Uvod

Knjiga Novog Zavjeta zajedno s cjelokupnom Biblijom predstavlja temelj kršćanske vjere i
objave. Novi Zavjet je jedna od najviše analiziranih i kritiziranih knjiga u povijesti
čovječanstva. Ovaj rad će govoriti o razlozima zašto je to tako. Argumentirati ćemo stav da
Novi Zavjet osim izvora kršćanske vjere itekako predstavlja i autentično povijesno
svjedočanstvo. Upravo povijesna vjerodostojnost je jedan od smjerova gdje se ta knjiga
najviše kritizira. Cilj ovog rada je preispitati argumente povijesne kritike Novog Zavjeta.
Govoriti ćemo o kritici koja ide direktno u smjeru da Novi Zavjet nije povijesno autentičan i
navesti protuargumente. Kritika se je posebno bavila s vjerodostojnosti Luke kao povjesničara
pa ćemo reci nešto i o tome. Također , metoda povijesti oblika je kod nekih kritičara prešla
književne okvire i zakoračila u povijesnu argumentaciju te i komentar na nju u ovom radu
zauzima važno mjesto.

1. Argumenti povijesne kritike

Novi Zavjet (Biblija) je temeljni i najviši autoritet u pitanjima kršćanske vjere, povijesti i
morala. Ona također predstavlja svjedočanstvo o životu, djelu i uskrsnuću Isusa Krista. Novi
Zavjet ostavlja snažan utisak i ne ostavlja ravnodušnima ni ljude koji nisu vjernici. Stoga su
mnogi kritičari od devetnaestog stoljeća pa sve do danas pretresali Novi zavjet na sve moguće
načine i napadali pouzdanost njezinih dokumenata. Ni jedna knjiga u povijesti nije prošla
takve provjere i kritiku te se održala. Napravimo najprije pregled izjava i argumenata koje
nam iznosi Biblijska kritika.
Jedan od osnovnih argumenata govori o tome da Biblija nije povijesno osnovana te da je
zastarjela zbog novih arheoloških istraživanja i nalaza. Nadalje govori se o tome da je Novi
Zavjet napisan mnogo godina nakon Kristove smrti. Ti kritičari smatraju da je Novi zavjet
napisan na osnovu crkvene predaje koja se nakon duljeg vremena počela zapisivati. Govori se
da je riječ zapravo o zbirci priča, mitova i legendi koje su nastale u razmaku između Isusovog
života i početka zapisivanja. F. C Baur je smatrao da je većina Novog Zavjeta počela
zapisivati tek potkraj drugog stoljeća. kada su u pitanju Djela apostolska, također s je dugo
dokazivalo da ona ne predstavljaju pouzdan povijesni izvještaj (Sir William Ramsey). Mnogi

