You are on page 1of 9

Tumačenje Poslanice Rimljanima

Središnji dio ovoga rada analiza je i tumačenje Poslanice Rimljanima 8, 1-12. Da bismo
mogli shvatiti taj mali dio ove velike Pavlove poslanice bilo je potrebno zahvatiti širi
kontekst. Tako smo se pozabavili povijesnim kontekstom Poslanice Rimljanima; i to
vremenom, okolnostima i razlozima nastanka te poviješću kršćanstva u Rimu. Dalje smo
ukratko pojasnili kako Pavao upotrebljava i što sve znače pojmovi duh i tijelo; što znači
život „po tijelu“ a što „po Duhu“. Bez razumijevanja te osnovne Pavlove terminologije ne
bi bilo moguće razumjeti ni ovu veliku poslanicu. Zatim smo analizirali dio 7. poglavlja i
ostatak 8. da bismo cjelovitije zahvatili širi kontekst i smisao u kojem leži ovaj mali
odlomak. Na kraju dolazi zaključak vezan uz primjenu ovog odlomka na današnji život
vjernika, crkve i ostalih ljudi kojima svjedočimo svoju vjeru.

Povijesni kontekst Poslanice Rimljanima

Vrijeme, okolnosti i razlozi nastanaka. Apostol Pavao prove je razdoblje između 45.
i 58. godine u intenzivnom naviještanju evanđelja te poduzeo tri velika misionarska
putovanja Intenzivno je djelovao na područjima rimske provincije Galacije, Azije,
Makedonije i Ahaje. Naviještao je Kristovo ime na Istoku, u Europi na područjima koja
su obrubljivala Egejsko more, pa sve do Ilirika. Prošao je svim glavnim putovima,
posjetio najveće gradove i utemeljene su brojne crkve. Uz suvereno vodstvo Svetoga
Duha u crkvama je postavljeno duhovno vodstvo i starješine te je daljnju brigu mogao
prepustiti njima. Pavao se u zahvalnosti Bogu mogao osvrnuti unazad, prvi veliki plan
misionarskih putovanja bio je uspješno završen.
Poslanica Rimljanima napisana je u Korintu, na kraju trećeg misionarskog putovanja,
vjerojatno u zimi 57./58. godine. Više pokazatelja ukazuje na to da je poslanica napisana
u Korintu. U poslanici Pavao preporučuje Febu, đakonisu iz Kenhreje, istočne korintske
luke (16, 1), a Gaj, kod kojega Pavao stanuje, vjerojatno je onaj isti Gaj iz 1. Kor 1, 14
(16, 23). Također, prema Djelima apostolskim 20, 2-3 Pavao je iz Korinta pošao na svoj
posljednji put u Jeruzalem ( Rim 15, 25).1
Pavlova davnašnja želja bila je posjetiti Rim. Kada je njegovo poslanje na Istoku bilo
uspješno okončano, Pavao je želio otputovati na zapad i tamo dalje naviještati evanđelje.
Pavao svoje napore nije htio usmjeriti na područja gdje je Evanđelje već bilo poznato,
«nadograđivati na temeljima» koje su drugi prije njega postavili već je vjerojatno kanio
poći dalje u Španjolsku (a možda i u sjevernu Afriku). Na putu u Španjolsku namjeravao
je proći kroz Rim i posjetiti tamošnje kršćane, te od njih tražiti potrebnu pomoć.
Stoga je Pavao napisao Poslanicu Rimljanima kako bi kršćane u Rimu pripremio za svoj
posjet njihovom gradu te objasnio ciljeve svog posjeta. Također, smatrao je kako bi bilo

