Sveti Serafim Sarovski

Čudotvorac
Sadržaj:

- Život prepodobnog I bogonosnog oca našeg Serafima Sarovskog

- Cilj hriscanskog zivota
• Uvod

• "Dobro djelo koje ucinimo Hrista radi dovodi nam blagodat Bozju u srce"

• "U nama djeluju tri volje... "

• "Molitva je orudje kojim uvijek raspolazemo"

• "Trazite, molite i ne odustajte"

• "Savremeni covjek se zavarava nekakvom svojom nazovi prosvecenoscu..."

• "Nasa nesreca je u tome ... ne napredujemo u blagodati i razumu Bozjem"

• “Rijec je Tvoja, Gospode, svjetlost stazi mojoj “

• "Sve je jasno onima koje Bog obdari razumom"

• "Bog ''ne gleda ko je ko'' nego trazi pravu Vjeru u Njega"

- Duhovne pouke prepodobnog oca Serafima za svjetovnjake i monahe

ŽIVOT PREPODOBNOG I BOGONOSNOG OCA NAŠEG

SERAFIMA SAROVSKOG
 Prepodobni Searfim, starac Sarovski, rodio se u gradu Kursku, u Rusiji, od
blagočestivih i imućnih roditelja, Isidora i Agatije. Otac mu je bio trgovac. Rodio se 19.
srpnja1759 godine, i na svetom krštenju dobio ime Prohor. Njegov otac imao je veliko srce
prema hramovima Božjim, a mati njegova bila je, više nego njezin muž, poštovana zbog
svoje pobožnosti i dobrotvorstva. U trećoj godini svojoj Prohor izgubi oca, te mu kao
jedina učiteljica ostade njegova pobožna mati Agatija. Pod njenim rukovodstvom, on
odraste u kršćanskoj pobožnosti i ljubavi prema molitvi u hramu Božjem.
Od ranog djetinjstva nad blaženim se pokazivalo neobično staranje Božje, koje je
iskazivalo u njemu blagodatnog izabranika Božjeg. Jednom, kada je mati njegova
razgledala građevinu crkve, koju je započeo još njezin muž, ona povede sa sobom
sedmogodišnjeg Prohora na sam vrh zvonare koja se još zidala. Nesmotrenošću dijete
padne sa zvonare na zemlju. Agatija se u užasu strča sa zvonare, misleći da se sin njen
razbio na mrtvo. No sa čuđenjem i radošću ona ga ugleda gdje stoji na nogama, čitav i
neozlijeđen. Tako se na blagodatnom djetetu ispuniše riječi Svetog Pisma: Zlo te neće
zadesiti, i udarac neće dosegnuti do tijela tvog, jer će anđelima svojim zapovjediti za tebe
da te čuvaju na svim putovima tvojim. Na ruke će te uzeti da negdje ne zapneš za kamen
nogom svojom (Psal. 90,10- 12).
U desetoj godini Prohora počeše se učiti pismenosti, i on počne brzo shvaćati
crkveno pismo, objelodanjujući svijetli um i pamćenje, i u isto vrijeme ukrašujući sebe
krotošću i smirenjem. Ali on se iznenada teško razboli, tako da se ukućani njegovi nisu
nadali da će ozdraviti. U to teško za njega vrijeme, Prohor vidi u snu Presvetu
Bogorodicu, koja mu obeća da će ga posjetiti i iscijeliti od bolesti. Riječi Bogorodice se
uskoro i dogode. U to vrijeme dogodi se u Kursku litija, na čelu sa čudotvornom ikonom
Znamenske Presvete Bogorodice. Zbog kiše i blata, litija, da bi skratila put, uputi se preko
dvorišta Prohorove kuće. Blagočestiva Agatija pohita te iznese bolnoga sina i prinese ga k
čudotvornoj ikoni Bogorodice, poslije čega dečko potpuno ozdravi.
Pobožni dječak se vrlo truđaše u učenju, izučavajući Sveto Pismo i druge
božanstvene i knjige korisne za dušu, usmjerujući sav um svoj k Bogu, prema kome je s
ljubavlju plamtjela njegova čista duša. Međutim, njegov stariji brat, koji se bavio
trgovinom, stade pomalo učiti Prohora na nju. Ali ovaj posao ne bijaše Prohoru po srcu;
njegova je duša žudjela da stekne sebi blago netruležno i nepotrošivo. Nemajući
mogućnosti da za radnih dana posjećuje božanstvenu liturgiju. Prohor nije propuštao
gotovo niti jedan dan, a da rano ujutro ne otiđe u hram Božji na jutrenje. Nedjeljom pak i
praznikom on je naročito volio da se bavi čitanjem duhovno poučnih knjiga. Pri tome on je
ponekad čitao na glas i svojim vršnjacima, ali je više volio da čita povučen u tišini. Od
majke se Prohorove nije skrilo čemu teži duša njenog sina, no ona se nije protivila njegovoj
želji. I kada pobožni mladić navrši sedamnaest godina, on donese čvrstu odluku da uz
blagoslov majke napusti svijet i posveti se monaškom životu. Majka mu uz blagoslov
pokloni metalni križ, od koga se on nikada kasnije nije odvajao.
 Ostavivši svijet, blaženi mladić se najprije uputi na bogomolje u Kijevo – Pečersku
lavru. Tamo jedan vidovit zatvorenik, po imenu Dositej, vidjevši u Prohoru dobrog
podvižnika Kristovog, blagoslovi ga da ide i da se spasi u Sarovskoj pustinjii. Idi, dijete
Božje! – govoraše vidovit starac mladom podvižniku, - i ostani u Sarovskoj obitelji; to će ti
mjesto biti na spasenje, pomoću Božjom ti ćeš tamo završiti svoje zemno stanovanje. Sveti
Duh, Riznica dobara, rukovodit će život tvoj u svetinji.
Poslušavši savjet vidovitoga starca, Prohor otputova u Sarovsku pustinju. Tamo ga
s ljubavlju primi nastojatelj pustinje, starac Pahomije, monah krotak i smireno mudar, koji
se puno podvizavaše u postu i molitvi, i bijaše primjer ostalim monasima. Uvidjevši dobru
namjeru Prohorovu, Pahomije ga uvrsti među poslušnike i preda ga pod rukovodstvo
starcu, jeromonahu Josifu, manastirskom blagajniku. Nalazeći se u kelejnom poslušanju
kod starca, Prohor je ispunjavao sva manastirska pravila i ustave i poslušanja bratska; u
kuhinji i u stolarnici. Osim toga on je u hramu vršio dužnost crkvenjaka. Nikada on nije
bio besposlen, nego se stalnim zapošljavanjem trudio da sačuva sebe od mrzovolje, koju je
smatrao kao najopasnije iskušenje za monaha. Bolest ova, govoraše on kasnije na osnovu
vlastitog iskustva, liječi se molitvom, uzdržanjem od praznoslovlja rukodijeljenjem,
čitanjem Svetog Pisma i trpljenjem, zato što se mrzovolja i javlja iz malodušnosti, nehaja i
praznoslovlja.
Na crkvena bogosluženja Prohor je odlazio prije svih, nepokretno stojeći cijelo
bogosluženje, bez obzira koliko ono bilo dugo. Izvan crkve on je volio da se povlači u
svoju keliju. Baveći se rukodijeljem ili ma kojim drugim poslušanjem, on je neprestano
imao na pameti i u srcu Isusovu molitvu, silom njenom savlađujući razna vražja iskušenja.
Ne zadovoljavajući se tišinom i bezmolvijem Sarovske obitelji, mladi podvižnik,
ugledajući se na neke manastirske starce, koji se sa nastojateljevim blagoslovom bijahu iz
manastirske ograde povukli u potpunu samoću, u dubini manastirske šume, sa
blagoslovom svoga starca Josifa također se u slobodnim satima povlačio u gustu šumu,
radi molitvenog usamljeničkog tihovanja. Sa molitvom je on spajao uzdržanje i post:
srijedom i petkom nije uopće jeo, a u druge dane jeo je samo jedanput dnevno. Svi su gajili
poštovanje i ljubav prema neobičnom podvižniku, čiji se neprekidni i upadljivi podvizi
nisu mogli sakriti, bez obzira na njegovo duboko smirenje. Naročitu ljubav i povjerenje
pokazivahu prema njemu, kao prema svome rođenom djetetu, starci: Pahomije i Josif. Ta
ljubav i poštovanje Sarovskih monaha prema mladom podvižniku Kristovom osobito se
jasno vidješe u sljedećem slučaju.
Godine 1780 Prohor se teško razboli. Cijelo mu tijelo nateče, i on, trpeći žestoke
muke, nepomično ležaše na svojoj tvrdoj postelji. Doktora nije bilo, i nikakvi lijekovi nisu
pomagali; kako izgleda, to je bila vodena bolest. Bolest je trajala tri godine, od kojih je
godinu i šest mjeseci Prohor proveo u postelji. I za sve to vrijeme iz njegovih usta ne iziđe
riječ roptanja; on svega sebe, i tijelo i dušu, bijaše predao Gospodu, i neprestano se molio,
suzama svojim natapajući postelju svoju. Njegov duhovni otac i nastavnik, starac Josif su
mu služili u vrijeme bolesti kao običan poslušnik; nastojatelj obitelji, starac Pahomije, ne
odmicaše se od njega; starac Isaija i drugi starci i bratija također se mnogo truđaše oko
njega. Na kraju, bojeći se za sam bolesnikov život, nastojatelj Pahomije odlučno predloži
bolesniku da se pozove doktor. Ali blaženi još odlučnije odbi doktorovu pomoć. Oče sveti,
reče on starcu, ja sam predao sebe istinskom Doktoru, duša i tijela, Gospodu Našem Isusu
Kristu i Prečistoj Majci Njegovoj; a ako ljubav vaša nađe za dobro, Gospoda radi, izliječite
mene ubogog nebeskim lijekom (= svetom Pričesti).
Tada starac Josif, na molbu bolesnika i po svojoj savjesti, odsluži noćno bdijenje i
liturgiju; na bogosluženje se bratija sastadoše iz ljubavi da se pomole za stradalnika.
Poslije liturgije Prohor se na svom bolesničkom odru ispovjedi i pričesti svetim Tajnama
Kristovim. I gle, po pričesti, njemu se javi u neiskazanoj svjetlosti Presveta Djevica Marija,
praćena svetim apostolima: Jovanom Bogoslovom i Petrom. Okrenuvši se svojim
božanskim likom prema Bogoslovu, Ona reče, ukazujući prstom na Prohora: Ovaj je
našega roda. – Potom ona metnu desnu ruku svoju na Prohorovu glavu, i istog trena
tečnost, koje je ispunjavala njegovo tijelo, stade curiti kroz otvor koji se načini na desnoj
slavini. Prohor se ubrzo i potpuno iscijeli, samo ožiljci rane, kroz koju tečnost isteče,
ostadoše zauvijek na njegovom tijelu, kao neki svjedok čudesnog iscjeljenja.
Ubrzo zatim na mjesto ovog javljanja Bogorodice, po pomisli Božjoj, bi podignuta
dvokatna crkva sa dva prijestolja, i kraj nje bolnica, na mjestu porušene kelije Prohorove.
Prohor je, po nalogu nastojatelja, skupljao priloge za to građenje, i svojim rukama izradio
je u donjoj bolničkoj crkvi presto od kiparskog drveta. Pošto je taj presto bio osvijetljen,
prepodobni Serafim se do kraja života svoga pričešćivao svetim Tajnama prvenstveno u
tom hramu, radi neprestanog sjećanja na veliko dobročinstvo Božje, ukazano mu na tom
mjestu.
Provevši u Sarovskoj pustinji osam godina kao poslušnik, Prohor se 18. kolovoza
1786 godine, u dvadeset i sedmoj godini života udostoji postriga u monaški obraz, pri
čemu dobi novo ime – Serafim. Monaški čin, i samo značenje novoga imena(2), sjećajući
Serafima na čistoću i plameno služenje Anđela Bogu, pojačavahu sve više i više u njemu
želju i svetu revnost da služi Gospodu. Serafim udvoji svoje trudove i podvige i stane
živjeti još usamljenije, roneći u unutarnje bogom misleno sazrijevanje.
Za godinu dana i nešto više poslije toga, prepodobni bi preimenovan u čin
jerođakona(3). Od toga vremena on je oko šest godina gotovo neprekidno služio u tom
činu, radeći trud na trud, podvig na podvig, goreći duhom i plamteći božanskom
ljubavlju. Noću uoči nedjelje i praznika on je provodio u bdijenju i usrdnoj molitvi, bez
odmora, stojeći na molitvenom pravilu do same liturgije. A po završetku službe Božje, on
je još dugo ostajao u hramu, dovodeći u red utvari i starajući se o čistoći oltara
Gospodnjeg. I pored svega toga, blaženi Serafim, gotovo nije osjećao trudove, nije se
zamarao, nije se poslije njih duže odmarao, često puta sasvim zaboravljajući na hranu i
piće. I kada je odlazio na odmor, on je žalio što čovjek ne može, slično Anđelima,
neprekidno služiti Bogu.
Duša Serafimova je sve više i više uzlazila po ljestvici vrlina i bogom mislenih
sazrijevanja; i kao odgovarajući na njegovu plamenu svetu revnost, Gospod ga je u
njegovim podvizima tješio i krijepio blagodatnim viđenjima nebeskim. Sazrijevajući, on je
oslobodio sebe, zbog čistoće duše, na neprekidno uzdržavanje i postojano uzvišavanje
duše k Bogu. Tako je ponekad za vrijeme bogosluženja u crkvi, on promatrao svete Anđele
kako u obliku mladića, obučenih u bijele zlatotkane odjeće, slušaju i pjevaju sa bratijom.
Pjevanje njihovo nemoguće je ni riječju izraziti, i ma kakvoj melodiji zemaljskoj usporediti.
«i srce se moje otopiše kao vosak» (Psal. 21,15), govorio je on kasnije riječima
psalmopjevca, sjećajući se one neiskazane radosti, koju je osjećao pri tim nebeskim
javljanjima. I od te radosti on se tada ničeg sjećao nije. Samo se sjećao ovog ulaska u crkvu,
i izlaska iz nje.
No izuzetno blagodatnog i značajnog viđenja prepodobni se udostoji jednom
Velike Nedjelje za vrijeme božanstvene liturgije, i to na Veliki Četvrtak. Liturgiju su služili
bogobojažljivi starci, Pahomije i Josif, zajedno sa blaženim Serafimom, jer je Pahomije bio
duboko zavolio mladog, no iskusnog u dobru, monaha, i božanstvenu službu gotovo je
uvijek služio sa njim. Kada Searfim poslije malog hoda razglasi: Gospodi, spasi
blagočestive, i, izišavši na carske dveri sa riječima: i po vijeku vjekova, podiže ruku sa
orarem k prisutnima, njega iznenada obasja odozgo neobična svjetlost, kao od sunčanih
zraka. Podigavši oči u pravcu svjetlosti, blaženi Serafim ugleda Gospoda Isusa Krista u
obliku Sina Čovječjeg, koji jače od sunca sijaše neiskazanom svjetlošću i bijaše kao pčela
okružen Nebeskim Silama: anđelima, arhaanđelima, heruvimima, i serafimima. On iđaše
od zapadnih vrata crkvenih, zaustavi se prema amvonu, i podigavši ruke svoje, blagoslovi
svoje sluge i sve prisutne. Zatim On uđe u ikonostasnu ikonu pored carskih dveri. – Srce
blaženog prepuni se neiskazanom radošću u slatkoj plamenoj ljubavi ka Gospodu, i ozari
se božanskom svjetlošću nebeske blagodati. I od tog tajanstvenog viđenja on se sam za
tren sav izmjeni po izgledu, te se ne mogaše ni pomaći s mjesta ni progovoriti. Mnogi su to
primjetili , ali nitko nije znao pravi razlog tome. Tada, ava jerođakona odmah priđoše k
Serafimu, i uvedoše ga u oltar. No i poslije toga, on je oko dva sata stajao nepomično na
jednom mjestu; samo mu se lice svakog trena mijenjalo: te ga je pokrivala neka bjelina,
slična snijegu, ta se razlijevalo po njemu neko rumenilo. Služačkim starcima, Pahomiju i
Josifu, izgledalo je da je Serafimu pripala muka, što se prirodno moglo dogoditi njemu na
Veliki Četvrtak, poslije dugog posta, pogotovo kada se ima u vidu ljubav koju je blaženi
Serafim odavno gajio prema Velikom Postu. Ali su potom shvatili da mu se dogodilo
viđenje. Kada Serafim dođe k sebi, starci ga upitaše što se to dogodilo s njim. Serafim im
krotko, djetinjski povjerljivo ispriča svoje viđenje. Okrenuti k duhovnom životu starci
složiše u srcu svom njegovo kazivanje; pa savjetovaše Serafima da se ne uobrazi i ne da u
duši svojoj mjesta pogrdnoj misli o nekoj svojoj vrijednosti pred Bogom. I nitko osim
spomenutih staraca, ne doznaše tada kakve divne posjete Božje bi udostojen blaženi
Serafim.
I svetitelj poslije toga blagodatnog nebeskog viđenja, ne uobrazi se zbog nekih
svojih duhovnih darova, nego se još više utvrdi u smirenom mudrovanju. Ograđen
dubokim smirenjem, on se penjao iz sile u silu i, podvizavajući se neprestano u duhovnom
samoponižavanju, on je vjerno i čvrsto išao carskim putem Krista Gospodnjeg. Od toga