1
kritičari smatraju da se u Novi Zavjet ne možemo pouzdati jer je to knjiga stara više od dvije
tisuće godina te je puna pogrešaka i nedosljednosti.1
Postojala je posebna sklonost prema kritici autentičnosti povijesnih podataka u Lukinom
evanđelju. Luka je doista bio prvi povjesničar crkve i to je bio važan razlog da se pokuša
oboriti povijesna autentičnost evanđelja po Luki i Djela apostolskih.
Metoda povijesti (kritike) oblika, koja je već spomenuta, smatra da su evanđelja nastala
isključivo na temelju predaje. Evanđelja su nastala na osnovu vjere prvih kršćana koja a koja
se temelji na "mitu" o Kristu. Taj "mit" je svojim radom i naučavanjem oblikovao Pavao.
prema kritici oblika radi se uglavnom o pučkim prikazima Isusovih djela i riječi koji su se
oblikovali u prvoj zajednici iz raznih potreba. Dakle, povijesna vrijednost Novog Zavjeta je
bitno smanjena. Kritika oblika se bavi razvrstavanjem građe u evanđeljima i u tome odlazi u
krajnost sjeckanja.2 Bultmann gotovo sav sadržaj u evanđeljima pripisuje predaji prve
kršćanske zajednice. Po njegovom mišljenju narativni dijelovi su samo plod mašte. Čuda i
teofanije smatra legendama i pripisuje im helenističko podrijetlo. Mi danas možemo znati o
Isusu samo ono što nam je predala prva zajednica. Takav stav je Bultmanna doveo do krajnjeg
skepticizma. Biografski detalji nemaju nikakvu vrijednost. Zapravo ne možemo uopće
pouzdano znati što je Isus govorio i činio. Čuda i teofanije su nadodani da potkrijepe "Mit" o
Kristu i predaju. Kad sve to odstranimo u evanđeljima kao istiniti ostatak ostaje činjenica da
se je izvjesni Isus rodio, živio, javno nastupao i jadno umro. Sve ostalo pripada predaji,
"mitu" o Isusu i legendama koje ga trebaju potkrijepiti
Dibelius kao drugi istaknuti zastupnik metode kritike oblika ne prihvaća Bultmannov krajnji
skepticizam. No i Dibelius smatra da važna stvaralačka uloga pripada prvoj kršćanskoj
zajednici. On smatra da su istinski očevici svoje doživljaje i izreke tumačili prilikom
propovijedanja. Njegova poznata teza glasi:"U početku je bilo propovijedanje"3 Kasniji
Bultmannovi učenici su taj krajnji skepticizam još više ublažili. Ipak postoji izvjestan
pozitivan doprinos metode povijesti oblika u lakšem razumijevanju i tumačenju Novog
Zavjeta.

2. Pouzdanost biblijskih dokumenata

1
Josh McDowell, I ne samo tesar (Duhovna stvarnost, Zagreb, 2000.), 39.-44.
2
Wilfrid J. Harington, Uvod u Novi Zavjet (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.), 87.
3
W. J. Harrington Uvod u Novi Zavjet, 89, 91, 92.

2
 Kao što je u prvom dijelu već rečeno mnogi kritičari su zaključili da se je Novi Zavjet
počeo zapisivati tek potkraj drugog stoljeća. Stoga su ti izvještaji uglavnom zbirka predaja,
mitova i legendi koje su se razvile tijekom dugog razdoblja.
Međutim arheologija je u dvadesetom stoljeću potvrdila pouzdanost Novog zavjeta.
Otkriće najstarijeg Novozavjetnog spisa pomaknulo se je na godinu 130. ( rukopis John
Ryland), 155. ( papirus Chester Beatty), 200. ( Bodmer papirus II). Prvo treba reći da je
provjera Novozavjetnog teksta na grčkom s tih papirusa potvrdila je točnost prenošenja i
prijepisa. Znanstvenici danas argumentiraju da ne postoje uvjerljivi razlozi za datiranje Novog
Zavjeta iza godine 80.4 Bibliografska provjera govori vrlo upečatljivo u prilog Novom
Zavjetu. kada se Novi zavjet uspoređuje s drugim čuvenim antičkim književnim spisima
uvidimo da postoji neobično bogatstvo starih i vjerodostojnih primjeraka. za usporedbu
Tukididova povijest nastala je 460-400. godine pr. Kr. a dostupno je osam primjeraka
najranije iz 900. godine. Dakle, riječ je o praznini od 1300. godina. Nadalje, Aristotel (oko
343. pr. Kr.), postoji pet kopija a najstariji prijepis imamo iz 1100. godine. Cezar, Galski
ratovi (oko 50. pr. Kr.), desetak primjeraka, najstariji prijepis nemamo prije 1000. godine. I
tako se može argumentirati za sva djela Antike. Međutim, najčešće se ni približno toliko ne
sumnja u pouzdanost Tukididovih, Aristotelovih ili Cezarovih djela koliko se sumnja u Novi
zavjet. A zapravo nas treba posramiti obilje materijala vezanog za Novi Zavjet. Danas postoji
više od 20 000 primjeraka starih Novozavjetnih tekstova a najbliža tome je Homerova Ilijada
sa 643 prijepisa! Novi Zavjet nam pruža više dokaza za bibliografsku autentičnost nego bilo
koje drugo djelo Antike! 5
Unutarnja provjera činjenica također govori u prilog Novom Zavjetu. Novozavjetne spise
zapisali su ljudi bliski Isusu, oni koji su ga pratili, očevici ili ljudi koji su poznavali same
očevice događaja. Ti ljudi poput Petra, Ivana ili Luke govore izuzetno osobno, ozbiljno,
autentično i blisko o događajima koje su zabilježili. Na primjer to možemo vidjeti u 2.
Petrovoj poslanici 1:16, 1. Ivanovoj 1:3, Ivanovom evanđelju 19:35, Lukinom evanđelju 1:1-3
ili 3:1.
Nadalje, apostoli su vrlo smjelo propovijedali i govorili poznate činjenice o Isusovom životu i
pred očevicima i suvremenicima koji im nisu bili skloni. To se zasigurno ne bi usudili činiti da
je te činjenice bile neistinite jer bi ih njihovi suvremenici lako pobili. Međutim događalo se je