1
Wilfrid J. Harrington Uvod u Novi zavjet (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.), 281.

1
dobro, kad već piše, izložiti im cjelovit prikaz evanđelja, onako kako ga je on naučavao i
objavljivao.
Od trenutka obraćenja Pavao je jasno shvatio ulogu Krista u spasenju svakog čovjeka. Za
vrijeme naviještanja evanđelja među poganima i suprotstavljanja judeo-kršćana, kod
Pavla se iskristalizirao stav prema Zakonu. Pavao je objavljivao spasenje po vjeri u Krista
kao središnju istinu, nasuprot pravednosti koja bi dolazila od vršenja propisa Zakona.
Ta tema do danas ostaje od središnje važnosti za kršćansku vjeru. C. H. Dodd napisao je:
«Rasprava o odnosu kršćanstva prema religiji iz koje je niklo ne može nikada biti
zastarjela, dokle god Stari zavjet ima ikakvu važnost u kršćanskom bogoslužju ili
poučavanju, tj. dokle god kršćanstvo ostaje povijesna religija. Nas danas ne zanima
židovski Zakon, ali legalističko shvaćanje religije nikako nije stvar prošlosti. U naše
doba, kao i u Pavlovo, ono izobličuje mentalitet kršćanske zajednice te cesto ostavlja
krivi dojam o kršćanskoj religiji na one koji se za nju zanimaju.»2
Pavao je već iznio osnove svog učenja prije u Poslanici Galaćanima, ali tada u
polemičnom ozračju. U Poslanici Rimljanima Pavlu se pružila prilika da u mirnijem
ozračju i cjelovitije iznese svoja temeljna uvjerenja i učenje koje je u međuvremenu i
sazrjelo.
Pavao koristi priliku da iznese temu o kojoj je dugo razmišljao: Božje spasenje po vjeri u
Krista, a koje postaje dostupno svim ljudima propovijedanjem Radosne vijesti, najprije
Židovima a onda poganima.
Povijest kršćanstva u Rimu. Sudeći iz načina kako se Pavao u svojoj Poslanici
obraća kršćanima u Rimu, jasno je da crkva u tom gradu već dugo postojala. No o
povijesti kršćanstva u Rimu postoji vrlo malo podataka. Djela apostolska (2:10) govore
nam o tome kako je mnogo hodočasnika, koji su se nalazili u Jeruzalemu na blagdan
Pedesetnice, kada je apostol Petar propovijedao evanđelje, mnoštvo stiglo iz Rima
(Židova i prozelita). Nema dokaza da su se neki od njih obratili, ali mnogo govori
činjenica da su Rimljani jedini iz Europe poimence spomenuti.
No sigurno je da kako su «svi putovi vodili u Rim», bilo je neizbježno da evanđelje vrlo
brzo stigne i tamo. Crkveni otac Ambrozijaster u četvrtom stoljeću piše da su Rimljani
«bili prihvatili vjeru u Krista, doduše u židovskoj varijanti, a da nisu prethodno vidjeli
nikakvo čudesno djelo niti i jednog apostola»3 Dakle, može se pretpostaviti da su
poimence nama nepoznati kršćani donijeli evanđelje u Rim i da je kršćanstvo niknulo u
židovskoj zajednici u tom gradu.
Međutim, W. J. Harrrington piše: «Neki su tvrdili da je rimska kršćanska zajednica po
sastavu bila pretežno judeo-kršćanska…U svim ovim dokazima preteže činjenica da je
glavna nauka poslanice Rimljanima: spasenje donosi vjera bez djela Zakona, a ne
obrezanje i Zakon. Kako god bili jaki ovi podaci, oni ustupaju pred dokazima da je Crkva
u Rimu bila sastavljena pretežno od obraćenih pogana. Pavao u predgovoru i pri
završetku izražava želju da pohodi Rim i ističe svoje poslanje apostola pogana. Rimskim
vjernicima obraća se kao obraćenicima s poganstva: primio je od Krista poslanje da bude
apostol medu narodima «među kojima ste i vi» (1, 5-6). Do sada je bio spriječen da dođe
u Rim, ali je želio da i u Rimu ubere koji plod «kao i među drugim narodima» (1, 13).

