Nicolao Merker Kolonijalna Europa i mit zapadne civilizacije*

1. Nacionalne ideologije i kolonijalizam Evropljani su kroz pet stoljea, od sredine XV., sistematski, prodirali na sve kontinente. Tamo su razarali i obnavljali, dezintegrirali i ponovo stvarali, svugdje su nastojali preoblikovati svijet prema vlastitim idejama. Rezultat je bio hegemonija Zapada. Preostalom dijelu svijeta ona je bila doslovno nametnuta. Na pojedine dinamike irenja, naroito na prodor preko mora, dakle na suvremeni kolonijalizam, mnogo je utjecala ono to bi nazvao kolonijalna filozofija svake od nacionalnih evropskih drava (ili evropske derivacije kakve su Sjedinjene Drave). Raanje svake nacionalne drave bilo je praeno posebnom nacionalnom ideologijom. To jest ukupnou ideja i osjeaja, kao i materijalnih interesa koji su se odraavali na svijest, a ova je bila orue tog roenja, jer je stvorila pristanak. Specifine su se etnikopolitike i kulturne koncepcije, ve nataloene u razliitim nacionalnim ideologijama, otisnule u prekomorske zemlje. Oblik se sastojao, uglavnom, u naelu moi, maskiranom kao civilizacijska misija. No predstava ta je mo, ciljevi kojima ona mora teiti, iz ega se sastojala civilizacija, to je upravo ovisilo o karakteristikama ove ili one posebne nacionalne ideologije. Neto se analogno dogodilo na polju
*

Ovo moje predavanje moglo je nastati zahvaljujui zajednikom pozivu Talijanskog Instita za Kulturu iz Zagreba i Odsjeka za Filozofiju zagrebakog Sveuilita. Zato elim posebno zahvaliti direktorici Paoli Ciccolella i dott. Virginiji Piombo iz Talijanskog Instituta za Kulturu i prof. Linu Veljaku sa Odsjeka za filozofiju. Posebno zahvaljujem dr. sc. Luki Bogdaniu ne samo zbog ljubazno ponuenog i izvrsnog prijevoda predavanja, ve i zato to se aktivno zaloio za uspostavljanje suradnje izmeu Fakulteta filozofije Sveuilita La Sapienza iz Rima i Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu.

ekonomskih materijalnih interesa. U ovom je sluaju razvoj i odvijanje industrijske revolucije, razliit od zemlje do zemlje, utisnuo svoje specifinosti u zasebne kolonijalne ideologije. Ideoloko-nacionalnih opravdanja kolonijalizma je toliko koliko i pijeska u moru, ali kolonije kao takve doputaju samo jednu definiciju. One su bile teritoriji dugo vremena podvlaeni ili kontrolirani od neke strane sile u svrhu ekonomske, politike, vojne ili druge koristi. Do dominacije je dolo primjenom ili prijetnjom sile. Autohtono stanovnitvo je u mnogim sluajevima istrijebljeno, istjerano, pretvoreno u robove, podjarmljeno ili potpuno lieno svih prava i svakako nikad nije bilo izjednaeno s graanima vladajue (vele)sile. Ovu je definiciju 1994. dao berlinski historiar Helmut Stoecker (Stoecker 1994: 348-349). Koncept kolonijalizma bio je uvijek izrazito uvjetovan svijeu, koju su kolonizatori imali o sebi samima. U prvom redu uvjerenjem da oni obavljaju odreenu misiju. To su vjerovali od XVI. stoljea nadalje. Da bi preivjeli u dalekim krajevima, esto na isturenim punktovima, stalno okrueni opasnostima, izloeni dramatinim odricanjima, bili su im neophodne dobre psiholoke podrke. A ove su potjecala uvelike iz uvjerenja da je kolonijalno osvajanje civilizacijska misija, rad, to bi se danas reklo, u humane svrhe. Svakodnevna odricanja tako su doivjela preobrazbu. Dobila su pozitivan smisao, jer im je cilj postao irenje vrijednosti. Vrijednosti su u prvom redu bile kranstvo. Izvan granica Zapada ivjeli su barbarski narodi jer nisu vjerovali u ispravna boanstva, nisu imali jedinu pravu spasonosnu religiju: dar Boga Zapadu. Osim to nisu imali ispravnu religiju, nedostajala im je i prava kultura i znanstveni progres (uvijek, razumije se, u oblicima, koje je su ovi imali na Zapadu), jer su za evropsku ideologiju obino ove tri stvari bile identine. Mitu civilizacijske misije pripadala je i ideja, briljivo gajena, da je u evropskoj ekspanziji, naposljetku identificiranoj s procesom civiliziranja,
2

gotovo sve funkcioniralo prema projektu i da sve tee boje providnosti.

