijeuje nekoliko Saganovih nedostataka. Njegove knjige (posebno zadnja) ne objanjavaju to tono znai Znanstvena Metoda u koju bismo morali imati povjerenje, niti je to autorov cilj. Potekoa, naime, koja raa znanstvenu nepismenost imanentna je progresu znanosti, ona nije vezana iskljuivo za nepismene: Kada znanstvenik prelazi preko granica vlastite specijalnosti, on nema nikakvog drugog izbora doli da prihvati autoritet drugih znanstvenika. Kako bismo na temelju zdravoga razuma mogli vjerovati u dualizam vala i korpuskula? U crne rupe? I zbog toga je, nastavlja Lewontin, naa elja da prihvatimo znanstvene tvrdnje koje su protiv zdravoga razuma klju~ razumijevanja bitke izme|u znanosti i nadnaravnog. Mi prihvaamo znanost unato oitoj apsurdnosti nekih njezinih konstrukcija, unato njezinom neispunjavanju ekstravagantnih obeanja o zdravlju i ivotu, unato toleranciji znanstvene zajednice prema nepotvrenim priama. Mi moramo vjerovati znanstvenicima na rije, ali upravo je to potekoa: to isto ine i oni koji vjeruju u demone. I zato je retorika to je znanstvenici koriste kako bi poduili neuku javnost (ili kako bi dobili javni novac za svemirska istraivanja ili prouavanja ivota na Marsu) esto puka mo autoriteta, koje se treba plaiti kao i bilo kojeg drugog.

Poglavlje 47. Platon i ostale filozofske ludosti (Stove) (4 kart) 237

u kojem se objanjava zato se ne zovem Ishmael

Australski filozof neopozitivistike orijentacije, David Stove, sakupio je kritike lanke o idealistikoj filozofiji u svojoj knjizi Kult Platona i ostale filozofske ludosti. Suspregnite gaenje. Stoveova knjiga jedna je od najzanimljivijih filozofskih knjiga objavljenih 1990-ih. Vehementna je poput Nietzschea. irokopotezna poput Marxa. I duhovita bez presedana u povijesti filozofije. Ve zbog ovih zaboravljenih karakteristika u filozofiji morali biste postati radoznali. Parmenid je putovao, Platon je bio pojedinani ovjek, Berkeley je bio fiziki objekt: to su neosporne povjesne injenice. To su isto tako vrlo vane injenice, jer samo prisjeanjem na njih ostajemo zdravi kada itamo filozofije tih ljudi. Ali, to je onda s tim ljudima i s njihovim teorijama? Kao to rekoh, Berkeley je imao majku, Platon je znao da je pojedinani ovjek, Parmenid je znao da putuje: to su takoer nesumnjive injenice. Pa ipak, ti su ljudi vjerovali u teorije koje su oito inkopatibilne s tim znanjem, u teorije koje su istovremeno tipine filozofske teorije. Te injenice ne samo da upuuju, one i dokazuju da je neto strano pogreno u tim tipinim filozofskim teorijama... povijest filozofije - kakav li je to spektakl iracionalnih nonih mora!

Naa kolovana strast da priznamo vrijednost velikim filozofijama i da potujemo filozofsku tradiciju esto nas spreava da primjetimo velike greke koje se u njima kriju. Stoveov pozitivistiki stav o besmislenosti velikog dijela povijesti filozofije (pomanjkanje respekta!) omoguava mu naprotiv da pronae pogreke u osnovnim stavovima idealistikih filozofija. Na primjer, jeste li se ikada zapitali to znae i kako treba odgovoriti na pitanja tipa "Kako je mogue...?"

Kant uvijek s oitim ponosom govori kako nitko prije njega nije postavljao pitanja koja on postavlja. To je istina, ali je li to pravi predmet ponosa, drugo je pitanje. I na to drugo pitanje povijest je spremno odgovorila u Kantovu korist. Njegova "kako238

mogue" pitanja postala su predmeti opeg oboavanja. Doslovno nitko koliko znam nije protestirao zbog nerazumljivosti tih pitanja. Meni su ona nerazumljiva. Kada filozof pita "Je li p mogue" ili "Je li p mogu ako nam je dano q", nemam potekoa u razumijevanju pitanja, kao ni bilo tko drugi. Pitanja koja me obaraju jesu pitanja "kako je p mogue?" ili "kako je p mogue ako nam je dano q". Jo je gore kada Kant pita, kao to to uvijek ini, "kako je to-i-to mogue" pri emu "to-i-to" nije sud ve imenica. "Kako je prostor mogu", "kako je miljenje mogue" - on jednostavno ne moe prestati pitati takva pitanja. Bez sumnje Kantov je najvei doprinos pitanje "Kako je sama priroda mogua?"... Kant je konstrukciju "kako je to-i-to mogue" uvijek imao na pameti. To je bio njegov nain stalnog izraavanja onog "uenja" s kojim filozofija doista zapoinje: naime tobonjeg uenja, tj. postavljanja pitanja koja to uope nisu. Ljepota te kantovske taktike jest u tome da nam je uvijek dostupna: uvijek moete postaviti pitanje "kako je p mogue", bez obzira to je p, i bez obzira na kontekst. Na taj nain ne samo to nikada neete morati prestati priati, ve moete biti sigurni da ete uvijek zvuati kao neuobiajeno duboki mislilac... Kantovo je pitanje bilo "Kako su mogui sintetiki sudovi a priori". A koji je odgovor? Pa, mnogo je stranica o tome ispisano, ali dovoljno toan saetak bio bi sljedei: "Postoji izvjesni proces razumijevanja, naravno ne empirijski proces, i uope, niti vremenski, koji... ili moda bi bilo bolje koristiti rije "struktura" umjesto "proces". Naravno, ne mislim na fiziku strukturu; pa ipak to je stvarna struktura, ali nije potpuno logika. Ona se zove "transcendentalno jedinstvo apercepcije", ili moda nije ni to, ali neto isto tako korisno. No, dakle, taj je proces, ili struktura, vrlo znaajna, u stvari iskustvo bi bilo nemogue bez nje, jer je, ili to u svakom sluaju ini, jest... hm.. on omoguava da a priori spoznajemo neke istine koje su sintetike a isto tako i nune. Ukratko, Kantov odgovor na pitanje "Kako su sintetiki sudovi a priori mogui?" jest "Oni su mogui". Moram jo jednom naglasiti da bi to bio potpuno pravilan odgovor, da je pitanje glasilo "Jesu li sintetiki sudovi a priori mogui?"; tj. pravilan, ali ne nuno i istinit. Ali pitanje nije bilo "da li" ve "kako" su takvi sudovi mogui. I na to ne-pitanje, Kant je dao ne-odgovor. 239

Uzmimo jo jedan primjer. Stove naziva "Gem" pogreni argument izvoenja kontingentnih istina iz tautologija. Glavnina idealistikih principa, recimo jedinstvo subjekta i objekta, identitet ja i ne-ja, svaka posljedica ima uzrok i sl. zasniva se upravo na ovoj pogreci. Svaki je argument Gem ako eli iz tautoloke premise o znanju, miljenju ili svijesti deducirati da je svaki mogui objekt znanja, ili jedini mogui objekt, internalni, mentalni ili duhovni... Najvanija od tih izreka koju su idealisti ponavljali tako esto da se naposljetku izlizala jest slogan od etiri rijei: "nema objekta bez subjekta". Ta izreka...danas stvara samo nerazumijevanje i dosadnu odvratnost. Pa ipak ona je u stvari bila trijumf filozofske vjetine... "Nema objekta bez subjekta". Uzmimo jednu stranu, recimo da "objekt" znai "drvee i ostalo" i izreka postaje vrlo zanimljiva. Jer ona ne tvrdi nita manje nego idealizam: tj. da ne moe postojati drvee bez miljenja. Ali isto tako lako moemo uzeti da "objekt" znai "objekt spoznaje ili misli": tada izreka ne samo da nije zanimljiva ve postaje potpuno prizemna: ona postaje obina tautologija, jer ako je neto objekt spoznaje ili misli, onda neto za njega zna ili ga misli. I ovdje, postaje oito, Gem samo eka, i sigurno e se dogoditi. Prvo sebe i druge zadovoljite istinom suda uzimajui tautoloki smisao; a onda, kasnije, doputate sebi i drugima da ga shvate idealistiki.

Idealizam kao Viktorijanska horror-pria (u dva dijela) sredinji je dio knjige. Prepriavanje te horror prie zapoinje po mom miljenju istinitom tvrdnjom da idealistika filozofija eli nadoknaditi izgubljeni religiozni osjeaj, utjehu zbog nemogunosti apsolutnog kriterija vrijednosti i znanja i pruiti racionalno opravdanje iracionalnog osjeaja bespomonosti pred totalitetom. Ali ta utjeha ima i negativnu stranu. Tajna privlanost idealizma sastoji se po Stoveu u tome to nam obeaje utjehu od tereta dunosti da spoznajemo stvari kakve doista jesu. "Jer doista je utjeno ako nam se kae da nae kognitivne tvrdnje nee procjenjivati neki izvanjski ili nepristrani autoritet." Time idealizam opravdava lijenost, fatalizam i 240

egoizam. Stove takav stav naziva kognitivnim kalvinizmom. Jer idealizam poput kalvinizma dri da je ono to je nae nuno loe i nesavreno (ne apsolutno istinito) upravo zato to je nae.

Prvo poglavlje o Popperu, Kuhnu, Lakatosu i Feyerabendu u "razdoblju Jazza" ve je objavljeno kod nas (vidi moj prijevod u Zborniku III programa HRTV 25-26 (1989)). To je popularizirani saetak autorove knjige Popper. Four Modern Irrationalists. Glavna optuba na raun Poppera jest pretvaranje vrste znanstvene vrijednosti hypothesis non fingo u veliku iluziju. Vie se ne trai utemeljenost ve samo opovrgljivost, ime se vrsti temelji znanstvenosti po Stoveu pretvaraju u relativne kriterije opovrgavanja. U drugom poglavlju raspravlja se o lingvistikoj konstrukciji svijeta i kritizira Goodmanovo umnaanje i proizvoenje svijetova, a u treem sredinja su tema Nozickova "kako-mogue" pitanja.

"Ishmael efekt" Stoveov je naziv etvrtog poglavlja prema Melvilleovu junaku iz Moby Dicka, tj. prema njegovoj (biblijskoj) tvrdnji: "Samo sam ja preivio kako bih vam mogao ispriati". Ishmael efekt odnosi se na klasu svih reenica koje imaju privilegirani poloaj u odnosu na ostale, odnosno na klasu reenica (ukljuujui pitanja) koje se ne bi mogle izrei da su istinite kao to su recimo: "Uope ne znam rijei", ili jo openitije, na sve "doktrine zavjese" (veil doctrines) u kojima autor otkriva neku samo njemu otkrivenu tajnu. U skup tih doktrina ukljuene su i varijante sociologije spoznaje prema kojima autori transcendiraju kontekst kako bi ostalima rekli da je znanje ovisno o kontekstu. Vanost tog efekta pokazuje se u rjeenjima metafizikih pitanja. Stove smatra da idealistike i solipsistike filozofije nuno podlijeu Ishmaelovu efektu.

'Postoji li izvanjski svijet' je Ishmael-pitanje, ne samo za sve one koji ga postavljaju, ve i onda kada ga postavljamo u sebi. Ishmael ne bi mogao postaviti pitanje je li netko s Pequoda preivio ako odgovor na to pitanje ne bi bio da. Ne samo da 241

odgovor mora biti 'da': Ishmael mora znati da je odgovor 'da' osim ako ne boluje od gubitka pamenja ili nekog drugog mentalnog nedostatka. Ako ne boluje od takvih bolesti, njegovo pitanje moe biti samo neozbiljno, jer ne trai informativni odgovor koji navodno eli dobiti... Nitko ne moe iskreno postaviti pitanje "Znam li rijei?" ili "Moe li ljudsko bie postaviti pitanje", ako neto s njim obziljno nije u redu... Filozofija obino zapoinje pseudo-uenjem koje se izraava "pitanjima" koja to uope nisu.

Zakljuno poglavlje knjige nosi naslov "to je pogreno u naim mislima? Neopozitivistiki credo". Pozitivisti su smatrali da postoje samo tri oblika pogreki: logike proturjenosti, empirijske netonosti i besmislice (sintaktike i semantike pogreke). Stove nasuprot klasinim pozitivistima smatra da postoji bezbroj naina da se grijei. Stoga nam je potrebna nosologija misli, tj. klasifikacija bolesti miljenja, za koju je posljednje poglavlje trebala biti propedeutika. Ono se naziva pozitivistiki credo jer se pridrava standardne "racionalistike dogme" da postoji samo jedan ispravan nain miljenja i bezbroj pogrenih. Stove zapoinje svoj credo s namjerom da prui sredstva za racionalno istraivanje zabluda (racionalisti su obino analizu pogreki preputali psihologiji i sociologiji i psihologiji). Tokom pisanja sjetio se da je takav pothvat nemogu, jer racionalno istraivanje iracionalnoga ili pogrenoga bio bi svojevrsni Ishmaelov efekt. Stoga mu je preostalo samo da in the light of available evidence vjeruje kako je najbolji nain filozofiranja pozitivistiki. On e mu pruiti sredstva kategorizacije pogreki i potencijalna mjerila prevencije, ali ne i racionalno opravdanje razgranienja bolesti i zdravlja.

Stove je izvanredno otrouman i duhovit kritiar i blistav pisac. No pored uitka u itanju imao sam dojam da joj neto nedostaje. Nedostatnost moda lei u tome to od "velike filozofije" italac ne oekuje samo vrlo osjetljiv detektor lai, ve i neto vlastito-"konstruktivno". Stove je oito mislio da je dobar detektor lai (pogreaka) najbolji nain popravljanja naih misli. Moda u tome nije jako pogrijeio. Ali nakon 242

itanja knjige italac poeli primijeniti njegova sredstva i na njega samog. I tada primjeuje da njegova orua u ovoj knjizi nema na to primijeniti.

Poglavlje 48. Platon, Popper i ostale znanstvene ludosti (Horgan) (4 kart) u kojemu se objanjava zato je doao kraj znanosti

Horganova knjiga jedna je od najzanimljivijih, najinformativnijih, najznaajnijih, najkontroverznijih, najduhovitijih, "naj-naj" knjiga o znanosti koje sam ikada proitao. Zasluuje sve komplimente. "A-must-read". Veliki sociobiolog Edward Wilson na ovitku sasvim tono izjavljuje "Nevjerojatno zabavna knjiga, koja e sigurno potaknuti polemike", a James Gleick, koji poput Horgana prati znanost iz zasjede, dodaje: Horgan razotkriva najzanimljivije znanstvenike planeta - on slua, raspravlja, misli. On ima vrlo toan instinkt za onu stranu znanosti koja se ne objavljuje u asopisima i ne ui u kolama, pa je privilegij pratiti ga dok sve to promatra iza zavjesa. Horgan je Diogen Laertije s konca XX. stoljea. Njega ne zanimaju samo sadraji misli velikih znanstvenika, nego i njihovi ivotni stavovi, njihove privatne strasti, njihove pojave, nain ponaanja, oblaenja, mimika, njihovi stanovi, supruge, knjige na policama, njihovi neprijatelji ... Sve je to, naime, implicitni dio njihovih teorija.

Rije je zapravo o sedamdesetak preprianih intervjua s apsolutno najznajnijim znanstvenim imenima dananjice: tu su filozofi Popper, Kuhn, Feyerabend, McGinn, Dennett, fiziari i nobelovci Witten, Weinberg, Wheeler, Bohm, Feynman, Hawking, Schramm, Hoyle, biolozi i kemiari Dawkins, Jay Gould, L. Margulis, Kauffman, Miller, Wilson, Crick, Prigogine, Feigenbaum, Dyson, Tipler, Bernal, sociolog Fukuyama, antropolog Geertz, lingvist Chomsky, matematiar Chaitin, neurolog Eccles i Sacks, M. Minsky, H. Moravec, Gell-Man, Penrose ... trebam li nastaviti? Ako postoji suvremena znanost kao takva, onda je to ono to piu i misle Horganovi 243

ispitanici, i ako elimo zakljuiti neto o znanosti, nije li primjereno obratiti se upravo njima?

Horgan, novinar Scientific Americana, asopisa u kojemu su objavljene prve verzije njegovih "susreta", jest, ini se, jedna od rijetkih, nevjerojatno informiranih i obrazovanih osoba, koja nakon susreta sa svim tim veliinama, moe ostati dovoljno skeptina i ne povjerovati ni jednoj veliini na rije, zadrati kritiku distanciju prema svima, i postaviti prava, bolna pitanja svakome od njih, pitanja iz kojih je upuenijima jasno da autor poznaje probleme i ogranienja svake ispitivane znanstvene discipline ili znanstvene filozofije. Njegova vrckava inteligencija u razgovorima izvlai skrivene adute iz rukava, citate iz Wittgensteina, Kanta, Bacona, T. Naggela, Goedela, Borgesa ili... Groucha Marxa. (Pomislimo samo: tko bi uope bio sposoban pod isti kiobran staviti tako raznovrsne teorije, i kakav bi to "kiobran" uope mogao biti. Tko se jo (osim Horgana) usuuje voditi rutinske intervjue s veliinama poput L. Margulis, R. Penrosea, F. Cricka, R. Dawkinsa ... pri emu jo uzima slobodu dovoditi u pitanje njihove, najtemeljitije stavove?, pita se jedan Horganov recenzent.) Da ne bude nesporazuma: Horgan ne pokazuje prezir, on ne umanjuje vrijednost svojih ispitanika i njihove znanosti. Naprotiv, vrijednost svake teorije njegovih ispitanika proizlazi upravo iz misaone raznovrsnosti dananje "znanosti".

Treba priznati: kiobran pod koji su stavljeni svi navedeni znanstvenici na mnogim mjestima proputa. (Kako bi i moglo biti drukije? Biste li Vi mogli nai neki primjereniji?) A kiobran je tema iz naslova: "Kraj znanosti", Je li znanost dola do svog svretka?", pitanje koje Horgan postavlja veini svojih ispitanika. Neki odgovaraju potvrdno, neki nijeno. Horgan i tu, gdje se ini da lei njegova filozofija, dodaje samoironine primjedbe. Jer pria o kraju povijesti, kraju napretka, o kraju filozofije, o kraju fizike ... nije njegov izmiljaj. Nije li Hawking u svojoj Kratkoj povijesti vremena najavio kraj fizike, skoranji dan kad e sve sile biti objedinjene, kad 244

emo napokon spoznati "teoriju svega", ili, kako kae Horgan, Veliki odgovor (The Answer), kad se u fizici (ni u drugim disciplinama) vie nee imati to raditi? Nije li Fukuyama slino najavio i za Povijest? (Kako danas dati Veliki odgovor poto je Adamsov kompjutor Deep Throat iz Hitch-hikers Guide to the Galaxy, na pitanje o smislu svijeta, svemira i ivota, odgovorio: 33). Ukratko: premda je knjiga podijeljena na 11 poglavlja, koja sva zapoinju s krajem neega (krajem limitologije, krajem znanstvene teologije, krajem mainske znanosti, krajem evolucione biologije, krajem drutvenih znanosti, krajem neuroznanosti, krajem kozmologije ... itd.), naslov Kraj znanosti samo je jedan marketinki catch, ljepilo, na koje sam se, priznajem, uhvatio i ja (i nije mi ao!). Stoga, tvrdnju o kraju znanosti ne treba uzimati ozbiljno. Ona u cijelome projektu uope nije vana.

Ili moda ipak! Horganova pria zapoinje epizodom s jednog kongresa, nazvanog Kraj znanosti?, koji se odrao 1989. godine: Pretpostavka susreta bila je da dolazi kraj vjere u znanost, a ne kraj same znanosti. Jedan je organizator to rekao ovako: "Sve je jai osjeaj da je znanosti, kao ujedinjenom, univerzalnom, objektivnom pothvatu, kraj." ... Velika ironija susreta bila je u tomu to je jedan znanstvenik koji je govorio, Gunther Stent, biolog s Kalifornijskog sveuilita u Berkeleyu, godinama promovirao jo dramatiniji scenarij od onoga na simpoziju. Stent je tvrdio da se znanosti ne blii kraj zbog skepticizma nekolicine akademskih sofista. Upravo suprotno. Znanosti se moda.pribliava kraj jer je bila tako uspjena" (9). U svojoj knjizi Dolazak zIatnoga doba. Stav o kraju napretka iz 1969. Stent je tvrdio da su odreena znanstvena podruja ograniena jednostavno zbog limitiranosti njihova predmetnog podruja. Nitko ne dri ljudsku anatomiju ili zemljopis beskonanim pothvatima. I kemija je ograniena. Premda je ukupan broj moguih kemijskih reakcija velik, a raznovrsnost reakcija golema, cilj kemije, razumijevanje naela djelovanja tih molekula, poput cilja zemljopisa, oito je ogranien." I podruje je biologije prema Stentu ogranieno. "Biolozima su preostala samo tri pitanja: kako je nastao ivot, kako se jedna oploena stanica razvija u viestanini organizam, i kako 245

sredinji ivani sustav procesira informacije. Kad se ti ciljevi ostvare, temeljna zadaa biologije, iste biologije, bit e dovrena." (10) U fizici, ogranienje je druge prirode. Drutvo e htjeti podrati nastavak istraivanja u fizici sve dok u njima vidi potencijal za stvaranje jakih novih tehnologija, poput nuklearnog oruja i nuklearne energije. Ali kad fizika postane nepraktina ili nerazumljiva, drutvo e je pouzdano liiti podrke. (11). Navedeni dio poetne Stentove prie nastavlja se do kraja, on je Horganov leitmotiv: Znanosti je moda kraj, upravo zato jer je bila tako uspjena. Moda tema o kraju znanosti uope nije tako bespredmetna kako se na prvi pogled ini?

Drugi vaan element "kiobrana koji prokinjava jest Horganova obrada tzv. "ironijske znanosti". Znanosti je moda kraj zbog toga to se sve vie znanstvenika angaira u postupanju koje sve vie nalikuje na literarnu kritiku. Sve je vie znanstvenika koji pred sobom nemaju neki cilj, koji ne postavljaju ono-pravo-ijedino-pitanje (ma koje to bilo), koji u svom istraivanju ne vide onaj presudni smisao kojim su se rukovodili negdanji znanstvenici. Sve vea skepsa prema "Onom-jedinom-odgovoru" dovodi do ironijske znanosti, odnosno do izjednaavanja znanosti s onim to ine znanstvenici. Takvo izjednaavanje nuno dovodi do ironije, odmaka od vlastitih stavova, pa i nepovjerenja u Znanost, ili tonije, do pomanjkanja vjere u to da jedino znanost moe pruiti prave odgovore. Neki se znanstvenici stoga vraaju vjeri (religiji), ili pak od znanosti pokuavaju umjetno napraviti neto slino (pri emu postaju pravi dogmatici). Ali Horgan je posljednji koji bi to znanstvenicima smio zamjeriti. Jer, upravo je njegov pothvat (prema mnogoemu jedinstven) primjer ironijske znanosti.

Vrijednost Horganove knjige nije dakle u obradi problema "kraja znanosti", i u dijagnozi "ironijske znanosti", nego u enciklopedijskom biografskom i esto poleminom prikazu "velikih", glavnih znanstvenih teorija. O ogranienjima pojedinih teorija, osim iz Horganovih lukavih pitanja, najee zakljuujemo "iz 246

konteksta", recimo, kad je rije o Bogu i fizikalnoj teologiji, iz anegdota - iz prie kad najvei znanstvenici dananjice, na elu s Hawkingom u kolicima ulaze u crkvu, na koncert, a publika se die na noge i pljee znanstvenicima kao suvremenim bogovima, ali isto tako i iz rijei drugih znanstvenika koji prosuuju teorije svojih kolega. Znanje je prema Horganu previe raznoliko: znanstvenici vie ne mogu odbacivati svaku pojedinu teoriju, za to im katkad nedostaje specifino znanje onog "ludog" znanstvenika, ali puno ee rije je o nedostatku volje, pa stoga vrlo esto prolaze i one najlue teorije (primjer: superstringovi). Vrlo se esto veliki polemiari i antipodi prema torijskim klasifikacijama (npr. Jay Gould i Dawkins), odjednom o bitnim pitanjima slau. Horgan, poput veine navedenih velikih znanstvenika, umjesto sukoba i argumenata, zbog toga koristi cijeli arsenal ironijskih sredstava da. bi plastinije opisao znanstvenu zajednicu i korpus raznolikih, katkad gotovo besmislenih, ludih ili za veinu nerazumljivih teorija, koje tvore dananju znanost. Stoga se dojam koji ostavlja Horganova knjiga moe plastino skratiti Feyerabendovim pitanjem: Ako je ivot tako sloen, kako bi onda znanost mogla biti tako jednostavna?

itatelj e na koncu primijetiti da u ovome prikazu nedostaje upravo onaj karakteristini Horganov materijal: detalji pojedinih pria, preplet biografije i miljenja, drutvene okolice i genija. I zbog tih pria (a ne zbog cinine globalne folozofije), zbog golemog kompendija informacija za znanstveno loe informiranu domau publiku, preporuuje se: itati, itati, svakako itati.

