Вы находитесь на странице: 1из 463

Prof. dr. Milo Trifkovi Prof. dr. Mili Simi Doc. dr.

Veljko Trivun

POSLOVNO PRAVO UGOVORI, VRIJEDNOSNI PAPIRI I PRAVO KONKURENCIJE

Ekonomski fakultet u Sarajevu Izdavaka djelatnost Fakulteta

Naziv djela: POSLOVNO PRAVO-UGOVORI, VRIJEDONOSNI PAPIRI I PRAVO KONKURENCIJE Autori: Prof. dr. Milo Trifkovi Prof. dr. Mili Simi Doc. dr. Veljko Trivun Redaktor: Doc. dr. Veljko Trivun Izdava: Ekonomski fakultet u Sarajevu Izdavaka djelatnost Fakulteta Glavni urednik: Dekan: Prof. dr. Muris ii Urednik: Prof. dr. Hasan Muratovi Recenzenti: Akademik, Krneta dr. Slavica, redovni profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu Mirko dr. Vasiljevi, redovni profesor Pravnog fakulteta u Beogradu Lektor: Amra Trivun Obrada teksta: Mia Mrgud Godina izdavanja i tampanja: 2004. Tira: 600 primjeraka tampa: VMG Grafika, d.o.o. Mostar Odgovorno lice tamparije: Vencel Pralas

Napomene autora Ve due vremena se osjea potreba za novim izdanjem udbenika "Poslovno pravo " koji regulie materiju ugovornog prava, hartija od vrijednosti i prava konkurencije. Posljednje izdanje, iz 1997.g. pretrpjelo je znaajne izmjene. Osnovni su razlozi izmjene pozitivnih propisa kao i donoenje niza novih. Ugovori koji se odnose na materiju prevoza robe zranim putem i prevoza morem vie se ne nalaze u ovom udbeniku. S obzirom na to da nisu ni bili dio ispitne materije svoje e mjesto nai u udbeniku Meunarodnog poslovnog prava. U ovom izdanju kao autor se po prvi put pojavljuje docent dr. Veljko Trivun koji je izvrio redakciju cjelokupnog teksta i usklaivanja vezana za izmjenu i donoenje novih zakonskih propisa. Izmjene su posebno izvrene kod slijedeih pravnih instituta: ugovor o graenju, ugovor o licenci, hartije od vrijednosti i pravo konkurencije. Ostala materija ovog udbenika je pretrpjela izmjene u manjoj mjeri. Obraen je i izmijenjen je i dio koji se odnosi na ugovor o osiguranju. Tvorac ovog dijela udbenika je bio prof. Aziz Sultanovi koji se, od ovog izdanja, vie ne pojavljuje kao autor. Na alost, profesor Aziz Sultanovi, kao utemeljitelj discipline privrednog, odnosno poslovnog prava na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, od prole godine, nije vie meu ivima. Brojnim generacijama studenata, ekonomista, pravnika, kao i kolega po profesiji i struci ostae u pamenju kao vrstan znalac materije koja se nalazi pred Vama. Kao i ranije izdanje ovaj udbenik je, prije svega, namijenjen studentima Ekonomskog fakulteta u Sarajevu. Nadamo se da e se ovaj udbenik koristiti i na drugim fakultetima kao obavezna literatura, to je bio sluaj i do sada. Nezaobilazna veza akademske sfere sa privrednim tokovima i pravnom praksom i ovaj put je uvaavana. Autori su miljenja da e i strunjaci iz privrede dijeliti isti stav. Zahvalnost dugujemo svima koji su pomogli u izdavanju ovog udbenika. Autori Sarajevo, oktobra 2004.g.

SADRAJ

strana DIO PRVI UGOVOR O PRODAJI GLAVA PRVA POJAM, ZAKLJUIVANJE I ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI POJAM UGOVORA O PRODAJI 1. Pojam prodaje 1.1. Posao prodaje i ugovor o prodaji 1.2. Definicija ugovora i njegove vrste 2. Osobina i djejstvo ugovora o prodaji 2.1. Osobine ugovora 2.2. Dejstvo ugovora ZAKLJUIVANJE UGOVORA 1. Primjena optih pravila 2. Postupak zakljuivanja ugovora 3. Posebne tehnike zakljuivanja ugovora 3.1. Standardni ugovori 3.2. Zakljunica 3.3. Porudbina BITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI 1. Pojam i vrste 2. Predmet 2.1. Stvar kao predmet prodaje 2.2. Koliina 3. Cijena 3.1. Pojam, struktura i nain odreivanja cijene 3.2. Odreivanje cijena prinudnim aktom 3.3. Odreivanje cijene ugovorom 3.4. Odreivanje cijene dispozitivnim propisom 3.5. Promjena cijene NEBITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI 1. Pojam i vrste 2. Kvalitet 2.1. Pojam kvaliteta 2.2. Odreivanje kvaliteta prinudnim propisom 2.3. Odreivanje kvaliteta ugovorom 2.4. Odreivanje kvaliteta dispozitivnim propisom 3. Ambalaa 4. Transportne klauzule 21 21 21 21 21 21 21 21 23 23 23 24 24 24 26 26 26 27 27 27 28 28 29 30 30 31 31 32 32 34 34 35 35 35 36 38 38 39

II

III

IV

I II

III

IV

GLAVA DRUGA OBAVEZE PRODAVCA UOPTE O OBAVEZAMA PRODAVCA 1. Vrste obaveza 2. Karakter obaveza prodavca ISPORUKA 1. Pojam isporuke 2. Predmet isporuke 3. Mjesto isporuke 3.1. Pojam mjesta isporuke 3.2. Mjesto isporuke i u irem smislu 3.3. Mjesto isporuke u uem smislu 4. Nain isporuke 4.1. Pojam i vrste 4.2. Realna jednokratna isporuka 5. Vrijeme isporuke 5.1. Pojam 5.2. Vrijeme jednokratne isporuke 5.3. Vrijeme sukcesivne isporuke 5.4. Istovremenost isporuke i plaanja 6. Dejstva isporuke - prelaz rizika 6.1. Pojmovna odreenja 6.2. Prelaz rizika kada kupac nije u docnji 6.3. Prelaz rizika kada je kupac u docnji GARANCIJA ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE 1. Pojam i vrste materijalnih nedostataka 1.1. Pojam materijalnih nedostataka 1.2. Vrste materijalnih nedostataka 2. Garancija za materijalne nedostatke 2.1. Pojam garancije 2.2. Uslovi za postojanje garancije GARANCIJA ZA PRAVNE NEDOSTATKE (ZATITA OD EVIKCIJE) 1. Pojam i vrste pravnih nedostataka 2. Pojam garancije za pravne nedostatke i uslovi za njeno postojanje ISPOSTAVLJANJE FAKTURE 1. Pojam fakture i obaveza njenog ispostavljanja 2. Obaveznost jednostrano unesenih klauzula GLAVA TREA OBAVEZE KUPCA UOPTE O OBAVEZAMA KUPCA 1. Vrste obaveza 2. Karakter obaveza kupca PREGLED ROBE

41 41 41 41 41 42 42 42 44 44 44 45 45 45 46 47 47 47 49 50 51 51 52 52 53 53 53 54 55 55 56 57 57 58 59 59 60 63 63 63 63 63 64

I II

III IV

1. Pojam pregleda 1.1. Pojam provjere materijalnih nedostataka 1.2. Pojam provjere pravnih nedostataka 2. Subjekti pregleda robe 3. Mjesto pregleda robe 4. Vrijeme pregleda robe 5. Nain pregleda robe PRIJEM ISPORUKE 1. Pojam prijema isporuke 2. Sadraj obaveze prijema isporuke PLAANJE CIJENE 1. Pojam obaveze plaanja 1.1. Deficinija i kvalifikacija obaveze 1.2. Sadraj obaveze plaanja 1.3. Primjena optih pravila o novanim obavezama 2. Nain plaanja 2.1. Uopte o nainu plaanja 2.2. Instrumenti plaanja 2.3. Tipovi naina plaanja 3. Vrijeme izvrenja isplate 3.1. Vrijeme plaanja 3.2. Vrijeme isplate 4. Mjesto plaanja 4.1. Odreivanje mjesta plaanja 4.2. Promjena mjesta plaanja GLAVA ETVRTA PRIGOVORI UOPTE O PRIGOVORIMA 1. Pojam prigovora 2. Vrste prigovora REKLAMACIJA ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE 1. Pojam reklamacije 2. Nain reklamiranja 3. Mjesto reklamiranja 4. Vrijeme reklamiranja REKLAMACIJA NA PRAVNE NEDOSTATKE 1. Pojam reklamacije 2. Specifinosti reima reklamacije na pravne nedostatke GLAVA PETA ODGOVORNOST PRODAVCA ODGOVORNOST ZA DOCNJU SA ISPORUKOM 1. Pojam docnje i odgovornosti za docnju sa isporukom 1.1. Pojam docnje sa isporukom 1.2. Pojam odgovornosti za docnju sa isporukom

64 64 65 65 67 68 70 72 72 72 73 73 73 73 74 76 76 76 78 79 79 80 81 81 82 83 83 83 83 83 84 84 84 86 86 88 88 88 91 91 91 91 91 92

I II

III

II

III

2. Odgovornost za docnju sa jednokratnom realnom isporukom 2.1. Odgovornost kod nefiksnih poslova 2.2. Odgovornost kod fiksnih poslova 3. Odgovornost za docnju sa isporukom obroka 3.1. Koliina nije bitan elemenat ugovora 3.2. Koliina je bitan elemenat ugovora 4. Odgovornost za docnju sa predajom dokumenata ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE 1. Pojam odgovornosti za materijalne nedostatke 2. Prava kupca 2.1. Zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora 2.2. Zahtjev za snienjem cijene 2.3. Zahtjev za raskid ugovora 2.4. Obim vrenja prava na popravljanje tete 3. Obaveze kupca ODGOVORNOST ZA PRAVNE NEDOSTATKE 1. Pojam odgovornosti za pravne nedostatke 2. Prava kupca 2.1. Zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora 2.2. Zahtjev za srazmjernim snienjem cijene 2.3. Raskid ugovora 2.4. Pomo u parnici 2.5. Priznavanje oito osnovnog prava treeg lica GLAVA ESTA ODGOVORNOST KUPCA ODGOVORNOST ZA DOCNJU SA SLANJEM AMBALAE 1. Pojam docnje kupca sa slanjem ambalae i odgovornost kupca za nju 2. Prava prodavca ODGOVORNOST ZA DOCNJU SA PRIJEMOM ISPORUKE 1. Pojam docnje sa prijemom isporuke i odgovornosti za nju 2. Predaja robe na uvanje 3. Prodaja robe 4. Raskid ugovora DOCNJA KUPCA SA PLAANJEM CIJENE 1. Pojam docnje sa plaanjem cijene i odgovornost kupca za nju 2. Docnja kupca sa plaanjem cijene prije prijema isporuke 3. Docnja kupca sa plaanjem nakon prijema isporuke DIO DRUGI UGOVORI O USLUGAMA U PROMETU ROBE GLAVA PRVA TRGOVINSKO POSREDOVANJE (MEETARENJE) POJAM POSLA I ZAKLJUIVANJE UGOVORA

93 93 95 96 96 97 98 98 98 99 99 100 101 102 103 105 105 105 105 106 106 106 107 109 109 109 109 109 110 110 111 111 113 113 113 114 115 117 117 117 117 117

II

III

II

III

IV

1. Pojam posla 2. Zakljuivanje ugovora BITNI ELEMENTI 1. Linost posrednika 2. Predmet ugovora 3. Cijena OBAVEZE STRANAKA 1. Obaveze posrednika 1.1. Dovoenje u vezu zainteresovanih stranaka 1.2. Postupanje po nalogu 1.3. Postupanje panjom dobrog privrednika - strunjaka 1.4. Posredniki dnevnik 1.5. Posredniki list 1.6. uvanje poslovne tajne 1.7. Obavjetavanje o stanju na tritu 2. Obaveze nalogodavca 2.1. Plaanje provizije 2.2. Naknada trokova 2.3. Trpljenje posrednikovih prava zaloge, pridraja i prvenstva naplate ODGOVORNOST STRANAKA 1. Odgovornost posrednika 2. Odgovornost komitenta GLAVA DRUGA TRGOVINSKO ZASTUPNITVO POJAM I ZAKLJUIVANJE UGOVORA O TRGOVINSKOM ZASTUPANJU 1. Pojam ugovora 2. Zakljuivanje ugovora BITNI ELEMENTI 1. Linost trgovinskog zastupnika 2. Predmet ugovora 3. Cijena OBAVEZE I PRAVA STRANAKA 1. Obaveze agencije 1.1. Iznalaenje saugovaraa 1.2. Uestvovanje u sklapanju poslova 1.3. Davanje obavjetenja 1.4. Voenje knjige ugovora 1.5. Staranje o interesima nalogodavca 1.6. Primanje izjava od saugovaraa 1.7. Poslovna tajna 1.8. Vraanje stvari primljenih od komitenta 1.9. Polaganje rauna 1.10. Trpljenje odbijanja posla

117 118 118 118 118 119 120 120 120 120 120 121 121 121 122 122 122 123 123 124 124 124 125 125 125 125 126 127 127 127 128 129 129 129 129 129 129 130 130 130 130 131 131

II

III

IV V

VI

2. Obaveze komitenta 2.1. Predaja materijala potrebnih agentu 2.2. Obavjetavanje o relevantnim momentima 2.3. Plaanje cijene 2.4. Trpljenje agentovih prava zaloge, pridraja i prvenstva naplate ODGOVORNOST STRANAKA 1. Odgovornost trgovinskog zastupnika 2. Odgovornost nalogodavca POSEBNE VRSTE TRGOVINSKOG ZASTUPANJA 1. Podjela poslova 2. Neiskljuiva i iskljuiva agencija 3. Del credere zastupstvo PRESTANAK UGOVORA 1. Prestanak ugovora sklopljenih na odreeno vrijeme 2. Prestanak ugovora sklopljenih na neodreeno vrijeme GLAVA TREA KOMISION POJAM I ZAKLJUIVANJE KOMISIONOG POSLA 1. Pojam posla 2. Zakljuivanje ugovora BITNI ELEMENTI 1. Linost komisionara 2. Predmet 3. Cijena OBAVEZE STRANAKA 1. Obaveze komisionara 1.1. Postupanje po nalogu 1.2. Obavjetavanje o poslu 1.3. Zatita komitentovih interesa 1.4. uvanje stvari 1.5. Predaja rezultata posla 1.6. uvanje poslovne tajne 2. Obaveze komitenta 2.1. Davanje sredstava za izvrenje naloga i avansa 2.2. Plaanje naknade (provizije) 2.3. Trokovi 2.4. Trpljenje komisionarevih prava zaloge, pridraja i prvenstvene naplate 2.5. Prihvatanje komisionara kao saugovaraa u komisiji ODGOVORNOST STRANAKA 1. Odgovornost komisionara 2. Odgovornost komitenta POSEBNE VRSTE KOMISIONA 1. Jemstvo za ispunjenje obaveze treeg (komision star del

131 131 131 132 132 133 133 133 133 133 134 134 134 134 135 137 137 137 137 139 140 140 141 141 142 142 142 143 144 144 145 145 146 146 146 147 147 147 148 148 149 149 149

I II

III

IV V

VI

credere) 2. Konsignacija PRESTANAK UGOVORA 1. Opta pravila 2. Opoziv i otkaz naloga GLAVA ETVRTA USKLADITENJE POJAM I ZAKLJUIVANJE UGOVORA O USKLADITENJU 1. Pojam, znaaj i pravna priroda ugovora 2. Zakljuivanje ugovora BITNI ELEMENTI UGOVORA O USKLADITENJU 1. Stranke 2. Predmet posla 3. Cijena usluga OBAVEZE STRANAKA 1. Obaveze skladitara 1.1. Prijem robe 1.2. Voenje skladine knjige 1.3. Izdavanje potvrde 1.4. uvanje robe 1.5. Osiguranje robe 1.6. Prodaja robe u kvaru 1.7. Pregled robe 1.8. Ouvanje prava ostavioca 1.9. Postupanje po nalogu 1.10. Izdavanje robe 1.11. Upozorenje na mane 2. Obaveze ostavioca 2.1. Predaja robe i dokumenata 2.2. Pregled robe pri prijemu i reklamacija 2.3. Plaanje usluge ODGOVORNOST STRANAKA 1. Odgovornost skladitara 2. Odgovornost ostavioca SKLADINICA 1. Pojam i znaaj skladinice 2. Izdavanje i prenos skladinice 3. Protest i amortizacija skladinice DIO TREI UGOVORI O ORGANIZOVANJU PREVOZA STVARI GLAVA PRVA UGOVOR O PEDICIJI (OTPREMANJU)

150 150 150 151 153 153 153 153 154 155 155 156 156 157 157 157 158 158 158 159 159 159 159 159 159 160 160 160 160 161 161 161 163 163 163 164 165 167 167 167 167

I II

III

IV V

PREVOZU

II

III

IV V

POJAM, ZNAAJ I PRAVNI IZVORI 1. Pojam ugovora 2. Znaaj pedicije 3. Pravni izvori ZAKLJUIVANJE I BITNI ELEMENTI UGOVORA 1. Zakljuivanje ugovora 2. pediterske isprave 3. Bitni elementi ugovora OBAVEZE I PRAVA STRANAKA 1. Obaveze peditera 1.1. Postupanje sa panjom savjesnog i urednog privrednika 1.2. Rad po uputstvima 1.3. Zakljuivanje ugovora za komitenta 1.4. Izbor prevoznog puta (instradacija) 1.5. uvanje stvari i zatita prava 1.6. Osiguranje stvari 1.7. Izvrenje carinskih radnji i plaanje carina 1.8. Polaganje rauna 2. Obaveze komitenta 2.1. Plaanje naknade (provizije) 2.2. Plaanje trokova i novanog predujma (avansa) 2.3. Obavjetavanje o opasnim stvarima i dragocjenostima ODGOVORNOST I OBEZBJEENJE POTRAIVANJA 1. Odgovornost peditera 2. Obezbjeenje potraivanja peditera POSEBNI SLUAJEVI PEDICIJE 1. Fiksna (forfetna) pedicija 2. Zbirna (skupna) pedicija GLAVA DRUGA UGOVOR O PREVOZU STVARI ELJEZNICOM POJAM UGOVORA I PRAVNI IZVORI 1. Pojam ugovora 2. Pravni izvori ZAKLJUIVANJE UGOVORA 1. Ugovor je neformalan i realan 2. Tovarni list i prenosivi tovarni list 3. Ogranienje slobode ugovaranja ELEMENTI UGOVORA 1. Bitni elementi ugovora 1.1. Ugovorne strane 1.2. Primalac 1.3. Uputna stanica 1.4. Predmet prevoza (stvari) 1.5. Mjesto i datum 1.6. Prevozni i drugi trokovi

167 167 168 168 169 169 170 171 172 172 172 172 173 174 174 175 175 176 177 177 177 178 178 178 180 181 181 182 183 183 183 183 183 184 184 185 186 187 187 187 188 188 188 189 189

I II

III

IV

V VI

1.7. Obavljanje odreenih radnji i spisak isprava 2. Nebitni elementi ugovora 2.1. Prevozni put 2.2. Franko carina 2.3. Pouzee 2.4. Mjeoviti (kombinovani) prevoz 2.5. Provjera poiljke 2.6. Vrijeme isporuke 2.7. Klauzula ostaje na stanici 2.8. Smetnje 2.9. Obezbjeenje uredne isporuke 2.10. Rok utovara 2.11. Obavjetavanje o prispijeu poiljke OBAVEZE I PRAVA STRANAKA 1. Obaveze eljeznice 1.1. Prijem i provjeravanje stvari (poiljke) 1.2. Utovar stvari 1.3. Uredan prevoz stvari 1.4. Rok isporuke 1.5. Postupanje po nalozima 1.6. Obavjetavanje korisnika prevoza 1.7. Izvjetavanje o prispijeu stvari 1.8. Predaja stvari primaocu (izdavanje stvari) 1.9. uvanje stvari 1.10. Objavljivanje tarifa 2. Obaveze poiljaoca 2.1. Obavjetavanje o namjeravanom prevozu 2.2. Predaja stvari i tovarnog lica 2.3. Plaanje prevoznih trokova 3. Obaveze primaoca 3.1. Plaanje prevoznih trokova 3.2. Odnoenje stvari ODGOVORNOST STRANAKA 1. Odgovornost eljeznice 2. Odgovornost poiljaoca PRESTANAK PRAVA IZ UGOVORA 1. Prestanak ugovora 2. Zastara potraivanja GLAVA TREA UGOVOR O PREVOZU STVARI DRUMOM (CESTOM) POJAM, ZNAAJ I PRAVNI IZVORI 1. Pojam ugovora 2. Znaaj drumskog prevoza 3. Vrste prevoza i ugovora 4. Pravni izvori

189 190 190 190 190 190 190 191 191 191 191 191 191 192 192 192 193 194 194 195 196 197 197 199 199 199 199 200 200 201 201 202 202 202 206 206 206 207 209 209 209 209 209 210 211

II

III

IV V

ZAKLJUIVANJE, TOVARNI LIST I ELEMENTI UGOVORA 1. Zakljuivanje 2. Tovarni list 3. Bitni elemetni ugovora OBAVEZE I PRAVA STRANAKA 1. Obaveze drumskog prevoznika 1.1. Stavljanje motornog vozila na raspolaganje poiljaocu 1.2. Preuzimanje stvari na prevoz 1.3. uvanje stvari primljenih na prevoz 1.4. Prevoz stvari 1.5. Postupanje po uputstvima imaoca prava 1.6. Isporuka poiljke primaocu (predaja stvari) 2. Obaveze poiljaoca 2.1. Obavjetavanje o prevozu i predaja potrebnih dokumenata 2.2. Pakovanje i oznaavanje stvari (priprema poiljke) 2.3. Utovar stvari 2.4. Plaanje naknade za prevoz 3. Obaveze primaoca 3.1. Plaanje naknade za prevoz 3.2. Istovar stvari ODGOVORNOST STRANAKA 1. Odgovornost drumskog prevoznika 2. Odgovornost poiljaoca PRESTANAK PRAVA IZ UGOVORA 1. Prestanak ugovora 2. Zastara potraivanja GLAVA ETVRTA UGOVOR O PREVOZU STVARI U UNUTRANJOJ PLOVIDBI (UNUTRANJIM VODAMA) POJAM, ZNAAJ I PRAVNI IZVORI 1. Pojam ugovora 2. Znaaj unutranje plovidbe 3. Pravni izvori ZAKLJUIVANJE I ELEMENTI UGOVORA 1. Zakljuivanje ugovora i isprave o prevozu 2. Bitni elementi ugovora OBAVEZE I ODGOVORNOST STRANAKA 1. Obaveze stranaka 2. Odgovornost stranaka DIO ETVRTI LICENCA, GRAENJE I OSIGURANJE GLAVA PRVA UGOVOR O LICENCI

212 212 212 213 214 214 214 215 215 215 216 217 218 218 218 219 219 220 220 220 221 221 223 223 223 224 225 225 225 225 225 226 226 226 227 228 228 228 231 231 231 231

II III

10

II

III

IV V VI

POJAM POSLA I ZAKLJUIVANJE UGOVORA 1. Pojam posla 2. Izvori prava 3. Zakljuivanje ugovora POJAM I BITNI ELEMENTI UGOVORA 1. Pojam ugovora 2. Bitni elementi ugovora 2.1. Subjekti ugovora 2.2. Predmet ugovora 2.3. Cijena 2.4. Forma ugovora OBAVEZE STRANAKA 1. Obaveze davaoca licence 1.1. Predaja predmeta licence 1.2. Davanje uputstava i objanjenja 1.3. Garancije za tehnike osobine predmeta licence 1.4. Garancija za pravne osobine prenesenog prava 2. Obaveze primaoca licence 2.1. Iskoritavanje predmeta licence 2.2. Plaanje naknade 2.3. Obaveze uslovljene vrstom ugovora o licenci ODGOVORNOST STRANAKA 1. Odgovornost davaoca licence 2. Odgovornost primaoca licence VRSTE LICENCI I PODLICENCA 1. Podjela licenci 2. Podlicenca PRESTANAK UGOVORA O LICENCI 1. Prestanak protekom vremena 2. Otkaz 3. Prestanak subjektiviteta GLAVA DRUGA UGOVOR O GRAENJU POJAM UGOVORA I IZVORI PRAVA 1. Pojam ugovora 2. Izvori prava STRANKE I ZAKLJUIVANJE UGOVORA 1. Stranke 2. Prethodne radnje 2.1. Investicioni program i tehnika dokumentacija 2.2. Odobrenje za graenje 2.3. Sredstva za izgradnju 3. Izbor saugovaraa 3.1. Pravni reim za izbor saugovaraa 3.2. Javno nadmetanje

231 231 232 233 233 233 234 234 234 235 236 236 236 236 237 237 238 238 238 239 239 240 240 240 241 241 241 242 242 242 243 245 245 245 245 245 246 246 247 247 249 250 250 250 250

I II

11

III

IV

VI

VII

VIII IX

3.3. Prikupljanje ponuda 3.4. Neposredna pogodba 4. Zakljuivanje ugovora BITNI ELEMENTI UGOVORA 1. Predmet 2. Cijena 2.1. Odreivanje cijene 2.2. Promjena cijene 3. Rok 4. Ugovorna kazna 5. Premija izvoaa 6. Garantni rok za kvalitet radova 7. Pisana forma ugovora OBAVEZE INVESTITORA 1. Prethodne obaveze 2. Uvoenje izvoaa u posao 3. Graevinski nadzor 4. Plaanje cijene 4.1. Plaanje prije poetka radova 4.2. Plaanje u toku izvoenja radova 4.3. Plaanje nakon zavretka radova OBAVEZE IZVOAA 1. Prethodne obaveze 2. Voenje knjiga o graenju 3. Solidno izvoenje radova 3.1. Pravni karakter obaveze 3.2. Pridravanje projektne dokumentacije 3.3. Upotreba odgovarajueg materijala 3.4. Rokovi izgradnje 4. Obavjetavanje o viku radova 5. Omoguavanje nadzora 6. uvanje gradilita 7. Ureenje gradilita PREDAJA OBJEKTA 1. Tehniki pregled i odobrenje za upotrebu 2. Primopredaja objekta, odnosno radova 3. Superkolaudacija ODGOVORNOST UESNIKA U POSLU 1. Uopte o odgovornosti uesnika u poslu 2. Odgovornost projektanta, davaoca miljenja o zemljitu i investitora 3. Odgovornost graevinara POSEBNE VRSTE POSLA 1. Klju u ruke 2. Ostale posebne vrste ugovora o graenju PRESTANAK UGOVORA

251 252 252 253 253 254 254 255 256 256 257 257 258 258 258 258 259 260 260 260 261 261 261 262 263 263 263 263 264 264 265 265 265 266 266 267 268 268 268 269 269 270 270 271 272

12

1. Primjena optih pravila 2. Jednostrani raskid ugovora GLAVA TREA UGOVOR O OSIGURANJU POJAM I ZNAAJ 1. Posao osiguranja i njegov ekonomski znaaj 2. Ugovor o osiguranju 2.1. Izvori prava, posao i ugovor o osiguranju 2.2. Pravna priroda posla osiguranja 2.3. Zakljuivanje i oblik ugovora 2.4. Polisa osiguranja ELEMENTI UGOVORA 1. Stranke 1.1. Lica u ugovoru o osiguranju 1.2. Osigurava 1.3. Ugovara osiguranja 2. Predmet osiguranja 3. Rizik 4. Premija 5. Osigurana suma 6. Trajanje osiguranja OBAVEZE STRANAKA 1. Obaveze osiguranika 1.1. Davanje podataka o riziku 1.2. Plaanje premije 1.3. Obavjetenje o osiguranom sluaju i promjeni rizika 1.4. Staranje o osiguranom predmetu 2. Obaveze osiguravaa 2.1. Plaanje naknade 2.2. Ostale obaveze osiguravaa KUMULIRANJE ZAHTIJEVA ZA NAKNADU I VIESTRUKO OSIGURANJE 1. Kumuliranje zahtijeva za naknadu 2. Viestruko i dvostruko osiguranje PODJELA OSIGURANJA 1. Kriteriji podjele 2. Osiguranje imovine 3. Osiguranje lica 4. Plovidbeno osiguranje 5. Obavezno osiguranje REOSIGURANJE 1. Pojam reosiguranja 2. Vrste reosiguranja PRESTANAK UGOVORA O OSIGURANJU 1. Prestanak ugovora po sili zakona

272 272 273 273 273 273 276 276 278 279 280 281 281 281 283 283 284 285 286 288 289 290 290 290 292 293 294 294 294 299 300 300 301 301 301 302 303 303 304 306 306 307 308 308

II

III

IV

VI VII

13

2. Prestanak ugovora jednostranim raskidom DIO PETI HARTIJE OD VRIJEDNOSTI (VRIJEDNOSNI PAPIRI) GLAVA PRVA ZAJEDNIKI PRAVNI ELEMENTI HARTIJA OD VRIJEDNOSTI UOPTE O HARTIJAMA OD VRIJEDNOSTI 1. Pravni izvori (vrela) 2. Pojam i osobine 3. Znaaj hartija od vrijednosti 4. Bitni elementi (sastojci) hartija od vrijednosti OSNOVNE TEORIJE O HARTIJAMA OD VRIJEDNOSTI 1. Postavljanje problema 2. Teorija kreacije 3. Teorija emisije 4. Teorija ugovora VRSTE HARTIJA OD VRIJEDNOSTI 1. Kriteriji podjele 2. Hartije od vrijednosti prema sadrini prava 2.1. Korporacione hartije 2.2. Stvarnopravne hartije 2.3. Obligacionopravne hartije 3. Hartije od vrijednosti prema nosiocu prava iz hartija 3.1. Hartije od vrijednosti na donosioca 3.2. Hartije od vrijednosti na ime 3.3. Hartije od vrijednosti po naredbi 4. Hartije od vrijednosti prema dospjelosti 5. Ostale vrste hartija od vrijednosti PRENOS HARTIJA OD VRIJEDNOSTI 1. Uopte o prenosu hartija od vrijednosti 2. Cesija 3. Prenos indosamentom (indosmanom) 4. Prenos predajom (tradicijom) PRESTANAK PRAVA IZ HARTIJA OD VRIJEDNOSTI 1. Prestanak prema optim pravilima 2. Specijalni naini prestanka prava GLAVA DRUGA MJENICA POJAM I FUNKCIJE MJENICE 1. Pojam mjenice 2. Ekonomske funkcije mjenice SASTOJCI (ELEMENTI) MJENICE 1. Teorija omisije 2. Bitni sastojci (elementi)

309 311 311 311 311 311 311 312 314 316 316 316 317 317 318 320 320 320 320 320 321 321 321 322 322 323 323 325 325 325 326 328 328 329 329 331 331 331 331 332 333 333 334

II

III

IV

I II

14

III

2.1. Uopte o bitnim elementima mjenice 2.2. Oznaka u tekstu da je isprava mjenica 2.3. Bezuslovan nalog da se isplati odreena svota novca 2.4. Ime trasata 2.5. Ime remitenta 2.6. Potpis izdavaoca mjenice (trasanta) 2.7. Oznaenje dospjelosti 2.8. Mjesto plaanja 2.9. Dan i mjesto izdavanja 3. Pretpostavljeni bitni sastojci mjenice 4. Domicilirana mjenica 5. Nebitni sastojci mjenice (mjenine klauzule) 5.1. Podatak o broju mjeninog primjerka (duplikatna klauzula) 5.2. Oznaka po naredbi 5.3. Klauzula o moneti (klauzula o efektivnosti) 5.4. Klauzula o pokriu (revalirajua klauzula) 5.5. Klauzula valute (valutna klauzula ili klauzula o o primljenoj vrijednosti) 5.6. Avizna klauzula (avizo ili klauzula o izvjetaju) 5.7. Kasatorna klauzula 5.8. Rekta klauzula (negativna klauzula po naredbi) 5.9. Klauzula bez trokova ili bez protesta 5.10. Klauzula bez obaveze ili bez regresa 5.11. Klauzula o kamati 5.12. Oznaka adrese MJENINE RADNJE 1. Uopte o mjeninim radnjama 2. Izdavanje mjenice 3. Prenos mjenice 3.1. Cesija i indosament 3.2. Puni indosament 3.3. Bjanko indosament 3.4. Prokura indosament 3.5. Zaloni indosament 3.6. Rekta indosament 3.7. Povratni indosament 3.8. Indosament sa klauzulom straha 4. Prijem mjenice (prihvat, akcept) 5. Mjenino jemstvo (aval) 6. Isplata (plaanje) mjenice 7. Regres 8. Protest 9. Intervencija 9.1. Pozivna i spontana intervencija 9.2. Intervencija zbog neakceptiranja i intervencija zbog

334 334 335 335 336 336 337 338 339 339 340 341 341 341 341 342 342 342 343 343 343 343 343 343 344 344 345 346 346 346 346 347 347 348 348 348 348 351 352 354 356 357 358 358

15

IV

VI

neisplate 10. Umnoavanje i prepisi mjenice 11. Obezbjeenje mjeninog potraivanja (pravo zaloga i pridraja) OSTALE MJENINE RADNJE (MJENINI ZAHTJEVI) 1. Amortizacija mjenice 2. Mjenine tube i prigovori 3. Neosnovano obogaenje i drugi zahtjevi (zahtjevi graanskopravne prirode) VRSTE MJENICE 1. Kriteriji podjele 2. Vlastita (sopstvena, solo) mjenica 3. Bjanko (blanko) mjenica 4. Poslovna (trgovaka, robna) mjenica 5. Finansijska mjenica 6. Cirkulaciona mjenica 7. Komisiona mjenica 8. Mjenice kod kojih se jedno lice pojavljuje u vie uloga ZASTARJELOST I PRESTANAK MJENINIH PRAVA I OBAVEZA 1. Zastarjelost 2. Prestanak mjeninih prava i obaveza GLAVA TREA EK POJAM, EKONOMSKA ULOGA I SLINOSTI I RAZLIKE SA MJENICOM 1. Pojam eka 2. Ekonomska uloga eka 3. Slinosti i razlike sa mjenicom BITNI I NEBITNI SASTOJCI (ELEMENTI) EKA 1. Bitni sastojci 1.1. Uopte o bitnim elementima 1.2. Pojedini bitni elementi 2. Nebitni sastojci EKOVNE RADNJE 1. Uopte o ekovnim radnjama 2. Izdavanje eka 3. Prenos eka 3.1. Uopte o prenosu eka 3.2. Prenos indosamentom 3.3. Prenos eka cesijom 3.4. Prenos eka predajom 4. Aval (jemstvo) 5. Isplata eka 6. Opozivanje eka

360 361 362 362 363 364 365 365 365 366 367 367 368 368 369 370 370 370 373 373 373 373 374 375 376 376 376 376 377 378 378 379 380 380 381 382 382 382 382 384

II

III

16

IV

VI

7. Protest 8. Regres 9. Umnoavanje eka OSTALE EKOVNE RADNJE 1. Amortiazcija eka 2. Obezbjeenje potraivanja 3. Tube kod eka 4. Delikti u ekovnom pravu VRSTE EKOVA 1. Kriteriji podjele 2. Osnovne vrste ekova prema namjeni 2.1. Isplatni (gotovinski, blagajniki) ek 2.2. Obraunski (virmanski) ek 2.3. Precrtani (barirani) ek 2.4. Cirkulacioni (cirkularni) ek 2.5. Putniki ek 2.6. ek za potroaki kredit 2.7. Dokumentovani (dokumentarni) ek ZASTARJELOST I PRESTANAK EKOVNOPRAVNOG ODNOSA 1. Zastarjelost 2. Prestanak ekovnopravnog odnosa GLAVA ETVRTA OBVEZNICA POJAM I PRAVNE KARAKTERISTIKE 1. Pojam obveznice 2. Pravne karakteristike DIJELOVI I BITNI SASTOJCI OBVEZNICE 1. Dijelovi 2. Bitni sastojci 3. Klauzule o pravima izdavaoca i imaoca obveznice RADNJE SA OBVEZNICAMA 1. Izdavanje i emisija 2. Prenos 3. Amortizacija i promjene VRSTE OBVEZNICA 1. Kriteriji podjele 2. Obveznice prema nainu odreivanja nosioca prava 3. Obveznice prema poloaju izdavaoca (emitenta) 4. Obveznice prema roku dospjevanja 5. Obveznice prema nainu amortizacije 6. Obveznice prema stepenu garancije 7. Obveznice prema prihodu koji nose 8. Obveznice prema nainu odreivanja kamate i rokovima isplate 9. Obveznice prema mogunostima zamjene

385 386 386 387 387 387 387 389 389 389 390 390 390 391 392 392 393 393 393 393 394 395 395 395 395 394 398 398 399 399 400 400 401 402 403 403 403 404 404 405 405 406 406 407

I II

III

IV

17

10. Obveznice prema valuti na koju glase 11. Obveznice prema teritoriju GLAVA PETA OSTALE HARTIJE OD VRIJEDNOSTI (VRIJEDNOSNI PAPIRI) BLAGAJNIKI ZAPIS 1. Pojam i karakteristike 2. Bitni sastojci 3. Radnje sa blagajnikim zapisom KOMERCIJALNI ZAPIS 1. Pojam i karakteristike 2. Bitni sastojci 3. Radnje sa komercijalnim zapisom CERTIFIKAT I POTVRDA DEPOZITARA 1. Pojam i karakteristike 2. Bitni sastojci 3. Radnje sa certifikatom ROBNE HARTIJE OD VRIJEDNOSTI 1. Pojam robnih hartija 2. Vrste robnih hartija DIO ESTI PRAVO KONKURENCIJE GLAVA PRVA POJAM PRAVA KONKURENCIJE POJAM KONKURENCIJE 1. Ekonomski pojam konkurencije 2. Pravni pojam konkurencije PRETPOSTAVKE I IZVORI PRAVNOG KONKURENCIJE 1. Pretpostavke pravnog regulisanja konkurencije 2. Izvori prava konkurencije PREDMET I METOD PRAVA KONKURENCIJE 1. Predmet prava konkurencije 2. Metod prava konkurencije

407 408 409 409 409 409 410 410 411 411 412 412 413 413 414 414 415 415 415 417 417 417 417 417 417 418 419 419 420 422 422 423 427 427 427 427 427 429 431 433 433

II

III

IV

I II

UREIVANJA

III

GLAVA DRUGA INSTITUTI I ODGOVORNOSTI U PRAVU KONKURENCIJE INSTITUTI PRAVA KONKURENCIJE 1. Monopolistiko djelovanje 1.1. Pojam monopolistikog djelovanja 1.2. Monopolistiki sporazum 1.3. Monopolistiko ponaanje 2. pekulacije 2.1. Pojam pekulacije i metodi njenog suzbijanja

18

II

2.2. Generalna klauzula 2.3. Imenovani sluajevi 3. Ograniavanje trita 3.1. Pojam ograniavanja trita i metodi njegovog suzbijanja 3.2. Generalna klauzula 3.3. Imenovani sluajevi 4. Nelojalna konkurencija 4.1. Pojam nelojalne konkurencije 4.2. Generalna klauzula 4.3. Imenovani sluajevi ODGOVORNOST U PRAVU KONKURENCIJE 1. Sistem odgovornosti 2. Sankcije prema aktima 3. Sankcije prema licima 3.1. Imovinskopravne sanckije 3.2. Krivinopravne sankcije 4. Organi za nadzor LITERATURA SKRAENICE I KORITENI PROPISI

435 436 437 437 438 439 440 440 441 443 444 444 445 446 446 448 449 451 456

19

20

DIO PRVI UGOVOR O PRODAJI


GLAVA PRVA POJAM, ZAKLJUIVANJE I ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI

I - POJAM UGOVORA O PRODAJI 1. Pojam prodaje 1.1. Posao prodaje i ugovor o prodaji Ekonomski posmatrano, prodaja je neposredni izraz procesa razmjene R - N N1 - R1. Ona je osnovni posao prometa robe i sastoji se u razmjeni robe za novac. Pravno, prodaja predstavlja posao kojim se normativno ureuje i pod zatitu drave stavlja razmjena robe za novac. Posao prodaje obuhvata ukupnu pravnu regulativu ekonomskog odnosa stranaka. Ugovor o prodaji je rezultat sporazuma stranaka o razmjeni robe za novac. Iako ugovor predstavlja kimu posla prodaje, on je ipak ui pravni institut. U privrednom ivotu, na ugovor o prodaji se nadovezuju brojni drugi poslovi i ugovori, koji se najee tiu transporta i plaanja. Oni su i ekonomski i pravno povezani. Zbog toga predstavljaju jedinstvenu poslovnu operaciju. 1.2. Definicija ugovora i njegove vrste Legislativna definicija sadrana je u Zakonu o obligacionim odnosima (ZOO l. 454). Prema njemu ugovorom o prodaji obavezuje se prodavalac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja odnosno pravo 1 vlasnitva, a kupac se obavezuje da prodavaocu plati cijenu. Teoretski posmatrano, ugovor o prodaji je rezultat sporazuma stranaka kojim se jedna od njih - prodavalac - obavezuje da odreenu stvar povodom koje posao nastaje preda, isporui drugoj strani - kupcu - i da mu prenese najjae svojinsko pravo na njoj, a kupac se obavezuje da prodavcu preda odreenu sumu novca i da mu prenese najjae svojinsko pravo na njoj. Ako su stranke u ugovoru nosioci razliitih vrsta svojine (dravna, privatna itd.), svako od njih se u toku prenosa transformie u onaj svojinski oblik koji odgovara sticaocu.

1 Uporedno pravni pregled vidjeti kod Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema uniformnim pravilima i uporednom pravu, Exportpress i Institut drutvenih nauka, Beograd 1987, str. 5.

21

Razliitost svojinskih prava koja se pojavljuju u prometu, veliki broj vrsta subjekata, te nejednakost objekata, ciljeva i obiljeja razmjene doveli su do pojave tri osnovna tipa ugovora o prodaji. To su prodaja graanskog, poslovnog i meunarodnog poslovnog prava. Subjekti graanske prodaje su domaa i strana fizika i pravna lica graanskog prava, te subjekti poslovnog ili trgovinskog prava i to kada oba djeluju izvan registrovanog predmeta svoga poslovanja. Graanska prodaja se stoga zakljuuje sporadino i neprofesionalno, a njen osnovni cilj jeste sticanje upotrebnih vrijednosti objekta. Predmet ove prodaje mogu biti i nepokretne stvari. Savremeni naini poslovanja doveli su kod prodaje graanskog karaktera do toga da se sve vie razvijaju i neki novi naini poslovanja. Radi se, prije svega, o prodaji na daljinu, upotrebom savremenih informaciono-komunikacionih tehnologija, i to koritenjem interneta, web oglaavanja i slino. Uporedo s tim razvijaju se i novi oblici plaanja, i to putem elektronskog novca a uz koritenje elektronskog 2 potpisa. Neovisno od ove pravne discipline, u meunarodnom pravnom i ekonomskom saobraaju, ve su u primjeni u svom elektronskom obliku i pojedini robni i transportni dokumenti, bankarske garancije i akreditivi. Teite regulative postavljeno je na prelaz svojine. Zakon o obligacionim odnosima u osnovu svoga regulisanja postavlja graansku prodaju. No, ogranienja monistike koncepcije, koja predstavlja temelj Zakona, zahtijevala su da se za privrednu prodaju uspostavi itav sistem izuzetaka od optih rjeenja. Time se ovaj akt pribliava drugim velikim kodifikacijama koje su izgraene na istim principima (vajcarskom i talijanskom, naroito.) 3 Subjekti privredne prodaje su subjekti poslovnog, odnosno trgovinskog prava. Da bi ugovor o prodaji zakljuen izmeu navedenih subjekata bio posao domaeg poslovnog prava, on mora da ispuni dva uslova: prvi, da je zakljuen u okviru registrovane djelatnosti bar jednog od njih i drugi, da je do sklapanja ugovora dolo na podruju BiH. Poslovnopravna prodaja se zakljuuje masovno, trajno i profesionalno, a njen osnovni cilj jeste sticanje prometnih vrijednosti stvari i dobiti. Zbog toga je u njoj podjednaka panja posveena i prelasku svojinskih prava i prelasku rizika. Predmet prodaje poslovnog prava moe biti samo pokretna stvar. Treba istai da se ova vrsta ugovora zakljuuje bilo zato da bi se prodala roba sopstvene proizvodnje, bilo zato da bi se izvrila dalja prodaja kupljenih stvari u preraenom ili nepreraenom stanju. Razmatrano obiljeje znaajno utie na pojedina pravnotehnika rjeenja, naroito u oblasti popravljanja teta izazvanih neizvrenjem ili neurednim izvrenjem ugovora.

2 Poblie vidjeti: Zakon o zatiti potroaa u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br.17/02); Zakon o elektronskom poslovanju i elektronskom potpisu Republike Slovenije (Sl. List R Slovenije br. 20/03); Zakon o elektronskom potpisu Republike Hrvatske ( Nar. Nov. R Hrvatske br. 10/02) i Zakon o elektornikoj trgovini Republike Hrvatske (Nar. Nov. R Hrvatske br. 173/03); Model Zakona o elektronskom poslovanju UNICITRAL-a. 3 Vidjeti l. 212 (vaenje trgovakih obiaja u pogledu cijene) i l. 215 (posljedice docnje sa plaanjem cijene) vajcarskog Zakonika o obligacijama (SZO). Vidjeti l. 1536. italijanskog Graanskog zakonika. U drugim velikim kontinentalnim sistemima, izuzeci kod trgovake prodaje reguliu se u trgovakim zakonicima. To je sluaj u francuskom i njemakom pravu.

22

Prema pravnotehnikim osobinama i osobenostima koje pokazuju u odnosu na opta pravila, ugovori o prodaji se mogu svrstati u vie posebnih poslova. Najei i najvaniji su: fiksna prodaja, specifikaciona prodaja, prodaja po uzorku ili modelu, ugovor o isporuci, ugovor o isporuci investicione opreme, prodaja s obronim otplatama cijene i berzanski poslovi. U novije vrijeme ugovori o prodaji poslovnog prava se klasifikuju i prema uticaju koji na sadraj posla i odnose stranaka vre upotrijebljene transportne klauzule. 4 2. Osobine i dejstvo ugovora o prodaji 2.1. Osobine ugovora Ugovor o prodaji je teretan, dvostrano obavezan i komutativan. Teretnost se kod privredne prodaje pretpostavlja, tako da ugovor postoji i kad cijena nije odreena sporazumom stranaka (l. 462, stav 2 ZOO). Komutativnost oznaava uzajamnu podudarnost obaveza i prava stranaka: ono to je obaveza jedne, pravo je druge stranke. No, treba imati u vidu da se ova osobina jae ispoljava kod osnovnih, nego kod prava i obaveza koja ih prate. Ugovor se zakljuuje sporazumom stranaka i konsenzualan je. Za njegov nastanak ili dejstvo nije potrebna predaja stvari koja je predmet ugovora. Sporazum stranaka se, u naelu, postie u bilo kojoj formi. Izuzetno, zakon za pojedine vrste prodaje propisuje pisanu formu ugovora. Forma tada dobija svojstvo bitnog elementa. Nae pravo ne poznaje dokaznu formu (ad solemnitatem). 2.2. Dejstvo ugovora Dejstvom ugovora nazivamo pravne posljedice koje on proizvodi. Te posljedice mogu biti prelazak svojine sa prodavca na kupca ili nastanak obaveze na isporuku stvari. Ugovor o prodaji moe, dakle, imati stvarnopravna i obligacionopravna dejstva. U istom pravnom sistemu efekti ugovora mogu biti razliiti za generike i individualizirane stvari. Prema dejstvu ugovora sve pravne sisteme dijelimo na: tradicione, translativne i mjeovite. Ova podjela je uslovna, obzirom na injenicu da u translativnim sistemima postoje brojna specifina rjeenja koja ih pribliavaju pravima tradicione grupe.

Vidjeti Starovi dr Borivoje: Meunarodna CIF i FOB kupoprodaja, Institut za uporedno pravo, Beograd 1977.

23

II ZAKLJUIVANJE UGOVORA 1. Primjena optih pravila Istorijski posmatrano, veina optih pravila ugovornog obligacionog prava nastala je generalizacijom rjeenja koja su se formirala u oblasti ugovora o prodaji. To vai i za pravila o zakljuivanju ugovora. 5 Zbog toga se generalne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, koje vae za ovu materiju, 6 primjenjuju i na sklapanje ugovora o prodaji. Principi kojih se stranke moraju pridravati pri zakljuenju ugovora o prodaji sadrani su u Osnovnim naelima Zakona o obligacionim odnosima. To su naroito: autonomija volje stranaka (l. 10), savjesno i poteno postupanje (l. 12) i zabrana stvaranja i iskoritavanja monopolskog poloaja (l. 14). 2. Postupak zakljuivanja ugovora Savremeno pravo pod pritiskom potreba prakse i pod uticajem teorije prevazilazi koncept zakljuivanja ugovora o prodaji i drugih ugovora koji ovaj proces ograniava samo na radnje ponude i prihvata. Pravno zatieni pregovori predstavljaju posljednji legislativni izraz proirivanja postupka zakljuivanja posla (l. 30 ZOO). Danas ono obuhvata sljedee etape: eventualne faze, nune faze, 7 8 perfekciju ugovora i intervenciju drave u domenu nastanka pojedinih ugovora. U eventualne faze zakljuivanja ugovora ubrajamo najprije, preliminarne kontakte. To su jednostrane faktike, komercijalne radnje kojima jedno lice poziva drugo na pregovaranje ili trai informacije radi donoenja odluke o otpoinjanju pregovora. Drugu etapu predstavljaju pregovori kao dvostrani kontakti stranaka sa jasno izraenim ciljem da se otpone proces utvrivanja namjere uesnika u pogledu budueg ugovora. Pismeno fiksirana saglasnost strana do koje se doe u toku pregovora, a koja se tie pojedinih dijelova ugovora, naziva se punktacija (punktacije). Zavrnu, treu etapu, ini tzv. pripremni ugovor. On predstavlja projekat ugovora do koga se dolo pregovorima. Pripremni ugovor daje osnovu za upuivanje vrste ponude. Nune faze zakljuivanja ugovora su davanje ponude i prihvata. Obje etape su sloene i meusobno povezane. Njihovu uslovljenost najbolje ilustruje institut kontraponude (l. 41. ZOO). Po svojoj pravnoj prirodi ponuda je jednostrani graansko pravni posao; nastaje izjavom samo jednog subjekta i stvara obavezu samo za njega. Obaveza
5 Vidjeti hake Jednoobrazne zakone, dio II Beke konvencije UN o meunarodnoj prodaji robe (BK), Opte uzanse za promet robom. 6 To su l. 26 - 73 ZOO. 7 Do ove faze se radi o sistematici preuzetoj iz monografije Draki dr Mladena: Zakljuivanje ugovora o prodaji, CRS, II izdanje, Beograd 1986, str. 16 - 21. 8 Ova faza predstavlja pravilo kod meunarodnih prodaja.

24

ponudioca se sastoji u tome da se unutar perioda oznaenog u ponudi ili, ako toga nema, u dispozitivnom propisu ostane pri ponudi. Ta obaveza u izjavi o ponudi moe biti izriito iskljuena. Iskljuenje je mogue i na osnovu okolnosti posla (l. 36. ZOO). Poto ponuda u naelu stvara strogu obavezu za ponudioca, razvili su se posebni postupci kojima se lice koje je ponudilac u ekonomskom smislu stavlja u pravnu poziciju ponuenog. Ti posebni postupci su: ofertalne licitacije, licitacije o podobnosti i prikupljanje ponuda. Sva tri postupka se kod sloenijih ugovora i kod ugovora vee vrijednosti obavljaju na osnovu prethodno izraenog tendera. Tender izrauje ili pribavlja lice koje je ponudilac u ekonomskom smislu, a ponueni u pravnom znaenju rijei. Tender predstavlja veoma detaljno sainjen i obavezan obrazac ponude u kome su sadrani svi elementi koje ona mora da ima, osim cijene. Prihvat je izjava ili ponaanje ponuenog koje nesumnjivo ukazuje na saglasnost ponuenog sa ponudom. Uzansa 34 navodi neke primjere zakljuivanja ugovora o prodaji konkludentnim radnjama: raspolaganje primaoca robom u svoje ime i za svoj raun, ukoliko on ne zna da je roba poslana u druge svrhe; prijem dokumenata na osnovu kojih se moe raspolagati robom, ako primalac ne zna da su mu dokumenta predata u drugu svrhu; proputanje kupca da robu predatu na ogled, na probu, vrati po isteku roka u kome je trebalo da da izjavu o tome da li eli ili ne eli zakljuenje ugovora. Pod uslovima predvienim u Zakonu o obligacionim odnosima (l. 42) ugovor o prodaji moe biti zakljuen i utnjom. Poto utnja predstavlja potpuno pasivno dranje ponuenog, ona se moe smatrati prihvatom samo ako postoje sljedee pretpostavke: stalna poslovna veza ponudioca i ponuenog i to u pogledu odreene, a ne bilo koje robe, i proputanje ponuenog da se u ostavljenom roku ili odmah izjavi da ponudu odbija. Pod perfekcijom ugovora o prodaji podrazumijevaju se pravila koja odreuju mjesto i vrijeme njegovog nastanka. Ona se razlikuju prema tome da li su stranke bile prisutne, ili su pak, bile odsutne kada je saglasnost postignuta. Tehnike komuniciranja kod kojih su stranke u neposrednoj vezi, iako su prostorno udaljene (telefon, teleprinter, televizuelne veze) kombinuju primjenu normi koje vae meu odsutnim (za mjesto zakljuenja) i meu prisutnim (za vrijeme nastanka ugovora). Potpisivanje ugovora moe predstavljati etapu njegovog zakljuenja u tri sluaja. Prva dva obuhvataju situacije u kojima je prodaja po zakonu ili po sporazumu stranaka formalan pravni posao. Trei sluaj regulisan je l. 69, st. 3 ZOO koji kae: Ako su ugovorne strane predvidjele posebnu formu samo da osiguraju dokaz svoga ugovora, ili da postignu to drugo, ugovor je zakljuen kad je postignuta saglasnost o njegovoj sadrini, a za ugovarae je u isto vrijeme nastala obaveza da ugovoru dadnu predvienu formu. Forma moe biti zadovoljena zajednikim potpisom jednog ili odvojenim potpisima dva dokumenta 9 identinog sadraja. Pravnu kvalifikaciju pisane forme ugovora o prodaji vano je uvijek izvriti zato to se za nju veu znaajne pravne posljedice u pogledu
9

Vidjeti Perovi dr Slobodan: Formalni ugovori graanskog prava, Savez udruenja pravnika Jugoslavije, Beograd 1964, str. 62 - 63 i Draki dr Mladen: Zakljuivanje ugovora o prodaji, str. 295 - 296.

25

posebno usmeno dogovorenih nebitnih elemenata i naina kasnijih izmjena i dopuna ugovora. 10 3. Posebne tehnike zakljuivanja ugovora 3.1. Standardni ugovori Poslovnopravna prodaja se uvijek obavlja profesionalno, a njen najei predmet su pokretne stvari odreene po rodu. Ove osobine, u uslovima masovnog prometa, po pravilu, dovode do tipizacije pojedinih elemenata i rjeenja u ugovorima iste vrste. Na toj osnovi nastaje veliki broj tipskih i formularnih obrazaca i optih uslova poslovanja, koji se po tendenciji primjenjuju jednako na sve uesnike u poslu. Zato se nazivaju standardnim ugovorima. U njima su unaprijed dati tipizirani nebitni elementi ugovora. Bitni elementi se odreuju u mjeri u kojoj je to mogue. Najee se posebno sporazumijeva o koliini kao odrednici predmeta i o iznosu cijene. Primjena standardnih kupoprodajnih ugovora uvodi u ovu oblast cjelokupnu 11 problematiku formularnog prava. Ovdje je potrebno posebnu panju skrenuti na reim optih uslova poslovanja (lanovi 142 - 144 ZOO) i na zabranu stvaranja i iskoritavanja monopolskog ili dominantnog poloaja na tritu. 12 3.2. Zakljunica Zakljunica je pismena potvrda o usmeno zakljuenom ugovoru. Daje se na unaprijed utvrenom i odtampanom formularu ili na ad hoc sastavljenom obrascu. Poto zakljunica ne predstavlja pismenu formu ugovora, on je punovaan i kada zakljunica nije izdata, odnosno potpisana. Zakljunici moe biti pridodato svojstvo obavezne ugovorne forme pravnog posla prodaje, samo nesumnjivim sporazumom stranaka. U sadraj zakljunice uvijek ulaze bitni elementi ugovora bez obzira na to da li su oni odreeni zakonom, sporazumom stranaka ili prirodom posla. Pitanje je konkretnih okolnosti i stepena standardizacije posla u kojoj mjeri e nebitni sastojci ugovora biti navedeni u zakljunici. Zakljunice veoma esto sadre izvode iz optih uslova poslovanja ili klauzulu kojom ih stranke ukljuuju u svoj ugovor. Sve to se nalazi iznad potpisa stranaka, bilo u tekstu, bilo na margini, obavezuje stranke. Sadraj zakljunice u svemu mora odgovarati usmeno zakljuenom ugovoru (uz. 16). Svaka stranka moe od druge zahtijevati ispostavljanje ili potpisivanje zakljunice, sve dok druga strana nije ispunila svoje ugovorne obaveze (uz. 15). Zakljunica se sastavlja najmanje u dva ravnoglasna primjerka. Stranka koja ju je
10 11 12

l. 67 i 71 ZOO naroito. Vilus dr Jelena: Opti uslovi formularnih ugovora, Institut za uporedno pravo, Beograd 1976. lan 38 - 42 Zakona o trgovini (Sl. n. FBiH, 2/95).

26

sainila i potpisala, dostavlja drugom, partneru oba primjera zakljunice potpis sa zahtjevom da joj vrati jedan primjerak poto ga potpie. Opte uzanse su za vraanje potpisane zakljunice predvidjele rok od tri dana (uz. 17). Ako druga strana nee da potpie ili vrati zakljunicu, spor e se najprije rjeavati mirnim putem, razgovorom stranaka. Ukoliko on ne da rezultate, strana koja je sastavila i potpisala zakljunicu moe tubom traiti od suda da utvrdi postojanje ugovora i njegov sadraj. Sud u parninom postupku, dakle uz izjanjavanje druge strane, rjeava spor. Ako usvoji tubene zahtjeve donijee deklaratornu presudu kojom konstatuje da je ugovor zakljuen i ta je njegov sadraj. Ovakva presuda, u svim sluajevima, predstavlja izuzetno jako dokazno sredstvo. Paralelno sa zahtjevom za utvrivanje ili nakon dobijanja povoljne presude, strana koja je potpisala zakljunicu moe od druge strane traiti naknadu tete koju je pretrpjela zato to nije imala zakljunicu. 3.3. Porudbina Porudbina je poslovni naziv za komercijalni dokument sa razliitim poloajem i funkcijama u postupku zakljuivanja i dokazivanja ugovora. Te injenice opredjeljuju njegovu pravnu kvalifikaciju. Porudbina predstavlja ponudu kada kupac na osnovu prethodno pribavljenih informacija njome izraava ozbiljnu namjeru da zakljui odreeni, u dokumentu definisani ugovor. Ako kupac alje porudbinu na osnovu ve primljene ponude prodavca, tada ona ima pravni karakter prihvata. Takva porudbina mora u svemu biti saglasna sa ponudom. Postoje li u porudbini razlike u odnosu na ponudu, ona ima pravna svojstva kontraponude. Napokon, kada je ugovor ve sklopljen, porudbina ima svojstvo dokaznog sredstva i knjigovodstvenog dokumenta. III - BITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI 1. Pojam i vrste bitnih elemenata Bitni elementi ugovora su oni sastojci koji ugovoru daju bilo osobine jednog definisanog tipa pravnog posla, bilo specifian sadraj i karakteristike koji odgovaraju zajednikoj namjeri stranaka. Bitni elementi ugovora o prodaji dijele se na: propisane, utanaene sporazumom stranaka i one koji u ugovor ulaze na osnovu njegove ekonomske sutine - po prirodi posla. Mi emo se zadrati samo na posljednjoj vrsti elemenata i to u naem pravu. Kod prodaje poslovnog prava to je uvijek predmet, stvar. Koliina i cijena imaju ovo svojstvo pod odreenim uslovima.

27

2. Predmet Karakteristian predmet trgovake prodaje su pokretne stvari. To mogu biti: roba, energije i hartije od vrijednosti. Posebni pravni reimi predvieni su za prodaju energija. Prodaja hartija od vrijednosti vri se prema pravilima predvienim za pojedine vrste. Njihovu osnovu predstavljaju reimi mjeninog i akcijskog (dioniarskog) prava. Zbog toga emo se u daljim izlaganjima zadrati samo na stvari kao predmetu prodaje. 2.1. Stvar kao predmet prodaje Ogranieni dio prirode koji se moe staviti pod ljudsku kontrolu i vlast predstavljae i predmet poslovnopravne prodaje ukoliko je faktiki i pravno pokretan. Ostale osobine stvari kao objekta imovinskog prava nisu relevantne za kvalifikaciju stvari kao predmeta prodaje, ali mogu znaajno da utiu na pojedina pravna rjeenja u ugovoru. Da bi stvar bila predmet prodaje mora se nalaziti u pravnom prometu (in commercio). Promet moe biti neogranien ili ogranien. Ogranienja prometa mogu biti trajna ili privremena. Privremena ogranienja mogu se uspostaviti posebnim zakonima ili odlukama nadlenih organa zasnovanim na zakonu. Isti pravni reim vai i za zabranu prometa. Ogranienja i zabrane prometa predstavljaju za stranke u ugovoru viu silu ukoliko su ispunjeni zakonski uslovi za takvo dejstvo ovih injenica (l. 177 ZOO). Prema kriteriju egzistencije, predmet prodaje moe biti propala, postojea i budua stvar. Shodno lanu 459 ZOO Ugovor o prodaji nema pravno dejstvo, ako je u asu njegovog zakljuenja stvar o kojoj je ugovor bila propala. Dejstvo djelimine propasti zavisi od poslovnih obiaja i od toga da li je svrha ugovora ugroena ili nije. U principu, kupac moe da bira da li e ugovor raskinuti ili e ostati pri njemu uz srazmjerno snienje cijene. No, ugovor po sili zakona ostaje na snazi, ako djelimina propast ne smeta postizanju svrhe ugovora ili ako za odreenu stvar postoji poslovni obiaj koji zahtijeva ouvanje ugovora (in favorem contractus). Kupac tada ima pravo samo na snienje cijene. Mjera snienja odreuje se prema okolnostima sluaja. Zakonodavac ne insistira na tome da ono bude srazmjerno djeliminoj propasti. Nae pravo neposredno (lan 458. stav 3. 13 ZOO) i posredno priznaje prodaju buduih stvari. Njenim zakljuenjem prodavac na sebe preuzima rizik zakanjenja ili nenastanka stvari u roku koji je predvien za isporuku. Ako stvar ne nastane na vrijeme ili ne nastane uopte, kupac ima prava predviena za sluaj odgovornosti prodavca za docnju. Ugovor o prodaji buduih stvari ne treba izjednaavati sa dobavnim poslom. Stvar moe biti odreena po rodu (generike stvari) ili po svojim sopstvenim jedinstvenim osobinama (individualizirane stvari). Generiko
13 Vidjeti lan 471. ZOO koji regulie mjesto isporuke. U engleskom pravu postoji sporazum o buduoj prodaji, a ne ugovor o prodaji.

28

definisanje predstavlja ujedno i minimalno kvalitativno odreivanje stvari. U koliinskom smislu, stvar moe biti precizno odreena ili odrediva. U ugovoru stvar koja je predmet prodaje mora biti opisana barem do mjere koja je ini odredivom. Predmetom prodaje moe biti vlastita ili tua stvar. Situacija koja nastaje prodajom tue stvari slina je onoj kod ugovora iji je predmet budua stvar. Prodavac preuzima na sebe obavezu da, do vremena isporuke, pribavi svojinsko pravo i da ga prenese na kupca. Ne uspije li u tome, odgovara za docnju, odnosno raskid ugovora. No, savjestan kupac, onaj koji nije, niti je morao znati da kupuje stvar od nevlasnika, moe raskinuti ugovor i traiti naknadu tete ako zbog pravnog nedostatka nije u stanju da ostvari svrhu ugovora. Treba istai da nain privrednog poslovanja olakava kupcu dokazivanje savjesnosti. Time se pojaava zatita od pravnih nedostataka, zatita od evikcije. 2.2. Koliina Koliina predstavlja fiziko, prostorno i kvantitativno odreivanje stvari koja je predmet prodaje. Koliina je uvijek sastavni dio predmeta prodaje. Njena pravna kvalifikacija zavisi od znaaja koliine za ostvarivanje svrhe posla i od posljedica koje proizvodi neuredno ispunjenje ugovora u pogledu koliine. Koliina je bitan element ugovora ako je tako izriito ugovoreno, ako na to upuuje priroda stvari i kada to zahtijevaju specifine okolnosti konkretnog posla. U svim ostalim sluajevima, koliina je nebitan element ugovora. Bez obzira na pravnu kvalifikaciju, koliina se uvijek odreuje ugovorom. Prinudnih ili dispozitivnih propisa koji bi mogli da zamijene sporazum stranaka nema. Koliina najprije moe biti odreena ugovorom. Odreivanje se vri nesumnjivim definisanjem u okviru usvojenog sistema mjera. To moe, ali i ne mora da bude metarsko-decimalni sistem. Na osnovu uzanse 117 i zakonodavstva kojim se ureuje sistem mjera, metarsko-decimalni sistem se pretpostavlja, ukoliko stranke nisu izriito navele neki drugi sistem. Prvi nain odreivanja koliine jeste njeno numeriko preciziranje. Ako koliina nije bitan element posla ili ako se ne utvruje prema broju komada, odstupanje isporuene od ugovorene koliine za 2% smatra se urednom isporukom (uz. 121). Precizno odreivanje koliine moe se postii i upotrebom tehnikih termina. Prema uzansi 118, izraz vagon, bez blieg oznaenja, znai deset hiljada kilograma bruto, a cisterna deset hiljada kilograma neto teine. Drugi nain svodi se na priblino odreivanje koliine. Ako je uz naznaku koliine naveden izraz circa ili slian, tolerancija u koliini iznosi 5%. Navoenje koliine u rasponu, upotrebom izraza od ... do ili najmanje ... najvie, znai da je predmet ugovora bilo koja koliina unutar datih granica (uz. 119). Trei metod sastoji se u upotrebi izraza uture, kako padne, vieno odobreno ili njima slinih. Njima se kao ugovorna koliina odreuje ona koja se dobija uvidom u robu na odreenom lokalitetu.

29

Da bi ugovor o prodaji postojao, koliina mora biti barem odrediva. A to znai da u sporazumu stranaka moraju biti navedeni elementi koji omoguavaju da se utvrdi ta one tano ele u pogledu koliine. Konkretizacija ovih elemenata je i pravno i faktiko pitanje. 3. Cijena 3.1. Pojam, struktura i nain odreivanja cijene Ekonomski posmatrano, cijena je vrijednosna naknada za ustupljenu stvar i preneseno svojinsko pravo na njoj. U pravnom smislu, cijena je bitan element ugovora koji predstavlja preteno novanu protuvrijednost predmeta prodaje i svojinskog prava na njemu. U graanskoj prodaji cijena moe biti izraena veim dijelom u novcu, a manjim u stvarima. Ako se cijena iskazuje iskljuivo u stvarima, 14 Za prodaju poslovnog prava postoji poseban ugovor o razmjeni, trampi. karakteristino je iskazivanje cijene iskljuivo u novcu. Struktura cijene veoma je sloena. O toj injenici treba voditi rauna i prilikom kalkulacije i kod ugovornog odreivanja cijene. U cijenu, najprije, ulazi novana protuvrijednost neto teine robe, ukoliko ugovorom nije izriito predvieno da ona obuhvata i teinu ambalae (bruto za neto) 15 Poto je prema dispozitivnim pravilima pribavljanje ambalae obaveza prodavca, to trokovi koje ona izaziva, takoer, moraju biti ukljueni u cijenu. Ovo pravilo se nee primijeniti, ako postoji izriit suprotan sporazum stranaka ili kada to zahtijevaju osobine ambalae. Trokovi robnog prometa u uem smislu: porezi, takse, vozarine, izdaci povodom pripreme za isporuku ili uskladitenje itd., po pravilu, ulaze u cijenu u iznosima koje prodavac mora da snosi do mjesta i vremena isporuke. 16 Ostali zavisni trokovi ukljuuju se u cijenu prema istom kriteriju. No, postoje i pravila za pojedine meu njima, koja odvajaju obavezu izvravanja odreenih radnji od snoenja trokova koje te radnje izazivaju. Prema uzansi 160. to je sluaj sa pribavljanjem uvjerenja o porijeklu robe i sa njegovim legalizovanjem. Ako se prodavac pojavljuje kao izvoznik, on u cijenu mora da ukljui izvozne carine zajedno sa trokovima izvoznog carinjenja (uz. 165). Prodavac koji je ujedno i uvoznik robe u cijenu mora da ukalkulie uvozne carine i trokove uvoznog carinjenja (uz. 164). Pored toga, na njega padaju i druge uvozne dabine, to mora imati odraza u cijeni. Treba napomenuti da posebni propisi o porezima, carinama, te drugim procedurama vezanim za promet robom, mogu sadravati rjeenja drukija od do sada izloenih. U napomenama o bitnim elementima prodaje reeno je da ovaj ugovor poslovnog prava postoji i onda kada u njemu nije odreena cijena. Ona se tada u krajnjoj liniji konstatuje na osnovu pravila dispozitivnog karaktera. Stoga smatramo opravdanim stav da cijena u ugovoru mora biti odreena ili bar odrediva. Naini na koje se cijena odreuje su prinudni propis, ugovor i dispozitivni propis.
14 15 16

Vidjeti Zakon o obligacionim odnosima, l. 552. i 553. Uzansa 161. Uzansa 168.

30

3.2. Odreivanje cijena prinudnim aktom Privredna drutva, u principu, formiraju cijene slobodno prema uvjetima trita. 17 Pri tome postoji obaveza da se utvrde pravila o nainu formiranja cijena i da se ta pravila potuju. No, potrebe voenja ekonomske politike, spreavanje monopolistikog sporazumijevanja ili ponaanja, i plasiranje proizvoda iz robnih rezervi mogu dovesti do vee ili manje intervencije dravnih (administrativnih) organa u oblasti cijena. Za kontrolu cijena je nadlena Federacija Bosne i Hercegovine, odnosno entiteti Bosne i Hercegovine. Kada su ispunjeni zakonski uslovi, mjere neposredne kontrole cijena propisuje entitetska Vlada. Ona moe odrediti: fiksne cijene, najvie cijene, strukturu najviih cijena, zadravanje cijena na zateenom odnosno odreenom nivou, te mare u trgovini. U ove mjere spada i mogunost Vlade da propie davanje svoje saglasnosti na cijene ili da promjenu cijena uslovi prethodnim obavjetavanjem Vlade. Za pojedine poljoprivredne proizvode Vlada moe propisati i zatitne cijene, bilo kao garantovane, bilo kao minimalno - otkupne. Ako je cijena propisana konkretno i precizno, odreenim iznosom, ne mora u ugovoru biti ni spomenuta. U tom sluaju vaie ona fiksna cijena koja je predviena aktom nadlenog organa. Bude li ugovorena vea ili manja cijena, kupac duguje samo iznos propisane cijene (lan 463. ZOO). Kada je odlukom Vlade utvrena najvia cijena, ugovor e vaiti i bez sporazuma o cijeni. Tada e se smatrati da su stranke htjele najviu cijenu, odnosno cijenu koja se nalazi na najviem utvrenom nivou. Sporazum o cijeni vioj od maksimalne propisane ima isti efekat. Ugovaranje nie cijene je, takoe, pravovaljano i kupac duguje samo ono na ta upuuje ugovor. Ista logika primijenie se i u situaciji u kojoj je propisana minimalna cijena. Razumije se da bi rjeenja tada imala suprotan predznak od izloenih. Bude li cijena prinudnim propisom odreena u rasponu (od ... do), tada e biti valjana svaka cijena koja se nalazi unutar predvienih veliina. Ako stranke ugovore veu cijenu, smatrae se da su eljele maksimalnu. Predvide li ugovorom niu od minimalne, pretpostavie se da je ugovorena minimalna cijena. 3.3. Odreivanje cijene ugovorom Odreivanje cijene u ugovoru je najei sluaj u praksi. To moe biti uinjeno izriito ili preutno, na primjer kupovanjem robe po izloenoj cijeni. Cijena se u ugovor unosi kao odreena ili kao odrediva. Smatra se da je cijena odrediva kada ugovor sadri dovoljno podataka pomou kojih bi se ona mogla odrediti (lan 462, st. 1. i 2. ZOO). Cijena je odrediva i onda kada ju je mogue utvrditi prema okolnostima (uz. 6). Odredivost cijene je, dakle, faktiko pitanje; odgovor na njega

17

l. 2 Zakona o kontroli cijena (Sl. n. FBiH 2/95). Dalje e se citirati i kao ZKC.

31

zavisi od uslova svakog konkretnog ugovora. U tom svjetlu treba procjenjivati i ugovaranje pribline i orjentacione cijene. Problem lica koja mogu da odrede ugovornu cijenu veoma je sloen. I u naem i u uporednom pravu postoje razliite solucije. Nesporno je da cijenu mogu da odrede prodavac i kupac zajedno. Nacionalna prava su saglasna i u tome da stranke mogu imenovati tree lice koje e odrediti cijenu. Razlike nastaju onda kada tree lice nee ili ne moe da odredi cijenu. Za ovu situaciju Zakon predvia niz pravila koja se primjenjuju sukcesivno (l. 465 ZOO). Strankama se, najprije, ostavlja mogunost da naknadno odrede cijenu. Ako to ne uine, a ne raskinu ugovor, smatrae se da je ugovorena razumna cijena. Sporno je i pitanje da li odreivanje cijene moe biti preputeno samo jednoj od stranaka. U naem pravu se smatra da cijena nije ni ugovorena i da tada kupac duguje onu koju bi platio u sluaju kad cijena nije odreena (l. 466. ZOO). Postoje u osnovi tri tehnike kojima se odreuje ugovorna cijena. Rezultati dobijeni njihovom primjenom vrijede i onda kada je utvrena cijena rava, kada ne predstavlja ekvivalent za isporuenu robu i preneseno pravo. Prva se sastoji u njenom individualnom ugovaranju, bilo na osnovu procjene stranaka, bilo na bazi metodologija koje su po zakonu obavezne. Drugi nain se sastoji u upotrebi trgovakih termina. Njihovo znaenje moe biti odreeno u dispozitivnim propisima. Zakon o obligacionim odnosima to ini samo za tekuu cijenu. Ako je ona ugovorena bez ikakvih preciziranja, kupac duguje cijenu utvrenu slubenom evidencijom na tritu mjesta prodavca u vrijeme kada je trebalo da uslijedi ispunjenje, isporuka robe. Ne postoji li zvanina evidencija, tekua cijena se utvruje na osnovu elemenata pomou kojih se prema obiajima trita utvruje cijena (lan 464. ZOO). Elementi cijene se u posljednjem sluaju utvruju na tritu sjedita prodavca i u vrijeme u koje je trebalo izvriti isporuku. Ako znaenje tehnikih termina o cijeni nije precizirano u propisima, primjenie se ono na koje upuuje poslovni obiaj. Tako berzanska cijena oznaava kotiranu berzansku cijenu jedine ili najblie berze. Cijena 18 konkurencije podrazumijeva cijenu po kojoj istu robu prodaje lojalni konkurent, 19 a fabrika cijena onu po kojoj fabrika prodaje robu u prodaji na veliko. Izraz cijena kotanja znai cijenu koja obuhvata ukupne trokove prodajnog mjesta za pripremanje robe bez uraunavanja dobiti. 20 Poslovni obiaj u pogledu pojedinih izraza za odreivanje cijene treba svaki put paljivo provjeriti vodei rauna o tome da oni sa ueg podruja imaju prednost nad poslovnim obiajima koji vae na irem tritu. Trei metod jeste obraunavanje cijene prema izvaenom uzorku. Vadi li se vie uzoraka, uzansa 163. predvia da je za cijenu svake partije robe mjerodavan

18 19 20

Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 35, fusnota 45; Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 169. Draki dr Mladen: isto djelo, str. 35, fusnota 46; Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 169. Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 35, fusnota 47; Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 169.

32

uzorak koji je iz nje izvaen, ukoliko nije izriito ugovoreno da se kao mjerodavan uzima prosjean kvalitet svih uzoraka za cijelu koliinu robe. 3.4. Odreivanje cijene dispozitivnim propisom Ako cijena u ugovoru nije odreena, niti je odrediva, kupac je duan platiti cijenu koju je prodavac redovno naplaivao u vrijeme zakljuenja ugovora (lan 462, st. 2. ZOO). Redovna prodaveva cijena pretpostavlja da se radi o trgovcu. Utvruje se za priblino istu koliinu, isti ili slian kvalitet i jednake, odnosno sline uslove ugovora. Ona, dakle, predstavlja i faktiko pitanje. Ako redovna prodaveva cijena ne postoji, smatra se da je ugovorena razumna cijena. Prema zakonskoj definiciji pod razumnom cijenom smatra se tekua cijena u vrijeme zakljuenja ugovora (lan 462, st. 3. ZOO). Od tekue cijene se razumna cijena razlikuje prema vremenu utvrivanja. Prva je vezana za vrijeme isporuke, a druga za vrijeme zakljuenja ugovora. Napokon, ako se ni razumna cijena ne moe utvrditi, onda se smatra da je ugovorna cijena ona koju utvruje sud prema okolnostima sluaja (lan 462, st. 3. ZOO). Poto sud ne moe djelovati po sopstvenoj inicijativi, jasno je da se razmatrani nain odreivanja cijene moe primijeniti samo onda kada jedna strana, ili obje podnesu sudu zahtjev da to bude uinjeno. Karakter i trajanje sudskog postupka pokazuju da ovo rjeenje vie slui logikom zatvaranju sistema odreivanja cijene, nego njegovom poslovnom funkcionisanju. Ako ni jedna stranka unutar rokova zastare prava ne pokrene postupak za odreivanje cijene putem suda, treba smatrati da ugovor o prodaji ne postoji. 3.5. Promjena cijene Pod promjenom cijene podrazumijevamo njeno naknadno, razliito odreivanje u odnosu na cijenu iz ugovora. Naini na koje se to postie mogu biti razliiti. Mogu se podijeliti na one koji se zasnivaju na dispozitivnim propisima i one iji je temelj sam ugovor. Prema naelu autonomije volje (lan 10 ZOO), prodavac i kupac su u zakonskim granicama uvijek ovlateni da svojim naknadnim sporazumom promijene cijenu. Zakon o obligacionim odnosima sadri dva instituta koji mogu na osnovu zahtjeva samo jedne strane da dovedu do promjene cijene. Prvi je raskid ili izmjena ugovora zbog promijenjenih okolnosti (lan 133. - 136. ZOO). Drugi je prekomjerno oteenje (lan 139. - 140. ZOO). Opta pravila o prekomjernom oteenju e se meutim, teko primijeniti na poslovnopravne prodaje budui da je neznanje, odnosno nemogunost znanja za pravu vrijednost stvari uslov za podnoenje zahtjeva po ovom osnovu. Stranke mogu u ugovoru unaprijed predviati uslove pod kojim e se kao i nain na koji e se mijenjati utvrena cijena. Prvi i najei nain jeste ugovaranje

33

klizne skale (lan 397 ZOO). U ugovorima u kojima se jedna strana obavezuje izraditi i isporuiti odreene predmete moe se unijeti klauzula kojom se, u vidu matematike formule, precizira uticaj izmjene pojedinih kalkulativnih elemenata cijene u odreeno vrijeme i na odreenom tritu na samu cijenu. Ono to u ovom sluaju moe biti sporno, to je nastupanje i kvantifikacija promjena predvienih elemenata, a ne sam iznos promjenjene cijene. Za pojedine vrste poslova, naroito za isporuku investicionih dobara, postoje tipske ugovorne klauzule. 21 Prilikom njihove primjene moraju se imati u vidu i uzeti u obzir okolnosti konkretnog posla. Druga vrsta klauzula kojima se revidira cijena su indeksne klauzule (lan 396. ZOO). U njima se promjena cijene vee za promjene cijene dobara, robe i usluga izraenih indeksom cijena utvrenim od ovlatene organizacije. Kao valorimetar mogu biti uzeti i trokovi radne snage ili ivota. 22 Da bi se izbjegao pekulativni karakter ovih klauzula, Zakon ih smatra dozvoljenim ako je izabrani indeks u neposrednoj ekonomskoj vezi sa predmetom posla ili kada je ova odredba unesena u ugovor radi osiguranja ivotnog standarda ugovorne strane (lan 396. ZOO). U suprotnom, odredba o indeksnoj klauzuli je nitava. IV NEBITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI 1. Pojam i vrste Nebitni elementi posla prodaje su oni sastojci ugovora koji se u njemu ne moraju nalaziti niti po prirodi posla, niti radi sainjavanja ugovora shodno kljunim ciljevima stranaka. Ipak, odreivanje nebitnih elemenata izuzetno je znaajno i u ekonomskom i u pravnom smislu. Njima stranke postiu potpunu prilagoenost ugovora svojim konkretnim potrebama. Upravo zbog toga nebitni elementi su est uzrok sporova. Osim bitnih elemenata prodaje, svi ostali sastojci posla pravno imaju karakter nebitnih elemenata ve po pretpostavci. Suprotno moe biti propisano ili ugovoreno. Na osnovu izloenog je jasno da je broj nebitnih elemenata izuzetno veliki. Ovdje emo se zadrati na onima koji jo nisu izloeni, ili o kojima nee ni kasnije biti posebno rijei. Ti elementi su: kvalitet, transportne klauzule i ambalaa.

21 U meunarodnom poslovanju poznate su klauzule revizije cijene koje sadre opti uslovi poslovanja Evropske ekonomske komisije za dobavu postrojenja i opreme u izvozu (br. 188, 188 A, 574 i 574 A) Vidjeti Meunarodno trgovako pravo, uvod i redakcija Aleksandar Goldtajn, Informator, Zagreb, 1970, str. 187, 223 i druge). 22 Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 171. detaljnije izlae pojedine valorimetre i tipove klauzula.

34

2. Kvalitet 2.1. Pojam kvaliteta Kvalitet je skup hemijskih, fizikih, estetskih, funkcionalnih i drugih svojstava stvari koje je ine upotrebljivom bilo za svrhe za koje se uobiajeno koristi, bilo za posebne namjene koje proistiu iz ugovora ili okolnosti posla. To je, dakle, skup svojstava robe uslijed kojih se ona moe korisno upotrijebiti. Ovakve definicije jasno ukazuju na ekonomski znaaj i na pravnu sloenost kvaliteta kao elementa ugovora. Zbog njih je kvalitet jedan od najeih razloga za sporove meu strankama. Poto je kvalitet, kao i koliina, odrednica predmeta ugovora, mogua je njegova razliita pravna kvalifikacija. Kvalitet e predstavljati bitan element posla ako je tako propisano ili ugovoreno, ako na to ukazuje priroda stvari ili okolnosti posla. U svim ostalim sluajevima kvalitet ima svojstva nebitnog elementa. Od pravne kvalifikacije kvaliteta zavise i posljedice neurednog ispunjavanja ugovora u pogledu ovoga elementa. Za razliku od koliine, kvalitet moe biti odreen prinudnim ili dispozitivnim propisima. Pored toga, razvio se ili kako se to u pravnoj terminologiji kae tipizirao se i niz ugovornih metoda njegovog odreivanja. Posebno emo ispitati svaki od ovih naina odreivanja kvaliteta u ugovoru. 2.2. Odreivanje kvaliteta prinudnim propisom Kvalitet se odreuje prinudnim propisom onda kada je od posebnog interesa za iru drutvenu zajednicu (zdravlje, sigurnost, izvoz, oruane snage, itd). 23 Sistemski okvir za to sadran je u Zakonu o standardizaciji. Centar regulative ove vrste nalazi se ministarstvu nadlenom za energetiku, industriju i rudarstvo, odnosno dravnom Institutu za standarde, mjere i intelektualno vlasnitvo Bosne i Hercegovine. 24 Kvalitet moe biti propisan zakonom ili podzakonskim aktom. Neposredno prinudno odreivanje kvaliteta vri se propisima o kvalitetu proizvoda i robe. Njima se odreuju norme kvaliteta, postupci i metode obezbjeenja, ispitivanja i kontrole kvaliteta, kao i uslovi i zahtjevi za postizanje i ouvanje propisanog nivoa kvaliteta pojedinih proizvoda... (lan 34. ZS). Neposredno obligatorno propisivanje kvaliteta moe se izvriti i bosanskohercegovakim standardima u kojima je predvieno da je njihova primjena obavezna u cjelini ili djelimino (lan 23. ZS). U metode posrednog propisivanja kvaliteta ulaze propisi o tehnikim normativima (lan 23. ZS) i o obaveznim proizvoakim specifikacijama (lan 35.
Zakon je kao Uredba sa zakonskom snagom donesen 1993. i objavljen u Sl. listu RBiH 13/1993. Citirae se kao: ZS Vidjeti: Odluka o Zakonu o osnivanju Instituta za standarde, mjere i intelektualno vlasnitvo Bosne i Hercegovine (Sl. glasnik BiH br. 29/00).
24 23

35

ZS). Njima se kvalitet robe determinie kroz nametanje postupaka projektovanja, izrade, kontrole, putanja u rad pogona i rukovanja. Bez obzira kako je odreen, propisani kvalitet je obavezan, pa se ne mora ni ugovarati. Ukoliko su se stranke sporazumjele o kvalitetu niem od fiksiranog, smatrae se da su htjele propisani, odnosno minimalni predvieni kvalitet. 2.3. Odreivanje kvaliteta ugovorom Kvalitet se odreuje sporazumom stranaka i to na vie naina. Oni se mogu primijeniti samostalno ili kombinovano. U posljednjem sluaju treba paziti da ne doe do protivrjenih ili nejasnih rjeenja. Ugovorom se kvalitet moe odrediti i alternativno. Ako nije rijeeno kojoj strani pripada pravo izbora, treba uzeti da ono postoji u korist prodavca kao dunika (lan 403. ZOO). I ostali problemi vezani za 25 ovu situaciju rjeavaju se prema pravilima koja vae za alternativne obaveze. Kod odreivanja kvaliteta opisom u ugovoru se rijeima i/ili crteima oznaavaju sve ili samo pojedine osobine stvari. Za mnoge artikle je u trgovini ve uobiajen nain na koji se opisuje kvalitet i zna se na koje osobine treba obratiti panju. Drugi i u praksi veoma est nain je odreivanje kvaliteta po mustri (uzorku) ili modelu. Mustra ili uzorak je manja koliina stvari ijim osobinama mora da odgovara ukupno ugovorena koliina. Pri ovakvom nainu ugovaranja kvaliteta posebnu panju treba posvetiti odreivanju i ouvanju identiteta mustre (uzorka). Posebnu sigurnost strankama prua autentian uzorak. Prema uzansi 141, to je onaj koji je zapeaen i na kome je etiketa potpisana od stranaka, ili uzorak koji je jedna stranka pod svojim peatom predala drugoj, ili uzorak koji je posrednik izdvojio i zapeatio svojim peatom. Ako ima vie uzoraka, mjerodavan je za odreivanje kvaliteta onaj koji su stranke kao takav odredile (uz. 141). Za neke artikle postoje i tipske mustre. Utvruju ih privredne asocijacije i ustanove, esto pod posebnim komercijalnim nazivima. Model je tijelo koje predstavlja osobine i dimenzije industrijskog ili zanatskog proizvoda, odnosno njihovog dijela, koji je 26 predmet prodaje. Zakon o obligacionim odnosima (l. 538, st. 1) ne daje osnova za iroku mogunost odstupanja od uzorka ili modela. Na bazi optih pravila moe se smatrati da je odstupanje doputeno jedino ako je to na neki nain ugovoreno. Zakon dalje dozvoljava nedostatak jednakosti (saobraznosti) onda kada je uzorak, odnosno model podnesen kupcu samo radi obavijesti i priblinog odreivanja osobine stvari, bez obeanja saobraznosti. Kvalitet se moe odrediti i specifikacijom. Pod njom se, prema uzansi 140, podrazumijeva svaka odredba ugovora kojom se blie odreuju svojstva i asortiman robe. Ukoliko su specifikacijom odreena samo neka svojstva robe,
Vidjeti lan 403. - 408. ZOO. Uzorak i model ne moraju biti novi i po tome se razlikuju od istih pojmova iz Zakona o industrijskom vlasnitvu u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br. 3/02).
26 25

36

osobine koje nisu predviene moraju da zadovolje dva kriterija: da budu u skladu sa specificiranim svojstvima i da odgovaraju onome to je u prometu uobiajeno. Bude li sporazumom stranaka utanaeno da je kupac duan da nakon zakljuenja ugovora ispostavi specifikaciju, postoji posebna vrsta ugovora - specifikaciona prodaja. Ona je regulisana i u Zakonu o obligacionim odnosima (lan 539). Sutina zakonskih rjeenja je u tome da nakon bezuspjenog proteka roka za davanje specifikacije od strane kupca, prodavac moe da bira da li e raskinuti ugovor ili e sam sainiti specifikaciju. Prodaveva specifikacija vai ukoliko kupac u razumnom roku po prijemu obavjetenja o specifikaciji prodavca ne da svoju - drugaiju specifikaciju. Kvalitet se moe odrediti i tipom. Tip je onaj skup svojstava pod kojim se jedna roba pojavljuje u prometu tako da je ona vie ili manje poznata irokom krugu potroaa. Tip se oznaava posebnim nazivom (vlaiki sir, na primjer). Manja koliina robe koja predstavlja tip esto se uva kod nadlenih trinih ustanova, trnica na veliko i berzi, te predstavlja i uzorak te robe. Od tipa treba razlikovati tehniku oznaku pojedine robe, koja je poznata samo uem krugu strunjaka. Razlika izmeu tipa i tehnike oznake je faktiko pitanje. Stranke mogu ugovarati kvalitet pozivom na standarde. Standardi su pravila o 27 organizaciji i nainu proizvodnje, te proizvodu kao njihovom rezultatu. Mogu biti 28 meunarodni, nacionalni, granski i proizvoaki ili interni. Politika standardizacije se sprovodi u dravnom Institutu za standarde, mjere i intelektualno vlasnitvo Bosne i Hercegovine. Postoji li vie standarda za istu robu, a stranke nisu istakle koji ele, podrazumijeva se standard koji vai u mjestu prodavca (uz. 142.). Kvalitet se, napokon, moe ugovoriti i primjenom posebnih, tehnikih termina. Njihovo znaenje je odreeno bilo u dispozitivnim propisima, bilo u uzansama, odnosno poslovnim obiajima. Kod nas su najvaniji termini ove vrste definisani u Optim uzansama. Izraz uobiajeni kvalitet oznaava ona svojstva stvari koja se u mjestu prodavca redovno trae u prometu takvom robom (uz. 143.). Ovom treba dodati jo dva znaajna momenta. Trenutak zakljuenja ugovora je mjerodavno vrijeme za odreivanje uobiajenog kvaliteta. I drugo, pri definisanju svojstava stvari mora se voditi rauna i o koliini. Termin kakva - takva (uz. 144.) znai da se roba sa odreenog mjesta ili iz odreene proizvodnje uzima bez prebiranja i izdvajanja dijelova boljeg, odnosno loijeg kvaliteta. Upravo zbog toga se smatra da prodavac, osim u sluaju obmane, ne odgovara za materijalne nedostatke koji bi se u ovom sluaju pojavili. Isto dejstvo ima i sintagma vienoodobreno (uz. 145.) Razlog za usvojeno rjeenje je u tome to se ovdje smatra da je kupac prije zakljuenja ugovora pregledao robu i pristao na njen kvalitet.

27 28

Zakon o standardizaciji (Sl. list RBiH, 13/93) u lanu 1. i 24. daje izuzetno iroku definiciju standarda lan 12. Zakona o standardizaciji. Razraeni su u l. 30 i 31. istog akta.

37

2.4. Odreivanje kvaliteta dispozitivnim propisom Ako kvalitet nije ni propisan, ni ugovoren, on e se utvrditi na osnovu dispozitivnih propisa. Zakon o obligacionim odnosima, za razliku od Optih uzansi (uz. 146.), nema posebnih pravila koja bi vaila samo za prodaju. Zbog toga se za rjeavanje ovog pitanja koriste opte norme o ispunjenju obaveza, (l. 311 ZOO). No, sutinskih razlika izmeu posmatranih izvora nema. Ako prodavac ne zna namjenu generikih stvari, duan je dati stvari srednje kakvoe (lan 311, st. 1). Stilizacija uzanse 146, stav 2. je bila opirnija i bolja. Stoga je neophodno tumaenjem l. 311. doi do rjeenja koja smo ve imali u naem pravu. A to znai da se sa neznanjem prodavca izjednaava i situacija u kojoj mu namjena nije ni morala biti poznata. Time je poloaj prodavca u procesu dokazivanja znatno olakan. I drugo, ne treba smatrati da je prodavac obavezan 29 na isporuku upravo srednjeg kvaliteta. Prodavac moe svoju obavezu uredno ispuniti i predajom robe boljeg kvaliteta, onoga koji ne moe biti ispod srednjeg kvaliteta (uz. 146, st. 2.). Kada se zna da je srednji kvalitet aritmetika sredina svih poznatih kvaliteta jedne vrste robe na bosanskohercegovakom tritu, jasno je da je i poslovna pozicija prodavca ovim poboljana. Prodavac koji zna namjenu za koju e kupac koristiti stvar duan je dati stvari odgovarajue kakvoe (lan 311, st. 2. ZOO). Sa poznavanjem namjene valja izjednaiti i situaciju u kojoj je prodavac morao da zna za ta e se stvar upotrebljavati. Ovakvo rjeenje pojaava poslovni poloaj kupca, jer olakava dokazivanje nepanje ili nesavjesnosti prodavca. 3. Ambalaa
30 Ambalaa je stvar, sredstvo pakovanja, a time i imovinska vrijednost. Moe se definisati i kao zatitni omot robe. Ambalau je mogue podijeliti na razliite naine. 31 Juridiki su najvanije podjele na potronu i nepotronu ambalau, te obinu i originalnu (originalno pakovanje). Prema lanu 75. Zakona o standardizaciji, proizvodi u originalnom pakovanju, su oni koji su prije stavljanja u promet na tritu upakovani na nain koji osigurava da se sadraj pakovanja ne moe izmijeniti, utroiti, odnosno upotrijebiti bez otvaranja ili oteivanja pakovanja, a u cilju da se tako upakovan proizvod ponudi neposrednom potroau, odnosno korisniku. Od ambalae treba razlikovati zatitu robe koja se ne pakuje.

Ambalaa je bitan element ugovora, ako je to propisano ili izriito ugovoreno. U svim ostalim sluajevima ona je nebitan sastojak. No, uprkos tome potrebno joj je posvetiti posebnu panju. Obezbjeenje ambalae i pakovanje robe je po dispozitivnim propisima obaveza prodavca. Isti pravni tretman ima i obaveza
Prema Kapor dr Vladimir - Cari dr Slavko, isto djelo, str. 129. Buklja dr Ivo: Pravne norme i trgovaki obiaji za ambalau, Progres, Zagreb 1962, str. 5. Buklja dr Ivo, isto djelo, str. 6-8 navodi sljedee vrste ambalae: neodvojiva i odvojiva, potrona i nepotrona, zamjenljiva i nezamjenljiva, investiciona i neinvesticiona, te sitna i krupna.
30 31 29

38

zatite robe koja se posebno ne pakuje. Suprotna rjeenja moraju biti nesumnjivo utanaena. Ambalaa moe biti odreena prinudnim propisima. Osnovu i elemente za to daje Zakon o standardizaciji (l. 74). Preciziranje se vri podzakonskim aktima. Kogentan reim karakteristian je za ambalau koja ima sanitarni znaaj u najirem smislu rijei: od pakovanja hrane do radioaktivnih supstanci. Drugi izvor pravila o ambalai je konkretan ugovor. Stranke se o ambalai sporazumijevaju opisujui je, upotrebom tehnikih termina ili pozivom na posebne uzanse. U njima postoji razraen sistem tehnikih, poslovnih i pravnih normi o pakovanju pojedinih vrsta robe. 32 Ukoliko ugovor uti o pitanju ambalae, tada Opte uzanse zahtijevaju da prodavac obezbijedi uobiajenu ambalau. Tek ako ova nije predviena, vaie dispozitivna norma Optih uzansi. Dva su osnovna zahtjeva koje uzansa 79. postavlja u pogledu ambalae. Ona, najprije, mora da robu uini sposobnom za prevoz bez oteenja. Kao mjerodavan se uzima ugovoreni nain prevoza, a ako on nije predvien, onda onaj kojim se roba po prirodi posla redovno transportuje izmeu mjesta otpreme i opredjeljenja u konkretnom sluaju. I drugo, ambalaa mora biti takva da obezbjeuje primjenu najnieg podvoznog stava na izabranim nainima transporta. Bude li u ugovor unesena neka od sljedeih klauzula: franco ambalaa, ambalaa izgubljena, ambalaa gratis ili njima slina, ambalaa se ne mora ni 33 platiti ni vratiti (uz. 162). Sudska praksa je razvila jo neke kriterije u pogledu obaveze vraanja ambalae. Ambalau manje vrijednosti i onu koja je namijenjena za jednokratnu upotrebu kupac ne mora vratiti i kad nita nije u ugovoru predvieno. Vrednija ambalaa i namijenjena za viekratnu upotrebu mora se vratiti ako na to ukazuju okolnosti posla. Napokon, trajnu ambalau vee vrijednosti kupac je duan vratiti i kad nita posebno nije izmeu stranaka utanaeno. 4. Transportne klauzule Transportne klauzule su tehniki trgovaki termini kojima se prodavac i kupac na skraen nain dogovaraju o nizu pitanja od znaaja za izvravanje ugovora o prodaji. U ta pitanja spadaju: organizacija isporuke, organizacija transporta, snoenje trokova isporuke i transporta, sklapanje ugovora o transportnom osiguranju i snoenje trokova tog osiguranja, te prelaz rizika sa prodavca na kupca. Pored ovih, zavisno od vrste klauzule i izvora za odreivanje njenog sadraja, transportnim klauzulama mogu se urediti i druga kao to su: plaanje carina, pribavljanje dozvola i slino. Rjeenja transportne klauzule unesene u ugovor o prodaji bitno utiu na sadraje ugovora koje prodavac ili kupac zakljuuju sa pediterom, prevoznikom, osiguravaem i drugim vriocima usluga u prometu robe. Ali, transportne klauzule nikada neposredno ne ureuju odnose izmeu prodavca ili kupca sa vriocima usluga.
32 33

Vidjeti rjeenja pojedinih posebnih uzansi kod Buklja dr Ivo, isto djelo, str. 73 - 97. Vidjeti odluku Vrhovnog privrednog suda ex-SFRJ P 408/64 od 1. X 1964.

39

Meunarodna privredna komora u Parizu (1936.) kodifikovala je najvanije transportne klauzule. Akt kojim je to uinjeno nosi naziv INCOTERMS (International Commercial Terms). Revizije INCOTERMS-a izvrene su 1953, 1967, 1976, 1980, 1990 i 2000 g. Za reviziju iz 1980. godine su znaajne dvije stvari. Njome je ovaj reglman, najprije, izjednaen sa Revidiranim spoljnotrgovinskim definicijama SAD (1941) koje reguliu ista pitanja. Time je INCOTERMS praktino postao dokument sa univerzalnom primjenom. I drugo, revizija iz 1980. godine je prilagodila znaenje klauzula potrebama multimodalnog i kontejnerskog transporta. Posljednja revizija je u sebe ukljuila zahtjeve novih transportnih tehnologija (multimodalni i rollov/rollott prevozi) te sve ee elektronske obrade podataka. INCOTERMS sadri samo pravila o tumaenju pojedinih transportnih 34 35 klauzula. Njihov sadraj moe ugovorom biti proiren ili suen. Zahvaljujui izuzetno obimnom sadraju pojedinih klauzula to se u praksi relativno rijetko ini. Zbog toga se smatra da je primjena INCOTERMS znaenja pojedinih klauzula uobiajena. 36 Ovo pravilo vai za meunarodnu prodaju. U domaem pravu ono moe biti sporno. Razlog za to lei u injenici to su opte uzanse (uz. 100 do 114) regulisale istu materiju. Na osnovu toga se postavljaju dva vana pitanja: kakav je odnos u pogledu sadraja, a kakav u pogledu osnova primjene INCOTERMS-a i Optih uzansi. INCOTERMS i Opte uzanse, najprije, ne sadre potpuno iste klauzule. Drugo, broj klauzula je u INCOTERMS-u manji, ali je njihov sadraj odreen daleko ire; klauzule INCOTERMS-a sadre po deset obaveza svake stranke, dok to sa uzansama nije sluaj. I tree, pojedine klauzule imaju razliita znaenja u ova dva akta. S obzirom da pretpostavka o pristanku stranaka na pravila Optih uzansi vie ne postoji (l. 1107, st. 1 ZOO) i na injenicu da su INCOTERMS znaenja u veoma irokoj upotrebi, skloni smo shvatanju da e se i u domaem prometu davati 37 znaenja transportnim klauzulama koja one imaju u INCOTERMS-u. Bude li to sluaj, pretpostavlja se vaenje posljednje revizije, one iz 2000. godine. Na kraju dvije napomene. Prva, ukoliko se transportne klauzule mijenjaju ili dopunjavaju, treba biti posebno oprezan. 38 I najmanja izmjena u skraenici koja oznaava pojedinu klauzulu moe znaajno da promijeni smisao, sadraj odnosa koji je inae tipian za dati sluaj. I drugo, transportne klauzule se ne smiju upotrebljavati rutinski. Sloenost poslova i veliki broj obaveza stranaka uvijek mogu da rezultiraju rjeenjima koje stranka ili stranke nisu eljele.

34 Draki dr Mladen: Transportne klauzule u Ugovori u meunarodnoj trgovini Pravni fakultet, Beograd 1985, Svezak II, str. 2 naroito. 35 Taka 6. Uvoda u INCOTERMS prema publikaciji INCOTERMS, Nacionalni odbor SFRJ u MTK u Parizu Jugoslavija - publik, Beograd 1987, str. 7. 36 Vidjeti Reithmann dr Christoph: Internationales Vertragsrecht, Otto Schmidt, III Aufl. Koln 1980, str. 273. 37 Taka 6. Uvoda u INCOTERMS 1980. sugerie isto rjeenje. 38 Taka 7. Uvoda u INCOTERMS 1980.

40

GLAVA DRUGA OBAVEZE PRODAVCA


I - UOPTE O OBAVEZAMA PRODAVCA 1. Vrste obaveza Obaveze prodavca su dunosti izvravanja odreenih radnji koje za njega proistiu iz ugovora o prodaji. Vezanost pojedinih obaveza za ekonomsku sutinu posla prodaje, njihova zastupljenost u dispozitivnom zakonodavstvu i znaaj u praksi su mjerila prema kojima se dunosti prodavca mogu podijeliti na osnovne i sporedne. U osnovne dunosti ubrajaju se isporuka, garancija za materijalne nedostatke, garancija za pravne nedostatke i ispostavljanje fakture. Ove obaveze bie predmet posebnog izlaganja. Sporedne obaveze su vezane za izvravanje glavnih obaveza i za reim odgovornosti prodavca. Postoje razliite klasifikacije ove grupe obaveza, a potrebno je posebno istai dvije: uvanje stvari i obavjetavanje. Obaveza uvanja stvari je zajednika dunost saugovaratelja (lan 520 - 522 ZOO). Ona lei na prodavcu onda kada je zbog kupeve docnje sa prijemom isporuke rizik preao na kupca, a dravina (posjed) stvari ostala kod prodavca (lan 520, st. 1 ZOO). Dunost obavjetavanja kupca o svim momentima relevantnim za zakljuenje i izvravanje ugovora kod nas predstavlja konkretizaciju naela potenja i savjesnosti. Zbog toga se moe smatrati da ona ima karakter opte obaveze prodavca, iako je relevantne zakonske odredbe o prodaji reguliu samo sporadino. Pravni reim ove dvije vrste obaveza bie izloen u sklopu razmatranja odgovornosti stranaka za neispunjenje ili neuredno ispunjenje ugovora. 39 Ostale sporedne obaveze mogu biti fundirane u dispozitivnim propisima ili na ugovoru. Ispitaemo ih na mjestima na kojima se to moe uiniti povezano sa drugim srodnim predmetima izlaganja. 2. Karakter obaveza prodavca Ugovor o prodaji je sinalagmatian. Zbog toga su obaveze prodavca istovremeno i prava kupca. Ukorijenjenost prodaje u osnovni prometni odnos i bogatstvo veza kroz koje se zadovoljavaju razliite potrebe stranaka, ine od obaveza prodavca izuzetno sloene pojave. Svaka od njih se sastoji od veeg broja relativno samostalnih radnji za koje vae posebna pravila i za ije izvrenje
39

lan 473. ZOO: Organizovanje prijevoza.

41

moraju biti ispunjene predviene pretpostavke. Naini izvravanja obaveza tipizirani su kroz njihove modalitete. Oni oznaavaju vrste radnji koje treba preduzeti i nain na koji to valja uiniti da bi se konkretna dunost smatrala uredno ispunjenom. Obaveze prodavca tijesno su povezane sa elementima ugovora. Osnovne dunosti neposredno proistiu iz bitnih sastojaka prodaje. Pored toga, dunosti su povezane i sa odgovornou prodavca za neizvrenje ili neuredno izvrenje ugovora. Uprkos ovome, izmeu elemenata, obaveza i odgovornosti postoje bitne pojmovne i funkcionalne razlike. Zbog toga njihovo pravno regulisanje treba uvijek precizno razgraniiti. II ISPORUKA 1. Pojam isporuke Isporuka robe, predaja stvari (l. 467. ZOO) ili njeno uruenje kupcu odnosno kupevom zastupniku, stavljanje robe na raspolaganje kupcu, osnovna je 40 obaveza prodavca. Ona je neraskidivo vezana sa prenosom rizika i prelaskom svojine, te zato predstavlja karakteristinu dunost u ugovoru o prodaji. Razumljivo je, stoga, da je isporuka postala centralna os cijelog sistema prava prodaje. 41 Pod isporukom podrazumijevamo sistem faktikih i pravnih radnji koje prodavac mora da izvri prema svim relevantnim izvorima da bi kupac mogao stei posjed stvari i svojine na njoj. Sloenost ove kategorije zahtijeva posebnu razradu njenih elemenata. Isporuka se mora sastojati barem iz jedne faktike i jedne pravne radnje. Faktikim radnjama smatramo fizika i materijalna injenja ili neinjenja iji je cilj omoguavanje kupcu da stekne posjed na stvari koja je predmet prodaje. Radnja uruenja stvari je najea i najtipinija meu njima. Ona ini kimu isporuke, ali se cijela obaveza ne moe na nju reducirati. To posebno nije mogue kod trgovakih 42 prodaja sa otpremom stvari ili sa prodajom u mjestu opredjeljenja, kada na prodavca pada i obaveza organizovanja ili omoguavanja prevoza. Neinjenje ili proputanje moe, ali samo izuzetno da predstavlja radnju isporuke. To e biti sluaj kada se stvar, po nekom osnovu, ve nalazi kod kupca (na primjer po osnovu posla lizinga). 43 Ovakva predaja naziva se i fiktivnom. 44 Pravne radnje su izjave volje. One prate faktike radnje, i mogu se uiniti izriito ili preutno. Njihov znaaj je u tome to jednu materijalnu radnju koja moe imati razliita pravna
40 41 42

O razliitim pojmovima i konceptima predaje ili isporuke vidjeti Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 73 - 74. Draki dr Mladen Meunarodna prodaja prema..., str. 125. Vidjeti Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 127. lan 473 ZOO. 43 Mitrovi dr Dobrosav, isto djelo, str. 49 smatra da ovo rjeenje treba prihvatiti iako nije sadrano u ZOO. 44 Opirno o ovome vidjeti kod Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 78 - 79.

42

znaenja kvalifikuju upravo kao radnju isporuke. Zahvaljujui tome to isporuka uvijek predstavlja i akt volje, ona moe biti odreena i kao pomoni pravni posao. 45 Koje e materijalne i pravne radnje ulaziti u sistem isporuke zavisi od istih faktora od kojih zavisi i cijeli sistem obaveza prodavca. Bitno je zapaziti da se pored izvora prava ovdje ukljuuju obiaji i okolnosti konkretnog posla. To od isporuke ini i faktiko pitanje. Prema lanu 467, st. 2 ZOO primarni je cilj isporuke uruenje stvari kupcu, a to znai prenos posjeda stvari na njega. Uzansa 70 je o ovom pitanju sadravala rjeenje koje je vie odgovaralo poslovnoj prodaji. Prema njoj, prodavac je morao da uradi ono to je potrebno da bi kupac mogao primiti isporuku. Dakle, cilj isporuke nije bio aktualni prenos posjeda, nego stvaranje mogunosti kupcu da posjed stekne. Upravo takav pojam isporuke doputa da se pitanje prelaska rizika 46 za robu regulie nezavisno od pitanja prelaska svojine sa prodavca na kupca. Poto ono ne iskljuuje i mogunost sticanja najjaeg stvarnog - svojinskog prava, razmatrano rjeenje smo uvrstili u definiciju isporuke. Isporuka je sloena obaveza. Zbog toga ona ima vie modaliteta, od kojih su najvaniji tipizirani. Za njih postoje rjeenja u dispozitivnim propisima. Modaliteti su pojam koji u sebe ukljuuje: vrste radnji koje ulaze u sistem isporuke, obiljeja tih radnji, te nain na koji one moraju biti ispunjene. Zadovoljavanje normi kako o pojedinim modalitetima tako i o svima modalitetima zajedno znai i uredno izvrenje isporuke. Vrste modaliteta o kojima govorimo su: predmet, mjesto, nain, vrijeme i dejstva isporuke. 2. Predmet isporuke Predmet isporuke je iri pojam od predmeta ugovora. Predmet isporuke obuhvata predmet prodaje, ali i druge stvari koje odreuju isporuku i na kojima se vre radnje isporuke. To su, prema lanu 468. ZOO pripaci i koristi od stvari (plodovi i zakupnina npr.). lan 468. ZOO zahtijeva da stvar bude predana u ispravnom stanju. Ova formulacija podrazumijeva isporuku stvari koja je ugovorena, a ne neke druge stvari (aliud) (lan 307, st. 2. ZOO). I drugo, ZOO zahtijeva da stvar bude bez materijalnih nedostataka.

45 Ovakva pravna kvalifikacija isporuke ne znai usvajanje njemake koncepcije apstraktnog stvarnopravnog posla kao treeg sastavnog dijela isporuke. Manifestacija volje ovdje se odnosi samo na obligacionu radnju, a ne na svojinsko pravo. 46 Kapor dr Vladimir - Cari dr Slavko, isto djelo, str. 132.

43

3. Mjesto isporuke 3.1. Pojam mjesta isporuke Mjesto isporuke je geografska lokacija ili lokalitet u kome sve, ili barem najvanije, radnje isporuke moraju da budu zavrene. Odreivanje lokacije jeste utvrivanje mjesta isporuke u irem, a lokaliteta u uem smislu. Za mjesto isporuke se vezuju: razgranienja dunosti stranaka, prelazak trokova, prelazak rizika, prelazak svojinskih prava i neka dispozitivna pravila o nainu izvrenja ugovora. Otuda je njegov znaaj veliki. Mjesto isporuke moe da poslui i kao kriterij za odreivanje tipa ugovora o prodaji. Prema njemu prodaje mogu biti: 1 - prodaje u mjestu (nedistancione) - kod njih prodavac i kupac, po pravilu, imaju sjedita u istom mjestu; 2 - prodaje sa otpremom (distancione) - najee onda kada su sjedita stranaka u raznim mjestima i 3 - prodaje u mjestu opredjeljenja (distancione), kod kojih se mjesto isporuke nalazi u mjestu opredjeljenja i koje takoe pretpostavljaju postojanje razliitih sjedita stranaka. Mjesto isporuke i u irem i u uem smislu se odreuje prvenstveno ugovorom. Sporazum stranaka o tome moe biti izriit ili preutan. Izriito odreivanje se u privrednoj prodaji najee vri transportnim klauzulama. Ako u ugovoru nije nita reeno, primijenie se dispozitivna pravila. Poto izmeu lana 471. ZOO i uzansi 71 - 74 ne postoji protivrjenost, izloiemo ih kao jedinstven sistem pravila. Taj sistem nije suprotan optim rjeenjima o mjestu ispunjenja nenovanih obaveza iz lana 319. ZOO. 3.2. Mjesto isporuke u irem smislu Odreivanje mjesta isporuke u irem smislu, prema dispozitivnim normama, zavisi od vrste stvari koja je predmet ugovora. Pored toga, ono moe zavisiti i od posebnih okolnosti konkretnog posla. Ako je prodavac zakljuio ugovor u vrenju svoje redovne privredne 47 djelatnosti, a radi se o robi odreenoj po rodu, mjesto isporuke je sjedite prodavca. U kojem trenutku - nije precizirano. Uporedno pravo poznaje razliita rjeenja. Smatramo da kod nas princip pravne sigurnosti zahtijeva da se mjesto isporuke odreuje prema sjeditu prodavca u vrijeme zakljuenja ugovora. U sluaju da prodavac u trenutku zakljuenja ugovora ima vie poslovnih jedinica, mjestom isporuke smatrae se ono iz koga je poslana ponuda ili u kome je prodavac dao prihvat, zavisno od okolnosti konkretnog ugovora (uz. 71, st. 2). Bude li utanaeno da e se generike stvari uzeti sa odreenog stovarita ili koliine, mjesto isporuke bie ono u kome se u trenutku zakljuenja ugovora nalazilo stovarite, odnosno roba (lan 471, st. 2 ZOO; uz. 72, st. 2).
47 Kritiku ove formulacije vidjeti kod Mitrovi dr Dobrosav, isto djelo, str. 55. Oito je da se citirano rjeenje odnosi na prodaju poslovnog prava.

44

Za individualizirane i budue stvari postoji alternativno rjeenje. Ako u vrijeme zakljuenja ugovora stranke znaju gdje se stvar nalazi, odnosno gdje e biti proizvedena, ta lokacija je i mjesto isporuke (lan 472, st. 2 ZOO; uzansa 72. st. 1). Ne znaju li stranke gdje se stvar nalazi, odnosno gdje e se proizvesti, vae opta pravila. Kada na osnovu teksta ugovora postoji sumnja o tome da li su stranke eljele da mjesto isporuke bude mjesto otpreme ili opredjeljenja, uzanse se izjanjavaju za mjesto otpreme (uz. 74. st. 1). Mjesto opredjeljenja se odreuje po podacima ugovora o prevozu, ukoliko neto drugo iz ugovora izriito ne proizlazi (uz. 74. st. 3). Prodavac koji ne moe da izvri isporuku u ugovorenom mjestu, zato to su nastupile transportne smetnje, mora o tome da obavijesti kupca. Kupac je tada ovlaten da jednostranom izjavom promijeni mjesto isporuke; on moe zahtijevati da to bude mjesto u kome se roba nalazi u trenutku nastupanja prekida prevoza. Poto su trokovi prevoza do ugovorenog mjesta isporuke uraunati u cijenu, kupac moe da ih odbije od onoga to plaa prodavcu po osnovu prodaje (uzansa 73). 3.3. Mjesto isporuke u uem smislu Kod nedistancione prodaje, mjesto isporuke u uem smislu je skladite prodavca. Ako prodavac ima vie skladita u istom mjestu, on odreuje sa kojega od njih e isporuka biti izvrena (uz. 71. st. 4). Rjeenja su sloenija kod distancione prodaje. Ako je transportni terminal (eljeznika stanica, luka itd.) udaljen od skladita prodavca manje od deset kilometara, mjesto isporuke u uem smislu je transportni terminal. U suprotnom, mjesto isporuke je skladite prodavca (uz. 71. st. 5). Prodavac koji ima vie skladita u mjestu isporuke u irem smislu, sam odreuje sa koga e se izvriti isporuka. Mjesto isporuke u uem smislu znaajno utie i na pravila o nainu isporuke. 4. Nain isporuke 4.1. Pojam i vrste Nain isporuke je pojam koji obuhvata sve vrste radnji (izdvajanje, pregled, pakovanje, utovar i slino) i modalitete obavljanja tih radnji (izdvajanje u skladitu uz odabir loih komada npr.) koje prodavac treba da izvri da bi predmet isporuke stavio na raspolaganje kupcu i tako izvrio svoju osnovnu obavezu. Nain isporuke je izuzetno sloena kategorija. On je ureen ugovorom, veoma ogranieno dispozitivnim propisima, Optim uzansama, poslovnim obiajima, prirodom robe i okolnostima posla. Pored toga, kao supsidijarna pravila primjenjuju se i norme

45

Zakona o obligacionim odnosima o ispunjenju nenovanih obaveza (lan 296. i 298. naroito). Prema nainu na koji se predmet stavlja kupcu na raspolaganje, nain isporuke, a time i sama isporuka, moe biti: simbolian, dokumentaran i realan (stvaran). Pod simbolinom isporukom podrazumijeva se predaja manjeg dijela predmeta isporuke ili neke druge stvari koja predstavlja ukupno ugovorenu cjelinu i koja je podobna da manifestuje stavljanje posjeda na raspolaganje kupcu, odnosno prenos posjeda sa prodavca na kupca. Kao primjeri mogu da poslue predaja kljueva automobila ili kljueva skladita u kome se nalazi predmet ugovora. Dokumentarna isporuka je ona koja se vri predajom papira koji kupcu omoguavaju efektivno raspolaganje prodanim stvarima. Dokumentarna isporuka se moe izvriti prodajom bilo kojih robnih hartija. One ne moraju da imaju svojstvo papira od vrijednosti, posebno, ne stvarnopravnih. Tako e se isporukom smatrati i prenos skladinog lista, koji je legitimacioni papir i skladinice, koja daje pravo svojine na robi. I transportni dokumenti mogu biti iskoriteni za dokumentarnu isporuku. Napokon, isporuka se moe izvriti i uruenjem samih stvari koje su predmet ugovora. Sa uruenjem se izjednaava stavljanje stvari na raspolaganje kupcu. Takvu isporuku nazivamo realnom. Po vremenu predaje cijele ugovorene koliine nain isporuke moe biti kontinuelan i sukcesivan. U prvom sluaju postoji jednokratna isporuka. Ona se sastoji u stavljanju kupcu na raspolaganje cijele ugovorene koliine odjednom ili unutar izvjesnog perioda, ali kontinuelno, tj. bez veih prekida. Sukcesivnom ili obronom isporukom nazivamo onu isporuku kod koje se ugovorena koliina stavlja na raspolaganje kupcu u manjim, relativno samostalnim dijelovima izmeu ijeg uruenja postoji vremenski diskontinuitet. 4.2. Realna jednokratna isporuka Nain stavljanja kupcu na raspolaganje stvari koja reprezentuje cijelu koliinu zavisi od okolnosti konkretnog sluaja i od prirode robe. Zato za simboliku isporuku ne postoje posebna dispozitivna pravila. Dokumentarna isporuka vri se uruenjem robnih hartija ili prevoznih papira na nain koji je za svaki od njih posebno predvien. U takvim uslovima poseban supsidijarni pravni reim razvio se samo za realnu isporuku. On vai i za cijelu koliinu i za obrok. Pravila se razlikuju za nedistancionu i za distancionu prodaju. Kod nedistancione prodaje postoje tri naina isporuke na skladitu prodavca. Prvi se sastoji u zajednikom izboru i izdvajanju generike robe radi njene otpreme. Akteri odbira robe su prodavac i kupac (uz. 76, st. 1. i uz. 77). Drugi nain se realizuje ako uredno pozvani kupac ne doe radi odabira i izdvajanja robe. Tada prodavac ove radnje moe uiniti sam. I tree, ako uredno pozvani kupac nije doao, a prodavac ne moe bez njega da odabere i izdvoji robu, isporuka se sastoji u izvravanju onih radnji koje prodavac moe da obavi sam. Ovo rjeenje uzanse 72, st. 2. je znaajno zbog toga to u trenutku izvrenja posljednje radnje

46

prodavca, rizik prelazi na kupca i onda kada stvar nije izdvojena iz mase, odnosno ako nije individualizirana. Kod distancione prodaje nain isporuke zavisi od toga da li je mjesto isporuke transportni terminal ili skladite prodavca. U prvom sluaju, pravila koja vae za predaju robe na prevoz ujedno su i pravila o nainu isporuke. Na primjer, kod komadnih poiljki koje se prevoze eljeznicom nain isporuke e se sastojati u predaji poiljke sa popunjenim tovarnim listom u eljeznikom magazinu. Situacija je sloenija kada se isporuka vri na skladitu prodavca. Tada se isporuka sastoji u utovaru robe na vozilo. Tek od tog trenutka rizik i trokovi prelaze na kupca (lan 474. ZOO; uz. 76, st. 3). Ako vozar ili pediter zahtijevaju neto drugo, na primjer slaganje robe na utovarnoj rampi skladita, isporuka e biti izvrena traenim radnjama (uz. 76, st. 1). Bude li ugovorom o distancionoj prodaji predviena isporuka u mjestu opredjeljenja, nain isporuke bie identian nainu uruenja robe primaocu. Da bi roba dola do mjesta opredjeljenja prodavac mora na uobiajeni nain i pod uobiajenim uslovima sklopiti sve ugovore potrebne za izvravanje prevoza do odreenog mjesta (lan 473. ZOO). 5. Vrijeme isporuke 5.1. Pojam Vrijeme isporuke je trenutak ili period u kome sve radnje koje predstavljaju 48 isporuku treba da budu zavrene. Vrijeme isporuke odreuje se ugovorom i/ili dispozitivnim propisima. U praksi preovlauju situacije u kojima se stranke sporazumijevaju o vremenu isporuke, a tano utvrivanje znaenja njihovog sporazuma vri se prema dispozitivnim propisima. Kod nas dolaze u obzir Zakon o obligacionim odnosima (lan 315. - 317. i 469. naroito) i Opte uzanse. Interesantno je da posljednji akt ima dvostruku funkciju. On postavlja i opta pravila o civilnom raunanju rokova (uz. 86.) i posebna rjeenja, koja predstavljaju komercijalnu interpretaciju pojedinih izraza (uz. 82, na primjer). Rok isporuke je u naelu nebitan element ugovora. No, iz sporazuma stranaka ili iz okolnosti posla moe proizai kvalifikacija roka kao bitnog elementa posla. Ova injenica znaajno utie na niz drugih rjeenja, onih o odgovornosti posebno, pa se ugovori sa rokom isporuke kao bitnim elementom smatraju posebnom vrstom posla - fiksnom prodajom. 5.2. Vrijeme jednokratne isporuke Prvi izvor prava za odreivanje vremena jednokratne isporuke je ugovor. U njemu je to mogue uiniti na tri naina: oznaavanjem datuma, odreivanjem perioda i upotrebom tehnikih termina. Tehniki termini se odnose na utvrivanje perioda isporuke.
48 Draki dr Mladen Meunarodna prodaja prema..., str. 131. definie drukije rok isporuke. To je trenutak vremena poevi od koga kupac moe zahtevati izvrenje isporuke.