sukladno s

namjerama. Kao da je Evropa na prekomorskim teritorijima bila longa manus Ustvari nije bilo uope tako. Susreti sa geografskim podrujima i prekomorskim stanovnitvom, od kojih su nastali kasnije kolonijalni imperiji, od poetka su bili obiljeeni velikom koliinom sluajnosti. I kasnije ekspanzionistiki dogaaji, naseljavanje i kolonijalne politike zadravale su sluajne aspekte, u mnogo emu anarhine, u smislu da je postojala stalna diskrepancija izmeu projekta i onog to bi iz njega proizalo. Sve je to, po pravilu, bilo briljivo preuivano u kolonijalnoj publicistici. Snanu je podrku dala u moderno doba ideja nacije i nacionalne drave, u kojoj je prevladavala etnika ideja o naciji, uvjerenje da duh neke nacije ovisi o lozi (rodu). Postojale su dvije varijante, prema tome da li se na prvom mjestu nalazila bioloko-prirodna teza ili etniko-kulturna. Od poetka XIX. st. obje su teze imale za cilj pokazati fiziko-moralnu superiornost jedne nacije u odnosu na drugu. To je imalo dalekosene posljedice. Naravno, u posljednjih trideset godina XIX. stoljea kapitalizam je poprimio crte imperijalizma u suvremenom smislu tog termina i proizveo velik broj ideologija, koje su mu davale privlanu patinu. No u velikom broju sluajeva bilo je dovoljno primijeniti modele ve postojeih koncepcija, koji su ve desetljeima opravdavali za svaku i bilo koju od drava-nacija superiornost prava i vrijednosti njezine ekspanzionistike politike. No pored toga ekspanzionistika je ideologija imala ipak velik broj zajednikih nazivnika u svim evropskim nacijama. 2. Zapad, jedino i ekskluzivno mjesto civilizacijske superiornosti

U kulturi devetnaestog stoljea bila je rairena ideja da su vitalnost neke nacije i poveanje njenog stanovnitva sinonimi. Poveanje stanovnitva zahtijevalo je poveanje prostora. Obino se naglaavalo- u Njemakoj na primjer 1900. godine je to inio sociolog Gustav Schmoller da ekspanzija pokazuje pozitivnu nacionalnu energiju kulturnih naroda, sposobnih s osjeajem vlastite snage da se raire, proiruju granice, podvlauju strane zemlje, da si uine mjesta selidbom, osvajanjem, kolonizacijom, emigracijom (Schmoller 1900: 172). To su jake i zdrave nacije u usponu /ivi: 182/. Schmolleru je izgledala u izvjesnim granicama istinita i prihvatljiva hipoteza o opem i ujednaenom karakteru kulturnih zapadnih naroda /ivi: 139/. Koji su se zato morali openito uvati od prodora izvjesnih niih rasa, kao to je to danas npr. prodor kineske rase u Ameriku ili Slavena u Istonu Njemaku, jer su te rase predstavljale opasnost za nain ivota, navike i rasni tip superiorne rase, naroito ako je pritok strane krvi i suvie velik /ivi: 147/. Dakle, cijela je Zapadna Evropa (proirena Sjedinjenim Amerikim Dravama kao ogranak Evrope) bila proglaena izvjesnom vrstom velike nacije, superiorne ostatku svijeta. Stoga Zapad nee smjeti prihvatiti nita od stranih obiaja ili strane krvi, ve e morati svuda nametati pozapadnjenje. Ve je 1803. engleski historiar John Malcom, budui guverner britanske centralne Indije, naglaavao nunost preventivnog rata protiv nekog lokalnog maharade, jer bi taj rat znaio prevladavanje pravde, reda, razumne vladavine nad nepravdom, neredom i tiranijom te doveo do prirodnog progresivnog porasta civilizacije /u Frstera 1997: 61/. I Pierre Savorgnan de Brazza, talijanski istraiva, naturalizirani Francuz, i guverner od 1888-1894. francuskog Konga, u jednoj svojoj zdravici 1892. kazao je da eli podii au civiliziranju Afrike, koje se dogaa paralelnim naporima svih nacija, svake pod vlastitom zastavom /u Pakenhama 199171993: 202/. A svaka je veliala vlastite zasluge za civilizaciju.
4