2
Ibid, 280- 281.
3
F. F. Bruce Rimljanima (Dobra vest, Novi Sad, 1989.), 13.

2
Obraća im se kao poganima: «Vama pak, poganima, velim: ja kao apostol pogana službu
svoju proslavljam» (11, 13)…»4
Postojanje židovske zajednice u Rimu možemo zabilježiti već u drugom stoljeću prije
Krista. Nakon Pompejevog osvajanja Judeje 63. godine pr. Kr. broj Židova u Rimu
znatno se povećao. Dvije godine nakon osvajanja Judeje mnogi židovski ratni
zarobljenici sačinjavali su Pompejevu trijumfalnu povorku u Rimu, a kasnije su dobili
slobodu.
Godine 59. pr. Kr. Ciceron spominje veličinu i značaj židovske zajednice u Rimu.
Povijest bilježi i dva istjerivanja Židova iz Rima. Prvi slučaj kako ga spominje Josip
Flavije (Starine 15:81 i dalje) zbio se 19. godine pr. Kr. kada su proglasom cara Tiberija
Židovi istjerani iz Rima. Dogodilo se to zbog prevare pojedinaca koji su navodno
nagovorili Rimljanku plemenita roda da se obrati na židovstvo te da bogat prilog za hram
u Jeruzalemu, a novac su potom zadržali za sebe. Kad je slučaj izbio na vidjelo car
Tiberije istjerao je sve u Rimu nastanjene Židove. Takvi slučajevi kaljali su inače
poštovano židovsko ime.5
Do drugog istjerivanja došlo je po naredbi cara Klaudija i zbilo se oko 49. godine. Taj
događaj spominje se u Dj 18:2, gdje je opisan susret Pavla s Akvilom i Priscilom.
Događaj se spominje i drugdje u klasičnoj književnosti, a najzanimljivija je Svetonijeva
primjedba o tome da je car «Židove istjerao iz Rima zbog toga što su neprestano izazivali
nemire na poticaj Chrestusa (impulsore Chresto). Može se pretpostaviti da je taj Chrestus
bio neki židovski agitator u Rimu u to vrijeme. No isto je tako vjerojatan zaključak da
nemiri bili uzrokovani pojavom kršćanstva medu Židovima u glavnom gradu. Možda je
Svetonije, koji je pisao sedamdeset godina kasnije, na temelju suvremenih izvještaja o
tom događaju krivo pretpostavio da se Chrestus morao nalaziti u Rimu u to vrijeme. No
Chrestus je samo drugi način da se napise ime Christus.»6
Zbog svega spomenutog F. F. Bruce ipak smatra da se ona prvobitna skupina vjernika u
Rimu sastojala isključivo od židovskih kršćana te da je Klaudijev nalog o izgonu Židova
imao za posljedicu odlazak i osipanje te grupe.
Međutim, nije prošlo mnogo vremena i židovska zajednica se vratila u Rim, a kršćanska
zajednica je i dalje doživljavala rast. Već tri godine nakon Klaudijeve smrti Pavao piše
kršćanima u Rimu o tome kako se njihova vjera posvuda hvali. Pavao u svojoj poslanici
koristi priliku da opomene kršćane Rimljane da ne smiju prezirati Židove koji su sada
nakon povratka u Rim u manjini (Rim 11:18). Mnogi članovi crkve u Rimu bili su ljudi
koje je Pavao već prije upoznao na svojim putovanjima, a sada su se vratili u Rim.