V dio: Portreti s kraja filozofije

Poglavlje 49. Zadnji pokuaj stvaranja reda u kojem se odaje duno potovanje Claude Levi-Straussu

247

Claude Lvi-Strauss, francuski antropolog i filozof roen je u Bruxellesu u Belgiji 28. XII. 1908. Prvi znanstveni stupanj obranio je u Parizu te je uskoro primljen na sveuilite u Sao Paolo u Brazilu. U Junoj Americi ostao je do 1939., najvei dio drugog svjetskog rata proveo je u SAD te se 1948. vratio u Pariz. Danas dri katedru antropologije na College de France. Premda je nedvojbeno jedan od najveih antropologa naeg doba, antropologiji je pridonio uglavnom na filozofskim, pa ak i spekulativnim podrujima te struke. No koliko je god njegova etnografska rasprava gusto tkana, ona poiva na plitkim temeljima terenskog rada. tovie, jedan od mnogih uzroka njegova visokog statusa u suvremenom akademskom svijetu upravo je i taj antiempirizam i njegov vrlo uspjean pokuaj da ponovno ustanovi racionalistiko i intelektualistiko gledite u drutvenim znanostima. On se ponajprije odreuje kao glavni lik pokreta poznatog kao strukturalizam, koji je dominirao intelektualnim svijetom Britanije, SAD i zapadne Europe od kraja pedesetih do poetka osamdesetih godina ovoga stoljea i koji je tek nedavno poeo pokazivati znakove gubljenja zamaha. Privremeni boravak u New Yorku omoguio je Lvi-Straussu da mnogo dozna ne samo o strukturalnoj lingvistici takozvane prake kole nego i o pionirskim radovima na polju kibernetike i informacijske teorije, koja se uglavnom povezuje sa Shannonom. Lvi-Strauss je kombinirao nove uvide matematike teorije komunikacije s naelima sosirovske lingvistike i rezultat toga primijenio na poredbama prouavanja drutva i kulture. Ta stvaralaka sinteza omoguila je generalizirani strukturalizam kao njegovo vlastito postignue. Unato izvornosti svoga pristupa, njegov rad uvijek je leao u srcu tradicionalne socijalne antropologije: srodstva, religija i mit. Osnovne strukture srodstva (Pariz, 1949.) dovele su u pitanje i na mnogo naina potkopale prijanje analize. Meu glavnim temama te opsene studije jesu: dihotomija priroda/kultura, zabrana incesta i vrste branih razmjena. One su utkane u opu perspektivu ljudskog drutva, koja svrstava to djelo podrobne etnografske analize meu glavna klasina djela filozofije i antropologije. Vana pojanjenja tog rada, kao i vani eseji o temam koje su izravnije povezane sa strukturalnom lingvistikom i komunikacijskom teorijom, mogu se nai u 248

Strukturalnoj antropologiji (2 sveska, Pariz, 1953-73.), gdje se ocrtava i njegovo kasnije bavljenje mitom. Totemizam danas (Pariz, 1962.) uskoro je slijedila Divlja misao (Pariz, 1962.), a te su dvije knjige ponudile interpretaciju logike totemistikih sustava i samog takozvanog totemizma, koja tvori vododjelnicu, moderne kognitivne i filozofske antropologije. itatelji su takoer uvedeni u prouavanje mita, koje je proteklih godina zauzelo gotovo svu Lvi-Straussovu pozornost i dalo etiri goleme monografije njegove Mitologike (Pariz, 1964-72.). Intelektualna autobiografija Tuni tropi (Pariz, 1955.) vrijedan je komentar i izlaganje njegove rane misli.

Kd svih kdova: strukturalizam

Udbenik neke zamiljene duhovne povijesti u kojemu ne bi bilo rijei o Claudeu Lvi-Straussu zasigurno ne bi bio pravi izvor znanja XX. stoljea. Claude Lvi-Strauss jedan je od znanstvenika i intelektualaca bez kojeg bi drutvena znanost dananjeg doba bila bitno siromanija. Pa ipak, kada bismo njegovo djelo eljeli poblie svrstati u vrste disciplinarne obrasce, nastali bi veliki problemi. Je li on filozof? Sociolog? Antropolog? Lingvist? U svakome od tih podruja njegovo se djelo osporava, ali jedno je sigurno: kada bismo o djelu diplomiranog filozofa i pravnika Claudea Lvi-Straussa raspravljali iskljuivo u okviru predratne empirijske amerike antropologije, kako se esto i ini, njegovo bi djelo bilo neshvaeno i gotovo zaboravljeno. esto se tvrdi da su Straussovi empirijski doprinosi na podruju terenskog istraivanja skromni, da njegovu vanost treba traiti u onoj tradiciji akademske, salonske antropologije kojoj pripadaju Frazer, Durkheim i Lvi-Bruhl. Zato je prava srea to se disciplinarne granice ne podudaraju s intelektualnim utjecajem. Moda je zbog toga Lvi-Strauss na poetku svoje Strukturalne antropologije jasno razdvojio zadatke etnologije i etnografije, kako bi na podruju etnologije, tj. na

249

podruju prouavanja zakonitosti funkcioniranja drutva, njegove misli mogle dobiti svoj puni zamah. Biografija Lvi-Straussa vrlo je zanimljiva i pouna je propedeutika u njegovo djelo. Claude Lvi-Strauss roen je u Bruxellesu godine 1908. u idovskoj obitelji u kojoj je vladala strast prema likovnoj i glazbenoj umjetnosti. One e se, kako emo vidjeti, esto pojavljivati na stranicama njegovih djela i neemo izrei neistinu ako njegovo djelo shvatimo kao jedno vagnerijansko umjetniko djelo u kojemu se zbrajaju mitovi, znanja, osjeaji i najrazliitiji umjetniki oblici. S druge strane, prema vlastitim rijeima, od predaka nije naslijedio vjeru, nego jednu riznicu starinskih predmeta i stav koji izrie na sljedei nain: Bolje se sporazumijevam s vjernicima negoli s racionalistima koji trae objanjenje za sve i po svaku cijenu. Vjernici u najmanju ruku imaju smisao za tajanstveno, za one tajne koje po mome miljenju misao ne moe razrijeiti. Koliko u tome ima paradoksalnosti za one koji LviStraussa nazivaju apsolutnim racionalistom! Lvi-Straussov ivotopis pun je lutanja, sluajnosti i paradoksa. U esnaestoj je godini bio oduevljen Marxom, Proudhonom i socijalistikim idejama; potom zavrava studij prava i filozofije, a naposljetku postaje i izvanredni profesor zbog teze s naslovom Filozofski postulati teorijskog marksizma. U to je doba, kako kae, elio postati filozof socijalistike stranke. Poslije ispita za izvanrednog profesora, koji je poloio pod utjecajem neke droge, LviStrauss se poinje zanimati za etnologiju i u 27. godini ivota postaje predava sociologije na sveuilitu u Sao Paolu. Bila je to prilika da prvi put vidi antropologiju na djelu. Njegovi zapisi s putovanja po junoamerikim tropima poslije su objavljeni pod naslovom Tuni tropi. Lvi-Strauss navodno nije volio ni studij ni ivot na sveuilitu, pa se etiri godine poslije vraa u Francusku, predaje na nekoliko provincijskih gimnazija, kratko sudjeluje u ratu, a 1941. izmie progonima idova i prima poziv Rockeffelerove zaklade za predavanje na newyorkoj Novoj koli za drutvena istraivanja. Potkraj rata postaje atae za kulturu pri Francuskoj ambasadi u New Yorku. Njegov pravi teorijski rad poinje dakle tek 1948. u 40. godini ivota, objavljivanjem brojnih lanaka i knjige Elementarne strukture srodstva. Uslijedile su 250

knjige Rasa i povijest (1952.), dvosveana Strukturalna antropologija (1958.), Totemizam danas i Divlja misao (1962.), a od 1964. do 1968. slijedi objavljivanje etverosveanog dijela Mitologike. Vratimo se jo askom na Lvi-Straussov ivotopis. itajui njegovu knjigu intervjua Izbliza i izdaleka (1988.), vidimo da je Lvi-Straussov ivot sastavljen od zanimljivih drutvenih prizora i komadia. Za istim stolom i u istoj sobi s LviStraussom sjede veliki filozofi Merleau-Ponty, Sartre, Camus, Simone de Beauvoir, Ricoeur, Lacan, Gurvitch, politiari poput Franoisa Mitteranda, povjesniari LerouGourhan, Fernand Braudel i Henry Focillon, informatiar Shannon, antropolozi Lowie, Kroeber, Boas, Margaret Mead i Ruth Benedict, lingvisti Jakobson i Benveniste, knjievnici Simone Weil i Andr Breton, slikari Marx Ernst, Georges Braque i jo mnogi drugi. Za drugim pak stolom, s kojeg se katkada uzimalo koliko je trebalo, sjede najrazliitije veliine: od Marxa i Hegela do Freuda, Wagnera, Comtea, Durkheima, de Saussurea, Rousseaua i drugih. Izbor navedenih osoba i njihovih miljenja teko bi mogao posluiti kao klju za razumijevanje Lvi-Straussove misli, osim ako ga ne shvatimo kao dio gotove strukture ije djelie treba ponovno sastaviti u grandiozan mozaik u kojemu bi jedni pokraj drugih bili elementi matematike i glazbe, mita i teorije informacija, slikarstva i kulinarstva, botanike i magije, kemije i lingvistike, urbanizma i logike. to bismo ve na prvi pogled mogli oekivati od mislioca koji eli sintetizirati navedena, tako razliita, podruja? Mogli bismo oekivati da ih pokua srediti. Nae je oekivanje, naravno, opravdano. Jednoga dana, kae nam autor, leao sam na livadi uz liniju Maginot: na toj me je livadi najvie impresionirao jedan cvijet, njegova proporcionalnost i pravilnost konstrukcije, i to divljenje prema prirodnome skladu i poretku ostalo je u meni zauvijek. Lvi-Straussova filozofija poiva dakle na idealu reda i geometrijskog izlaganja, na traganju za smislom u latentnim strukturama koje nisu jasno uoljive u pojavnome ivotu. arobna rije postaje struktura, jer se veze izmeu raznorodnih podataka i sistematizacija ne mogu iscrpiti njihovim nabrajanjem i kronolokim izlaganjem. Brojni filozofski sustavi XIX. stoljea samo su 251

provizorni kdovi slaganja podataka, ali oni ne iscrpljuju one bezbrojne mogunosti njihovih povezivanja. Mogue sistematizacije podataka samo su novi elementi beskonanog slaganja skpa u kojem su injenice pokraj generalizacija, teorije pokraj podataka, logika pokraj svojeg sadraja. Osnovna ideja, misao vodilja cijelog pokreta pod imenom strukturalizam, kojemu je Lvi-Strauss dao odluujui ton, upravo je pokuaj da se nae kd svih kdova, tj. da se sredi totalitet uz pomo jednostavne formule. Taj je zadatak naravno osuen na neuspjeh: jer svaki pokuaj da se nae jednostavna formula za sve to postoji ili ak za sve to moe postojati, samo geometrijskom progresijom umnaa polje injenica za dalje slaganje. Ali ideal reda bio je samo norma. Popis Lvi-Straussovih interesa, disciplina i njihove injenine osnove na prvi pogled nema istu teinu. Lvi-Strauss, naime, pokuava strukturirati podruje znanja, tehnika i ponaanja primitivnih drutava, to znai njihova jezika, mitova, totema, magije, umjetnosti i sl. i rijetko proiruje podruje svojih zakljuaka na suvremeno drutvo. Ali njega zapravo ne zanima etnografija, to jest sami ljudi i njihov nain ivljenja, nego nain miljenja ili, jo apstraktnije, ona sila koja tjera ljude da kaos podataka ili okolnoga svijeta dovedu u smislen red i cjelinu, to jest ona izvanvremenska logika koja strukturira nered prirodnoga ivota u smisleno kulturno jedinstvo. Podaci i tehnike kojima raspolau primitivna plemena i suvremene civilizacije nisu isti, ali je ta izvanvremenska ili izvanpovijesna sila strukturiranja identina kod jednih i kod drugih. U tome se sastoji Lvi-Straussov panracionalizam, u kojemu se kako su mu egzistencijalisti zamjerili, zanemaruje subjekt, ovjek, aktivni imbenik u transformaciji svijeta. Ali poemo li od pretpostavke da je sila zbog koje smo prisiljeni strukturirati svijet kako bismo se u nj uklopili, identina za sve ljude, onda je djelatna uloga ovjeka u usporedbi s njom jako mala. Pojedincu uvijek stoji na raspolaganju neki ogranien skup povijesnih i prirodnih injenica, i on ne moe djelovati drukije negoli da ih skuplja i rabi za svoje ciljeve, za strukture koje e sljedeim naratajima opet posluiti kao sirov materijal njihovih struktura.

252

Mitsku misao koja je svojevrsna teorijska paradigma tog univerzalnog strukturiranja, najprimjerenije emo objasniti Lvi-Straussovim pojmom bricolage, tj. uz pomo aktivnosti domaeg majstora. Kuni majstor ili sam-svoj-majstor, skuplja predmete ili dijelove predmeta koji uvijek mogu posluiti. Ti dijelovi imaju samo polovino odreenu namjenu; ona je s jedne strane dovoljna da mu ne bude potreban poseban alat i poznavanje svih zanata, a s druge strane nedovoljna da svaki dio dobije tono i strogo odreenu namjenu. Svaki dio jest skup konkretnih i moguih odnosa istodobno; dijelovi su operatori, a mogu se upotrijebiti radi obavljanja bilo kakve radnje u sklopu jednog tipa. Drugim rijeima, predmeti ili dijelovi predmeta koje skuplja domai majstor, s jedne su strane ve kulturno oblikovani, ali ga to ne spreava da ih upotrijebi za konstrukciju potpuno razliitih predmeta. Na isti se nain rabe i elementi mitskog miljenja. Kao to se dijelovi staroga stola mogu upotrebljavati za izradu ljestava, tako se i mitemi ili slike koje slue kao simboli, odnosno djelomino fiksirane kategorije, mogu upotrijebiti za neku drugu namjenu, tj. za drukije oblikovanje i klasifikaciju stvarnosti. Istodobno njihova je uloga dvostruka: stari stol moe sluiti staroj namjeni ali isto tako moe postati dio potencijalno nove konstrukcije. Krenemo li dalje razraivati metaforu, vidimo da transformacije ve gotovih kulturnih predmeta i kategorija nisu kontinuirane. Svako grupiranje elemenata samo je realizacija jedne od potencijalnih struktura. S druge strane, elementi od kojih je stvoren stol mogu se ponovno razloiti i oblikovati novu strukturu. Pogledajmo kako ta dvostranost strukturiranja izgleda na drugim podrujima. U glazbi se niz tonova strukturiranih u vremenu zove kontrapunkt, a njihovo slaganje u istom vremenskom odsjeku naziva se harmonija. U knjievnosti se prie ili bajke sastoje iz elemenata sastavljenih u vremenski niz. Ali odvojim li elemente prie u njezine sastavne dijelove, moemo zamisliti niz novih odnosa izmeu razluenih dijelova, to jest potencijalni niz novih pria, od kojih je ona ispriana samo jedna od zamislivih. Na isti se dvostruki nain mogu strukturirati i drugi oblici kulture: oblaenje, ponaanje za stolom, oblikovanje jelovnika i sl. Ta dva suprotna strukturalna niza Lvi-Strauss 253

oznaava parovima oporba: sustava i sintagme, metafore i metonimije ili paradigmatske serije i sintagmatskog lanca. Zbog lakeg predoavanja recimo da vertikalnom nizu ili harmoniji odgovara sustav, paradigma ili metarofa, a kontrapunktu ili horizontalnom nizu, sintagma (sintagmatski lanac) ili metonimija. Metodu mitskoga miljenja, ili mito-logiku, koja izraava one u drutvu skrivene poruke, moemo izraziti i na sljedei nain. Pretpostavimo da poruku tvori 8 elemenata i da primatelj poruke u svakom nizu hvata samo manji broj elemenata koje alje odailjatelj poruke. Obavijest koju primatelj prima nalik je na orkestralnu partituru: u svakom nizu on hvata razliite obavijesti iz iste cjelovite poruke. Ponavljanjem poruke, dobiva se harmonija iz osakaenih kontrapunktnih melodinih nizova. Cjelovita poruka, partitura ili strukturirani obrazac, zato je produkt elemenata poruke i instanci njezina slanja. Tu metodu razluivanja elementarnih struktura kojom e se pokazati da je ona tek element u totalitetu moguih struktura, Lvi-Strauss je poeo ve u svojoj prvoj knjizi o strukturama srodstva, ali puni je doseg dobila u njegovim Mitologikama. Dok se u prijanjim radovima zadovoljio zatvorenim sustavima, tj. strukturama iji su se elementi mogli razluiti, pobrojati i nanovo strukturirati, i dok se tim postupkom moglo anticipirati empirijsko nalaenje odsutnih struktura, u Mitologikama LviStrauss je pokuao pokazati kako funkcionira strukturiranje i transformiranje elemenata mitskog miljenja iji se iscrpni popis zapravo ne poznaje. Pridruujui mitemima elemente jezinih, drutvenih, umjetnikih i drugih sustava, zadatak je postao neizvediv. Na kraju svojega ivotnog djela Lvi-Strauss diskretno pretvara znanstveni zadatak u predmet totalnog umjetnikog djela. Tako se onaj poetni kaos kojeg je trebalo strukturirati, ponovno pretvara u kaos, ovaj put u genijalan kaos struktura. Evo kako to kae Strauss na kraju Mitologika: Zar ova slika nije upravo slika samog ovjeanstva i slika svih manifestacija ivota: ptica, leptira, koljaka i drugih ivotinja, biljaka i cvjetova, ija evolucija razvija i mijenja oblike, ali uvijek samo zato da bi se zavrili i da na kraju, od prirode, od ivota, od ovjeka, od svih tih istananih i profinjenih djela kao to su jezici, drutvene institucije, obiaji, 254

umjetnika remek-djela i mitovi, da od svega toga, kad utrnu posljednje svjetlosti vatrometa, ne ostane nita, ama ba nita? Vratimo se zato jednostavnijim strukturama i jednostavnijim metodama, naem domaem majstoru. Njemu su na raspolaganju uvijek ograniena sredstva, ogranien broj predmeta. Osim toga on mora raspolagati s jo elementarnijim znanjima. Ta elementarna znanja sastoje se, prema rezultatima strukturalne lingvistike, od parova binarnih oporba. Na domai majstor mora na neki nain znati gdje je spremio svoje predmete: gore ili dolje, lijevo ili desno, sprijeda ili straga, unutra ili vani. On ih, ovisno o karakteru predmeta koje slae, moe poslagati i na drugi nain: sjeverno ili juno, u hladno ili toplo, na nebo ili na zemlju. Predmeti takoer mogu biti dobri ili loi, ugodni ili neugodni, opasni ili susretljivi, vlani ili suhi, mali ili veliki. Bez obzira na to kako ih spremao, on se mora sluiti parovima binarnih oporba. Poslije, on ih moe ponovno razloiti na nove recimo: desno gore ili lijevo dolje. Ali prema Straussu, izbor tih oporba nije sluajan, kao to ni u jeziku oporba samoglasnika i suglasnika nije sluajna, i taj nuni izbor dovodi do novih veza izmeu predmeta i ideja. Uzmimo za primjer Straussov poznati kulinarski trokut. Svako drutvo na odreeni nain zadovoljava glad. Ono moe pripremati namirnice ili ih jesti sirove. Na djelu su zato dva para binarnih oporba: oporba kulture i prirode, i oporba preraenoga i nepreraenoga. Pripremljeno jelo je preraeno na planu kulture, trulo je preraeno na planu prirode, a sirovo je nepreraeno jelo izmeu prirode i kulture. Tom trokutu, uz pomo intelektualne gimnastike, kako kae Edmund Leach, odgovara jedna razvijenija struktura, struktura naina kuhanja i prirodnih elemenata: 1. Peenje je proces u kojemu se meso dovodi u vezu s vatrom bez posredstva kulturne sprave, 2. Pirjanje je proces kojim se sirova hrana svodi na razlaganje slino prirodnom truljenju, ali zahtijeva posredstvo vode i posude, predmeta kulture, 3. Dimljenje je proces laganog ali potpunog pripremanja bez kulturne sprave ali posredstvom zraka. Tako peenju odgovara vatra bez kulture, pirjanju voda s kulturom, a dimljenju zrak bez kulture. Peenje i dimljenje su prirodni procesi, a 255

pirjanje je kulturni, ali s obzirom na krajnje proizvode dimljena hrana pripada kulturi, a peena i pirjana pripadaju prirodi. Osnovna misao takvog strukturiranja jest u injenici da ljudska bia uz pomo drutvenih konvencija odreuju to jest a to nije hrana. Budui da je hrana spoj prirodnih i kulturnih injenica, Strauss pretpostavlja da postoji shematska homologija izmeu vrsta hrane i drutvenih konvencija. Razrada Straussove homologije prirode i kulture s obzirom na hranu pokazuje da transformacijom osnovne strukture dobivamo vrste jela koje se stupnjuju prema drutvenom ugledu, prema nainu i vremenu serviranja, prema primjerenosti odreenom spolu ili stanju zdravlja, a ta struktura jest temelj nove strukture, strukture ponaanja za stolom. U takvom postupku vidimo bitnu razliku izmeu dotad u antropologiji prevladavajue funkcionalistike teorije i strukturalizma. Dok za funkcionalizam stvari slue primarno za zadovoljavanje odreenih kulturnih potreba, za strukturalizam su stvari primarno predmet miljenja. Strauss to izrie efektnom formulom: namirnice, kao i totemske vrste nisu samo dobre za jelo, nego su ponajprije dobre za miljenje. Stvari su dakle primarno elementi strukturiranja miljenja, a tek neizravno elementi zadovoljavanja ostalih fiziolokih ili ekonomskih potreba. Fiziologija i ekonomija su tako derivati osnovne misaone i racionalne strukture. Prema Lvi-Straussu postoje tri elementarne strukture, koje proizlaze iz funkcionalnih oblika razmjene: 1. razmjena ena, koja utjee na strukturu srodstva; 2. razmjena dobara, koja utjee na drutveno-ekonomsku strukturu i 3. razmjena informacija. Iz tih funkcionalnih elemenata proizlaze ostale strukturalne permutacije koje se mogu iskazati i u obliku zakonolikih relacija: primjerice, egzogamija pretpostavlja otvorenost i na planu drutvene organizacije upuuje na totemsku ravnopravnost, dok endogamija upuuje na zatvorenost kasta i njihovu hijerarhinost. Ili: binarna oporba zatvorenost otvorenost s obzirom na razmjenu informacija odgovara paru autohtonost razvoj, to se moe izrei i na sljedei nain: to je kultura zatvorenija to je autohtonija ali dekadentnija, ili obratno: to je kultura otvorenija, to e vie gubiti identitet, ali e biti progresivnija. 256

Premutacije elementarnih ili deriviranih struktura tipina su karakteristika Straussova stila i verbalne i matematike kombinatorike, dajui mu ton znanstvene strogosti. Uz pomo te antropoloke algebre, Strauss je otkrio ili konstruirao brojne skrivene veze izmeu razliitih oblika ljudskoga znanja, ali to povezivanje najdisparatnijih stvari esto nalikuje na verbalnu igru ija se pravila mijenjaju u skladu s novim predmetima, pa nas obuzima opravdan strah da njegovu metodu neemo moi slijediti. Iz strogosti stvorenih struktura probija svojstvena strast prema igri strukturiranja, strast koja poprima hladan i strog znanstveni oblik. Jednom je prigodom spisateljica Simone de Beauvoir tako tono opisala Lvi-Straussovo proturjeje: Plaio me je svojom hladnokrvnou, ali se njome vjeto igrao; bio mi je jako zabavan kada je nezainteresirano, mrtvakoga lica svojim sluateljima izlagao ludilo strasti. Ali to proturjeje nije samo Lvi-Straussovo. Osnovna oporba, kae Strauss, majka sviju drugih to ih u izobilju ima u mitovima jest ba ona koju iskazuje Hamlet u obliku ipak previe lakovjerne dileme. Jer ovjeku nije sudbinom dano da bira izmeu biti ili ne-biti. Izvjestan mentalni napor... koji e nestati samo kada i ovjek nestane sa svjetske pozornice prisiljava ga da prihvati dvije proturjene oitosti od ijeg sudara podrhtava njegova misao. Da bi neutralizirao njihovu suprotnost, on stvara beskonaan niz drugih binarnih distinkcija koje ne uspijevajui rijeiti onu prvu antinomiju, ine samo to da se ona u sve manjim rasponima umnoava i odrava.

Poglavlje 49. Revolucije u znanosti (Kuhn) (9.5 kart) u kojemu se odaje duno potovanje Thomasu Kuhnu

Thomas S. Kuhn, jedan od najutjecajnijih intelektualaca, povjesniara i filozofa znanosti XX stoljea, preminuo je od raka u svom domu 17. lipnja 1996. u 73. godini ivota. Njegova knjiga Struktura znanstvenih revolucija iz 1962. postala je nezaobilaznim klasikom znanstvenika i teoretiara znanosti, a njezin je utjecaj na iru 257

intelektualnu javnost i na popularizaciju znanosti neprocjenjiv. Ali, premda je rije o klasiku, ini se da vie od 30 godina nakon njezina objavljivanja, teme Kuhnova djela nisu iscpljene, o emu moda najbolje svjedoi dvadesetak tisua novijih referenci dostupnih samo na jednom Internetovom pretraivakom stroju.

