O «Razgovaranju» Antuna Senjanina – povijesni i teološki aspekt

Pred vama se nalazi esejski rad o književnom djelu „Razgovaranje”.

«Razgovaranje» je polemičko protestantsko književno djelo iz 16. stoljeća. Pisano na
hrvatskom jeziku i to istarskim čakavskim govorom. Iza imena Antun Senjanin, kako se
potpisao autor ovog djela, vjerojatno se krije neki od znamenitih hrvatskih reformatora.
Ovaj esejski rad sastoji se od tri glavna dijela. Prvi dio ovog rada bavi se upravo pitanjem
pravog autora «Razgovaranje». U drugom dijelu donosimo pregled samog sadržaja ovog
djela i govorimo o njegovom teološkom značaju, a u trećem slijedi pregled povijesnih
prilika u Istri u doba reformacije, na kraju dolazi zaključak rada.

***

Ovo djelo tiskano godine 1555. u originalu nosi naslov:

«Razgovaranje meju papistu i jednim luteran
Stumačeno po Antone Senjanine.
Štampan u Padove, miseca setembra
po Gracioze Perkačine,
Godišće M. D. LV (1555.)»
Ovo je prvo djelo na hrvatskome jeziku tiskano latinicom, i to u doba reformacije. Svoj
tisak je doživjelo iste godine kad i Trubarov: «Abecedarium. Cathechismus, Ta evangeli
svetiga Matevža i Ena molitev tih keršečenikov.» U to vrijeme u Rimu papa je bio Pavao
IV, punog imena Gian Pietro Caraffa (1555-1559), kojemu su nepotizam i inkvizicija kao
sredstvo rješavanja problema bili itekako bliski.1
Pisac «Razgovaranja» potpisuje se imenom Anton Senjanin. Premda se na samom
početku stručnog bavljenja ovim spisom Antona Senjanina se smatralo pravim autorom2,

1
Anton Senjanin Razgovaranje: pretisak djela «Razgovaranje meju Papistu i jednim Luteran(om) (Pretisak
priredili i pogovore napisali Alojz Jembrih, Stanko Jambrek, Bogoslovni institut i
Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, 2005.), 53.
2
Beatrix Schmidt Polemika oko autorstva Vlačićevog spisa « Razgovaranje meju papistu i jednim luteran»
(Istra, 14, br. 1., Pula, !976.)
većina povjesničara slaže se s tim da osoba tog imena nije nikada postojala, ali ne mogu
se složiti tko se zapravo sakrio iza tog imena. Tako su pastor Theodor Elze3, Matija
Valjavec i Franjo Bučar držali da je pisac «Razgovaranje» zapravo Petar Pavao Vergerije,
jer je on običavao rabiti različite pseudonime. Osim što je koristio različite pseudonime,
Petar Pavao Vergerije u svojim je polemičkim spisima koristio i različita imena i mjesta
tiskara.4
Ivan Šercer smatrao je da bi «Razgovaranje» moglo biti parafraza ili prijevod s nekog
drugog jezika. Argument za takvu pretpostavku jest taj da je u to vrijeme takvih spisa bilo
i na latinskom i talijanskom jeziku. Tako je Ivan Šercer zabilježio: «O Antonu Senjaninu
nije nam ništa poznato, ali za njegovo razgovaranje se može ustvrditi, da je parafraza ili
prijevod; to nam kazuje već riječ «stumačeno», a ja bih rekao, da je prije prijevod negoli
parafraza, i to, kao što nam pokazuju neke stilističke osobine, prijevod s latinskog
jezika.» Šercer je zapravo smatrao da je «Razgovaranje» prijevod zbornika polemičkih
spisa iz 16. stoljeća pod nazivom «Pa quillorum tomi duo», koji su tiskani u Baselu 1544.
godine.5
Branko Vodnik pak je smatrao da je «Razgovaranje» mogao napisati Antun Dalmatin koji
je zacijelo bio iz Senja. Međutim, čini se kako je i mišljenje Mije Mirkovića kako je
Anton Senjanin jedan od pseudonima koji je koristio Matija Vlačić Ilirik vrlo
utemeljeno.6 Po mišljenju Mije Mirkovića «Razgovaranje» je nastalo u vremenu kad je
Matija Vlačić boravio u Magdeburgu i vodio odlučnu borbu protiv interima, cara i pape.
To je razlog očitih paralela u mislima i idejama između ovog i drugih djela iz tog
vremena. Krešimir Georgijević smatra kako to nije običan propagandistički spis, već
samostalna polemička rasprava, nastala u duhu i stilu Vlačićevih magdeburških
polemičkih spisa. Uočljiva je ista tematika, motivi, ideje, problemi i pitanja, i to ne samo
u vezi učenja, već i obreda, oko kojih su tada iz Magdeburga također vodili borbu. U tom