Život po Duhu i život po tijelu

Tijelo. Da bi se Poslanica Rimljanima mogla dobro razumijevati neophodno je


upoznati Pavlov način izražavanja. Iznad svega važno je shvatiti što Pavao

4
Wilfrid Harrington Uvod u Novi Zavjet 279.
5
F. F. Bruce Rimljanima 77- 78.
6
Ibid, 13- 14.

3
podrazumijeva pod bitnim izrazima kao sto su: zakon, grijeh, milost, vjera, pravednost,
tijelo, duh itd. Od svih njih, za naše razmatranje, najvažniji su međusobno suprotni
pojmovi «tijelo i duh». Oni u značenju u kojem ih Pavao baš posebno upotrebljava
označavaju stari poredak koji je Krist istisnuo, odnosno novi poredak koji je s njim
stigao. Tijelo i duh, u tom značenju, neprekidno ratuju unutar čovjekove duše. Taj rat,
kako je opisan u Pavlovim poslanicama, nije rat između materije i uma, između fizičkog i
materijalnog u čovjeku, kako to susrećemo u grčkoj filozofiji. Način i smisao upotrebe tih
pojmova Pavao preuzima iz Starog zavjeta te onda taj smisao proširuje na sebi svojstven
način.
Dakle, u ovoj poslanici možemo susresti i druga starozavjetna značenja za tijelo. U svom
običnom značenju materijalnog ljudskog tijela izraz tijelo upotrijebljen je u Rim 2,28
gdje Pavao govori da se obrezanje koje je izvana na tijelu suprotstavlja duhovnom
obrezanju srca. Pavao izraz «tijelo» upotrebljava i u smislu prirodnih ljudskih rodbinskih
odnosa, pa u Rim 1,3 kaže za Krista da je Davidov potomak «po tijelu», ili u Rim 9,5
kaže da «po tijelu» pripada izraelskom narodu. U Rim 3,20 izraz «tijelo» upotrebljava u
smislu čovječanstva, kada kaže da se ni jedno tijelo neće opravdati pred Njim. No Pavao
taj izraz bitno proširuje i posebno upotrebljava u značenju slabe ljudske prirode i «stare
prirode» u vjerniku.
U značenju slabe ljudske prirode taj izraz se upotrebljava u Rim 6,19 i tu se pod
«tijelom» misli prvenstveno na sposobnost shvaćanja svojih čitatelja. U Rim 8,3 Pavao
govori da Zakon nije bio u stanju da dovede do pravednosti zbog slabosti ljudske prirode
preko koje je trebao djelovati. O «tijelu» kao staroj prirodi u vjerniku kao ostacima
sklonosti ka grijehu koja je naslijeđena od Adama (napr. Rim 7,18; 7,25). Ono još uvijek
postoji u vjerniku premda postaje sve nemoćnije (unatoč činjenici da je «razapeto», Gal
5,24).
Kod Pavla postoji određena napetost i prividni paradoks koji se nalazi u izjavama poput:
«Naš je stari čovjek razapet zajedno s Isusom da se uništi ovaj grešni čovjek» (Rim 6,6).
Tim prividnim paradoksom i napetošću vjernici se zapravo uvijek iznova potiču da doista
postupaju i žive u skladu s identitetom koji imaju kao oni koji pripadaju Kristu. Tako
Pavao za njih kaže su svukli starog čovjeka s njegovim djelima i obukli novoga (Kol 3,9),
a na drugom mjestu kaže da obuku novoga čovjeka (Ef, 4,22-24). Također kaže, «svi koji
ste u Krista kršteni, Krista ste obukli» (Gal 3,27), a Rimljanima kaže da se «obuku u
Gospodina Isusa Krista» (Rim 13,14).7
Duh. Poput Starozavjetnog poimanja tijela i duha tako su i kod Pavla ti izrazi
međusobno suprotni. Za one koji vjeruju u Krista Pavao kaže da više nisu u tijelu nego u
Duhu (Rim 8,9), ne žive po tijelu nego po Duhu (8,4) i ne čine djela tijela već rađaju plod
Duha (Gal 5,19-22). Može se razlikovati nekoliko načina kako Pavao upotrebljava pojam
«duh».
Pavao taj izraz upotrebljava u smislu duhovnog dijela čovječje konstitucije. Tako Pavao
za vjernike koji više nisu pod Zakonom već pod milošću kaže da «služe u novom duhu , a
ne starom slovu» (Rim 7,6). Unutarnje obrezanje po duhu, odnosno očišćenje srca
suprotstavljeno je doslovnom obrezanju tijela po slovu ( Rim 2,29). On vjernike potiče da
budu gorljivi duhom (12,11) te kaže kako je duh vjernika u skladu s Duhom Božjim
(8,16). Za razliku od drugih novozavjetnih pisaca, Pavao najčešće ne samo da razlikuje
pojmove duh i duša (ti su pojmovi sinonimi npr. u 1 Kor 2, 11), nego ih i suprotstavlja.
7
Ibid, 38.

4
Pavao «zemaljskog», odnosno «duševnog» čovjeka (psuchikos), suprotstavlja
«duhovnom» (pneumatikos). Ljudski duh je onaj element u čovjeku koji je u sposoban
biti svjestan Boga, ali spava ili je mrtav dok ga Duh Božji ne oživi.
Dalje, izraz Duh Pavao koristi za Duha Božjeg ili Svetog Duha. U Rim 1,4 naziva ga
«Duhom svetosti», za njega kaže da je «Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih» ( 8,11),
čovjek koji je njime prosvjetljen svjedoči istinu (9,1), on daje silu da evanđelje postane
djelotvorno u onima koji ga slušaju (15,19). Oni koji vjeruju u Krista posvećeni su
Duhom Svetim (15, 16)., ispunjeni Božjom ljubavlju (5, 5 i 15, 30), te ispunjeni mirom,
radošću i nadom (14, 17 i 15, 13).8