47

Pod datumom se podrazumijeva bilo koji mogui kalendarski datum. U sluaju ugovaranja nemogueg datuma, tumaenjem e se utvrditi prava volja stranaka. Na odreeni datum prodavac je duan da izvri isporuku do kraja radnog vremena. Drukije moe biti izriito ugovoreno ili odreeno na osnovu mjesnih obiaja. Period je protek vremena u kome sve radnje isporuke moraju biti zavrene. Odreuje se: danima, sedmicama, mjesecima, dijelovima godine, te godinama. Za svaki od njih postoji poseban nain raunanja (lan 77. ZOO). Ako su oznake vremena upotrijebljene kombinovano, raunanje poinje od vee vremenske kategorije. Tri se pravna pitanja postavljaju pri ovakvom nainu odreivanja vremena isporuke: od kada tee rok, kada se rok zavrava i ko ima pravo da odredi stvarno vrijeme isporuke kada je ono utvreno periodom? Osnovno je pravilo da rok poinje tei od dana zakljuenja ugovora. No, ako je izvrenje isporuke vezano za neku radnju prodavca: prethodnu isplatu cijene, otvaranje akreditiva ili slanje ambalae, tada rok isporuke poinje tei prvog radnog dana po izvrenju radnje kupca (uzanse 92, 93. i 94.). Bude li u ugovor unesena klauzula po otvaranju plovidbe, po prestanku leta ili slina, rok isporuke poinje da tee od dana slubenog obavjetenja da je plovni put otvoren, bez obzira na to da li je objava tana ili ne (uz. 85.). Ako je rok isporuke odreen datumom, koji u mjestu isporuke pada u nedjelju ili dravni praznik, isporuka se ima izvriti prvi naredni radni dan (uz. 90, st. 1.). Ovo pravilo ne vrijedi za rok odreen periodom. Umjesto produenja vremena isporuke za jedan dan, ono se skrauje. Prodavac mora sve radnje isporuke da zavri najdalje na dan koji neposredno prethodi nedjelji ili prazniku (uz. 90.). Zbog ovog rjeenja smo i samo vrijeme isporuke definisali kao period do koga sve radnje isporuke moraju da budu zavrene. Kod distancione prodaje sa isporukom u mjestu opredjeljenja, vrijeme isporuke moe biti produeno za vrijeme u kome traju saobraajne smetnje koje prodavac nije sam prouzrokovao. O nastupanju i prestanku zapreka prevoza prodavac mora bez odlaganja obavijestiti kupca (uz. 91.). Kada je vrijeme isporuke utvreno u rasponu, a nije ugovorom odreeno ko ima pravo da ga konkretizuje, pravilo je da to pravo pripada prodavcu, osim kad iz okolnosti sluaja proizlazi da je odreivanje datuma predaje ostavljeno kupcu (lan 469. ZOO). Ne odredi li ovlatena strana datum isporuke, smatrae se da je to posljednji dan roka. Kod veih koliina robe, koje ne mogu biti isporuene u jednom danu, ovlatena strana mora datum da odredi tako da se isporuka u cjelini moe izvriti do kraja predvienih rokova (uz. 88, st. 2. i 3.). Kraj roka treba shvatiti onako kako je to utvreno pri izlaganju rokova isporuke odreenih periodom. Stranka koja ima pravo da odredi vrijeme isporuke, mora da izabere radni dan (uz. 87.) i da o tome obavijesti drugu stranu. Obavjetenje mora da sadri oznaenje posla i preciziranje vremena isporuke. Interesantno je da se ovo

48

obavjetenje smatra izvrenim kada bude primljeno, a ne u trenutku otposlanja. Time su uzanse prihvatile za ovaj sluaj teoriju prijema (uz. 89.). Prvi tehniki termin koji uzanse preciziraju je odmah ili prompt. On oznaava isporuku u roku od osam dana od dana zakljuenja ugovora (uz. 81.). Ovo rjeenje je bilo predvieno i kao osnovno dispozitivno pravilo uzansi: ako rok isporuke nije odreen ugovorom, smatra se da je ugovorena promptna isporuka (uz. 80.). 49 Druga grupa tehnikih termina odnosi se na izvrenje isporuke u toku kalendarskog mjeseca: poetkom, u prvoj polovini, sredinom, krajem i u drugoj polovini mjeseca. Znaenje svakog od ovih izraza je precizirano lanom 77, st. 4. ZOO (uz. 82.). Napokon, treu grupu ine izrazi koji pokazuju da je u trenutku zakljuenja ugovora roba ve utovarena. Ovoj grupi termina pripadali bi izrazi kao to su: plivajua, u vonji, utovarena i slini. Tada se isporuka smatra izvrenom onoga asa kada roba stigne u mjesto opredjeljenja; rok isporuke je, dakle, samoodrediv (uz. 83.). Drugi izvor za odreivanje vremena isporuke je dispozitivni propis. Danas se kod nas primjenjuje iskljuivo lan 470. ZOO, budui da je rjeenje uzanse 80. o promptnoj isporuci stavljeno van snage. Dakle, ako vrijeme isporuke nije ugovoreno, prodavac je duan da je izvri u razumnom roku. Razuman rok se odreuje s obzirom na prirodu stvari i ostale okolnosti posla. On je, dakle, pravni standard iju sadrinu treba svaki put posebno utvrivati. I razuman rok poinje tei od dana zakljuenja ugovora. Kupac, dakle, moe zahtijevati ispunjenje obaveze odmah, ali to prodavac ne mora uiniti prije isteka roka koji se smatra 50 razumnim. 5.3. Vrijeme sukcesivne isporuke Vrijeme isporuke pojedinog obroka unutar cijele ugovorene koliine odreuje se prema pravilima koja vae za jednokratnu isporuku. Zbog toga je ovdje potrebno utvrditi samo pravila o tome kada pojedini obroci dospijevaju za isporuku. Ako ugovor o tome nita ne govori, primjenie se uzansa 95. Ona sadri norme za dvije situacije. Kada je rok isporuke cijele koliine dva mjeseca ili vie od toga, isporuka e se izvriti u priblino jednakim obrocima svakoga mjeseca. Pri tome i razmak izmeu pojedinih obroka treba da bude priblino jednak. Bude li rok isporuke krai od dva mjeseca, isporuka e se izvriti u dva priblino jednaka obroka sredinom i krajem ugovornog perioda. U oba sluaja rokovi za isporuku posljednjeg obroka moraju da budu postavljeni tako da se ouva i ukupno ugovoreni rok isporuke cijele koliine.

Zakon o obligacionim odnosima u optem dijelu sadri isto rjeenje. Vidjeti lan 77, st. 4. ZOO. Mitrovi dr Dobrosav, isto djelo, str. 54. Izloenim rjeenjima smo kod prodaje odstupili od stava kruga evropskih prava kojima pripadamo. Vidjeti p. 904. AGZ, p. 271. BGB i lan 75. ZO.
50

49

49

5.4. Istovremenost isporuke i plaanja Sva dosadanja rjeenja o vremenu isporuke su uslovna. Ona vae ako je ugovoreno ili uobiajeno da prodavac mora izvriti isporuku i onda kada kupac ne plati cijenu istovremeno sa isporukom, odnosno kada ne pokae svoju spremnost da plaanje izvri simultano sa isporukom. U suprotnom vai princip istovremenosti isporuke i plaanja kao izraz manifestacije ireg principa o istovremenom ispunjavanju obaveza kod sinalgamatikih ugovora (lan 122. i 123. ZOO). Ovo naelo djeluje i u korist kupca. On ne mora platiti cijenu prije nego to je imao mogunost da pregleda stvar (lan 475. ZOO). Dispozitivno je pravilo, dakle, da prodavac ne mora izvriti isporuku u odreenom roku ako kupac istovremeno ne plati, ili nije spreman da plati ugovorenu cijenu. Da bi se ono moglo primijeniti mora da bude ispunjeno nekoliko pretpostavki. Prvu smo ve spomenuli: nepostojanje suprotnog ugovora ili obiaja. Druga pretpostavka odnosi se na vrstu i modalitete prodaje; prodaje na kredit, prenumeracione (pretplatne) prodaje i klirinke prodaje nisu pogodne za primjenu 51 ovog instituta. Napokon, pojam istovremeno kod privrednih prodaja mora biti shvaen komercijalno, a ne doslovno. Istovremenim plaanjem smatra se ono koje je izvreno u ugovorenom ili zakonskom roku 52 po prijemu robe i fakture. 53 Ovaj rok je neophodno ostaviti kupcu kako bi on mogao da provjeri da li mu je isporueno ono to je ugovoreno, te da li faktura odgovara isporuenoj robi. Da zakljuimo: u privrednom prometu praktini znaaj pravila o istovremenosti isporuke i plaanja postoji u onim situacijama u kojima prodavac prije izvrenja isporuke opravdano posumnja u kupevu sposobnost da izmiri svoje novane obaveze to pokazuju i rjeenja ZOO vezana za distancionu prodaju. Kada se kod distancione prodaje isporuka vri uruenjem stvari prevozniku, prodavac moe odloiti odailjanje stvari do isplate cijene ili poslati stvar uz zadravanje prava raspolaganja njome u toku prevoza (lan 476, st. 1. ZOO). Razumije se da koritenje ovim ovlatenjima pretpostavlja odgovarajui nain zakljuivanja ugovora o prevozu. Prodavac moe usloviti predaju stvari u mjestu opredjeljenja isplatom cijene (lan 476, st. 2.). Pravni instrument za to je unoenje klauzule o pouzeu u tovarni list onih vrsta prevoza koje ovaj institut poznaju. ZOO u lanu 477. ide i korak dalje. Prodavac se pozivom na ovaj princip ovlauje da u sluaju osnovane sumnje u kupevu sposobnost plaanja zatrai od vozara da poiljku ne isporui i onda kada je kupcu ve uruena isprava koja ga ovlauje da zahtijeva izruenje stvari. Ovo pravo prodavac nema prema treem savjesnom licu koje je od kupca steklo prevozni dokument prije postavljanja zahtjeva od strane prodavca.

51 52 53

Prema Mitrovi dr Dobrosav, isto djelo, str. 61. lan 12. Zakona o finansijskom poslovanju (Sl. novine FBiH 2/95). Uzansa 177, st. 1.

50

6. Dejstvo isporuke: prelaz rizika 6.1. Pojmovna odreenja Dejstva isporuke su njene pravne posljedice. Ona ulaze u modalitete isporuke zato to je bitno obiljeavaju u pravnom smislu. Dejstva isporuke zavise od koncepta ugovora o prodaji u svakom pravnom sistemu, odnosno od toga kako su odreena dejstva samog ugovora. U trgovakoj, odnosno privrednopravnoj prodaji akcent je sa prenosa svojine stavljen na prelazak rizika. Zbog toga je mogue dejstva isporuke razmotriti kroz ispitivanje prelaska rizika. Na ZOO u podnaslovu Rizik predvia da do predaje stvari kupcu rizik sluajne propasti ili oteenja stvari snosi prodavac. Centralni problem koji ovdje postoji jeste: ta je sluajno, odnosno kako shvatiti pravni pojam sluaja. Teoretiari koji se bave pravom prodaje vezuju sluaj, pa time i rizik, za 54 neskrivljenu radnju jedne ugovorne strane. Mi smatramo da sluaj i u pravu prodaje mora biti vezan za opti teorijski pojam ovoga instituta i da, najkrae reeno, predstavlja odsustvo krivice, tj. skrivljene tetne radnje bilo kojega lica, a ne samo ugovornog partnera. Rizik je mogunost nastupanja tete na predmetu prodaje, tete koja bi bila izazvana neskrivljenom tetnom radnjom bilo koga lica, a ne samo ugovornog partnera, ili tetnim dogaajem za koji niko ne odgovara. Rizik obuhvata tete izazvane gubitkom, propau ili oteenjem stvari, te druge tete koje su sa njima neposredno povezane. U te tete ulaze i one koje su nastale zato to se od odgovornog lica - poinioca tetne radnje ili od osiguravaa nije mogla dobiti puna 55 naknada. Rizik se moe definisati i kao mogunost nastupanja tete na predmetu prodaje za koju niko ne odgovara. Upravo zbog toga tetne posljedice mora da snosi ona ugovorna strana na kojoj rizik poiva. tetna radnja ili dogaaj, koji predstavljaju rizik, moraju se desiti u vremenu izmeu zakljuenja ugovora i njegovog ispunjenja. 56 Jasno je, stoga, da on pripada potpuno obligacionom pravu, da djeluje samo izmeu stranaka (inter partes) i da se po tim osobinama bitno razlikuje od svojine. Upravo zbog toga Zakon o obligacionim odnosima i regulie samo rizik (lan 456 - 457), ne uputajui se u pitanja prenosa svojine na prodatim stvarima. Budui da tetni dogaaj, rizik djeluje na stvar, prelaz rizika mora biti povezan i sa pravom svojine na predmetu prodaje. Kada su u pitanju
54 Vidjeti Krulj dr Vrleta: Dejstva ugovora o kupoprodaji. Svojina, predaja, rizik, cena, Institut za uporedno pravo, Beograd 1972, str. 121-122; Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 323 - 324 i tamo citirane autore. 55 O uticaju osiguranja na rizik vidjeti Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 324. No, treba podvui da kod osiguranja uopte, pa i transportnih, koja su za distancionu prodaju najvanija, premija pokriva upravo onaj dio naknade tete koji se ne moe ni od koga regresirati ili koji osiguranje ne moe da naplati od odgovornog lica. Premija osiguranja u sutini, dakle, pokriva rizik iz ugovora o prodaji onako kako smo ga mi definisali. 56 Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 323.

51

individualizirane stvari, nae pravo (lan 465. ZOO) vee prelaz rizika za isporuku. 57 U pogledu generikih stvari uporedno pravna rjeenja su u velikoj mjeri izjednaena: rizik prelazi sa prodavca na kupca njihovom individualizacijom. 58 U tom smislu moe se tumaiti i lan 457. naeg ZOO. 6.2. Prelaz rizika kada kupac nije u docnji Prelaz rizika sa prodavca na kupca koji nije u docnji sa prijemom isporuke ili izvravanjem radnji koje isporuku uslovljavaju, ureuje se prvenstveno ugovorom. Strankama, u tom sluaju, stoje na raspolaganju dvije tehnike: prva jeste mogunost da se stranke sporazumiju izriito, opisujui rjeenje koje ele; druga, koja predstavlja ee rjeenje, jeste da stranke upotrijebe transportne klauzule. Ukoliko ugovor ne regulie ovo pitanje, primjenie se dispozitivna pravila lan 465. ZOO: do predaje stvari kupcu rizik sluajne propasti ili oteenja snosi prodavalac, a predajom stvari rizik prelazi na kupca. Pod predajom stvari, shodno terminologiji ZOO, treba podrazumijevati isporuku koja odgovara uslovima konkretnog ugovora. Modalitet koji bitno utie na prelaz rizika je nain isporuke. Od opteg dispozitivnog pravila postoje dva izuzetka. Rizik, najprije, ne prelazi na kupca isporukom kada je on zbog nekog nedostatka predane stvari raskinuo ugovor ili traio zamjenu stvari. Rizik tada ostaje na prodavcu, a kupac ima, eventualno, obavezu da stvar uva (lan 520, st. 2. ZOO). To mora biti uinjeno panjom dobrog privrednika, a kupac ima pravo na naknadu trokova izazvanih uvanjem stvari. Drugi izuzetak postoji onda kada prodavac, koristei se svojim ovlatenjima u sluaju sumnje u ostvarivanje naplate istovremeno sa isporukom, zadri slanje robe ili njenu isporuku kupcu. Poto isporuka nije izvrena, rizik se vraa prodavcu 59 i to retroaktivno. 6.3. Prelaz rizika kada je kupac u docnji Ako predaja stvari nije izvrena zbog kupeve docnje, rizik prelazi na kupca u asu kada je doao u docnju (lan 457, st. 1. ZOO). Ova zakonska formulacija otvara nekoliko znaajnih pitanja. Prvo je ta je predaja? Smatramo da pod tim treba podrazumijevati isporuku, a ne samo njenu osnovnu radnju uruenje. Drugo pitanje jeste sa kojim radnjama kupac moe biti u docnji? To su oigledno inidbe koje su potrebne da bi prodavac mogao da izvri svoju obavezu isporuke, kao i radnje preuzimanja stvari (lan 519. ZOO) koje se nadovezuju na materijalne akte isporuke. Napokon, moe biti sporno i kakav je karakter kupeve

57 58 59

P. 2-509 UCC. Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 326. Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 128.

52

docnje; da li je u pitanju duniko ili povjerilako zakanjenje? Poto je preuzimanje stvari obaveza kupca, smatramo da se radi o dunikoj docnji. 60 Razmotreno pravilo ima opti karakter. Ono odgovara pojmu i nainu isporuke koje smo izloili. Zato dva posebna rjeenja koja sadri lan 457. treba shvatiti kao proirenje generalne norme, a ne kao izuzetke od nje. Koja su to rjeenja? Najprije, kada su predmet ugovora stvari odreene po rodu, smatrae se da je prodavac izvrio isporuku kada je ugovorenu koliinu izdvojio iz mase, pod uslovom da uredno pozvani kupac nije na vrijeme doao da prisustvuje tome inu. No, tim trenutkom rizik jo uvijek ne prelazi na kupca. Potrebna su dva dodatna uslova koja tite njegove opravdane interese. Nuno je da su stvari oito namijenjene za izvrenje predaje i da je prodavac o tome odaslao obavjetenje kupcu (lan 457, st. 2). Ovo obavjetenje ne treba mijeati sa obavjetenjem o pozivu da pristupi radnjama isporuke; obavjetenje o izdvajanju se daje kada je 61 radnja izdvajanja ve izvrena, tako da je ono od znaaja samo za prelaz rizika. Obavjetenje se smatra izvrenim kada je poslano (teorija odailjanja), a ne kada je primljeno. Zbog toga prodavac treba da ga uini na siguran nain. Drugi sluaj odnosi se na onaj nain isporuke u kome prodavac sam ne moe da izvri izdvajanje, a uredno pozvani kupac nije doao da uestvuje u tom poslu. U ovom sluaju isporuka e se smatrati izvrenom kada je prodavac zavrio one radnje koje kupcu omoguavaju preuzimanje stvari. Meutim, rizik ne prelazi u tom trenutku na kupca, za prelaz rizika je potrebno da je prodavac odaslao obavijest kupcu (lan 457, st. 3. ZOO). Pravni reim ovoga obavjetenja isti je kao i u prethodnom sluaju. III - GARANCIJA ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE 1. Pojam i vrste materijalnih nedostataka 1.1. Pojam materijalnih nedostataka Odreivanje koncepta i vrsta fizikih mana, nedostataka ili materijalnih nedostataka - prema terminologiji naeg Zakona o obligacionim odnosima - jedno je od kljunih pitanja u oblasti prava prodaje. Od naina njegovog rjeavanja zavise: mjera ekvivalentnosti razmjene robe za novac, struktura obaveza prodavca i izgled odnosa odgovornosti za neizvrenje ili neuredno izvrenje ugovora. Ranije jugoslovensko pravo je u Optim uzansama usvojilo austrijski sistem, koji je do 6. IV 1941. godine vaio i na podruju nae zemlje. Kvalitativni i koliinski
60 61

Suprotno Mitrovi dr Dobrosav, isto djelo, str. 30. Mitrovi dr Dobrosav, isto djelo, str. 31.

53

nedostaci se posebno reguliu i pravno tretiraju na razliite naine. 62 Zakon o obligacionim odnosima morao je nai rjeenja koja e se sa jedne strane naslanjati na jugoslovensku pravnu tradiciju, a sa druge nee biti protivrjena regulativi meunarodnog karaktera sadranoj u hakom Zakonu o prodaji. Rezultat ovog, na prvi pogled protivrjenog zadatka, je novi institut materijalnih nedostataka u sinalagmatinim ugovorima uopte 63 i u prodaji posebno. 64 Pozitivno pravno odreenje materijalnih nedostataka sadrano je u lanu 479. ZOO. Prema ovom zakonu: Nedostatak postoji: 1. ako stvar nema potrebna svojstva za njezinu redovnu upotrebu ili za promet; 2. ako stvar nema potrebna svojstva za naroitu upotrebu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavaocu ili mu je morala biti poznata; 3. ako stvar nema svojstva i odlike koje su izriito ili preutno ugovorene odnosno propisane; 4. kada je prodavalac predao stvar koja nije jednaka uzorku ili modelu, osim ako su uzorak ili model prikazani samo radi obavijesti. Mogue su razliite teorijske definicije materijalnih nedostataka. Mi pod njima podrazumijevamo svako odstupanje na loije od propisanih, redovnih odnosno uobiajenih ili ugovorenih svojstava stvari, te odstupanja nabolje ako su svojstva stvari ugovorom predviena kao njegovi bitni elementi. 1.2. Vrste materijalnih nedostataka Nedostaci koji se odreuju prinudnim propisima, redovnom praksom u prometu i/ili obiajima nazivaju se objektivnim. Oni koji postoje suprotno izriito ili preutno ugovorenim svojstvima predmeta prodaje, koji vrijeaju interese i ciljeve konkretnog kupca su subjektivni nedostaci. Prema vrsti osobine koja ne odgovara ugovoru, nedostaci se dijele na kvalitativne (mane u uem smislu rijei) i koliinske ili kvantitativne. Izmeu ove dvije vrste mana nije uvijek lako povui jasnu granicu. Ukoliko je koliina bitan element posla, onda nedostatak u koliini uvijek predstavlja i kvalitativnu manu. Iako je pravni reim posljedica ovih nedostataka isti, njihove faktike razlike i osobine ponekad tumaenjem dovode do razliitih rjeenja za pojedina pitanja. Prema mjerilu vidljivosti, nedostaci se dijele na vidljive i skrivene. U prvu skupinu spadaju oni koji se mogu primijetiti ve pri uobiajenom spoljnjem pregledu stvari - na oigled. Skriveni nedostaci su oni za ije je utvrivanje potreban

Uzanse 115 - 134 za koliinu i uzanse 135 - 159 (Odgovornost za mane) za kvalitet. lan 121. ZOO. U ovom lanu je samo konstatovana odgovornost svakog ugovaratelja za materijalne nedostatke svog ispunjenja i predvieno da reim materijalnih nedostataka kod ugovora o prodaji vai kao supsidijaran, tj. onda kada za odreeni sluaj nije to drugo propisano. 64 lan 478. i 479. za pojam nedostatka.
63

62

54

poseban postupak provjere osobina stvari ili njihova upotreba (lan 482, st. 1. ZOO). Razlikovanje je izuzetno vano kod rokova za reklamaciju nedostataka. Otklonjivi nedostaci su oni ije je popravljanje mogue bez bitnog umanjenja upotrebne ili prometne vrijednosti stvari. Neotklonjivi su oni kod kojih popravak ili nije mogu ili nema ekonomskog smisla. Ovi nedostaci svojom faktikom snagom djeluju na prava koja kupac moe koristiti u datom sluaju. Prema obimu, nedostaci mogu biti znatni i neznatni. Znatni su oni koji dovode do ponitavanja ili umanjenja prometnih ili upotrebnih vrijednosti stvari. Neznatni ne umanjuju vrijednost stvari ni u kom pogledu. Njihovo postojanje ne povlai za sobom nikakve pravne posljedice, kako bi se izbjeglo ikaniranje prodavca. Usvojena je, dakle, funkcionalna koncepcija nedostataka (lan 478, st. 3. ZOO). Napokon, nedostaci mogu s obzirom na njihov uticaj na ugovor biti bitni ili nebitni. Prvi onemoguavaju ostvarivanje svrhe ugovora. Nebitni nedostaci mogu da prouzrokuju naknadu tete, ali ne utiu na samo postojanje ugovora. 2. Garancija za materijalne nedostatke 2.1. Pojam garancije Garancija za materijalne nedostatke je jamenje prodavca kupcu da prodata roba nema nikakvih fizikih svojstava koja bi ometala urednu i nesmetanu, propisanu, uobiajenu ili ugovorenu upotrebu stvari. Ona se moe definisati i kao jamenje prodavca kupcu da e isporuena roba biti saobrazna onome to je predvieno ugovorom. Pravna kvalifikacija ove garancije nije sporna. Ona je sastavni dio ugovora po prirodi posla. Postoji u ugovoru o prodaji uvijek kada nije izriito iskljuena i u mjeri 65 u kojoj nije samim ugovorom ograniena. Pravni osnov garancije je bio sporan. Zakon o obligacionim odnosima stoji na pozicijama ugovornog osnova garancije. O tome svjedoe, pored ve navedenog rjeenja o mogunosti ugovornog iskljuivanja ili ograniavanja garancije, i rjeenja o uslovima potrebnim za postojanje ove obaveze. Garancija za ispravno funkcionisanje stvari, kao posebno jamenje proizvoaa i/ili prodavca pojedinih vrsta tehnike robe, ima prvenstveno ulogu zatite krajnjih potroaa (lan 501 - 507 ZOO). U daljem tekstu emo samo razmatrati opti tip garancije za materijalne nedostatke, onaj koji se uvijek sree u ugovorima o prodaji poslovnog prava.

65

lan 486. ZOO.

55

2.2. Uslovi za postojanje garancije Da bi garancija za materijalne nedostatke postojala, moraju biti ispunjeni pravom predvieni uslovi. Oni imaju karakter: zakonskih odredbi prinudnog karaktera, ugovornih klauzula, jednostranih pravnih poslova i pravnih stanja. Svi uslovi moraju biti ispunjeni kumulativno. Nedostatak, najprije, mora postojati u asu prelaska rizika. Izuzetno, obaveza garancije, pa, shodno tome, i odgovornost, postoji i onda kada se nedostatak pojavio nakon prelaska rizika, ako je on posljedica uzroka koji je postojao prije toga momenta. Na primjer, stoka je u momentu prelaska rizika ve bila zaraena, ali se bolest zbog perioda inkubacije pojavila nakon isporuke. Postojanje nedostatka ili uzroka nedostatka dokazuje kupac. Drugi uslov za postojanje obaveze garancije jeste da u asu zakljuenja ugovora nedostaci nisu bili poznati kupcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati (lan 480, st. 1.). Ovaj uslov savjesnosti kupca odnosi se samo na svojstva potrebna za redovnu upotrebu ili za promet robe, te na svojstva i odlike koje su izriito ili 66 preutno ugovorene, odnosno propisane. On ne postoji kod subjektivnih mana i kod prodaja po uzorku ili modelu, budui da se smatra da je kupac morao da ih uoi, da je svoju dunost provjere obavio kako treba. 67 U sluajevima za koje uslov savjesnosti kupca vai, zakonodavac pojaava kriterije paljivosti i potenja kod obje stranke. Smatra se da nisu mogli ostati nepoznati kupcu oni nedostaci koje bi briljivo lice sa prosjenim znanjem i iskustvom lica istog zanimanja i struke kao kupac moglo lako opaziti pri uobiajenom pregledu stvari. 68 No, prodavac e odgovarati i za ove nedostatke ako je u pogledu osobina stvari ili postojanja nedostataka obmanuo kupca svojom izjavom da traene odlike postoje, odnosno da uoenih ili indiciranih nedostataka nema (lan 480, st. 3. ZOO). Bude li ugovor zakljuen sa klauzulom vieno-odobreno, kakva - takva ili nekom slinom, kupac se ne moe pozivati na nedostatke stvari, osim u sluaju obmane od strane prodavca (uz. 144. i 145.). Znanje ili neznanje prodavca za postojanje nedostataka su pravno irelevantni; obaveza garancije za materijalne nedostatke postoji i kad je prodavac bio savjestan (lan 478, st. 1. ZOO). Ipak, nesavjesnost prodavca djeluje u sferi odgovornosti za materijalne nedostatke. Obaveza garancije se moe ugovorom sasvim iskljuiti ili samo ograniiti (lan 486, st. 1. ZOO). Stoga je nepostojanje ovakve klauzule trei uslov za egzistenciju obaveze garancije. Obaveza garancije e postojati uprkos ovakvoj klauzuli, ako je nedostatak bio poznat prodavcu ili ako ju je nametnuo koristei svoj poseban monopolski poloaj (lan 486, st. 2. ZOO). Razlog za to lei u nitavosti navedenih uglavaka.

66 67 68

lan 480, st. 1. u vezi sa lanom 479, st. 1. ZOO. lan 480, st. 1. u vezi sa lanom 479, st. 1. i 481, st. 1. ZOO. Clan 480, st. 2. ZOO.

56

etvrti uslov jeste da stvar nije prodata na prinudnoj prodaji (l. 487 ZOO). Razlozi za ovakvo rjeenje lee u mehanizmu prinudne javne prodaje koji iskljuuje pristanak i uee prodavca u zakljuivanju ugovora. Napokon, peti uslov ini uredna reklamacija na materijalne nedostatke. Striktno posmatrano, reklamacija nije uslov za nastanak obaveze garancije, ali jeste neophodna pretpostavka za odravanje ove dunosti prodavca na snazi. Naime, protekom prekluzivnih rokova za reklamiranje gasi se i sama obaveza garancije, pa shodno tome i odgovornost prodavca po tom osnovu. IV - GARANCIJA ZA PRAVNE NEDOSTATKE (ZATITA OD EVIKCIJE) 1. Pojam i vrste pravnih nedostataka Zakljuenjem ugovora o prodaji kupac ne eli samo to da mu stvari budu stavljene na raspolaganje. Njegovi ciljevi su sloeniji. Kupac tei da stekne mirnu i nesmetanu dravinu i svojinu kao najjae stvarno pravo na predmetu prodaje. Jedino na taj nain on moe u punom obimu da iskoristi upotrebne i prometnu vrijednost stvari i postigne jednakost davanja kao princip obligacionog prava (lan 15. ZOO). Upravo zbog ovoga pravo nekog lica, koje pod odreenim uslovima iskljuuje ili ograniava bilo miran posjed, bilo nastanak, ili vrenje najjaeg svojinskog prava na predmetu prodaje, predstavlja pravni nedostatak ili pravnu manu. Pravni nedostaci se, kao i materijalni, mogu podijeliti prema vie kriterija. Polazei od titulara prava koje predstavlja nedostatak, oni se mogu svrstati u 69 nedostatke iji je subjekat prodavac i one kod kojih je nosilac prava tree lice, tj. osoba van ugovornog odnosa. Zakon o obligacionim odnosima insistira na pravu treeg i time samo drugu varijantu ukljuuje u krug pravnih mana (lan 508). I dejstvo nedostatka moe biti mjerilo za njihovu sistematizaciju. Shodno tome, nedostaci se dijele na one koji: iskljuuju, umanjuju ili ograniavaju kupevo pravo (lan 508. ZOO). Prema obimu uticaja na stvar i pravo svojine na njoj teorija dijeli pravne nedostatke na potpune i djelimine. 70 Pravo koje sa stanovita kupca predstavlja manu moe biti javnopravne i privatnopravne prirode (lan 514. ZOO). Od privatnih, imovinskih prava najee se sreu stvarna prava (svojina, hipoteka, slubenost). U privrednim prodajama su izuzetno znaajna ona koja imaju

Perovi dr Slobodan: Obligaciono pravo, Privredna tampa, Beograd, 1980, str. 377. Detaljno razmatranje pravnih problema vezano za ovu vrstu nedostataka nalazi se kod Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 378.
70

69

57

obligaciono porijeklo (zaloga) 71 ili potiu iz prava intelektualne svojine (pravo na patent, model i uzorak, odnosno industrijski dizajn; ig). 72 Za postojanje mane je bitno da je uznemiravanje pravno. 73 Ono moe biti izvreno putem tube i u vidu prigovora, 74 ali i isticanjem nekih prava treeg lica neposredno. Napokon, pojedini nedostaci se mogu pojaviti samo kod nepokretnih stvari, slunosti na primjer. Mi emo se zbog pojma trgovake prodaje baviti samo pravnim manama koje se mogu vezati za pokretne stvari. 2. Pojam garancije za pravne nedostake i uslovi za njeno postojanje Garancija za pravne nedostatke je jemenje prodavca kupcu da preneseno pravo nema nikakvih nedostataka koji bi onemoguavali nastanak ili trajanje kupevog svojinskog prava, odnosno koji bi umanjivali ili ograniavali upotrebu toga prava, a time i miran posjed prodane stvari. Analogno garanciji za materijalne nedostatke, garancija za pravne nedostatke (zatita od evikcije) se moe definisati i kao jamenje prodavca kupcu da je preneseno svojinsko pravo saglasno onome to je predvieno ugovorom. Po svojoj pravnoj prirodi, garancija za pravne nedostatke je prirodan sastojak ugovora; postoji uvijek kada sporazumom stranaka nije izriito ili preutno iskljuena. Pravila Zakona o obligacionim odnosima su i u pogledu ovoga instituta dispozitivne prirode; odgovornost prodavca za pravne nedostatke moe se ugovorom ograniiti ili sasvim iskljuiti (lan 513, st. 1. ZOO). Zbog toga zatita od 75 evikcije u naem sistemu ima ugovorni osnov. Za postojanje garancije za pravne nedostatke moraju biti kumulativno ispunjeni zakonski uslovi. Oni imaju razliit juridiki karakter. U uporednom pravu su postavljeni na slian nain. Zato emo se zadrati samo na rjeenjima Zakona o obligacionim odnosima. Nedostatak mora postojati u asu prelaska svojinskog prava sa prodavca na kupca. To znai, nuno je da je stvarno pravo treeg nastalo jo dok je stvar bila u dravini prenosioca. 76 Ovo je prvi uslov.

71 Zaloga moe biti konstituisana ugovorom o zalogu (lan 966 - 996). No, ona ee proistie iz nekog drugog privredno-pravnog posla: komisiona (lan 786), trgovinskog zastupanja (lan 809), izdavanja skladinice (lan 740. i dalje) i slino. 72 Vidjeti: Zakon o industrijskom vlasnitvu u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br. 3/02). 73 Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 377. 74 Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 381. 75 lan 1487. Codice civile samo garanciji za sopstveno uznemiravanje daje zakonski osnov. Ona se ugovorom ne moe iskljuiti ili ograniiti; lan 1628. Code civil isto. 76 Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 382. Generalno se moe rei da odreivanje vremena postojanja nedostatka u prenesenom pravu nije jednostavno. ZOO izriito ne ureuje ovo pitanje pa se rjeenje mora nai vezivanjem garancije za momenat nastanka prava. To je kod nas izvrenje isporuke. No, ZOO u lanu 510. st. 4. i 513. st. 2. govori i o momentu zakljuenja ugovora. Smatramo da je taj trenutak relevantan samo za odreivanje savjesnosti kupca, odnosno prodavca, a ne i za postojanje prava treeg.

58

Drugi uslov jeste da je kupac savjestan. Odreivanje savjesnosti je sloeno. Ona najprije postoji ako kupac nije bio obavijeten o postojanju pravnog nedostatka (lan 508, st. 1. ZOO). Dalje, smatrae se da je kupac savjestan ako u asu sklapanja ugovora nije znao za mogunost da mu stvar bude oduzeta, ili da njegovo pravo bude smanjeno ili ogranieno (lan 510, st. 4.). Napokon, kupac se smatra savjesnim i onda kada je znao za nedostatak, ali nije pristao da uzme stvar optereenu tim pravom (lan 508, st. 1. ZOO). U posljednjem sluaju radi se o situaciji u kojoj je prodavac obmanuo kupca u pogledu karaktera prava treeg ili u kojoj je kupcu obeao da e do preuzimanja stvari i prenosa svojine otkloniti nedostatak. Trei uslov jeste da garancija nije ugovorom iskljuena ili ograniena. Da bi ovaj uslov postojao, potrebno je da prodavalac bude savjestan. Smatrae se da on nije savjestan ako mu je nedostatak u vrijeme sklapanja ugovora bio poznat ili mu nije mogao ostati nepoznat (lan 513. st. 2. ZOO). U sluaju nesavjesnosti prodavca, klauzula o iskljuenju ili ogranienju odgovornosti za pravne nedostatke je nitava. etvrti uslov je obavjetavanje prodavca o nedostatku, tj. njegovo reklamiranje (lan 509. ZOO). Za razliku od materijalnih nedostataka, reklamiranje pravnih mana nije uvijek uslov za odravanje prodaveve obaveze garancije na snazi. Obaveza postoji i kad reklamacija nije izvrena i to u tri sluaja. Kupac, najprije, ne mora reklamirati pravne nedostatke koji su prodavcu ve poznati (lan 509. ZOO). Reklamacija, dalje, nije uslov za postojanje obaveze garancije ni onda kada se kupac upustio u sudski spor sa treim licem i izgubio ga. Prodavac se tada moe osloboditi odgovornosti ne dokazom da njegova obaveza garancije ne postoji, jer nije izvreno obavjetavanje, nego dokazom da je raspolagao sredstvima da se odbije zahtjev tree osobe (lan 511. ZOO). I na kraju, reklamacija nije uslov ni za sluaj u kome je pravo treeg oito osnovano (lan 512). V - ISPOSTAVLJANJE FAKTURE 1. Pojam fakture i obaveza njenog ispostavljanja Pravno posmatrano, faktura se moe definisati kao izjava volje prodavca data u formi pisanog dokumenta kojim on zahtijeva od kupca da mu isplati cijenu iz ugovora i eventualno ostale izdatke koje je uinio u vezi sa ugovorom. Faktura, pored zahtjeva za plaanjem, uvijek sadri i neke elemente ugovora: predmet, koliinu, jedininu cijenu, transportnu klauzulu i ukupan iznos cijene. U praksi se sreu i obrasci faktura iji ih sadraj pribliava zakljunici. Faktura je materijalizacija pravno relevantne izjave volje usmjerene na plaanje cijene. Zbog toga se ona pravno kvalifikuje kao pomoni pravni posao.

59

Funkcije fakture su brojne. Ona, najprije, predstavlja zahtjev za isplatu cijene. To je njen osnovni zadatak. Faktura, dalje, jeste izuzetno vaan knjigovodstveni dokument. 77 Ona zbog toga mora biti uredna, vjerodostojna i dovoljna za knjienje poslovne promjene koju izaziva isplata ugovorne cijene. Nadalje, faktura je izuzetno vano dokazno sredstvo. U tom svojstvu ona pokriva oblast od dokumentarnog akreditiva do spreavanja zastarjelosti zahtjeva za plaanjem ugovorne cijene. Zavisno od faze pregovora ili ugovaranja, faktura moe imati jo dvije fukncije. Ona moe predstavljati ponudu za zakljuenje ugovora ili prihvat ponude. Pravni reim cijene omoguava jo jedan nain upotrebe fakture. Ona moe biti sredstvo za oivljavanje ugovora preciziranjem cijene od strane prodavca. Ovu ulogu imae u sluaju u kome ugovor ne vai bez odreivanja cijene, a stranke se o cijeni nisu sporazumjele. Faktura je, napokon, podoban instrument za dopunu i preciziranje ugovora. Ovo je razumljivo, budui da je 78 faktura obino prvi pismeni akt o ugovoru. Sistemsko tumaenje izvora pokazuje da je i danas izdavanje fakture obaveza prodavca. Takav zakljuak se moe izvui iz Optih uzansi, naroito iz onih koje govore o kupevoj obavezi plaanja. 79 Na isti stav upuuju Zakon o raunovodstvu (lan 3. i 10) 80 i Zakon o finansijskom poslovanju (lan 3. naroito). 81 Od fakture treba razlikovati profakturu. Profaktura je pisani dokument po sadraju i obliku slian fakturi - kojim prodavac zahtijeva od kupca plaanje prema prethodnom obraunu cijene. Ona ima preliminarnu finansijsku, knjigovodstvenu i dokaznu funkciju. Kada konaan obraun bude sainjen, iznosi plaeni po profakturi se odbijaju od iznosa fakture. Rezultat moe da bude: ostatak duga kod kupca, potpuno izmirenje obaveze ili pojava potraivanja kupca za vraanje vie plaenog iznosa po profakturi. 2. Obaveznost jednostrano unesenih klauzula Faktura se izdaje na osnovu ugovora, koji predstavlja rezultat sporazuma stranaka. Ona predstavlja znaajno dokazno sredstvo o sadraju toga sporazuma. Zbog toga je pitanje klauzula koje prodavac jednostrano unese u fakturu veoma sloeno. Kod nas je ono rijeeno Optim uzansama. Odredbe fakture koje se ne nalaze u ugovoru, niti se iz njega mogu tumaenjem nesumnjivo konstruisati, u principu, ne obavezuju kupca. Ovo pravilo vai i onda kada je kupac fakturu primio bez prigovora. Polazi se od pretpostavke da se ne moe jednostrano menjati ono to su stranke ugovorile, odnosno ukoliko 82 su u pitanju nove klauzule da ne postoji obaveza da se na njih odgovori. No,

lan 10. Zakona o raunovodstvu (Sl. n. FBiH, 2/95). Kapor dr Vladimir: Ugovor o kupovini i prodaji robe prema Optim uzansama za promet robom, Savremena administracija, Beograd 1957, str. 87. 79 Vidjeti uzanse 177, 180. i 217. 80 Sl. n. FBiH, 2/95. 81 Sl. n. FBiH 2/95. 82 Kapor dr Vladimir, isto djelo, str. 87.
78

77

60

sadraj ugovora i princip pacta sunt servanda stvaraju izuzetke od izloene norme uzanse 203. Uslovi plaanja i drugi uslovi koje prodavac jednostrano unese u fakturu obavezuju kupca ako su kumulativno ispunjene tri pretpostavke. Jednostrano unesene klauzule moraju biti neophodne za izvrenje ugovora. ta je neophodno zavisi od konkretnih okolnosti svakog pojedinog sluaja. 83 Drugo, razmatrane klauzule moraju biti u skladu sa ostalim odredbama ugovora. Ta injenica e se utvrivati primjenom pravila o interpretaciji. Napokon, nuno je da kupac nije u kratkom roku po prijemu fakture prigovorio jednostranim klauzulama. Koji je rok kratak, faktiko je pitanje (uz. 103. st. 2). Kada kupac prigovori samo nekim stavkama fakture, ne moe odbiti isplatu iznosa na koje nije uloio prigovor (uz. 204). U praksi se formiralo stanovite da jednostrano unesene klauzule obavezuju prodavca ukoliko oteavaju njegov poloaj. Ovo pravilo vai i onda kada ove odredbe prevazilaze okvire ugovora, odnosno kada nisu neophodne za njegovo izvravanje. Smatra se da je tada prodavac elio da prui pogodnosti kupcu. Poto je u pitanju ponuda za naknadnu izmjenu ili dopunu posla, kupac ne mora prihvatiti korienje ponuenim pogodnostima.

83

Kapor dr Vladimir, isto djelo, str. 88.

61

62

GLAVA TREA OBAVEZE KUPCA


I - UOPTE O OBAVEZAMA KUPCA 1. Vrste obaveza Obaveze kupca su njegove dunosti izvravanja radnji koje proistiu iz ugovora o prodaji. Osnov obaveza kupca i faktori koji uslovljavaju njihov pojedinani izgled, u naelu, su isti kao i kod obaveza prodavca. Ali, postoji i jedan dodatni element, a to je injenica da je kupac povjerilac za karakteristinu obavezu isporuke i ujedno aktualni ili potencijalni vlasnik stvari koja je predmet ugovora. Uporedno posmatrano, ova varijabla dovodi do razliite kvalifikacije pojedinih radnji koje kupac kao poslovni subjekt preduzima. Najkarakteristiniji primjeri su pregled robe i obavjetavanje o nedostacima; oni se u zakonodavstvu odreuju ili kao obaveza ili kao pravo kupca. Osnovne obaveze kupca u naem pravu su: pregled robe (provjera da li roba ima materijalnih nedostataka), prijem isporuke, plaanje cijene i obavjetavanje o materijalnom nedostatku (reklamacija), ako on postoji. Posljednja obaveza je uslovljena. Poto se reklamacijom materijalnih nedostataka obezbjeuje realizacija obaveza prodavca po osnovu garancije, tj. njegova odgovornost, obaveza reklamiranja ulazi u vanredan tok posla. Zato emo je izloiti tek u narednom poglavlju. Sporednih obaveza kupca takoe ima vie. Od onih koje su zasnovane na dispozitivnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima treba istai obavezu uvanja stvari. Ona lei na kupcu kada mu je stvar uruena, a on eli da je vrati prodavcu bilo zbog nedostataka, bilo zbog raskida ugovora (lan 520. st. 2. ZOO). Sadraj obaveze je isti kao i kod prodaveve istovrsne dunosti. Izloiemo ga u sklopu odgovornosti prodavca. Od dunosti zasnovanih na ugovoru istiu se: slanje ambalae i dostavljanje specifikacije. O reimu ovih radnji govoriemo prilikom raspravljanja o odgovornosti za docnju sa izvrenjem posmatranih obaveza. 2. Karakter obaveza kupca Opte karakteristike obaveza kupca iste su kao i osobine dunosti prodavca. Pored toga, postoje i obiljeja koja su donekle specifina. Obaveze kupca su tijesno vezane za obaveze prodavca. One, prvo, predstavljaju komplementarne pojmove povezane i sadrinski (isporuka - prijem isporuke) i funkcionalno (isporuka - plaanje uz potovanje naela istovremenosti). Drugo, sankcije za neizvrenje osnovnih obaveza nisu uvijek precizirane. esto se

63

sastoje u gubitku nekih kupevih prava. Napokon, odgovornost za neizvrenje sporednih obaveza je u velikoj mjeri izjednaena sa optim reimom odgovornosti za neizvrenje ili neuredno izvrenje ugovora. II - PREGLED ROBE 1. Pojam pregleda 1.1. Pojam provjere materijalnih nedostataka Postupak provjere materijalnih nedostataka u zakonodavstvu se najee 84 naziva pregled. U praksi se koriste i izrazi: provjera, kontrola i kvalitativni, odnosno kvantitativni prijem. 85 Pravni pojam pregleda se u propisima ne odreuje izriito, nego posredno - kroz opis naina na koji on treba da bude izvren. 86 Zbog toga definicija pregleda mora da ima teorijski karakter. Pregled robe radi provjere postojanja ili nepostojanja materijalnih nedostataka predstavlja sistem faktikih i pravnih radnji, zajedno sa njihovim modalitetima, koje treba preduzeti da bi se dolo do relativno sigurnog i pravno relevantnog stava o tome da li isporuena roba po svojim osobinama odgovara onome to je predvieno ugovorom. Prema lanu 481. st. 1. ZOO kupac je duan primljenu stvar na uobiajen nain pregledati ili je dati na pregled. U naem je pravu, dakle, provjera materijalnih nedostataka obaveza kupca. Za ovakvu pravnu kvalifikaciju pored uporedno-pravnih razloga govore i argumenti komercijalne i juridike prirode. Stranke mogu odmah da rijee sporove o injenicama, da utvrde svoje ekonomske i pravne pozicije i izaberu dalji nain djelovanja. Pregled robe sastoji se iz niza povezanih faktikih radnji, koje prate izriite ili preutne izjave volje vezane za izvravanje pojedinih postupaka i ocjenu njihovih rezultata. Zbog toga se pregled robe moe kvalifikovati i kao pomoni pravni posao. Znaaj pregleda robe radi utvrivanja (ne)postojanja materijalnih nedostataka je ogroman. U ekonomskom smislu njime kupac provjerava da li dobija ono to prema ugovoru treba da plati. Pravno gledano, pregled robe je nezamjenjivo sredstvo vjerodostojnog konstatovanja injenica vezanih za saobraznost isporuke 87 robe preme uslovima iz ugovora, te za obezbjeenje dokaza o tim faktima . Stoga on, zajedno sa reklamacijom, predstavlja akte vigilancije, budnosti kupca. 88

lan 34. SGA, lan 2 - 606 UCC, p. 377. HGB, lan 201. ZO. Isto ini i na ZOO u lanu 481. st. 1. Ova terminologija zasnovana je na rjeenjima Optih uzansi. Ne treba je koristiti jer sadri prevazieni koncept mana, ali i zato to je sutinski netana. Pregled robe jo uvijek, naime ne znai prijem (vidjeti Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola kvaliteta robe kod ugovora o prodaji, Institut za uporedno pravo, Beograd 1970, str. 121 (dalje emo ovaj rad citirati kao Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola...). 86 lan 481. ZOO, npr. govori o uobiajenom pregledu stvari. 87 Vilus dr Jelena : Odreivanje i kontrola..., str. 118. 88 Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 181.
85

84

64

Postoje etiri osnovna modaliteta pregleda. Da bismo ih izloili loginim redoslijedom i u cilju izbjegavanja ponavljanja, govoriemo o subjektima, mjestu, vremenu i nainu pregleda. 1.2. Pojam provjere pravnih nedostataka Provjera pravnih nedostataka se moe definisati analogno provjeri materijalnih nedostataka kao sistem faktikih i pravnih radnji, zajedno sa njihovim modalitetima, koje se preduzimaju radi toga da bi se dolo do relativno sigurnog stava o tome da li pravo koje se prenosi postoji i da li se moe upotrebljavati na nain predvien ugovorom. No, u uporednom zakonodavstvu ova teorijska mogunost nije posebno regulisana. Postoji vie razloga zbog kojih se provjeri pravnih nedostataka ne posveuje panja koja bi odgovarala kontroli robe. Najprije, u uporednom pravu je opte prihvaeno da prodavac mora obavijestiti kupca ukoliko zna za nedostatak. Drugo, ukoliko se pravni nedostatak sastoji u pravu treeg lica, onda je to tree lice duno da dokae postojanje svojih ovlatenja. Napokon, poto se privredna prodaja obavlja na mjestima i izmeu lica za koje je to uobiajeno, kupac je po pretpostavci savjestan. A to znai da moe i od nevlasnika stei svojinu. Priroda pravnih nedostataka dozvoljava da se oni valjano reklamiraju i kad nisu posebno provjeravane osobine prenesenog prava. Zbog toga se na ovome pitanju vie neemo zadravati. 2. Subjekti pregleda robe Subjekti pregleda su lica koja imaju obavezu i pravo da izvre uvid u stanje robe radi konstatovanja nepostojanja ili postojanja materijalnih nedostataka. To mogu biti subjekti javne vlasti ili lica poslovnog prava. Subjekti javne vlasti su nadleni inspekcijski organi. Kontrola koju oni vre zasnovana je na imperativnim normama i ima obavezan karakter. Ova vrsta pregleda robe najee se sree kod onih proizvoda kod kojih je propisan minimalni kvalitet. Sastoji se bilo u kontroli sirovina, bilo u pregledu gotovog proizvoda. Pored toga, javnopravna kontrola je naroito esta u spoljnotrgovinskom poslovanju. Stranke u ugovoru o prodaji mogu, ali ne moraju prihvatiti rezultate ove kontrole kao jedino mjerodavne za njihove meusobne odnose. Lica koja mogu izvriti kontrolu ima vie. Odreivanje subjekata pregleda u konkretnom ugovoru zavisi prvenstveno od sporazuma stranaka. Tek ukoliko one nita ne utanae, primijenie se rjeenja dispozitivnog zakonodavstva.

65

Pregled robe najprije moe da izvri sam prodavac. Ovo rjeenje karakteristino je za pravo SAD. 89 U teoriji je ono sporno, budui da se prodavac ve vezao ugovornom garancijom da roba nema materijalnih nedostataka, mana. 90 Pregledu koji izvri sam prodavac pridaje se znaaj jedino onda kada se druge kontrole ne vre. 91 Jedan ovakav sluaj mogu je i na osnovu uzanse 127. st. 1. Ako je ugovorena otprema eljeznicom bez merenja, tada je mjerodavna koliina koju na svome skladitu utvrdi sam prodavac, pod uslovom da uredno pozvani kupac nije doao da uzme uee u pregledu. Drugi subjekat je kupac. Prema kontinentalnim i naem pravu pregled je njegova dunost. Od uslova ugovora i okolnosti sluaja zavisi vjerodostojnost rezultata do kojih je on doao. Potreba da rezultat pregleda bude taan i upotrebljiv kako prema drugoj strani, tako i pred sudom, dovela je do toga da prodavac ili kupac rijetko potpuno sami vre pregled robe. Oni to ine ili zajedno sa nekim treim licem - prevoznikom (vozarom) i pediterom najee, ili sa komisijom. Vozar e, po pravilu, uestvovati u utvrivanju koliine robe koja je mjerodavna za ocjenu pravilnosti ispunjenja ugovora o prodaji ako je u ugovoru unesena neka od sljedeih klauzula: merenje na utovarnoj stanici, merenje na istovarnoj stanici i srednja mera utovara i istovara (uz. 127. st. 2 - 4). Pregled najee zajedniki vre prodavac i kupac. U interesu prometa ovo je najbolje rjeenje, jer je strankama omogueno da odmah rijee sva eventualna sporna pitanja vezana za svojstva i stanje robe. Upravo zbog toga se naziva i 92 kontradiktorni nain, odnosno kontradiktorni pregled. Subjekat pregleda moe biti i tree lice. Ono to svojstvo stie najprije na osnovu sporazuma stranaka. Tada su mogue dvije situacije. Ugovorom moe biti predvieno da je nalaz treeg iskljuivi i obavezan dokaz o stanju robe. Stranke se mogu sporazumjeti i tako da pregled koji vri trei slui dobijanju robnog dokumenta pogodnog za dalju upotrebu, s tim da on ne spreava dalje dokazivanje materijalnih nedostataka. 93 Smatramo da u sluaju nejasnog regulisanja poloaja treeg lica treba usvojiti drugo rjeenje. 94 Tree lice moe biti subjekt pregleda i na osnovu odluke jedne ugovorne stranke. Tada njegovi nalazi mogu imati samo dokazno dejstvo. Upravo zbog toga valja odabrati ono tree lice ija su strunost i savjesnost neosporni. Ovaj zahtjev i pojava novog imenovanog ugovora o kontroli

lan 2 - 515 (1) UCC. Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 122. i 123. Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 133. 92 Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 119. 93 Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola.., str. 134 - 135. 94 Ovakvo rjeenje predvia i lan 2-515 UCC: stranke se mogu dogovoriti da e nalaz treeg lica biti obavezan za njih u svakom kasnijem parnienju, odnosno voenju spora.
90 91

89

66

robe i usluga 95 uslovili su u poslu prodaje jo jedan novum - pregled od strane treeg. 96 3. Mjesto pregleda robe Mjesto pregleda je geografska lokacija ili lokalitet na kome sve radnje pregleda moraju biti zavrene. Moe se, kao i mjesto isporuke, posmatrati u irem i u uem smislu. Odreivanje mjesta provjere materijalnih nedostataka vri se, najprije, ugovorom, a potom dispozitivnim propisima. Zakonodavna rjeenja zavise dijelom od vrste robe (individualizirana ili generika), a dijelom od tipa prodaje (nedistanciona ili distanciona). Odreivanje mjesta provjere materijalnih nedostataka vri se u ugovoru izriito ili transportnim klauzulama. Bez obzira kako mjesto provjere bilo ugovoreno, ono mora biti potovano. Mjerodavan je samo onaj nalaz o stanju robe koji je dobijen na ugovorenom mjestu pregleda. Zakon o obligacionim odnosima i Opte uzanse, usvajajui iroko prihvaena 97 rjeenja uporednog prava, mjesto pregleda veu za mjesto izvrenja isporuke kao primaran i vrijeme pregleda kao sekundaran faktor. Upravo zbog toga postoji veliki broj solucija, a njihova primjena zavisi od faktikih okolnosti svakog konkretnog posla. Ovi inioci dovode do razliitog tumaenja osnovne norme lana 481. st. 1. ZOO po kojoj je kupac duan primljenu stvar na uobiajeni nain pregledati ili je dati na pregled im je to prema redovnom toku stvari mogue. Ako su obje stranke prisutne isporuci i ako je prilikom isporuke mogue izvriti i pregled, mjesto isporuke u irem i uem smislu je ujedno i mjesto pregleda. Ovo pravilo vai samo za vidljive nedostake. Ne pozove li prodavac kupca da prisustvuje isporuci, kao i onda kada prisutne stranke ne mogu da izvre pregled prilikom isporuke bez svoje krivice, mjesto provjere je prvo mjesto u kome je to prema redovnom toku stvari mogue uiniti. Redovan tok stvari je pravni standard koji se shvata objektivno, tj. nezavisno od individualnih osobina konkretnog kupca. Razliiti faktiki uslovi provjere koliine i kvaliteta, po pravilu, e dovoditi do razliitog odreivanja mjesta provjere koliine i kvaliteta pozivom na redovan tok stvari. Koliina e se najee provjeravati u prvom usputnom mjestu koje raspolae odgovarajuim mjernim instrumentima, a kvalitet u skladitu kupca. Kod distancionih prodaja generikih stvari mjesto provjere e biti identino mjestu isporuke. No, postoji li dilema oko toga da li je kao mjesto isporuke i
95 lan 847. st. 1. ZOO: Ugovorom o kontroli robe jedna ugovorna strana (vrilac kontrole) obavezuje se da izda certifikat o tome, a druga strana (naruilac kontrole) naknadu. Vidjeti i lan 848 - 858 ZOO. 96 Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 168. 97 Vidjeti Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 127 i Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 183.

67

pregleda odreeno mjesto otpreme ili mjesto opredjeljenja, uzee se da je mjesto pregleda jednako mjestu otpreme. Kao mjesto pregleda u uem smislu valja uzeti transportni terminal (uzansa 74). Ovakvo rjeenje odgovara ne samo izvorima prava nego i potrebama poslovne prakse. Odreivanje mjesta provjere kod reekspedicije predstavlja poseban problem. Da bi reekspedicija kao poseban institut postojala, prema uporednom 98 i naem pravu (lan 481. st. 3. ZOO) potrebno je da bude ispunjeno nekoliko uslova. Najprije, mora postojati ugovor izmeu kupca i njegovog kupca o prodaji iste robe. Drugo, potrebno je da kupac robu alje u novo mjesto opredjeljenja bez pretovara. I tree, zahtijeva se da je prodavcu pri sklapanju ugovora bila poznata ili morala biti poznata mogunost takve dalje otpreme (lan 481. st. 3. ZOO). Budu li ispunjeni ovi uslovi, mjesto provjere moe biti i mjesto novog opredjeljenja. Razumije se da kupac ili kupev kupac mogu kao mjesto provjere u irem smislu odrediti i neko drugo usputno mjesto koje se nalazi izmeu dva mjesta opredjeljenja. Sva do sada iznesena pravila o odreivanju mjesta pregleda vaila su za uobiajeni pregled kojim se mogu konstatovati vidljivi nedostaci. Mjesto utvrivanja skrivenih nedostataka nije niim odreeno. Ono zavisi ili od volje kupca ili od okolnosti sluaja. 4. Vrijeme pregleda robe Vrijeme pregleda je trenutak ili vremenski period u kojemu sve radnje koje sainjavaju pregled robe moraju biti izvrene. Pravno, ovo je najsloeniji modalitet postupka provjere (ne)postojanja materijalnih nedostataka. Odreuje se ugovorom na isti nain kao i mjesto, te dispozitivnim propisima. Rjeenja dispozitivnih propisa uopte, pa i naeg Zakona o obligacionim odnosima zavise od vrste robe, tipa prodaje i od usvojenih pravila o vremenu reklamacije. Ona se mogu posmatrati prema tome da li je prodavac bio nesavjestan ili savjestan. Ako je nedostatak bio poznat prodavcu ili mu nije mogao ostati nepoznat (lan 485. ZOO), vrijeme reklamacije, pa prema tome i vrijeme utvrivanja nedostataka nije niim ogranieno. Ovo rjeenje potie iz principa da se niko ne moe pozivati na sopstvene nedoputene radnje (nemo turpitudi nemo suam allegans). Kada je prodavac bio savjestan, vrijeme pregleda zavisi od toga da li je nedostatak vidljiv ili skriven. Pravno-tehnika rjeenja su naroito u prvom sluaju veoma sloena. Stoga emo ih ispitati posebno. Budu li obje stranke prisutne isporuci i pregled se moe izvriti prilikom isporuke; stranke ili drugi subjekti pregleda, ga moraju obaviti odmah. Ovo rjeenje
98

Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 127-130.

68

zasniva se na pravilima o reklamaciji iz lana 481. st. 2. ZOO. Izvrenje pregleda odmah je, zapravo, pravni standard. Njegov sadraj zavisi od poslovnih obiaja i od konkretnih uslova isporuke u datom sluaju. Jasno je da se vrijeme isporuke i vrijeme pregleda ne moraju potpuno podudariti, budui da se zadnja trana robe mora ispitati po zavretku isporuke. Ako prodavac ne ispuni svoju obavezu pozivanja kupca da prisustvuje isporuci i pregledu, ili ako pregled ne bude mogue izvriti prilikom isporuke bez krivice stranaka, kupac ga mora obaviti im je to prema redovnom toku stvari mogue (lan 481. st. 1. ZOO). Ovo znai da mora bez nepotrebnih odlaganja pristupiti pregledu i sam pregled zavriti u roku u kome bi to uinilo i drugo lice njegovog poloaja djelujui panjom dobrog privrednika. Redovan tok stvari i ovdje se shvata objektivno. Pored poslovnih obiaja i uslova posla, sadraj navedenih pravnih standarda zavisi naroito od vrste robe. Konani izgled relevantnog rjeenja u pogledu vremena provjere zavisie i od toga da li je u pitanju provjera koliine ili kvaliteta. Specifini zahtjevi provjere kvaliteta mogu da dovedu do toga da se izraz im interpretira tako da vai od momenta prispijea robe u skladite kupca. Kod distancione prodaje generikih stvari princip je da se vrijeme pregleda vee za vrijeme isporuke. Zbog toga je u uporednom pravu gotovo opte prihvaeno pravilo ... da se u ovakvim sluajevima kontrola robe vri pre predaje 99 robe vozaru. Isto rjeenje postoji i u naem sistemu. Ono je potvreno i pravilima uzanse 74. o mjestu isporuke u situaciji kada postoji dilema izmeu mjesta otpreme i opredjeljenja. U sluaju reekspedicije, pregled stvari moe biti odgoen do njezina prispijea u novo odredino mjesto (lan 481. st. 3. ZOO). Kupac ili kupev kupac imaju pravo da pregled izvre i ranije. No, ukoliko to ne uine, duni su da pregledu pristupe im je roba prispjela u konanu destinaciju. Navedeni rokovi za pregled mogu biti produeni u dva sluaja. Prvo, ako je zbog popravke ili isporuke druge stvari kupac bio prinuen da ne koristi predmet prodaje, rokovi poinju tei od predaje popravljene stvari, predaje druge stvari, izvrene zamjene dijelova i slino (lan 483. ZOO). I drugo, ako se pregled ne moe izvriti, jer prodavac nije predao potrebna dokumenta, poetak toka roka se odlae do prijema dokumenata. Prema uzansi 138. kupac tada treba da opomene prodavca da mu te isprave bez odlaganja dostavi. Ovo pravilo ne vai samo onda 100 kada je u pitanju lakopokvarljiva roba. Sva izloena rjeenja vrijede za situaciju u kojoj se vri uobiajeni pregled, tj. u kojoj treba konstatovati vidljive nedostatke. Ako su u pitanju skriveni nedostaci, krajnji rok za izvrenje pregleda je prekluzivni rok za ostvarivanje kupevih prava
99

100

Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 124 - 125. Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 126 i 138.

69

po tom osnovu. On iznosi est mjeseci od predaje stvari, isporuke, izuzev kada je ugovorom odreen dulji rok (lan 482. st. 2. ZOO). 5. Nain pregleda robe Nain pregleda obuhvata sve vrste radnji i njihove modalitete koje subjekt pregleda treba da obavi da bi se dolo do relativno sigurnog i pravno relevantnog stava o tome da li materijalni nedostaci postoje ili ne. Prema cilju, nain pregleda se dijeli na: nain pregleda koji tei utvrivanju koliine i nain pregleda koji je usmjeren na konstatovanje kvaliteta. Prema obimu, nain kontrole moe biti potpun ili djelimian, to esto ne zavisi od volje ugovornih strana, ve od prirode robe u 101 Kod sukcesivnih isporuka provjeru treba vriti za svaki obrok pitanju. posebno. 102 Nain provjere je sloena pojava. On se moe posmatrati kao tehnoloki proces, komercijalna procedura ili pravni postupak. Zadnja dva vida nazvaemo drutvenom procedurom i obraditi zajedno, budui da odvajanje ekonomskih i pravnih aspekata pri vrenju kontrole nije mogue. Izvori prava za nain provjere veoma su brojni. Na prvom mjestu se i ovdje pojavljuje ugovor. Potom dolaze dispozitivni propisi, Opte uzanse, posebne uzanse i poslovni obiaji. Tehnoloki postupci provjere treba da budu provedeni najprije onako kako je izriito ugovoreno. Rezultati dobijeni na drugi nain ne bi bili pravno relevantni, bez obzira na svoju uvjerljivost i vjerodostojnost. Zakon o obligacionim odnosima, kao i drugi zakonici i izvori uporednog prava, nita ne govore o ovom aspektu provjere. No, zato mu Opte uzanse posveuju znaajnu panju. Prema uzansi 115. utvrivanje koliine robe vri se vaganjem, merenjem ili prebrojavanjem. Razumije se da je za primjenu svakog od navedenih postupaka 103 Sutinski potrebno da koliina u ugovoru bude utvrena na odgovarajui nain. zahtjev uzansi u pogledu utvrivanja kvaliteta jeste da primijenjeni nain bude vjerodostojan (uz. 147). Tehnoloki postupci koji ispunjavaju ovaj uslov su navedeni primjera radi: struni pregled, uporeivanje sa uzorkom, hemijska analiza, fiziko mjerenje, vaenje uzorka. Ako se roba isporuuje u originalnom pakovanju, tehnoloki postupci se primjenjuju samo na konstatovanje stanja ambalae (uz. 148). Posebne uzanse za promet pojedinim vrstama robe, kao na primjer za itarice, sadre i pravila o tehnolokim postupcima provjere koji moraju biti primijenjeni. 104 Drutvene procedure kroz koje se vri provjera postojanja materijalnih nedostataka veoma su sloene. Njihovo regulisanje vri se najprije sporazumom
Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 130. Kapor dr Vladimir - Cari dr Slavko, isto djelo, str. 155. Toroman dr Marija: Vrste i modaliteti ugovora o kupovini i prodaji, Institut za uporedno pravo - Savremena administracija, Beograd 1975, str. 75. istie da je uestalost primjene ovakvog naina ugovaranja i kontrole koliine uinila da ovaj postupak danas preraste u poseban modalitet ugovora o kupovini i prodaji pokretnih stvari. Definicija se daje na str. 75, a analiza specifinosti na str. 76 - 82. 104 Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 131 - 132.
102 103 101

70

stranaka. To moe biti uinjeno u ugovoru ili prilikom samog pregleda, najee onoga koji se naziva kontradiktornim. Ovo rjeenje ima i uporedno-pravnu vrijednost. Ako posebne uzanse ili standardi dolaze do primjene, bie obavezna procedura koju oni predviaju. 105 Ne postoje li ni ovi izvori, provjera se vri prema dispozitivnim propisima. Prema lanu 481. st. 1. ZOO, pregled se mora izvriti na uobiajeni nain. Uobiajeni nain se odreuje prema obiajima u mjestu pregleda, poslovnim obiajima date trgovake brane, prirodi robe i okolnostima provjere. Dakle, ovaj pravni standard uvijek treba veoma paljivo popunjavati elementima sadraja koji imaju faktiku prirodu. Opte uzanse za promet robom kao vjerodostojan nain pregleda predviaju komisijski pregled. Ukoliko je on uobiajen, dolazi u obzir i kao nain provjere materijalnih nedostataka prema Zakonu o obligacionim odnosima. Nain provjere koliine komisijskom procedurom Opte uzanse predviaju za situacije u kojima izmeu jedne ugovorne strane i vozara ili peditera postoji spor u pogledu koliine, kao i onda kada koliinu provjerava jedna strana na svome skladitu bez prisustva drugog partnera (uz. 128). Kod provjere kvaliteta, komisijski postupak se a priori smatra vjerodostojnim (uz. 147). Sva ostala pitanja se u oba 106 Sutinskih razlika izmeu sluaja ureuju kroz sadrinu komisijskog zapisnika. usvojenih rjeenja nema, pa emo ih izloiti zajedno. Komisiju formira strana koja je subjekt pregleda. Korisno je da to uini svojim rjeenjem. U pogledu lanova komisije nema ogranienja, ali se njihova svojstva i odnosi sa ugovornim partnerima moraju naznaiti u zapisniku. Poeljno je da komisiju sainjavaju nepristrasna lica i da u nju po mogunosti uu sudski vjetaci. 107 Potom se pristupa identifikaciji robe, odreivanju tehnolokih postupaka i njihovom provoenju. O svim radnjama vodi se zabiljeka. Zatim se utvruju rezultati pregleda. Na kraju se sastavlja komisijski zapisnik koji treba da potpiu obje strane, odnosno njihovi predstavnici, lanovi komisije i eventualni svjedoci. Ukoliko lanovi komisije nisu jednoduni o nekom pitanju, manjina moe izdvojiti svoje miljenje ili odbiti da potpie zapisnik. Dokazna snaga ovakvog zapisnika je oslabljena. Snoenje trokova provjere stranke mogu urediti ugovorom. Ne bude li to uinjeno, primijenie se pravila Optih uzansi predviena za trokove utvrivanja kvaliteta (uz. 139). Ako se provjera vri na skladitu prodavca, on je duan da kupcu bez naknade, dakle o svom troku, stavi na raspolaganje potrebnu radnu snagu i sredstva kojima raspolae. U svim drugim sluajevima trokove pregleda snosi kupac kao lice na kome lei obaveza da ga izvri. Jedan izuzetak, ipak, postoji. Ako su pregledom konstatovane mane za koje prodavac odgovara, trokove njihovog utvrivanja kupac moe da regresira od prodavca.

105 106 107

Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 131. Uzanse 129. i 149. Uzansa 129. i Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 133.

71

III - PRIJEM ISPORUKE 1. Pojam Prijem isporuke ili preuzimanje stvari 108 je sistem faktikih i pravnih radnji koje kupac, prema ugovoru, mora da izvri da bi prodavac mogao isporuiti robu i prenijeti svojinsko pravo na njoj. Isporuka i prijem isporuke su, dakle, komplementarni pojmovi, 109 ali u praksi oni ne moraju biti ukljueni u jedinstven proces primopredaje robe. Kao i isporuka i prijem se sastoji najmanje iz jedne faktike i jedne pravne radnje. Zbog toga moe biti odreen i kao pomoni pravni posao. Da li izvrenje radnji prijema predstavlja obavezu ili pravo sporno je i u zakonodavstvu i u teoriji. Opte uzanse i Zakon o obligacionim odnosima su ovu dilemu rijeili u korist stava da se radi o obavezi kupca (uz. 70, l. 519. ZOO). 2. Sadraj obaveze prijema isporuke Obaveza prijema isporuke je sloena. Preuzimanje stvari se sastoji u poduzimanju potrebnih radnji da bi predaja bila mogua, te u odnoenju stvari (lan 519. ZOO). Slinu definiciju sadri i uzansa 70. st. 2. Koje su radnje kupca potrebne da bi prodavac mogao da izvri isporuku zavisi od prinudnih propisa, ugovora, poslovnih obiaja, prirode stvari i okolnosti konkretnog posla. Zbog toga je broj inidbi kupca vei to je posao prodaje komplikovaniji; bie ih vie kod distancione nego kod prodaje u mjestu; vie kod sukcesivne nego jednokratne isporuke. Drugu vrstu radnje kojom se izvrava obaveza prijema predstavlja odnoenje stvari. Ovakvom stilizacijom zakonodavac je elio ne samo da rastereti prodavca brige oko stvari nego i da jasno odredi momenat prijema. Odnoenje stvari nee znaiti radnju prijema ako se stvar ve nalazi kod kupca. Analogno fiktivnoj isporuci ovdje emo imati fiktivni prijem isporuke. Pri tome treba imati u vidu da utnja kupca ne znai fiktivni prijem. Potrebno je da on izriito izjavi da prima robu koja je kod njega ili da preuzme radnje iz kojih se moe na siguran nain utvrditi da je on 110 robu hteo da zadri. Obaveza prijema isporuke postoji samo ako je roba isporuena saglasno ugovoru. Tada e prijem biti potpun. Kupeva obaveza prijema je djelimina onda kada se vri sukcesivna predaja pojedinih obroka i onda kada samo dio robe ima materijalnih nedostataka, a koliina ne predstavlja bitan element ugovora. Izvrenje

108 109 110

Uzansa 70, l. 519. ZOO. Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema ..., str. 254. Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 155.

72

obaveze prijema ne znai gubitak prava na popravljanje tete izazvane postojanjem skrivenih nedostataka na robi. IV - PLAANJE CIJENE 1. Pojam obaveze plaanja 1.1. Definicija i kvalifikacija obaveze
111 i najvanija 112 obaveza kupca. Njeno Plaanje ili isplata je osnovna izvrenje predstavlja glavni razlog, kauzu zbog koje prodavac zakljuuje ugovor. Analogno isporuci moe se definisati kao sistem faktikih i pravnih radnji koje kupac mora da izvri prema svim relevantnim izvorima da bi prodavcu predao ugovorom odreenu koliinu novca i prenio mu najjae, svojinsko pravo na njoj. Iako se sastoji u predaji novca, dunost plaanja je sloena. Broj radnji i pravnih izvora raste kada se sa graanske pree na poslovnu prodaju.

Plaanje cijene je, nesumnjivo, ugovorna obaveza kupca. Pored toga ona se s obzirom na pravni reim cijene u prodaji poslovnog prava moe odrediti i kao prirodan sastojak ugovora. Napokon, znaaj manifestacija volje kupca prilikom preduzimanja pojedinih akata isplate je toliki da se plaanje d kvalifikovati i kao pomoni pravni posao. Izvori prava kojima se ureuje obaveza plaanja su brojni. Na prvom mjestu se nalaze prinudni propisi iji su predmet regulisanja novani, kreditni i devizni sistem. Na drugom mjestu se nalazi ugovor o prodaji. Ako on ne regulie ovu dunost, primijenie se dispozitivni propisi. U naoj zemlji to su: Zakon o obligacionim odnosima i Opte uzanse, ukoliko nisu stavljene van snage kasnijom regulativom. Rjeenja ugovora i dispozitivnih propisa dopunjavaju se prinudnim normama pojedinih specijalnih zakona. Imperativne norme ovih akata imaju za osnov svoje primjene ono to je ugovorom predvieno izriito ili upuivanjem na vaenje dispozitivnih normi. 1.2. Sadraj obaveze plaanja Sadraj, predmet obaveze plaanja nije identian sa cijenom. Obaveza plaanja, po pravilu, je vea od same cijene budui da u nju ulaze i drugi izdaci, prvenstveno razliiti trokovi robnog prometa.

111 112

Kapor dr Vladimir - Cari dr Slavko, isto djelo, str. 144. Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 230.

73

Cijena je osnovni, ali ne i jedini element kalkulacije. Ako nita nije ugovoreno i u uporednom pravu 113 i kod nas se plaa za neto teinu robe bez skonta. 114 Dakle, ukoliko eli da se koristi skontom - odbitkom od cijene zbog njene isplate odmah i gotovinski - kupac mora to da ugovori ili da se osloni na poslovne obiaje. Skonto se najee ugovara kod prodaje sa kratkoronim kreditom. 115 Uslovi pod kojim se ambalaa ne plaa ve su izloeni. Ako je, meutim u ugovor unesena klauzula bruto za neto, kupac plaa i ambalau po cijeni robe (uz. 161). Trokove robnog prometa nastale prije mjesta i vremena isporuke kupac plaa samo izuzetno. Ovakva dunost mora biti ugovorena ili predviena u uzansama. Tako kupac snosi uvozne carine, ostale uvozne dabine i trokove carinjenja, bez obzira na to to je mjesto isporuke eventualno u zemlji, a ne na samoj granici (uz. 164). Kupac, dalje, snosi trokove pribavljanja i legalizovanja uvjerenja o porijeklu robe i onda kada je duan da ih pribavi prodavac (uz. 169). Sve ostale trokove prometa (zavisne trokove) kupac snosi od mjesta i vremena isporuke. Ako efektivno plaanje tih izdataka vri prodavac, potrebni iznosi moraju mu, na njegov zahtjev, biti predujmljeni (uz. 171). Kupac snosi i trokove plaanja. Izuzeci od ovog pravila posebno su utvreni i odnose se na one trokove koji nastanu uslijed promjene mjesta plaanja izazvane postupcima prodavca (l. 320. st. 3. ZOO). Uz troak, kupac snosi i rizik plaanja. Smatramo da se taj rizik odnosi na sve sluajeve koji ometaju urednu isplatu, a ne 116 samo na sigurnost novca. Kod prodaje na kredit stvari koje daju plodove ili druge koristi, kupac plaa i kamatu na dugovanu cijenu od dana prijema stvari, bez obzira na to da li je obaveza na plaanje dospjela ili nije (l. 517 ZOO). Samo se po sebi razumije da kupac plaa prodavcu i kamate kod ugovora o prodaji na kredit, ukoliko se prodavac pojavljuje i kao kreditor. 1.3. Primjena optih pravila o novanim obavezama Plaanje cijene je, po svoj prirodi, novana obaveza. 117 Zbog toga je ona u Zakonu o obligacionim odnosima regulisana najprije optim pravilima o ovoj vrsti ugovornih dunosti, a potom i specifinim normama koje vrijede samo za ugovor o prodaji. Poto je posebnih rjeenja veoma malo, nuno je osvrnuti se i na opta pravila koja ovdje vae neposredno. Ovo utoliko prije to je ista tehnika primjenjena i u drugim nacionalnim zakonodavstvima.

lan 28. SGA, p. 380 HGB, lan 212. st. 2. ZO, uz. 160. Uzansa 160. Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 235. 116 U njemakom pravu kupac ne odgovara za docnju sa prenosom poiljke. Vidjeti uporedni pregled kod Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 240. 117 Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 94: Novanim obligacijama nazivaju se samo one koje se neposredno odnose na sumu novca, iji predmet se ispoljava u aktu predaje sume novca. Detaljnu analizu reima ovih obaveza vidjeti na str. 94-105.
114 115

113

74

Plaanje cijene kod ugovora o prodaji je podvrgnuto principu monetarnog nominalizma: kada obaveza ima za predmet svotu novca, dunik je duan isplatiti onaj broj novanih jedinica na koje obaveza glasi, izuzev ako zakon nareuje to drugo (l. 394). A zakon to ini! Klauzule o promjeni cijene ve su izloene (klizna skala, indeksna skala). Pored njih postoje i drugi instrumenti kojima se cijena moe prilagoditi realnoj vrijednosti. Od optih instituta tu ulazi klauzula o promjenjenim okolnostima (l. 133-136), te prekomjerno oteenje (l. 139-140 ZOO). No, zlatne i valutne klauzule, kao izraz principa valorizma nisu doputene. One su nitave smatra se da u ugovor nisu ni unesene. 118 Princip monetarnog nominalizma moe normalno funkcionisati samo u uslovima relativno niske inflacije. Sljedea grupa optih pravila tie se naina ispunjenja obaveza. Obavezu izvrava kupac lino ili preko svoga zastupnika. Plaanje se vri prodavcu, licu koje on odredi ili subjektu kojega odredi sud. Valjano je ispunjenje treem licu koje nije prethodno odreeno, ako prodavac to izriito ili preutno odobri (l. 305 ZOO). Obaveza plaanja izvrava se panjom dobrog privrednika (l. 18 ZOO) i u cjelini (l. 310). No, poto su novane obaveze djeljive, prodavac je duan da primi i djeliminu isplatu (l. 310 ZOO). Naredna grupa pravila tie se mjesta i vremena isplate. Ona se primjenjuje neposredno na plaanje kupovne cijene (l. 320 i 318 ZOO). Zato emo ih i izloiti u sklopu odgovarajuih kupoprodajnih podinstituta. Ovdje je potrebno istai jo jedno pravilo. Kupac svoje obaveze uvijek moe izmiriti prije dospjelosti. Tada je ovlaten da od svoga duga odbije eskontni iznos, ako to proizilazi iz ugovora ili obiaja. Poto posmatramo prodaju poslovnog prava, moe se tvrditi da je kupac uvijek ovlaten na eskont. Odredba kojom bi se unaprijed odrekao svoga prava na plaanje prije dospjelosti je nitava (l. 398 ZOO). Napokon, kada izmeu istog podavca i kupca postoji vie ugovora i vie obaveza koje su dospjele, a kupac ne moe sve da ih izmiri, redoslijed namirenja zavisi, najprije, od sporazuma dunika i povjerioca. Ukoliko on ne bude postignut, primijenie se zakonski red uraunavanja (l. 312 ZOO). Pri tome treba voditi 119 veoma strog prema nelikvidnom rauna da je Zakon o finansijskom poslovanju duniku, ali i prema njegovim povjeriocima. Poto potraivanja i dugovanja po osnovu ugovora o prodaji spadaju u ostale obaveze, namiruju se tek u etvrtom redu (l. 15 Zakona o finansijskom poslovanju). Specifinim rjeenjima o plaanju cijene posveena su svega tri lana dijela Zakona o obligacionim odnosima koji govori o prodaji (l. 516-518). No, vezanost normi o nainu, mjestu i vremenu plaanja za isporuku 120 i obilje faktikih stiuacija koje zahtijevaju posebno tumaenje, dovode do veoma sloenog pravnog

Vidjeti Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 103-105. Sl. n. FBiH 2/95. Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 238. govori o naelu uzajamnosti izmeu mjesta plaanja i mjesta isporuke.
119 120

118

75

regulisanja ove dunosti kupca. Izloiemo je zato kroz modalitete naina, vremena i mjesta plaanja. 2. Nain plaanja 2.1. Uopte o nainu plaanja Pod nainom plaanja podrazumijevamo instrumente plaanja i radnje koje se u vezi sa njima preduzimaju, te ukupan sistem postupaka koje kupac mora da uini da bi svoju dunost isplate izvrio u skladu sa ugovorom i prinudnim finansijskim propisima. Sistem postupaka moe se nazvati i modalitetima naina plaanja. Od naina plaanja treba razlikovati obezbjeenje plaanja. Ono se sastoji u davanju prodavcu finansijskih instrumenata podobnih za brzu i sigurnu naplatu ili u pruanju stvarnih (realnih) obezbjeenja sa istim svojstvima, iz kojih je prodavac ovlaten da se namiri, ako obaveza plaanja ne bude izvrena u skladu sa ugovorom. Zakon o finansijskom poslovanju ugovaranje obezbjeenja plaanja 121 preputa sporazumu stranaka i time vri radikalnu promjenu ranijeg stanja. Obezbjeenje plaanja moe se izvriti predajom mjenice, eka, bankarske garancije (lan 17 ZFP), uruenjem akceptnog naloga sa upisanim datumom dospijea (lan 18 ZFP) ili na drugi nain u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima. Mjesto, vrijeme i nain predaje instrumenata plaanja takoe se odreuju ugovorom. Obezbjeenje plaanja moe se izvriti i zalaganjem vrijednosnih papira (lan 17. ZFP). Nain plaanja i nain obezbjeenja plaanja su, dakle, preputeni ugovoru. No, kada se jednom stranke sporazumiju o njima, prodavac i kupac postaju vezani sloenim sistemom prinudnih i dispozitivnih propisa. Najvaniji meu njima su: Zakon o finansijskom poslovanju, Zakon o mjenici, Zakon o eku, Zakon o hatrijama od vrijednosti, Zakon o obligacionim odnosima i Opte uzanse za promet robom. 2.2. Instrumenti plaanja Instrumenti plaanja su sredstva kojima se, u skladu sa propisima o plaanju i poslovanju hartijama od vrijednosti, vri izmirenje novanih obaveza. Osim instrumentima plaanja, privredni subjekt moe plaati meusobne obaveze prebijanjem, cesijom i asignacijom u skladu sa zakonom kojim se ureuju ovi odnosi. Zadraemo se na pojedinim instrumentima plaanja u mjeri u kojoj je to potrebno radi osvjetljavanja obaveze plaanja kupovne cijene. Uzansa 188. kao prvi nain plaanja predvia polaganje novanog iznosa na tekui raun povjerioca kod banke koja je u zemlji. U Zakonu o finansijskom poslovanju, meutim, gotov novac nema poloaj prvenstvenog instrumenta plaanja, budui da su privredni subjekti duni da obavljaju novani promet preko
121

Sl. n. FBiH 10/95. Citiraemo ga dalje kao ZFP.

76

rauna (lan 9. ZFP). Pored toga, odredbe o blagajnikom maksimumu ine od gotovog novca veoma nepodesan instrument plaanja (lan 11. ZFP). U prilog plaanju gotovim novcem ne idu ni odredbe lana 10 ZFP, koje nalau prodavcu da gotovinu primljenu po bilo kom osnovu uplati istog dana na svoj raun, a najkasnije narednog dana. Drugu veliku grupu instrumenata plaanja ine tzv. instrumenti doznake. 122 Zakon o finansijskom poslovanju na prvo mjesto stavlja nalog za prenos, kojim se banci nalae da izvri doznaku raunu prodavca (lan 12. ZFP). Od ostalih, uzanse reguliu plaanje obraunskim ili virmanskim ekom (virmanski nalog) i ekovnu uplatnicu (uz. 189 i 196). Predmet ureivanja je prvenstveno vrijeme kada se smatra da je isplata izvrena, pa emo se na datim rjeenjima zadrati prilikom izlaganja odgovarajuih dijelova ove materije. Treba dodati da se u ovu grupu instrumenata moe svrstati i potanska uplatnica. Treu znaajnu skupinu instrumenata plaanja ine hartije od vrijednosti. Ureeni su rokovi za plaanje bilo kojom vrstom trgovakog efekta (uz. 190) i bjanko mjenicom (uz. 191). Takse i trokove vezane za izdavanje hartija od vrijednosti kao instrumenata plaanja ili obezbjeenja plaanja snosi kupac (uz. 192).
123 Akreditiv je apstraktan etvrto, plaanje se moe izvriti i akreditivom. pravni posao kojim se akreditivna banka na osnovu ugovora sa kupcem obavezuje da e korisniku, tj. prodavcu isplatiti odreenu novanu svotu ako do odreenog vremena bude udovoljeno uvjetima navedenim u nalogu za otvaranje akreditiva (lan 1072 ZOO). U vezi sa ovim instrumentom plaanja treba zapaziti tri stvari: kupac je duan da sa bankom sklopi ugovor o otvaranju akreditiva prema uslovima iz ugovora o prodaji, banka preuzima jednostranim apstraktnim pravnim poslom obavezu prema prodavcu, prodavevo pravo je uslovljeno ispunjavanjem uslova koji su navedeni u akreditivu, ne nuno i u ugovoru o prodaji. Odnosi banke i drugih lica u poslu akreditiva su ureeni Jednoobraznim pravilima i obiajima za dokumentarne akreditive iz 1933. godine, zadnja revizija 1993. Ova pravila Meunarodne trgovake komore u Parizu imaju univerzalnu primjenu, a banke ih se pridravaju kao obaveznog propisa.

Napokon, plaanje se moe izvriti i instrumentima obrauna. Zakon o finansijskom poslovanju spominje samo prebijanje ili kompenzaciju (lan 12. st. 2), ali nisu iskljueni ni ostali: cesioni (lan 436 - 445 ZOO) i asignacioni (lan 1020 124 1034 ZOO).

122 Antonijevi dr Zoran, Petrovi dr Milan, Pavievi dr Boidar: Bankarsko pravo, Savremena administracija, Beograd 1982, str. 128. 123 lan 1072 - 1082 ZOO. 124 Antonijevi dr Zoran i drugi, isto djelo, str. 128 - 129.

77

2.3. Tipovi naina plaanja Prema razliitim osobinama ugovora o prodaji i specifinim obiljejima same obaveze plaanja mogu se utvrditi etiri karakteristina tipa ili modaliteta naina plaanja. Razmotriemo ih odvojeno. Najprije, pravila o plaanju i instrumenti kojima se ono vri prilagoeni su jednokratnoj isporuci, te potrebi isplate u cjelini i odjednom. Pod uticajem naela jednovremenog izvravanja obaveza ovo pravilo se modifikuje kod predaje predmeta ugovora u obrocima. Ako nita nije posebno ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla, u sluaju uzastopnih isporuka kupac je duan isplatiti cijenu za svaku isporuku u asu njezina preuzimanja. (lan 518 ZOO). Ako je u ovakvim ugovorima kupac dao prodavcu predujam, prve isporuke naplauju se iz predujma, ako nita nije ugovoreno (lan 518. st. 2. ZOO). Ovo rjeenje odstupa, najprije, od optih dispozitivnih principa o avansu, koji zahtijevaju da se iznos cijene dat kao predujam ravnomjerno rasporedi na sve dijelove dunikove obaveze. Izloeno pravilo o predujmu kod sukcesivne isporuke jasno razlikuje ovaj 125 modalitet plaanja i od plaanja rata kod ugovora o prodaji uz pretplatu. Drugo, iz pravila o jednovremenosti isporuke i plaanja vidljivo je da je kupac duan platiti cijenu tek poto je imao mogunost da pregleda stvar (lan 475). Izuzetak od ovog tipa plaanja postoji ako je ugovoreno plaanje uz predaju dokumenata (D/P). Pri ovakvom plaanju kupac je duan da izvri svoju obavezu plaanja cene im su mu stavljena na raspolaganje dokumenta koja predstavljaju robu, 126 dakle i prije nego to je imao mogunost da isporuenu stvar pregleda. Dvije su podvrste ovoga tipa plaanja: plaanja uz dokumenta i dokumentarni akreditiv. 127 esti su naroito u meunarodnom prometu, ali im i Opte uzanse posveuju znatnu panju. Zadraemo se samo na prvom sluaju. Ako dokumenti nisu u ugovoru naznaeni, prodavac mora prezentirati ona dokumenta koja su prema prirodi ugovora uobiajena u takvom sluaju (uz. 184). Ne postoji li odgovarajui obiaj, dokumenti moraju biti takvi da dokazuju izvrenje obaveze isporuke i ujedno omoguavaju kupcu da odredi vrstu i koliinu robe, te da njome raspolae (uz. 184). Kada je dokument uz koji se vri plaanje vozarska isprava, prodavac u tom sluaju jami za kvalitet, teinu, meru i dimenziju robe koji su oznaeni u fakturi (uz. 185). Na ovaj nain su interesi kupca obezbjeeni i u onim elementima ugovora koji nisu vidljivi iz prevoznih dokumenata. Interesi kupca zatieni su i posebnim zahtjevima u pogledu teretnice (konosmana). Ona mora glasiti na ukrcano, biti ista i izdata po naredbi (uz. 186).

125 126 127

Toroman dr Marija, isto djelo, str. 179 detaljno izlae razliku izmeu prodaje uz avans i prenumeracione prodaje. Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 241, uz. 183. Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 241.

78

Trei tip naina plaanja jeste ono koje se vri pouzeem. 128 Kupac u svome sjeditu ili u mjestu isporuke stie mogunost da primi robu tek kada je poti ili prevozniku platio cijenu i trokove robnog prometa koje on sam snosi. U privredi dominira pouzee koje je vezano za plaanje prevozniku, pa su zloupotrebe ovoga modaliteta manje, nego kod graanske prodaje putem pouzea preko pote. etvrti tip naina plaanja postoji u sluaju spora o cijeni. Kupac koji ima prigovore samo na neke stavke iz fakture, mora platiti nesporne iznose. Prodavac ne moe odbiti prijem tih iznosa (uz. 204). Ako je prodavac odbio prigovore na pojedine stavke ili cijeli iznos fakture, kupac je ovlaten da odmah po prijemu takvog obavjetenja sporni iznos deponuje kod nadlenog suda (sudski depozit). Depozit traje do rjeavanja spora, bez obzira na nain na koji e to biti uinjeno. O izvrenom deponovanju kupac mora obavijestiti prodavca. Deponovanjem novca plaanje se smatra izvrenim do visine poloenog iznosa (uz. 205). Zbog toga kupac za njega ne duguje kamatu ni u sluaju da spor izgubi. 3. Vrijeme izvrenja isplate 3.1. Vrijeme plaanja Vrijeme plaanja je trenutak u kome ili period unutar koga sve radnje koje sainjavaju obavezu plaanja moraju biti zavrene. S obzirom na specifinost novanih obaveza, preovladava trenutak, odnosno dan u kome plaanje mora biti izvreno. Ukoliko se radi o periodu u pitanju je protek vremena od nastanka do dospjelosti obaveze plaanja. Kod sukcesivnih isporuka, ova dospjelost se utvruje za svaki obrok posebno.
129 Ako je U naem pravu vrijeme plaanja se odreuje, najprije, ugovorom. odreeno datumom, plaanje mora biti izvreno do kraja radnog dana institucije kod koje se vri plaanje. Ukoliko je odreeno rokom, njegove granice utvruju se optim pravilima (lan 77. ZOO). Specifina pravila pojavljuju se onda kada se vrijeme plaanja stavi u odnos sa vremenom isporuke. Razlikuju se situacije u kojim je plaanje ugovoreno prije isporuke, istovremeno sa njom i nakon preuzimanja stvari.

Plaanje prije isporuke, unaprijed, po pravilu se ugovara izriito i precizno, budui da predstavlja odstupanje od naela istovremenosti izvrenja ugovornih obaveza. Ako rok isplate prije isporuke nije utanaen, plaanje se ima izvriti najkasnije u roku od osam dana od dana zakljuenja ugovora (uz. 182). Kada je ugovoreno plaanje prije isporuke, ugovor o prodaji moe, ali ne mora da ima 130 obiljeja prenumeracionog ili pretplatnog posla.
128 Kapor dr Vladimir - Cari dr Slavko, isto djelo, str. 146 svrstavaju ovu prodaju u prodaje sa plaanjem cijene unaprijed. 129 lan 516. st. 1 ZOO. 130 Toroman dr Marija, isto djelo, str. 178: prodaja uz pretplatu je takav ugovor kojim se kupac obavezuje da isplati prodavcu ... cenu pre nego to primi stvar....

79

Poto je istovremenost isporuke i plaanja osnovno dispozitivno pravilo u ovoj oblasti, ono se rijetko izriito ugovara. Poslovni obiaji esto veu ova dva momenta onda kada je ugovoreno plaanje uz fakturu. 131 Pored toga, u praksi se sree posredno ugovaranje istovremenosti isporuke i plaanja stipulisanjem dokumentarne isporuke. Plaanje unazad je ono koje se, na osnovu izriitog ili preutnog sporazuma stranaka, vri poto je proteklo vrijeme koje kupcu stoji na raspolaganju za pregled robe. U ovom sluaju prodavac kreditira kupca. Kreditiranje se vri za ukupan iznos potraivanja. Po pravilu, prodavac trai obezbjeenje ovakvih kredita, odnosno obezbjeenje plaanja. Ako vrijeme plaanja nije ugovoreno, ono se ravna prema dispozitivnim 132 propisima. Za razliku od rjeenja u uporednom pravu, na Zakon o obligacionim odnosima predvia da se plaanje ima izvriti u roku koji je predvien poslovnim obiajima (lan 516. st. 2). Ukorijenjenost Optih uzansi u naoj poslovnoj praksi i racionalnost uzanse 177. daju osnova za stav da u ovom sluaju plaanje treba izvriti u roku od osam dana od dana prijema robe, odnosno od prijema fakture, ako je kupac robu dobio prije fakture. Ukoliko se ne prihvati gledite da je rjeenje Optih uzansi postalo poslovni obiaj, onda vai dispozitivna norma po kojoj se cijena plaa u asu ... u kome se obavlja predaja stvari (lan 516. st. 2. ZOO). Oba dispozitivna pravila su uslovna. Ona e se primijeniti ukoliko nije ugroen princip jednovremenosti isporuke i plaanja. Bude li to sluaj, kupac moe odbiti ili odloiti isplatu (lan 475. ZOO, uz. 177. st. 3). Izuzetno, kupac nije ovlaten da odloi plaanje ni pozivom na dunost i/ili pravo pregleda robe, ako je isporuka izvrena uz predaju dokumenata koja, pri tome, liava prodavca prava da raspolae robom (uz. 177. st. 3). 3.2. Vrijeme isplate Vrijeme isplate je trenutak u kome se smatra da je plaanje izvreno. Ono zavisi od naina plaanja uopte, a od instrumenata plaanja posebno. Plaanje gotovim novcem smatra se izvrenim kada kupac dugovanu sumu urui prodavcu ili je poloi na njegov tekui raun. Polaganje se vri virmanom (uz. 188). Kada se plaanje vri instrumentima doznake preko banke (nalog za prenos i obraunski ek ili virman) plaanje se smatra izvrenim onda kada su to stranke dogovorile. U sluaju da sporazuma stranaka nema, dug je namiren kada banci ili drugom subjektu kod koga se vodi raun prodavca stigne novana doznaka u korist vjerovnika ili nalog (virman) dunikove banke, odnosno organizacije da odobri raunu vjerovnika iznos naznaen u nalogu (lan 318. st. 1. ZOO). Ovim rjeenjem je u stvari saeta stilizacija uzanse 189. o plaanju polaganjem
131 132

Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 238. Vidjeti Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 236 - 238.

80

sredstava na tekui raun putem virmana. Stoga se i dalje razlikuju dvije osnovne situacije. U prvoj, prodavac i kupac imaju istu banku, pa je plaanje izvreno onda kada kupac da nalog banci, razumije se pod uslovom da na kupevom raunu ima sredstava. U drugoj nije dovoljno da kupac da nalog svojoj banci. Da bi se plaanje smatralo izvrenim, neophodno je da kupeva banka dostavi nalog za prenos prodavevoj banci. Posljedice eventualne docnje svoje banke snosi, dakle, kupac. ZOO u lanu 318. st. 2. preuzima pravila uzanse 181. kada je u pitanju plaanje preko pote. Ako je plaanje preko pote ugovoreno, obaveza se smatra izmirenom kada dunik uplati iznos svoje obaveze poti. Kad ovakav nain plaanja nije ugovoren, obaveza je isplaena onda kad vjerovnik primi novanu doznaku (lan 318. st. 2). Da kupac ne bi pao u docnju bez svoje krivice, smatramo da ovo pravilo treba tumaiti tako da je vrijeme isplate ono u kome pota prema redovnom toku stvari ponudi prodavcu isplatu novca. Ista rjeenja vae i za plaanje ekovnom uplatnicom, s tim to se kao prenosilac novca ne mora pojaviti pota (lan 318. st. 3. ZOO). Plaanje hartijama od vrijednosti smatra se uslovno izvrenim onda kada one budu prenesene prodavcu na nain koji je dogovoren i koji mora biti u skladu sa pravilima prenosa odgovarajueg trgovakog efekta. Obaveza se konano gasi kada prenesene hartije budu honorisane. Ne bude li dug predajom hartija izmiren u roku, a ni dva dana po prijemu prodaveve opomene, prodavac moe zahtijevati isplatu u gotovom uz priznavanje eskonta (uzansa 190.). Plaanje akreditivom se smatra izvrenim kada je banka otvorila akreditiv u skladu sa uslovima iz ugovora. Vrijeme isplate kod izmirenja obaveza kompenzacijom, cesijom i asignacijom utvruje se prema pravilima obligacionog prava, koja vae za pomenute instrumente. Trenutak u kome je isplata izvrena je onaj u kome je prodavac postao povjerilac po trabini, odnosno onaj u kome je njegova obaveza prema kupcu prestala da postoji ili se smanjila. 4. Mjesto plaanja 4.1. Odreivanje mjesta plaanja Mjesto plaanja je lokalitet na kome sve radnje koje ulaze u obavezu plaanja moraju biti zavrene. Analogno mjestu isporuke ono se moe posmatrati u uem i u irem smislu, ali kod ove obaveze ta podjela nema poseban pravni znaaj. Tri principa vladaju pravilima o odreivanju mjesta plaanja. Prvi je da su novane obaveze donosive, tj. da se ispunjavaju u sjeditu povjerioca (lan 320. st. 1. ZOO). Ako se plaanje vri virmanom ili drugim obraunskim sredstvom, onda se ovaj princip konkretizuje tako to se kao mjesto plaanja odreuje sjedite organizacije kod koje se vode vjerovnikova novana sredstva (lan 320. st. 2). Iz ovoga rjeenja je vidljivo i drugo naelo: mjesto isplate nalazi se pod snanim

81

uticajem rjeenja o nainu i vremenu isplate. Napokon, princip uzajamnosti ukazuje na to da je i mjesto plaanja odreeno mjestom isporuke.... 133 Nae pravo slijedi kontinentalne sisteme. Cijena se najprije mora platiti u mjestu koje je odreeno ugovorom (lan 516. st. 1 ZOO). Ukoliko ugovor nita ne govori o ovom pitanju, mjesto plaanja se odreuje prema poslovnim obiajima (lan 516. st. 2. ZOO). U nedostatku pravila obiajnog porijekla, plaanje se vri u mjestu u kome se obavlja predaja stvari (lan 516. st. 2 ZOO). Napokon, ako se cijena ne mora platiti u asu predaje, plaanje se obavlja u prebivalitu, odnosno sjeditu prodavca (lan 516. st. 3. ZOO). Time se specijalna pravila o plaanju kupovne cijene vraaju na opti pravni reim izmirenja novanih obaveza. Opte uzanse dalje razrauju ovo rjeenje. Ako povjerilac ima vie sjedita, tj. vie poslovnih jedinica, plaanje se vri u sjeditu one koja je poslala ponudu, odnosno izvrila prihvat. No, ako se iz ugovora ili okolnosti posla vidi iz kojeg e se poverioevog sedita izvriti isporuka, plaanje se vri u mestu tog sedita (uz. 174). 4.2. Promjena mjesta plaanja Stranke mogu uvijek sporazumno promijeniti mjesto plaanja. No, nain plaanja dozvoljava da se povjeriocu prui ovlatenje na jednostranu promjenu mjesta plaanja. Odnosi koji tim povodom nastaju predmet su posebne panje zakonodavca. Cilj usvojenih rjeenja jeste zatita opravdanih interesa kupca. lan 320. st. 3. ZOO je jasan. Povjerilac moe promijeniti svoje sjedite u periodu izmeu zakljuenja ugovora o prodaji i dospjelosti obaveze plaanja. On je dalje ovlaten da trai plaanje u novom sjeditu. I napokon, poveanje trokova ispunjenja pada na teret vjerovnika, dakle prodavca. Smatramo da ova rjeenja analogno vrijede i u situacijama u kojima je promijenjena institucija preko koje se vri plaanje, odnosno u onima u kojima je prodaveva banka promijenila svoje sjedite. Napokon, ZOO ne iskljuuje ni primjenu uz. 175. st. 2. po kojoj ovi principi vrijede i kad povjerilac naloi plaanje na raun nekog treeg lica. Utede u trokovima idu u korist prodavca.

133

Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 238.

82

GLAVA ETVRTA PRIGOVORI


I - UOPTE O PRIGOVORIMA 1. Pojam prigovora Prigovorima se, u najirem smislu, mogu smatrati izjave ugovornog povjerioca, kupca ili prodavca, kojima on ukazuje duniku na injenicu da ugovor ne smatra izvrenim, odnosno da ga ne smatra uredno izvrenim. Prigovori se i u naem i u uporednom pravu nazivaju i reklamacijama, odnosno obavjetenjima o nedostacima. Prigovori su usmjereni na: vjerodostojno konstatovanje injenica, poticanje dunika da sam izvri obavezu ili da je izvri uredno, ouvanje prava na popravljanje tete i na vansudsko rjeavanje sporova. Od svih navedenih funkcija, ouvanje prava na naknadu je najvanija. Pravna kvalifikacija prigovora je veoma sloena i ne moe se dati za sve vrste na isti nain. Tretman prigovora iste vrste je u uporednom pravu razliit. Zbog toga se ovdje moramo zadovoljiti sa tri osnovne pravne kvalifikacije. Prvo, prigovori spadaju u optu obavezu obavjetavanja o relevantnim injenicama i stoga su zasnovani na naelu potenja i savjesnosti (lan 12. ZOO). No specifian sadraj, funkcije i pravni reim doveli su do posebnih sankcija, razliitih od opte sankcije naknade tete izazvane proputanjem generalne dunosti obavjetavanja (lan 268. ZOO). Zbog toga se moe smatrati da oni predstavljaju samostalan, vii institut prava prodaje. Drugo, prigovori se ponekad kvalifikuju kao pravo, a ponekad kao obaveza. S obzirom na ekonomsku poziciju povjerioca, loginije je prvo rjeenje. No, posljedice prigovora na oba uesnika u poslu i pogoranje pravnog poloaja povjerioca u sluaju proputanja ili docnje sa prigovorom doputaju da se on kvalifikuje i kao obaveza. Radi rjeavanja ove dileme na Zakon o obligacionim odnosima za najvaniji i najsloeniji prigovor - reklamaciju na materijalne nedostatke izriito kae da predstavlja dunost kupca (lan 481). Tree, s obzirom da predstavlja izjavu volje sa znaajnim juridikim konsekvencama, svaki prigovor se moe odrediti i kao pomoni pravni posao. 2. Vrste prigovora Prigovor neispunjenja ili neurednog ispunjenja se moe staviti povodom povrede svake obaveze. Prigovarati mogu i kupac i prodavac. No, znaaj i kvalifikacija prigovora su razliiti. Stoga se razlikuju kako iscrpnost pravnog reima, tako i posljedice. Mi emo se, stoga, posebno baviti samo najvanijim, dok e ostali biti izloeni uz odgovarajue obaveze ili odgovornost za njihovo neizvrenje. Najznaajniji prigovori koje stavlja kupac su oni koji se daju zbog: docnje sa isporukom, nepotivanja garancije da stvar nema materijalnih nedostataka i

83

prekraja garancije da preneseno pravo nema pravnih nedostataka. Na strani prodavca je najvaniji prigovor zbog docnje kupca sa plaanjem cijene. II - REKLAMACIJA NA MATERIJALNE NEDOSTATKE 1. Pojam reklamacije Reklamacija na materijalne nedostatke je pravna radnja, izjava kojom kupac obavjetava prodavca da isporuena roba ima, po njegovim nalazima i miljenju, konkretan materijalni nedostatak i kojom mu stavlja do znanja da ima namjeru da se koristi nekim od prava koja mu po tom osnovu pripadaju. Drugim rijeima, reklamacija je obavjetenje prodavcu o neizvrenoj obavezi garancije da stvar nema materijalnih nedostataka. Uvoenjem koncepta materijalnih nedostataka kao vieg instituta, te izriitim redigovanjem lana 481. ZOO dilema da li je reklamacija mana robe obaveza ili pravo je prevaziena. Reklamacija na materijalne nedostatke predstavlja obavezu kupca. Reklamacija je tijesno vezana sa obavezom garancije da roba nema materijalnih nedostataka. Pored toga, ona predstavlja uslov za ouvanje prava na naknadu tete. Zato je logino da se davanje ovoga obavjetenja kvalifikuje i kao prirodan sastojak ugovora. Ukoliko ele, stranke mogu dunost reklamiranja izriito ili preutno, ali nesumnjivo, iskljuiti iz ugovora, odnosno odrediti njene modalitete. Ne uine li tako, davanje reklamacije postoji u ugovoru kao dunost kupca i to u izgledu koji predvia Zakon o obligacionim odnosima. Napokon, reklamacija predstavlja pomoni pravni posao. Ona je akcesorna pravu kupca da zahtijeva obeteenje u sluaju postojanja materijalnih nedostataka. Komercijalni znaaj reklamacije ogleda se prije svega u odravanju dobrih poslovnih odnosa izmeu partnera, te u mogunosti rjeavanja sporova vansudskim putem, i bez intervencije treih lica. Pravni znaaj uredne reklamacije je u tome to ona slui odravanju kupevog prava na popravljanje tete na snazi. Modaliteti reklamacije i njenog davanja su brojni. Ispitaemo ih kroz tri osnovna: nain, mjesto i vrijeme. 2. Nain reklamiranja Reklamaciju daje kupac neposredno ili preko svoga ovlatenog punomonika. Kao punomonici u privredi se, po pravilu, javljaju subjekti koji sa kupcem imaju ugovor o obavljanju nekih poslova iz oblasti usluga u prometu robe (pediter, 134 Reklamacija se upuuje prodavcu ili njegovom vozar, trgovaki zastupnik).

134

Opirnije vidjeti Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola kvaliteta..., str. 165.

84

punomoniku. Lica koja e biti ovlatena da upute ili prime reklamaciju mogu se i posebno odrediti ugovorom o prodaji. Sadraj reklamacije veoma je sloen. lan 484. ZOO se poveo za poslovnom praksom i meunarodnom regulativom prije nego za uporednim zakonodavstvom. Stoga, on daje osnova da se svi elementi sadraja reklamacije podijele na: bitne i nebitne. U reklamaciji kupac je duan potanje opisati nedostatak i pozvati prodavca da pregleda stvar (lan 484 ZOO). Prvi bitan element sadraja jeste potanji opis nedostatka. To znai da opis nedostatka mora biti konkretan i jasan, 135 dovoljno precizan da omogui prodavcu da formira stav o vjerovatnoj osnovanosti i ozbiljnosti reklamacije. Do koje mjere e se ii u detaljno navoenje nedostatka, stvar je konkretnih okolnosti: od strunosti kupca, preko prirode robe i nedostatka, do brzine kojom cijeli postupak mora biti obavljen. Funkcije reklamacije zahtijevaju da se u nju uvijek unese i ugovor povodom koga je sporna roba isporuena. Uopten prigovor ne proizvodi pravne posljedice, poto njime ni jedan od ciljeva radi kojih je reklamacija uvedena ne bi mogao da bude ostvaren. Generalna izjava da roba ima materijalnih nedostataka kojoj bi se priznavala svojstva reklamacije, vodila bi stavljanju prodavca u neravnopravan ekonomski i pravni poloaj. Drugi element sadraja bez koga reklamacija ne moe da postoji je poziv prodavcu da pregleda stvar kako bi se uvjerio da je reklamacija zaista opravdana. Ovaj sastojak diktiran je funkcijama prigovora. Da bi se one mogle ostvariti neophodno je da poziv bude konkretan i uinjen u skladu sa poslovnim obiajima. Prodavac moe na pregled uputiti i svoga punomonika. Svi ostali elementi su nebitni. Iako oni zavise od prirode i okolnosti posla, neki su, ipak, tipizirani. Najprije, sudovi stoje na stanovitu da se iz reklamacije mora da vidi da je kupac podnosi s namerom da se koristi jednim od prava koja mu se 136 Ta prava u naem sistemu ne moraju priznaju u vezi sa nesaobraznom robom. da budu precizirana. No, ako to kupac uini, onda je iskoristio opciju i ne moe kasnije jednostrano da mijenja svoj odtetni zahtjev. Napokon, u reklamaciji se, po pravilu, navode dokumenti i dokazi kojima kupac raspolae. Reklamaciji nikada ne treba prilagati originale dokumenata. 137 Ako je nain slanja reklamacije odreen ugovorom, vrijedie samo onaj prigovor koji je otpremljen u skladu sa ugovorom. Zakon o obligacionim odnosima primjera radi kao pouzdan nain slanja reklamacija navodi preporueno pismo i telegram. Ukoliko je on koriten smatra se da je kupac izvrio svoju obavezu da obavijesti prodavca i kada on uopte ne primi reklamaciju ili je dobije sa zakanjenjem (lan 484. st. 2 ZOO). Uz ovo rjeenje treba primijetiti dvije stvari. Prvo, kod reklamacija vai teorija prijema, osim u sluaju slanja prigovora na
135 136 137

Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 166. Vilus dr Jelena: Utvrivanje i kontrola..., str. 166. Uz. 132. i 152. zahtijevaju da kupac dostavi prodavcu relevantne dokumente.

85

siguran nain. Na tu situaciju je primijenjena teorija otposlanja. I drugo, uspostavljeni izuzetak je jedan od rijetkih primjera pozitivnih sankcija u naem zakonodavstvu. 3. Mjesto reklamiranja Mjesto u kome treba izvriti reklamaciju nije posebno regulisano u izvorima prava. Ono je, stoga, preputeno optim pravilima. Ako je mjesto u koje treba poslati reklamaciju posebno ugovoreno, bie pravovaljan samo onaj prigovor koji je u to mjesto i upuen. Dispozitivno rjeenje mora se izvui iz optih pravila i iz regulative naina slanja reklamacije. Poto je usvojena teorija prijema, jasno je da je sjedite prodavca ujedno i mjesto u koje treba uputiti reklamaciju. Ako on ima vie poslovnih jedinica, reklamacija se alje u mjesto iz koga se ugovor izvrava, a ako se to ne zna - u mjesto iz koga je uinjena bilo ponuda, bilo prihvat. Izloena pravila o mjestu reklamiranja vrijede za sluaj da obje stranke nisu prisustvovale pregledu i za slanje reklamacije na siguran nain. No, ako su stranke uestvovale u pregledu i konstatovale vidljivi nedostatak, reklamacija kao neformalan pravni posao treba da se obavi u mjestu pregleda. 4. Vrijeme reklamiranja Vrijeme reklamiranja je trenutak u kome ili period unutar koga sve radnje koje su vezane za obavjetavanja prodavca o materijalnom nedostatku moraju biti zavrene. Predstavlja veoma sloen modalitet. Njegovo odreivanje zavisi od: savjesnosti prodavca, vrste materijalnog nedostatka i vremena kontrole urednosti ispunjenja isporuke. Blagovremenost reklamacije je izuzetno vana. Ouvanju kupevih prava po osnovu postojanja materijalnih nedostataka vodi samo onaj prigovor koji je blagovremen. U naem pravu stranke su slobodne da vrijeme prigovora utvrde sporazumno. Ne bude li to uinjeno, vaie rjeenja Zakona o obligacionim odnosima. Ako je prodavac bio nesavjestan, tj. ako je nedostatak bio poznat prodavaocu ili mu nije mogao ostati nepoznat (lan 485 ZOO), kupcu stoji na raspolaganju neogranieno vrijeme da izvri reklamaciju. On to pravo ne gubi ak ni onda kada je sam propustio da izvri radnju pregleda bez odlaganja ili da reklamira na vrijeme. Ni protek objektivnog roka od 6 mjeseci nakon isporuke na gasi kupevo pravo u ovom sluaju. Kada je prodavac savjestan, vrijeme reklamiranja zavisi od toga da li je nedostatak vidljiv ili skriven. Unutar svakog od ta dva sluaja postoje specifina rjeenja.

86

Ako su obje stranke prisustvovale isporuci i ako je pregled tada izvren kupac je duan svoje primjedbe zbog vidljivih nedostataka saopiti prodavaocu odmah, inae gubi pravo koje mu po toj osnovi pripada. Izraz odmah je pravni standard, koji upuuje na povean stepen hitnosti. On praktino znai da kupac mora prigovoriti im opazi nedostatak, a najkasnije razumno vrijeme po isteku vremena isporuke. Razumno vrijeme je ono koje je urednom kupcu potrebno i dovoljno da saini reklamaciju (lan 481. st. 2 ZOO). Ne bude li pregled mogu pri isporuci ili kada prodavac ne pozove kupca da prisustvuje isporuci i pregledu, kupac je duan da u privrednoj prodaji reklamaciju izvri bez odlaganja, poevi od trenutka kada je prema redovnom toku stvari utvrdio ili mogao da utvrdi postojanje materijalnih nedostataka. Poetak toka roka za reklamiranje vee se, dakle, za vrijeme provjere, a njegov kraj za period koji je normalno potreban za sastavljanje uredne reklamacije (lan 481. st. 1 ZOO). Poseban sluaj i ovdje predstavlja reekspedicija. Prema lanu 481. st. 3. ZOO kupac je duan prodavaoca obavijestiti o nedostacima im je po redovnom toku stvari mogao za njih doznati od svojih klijenata. Poetak toka roka za reklamiranje je u ovom sluaju objektiviziran. Uzima se u obzir objektivno mogui tok odnosa izmeu klijenta (kupevog kupca) i kupca, a ne stvarno vrijeme u kome je kupac obavijeten o nedostatku. Na ovaj nain je odgovornost za otezanje sa slanjem obavjetenja od krajnjeg prebaena na prvobitnog kupca, a ne na prodavca. Rjeenje je logino. Prodavac mora znati da se radi o reekspediciji. No, on ne bira konanog kupca, a esto i ne zna ko se javlja u toj ulozi. Dobije li kupac stvari po osnovu odgovornosti prodavca za materijalne nedostatke, rokovi za reklamiranje poinju da teku od prijema nove stvari, odnosno od izvrene zamjene ili popravke (lan 483). Samo se na taj nain moe ouvati jednakost davanja stranaka i u ovome poslu. Vrijeme reklamiranja skrivenih nedostataka odreeno je subjektivnim i objektivnim rokom. Oni moraju biti odrani kumulativno. Subjektivni rok poinje tei od dana otkrivanja nedostatka. Njegova duina je u ugovorima o prodaji poslovnog prava odreena standardom bez odgaanja. Dan isporuke je ujedno i dan poetka toka objektivnog roka od 6 mjeseci unutar koga se reklamacija prema savjesnom prodavcu uopte moe izvriti. Objektivni rok je prekluzivan; njegovim istekom gasi se i pravo kupca na popravljanje tete, a ne samo procesna mogunost ulaganja prigovora. Upravo zbog toga se estomjeseni period ne moe produiti subjektivnim rokom ili njegovim dijelom u sluaju kad je nedostatak otkriven u periodu prije isteka objektivnog roka koji odgovara pravnom standardu bez odgaanja. Ipak, zakonodavac doputa strankama da ugovaranjem dueg objektivnog roka ugovor potpuno prilagode svojim specifinim potrebama i uslovima (lan 482 ZOO).

87

III - REKLAMACIJA NA PRAVNE NEDOSTATKE 1. Pojam reklamacije Reklamacija na pravne nedostatke je izjava kojom kupac obavjetava prodavca da preneseno pravo nije uopte konstituisano ili nije konstituisano u obimu i na nain predvien ugovorom i kojom mu daje do znanja da ima namjeru da se koristi nekim od prava koja mu po tom osnovu pripadaju. Reklamacijom na pravne nedostatke kupac opominje prodavca na neizvravanje obaveze garancije za osobine prenesenog svojinskog prava. U principu, ovaj prigovor predstavlja obavezu kupca (lan 510 i 509 ZOO). Sluajevi u kojima kupac nije duan da reklamira posebno su ureeni Zakonom o obligacionim odnosima. Ako se prigovor mora dati da bi kupac sauvao svoja prava, reklamacija predstavlja i prirodan sastojak ugovora. Pored toga, ona ima i svojstva pomonog pravnog posla. Pravni znaaj reklamacije olien je u injenici da se odreeni vidovi teta izazvanih postojanjem pravnih nedostataka mogu reparirati samo ako je kupac uredno obavijestio prodavca o postojanju pravnih mana. Modaliteti reklamacije na pravne nedostatke su isti kao i kod prigovora na materijalne nedostatke. Specifinosti pravnih nedostataka i osobiti vidovi popravljanja tete kada oni postoje, doveli su i do nekih posebnih rjeenja. U daljim izlaganjima zadraemo se samo na njima. 2. Specifinosti reima reklamacije na pravne nedostatke Prvo odstupanje reima reklamacije na pravne od pravila o prigovoru na materijalne nedostatke lei u sadraju reklamacije. Priroda pravnih nedostataka je takva da njihovo dokazivanje redovno vri trei, onaj ko tvrdi da ima jae pravo na prodanoj stvari nego kupac. Zbog toga je dunost kupca u pogledu preciziranja pravnih nedostatka stroija. Kupac mora da obavijesti prodavca barem o zahtjevu treeg i to u cjelini. Stilizacija lana 509. ZOO je takva da doputa jo jednu osobenost: kupac se mora ve u prigovoru opredijeliti za vid zatite koji eli (oslobaanje stvari od pretenzije treeg, isporuka nove stvari bez nedostatka). Druga karakteristika tie se naina davanja reklamacije. Poto u ovom sluaju nema posebnih pravila o nainu obavjetavanja, treba uzeti da je reklamacija na pravne nedostatke uvijek uinjena kada je poslata, a ne kada ju je prodavac primio. Ovakva solucija ne iskljuuje, nego poveava potrebu da kupac svoju izjavu uputi na siguran nain. Vrijeme reklamacije moe se odrediti ugovorom. Ako to nije uinjeno, rokovi se moraju utvrditi tumaenjem pravila o prekluziji prava na naknadu tete, budui da Zakon o obligacionim odnosima nema posebnih pravila o ovom pitanju. To je trea

88

osobenost ove reklamacije. U sutini, krajnji rokovi za reklamaciju su izjednaeni sa rokovima za ostvarivanje prava na popravljanje tete. Ako je u pitanju vansudska evikcija, krajnji rok za reklamaciju je godina dana od dana saznanja za pravo treeg (lan 515. st. 1 ZOO). Momenat saznanja je faktiko pitanje i sud ga cijeni od sluaja do sluaja. Ako se ometanje prava manifestuje u pokretanju spora (sudska evikcija), kupac je pozvao prodavca da mu pomogne u parnici, krajnji rok za reklamaciju i za ostvarivanje prava prema prodavcu je est mjeseci od pravomono okonanog spora (lan 515. st. 2 ZOO).