Njemaka je vlada izjavljivala 1887. da je naa zadaa kao kulturne nacije pacificirati divljake /u Petschull-Hpker 1986: 60/. To jest - kako je pjevao hosana jedan lanak iz Gartenlaube - Vrtni paviljon - veoma popularan i mnogo itan asopis od kada se petog srpnja 1884. njemaka zastava zavijorila nad dravom Togo, u zemlji bez zakona i najnieg dravnog poretka, sve se izmijenilo: sada Nijemci misionari kulture mire odmazde meu plemenima, prekidaju trgovinu robljem i osvajaju srca domorodaca lijeei bolesti kao bijeli amani /anonimno 1889/. I jao onome tko se usudi postaviti zapreke ovoj strasti humanosti. Nijemci, izjavljivao je 1886. Paul de Lagarde, koji je u Njemakoj bio pristalica etniko-kulturnog etnonacionalizma znaju da im je povjerena sudbinska misija za sve nacije svijeta: ukoliko ih se sprijei // u njenom izvravanju, njihovo je pravo upotrijebiti silu /Lagarde 1920: 423/. U Francuskoj Tree Republike, koja se bila napela da svim silama proiri kolonijalni imperij, glasovima koji su bili izraz vlasti bilo je svejedno da li e civiliziranje uspjeti topovima ili trgovinom. Za biveg predsjednika vlade Julesa Ferryja u jednom govoru u Parlamentu 1885. civilizirati znailo je jednostavno da Francuska //, gdje god to moe, mora iriti vlastiti jezik, vlastite obiaje, vlastitu zastavu, vlastito oruje i vlastiti genij / u Ferry 1883., V: 220/. Prema potrebama bit e upotrijebljeno najprikladnije sredstvo, svako od njih jednako funkcionalno za temeljni princip, to jest da vie rase imaju izvjesna prava u odnosu na nie rase, jer na njima lei sudbinska dunost da civiliziranju te nie rase/ivi: 210-211/. ak su i poeci talijanskog kolonijalizma, konfuzni i neefikasni, jer su odravali unutranje uvjete u zemlji, imali vlastitu retoriku. Godine 1871 Mazzini je htio talijanski Tunis, pozivajui se na neizbjeno kretanje koje poziva Evropu na civiliziranje afrikih pokrajina /u Del Boca 1976: 55/. Jedna je vojnika pjesma iz 1885. govorila, u kontekstu okupiranja Eritreje, u vruim pustinjama /gdje sunce estoko pali/ poduiti emo crnce/ kako bi za
5

ivot pristojan znali /ivi: 205/. A za biskupa Leuke, 1887., upravo s talijanskom kolonizacijom afrikih naroda poet e razvoj njihove moralne i materijalne kulture te prestati njihovo sadanje stanje barbarstva /ivi: 254/. 3. Kolonijalizam i geopolitika A to se u meuvremenu dogodilo s naelom moi? Od kraja XIX. stoljea ono je poprimilo nove sadraje putem geopolitike. Novi se sadraj zvao princip teritorijalnosti, postizanje posjedovanja novih zemljama. Jedna nacija sad se tako govorilo mora iriti vlastiti teritorij (podvlaivanjem drugih nacija) u prvom redu kako bi stekla ivotni prostor. Ve smo to vidjeli kod Schmollera. Primjenjivati rasistike politike, insistirati na superiornosti vlastite rase, bilo je samo sredstvo da se postigne taj cilj. Godine 1901., sa svoje katedre u Leipzigu, geograf Friedrich Ratzel, jedan od otaca takozvane politike geografije (ili upravo geopolitike), oznaio je kao najveu opasnost nacionalno-politiku slavensku migraciju s istoka prema zapadu, jer bi ova dovela do zagaenja germanske krvi; i kako bi istu blokirao, predloio je ekonomsku zajednicu pod njemakom hegemonijom svih drava zapadno od Visle /u Schulza 1991: 56/. Dao je dakle geopolitikim ciljevima rasistiko usmjerenje. S druge pak strane, prema njegovom slavnom traktatu Politika geografija (1897), klju svake dravne moi ne lei toliko u rasnoj homogenosti njenog stanovnitva, koliko u teritorijalnom principu, u posjedovanju tla, u irenju prema novim zemljama. Tako da se nacija morala iriti (podreujui sebi druge) prije svega zato da doe do ivotnog prostora; a primjenjivanje rasistikih politika bilo je samo sredstvo za postizanje tog cilja. Koncept ivotnog prostora doveo je do daljnjeg opravdavanja kolonijalizma, ogoljenijeg i sirovijeg, koji je dao novu dimenziju ve onoj
6