4
J. McDowell I ne samo tesar, 40.
5
J. McDowell I ne samo tesar, 45, 46.

3
suprotno, na njihove riječi prilazilo im je mnoštvo ljudi! Apostoli su s autoritetom mogli reći
" i vi ste to vidjeli…znali…i sami znate da je tako bilo…"
O opće poznatim činjenicama Novi zavjet na primjer govori u Djelima2:22, 26:24-26.
Prvi navjestitelji evanđelja su morali itekako voditi računa i o neprijateljski raspoloženim
svjedocima svih događaja. Apostoli si nisu mogli dozvoliti proizvoljne tvrdnje jer bi njihovi
neprijatelji to jedva dočekali da se mogu obrušiti. Očevici događaja vezanih za Isusa bili su
još živi kad je predaja potpuno oblikovana! U doba kad su napisana sinoptička evanđelja bilo
je još mnogo živih svjedoka tih povijesnih događaja Pisci evanđelja nam također iskreno
govore o mnogim stvarima koje im zapravo ne idu u prilog. Tako nas oni izvještavaju o
nadmetanju tko će biti prvi u Božjem kraljevstvu, kukavičluku nakon Isusovog uhićenja,
Isusovoj nemoći, nesigurnosti, tvrdnjama ljudi da je Isus lud, trenucima ogorčenosti, očaju na
križu itd.… Mogućnost da bi grupa priprostih ljudi sami od sebe mogli izmisliti tako moćnu i
jedinstvenu priču zapravo je najnevjerojatnija! Unutarnja provjera činjenica nam govori u
prilog evanđelja kao pouzdanog svjedočanstva o životu i djelu Isusa Krista.
Pogledajmo sada što nam govori vanjska provjera činjenica. Mnogi povjesničari onog
vremena potvrđuju činjenice što ih navodi Novi Zavjet. Povjesničar Euzebije sačuvao je
pismo Papije, Hijerapolskog biskupa iz 130. godine. U tom pismu se citiraju riječi apostola
Ivana kada je govorio o autentičnosti Markovog evanđelja. dalje, Irenej je bio biskup Liona
oko 180. godine. Bio je Polikarpov učenik a ovaj je pak bio kršćanin tijekom 86 godina svog
života i učenik apostola Ivana. Irenej također opširno piše o nastanku i autentičnosti
evanđelja. Kada provjeravamo autentičnost nužno je biti nepristran te primjenjivati iste
standarde na Novi Zavjet kao na druga djela Antike.
Dr. Clark H. Pinnock, dugogodišnji profesor sistematske teologije kaže: " Ne postoji ni jedan
dokument iz antičkog svijeta s toliko izvrsnih tekstovnih ili povijesnih svjedočanstava, koji
nudi tako odličan niz povijesnih podataka na temelju kojih se može donijeti razumska odluka.
Poštena osoba ne može odbaciti takvu vrst izvora."6