Analiza Poslanice Rimljanima 8, 1-12

Da bismo mogli razumjeti i obraditi taj dio Poslanice Rimljanima, potrebno je zahvatiti u
širi kontekst. Stoga ćemo u kratko obraditi i stihove prije i one poslije tog dijela.
Rimljanima 7, 7-25. U stihovima 7-13 Pavao raspravlja o zadaći Zakona. Zakon je
svakako dobar i svet, ali nije bio sposoban u ljudima proizvesti opravdanje. On
rasvjetljuje čovjekovu savjest, ali ne daje unutarnju snagu te ne može spriječiti grijeh. Na
neki način on je i prilika za grijeh jer ga čini jasnim, a ljude odgovornijima.9
Unutarnji sukob - tako sažeto može opisati dio 14-25. Ovdje Pavao govori u prvom licu
jednine, ali i znakovito prelazi s imperfekta na prezent. Dakle, govori o svojoj trenutnoj
situaciji. U ovim stihovima posebno se ističe unutarnja napetost. U 13. stihu Pavao
opisuje kako se grijeh poslužio zapovijeđu, napao ga u svoj žestini i oborio (donio mu
smrt). No dalje, Pavao opisuje kako se očajnički brani, premda ne može poraziti
neprijatelja. Prije on opisuje što mu se događalo dok je živio samo u sadašnjosti, ovdje
međutim opisuje budućnost koja je već stigla, premda staro razdoblje još nije potpuno
otišlo. I tako Pavao žarko želi živjeti životom budućnosti koja je već prispjela, no
istovremeno je žalostan zbog svijesti o snazi grijeha koji je još uvijek u njemu i
neprestano ga vuče dolje. Pavao je dobro upoznao što znači biti rastrgan na taj način, s
jedne strane je Zakon njegova uma koji se slaže s Božjom voljom i prihvaća je, a s druge
strane je zakon grijeha i smrti koji ga vuče na drugu stranu.
Pavao je svjestan prisustva grijeha u sebi i moći koju grijeh ima u njegovu životu. Za
njega je grijeh tiranin i on mrzi njegove naredbe. Kad biva prisiljen poslušati njegove
zapovijesti, djela koja iz toga proizlaze on ne priznaje svojima. Ta djela su potpuno
suprotna od onog što Pavao želi činiti, on želi biti poslušan Božjem Zakonu i priznaje da
je svet, pravedan i dobar. Međutim ta sila grijeha koja je u njemu prisiljava ga da taj
zakon prekrši: «Ne činim dobro koje hoću, nego činim zlo koje neću».
No ovaj odlomak koji započinje priznanjem vlastite nesposobnosti i žalosnim vapajem,
vodi nas u pobjedničku himnu. Ta nesposobnost prisutna je dok se «ja sam», dakle
vlastitom snagom, borim protiv grijeha. No moram li uvijek doživljavati poraze?