vremena Serafim počne još više iskati bezmolvije i češće se udaljavati radi molitve u
Sarovsku šumu, gdje mu je bila načinjana pustinjska kelija. Provodeći dane od jutra do
večeri u manastiru sudjelovanjem u bogosluženjima i ispunjavanjem manastirskih pravila
i poslušanja, on se uvečer povlačio u pustinjsku keliju radi noćne molitve, a ujutro rano
opet se vraćao u manastir radi vršenja svojih dužnosti.
Godine 1793 prepodobni Serafim bi u svojoj trideset i petoj godini rukopoložen u
čin jeromonaha. I u tom činu on je, kao i do tada, ali sa još većom ljubavlju, nastavio
neprekidno svećeničko služenje, svakodnevno se sa vjerom i bogobojažljivošću
pričešćujući svetim Tajnama Kristovim.
Uskoro poslije toga prepodobni Serafim uze na sebe još veći podvig i dobrovoljno
se udalji u pustinju. To on učini po smrti svog ljubljenog starješine i nastavnika, blaženog
starca Pahomija, koji ga pred svoju smrt i blagoslovi na ovaj podvig. Sa gorkim plačem
isprativši u zemlju tijelo svoga nastavnika, i dobivši blagoslov za taj svoj novi podvig od
novog nastojatelja, starca Isaije, svoga duhovnog oca, Serafim ostavi obitelj radi
bezmolvnih, usamljeničko – molitvenih podviga u pustinji.
Kelije prepodobnog Serafima nalazila se u neprohodnoj borovoj šumi, na obali
rijeke Sarovke, na visokom brežuljku, na šest do sedam kilometara daljine od manastira, i
sastojala se iz jedne drvene sobe sa peći. Pokraj kelije prepodobni napravi maleni vrt, a
potom i pčelinjak koji ogradi ogradom. Nedaleko od prepodobnog Serafima življahu u
usamljenosti drugi sarovski pustinjaci; i sva okolina koje se sastojala iz raznih brežuljaka,
načičkanih šumom, žbunjem i pustinjačkim kelijama, podsjećala je na neki način, na Svetu
Goru Atonsku. Zato prepodobni nazva svoje novo prebivalište Atonskom Gorom, davši i
drugim, najusamljenijim mjestima u šumi, imena raznih svetih mjesta: Jerusalim, Vitlejem,
Jordan, Kedronski potok, Golgota, Maslinska gora, Tavor, da bi što življe predstavljao sebi
događaje iz zemaljskog života Spasiteljevog, kome on konačno predade svu volju svoju i
sav život. Neprestano upražnjavajući čitanje svetog Evanđelja, on je naročito volio da na
ovim mjestima čita o evanđeoskim događajima koji su odgovarali nazivima ovih mjesta. U
svome Vitlejemskom vrtu pojao evanđelsko slavoslovlje; Slava na visini Bogu, i na zemlji
mir, među ljudima dobra volja.(Lk. 2,14). Na obali Sarovke, kao na obalama Jordana, on se
sjećao propovjedi svetog Jovana Krstitelja i Spasiteljevog krštenja. Spasiteljevu propovijed
na gori o blaženstvima, on je slušao na jednoj gori koja se dizala pored Sarovke; a na
drugoj gori, nazvanom Gora Preobraženja, on je, zamišljajući svete Apostole prisutnima,
slavio preobrazivšeg se Gospoda. Zavukavši se u najveću gustoću neprohodne šume, on
se sjećao Spasiteljeve molitve u Getsimanskom vrtu i, dignut do dna duše unutarnjim
patnjama njegovim, on je lio suzne molitve za svoje spasenje. Na takozvanoj Maslinskoj
Gori on je proslavljao slavu Uznesenja Kristova na nebo i Njegovo sjedenje s desne strane
Oca.
Prepodobni Serafim je stalno nosio jednu odjeću, prostu, tj. ubogu; na glavi –
iznošenu kamilavku, na sebi poderanu mantiju od bijeloga platna, na rukama – kožne
rukavice, na nogama – kožne čarape i opanke; na polu kaputu na leđima uvijek mu je visio
onaj križ koji mu je majka blagoslovila ispraćajući ga od kuće u svetu obitelj; na leđima mu
je bila torba, u koje je neizostavno nosio sveto Evanđelje, koje ga je podsjećalo na
spasonosno nošenje blagog jarma i lakog bremena Kristovog. Revnosnom podvižniku
Kristovom sve je vrijeme prolazilo u neprestanim molitvama i psalmopjenijima, čitanju
svećeničkih knjiga i u tjelesnim trudovima.
Za vrijeme hladnih dana prepodobni je skupljao granje i suho drveće i svojom
sjekiricom sjekao drva radi zagrijavanja svoje uboge kelije. Ljeti je radio u svojem malom
vrtu, koju je on sam obrađivao, i čijim se povrćem neprestano hranio. Radi polijevanja
zemlje on je u vrijeme toplih ljetnih dana odlazio u mjesta gdje je bilo bara po mahovinu.
U te baruštine je ulazio gol, samo opasan oko bedara. Komarci i drugi insekti, kojih je
tamo bilo jako puno, žestoko bi mu izjeli tijelo, tako da je ono često puta, ne samo otjecalo,
nego čak i poplavilo i krvlju se zalijevalo.
No podvižnik Božji dobrovoljno je trpio te mučne rane, Gospoda radi, pa im se čak i
radovao, jer kao što je on kasnije govorio: strasti si istrebljuju stradanjem i mukom, ili
proizvoljnom ili šiljanom Promislom. I zato je on, radi potpunog i sigurnog očišćenja duše,
uzimao na sebe dobrovoljna stradanja. Pošto bi na takav način nakupio mahovinu,
ugodnik Božji je sadio sjeme, zalijevao ga, plijevio i brao povrće, neprestano proslavljajući
Boga i izazivajući svoju tihu, svetu radost kroz pjevanje svetih pjesama, pomoću kojih je
osvježavao duh svoj usred jednolikih tjelesnih poslova. Raspolažući svetim pamćenjem, i
od djetinjstva pobožno pažljiv prema crkvenim bogosluženjima, Serafim je znao napamet
mnoštvo crkvenih pjesama. On je volio da ih pjeva za vrijeme rada, u svojoj bezmolvnoj,
usamljenoj pustinji. Pri tome su neki, najbliži prepodobnome, ljudi primjećivali da su
mnoge od tih pjesama odgovarale mjestu, i njegovom usamljeničkom monaškom dobrom
djelu. Tako, sveti Searfim je naročito volio da često pjeva: Vsemirnuju slavu(4), u čast
Bogorodice, koju je smatrao Pokroviteljkom svoje pustinje; Pustinjim neprestano je
božanstveno je želanije bivajet, mira suščim sujetnago kromje(5), antifon koji izobražava
pustinjački život i okriljuju dušu pustinjakovu ka božanstvenim predmetima; tako isto i
pjesme koje dušu čovjekovu uznose ka velikom dijelu ljubavi Božje, ka stvaranju svijeta i
čovjeka, kao: Iže ot nesuščih vsja privedij, Slovom sozidajemaja, soveršajemaja Duhom;(6)
Vodruzimaj na ničesomže zemlju poveljenijem tvojim(7), itd.
I tako, usred te trudbeničke molitve, na poslu u vrtu, i pčelinjaku, u šumi,
prepodobni se pogružavaše u tako duboko slavljenje duhovnih tajni, da je, neprimjetno za
sebe, prekidao rad, alat mu je ispadao iz ruku, ruke se opuštale, oči davale licu naročiti,
blagodatni izraz samo udubljenosti. Starac se svom dušom pogružavao u sebe, umom bio
na nebu i lebdio u slavljenju Boga. I ako bi se kome u tim trenucima desilo da bude pored
prepodobnoga, ili da prođe pored njega, nitko nije smio narušiti njegovu blagodatnu
tišinu i spokoj, i svatko se tiho skrivao od njega. U svakom predmetu, u svakom radu sveti
Serafim je vidio prikriveni odnos njihov prema duhovnom životu, i iz toga se poučavao, i
oči uma svog podizao gore. Tako, pri cijepanju drva, odrubivši jedno ili tri, on se
udubljivao u slavljenje velike Tajne Jednoga Boga, slavljenog u Trojici.
Pored tjelesnih trudova, prepodobni Serafim da bi sve više i više napredovao u
duhovnom usavršavanju, predavao se uzvišenim radovima uma i srca i čitao mnogo
knjiga, naročito – Sveto Pismo, svetootačka djela i bogoslužbene knjige. Za njega
najvažnija knjiga bilo je Sveto Evanđelje, koje je uvijek nosio sa sobom, i nikad se nije
rastajao sa njim. Podvižnički život, čistoća srca, molitveni razgovori sa Bogom, duhovna
samo udubljenost i ogromna načitanost u Svetom Pismu i duše korisnim knjigama –
ozariše njegov um takvom svjetlošću, da on jasno poimaše i svom dušom pronicaše u
smisao riječi Božjih. U pustinji on sebi postavi kao neko stalno pravilo; da svakodnevno
pročita i objašnjava sebi po nekoliko odlomaka iz Evanđelja i Apostola. «Dušu treba
snabdijevati riječju Božjom» - govorio je on kasnije, - jer je riječ Božja kruh anđeoski, kojim
se hrane duše, gladne Boga. Iznad svega treba upražnjavati čitanje Novoga Zavjeta i
psaltira. Od čitanja Svetoga Pisma biva prosvjećenje u razumu, koji se od toga izmjenjuje
božanstvenom izmjenom. Treba tako obučiti sebe, da um naprosto pliva u zakonu
Gospodnjem, pod čijim rukovodstvom treba da usmjeravati i život svoj. Vrlo je korisno
baviti se čitanjem riječi Božje u samoći i pročitati cijelu Bibliju razumno. Za jedan takav
podvig, osim drugih dobrih djela, Gospod neće ostaviti čovjeka Svojom milošću, nego će
ga ispuniti darom razumijevanja. I sveti starac od neprestanog upražnjavanja u čitanju
Riječi Božje stječe takav blagodatni dar razumijevanja, a ujedno s njim mir duševni i
uzvišeni dar miloga srca. U Svetom Pismu on je tražio ne samo istinu, nego i toplinu duha,
i nerijetko su za vrijeme čitanja iz njegovih očiju tekle suze umilenja, od kojih se čovjek, po
vlastitom priznanju starčevom, sav zagleda i ispuni duhovnim darovima, koji na
neizreciv način naslađuju um i srce.
Prepodobni je svakodnevno po Sljedovanoj Psaltiri vršio monaško molitveno
pravilo, prema propisu najstarijih kršćanskih pustinjaka. U svoje vrijeme on je pjevao i
čitao Prvi, Treći, Šesti i Deveti sat, večernje, malo povečerje, molitve pred spavanje; pri
čemu je također često, umjesto večernjeg pravila, pravio po hiljadu poklona odjedanput;
ponoćku i druge crkvene službe. Izučivši sve oblike molitve, on se popeo ne samo do
podviga takozvane umne molitve, nego i do najviše na zemlji visine molitvenog slavlja,
kada um i srce bivaju sjedinjeni u molitvi, pomisli nisu rasijane i srce se zagrijava
duhovnom toplinom, u kojoj isijava svjetlost Kristova, ispunjavajući mirom i radošću
cijelog unutrašnjeg čovjeka.
Spašavajući se tako u pustinji u toku nedjelje, sveti Serafim je uoči nedjelje i
praznika dolazio u Sarovsku obitelj, prisustvovao večernjoj misi, noćnom bdijenju ili
jutrenju, i na ranoj liturgiji pričešćivao se Svetim Tajnama. Poslije toga je do večernje mise
primao bratiju koji su mu dolazili po raznim nevoljama svojim, pa se zatim, uzevši sa
sobom kruha za nedjelju dana, vraćao u svoju pustinjsku keliju. Cijelu prvu nedjelju
Velikog Posta on je provodio u manastiru, i u te dane spremao se za svetu Pričest,
ispovijedao se i pričešćivao svetim Tajnama.
Sa molitvenim podvizima blaženi starac sjedinjavaše podvige velikog uzdržanja i
posta. U početku svoga pustinjačkog života, on se hranio tvrdim i suhim kruhom, koji
nedjeljom uzimaše sa sobom iz manastira za cijelu sedmicu. No i od te količine kruha on je
udjeljivao dobar dio pustinjskim životinjama i pticama, koje su ga veoma voljele i često
obilazile mjesto njegovih molitvenih podviga. Čak i divljim zvijerima starac ulijevaše
strahopoštovanje. Tako, k njemu često dolažaše ogromni medvjed, koga on hranjaše; na
njegovu riječ medvjed je odlazio u šumu i potom ponovno dolazio, i starac ga je hranio, a
nekad davao i svojim posjetiocima da ga hrane. Kasnije prepodobni Serafim još više pojača
svoj post; odreče se kruha, i naviknu sebe na takvo uzdržanje, da sebe hranjaše, po
riječima svetog apostola: Radeći svojim rukama (1 Kor. 4,12), samo povrćem iz svoje
gradine. U toku pak prve nedjelje Velikog Posta on uopće nije uzimao hranu do pričesti
Svetim Tajnama u subotu. Prestavši potpuno da uzima kruh iz obitelji, on je u toku dvije i
pol godine živio bez ikakvog izdržavanja od strane manastira. I bratija bijaše u nedoumici,
čime se to starac morao hraniti za cijelo to vrijeme, ne samo ljeti nego i zimi. Tek na kratko
vrijeme pred smrt starac ispriča nekim svojim bliskim licima da se on oko tri godine
hranio samo odvarom od trave snić(8), koju je ljeti skupljao i sušio za zimu.
Međutim mnogi stadoše narušavati bezmolvije, usamljeničko molitveno tihovanje
blaženog pustinjaka, posjećujući ga radi duhovne pouke i utjehe. Mnogi od sarovske
bratije su dolazili k njemu za savjete i pouke, ili da ga samo vide. Umijući da prepoznaje i
razlikuje ljude, starac se od nekih sklanjaše, držeći se molitve. One pak kojima stvarno
bijaše potrebna njegova duhovna pomoć, on rado primaše i s ljubavlju ih rukovođaše
svojim savjetima, poukama i duhovnim razgovorima. Takvi bijahu, na primjer, njegovi
stalni posjetioci, shimonah Mark i jerođakon Aleksandar(9). No i oni, zatičući ponekad
starca potpuno pogruženog u razmišljanju o Bogu, nisu se usuđivali da ga uznemire, nego
su, ili sačekali kraj njegovih molitvenih podviga, ili, sačekaše neko vrijeme, tiho se
udaljivši od njega. Bivalo je kod prepodobnog i stranih posjetioca. Kada bi pak starac, van
svoje pustinjske kelije, neočekivano sreo nekoga u šumi, on obično nije stupao u razgovor,
nego mu se smireno klanjao i odlazio dalje. Jer, govorio je on kasnije u svojim poukama,
nitko se nikada nije kajao zbog šutnje. No prepodobnom Serafimu posjetioci bijahu teški,
jer mu narušavaše bezmolviju. Naročito mu bijaše teško, kada su mu dolazile žene; no da
im ne da pouke nije mogao, jer je smatrao takav postupak nedragim Bogu. Ali, pošto je
ženama zabranjen pristup u svetu Goru Atonsku, sveti starac riješi da tu zabranu proširi i
na svoju goru, koju je on nazvao tim istim imenom. I jednom, došavši u manastir za
vrijeme svete liturgije, prepodobni zatraži za to blagoslov od sarovskog starca Isaije, koje,
poslije izvjesnog razmišljanja(10), dade mu na to blagoslov ikonom Bogorodice. Zajedno
sa tim starac Serafim se plamenom molbom obrati Bogu i Presvetoj Bogorodici: da mu
ispune želju, i ženama bude zabranjen pristup u njegovu pustinjsku goru, da ne bi dolazak
žena bio kamen spoticanja i sablazni za neke od bratije i još više za mirjane. Kao dokaz
Božjeg pristanka na ovu molbu, prepodobni zamoli od Boga ovo znamenje: da polegnu po
stazi grane drveta, pored koga on ima proći, vraćajući se poslije Božićnih praznika iz
Sarova u svoju pustinjsku keliju.
I zaista, kada prepodobni noću uoči 26. prosinca, pođe u Sarov na božansku
liturgiju, i dođe do mjesta gdje se zemljište okomice spušta na niže, on ugleda gdje su sa
obje strane staze ogromne grane vjekovnih borova zatrpale putanju i zakrčile prolaz ka
njegovoj keliji, od čega do tada nije bilo ni traga. Tada sveti starac, prepun blagodarnosti
Bogu, pade na koljena, vidjevši iz ovoga da je njegova želja ugodna Gospodu. I sam on
pohita te natrpa na stazu granje. I tako od tada bi potpuno zatvoren pristup k njemu ne
samo ženama nego i svim ostalim stranim licima.
Vidjevši takve podvige velikoga starca, iskonski vrag roda ljudskoga naoruža se
protiv njega svemogućim iskušenjima i zamkama. I stade navoditi na podvižnika razne
strahote: malo se čulo zavijanje divljih zvijeri, malo je izgledalo da gomila naroda lomi
vrata njegove kelije, izbija vrata, baca se drvljem na starca, i tome slično; ponekad danju, a