3. Nešto o dr. Luki

6
J . McDowell I ne samo tesar, 47-55.

4
 Ernest Renan, francuski kritičar za Lukino evanđelje je izjavio: " Najljepša knjiga koja
postoji." Luka je bio jedini pisac nežidovskog podrijetla kojeg je Bog odabrao da zapiše
Novozavjetni izvještaj. Time je on i osobito privlačan za nas baštinike grčko-rimske kulture.
Luka u svome evanđelju osvjetljava ljubav Božju prema svim ljudima. On osvjetljava
Gospodinovu žrtvu za sve ljude, Židove i pogane, za siromašne i bogate. Luka je također
pisac slavljenja, molitve i nadahnuća Duha Svetog ( donosi nam primjere najranijih
kršćanskih hvalospjeva). Luka je bio Antiohljanin i liječnik po zvanju. Bio je prijatelj i
suputnik apostola Pavla a poznavao je i druge apostole. U svoje dvije Novozavjetne knjige
donosi nam izvještaje i nauk što ga je primio od njih. Luka je napisao i nastavak svog
evanđelja, odnosno Djela apostolska. ta knjiga najbolje potvrđuje Lukino autorstvo.
Specifični su takozvani "mi" dijelovi u kojima se vidi da je Luka bio svjedok i osobno
uključen u događaje. Tavi ulomci u Djelima su:16:10, 20:5-6, 21:15, 27:1, 28:16. Također,
apostol Pavao Luku spominje u 2. Timoteju 4:11, te kao ljubljenog liječnika u Kološanima
4:14. Unutarnja provjera činjenica potkrepljuje Lukino svjedočanstvo. Školovan grčki jezik i
precizni medicinski izrazi potvrđuju obrazovanog grčkog liječnika, koji je istodobno upućen u
židovstvo, kao autora.
U drugom djelu smo već govorili kako mnogi povjesničari onog vremena (vanjski
dokazi) potvrđuju pouzdanost Novozavjetnih izvještaja. U slučaju potvrđivanja Luke kao
pouzdanog povjesničara crkve je to izuzetno važno. Bitne izvanjske dokaze pruža nam već
spomenuti Euzebije u svome djelu Historia Ecclesiastica. On tu potvrđuje autorstvo trećeg
evanđelja kao Lukinog. Irenej također potvrđuje autorstvo i autentičnost Lukinog evanđelja.
Autentičnost i autorstvo Lukinog evanđelja također potvrđuju Justin mučenik. Hegesip.
Klement Aleksandrijski i Tertulijan.
Po povijesnim događajima koji su uslijedili (palež Rima, mučeništvo apostola) a koje bi prvi
crkveni povjesničar teško mogao izostaviti logično je za pretpostaviti da su Lukino evanđelje
i Djela nastali u ranim šezdesetim godinama prvog stoljeća. Luka je izuzetno sklon preciznim
datumima i egzaktnim podacima (npr. Luka 1:1-4,3.1) te ga se zaista s pravom može smatrati
prvim povjesničarom crkve.7
Arheolog Sir William Ramsey je smatrao da Djela apostolska nisu autentičan povijesni
izvještaj. Prilikom svojih istraživanja u Maloj Aziji nije posvetio mnogo pozornosti Novom
Zavjetu. Međutim njegova vlastita arheološka istraživanja su ga opovrgnula. Uvidio je
temeljitost povijesnih izvještaja u Djelima i njegovo mišljenje o Luki se počelo mijenjati.
Zbog točnosti u najsitnijim pojedinostima Ramsey je zaključio da su Djela morala biti
7
William MacDonald Komentar Novog Zavjeta 1 (Euroliber, Zagreb, 1997.), 195-196.