89

90

GLAVA PETA ODGOVORNOST PRODAVCA


I - ODGOVORNOST ZA DOCNJU SA ISPORUKOM 1. Pojam docnje i odgovornosti za docnju sa isporukom 1.1. Pojam docnje sa isporukom Docnja prodavca sa isporukom je pojavni oblik docnje ugovornog dunika. Zbog toga, za njeno odreenje, u principu, vae opta pravila obligacionog prava. No, injenica da su se te norme formirale preteno na terenu ugovora o prodaji dozvoljava njihovo zajedniko izlaganje. Dunik dolazi u zakanjenje kad ne ispuni obavezu u roku odreenom za ispunjenje (lan 324. st. 1 ZOO). Shodno tome, docnja prodavca sa isporukom je injenica neizvravanja obaveze stavljanja stvari na raspolaganje kupcu u vrijeme koje je utvreno ugovorom ili na osnovu ugovora. Docnja sa isporukom se moe pravno kvalifikovati kao tetna radnja povrede ugovora. Ona dovodi do ugovorne odgovornosti prodavca samo ako su ispunjene i druge pretpostavke (teta, uzrona veza i krivica). Upravo zbog toga docnju sa isporukom ne treba mijeati sa odgovornou za docnju sa isporukom. Pored odgovornosti, objektivni in docnje sa isporukom moe kod fiksnih poslova imati jo jednu pravnu posljedicu - raskid 138 ugovora po samom zakonu. Docnja sa isporukom moe se svrstati u razliite podvrste opteg pojma docnje. Neke od ovih kvalifikacija su jednostavne i nesporne. Nesumnjivo je da docnja sa isporukom spada u duniku docnju i to sa neispunjenjem nenovanih obaveza. Zavisno od mjere neispunjenja isporuke, docnja prodavca u ovom sluaju moe biti potpuna ili djelimina. 139 Djelimina docnja je pravno relevantna ako se odnosi na znatniji dio obaveze. 140 Pored toga, moraju biti primijenjeni i vrijednosni kriteriji. Prema njima se procjena posljedica djeliminog ispunjenja vri shodno cilju radi kojeg je druga strana zakljuila ugovor (subjektivni kriterij). 141 Najvei i za docnju sa isporukom najvaniji problem predstavlja kvalifikacija docnje po njenom osnovu. Pitanje je, naime, da li je prodavac kao dunik u docnji, samim tim to je do zakanjenja sa isporukom dolo, (objektivna docnja), ili samo onda ako je pao u zadocnjenje svojom krivicom (subjektivna docnja). Dilema nije samo akademska. Praktian znaaj razlike izmeu objektivnog i subjektivnog shvatanja docnje naroito dolazi do izraaja pri prolaznoj nemogunosti izvrenja za koju prodavac nije kriv (npr. rat, poar, trajk, zabrana izvoza i slino). 142

138 139 140

lan 125. st. 1. ZOO. O razliitim vidovima djelimine docnje i o njihovim posljedicama vidjeti Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 504. lan 131. ZOO. 141 Opirnije vidjeti Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 503. 142 Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 144.

91

Iz definicije dunikove docnje u lanu 324. ZOO i na osnovu pravila o raskidu ugovora zbog docnje (lan 124 - 126 ZOO) osnovano se moe zakljuiti da domae pravo prihvata objektivni koncept docnje koji je karakteristian za ugovore u privredi. 143 Budui da je odgovornost za docnju subjektivna i da se krivica dunika pretpostavlja (lan 263 ZOO) praktino se pitanje svodi na teret dokazivanja. 144 1.2. Pojam odgovornosti za docnju sa isporukom Odgovornost za docnju sa isporukom je jednostrano obavezni obligacioni odnos iji je predmet radnja popravljanja tete u naturi ili novcu, u onoj mjeri u kojoj je teta posljedica docnje. S obzirom da se krivica prodavca za docnju pretpostavlja (lan 263 ZOO), ova vrsta odgovornosti se moe kvalifikovati kao subjektivna. Odgovornost prodavca za docnju sa isporukom ureena je prvenstveno Zakonom o obligacionim odnosima. etiri su grupe pravila koje su pri tome najvanije. Prva se tie optih rjeenja o odgovornosti ugovornog dunika (lan 324). Drugu ine opta pravila o posljedicama neispunjenja ugovora (lan 262 269 ZOO). Trea se odnosi na raskid ugovora zbog neispunjenja (lan 124 - 132 ZOO), a etvrta na posebna pravila o naknadi tete u sluaju raskida prodaje (lan 523 - 526 ZOO). Mogunost ugovornog uticaja na dispozitivne norme postoji, ali se mora kretati u granicama Zakona (lan 264 i 265 ZOO). Pored toga, stranke svojim sporazumom esto utiu na duinu primjerenog, tj. razumnog roka za naknadno uredno ispunjenje isporuke. Zajednika karakteristika izloenih izvora jeste u tome da se, osim kod fiksnih ugovora, insistira na odravanju ugovora na snazi i na njegovom realnom ispunjenju. Znaaj naturalne restitucije u popravljanju tete dovodi, dalje, do toga da u praksi odgovornost kao jednostrano obavezni obligacioni odnos postoji samo kao temelj sloenog sistema obaveza i prava u koje prodavac i kupac stupaju povodom popravljanja tete izazvane docnjom. Konkretan izgled toga sistema zavisi od vrste isporuke. On je razliit kod dokumentarnih i kod realnih isporuka. Unutar realnih isporuka, odnos odgovornosti za docnju dalje se razlikuje prema tome da li je u pitanju jednokratna ili sukcesivna isporuka. Razliite faktike i pravne osobine jednokratne i sukcesivne isporuke utiu na reim odgovornosti za zadocnjenje. Pored toga, na pravila o odgovornosti djeluje i karakter roka. Zbog toga je neophodno pravne posljedice zakanjenja sa isporukom posmatrati odvojeno za fiksne i nefiksne poslove prodaje. Napokon, i zadocnjenje sa dokumentarnom isporukom ima neke specifinosti zbog kojih mora biti posebno ispitano.

143 144

Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 504. Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 505.

92

2. Odgovornost za docnju sa jednokratnom realnom isporukom 2.1. Odgovornost kod nefiksnih poslova Pravo BiH predvia dvije osnovne posljedice zadocnjenja prodavca sa izvrenjem realne jednokratne isporuke kod nefiksnih poslova. Prva je odravanje ugovora na snazi uz prodavevu obavezu da naknadi tetu izazvanu docnjom Naelo realnog ispunjenja ugovora i potrebe prometa navele su zakonodavca da ovu mogunost prui objema strankama: kad ispunjenje obaveze u odreenom roku nije bitan sastojak ugovora, dunik zadrava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obavezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje (lan 126. st. 1 ZOO). Druga mogua posljedica jeste raskid ugovora uz postojanje obaveze prodavca da nadoknadi tetu izazvanu raskidom (lan 124 ZOO). Prodavac koji je u docnji moe izvriti isporuku sve dok ne primi obavjetenje kupca o tome da se ugovor raskida (lan 130). Ovakvo ienje od zadocnjenja (purgatio morae) djeluje samo na pravo kupca da ugovor raskine. Ono ne oslobaa prodavca obaveze da naknadi tete izazvane zadocnjenjem (lan 262. st. 3 ZOO). Kupac koji eli da uprkos docnji prodavca sa isporukom odri ugovor na snazi ima tri mogunosti na raspolaganju. On, najprije moe da uti, tj. da potpuno 145 Kupac je, dalje, pasivno eka da se prodavac samoinicijativno oisti od docnje. ovlaten da zahtijeva uredno ispunjenje bez davanja primjerenog roka u kome to treba uiniti. 146 Napokon, kupac ima pravo da zahtijeva ispunjenje u skladu sa ugovorom uz davanje naknadnog primjerenog roka za ispunjenje (lan 262. st. 3 ZOO). U sva tri sluaja ima mogunost da trai naknadu tete prema optim pravilima. A to znai da kupac moe zahtijevati naknadu proste tete i izgubljene dobiti koji su prouzrokovani docnjom. 147 Poto kupac mora dokazati i umanjenje svoje postojee imovine i spreavanje njenog opravdano oekivanog poveanja, to je njegovo pravo na naknadu ogranieno na konkretnu tetu. Pravo na raskid ugovora zbog zadocnjenja prodavca sa isporukom pripada samo kupcu. No, u ovom sluaju on kao povjerilac mora ostaviti duniku primjeren naknadni rok za ispunjenje (lan 126. st. 2 ZOO). Tek po njegovom bezuspjenom proteku, ugovor prestaje da postoji, a na strani kupca nastaje pravo na popravljanje tete. Ova osnovna ema je u pravno-tehnikom smislu veoma sloena. Zato emo se posebno zadrati na rjeenjima vezanim za pojedine elemente. Naknadni primjereni rok se daje samo za ispunjenje u skladu sa ugovorom. Kupac ne moe u njemu jednostrano mijenjati modalitete isporuke zasnovane na sporazumu stranaka. Duina naknadnog primjerenog roka moe biti odreena u izjavi kupca. No, kupac nije pri tome potpuno slobodan. On mora da vodi rauna o
145 146 147

Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 511; dunik to moe uiniti do isteka roka zastarelosti. Kapor dr Vladimir - Cari dr Slavko, isto djelo, str. 164: pravo na ispunjenje ugovora pripada mu i bez toga. lan 155. ZOO, 185 - 192 ZOO.

93

prirodi stvari i okolnostima posla, te o naelima obligacionog prava, prvenstveno o onim koja su sadrana u samom Zakonu. Ako naknadni primjereni rok nije odreen ni ugovorom, ni izjavom kupca, njegova duina e se utvrivati prema faktikim okolnostima, kao i kod drugih pravnih standarda. Poto on ima karakter dopunskog roka, ne smije da predstavlja potpuno novi rok za isporuku. U naelu, naknadni rok treba da omogui prodavcu koji ve ima pripremljenu robu da izvri njenu isporuku shodno ugovoru. Davanje naknadnog primjerenog roka ne utie na kupevo pravo na popravljanje tete (lan 262. st. 3 ZOO). Davanjem primjerenog roka, vrijeme isporuke se od nebitnog pretvara u bitan element posla. Njegovim bezuspjenim istekom ugovor se smatra raskinutim po samom zakonu (lan 126. st. 3 upuivanjem na lan 125 ZOO). Zbog toga, prema naem pravu, posebna izjava kupca o raskidu ugovora nije potrebna. No, poto je kupac u ovom sluaju gospodar posla (dominus negotii), on moe odrati ugovor na snazi ako nakon isteka roka, bez odgaanja obavijesti dunika da zahtijeva ispunjenje ugovora (lan 125. st. 2 ZOO). Pravo na davanje novih primjerenih rokova nije niim ogranieno, osim izjavom prodavca da isporuku nee izvriti. Kupac moe raskinuti ugovor i bez davanja naknadnog primjerenog roka u tri zakonom predviena sluaja. To mu pravo pripada najprije onda kada iz dunikova dranja proizilazi da on svoju obavezu nee izvriti ni u naknadnom roku (lan 127 ZOO). Prodavevo ponaanje se moe manifestovati kao izjava volje ili kao inidbe iz kojih je stanje njegove svijesti vidljivo na nesumnjiv nain (konkludentne radnje). Drugi sluaj postoji ako je iz okolnosti posla vidljivo da dunik ne moe izvriti isporuku ni u naknadnom primjerenom roku (lan 128 ZOO). Napokon, primjereni rok nije potreban ni kod fiksne prodaje (lan 125 ZOO). U prva dva sluaja je kupac ovlaten raskinuti ugovor prostom izjavom (lan 124), dok u treem takva posljedica nastupa po samome zakonu (lan 125). Kupac zadrava pravo na naknadu tete, iako nije zahtijevao naknadno ispunjenje. Posljedice raskida u promatranoj vrsti prodaje se ne ravnaju prema optim pravilima o uincima raskida (lan 132 ZOO). Na njih se primjenjuju posebna rjeenja o raskidu prodaje (lan 523 - 526 ZOO). Ona su zajednika za sve sluajeve raskida ugovora krivicom dunika. Specifine norme o kojima je rije, dakle, vae bez obzira na vrstu obaveze zbog ije se povrede ugovor jednostrano raskida i bez obzira na to da li je povredu ugovora izvrio prodavac ili kupac. Zbog toga emo se ovdje detaljnije zadrati na zakonskim rjeenjima. Kupac koji je zbog docnje prodavca raskinuo ugovor ima na raspolaganju tri naina za svoje obeteenje. Oni su mu dati alternativno. Jednom izvren izbor obavezuje kupca. Poto je svaki od pravaca djelovanja kupca sloen i po broju zahtjeva i prema njihovoj pravnoj prirodi, razmotriemo ih posebno. Prvo pravo koje ima kupac jeste naknada tete prema optim pravilima obligacionog prava (lan 523 ZOO), a to znai da moe zahtijevati popravljanje

94

proste tete i izgubljene dobiti. Poto ih kupac mora dokazati u pitanju je naknada konkretne tete. Dokazivanje tete moe biti veoma mukotrpno za kupca. Pored toga, prodaja u privredi se prema definiciji zakljuuje radi dalje prodaje stvari u preraenom ili nepreraenom stanju. Zbog toga je, u sluaju da stvar ima tekuu cijenu, kupac ovlaten zahtijevati razliku izmeu cijene odreene ugovorom i tekue cijene na dan raskida ugovora na tritu mjesta u kome je posao obavljen (lan 524. st. 1 ZOO). To mjesto teorija odreuje kao mjesto isporuke 148 i time usklauje ovo rjeenje sa zakonskom definicijom tekue cijene iz lana 464. ZOO. Ako u mjestu isporuke nema tekue cijene, mjerodavna je tekua cijena na supstituirajuem tritu kojoj treba dodati razliku u trokovima prevoza (lan 524. st. 2 ZOO). Jasno je da e se kupac ovim nainom obeteenja koristiti samo ako je tekua cijena bila ili je postala viom od ugovorne cijene. Poto se u ovom sluaju veliina tete koju je kupac pretrpio utvruje obraunskim putem, a ne konkretnim dokazivanjem, razmatrani vid obeteenja se naziva i naknadom apstraktne tete. Konkretna teta moe, meutim da bude vea. Razliku izmeu nje i apstraktne tete kupac moe zahtijevati prema optim pravilima obligacionog prava (lan 526 ZOO). Izloena rjeenja, uzeta zajedno, predstavljaju drugo pravo kupca u sluaju raskida ugovora zbog docnje prodavca sa isporukom. Tree pravo olieno je u institutu kupovine radi pokria (lan 525. ZOO). Za razliku od prethodne dvije mogunosti, u ovoj dominira naturalna, a ne novana restitucija. Zbog toga se ovaj nain obeteenja moe primijeniti samo onda kada su predmet prodaje stvari odreene po rodu. Poloaj kupca ovdje karakterie postojanje ne samo prava nego i obaveza. On je ovlaten da robu koja je bila predmet ugovora kupi od treeg lica, te da zahtijeva razliku izmeu ugovorne cijene i cijene po kojoj je robu stvarno kupio. Naknadu eventualnih dodatnih trokova i druge konkretne tete moe zahtijevati prema optim pravilima (lan 526 ZOO). Kupac je duan da kupovinu radi pokria izvri u razumnom roku i na razuman nain (lan 525. st. 2 ZOO). Sadrina ovih pravnih standarda odreuje se prema okolnostima konkretnog sluaja i uz potovanje naela potenja i 149 Pored toga, o namjeravanoj kupovini radi pokria kupac mora savjesnosti. obavijestiti svoga prvobitnog prodavca (lan 525. st. 3). Obavjetavanje, u ovom sluaju, predstavlja relativno samostalnu obavezu. Zato su posljedice proputanja obavjetenja ograniene. Prodavac moe odbiti da prizna onaj dio razlike u cijeni i one trokove za koje dokae da ne bi nastali da je on na vrijeme bio obavijeten o namjeravanoj kupovini. 2.2. Odgovornost kod fiksnih poslova Ugovor o prodaji je fiksan onda kada je rok isporuke bitan element posla. Ta injenica i u uporednom i u naem pravu opredjeljuje sva specifina rjeenja o odgovornosti prodavca u ovom sluaju. Zajednika im je karakteristika to da je
148 149

Kapor dr Vladimir - Cari dr Slavko, isto djelo, str. 165. Kapor dr Vladimir - Cari dr Slavko, isto djelo, str. 166.

95

dalja sudbina ugovora neposredno poslije proteka roka prela potpuno u ruke kupca. 150 Pravno-tehnika rjeenja se, meutim, razlikuju. Ako prodavac kod fiksnih poslova ne izvri isporuku na vrijeme, ugovor se raskida po samom zakonu (lan 125. st. 1 ZOO). No, kupac moe odrati ugovor na snazi ako nakon isteka roka bez odgaanja, obavijesti dunika da zahtijeva ispunjenje ugovora (lan 125. st. 2 ZOO). Duina roka za obavjetavanje je faktiko pitanje. Stilizacija zakonskog teksta upuuje na to da izjavu o ostanku pri ugovoru treba dati veoma brzo. U suprotnom, ni kupac kao povjerilac ne moe vie da utie na sudbinu pravnog posla. Ista pravila vae i onda kada su stranke predvidjele da e se ugovor smatrati raskinutim, ako isporuka ne bude izvrena u odreenom roku (lan 125. st. 4 ZOO). Sistem prava kupca, kada je ugovor raskinut, isti je kao i kod nefiksnih poslova. Jedan izuzetak u domenu pravno-tehnikih rjeenja, ipak, postoji. Razuman rok za obavljanje kupovine radi pokria e se zbog samih okolnosti fiksne prodaje morati odrediti kao krai vremenski period nego kod nefiksnih poslova. U suprotnom, to bi bilo priznanje da rok isporuke za stranke i nije bio bitan element ugovora. 3. Odgovornost za docnju sa isporukom obroka 3.1. Koliina nije bitan element ugovora Ako koliina nije bitan element ugovora, zakanjenje sa isporukom jednog obroka predstavlja djeliminu docnju. Odgovornost prodavca vee se samo za neizvreni ili neuredno izvreni dio, a ne i za ugovor u cjelini. U uporednom pravu posljedice docnje, u ovom sluaju, regulisane su optim pravilima. Pravni sistem BiH trai da se kombinuju generalne norme o raskidu ugovora s uzastopnim obavezama (lan 129, 131 - 132 ZOO) sa posebnim rjeenjima o raskidu prodaje (lan 523 - 526). Tim postupkom se dobijaju razliita rjeenja za uredno isporuene obroke, za obrok sa kojim je prodavac u docnji i za budue obroke. Razmotriemo ih odvojeno. Kada je koliina nebitan element, kupac ima interesa i za djeliminim urednim ispunjenjem. Zbog toga, u sluaju docnje sa jednim obrokom, kupac nema pravo da raskine ugovor i zahtijeva naknadu tete za obroke koje je ve primio bez prigovora. U tom sluaju duguje prodavcu i odgovarajui dio cijene. U pogledu obroka sa kojim je prodavac u docnji, kupac ima ista prava koja mu stoje na raspolaganju u sluaju zakanjenja sa jednokratnom realnom isporukom. Njihova konkretizacija zavisi od toga da li je rok isporuke za dati obrok bitan element ugovora ili nije. No, budui da su problemi nastali samo u vezi sa jednim relativno samostalnim dijelom ukupne koliine, kupeva prava su ograniena na taj

150

Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 150.

96

dio ugovora, tj. obrok. On ne moe naknadu tete zbog zadocnjenja obraunati za cijeli ugovor, niti moe ugovor raskinuti u cjelini. Za obroke koji jo nisu dospjeli, dunik se ne nalazi u docnji. Stoga kupac u principu nema nikakvih prava prema prodavcu. No, radi zatite kupca, zakon postavlja jedan izuzetak. Kupac moe raskinuti ugovor u pogledu buduih obaveza, ako je iz danih okolnosti oito da ni one nee biti ispunjene (lan 129. st. 1 ZOO). Ovim pravom kupac se mora koristiti u razumnom roku. Razuman rok se odreuje prema okolnostima sluaja, vodei rauna o interesima prodavca. On mora biti toliki da prodavac koji eli da ugovor odri na snazi ima mogunost da dade odgovarajue osiguranje (lan 129. st. 3) Osiguranje moe biti realno (davanje stvari), zasnovano na hartijama od vrijednosti (predaja bjanko mjenice) ili na ugovornim instrumentima obezbjeenja (jemstvo). Po isteku razumnog roka ugovor se ne raskida automatski. Shodno lanu 130. ZOO izjava o raskidu mora se saoptiti prodavcu bez odgaanja. Saoptenje se smatra izvrenim i proizvodi pravne posljedice danom prijema od strane prodavca (lan 130). Prodavac moe biti u docnji sa isporukom nekoliko obroka po osnovu istog 151 ugovora o prodaji. Za svaki od njih kupac moe koristiti razliita prava. 3.2. Koliina je bitan element ugovora Kada je koliina bitan element ugovora, docnja sa isporukom obroka ima znaenje potpunog zakanjenja. Zbog toga se i odgovornost za docnju odnosi na cijeli ugovor, a ne samo na obrok koji nije na vrijeme isporuen. Kupac ima opciju: ostati pri ugovoru u cjelini uz primjenu ve izloenih rjeenja o popravljanju tete i pribavljanju obezbjeenja ili odustati od ugovora i zahtijevati naknadu prouzrokovanu raskidom. Postupak raskida zavisi od toga da li je rok isporuke obroka i cijele koliine nefiksan ili fiksan. Za razliku od situacije u kojoj koliina nije bitan element, ugovor u kome je koliina bitan sastojak se raskida u cjelini (lan 129. st. 2 ZOO). Primljene obroke kupac moe vratiti uz istovremeni zahtjev za vraanjem plaenih iznosa uveanih za zateznu kamatu (lan 132. st. 3 ZOO). U ovoj situaciji svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koju je u meuvremenu imala od onoga to je duna vratiti odnosno nadoknaditi (lan 132. st. 4 ZOO). Od buduih obroka kupac moe odustati i bez davanja razumnog roka u kome bi prodavac eventualno ponudio osiguranje. Iako ovakvo rjeenje nije izriito sadrano u lanu 129. st. 2 ZOO, ono, ipak, proizlazi iz njegove stilistike. Oito je, naime, da ispunjenje buduih obroka nije od interesa za kupca onda kada je koliina bitan element ugovora, a jedan obrok ve nije isporuen.

151

Kapor dr Vladimir - Cari dr Slavko, isto djelo, str. 166.

97

4. Odgovornost za docnju sa predajom dokumenata Odgovornost za docnju sa predajom dokumenata zavisi od kvalifikacije isporuke. Ako je u pitanju dokumentarna isporuka, ona kod koje se prodavac predajom robnih dokumenata liava prava raspolaganja robom, posljedice docnje iste su kao i kod realne isporuke (uz. 228. st. 1). Ovo pravilo vai i za jednokratno i za sukcesivno ispunjenje. Kada predaja dokumenata predstavlja sporednu obavezu prodavca, kupac moe u sluaju docnje prodavca u pogledu predaje dokumenata zahtevati samo naknadu tete (uz. 228. st. 2). Poto je prodavac obavezu isporuke izvrio uredno, oito je da tetnu radnju predstavlja samo neuruenje potrebnih papira. Odgovornost se, stoga, ograniava na tete izazvane ovim propustom, a ne neizvrenjem ugovora bilo u cjelini, bilo djelimino. II - ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE 1. Pojam odgovornosti za materijalne nedostatke Odgovornost za materijalne nedostatke je posljedica neizvrenja ili neurednog izvrenja prodaveve obaveze garancije da stvar nema materijalnih nedostataka. Ova odgovornost se moe definisati kao jednostranoobavezni obligacioni odnos u kome kupac ima pravo da od prodavca zahtijeva neku od zakonom predvienih radnji popravljanja tete izazvane postojanjem materijalnih nedostataka. Da bi ova 152 odgovornost postojala, teta se mora manifestovati kao skriveni nedostatak. Krivica prodavca nije uslov za nastanak odgovornosti, pa se ona kvalifikuje kao objektivna. 153 No, stanje svijesti prodavca nije potpuno pravno irelevantno. Ako je prodavac znao za nedostatak ili mu on nije mogao ostati nepoznat, kupeva prava nastaju bez obzira na njegove eventualne propuste u vezi sa pregledom robe i reklamiranjem, a traju i nakon isteka prekluzivnih rokova garancije (lan 485 ZOO). Poto je garancija za materijalne nedostatke prirodan sastojak ugovora, odgovornost za nepotovanje ove obaveze, ipak, ima dispozitivan karakter. Ugovaratelji mogu ograniiti ili sasvim iskljuiti prodavevu odgovornost za materijalne nedostatke stvari (lan 486. st. 1). Ovakav uglavak je nitav, ako je prodavac preutao nedostatke koji su mu bili poznati ili ako je takvu klauzulu nametnuo koristei se svojim posebnim monopolskim poloajem (lan 486. st. 2). Odgovornost za materijalne nedostatke pokriva obavezu popravljanja teta nastalih bilo kvalitativnim, bilo koliinskim nedostacima. Pravni reim kojim je to uinjeno je jedinstven. No, faktike razlike izmeu dvije posmatrane vrste nedostataka mogu i ovdje da dovedu do specifinih rjeenja za pojedine sluajeve.
152 153

lan 480. i 485. ZOO. Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 391 - 393. lan 478. Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 392.

98

Na izgled odgovornosti utie i pravna kvalifikacija koliine, odnosno kvaliteta kao bitnog ili nebitnog elementa konkretnog posla. U pogledu poloaja kupca u odnosima odgovornosti Zakon o obligacionim odnosima ima, uporedno posmatrano, nekoliko specifinih rjeenja. Najprije, ako nita nije posebno ugovoreno, kupac mora da zahtijeva uredno ispunjenje ugovora, pa ako ga ne dobije, onda pod zakonskim uslovima ima pravo na raskid. Pribavilac, dakle, u principu ne moe odmah optirati za raskid ugovora. 154 Dalje, prilikom raskida, poloaj kupca je isti kao i u svim drugim sluajevima prestanka posla jednostranom izjavom volje povjerioca. Detaljna rjeenja ve su iznesena kod izlaganja o odgovornosti za docnju. Napokon, u sistemu naknade dominiraju ovlatenja koja znae naturalnu restituciju. Sve ovo pokazuje da je i odgovornost za materijalne nedostatke potrebno posmatrati kao sloen sistem prava i obaveza stranaka, a ne samo kao pravni odnos sainjen od jednog ovlatenja i jedne obaveze. 2. Prava kupca 2.1. Zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora Prvo pravo koje kupac ima u sluaju isporuke robe sa materijalnim nedostacima jeste zahtijevati od prodavca da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar bez nedostatka (ispunjenje ugovora) (lan 488. st. 1. taka 1). Ovakva ovlatenja nisu uobiajena, ali nisu ni nepoznata u uporednom pravu. Ono to je specifinost Zakona o obligacionim odnosima jeste konstituisanje ove mogunosti kupca i kao prava i kao uslova za raskid ugovora. Tri su osnova za ovakvo rjeenje: insistiranje na naelu pacta sunt servanda, preferiranje principa realnog ispunjenja ugovora i uvaavanje potrebe za unifikacijom domaeg i meunarodnog prava. Uz zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora kupac mora prodavcu dati i naknadni primjereni rok u kome to mora biti uinjeno (lan 490 ZOO). Potrebno vrijeme odreuje sam kupac ili se ono utvruje prema okolnostima sluaja. Bezuspjean protek primjerenog roka i ovdje dovodi do raskida ugovora po sili zakona, ali ga kupac moe odrati, ako bez odgaanja izjavi prodavaocu da ugovor odrava na snazi (lan 491 ZOO). Pojam i dejstva primjerenog roka isti su, dakle, kao i kod docnje. Stilizacija lana 488. st. 1. taka 3 je takva da su mogua razliita tumaenja u pogledu subjekta kome pripada pravo izbora izmeu otklanjanja nedostataka i zamjene stvari. Ako su prema konkretnim faktikim okolnostima sluaja mogua oba zahtjeva, smatramo da pravo izbora pripada kupcu kao nevinoj strani. U teoriji postoji i stav da bi prodavcu trebalo ostaviti mogunost da prigovori i dokae da izbor kupca u pogledu jednog oblika ispunjenja nije u skladu sa dobrim poslovnim
154

Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 397.

99

obiajima ili da mu prouzrokuje veu tetu ili trokove nego da je izabrao drugi oblik ispunjenja (umesto opravke predaja nove stvari i obrnuto). 155 Bez obzira za koje se pravo opredijelio, kupac je ovlaten i na naknadu one tete koja nije pokrivena izabranim vidom naturalne restitucije. Naknadu ostale tete moe kupac zahtijevati u skladu sa optim pravilima obligacionog prava. Tri su najvanija faktika momenta koji uslovljavaju kupevo pravo izbora izmeu popravljanja nedostatka i isporuke nove stvari. Prvi je da se radi o generikoj stvari. Kod individualnih predmeta prodaje dolazi u obzir samo otklanjanje nedostataka. Drugi se tie prirode nedostataka. Ako su oni neotklonjivi, i faktiki i pravno je mogue traiti samo zamjenu generikih stvari. Ukoliko je predmet prodaje individualiziran, kupac se mora odluiti za neku od drugih mogunosti otklanjanja tete. I tree, potrebno je da nije istekao jednogodinji prekluzivni rok raunajui od dana odailjanja obavijesti prodavaocu, izuzev u sluaju njegove prevare, u kome se pravo na uredno ispunjenje ugovora moe zahtijevati (lan 500. st. 1 ZOO). 2.2. Zahtjev za snienjem cijene Zahtjev za snienjem cijene je samostalno pravo kupca. Ono je opte poznato u kontinentalnim sistemima rimske tradicije (actio quanti minoris) i u meunarodnim reglemanima. Ovaj zahtjev ima dvostruku pravnu prirodu. On je, najprije, sredstvo za obezbjeenje jednakosti davanja kupca i prodavca. Zbog toga ga kupac moe koristiti i kad nisu ispunjeni uslovi za odgovornost prodavca za materijalne nedostatke. Pored postizanja ekvivalencije prestacija, razmatranim ovlatenjem mogu da se ostvare i reparatorni efekti. Stoga, kupac zahtjev za snienjem moe istai bilo odmah po neurednom ispunjenju, bilo onda kada ne dobije zahtijevano ispunjenje ugovora u razumnom roku (lan 489 ZOO). Kada se koristi u ovom svojstvu, snienje cijene moe biti praeno i naknadom ostale tete, shodno optim pravilima obligacionog prava. Iznos za koji se zbog postojanja materijalnog nedostatka cijena sniava izaziva u praksi najvie sporova izmeu kupca i prodavca. Da bi se kriteriji za rjeavanje ovog sukoba interesa objektivizirali, u praksi su razvijena dva osnovna metoda: apsolutni i relativni. Prema prvome se plaa razlika izmeu vrijednosti stvari bez nedostatka i vrijednosti stvari sa nedostatkom. Po drugome se iznos 156 Na snienja ne dobija operacijom oduzimanja, nego procentualnim raunom. zakonodavac usvaja ovaj prvi nain. Prema lanu 498. ZOO, cijena se sniava prema odnosu izmeu vrijednosti stvari bez nedostatka i vrijednosti stvari sa nedostatkom, u vrijeme sklapanja ugovora. Odluku o snienju, u principu, donose stranke. No, u sluaju spora, to e uiniti sud. Bez obzira ko vri obraun, njegova sutina se ne mijenja. Ona se sastoji u uvaavanju ne samo trine nego i cijene po kojoj je konkretni posao zakljuen.
155 156

Mitrovi dr Dobrosav, isto djelo, str. 99. Vidjeti ovi dr efik, isto djelo, str. 220 -227.

100

Jednom utvreno snienje ne mora biti definitivno. Ako se naknadno otkrije drugi nedostatak, kupac moe i tada raskinuti ugovor ili zahtijevati novo snienje cijene (lan 499 ZOO). Metod obrauna ostaje isti. Koncipiranje snienja cijene kao instrumenta za ostvarivanje jednakosti davanja stranaka uticalo je i na rokove za ostvarivanje prava. Ako je kupac blagovremeno reklamirao nedostatak, a cijenu nije platio, zahtjev za snienjem moe istai prilikom plaanja ili kao prigovor bez ikakvih vremenskih ogranienja (lan 500. st. 2 ZOO). 2.3. Zahtjev za raskid ugovora Zahtjev za raskid ugovora je tree samostalno pravo kupca u sluaju isporuke robe sa materijalnim nedostacima. U kontinentalnim sistemima se pojavljuje kao direktni nasljednik rimske actio redhibitoria. U anglosaksonskim pravima je vezano za kvalifikaciju nedostatka kao bitne povrede ugovora. Originalnost Zakona o obligacionim odnosima sastoji se u tome to je ovo pravo kupca uslovljeno. Uslovi se tiu bezuspjenog proteka primjerenog roka za uredno, realno ispunjenje ugovora i mogunosti vraanja stvari u naelno nepromijenjenom stanju. Kada se ugovor o prodaji raskine zbog materijalnih nedostataka, kupac stie pravo na popravljanje tete prema pravilima koja su specifina za ugovor o prodaji. Samo u vezi sa njima pravo na raskid ima ekonomskog smisla. Sva tri podinstituta vezana za raskid ugovora veoma su sloena. Zato emo ih ispitati posebno. Pri tome e se voditi rauna o injenici da su neki od njih ve izloeni prilikom razmatranja odgovornosti prodavca za docnju sa isporukom. Naknadni primjereni rok za uredno izvrenje ugovora otklanjanjem materijalnih nedostataka zasnovan je na pravilima koja vae za ugovor o prodaji, a ne, kao kod odgovornosti za docnju, na optim pravilima obligacionog prava. I to je jedina razlika pravne prirode izmeu primjerenog roka za uredno ispunjenje ugovora u sluaju kada se povreda sastoji u zadocnjenju i onda kada se ona manifestuje kao nesaobrazna isporuka. Pravno-tehnika rjeenja u pogledu svrhe roka, odreivanja, trajanja, dejstva, odravanja ugovora na snazi i raskida ugovora bez davanja primjerenog roka identina su (lan 489 - 491 ZOO). Faktika razlika potie iz karaktera povrede ugovora. Naime, duina primjerenog roka odreivae se prema mogunosti prodavca da robu pripremljenu za isporuku dovede u stanje saobrazno ugovoru. Dobijeni rezultat ne mora biti identian onome koji postoji kada je roba bez nedostataka ve pripremljena za isporuku, ali nije isporuena. Davanje naknadnog primjerenog roka i njegov bezuspjean protek predstavljaju prvi uslov za raskid ugovora. Drugi uslov je specifian za materijalne nedostatke. On se sastoji u zahtjevu da je kupac sposoban da vrati stvari u naelno nepromijenjenom stanju (lan 495 ZOO). Uslov, koji predstavlja konkretizaciju opteg pravila o restituciji kod raskida sinalagmatinih ugovora, definisan je uz ograde. Razlog za to lei u postojanju brojnih izuzetaka zakonskog karaktera. Prema lanu 495. ZOO, kupac moe

101

raskinuti ugovor i kad je stvar djelimino ili potpuno propala, odnosno ako je oteena, ukoliko je do toga dolo zbog: nedostatka koji opravdava raskid ugovora, tetnog dogaaja za koji ne odgovaraju ni kupac ni njegovi radnici, pregleda stvari, zbog redovne upotrebe stvari prije otkrivanja nedostatka i zbog toga to su oteenja ili izmjena bez znaaja. Kupac koji ne moe ni da vrati stvar u naelno nepromijenjenom stanju, niti da se pozove na neki od navedenih izuzetaka, nije ovlaten da raskine ugovor. No, budui da je on nevina strana, pravo ga ne ostavlja bez zatite; kupac zadrava ostala prava koja mu daje zakon zbog postojanja nekog nedostatka (lan 496 ZOO). Bude li ugovor o prodaji raskinut, kupac ima pravo na naknadu tete zbog raskida, prema specifinim pravilima koja vae za sve sluajeve odgovornosti dunika ijom je krivicom ugovor prestao da postoji. Shodno lanovima 523 - 526 ZOO, kupac moe zahtijevati: naknadu proste tete i izgubljene dobiti, ili naknadu apstraktne tete i ostale konkretne tete ili kupovinu radi pokria i naknadu ostale tete. Reim ovih reparatornih zahtjeva izloen je kod odgovornosti prodavca za raskid ugovora zbog docnje sa isporukom Zato se na njemu neemo vie zadravati. 2.4. Obim vrenja prava na popravljanje tete Tri, do sada, izloena prava kupca predstavljaju osnovu sistema odgovornosti prodavca za isporuku robe sa materijalnim nedostacima. Niz okolnosti vezanih za osobine nedostataka, prirodu predmeta ugovora i pogoene interese kupca, zahtijevao je proirenje i dopunu osnovne eme. Izloiemo najvanije sluajeve, 157 uz napomenu da oni imaju svoje pandane i u uporednom pravu. Ako je predana manja koliina od ugovorene, ili ako samo dio robe ima materijalne nedostatke, poloaj kupca zavisi od toga da li su koliine i/ili kvalitet nebitni ili bitni elementi ugovora. U prvom sluaju, kupac moe raskinuti ugovor samo djelimino, tj. za neisporuenu koliinu ili za dio robe koji ima kvalitativnih mana (lan 492 ZOO). Ostala ovlatenja kupca nisu izriito spomenuta u Zakonu o obligacionim odnosima, budui da e se ona, ve po nainu svoje primjene, ograniiti samo na dio koji ima nedostatke. I naknada tete zbog raskida se ograniava jedino na dio ugovora koji je prestao da postoji. U drugom sluaju, kupac je ovlaten da ugovor raskine u cjelini. Pravila o restituciji i popravljanju tete tada se primjenjuju na cijeli predmet posla. Zakon o obligacionim odnosima u lanu 493. posebno regulie sluaj predaje vee koliine od ugovorene. Rjeenja se odnose samo na ugovore o prodaji poslovnog prava. Interesantna su zbog toga to pokazuju uticaj faktikih razlika izmeu koliine i kvaliteta na jedinstvenu pravnu kategoriju materijalnih nedostataka i to predstavljaju izvjesno odstupanje od rjeenja opte uzanse 133. Ako ne eli da primi veu koliinu, kupac mora da u razumnom roku izjavi da viak
157

Vidjeti uporedni pregled kod Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..:, str. 205 - 206, 210 - 211.

102

odbija. U suprotnom, smatrae se da je primio cijelu isporuenu koliinu i da to to je primio mora da plati. Plaanje se vri po istoj cijeni, tj. po onoj koja je sporazumom izriito ili preutno predviena za cijelu ugovorenu koliinu. Ako kupac ne primi viak, ima pravo na naknadu tete prema optim pravilima. Interesantno je da zakon ne predvia rjeenje za sluaj isporuke boljeg kvaliteta. Zbog toga e se na ovu situaciju primjeniti pravila uzanse 157, ukoliko su to stranke izriito ugovorile ili ako se na mjerodavnom tritu formirao poslovni obiaj o primjeni neukinutih pravila Optih uzansi. 158 Ako je jedinim ugovorom za jednu cijenu prodano vie stvari, a samo neke od njih imaju nedostatke, poloaj stranaka zavisi od toga da li te stvari ine ili ne ine jednu cjelinu. Ako razdvajanje stvari nije tetno, tj. ako one ne ine cjelinu, kupac moe raskinuti ugovor samo u pogledu oteenih stvari, odnosno stvari sa materijalnim nedostacima. Ako stvari ine cjelinu, kupac je ovlaten da trai: bilo raskid itavog ugovora i naknadu tete u istom obimu, bilo samo djelimini raskid. Poto se u sluaju izdvajanja nekih stvari iz cjeline moe umanjiti vrijednost ostalih, prodavac sa svoje strane moe raskinuti ugovor i u pogledu ostalih stvari (lan 494). injenica da je prodavac djelimino raskinuo ugovor, zbog izbora koji je napravio kupac, ne utie na obim kupevih prava na popravljanje tete. Stvar sa nedostatkom moe prouzrokovati tetu i drugim dobrima kupca. Poto je u pitanju tetna radnja prodavca, zakonodavac kupcu daje pravo i na naknadu ovako prouzrokovanih teta prema optim pravilima obligacionog prava (lan 488 ZOO). 3. Obaveze kupca Izbor i vrenje pojedinih prava kupca znaajno utiu ne samo na poloaj prodavca nego i na stanje robnog prometa. Zbog toga su za kupeva ovlatenja vezane i neke obaveze. One zavise od toga za koje se od tri zakonske mogunosti popravljanja tete kupac opredijelio. Dunosti kupca su najsloenije kada zahtijeva uredno ispunjenje ugovora. One se kreu u dva pravca. Kupac najprije mora da uva primljene stvari (lan 520. st. 2 ZOO). On to mora uiniti s panjom dobrog privrednika ... i u tu svrhu poduzeti potrebne mjere (lan 520. st. 1). Iz zakonske stilizacije je oito da su u ovu obavezu ukljuene i pasivne i aktivne radnje staranja o primljenoj stvari koja ostaje u vlasnitvu prodavca. Koje radnje i na koji nain kupac mora da obavi, faktiko je pitanje. Pri tome on mora postupati kao prosjean privrednik, ali ne i kao specijalista za uvanje robe. U ovoj situaciji kupac ima i dvije vrste prava. Prvo se odnosi na naknadu trokova potrebnih radi ouvanja stvari (lan 520. st. 3). Drugo pravo se tie mogunosti

158

Mitrovi dr Dobrosav, isto djelo, str. 108.

103

oslobaanja obaveze uvanja stvari. Ono je sloeno, pa emo ga posebno razmotriti. Prema lanu 522. ZOO, kupac moe, shodno optim pravilima, dugovanu stvar poloiti kod suda, dati na uvanje nekom treem ili prodati za raun druge strane. Polaganje se vri kod stvarno nadlenog suda u mjestu ispunjenja, ako razlozi ekonominosti ili priroda stvari ne zahtijevaju da se ono izvri u mjestu u kome se stvar nalazi (lan 328). Alternativno odreeni sud ne smije odbiti prijem stvari u sudski depozit. Za poslovnopravne prodaje je znaajno da se predaja stvari javnom skladitu izjednauje sa sudskim depozitom (lan 329. st. 2 ZOO). Ako se stvar ne moe uvati kod suda i kad nema javnog skladita u mjestu uvanja, kupac moe zahtijevati od suda da odredi lice koje e uvati prodaveve stvari (sekvestar). Napokon, ako su ispunjeni uslovi iz lana 333. ZOO, kupac moe, umjesto polaganja, stvar prodati na teret i rizik prodavca. Prodaju moe izvriti putem suda (javna prodaja), iz slobodne ruke, tj. neposredno i na uobiajen trgovaki nain, te bez odgaanja i na najpogodniji nain, ako je roba pokvarljiva ili u kvaru (lan 333 ZOO). Druga obaveza kupca jeste stavljanje stvari na raspolaganje prodavcu. Ovaj termin je ustanovljen i razraen optom uzansom 158. Zakon o obligacionim odnosima ga ne koristi, ali su rjeenja u pogledu uvanja stvari za raun saugovaraa (lan 520 - 522) i polaganju i prodaji dugovane stvari (lan 327 - 335) takva da razlike sa ranijim sistemom stvarno ne postoje. Pored obaveze uvanja ili davanja robe na uvanje, stavljanje na raspolaganje podrazumijeva jo neke radnje kupca. On, najprije, mora obavijestiti prodavca da je robu stavio na raspolaganje (uz. 158, lan 329 ZOO). Pored toga, kupac mora staviti prodavca u situaciju da faktiki raspolae robom, a to znai da mu mora predati bilo sudske, bilo komercijalne dokumente koji ga ovlauju na sticanje posjeda na stvarima koje su predmet prodaje. Kada kupac izabere srazmjerno snienje cijene, duan je odmah platiti ono to on smatra da je cijena stvari sa nedostatkom. Ako prodavac to odbija da primi, kupac e odreeni iznos deponovati kod suda. Od tog trenutka kupac se oslobaa posljedica dunike docnje sa plaanjem za deponovani iznos cijene. Obaveze kupca koji se opredijelio za raskid ugovora moraju se posmatrati odvojeno za sam raskid, a odvojeno za odnose koji nastaju u fazi popravljanja teta izazvanih raskidom. U prvom sluaju e se primijeniti opta pravila obligacionog prava. A to znai da e restitucija primljenih stvari u naturi ili u novcu biti osnovna obaveza kupca. U procesu popravljanja tete, njegove obaveze, takoe, e zavisiti od izabranog prava. One su ureene posebnim odjeljkom ugovora o prodaji. U tom kontekstu ve su izloene. Zato se na njima neemo ovdje zadravati.

104

III - ODGOVORNOST ZA PRAVNE NEDOSTATKE 1. Pojam odgovornosti za pravne nedostatke Odgovornost za pravne nedostatke rezultat je neizvrenja prodaveve obaveze garancije da preneseno pravo nema nedostataka. Po svojim obiljejima ona je identina odgovornosti za materijalne nedostatke: objektivna je i dispozitivna. No, priroda svojstva za koje se garantuje i specifinost povreda, dovele su kod odgovornosti za pravne nedostatke do nekih rjeenja koja se ne sreu u sluaju popravljanja teta izazvanih materijalnim nedostacima. U naem pravu je odgovornost prodavca za pravne nedostatke postavljena analogno njegovoj odgovornosti za materijalne nedostatke. Ova injenica i priroda pravnih mana dozvoljavaju da se zadrimo samo na sistemu prava kupca u ovom sluaju. 2. Prava kupca 2.1. Zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora Kada se pravni nedostatak pojavi, kupcu, najprije, stoji na raspolaganju zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora. S obzirom na stilizaciju lana 509. ZOO i na rjeenja lana 510. o razumnom roku, jasno je da je vrenje ovog prava istovremeno i uslov za korienje drugih mogunosti koje je zakonodavac predvidio za ovaj sluaj. Uredno ispunjenje se moe zahtijevati na dva naina: oslobaanjem stvari od prava ili pretenzije treeg ili isporukom druge stvari odreene po rodu bez pravnog nedostatka (lan 509 ZOO). Pravo izbora, smatramo, pripada kupcu. No, ako se opredijelio za prvu varijantu, nain oslobaanja stvari od prava ili pretenzije treeg odreuje prodavac. Za izvrenje izabrane opcije kupac mora prodavcu ostaviti razuman rok. Njegova duina zavisi prvenstveno od sutine zahtjeva, a potom i od okolnosti posla. Ovih faktikih mjerila mora se pridravati i kupac kada u svom zahtjevu precizira trajanje primjerenog roka. lan 509. ZOO ne spominje pravo kupca na naknadu ostalih teta, koje je pretrpio zbog pojave nedostatka. No, ono mu pripada na osnovu optih pravila. Koliki e biti zahtjev po ovom osnovu, najee se moe utvrditi tek po isteku naknadnog razumnog roka za otklanjanje mane. Mogunost da se putem suda zahtijeva uredno ispunjenje sa povezanim pravima zastarijeva za godinu dana od saznanja za postojanje prava treeg. Rok je subjektivan i prekluzivan. Ova rjeenja vae i u ostalim sluajevima, osim u onom u kome je kupac traio pomo u parnici (lan 515 ZOO).

105

2.2. Zahtjev za srazmjernim snienjem cijene Pravo kupca da zahtijeva srazmjerno snienje cijene je, u odnosu na isto ovlatenje kod materijalnih nedostataka, podvrgnuto nekim specifinim rjeenjima. Najprije, ovo pravo nije samostalno. Ono se moe zahtijevati tek ako prodavac u razumnom roku ne otkloni nedostatak na traeni nain, pa usljed toga kupevo pravo bude umanjeno ili ogranieno (lan 510. st. 1). U ovom sluaju, prema izriitoj odredbi zakona, kupac ima pravo i na naknadu ostale pretrpljene tete (lan 510. st. 3 ZOO). Pravo na srazmjerno snienje cijene pripada kupcu i onda kada je u asu sklapanja ugovora znao da stvar moe biti oduzeta ili pravo smanjeno, odnosno ogranieno uslijed nedostataka. No, tada kupac nema pravo na naknadu tete budui da je ona nastala uz njegov pristanak. 2.3. Raskid ugovora Raskid ugovora zbog pravnih nedostataka moe da se desi po nareenju, zakonu i po volji kupca. Ugovor o prodaji prestaje da postoji po samom zakonu onda kada, zbog propusta kupca da otkloni pravne nedostatke u ostavljenom razumnom roku, stvar bude kupcu oduzeta (lan 510. st. 1 ZOO). Izjavom kupca ugovor se raskida onda kada se njegova svrha ne moe ostvariti zbog toga to prodavac u naknadnom razumnom roku nije udovoljio zahtjevu za urednim ispunjenjem (lan 510. st. 2 ZOO). Oduzimanje stvari nije uslov za vrenje ovoga prava. Kada ugovor bude raskinut svaka strana vraa ono to je, po tom osnovu, primila. Prodavac je duan da vrati vrijednost, tj. cijenu koju je primio bez obzira 159 U sluaju na visinu vrednosti predate stvari koju ona ima u momentu evikcije. djelimine evikcije, kupac mora vratiti onaj dio stvari koji je ostao u njegovom posjedu. Pored toga, kupac ima pravo na naknadu tete prema posebnim pravilima koja vae za ugovor o prodaji (lan 523 - 526 ZOO). 2.4. Pomo u parnici Zahtjev za pomo u parnici je pravo kupca koje postoji jedino kod odgovornosti za pravne nedostatke. Da bi se on mogao postaviti, potrebno je da uznemiravanje ima karakter tube (sudska evikcija). Iz stilizacije lana 511. ZOO proizlazi da je kupac ovlaten da zatrai bilo koju vrstu pomoi u sporu sa treim licem: od obezbjeivanja dokaza, preko prihvatanja svojstva umjeaa do potpunog preuzimanja spora. Preciziranje zahtjeva kupca ne znai da je prodavac stavljen u pasivnu poziciju. On treba da upotrijebi sva sredstva kojima raspolae da bi tueni zahtjev bio odbijen. Kupac je duan da, sa stanovita uspjeha u sporu, zahtjev

159

Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 386.

106

postavi blagovremeno. Neblagovremeno postavljeni zahtjevi imaju isto dejstvo kao da nisu ni postavljeni. Mehanizam ostvarivanja ovog prava je specifian. Kupac koji je izgubio parnicu moe se prodavcu i bez obavjetavanja obratiti sa zahtjevom za popravljanje tete. No, prodavac koji tada dokae da je raspolagao sredstvima da se odbije zahtjev tree osobe ima pravo da odbije i zahtjev za popravljanjem tete. Koritenje ovog prava kupca utie i na duinu prekluzivnog roka u kome se pravo na naknadu moe ostvariti. Pravo kupca se u ovom sluaju gasi tek istekom est mjeseci nakon pravomono okonanog spora (lan 515. st. 2). Ovaj rok je objektivan. 2.5. Priznavanje oito osnovanog prava treeg lica Kada je pravo treeg lica oito osnovano, voenje sudskog spora je besmisleno i tetno, kako za kupca, tako i za prodavca. U poslovnom pravu e se smatrati da je pravo nesumnjivo onda kada je potkrijepljeno urednim robnim dokumentima (skladini list, varant, prenosivi tovarni list i slino). No, ni drugi dokazi nisu iskljueni. Da bi se u izloenim uslovima na najekonominiji nain sprijeila vansudska evikcija, lan 512. ZOO dozvoljava kupcu da i bez obavjetavanja prodavca prizna ovakvo pravo. Ukoliko se to priznanje manifestuje kao plaanje odreene svote novca prodavac se moe osloboditi svoje odgovornosti ako naknadi kupcu isplaenu svotu i pretrpljenu tetu (lan 512. st. 2).

107

108

GLAVA ESTA ODGOVORNOST KUPCA


I - ODGOVORNOST ZA DOCNJU SA SLANJEM AMBALAE 1. Pojam docnje kupca sa slanjem ambalae i odgovornost kupca za nju Slanje ambalae je kupeva obaveza samo ako je to bilo izriito, bilo preutno nesumnjivo ugovoreno. Bude li to sluaj, dostavljanje odgovarajue ambalae prodavcu je, hronoloki posmatrano, prva obaveza kupca. Njen pravni reim utvren je optom uzansom 229, a ne Zakonom o obligacionim odnosima. Opte uzanse e se primijeniti onda kada su to stranke izriito ili preutno ugovorile, kao i u situacijama u kojima na to upuuje poslovni obiaj. Kupac pada u docnju kada ambalau ne dostavi u ugovoreno vrijeme. Ako rok za ovu radnju nije predvien sporazumom stranaka, smatra se da je ambalaa blagovremeno dostavljena ako je stigla prodavcu toliko vremena pre isteka roka za isporuku, koliko je prema okolnostima potrebno da bi prodavac mogao izvriti na vreme pakovanje i isporuku robe (uz. 229. st. 4). Nepotivanje ovih odredbi predstavlja docnju sa dostavom ambalae. Odgovornost kupca za docnju sa slanjem ambalae postoji ako su pored neblagovremenog slanja ispunjene i druge pretpostavke za nastanak odgovornosti, ukljuujui tu i krivicu. Sadraj odnosa odgovornosti odreen je dijelom Optim uzansama, a dijelom optim i posebnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima o popravljanju tete. On se manifestuje kao sistem prava prodavca u ovom sluaju. 2. Prava prodavca Prodavcu stoje na raspolaganju dvije osnovne mogunosti: odravanje ugovora na snazi ili njegov raskid. U prvom sluaju ima i pravo na naknadu tete za neuredno izvrenje ugovora, a u drugom - zbog raskida ugovora o prodaji. Nain odravanja ugovora na snazi i vid popravljanja tete zavise od izbora prodavca. Odnos izmeu realnog izvrenja ugovora i njegovog raskida isti je kao i u ostalim sluajevima odgovornosti dunika iz ugovora o prodaji. Prestanak ugovora voljom jedne stranke - prodavca mogu je tek po bezuspjenom proteku naknadnog roka za uredno ispunjenje. Odravanje ugovora na snazi prodavac moe ostvariti na nekoliko naina. Ukoliko konkretne okolnosti dozvoljavaju, prodavac najprije moe izvriti isporuku predajom robe na teret i rizik kupca u javno skladite. Poto je u pitanju ugovor u privredi, ovaj in ima svojstvo polaganja kod suda. O tome kupac mora biti obavijeten (lan 329. st. 2 ZOO). Drugo, prodavac moe o troku kupca dati svoju

109

ambalau ili zakupiti ambalau i izvriti ugovor onako kako je predvieno. U tom sluaju pripada mu i pravo na produenje roka isporuke koliko je prema okolnostima potrebno za pribavljanje ambalae (uz. 229. st. 2). Napokon, prodavac moe kupcu dati i naknadan primjeren rok za dostavu ambalae. Njegova duina je faktiko pitanje. U svim ovim situacijama prodavcu pripada i naknada proste tete i izgubljenog dobitka. Prodavac moe raskinuti ugovor ako mu kupac ni u naknadnom primjerenom roku ne dostavi dugovanu ambalau. Da bi do raskida dolo, dovoljno je da prodavac, po isteku dodatnog perioda, uti. Tada ima pravo na popravljanje tete shodno posebnim pravilima o posljedicama raskida prodaje. A to znai da prodavac moe zahtijevati naknadu konkretne tete, popravljanje apstraktne tete i naknadu ostale tete, te izvrenje prodaje radi pokria. Posljednjim instrumentom e se koristiti samo ako cijena robe pada. II - ODGOVORNOST ZA DOCNJU SA PRIJEMOM ISPORUKE 1. Pojam docnje sa prijemom isporuke i odgovornost za nju Prijem isporuke je veoma sloena obaveza kupca. Zbog toga se i docnja, u ovom sluaju, mora definisati kao neizvrenje svih ili pojedinih radnji preuzimanja uredno ponuene isporuke u vrijeme odreeno ugovorom, poslovnim obiajima ili redovnim tokom stvari. Taj tok utvruje se prvenstveno ugovornim reimom i faktikim okolnostima izvrenja konkretne isporuke. Pojam i pretpostavke odgovornosti za docnju sa prijemom isporuke su isti kao i kod drugih sluajeva neurednog ispunjenja nenovanih obaveza. Zato je mogue odgovornost i u ovom sluaju izloiti kao sistem prava prodavca. No, dva momenta komplikuju ovo jednostavno rjeenje. Prvo, pravna priroda obaveze prijema, pa i odgovornosti za docnju sa njom nije do kraja jasna. I drugo, vrenje pojedinih prava prodavca vezano je za komplikovane komercijalne ili sudske procedure. One svakom od uesnika nameu sloen sistem obaveza. Bosanskohercegovako pravo prijem isporuke izriito odreuje kao obavezu kupca. Otuda su posljedice docnje u principu iste kao i u drugim sluajevima dunike odgovornosti po ovom osnovu. No, poslovni karakter ove obaveze i pravna tradicija dovode do rjeenja koja su bliska srednjoevropskim pravima, germanskim posebno. Ovo se ogleda naroito kod naina vrenja pojedinih ovlatenja prodavca. U tom domenu pravila o prodaji upuuju na rjeenja o 160 Razmotriemo na sistem polazei od povjerilakoj, a ne o dunikoj docnji. pojedinih prava prodavca.

160

Vidjeti lan 327. st. 1. ZOO.

110

2. Predaja robe na uvanje Padom kupca u docnju sa prijemom isporuke prodavac postaje obavezan da robu uva panjom dobrog privrednika na rizik i troak kupca (lan 520. st. 1. ZOO). 161 Te svoje obaveze prodavac ima pravo da se oslobodi predajom robe na uvanje ili prodajom. Za obje situacije su predvieni posebni zakonski uslovi i postupci (lan 522). Za predaju na uvanje vae pravila o polaganju stvari kod suda (lan 327 - 332 ZOO). Predaja na uvanje u privrednim prodajama vri se najprije i najee uskladitenjem robe u javnom skladitu. Ovakav postupak ima uinak polaganja kod suda (lan 329. st. 2 ZOO). Iako nije u zakonu izriito reeno, predaja se vri javnom skladitu u mjestu isporuke. Ne bude li to mogue, prodavac je ovlaten da izabere skladite u drugom mjestu, ali tada duguje kupcu tetu koju je on pretrpio zbog promjene mjesta uskladitenja. 162 Dejstvo polaganja identino je posljedicama uredne isporuke; rizik i svojina prelaze na kupca. O izvrenom polaganju, prodavac mora obavijestiti kupca (lan 329. st. 3). Da li mu mora prenijeti dokumente koji omoguavaju podizanje robe ili raspolaganje njome, nije u zakonu izriito reeno. Mislimo da odgovor zavisi prvenstveno od toga da li je kupac platio ili nije platio cijenu. U prvoj varijanti, dunost stavljanja dokumenata u posjed kupca postoji, u drugoj - ne. Ukoliko odgovarajue javno skladite ne postoji, ili po svojoj sopstvenoj odluci, prodavac moe izvriti deponovanje stvari kod suda. Polaganje se vri kod stvarno nadlenog suda u mjestu ispunjenja. Prodavac moe izabrati i neki drugi stvarno nadleni sud, ali tada kupcu duguje naknadu tete izazvane promjenom suda (lan 328). Razumije se da je sud duan prihvatiti depozit, ako je stvar podobna da bude uvana kod suda. O prispjelom depozitu sud obavjetava kupca. Ako predmet isporuke nije podoban za sudski depozit, bilo po ocjeni prodavca, bilo po ocjeni suda, prodavac moe traiti da sud odredi lice koje e o troku i za raun kupca primiti stvar na uvanje (lan 329. st. 1 ZOO). O izvrenom polaganju prodavac mora obavijestiti kupca. Posljedice polaganja u sva tri sluaja su identine. Prodavac se najprije oslobaa svoje obaveze isporuke. Ako je bio u zakanjenju, ono prestaje (purgatio morae). Napokon, rizik i svojina prelaze na kupca (lan 331 ZOO). Trokovi polaganja prelaze na kupca u onoj mjeri u kojoj su vii od trokova isporuke koje je trebalo da snosi prodavac (lan 332 ZOO). 3. Prodaja robe Prodaja robe umjesto predaje na uvanje je druga mogunost koja prodavcu, na osnovu lana 522. ZOO, stoji na raspolaganju. Pod nazivom prodaja umjesto
161 162

Vidjeti Mitrovi dr Dobrosav, isto djelo, 150 - 152. Analogna primjena lana 328. st. 2. ZOO.

111

polaganja stvari ureena je lanom 333. ZOO, a dopunjena pravilima o prodaji radi pokria trokova uvanja iz lana 335. ZOO. Moe se, zavisno od uslova, izvriti na nekoliko naina. Prvi nain je javna prodaja (lan 333. st. 1 ZOO). Ako je stvar nepodesna za uvanje ili ako je njena vrijednost nesrazmjerno mala u odnosu na trokove uvanja, prodavac moe zahtijevati od suda da se organizuje javna prodaja. Ona treba da bude upriliena u mjestu odreenom za isporuku, ali u interesu kupca prodavac moe zahtijevati da to bude uinjeno u nekom drugom mjestu. Odluku o javnoj prodaji donosi sud. Sud je i subjekt koji vri javnu prodaju. Nakon javnog obavjetenja o predmetu, poetnoj cijeni, mjestu i vremenu odravanja javne prodaje, te o mjestu i vremenu u kojima se stvar moe pregledati, sud prodaju vri javnim nadmetanjem. Kupac je onaj ko je ponudio najvii iznos. Od dobijenog iznosa se najprije odbijaju trokovi javne prodaje, zatim prioritetna zalona prava, potom cijena koju je sa prvobitnim kupcem ugovorio prodavac. Ostatak se deponuje kod suda u korist kupca ija je roba izloena javnoj prodaji. O namjeravanoj prodaji i o njenim rezultatima prodavac mora obavijestiti kupca. Drugi nain jeste prodaja iz slobodne ruke. Ona se moe vriti: ako stvar ima tekuu cijenu, ili ako je njena vrijednost nesrazmjerno mala u odnosu na trokove javne prodaje. Na ovaj nain se tite opravdani interesi kupca u docnji. Subjekat ove prodaje je sam prodavac. Nain prodaje zavisi prvenstveno od poslovnih obiaja. U svakom sluaju, prodavac mora da vodi rauna o interesima kupca u docnji iju robu prodaje. Od dobijenog iznosa se najprije odbijaju trokovi prodaje, a zatim prodaveva potraivanja. Eventualni ostatak se deponuje kod suda u korist prvobitnog kupca. O namjeravanoj prodaji iz slobodne ruke kupac u docnji mora biti obavijeten kad god je to mogue (lan 333. st. 4 ZOO). Bez ikakvih uslova prodavac mora obavijestiti kupca o postignutoj cijeni i mjestu deponovanja eventualnog ostatka potraivanja. Trei modalitet prodaje umjesto polaganja stvari je prodaja na najpogodniji nain. Ona se moe primijeniti kad je stvar pokvarljiva ili se nalazi u kvaru, tako da moe brzo propasti ili se pokvariti (lan 333. st. 3 ZOO). Nain prodaje odreuje sam prodavac rukovodei se iskljuivo potrebom predupreivanja ili smanjivanja tete. Obavjetavanje kupca o namjeravanoj prodaji je potrebno, ako ne vodi ugroavanju predmeta prodaje. No, o rezultatima i deponovanju ostatka iznosa prodavac mora obavijestiti prvobitnog kupca u docnji. Napokon, prodaji moe pristupiti i lice koje uva stvar za kupca u docnji. Razlog za ovu prodaju jeste neplaanje trokova uvanja u razumnom roku (lan 335). Ovaj postupak prodavac ne moe provesti sam. Potrebno je da sud i odobri prodaju i odredi nain na koji e ona biti obavljena. Od dobijenog iznosa odbijaju se trokovi prodaje i trokovi uvanja, a ostatak se deponuje kod suda na ime kupca. Poto sud odobrava prodaju, on i obavjetava kupca o njoj.

112

4. Raskid ugovora Iako je prijem isporuke obaveza kupca, prodavevo pravo na raskid ugovora, u sluaju docnje kupca sa prijemom nije rijeeno u skladu sa optim pravilima o dunikoj docnji. 163 Prema lanu 519. st. 2. ZOO prodavac moe odustati od ugovora ako ima osnovanog razloga da posumnja da kupac nee isplatiti cijenu. Treba prihvatiti tumaenje teorije 164 po kome: odbijanje prijema uredno ponuene isporuke konstituie osnovanu sumnju u sposobnost kupca da plati cijenu. Ugovor se raskida izjavom prodavca. Zakon ne zahtjeva da joj prethodi davanje naknadnog primjerenog roka razumne duine. Upravo zbog toga smo skloni ovu mogunost raskida ugovora tumaiti kao proirenje optih pravila o raskidu ugovora u sluaju docnje dunika, a ne kao njihovu derogaciju. Posljedice raskida zbog osnovane sumnje u kupevu sposobnost plaanja nisu posebno regulisane. Zato e se primijeniti pravila koja i inae vae za naknadu tete u sluaju raskida prodaje (lan 523 - 526 ZOO). A to znai da e prodavac moi da bira izmeu: popravljanja konkretne tete, naknade apstraktne tete i drugih teta i prodaje radi pokria. Posljednje dvije varijante mu mogu koristiti samo ako je cijena robe pala u periodu izmeu zakljuenja ugovora i izvravanja prava po osnovu raskida. III - DOCNJA KUPCA SA PLAANJEM CIJENE 1. Pojam docnje sa plaanjem cijene i odgovornost kupca za nju Docnja sa plaanjem cijene postoji onda kada kupac svoju obavezu isplate ne izvri na vrijeme. Neblagovremenost isplate cijeni se prema uslovima konkretnog ugovora i odredbama dispozitivnih izvora koje stranke svojim sporazumom nisu stavile van snage. Docnja moe postojati bez obzira na to da li je u odnosu na isporuku plaanje predvieno kao prethodno, istovremeno ili naknadno. Odgovornost za docnju sa plaanjem je objektivna. Pored toga, obaveza popravljanja tete podvrgnuta je i nekim specifinim pravilima. Ona se tiu prvenstveno zatezne kamate i prava prodavca na raskid ugovora zbog docnje kupca sa plaanjem cijene. Zakon o obligacionim odnosima ni u optem, ni u posebnom dijelu nema posebnih pravila o raskidu ugovora zbog dunike docnje (kupca) sa plaanjem cijene. Zbog toga se prava prodavca u ovom sluaju ravnaju prema optim pravilima lan 124-132 ZOO o ovom pitanju. Opte uzanse su u uzansi 213. imale posebno rjeenje za sluaj docnje sa plaanjem, ako se roba ve nalazila u posjedu kupca. Prodavac tada nije mogao raskinuti ugovor. Razlozi vezani za vaenje Optih uzansi, dejstva ugovora i njegovog raskida i specifinosti prodaje
163 164

Vidjeti lan 125. i 324. ZOO. Mitrovi dr Dobrosav, isto djelo, str. 149.

113

privrednog prava, zahtijevaju da se o stavu Optih uzansi i dalje vodi rauna. Zato emo njihovu sistematiku uzeti za osnov ispitivanja posljedica docnje dunika sa plaanjem kupovne cijene. 2. Docnja kupca sa plaanjem cijene prije prijema isporuke Poloaj prodavca koji kupcu u docnji sa plaanjem nije isporuio stvar isti je kao poloaj bilo kog povjerioca u sluaju dunike docnje sa izvrenjem novanih obaveza. Pored optih pravila Zakona o obligacionim odnosima o raskidu ugovora (lan 124 - 132), ovdje se primjenjuju i odredbe o zateznoj kamati (lan 277 279) 165 i naknadi tete zbog raskida prodaje (lan 523 - 526). Kao izvor prava slui i Zakon o visini stope zatezne kamate. 166 Prvi zahtjev koji prodavcu stoji na raspolaganju jeste izvrenje ugovora. On je sloen, pa emo ga ispitati prema pojedinim elementima. Za plaanje cijene prodavac kupcu najprije mora dati naknadan, primjeren rok. Ako njegova duina nije odreena u izjavi prodavca, utvrivae se prema okolnostima sluaja. Pri tome treba imati u vidu relativnu jednostavnost izvravanja novanih obaveza. Primjeren rok se ne mora dati kod fiksnih poslova (lan 125 ZOO), onda kada iz kupevog ponaanja proizlazi da nee izvriti svoju obavezu (lan 127) i kada je oito da on to ne moe izvriti (lan 128). Uz isplatu cijene, prodavcu pripada i zatezna kamata (lan 277 ZOO). Stopa zatezne kamate je odreena zakonom. Plaa se prema stopi koju utvruje Vlada 167 Do godine dana zadocnjenja sa plaanjem, njen obraun se vri FBiH. mjeseno primjenom konformne metode. 168 Ako je ovako utvrena stopa zatezne kamate nia od stope ugovorne kamate, primijenie se ugovorna kamata (lan 277. st. 2 ZOO). Zatezna kamata se plaa bez obzira na to da li je prodavac tetu pretrpio (lan 278. st. 1 ZOO). Iz ovoga se moe izvui zakljuak o njenoj pravnoj prirodi. Zatezna kamata je naknada tete za koju se pretpostavlja da ju je prodavac pretrpio zato to dugovanu svotu nije, na vrijeme, imao na raspolaganju. Budui da se teta ne dokazuje, zatezna kamata ima i osobinu naknade apstraktne tete. Krivica kupca za docnju nije uslov za nastanak prodavevog prava na iznos zatezne kamate. Odgovornost kupca za neizvrenje novanih obaveza je do iznosa zatezne kamate objektivna. Na izloenoj pravnoj prirodi zatezne kamate poiva jo jedno pravo prodavca. On moe zahtijevati i naknadu one tete koja prevazilazi iznos zateznih kamata. Budui da se ta teta dokazuje, ona spada u konkretne tete. Stoga odgovornost kupca za njihovo naknaivanje ravna se po optim pravilima. Zasniva se na krivici. U ovom dijelu, dakle, odgovornost kupca je subjektivna.
165 166 167

Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima (Sl. list SFRJ 57/89) je novelirao lan 277. ZOO. Sl. n. FBiH 18/96 (dalje ZKK) lan 1. ZZK. 168 lan 2. ZZK.

114

Drugi generalni zahtjev koji prodavac ima jeste raskid ugovora. I on je sloen. Uslov za sticanje prava na raskid, osim u tri navedena sluaja, i ovdje je bezuspjean protek naknadnog primjerenog roka za plaanje cijene (lan 126. st. 3 ZOO). Prava koja prodavac tada stie ureena su posebnim pravilima o naknadi tete zbog raskida prodaje (lan 523 - 526 ZOO). A to znai da prodavac ima pravo na naknadu stvarne tete i izgubljene dobiti, ili pravo na naknadu apstraktne tete i ostale tete, ili pravo na prodaju radi pokria. I ovdje e se posljednja dva ovlatenja koristiti ako cijena robe pada. 3. Docnja kupca sa plaanjem nakon prijema isporuke Zakon o obligacionim odnosima nema posebnih pravila o odgovornosti kupca za docnju sa plaanjem poto je primio isporuku. Rjeenje postoji u uzansi 213. st. 1. Njome je u ovoj situaciji prodavcu uskraena mogunost da ugovor raskine. On moe traiti isplatu kupovne cene i kamatu zbog zadocnjenja. Ako je kupac bio odgovoran (uz. 213. st. 2), tj. kriv, dugovao je i naknadu ostale tete. Vae li ova pravila i danas? Odgovor zavisi od mogunosti primjene Optih uzansi i od faktikog stanja predmeta prodaje i vlasnitva u konkretnom sluaju. Odricanje prava prodavcu da raskine ugovor zbog docnje kupca sa plaanjem suprotno je ve razmotrenim dispozitivnim normama Zakona o obligacionim odnosima. Stoga smatramo da je pravilo iz uz. 213. st. 1. mogue primijeniti samo ako su stranke izriito ugovorile primjenu uzanse (lan 1107. st. 3 ZOO). Ako primjena Optih uzansi nije izriito ugovorena, rjeenje uz. 213. st. 1. moe vaiti na osnovu pravnog principa da se obligacija moe zasnovati samo povodom mogue radnje. U kom smislu? Posljedica raskida ugovora shodno lanu 132. ZOO je restitucija primljenog. Raskid ugovora za prodavca ima smisla samo ako moe isporuenu stvar dobiti natrag. Upravo to nije uvijek mogue. I to po dva osnova. Prvi je nastanak svojine kod savjesnog lica kome je kupac dalje prodao stvar. Drugi je prerada stvari od strane samog kupca. U ove dvije situacije, dakle, prodavac nema pravne mogunosti da raskine ugovor, budui da takav postupak namee nemogue obaveze kupcu. Ni pozivanje na novanu restituciju ovdje ne daje nikakav efekat. Rezultati koji bi se njome postigli mogu se jednostavnije ostvariti tubom za isplatu cijene.

115

116

DIO DRUGI UGOVORI O USLUGAMA U PROMETU ROBE


GLAVA PRVA TRGOVINSKO POSREDOVANJE (MEETARENJE)
I - POJAM POSLA I ZAKLJUIVANJE UGOVORA 1. Pojam posla Posredniki posao sastoji se u tome to neko lice, koje se naziva posrednikom (meetarem, maklerom, senzalom), dovede u vezu dvije poslovne organizacije da bi one sklopile neki pravni posao. Taj posao, za ije sklapanje posreduje posrednik, moe biti svaki posao iz oblasti prometa robe i usluga, ali se najee posreduje pri sklapanju ugovora o kupovini i prodaji robe i pri prevozu. Prema Zakonu o obligacionim odnosima ugovorom o posredovanju obavezuje se posrednik da nastoji nai i dovesti u vezu s nalogodavcem osobu koja bi s njim pregovarala o sklapanju odreenog ugovora, a nalogodavac se obavezuje da mu isplati odreenu naknadu, ako taj ugovor bude sklopljen (lan 813). Posredovanje je po svojoj pravnoj prirodi, ugovor o nalogu, pa se na njega primjenjuju pravila ZOO koja govore o ovome ugovoru (lan 749 - 770), ako odredbama o posredovanju ili samim ugovorom nije drukije odreeno. Bude li ugovoreno da posrednik ima pravo na izvjesnu naknadu i kada njegovo nastojanje ostane bez rezultata, ovaj posao poprima obiljeja ugovora o djelu. Tada se na njega, kao supsidijaran izvor, primjenjuju pravila lana 600 - 629 ZOO. Posrednikim poslovima se bave posebni subjekti kojima je to osnovna privredna djelatnost - posrednika preduzea i posredniki biroi - kao i trgovinske agencije kojima je posredovanje sporedna privredna djelatnost. Poslovne organizacije kojima je posrednitvo glavna privredna djelatnost obino se jo bave, kao dodatnom djelatnou, i trgovinskim zastupanjem i pruanjem drugih trgovinskih usluga. Posrednika organizacija prikuplja obavjetenja o organizacijama koje obavljaju pojedine privredne djelatnosti, o njihovim mogunostima i kapacitetima, kao i o stanju na tritu. U asu kad joj se obrati neki komitent, posrednika organizacija pronalazi odgovarajueg poslovnog partnera i dovodi ih u vezu, upuujui jednog na drugog i obavjetavajui ih o potrebama jednog i eventualnoj mogunosti drugog. Pored toga, posrednik moe i da uestvuje u pregovorima, ali on ne zakljuuje ugovor o tom poslu. Posrednik stvara samo komercijalnu vezu, a ne i pravnu.

117

Posrednike privredne organizacije mogu se baviti posrednikom djelatnou koja moe biti: opta i posebna (specijalizovana). Opta posrednika djelatnost obuhvata pruanje svih usluga i to u svim oblastima robnog prometa, dok specijalizovana posrednika djelatnost obuhvata samo odreene poslove robnog prometa ili posredovanje samo u jednoj ili u nekim odreenim oblastima robnog prometa, npr., samo u transportu, trgovini ili u osiguranju. 2. Zakljuivanje ugovora Ugovor je neformalan i konsenzualan. Obino se zakljuuje na taj nain to neka poslovna organizacija izdaje nalog posrednikom birou da joj nae saugovaraa za neki privredni posao. Kad posrednik prihvati nalog, ugovor je zakljuen. No, kod posredovanja takoe vai pravilo o zakljuivanju ugovora o uslugama robnog prometa utnjom. Stoga, ako posrednik odmah ne odbije nalog, smatra se da je prihvatio i da je ugovor o posredovanju zakljuen na dan prijema naloga. Nalogodavac moe opozvati nalog kad god hoe, ali pri tom ne smije postupiti nesavjesno, jer bi odgovarao za tetu koja bi uslijed toga nastala posredniku. Nalogodavac ak nije ni duan pristupiti pregovorima za zakljuivanje ugovora sa preduzeem koje mu je naao posrednik. I kad je posredniku dao uslove pod kojima bi zakljuio ugovor i posrednik naao saugovaraa koji e zakljuiti ugovor pod tim uslovima, nalogodavac nije duan zakljuiti ugovor. Ali ako je u tom sluaju postupao nesavjesno, odgovarae za tetu. II - BITNI ELEMENTI 1. Linost posrednika Poto je posredovanje, po svojoj pravnoj prirodi ugovor o nalogu, posrednik je duan izvriti nalog osobno (lan 752 ZOO). To znai da je linost posrednika, u principu, bitan elemenat posla. Posrednik moe povjeriti izvrenje naloga drugome samo ako mu je to odobreno ili kada ga okolnosti tjeraju da tako postupi. Pravila o odgovornosti nalogoprimca u sluaju davanja naloga na izvrenje treem licu znatno ublaavaju strogost odredbi po kojima je linost posrednika bitan elemenat posla (lan 753. st. 4). Kada posredovanje ima karakter ugovora o djelu, tada posrednik ne mora nalog izvriti lino (lan 610 ZOO). U tom sluaju linost posrednika ima obiljeja nebitnog elementa posla. 2. Predmet ugovora Karakteristina radnja i bitan elemenat ugovora je inidba nastojanja posrednika da nae i dovede u vezu sa nalogodavcem osobu koja bi sa njima

118

pregovarala o sklapanju odreenog ugovora (lan 813 ZOO). Predmet ugovora je, dakle, pojedinana faktika radnja dovoenja potencijalnih partnera u vezu radi zakljuivanja odreenog ili odreenih ugovora. Tu inidbu posrednik vri u svoje ime i za svoj raun. Poto posrednikovo djelovanje ne mora da dovede do rezultata, tj. do pregovora ili ak ugovora, jasno je da ugovorna obligacija glasi na rad, a ne na rezultat. Trajno nastojanje da trea lica sa konkretnim nalogodavcem sklapaju ugovore nije predmet ugovora o posredovanju, nego o trgovakom zastupanju (agenciji). Predmet ugovora o posredovanju je, dakle, jednokratna inidba. Ni ovlatenje na zastupanje ne ulazi u sadraj ovoga posla. Posrednik vri faktike, a ne pravne radnje; on nastoji da stranke ostvare kontakt radi zakljuenja ugovora, ali ne daje izjave volje u ime i za raun svoga nalogodavca. To ovlatenje nema ni u primanju ispunjenja ugovora koji je sklopljen njegovim djelovanjem (lan 815 ZOO). Za djelovanje u svojstvu zastupnika, posrednik mora imati posebnu pismenu punomo. No, tada on izlazi iz okvira ovog posla i djeluje prema pravilima o punomostvu. 3. Cijena Cijena je naknada posrednika za izvreni rad i za postignuti rezultat. U cijenu su uraunati redovni trokovi posrednika, tako da ih moe posebno zaraunati samo kada je to izriito ugovoreno (lan 824 ZOO). Cijena se odnosi jedino na usluge koje ulaze u predmet ugovora. Sporedne usluge, kao to su davanje obavjetenja o tritu, istraivanje trita itd. posebno se naknauju. Pravo na naknadu ima posrednik i kad to nije posebno ugovoreno. Cijena se odreuje najprije tarifom ili drugim optim aktom posrednika. Ovo rjeenje je posljedica injenice da, kao profesionalni vrilac usluga, posrednik najee radi na bazi optih uslova poslovanja. Drugi izvor prava za odreivanje naknade je sam ugovor o posredovanju. On e vaiti kada opti uslovi, tj. tarife ne postoje, kao i onda kada se posebnim sporazumom oni mijenjaju. Kada cijena nije ni u jednoj varijanti odreena ugovorom primjenjuje se obiajna cijena - ona koja se redovno naplauje u sjeditu posrednika u vrijeme zakljuenja posla za ugovore slinih osobina. Izostane li i obiaj, cijenu na zahtjev jedne od stranaka odreuje sud prema posrednikovom trudu i uinjenoj usluzi (lan 822 ZOO). Ne bude li cijena isplaena nakon sklapanja ugovora, nalogodavac moe traiti od suda da je snizi, ako nae da je pretjerano visoka s obzirom na posrednikov trud i uinjenu uslugu (lan 822. st. 3 ZOO). Ovo je jedan od sluajeva u Zakonu o obligacionim odnosima, u kojima je izriito dozvoljeno sudu da jednostrano intervenie u ugovor nastao sporazumom stranaka. Rjeenje utoliko vie zauuje, to nije predvieno i kao mogunost posrednika u sluajevima u kojima se moe smatrati da je provizija preniska u odnosu na zalaganje i rezultat posrednika.

119

III - OBAVEZE STRANAKA 1. Obaveze posrednika 1.1. Dovoenje u vezu zainteresovanih strana Osnovna obaveza posrednika je da nastoji da nae i da dovede u vezu s nalogodavcem privrednu organizaciju koja bi s njegovim nalogodavcem stupila u pregovore radi sklapanja odreenog ugovora. U tom cilju posrednik prikuplja podatke, korespondira i vri razliite poslove koji prethode sklapanju ugovora. Komitent u nalogu obino daje posredniku podatke o glavnim sastojcima ugovora kakav bi elio sklopiti. Posrednik je obavezan da nastoji da nae organizaciju koja e s njegovim komitentom sklopiti ugovor. Kad je nae, uputie je na svoga nalogodavca radi zakljuivanja ugovora, a nalogodavca e o tome obavezno obavijestiti (lan 818). Posrednik obino i uestvuje u pregovorima. Moe se posebno obavezati da uestvuje u pregovorima i da nastoji da doe do ugovora (lan 818). No, ako i pored sveg nastojanja i potrebne briljivosti ne uspije, ne odgovara za to. Nije posrednikova redovna obaveza da primi ispunjenje ugovora koji je sklopio za svoga nalogodavca. Da bi mogao i to uraditi za nalogodavca, mora biti posebno ovlaten. Tada djeluje kao punomonik (lan 815). 1.2. Postupanje po nalogu Posrednik je duan pridravati se komitentovog naloga. Traei uslugu posrednika, komitent u nalogu moe davati posredniku uputstva o tome kakav ugovor eli da sklopi, pod kojim uslovima, kao i kakvi bi trebalo da budu neki sastojci ugovora. Nalozi mogu biti vie ili manje vrsti, ili mogu biti samo instruktivni. Komitent moe davati uputstva i naknadno. Ako je prvobitni nalog nejasan, naknadnim uputstvom e otkloniti te nejasnoe. Desi li se neto novo uslijed ega se nalog ne bi mogao izvriti, ili bi se teko izvravao, nalogodavac daje naknadna uputstva. Nalogodavac moe opozvati nalog kad god eli. Izuzeci od ovog principa sadrani su u lanu 816. ZOO. On to ne moe uiniti, ako se ove mogunosti odrekao u ugovoru, kao ni onda kada bi opoziv bio protivan savjesnosti. Opozivom naloga prestaje i obaveza posrednika da dalje djeluje za komitenta. 1.3. Postupanje panjom dobrog privrednika - strunjaka Posrednik je duan da postupa u poslu kao dobar strunjak (lan 818). Iz te obaveze proizlazi njegova dunost da trai i da nae najpovoljnijeg saugovaraa. Poto je posredovanje njegova privredna djelatnost, posrednik treba da raspolae

120

mnotvom podataka o moguim partnerima i o uslovima na tritu. Nije njegov zadatak da dovede u vezu komitenta s prvim subjektom kojim bi mogao sklopiti posao, nego s onim koji e najbolje moi zadovoljiti uslove naloga i ispuniti uputstva koja je dao komitent. I u pregovorima je duan savjesno postupiti po uputstvima svog nalogodavca. Postupanje posrednika uveanom panjom dobrog strunjaka vri se u interesu nalogodavca. Ako posrednik radi protivno interesima svoga komitenta, za drugu stranku, gubi pravo i na naknadu i na trokove (lan 826 ZOO). Izuzetno, ako je predvieno ugovorom, lica dovedena u vezu plaaju proviziju po pola. Tada posrednik djeluje u interesu oba subjekta. Identino rjeenje vrijedi i onda kada je posrednik od dva lica dobio nalog za posredovanje u istom poslu. 1.4. Posredniki dnevnik Posrednik je duan da vodi knjigu o privrednim poslovima za koje je posredovao i o kojima je sklopljen ugovor njegovim posredovanjem (lan 821 ZOO). To je posredniki ili meetarski dnevnik. U taj dnevnik upisuje hronolokim redom stranke i poslove u kojima je posredovao, te datum zakljuenja ugovora. Zakon odreuje da se u dnevnik upisuju bitni sastojci i podaci o ugovoru koji je zakljuen njegovim posredovanjem. U praksi je usvojeno da se u meetarskom dnevniku vode nazivi organizacija koje su zakljuile ugovor, bitni sastojci ugovora i neki drugi njegovi vaniji sastojci, datum upisa u dnevnik i potpis radnika koji je to upisivao. 1.5. Posredniki list Posrednik je duan da izda strankama zakljunicu o poslu koji su ugovorili (posredniki list, meetarski list), ili izvod iz posrednikog dnevnika sa podacima koji su uvedeni u dnevnik (lan 821 ZOO). Ta posrednika zakljunica, odnosno posredniki list nije zakljunica stranaka o poslu, nije ni potvrda o zakljuenom ugovoru, jer je ne potpisuju stranke. Ona je, u stvari, obavjetenje o izvrenom posredovanju. Ova zakljunica, a i posredniki dnevnik mogu posluiti pred sudom kao dokaz o sklopljenom poslu, odnosno o onome to je upisano u njima. Posredniki list potpisuje posrednik i podnosi ga na potpis strankama koje su zakljuile posao njegovim posredovanjem. Stranke nisu pravno obavezne da ga potpiu, ali se odbijanje potpisivanja uzima kao neuredno poslovanje. 1.6. uvanje poslovne tajne Posrednik je duan da uva poslovnu tajnu. On ne smije davati drugima obavjetenja o poslovima za ije je sklapanje pregovarao, izuzev ako su mu stranke to dozvolile. O samom poslu za koji posreduje moe davati obavjetenja poslovnim partnerima onoliko koliko je u tom sluaju ovlaten. uvanje poslovne tajne je trajna obaveza. Ono se ne gasi ispunjenjem posrednikovih obaveza ili raskidom ugovora.

121

1.7. Obavjetavanje o stanju na tritu Ako stranke zahtijevaju, posrednik je duan davati obavjetenja o stanju na tritu, o potranji ili ponudi robe i usluga, o cijenama itd., te o svim okolnostima koje su od znaaja za namjeravani posao. Zato to u posrednikovu privrednu djelatnost spada i prikupljanje raznih obavjetenja i podataka, on treba da poznaje prilike na tritu bolje od drugih privrednika. Obaveza davanja obavjetenja o okolnostima koje imaju znaaja za posao za koji posreduje, proizlazi iz naloga koji je dobio; obavjetavanje je nuan sastavni dio njegovog rada na posredovanju. Privredna drutva, meutim, mogu traiti obavjetenja o konjunkturama, o stanju ponude i potranje nekih roba i usluga, o cijenama i tarifama, o tritu uopte, kao i o poslovnim partnerima, ne kao sastavni dio ugovora o posredovanju, nego kao osnovni i samostalni zahtjev. Davanje tih obavjetenja spada, takoe, u privrednu djelatnost posredovanja i posrednici ih daju uz posebnu naknadu. 2. Obaveza nalogodavca 2.1. Plaanje provizije Cijena, provizija, se plaa prema uslovima ugovora. Ako oni ne postoje, vrijede dispozitivna pravila. Prvo meu njima glasi da ova obaveza postoji i kada nije izriito ugovorena (lan 822. st. 1 ZOO). Ukoliko je obaveza plaanja uslovljena, ZOO u lanu 823. i 825. sadri dva rjeenja. Prvo, kada stranke sklope ugovor radi kojega je posredovano pod odlonim uslovom, obaveza plaanja postoji tek kada se uslov ispuni. Drugo, kod raskidnog uslova sadranog u ugovoru izmeu komitenta i treeg lica, posrednik ima odmah pravo na isplatu cijene svojih usluga. Tree, ispostavi li se da je ugovor izmeu stranaka nevaei iz razloga za koje posrednik nije znao niti je mogao znati, on zadrava pravo na proviziju. Napokon, ukoliko se radnje posredovanja vre sukcesivno, posrednik ima pravo i na sukcesivnu naplatu svojih potraivanja (lan 623 ZOO). Vrijeme u kome obaveza plaanja dospijeva posebno je sloeno. Postoje tri razliita miljenja o tome kada posrednik stie pravo na proviziju. Po jednom miljenju, posredniku pripada provizija im je komitenta doveo u vezu s poslovnim partnerom, dakle, im je naao drugu stranu s kojom bi njegov komitent mogao pregovarati i zakljuiti posao. Po drugom shvatanju, koje je prihvaeno u nekim stranim zemljama, posrednik stie pravo na proviziju tek kada druga strana iz ugovora, za ije je zakljuivanje posredovao, izvri svoje obaveze iz ugovora. Po treem miljenju, posredniku pripada provizija tek kada komitent sklopi ugovor s treim licem. Ovdje se smatra da je posrednik duan da dovede do ekonomskog efekta, a to je uinio kad stvori mogunost za postizanje toga efekta sklapanjem ugovora izmeu njegovog komitenta i treeg lica koje je naao. Realizacija ugovora se njega ne tie, jer je to domen ugovornih strana. Sklapanje ugovora je, meutim, i njegova stvar, jer posrednik posreduje, tj. pomae da se

122

ugovor sklopi. Posrednitvo se ne zavrava samim dovoenjem u vezu pregovaraa, nego se posreduje, prenose obavjetenja, objanjava, i strunim poznavanjem stanja na tritu utie na pregovarae da sklope ugovor. Veina pozitivnih prava stoje na ovom stanovitu. Na Zakon takoe. Nalogodavac se obavezuje, po Zakonu, da isplati posredniku odreenu naknadu, ako taj ugovor bude zakljuen. Posrednik stie pravo na naknadu u asu zakljuenja ugovora za koji je posredovao, ako drugaije nije ugovoreno (lan 823 ZOO). U odnosu na opta pravila o obavezi plaanja cijene, postoje i neki posebno ureeni sluajevi. Tako se moe posebno ugovoriti da posredniku pripada naknada i onda kada njegovo djelovanje ne dovede do rezultata, tj. do zakljuivanja ugovora izmeu komitenta i treeg lica (lan 623 ZOO). Posredovanje se tada ravna prema pravilima o ugovoru o djelu. U ovoj situaciji naknadu plaa onaj ko je sa posrednikom sklopio ugovor. Ukoliko posrednik dobije nalog od dva lica za zakljuenje istog konkretnog posla, obje stranke su dune da plate proviziju, ali ne u cjelini, nego po pola. Naknadni sporazum izmeu posrednika i komitenta da e pola provizije platiti trei nema ovo dejstvo. Komitent tada jemi posredniku da e mu cijela provizija biti plaena. Napokon, provizija za posebne usluge posebno se i plaa. Ona pravno nije vezana za naknadu za izvreno posredovanje. Posrednik nema pravo, a nalogodavac obavezu, na plaanje provizije u tri sluaja. Dva su ve obraena, pa emo ih ovdje samo navesti: ugovor radi koga je posredovano nije zakljuen; posrednik je na tetu komitenta radio za drugu stranu. Posebna situacija postoji onda kada komitent sa partnerom koga je posrednik naao sklopi ne samo ugovor za koji je posredovano, nego i druge poslove. Iako bi bilo logino pretpostaviti da posredniku i za to pripada dio naknade, komitent ipak nema obavezu da je isplati. 2.2. Naknada trokova Komitent je duan naknaditi posredniku izuzetne trokove, ako ih je morao uiniti radi uspjenog okonanja posrednike uloge. Normalni, uobiajeni trokovi pokriveni su provizijom. Na naknadu redovnih trokova uinjenih u izvrenju naloga posrednik ima pravo samo ako je tako ugovorio. Bude li ugovorom priznato posredniku pravo na naknadu trokova, oni mu pripadaju i kad, bez njegove krivice, nije dolo do zakljuenja ugovora izmeu partnera koje je doveo u vezu. 2.3. Trpljenje posrednikovih prava zaloge, pridraja i prvenstva naplate Obezbjeenju posrednikovih potraivanja prema komitentu slue njegova prava zaloge, pridraja i prvenstvene naplate. Ona slue ne samo naplati komitentovih obaveza nego i vrenju zakonitog pritiska na komitenta da udovolji svojim obavezama plaanja. Pravni reim ovih obaveza komitenta podvrgnut je optim pravilima obligacionog prava. Njihova rjeenja ista su kao i u ugovoru o komisionu, pa ih ovdje neemo posebno ponavljati.

123

IV - ODGOVORNOST STRANAKA 1. Odgovornost posrednika Administrativna i kazneno-pravna odgovornost posrednika odreene su optim propisima. One se posebno konkretizuju za propuste u voenju posrednike knjige. Imovinsko-pravna odgovornost se, u principu, ravna prema optim pravilima obligacionog prava. A to znai da je odgovornost zasnovana na proputanju dune panje posrednika (subjektivna odgovornost), dok se pravila o popravljanju tete ravnaju prema rjeenjima iz oblasti ugovorne odgovornosti. Supsidijarno vae i pravila o odgovornosti nalogoprimca (lan 756 i 757 ZOO). Neki posebni sluajevi imovinske odgovornosti, ipak, postoje. Oni su regulisani u lanu 820. ZOO. Posrednik, najprije odgovara za tete koje je komitent pretrpio zato to je doveden u vezu sa poslovno-nesposobnim licem, ukoliko je za to posrednik znao ili morao znati. Iskljuivanje ultra vires teorije iz naeg prava znatno ublaava strogost ove odredbe. Nadalje, odgovornost postoji kada posrednik povee komitenta sa osobom za koju je znao ili morao znati da nee moi izvriti obavezu iz ugovora. I napokon, posrednik odgovara i za nepotovanje obaveze uvanja poslovne tajne. 2. Odgovornost komitenta Komitent odgovara za svoje obaveze prema optim pravilima o ugovornoj odgovornosti i popravljanju teta izazvanih neizvrenjem, odnosno neurednim izvrenjem ugovornih obaveza. Supsidijarno se primjenjuju i pravila o nalogu, odnosno o ugovoru o djelu. Odgovornost komitenta je subjektivna, u principu. No, ukoliko se radi o neizvrenju obaveze plaanja provizije i trokova, odgovornost je, shodno optim pravilima, objektivna.

124

GLAVA DRUGA TRGOVINSKO ZASTUPNITVO


I - POJAM I ZAKLJUIVANJE UGOVORA O TRGOVINSKOM ZASTUPANJU 1. Pojam ugovora U ekonomskom smislu posao trgovinskog zastupanja sastoji se u tome to specijalizovani subjekt, trgovinski zastupnik, trajno djelujui u interesu svoga nalogodavca, komitenta, istrauje trite i nastoji obezbijediti poslovne partnere koji e sa komitentom zakljuivati ugovore. Ukoliko ima ovlatenje komitenta, trgovinski zastupnik moe i sam zakljuivati ugovore u ime i za raun komitenta. Sutinu trgovinskog zastupstva, dakle, predstavlja trajno posredovanje za jednog nalogodavca. Radnje zastupnika odreuju se: ugovorom, dispozitivnim propisima, optim uslovima poslovanja koje donose sami zastupnici ili njihove asocijacije, te uzansama i poslovnim obiajima. Postoji veliki broj razlika izmeu trgovinskog zastupanja i srodnih poslova pruanja usluga u prometu robe. Trgovinsko zastupstvo se od posrednitva razlikuje u dva bitna momenta: trajnosti djelovanja i mogunosti da se punomostvo ukljui u poslovni odnos kao njegov integralni dio. Za razliku od komisiona, trgovinsko zastupstvo moe postojati i bez davanja izjava volje za komitenta. No, ukoliko su i one ukljuene u nalog zastupnika, onda ih zastupnik daje u ime i za raun komitenta. Komisionar izjave volje, meutim, uvijek ini u svoje ime, a za raun komitenta. Iste razlike postoje i u odnosu na pediciju. Trgovinsko zastupnitvo kao samostalan posao ima svoje korijene u anglosaksonskom institutu agency. Otuda se ovaj posao esto naziva i agencijom ili agenturom. U kontinentalnim sistemima se dugo vremena ovaj posao obavljao u pravnom reimu naloga i punomostva. Sredinom pedesetih godina ovog vijeka ulazi i u zakonodavstva velikih kontinentalnih sistema (Njemaka 1953, Francuska 1958). U bivoj SFRJ trgovinsko zastupstvo je najprije bilo ureivano u propisima o domaoj i vanjskoj trgovini. Materijalnopravnu regulativu ugovora o trgovinskom zastupanju donosi Zakon o obligacionim odnosima 1978. godine. Istorijsko nasljee odreuje stanje izvora prava u Bosni i Hercegovini. Vanjskotrgovinski reim trgovinskog zastupstva sadran je u Zakonu o 169 i Uredbi o zastupanju stranih lica u Republici vanjskotrgovinskom poslovanju 170 Zakon o trgovini 171 svrstava trgovinsko zastupanje u Bosni i Hercegovini. poslove trgovinskih usluga. Definicija u lanu 14 ima komercijalni, a ne pravni
169 170 171

Sl. n. FBiH, 2/95. Vidjeti lan 35. i 36., Sl. l. RBiH 20/95. Vidjeti l. 35. i 36. Sl. l. RBiH 4/96. Sl. n. FBiH 2/95.

125

karakter: Uslugama zastupanja smatra se naroito obavljanje trgovinskih usluga u ime i za raun trgovca, kao i obavljanje servisne slube i drugih tehnikih usluga u vezi s odravanjem i opravkom proizvoda. Ovakvo rjeenje dozvoljava da se u daljim izlaganjima zadrimo samo na Zakonu o obligacionim odnosima. Ugovor o trgovinskom zastupanju definisan je u lanu 790. Zakona o obligacionim odnosima. Prema njemu, ugovorom o trgovinskom zastupanju obavezuje se zastupnik da se stalno stara da trea lica zakljuuju ugovore sa njegovim nalogodavcem, i da u tom smislu posreduje izmeu njih i nalogodavca, a ovaj se obavezuje da mu za svaki zakljueni ugovor isplati odreenu naknadu (proviziju). Na ovaj ugovor se primjenjuju najprije odredbe lanova 790 - 812 ZOO. Poto trgovinsko zastupanje spada u ugovore o nalogu i sadri elemente punomostva, kao supsidijarni izvori mogu se primijeniti i lanovi 749 - 770, odnosno 84 - 98. Karakteristike ovog ugovora su: a) trajno djelovanje za komitenta, b) preduzimanje pravnih i faktikih radnji, c) djelovanje u tue ime i za tui raun, tj. u interesu komitenta, d) formalnost, e) komutativnost, f) u principu se preuzima samo obaveza rada, ne i rezultata, g) relativna samostalnost agenta u djelovanju; on nije slubenik nalogodavca, h) postojanje posebnog odnosa povjerenja - fiduciae, to od ugovora ini posao intuitu personae. 2. Zakljuivanje ugovora Za razliku od ugovora o komisionu i posredovanju, ugovor o trgovinskom zastupanju je, po samome zakonu, formalan. On vai samo onda kada je sklopljen u pismenoj formi (lan 791 ZOO). Za nain na koji e ova forma biti ostvarena, vae opta pravila obligacionog prava. Razlog za ovakvo rjeenje lei u injenici da se ugovorom o trgovinskom zastupanju stvara trajan poslovni i obligacioni odnos ije je najvanije elemente potrebno unaprijed i na siguran nain utvrditi. Okvirni karakter ugovora o trgovinskom zastupanju ne vai i za pojedinane poslove koji se na osnovu njega i u granicama, koje su unaprijed odreene, zasnivaju. Zbog toga se pojedinani poslovi izmeu agenta i njegovog komitenta mogu sklapati bilo putem naloga, bilo konkludentnim radnjama. Ako je pojedinani nalog u skladu sa ugovorom o trgovinskom zastupanju, i utnja agenta moe se smatrati prihvatom.

126

II - BITNI ELEMENTI 1. Linost trgovinskog zastupnika Linost trgovinskog zastupnika, kao nalogoprimca je bitan elemenat ugovora. Pored lana 753. ZOO, na ovakav stav upuuje karakter odnosa u koje stranke stupaju. Poslovima trgovinskog zastupnika bave se, uglavnom, trgovinska zastupnitva (trgovinske agencije, agenture), dok se tim poslovima kao sporednom privrednom djelatnou mogu baviti, kako posredniki biroi, tako i druge privredne organizacije. Trgovinska zastupnitva se mogu baviti kao sporednom privrednom djelatnou trgovinskim posredovanjem i davanjem obavjetenja o stanju na tritu. Prema tome, po kriteriju djelatnosti ne postoji bitna razlika izmeu posrednikih preduzea i posrednikih biroa i trgovinskih agencija. I jedni i drugi mogu se baviti istim poslovima. Zastupnitvo treba razlikovati od trgovinskog predstavnitva, mada je sadrina poslovanja gotovo ista. Trgovinsko predstavnitvo je organizaciona poslovna jedinica preduzea, dok se zastupnikim poslovima bave samostalne privredne organizacije, najee agencije. Razlika je i u tome to zastupnik, ako dri robu zastupanog, ini to u reimu konsignacije, dok je roba koja se nalazi u predstavnitvu roba preduzea o ijoj se organizacionoj jedinici radi. 2. Predmet ugovora Karakteristina inidba kao bitan elemenat ugovora, je sloena. Predmet ugovora se sastoji iz dvije osnovne komponente; iz trajnog nastojanja trgovinskog zastupnika da promovie interese svoga nalogodavca sa ciljem uestalog sklapanja ugovora, i iz njegovog stalnog posredovanja za komitenta. Predmet ugovora su dakle, faktike, a ne pravne radnje. To znai da ugovor o trgovinskom zastupanju moe postojati i bez davanja izjava volje u ime i za raun nalogodavca. Neke faktike radnje trgovinski zastupnik vri u svoje ime i za svoj raun. One ne moraju da dovedu do zakljuivanja ugovora, niti do njegovog izvravanja. Stoga, trgovinski zastupnik preuzima obavezu rada, a ne rezultata. Pravni reim obaveze na isplatu provizije, sadran u Zakonu o obligacionim odnosima, ne utie na izloeno rjeenje. Ovlatenje na zastupanje komitenta moe, ali ne mora, biti predmet ugovora. Iako je punomostvo u poslovnoj praksi uobiajeno, ono ulazi u predmet posla samo na osnovu posebnog i izriitog sporazuma stranaka. Ono moe biti dato kao posebno ili kao generalno ovlatenje (lan 792). Generalna punomo se, najee, ukljuuje u sam ugovor o trgovinskom zastupanju, dok se specijalna daje odvojeno. Do sada izloena rjeenja odnose se na dvije situacije: zakljuivanja ugovora i primanja ispunjenja ugovora (lan 793 ZOO).

127

Tehnologija poslovanja zahtijevala je, meutim, da se i u samom Zakonu predvide neke situacije u kojima je agent ovlaten na vrenje pravnih radnji, davanje izjava volje koje obavezuju nalogodavca. I bez posebnog davanja ovlatenja, trgovinski zastupnik mora prihvatiti izjave treih lica sa kojima je komitent sklopio ugovor djelovanjem zastupnika, ukoliko se one tiu nedostataka predmeta ugovora ili drugih momenata koji su relevantni za ostvarivanje ili ouvanje prava treih lica prema komitentu (lan 794 ZOO). I obrnuto, kada to zahtijevaju interesi nalogodavca, zastupnik je ovlaten da i bez posebne punomoi daje izjave potrebne za ouvanje ili osiguranje nalogodavevih prava (lan 795 i 796 ZOO). 3. Cijena Cijena poslova iz ugovora o trgovinskom zastupanju se sastoji iz naknade (provizije) i trokova. Pri tome je pravni reim trokova dvostruk. Cijena se, najprije, odreuje ugovorom. U okvirnom i formalnom ugovoru o trgovinskom zastupanju mogu biti date pojedinane cijene ili elementi za njihovo utvrivanje. Najee, to je odreeni procenat od vrijednosti posla. Ovi kriteriji se definiu bilo kao nepromjenjivi, bilo kao osnova koja se moe korigovati shodno uslovima konkretnog naloga. Ugovorom moe i tarifa agenta biti prihvaena kao mjerodavan izvor za visinu cijene, proviziju. Ako se provizija ne moe utvrditi na osnovu ugovora ili tarifa, zastupnik ima pravo na uobiajenu naknadu (lan 806 ZOO). Poslovni obiaj se odreuje u sjeditu zastupnika, u vrijeme davanja konkretnog naloga za izvrenje posla. Posebna naknada pripada zastupniku za naplatu komitentovih potraivanja (lan 807 ZOO). Kao u ugovoru o komisionu i ovdje je mogua sudska intervencija u pogledu visine provizije. Sud e, na zahtjev nalogodavca, sniziti proviziju na pravian iznos kada utvrdi da je ona nerazmjerno velika prema uinjenoj usluzi (lan 806 ZOO). Agent nema pravo na istu vrstu zahtjeva kada je provizija nesrazmjerno malena u odnosu na uinjenu uslugu. Redovni, fiksni trokovi zastupnika uraunati su u proviziju. Njihovu posebnu naknadu moe zastupnik zahtijevati samo kada je to izriito ugovorio. Posebni trokovi uinjeni na nalog ili u interesu nalogodavca odvojeno se namiruju u stvarnim iznosima (lan 808 ZOO).

128

III - OBAVEZE I PRAVA STRANAKA 1. Obaveze agencije 1.1. Iznalaenje saugovaraa Glavna je obaveza agencije da se stara da se poslovanje njenog nalogodavca proiri, da istrauje i obrauje trite i da to vie zainteresuje potencijalne poslovne partnere za djelatnost svoga nalogodavca, kako bi s njim stupili u ugovorne odnose. U tom cilju agencija stalno posreduje izmeu organizacija i svoga nalogodavca da doe do zakljuenja ugovora meu njima. Ovlaenje, ni generalno ni posebno, za zakljuenje ugovora u ime i za raun nalogodavca ne ukljuuje ni pravo, ni obavezu zastupnika da zahtijeva od druge strane ispunjenje ugovora, kao ni primanje ispunjenja. Ali ga nalogodavac moe ovlastiti i na ove radnje (lan 793 ZOO). 1.2. Uestvovanje u sklapanju poslova Funkcija agencije se ne zavrava iznalaenjem eventualnog saugovaraa nalogodavca. Agent je duan da po uputstvima nalogodavca uestvuje pri zakljuenju posla zastupajui interese nalogodavca i da nastoji da se sklopi povoljan ugovor. Kad je ugovoreno i da sklapa ugovore, odnosno, kad ima generalno ovlaenje, onda je zastupnikova obaveza da ugovor sklopi za nalogodavca kao dobar strunjak (lan 798 ZOO). 1.3. Davanje obavjetenja Agent je duan davati nalogodavcu obavjetenja o stanju na tritu, naroito o situaciji na tritu robe i usluga za iji se plasman stara. Posebno je duan obavjetavati o prilikama i stanju koji su od znaaja za konkretni posao, koji mu je povjeren (lan 797 ZOO). 1.4. Voenje knjige ugovora I zastupnik je, kao i posrednik, duan da vodi knjigu u koju, po redu sklapanja poslova, upisuje ugovore koje je zakljuio u ime nalogodavca sa podacima o njihovoj sadrini. Kad ugovor zakljui, sastavlja o tome zakljunicu, koju potpisuje i podnosi na potpis drugoj ugovornoj strani. Po jedan primjerak dobijaju nalogodavac i druga strana, a jedan ostaje agenciji. Pravni znaaj i knjige ugovora i zakljunice je u tome to mogu posluiti kao dokaz o sklopljenim ugovorima. Zakljunica nije ni ugovor ni potvrda o zakljuenom ugovoru. Stoga, na punovanost ugovora nema uticaja njeno potpisivanje. I ako bi saugovara odbio da potpie zakljunicu, ugovor vai.

129

Zastupnik takoe vodi i posredniki dnevnik za poslove u kojima samo posreduje. Tada izdaje i izvode iz dnevnika (posredniki list). 1.5. Staranje o interesima nalogodavca U svim poslovima koje preduzima za nalogodavca duan je da nastoji da se ostvari rezultat to je mogue povoljniji za nalogodavca, da posao obavlja briljivo, sa panjom dobrog strunjaka. Kada mu je nalogodavac naredio kako e postupati, zastupnik je obavezan da se dri naloga i uputstava, ali uvijek vodei rauna o interesima nalogodavca. Ako smatra da su prilike na tritu takve da bi postupanje po uputstvima ilo protiv nalogodavevih interesa, duan je da na to skrene panju nalogodavcu. U cilju zatite interesa nalogodavca, agencija moe zahtijevati preduzimanje potrebnih mjera obezbjeenja. Ovo ovlatenje je zasnovano na Zakonu, pa se ne mora posebno ugovarati (lan 796 ZOO). 1.6. Primanje izjava od saugovaraa Druga strana moe izjave koje se tiu nedostataka predmeta ugovora, kao i druge izjave u vezi s tim ugovorom, umjesto saugovarau, initi agenciji. Takve izjave, koje se tiu ugovora zakljuenog posredstvom agencije ili ugovora koji je zakljuila agencija za nalogodavca, punovane su. Njima je saugovara sauvao prava iz ugovora koja bi bila vezana za te izjave. Agencija je obavezna da primi te izjave i da postupi kako je propisano ili ugovorom predvieno. 1.7. Poslovna tajna Sve to bude saznao u vezi s poslom koji mu je povjerio nalogodavac agent mora uvati kao poslovnu tajnu. Agencija naroito odgovara ako ma kakve podatke do kojih je dola radei na povjerenom joj poslu otkrije treem licu. Trgovinski zastupnik ne smije podatke koje je saznao u toku ugovora ni sam koristiti. Ova zabrana vai i poslije prestanka ugovora o trgovinskom zastupanju. Ona ima trajan karakter (lan 799 ZOO). 1.8. Vraanje stvari primljenih od komitenta Ugovorom o trgovinskom zastupanju nastaje trajan i sloen odnos izmeu agenta i nalogodavca. Da bi trgovinski zastupnik mogao uspjeno da promovie interese svog partnera, neophodno je da mu ovaj dostavi niz stvari potrebnih za navedenu svrhu. To mogu biti uzorci, alati za servisiranje, tehnika uputstva, reklamni materijal, kancelarijska oprema i slino. Po prestanku ugovora, agent mora sve primljene stvari vratiti u stanju u kome se one nalaze (lan 800 ZOO). Rok u kome to valja uiniti nije preciziran, pa ga treba utvrivati prema prirodi stvari i okolnostima posla.

130

1.9. Polaganje rauna Obaveza polaganja rauna zasnovana je na optim pravilima ugovora o nalogu (lan 754 ZOO) i na prirodi posla. Ona postoji kako za konkretan nalog, tako i za ugovor u cjelini. Razlikuje se samo vrijeme u kome se dunost polaganja rauna mora izvriti: po zavretku konkretnog posla, periodino ili nakon prestanka ugovora u cjelini. U svakom sluaju, raun se mora poloiti bez odugovlaenja. Nalogodavac je gospodar posla. Zbog toga on moe zahtijevati da mu trgovinski zastupnik podnese izvjetaj i poloi raun i prije zavretka poslova po konkretnom nalogu, odnosno uvijek u toku trajanja ugovora (lan 755). 1.10. Trpljenje odbijanja posla Poto agencija radi za raun nalogodavca, jasno je da nalogodavac moe pripremljeni posao sa treim licem prihvatiti ili odbiti. Nalogodavac je, meutim, duan da o svojoj odluci bez odlaganja obavijesti trgovinskog zastupnika. Odbijanjem prihvatanja pripremljenog posla od strane nalogodavca moe treim licima biti prouzrokovana teta. Obaveza njene naknade pada na nalogodavca. Pretpostavka za to je da je agent djelovao dunom panjom i da je tree lice bilo savjesno. 2. Obaveze komitenta 2.1. Predaja materijala potrebnih agentu Ekonomska sutina zastupnikog posla, vidjeli smo, ponekad zahtijeva da nalogodavac stavi agentu na raspolaganje odreene stvari. Ako je to sluaj, komitent, ve po zakonu, ima obavezu da zastupniku prenese posjed odreenih predmeta (lan 802). Vrsta stvari, vrijeme i nain predaje, te drugi modaliteti odreuju se ili samim ugovorom ili po prirodi stvari, odnosno prema logici poslovnog odnosa u koji stranke stupaju. 2.2. Obavjetavanje o relevantnim momentima Dunost komitenta da o relevantnim momentima obavjetava svoga agenta takoe proistie iz prirode njihovog odnosa i iz naela potenja i savjesnosti. Zakon o obligacionim odnosima je u lanu 803. posebno apostrofirao dva sluaja: odbijanje prihvatanja pripremljenog posla i smanjenje obima poslovanja. Deava se da nalogodavac, iz raznih razloga, smanji proizvodnju robe za iju se prodaju stara agencija, ili da se proizvedena roba mnogo trai pa je nema dovoljno za prodaju, ili da su kapaciteti za pruanje usluga prenapregnuto iskoriteni i da je, stoga, smanjena potreba za prodajom usluga i sl. Trebalo bi, stoga, da i agencija smanji svoju preduzimljivost, jer nalogodavac nee moi da prihvati sve ponude za sklapanje ugovora, niti da ispuni ugovore koje agencija bude sklopila. Nalogodavac je, u tom sluaju, duan da blagovremeno obavijesti

131

agenciju o potrebi da svede na manju mjeru svoje aktivnosti, da djeluje ispod nivoa koji je ona mogla osnovano oekivati kad je sklapala ugovor o agenturi. Ako to nalogodavac ne uini, odgovara agenciji za pretrpljenu tetu. 2.3. Plaanje cijene Plaanje cijene je osnovna obaveza nalogodavca. Ukoliko nije ugovorom regulisano, primijenie se dispozitivne odredbe lana 805 - 808 ZOO. Razmotriemo najvanija od tih pravila. Obaveza plaanja postoji i onda kada nije izriito ugovorena. Provizija, kao elemenat ukupne cijene usluge, se plaa za: ugovore sklopljene posredovanjem agenta, ugovore koje je agent sklopio sa treim licima (ukoliko je za to bio ovlaten), ugovore koje sa treim licem naenim od agenta sklopi sam nalogodavac i ugovore koje bilo ko sklopi sa bilo kojim treim licem, ukoliko se radi o iskljuivoj agenciji. Pravo na posebnu naknadu od naplaene svote ima agent koji ju je naplatio po ovlatenju komitenta. Vrijeme plaanja posebno je regulisano. Obaveza nalogodavca dospijeva kad ugovor bude izvren (lan 805). Dakle, kao i kod posredovanja i ovdje je momenat sticanja prava nalogoprimca na naknadu pomjeren za jedan dalji korak u odnosu na izvrenje njegove osnovne obaveze: dovoenje stranaka u vezu, odnosno zakljuivanje ugovora. Izloeno pojaavanje pozicije nalogodavca, ipak, trpi i neka zakonska ogranienja. Najprije, agent ima pravo na proviziju iako ugovor nije izvren, ako je do toga dolo iz uzroka koji je na strani nalogodavca (lan 805 ZOO). I drugo, u sluaju neizvrenja ugovora koji je sklopljen sa treim licem, agent odgovara samo ako je za to posebno jamio (del credere zastupnitvo) (lan 801). Dakle, neizvrenje ugovora od strane treeg lica ne predstavlja ujedno i neizvrenje ugovora o trgovinskom zastupanju od strane zastupnika. Trokovi koji nisu uraunati u proviziju posebno se plaaju. Ova obaveza izvrava se shodno ugovoru ili prema optim pravilima o izmirenju novanih dugova. 2.4. Trpljenje agentovih prava zaloge, pridraja i prvenstva naplate Radi obezbjeenja naplate svojih potraivanja koja su nastala u vezi s ugovorom o zastupanju, agencija ima pravo zaloge i pridraja na svim nalogodavevim stvarima koje je u vezi s ugovorom primila od nalogodavca, kao i na onim stvarima koje je u vezi s tim ugovorom primila od nekog drugog. Ono to vrijedi za zalogu uopte, vrijedi i za zalogu kod agencije. Ona ima zalono pravo na stvarima dok se nalaze kod nje, ili kod nekog drugog ko ih dri za agenciju. Ima zalono pravo takoe i na stvarima za koje ima u rukama dokument pomou koga moe raspolagati tim stvarima (lan 809 ZOO). Za svoja dospjela potraivanja, koja su nastala u vezi s ugovorom, agencija ima pravo zaloge i na novcu koji je naplatila za nalogodavca po njegovom

132

ovlatenju. Kao i uvijek, pravo se moe konstituisati na stvarima i na novcu samo ako se do njih doe legalnim putem. IV - ODGOVORNOST STRANAKA 1. Odgovornost trgovinskog zastupnika Odgovornost trgovinskog zastupnika moe, kao i kod ostalih vrilaca usluga na osnovu naloga, biti administrativna i kaznenopravna. Imovinska odgovornost se ravna prema optim pravilima. Imovinska odgovornost ugovornog je karaktera, subjektivna i podloena optim pravilima o popravljanju tete za neizvrenje nenovanih obaveza. U ZOO postoje i dva posebno ureena sluaja. Prvi se tie otkrivanja poslovne tajne. Specifinost postoji u pogledu trajanja obaveze, a ne s obzirom na pravila o odgovornosti i naknadi (lan 799 ZOO). Drugi je poseban sluaj odgovornosti, tj. davanje posebnog pismenog jemstva komitentu da e tree lice ispuniti obaveze na osnovu ugovora koji bude sklopljen djelovanjem agenta (del credere trgovinsko zastupstvo). Tada zastupnik odgovara solidarno sa treim licem. To znai da u sluaju neispunjenja ili neurednog ispunjenja ugovora od strane treeg, nalogodavac moe da se obrati agentu odmah i da trai ispunjenje i naknadu tete ili, pod zakonskim uslovima, raskid ugovora. Samo se po sebi razumije da agent tada nema pravo ni na proviziju. 2. Odgovornost nalogodavca Odgovornost nalogodavca se ravna prema optim pravilima obligacionog prava. Pri tome treba razlikovati sluajeve neizvrenja novanih od nenovanih obaveza. V - POSEBNE VRSTE TRGOVINSKOG ZASTUPANJA 1. Podjela poslova Trgovinsko zastupanje je pravna forma kroz koju se mogu zadovoljavati razliite vrste poslovnih potreba. Ta injenica dovodi do niza podjela od kojih nisu sve podjednako pravno interesantne. Obim ovlatenja je jedno od pravnih mjerila za podjelu ovih poslova. Ako svoga komitenta mogu zastupati u svim njegovim aktivnostima, agenti se smatraju generalnim. Ukoliko je aktivnost ograniena na jednu ili vie odreenih struka ili vrsta poslova, trgovinsko zastupstvo je specijalno. Istovrsna podjela je mogua i prema obimu ovlatenja na zastupanje.