Thomas Kuhn, sin ininjera Samuela Kuhna i Annette Stroock, roen je 18. srpnja 1922. u Cincinnatiju. Diplomirao je fiziku na Harvardu 1943. a magisterij i doktorat iz fizike poloio je na istome sveuilitu 1946. odnosno 1949. godine, na kojemu je i predavao u razliitim zvanjima sve do 1956. Od 1956. do 1964. predavao je kao profesor za povijest znanosti na Berkeleyu, a od 1964. do 1979. na Princetonu. Godine 1979. do umirovljenja predaje na M.I.T. Tijekom karijere stekao je brojne nagrade, poput George Sarton Medal za povijest znanosti (1982), i poasne doktorate na Sveuilitu Notre Dame, Columbia, Chicago, kao i na sveuilitima u Padovi i Ateni.

Golem broj referenci na Kuhnovo djelo obrnuto je razmjerno koliini njegovih djela. Kuhn je naime napisao samo tri knjige, prvu, The Copernican Revolution godine 1957. koja se vrlo rijetko citira, The Structure of Scientific Revolutions, u ediciji Enciklopedije ujedinjenih znanosti 1962. godine, iji su urednici bili mahom pozitivisti Bekoga kruga, i treu, The Essential Tension godine 1977. u kojoj je sakupio svoje najznaajnije dotad objavljene lanke. Ta je trea knjiga, nastala kao plod velikih nagovora izdavaa iz njemake izdavake tvrtke Suhrkamp, nepravedno zapostavljena, dijelom zbog toga to se glavnina rasprava o Kuhnovim novim pojmovima i koncepcijama, poput onih o znanstvenim revolucijama, o normalnoj znanosti, o paradigmama i inkomenzurabilnosti odvijala tijekom sedamdesetih godina, kada su voene vrlo plodne i znaajne rasprave s u to vrijeme najpoznatijim filozofima znanosti, K. Popperom, I. Lakatosem, S. Toulminom, J. Watkinsom, P. Feyerabendom i drugima. Plod tih rasprava je za povijest i filozofiju znanosti nezaobilazna knjiga Criticism and the Growth of Knowledge, urednika I. Lakatosa i A. Musgravea iz 1970. godine, knjiga u kojoj Kuhn u svoja dva lanka Logika otkria ili 258

psihologija istraivanja i Odgovor mojim kritiarima pojanjava svoje koncepcije i polemizira protiv isuvie krutog i po Kuhnu pogrenog racionalistikog i falsifikacionistikog kriterija Karla Poppera i njegovih gorenavedenih sljedbenika. I Nijemci su do objavljivanja The Essential Tension ve vodili brojne rasprave o Kuhnu. Rezultat tih rasprava jesu brojne knjige, od kojih vrijedi spomenuti Theorien der Wissenschaftgeschichte. Beitraege zur diachronen Wissenschaftstheorie, urednika W. Diedericha, u kojemu su uz Kuhnove prijevode objavljeni prilozi vodeih njemakih filozofa znanosti, W. Stegmuellera, W. Krohna, G. Boehmea i L. Kruegera, kao i Theorie und Realitaet, urednika Hansa Alberta (Mohr & Siebeck, Tuebingen 1972), s prilozima E. Topitcha, J. Kempskog, E. Nagela, E. Gellnera, K. Poppera i brojnih drugih teoretiara znanosti.

Whigovska, strogo progresistika povijest znanosti, povjesniaru je znanosti postavljala dvije jednostavne i neambiciozne zadae: da otkrije tko je i kada otkrio neku teoriju ili zakon, i da opie i objasni kako je dolazilo do pogreaka ili inhibicija za razvoj znanosti. Na taj nain pisana povijest znanosti bila je poput loe pisanog turistikog vodia, kako kae Kuhn. Ona je bila nezanimljiva, jer je pretpostavljala da se unaprijed zna to je relevantno a to ne, pa je znanstvenik iz povijest znanosti uzimao to god mu se inilo relevantno za ilustraciju njegove teze, ali to je jo vanije, ona je zanemarivala vrlo bitan vankognitivni kontekst relevantan za nastanak odreenog otkria. Povjesniar, za razliku od djelatnog znanstvenika koji je unaprijed znao odgovore, nije mogao jednoznano odgovoriti na pitanja: Tko je otkrio kisik? ili tko je prvi zamislio konzervaciju energije, jer je za takva otkria bilo potrebno da primjerice Lavoisier zna da u epruveti ima kisik, da objasni naelo dobivanja supstance i napokon da tono imenuje tvar koju je otkrio. Unato opem znanstvenom uvjerenju da je kisik otkrio Lavoisier, u brojnim slinim primjerima koje navodi Kuhn, barem jedan od tih uvjeta nije bio zadovoljen, a katkada nije bio ispunjen ni jedan. Osim toga, za povjesniare je bilo puno tee odrediti granicu izmeu isto znanstvene komponente uvjerenja, od onoga to se zove grekom ili 259

praznovjerjem. Ako je ista znanost bila sklona aristotelovsku dinamiku, flogistonsku kemiju ili neku drugu odbaenu teoriju smatrati mitom i praznovjerjem, povjesniar e morati utvrditi da su ti mitovi bili proizvedeni istim metodama i vrstama razloga kojima se i danas rukovode znanstvenici. Ako se pak te teorije zovu znanou, onda znanost ukljuuje korpuse vjerovanja nesumjerljive s onima to ih danas smatramo znanstvenim. Povjesniar e izmeu te dvije alternative morati izabrati potonju. Teorije nisu neznanstvene samim time to su odbaene. Ali u tom sluaju znanstveni razvoj nije puki proces akumulacije. Mogue su i brojne stranputice, nazadak, intelektualna stagnacija, a katkada je upravo ta putanja preduvjet za novi radikalni poetak. ini se da znanost, kada joj se prie iz povijesnih izvora, izgleda bitno drukija od znanosti koju podrazumijeva znanstvena pedagogija i eksplicitni standardi filozofskih objanjenja znanstvene metode.

Ova promjena perspektive dovela je do vrlo radikalnih posljedica, do povjesniarske revolucije, tvrdi Kuhn. Povijest vlastite intelektualne revolucije Kuhn datira u godinu 1947. itajui Aristotelovu Fiziku ona mu se inila toliko apsurdnom da je shvatio kako da ne moe biti rije naprosto o looj Newtonovskoj fizici, ve o bitno drukijoj fizici. Lekcija koju je nauio glasi: Prvo, ima mnogo naina itanja teksta, a oni najprihvatljiviji modernom itatelju esto su neprimjereni kada ih primijenimo na prolost. Drugo, plastinost teksta ne znai da su sva itanja istovrijedna, jer su neka (ili na kraju, kako se nadamo, samo jedno) puno prihvatljivija i dosljednija od drugih... Kada itamo djela vanih mislilaca, prvo pronaite oite apsurde u tekstu i zapitajte se kako je mogue da ih je razumna osoba napisala. Kada naete odgovor, kada vam ti odlomci poinju zadobivati smisao, shvatit ete da su oni sredinji odlomci, za koje ste dotad mislili da ih razumijete, promijenili smisao.

Ovaj autobiografski navod vjerojatno je i Kuhnu posluio u tvorbi jednog od njegovih sredinjih pojmova za objanjenje znanstvenoga kretanja, a nama e posluiti kao ilustracija tzv. Gestalt-switcha, ili bitnog perceptivnog pomaka u 260

razumijevanju, opaanju i tumaenju identine injenice. Svi radikalni napretci u povijesti znanosti, barem su dijelom posljedica takvog pomaka, pri kojemu znanstvenici odreeni korpus opaenih podataka poinju tumaiti u bitno drukijem teorijskom i vanteorijskom kontekstu. Poput Kuhnova itanja Aristotela, znanstvenici u rijetkim, ali doista izuzetnim trenucima znanstvene povijesti kreiraju ili susreu takvu globalnu vrstu promjene u ljudskoj percepciji prirode i u primjeni jezika na nju, promjenu koja se ne moe tono opisati time to emo rei da je stvorena dodavanjem postojeem znanju ili postupnom korekcijom pogreaka. Takvi izuzetni trenuci, u kojima dotad koriteni rijenik poprima razliite denotacije i konotacije, smisao i vrijednost, zovu se znanstvene revolucije.

Pitanja koja su se od tada postavljala povjesniaru vie nisu bila primjerice kako je Newtonova mehanika slijedila iz Galileove, ve kakav je bio odnos Galileja i njegovih suvremenika, prethodnika i uenika, odnosno kako je bilo mogue da jedan novi znanstveni pristup postane dominantan. Drugim rijeima, za procjenu

racionalnosti Galileovih teza, u povijesno je istraivanje potrebno ukljuiti i socijalne i psiholoke faktore. Zakljuci koje neki znanstvenik izvodi ovise i o njegovom prethodnome znanju i o sluajnostima, i o njegovom psiholokom sklopu, kao i o zajednici koja je vie ili manje sposobna razumjeti, prihvatiti i odbaciti ponuena teorijska tj. znanstvena rjeenja. Povjesniar sada mora razmotriti kontekst razumljivosti teorije ili rijenika, da bi shvatio veliinu promjene nastale zamjenom jedne bitne teorije drugom. Da bismo shvatili teoriju nekog vremena, svi mi moramo prakticirati hermeneutiku metodu; nije dovoljno poznavati samo danas vladajua, racionalna ili znanstvena uvjerenja.

Kako se klasinost Kuhnove koncepcije izvedene u Strukturi znanstvenih revolucija kod nas ne moe smatrati opepoznatom, prije negoli krenem u razmatranje njegovih manjepoznatih djela, potrebno je ponoviti u emu se sastoji njezina zanimljivost i radikalnost. 261

Za razliku od dominantnih, tzv. kumulativnih teorija o rastu znanja, koje tvrde da se teorije mijenjaju i unaprijeuju gomilanjem znanja, nadomjetanjem starijih teorija novijima, tj. teorijama koje osim novih injenica tj. podataka mogu objasniti i sve injenice objanjene prethodnim teorijama, ili sukcesivnim uveanjem broja opaenih podataka iz kojih se izvode sve ire generalizacije, Kuhn je tvrdio da se razvoj znanosti odvija diskontinuirano. Znanost je serija mirnih interludija koje mjestimino prekidaju intelektualno burne revolucije. A u tim revolucijama jedan se konceptualni svjetonazor zamjenjuje drugim. To diskontinuirano kretanje znanosti odvija se u tri faze: u predrevolucionarnome razdoblju znanstvenici osjeaju da je za neku koliinu disperznih podataka, ili anomalija s obzirom na postojea oekivanja, potreban izvjestan sustav, ili kako to teoretiari znanosti danas kau, objanjavalako obeanje. Kada koliina neuklopljenih injenica i nezadovoljstvo ponuenim teorijskim rjeenjima prijee odreenu granicu, nastupa doba krize. U vrijeme krize znanstvenici nude razne alternativne i konkurirajue naine rjeavanja problema. Kada se jedno od tih rjeenja nametne kao najbolje, tj. kada osim objanjenja ve ustanovljenih injenica ponudi i mogunost sistematizacije za otkria do kojih tek treba doi, nastaje razdoblje znanstvene revolucije. Newtonova je mehanika primjerice a. ponudila sistematizaciju (uklapanje) dosadanjih injenica; b. generalizaciju koja e omoguiti potragu za novim podacima u sferi nebeske mehanike; c. ali to je moda najvanije, ona je ponudila teorijsko obeanje da e pomou istih zakona moi rijeiti probleme gibanja svih tijela ili estica, pa se potencijalno mogla primijeniti na teorijske discipline i fenomene koje nije primarno rjeavala: na magnetizam, gibanje svjetlosti, kaloriku, termodinamiku i sl. Takva nova paradigma, odnosno teorijska shema, revolucionarna je po tome to velik broj znanstvenika odjednom pokuava uklopiti svoja specijalistika znanja u predloeni globalni teorijski korpus, ali posebno po tomu to znanstvenici odjednom cijeli niz dotad neobjanjenih fenomena pokuavaju objasniti uz pomo ponuene matrice. Razdoblje tog uklapanja i istraivanja u svjetlu novih generalizacija, Kuhn naziva normalnom znanou. 262

Normalna je znanost rjeavanje zagonetki, tj. popunjavanje unaprijed zadane paradigmatske sheme. Normalna znanost razlikuje se od revolucionarne po tomu to ne nudi rjeenja za razne teorijske discipline, ona je po svome opsegu i dosegu lokalna. Rije je o problemima i eksperimentima koji katkada zanimaju samo pojedince. U tom razdoblju znanstvenici ne sumnjaju u istinitost paradigme. Meutim, upravo dogmatizam prema paradigmi s kojom rade, omoguuje otkrivanje neoekivanih podataka, tzv. anomalija. Otkrivanje pojedinanih anomalija (poput Merkurovog perihela za Newtonovu paradigmu) nije dovoljno za odbacivanje paradigme. Normalni znanstvenik preispituje vlastite nalaze, izvodi ponovne eksperimente, on za sada nema potrebu prestrukturirati cijeli korpus steenih znanja. Tek kada broj anomalija, odnosno fenomena za koji paradigma ne nudi rjeenje, naraste do izvjesnog broja, kada primijete da primjerice Newtonova paradigma ne objanjava fenomen magnetizma, termodinamike procese, fenomen valnog gibanja svjetlosti, i kada se njihove hipoteze ili zakoni kojima objanjavaju te fenomene ne uklapaju u paradigmu, znanstvenici poinju traiti alternativna rjeenja globalne naravi. Tada ponovno nastaje kriza.

Primjer rjeavanja problema u podruju mehanike najevidentniji je, jer je nudio rjeenja i u drugim podrujima. Ali paradigme mogu biti i lokalnije. Kemija nakon otkria kisika, termodinamika nakon Carnotovoga parnog stroja postale su bitno drukije discipline.

Utjecaj Kuhnove koncepcije o potrebi znanstvenika da barataju jednim vie-manje obuhvatnim korpusom generalizacija i objanjavalakih obeanja, njegovo uvjerenje da te paradigme nisu samo teorijski sustavi, ve i sustavi znanstvenih, metodolokih i socijalnih vrijednosti, bio je golem. Filozofi su poeli govoriti o postempiristikom stavu prema teorijama. Nudila su se alternativna imena za koncepciju koja je

ustvari bila Kuhnova. Jo pred petnaestak godina, skupina teoretiara znanosti pod vodstvom Larryja Laudana, analizom skupa vodeih teorija o znanosti dola je do 263

zakljuka da se one slau u 17 toaka, koje sve moemo pripisati Kuhnu: jedinice znanstvene promjene dugotrajne su pojmovne strukture, one se odbacuju rijetko, ali gotovo nikada samo zbog empirijskih potekoa. injenice ne odreuju u potpunosti izbor teorija, ve na nj utjeu metafiziki, teoloki i drugi neznanstveni faktori; ne postoje neutralna opaanja u znanosti, ona ovise o teoriji; stvaranje nove teorije nije sluaj proces, on najee ovisi o heuristici ili skupu globalnih uputa; vodee pretpostavke nikada se ne naputaju ako ne postoji novi skup koji bi ih mogao zamijeniti; kasniji skup vodeih pretpostavki rijetko uspijeva ukljuiti sve objanjavalake uspjehe svoga prethodnika; prihvaanje drugorazredne teorije zasniva se na uspjehu vodeih pretpostavki na kojima poiva itd.

Meutim to povlaivanje nije bilo univerzalno. U prvoj fazi kritike najei su bili Popperijanci. Popper je govorio protiv normalne znanosti, jer je ona po Kuhnu ukljuivala dogmatsko prihvaanje paradigme, to je po Popperu, zbog njegova naivnog falsifikacionizma tj. zahtjeva da se odbaci svaka generalizacija za koju je pronaena opovrgavajua instanca, neracionalno. ini se meutim, da se veina popperijanaca u polemici s Kuhnom, vie ili manje prihvatila Kuhnovu filozofiju. Lakatos je oblikovao filozofiju metodoloko istraivakih programa, s vrstom jezgrom i zatitnim omotaem teorija, koja u mnogoemu nalikuje na Kuhnove paradigme. Feyerabend je prihvatio vanost socijalnih faktora i od tada na njima inzistirao. Isto vrijedi i za Toulmina, Holtona, Watkinsa i druge. Meutim, u toj se raspravi rodio argument koji e postati standardna meta napada na Kuhna. Rije je o optubi za iracionalizam. Prije negoli obradimo tu drugu fazu kritike, vratimo se jo jednom pojmu paradigme.

Kontekst u kojemu je neka teorija razumljena kao smislena ili racionalna, ili pak, teoriju koja pretpostavlja odreeni korpus znanja, vjerovanja i znaenja kao samorazumljiv i zadan, i iz koje je tek mogue shvatiti na koje se injenice ili predvianja ona odnosi, Kuhn zove paradigmom. Tako definirana paradigma ima 264

brojna znaenja. Margaret Masterman (Lakatos/Musgrave, 1970) ustanovila je da Kuhn u svojoj Strukturi koristi najmanje 21 znaenje rijei paradigma, odnosno 21 definiciju tog kljunog pojma. Rije je o sljedeim znaenjima tj. definicijama: univerzalno prihvaeno znanstveno dostignue; mit; globalna filozofija tj. sklop bitnih pitanja; klasino djelo ili udbenik; cijela jedna tradicija ili model; obino znanstveno dostignue; analogija; uspjena metafizika spekulacija; prihvaena zdravorazumska uputa; izvor za proizvodnju orua; standardna ilustracija; skup karata pun anomalija; tvornica za izradu strojeva; gestaltistika figura koja se moe vidjeti na dva naina; skup politikih institucija; standard primijenjen na kvazimetafiziku; naelo organizacije kojom se rukovodi percepcija; ope epistemoloko stajalite; novi nain sagledavanja stvarnosti; i napokon, neto to odreuje vrlo iroko polje stvarnosti. Mastermanova navedene razliitosti klasificira u tri kategorije: prvo bitno znaenje paradigme je metafiziko: rije je o skupu uvjerenja, uspjenoj metafizikoj spekulaciji, standardu ili modelu za percepciju i projekciju. Drugo znaenje je socioloko: univerzalno prihvaeno znanstveno rjeenje, skup institucija, prihvaena sudska odluka. Napokon, tree skup znaenja obuhvaa konstruirane paradigme ili artefakte: klasina djela, koja pruaju orua, instrumente, gramatiku paradigmu ili dominirajuu gestalt figuru.

Kuhn se u svojim odgovorima ispriava zbog nedovoljne preciznosti, te uvodi dodatni pojam disciplinarne matrice. Ali smisao je u oba sluaja jasan: presudno da je standard ili model koji prihvaa znanstvena zajednica ujedno i znanstveni i socijalni. Rije je o cirkularnoj definiciji paradigme: paradigma je ono to izabire odreena znanstvena zajednica kao uputu za rjeavanje znanstvenih i tehnolokih zadaa, a zajednica je skup znanstvenika (iroko shvaeno) koji su izabrali paradigmu. Socijalnost je dakle bitna komponenta paradigme i same znanosti. Pojedinani znanstvenik koji ne bi bio razumljen ne bi bio znanstvenik i ne bi mogao pridonijeti znanstvenome razvoju.

265

Zbog uvoenja socijalnosti u razumijevanje znanstvenoga kretanja, Kuhna su esto proglaavali iracionalistom i zastupnikom psihologije rulje (svjetine). Tvrdili su da je za njega znanost sve ono to rulja smatra znanou i nita vie od toga. Izolirano itanje nekih Kuhnovih reenica daje povoda za takve optube. Kuhn recimo tvrdi: Upravo odbacivanje kritikog diskurza obiljeava tranziciju prema znanosti. Ili: premda je logika mona i na koncu konca osnovno sredstvo znanstvenoga istraivanja, mi moemo imati zdravu spoznaju u oblicima na koje se logika jedva moe primijeniti. Ili: Nikakav ekskluzivno logiki kriterij ne moe u potpunosti diktirati zakljuke do kojih (znanstvenik) mora doi.

(Lakatos/Musgrave, 1970:6; 1970:16; 1970:19).

Ali sredinji argument na kojemu se temelji optuba za iracionalizam, lei u Kuhnovom uvjerenju da su paradigme inkomenzurabilne tj. nesumjerljive. Prijelaz iz jedne paradigme u drugu nije kontinuiran, tj. komenzurabilan, jer se sustav znaenja pojmova koji se koristio u proloj paradigmi bitno promijenio. Nije mogue zadrati oba sustava znaenja. Pojam kretanja primjerice bitno je drukiji u Aristotelovskoj i Galilejevoj fizici. Nije mogue zadrati oba. Stoga je razumijevanje neke paradigme mogue samo uz pomo gestalt-switcha. I zbog toga svaka paradigma oblikuje ne samo posebni znanstveni svjetonazor nego i posebni svijet na koji se odnosi njezin sustav znaenja.

U svojoj knjizi Representing and Intervening (1983), poznati suvremeni teoretiar znanosti Ian Hacking navodi tri oblika (Kuhnovske) nesumjerljivosti: tematska nesumjerljivost, disocijacija, i nesumjerljivost znaenja. Prva pretpostavlja da znanstvenici koji barataju razliitim paradigmama obrauju razliite probleme. Disocijacija je vrsta nesumjerljivosti u kojoj nemamo nikakvoga kriterija za razumijevanje onoga to je pisac htio rei. Navedene vrste ne predstavljaju problem. U prvoj je transparadigmatsko prevoenje samorazumljivo, u drugoj je potpuno nemogue. Pravi problem lei u treoj vrsti nesumjerljivosti, u nesumjerljivosti 266

znaenja. Kako je mogue, pitaju se mnogi suvremeni teoretiari znanosti (primjerice D. Davidson i M. Dewitt), tvrditi da su paradigme nesumjerljive, tj. da znaenja jedne sheme ili paradigme budu neprevediva u drugu, a da pri tome autor te tvrdnje ne razumije obje. Ako ih pak razumijemo obje, onda je to dokaz da je prevoenje meu paradigmama mogue. A to onda znai da ne moe biti rijei o razliitim svjetovima, kako je tvrdio Kuhn, ve iskljuivo o razliitim, ali naelno razumljivim i prevodivim formulacijama starijih paradigmi. I upravo zbog te razumljivosti i prevodivosti znanje moe rasti.

Kuhn naravno svoju tezu o razliitim svjetovima koristi kao metaforu, kako bi istaknuo cjelovitu, holistiku promjenu koja se odvija kada promijenimo sustav znaenja ili paradigmu. Ta je promjena nalik na dvostrukost gestaltistike percepcije. Mi moemo vidjeti Esherovu kocku i kao udubljenu i kao izboenu; mi moemo vidjeti Wittgensteinovu patku-zeca i kao patku i kao zeca, ali ne moemo vidjeti oba lika istodobno. Kao to se naa percepcija u nekom trenutku odluuje za jedno ili drugo, tako se i na kognitivni svjetonazor mora odluiti u izboru razliitih paradigmi. Mi moemo razumjeti Aristotelovu fiziku (u cijelosti) samo ako napustimo danas vladajua fizikalna uvjerenja, i obrnuto.

Pojmovi znanstvene revolucije, normalne znanosti, inkomenzurabilnosti i gestalt switcha postali su standardnim dijelom znanstvenog i filozofskog rjenika. Manje je meutim poznato zbog ega je Kuhn toliko inzistirao na socijalnosti znanosti, na komponenti na kojoj su suvremeni sociolozi znanosti (D. Bloor, B. Barnes, S. Woolgar, B. Latour) izgradili svoje koncepcije, a koju su filozofi tako otro kritizirali. Tu je komponentu Kuhn posebno tematizirao u svojoj kompilaciji radova pod naslovom The Essential Tension (1977). Osnovna tenzija, kae Kuhn u lanku pod istim imenom, jest napetost izmeu znanstvene potrebe za dogmatinou i kreativnou, ili tonije izmeu nunosti da se bude oboje istodobno. To je bitno normativno obiljeje Kuhnove filozofije u inae vrlo deskriptivnoj povijesti znanosti. 267

Znanosti postaju zrele tek kada prou fazu preispitivanja vlastitih temelja. U tome se i razlikuju od filozofije. Barem neke premise vlastite struke one moraju prihvatiti dogmatski kako bi rjeavali novonastale probleme. Upravo je zato nuno potrebna normalna znanost. Normalna znanost ne bi bila mogua kada bismo stalno preispitivali paradigmu, kada bismo se ponaali poput filozofa. Za normalnu je znanost (tj. znanost openito) nuan jedan skup opeprihvaenih znanja koji se prenosi obrazovanjem, kako bi znanstvenici mogli djelovati u zajednikom horizontu oekivanja, odnosno kako bi mogli meusobno testirati svoja djela. Kada to ne bi bilo tako, kada bi svaki znanstvenik raspolagao svojim sustavom vrijednosti, stalno bi se vrtio u zaaranom krugu, a drugima ne bi pruio mogunost testiranja vlastitih dostignua. Pravi znanstveni problemi mogui su tek kada znanstvenici ne uspiju rijeiti svoje zagonetke u okvirima onoga to su nauili iz svojih udbenika. Ali da bi do tih problema doli, oni moraju dijeliti znanja iz tih udbenika.

Sasvim je tono da znanost mora biti i kreativna. Ali revolucionarni dogaaji, koji zahtijevaju vrhunce znanstvene kreativnosti iznimno su rijetki. Svaka filozofija koja samo na kreativnosti gradi svoj razlog postojanja, zanemaruje upravo onu najbitniju, normalnu komponentu znanosti. A znanstveni odgoj koji zanemari jedan od polova osnovne tenzije, nee biti plodan. I u tome oblikovanju standarda koji e posluiti odgoju novih znanstvenih generacija lei vanost normativnog aspekta povijesti znanosti i Kuhnovog poimanja paradigmi i znanstvene promjene.