osobito noću, u vrijeme molitvenog bdijenja starca Serafima, njemu se iznenada
pričinjavalo da se njegova kelija ruši, i sa svih strana provaljuju u nju s jarosnim urlanjem
strašne zvijeri; ponekad su se odjednom pojavljivali pred njim otvoreni grobovi iz kojih
ustaju mrtvaci. I kada ga je kasnije, jedan mirjanin u prostoti srca svog upitao: jesi li viđao
zle duhove? On je sa osmijehom odgovorio: Oni su odvratni. Kao što je grješnome
nemoguće pogledati u svjetlost anđela, tako je užasno i zle duhove vidjeti, jer su odvratni.
Na sva ta strašna viđenja, užase i iskušenja, praćena ponekad i tjelesnim
stradanjima, blagodatni starac je izdržavao usrdnom molitvom i pobjeđivao silom
životvornog Krista Gospodnjeg. Ne jedanput, starac Serafim je bio kušan duhom
častoljubiva, jer je bio biran za igumana i arhomandrita raznih manastira. Ali je on u
takvim slučajevima uvijek sa nepokolebljivom odlučnošću, prožetom dubokim smirenjem,
odbijao ta postavljenja, strepeći ka istinskom podvižništvu i ištući u monaškom životu
samo spasenje duši svojoj i bližnjima.
Vidjevši smiren um svetoga starca, đavo povede protiv njega silan misleni rat,
vodeći ga sa takvom silom, od koje su padali i neki od najvećih podvižnika. Tada se starac
Serafim, u teškoj nevolji duševnoj, obrati srdačnom molitvom Gospodu Isusu Kristu i
Njegovoj Prečistoj Djevici Mariji. I u isto vrijeme, da bi odstranio i istrijebio đavolje
zamke, on odluči da uzme na sebe novi i viši molitveni podvig, po ugledu na stare
kršćanske stanovnike. U dubini neprohodne šume, u noćno doba, ni od koga neviđen, on
se popeo na visok granitni kamen, da bi pojačao svoj molitveni podvig, i dugo se, stojeći ili
klečeći na njemu, molio govoreći iz dubine duše carinikovu molitvu: Bože, milostiv budi
meni grješnom!
Ovaj ugodnik postavi i u keliji svojoj osrednji kamen, na kome se molio od jutra da
mraka. Sa tog kamena on je silazio dolje samo radi odmora od krajnje izmorenosti ili radi
malenog okrjepljenja sebe ubogom hranom. U tom velikom podvigu prepodobni Serafim
provede tisuću dana i tisuću noći. Đavo bi konačno pobijeđen, i misleni rat prestade. Ali
od takvog neobičnog molitvenog podviga i skoro trogodišnjeg stajanja na nogama, starac
krajnje izmori svoje tijelo i dobi teške rane na nogama, koje ga nisu napuštale sve do smrti
njegove. I tek tada on prekinu svoj nepodnošljivi teški podvig stolpništva, na koji su se
kasnije i ostali odlučivali samo vrlo rijetki podvižnici.
No za života starčeva nitko nije znao za ovaj neobičan molitveni podvig njegov, koji
je on znao sakriti od radoznalog pogleda ljudskog. Igumanu Nifontu, nasljedniku starca
Isaije, bi od strane prosvijećenog episkopa tambovskog upućeno povjerljivo pismeno
pitanje o prepodobnom Serafimu, na koja nastojatelj sarovski odgovori: « O podvizima i
životu oca Serafima, mi znamo; no o nekim tajnim djelovanjima, kao o stajanju 1000 dana i
noći na kamenu, nikome ništa nije poznato». – Tek pred blaženu smrt svoju prepodobni
Serafim, po primjeru mnogih drugih podvižnika, ispriča nekima od Sarovske bratije,
između ostalog i o ovom svom divnome podvigu. Jedan od prisutnih uvidi tom prilikom,
da taj podvig prelazi ljudske sile. Na to sveti starac uzvrati sa smirenjem vjere: Sveti
Simeon Stolpnik, stajao je na stepenici četrdeset godina, pa zar su moji trudovi slični
njegovom podvigu? A kada sugovornik reče da je starac u to vrijeme, vjerojatno, osjećao
pomoć blagodati koja ga je krepila, prepodobni odgovori: …Da, inače ljudske sile ne bi
bile dovoljne…Unutrašnje ja sam se krijepio i tješio tim nebeskim darom koji silazi odozgo
od Oca svjetlosti. Zatim, zašutjevši malo, dodaše: Kada u srcu stanuje smirenje, onda Bog
stanuje s nama.
Posramljeni đavo stade plesti nove zamke svetome starcu, da bi ga udaljio od
pustinje. On posla na njega zle ljude. Oni presretoše prepodobnog u šumi, i stadoše tražiti
od njega novac, koji on tobože dobiva od mirjana – posjetilaca. Starac odgovori da on ni od
koga ne dobiva novac. Ali mu oni ne povjerovaše, i jedan od zločinaca poleti na njega, no
sam padne. Prepodobni Serafim je raspolagao tjelesnom snagom te je, sa sjekirom u
rukama, morao zaštiti sebe od triju razbojnika. Ali on se opomenu Spasiteljevih riječi: Svi
koji se late noža, od noža će izginuti. (Mt. 26,52), pa ispustivši sjekiru, prekriži ruke na
grudi i krotko reče: Činite što vam je potrebno:
Jedan zločinac, dohvati sjekiru, tako silno udari starca ušicama od sjekire po glavi,
da svetom starcu poteče krv iz usta i ušiju, i on se onesviješten sruši. Zločinci nastaviše da
ga jarosno tuku ušicama od sjekire, rukama i nogama. Na kraju, primijetivši da on ne diše,
i vjerujući da je mrtav, oni mu užetom svežu i ruke i noge, sa namjerom da ga bace u
rijeku, i na taj način sakriju svoj zločin, pa sami poletješe u starčevu keliju po zamišljeni
plijen. Na kada brižljivo pregledaše, ispreturaše i polomiše sve u keliji, oni ništa ne nađoše
osim svete ikone i nekoliko krumpira. Tada ih spopadne strah i kajanje što, bez ikakve
koristi za sebe, ubiše svetog, siromašnog čovjeka Božjeg, pa se dadoše u bijeg. Međutim
prepodobni Serafim, osvijestivši se i nekako si odvezavši ruke, uznese Bogu molitvu da
oprosti njegovim ubojicama, i sa mukom se dovuče do svoje kelije, gdje cijelu noć provede
u strašnim mukama.
Sutradan prepodobni sa najvećim naporom dotetura do manastira u vrijeme svete
liturgije. Izgled je njegov bio strašan: kosa pokrivena krvlju, zamršena i puna prašine i
blata; lice i ruke izubijani; uši i usta sa osušenom krvlju; nekoliko zuba izbijeno. Na pitanja
zaprepaštene bratije starac je šutio, samo je zamolio da mu pozovu nastojatelja, starca
Isaiju, i manastirskog duhovnika, te njima dvojici ispriča što mu se dogodilo. I tako, na zlu
radost đavola, prepodobni Serafim bi prinuđen da ostane u manastiru. U nepodnošljivim
mukama on ležaše jedva živ, ne primajući nikakvu hranu. Tako on provede osam dana.
Tada, uplašeni za njegov život, poslaše po doktore. Pregledavši prepodobnog, doktori
vidješe da mu je glava razbijena, rebra polomljena, grudi izgažene, cijelo tijelo na mnogim
mjestima prekriveno smrtonosnim ranama, i divljahu se kako je starac mogao ostati na
životu poslije takvih batina.
 Bratija se skupiše u keliji prepodobnoga na savjetovanje što da se poduzme, da bi
se prepodobnome pomoglo. Poslaše i po nastojatelja. I baš u vrijeme kada javiše da
nastojatelj dolazi, prepodobni Serafim se zanese i zaspa tankim, lakim spokojnim snom. U
snu vidje on divno viđenje, slično onom koje je ranije vidio kao poslušnik za vrijeme svoje
bolesti. K njemu priđe Presveta Bogorodica, u carskoj porfiri, okružena nebeskom slavom;
za njom iđaše apostoli Petar i Jovan Bogoslov. Zaustavljajući se kraj odra, Presveta Djevica
prstom desne ruke ukaza na bolesnika i, obraćajući se prečistim licem svojim na stranu
gdje stajahu doktori, reče: Što se mučite? Zatim, , obraćajući se opet licem k starcu
Serafimu izgovori: Ovaj je od moga roda!
Poslije toga viđenja, o kome prisutni ni slutili nisu, završi se. A kad nastojatelj uđe u
keliju, bolesnik već bijaše došao k sebi. Starac Isaija ga stade uporno i s ljubavlju
nagovarati da se koristi savjetima i pomoći doktora. No bolesnik, bez obzira na svoje
očajno stanje, odlučno odgovori da on sada ne želi nikakvu pomoć od ljudi, i moljaše
nastojatelja da mu dopusti da svoj život prepusti Bogu i Presvetoj Bogorodici. Nastojatelj
bi prinuđen da ispuni želju starcu, koja se od divne božanstvene posjete nalazila u toku
nekoliko sati u neiskazanoj, nezemaljskoj radosti. Potom se sveti starac umiri, bolovi
popustiše i snaga mu se počne postepeno vraćati. Poslije kratkog vremena on već ustade iz
postelje, stade pomalo hodati po keliji, i uvečer se potkrijepi hranom. Od tog istog dana on
se opet stade postepeno predavati duhovnim podvizima.
Od dana oboljenja starac provede u manastiru oko pet mjeseci. Bolest ga napravi
pogrbljenim, što se još i ranije primjećivalo kod njega, pošto ga jednoga dana, kada je
sjekao drva, jedno drvo bijaše prikliještilo. No, osjetivši ponovno u sebi snagu, za vođenje
pustinjačkog života, prepodobni Serafim se obrati nastojatelju sa molbom da ga otpusti u
pustinju. Starac Isaija i bratija moljahu ga da zauvijek ostane u manastiru. Ali prepodobni
odlučno odgovori da on ni u što ne smatra napade, slične onima koje je doživio, i da je
spreman po cijenu života podnijeti sve nevolje koje ga snađu. Tada otac Isaija blagoslovi
njegovu želju, i prepodobni se vrati u svoju pustinjsku keliju.
Uskoro poslije toga razbojnici, koji bijahu izubijali starca, biše pronađeni. To bijahu
spahijski ljudi nekog mjesnog spahije Tatiščeva. Tada prepodobni Serafim, oprostivši im s
ljubavlju, moli nastojatelja i spahiju da ih ne kažnjavaju, izjavljujući da će u protivnome
napustiti Sarovsku obitelj i tajno se udaljiti u druga daleka sveta mjesta. Na molbu starca
razbojnicima oprostiše, ali ih Bog nakaza za svog ugodnika: uskoro silan požar potpuno
uništi njihove kuće. Tada razbojnici dođoše u pokajanje, i sa suzama zamoliše
prepodobnog Serafima za oproštaj i svete molitve. I po blagoslovu njegovom oni se vratiše
na put vrlinskog života.
Za svoje visoke podvige i bogougodni život sveti starac se udostoji od Boga
blagodatnog dara pronicljivosti. No toliko više on je izbjegavao slavu ljudsku i žudio ka
bezmolviju, usamljeničkom molitvenom podvizavanju. Godine 1806 nastojatelj Sarovske
obitelji, starac Isaija, ukloni se sa starješinstva zbog bolesti i starosti, i bratija jednodušno
izabraše na njegovo mjesto prepodobnog Serafima. Ali on se ukloni od toga, kako zbog
dubokog smirenja svog, tako i zbog krajnje ljubavi svoje prema pustinji i bezmolviju. Tada
za nastojatelja bi izabran otac Nifont, od djetinjstva poznat svetome Serafimu. Međutim,
starac Isaija nedugo i zbog slabih sila svojih, ne bijaše u stanju da prevaljuje put od šest
kilometara do pustinje prepodobnog Serafima, i tješi sebe razgovorom sa njim. I to ga vrlo
rastužiše. Tada bratija stadoše iz ljubavi voziti starog Isaiju k prepodobnom serafimu,
pošto obojica bijahu tjelesno slabi. No uskoro i ovaj posljednji od najmilijih prijatelja
serafima, po duhovnom životu ode k Gospodu. Ovaj gubitak duboko ražalosti Sreafima, i
od toga vremena on stade više i češće razmišljati o prolaznosti ovog privremenog života, o
budućem životu i Strašnom Sudu Kristovom. Ujedno s tim on se stade moliti za
upokojenje duša dragih mu srcu; blaženog Pahomija, Josifa i Isaije. I prolazeći pored
manastirskog groblja, on je uvijek na njihovim grobovima uznosio plamene molitve
Svevišnjemu za njih i za druge sarovske starce i podvižnike, nazivajući ih, po plamenosti i
uzvišenosti molitava, « ognjenima od zemlje do neba». Starac je i drugima savjetovao da ih
češće spominju u molitvama. Tako jednoj poznatoj monahinji, koja je ne rijetko bivala u
Sarovu i posjećivala prepodobnog Serafima, on dade ovakvu zapovijed; «Kada dolaziš k
meni, svrati na groblje, načini tri poklona, podsjeti Boga da upokoji duše slugu Svojih:
Isaije, Pahomija, Josifa, Marka, i ostalih; i potom govori za sebe: oprostite oci sveti, i
pomolite se za mene.»
Po smrti starca Isaije prepodobni Searfim ne promjeni način svog pustinjačkog
života, nego doda novu osobnost svome podvižništvu, naloživši na sebe teški podvig
molčaništva. K njemu u pustinju su dolazili posjetioci, ali on nije izlazio k njima. Ako mu
se desilo da sretne nekoga u šumi, on je padao na zemlju i nije podizao oči dok dotični ne
bi prošao. U takvom bezmolviju, u takvom pustinjačkom molitvenom podvizavanju
proživi on oko tri godine. Ne dugo od toga on prestade posjećivati Sarovsku obitelj
nedjeljom i praznikom. Jedan brat nosaše mu i hranu u pustinjsku keliju njegovu, osobito
zimi, kada kod starca ne bijaše njegovog povrća. Hrana mu je nošena jedanput tjedno, i to
u nedjelju. Kada je brat ulazio u predsoblje, starac je rekavši za sebe Amen, otvarao vrata
glave spuštene k zemlji. I tek pošto bi brat otišao, starac je stavljao u posudu na stolu kruh
ili malo kupusa, i time davao na znanje bratu što da mu iduće nedjelje donese.
No sve to bijahu samo vanjski znaci molčalništva, molitvene šutnje. Suština pak
mnogo trudnog podviga starčevog stvarno se sastojala ne u uklanjanju od razgovaranja,
nego u bezmolviju uma, u odricanju od svake žitijske pomisli, radi najčistijeg,
najsavršenijeg posvećenja sebe Bogu.
Mnogi od bratije veoma su žalili zbog takvog udaljenja blagodatnog starca od
razgovaranja s njima i zbog uzimanja na sebe podviga molčalništva. A neki ga čak i
opominjaše što se povukao u samoću, dok bi, razgovarajući sa bratijom, hranio riječju i
primjerom, ne škodeći blago ustrojenju svoje duše. No na sve te prekore starac je
odgovarao riječima prepodobnog Isaka Sirina: «Zavoli bezmolvije, jer ono više vrijedi
nego hraniti gladne u svijetu.», i riječima svetog Grigorija Bogoslova: « Divno je
bogoslovstvovati radi Boga, ali je bolje od toga, ako čovjek očišćuje sebe radi Boga».
Mnogo trudnim podvigom molčalništva prepodobni Serafim na najsavršeniji način
očišćavaše i prosvjećivaše pravednu dušu svoju, i još je bolje i više uvođaše u tajne Božje
slave, potpuno razoružavajući đavola za borbu sa pustinjo žiteljem. Kakve plodove duha
donošaše ovaj podvig blaženom Serafimu, može se jasno vidjeti iz pouka svetog starca o
bezmolviju, koje su nesumnjivo zasnovane i na osobnom primjeru. «Kada boravimo u
molčaniju, - govorio je kasnije prepodobni Serafim,. Onda vrag, đavo, ništa ne uspijeva
protiv tajnoga čovjeka srca; a ovo treba shvatiti o molčaniju i razumu. Molčanije rađa u
duši molčanika razne plodove duha. Od usamljenosti i molčanija rađaju se smirenje i
krotost. Sjedinjeno sa drugim djelovanjima duha, molčaništvo, molitvena šutnja uzdiže
čovjeka k pobožnosti. Molčanije približava čovjeka Bogu i učini ga kao zemnog anđela.
Ta samo sjedi u svojoj keliji u straženju i molčaniju, i trudi se na sve moguće načine da
sebe približiš Gospodu, a Gospod je gotov da te od čovjeka načini anđelom: Na koga ću
pogledati? Samo na krotkog i molčaljivog i tko dršće od riječi mojih (Is. 66,2). Osim drugih
duhovnih tečevina, plodom molčanija biva mir duše. Molčanije uči bezmolviju i