8
Ibid, 40.
9
Wilfrid Harrington Uvod u Novi Zavjet 287

5
Hoće li doći oslobođenje? Hoće, i to po Isusu Kristu, našem Gospodinu!10
Rimljanima 8, 1-12. U ovome poglavlju uvelike nestaju osobne zamjenice koje su
toliko korištene u 7. poglavlju i počinje prevladavati osoba Duh Sveti. To je važan ključ
za razumijevanje ovog poglavlja. Ono govori kako pobjeda nije u nama samima, već u
Duhu Svetom koji prebiva u vjernicima.11
Pavao je u Galaćanima 5,16 kazao: «Živite po Duhu pa sigurno nećete udovoljavati
požudi tijela», a sada je pred nama temeljita razrada te upute. Duh Sveti u prvom je planu
8. poglavlja, koje opisuje život pobjede i nade. Tako dugo dok vjernici pokušavaju sami
ratovati, doživljavaju poraze, no oni se mogu osloniti na obilje života i sile koje imaju u
Kristu Isusu i tada postaju više nego pobjednici. Oni koji su u Kristu Isusu nema razloga
da više žive ropskim životom u kojem će biti primorani da izvršavaju naredbe tiranskog
zakona grijeha i smrti. Krist je taj koji svojim Duhom prebiva u njima i njegov Duh u
vjernike usađuje novi princip, zakon života, koji je snažniji od grijeha koji stanuje u
njima. U starom poretku bilo je nemoguće izvršavati Božju volju, i ako taj stari poredak
još uvijek upravlja čovjekovim životom to će i dalje biti nemoguće. No oni čijim životom
upravlja Duh, oni koji slušaju njegove poticaje, Božju volju čine od srca.12
«A. J. Gordon spominje sedam pomoći Duha: sloboda u služenju (st. 2), snaga za
služenje (st. 11), pobjeda nad grijehom (st. 13), vodstvo u služenju (st. 14), svjedočanstvo
djece Božje (st. 16), pomaganje u služenju (st. 26) i pomaganje u molitvi (st. 26).»13
Vjernikov duh, nekoć je bio mrtav i neosjetljiv, a sada ga prožima život koji daje Božji
Duh koji se nastanio u njemu. Vjernikovo je tijelo i dalje podložno zakonu smrti, koji je
posljedica grijeha na svijetu, no sada Duh života ima zadnju riječ.
Nije riječ samo o tome da Duh Sveti oživljava duh vjernika ovdje i sada. Njegovo
prisustvo i prebivanje u njima je zalog da će i njihovo tijelo, koje je još uvijek podložno
smrtnosti, uskrsnuti na novi život, kao što je uskrslo i Kristovo tijelo. Tijelo nije
isključeno iz blagoslova što ga je donijelo Kristovo iskupljenje. Pavao govori o tome da
Duh vjerniku i u ovom razdoblju pruža neki pred-okus besmrtnosti koja će doći.
Prisustvo Duha predstavlja prve plodove slave koju vjernik nasljeđuje i koja će se u
punini ostvariti.
Rimljanima 8, 13-39. Onaj koji živi u skladu sa starim poretkom u sebi nosi smrtnu
osudu, a onaj koji u starom poretku vidi stvar prošlosti i pouzdaje se u vodstvo Duha
Svetog, ima sigurnost da je za njega vječni život već počeo! Sama činjenica da se netko
podređuje vodstvu Božjeg Duha svjedoči da je sin Božji. Vodstvo Duha nije stvar
povremenog poriva, nego vjernikovo svakodnevno iskustvo i to je princip slobode u
kršćanskom životu- «pustite li Duha da vas vodi niste više pod Zakonom.» (Gal 5,18)
Duh uvodi vjernike u novi položaj slobodnih Božjih sinova i oni se spontano obraćaju
Bogu sa Abba-Oče (usp. Gal 4,6). Između vjernika i Boga vlada obiteljska ljubav i
bliskost. Vjernici su primili onog istog Duha sile i snage koji je prilikom krštenja sišao na
Isusa!
Prema svemu rečenom, Duh Sveti i duh svakog pojedinog kršćanina, zajednički svjedoče
o tome da je on Božje dijete. Božja djeca su i Božji nasljednici - nasljednici slave koja po
pravu pripada jedino Kristu, a koju on po svojoj milosti dijeli sa svojom braćom i
sestrama. Oni tako postaju sunasljednici u njegovom stradanju, ali imaju pravo očekivati i
10
F. F. Bruce Rimljanima 128.
11
William Macdonald Komentar Novoga Zavjeta-2. svezak (Euroliber, Zagreb 1999.),139.
12
F. F. Bruce Rimljanima 132
13
William Macdonald Komentar Novoga Zavjeta-2. svezak 139.

6
zajedništvo u njegovoj slavi. «Treba nam kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje»
(Dj 14,22), činjenica trpljenja prije slave bila je realnost u životu prvih kršćana.
Svaku novonastalu kršćansku zajednicu pratile su brojne nevolje i patnje, i u tom
kontekstu su nastali stihovi ohrabrenja i upozorenja: «Ako ustrajemo, s njime ćemo i
kraljevati» (2. Tim 2, 12). Kršćani su svuda slijedili savršeni primjer koji je postavio
Gospodin Isus Krist koji je prošao božanski nužnu patnju i tako ušao u svoju slavu.14