Poglavlje 50. Sjaj opovrgavanja (Popper) u kojemu se odaje duno potovanje Karlu Popperu

Poglavlje 51. Shu-bi-du-bi-du u kojemu se odaje duno potovanje Paulu Feyerabendu

268

Poglavlje 52. Oj ti drue Sarajevski (9 kart) u kojemu se ocrtava malo loiji portret Richarda Rortyja

Anegdota 1. Neposredno prije izbijanja rata u bivoj Jugoslaviji (1990) u Sarajevu je na bosanskome jeziku objavljen prijevod najpoznatijeg djela Richarda Rortyja "Filozofija i ogledalo prirode" za koji je autor napisao poseban predgovor u kojemu pie: "Nadam se da e ova knjiga biti od pomoi jugoslovenskim studentima filozofije i, naroito da e ih ubijediti kako nema potrebe da se biraju strane u nesretnoj podjeli izmeu "analitike" i "kontinentalne" filozofije - podjeli koja jo uvijek oteava plodonosne filozofske rasprave u mnogim zemljama", ne znajui da e u danima koji slijede "jugoslovenski", a posebno sarajevski filozofi morati birati strane u nekim drugim nesretnim podjelama i da e nesretna podjela u filozofiji biti njihova najmanja briga. Groteska se uveava i reenicom koja slijedi, Wittgensteinovim mottom: "Kada razmiljamo o budunosti svijeta, uvijek imamo na umu njegovo postojanje na mjestu na kojem bi bio kada bi nastavio da se kree onako kako ga sada vidimo da se kree. Nije nam jasno da se ne kree u ravnoj liniji, nego po krivulji i da se njegov pravac neprekidno mijenja." Kontingencija, ironija i solidarnost, te tri kljune rijei Rortyjeve filozofije, upravo su u Sarajevu dobile sasvim nove konotacije.

Anegdota 2. Na Bledu je 1959. godine odran skup jugoslavenskih marksistikih filozofa pod naslovom "Neki problemi teorije odraza". Na njemu je, kako izvjeuju pobjednici spora izmeu "dogmatskog" i "stvaralakog" marksizma, budui filozofi prakse i mislitelji revolucije, pobijedila opcija "stvaralakog" marksizma. Tu je po prvi put u svjetskom marksizmu, prema rijeima Gaje Petrovia, teorija odraza shvaena kao atavizam staljinizma, kao epistemoloko opravdanje staljinistikog dogmatizma. Uslijedilo je razdoblje "stvaralakog" marksizma, u kojemu je Marxovo miljenje ovjeka kao bia prakse, bia koje ne odraava svijet isto pasivno, ve ga inom prakse stvara, postala sredinja toka filozofske misli. Jedanaest godina kasnije 269

Richard Rorty objavljuje svoje glavno djelo "Filozofija i ogledalo prirode", djelo ija se osnovna misao svodi na isto: "ovjek nije bie koje pasivno odraava fiksirani izvanjski svijet. Sve dok e filozofija poivati na koncepciji duha kao zrcalnoj refleksiji prirode, ona e umirati i pretvarati se u "prevazienu i zastarjelu disciplinu".

Richard Rorty, profesor drutvenih znanosti Sveuilita u Virginiji, stalni gost profesor Sveuilita u Cambridgeu i Berlinu, prema rijeima Harolda Blooma, "danas je najzanimljiviji filozof u svijetu". Njegova prva knjiga tekstova "Consequences of Pragmatism" (1972) prola je gotovo nezapaeno. Tek po objavljivanju "Philosophy and the Mirror of Nature" (1980) poele su pljutati pohvale. Chris Murphy misli da je Rortyjeva knjiga "najfundamentalniji i najhrabriji doprinos metafilozofiji od Kanta do danas"; prema Alasdairu MacIntyreu "proi e jo mnogo vremena prije negoli se napie bolja knjiga"; a David Papineau kae kako e "Rortyjeva knjiga natjerati analitike filozofe da ponovno razmisle o onome to ine". S trinaestgodinje distance moemo rei da su navedene pohvale pretjerane. Unato tomu, svojom kritikom analitike filozofije i stalnim pokuajima sintetiziranja dosega anglosaksonske i kontinentalne filozofije u cjelovitu "edifikaciju" (to je samo prijevod hermeneutikog pojma i njemake rijei "Bildung" - obrazovanje), Rorty ipak ostaje jedan od najzanimljivijih suvremenih filozofa, "cornerstone" literarne kritike, i stalna referenca novinskih tekstova. Na stranicama njegovih knjiga (zbirki tekstova) "Contingency, Irony and Solidarity" (1989), "Objectivity, Relativism and Truth" (1991) i "Essays on Heidegger and Others" (1991) jedan drugom uz bok stoje Heidegger i Dummett, Derrida i Quine, Foucault i Davidson, Nabokov i Hegel, Orwell i Wittgenstein, Dewey i Gadamer, Rawls i Nietzsche: i suprotno svakom oekivanju iz tako raznolikih perspektiva raa se smislena i dosljedna filozofija koju emo na sljedeim stranicama pokuati sistematizirati. Richard Rorty ne misli poput naih "stvaralakih marksista" da je koncepcija "ogledala prirode" atavizam staljinistikog dogmatizma. Ona je prije jedna od standardnih filozofskih koncepcija od Platona do suvremenih 270

realista koja pretpostavlja da postoji vrsto zadana bit duha (mind): odraavanje prirode, svijeta izvan nas.

Tona refleksija svijeta zove se istina. Istina je podudaranje realnosti i uma. Filozofe koji zastupaju takvu koncepciju i pretpostavljaju da postoji neto poput "biti duha" koja se sastoji u odslikavanju prirode, Rorty naziva epistemolozima. Ali sa "stvaralakim marksistima", filozofima prakse, Rorty dijeli uvjerenje da je istina ono to se razotkriva u ovjekovim djelima i u slikama i refleksijama o samima sebi. Ne postoji vrsta bit ovjeka, postoje samo njegova razliita tumaenja samoga sebe. Filozofe koji na taj nain tumae svijet Rorty naziva hermeneutiarima. Epistemologija i hermeneutika nisu filozofske discipline, ve dva suprotstavljena diskurza: u prvome postoji nada da e se svi napori ovjeanstva svesti na zajedniki temelj (jer proizlaze iz zajednike biti ovjeka), da e se moi uzajamno prevoditi (biti sumjerljivi) i da e stoga biti korisni za svaki racionalni individuum. Nasuprot tomu, u hermeneutikom diskurzu, ovjekovi napori ne moraju se svoditi na zajedniki temelj, oni nisu naelno prevodivi i nisu univerzalno korisni. "Za hermeneutiku biti racionalan znai odustati od epistemologije, od miljenja da postoje posebni uvjeti u koji se razgovor mora uklopiti, i htjeti prihvatiti argon sugovornika umjesto da ga se prevodi na svoj... Za epistemologiju razgovor je implicitno istraivanje, za hermeneutiku, istraivanje je rutinski razgovor". Rortyjeva "filozofija bez ogledala" priklanja se svakako drugoj struji, ona je hermeneutika. Ona pretpostavlja da razliite skupine, narodi, klase na razliite i moda nesumjerljive naine prevode opaajne termine u svoju kulturno-jezinu danost. Njihov je jezik, obrazovanje, njihova filozofija, umjetnost i etika cjelina koju treba razumjeti (kao partikularni izraz ljudskosti ili ljudskoga duha) kako bismo razumjeli pojedinane tvrdnje i postavke. Hermeneutika poiva na holistikom argumentu: "nikada neemo moi izbjei hermeneutiki krug - injenicu da ne moemo razumjeti dijelove strane kulture, prakse, teorije, jezika ili drugih stvari, ako ne znamo kako funkcionira cijela stvar, ali isto tako ne moemo shvatiti kako funkcionira cjelina, ako nemamo neko 271

razumijevanje njenih dijelova". Stoga je kao kod Heideggera i Gadamera na pokuaj razumijevanja stranih diskurza uvijek i razotkrivanje vlastitih pretpostavki, nagaanje o tuem shvaanju koje otkriva i nas same. Hermeneutiki pojam znanja jest "phronesis" - razboritost, a ne "episteme" - objektivna i sumjerljiva spoznaja.

Na drugom mjestu Rorty opreku epistemologije i hermeneutike ponavlja drugim rijenikom. "Postoje dva principijelna naina kojim refleksivna ljudska bia pokuavaju osmisliti svoje ivote kada ih uklapaju u iri kontekst. Prvi je prianje prie o njihovom doprinosu zajednici. Ta zajednica moe biti zajednica u kojoj ive, neka druga stvarna zajednica, udaljena u vremenu i prostoru ili pak sasvim zamiljena sastavljena od izabranih heroja iz povijesti ili fikcije. Drugi je nain opis samoga sebe u neposrednom odnosu prema vanljudskoj realnosti. Taj je odnos neposredan jer se ne izvodi iz odnosa realnosti prema plemenu, naciji ili zamiljenoj grupi drugova. Prie prve vrste su primjeri potrebe za solidarnou, a prie druge vrste primjeri potrebe za objektivnou... Oni koji pokuavaju utemeljiti solidarnost na objektivnosti, nazovimo ih "realistima", moraju konstruirati istinu kao korespondenciju realnosti. Oni moraju stvariti metafiziku u kojoj postoji prostor za posebnu relaciju vjerovanja i objekata koja e moi razlikovati istinita i neistinita vjerovanja... Nasuprot tomu, oni koji ele reducirati objektivnost na solidarnost, nazovimo ih "pragmatistima", ne trebaju ni metafiziku ni epistemologiju. Oni smatraju da je istina ono to je za nas dobro da vjerujemo... S pragmatistikog stajalita, tvrditi da ono to nam se danas ini racionalnim ne mora biti istinito, znai jednostavno rei da se moe pojaviti netko s boljom idejom."

Navedene podjele filozofskog terena odgovaraju (cum grano salis) provizornim razgranienjima analitike i kontinentalne filozofije. Analitika filozofija uglavnom se podudara s Rortyjevom "epistemologijom" i "realizmom", a kontinentalna s "hermeneutikom" i "pragmatizmom". Unato vlastitom priklanjanju drugoj struji i injenici da u oba tabora postoje zastupnici oporbe, Rorty pokuava "kontinentalnu" 272

filozofiju prevesti na analitiki jezik, i obrnuto, izdvojiti one elemente analitike filozofije koji podupiru globalnu sliku o kontinentalnoj filozofiji, i time stvoriti sintetiki most za obnavljanje jedinstvenog filozofskog diskurza i negdanje (danas izgubljene) uloge filozofije u svijetu. (U tome je djelomino uspio: isticanje pripadnosti odreenome taboru, danas vie nije filozofski relevantno). Rortyjeva filozofska tenja sastoji se u dokazivanju da su epistemoloke i realistike koncepcije pogrene. One su prema Rortyju pogrene jer se temelje na apriornom definiranju neke biti filozofije, biti ovjeka, biti svijeta, tj. na svoenju raznolikosti kultura, jezika i vjerovanja na zajedniki nazivnik, univerzalnu mjeru ljudskosti i istinitosti. Meutim, te koncepcije nisu pogrene tako da bi ih jednom zasvagda trebali odbaciti zato jer su neistinite; one su samo jedan od moguih (lokalno izabranih) diskurza, argona koje bi trebalo odbaciti iz pragmatinih razloga: naime to to je ovjek, svijet, filozofija, ionako se ve na razliite naine pokazuje i odraava i savim je nepotrebno tim pojavnim oblicima pridodavati jo i metafizike konstrukte, njihove navodne biti. To to jest ovjek, svijet i filozofija jest ono kako se oni pokazuju, a ne neki izmiljeni konstrukt ili norma o tome to bi oni trebali biti. To je bit Rortyjeva antiesencijalizma. Ali to ne znai da navedeni diskurzi ne mogu biti pragmatini, dobri za nekoga. Bitno je meutim shvatiti da su oni dobri "za nekoga", tj. da su relativni, a ne apsolutni po vlastitome vienju. Rorty se ne suprotstavlja njihovoj pragmatinosti, ve njihovom apsolutistikom i univerzalistikom zahtjevu.

Meutim, objanjenje Rortyjeva "relativizma" i "pragmatizma" lei u potrebi da se izbor diskurza utemelji u postupcima opravdanja koji vrijede za odreeni skup pojedinaca, dakle socijalno. Nae znanje, na jezik, na moral je skup postupaka koji vrijede u naem drutvu. Za Rortyja posebno vrijedi Wittgensteinov odlomak: "...svoje postupanje utemeljujemo ondje gdje nita slino ne postoji, a umjesto toga morali bismo jednostavno rei: tako mi to radimo... Zakoni logike prisiljavaju nas u istom smislu kao i zakoni ljudskog drutva... Logini zakljuci su koraci koji se ne dovode u pitanje. Sve dok mislimo da ne moe biti drukije, izvodimo logine 273

zakljuke". Zbog toga je potrebno istraiti korake koje zajednica ili pojedinac kao pripadnik neke zajednice "ne dovodi u pitanje". Nesumnjivo je da se Rorty priklanja onima koji priaju priu o smislu vlastitog postojanja kao priu o svojemu doprinosu zajednici, kao potrebu za solidarnou. Solidarnost i etnocentrizam kljune su rijei Rortyjeva diskurza. Po mome miljenju oba pojma uvedena su prvenstveno da se izbjegne argon rasprave o relativizmu. Rorty pokuava izbjei optube na raun relativizma koji proizlazi iz pragmatistike tvrdnje "korisno ili istinito za nas", ili iz tvrdnje o "hermeneutikoj" nesumjerljivosti "konceptualnih shema" razliitih zajednica na sljedei nain: "Pragmatist kojim dominira potreba za solidarnou mogu se kritizirati zato to svoju zajednicu shvaaju isuvie ozbiljno. On se moe kritizirati zbog etnocentrizma, ali ne za relativizam. Biti etnocentrian znai podijeliti ovjeanstvo na ljude kojima se moraju opravdati naa vjerovanja i na one kojima se ne mora. Prva skupina, na etnos, sastoji se od ljudi s kojima dijelimo dovoljno vjerovanja za plodnu komunikaciju. U tome je smislu svatko etnocentrian kada je ukljuen u stvarnu raspravu..." Rasprava sa lanovima iste zajednice raa "pravi sukob", dok je rasprava s onima kojima tek trebamo objasniti veinu naih vjerovanja i pojmova - "pojmovni sukob". Rorty tvrdi da nema istine u relativizmu, ve samo u etnocentrizmu koji tvrdi da "naa vjerovanja ne moemo opravdati svakome, nego samo onome ija se vjerovanja u dovoljnoj mjeri podudaraju s naima. To nije

teoretski problem neprevodivosti, ve praktini problem o ogranienjima argumenta; mi ne ivimo u drukijem svijetu od nacista i stanovnika Amazone, radi se o tome da promjena iz ili u njihove stavove, premda mogua, nije stvar koja se izvodi iz nekih prethodno zadanih premisa". Unato namjerama da se izbjegne paradoksalnost relativizma koja proizlazi iz pragmatistike tvrdnje "dobro za nas", mislim da je ovom reenicom Rorty samo zamijenio pojmove: "ne radi se o relativizmu nego o etnocentrizmu", a da je problem relativizma, dakako, ostao. Rorty tvrdi da pragmatist ne misli kako je svako vjerovanje dobro poput drugih, niti da je "istina" pojam s mnogo razliitih znaenja, ve samo da se o istini i racionalnosti ne moe rei nita pored opisa bliskih postupaka opravdanja unutar neke zajednice ("zakoni 274

logike prisiljavaju nas u istome smislu kao i zakoni drutva"). Premda taj stav moe biti toan, problem relativizma ostaje, jer su razliiti postupci opravdanja vjerovanja relativni spram zajednice u kojoj se opravdavaju; ne postoji univerzalno, ili ljudima jedinstveno opravdanje koje lei u pojmu istine. S druge strane, rei da svaka zajednica moe na sebi svojstveni nain opravdati neko vjerovanje znai rei kako je (upravo s pragmatikog stajalita) svako vjerovanje dobro poput drugih. Pragmatist moe rei da zakazivanje opravdanja samo pokazuje granice argumenta, ali upravo ogranienost argumenta (diskurza) upuuje na relativizam. Rorty se ne moe izvui iz optube za relativizam, ali je pitanje da li se on osobno, u skladu s cjelinom vlastite filozofije, od nje uope treba braniti. Kada se kae da naa vjerovanja imaju ogranienu vjerodostojnost, odnosno da su limitirana uvjetima razumljivosti diskurza opravdanja, onda je jasno da se odbacio realistiki argon univerzalne istine, koji vrijedi, kako realisti sami priznaju, samo kao zamiljena norma. Pitanje treba li se ta zamiljena norma univerzalno slijediti ima pragmatian odgovor: "ako smatrate da vam ona pomae za ostvarenje vaih namjera, slijedite je; oni koji pak misle da se razumijevanje bolje ostvaruje na temelju hermeneutikih postavki slobodni su sljediti vlastiti postupak".

U skladu s navedenim tvrdnjama, prema Rortyju ne postoji univerzalni "mehanizam opravdanja" - jednistvena racionalnost koja karakterizira pozitivizam, analitiku filozofiju, "zapadnoeuropski etnocentrizam" i, kako se esto misli, znanost. "Jedan od razloga zbog kojih su ljudi pragmatisti upravo je nepovjerenje u pozitivistiku ideju prema kojoj se racionalnost sastoji od primjene odreenih kriterija... U jednome smislu racionalnost znai biti metodian tj. imati kriterije uspjeha unaprijed zadane... U drugome smislu "racionalno" znai neto poput "zdravo" ili "smisleno" a ne "metodino"... U tome smislu "racionalno" vie oznaava neto "civilizirano" negoli neto "metodino"." Racionalno u tom drugom, Rortyjevom znaenju oznaava postupanje koje je dovelo do mogunosti civilizirane rasprave, osnivanje institucija za razlonu raspravu. "Nema razloga da znanstvenike hvalimo zbog toga to su 275

"objektivniji", "loginiji", "metodiniji" ili "privreniji istini" od drugih ljudi. Ali postoji mnogo razloga da hvalimo institucije koje su stvorili ili u kojima rade ili za to to koriste modele koji se koriste u ostalim segmentima kulture. Jer te institucije konkretiziraju ideju "neprisilnog usuglaavanja". S obzirom da ne postoji nikakva "udica koja e nas podii u nebesa objektivnosti i nepristranosti", znanost treba shvatiti kao integralni dio kulture tako da primarni cilj postane proirenje dosega za nju tipinih institucija. "Pragmatisti ele zamijeniti potrebu za objektivnou... potrebom za solidarnou unutar zajednice. Oni smatraju da su navike oslanjanja na uvjeravanje a ne na silu, potovanje tuih miljenja, radoznalost prema novim podacima i idejama, jedine vrline znanstvenika. Oni ne misle da pored tih moralnih vrlina postoje neke intelektualne vrline zvane "racionalnost"". Znanost kao solidarnost, to je Rortyjev pokli. Optuba na raun Rortyjeva relativizma pretvara se tako u kontraoptubu: "Nita nije pogreno sa znanou, pogrean je samo pokuaj da je se divinizira, tako tipian za realistiku filozofiju", isto kao to "nita nije pogreno s liberalnom demokracijom, niti s filozofima koji joj pokuavaju proiriti doseg. Pogrean je samo pokuaj da se njihovi napori razumiju kao nesposobnost da se dosegne neto to oni niti nisu pokuali dosei, a to je demonstracija "objektivne" superiornosti naeg naina ivota pred svim moguim alternativama." Ova Rortyjeva briga za mogue alternative, tako karakteristina za sve relativiste od Nietzschea i Foucaulta do Kuhna i Feyerabenda, pokazuje se kao briga za originalnost znanosti, kulture i pojedinaca u njoj. U toj "solidarnoj znanosti" "manje bi se govorilo o rigorizmu a vie o originalnosti. Sliku velikog znanstvenika stoga ne bi predstavljao onaj tko je u pravu, nego onaj tko je napravio neto novo." Omiljena optuba na raun takvoga shvaanja racionalnosti znanosti i kulture jest da nam, za razliku od objektivistikoga, ne prua oruje u borbi protiv razliitih monstruoznih oblika totalitarnosti; takvo shvaanje navodno ne samo da tolerira "drukiju" racionalnost (recimo totalitarnu) nego nam to ak i nalae; iz nje ak slijedi "might iz right". Rorty odgovara: "Iz pretpostavke da ne moemo iskoiti iz zajednice u neutralno stajalite, mi ne zakljuujemo da ne postoji racionalni nain opravdanja liberalnih zajednica 276

naspram totalitarnih. Jer upravo bi taj zakljuak poivao na pojmu "racionalnosti" kao skupu ahistorijskih principa. Ono to mi u stvari zakljuujemo jest da ne postoji nain da se totalitarizam pobijedi argumentima koji se pozivaju na neke zajednike premise koje navodno svi dijele, isto kao to nema smisla pretvarati se da se iz neke zajednike ljudske prirode moe zakljuiti kako te zajednike premise nesvjesno dijele i totalitaristi." Sasvim tono, zakljuit e na sarajevski filozof iz gornje "anegdote". Drugim rijeima, ak i kada bi univerzalistika pretpostavka bila istinita, ona nam ne bi pomogla u borbi protiv totalitarista. Rortyjeva "solidarnost" (ma kakvo da je podrijetlo uvoenja toga pojma) nije samo princip kojim se brane spoznajne postavke pragmatizma; ona je takoer i etiko naelo kojim se slini prigovori o relativizmu izbjegavaju i na etiko-politikom planu. Univerzalizam na spoznajnom planu poiva na tvrdnji o postojanju "biti" znanja, due, ili istine, dok na etikopolitikom planu on poiva na ideji zajednike ljudske prirode iz koje se izvodi moral i pravilno politiko ponaanje. U obrazlaganju etikog pragmatizma, Rorty mora pokazati u emu lei pogreka univerzalistike postavke o "opeljudskim" etikim naelima. Zakljuno poglavlje svoje knjige "Contingency, Irony and Solidarity", Rorty zapoinje iznoenjem jednog po mnogoemu kontroverznog primjera: "Da ste bili idov u vrijeme kada su vlakovi odvozili u Auschwitz, anse da vas susjedi sakriju bile bi vam vee u Danskoj i Italiji negoli u Belgiji. Obino se ta razlika opisuje tvrdnjom da su Danci i Talijani pokazali veu ljudsku solidarnost negoli Belgijanci." U stvari, tvrdi Rorty, razlog za navodnu "neljudskost" Belgijanaca nije u tome to su oni naprosto bili "nehumani". "Razmotrimo prvo te Dance i Talijane. Jesu li oni o svojim idovskim susjedima rekli da trebaju biti spaeni zato to su naprosto ljudi? Moda su neki to i rekli, ali da su ih ispitivali, oni bi sigurno upotrijebili neke lokalnije izraze kako bi objasnili zato riskiraju titei dotinog idova, recimo, on je moj sugraanin Milaneanin, moj Jutlananin ili profesionalni kolega ili blinji suigra boa ili otac male djece poput mene. Sada razmotrite Belgijance: sigurno su postojali ljudi zbog kojih bi u slinim okolnostima oni sigurno riskirali, ljudi s kojima se oni jesu identificirali. Ali idovi su rijetko potpadali u tu kategoriju. Sigurno 277

postoje detaljna povijesnosocijalna objanjenja za relativnu neuestalost te injenice odnosno injenice da je opis "ona je idovka" tako esto pretezao pred opisom "ona je poput mene majka male djece". Ali "nehumanost", "tvrdo srce" ili "pomanjkanje ljudske solidarnosti" zasigurno nije takvo objanjenje... Poanta ovoga primjera jest da je na osjeaj solidarnosti najjai kada se o pojedincima s kojima izraavamo solidarnost misli kao o "jednome od nas" pri emu "mi" oznaava neto manje ili lokalnije negoli ljudska rasa. Zbog toga je objanjenje "ona je ljudsko bie" slabo i neuvjerljivo objanjenje plemenita djelovanja."