neprekidnoj molitvi, a uzdržanje čini pomisao nerasijanom. Na kraju, onoga koji stekne
molčanije očekuje mirno raspoloženje». – Tako je prepodobni Serafim provodio podvig
molčaništva i, dostižući najveće duhovne darove, dobivao i nove blagodatne utjehe,
osjećajući u srcu neiskazanu «radost u Duhu Svetom» (Rim14,12).
Penjući se dalje po ljestvici vrlina i monaškog podvižništva, prepodobni uze na sebe
još veći podvig: zatvorništvo. To se dogodi na sljedeći način. U vrijeme o kome je riječ,
nastojatelj sarovski bijaše otac Nifont, čovjek bogobojažljiv, pun vrlina, bratoljubiv i veliki
poštovatelj crkvenog ustava i poretka. A otac Serafim, od smrti starca Isaije, uzevši na sebe
zavjet molčanija, življaše u svojoj pustinji bezizlazno, kao u zatvoru. Ranije je on nedjeljom
i praznikom odlazio u obitelj radi svete pričesti. Na sada, poslije molitvenog podviga na
kamenu, noge ga boljahu, i on nije mogao da ide. Mnoge monahe sablažnjavaše
nedoumica, tko prepodobnog Serafima pričešćuje Svetim Tajnama. Zbog toga strojitelj
sazva manastirski sabor od najstarijih jeromonaha, i iznese pred njih pitanje o
pričešćivanju Serafima. Poslije vijećanja starci riješiše: predložiti ocu Serafimu da, kao i
ranije, dolazi u manastir radi pričešćivanja Svetim Tajnama, ako ga noge služe; a ako ga
pak noge ne služe, onda da dođe i stalno živi u manastirskoj keliji. Na vijeću bi riješeno da
se odluka dostavi starcu Serafimu preko brata koji mu nedjeljom nosi hranu, pa neka
izabere što želi. Brat tako i napravi, ali mu prvi put starac ne odgovori ni riječi. Brat bi
rečeno da iduće nedjelje po drugi put postavi ocu Searfimu prijedlog manastirskog sabora.
Tada sveti starac, blagoslovivši brata, zajedno s njim uputi se pješke u manastir.
Prihvativši drugi prijedlog manastirskog sabora, prepodobni dokaza da zbog bolesti nije
bio u stanju dolaziti u manastir nedjeljom i praznikom, kao što je to činio ranije. Ovo se
dogodi 8. svibnja 1810 godine, kada prepodobni Serafim bijaše pedeset godina.
Povrativši se u obitelj poslije petnaestogodišnjeg boravka u pustinji, otac Serafim se,
ne svraćajući u svoju keliju, uputi u bolnicu. To se dogodilo danju, prije početka cijelo
noćnog bdijenja. Kada zazvoniše zvona za bdijenje, otac Serafim se pojavi na bdijenju u
hramu Uspenija Bogorodice. Sva se bratija začudiše, kada se među njima u tren oka
prenese glas da je otac Serafim odlučio da se nastani u manastiru. Sutradan, 9. svibnja, na
dan svetog Nikolaja Čudotvorca, otac Serafim dođe, po običaju svom, u bolničku crkvu na
ranu liturgiju, i pričesti se Svetim Tajnama Kristovim. Iz hrama on ode u keliju Nifonta i,
uzevši od njega blagoslov, nastani se u svojoj staroj manastirskoj keliji. Tu on nikoga nije
primao, nikuda nije izlazio, i ni sa kim nije ni riječi progovorio, tj. uzeo je na sebe novi,
težak podvig zatvoreništva.
O podvizima oca Serafima u zatvoru zna se vrlo malo, jer on nikoga nije puštao k
sebi, niti je sa kim razgovarao. U keliji svojoj on nije imao ništa, čak ni od najneophodnijih
stvari. Ikona Bogorodice, pred kojom je stalno gorjela svijeća, i jedno drvo, koje je
zamjenjivalo stolicu, - to bijaše sve. Za sebe pak, strogi podvižnik ne upotrebljavaše čak ni
vatru. U to vrijeme on je nosio pod košuljom na leđima veliki željezni križ, radi
umrtvljavanja tijela, «da bi se duh spasio» (1 Kor. 5.5). No verige i Kostret otac Serafim
nije nosio nikada, niti je drugima savjetovao da ih nose. «Tko nas uvjeri riječju ili djelom, -
govorio je on - , i ako mi evanđeoski podnesemo uvrede, - eto nam veriga, eto i kostreti!
Ove duhovne verige i kostret su iznad željeznih!» Odjeću prepodobni nosaše istu, kao i u
pustinji. Voda mu bijaše jedino piće; a hrana – tucano, nesamljeveno brašno od ovca, i
bijeli rezani kupus kiseli. Vodu i hranu donosio mu je monah Pavle, koji je živio u
njegovom susjedstvu. Izmolivši molitvu pred kelijom starčevom, brat je ostavljao hranu
pred vratima. A zatvorenik je, da ga nitko ne bi vidio, pokrivao sebe velikom plahtom, i
uzevši posudu klečeći, unosio je u svoju keliju, kao da ju je primao iz ruku Božjih. Zatim,
okrijepivši se on je ostavljao posudu na prijašnje mjesto, opet sakrivajući lice svoje
plahtom, po ugledu na drevne pustinjo žitelje, koji su isto tako sakrivali lice svoje.
Molitveni podvizi oca Serafima u zatvoru bijahu vrlo teški, veliki i raznovrsni. On i
ovdje, kao i u pustinji ispunjavaše svoje pravilo i sva svakodnevna bogosluženja osim
božanstvene liturgije. Pored toga, on se predavaše podvigu umne molitve(11), govoreći u
srcu naizmjenično te Molitvu Isusove te Bogorodičinu. Ponekad se sveti starac, stojeći na
molitvi, pogružavao u dugotrajno umno slavljanje Boga: stajao je pred svetom ikonom, ne
čitajući nikakvu molitvu i ne praveći poklone, već samo umom u srcu slaveći Gospoda.
U toku nedjelje otac Serafim je pročitao cijeli Novi Zavjet, ovim redom: u
ponedjeljak – evanđelje po Mateju, utorak – po Mraku, srijeda – po Luki, - četvrtak – po
Jovanu, a u ostale dane – Djela i Poslanice svetih Apostola. Ponekad se kroz vrata čulo
kako on, čitajući, tumači za sebe Evanđelje i Djela svetih Apostola. Djela svetih apostola on
je tumačio na glas, i to dosta dugo vremena. Mnogi su dolazili i slušali riječi njegove sa
nasladom, utjehom i duhovnom korišću. Nekad je on sjedio nad knjigom, ne prevrćući
listove, sav utonuo u slavljenje čiste uzvišene misli Svetoga Duha. Ni jedan mu se dio
tijela nije micao: oči su stalno bile uperene na jedan predmet.
Potpuno udubljivanje oca Searfima u evanđeoske istine ne ostade nenagrađeno
odozgo. Najvažnije svjedočanstvo o tome je to što on bi udostojen nedokučive uznesenosti
u nebeske obitelji, slično sv. Apostolu Pavlu, sv. Andreju Jurodivom i prepodobnom
Varsanufiju, koji bijahu uzneseni do trećega neba.
O tome, neshvatljivom za običan ljudski razum, viđenju ili otkrivenju, poslušnik
Jovan Tihonov (kasnije jeromonah Joasaf) kazuje ovo: « Jednom, poslije izlaska oca
Serafima iz zatvoreništva, posjeti me jedan bogoljubivi brat, sa kojim sam obično dijelio
svaku radost i utješnu riječ, izrečenu ocem Serafimom. U toku razgovora on me iznenada
upita, da li mi je otac Serafim otkrio veliku tajnu o tome kako je bio uznesen u nebeske
obitelji. Ja mu odgovorih da ništa čuo nisam o toj velikoj milosti Božjoj. I stadoh ispitivati
brata da mi on što više kaže o tome, ali on, pri svoj želji svojoj, nije mi mogao ništa jasno
reći o tome. Ispitujući brata, ja sam s nestrpljenjem čekao da se spusti večer, pa da otiđem
k ocu Serafimu i zamolim ga da mi ublaži dušu govorenjem o toj velikoj milosti Božjoj. Ja
to i učinih čim pade večer. Starac me dočeka kao otac, i odmah za mnom zaključa vrata.
Kad smo sjeli, i ja taman htjedoh da ga upitam za tajnu, on mi tog trenutka rukom svojom
zatvori usta, i reče: Ogradi sebe šutnjom. I onda mi stade izlagati sa svojstvenom mu
prostotom povijest Proroka, Apostola, Svetih Otaca i Mučenika. Svi Sveti, govoraše on,
koje Crkva Kristova proslavlja, ostavili su nam svoj život kao primjer za podvižavanje; svi
su oni bili poznati nama ljudi, ali su točnim ispunjenjem zapovjedi Kristovih dostigli
savršenstvo i spasenje, našli blagodat, udostojali se raznovrsnih darova Svetoga Duha i
naslijedili Carstvo Nebesko. A pred Carstvom Nebeskim sva slava ovoga svijeta je ništa;
sve naslade ovoga svijeta nemaju ni sjenku onoga što je u nebeskim obiteljima ugotovljeno
onima koji Boga ljube, jer tamo je vječna radost i slavlje. No da bi naš duh stekao slobodu
da se uznosi tami i hrani slatkim razgovorom sa Gospodom, nužno je smirivati sebe
neprestanim bdijenjem, molitvom i imanjem na umu Gospoda. Eto ja, ubogi Serafim, radi
toga prelazim Evanđelje svaki dan. U ponedjeljak čitam Matejevo od početka do kraja; u
utorak – Markovo, u srijedu – Lukino, u četvrtak – Jovanovo; i u ostale pak dane pročitam
Apostolska djela i Poslanice; i niti jedan dan ne propustim, a da ne pročitam dnevno
Evanđelje i Apostol, i svetome. Time se ne samo duša moja, nego i samo tijelo moje
naslađuje i oživljava; time što razgovaram sa Gospodom, što držim u pameti svojoj život
i stradanja Njegova, što dan i noć slavoslovim, hvalim i blagodarim Iskušitelja mog za sve
milosti Njegove, izlijevane na pod ljudski i na mene nedostojnog.»
Poslije toga starac mi ponovno reče: Radosti moja! Molim te, stekni duh mirni, i
onda će se tisuće duša spasiti oko tebe. I ovo on ponovi još dva puta. Onda, u neopisanoj
radosti, povišenim glasom starac reče: Evo, ja ću ti kazati o ubogom Serafimu. Pa spustivši
glas, nastavi: Milinom mi ispuni dušu riječ Gospoda mog Isusa Krista: Mnoge su obitelji u
domu oca moga (Jov. 14,2), tj. za one koji služe Njemu i proslavljaju sveti Ime Njegovo. Na
ovim riječima Krista Spasitelja zadržah se ja ubogi, i poželjeh da vidim te nebeske obitelji.
I Gospod ne liši mene ubogog Svoje milosti, ispuni mi želju i molbu; i ja bih uznesen u
nebeske obitelji, samo ne znam, sa tijelom ili osim tijela, Bog zna, to je nedokučivo. A o toj
radosti nebeskoj, koju tamo osjećah, nemoguće je da ti iskažem.
I sa ovim riječima otac Serafim zašuti. U to vrijeme on se malo nagne naprijed,
glava mu se sa zatvorenim očima preklopi, i on otvorenu šaku desne ruke sasvim polako i
ravnomjerno kretaše prema srcu. Lice mu se postepeno mijenjaše i izdavaše divnu
svjetlost, i na kraju toliko zasja, da je bilo nemoguće gledati u njega; a na usnama i u
cijelom izrazu njegovom bijaše takva radost i nebesko ushićenje, da ga je zaista bilo
moguće u to vrijeme nazvati zemaljskim anđelom, i nebeskim čovjekom. Za sve to vrijeme
tajanstvene šutnje, on kao da je slavio nešto sa smirenjem i slušao nešto sa zaprepaštenjem.
No sa čime se upravo naslađivala duša pravednikova, jedino Bog zna.
Pravednik Božji, po nemoći ljudskog jezika, ne bijaše u stanju da mi riječima objasni
čudesno uznesenje svoje u nebeske obitelji, ali mi to pokaza neobičnom svjetlošću lica
svoga i tajanstvenom šutnjom svojom. A ja, ma da sam bio očevidac ovog divnog
događaja, uvijek ću reći jedno te isto: Bog zna kako se sve to odigra.
Poslije prilično duge šutnje, koje, po mome mišljenju, potraja oko pola sata, otac
Serafim stade ponovno govoriti, i u najradosnijim osjećanjima, uzdahnuvši, sa smirenjem
reče: Ah, premili moj oče Jovane, kada bi ti znao kakva je to radost, kakva slatkost očekuje
dušu pravednikovu na nebu, ti bi se onda odlučio da u ovom privremenom životu, sa
blagodarnošću podnosiš sve muke, gonjenja i klevete, pa čak kada bi i sama ova kelija naša
(pri tome on pokaza na svoju keliju) bila puna crva, i kada bi crvi jeli tijelo naše u toku
cijelog zemaljskog života našeg, i onda bi svim srcem trebali pristati na to samo da ne
budemo lišeni one nebeske radosti, koju Bog ugotovi onima koji Ga ljube. Tamo nema ni
bolesti, ni žalosti, ni uzdisanja; tamo je neiskazana radost ; tamo će pravednici zasijati kao
sunce. No kada tu nebesku slavu i radost nije mogao iskazati ni sam sveti Apostol Pavle (2
Kor. 12,4), kakav će onda drugi jezik ljudski biti u stanju da izrazi krasotu nebeskih
naselja, u kojima će se nastaniti duše pravednih.
U toku svih godina svoga zatvoreništva prepodobni se starac svake nedjelje i
praznika pričešćivao Svetim Tajnama Kristovim, koje mu iz bolničke crkve donosili u
keliju poslije rane liturgije. A da nikada ne bi zaboravio na sat smrtni, i da bi ga što jasnije
i neposrednije zamišljao, sveti Serafim zamoli da mu naprave mrtvački sanduk i metnu u
predsoblje njegove zatvoreničke kelije. Želja svetog starca bi ispunjena. U jednom cijelom
komadu hrastovom izdubiše mu mrtvački sanduk sa poklopcem, koji neobojen je stalno
stajao u predsoblju. Tu se starac često molio, spremajući se za odlazak iz ovoga života. U
razgovorima sa sarovskom bratijom, otac Serafim je često govorio o sanduku: «Kada
budem umro, molim vas, položite me u moj mrtvački sanduk».
Duhovnim podvizima svojim sveti podvižnik je dodavao i tjelesni rad, osvježujući
ponekad zamorene staračke grudi svježim zrakom. Rano prije zore, kad sve još spava,
sveti starac je, govoreći molitvu Isusovu, prenosio između nadgrobnih spomenika
neveliku količinu drva sa jednog mjesta na drugo, bliže njegovoj keliji. Kada ga jednom
manastirski iskušenik – buditelj – primijeti i, obradovan, baci se pred njega cjelivajući mu
noge i proseći blagoslov, otac Searfim ga blagoslovi i reče mu: «Ogradi sebe šutnjom, i pazi
na sebe.»
Provevši u zatvoreništvu oko pet godina, sveti starac potom izmjeni u nekoliko
prijašnjih izgled svoga zatvoreništva: vrata kelije njegove bijahu otvorena, i svatko je
mogao dolaziti k njemu, ali on nije odgovarao na pitanja, držeći se svog zavjeta molčanija,
i produžujući svoja duhovna zanimanja. Tadašnji episkop Tamborski Jona, koji je često
posjećivao Sarovsku obitelj, zaželi jednom da osobno vidi oca Serafima. U tom cilju on
dođe k njegovoj keliji, ali prepodobni otac, čvrsto ispunjavajući svoje zavjete pred Bogom,
i čuvajući se čovjekove ugode, ne naruši on ovoga puta svoje molčanije i zatvoreništvo.
Očigledno, za prepodobnog Serafima još ne bijaše nastupilo vrijeme da ostavi
zatvoreništvo. Tako je to shvatio i prosvijećeni vladika, koji odbi prijedlog igumana
Nifonta, da se vrata od kelije skinu sa njihovih kuka, rekavši: Da nekako ne pogriješimo. I
ostavi starca na miru.
No ubrzo poslije toga za prepodobnog Serafima stvarno nastupi sat da sasvim
ostavi podvig svoga zatvoreništva i molčaništva. Sa potpunim samo odricanjem,
trpljenjem, smirenjem i nestidnom vjerom prolazeći put monaha, pustinjaka, stolpnika,
molčalnika, i zatvorenika, on steče sebi veliku čistoću duševnu, i udostoji se od Boga viših
blagodatnih darova duhovnih. I tada, po volji Svevišnjega, on moraše ostaviti bezmolvije, i
produžujući sav život u Bogu i za Boga, život ispunjen najuzvišenijeg odricanja od svijeta,
stupiti na služenje tom istom svijetu – svojom ljubavlju, bogodanim blagodatnim
darovima učiteljstva, vidovitosti, čudesa i iscjeljenja, svojim duhovnim rukovodstvom,
molitvom, utjehom i savjetima. Na taj način prepodobni Serafim uze na sebe previsoki
podvig takozvanog starčestva (= staraštva) , kome i okonča svoj mnogo trudni i pravedni
život.(12)
Ovaj podvig starac započne tako što počne razgovarati sa posjetiocima, a prije
svega sa monasima. Monasima je savjetovao da strogo drže sva monaška pravila: da