poznatoj o civilizacijskoj misiji. Geopolitika je ponudila sugestije koje su bile daleko manje mitske. Odmah poslije jednog svog istraivakog putovanja 1891 u Eritreju, poslanik liberalne stranke, Ferdinando Martini, budui prvi civilni guverner pokrajine, izjavio je da argument civiliziranja vie ne vrijedi. Budui da se upravo u sluaju Eritrejaca, koji su po religiji Kopti ne radi o divljim plemenima, to oboavaju idole, ve o kranskom narodu, koji je to ve stoljeima i ije je politiko ureenje staro vie vjekova. Tako da Martiniju, na kraju krajeva, nije preostalo nita drugo do li da iskreno proklamira dogmu iste dominacije, zamjenu jedne rase drugom, budui da je uroenik smetnja naem djelovanju kao to su to bili crvenokoci u Americi, te da mu se mora pomoi kako bi nestane // svim sredstvima kojima civilizacija, koju on instinktivno mrzi, daje: naizmjeninom upotrebom topova i navikavanjem na rakiju /u De Boca 1976: 455/. Nijedno kolonijalno podruje, osvojeno u XIX. stoljeu, ni jedne od evropskih zemalja nije postalo u stvarnosti onaj ivotni prostor o kojime su priali prie oni to su morali opravdavati kolonijalizam. Sva su ta podruja ostala daleko od toga da su postala prave kolonije za naseljavanje, od toga da su se u njih u velikom broju preseljavali ljudi iz rodnog kraja. 4. Sa Biblijom i sa pukom Jedan poseban aspekt predstavljaju prekomorski dogaaji vezani za kolonijalizam i kransku misionarku aktivnost. Ikonografija je poznata: dio obale, skupina vojnika, na uzvienom poloaju vojskovoa sa zastavom to vijori na vjetru i sveenik ili redovnik koji podie kri, a u pozadini neki zapanjeni i prepadnuti domorodac. Tako je predstavljano osvajanje kolonijalnih zemalja od strane svjetovne i crkvene vlasti.

Tokom konkretnih historijskih dogaaja te dvije vlasti nisu se ba uvijek nale u toj lijepoj slozi. Misionari su uglavnom daleko vie od kolonijalista poznavali obiaje, navade i tradicije, kao i jezik uroenika. U pravilu oni su imali posredniku ulogu izmeu kolonijalne administracije i domaeg stanovnitva, a katkad su energino protestirali protiv kolonijalistike samovolje: na primjer protiv terora koji je su Kini uvele internacionalne vojne snage nakon Bokserske pobune, ili u jugozapadnoj Africi protiv genocida nad herero i nama plemenima u njemakom kolonijalnom ratu 1904-1907. Oko jedne stvari uvijek su bili sloni s kolonijalnom vlau-snagom, a ta je uvjerenje da bijeli ovjek treba donijeti moderni napredak i superiornu kulturu u prekomorske zemlje i da tu zadau mora ostvariti svim sredstvima: dakle kako revolucioniranjem privrednog i drutvenog ivota uroenika tako i preobraivanjem na pravu vjeru. Naravno, odnosi izmeu kolonizacije i vjerskog preobraenja zavisili su i o kolonijalnoj koncepciji, koju su kolonizatori donijeli sa sobom. Tipian je primjer burska kolonizacija June Afrike, zapoete jo u XVII stoljeu. Meu emigrantima iz Evrope Buri, holandski kalvinisti, sigurno su bili najtvrdoglaviji (po tome slini naseljenicima Nove Engleske u Americi) u ostvarivanju u svakodnevnoj praksi, biblijskog obeanja Obeane zemlje i Obeanog narod. U tom smislu su Zul i Kaferi u Africi, kao i crvenokoci u Americi, morali biti pokoreni ili istrijebljeni: analogno kako Stari Zavjet govori o pobjedi Izraelskog naroda nad svojim poganim susjedima, Kanacima. Ishodite etniko-religioznog nacionalizma bijelog ovjeka u Junoj Africi treba traiti u tim uvjerenjima. S njima je povezana i dogma o odvojenosti rasa, o apartheidu, odnosno potpuni anakronizam koji je trajao je sve do 1994.- jedne pigmentokratske industrijske drave, (kako se izrazio jedan historiar /Thomson 1985: 191/), koji je naveo da ne mali broj crnih junoafrikanaca u Bibliji vidi dokument kolonijalnog podjarmljivanja i da je ita oima Kanaanca (tako pie jedan ameriki autor /Prior 1999: 43/, koji se bavio tom
8