"How true, indeed", ponavlja na sarajevski prijatelj. Borba protiv esencijalizma svih vrsta navela je Rortyja da pokua pokazati kako moralnost (solidarnost) nije imanentna ovjeku, ve je njegova tvorevina, tvorevina koja e biti tim jaa to su jae institucije koje omoguavaju da se tradicionalne razlike plemena, religije, rase, obiaja smatraju nebitnima u usporedbi sa slinostima meu ljudima s obzirom na njihovu bol i ponienje, institucije koje omoguavaju da ljude sasvim razliite od nas doivljavamo kao dio "nas". Druga poanta navedenoga primjera jest da se iz dunosti prema ljudima, koje se izvode iz metafizike, religiozne ili sekularne koncepcije o ljudskoj prirodi, teko moe izvui razlog za konkretnu akciju, a pogotovo pravdati njihova racionalnost, jer su (metafizike) dunosti uvijek u nekoj ovisnosti ili konfliktu spram drugih. Pokuat u konkretizirati Rortyjevu argumentaciju pojednostavljenom raspravom o jo jednom njegovom kontroverznom sloganu: o primatu demokracije pred filozofijom. Jedan od naina da se objasni navedeni slogan jest stav J.S.Milla o potrebi da se brani sloboda izricanja svih (pa i pogrenih) uvjerenja. S obzirom da ne postoje apriorne garancije istinitosti odreenih stavova, institucija demokracije mora omoguiti da se izriu (i brane) ona uvjerenja koja su u nekom trenutku nepovoljna nekoj zajednici. Filozofija se naprotiv lako pretvara u ideologiju kada stavlja na sebe masku sveznanja, kada u uvjerenju da izrie neku po definiciji zajedniku istinu kojoj bi se svi razumni trebali povinovati, eli prisiliti pojedince da tu navodnu istinu i prihvate. Demokracija je, prema liberalnom 278

uvjerenju, zatita od takve filozofske prgavosti. Meutim, ono to navedeni slogan povezuje s gornjim belgijskim primjerom, jest Rortyjevo uvjerenje da se filozofska argumentacija openito, tj. opravdanje tvrdnji, institucija ili postupaka zbiva tek naknadno, post factum, i da prema tome ne moe izraavati nikakvu vanvremensku bit stvari o kojoj raspravlja, ve samo kontingentno obrazloenje ve gotovih ina. "Kada inimo drukije, vidimo da nai filozofi ne daju dovoljne uvjete humanosti i racionalnosti koji bi bili manje sporni od poetnih praktikih pitanja", kae Rorty. Isto je tako i u etikoj argumentaciji: naa opravdanja slijede akcije, stoga solidarnost nije neto imanentno ljudskoj biti nego je tek jedan od (kontingentnih) opisa onoga to se dogodilo. Pa ipak kada se radi o liberalnoj demokraciji, ini se da Rorty nije apsolutni anti-esencijalist. Prema Rortyju "sredinja je ideja liberalnoga drutva sljedea: kada se radi o rijeima nasuprot djelima i uvjeravanju nasuprot sili, sve ide (anything goes). Tu otvorenost... treba tititi radi sebe same." Nema boljeg opravdanja, jer upravo je to bit liberalnoga drutva. S druge pak strane, ono je po sebi antiesencijalistiko. "Liberalno drutvo je ono koje se moe zadovoljiti da nazove "istinitim" ono to se pokae kao rezultat sukoba. To je razlog zbog kojega mu se loe slui kada za nj pokuamo pruiti "filozofske temelje". Jer, pokuaj da se prue takvi temelji pretpostavlja prirodni poredak tema i argumenata, poredak koji prethodi i nadilazi rezultate sukoba starih i novih diskurza." Naravno, sve to moe biti tono dok se ne postavi pitanje kako je nastala institucija liberalne demokracije i otkuda izvire njegova snaga. Ono je za Rortyja naprosto dano, ono je povijesna sluajnost, kontingencija koja nam tako sretno omoguava jednostavno prebacivanje u tue jezine igre, kao i reinterpretaciju ili redeskripciju vlastitih postupaka, kao to sretno i spretno podupire Rortyjevu kontingentnu filozofiju. Rorty tvrdi da su liberalno drutvo, jezik i ego kontingentni. (Tu rije koju jo nismo usvojili kao legitimnu tuicu, najbolje emo prevesti kao "sluajnost punu mogunosti" ili tonije kao "odsutnost nunosti".) To je jo jedan "rijenik" kojim se opisuje "postmoderno stanje", stanje koje Rorty moda najbolje opisuje sljedeim rijeima: "Jedan od ciljeva moje knjige jest prijedog jedne liberalne utopije u kojoj je ironija sveopa... U mojoj 279

utopiji ljudska solidarnost nije injenica koju treba priznati odbacivanjem predrasuda ili otkrivanjem dosad skrivenih dubina, ve cilj koji treba ostvariti. On se treba ostvariti matom a ne istraivanjem, matovitom sposobnou da druge shvatimo kao blinje u patnji... Roman, film ili TV program su sporo ali dostino zamijenili sveenika i istraivanje kao principijelne naine moralne promjene i napretka. U mojoj liberalnoj utopiji takva zamjena dobit e priznanje koje joj jo uvijek manjka. To je priznanje dio opeg obrata protiv teorije a u prilog prii. Takav je obrat simbol za odustajanje od pokuaja da konce svojih ivota drimo jedinstvenom vizijom, od pokuaja da ih sve zajedno opiemo jedinstvenim rijenikom." Osoba koja pristaje uz Rortyjevu sliku liberalne utopije jest "liberalan ironiar" a. koji stalno sumnja u konani rijenik koji koristi, jer je imao prilike upoznati se sa mnogim razliitim "konanim rijenicima", b. koji shvaa da argumentacija unutar vlastitoga rijenika ne moe niti naglasiti niti raspriti te sumnje, c. koji ne misli da je njegov rijenik imalo blii stvarnosti od nekog drugog. Ironiari su osobe, kae Rorty, koji shvaaju da bilo to moe izgledati dobro ili loe ve prema tome kako se protumai, osobe koje odustaju od oblikovanja kriterija za vlastiti konani rijenik. Ironija je tako samo ime kojim se oznaava principijelni odmak od svega to je vrsto zadano ("opisano konanim rijenikom") pa i od samih sebe, kako bismo bili spremniji i sposobniji prihvatiti tui rijenik, tue stavove tj. sluajnost postojanja drugih. "Yeaaaah", ujemo naeg prijatelja, sarajevskog filozofa. Yeah. I u toj ironiji, kakvog li sarkazma, sadrana je cijela jedna tragedija, cijela jedna filozofija... i tupo preputanje sudbini. U toj mjeavini istine i ironije, tragedije i sudbine on se pita: Kakav moe biti svijet, ako je Rorty njegov najbolji filozof? Iznenada se sjeti reenice "ovjek je mjera svih stvari, onih koji jesu da jesu, koji nisu da nisu", sjeti se Rortyja, a u uima mu je jo dugo odzvanjalo "koji nisu da nisu"

Poglavlje 53. Sebini geni i sebini memi (Dawkins) (11 kart) u kojemu se odaje duno potovanje Richardu Dawkinsu premda je jo iv

280

Britanski zoolog i etolog sa Sveuilita u Oxfordu, tvorac i popularizator teorije o sebinome genu, Richard Dawkins, jedan je od ponajboljih znanstvenih pisaca dananjice. U toj se ocjeni slau i njegovi oboavatelji i neprijatelji. Za svoja djela Sebini gen (1976), Proireni fenotip, (1982), Slijepi urar (1987), Rijeka to tee iz rajskog vrta (1996), Uspon na nevjerojatnu planinu (1997), Paranje duge (1998) dobio je brojne nagrade, a njegove knjige postiu izuzetno visoke naklade, brojna izdanja i uvijek se rado itaju. esto ga zovu najbriljantnijim suvremenim darvinistikim

propagandistom i ideologom, ili pak najpoznatijim genetskim etologom, odnosno uiteljem ponaanja gena. Kada su ga jednom pitali kako bi mogao saeti cilj biologije da moe biti otisnut na koulji, odgovorio je: ivot je posljedica nesluajnog opstanka sluajnih varijacija replikatora.

Richard Dawkins roen je u Nairobiju 1941. godine. Studirao je u Oxfordu, a nakon diplomiranja radio je na projektima Nika Tinbergena, koji je za svoj rad na podruju etologije zajedno s Konradom Lorenzom 1973. godine dobio Nobelovu nagradu. Krajem ezdesetih godina asistent je na Kalifornijskom sveuilitu u Berkeleyu. Godine 1970. vraa se u Oxford, a 1995. postaje redovni profesor na katedri za javno razumijevanje znanosti. Godine 1987. dobio je nagradu za literaturu Kraljevskog drutva i nagradu Los Angeles Timesa za knjigu Slijepi urar. Iste godine dobio je nagradu i za najbolji televizijski znanstveni program i scenarij. Godine 1989. dobio je srebrnu medalju Londonskog zoolokoga drutva, 1990. nagradu Kraljevskoga drutva Michael Faraday, 1994. nagradu Nakayama za drutvene znanosti, a 1995. poasne doktorate sveuilita St. Andrews i Canberra. Godine 1997. postao je lan kraljevskoga drutva za literaturu i meunarodnu nagradu Cosmos.

Dawkins je autor genijalnih znanstvenih i znanstveno-popularnih izraza poput sebinoga gena, biomorfa, mema virusa uma koji ve vie od dvadeset godina dominiraju popularnom znanou. Dawkinsov pojam mem, primjerice, smiljen kao kulturna analogija genu, termin koji obiljeava jedinicu kulturne 281

replikacije, stvorio je primjerice memetiku, disciplinu koja se bavi analizom kopiranja kulturnih jedinica znaenja, poput melodija, ili jednostavnih ideja. Memetika je danas, posebno na Internetu, jedna od zanimljivijih paradigmi kojom se kulturna evolucija pokuava objasniti prema naelima darvinistike prirodne selekcije.

Prema Dawkinsovu miljenju, borba za opstanak jedini je kriterij objanjenja evolucije. Premda je zbog svojeg kalifornijskog zalea iz 68. uvijek oprezan prema primjenama darvinizma u politici, u njegovoj ultra-darvinistikoj teoriji, borba za opstanak odvija se i meu kulturnim jedinicama znaenja. U jednom je intervjuu rekao razlike izmeu prirodne i umjetne evolucije i same su umjetne. Ali kako bi izbjegao napade svojih kolega i napadaa zbog naturalistike pogreke, naime implicitne poruke da je etika sebinosti odnosno socijaldarvinizma nunost, kao to mu to primjerice prigovara poznati lijevo-orijentirani biolog Stephen Jay Gould, Dawkins uvijek dodaje: Moramo to bolje upoznati prirodu, kako bismo se oduprijeli njezinim sredstvima. Ja ne zastupam moral utemeljen na evoluciji, pie Dawkins. Ja samo govorim o tomu kako su stvari evoluirale. Ja ne govorim o tome kako bi se ljudi trebali ponaati... A ako iz knjige elite izvui pouku, itajte je kao upozorenje. Upozorenje da od bioloke prirode moete oekivati vrlo malo, ako poput mene elite izgraditi drutvo u kojemu e pojedinci blagonaklono i nesebino suraivati kako bi ostvarili zajedniki cilj. Pokuajmo poduavati o blagonaklonosti i altruizmu, upravo zato jer smo roeni kao sebini. Moramo razumjeti emu tee nai sebini geni, jer emo tada moda imati barem priliku da im pomrsimo planove, a to je neto emu se nijedna druga prirodna vrsta nije mogla nadati.

Borba za opstanak, i varijabilnost prirodnih i kulturnih replikatora univerzalna su obiljeja ivota. Teorija o sebinome genu najradikalnija je verzija darvinizma: za razliku od klasinog Darwinovog poimanja evolucije, ona tvrdi da se darvinistika borba za opstanak, opstanak najboljih i selekcija, odvija meu genima a ne meu 282

jedinkama ili vrstama. Bioloke su jedinke naprotiv puki nositelji, ljuture gena, replikatora informacije. Geni iskoritavaju tijela biljaka i ivotinja za svoj opstanak - i zato Dawkins jedinke prirodnih vrsta naziva "darvinistikim strojevima za opstanak. Klasine jedinke samo su proireni fenotip, vanjtina kojom se geni koriste za vlastitu replikaciju. Poput poznate Butlerove reenice: Pile je samo nain da jedno jaje proizvede drugo.

Dawkins pie:

Ako nam se kae da je netko imao dug i bogat ivot u svijetu ikakih gangstera, imali bismo pravo nagaati o tome o kakvu je ovjeku rije. Mogli bismo oekivati da ima kvalitete snage i grubosti, brzi prst na obarau i sposobnost da privue odane prijatelje. To ne bi bili nepogreivi zakljuci, ali iz poznavanja uvjeta u kojima je opstao i napredovao, moemo izvui neke zakljuke o njemu. Glavni argument ove knjige jest da smo mi, kao i sve druge ivotinje, strojevi stvoreni pomou naih gena. Poput uspjenih ikakih gangstera, nai su geni, ponekad i tijekom milijuna godina, opstali u svijetu vrlo jake konkurencije. Stoga od naih gena oekujemo neke kvalitete. Tvrdim da je dominantna kvaliteta koju moramo oekivati od uspjenog gena njegova bezobzirna sebinost. Ta e sebinost gena potom stvoriti sebinost pojedinanog ponaanja....

Za razliku od Darwina, za kojega je evolucija posljedica individualistikih izbora, izbora organizama u nekoj selektivnoj sredini, Dawkins prirodu promatra iz perspektive genskih izbora. Pogledajmo primjer. Prema Dawkinsu postoji razlika izmeu socijalnih i antisocijalnih gena. Antisocijalni su geni paraziti, geni virusa i bakterija koji se umnaaju samo u prisutnosti drugih darvinistikih strojeva za opstanak. Socijalni su naprotiv sposobni za autonomnu replikaciju. Obje vrste organizama (odnosno gena) imaju razliite strategije ija je korisnost za opstanak razliita i ovisi o razliitoj dinamici vlastitoga kopiranja. Razmotrimo primjerice dva 283

virusa: virus ebole i virus AIDS-a. Virus ebole je glupi replikator, jer unitava svog domaina u roku od 24 sata. Za to vrijeme, on e tee nai darvinistiki stroj u kojem e se dalje razvijati. Virus AIDS-a je naprotiv pametni virus, jer se umnoava pritajen, a da to darvinistiki replikator, odnosno organizam nositelj, niti ne zna.

Navedeni primjer dobro prikazuje Dawkinsove argumentacije. Kako bismo najbolje razumjeli Dawkinsa, i ostale sociobiologe, uvijek trebamo pitati: to bi za odreeni gen ili kromosom bilo najracionalnije, ili: zato je za odreeni organizam ili gen neko rjeenje najpovoljnije. Evolucija je za Dawkinsa nieanska volja za mo, za irenjem, propagiranjem, dominacijom i replikacijom, koja vlada meu genima. Geni ine ono to je za njih najracionalnije. Ali samo neki u tome uspijevaju. Kada grijee u svojoj analizi koristi i trokova, propadaju ba kao i njihove ljuture, ljudi, ivotinje i biljke. Najuspjeniji su oni geni koji pronalaze za sebe najstabilnije i najpogodnije organizme odnosno darvinistike strojeve. U tome je ideja proirenoga fenotipa. Dawkins naravno zna da je takva pria neznanstvena teleoloka, jer se ini kao da gen ili molekula ima neku misao ili da zna svoju svrhu. Takva pria nije objanjenje. Ali ona evoluciju prikazuje kao sustav racionalnih izbora jedinki, a opstanak replikatora kao njihovu posljedicu. Evolucija na taj nain za nas postaje smislena i objanjena. I u tome se Dawkinsov ultradarvinizam ne razlikuje od svoje klasine inaice.

Dawkins u svojim knjigama priznaje da teorija sebinoga gena nije njegova originalna teorija. Nju su oblikovala istraivanja biologa Nika Tinbergena, G. C. Williamsa, Johna Maynarda Smitha, Williama Hamiltona i Roberta Triversa. Od svojega je mentora Tinbergena Dawkins prihvatio izraze bihejvioralna mainerija i oprema za opstanak, i pretvorio ih u danas poznatu sintagmu darvinistiki strojevi za opstanak. Ali glavna dostignua navedenih teoretiara sastoje se u razrjeenju darvinistikoga proturjeja izmeu egoizma i altruizma u darvinistikoj evoluciji. Ako je naime tona pretpostavka darvinizma o opstanku najpodobnijih, i 284

ako je evolucijski cilj jedinke za sobom ostaviti to vei broj nasljednika, zato se tijekom evolucije kod nekih vrsta razvija altruizam? Odgovor je: altruizam se pojavljuje samo kao proireno obiljeje osobne koristi, odnosno kao interes organizma da sauva opstanak vlastitih gena kod srodnika. Primjerice, ako je koliina potomstva kriterij po kojemu se kalvinistiki, ili po zakonu vjerojatnosti, moe nagaati da e opstati upravo rod najplodnijih, onda se pele radilice ne rukovode darvinistikim sebinim naelom, jer nemaju vlastitoga potomstva. Smijemo li na temelju toga zakljuiti da je darvinizam pogrean? Naprotiv. Tinbergenova su istraivanja pokazala da je altruizam radilica koje se brinu za potomke svoje sestre matice, ustvari posljedica genetskoga egoizma: uzdravanjem sestrine djece, odnosno neakinja, radilice potpomau opstanak vee koliine vlastitih gena u buduim generacijama, negoli bi to bio sluaj da imaju vlastitu djecu sa trutovima. Istraivanja drugih biologa-etologa o razvoju posebnih organa ili sredstava za opstanak, poput paunovog perja ili jelenovih rogova, uspjela su objasniti smislenost naoko besmislenih evolucijskih fenomena i procesa. Primjerice, premda je za pauna opasno razvijati svoje lijepo perje, jer time postaje najuoljiviji primjerak za istrebljivaa, evolucijski opasna strategija postaje privlana enkama, pa se rizik istrebljivanja nadoknauje koristima u parenju, odnosno irenjem vlastitih gena u sljedeoj generaciji. Nadalje: kakvog evolucijskog smisla ima krijetanje ptica kojim one upozoravaju lanove svoje vrste na opasnost, ako isto tako i istrijebljivaa na pristunost jedinke? Smislenost specifinog krika upozorenja sastoji se u pokuaju da opstane barem jedan, po mogunosti to vei segment vlastitih gena u populaciji.

Teorija sebinoga gena bila je najracionalniji oblik kojim su se razliita opaanja iz prirodnoga ivota uklopila u jedinstvenu istraivaku paradigmu, u jednostavno i racionalno objanjenje fenomena koji su za klasini darvinizam, i njegovo poimanje opstanka tijela jedinki, bili neracionalni, odnosno koji se klasinom paradigmom nisu mogli objasniti. Teorija sebinoga gena, odnosno teorija genske selekcije, koju je popularizirao Dawkins, a ne selekcije tijela, postala je stoga temelj danas vane 285

znanstvene discipline pod imenom sociobiologija. Dawkins je postao simbol nove istraivake matrice u bihejvioralnoj biologiji koju njegovi neprijatelji nazivaju ultradarvinizmom. Teorija sebinoga gena uspjela je sintetizirati, odnosno podvesti pod jedinstveno objanjenje fenomene recipronog altruizma, srodnike selekcije, konkurencije meu braom, kanibalizam, diferencijalne roditeljske strategije prema prvoroenim i daljnjim potomcima, varijabilitet evolucijskih strategija u ponaanju mujaka i enki i brojne druge.

Razmotrimo primjerice asimetriju spolnih uloga o kojoj je posebno pisao Robert Trivers. Broj gameta koju mogu proizvesti pripadnici razliitih spolova u veini je prirodnih vrsta bitno razliit. To znai da ulog oplodnje mukih i enskih gameta ne moe biti jednak. Kod veine spolnih organizama, mujak moe oploditi vie jajaca nego to ih enka moe roditi, odnosno mujak u oplodnju ulae razmjerno manje od enke. Isto tako, gamete enke bitno su vee od mujakovih. Tu poinje eksploatacija ena, pie Dawkins. Naime brojana, tj. kvantitativna asimetrija gameta utjee na razliito ponaanje spolova. Upravo razmjerno broju stvorenih gameta u odnosu na broj gameta suprotnoga spola, mujak e biti skloniji poligamiji, odnosno promiskuitetu od enki. To pak dovodi do razliitih strategija sparivanja: za enke vea investicija predstavlja razlog za oprez, odnosno srameljivost, kako bi se naposljetku pronaao onaj idealan partner, koji e imati kvalitetne gamete i biti spreman rtvovati se kasnije za odgoj mladunaca. Muka je reproduktivna strategija naprotiv oploditi to vie enki u to kraem vremenu, izbjegavati dugotrajno sparivanje, odnosno pokuati uloiti to manje u odgoj djece. To je osnovni razlog borbe meu spolovima.

Isto vrijedi i za planiranje obitelji i za borbu meu generacijama. Isplati li se roditeljima ulagati vie u jednog potomka ili pruati manje njege prvoroenome kako bi se geni to prije proirili na sljedeeg potomka? Matematike matrice teorije igara, i logika sebinoga gena pokazuju da s porastom opasnosti za prvoga 286

potomka raste i roditeljska briga. Ali interes sebinih gena roditelja je to vie proiriti gene na nove potomke, stoga e se razdoblje dozrijevanja, odnosno ulog po pojedinom potomku pokuati smanjiti. Interes potomka je meutim obrnut: premda i dijete ima interes da se njegovi geni u brai to vie ire, koliina vlastitih gena ipak je dvostruko vea od gena brae i sestara, stoga e potomci pokuati to vie roditeljske brige privui sebi, a odvui od brae. Sve su to primjeri univerzalnoga naela prirode o maksimaliziranju koristi i minimaliziranju trokova.

Ukratko, teorija sebinoga gena, u suvremenom obliku uz dodatnu pomo matematike teorije igara, pokuat e modelirati i kvantificirati interes pojedinih darvinistikih strojeva i sklopova gena, kao da je rije o bihejvioralnim racionalnim odlukama. Tako e primjerice spremnost na rtvovanje ivota za drugoga biti upravo razmjerna koliini gena koju dvije jedinke meusobno dijele: u sluaju brata ta je vjerojatnost 50%, ali ve u sluaju bratia i sestrine ona pada na 25%, jer je upravo to koliina gena koju te jedinke dijele. To je osnovni aksiom dijela teorije sebinog gena, tj. tzv. teorije srodnike selekcije, koje Dawkins razvija i u svojoj drugoj knjizi, Proireni fenotip.

Ultradarvinizam Dawkins razvija i u svojoj treoj knjizi, Slijepi urar. Ali uz opi okvir teorije sebinoga gena u toj je knjizi Dawkins pridodao svoj drugi glavni interes: tezu da se replikacija u prirodi odvija digitalno. Evolucija se moe i kompjutorski simulirati. To je temelj discipline pod imenom kompjutacijska biologija koja danas ima sve vie zagovornika. Dawkins je naime 1986. godine stvorio kompjutorski program pod imenom Slijepi urar, kojim je simulirao naelo varijabilnosti fenotipskih oblika iz samo nekoliko naredbi ili naela replikacije. Na taj je nain u samo nekoliko generacija stvorio brojne i poetno vrlo nevjerojatne fenotipe, odnosno tzv. biomorfe, kompjutorski oblikovane kreature. Nedavno je, pola u ali, pola u zbilji, simulirao transformacije ljudskih fenotipskih obiljeja lica, i pokazao kako bi ljudska lica mogla izgledati u dalekoj budunosti. 287

Njegov omiljeni primjer slijepoga urara u stvarnosti, naime tvorca koji bez znanja o smislu i svrsi postojanja varijacija, uspijeva stvoriti bogatstvo varijeteta, jesu puevi. Bogatstvo varijanti pueva (u stvarnosti), kao i njegovih biomorfa (u kompjutorskoj simulaciji), mogue je postii na temelju samo tri vrlo osnovna naela: naelo okretanja (lijevo ili desno), razliit radijus okretanja i naelo dimenzionalnosti, odnosno irenja u visinu ili irinu. Dawkinsova ideja slijepoga urara tvrdi da evoluciji ne trebaju sloeni planovi, neki tvorac ili Bog, koji bi, prema miljenju evoluciji nesklonih ljudi, bio jedino sposoban stvoriti tako kompleksna tijela ili organe koji postoje u stvarnosti. Naprotiv, evoluciji je potrebno samo nekoliko naela da iz jednostavnoga genskoga materijala dugim nizom generacija tj. replikacija stvori bogatstvo varijacija koje opstaju u najrazliitijim okolinama. Slijepi je urar evolucija. Ona je odredila jednostavni niz funkcija tonije, samo jednu, a to je naredba genima replikaciraj se, ali je rezultate replikacije ostavila slijepoj prirodnoj selekciji. Na taj je nain, uvijek uzimajui u obzir duga vremenska razdoblja, moglo doi do golemog broja fascinantnih prilagodbi.

Slijepi urar, odnosno personificirani digitalni stroj, stvoritelj pueva iz knjige Uspon na nemoguu planinu, trebaju dokazati da se evolucija u stvarnosti slui malim brojem naredbi. Ali u tome postoji, kae Dawkins, Catch (ke)-22 evolucije. Naime, to je replikator (tj. gen) sloeniji, to je vjerojatnije da e se pogreno kopirati, i naposljetku dovesti do potpune disfunkcionalnosti i smrti organizma. To znai da e poetni replikatori imati vrlo malo komponenti. Meutim molekule s manjim brojem komponenti od odreenog minimuma, bit e isuvie jednostavne da stvore vlastite kopije. Drugim rijeima, izmeu dva zahtjeva opstanka svih replikatora: tonog kopiranja i osposobljavanja za daljnje kopiranje uvijek dolazi do evolucijskog kompromisa. Izmeu tonosti i sloenosti, ba kao i u odnosu meu spolovima i generacijama, postoji matematika matrica koristi: reprodukcijska molekula pokuat e biti to sloenija, a da pri tome ne ugrozi zahtjev tonosti. 288

U knjizi Rijeka to tee iz rajskoga vrta, odnosno u eseju "Digitalna rijeka" Dawkins opisuje mehanizam specijacije, odnosno varijacije genetske strukture darvinistikih "strojeva" (prirodnih jedinki i vrsta) pomou "digitalnog" prenoenja informacija. Zamislimo, kae Dawkins, fotokopiranje fotokopija. Nakon osam stotina

fotokopirnih "generacija", preostat e nam samo potpuno siva kopija. Revolucija u molekularnoj biologiji s otkriem strukture DNK sastojala se u shvaanju da se replikacija informacija odvija digitalno, a ne analogno (poput fotokopiranja fotokopija); drugim rijeima, geni se repliciraju tako da kopije nisu nita slabije od svojih "originala". "Svi organizmi koji su ikada ivjeli, mogu se osvrnuti prema svojim precima i ponosno izrei sljedeu tvrdnju: niti jedan jedini njihov predak nije umro u djetinjstvu. Niti jedan nije postao rtva neprijatelja ili virusa, ili napravio korak previe na strmoj evolucijskoj litici prije negoli je ostavio barem jedno dijete na ovome svijetu. Milijuni suvremenika naih predaka napravili su takve greke, ali niti jedan jedini na predak nije pogrijeio." Svaku generaciju moemo predstaviti i kao sito: dobri geni ispadaju kroz sito u sljedeu generaciju, loi geni zavravaju u tijelima koja umiru mlada bez reprodukcije. Nakon tisua generacija, geni koji su uspjeli, vjerojatno e biti dobri, tvrdi Dawkins.