crkvena bogosluženja vrše neizostavno po crkvenom ustavu; da nepopustljivo prisustvuju
bogosluženjima u hramu; da budno prate sva bogosluženja; da se neprestano bave
«umnom» molitvom; da živo i usrdno obavljaju sa smirenjem svoja poslušanja; da za
stolom sjede sa strahom Božjim; da bez opravdanog razloga ne izlaze iz manastira; da se
uzdržavaju od samovolje i samo djelovanja; da trpeljivo podnose sva iskušenja; da čuvaju
međusobni mir, itd.
Poslije toga sveti starac počne primati i mirjane. Vrata njegove kelije bijahu otvorena
svima – od rane liturgije do osam navečer. Sve je primao rado, svakome davao blagoslov i
kratke potrebne pouke. Posjetioce je primao odjeven, kao i obično, u bijelu podpasu i polu
mantiju; nedjeljom i praznikom imao je na sebi još narukvice, pošto se tih dana
pričešćivalo. Sa naročitom je ljubavlju sveti starac primao one kod kojih je primjećivao
iskreno i smireno kajanje, i one koji su pokazali plameno usrđe sa duhovnim životom.
Poslije razgovora sa takvima, on je na njihove priklonjene glave stavljao kraj od epitrahilja,
i svoju desnu ruku i predlagao im da izgovaraju za njim ovu molitvu za pokajanje:
«Sagriješih ja, Gospode, sagriješih dušom i tijelom, riječju i djelom, umom i pomišlju i
svima svojim osjetilima: vidom, sluhom, mirisanjem, ukusom, pipanjem, voljno i nevoljno,
svjesno i nesvjesno». Zatim je on sam čitao molitvu kojom je razrješavao od grijehova, što
je posjetiocima davalo olakšanje savjesti i neku duhovnu nasladu. Poslije toga on je krtio i
pomazivao čelo posjetilaca jelejem iz svijeće pred ikonom Božje Majke, «Smirenje», koju
on nazivaše: Radost svih radosti. A ako je to bilo dopodne, davao je svetu bogojavljensku
vodicu i blagoslivljao komadom nafore ili svetoga kruha, posvećenog na cijelo noćnom
bdijenju. Potom, cjelivajući posjetioca, govorio je u svako vrijeme: Krist Uskrsne! I davao
im da cjelivaju ikonu Majke Božje ili križ koji je visio na njegovim grudima.
 Posjetioce koji su mu otkrivali neke svoje naročite duševne muke i patnje, sveti
starac je očinski tješio, i davao im potrebne savjete i lijekove duhovne. U drugim
slučajevima on je predlagao kršćanske pouke, naročiti ih upućujući na sjećanje na Boga, na
molitvu i cijelo mudrenost. U svim takvim slučajevima on je osobito zagovarao da se
uvijek ima na jeziku i srcu: Molitva Gospodnja – «Oče naš», molitva Arhanđelska –
«Bogorodice Djevo, raduj se», Simbol vjere i Molitva Isusova: «Gospode Isuse Kriste, Sine
Božji, pomiluj me grješnoga». U tome neka bude, govorio je on, sve tvoje bdijenje i
obučavanje! Išao ili sjedio, odlazio ili dolazio, radio ili u crkvi stajao prije početka
bogosluženja, to imaj neprestano u ustima i u srcu svom. Takvim prizivanjem Imena
Božjeg, tu ćeš naći spokoj, dostići ćeš čistoću duhovnu i tjelesnu, i u tebe će se useliti Sveti
Duh, izvor svih dobara, i On će te rukovoditi u svetinji i u svakoj pobožnosti i čistoći.
Svetog starca posjećivali su ugledni ljudi, i visoki državni činovnici, i članovi carske
obitelji. No naročito mu je dolazio prost svijet, i tražio od njega ne samo pouke, nego i
žiteljske pomoći. Jer, vjerujući u njegovu svetost i vidovitost, oni su tražili od njega pomoć
u čisto žiteljskim nevoljama, i on im je usrdno pomagao. Tako jednom dotrča u manastir
prost seljak, sa kapom u rukama, razbarušene kose, i sav očajan upita prvog monaha
kojega sretne: Jesi li ti otac Serafim? A kada mu pokazaše gdje je otac Serafim, on poleti k
njemu, pade mu pred noge, i uvjerljivo mu stade govoriti: Meni su ukrali konja, i ja sam
sada bez njega potpuni siromah; ne znam sa čime ću porodicu hraniti. A kažu da ti
pogađaš. Otac Serafim ga umiljato uhvati za glavu, i privukavši je k svojoj glavi, reče mu:
Ogradi sebe šutnjom i pohitaj u to selo (kaže mu koje). Kada budeš ulazio u njega, ti svrati
sa puta na desno, zaobiđi četiri kuće, pa ćeš ugledati kapiju; uđi na njih, odveži svoga
konja sa drveta i izvedi konja šutke. Seljak odmah sa vjerom i radošću, potrča prema
dobivenim uputama, nigdje se ne zaustavljajući. Poslije se u Sarovu pronese glas da je on
stvarno našao konja na ukazanom mjestu.
Drugi, sličan slučaj, kazivao je otac Pavle, monah Sarovski. Jednom, govorahu oni,
privedoh k ocu serafimu, mladog seljaka sa uzdom u rukama, koji je plakao, jer bijaše
izgubio konje i ostavio ih same. Poslije pak nekog vremena ja opet sretoh tog seljaka i
upitah ga: Što, dakle? – jesi li našao svoje konje? Kako da ne, našao sam – odgovori seljak.
Gdje i kako? Upitah ga ja dalje. A on odgovori: Otac Serafim reče mi da idem na trg, da ću
ih tamo vidjeti. Ja odem, i zaista tamo vidjeh svoje konjiće, uzmem ih i odvedem svojoj
kući.
Nerijetko, sveti starac je također iscjeljivao nedužne, pomazujući ih jelejem, iz
svijeće što je visjela u njegovoj keliji pred spomenutom ikonom Majke Božje. No i pored
svega toga, prepodobni Serafim još ne bijaše potpuno ostavio svoje zatvoreništvo. Iako je
bio skinuo sa usta pečat molčanija i primao posjetioce, ipak on sam nije nikuda izlazio iz
svoje kelije.
Uskoro za prepodobnog Serafima nastupi vrijeme da potpuno ostavi svoje
zatvoreništvo. Ali prije nego što se odluči na to, on se molitvom obrati k Bogu da mu
otkrije Svoju volju po toj stvari. I gle, noću uoči 25. studenog 1825. godine, njemu se u
snovima javi Božja Mati, zajedno sa svetiteljima toga dana: Klimentom Rimskim i Petrom
Aleksandrijskim, i reče mu da iziđe iz zatvora i da posjećuje pustinju. Sutradan, ustavši od
sna i završivši svoje uobičajeno molitveno pravilo, on saopći svoju želju igumanu Nifontu,
od koga i dobi blagoslov za to. Od toga vremena prepodobni stade posjećivati svoju
pustinjsku keliju i moliti se u njoj.
Sveti starac naročito često je išao na tzv. «Bogoslovni izvor». Ovaj se izvor nalazio
na dva kilometra od manastira i postojao je od davnih vremena; ali je bio zapušten:
izvorište mu je bilo pokriveno nadstrešnicom od drveta, zasutom zemljom, voda mu je
otjecala samo kroz jednu cijev. U blizini izvora stajaše na stubama ikona sv. apostola i
evanđelista Jovana Bogoslova, po čemu je izvor i dobio svoj naziv.. ovo mjesto se sviđalo
svetom Serafimu. Po njegovoj želji izvor je bio očišćen i obnovljen, nadstrešnica uklonjena,
i umjesto nje napravljen nov krov sa cijevi. Tu starac stade najviše provoditi vrijeme,
baveći se mišljenjem o Bogu i tjelesnim radovima, jer zbog bolesti on već nije mogao da
odlazi u svoju keliju. Prepodobni skupljaše kamenčiće po rijeci Sarovki, i njima
popločavaše izvor. Načini kraj izvora i vrt za sebe, i tu uzgajaše povrće. Na brežuljku blizu
izvora bi načinjena za starca malena brvnara bez prozora, pa čak i bez vrata, sa zemljanim
ulazom pod malim zidom. Uvlačeći se u brvnaru, prepodobni otac se u tom ubogom
skloništu odmarao poslije rada, sklanjajući se od podnevne žege. Kasnije mu bi
napravljena nova kelija sa vratima i peći, ali bez prozora. Tu, u svojoj pustinji, on
provođaše sve radne dane, a navečer se vračaše u manastir. To mjesto stadoše nazivati
donjom pustinjom oca Serafima, a izvor – studencem oca Serafima.
Dirljivo je bilo vidjeti ovog smirenog, pogrbljenog starca, koji se podupire motikom
ili sjekirom, u pustinji, kako sječe drva ili obrađuje vrt, sa ubogom kamilavkom na glavi, u
pohabanoj mantiji, sa torbom na leđima u kojoj se nalazilo Evanđelje, i kamenje i pijesak
radi mučenja tijela. Na pitanja nekih, radi čega on to nosi na leđima, sveti starac je
odgovorio riječima svetog Jefrema Sirina: Mučim onoga koji mene muči.
Broj posjetilaca blagodatnog starca se stade naglo povećavati. Jedni ga očekivahu u
manastiru, drugi su mu dolazili u pustinju, željeli su da ga vide i dobiju od njega
blagoslov i pouku. Potresno je bilo vidjeti kada se sveti otac vraća u svoju pustinju poslije
svete Pričesti – u mantiji, epitrahilju i naružvicama. Gomile naroda su se tiskale oko njega i
usporavale mu hod. No u to vrijeme nije ni sa kim govorio, nikome nije davao blagoslov, i
kao da nikoga nije vidio, sav udubljen u razmišljanje o blagodatnoj sili Svete Tajne.
Iguman Nifont, koji je duboko poštovao i volio blagodatnog starca, govorio je povodom
mnoštva posjetilaca svetome Serafimu: «Kada otac Serafim življaše u pustinji (prvoj i
dalekoj), onda on drvećem zakrči sve prilaze k njemu, da mu narod ne bi dolazio; a sada
stade primati sve, te do ponoći nemam mogućnost da se manastirska vrata zatvore».
Od toga doba u prepodobnom ocu Serafimu Bog otkri vjernicima istinu i veliko
dragocjeno blago. Naročito bijaše sladak, utješan i koristan za dušu razgovor blagodatnog
starca, prožet nekom osobitom ljubavlju, i prepun neke tihe, životvorne vlasti. I
cjelokupno njegovo ophođenje sa posjetiocima odlikovaše se prije svega dubokim
smirenjem, i opraštajućom, djelatnom ljubavlju kršćanskom. Riječi njegove zagrijavahu
srca, čak i ona okorjela i hladna, ozariše duše dubokim razumijevanjem, potičući ih na
suzno i skrušeno pokajanje, izazivahu radost i nadu na mogućnost popravka i spasenja
čak i kod okorjelih i izgubljenih grješnika, ispunjavahu dušu blagodatnim mirom. Ma tko
došao k njemu, bijednik ili bogataš u raskošnim haljinama, sa ma kakvim mukama na
duši, grijesima, potrebama, i sa ma kakvim savjestima – sve ih on s ljubavlju grljaše, svima
se do zemlje klanjaše, i blagoslivljajući ih, sam im ruke cjelivaše. Nikoga on surovo ne
koraše niti strogo izobličavaše; ni na kog ne nalagaše teški teret, sam noseći križ Kristov,
sa svim tugama. Ponekad je on i izobličavao, ali krotko, razblažujući riječ svoju smirenjem
i ljubavlju. Starajući se da savjetima probudi glas savjesti, on je pokazivao put spasenja, i
često puta tako, da slušalac nije odmah ni shvatio, da je riječ o njegovoj duši; no potom je
sila riječi, začinjenih blagodaću, neizostavno vršila svoj utjecaj. Od njega nisu izlazili bez
stvarne pouke, ni bogati, ni siromašni, ni prosti, ni učeni, ni velikaši, ni obični ljudi: za sve
njih bilo je dosta žive vode, koja je tekla iz usta molčanika, smirenog i ubogog starca.
Naroda je kod njega dolazilo svakodnevno na tisuće, naročito u toku posljednjih deset
godina njegovog života. Svakodnevno je pred njegovom kelijom u Sarovu bilo oko dvije
tisuće ljudi, i više. Njemu to nije bilo teško, i on je za svakog nalazio vremena da
porazgovara na korist duše. U nekoliko riječi on je objašnjavao svakome ono što mu je
upravo bilo najpotrebnije, otkrivajući često puta najskrivenije pomisli posjetioca.
Riječi svoje, kao i sav život svoj i sva djela svoja, prepodobni otac Serafim dobivaše
na Svetom Pismu, na spisima svetih Otaca, i na poučnim primjerima iz života svetitelja,
ugodnika Božjih. Pri tome blagodatni starac naročito je uvažavao one svetitelje, koji se
pokazaše najhrabriji pobornici i najsjajniji nosioci pravoslavne vjere, kao: Vasilija Velikog,
Grigorija Bogoslova, Jovana Zlatousta, Klimenta papu Rimskog, Atanasija Velikog, Kirila
Jeruzalemskog, Ambrosija Mediolanskog, i njima slične. Sveti Serafim je sa osobitim žarom
čuvao i branio čistoću Pravoslavlja. Tako, kada ga jednom prilikom upita neki raskolnik –
koja je vjera bolja crkvena ili staroobrajdačka, on mu odgovori kao onaj koji vlast ima:
«Ostavi svoja buncanja. Naš život je more, naša sveta Pravoslavna Crkva je lađa, a sam
Spasitelj je Krmanošem, zbog svoje grješne nemoći, sa mukom preplivavaju more života, i
svi se ne spašavaju od davljenja, kuda ti onda hoćeš sa svojim čamcem, i na čemu zasnivaš
svoju nadu – da se spasiš bez krmanoša?»
Zbog čistoće duše dobivši od Boga dar vidovitosti, sveti Serafim je često davao
ponekim posjetiocima pouke koje su odgovarale njihovim najtajnijim osjećanjima i
najskrivenijim mislima, iako mu ih oni nisu govorili. Evo jednog takvog primjera. Jednom
prilikom dođe iz radoznalosti u Sarov general – lajtnant L. razgledavši manastir, on htjede
da otputuje, ne dobivši ništa za svoju dušu. No njega zaustavi spahija Prokućin,
nagovarajući ga da svrati kod starca Serafima. General u početku odbijaše, ali na uporno
navaljivanje Prokućinovo on pristade. I čim stupiše u keliju, starac Serafim, idući mu u
susret, pokloni se generalu do nogu. Ovakva smirenost porazi gordog generala. A
Prokućin, vidjevši da ne treba da ostane u keliji, iziđe u predsoblje. General pak, okićen
ordenima, ostade oko pola sata u razgovoru sa starcem. Za nekoliko minuta začuje se plač
iz starčeve kelije; general je plakao kao malo dijete. Za pola sata otvoriše se vrata, i sveti
Serafim izvede generala ispod ruke, koji je i dalje plakao, prekrivši lice rukama. Ordene i
kapu general bijaše zaboravio u keliji. Otac Searfim mu iznese, i zakači mu ordene na
mantil. Kasnije je taj general pričao da je proputovao cijelu Europu, da poznaje mnoštvo
ljudi, ali da je prvi put u životu vidio onakvu smirenost s kakvom ga je susreo zatvorenik
sarovski, i da do tada nije znao za takvu vidovitost s kakvom mu je starac otkrio sav
njegov život do najtanjih pojedinosti. A kada su mu za vrijeme razgovora sa ocem
Serafimom poispadali ordeni sa grudi, vidoviti starac mu je rekao: «To je zato što si ih ne
zasluženo dobio».
Ljubav blagodatnog starca bila je prosto sveobuhvatna i bezgranična. Izgledalo je
da on voli sve i svakoga više nego što majka voli svoga milog sina jedinca. Nije bilo
stradanja, nije bilo nevolje u bližnjega, a da ih on ne osjeti, ne primi u svoju dušu, i ne nađe
odgovarajuće lijekove. I na taj način on postade u očima pravoslavnog ruskog naroda,
utočište, duhovni oslonac, i utjeha svima koji stradaju i pate, svima koji su natovareni i
jadni, svima kojima je potrebna milost Božja i pomoć blagodatna. Lica svih uzrasta, zvanja
i stanja, obadva spola, djetinjski povjerljivo, iskreno i prostosrdačno, otvarali su pred njim
svoju dušu i srce, svoje sumnje i nedoumice, svoje duhovne potrebe i muke, svoje grijehe i
grijehe promisli. A da sve to posjetilac ispovjedi bez lažnog stida i prikrivanja, nekome je
priticao u pomoć sam starac, vidovito čitajući u duši njegovoj i na glas mu govoreći
njegove grijehe i pomisli. Sa ljubavlju prebogati sveti starac sve je umirivao, i nitko nije
odlazio od njega bez olakšanja i duševnog umirenja, bez stvarne pouke i blagodatne
utjehe, - nitko: ni bogati, ni siroti, ni prosti, ni učeni, ni poniženi, ni ugledni. I svi su