133

Pravno su najinteresantnije podjele trgovinskog zastupstva po vezanosti i odgovornosti. Razmotriemo ih posebno, bez obzira na to to su neka rjeenja u vezi sa njima ve izloena. 2. Neiskljuiva i iskljuiva agencija Neiskljuiva agencija postoji onda kada bilo nalogodavac, bilo agent mogu na istom podruju za istu vrstu poslova imati vie poslovnih partnera. Iskljuiva agencija postoji onda kada su oba ili jedan partner vezani samo za jednu osobu. Preduzeu komitentu je stalo da ima to vei promet robe i usluga. Upravo zbog toga Zakon polazi od neiskljuive agencije kada je u pitanju nalogodavac. On moe imati na istom podruju za istu vrstu poslova vie zastupnika (lan 790. st. 2 ZOO). Suprotno se moe ugovoriti. Kada je u pitanju agent, vai zakonska pretpostavka iskljuive agencije. Jedan zastupnik ne moe bez pristanka nalogodavca preuzeti obavezu da na istom podruju i za istu vrstu poslova radi za drugog nalogodavca (lan 790. st. 3 ZOO). 3. Del credere zastupstvo Zastupstvo sa jamstvom za ispunjenje obaveza treeg lica ili del credere agencija postoji onda kada agent posebnim pismenim sporazumom preuzme obavezu jemenja. U ovom sluaju, agent ima pravo i na veu proviziju (del credere provizija). Posebna naknada, koja se dodaje na redovni iznos provizije, slui, u stvari, kao premija za preuzeti rizik (ne)ispunjenja ugovora od strane treeg lica. Prije donoenja Zakona o obligacionim odnosima vaio je i kod nas trgovaki obiaj da se ugovaranje provizije dvostruko vee od uobiajene smatra ugovaranjem del credere zastupstva. Izriita odredba lana 801. st. 1 ZOO ukida ovo obiajno pravilo. Kod nas se, dakle, del credere zastupstvo mora posebno pismeno ugovoriti. VI - PRESTANAK UGOVORA 1. Prestanak ugovora sklopljenih na odreeno vrijeme Vrijeme trajanja ugovora moe biti odreeno izriito ili preutno, po prirodi samog posla. U prvom sluaju ugovor prestaje kada istekne rok na koji je zakljuen. U drugom je potrebno analizom sadraja posla utvrditi da li je ugovor prestao ili nije.

134

Ugovori sklopljeni na odreeno vrijeme mogu se preutno produiti. To se ini nastavljanjem ugovorenih radnji i nakon isteka roka njegovog vaenja. U ovom sluaju se smatra da je novi ugovor sklopljen pod istim uslovima, ali na neodreeno vrijeme. Za prestanak ovako produenog ugovora potreban je otkaz. 2. Prestanak ugovora sklopljenih na neodreeno vrijeme Kada je ugovor sklopljen na neodreeno vrijeme, on moe prestati sporazumom stranaka ili jednostranom izjavom, tj. otkazom bilo koje strane. Uslovi pod kojima se otkaz moe dati i nain na koji to moe biti uinjeno mogu se posebno urediti ugovorom. Ukoliko to nije sluaj, vaie dispozitivne odredbe ZOO. U njima su predviene dvije osnovne situacije: raskid ugovora sa otkaznim rokom i bez njega. Ugovor se moe raskinuti krajem svakog kalendarskog tromjeseja, a ne kada to pojedina stranka eli. Duina otkaznog roka zavisi od vremena trajanja ugovornog odnosa. Ukoliko su stranke bile povezane ugovorom o trgovinskom zastupanju manje od tri godine, otkaz se mora dati najmanje mjesec dana prije isteka kalendarskog tromjeseja. Ukoliko je odnos trajao vie od 3 godine, otkazni rok iznosi dva mjeseca. I ovdje se vrijeme rauna unazad - od nastupanja tromjeseja sa ijim poetkom ugovor prestaje da postoji. Ova rjeenja stranke mogu i izmijeniti svojim sporazumom, ali otkazni rok ne smije ni u kom sluaju biti krai od mjesec dana (lan 810 ZOO). Svaka strana moe raskinuti ugovor i onda kada za to ima ozbiljne razloge. Ugovor se, u tom sluaju, raskida bez otkaznog roka, ali je potrebno drugu stranu obavijestiti o razlozima raskida. Ako razlog raskida nije dovoljno ozbiljan, nee se uzeti da je to izjava o raskidu ugovora, nego e se smatrati izjavom o otkazivanju ugovora, pa je potrebno da protekne redovni otkazni rok da bi ugovor prestao. Strana koja je neosnovano dala otkaz, usljed koga je uslijedio raskid ugovora, obavezna je da naknadi tetu drugoj strani. Pored toga, strana koja je primila neosnovani otkaz moe, ukoliko eli, i sama raskinuti ugovor bez davanja otkaznog roka (lan 811 ZOO).

135

136

GLAVA TREA KOMISION


I - POJAM I ZAKLJUIVANJE KOMISIONOG POSLA 1. Pojam komisionog posla Komision je takav privredni posao u kome se jedna strana obavezuje da e izvriti neki privredni pravni posao u svoje ima a za raun druge strane, a druga e joj strana za to platiti. Ugovorom o komisionu obavezuje se komisionar da za naknadu (proviziju) obavi u svoje ime i za raun komitenta jedan ili vie poslova koje mu povjerava komitent (lan 771 ZOO). Slinu , mada uu, definiciju sadri i lan 15. Zakona o trgovini (Sl.n. FBiH, 2/95): Ugovorom o komisionu smatra se naroito prodaja ili kupovina robe u svoje ime, a za raun komitenta. Po svojoj pravnoj prirodi, ugovor o komisionu je ugovor o nalogu (lan 772 ZOO). Stoga se na njega primjenjuju odredbe ZOO naloga (lan 749 - 770), ako pravilima o komisionu nije drugaije odreeno (lan 772 ZOO). Prema sistematizaciji Zakona o trgovini, komision pripada trgovinskim uslugama (lan 11). Komision su usvojila sva moderna prava. U savremenim sistemima ovaj posao ima slinu pravnu i ekonomsku fizionomiju. Prava i dunosti stranaka povodom ovoga posla su u kontinentalnim sistemima vie ili manje jednako regulisana. U anglosaksonskim porecima ovaj posao se pojavljuje u pravnom obliku prikrivene agencije (undisclosed agency). Strane koje uestvuju u ugovoru o komisionu zovu se komitent i komisionar. Komitent je lice koje ovlauje drugu stranu da za njegov raun izvri povjereni posao. Komisionar je lice koje prima i izvrava komitentov nalog i s treim licem zakljuuje nareeni mu privredni posao u svoje ime, a za raun komitenta. Komisionim poslovima, pored privrednih subjekata kojima je to osnovna djelatnost, redovno se bave trgovinske organizacije. Sam posao koji komitent nareuje da bude obavljen, u stvari, privredni posao koji zakljuuje komisionar s treim licem, naziva se u poslovnom svijetu komisijom. Za komisione poslove karakteristino je to ih komisionar obavlja u svoje ime. Tako, kod komisione prodaje komisionar prodaje stvar kao svoju; kad kupuje robu, kupuje je u vlastito ime, dakle, kao da je sebi kupuje, on plaa u svoje ime. U inkaso komisiji se njemu vre uplate. Komisionar obavlja povjereni mu posao kao svoj i radi u vlastito ime. Prema treim licima s kojima sklapa povjereni mu posao, komisionar, iz tog posla, stie prava i obaveze. Tree lice kao stranka u komisiji zna samo za njega, on je ugovorna strana, njemu se izvrava obaveza i on odgovara za izvrenje posla. Za to tree lice odnos izmeu komisionara i komitenta je u principu irelevantan. Za komisione poslove je karakteristino i to to ih komisionar obavlja za raun komitentov, to rezultati komisije pripadaju komitentu.

137

Iako je komisija pravni posao komisionara sa treim licem, jer on sklapa posao sa treim licem u svoje ime, sa poslovnog stanovita to je posao komitenta; privredni rezultati posla su komitentovi, jer komisionar sklapa posao za njegov raun. Prema dosad izloenome, komisioni posao se sastoji u ovome: komitent zakljuuje ugovor sa komisionarom. Tim ugovorom mu daje nalog, povjerava komisionaru da za njega obavi neki privredni posao, npr. prodaju ili kupovinu, odnosno neki drugi posao u zemljama gdje je to pravno mogue. Komisionar izvrava taj nalog - obavlja povjereni mu posao i polae o tome raun komitentu kao svome nalogodavcu, a komitent mu za tu uslugu isplauje proviziju. Dakle, u ovom privrednom poslu postoje tri subjekta i dva ugovora. Jedan je ugovor izmeu komitenta i komisionara, i drugi je ugovor izmeu komisionara i treeg lica, koji se sklapa u cilju izvrenja prvog ugovora (naloga komitentovog). Rezultati drugog ugovora pripadaju komitentu. Postojanje tri subjekta znai mogunost uspostavljanja tri grupe odnosa. Neposredan odnos izmeu komitenta i treeg lica nastae onda kada komisionar na zahtjev komitenta (lan 779) ili samostalno otkrije komitentu linost treeg i prenesena prava koja prema treem ima (lan 787). Kad se radi o meusobnim odnosima stranaka koje uestvuju u jednom komisionom poslu - komitent, komisionar, tree lice, onda je interesantno i od praktinog znaaja i pitanje svojine nad stvari koja je predmet komisione prodaje ili kupovine. Kod komisione prodaje komitent ostaje vlasnik stvari sve do njene isporuke treem licu. Kod komisione kupovine pitanje je sporno: po jednima, svojinu na kupljenoj stvari stie komisionar, jer on u poslu s treim licem nastupa u svoje ime. Izmeu komitenta i komisionara postoji u pogledu te stvari samo obligacioni odnos, u kome je komisionar duan da prenese svojinu na komitenta i da mu preda stvar. Po drugima, svojina odmah po prijemu isporuke prelazi na komitenta. U sluaju steaja komisionara, po prvom shvatanju, stvar ulazi u steajnu masu, poto je u svojini komisionarevoj. Komitent bi ulazio u konkurenciju s ostalim povjeriocima. Po drugom gleditu komitent polae izluno pravo na stvar. Zakon o obligacionim odnosima je prihvatio drugo gledite. Pravo svojine na stvari koja je data u komision ostaje komitentovo, kao to komitent i stie to pravo im komisionar nabavi stvar za njega. Stoga, povjerioci komisionara ne mogu, radi naplate svojih potraivanja, preduzimati mjere izvrenja na pravima i stvarima koje je komisionar stekao izvravajui nalog komitenta. Takve mjere ne mogu preduzimati uopte, pa ni u sluaju komisionarevog steaja. Naime, jeste komisionar radio u svoje ime, ali nije radio za svoj raun, nego za raun komitenta, a to znai da su te stvari i prava komitentova. Stoga, u sluaju steaja komisionara, komitent ima izluno pravo iz steajne mase stvari, kako onih koje je predao komisionaru radi prodaje za njegov raun tako i onih koje je komisionar nabavio za njega. Iz istih razloga komitent moe zahtijevati od treeg lica, kome je komisionar predao stvar, da cijenu plati njemu, a ne u steajnu masu (lan 789 ZOO). Nadalje, povjerioci komisionarevi ne mogu radi naplate svojih potraivanja preduzimati mjere izvrenja na pravima i stvarima njegovih

138

komitenata. Izuzetno, oni to mogu initi ako se potraivanje odnosi na posao sklopljen povodom tih stvari i prava. Dakle, samo ako su potraivanja nastala u vezi sa sticanjem tih prava i stvari (l. 788 ZOO). Za praksu je znaajno i pitanje ko je prodavac? Jer, prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo treeg lica, uslijed koga se iskljuuje, ili ograniava ili umanjuje kupevo pravo (pravni nedostatak). Nae pravo nema direktne odredbe koja bi ovaj sluaj rjeavala. Jasno je da odgovornost za pravne nedostatke treba da lei na komitentu, jer se komisionar ne uputa u ispitivanje svojine stvari koja mu se predaje na prodaju. Stoga e komisionar, kada mu se kupac obrati traei njegovu zatitu protiv zahtjeva treeg lica koje polae pravo na stvar, pozvati komitenta da odnos raisti i stvar oslobodi od prava ili ma kakvog zahtjeva treeg lica, odnosno naknadi tetu. Kod komisione prodaje sporno je pitanje odgovornosti za evikciju, ako je komisionar primio na prodaju stvar od nekoga ko nije njen sopstvenik i prodao je. Kad se pojavi sopstvenik stvari i po svom pravu svojine zahtijeva od kupca da mu stvar preda, hoe li tom kupcu odgovarati komisionar od koga je stvar kupljena, ili komitent koji se pred komisionarom pojavio kao njen sopstvenik? Za pravne mane, znai za svojinu stvari, odgovarao bi komitent. Komisionar prodaje njegovu stvar, iako je prodaje u svoje ime. Nasuprot takvom shvatanju stoji injenica da se odnos komitenta i komisionara ne tie treeg lica koje kupuje stvar od komisionara i s njim stupa u pravni odnos. Prema tome treem licu bi za pravne mane odgovarao komisionar. Smatramo da treba usvojiti prvo shvatanje. Ono odraava faktiko stanje, vie odgovara zahtjevu pravinosti i bolje je uklopljeno u rjeenje ZOO o odnosima povodom steaja komisionara. Ugovor o komisionu moe se sklopiti i na odreeno vrijeme, odnosno nalog komitentov moe glasiti na odreeni rok (prodajte ili kupite robu do 1. decembra t.g.; u roku od tri mjeseca od danas i sl.). Komisionar, takoe, moe ugovoriti rok u svoju korist tako da komitent ne moe povui stvar, ili ne moe povui nalog za kupovinu, tj. ne moe jednostrano raskinuti ugovor do odreenog roka, poto je, po svojoj prirodi, ovaj ugovor fiducijaran. Posao se zasniva na povjerenju poslovnih partnera. Komitent ima uvijek pravo da trai povraaj stvari datih u komisionu prodaju - dok jo nisu prodate, odnosno moe traiti povraaj iznosa koji je dao za kupovinu - dok stvar nije kupljena. Stoji njegova obaveza da u tom sluaju komisionaru naknadi trokove. 2. Zakljuivanje ugovora Ugovor o komisionu je, po pravilu, konsenzualan i neformalan, pa za njegovo zakljuivanje vae sve opte norme o ovakvim ugovorima. Ugovorni odnos moe se zasnovati ponudom i prihvatom, nalogom i konkludentnim radnjama. Meu privrednim organizacijama kojima komisioni posao ne spada u privrednu djelatnost nalog za komisiju se rjee upotrebljava. Posao se tada, obino sklapa individualnom ponudom i njenim prihvatom. Nalogom se posao zakljuuje sa

139

komisionarom kome je taj posao profesija, a ne i sa onim pravnim subjektom koji se komisionim poslom bavi kao sporednom djelatnou. Za nalog se, u naem pravu, ne trai odreena forma. Nalog se moe dati: pismeno, usmeno, telegramom, telefonom, na sve naine na koje se moe sklapati neformalan ugovor. Nalog se smatra prihvaenim ako ga komisionar ne odbije odmah (lan 32, st. 3 ZOO), odnosno bez odgaanja (lan 750 ZOO). Navedeni izrazi predstavljaju pravne standarde, pa se njihovo znaenje utvruje prema okolnostima konkretnog sluaja. Ako komisionar nalog ne odbije bez odlaganja, odgovara za tetu koju potencijalni komitent trpi zbog ovog zadocnjenja (lan 750 ZOO). U teoriji ne postoji jedinstveno shvatanje o tome da li je za zakljuenje ugovora o komisionoj prodaji potrebno da se preda stvar koju treba da proda komisionar. Po jednima je potrebna predaja stvari komisionaru, pa bi ovo bio realan ugovor. Drugo je miljenje da je ugovor o komisionu uopte, pa i ugovor o komisionoj prodaji konsenzualan. Predaja stvari koju treba prodati nije uslov za ugovor, nego obaveza iz ugovora. Ovo je naelno stanovite i Zakona o obligacionim odnosima. No, pravnu prirodu radnji predaje i prijema treba cijeniti prema uslovima u kojima se vri. Ako izriita ponuda i prihvat nisu dati, ili ako im nalog ne prethodi, onda predaja i prijem stvari, odnosno novca dobijaju svojstva konkludentnih inidbi kojima se sklapa ugovor o prodajnom, odnosno kupovnom komisionu. II - BITNI ELEMENTI 1. Linost komisionara Iz naela samostalnosti proizlazi da poslovni subjekt, sam i slobodno, odluuje da li e se baviti vrenjem jedne ili vie usluga, u kom obimu, pod kojim e uslovima pruati svoje usluge i u kom e organizacijskom obliku poslovati. Izloeno opte rjeenje vai i za komisionu djelatnost. Obavljanje privrednih poslova u svoje ime, a za tui raun, mora biti uneseno u sudski registar. Iz izlaganja o pojmu posla vidljivo je da komitent prenosi na komisionara vie pravnih nego ekonomskih ovlatenja. Davanje komisionaru i ovlatenja da robu proda kao svoju - u svoje ime, odnosno da tuim novcem nabavi robu kao kupac, pokazuje da komitent ima posebno povjerenje u komisionara. To ugovorom o komisionu daje osobine fiducijarnog pravnog posla, a linosti komisionara svojstvo bitnog elementa ugovora. Ugovor o komisionu je, dakle, posao intuitu personae. Zato komisionar mora nalog izvriti lino (lan 753 ZOO). Komisionar igra ulogu ekonomskog posrednika u prometu robe. Meutim, on nije posrednik u pravno-tehnikom smislu. Ne posreduje izmeu stranaka da bi ih doveo u vezu da sklope posao, nego on sam zakljuuje ugovor sa komitentom i

140

drugi ugovor sa treim licem, da bi izvrio prvi ugovor sklopljen sa komitentom. Komisionar ne igra ulogu zastupnika. Sa treim licem se pravno angauje, kako je ve reeno, samo komisionar. Poto on posao obavlja za raun komitenta, sav efekat koji se u ekonomskom pogledu postigne tim poslom pripada komitentu. Pravna veza po tom poslu postoji samo izmeu komisionara i treeg lica i stoga se obaveze i prava zasnivaju samo izmeu komisionara i treih lica, a ne izmeu komitenta i tih treih lica. Kod zastupstva je obratno: sva prava i obaveze iz posla koji zakljui zastupnik za zastupanog tiu se zastupanog nalogodavca i treeg lica. 2. Predmet Predmet ugovora je pravni posao koji jedna stranka (komitent) povjerava drugoj (komisionaru) da ga obavi za njen raun. Privredni posao koji komisionar preuzima da zavri za raun komitenta moe biti razliit: najee, to je prodaja neke komitentove stvari, pa kupovina za raun komitenta, a moe biti i plaanje za raun komitenta, pedicija, transport itd. Predmet komisiona moe biti i izdavanje mjenice. Predmet ugovora moe se sastojati od jednog ili vie, bilo istorodnih, bilo raznorodnih poslova. Poslovi mogu biti ogranieni rokom ili, pak, mogu biti trajni. Bez obzira na obiljeja predmeta, komisionar mora naloene poslove da obavi (lan 771). On, dakle, ugovorom preuzima na sebe obavezu rezultata. 3. Cijena Trei bitni element ovoga ugovora je cijena. Komisionar obavlja povjereni mu posao uz naknadu koja se kod ovog posla naziva provizijom. Poto je ovo privredni posao, komisionaru pripada provizija i kad je posebno ne ugovori (lan 771 ZOO). To je i inae karakteristino za ugovore poslovnog prava. Iznos provizije se obino ugovara, bilo procentualno prema vrijednosti posla, ili paualno, u jednom iznosu. Ako iznos provizije nije ugovoren, u veini zemalja, plaa se prema obiaju koji vai za tu granu u mjestu u kome je komisionarevo sjedite. ZOO je prihvatio drugaije rjeenje za ovaj sluaj. Po Zakonu, ako iznos naknade nije odreen ugovorom ili tarifom, komisionaru pripada naknada prema obavljenom poslu i poslovnom rezultatu (lan 783). Kada je naknada komisionara pretjerano velika, kada nije srazmjerna obavljenom poslu i rezultatu, komitent moe zahtijevati da sud snizi naknadu na pravian iznos. Komisionar nema ovo pravo ako je ugovorena naknada nesrazmjerno niska u odnosu na trud koji on mora da uloi pri izvravanju ugovora.

141

III - OBAVEZE STRANAKA 1. Obaveze komisionara 1.1. Postupanje po nalogu Osnovna komisionareva obaveza je da zakljui posao s treim licem u svoje ime, a za raun komitenta, svoga nalogodavca; da postupi po nalogu. Pod nalogom u ovom kontekstu podrazumijevamo sadraj odnosa u koji stranke stupaju ugovorom. Poto je ovaj odnos bitno odreen karakteristinom obavezom komisionara, nalog oznaava i nain na koji komisionar treba da u svoje ime, a za raun komitenta d pravno relevantnu izjavu volje. Zavisno od okolnosti u kojima se pojavljuje, termin nalog moe imati i druga znaenja. To su: ponuda, prihvat i dokument koji se tie komisionog posla. Nalog moe biti optiji: iri, kada komitent ostavlja komisionaru veu slobodu izbora i kretanja u pogledu ostvarivanja povjerenog mu posla (fakultativni nalog). On, dalje, moe biti i potpuno odreen, kada komitent ne dozvoljava mogunost slobodnog izbora i djelovanja komisionaru, kad komisionar valja da postupa onako kako glasi nalog. Tada se mora pridravati komitentovih uputstava i nareenja i nema elastinosti u ostvarenju povjerenog mu posla (imperativni, nareujui nalog). Napokon, nalog moe biti neto uopteniji, moe komitent dati uputstva kako e komisionar postupati, ali data uputstva nisu vrsta i dozvoljavaju komisionaru da od njih unekoliko odstupi, ako smatra da je to u interesu komitenta (demonstrativni ili indikativni nalog). Ponekad se iz sadrine naloga ne moe sigurno i tano zakljuiti o kakvoj se vrsti naloga radi, jer komitent nije precizan u izraavanju. Pravilo je da se u sluaju sumnje uzima da se radi o demonstrativnom nalogu, jer, kako se vidi, on predstavlja srednje rjeenje. Komitent moe narediti da se stvar, odnosno usluga, proda ili kupi po tano odreenoj cijeni, ili moe dati gornju i donju granicu cijene, najniu i najviu, ili samo najniu ili samo najviu cijenu. Takvi nalozi nazivaju se limitnim, limitiranim, limitativnim. Ako komitent nije odredio nikakvu cijenu, smatra se da je prepustio komisionaru da proda, odnosno kupi robu po cijeni koju on nae za shodno. Neki nazivaju i imperativni nalog limitiranim, jer komitent je ograniio komisionara, nije mu dao slobodu ne samo u pogledu cijene nego i u pogledu ostalih uslova. Razlikovanje u pogledu irine ovlaenja koje komitent daje nalogom komisionaru ima znaaj za odgovornost komisionara. Kod komisiona sa imperativnim nalogom, kao i kod limitativnih naloga, komitent moe ne priznati, odbiti posao, ako se komisionar nije drao naloga. Pored toga, komitent je ovlaten na naknadu tete. Uslov za vrenje ovih prava jeste obavjetavanje o odbijanju prihvatanja sklopljenog posla, koje komitent mora dati odmah (lan 773). Ipak, kod limitativnih naloga komisionar moe ponuditi da naknadi razliku izmeu limitirane i postignute cijene, a komitent je tada duan

142

prihvatiti rezultat posla (lan 773). Neka prava dozvoljavaju komisionaru da dokazuje, u sluaju kad proda robu po nioj cijeni od limitirane, da robu nije mogao prodati po odreenoj cijeni i da je cijena kakvu je postigao, ipak, u interesu komitenta. Ako to dokae, komitent je duan prihvatiti rezultat posla. Kod demonstrativnog naloga, komisionar moe odstupati od datog mu naloga kada smatra da je to u interesu komitenta. ak se smatra da je to njegova dunost, jer mora tititi interese komitenta. Ako za to ima vremena, i kod limitiranog i kod demonstrativnog naloga, komisionar treba, najprije, da obavijesti komitenta o namjeri i potrebi da odstupi od primljenih uputstava. Smisao fakultativnog naloga je upravo u tome da komisionar uradi kako smatra da je najbolje u interesu komitenta; tu stvarno i nema uputstava i komisionar se nema ega pridravati, osim onoga to je kao najvanije sadrano u nalogu. Komisionar mora nalog, bez obzira na vrstu, izvriti lino, sam. Povjeriti ispunjenje naloga drugome, potkomisionaru, moe ukoliko je to ugovoreno, kada komitent naknadno da dozvolu, te ako je na to primoran okolnostima (lan 753). Smatrae se da je komisionar prisiljen da uzme potkomisionara bez odobrenja komitenta, onda kada ne moe na drugi nain da sauva interese svoga nalogodavca. Bez obzira na okolnosti, odgovara za izbor zamjenika i uputstva koja mu je dao. Za rad potkomisionara ne odgovara. Prilikom izvravanja naloga, komisionar mora djelovati poteno i savjesno, panjom dobrog privrednika i uz stalno uvaavanje interesa svoga komitenta. 1.2. Obavjetavanje o poslu Komisionar je obavezan da u toku posla obavjetava komitenta na njegov zahtjev. Ako je potrebno, komisionar je duan da obavjetava komitenta o relevantnim momentima posla i kad to komitent ne trai. Naroito kad se situacija na tritu mijenja i kad je vjerovatno da bi uslijed drukijih okolnosti i uslova komitent mogao izmijeniti nalog. Komisionar je duan da ga obavijesti o takvoj situaciji. Ovo je posebno vano kod trajnijeg poslovnog odnosa s obzirom da se cijene i drugi uslovi mijenjaju. Po naem pravu, komisionar je duan da daje podatke o tome s kim je zakljuio posao za raun komitenta (lan 779). Teorijsko opravdanje nalo se u injenici da komisionar kao nalogoprimac radi za raun komitenta. Praktino posmatrano, razlozi za ovakav stav lee u poslovanju dokumentima iz kojih komitent prije ili kasnije moe utvrditi linost treeg. Neka prava ne zauzimaju navedeno stanovite i ne smatraju obavezom komisionara da saoptava komitentu s kim je sklopio posao. Razlog je u tome to je komisionarova odgovornost vezana za izvrenje posla povjerenog u nalogu (obaveza rezultata), a s kim e stupiti u poslovnu vezu ne tie se komitenta. Takav stav je prihvaen ne iz pravnih, nego iz poslovnih razloga. Komisionar, naime, djeluje profesionalno. On stvara svoje poslovne veze, a upravo mu irina i rasprostranjenost tih veza omoguuju da zakljuuje vei broj poslova, to znai i veu proviziju i vei dobitak. Ako bi bio

143

duan da komitentu daje obavjetenja o treem licu s kojim je zakljuio posao, mogao bi biti komisionarov interes okrnjen. Ubudue, povodom novih poslova, njegov dotadanji komitent bi mogao sam stupiti u poslovni odnos sa poznatim treim licem. Stoga, podaci o treem licu u ovom konceptu imaju karakter poslovne tajne komisionara. Ako bi stvar koja mu je povjerena na prodaju mogla izgubiti od svoje vrijednosti, bilo zbog svojih svojstava, bilo zbog uticaja spoljnih inilaca, ili ma iz kojih drugih uzroka, komisionar je duan obavijestiti komitenta o tim promjenama na stvari i traiti uputstva. Ne dobije li na vrijeme uputstva ta e initi sa stvari, a postoji opasnost da ona bude znatnije oteena, duan je stvar prodati kao dobar privrednik na najpogodniji nain (lan 778). Obaveza obavjetavanja postoji i onda kada komisionar prilikom preuzimanja robe koju mu je uputio komitent, utvrdi da je ona oteena. Sadraj ove dunosti su dva podatka: datum prispijea i opis vidljivog nedostatka ili manjka. Komisionar odgovara za tetu koja nastane neizvrenjem ili neurednim izvrenjem ove dunosti (lan 777). 1.3. Zatita komitentovih interesa Pored dunosti obavjetavanja o nedostacima, komisionar je obavezan na drugi nain tititi interese komitenta. Kao privrednik, iji je odnos prema komitentu zasnovan na povjerenju, a kome je zanimanje sklapanje poslova za raun svojih komitenata, komisionar je duan u svakom pogledu i u svakoj prilici uvati interese svoga nalogodavca. U praksi, ova obaveza ima viestruke pravne oblike. Tako je komisionar duan preduzimati sve mjere radi ouvanja komitentovih prava prema pediteru, vozaru i skladitaru, i uopte prema odgovornom licu. Duan je da utvruje kvalitet, koliinu i stanje pakovanja. Mora da preduzima mjere ako se pokau mane na stvari, osigura dokaze o stanju stvari, uloi prigovore i slino. 1.4. uvanje stvari Komisionar je obavezan da briljivo, panjom dobrog privrednika uva stvar (lan 776). Stvar koja se nalazi kod njega, bilo to mu je povjerena na prodaju, bilo to je tu stvar kupio za komitenta, komisionar je duan uvati i preduzimati sve mjere radi njene zatite. Tu se podrazumijeva i obaveza da stvar osigura, ako je osiguravanje obavezno, ako je tako naredio komitent, ako je takav obiaj za tu vrstu stvari, ili ako je to uobiajeno u poslovnim odnosima komisionara sa komitentima. Iz obaveze uvanja povjerene stvari proistiu odgovornosti komisionara za tetu koja bi nastala na toj stvari. Odgovornosti se oslobaa samo ako dokae da se ta teta nije mogla otkloniti i pored njegove naroite panje. Znai, za ocjenu komisionareve odgovornosti uzima se u obzir posebna panja. Meutim, ako stvar nije osigurao, a bio je na to obavezan nalogom ili zakonom, odgovara i za sluajnu propast i sluajno oteenje stvari (lan 776).

144

1.5. Predaja rezultata posla Komisionar je obavezan da bez nepotrebnog odgaanja preda rezultat posla i poloi raun o svome djelovanju (lan 780). Ispunjenjem ove obaveze upravo se postie cilj posla. Posao je sklopljen za raun komitenta i ono to je postignuto, ekonomski rezultat posla, pripada komitentu, pa mu je to komisionar duan predati. ta e to biti - zavisi od prirode posla i ugovora. Tako e komisionar predati komitentu iznos koji je primio na ime cijene za prodatu stvar, ako se radilo o komisionoj prodaji; prenijeti na njega potraivanja prema treem licu, ako je, npr., stvar prodata na kredit; predati mu stvar koju je nabavio zajedno sa dokumentima uz stvar, itd. Interesantno je pitanje kome pripada viak rezultata posla ako komisionar u izvrenju naloga uspije da zavri posao uz povoljnije uslove, sa povoljnijim rezultatom nego to je glasila dispozicija (npr.: proda stvar skuplje, kupi je jeftinije, proda je uz neke druge povoljnije uslove i sl.). Kako se posao izvrava za raun komitenta, sve koristi iz posla pripadaju komitentu. Stoga je komisionar duan predati i viak iznad cijene ili stvari, ili bolju stvar, itd. Nikakve neposredne koristi iz posla ne moe imati komisionar. Njegova je korist u proviziji (lan 773). Isto je tako interesantno i pitanje da li komisionar moe prodati povjerenu mu robu na kredit, odnosno da li moe davati avans treem licu za stvar koju kupuje za raun komitenta, ako o tome nema dispozicije u nalogu. Pravilo je da ne moe i da te radnje, preduzima na svoj rizik. Komitentu mora predati ist posao, zavren onako kako glasi nalog. Komisionar je duan da isplati komitentu cio iznos prodajne cijene, bez obzira to je on dao stvar na kredit ili na otplatu u ratama. Jasno je da komitent moe naknadno odobriti postupak komisionaru. Meutim, za one vrste poslova, odnosno za prodaju i kupovinu onih stvari za koje je takav nain rada uobiajen, smatra se da komisionar moe davati avans i prodati ih na kredit, ako nema naloga da tako ne uradi. Pored predaje rezultata posla, komisionar je duan da, poto zavri posao, poloi raun komitentu, da mu obezbijedi podatke potrebne za ocjenu rezultata posla i da preda dokumenta, vrati ostatak neprodatih stvari kod komisione prodaje, a neutroeni novac kod komisione kupovine. 1.6. uvanje poslovne tajne Komisionar nije ovlaten da treim licima daje obavjetenja i podatke o poslovima koje je zakljuio sa svojim komitentima, kao ni o injenicama, okolnostima, uslovima i odnosima koje je saznao u izvrenju tih poslova. Sve to treba uzeti kao poslovnu tajnu. Obaveza uvanja poslovne tajne je trajna. Ona postoji ne samo za vrijeme izvrenja ugovora nego i po njegovom ispunjenju.

145

2. Obaveze komitenta 2.1. Davanje sredstava za izvrenje naloga i avansa Komitent je duan da komisionaru da sredstva za izvrenje naloga. Prema prirodi posla, komitent e biti duan da komisionaru da robu ili stvari, ako se radi o komisionoj prodaji ili transportu, ili e mu dati novac radi neke isplate. Nasuprot ovoj dunosti komitenta stoji nasuprot obaveza komisionara da primljena sredstva upotrijebi samo u svrhu za koju su mu data. Kad se radi o davanju novca za obavljanje posla, Zakon ne predvia da je komitent duan predujmiti komisionaru potrebna sredstva za obavljanje povjerenog mu posla. Davanje avansa komisionaru mora se izriito ugovoriti (lan 785). 2.2. Plaanje naknade (provizije) Komitent je duan isplatiti komisionaru naknadu, odnosno proviziju prema ugovoru ili odluci suda. Obaveza plaanja postoji i kada nije izriito ugovorena. Provizija pripada komisionaru tek kad obavi posao; kad izvri komitentov nalog i postigne rezultat, koji je od njega komitent traio ugovorom. Kada e se posao smatrati zavrenim zavisi od toga kako glasi konkretan komitentov nalog. Bitno je da je dolo do ugovorenog rezultata, jer ovdje se rad nagrauje tek kada je doveo do uspjeha. Izuzetno, komisionar ima pravo da zahtijeva punu proviziju i onda kada je u izvrenju posla bio sprijeen nekim uzrokom za koji odgovara komitent (lan 782). Kad se posao ne izvri zbog uzroka za koje ne odgovaraju ni komisionar ni komitent, komisionar, ipak, ima pravo na odgovarajuu naknadu. Odgovarajua naknada ne predstavlja proviziju od posla, nego naknada za trud. Njena visina se odreuje prema okolnostima konkretnog sluaja. Ako je ugovoreno da komisionar postupno izvrava posao - data je, npr., vea koliina robe u komisiju da se prodaje prema potrebama potroaa, ili je ugovoreno da komisionar otkupljuje u vrijeme sezone poljoprivredne proizvode za raun komitenta - komisionar ima pravo da trai srazmjeran dio naknade poslije svakog djeliminog izvrenja posla (lan 782). Moe se desiti da komisionar primi nalog od dvojice svojih komitenata za isti posao - jedan mu, npr., daje robu i nalog za prodaju, a drugi mu daje nalog za kupovinu ba te robe - pa jednim poslom udovolji nalozima obojice komitenata. Tada mu pripada provizija od obojice komitenata. Komisionar koji je nevjerno postupio prema komitentu nema pravo na naknadu (lan 782). Nevjernim postupanjem smatra se djelovanje na tetu komitenta koje je istovremeno u suprotnosti sa principom potenja i savjesnosti. Poto se niko ne moe pozivati na svoju nesavjesnost, komisionar u ovom sluaju nema pravo na naknadu za uloeni trud.

146

2.3. Trokovi Komitent je duan da komisionaru naknadi trokove koji prelaze okvir njegove reije. Dakle, ne sve trokove, jer je jedan dio trokova poslovanja sadran u proviziji. Sve trokove i izdatke komisionara u vezi sa povjerenim poslom, koji prelaze obim normalnih trokova poslovanja komitent je duan da mu naknadi. Za ocjenu da li je trebalo uiniti izdatke nije vano je li svaki konkretni izdatak i troak komisionara, donio korist komitentu, odnosno jesu li otklonili tetu od povjerene mu stvari, nego je odluno da je taj izdatak bilo potrebno ili korisno uiniti za taj posao. Takvi su trokovi i izdaci naroito: vozarina, learina, premije za osiguranje, otklanjanje mana, vjetaenje, sortiranje, pakovanje, utovar, itd. I onda kada komisionar vri neke usluge svojim sredstvima (npr. prevoz, uskladitenje i sl.), ima pravo na naknadu trokova. Komisionar ima pravo i na kamatu na trokove od dana kada su oni uinjeni (lan 748). Kada bez svoje krivice ne uspije da izvri nalog komisionara, takoe ima pravo na naknadu trokova. 2.4. Trpljenje komisionarevih prava zaloge, pridraja i prvenstvene naplate Na robi, odnosno stvarima koje se nalaze u njegovom posjedu komisionar ima pravo zaloge i pridraja za sva potraivanja koja proistiu iz komisionih poslova (lan 786). Pravo zaloge ima i na stvarima koje se nalaze kod njega i na stvarima koje dri neko drugi za njega, kao i na onima za koje ima ispravu na osnovu koje moe raspolagati tim stvarima. Komisionar moe zadrati robu ili stvari komitentove, dok mu komitent ne isplati proviziju i naknadi ostale trokove. Moe, takoe, s tim stvarima i s robom postupati kao zaloni povjerilac, i to zaloni povjerilac po trgovinskom, odnosno poslovnom pravu, koje daje ira ovlatenja i uproava proceduru za prodaju zaloene stvari. Iz dobivene cijene, bilo da se radi o cijeni koju je primio za prodatu stvar, ili za prodatu zalogu, komisionar prvenstveno podmiruje svoja potraivanja prije ostalih komitentovih povjerilaca, a ostatak predaje komitentu. Pravo pridraja i zaloge pripada komisionaru za obezbjeenje potraivanja iz svih komisionih poslova koje je obavljao za komitenta, a ne samo iz posljednjeg posla na osnovu koga se u njegovim rukama nalazi roba, odnosno stvari ili novac. Obezbjeuju se, dakle, potraivanja po tekuem raunu (komercijalni koneksitet). Jasno je da mu to pravo pripada i za potraivanja iz zajmova i predujmova koje je dao komitentu. 2.5. Prihvatanje komisionara kao saugovaraa u komisiji Postavlja se pitanje da li komisionar moe stupiti u odnos kao saugovara u povjerenoj mu komisiji, tj. moe li prodati komitentu svoju stvar, ili sam kupiti stvar koja mu je data u komisionu prodaju. Naelno, to se ne bi moglo dozvoliti, jer bi tada komisionar mogao otetiti komitenta dajui prvenstvo svojim interesima.

147

Naime, u sukobu su oigledno interesi komisionara i komitenta, ono to je povoljno za komisionara (prodaja svoje stvari po vioj cijeni, kupovina komitentove stvari po nioj cijeni) nije povoljno za komitenta, i obratno. Moe se oekivati da e komisionar dati prevagu svojim interesima. Da bi zatitio interese komitenta, na Zakon o obligacionim odnosima doputa komisionaru da bude saugovara u komisiji samo na osnovu sporazuma sa komitentom (lan 775). Iako ova obaveza komitenta ima iskljuivo ugovorni karakter, ipak su neki njeni modaliteti ureeni zakonom. Cijena po kojoj komisionar kupuje ili prodaje robu je trina ili berzanska cijena u vrijeme izvrenja posla, tj. onoga dana u kome je roba kupljena, odnosno prodata. Ako se te cijene ne bi slagale sa cijenama iz naloga, komisionar plaa cijenu koja je manja onda kada prodaje robu, a plaa cijenu koja je vea onda kada kupuje robu. I kad je saugovara u komisiji, komisionar ima pravo na proviziju za obavljeni posao. Reim trokova, takoe, nije promijenjen, pa ih komitent duguje u mjeri na koju ukazuju okolnosti konkretnog posla. IV - ODGOVORNOST STRANAKA 1. Odgovornost komisionara Administrativno-pravna i kaznena odgovornost komisionara odreena je razliitim vrstama propisa za pojedine propuste za koje odgovaraju i drugi poslovni subjekti. Zbog toga emo se zadrati samo na imovinskim sankcijama za povredu ugovornih obaveza. Imovinska odgovornost komisionara je podvrgnuta optim pravilima obligacionog prava za sluajeve neispunjenja, odnosno neurednog ispunjenja ugovornih obaveza. Odgovornost je subjektivna, jer se odnosi na nenovane obaveze. Konkretizacija ovih pravila je posebno istaknuta za pojedine situacije koje se tiu iskljuivo komisiona, ili za one u kojima se primjenjuju pravila o ugovoru o nalogu kao supsidijaran izvor. U prvu grupu spadaju sljedei sluajevi neispunjenja ugovora. Tu je na prvom mjestu sklapanje posla pod uslovima koji su nepovoljniji od naloenih (lan 773), to povlai obavezu plaanja razlike i naknade ostale tete. Zatim slijede: prodaja robe osobi za iju je prezaduenost komisionar znao ili morao znati (lan 774); propust panje dobrog privrednika pri uvanju robe komitenta (lan 776); proputanje pregleda i obavjetavanja o utvrenim nedostacima poslane robe (lan 777), te izostanak ispunjenja ugovora od strane treeg lica kod komisiona star del credere (lan 781).

148

U drugu skupinu spadaju dva sluaja odgovornosti nalogoprimca. Prvi je upotreba komitentovog novca za sopstvene svrhe (lan 756). Bilo da se radi o upotrebi novca dobijenog za plaanje, bilo novca dobijenog po osnovu prodate robe ili usluge, komisionar je duan platiti kamatu po najvioj doputenoj ugovorenoj stopi raunajui od dana prijema, odnosno od dana kada je komitentu trebalo novac predati. Druga situacija postoji onda kada je izvrenje posla povjereno nekolicini komisionara istim nalogom. Ako nita suprotno nije izriito dogovoreno, ovi komisionari odgovaraju solidarno za ispunjenje naloga (lan 757). 2. Odgovornost komitenta Sluajevi imovinske odgovornosti komitenta nisu posebno istaknuti u Zakonu o obligacionim odnosima. Stoga se njegova odgovornost ravna prema optim pravilima obligacionog prava. Supsidijarna pravila o nalogu donekle modifikuju ova rjeenja. Najprije, komitent je duan komisionaru naknaditi one tete koje je ovaj pretrpio u izvrenju naloga bez svoje krivice (lan 760). I drugo, primjenjivae se poglavito pravila o odgovornosti za neispunjenje novanih obaveza. A to znai da e odgovornost komitenta ovdje biti objektivna. V - POSEBNE VRSTE KOMISIONA 1. Jemstvo za ispunjenje obaveze treeg (komision star del credere) Komisionar ne odgovara ako ne zakljui ugovor ili ne obavi drugi pravni posao koji mu je naloen. Jedina posljedica ovog propusta jeste nemogunost ostvarivanja prava na naknadu (proviziju). Isto tako, komisionar ne odgovara ako je stvar kupio, odnosno prodao uz neke uslove na koje je komitent pristao. Takoe, ne garantuje da e tree lice, od koga se stvar kupuje, odnosno kome se stvar prodaje, uredno ispuniti ugovor. Ako je briljivo postupao pri poslu, komisionar ne odgovara za tree lice. Kad je komisionar sa znanjem komitenta prodao stvar na poek ili kupio stvar pod nekim pravnim teretom, ili zakljuio distancioni, ili terminski posao, po dispozitivnim pravilima, on ne odgovara za urednost ispunjenja obaveze treeg lica. Posebnim sporazumom moe se navedeni reim odgovornosti komisionara pojaati. Moe on preuzeti i takvu obavezu da garantuje komitentu da e izvriti nalog, i sklopiti ugovor, i da e tree lice, njegov saugovara, izvriti svoje obaveze. Moe se, dakle, posebno utvrditi da e komisionar jamiti za saugovaraa koga izabere. Takav komisioni posao naziva se del credere, komision uz jemstvo za obavezu treeg lica. Za jemstvo, da e tree lice ispuniti obavezu, komisionaru pripada posebna nagrada (del credere provizija). Klauzula star del credere, preuzimanje jemstva za obaveze treeg saugovaraa, posebno

149

se ugovara. Moe to biti u ugovoru o samom komisionom poslu, a moe i odvojeno, posebnim sporazumom. Jasno je da kod ove vrste ugovora komitent ima prema komisionaru prava koja ima povjerilac prema jemcu. Komisionaru pripada vea provizija, koja moe biti ugovorena, ili utvrena propisom ili obiajima. Komisionar odgovara solidarno sa svojim saugovaraem. Ima izvjesnih poslova za koje se pretpostavlja da za njih komisionar preuzima del credere, da jemi za treeg saugovaraa, iako to nije izriito ugovoreno. Ve je opteprihvaeno da postoji komision del credere ako se za posao ugovori provizija dva puta vea od propisane, odnosno uobiajene. Ovo rjeenje ne postoji u Zakonu o obveznim odnosima. 2. Konsignacija Konsignacija je takav komisioni posao u kome se ugovara da komitent alje komisionaru robu na stovarite, a komisionar mu otvara kredit na podlozi primljene robe, ili mu isplauje unaprijed dio cijene. Komisionar prima u prodaju robu koja ostaje u komitentovoj svojini, iako je dao dio cijene u kreditu ili, rjee, u gotovu, kao avans. Kredit se daje, po pravilu, u iznosu niem od vrijednosti robe u konsignaciji (obino 60-90%), da bi se komisionar kao konsignator obezbijedio u sluaju pada cijene. Kad komisionar proda robu koja mu je data u konsignaciju, iz postignute cijene naplauje prvenstveno iznos kojim je kreditirao komitenta, kao i kamatu i ostale trokove. Ako je bilo vie povjerilaca, koji reflektiraju na naplatu iz postignute cijene, komisionar ima pravo prvenstvene naplate svih svojih potraivanja. Dok robu ne preda, komisionaru pripada pravo zaloge ak i kad roba nije u njegovim rukama, kad se nalazi u carinskom ili u nekom drugom skladitu, ili je kod vozara, na putu. Pravo zaloge ima za iznos svih potraivanja, a ne samo za glavnicu. Konsignacioni posao je est kod robe koja ima veliku vrijednost po jedinici (npr. automobili, maine) i kod robe iz uvoza. VI - PRESTANAK UGOVORA 1. Opta pravila Ugovor o komisionu moe prestati na naine koji su poznati i kod drugih pravnih poslova. To su: sporazuman raskid, objektivna nemogunost ispunjenja obaveza - naroito na strani komisionara, prestanak subjektiviteta komisionara, budui da se radi o ugovoru intuitu personae, protek vremena na koje je ugovor zakljuen, te uredno ispunjenje posla. Izloeni naini prestanka podvrgnuti su optim pravilima obligacionog prava. Isto vai i za posljedice prestanka ugovora u pojedinim sluajevima.

150

2. Opoziv i otkaz naloga Opoziv naloga vri komitent, a otkaz komisionar. Uslovi pod kojima se to moe uiniti i posljedice raskida jednostranom izjavom volje su ureene pravilima koja vae za ugovor o nalogu. Ona stoga vae i kod drugih ugovora o uslugama u prometu robe i usluga. No, za razliku od njih, komision nema posebnih pravila za ove situacije. Odredbe ugovora o nalogu ovdje se neposredno primjenjuju kao supsidijaran izvor. Nalogodavac (komitent) u principu uvijek ima pravo da odustane od ugovora. Ako za odustanak nije bilo osnovanih razloga, komitent duguje komisionaru odgovarajui dio naknade za uinjeni trud i naknadu tete (lan 765). I nalogoprimac (komisionar) moe uvijek odustati od ugovora, iako stilizacija lana 766. ZOO u tom pogledu nije potpuno jasna. Ukoliko otkae nalog u nevrijeme i to uini bez osnovanog razloga, duguje komitentu naknadu tete koju ovakav otkaz prouzrokuje. ta se smatra otkazom u nevrijeme i koji razlozi nisu osnovani, faktiko je pitanje. Treba uzeti da je otkaz dat u nevrijeme ako onemoguava, ili bitno oteava komitentu da postigne one ekonomske ciljeve radi kojih je angaovao komisionara. Bez obzira na to kako se moe kvalifikovati otkaz, komisionar je duan i nakon otkaza obavljati one poslove iz ugovora koji ne trpe odgaanja. To mora initi sve dok nalogodavac ne bude mogao po redovnom toku stvari preuzeti brigu o njima. Komitent to najee ini angaovanjem drugog komisionara.

151

152

GLAVA ETVRTA USKLADITENJE


I - POJAM I ZAKLJUIVANJE UGOVORA O USKLADITENJU 1. Pojam, znaaj i pravna priroda ugovora Uskladitenje je privredni posao koji se sastoji u smjetaju i uvanju tue robe uz naknadu. Pored ove osnovne djelatnosti smjetaja i uvanja robe, skladina preduzea obavljaju i druge radnje koje su u neposrednoj ili u posrednoj vezi s uskladitenjem. Po Zakonu o obligacionim odnosima ugovorom o uskladitenju obavezuje se skladitar da primi i uva odreenu robu i da poduzima potrebne ili ugovorene mjere radi njezina ouvanja u odreenom stanju, te da je preda na zahtjev ostavodavca ili druge ovlatene osobe, a ostavodavac se obavezuje da mu za to plati odreenu naknadu (lan 730). Prema lanu 16. Zakona o trgovini uslugama uskladitenja robe smatraju se naroito smjetaj i uvanje robe, kao i 172 drugi poslovi i radnje koji se uobiajeno obavljaju uz smjetaj i uvanje robe. 173 Skladini posao ubraja se u trgovinske usluge. Ekonomski znaaj javnih skladita naroito je porastao s meunarodnim razvojem trgovine i s uveanim prometom robe uopte. Trgovcima i proizvoaima je olakano time to u nekim mjestima, gdje postoje javna skladita, ne moraju podizati svoja skladita ni zapoljavati osoblje za uvanje i manipulaciju robe, ne moraju traiti posrednike ni peditere koji e za njih zavravati poslove u vezi sa prijemom ili ekspedovanjem robe i njenim uvanjem. Nadalje, ostavljanje robe u javno skladite olakava kupovinu i prodaju robe, jer roba u skladitu moe da eka povoljnije uslove, a interesentima se prua mogunost da vide robu i ispitaju njene osobine. Uskladitena roba se smatra veoma dobrom podlogom za dobijanje realnog kredita, a taj kredit daju i neka skladita, pa ostavioci ne moraju ak ni traiti kreditora. Uskladitenje velikih stokova robe omoguuje korisne intervencije na tritu, te utie na stabilizaciju cijena, na ravnomjerno snabdijevanje velikih i malih potroaa, i na otklanjanje posljedica transportnih smetnji. Na kraju, mogunost prenosa skladinice olakava prou uskladitene robe i onim kupcima koji nemaju svog prostora da je smjeste, ili koji je dalje preprodaju. S obzirom na znaaj ovoga posla u cirkulaciji dobara, posao uskladitenja sadri elemente javne slube. Kod nas se takav karakter ovoga privrednog posla danas uveliko izgubio. Pravni reim za skladina preduzea isti je kao i za druga preduzea. Ova konstatacija se odnosi na reim optih uslova poslovanja koje skladitari redovno donose i objavljuju.

172 173

lan 16. Zakona o trgovini (Sl. n. FBiH, 2/95 - ZOT). l. 11. ZOT.

153

Po svojoj pravnoj prirodi uskladitenje se svrstava u ugovore o ostavi (lan 712 - 729 ZOO). Zbog toga e se odredbe o ugovoru o ostavi primjenjivati kao supsidijarna pravila na pitanja koja nisu za uskladitenje posebno ureena. Primjena je odgovarajua, znai shodna (lan 739 ZOO). Ovakvo rjeenje dozvoljava znatnu slobodu u prilagoavanju pravila o ostavi na ugovor o uskladitenju. Kada skladitar po posebnom sporazumu vri neke dodatne radnje u vezi sa robom, onda u ugovoru o uskladitenju ima i elemenata ugovora o djelu. Ugovor o uskladitenju je teretan, dvostrano obavezan, komutativan, konsensualan i neformalan. Pored toga, postoje i neka obiljeja ugovora intuitu persone. 2. Zakljuivanje ugovora U graanskom pravu, uskladitenju odgovara ostava (depozit). U teoriji je sporno da li je ugovor o ostavi konsensualan ili realan. Preovladava shvatanje da moe biti i konsensualan i realan. Odgovor zavisi od toga da li je posao sa naknadom ili ne. Ako se stvar uva uz naknadu, ugovor je konsensualan. U suprotnom, ugovor je realan. Poto je za privredne poslove karakteristino da se obavljaju uz naknadu, ugovor o uskladitenju se mora smatrati konsensualnim. Druga je stvar to se u nekim sluajevima smatra da je ugovor zakljuen inom predaje robe u skladite. Tada se radi samo o zakljuivanju ugovora konkludentnim radnjama. Iz tih sluajeva ne bi trebalo izvoditi zakljuak da je rije o realnom ugovoru. U pogledu forme ugovora i tehnike zakljuivanja vai i kod ovog posla ono to je reeno za pediterski posao i to je propisano i uobiajeno uopte za zakljuivanje ugovora o trgovinskim uslugama. Odnos se moe zasnovati sporazumom sklopljenim na bilo koji nain na koji se zakljuuju konsensualni ugovori, ukljuujui i nalog. Skladina preduzea su prihvatila u poslovnom svijetu uobiajenu praksu razvijenu u, zakljuivanja ugovora o uslugama u prometu robom: uskladitenje se vri iskljuivo na osnovu dispozicije. Posao je sklopljen kada skladino preduzee primi i potpie dispoziciju i stavi na nju peat preduzea sa datumom. Jedan primjerak ovako potpisanog naloga za uskladitenje dobija ostavilac. On mu slui kao dokaz o zakljuenju ugovora o uskladitenju, i kao dokaz o pravu da raspolae uskladitenom robom. Za sadrinu ugovora vai opte pravilo da skladitar moe imati svoje uslove poslovanja i da nalog sadri samo njihove najnunije elemente. Dispozicija se posebnom odredbom poziva na uslove poslovanja kao na sastavni dio ugovora. Razumije se da ostavilac mora biti upoznat s tim uslovima. Preutno, konkludentnim radnjama se zasniva ugovorni odnos kada se roba upuuje u skladite preko vozara; na primjer, kad se u prekomorskom saobraaju roba pretovaruje u brod ili iz broda, a posao ne vodi pediter. Po lukim uzansama i po trgovinskim obiajima, takvu poiljku prihvata skladino preduzee, vri utovar ili istovar i uva je potrebno vrijeme. Nadalje, kad se korisnik ne javi blagovremeno da primi poiljku, vozar predaje poiljku na uvanje skladinom preduzeu. U svim navedenim sluajevima preutnog zakljuivanja ugovora, ostaviocem se smatra

154

sopstvenik robe, a ne onaj ko je predao robu. Roba se uva za raun i na rizik vlasnika. Podaci iz transportnih dokumenata uzimaju se kao elementi dispozicije. II - BITNI ELEMENTI UGOVORA O USKLADITENJU 1. Stranke Kao ostavilac (ostavodavac) moe se pojaviti svaki subjekt prava. Skladino preduzee se ne uputa u ispitivanje da li je on ujedno i sopstvenik robe. Ostavilac, dakle, ne mora biti vlasnik stvari koju povjerava na uvanje skladitaru. esto se ugovor o skladinom poslu sklapa posredno, preko peditera ili preko vozara, koji pohranjuju robu svoga komitenta u javna skladita. Pruanjem usluga uskladitenja stvari mogu se privredni subjekti baviti kao osnovnom djelatnou (skladina preduzea) ili kao sporednom (prevoznike i pediterske organizacije). Poto je skladitar, u principu, duan da stvari sam uva (lan 715 ZOO), njegova linost ima neka svojstva bitnog elementa ugovora. Javna skladita mogu biti opta i specijalna. Opta primaju robu bez obzira na vrstu i pakovanje i uvaju je odvojeno od druge; ne smiju mijeati stvari raznih ostavilaca. Specijalna skladita primaju na uvanje samo neke vrste robe, npr.: rude, itarice i sl. Specijalna skladita mogu mijeati robu iste vrste. Pravilo je, inae, da skladitar ne smije mijeati ni zamjenljive stvari sa stvarima iste vrste i istog kvaliteta. To smije initi sa pristankom ostavioca, ili ako je oigledno da se radi o stvarima koje se mogu mijeati bez opasnosti da e se time nanijeti teta ostaviocu (lan 734 ZOO). Javna skladita mogu poslovati i kao carinska skladita. Za njihovo osnivanje potrebno je odobrenje. Odobrenje izdaje Uprava carina. Zakonom o carinskoj 174 politici u Bosni i Hercegovini carinska skladita su podijeljena na tri tipa. Tip A je javno skladite za koje je odgovoran skladitar. Tip C je vlastito skladite gdje je skladitar ista osoba kao i korisnik skladita ali ne i neophodno vlasnik robe. I tip F je javno skladite kojim upravljaju carinski organi. Javna skladita obino se osnivaju u lukama, rijenim pristanitima i veim saobraajnim voritima gdje postoje carinarnice. U njih se smjeta tranzitna roba, uvezena roba i roba namijenjena izvozu. Robom se moe manipulisati, ali je stalno pod nadzorom carinskih organa. Dok je u takvom skladitu, na robu se ne plaa carina. Carinske dabine se plaaju prilikom iznoenja robe radi njenog stavljanja u promet. U veim lukama postoje posebna preduzea luka i skladita koja se pored smjetaja i uvanja robe bave i utovarom, istovarom i pretovarom na brod i na

174

Sl. Novine FBiH br. 59/01 l. 130

155

kopnena vozila. U dispoziciji treba tano naznaiti svaku radnju koja se nalae preduzeu, poto nejasnosti i nepotpunosti idu na rizik nalogodavca. Konsignaciona skladita nisu javna skladita, te se ne bave smjetajem i uvanjem tue robe. To su skladita privrednih drutava u kojima je smjetena uvozna roba kojom trguju te organizacije kao zastupnici. Mogu ih otvarati privredne organizacije registrovane kao zastupnici inostranih firmi na osnovu ugovora o konsignaciji. Roba je pod carinskim nadzorom, a carini se poslije prodaje, kad se iznosi iz skladita. Uporedno pravo poznaje jo i tzv. privatna skladita koja, za razliku od javnih, nisu mogla izdavati skladinice. Odnosi sopstvenika tih skladita sa ostaviocem veinom nisu regulisana propisima trgovinskog prava, nego graanskog. Na ovaj ugovor se odnose pravila o ostavi. 2. Predmet posla Predmet posla je smjetaj i uvanje robe, te vrenje radnji koje se uobiajeno obavljaju uz smjetanje i uvanje robe, odnosno koje se predviaju ugovorom. Pored toga, predmet poslovanja skladinih preduzea mogu biti i sporedne djelatnosti u vezi s uskladitenjem robe. Skladina preduzea mogu i izdavati skladinice. Povjerenu robu skladitar smjeta u odgovarajue magacinske prostorije ili na otvoreni skladini prostor, prema sporazumu sa ostaviocem, i uva je. Sporedne djelatnosti skladitara mogu biti razliite: primanje robe od prevoznika, otpremanje robe i sl. Uobiajene radnje bile bi: vaganje, manipulisanje (ienje, pakovanje, popravka ambalae, sortiranje, provjetravanje i sl.); vaenje uzoraka, osiguranje, carinjenje; plaanje vozarine, carine, premije osiguranja, raznih pristojbi i drugih trokova. Koje e od tih radnji skladitar vriti u konkretnom poslu - zavisi od dispozicije. Po pravilu, ni zatvorena skladita, ni otvoreni prostor skladitar ne izdaje u zakup, nego sam smjeta robu. Izuzetno moe i to uiniti posebnim ugovorom, i tada ne preuzima odgovornost ni za smjetaj, ni za uvanje robe. Skladino preduzee se ne moe baviti kupovinom i prodajom robe ni za sopstveni, ni za tui raun. O ovoj zabrani postojala je ranije izriita odredba. Ovo stanovite zauzimaju i mnoga strana prava. Neka zakonodavstva doputaju da skladitar prodaje povjerenu mu robu kao komisionar. 3. Cijena usluge Cijena usluge je sloena. Sastoji se iz naknade za osnovnu i sa njome povezane sporedne usluge skladitara, od naknade za posebne usluge koje su izriito ugovorene i od trokova isplaenih u interesu ostavioca. Da bi ulazili u cijenu, trokovi moraju biti opravdano uinjeni (lan 719 ZOO). Cijena usluga je uvijek sastavni element ugovora o uskladitenju. Dakle, za razliku od ostave, kao

156

posla graanskog prava, cijena se u privrednom poslu uskladitenja ne mora posebno ugovarati. Cijene pojedinih usluga, osnovne kao i sporednih, su, po pravilu, propisane tarifom. Da bi tarifa obavezivala, mora biti objavljena. Tarifa moe biti sastavni dio optih uslova poslovanja, to znai da je donosi samo preduzee i da vai ono to je ve reeno za obaveznost tih uslova. Preduzee moe donijeti tarifu i kao poseban opti akt, odvojeno od uslova poslovanja. Tarifom je roba koja se uskladitava klasirana (skupocjena, voluminozna, lako zapaljiva, prljava, maine, kolonijal, alkohol, staklo, voe, jaja, drvo, cement, ugalj, ruda itd.). Naknada je izdiferencirana ne samo prema toj klasifikaciji, nego i prema tome uva li se roba u zatvorenom ili u otvorenom skladitu, kao i prema vremenu uvanja. Tarifa obavezuje obje strane, pa se, prema tome, iznos naknade moe ispravljati, ako tarifa nije pravilno primijenjena. Za reklamaciju vai opti rok iz ZOO; tj. bez odlaganja, ako drukije nije ugovoreno, odnosno, ako nije propisano uslovima poslovanja. Naa skladina preduzea obino predviaju, u svojim optim uslovima poslovanja, da se reklamacije mogu initi u roku od 30 dana po prijemu fakture. III - OBAVEZE STRANAKA 1. Obaveze skladitara 1.1. Prijem robe Javno skladite je duno primiti na smjetaj i uvanje robu prema prihvaenom nalogu. Prilikom prijema skladitar treba da provjeri podatke o identitetu robe i da utvrdi njeno stanje na oko. U sluaju manjka, kvara ili ma kakvih mana na robi ili u pakovanju, skladitar je duan da to pismeno konstatuje, pogotovo kad prima robu od vozara, peditera ili ma od koga posrednika. U suprotnom smatra se da je robu primio onako kako glasi dispozicija. Loe ili nedovoljno upakovanu robu, kao i robu sa manama, prima javno skladite uz posebnu izjavu ostavioca, kojom se konstatuje takvo stanje robe. Ovim aktom ostavilac prima svu odgovornost za tetu koja bi mogla nastati uslijed toga. Roba u zatvorenim koletima smatra se da je ona i onakva kako je deklarisana i skladitar je ne mora provjeravati. On odgovara samo u sluaju da ambalaa bude oteena za vrijeme dok se roba nalazila kod njega na uvanju. Javno skladite prima robu prema teini deklarisanoj u dispoziciji i ne odgovara za tu teinu. Samo ako ostavilac naroito trai, skladite je duno vagati robu, ako moe. Tada odgovara i za teinu. No, ukoliko skladite posumnja u deklarisanu teinu, ima pravo robu vagati, i ako ustanovi razliku ovlateno je na

157

naplatu naknade za usluge po tarifi prema naenoj teini, kao i na naplatu trokova vaganja. 1.2. Voenje skladine knjige Javno skladite je duno da vodi skladinu knjigu sa podacima o ostaviocu i o robi. U tu se knjigu unosi ime i adresa ostavioca, podaci o robi koja se prima na uskladitenje, dan prijema robe, uslovi smjetaja, obaveze u pogledu sporednih radnji, te mjera i nalozi ostavioca. Podaci se u skladinu knjigu unose prema dispoziciji i drugim informacijama dobijenim u toku prijema robe. Od skladine knjige treba razlikovati knjigu skladinice. 1.3. Izdavanje potvrde Javno skladite je duno izdati ostaviocu potvrdu, koju kod naih skladita esto zamjenjuje obavijest o uskladitenju tereta, sa podacima iz skladine knjige. Potvrda, odnosno obavijest slui kao dokaz o prijemu na smjetaj i uvanje u njoj navedene robe, kao i o drugim injenicama iz sadraja potvrde. Nadalje, ona slui kao isprava za podizanje uskladitene robe. Ako javno skladite izda skladinicu, potvrda se tom prilikom vraa. Ako je skladino preduzee uvelo nalog kao formular ugovora, onda ono potvruje jedan primjerak naloga i daje ga ostaviocu. U tom sluaju je potvreni nalog istovremeno i dokaz o zakljuenju ugovora i potvrda o prijemu robe na uskladitenje. 1.4. uvanje robe Javno skladite je duno da uva povjerenu mu robu panjom dobrog privrednika i u stanju u kakvom je primljena, odnosno u stanju koje je utvreno ugovorom. Stoga je skladitar duan voditi nadzor nad robom, a u nekim sluajevima predlagati ostaviocu potrebne mjere, ili traiti novu dispoziciju. Ako to interesi ostavioca zahtijevaju, skladitar moe preduzimati mjere ne ekajui dispoziciju ostavioca. Tako e skladite, ako postoji opasnost da se roba pokvari, propadne ili oteti, odmah traiti uputstvo ostavioca. U hitnim sluajevima, i kad ostavilac ne odgovori odmah, skladino preduzee, kao dobar privrednik, treba da preduzme odgovarajue mjere radi ouvanja robe i ne ekajui to uputstvo, pa ak moe robu i prodati na najpogodniji nain. Takoe moe samoinicijativno popraviti ambalau, ako smatra da je to potrebno initi u korist ouvanja robe. O svim preduzetim mjerama skladitar je duan izvijestiti ostavioca. Skladitar ne moe predati, bez pristanka ostavioca, povjerenu mu robu drugome na uvanje. Ako bi to uinio, odgovarao bi i za sluajnu propast i oteenje robe (lan 715 ZOO). Roba se uva do isteka ugovorenog roka. S obzirom na prirodu posla, ostavilac, odnosno vlasnik ima pravo podii robu i prije isteka roka uz obavezu da naknadi tetu skladitu. Skladite nema pravo zahtijevati od ostavioca da preuzme

158

robu prije ugovorenog, odnosno, uslovima poslovanja predvienog roka. Zakon predvia da je skladitar duan uvati povjerenu mu robu godinu dana, ako rok uvanja nije ugovoren. Po isteku roka uvanja, zakonskog ili ugovorenog, skladitar je ovlaten da robu proda na javnoj prodaji. Prethodno je duan da o tome obavijesti ostavioca. 1.5. Osiguranje robe Javno skladite je duno da osigura robu od rizika za koji postoji obavezno osiguranje. Ako to trai ostavilac, duno je da osigura robu i za sluaj oteenja ili propasti stvari, tj. od rizika koje stranke utvrde ugovorom. Bude li ugovorom samo utvrena obaveza skladitara da stvari osigura, a rizici ne budu precizirani, skladitar je duan da izvri osiguranje od uobiajenih rizika (lan 732 ZOO). 1.6. Prodaja robe u kvaru Ako se na uskladitenoj robi deavaju neotklonjive promjene usljed kojih postoji opasnost da e se ona pokvariti, skladitar je duan da trai uputstvo ostavioca. Ne dobije li uputstvo blagovremeno, ili ako to ostavilac po njegovu pozivu ne bi mogao na vrijeme uiniti, skladitar je duan da robu proda sam, na troak i rizik ostavioca. Prodaju mora izvriti na najpogodniji nain, vodei rauna o interesima ostavioca (lan 731. st. 3 ZOO). 1.7. Pregled robe Javno skladite je duno da dopusti ostaviocu i drugim licima koja on ovlasti da pregleda uskladitenu robu. Istim osobama mora dozvoliti i uzimanje uzoraka. 1.8. Ouvanje prava ostavioca Javno skladite mora da preduzme radnje za ouvanje prava ostavioca. Ovo se naroito odnosi na sluaj kad robu prima od vozara ili od peditera. 1.9. Postupanje po nalogu Skladitar je obavezan da postupa po nalogu ostavioca i preduzima radnje koje su nareene nalogom, ukljuujui i one koje su predviene uslovima poslovanja. I bez posebnog naloga, skladitar mora preduzeti uobiajene radnje u vezi sa robom. 1.10. Izdavanje robe Postoji dunost skladitara da izda robu ostaviocu po isteku roka, odnosno na zahtjev ostavioca i prije toga. Stvari primljene na uvanje skladitar treba da vrati ostaviocu, odnosno ovlaenom licu u onakvom stanju u kakvom ih je primio. No,

159

skladitar moe primiti obavezu i da pobolja stanje tih stvari. Tada mora da izda robu u stanju u kojem roba treba da bude prema ugovoru. Uskladitena roba se izdaje ostaviocu, odnosno donosiocu potvrde, a ako je na robu izdata skladinica - donosiocu skladinice. Izdaje se ista roba koja je predata na uskladitenje. Specijalna skladita, silosi i elevatori, ne moraju izdavati istu robu, nego robu iste vrste i kvaliteta. Ovo je posljedica njihovog prava da mijeaju primljenu robu. Ako su zamjenljive stvari pomijeane, skladitar opteg tipa moe iz tih smijeanih stvari izdvojiti i predati ostaviocu njegov dio, ukoliko on to trai. Ne mora za to traiti pristanak ostalih ostavilaca ije su stvari smijeane (lan 734 ZOO). 1.11. Upozorenje na mane Skladite je duno da upozori ostavioca na mane ili na prirodna svojstva stvari, kao i na neispravnu ambalau, ako bi usljed toga moglo doi do tete na robi. Na te nedostatke skladite je duno upozoriti ostavioca im ih je opazilo ili ih je kao dobar strunjak moralo opaziti (lan 731 ZOO). 2. Obaveze ostavioca 2.1. Predaja robe i dokumenata Ostavilac je duan da preda robu za koju je sklopio ugovor (dao dispoziciju) na smjetaj i uvanje. Ako to ne uini, smatra se da odustaje od ugovora i snosi za to odgovornost. Prilikom predaje robe na uskladitenje, ostavilac je obavezan da prui sva potrebna obavjetenja o robi. Duan je, takoe, da izjavi kolika je vrijednost robe (lan 730 ZOO). Uz robu ostavilac je duan da preda skladitu potrebne dokumente, naroito kad je dao nalog za otpremu ili prijem robe od vozara. Skladitaru se moraju uruiti i propisani administrativni dokumenti. 2.2. Pregled robe pri prijemu i reklamacija Prema izriitoj zakonskoj formulaciji primalac robe duan je robu pregledati u trenutku njezina preuzimanja (lan 738 ZOO). Ako nita posebno nije ugovoreno, pregled se vri na uobiajeni nain, uvidom u spoljnje stanje robe i pakovanja. U sluaju da s razlogom posumnja u osobine stvari, primalac moe zahtijevati i provoenje svih drugih potrebnih postupaka kontrole robe. Trokove uobiajenog pregleda snosi primalac robe. Ukoliko se provjerom utvrde nedostaci, trokove postupka snosi skladitar. Kada je nedostatak vidljiv, primalac mora odmah da saini reklamaciju i da o nedostatku obavijesti skladitara. Ne uini li tako, smatra se da je roba uredno

160

primljena (lan 738. st. 2 ZOO). Rok za reklamiranje skrivenih nedostataka je sedam dana od momenta preuzimanja. Reklamacija na skrivene nedostatke mora se dati na pouzdan nain. Znaenje ovog termina isto je kao i kod prodaje. I posljedice proputanja blagovremene i sigurno date reklamacije su izjednaene sa onima koje moemo nai kod ugovora o prodaji: smatra se da je roba uredno primljena (lan 738. st. 3 ZOO). 2.3. Plaanje usluge Naknadu plaa stranka koja je izdala dispoziciju. Po pravilu, plaa se prilikom izdavanja robe ostaviocu, odnosno primaocu, a moe biti i drukije ugovoreno. Ostavilac moe u dispoziciji oznaiti da naknadu plati i neko tree lice. Takva odredba vai samo ako na nju pristane tree lice. U suprotnom, obaveza ostaje na ostaviocu. Usluge se plaaju na osnovu fakture skladita, i u tom pogledu vae opti propisi. Naknada se plaa za izvrene radove i usluge, pa i za onu robu koja je za vrijeme uskladitenja oteena, izgubljena, unitena ili pokvarena. Pitanje eventualne naknade tete ostaviocu rjeava se odvojeno. Neke trokove, kao to su izdaci za utovar i pretovar, za osiguranje, carinu i sl., duan je da plati korisnik i prije preuzimanja robe (lan 736 ZOO). Ako korisnik ne plati naknadu za usluge i ne podmiri ostale trokove o roku, skladitar moe na osnovu zakonskog prava zaloge i pridraja robu prodati na javnoj prodaji i, iz dobivene cijene naplatiti svoja potraivanja. Eventualni ostatak stavlja se na raspolaganje korisniku. Pokvarljiva roba moe biti i neposredno prodata. IV - ODGOVORNOST STRANAKA 1. Odgovornost skladitara Odgovornost skladitara je zasnovana na njegovoj krivici, subjektivna je. Kad se radi o neizvrenju radnji koje nemaju karakter uvanja robe, odgovornost se ravna prema optim pravilima obligacionog prava. Sankcionisanje propusta vezanih za dunost i uvanje robe podvrgnuto je nekim specifinim rjeenjima. U pogledu odreivanja odgovornosti skladita za smjetenu robu postoje dva sistema. Po jednom, skladite odgovara za robu uvijek, ako doe do: gubitka, kvara, manjka, ili oteenja. Oslobaa se odgovornosti samo ako je do tete dolo uslijed neotklonjive sile, ili uslijed prirodnih svojstava robe, ili uslijed propusta ostavioca i ravog pakovanja koje se nije moglo primijetiti. Skladite treba da dokazuje te okolnosti. Da zakljuimo, prema ovom shvatanju odgovornost skladitara je objektivna. Po drugom sistemu skladite je duno da obavlja svoje poslove s panjom dobrog privrednika (lan 714 ZOO) i odgovara ako nije tako

161

uradilo. Prihvaeno je, dakle, naelo odgovornosti za krivicu, a smatra se da je skladite krivo to kao dobar privrednik nije preduzelo potrebne mjere koje bi dovele do otklanjanja, ili do umanjenja tete. Skladite snosi odgovornost i za rad ljudi koji za njega obavljaju posao, kao i za tete koje nastanu uslijed ravog funkcionisanja tehnikih sredstava. Ova blaa odgovornost prihvaena je i u naem pravu, ali samo kao osnovni model. Prema lanu 731. st. 1 ZOO skladitar odgovara za tetu na robi osim ako dokae da je teta uzrokovana uslijed okolnosti koje se nisu mogle izbjei, ili otkloniti, ili je uzrokovana krivicom ostavodavca, manama ili prirodnim svojstvima robe, te neispravnom ambalaom. Dakle, skladitar se ne moe osloboditi odgovornosti dokazujui da se ponaao panjom dobrog privrednika, tj. da postoji sluaj. Pored odsustva svoje krivice, on mora da dokae i postojanje nekog od konkretnih uzroka tete navedenih u zakonu. Teret dokazivanja je na skladitaru, a to znaajno oteava njegov poloaj. U pogledu koliine skladite odgovara samo za broj komada. Za teinu robe skladitar odgovara izuzetno, ako se na to posebno obavezao, kao i kad je robu vagao prilikom prijema. Osim to ne odgovara za tetu do koje je dolo uslijed vie sile, nesretnih sluajeva, prirodnih pojava, mjera i naredaba vlasti, skladite ne odgovara ni za tetu nastalu: uslijed prirodnih svojstava robe, uslijed normalnog i manipulativnog kala, uslijed unutranjih mana koje se na robi nisu mogle uoiti, ni otkloniti ni pored redovne panje, uslijed nepotpunih ili nejasnih oznaka na robi ili u dispoziciji, zbog ega je proputeno da se preduzmu odgovarajue mjere i uobiajena manipulacija, kao i uslijed svih pojava i dogaaja na koje skladite nije moglo imati uticaja pod normalnim okolnostima ili po njihovoj prirodi. Jasno je, da skladite ne odgovara ni za druge tete koje bi nastale uslijed krivice ili nemarnosti ostavioca. Primjenom pravila o ostavi mogu se utvrditi i dva sluaja objektivne odgovornosti skladitara za tete na robi. Ona postoji, najprije, onda kada skladitar bez pristanka ostavodavca ili bez nude povjeri drugom uvanje robe (lan 715 ZOO). Tada se odgovornosti moe osloboditi, ako dokae da je uzrok tete bila neka okolnost koja se da kvalifikovati kao: via sila, osobina robe ili radnja imaoca prava. Ipak, skladitar nee ni u ovakvoj situaciji odgovarati za sluajne tete, ako dokae da bi do propasti ili oteenja stvari dolo i da je on postupao u skladu sa ugovorom (lan 717 ZOO). Drugo, skladitar odgovara za sluajnu propast i oteenje stvari i onda kada ju je upotrebljavao bez dozvole (lan 716 ZOO). Ako bi dolo do propasti, umanjenja ili oteenja robe za vrijeme njenog uvanja, a skladitar je za to odgovoran, skladitar naknauje tetu do stvarne vrijednosti robe. Ako je teta prouzrokovana namjerno ili krajnjom nepanjom skladitar naknauje svu tetu, pa i izgubljeni dobitak ostavioca (lan 733 ZOO).

162

2. Odgovornost ostavioca Za neizvrenje ili neuredno izvravanje svojih obaveza ostavilac odgovara prema optim pravilima obligacionog prava. A to znai da se njegov poloaj razlikuje zavisno od toga da li je u pitanju nenovana ili novana obaveza. U prvoj grupi sluajeva posebno treba istai posljedice propusta obaveze obavjetavanja skladitara o svojstvima i vrijednosti poiljke. Tada ostavilac, ne samo da gubi pravo na naknadu tete koju je sam pretrpio nego i duguje naknadu za sve tete koje skladitaru budu prouzrokovane uslijed toga to nije znao osobine i vrijednost stvari. Za zakanjenje u plaanju ostavilac duguje zateznu kamatu. V - SKLADINICA 1. Pojam i znaaj skladinice U osnovnu djelatnost javnog skladita, pored primanja robe na smjetaj i uvanje, moemo ubrajati i izdavanje skladinice (skladinog lista). Skladinica se izdaje samo onom ostaviocu koji je zatrai, a skladite koje je ovlaeno da izdaje skladinice duno je da je izda na zahtjev ostavioca. Skladinica je hartija od vrijednosti. To je isprava kojom skladino preduzee potvruje da je robu navedenu u toj skladinici primilo na uskladitenje. Javna skladita, koja se bave izdavanjem skladinica, vode matinu knjigu skladinica (registar), iz koje se mogu iskinuti pojedine skladinice. U matinu knjigu unose se podaci o ostaviocu, o robi (naziv, vrsta, oznaka, koliina, obiljeja, podaci za odreivanje njene vrijednosti), kvalitetu, o osiguranju robe, o vremenu skladitenja, o carini, o trokovima i taksama koje terete robu, o magacinu gdje je roba smjetena, zatim naziv skladita i datum upisa (lan 741 ZOO). Kad je izdata skladinica, onda je pravo raspolaganja robom inkorporirano u skladinicu i bez nje se to pravo ne moe ostvarivati ni prenositi. Ko ima skladinicu ima pravo zahtijevati da mu se preda roba navedena u njoj. U tome je, upravo, sutina hartija od vrijednosti. Stoga, skladinica nije prosta isprava o uskladitenju robe - skladini list. Kao hartija od vrijednosti, ona cirkulie u prometu dobara i njena prodaja znai i prodaju robe, a prenosom njenih pojedinih dijelova prenose se i prava sadrana u tim hartijama: pravo svojine ili pravo zaloga na robi. Skladinica je perforirana. Sastoji se iz dva dijela: iz priznanice i zalonice ili varanta (Warrant). U oba dijela upisuje se broj skladinice i podaci iz matine knjige koje potpisuje skladitar. Za tanost podataka jami javno skladite. Bitno je da garancija vai i za vrstu, koliinu i kvalitet robe. To znai da skladite odgovara za tetu koja bi proizala za nekoga ko bi preuzeo ma kakve radnje oslanjajui se

163

na te podatke (na primjer: kupovanje robe, davanje zajma na podlozi robe). Stoga skladitar moe, kada izdaje skladinicu, provjeravati tanost podataka o robi iz dispozicije. Skladite, po pravilu, izdaje cijelu skladinicu - priznanicu i zalonicu, a ne jedan njen dio. Dalje, ostavilac moe traiti da skladitar podijeli robu na odreene dijelove, pa da mu izda za svaki taj dio zasebnu skladinicu. Ako je ve dobio skladinicu za svu robu, moe zahtijevati od skladita to isto, a vratiti cijelu skladinicu. Kad su predate na uskladitenje zamjenjive stvari, ostavilac moe traiti da mu se i bez podjele robe izda skladinica samo za neki dio tih stvari. Ekonomski znaaj skladinice je u mogunosti trgovanja. Roba se moe prodavati prodajom skladinice. Indosiranje skladinice znai prenos prava raspolaganja robom koja je u njoj upisana, pa se prodaja robe obavlja stvarno indosiranjem skladinice ili i same priznanice. Nadalje, znaaj je i u mogunosti dobijanja realnog kredita prenosom varanta. Onome ko daje kredit na podlozi robe za koju je izdata skladinica indosira se varant na iznos kredita. 2. Izdavanje i prenos skladinice Skladinica i svaki njen dio ponaosob su robne hartije od vrijednosti i mogu se prenositi zajedno ili odvojeno. Kad se prenosi cijela skladinica, ne mora se prenos upisavati na oba dijela; dovoljno je i ako se prenos upie samo u priznanicu. Skladinica moe glasiti na ime ili po naredbi, i prema tome je prenos drukiji. Ako je na ime, prenosi se cesijom, a skladinica po naredbi prenosi se indosmanom, i to kako cijela tako i njeni odvojeni dijelovi. Indosiranjem se prenose sva prava iz priznanice i iz varanta na tree lice (na indosatara), koje time stie pravo na robi onako kako ih je imao i ostavilac. Indosiranje se vri na taj nain to imalac skladinice po naredbi na poleini ispisuje ime onoga na koga prenosi skladinicu, potpisuje izjavu o prenosu i navodi datum prenosa. Svaki dio skladinice ima svoju posebnu funkciju i pravnu vanost. Priznanica ide sa robom, te se na osnovu nje stie pravo raspolaganja uskladitenom robom. Zalonica utvruje pravo zaloge na uskladitenoj robi za iznos koji je na njoj oznaen. Prema tome, pravo raspolaganja robom moe biti ogranieno zalonim pravom utvrenim varantom, ako se varant nalazi u treim rukama. To znai da potpuno pravo raspolaganja robom ima onaj koji dri u rukama oba dijela skladinice. Svaki dralac pojedinog dijela skladinice ima samo ona prava koja proizlaze iz toga dijela: dralac varanta ima pravo zaloga za upisani iznos, dralac priznanice pravo na robu, sa eventualnim ogranienjem za iznos za koji je roba zaloena. S obzirom na njihove razliite funkcije u robnom prometu, i svaki dio skladinice moe se prenositi odvojeno. Pri tom valja imati na umu kod indosiranja same priznanice da je pravo raspolaganja robom ogranieno pravom zaloge

164

imaoca varanta. Stoga je potrebno, kad se varant prvi put sam prenosi, upisati taj prenos i u priznanicu da se zna da je roba zaloena, i za koji je iznos zaloena. Kad toga ne bi bilo, moglo bi doi do zloupotreba; roba bi se mogla izuzeti sa skladita na osnovu priznanice, a da povjerilac, koji ima zalono pravo po varantu, izgubi to pravo prema novom sopstveniku koji je robu kupio bez ikakvih tereta. Pored navedenog, upis prvog samostalnog prenosa varanta u priznanicu omoguava imaocu priznanice da se sa vlasnikom varanta sporazumije o eventualnoj isplati duga. Iz tih razloga, onaj na koga je prenesena zalonica mora odmah obavijestiti skladite o prvom prenosu zalonice. Skladitar je duan da to upie u skladini registar, a da na zalonici konstatuje da je taj upis izvren. Na varantu i u skladinu knjigu ubiljeava se: za koju je sumu roba zaloena, uz koju kamatu, kome je zaloena, dan dospjelosti duga i datum izdavanja, a na varantu jo i potpis indosanta. Upis tih podataka je odluujui za pravnu vanost prenosa. Ispusti li se ma ta - prenos ne vrijedi. Upisivanje u skladinu knjigu (registar) potrebno je da bi skladitar znao za zalogu i da bi prilikom izdavanja robe mogao pravilno postupiti. To je mjera za zatitu zalonog povjerioca. Bez ubiljeavanja na priznanici, na zalonici i u registar, zalonica se ne moe prenositi indosamentom. Dalji prenos varanta, kao i priznanice, vri se jednostavno indosamentom i nije vezan za ove formalnosti. Meutim, svaki onaj ko primi ma koji ovaj dio, priznanicu ili zalonicu, moe traiti da se prenos na njega upie u registar skladita i skladite je duno da to uini. Javno skladite moe robu izdati samo onom ko podnese oba dijela skladinice. No, kad je varant prenesen na koga drugog, te nije u rukama imaoca priznanice, imalac priznanice, ipak, moe zahtijevati da mu se izda roba. U tom sluaju, mora isplatiti sumu za koju je roba zaloena i kamatu do dospjelosti varanta. Ona se isplauje imaocu zalonice i time se zalonica otkupljuje. Novac se moe poloiti i javnom skladitu za raun zalonog povjerioca - imaoca varanta. Ova operacija ponovo ukazuje na opravdanost formalnosti za upis prvog zalaganja robe u priznanicu i u skladinu knjigu. 3. Protest i amortizacija skladinice Ako varant nije na vrijeme isplaen, imalac varanta je duan to utvrditi protestom kod suda. Tek poslije toga moe zahtijevati isplatu od prenosilaca kao regresnih dunika. Imalac zalonice, onaj koji je podigao protest, ili onaj kome je zalonica predata, poto je u toku regresnog postupka isplatio potraivanje upisano u zalonici, ima pravo zahtijevati prodaju zaloene robe po proteku osam dana od dospjelosti potraivanja (lan 747 ZOO). Iz prodajne cijene podmiruju se najprije trokovi protesta, prodaje i uskladitenja, poto javno skladite ima prvenstveno pravo zaloga, a zatim se isplauje dug imaocu varanta. Ako se imalac varanta ne bi mogao podmiriti, ima pravo potraivanja od prenosilaca (regresnih dunika), od onih na koje je varant bio prenoen prije nego na njega. Protest i pravo regresa ostvaruju se po postupku predvienom za mjenicu. Ako varant nije bio prenoen, za razliku odgovara ostavilac, ali po pravilima graanskog prava.

165

Izgubljena skladinica ili njen dio amortizuju se po posebnom postupku. Postupak vodi sud. O pokretanju postupka sud obavjetava javno skladite, koje je duno da o tome stavi zabiljeku u skladinu knjigu pored upisa robe na koju glasi skladinica. Na taj se nain spreava skladite da izda robu onome ko bi se javio sa priznanicom, pa ak ni sa cijelom skladinicom. Takav se imalac upuuje sudu da raspravi zakonitost svoga prava na skladinicu. Sud objavljuje pokretanje postupka za amortizaciju i poziva svakog ko eventualno dri u rukama takvu skladinicu, ili njen dio, da se javi sudu u roku od 60 dana. Ako se neko pojavi, upuuje se na spor o pravu vlasnitva. Ukoliko se niko ne javi, sud donosi odluku o amortizaciji. I prije donoenja odluke, na molbu lica koje trai amortizaciju, sud moe dozvoliti da se roba preuzme iz skladita, ako takav trailac da potpuno obezbjeenje za eventualno potraivanje zalonog povjerioca kao i sopstvenika robe.

166

DIO TREI UGOVORI O ORGANIZOVANJU PREVOZA I PREVOZU STVARI


GLAVA PRVA UGOVOR O PEDICIJI (OTPREMANJU)
I - POJAM, ZNAAJ I PRAVNI IZVORI 1. Pojam ugovora Ugovor o pediciji (otpremanju, otpremnitvu, otpravljanju) u teoriji se, obino, definie kao ugovor kojim se pediter (otpremnik) obavezuje da, u svoje ime a za raun komitenta (nalogodavca), izvri organizovanje otpreme ili dopreme stvari te obavi druge uobiajene poslove i radnje uz naknadu. Prema tekstu Zakona o obligacionim odnosima, ugovorom o pediciji obavezuje se pediter da, radi prevoza stvari zakljui u svoje ime i za raun nalogodavca ugovor o prevozu i druge ugovore potrebne za izvrenje prevoza, kao i da obavi ostale uobiajene poslove i radnje, a komitent se obavezuje isplatiti naknadu (ZOO, lan 827). Iz teorijskog i legislativnog poimanja ugovora o pediciji jasno slijedi da je osnovni sadraj posla pedicije i poslovne djelatnosti peditera u organizaciji prevoza stvari, tj. otpremi odnosno dopremi stvari. pediter je arhitekta prevoza stvari. Najee, organizacija prevoza obuhvata otpremu odnosno dopremu stvari po principu od vrata do vrata ili od skladita do skladita. Pojam ugovora o pediciji odreuje pravni poloaj peditera. On djeluje u svoje ime a za raun komitenta, svoga nalogodavca. Isti je pravni poloaj peditera i komisionara, oba djeluju u svoje ime a za raun drugoga. Zato se u nekim pravima pediterski ugovor podvodi pod ugovor o komisionu, odnosno podvrstu komisiona (francusko, rusko i donekle vajcarsko). Razlika izmeu peditera i komisionara jeste u samoj prirodi poslova i radnji koje oni obavljaju u pravnom prometu, to se moe vidjeti kod izlaganja o bitnim elementima tih ugovora. Prema naem zakonu, ugovorom se moe predvidjeti da pediter djeluje, ne u svoje ime, nego u ime i za raun svoga nalogodavca (ZOO, lan 827). Radi, dakle, kao zastupnik s tim to se to mora izriito ugovoriti. Nekada e biti potrebno da pediter samo neke pravne radnje (npr. carinjenje) obavi kao zastupnik (agenturna klauzula).

167

U uporednom pravu postoje tri sistema regulisanja pedicije: po prvom, u koji spada i nae pravo, ugovor o pediciji je poseban i samostalan nominatni ugovor (njemako, maarsko, poljsko); po drugom sistemu, ugovor o pediciji je posebna vrsta ugovora o komisionu (francusko, rusko) i po treem sistemu, koji je karakteristian za anglosaksonsko pravo, ugovor o pediciji je vrsta agencije (agency). 2. Znaaj pedicije pedicija je usluna djelatnost i sastoji se u strunoj organizaciji prevoza stvari. Pojavila se kao nuan rezultat podjele rada u prometu roba. U posljednje vrijeme se naglo razvila jer je sve vea cirkulacija dobara, naroito u meunarodnoj razmjeni, traila da se pojavi subjekt u prometu robe, na prvom mjestu izmeu trgovine i saobraaja, koji obezbjeuje organizaciju prevoza robe. Putevi prevoza postaju sve mnogobrojniji, kako u jednoj zemlji tako i izmeu raznih zemalja, a uslovi prevoza - pravni, ekonomski i tehniki - postaju sve komplikovaniji. Prilikom transporta stvari, potrebno je poznavanje mnogobrojnih propisa i poslovnih obiaja koji se tiu niza radnji poev od pakovanja, predaje na prevoz i carinjenja do preduzimanja sanitarnih mjera i izbora puteva prevoza - eljeznikih, pomorskih, suvozemnih i drugih. U vezi s tim je i primjena raznih tarifa i beneficija, preferencijala i refakcija. Poznato je da na transport djeluju dvojaki faktori: stimulativni i restriktivni. Sve to treba da zna onaj koji otprema stvari, da bi iskoristio razne olakice (povlastice) i organizovao prevoz stvari to sigurnije, jeftinije i bre. Izbjegao, eventualno, plaanje kazni i penala, zadravanje robe ili ak zapljenu robe u sluaju da se ne udovolji nekom propisu. Da bi ostvario svoj osnovni cilj - iznalaenje najpovoljnijih uslova za povjerenu mu organizaciju prevoza stvari, postigao istovremeno njihovu zatitu i snienje trokova transporta, pediter organizuje zbirni prevoz stvari (zbirna pedicija). Stvari se prevoze: vagonskim poiljkama, prekomorski prevoz se obavlja na osnovu grupne teretnice, organizuju se marrutni vozovi, kamionski karavani. 3. Pravni izvori pedicija, za razliku od transporta, nije regulisana niti unificirana meunarodnim konvencijama. Bilo je izraeno nekoliko konvencija, posljednja 1968. godine koja nije usvojena, ali njena pravila imaju snaan uticaj na poslovnu praksu. Veliki znaaj imaju unificirana pravila i sadraji koji se nalaze u pediterskim ispravama. Dokumenta koja se naroito koriste u meunarodnoj pediciji su ova: pediterska potvrda (FCR), pediterska transportna potvrda (FCT), pediterski konosman (FBL) i pediterska skladina potvrda. Svjetska organizacija peditera (FIATA) usvojila je autentine tekstove ovih isprava. Zakonom o obligacionim odnosima regulisan je ovaj ugovor u cjelini (lan 827846), kao poseban i samostalan ugovor. U sluaju pravne praznine, na ovaj ugovor

168

se primjenjuju odredbe zakona koje se odnose na ugovor o komisionu, odnosno trgovinskom zastupanju, a shodno i pravila o nalogu (ZOO, lan 829, 772). Znaajan izvor prava su i opti uslovi poslovanja peditera koje donose grupacije pediterskih organizacija ili trgovinske komore. Opti uslovi su autonomni izvor prava i primjenjuju se po volji ugovornih stranaka, mada ima miljenja da oni spadaju u domen objektivnog prava. 175 Njihova primjena moe se izriito ili preutno ugovoriti zato je dovoljno da je komitent znao ili morao znati da pediter djeluje iskljuivo na osnovu optih uslova poslovanja. Veina autora smatra da je, ipak, potrebno da su opti uslovi poslovanja bili poznati komitentu u vrijeme zakljuenja ugovora, a pretpostavlja se da su mu bili poznati ako su objavljeni na uobiajen ili propisan nain. II - ZAKLJUIVANJE I BITNI ELEMENTI UGOVORA 1. Zakljuivanje ugovora U naem pravu, ugovor o pediciji je neformalne prirode jer zakon ne trai obaveznu pismenu formu ugovora. Moe se zakljuiti na bilo koji nain. I u oblasti pedicije postoje odnosi konkurencije u kom smislu pediterska drutva, naroito jaa, preduzimaju poslovne aktivnosti na pojaavanju akvizicije komitenata. Oni to ine poslovnim komunikacijama, promocijom i propagandom, te davanjem savjeta zainteresovanim subjektima. Tehnika zakljuivanja ovoga ugovora je ista kao i kod ostalih, putem ponude i prihvata. Ugovor se najee zakljuuje tako to komitent dostavlja pediteru dispoziciju. Dispozicija je u obliku standardizovanog obrasca (formulara) koji tampa pediter i sadri potrebne rubrike vezane za stvari koje se otpremaju, nain otpreme, mjesto, vrijeme i drugo. Radi lakeg i breg zakljuivanja ugovora pediter svojim poslovnim partnerima unaprijed alje kompletne setove tih obrazaca. Ako je dispozicija data na osnovu ponude peditera, ona se pravno ima smatrati prihvatom ponude. Ukoliko je alje komitent, bez prethodne ponude peditera, tada ima karakter ponude. Dakle, dispozicija, moe imati znaaj ponude 176 ili prihvata ponude, pa ak i uputstva ako je data nakon zakljuenja ugovora. U poslovnoj praksi je uobiajeno, na emu insistiraju i opti uslovi poslovanja, da se ponuda i prihvat kod ugovora o pediciji daju u pisanoj formi. Ako se ne daju u pisanom obliku onda za zakljuenje ugovora vae opta pravila obligacionog prava. U naem pravu, ugovor o pediciji se moe zakljuiti i preutno, u sluaju da pediter primljenu dispoziciju (ponudu) odmah ne odbije. Ugovor se, takoe, smatra zakljuenim kad pediter primi dispoziciju, a izmeu stranaka ve postoji
175 176

O razliitim shvatanjima vidjeti: urovi dr Radomir, op.cit.str. 330. Draki dr Mladen, op.cit.str. 387.

169

generalni ili okvirni ugovor o pruanju pediterskih usluga, pa komitent shodno tom ugovoru izda dispoziciju (ZOO, lan 42). Dispozicija se moe odnositi na vrenje jedne ili vie tano odreenih pediterskih usluga (specijalni nalog), kao i na obavljanje svih usluga pedicije za jednog komitenta i vai do opoziva odnosno otkaza (generalni nalog). 2. pediterske isprave Na zahtjev komitenta, a poslije zakljuenja ugovora o pediciji, pediter moe izdati odreene isprave. Te isprave predstavljaju pravne instrumente za regulisanje odnosa izmeu komitenta i njegovih poslovnih partnera, a neke predstavljaju i hartije od vrijednosti. U praksi se najee koriste pediterska potvrda i pediterska transportna potvrda. pediterska potvrda (FCR) se izdaje nakon to je pediter primio stvari od komitenta. Ona predstavlja dokazno sredstvo da je roba primljena na otpremu u naizgled dobrom stanju, s tim to pediter moe staviti primjedbe na robu i ambalau. Potvrda sadri: ime komitenta, mjesto prijema, mjesto opredjeljenja i ime adresata te oznaku vrste i koliine robe. Ukoliko komitent mijenja svoj nalog on mora vratiti pediteru original potvrde. pediterska transportna potvrda (FCT) ima vei znaaj jer predstavlja dokazno sredstvo, ne samo da je roba primljena na otpremu nego i da je pediter zakljuio ugovor o prevozu te da je robu predao na prevoz. Zato ova potvrda, pored podataka koje sadri prethodna potvrda (FCR), sadri informacije o prevoziocu, prevoznom putu i nainu prevoza. I na ovoj potvrdi pediter moe upisati svoje primjedbe koje se odnose na spoljnje stanje stvari i ambalau. Obje potvrde su autorizovane od strane FIATA, a ne predstavljaju hartije od vrijednosti, mada u pogledu pediterske transportne potvrde postoje i drugaija 177 U poslovnoj praksi znaajno je to: obje potvrde, uz prezentaciju miljenja. ugovora o pediciji, predstavljaju vjerodostojne isprave za sva plaanja putem dokumentarnog robnog akreditiva. Na tim potvrdama mogu se tampati opti uslovi poslovanja peditera, to se redovno ini, tako da se ujedno rjeava i pitanje primjene optih uslova na konkretni ugovor o pediciji. U meunarodnoj pediciji prilikom kombinovanog prevoza stvari koristi se, ali jo uvijek nedovoljno, pediterski konosman za kombinovani transport (FBL) koji je takoe sastavila FIATA (novi tekst se primjenjuje od 01. januara 1988.). Ovaj pediterski dokument ima osobine hartije od vrijednosti i daje mogunost trgovine stvarima datim na otpremu (prenos prava na njima) te predstavlja vjerodostojnu ispravu kod plaanja dokumentarnim robnim akreditivom. pediterski konosman pojaava odgovornost samog peditera jer on preuzima odgovornost za rad transportera to je veoma znaajno kod kombinovanog prevoza, poto uestvuje
177

Vilus dr Jelena Cari dr Slavko - ogorov dr Stevan, op.cit. str. 510.

170

vie prevozilaca. Pitanje subjekta odgovornosti se znatno pravno pojednostavljuje time to se sva odgovornost zasniva na jednom dokumentu, pediterskom konosmanu. 3. Bitni elementi ugovora Bitni elementi ovoga ugovora, po prirodi posla, su stranke, predmet pediterske usluge i cijena usluge. Voljom stranaka mogu se odrediti i drugi sastojci ugovora kao bitni. Stranke kod ugovora o pediciji su komitent i pediterska organizacija (pediter). Komitent ili nalogodavac je lice koje angauje peditera da za njegov raun izvri otpremu, odnosno dopremu odreenih stvari. Najee su to proizvoai koji su svoje proizvode (gotove proizvode, sirovine, repromaterijal) ve prodali odreenom kupcu ili kupcima. Poslovima pedicije bave se trgovaka drutva koja su registrovana za tu djelatnost. U ekonomskom smislu, pedicija spada u uslunu djelatnost. Podjela pediterskih drutava moe se izvriti po raznim kriterijima. Prema glavnoj pediterskoj djelatnosti dijele se na pomorska ili luka i kontinentalna, a prema teritoriji djelovanja na drutva za domau i za meunarodnu pediciju, zatim, na lokalna i centralna. Najee se registruju istovremeno i za domau i za meunarodnu pediciju, jer savremeni proces rada peditera zahtijeva da se prati roba na cijelom prevoznom putu, bez obzira na dravne granice i transportna sredstva. To se postie i aranmanima sa pediterima iz raznih zemalja (korespondentima) ili otvaranjem filijala, zastupstava. Savremena organizacija rada pediterskih drutava je takva da se pediterska djelatnost kombinuje sa prevozom. pediter obavlja i transportne usluge (potpuna pedicija). Predmet ugovora o pediciji su pravne i fizike radnje koje pediter preduzima u cilju prijema, prevoza i predaje stvari. Tu spadaju ove radnje: zakljuivanje ugovora o prevozu sa prevoziocem ili prevoz robe od peditera; zakljuivanje ugovora o osiguranju; zakljuivanje ugovora o uskladitenju ili samo skladitenje stvari ako pediter ima vlastita skladita; zakljuivanje ugovora o kontroli kvaliteta, kvantiteta i drugih svojstava robe; obavljanje carinskih i drugih radnji (formalnosti); utovar, pretovar ili istovar stvari; sortiranje, presortiranje, pakovanje, prepakiranje; pribavljanje odgovarajuih dokumenata i isprava, i drugo. Koje e pravne i fizike radnje pediter obaviti zavisi od: ugovora sa komitentom, odnosno komitentovog naloga (generalni ili specijalni nalog), prirode pediterskog posla (domaa ili meunarodna pedicija) te poslovnih obiaja koji odreuju ostale uobiajene poslove i radnje. Naknada (provizija) predstavlja cijenu pediterovih usluga. Ona moe biti odreena ugovorom, tarifom ili drugim aktom peditera, a ako nema ni toga cijenu odreuje sud (ZOO, lan 839). Ugovorom se moe predvidjeti jedinstven iznos koji

171

obuhvata: naknadu za pediterske usluge ukljuujui sve trokove uinjene radi izvrenja naloga o otpremanju stvari (forfetni stav). III - OBAVEZE I PRAVA STRANAKA 1. Obaveze peditera 1.1. Postupanje sa panjom savjesnog i urednog privrednika pediter je duan u svakoj prilici postupati kako to zahtijevaju interesi nalogodavca i sa panjom urednog privrednika (ZOO, lan 832). Ova obaveza je opte prirode i podrazumijeva da se pediter u izvravanju svojih obaveza pridrava zakona, optih uslova poslovanja, ugovora i poslovnih obiaja. Panja urednog privrednika se procjenjuje objektivno: pediter djeluje lege artis u skladu sa pravilima objektivnog prava i poslovnim obiajima pri emu uvijek vodi rauna o pravilima struke (brane). Naelo savjesnosti i potenja se primjenjuje uvijek kada nisu precizirane odreene obaveze peditera a to se procjenjuje u svakoj pojedinoj situaciji. Panju dobrog i urednog privrednika pediter treba da manifestuje u izvravanju svih pravnih i faktikih radnji i u odnosima sa svim subjektima sa kojim stupa u pravne odnose - vozarom, skladitarom, osiguravateljem, te licima koja angauje neposredno na izvravanju odreenih radnji. 1.2. Rad po uputstvima pediter je duan izvriti nalog komitenta i postupati onako kako je njime predvieno. Pridravati se mora uputstava komitenta o putnom pravcu, sredstvima i nainu prevoza kao i ostalih uputstava dobijenih od nalogodavca (ZOO, lan 833). Komitent svoja uputstva daje, prvenstveno, dispozicijom, ali moe i na drugi nain o emu, obino, postoje odredbe u optim uslovima poslovanja peditera. Uputstva mogu biti data sa veim ili manjim ogranienjima (imperativni ili indikativni nalozi), a za njihovo tumaenje, u svakom pojedinom sluaju, znaajne su odredbe koje se odnose na naloge u komisionarskom poslu. Poto se na ugovor o komisionu primjenjuju pravila o nalogu treba uzeti u obzir i ta pravila (ZOO, lan 751-753). Obaveza je peditera da upozori nalogodavca na nedostatke u njegovom nalogu, a naroito na one koji ga izlau veim trokovima ili teti. Svoje upozorenje je duan dati bez odlaganja (ZOO, lan 830). Kada su uputstva komitenta nepotpuna, nejasna, protivurjena ili se po njima ne moe postupati, pediter e traiti nova (dodatna) uputstva. Ako za nove instrukcije nema vremena ili je to, pak, nemogue onda e pediter postupati u svemu kako to zahtijevaju interesi nalogodavca (ZOO, lan 833). U svakoj pojedinoj situaciji pediter procjenjuje da li je mogue postupati po uputstvima, te da li je mogue dobiti nova (dodatna)

172

uputstva. Ako sve to nije mogue, radie bez uputstava uz ogranienje da njegovo postupanje bude u skladu sa interesima komitenta. U sluaju odstupanja od naloga, pediter je obavezan o tome obavijestiti komitenta, bez odlaganja, odnosno im je mogue po redovnom toku stvari. To se procjenjuje u svakoj konkretnoj situaciji. Za sluaj odstupanja od dobijenih uputstava (prvobitnih ili dodatnih) odgovornost peditera je znatno stroija. Odgovara za tetu nastalu i uslijed vie sile, osim ako dokae da bi se teta dogodila sve i da se pridravao datih uputstava (ZOO, lan 833). 1.3. Zakljuivanje ugovora za komitenta pediter pravno djeluje u svoje ime a za raun komitenta. U izvrenju otpreme odnosno dopreme stvari on koristi usluge drugih subjekata. Sa njima zakljuuje ugovore jer je pediter organizator (arhitekta) svih tih operacija. Zakon u prvi plan istie njegovu obavezu da zakljui ugovor sa prevoziocem o prevozu stvari, osim ako se ne radi o punoj pediciji. Tako se pediter u brodarskom ugovoru moe pojaviti: kao poiljalac, kao krcatelj, primalac ili uopte, kao korisnik prevoza. Osim ugovora o prevozu, pediter zakljuuje ugovor sa osiguravateljem o transportnom osiguranju stvari, ugovor sa organizacijom za kontrolu kvaliteta i kvantiteta i drugih svojstava stvari, ugovor o skladitenju, ugovore o utovaru ili istovaru, pakovanju, sortiranju stvari i druge. Kada je pediteru data dispozicija za otpremu ili dopremu stvari, ima se smatrati da mu je dato i ovlatenje za plaanje vozarine i drugih trokova koji nastanu, i duan je da ih podmiri. U tom smislu je konstituisano zakonom njegovo pravo na predujam (avans), na ime trokova za izvrenje naloga o otpremanju stvari (ZOO, lan 841). Prilikom zakljuenja ugovora sa treim licima pediter mora voditi rauna o izboru prevozioca, osiguravatelja, skladitara i drugih lica koja angauje. Zatim da u tim ugovorima i svojim faktikim radnjama zatiti i obezbijedi ostvarivanje prava komitenta prema tim subjektima (izvri pregled robe, sastavljanje zapisnika, izvri kontrolu trokova i drugo). pediter je, prema optim uslovima poslovanja, najee ovlaten da zakljui ugovor sa prevoziocem na uobiajenom tipskom formularu. Klauzule toga ugovora koje se odnose na ogranienje odgovornosti prevozioca istovremeno obavezuju komitenta. Stoga, ukoliko komitent eli iskljuenje pravila o ogranienju odgovornosti prevozioca, mora to blagovremeno saoptiti pediteru kako bi on mogao postupiti po uputstvima.

173

1.4. Izbor prevoznog puta (instradacija) Instradacija obuhvata odreivanje prevoznog puta, transportnog sredstva i naina transporta od strane peditera. Obaveza postoji kada komitent nije odredio elemente za transport stvari koje se otpremaju odnosno dopremaju. Prevozni put, prevozno sredstvo i nain prevoza pediter e odrediti onako kako zahtijevaju interesi nalogodavca u datom sluaju (ZOO, lan 833). Prilikom njihovog odreivanja on e voditi rauna o sigurnosti puta, brzini i ekonominosti prevoza i prirodi stvari koja se prevozi. U svakom pojedinom sluaju on e kombinovati te elemente da bi prevoz bio najpovoljniji za komitenta. Ako je komitent djelimino odredio elemente prevoza, pediter je duan na osnovu njih odrediti druge potrebne elemente prevoznog puta ili da ih dopuni. Izvravanje ove obaveze podrazumijeva dobro poznavanje prevoznog puta, odnosno okolnosti koje se mogu desiti na tom putnom pravcu, poznavanje reima saobraaja i saobraajnih tarifa, administrativno-pravnog reima kod prelaza dravne granice i drugo. pediter e izbjegavati prevozni put koji zahtijeva pretovare i druge manipulacije stvarima. Priroda same robe, lomljivost, sklonost trulenju ili ranju, kao i druga svojstva, imae uticaja na izbor prevoznog puta. U meunarodnoj pediciji, instradacija daje mogunost domaim pediterima da angauju domae prevoznike, sredstva i radnu snagu. Angaovanjem domaih kapaciteta izbjegavaju se devizna plaanja. 1.5. uvanje stvari i zatita prava pediter je obavezan uvati stvari svoga komitenta saglasno ugovoru, prirodi stvari i drugim okolnostima koje mogu nastati u izvravanju otpreme odnosno dopreme. S obzirom na tu obavezu, u pravnoj teoriji ima miljenja da ovaj ugovor 178 sadri elemente ugovora o ostavi. Ako stvar, koja je data na otpremu, nije upakovana ili postoje manjkavosti u pakovanju (s obzirom na vrstu stvari, nain prevoza i prevozni put) kao i kada stvar nije spremljena za prevoz, dunost je peditera da na sve to upozori komitenta. No, ukoliko bi ekanje da komitent otkloni nedostatke prouzrokovalo za njega tetu, zakonska je obaveza peditera da sam pristupi i otkloni nedostatke (upakuje ili prepakuje robu odnosno pripremi je za transport). Obaveza peditera temelji se na pravnoj pretpostavci da je on specijalizovan i struan privrednik za poslove otpreme i dopreme. Na strani komitenta je obrnuta pretpostavka, inae, ne bi angaovao peditera. pediter moe koristiti usluge druge specijalizovane organizacije za izvrenje tih radnji. U izvravanju ove obaveze pediter moe stvari uskladititi u svom ili javnom skladitu. On to moe uiniti i bez posebnog naloga komitenta, naroito, ako je
178

Antonijevi dr Zoran, op.cit.str. 342.

174

potrebno pakovanje ili sortiranje stvari te popravak ambalae. Opti uslovi poslovanja, najee, kau: o uskladitenju stvari pediter je duan obavijestiti komitenta, osim u sluaju kada se stvari skladite u uobiajeno skladite ili kod uobiajenog preduzea; stvari se mogu uskladititi i na otvorenom prostoru ako je uobiajeno da se tako skladite. pediter je duan preduzeti sve radnje prema treim licima (prevoziocu, skladitaru, ostalim angaovanim licima) u cilju zatite prava komitenta. U tom smislu on e pribaviti odgovarajua dokumenta i druga dokazna sredstva (sainiti na vjerodostojan nain zapisnik o manjku ili stanju robe, prekontrolisati obraun trokova pojedinih usluga). Takvim rezervisanjem prava komitent moe lake i bre ostvariti svoj zahtjev prema treem licu. Bez izriitog naloga komitenta pediter ne moe podnijeti odtetni zahtjev niti voditi spor. 1.6. Osiguranje stvari Ova obaveza dolazi u obzir samo kada je izriito ugovorom predviena (ZOO, lan 837). Kada je izdata pediterska transportna potvrda (FCT) u njoj redovno stoji klauzula: da li je ili ne pediter u obavezi osigurati poiljku. pediterska transportna potvrda trai da se nalog za osiguranje poiljke daje u pisanoj formi. Osiguranje obuhvata samo osiguranje poiljke (kargo) i u tome smislu zakon je izriit. Obaveza osiguranja od strane peditera ne obuhvata osiguranje prevoznog sredstva (kasko osiguranje). Mogue je, to se i ini u nekim granama saobraaja, kombinovati kasko i kargo osiguranje, ali se to mora izriito ugovoriti. Kada eli osigurati poiljku, komitent to ugovara sa pediterom i odreuje rizike koji se osiguranjem pokrivaju. Ako ugovorom nisu odreeni rizici onda je pediter, po naem pravu, duan da poiljku osigura od uobiajenih rizika (ZOO, lan 837). Koji su to uobiajeni rizici cijeni se s obzirom na vrstu prevoza, putni pravac i prirodu stvari. Uobiajeni rizici su, u osnovi, oni koji imaju karakteristike osnovnih rizika u pravu osiguranja. Ako za pojedine poiljke (robu) postoji obavezno osiguranje, pediter je duan izvriti osiguranje jer se njegova obaveza zasniva na zakonu. U naem pravu, za razliku od nekih drugih (njemako, austrijsko) ne postoji osiguranje pedicije. 1.7. Izvrenje carinskih radnji i plaanje carine Za ovu obavezu peditera, po naem pravu, postoji pravna pretpostavka, osim ukoliko nalogom za otpremu stvari preko dravne granice nije drugaije odreeno (ZOO, lan 835). Ti poslovi se ne moraju povjeriti pediteru, nego ih moe obaviti sam komitent, prevoznik ili neko drugo lice. pediteru se redovno, povjerava carinjenje stvari. Za te poslove on je struan jer prati i poznaje carinske propise i tarife i, to je veoma vano, carinske olakice.

175

Poznaje svu tehniku i postupke carinjenja ime se obezbjeuje jednostavnije i bre obavljanje tih operacija. pediter je duan od komitenta zatraiti potrebna dokumenta za stvari (ateste, fitopatoloke potvrde, potvrde o porijeklu stvari, teinske liste i drugo). Prema optim uslovima poslovanja pediter ne odgovara za tanost i vjerodostojnost tih dokumenata, niti u sluaju kolizije izmeu podataka uneenih u dokumenta i stvarnog stanja robe. Ako se carinjenje stvari ne moe izvesti ili postoje odreene smetnje, pediter e o tome odmah obavijestiti komitenta, a ako je potrebno traie instrukcije. Inae, pediter odreuje mjesto carinjenja stvari ukoliko komitent u nalogu nije naznaio. Pored obavljanja carinskih radnji pediter je obavezan da plati carinske dabine jer je on u direktnom pravnom odnosu sa carinskim organima. U tom smislu, pediter ima pravo da trai od komitenta predujam (avans) u valuti kojom se plaaju carine. pediter nije duan kreditirati komitenta u realizaciji njegovog posla. 1.8. Polaganje rauna Iz prirode pediterskog odnosa slijedi da je on duan nakon obavljenih svih pravnih i fizikih radnji poloiti raun komitentu, tj. izvriti obraun trokova i predati sva dokumenta (ZOO, lan 838). Duan mu je predati i sva dokazna sredstva, ako ih ima, na osnovu kojih bi komitent mogao ostvariti svoja prava prema treim licima (zahtjev iz osnova rezervisanih prava). Polaganje rauna je bitno kako bi komitent mogao izvriti uvid u trokove te ih provjeriti, a ako je potrebno da uloi prigovor pediteru. Ova obaveza ne dolazi u obzir kada je ugovoren forfetni stav. Polaganje rauna je posljednja obaveza peditera. pediter je duan poloiti raun i u toku samog izvrenja naloga, uvijek, kada komitent to zatrai (ZOO, lan 838). Nije propisana forma polaganja rauna. U poslovnoj praksi, najee se ini pismeno u vidu ispunjenja odtampanog obrasca (formulara) sa odgovarajuim klauzulama. pediter je duan predati komitentu sve to je primio po osnovu izvrenog posla, a to znai i refakcije (povlastice prevozioca). U meunarodnoj pediciji praksa je da se refakcije dijele izmeu komitenta i peditera. Kod komisionog istupanja peditera (u svoje ime a za raun komitenta) postoji odreena nesaglasnost pravnih i ekonomskih efekata, kao to je sluaj i kod ugovora o komisionu. Primjenom pravila ugovora o komisionu (ZOO, lan 787), samim polaganjem rauna pediter ustupa (cedira) na komitenta potraivanja i prava koja je on stekao prema treim licima kada je djelovao u svoje ime a za raun komitenta. Pravni znaaj ustupanja jeste dovoenje u neposredan pravni odnos komitenta sa treim licima, tako da komitent moe ostvarivati svoja potraivanja, davati prigovore i ostvarivati zahtjeve.

176

2. Obaveze komitenta 2.1. Plaanje naknade (provizije) Zakonska je obaveza komitenta da, prema ugovoru, plati pediteru naknadu za izvrene usluge, odnosno izvrenje naloga. Ako visina provizije nije odreena ugovorom onda se ona plaa prema tarifi ili drugom optem aktu peditera, ukoliko oni postoje. Ne moe li se odrediti provizija ni na takav nain pravilo je da proviziju odreuje sud (ZOO, lan 839). Prema zakonu i optim uslovima poslovanja peditera, komitent ostaje u obavezi platiti naknadu i u sluaju da je ugovoreno da e proviziju platiti primalac, pa ovaj to odbije. Provizija moe biti odreena u procentu ili u apsolutnom iznosu. Provizija obuhvata cijenu pediterovog rada, usluga i sve reijske trokove koje on ima u izvrenju naloga. pediter moe zahtijevati naplatu provizije kada stvari preda prevoziocu (njemako pravo), kada se izvri prevoz stvari (francusko pravo), a po naem pravu, kada pediter izvri svoje obaveze iz ugovora o pediciji (princip posljednje prestacije), to je faktiko pitanje u svakom konkretnom sluaju (ZOO, lan 840). Kada komitent odustane od ugovora, pediter ima pravo na sve trokove i srazmjeran dio naknade za do tada izvren rad, radnje ili dio radnji (ZOO, lan 828). I naknada tete moe doi u obzir, ako je odustankom od ugovora pediter pretrpio odreenu tetu, to se prosuuje po optim pravilima obligacionog prava. U odreenim situacijama moe doi do kumulacije zahtjeva. To je sluaj kada pediter istovremeno vri i prevoz stvari (potpuna pedicija). pediteru tada pripada naknada na ime prevoza (prevoznina), jer u tome dijelu ima status prevozioca i naknada za usluge pedicije (provizija) za radnje u kojima je djelovao kao otpremnik. 2.2. Plaanje trokova i novanog predujma (avansa) Pored provizije komitent je u obavezi pediteru da naknadi i sve trokove koje je ovaj imao u izvrenju ugovora. I logino je da ih snosi komitent poto se otprema ili doprema vri po njegovom nalogu i u njegovu korist. U obzir dolaze svi trokovi koji se prema redovnom toku stvari imaju smatrati nunim i korisnim, bez kojih se ne bi mogao izvriti nalog komitenta. Polazei od obaveza peditera, koje su izloene, komitent e snositi i druge trokove koje je pediter napravio u pripremanju stvari za prevoz (trokovi pakovanja, prepakivanja, presortiranja i drugi). Sigurno je da ne mora platiti trokove koji nisu bili nuni i korisni ili koji su nastali zbog pediterove nepanje, a to se utvruje u svakom pojedinom sluaju. Plaanje trokova dospijeva odmah, jer pediter moe zahtijevati njihovo plaanje nakon to ih je uinio (ZOO, lan 841). U pogledu dospijea obaveze

177

plaanja trokova postoji razlika u odnosu na dospijee plaanja provizije poto ovdje ne vai princip posljednje prestacije. Ako komitent odustane od ugovora duan je naknaditi pediteru sve trokove koje je ovaj imao u izvrenju naloga do momenta odustanka (ZOO, lan 828). Zakonsko je pravo peditera da od komitenta zahtijeva unaprijed plaanje predujma (avansa) za trokove koji su potrebni u izvravanju otpreme odnosno dopreme stvari. Iskljuivo je pravo peditera hoe li ili ne kreditirati komitenta. Komitent unaprijed uplauje (avansira) novana sredstva u iznosu oekivanih trokova u valuti u kojoj oekuje trokove. Opti uslovi poslovanja, najee, polaze od toga da je aktom davanja dispozicije komitent preuzeo na sebe obavezu: da unaprijed predujmi novani iznos sredstava koji se odnosi na plaanje vozarine, dabina i drugih trokova koji proizlaze iz date dispozicije. 2.3. Obavjetavanje o opasnim stvarima i dragocjenostima Kada preda na otpremu stvari kojima bi mogla biti ugroena sigurnost ljudi ili dobara, ili bi, zbog opasnih osobina tih stvari, mogla biti nanesena teta, komitent je obavezan obavijestiti peditera (ZOO, lan 843). Na osnovu toga pediter je duan da preduzme dodatne mjere u pogledu uvanja tih stvari, a posebno da o tome obavijesti prevozioca. U nekim vrstama transporta prevozilac ima ovlatenje da uniti ili istovari opasne stvari, ako mu njihova svojstva nisu blagovremeno saoptena. Ako se u poiljci nalaze dragocjenosti, hartije od vrijednosti, plemeniti metali ili druge skupocjene stvari, komitent je obavezan o tome obavijestiti peditera i saoptiti mu njihovu vrijednost u asu predaje (ZOO, lan 843). Svojstva i vrijednost ovih stvari utiu na visinu pediterove provizije, visinu osiguranja, visinu prevoznine, a ugovori o prevozu esto se zakljuuju uz posebne kondicije. IV - ODGOVORNOST I OBEZBJEENJE POTRAIVANJA 1. Odgovornost peditera Prilikom analize odgovornosti peditera bitno je razlikovati sljedee: a) odgovornost peditera za svoje sopstvene radnje, b) odgovornost peditera za trea lica, vodei pri tome, posebno, rauna da li je u pitanju podpediter ili meupediter i c) odgovornost peditera kada on ima pravni status prevozioca, transportera ili skladitara. Razumije se, sve pod uslovom da pediter nije izdao pediterski konosman za kombinovani transport (FBL), jer tada postoji jedinstvena odgovornost samog peditera po osnovu te hartije od vrijednosti, ili da nije ugovoren forfetni stav.