5
napisana sredinom prvog stoljeća. na kraju je izjavio: "Luka je povjesničar prvoga ranga…
pisac kojega treba staviti uz rame najvećih svjetskih povjesničara." F. F. Bruce tvrdi: "Gdje se
sumnjalo da Luka nije bio točan u svojim opisima, ta se točnost potvrdila nekim vanjskim
činjenicama, pa je prema tome opravdano reći da je arheologija potvrdila točnost izvještaja
Novoga Zavjeta."
A. N. Sherwin-White, povjesničar Antike, je napisao: "Što se tiče Djela apostolskih, potvrda
njihove povijesnosti je premoćna…bilo koji pokušaj odbacivanja osnovne povijesnosti , čak i
u pojedinostima, sada čini apsurdnim. Rimski su povjesničari odavno uzeli te činjenice kao
istinite."8
Poznati arheolog mr. Drago Obradović piše: " Nije svejedno što mi vjerujemo o Bibliji; ona je
više od papira, boje i kože, više nego proizvod tiskarske i knjigovezačke vještine…" Dalje on
piše: "Ako pravilno koristimo arheološke podatke , radovat ćemo se spoznaji da naša Biblija
nije neka zbirka legendi , već krajnje pouzdani izvještaj o povijesnim ljudima koji su se
odazvali na Božju objavu . Kršćani čija se vjerovanja temelje na Bibliji zahvalni su za pomoć
koju su im pružile arheološke iskopine- one su danas izlošci podastrijeti najširem općinstvu u
brojnim muzejima svijeta, predmeti opisani i rastumačeni u tisućama studija i knjiga. Ti su
pronalasci osnažili i potvrdili vjeru kršćana i učvrstili njihovo povjerenje u vjerodostojnost i
točnost biblijskih izvještaja. Arheologija, dakako, potvrđuje Bibliju!"9

4. Osvrt na metodu povijesti oblika

Jedan od najvećih problema spomenute metode je taj što kritičari na neprihvatljiv način
brkaju filozofska i teološka načela. To bitno iskrivljuje samu metodu i zaključke koje ona
donosi. Na tu metodu velik je utjecaj imao racionalizam i njegove pretpostavke. Zbog toga
unaprijed je odbačena mogućnost nadnaravnog i Božje djelovanje u svijetu. To djelovanje
Boga u svijetu obuhvaća njegovu objavu, mogućnost proroštava i čudesa. To sve spomenuta
metoda već unaprijed odbacuje. Kod zastupnika ove metode poimanje vjere je prilično
pogrešno. Povijest oblika se prema vjeri postavlja kao da ona ne vodi računa o povijesnoj
istini, odnosno kao da su vjera i povijesnost nespojivi. Često se apriori niječe povijesna
vrijednost i autentičnost dokumentima Objave. Neki malo drže do ugleda apostola i poslanja

8
J. Mcdowell I ne samo tesar ,41, 54,55.
9
Drago Obradović Arheologija potvrđuje Bibliju (Mladinska knjiga, Zagreb, 1993.), 96, 99, 100.