osjećali njegovu veliku ljubav i njezinu blagodatnu silu; i nerijetko se događalo da potoci
suza krenu iz očiju tvrda i okamenjena srca.
Često je prepodobni otac Searfim izazivao kod mnogih zavist, prijekore ili
nedoumice, što on prima sve bez razlike, što svima podjednako čini dobro, što sve u istoj
mjeri pažljivo sluša, tješi i poučava, ne razlikujući ni spol, ni zvanje, ni imovno stanje, ni
moralne odlike svojih posjetilaca. Povodom toga prepodobni je otac ne jedanput govorio: «
pretpostavimo da ja jedanput zatvori vrata svoje kelije. Posjetioci, kojima je potrebna
utješna riječ, zaklinjat će me Bogom da im otvorim vrata, no, ne dobivši od mene odgovor,
oni će sa tugom odlaziti svojoj kući ….kakvo opravdanje ja mogu dati Bogu na Strašnom
sudu Njegovom?»
Drugom prilikom kada jedan inok upita starca: « što ti sve učiš?», on odgovori: « ja
se držim učenja Crkve koja pjeva: Ne skrivaj riječ Božju, već objavljuj čudesa Njegova(13)».
Tako je sveti starac smatrao za svoju savjest, za dužnost svoga života, da prima sve
koji mu dolaze, i da će za to dati odgovor na Strašnom sudu Božjem. A kada bi primijetio
da posjetioci slušaju njegove savjete, drže se njegovih pouka, i sa put grijeha i propasti
stupaju na put vrline i spasenja, on se nije veselio tome kao plodom svoje djelatnosti, niti je
to pripisivao sebi, nego je blagoslivljajući za sve Dobrotvora – Boga, govorio u takvim
slučajevima: « Ne, nama, Gospode, ne nama, nego imenu Svome daj slavu (Psal. 113,9). Mi
smo dužni udaljavati od sebe svaku radost zemaljsku, slijedeći učenju Gospoda Krista, koji
je rekao: Ne radujte se tome što vam se duhovi pokoravaju, nego se radujte što su imena
vaša napisana na nebesima» (Lk. 10,20).
 Jednom prilikom jednovremeno dođoše k ocu Serafimu u njegovu manastirsku
keliju strojitelj Vladimirske pustinje jeromonah Antonije i jedan trgovac iz Vladimirske
guberije. Otac Serafim zamoli strojitelja da sjedne i pričeka, a sa trgovcem stane odmah
razgovarati. Milostivo, blago i nježno, izobličavao je njegove poroke i davao mu savjete:
«Svi tvoji nedostaci i nevolje, - govoraše mu on, - posljedice su tvoga strasnoga života.
Ostavi takav život, ispravi putove svoje». Opširna riječ starčeva o toj stvari bijaše prožeta
tako dirljivom srdačnošću i toplinom, da i trgovac, na koga se to odnosilo, i slučajno
prisutni otac Antonije, bijahu dirnuti do suza. A kada trgovac iziđe iz kelije, onda se otac
Antonije dugogodišnji poznanik i poštovatelj oca Serafima, usudi reći svetom starcu: «
Pred vama je duša ljudska otkrivena kao live u ogledalu; na moje oči, još ne saslušavši
duhovne potrebe i nevolje ovoga bogomoljca, vi mu već sve sami kazaste. Sada ja vidim,
da je um vaš tako čist, da on njega ništa nije sakriveno u srcu bližnjega».
No otac Serafim mu metne na usta svoju desnu ruku, kao zatvarajući ih, i reče: «Ne
govoriš kako treba, radosti moja. Srce čovječje je otkriveno jedino Gospodu, i samo je Bog
jedini koji pozna srce; a srce u čovjeka duboko je» (Ps. 63,7).
Otac Antonije ga ponovno upita: « Pa kako vi to, ni jednu riječ ne upitaste trgovca, a
kazaste mu sve što mu je potrebno?» Tada mu sveti Serafim smireno odgovori: « on je išao
k meni, kao i drugi, kao i ti, išao je kao ka sluzi Božjem; ja grješni Serafim, tako i mislim da
sam ja grješni sluga Božji, što mi naređuje Gospod kao sluzi Svome, to ja i predajem
onome kome treba ono što je korisno. Prvu pomisao, koja se pojavi u duši mojoj, ja
smatram kao ukazanje Božje, ne znajući što je na duši moga sugovornika, već samo
vjerujući da mi tako ukazuje volja Božja, radi sugovornikove koristi. Kao željezo kovaču,
tako sam ja predao sebe i svoju volju Gospodu Bogu: kako je Njemu ugodno, tako i radim,
svoje volje nemam, nego što je Bogu ugodno, to i predajem.».
Međutim, ova blagodatna vidovitost prepodobnog oca Serafima bila je uistinu
neobična. Dobivajući pisma, on je često, ne otvarajući ih, znao njihov sadržaj i davao
odgovore: Evo, reci ovo od ubogog Serafimama, itd. poslije blažene smrti njegove nađeno
je mnogo takvih neotvorenih pisama, na koja je on u svoje vrijeme odgovorio. Duhom je
sveti starac bio u zajednici sa mnogim podvižnicima, koje nikada nije viđao i koji su
živjeli na tisuće kilometara daleko od njega. Kada se u zatvoreniku Zadonskog
Bogorodičnog manastira Georgiju pojavi misao, da promjeni svoje prebivalište i povuče se
još usamljenije, i nitko osim njega to nije znao, odjednom k njemu dođe nekakav
stranik(14), iz Sarovske pustinje od oca Serafima i reče mu: «Otac Serafim mi je naredio da
ti kažem: Toliko godina boraviš u zatvoreništvu, sramota je da te savladavaju đavolje misli
– i da ostaviš svoje mjesto. Nikuda ne odlazi! Presveta Bogorodica zapovjeda ti da tu
ostaneš». – Rekavši to, stranik se pokloniše i ode. A kada ga stadoše tražiti, ne mogaše ga
naći ni u manastiru ni oko manastira.
Dok se još ništa nije znalo o ugodniku Božjem Mitrofanu, prvom episkopu
Voroneškom, i o njegovom predstojećem proslavljenju, pošto još nije bilo nikakvih
otkrivenja ni znamenja, prepodobni Serafim je sa nekoliko svojeručno napisanih riječi
čestitao arhiepiskopu voroneškom Antoniju otkrivanje svetih moštiju ugodnika Božjeg
Mitrofana.
Jednom mirjaninu, nekom A. G. Borotilovu, sveti starac je ne jedanput govorio, da
će na Rusiju ustati tri države i mnogo je porušiti; ali će je i Gospod zbog Pravoslavlja
pomilovati i sačuvati. U to vrijeme ove su riječi bile nepojmljive; no kasnije su se događaji
obistinili, i vidjelo se da je starac govorio o Krimskom ratu.
Od 1831 godine prepodobni je otac mnogima govorio o nadolazećoj gladi, i
Sarovska se obitelj po njegovom savjetu, snabdjela hranom za šest godina, te vjerujući
tome, u njoj nije bilo gladi. Kada se u Rusiji prvi put pojavila kolera, prepodobni je
otvoreno izjavljivao da nje neće biti ni u Sarovu ni u Divjejevu, što se u potpunosti i
obistinilo, jer od prve kolere nije umro niti jedan čovjek ni u Sarovu ni u Divjejevu.
Po svom blagodatnom daru vidovitosti sveti starac je podjednako vidio i prošlost i
budućnost, sa nekoliko riječi ocrtavao je predstojeći život čovjeku, i govorio riječi i davao
savjete, koji su izgledali čudni, ali su ih kasniji događaji opravdali, i time ih objelodanili
kao pune duha vidovitosti.
Svojim darom vidovitosti sveti Serafim je donosio raznovrsne koristi bližnjima.
Tako, jednom doputova iz Penze u Sarov pobožna udovica đakona, po imenu Evdokija.
Želeći da uzme blagoslov od prepodobnog oca, ona ga sa mnoštvom naroda doprati iz
bolničke crkve, i stane iza svih, podaleko od njegove kelije, čekajući svoj red. međutim,
sveti starac, ostavivši sve, odjednom je viknu: «Evdokija, dođi ovamo brže!» Evdokija se
začudi što je on pozva po imenu, kada je još nikada nije ni vidio. I priđe mu sa osjećanjem
strahopoštovanja i trepeta. Otac Serafim je blagoslovi, da joj svetu naforu i reče joj: «Treba
da požuriš kući, da bi sina zatekla kod kuće». Evdokija požuri, i stvarno jedva zateče svog
sina kod kuće: u njenom odsustvu uprava Penzenske sjemenarije izabrala je njenog sina za
studenta Kijevske Duhovne Akademije, i pošto je Kijev daleko od Penze, trebalo ga je što
prije ispratiti. I ovaj njen sin, po završetku Akdemije, postade monah, dobivši ime Irinarh;
zatim je bio nastavnik po sjeminarijama, rektor i na kraju episkop.
Blagočestiva udovica Pelagija Ivanovna Škarina, stanovnica grada Arzamasa, još od
malena imala je želju da stupi u monaštvo. No otac Serafim, na pet godina do svoje smrti,
pretkaza joj da će biti sirota, da će se udati, da će imati sedmoro djece, - pri čemu ih
vidoviti starac sve nazva po imenu -, i da će zatim izgubiti muža. Mada je ovo rano
predviđeno, ona su se u potpunosti obistinila.
Varošanski Balahin Zajajeboj prepodobni otac je savjetovao da neizostavno stupi u
manastir; ali ona je odbijala. On joj kaza i razlog zašto joj to govori. «Biti ćeš nesretna u
braku, - reče joj-, imati ćeš mnogo djece; ali ćeš muža izgubiti, i ostat ćeš udovica; i trpit ćeš
još veću oskudicu nego prije braka». – Zajajeva ne posluša starčev savjet, uda se i poslije je
gorko žalila, jer se sve riječi oca Serafima ispuniše na njoj.
Nadežda Teodorovna Ostrovska govoraše sljedeće: moj rođeni brat, potpukovnik B.
T. Ostrovski, po poruci naše tetke, koja je imala veliku vjeru prema ocu Serafimu, ode u
Sarovsku pustinju k tome vidovitom starcu. Otac Serafim primi moga brata vrlo milostivo
i, između ostalih pouka, odjednom mu reče: «Ah, brate Vladimire, kakav ćeš ti biti
pijanica!» Ove riječi silno ogorčiše i ožalostiše moga brata. On je imao od Boga mnoge
darove, i sve ih je upotrebljavao na slavu Božju; prema ocu Serafimu gajio je duboku
odanost, a prema podčinjenima bio je kao nježni otac. Zato je on sebe smatrao dalekim od
pijanstva, koje ne dolikuje njegovom zvanju i načinu života. Vidoviti starac, primijetivši
njegovu smućenost, reče mu i ovo: «uostalom, nemoj da se smućuješ, i nemoj se žalostiti;
Gospod ponekad pušta da ljudi usrdni k Njemu zapadnu u užasne poroke, i to radi toga
da oni ne bi zapali u još veći grijeh – visokoumlje, uobraženost. Tvoje će iskušenje proći,
milošću Božjom, i ti ćeš smireno provoditi ostale dane svoga života; samo ne zaboravljaj
svoj grijeh». – ovo čudno viđenje starca Božjeg stvarno se potom i zbi. Zbog raznih
okolnosti moj brat zapade u tu nesretnu strast – pijanstvo i, na opću žalost svih srodnika,
on provede nekoliko godina u tome stanju. No na kraju, zbog molitava oca Serafima i zbog
svoje prostosrdačnosti, on bi pomilovan od Gospoda; ne samo ostavi svoj porok, nego i
sav način svoga života potpuno izmjeni, trudeći se da živi po evanđeoskim pravilima, kao
što i dolikuje kršćaninu.
Godine 1832 neki spahija Bogdanov udostoji se vidjeti prepodobnog oca Serafima u
Sarovskoj pustinji. U razgovoru, pored ostaloga, Bogdanov upita blaženoga starca, što bi
mu on rekao da čita. Sveti otac odgovori: Evanđelje po četiri glave dnevno, od svakog
evanđelja po jednu, i još život pravednoga Jova. Jer, iako mu žena govoraše da je bolje da
umre, on ipak sve trpljaše i spasi se. Uz to, nemoj zaboravljati da šalješ darove onima koji
ti nepravdu nanesu».
Na pitanje Bogdanova, treba li se liječiti u bolestima, i kako uopće provoditi život,
bogom mudri podvižnik odgovori: «Bolest očišćuje grijehe. Ipak, kako ti je volja. Idi
srednjim putem; ne uzimaj na sebe ono što je iznad tvojih moći – past ćeš, i đavo će ti se
nasmijati; ako si mlad, uzdržavaj se. Jednom đavo predloži nekom pravedniku da skoči u
provaliju, na što ovaj pristade, ali ga Grigorije Bogoslov zadrži. Evo što da radiš: kada te
ruže – ne ruži; kad te gone – trpi; kada te sramote – hvali; osuđuj sam sebe, pa te Bog neće
osuditi; podčinjavaj volju svoju volji Gospodnjoj; nikada ne laskaj; znaj što je dobro i zlo u
tebi; - blažen je čovjek koji to zna; ljubi bližnjega svoga, bližnji tvoj je – tijelo tvoje. Ako
živiš po tijelu, izgubit ćeš i dušu i tijelo; ako pak po Bogu, spasit ćeš ih oboje. Ovi su
podvizi veći nego ići na bogomolju u Kijev, ili i dalje». – Posljednje riječi oca Serafima
odnosile su se na moju želju da otputujem na bogomolju u Kijev i dalje, ako to on
blagoslovi. No, stvar je u tome, što ja ovu svoju želju nisam rekao ocu Serafimu, a on je
saznao za nju jedino darom vidovitosti, koji je imao po blagodati Božjoj.
Osim dara vidovitosti Gospod bijaše obdario prepodobnog Serafima blagodaću
iscjeljenja tjelesnih bolesti. Još ranije, u 1823 godini, prije nego što on konačno ostavi svoj
zatvor, on učini jedno poražavajuće čudo: iscijeli od neizlječive bolesti susjednog
zemljoposjednika M. V. Mantorova. Kada bolest ovoga uzme prijeteće razmjere, te mu par
kostiju počne ispadati iz nogu, i svaka nada u pomoć medicine bijaše izgubljena, rođaci i
poznanici posavjetovaše Mantorova da ode k ocu Serafimu, o čijem se svetom životu slava
već bijaše pronijela širom cijele Rusije. I Mantorova, čije imanje bijaše udaljeno četrdeset
kilometara od Sarova, odvezoše k ocu u Sarov. Sa velikom mukom Mantorov bi unesen
pred ulaz zatvorenikove kelije, koga sa suzama stane moliti da ga iscijeli od užasnih
nevolja. Tada ga starac sa očinskom ljubavlju i srdačnim suosjećanjem upita, da li on
vjeruje u Boga. I kada mu bolesnik ispovjedi svoju čvrstu i potpunu vjeru u Boga,
prepodobni mu umiljato reče: «Radosti moja! Ako ti tako vjeruješ, onda vjeruj i u to, da je
sve moguće od Boga onome koji vjeruje, pa soga vjeruj da će Gospod i tebe iscijeliti, a ja,
ubogi Serafim, pomolit ću se.»
Poslije toga on se povuče u svoju keliju, i nakon kratkog vremena iziđe otuda sa
svetim jelejem iz svijeće pred ikonom Majke Božje «Umilenje» naredi Mantorovu da
obnaži noge, i on pomaza bolesna mjesta. I tog trena, kraste od rana što pokrivahu tijelo,
za tren oka otpadoše, i Mantorov dobi iscjeljenje, i bez ičije pomoći sam iziđe iz kelije
sarovskog čudotvorca. A kada se Mantorov, osjetivši da je iscijeljen, od radosti baci
prepodobnom pred noge, cjelivajući ih i blagodareći za iscjeljenje, starac ga podiže i
strogo mu reče: «Zar je Serafimovo djelo da umrtvljuje i oživljava, uvodi u pakao i izvodi, -
što je tebi, prijatelju? To je djelo Jedinoga Gospoda, koji ispunjava volju onih koji Ga se
boje i sluša molitvu njihovu. Gospodu svemogućem i Prečistoj Majci Njegovoj odaj
blagodarnost». – Sa tim riječima smireno, mudri ugodnik Božji otpusti Mantorova.
Ne manje iscjeljenje izvrši sveti starac 1827 godine nad nekom ženom Aleksandrom
Lebeđevom. Ona je više od godinu dana patila od nekih strašnih neobjašnjivih nastupa,
praćenih povraćanjem, škrgutom zuba, grčenjem cijeloga tijela, poslije čega je ona potpuno
padala u nesvijest. Takvi nastupi događali su joj se svakodnevno. Lijekovi nisu ništa
pomagali. Jedan iskusan, vjerujući i čestit ljekar, koji upotrijebi sve svoje umijeće, na kraju
joj dade savjet da se osloni na volju Svevišnjega i da od Njega moli pomoć i zaštitu, jer je
nitko od ljudi izliječiti ne može. To izazva duboku tugu kod bolesničinih rođaka, a nju baci
u očajanje. No jedne noći njoj se javi jedna nepoznata žena, vrlo stara, i kada prestravljena
bolesnica stane čitati molitvu svetome Kristu, žena joj reče: Ne plaši se mene; i ja sam tako
isto ljudsko biće, samo sada nisam iz ovoga svijeta, već sam iz carstva mrtvih. Ustani sa
postelje svoje i pođi što prije u Sarovsku obitelj k ocu Serafimu; on te sutra očekuje kod