178

Za svoje radnje pediter odgovara po sistemu subjektivne odgovornosti, s tim to se njegova krivica uvijek pretpostavlja. I ovdje vrijedi opte pravilo obligacionog prava o dokazivanju suprotnog, pa pediter moe upotrijebiti dokazna sredstva da sa sebe skine krivicu, a time i odgovornost. Odgovornost peditera moe se postaviti zbog neizvrenja ili neurednog izvrenja ugovora o pediciji, odnosno nesavjesnog postupanja u izvravanju naloga komitenta. Visinu tete dokazuje komitent na osnovu deklarisane vrijednosti stvari predatih na otpremu odnosno dopremu. Sporno je u teoriji da li komitent ili pediter mogu dokazivati suprotno: da deklarisana vrijednost stvari nije realno utvrena. pediter odgovara i za radnje subjekata i lica koja imaju status njegovih pomonika i predstavnika ili radnika jer se njihove radnje pravno imaju smatrati radnjama peditera. pediter nee odgovarati ako dokae da je teta nastala uslijed vie sile, dogaaja koji se kvalifikuje kao sluaj, prirode i svojstava stvari ili radnji lica za koje on ne odgovara. Ne odgovara za radnje i propuste komitenta i njegovih ugovornih partnera. Kada se radi o odgovornosti peditera za trea lica sa kojima je zakljuio ugovore, postoje velike razlike u nacionalnim pravima. Prema francuskom pravu, koje je sa stanovita odgovornosti peditera i najstroije, pediter odgovara za rad treih lica, tj. za sve vrijeme od trenutka prijema stvari do njihove predaje primaocu u mjestu opredjeljenja. Po njemakom pravu, pediter odgovara za izbor treih lica, ali se moe ugovoriti i odgovornost za njihov rad. vajcarsko pravo predvia odgovornost za rad prevoznika, u granicama regresnog zahtjeva, a za izbor ostalih treih lica. U anglosaksonskom pravu, pediter djeluje kao jedna vrsta agenta, u ime i za raun komitenta, pa se pravni odnos neposredno zasniva izmeu komitenta i treih angaovanih lica. U naem pravu prihvaen je njemaki sistem. pediter odgovara za izbor prevozioca, kao i za izbor drugih lica sa kojima je u izvravanju naloga zakljuio ugovor (skladitara, lukog stivadora i drugih). Pravilo je dispozitivne prirode jer pediter ugovorom sa komitentom moe preuzeti odgovornost i za rad treih lica (ZOO, lan 834). Radnje koje pediter preduzima prema treim licima u cilju rezervacije, obezbjeenja, prava svoga komitenta (sastavljanje zapisnika o stanju stvari, ulaganje prigovora, reklamacije) imaju se smatrati kao njegove sopstvene radnje. Glavni pediter, koji je zakljuio ugovor sa komitentom, moe angaovati podpeditera i meupeditera. Izmeu podpeditera i meupeditera postoje bitne razlike koje se ogledaju u osnovu angaovanja i odgovornosti prvog, glavnog peditera, za njih. Podpediter je drugi pediter, profesionalac iste struke kao i glavni pediter, koga u izvravanju naloga komitenta angauje glavni pediter. Umjesto da sam izvri nalog, glavni pediter, ali ne i komitent, taj rad povjerava nekom drugom pediteru. Osnov angaovanja je iskljuivo volja glavnog peditera o emu se komitent obino samo obavjetava. Podpediter je pomonik glavnog peditera,

179

koji i dalje ostaje u pravnom odnosu sa komitentom, pa se pravno smatra da glavni pediter izvrava nalog komitenta. Stoga je i usvojeno pravilo da za rad svoga pomonika, podpeditera, komitentu odgovara glavni pediter. Zakon je u tome izriit: Otpremnik koji izvrenje naloga povjeri drugom otpremniku umjesto da ga sam izvri, odgovara za njegov rad (ZOO, lan 834). Zakonska odgovornost glavnog peditera za podpeditera ne moe se ugovorom iskljuiti niti ograniiti. Meupediter je, takoe, drugi pediter i strunjak iste brane, koga glavni pediter angauje iz reda svojih korespondentnih peditera u cilju racionalnije i ekonominije otpreme odnosno dopreme stvari. Angauje se na osnovu izriitog ili preutnog ovlatenja komitenta ili, pak, ako je to oigledno u interesu komitenta (ZOO, lan 834). Osnov angaovanja meupeditera jeste ovlatenje komitenta ili faktika injenica (oigledan interes) to nije sluaj kod podpeditera. Stoga postoji i bitno drugaiji sistem odgovornosti glavnog peditera za meupeditera. Glavni pediter odgovara samo za izbor, ne i za rad, meupeditera. Pravilo je dispozitivne prirode te glavni pediter ugovorom sa komitentom moe preuzeti odgovornost i za rad meupeditera, dakle, da pojaa svoju odgovornost. U nekim sluajevima pediter vri i prevoz stvari (puna pedicija) ili skladiti stvari u vlastitom skladitu, to se esto deava kod zbirne pedicije. Kada pediter prevozi ili skladiti stvari, on u obavljanju tih poslova ima status transportera odnosno skladitara i na njega se primjenjuju pravila koja vae za te subjekte, za sluaj oteenja ili gubitka stvari odnosno zakanjenja. Zato je sa stanovita odgovornosti bitno jasno utvrditi: do kojega momenta je pediter djelovao u funkciji peditera, a od kojega kao prevozilac ili skladitar. Opte je pravilo u naem pravu da se zakonska pravila o odgovornosti peditera za trea lica ne mogu ugovorom iskljuiti niti ograniiti (ZOO, lan 834). Minimalna zakonska odgovornost za trea lica, ispod koje se ne moe, jeste odgovornost za njihov izbor, a za podpeditera za rad. Odgovornost za sopstvene obaveze peditera, koje proistiu iz imperativnih zakonskih pravila, ne bi se mogle iskljuivati ili ograniavati. Ugovaranje klauzula o neodgovornosti tzv. egzoneracionih klauzula je nedoputeno. U poslovnoj praksi, ograniavanje odgovornosti peditera manifestuje se kroz iroko tumaenje instituta vie sile, prebacivanje tereta dokazivanja na komitenta, odreivanje unaprijed obima pediterove odgovornosti. 2. Obezbjeenje potraivanja peditera U cilju obezbjeivanja potraivanja koja je stekao izvravanjem ugovora o pediciji (provizija i trokovi) pediter ima pravo koristiti zakonsko zalono pravo i pravo retencije (pridraja). Ta prava se ugovorom ne mogu iskljuiti. Koritenje ovih prava je ogranieno u pogledu objekta i vremena. Prava zaloge i retencije se proteu na stvari iz ugovora o pediciji iz kojega potie samo potraivanje. Izmeu njih treba da postoji pravni koneksitet. Za ostvarivanje potraivanja iz jednog ugovora, pediter ne moe upotrijebiti pravo zaloge i

180

retencije na stvarima do kojih je doao u dravinu izvravajui drugi ugovor o pediciji istog komitenta. U pogledu vremena koritenja ovih prava vai pravilo: pediter se njima moe sluiti sve dok stvari dri u svojoj fizikoj vlasti (ima dravinu) ili dok ima u rukama ispravu pomou koje moe raspolagati stvarima (ZOO, lan 846). Sadrina prava zaloge i retencije ista je kao i kod ostalih ugovora. Ako je u izvravanju jednog ugovora uestvovalo vie peditera, kasniji pediter je duan starati se o ostvarivanju potraivanja prethodnih peditera. U sluaju da posljednji pediter isplati prethodnom pediteru i prevozniku njihova potraivanja koja oni imaju prema nalogodavcu (komitentu) tada na njega prelaze, po zakonu, i sva njihova potraivanja (zakonska subrogacija) kao i pravo zaloge (ZOO, lan 846). V - POSEBNI SLUAJEVI PEDICIJE 1. Fiksna (forfetna) pedicija Kada zahtijevaju interesi komitenta i peditera, ugovora se fiksna ili forfetna pedicija. Fiksna pedicija se nikada ne pretpostavlja nego se izriito ugovara, jer su njena pravna dejstva bitno drugaija i za komitenta i za peditera. Obino se ugovara posebna klauzula koja se u poslovnom svijetu naziva forfetni stav ili krae forfet. Dvije su osnovne pravne karakteristike fiksne pedicije. Prva, ugovara se naknada u fiksnom iznosu i druga karakteristika, pediter, po zakonu, odgovara za rad prevozioca i treih lica koja je angaovao u izvrenju naloga komitenta. Fiksna naknada je ukupna novana svota koja obuhvata proviziju peditera, vozarinu prevozioca i sve ostale trokove (osiguranja, uskladitenja, carina i drugih javnih dabina i sl.). Fiksni iznos sadri sve izdatke komitenta za konkretni posao pedicije. Ugovorom se moe predvidjeti da fiksna naknada (forfetni stav) ne obuhata sve naprijed navedene stavke. Ako je ugovorena fiksna naknada, a nije specificirano ta obuhvata, pretpostavlja se da obuhvata sve naknade i sve trokove vezane za realizaciju tog ugovora o pediciji (ZOO, lan 844). im je ugovorena fiksna naknada, pediter stroije odgovara - za rad treih lica, i to je zakonska odgovornost koja se ne moe ugovorom iskljuiti. Smisao pojaane odgovornosti peditera jeste u tome da u ovakvim sluajevima vie vodi rauna o strunosti i kvalitetu rada lica koja angauje. Inae, blaa odgovornost (samo za izbor) mogla bi imati za posljedicu da pediter prilikom angaovanja treih lica preferira cijenu njihovih usluga, a zapostavi kvalitet.

181

2. Zbirna (skupna) pedicija Zbirna ili skupna pedicija podrazumijeva takvu organizaciju otpreme stvari kada pediter skuplja (sabire) pojedinane poiljke od razliitih komitenata i formira zbirne tovare (poiljke), koje na osnovu ugovora sa prevoziocem, transportuje u odreene putne pravce odnosno odredita. Umjesto da vri otpremu svake poiljke svakog komitenta posebno (odvojeno), on na jednom mjestu, obino u sabirnom centru, formira velike poiljke (zbirni tovari). Pri tome se redovno ostvaruje saradnja vie peditera koji zajedniki prikupljaju robu u sabirni centar. Ekonomski znaaj zbirne pedicije jeste u sljedeem: prevoz je jeftiniji jer transporter redovno daje izuzetne povlastice poto bolje i potpunije iskoritava svoje prevozne kapacitete; organizuje se prevoz koji obezbjeuje primjenu nieg tarifnog stava (kod eljeznice zbirni tovar se prevozi kao kolska, vagonska, poiljka jer je njen prevoz jeftiniji od prevoza denanih poiljki); manipulacije robom se smanjuju, a time i trokovi; ostvaruje se vea poslovna saradnja peditera i prevoznika ime se ujednaava praksa i tehnika otpreme uz podizanje kvaliteta. Sam pediter stie pravo na posebnu dodatnu naknadu, ekstra zaradu. Opte je pravilo u naem pravu, da pediter ima ovlatenje za organizovanje zbirne pedicije. Iskljuenje zbirne pedicije mora biti ugovorom predvieno (ZOO, lan 845). pediter ima pravo na posebnu dodatnu naknadu u sluaju da se zbirnom pedicijom postigne pozitivna razlika u vozarini u korist komitenta. Kod zbirne pedicije vai specijalno pravilo o pojaanoj odgovornosti peditera za rad prevozioca. Naime, pediter odgovara za gubitak ili oteenje stvari nastale za vrijeme prevoza, do ega, inae, ne bi dolo da nije organizovana zbirna pedicija (ZOO, lan 845).

182

GLAVA DRUGA UGOVOR O PREVOZU STVARI ELJEZNICOM


I - POJAM UGOVORA I PRAVNI IZVORI 1. Pojam ugovora Ovaj ugovor uobiajeno se naziva ugovorom o prevozu stvari (robe). To je takav ugovor kojim se eljeznica, kao transporter, obavezuje da stvar preveze do uputne stanice i preda je primaocu, a poiljalac se obavezuje da eljeznici isplati ugovorenu prevozninu (vozarinu). Stvar ili stvari se prevoze od otpravne do uputne stanice koje se nalaze u jednoj zemlji (unutranji eljezniki saobraaj) ili u razliitim zemljama (meunarodni eljezniki saobraaj). eljeznica ima veliki znaaj za privredni razvoj zemlje kako sa unutranjeg tako i sa meunarodnog stanovita. Ne ulazei u razmatranje pitanja ekonomske politike o ogromnoj vanosti saobraaja uopte, posebno eljeznikog, pomenuemo samo injenicu da eljeznica obavlja saobraaj javnog karaktera. Velika zainteresovanost svake drave za eljezniki saobraaj, kao jedan od osnovnih oblika prevoza stvari, uslovljava takvu organizaciju, funkcionisanje i pravna pravila da se na prvom mjestu vodi rauna o njenoj javnoj funkciji, o potrebama privrede uopte, proizvodnje i trita. Uvijek se polazi od mogunosti eljeznice i njenoj tehnikoj organizaciji i opremljenosti. Iz konkurentskih razloga redovno se uz prevoz eljeznicom koriste i druge vrste prevoza kako bi se transport stvari obavio od vrata do vrata odnosno od skladita do skladita. 2. Pravni izvori Znaaj eljeznikog saobraaja uticao je da se u ovoj oblasti unificiraju pravila na meunarodnom planu. Ve je 1890. godine donesena Meunarodna konvencija o prevozu robe na eljeznicama (CIM ili Bernska konvencija) koja je imala osam revizija. Na osmoj reviziji 1980. godine u Bernu donesen je novi tekst Konvencije pod nazivom - Konvencija o meunarodnim eljeznikim prevozima (COTIF), koja ima nekoliko dodataka. Jedan dodatak se odnosi na prevoz stvari - Jadnoobrazna pravila o ugovoru o meunarodnom prevozu robe eljeznicama (JP-CIM). Tu su, takoe, ukljuena i sljedea pravila: pravila o prevozu opasne robe (RID), prevozu kola korisnika prevoza (RIP), prevozu kontejnera (RICo) te prevozu ekspresnih poiljki (RIEx). Tokom 1994. godine donesena je uredba o pristupanju BiH ovoj konvenciji. U enevi je usvojena Konvencija UN o meunarodnom multimodalnom (kombinovanom) prevozu robe (1980). U svakoj zemlji eljezniki saobraaj je regulisan nizom zakonskih i drugih propisa. Dobar dio materije je administrativne prirode (bezbjednosti na putevima, saobraajna sredstva, regulisanje saobraaja i dr.). Sa stanovita imovinskih

183

odnosa u ovoj materiji primarni izvori su Zakon o ugovorima o prevozu u eljeznikom saobraaju (skraeno ZUPS) 179 i Zakon o obligacionim odnosima (skraeno ZOO). ZOO sadri opta i jedinstvena pravila za sve vrste prevoza (ZOO, lan 648 - 680) i ima znaaj supsidijarnog izvora. U autonomne izvore spadaju tarife koje imaju karakter optih uslova poslovanja (prevoza) i zato moraju biti javno objavljene na propisan ili uobiajen nain. II - ZAKLJUIVANJE UGOVORA 1. Ugovor je neformalan i realan U pravnoj teoriji ne postoji jedinstven stav o prirodi ovog ugovora sa stanovita forme. Spor se sastoji u tome: da li je ugovor formalan ili je neformalan, kakav je pravni znaaj tovarnog lista kod zakljuivanja ugovora, te kada se ima smatrati da je ugovor zakljuen? Inae, jedinstven je stav teorije da je ugovor realan. Prema zakonskim rjeenjima, ugovor o prevozu stvari eljeznicom je zakljuen kada eljeznica primi stvari na prevoz sa tovarnim listom. Prijem se potvruje stavljanjem datuma i iga otpravne stanice (moe i otisak raunara) na tovarni list. igosani tovarni list vrijedi kao dokaz o zakljuenju i sadrini ugovora o prevozu (ZUPS, lan 29, JP-CIM, lan 11). Ovjereni tovarni list je, dakle, dokazno sredstvo o zakljuenom ugovoru, a po meunarodnim pravilima i o sadraju ugovora te se izdaje u momentu predaje stvari na prevoz. Nedostatak ili neispravnost tovarnog lista (nije stavljen ig) ne znai da ugovor nije zakljuen. Ugovorom o prevozu, prema zakonu, odreuje se: broj tovarnih listova koji se izdaju, vrste tovarnih listova, rok utovara, rok isporuke, rok odnoenja stvari, nain slanja izvjetaja o prispijeu poiljke i dr. (ZUPS, lan 35, 37, 55, 56, 63). Prema tome, tovarni list, kao pismena isprava, ne predstavlja pisanu formu ugovora i on 180 Izdavanje tovarnog lista zamagljuje moe biti zakljuen u bilo kojoj formi. postojanje ugovora upravo zato to je ugovor neformalan. Ugovor o prevozu stvari eljeznicom je realan, jer je za njegov nastanak potrebna predaja stvari na prevoz. Sam sporazum, tj. saglasnost volja, nije samo po sebi dovoljno. Za razliku od opteg tipa realnih ugovora, za nastanak ovog ugovora (zakljuenje), pored predaje stvari potrebna je jo jedna injenica izdavanje ovjerenog tovarnog lista.

179 180

Tekst Zakona (Sl. list SFRJ broj 2/73, 17/90 - preuzet Uredbom Sl. list RBiH, broj 2/92). Suprotno, Ivoevi dr Borislav, Osnovi Saobraajnog prava, NIO Univerzitetska rije, Titograd, 1983, str. 112.

184

2. Tovarni list i prenosivi tovarni list Tovarni list je javna isprava iji je minimalni sadraj odreen zakonom, odnosno meunarodnim pravilima, a koji se izdaje prilikom prijema stvari na prevoz. U poslovnom prometu njegov je formular (obrazac) tipiziran, standardizovan, tako da se u svakom pojedinanom sluaju predaje robe na prevoz upisuju u odgovarajue rubrike (stavke) referentni podaci. Obligatorni sastojci tovarnog lista su: mjesto i datum sastavljanja; naziv uputne stanice (prema imeniku eljeznikih stanica); ime i prezime primaoca ili naziv primaoca i njegova adresa; vrsta i masa (teina) stvari; broj kola; ime i prezime ili naziv poiljaoca; ig otpravne stanice; prevozni i drugi trokovi kao i spisak isprava koje se prilau uz tovarni list. Tovarni list moe sadravati i ostale, fakultativne, elemente kao to su rok isporuke i drugo (ZUPS, lan 34.). Tovarni list se ne moe zamijeniti (supstituirati) drugim ispravama niti se druge isprave mogu saobraziti tovarnom listu. Odreeno je koje podatke unosi (popunjava) poiljalac, a koje eljeznica. Za tanost podataka koje unosi poiljalac ili od njega ovlateno lice, odgovara sam poiljalac i snosi pravne posljedice u sluaju neispravnosti, netanosti ili nepotpunosti tih podataka i izjava. ak i kada te podatke, po zahtjevu stranke, upie lice zaposleno na eljeznici (slubenik eljeznice) odgovornost snosi poiljalac. Ova injenica ukazuje na specifinost ugovora kao i na to da tovarni list nije ugovor. Donosilac tovarnog lista smatra se punomonikom poiljaoca i ovlaten je da u njegovo ime preduzima potrebne radnje, te da dopunjuje i mijenja izjave upisane u tovarnom listu. Ako je donosilac tovarnog lista adresat (primalac prevezene stvari) onda prijemom tovarnog lista on ulazi u ugovorni odnos i postaje stranka u ugovoru. U tome sluaju radnje preuzima u svoje ime, a ne kao punomonik poiljaoca. Tovarni list se uvijek popunjava u vie primjeraka. eljeznica stavlja ig i na duplikat predajui ga poiljaocu, dok tovarni list prati poiljku. Prema domaim i meunarodnim pravilima duplikat nema vanost tovarnog lista pa se na osnovu njega ne bi mogao vriti prijem stvari. Duplikat moe posluiti kao legitimacioni papir za postavljanje zahtjeva za izmjene ugovora ili dokaz da su plaeni prevozni trokovi (vozarina) ili kod izvoznih poslova kao dokument za plaanja preko banke (dokument uz akreditiv). Pravilo je da se za svaku poiljku, a kada se radi o vagonskoj poiljci (robi) za svaki kolski tovar, izuzev za predmete za ije je prevoenje zbog dimenzija potrebno vie kola, mora ispuniti i predati poseban tovarni list. Inae, u transportu je izraz poiljka struni termin i oznaava jednu ili vie stvari koje se predaju na prevoz jednom prevoznom ispravom (tovarnim listom, prtljanicom).

185

Tovarni list i njegov duplikat nisu hartije od vrijednosti, jedinstven je stav teorije, i ne mogu se prenositi na trea lica. U mnogim zemljama javljaju se zahtjevi poslovnog svijeta da duplikat dobije svojstvo hartije od vrijednosti, da se moe prenositi (negocijabilnost), to bi znailo da se njime moe trgovati za vrijeme dok je roba na putu. eljeznica i poiljalac se mogu sporazumjeti da prevozilac izda prenosivi tovarni list koji moe glasiti po naredbi ili na donosioca. U tom sluaju mora izriito biti navedeno da se radi o prenosivom tovarnom listu kojega potpisuju obje strane. Na duplikatu se oznaava da je izdat prenosivi tovarni list, a isto vrijedi i za prepise, ako su sainjeni. Poto je prenosivi tovarni list vrijednosni papir, on ima i posebna pravna dejstva (naelo inkorporacije). Uslovi ugovora o prevozu i tarife obavezuju imaoca prenosivog tovarnog lista, koji nije poiljalac samo ako su ti uslovi sadrani u tovarnom listu ili se prenosivi tovarni list na njih izriito poziva. Moe se prenositi (transferisati) indosamentom ako glasi po naredbi, odnosno predajom iz ruke u ruku, ako glasi na donosioca. Za pravna dejstva indosamenta i njegov oblik vae propisi mjeninog prava (Zakon o mjenici), izuzev odredaba koje se odnose na regres (ZUPS, lan 38). 3. Ogranienja slobode ugovaranja Kod prevoza stvari eljeznicom postoje izvjesna ogranienja slobode ugovaranja koja proizlaze iz propisa ili same tehnike zakljuivanja ugovora. Ogranienje slobode ugovaranja za poiljaoca ogleda se u tome to je duan za svaku poiljku, po pravilu, da preda posebno ispunjen tovarni list i to na obrascu (formularu), koji obavezno sastavlja eljeznica saglasno optim uslovima poslovanja i tarifi. Poiljalac popunjava odreene podatke unosei ih u tovarni list vodei pri tome rauna o uslovima iz eljeznike tarife. Ovakva tehnika zakljuivanja ugovora ograniava poiljaoca u konstituisanju prava i obaveza, u slobodi njihovog odreivanja, jer je u dobrom dijelu sve unaprijed odreeno. Za eljeznicu je ta sloboda ugovaranja jo ogranienija zbog javnopravnog karaktera njene djelatnosti. Najprije, ona se ogleda u obaveznom ugovaranju i ogranienjima u izboru saugovaraa. eljeznica ne moe odbiti nikoga ko eli sklopiti sa njom ugovor o prevozu, ako su ispunjeni propisani uslovi. Pri vrenju svojih usluga eljeznica, po svemu, funkcionie kao organizacija koja treba da sprovodi kogentne odredbe zakona i tarife, a manje kao stranka iz ugovora kojoj je ostavljeno da prilikom ugovaranja iznalazi najpovoljnija rjeenja za ostvarivanje svojih poslovnih interesa. eljeznica je duna primiti stvari na prevoz, ako su ispunjeni ovi uslovi: a) prevoz se moe izvriti bez odlaganja, po redovnom toku stvari; b) prevoz tih stvari nije zabranjen; c) stvari su podesne za prevoz, po obliku, obimu, masi; d) prevoz je mogu redovnim prevoznim sredstvima eljeznice i e) prevoz nije onemoguen okolnostima koje eljeznica ne bi mogla sprijeiti, otkloniti ili izbjei.

186

eljeznica je duna obavljati prevoz stvari po redu vonje (voznom redu) kao i kod svakog linijskog saobraaja, a prevoz moe obustaviti samo pod uslovima koji su odreeni zakonom. Za prevoz nekih stvari mogu biti propisani posebni uslovi (opasne stvari) i njih e eljeznica primiti na prevoz samo ako su ispunjeni i ti posebni uslovi. Specifinost ovog ugovora ogleda se i u slobodi raspolaganja ugovorom. Ugovor se moe jednostrano izmijeniti nalozima koje daje poiljalac ili imalac prava iz prenosivog tovarnog lista. Radi se, zapravo, o posebnim sluajevima kada se na osnovu jednostrane izjave volje, uz ispunjenje odgovarajuih uslova, sam ugovor moe izmijeniti ili raskinuti. U sutini, specifinosti koje se manifestuju u ograniavanju slobode ugovaranja proizlaze iz samog karaktera djelatnosti koju obavlja eljeznica i statusa eljeznikih organizacija. III - ELEMENTI UGOVORA 1. Bitni elementi ugovora Uobiajeno je da se u bitne elemente ovog ugovora ubraja vei broj sastojaka, nego to je to tipino kod ugovora poslovnog prava. Kako se ugovor zakljuuje predajom stvari na prevoz i predajom popunjenog tovarnog lista u koji se unose odreeni podaci, najee se sastojci samog tovarnog lista uzimaju kao bitni elementi ugovora o prevozu stvari eljeznicom. Ako se uz tovarni list alju odreeni dokumenti onda se mora priloiti i spisak tih dokumenata (isprava). Na osnovu svega toga mogu se odrediti tipini bitni elementi ovog ugovora. 1.1. Ugovorne strane Ugovorne strane su prevozilac (eljeznica) i poiljalac, mada se obino one nazivaju eljeznica i stranka. U ime eljeznice pojavljuje se eljeznika transportna organizacija koja redovno ima status javnog preduzea (javne korporacije). Stvari se predaju na prevoz u otpravnoj ili otpremnoj stanici eljeznice. Inae, opti pojam stanica oznaava: eljeznike stanice, luke plovidbenih linija i sve ostale poslovnice transportnih organizacija otvorene radi izvrenja nekog od ugovora o prevozu. Druga ugovorna strana je poiljalac, lice koje predaje stvar na prevoz, a koje ne mora biti i sopstvenik robe. Taj posao i zakljuenje ugovora o prevozu moe se povjeriti razliitim subjektima (zastupniku, pediteru) to se obino vri u meunarodnom prevozu. eljeznica se ne uputa u ispitivanje sa kime zakljuuje ugovor, te da li je to lice (pravno ili fiziko), koje predaje stvari na prevoz, istovremeno i njihov vlasnik. Od svakog ko preda stvari i podnese uredno ispunjen tovarni list otpravna stanica

187

eljeznice primie stvari i ovjeriti igom tovarni list. Pri tome poiljalac mora u tovarni list upisati svoj taan naziv ili ime i prezime sa adresom i potpisati tovarni list, odnosno staviti faksimil potpisa ovlatenog lica. 1.2. Primalac Primalac je lice ovlateno da u uputnoj (istovarnoj) stanici iskupi tovarni list i preuzme stvar ili stvari. Faktiki je to lice na koje je poiljka adresirana. Za primaoca se moe oznaiti samo jedno fiziko lice ili jedan pravni subjekt, ne moe ih biti vie. Tovarne listove sa neodreenim adresiranjem primaoca eljeznica nee primiti, a ako se to desi traie od poiljaoca odgovarajue upute. Poiljalac stvari moe uputiti na svoje ime to znai da isto lice moe biti i poiljalac i primalac. Neke eljeznice dozvoljavaju da se kao primalac naznai uputna stanica ili slubenik te stanice. Ako je izdat prenosivi tovarni list po naredbi, primalac je posljednje lice na koje je indosamentom prenesen tovarni list (indosatar). Ali, kod prenosivog tovarnog lista na donosioca, svojstvo primaoca ima svako lice koje prezentira eljeznici takav tovarni list. 1.3. Uputna stanica Uputna stanica (mjesto opredjeljenja, istovarna stanica) je ona eljeznika stanica do koje stvar treba da se preveze, u koju se roba upuuje. Stanica mora biti navedena prema slubenom imeniku eljeznikih stanica. Kao mjesto istovara moe biti oznaen i industrijski kolosijek u nekom mjestu ili poslovnoj organizaciji. Za netano, nejasno ili neprecizno upisivanje uputne stanice odgovara poiljalac, ukoliko bi se desilo da eljeznica primi tovarni list sa tako naznaenom uputnom stanicom. Posljedice pogaaju poiljaoca (docnja sa isporukom prema saugovarau, kvar ili oteenje stvari, plaanje dangubnine eljeznici). 1.4. Predmet prevoza (stvari) U saobraajnom pravu svaka stvar koja se prima na prevoz ima karakter robe. Vrsta, koliina i masa (teina) stvari upisuju se u tovarni list. Oznaavaju se komercijalnim nazivima ili nazivom koji je upotrijebljen u tarifi. Neke stvari su iskljuene iz prevoza eljeznicom dok je za druge prevoz ogranien. Od prevoza eljeznicom takoe su iskljuene stvari (predmeti) koje ima pravo da prevozi samo pota. Neke stvari se mogu primiti na prevoz uslovno (IP-CIM, lanovi 4 i 5). eljeznica moe provjeravati podatke o sadrini, broju i masi poiljke. Kod denanih (komadnih) poiljki, kao i kod kolskih, ako se sastoje od vie komada navodi se broj komada, ambalaa i masa (teina). Kad se radi o stvarima koje trebaju biti upakovane, takve stvari se mogu predati na prevoz eljeznici samo ako su upakovane na odgovarajui nain i mogu izdrati prevoz, kako bi se sauvale

188

od propasti ili oteenja. Uslijed nedostatka ili manjkavosti u pakovanju eljeznica moe odbiti prijem stvari na prevoz ili iste primiti uz zahtjev da poiljalac u tovarnom listu potvrdi nedostatke u pakovanju. U tom sluaju poiljalac preuzima na sebe odgovornost za tetu. ive ivotinje se mogu prevoziti eljeznicom ukoliko se to ne protivi veterinarsko-sanitarnim propisima i ako je po ocjeni otpravne stanice iskljuena svaka opasnost po ljude i ivotinje, kao i svaka mogunost oteenja stvari. Obezbjeuju se i naroiti uslovi prevoza (hranjenje i pojenje). 1.5. Mjesto i datum Kao mjesto i datum zakljuenja ugovora, po pravilu, vae mjesto i datum navedeni na igu otpravne stanice koji ona stavlja na tovarni list poto primi stvari na prevoz. Za lako kvarljive stvari i ive ivotinje navodi se i as prijema u duplikatu tovarnog lista. 1.6. Prevozni i drugi trokovi Cijena usluga eljeznice odreena je tarifom. Prevoznina (vozarina) i trokovi prevoza unose se u tovarni list. Ako se oni unesu pogreno ili se uopte ne unesu, ugovor vai i to sa cijenom koju predvia tarifa. Naplata cijene po tarifi nije samo pravo eljeznice nego i njena obaveza. Inae, tarifa obavezuje obje ugovorne strane. Zato se cijena i svi prevozni trokovi (dodatak na vozarinu, naknade za sporedne usluge i dr.) mogu utvrditi i naknadno, a obje strane imaju pravo na njihovu ispravku prema tarifi. Ukoliko postoje izuzeci oni su izriito navedeni propisima. Tarifom je odreena vozarina za pojedine vrste stvari, nain prevoza, vrsta vozova na pojedinim relacijama, kao i drugi elementi za izraunavanje trokova, sporednih naknada i taksa. Zato se u tovarni list moraju unijeti sve vrste stvari koje se alju tim jednim dokumentom. Ne uini li tako poiljalac, eljeznica naplauje vozarinu za sve stvari date na prevoz po najviem tarifnom stavu koji vrijedi za jednu vrstu stvari iz poiljke. Prevozni trokovi u meunarodnom saobraaju odreeni su domaom tarifom, ako o tome nema posebne meunarodne tarife (JPCIM, lan 6). 1.7. Obavljanje odreenih radnji i spisak isprava Ako je predvieno da prilikom prevoza stvari treba obaviti neke radnje (carinjenje, veterinarski ili fitopatoloki pregled i dr.), pa je ta obaveza povjerena eljeznici, poiljalac je obavezan priloiti odgovarajue isprave. Prevozilac nije duan ispitivati da li su priloene isprave dovoljne ili tane (ZUPS, lan 47). Obavljanje ovih radnji eljeznica moe povjeriti strunim organizacijama i licima.

189

2. Nebitni elementi ugovora Kod ovog ugovora postoje i nebitni elementi koji se mogu ugovarati. U tovarni list se mogu unositi samo one klauzule koje su predviene zakonom ili tarifom ili su uobiajene u meunarodnom saobraaju. Sve ostale izjave nisu doputene i ne obavezuju eljeznicu. Za klauzule koje se unesu u tovarni list plaa se posebna naknada utvrena tarifom. Prema okolnostima sluaja u tovarni list se mogu unositi sljedee notifikacije i izjave. 2.1. Prevozni put Poiljalac moe odrediti pravac prevoza (prevozni put) samo za brzovoz, za sluajeve koji su tarifom predvieni, kao i za prevoz stoke. Po pravilu, eljeznica je slobodna u izboru puta kojim e stvari prevesti, ali vozarinu moe zaraunati samo za put koji je najpovoljniji za korisnika prevoza. 2.2. Franko carina Upisivanjem klauzule franko carina poiljalac obavezuje eljeznicu da obavi carinske i druge formalnosti, ako su potrebne prilikom prevoza. Poiljalac moe odrediti stanicu na kojoj e eljeznica obaviti te radnje. Moe zahtijevati da ga eljeznica o tome obavijesti kako bi on ili njegov zastupnik prisustvovao carinjenju. 2.3. Pouzee U tovarnom listu poiljalac moe oznaiti da stvar alje pouzeem i naznaiti iznos pouzea (iznos kojim se stvari optereuju). Pouzee je nalog eljeznici da stvari izda primaocu samo pod uslovom da primalac plati naznaeni iznos na ime pouzea. Poiljka se moe opteretiti pouzeem najvie do vrijednosti stvari koje se prevoze. Tarifom se moe odrediti najnia granica pouzea. 2.4. Mjeoviti (kombinovani) prevoz Izjavom u tovarnom listu poiljalac moe zahtijevati da eljeznica stvari preda drugom prevozniku na dalji prevoz do mjesta u koje se one upuuju (drugoj eljeznici, drumskom prevozniku, brodaru). eljeznica je obavezna po tome postupiti. Ako nije odreeno prevozno sredstvo eljeznica e ga sama izabrati u kome sluaju odgovara za izbor prevozioca. eljeznica moe i sama izvriti nalog o daljem prevozu vlastitim prevoznim sredstvima. 2.5. Provjera poiljke Poiljalac moe zahtijevati od eljeznice da utvrdi masu i broj komada stvari koje su predate na prevoz. Utvrenu masu, koliinu i broj komada eljeznica je

190

duna upisati u tovarni list i ovjeriti. ak ako masu ne bi mogla utvrditi na otpravnoj stanici, duna je to uiniti na usputnoj stanici gdje je mogue. 2.6. Vrijeme isporuke U tovarni list se moe unijeti odredba o vremenu za koje je prevozilac duan prevesti stvari (rok isporuke). Ako rok isporuke nije utvren, izmeu stranaka vae dispozitivna pravila zakona (ZUPS, lan 56). 2.7. Klauzula ostaje na stanici U tovarni list se moe unijeti, kao posebna, klauzula ostaje na stanici. To znai da eljeznica nije duna nikoga izvjetavati o prispijeu poiljke na uputnu stanicu. Pretpostavka je da e poiljalac ili primalac doi po poiljku. 2.8. Smetnje Poiljalac moe posebno upisati instrukcije ta treba eljeznica da radi, ako bi pri prevozu ili izdavanju stvari dolo do odreenih smetnji. Tako moe odrediti da se u sluaju smetnji poiljka vrati u otpravnu stanicu. Smetnje nastaju uslijed udesa ili nezgode. Udes je vanredni dogaaj koji je prouzrokovao znatnu materijalnu tetu ili vei prekid (sudar, nalet ili iskliznue voza). Nezgoda, kao vanredan dogaaj, 181 dovodi do manje materijalne tete, manjeg prekida ili ugroavanja prometa. 2.9. Obezbjeenje uredne isporuke U posebnu rubriku u tovarnom listu obezbjeenje uredne isporuke poiljalac moe upisati odreeni novani iznos. U tom sluaju eljeznica namiruje poiljaocu, pored tete za gubitak, oteenje ili zadocnjenje, i drugu dokazanu tetu do visine naznaenog obezbjeenja. Naknada za obezbjeenje uredne isporuke rauna se za cijeli prevozni put (ZUPS, lan 75; JP-CIM, lan 16). 2.10. Rok utovara Stranke se mogu posebno sporazumjeti o roku utovara, tj. vremenu u kome je poiljalac duan utovariti stvari u vagon. Protekom toga roka nastaju nepovoljne pravne posljedice za poiljaoca (plaanje posebne naknade i dr.). 2.11. Obavjetavanje o prispijeu poiljke To je element kojim se utvruje kada i na koji nain e eljeznica obavijestiti primaoca o prispijeu poiljke na uputnoj stanici. Ako nije odreeno primjenjuju se dispozitivna pravila zakona (ZUPS, lan 57).

181

Zakon o sigurnosti eljeznikog prometa, l. 5 (Sl. list RBiH, br. 33/95)

191

IV - OBAVEZE I PRAVA STRANAKA 1. Obaveze eljeznice Djelatnost eljeznice, kao to je ve reeno, ima elemenata javnog karaktera u ijoj regulaciji znatno participira drava, jer joj je to vano polje korisne intervencije. Uee drave ogleda se u odreivanju statusa eljeznikih organizacija kao javnih preduzea, a u ugovornom pravu kroz detaljnije regulisanje prava i obaveza strana zakonom i drugim propisima. Zainteresovanost drava u ovoj materiji ispoljena je i kroz unifikaciju pravila eljeznikog prevoza na meunarodnom planu (COTIF). Prema domaem pravu postoje ove obaveze eljeznice koje su skoro iste i po meunarodnim pravilima. 1.1. Prijem i provjeravanje stvari (poiljke) Ve je istaknuto da je eljeznica duna primiti na prevoz teret pod ugovorenim uslovima, osim stvari koje se ne mogu primiti na prevoz ili se mogu primiti samo ako su ispunjeni posebni uslovi (ZUPS, lan 30, 31). Zakon obavezuje prevozioca koji obavlja linijski prevoz, a takav je i eljezniki, da primi svaku stvar kada su ispunjeni uslovi utvreni u objavljenim optim uslovima poslovanja, odnosno tarifama. eljeznica, na osnovu uredno ispunjenog tovarnog lista prima stvari na prevoz. Za neke stvari moe se ugovorom ili tarifom predvidjeti prezentacija i drugih dokumenata (isprava) od strane poiljaoca. U tom sluaju eljeznica nije duna primiti stvari na prevoz bez tih dokumenata. Na zahtjev poiljaoca, eljeznica je duna utvrditi masu i broj komada stvari na otpravnoj stanici ukoliko postoje odgovarajui uslovi (mjerne sprave ili ne remeti redovan tok saobraaja). Ukoliko provjeru nije mogue izvriti u otpravnoj stanici to se ini u prvoj podesnoj usputnoj stanici. Kada se vri provjeravanje poiljke, prema meunarodnim pravilima, eljeznica je duna pozvati poiljaoca ili primaoca da prisustvuje provjeravanju. Ako zainteresovani ne doe ili kada se provjeravanje vri u toku prevoza toj radnji treba da prisustvuju dva svjedoka koji nisu slubena lica eljeznice ili kako je predvieno propisima odreene drave (JP-CIM, lan 21). Inae, provjeravanje podataka u tovarnom listu i poiljke utvreno je i kao pravo eljeznice. Rezultat provjeravanja upisuje se u tovarni list i u duplikat tovarnog lista, ako se provjera vri u otpravnoj stanici. Kada poiljka ne odgovara navodima u tovarnom listu ili nisu ispunjeni uslovi za prevoz stvari, tada trokovi provjeravanja terete robu datu na prevoz, ako nisu odmah plaeni. Rok isporuke ne tee za vrijeme provjeravanja poiljke, ako se utvrdi netanost navoda u tovarnom listu (ZUPS, lan 56). Kada eljeznica provjerava poiljku, navodi u tovarnom listu o masi i broju komada ne mogu da slue kao dokaz protiv prevozioca. Ako se ustanovi razlika u

192

masi preko 2% ili netano imenovanje stvari koje utie na visinu prevoznine, eljeznica ima pravo da pored prevoznine naplati jo i dvostruki iznos razlike u vozarini (ZUPS, lan 44). Masu i broj komada eljeznica treba uvijek da utvruje, osim kada je tarifom odreeno plaanje vozarine po drugoj jedininoj mjeri (ne po masi). U sluaju da eljeznica ne vri provjeravanja mase i broja komada, mjerodavno je ono to je upisano u tovarni list, iako je upis izvrio poiljalac. eljeznica ne mora primiti stvari na prevoz, ako poiljalac nije naveo podatke o masi i broju komada u tovarni list. Poiljalac odreuje nain prevoza - ekspresni, brzovozni ili sporovozni. Na ekspresni i brzovozni prevoz eljeznica je obavezna primiti stvari samo ako su one po svome obliku, obimu i masi, te ostalim osobinama podesne za takav prevoz. Tako prema meunarodnim pravilima (RIEx) kao ekspresna poiljka mogu se slati stvari koje se mogu utovariti u prtljana kola putnikih vozova, odnosno stvari utvrene tarifom. Od poslovnih subjekata koji alju velike koliine stvari eljeznica moe zahtijevati da prethodno prijave svoje poiljke (koliinu, smjer, vrijeme namjeravanog prevoza) kako bi ona izradila plan prevoza. Isto vrijedi kada je potrebno u odreenom roku transportovati izuzetno velike koliine stvari. Ako korisnici prevoza ne izvre prijave, eljeznica nije duna primiti stvari na prevoz u sluaju da nema kola na raspolaganju. Svaka eljeznika transportna organizacija duna je primiti na direktan prevoz stvari od otpravne do uputne stanice, bez obzira koliko prevozilaca uestvovalo. Korisnika prevoza se ne tiu njihovi meusobni odnosi, podjela prevoznih trokova, organizacija prevoza, manipulacije stvarima i drugo. 1.2. Utovar stvari eljeznica je obavezna izvriti utovar stvari, ako je tako predvieno ugovorom odnosno uslovima poslovanja. Ugovorom se moe predvidjeti da utovar stvari obavlja poiljalac. Kada utovar vri eljeznica, to se praktikuje iz konkurentskih razloga, poiljalac stvari predaje eljeznici u skladite. eljeznica je duna izvriti utovar stvari u roku koji je odreen ugovorom (rok utovara), ako je on upisan u tovarni list, ali u svakom sluaju u roku kako bi se izvrio uredan prevoz. Radi sigurnosti prevoza, mora se voditi rauna o osovinskom optereenju pruga (magistralnih 22,5 t po osovini i 8 t po dunom metru) kao i osovinskom optereenju vozila 182 (vagona).

182

Zakon o sigurnosti eljeznikog prometa, l. 20 (Sl. list RBiH, br. 33/95)

193

1.3. Uredan prevoz stvari Cilj ugovora jeste da se stvari prevezu uredno u emu i jeste privredna funkcija eljeznice. Ona je duna stvari prevesti u stanju u kojem ih je i primila, bez oteenja i gubitka, do mjesta naznaenog u tovarnom listu (uputne stanice). Poiljalac, po pravilu, nije zainteresovan kojim e se putem stvari prevesti. Stalo mu je da se prevezu po najnioj tarifi, sigurnim putem i u to kraem vremenu. Sloboda u izboru pravca potrebna je eljeznici kako bi radila to ekonominije i racionalnije, te organizovala iskoritavanje pruga i transportnih sredstava. U meunarodnom saobraaju poiljalac moe oznaiti prevozni put odreujui graninu ili pograninu taku, odnosno prelaznu stanicu izmeu eljeznica dviju zemalja koje su otvorene za saobraaj na odreenoj relaciji (JPCIM, lan 14). Ako bi pri prevozu nastala ma kakva smetnja, bez obzira iz kojih je razloga nastala - dejstvo vie sile, mjere vlasti, krivica eljeznice ili poiljaoca, priroda same stvari - eljeznica je duna preduzeti odgovarajue mjere da bi se izbjegle rave posljedice po korisnika prevoza. Ukoliko poiljalac nije ve dao u tovarnom listu instrukcije ta e eljeznica raditi u sluaju smetnji onda e ona stvari uputiti pomonim (drugim) putem, ako se smetnja moe prevladati na taj nain (ZUPS, lan 58). Ako, pak, produenje prevoza nije mogue traie dispoziciju od poiljaoca i po njoj postupiti, osim u sluaju privremenih smetnji. Uputstva poiljalac daje otpravnoj stanici ili stanici u kojoj se nalaze stvari, pismenim putem. Ne dobije li uputstvo u razumnom roku, niti se poiljalac koristi pravom raskida ugovora, eljeznica ima pravo: da na troak i rizik poiljaoca stvari stavi na privremeni smjetaj ili da ih preda pediteru ili u javno skladite. Kada se to ne moe uiniti, jer su stvari podlone brzom kvaru ili su u pitanju ive ivotinje tada e eljeznica izvriti njihovu prodaju. O svim preduzetim radnjama eljeznica e izvijestiti poiljaoca (ZUPS, lan 64). Vozarinu za izvreni prevoz i ostale trokove po tarifi duan je snositi poiljalac, osim ako je do smetnji dolo krivicom eljeznice. Ako nema njene krivice ona ima pravo i naplatiti kolsku dangubninu. eljeznica nema pravo na naplatu vee vozarine, ako je stvari uputila pomonim putem da bi izbjegla smetnje. Rok isporuke rauna se prema stvarno upotrijebljenom putu (ZUPS, lan 58). eljeznica e obaviti carinske i druge radnje odreene propisima zemlje. U tome poslu ona nastupa kao komisionar i ima pravo na naplatu stvarnih trokova i naknada po tarifi. eljeznica ne ispituje tanost priloenih isprava, ali odgovara ako ih izgubi ili upotrijebi nepravilno (ZUPS, lan 46, 48). Inae, izvrenje ovih radnji moe se povjeriti i drugom licu. 1.4. Rok isporuke eljeznica je duna stvari prevesti u ugovorenom roku (rok isporuke). Vrijeme trajanja prevoza stranke, ipak, rijetko ugovaraju, jer se primjenjuju tarife u kojima je odreeno vrijeme prevoza. Ako vrijeme isporuke nije odreeno ugovorom,

194

eljeznica je duna stvari prevesti za vrijeme koje je uobiajeno za prevoz takvih stvari s obzirom na duinu puta i vrstu prevoza (prema tarifi). Ukoliko ugovorom nije drugaije predvieno, rok isporuke se rauna od ponoi poslije prijema stvari pa do predaje izvjetaja o prispijeu stvari adresatu, odnosno za stvari o ijem se prispijeu ne izvjetava primalac do asa kada je poiljka pripremljena za izdavanje (predaju). Za brzo pokvarljive stvari i ive ivotinje rok se rauna od podne i od ponoi, zavisno od toga da li su stvari predate prije podne ili poslije podne (ZUPS, lan 56). Rok isporuke sastoji se iz otpravnog i prevoznog roka. Otpravni i prevozni rok su odreeni zavisno od vrste prevoza i razdaljine izmeu otpravne i uputne stanice. Otpravni rok se rauna samo jedanput, a prevozni za cijelo odstojanje od otpravne do uputne stanice, bez obzira koliko je prevozilaca uestvovalo u prevozu. Sva rastojanja raunaju se prema tarifnim kilometrima. Prema meunarodnim pravilima rokovi su ovi: za kolsku brzovoznu poiljku otpravni rok je 12 asova, a prevozni za svakih otpoetih 400 km 24 asa; za kolsku sporovoznu poiljku - otpravni rok je 24 asa, a prevozni za svakih otpoetih 300 km 24 asa. Posebni rokovi vae za denane poiljke - brzovozne i sporovozne (JP-CIM, lan 27). U sluajevima koji su odreeni propisom ili tarifom rokovi ne teku i za to vrijeme rok isporuke se produava (zadravanje poiljke). Zadravanje poiljke postoji onda kada je neophodno da se obave odreene radnje kao to su: carinjenje, veterinarski pregledi, provjeravanje sadrine i teine (mase) poiljke, hranjenje i pojenje ivih ivotinja, dodavanje leda i drugo. eljeznica se moe uspjeno pozivati na produenje roka isporuke, ako su uzrok i trajanje zadravanja upisani u tovarni list, ali je doputeno dokazivanje i na drugi nain (drugim sredstvima dokazivanja). Postoje i dopunski rokovi za isporuku stvari koji su takoe odreeni propisom i tarifom. Dopunski rokovi vae za sluaj: prevoza stvari prugama razliitih irina kolosijeka, sporednim prugama, prugama koje nisu osposobljene za brzovozni prevoz, kod kombinovanog prevoza i u vanrednim prilikama. Ova pravila posebno vae u meunarodnom prevozu, ako posebnim propisima ili ugovorima nije to drugo predvieno (JP-CIM, lan 27). Rok isporuke je odran od strane eljeznice ako je prije isteka roka obavijestila primaoca o prispijeu stvari i iste pripremila za odnoenje, odnosno ako je stvar pripremljena za odnoenje kada se primalac ne obavjetava (ZUPS, lan 56). 1.5. Postupanje po nalozima Specifinost ugovora o prevozu stvari eljeznicom jeste u tome to se on moe jednostrano izmijeniti davanjem naloga (uputstava) od strane poiljaoca ili primaoca ili ovlatenog imaoca prenosivog tovarnog lista, ali samo pod uslovima i

195

na nain kako je utvreno zakonom (ZUPS, lan 49 - 53). U tom smislu idu i meunarodna pravila (JP-CIM, lan 30 - 32). Poiljalac moe traiti da se: stvar vrati i njemu preda u otpravnoj stanici; zaustavi poiljka u nekoj usputnoj stanici; stvari ne izdaju odnosno da se izdavanje odloi; stvari izdaju drugom primaocu; stvari izdaju u nekoj drugoj stanici, dakle, promijeni uputna stanica (reekspedicija). Moe se promijeniti nalog o pouzeu (povisi, smanji, brie ili poiljka optereti pouzeem) odnosno o isplati nekog novanog iznosa (dio vozarine ili drugi trokovi). I primalac ima pravo davati iste naloge eljeznici pod uslovom da je ovlaten na to u tovarnom listu ili da mu poiljalac preda duplikat tovarnog lista. U protivnom, nema pravo davati naloge, odnosno izmijeniti ugovor. Imalac prenosivog tovarnog lista, kao hartije od vrijednosti, ima takoe pravo davati odreene naloge eljeznici. Njegovi nalozi mogu biti sljedei: da se prevoz stvari obustavi; stvar izda u nekoj drugoj uputnoj stanici ili stvar vrati u otpravnu stanicu. Nalozi, odnosno zahtjev za izmjenu ugovora podnosi se u pisanoj formi preko otpravne stanice ili stanice u kojoj se stvari nalaze. Poiljalac ima pravo traiti izmjenu ugovora do momenta predaje tovarnog lista primaocu, a ako primalac odbije prijem stvari, to se pravo ponovo vraa poiljaocu. Davalac naloga snosi trokove koje je eljeznica imala izvrenjem tih naloga s tim to se naplata moe osigurati jemstvom. eljeznica moe odbiti izvrenje naloga, jednostranu izmjenu ugovora, samo iz razloga odreenih zakonom, u protivnom, odgovara za tetu koja nastane neizvrenjem naloga. teta se tada obraunava po pravilima koja vrijede za gubitak (propast) stvari. eljeznica moe odbiti izvrenje naloga u sljedeim sluajevima: ako nalog nije mogue izvriti; ako bi izvrenje naloga prouzrokovalo poremeaje u saobraaju; kada je nalog protivan carinskim i drugim imperativnim propisima; kada su trokovi vei od vrijednosti stvari, a nije dato jemstvo (nemogunost ekonomske realizacije zakonskog prava zaloge na stvarima). 1.6. Obavjetavanje korisnika prevoza Korisnik prevoza je svako lice koje na osnovu ugovora o prevozu stie odreena prava i preuzima odreene obaveze (poiljalac, primalac, imalac prenosivog tovarnog lista). Ve je reeno, da je eljeznica duna u odreenim situacijama da obavijesti poiljaoca ili primaoca ili imaoca prenosivog tovarnog lista kada je na njih prelo pravo raspolaganja poiljkom. Generalno, ona je duna obavijestiti ta lica u svakom sluaju kada prevoz odstupa od redovnog toka stvari. Tako je eljeznica duna obavijestiti: poiljaoca kada je u tovarnom listu upisano da poiljalac ili njegov punomonik prisustvuje carinjenju ili obavljanju drugih radnji, a stvar je prispjela na to mjesto; poiljaoca, ako se carinjenje ili druge radnje iz tovarnog lista ne mogu obaviti u mjestu (stanici); poiljaoca ili imaoca prenosivog tovarnog lista kada nastupe odreene smetnje u prevozu (udes, nezgoda);

196

poiljaoca kada stvari prispiju na uputnu stanicu, a to je pravo upisano u tovarni list; poiljaoca ili imaoca prava iz prenosivog tovarnog lista kada se posumnja da je nastupilo oteenje ili djelimian gubitak stvari kako bi oni mogli prisustvovati pregledu stvari na uputnoj stanici; poiljaoca kada je stvari potrebno staviti u javno skladite (na leanje) ili predati pediteru ili ih prodati; poiljaoca, primaoca ili imaoca prava iz prenosivog tovarnog lista u sluaju kada doe do oteenja ili gubitka poiljke, odnosno kada se zagubljena poiljka kasnije pronae. Ukoliko eljeznica ne izvri obavjetavanje povrijedila je ugovor i ima se smatrati da se nije pridravala principa savjesnosti i potenja i zatite interesa korisnika prevoza (ZOO, lan 12). 1.7. Izvjetavanje o prispijeu stvari Kada poiljka prispije na uputnu stanicu eljeznica je duna, bez odlaganja, da je pripremi za izdavanje (odnoenje) i obavijesti adresata da istu preuzme i iskupi tovarni list. Obavjetavanje se vri na razliite naine: preporuenim pismom, telegramom, telefaksom, telefonom ili neposredno preko kurira. Zakonska je pretpostavka da je obavjetavanje izvreno nakon proteka odreenog vremena (24 odnosno 12 asova po predaji preporuke, telegrama, a telefonom kada je razgovor zavren). Primalac se ne obavjetava ako je ugovoreno da nema obavjetavanja ili je primalac ovlastio vozara, peditera da u njegovo ime prima izvjetaj o prispijeu poiljke. U izvjetaju se daje rok za otkup tovarnog lista i preuzimanje stvari sa naznakom gdje se one nalaze (kolosijek, broj kola, skladite). eljeznica ima pravo na trokove za obavjetavanje. Kada je izdat prenosivi tovarni list na donosioca, eljeznica nikoga ne obavjetava o prispijeu stvari na uputnu stanicu jer ne zna ko je stvarno primalac, odnosno u ijim se rukama nalazi tovarni list. Ako prenosivi tovarni list glasi po naredbi, pa je imalac takvog tovarnog lista izvijestio eljeznicu da je on prenesen na njega (indosamentom) odnosno da glasi na njega, eljeznica to lice obavjetava o prispijeu poiljke. Pravno dejstvo predaje tovarnog lista primaocu ogleda se u tome to od toga asa primalac stupa u pravni odnos sa eljeznicom. Od tada, kao to je reeno, moe primati naloge od primaoca, a nikako od poiljaoca. U sluaju da primalac odbije prijem stvari tada oivljavaju prava poiljaoca iz ugovora. 1.8. Predaja stvari primaocu (izdavanje stvari) Donosiocu izvjetaja o prispijeu stvari, kada ga je primalac kao adresat potvrdio, eljeznica je duna u uputnoj stanici izdati tovarni list i predati stvari. Ukoliko po tovarnom listu primalac ima neto da plati (pouzee ili dio trokova to je naznaeno u tovarnom listu) stvari e se predati nakon uplate tog iznosa, iskupa tovarnog lista. Samo primanje tovarnog lista znai da je primalac pristao, obavezao

197

se na isplatu iznosa iz tovarnog lista. Primalac i sam, bez obzira da li ga je uputna stanica obavijestila o prispijeu stvari ili to nije uinila, ima pravo nakon prispijea stvari zahtijevati da mu se preda tovarni list i izdaju stvari. eljeznica moe odbiti predaju stvari ako joj se ne preda duplikat tovarnog lista. Predaja denane poiljke vri se faktikom predajom. Kada se radi o kolskim (vagonskim) poiljkama predaja stvari vri se primopredajom kola to se konstatuje pismeno. Pri tome se konstatuje stanje plombi i drugih zatvaraa na vagonu kao i spoljni izgled. Ne vri se, dakle, faktika predaja stvari nego simbolina tradicija (u prisustvu primaoca vri se skidanje plombi sa vagona). Ukoliko korisnik prevoza posumnja da je stvar oteena ili da postoji djelimian gubitak stvari (nema plombe ili je ista oteena) moe zahtijevati utvrivanje stanja poiljke i eljeznica je duna to izvriti. Isto pravo ima poiljalac upisom odgovarajue klauzule u tovarni list. Dok se ne izvri pregled stvari primalac ne mora primiti stvari. Za to vrijeme stvari lee na rizik i troak eljeznice. Ako se prilikom pregleda ne utvrdi nikakva teta (oteenje ili gubitak stvari) ili se utvrdi teta koju je eljeznica prije pregleda priznala, tada e lice koje je zahtijevalo pregled (poiljalac, primalac, imalac prenosivog tovarnog lista) snositi trokove pregleda. I sama eljeznica kada posumnja u oteenje ili djelimini gubitak stvari ili kada oni stvarno postoje obavezna je pristupiti utvrivanju stanja poiljke. Utvrivanje stanja poiljke vri se na objektivan nain u prisustvu korisnika prevoza, ako je to mogue, a svjedoka i vjetaka kada je potrebno. Pregled e se izvriti i bez prisustva imaoca prava kada se ne odazove ili je stanje poiljke takvo da je potrebno odmah pristupiti njenom utvrivanju. Prilikom pregleda stvari sastavlja se zapisnik koji se predaje imaocu prava na stvarima. U zapisniku se utvruje: stanje stvari, podaci o masi ili broju komada, uzroku nastanka tete, kada je mogue, te visini tete. injenica predaje stvari primaocu je od pravnog znaaja za eljeznicu jer se toga asa smatra da je ona izvrila obavezu iz ugovora. Ukoliko je uredan prevoz (bez zadocnjenja, oteenja ili gubitka) prestaju sva potraivanja imaoca prava prema eljeznici. I prilikom izdavanja stvari mogu nastupiti smetnje: primalac se ne moe pronai; primalac je odbio prijem stvari; tovarni list nije iskupljen u roku ili je izdavanje (predaja) stvari zabranjena odlukom nadlenog organa. eljeznica e u razumnom roku o tome obavijestiti poiljaoca i traiti uputstva. Ne dobije li uputstva ili se dobijena uputstva ne mogu provesti tada e eljeznica stvari staviti na privremeni smjetaj, na rizik i troak poiljaoca, a ona odgovara kao uvar. Osim toga, ona moe stvari predati pediteru ili u javno skladite na troak poiljaoca i njegov rizik, a sama odgovara za izbor (culpa in eligendo). O svim tim radnjama obavijestie poiljaoca blagovremeno. Stvari koje nisu odnesene eljeznica moe prodati odmah, ako su podlone brzom kvaru ili su nepodesne za dranje. Takoe, ostale stvari koje je drala (uvala) 30 dana po isteku roka za njihovo odnoenje

198

ona moe prodati. Zapisnik o prodaji dostavlja poiljaocu. Iz postignute cijene naplatie svoje trokove, ako nisu plaeni, a ostatak stavlja na raspolaganje poiljaocu (ZUPS, lan 59 - 64). Moe se desiti da je primalac iskupio tovarni list, ali nije odnio stvar. Primaoca eljeznica obavjetava i poziva da odnese stvari koje lee na njegov rizik i troak. Ako i nakon poziva stvar ne bude odnesena, eljeznica istu moe predati u javno skladite ili prodati. 1.9. uvanje stvari Poto ovaj ugovor ima elemenata ugovora o ostavi, eljeznica je duna stvar uvati i sa njom postupati kao savjestan i uredan privrednik za sve vrijeme dok se ona nalazi u njenim rukama (dravini). Ta obaveza postoji za vrijeme cijelog roka isporuke (otpravnog i prevoznog roka) kao i za vrijeme dok se stvar ne odnese. Ako stvar ostavlja na privremeni smjetaj, duna je da postupa sa istom kao uvar. Kada se prevozi iva stoka, a poiljalac nije odredio pratioca, obavezna je da je tokom prevoza i po prispijeu u uputnu stanicu poji i hrani, zapravo, za sve vrijeme dok je ne preda primaocu, odnosno ne postupi sa njom prema ovlatenjima iz zakona i ugovora. Kod prevoza odreenih stvari koje imaju naroite osobine i svojstva, uz notifikacije u tovarnom listu, obavezna je postupati po naroitim pravilima o prevozu i uvanju stvari (kod prevoza opasnih materija vrijede posebna pravila RID). 1.10. Objavljivanje tarifa eljeznica je obavezna objaviti tarife na propisan ili uobiajen nain. Objavljuju se na nain da tarife budu pristupane i saznatljive za korisnike prevoza. Usto, duna je da na zahtjev korisnika prevoza stavi na uvid tarife u otpravnoj ili uputnoj stanici. Uobiajeno je da se tarife ili izvodi iz tarifa oglaavaju na vidnim mjestima u stanicama. Tarife moraju sadravati sve posebne uslove prevoza, a naroito elemente za izraunavanje visine prevoznine, sporednih usluga, a u meunarodnom prevozu i uslove za preraunavanje valuta. Tarife se primjenjuju prema svim korisnicima pod istim uslovima koji su vaili na dan zakljuivanja ugovora. 2. Obaveze poiljaoca 2.1. Obavjetavanje o namjeravanom prevozu Opta je obaveza poiljaoca da obavijesti eljeznicu o namjeravanom prevozu u kome smislu daje podatke, naroito, o vrsti, sadrini, koliini i masi poiljke, uputnoj stanici i primaocu, kao i drugim relevantnim elementima (ZOO, lan 654). To posebno vai kada se transportuju masovni tereti, opasne stvari ili one koje zahtijevaju posebne uslove prevoza. Sutina obaveze poiljaoca jeste u tome da eljeznica na vrijeme pripremi kola, preduzme sve nune radnje i mjere za nesmetan i bezbijedan prevoz. Poiljalac odgovara za tetu koja bi nastala zbog nedavanja podataka ili davanja pogrenih podataka.

199

2.2. Predaja stvari i tovarnog lista Iz prirode nastanka ovog ugovora proizlazi da je poiljalac obavezan predati stvari na prevoz i predati uredno popunjen tovarni list. Obaveza utovara je dispozitivne prirode jer se ugovorom moe predvidjeti da tu radnju obavi eljeznica. Stvari se predaju blagovremeno, upakovane na propisan ili uobiajen nain kako bi, s obzirom na njihovu vrstu, nain prevoza i prevozni put, bile prevezene bez oteenja ili ugroavanja lica i dobara. eljeznica e upozoriti poiljaoca na nedostatke pakovanja. Ona moe odbiti prijem poiljke kada su nedostaci pakovanja takve prirode da se moe ugroziti sigurnost lica, kola i dobara. Poiljalac, ako vri utovar, duan je pridravati se ugovorenog roka utovara i uputstava eljeznice u pogledu smjetaja stvari na kola, te koliine i mase koju kola mogu da prime (osovinsko optereenje). Kada se zavri utovar na vagon se stavlja plomba i drugi zatvarai, a u tovarni list poiljalac unosi broj i oznaku plombe. Ako poiljalac ne odri rok utovara, prekorai ugovoreno vrijeme, eljeznica moe traiti posebnu naknadu (kolsku dangubninu). Kada je rok utovara prekoraen za vie od 24 asa, eljeznica je ovlatena da, na troak i rizik poiljaoca istovari stvari (oslobodi kola) i iste preda na privremeni smjetaj ili pediteru ili u javno skladite (ZUPS, lan 55). U sluaju preoptereenja kola (preteg) ili neispravno, netano ili nepotpuno upisanih podataka u tovarni list o stvarima koje su iskljuene iz transporta i stvarima koje se prevoze pod posebnim uslovima, zakonska je obaveza eljeznice da na prvoj stanici gdje je to mogue istovari cijelu poiljku ili preteg. Stvari stavlja na raspolaganje poiljaocu na njegov troak i rizik. Pri tome eljeznica moe traiti trostruki iznos prevoznine za izvreni prevoz kao i naknadu tete ako je nastala (ZUPS, lan 45). 2.3. Plaanje prevoznih trokova Ekonomski interes eljeznice jeste da naplati prevozne trokove za svoju uslugu. Ti prevozni trokovi sastoje se od: vozarine (prevoznine), dodataka na vozarinu, naknada za sporedne usluge te drugih naknada saglasno ugovoru i tarifi. Opte je pravilo da eljeznica ima pravo na vozarinu za najkrai prevozni put kojim bi se stvari mogle prevesti, bez obzira na stvarni put prevoza. Odstupanja mogu biti u sluaju da poiljalac odredi prevozni put. Obaveza plaanja prevoznih trokova moe biti razliito odreena. Poiljalac plaa prevozne trokove po tarifi koja se primjenjuje na dan zakljuenja ugovora kada je tako ugovoreno i upisano u tovarni list. Inae, ta obaveza je na primaocu ako iskupi tovarni list u kome nije naznaeno da poiljalac plaa prevozne trokove (ZUPS, lan 39). Tarifa moe odrediti da neke trokove prevoza obavezno plaa poiljalac. Kada se radi o lako kvarljivim stvarima ili stvarima male vrijednosti (vrijednost stvari ne moe pokriti trokove prevoza) otpravna stanica uvijek moe

200

zahtijevati da poiljalac unaprijed plati trokove prevoza. Isto vrijedi i za ekspresne poiljke. Tada se u tovarni list i njegov duplikat unosi iznos unaprijed plaenih trokova od strane poiljaoca. Pravna je pretpostavka, oborive prirode, da poiljalac ne plaa prevozne trokove ili dio trokova, ako o tome nema njegove izjave u tovarnom listu. Smatra se da je htio te trokove da snosi primalac. Meutim, on e platiti prevozne trokove ukoliko primalac ne iskupi tovarni list ili ne bude davao naloge za izmjene ugovora tokom prevoza stvari. Izjavu o vozarini i drugim trokovima poiljalac upisuje u tovarni list standardnim izrazima (klauzule) koje se primjenjuju i u meunarodnom transportu. Evo nekih: franko vozarina - poiljalac preuzima na sebe samo plaanje vozarine; franko vozarina ukljuivo ... - pored vozarine, poiljalac preuzima pojedinano naznaene trokove; franko svi trokovi - poiljalac preuzima na sebe vozarinu i plaanje svih trokova; franko iznos... - poiljalac plaa naznaeni iznos. eljeznica i poiljalac imaju pravo odnosno obavezu na ispravak naplaenih iznosa u sluaju nepravilne primjene tarifa ili greke prilikom izraunavanja ili naplate trokova. Reklamacija se podnosi u pisanoj formi uz obrazloenje i prezentaciju odgovarajuih dokumenata. Manje plaene iznose treba da plati poiljalac ako tovarni list nije iskupljen ili se potraivanje eljeznice odnosi na trokove koje je u tovarnom listu preuzeo poiljalac. Poiljalac je duan platiti kamatu od dana prijema reklamacije. Ako poiljalac u roku od 30 dana ne izvri plaanje, eljeznica moe pokrenuti spor. U meunarodnom saobraaju poiljalac nije duan platiti manje uplaeni iznos ako je razlika manja od 4 obraunske jedinice po tovarnom listu (JP-DIM, lan 29). Poiljalac, primalac i svako lice na koje je prelo potraivanje iz ugovora ima pravo reklamacije eljeznici u sluaju vie plaenog iznosa trokova prevoza (preplaen iznos). Ako reklamacija ostane bezuspjena, protekom 30 dana, ono moe pokrenuti spor podizanjem tube. 3. Obaveze primaoca 3.1. Plaanje prevoznih trokova Primalac ima obavezu plaanja prevoznih trokova, svih ili djelimino, kako je navedeno u tovarnom listu i ako on taj dokument preuzme. Samo preuzimanje tovarnog lista obavezuje primaoca na plaanje trokova. Inae, preuzimanje tovarnog lista je pravo primaoca i na to ga ne moe niko natjerati. Kada, dakle, primalac preuzme tovarni list zasniva se obaveza primaoca na plaanje trokova prevoza u obimu kako je odreeno tovarnim listom. Primalac je u obavezi da plati i sve trokove nastale po njegovim nalozima jer i on moe davati uputstva eljeznici kada na njega prijeu ovlatenja iz ugovora. Osim toga,

201

primalac je u obavezi da plati i one trokove koji su nastali njegovim radnjama za eljeznicu ili neinjenjem, nepreduzimanjem radnji, nakon prihvatanja tovarnog lista (dangubnina, learina i dr.). 3.2. Odnoenje stvari Primalac, ako iskupi tovarni list, duan je stvar odnijeti u ugovorenom roku (rok odnoenja), u toku redovnog radnog vremena koje vai u uputnoj stanici. Ako stvari na vrijeme ne odnese, eljeznica naplauje dangubninu (learinu) prema tarifi. Ukoliko se taj rok prekorai za vie od 14 asova eljeznica ima pravo staviti stvari na privremeni smjetaj, na troak i rizik primaoca, ili ih predati pediteru ili u javno skladite, kao i drugom prevozniku radi predaje primaocu. Stvari moe odmah i prodati ako su ispunjeni odreeni uslovi (lako kvarljive stvari, ive ivotinje, stvar se ne moe predati pediteru ili u skladite prema mjesnim obiajima). U svim sluajevima prekoraenja roka za odnoenje stvari primalac je obavezan platiti posebnu naknadu odreenu tarifom. Primalac moe zahtijevati da se provjeri stanje poiljke i utvrdi oteenje i moe odbiti prijem sve dok se to ne uini. Dovoljno je da postoji sumnja u oteenje ili gubitak pa da se prie provjeri. Prilikom provjere sastavlja se zapisnik o izviaju iji se prepis predaje primaocu. Ako primalac ne prizna injenice utvrene zapisnikom, moe zahtijevati sudskim putem utvrivanje stanja poiljke (koliina, uzroci tete, visina, okolnosti pod kojim je teta nastala). Ustanovi li se istovjetnost poiljke, trokove utvrivanja snosi primalac (ZOO, lan 689). V - ODGOVORNOST STRANAKA 1. Odgovornost eljeznice Prema meunarodnim pravilima i domaem pravu eljeznica odgovara za tetu nastalu u toku prevoza zbog djeliminog ili potpunog oteenja ili gubitka stvari, kao i za tetu nastalu zbog prekoraenja roka isporuke (zadocnjenja), za sve vrijeme do predaje stvari primaocu (JP-CIM, lan 36; ZUPS, lan 65). Dakle, ona odgovara za sluaj oteenja, za sluaj gubitka i za sluaj zadocnjenja i to od asa 183 eljeznica kada je primila stvar na prevoz pa dok je ne preda primaocu. odgovara za lica koja je angaovala, odnosno koja su radila po njenim nalozima. eljeznica odgovara za povredu integriteta poiljke, gubitak ili oteenje. Gubitak postoji onda kada eljeznica nije u mogunosti da u odredinom mjestu izda stvar primaocu (izgubljena, ukradena, izgorjela, izdata treem neovlatenom licu, prodata i dr.). Pretpostavka je da postoji gubitak ukoliko eljeznica ne izda stvari primaocu u roku od 30 dana po isteku vremena za isporuku. Djelimini
183

urdev dr Duanka, Odgovornost eleznikog prevozioca, Nauna knjiga, Beograd, 1987, str. 35. i dalje.

202

gubitak postoji kada eljeznica ne moe da izda primaocu dio poiljke, postoji koliinsko umanjenje poiljke. Oteenje, djelimino ili potpuno, jeste kvalitativno umanjenje poiljke. Dolo je do umanjenja vrijednosti stvari jer je pogorano njeno stanje (lom, deformisanje, truljenje, cijepanje, vlanost i dr.). eljeznica je prekoraila rok isporuke (zadocnila, zakasnila) kada nije na vrijeme preuzela poiljku ili je nije na vrijeme predala primaocu. Ne postoji jedinstveno stanovite o pravnoj prirodi odgovornosti eljeznice. Spor se sastoji u tome: da li se radi o njenoj ugovornoj odgovornosti zasnovanoj na sistemu subjektivne odgovornosti (princip kulpe) sa pretpostavljenom krivicom eljeznice 184 ili o sistemu objektivne odgovornosti, samom faktu prouzrokovanja tete. 185 Prevladava drugo stanovite. Razlozi su mnogobrojni, ali se, ukratko, mogu svesti na sljedee: djelatnost eljeznice povezana je sa pojaanim rizikom; tete se deavaju usljed dejstava nepoznatih uzroka; krivicu je teko dokazati jer poiljalac nema uvid u kontrolu nad radom eljeznice. Stoga se njena objektivna odgovornost bazira na teoriji interesa (ija korist onoga i rizik) jer iz vrenja svoje djelatnosti eljeznica ostvaruje korist pa treba i da snosi nastale tetne posljedice. Pravni osnovi (razlozi) koji ublaavaju (omekavaju) dejstva stroge objektivne odgovornosti eljeznice dijele se u teoriji na opte i posebne. Opti (neprivilegovani) razlozi oslobaaju eljeznicu od naknade tete za sluaj gubitka, oteenja ili zadocnjenja. eljeznica nee odgovarati ako je teta nastala: krivicom korisnika prevoza; nalogom poiljaoca; uslijed mana na samoj stvari (svojstava stvari) i dejstava vie sile - spoljnih uzroka koji se nisu mogli predvidjeti, izbjei niti otkloniti (JP-CIM, lan 36; ZUPS, lan 66). Da bi se oslobodila odgovornosti, eljeznica mora dokazati uzronu vezu izmeu nekog od naprijed navedenih uzroka i same tete. U cilju daljeg ublaavanja odgovornosti eljeznice uvedeni su i posebni (privilegovani) osnovi ekskulpacije koje meunarodna i domaa pravila izriito navode. Oni vae samo za sluaj povrede integriteta poiljke (gubitka ili oteenja), ali ne i za sluaj zadocnjenja. Prema tim pravilima, ne pretpostavlja se odgovornost eljeznice za tetu nastalu gubitkom ili oteenjem poiljke, ako se utvrdi da je do te tete dolo zbog jednog ili vie privilegovanih osnova, a to su: a) Prevoz je izvren otvorenim kolima po vaeim propisima ili ugovoru stranaka to je upisano u tovarni list. Postoji izuzetak, eljeznica odgovara kada je dolo do oiglednog manjka ili gubitka cijelih komada stvari; b) Stvar nije upakovana ili je nedovoljno upakovana (prevoz bez odgovarajue ambalae) zbog ega je, s obzirom na prirodu stvari, dolo do gubitka ili oteenja; c) Kada je teta nastala utovarom ili istovarom koji vri poiljalac ili primalac na osnovu propisa ili ugovora; d) Ako se prevozi stvar koja je po svojoj prirodi (svojstvima) naroito izloena potpunom ili djeliminom gubitku ili oteenju (lomljenju, ranju, truljenju i sl.);
184 185

Antonijevi dr Zoran, op.cit. str. 358, Trajkovi dr Miodrag, Saobraajno pravo, Beograd, 1985, str. 462. Cigoj dr Stojan, Transportno pravo, Sinteza, Ljubljana, 1978, str. 61; Kapor dr Vladimir -Cari dr Slavko, op.cit. str. 334.

203

e) Stvar je predata na prevoz pod neispravnom, netanom ili nepotpunom deklaracijom ili se radi o stvari koja se prima na prevoz pod posebnim predostronostima i uslovima; f) Ako je dolo do tete u prevozu ivih ivotinja dejstvom posebnih okolnosti kojima su izloene ivotinje ili kada je na osnovu tarife, ugovora i uz naznaku u tovarnom listu trebao biti pratilac pa je to izostalo (JP-CIM, lan 36; ZUPS, lan 68). U svim navedenim sluajevima pretpostavka o neodgovornosti eljeznice nije apsolutne prirode jer imalac prava moe dokazivati suprotno, tj. da teta nije nastala ili nije iskljuivo nastala uslijed tih posebnih okolnosti (razloga). Za eljeznicu je dovoljno da uini vjerovatnim postojanje neke od posebnih okolnosti (oslobaajuih razloga), a sve ostalo (pozitivni dokazi) su na imaocu prava. Pored optih i posebnih, postoje i specijalni razlozi za oslobaanje eljeznice od odgovornosti, a tiu se normalnog kala. Ona ne odgovara za normalni kalo, gubitak u masi (teini) koji zbog prirodnih svojstava stvari redovno nastaje u prevozu. Odgovarae za dio gubitka u masi koji prelazi propisane (standardne) norme kala. Odreen je procenat dozvoljenog kala za pojedine vrste stvari - dva posto (na tenost, krzno, masti, svjee voe i povre, so, sapun, ugalj, stvari predate u vlanom stanju i dr.), a jedan posto za ostale stvari (ZUPS lan 70; JPCIM lan 41). Specijalni osnov za oslobaanje eljeznice od odgovornosti jesu nuklearni udesi, ako za prouzrokovanu tetu odgovara korisnik nuklearnog ureaja ili drugo odgovorno lice. U poslovnom/trgovakom pravu opte je pravilo da se kod prouzrokovanja tete naknauje stvarna, prosta teta (damnum emergens) i izgubljena dobit, korist (lucrum cessans). eljeznica naknauje samo prostu tetu, osim u sluajevima kvalifikovane krivnje (zle namjere ili krajnje nepanje). To je, po miljenju teorije, kompenzacija za strogi sistem objektivne odgovornosti. Za sluaj djeliminog ili potpunog gubitka (propasti) stvari, eljeznica naknauje tetu u visini vrijednosti izgubljene stvari obraunate po berzanskoj cijeni, a u nedostatku nje po trinoj cijeni. Ako stvar nema berzansku ili trinu cijenu visina tete se obraunava po uobiajenoj cijeni kao za stvari iste vrste i kvaliteta. Kad je unaprijed odreena cijena stvari koje se prevoze, visina tete se odmjerava prema toj unaprijed utvrenoj cijeni. U svim sluajevima vai cijena koja je postojala u vrijeme i u mjestu predaje stvari na prevoz. Sudska praksa je kolebljiva u tome da li je fakturna cijena stvari i njena trina cijena. eljeznica vraa naplaenu vozarinu, iznos carina i drugih trokova jer se smatra da nije izvrila prevoz. Razumije se, kod djeliminog gubitka eljeznica naknauje tetu u visini vrijednosti samo tog izgubljenog dijela stvari (tereta) i vraa srazmjeran dio vozarine i drugih trokova. U sluaju oteenja (djeliminog ili potpunog) stvari eljeznica vri naknadu tete u visini vrijednosti stvarnog oteenja, to se utvruje pregledom ili strunim

204

vjetaenjem. Plaa se, dakle, teta koja odgovara procentu umanjenja vrijednosti stvari (berzanska, trina ili uobiajena cijena minus postotak oteenja stvari). Ako je cijela ili dio poiljke, uslijed oteenja, izgubio vrijednost, visina tete ne moe prijei iznos koji bi eljeznica platila na ime izgubljene poiljke. Visina tete koja se plaa za gubitak uvijek je gornja granica i za njen obraun u sluaju oteenja stvari. Za sluaj zadocnjenja (prekoraenja roka isporuke) eljeznica naknauje samo tetu koja je uslijed toga prouzrokovana vezujui istu za visinu vozarine 186 : kod gubitka ili oteenja stvari plaa iznos dokazane tete koja ne moe biti vea od trostrukog iznosa vozarine; kod potpunog gubitka samo tetu po tome osnovu bez obzira na zadocnjenje. Kumulacija zahtjeva prema eljeznici postoji kod djeliminog gubitka ili oteenja. eljeznica tada plaa tetu na ime izgubljenog ili oteenog dijela poiljke, a za neizgubljeni ili neoteeni dio plaa tetu po osnovu zadocnjenja. Ukupna teta, po svim osnovima, ne moe prijei iznos koji bi eljeznica, inae, platila za sluaj potpunog gubitka stvari. Kvalifikovana krivnja eljeznice (zla namjera, krajnja nepanja) utiu na visinu tete. Kada je gubitak, oteenje ili zadocnjenje prouzrokovano zlonamjerno ili iz krajnje nepanje, eljeznica mora imaocu prava naknaditi cjelokupni (puni) iznos dokazane tete koja obuhvata prostu tetu i izgubljenu dobit. Radi li se o krajnjoj nepanji iznos dokazane tete ne moe prijei dvostruku vrijednost koju, inae, eljeznica plaa za sluaj gubitka, oteenja ili zadocnjenja (JP-CIM, lan 44). Transportno pravo poznaje princip ogranienja (limitiranja) odgovornosti prevoznika to je sluaj i kod eljeznice. Za sluaj oteenja ili gubitka stvari odgovornost eljeznice se ograniava na odreeni iznos koji ona plaa po kilogramu bruto mase (teine) te izgubljene ili oteene stvari ili njenog dijela. Visina naknade tete koju eljeznica plaa moe se poveati kada je u tovarnom listu predvien institut plaanja tete u svrhu obezbjeenja uredne isporuke (ZUPS, lan 75). eljeznica tada plaa tetu saglasno optim pravilima za gubitak, oteenje ili zadocnjenje plus iznos dokazane tete, ali samo do visine ukupnog obezbjeenja. U tom sluaju moe biti obuhvaena i stvarna teta i izgubljeni dobitak. Neki smatraju da ova situacija ima slinosti sa transportnim osiguranjem. Ugovorom o prevozu ili tarifom ne moe se iskljuiti niti ograniiti, potpuno ili djelimino, odgovornost eljeznice. Istovremeno, ne moe se stipulisati prebacivanje tereta dokazivanja sa eljeznice na imaoca prava u sluajevima kada je predvieno da ona vri dokazivanje (ZUPS, lan 3). Odgovornost eljeznice regulisana je imperativnim normama pa ugovor ne moe zamijeniti ili iskljuiti zakon.
186 Vasiljevi dr Mirko, Odgovornost eleznice u domaem i meunarodnom prevozu robe, Beograd, 1987, str. 42, respektabilno.

205

Ako u prevozu uestvuje vie eljeznikih preduzea, ona solidarno odgovaraju. Primalac stvari moe se obratiti sa zahtjevom uputnoj stanici, a kada postoji osiguranje i osiguravajuem drutvu. Imalac prava svoj odtetni zahtjev moe postaviti prema onome za koga se odlui, koga izabere. Ako je u prevozu uestvovalo vie eljeznikih preduzea koja je odredio poiljalac tada nema solidarne odgovornosti. Svako preduzee odgovara samo za svoj dio prevoza (ZOO, lan 678). 2. Odgovornost poiljaoca Ve je reeno da poiljalac odgovara za tanost unesenih podataka i izjava u tovarni list pa i kada ih na njegov zahtjev unosi eljeznica. Podaci koji se odnose na masu i broj komada mogu se upotrijebiti protiv eljeznice samo ako je ona te podatke provjerila (vagala, brojala) i potvrdila u tovarnom listu. Meutim i tada ima odstupanja. Kada je oigledno da nikakav stvarni manjak ne odgovara razlici u masi ili broju komada u odnosu na podatke iz tovarnog lista ti dokazi ne mogu sluiti protiv eljeznice, posebno, ako su primaocu predata kola (vagon) sa ispravnim plombama (ZUPS, lan 43). Poiljalac odgovara eljeznici i duan je naknaditi tetu koja nastane uslijed toga to nije priloio potrebne isprave uz tovarni list ili nije priloio sve ili su one neispravne. Odgovornost postoji i po osnovu tete nanesene utovarom, istovarom, zbog ravog pakovanja, nedeklarisanja ili netanog deklarisanja stvari. Kada su propisani odreeni rokovi, pa ih primalac ne odri, on odgovara eljeznici. Najee se to odnosi na plaanje dangubnine, learine ili trokova uskladitenja. Poiljalac odgovara za tetu prouzrokovanu drugim licima ili stvarima uslijed naroitih svojstava (opasne) stvari koja nisu bila poznata eljeznici. VI - PRESTANAK PRAVA IZ UGOVORA 1. Prestanak ugovora Ugovor o prevozu stvari eljeznicom prestaje na isti nain kao i drugi ugovori, odnosno prema optim pravilima o prestanku obligacija. Nije bitno da li obaveze proistiu iz propisa, ugovora ili pravila autonomnog poslovnog prava. Pravo zahtijevanja prema eljeznici prestaje kada imalac prava iz ugovora primi poiljku. Imalac prava moe biti poiljalac, primalac, korisnik prevoza, odnosno imalac prenosivog tovarnog lista. Izuzetno, pravo potraivanja prema eljeznici ne prestaje, iako je ona predala poiljku, u sljedeim sluajevima: ako imalac prava dokae da je teta prouzrokovana namjerno ili krajnjom nepanjom eljeznice; u sluaju djeliminog gubitka ili oteenja to je utvreno prije prijema poiljke ili nije uopte utvreno

206

prilikom prijema uslijed propusta eljeznice; ako oteenje ili djelimini gubitak stvari imalac prava nije mogao opaziti prilikom prijema poiljke, ali je zahtjev za utvrivanje oteenja stavio im je otkrio tetu (najkasnije sedam dana od prijema poiljke) uz obavezu dokazivanja da je do tete dolo u periodu od prijema do izdavanja (odnoenja) poiljke; kada se potraivanje odnosi na vraanje plaenih iznosa ili pouzea (ZUPS, lan 79). Svoja potraivanja iz ugovora imalac prava moe ostvariti prema eljeznici ako stavi reklamaciju u pismenoj formi i na nain odreen tarifom. Poiljalac moe koristiti pravo na reklamaciju sve dok ima pravo da raspolae poiljkom, a primalac od trenutka prijema tovarnog lista. Protekom roka od 30 dana po dostavi reklamacije imalac prava moe svoj zahtjev ostvariti podizanjem tube (glavni zahtjev plus kamata). Zahtjev za naknadu tete iz osnova zadocnjenja mora staviti u roku od 15 dana od dana izdavanja stvari, inae, pada u prekluziju. 2. Zastara potraivanja Za potraivanja iz ugovora o prevozu stvari eljeznicom odreeni su specijalni rokovi kao i rokovi za poetak toka zastarjelosti (ZUPS, lan 80, 81). Potraivanja zbog vie ili manje naplaene vozarine, dodatka na vozarinu, naknada za sporedne usluge ili drugih trokova zastarijevaju za est mjeseci. Ostala potraivanja iz ovog ugovora zastarijevaju za jednu godinu dana. Obustava zastare nastaje dostavljanjem pismene reklamacije, a nastavlja dalje uruenjem pismenog odgovora od strane eljeznice. Naknadne reklamacije o istoj stvari ne obustavljaju zastarijevanje.

207

208

GLAVA TREA UGOVOR O PREVOZU STVARI DRUMOM (CESTOM)


I - POJAM, ZNAAJ I PRAVNI IZVORI 1. Pojam ugovora Ugovor o prevozu stvari drumom (cestom) je takav ugovor kojim se drumski transporter, uz naknadu obavezuje poiljaocu, da e stvari iji je transport dozvoljen, unutar odreenog ili odredivog roka, u neoteenom stanju prevesti (premjestiti) iz mjesta otpreme u mjesto opredjeljenja i tamo ih staviti na 187 Pojam ovog ugovora ne odstupa raspolaganje poiljaocu ili licu koje on odredi. bitno od opteg pojma ugovora o prevozu. On se razlikuje po konkretizaciji linosti prevoznika, prevoznom putu i sredstvima prevoza. Sredstvo prevoza je ta injenica koja daje karakteristike ostalim. Sredstvo prevoza jeste motorno vozilo, a pod motornim vozilom se podrazumijeva vozilo koje se pokree mehanikom snagom sopstvenog motora neovisno od postojanja ina ili elektrinih vodova. Pod pravila drumskog prevoza potpadaju i kombinovana vozila, prikolice i poluprikolice (CMR, lan 1). Ovaj ugovor sve vie dobija meunarodni znaaj. Ugovor ima meunarodni karakter kada se mjesto preuzimanja i mjesto opredjeljenja, prema ugovoru, nalaze u dvjema razliitim dravama (CMR, lan 1). 2. Znaaj drumskog prevoza Drumski prevoz ima najduu tradiciju, a do industrijske revolucije i najvei znaaj. Tehnoloka otkria vezana za parnu mainu ila su u korist eljeznikog transporta, tako da drumski prevoz tek poetkom ovoga vijeka ponovno oivljava da bi puni znaaj doivio poslije pedesetih godina. S obzirom na ekonomske i druge karakteristike drumski prevoz ima znaajnu ulogu u privrednom ivotu svake zemlje i predstavlja konkurenciju drugim granama saobraaja. Prednosti drumskog transporta ogledaju se, ukratko, u ovome: mogue je obaviti direktan prevoz stvari po principu od vrata do vrata odnosno od skladita do skladita; lake se koriste prednosti integralnog prevoza primjenom modernih transportnih sudova (kontejnera, paleta); pogodniji je za prevoz manjih koliina stvari ili stvari specifinih osobina; koritenjem zaobilaznih ili sporednih puteva lake se savladavaju saobraajne smetnje na pojedinim relacijama; jeftinija je izgradnja prevoznih sredstava, osobito za pojedine vrste prevoza stvari (kamioni
187 Opirnije: Trifkovi mr Milo, Prava i obaveze stranaka iz ugovora o prevozu robe drumom, Institut za uporedno pravo, Beograd, 1970, str. 12.

209

hladnjae, cisterne); lake se kombinuje sa prevozom iz ostalih grana saobraaja, eljeznikim i pomorskim naroito, i na kraju, drumski transport je pogodan za prevoz za vlastite potrebe poslovnih subjekata. Nedostaci ovog vida prevoza su, prije svega, u sljedeem: nije pogodan za istovremeni prevoz velikih koliina stvari, mada se formiraju zbirni transporti (konvoji); tee se prevozi naroito kabasta roba; vezan je za vremenske prilike i najzad, prevozna sredstva su podlonija kvarovima, nego to je sluaj u pomorskom ili eljeznikom prevozu. 3. Vrste prevoza i ugovora Od vrste drumskog prevoza ovisi njegov pravni reim. Postoji niz specijalnih pravila kojima se reguliu pitanja znaajna za odreenu vrstu drumskog prevoza, posebno u sferi autonomnog prava. Ona su skoro unificirana kada se radi o karakteristikama vozila, posadi, sigurnosnim propisima, osiguranju, prelasku dravne granice i dr. Drumski prevoz, a time i ugovori u vezi sa njim, mogu se podijeliti po razliitim kriterijima. Uobiajeno je da se prema predmetu prevoza drumski transport dijeli na prevoz putnika, prevoz stvari (robe) i prevoz prtljaga pa u tom pravcu postoje razliita pravila u zakonu. Po nainu organizovanja prevoza putnika i stvari postoji javni drumski prevoz i prevoz za vlastite potrebe. Javni prevoz obavljaju poslovni subjekti (transportne organizacije) kao svoju registrovanu djelatnost na bazi ugovora sa poslovnim partnerima. Prevoz za vlastite potrebe podrazumijeva prevoz putnika i stvari radi zadovoljavanja sopstvenih potreba i ne obuhvata vrenje prevoznikih usluga treim licima. Javni drumski prevoz se obavlja kao prevoz u linijskom i slobodnom drumskom saobraaju. Linijski (redovni) prevoz se odvija po unaprijed utvrenom redu vonje, sa unaprijed odreenom polaznom i krajnjom stanicom i meustanicama. Cijena i ostali uslovi prevoza su unaprijed utvreni tarifom, a prevoznik je obavezan donijeti tarife i objaviti ih na uobiajen ili propisan nain. U slobodnom drumskom prevozu, ugovorom se odreuje prevozni put, cijena i uslovi prevoza, mada i za ovaj vid transporta prevoznici mogu unaprijed donijeti uslove poslovanja i tarife. U literaturi je uobiajeno da se drumski transport razvrstava i prema vrsti poiljki na prevoz denanih poiljki i prevoz kamionskih poiljki (tereta). Mjeoviti (kombinovani) prevoz, koji se dosta koristi, postoji onda kada se, na osnovu ugovora o prevozu, transport stvari vri angaovanjem prevoznih sredstava iz razliitih grana saobraaja (kamion, eljeznica, brod). U tom sluaju, kod meunarodnog prevoza transport se odvija na osnovu jedinstvene isprave o kombinovanom (multimodalnom) prevozu i jedinstvene naknade za prevoz. Isprava moe glasiti po naredbi ili na donosioca i moe biti prenosiva ili neprenosiva. Postoji jedinstvena odgovornost prvog transportera, kao organizatora

210

meunarodnog kombinovanog prevoza, za cijeli mjeoviti prevoz. 188 Ako se motorno vozilo prenosi jednim dijelom puta morem, eljeznicom, unutranjim vodama ili vazdunim putem, ali bez istovara, tada se primjenjuju pravila CMR na cio prevozni put. 4. Pravni izvori Razvojem drumskog saobraaja ustanovljena su posebna pravila koja se zasnivaju na posebnostima drumskih prevoznih sredstava, putevima prevoza i zahtjevima sigurnosti transporta, te ekonomskim ciljevima korisnika prevoza. Pravila su predmet regulisanja nacionalnih i meunarodnih izvora (konvencija), poto i u ovoj oblasti postoji unifikacija prava na meunarodnom planu. Na meunarodnom nivou znaajno je pomenuti dvije konvencije: jedna, koja se odnosi na oblast meunarodnog prevoza stvari i druga, koja se odnosi na carine i fiskalna davanja. To su: Konvencija o ugovoru za meunarodni prevoz robe drumom (eneva, 1956), poznatija pod skraenim imenom CMR konvencija i Carinska konvencija o meunarodnom prevozu robe na osnovu karneta TIR (eneva, 1959), krae TIR konvencija. Postoji i niz drugih meunarodnih akata koji se odnose na posadu vozila, putne oznake, signalizaciju, prevoz opasnih stvari, fiskalni reim drumskih vozila u meunarodnom prevozu. Formirano je nekoliko meunarodnih asocijacija u ovoj oblasti: Meunarodna unija za drumski transport (IRU), Meunarodna unija za javni saobraaj (UITU), Meunarodna drumska federacija (IRF), Evropska organizacija za drumski prevoz rashladne robe i dr. U domaem pravu drumski saobraaj regulisan je nizom zakonskih akata koji se odnose na organizaciju i funkcionisanje saobraaja, bezbjednost, nadzor i kontrolu te druga pitanja relevantna za odvijanje drumskog prevoza. Osnovni pravni izvori za ugovorno pravo su Zakon o obligacionim odnosima i specijalni 189 Zakon o unutranjem cestovnom prometu regulie materiju: javnog zakoni. prevoza, prevoza za line potrebe, prevoza za posebne namjene, autobusne stanice, stajalita i teretne autostanice i inspekcijski nadzor. S obzirom na dominantan meunarodni karakter ovog ugovora daljnje izlaganje e biti, uglavnom, ogranieno na njegove meunarodne aspekte kao i rjeenja sadrana u ZOO.

Vilus-Cari-ogorov, op. cit. str. 503. Donoenjem Zakona o unutranjem cestovnom prevozu (Sl. novine FBiH br. 23/98), lanom 73 je predvieno da prestaje primjena zakona koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije BiH do dana stupanja na snagu ovog zakona. Radi se o slijedeim zakonima: Zakon o prevozu u drumskom saobraaju (Sl. list SR BiH, broj 22/90, 27/91, Sl. list RBiH, broj 24/92, 33/95, 39/95), Zakon o meunarodnom drumskom transportu (Sl .list RBiH, br. 13/94, 33/95). S obzirom na razliitost materije koju ureuju ovi zakoni njihova primjena je u praksi kao takva zadrana.
189

188

211

II - ZAKLJUIVANJE, TOVARNI LIST I ELEMENTI UGOVORA 1. Zakljuivanje Ugovor o prevozu stvari u drumskom saobraaju je neformalan i moe se zakljuiti na bilo koji nain. Za neke vrste ugovora zakon moe odrediti nain zakljuivanja. Ima shvatanja da je ovaj ugovor formalan, pa i realan, posebno u meunarodnom transportu. 190 Kod prevoza stvari u drumskom saobraaju postoji, naelno, sloboda ugovaranja. Prevoznik prima stvari na prevoz kada se postigne saglasnost sa poiljaocem. Za pojedine vrste stvari vrijede posebna pravila, ali se ona odnose na izvrenje ugovora. U linijskom prevozu sloboda ugovaranja je donekle ograniena. Ovaj ugovor spada u kategoriju adhezionih ugovora to je odlika ugovora i u drugim oblastima transporta. U odnosu na druge grane saobraaja u drumskom prevozu vei znaaj imaju poslovni obiaji, a takoe, i opti uslovi poslovanja. Opte je usvojen stav u meunarodnoj praksi, a to je nalo mjesto i u naoj sudskoj praksi, da je voza prevoznika (ofer) ovlaten na zakljuenje ugovora. Ovlatenja i pravnu valjanost izjava vozaa treba procjenjivati po pravilima obligacionog prava koja se odnose na punomostvo, voza je punomonik po zaposlenju (ZOO, lan 98.). On je ovlaten za zakljuenje ugovora o prevozu ukoliko je to u okviru redovnog poslovanja prevoznika i ugovor zakljuuje pod uobiajenim uslovima. 2. Tovarni list I u drumskom prevozu stvari postoji prevoznika isprava u vidu tovarnog lista. Izdavanje tovarnog lista vri se na zahtjev poiljaoca ili prevoznika. Nepostojanje, neispravnost ili gubitak tovarnog lista ne utie na postojanje i valjanost ugovora o prevozu stvari (ZOO, lan 656; CMR, lan 4). Tovarni list predstavlja dokaz o zakljuenom ugovoru, uslovima ugovora i prijemu stvari od strane prevozioca. Te injenice mogu se dokazivati i drugim pravnim sredstvima. Tovarni list se izdaje u tri originalna primjerka: prvi ide poiljaocu, drugi prati poiljku, a trei ostaje prevozniku. Ako stvari koje se prevoze moraju biti utovarene u razliita vozila ili se prevoze razliite vrste stvari ili su stvari podijeljene u grupe, svaka strana (poiljalac i prevoznik) moe zahtijevati izdavanje posebne isprave za svako vozilo ili svaku vrstu stvari ili svaku grupu stvari, odnosno koliinu robe (CMR, l. 5). Obavezni sastojci tovarnog lista su: datum i mjesto izdavanja tovarnog lista; ime i adresa poiljaoca kao i ime i adresa primaoca; ime i adresa prevoznika, identifikacija prevoznog sredstva; mjesto i datum preuzimanja stvari kao i mjesto
190

Opirnije: Ivoevi dr Borislav, op.cit.str. 140.

212

isporuke (mjesto utovara i istovara); uobiajeni opis stvari koje se prevoze i nain pakovanja, broj paketa, i njihove oznake, bruto masa (teina) poiljke ili koliina izraena na drugi nain; trokovi u vezi sa prevozom (trokovi prevoza, dodatni trokovi, carine i drugi izdaci); instrukcije vezane za carine i druge formalnosti te spisak isprava priloenih uz tovarni list. Stranke mogu navesti u tovarnom listu i druge podatke koje smatraju korisnim, a naroito: oznaku o pretovaru, koje trokove poiljalac preuzima na sebe, plaanja izvrena u trenutku isporuke, deklaraciju o vrijednosti stvari, instrukcije o osiguranju tereta, rok prevoza i drugo. Poiljalac odgovara za sve trokove i tetu koja nastane unoenjem netanih ili nepotpunih podataka u tovarni list ili to uini prevozilac na zahtjev poiljaoca. Prevoznik nije obavezan da ispituje ispravnost dokumenata koji se prilau. Stoga je poiljalac odgovoran za svaku tetu prouzrokovanu nedostatkom, nedovoljnou ili neispravnou tih dokumenata i podataka u njima. Kada je prevoznik vrio provjeru podataka unesenih u tovarni list (broj koleta, oznaku, spoljnje stanje stvari i ambalae) svoje primjedbe unosi u tovarni list. Ako prevoznik ne upie nikakve primjedbe u tovarni list, zakonska je pretpostavka da su stvari i ambalaa primljeni na prevoz u dobrom spoljnjem stanju kao i da broj i oznaka koleta odgovara podacima iz tovarnog lista (CMR, l. 9). Dozvoljeno je suprotno dokazivati, ali je teret dokaza na prevozniku. Poiljalac i prevozilac se mogu sporazumjeti da se izda prenosivi tovarni list koji glasi po naredbi ili na donosioca. U tom sluaju, na primjerku originala, koji se predaje poiljaocu, mora biti naznaeno da se radi o prenosivom tovarnom listu jer samo taj primjerak ima znaaj hartije od vrijednosti. Na ostala dva originalna primjerka samo se upisuje notifikacija da je izdat prenosivi tovarni list. Prenosivi tovarni list, kao hartija od vrijednosti, mora sadravati potpise poiljaoca i prevoznika odnosno njihovih punomonika. Poto se radi o individualnoj hartiji od vrijednosti potpisi ne mogu biti u vidu faksimila. Tovarni list se prenosi indosamentom ako glasi po naredbi odnosno prostom predajom kada glasi na donosioca. Na oblik i pravna dejstva indosamenta shodno se primjenjuju pravila mjeninog prava, osim pravila o regresu. Umjesto tovarnog lista prevoznik moe izdati potvrdu o prijemu stvari na prevoz (ZOO, lan 657). Za potrebe poiljaoca i prevoznika moe se izdati prepis tovarnog lista odnosno prenosivog tovarnog lista. Na svakom prepisu mora biti vidno oznaeno da se radi o prepisu kao i upozorenje da se na osnovu prepisa ne moe raspolagati sa stvarima (poiljkom). 3. Bitni elementi ugovora Po prirodi posla, bitni sastojci ugovora o prevozu stvari drumom su: ugovorne strane, primalac, mjesto otpreme i mjesto opredjeljenja, stvari koje se prevoze i naknada za prevoz. Uobiajeno je da se prilikom prijema stvari na prevoz izdaju tovarni list ili potvrda o prijemu stvari na prevoz u koje se unose odreeni podaci.

213

Otuda se sastojci tovarnog lista uzimaju najee kao bitni elementi ugovora o prevozu stvari drumom. Pored ugovornog prevoznika (vozara) moe se pojaviti podprevoznik (podvozar) i uzastopni prevoznik. Podprevoznik je lice kome ugovorni prevoznik (vozar) povjeri izvrenje cijelog ili dijela ugovora o prevozu stvari drumom, po pravilu, on ne potpisuje tovarni list. Uzastopni prevoznik je lice koje, na osnovu ugovora o prevozu zakljuenog izmeu poiljaoca i prevoznika i jedne prevozne isprave, uestvuje kao jedan od vozara u prevozu stvari (izvrenju ugovora). Postoje bitne razlike u odgovornosti podprevoznika i uzastopnog prevoznika. III - OBAVEZE I PRAVA STRANAKA 1. Obaveze drumskog prevoznika 1.1. Stavljanje motornog vozila na raspolaganje poiljaocu Motorno vozilo koje prevoznik stavlja na raspolaganje poiljaocu treba da omogui bezbijedno i pravilno izvrenje prevoza. Ugovorom se odreuje, najee, tip vozila koje vri prevoz. Kada ugovorom nije odreen tip vozila smatra se da je izbor preputen prevozniku i on je duan obezbijediti vozilo koje je pogodno za namjeravani prevoz, ako uslove prevoza poznaje. Kada okolnosti posla ne zna, prevoznik je obavezan dostaviti vozilo koje uobiajeno koristi u poslovima sa poiljaocem, a ako toga nema onda ono koje odgovara najmasovnijim vrstama 191 Prevoznik angauje iskusno i obueno osoblje koje moe izvriti prevoza. ugovoreni prevoz. Vozilo se postavlja na mjesto odreeno ugovorom, odnosno na mjesto utovara, ako to moe uiniti bez opasnosti za vozilo. Ako mjesto utovara nije odreeno prevoznik je duan postaviti vozilo na najblie mjesto koje ispunjava uslove za utovar. Vozilo se postavlja na mjesto utovara ugovorenog dana i sata. U sluaju da sat nije odreen, prevoznik je duan vozilo postaviti ugovorenog dana, ali najkasnije u vrijeme koje omoguava utovar stvari prije isteka radnog vremena poiljaoca. O postavljanju vozila prevoznik obavjetava poiljaoca ili lice koje on odredi. Kada vozilo ranije stigne, poiljalac moe preduzeti radnje utovara, ali ako ne koristi blagovremeno dostavljeno vozilo snosi posebnu naknadu - dangubninu. Za neblagovremeno dostavljanje vozila prevoznik odgovara kao za docnju u izvrenju ugovora.

191

Trifkovi mr Milo, op.cit. str. 17.

214

1.2. Preuzimanje stvari na prevoz Preuzimanje stvari je zbirni pojam za niz radnji koje prevoznik pojedinano ili u vezi sa drugim radnjama mora preduzeti da bi stekao detenciju stvari. Tu spada provjera stanja i mase (teine) poiljke, pregled oznaka, prijem stvari i dokumenata, a prema okolnostima sluaja i utovar stvari. Prilikom preuzimanja stvari prevoznik je duan da kontrolie tanost navoda u tovarnom listu u pogledu broja koleta i njihovih oznaka i brojki, kao i spoljnje stanje poiljke i njenog pakovanja (CMR, lan 8). Svoje rezerve upisuje u tovarni list i one obavezuju poiljaoca, ako se on sa tim izriito saglasio u tovarnom listu. Prevoznik nije obavezan da kontrolie bruto masu stvari ili njihovu koliinu izraenu na drugi nain, niti sadrinu paketa, ali poiljalac moe zahtijevati provjeru. Prevoznik ima pravo na naknadu trokova provjere i rezultati se unose u tovarni list (CMR, lan 8). 1.3. uvanje stvari primljenih na prevoz Prevoznik, kao detentor, obavezan je uvati stvar da bi je zatitio od treih lica i transportnih rizika i, naelno, u nepromijenjenom stanju predao prevezenu stvar, primaocu. Obaveza vremenski traje od momenta prijema do predaje stvari. Ovu obavezu prevoznik moe izvriti bilo u svojstvu prevoznika ili skladitara, zavisno od prirode radnje i okolnosti sluaja. Ako angauje tree lice, na teret i rizik imaoca prava na stvari, prevoznik odgovara za izbor toga lica, a trokovi se odreuju ugovorom ili obiajem. Trokovi uvanja koji nastanu uslijed neopravdanog odugovlaenja izvrenja prevoza padaju na teret samog prevoznika. 1.4. Prevoz stvari Obaveza prevoza stvari je osnovna, jer poiljalac zakljuenjem i izvrenjem ugovora oekuje premjetanje stvari, prevoz od mjesta otpreme u mjesto opredjeljenja. U slobodnom prevozu drumom ova obaveza se regulie ugovorom, dok su kod linijskog prevoza mnogi elementi ove obaveze unaprijed odreeni. Prevozni put je linija kretanja koju vozilo treba da pree iz mjesta otpreme do mjesta opredjeljenja. U linijskom prevozu on je utvren redom vonje, a u slobodnom odreuje se ugovorom i prevoznik je duan izvriti prevoz ugovorenim putem (ZOO, lan 661). Ako prevozni put nije ugovoren, tada je prevoznik duan stvari prevesti onim putem koji najvie odgovara interesima poiljaoca. To se postie kombinacijom zahtjeva brzine, ekonominosti i sigurnosti. Duina prevoznog puta, koja utie na cijenu prevoza, moe se odrediti na razliite naine (autokarta, eljezniki daljinar, putem brojila vozila i dr.). Duinu prevoznog puta predstavlja onaj put koji je vozilo stvarno prelo ukljuujui potrebna (nuna) odstupanja, skretanja. Prevoznik je duan da izvri prevoz u ugovorenom roku, a ako rok prevoza nije ugovoren prevoz treba izvriti za vrijeme koje je uobiajeno za prevoz takve

215

stvari, s obzirom na vrstu i duinu puta kao i vrstu vozila. Vrijeme prevoza poinje tei od isteka vremena za utovar, odnosno isteka dodatnog vremena za utovar tereta i obuhvata rok otpreme i rok prevoenja. Rok otpreme je vrijeme nakon utovara stvari do momenta kada prevoenje treba da pone. On se odreuje ugovorom, a esto je odreen optim uslovima poslovanja prevoznika. Rok prevoza je vrijeme od isteka roka otpreme do predaje tovarnog lista primaocu. Optim uslovima odreuje se vrijeme prevoza koje ugovorom moe biti produeno ili skraeno. Rok prevoza kao i rok otpreme ne tee za vrijeme smetnji koje nastanu bez krivice prevoznika. Ako prevoz stvari nije mogue izvriti u ugovorenom roku i pod ugovorenim uslovima prevoznik je obavezan traiti uputstva od lica ovlatenog za raspolaganje teretom. Kada imalac prenosivog tovarnog lista nije poznat instrukcije e traiti od poiljaoca. Prevoznik e preduzeti mjere radi zatite interesa imaoca prava, ako u razumnom roku ne dobije potrebne instrukcije za postupanje. To podrazumijeva ovlatenje prevoznika da stvar istovari, da je preda na uvanje ili da je sam uva na teret i rizik imaoca prava, uzimajui u obzir karakter smetnji i okolnosti sluaja. Prevoznik ima pravo na naknadu trokova koje je imao uslijed smetnji nastalih bez njegove krivice. 1.5. Postupanje po uputstvima imaoca prava Mogunost davanja uputstava, kojima se mijenjaju nalozi sadrani u ugovoru, postoji kod svih ugovora o prevozu stvari. Ona u sutini znai izmjenu ugovora jednostranom izjavom volje, pa ak, i izjavom volje lica koje nije uestvovalo u zakljuivanju ugovora (imaoca prenosivog tovarnog lista). Naknadna uputstva predstavljaju manifestaciju raspolaganja poiljkom. Ta uputstva moe davati poiljalac, primalac i imalac prenosivog tovarnog lista. Ako nije izdat prenosivi tovarni list, poiljalac moe u toku prevoza pa sve do predaje tovarnog lista drugom licu, davati naloge prevozniku u smislu: da se obustavi prevoz stvari; da se stvar vrati u mjesto otpreme; da se stvar preda drugom primaocu; da se stvar uputi u drugo mjesto opredjeljenja; da se predaja stvari odloi. Iste naloge moe izdavati i primalac pod uslovom da je poiljalac u tovarni list upisao takva ovlatenja primaoca ili mu je predao svoj primjerak tovarnog lista ili ako je stvar stigla u mjesto opredjeljenja. Nalozi moraju biti izdati u pisanoj formi uz potvrdu o njihovom prijemu od strane prevoznika. Ovlateni imalac prenosivog tovarnog lista ima iskljuivo pravo i on moe raspolagati poiljkom, pod uslovom da su ispunjene sve obaveze koje proizlaze iz tog papira. Instrukcija se unosi u prenosivi tovarni list i potvruje potpisom imaoca tog papira, u protivnom, ne proizvodi pravna dejstva. Nije doputeno viestruko davanje uputstava. Naime, ako imalac prava (poiljalac, primalac, imalac prenosivog tovarnog lista) naredi predaju stvari drugom licu to drugo lice nema pravo da imenuje drugog adresata (CMR, lan 12).

216

Ovlateno lice koje se poslui svojim pravom na davanje instrukcija duno je prevozniku naknaditi odgovarajue trokove i tetu koja nastane za prevoznika. Obavezno je pruiti jemstvo za trokove i tetu, ako prevoznik to zahtijeva. Prevoznik ne moe odbiti primljena uputstva ako je izvrenje naloga mogue, da se ne vri razdvajanje poiljke, ili se ne nanosi teta drugom korisniku prevoza, da se naknade trokovi, odnosno prui valjana garancija za trokove i tetu te ako izvrenje naloga nije protivno carinskim i drugim imperativnim propisima. Neopravdano odbijanje uputstava povlai odgovornost prevoznika. 1.6. Isporuka poiljke primaocu (predaja stvari) Isporuka poiljke, u sutini, obuhvata predaju stvari, predaju dokumenata kao i 192 radnje primaoca vezane za njihovo prihvatanje. Lica koja su ovlatena da prime uredno prispjelu poiljku su primalac (lice oznaeno u ugovoru ili tovarnom listu), njegov punomonik, a nekada i tree lice bez posebnog ovlatenja. Isporuka stvari se vri u mjestu opredjeljenja koje je odreeno ugovorom odnosno prevoznim dokumentom ili naknadnim uputstvima. Ukoliko nije posebno utvreno, pretpostavlja se da je to mjesto adresa primaoca. Po prispijeu poiljke u mjesto opredjeljenja prevoznik je duan, bez odlaganja, obavijestiti primaoca i staviti mu stvari na raspolaganje, kao i predati duplikat tovarnog lista. Kada stvari prispiju u mjesto opredjeljenja, tada i sam primalac ima pravo zahtijevati predaju tovarnog lista i stvari, ako ispuni uslove predviene ugovorom. Preuzimanjem stvari i tovarnog lista, primalac se obavezuje da isplati naknadu za prevoz, ako to drugo nije odreeno ugovorom ili u tovarnom listu. Kada primalac smatra da nije duan isplatiti prevozniku onoliko koliko se od njega zahtijeva, da bi mogao vriti prava iz ugovora, on treba sporni iznos da poloi kod suda (ZOO, lan 670). Poto je prenosivi tovarni list hartija od vrijednosti, njegov imalac je duan predati papir prevozniku prilikom preuzimanja poiljke. Istovar stvari vri primalac, ako ugovorom nije drugaije odreeno. Prevoznik daje uputstva pri istovaru koja se odnose na bezbjednost lica, stvari i motornog vozila. Primalac ima pravo da zahtijeva utvrivanje istovjetnosti poiljke, odnosno, ako je poiljka oteena u emu se sastoji to oteenje. Provjeravanje poiljke vri se zapisniki. Trokove utvrivanja istovjetnosti poiljke snosi prevoznik ako ne postoji istovjetnost ili ako je oteenje vee od onog koje je tvrdio prevoznik. Prevoznik ne snosi odgovornost za razliku u koliini nastalu kao posljedica 193 transportnog kala i uobiajenih tolerancija u vagama. Ako primalac poiljku preuzme bez prigovora, smatra se da mu je stvar uredno predata u stanju kako je odreeno u tovarnom listu. Za nedostatke koje odmah uoi prilikom prijema, primalac stavlja prigovor na licu mjesta. Kada su nedostaci na poiljci takvi da se nisu mogli opaziti u asu predaje, primalac je duan da u
192 193

Trifkovi mr Milo, op. cit. str. 42. Draki dr Mladen, op. cit. str. 441.

217

pismenoj formi i bez odlaganja po otkrivanju oteenja, stavi reklamaciju. Reklamacija se moe staviti najkasnije u prekluzivnom roku od sedam dana raunajui od dana predaje stvari. Kad primalac odbije prijem stvari ili se jednostavno ne moe nai, tada je drumski prevoznik duan, bez odlaganja, traiti uputstva od poiljaoca. U sluaju da prevoznik ne dobije traena uputstva on moe, na troak i rizik imaoca prava na poiljci, da stvari: istovari i preda na uvanje u javno skladite ili drugom licu ili stvar odmah izloi prodaji ako je u kvaru, odnosno prijeti opasnost od kvara ili su trokovi uvanja u nesrazmjeri sa vrijednosti stvari. U svim sluajevima smatra se da je prevoz zavren. Prodaji stvari moe pristupiti i u svakom drugom sluaju, ako istekom razumnog roka ne dobije potrebno uputstvo od lica ovlatenog na raspolaganje poiljkom (CMR, lan 16). Od protuvrijednosti prodate stvari prevoznik odbija trokove koji terete poiljku, a ostatak stavlja na raspolaganje imaocu prava na poiljci. Ako trokovi prelaze vrijednost stvari prevoznik ima pravo na razliku. 2. Obaveze poiljaoca 2.1. Obavjetavanje o prevozu i predaja potrebnih dokumenata Poiljalac ima optu obavezu da obavijesti drumskog prevoznika o namjeravanom prevozu dajui mu o tome sve relevantne podatke (sadraj i koliinu poiljke, mjesto opredjeljenja, ime primaoca itd.). Kada se radi o opasnim stvarima ili onim za koje treba obezbijediti posebne uslove prevoza, obavjetenje je poiljalac duan dati na vrijeme. Za stvari naroite vrijednosti (dragocjenosti, hartije od vrijednosti, skupocjene stvari) obavezu davanja obavjetenja treba ispuniti u asu predaje stvari uz saoptenje njihove vrijednosti. Obavjetavanje obuhvata obavezu poiljaoca na davanje svih podataka, koji se unose u tovarni list kao i predaju isprava koje se prilau uz tovarni list. Generalno, ova obaveza podrazumijeva davanje obavjetenja kako bi se izvrio uredan prijem i prevoz stvari. Davanje pogrenih obavjetenja i podataka odnosno njihovo ne davanje povlai odgovornost poiljaoca. 2.2. Pakovanje i oznaavanje stvari (priprema poiljke) Poiljalac priprema stvari za prevoz to, prvenstveno, podrazumijeva pakovanje i oznaavanje. Nain pakovanja i oznaavanja mogu biti odreeni prinudnim propisima (carinskim, sanitarnim, administrativnim) ili ugovorom, a to zavisi od vrste stvari koje se prevoze. Smatra se da je pakovanje izvreno na odgovarajui nain ako moe pod redovnim uslovima prevoza i pri uobiajenim postupcima prevoznika zatititi stvari od gubitka i oteenja te obezbijediti sigurnost lica i nenanoenje tete tuoj imovini. Kada utvrdi nedostatke pakovanja, zavisno od zakona i ugovora, drumski prevoznik moe: odbiti prevoz i odustati od ugovora, traiti popravljanje pakovanja, da sam izvri popravljanje na troak poiljaoca ili da stavi prigovor upisom u tovarni list i izvri prevoz (CMR, lan 8 i

218

10). Deklarisanje stvari vri se na uobiajen nain, osim u sluajevima prevoza opasnih stvari. Oznaavanje, inae, treba da bude istinito, dovoljno, jasno, uoljivo i trajno. Ve je reeno, da se provjera vri prilikom preuzimanja stvari. 2.3. Utovar stvari Obaveza poiljaoca da vri utovar stvari je dispozitivnog karaktera jer ugovorom moe biti odreeno i drugaije. Moe se ugovoriti da utovar vri prevoznik ili prevoznik i poiljalac. U izvravanju ove obaveze poiljalac se mora pridravati instrukcija transportera jer utovar obuhvata unoenje stvari u vozilo, njihov smjetaj, slaganje i dr., od ega zavisi sigurnost lica, vozila i poiljke. Mjesto utovara stipulie se ugovorom, a u nedostatku toga odreuje se prema poslovnom obiaju, okolnostima posla ili poslovnoj praksi stranaka. U slobodnom transportu, koji se obavlja od vrata do vrata, obino je to mjesto skladite poiljaoca. Vrijeme utovara, ako nije utvreno ugovorom, mora poeti i zavriti se u primjerenom roku. Rok utovara se produava ako nastupe razlozi koji se ne mogu upisati u krivicu ni jednoj strani. Kada stvar nije utovarena u ugovorenom roku, zbog razloga za koje je odgovoran poiljalac, poiljalac ima pravo na dodatno vrijeme utovara koje iznosi najvie polovinu ugovorenog vremena predvienog za utovar. Za dodatno vrijeme utovara prevoznik ima pravo na posebnu naknadu saglasno ugovoru ili tarifi. Ne ispuni li svoju obavezu utovara poiljalac i nakon proteka dodatnog vremena za utovar prevoznik moe odustati od ugovora i zahtijevati naknadu tete. Inae, u vrijeme utovara uraunava se i vrijeme potrebno za popunjavanje tovarnog lista, predaju isprava, pokrivanje, vezivanje i drugo obezbjeenje vozila, ako ih je prema ugovoru duan obaviti poiljalac. 2.4. Plaanje naknade za prevoz Naknada za prevoz obuhvata vozarinu, dodatke na vozarinu, dangubninu i trokove. Vozarina (prevoznina) je najvaniji dio naknade i obuhvata: trokove koji se odnose na primjenu i koritenje vozila i rad osoblja, ukljuujui zaradu prevoznika te dabine i takse na vozilo, koje se plaaju po propisima zemlje u kojoj se prevoz obavlja. Vozarina se odreuje ugovorom, tarifom ili na drugi uobiajen nain. Plaa se samo na stvari koje su u mjestu opredjeljenja stavljene na raspolaganje primaocu odnosno imaocu prava. Ako je stvar prevezena samo jednim dijelom puta, plaa se vozarina srazmjerno preenom putu. No, i tada se plaa vozarina u punom iznosu, ako je do djeliminog prevoza dolo krivnjom korisnika prevoza. Na visinu obraunate vozarine utie, inae, duina prevoznog puta, masa i oblik stvari, vrijednost i sadraj poiljke, nain prevoza itd. Posebni sluajevi obrauna vozarine i ostalih naknada u vezi sa prevozom postoje u onim situacijama kada dolazi do odstupanja od uobiajenog naina izvrenja ugovora ili plaanja. Ti sluajevi su: paualni obraun, ugovaranje forfetnog stava, izvrenje prevoza drugim putem, djelimino izvrenje prevoza, prekid prevoza koji je nastao uslijed odgovornosti transportera, prekid prevoza nastao uslijed vie sile ili razloga

219

koji se ne mogu upisati u krivicu stranaka, prevoz stvari iji je sadraj drugaiji od deklarisanog i dr. Za neke od ovih situacija zakon je odredio pravila, za druge tarifa ili poslovni obiaj. Dodaci na vozarinu, dangubnina i trokovi prevoza ine, takoe, elemente naknade. Dodaci na vozarinu predstavljaju iznose koji se dodaju na vozarinu kada ona, obraunata po standardnim elementima, ne bi ostvarila ekvivalentnost prestacija iz ugovora o prevozu. Dangubnina je, u sutini, naknada tete koju je prevoznik pretrpio uslijed zadravanja vozila izazvanih postupcima imaoca prava. Plaaju se i trokovi koji treba da su nuni i korisno uinjeni. Kao i kod ostalih ugovora o transportu i ovdje se postavlja pitanje: ko plaa naknadu za prevoz - poiljalac, primalac odnosno lice ovlateno za raspolaganje poiljkom? Na kome stoji ta obaveza odreuje se ugovorom i odgovarajuom notifikacijom u tovarnom listu. Dispozitivno zakonsko pravilo jeste da naknadu plaa poiljalac. On je ovlaten da u tovarni list upie trokove koje preuzima na sebe. 3. Obaveza primaoca 3.1. Plaanje naknade za prevoz Primalac, iako nije ugovorna strana (po engleskom pravu jeste), ima obavezu plaanja naknade za prevoz ako je to poiljalac naveo u tovarnom listu. Opte je prihvaen stav, da navodi poiljaoca u tovarnom listu o plaanju naknade predstavljaju obavezu za primaoca. Zakonska je pretpostavka da plaanje naknade pada na teret primaoca i u sluaju da poiljalac u tovarnom listu nije preuzeo obavezu plaanja naknade. Smatra se da je tada on uputio prevoznika da naknadu naplati od primaoca (ZOO, lan 659). Primalac je obavezan na plaanje naknade za prevoz i kada preuzme poiljku i tovarni list, a u ugovoru i tovarnom listu nije odreeno drugo lice koje e izvriti plaanje. 3.2. Istovar stvari Obaveza je primaoca da stvari istovari, ako ugovorom nije drugaije utanaeno. Razumije se, ukoliko je primalac iskupio tovarni list i time preuzeo poiljku. Prilikom istovara duan je postupati po instrukcijama transportera, a koje se odnose na bezbjednost lica, stvari i vozila. Istovar se vri u mjestu opredjeljenja kako je to predvieno ugovorom ili poslovnim obiajem. U odreenim sluajevima, naprijed navedenim, primalac moe promijeniti mjesto istovara. Ukoliko primalac ne istovari stvari, a na njemu je obaveza istovara, tada prevoznik moe sam da istovari stvari na teret i rizik primaoca. Isto tako, on moe stvar izloiti prodaji ako je u kvaru ili prijeti neposredna opasnost od kvara, kao i kada su trokovi smjetaja i uvanja stvari u nesrazmjeri sa njenom vrijednou.