U eseju pod naslovom "Afrika i njezini potomci" iz iste knjige Dawkins ispituje broj naih predaka i naine njihova utvrivanja. Nekoga e moda zauditi matematiki modelirani podatak da je najblii zajedniki roak nas i naeg susjeda ivio otprilike u 12. stoljeu. "Mi smo meusobno puno srodniji negoli se to obino misli". Katkada ujemo kako netko kae da je daljnji roak kralja, kraljice ili predsjednika, ali to je prilino prenemaganje, jer smo svi mi daleki roaci kraljice ili predsjednika: jedina razlika izmeu nas i aristokrata jest u tome da aristokrati svoje porijeklo mogu izvesti eksplicitno. Ali dok takve tvrdnje, po Dawkinsu, moemo izvesti ne izlazei iz 289

radne sobe, za utvrivanje datuma kada je ivio zajedniki roak svima nama, trebaju nam empirijske studije, tj. molekularna biologija. Dok se spolne stanice mijeaju, tako da moemo rei da "nijedan slon nije toliko otetio prodavaonicu porculana, kao to spolno sparivanje zloupotrebljava arhive DNA", DNA mitohondrija nasljeuje se bez izmjena iskljuivo preko majke. Zbog studija mitohondrija ljudi, koje su s izvjesnim stupnjem neizvjesnosti utvrdile da je izvor digitalne rijeke ljudske DNK u Africi, govorimo o afrikoj Evi, a ne o afrikome Adamu. Grana koja povezuje sve ene, prema dostupnim podacima, nastala je prije 150.000 do 250.000 godina. Meutim istraivanje Y kromosoma, kromosoma koji odreuje muki spol, pokazalo je da je varijabilitet toga kromosoma mnogo vei od varijabiliteta enskoga mitohondrija. Zbog razlika u varijabilnosti plodnosti mukaraca i ena (prema kojoj neki mukarci ostavljaju velik broj potomaka, a mnogi nijednoga; za razliku od ena koje uglavnom imaju slian broj potomaka), na je zajedniki otac ivio mnogo ranije od nae zajednike majke. Drugim rijeima, Adam i Eva nisu mogli biti nai zajedniki preci, osim naravno, ako nisu ivjeli u ve ljudima napuenome svijetu.

Niz eseja Dawkins je posvetio odbacivanju postojanja Boga, odnosno kritici kreacionizma. To se posebno odnosi na njegove novije pamflete i priloge to ih objavljuje u asopisu Rational Inquirer i na Internetu. Mnogi su Dawkinsovi itatelji izjavljivali kako je tek nakon itanja njegovih knjiga za njih religiozno vjerovanje nemogue, odnosno logiki opovrgnuto. Dawkinov je ateizam doista mnogo funkcionalniji u knjigama negoli u ateistikim pamfletima, jer uvijek slui kao poetna toka ili polemino sredstvo protiv pogrenih doktrina o biolokoj raznolikosti. Primjerice u eseju "Korist od krae" iz knjige Rijeka to tee iz rajskoga vrta, Dawkins kritizira kreacionistiki argument koji kae da je posve nevjerojatno da bi slijepa priroda mogla sklopiti tako savreni organizam poput naeg. Vjerojatnost da se to dogodi, kae kreacionistiki argument, jednak je vjerojatnosti da tornado iz starog otpada sklopi Boing 747. Stoga: takav je sklop moglo napraviti samo neko 290

natprirodno bie. Slian argument iznosi se za mnoge pothvate evolucije, primjerice za sloenost oka. U jednome eseju Dawkins zapoinje priom nekog kulturnog antropologa o smokvi, kako bi pokazao kako je kulturno-mitsko objanjenje siromano u usporedbi sa sloenou smokvine grae i prilagodbe jednoj jedinstvenoj vrsti kukca koji oplouje njezin cvijet (tj. ono to mi obino zovemo njezinim plodom). Dawkinsova uvjerljivost i njegova osnovna poruka temelji se na briljivom dokazivanju da se nizom generacija, replikacija, izbora i selekcija, takva kompleksnost doista mogla izvesti posve prirodnim putem, selekcijom raznovrsnih varijacija genetskih pokuaja.

Moda nas ne mora zauditi da je Dawkins danas utjecajniji meu drutvenim znanstvenicima. Naime, ideja sebinoga gena je prirodnjacima, specijalistima, sociobiolozima, postala isuvie poznata da im prui nova objanjavalaka obeanja. Paradigmom sebinoga gena istrauje se prirodna evolucija ve najmanje trideset godina. Zato je Dawkins za prirodnjake prvenstveno pisac, a ne originalni teoretiar. Meutim, drutvenjaci teoriju sebinoga gena itaju drukije. Dawkins je naime svojom idejom o memima i virusima uma ponudio spekulacije o mogunosti protezanja svoje redukcionistike teorije na kulturu. Pokuaj da se napravi memetika, odnosno teorija kulturne selekcije kao analogija prirodnoj, tek je novijeg datuma, i u njoj je jo mnogo nedoreenosti, ali i mnogo objanjavalakih obeanja. Nedavno je Dawkinsova kolegica Susan Blackmore objavila knjigu posveenu memetici. Posebno je intenzivna rasprava o memetici na internetu. Danski sociolog Agmar Hog objavio je svoju knjigu o kulturnoj selekciji koja poiva na Dawkinsovoj memetici. Ideja je jednostavna. Zakoni selekcije vrijede u prirodi djelovanjem gena; isto vrijedi i za kulturu; razlika je jedino u tome to je jedinica selekcije i replikacije mem, jedinica oponaanja i kulturne replikacije. Meutim, za razliku od gena koji je prilino dobro definiran (premda dananji molekularni biolozi i u to sumnjaju), mem mogu biti razliite stvari: Dawkins je memom, ili virusom uma nazvao lanac Sv. Antuna i prvi takt Beethovenove pete simfonije. Hog je primjerice memom nazvao dijelove 291

narodnih nonji. Ukratko memetika jo nije dobila svoju kodifikaciju i toniju definiciju fenomena koje bi trebala objasniti. Osim toga, ne znamo tono ni kako se memi repliciraju i ire: moda upravo to ini memetiku tako zanimljivom.

U posljednjoj dosad objavljenoj knjizi, Paranje duge. Znanost, iluzija i apetit za udesno (1998), Dawkins tematizira jednu od svojih bitnijih teza iz dosadanjih knjiga: priroda je mnogo udesnija od pjesnike fantazije. Potrebno je imati mnogo vie mate, imaginacije, otvorenosti prema udesnosti prirode, tvrdi Dawkins, ali i uloiti mnogo truda da bismo shvatili njezinu sloenost, da bismo se mogli diviti prirodi, ali i svojoj sposobnosti razotkrivanja tajni slijepoga urara. Dilema: biti pjesnik ili znanstvenik, pogrena je. Jer u svakom dobrom znanstveniku mora leati pjesnik. Kako bi pokazao sloenost prirode, i nau sposobnost da uenjem doemo do objanjenja, da se divimo i uivamo u ljepoti sloenosti Dawkins analizira fenomene i teorije svjetlosti i difrakcije, radio valoava, spektrometrije, digitalizaciju genetike, umjetne inteligencije, odnosno pokuaje svoenja raznolikih sloenih pojavnih oblika na jednostavne matematike redukcije poput bar kodova. Na um ima sposobnost uivanja upravo u mjeri u kojoj je rije o emanaciji jedinstvenog naela to vlada prirodom - mathesys universalis. Estetski pristup ostavlja prirodu nerazumljivom i stranom; znanstveni, meutim, nalazi ljepotu u pronalaenju dubljeg jedinstva.

Briljantnost Dawkinsovih knjiga izvire iz dvostruke estetske ljepote: znanstvenoestetske, koja u raznolikosti ivota, pojava i teorijskih koncepcija trai jednostavnu, univerzalnu teorijsku matricu; i njoj suprotstavljene literarno-estetske, koja za tu jednostavnu, univerzalnu teorijsku matricu nalazi golemi broj primjera: ona izvire iz Dawkinsove izuzetne sposobnosti da nas literarno uvjeri u teorije koje su nam se poetno inile samo smionim spekulacijama.

Poglavlje 54. Gdje je ovjek koji je zamijenio enu eirom? (12 kart)

292

u kojemu se odaje duno potovanje Oliveru Sacksu ak i prije strica Tungstena

Britanski neurolog i lijenik, Oliver Wolf Sacks, s trajnim boravkom u Sjedinjenim Dravama, jedan je od najpopularnijih znanstvenika i pisaca dananjice. Njegove knjige, Migrena, Vienje glasova, ovjek koji je zamijenio enu eirom, Buenja, Antropolog na Marsu, i Otok daltonista, donijele su mu svjetski glas, a njegov rad s pacijentima sa nesvakidanjim neurolokim poremeajima pedesetak svjetskih znanstvenih, literarnih i televizijskih nagrada. Sacks je vjerojatno jedini znanstvenik ija su djela doivjela desetak dramskih i filmskih adaptacija, od kojih su najpoznatije drama Harolda Pintera, A Kind of Alaska (Neka vrsta Aljaske), nastala na temelju Sacksovih istraivanja post-encefalitikog sindroma, film Pennyja Marshalla, Buenja, s Robert de Nirom i Robinom Williamsom, jednoinka Bubnjar, Petera Barnesa, nastala iz Sacksove prie Witty Ticcy Ray, drama Molly Sweeney, Briana Friela, te nedavno snimljeni film Na prvi pogled s Val Kilmerom i Mirom Sorvino prema Sacksovoj prii Vidjeti i ne vidjeti iz knjige Antropolog na Marsu. Dokumentarci o pacijentima iz bolnice Mount Carmel, dokumentarac U potrazi za Lucy Doe, kao i Sacksova TV serija Mind traveler (Putevima uma) nedavno emitirana na naoj televiziji, donijele su mu nagrade i u tom nesvakidanjem mediju znanstvenoga izraavanja.

Oliver Sacks roen je 1933. godine u Londonu. Diplomirao je i magistrirao na Queens Collegeu u Oxfordu, a nakon medicinske prakse u Londonu, doktorirao je na tom oxfordskom fakultetu 1958. godine. Poetkom ezdesetih godina seli se u Sjedinjene Drave, postaje pripravnik u bolnici Mount Zion u San Franciscu, a potom predaje na Kalifornijskom sveuilitu u Los Angelesu. Ubrzo prelazi u New York i svake dvije godine mijenja radno mjesto. U njegovoj biografiji nalazimo desetak bolnica i medicinskih centara, od kojih su najvaniji Medicinski fakultet Albert Einstein i New York Medicinski centar, na kojima slubeno radi i danas kao kliniki profesor neurologije, odnosno izvanredni profesor psihijatrije. Nedavno je otvorio i 293

povremenu privatnu praksu u San Franciscu. lan je desetak znanstvenih, medicinskih i literarnih akademija, a dobio je i poasne doktorate na sveuilitima Georgetown, Tufts, CUNY, Oxford, Bard, i Medical College of Pennsylvania. Sve Sacksove knjige objavljene su u brojnim izdanjima i prijevodima na dvadesetak jezika, meu kojima je i hrvatski prijevod njegove knjige ovjek koji je zamijenio enu eirom.

to Sacksa ini tako popularnim? Nekoliko stvari: Prvo, njegova popularnost nesumnjivo ovisi o prekrasnom literarnom stilu u bezbrojnim priama o pacijentima s brojnim neurolokim bolestima i poremeajima, poput encefalitikog sindroma, o ljudima s migrenama, o slijepima, o daltonistima, o raznim kongenijalnim bolestima, o turetovom sindromu, parkinsonovoj bolesti, o neurolokim refleksima nasljedne i steene gonoreje, o autizmu i brojnim drugim neurolokim disfunkcijama. Prie o Sacksovim pacijentima pravi su medij za izraavanje Sacksove glavne, humane teze: ne postoje dva ista pacijenta, dvije iste bolesti. tovie, nedavno u Brazilu objavljeni intervju nosi naslov: Bolest je promaeni pojam. Prema Sacksu, bolest i zdravlje ne smiju se definirati kao opreke, ve kao jedinstvena sposobnost tijela da stvori nove neuroloke organizacije koje su adekvatne potrebama tijela. Posluajmo kako ista teza zvui na poetku njegove knjige ovjek koji je zamijenio enu eirom:

Omiljena rije u neurologiji je "deficit". To je rije koja oznaava oteenje ili nesposobnost neuroloke funkcije: gubitak sposobnosti govora, nedostatak u jezinoj sposobnosti, gubitak pamenja, gubitak vida, pokretljivosti, gubitak identiteta i milijun drugih gubitaka i nedostataka specifinih funkcija ili sposobnosti. Za sve te disfunkcije (eto jo jedne omiljene rijei), koristimo rijei svih vrsta - afonija, afemija, afazija, aleksija, apraksija, agnozija, amnezija, ataksija, rijei kojima imenujemo svaku posebnu ivanu ili mentalnu funkciju koja pacijentima djelomino ili potpuno nedostaje zbog bolesti, ozljede ili nesposobnosti razvoja.

294

Ali, nastavlja dalje Sacks: Moj interes nisu pobudili deficiti u tradicionalnome smislu, ve openito neuroloki poremeaji koji utjeu na jastvo. Ti poremeaji mogu biti razliitih vrsta - oni mogu nastati zbog suvika kao i zbog nedostatka funkcija, pa je prirodno da te dvije kategorije razmotrimo odvojeno. Ali, odmah trebamo rei da bolest nikada nije isti gubitak ili suviak, ve je uvijek rije o reakciji napadnutog organizma ili pojedinca, koji pokuava povratiti, nadomjestiti, kompenzirati ili odrati svoj identitet, ma kako njegova sredstva izgledala udna; a prouavanje tih sredstava i utjecanje na njih, osnovni je dio nae lijenike zadae.

Svaki bolesnik, ili osoba koju smo mi, zdravi, ili takozvano zdravi, skloni nazvati bolesnikom, zadrava svoje ja: rije je o ljudima u njihovoj punoj ljudskosti, njihovi svjetovi u nekom smislu nisu poremeeni, ve drukiji. Sacksovim pacijentima je dodue najee oduzeta neka sposobnost koju smatramo normalnom, ali se vrlo esto ta odsutnost nadoknauje nekom drugom, za nas opet ne-normalnom sposobnou, nekim suvikom sposobnosti, ili nekom neobinom aktivnou, za koju mi ne bismo bili sposobni. Razmotrimo primjerice Sacksova pacijenta Stephena D., iz prie Pas pod koom, koji je pod utjecajem droga odjednom stekao pojaanu sposobnost eidetske vidne percepcije, sjeanja, i posebno olfaktornih egzaltacija. Posluajmo rijei pacijenta Stephena:

'Sanjao sam da sam pas - bio je to olfaktorni san - i probudio sam se u beskrajno mirisnom svijetu u kojemu su sve druge senzacije, ma kako razvijene, blijedile u usporedbi s njuhom.' A to je pratila neka vrsta drhtave, poudne emocije i udne nostalgije prema izgubljenom, poluzaboravljenom, poluzapamenom svijetu. 'Uao sam u parfimeriju. Nikada prije nisam imao nos nizato, a sada sam odjednom mogao raspoznati svaki miris. Svaki je miris bio jedinstven, asocijativan, itav jedan novi svijet.' Shvatio je da sve svoje prijatelje, kao i pacijente, moe razlikovati po mirisu: 'Kada sam doao u kliniku, poeo sam njukati kao pas. Tim sam njukanjem mogao prepoznati dvadeset pacijenata koji su bili tamo, prije nego sam ih ugledao. 295

Svaki je od njih imao vlastitu olfaktornu fizionomiju, lice s oiljkom, daleko ivlje i plastinije od ijednog lica za gledanje.' Mogao je onjuiti njihove emocije, strah, zadovoljstvo, seksualnost, upravo poput psa. Njuhom je mogao prepoznati svaku ulicu, svaku trgovinu i nepogreivo traiti svoj put po New Yorku.

Imao je impuls da onjui i dodirne sve ('Sve dok tu stvar nisam dodirnuo i onjuio, ona nije bila doista stvarna'), ali je to potisnuo kada je bio s drugima kako se ne bi nedolino ponio. Seksualni mirisi bili su uzbudljivi i pojaani, ali, inilo mu se, nita vie od mirisa hrane i drugih mirisa. Odjednom, nakon tri tjedna, ta je udna transformacija prestala - njegovo se osjetilo mirisa, zajedno s ostalima, vratilo u normalu; vratio se u svoj stari svijet osjetilnog bljedila i slabosti, ne-konkretnosti i apstrakcije, s pomijeanim osjeajima gubitka i osloboenja. 'Drago mi je da sam se vratio', rekao je, 'ali osjeam i straan gubitak. Sada vidim ega se mi, ovjeni i civilizirani, odriemo. Treba nam i ono drugo, primitivno'.

Teko je stoga a priori rei da bolesnici uvijek boluju. Sacks se gotovo uvijek bavi onim pacijentima koji su na neki nain sretni zbog svoje bolesti, onima koji se nisu skloni odrei svoje bolesti, ili pacijentima koji odsutnost bolesti i na pojam normalnosti doivljavaju kao bolest. Vrlo esto lijeniki pokuaj da se odstrani bolest predstavlja bolni doivljaj kojima se pacijentima oduzima njihov teko steeni osjeaj jastva. Primjerice, u prii Blizanci, o autistinim blizancima Johnu i Michaelu, sa neobinom sposobnou prepoznavanja peteroznamenkastih i

esteroznamenkastih i jo veih prim-brojeva, i sa sposobnou odreivanja dana u tjednu za bilo koji datum u povijesti, lijeniki pokuaj njihova razdvajanja kako bi se potencirala normalnost bila je u stvari katastrofalna odluka zbog koje su blizanci pacijenti izgubili svoj teko izgraeni svijet. Isto vrijedi i za Sacksova

dvadesetdvogodinjeg pacijenta Raya iz prie Witty Ticcy Ray, koji zbog turetova sindroma nije bio sposoban za normalni ivot. Sacksova preventiva haldolom nije ga

296

posebno veselila, tovie, zbog male doze toga lijeka on je postao nesposoban za normalan hod ili prostornu orijentaciju. U razgovoru sa Sacksom, Ray je rekao:

'Pretpostavimo da mi moete maknuti te tikove', ree. 'to e mi preostati? Ja se sastojim od tikova, i bez njih od mene ne bi ostalo nita.' inilo se, barem u ali, kae Sacks, da o sebi rijetko razmilja kao o osobi koja se sastoji jo od neega; nazivao se 'tikovitim predsjednikom Broadwaya' i govorio o sebi u treem licu kao o 'duhovitom tikovitom Rayu' (Witty Ticcy Ray), dodajui da je ponosan na svoju 'tikovitu duhovitost i duhovite tikove' tako da sada vie ne zna je li tik njegova nadarenost ili njegovo prokletstvo. Rekao je da ne moe zamisliti ivot bez Touretteove bolesti, ali nije bio siguran je li mu do nje stalo.

Sacksova pria o duhovitom-tikovitom Rayu ima sretan i relativno duhovit zavretak. Ray je donio odluku: tijekom radnoga tjedna on e 'kako treba' uzimati haldol, ali e se 's njega vikendima skinuti'. I tako je i bilo posljednje tri godine, tako da sada postoje dva Raya - na haldolu i bez njega. Od ponedjeljka do petka postoji trijezni, mirni i promiljeni graanin, a tijekom vikenda nastupa frivolni, frenetini i inspirativni 'duhoviti tikoviti Ray'. To je doista udna situacija, to Ray i priznaje: Imati Touretteovu bolest, to je divlje, kao biti pijan cijelo vrijeme. Biti na haldolu je dosadno, to ovjeka ini trijeznim i pravilnim, ali nijedno stanje nije potpuno slobodno... Vama 'normalnima', to u svojim mozgovima imate prave prijenosnike, na pravim mjestima, u prava vremena, vama su u svako vrijeme dostupni svi osjeaji, svi stilovi, lakoa i teina, to god je potrebno. Mi turetiari to nemamo. Nas sili ili lakoa nae bolesti ili teina kada smo na haldolu. Vi ste slobodni, vi imate prirodnu ravnoteu, dok se mi moramo potruditi da uzmemo ono najbolje iz one umjetne.

297

Kao uenik ili sljedbenik velikog ruskog neurologa Aleksandra Lurije, Sacks znanost o promatranju veze izmeu neurolokih poremeaja i posljedica koje oni imaju na osjeaj jastva naziva romantinom znanou, znanou koja ne pokuava primarno pronai pravilnosti i zakone povezanosti psihe i neurologije, jer se takvi zakoni uvijek manifestiraju individualno kao pacijentovi problemi s kojima se on bori na najrazliitije naine, odnosno katkada kao problemi kojih on nije svjestan, ve znanou koja pokuava pomoi bolesnicima da njihov problem rijee na za njih zadovoljavajui nain. Sacks pie: Defekti, poremeaji, bolesti, igraju paradoksalnu ulogu, jer oivljavaju latentne sposobnosti, razvoj, evoluciju, oblike ivota, koje nikada ne bismo mogli vidjeti, niti zamisliti u njihovoj odsutnosti. Sredinji je paradoks bolesti njezin kreativni potencijal. I premda smo esto uasnuti posljedicama razvojnih poremeaja i bolesti, katkada ih moemo shvatiti kao kreativne, jer dok bolesti unitavaju neke ivane puteve, odnosno posebne naine da se izvede neka stvar, one mogu prisiliti ivani sustav da stvori druge puteve, i prisiliti ivani sustav da izvri neoekivani rast i evoluciju. S obzirom da se takve radikalne prilagodbe mogu dogoditi, Luria je smatrao da moramo imati novi stav prema mozgu, naime takav da on ne bude statian i programiran, ve dinamian i aktivan, krajnje svrsishodan adaptivni sustav koji tjera evoluciju i promjenu, sustav koji se stalno prilagoava potrebama organizma, posebno njegovim potrebama da konstruira dosljedni osjeaj samoga sebe i svijeta, bez obzira koji ga je poremeaj mozga zadesio udesno je kako sve te siune funkcije surauju, kako se integriraju u stvaranju jastva.

S obzirom da se bolest i zdravlje manifestiraju uvijek kao individualni osjeaj blagostanja ili njegove odsutnosti, Sacks vrlo esto citira Nietzscheovu reenicu: A to se tie bolesti, nismo li gotovo skloni zapitati se ne bismo li mogli i bez njih? Tim navodom Sacks hoe rei da kada razmislimo o duevnoj situaciji normalnih ljudi i bolesnika, vidimo razliku samo u stupnju ili kvantiteti, ali ne i u biti: Katkada se pitam, pie Sacks, nije li potrebno redefinirati same pojmove zdravlja i bolesti i 298

shvatiti ih pomou sposobnosti organizma da stvori novu organizaciju i poredak koja bi odgovarala njegovim posebnim promijenjenim dispozicijama i potrebama, a ne tako da ih definiramo pomou neke kruto definirane norme zdravlja i bolesti. Bolest podrazumijeva kontrakciju ivota, ali takve se kontrakcije ne moraju pojaviti. ini mi se da gotovo svi moji pacijenti, bez obzira na svoje probleme, trae ivot, ne samo unato njihovim uvjetima, ve esto zbog njih, a katkada ak i uz njihovu pomo.

Meutim, ovakav Sacksov stav ne bismo smjeli shvatiti kao totalni relativizam spram bolesti i znanosti. Sacks nikada ne pretjeruje u takvom zamagljivanju razlike bolesti i normalnosti. Primjerice, u jednom nedavno objavljenom intervjuu, Sacks trezveno kae: Naravno, vrlo je vano prouavati samu bolest, kako bismo je razumjeli. Ali isto je tako vano da iza bolesti stoji pacijent. Mnogi pacijenti tvrde kako im lijenici ne posveuju previe panje, jer je za njih panja manje vana od samoga lijeenja. U svom poslu ja zbog toga pokuavam spojiti medicinsko znanje i brigu za pacijenta. itajui Sacksove prie katkada nam se ini da identifikacija s bolesnicima i nije tako teka, jer je svatko doivio neku neobinu psihiku zgodu, neki svoj dj vu, alkoholizirano pretjerivanje, stupor zbog anestezije ili neobian san i vizualnu halucinaciju.