3
Dr. T. Elze je u Veneciji proučavao hrvatsku literaturu iz doba reformacije, i među prvima otkrio tamošnji
primjerak «Razgovaranja». Nakon toga, na svoje otkriće je skrenuo pažnju Šimi Ljubiću, koji ga spominje
u drugom svesku svoga djela »Ogledala književne povijesti jugoslavenske». Također, Šime Ljubić je
izvršio prijepis «Razgovaranja», a Matija Valjavec ga objavio u «Starinama».
4
Stanko Jambrek Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII stoljeća (Matica hrvatska, Zaprešić,1999.), 232.
5
Ibid. 234.
6
Mirković je opširno iznio dokaze o Matiji Vlačiću Iliriku kao autoru Razgovaranja u monografiji M. V.
Ilirik II, na stranama 212-230.
djelu izložene su iste Vlačićeve misli i stavovi, pa čak i fraze i grdnje, koje on navodi i u
drugim svojim djelima tiskanim u Magdeburgu.7
Beatrix Schmidt također smatra da u prilog Vlačićevog autorstva postoji nekoliko snažnih
argumenata koji proizlaze iz okolnosti nastajanja, samog sadržaja spisa, iz stila, jezika i,
ponešto iz pravopisa. Znamo da su Vergerije i Vlačić bili dugo vremena u vezi kroz
prepisku i barem jedan susret. Stoga se, kao borbenom branitelju protestantizma,
Vergerije mogao obratiti Vlačiću da napiše ovaj polemički spis. Nadalje, u
«Razgovaranju» se nalazi znatan broj Lutherovih misli, uz dosta tipičnih
«flacijanističkih» misli. Ovdje nema ni traga pomirljivim idejama koje je zastupao
Melanchton. Već iz manjeg broja primjera vidi se kao je «Razgovaranje» djelo vještog
polemičara stalno svjesnog publike kojoj se obraća. Autor se ograničio na kratke ali oštre
primjedbe protiv pape ili crkve, no onda se odmah vraća na svoja teološka razmatranja. U
pogledu jezika, tekst je pisan čakavsko-ikavskim govorom, što upućuje na autora iz
istarskih krajeva. Također, s obzirom na rječnik koji koristi, možemo svakako zaključiti
da je autor porijeklom iz zapadno-sjevernih krajeva Hrvatske, a uz to koristi i niz
specifičnih labinskih izraza.8
Postoje samo dva poznata primjerka «Razgovaranja».9 Jedan se nalazi u Venecijanskoj
knjižnici Biblioteca Marciana, a drugi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
Venecijanski primjerak razgovaranja jest spis koji sadrži dvadeset listova ili četrdeset
strana malog formata. Mijo Mirković smatra da je taj primjerak tiskan 1555. godine.
Knjižica je tiskana na četiri jezika: hrvatskom, slovenskom, talijanskom i latinskom.
Hrvatski tekst koji se nalazi na dvadeset i dvije stranice temeljan je i dominira po
sadržaju. Slovenski dio knjižice pod naslovom «Edna molitev keršćenikov» nalazi se na
pet stranica, a talijanski na devet stranica. Latinski dio nalazi se na samo jednoj stranici, i
to u vidu citata iz Prve Petrove poslanice. Talijanski dio teksta, koji kao i slovenski čini
samo molitva, potpisan je imenom Vergerijus, a slovenski kao Vergerije. Za razliku od
venecijanskog, zagrebački primjerak «Razgovaranja» ima dvadeset i četiri stranice. Na
prvoj stranici nalazi se naslovnica, a sadržaj knjižice nalazi se od druge do dvadeset i
druge stranice. Na dvadeset i trećoj stranici nalazi se znak tiskare Morhart-Gruppenbach