6
naviještanja Isusa Krista te njihove službe u prvoj kršćanskoj zajednici. S druge strane,
nevjerojatno se uveličava stvaralačka moć prve zajednice. Kao sto smo već vidjeli mogućnost
da su prva zajednica i apostoli spontano ili čak namjerno izmislili tako moćnu i kompleksnu
priču zaista je najnevjerojatnija od svih mogućnosti!
Do sada je svaka optužba da su evanđelisti bili obični kompilatori (ne orginalni pisci)
nakon ozbiljnijeg i korektnijeg proučavanja urodila suprotnim priznanjem. Moralo se je
priznati da su evanđelja djela koja nose pečat osobnosti a istodobno vjerno prenose izreke i
događaje iz Isusovog života. Svako evanđelje je sastavljeno prema posebnom planu te ima
svoju posebnost i značaj u ukupnom mozaiku.
Iz samih naziva "mitovi i legende" može se iščitati stav kritičara. Ti nazivi su proizvoljni,
nekorektni pa čak i lažni. Razvrstavanje građe u metodi povijesti oblika može se u najvećoj
mjeri nazvati umjetnim. Bultmnn i Dibelius na kraju su morali priznati da se oblici kako ih
oni vide rijetko nalaze u čistom stanju u evanđeljima.
Često se previše olako prelazi iz književne u povijesnu kritiku. To se čini s vrlo manjkavim
argumentima. Ispravnost nekih tumačenja prelazi načela bilo kakvog književnog pristupa i
zapravo zahtjeva ispitivanje povijesne vjerojatnosti. Često se nedosljedno mijenjaju formalna
načela same metode, već kako to kritičaru odgovara. Tako Dibelius predaju "propovjednike i
pripovjedače" pripisuje prvoj funkciji prve zajednice dok se kod "legendi i mitova" poziva na
"motive". Ispitivanje književnih oblika stalno prelazi u vrednovanje povijesnih podataka što
predstavlja tešku metodološku pogrešku. kao što smo već spominjali predaja se proizvoljno
datira kao starija i pripisuje prvoj zajednici a opisi čudesa smatraju novijima i helenističkog
podrijetla. Kada Bultmann tvrdi da se prva zajednica u određenim potrebama nije jednostavno
podsjećala Isusovih riječi već ih je izmislila tada on debelo prelazi područje kritike književnih
oblika.
Metoda povijesti oblika veliku stvaralačku moć pripisuje prvoj zajednici i to joj je
glavni oslonac. Najveći dio evanđelja nastao je pod utjecajem židovske ili helenistističke
zajednice. Međutim odavno je iz povijesti i književnosti poznato da je pojedinac taj koji
stvara književno djelo, koji donosi nešto novo. Kada se pri ovoj metodi ode u krajnost onda
ne ostaje ni malo prostora za stvarne očevice kojih je kako smo vidjeli bilo mnogo.
Nije vjerodostojno prihvatiti da je evanđelja na osnovu predaje stvorila zajednica.
Zapravo po ovoj teoriji kao da očevidaca uopće nema, nestali su. Kao da je prva kršćanska
zajednica bila odsječena od svog korijena i onda je u nedostatku stvarnih svjedočanstava
morala početi izmišljati. Međutim, postoje važni razlozi zašto zastupnici ove metode rado
prelaze preko svjedočanstava apostola i očevidaca. Kritičari zbog same prirode ove metode