problematikom. Odnosno oima onog koji je sa vlastite zemlje bio izbaen od strane Izabranog naroda. To nas izravno dovodi do sveukupnosti problematike kolonijalnog nasljea, do posljedica kao i do uinaka koje je pet stoljea kolonijalne vlasti imalo kako na kolonizatore tako i na kolonizirane. 5. Kolonijalno nasljee, krajnje sloen problem Ovdje mogu letimino dodirnuti samo neke od toaka. Ope pravilo je da su razliiti tipovi kolonizacije izazvali, kao u epruveti laboratorija, razliite reakcije na strani koloniziranih. Ili, kako kae poslovica, jeka uvijek odzvanja glasom, koji je bio isputen. Osim ekonomske eksploatacije radne snage i pljake bogatstava, to samo po sebi nije bilo nova pojava, jer su i u prekomorskim zemljama ve postojala takva vlastita iskustva kod uroenika, Zapad je donio dvije izvozne robe, koje su dotad bile sasvim nepoznate. U prvom redu (ve do XVII stoljea) ideje o znanstvenoj revoluciji i nakon toga njen praktini proizvod, industrijsku revoluciju: ukljuujui i strukturalne komponente evropskog civilnog drutva povezane sa te dvije revolucije. Na drugom mjestu dao je ideju o nacionalnoj dravi, ukljuujui liberalno-demokratsku arhitekturu te tvorevine, kao i (od francuske Revolucije nadalje) epohalnu Deklaraciju o univerzalnim i neotuivim pravima ovjeka i graanina. Da bi se shvatila epoha bilo kolonijalizma bilo dekolonizacije apsolutno je neophodno utvrditi injenino zasnovani smjetaj za tri vrste zapadnjake izvozne robe za sistematsku politiku eksploatacije, za znanstvenu i industrijsku revoluciju, za nacionalnu dravu i za univerzalna ljudska prava kako bi se poslije mogla utvrditi njihova povezanost iz svih moguih kutova gledanja. Moda je samo na taj nain mogue izbjei (ili bar ograniiti) slijepe ulice u shvaanju, - i na kraju pokuati napraviti bilancu historijskog puta kolonizacije i dekolonizacije. Isto vrijedi u perspektivi budunosti, moda se
9