sebe i iscijeliti će te. Bolesnica se usudi da ju upita: A tko si ti i odakle si? Starica odgovori:
Ja sam iz Divjevskog manastira, prva nastojateljica – Agatija.
Sutradan rođaci povezoše bolesnicu u Sarov, pri čemu ona putem dobi strahovite
nastupe i grčeve. U Sarov stigoše poslije kasnije liturgije u vrijeme trapeze bratije, kada se
prepodobni otac Serafim zatvarao i nikoga nije primao. No približivši se k njegovoj keliji,
bolesnica još ne bijaše uspjela da pomoli uobičajenu molitvu, a starac iziđe k njoj, uze je za
ruku i uvede ju u svoju keliju. U keliji joj metnu epitrahiv na glavu, tiho izgovori molitve
Gospodu i Presvetoj Bogorodici, zatim je napoji bogojavljenskom vodom, dade joj dijelić
nafore, i tri dvopeka i reče joj: Svaki dan uzimaj po dvopek sa svetom vodom; i otiđi u
Divjejevo na grob sluškinje Božje Agatije, uzmi sebi zemlje i napravi koliko možeš
poklona, Agatija te sažalijeva i želi ti iscjeljenje. Onda doda: kada ti bude teško, ti se
pomoli Bogu i reci: oče Serafime, spomeni me na molitvu i pomoli se za mene grješnu, da
ne bih opet zapala u bolest od protivnika i neprijatelja Božjeg. Tada od bolesnice otiđe
primjetno sa nekim šumom. I bolest joj se više nije vraćala. I poslije toga ona rodi četiri
sina i pet kćeri.
U rujnu 1831 godine doputova iz Simbirske i Nižegorodske guberije Nikolaj
Motovilov, sav bolestan, i bijaše čudesno iscijeljen od oca Serafima. U svojim bilješkama,
koja se čuvaju u Divjejervkom manastiru, on ovako piše o svom iscjeljenju: «Veliki starac
Serafim iscijeli me od teških i nepovratnih, velikih reumatičnih i drugih bolova i bolesti;
cijelo mi tijelo bijaše oduzeto, noge zgrčene i u koljenima otečene, na leđima rane; od
svega toga neizlječivo sam patio tri godine. Moje iscjeljenje dogodi se na sljedeći način.
Petog rujna 1831 godine ja bih dovezen u Sarovsku pustinju; 7 i 8 rujna, na dan roždestva
Majke Božje, bih počašćen biti na dva razgovora sa ocem Serafimom u njegovoj
manastirskoj keliji, ali iscjeljenje još ne dobih. A 9 rujna mene odvezoše k njemu u obližnju
pustinju njegovu, u blizini njegovog studenca, i četiri čovjeka koji me na rukama nosaše, a
peti mi pridržavaše glavu, prinesoše me k njemu, okruženom masom posjetilaca sa kojima
je on razgovarao; moji nosioci me smjestiše na njegovoj livadici, pored jednog ogromnog i
vrlo debelog bora na obali rijeke Sarovske. Na moju molbu da mi pomogne i da me iscijeli,
on mi reče: Pa nisam ja doktor; treba ići doktoru onaj koji hoće da se riješi bolesti». Ja mu
onda potanko ispričah svoje patnje, i kako sam isprobao sve vrste liječenja, ali iscjeljenja ne
dobih. Meni već ni u čemu nema spasa, a nemam druge nade za iscjeljenje mojih bolesti,
osim blagodati Božje. Ali pošto sam grješan i sam nemam slobode k Gospodu Bogu, to
molim njegove svete molitve, da bi me Gospod iscijelio. On me onda upita: A vjerujete li Vi
u Gospoda Isusa Krista da je on Bogočovjek, i u Njegovu Prečistu Majku Božju, da je ona
Prisnodjeva? Ja odgovorih: Vjerujem. A vjeruješ li, nastavi on da me pita, - da Gospod , koji
je ranije sve negdje po ljudima iscjeljivao trenutno i jednom riječju svojom ili dodirom
svojim, može i sada tako isto lako i trenutno iscijeliti jednom riječju svojom one što trebaju
Njegovu pomoć, i da je zauzimanje za nas Majke Božje pred Njim svemoćno, i da vas na
Njeno zauzimanje Gospod Isus Krist može i sada isto tako trenutno i jednom riječju
potpuno iscijeliti? Ja odgovorih, da svemu tome istinski i od sve duše i srca vjerujem, i da
kad ne bih vjerovao, ne bih ni naredio da me dovezu ovdje kod njega. Ako dakle vjerujete,
- završi on, - onda ste vi već zdravi! Kako zdrav, - upitah ja, - kada me moji ljudi i Vi držite
na rukama? Ne, - reče mi on, - vi ste sada svim tijelom svojim već potpuno zdravi. I on
naredi ljudima koji su me držali na svojim rukama da odstupe od mene, a on me sam uze
za ramena, podiže me sa zemlje i stavivši me na noge, reče mi: Sigurnije stojte, čvršće se
držite nogama na zemlji! Eto tako! Ne plašite se, vi ste sada potpuno zdravi. I zatim
dodaše, radosno me promatrajući: Eto, vidite li kako vi sada dobro stojite. Ja odgovorih:
htio ili ne htio ja sada dobro stojim, zato što me Vi dobro i čvrsto držite. Tada on,
odvojivši svoje ruke od mene, reče: E pa eto, sada vas već niti ja ne držim, a vi i bez mene
čvrsto stojite. Hodajte smjelo, Gospod vas iscijeli; hajde krenite sad smjesta. I uzevši me za
ruku jednom svojom rukom a drugom me pomalo gurajući s leđa, on me povede po travi i
po neravnoj zemlji oko velikog bora govoreći: Eto vaše bogoljublje, kako ste vi dobro
krenuli! Ja odgovorih: zato što me vi umijete dobro voditi. Ne, - reče mu on na to,
odvojivši od mene svoju ruku: Sam Gospod je htio da vas potpuno iscijeli, i sama Mati
Božja Ga umoli za to. Vi ćete i bez mene sada krenuti, i svagda će te tako ići; hajde,
pokrenite se… I stade me gurati, da bih ja išao. Pa tako ću pasti i povrijediti se…Ne, - reče
mi, - nećete se povrijediti nego ćete čvrsto poći… Ikada ja osjetih u sebi nekakvu silu koja
me tu osjeni odozgo, ohrabrih se malo i pođoh sigurnim korakom. On me onda
odjednom zaustavi i reče mi: Dosta je! Pa me upita: Što dakle, jeste li se sada uvjerili da vas
Gospod iscijeli u svemu, i to potpuno? Uze Gospod bezakonja vaša i grijehe vaše očisti.
Vidite li kakvo čudo Gospod učini s vama. Stoga nesumnjivo vjerujte u Njega – Krista
Spasitelja Našeg, i čvrsto se uzdajte u Njegovo milosrđe prema vama; zavolite Ga svim
srcem, priljubite se uz Njega svom dušom svojom, i nepokolebljivo se nadajte u Njega, i
blagodarite Carinu Nebesku za Njenu veliku milost prema vama. No pošto vas je vaše
trogodišnje stradanje silno iznurilo, to vi sada nemojte naglo da hodate mnogo, nego
postepeno; malo po malo navikavajte se na hodanje i čuvajte svoje zdravlje kao dragocjeni
dar Božji… I još dosta razgovarajući sa mnom, on me otpusti u sobu za goste potpuno
zdrava. A pošto mnogi bogomoljci bijahu sa mnom pri iscjeljenju mom, i bijahu se prije
mene vratili u manastir, to oni već bijahu razglasili svima o velikom čudu ovom.
Poslije svog iscjeljenja Motovilov postade vrlo čest posjetilac manastira. Za vrijeme
jednog svog razgovora sa ocem Serafimom krajem studenog 1831 on je imao sreću da vidi
svetog starca ozarenog Blagodaću i obasjanog svjetlošću. Tada mu je starac rekao da život
kršćanina treba da bude život u Svetom Duhu.
Evo što priča Nikola Motovilov u svojoj zabilješci, koja se čuva u arhivi manastira
Divjejeva, a koju je zabilješku objavila 1903. godine njegova udovica Jelena
Motovilova(15).
Dan je bio oblačan, priča Motovilov ; zemlja bijaše pokrivena debelim snijegom, koji
je stalno padao, kada me otac Serafim postavi da sjednem pored njega na jedno porušeno
stablo. Gospod mi je otkrio, reče mi, da ste vi u djetinjstvu željeli da saznate koji je cilj
kršćanskog života. Ali vas taj odgovor nije mogao da zadovolji. Stvarno, molitva, post,
noćna bdijenja, kao i svi drugi kršćanski podvizi, dobri su kao takvi; ali cilj našeg života
nije samo da to ispunjavamo, jer su to samo sredstva. Pravi cilj kršćanskog života je da
zadobijemo Duha Svetoga. Morate znati da samo ono dobro djelo donosi plodove Duha
Svetoga, koje je učinjeno iz ljubavi prema Kristu. Prema tome, zadobivanje ovog Duha je
cilj našeg života. – U tom smislu vi govorite da treba zadobiti Duha Svetoga, zapitah oca
Serafima; ja to dobro ne razumijem. – Zadobiti znači steći, reče mi on. Vi sigurno znate što
znači steći novac. To isto važi i za Svetog Duha. Cilj zemaljskog života za običnog čovjeka
je da zaradi novac, ili da stekne počasti, odlikovanja ili nagrade. Sveti Duh je također
kapital, i to vječiti kapital i jedno blago koje nikada ne prestaje. Svako djelo učinjeno iz
ljubavi prema Kristu donosi blagodat Svetoga Duha; u svakom slučaju, molitvom se to
najlakše postiže, jer je ona oružje kojim uvijek raspolažemo. Može se dogoditi da želite ići
u crkvu, ali da ta crkva nije blizu, ili da je služba završena. Ili imate želju da udijelite
prosjaku, ali njega nema; ili želite da budete neporočni, ali za to nemate snage. Ali molitva,
za nju uvijek ima mogućnosti, ona je dostupna kako bogatom tako i siromahu, kako
učenom tako i prostom, jakom kao i slabom, zdravom kao i bolesnom, pravednom kao i
grješnom. Snaga molitve je ogromna i, više nego sve drugo, ona daje Duha Svetoga. – Oče,
rekoh, vi sve vrijeme govorite o blagodati Duha Svetog, koju treba zadobiti, ali kako i gdje
je mogu vidjeti? Dobra djela su vidljiva, a zar Duh Sveti može biti vidljiv? Kako mogu
znati da li je On sa mnom ili nije? – blagodat Duha Svetoga koja nam je dana prilikom
svetoga krštenja, sja u našem srcu usprkos našim grijesima i tami koji nas okružuje. Ona se
pojavljuje u neiskazanoj svjetlosti onima preko kojih Gospod najavljuje svoju prisutnost.
Sveti Apostoli su opipljivo osjetili prisutnost Duha Božjeg. – Zapitah ga: Kako bi ja mogao
da postanem svjedok? – Tada otac Serafim obavi ruku oko mene i reče mi: Prijatelju, mi
smo sada obojica u Duhu, i ti i ja. Zašto ne gledaš u mene? – Oče, ne mogu da vas gledam
jer je vaše lice postalo svjetlije od sunca, i oči su mi zasjenjene. – N plašite se, vaše
Bogoljublje, jer ste i vi sada postali svijetli kao i ja. I vi ste sada ispunjeni Duhom Svetim,
inače ne bi vam bilo moguće da me vidite takvim. – I nagnuvši se prema meni, šapnu mi
blago na uho: Svim srcem molio sam Gospoda da vas udostoji da vidite, tjelesnim očima,
ovaj silazak Njegovoga Duha. I evo, uzvišena milost utješila je vaše srce kao što majka tješi
svoju djecu. Dakle, prijatelju, zašto me ne pogledate? Ne bojte se ničega, Gospod je s vama!
– Ja ga tada pogledah i sav pretrnuh. Zamislite: u sredini sunce, pri njegovom najsjajnijem
blistanju podnevnom, vidite lice čovjeka koji sa vama razgovara. Vidite pokrete njegovih
usana, izraz njegovih očiju, čujete njegov glas, osjećate da jedna njegova ruka leži na
vašem ramenu, ali ne vidite ni tu ruku, ni to lice, već jedino tu zasljepljujuću svjetlost koja
se rasprostire svuda oko nas, i koja obasjava svojim sjajem snježni pokrivač kojim je
prekriven proplanak, kao i snježne pahuljice koje padaju poput bijelog praha. – Što
osjećate? Zapita otac Serafim. – Tišinu i mir koju ne mogu izraziti, rekoh. – Što još osjećate?
Pitaše on. – Neiskazanu radost koja ispunjava moje srce, odgovorih. – Ta radost koju
osjećate ništavna je kada se usporedi sa onom radošću za koju je rečeno «da oko još ne
vidi, i uho ne čuje, i u srce čovjeku ne dođe, što ugotovi Bog onima, koji ga ljube» (I Kor.
2,9). Nama su dati samo nagovještaji ove radosti, ali što kazati o pravoj radosti? Što još
osjećate, vaše Bogoljublje? – Neiskazanu toplinu, rekoh ja. – kakvu, prijatelju! Mi smo u
šumi, sada je zima i svuda je snijeg oko nas… Kakva je to toplina koju osjećate?
Odgovorih: Kao kada bih se kupao u toploj vodi. Osjećam također miris, kakav nikada do
sada nisam osjetio. – Znam, znam, reče on, ja vas hotimično pitam. Taj miris koji osjećate je
blagouhanije Duha Božjeg. A ta toplina o kojoj govorite nije u zraku, već u vama. Zagrijani
njom, pustinjaci se nisu bojali zime, jer su bili odjeveni blagodatnom haljinom, koja im je
zamjenjivala odjelo. Carstvo Božje nalazi se unutra u nama. Stanje u kome smo sada dokaz
je za to. Eto što znači biti ispunjen Svetim Duhom. – Da li ću se sjećati ove milosti koja nas
je posjetila? Zapitah ja. Vjerujem da će vam Gospod pomoći da shvatite ovo u svom srcu,
jer to nije dano samo radi vas jednoga, nego preko vas ostalome svijetu. Idite sa mirom, i
neka Gospod i Njegova Presveta Majka budu sa vama! – Kada sam ga napustio, završava
Motovilov, viđenje nije prestajalo: starac je bio u istom položaju koji je imao u početku
razgovora i neiskazana svjetlost koju sam vidio svojim očima, produžavala je da ga i dalje
obasjava.
 Bjesomučne prepodobni otac Serafim iscjeljivaše svojim prisutnošću, križem i
molitvom. Ja sam svjedok, - kazivao je seljak Lihačevski, koji je radio u Sarovu, - kada
nekolicina ljudi privedoše ka pustinjskoj keliji oca Serafima jednu bjesomučnu ženu, koja
se cijelim tijelom odupirala, a pred samom kelijom i pala i, zabacivši glavu natrag, vikala:
Sažeći će, sažeći će! Otac ASerafim iziđe iz kelije i pošto žena ne htjede da otvori usta, on
joj silom ubaci nekoliko kapljica svete vode. Ja, i svi mi, ugledasmo gdje tog trenutka iz
njenih usta iziđe kao nekakav oblak od dima. A kad je starac odmah zatim ogradi krsnim
znakom i sa blagoslovom napravi nad njom molitvu, bjesomučnica se osvijesti i sama se
stade moliti. Ugledavši je sarovskoj sabornoj crkvi potpuno zdravu, ja je upitah, što ona
sada osjeća. Hvala Bogu, odgovori ona, sada ne osjećam prijašnju bolest.
Mnogo raznih čudesa napravi otac Serafim nad teškim bolesnicima; mnoga su od
njih i zapisana, a mnoga su ostala urezana samo na tablicama srca iscijeljenih. Mi smo,
samo neka spomenuli. I u svim tim slučajevima starac je imao običaj da bolesnike
pomazuje uljem iz svijeće, koja je gorila pred njegovom kelijom Majke Božje «Umilenje». I
kada su ga upitali, zašto on to radi, odgovorio je: Mi čitamo u Svetom Pismu da su
apostoli mazali uljem mnoge bolesnike i iscjeljivali ih. A mi, koga ćemo slijediti ako na
apostole? I bolesnici, pomazivani prepodobnim, dobivaše iscjeljenje.
Vrijeme, koje prepodobnom ostajaše od sna i poslovanja sa posjetiocima, on
provođaše u molitvi. Vršeći sa svom točnošću i usrđem molitveno pravilo radi spasenja
svoje duše, on bijaše u isto vrijeme i veliki molitvenik i posrednik pred Bogom za sve žive i
pokojne pravoslavne kršćane. Radi toga je on pri čitanju Psaltira na svakoj Slavi
nepropustljivo uznosio od sveg srca sljedeće molitve:
1. Za žive: «Spasi Gospode, i pomiluj sve pravoslavne kršćane, i one koji na svakom
mjestu vladavine Tvoje žive pravoslavno; podaj im, Gospode, duševni mir i tjelesno
zdravlje i oprosti im svaki grijeh voljni i nevoljni; i svetim molitvama njihovim pomiluj i
mene jadnoga».
2. Za pokojne: « Uspokoj, Gospode, duše preminulih slugu Tvojih; praotaca, otaca i braće
naše koji ovdje počivaju i svugdje preminule pravoslavne kršćane; podaj im Gospode,
carstvo i učešće u Tvom beskonačnom i blaženom životu, i oprosti im, Gospode, svaki
grijeh voljni i nevoljni».