7
Ibid. 234.
8
Beatrix Schmidt Polemika oko autorstva Vlačićevog spisa « Razgovaranje meju papistu i jednim luteran»
9
Ovaj podatak navodi Franjo Bučar u svojoj Bibliografiji hrvatske protestantske književnosti.
iz Tübingena, a na posljednjoj je stranici citat iz treće glave Prve Petrove poslanice.
Razgovaranje je pisano istarskim čakavskim narječjem, a oduševljava svojom
neposrednošću, živahnošću, duhovitošću i slikovitošću.10

***

«Razgovaranje» je prvo tiskano polemičko protestantsko djelo tiskano na hrvatskom

jeziku. Ono jasno i sažeto iskazuje dogmatske i praktične razlike između katolika i
protestanata u doba reformacije. Teološka polemička djela iz šesnaestoga stoljeća pisana
su jednostavno, argumentirano i snažno, te zahtijevaju da se čitatelj odluči za jednu od
strana u raspravi. To su djela koja pobijaju učenja suprotne strane i uvjeravaju čitatelja u
istinitost autorovih stajališta. Također su služila za određivanje granica, te onih koji su
«unutar i izvan» tih granica.11
«Razgovaranje» je kako u književnom tako i u teološkom pogledu izuzetno djelo. Pisac u
njemu iznosi temeljna i teška teološka pitanja te na njih daje odgovore koji su utemeljeni
na Svetom pismu. U formi pitanja i odgovora, u njemu su iznesena sva temeljna načela
luteranskog učenja vezana za zastranjenje Rimske crkve. Već na samom početku
primjetne su velike razlike i nepomirljive krajnosti: s jedne strane nalazi se papista, koji
je na antikristovoj strani, a s druge strane je kršćanin, koji je na Božjoj strani. Autor ovog
djela snažno naglašava ove suprotnosti te nema pomirbe između Rimske crkve, koju
zastupa učenje djelovanje pape i biskupa, i Kristove crkve, zastupljene učenjem i
djelovanjem Isusa Krista. Tako sljedbenike pape autor naziva papistima, a sljedbenike
Isusa Krista naziva kršćanima. Ta podjela mnogo je više na duhovnoj nego na crkvenoj
razini. Autor papistom smatra svaku osobu koja nastoji vlastitim djelima postići spasenje
i podržava učenje Rimske crkve s papom na čelu. On posebice kritizira pučku pobožnost
koja se očituje u štovanju svetaca, hodočašćima i raznim praznovjerjima. S druge strane,
kršćaninom naziva svaku osobu koja prihvaća učenje Svetog pisma, kao jedinog
mjerodavnog autoriteta za vjerovanje i život. Kršćanin vjeruje da je spašen milošću
Božjom po vjeri u Isusa Krista, te odbacuje sva učenja i tradicije koje ne izviru