7
moraju olako prelaziti preko činjenice očevidaca. Ova metoda može baratati samo s usmenom
predajom i bezimenim članovima zajednice. Baratati s određenim osobama koje imaju točno
sjecanje na događaje remeti cjelokupnu teoriju. Onda bi ova metoda morala baratati s
određenim ljudskim čimbenikom a ona želi baratati samo s takozvanim «zakonima predaje».
Na dan Duhova u javnosti se je pojavilo stotinu i dvadeset učenika, snaga osobnog
svjedočanstva u Novom Zavjetu se jednostavno ne može ignorirati. Ignoriranje osobnog
svjedočanstva pokazuje da je za neke kritičare ova metoda postala sama sebi svrha te da vise
ne doprinosi pozitivno razumijevanju Novog Zavjeta.
Razlozi za sve ovo proizlaze iz toga što se metoda povijesti oblika oslanja na određenu
filozofsku pretpostavku. Ta pretpostavka je racionalizam a koji pak znači nijekanje
mogućnosti nadnaravnog! U takvom pogledu zapravo nema mjesta za osobnog,
transcendentnog Boga i na njegovom mjestu je ljudski um, razum, stvaralaštvo i razvoj.
Religije i njihovi «mitovi i legende» su samo stepenica u ljudskom razvoju. Sve je potrebno
«razumski» rastumačiti pa tako i Evanđelje te «mitove i legende». Stvaralačka uloga
zajednice ima vrlo važnu ulogu u tom načinu gledanja. Kroz kolektivno djelovanje odražava
se ideja razvoja čovječanstva. Stoga se s tom teorijom slaže da evanđelje oblikuje predaja
zajednice a pojedini očevici su manje važni. Također u toj filozofiji su pojmovi autentično
povijesnog i nadnaravnog nespojivi. Predstavnici metode povijesti oblika bili su potpuno pod
utjecajem ove filozofije i pomiješali su dva potpuno različita načela.10
Jedan od najvećih prigovora pretpostavci o razvoju usmene predaje jest kratkoća
vremena prenošenja. Vremensko razdoblje prenošenja usmene predaje je bilo prekratko da se
u njoj dogode promjene o kojima govore kritičari. Simon Kistermarker, profesor Biblije kaže:
«Svakako, formiranje narodnog blaga među narodima primitivnijih kultura traje nekoliko
naraštaja; to je postupni proces koji se proteza tijekom nekoliko stoljeća. Ali u suglasnosti s
mišljenjem kritičara oblika , moramo zaključiti da su evanđelja proizvedena i prikupljena
unutar jednog naraštaja ili malo duže. I riječima kritičara oblika , oblikovanje pojedinih
evanđelja mora se shvatiti kao produženi projekt s ubrzanim tijekom djelovanja.» A. H.
McNeile, bivši profesor na bogosloviji u Dublinu ukazao je na očuvanost izvorne predaje.
Treba obratiti pozornost na 1 Kor 7:10, 12, 25 gdje se vidi očuvanost izvorne predaje. Naime,
u Židovstvu je bilo uobičajeno da učenik nauci napamet rijeci svog rabina. Rabinski učenici
bili su poput «dobro ožbukane cisterne koja ne može propustiti niti kap vode» (Mishna,
Aboth, II, 8). Isusovo naučavanje bilo je u obliku slikovito u obliku aramejske poezije i nije

10
W. J. Harrington Uvod u Novi Zavjet, 92-96.

8
bilo teško zapamtiti njegove rijeci. Razdoblje od dvadeset do pedeset godina je bilo prekratko
da bi došlo do bilo kakvih pogrešaka ili promjena u prenošenju Isusovih rijeci.11

Zaključak

Kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća bilo je vrijeme racionalističke «kanonade»

na autentičnost Biblijskih knjiga. Bilo je to vrijeme koje nije moglo (ili željelo) pomiriti
ljudski um i razum s jedne te Božju objavu, nadahnuće i intervenciju s druge strane. Međutim
unatoč svim napadima i kritikama Biblija se suvereno održala. Unatoč svim vremenitim
stavovima ostaje činjenica čovjekove prijeke potrebe za zajedništvom s Bogom kao što stoji i
činjenica da je Biblija uvijek pouzdani vodič kroz život te izvor svake spoznaje i mudrosti.
Ljudi poput C. S. Lewisa, J. McDowella su dali u najmanju ruku snažne argumente u prilog
autentičnosti Biblije i kršćanstva. Znanstvenici i kršćani su argumentirano odgovorili na sva
bitna pitanja koje je biblijska kritika dvadesetog stoljeća imala za postaviti. Osim pojedinih
komercijalnih pojava danas više nitko ozbiljno ne napada autentičnost Novog Zavjeta.
Uostalom, jeste li ikada čuli da bi netko bio spreman umrijeti za nešto što zna da je laž? Svi
apostoli osim Ivana su spremno umrli mučeničkom smrću vjerujući u Radosnu vijest!

11
J. McDowell I ne samo tesar, 42-44.

9
Bibliografija:

Harrington, Wilfried J. Uvod u Novi Zavjet. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1993.

MacDonald, William Komentari Novoga Zavjeta 1. Zagreb: Euroliber, 1997.
McDowell, Josh I ne samo tesar. Zagreb: Duhovna stvarnost, 2000.
Obradović, Drago Arheologija potvrđuje Bibliju. Zagreb: Mladinska knjiga, 1993.

10