220

IV - ODGOVORNOST STRANAKA 1. Odgovornost drumskog prevoznika U pogledu naina odgovornosti drumskog prevoznika ne postoji jedinstveno stanovite u teoriji, kao to je sluaj i sa eljeznicom. Prema prvom shvatanju, drumski prevoznik odgovara po sistemu objektivne odgovornosti odnosno na osnovu fakta prouzrokovanja tete, 194 s tim da se navode sluajevi kada nee odgovarati, to prevoznik treba da dokae. Drugi smatraju da drumski transporter odgovara dvojako: po sistemu objektivne odgovornosti kada se radi o povredi obaveze ouvanja stvari date na prevoz, a za povrede ostalih dunosti odgovara po sistemu pretpostavljene subjektivne odgovornosti (oteana pretpostavka krivice). 195 Meunarodna i domaa pravila o drumskom prevozu, zaista, pokazuju da se radi o kombinovanju objektivnog i subjektivnog sistema na bazi pretpostavljene krivice, kako bi se umanjile pravne posljedice iskljuivom primjenom stroge objektivne odgovornosti. Drumski prevoznik moe odgovarati: za sluaj gubitka stvari (potpunog ili djeliminog), za sluaj oteenja, takoe, potpunog ili djeliminog, kao i za sluaj zakanjenja. Kada se ima smatrati da je dolo do gubitka, oteenja ili zakanjenja vai ono to je reeno kod ugovora o prevozu eljeznicom. Za gubitak i oteenje (povredu integriteta poiljke) drumski transporter odgovara od momenta preuzimanja stvari do trenutka predaje (isporuke) primaocu, a kod zakanjenja za ma kakvo zadocnjenje u isporuci (CMR, lan 17). Prema pravilima meunarodnog i domaeg prava, drumski prevoznik se oslobaa od odgovornosti za gubitak, oteenje ili zakanjenje, ako je do toga dolo uslijed: radnji ili propusta korisnika prevoza, prirodnih svojstava stvari ili okolnosti koje prevoznik nije mogao predvidjeti, izbjei ili otkloniti, to prevoznik dokazuje (CMR, lan 17 i 18). Najei osnov iskljuenja odgovornosti prevoznika 196 Drumski jeste via sila za koju se prihvata subjektivno-objektivna koncepcija. transporter se ne oslobaa odgovornosti uslijed defektnog stanja vozila ili zbog pogrene radnje ili nehata lica od koga je eventualno iznajmio vozilo odnosno njegovog zastupnika ili slubenika. Kao i kod eljeznice i u drumskom prevozu postoje specijalni osnovi iskljuenja odgovornosti prevoznika. Oni se primjenjuju samo za sluaj gubitka ili oteenja stvari. Prevoznik se oslobaa od odgovornosti ako gubitak ili oteenje nastupe uslijed specijalnog rizika na koji su uticale jedna ili vie nie navedenih okolnosti:

194 195

Draki dr Mladen, op.cit. str. 442, Vilus-Cari-ogorov, op. cit. str. 478. Trifkovi dr Milo, Odgovornost prevoznika za neizvrenje obaveza iz opteg tipa ugovora o prevozu stvari drumom u domaem transportu, Institut za uporedno pravo, Beograd, 1972, str. 15-50, respektabilno. 196 Opirnije o vioj sili: Trifkovi dr Milo, op.cit.str. 51-67.

221

a) upotreba otvorenih i nepokrivenih vozila, ako je upotreba takvih vozila izriito ugovorena i upisana u tovarni list; b) nedostatak ili ravo stanje ambalae za stvar koja je po svojoj prirodi podlona rasturu ili oteenju, ako nije upakovana ili nije uredno upakovana; c) manipulacije, utovar, slaganje i istovar stvari od strane poiljaoca ili primaoca (adresata) ili lica koja su radila po njihovim nalozima; d) priroda stvari koja je po svojim svojstvima izloena gubitku ili oteenju (potpunom ili djeliminom) naroito zbog loma, re, truljenja, suenja, curenja, normalnog rastura ili dejstva insekata; e) nedovoljna ili nepotpuna oznaka ili brojke na paketima; f) prevoz ivih ivotinja. Kada prevoznik ustanovi, s obzirom na okolnosti sluaja, da je gubitak ili oteenje moglo nastati iz nekog od navedenih razloga, jednog ili vie, pretpostavlja se da je to uzrok. Imalac prava moe dokazivati suprotno, obarati pretpostavku. Ipak, postoje sluajevi kada zakonska pretpostavka u korist prevoznika ne vai: neuobiajeni manjak ili gubitak koleta, prevoz obavljen vozilom specijalno opremljenim, prevoz ivih ivotinja. U tim sluajevima, sam prevoznik mora dokazivati da je preduzeo neophodne radnje i djelovao prema svim specijalnim instrukcijama. Drumski prevoznik, u naelu, naknauje samo stvarnu tetu. U tom smislu vae sljedea pravila: za sluaj gubitka ili oteenja (potpunog ili djeliminog) naknada se odreuje po vrijednosti stvari u vrijeme i u mjestu otpreme; visina se obraunava prema berzanskoj cijeni stvari, a u nedostatku nje, po tekuim cijenama; ako stvari nemaju berzansku ni tekuu cijenu, obraun se vri na osnovu normalne vrijednosti stvari iste vrste i kvaliteta; u sluaju oteenja iznos naknade tete ne moe prijei iznos koji bi prevoznik morao da plati za gubitak poiljke odnosno dijela poiljke (CMR, lan 23, 25). U sluaju zakanjenja, drumski prevoznik naknauje dokazanu tetu koja ne moe biti vea od iznosa naknade za prevoz. I u drumskom prevozu postoji princip ogranienja odgovornosti prevoznika. Meutim, poiljalac moe, uz plaanje posebnog dodatka deklarisati u tovarnom listu vrijednost poiljke ili specijalnog interesa i tada ogranienja odgovornosti prevoznika ne vae. Isto tako, drumski prevoznik se ne moe pozivati na pravila koja iskljuuju ili ograniavaju njegovu odgovornost ili prebacuju teret dokazivanja na suprotnu stranu, ako postoji njegova kvalifikovana krivnja (zla namjera ili krajnja nepanja). To se proiruje i na lica koja su po nalogu prevoznika radila na izvrenju prevoza (slubenike, zastupnike ili bilo koje drugo lice ijim se uslugama prevoznik koristio). Ve je reeno da pored ugovornog prevoznika moe biti angaovan podprevoznik (podvozar) i uzastopni prevoznik, to je est sluaj u drumskom transportu. Za tetu koja je prouzrokovana radnjama podvozara odgovara ugovorni prevoznik, uz mogunost regresa od podvozara. Solidarna odgovornost podvozara

222

postoji u sluaju kada on od ugovornog prevoznika sa poiljkom preuzme i tovarni list jer se tada, po zakonu, smatra da je ugovorna strana u ugovoru o prevozu (ZOO, lan 677). Kod uzastopnih prevoza za gubitak, oteenje i zakanjenje solidarno odgovaraju ugovorni prevoznik, posljednji prevoznik i prevoznik na ijem dijelu puta je prouzrokovana teta. Ako se ne moe utvrditi na ijem dijelu puta je teta prouzrokovana, tada solidarno odgovaraju svi prevoznici. Dakle, uvijek postoji solidarna odgovornost prvog i zadnjeg vozara, za cijeli prevozni put (CMR, lan 40). U cilju obezbjeenja potraivanja, zakon je konstituisao u korist drumskog prevoznika pravo zaloge i pravo pridraja. Prema principu koneksiteta to pravo se odnosi samo na stvari preuzete na prevoz. 2. Odgovornost poiljaoca Poiljalac odgovara, kao i u drugim granama transporta, za svoje radnje ili propuste. Poiljalac odgovara za tetu nastalu zbog: netanih i nepotpunih podataka unesenih u tovarni list; nedostatka, netanosti ili neispravnosti podataka i isprava koje se prilau uz tovarni list; neispravnog prenosa negocijabilnog tovarnog lista u skladu sa pravilima mjeninog prava; prevoza opasnih stvari bez upozorenja prevoznika; nepridravanja uputstava prevoznika prilikom utovara, slaganja i istovara stvari. V - PRESTANAK PRAVA IZ UGOVORA 1. Prestanak ugovora Ugovor o drumskom prevozu prestaje na jedan od naina o prestanku obligacija iz ugovora, uopte. Normalan nain gaenja obaveza jeste ispunjenje ugovora. U transportnom pravu postoje sluajevi kada jedna od ugovornih strana moe odustati od ugovora. Tako, poiljalac moe odustati od ugovora kada prevoznik kasni sa zapoinjanjem prevoza toliko dugo da on nema interesa za ugovoreni prevoz. I prevoznik moe odustati od ugovora ako poiljalac, i nakon isteka dodatnog roka za utovar, ne utovari poiljku na vozilo. Potraivanja iz ugovora imalac prava ostvaruje podnoenjem reklamacije u pismenoj formi ili tube. Utvreni su rokovi za reklamaciju koji su razliiti i zavise od okolnosti sluaja.

223

2. Zastara potraivanja Potraivanja iz ugovora o prevozu stvari drumom zastarijevaju za jednu godinu dana, bilo da se radi o gubitku ili oteenju stvari ili zakanjenju. Kada se radi o potraivanju zbog oteenja ili zakanjenja rok poinje tei od dana kada je prevoznik predao stvar. Za potraivanja nastala zbog gubitka stvari rok tee od dana kada se, prema okolnostima sluaja, smatra da je stvar izgubljena.

224

GLAVA ETVRTA UGOVOR O PREVOZU STVARI U UNUTRANJOJ PLOVIDBI (UNUTRANJIM VODAMA)


I - POJAM, ZNAAJ I PRAVNI IZVORI 1. Pojam ugovora Unutranja plovidba obuhvata prevoz rijekama, jezerima i kanalima, odnosno unutranjim plovnim putevima. Obino se naziva i rijenom plovidbom zbog najveeg znaaja rijenog prevoza. Inae, ovim putevima prevoze se lica i stvari (tereti) to je predmet obrade. Ugovorom o prevozu stvari u unutranjoj plovidbi brodar se obavezuje da preveze stvari od pristanita (luke) ukrcaja do pristanita odredita (luke iskrcaja), po pravilu u nepromijenjenom stanju, uz naknadu (naplatu prevoznine). Ovaj ugovor je znatno jednostavniji od ugovora pomorskog prevoza zbog karaktera plovidbe i prirode prevoznog puta. U unutranjoj plovidbi nema plovnih objekata (brodova) koji krstare, (lutaju) vodenim putevima kao to je sluaj u pomorskom saobraaju - slobodna plovidba. Zato u ugovor nije potrebno navoditi niz uslova, klauzula, instrukcija koje se primjenjuju za razliite sluajeve i okolnosti u pomorskom prevozu, specijalno slobodnoj plovidbi. Rizik koji postoji ne izraava se u takom vidu kao to to moe biti rizik mora (perils of the seas). 2. Znaaj unutranje plovidbe Prevoz unutranjim vodama, posebno rijekama, ima veliki privredni znaaj za saobraajni sistem jedne zemlje. Njegov znaaj usko je povezan sa privrednim, naroito industrijskim, razvojem podruja kroz koja vodeni put protie. Opti je stav da je prevoz unutranjim vodama jedan od najjeftinijih oblika transporta (10-15% jeftiniji od eljeznikog). Upravo radi toga rijekama se prevoze masovni, kabasti, rasuti i jeftini tereti odnosno stvari ija je cijena na tritu relativno niska (kamen, pijesak, graevinski materijal, ugalj) mada se prevoze i druge stvari (nafta, komadna roba i dr.). Manipulacija teretom (ukrcaj, iskrcaj) je svedena na minimum 197 kao i trokovi, posebno kada se koriste savremene transportne posude (kontejneri, palete) ili crpni sistemi za tene terete. Pogonska snaga (brod) najee je odvojen od nosioca tereta (lepova), kojih moe biti vie, tako da manji brodovi sa manjim trokovima mogu prevoziti velike terete. U sluaju da treba prekrcati teret sa jednog lepa (nasukivanje, kvar tereta, opadanje vode) na drugi, vri se iftovanje (ifter - pomoni lep).

197 Detaljnije o pravnim problemima kontejnera: Arsi dr Zoran, Kombinovani prevoz robe, Nauna knjiga, Beograd, 1985, str. 36-59.

225

Prevoz unutranjim vodama ima i svoje nepovoljnosti usljed prirodnih i vjetakih zapreka. Prevoz je vezan za vodostaj koji oscilira, ovisi od padavina, ovisi o mogunosti zamrzavanja, ovisi o razliitoj dubini vode (plitak gaz, pojava pliaka, krivina) ili postoje umjetne zapreke kao to su mostovi, brane i sl. Radi toga kao i injenice da se plovidba odvija uvijek u istim pravcima ovaj vid transporta redovno je povezan sa eljeznikim i drumskim prevozom (kombinovani prevoz). 3. Pravni izvori Ugovor o prevozu stvari u unutranjoj plovidbi regulisan je istim pravnim izvorima kao i pomorski: Zakonom o pomorskoj i unutranjoj plovidbi (ZPUP) te Zakonom o obligacionim odnosima (ZOO). Uveden je princip jedinstvenih pravila za pomorsku i unutranju plovidbu, s tim to zakonodavac izriito navodi kada postoje specifinosti za unutranju plovidbu (subcharter, odustanak od ugovora, ukrcaj, isprave, odgovornost, ogranienja odgovornosti - lan 448, 454, 473, 496, 504, 506, 511, 551, 570). Specifina rjeenja za unutranju plovidbu postoje i u pogledu upisa brodova u registar, brodskih isprava i knjiga, havarije, zakonskog zalonog prava na brodu i drugih prava. U pravnoj teoriji je sporan pojam rijenog 198 pristanita i operativne obale. Kao i u pomorskom prevozu i ovdje veliki znaaj imaju obiaji i opti uslovi poslovanja luke ukrcaja i iskrcaja odnosno pristanita, posebno kada se radi o pravilima koja se odnose na ukrcaj tereta (ZPUP, lan 483). U toj materiji ona imaju znaaj primarnog izvora. Poto se prevoz unutranjim vodama odvija u istom pravcu rijena pristanita, odnosno rijeni brodari donose svoje tarife isto kao i eljeznike organizacije. II - ZAKLJUIVANJE I ELEMENTI UGOVORA 1. Zakljuivanje ugovora i isprave o prevozu Na zakljuivanje ugovora u unutranjoj plovidbi primjenjuju se ista pravila kao i kod pomorske plovidbe. Brodarski ugovor za vie putovanja ili na vrijeme za cio brod zakljuuju se u pismenoj formi, pismena zakonska forma (forma ad solemnitatem). Za ostale ugovore moe se predvidjeti ugovorena forma. to se tie prevoznih dokumenata, brodar je duan, kao i u pomorskom prevozu, da izda teretnicu ili tovarni list, ako krcatelj zahtijeva. Izdavanje tovarnog lista moe zahtijevati i brodar (ZPUP, lan 496). Teretnica se izdaje u jednom primjerku, a ne kao kod pomorskog prevoza. I tovarni list se izdaje u jednom primjerku i prati stvari (ZPUP, lan 504, 515). Obje strane potpisuju tovarni list, a
198

Vilus dr Jelena - Cari dr Slavko - ogorov dr Stevan, op.cit.str. 500.

226

potpisi se mogu zamijeniti peatom ili faksimilom. Moe se izdati i jedan prepis tovarnog lista s potpisom brodara. Inae, tovarni list je dokaz da je zakljuen ugovor o prevozu i da je u njemu navedeni teret primljen u stanju i pod uslovima kako su upisani u tovarni list. Nepostojanje, neispravnost ili gubitak tovarnog lista ne utie na postojanje, valjanost ili sadraj ugovora o prevozu (ZPUP, lan 517). Zakon je odredio obavezne elemente tovarnog lista, kojih je znatno manje nego kod teretnice (ZPUP, lan 518). Podatke u tovarni list i njegove prepise unosi krcatelj, a brodar moe kao i kod teretnice da unese primjedbe (marginalije). Ako brodar nije unio primjedbe, zakonska je pretpostavka da je teret primio onako (koliina i stanje) kako je upisano u tovarnom listu. Upie li brodar primjedbe u tovarni list zakonska je pretpostavka da je teret preuzeo onako kako je predao primaocu. U oba sluaja postoji mogunost suprotnog dokazivanja (ZPUP, lan 520). Stvari prate i druga dokumenta kao to su carinske, sanitarne, veterinarske i druge isprave. Popis isprava unosi se u tovarni list. U meunarodnom transportu sastavlja se i brodski manifest koji sadri podatke i popis tereta (stvari) i predaje se carinskim vlastima. 2. Bitni elementi ugovora Lica koja se pojavljuju u pomorskoj mogu se pojaviti i u unutranjoj plovidbi (brodar, naruilac, krcatelj, primalac, korisnik prevoza). I ovdje se odreuju stojnice i prekostojnice, pristanite ukrcaja, odnosno iskrcaja, te opis tereta (broj komada ili koleta, oznake za identifikaciju, teina, obim ili koliina, naznaenje opasnosti, ako se prevozi opasan teret). Ugovor moe sadravati odredbe o naknadnim dispozicijama. Trokove naknadnih dispozicija snosi nalogodavac. Specifinost ovog ugovora ogleda se kod podartera. Naime, ugovor o podarteru u unutranjoj plovidbi moe se zakljuiti samo ako je brodarskim (principalnim) ugovorom to dozvoljeno. U protivnom on se ne moe zakljuiti, to je bitno drugaije nego kod brodarskog ugovora o prevozu stvari morem (ZPUP, lan 448). Kod brodarskog ugovora na vrijeme za cio brod (artera), podarterski ugovor se moe zakljuiti pod uslovom da brodarski ugovor ne iskljuuje zakljuenje podartera sa treim licem.

227

III - OBAVEZE I ODGOVORNOST STRANAKA 1. Obaveze stranaka U unutranjoj plovidbi ukrcavanje tereta na brod vri krcatelj, osim kod brodova linijske plovidbe gdje brodar preuzima stvari ispod ekrka (ZPUP, lan 473). Prilikom ukrcavanja, krcatelj je duan pridravati se uputstava brodara (zapovjednika broda), odnosno pravila optih uslova poslovanja brodara, ako postoje. Kao i u pomorskoj plovidbi, brodar je duan izvriti prevoz ugovorenim brodom, ugovorenim putem i u ugovoreno vrijeme. Ako vrijeme i put nisu predvieni ugovorom duan je to izvriti uobiajenim putem i u primjerenom roku. Vaganje, brojanje i uopte, provjera stanja tereta vri se prilikom predaje. Uobiajeno je da se teina denanih poiljki vri po gazu lepa, a kod ostalih masovnih poiljki na osnovu srednjeg gaza primjenom tabele gaenja, koja je sastavni dio tarife. Prilikom prevoza tereta, a s obzirom na prirodu vodenog puta, mogu nastati okolnosti koje zahtijevaju olakanje lepa i prekrcaj stvari na drugi lep (iftovanje). Obino je tarifom ili ugovorom predvieno da se iftovanje vri po odluci brodara uz obavijest stranci. Trokovi iftovanja padaju na teret stvari koje se prevoze, dok se vozarina ne mijenja, jer se smatra da su matini lep i ifter ista cjelina. U pogledu postupanja brodara sa teretom za vrijeme prevoza, predaje tereta i plaanja vozarine vae pravila kao i kod pomorskog prevoza. 2. Odgovornost stranaka Brodar odgovara za svako oteenje, manjak ili gubitak tereta, od preuzimanja do predaje, kao i za zakanjenje. Za tetu odgovara po sistemu pretpostavljene subjektivne odgovornosti. Oslobaa se od odgovornosti ako uini vjerovatnim da je teta mogla nastati usljed: smjetaja tereta na palubu; pomanjkanja ili slabog stanja ambalae; ukrcavanja ili iskrcavanja od strane krcatelja ili primaoca; prirode stvari i prevoza ivih ivotinja. Nema oslobaanja od odgovornosti ako korisnik prevoza dokae suprotno (ZPUP, lan 557). U pogledu vozarine, prava zaloge i zastare potraivanja vae pravila koja se odnose na ugovore u pomorskoj plovidbi. Pravila zakona o zajednikoj havariji primjenjuju se pod uslovom da je njihova primjena ugovorom izriito predviena (ZPUP, lan 796). U sluaju sumnje kada je do oteenja, manjka ili gubitka dolo, za vrijeme unutranje ili pomorske plovidbe (plovidba na graninim vodenim putevima), tada se primjenjuju propisi koji su nepovoljniji za brodara. Brodar moe suprotno dokazivati. Ako se prevoz vri dijelom u pomorskoj, a dijelom u unutranjoj plovidbi (kombinacija tih plovidbi), pa doe do zakanjenja, brodar odgovara prema

228

propisima koji vae za pristanite (luku) gdje se, prema ugovoru, mora izvriti predaja tereta. Mjerodavan je zakon luke iskrcaja (ZPUP, lan 551).

229

230

DIO ETVRTI UGOVORI O LICENCI, GRAENJU I OSIGURANJU


GLAVA PRVA UGOVOR O LICENCI
I POJAM POSLA I ZAKLJUIVANJE UGOVORA 1. Pojam posla Kreativnost je izuzetno znaajan faktor uspjenog privreivanja. Zbog toga duhovne tvorevine kroz koje se ona izraava imaju posebnu ekonomsku vrijednost. Najvanije meu njima su stekle status objekta prava. Odnosi povodom tih objekata ureeni su posebnim granama prava. Knjievna, nauna i umjetnika djela, ali i kompjuterski programi, predmet su autorskog prava. Firma, trgovako 199 i pravom industrijske svojine. Izumi, ime i oznaka ureeni su poslovnim pravom tehnika unapreenja i znakovi razlikovanja (modeli, robni i usluni igoviindustrijski dizajn i geografske oznake) spadaju u pravo industrijske svojine. 200 U istu granu je ukljuena i nova, specifina i tajna kombinacija poznatih savremenih tehnikih i tehnolokih znanja, iskustava i vjetina koja se moe primijeniti u industrijskoj i drugoj proizvodnji (know-how) koje kao posebnu kategoriju uvodi i ZOO (lan 686). Vezanost navedenih objekata sa jedne strane za linost stvaraoca, a sa druge podlonost objektiviziranom trinom vrednovanju dovodi do dvostruke prirode prava koja povodom njih nastaju. Ona su istovremeno i lina (moralna) i imovinska prava. 201 Oba imaju apsolutni karakter; pod zakonskim uslovima svome titularu daju monopolska ovlatenja i djeluju prema svim drugim licima (erga omnes). Upravo zbog toga se veina prava industrijske svojine upisuje u posebne registre kod Instituta za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasnitvo Bosne i Hercegovine (dalje: Institut). Prenosiva su samo ona prava industrijske svojine koja imaju imovinski karakter. Prava industrijske svojine mogu se prenositi na druga lica u cjelini i djelimino. U prvom sluaju se i u zakonodavstvu i u teoriji govori o prenosu prava. Ugovor

199 Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju, l. 51 (Sl.l. RBiH 20/95) (dalje ZVTP), pravo na trgovako ime i oznaku izriito svrstava u pravo industrijske svojine. 200 Osnovni izvor prava u ovoj oblasti Zakon o industrijskom vlasnitvu u Bosni i Hercegovini (Sl.glasnik BiH 22/02) (dalje ZIS). 201 ZIS, l. 3.

231

kojim se to ini je po svojoj pravnoj prirodi ugovor o cesiji. 202 Prenos samo prava na upotrebu ili korienje objekata industrijske svojine, osim kolektivnog iga i geografske oznake , 203 naziva se licencom ili licencijom. Rije je latinskog porijekla - licentia - i oznaava dozvolu, doputanje ili slobodu za korienje tueg iskljuivog prava industrijskog vlasnitva. 204 Doputenje za koritenje tueg patenta moe biti zasnovano na administrativnom aktu nadlenog upravnog organa. 205 Ostali prenosivi objekti prava industrijske svojine: tehniko znanje i iskustvo (know-how), ig, uzorak i modeli, koji se sada definiu kao industrijski dizajn, ustupaju se iskljuivo ugovorom. U principu se i patent prenosi na isti nain. Takva licenca se naziva ugovornom. Pored prenosivih objekata industrijskog vlasnitva, ugovorom o licenci se mogu ustupati i prava koja jo nisu definitivno zatiena. Tu mogunost ima podnosilac prijave patenta, modela, uzorka i iga. Bez obzira na predmet, svaki ugovor o licenci ima izvjesne specifinosti. One potiu najprije iz osobenosti objekata i prava industrijske svojine, a potom iz zakonske regulative unutar koje se autonomija volje stranaka mora da kree. Us prkos tome mogue je konstruisati i opti tip ugovora o licenci. Tako je postupio i Zakon o obligacionim odnosima (l. 686 - 711). Znaaj ugovora o licenci je ogroman. On je instrument koji omoguava prenosiocu valorizaciju resursa uloenih u naunoistraivaki i organizacioni rad, a primaocu sticanje potrebnih znanja brzo i uz minimalizaciju rizika. Zbog toga je ugovor o licenci kao samostalan pravni posao ili kao dio ireg ugovornog akta prisutan u veini poslova transfera tehnologije i direktnih stranih investicija. Ta injenica je uticala i na izgled izvora prava za ovaj ugovor. 2. Izvori prava Izvori prava za ugovor o licenci se mogu podijeliti na meunarodne i domae. Zahvaljujui snanim tendencijama ka unifikaciji rjeenja ove dvije grupe pravnih vrela, izmeu njih postoji znaajan stepen ujednaenosti. Za nas su najznaajnije sljedee meunarodne konvencije: Konvencija o osnivanju svjetske organizacije za intelektualno vlasnitvo, Parika konvencija za zatitu industrijskog vlasnitva (1883), Madridski sporazum o meunarodnoj registraciji igova (1981) i Lokarnski sporazum za meunarodnu klasifikaciju modela i uzoraka (1968).
O ovome ugovoru vidjeti Besarovi dr Vesna: Pravo industrijske svojine i autorsko pravo, Poslovna politika, Beograd, 1984, str. 106-107. ZIS, l. 116 i l. 133, taka 4. 204 Verona dr Albert: Licencni ugovor u jugoslovenskom, inozemnom i meunarodnom pravu, Informator, Zagreb, 1981, str. 1. 205 ZIS, lan 50 koji regulie pravo na koritenje patenta za povjerljivi pronalazak od strane nadlenog ministarstva odbrane, odnosno Sud Bosne i Hercegovine za davanje prinudne licence.
202 203

232

Od domaih izvora na prvom mjestu se nalazi ZIS, posveen utvrivanju materijalno-pravnog reima objekata industrijske svojine koji se, zajedno sa pravima nad njima, prenose ugovorom o licenci. Drugo mjesto zauzima Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju. On ureuje ona pitanja sadraja ugovora o licenci koja su znaajna za zatitu interesa domaih subjekata i cijele zemlje u ovim poslovima sa elementom inostranosti. Obavezne (l. 54) i zabranjene klauzule (l. 55) odnose se na ugovore o licenci patenta i znanja (know-how). Napokon, Zakon o obligacionim odnosima sadri detaljnu regulativu opteg tipa ugovora o licenci (l. 686-711). Uz uvaavanje specifinosti pojedinih predmeta industrijske svojine, ugovor o licenci je ovim dobio svojstvo imenovanog pravnog posla. 3. Zakljuivanje ugovora Sloenost, dugotrajnost i vanost ugovora o licenci naveli su zakonodavca da zakljuivanje ugovora o licenci uslovi postizanjem sporazuma stranaka u pismenom obliku (l. 687 ZOO, l. 63 ZVTP). Ova forma ima svojstva ad solemnitatem, pa predstavlja i bitan elemenat ugovora. Uporedni pregled pokazuje da se ugovor o licenci zakljuuje u pisanom obliku i onda kada po nacionalnim 206 Pored toga, pravilo je da je ugovor o prenosu prava pravima nije formalan. intelektualnog vlasnitva (ugovor o cesiji) formalan (l. 132 ZIS). Poto se ugovorom o licenci prenosi pravo koritenja apsolutnim pravom, on se moe upisati u registar. U domaem prometu, ugovor se upisuje u odgovarajui registar koji vodi Institut. Upis moe traiti svaka od stranaka (l. 130 ZIS). Ugovor koji nije upisan proizvodi pravne posljedice samo prema strankama (inter partes). Registrovani ugovor djeluje i prema treim licima - prema svima (erga omnes). Ugovori o licenci prava industrijske svojine i know-how sa stranim licem obavezno se prijavljuju organu nadlenom za ekonomske odnose sa inostranstvom, koji vodi i registar tih ugovora (l. 56 ZVTP). II POJAM I BITNI ELEMENTI UGOVORA 1. Pojam ugovora Ugovorom o licenci obavezuje se davalac licence da stjecaocu licence ustupi u cjelini ili djelimino pravo iskoritavanja izuma, tehnikog znanja i iskustva, iga, uzorka ili modela, a stjecalac licence se obavezuje da mu za to plati odreenu naknadu (l. 686 ZOO). Ovaj obligacioni pravni posao ima sljedee karakteristike: dvostrano je obavezan, komutativan, teretan i formalan. Donoenjem ZIS-a ova materija se nalazi skoro iskljuivo u oblasti obligacionih odnosa, odnosno primjene ZOO. Pravna priroda razmatranja ugovora je sporna u teoriji. Smatra se da je on podvrsta ugovora o prodaji, da su najjae izraeni elementi zakupa, da postoje
206

Verona dr Albert, isto djelo, str. 64.

233

osnove da se svrsta u grupu ugovora ije je obiljeje proputanje ili trpljenje upotrebe sopstvenog prava itd. 207 Sve ovo ukazuje i na mjeovitu pravnu prirodu posla. Ipak, u literaturi dominira izriito ili preutno izraen stav da je u pitanju samosvojna vrsta ugovora (sui generis ugovor). 208 2. Bitni elementi ugovora 2.1. Subjekti ugovora Subjekti ugovora su davalac i primalac licence. Kao primalac licence se u zakonskim okvirima moe pojaviti bilo koje domae ili strano, fiziko ili pravno lice. Odreivanje davaoca licence daleko je sloenije. Najuoptenije govorei, davalac licence moe biti: vlasnik apsolutnog prava industrijske svojine na predmetu licence, nosilac prava iskoritavanja objekta industrijske svojine i podnosilac prijave patenta, modela ili uzorka-industrijskog dizajna, odnosno iga (l. 132 ZIS). Ako prijavu podnosi vie lica zajedno i ako im je pravo priznato kao suvlasnicima, svi moraju dati saglasnost za zakljuenje ugovora ili se zajedniki moraju pojaviti kao davaoci prava koritenja, dakle, kao jedna strana u prvom ugovoru o iskljuivoj licenci. Odreivanje davaoca opredjeljuje ugovor o licenci kao pravni posao intuitu personae. 2.2. Predmet ugovora Predmet ugovora o licenci je sloena pojava. On se moe posmatrati kao objekat industrijske svojine radi koga se ugovor zakljuuje i kao karakteristina radnja koju povodom odreenog objekta treba da izvri prenosilac, davalac licence. Patent je pravo kojim se titi pronalazak iz bilo kog podruja tehnike, koji je 209 Robni, nov, koji ima inventivnu razinu i koji se moe industrijski primjeniti. odnosno usluni ig, koji se sada definie samo kao ig je znak koji se moe grafiki prikazati i koji je podoban za razlikovanje roba, odnosno usluga jednog uesnika u privrednom prometu od istih ili slinih roba, odnosno usluga drugog uesnika u privrednom prometu. 210 Industrijskim dizajnom titi se izgled cijelog ili dijela proizvoda koji je nov i iji je individualni karakter rezultat posebnih obiljeja linija, kontura, boja, oblika, odnosno materijala proizvoda samog po sebi ili njegovih ornamenata. 211 Raniji zakon je industrijski dizajn definisao kao modele, odnosno uzorke. Svi ovi objekti, odnosno prava industrijske svojine, mogu se podijeliti po razliitim osnovama. Vrsta prava utie i na rjeenje u ugovoru o licenci. Navedenim

207 208 209

Vidjeti Verona dr Albert, isto djelo, str. 29-36. narocito. Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 110. Verona dr Albert, isto djelo, str. 36 i Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 110 ZIS, l. 19 210 ZIS, l. 69 211 ZIS, l. 97

234

predmetima ugovora o licenci treba dodati i znanje i iskustvo, ija je definicija ve data. Radnja koja je predmet ugovora o licenci je ustupanje ovlatenja na iskoritavanje nekog od objekata prava industrijske svojine. Garancije koje padaju na davaoca licence pokazuju da je u pitanju obaveza rezultata. Sam prenos se moe izvriti u razliitim modalitetima. Oni slue i kao mjerilo za osnovnu podjelu licenci. Iskljuiva licenca je ona kod koje primalac stie pravo iskljuivog iskoritavanja predmeta licence. A to znai da je on u granicama prostornog vaenja licence (l. 695 ZOO) ne moe koristiti ni sam, niti je moe prenijeti nekom treem licu. Zabrana se odnosi kako na cijelo pravo, tako i na sve varijante koritenja predmeta 212 logino je da se iskljuivost licence licence. S obzirom na strogost ogranienja, mora izriito ugovoriti (l. 689 ZOO). Ukoliko je davalac licence zadrao za sebe bilo kakvo pravo iskoritavanja licence ili neku mogunost da prenos izvri i treim licima, licenca je neiskljuiva. Zakon o obligacionim odnosima pretpostavlja postojanje neiskljuive licence, im suprotno nije izriito predvieno u ugovoru. Ugovor o licenci nikada ne moe trajati due od perioda zakonske zatite prava koje se prenosi (l. 688 ZOO). Raunajui od dana podnoenja prijave, patent traje 20 godina, a industrijski dizajn 10 godina (l. 60 i 113 ZIS). Postoje i izuzeci, tako patent sa skraenim trajanjem traje 10 godina, a trajanje patenta po proteku 20 godina moe se, izuzetno, produiti za jo najvie 5 godina (l. 60, st. 2 i 3 ZIS). Licenca moe biti prostorno neograniena i ograniena. Zakonska pretpostavka da je licenca prostorno neograniena mora biti opravdana tumaenjem cijelog ugovora, budui da se u ovom sluaju ne trai izriito ugovaranje ogranienja (l. 690 ZOO). Prostorna ogranienja na podruju Bosne i Hercegovine ne smiju biti suprotna propisima o jedinstvenom tritu (l. 690 ZOO). Napokon, prema obimu i mjeri prenosa ovlatenja na primaoca licence, ona moe biti potpuna i djelimina. Kvalifikacija licence prema ovome mjerilu zavisi od sadraja konkretnog ugovora. 2.3. Cijena Naknada je protuvrijednost koju primalac stavlja na raspolaganje davaocu licence za ustupljeno pravo iskoritavanja objekta intelektualne svojine koji je predmet ugovora. Naknada mora biti odreena ili odrediva. Utvruje se ugovorom i predstavlja njegov bitan elemenat (l. 686 ZOO).

212 l. 689, st. 2 ZOO dozvoljava i tumaenje po kome postoji mogunost davanja njenog predmeta. Mislimo da lan 695 ne daje dovoljno osnova za ovakvo tumaenje. Suprotno Cari dr Slavko u Komentaru Zakona o obligacionim odnosima; redaktori prof. dr Slobodan Perovi i prof. dr Dragoljub Stojanovi, naprijed citirano djelo, str. 473-474.

235

Na vrijednost licence utiu faktori proizvodnje, trita i monopola. 213 Sloenost ovih inilaca i nunost njihove ne samo objektivne nego i subjektivne procjene dovela je do vie naina odreivanja visine naknade. Ona se moe ugovoriti u paualnom iznosu, po komadu, srazmjerno materijalnim trokovima proizvodnje, prema prometu i po veliini dobiti. 214 Svi navedeni metodi mogu biti primijenjeni i u nekoj kombinaciji o kojoj se stranke dogovore. 215 Nain odreivanja cijene utie na modalitete plaanja i na obaveze primaoca licence koje su povezane sa plaanjem cijene. Faktori koji opredjeljuju vrijednost licence determiniu i (ne)izvjesnost njenog ostvarivanja. Zbog toga se omoguava svakoj zainteresovanoj strani da zahtijeva izmjenu ugovorene naknade, ako je ona postala oito nesrazmjerna u odnosu prema prihodu koji sticalac licence ima od iskoritavanja predmeta licence (l. 703 ZOO). Iako do nesrazmjerne naknade i koristi moe doi i iskljuivo usljed krive procjene jedne od ugovornih strana, a ne i zbog naknadnih okolnosti koje oteavaju ispunjenje obaveze jedne strane (l. 133 ZOO), u teoriji prava intelektualne svojine se, ipak, smatra da je u ugovor o licenci uvedena klauzula o 216 promijenjenim okolnostima. 2.4. Forma ugovora Poto se ugovor o licenci mora zakljuiti u pismenom obliku, jasno je da i forma ugovora ima svojstvo bitnog elementa. Ova forma ima zakonski karakter. Ona znaajno utie na nain kasnijih izmjena i dopuna ugovora i raskid samoga posla (l. 67 i 68 ZOO).

III OBAVEZE STRANAKA 1. Obaveze davaoca licence 1.1. Predaja predmeta licence Predaja predmeta licence je karakteristina obaveza davaoca. Ona se sastoji od tri radnje: uruenja patenta ili drugog spisa, dozvole za koritenje i predaje tehnike dokumentacije potrebne za praktinu primjenu predmeta licence.

Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 122. Prema Begti dr Read, Burnazovi dr Tufik , ovi dr efik i Trifkovi dr Milo: Modeli ugovora o poslovnoj saradnji sa inostranstvom (sa komentarima), Ekonomski institut, Sarajevo, 1982, str. 29. 215 Ovo je tzv. kombinovani nain odredivanja cijene. Vidjeti Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 122 i Verona dr Albert, isto djelo, str. 89. 216 Verona dr Albert, isto djelo, str. 89; Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 123. Cari dr Slavko u komentaru l. 703 ZOO se uzdrava od ovakve kvalifikacije prirode odredaba koje su u njemu sadrane. Vidjeti str. 485-486. citiranog djela.
214

213

236

Uruenje potrebnih spisa i dokumentacije zavisi od vrste objekta koji se licencira. Dozvola za koritenje daje se u okviru ugovora i zakona. ZIS ovu materiju ne regulie vie u onom obimu kako je to bilo u ranijem zakonodavstvu. lanom 133 ZIS samo utvruje da se za ugovorno ustupanje iskoritavanja patenta, industrijskog dizajna ili ugovorno ustupanje upotrebe iga zakljuuje ugovor o licenci u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima. Zakonom o vanjskotrgovinskom poslovanju su taksativno odreene etiri restriktivne klauzule u ugovorima o licenci patenta, te znanja i iskustva (know-how) sa stranim partnerima, koje se u njima ne smiju nalaziti (l. 55 ZVTP). Predaja tehnike dokumentacije potrebna za eksploataciju objekta je obaveza koja se najee javlja u ugovorima o licenci know-how, budui da se tu radi o nepatentiranim izumima ili tajnim vjetinama. 1.2. Davanje uputstva i objanjenja Dunost davanja uputstva i objanjenja koja su potrebna za uspjeno iskoritavanje licence zasniva se na iskustvu po kome patentna prijava i dokumentacija nisu uvijek dovoljne za ostvarivanje svrhe ugovora na strani 217 primaoca licence. Kod licence know-how ova obaveza je veoma znaajna. Zakon izriito zahtijeva da se daju sve upute (l. 692 ZOO). A to znai da se davalac licence mora ponaati poteno i savjesno. Poto vremenskih odreenja ove obaveze nema, treba smatrati da ona ima trajan karakter. 1.3. Garancije za tehnike osobine predmeta licence Prenosilac prava na odreenom objektu industrijske svojine jemi primaocu da predmet ugovora i njegova upotreba ispunjavaju tehno-ekonomske uslove predviene propisima i/ili ugovorom. Ova obaveza postoji na osnovu Zakona (l. 693 ZOO), ali moe biti sporazumom stranaka precizirana ili ak proirena. U mjeri u kojoj poiva na propisu, obaveza garancije ima svojstvo prirodnog sastojka ugovora. Prema Zakonu Davalac licence garantuje sticaocu licence tehniku izvodljivost i tehniku upotrebljivost predmeta licence (l. 603 ZOO). Tehnika izvodljivost je mogunost da se tehnikim putem proizvede odreeni proizvod ili 218 Ako u ugovoru nisu blie odreeni primijeni odreeni postupak u proizvodnji. zahtjevi u pogledu tehnike izvodljivost, ona se naziva optom; ako jesu posebnom. Kriteriji za njihovo ocjenjivanje zavise od vrste objekta i od toga da li je on ve primjenjivan u praksi. Tehnika upotrebljivost je mogunost da se primjenom licenciranog objekta obavi zahtijevani proces i/ili dobije proizvod koji e odgovarati stanju tehnike, zahtjevima trita i eventualno posebnim uslovima ugovora.
Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 114. Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 114. Prema l. 54 ZVTP, klauzula sa ovakvom garancijom se mora nalaziti u ugovoru o licenci sa stranim elementima.
218 217

237

Garancije iz Zakona o obligacionim odnosima razvijene su i proirene u spoljnotrgovinskom prometu. Prema specijalnom zakonu (l. 54 ZVTP), ugovori o licenci patenta i znanja i iskustva moraju sadravati, izmeu ostalog, sljedee garancije: a) Da li e se primjenom predmeta licence dobiti proizvod ugovorenog kvaliteta i b) Nekodljivost dobijenih proizvoda po ivot i zdravlje ljudi, te po prirodnu okolinu. Pored zakonskih, poslovna praksa je razvila jo neke (pod)tipove garancija. Tu na prvom mjestu spada garancija za tajnost know-how, garancija za rezultat, garancija za rentabilnost i konkurentnost proizvoda dobijenih primjenom predmeta licence, te jemstvo da su znanja i iskustva prenesena ugovorom o licenci know219 how zaista tajna. 1.4. Garancija za pravne osobine prenesenog prava Davalac licence prenosi na primaoca pravo iskoritavanja objekta na kome ima apsolutno pravo. Ograniavanje toga monopola u korist primaoca je osnovni razlog zbog koga ta strana zakljuuje ugovor. Zbog toga je logino da davalac ve po samom zakonu (l. 694 ZOO) jemi primaocu za svojstva prava koje mu prenosi. I ta je garancija zasnovana na zakonu te ima svojstva prirodnog elementa ugovora. U vanjskotrgovinskom prometu ova je garancija izriito utvrena (l. 54 ZVTP). Sutina i ove garancije sastoji se u eventualnoj obavezi davaoca licence da nadoknadi tetu prouzrokovanu nedostacima prenesenog prava. Davalac licence jemi primaocu da pravo pripada njemu, da na pravu nisu konstituisana ovlatenja treih lica, te da ne postoji ogranienje prava u korist lica koja nisu stranke ugovora. Ukoliko je predmet posla iskljuiva licenca, garancija se proiruje. Davalac jemi da pravo iskoritavanja nije ustupio drugome ni potpuno ni djelimino (l. 694 ZOO). Sadraj ove obaveze sastoji se u odravanju onoga stanja prenesenog prava koje je postojalo u asu zakljuenja ugovora, te u zatiti primaoca od svih pravnih zahtjeva treih lica. Ova obaveza postoji tokom cijelog 220 trajanja ugovora. 2. Obaveze primaoca licence 2.1. Iskoritavanje predmeta licence Sticalac licence duan je iskoritavati predmet licence na ugovoreni nain, u ugovorenom obimu i u ugovorenim granicama (l. 696 ZOO). Citirana formulacija dozvoljava da se ova dunost dvostruko shvati. Primalac najprije, ne stie samo pravo, nego i dunost iskoritavanja predmeta licence. I drugo, svoju obavezu i
219 O ovim vrstama garancija vidjeti ire kod Verona dr Albert, isto djelo, str. 84-86 i Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 115-119. 220 Verona dr Albert, isto djelo, str. 81.

238

pravo iskoritavanja licenciranog objekta mora vriti u skladu sa ugovorom. Teorija je zauzela stanovite da je primalac duan i iskoritavati licencu i to initi na ugovoreni nain, ak i onda kada je data neiskljuiva licenca. Suprotno rjeenje mora nesumnjivo proizlaziti iz ugovora. 221 Nain iskoritavanja predmeta licence zavisi od ugovora. Ukoliko prekorai utvrena ogranienja, primalac licence odgovara kao i svako tree lice koje se neovlateno slui tuim pravom industrijske svojine. Pravo i obaveza iskoritavanja postoje u pogledu predmeta ugovora o licenci. Zbog toga se primalac licence mora suzdravati od korienja naknadnim usavravanjima objekta industrijske svojine. Suprotno moe biti predvieno prinudnim propisom 222 ili izriito ugovoreno. Dozvoljeno korienje kasnijim usavravanjima predmeta licence mora se takoe odvijati u granicama zakona ili sporazuma stranaka. 2.2. Plaanje naknade Primalac je obavezan da plati ugovorenu naknadu. Nain plaanja zavisi od modaliteta po kojem je cijena licence utvrena i od posebnih odredbi ugovora o ovom pitanju. Ukoliko one ne postoje, primijenie se opta pravila obligacionog prava o ispunjenju novanih obligacija. Ako se naknada utvruje prema obimu iskoritavanja predmeta licence, sticalac licence duan je podnijeti davaocu licence izvjetaj o obimu iskoritavanja i obraunati naknadu svake godine, ako ugovorom nije za to odreen krai rok (l. 702 ZOO). Sloenost ovog metoda utvrivanja i plaanja cijene zahtijeva da se ugovorom detaljno urede postupci utvrivanja rezultata poslovanja i rokovi obavjetavanja o njima. Od rjeenja ovih procedura zavisi i poetak rokova za plaanje, odnosno trenutak padanja u docnju sa izvrenjem obaveze. 2.3. Obaveze uslovljene vrstom ugovora o licenci Razliitost objekata industrijske svojine i njihovog iskoritavanja dovela je do pojave obaveza karakteristinih samo za neke tipove ugovora o licenci. Najvanije meu njima su ureene u Zakonu o obligacionim odnosima. Kod ugovora o licenci know-how, ukljuujui i nepatentirani izum, primalac licence ima obavezu uvanja u tajnosti dobijenih znanja. Ova obaveza postoji po samom zakonu (l. 698 ZOO), dakle i onda kada nije izriito ugovorena. Trajnog je karaktera. Povreda ove dunosti predstavlja i povredu poslovne tajne davaoca licence, pa se njeno potovanje titi i po tom osnovu.

Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 121, Verona dr Albert, isto djelo, str. 88. Tako je postupio i l. 54, st. 1, taka 1) ZVTP. Ugovor o licenci patenta i know-how sa elementom inostranosti mora sadravati obavezu davaoca da za vrijeme vaenja ugovora primaocu stavlja na raspolaganje poboljanje na patentu i znanju i iskustvu.
222

221

239

Bude li zajedno sa licencom za odreenu proizvodnju ustupljena i licenca iga kojim se proizvodi obiljeavaju, primalac licence stie i posebne zakonske obaveze. On moe tako dobijene proizvode pustiti u promet sa tim igom samo ako je njezin kvalitet isti kao to je kvalitet robe koju proizvodi davalac licence (l. 699 ZOO). Pored toga, roba proizvedena po licenci mora biti obiljeena oznakom o proizvodnji po licenci i kada se ne prodaje pod odreenim robnim igom (l. 700 ZOO). IV ODGOVORNOST STRANAKA 1. Odgovornost davaoca licence Davalac licence odgovara bez obzira na odsustvo svoje krivice za prekraj obaveza garancije za tehniku izvodljivost i upotrebljivost predmeta licence, ukoliko je nedostatak bio skriven. Njegova odgovornost u ovom sluaju je, dakle, objektivna. Prava primaoca licence analogna su onima koja ima kupac u sluaju 223 skrivenih materijalnih nedostataka kod ugovora o prodaji (l. 121 ZOO). Drugi sluaj objektivne odgovornosti davaoca licence postoji onda kada se pojave pravni nedostaci (l. 121 ZOO). Prava primaoca licence u ovom sluaju ista su kao i prava kupca kada roba ima pravne nedostatke. Za neizvravanje ostalih obaveza iz ugovora o licenci, davalac odgovara samo onda kada je za to kriv. Njegova odgovornost je tada subjektivna, a naknada tete se ravna po optim pravilima. 2. Odgovornost primaoca licence Primalac licence odgovara objektivno za neizvravanje svojih novanih obaveza. Prava davaoca licence prema primaocu koji kasni sa plaanjem naknade analogna su pravima prodavca u sluaju docnje kupca sa plaanjem cijene. Za neizvravanje ostalih obaveza primalac licence odgovara subjektivno. No, pri tome treba voditi rauna da se krivica pretpostavlja, da je teret dokazivanja njenog odsustva na primaocu licence. Ta injenica i karakter obaveza znatno oteavaju poloaj primaoca u postupku dokazivanja.

223

Vidjeti Verona dr Albert, isto djelo, str. 84-86; Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 115.

240

V VRSTE LICENCI I PODLICENCA 1. Podjela licenci Podjela licenci moe se vriti prema razliitim mjerilima. Poto vrsta objekta i karakteristike prava koje se prenosi bitno utiu i na izgled ugovora, ista mjerila su relevantna i za klasifikaciju ugovora o licenci. Ovdje emo se zadrati samo na onim vrstama licenci koje ve nisu obraene kroz razmatranje predmeta ugovora. Prema namjeni za koju se preneseno pravo moe koristiti, licence se dijele na one za proizvodnju, upotrebu i prodaju proizvoda dobijenih licenciranim postupkom ili obiljeenih ustupljenim igom. U spoljnotrgovinskoj razmjeni licence se mogu podijeliti na uvozne i izvozne, zavisno od ovlatenja koje primalac dobija ugovorom. Treba istai da u pogledu zabranjenih i obaveznih klauzula Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju ne pravi razliku izmeu ugovora u kojima je BiH partner davalac i onih u kojima je on primalac licence. I linost primaoca moe biti osnov za klasifikaciju. Pogonske licence su one koje su ustupljene odreenom preduzeu (drutvu). Ako drukije nije ugovoreno, ova licenca nije prenosiva bez 224 Pogonska licenca istodobnog prijenosa samog pogona u kojem se ona koristi. moe biti posebno znaajna pri prodaji trgovakog drutva ili njegovog dijela. Koncernskom se naziva licenca iji je nosilac koncern, ali je namijenjena preduzeima u njegovom sastavu. Napokon, lina licenca je ona koja se ne moe prenositi na drugoga ukoliko ta mogunost nije izriito ugovorena. 225 Neline iskljuive licence mogu se prenositi na trea lica ugovorom o podlicenci. 2. Podlicenca Podlicenca ili ugovor o podlicenci je rezultat sporazuma primaoca iskljuive licence i treeg lica o prenosu prava iskoritavanja predmeta ugovora o licenci. Radi se, dakle, o novom ugovoru o licenci iji predmet ne moe da bude iri od predmeta prvobitnog ugovora o licenci istog objekta (predmeta). Ono to predstavlja specifinost ovoga posla jesu posebni odnosi izmeu prvobitnog davaoca iskljuive licence, primaoca iskljuive licence i treeg lica. U principu, primalac iskljuive licence je ovlaten da je ekonomski iskoritava i na taj nain to e na tree lice prenijeti pravo njenog koritenja (l. 704 ZOO). Ugovorom o licenci mora biti izriito iskljuena ova mogunost, bilo apsolutno, bilo relativno. Relativno ograniavanje slobode podlicenciranja postoji onda kada zakljuivanje novog ugovora nije mogue bez doputenja davaoca licence. Doputanje se moe dati unaprijed, najee u samom ugovoru o licenci. Tada ima karakter dozvole prema Zakonu (l. 29 ZOO). Ono je pravovaljano i kada se pribavi 226 Doputenje moe biti uskraeno samo iz ozbiljnih naknadno, kao odobrenje.
224 225 226

Verona dr Albert, isto djelo, str. 72. O vrstama licenci vidjeti Verona dr Albert, isto djelo, str. 71-72 i Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 112 i 113. Verona dr Albert, isto djelo, str. 95.

241

razloga (l. 705 ZOO). Ovaj pravni standard tumai se prema okolnostima konkretnog ugovora o licenci. Ukoliko primalac licence zakljui ugovor o podlicenci bez doputanja davaoca, koje je prema zakonu ili ugovoru neophodno, davalac moe otkazati ugovor o licenci i bez otkaznog roka, a to znai odmah (l. 706 ZOO). Tree lice kao primalac podlicence naelno ne stoji sa prvobitnim davaocem licence ni u kakvom pravnom odnosu, ak ni kad je davalac licence dao potrebno doputenje za zakljuivanje podlicence (l. 707 ZOO). Jedan izuzetak ipak postoji i on ima zakonski, dakle prinudni karakter. Davalac licence je ovlaten da od primaoca podlicence zahtijeva isplatu iznosa koje ovaj duguje davaocu podlicence po osnovi podlicence ukoliko primalac licence ne izmiruje svoja potraivanja prema njenom davaocu (l. 707). U ovom rjeenju dolazi do izraaja shvatanje po 227 kome je licencni ugovor po svojoj pravnoj prirodi zakup. VI PRESTANAK UGOVORA O LICENCI 1. Prestanak protekom vremena Ukoliko je ugovor o licenci sklopljen na odreeno vrijeme, njegovim istekom se gasi i ugovor (l. 708 ZOO). Poseban otkaz nije tada potreban. Shodno optim pravilima obligacionog prava, produavanje ovakvih ugovora konkludentnim radnjama je mogue. Ako primalac licence nastavi da iskoritava predmet ugovora i nakon proteka roka, a davalac se tome ne protivi, smatra se da je ugovor preutno produen sa istim elementima, osim toka trajanja. Produni ugovor je zakljuen na neodreeno vrijeme, pa mora prestati otkazom. Pored toga, obezbjeenja koja su dala trea lica prestaju da vae (l. 709 ZOO). Izloena rjeenja ne utiu na pravo stranaka da ugovor raskinu sporazumno. 2. Otkaz Ugovori o licenci sklopljeni na neodreeno vrijeme prestaju otkazom bilo koje stranke. Otkazni rok se ugovara, zavisno od predmeta licence i ciljeva stranaka. Ukoliko on ne bude utvren u ugovoru, vrijedie dispozitivna rjeenja Zakona o obligacionim odnosima. Prema njima, ugovor se ne moe otkazati u prvoj godini svog trajanja. Po njenom isteku, otkazni zakonski rok iznosi est mjeseci (l. 710 ZOO). Ukoliko stranke ugovor raskidaju sporazumno, same mogu da urede sve modalitete raskida. Naelo autonomije volje vai i u ovome domenu.
227

Verona dr Albert, isto djelo, str. 95.

242

3. Prestanak subjektiviteta Smrt fizikog lica kao davaoca ili primaoca licence ne utie na ugovor o licenci. Ovaj opti stav ipak trpi dva ogranienja. Nasljednici davaoca licence stupaju u ugovor o licenci samo ako ta mogunost nije ugovorom iskljuena. Ugovor o licenci moe odrediti i uslove pod kojima nasljednici postaju stranka u ugovoru o licenci. Za sticaoce licenci situacija je neto drukija. Nasljednici stupaju u ugovor samo pod zakonskim uslovom da produavaju djelatnost primaoca licence (l. 711 ZOO). Rjeenja za pravna lica su drukija. Steaj ili redovna likvidacija primaoca licence daju pravo njenom prenosiocu da ugovor o licenci otkae, odnosno raskine. Ovo pravilo motivisano je nemogunou davaoca licence da je dalje ekonomski koristi. Obrnuto nije sluaj, pa analogno pravo nije priznato primaocu licence.

243

244

GLAVA DRUGA UGOVOR O GRAENJU


I POJAM UGOVORA I IZVORI PRAVA 1. Pojam ugovora Graevinarstvo predstavlja jednu od najsloenijih i najznaajnijih privrednih djelatnosti. Njena vanost je dola do izraaja i u Zakonu o obligacionim odnosima, koji nastavlja tendenciju uporednog prava da se dio ovoga posla zasnovan na autonomiji volje stranaka uredi i kljunim izvorom privrednog prava. 228 Po lanu 630 ZOO, ugovor o graenju je ugovor o djelu kojim se izvoa obavezuje prema odreenom projektu sagraditi u ugovorenom roku odreenu graevinu na odreenom zemljitu, ili na takvom zemljitu, odnosno na ve postojeem objektu izvriti kakve druge graevinske radove, a naruilac se obavezuje da mu za to isplati odreenu cijenu. Ve po zakonskoj definiciji ugovor o graenju spada u ugovore o djelu. Shodno tome, izvoa, kao karakteristini dunik, ne preuzima obavezu rada, nego obavezu postizanja ugovorenog rezultata. Po svojim osobinama ugovor o graenju je teretan, dvostrano obavezan, sinalagmatian i formalan pravni posao. Njega karakterie i velika isprepletenost prinudnopravnih - administrativnih i dispozitivnih imovinskih elemenata. Upravo zbog toga je veoma teko razluiti posao graenja od samog ugovora kojim se ureuje onaj dio poduhvata koji je zasnovan na autonomiji volje stranaka. 2. Izvori prava Najvaniji izvor prava za ugovor o graenju su zakoni. Oni se mogu podijeliti na imovinske i administrativne. Od dispozitivnih propisa na prvom mjestu se nalazi Zakon o obligacionim odnosima. Ugovoru o graenju su posveeni lanovi 630-647. Ukoliko pojedina pitanja nisu u njima regulisana, shodno e se primijeniti lanovi 600-629 koji sadre norme o ugovoru o djelu. Od prinudnih propisa treba spomenuti one koji se odnose na pojedina pitanja finansiranja izgradnje, lanove 29-34 Zakona o vanjskotrgovinskom poslovanju u kojima su ureena pojedina pitanja kada se u ovom ugovoru pojavljuje element inostranosti. Federalni propisi su veoma opirni. Mogu se podijeliti u dvije grupe. Prva ureuje urbanistiko-komunalne uslove za zakljuivanje i izvravanje ugovora o
228 Vidjeti Kapor dr Vladimir - Cari dr Slavko: Ugovori robnog prometa, Nauna knjiga, Beograd, VI izdanje, 1987, str. 549-550. Vilus dr Jelena: Ugovor o graenju, Institut za uporedno pravo, Beograd,1968, str. 7-8.

245

graenju, te inspekcijski nadzor. Druga se tie naina zakljuivanja ugovora o graenju. Proceduralna pitanja predstavljaju najvei dio sadraja ovih akata. Najvaniji su: Zakon o prostornom ureenju 229 i Zakon o ustupanju izgradnje investicionih objekata. 230 Ono to je karakteristino za ovaj pravni propis je to to, do sada, nije stavljena van snage njegova vanost iako je njegova materija postala neaktuelna. Ovo se posebno odnosi na materiju ustupanja izgradnje investicionih objekata od strane tzv. korisnika, odnosno nosilaca raspolaganja drutvenom svojinom. U ovoj oblasti sada postoji odreena pravna praznina koja je nadomjetena postojanjem posebnih propisa koji se odnose na ustupanje graevinskih radova od strane tzv. javnog sektora ili pravnih lica u veinskom vlasnitvu drave, kao i budetskih korisnika. Radi se o posebnom reimu prava javnih nabavki, ustupanju radova i usluga. 231 Kao posebni izvori prava mogu se spomenuti i Zakon o graenju i Zakon o graevinskom zemljitu Federacije BiH. 232 Od izvora privrednog prava koji su autonomnog karaktera treba istai Posebne uzanse u graevinarstvu. 233 One predstavljaju kodifikaciju poslovnih obiaja u ovoj oblasti. Danas je njihova primjena uslovljena sporazumom stranaka u svim sluajevima u kojima one sadre rjeenja suprotna dispozitivnim odredbama ZOO. Pored posebnih uzansi, znaajno vrelo iz ove grupe predstavljaju i opti uslovi poslovanja koje usvajaju pojedini investitori ili izvoai. 234 Oni se najee rade oslonom na neke od optih uslova meunarodnog karaktera. 235 Njihovo vaenje je uslovljeno ukljuivanjem u ugovor. II STRANKE I ZAKLJUIVANJE UGOVORA 1. Stranke Lica za koja nastaju obaveze i prava na osnovu ugovora su, prema terminologiji ZOO, naruilac i izvoa. U propisima i u praksi za njih se koriste i nazivi: investitor i graevinar. Ona imaju svojstvo stranke. Pored njih se u poslu graenja sreu i drugi subjekti: arhitekti, projektantske organizacije, inenjering organizacije, subjekti specijalizovani za vrenje nadzora, te upravni organi, ukljuiti
Zakon o prostornom ureenju (Sl. novine FBiH br. 52/02, Dalje: ZPU). Sl. list SRBiH 33/77, izmjene i dopune u broju 26/82. Izmjene i dopune su uraene na osnovu Dogovora SR i SAP o ustupanju izgradnje investicionih objekata u drutvenom vlasnitvu (Sl. l. SFRJ 69/80). 231 Ova materija je regulisana Uredbom o postupku nabavke roba, ustupanju radova i usluga (Sl. novine FBiH br. 34/04) 232 Sl. novine FBiH br. 56/02; dalje e se citirati kao ZG i Odluka Visokog predstavnika o proglaenju Zakona o graevinskom zemljitu Federacije BiH od 15.05.2003.g. 233 Sl. l. SFRJ 18/77. Dalje emo ih citirati kao: UG. 234 Na primjer: Opti uslovi INGRE iz Zagreba. Tekst kod Vukmir dr Branko Ugovori o izvoenju investicijskih radova meunarodni, CIP, Zagreb, 1980. 235 Tri su najvanije grupe ovih pravila: opti uslovi Evropske ekonomske komisije UN, zatim opti uslovi Meunarodne federacije savjetodavnih inenjera (FIDIC), te akti ostalih meunarodnih organizacija, Meunarodne banke za obnovu i razvoj (IBRD) i ORGALIME naroito. Vidjeti kod Trifkovi dr Milo: Sadraj ugovora o investicionoj izgradnji u svjetlu izvora prava u Ekonomika investicija kao faktor stabilizacije privrede, Savez finansijskih i raunovodstvenih radnika BiH, Sarajevo, 1987, str. 141-157.
230 229

246

treba i komunalne organizacije koje daju saglasnosti na projekat (elektroprivreda, vodovod i kanalizacija, pota, gas i sl., zemljino-knjini ured, katastar). Za sva navedena lica, osim investitora, propisani su uslovi koje moraju ispuniti prije registracije za obavljanje djelatnosti kojom se bave. Kao izvoa moe se pojaviti pravno ili fiziko lice registrovano za obavljanje te djelatnosti. Graenjem graevina u prostoru se mogu baviti samo pravna lica registrovana za obavljanje te djelatnosti ako pored optih uslova ispunjavaju i uslov da u radnom odnosu imaju najmanje jednog diplomiranog inenjera sa najmanje 5 godina radnog iskustva i poloenim strunim ispitom (l. 20 ZG). Kao izvoa se moe pojaviti i vie registrovanih subjekata istovremeno. Oni mogu djelovati samostalno - svaki na osnovu posebnog ugovora o graenju, ili jedinstveno, kao jedan subjekt. U tom sluaju se radi o konzorcijalnom nastupu koji se zasniva na posebnom ugovoru. Konzorcij se pojavljuje kod velikih investicionih objekata. U praksi se drugi uesnici u poslu nazivaju kooperanti. Investitor ima pravo da u pozivu za javno nadmetanje - za ponudbenu licitaciju - ogranii broj lanova konzorcija (konzorata). Izvoa moe zakljuiti posebne ugovore sa drugim subjektima za izvoenje pojedinih dijelova objekata ili pojedinih radova. On se tada pojavljuje u ulozi komisionara. Da bi ugovor o graenju bio posao poslovnog prava, potrebno je da i investitor bude privredni subjekat, odnosno lice sa statusom koji dozvoljava sklapanje trgovakih poslova. Investitor moe biti fiziko ili pravno lice u ije ime i za iji raun se gradi graevina i vre drugi zahvati u prostoru. Projektovanje, kontrola projekta, graenje i nadzor nad graenjem investitor mora povjeriti pravnim ili fizikim licima registrovanim za obavljanje te djelatnosti (l. 18 ZG). Tendencija zakonodavca je da sve znaajnije faze posla graenja mogu da obavljaju samo specijalizovane organizacije i lica. Ovakvo rjeenje je opravdano s obzirom da je posao graenja, po svojoj pravnoj prirodi predstavlja opasnu djelatnost. Tako se i poslovi projektovanja, nadzora nad graenjem i revidiranja projekta povjeravaju samo pravnim ili fizikim licima registrovanim za obavljanje te djelatnosti. 2. Prethodne radnje 2.1. Investicioni program i tehnika dokumentacija Izgradnji objekata i uopte izvoenju graevinskih, montanih i ostalih radova moe se pristupiti na osnovu investicionog programa i investicione tehnike dokumentacije. Njihovo pribavljanje predstavlja prvu grupu prethodnih radnji koje investitor mora da obavi da bi mogao pristupiti zakljuenju ugovora. Investicioni program je elaborat iz koga se vidi o kakvom se objektu radi, gdje se daje analiza uslova za njegovu izgradnju i dokazuje da je izgradnja toga objekta, odnosno izvoenje predvienih radova ekonomino, rentabilno i drutveno opravdano i da je tehnoloki proces, odnosno eksploatacija, tj. funkcionalnost objekta cjelishodna. Investicioni program treba da sadri sljedee podatke: opis

247

objekta, njegovu namjenu, kapacitet, tehnoloko-proizvodnu, odnosno eksploatacionu koncepciju, program proizvodnje, odnosno eksploatacije, karakteristike objekta, opreme, postrojenja i montae i razlog za njihov izbor, analizu trita i mogunost plasmana robe, ili usluga, analizu uslova za izgradnju i eksploataciju objekta, potrebna obrtna sredstva, vrijednost prethodnih ulaganja, izvore finansiranja, analizu osnovnih ekonomskih pokazatelja, a naroito rentabilnosti, trajanje izgradnje, poetak eksploatacije itd. Za objekte neprivrednog karaktera - kao to su kole, zgrade za zdravstvene, socijalne i kulturne ustanove, upravne zgrade, parkove, sportske terene itd. jasno je da investicioni program nee sadravati sve navedene podatke, nego samo neke od njih i druge specifine, ali se iz njega mora vidjeti njihova namjena, drutvena opravdanost, ekonominost i funkcionalno povoljno rjeenje. Investicioni program moe izraditi sam investitor, a moe ugovoriti njegovu izradu sa nekim preduzeem koje je registrovano za tu djelatnost. Obaveza je da se ugovor saini u pismenoj formi. Program rade struna lica i donosi ga investitor bez iijeg odobravanja, odnosno saglasnosti. Ali ako se objekat gradi iz kredita, onda kreditor prilikom odobravanja kredita vrlo paljivo razmatra program i uvjerava se o tanosti podataka i opravdanosti i rentabilnosti izgradnje toga objekta. Investicioni program se izrauje za cio objekat, ali se moe izraivati i za dijelove objekta koji predstavljaju ekonomsko-tehniku cjelinu, ako je investitor odluio da gradi objekat po dijelovima. Investicioni program je preduslov za izradu investicione tehnike dokumentacije, bez koje se ne moe graditi niti sklapati ugovor o izgradnji objekta, odnosno o izvoenju radova. Naime, kao to e se vidjeti, graenju se ne moe pristupiti bez odobrenja koje izdaje dravni organ, a odobrenje se ne moe dobiti bez investicione tehnike dokumentacije. Tehnika dokumentacija se radi na osnovu uslova utvrenih u urbanistikoj saglasnosti. Investiciona tehnika dokumentacija je elaborat u kome se tehniki razrauje tehnoloko-proizvodna, odnosno eksploataciona koncepcija objekta i radova i daju tehnika rjeenja za njegovu izgradnju. Prema prirodi posla, ona obuhvata razliite projekte, kao to su graevinski, tehnoloki, projekat instalacija i drugi. Projekti sadre, pored ostalog, crtee, predmjer, tehnike opise, tehniko obrazloenje, predraun sa opisom radova, specifikaciju, posebne uslove za graenje toga objekta itd. Zakon zahtijeva da postoji projekat za izvoenje. Njegovoj izradi moe, po sporazumu stranaka, da prethodi idejni projekat. U praksi se idejni projekat redovno radi, jer se na osnovu njega izdaje urbanistika saglasnost. Izmeu njega i projekta za izvoenje, tj. izvedbenog projekta, esto se sree i glavni projekat, onaj u kome su cjelovito i detaljno data sva rjeenja vezana za planirani objekat i/ili radove. Tehnika rjeenja u projektima moraju biti u skladu sa tehnikim propisima i standardima, rezultatima prethodnih ispitivanja i istraivanja, i sa dobijenim saglasnostima komunalnih organizacija, te sa tehnolokom, eksploatacionom i ekonomskom koncepcijom objekta (l. 25 ZG). Pored toga, ona

248

moraju biti i racionalna. Potovanje ovih zahtjeva je i administrativna obaveza organizacija koje rade tehniku dokumentaciju. Izradom investicione tehnike dokumentacije bave se fizika i pravna lica koja su za takav rad registrovana (l. ZG). Investitor sklapa pismeni ugovor sa projektantom koji mu izrauje investicionu tehniku dokumentaciju. Istim ugovorom moe biti predviena i izrada investicionog programa i investicione tehnike dokumentacije. Projekti koji ulaze u tehniku dokumentaciju moraju biti revidirani. Reviziju vre organizacije koje su registrovane za izradu odgovarajue tehnike dokumentacije, odnosno njenog dijela (l. 22 ZG). Za objekte odreenih vrsta moe biti propisana i posebna tehnika kontrola od strane dravnih organa ili ovlatenih organizacija, uslovi vezani za protivpoarnu zatitu i zatitu na radu. Ovo pitanje je danas upotpunjeno odredbama ZG l. 27 koje se odnose na kontrolu projekta. Rjeenja su osavremenjena na taj nain da se sve vie uvaavaju ekoloki zahtjevi kao i zahtjevi lica sa umanjenim tjelesnim sposobnostima. 2.2. Odobrenje za graenje Kada je pribavio investicioni elaborat i revidiranu tehniku dokumentaciju, i platio trokove vezane za objekat, investitor mora da obezbijedi odobrenje za graenje. Ono se u praksi naziva i graevinska dozvola. Odobrenjem za graenje nadleni organ uprave potvruje da su ispunjeni svi uslovi predvieni u ZG i ZPU i da stoga investitor moe da pristupi izgradnji projektovanog objekta, odnosno izvoenju konkretnih radova. Odobrenje za graenje nije potrebno za manje sloene objekte i infrastrukturne prikljuke kao ni za radove redovnog odravanja oteenih graevina koji se mogu svrstati u radove tekueg odravanja (l. 30 ZG). Postupak podnoenja zahtjeva i procedura izdavanja odobrenja za graenje ureeni su u ZG veoma detaljno. Ovdje je dovoljno istai nekoliko momenata. Najprije, odobrenje izdaje optinska sluba uprave nadlena za poslove graenja na ijem teritoriju se izvode radovi (l. 32 ZG). Za neke objekte se predvia da je izdavanje odobrenja za objekte posebno utvrene u zakonu nadlean kantonalni organ uprave. Drugo, u postupku izdavanja odobrenja organ uprave provjerava da li je tehnika dokumentacija uraena prema urbanistikoj saglasnosti, zakonu i propisima za odgovarajuu izgradnju. Tree, odobrenje se mora izdati ili odbiti u roku od 30 dana od dana podnoenja zahtjeva. Ono prestaje da vai ako radovi ne budu zapoeti u roku koji je u odobrenju naveden. Odobrenje za graenje vai 2 godine od dana pravosnanosti odobrenja za graenje i moe se na zahtjev investitora produiti za jo jednu godinu ako se nisu izmijenili uslovi za graenje. Samo zapoinjanje izgradnje bez odobrenja je krivino djelo zaprijeeno kaznom zatvora od 1 do 3 godine (l. 74 ZG). Posebno egzistiraju i novane kao prekrajne sankcije.

249

2.3. Sredstva za izgradnju Pored programa i tehnike dokumentacije, investitor mora imati obezbijeena sredstva za finansiranje investicionog objekta. Da bi donio odluku o izgradnji, investitor mora prethodno obezbijediti finansijska sredstva. Ta sredstva investitor moe obezbijediti iz sopstvenih ili drugih izvora, npr. putem kredita. O obezbjeenju sredstava za graenje kao i o obezbjeenju plaanja po ugovorima o izgradnji investicionih objekata investitor ne mora podnijeti posebne dokaze poto se najee praktikuje uzimanje odgovarajuih sredstava obezbjeenja plaanja. 3. Izbor saugovaraa 3.1. Pravni reim za izbor saugovaraa Pravni reim izbora saugovaraa obuhvata pravila o nainu odreivanja graevinara sa kojim e se sklopiti ugovor i proceduru koja se provodi u primjeni izabranog naina. Prva grupa rjeenja zavisi od toga da li se kao investitor pojavljuje subjekat zasnovan na dravnoj ili privatnoj svojini. Druga skupina ima procesni, tehniki karakter i ona zavisi od prihvaenog naina izbora graevinara, bez obzira na svojinska obiljeja investitora. Investitor samostalno odluuje o tome da li e izabrati saugovaraa javnim nadmetanjem (ponudbenom licitacijom), prikupljanjem ponuda ili neposrednom pogodbom. Kada je investitor lice koje djeluje na bazi privatne svojine, on samostalno odluuje o nainu odabira graevinara, bez obzira na to o kakvom se predmetu ugovora radi. Jedan izuzetak ipak postoji. Kada se izvoenje investicionih radova u BiH povjerava stranom izvoau, on se mora izabrati bilo na osnovu javnog nadmetanja, bilo prikupljanjem ponuda (l. 32 Zakona o vanjskotrgovinskom poslovanju). U posebnom pravnom reimu se nalaze pravna lica u vlasnitvu drave i korisnici budetskih sredstava. Radi se o ve spomenutom reimu javnih nabavki. Procesna pravila o nainu izbora saugovaraa u principu su ista. Znaajna razlika postoji samo kod javnog nadmetanja. Prema l. 604 ZOO, poziv na nadmetanje radi izvrenja odreenih radova obavezuje privatnog investitora da sklopi ugovor sa onim koji ponudi najniu cijenu, izuzev ako je tu obavezu iskljuio u pozivu na nadmetanje. Investitor objekta koji se gradi dravnim sredstvima ne mora da iskljui svoju obavezu da zakljui ugovor sa najjeftinijim ponuaem ali je duan da ugovor zakljui sa najpovoljnijim ponuaem koji ispuni uslove utvrene kriterijima u javnom pozivu za nadmetanje. 3.2. Javno nadmetanje Javno nadmetanje se naziva i ponudbenom, odnosno ofertalnom licitacijom. Pravila koja ga ureuju izloiemo polazei od rjeenja koja vae za investitore zasnovane na dravnom kapitalu. Ona imaju privredno-pravnu prirodu i

250

rasprostranjena su i u meunarodnim poslovima investicione izgradnje. Pored toga, ona se mogu primijeniti i za zakljuivanje drugih vrsta ugovora, ugovora o prodaji naroito. Javno nadmetanje ili ofertalna licitacija je jednostrani graansko pravni posao kojim se investitor javno obavezuje da e primiti i razmotriti sve ponude za zakljuenje ugovora o graenju koje odgovaraju uslovima javnog poziva ili da e preduzeti i druge radnje vezane za eventualno zakljuivanje odreenog ugovora. Ovom tehnikom odabira izvoaa investitor koji je u ekonomskom smislu ponudilac pravno dobija poloaj ponuenog. Time je njegova i poslovna i pravna pozicija znatno poboljana. Sama procedura predstavlja kompromis izmeu zahtjeva za to krae i ekonominije zakljuenje ugovora i tenje za to veom ekonomskom i pravnom sigurnou kako traioca usluge u odnosu sa ponuaima, tako i samih izvoaa izmeu sebe. Pri tome, ravnopravnost svih potencijalnih uesnika u nadmetanju i svih ponuaa mora biti obezbijeena. Odluku o raspisivanju javnog nadmetanja donosi organ upravljanja investitora. Odluka se objavljuje u slubenom glasilu i/ili sredstvima javnog informisanja. Oglas sadri kratak opis objekata i radova i blie uslove za ustupanje izgradnje. Ukoliko su ovi elementi brojni i sloeni, po pravilu se uobliavaju u tenderu. Tender je skup dokumenata u kojima su precizno i detaljno odreeni: jednoobrazan sadraj ponuda, osim cijene, koje investitor eli da dobije i postupak investitora sa tako dobijenim ponudama. Tender po pravilu sadri vie elemenata. Prvi je uputstvo ponuaima. U njemu investitor obavjetava potencijalne ponuae o svim relevantnim radnjama i momentima popunjavanja ponude, predaje ponuda, eventualnim izmjenama ponude i o postupku koji e se provesti sa ponudama. Drugo, tender sadri opte, a po potrebi i posebne uslove za izgradnju konkretnog objekta ili izvoenje radova. Ovi opti i posebni uslovi su po pravilu veoma opirni i imaju karakteristike samoregulirajuih ugovora. Tender, dalje, sadri zbirku obrazaca: od formulara za dobijanje informacija, preko tipske ponude i formulara ugovora do garancije koji se moraju dostaviti uz ponudu. U ovaj dio tendera mogu biti uvrteni obrasci za (tehnike) specifikacije kao to su liste opreme, referens-lista i lista osoblja. Ako su ovi elementi zadati, predstavljaju poseban dio tendera. Napokon, tender sadri sve potrebne planove i projekte. Procedura ispitivanja, odabira i dodjeljivanja ponuda veoma je sloena. Njene faze su: prijem ponuda, javno otvaranje ponuda, procjena ponuda, odluka organa upravljanja o neuspjelom nadmetanju ili o izboru jednog ili vie najpovoljnijih izvoaa (Letter of Intend), pregovori sa izabranim i zakljuenje ugovora (Letter of Acceptance). 3.3. Prikupljanje ponuda Prikupljanje ponuda se sastoji u pozivanju odreenog kruga izvoaa neposredno, a ne putem javnog oglasa, da dostave svoje ponude za izgradnju,

251

odnosno radove. U naem pravu se krug lica kojima e biti poslan poziv obavezno odreuje licitacijom o podobnosti ako se radi o reimu javnih nabavki. Licitacija (konkurs) o podobnosti je jednostrani graanskopravni posao kojim se investitor javno obavezuje da e prema jedinstvenim mjerilima utvrditi podobnost svakog prijavljenog subjekta za izvoenje odreenog objekta ili radova, te da e onima koji se kvalifikuju uputiti poziv da poalju svoje ponude. Postupak konkursa za utvrivanje podobnosti slian je postupku ofertalne licitacije. Razlike su sljedee: prvo, oglas mora sadravati i zahtjev za podatke o linosti izvoaa (oprema, kadrovi, referens-lista i slino). Drugo, odluka se odnosi ne na najpovoljnijeg, nego na sve izvoae koji su se kvalifikovali. I tree, poziv na dalje pregovore i zakljuenje ugovora moe se uputiti samo jednom ili nekim ve kvalifikovanim izvoaima. 3.4. Neposredna pogodba Bez provoenja postupka ofertalne ili licitacije o podobnosti investitora moe se zakljuiti ugovor samo u sluajevima koji su odreeni zakonom. Oni se mogu podijeliti u dvije grupe. U prvu ulaze one situacije u kojima licitacija nije ni potrebna. Tu spadaju sluajevi u kojima se izgradnja ustupa: nakon nepogoda i drugih nepredvienih dogaaja s ciljem otklanjanja njihovih tetnih posljedica; radi ostvarivanja odreenih programa stambene izgradnje i objekata infrastrukture; na objektima koji su od posebnog znaaja za narodnu odbranu i na bazi sporazuma investitora i izvoaa o zajednikom finansiranju izgradnje. Druga grupa sluajeva u kojima je mogue zakljuenje ugovora neposrednom pogodbom odnosi se na situacije u kojima je neka vrsta licitacije potrebna. Ako ne uspije ni ponovljena, bilo ponudbena, bilo licitacija o podobnosti, investitor ima pravo da ugovor zakljui neposrednom pogodbom. Ovo pravilo postoji samo u reimu javnih nabavki ali je i u ovom sluaju potrebno odobrenje Ministarstva finansija Federacije BiH. 4. Zakljuenje ugovora Zavretkom postupka ponudbene licitacije, prikupljanja ponuda, odnosno kontakata sa pojedinim izvoaima investitor jo nije konano izabrao partnere. U prva dva sluaja on ima pravo da trai nastavak pregovora sa onima koje je odredio kao najpovoljnije. O tome ih obavjetava pismom o namjerama (Letter of Intend). Rezultati tih pregovora su odluujui za izbor saugovaraa. Izabrani izvoa se obavjetava o tome pismom o prihvatanju (Letter of Acceptance). Po svojoj pravnoj prirodi ono predstavlja prihvat. Ugovor o graenju je formalan pravni posao po sili zakona (l. 630, st. 2 ZOO). On je zakljuen kada je sporazum postignut u pisanoj formi. Ona moe biti

252

ostvarena potpisivanjem jedinstvenog dokumenta, a moe i razmjenom pisama identinog sadraja. Upravo zbog toga se u drugom sluaju ugovor o graenju smatra sklopljenim danom prijema pisma o prihvatanju.

III BITNI ELEMENTI UGOVORA 1. Predmet Predmet ugovora o graenju odreen je u l. 630 ZOO dvostruko: kao graevina i kao graevinski radovi. Pojam graevina odreen je nabrajanjem objekata primjera radi (zgrade, brane, mostovi itd.) i navoenjem bitnih osobina graevinskih objekata. Te karakteristike su veliina i sloenost (l. 631 ZOO). 236 Graenje je lanom 2 ZG definisano kao izvoenje pripremnih radova, graevinskih radova, ugradnja i montaa opreme, gotovih graevinskih elemenata i konstrukcija kao i drugi zahvati u prostoru. Graevinom se smatra graevinski objekat koji je trajno povezan sa tlom i koji se sastoji od graevinskog sklopa i ugraene opreme koji u okviru tehnolokog procesa ine tehnoloku cjelinu, kao i samostalna postrojenja trajno povezana sa tlom. Graevinski radovi nisu precizirani u zakonu. Da bi neki poslovi bili graevinski, nesumnjivo je, najprije, da moraju ulaziti u okvire ove djelatnosti. Mogu se podijeliti na graevinske radove u uem smislu (isti) i na zanatske radove. 237 Kako bi se ugovor o graenju razlikovao od ugovora o djelu, koji moe imati isti predmet, potrebno je i na graevinske radove primijeniti ista mjerila kao i na pojam graevine. A to znai da i oni treba da budu vei i sloeniji. 238 Predmet posla se odreuje ili u ugovoru neposredno ili, ee, upuivanjem na tehniku dokumentaciju. Prema UG 11, tehnika dokumentacija je uvijek sastavni dio ugovora. Ugovor se moe zakljuiti i tako da se izvoa obavezuje da izvri sve radove prema tehnikoj dokumentaciji, osim onih koji su sporazumom stranaka izriito iskljueni. Predmet ugovora o graenju moe biti ukljuen i u predmet ugovora o investicionoj izgradnji. On se tada odreuje u sklopu pripremnih, istranih, montanih i drugih radova. Moe biti povezan i sa isporukom investicione opreme.

236 U teoriji je kritikovana neodreenost u definisanju predmeta ovog posla. Vidjeti: Kapor dr Vladimir - Cari dr Slavko, isto djelo, str. 561. 237 Vidjeti ureti dr Slobodan: Ugovor o izgradnji investicionih objekata, Struna knjiga, Beograd, 1983, str. 61-63. 238 Vidjeti Trifkovi dr Milo: Graevinski nadzor, Materijal za savjetovanje.

253

2. Cijena 2.1. Odreivanje cijene Cijena je naknada koju investitor duguje izvoau za postignuti rezultat: graevinu ili obavljene graevinske radove. Sloenost posla u punoj mjeri se odrazila i na pravni reim cijene. Odreivanje cijene se uvijek vri sporazumom stranaka. Osnov za ugovaranje cijene je predmjer radova, ali cijena ne mora odgovarati onome iznosu koji je investitor utvrdio predraunom. Postoje tri osnovna naina na koja se odreuje cijena. Prvi je paualno utvrivanje, tj. davanje ukupne cijene za cijeli objekat (l. 635 ZOO). Ovaj metod moe se primijeniti i za dio objekta, odnosno radova (UG 22). Prema UG 32 cijena odreena u ukupnom iznosu ne mijenja se zbog nastalih vikova i manjkova radova. Drugi i u praksi najei metod jeste odreivanje cijene kao zbira jedininih cijena za pojedine radove. Cijena radova ne ukljuuje i cijenu materijala. No, u nju su ve ukljueni fiksni trokovi graevinara, tako da se 239 Danas se, u pravilu, ne razdvaja cijena rada i oni posebno ne iskazuju. materijala, ve se daje jedinstvena cijena ugraeno. Jedinine cijene se iskazuju prema predmjeru radova. Napokon, cijena moe biti odreena uz navoenje izraza klju u ruke ili neke druge sintagme slinog znaenja. Ona znai pretvaranje opteg tipa ugovora o graenju u poseban posao, pa emo se na ovom modalitetu zadrati kasnije. Postoji vie vrsta radova iji trokovi ine cijenu. Svi oni nemaju jednak tretman. U cijenu, najprije, uvijek ulazi vrijednost radova navedenih u tehnikoj dokumentaciji u predmjeru prvenstveno. Cijena dalje zavisi od odnosa koliina radova koje su predviene ugovorom i onih koje stvarno treba izvesti, tj. od vikova i od manjkova radova (UG 9). Ako njihov uticaj na cijenu nije ugovoren posebne uzanse o graenju smatraju da se jedinine cijene primjenjuju i za vikove, odnosno manjkove radova, ukoliko oni ne prelaze 10% ugovorenih koliina (uzansa br. 22). Kod ugovora klju u ruke, viak ili manjak radova ne utie na cijenu. Drugu relevantnu vrstu radova ine nepredvieni radovi. To su oni ije je poduzimanje bilo nuno da bi se osigurala stabilnost objekta ili sprijeio nastanak tete, a izazvani su neoekivano teom prirodom zemljita, neoekivanom pojavom vode ili drugim izvanrednim i neoekivanim dogaajima 240 Za ove radove izvoa ima pravo na pravinu naknadu. Ako bi (l. 634 ZOO). ona dovela do znatnog poveanja cijene, investitor moe i raskinuti ugovor. I tree, naknadni radovi - oni koji nisu ni ugovoreni ni nuni ne utiu na cijenu. O njihovoj vrijednosti stranke se moraju posebno sporazumjeti (UG 35).

239 Biro Zoltan: Ugovor o graenju s posebnim osvrtom na reviziju cene i klauzula klju u ruke, Zbornik radova sa Savjetovanja o Zakonu o obveznim (obligacionim) odnosima, SUPJ - IPU, Beograd, 1978, str. 121. 240 UG 9 definie nepredviene radove kao one koji ugovorom nisu obuhvaeni, a koji se moraju izvesti. Treba istai da naslov l. 634 ZOO govori o hitnim nepredvienim radovima, ali da tekst nigdje izriito ne spominje hitnost.

254

2.2. Promjena cijene Ugovorena cijena se moe mijenjati. Ovaj naelni stav, koji odgovara principima naeg obligacionog prava, kod ugovora o graenju je razvijeniji nego kod drugih poslova. Nastavljajui koncept usvojen u sudskoj praksi 241 i u Posebnim uzansama, 242 ZOO je usvojio naelo promjenjivosti cijene. Ono jednako djeluje i prema investitoru i prema izvoau. Pored toga, cijena moe biti modifikovana i u skladu sa sporazumom stranaka. Ako ugovor ne sadri posebna rjeenja o modifikaciji cijene, izvoa koji nije u docnji snosi poveanja cijene do 2%. Ukoliko je izvoa u docnji svojom krivicom, na njega pada teret poveanja cijena do 5%. Osnovicu za utvrivanje procenata u ovom sluaju ne predstavlja ukupna vrijednost radova, nego onaj njen dio sa kojim je izvoa u docnji. Poveanje cijena elemenata na osnovu kojih je odreena cijena radova nastalo nakon pada graevinara u docnju u cjelini snosi sam izvoa (l. 636 ZOO). ak i onda kada je predvieno da se cijena nee mijenjati ako se nakon zakljuenja ugovora poveaju cijene elemenata na osnovu kojih je ona utvrena, cijena je ipak promjenjiva. Izvoa tada snosi poveanja do 10%, a preko toga investitor (l. 637 ZOO). Jasno je da u sva tri sluaja investitor moe biti doveden u situaciju da ne moe da nastavi izgradnju. Zbog toga mu zakonodavac daje pravo da u uslovima znatnog poveanja raskine ugovor. Tada duguje izvoau dio cijene za ve zavrene radove i pravinu naknadu za uinjene neophodne trokove (l. 638 ZOO). Ravnopravan tretman stranaka naveo je zakonodavca da naruiocu obezbijedi pravo na snienje cijene onda kada padaju cijene elemenata na osnovu kojih je utvrena vrijednost objekta, odnosno radova. U sluaju da izvoa nije u docnji, naruilac ima pravo na snienja koja prevazilaze 2%, odnosno kod fiksnih cijena 10%. Ukoliko je izvoa u docnji, sva snienja cijena idu u korist investitora (l. 639 ZOO). Sporazumna promjena cijena moe se izvriti naknadno, kada se promjene pojave i unaprijed. Ve pri zakljuenju ugovora u njega mogu biti unesene klizna skala i indeksna klauzula. Prvi instrument se gotovo redovno sree u praksi. Njegov pravni reim je u principu isti kao i kod ugovora o prodaji. Indeksna klauzula je ureena u posebnoj uzansi o graenju br. 25. Prema njoj, mogla se primijeniti kada se trokovi ivota promijene za 5%. Na pravila o promjeni cijene, kako zakonska, tako i ugovorna, uticaj moe imati i avans. Ukoliko je avans predvien i dat izvoau radi nabavke materijala, izmjena cijena se ne moe zahtijevati radi promjene cijena materijala u onoj mjeri u kojoj je izvoa avansom mogao iskljuiti uticaj izmena cena materijala na ugovorenu cenu (UG 29). Poto ovo rjeenje odgovara i optim pravilima
241 242

Vidjeti urlan Petar: Posebne uzanse o graenju, Privredna tampa, Beograd, 1977, str. 27-28. Vidjeti UG 22-33.

255

obligacionog prava, primijenie se i onda kada vaenje Posebnih uzansi nije izriito ugovoreno. 3. Rok Rok je trenutak do koga ili period unutar koga objekat, odnosno graevinski radovi moraju biti zavreni. Zakon o obligacionim odnosima ni kod ugovora o djelu, ni kod ugovora o graenju ne sadri posebna rjeenja o vremenu u kome izvrilac treba da ispuni svoju osnovnu obavezu. Stoga e se i na ovaj posao primjenjivati opta pravila. Njihovoj interpretaciji i dopuni u svojstvu obiajnih normi slue posebne uzanse 36-44. U praksi dominira odreivanje roka periodom. To se najee ini utvrivanjem dinamikog vremenskog plana radova. Tada, ako ugovarai posebno odrede, vrijeme za izvoenje svake faze ima pravno dejstvo posebnog roka (UG 36). On se kroz izvoenje konstatuje tzv. privremenim situacijama. Razumije se da stranke svojim sporazumom mogu i samo pojedinim faznim rokovima dati ovo svojstvo. Poetak toka roka utvrenog periodom moe biti izriito ugovoren. Ako to nije sluaj, on tee od dana uvoenja graevinara u posao. Pod tim se podrazumijeva zavravanje svih onih obaveza naruioca bez ijeg prethodnog ispunjenja zapoinjanje radova faktiki nije mogue ili pravno nije dozvoljeno (UG 45). Ukoliko izvoa bez opravdanog razloga odlae poetak koritenja roka za graenje, investitor mu moe dati primjeren rok. Njegovo nepotovanje daje investitoru pravo na raskid ugovora (UG 39). Produavanje roka je mogue na osnovu ugovora i to bilo unaprijed, bilo naknadno. Prema posebnoj uzansi 42, prolongiranje rokova se moe traiti u sluajevima u kojima zbog promijenjenih okolnosti ili neispunjavanja obaveza naruioca izvoa ne moe izvoditi radove. Rok se u ovom sluaju produava za vrijeme potrebno za ponovno otpoinjanje radova, odnosno za eventualno pomjeranje radova zbog nepovoljnijeg godinjeg doba (UG 42). Zahtjev za produenje mora se podnijeti im izvoa sazna za razlog produenja. 4. Ugovorna kazna Pravni reim ugovorne kazne zavisi od sporazuma stranaka, ukljuivanja posebnih uzansi u izvore prava i od dispozitivnih rjeenja Zakona o obligacionim odnosima. Ugovorom se predvia plaanje ugovorne kazne u sluaju izvoaeve docnje. Kao i obino kod ugovorne kazne, plaanje se moe predvidjeti u utvrenom iznosu po ugovorenim periodima (npr. 5.000 KM za svaki dan zakanjenja) ili u procentima od vrijednosti neizvrenih radova za utvreno vrijeme (npr. 2% od ugovorenih, a neizvrenih radova za svaki dan zakanjenja), ili na isti ovaj nain,

256

ali po progresivnoj stopi (npr. 2% za svaki dan za prvih 10 dana docnje, 4% za drugih 10 dana docnje itd.). Smatra se da je kazna ugovorena za neuredno ispunjenje ugovornih obaveza ako nije drukije ugovoreno. U tom sluaju, po Posebnim uzansama o graenju (uzansa br. 52), i ugovorna kazna iznosi jedan promil od ukupno ugovorene cijene radova za svaki dan zakanjenja. Ipak, iznos ne moe prei 5% od ukupne cijene radova. U ukupnu cijenu ne ulazi vrijednost ve predatog dijela objekta (UG 53). Ugovorna kazna se plaa od primopredaje objekta, odnosno njegovog dijela koji je dovren i moe se upotrijebiti i samostalno koristiti. I kod ovog posla vai pravilo da dunik ne plaa ugovornu kaznu ako ugovor nije ispunio zbog uzroka za koje nije 243 odgovoran. 5. Premija izvoau Izvoa koji je u docnji sa ispunjenjem svojih obaveza duguje investitoru isplatu ugovorene kazne shodno njihovom sporazumu. Premija egistira da bi se stimulisao izvoa na ispunjenje obaveza prije roka i da bi izjednaio njegovu pravnu poziciju sa investitorom. Premija se nalazi u istom pravnom reimu kao i ugovorna kazna. Ni Zakon o obligacionim odnosima, ni Posebne uzanse o graenju ne sadre dispozitivna pravila o premiji. Shodno tome, stranke se u svakom konkretnom poslu moraju sporazumjeti o uslovima za primjenu ovog instituta i o iznosima koje investitor duguje izvoau za prijevremeno zavravanje njegovih obaveza. Pri tome se moe, ali ne mora, primijeniti analogija sa metodom utvrivanja ugovorne 244 kazne. Iznos premije se moe utvrditi i paualno. 6. Garantni rok za kvalitet radova I garantni rokovi za kvalitet izvedenih radova su bitan elemenat ugovora u onoj mjeri u kojoj postoji reim primjene posebnih uzansi. Njihovo trajanje iznosi dvije godine za kvalitet radova ako ugovorom ili propisima nije drugaije odreeno (UG 85). UG 104 odreuje poseban rok za stabilnost i sigurnost objekta koji iznosi 10 godina od dana primopredaje objekta. U pogledu ugraene opreme vai tzv. prenesena garancija izvoaa radova (UG 87). Ostali garantni rokovi su ureeni prinudnim propisima u Zakonu o obligacionim odnosima. O njima e biti rijei pri izlaganju odgovornosti projektanta i izvoaa.

O modalitetima ugovaranja ugovorne kazne poblie vidjeti: Doc. dr. Veljko Trivun Uticaj principa pacta sunt servanda na izvravanje obaveza kod ugovora o graenju, Ekonomski fakultet u Sarajevu-Izdavaka djelatnost Fakulteta, sarajevo, 2002.g. str. 42-46. 244 O pojedinim aspektima ugovorne kazne i premije poblie: Docent dr. Veljko Trivun: Uticaj principa pacta sunt servanda na izvravanje obaveza kod ugovora o graenju, Ekonomski fakultet u Sarajevu-Izdavaka djelatnost, Sarajevo 2002.g. str. 42-45.
243

257

7. Pisana forma ugovora Ugovor o graenju je prema ZOO bitan element posla. Pismena forma se namee kao uslov ad solemnitatem i ad probationem. IV OBAVEZE INVESTITORA 1. Prethodne obaveze Obaveze investitora se po osnovu nastanka, odnosno prema pravnoj prirodi mogu podijeliti na administrativne i ugovorne. Ako se kao mjerilo uzme vrijeme nastanka, obaveze se svrstavaju u: prethodne, one u toku graenja i po zavretku izgradnje. U prethodne obaveze spadaju: izrada elaborata, obezbjeenje tehnike dokumentacije sa revidiranim projektima, pribavljanje sredstava, provoenje izabranog naina odabira saugovaraa u skladu sa zakonom, dobijanje odobrenja za graenje i potovanje pismene forme ugovora. Ove obaveze ve su razmatrane. Dunosti investitora u toku gradnje neemo izlagati prema njihovoj pravnoj prirodi. Poto se obaveze administrativne i imovinsko-pravne prirode prepliu, iznijeemo ih logikim redoslijedom, pratei redovan tok posla graenja. 2. Uvoenje izvoaa u posao Uvoenje izvoaa u posao je ugovorna obaveza. Njen dispozitivni reim dat je u Posebnim uzansama o graenju broj 45-47. On moe biti modifikovan sporazumom stranaka i onda kada su UG izriito prihvaene. Pod uvoenjem izvoaa u posao podrazumijeva se ispunjenje onih obaveza naruioca bez ijeg prethodnog ispunjenja zapoinjanje radova faktiki nije mogue ili pravno nije dozvoljeno (UG 45). Obaveza je sloena. Investitor mora najprije da preda samo gradilite. Pod njim se podrazumijeva ureena obezbijeena i iskolena parcela sa obiljeenim osnovnim kotama i osovinama. Ureenim se smatra samo ono gradilite koje izvoau, izmeu ostalog, obezbjeuje faktiku i pravnu mogunost pristupa parceli na kojoj se izvode radovi. Ureenje gradilita moe biti predmet posebnog ugovora o prethodnim radovima 245 Pored predaje koje investitor zakljuuje bilo sa treim licem, bilo sa izvoaem. gradilita, investitor mora da urui izvoau: tehniku dokumentaciju u potrebnom broju primjeraka, odobrenje za izgradnju i potvrdu da su sredstva obezbijeena. O izvrenju ove obaveze se vodi poseban zapisnik i to se konstatuje u graevinskom dnevniku.

245

Ovo je sluaj naroito kod ugovora zakljuenih po sistemu inenjeringa. Vidjeti urlan Petar, isto djelo, str. 42.

258

Formalnosti vezane za ispunjenje obaveze uvoenja izvoaa u posao uslovljene su njenim znaajem. Od trenutka uvoenja u posao, odnosno posjed, tee rok za izgradnju objekta, odnosno izvoenje radova. Zato se vrijeme uvoenja u posao utvruje ugovorom. Investitor ima pravo na produenje roka za ispunjenje ove obaveze za ono vrijeme za koje traje via sila koja ga u tome spreava (UG 47). Ukoliko razlozi koji spadaju pod viu silu ne postoje, izvoa ima pravo da investitoru da naknadan primjeren rok za ispunjenje ove obaveze. Njegovim bezuspjenim protekom izvoa stie pravo na raskid ugovora i naknadu tete po tom osnovu (UG 46). 3. Graevinski nadzor U najirem smislu, graevinski nadzor je sistem materijalnih i pravnih radnji strune provjere racionalnosti, savremenosti, kvaliteta i zakonitosti dokumentacije, postupaka, materijala i radova potrebnih za izgradnju objekta, kao i samog objekta. U uem smislu, ovaj nadzor obuhvata samo strunu kontrolu koja se nad svim elementima i momentima posla obavlja u toku graenja. U najuem smislu, pod graevinskim nadzorom podrazumijevamo samo kontrolu nad izvoenjem radova koju obavlja investitor, bilo sam, bilo preko posebno angaovanog lica. Zakon o obligacionim odnosima ne predvia graevinski nadzor kao obavezu investitora. Iz lana 632 moe se zakljuiti da ove radnje imaju karakter njegovog prava. Stav prinudnih propisa neto je drukiji. Prema l. 21 ZG, nadzor se moe povjeriti, u ime investitora, samo pravnom licu registrovanom za poslove graenja koje ima u radnom odnosu zaposlenog najmanje po jednog diplomiranog inenjera sa 5 godina radnog staa i poloenim strunim ispitom za svaku vrstu radova za koju se obavlja nadzor. Podaci o nadzornom organu se moraju dostaviti nadlenoj inspekciji. Predmet investitorovog nadzora izuzetno je kompleksan. Ureuje se prinudnim propisima, ugovorom i, kada su ukljuene u izvore prava, Posebnim uzansama o graenju. U njega ulaze naroito: vrste, koliina i kvalitet radova, materijala i opreme (UG 99), pridravanje tehnike dokumentacije i rjeenja znaajnih za stabilnost i sigurnost objekta. Bez posebnog ovlatenja nadzorni organ nema pravo da mijenja tehniku dokumentaciju i projekte, niti da intervenie 246 Nain nadzora u imovinsko-pravne odnose vezane za ispunjenje ugovora. odreuje se ugovorom i Posebnim uzansama. Svoje primjedbe nadzorni organ je duan da bez odlaganja saopti izvoau posebnim pisanim aktom (notom) i upisom u graevinski dnevnik (UG 101).

246

urlan Petar, isto djelo, str. 81.

259

4. Plaanje cijene 4.1. Plaanje prije poetka radova Plaanje cijene je osnovna obaveza investitora. Zbog sloenosti posla graenja ona je komplikovanija kod ovoga, nego kod veine drugih ugovora u privredi. Izvori prava su: prinudni propisi, ugovor, Posebne uzanse o graenju kao obiajna pravila, koja u tom svojstvu vae i kad nisu izriito ukljuena u ugovor, te opte odredbe Zakona o obligacionim odnosima o ispunjenju novanih obaveza. Karakteristika plaanja u poslu graenja jeste da je to trajna obaveza koja se izvrava prije, u toku i po zavretku izgradnje objekta, odnosno obavljanja radova. Plaanje prije poetka izvoenja objekta/radova vri se davanjem avansa. Izvoa nema zakonsko pravo na avans, pa se ono mora unaprijed ugovoriti. Ako vrijeme uruenja avansa nije utanaeno, avans se plaa prije poetka izvoenja ugovorenih radova (UG 59). Za iznose koje e uruiti investitor po pravilu trai garanciju banke da e izvoa ili izvriti ugovorene radove ili vratiti avans (avansna garancija). Avans se obraunava i vraa shodno ugovoru. Ukoliko izriit sporazum ne postoji, prema UG 60, obaveza vraanja poinje tei kad novani iznos ispostavljenih privremenih situacija dostigne visinu 50% ugovorene cene. Vraanje se vri sukcesivno i u srazmjeri primljenog avansa i vrijednosti ugovorenih, a neizvrenih radova (UG 60). Tehnika povrata avansa se sastoji u odbijanju odgovarajue rate od cijene koju treba platiti po dospjeloj privremenoj situaciji. 4.2. Plaanje u toku izvoenja radova U toku izvoenja radova plaanje se vri na osnovu faktura. U poslu graenja one se nazivaju situacijama. Posebne uzanse o graenju detaljno reguliu privremenu situaciju (UG 5865). To je faktura koja se ispostavlja za radove izvedene u proteklom periodu od mjesec dana. Radovi se utvruju na osnovu graevinskog dnevnika i graevinske knjige u koju se dnevno biljei situacija na gradilitu. Iskazuju se stvarno izvedene koliine prema specifikaciji koja je data u tehnikoj dokumentaciji. Njihova vrijednost se utvruje prema ugovorenim cijenama. Ukoliko je izvoa primio avans koji se poeo vraati, privremena situacija treba da sadri i iznos koji investitor odbija od uplate. Privremena situacija se ispostavlja u primjerenom roku po isteku perioda na koji se odnosi. Ona je pravovaljana i kada je investitor, odnosno njegov nadzorni organ ne ovjeri. Investitor moe osporavati pojedine stavke fakture. O tome mora odmah obavijestiti izvoaa. Plaanje fakturisanog iznosa, ili iznosa koji nije osporen, vri se u roku od 8 dana od prijema privremene situacije. U praksi postoje i tzv. obraunske situacije. Posebne uzanse o graenju ih ne reguliu, ali se na njih moe shodno primijeniti reim predvien za okonanu situaciju. Obraunska situacija se ispostavlja za radove obavljene u jednoj fazi,

260

dijelu objekta. Osnov je graevinska knjiga. Sadraj ove situacije isti je kao i privremene. No, iznos se utvruje na drugi nain: od ukupne vrijednosti dijela objekta se odbija ono to je ve plaeno po osnovu privremenih situacija. Razumije se da ovakav obraun moe da pokae da investitor ne duguje nita, odnosno da je platio vie nego to je utvrena vrijednost dijela objekta. 4.3. Plaanje nakon zavretka radova Nakon zavretka objekta, odnosno radova, obavlja se konaan obraun (UG 116-121) i plaanje izmeu stranaka. Osnov za plaanje predstavlja okonana situacija. Ona se sastavlja i podnosi investitoru po izvrenoj primopredaji izvedenih radova (UG 62). Sadri podatke do kojih je dola kolaudaciona komisija, zajedniko tijelo investitora i izvoaa koje provjerava saglasnost i kvalitet izvedenih radova sa tehnikom dokumentacijom. Suma za plaanje se utvruje konstatovanjem vrijednosti nespornih izvedenih radova i njenim umanjenjem za iznose plaanja po osnovu privremenih, a eventualno i obraunskih situacija. Rok za plaanje ove situacije je 15 dana od prijema. Investitor po pravilu ne plaa cijeli iznos okonane situacije. On, najprije, ima pravo da zadri srazmjerni dio cijene za otklanjanje nedostataka utvrenih prilikom primopredaje radova (UG 66). Zadrani iznos ili njegov ostatak se moraju platiti u roku od 8 dana po otklanjanju utvrenih nedostataka (UG 69). Napokon, investitor po ugovoru ima pravo da zadri dio cijene do isteka garantnog roka za kvalitet radova. On obino iznosi 2% i slui za otklanjanje nedostataka na koje ukae superkolaudacija - stranaki pregled objekta po isteku garantnog roka. Tek nakon toga se vre i krajnji obraun i zavrno plaanje po ugovoru o graenju. V OBAVEZE IZVOAA 1. Prethodne obaveze Obaveze izvoaa mogu se podijeliti po istim mjerilima kao i one koje padaju na investitora. I njih emo izloiti logikim redoslijedom. Prethodne obaveze su malobrojne. Imaju prinudni karakter. Po svome osnovu su imovinsko-pravne i administrativne. U prvu grupu spada potovanje pismene forme ugovora, a u drugu: pregled tehnike dokumentacije, prijava poetka radova i preduzimanje mjera obezbjeenja. Pregled tehnike dokumentacije prije poetka radova je administrativna obaveza izvoaa (l. 176 UG). Posebna uzansa 13 predvia da je izvoa duan da blagovremeno i detaljno proui tehniku dokumentaciju na osnovu koje se

261

izvode ugovoreni radovi i da od naruioca blagovremeno zatrai objanjenje o nedovoljno jasnim detaljima. Bez obzira na pravnu prirodu pregleda, posljedice propusta su iste. Izvoa odgovara za tete nastale usljed nedostataka u projektu ako je za njih kao strunjak znao ili morao znati, ako je dakle, bio nesavjestan. 247 Prijava poetka radova je druga administrativna obaveza izvoaa. On to mora uiniti najmanje osam dana prije poetka izvoenja radova. Prijava se podnosi nadlenom inspekcijskom organu uprave nadlenom za poslove graenja. Preduzimanje mjera sigurnosti je takoe javno-pravna obaveza. Izvoa mora blagovremeno poduzeti sve potrebne mjere da bi u skladu sa vaeim propisima i okolnostima posla zatitio: graevinu i radove, opremu i materijal, radnike, prolaznike i saobraaj, te susjedne objekte. Ova obaveza se mora izvriti prije poetka graenja, ali nema jednokratan karakter. Izvoa je duan i u toku gradnje da aurira mjere koje je preduzeo i da uvodi nove, koje okolnosti sluaja zahtijevaju. 2. Voenje knjiga o graenju Znaaj i sloenost posla graenja zahtijevaju preciznu dokumentaciju o svim relevantnim momentima koji se tiu njegovog izvravanja. Zbog toga je prinudnim propisima graevinaru nametnuta dunost da vodi odgovarajue knjige (l. 47 ZG). Njihov broj i sadraj nisu ureeni identino, ali pokrivaju priblino iste sadraje. Po pravilu se predviaju graevinski dnevnik i graevinska knjiga. U graevinski dnevnik se unose dnevni podaci o otpoinjanju i zavretku pojedinih radova i o njihovim koliinama. Pored toga, dnevnik mora da sadri sve vanije momente koji se tiu izvoenja radova ili koji mogu da utiu na njihov kvalitet (temperatura, kia, testiranje materijala, inspekcijski pregledi itd.). Nalozi i primjedbe investitora, odnosno njegovog nadzornog organa, daju se putem dnevnika. Praktino, sva relevantna komunikacija stranaka u pogledu izvoenja radova se vri preko dnevnika. Zato je logino da ga obje strane potpisuju. Potpisivanje se vri svakodnevno. Nepotpisani zapisi se ne mogu upotrijebiti kao dokaz. Isto vrijedi i za navode koje nadzorni organ nije potvrdio svojim potpisom. Ugovorom moe biti predvieno da se pojedini momenti i izjave mogu pravovaljano konstatovati, odnosno dati samo na posebnom dokumentu - noti. Podaci iz dnevnika su osnov za izdavanje privremenih situacija. Graevinska knjiga sadri navode o zavretku pojedinih faza radova i za ureivanje odnosa izmeu stranaka povodom te faze. I nju potpisuju obje stranke. Graevinska knjiga je jedan od izvora podataka za obraunske situacije.

247 Ovo je stav sudske prakse. Vidjeti presude Vrhovnog privrednog suda Sl. 129/2 od 16.V 1972; Sl. 1112/72 od 9.VII 1972 i Sl. 1503 od 25.V 1973.

262

3. Solidno izvoenje radova 3.1. Pravni karakter obaveze Solidno izvoenje radova je karakteristina obaveza cijelog ugovora i osnovna inidba izvoaa. Za pravilnost njenog ispunjenja mjerodavan je niz administrativnih, dispozitivnih (l. 632-634 ZOO), ugovornih i odredbi Posebnih uzansi o graenju (UG 75-82). Jedinstvo javno-pravnih i obligacionih elemenata, tipino za ugovor o graenju uopte, posebno se jasno manifestuje u reimu ove obaveze. Ova dunost je sloena. Stoga emo je izloiti po pojedinim elementima. 3.2. Pridravanje projektne dokumentacije S obzirom na to da je ugovor o graenju po svojoj pravnoj prirodi ugovor o djelu, izvoa je duan izvriti djelo kako je ugovoreno i po pravilima posla (l. 607 ZOO). A to najprije znai da se u svemu mora pridravati glavnog i izvedbenih projekata, investiciono-tehnike dokumentacije i drugih planova te dokumenata koji su sastavni dio ugovora. Pored pridravanja ugovornih elemenata, izvoa mora da potuje i javno-pravne propise koji se na njih odnose: tehnike norme, obavezne standarde, propise o bezbjednosti i slino. Sve to mora izvoa da uini poteno i savjesno, djelujui panjom strunjaka. Postojanje revidiranog glavnog projekta i strunog nadzora od strane investitora ne oslobaa izvoaa obaveze da se savjesno i paljivo odnosi prema projektu. Ukoliko u toku izvoenja zapazi nedostatke ili nejasnoe u projektu, mora o tome da bez odlaganja obavijesti nadzorni organ, odnosno investitora. Investitor je duan da u primjerenom roku i u pismenoj formi prui traena objanjenja tehnike dokumentacije (UG 13) i svoj stav o nedostacima na koje je ukazano. Ako ovlateno lice ne reaguje na opomenu, a radi se o nedostacima koji predstavljaju javnu opasnost, izvoa je duan da o tome obavijesti nadleni inspekcijski organ. U sluaju akutne opasnosti, izvoa mora samoinicijativno privremeno obustaviti radove. Bude li potrebno, valja da preduzme i mjere za otklanjanje takvih nedostataka. Bez odobrenja investitora, izvoa ne smije odstupiti od projekta. Tek po dobijanju pismene saglasnosti, moe nastaviti izmijenjene radove. Inae, u naelu, nema pravo na naknadu za uinjene radove. Izuzetak su jedino hitni nepredvieni radovi iz lana 633 ZOO. O njima e naknadno biti rijei. 3.3. Upotreba odgovarajueg materijala Izvoa mora upotrijebiti materijal koji je dobio od investitora. Materijal se predaje na gradilitu u skladu sa ugovorenom dinamikom radova (UG 93). Obaveza i trokovi uvanja padaju na izvoaa. On je tada duan da provjeri kvalitet samo ako je to ugovoreno. Ako nije, mora upozoriti na nedostatke koje zapazi poslujui panjom dobrog strunjaka. Kada sam nabavlja materijal, duan je da ugradi onaj koji je predvien tehnikom dokumentacijom i snabdjeven atestom. Uoi li nepodudarnost rjeenja tehnike dokumentacije sa propisima ili svrhom

263

objekta, mora o tome obavijestiti investitora i traiti otklanjanje nedostataka. Bez obzira na to da li je kvalitet materijala propisan ili ugovoren, izvoa mora, kada je to potrebno, da provjeri kvalitet materijala koji ugrauje. Ako metod provjere nije ugovoren, odreuje ga sam izvoa. On snosi i trokove provjere (UG 76). Materijal na koji ima primjedbe izvoa moe da ugradi samo onda kada je to zahtijevao investitor. Zahtjev treba dati pismeno, po pravilu kroz graevinski dnevnik. No, ova obaveza ne postoji onda kada bi primjena neadekvatnog materijala ugrozila stabilnost objekta ili kada bi predstavljala opasnost po ljude, druge objekte i okolinu (UG 76-78). Primijeti li investitor da izvoa koristi nepodoban materijal, ima neko od sljedeih prava: zahtijevati obustavu radova, ruenje dijela koji je napravljen od takvog materijala, primjenu adekvatnog materijala, angaovanje drugog izvoaa za izradu poruenog dijela i naknadu eventualne tete koju je pretrpio. Ukoliko izvoa nee da postupi po nalogu, investitor moe i odustati od ugovora. Razumije se da i tada ima pravo na naknadu tete. 3.4. Rokovi izgradnje Izvoa mora da na vrijeme izvri radove. O vremenu je ve govoreno prilikom izlaganja bitnih elemenata posla. Ovdje stoga istaknuti samo to da vremenski plan radova koji je sastavni dio investiciono-tehnike dokumentacije moe i od parcijalnih rokova da uini samostalne cjeline ijim nepotivanjem izvoa pada u docnju. 4. Obavjetavanje o viku radova Obavjetavanje o viku radova moe se, analogno obavjetavanju o nedostacima projekta, uvrstiti i u obavezu urednog i savjesnog izvoenja radova. No, iz posebnih razloga to ne inimo. lan 633 ZOO predvia da za svako odstupanje od projekta graenja, odnosno ugovorenih radova, izvoa mora imati pismenu saglasnost naruioca i projektanta vezano za njegovo autorstvo. Ne uini li tako ne moe zahtijevati poveanje ugovorene cijene za radove to ih je izvrio bez takve saglasnosti. Ove odredbe vae i za radove koji nisu predvieni u projektu i u ugovorenoj dokumentaciji, a pojavljuju se kao nuni ili korisni s obzirom na uslove izgradnje konkretnog objekta. To je tzv. viak radova. Obavjetavanje o njemu treba izvriti bez odlaganja kroz graevinski dnevnik i na druge ugovorene naine. Ono predstavlja uslov za naknadu vika radova. Jedan znaajan izuzetak ipak postoji. Nepredviene radove izvoa naruioca ako zbog njihove hitnosti ZOO). Nepredvienim radovima u ispunjavaju dva uslova: karakter moe izvesti i bez prethodne saglasnosti nije mogao pribaviti tu saglasnost (l. 634 smislu ove odredbe smatraju se oni koji vie sile i mogunost nanoenja tete

264

ugroavanjem stabilnosti objekta ili na drugi nain. Mogunost njihovog izvoenja bez saglasnosti investitora ne znai i prestanak obaveze obavjetavanja koja lei na izvoau. On to mora uiniti na propisan i ugovoren nain. 5. Omoguavanje nadzora Omoguavanje nadzora na koji investitor ima pravo je prinudna i dispozitivna i obiajna dunost izvoaa (ZG, l. 603 ZOO, UG 100). Sadraj ove obaveze je odreen pravom naruioca da vri nadzor i Posebnim uzansama o graenju (UG 99-102). Izvoa mora uiniti sve da bi naruilac mogao realizovati svoja nadzorna ovlatenja. Tu prvenstveno spada: omoguavanje pristupa na gradilite i u skladita, pruanje dokaza o kvalitetu upotrijebljene opreme i radova (UG 80), pozivanje na testiranje, prisustvovanje testovima, izvoenje pojedinih radova u prisustvu nadzornog organa, omoguavanje izvoenja proba na licu mjesta, otkrivanje pojedinih radova, uzimanje uzoraka i slino. Trokove nadzora i vraanje objekta u stanje u kome je bio prije kontrole, naroito kod otkrivanja radova, snosi naruilac. Ukoliko su ti radovi prouzrokovani onemoguavanjem naruioca da na vrijeme izvri kontrolu, izdaci za njih padaju na izvoaa (UG 80). Primjedbe koje su rezultat nadzora se upisuju u graevinski dnevnik ili daju na drugi nain, ali uvijek u pisanoj formi. Saoptavaju se izvoau bez odlaganja (UG 101). Izvoa je duan da postupi po svim osnovnim zahtjevima naruioca podnesenim u vezi s vrenjem strunog nadzora (UG 102). Ova obaveza ne postoji onda kada nadzorni organ prekorauje svoja ovlatenja (UG 103). 6. uvanje gradilita uvanje gradilita od poetka izvoenja do predaje radova naruiocu (UG 109) ugovorna je obaveza koju ne treba mijeati sa administrativnim dunostima preduzimanja mjera sigurnosti javnog karaktera. Ako nita nije posebno ugovoreno, sadraj ove obaveze se ureuje shodno uzansi 109 i okolnostima posla. U nju ulaze sve one radnje koje su potrebne da se radovi, materijal i oprema sauvaju od unitenja, odnoenja ili propadanja. Ako na istom gradilitu ima vie izvoaa, svaki od njih preuzima samostalnu obavezu uvanja, ili tu obavezu preuzima jedan za sve, uz nadoknadu. Trokove uvanja snosi izvoa. Na njega pada i rizik teta izazvanih neuspjehom u izvravanju ove dunosti. 7. Ureenje gradilita Ureenje gradilita je posljednja obaveza izvoaa prije onih koje spadaju u fazu predaje objekta, odnosno radova. Ona postoji i pri raskidu ugovora. Ako nita nije posebno ugovoreno, regulie je UG 126.