10
Stanko Jambrek Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII stoljeća (Matica hrvatska, Zaprešić,1999.) 234,
235.
11
Anton Senjanin Razgovaranje: pretisak djela «Razgovaranje meju Papistu i jednim Luteran(om), 59.
neposredno iz Svetog pisma. Opredjeljenje svakog čovjeka događa se prvenstveno na
duhovnoj, a ne na organizacijskoj razini. Iz toga proizlazi da su i neki pripadnici Rimske
crkve, svećenici, pa čak i biskupi, zapravo kršćani jer su svoje vjerovanje i djelovanje
utemeljili u i uskladili sa Svetim pismom. Takvi su primjerice bili braća Ivan Krstitelj i
Petar Pavao Vergerije.12
Razgovaranje je koncipirano tako da papist postavlja luteranu četrdeset najvažnijih
teoloških pitanja, a on mu na ta pitanja daje odgovore. Uočljivo je da autor spisa dobro
poznaje temeljna rimokatolička i evangelička učenja, povijest Crkve i povrh svega Sveto
pismo, koje mu služi kao jedino mjerilo istinitosti učenja. Pitanja papiste u potpunosti
odražavaju ondašnje rimokatoličke stavove. Kršćanin na ta pitanja odgovara kratkim,
sažetim i na svetom pismu utemeljenim odgovorima u kojima razlaže suštinu
reformacijskog učenja. Razgovaranje je podijeljeno na četiri glavne teme: evanđelje –
Riječ Božja, spasenje po vjeri, sakramenti i pučka religioznost kao što su molitve za
mrtve, klanjanje križu na hodočašću i štovanje Marije.13
Reformacija je isticala Sveto pismo kao Božju riječ i jedini izvor vjerskih istina, te najviši
autoritet po kojemu se čovjek treba ravnati ako želi ugoditi Bogu. Stoga, dok papist u
svojim pitanjima ističe autoritet crkvenog učiteljstva, a posebice pape kao poglavara
Crkve i namjesnika Kristovog, kršćanin pobija vjerodostojnost onoga što ovaj tvrdi
pozivajući se na Sveto pismo kao jedini autoritet vjere i življenja, te ukazuje na Krista
kao jedinu Glavu svoje Crkve. Također, kršćanin ističe da spasenje ne dolazi od dobrih
djela, već od Kristovog djela na križu, po osobnoj vjeri u njega. Spasenje se ne može
zaslužiti, već je Božji milosni dar. Bog ne prihvaća nedovršena djela, no Isus Krist je
dovršio otkupiteljsko djelo na Golgotskom križu i dovoljno je posjedovati Njegovo
svjetlo i vjeru, dovoljno je prihvatiti ga takvom vjerom pa da čovjek bude opravdan bez
vlastitih djela. Dobra djela, koja su zapovjeđena od Boga i učinjena u vjeri, služe na čast.
S druge strane, djela osmišljena od ljudi, učinjena bez vjere, te protivna Božjim
zapovijedima, za pokudu su i ne koriste spasenju.14
Dok papist smatra kako je crkva po autoritetu koji joj je dan odredila sedam sakramenata,
kršćanin mu jezgrovito odgovara da je Gospodin Isus Krist zapovjedio obdržavanje samo

12
Ibid. 59, 60.
13
Ibid. 60, 61.
14
Ibid. 61.
dva sakramenta, a to su krštenje i Gospodnja večera. Služeći se Svetim pismom kršćanin
obrazlaže reformatorsko viđenje krštenja i Gospodnje večere, te biblijsku neutemeljenost
ostalih sakramenata.15
Nadalje, gotovo četvrtina razgovora između papiste i kršćanina odnosi se na sveprisutnu
pučku religioznost. Radi se o nauku o čistilištu, o opraštanju grijeha i indulgencijama
(oproštajnicama), molitvi za mrtve, klanjanju križu, hodočašćima i štovanju Marije, a
kršćanin ta pitanja prosuđuje u odnosu na evanđelje. Tijekom razgovora, i papista i
kršćanin, nastoje dati objašnjenje ondašnjih društvenih i svekolikih zbivanja, a osobito
mnogobrojnih nevolja i problema. Papista smatra da uzrok nevolja i problema dolazi od
Martina Luthera i njegovih suistomišljenika koji su se pobunili protiv pape i Rimske
crkve te ne slijede vjeru otaca. Također, on tvrdi da je pomutnja i nevolja svuda gdje su
luterani, a tamo gdje je Rimska crkva vazda se živjelo u miru i veselju. Kršćanin mu na to
odgovara da nevolje i problemi pogađaju narod stoga jer ljudi zajedno s ondašnjim
svećenicima, biskupima i papom na čelu ne žive onako kako je Gospodin Isus Krist u
Svetom pismu zapovjedio i pokazao.16