Primjerice, u knjizi A leg to stand on (dvosmislen naslov koji znai Noga za stajanje, odnosno, imati opravdanje ili ispriku) iz 1984. godine, Sacks ispituje upravo jedan takav poremeaj na samome sebi, uslijed preloma noge prilikom jednog planinskog uspona u Norvekoj. Knjiga zapoinje citatom iz Montaignea: Pravi lijenik moe postati samo onaj tko je iskusio sve one bolesti koje eli izlijeiti, i sve neprilike i okolnosti koje eli dijagnosticirati Takvome bih ovjeku vjerovao. Jer ostali nas vode poput osoba koje slikaju mora, luke i stijenje, dok za stolom svoj model broda mirno uplovljavaju u svoju luku. A kada ih bacimo u stvarnost, oni ne znaju kako zapoeti. U toj knjizi Sacks introspektivno opisuje ono o emu obino priaju njegovi pacijenti, naime osjeaj promjene slike tijela i njoj sukladne slike 299

vlastitoga ega. Kao pacijent, Sacks je svoju nogu tom prilikom doivio kao strano tijelo, kao neto to nije njegovo, to ne pripada njegovome tijelu, odnosno njegovoj dui. Ali istodobno imao sam osjeaj, pie Sacks, da mi nita ne nedostaje, osjeaj kompletnosti, potpunosti. Bio je to osjeaj kao da nikada nisam imao noge ili bokove ili doljnju polovicu, kao da mi je to od roenja nedostajalo. Bila je rije o sindromu s kojim se neurolozi esto susreu, ali rijetko u introspekcijskom obliku, i isto tako, s obzirom na uestalost slinih sindroma, relativno rijetko, tvrdi Sacks, u znanstvenoj literaturi. Zabiljeeni sluajevi stranosti vlastitoga tijela obino su upuivali na jai ili slabiji modani udar, esto pod utjecajem anestezije. Ali u Sacksovu sluaju bila je rije o poremeaju perifernog, a ne sredinjeg ivanog sustava. esti su primjeri takvih poremeaja obrnuti sluajevi, tzv. fantomski udovi, tj. osjeaj da ruka ili noga postoje na pravim mjestima, unato tome to su amputirani. Sacks se pita: Ako su slini poremeaji tako esti, kako to da se o njima tako rijetko pie? Tim vie to upravo u takvim situacijama osobe i lijenici imaju najbolju priliku suoiti se s prirodnim ali eksperimentalnim situacijama neuro-psiholokih promjena, promjena jastva i identiteta. Sacksov je odgovor svojevrsna kritika struke, odnosno podjele rada izmeu neurologije i psihologije: Neurologija vie nije ostavljala prostor za neto egzistencijalno neuropsihologija je postala znanost injenja, a njezin sredinji pojam nije bila funkcija, ve funkcionalni sistem, odnosno uinak. Nedostatak panje neurologa prema unutranjim iskustvima pacijenata, (kao i radikalno deficitarno iskustvo osjeaja samoga sebe zbog prijeloma noge) navode Sacksa na zanimljivu filozofsku raspravu o Humeu i Kantu, o identitetu i sintetikim sudovima a priori, o Humeovoj tvrdnji da mi nismo nita doli skup razliitih percepcija koje slijede jedna za drugom nevjerojatnom brzinom, i o Kantovim apercepcijama prostora i vremena, koja ga vodi k vodi formulacijama klinike ontologije i egzistencijalne neurologije, neurologije jastva. Isto tako, to iskustvo razliitosti sebe, i manjak panje klinikih neurologa prema osjeaju jastva, navodi Sacksa na misao koju razvija i u drugim svojim djelima, o pojmu scotoma o pojmu metafizikog ili spoznajnog zaborava. Fiziki, fizioloki, pie Sacks, dolo je do 300

odsutnosti ivanih impulsa, ivane slike i polja; ali metafiziki, ili ontoloki, dolo je do odsutnosti uma i njegovih konstrukata, prostora i vremena Delirijum nepovezanih slika noge, ili detemporalizirane nepovezanosti mojih migrenskih aura dovela me je do neposrednoga stanja stvaranja ili rastvaranja stvarnosti Moramo proi unutranjost, i to osobno, doivjeti radikalni kolaps djelovanja, radikalni kolaps iskustva i njegovih kategorija, elementarnoga prostora i vremena, kako bismo vidjeli kakav je to neuroloki posao. Bio je to, posve jednostavno, kae Sacks, kantijanski posao.

Sacksova popularnost lei u tomu to svojim priama ljudima predouje ljudskost bolesti, u njegovoj sposobnosti da personalizira bolest, te da itatelju predoi normalnost bolesti. Ta predodba se kod Sacksa meutim nikada ne dovodi do logikih krajnosti, primjerice tvrdnjom da je biti bolestan i normalan ustvari jedno te isto.

Ali kako bi istaknuo svoju upravo spomenutu glavnu tezu, ili glavni motiv svoje znanstvene i lijenike aktivnosti, Sacks se vrlo esto bavi obinim ili posrednim sluajevima. Poput situacije lokalne amnezije, ili fantomske halucinacije, zbog relativno jednostavnih neurolokih zakazivanja, postoje i drugi brojni posredni sluajevi, sluajevi osoba koje obino ne smatramo bolesnima. Primjerice, osobe koje boluju od migrene rijetko smatramo bolesnima. Pa ipak fenomenologija i dijagnostika migrenskih vizualnih halucinacija predstavlja vrlo zanimljivo, i jo uvijek nerjeeno podruje neurologije. Sacks tome posveuje svoju prvu knjigu, Migrene.

Slino istraivanje obinoga i neobinoga, po mom sudu Sacksov najneuspjeniji pokuaj, opisan je u njegovoj knjizi Vienje glasova, iz 1969. godine, o skupini gluhih i gluhonijemih osoba. Premda ve i u toj ranoj knjizi vidimo za Sacksa tipian pokuaj oslikavanja kako se ego osoba u grubim uvjetima radikalne nesposobnosti 301

oblikuje na nove i zanimljive naine, nedostatak te knjige, za razliku od drugih, jest Sacksova jasno izraena nesposobnost uivljavanja u situaciju gluhonijemih osoba. Osnovna polemina teza knjige, s kojom e rado polemizirati gotovo svi hrvatski defektolozi, jest da gluhonijeme osobe ne treba pokuavati uiti normalnoj komunikaciji pomou rijei naega govornog jezika, ve ih treba prepustiti njima svojstvenom jeziku znakova. Pokuaj prilagoavanja takvih osoba naoj tzv. normalnoj komunikaciji stvara u tim osobama osjeaj lienosti i defektnosti. Naprotiv, znakovni, sign (sajn) jezik, tvori najbitniji dio njihova identiteta. U tome mediju gluhonijeme osobe doivljavaju svoju sudbinu kao neto ime mogu izraziti superiornost nad drugima, ili tonije, to je jo jedan medij kojime se proiruje podruje ljudskosti. Sacks pie: Mnoge gluhe osobe koje sam upoznao stekle su dobar jezik, ali jezik potpuno drukije vrste, jezik koji nije sluio samo sposobnostima miljenja (i doista omoguio miljenje i percepciju vrste koja je nama koji ujemo posve nezamisliva), ve je posluio i kao medij za bogatu komunikaciju i izgradnju kulture. Premda nikada nisam zaboravio medicinski status gluhih, sada sam ih promatrao u novom, etnikom svjetlu, kao ljude sa karakteristinim jezikom, senzibilnou i vlastitom kulturom Postojanje vizualnoga jezika, i nevjerojatnih poboljanja percepcije i vizualne inteligencije koje prate sticanje znakovnoga jezika, pokazuje nam da je mozak bogat potencijalima o kojima bismo inae teko mogli nagaati, ono ukazuje na gotovo neograninu plastinost, oblikovnost i raznolikost ivanoga sustava, kojemu se ljudski organizam, suoen s novime, mora prilagoditi. Premda nam to pokazuje i slabosti, naine kojima moemo, esto ne znajui, ugroziti same sebe, postojanje znakovnoga jezika nam isto tako pokazuje i nepoznate i neoekivane snage, beskrajne izvore opstanka i transcendencije koje nam zajedno pruaju priroda i kultura. Sacksova pseudoantropoloka analiza ne zavrava takvom konstatacijom. Zanimljivost knjige Vienje glasova, koja se takoer ne izraava u potpunosti (jer je autoru i nama iskustvo gluhih nedostupno), jest pokuaj doaravanja jo veeg antropolokog bogatstva zbog brojnosti razliitih znakovnih jezika. Budui da Sacks pretpostavlja kako je 302

svaki jezik temelj kojim se definira ljudska kultura, brojnost takvih jezika pokazuje populaciju gluhonijemih kao posebnu antropoloku i kulturoloku vrstu.

Pri tome nije rije samo o raznolikosti jezika gluhih. Kao to smo pomou Sacksovih knjiga sposobni shvatiti, i djelomino se uivjeti u situaciju njegovih pacijenata, isto tako lako moemo prihvatiti ideju da postoje izvjesne klase pojedinaca i pacijenata s odreenim vrstama poremeaja i bolesti. Ljudi s migrenama, ili pak bolesnici od Tourettova sindroma, povezani su u razliita udruenja koje spajaju upravo njihove bolesti. Sacks nam osim psihike i medicinske raznolikosti dakle prua sliku ovjeanstva punom plemena u kojima vladaju posebna pravila koja odreuju zakonitosti, tj. pravilnosti njihovih posebnih bolesti.

Zbog toga nije udno kako je jedna od Sacksovih knjiga koje su uslijedile, nosila naslov Antropolog na Marsu. Sacks-lijenik u toj knjizi postaje antropolog, lijenik, pie Sacks, pozvan da prihvaa kune posjete, ali kune posjete na samome rubu ljudskoga iskustva. U toj se knjizi Sacks vraa svojim klasinim pacijentima kojima je sudbina namijenila udne prilagodbe uslijed modanih poremeaja. Njegovu antropoloku skupinu ini: gospodin I., slikar-daltonist; Greg F., posljednji hippie, kojemu je modani tumor unitio modane centre, zbog kojih je ostao u svojem svijetu hippijevskih komuna; tu je Virgil, ovjek kojemu su operirani katarakti na ronicama, ovjek koji je odjednom progledao nakon etrdeset godina, koji je zbog tog senzornog oka poeo uasno patiti i vratiti se u svoj poznati i izgraeni svijet slijepih; tu je potom jo jedan slikar, Franco Magnani, s nevjerojatno intenzivnim eidetskim sjeanjem i fiksacijom na kuu svoga djetinjstva; autistini slikar Stephen, i njemu slian svira, slijepi Tom, autistini glazbenik sa sposobnou sviranja triju razliitih melodija na tri razliita instrumenta; te u neurolokim krugovima poznata autistika spisateljica Temple Grandin, jedan od rijetkih autista sa sposobnou refleksije, i pisanja autobiografije.

303

Unato velikoj arolikosti pacijenata, njihovih bolesti i neuroloko-psiholokih prilagodbi, najpoznatiju klasu Sacksovih plemena, obraenu u autorovoj knjizi Buenja, tvore rijetki preivjeli pacijenti bolesti encephalitis lethargica, epidemije spavajue bolesti koja je dvadesetih godina ovoga stoljea pogodila Sjedinjene Drave. Zaborav te bolesti i zaborav jo ivih ali uspavanih pacijenata, tvorila je prvu zanimljivost. Ali, mnogo je vanija injenica, kae Sacks, da nitko nije mogao zamisliti, (da) nitko nije mogao predvidjeti kako e u proljee 1969. ti ugasli vulkani eruptirati u ivot. Te je vulkanske erupcije inicirao upravo Sacks, eksperimentom koji je u to vrijeme obeavao da e pacijente osloboditi Parkinsonove i njoj slinih bolesti. Rije je bila o injekcijama prvih verzija dopamina, takozvanih lijekova L-Dopa, u koliinama koje su bile tisuu puta vee od tradicionalno koritenih. Za pacijente te su injekcije predstavljale udo. Jedan pacijent napisao je na plou: Dopamin je rezurektamin. Cotzias, (lijenik koji je prvi koristio tu metodu oivljavanja) je kemijski mesija. Meutim, pie Sacks, ono to me kao mladog lijenika uzbuivalo nije bio L-Dopa, ili obeanje koje je nudiove spektakl razliitih bolesti kod svakog pacijenta, bila je to bolest koja se mogla pojaviti u bilo kojem zamiljenom obliku, bila je to bolest koju su isprva zvali fantazmagorijom. Ta je bolest ve po tomu bila nevjerojatno zanimljiva, ali ona je zbog goleme koliine razliitih poremeaja na svim razinama ivanog sistema, bolje nego ijedna druga mogla pokazati kako je organiziran ivani sustav, i kako djeluju mozak i ponaanje na primitivnoj razini. Meutim, optimizam pacijenata i lijenika nije bio isuvie dugoga vijeka. Lijek L-Dopa poeo je nakon dugoga koritenja pokazivati svoje negativne strane. udo Buenja, poelo se pretvarati u narkotino-narkomanski pakao. Sacks pie:

Bila je to sredinja, i takorei okrutna tema Buenja, naime da se posve bolesni pacijenti, s krajnjim deficitima tokom mnogih desetljea odjednom, nekim udom, mogu poeti osjeati dobro, kako bi se iz toga stanja ubrzo prebacili u stanje rizika, jada, pretjerivanja funkcija koje su se stimulirale preko 'doputenih' granica. Neki su 304

pacijenti to shvatili, imali su predosjeaje, a neki nisu. Tako je Rose R. u prvom zadovoljstvu i radosti zbog obnovljena zdravlja povikala: 'Pa to je sjajno, to je udovino!', ali kako su se stvari ubrzavale prema nemogunosti kontrole, poela je govoriti: 'Stvari ne mogu trajati. Dolazi neto odvratno.' S vie ili manje uvida, isto je bilo i s drugima, recimo s Leonardom L. kada je preao u fazu izobilja i pretjerivanja: njegovo obilje zdravlja i energije, 'milosti' - kako bi znao govoriti, postalo je preobilje, i poelo je poprimati ekstravagantne oblike. Njegov osjeaj za sklad, lakou i kontrolu bez naprezanja zamijenio je osjeaj 'isuvie je', osjeaj velikoga pritiska, suvika svake vrste, koji je prijetio dezintegracijom, razdiranjem na komade. Rije je istodobno o daru i o boli, o divljenju i patnji koje dijeli pretjeranost. Mudriji pacijenti osjeali su da je rije o neemu upitnom i paradoksalnom: 'Imam previe energije', rekao je jedan pacijent od Touretteove bolesti. 'Sve je tako svjetlo, tako snano, previe... To je grozniava energija, morbidna bljetavost.'

'Opasan osjeaj zdravlja', 'morbidna bljetavost', varava euforija ispod koje se nalazi ponor - to je zamka koju obeava i kojom prijeti suviak, bez obzira stvara li ga priroda, u obliku poremeaja otrovanjem, ili mi sami, u obliku nadraujue ovisnosti. Ljudske su nedoumice u tim situacijama iznimne vrste: pacijenti su ovdje zapravo zavedeni boleu. Bolest im se ini kao neto daleko i puno nejasnije negoli to je to tradicionalno shvaena bolest, koju prate patnja i bol. I nitko, apsolutno nitko nije izuzet od takvih bizarnosti i nedostojnosti. U poremeajima pretjerivanja dolazi do neke vrste neasnog dogovora, pri emu osoba sve vie surauje ili se poistovjeuje s vlastitom boleu, tako da naposljetku gubi svoje nezavisno postojanje, i postaje samo proizvod bolesti.

Predstavlja li tuan kraj encefalitino-letarginih pacijenata, njihovo ponovno uspavljivanje nakon razdoblja izuzetne euforije ivota i ivotnosti, neku Sacksovu poantu, pokuaj da se pokae kako medicina i lijenici ne mogu promijeniti ljudsku sudbinu i prirodno ili umjetno pretvoriti bolest u zdravlje? Nisam sklon takvome 305

miljenju. Pacijenti Mount Carmela bili su isuvie svjesni i sretni zbog svoje vremenski ograniene, pretjerane ivotnosti, da bi ikada poalili to su imali takvo iskustvo. Premda u takvoj apoteozi bolesti Sacks katkada implicitno pretjeruje, te nas identifikacijom pacijenata s njihovom boleu nerijetko zavodi na misao da pacijenti ustvari vole svoje bolesti, pri emu je zapravo rije samo o tome da oni zbog navike ili prirode njihove bolesti bez nje ne mogu ivjeti, Sacksova je poanta, njegov je humanizam, u stvari drukije prirode. Sacksov se humanizam sastoji u poruci da svaki pacijent pokazuje razliite aspekte ljudskosti, stoga nam nita ljudsko, pa ni bolesti, ne bi trebale biti strane. I kada bismo bili sposobni odbaciti nau predrasudu o tome da znamo to je bolest, a to zdravlje, vidjeli bismo jo jedan golem, katkada muan, a katkada zadivljujui krajolik ljudskoga iskustva. Jer i ivot nas normalnih, dodue u neto manjim sinusoidama, pokazuje tu dvostrukost. Kako kae Sacks: Jednoga trena ivimo u filmu Moje pjesme, moji snovi, evo nas uspinjemo se sigurno i gromko, a onda, tu je odjednom Kabinet dr. Caligarija, i sve postaje tamno, groteskno, razdvojeno i fragmentarno.

Mnogi teoretiari i lijenici poznati su po svom radu s neurolokim pacijentima. Svoj danak prethodnicima, pogotovo Aleksandru Luriji, Hughlingsu Jacksonu, Kurtu Goldsteinu i Ivy McKenzieu, Sacks esto istie. U novije vrijeme tu su primjerice i Roberto Damasio, Michael Gazzaniga, John Eccles, ali moda zbog nedostatka literarna talenta koji ima Sacks, nitko od njih nije uspio izraziti tu humanu poruku znanstvenoga i lijenikoga prouavanja. Upravo je ljepotom literarnoga stila i humanom porukom, Oliver Sacks obnovio skoro zaboravljenu metodu znanstvenoga istraivanja: metodu studije sluajeva.

Poglavlje 55. Trompe i pandantivi jednoga prirodnjaka u kojemu se odaje duno potovanje Stephenu Jay Gouldu 306

Ameriki paleontolog, evolucioni biolog i znanstveni pisac Stephen Jay Gould jedan je od najpoznatijih, najpopularnijih i najplodnijih intelektualaca dananjice. Svih njegovih osamnaest dosad objavljenih knjiga bilo je na popisu bestsellera. Stephen Jay Gould prvi je dobio nagradu fondacije MacArthur za genije dananjice. Njegova su predavanja na Harvardu uvijek prepuna posjetitelja i poznata po duhovitosti i erudiciji. Gould je jedan od rijetkih preostalih polihistora. Osim biolokih tema, Gould esto objavljuje traktate iz podruja politologije, psihologije, socijalne i znanstvene povijesti, filozofije, pa ak i sporta. Upravo su Gouldove raznorodne teme uklopljene u opu darvinistiku filozofiju ivota, odgovorne za obnovljenu popularnost darvinizma u Sjedinjenim dravama. Mnogi se znanstvenici slau da je Gould veliki obnovitelj darvinizma i evolucionizma u Americi, zemlji koja je pod utjecajem religioznih sekti jo donedavno zapostavljala bioloko darvinistiko obrazovanje. (Najpoznatiji izraz takvoga zapostavljanja bila je tzv. majmunska ili Scopesova parnica tridesetih godina, kojom se u nekim savezim dravama zabranjivala nastava darvinizma u dravnim kolama.) Prema Encyclopaediji Britannici, Gould je postao poznat kao popularizator evolucione teorije, a njegova znanstvena djela karakterizira ljepota literarnog izraavanja i sposobnost da sloene pojmove objasni apsolutno jasno. Prema rijeima Roberta Wrighta, Gould ima najiru i najborbeniju publiku od svih evolucionista u ovome stoljeu. A mnogi se evolucioni biolozi ale da je Gould monopolizirao cijelo podruje javne percepcije darvinizma. Brojni zavidni i zlonamjerni ameriki kolege Gouldovu akribiju pripisuju njegovoj potrebi da financijski uzdrava svoju vrlo bolesnu djecu, a jo se brojniji ale da vie ne mogu pratiti to je Gould ve negdje napisao.

Stephen Jay Gould roen je 10. rujna 1941. godine u New Yorku. Diplomirao je na Antioch Collegeu 1963., a doktorat iz paleontologije poloio je na sveuilitu Columbia 1967. godine. Iste godine dobio je posao na sveuilitu Harvard. est godina poslije postao je redovni profesor katedre Agassiz na zoologiji te posebnu 307

harvardsku katedru na geologiji. Obavlja i funkciju voditelja odjela paleontologije beskimenjaka Muzeja komparativne zoologije istoga sveuilita, jednog od najveih zoolokih muzeja na svijetu. Gostujui je profesor biologije Njujorkog sveuilita te stalni suradnik Instituta Smithsonian u Washingtonu. Od 1974. godine redovno pie kolumne u asopisu Natural History. Nedavno je obeao da e s dolaskom novoga tisuljea usporiti svoj radni tempo. Ali to je prilino malo vjerojatno. Posljednje je dvije godine objavio tri knjige: Preispitivanje milenija, Leonardova planina kampi i crvlja dijeta, te Stijene vremena.

U svojih etiri stotine eseja Gould uvijek istie neku poantu iz darvinistike teorije evolucije. Teme su na prvi pogled neprimjerene; ini nam se da iz njih ne slijedi nikakva opa teorija, a pogotovo ne bioloko-evolucionistika. Jedan je esej primjerice posveen evoluciji Mickeya Mousea. Drugi evolutivno-socijalnim razlozima za standardizaciju nae tipkovnice, tzv. standarda QWERTY. Nekoliko je eseja, pa ak i cijelu knjigu Full House, Gould posvetio bejzbolu. Sve su te teme meutim objedinjene Gouldovom globalnom evolucionom filozofijom. Osnovni motto Gouldove filozofije mogao bi se saeti navodom iz njegove knjige Divan ivot, odnosno posljednjim odlomkom Darwinove knjige Postanka vrsta. Darwin pie: Stoga, iz rata u prirodi, iz gladi i smrti, izravno slijedi najuzvieniji predmet koji smo sposobni zamisliti stvaranje viih ivotinja. Ima divote i velianstvenosti u takvome stavu prema ivotu i njegovim brojnim moima koje je Tvorac prvobitno udahnuo u samo nekoliko oblika ili samo u jedan; i u tomu da su, dok naa planeta krui prema fiksiranom zakonu gravitacije, iz jednostavnog poetka stvoreni najljepi i najdivniji oblici koji evoluiraju jo i danas.

Glavni teorijski stav Stephen Jay Goulda jest njegov pokuaj revizije darvinistikog gradualizma: Rije je o teoriji skokovite evolucije ili tzv. isprekidane ravnotee (punctuated equilibrium {pankueitid ekvilibrium}) koju je Gould zajedno s Nilesom Eldridgeom formulirao 1972. godine. U lanku Epizodna priroda evolutivne 308

promjene iz knjige Pandin palac, Gould pie: Moderna teorija evolucije ne zahtijeva postupnu promjenu. U stvari djelovanje darvinistikih procesa donosi upravo one rezultate koje nalazimo u fosilnim zapisima. Moramo odbaciti gradualizam, a ne darvinizam. Povijest veine fosilnih vrsta pretpostavlja dva obiljeja koja nisu u skladu s gradualizmom. Prvo je obiljeje stasis. Veina vrsta ne pokazuje nikakvu izravnu promjenu tijekom svojega boravka na zemlji. One u fosilnim ostacima izgledaju gotovo isto onako kao i u trenutku njihova nestanka; morfoloka je promjena obino ograniena i bez posebnog usmjerenja. Drugo je obiljeje nagla pojava. Ni na jednom lokalitetu, vrsta se ne pojavljuje postupno, trajnijim transformacijama svojih predaka, ve se pojavljuje odjednom kao potpuno oblikovana. Evolucija, naime, postupa na dva glavna naina. Prema prvome, filetikoj transformaciji, tj. transformacija rodova, cijela se populacija mijenja iz jednoga stanja u drugo. Kada bi se sva evolutivna promjena zbivala pomou ovoga naina, ivot ne bi opstao zadugo. Filetika evolucija ne donosi raznolikost ve samo promjenu iz jednoga stanja u drugo. Kako je izumiranje vrlo uobiajeno, ivotni oblici bez mehanizma poveanja raznolikosti ubrzo bi nestali. Drugi model, specijacija ili nastanak vrsta obogauje svijet. Nove se vrste granaju iz roditeljskog fonda koji je preostao. Specijacija je odgovorna za gotovo sve evolutivne promjene ona se odvija naglo u vrlo malim populacijama. To je model koji Eldredge i ja zovemo modelom isprekidane ravnotee ili skokovite promjene. Lanci prirodnih vrsta malo se mijenjaju tijekom svoje povijesti, ali dogaaji nagle specijacije s vremena na vrijeme prekidaju taj mir. Evolucija je diferencijalna stopa opstanka i iskoritavanje takvih prekida.

Teorija isprekidane ravnotee, ili skokovite evolucije poiva na diskontinuitetu paleontolokih nalaza. Gould stoga odmah dodaje jednu znaajnu ogradu: Kada opisujem stvaranje vrsta perifernih izolata kao naglu promjenu, govorim kao geolog. Taj proces moe trajati stotinama, i tisuama godina. Ali tisuu godina tek je djeli prosjena trajanja fosilnih beskimenjakih vrsta izmeu 5 i 10 milijuna godina. 309

Geolozi teko mogu primijetiti takav kratki interval; mi se prema njemu ravnamo kao prema jednome trenu. Nalazi fosilnih ostataka u geolokim slojevima oduvijek su predstavljali problem, ak i za Darwina, jer centimetar geolokog sloja podrazumijeva stotine tisue godina. Stoga su paleontolozi nalaze iz razliitih slojeva skloni pripisivati skokovitim promjenama. Kao paleontolog, uenik teoretiara velike darvinistike sinteze Georgea Gaylorda Simpsona, Gould je naslijedio problem i standardni paleontoloki odgovor. Dananji su fosilni nalazi dakako bitno kvalitetniji od onih iz Darwinova vremena, pa ipak ostaje injenica da tempo evolutivne promjene ukljuuje razdoblja zaudno trajnih i stabilnih rjeenja, i naglih eksplozija nastanka novih vrsta. Najpoznatije takvo razdoblje bilo je pred 170 milijuna godina kada je izumrlo gotovo 90% dominantnih prirodnih vrsta (primjerice dinosauri), i kada je uslijedilo razdoblje od 20 milijuna godina u kojemu su nastale brojne dananje vrste kimenjaka, i posebno sisavaca.