moe pogoditi kako dekolonizacija, koja je ve vie decenija na dnevnom redu, moe sa svoje strane biti dekolonizirana, odnosno osloboena od ostataka i natruha kolonizacije. Na Deklaraciji o pravima ovjeka i graanina iz 1789. poiva, kako je poznato Povelja Ujedinjenih nacija iz 1946., kao i Opa deklaracija o pravima ovjeka iz 1948. Ta se tri dokumenta mirne due mogu smatrati konceptualnim pozitivnim nasljeem Zapada. Upravo priznavanje opih prava ovjeka i graanina zabranjuje da se odnosi izmeu razliitih civilizacija izrode u etnocentrike sukobe, u kojem svaka civilizacija vitla svojim vrijednostima kao orujem kojim e se oboriti na drugu civilizaciju. Jedini mogui put je hod grebenom. Odnosno to znai da treba pronalaziti, od sluaja do sluaja, onu odreenu toku, gdje u simbiozi s neotuivim opim ljudskim pravima, mogu koegzistirati i partikularna prava na razliitost, ova posljednja kao izraz kulturnog i individualnog i kolektivnog oblika postojanja (ukljuujui i religiozne svijesti koje se s njima identificiraju), a koje u doba historijskog nastajanja gore navedenih deklaracija veim dijelom nisu jo ni postojale. S druge strane s tim je povezana neophodnost blokiranja apsolutizma partikularizama (etnikih, lokalnih, religioznih, itd.) u onim tokama, gdje bi njihovo zadovoljavanje bilo u koliziji sa opim vrijednostima ljudskog dostojanstva kao i pravde. Takve tenje treba odluno blokirati. Upravo se zbog toga u Deklaraciji UN-a iz 1948. pravo na specifine, drugaije identitete, ili pravo na razliitost, ne ostvaruje bezuvjetno. Ono poiva na vrlo tono definiranoj klauzuli, koja odreuje uvjete. To je klauzula koja onemoguava da se partikularna prava ostvaruju na tetu opih prava. Primarno ljudsko pravo (koncipirano kao pravo svakog pojedinog subjekta ali i kao dunost, od strane svakog subjekta, da prizna to pravo drugima) je neotuivo pravo svakog pojedinca da sudjeluje u to veem zajednikom ljudskom identitetu, te da to pravo bude garantirano. Pravo na razliitost
10

moe samo biti dodano tom primarnom pravu, a ne moe ga ni nadomjestiti ni ponititi.

Bibliografija: Anonimno. 1889: Die Bismarckburg im Adeliland, "Die Gartenlaube. Illustrirtes Familienblatt", XXXVI, 1889: 862. Auch, Eva-Maria - Frster, Stig. 1997 (uredio): "Barbaren" und "Weisse Teufel". Kulturkonflikte und Imperialismus in Asien vom 18. bis zum 20. Jahrhundert, Paderborn-Mnchen, Schningh. Del Boca, Angelo. 1976: Gli italiani in Africa orientale. Dall'unit alla marcia su Roma, Roma-Bari, Laterza. Ferry, Jules. 1893: Discours et opinions, a cura di Paul Robinet, Paris, Colin, 1893-98, 7 voll. Frster, Stig. 1997: Gerchte, Spione und Kriegstreibereien. Die merkwrdige Geschichte der britischen Expansionspolitik in Indien 1793-1804, in Auch-Frster 1997: 45-62. Lagarde, Paul de [tj. Paul Anton Btticher]. 19205: Deutsche Schriften (1886), Gttingen, Dieterich. Pakenham, Thomas. 1991: Scramble for Africa 1876-1912, London, Weidenfels & Nicolson. 1993: trad. ted. [Der kauernde Lwe. Die Kolonisierung Afrikas 1876-1912] di Katharina Frs, Dsseldorf-Wien, Econ-Verlag. Petschull, Jrgen - Hpker, Thomas. 1986 (uredio): Der Wahn vom Weltreich. Die Geschichte der deutschen Kolonien, Herrsching, Pawlak. Prior, Michael. 1999: The Bible and colonialism. A moral critique (1997), Sheffield, Sheffield Academic Press. Schmoller, Gustav. 1900: Grundriss der Allgemeinen Volkswirtschaftslehre, I: Begriff. Psychologische und sittliche Grundlage. Litteratur und Methode. Land, Leute und Technik. Die gesellschaftliche Verfassung der Volkswirtschaft, Duncker & Humblot, Leipzig. Schultz, Hans-Dietrich. 1991: Deutschlands "natrliche" Grenzen, in Demandt 1991: 32-93. Stoecker, Helmuth. 1994: Zur Definition des Begriffs Kolonie sowie abgeleiteter Begriffe und deren Verwendung (und Nichtverwendung) in der Geschichtsliteratur, in Wagner 1994: 340-52. 11

Thompson, Leonard. 1985: The political mythologie of apartheid, New Haven, Yale University Press. Wagner, Wilfried. 1994 (ed.): Kolonien und Missionen. Referate des 3.Internationalen kolonialgeschichtlichen Symposiums 1993 in Bremen, Mnster, LITVerlag.

12