***

U svezi s ranije spomenutim, smatramo potrebnim opisati i povijesne prilike u Istri

u vrijeme nastanka «Razgovaranja». Stoga ćemo posvetiti nekoliko redaka i društvenim
okolnostima i svekolikim zbivanjima, za koja papist i kršćanin nastoje dati objašnjenje.
Prema katoličkom autoru Paschiniju, protestantizam se toliko raširio u Istri da je neki
Ambrozije iz Milana 24. 6. 1549. svjedočio pred Venecijanskom inkvizicijom da su u
Puli i Vodnjanu skoro svi stanovnici luterani, te da tamo i dječaci, pastiri i kopači govore
i diskutiraju o stvarima vjere. Glavni inicijator tog evanđeoskog probuđenja u Istri bio je
koparski biskup Petar Pavao Vergerije.17
Petar Pavao Vergerije rodio se u Kopru, temeljno obrazovanje stekao je u Veneciji, a
1518. godine doktorirao je u Padovi i obnašao dužnosti profesora krivičnog prava i suca
na području Mletačke Republike. Nakon suprugine smrti Vergerije je otišao u Rim i
15
Ibid. 61, 62.
16
Ibid. 62.
17
Stanko Jambrek Acta Histriae VIII - «Petar Pavao Vergerije ml. i Rasgovarange megiu Papistu i gednim
Luteran» (Znanstveno-raziskovalno središće Republike Slovenije, Kopar, 1999.), 3.
zaredio se za svećenika. Vrlo brzo stekao je povjerenje Vatikana, te je bio slan u
Njemačku da raspravlja i bori se protiv reformacije. Bio je i u Wittenbergu u posebnoj
misiji da privoli Luthera da dođe na crkveni sabor u Mantovu. Kao nagradu za uspjehe u
Njemačkoj Vergerije je od pape Pavla III dobio naslov biskupa od Modruša, a malo
kasnije iste godine bio je imenovan koparskim biskupom. Godine 1536. Vergerije se iz
Rima preselio u Kopar, potpuno se posvetio svećeničkoj službi, a pravo zamijenio
Biblijom. Uskoro je bio osumnjičen da je sklon protestantizmu.18
Godine 1545. Vergerije otvoreno prihvaća reformacijsko učenje. Uskoro je za reformaciju
pridobio i tršćanskog biskupa Franju II Jozefića ( koji je od 1541-1546 bio biskup
senjski) i svojeg brata Ivana Krstitelja Vergerija biskupa pulskog. Oni su zajednički
djelovali i u Istri propovijedali evanđelje. Petar Pavao Vergerije istaknuo se kao snažan
propovjednik evanđelja, čije propovijedi su rado slušali ljudi svih staleža. Vergerije je
propovijedao čistoću evanđeoskog življenja i time se zamjerio nekim fratrima koje je
korio zbog nemoralnog života. Oni su ga optužili pred mletačkom inkvizicijom za
protestantizam, te mu je inkvizicija oduzela biskupsku službu i prognala ga iz Kopra.
Protiv njega, njegova brata biskupa Ivana Krstitelja Vergerija i brojnih intelektualaca iz
Kopra i Pule inkvizicija je 1546. godine pokrenula sudski postupak. Unatoč izgonu iz
Kopra, Vergerije je i dalje brinuo za Istru i njezine stanovnike – Hrvate, Slovence i
Talijane, a Istrani su poštovali njegovo djelo propovijedanja evanđelja i muke koje je
zbog toga podnio. Sam Vergerije je, referirajući se na Sveto pismo, pisao kako više voli
biti siromah u kući Božjoj, nego bogat u domovima bezbožnika.19