Zaključak i primjena

Današnja crkva, a i vjernici kao pojedinci, prečesto se suočavaju sa strahom od svijeta,


grijeha i na koncu strahom od samih sebe, od onoga što još uvijek možemo pronaći u
nama samima i što smo u stanju učiniti. Crkve često žele imati vidljive rezultate i rast
potičući vjernike na poslušnost, borbu protiv grijeha, dobra djela i više evangelizacije. Te
sve stvari su dobre same po sebi, nema u njima ništa loše, ali bez pravog razumijevanja
mi ih nastojimo postići iz vlastitih rezervi (u vlastitoj snazi). Najčešće što se više trudimo
kao da još manje uspijevamo i tada postajemo frustrirani. To se savršeno poklapa s onim
što baštinimo od «stabla spoznaje», s nastojanjem «tijela» da samo nešto postigne i
zaradi, s nepotrebnim pokušajima da zadovoljimo Boga, zaslužimo njegovo prihvaćanje i
speremo osjećaj krivice. Grešno ponašanje i legalizam su samo dvije krajnosti, lice i
naličje problema koji Pavao zove «tijelo».
Svako razumijevanje kršćanstva koje uvijek ne polazi od križa, odnosno Kristova
savršenog otkupljenja, osuđeno je na slijepu ulicu krajnosti i zabluda.
Pokušaje da sami postignemo rezultate i pobijedimo grijeh Pavao jasno opisuje u 7.
poglavlju. Uloga zakona nije da nam da život i pobjedu, već da nas «ubije», da po njemu
spoznamo svoju grešnost i nemoć te se slomimo i potpuno pouzdamo u Krista. Najčešće
potpuno pouzdanje ne dolazi bez tog trnovitog puta slamanja.
No pobjeda nad grijehom i život nisu u našim upornim nastojanjima već u Duhu Svetom.
Moj nebeski Otac me potpuno prihvaća i ljubi, ne zbog mojih dobrih djela ili ponašanja
već zbog onoga što je njegov Sin učinio na križu. Trebamo prihvatiti vjerom da je naš
stari čovjek (ono što smo bili prije nego povjerovasmo u Isusa Krista) mrtav, a Kristov
život živi u nama. Pavao jasno kaže da loše stvari ne čini on već grijeh (načelo zla) koji
još uvijek stanuje u njemu. Kršćani trebaju biti iskreni i otvoreni u pogledu svojih
tjelesnih slabosti i rana iz prošlosti, te se sve više suočavati s njima što više postaju
sigurni i utvrđeni u svom novom identitetu. To je često dugotrajan proces i nema instant
rješenja. Onaj isti Duh koji je podigao Isusa Krista iz mrtvih stanuje i u nama. Krist nije
netko drugi (ili čak prvi) u našem životu već On jest sav naš život, mi smo jedno s njime,
On je u nama i mi u njemu! Mi ne trebamo ništa raditi za Boga već dopustiti da Duh
Sveti u svojoj sili i snazi spontano djeluje kroz nas. Bog je i onaj koji nas tome uči i vodi
kroz svaku tešku situaciju, nikad nas ne napušta i stoga ne moramo biti zabrinuti i
bremeniti osjećajima krivice. U Kristu smo slobodni od bilo kakvog dokazivanja svoje
vrijednosti i uspoređivanja.
14
F. F. Bruce Rimljanima 133.

7
Tada i ljudi koji još nisu upoznali Krista mogu vidjeti da poanta kršćanskog života nije
truditi se živjeti moralnim životom, već da se radi o tome da učimo živjeti natprirodnim
životom. Životom u potpunom pouzdanju u našeg nebeskog Oca, životom kojim zaista
upravlja Duh Sveti. Možemo im pokazati da kršćanski život nije život pun zabrana, već
život istinske slobode u kojem smo slobodni živjeti čisto, rasti i učiti. Kršćani koji su
jadni, umorni i opterećeni od zabrana i uzaludnih nastojanja da se dokažu, te koji na kraju
skandalozno padaju pod teretom grijeha i potiskivanja vlastitih slabosti, teško će koga
privući Kristu.
Možemo im pokazati potpuno drugačiju perspektivu, drugačiji način razmišljanja i
vrijednosti. Od kršćana se može vidjeti i drugačiji pogled na nevolje i patnju kao priliku
da se oslonimo i pouzdamo u Krista, da steknemo dragocjena iskustva i budemo sposobni
suosjećati s bližnjima u svim njihovim patnjama i nevoljama.

Bibliografija:

8
1. Biblija

2. Bruce F. F. Rimljanima-tumačenje pavlove Poslanice Rimljanima. Novi Sad: „Dobra


Vest“, 1989.

3. Harrington Wilfrid J. Uvod u Novi zavjet-spomen ispunjenja. Zagreb: Kršćanska


sadašnjost, 1993.

4. Macdonald William. Komentar Novoga Zavjeta-2. svezak. Zagreb: Euroliber, 1999.