265

Po zavrenim radovima, odnosno nakon raskida ugovora, izvoa je duan da o svom troku povue radnike i opremu, preostali materijal i otpad. Takoe mora ukloniti privremene objekte i raistiti teren. Trokove ovih radova u principu snosi izvoa. Jedan izuzetak ipak postoji. U sluaju raskida ugovora, trokove ove obaveze snosi ona strana koja je odgovorna za raskid ugovora. Trokovi okolnog ureenja se posebno ugovaraju, ili u sklopu cjelokupnog posla. Ovo ureenje se vri i u skladu sa regulacionim planom. VI PREDAJA OBJEKTA 1. Tehniki pregled i odobrenje za upotrebu Zainteresovanost drutva za rezultat ugovora o graenju i prinudni karakter velikog dijela regulative cjelokupne djelatnosti uticali su i na fazu predaje objekta. Prva etapa u predaji gotovog objekta sastoji se u njegovoj javno-pravnoj kontroli i prihvatanju koje vri organ koji je izdao odobrenje za graenje. Ureena je ZG (l. 50-60) na nain koji iskljuuje autonomiju volje bilo kog uesnika u toj proceduri. Tehniki pregled je sistem upravnih i strunih postupaka kojim posebno imenovana komisija utvruje da li je objekat izgraen u skladu sa tehnikom dokumentacijom na osnovu koje je dato odobrenje za graenje, kao i da li je objekat izgraen u skladu sa tehnikim propisima, standardima i normativima ija je primjena obavezna ili potrebna da bi se sprijeilo tetno dejstvo objekta na okolinu. Prema prirodi graevine, tehniki pregled obuhvata kontrolu graevinskih radova, instalacija, opreme i postrojenja. Vri se za cijeli objekat ili njegov dio koji ini samostalnu ekonomsko-tehniku cjelinu, podobnu za odvojeno koritenje. Zahtjev za tehniki pregled daju investitor, izvoa ili oba subjekta zajedno. Podnosi se organu koji je izdao odobrenje za graenje. U zahtjevu se moraju navesti podaci o tome ko je i kada izdao odobrenje za graenje, te njegov broj i datum izdavanja. Ukoliko odobrenje nije uopte izdato, nadleni organ je duan da odbije zahtjev za tehniki pregled i izdavanje odobrenja za upotrebu. Kada prihvati zahtjev, organ uprave je duan da u roku od 30 dana obavi tehniki pregled (l. 50 ZG). Tehniki pregled obavlja komisija za tehniki pregled. U komisiji se moraju nalaziti struna lica, diplomirani inenjeri sa najmanje 5 godina radnog iskustva i poloenim strunim ispitom. U radu komisije ne mogu uestvovati slubena lica koja su uestvovala u postupku izdavanja odobrenja za graenje. Pored njih pregledu obavezno prisustvuju predstavnici investitora i izvoaa. Njihova je dunost da komisiji prue sve traene podatke i informacije. Komisija radi na bazi dokumentacije koju investitor i izvoa obavezno dostavljaju na osnovu rjeenja o vrenju tehnikog pregleda. Program sastavlja

266

predsjednik komisije. Sam pregled se sastoji od uvida u dokumentaciju i obilaska graevine. Komisija moe naloiti i posebne strune preglede koje smatra potrebnim. O radu komisije se vodi zapisnik. Po zavrenom pregledu, komisija je duna da organu koji ju je imenovao podnese izvjetaj najkasnije u roku od 10 dana (l. 55 ZG). Zahtjev za izdavanje upotrebne dozvole e se odbiti: ako je graevina izgraena bez odobrenja za graenje, ako su u toku gradnje izvrene izmjene na graevini za koje nije izdato odobrenje za graenje, ako se u roku 90 dana ne otklone nedostaci, ako je donesen zakljuak kojim se doputa obnova postupka za izdavanje odobrenja za graenje ili ako je u toku postupak graevinske inspekcije. 2. Primopredaja objekta, odnosno radova Primopredaja objekta ili radova je sistem strunih postupaka koje provode same stranke, odnosno njihovi predstavnici sa ciljem da se utvrdi saobraznost objekta/radova sa ugovorom. Naziva se i kolaudacijom. Osnov kolaudacije je autonomija volje stranaka. Pravna priroda kolaudacije odredila je i njene izvore. Zakon o obligacionim odnosima, govorei o ugovoru o djelu, uspostavlja obavezu naruioca da pregleda izvreno djelo im je to po redovnom toku stvari mogue i o naenim nedostacima bez odgaanja obavijesti izvoaa (l. 614). Predviene su i posljedice neizvrenja ove dunosti. Drugi izvor je ugovor. On e biti znaajan naroito kod veih i sloenijih objekata, ukljuujui i one koji se mogu podvesti pod investicione. Napokon, na ovu proceduru e se primijeniti i Posebne uzanse o graenju, bilo na osnovu sporazuma stranaka, bilo kao obiaj (UG 110-115). Njih emo uzeti kao osnov za dalja izlaganja. Vrijeme kolaudacije moe se odrediti razliito. Ako zakonodavstvo nita ne propisuje, ovaj postupak se da izvesti prije tehnikog pregleda, paralelno sa njim i nakon tehnikog pregleda, odnosno dobijanja odobrenja za upotrebu. Posljednje rjeenje je i poslovno i pravno najloginije, pa dominira u praksi. Zahtjev moe podnijeti svaka strana nakon to je izvoa obavijestio investitora da su radovi zavreni (UG 110). U zahtjevu se imenuju i lanovi komisije podnosioca zahtjeva. Stranke su dune da bez odlaganja pristupe primopredaji i konanom obraunu (UG 111). Postupak pregleda se odreuje sporazumom i po prirodi stvari. Osnov je uvijek ugovorna dokumentacija. Ne provjeravaju se oni elementi koji su ve bili predmet tehnikog pregleda. O pregledu se vodi zapisnik. Njegov sadraj je odreen u UG 113. Podaci se odnose na: potovanje pravila struke u izvoenju radova, kvalitet radova, obim radova, pitanja o kojima nije postignuta saglasnost, radove koje treba popraviti ili ponovo izvesti i o rokovima u kojima to valja uiniti, predaju garantnih listova i atesta i datum zavretka pregleda te primopredaje radova. Zapisnik potpisuju obje strane. U njemu svaki od ugovaraa moe izdvojiti svoje miljenje o pojedinom pitanju. Ako jedna strana neopravdano nee da pristupi pregledu ili odbije da potpie zapisnik, drugi partner

267

to moe uiniti sam. Danom dostavljanja takvog zapisnika drugom ugovarau nastaju posljedice u vezi sa primopredajom. Ukoliko je primopredajom obostrano konstatovano postojanje nedostataka sa stanovita ugovora koje izvoa mora o svom troku da otkloni, on je duan da odmah pristupi izvoenju tih radova. Bez ovoga nije mogue ni izvriti konaan obraun. Kada zapisnik o primopredaji bude potpisan i eventualni nedostaci otklonjeni, investitor donosi odluku o prijemu objekta. Poslije toga se objekat zapisniki preuzima od izvoaa. 3. Superkolaudacija Superkolaudacija je pregled koji stranke vre po isteku garantnih rokova. Obavlja ga komisija koju imenuju investitor i izvoa. Predmet kontrole jeste pojava eventualnih skrivenih nedostataka objekta ili radova, onih koji se nisu mogli utvrditi prilikom kolaudacije. I superkolaudacija se vri na osnovu dokumentacije i uvida u stanje graevine. Utvreni nedostaci se konstatuju u zapisniku i odreuje rok za njihovo otklanjanje. Ukoliko ih izvoa ne otkloni, investitor to moe uiniti sam ili preko treih lica, ali na troak izvoaa. To se po pravilu ini iz pridranih iznosa u veliini do 2% cijene. im je konstatovano da nedostaci ne postoje, odnosno da su otklonjeni, pristupa se konanom svoenju rauna izmeu stranaka. Kada se iznosi po ovoj fakturi plate, odnosi izmeu stranaka po redovnom toku posla su definitivno prestali. VII ODGOVORNOST UESNIKA U POSLU 1. Uopte o odgovornosti uesnika u poslu Sloenost posla graenja dovodi do pojave vie uesnika iji postupci samostalno ili u vezi sa radnjama drugih lica utiu na ishod ugovora. Zbog toga svako od njih moe da odgovara samostalno ili povezano sa drugim uesnicima za neizvrenje ili neuredno izvrenje ugovora o graenju. Ta lica su: projektant, organizacija koja ispituje teren i daje miljenje o podobnosti zemljita, investitor, 248 izvoa i podizvoa. Opta karakteristika reima odgovornosti u ugovoru o graenju jeste njegova strogost. Ona se na razliite naine manifestuje kod svakog uesnika u poslu. Jednom je to nemogunost da se odgovornost ugovorom iskljui ili ogranii, drugi put se odgovornost manifestuje u duini prekluzivnih rokova, trei put u reimu regresnih zahtjeva, a etvrti u ureenju aktivne legitimacije. Kada se radi o

248

Poblie o oblicima odogovrnosti kod posla graenje: Docent dr. Veljko Trivun, op. cit. str. 74-92.

268

odgovornosti za nedostatke graevine, kao opti reim primjenjuje se onaj koji sadri odredbe o ugovoru o djelu (l. 641 ZOO). 2. Odgovornost projektanta, davaoca miljenja o zemljitu i investitora Projektant, prema optim pravilima, odgovara za tete koje nastanu njegovim propustima u projektovanju. U jednom sluaju njegova odgovornost je oteana. Najprije, on odgovara za nedostatke graevine koji se tiu njene solidnosti, ukoliko se pojave unutar perioda od 10 godina od primopredaje radova. Nedostaci moraju biti takvi da ugroavaju stabilnost i sigurnost objekta. 249 Nedostaci mogu biti rezultat greaka u projektovanju ili zbog osobina zemljita, ako ih je utvrivao sam projektant. Ovu svoju odgovornost projektant ne moe ugovorom ni iskljuiti, ni ograniiti. Pravo na tubu ima ne samo naruilac nego i svaki sticalac graevine unutar desetogodinjeg perioda garancije (l. 644 ZOO). Projektant se moe osloboditi odgovornosti samo ako dokae da nestabilnost objekta nije posljedica njegovog propusta. Struna geofizika organizacija koja je dala miljenje o podobnosti zemljita za gradnju odgovara za stabilnost graevine u periodu od 10 godina isto kao i projektant. Osloboditi se ove odgovornosti moe samo dokazom da se u toku graenja nisu pojavile okolnosti koje bi dovele u sumnju osnovanost strunog miljenja o svojstvima graevinskog zemljita (l. 644 ZOO). Investitor za svoje novane obaveze odgovara po optim pravilima o ovom tipu obligacija. tete na objektima snosi onda kada su one rezultat njegovih naloga. Uslov za to je da je bio upozoren od strane izvoaa o mogunostima nastanka tetnih posljedica. 3. Odgovornost graevinara Odgovornost graevinara je najprije kaznene prirode. Nepotovanje najvanijih administrativnih obaveza predstavlja privredne prestupe, odnosno prekraje. Prestup postoji kada se radovi izvode na zatitnom infrastrukturnom pojasu suprotno svrsi radi koje je on uspostavljen, kao i u sluaju izvoenja radova bez odobrenja za graenje. Zaprijeena su krivina djela i prekraji (l. 74-81 ZG). Imovinsko-pravna odgovornost se moe svrstati u tri osnovne grupe sluajeva. Prva i specifina tie se solidnosti graevine. Izvoa u tom pogledu za svoje radnje odgovara na isti nain kao i projektant (l. 644 ZOO). U drugu grupu spada odgovornost za nedostatke graevine i radova koji ne utiu na njenu stabilnost. Osnovni izvor prava ovdje su norme koje vae za ugovor o djelu uopte (l. 614621 ZOO). Napokon, za povrede ugovora koje nisu predviene kod ugovora o djelu primjenjuju se opta pravila o odgovornosti za neispunjenje nenovanih obaveza. Svoje odgovornosti izvoa se ne moe unaprijed ugovorom osloboditi.
249 Komentar Zakona o obligacionim odnosima, redaktori prof.dr Slobodan Perovi - prof.dr Dragoljub Stojanovi, KCGM Pravni fakultet Kragujevac, Gornji Milanovac 1980, autor Jankovec dr Ivica, str. 360.

269

Iskljuenje ili umanjenje je mogue samo onda kada izvoa dokae da je upozorio investitora na opasnost od teta koje mogu nastati ako se radovi nastave prema tehnikoj dokumentaciji, odnosno po uputstvima investitora (l. 646). Ako su za tetu krivi i izvoa i projektant, svako od njih snosi dio naknade koji je srazmjeran krivici. Ukoliko je izvoa naknadio tetu sam, ima pravo regresa prema projektantu i to u onoj mjeri u kojoj je ona prouzrokovana nedostacima u projektu. Izvoa, kao ugovorna strana, odgovara investitoru i za tete koje je skrivio podizvoa. U tom sluaju on ima pravo na regres. Ovo ovlatenje moe ostvariti ako podizvoaa obavijesti o postojanju nedostataka u roku od dva mjeseca od dana u kome ga je investitor informisao o svojim primjedbama i zahtjevima (l. 647 ZOO). VIII POSEBNE VRSTE POSLA 1. Klju u ruke Ugovor o graenju sa klauzulom klju u ruke bio je u naem pravu najprije predvien u Posebnim uzansama o graenju (UG 34), a potom je u neto izmijenjenom obliku preuzet u l. 640 ZOO: Ugovor o graenju sa posebnom odredbom. Ugovor klju u ruke moe se sklopiti primjenom ove klauzule, ili na neki drugi nesumnjiv nain. Pod nesumnjivim nainom se podrazumijeva upotreba izraza koji pokazuju da se izvoa samostalno obavezuje izvriti skupno sve radove potrebne za izgradnju i upotrebu odreenog cjelovitog objekta (l. 640 ZOO). Pod ugovorom o graenju klju u ruke podrazumijeva se takav graevinski posao kod koga se cijeli objekat i svi radovi koji su potrebni za njegovo izvrenje obuhvataju jednom i jedinstvenom cijenom, a za razliku od ugovora kod kojih se cijena odreuje paualno. Viak radova, hitni nepredvieni radovi ili radovi koji su predvieni, a ne treba ih izvriti (manjak radova) nemaju uticaja na cijenu. Ovo rjeenje je kritikovano u teoriji, naroito sa pozicija ugovora o investicionoj 250 Zbog toga se smatra da do promjene cijene moe doi ukoliko je ona izgradnji. zasnovana na drugim pravom predvienim elementima, naroito onim iz l. 636 i 637 ZOO, a ne na obimu radova. 251 Ova rjeenja su opravdana ve i zbog toga to je UG 34 u stavu 2 dozvoljavala promjenu cijena na osnovu promijenjenih okolnosti i plaanja naknadnih radova. Ugovor klju u ruke pokazuje neke osobine koje se ne javljaju kod opteg tipa ugovora o graenju. Prva je sadrana u l. 640 ZOO: kada na strani izvoaa
250 Vukmir dr Branko: Ugovori o izvoenju investicijskih radova - meunarodni, CIP, Zagreb, 1980, str. 274. naroito smatra da nepredvieni radovi i manjak radova moraju uticati na cijenu i kod ovog posla. 251 Biro Zoltan: Ugovor o graenju s posebnim osvrtom na reviziju cijena i klauzulu klju u ruke, Zbornik radova sa Savjetovanja o Zakonu o obveznim (obligacionim) odnosima, Institut za uporedno pravo, Beograd 1978, str. 126-127.

270

sudjeluje vie subjekata sa tim svojstvom, oni prema naruiocu odgovaraju solidarno. Drugo, izvoa veoma esto nabavlja materijal. Tree, poslovno je pravilo da ovdje izvoa obezbjeuje i nadzor. 252 etvrto, izvoa se gotovo redovno pojavljuje kao komisionar. I peto, reim njegove odgovornosti je stroi. Ta se pojava ogleda u prebacivanju tereta dokaza na izvoaa, te u smanjenju broja i dejstava klauzula o ogranienju, odnosno iskljuenju odgovornosti. 2. Ostale posebne vrste ugovora o graenju Graevinski inenjering je konstrukcija poslovne prakse. Pod njim se podrazumijeva stvaralaka primjena naunih principa i iskustava u svim fazama jednog poduhvata - od davanja ideja, izrade studija pa do razliitih savjeta u toku realizovanja projekta, vrenja nadzora i sl. 253 Ova definicija danas najvie odgovara optem pojmu inenjeringa. Uz njega postoje izvoaki i savjetodavni inenjering (konsalting). Ugovor o investicionoj izgradnji takoer je nastao u poslovnoj praksi. Moe se definisati kao sporazum kojim se izvoa za naknadu obavezuje investitoru da e mu izvriti jednu ili vie povezanih radnji potrebnih da se odreeni investicioni objekat, odnosno njegov dio, preda u odreenom roku sposoban za iskoritavanje u skladu sa ugovorom i pravilima struke. 254 Od ugovora o graenju se razlikuje po tome to izgradnja objekata ili izvoenje graevinskih radova ne mogu biti jedina obaveza izvoaa. Isporuka investicione opreme, kao poseban posao prodaje, moe biti ukljuena u ugovor o investicionoj izgradnji, ali ne kao jedini predmet ugovora. Ona mora biti povezana sa nekom radnjom potrebnom za zavretak poduhvata (graenje, montaa, putanje u pogon itd). Sadraj ugovora je odreen najprije prema vrsti posla koji samostalno ili u kombinaciji sa drugim moe biti predmet sporazuma stranaka. Na nivou pozitivnog prava enumeracija je data u l. 33 Zakona o spoljnotrgovinskom poslovanju. ZG, takoer, predvia postojanje posebnih sluajeva graenja ( glava VII, l. 40-44). Radi se o slijedeim sluajevima: graenje u sluaju neposredne opasnosti, graenje sloene graevine, izvoenje pripremnih radova, graenje privremenih objekata i bespravno graenje. U ovim sluajevima radi se vie o propisivanju tehnikih i administrativnih uslova vezano za postojanje specifinih situacija prilikom izvoenja posla graenja.

252 ureti dr Slobodan, isto djelo, str. 207. Vidjeti i raspravu u Svjetskoj banci kod Vukmir dr Branko, isto djelo, str. 275. 253 Pravni leksikon, Savremena administracija, Beograd, 1978, str. 434. 254 Vidjeti Trifkovi dr Milo: Sadraj ugovora o investicionoj izgradnji u svjetlu izvora prava u Ekonomika investicija kao faktor stabilizacije privrede, Savez finansijskih i raunovodstvenih radnika BiH, Sarajevo, 1987, str. 141.

271

IX PRESTANAK UGOVORA 1. Primjena optih pravila Ugovor o graenju prestaje iz razloga koji imaju opti karakter. To su: promijenjene okolnosti (l. 133-136 ZOO), nemogunost ispunjenja (l. 137-138 ZOO) i prekomjerno oteenje (l. 139 ZOO) ako su za njega ispunjeni potrebni zakonski i faktiki uslovi. Napokon, ugovor o graenju moe prestati i na osnovu sporazuma izvoaa i investitora (l. 10 ZOO). Za sporazuman raskid ugovora koji je po zakonu formalan u principu nije potrebna posebna forma (l. 68 ZOO). To ne trae ni izvori prava za ugovor o graenju. Meutim, kada se ispita cilj forme koju je zakonodavac odredio kod ovog posla, dolazi se do nesumnjivog zakljuka da je ona predviena i radi zatite optih interesa. Pored znaaja ugovora, argument za ovu tvrdnju je i veliki broj administrativnih obaveza stranaka. Iz tih razloga smatramo da za ovaj posao vai izuzetak od opteg pravila predvien u lanu 68 ZOO. Dakle, sporazum stranaka o raskidu ugovora o graenju mora imati pisanu formu da bi bio pravno valjan. Ovim sporazumom stranke ureuju i posljedice raskida. One se tiu prije svega zavravanja i zaite pojedinih radova, te naknade izvoau za ono to je ve uinio. Drugo znaajno pitanje jeste i naknada eventualnih teta. 2. Jednostrani raskid ugovora Pored sporazumnog, mogu je i raskid ugovora voljom samo jedne stranke. Opta rjeenja Zakona o obligacionim odnosima, sadrana u lanovima 124-132, primjenjuju se i na posao graenja. Pored njih, vaie i pojedine odredbe o ugovoru o djelu (l. 619 ZOO). Specifinost ugovora o graenju zahtijevala je da se neka pitanja jednostranog raskida posebno urede. Ona se tiu situacija u kojima se ugovor moe raskinuti jednostranom izjavom volje i posljedica raskida. Ova rjeenja su ve razmotrena. Zato emo ih ovdje samo ponoviti. Izvoa ima pravo na jednostrani raskid onda kada investitor kasni sa uvoenjem graevinara u posao. Broj sluajeva u kojima je investitor ovlaten da sam raskine ugovor je vei. Ovo pravo mu pripada zbog znatnog poveanja cijene izazvanog nepredvienim radovima (l. 634 ZOO) ili viim cijenama materijala i radova (l. 637 ZOO), zbog upotrebe neadekvatnog materijala od strane izvoaa, te zato to je izvoa u docnji sa izvoenjem pojedinih radova prema vremenskom planu. U posljednja dva sluaja ugovor se moe raskinuti i samo u jednom dijelu.

272

GLAVA TREA UGOVOR O OSIGURANJU


I POJAM I ZNAAJ 1. Posao osiguranja i njegov ekonomski znaaj Posao osiguranja predstavlja jednu od najznaajnijih ne samo ekonomskih ve i pravnih kategorija. Kao svojevrsna simbioza pravnih i ekonomskih kategorija ovaj posao se svrstava meu najstarije. Tako su prve vrste pomorskog osiguranja spominju i u Hamurabijevom zakonu. Kineski trgovci su prilikom rijenog transporta robe dijelili robu na vie brodica kako bi, savremenim rijenikom reeno, vrili disperziju rizika. teta koja bi nastala na dijelu prevoene robe snosila se solidarno. Elemente osiguranja poznaje i rimsko pravo kroz instituciju religioznih udruenja (kolegija) koji su pored religioznih ciljeva imali i ciljeve koji su se odnosili 255 Prava polisa osiguranja datira iz 1182.g. nastala u na uzajamnu pomo. Lombardijii takoer je vezana za pomorsko osiguranje. Savremeni oblici osiguranja javljaju se sa nastankom i razvojem kapitalizma. Danas osiguranje predstavlja jednu kompleksnu pojavu koja zahtijeva multi disciplinaran pristup. Ovo posebno sa nastankom i razvojem razliitih matematsko-statistikih metoda i naina izraunavanja rizika. Jo u XVII vijeku holandski matematiar Jan de Vit postavlja matematike osnove odreivanja ivotne rente. Na naim prostorima pojedini oblici osiguranja se sureu u statutima gradova: Vinodolski iz 1288.g.; Zakonik cara Stefana Duana 1349.g. i Poljiki Statut 1440.g. Prvi zakon koji je regulisao pravo osiguranja je Zakon o pomorskom osiguranju u Dubrovakoj republici iz 1562.g. dok su prvi elementi cehovskog osiguranja sadrani u Statutu Ljubljanskog krojakog ceha iz 1579.g. Danas, u modernom svijetu, osiguranje je jedna od rijetkih djelatnosti koja je u mnogim aspektima slina, a to je uslovilo i unifikaciju prava osiguranja. Tako je na nivou Evropske Unije harmonizacija prava osiguranja izvrena putem Direktiva Savjeta Zajednice. Ovaj proces je zaokruen sa tzv. treom generacijom direktiva iz 1992.g. sa kojima je omogueno slobodno obavljanje usluga osiguranja, a na osnovu jedinstvene dozvole (single licence). U pogledu organizacije posla osiguranja osiguravajue kompanije se, danas, razlikuju prema vrsti i obimu pokrivenih rizika. Djelatnost osiguranja se dijeli na tri grupe: ivotno, zdravstveno i osiguranje imovine i od odgovornosti. Ono to u ekonomskom pogledu karakterie posao osiguranja je: koncentracija kapitala, okrupnjivanje osiguravajuih kompanija i izmjena strukture usluga na raun poveavanja udjela ivotnog i drugih vidova linog osiguranja.

255 Poblie o istorijskim aspektima pravnog posla osiguranja: Dr. Jelena Koovi, dr. Predrag uleji: Osiguranje, CID Ekonomski Fakultet u Beogradu, Beograd 2002.g.

273

Osiguranje je kompleksna aktivnost usmjerena na uvanje dobara i obnovu oteene imovine, kad se radi o osiguranju imovine, a kad se radi o osiguranju lica, onda je to sistem mjera za ouvanje ivota, zdravlja i ivotnog standarda ljudi. Aktivnosti i mjere osiguranja imaju veoma sloenu prirodu. Po svojim karakteristikama ulaze u veoma irok krug disciplina - od tehnikih i tehnolokih do psiholokih. 256 No, najizrazitija osobina osiguranja jeste da se ekonomskim sredstvima postigne garancija i/ili ostvari obeteenje od tetnih dogaaja. Radi se, u psiholokom pogledu, o razvijanju odbrambenog mehanizma kako bi se svi zainteresovani zatitili od posljedica nastupanja tetnih dogaaja. Ekonomska funkcija osiguranja sastoji se prvenstveno u represivnim mjerama, repariranju nastalih tetnih posljedica. Uniteno dobro je, i za pojedinca ije je i za drutvo, izgubljeno. Nije svejedno hoe li se ono obnoviti i hoe li se i kada e se na njegovo mjesto uspostaviti novo. Znaaj imovinskog osiguranja postaje tim vei to je ono uspjelo da stvori organizaciju koja sve efikasnije djeluje u pravcu zatite imovine i spreavanja tetnog dejstva i prirodnih sila i ljudskih radnji koje nanose te tete. Ciljevi osiguranja su ekonomska zatita imovine i lica od rizika, odnosno tete, te otklanjanje ili smanjenje nepovoljnog dejstva uzroka koji mogu izazvati tetu. Ti se ciljevi ostvaruju isplatom naknade tete za oteene ili propale stvari, odnosno isplatom ugovorenih iznosa u osiguranju lica, kad nastane osigurani sluaj. U ostvarenje toga cilja spada i finansiranje mjera za otklanjanje ili smanjenje nepovoljnog dejstva uzroka koji mogu da izazovu tetu a na bazi principa uzajamnosti i solidarnosti. Radi se o udruivanju svih kategorija subjekata prava koji su izloeni istim opasnostima kako bi zajedniki podnijeli tetu koja e pogoditi 257 samo neke od njih. Osiguranje ima i svoj psiholoki efekat - stvara osjeanje sigurnosti, uvjerenje ljudi da ih tetni dogaaji nee otetiti, ili da ih nee suvie otetiti, i da sa stanovita zajednice osiguranja taj dogaaj ne predstavlja sluajnost. On e se dogoditi i doekujemo ga spremno. tetan dogaaj nee djelovati kao potpuno neoekivan sluaj ako se stvori zajednica rizika, ako se udrue svi oni koji su izloeni mogunosti tete od takvog sluaja. Rizik tada prelazi na tu zajednicu. Zadatak je osiguravaa da organizuje takvu zajednicu, ali i da preduzima mjere preventive i represije i da tetu koja nastane od sluaja raspodijeli na tu itavu zajednicu. Obnova unitenih dobara putem osiguranja ostvaruje se na taj nain to se organizovano prikupljaju sredstva od onih koji hoe da se meusobno pomau i solidarno snose odreene tete. U sluaju da doe do predvienih teta, one se nadoknauju iz takvih sredstava. Stvara se posebna organizacija (osigurava)
256 Vidjeti: uleji dr Predrag: Pravo osiguranja, Misao, N. Sad, 1992, str. 14-16 i 18-21; Prof. dr. Boris Marovi: Osiguranje i pedicija, Stylos, Novi Sad, 2001.g. 257 Tako je prema podacima iz 1999.g. berzanska vrijednost Alianz Holdinga je iznosila 95 milijardi Eura, dok je Nipon Life zapoljavao 714.000 radnika.

274

koja, u to je mogue irem obimu, organizuje one koji su ugroeni eventualnim nastajanjem nekih tetnih dogaaja. U tom smislu, osiguranje je zajednica jednako ili slino ugroenih. Osigurava unaprijed prikuplja i namjenjuje sredstva za obnovu onog to bude uniteno. Osigurava, u stvari, organizuje udruivanje onih koji su izloeni istoj opasnosti i prikuplja od njih sredstva u posebni fond - osiguravajui fond, fond osiguranja. Fond osiguranja se stvara od jednog dijela vika vrijednosti. Osnovna naela na kojima zainteresovani udruuju sredstva u zajednicu i fond osiguranja su uzajamnost i solidarnost (l. 897 ZOO). Osiguranje se zasniva na iskustvu da se neke pojave u prirodi i drutvu deavaju izuzetno, ali se, ipak, deavaju normalno kao i one redovne. Ako se udrue svi oni koji su izloeni takvim izuzetnim pojavama, tetne posljedice mogu se ekonomski ublaiti ili otkloniti ili ak preduprijediti. Radi se, dakle, o organizovanju uzajamne raspodjele rizika i eventualne tete izmeu onih koji su izloeni istoj opasnosti. Fond osiguranja, prema tome, predstavlja udruivanje sredstava subjekata koji su izloeni istoj opasnosti. Stoga je uzajamnost jedan od osnova osiguranja. Mnoge stvari i dobra koja imaju imovinsku vrijednost izloeni su raznim opasnostima. Meutim, samo neke od njih bivaju oteene ili unitene. Zakljuak je jasan: samo neke stvari od mnogobrojnih koje sainjavaju imovinu raznih lica bivaju pogoene opasnostima i oteene, a jo manji broj ih biva uniten. Ukoliko jedan osigurava uspije da organizuje i povee to vie ljudi i organizacija koji raspolau imovinom, utoliko e biti manji broj onih koji pretrpe tetu u odnosu prema svima koji ine organizaciju osiguravaa. U tom odnosu ugroeni prema oteenim, stanje je povoljnije to je vie ugroenih organizovano u zajednicu rizika. Osiguranje moe izvriti svoju ekonomsku funkciju samo ako postoji masa osiguranika kod istog osiguravaa. Na taj se nain krupne tete raspodjeljuju na manje, podnoljive za svakoga lana zajednikog fonda osiguranja. U poslu osiguranja se to naziva atomiziranje rizika ili nivelisanje rizika. Ovo je drugi izraz za solidarnost ugroenih. Osiguranjem se iz uloga osiguranika obrazuju sredstva i rezerve radi naknaivanja nastalih teta i isplaivanja ugovorenih iznosa po osnovu osiguranja. To se ini u skladu sa ekonomskim interesima osiguranika i osiguravajuih organizacija. Uzajamnost i solidarnost zahtijevaju i ravnopravan tretman svih osiguranika. Zato je zakonska obaveza osiguravajuih organizacija da imovinu i lica osiguravaju po jedinstvenim uslovima i tarifama za pojedine vrste osiguranja. Moderno osiguranje, kao to je poznato, obuhvata i preduzimanje nekih mjera kojima je cilj predupreenje i otklanjanje tetnih dogaaja (l. 2 ZOIO). U mjere prevencije spadali bi: zatita od poara upotrebom naroitog materijala za gradnju, postavljanje nekih instalacija, organizovanje protivpoarne slube, proizvodnja aparata za gaenje poara, postavljanje gromobrana, graenje sefova,

275

vakcinisanje stoke i poduavanje osiguranika. U ove mjere spada i primjena sankcija protiv nebriljivih osiguranika. Osigurava takoe organizuje i represivne mjere kojima se ide na ublaavanje tetnih posljedica kad je dogaaj ve nastao (razne medicinske i veterinarske mjere i akcije lijeenja, gaenja poara i sl.). Prema svemu, osiguranje bi se moglo definisati kao poslovna djelatnost kojom se, po naelu uzajamnosti i solidarnosti, obezbjeuje ekonomska zatita imovine i lica od rizika koji ih ugroavaju. I u naem pravnom sistemu stoji se na stanovitu da osiguranje ukljuuje i preventivne mjere. Radi toga su osiguravai duni pri utvrivanju uslova osiguranja, odnosno prilikom zakljuivanja ugovora o osiguranju sa osiguranicima, predvidjeti i mjere kojima je svrha otklanjanje uzroka i smanjenje teta. U te mjere, pored ostalog, spadaju: davanje beneficija u premijama briljivim osiguranicima, odreivanje niih paljivijim i viih premija manje paljivim osiguranicima, uee osiguranika u dijelu tete, gubitak prava na naknadu i sl. Dakle, u preventivnim mjerama uestvuju ne samo osiguravai nego i osiguranici koji su zainteresovani za to. Autori se veinom slau da su funkcije osiguranja trojake: uvanje imovine, akumulacija novanih sredstava i socijalna sigurnost. uvanje imovine sastoji se u preduzimanju preventivnih i represivnih mjera, te u naknadi tete. Osiguranjem se prikupljaju ogromna novana sredstva, koja se putem banaka, a i neposredno, stavljaju na raspolaganje poslovnom svijetu. Uz to, jedan dio naplaenih premija od osiguranika ide neposredno u fond akumulacije. Socijalna funkcija osiguranja ogleda se u tome to se osiguranjem lica ublaavaju materijalne nezgode izazvane nesretnim sluajevima i to se nekim vrstama linog osiguranja (za sluaj doivljenja), u stvari, vri tednja i podie ivotni standard ljudi. Ekonomski posmatrano pospjeuje se trgovina, finansijska stabilnost i alokacija kapitala. 2. Ugovor o osiguranju 2.1. Izvori prava, posao i ugovor o osiguranju Sloenost osiguranja i vanost posla ne samo za stranke nego i za drutvo opredjeljuju izvore prava i njihove osobine. Pravna vrela se mogu podijeliti u dvije osnovne grupe: zakone i autonomne izvore - pravila osiguranja. Prvi od dva najvanija legislativna akta je Zakon o osiguranju imovine i osoba (Sl.list FBiH 2/95, 7/95, 6/98, 41/98 - dalje ZOIO). U njemu su navedeni poslovi osiguranja, taksativno odreene organizacije za osiguranje, regulisani uslovi za njihovo osnivanje i prestanak, unutranja organizacija i upravljanje, nain poslovanja i pravni tretman sredstava, te ureena pitanja nadzora nad radom ove vrste subjekata. Pored toga, ZOIO detaljno ureuje etiri vrste obaveznih osiguranja. Karakteristike ovoga akta su: imperativan karakter, odstupanje od sistema statusnog prava u pogledu poloaja osiguravajuih organizacija i

276

prilagoavanje pravnog tretmana imovine kriterijima koji su uporedno pravno ve poznati. Prometnu, ugovornu stranu osiguranja regulie Zakon o obligacionim odnosima. 258 U lanovima 897-923 ureuju se najprije zajednika pitanja osiguranja imovine i lica, potom specifinost ugovora o osiguranju imovine i na kraju ugovor o osiguranju lica. Iako se radi o propisu koji je u naelu dispozitivne prirode, normiranje osiguranja ima preteno imperativan karakter. Odstupanje je mogue samo ako to Zakon o obligacionim odnosima izriito doputa (l. 900 ZOO). Trei znaajan akt u ovoj oblasti je Zakon o pomorskoj i unutranjoj plovidbi (Sl.l. SFRJ 33/77, preuzet Sl.l. RBiH 2/92). U njemu su ureena plovidbena osiguranja u pomorskom, rijenom i kanalskom saobraaju. U vazdunom saobraaju pitanja osiguranja su ureena Zakonom o obligacionim i osnovnim materijalno-pravnim odnosima u vazdunoj plovidbi (Sl.l. SFRJ 22/77, usvojen u pravni sistem BiH u Sl.l. RBiH 2/92). Autonomne izvore predstavljaju pravila osiguranja. Donose ih osiguravajue organizacije samostalno. Po svome pravnom karakteru pravila osiguranja su opti uslovi poslovanja, pa se na njih u prometu primjenjuju rjeenja l. 142-144 ZOO. Pravila osiguranja mogu biti opta - za pojedine tipove i grupe osiguranja i posebna - za pojedinu vrstu osiguranja. Polica osiguranja se poziva na uslove osiguranja i oni moraju biti urueni ugovaratelju zajedno sa policom. Polise osiguranja zapravo predstavljaju posebne uslove osiguranja o kojima ugovorne strane pregovaraju prilikom zakljuenja ugovora. Posao osiguranja je iri pojam od ugovora o osiguranju. On, najprije, oznaava ukupnu pravnu regulativu pojedinog osiguranja, a ne samo onaj dio koji se zasniva na sporazumu stranaka. I drugo, u smislu djelatnosti postoji znaajna razlika izmeu posla i ugovora. ZOIO sve aktivnosti osiguravaa dijeli u dvije osnovne grupe. Prvu ine poslovi osiguranja. Prema lanu 2 ZOIO, tu spadaju: zakljuivanje i izvravanje ugovora o osiguranju imovine i osoba, zakljuivanje i izvravanje ugovora o saosiguranju i reosiguranju, mjere za spreavanje i smanjenje rizika koji ugroavaju osiguranu imovinu i osobe i mjere na spreavanju i smanjenju teta i drugi poslovi osiguranja. U lanu 3 odreeni su drugi poslovi osiguranja. U njih spadaju poslovi posredovanja u ugovaranju osiguranja, zastupanja u osiguranju, snimanja rizika, snimanja i procjene teta, prodaje ostataka osiguranih unitenih stvari, pruanja pravne pomoi i drugih intelektualnih i tehnikih usluga u osiguranju. Obje grupe poslova organizacija za osiguranje moe obavljati u svoje ime i za svoj raun, u tue ime i za tui raun - kao zastupnik, te u svoje ime, a za tui raun - dakle, kao komisionar. Druge poslove osiguranja mogu vriti pravne i fizike osobe za drutvo za osiguranje ili za osiguranika na temelju ugovora (l. 3, st. 2. ZOIO).
258

O ogranienjima vaenja ZOO vidjeti uleji dr Predrag, isto djelo, str. 45-49.

277

Legislativna definicija ugovora o osiguranju data je u l. 897 ZOO. Prema njemu, ugovorom o osiguranju obavezuje se ugovaratelj osiguranja da, na naelima uzajamnosti i solidarnosti, udruuje odreeni iznos u zajednici osiguranja, odnosno zajednici rizika (osiguravatelj), a zajednica se obavezuje da, ako se desi dogaaj koji predstavlja osigurani sluaj, isplati osiguraniku ili nekoj treoj osobi naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili uini neto drugo. ZOO, kao i dosadanji propisi, smatra da posao osiguranja nastaje sporazumom stranaka, da predstavlja objektivnim pravom priznato dejstvo saglasnosti partnera o potrebi zatite putem osiguranja, uz posebno uvaavanje naela uzajamnosti i solidarnosti. Obiljeja ugovora o osiguranju su: sinalagmatinost, teretnost, formalnost, te u pojedinim sluajevima i svojstva ugovora u korist treih lica. 2.2. Pravna priroda posla osiguranja
259 i promjene koje su nastale u S obzirom na istorijski razvoj osiguranja funkcijama i znaaju ovog posla, o pravnoj prirodi ugovora o osiguranju formiralo se vie teorija. U osnovi, one se mogu podijeliti na protivugovorna i ugovorna shvatanja.

Protivugovorne teorije polaze od gledita da je posao osiguranja uvijek rezultat djelovanja ekonomski jae strane - osiguravaa. On, poput zakonodavca, unaprijed propisuje pravila za sve budue sluajeve osiguranja. Izjavom volje osiguranika samo poinje dejstvo takvog jednostranog pravnog akta. Poto nema ravnopravne saglasnosti volja, nema ni ugovora. Snana dravna intervencija u oblasti osiguranja, usmjerena prema obje strane u poslu podjednako, samo potvruje ovakav stav. Kao argument u prilog tome navode se i osiguranja obavezna po samom zakonu. Shvatanja po kojima je osiguranje ugovor daleko su brojnija. U sutini, mogu 260 se podijeliti u pet teorija. To su sljedee: a) Teorija naknade tete - po kojoj se osiguranik ovim ugovorom obezbjeuje od eventualnih tetnih posljedica osiguranog sluaja. Obaveza osiguranika u biti se svodi na popravljanje tete koju je osiguranik pretrpio usljed osiguranog sluaja. b) Mjeovita teorija - po njoj je ugovor o imovinskom osiguranju ugovor o naknadi tete koja moe da se dogodi, a ugovor o linom osiguranju predstavlja aleatoran pravni posao. c) Aleatorna teorija smatra da neizvjesnost u nastanku rizika i mogua nepodudarnost uplaenih premija sa naknadom tete, odnosno sumom osiguranja, ukidaju ekvivalentnost odnosa izmeu osiguravaa i osiguranika. Zbog toga se ovaj posao mora procjenjivati prema pravilima za aleatorne ugovore. d) Po teoriji prestacije, zakljuenjem ugovora o osiguranju za svaku stranu nastaju obaveze na izvrenje tano odreenih inidbi: plaanje premije i otklanjanje eventualnih teta, odnosno isplata osigurane sume. Dakle, ugovor je samim nastankom sinalagmatian i ekvivalentan.
259 260

Vidjeti uleji dr Predrag, isto djelo, str. 31 i dalje. Vidjeti uleji dr Predrag, isto djelo, str. 139-148.

278

e) Teorija organizovanja zatite od rizika motivisana je ekonomskim, tehnikim i pravnim karakteristikama osiguranja. Po njoj se osigurava za premiju obavezuje da e preduzimanjem preventivnih i represivnih mjera, te isplatom naknade, odnosno sume osiguranja, obezbijediti osiguranika od nastupanja tetnog dogaaja ili njegovih tetnih posljedica. Ova teorija ne iskljuuje, nego podrazumijeva sinalagmatinost i ekvivalentnost ugovora o osiguranju. Razuenost posla osiguranja dozvoljava da se svakom od pomenutih shvatanja stave ozbiljni prigovori. Ipak, smatramo da teorija organizovanja zatite od rizika, ak uzeta i sama za sebe, u najveoj mjeri odgovara na brojne probleme u ovoj oblasti. 2.3. Zakljuivanje i oblik ugovora U najveem broju sluajeva osigurava trai posao, trai saugovaraa. Predstavnik osiguravaa, akiviziter osiguranja, dolazi buduem osiguraniku i upoznaje ga sa uslovima osiguranja. Inicijativa je preteno na strani osiguravaa. Akviziter moe nastupati kao zastupnik ili kao posrednik. Moe, takoe, za neke vrste osiguranja imati ovlatenja zastupnika, za druge - posrednika. Pretpostavlja se da akviziter nema ovlatenja na zastupanje. Ako je predstavnik (akviziter) ovlaen za zakljuivanje ugovora, sastavlja polisu koju potpisuju oba saugovaraa. Ako nije ovlaten za sklapanje ugovora, akviziter priprema ponudu sa buduim osiguranikom i podnosi tu ponudu osiguravau, koji je prihvata ili ne prihvata. U pravu BiH ako osigurava nije zastupniku odredio obim ovlatenja, zastupnik je po samom zakonu ovlaen da u ime i za raun osiguravaa zakljuuje ugovore o osiguranju, da ih mijenja i produuje njihovo vaenje, da izdaje polise osiguranja, naplauje premije, kao i da prima razne izjave od ugovaraa za osiguravaa u vezi sa osiguranjem. Ako je ovlaenje zastupnika ogranieno, a za to druga strana, ugovara osiguranja, ne zna, smatra se da nema ogranienja (l. 906 ZOO). U naoj praksi se osiguranje zasniva ugovorom, a ugovor o osiguranju se zakljuuje na osnovu pismene ponude. Postoje formulari upitnika koje popunjava lice koje eli sklopiti ugovor o osiguranju i koji ima funkciju ponude. Pravno dejstvo ponude je razliito. U nekim pravnim sistemima ponuda uopte ne obavezuje. U drugim, obavezuje ponuaa za odreeno vrijeme, a u treima, obavezuje samo za neke grane osiguranja. Po Zakonu, pismena ponuda vee ponudioca za vrijeme od osam dana od prispijea osiguravau. Ponudilac moe odrediti i krai rok. Kod ivotnog osiguranja, ako je za osiguranje potreban i ljekarski pregled, ponuda vee ponudioca za vrijeme od 30 dana. Prema tome, vrijeme za koje je ponudilac vezan svojom ponudom za zakljuenje ugovora o osiguranju odreeno je zakonom, ako ponudilac nije odredio krai rok (l. 901 ZOO).

279

Ako ponuda odgovara uslovima pod kojima osigurava vri tu vrstu osiguranja, smatra se da je osigurava prihvatio ponudu i da je ugovor zakljuen kad je osigurava primio ponudu. Ako nee da zakljui ugovor, duan je da u roku vaenja ponude obavijesti ponuaa o odbijanju ponude. Kod linog osiguranja, smatra se da je ugovor zakljuen trideset i prvog dana od primitka ponude. Za zakljuivanje ugovora za sluaj smrti nekog treeg lica potrebna je njegova pismena saglasnost. Ona moe biti data i na polici. Zakon o obligacionim odnosima predvia tri naina zakljuivanja ugovora. Kao pravilo uzima da je ugovor o osiguranju zakljuen kad ugovarai potpiu policu osiguranja ili listu pokria. Drugi nain je kad neko podnese pismenu ponudu za zakljuenje ugovora o osiguranju osiguravau i osigurava je prihvati ili ne odgovori da odbija ponudu. Ako ponuda ne odstupa od uslova pod kojima osigurava vri predloeno osiguranje, a u roku od osam dana (odnosno 30 dana ako treba ljekarski pregled) osigurava ne odbije ponudu, smatra se da je ugovor zakljuen. Najposlije, uslovima osiguranja moe biti predvieno da za neke sluajeve ugovorni odnos iz osiguranja moe nastati samim plaanjem premije (l. 901 i 03). Naroito kad je hitno potrebno osigurati neku imovinu (u transportu), uzima se da je ugovor zakljuen kad osigurava telefonom potvrdi da prihvata ponudu. Kod obaveznog osiguranja, obaveze i prava stranaka utvreni su zakonom i pravilima osiguranja pa nastaju i bez zakljuenja ugovora im osiguranik podnese prijavu, upravo im uplati premiju. Kod obaveznog osiguranja putnika u javnom saobraaju, putnik se smatra osiguranim ako su ispunjeni propisani uslovi (ako je bio u blizini mjesta polaska ili dolaska prevoznog sredstva i dokae da je namjeravao da putuje), bez obzira na to da li je prevoznik zakljuio ugovor sa osiguravaem. Ugovor je, dakle, zakljuen konkludentnom radnjom. 2.4. Polisa osiguranja O zakljuenom ugovoru o osiguranju osigurava izdaje policu osiguranja (od latinskog policere - obeati). Po zakonu, u polisu moraju biti uneseni sljedei podaci: ugovorne strane, osigurana stvar, odnosno osigurano lice, rizik obuhvaen osiguranjem, trajanje osiguranja i period pokria, svota osiguranja ili podatak o tome ako je osiguranje neogranieno, premija, datum izdanja polise i potpis ugovornih strana. Na polisi moraju biti odtampani i uslovi osiguranja. Ako nije tako uraeno, onda u polisu mora biti unesena klauzula da su opti i posebni uslovi osiguranja sastavni dio ugovora i da su ti uslovi predati ugovarau osiguranja (l. 902 ZOO). U polisi osiguranja ivota mora biti jo navedeno ime i prezime lica na iji se ivot odnosi osiguranje, datum njegovog roenja i dogaaj ili rok od koga zavisi nastanak prava na isplatu osigurane svote - osigurani sluaj (l. 943 ZOO). Ono to je upisano u polisi ima prednost nad optim i posebnim uslovima osiguranja, pa u sluaju neslaganja vai tekst police. Ako postoji suprotnost izmeu tampane i rukopisne odredbe polise, primijenit e se ova posljednja (l. 902,

280

stav 5 ZOO) jer se smatra da ona izraava pravu volju stranaka. Pod rukopisnom odredbom treba podrazumijevati i one kasnije dodane. Nain dodavanja je pravno irelevantan. Polisa moe privremeno biti zamijenjena listom pokria. Kod veih objekata i kod stvari koje su posebno izloene riziku - a za njihovo osiguranje treba da ih pregleda strunjak osiguravaa - od podnoenja prijave za osiguranje do sklapanja ugovora i plaanja premije moe proi i due vremena. U tom periodu osigurava nije u obavezi, a stvar je izloena riziku. Da bi se izbjegle tetne posljedice po osiguranika, izdaje se u takvim sluajevima lista pokria. To je pismeno kojim osigurava izvjetava osiguranika da prihvata njegovu ponudu i preuzima osiguranje odmah. Lista pokria ima, znai, karakter isprave o osiguranju, ali je privremena: traje dok se ne izda polisa. Polisa se izdaje kad se prikupe potrebni podaci. Lista pokria sadri sastojke koje ima i polisa. S obzirom na masovnost 261 To je poslova, polise su tipizirane za pojedine grane ili vrste osiguranja. razumljivo kad se ima u vidu da osiguranje predstavlja brojnu zajednicu interesa osiguranika koji se nalaze u istoj ili u vrlo slinoj situaciji, pa i njihov pravni tretman mora biti isti. A to se postie tipiziranim ugovorima. Polisa je ablon i ugovor se po pravilu zakljuuje jednostavnim pristupanjem, potpisivanjem. Polisa osiguranja lica je hartija od vrijednosti. Prema sporazumu ugovaraa, moe glasiti na odreeno lice, po naredbi i na donosioca. Polisa osiguranja ivota moe glasiti na odreeno lice ili po naredbi. Ne moe glasiti na donosioca. Moe se i zalagati. Kad glasi po naredbi, zalae se indosamentom. (l. 902, stav 6. ZOO). Polise se najee dijele na: pomorske i kopnene; individualne i kolektivne; pojedinane i generalne; valutirane i nevalutirane i kargo i kasko polise. II ELEMENTI UGOVORA 1. Stranke 1.1. Lica u ugovoru o osiguranju U poslu osiguranja susreemo vie lica, a terminologija o njima nije ujednaena. Ko se bavi poslom osiguranja kao djelatnou, naziva se osiguravaem, osiguravaocem, osiguravateljem, osigurateljem. Druga ugovorna strana, onaj koji se osigurava, koji se ugovorom obezbjeuje za sluaj nastupanja tetnog dogaaja, naziva se ugovaraem osiguranja, ugovoriocem osiguranja, ili osiguranikom. Zakon o obligacionim odnosima naziva stranke osiguravaem (osiguravateljem) i ugovaraem osiguranja (l. 897). Kod imovinskog osiguranja, moe se ugovarati da naknada tete bude isplaena i nekom treem licu, a ne ugovarau osiguranja. Isto je tako kod linog osiguranja - da se osigurana suma
261

Vidjeti opirnije kod uleji dr Predrag, isto djelo, str. 164-165.

281

(suma osiguranja), moe isplatiti treem licu. To tree lice naziva se korisnikom osiguranja (beneficijarem). Redovno se deava da se u ugovoru o osiguranju pojavljuju samo osigurava i osiguranik, koji je i korisnik osiguranja, odnosno kod linog osiguranja jo i osigurano lice. Ali ima ugovora u kojima su osiguranik i korisnik osiguranja, odnosno osigurano lice, razliiti, druga lica. Kod linog osiguranja moe se ugovor sklopiti tako da se osigurava ivot ili zdravlje nekog treeg lica, a ne onoga koje sklapa ugovor. To se lice naziva osiguranim licem, ili, takoe, osiguranikom. Ugovara osiguranja treba da je pozitivno zainteresovan za ivot i zdravlje osiguranog lica. Ova pozitivna zainteresovanost odreuje se po objektivnim mjerilima. Uzima se da su srodnici odreenog stepena pozitivno zainteresovani za ivot i zdravlje jednih za druge, iako stvarno uvijek ne mora biti tako. Ako se osiguranje vri za sluaj smrti treeg, za valjanost ugovora je neophodna pismena saglasnost bilo na polici, bilo na posebnom dokumentu. Taj dokumenat mora sadravati naznaku osigurane svote (l. 946 ZOO). Kod osiguranja imovine, ugovor moe zakljuiti ne samo sopstvenik stvari koja se osigurava nego i svako ko ima imovinskog interesa da se ta stvar ouva neoteena, tj. svako ko ima interesa da se ne dogodi odreeni sluaj, poto bi, u suprotnom, pretrpio neki materijalni gubitak - zakupac, zaloni povjerilac, uvar (l. 924 ZOO). Moe se, znai, osigurati i tua stvar za ije je ouvanje ugovara osiguranja pozitivno zainteresovan. Razlog da se osigura tua stvar je najee u tome to vlasnik ne moe voditi brigu o toj stvari. Takvo osiguranje za tui raun postoji u poslovanju peditera, komisionara, skladitara, zanatlija, gostioniara i hotelijera za stvari koje su im predate. Pravni odnos izmeu ugovaraa osiguranja i sopstvenika stvari je, meutim, onakav kakav proizlazi iz njihovog osnovnog ugovornog odnosa. No, prava iz osiguranja po ovakvom ugovoru ima samo onaj ko u asu nastanka tete ima materijalni interes da se osigurani sluaj ne dogodi. Znai, kad je sopstveniku vraena stvar, naknada se isplauje njemu; ako nije vraena - licu koje stvar dri ili ju je dralo. Kod osiguranja kod koga se naknada tete, odnosno osigurana svota isplauje korisniku osiguranja kao treem licu koje nije uestvovalo u sklapanju ugovora, u teoriji postoji razmimoilaenje o tome ko stie neposredna prava iz takvog ugovora: ugovara ili korisnik osiguranja. Danas i u zakonodavstvu i u praksi prevladava shvatanje da se takvim ugovorom stvara neposredno pravo za korisnika. Nije potrebna nikakva izjava korisnika niti saglasnost izjava volje osiguravaa i korisnika osiguranja. Za osiguranje ivota nekog drugog lica, meutim, potrebna je njegova pismena saglasnost, ali ono nije ugovorna strana. Korisnik stie neposredno pravo i zahtjev na naplatu osigurane svote kad nastupi osigurani sluaj. Ugovarau ostaje pravo da opozove korisnika ili da ga zamijeni drugim sve do nastupanja osiguranog sluaja. On je stranka u ugovoru i raspolae svim pravima iz ugovora. Korisnik moe biti odreen odmah prilikom zakljuivanja ugovora, a moe i docnije.

282

Kao korisnik moe biti odreeno neko lice, moe se navesti poimenino, ali moe biti oznaeno i neodreeno, ali odredivo (djeca, nasljednici, suprug i sl.). 1.2. Osigurava Osigurava je pravno lice, organizacija u iju djelatnost spada obavljanje poslova osiguranja. Osigurava moe zakljuivati ugovore o osiguranju kada ispuni zakonske uslove, uslove iz odluke, odnosno ugovora o osnivanju i kada se registruje za obavljanje ovih poslova (l. 12-26 ZOIO). Zbog opteg interesa koncentrisanog u osiguranju, vrste subjekata koje se mogu baviti poslovima osiguranja odreene su taksativno (numerus clausus). Najrasprostranjenija statusna forma osiguravaa je dioniko drutvo za osiguranje. Mogu ga osnovati domaa fizika i pravna lica zakljuivanjem ugovora o osnivanju, te ulaganjem sredstava u temeljni (osnovni) kapital drutva barem u minimalnom iznosu koji zakon predvia. Za pojedine vrste osiguranja (l. 13 ZOIO) ti iznosi su: 1.000.000,00 KM za poslove osiguranja ivota, i po 2.000.000,00 KM za drutva koja se osnivaju za vrenje vie vrsta osiguranja i za reosiguranje (l. 13 ZOIO). Pored temeljnog kapitala, sredstva kojim drutvo posluje formiraju se iz premija, sredstava tehnike rezerve, sredstava preventive, rezerve sigurnosti, sredstva poslovnog fonda i drugih sredstava (l. 29 ZOIO). Za osnivanje je predvien koncesioni sistem. Odobrenje daje Ured za nadzor (l. 14 ZOIO). Ukoliko je ulog stranih osnivaa vei od 50% temeljnog kapitala, za osnivanje je potrebna i saglasnost Ministarstva finansija (l. 12 ZOIO). Kao osigurava moe se pojaviti i drutvo za uzajamno osiguranje. Osnivai, djelatnost i statusna rjeenja posebno su odreeni u lanovima 17-26 ZOIO. Pored toga, dvije ili vie organizacija za osiguranje mogu se poslovno i profesionalno udruivati, povezivati (l. 5 ZOIO). Na strani osiguravaa moe biti i vie subjekata. Ugovor se moe, dakle, zakljuiti i sa vie osiguravaa koji su se prethodno sporazumjeli u zajednikom snoenju rizika i njegovoj raspodjeli. Svaki osigurava koji je naveden u polici osiguranja odgovara osiguraniku za potpunu naknadu. 1.3. Ugovara osiguranja Ugovor o osiguranju se najee zakljuuje u svoje ime i za svoj raun. Zato su ugovara osiguranja i osiguranik po pravilu isto lice. Ugovara osigurava svoju stvar, odnosno svoj imovinski interes kod imovinskog osiguranja, a svoj ivot, odnosno svoj tjelesni integritet, kod linog osiguranja. Kod osiguranja lica moe ugovara osigurati ivot, odnosno tjelesni integritet nekog treeg lica, i na zakon i to tree lice naziva osiguranikom. Stranka u ugovoru o osiguranju imovine moe biti svaka osoba koja ima interes da se ne dogodi osigurani sluaj, poto bi inae pretrpjela neki materijalni gubitak (l. 924 ZOO).

283

Ugovara uvijek sklapa ugovor u svoje ime, a kao to je reeno, moe ga sklopiti za svoj ili za tui raun. Naknada se isplauje njemu ili nekome drugom. Ako je u polici odreeno drugo lice, to je osiguranje za tui raun, ili preciznije, osiguranje za raun odreenog lica. Premiju plaa i ostale obaveze izvrava ugovara osiguranja. No, on ne moe vriti prava iz osiguranja i naplatiti naknadu osim sa pristankom osobe iji je interes osiguran, odnosno kojoj pripadaju prava iz ugovora (l. 905 ZOO). Ugovara osiguranja u ovom sluaju duguje i premiju osiguravau, ali ovlatenoj osobi ne mora predati policu dok mu ne bude naknaeno plaanje premije i trokovi ugovora. Radi naplate ovih potraivanja ugovara osiguranja ima pravo prvenstvene naplate iz naknade koja se plaa po osnovu osiguranja. To pravo moe vriti i neposredno prema osiguravau (l. 905 ZOO). Ako ugovara osiguranja djeluje bez ovlatenja zainteresovanog lica ili korisnika, duan je ispuniti sve obaveze prema osiguravau, osim ako je obavijestio osiguravaa da djeluje kao poslovoa bez naloga. Prava i obaveze prelaze na zainteresovano lice poto odobri ugovor. Pristupanje ugovoru moe se izvriti i poslije nastupanja osiguranog sluaja. Odbije li zainteresovano lice, odnosno oznaeni korisnik pristupanje ugovoru, duno je da obavijesti osiguravaa o dobijanju prihvatanja osiguranja. Poslije toga, ugovor prestaje da postoji (l. 904 ZOO). 2. Predmet osiguranja Odreivanje predmeta osiguranja zavisi od shvatanja njegove prirode. Jedni smatraju da je to stvar ili lice koje se osigurava, drugi - da je to interes, trei - rizik. Pojedini autori su miljenja da je to osigurana svota, zatim prestacija, a neki da su to obaveze i prava stranaka. Predmet osiguranja treba posmatrati kao dobro za ije su normalno postojanje stranke zainteresovane, ono emu se prua zatita od rizika, o emu je sklopljen ugovor. Tako posmatrano, predmet u osiguranju imovine mogu biti stvari, ivotinje, bestjelesne stvari (osiguranje kredita, osiguranje od odgovornosti), pa i lica su predmet u osiguranju ivota i od nesretnog sluaja. I u uporednom zakonodavstvu preovlauje terminologija po kojoj su stvari i lica predmet osiguranja. Govori se o osiguranju imovine, stvari, lica, lica izloenih opasnosti i sl. Valja imati na umu da je terminologija zakonodavca, pa i sastavljaa uslova osiguranja, podeena tako da bude dostupna osiguranicima. Zato se predmetom osiguranja naziva ono to se osigurava. Zakon o obligacionim odnosima stoji na istom stanovitu. Kad govori o sadrini polise, koju smatra ispravom o osiguranju, istie da polisa treba naroito da sadri i podatak o stvari, odnosno o osiguranom licu (l. 902). U tom smislu emo dalje upotrebljavati izraz predmet osiguranja.

284

3. Rizik Da bi neki predmet mogao biti osiguran, potrebno je da bude izloen riziku. To je osnovni uslov posla i bitan elemenat ugovora o osiguranju. Gdje nema rizika, nema ni osiguranja - to je osnovno pravilo kako u osiguranju imovine, tako i u osiguranju lica. Pod rizikom se u poslu osiguranja podrazumijeva nekoliko stvari. Uvijek se rizikom smatra mogunost nastupanja ekonomski tetnog dogaaja, dakle, dogaaja uslijed koga moe nastati teta na predmetu osiguranja. Rizikom se smatra i sama opasnost, dogaaj protiv koga se osigurava. Pored toga, rizikom neki nazivaju i sam tetni dogaaj, dogaaj uslijed ijeg nastupanja nastaje obaveza osiguravaa na naknadu, dakle, uzrok tete. U tom se smislu govori o ostvarenom riziku, o tome da se rizik desio i sl. Stoga se umjesto rijei rizik upotrebljava i izraz osigurani sluaj (l. 897 i 898 ZOO), sluaj protiv koga se osigurava. Najposlije, rizikom se naziva i sama teta. Uslovi osiguranja takoe upotrebljavaju rije rizik za opasnost nastupanja osiguranog sluaja. Da bi se neki dogaaj mogao smatrati rizikom u osiguranju, potrebna su dva osnovna uslova: mogunost njegovog nastupanja i da je podoban da prouzrokuje posljedicu protiv koje se osigurava. Ako se osigurava od poplave, treba da se predmet osiguranja nalazi u predjelu koji moe biti poplavljen; ako se osigurava od poara, da stvar moe gorjeti; kod krae - da je stvar pokretna itd. Mogunost nastupanja tetnog dogaaja procjenjuje se objektivno. Da bi bio osigurani sluaj, odnosno da bi predstavljao rizik, objektivno mogui dogaaj mora ispunjavati jo neke zakonske uslove. On mora biti budui, neizvjestan i nezavisan od iskljuive volje ugovaraa (l. 898 ZOO). Rizik nosi u sebi, na prvom mjestu, elemenat neizvjesnosti. Nije izvjesno da li e dogaaj protiv kog se osigurava nastati u odnosu na osigurani predmet. Generalno posmatrano se to deava, ali se ne zna hoe li taj dogaaj tetno pogoditi osigurani predmet. Ili, ako je izvjesno da e dogaaj nastupiti u odnosu na osigurani predmet, ne zna se kada e nastupiti. To je jasno naroito kod osiguranja lica (ivota). Svaki e osiguranik umrijeti, to je izvjesno. Ali kada e, ne zna se, to je neizvjesno. Neizvjesnost, dakle, u pogledu nastupanja dogaaja moe biti apsolutna, tj. ne zna se da li e nastupiti s obzirom na taj predmet osiguranja, ili relativna, tj. nastupie, ali se ne zna kada. Prema tome, rizik je budui neizvjestan dogaaj koji u konkretnom sluaju moe prouzrokovati tetnu posljedicu. Neizvjesnost je bitan, odluujui elemenat rizika. Nema li je, nema ni rizika, pa nema ni ugovora o osiguranju. Upravo zbog toga dogaaj treba da bude budui. Ako se u asu zakljuenja ugovora osigurani sluaj ve desio, ili je bio u nastajanju, ugovor je nitav. Ugovor je nitav i onda ako je u asu njegovog zakljuenja ve prestala mogunost da se dogaaj desi ili je bilo izvjesno da e dogaaj nastupiti (l. 898, stav 2 ZOO). Izuzetak je tzv. putativni rizik (od latinskog puta - smatram, mislim). Naime, moe se osigurati od rizika koji je ve nastupio u

285

asu sklapanja ugovora, ako stranke za to nisu znale, ako dre da se dogaaj jo nije desio. Osiguranje od putativnog rizika praktikuje se u transportnom osiguranju, naroito pomorskom. Osigurava se brod koji je ve otplovio, a u asu kad se osigurava, ve je mogue da je potonuo na puini (l. 898, stav 3 ZOO). Neizvjesnost, kao bitan faktor, uslovljava i treu karakteristiku rizika: barem djeliminu nezavisnost od volje ugovaraa. Pod ugovaraem treba podrazumijevati prvenstveno ugovaraa osiguranja. Mogunost ugovaraa da utie na ostvarenje rizika procjenjuje se objektivno, a ne subjektivno. Lina svojstva ugovaraa osiguranja nisu u ovom sluaju pravno relevantna. Pravo postavlja jo dva uslova da bi rizik mogao biti pokriven osiguranjem. Prvo, da je veza osiguranika i imovine koju osigurava zakonom zatiena, legalna (da nisu kradene stvari), odnosno, kod osiguranja lica, da radnje pri kojima je ovjek izloen riziku nisu protivpravne (povreda prilikom provalne krae). I drugo, da bi se dogaaj mogao uzeti kao rizik protiv koga se osigurava, treba da se ponavlja. To je potrebno iz sljedeih razloga. Ponavljanje dogaaja koji prouzrokuje tetu, odnosno koji predstavlja opasnost, stvara kod ljudi osjeanje potrebe za zatitom. Intenzitet toga osjeanja je direktno zavisan od uestalosti tetnog dogaaja: to se ee ponavlja taj dogaaj, osjea se vea potreba za zatitom od njega, tj. za osiguranjem. Drugi razlog zahtjeva za ponavljanje dogaaja protiv koga se osigurava je tehnike prirode: vjerovatnoa nastupanja ekonomski i tetnog dogaaja, stepen njegove jaine i, s tim u vezi, visina tete izraunavaju se posebnim matematikim metodama. Podloga za to je dugotrajnije statistiko posmatranje. Znai, treba da se tetni dogaaj - rizik - ponavlja da bi se utvrdile neke zakonitosti. A od toga e zavisiti ulog osiguranika u osiguravajui fond, tj. visina premije. Svi elementi rizika utvruju se prilikom zakljuivanja ugovora o osiguranju. Opti uslovi osiguranja imovine imaju odredbu da se ugovor o osiguranju imovine ne moe zakljuiti prije nego to se utvrde okolnosti od znaaja za veliinu rizika (opasnosti). Osigurati se moe protiv jednog i protiv vie rizika. Ima nekih vrsta osiguranja za koje postoji samo osiguranje od vie rizika (pomorsko osiguranje). Rizik se, u ovisnosti od njegovih osobina dijeli na: objektivni i subjektivni; isti i pekulativni; opti i pojedinani; konstantni i varijabilni; osnovni i dopunski i ratni i politiki rizik. 4. Premija Premija je iznos koji ugovara osiguranja uplauje u fond osiguranja kao cijenu za rizik koji preuzima osigurava. Visina premije se izraunava za pojedine grane i vrste osiguranja. Na njenu visinu utie stepen vjerovatnoe za nastupanje tetnog dogaaja, odnosno za ostvarenje rizika. Premije se utvruju tarifom, u zavisnosti od rizika od kojih se imovina i lica osiguravaju. Premije se izraunavaju raunom

286

vjerovatnoe. Elementi za to izraunavanje dobivaju se statistikim posmatranjem tetnih dogaaja. Na osnovu statistikog posmatranja, izraunati su podaci potrebni za izradu tabela. U njima su poredani i klasirani rizici kojima je ugroena imovina (kakva je vjerovatnoa da e nastupiti poar kod zidanih ili drvenih zgrada). Istoj svrsi slue tablice kod osiguranja lica. U njima je data vjerovatnoa smrtnosti ili nezgoda kod pojedinih rizika kojima su ljudi izloeni. Poznato je vie tablica smrtnosti koje daju pregled vjerovatnoe nastupanja smrti za pojedino doba ljudske starosti. Tako se za svaki konkretan sluaj premija ne izraunava nego se primjenjuju te tablice. Intenzitet nastupanja tetnog dogaaja je vrlo razliit: premija e biti vea to se dogaaj ee deava, jer je vjerovatnije da e osigurava isplatiti naknadu. Na toj osnovi dobijena premijska stopa koriguje se prosjenim intenzitetom tete, tj. vjerovatnim stepenom jaine tete. Sam dogaaj nije uvijek jednakog intenziteta, a i osigurani predmeti razliito odolijevaju istoj vrsti dogaaja, ak i kad su oni istog intenziteta. Statistiki je utvreno da je veoma rijetko teta potpuna i da je nivo djeliminog oteenja nejednak. Jedna zgrada izgori potpuno, druga za treinu svoje vrijednosti, trea za desetinu itd. Premija je ne samo funkcija rizika nego i funkcija vremena. Njena veliina zavisi i od trajanja osiguranja. Ako je period za koji se osigurava dui, vjerovatnoa nastupanja tetnog dogaaja je vea, pa i premija treba da bude vea. Najposlije, visina premije zavisi od vrijednosti stvari, odnosno od naknade, koju se osigurava obavezuje da isplati u sluaju ostvarenog rizika, dakle, od sume na koju se osigurava. I to je, svakako, najodlunije. Premija izraunata na prethodni nain naziva se u literaturi teorijskom, statistikom ili neto-premijom. ZOIO za nju koristi izraz tehnika premija. Ona je dio premije namijenjen ispunjavanju obaveza iz osiguranja (l. 30, st. 2 ZOIO). Iz nje se pokrivaju i premije reosiguranja. Kada se na tehniku premiju dodaju naknade za organizovanje preventive, dobija se funkcionalna premija. Konani iznos premije ili bruto-premija utvruje se tako da se na funkcionalnu premiju doda alikvotni dio sredstava potrebnih za pokrivanje ukupnih trokova osiguranja. U ta dodatna sredstva ulaze akvizicioni trokovi - oni koji se odnose na zakljuivanje ugovora, trokovi naplate premija, upravni trokovi osiguravaa, porezi, takse i druga davanja dravi. Na sve ovo osigurava dodaje i srazmjeran dio svoje dobiti. Premija kao izvor prihoda osiguravaa odreuje se tarifom koju donosi svaki osigurava. Iznos premije u konkretnom ugovoru rezultat je primjene tarifskih stavova na date elemente pojedinanog posla. U tarifama i u polici se iskazuje jedinstvenim iznosima premda je premija sloena kategorija.

287

Po naelima tehnike osiguranja, trebalo bi da premija bude nedjeljiva. To znai da se plaa za cio period osiguranja. Razlog usvajanja naela nedjeljivosti premije je u tome to se rizici (tetni dogaaji) ne ostvaruju ravnomjerno u cijelom periodu trajanja osiguranja, nego u jednom razdoblju uea ili vie, a u drugom rjee ili manje (poari u umama i na poljima su vei i deavaju se ee ljeti, na zgradama - vie i ee zimi). Zbog toga bi osiguranici zakljuivali osiguranje samo za periode kad su izloeni veem riziku i plaali bi ukupno manju premiju. 5. Osigurana suma Osigurana vrijednost (svota osiguranja) je u ugovoru utvrena vrijednost imovinskog interesa koja je za ugovaraa osiguranja koncentrisana u predmetu ugovora. Razliita je od naknade po osnovu osiguranja. Pod naknadom podrazumijevamo iznos koji iz osiguravajueg fonda isplauje osigurava korisniku osiguranja kad nastupi ugovorom predvieni dogaaj, kad se ostvari rizik koji je pokriven osiguranjem. Naknada se u imovinskom osiguranju ne ugovara. Ona zavisi od tete koju pretrpi osiguranik na osiguranom dobru kad se ostvari predvieni rizik, kad se, dakle, desi predvieni dogaaj koji prouzrokuje tetu. No, naknada zavisi i od osigurane svote, koja je uvijek predmet ugovaranja. Ukoliko je u ugovoru pokrie, tada vai dispozitivno pravilo po kome je ugovor sklopljen uz najviu svotu osiguranja (l. 934, st. 5). Ono je sadrano u aktima osiguravaa. Osigurati se ne mora na stvarnu vrijednost stvari. Moe se ii ispod te vrijednosti, i tada rizik za tu razliku snosi sam osiguranik. To je sluaj podosiguranja. U njemu e i iznos naknade biti manji od tete, a osiguranik plaa manju premiju. I premija i naknada se smanjuju proporcionalno osiguranoj vrijednosti stvari. Izuzetno, osigurava duguje naknadu do iznosa sume osiguranja, ako je izriito ugovoreno da odnos izmeu vrijednosti stvari i sume osiguranja ne utie na visinu naknade (l. 936 ZOO). Smanjenje vrijednosti stvari u toku ugovora o osiguranju daje pravo svakoj strani da zahtijeva srazmjerno snienje osigurane sume, odnosno premije i to od dana saoptavanja zahtjeva drugoj strani (l. 933 ZOO). Moe se sporazumjeti i da suma osiguranja bude iznad stvarne vrijednosti stvari. To je nadosiguranje. U tom sluaju se plaa vea premija, jer osigurava preuzima rizik i za razliku vrijednosti. Zakon o obligacionim odnosima u naelu ne prihvata nadosiguranje. Kad je ugovorena svota vea od vrijednosti stvari, snizie se do stvarne vrijednosti stvari, a isto tako i premija. Ako se pri zakljuenju ugovora jedna strana posluila prevarom i ugovorila je veu svotu osiguranja od stvarne vrijednosti, druga strana moe traiti ponitenje ugovora. Kada stranke vrijednost osigurane svote utvruju sporazumno, Zakon o obligacionim odnosima tolerie sluajeve u kojima je nadosiguranje izvreno u manjoj mjeri ili iz opravdanih razloga. Faktiko je pitanje kada se nadosiguranje moe tolerisati zbog nesrazmjere izmeu osigurane sume i procijenjene vrijednosti stvari. Nasuprot tome, opravdani razlozi za nadosiguranje se navode primjera radi. Tu spadaju osiguranje upotrebljavane stvari na vrijednost nove (staro za novo) i osiguranje

288

subjektivne vrijednosti (l. 925, stav 7). U ostalim sluajevima osigurava moe traiti smanjenje osigurane sume proporcionalno stvarnoj vrijednosti predmeta. U nekim sluajevima uslovi osiguranja ili ugovor predviaju da se naknada ograniava odreivanjem najvee sume osiguranja - maksimuma. Jedan dio vrijednosti osigurane imovine u tom sluaju ostaje nepokriven osiguranjem. Time se eli i sprijeiti pekulacija - da osiguranik ne bi izazvao nastanak osiguranog sluaja, ili izbjegao preduzimanje mjera za njegovo otklanjanje. U naem sistemu osiguranja takav je sluaj predvien kod osiguranja stoke. Pravila za osiguranje ivotinja predviaju svotu osiguranja ivotinja u visini njihove trine vrijednosti, ali osigurava moe za pojedine vrste ivotinja predvidjeti najvii iznos do koga se moe zakljuiti osiguranje. Kod nekih vrsta osiguranje nije ogranien maksimum osiguranja, nego je odreen dio vrijednosti do koga se stvar moe osigurati. Takvo ogranienje postoji u transportnom osiguranju, kad osigurava preuzima rizik do nekog dijela (90% npr.) od priinjene tete. Kod osiguranja lica ugovara se osigurana suma koja predstavlja iznos naknade. U polisu se unosi osigurana svota, a ne naknada. No, naknada je cilj ugovora naroito kod imovinskih osiguranja i zavisi od osigurane svote. Naknada je, stoga, kao elemenat ugovora odrediva, a elementi za njeno odreivanje su osigurana svota i vrijednost stvari kod imovinskog osiguranja. Kod linih osiguranja tu ulogu ima suma osiguranja. Pravila, odnosno uslovi osiguranja imovine, predviaju na koju se vrijednost osiguravaju pojedine vrste stvari. Tako, graevinski objekti se osiguravaju na cijenu izgradnje umanjenu za iznos rabaenja; zaliha robe i materijala na nabavnu, odnosno na trnu cijenu, prema tome koja je nia; transportna sredstva, maine, ureaji i instalacije na nabavnu cijenu umanjenu za iznos tehnikog i ekonomskog rabaenja; dragocjenosti, modeli, planovi, dokumenti - po sporazumu itd. 6. Trajanje osiguranja Trajanje osiguranja je period u kome je osiguranik pokriven osiguranjem. Njegova duina bitno utie na veliinu rizika i iznos premije. Trajanje osiguranja se najprije odreuje ugovorom. To se moe uiniti izriitim odreivanjem poetka i kraja vremena u kome postoji osiguravaoeva obaveza, ili pozivom na opte uslove poslovanja. Stranke su slobodne da ugovor sklope i na neodreeno vrijeme. Trajanje osiguranja po pravilu se podudara sa trajanjem ugovora. No, izuzeci postoje. Stranke mogu predvidjeti da je osiguranjem pokriven i period koji prethodi zakljuivanju ugovora. Ugovor je vaei ukoliko zainteresovana strana nije znala da se dogaaj ve desio, odnosno da je mogunost da se dogaaj desi ve prestala da postoji (l. 898 ZOO). Uslovima osiguranja, dalje, moe biti predvieno da kod pojedinih vrsta obaveza osiguravaa traje i izvjesno vrijeme nakon isteka vremena trajanja osiguranja.

289

Osnovno dispozitivno pravilo lana 922 ZOO razlikuje trenutak zakljuenja ugovora od trenutka u kome poinje njegovo dejstvo. Ugovor o osiguranju proizvodi svoj uinak poev od dvadeset etvrtog sata dana koji je u polici oznaen kao dan poetka trajanja osiguranja. Za neke posebne sluajeve su predvieni izuzeci. Najprije, ako je ugovoreno da se premija plaa odjednom i prilikom zakljuenja ugovora, osiguranje da traje ne od dana naznaenog u polici, nego od idueg dana po uplati premije (l. 913). I drugo, kada se ispostavlja lista pokria, osiguranje djeluje od dana izdavanja police. Ako je trajanje osiguranja ugovoreno, ono prestaje svretkom posljednjeg dana roka (l. 922 ZOO). Pored toga, osiguranje prestaje i prestankom ugovora, bilo iz zakonskih razloga, bilo otkazom neke od ugovornih stranaka. III OBAVEZE STRANAKA 1. Obaveze osiguranika 1.1 Davanje podataka o riziku Podatke o stvari, odnosno o licu koje se osigurava, koji mogu biti od znaaja za ocjenu rizika, daje ugovara osiguranja. Ugovara je duan da prilikom zakljuenja ugovora prijavi osiguravau sve okolnosti koje su od znaaja za ocjenu rizika, a koje su mu poznate ili mu nisu mogle ostati nepoznate (l. 907 ZOO). Poto osiguranik ne zna uvijek koje su okolnosti od znaaja za ocjenu rizika, pitanja o tome treba da mu postavlja osigurava. Tako se i radi. Osiguravai sastavljaju upitnike, koje popunjavaju budui ugovarai i koji vae kao ponuda za osiguranje. Ugovara osiguranja moe dati obavjetenja o onome to je poznato, dok osigurava kao profesionalac treba bolje da zna ta mu treba. Pored toga, osigurava moe i pregledati i stvar i lica i utvrditi okolnosti koje su mu potrebne. Ovi podaci slue osiguravau ne samo za klasifikaciju rizika i za odreivanje premijske stope nego i radi organizovanja zatite od rizika i preduzimanja eventualnih preventivnih mjera. Postavilo se pitanje kakve su posljedice ako osiguranik svjesno ne da tane i potpune podatke. Isti problem postoji i kada osiguranik ne da tane, odnosno potpune podatke bez svoje krivice, tj. bez namjere da dovede u zabludu osiguravaa ili da ga prevari. Obaveza osiguranika na davanje obavjetenja pravno se pravdala na nekoliko naina. Oni koji ovaj ugovor smatraju aleatornim sasvim dosljedno insistiraju da, kao kod svake kocke, neizvjesnost i nada treba da budu jednaki za sve strane i da stoga osiguranik treba da saopti osiguravau sve okolnosti koje su od vanosti za rizik. Drugi smatraju da se davanje netanih podataka kao i preutkivanje ravnaju sa zabludom i prevarom. Trei pri ocjeni uzimaju u obzir savjesnost i vele da savjestan saugovara ne smije nita sakriti od druge strane.

290

Propisi nekih drava i teorije o ovom pitanju ne vode rauna o savjesnosti, odnosno o nesavjesnosti osiguranika. ine ga odgovornim ne uzimajui u obzir jesu li mu neke okolnosti bile poznate i koliko su mu bile poznate, te da li je odgovor dao u namjeri da pobolja svoj poloaj u ugovorenom odnosu, ili je bio samo nemaran, ili ak u zabludi. Posljedice su uvijek iste. Takoe se rijetko obraa panja na savjesnost i svijest osiguravaa, naroito kad se radi o nepotpunim podacima. Meutim, osigurava kao profesionalac mora bolje znati kakvi su mu podaci potrebni, koliko treba da budu precizni i jasni. Stoga bi on morao da postavlja adekvatna pitanja, a zatim da primljene odgovore provjerava prilikom zakljuivanja ugovora. Opravdano je, smatramo, shvatanje da bi trebalo uopte ukinuti obavezu, a naroito odgovornost osiguranika u davanju obavjetenja o riziku, izuzev ako je iao na prevaru. S obzirom na ulogu organizatora, trebalo bi nametnuti osiguravau obavezu da njegovi strunjaci pregledaju predmet koji se osigurava i da zajedno s osiguranikom utvruje injenice koje su im potrebne. Obavjetenja koja bi traili ti strunjaci morao bi ugovara osiguranja savjesno davati. Gotovo sva pravila, odnosno uslovi osiguranja sadre odredbu da je osiguranik pri zakljuenju ugovora duan da da tane podatke o okolnostima koje mogu biti od znaaja za ocjenu opasnosti, a koje su mu poznate, ili mu nisu mogle biti nepoznate. Istu obavezu ima osiguranik i u toku trajanja ugovora. Kod osiguranja imovine on mora obavijestiti osiguravaa o svakoj promjeni okolnosti znaajnoj za ocjenu rizika. Rok nije utvren zakonom (l. 914, st. 1 ZOO). Ako ima namjeru da preduzme neku radnju koja bi poveala opasnost, duan je o tome bez odlaganja izvijestiti osiguravaa (l. 914, st. 2 ZOO). Takoe je duan izvijestiti o premjetanju osiguranih stvari i o promjeni vlasnitva, odnosno prava raspolaganja. O svakoj drugoj promjeni okolnosti koje mogu biti od znaaja za ocjenu rizika duan je obavijestiti osiguravaa. Slino je i kod osiguranja lica. Uslovi osiguranja trae da osiguranik obavezno odgovori istinito i potpuno na sva pitanja u ponudi, a na medicinskom pregledu stanje utvruje i ljekar. Osigurano lice je takoe duno da prijavi svaku promjenu zanimanja, mjesta rada i sve druge okolnosti koje nastanu poslije zakljuenja ugovora o osiguranju, a koje mogu uticati na poveanje opasnosti. I kod osiguranja ivota bez ljekarskog pregleda, duan je osiguraniku prijaviti promjenu stana. Po Zakonu o obligacionim odnosima, meutim, kod osiguranja lica ugovara osiguranja mora obavijestiti osiguravaa samo ako je rizik povean zbog toga to je osigurano lice promijenilo zanimanje, jer je u tom sluaju rizik, po pravilu, drukiji (l. 914, st. 2). Nae pravo uzima u obzir savjesnost i ugovaraa osiguranja i osiguravaa. Ako je ugovara osiguranja dao namjerno netane podatke ili preutao neku okolnost koja moe biti od znaaja za ocjenu rizika, tako da osigurava ne bi ni zakljuio takav ugovor da je znao pravo stanje stvari, osigurava moe u zakonom odreenom roku od tri mjeseca traiti ponitavanje konkretnog ugovora. Kad ugovara osiguranja nije to uinio namjerno, osigurava moe ili ii na raskid

291

ugovora, ili predloiti poveanje premije, svakako srazmjerno uveanom riziku. Ukoliko ugovara osiguranja ne prihvati prijedlog za poveanje premije, ugovor prestaje po samom zakonu. Osigurava koji je u asu zakljuenja ugovora znao ili je mogao znati da su dobijeni podaci netani ili da je ugovara neke informacije preutao, ne moe ostvarivati zbog toga svoje pravo. On se vie ne moe pozivati na netanost prijave ili na preutkivanje radi raskidanja ugovora, odnosno traenja poveanja premije. Isto je rjeenje i kad je osigurava saznao za takve okolnosti za vrijeme trajanja osiguranja. Moe se koristiti svojim pravom za raskid ili za poveanje premije u zakonom utvrenom roku. U suprotnom, gubi to pravo. Ako su prilikom sklapanja ugovora o osiguranju godine ivota osiguranika prijavljene netano, a stvarne godine ivota prelaze granicu od koje osigurava osigurava ivot, ugovor je nitav. Osigurava je duan da vrati sve primljene premije. Ako je netano prijavljeno da je osiguranik mlai, a njegove godine ivota ne prelaze gornju granicu do koje osigurava osigurava ivot, ugovor ostaje na snazi. Osigurana svota se smanjuje u srazmjeri ugovorene premije i premije koja je predviena za osiguranje ivota za njegove stvarne godine. Kad osiguranik ima manje godina nego to je prijavljeno, ugovor je punovaan, a smanjuje se premija na iznos predvien za osiguranikove stvarne godine ivota. Razliku izmeu primljenih premija i premija na koje ima pravo osigurava je duan vratiti (l. 944 ZOO). 1.2. Plaanje premije Premiju je duan da plaa ugovaratelj osiguranja. No, osigurava je duan primiti premiju od svakog ko ima pravni interes da ona bude plaena. Prema izriitoj odredbi l. 912 ZOO, obaveza plaanja nije u ovom sluaju donosiva. Ako nita nije posebno ugovoreno, premija se plaa u mjestu u kome ugovara osiguranja ima sjedite, odnosno prebivalite. Premija se plaa u ugovorenim rokovima. Ukoliko treba da se isplati odjednom, plaa se prilikom zakljuenja ugovora, odnosno pri uruenju police (l. 912 ZOO). Plaa se, po pravilu, unaprijed, a moe se ugovoriti da se plaa polugodinje, kvartalno, ili nekako drukije. Mogue je i naknadno plaanje premije, na primjer, kod osiguranja u poljoprivredi. Za uplatu prve premije je vezan poetak dejstva ugovora, osim ako nije drukije ugovoreno. Treba obratiti panju na okolnost da obaveza osiguravaa na naknadu tete, odnosno na isplatu osigurane sume nastaje te poto osiguranik uplati premiju. To sasvim odgovara prirodi osiguranja kao organizovanog prikupljanja sredstava putem premije radi obezbjeenja od rizika. Ako je, meutim, ugovoreno da se premija plaa poslije zakljuenja ugovora, obaveze osiguravaa poinju od dana koji je ugovorom predvien kao dan poetka osiguranja (l. 913 ZOO). Danas je kod svih osiguranja usvojeno da se plaa fiksna premija koju izraunava osigurava. Promjenljive premije se rijetko upotrebljavaju, izuzev kod

292

uzajamnog osiguranja. Uzajamno osiguranje postoji onda kada se zainteresovani udrue radi provoenja meusobnog osiguranja i sami odreuju svoja prava i obaveze. Fiksnoj se premiji prigovara da nije pravina i da ne odgovara cijeni rizika, jer najee suma prikupljenih premija visoko prevazilazi iznos isplaenih teta u jednoj godini ak i kad se uzme u obzir potreba za prenosom slobodnih rezervi za fond rizika u iduim godinama. Fiksna premija je nepravina naroito kad se kao kriterij u osiguranju dobara ne uzima vrijednost stvari, nego neka druga osobina (za motorna vozila snaga motora). Davanje bonifikacija onim osiguranicima koji u proteklom periodu nisu pretrpjeli tetu, a poveanje premija onima koji su pod odreenim uslovima imali tetu, ne utie na fiksni karakter premije. Osigurava izrauje cjenike premija imovinskih osiguranja koji sadre tabele za sva imovinska osiguranja. U njima su klasificirane pojedine stvari prema rizicima i mjestima i date stope premija. To se ini ili u promilima osigurane sume, ili paualno prema nekom drugom kriteriju. Kod osiguranja lica strane se sporazumijevaju o visini svote osiguranja, a premije su date u tabelama za pojedine rizike i godine ivota. Ovdje se za odreivanje premije uzima u obzir i visina svote osiguranja. Ako nastupe dogaaji usljed kojih se smanjuje rizik, ugovara osiguranja ima pravo na odgovarajue smanjenje premije. Pravila i uslovi za osiguranje od pojedinih rizika sadre i odredbe o sankcijama, ako premija ne bude uredno uplaena. O tome ima odredaba i u zakonu. Pravilo je da osigurava nije duan da opominje na plaanje premije. Samo kod osiguranja na neodreeno vrijeme, ako se ne uplati premija za idui period u predvienom roku, osigurava je duan preporuenim pismom opomenuti osiguranika. To produuje vrijeme plaanja jo za mjesec dana od opomene. Ako osiguranik ni tada ne plati, ugovor prestaje po samom zakonu, dakle, i bez opomene. Sankcije za neplaanje premije kod osiguranja ivota se razlikuju od sankcija u osiguranju imovine. Kod osiguranja ivota, ako premija ne bude plaena o dospjelosti, osigurava opominje ugovaraa i daje mu rok za uplatu dospjele premije. Rok ne moe biti krai od 30 dana. Ne bude li premija plaena, osigurava moe raskinuti ugovor. Osigurava ne moe raskinuti ugovor ako su dotle uplaene premije bar za tri godine. U tom sluaju e smanjiti osiguranu svotu na iznos otkupne vrijednosti osiguranja. 1.3. Obavjetenje o osiguranom sluaju i promjeni rizika im se desi osigurani sluaj, a najdalje u roku od tri dana, osiguranik je duan da o tome obavijesti osiguravaa kako bi osigurava mogao provjeriti stanje i utvrditi nastalu tetu, odnosno tetne posljedice toga sluaja (l. 917 ZOO). Uslovi osiguranja sadre detaljnije odredbe o tome to treba da radi i o emu i kada osiguranik treba da obavijesti zajednicu osiguranja, odnosno rizika. Ako to ne uini, osigurava mu nije duan naknaditi onaj dio tete koji je uslijed toga propusta

293

nastao. Ali se ni ugovorom ne moe predvidjeti da osiguranik gubi prava iz osiguranja zbog toga to je propustio rok za prijavu tete, odnosno tetnog dogaaja. Takva bi odredba bila nitava (l. 918 ZOO). Ugovara osiguranja je duan obavjetavati osiguravaa o svakoj okolnosti koja moe biti od znaaja za ocjenu rizika kod osiguranja imovine. On to mora uiniti bez odgaanja, ako je rizik povean njegovim postupkom. Ukoliko ugovara osiguranja nije sudjelovao u poveanju rizika, rok za obavjetavanje iznosi 14 dana (l. 914 ZOO). Rok za obavjetavanje o smanjenju rizika nije postavljen jer ugovara ima interesa da o tome to prije obavijesti osiguravaa. Poveanje, odnosno smanjenje rizika kod imovinskih osiguranja daju pravo na zahtjev za promjenu premije. Ako druga strana odbije zahtjev, zainteresovani partner moe raskinuti ugovor (l. 914 i 916 ZOO). Kod osiguranja lica obaveza je osiguranika da obavijesti osiguravaa u sluaju da je rizik povean promjenom zanimanja. 1.4. Staranje o osiguranom predmetu Osiguranik je duan da vodi brigu o osiguranoj imovini i odrava je u redu. On mora da preduzima sve potrebne mjere i ugovorene radnje radi otklanjanja opasnosti koju izaziva nastupanje osiguranog sluaja. Pojedinim optim uslovima osiguranja su te radnje i zatitne mjere detaljno razraene (l. 926 ZOO). Opta pravila o osiguranju imovine predviaju da osigurava ima pravo da prema ocjeni okolnosti smanji odtetu u mjeri u kojoj je teta prouzrokovana time to se osiguranik nije pridravao propisanih mjera i to nije preduzimao odreene radnje. Tako odreuje i Zakon (l. 926 ZOO). No, osiguranik ne moe uslijed toga izgubiti prava iz osiguranja, izuzev ako je preduzimanje tih mjera bilo od uticaja za nastajanje tete. ak i kada bi bilo ugovoreno drukije, ta odredba ugovora bila bi nevaea. Obaveza staranja se produuje i kad nastane osigurani sluaj. Osiguranik je duan da preduzme sve mjere spasavanja ugroene imovine i za spreavanje poveanja tete. Ako o tome postoje uputstva (kao npr. kod poara), duan je da se pridrava tih uputstava. Ne uini li to, osigurava ima pravo da mu ne naknadi onaj dio tete koji je nastao zbog konkretnog propusta. Osigurava ima pravo da vri kontrolu nad izvravanjem preventivnih i represivnih mjera koje preduzima osiguranik. 2. Obaveze osiguravaa 2.1. Plaanje naknade Pored obaveze da sa ugovaraem osiguranja utvrdi okolnosti od znaaja za ocjenu rizika, bez obzira na to kako se shvata pravni karakter ugovora o osiguranju, ostaje kao osiguravaoeva osnovna obaveza prema osiguraniku da mu naknadi tetu u osiguranju imovine, a da plati osiguranu sumu u osiguranju lica,

294

kad se desi dogaaj protiv koga se osiguralo. Razumije se da e osigurava najprije utvrditi postoji li ugovor o osiguranju i je li se desio sluaj predvien ugovorom, pa zatim ima li osiguranik pravo na naknadu i kolika je naknada. Osigurava je duan, kad utvrdi da se desio osigurani sluaj, isplatiti naknadu, odnosno ugovorenu svotu osiguranja osiguraniku, odnosno imaocu polise ako je izdata polisa na donosioca. Rok za isplatu naknade iznosi najvie 14 dana od dana dobijanja obavjetenja da se osigurani sluaj desio. Ne bude li iznos obaveze utvren u navedenom roku, osigurava je duan isplatiti predujam, odnosno dio naknade koji nije sporan, ako to trai ovlateno lice (l. 919 ZOO). Bude li sporno postojanje ili visina obaveze osiguravaa, rok od 14 dana za isplatu tee od dana kada su oni konano utvreni. Postupak kojim se utvruje postojanje obaveze za naknadu i njen iznos je veoma sloen. Izloiemo njegove osnovne faze. Prva je utvrivanje osiguranog sluaja. Opta pravila, odnosno uslovi osiguranja, predviaju kod svih osiguranja imovine da je osigurava duan, im primi prijavu da se desio osigurani sluaj, pristupiti utvrivanju da li se desio ugovorom predvieni dogaaj i je li pogodio osiguranika. Osigurava ima za te poslove svoje strunjake. Kod osiguranja lica i kod manjih teta na imovini, nastanak dogaaja i naknada utvruje se na osnovu propisanih dokumenata, koje podnosi osiguranik, odnosno korisnik osiguranja. Ako je teta na stvari nastala uslijed nekog njenog nedostatka, osigurava ne odgovara za takvu tetu, nee je naknaditi. Ali se i takva obaveza osiguravaa moe posebno ugovoriti. Takoe ni tete prouzrokovane ratnim operacijama ili pobunama osigurava nije duan naknaditi, osim ako se to posebno ugovori. Teret dokazivanja lei na osiguravau (l. 930 i 931 ZOO). Drugu fazu predstavlja procjena tete. Kad se utvrdi da je nastao osigurani sluaj i teta, pristupa se procjeni tete. Osiguranik je duan davati obavjetenja i podatke kojima raspolae, a koji su potrebni za utvrivanje uzroka i obima tete. Ako se osigurava i osiguranik ne sloe o visini nastale tete, procjena se povjerava vjetacima. Strana koja nije zadovoljna nalazom, odnosno procjenom vjetaka, moe pokrenuti spor kod suda, kako za utvrivanje samog rizika, tako u pogledu nastale tete i njene visine. Treu fazu ini utvrivanje veliine naknade. Kod naknade tete u imovinskom osiguranju vai kao osnovno naelo da iznos naknade ne moe prei vrijednost tete. Izgubljeni dobitak se naknauje samo ako je to izriito ugovoreno (l. 925 ZOO). Pretpostavlja se, dakle, samo naknada stvarne tete. Osiguranje ne moe nikome posluiti kao izvor obogaenja. Nadalje, visina naknade je ograniena visinom osigurane svote. Pri obeteenju se kombinuju ova dva naela. To znai da u imovinskom osiguranju naknada tete koju osigurava isplauje za osiguranu stvar, kad je ta stvar propala ili oteena, ne moe biti vea od pretrpljene tete ni

295

od osigurane svote, ako bi teta bila vea od osigurane svote. Kad su stvari bile osigurane na stvarnu vrijednosti, onda e naknada tete biti ravna stvarno pretrpljenoj teti. Naknada se isplauje u novcu. No, osigurava je ovlaten da naknadu izvri i u naturi, tj. popravkom stvari. Ako je ugovorom o osiguranju vrijednost stvari utvrena sporazumno, naknada se odreuje prema toj vrijednosti. Pa i u ovom sluaju osigurava moe dokazivati da je ugovorom predviena vrijednost stvari znatno vea od stvarne vrijednosti. Ako se utvrdi da za tu poveanu vrijednost stvari nema opravdanog razloga, naknada e se isplatiti prema stvarnoj vrijednosti (npr. osiguranje subjektivne vrijednosti, osiguranje staro za novo i dr). I ovo je jo jedan dokaz da je na sistem osiguranja imovine koncipiran da se izbjegne pekulacija. Nadosiguranje u principu nije dozvoljeno (l. 925 ZOO). Ugovorom se moe ograniiti iznos naknade na manju svotu od stvarne tete. To je sluaj podosiguranja. Kod podosiguranja naknada ne moe prei osiguranu sumu, bez obzira na stvarnu vrijednost stvari. To znai: ako je stvar potpuno propala, nee se naknaditi stvarna teta, nego e osigurava isplatiti samo svotu osiguranja, tj. ugovorom predvieni iznos. Ako je osigurana stvar djelimino oteena, primjenjuje se pravilo proporcije. Pravilo proporcije primjenjuje se dvojako: ili se uzimaju kao njegovi elementi osigurana svota i stvarna vrijednost osigurane stvari, ili se uzimaju ugovorena, odnosno plaena premija, i premija koju bi trebalo plaati prema stvarnoj vrijednosti osigurane imovine. Formule glase: osigurana svota Naknada tete = ------------------------------------ x stvarna teta stvarna vrijednost ili iznos plaene premije Naknada tete = ----------------------------------------------- x stvarna teta iznos premije koju bi trebalo plaati Kod nas se primjenjuje prva formula. Naknada tete zavisi od srazmjere izmeu osigurane svote i stvarne vrijednosti osigurane stvari. Druga se formula, zasnovana na srazmjeri izmeu premija, primjenjuje u Francuskoj. Primjena pravila proporcije nalazi svoje opravdanje u naelu i da premija treba da odgovara teini rizika, a da se teina rizika ogleda i u vrijednosti stvari; ukoliko je stvar vrednija, bie vea i naknada tete ako se desi osigurani sluaj. To, opet, znai da je i rizik vei. Ako osiguranik nije htio da plaa premiju koja odgovara stvarnoj vrijednosti stvari, nego je ugovorio niu svotu osiguranja da bi plaao manju premiju, onda je opravdano da mu se u toj srazmjeri i teta naknadi. Osiguranik je u tom sluaju preuzeo na sebe dio rizika, koji je srazmjeran razlici izmeu stvarne vrijednosti stvari i ugovorene svote osiguranja. Stoga e za taj dio sam i tetu snositi. Ugovorom se moe predvidjeti da odnos izmeu vrijednosti stvari i svote

296

osiguranja nema znaaja za odreivanje iznosa naknade. Tada je osigurava duan isplatiti potpunu naknadu sve do iznosa svote osiguranja. Ako stvar nije potpuno propala, odteta se smanjuje za vrijednost ostatka. Prema tome, ako je stvar oteena, teta se naknauje u visini trokova opravke umanjeno za iznos vrijednosti rabaenja ostatka stvari. Pored toga, osigurava naknauje i trokove koje je osiguranik morao nuno uiniti radi otklanjanja i smanjenja tete i posljedica osiguranog sluaja. U ovoj situaciji osigurava duguje naknadu trokova i onda kada oni zajedno sa naknadom prevazilaze osiguranu sumu (l. 926 ZOO). Dispozitivno je pravilo da osiguranik nema pravo da oteenu stvar prepusti u vlasnitvo osiguravaa, da je abandonira, u zamjenu za isplatu pune sume osiguranja. Drukije se moe ugovoriti (l. 927 ZOO). U nekim vrstama osiguranja, kad se stvar osigurava ispod vrijednosti, moe se ugovarati da se u sluaju djelimine tete ne primjenjuje pravilo proporcije, nego da se isplauje potpuna naknada tete do visine ugovorene svote. Ako stvar potpuno propadne, isplauje se suma osiguranja, a ne stvarna vrijednost. Ugovorom se, dakle, garantuje puno obeteenje uvijek kad djelimina teta nije vea od svote osiguranja. Naravno da je tada i premija vea od premije koja odgovara sumi osiguranja, ali i manja od premije na stvarnu vrijednost osigurane stvari. Takvo osiguranje naziva se osiguranjem na prvi rizik. Ima ga kod poarnog osiguranja, kod osiguranja protiv krae itd. U nekim sluajevima moe se ugovarati da osigurava naknauje tetu samo ako teta pree odreenu granicu. Sitne tete koje su ispod odreenog minimuma snosi sam osiguranik. Taj dio tete koji ne isplauje osigurava naziva se franiza. Franiza 10.000 KM znai da tetu ispod 10.000 KM ne naknauje osigurava. Franize su predviene u osiguranju vozila, maina, aparata, instalacija, usjeva itd. Slaba strana franiza je to osiguranik nije stimulisan na radnje i mjere uslijed kojih bi teta mogla biti manja. Naprotiv, osiguranikov je interes da teta bude vea, jer e mu se naknaditi samo ako pree franizu. Kod osiguranja ivota isplauje se osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurana suma kad nastupi ugovoreni sluaj, tj. kad osiguranik umre ili doivi odreeno doba ivota. Kod osiguranja lica od nesretnog sluaja uslijed koga ne nastupa smrt, isplauje se samo dio osigurane sume, prema stepenu nesposobnosti za rad prouzrokovane nesretnim sluajem. Osiguravai izrauju tablice za odreivanje procenta trajnog gubitka opte radne sposobnosti uslijed nesrenog sluaja. U tim tablicama navedene su pojave i oteenja pojedinih grupa i njima odgovarajui procenti gubitka opte radne sposobnosti. Naknada se isplauje u istom procentu od osigurane sume u kome je u tablici ocijenjen gubitak opte radne sposobnosti. Pravilo je da osigurava nije duan naknaditi tete prouzrokovane ratnim operacijama, pobunama i nemirima. Ali se i takvo osiguranje moe posebno ugovarati. Isto je kod osiguranja lica. Ako je smrt prouzrokovana ratnim

297

operacijama, namjernim ubistvom ili samoubistvom, osigurava se oslobaa obaveze iz ugovora o osiguranju i nije duan korisniku isplatiti ugovorenu svotu. Ugovorom se moe predvidjeti obaveza osiguravaa da isplati svotu osiguranja i za sluaj kad nastupe smrt ili ozljede uslijed ratnih operacija. Osigurava dokazuje da je teta prouzrokovana nekim od navedenih oslobaajuih uzroka (l. 931 ZOO). Osigurava ne naknauje ni tete koje je osiguranik prouzrokovao namjerno. Suprotna ugovorna odredba je nitava (l. 929 ZOO). tete koje osiguranik prouzrokuje nepanjom su pokrivene osiguranjem, ako drukije nije izriito utanaeno izmeu stranaka. Izuzetak od pravila da osigurava ne naknauje osiguranja namjerno prouzrokovao osigurani sluaj, osiguranja korisnika motornih vozila od odgovornosti. osigurava naknauje sve tete bez obzira na to kako je krivice korisnika vozila. tetu, ako je ugovara postoji kod obaveznog U ovoj vrsti osiguranja do njih dolo, pa i uslijed

Kad je ugovara osiguranja ivota odredio korisnika osiguranja, kad je, dakle, zakljuen ugovor o osiguranju ivota u korist treega, svota osiguranja se isplauje tome korisniku. Korisnik stie pravo na osiguranu svotu od asa zakljuenja ugovora, bez obzira na to kojim je aktom odreen za korisnika: ugovorom, nekim docnijim pravnim aktom, testamentom i sl. Kad su za korisnike odreeni nasljednici, a ugovara nije odredio njihov dio, svakom nasljedniku pripada dio osigurane svote srazmjeran dijelu nasljedstva koji mu pripada. Ako korisnik nije odreen, a ugovara umre, osigurana svota ulazi u imovinu za raspodjelu nasljednicima. Napokon, poseban sluaj predstavljaju otkup polise i predujam. U polisi osiguranja ivota moraju biti navedeni uslovi pod kojima ugovara osiguranja moe zahtijevati isplatu njene otkupne vrijednosti, kao i da moe zahtijevati i predujam. Kad je osiguranje zakljueno za cio ivot osiguranika, osigurava je duan da mu isplati otkupnu vrijednost polise, ako je uplaena premija bar za tri godine. Isto tako, pod predvienim uslovima, moe traiti da mu osigurava isplati unaprijed dio osigurane svote do visine otkupne vrijednosti polise, a tu mu sumu ugovara osiguranja moe vratiti docnije (predujam). Nain kako se ta otkupna vrijednost izraunava mora takoe biti naznaen na polisi i u uslovima osiguranja. Plaanje naknade je osnovna obaveza osiguravaa. Zato je u zakonu odgovornost za njeno ispunjenje posebno ureena. Osigurava (dioniko drutvo) za obaveze iz ugovora o osiguranju odgovara svim svojim sredstvima (l. 28 ZOIO), a drutva za uzajamno osiguranje i sredstvima osiguranika, u skladu sa ugovorom o osnivanju drutva (l. 19 i l. 28 ZOIO). Da bi se vrijednost sredstava kojima osigurava odgovara obezbijedila od deprecijacije, zakonom je posebno predviena mogunost njihovog plasmana. Izriito se zahtijeva da plasmani budu sigurni (l. 50 ZOIO). Sredstva kojima se osigurava isplata osiguranih suma i naknada po ugovorima o osiguranju lica su posebno pravno tretirana.

298

2.2. Ostale obaveze osiguravaa Osigurava je najprije obavezan da putem reosiguranja ili saosiguranja obezbijedi pokrie obaveza iz osiguranja, ako ih ne bi mogao pokriti premijama i rezervama. (l. 7 ZOIO). Drugo, osigurava mora da svoju ekonomsku djelatnost organizuje saglasno ekonomskim naelima osiguranja. To podrazumijeva mogunost trajnog obezbjeenja izvrenja svojih obaveza po osnovu osiguranja. Kao i prethodna, i ova obaveza je motivisana potrebom zatite osiguranika. Zato ima, shodno l. 6 ZOIO, prinudan karakter. Pored toga, osigurava mora da se pridrava pravila struke, naela lojalne utakmice i dobrih poslovnih obiaja (l. 6 ZOIO). Trea obaveza osiguravaa jeste da svoje opte akte kojima se utvruju ekonomski osnovi poslovanja, kao to su pravila osiguranja, tarife, uslovi osiguranja i sl, uini dostupnim javnosti. etvrto, osigurava je duan da obavijesti i osiguranike o uslovima osiguranja. Zbog toga njegovi akviziteri upoznaju budue osiguranike sa pravilima i sa uslovima pod kojima se provodi osiguranje. Na nekim polisama osiguranja odtampan je izvod iz pravila, odnosno uslova. Zakonska je dunost osiguravaa da prilikom zakljuenja ugovora o osiguranju preda osiguraniku pravila ili uslove osiguranja i da ga upozori da su oni sastavni dijelovi ugovora o osiguranju. Pored toga, on mora da, poto zakljui ugovor o osiguranju, izda osiguraniku polisu ili drugu ispravu o osiguranju. I peto, po prirodi posla i tehnici organizacije osiguranja, osigurava je duan da organizuje zatitu od rizika i da s tim ciljem organizuje i preduzima mjere prevencije i represije, da stvara razne fondove i da te fondove jaa. Jaanju fondova naroito slui proirenje osiguranja na to vei broj lica i na to ire podruje radi stvaranja neophodne uzajamnosti rizika. Ve je bilo rijei o ovoj obavezi prilikom objanjavanja pojma osiguranja. Smatramo da ova obaveza ne potie iz ugovora o osiguranju, nego iz karaktera i iz tehnike poslovanja osiguravaa. Ona je i javnog karaktera, kada je propisana. To je sluaj u naem pravu. Zbog toga je osigurava duan da, radi otklanjanja uzroka teta kao i radi smanjenja teta, prati i analizira uzroke teta i da preduzima mjere za to. Osiguravai su zato duni i da materijalno zainteresiraju osiguranike za preduzimanje mjera za otklanjanje i smanjenje teta.

299

IV KUMULIRANJE ZAHTJEVA ZA NAKNADU I VIESTRUKO OSIGURANJE 1. Kumuliranje zahtjeva za naknadu Osiguranje ne pokriva samo rizike od dejstva vie sile i sluaja nego i od tetnih ljudskih radnji. U pojedinim vrstama osiguranja osiguravai pokrivaju tetu ne ispitujui da li za nju postoji odgovornost treeg lica. Osiguranjem se, dakle, pokrivaju i tete prouzrokovane graanskim deliktom za koje postoji odgovorno lice i koje se mogu nadoknaditi i po pravilima graanskog prava. Ovo je naroito sluaj kod obaveznih osiguranja. U izloenoj situaciji nastaju sloeni pravni odnosi. Oni se konstituiu izmeu vie lica: a) oteenog i odgovornog po osnovu graanskog delikta, b) oteenog osiguranika i osiguravaa i c) osiguravaa i tetnika koji je odgovoran za graanski delikt. Pravno pitanje koje se ovdje postavlja glasi: imali oteeno lice koje je ujedno i osiguranik pravo na dvostruku naknadu tete, tj. na naknadu i po osnovu graanskog delikta i po osnovu osiguranja? Odgovor zavisi od teorijskog shvatanja o pravnoj prirodi ugovora o osiguranju koje je usvojeno u konkretnom pravnom sistemu. Mi u principu usvajamo teoriju zatite od rizika kao dominantnu. Postojanje elemenata drugih shvatanja u legislativi i praksi osiguranja, te znaajne razlike izmeu imovinskih i linih osiguranja, ipak ne dozvoljavaju jednoznaan odgovor. Zbog toga je neophodno potraiti eklektino i praktino rjeenje. Ono se svodi na mogunost kumuliranja zahtjeva u onim vrstama osiguranja u kojima se tite opravdani interesi osiguranika uz istovremenu nemogunost zloupotrebe ovog ovlatenja. Nae pravo spada u grupu prava koja u razmatranom domenu razlikuju imovinsko od linog osiguranja. Kod imovinskog osiguranja nema kumuliranja zahtjeva naknade. Osiguranik se moe obetetiti samo po jednom osnovu, ali po kome hoe: po osnovu osiguranja ili po osnovu delikta treeg lica. Ako naplaenom naknadom nije teta potpuno izmirena, razliku moe traiti od drugog. Ukoliko osiguranik naplati naknadu tete od osiguravaa, osigurava ima regresno pravo prema treem odgovornom licu do iznosa isplaene naknade. Kod osiguranja ivota osiguranik ili korisnik osiguranja moe u cjelini ostvariti pravo na naknadu od odgovornog lica i naplatiti sumu osiguranja iz ugovora o osiguranju. Dakle, ovdje postoji kumulacija zahtjeva. Osigurava je duan da isplati osiguranu svotu po ugovoru o osiguranju lica i kad je neko tree lice odgovorno za nastupanje osiguranog sluaja. Osigurava nema pravo na regresnu naknadu isplaene svote od odgovornog lica. Na naknadu ima pravo ugovara osiguranja, odnosno korisnik osiguranja, a bez obzira

300

na to to je naplatio osiguranu svotu. Osigurana svota mu pripada po ugovoru o osiguranju, za to je uplaivao premije u fond osiguranja. Naknada mu pripada po drugom pravnom osnovu. Neijom skrivljenom radnjom nanesen je bol osiguraniku ili korisniku osiguranja, oteen mu dio tijela, umanjena mu radna sposobnost i sl. i prouzrokova treba da odgovara za to (l. 948 ZOO). 2. Viestruko i dvostruko osiguranje Postavlja se pitanje da li osiguranik moe naplatiti naknadu od dva ili vie osiguravaa ako je ista imovina ili isto lice bilo osigurano kod njih za isto vrijeme od istih rizika. ta je, dakle, s naknadom u sluaju dvostrukog i viestrukog osiguranja? Trebalo bi da odgovor bude isti kao kod kumuliranja zahtjeva za naknadu od osiguravaa i od odgovornog lica uslijed ije je radnje dolo do tete, odnosno do smrti ili povrede osiguranog lica. Pri tome treba imati u vidu da zakon pravi razliku izmeu viestrukog osiguranja kad zbir svota osiguranja ne prelazi vrijednost osiguranog predmeta i dvostrukog osiguranja kad tu vrijednost prelazi. U viestrukom osiguranju svaki osigurava odgovara za izvrenje svojih obaveza u potpunosti. To je razumljivo, jer zbir svih naknada ne prelazi vrijednost osiguranog predmeta. Kod dvostrukog osiguranja vodi se rauna o savjesnosti ugovaraa osiguranja. Ako je ugovara postupio nesavjesno, svaki osigurava moe traiti ponitenje ugovora i zadrati premije. Ako nije postupio nesavjesno, svaki osigurava ima pravo na svoju premiju, a ugovarau pripada naknada od svakog osiguravaa po ugovoru. Obje naknade zajedno ne mogu prei iznos tete. Svaki osigurava snosi iznos naknade srazmjeran svoti osiguranja po njegovom ugovoru. Ukoliko jedan osigurava ne moe da plati svoj dio dugovne naknade, za njega odgovaraju ostali osiguravai srazmjerno svojim dijelovima. Tek kad se dogodi osigurani sluaj, nastaju obaveze osiguranika da izvijesti svakog saosiguravaa i saopti mu naziv i adresu ostalih osiguravaa (l. 934 ZOO). V PODJELA OSIGURANJA 1. Kriteriji podjele Podjele osiguranja na razliite grupe zavise od kriterija na osnovu kojih se klasifikacija vri. Najee usvojena podjela osiguranja, koju prihvata i na zakon, jeste osiguranje imovine, osiguranje lica i pomorsko osiguranje. Prema nainu na koji nastaje, osiguranje se dijeli na dobrovoljno i obavezno. Dobrovoljno osiguranje nastaje voljom stranaka, na osnovu ugovora, dok se obavezno osiguranje, prema zakonskim odredbama, mora zakljuiti. Svaka od glavnih grupa osiguranja dijeli se na vrste. Vrsta osiguranja oznaava vrstu rizika, vrstu opasnosti od koje se osigurava s obzirom na osobine,

301

na upotrebljivost stvari ili lica obuhvaenih jednim pravilima osiguranja, odnosno istim uslovima osiguranja. Osigurava moe provoditi sve vrste osiguranja imovine i lica za koje je registrovan. Osigurava sa statusom dionikog drutva moe se uz ostale poslove osiguranja baviti i reosiguranjem. Drutvo za uzajamno osiguranje nema ovu mogunost (l. 9 ZOIO). 2. Osiguranje imovine Osiguranje imovine (imovinsko osiguranje, osiguranje dobara) dijeli se na osiguranje stvari i osiguranje od imovinskih teta. Kod osiguranja stvari predmet je stvar imovinske vrijednosti i naknauje se teta u sluaju propasti ili oteenja stvari. Kod osiguranja od imovinskih teta obaveza osiguravaa se sastoji u naknadu imovinske tete koja nastaje kad se desi osigurani sluaj, bez obzira na to ima li oteenja stvari, je li teta nastala kao neposredna ili posredna posljedica oteenja ili unitenja stvari, zatim kad nije ostvaren mogui dobitak ili kad su prouzrokovani neki trokovi. Poznato je vie vrsta osiguranja imovine. lan 9. ZOIO netaksativno nabraja neka od njih: - od poara i nekih drugih opasnosti (grom, oluja, eksplozija, snjena lavina, odronjavanje, poplava, klizanje tla), - od provalne krae, - stakla od loma, - maina od loma i nekih drugih opasnosti, - montano osiguranje, - osiguranje ivotinja, - omano osiguranje, tj. osiguranje privrednih organizacija od opasnosti prekida rada uslijed poara i nekih drugih opasnosti, - transportno osiguranje, koje obuhvata osiguranje prevoznih sredstava (kasko) i osiguranje tereta u prevozu (kargo); transportno osiguranje obuhvata i osiguranje lica u prevozu, - kombinovano osiguranje namjetaja, - osiguranje dobitka, - osiguranje trokova i lijeenja, - osiguranje od odgovornosti za nedostatke isporuenih proizvoda (garancijsko osiguranje), - osiguranje predmeta za naknadu ako radnik strada ili se povrijedi na poslu, - osiguranje od zakonske odgovornosti ili, jednostavno, osiguranje od odgovornosti; po tom ugovoru se ugovara osiguranja obezbjeuje od teta, koje su prouzrokovane njegovom upotrebom opasne stvari, jer ih naknauje osigurava.

302

3. Osiguranje lica ZOIO u lanu 9 razvrstava poslove ivotnih osiguranja na osiguranje ivota i rentno osiguranje. Osiguranja lica su u teoriji i praksi postavljena ire. U ovoj grupi su osiguranje na nedoivljenje (osiguranje ivota) i osiguranje na sluaj bolesti, nezgode i nesposobnosti za rad (osiguranje od nesrenog sluaja). Kod osiguranja na sluaj smrti moe se ugovoriti da se osigurana suma isplati nekom korisniku, ili da pripadne nasljednicima, ili da se isplauje porodici u vidu penzije. Kod osiguranja na doivljenje odreene starosti moe se obezbijediti da se osiguraniku isplati ugovorena suma odjednom kad doivi ugovorenu starost, ili da mu se isplauje periodino (rentno osiguranje). Moe se obezbijediti renta i u neke druge svrhe (kolovanje djece, miraz itd). Kod osiguranja od nezgode osigurava se od nesretnog sluaja koji moe imati za posljedicu smrt, gubitak radne sposobnosti i naruenje zdravlja, osim obine bolesti, infektivne i profesionalne bolesti. Beneficijaru (korisniku) isplauje se osigurana suma kad je nastupila smrt osiguranog lica. Osiguraniku, ili beneficiraju se daje dio osigurane sume koji odgovara dijelu trajnog smanjenja opte radne sposobnosti. Bude li posljedica nezgode prolazna neposobnost za rad, isplauje se naknada. U svakom sluaju, isplauje se i naknada trokova lijeenja. 4. Plovidbeno osiguranje Plovidbenim osiguranjem se pokrivaju rizici kojima su za vrijeme plovidbe izloeni brod, ureaji i oprema broda (kasko-osiguranje), te roba i druge stvari koje se prevoze brodom (kargo-osiguranje). Osiguranje se vri od plovidbenih nezgoda, elementarnih nepogoda, eksplozija, poara, od razbojnitva na moru i unutranjim vodama. Ugovarati se moe osiguranje i od drugih rizika kojima su stvari izloene za vrijeme trajanja osiguranja, kao to su kraa, neisporuka, ratni rizici, politiki rizici, manipulativni, kopneni i drugi rizici. Ako nije drukije ugovoreno, osiguranjem su pokrivene tete koje nastanu uslijed potpunog ili djeliminog gubitka i oteenja stvari, zatim trokovi spasavanja, trokovi utvrivanja i likvidiranja tete, nagrade za spasavanje i tete, od zajednike havarije, vozarina, trokovi opremanja broda, oekivani dobitak, provizija i dr. Ovim osiguranjem nije obuhvaeno i osiguranje od odgovornosti za tete koje se nanesu treim licima u vezi s pravom raspolaganja ili sa iskoritavanjem broda, njegovih ureaja i opreme i tereta na brodu. Ovo se osiguranje moe posebno ugovarati. Osiguranik moe biti samo lice koje ima ili koje moe da oekuje da e imati opravdani materijalni interes da ne nastupi osigurani sluaj. Ugovara osiguranja je po pravilu i osiguranik. Tree lice se pojavljuje kao osiguranik onda kada ugovara djeluje u svojstvu komisionara i onda kada je izriito oznaeno kao korisnik. Pristanak treeg na zakljueni ugovor je neophodan, a moe se dati na razliite naine.