Koliko je relevantna i tona doktrina o isprekidanoj ravnotei? U povijesti biologije bilo je ve raznih slinih teorija, primjerice saltacionizam, teorija transmutacije iz XIX stoljea, ili pak teorija o sretnome monstrumu Richarda (Riharda) Goldschmidta, biologa koji je sredinom ovoga stoljea tvrdio kako se specijacija, nastanak novih vrsta, odvija uglavnom genetskim mutacijama, naime opstankom jedinki ili organizama koji su se uspjele proiriti, premda su njihove poetne anse za opstanak bile minimalne. Mutacije su naime najee smrtonosne ili raaju neplodnost. Koliko je dakle vana teorija isprekidane ravnotee? Priznajui injenicu da postoje velike razlike u tempu evolutivnih promjena, dananji biolozi smatraju da isprekidanoj ravnotei ne treba pridavati prevelik znaaj. Ono to paleontoloki izgleda skokovito i revolucionarno, ipak se dogaalo postupno, stoga naglost specijacije u pojedinim geolokim razdobljima ne opovrgava gradualizam. Gould ne opovrgava darvinistiki gradualizam, ve usporedo istie i vanost tektonskih pomicanja, tj. evolutivnih skokova. S obzirom na relativno neslavnu sudbinu saltacionista i Goldschmidtova revizionizma, ak i sam Gould umanjuje znaaj vlastite teorije. Na 310

jednome mjestu Gould kae: Ja ne tvrdim da je filozofija isprekidane ravnotee neka opa istina. Svaki pokuaj da podrimo iskljuivu valjanost takve grandiozne koncepcije graniio bi s besmislicom. Gradualizam katkada sasvim dobro funkcionira Ja samo elim stvoriti pledoayer za pluralizam naih filozofija. Drugim rijeima, Gould pokuava dokazati da je darvinizam sklop razliitih mehanizama evolucije. Primjerice, u osvrtu na Goldschmidtovski revizionizam, Gould istie: Prvo, makroevolucijski procesi nisu identini mikroevolucijskim, jer se velike strukturne promjene mogu dogoditi bez postupnih meufaza; drugo, kontinuirana promjena (gradualizam) ne moe se konstruirati za sve makroevolucijske dogaaje; tree, neke su teorije naglih promjena anti-darvinistike, a neke su darvinistike; i etvrto, Goldschmidtova teorija naglih promjena, tj. sretni monstrumi nije ispravan mehanizam, stoga ne pripada tom pluralizmu darvinistikih mehanizama.

Ali, s obzirom da tektonska pomicanja biolokih klasa najee zbog grubih klimatskih poremeaja nisu bila nepoznata, zbog ega Gould istie darvinistiki pluralizam? Jedan od najbitnijih razloga za takav naglasak jest klasina pogreka evolucionih biologa koji konstruiraju prikaz evolutivnih promjena pomou evolucionih ljestvica, naime pomou prilagodbi neke prirodne vrste prema sve savrenijim oblicima. Gould se s takvom filozofijom ne slae. Evolucija za Goulda najee nije proces usavravanja, ve niz sluajnih stramputica, kontingentnih interakcija genetske danosti i prirodnih okolnosti. Stoga Gould modelu ljestvica suprotstavlja model prikaza evolucije pomou Simpsonovih grmova. To su prikazi rodova ili prirodnih carstava koji imaju prednost pred ljestvicama, jer uvijek istiu veliinu populacija ili broj vrsta u pojedinom rodu, u odnosu na cijelu biocenozu ili koliinu ivoga svijeta u pojedinom vremenskom razdoblju. Time se istiu raznoliki pokuaji pronalaenja rjeenja za odreeni ekoloki ili morfoloki problem, od kojih nijedan nije univerzalan ili savreniji od drugih.

311

Nema nikakve sumnje da je takav naglasak temelj Gouldove filozofije: nema univerzalnih i savrenih rjeenja. Ne postoji univerzalni napredak, ve samo raznoliki pokuaji rjeavanja pojedinih problema.

Gouldov filozofski pluralizam posebno je upeatljiv u njegovim polemikama protiv tzv. darvinistikih fundamentalista, britanskih biologa, Richarda Dawkinsa i John Maynard Smitha, kao i protiv amerikog filozofa biologije Daniela Dennetta. U toj polemici, koja se nedavno vodila na stranicama New York Review of Books, Gould je pokuao dokazati da prirodna selekcija nije jedinstveni mehanizam za stvaranje novih vrsta, ili tonije, da se prirodnom selekcijom ne stvaraju optimalna, sve savrenija rjeenja ili adaptacije.

U toj polemici dola je do izraaja jo jedna bitna crta Gouldova darvinizma: njegova bitka protiv tzv. adapcionizma. Adapcionistika teorija prema Gouldu tvrdi da evolutivni pritisak selekcije djeluje na pojedine funkcionalne dijelove organizma, organe ili ak gene. Gould naprotiv tvrdi da pritisak selekcije djeluje na organizme kao cjeline, a ne na pojedine njihove dijelove, i upravo zato evolutivni rezultat nikada nije optimalan. Ne postoje savrena evolutivna rjeenja. Naprotiv, svaki organizam tvori smjesu optimalnih i neoptimalnih rjeenja, odnosno adaptacija nesavrenog, danog, hardwarea na nove izazove. Nai su udbenici, kae Gould, puni ilustracija evolucije s primjerima optimalnog dizajna savrene mimikrije leptira u mrtvi list, ili neotrovnog organizma u primjerak otrovne vrste. Ali idealni dizajn je lo argument za evoluciju, jer on oponaa postuliranu akciju svemonoga tvorca. Smjena rjeenja, neskladni sklopovi su pravi dokaz evolucije; to su upravo oni putevi koje neki racionalni bog nikada ne bi iskuao, ali kojima nasumce kroi prirodni proces ogranien povjeu.

Posljednja reenica tvori bit jo jednog Gouldova naela, tzv. naela pandinog palca. Pandin runi palac naime nije nikakav prst, ve je prilagodba kosti iz runoga 312

zgloba zvanog radijalni sezamoid. Drugim rijeima, panda ima est prstiju. Pandini preci, drugi medvjedi mesoderi, prilagodili su palac boljoj manipulaciji hrane na tlu, i svi njihovi prsti stoje paralelno. Meutim, nova prilagodba, ivot na drvetu, kod pande nije dovela do regresije pomaknutog palca na ruci u stari oblik za hvatanje, ve do funkcionalne transformacije kosti koja kod njegovih srodnika i drugih kimenjaka slui kao potporanj lakta. Priroda poznaje brojne sline nezgrapne prilagodbe, i one, prema Gouldu, ine veliku veinu adaptacija. Poanta Gouldovih primjera je da se te adaptacije ne odvijaju prema nekom savrenstvu, kao to to esto mislimo, ve su puki eksperimenti sa zaudnim posljedicama.

Gould esto koristi i primjere iz tehnologije kako bi istaknuo istu evolutivnu poantu. Tipkovnica QWERTY (prema prvim slovima gornjega reda pisaeg stroja) nije najsavrenija tipkovnica za brzo pisanje, tovie, ona je vrlo spora, ali nijedan pokuaj da se ona zamijeni nekim brim i boljim standardom, zbog smijenih povijesnih sluajnosti koji su doveli do standardizacije, nije uspio. Drugi slian primjer su trompi i pandantivi u arhitekturi. U svom poznatom lanku Trompi Svetoga Marka i Panglosova paradigma koji je 1978. napisao u suradnji s Richardom Lewontinom, Gould istie svoju holistiku poantu u evoluciji organizama i tehnolokih sustava. Trompi i pandantivi, kao to je poznato, su arhitektonska rjeenja za problem prijenosa tereta kupole na potpornje kvadratna oblika. Meutim prijenos toga tereta na uglove kvadrata nije optimalan; trompi i pandantivi su strukturna rjeenja trokutastoga oblika kojima se toboe rjeava problem. Oni predstavljaju razliite, esto vrlo elaborirane prilagodbe na tehnoloke situacije koje ne poznaju savreno rjeenje (kao to je to i problem kvadrature kruga). Gould i Lewontin pomou primjera trompa u venecijanskoj crkvi sv. Marka, dokazuju da se i organizmi moraju analizirati kao integrirane cjeline, ija je arhitektura ograniena filetikim nasljeem, povijesnim razvojnim putevima i opom arhitekturom problema; ta ogranienja sama postaju zanimljivija i vanija u izradi puteva promjene od selekcije koja moe posredovati kada do promjene doe. Adaptacionizam je, nastavlja 313

Gould, u krivu jer ne razlikuje postojeu korisnost od podrijetla. On ne uzima u obzir alternative koje su organizmu i sistemu bile na raspolaganju. Drugim rijeima, brojni darvinisti grijee kada sluajnost izbora jedne alternative ine nunim korakom u selektivnom usavravanju. Gould takvu pogreku zove Panglosovom paradigmom, prema liku iz Voltaireova Candida, koji je tvrdio da je sve to postoji nastalo s nekom svrhom, i da je ovaj svijet najbolji od svih moguih svjetova, odnosno da je sve upravo onako kako je moralo biti. Na jednome mjestu tu pogreku Gould oblikuje u motto: Postojea korisnost ne smije se izjednaiti s povijesnim uzrocima. U filozofiji se takva pogreka obino zove pogreka teleolokog ili finalnog zakljuka. Gould ovu pogreku, s izvjesnim pravom, pripisuje brojnim evolucionim biolozima.

Pogledajmo primjerice sljedei odlomak iz Gouldove prie Jaja kiwija i Zvono slobode iz knjige Maltretiranje brontosaura (1991). Osnovno pitanje lanka jest zato ptica kiwi nese tako velika, odnosno najvea jaja od svih ptica u odnosu na njihove tjelesne teine? Gouldov odgovor glasi: Zato to su kiwiji nasljednici veih ptica, i zato to su u svojoj evoluciji samo slijedili obina naela skaliranja. Taj se odgovor, nastavlja Gould, bitno razlikuje od konvencionalnog oblika evolucionog objanjenja: Zato to su velika jaja dobra za neto u sadanjosti, pa ih je prirodna selekcija favorizirala. Moj odgovor, nastavlja Gould, zaudit e neke ljude kao prilino nezadovoljavajui. On naime daje razlog ukorijenjen u povijesti.. Ali ne elimo li se pozvati na neke ope zakone umjesto na posebne sluajnosti u povijesti? Moj je odgovor posve zadovoljavajui, jer su evolucijski argumenti esto s pravom rjeavaju takvim povijesnim tvrdnjama, i dobro emo uiniti ako, umjesto da pokuavamo primijeniti na omiljeni premda neprimjereni stil objanjenja u situacijama s kojima se sreemo, razumijemo to vano i zapostavljeno naelo razmiljanja time emo si utedjeti mnogo spoticanja. Drugim rijeima ne moemo legitimno pitati zato se neto dogodilo, i davati odgovor kao da je unaprijed bilo jasno da je neko rjeenje pogodnije od drugih. Teorija evolucija nije teleoloka doktrina da bismo mogli rei 314

kako su prola stanja bila samo korak u realizaciji nekog savrenstva. Biologija je za Goulda, ukratko, ideografska disciplina.

Gould smatra da je Darwin bio pluralist, odnosno da je prihvaao razliite mehanizme evolucije, a ne samo selekciju pogodnijih rjeenja, i upravo po tomu sebe smatra boljim darvinistom od darvinistikih fundamentalista, koji mnogostrukost ivotnih izbora svode na prirodnu selekciju pogodnijih rjeenja. Zbog toga Gould esto, umjesto o opstanku najpodobnijih, kao to to ine klasini darvinisti i socijaldarvinisti, govori o opstanku najsretnijih. Kriterij podobnosti nije univerzalan: katkada je to brojnost, katkada kvaliteta potomstva. Najudnija evolutivna rjeenja, poput pandinoga palca, opstala su isto kao i brojni drugi primjeri navodne savrenosti (za nae oko, uho ili razum), i iz toga ne moemo zakljuiti da se evolucija kree prema sve savrenijim oblicima, a pogotovo ne prema sve veoj savrenosti pojedinih organizama.

Slinu pogreku adaptacionista i darvinistikih fundamentalista, Gould je detektirao i u filozofiji sociobiologa, tj. genetskih determinista, koji tvrde da su geni kojima se odreuje socijalno ponaanje pojedinih vrsta ivotinja (ukljuujui i ljude). Prema Gouldu sociobiolozi se koriste sljedeom vrstom zakljuka: ljudsko je ponaanje determinirano genima, stoga ljudi ne mogu postupati drukije negoli postupaju. Svaki pokuaj, kae na jednom mjestu najvei sociobiolog, Edward Wilson, da se oblikuje drutvo koje ne bi bilo u skladu s ljudskom prirodom, priroda e privlaiti nazad: Postoji jedna granica, iza koje bioloka evolucija poinje kulturnu evoluciju privlaiti natrag k sebi. Premda Gould priznaje da postoje granice adaptacije, navedena je Wilsonova ideja Gouldu posve strana zbog brojnih razloga. Prvo, zbog toga to determinizam podrazumijeva ideju da neto nije moglo biti, ili da ne moe biti drukije. Tu je ponovno na djelu Panglosova paradigma teleolokog zakljuka. Drugo, ak i kada bi se pokazalo da postoji genetska determinacija ljudskog ponaanja, to ne bi trebalo znaiti da se protiv stanja koje je ta determinacija 315

realizirala, ne bi mogli ili trebali boriti, barem u ljudskome drutvu. U svojim, katkada estokim i neodmjerenim napadima na sociobiologe i druge biologistike tumae ljudske povijesti, Gould je uvijek kritizirao ideju bioloke determinacije i isticao liberalnu ideju o raznolikim mogunostima koje organizmima i ljudima stoje na raspolaganju u njihovim prilagodbama.

ini se da je upravo ta globalna, politika ideja temelj brojnih Gouldovih biolokih tumaenja i kritika. Gouldov je liberalizam u stvari marksizam. Ali on se ne ogleda u politikoj filozofiji, ve u njegovoj filozofiji biologije. Premda je Gould esto isticao prava potlaenih, radnika, deprivilegiranih rasa i manjina, Gouldov je marksizam u prvome redu metodoloki. Za sociologe znanosti, Gould je sjajan primjer kako se politike vrijednosti mogu, ili svjesno ele manifestirati u znanstvenoj metodologiji. Primjerice, isprekidana ravnotea je teorija koja pokuava uskladiti bioloku evoluciju sa teorijom revolucionarnih promjena, stoga Gould u raspravu o toj biolokoj teoriji uvodi Engelsa i Hegela. Gould pie: U Sovjetskome savezu znanstvenici su obrazovani za vrlo razliitu filozofiju promjene, za tzv. dijalektike zakone koje su formulirali Engels i Hegel. Dijalaktiki su zakoni izrijekom isprekidani. Oni primjerice govore o transformaciji kvantitete u kvalitetu. Ta teorija kae da se promjene zbivaju u velikim skokovima pomou polagane akumulacije poremeaja kojima se sistem moe oduprijeti sve dok ne pukne. Zagrij vodu i ona e se naposljetku skuhati. Potlai radnike i to e dovesti do revolucije. Eldredge i ja bili smo sretni kada smo uli da mnogi ruski paleontolozi podravaju model slian naoj isprekidanoj ravnotei.

Upravo iz iste globalne politike ideje proizlaze i brojni Gouldovi pokuaji rekonstrukcije darvinova pluralizma. Gouldovim marksizmom treba takoer objasniti estinu napada na umjerene biologe, primjerice Wilsona, i njihov genetski determinizam. Ali Gouldov marksizam vidljiv je i u drugim metodolokim i vrijednosnim sudovima. 316

Krenimo od efemernijih. U svojoj posljednjoj, upravo objavljenoj knjizi, Stijene vremena, Gould obrauje odnos znanosti i religije, i nastavlja svoju ideju pluralnosti oblika ivota i znanja. Osnovna teza knjige nije originalna: znanost i religija ne mogu se objediniti, ali one isto tako ne moraju biti ni u sukobu; naime svaka od tih stijena vremena ima posebno podruje prouavanja i poduavanja: prirodni svijet treba pripasti iskljuivo znanosti, a moral religiji. To naelo pomirenja Gould zove NOMA (nepreklapajuim magisterijima). Prema Gouldovim rijeima, Darwinovo je uenje krivo protumaeno kao da je u sukobu s religijom: meutim, premda su neki religiozni mislioci koristili svetost i objavu da bi dokazali nemogunost evolucije, Darwin nikada ne bi dokazivao suprotno.

Slian, sporedan oblik Gouldova marksizma vidljiv je i u njegovoj relativistikoj raspravi o znaaju konvencija. Primjerice, u knjizi Preispitivanje milenija iz 1997. Gould postavlja jednostavno pitanje: trebamo li slaviti dolazak novog tisuljea 1.1.2000 godine ili 1.1.2001. godine? To, prema Gouldu, naoko beznaajno pitanje vodi nas u zanimljive povijesne egzegeze, o brojanju vremena, o konvencionalnosti kalendara, a posebice o proslavi iznimnih datuma, o relativno nepoznatim injenicama povijesti i astronomije kao to su dodavanje i oduzimanje dana i godina zbog usklaivanja jedne vrste kalendara (primjerice julijanskoga) s astronomskim vremenom, o visokoj i niskoj kulturi i njihovim standardima percepcije novoga. Prema Gouldu odgovor na pitanje hoemo li slaviti dolazak treeg milenija na kraju 1999. ili na kraju 2000. godine ovisi o ljudskim, socijalnim konvencijama, a ne o nekom objektivno ustanovljivom rjeenju.

Jednakost raznolikih oblika ivota, bitka protiv determinizma, posebno onog genetskog, protiv usavravanja (jer to vodi elitistikim teorijama), isticanje pluralistikih rjeenja ak i u sluajevima kada je redukcionizam - primjerice teorija sebinog gena, posve prihvatljiv, holizam, ideja da determinacija djeluje na cijele 317

organizme i sisteme, ali ne na funkcionalne dijelove, konvencionalizam u oblikovanju sustava, sve su to primjeri i manifestacije Gouldovskoga marksizma ubaenog u biologiju. esto njegov politiki stav nije posebno znaajan za sadraj rasprave. Ali esto, posebno u polemikama s relativnim istomiljenicima, Gouldove polemike predstavljaju buru u ai vode, jer je njegovim suparnicima jasno da se one ne vode oko znanstvenih injenica (oko kojih se oni obino slau), ve oko implicitnih naglaska na politikim vrijednostima koje bi trebale iz njih proizai.

Gouldov marksizam nije marksizam klasine vrste. Primjerice u knjizi Pogrena mjera ovjeka iz 1981. godine, Gould je posebno estoko napao kraniologe, psihologe i eugeniare koji su na temelju istraivanja inteligencije (ili volumena mozga) pokuali klasificirati ljudske rase ili oblikovati socijalne programe. Gouldov strah od rasizma, kao i veina njegovih povijesnih argumenata iz te knjige, posve je opravdan. Danas vie nitko ne misli da mjerenjem volumena mozga, ili opsega lubanje, moe utvrditi superiornost nekog organizma ili rase. Primjeri testova inteligencije kojima su se testirali nepismeni imigranti u Ameriku prilikom doseljavanja, a o kojima Gould naveliko raspravlja, danas takoer djeluju groteskno. Isto vrijedi i za prijevare i podvale brojnih istraivaa, primjerice Cyrila Burta. U posljednje se vrijeme sve vie iri rasizam utemeljen na takvim istraivanjima inteligencije, pa se o Gouldovoj knjizi jo uvijek burno raspravlja. Meutim, istodobno, Gould sa svojim politikim istomiljenicima dijeli jednu znanstveno spornu taktiku na koju s pravom ukazuju njegovi kritiari: taktikom denuncijacije prolih analiza i testova (u ovom sluaju inteligencije), Gould, posluimo li se Marxovim jezikom, odbacuje bebu zajedno s plodnom vodom. Pogreke prethodnika ne ukazuju, kao to bi to htio Gould, da su istraivanja inteligencije nevana, i da bismo ih trebali odbaciti kao vodilje za nae ponaanje.

Gould se u denuncijaciji psihologa, teoretiara inteligencije slui jo jednom metodom: kritikom tzv. hipostaza, tj. apstraktnih pojmova koje ljudi shvaaju kao da 318

su neto stvarno. To posebno vrijedi za statistiku. Kada se pitamo to je inteligencija, kae Gould, dobivamo odgovor: ono to mjere testovi inteligencije, a kada pitamo to mjere testovi inteligencije, dobivamo odgovor: inteligenciju. Drugim rijeima, prema Gouldu ljudi esto statistike veliine, primjerice mod, medijan ili aritmetiku sredinu, tumae kao da govore o neemu stvarnome, kao da je neto izmjereno moralo izmjeriti neto stvarno. Isto tako, iz injenice da testovima mjerimo neke ljudske sposobnosti, ljudi izvae zakljuak da postoji neto stvarno to bismo mogli nazvati opom inteligencijom. Stoga Gould, parafrazirajui Marshalla McLuhana, objavljuje: Medijan nije poruka.

Bitka protiv platonikih, a pogotovo statistikih hipostaza tema je Gouldove knjige Full House (ful haus) iz 1996. Naa kultura, pie Gould, ima jaku predrasudu ili da porie, ili da zanemari varijabilnost. Umjesto toga, mi se obino usredotoimo na mjere sredinje tendencije, te zbog toga esto radimo grozne pogreke, koje esto imaju bitne praktine posljedice. Pogreka postvarene varijabilnosti, ili nesposobnost da razmotrimo full house, cjelinu i raspon svih primjera neke vrste, baca nas uvijek iznova u teke pogreke Ja nisam nikakva mjera sredinje tendencije, niti medijana niti moda. Ja sam samo jedno ljudsko stvorenje, ja moram donositi osobne odluke i moj posao ne moe se odreivati prema apstraktnim prosjecima. Gould smatra da je pogreka nae kulture to se ravna prema apstraktnim statistikim mjerama, umjesto da uzima u obzir varijabilnost nekog fenomena. Najdublja revolucija koju je Darwin pokuao izvesti jest da prestanemo s platonikim ogranienjima, i da shvatimo kako su varijacije najsavrenija realnost.

Full house je knjiga koja eli objasniti glavnu greku ljudskoga miljenja - da se distribucija sluajnosti shvaa kao trend, kao proces, koji neemu vodi. Gouldova glavna ilustracija te pogreke je za nae itatelje bizaran primjer iz povijesti bejzbola. Naime, otkako je Di Maggio 1941. postigao godinji rekord u battingu od 0.400, ini se da od tada vie nitko nije sposoban pribliiti mu se. Proizlazi li iz toga da se 319

vrijednost bejzbola smanjuje, ili da su igrai sve loiji? Naprotiv. Jedan od razloga, prema Gouldu mogao bi biti upravo suprotan, naime, da je igra postala kvalitetnija, naime da su pucai sve bolji. Iz toga proizlazi prvi zakljuak: naoko sve manja savrenost (batting rezultata) moe biti posljedica sve vee savrenosti suigraa. Ili openitije, ono to nam se ini nesavrenijim, zapravo bi moglo biti savrenije. Ali drugi zakljuak za Goulda je jo znaajniji. Odsutnost novih rekorda posljedica je injenice da postoje granice adaptacije, da u odreenoj, biolokoj ili kulturnoj igri, postoji iskljuivo distribucija rezultata, te da je Di Maggio, sluajno postigao rezultat smjeten na krajnjem desnome krilu normalne statistike distribucije. Nema nikakvih trendova, ve su svi rezultati iskljuivo u granicama normale. Igra je postavila granice.

U kritici hipostaza i platonikog esencijalizma Gould se rukovodi brojnim motivima. Jedan od motiva je pokuaj da se itateljima jo jednom dokae da evolucija nije svrhovit proces ve iskljuivo kretanje unutar distribucije pokuaja, unutar granica neke evolucijske igre. To shvaanje varijantnosti i varijabilnosti, brojnosti i kontinuiranosti pokuaja i egzistencija, bilo bi, kako to Gould kae, dovretak Darwinove revolucije.

Drugi i vaniji Gouldov motiv je humanost. ini mi se da je najbolja sinteza Gouldove kritike esencijalizma i njegove filozofije openito, misao, da bez obzira na kojem se krilu statistike distribucije nalazio neki organizam, pojedinac, ili neka kvaliteta, on ima pravo i razlog za postojanje. Ljepota ivota sastoji se upravo u toj varijabilnosti. Pojedinca ili njegovu kvalitetu ne smijemo mjeriti prema nekom uzoru (statistikoj sredini, prema biti neega ili prema ideji savrenosti), ve prema tome da on postoji kao jedan izraz varijabilnosti ivota. Sve su nae nesavrenosti uklopljene u ivot, i bez naih nesavrenosti ivota ne bi ni bilo.

320

Gouldova je najvea zasluga upravo to to, pomou svojih lijepih i raznolikih djela, u nama pobuuje ljubav prema raznolikosti ivota.

321