Matija Vlačić opisao je stvarnost naviještanja Evanđelja u Istri i djelovanje inkvizicije u
posveti svojeg djela «O riječi i sadržaju vjere» iz 1555. godine, a koja je posvećena Petru
Pavlu Vergeriju. U toj posveti stoji: «Poštovani oče u Kristu, prvo zahvaljujem
Gospodinu Bogu našemu, zatim Gospodinu našemu Isusu Kristu, a zatim čestitam tebi i
mojoj domovini, i na kraju izražavam svoju radost, što sam razumio, da si se ti konačno i
posve odijelio od Antikrista i prešao Kristu, da si ne samo njemu (Antikristu) navijestio
rat, nego da se protiv njega čvrsto i boriš. Nadam se naime, da će to biti na slavu Boga i
od koristi za spas mnogih, i to ne samo u našoj Istri, gdje ste ti i tvoj brat poštovani g.
Ivan Krstitelj Vergerij, biskup Pule, odličan i pošten muž i mučenik Krista (koga su
18
Ibid. 2.
19
Ibid. 2.
rimski nevaljalci utukli otrovom) usadili Kristovo evanđelje. Potvrdili su to tamošnji
ljudi, koji su dobro razumjeli, kako si ti postojanim držanjem, izgnanstvom i drugim
bezbrojnim nevoljama zapečatio istinu Kristovu.» Na kraju Vlačićeve posvete još stoji:
«Ovo ti, poštovani oče, pišem, kako s razloga da nešto odgovorim na tvoja najljubaznija
pisma, koja si mi upućivao, tako i da bih posvjedočio o svojoj naklonosti prema tebi, a u
isto vrijeme, da bih požalio nevolje, koje su zadesile našu domovinu. Kad sam nedavno
ponovno pročitao tvoju knjižicu, u kojoj opisuješ najokrutnije progone, pošto si ti
napustio Kopar, tamo i svojoj Istri, koje podstiču i vrše razni Grizoni i Bušdrage i onaj
odvratni papin legat Del Casa (tako «Del»), sluge Antikrista, gdje su najispravniji ljudi i
dobri stranci mučeni za volju smiješnog i svima očitog sujevjerja. Osobito me žestoko
boli, ali i čudim se tome, a sa mnom i mnogi ovdje u Njemačkoj, da su slavni dužd i
mudar Senat Venecije dali toliko slobode takvim razbojničkim huljama, da bjesne protiv
vjernih podanika.»20
Na temeljima evangeličke vjere, koje su u Istri postavili braća Vergerije i drugi, brojni
propovjednici su dalje gradili i naviještali evanđelje. Inkvizicija je desetljećima uporno
progonila evangelike, no tek je u 18. stoljeću u Istri uspjela iskorijeniti reformacijsko
učenje. Iz parnica što ih je mletačka inkvizicija vodila protiv reformatora u Istri
saznajemo kao je reformacija dotakla svako istarsko mjesto. Iz popisa procesa koji su
vođeni protiv «heretika» u Istri, uglavnom protestanata, vidljivo je koliko je Lutherov
nauk naišao na podršku i koliko se ukorijenio kod pučanstva, i to od njegovih najviših
plemičkih staleža pa do sitnih zanatlija i svećenstva. Među spisima inkvizicijskih procesa
koje je pronašao Tomaso Luciani u venecijanskom Državnom arhivu, nalaze se podaci o
ukupno 161 procesu. Najstariji proces je iz 1542. godine, a posljednji iz 1775. Najveći
broj procesa, njih preko 50, povezano je s obitelji Vergerije.21