303

Osigurane stvari se moraju prevoziti ugovorenim brodom. Ako bi se promijenio brod bez saglasnosti osiguravaa, osim pretovara u sluaju nevolje, ugovor se raskida. To je pravilo. Moe se, meutim, osigurati i teret na ma kome brodu, dakle, bez obzira na koji je brod ukrcan. To je sluaj kod ugovora po tzv. generalnoj polisi. Osigurava preuzima i rizik baraterije. Baraterija je, po pravu nekih zemalja (Engleska i Njemaka), namjeran i nedozvoljen akt zapovjednika broda i lanova posade, uinjen bez saglasnosti brodara, kojim se brod i stvar izlau unitenju, oteenju ili konfiskaciji, a ime se nanosi teta brodu ili teretu, odnosno i jednom i drugom. Po pravima drugih zemalja, pod baraterijom se podrazumijevaju, kako namjerne tete koje priine zapovjednik i lanovi posade, tako i sve tete koje su posljedica ne samo krivice nego i njihove obine neopreznosti. To bi bilo, na primjer, pristajanje u nepredvienim lukama radi nekog nedozvoljenog posla, plovidba bez dozvole brodara, krijumarenje, nedozvoljena trgovina, skretanje s utvrenog puta itd. Po Zakonu o pomorskoj i unutranjoj plovidbi, osiguranjem su pokrivene tete koje nastanu zbog namjernog postupka ili krajnje nepanje posade broda, kao i tete nastale uslijed radnji i proputenja zapovjednika, drugog lana posade broda ili pilota u plovidbi i rukovanju brodom. Osigurava nije duan da ugovarau osiguranja preda polisu prije nego to naplati premiju. Ako nisu plaene premije, osigurava ih moe odbiti od naknade prilikom likvidacije tete, a nema pravo da ne izvrava svoje obaveze iz ugovora o osiguranju, ako to nije posebno ugovoreno. Osigurava naknauje tete samo do iznosa sume osiguranja. U sluaju zajednike havarije koja je nastala u vezi s osiguranim rizicima, iz osiguranja se naknauju gubici i oteenja osiguranog predmeta, trokovi u vezi s osiguranjem, doprinosi u zajedniku havariju koji se plaaju za osigurani predmet. Kad osigurava isplati te naknade, prelazi na njega pravo osiguranika na naplate iz zajednike havarije do iznosa koji je platio. Ima pravo jo i na kamatu i proviziju koje su priznate u diobenoj osnovi. 5. Obavezno osiguranje Obavezno osiguranje se moe uvoditi samo zakonom. Moe biti propisano osiguranje od rizika koji ugroavaju trea lica i od rizika koji predstavljaju optu opasnost. Zakonom se moe uvesti obavezno osiguranje i u drugim sluajevima. Prema lanu 66 ZOIO, obavezna su sljedea osiguranja: a) putnika u javnom saobraaju od posljedica nesretnog sluaja, b) vlasnika, odnosno korisnika motornih vozila od odgovornosti za tete poinjene treim licima, c) vlasnika, odnosno korisnika vazduhoplova, od odgovornosti za tete poinjene treim licima i d) vlasnika, odnosno korisnika brodica na motorni pogon, od odgovornosti za tete poinjene treim licima.

304

Svi koji obavljaju javni prevoz putnika duni su da sa osiguravaem sklope ugovor o osiguranju putnika koje prevoze od posljedica nesrenog sluaja za sluaj smrti, trajnog gubitka opte radne sposobnosti i za sluaj prolazne nesposobnosti putnika za rad (l. 69 ZOIO). Isto tako drugi poslovni subjekti, ostala pravna lica su dravni organi duni da osiguraju svoje radnike kad ih prevoze na rad ili ih prevoze u vezi s obavljanjem svoje djelatnosti. To isto su dune uiniti i druge organizacije kad prevoze lica (ne svoje radnike) u vezi sa obavljanjem svoje djelatnosti - turistike, ugostiteljske (l. 69 ZOIO). Osiguranim se smatraju sva lica koja su namjeravala da putuju, pa i kad se ne nalaze u prevoznom sredstvu, nego u krugu (stanica, pristanite, aerodrom), bez obzira na to imaju li kartu za to putovanje ili je nemaju (l. 70 ZOIO). Svi putnici ili njihovi nasljednici imaju pravo na isplatu osigurane sume i naknadu trokova. Osigurava ima pravo na regres od prevozioca koji je propustio da zakljui ugovor o osiguranju. Oteeni ima pravo na razliku od lica odgovornog za tetu ako je teta bila vea od iznosa koji isplati osigurava po osnovu obaveznog osiguranja (l. 72 ZOIO). Ured za osiguranje objavljuje zajednike uslove i tarifu premija osiguranja koje zajedniki utvrde drutva za osiguranje - lanice ureda (l. 67). Ako putnika zadesi nesrean sluaj, osigurava je duan isplatiti: a) ugovorenu osiguranu sumu ako je nastupila smrt ili ako je dolo do trajnog gubitka opte radne sposobnosti, b) ako je dolo samo do djeliminog gubitka opte radne sposobnosti, onda onoliki procenat od osigurane sume koliki je procenat djeliminog gubitka opte radne sposobnosti, c) naknadu izgubljene zarade i nunih stvarnih trokova lijeenja. Prema treim licima koja su ma po kom osnovu odgovorna za tetu prouzrokovanu nesrenim sluajem pravo na naknadu do iznosa isplaene svote prelazi na osiguravaa. Kod obaveznog osiguranja u saobraaju nema kumuliranja zahtjeva za naknadu, jer ugovor ne zakljuuje pojedinac putnik, nego organizacija koja obavlja saobraaj i osigurava. Putnik je tree lice koje se koristi osiguranjem. Od iznosa naknade tete koju po osnovu sudske odluke prevoznik duguje putniku, odbija se iznos koji je putnik ve naplatio od osiguravaa (l. 72 ZOIO) po osnovu obaveznog osiguranja putnika u javnom saobraaju. Sve tete nastale uslijed smrti, povreda ili oboljenja, ili nanesene neijoj imovini (unitenje ili oteenje), ako su prouzrokovane upotrebom motornog vozila, naknauje osigurava (l. 73 ZOIO). Za svako vozilo koje se obavezno registruje mora se zakljuiti ugovor o osiguranju od odgovornosti i bez dokaza o tome ne moe biti registrovano. (l. 74 ZOIO). Ipak, ako se desi da teta bude nanesena motornim vozilom za koje nije zakljuen ovaj ugovor, odgovornost, tj. obavezu naknadu tete na zahtjev osiguranika preuzima osigurava koji obavlja obavezno osiguranje autoodgovornosti sa sjeditem na teritoriji Federacije (l. 82 ZOIO). U prethodnom sluaju osigurava ima pravo regresa od vlasnika, odnosno korisnika vozila. Osigurava preuzima odogovornost i kad je vozilom upravljalo

305

neovlaeno lice, a ima pravo na regres od toga lica. Ako se regres ne moe ostvariti od odgovornog lica ni sudskim putem, osigurava ima, shodno zakonskim kriterijima, pravo na regres prema ostalim osiguravaima koji se bave ovom vrstom osiguranja (l. 84 ZOIO). Slian sistem odgovornosti postoji i kod teta koje prouzrokuje nepoznato vozilo (l. 84 ZOIO). Najnie iznose osiguranja odreuje Vlada Federacije na prijedlog ureda za nadzor (l. 76 ZOIO). Postoji i obavezno osiguranje korisnika, odnosno vlasnika vazduhoplova od odgovornosti za tete priinjene licima i imovini na zemlji (l. 93-94 ZOIO) i korisnika, odnosno vlasnika brodica na motorni pogon (l. 95 ZOIO). VI REOSIGURANJE 1. Pojam reosiguranja Osigurava, putem svoje organizacije, nastoji da stvori to iru zajednicu osiguranika kako bi od prikupljenih premija obrazovao toliki osiguravajui fond da moe podmiriti sve tete koje nastanu na imovini osiguranika i isplatiti sve osigurane sume kod osiguranja lica. Premije se ne mogu odreivati proizvoljno sa ciljem da se visokim premijama obezbijedi osigurava. Neophodno je postii ravnoteu u osiguravajuem fondu. Pri tom valja voditi rauna da osiguranje ima svoje funkcije i da su za njihovo obavljanje potrebna sredstva koja bi trebalo da budu to vea. S druge strane, da bi se obrazovala to ira zajednica osiguranika, premija za njih mora biti stimulativna i koliko je mogue nia. Osiguranje se stoga i slui statistikom radi iznalaenja broja moguih tetnih dogaaja za razne rizike koje pokriva. Premiju izraunava na osnovu zakona velikih brojeva i pomou rauna vjerovatnoe. Poto se statistikim putem iznalazi prosjek, uvijek su mogua odstupanja. Ta se odstupanja nastoje neutralisati stvaranjem rezervi iz kojih se isplauju tete koje, u nekim periodima, prelaze iznos sume naplaenih premija. No, tea je situacija za osiguravaa kad doe do izuzetno velikih teta. Zajednica rizika koju je organizovao osigurava s ciljem kompenzacije i nivelisanja redovno oekivanih teta nije u stanju da obezbijedi kompenzaciju; ravnotea je poremeena jer osiguravajui fond ne moe da pokrije sve rizike. Tada pomae reosiguranje. Reosiguranje je, u stvari, osiguranje osiguravaa i zato se naziva izravnanjem rizika. Slui da se obezbijede sredstva za isplatu naknade teta i suma osiguranja kad sredstva osiguravaa nisu dovoljna za to. Reosigurava u tom sluaju daje osiguravau sredstva za naknadu teta i za isplate suma osiguranja. Reosiguranjem ne nastaju direktni odnosi izmeu reosiguravaa i osiguranika, iako 262 reosigurava u principu dijeli poloaj osiguravaa prema osiguraniku.

262

uleji dr Predrag: Pravo osiguranja, Misao, Novi Sad, 1992., str. 440

306

Reosiguranjem osigurava prenosi na drugog osiguravaa dio rizika plaajui mu za to dio premije, a reosigurava se obavezuje da e uestvovati u isplati naknade tete, odnosno sume osiguranja. Reosiguranje stoga i jeste sredstvo za podjelu rizika. Osigurava zadrava osiguranje jednog dijela rizika za se, a drugi dio ustupa reosiguravau. U istoj mjeri uestvuje i u premiji. Kad se desi osigurani sluaj, u naknadi tete, odnosno u isplati sume osiguranja uestvuju oba srazmjerno dijelovima u kojima su preuzeli rizik. Znaaj reosiguranja za ostvarivanje funkcija osiguranja je doveo do njegovog ureivanja prinudnim propisima. Organizacija za osiguranje duna je, najprije, da svojim optim aktom predvidi iznose koje pokriva sopstvenim sredstvima. Obaveze po zakljuenim ugovorima koji prevazilaze ovako utvren limit osigurava je duan da reosigura (l. 7 ZOIO). Ponuda za zakljuivanje ugovora o reosiguranju mora se dati najprije reosiguravaima u zemlji. Za dio obaveza koje se ne mogu pokriti na ovaj nain osigurava mora zakljuiti ugovor o reosiguranju u inostranstvu (l. 7 ZOIO). Reosiguranje predstavlja posebnu vrstu poslova osiguranja koje obavljaju subjekti registrovani za tu djelatnost (l. 2 ZOIO). Reosigurava za svoje obaveze odgovara svim svojim sredstvima. 2. Vrste reosiguranja Reosiguranje se provodi na osnovu ugovora, a javlja se u nekoliko oblika. Moe biti uspostavljeno na osnovu osigurane sume ili na osnovu tete. U drugom sluaju moe se organizovati kao reosiguranje vika tete i reosiguranje vika (godinjeg) gubitka. Osigurava moe da ustupi na reosiguranje jedan dio svih rizika. U svakom poslu koji zakljui osigurava, uestvuje u riziku i reosigurava u ugovorenom dijelu, kvoti (npr. 10%). U jednoj kvoti za sva svoja osiguranja rastereuje se osigurava. Zato se takvo reosiguranje zove kvotnim. Danas se rjee koristi. Drugi i osnovni nain reosiguranja je ekscedentno reosiguranje. Osigurava, za svaki ugovor o osiguranju, ocjenjuje koji e dio rizika zadrati (samopridraj), a koji e prenijeti na reosiguravaa. Ali u svakom poslu osiguranja uestvuje u snoenju rizika i reosigurava. Kod osiguranja tete, reosiguranje se moe ugovarati na nekoliko naina, osigurava odreuje, posebno za svaki sluaj, da do izvjesne visine snosi sam tetu (npr. do 50.000,00 KM), a ostatak, odnosno viak, prenosi na reosiguravaa. To je osiguranje drugog rizika. Osigurava moe stipulisati da snosi sve tete do ugovorenog iznosa, a viak prenosi na reosiguravaa. Sve tete naknauje osigurava dok te isplate ne dosegnu ugovorenu svotu. Na primjer, osigurava ima u fondu milijardu dinara za pokrie teta po osnovu imovinskog osiguranja od poara. Kad po ugovorima o osiguranju imovine od poara isplati na ime naknade tu milijardu dinara, a ima jo obaveza na naknadu tete, te naknade isplatie reosigurava. To je tzv. isto reosiguranje vika tete. Kod osiguranja drugog rizika, u svakoj naknadi tete, za koju osigurava tako odredi, uestvuje i

307

reosigurava. Kod reosiguranja vika tete, reosigurava isplauje naknade koje nastanu poto je osigurava iscrpio svoj fond za te naknade. Kod oba naina, dakle, jedan dio rizika uvijek zadrava osigurava. Kod reosiguranja vika (godinjeg) gubitka, reosigurava preuzima obavezu da osiguravau naknadi gubitak nastao u ugovornoj vrsti osiguranja u odreenom periodu, najee u toku jedne finansijske godine. Kojom e se vrstom reosiguranja baviti, odreuje svaki reosigurava samostalno. Sredstva reosiguranja obezbjeuju se iz premija osiguranja i drugih prihoda po istom reimu koji vai i za ostale organizacije osiguranja. VII PRESTANAK UGOVORA O OSIGURANJU 1. Prestanak ugovora po sili zakona Zainteresovanost drutva za poslove osiguranja i njihov prinudno pravni reim stvorili su vei broj sluajeva u kojima se ve po osnovu izriite zakonske odredbe smatra da je ugovor bilo nitav, bilo raskinut. Ako nita posebno nije reeno, posljedice ponitenja i raskida ravnaju se prema optim pravilima obligacionog prava. Poto su ove situacije ve djelimino razmotrene, ovdje e akcenat biti stavljen na njihov sistemski prikaz. Smatra se da ugovor o osiguranju nije ni zakljuen, da je nitav, ako je u asu njegovog sklapanja osigurani sluaj ve nastao, ili je bio u nastupanju, ili je postalo sigurno da e se desiti. Istu posljedicu ima i injenica da je bilo izvjesno da se osigurani sluaj ne moe desiti (l. 898, st. 2 ZOO). U ovakvim situacijama stranke su dune jedna drugoj vratiti ono to su primile po osnovu ugovora. Ako za vrijeme trajanja osiguranja predmet osiguranja propadne uslijed nekog dogaaja koji nije predvien u polici, ugovor prestaje da postoji ubudue (pro futuro). Osigurava je tada duan vratiti osiguraniku srazmjeran dio premije. Ista rjeenja vae i za propast jedne ili nekoliko stvari onda kada ugovor obuhvata vie stvari (l. 928 ZOO). Bude li trajanje osiguranja ugovoreno, ugovor prestaje da postoji posljednjeg dana roka (l. 922). I steaj nad osiguravaem dovodi do prestanka ugovora po sili zakona. No, dejstvo steaja nije trenutno. Ugovor prestaje nakon isteka trideset dana od dana otvaranja steajnog postupka (l. 923, st. 2). Otvaranje steaja nad linou ugovaraa osiguranja nema ovakvo dejstvo. Kod osiguranja lica vai pravilo da je ugovor o osiguranju ivota nitav ako je osiguranik preao starosnu granicu do koje osigurava vri ova osiguranja. Osigurava je tada duan vratiti licu koje je eljelo da sklopi ugovor sve uplaene premije (l. 944, st. 1, taka 1).

308

Ugovor o imovinskom osiguranju prestaje i zbog neplaanja premija koje dospijevaju nakon zakljuenja posla. Prestanak po samom zakonu nastupa kada protekne trideset dana od dospjelosti premije, pod uslovom da je osigurava odmah i preporuenim pismom obavijestio osiguranika o dospjelosti premije. Ako to nije uinjeno odmah, ugovor prestaje istekom roka od trideset dana od uruenja osiguranika preporuenog pisma kojim ga osigurava obavjetava o isteku roka za uplatu dospjelih premija (l. 913). Razlozi za ovakvo rjeenje lee u principima uzajamnosti i solidarnosti na kojima se osiguranje zasniva. Istim injenicama je motivisano i rjeenje prema kome ugovor u svakom sluaju prestaje ako premija ne bude plaena ni u roku od godine dana od dana dospjelosti. Kada osiguranik nenamjerno da pogrene podatke ili propusti da prui potrebna obavjetenja, osigurava moe da se opredijeli za raskid ugovora ili za poveanje premije srazmjerno novoutvrenoj veliini rizika. Ako osiguranik u drugom sluaju ni u roku od etrnaest dana ne prihvati prijedlog o poveanju premija, ugovor se raskida po samom zakonu (l. 909 i 914 ZOO). 2. Prestanak ugovora jednostranim raskidom Ugovor moe biti raskinut izjavom volje jedne strane onda kada postoje uslovi koje zakon za to predvia. Ovdje se neemo zadravati na optim pravilima, nego samo na mogunostima jednostranog raskida koje Zakon o obligacionim odnosima predvia za svaku od stranaka. Prvi sluaj u kome osigurava ima pravo na jednostrani raskid je onaj u kome mu osiguranik namjerno da netanu prijavu ili preuti relevantne podatke. Znaaj pogrenog informisanja mora biti takav da osigurava ne bi zakljuio ugovor da je znao pravo stanje stvari. Izjavu o raskidu osigurava je duan dati u subjektivnom roku od mjesec dana po saznanju za istinite podatke ili po sticanju uvida u sve relevantne injenice. Kada ugovor raskine, osigurava ima pravo zadrati primljene premije i zahtijevati naplatu onih premija koje pokrivaju razdoblje osiguranja u kome je zatraio ponitenje ugovora (l. 908 ZOO). Osigurava moe, dalje, raskinuti ugovor ako se u periodu nakon njegovog sklapanja rizik toliko povea da on ne bi u takvim uslovima ugovor uopte zakljuio. Procjena uticaja poveanja rizika pripada osiguravau, budui da on moe da se opredijeli i za odravanje ugovora na snazi uz poveanu premiju (l. 914 ZOO). Kod ugovora sa neodreenim rokom trajanja osigurava moe raskinuiti ugovor sa danom dospjelosti premije. Otkazni rok iznosi tri mjeseca. Izjava o raskidu mora se, dakle, dati najmanje tri mjeseca prije dospjelosti premije. Kod osiguranja duih od pet godina, osigurava po proteku ugovorenog roka uvijek moe izjaviti da raskida ugovor. No, otkazni rok je dui nego u prethodnom sluaju. Iznosi est mjeseci od dana pismeno date izjave o raskidu. U ovakvim situacijama i osiguranik ima potpuno ista prava (l. 922 ZOO).

309

Steaj osiguranika moe biti razlog zbog koga osigurava ima pravo na jednostrani raskid ugovora. Izjavu o raskidu mora dati u roku od tri mjeseca od dana otvaranja steaja. Dio premije koja je plaena za preostalo vrijeme osiguranja ulazi u steajnu masu. I osiguranik koji je pao pod steaj ima pravo na raskid ugovora pod istim uslovima (l. 923 ZOO). Napokon, osigurava moe raskinuti ugovor i onda kada je izvreno nadosiguranje uslijed prevare osiguranika. Isto pravo pripada i osiguraniku (l. 932 ZOO). Pored tri posljednje obraene situacije, osiguranik ima pravo na raskid ugovora kada osigurava odbije smanjenje premije zato to se od zakljuenja ugovora rizik smanjio. Posebni rokovi za zahtjev i forma u kojoj se mora obratiti osiguravau nisu predvieni (l. 916 ZOO). Napokon, u teoriji se smatra da osiguranik ima opte ovlatenje da u svako doba otkae ugovor. Razumije se da tada treba da duguje naknadu tete koju je 263 takvim aktom prouzrokovao.

263

Kapor dr Vladimir - Cari dr Slavko, isto djelo, str. 358.

310

DIO PETI HARTIJE OD VRIJEDNOSTI (VRIJEDNOSNI PAPIRI)


GLAVA PRVA ZAJEDNIKI PRAVNI ELEMENTI HARTIJA OD VRIJEDNOSTI
I UOPTE O HARTIJAMA OD VRIJEDNOSTI 1. Pravni izvori (vrela) Vrijednosni papiri (hartije od vrijednosti) predstavljaju jedan od izvora nastanka obaveza na bazi jednostrane izjave volje. Priroda nastanka obaveze kao i ekonomski i pravni znaaj u prometu uticali su na odreivanje njihovog pravnog reima koji je znatno stroiji u odnosu na ugovorno pravo. Specifinost toga reima ogleda se u strogoj formi izdavanja (pismena isprava), preduzimanju radnji (notifikacije na hartiji ili drugi upisi), suenom krugu prigovora, kratkim rokovima za preduzimanje radnji, hitnosti postupka, a kod nekih (dugoronih) i obavezno uee odreenog dravnog organa. Zato je materija regulisana, po pravilu, imperativnim zakonskim normama. Mnogobrojni su pravni izvori koji uobliavaju ovu znaajnu materiju. Opta (zajednika) pravila o hartijama od vrijednosti sadrana su u Zakonu o obligacionim odnosima i bitni sastojci, nastanak obaveze, ostvarivanje i dejstva prava, prenos papira, promjene kod papira koje vri izdavalac (emitent) ili imalac papira, prestanak prava i drugo. Istim zakonom regulisani su legitimacioni papiri i 264 legitimacioni znaci, oni papiri i znaci koji nemaju obiljeja hartija od vrijednosti. U okviru pojedinih ugovora (o uskladitenju, prevozu) utvrena su pravila koja se odnose na instrumente robnog prometa (robne hartije od vrijednosti), a to su skladinica, konosman (teretnica), prenosivi tovarni list. Detaljnije regulisanje tih papira nalazi se u specijalnim zakonima koji se odnose na pojedine ugovore. 265 Mjenica, kao vrijednosni papir, detaljno je regulisana Zakonom o mjenici, 266 koji je postao i zakon model za ostale hartije od vrijednosti (pravila o mjenici primjenjuju se na teretnicu i prenosivi tovarni list, osim odredaba o regresu). ek je ureen Zakonom o eku. 267 Inae, oni su doneseni na bazi unificiranih pravila sadranih u meunarodnim konvencijama (tri konvencije iz oblasti mjeninog prava

264 Vidjeti: ZOO, l. 234-256 i 259-261 o vrijednosnim papirima i l. 257-258 o legitimacionim papirima i legitimacionim znacima. 265 Vidjeti izlaganja kod ugovora o prevozu (eljeznicom, drumom, i unutranjim vodama). 266 Zakon o mjenici (Sl. novine Federacije BiH br.32/00), skraeno: ZM. 267 Zakon o eku (Sl. novine Federacije BiH br.32/00), skraeno: Z.

311

su donesene 1930, a tri iz oblasti ekovnog prava 1931). Neka pitanja mjeninog i ekovnog prava regulisana su i podzakonskim aktima. 268 Za pojedine vrijednosne papire postoje posebna zakonska pravila. Tako je Zakonom o vrijednosnim papirima 269 regulisana materija koja se odnosi na dionicu i obveznicu (dugorone, investicione papire) te blagajniki zapis, komercijalni zapis i certifikat (kratkorone papire). Ovaj propis poblie ureuje materiju: emisije i prometa vrijednosnih papira, posredovanje u prometu vrijednosnih papira, organizovanje profesionalnih posrednika kao i pitanja zatite investitora. Kod izdavanja (emisije) i koritenja hartija od vrijednosti znaajan izvor predstavljaju zakoni kojima se reguliu statusna pitanja odreenih institucija (dionikih drutava, banaka, osiguravajuih i investicionih drutava), zatim propisi o deviznom i bankarskom poslovanju, bankarskim poslovima. Opta pravila o posredovanju sa papirima na tritu kapitala sadri Zakon o tritu novca i tritu 270 Danas, veliki znaaj imaju zakoni i drugi propisi vezani za osnivanje i kapitala. funkcionisanje berzi (berzi efekata), dravnih i drugih trinih institucija (komisije za vrijednosne papire, rad brokera, transfer agenata i dr.). Pravni akti specijalizovanih institucija kao to su berze (statut, pravilnici, odluke organa berze), finansijskih organizacija i institucionalizovanih oblika kapitala (holdinga, koncerna, investirajuih drutava, fondova i dr.) zauzimaju kljuno polje regulacije u oblasti hartija od vrijednosti. U procesno pravnom smislu zakoni su jedini izvori prava. Zakon koji se odnosi na postupak rjeavanja nestalih ili izgubljenih papira je Zakon o vanparninom postupku, 271 u kome su sadrana pravila o amortizaciji isprava, pa i vrijednosnih papira. 2. Pojam i osobine Hartija od vrijednosti je isprava o nekom graanskom (imovinskom) pravu koje je usko vezano za tu hartiju i ije je iskoriavanje uslovljeno dranjem isprave. To je, dakle, isprava o imovinskom pravu koje je sadrano u toj hartiji. Pravo se ne moe ostvariti bez isprave, pa se kae da pravo iz hartije proizlazi iz prava na hartiju. 272 Smatra se da je hartija od vrijednosti takva isprava bez koje se pravo ne moe zasnovati, ostvarivati, niti prenositi na drugog; to pravo o kome je sainjena isprava, koje je konstatovano na toj hartiji, najue je vezano za nju. Pravo se zasniva izdavanjem isprave, ostvaruje se raspolaganjem tom ispravom i prenosi se
268 Uredba o praznicima u smislu Zakona o mjenici i eku (Sl. list FNRJ broj 8/47), Uredba o zamjeni protesta dostavljanjem prepisa mjenice i eka (Sl. list FNRJ broj 8/47) - preuzeti aktom, Sl. list RBiH broj 2/92, shodno l. 2. 269 Zakon o vrijednosnim papirima (Sl. novine Federacije BiH br. 39/98 i 36/99). lanom 35 ovog Zakona prestala je primjena zakona i drugih propisa koji su regulisali ovu materiju na teritoriji Federacije BiH. Tako je prestala i primjena Zakona o vrijednosnim papirima (Sl. list RBiH broj 10/94, 13/94). Naziv zakona nije odgovarajui jer se iskljuivo odnosi na pet vrsta hartija od vrijednosti, ali se u praksi i dalje koristi poto poblie definie pojedine hartije od vrijednosti. 270 Zakon o tritu novca i tritu kapitala (Sl. list RBiH broj 10/94, 13/94) 271 Zakon o vanparninom postupku (Sl. list FBiH broj 2/98). 272 Sultanovi dr Aziz - Trifkovi dr Milo - Simi dr Mili, op.cit. str. 474.

312

prenoenjem, ustupanjem te isprave. Manifestacije toga prava vezane su za odgovarajue radnje sa hartijom. Potraivanje iz hartije od vrijednosti vezano je za samu hartiju i pripada njenom zakonitom imaocu. Ispunjenje potraivanja iz hartija od vrijednosti moe zahtijevati, uz njeno podnoenje, samo njen zakoniti imalac, odnosno lice koje on ovlasti (ZOO, l. 240). Navedene karakteristike ne nalaze se kod svih hartija od vrijednosti. Najsavrenije i najpotpunije su one koje imaju sva tri obiljeja: pravo nastaje, ostvaruje se i prenosi ispravom. Poto se hartijama od vrijednosti ostvaruje ogroman privredni promet i poto one slue mnogobrojnim finansijskim, kreditnim i trgovakim transakcijama, pitanje hoe li i koja e od ovih obiljeja sadravati pojedina hartija zavisi od njene funkcije i od pozitivnih propisa. Hartije od vrijednosti imaju sljedee osobine: prenosive su, i to lako prenosive; sadre ovlaenje korisniku da moe traiti izvrenje inidbe zapisane u hartiji i obavezu izdavaoca koji je duan, najee, da isplati odreenu svotu novca, ili da izda odreene stvari, ili odreenu koliinu zamjenljivih stvari. Sadre, kako se vidi, imovinskopravno potraivanje neke imovinske vrijednosti, koja ne mora biti uvijek gotov novac. Iz prednjeg izlaganja izlazi: da bi se jedna isprava smatrala za hartiju od vrijednosti, potrebno je, prvo, da se pravo iz nje ne moe zasnovati drukije nego uvijek izdavanjem hartije, drugo, da se ne moe prenositi bez prenosa hartije, i tree, da se pravo ne moe ostvarivati bez raspolaganja hartijom. Za pojedine hartije od vrijednosti vae razne kombinacije bar dvaju od ova tri elementa, ali se ipak hartijom od vrijednosti smatra i isprava bez koje se samo ne moe ostvariti neko pravo (ono koje je u njoj zapisano). Nae pravo usvaja definiciju da je hartija od vrijednosti pismena isprava kojom se njen izdavalac obavezuje da ispuni obavezu upisanu na toj ispravi njenom zakonitom imaocu (ZOO, l. 234). Hartijama od vrijednosti zasnivaju se obligacioni odnosi. Stvaranje (izdavanje) hartije od vrijednosti je jednostrani obligacioni posao. Jednostrani obligacioni poslovi nastaju uglavnom izdavanjem hartija od vrijednosti, a mogu nastati i javnim obeanjem nagrade i ponudom. Kod hartija od vrijednosti razlikujemo tri lica: izdavaoca, zatim korisnika (povjerioca) koji ima ovlaenje da se koristi pravom iz hartije, i najposlije, dunika koji je obavezan na inidbu koja proizlazi iz hartije. Mogue su razliite kombinacije i sjedinjavanja uloga tih lica. Najee je izdavalac hartije u isto vrijeme i dunik po hartiji. Neki autori kau da je kod hartije pravo inkorporirano, utjelovljeno u toj ispravi. Drugi smatraju da je kod hartije od vrijednosti papir nosilac, reprezentant prava. Pravo na hartiju daje i pravo iz hartije, tj. sama hartija i ono imovinsko pravo koje je u njoj oznaeno ine cjelinu. Sopstvenik hartije ovlaen je da od dunika zahtijeva da ispuni ono na to je obavezan tom hartijom. No isto tako, pravo da trai

313

ispunjenje obaveze sadrane u hartiji ima samo onaj ko posjeduje tu hartiju, upravo njen zakonski imalac. Prenoenje hartije na drugo lice znai prenoenje prava sadranih u hartiji. Prema tome, niti se moe traiti ostvarenje prava bez hartije, niti se moe izvriti obaveza drugome, nego onome ko posjeduje hartiju. Pravo je, dakle, povezano s hartijom dvojako: za ostvarenje prava upisanog u hartiju potrebna je hartija; prenos i uopte raspolaganje pravom mogui su samo putem hartije. Kae se da pravo iz hartije ide za pravom na hartiju i da pravo na hartiju proizlazi iz prava iz hartije. Kod hartija od vrijednosti postoje dvije vrste prava: pravo na hartiju i pravo iz hartije. Pravo na hartiju je kao i svako drugo stvarno pravo koje pravni subjekt moe imati na nekoj stvari. Nosilac toga prava (sopstvenik) ima pravo da hartiju dri i da s njom raspolae, a naroito da je pusti u promet. To je i svrha postojanja hartije od vrijednosti, da se moe kupovati i prodavati, zalagati i poklanjati itd. Pravo na hartiju omoguuje imaocu da ostvaruje prava koja su sadrana u toj hartiji, radi kojih je ona izdata. Time to ima pravo na hartiju, njen imalac moe ostvarivati potraivanje koje je naznaeno na hartiji. Bez hartije ne bi se mogla zahtijevati od dunika isplata svote upisane na hartiji (izvrenje inidbe iz hartije) niti bi se mogla ostvarivati druga prava, pa se ona ne bi mogla ni prenositi. Ali prenosom hartije prenose se i prava vezana za nju. Prava iz hartije su prava koja, prema naelima i propisima, pripadaju povjeriocu (imaocu hartije). Ta prava mogu biti djelimino naznaena na hartiji, a utvrena su i precizirana propisima za svaku vrstu hartije od vrijednosti. Pravo na hartiju i prava iz hartije su tijesno vezani. Na prvom mjestu, prenoenjem hartije prenose se i jedna i druga prava: onaj na koga su prenesena ima pravo da zahtijeva da mu se urui hartija i da mu dunik izvri obavezu na koju glasi hartija. Pravo da trai izvrenje obaveze navedene u hartiji ima samo onaj ko posjeduje hartiju. No, iako je prenoenje tih prava zajedniko svim hartijama od vrijednosti, red toga prenoenja nije isti kod svih vrsta hartija od vrijednosti. Kod jednih se mogu prenositi prava iz hartije pojedinim pravnim poslovima odvojenim od prenosa hartije (prodajom), pa se tek na osnovu toga prenosa moe traiti ustupanje hartije. Kod drugih je obratno, nema nikakvog prenosa prava iz hartije odvojenog od prenosa hartije. 3. Znaaj hartija od vrijednosti Ekonomska i pravna vanost vrijednosnih papira je izuzetna. Izvjesno je da se unutranji i meunarodni platni i robni promet, kao i razne novane i kreditne transakcije, ne bi mogle obavljati, u ovoj mjeri, bez njihovog koritenja. Osnivanje i funkcionisanje dionikih drutava (banaka, osiguravajuih i investicionih drutava) ostvaruje se investicijama preko dionica, kao investicionih papira. Hartije od vrijednosti predstavljaju pouzdana sredstva (instrumente) obezbjeenja.

314

Danas se posebno ralanjuje tzv. pravni ili juridiki; javni ili drutveni; investicioni i korporativni pristup znaenju hartija od vrijednosti. Svi oni su u tijesnoj vezi sa pravnim pristupom koji je upravljen na bitne elemente hartija od vrijednosti i legalne radnje sa istim. Javni pristup poklanja panju oblicima drutvene kontrole nad emisijom i prometom hartija od vrijednosti dok ostala dva pristupa tretiraju njihov znaaj sa razliitih ekonomskih aspekata. 273 Svi ovi pristupi zajedno ine jedno jedinstvo u okviru materije prava hartija od vrijednosti. Jedan od razloga za estu upotrebu vrijednosnih papira jeste sigurniji poloaj povjerioca, nego to je sluaj kod ostalih pravnih poslova. U sudskom postupku povjerilac mnogo lake i jednostavnije ostvaruje svoje potraivanje jer ne mora dokazivati pravni osnov nastanka potraivanja. Dranje hartije je dovoljan dokaz. 274 Prednost za dunika je u tome to mu povjerilac vraa hartiju od vrijednosti kada izvri inidbu i tako ima vjerodostojan dokaz da je obavezu izvrio. U literaturi se navode osnovne funkcije hartija od vrijednosti koje slue kao instrumenti plaanja - mjenica, ek; kao instrumenti dugoronog kreditiranja obveznica ili kratkoronog kreditiranja - mjenica, blagajniki i komercijalni zapis, certifikat; kao instrumenti akumulacije kapitala - dionica, obveznica te kao instrumenti robnog prometa - teretnica, prenosivi tovarni list, prevozna isprava kod multimodalnog prevoza, pediterski tovarni list, skladinica. Pored ovih, postoje i drugi papiri kao to su trgovaka uputnica, robna uputnica, kreditno pismo, polica o osiguranju, hipotekarno pismo, koji, u odreenim pravnim sistemima, takoe, imaju obiljeja hartije od vrijednosti. 275 U novije vrijeme tradicionalni vrijednosni papiri javljaju se u razliitim varijantama kao to su: obveznice bez kupona, obveznice vezane za indeks, hipotekarne obveznice, obveznice sa varijabilnom stopom, dionice vezane za indeks i drugo. 276 Zbog njihove naroite vanosti nacionalna prava im pruaju posebnu zatitu: propisan je nain izdavanja, kod nekih uz prethodno odobrenje dravnog tijela za hartije od vrijednosti (dionica, obveznica), oblik (forma), nain koritenja, prenos (transfer), postupak amortizacije u sluaju nestanka ili nesposobnosti za cirkulaciju, te stroge sankcije (imovinske i krivine) protiv zloupotrebe i falsifikata. U okviru ekonomskog znaaja hartija od vrijednosti potrebno je spomenuti da savremena kretanja karakterie proces donoenja jedinstvenih standarda, uputstava, direktiva i pravnih akata koji terba da ostvare dvostruku funkciju. Te funkcije se ogledaju u: efikasnom koritenju hartija od vrijednosti i ostvarivanju njihove efikasne zatite. Posebna je napredak ostvaren u oblasti komunikacija elektronskim putem uz upotrebu modernih informaciono-komunikacionih
Poblie kod: Silvije Orsag, Vrijedonosni papiri, Revicon, Sarajevo, 2003.g. str. 86-91. Prema anglosaksonskom pravu: svako ko, uz naknadu, prima ispravu u dobroj vjeri stice nad njom vlasnitvo jer se consideration pretpostavlja (prethodi mu good consideration). Inae, consideration je neki razuman razlog, veinom odreena protuinidba. 275 Vajner dr Zdenko: Vrijednosni i drugi papiri robno-novanog prometa, Narodne novine, Zagreb, 1963, str. 300307. 276 Foley Bernard J.: Trita kapitala, Mate, Zagreb, 1993, str. 4.
273 274

315

tehnologija. Zahvaljujui tehnikom napretku i u ovoj oblasti se sve vie razvija poslovanje bez papira. 277 4. Bitni elementi (sastojci) hartija od vrijednosti Da bi se jedna pisana isprava smatrala hartijom od vrijednosti, zakon predvia sljedee obavezne sastojke (ZOO, l. 235): 1) Oznaku vrste vrijednosnog papira, kako bi se znalo o kojem se papiru radi (mjenici, eku, akciji); 2) Firmu, odnosno naziv i sjedite ili ime i prebivalite izdavaoca hartije (emitenta); 3) Firmu, odnosno naziv ili ime lica na koje hartija glasi, odnosno po ijoj naredbi glasi ili oznaku da je papir na donosioca; 4) Tano oznaenu obavezu izdavaoca koja proizlazi iz hartije od vrijednosti (ekovnu ili mjeninu sumu); 5) Mjesto i datum izdavanja hartije. Kada se hartija izdaje u seriji i serijski broj te hartije (dionice, obveznice); 6) Potpis izdavaoca hartije, odnosno faksimil potpisa izdavaoca za hartije koje se emituju u seriji. Posebnim zakonom, kao to je sluaj u naem pravu gotovo sa svim hartijama od vrijednosti, odreeni su i drugi sastojci kao bitni (npr. za dionicu, obveznicu, komercijalni zapis). Vrijednosni papiri mogu imati i nebitne elemente. Bitne elemente, koji su zakonom odreeni, svaki komad hartije od vrijednosti mora da sadri. Ako isprava ne bi sadravala ma koji od njenih bitnih elemenata, ona tada ne vai kao hartija od vrijednosti. Kada se hartija od vrijednosti sastoji iz vie dijelova (sloeni papiri), zakonom je odreeno koje bitne elemente sadri svaki od tih dijelova. Tako je za dionicu odreeno ta sadri plat (isprava o dionici), a ta kupon, odnosno talon.

II OSNOVNE TEORIJE O HARTIJAMA OD VRIJEDNOSTI 1. Postavljanje problema Pravo iz hartije od vrijednosti je tako povezano sa hartijom da ono ne moe nastati bez pisane isprave, niti se ostvariti i prenositi. 278 Osnovno pitanje koje se u teoriji postavilo jeste kada nastaje obligacioni odnos izdavanjem hartije od vrijednosti, koji je momenat njegovog nastanka. Zapravo, da li je sastavljanje pisane isprave dovoljno za postojanje konane volje izdavaoca. Zavisno od

277 O ovim aspektima poblie: Mr. Svetislav Milovanovi, Savremene hartije od vrednosti, Slubeni glasnik, Beograd, 1999.g. 278 ZO, l. 965.

316

trenutka nastanka teku pravna dejstva obligacionog odnosa i utvruju se potrebni uslovi za sticanje vlasnitva na hartiji. U zakonodavstvima postoje razliita rjeenja. U vezi sa momentom nastanka obligacionog odnosa razvilo se vie teorija, ali su osnovne tri: teorija kreacije, teorija emisije i teorija ugovora. Druga shvatanja, kao to su teorija potenja, teorija pravnog privida, teorija delegacije, teorija stipulacije, prvenstveno objanjavaju prirodu mjeninog odnosa, mada su se prenosila i na ostale hartije od vrijednosti. Izloiemo stavove osnovnih teorija. 2. Teorija kreacije Prema shvatanju ove teorije, obligacioni odnos nastaje jednostranim pravnim poslom izdavanjem hartije od vrijednosti, kao pisane isprave. Jednostrana izjava volje izdavaoca oituje se u inu izdavanja papira. Samo izdavanje obuhvata sastavljanje (pisanje) i stavljanje potpisa na hartiju. Potpisivanje je zavrni in davanja jednostrane izjave volje. Za jednostrano obavezivanje izdavaoca samo je to dovoljno, po miljenju ove teorije. Obaveza izdavaoca je nastala samostalno i nezavisno, voljom i radnjama izdavaoca, pa nije potrebno postojanje drugog pravnog osnova ili akta povjerioca, korisnika papira. Za nastanak obaveze izdavaoca nije, dakle, potreban i prijem hartije. Zato je u trenutku kreacije papira i obaveze nuno da izdavalac ima sposobnost za obavezivanje. Po shvatanju ove teorije, pravna dejstva tako stvorenog obligacionog odnosa odgaaju se do momenta predaje hartije njenom sticaocu, odnosno povjeriocu iz te hartije. Obavezu treba ispuniti povjeriocu koji je u trenutku izdavanja hartije samo odreen (glasi na ime) ili nije odreen (glasi na donosioca). Meutim, u trenutku izdavanja hartije i nastanka obaveze, isprava je kod izdavaoca i nije uruena povjeriocu, kao korisniku prava. Za dejstvo obligacionog odnosa neophodno je sticanje hartije, pojava povjerioca. Ova teorija uslovljava sticanje papira savjesnou povjerioca. Nesavjestan sticalac papira ne bi mogao postati vlasnikom isprave niti bi mogao stei valjano pravo povjerioca (papir ukraden). Dobra strana teorije kreacije, koja je bila dugo primjenjivana, jeste u tome to titi imaoca prava iz hartije od prigovora izdavaoca isprave da je hartija mogla biti protivpravno putena u promet. Teorijski posmatrano, odlaganje pravnih dejstava obligacionog odnosa do momenta predaje hartije od vrijednosti, donekle, koriguje monistiku teoriju o pravnoj prirodi obligacija uopte - kao jedinstva nastanka prava i obaveza. 3. Teorija emisije I teorija emisije vidi u izdavanju hartije od vrijednosti jednostrani pravni posao i osnov obvezivanja. Za razliku od teorije kreacije, ona smatra da obligacioni odnos nastaje u momentu stavljanja papira u promet, opticaj. Stoga je neki autori smatraju varijantom teorije kreacije jer samo pomjera momenat nastanka obligacionog odnosa. Razlog za takvo shvatanje lei u injenici to se izdavanje hartije od vrijednosti ne zavrava inom njegovog sastavljanja i potpisivanja (kreacije), nego putanjem u promet (emitovanjem). Jednostrana volja izdavaoca

317

na obvezivanje zavrava se injenicom stavljanja hartije u opticaj jer je tada njegova volja konana, a ne kada je papir potpisao. Odluka je pravno tek tada donesena, kada se pojavio i povjerilac bez koga se ne moe ostvariti pravo iz hartije. Sve do tog trenutka (stavljanja u promet) izdavalac je mogao povui ili izmijeniti sadraj hartije, odnosno svoje obaveze. Kada je pustio hartiju u promet, izdavalac je uinio sve to je u njegovoj moi i to se trai od njega za nastanak obligacionog odnosa. S druge strane, postoji i prisustvo povjerioca pa se prava i obaveze iz hartije mogu ostvarivati. Samo sastavljanje hartije, kao to ui teorija kreacije, ne predstavlja gotovu (konanu) jednostranu izjavu volje izdavaoca. Sama teorija emisije pojavila se kasnije pod uticajem prakse gdje su uloge kod izdavanja hartija podijeljene. Naroito u sluaju masovnih trgovakih efekata (akcija, obveznica). Jedno lice tampa, drugo potpisuje kao izdavalac, a tree vri distribuciju, stavlja u promet (banke, posebne institucije). Prigovara se teoriji emisije da nije rijeila neke kljune probleme. Izdavalac moe staviti prigovore da je hartija putena u promet bez njegove volje i da njegova obaveza nije pravno valjana. Ne prua se pravna zatita savjesnom sticaocu hartije od vrijednosti koji je istu stekao dobronamjerno kada je hartija stavljena u promet bez volje izdavaoca ili ranijeg imaoca papira (indosatara). Prema ovoj teoriji, nema obaveze izdavaoca ili ranijeg imaoca poto u ovom sluaju nema njegove volje. 4. Teorija ugovora Teorija ugovora ili ugovorna teorija bitno se razlikuje od prve dvije. Dok teorija kreacije i teorija emisije smatraju da obaveza iz hartije od vrijednosti nastaje jednostranom izjavom volje izdavaoca, sa razlikama u momentu nastanka, ova polazi od toga da obligacioni odnos nastaje ugovorom, kao dvostranim pravnim aktom, odnosno voljnim radnjama izdavaoca i primaoca hartije od vrijednosti. Otuda i naziv ove teorije. Po teoriji ugovora, obligacioni odnos nastaje u momentu kada izdavalac preda hartiju njenom korisniku. Dok teorija emisije u faktu predaje vidi izjavu volje izdavaoca, ovdje to nije sluaj. Poto postoji izdavalac, kao dunik i ovlateni primalac, kao povjerilac po hartiji, ta voljna predaja i voljni prijem (sporazum) stvaraju dvostrani pravni akt - ugovor. Osnov nastanka obligacije jeste ugovor koji je zakljuen onda kada je izmeu izdavaoca i primaoca izvrena predaja i prijem hartije. Tada obligacioni odnos moe proizvoditi pravna dejstva jer su ispunjeni svi potrebni uslovi. Dosljedno ugovornoj teoriji, ako bi neko lice dolo u posjed hartije bez predaje od strane izdavaoca (ukradena, naena), ne bi se smatralo nosiocem prava iz takve hartije. Makar bilo savjesno. Obaveza iz hartije nije uopte nastala jer nije bilo voljne predaje hartije, nije zakljuen ugovor. Da bi se zatitio savjesni pribavilac hartije od vrijednosti kada papir dospije u promet bez volje izdavaoca, da bi izdavalac i tada bio obavezan, razvila se teorija pravnog privida. Ona dopunjuje nedostatke prethodnih teorija. Obaveza izdavaoca prema savjesnom sticatelju hartije od vrijednosti koju je stekao kada je ona izala

318

iz ruke izdavaoca ili ranijeg imaoca, bez njegove volje, nije u izjavi volje (nema ugovora niti jednostrane pravno valjane volje) nego u pravnom prividu. Naime, stvaranjem hartije od vrijednosti izdavalac je stvorio vanjski pravni privid o valjanom putanju hartije u promet. Onaj ko je stvorio takav privid duan je, po zakonu, jamiti bez obzira na njegovu volju, svakom savjesnom pribaviocu hartije od vrijednosti. Pri izdavanju hartije, izdavalac mora raunati na sopstveni rizik da hartija moe doi u promet i mimo njegove volje. 279 Shvatanje teorije pravnog privida je u interesu pravne sigurnosti. Teorija ugovora, iako starija, danas je preteno zastupljena u njemakoj pravnoj literaturi, 280 a prihvaena je i u anglosaksonskom pravu. Prema izriitoj odredbi Zakona o obligacionim odnosima, obaveza iz hartije od vrijednosti nastaje u trenutku kada izdavalac hartiju od vrijednosti preda njenom korisniku (ZOO, l. 237). Isto rjeenje prihvata i Zakon o vrijednosnim papirima - kada izdavalac preda papir kupcu ili njegovom ovlatenom zastupniku (ZOVP, l. 10). Usvojena je teorija ugovora 281 ili teorija emisije, 282 odnosno teorija kreacije, 283 zavisno od toga koji se pravni znaaj pridaje faktu predaje hartije od vrijednosti. Dosljedno iznesenim shvatanjima (teorijama) i gramatikom tumaenju zakonske odredbe (ZOO, l. 237), slijedilo bi da je zakon prihvatio teoriju ugovora, to je opravdano kritikovano. Sistemsko tumaenje zakona navodi na zakljuak da su hartije od vrijednosti jednostrane izjave volje jer su obraene pod tim naslovom (Odjeljak 5 ZOO). Otuda smatramo da zakonski pojam predaja hartije od vrijednosti moe samo znaiti zavrni (krajnji) akt jednostrane izjave volje izdavaoca kada i nastaje obligacioni odnos, a to znai prihvatanje teorije emisije. Teorijske razlike nemaju i svoje praktino znaenje. Utvrujui princip da je pravo (potraivanje) iz hartije od vrijednosti vezano za samu ispravu i da pripada njenom zakonitom imaocu, zakon predvia zatitu savjesnog pribavioca (sticatelja) hartije na donosioca. Savjesni pribavilac hartije od vrijednosti na donosioca, koja je izala iz ruke njenog izdavaoca, odnosno njenog ranijeg imaoca, i bez njegove volje postaje zakoniti imalac te hartije i stie pravo na potraivanje upisano u ispravi (ZOO, l. 239). U tome vidimo da se teoriji emisije pridodaje teorija pravnog privida jer izdavalac, odnosno raniji imalac (indosatar), po zakonu, jemi savjesnom pribaviocu hartije od vrijednosti na donosioca da e izvriti obavezu u njoj upisanu.

Radii dr Jakov: Obligaciono pravo, Nolit, Beograd, 1979, str. 267. Larenz Karl: Lehrbuch des Schuldrechts, II Band, Mnchen, 1977, str. 443 (prema Radii, op.cit, str. 266). Loza dr Bogdan: Obligaciono pravo, Sarajevo, 1981, str. 244. 282 Rastovan dr Pavao - Luger-Katui dr Jadranka: Vrijednosni papiri - mjenica i ek, Informator, Zagreb, 1985, str. 12. 283 Radii dr Jakov, op.cit. str. 266.
280 281

279

319

III VRSTE HARTIJA OD VRIJEDNOSTI 1. Kriteriji podjele Hartije od vrijednosti se mogu klasificirati po razliitim kriterijima uzimajui u obzir sve njihove karakteristike i specifinosti. Uobiajeno je da se sistematizacija vri prema: ekonomskim funkcijama, osobinama izdavaoca hartije (emitenta), vrsti inkorporisanog prava, nainu odreivanja imaoca prava iz hartije (korisnika), odnosu hartije sa osnovnim poslom, vrsti prihoda koje ona nosi (daje), nainu i obimu izdavanja (emisije), nainu odreivanja valute, vremenu dospjelosti, mjestu 284 285 plaanja. Svaka od hartija se, dalje, moe razvrstavati. Izloiemo njihovu podjelu prema: sadrini prava koje je vezano za papir, nainu kako je oznaeno lice (korisnik) ovlateno iz papira i prema dospjelosti, vremenu kada treba ispuniti obavezu iz hartije. Ostale podjele dae se u pregledu. 2. Hartije od vrijednosti prema sadrini prava Prema sadrini inkorporisanog prava koje je utjelovljeno u hartiju, one se dijele na: korporacione ili papire sa ueem, stvarnopravne i obligacionopravne. Zavisno gdje spadaju, papiri nose (daju) razliit kvalitet prava. 2.1. Korporacione hartije Korporacione hartije sadre (daju) pravo lanstva u nekoj korporaciji, kompaniji tipa dioniarskog drutva. Daju pravo uea (participacije) u imovinskim interesima drutva (pravo na dividendu) i, po pravilu, na uee u upravljanju (pravo glasa). Zato se i nazivaju papiri sa ueem, a nekada i linopravnim papirima. Ti papiri reprezentuju ulog (kontribuciju) onoga ko ih je kupio (investitora, imaoca papira), a taj ulog ini dio osnovne glavnice (osnovnog kapitala) dionikog drutva. Pored prava na dividendu i prava glasa imalac papira, kao lan drutva, moe imati i druga prava (pravo prioriteta, pravo opcije i dr.). Dionica je tipian primjer ovih hartija. 2.2. Stvarnopravne hartije Stvarnopravne hartije od vrijednosti sadre neko stvarno pravo koje se moe koristiti samo na osnovu te hartije (zalonica, skladinica). Meu ovim hartijama su od naroite vanosti tzv. tradicione hartije. Predaja takvih hartija ukljuuje i predaju predmeta navedenih u toj hartiji. To znai da prenos hartije vrijedi i kao prenos svojine i ostalih stvarnih prava na predmetima naznaenim u toj hartiji. Predaja hartije ima isto znaenje, proizvodi iste pravne posljedice, kao da je izvrena i
Vajner dr Zdenko, op.cit. str. 45 i dalje. O klasifikaciji hartija od vrijednosti poblie: Dr. Vasiljevi Mirko, Poslovno pravo, Udruenje pravnika u privredi, Beograd, 2001.g. str. 830-837.
285 284

320

fizika predaja tih stvari. Poto imalac takve hartije ima pravo da raspolae robom navedenom u njoj, te se hartije nazivaju i robnim, dispozicionim hartijama. 2.3. Obligacionopravne hartije Trea vrsta hartija od vrijednosti su obligacione hartije iji je sadraj neka trabina. Najee je trabina upravljena na novac, kao to je sluaj kod mjenice, eka, obveznice. Trabina moe biti upravljena i na neku drugu inidbu, naroito, i po pravilu, na predaju stvari. I za obligacione hartije je karakteristino da se izvrenje trabine oznaeno u takvoj hartiji moe traiti samo na osnovu hartije. Kod njih je spojen stvarnopravni element (pravo svojine na hartiju) sa obligacionopravnim (trabina oznaena na hartiji). 3. Hartije od vrijednosti prema nosiocu prava iz hartije Po nainu kako je na hartiji naznaen ovlaenik, nosilac (titular) prava iz hartije, razlikuju se hartije od vrijednosti na donosioca, na ime i po naredbi (ZOO, l. 236). Na koga, zapravo, hartija moe glasiti. 3.1. Hartije od vrijednosti na donosioca Hartije od vrijednosti na donosioca su takvi papiri kod kojih je povjerilac, lice koje moe traiti izvrenje obaveze upisane u ispravi, svaki njen savjestan dralac (posjednik). Na ovim hartijama upisana je klauzula na donosioca. Za neke hartije sam zakon odreuje da su to hartije na donosioca pa klauzula i ne mora biti upisana na hartiji. Nekada i trgovaki obiaj odreuje da odreena hartija glasi na donosioca. Hartije na donosioca predstavljaju najvanije obligacionopravne papire i one su za promet (transfer) najpodesnije jer njihov prenos nije povezan sa bilo kakvim formalnostima. Stoga ih u poslovnom svijetu esto nazivaju cirkulacionim papirima. Sadraj ovih hartija nisu samo trabine (obligaciona prava) mada su najvanije i najee. Sadraj mogu biti i lanska prava, to imamo sluaj kod korporacionih hartija (akcije na donosioca). Za hartije na donosioca je karakteristino to je u njima naroito naglaen stvarnopravni momenat jer se korisnik ne vidi iz hartije. Predajom hartije prenosi se i pravo iz hartije. Za zahtjev da se ispuni obaveza dovoljno je imati u rukama hartiju. Zbog toga i jeste ova hartija najpodesnija za promet, jer se njenom prostom predajom (bez ikakvih drugih radnji) prenose i prava iz nje. Za onoga ko dri u rukama hartiju na donosioca pretpostavlja se da je njen vlasnik. Samo savjestan dralac moe traiti ostvarenje prava iz hartije, ali se za svakog draoca pretpostavlja da je savjestan.

321

Po sporazumu izdavaoca i imaoca hartije od vrijednosti na donosioca, moe se ova hartija pretvoriti u hartiju na ime. Moe je izdavalac vezati za samo nekog (odreenog imaoca) i zabiljeiti na takvoj hartiji da e radnju navedenu na hartiji izvriti samo tome licu. Takvo preinaenje hartije na donosioca u hartiju na ime naziva se vinkulacijom. To se deava kad imalac hoe da osigura svoje potraivanje bojei se da hartija ne doe u ruke neovlaenom licu i da je ono ne zloupotrijebi. Mogu se sopstvenik ove hartije i njen izdavalac sporazumjeti da se ova biljeka (vinkulacija) brie i tako opet hartija postane hartijom na donosioca. To brisanje naziva se devinkulacijom. Rava strana ovih hartija je to su u prometu nesigurne. Izvrenje obaveze se moe traiti samo od izdavaoca te hartije, jer su ostala lica koja su uestvovala u prometu nepoznata i ne odgovaraju za obavezu iz hartije. Zakonitom imaocu gotovo je nemogue da ostvari pravo iz hartije na donosioca ako hartija nestane (izgubi se, uniti se, bude ukradena). Kod dionica postoji i opasnost preuzimanja (take over) kompanije jer uprava nema uvida u imaoce dionica. 3.2. Hartije od vrijednosti na ime Hartije od vrijednosti na ime najee nazivaju rekta hartijama. Ostvarenje prava iz hartije pripada licu koje je poimenino navedeno u hartiji. Nije, dakle, ovlaen iz ove hartije svaki njen imalac ili donosilac, nego samo onaj ko je upisan na hartiji (ZOO, l. 239). U pogledu sposobnosti da slui prometu, hartija na ime je manje savrena i od hartije na donosioca i od hartije po naredbi. Ova ograniena mogunost cirkulacije hartije na ime moe biti i dobra strana za njenog izdavaoca. Omoguuje neke posebne transakcije sa povjeriocem, poto mu je poznat, a ima i iru mogunost upotrebe prigovora, jer je pravni odnos meu njima neposredan. Pravo iz hartije na ime, kao to je ve reeno, moe se prenositi ustupanjem (cesijom). I za ovu vrstu hartija od vrijednosti vai pravilo da je za ostvarenje prava iz hartije potrebno posjedovati hartiju. To je neophodno, iako nije dovoljno potrebno je izvriti upis na samoj hartiji, pismeno obavijestiti izdavaoca te da se prenos upie u registar izdavaoca, ako se on vodi (ZOO, l. 246). 3.3. Hartije od vrijednosti po naredbi Ovlateno lice (povjerilac) po ovoj hartiji je lice koje je imenovano u hartiji, ali i svako drugo lice za koje naredi u hartiji imenovano lice. One sadre pored imena povjerioca (remitenta) klauzulu po naredbi. Imenovano lice moe prenijeti svoje pravo iz hartije na nekog drugog, moe narediti da se inidba izvri tome drugom. Pravo se prenosi indosiranjem (irom), o emu je ve bilo rijei. Za neke hartije od vrijednosti zakon odreuje da su po naredbi, pa za njih nije vano da li je na samoj hartiji napisana klauzula po naredbi. Kod hartija od

322

vrijednosti po naredbi moe se, takoe, upotrijebiti rekta klauzula i time zabraniti njihov prenos. 4. Hartije od vrijednosti prema dospjelosti Prema roku dospjelosti, vremenu kada treba izvriti inidbu iz hartije, one se dijele na oroene, po vienju i sa neodreenim rokom. Svaka hartija ima svoj rok dospjelosti, samo je pitanje kako je on odreen. a) Oroene hartije od vrijednosti su takvi papiri kod kojih je rok dospjelosti tano odreen i upisan na hartiji. U tom roku imalac hartije ovlaten je da trai izvrenje inidbe, a dunik je obavezan izvriti. Rok dospjelosti moe biti odreen na jedan od sljedeih naina: Tano odreenog dana (datuma) (platite 30. jula 1998. godine); Protekom odreenog vremena od dana izdanja hartije (platite est mjeseci od dana izdanja ove hartije); Protekom odreenog vremena od nekog dogaaja (radnje) utvrene u hartiji (platite za tri mjeseca od podnoenja ove isprave na uvid ili platite za tri mjeseca od podnoenja ove isprave na akcept). b) Hartije od vrijednosti po vienju (a vista) takve su kod kojih je dunik obavezan na izvrenje inidbe iz hartije im mu je povjerilac prezentira (podnese, predoi). Na papiru stoji klauzula o tome (platite po vienju) ili (platite na prvi zahtjev), odnosno nita ne stoji u papiru, jer se po zakonu smatra da je izvrenje obaveze po vienju. c) Hartije bez utvrenog roka su one u kojima nije upisan rok dospjelosti, kada se mora izvriti inidba. Imalac ostvaruje svoje pravo o roku koji se ugovara (skladinica) ili se posebno utvruje nekim aktom (obveznica, dionica, komercijalni zapis). Ostvarivanje prava moe biti djelimino u odreenim rokovima (godinja isplata dividende, godinja isplata kamata kod obveznica). 5. Ostale vrste hartija od vrijednosti Pored navedenih podjela, ovdje e se istai jo neke kako bi se stekla slika o sloenosti materije vezane za hartije od vrijednosti. a) Razlikovanje hartija od vrijednosti prema predmetu obaveze sadrane u papiru. Predmet obaveze moe biti: neka stvar, pa se takve hartije nazivaju realnim (stvarnim, robnim), kao to je sluaj sa konosmanom, zalonicom, skladinicom, prenosivim tovarnim listom; moe biti novac i tada se govori o novanim hartijama (mjenica, ek), mada se one dalje mogu dijeliti na papire za finansiranje nekretnina, papire bezgotovinskog platnog prometa, hartije kreditnog prometa i dr. b) Hartije od vrijednosti prema izdavaocu (emitentu). Razlikuju se javnopravne 286 Javnopravne izdaje drava i za njih se kae da su papiri sa i privatnopravne. javnim povjerenjem (obveznica), a moe ih izdavati optina, grad, okrug-kanton, drava. Privatnopravne hartije izdaju poslovni subjekti, banke i druge finansijske
286

Foley Bernard J. op.cit. str. 220.

323

institucije (dionica, komercijalni zapis, ek, mjenica). c) Hartije od vrijednosti se razlikuju i prema prihodu (prinosu) koji donose imaocu papira. U tom smislu postoje hartije koje: nose (daju) stalan prihod i nazivaju se investicionim hartijama (obveznica), druge daju promjenljiv prihod (akcija, komercijalni zapis), a tree ne donose nikakav prihod 287 (ek, skladinica, teretnica). d) Prema odnosu sa osnovnim poslom, povodom koga su izdate, hartije od vrijednosti dijele se na apstraktne i kauzalne. Prve su nezavisne od osnovnog posla, a kod drugih se vidi ta veza iz same hartije. Kod apstraktnih osnova obaveze, osnovni posao se ne vidi i on je odvojen od hartija. Hartija je mogla biti izdata radi isplate duga, predaje prodate robe, izdavanja stvari predatih na uvanje i dr. Iako osnovni posao ima nedostatke, hartija e imati pravna dejstva, odnosno vaie. Imalac papira poziva se u sporu samo na formalno ispravnu (urednu) ispravu. Ne mora dokazivati, niti se uputati, kako je nastala osnovna trabina, niti da li je ona pravno valjana (ZOO, l. 256). Ekonomska i pravna svrha izdavanja hartije se vidi kod kauzalnih papira. Zahtjev za izvrenje inidbe iz hartije je osnovan samo ako je pravno valjan osnovni posao. Imalac hartije u sporu mora dokazati postojanje i valjanost osnovnog posla. Ako zakon nalae, i kod kauzalnih hartija mjerodavno je ono to je upisano na njih, ne dokazuje se valjanost osnovnog posla (skladinica po naredbi). e) Postoje tradicione hartije, na osnovu kojih se moe traiti predaja stvari, i dispozicione, na osnovu kojih se moe raspolagati stvarima navedenim u hartiji. Poto hartija reprezentuje stvari, za sticanje svojine na stvari dovoljna je predaja hartije (teretnica). f) Prema nainu i obimu izdavanja, papiri se dijele na masovne i pojedinane. Masovne hartije se izdaju u velikom broju primjeraka (komada) u istom obliku. Izdaju se u seriji. Svaki komad nosi odreen serijski broj (Serija A, kontrolni broj 00004). Hartije koje se izdaju u seriji mogu glasiti na razliite nominalne vrijednosti (Serija A, nominala 20 KM, Serija B, nominala 50 KM, Serija C, nominala 80 KM). Na zahtjev i o troku imaoca te hartije se mogu sjediniti u jednu ili vie, odnosno podijeliti na vie hartija koje glase na manje iznose. Ti manji iznosi hartija ne mogu biti nii od najnieg apoena hartije iz neke serije (ZOO, l. 252). Pojedinane ili individualne hartije izdaju se za svaki sluaj pojedinano. Za svaki posao izdaje se posebna hartija (mjenica). Masovne hartije od vrijednosti koje imaju trinu ili berzansku cijenu nazivaju se trgovakim efektima. Ta cijena je, po pravilu, via ili nia od nominalne vrijednosti, one koja je upisana na hartiji. Odlikuju se najveim stepenom zamjenljivosti (fungibilnosti), to omoguuje laku cirkulaciju i trgovanje. Dionica i obveznica predstavljaju osnovni materijal trita kapitala, trgovake efekte.
287 Simi dr Mili: Vrijednosni papiri/hartije od vrijednosti, Zbornik radova, Zavod za raunovodstvo i reviziju, Sarajevo, 1996, str. 180.

324

IV PRENOS HARTIJA OD VRIJEDNOSTI 1. Uopte o prenosu hartija od vrijednosti Poto su hartije od vrijednosti namijenjene cirkulaciji u prometu, njihova bitna karakteristika jeste prenosivost, negocijabilnost (negotiable instruments). One se mogu meu poslovnim ljudima davati i uzimati umjesto novca ili, pod odreenim uslovima, umjesto robe. Da bi se ta osobina to lake, bre, jednostavnije i sigurnije izrazila, vrijednosni papiri se mogu prenositi na vie naina i to: ustupanjem (cesijom) kako se, inae, prenose potraivanja u obligacionom pravu, prenose se i na poseban nain karakteristian za ove instrumente, a to je indosiranjem (indosmanom) i najzad, prostom predajom iz ruke u ruku (tradicijom). 2. Cesija Cesija je ustupanje trabine ugovorom izmeu dotadanjeg povjerioca (cedenta) i treeg lica (cesionara) koje tom cesijom postaje novi povjerilac. Cesijom se, znai, mijenja povjerilac u tom pravnom odnosu. Cesiji, razumije se, prethodi neki drugi, osnovni pravni posao (ugovor o prodaji te trabine, o poklonu te trabine, o ispunjenju neke obaveze i sl.). Vano je da za ovakav prenos ne treba nikakav pristanak dunika. Ako je cesija punovana, dunik je mora prihvatiti. Njega se ne tie, odnosno za njega je svejedno ko mu se javlja kao povjerilac. Za dunika je vano to se kod prenosa cesijom primjenjuje naelo da se njegov poloaj ne moe pogorati. Trabina iz hartije od vrijednosti moe se, takoe, cedirati. Kako ove trabine ne mogu biti ostvarene bez hartije i cesija je nepotpuna dok se cesionaru ne preda hartija. Za punovanost cesije hartije od vrijednosti potrebna je, dakle, i predaja hartije. Na ovom se sluaju dobro vidi kako dolazi do izraaja znaaj naela inkorporacije, pravo iz hartije slijedi iz prava na hartiju. Cesijom se prenose hartije na ime (ZOO, l. 242). One se stoga i nazivaju rekta hartijama (neprenosivim) jer se ne prenose na nain karakteristian i uobiajen za hartije od vrijednosti. Cesijom se mogu prenositi i druge hartije od vrijednosti, a ne samo one koje glase na ime, no takav nain prenosa je za te druge hartije od vrijednosti izuzetan i rjei. Posebnim propisom moe se odrediti da se hartije od vrijednosti na ime prenose i indosamentom (ZOO, l. 242, ZOVP, l. 10). Prilikom prenosa hartije od vrijednosti na ime cesijom vre se sljedee radnje: na samoj hartiji upisuje se naziv, odnosno ime novog imaoca (stjecatelja), stavlja potpis prenosioca hartije, obavjetava izdavalac i vri upis prenosa u registar te hartije od vrijednosti, ako se on vodi. Bez pismenog obavjetavanja i upisa u registar (ako se vodi) prenos hartije od vrijednosti na ime ne moe proizvoditi

325

pravna dejstva prema izdavaocu hartije (ZOO, l. 246). Naznaene radnje trae se i kod daljeg prenosa, kad hartiju ne prenosi sam izdavalac. Ovaj postupak pri prenosu prava iz hartije od vrijednosti na ime trai se uvijek, bez obzira na to prenosi li se hartija cesijom ili indosamentom. Izdavalac hartije od vrijednosti na ime moe zabraniti njen prenos. Izjava o zabrani mora se upisati na samoj hartiji. Prenoenje ovih hartija moe biti zabranjeno i propisom (ZOO, l. 249). 3. Prenos indosamentom (indosmanom) Indosiranje je za hartije od vrijednosti specifian, a i najei nain prenoenja. To je takav nain prenoenja kada se na poleini hartije zabiljei da ostvarenje prava koje je pripadalo licu oznaenom na hartiji pripada, po njegovoj naredbi, nekom drugom licu, onom koje je tom biljekom na hartiji oznaeno. Prvobitni ovlaenik prenosi svoje pravo na drugo lice. Indosament se biljei na samoj hartiji tako da svako ko je dobije u ruke odmah vidi ko je povjerilac iz te hartije. Tako se pravo iz ove hartije moe, po naredbi svakog imaoca, prenositi dalje i na taj nain se stvara itav niz indosamenata, stvara se lanac povjerilaca. Svaki prenosi pravo iz hartije na svoga slijednika. Indosamentom se prenose hartije po naredbi (order papiri). One glase na neko lice (fiziko ili pravno) uz dodatak po naredbi (platiti po naredbi N.N. ili predati po naredbi N.N. ili platiti N.N.-u ili po njegovoj naredbi). To znai da se inidba ima izvriti na zahtjev, po naredbi, onoga ko je upisan na hartiji kao nosilac prava, ili po njegovoj naredbi nekome drugom. Dunik pri ispunjenju inidbe iz hartije po naredbi nije duan, a ni ovlaen da ispituje osnov i valjanost prenosa. Za njega je dovoljna formalna urednost prenosa. Ako je neprekidnost indosamenata formalno uredna, on je duan da izvri inidbu oznaenu u hartiji svakom licu koje takvim nizom indosamenata dokae da je steklo pravo iz hartije (ZOO, l. 248). Drugi mu dokaz ne treba. Lica koja uestvuju u ovom poslu nazivaju se indosant i indosatar. Indosant je dotadanji imalac hartije, onaj koji prenosi hartiju. Indosatar je novi imalac, onaj na koga se prenosi hartija. Svaki povjerilac (indosatar) stie prava iz hartije samostalno, neovisno od svoga prethodnika (indosanta). Stoga dunik ne moe imaocu hartije stavljati druge prigovore osim onih koji proistiu iz same hartije i iz neposrednog odnosa sa sadanjim imaocem. Izjavom o prenosu indosant prenosi na indosatara pravo na hartiju sa svim pravima iz hartije. Indosamentom se prenosi pravo onako kako je zapisano u hartiji. To pravo moe biti jae od prava koje je imao indosant. Naime, ako je indosantu mogao isticati neke prigovore njegov dunik iz hartije, ne moe ih isticati indosataru. Kod nekih hartija od vrijednosti pravno dejstvo indosamenta moe se sastojati, kad je tako odreeno propisom, u posebnom jemstvu: indosant preuzima

326

jemstvo prema indosataru i prema svim docnijim sljednicima (licima na koja hartija bude indosirana) da e inidba biti ispunjena. Svakim indosamentom stvara se novi povjerilac, a dotadanji povjerilac postaje novi dunik i tako ide dalje, dolazi do niza indosamenata (lanca potpisnika). Kod nekih hartija, u nizu indosamenata svaki potpisnik jemi svim docnijim potpisnicima, a svaki je takoe i povjerilac svih prethodnih potpisnika. Postoji posebna vrsta solidarne odgovornosti dunika: dunik koji izvri inidbu iz takve hartije od vrijednosti stie pravo da trai izvrenje te inidbe od svojih prethodnika, od onih koji su indosirali hartiju prije njega. Izdavalac odgovara samostalno za obavezu povodom koje je izdao hartiju od vrijednosti. Njegova obaveza ostaje bez obzira na to to se hartija prenosila i koliko se puta prenosila. Osnovna obaveza je na njemu. Svaki indosant odgovara svome indosataru i preuzima jemstvo da e u sluaju daljeg prenosa hartije svaki docniji indosant ispuniti obavezu iz te hartije. Odgovornost za obavezu lei na izdavaocu. Svaki e indosant ispuniti obavezu iz hartije onom zakonitom imaocu hartije na koga je prenio hartiju i tako e ii redom do njenog izdavaoca. Odgovara, kako je reeno, po nekim hartijama ne samo svom indosataru nego i docnijim indosatarima u nizu indosamenata. Sve dok izdavalac hartije od vrijednosti ne izvri obavezu iz hartije, obaveza ne prestaje. Prenos hartije od vrijednosti po naredbi moe se zabraniti, ali je zabranu potrebno upisati na samoj hartiji (ne po naredbi) ili stavljanjem sline klauzule koja ima isto znaenje. Zabranu moe staviti sam izdavalac ili indosant. Takva hartija prenosi se iskljuivo cesijom (ZOO, l. 249). Hartije po naredbi mogu se pretvoriti u hartije na ime. To se ini unoenjem na hartiju odredbe ne po naredbi. Za hartije koje su po zakonu namijenjene prometu, a to znai i prenoenju, potrebno je izriito staviti odredbu ne po naredbi, ako se hoe da otkloni njihova osobina prenosivosti. Ako se, dakle, eli da postanu rekta hartije. Ima, naime, hartija koje su po zakonu hartije po naredbi, napisala se ta klauzula ili ne napisala (mjenica, ek). Postoje takoe i druge vrste hartija koje su po zakonu rekta hartije, hartije na ime (skladinica i konosman). Ako se eli da se takve hartije uine lako prenosivim, da postanu hartije po naredbi, mora se to izriito upisati u tu hartiju. Indosament moe biti puni, bjanko i na donosioca (ZOO, l. 244). Puni indosament je kad se na hartiji napie odredba o prenoenju i firma, odnosno naziv ili ime lica na koje se hartija prenosi (indosatar), potpis dotadanjeg imaoca hartije (indosanta), mjesto i datum prenosa. Vrlo esto dodaje se i odredba po naredbi. Blanko indosament je takav prenos kada se na hartiji ne upisuje ime indosatara. Dovoljan je i sam potpis indosantov na poleini hartije od vrijednosti.

327

Upisuje se jo mjesto i datum prenosa. Lice koje je steklo hartiju blanko indosamentom moe je dalje prenositi blanko ili punim indosamentom. Razumije se da moe, kao i svaki drugi imalac hartije od vrijednosti, traiti ispunjenje inidbe iz hartije. U tom sluaju, potrebno je samo da upie naziv, odnosno svoje ime iznad potpisa indosanta, na prazno (blanko) mjesto. Blanko indosament naziva se u poslovnom svijetu jo i otvorenim irom. U sluaju prenosa na donosioca, umjesto imena indosatara, stavlja se rije donosiocu. Indosament na donosioca vai kao blanko indosament, pa sve to je reeno o blanko indosamentu odnosi se i na indosament na donosioca. Dalji prenos moe se vriti prostim ustupanjem, predajom hartije drugome, a moe i punim indosamentom. Propisom moe biti odreeno za neke hartije od vrijednosti da se ne mogu prenositi indosamentom na donosioca. Pri indosiranju hartija od vrijednosti ne moe se postavljati nikakav uslov. Obaveza iz hartije od vrijednosti ostaje uvijek onakva kako je upisana u hartiju prilikom njenog izdavanja. Ako bi indosant ili ma ko drugi stavio neki uslov u indosament, smatra se kao da uslova i nema, kao da to nije napisano. Indosirati se mogu sva prava iz hartije od vrijednosti, a ne samo neka. Djelimini indosament je nitav (ZOO, l. 244). 4. Prenos predajom (tradicijom) Predajom hartije, prostom predajom iz ruke u ruku (tradicijom), prenose se prava iz hartije na donosioca (ZOO, l. 241). Povjerilac iz hartije na donosioca je svaki onaj ko dri tu hartiju. Nije potrebno nikakvo upisivanje na hartiji ni obavjetavanje dunika o prenosu. Dunik je duan izvriti obavezu svakom ko mu pokae hartiju i zatrai izvrenje inidbe iz hartije. Zato takva hartija i jeste hartija na donosioca. Izvrava se onom ko je donese, nema imena korisnika. Izuzetno, ova hartija moe da sadri i ime korisnika, ali je u tom sluaju napisana i klauzula ili donosiocu (platiti po naredbi N.N-a ili donosiocu). Poto se ne zna korisnik, povjerilac (imalac hartije na donosioca) mora ii izdavaocu jer je on poznat, ima njegov potpis na hartiji, i traiti ispunjenje. Tipina hartija na donosioca je ek (Z, l. 5). V PRESTANAK PRAVA IZ HARTIJA OD VRIJEDNOSTI Prava i obaveze iz hartije od vrijednosti prestaju prema optim pravilima o prestanku obligacija i specijalnim pravilima vezanim za hartije.

328

1. Prestanak prema optim pravilima Prava iz hartije od vrijednosti prestaju, po pravilu, na jedan od naina na koji prestaju (gase se) obligacije uopte, jer je odnos povodom hartije od vrijednosti po svojoj prirodi obligacioni. Tu dolazi u obzir: izvrenje inidbe na koju glasi hartija (isplata mjenice, izdavanje stvari kod konosmana i skladinice), zastarjelost prava, oprotaj duga, novacija, kompenzacija, konfuzija (sjedinjenje). 2. Specijalni naini prestanka prava Prava iz hartije od vrijednosti prestaju ponitenjem papira s obzirom na naelo inkorporacije. Prava prestaju otkupljivanjem hartije od vrijednosti to se esto ini kod korporacionih hartija (dionica). Otkupom prestaje da vai hartija, a time i prava iz hartije. Najee se koriste ovi naini otkupa: vri se izvlaenje (rijebanje) brojeva i vlasnicima onih hartija iji brojevi budu izvueni isplauje se vrijednost hartije; izvlaenje se vri po lutrijskom sistemu i sopstvenicima se isplauje pored vrijednosti hartije i odreen iznos (premija); nastupom odreenog roka vlasnicima hartija se jednostavno isplauje vrijednost hartija. Sudska amortizacija hartije od vrijednosti dolazi u obzir kad je hartija 288 Amortizacija se izgubljena, ukradena, oteena ili na bilo koji nain nestala. moe traiti za hartije koje glase na ime ili po naredbi. Sud e u vanparninom postupku donijeti rjeenje koje, kada postane pravosnano, zamjenjuje ponitenu ispravu (ZOVP, l. 230). Na osnovu sudskog rjeenja imalac ponitene hartije moe traiti: ispunjenje obaveze koja je proizlazila iz ponitene isprave ili zahtijevati od izdavaoca da se, na troak imaoca, izda nova isprava. Na osnovu amortizovane hartije (mjenice, eka) ne mogu se ostvarivati nikakva prava. Za neke hartije od vrijednosti nije uopte dozvoljeno voenje amortizacionog postupka, to, po pravilu, vrijedi za lutrijske hartije i one koje glase na donosioca a plative po vienju. Za pojedine papire zakon moe odrediti da se na osnovu sporazuma stranaka izvri proglaenje hartije za nevaeu (mortifikacija). Privatnopravni postupak mortifikacije mora biti zakonom dozvoljen za odreenu hartiju, a zasniva se na sporazumu dunika i povjerioca iz hartije. Ako je odreena hartija (isprava) oteena u toj mjeri da je nepodobna za promet (cirkulaciju), a njena istinitost i sadrina se mogu tano utvrditi, imalac te hartije moe traiti izdavanje nove isprave. Izdavalac hartije e izdati novu ispravu na troak imaoca hartije, a oteena isprava se vraa izdavaocu.

288

Henn Harry G: Law of corporations and other business enterprises, West Publishing Co. St. Paul, 1970, str. 335.

329

330

GLAVA DRUGA MJENICA


I POJAM I FUNKCIJE MJENICE 1. Pojam mjenice Savremeni zakoni o hartijama od vrijednosti ili mjenici obino ne daju definiciju mjenice, nego umjesto toga, sadre odredbe o tome koje sastojke mora imati isprava da bi se smatrala mjenicom, kao i druge uslove koje isprava mora da ispunjava. Na osnovu zakonskih rjeenja moe se konstruisati i odrediti pojam mjenice. Mjenica je, u modernom pravu, hartija od vrijednosti kojom jedno lice daje bezuslovno obeanje da e isplatiti odreenu svotu novca samo ili kojom izdaje bezuslovan nalog drugom licu da ono, u odreeno vrijeme i na odreenom mjestu, isplati odreenu (upisanu) svotu novca licu naznaenom na toj hartiji ili isplati treem licu za koje ono to naredi. Ovakvo odreenje mjenice odgovara kontinentalnim pravnim sistemima. Kao i svaka hartija od vrijednosti, i mjenica je pisana isprava izdata u zakonom propisanoj formi. Mora biti pismeno sainjena jer je strogo formalna isprava iju sadrinu odreuje zakon. Iz navedene sintetike definicije mjenice proizlazi sljedee. Izdavalac moe uzeti na sebe obavezu da sam isplati mjeninu svotu u kom sluaju daje bezuslovno obeanje i tada se radi o sopstvenoj (vlastitoj, solo) mjenici. Isto tako, izdavalac mjenice moe dati bezuslovan nalog drugom licu da ono isplati mjeninu svotu kada se govori o trasiranoj (vuenoj, trata) mjenici. Osnovno razlikovanje mjenica je, kao to se vidi, prema tome ko plaa mjeninu svotu sam izdavalac ili drugo lice, po nareenju izdavaoca. I to su osnovne vrste mjenice. Postoje i druge o kojima e biti rijei kasnije (bjanko, kreditna, cirkulaciona, komisiona, rekta i dr.). Pojmovno odreenje mjenice jasno pokazuje da se radi o jednostranoj izjavi volje izdavaoca i pisanoj ispravi u koju je inkorporirano (utjelovljeno, utisnuto) odreeno obligaciono pravo (potraivanje). To pravo se odnosi na isplatu mjenine svote koja je naznaena (upisana) na samoj mjenici. Kako se radi o obligacionom odnosu (jednostranom pravnom poslu), nasuprot prava stoji obaveza (izdavaoca ili drugog lica) na isplatu mjenine sume. Pravne teorije koje su izloene ranije vrijede i za mjenicu. Moe se rei da su one nastale, prvenstveno, radi objanjenja momenta nastanka mjenino-pravne obaveze. Razlog lei u injenici to je mjenica ve odavno postala hartija - model za druge vrijednosne papire, posebno obligacione. Mjenino pravo je skup pravnih pravila kojima se reguliu mjenini poslovi i odnosi lica koja te poslove obavljaju. U nacionalnim pravima najznaajniji izvor jeste zakon. U naem pravu osnovni izvori su Zakon o mjenici (ZM) i Zakon o obligacionim odnosima (ZOO). U ranom srednjem vijeku, kada se mjenica i

331

pojavila, iskljuivi pravni izvor bili su trgovaki obiaji. Kao to je ve reeno, u materiji mjeninog prava izvrena je unifikacija pravila na meunarodnom planu. 2. Ekonomske funkcije mjenice Mjenica spada meu najinteresantnije hartije od vrijednosti, pa je njen znaaj u unutranjem i meunarodnom prometu izuzetan. Zahvaljujui njenim osobinama, a posebno prenosivosti (negocijabilnosti), mjenica moe zadovoljiti mnoge ekonomske ciljeve. Zadraemo se ukratko na njenim ekonomskim funkcijama jer se opirnije ui u ekonomskim disciplinama koje se bave finansijskim tritima. Tradicionalno, mjenica slui kao sredstvo plaanja na podruju platnog prometa jer se pomou nje vri doznaka novca, bezgotovinsko plaanje. U unutranjem prometu danas ju je, u dobroj mjeri, zamijenio ek. Meutim, u meunarodnom prometu inostrana mjenica predstavlja oblik deviznog plaanja. U modernom prometu mjenica se rjee pojavljuje kao sredstvo jednog plaanja (gaenja jedne obaveze), nego zahvaljujui svojoj negocijabilnosti putem indosamenta, ona omoguava gaenje niza obaveza. Danas je prisutnija uloga mjenice kao kreditnog sredstva kod osiguranja potraivanja ili odobravanja kratkoronog kredita. Kod robnih kredita, kupac akceptira mjenicu do visine kredita, koju je na njega prodavac (davalac kredita) vukao i tako davalac kredita stie mogunost voenja mjeninog spora (ogranienost prigovora, kratki rokovi). Sigurnost je jo vea ako je mjenica snabdjevena potpisima i drugih lica. Pored toga, mjenini povjerilac moe eskontovati svoje nedospjelo mjenino potraivanje kod banke i tako dobiti prije gotov novac (umanjen za iznos kamate od dana eskontovanja do dospjelosti mjenice). Banka tako vri kratkorona ulaganja kapitala koja su obezbijeena mjenicom. Banka kasnije moe reeskontovati mjenicu i time zaraditi (razlika izmeu eskontne i reeskontne kamatne stope - reeskontna redovno nia, a i obraunava se za krai period). Kao to se vidi, mjenicom je vreno mobilizovanje kapitala (kredita) kroz eskontni kredit. Osim ovoga, mjenica je mogla da se upotrijebi kao zaloga (mjenini lombard). Mjenica se moe koristiti i kod istih finansijskih transakcija kreditnog karaktera (finansijska ili kreditna mjenica). Najee se radi o akceptnom kreditu. Umjesto da banka svome klijentu dadne kredit, ona to obezbjeuje kod drugih poslovnih subjekata, putem svoje bankovne veze, s tim to akceptira tako izdatu mjenicu (akceptni kredit). Inae, bankarski akcept se koristi i kod plaanja izvoznouvoznih poslova po osnovu neopozivog dokumentarnog akreditiva. Ve je reeno da mjenica slui i kao sredstvo obezbjeenja trabine, bilo kao mjenini lombard ili jemstvo. Iskljuivo kao sredstvo obezbjeenja slui kod kreditnih potraivanja (osiguranje kredita), kao bjanko akceptirana mjenica. Moe sluiti i u svrhu polaganja kaucije (kauciona mjenica), a izdaje se kao bjanko, akceptirana i rekta mjenica.

332

I na kraju, mjenica predstavlja sredstvo kratkoronog ulaganja novanog kapitala. Kupovina nedospjelih mjeninih potraivanja je esta pojava u trinim ekonomijama gdje se zarada ogleda u eskontu. Iako je mjenica individualni (pojedinani) papir od vrijednosti, ona spada u grupu berzanskih hartija i zajedno sa obveznicom predstavlja znaajan izvor finansiranja poslovnih subjekata. 289 Trasirana (vuena, trata) mjenica je u daleko veoj upotrebi pa e biti i detaljnije obraena u narednim izlaganjima koja se odnose na sastojke (bitne i nebitne) te mjeninopravne radnje. II SASTOJCI (ELEMENTI) MJENICE 1. Teorija omisije Mjenica je pismena isprava koja ima odreen sadraj kao i svaka hartija od vrijednosti. U pogledu vremena kad pojedini elementi treba da budu uneseni u ispravu, da bi ona imala karakter mjenice, postoje razliite teorije. Prema starijoj teoriji, teoriji jedinstvene radnje (unitu actu), svi elementi moraju postojati, biti uneseni, u asu stvaranja mjenice. U protivnom, isprava nema obiljeja mjenice. Svi podaci (elementi) unose se istovremeno, jednim rukopisom i mastilom. Ovakvo shvatanje ne odgovara potrebama savremenog prometa. Moderna teorija o mjenici (teorija omisije, proputanja) stvorena je prema potrebama trgovakog prometa i bankarske tehnike. Inae, bankarska tehnika, pored zakonskih i drugih pravila, ima veliki uticaj na nain vrenja tradicionalnih finansijskih usluga u koje spadaju i poslovi vezani za mjenicu. Cilj teorije omisije jeste da se omogui potrebni elasticitet u mjeninom saobraaju uz ouvanje pravne sigurnosti. Stoga ona doputa da se svi mjenini elementi ne moraju unijeti u pismenu ispravu u asu sastavljanja mjenice. Doputeno je, dakle, sukcesivno dopunjavanje (upisivanje) mjenice onim elementima koje je njen izdavalac propustio unijeti prilikom izdavanja. Radi ouvanja pravne sigurnosti teorija omisije istie dva momenta: prvi, svi sastojci mjenice koje zakon zahtijeva moraju biti uneseni u ispravu u momentu podnoenja mjenice na isplatu, i drugi, postoji pravna pretpostavka da je izdavalac ovlastio svakog savjesnog imaoca mjenice da upie u ispravu neki od elemenata koji nedostaje, a po zakonu mora postojati. U momentu predaje mjenice, koja se daje kao sredstvo obezbjeenja za budua potraivanja, nije uvijek mogue precizno odrediti sve elemente (mjeninu svotu, rok dospjelosti i dr.). Obaveza je imaoca mjenice da ispuni potrebne sastojke najkasnije u momentu podnoenja isprave na plaanje, saglasno ugovoru sa izdavaocem, u protivnom, nee biti savjestan. Teorija omisije dala je mogunost postojanja bjanko (blanko, bjelice) mjenice koja se dosta koristi u trgovakim i finansijskim transakcijama. Zakon o mjenici prihvata teoriju omisije.
289 Kod nefinansijskih korporacija u SAD od 1982. do 1988. god, u kategoriji eksternih izvora kapitala, obveznice i mjenice ucestvuju sa 19,6%, a krediti sa 13,7% - prema Bernard J. Foley, op.cit. str. 9.

333

2. Bitni sastojci (elementi) 2.1. Uopte o bitnim elementima mjenice Trasirana (vuena, trata) mjenica sadri sljedee bitne elemente (ZM, l. 3): a) oznaenje u slogu isprave da je to mjenica; b) bezuslovan nalog da se isplati odreena svota novca; c) ime, odnosno naziv, firma onoga koji treba da plati (trasat); d) oznaenje kad treba da plati (dospjelost); e) mjesto gdje treba platiti; f) ime, odnosno naziv, firma onoga kome treba platiti, ili po ijoj naredbi treba platiti (remitent). g) dan i mjesto izdavanja mjenice i h) potpis onoga ko je izdao mjenicu (trasant). U pravnoj teoriji, neki autori dijele bitne elemente mjenice na opte, personalne, geografske i kalendarske. Opti su naziv da je to mjenica i nalog za isplatu; personalni su ime trasata, ime remitenta i potpis trasata; geografski su mjesto izdavanja i mjesto plaanja mjenice; a u kalendarske elemente mjenice 290 ubraja se datum izdavanja i rok dospjelosti mjenice. 2.2. Oznaka u tekstu da je isprava mjenica Naziv mjenica mora biti napisan u tekstu same isprave jo u asu kad se ta isprava izdaje, i to na jeziku na kojem je isprava izdata. Naziv mjenica potrebno je upisati da bi potpisnik i svaki onaj ko dobije ispravu u ruke znao ta potpisuje, odnosno o kakvoj se ispravi radi. Ako taj naziv ne bi bio upisan u ispravu, takva isprava ne bi se smatrala mjenicom. Mogla bi to biti obina graanskopravna obligacija. U praksi se, gotovo iskljuivo, upotrebljava mjenini blanket, koji izdaje drava ili neka ovlatena organizacija, i taj je blanket cio tampan na zvaninom jeziku sa stalnim elementima, a za ono to je promjenljivo ostavljeno je prazno da se popuni. U stalne elemente koji su odtampani na mjeninom blanketu spada i naziv mjenica. Naziv mora biti upisan u samom slogu, tekstu. Po naem zakonu, ne moe biti upisan kao naslov. Razlog tome bi bio da se izbjegne falsifikovanje, poto se nove rijei tee mogu unositi u tekst, a lake u naslov. Ovaj elemenat neophodan je u kontinentalnim pravima. Po anglosaksonskom pravu, mjenica je hartija po naredbi (bill on order) i nije nuno da u ispravi bude sadran i naziv mjenica.

O pojedinim elementima mjenice kao i o nainu popunjavanja pojedinih vrsta mjenice poblie: Doc. dr. Veljko Trivun, Vedad Silajdi, Fatima Mahmutehaji i mr. Zinka Grbo Praktikum poslovnog prava, Izdavaka djelatnost Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo 2003.g. str. 588-628.
290

334

2.3. Bezuslovan nalog da se isplati odreena svota novca Ovaj elemenat sastoji se iz tri dijela: naloga za isplatu, bezuslovnosti toga naloga i oznake svote novca. Isplata mjenine svote ne moe se niim uslovljavati. Mjenica je hartija od vrijednosti koja u sebi utjelovljuje trabinu na odreeni iznos novca i, ako bi se za isplatu postavljao neki uslov, mogli bi se initi prigovori o neispunjavanju uslova i time bi trabina iz mjenice bila neizvjesna. Po anglosaksonskom pravu, naredba za isplatu, a samim tim i mjenina obaveza, moe biti vezana za ispunjenje nekog uslova (platite uz podnoenje tovarnog lista). Ona se zove neoperativnom mjenicom. Pitanje je kako mora biti naznaena mjenina svota i mora li biti naznaena po vrsti i koliini novca. Na prvom mjestu, naredba mora da glasi na sumu novca. Ne moe biti potraivanja stvari. Vrsta novca treba da bude naznaena, ako to i nije uinjeno, pretpostavlja se da isplatu treba izvriti u onoj vrsti novca koji ima zakonski teaj u mjestu plaanja. to se tie naznaenja koliine novca, obino se navodi svota i brojem i slovima. Kod nas se iznos brojem pie desno gore izvan teksta, a slovima u tekstu mjenice. Nije svuda tako. Zakon ne odreuje to mjesto i o tome vai obiaj. U Engleskoj i u SAD, iznos brojevima pie se u gornjem lijevom uglu, u Francuskoj uz potpis trasanta. Pri upisivanju iznosa novca brojem i slovima moe doi do neslaganja. Iznos moe biti napisan i slovima i brojem vie od jedanput. Zatim moe biti neslaganja izmeu svote napisane cifrom i slovima. U sluaju ovog nepodudaranja, zakon je dao pravila kako se sukob rjeava (ZM l. 8). Kod neslaganja svote napisane slovima i brojem - vrijedi svota napisana slovima. Ako je u mjenici naznaeno vie razliitih svota, bilo slovima, bilo brojevima - vai najmanja svota. Ako je u mjenici ispisano vie razliitih svota i slovima i brojevima - tada vai ona najmanja svota koja je napisana slovima. Neke zemlje dozvoljavaju u mjenici i alternativno naznaenje valute (platite 100 USD ili 1.600,00 KM). 2.4. Ime trasata Navoenje u mjenici imena onoga ko treba da plati (trasata) bitan je elemenat, jer imalac mjenice valja da zna ko treba da mu isplati mjeninu svotu, da zna ko mu je dunik. Kod vuene mjenice ime trasata mora biti navedeno u mjenici i obino stoji u donjem lijevom uglu. Na mjenici moe biti navedeno vie trasata. Da li ovu ulogu mogu imati kumulativno ili alternativno - zakon izriito ne govori. Teorija prihvata oba rjeenja. Mjenica sa vie trasata nije rijetka pojava u meunarodnom mjeninom saobraaju. Deava se da neko ima u inostranstvu dvije ili vie banaka koje plaaju za njega. Kad takvo lice kao izdavalac mjenice ne zna sigurno ima li pokria kod neke banke, ili ne zna kod koje mu je banke vee pokrie, ili kad kod jedne banke nema

335

dovoljno pokria, vui e mjenicu na obje banke kao trasate. To moe biti alternativno, a moe i kumulativno. Ako se mjenica vue kumulativno, banka kojoj se imalac mjenice obrati prihvatie mjenicu do iznosa pokria, a za ostatak e se imalac mjenice obratiti drugoj banci. Kad takva firma ne zna sigurno ima li uopte, ili ima li kod banke dovoljno sredstava koja mu slue kao pokrie, vui e mjenicu alternativno na obje banke. Inae, trasat moe biti svako lice koje po propisima graanskog prava, moe primati obaveze, dakle, svako poslovno sposobno lice. 2.5. Ime remitenta Ime, odnosno naziv povjerioca, lica kome treba isplatiti mjeninu svotu, mora biti navedeno u mjenici. Na istoj mjenici moe biti navedeno vie remitenata i to kumulativno ili alternativno. Takvo oznaavanje ne unosi u mjenini odnos nikakvu neizvjesnost. Ako su remitenti navedeni alternativno, isplatie je dunik onome ko mu mjenicu podnese na isplatu. Ako su remitenti oznaeni kumulativno, onda bi svoja mjenina prava mogli ostvarivati, smatramo, samo zajedniki, pa bi i isplatu mogli traiti svi zajedno. Meusobni odnos takvih remitenata je graanskopravne prirode i, po pravilu, bio bi odreen njihovim meusobnim sporazumom. U kontinentalnom zakonodavstvu, pa i u naem, za razliku od anglosaksonskog, mjenica nije hartija na donosioca i zato remitent mora biti naveden u mjeninom pismenu. Remitent moe biti fiziko i pravno lice. Prilikom upisivanja imena remitenta, uz ime, odnosno uz naziv pravnog lica, nije neophodno stavljati bliu adresu, zanimanje, vrstu poslovanja i sl, ali bi trebalo to uiniti. Iako to zakon ne trai, adresa je ipak potrebna, jer ako je mjenica prenoena, a doe do protesta ili tube, valjae se obraati i remitentu, poto je i on regresni dunik. 2.6. Potpis izdavaoca mjenice (trasanta) Kako je mjenica obligacija, sasvim je prirodno da na njoj mora biti potpis onoga ko je izdaje. Dunik mora potpisati obavezu kada je ve propisana pismena forma. U asu izdavanja mjenice, trasant je jedini dunik po toj mjenici i razumljivo je da je on mora i potpisati i time dati izjavu da preuzima mjeninu obavezu. Poto se trasant potpisom obavezuje, mora imati poslovnu sposobnost u asu izdavanja mjenice, u momentu kad je potpisuje. Kad je trasant pravno lice, pored potpisa ovlaenih lica na mjenici mora biti ispisana i firma, odnosno naziv pravnog lica. Po pravilu se stavlja tambilj. Mjenica mora biti potpisana onako kako je registrovano da se to pravno lice potpisuje. Na istoj mjenici moe biti oznaeno i vie lica za trasante (satrasanti). Po prirodi poloaja trasantovog u mjenici, razumljivo je da satrasanti mogu biti samo zajedniki (kumulativni) dunici i da nema smisla da budu oznaeni alternativno. Svi su zajedniki dunici. Imalac mjenice moe (u regresnom postupku) traiti od svakog od njih isplatu cijelog mjeninog iznosa, a moe i od svih kao zajednikih

336

dunika. Meusobni odnos satrasanata nije mjeninopravne prirode, nego graanskopravne. 2.7. Oznaenje dospjelosti Dospjelost je vrijeme kad se mjenica ima isplatiti, vrijeme kad mjenina svota dospijeva za isplatu. Rok dospjelosti se mora naznaiti na mjenici, jer je to njen bitni sastojak. No ako se ne naznai, mjenica ipak vai, a zakonska je pretpostavka da je to mjenica po vienju (ZM, l. 4, st.2). Rok dospjelosti ne moe se odrediti van mjenice. Rok dospjelosti kod mjenice moe biti odreen na jedan od ova etiri naina (ZM, l. 34): a) Mjenica sa dospjelou na odreeni dan, dnevna mjenica, kalendarska mjenica (Tagwechsel, lettre de change a jour five). Ova mjenica glasi: 1. juna 2002. god. platite... Rok dospjelosti je odreen tano datumom, fiksan je. Doputeno je, umjesto fiksno odreenog dana, dospjelost oznaiti i uobiajenim izrazima koji pokazuju tano o kom se danu radi. To su: poetkom mjeseca ili primo, polovinom mjeseca ili medio, krajem mjeseca ili ultimo. To znai prvi dan u mjesecu, petnaesti dan u mjesecu i posljednji dan u mjesecu (ZM, l. 38). Kada je mjenica plativa na odreeni dan u mjestu u kome ne vrijede isti kalendar koji vrijedi u mjestu izdavanja, onda se smatra da je dan dospjelosti po kalendaru koji vrijedi u mjestu plaanja (ZM, l.38, st.1). b) Mjenica na odreeno vrijeme od izdanja (Dato wechsel, lettre de change a date). Dospjelost ovakve mjenice je odreena protekom na mjenici naznaenog vremena od njenog izdanja. Ta mjenica glasi: platite est mjeseci od danas ili tri mjeseca a dato platite za ovu mjenicu... ili pola godine od izdanja ove mjenice platite... Vano je naznaiti, ma kojim izrazom, da se plaa od dana izdanja mjenice, da ne bi dolo do zabune od kada treba raunati protek roka. Moglo bi se, inae, kad to ne bi bilo naglaeno, uzeti da se vrijeme rauna od dana podnoenja na akcept, odnosno na vienje. Vrijeme se rauna onako kako odreuje graansko pravo (ZOO, l. 77). Kada se mjenica plativa na odreeno vrijeme od dana izdavanja trasira iz jednog mjesta na neko drugo mjesto i kad u tim mjestima ne vrijede isti kalendari, onda se dan izdavanja dovodi na dan koji mu odgovara u kalendaru koji vrijedi u mjestu plaanja, pa se prema tome odreuje dospjelost (ZM, l.38, st.2). c) Mjenica po vienju (Sichtwechsel, lettre de change a vue). Mjenica po vienju dospijeva kad god se podnese na isplatu. Trasant je duan isplatiti kad god mu je imalac podnese u okviru zakonom predvienog roka. Mjenica po vienju obino glasi: po vienju platite za ovu mjenicu... ili platite im se ova mjenica podnese na isplatu ili pri podnoenju na isplatu platite... ili kad imalac ove mjenice zahtijeva platite... i sl. Zakon ipak odreuje krajnji rok u kome se mjenica po vienju mora podnijeti na isplatu. To je godina dana od izdanja. Ovaj rok podnoenja na isplatu moe trasant skratiti ili produiti da traje due od godinu dana. Moe ga odrediti i svaki indosant, ali samo na krae vrijeme od godine dana (ZM, l. 35). Takva mjenica po vienju kod koje je odreen krajnji

337

rok podnoenja na isplatu glasila bi: platite po vienju, a najdalje 20. juna 2002. godine ili platite po vienju, ali ne prije deset mjeseci od danas... Mjenice po vienju ne moraju se podnositi na akcept, a po pravilu se i ne podnose. Trasant moe odrediti da mjenica plativa po vienju ne smije biti podnesena na isplatu prije naznaenog vremena. U takvom sluaju rok za podnoenje na naplatu poinje tei od tog vremena (ZM, l. 35, st. 2). d) Mjenica na odreeno vrijeme po vienju (Nachsichwechsel, lettre de change de vue). Ova mjenica mora se najprije podnijeti trasatu na vienje, pa poto je on vidi i upie na mjenici datum kad mu je podnesena na vienje, i kada protekne na mjenici oznaeni rok, podnosi se na isplatu. Takva mjenica glasi: tri mjeseca po vienju platite... i sl. Podnoenje na vienje u stvari je podnoenje na akcept, tako da se vrijeme koje treba da protekne do dospjelosti rauna od dana kad trasat akceptira mjenicu i stavi datum akcepta. Ako prilikom podnoenja trasat nije stavio datum, kao i kad je odbio da akceptira takvu mjenicu, valja je podnijeti na protest, i rok se rauna od dana podizanja protesta. Dakle, rok se rauna bilo prema danu akcepta bilo prema danu protesta (ZM, l. 36). Kada protest nije podignut, onda se u pogledu akceptiranja smatra da je nedatirani akcept stavljen posljednjeg dana roka predvienog za podnoenje na akceptiranje (ZM, l. 36, st. 2). Nije doputeno navesti na mjenici dvije ili vie dospjelosti, poto bi to stvaralo zabunu, kosilo bi se s naelom odreenosti mjenice. Takve bi mjenice bile nitave (ZM, l. 34). Ne vae ni mjenice sa kumulativnim ili alternativnim naznaenjem dospjelosti. Mjenice sa naznaenjem krajnjeg roka plaanja ne vae (platite do 1. jula t.g.). Ne vae ni sa nemoguim datumom (platite 31. aprila). U ovim sluajevima se ne moe primijeniti pravilo da se dospjelost izvrenja obaveze pomie na najblii mogui datum. Mjenica sa dospjelou ranijom od dana izdanja, takoe, ne vai. Ne vai ni mjenica sa naznaenjem isplate na rate (obrone mjenice) kod koje je dospjelost naznaena sa vie dana, svakog od tih dana plaa se jedan dio mjenine svote (1. februara 2000. godine platite 10.000 KM, a 5. aprila iste godine platite 20.000 KM). 2.8. Mjesto plaanja U mjenici mora biti navedeno mjesto u kome treba mjenicu platiti. Prema meunarodnoj praksi, stavlja se toponomastiki naziv mjesta, onaj naziv koji se za to mjesto upotrebljava u toj zemlji. No i kad ne bi bilo tako navedeno, ne bi postojao razlog za nitavost mjenice. Zakoni nekih zemalja sadre odredbu da je nitava mjenica u kojoj mjesto plaanja nije oznaeno zvaninim nazivom. U zemljama u kojima zakon ne trai upotrebu zvaninog naziva mjesta pod sankcijom nitavosti mjenice, sudska praksa tolerie i uobiajeni naziv mjesta, ako se jasno i nesumnjivo zna na koje se mjesto misli. Ako vie mjesta nosi isti naziv, a nije stavljena i blia oznaka iz koje bi se vidjelo na koje od tih mjesta izdavalac mjenice misli, savjesni imalac mjenice je ovlaen da je podnese na isplatu u ma kome od tih mjesta, po svome izboru.

338

Mjesto plaanja je bitan elemenat mjenice, ali nije neophodan. Moe taj podatak biti izostavljen, i tada postoji zakonska pretpostavka da je mjesto plaanja ono mjesto koje je na mjenici oznaeno pored imena trasata (ZM, l. 4, st. 3). Ako, pak, ni to mjesto ne bi bilo navedeno, takva bi mjenica bila nitava jer joj nedostaje jedan bitan elemenat. Po teoriji omisije, savjesni imalac mjenice moe sam popuniti mjeninu ispravu i upisati mjesto plaanja ili pored imena trasatovog dodati mjesto njegovog prebivalita. Naziv mjesta plaanja upisuje se u mjenicu obino u donjem lijevom uglu ispod trasatovog imena (Dijamant d.d. Sarajevo, Plaanje u Sarajevu ili Vispak d.d. Visoko, Plaanje kod HBB banke d.d. Sarajevo). Zakon ne trai da se mora pored geografskog naziva plaanja staviti i blia adresa (ulica i broj), ali je razumljivo da to treba uiniti, jer se time omoguuju ili olakavaju mnoge radnje koje je potrebno preduzimati radi ostvarivanja prava iz mjenice. 2.9. Dan i mjesto izdavanja Datum i mjesto izdavanja mjenice obino se stavlja na poetku, u lijevom gornjem uglu, ali ne mora biti tako. Vano je da se stave, pa ma gdje na mjenici. U mjeninom blanketu su ovi podaci navedeni na poetku mjeninog teksta, u gornjem lijevom uglu. Naznaenje datuma izdanja ne mora odgovarati istini. Vai i mjenica na kojoj je kao datum izdavanja stavljen neki drugi dan, a ne onaj kad je mjenica stvarno izdata. Moe biti, znai, i antidatirana kao i postdatirana. Mjenino pravo dozvoljava da ovaj zahtjev bude formalno zadovoljen. U pogledu naziva mjesta vai ono to je reeno za mjesto plaanja. 3. Pretpostavljeni bitni sastojci mjenice Svi nabrojani elementi mjenice, kako se vidi, logiki se nameu iz same prirode mjenice i zato jesu bitni. Da bi se ipak omoguila to laka upotreba mjenice, dozvoljeno je odstupanje od ovog pravila u tom smislu to se za neke od sastojaka uzima kao da postoje u mjenici. Meu bitnim sastojcima mjenice uinjeno je podvajanje na one koji se moraju izriito navesti i moraju postojati u asu kad se mjenica podnosi na isplatu i one koji se mogu pretpostaviti iako nisu izriito navedeni u mjeninom tekstu. Zakon o mjenici navodi tri pretpostavke bitnih sastojaka (ZM, l. 4): a) Trasirana mjenica u kojoj nije naznaena dospjelost pretpostavlja se da je to mjenica po vienju. Znai da oznaenje dospjelosti na mjenici moe biti isputeno. b) Ako u mjenici nije oznaeno mjesto plaanja, pretpostavlja se da je mjesto plaanja ono mjesto koje je oznaeno pored trasatovog imena. c) Ako u trasiranoj mjenici nije naznaeno mjesto izdanja, pretpostavlja se da je mjenica izdana u mjestu koje je navedeno pored trasantovog potpisa.

339

4. Domicilirana mjenica Najei sluaj jeste da mjenicu plaa akceptant u mjestu svoga sjedita, odnosno prebivalita i da mu se tu podnosi. Razlozi trgovakog saobraaja nekada zahtijevaju da se mjenica plati u drugom mjestu, a ne u mjestu sjedita ili prebivalita. Ako je to cilj, onda se tako mora odrediti (upisati) u mjenici. Mjenica na kojoj je oznaeno drugo mjesto kao mjesto plaanja, a ne sjedita ili prebivalita trasata i upisano na mjenici pored njegovog imena naziva se domiciliranom mjenicom (Soko d.d. Mostar, Plaanje u Tuzli). Kod ocjene da li je mjenica domicilirana mjerodavno je samo ono to je upisano na mjenici, a ne stvarno stanje. Ako na mjenici pie: Soko d.d. Sarajevo, Plaanje u Mostaru, radilo bi se o domiciliranoj mjenici, iako nije tana adresa trasata. Sjedite drutva Soko nije u Sarajevu, nego u Mostaru. Ovdje se ak radi i o tome da se stvarno sjedite trasata podudara sa mjestom plaanja, pa ipak se radi o domiciliranoj mjenici. U sluaju kada se sjedite ili prebivalite trasata podudara sa mjestom plaanja, ne moe se govoriti o domiciliranoj mjenici (Soko d.d. Sarajevo, Plaanje u Sarajevu). Tako je upisano u mjenicu i nema uticaja injenica to je stvarno sjedite Soko d.d. u Mostaru, a ne u Sarajevu. Domiciliranom mjenicom se naziva i mjenica u kojoj je trasant naznaio da e istu platiti neko drugi, a ne trasat (Merkur d.o.o. Sarajevo, Plaanje kod HBB banke d.d. Sarajevo). Mogua je i takva kombinacija da i mjesto plaanja bude razliito od sjedita trasatovog, a da platac, lice koje treba da plati, ili kod koga treba da se plati, bude neko drugi, a ne trasat. Navoenjem nekog drugog lica koje treba da plati mjenicu (platac) ne mijenja se trasat. Platac ne ulazi uopte u mjeninopravni odnos. Nema njegovog potpisa na mjenici. Zakon o mjenici (l. 28) dozvoljava kod mjenica plativih u mjestu trasatovog sjedita, koje nisu domicilirane, da trasat moe prilikom akcepta oznaiti adresu u tom mjestu gdje e se mjenica platiti. Time se ne mijenja mjesto plaanja, nego se samo daje adresa gdje e se, odnosno kod koga e se mjenica platiti. To lice (platac), odnosno mjesto (platite), odreuje trasat. Neki i tu mjenicu nazivaju domiciliranom, odnosno nepravom domiciliranom mjenicom. Mjenicu moe domicilirati samo trasant. Trasat moe na domiciliranoj mjenici odrediti samo domicilijata, lice koje e za njega platiti mjenicu u mjestu plaanja koje je ve odredio trasant. Miljenje da mjenicu moe domicilirati samo trasant nije opteprihvaeno. Po teoriji omisije, mogao bi mjenicu domicilirati svaki njen savjesni imalac, jer se smatra da je trasant, kad je izostavio tu oznaku, ovlastio svakog imaoca da to po potrebi uini.

340

Postoji i shvatanje da je domicilirana mjenica svaka u kojoj je oznaeno da e je isplatiti neko tree lice, a ne akceptant ili u kojoj je naznaeno da e se isplatiti u nekom drugom mjestu, a ne u mjestu koje je navedeno u mjenici kao sjedite trasatovo. 5. Nebitni sastojci mjenice (mjenine klauzule) Pored bitnih sastojaka koje hartija od vrijednosti mora sadravati da bi bila mjenica, u mjenini tekst se mogu unositi i neki drugi sastojci (mjenine klauzule). Njihovo unoenje nije nuno pa se stoga i nazivaju nebitnim sastojcima (fakultativnim elementima). Za punovanost isprave kao mjenice nema uticaja da li su ti elementi uneseni u ispravu ili nisu. Unose se ako mjenici treba dati jo neko pravno dejstvo ili da se jasnije oznae neki pravni odnosi izmeu lica koja uestvuju u mjeninom poslu. Naveemo najee mjenine klauzule: 5.1. Podatak o broju mjeninog primjerka (duplikatna klauzula) Nekad je potrebno da se mjenica izda u dva ili vie primjeraka. To bi bilo za sluaj gubitka mjenice, njenog podnoenja na akcept. Ako se mjenica izdaje u vie primjeraka, potrebno je navesti u tekstu i naznaiti koji je po redu primjerak: prvi (prima), drugi (sekunda), trei (tertia). (1. septembra 2003. godine platite za ovu prvu mjenicu..., po vienju platite za ovu drugu mjenicu...). Navoenjem broja primjeraka mjenice treba da se ukae da se ne radi o izdavanju novih mjenica, nego o veem broju primjeraka jedne iste mjenice. Svi primjerci predstavljaju jednu mjenicu i isplatom jednog primjerka svi ostali gube vanost. Ako se ne eli izdavanje vie primjeraka jedne mjenice, stavlja se solo klauzula (1. jula t.g. platite za ovu solo mjenicu... ili ... za ovu jedinu mjenicu...). 5.2. Oznaka po naredbi Mjenica je hartija od vrijednosti koja je po sili zakona prenosiva (negocijabilna) po naredbi, bilo to u njoj oznaeno ili ne. Svaka je mjenica prenosiva indosamentom, pa izostavljanje tog nareenja ne ometa njen lak i nesmetan prenos. U mjenici ne mora biti upisano: Platite za ovu mjenicu po naredbi N.N..., nego moe i ovako: Platite za ovu mjenicu N.N... 5.3. Klauzula o moneti (klauzula o efektivnosti) Naziva se jo i klauzulom o efektivnom plaanju u stranoj valuti, a interesantna je u meunarodnom mjeninom saobraaju. Trasant njome odreuje da se mjenica ima isplatiti u naznaenoj vrsti novca. Mjenica bi glasila: 12. jula t.g. platite za ovu jedinu mjenicu po naredbi N.N. 10.000 vicarskih franaka efektivno... ili u vicarskim francima. Ako bi naredba glasila samo na isplatu nekog stranog novca (Platite... u stranoj valuti...), ali se iz teksta ne vidi u kojoj efektivnoj valuti (moneti), mjenini dunik je ovlaten da mjenicu isplati u domaem

341

novcu prema dnevnom ili odreenom slubenom kursu. Inae, ova klauzula se primjenjuje ukoliko nije u suprotnosti sa devizno-valutnim propisima zemlje. 5.4. Klauzula o pokriu (revalirajua klauzula) Oznaava oblik vrijednosti koju je trasat primio od trasanta, ime ga je pokrio, i na osnovu ega trasat pristaje da se mjenica vue na njega. Tie se osnovnog odnosa izmeu njih jer govori o tome u emu se sastoji naknada (protuinidba) koju trasat prima. Njegova inidba je u isplati mjenine svote. Trasat prihvata mjenicu, ulazi u mjeninu obavezu kao dunik, radi toga to je primio pokrie od trasanta u novcu, kreditu, trgovakim efektima, robi, a moe biti i dug. Klauzula ima graanskopravna dejstva i pozivanje na pokrie i njegovo osiguranje (obezbjeenje) nema mjeninopravnu vrijednost jer stavljanjem potpisa na mjenicu od strane trasata smatra se da je zasnovana njegova mjenina obaveza. Prema naelu strogosti, mjenini posao je samostalan i apstraktan, pa se ne vidi kauza (razlog) obavezivanja. Ako klauzula glasi: Platite... i stavite na moj raun znai da trasat ima poslovni odnos sa trasantom iz koga neto duguje pa e mjenicu isplatiti sa tog trasantovog rauna. Kada postoji ovakva klauzula: Platite... i stavite na raun N.N, radi se o komisionoj mjenici (komisiona trata). Postoje pravni odnosi izmeu trasata i N.N, ali i izmeu trasanta i N.N, na osnovu ega trasant, kao komisionar N.N, vue mjenicu na trasata. O komisionoj mjenici bie rijei kasnije. U sutini, klauzula o pokriu pokazuje trasatu koga on treba da zadui u raunu ili kome raunu e odobriti mjeninu svotu. 5.5. Klauzula valute (valutna klauzula ili klauzula o primljenoj vrijednosti) Pokazuje odnos izmeu trasanta i remitenta, odnosno u emu je bila ili se oekuje protuinidba remitenta. Ta klauzula obino glasi: Valuta primljena u robi ako je trasant primio robu i plaa mjenicu ili Valuta primljena u gotovu jer je od njega primio novac ili Valuta za eskont ako remitent kao banka trasanta eskontira mjenicu, zatim Vrijednost u meni (nama) samom kada je trasant oznaio sebe kao remitenta. Ova klauzula ima graanskopravna, a ne mjenina dejstva. 5.6. Avizna klauzula (avizo ili klauzula o izvjetaju) Klauzula govori o tome da li trasat, prije nego to prihvati nalog iz mjenice, treba da saeka izvjetaj od trasanta ili ne treba. Moe da glasi: Platite ... i stavite istu na moj raun sa izvjetajem ili Platite... i stavite istu u raun N.N, bez izvjetaja. Bezuslovnost mjeninog naloga moe se ublaiti unoenjem ove klauzule ako se akceptiranje i plaanje mjenice vee za izvjetaj koji trasant treba da poalje trasatu (upisano sa izvjetajem). Ukoliko trasat akceptira i/ili isplati mjenicu prije dobijanja izvjetaja, on time, protivno izvjetaju, ugroava svoj zahtjev na pokrie. Klauzula bez izvjetaja znai da trasant nee slati trasatu nikakav

342

izvjetaj niti objanjenje u pogledu mjenice. I ova klauzula ima graanskopravna, a ne mjenina dejstva. 5.7. Kasatorna klauzula Upisuje se u sluaju izdavanja mjenice u vie primjeraka, a cilj je da se mjenina svota isplati samo imaocu jednog (odreenog) primjerka mjenice. Isplatom toga primjerka ostali gube pravnu vrijednost. Obino glasi: Platite za ovu prvu, a ne i za ostale mjenice... ili Platite samo po ovom primjerku... 5.8. Rekta klauzula (negativna klauzula po naredbi) Ovom klauzulom mjenica se pretvara u hartiju od vrijednosti na ime i moe se prenositi samo cesijom, a ne indosiranjem. Takva bi mjenica glasila: Platite za ovu mjenicu N.N, ali ne i po njegovoj naredbi... ili Platite za ovu mjenicu N.N, koja nije indosabilna... Rekta klauzula slabi opticajnu sposobnost mjenice. 5.9. Klauzula bez trokova ili bez protesta Unoenjem ove klauzule imalac mjenice se oslobaa obaveze na podizanje protesta, radi izbjegavanja suvinih trokova. Meutim, imalac mjenice zadrava sva mjenina prava, iako nije podigao protest u sluajevima u kojima bi, inae, to trebalo da uini. Klauzulu moe unijeti trasant, indosant ili avalist. Ako je upie trasant, ona djeluje prema svim potpisnicima, a ako je stavi indosant ili avalist, tada djeluje iskljuivo prema njima. Ukoliko bi imalac mjenice, i pored postojanja ove klauzule, podnio mjenicu na protest, nema pravo na protestne trokove od lica koje je stavilo klauzulu, niti od njegovih sljednika. Akceptant i trasant kod vlastite (solo) mjenice nemaju pravo stavljati ovu klauzulu. 5.10. Klauzula bez obaveze ili bez regresa Njome indosant iskljuuje svoju mjeninopravnu odgovornost, kao regresnog dunika, prema daljnim imaocima mjenice. Klauzula vai samo prema indosantu koji je istu upisao. 5.11. Klauzula o kamati Unosi je trasant kod mjenice plative po vienju (a vista) ili na odreeno vrijeme po vienju uz upis visine kamatne stope