***

Nije moguće dokazati tko je pravi pisac «Razgovaranja», no postoje mnoge činjenice
koje ukazuju na to da bi autor mogao biti Petar Pavao Vergerije mlađi. U svakom slučaju,

20
Ibid. 3.
21
Ibid. 2, 3.
kakav je čovjek bio pisac «Razgovaranja», sve ukazuje na to da je baš takav bio
Vergerije.
Pisac «Razgovaranja» dobro je poznavao Istru, njezine stanovnike, kulturu i običaje.
Može se zaključiti da je to osoba koja je duže vrijeme u Istri propovijedala evanđelje te
nailazila na otpor lokalnih svećenika i laika. Također, pisac dobro poznaje rimokatoličku i
luteransku teologiju, a ugradio je u «Razgovaranje» i neke elemente autentično istarskih
argumenata protiv luterana.22
Nadalje, «Razgovaranje» je snažno prožeto idejom koja je za Vergerija bila važna kod
propovijedanja evanđelja. Petar Vrankić je istaknuo ovu osnovnu Vergerijevu misao:
«Veliki i učeni ljudi pišu doista umne knjige koje su dostupne samo malom broju učenih
ljudi, dok golema većina neukih i jednostavnih ostaje i dalje u tami praznovjerja,
bezboštva, okovana lancima, daleko od prave slobode i opravdanja po vjeri. Njegov
zadatak i poslanje postaje prosvjećivati najmanje, neuke, jer su većina.»23
Razgovaranje je pisano za neuke i jednostavne ljude bez iscrpne i teološki potkrijepljene
argumentacije. U njemu su na jednostavan, živahan i ironičan način opisane svakodnevne
životne situacije u kojima se nalazi prosječan čovjek. Kod pitanja na koja je moguće
dublje teološki odgovoriti, pisac daje vrlo jednostavne i pomalo krute odgovore, te se
stvara dojam da ga je pisac prije pravnik nego teolog. Također, može se zaključiti da je
«Razgovaranje» nastalo za potrebe evangelizacije, odnosno kao predevangelizacijsko
djelo.
Njegova teologija nalazi se u službi naviještanja evanđelja i zato nije odviše duboka i
istančana. Rječnik je pučki, jednostavan, često i vulgaran, te ima mnogo elemenata
lokalnog mentaliteta. «Razgovaranje» postavlja pitanja, potiče na razmišljanje, daje samo
načelne odgovore te ukazuje da se pravi odgovori mogu naći samo u Svetom pismu.
Po ljubavi prema Svetom pismu i Istranima kojom ovo djelo odiše, može se lako
pretpostaviti da je pisac Vergerije. To se ne može sa sigurnošću tvrditi, pa pisac
«Razgovaranja» i dalje ostaje Antun Senjanin. Naime, još uvijek ostaje prostor i za
mogućnost da se Vergerije mogao obratiti Vlačiću da napiše polemički spis za hrvatske
pristalice reformacije u Istri i u progonstvu.24 No neosporno je da se u ovom polemičkom
22
Stanko Jambrek Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII stoljeća 239.
23
Ibid. 240.
24
Beatrix Schmidt Polemika oko autorstva Vlačićevog spisa « Razgovaranje meju papistu i jednim
luteran»
djelu otkriva osoba koja je prihvatila reformaciju, osobno doživjela evanđeosku slobodu,
milost i ljubav, a tada i javno propovijedala evanđelje. Vergerije je bio takav čovjek. Zato,
ako i nemamo čvrste dokaze da je Vergerije napisao «Razgovaranje», nije pogrešno
kazati da je napisano tako kao da ga je pisao Vergerije.25

25
Stanko Jambrek Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII stoljeća 241, 242.
Bibliografija:

Jambrek Stanko Acta Histriae VIII - «Petar Pavao Vergerije ml. i Rasgovarange megiu
Papistu i gednim Luteran» Kopar: Znanstveno-raziskovalno središće
Republike Slovenije, 1999

Jambrek Stanko Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII stoljeća Zaprešić: Matica
Hrvatska, 1999.

Senjanin Anton Razgovaranje: pretisak djela «Razgovaranje meju Papistu i jednim

Luteran(om) (Pretisak priredili i pogovore napisali Alojz Jembrih, Stanko
Jambrek), Zagreb: Bogoslovni institut i Nacionalna i sveučilišna
knjižnica, 2005.

Schmidt Beatrix Polemika oko autorstva Vlačićevog spisa «Razgovaranje meju papistu i
Jednim luteran» Pula: Istra, 14, br. 1., 1976.