U molitvi za pokojne i žive kod prepodobnog oca Serafima naročiti značaj su

imale voštane svijeće, koje su u njegovoj keliji gorjele pred svetinjom. To objasni u
studenom 1831 godine sam sveti podvižnik otac Serafim u razgovoru sa Nikolajem
Motovilovim. Motovilov kazivaše: Vidjevši kod oca Serafima mnoge svijeće, naročito
voštane, i velike i male, na raznim okruglim poslužavnicima, na kojima se od mnogo
godišnjeg kapanja svijeća bijahu napravili čitavi voštani brežuljci, ja pomislih u sebi: Zašto
li to otac Serafim pali toliko svijeća, te stvara u svojoj keliji nepodnošljivu vrućinu? A on
kao primoravajući moje misli da prestanu, reče mi: vi želite znati, vaše bogoljublje, zbog
čega ja palim toliko svijeća pred ikonama Božjim. Evo dakle zbog čega. Ja imam, kao što
vam je poznato, mnogo osoba koje su raspoložene prema meni i čine mnoga dobra
vodeničnim siroticama mojim.(16) Oni mi donose svijeće i mole me da se molim za njih. I
kada čitam svoje pravilo, ja ih u početku spomenem jedanput. A pošto je mnogo imena, i ja
ne mogu da ih ponavljam na svakom mjestu pravila gdje treba, i vremena bi mi
nedostajalo za vršenje moga pravila, to ja i palim sve te svijeće za njih na žrtvu Bogu, za
svakog po jednu svijeću, za neke pak po jednu veliku svijeću za nekoliko njih, za neke opet
stalno palim svijeće; i gdje treba po pravilu da ih spomenem, ja govorim: Gospode,
spomeni sve te ljude, sluge Tvoje, za čije duše ja ubogi pripalih Tebi ove svijeće. A da to
nije moj izum, ljudski izum oca Serafima, ili prosto neka moja revnost, ni na čemu
božanstvenom nezasnovana, ja ću vam kao potvrdu navesti riječi Božanstvenoga Pisma. U
Bibliji se kaže da Mojsije ču glas Gospoda koji mu govoraše: Mojsije, Mojsije! Reci bratu
svom Aronu, da pali ispred mene svijeću i danju i noću, jer mi je to po volji, i ta mi je žrtva
blago prijatna. – Eto, vaše bogoljublje, zbog čega je sv. Crkva Božja primila kao običaj da se
u svetim hramovima i u domovima kršćana, pale svijeće pred svetim ikonama Gospoda,
Majke Božje, svetih Anđela, i svetih ljudi koji su ugodili Bogu.
Jednom je veliki molitvenik, prepodobni otac naš Serafim, primjećen gdje za
vrijeme molitve stoji u zraku. O tome kneginja E. S. Š. kazuje ovo. K njoj doputova iz
Pertograda njezin bolesni brat. Ne oklijevajući dugo, ona ga odveze u Sarov k ocu
Serafimu. Mladi čovjek je patio od takve slabosti, da su ga na krevetu unijeli u manastirsko
dvorište. U to vrijeme otac Serafim stajaše na vratima svoje manastirske kelije, kao da
očekuje bolesnika. I odmah naredi da bolesnika odvedu u njegovu keliju. I obrativši se
bolesniku, on mu reče: «Ti se, radosti moja, moli; i ja ću se moliti za tebe; samo pazi, lezi
kako ležiš, i na drugu stranu se ne okreći.» Bolesnik dugo ležaše, pokoravajući se riječima
starca. No trpljenje mu oslabi, i radoznalost ga natjera da pogleda što starac radi. I on,
osvrnuvši se, ugleda oca Serafima gdje stoji na zraku u molitvenom stavu, i od
neočekivanosti i neobičnosti zbog onoga što vidi on vrisnu. Pošto završi molitvu, otac
Serafim mu priđe i reče: « Eto, ti ćeš sada svima pričati da je otac Serafim – svetac, moli se
na zraku… Gospod će te pomilovati… No ti pazi, ogradi sebe šutnjom i ne pričaj to
nikome do dana moga prestanka života, inače će ti se bolest tvoja vratiti». Bolesnik stvarno
ustane sa postelje, mada oslanjajući se na druge, ipak on na svojim nogama iziđe iz kelije.
U manastirskoj gostoprimnici ga sa svih strana salijetahu pitanjima, kako je i što radio
otac Serafim, i što je govorio. Ali on, na čuđenje svih, ne reče ni riječi. I mladi čovjek,
iscijelivši se potpuno, otputova u Petrograd. A poslije izvjesnog vremena on opet
doputova kod kneginje. Tu sazna da se blaženi starac otac Serafim upokojio od trudova
svojih. I tada ispriča o njegovom moljenju na zraku.
A o «Bogoslovskom izvoru» koji dobi naziv « Serafimov studenac», sveti starac
pričaše kasnije: Ja se moljah da ova voda u studencu iscjeljuje od bolesti. – I tada voda
ovog izvora dobi naročita, neobična svojstva, koja se i do danas održavaju. Ta se voda ne
kvari, makar godinama stajala u zatvorenim posudama. Njome se u svako doba godine,
čak i za vrijeme najjačih mrazova, polijevaju i umivaju bolesni i zdravi, i to im koristi.
Mnogima koji su patili od strašnih rana, prepodobni Serafim je naređivao da se umiju
vodom iz tog studenca – i svi su od toga dobivali iscjeljenje. Neki su, umivši se vodom,
progledali; drugi su, pijući od nje, brzo se iscjeljivali od unutrašnjih neduga i sa odra
teških bolesti ustajali zdravi.
Za vrijeme kolere tridesetih godina prošlog stoljeća dolazilo je na «Serafimov
studenac» puno vjernih, čak iz najudaljenijih pokrajina, i po vjeri svojoj dobivali od
njegove neobične vode olakšanje i iscjeljenje. Tako i konjički kapetan Teplov, čije se imanje
nalazilo u Ekaterinoslavskoj guberiji, gdje je kolera stala kositi, opomenu se da mu je
prepodobni serafim ranije, kao usput, govorio: «Kada te bude snašla neka nevolja, ti
navrati k ubogom Serafimu, on će se pomoliti za tebe». I ovo sjećanje natjera ga da se sa
svojom ženom iz daljine obrate starcu serafimu, da ih izbavi od bolesti. I gle, iduće noći
sveti starac se javi u snu ženi i naredi joj da se uputi na Bogoslovski izvor, da uzme vode
iz njega, da se napije i umije od nje ona, njezin muž, ukućani i sva posluga. Sa potpunom
vjerom u moć molitvenog ugodnika Božjeg Serafima, ona otputova na izvor, napiše se
vode i umiše, pa vodom napuniše čitavo bure i odvezoše ga na svoje imanje. I stvarno,
oboljeli ljudi na imanju, od kojih mnogi već bijahu na samrti, čudesno se iscijeliše,
upotrijebivši ovu vodu, i od tada na tom imanju nitko više ne umre od kolere.
Utjecaj blagodatnog starca nije se ograničavao samo na Sarovsku pustinju. Izuzetni
značaj on je imao za razvitak ženskog monaštva. Naročito su dirljivi bili odnosi
prepodobnog Serafima prema Divjejevskom sestrinstvu, osnovanom oko 1780, udovicom
pukovnika Agatijom Meljgunom. Ostavši udovica u mladim godinama, ona počne gajiti
nadu da svoj život posveti Bogu. Sa tim ciljem ona obiđe mnoga sveta mjesta. I gle,
odmarajući se na dvadeset kilometara od Sarovske obitelji u selu Divjejevu, ona u polu
snu vidje Majku Božju, koja joj naloži da ostane na tom mjestu i podigne hram u čast
Kazanske čudotvorne ikone Njezine. Kasnije se Meljgunovoj, koja primi monaštvo sa
imenom Aleksandra, pridružiše i druge podvižnice, te tako bi položen početak
Divjejevskoj obitelji, sa kojom je vezano ime prepodobnog Serafima Sarovskog. Još sama
osnivačica Divjejevske obitelji, umirući, povjeri buduću sudbinu sestara prepodobnom
Serafimu, tada jerođakonu.
I blaženi starac Pahomije, iguman sarovski, ostavljajući ovaj svijet, povjeri ocu
Serafimu, staranje i Divjejevskoj zajednici. Prepodobni Serafim se staraše o njoj sa pravom
očinskom ljubavlju i brigom. Divjejevske sestre su odlazile k njemu za blagoslov i pomoć u
raznim teškoćama i nedoumicama. Starac im je starateljski davao dobre i korisne za dušu
savjete, svom dušom se unoseći u njihov život i poredak.
Molitvama prepodobnog i sredstvima dobrotvora, iscijeljenih prepodobnim,
Divjejevsko je sestrinstvo raslo. Zajedno sa tim, sveti Serafim razdjeli obitelj na dvije
polovine, no pod zajedničkom upravom i rukovodstvom, tako da se na izvjesnom
odstojanju, pod zasebnom ogradom, podizaše nove kelije sa posebnim hramom, te se
pojavi kao novi manastir. «Ovo je, govoraše prepodobni, po volji Gospoda i Majke Božje».
Tako uradi ugodnik Božji, jer je smatrao da je nezgodno da čiste djeve žive zajedno sa
udovicama, koje su neko vrijeme provele u braku. Po ukazanju Presvete Bogorodice starac
izabra za ovo jedno mjesto, nedaleko od Kazanske Divjejevske crkve, na poklonjenom
imanju. I tu podiže vodenicu za Divjejevske sestre. Na taj način prepodobni otac Serafim
obrazova naročito, tzv. Serafimovsko- Divjejevsko sestrinstvo, odvojeno od prijašnjeg, koje
osnova gorespomenuta Agatija Meljgunova.
Brinući se o sestrama Divjejevskim, naročito o svojim vodeničnim sestrama, kako je
prepodobni Serafim nazivao sestre nove odvojene zajednice, on ih je neumorno tješio i
bodrio u svim teškoćama i nevoljama mnogo trudnog monaškog života. No, blagodareći
blagodatnom utjecaju prepodobnog oca, Divjejevska obitelj stade privlačiti k sebi sve više i
više sestara, koje su pod očinskim rukovodstvom svetog starca tražile bogougodan
monaški život. Neke su posvećivale svoj život Bogu u Divjejevskoj obitelji iz zahvalnosti
za iscjeljenje, dobiveno molitvama svetoga starca. Druge pak on je, po svojoj vidovitosti,
od djetinjstva kao pred određivao za ovo, i izvana ih rukovodio ka stupanju u manastir. A
kada bi sestre, bojeći se za budućnost, stale tugovati zbog materijalne nezbrinutosti i
neosiguranosti manastira, on ih je tješio govoreći im da je ovo mjesto izabrala za njih sama
Carica Nebeska, i Ona će im u svemu pomoći, tako da će u njih biti i svoj kruh, i svoje
crkve, i svoj ustav crkveni, kao u Sarovu. I dodavao je, da će i on «ubogi serafim», stalno
preklinjati za njih koljena na molitvu. Sestre Divjejevske obitelji bijahu u potpunom
slušanju prepodobnom Serafimu. Bez starčevog blagoslova one nisu ništa poduzimale.
Kada bi koja sestra na izvjesno vrijeme odlazila iz manastira, ona se i pred odlazak iz
obitelji i po povratku u obitelj javljala prepodobnom po blagoslov.
Starica Divjejevske obitelji Matrona Plješčejeva kazivala je o sljedećem čudesnom
događaju. Stupivši u Divjejevski manastir, ja sam, po blagoslovu oca Serafima, imala kao
poslušanje, da sestrama spremam hranu. Jednom, zbog slabunjavosti i zbog vražjeg
iskušenja, ja zapadoh u takav duševni nemir i utučenost, da odlučih da nečujno i bez
blagoslova napustim manastir, - toliko mi se učinilo teško i nepodnošljivo ovo poslušanje.
Bez sumnje otac Serafim je providio moje iskušenje, jer me je iznenada pozvao da dođem
do njega. Ja dođoh k njemu trećeg dana po Petrovu, i sav put sam plakao. Došavši do
njegove Sarovske kelije, ja pred vratima napravim, po običaju molitvu. Odgovorivši:
Amen, starac me sretne kao brižljiv otac i, uhvativši me za obje ruke, uvede me u keliju.
Onda reče: Eto, radosti moja, ja te očekivah cijeloga dana. Ja mu sa suzama odgovorih: tebi
je poznato kakvo je meni poslušanje; ranije mi je bilo nemoguće za doći; i čim sestrama
dadoh objed, ja odmah krenuh k tebi, i sav put sa plakao. – Tada mi otac Serafim svojom
maramicom obrisa suze, govoreći: suze tvoje ne kaplju uzalud na pod. Pa zatim, prikloni
se, i cjelivaj, Carica Nebeska utješit će te. Ja načinih poklon i cjelivah svetu ikonu, i osjetih
takvu radost na duši, da naprosto potpuno oživim. Poslije toga otac Serafim mi reče: Sada
idi u sobu za goste, a sutra dođi u daljnju pustinju. No ja mu na to odgovorih: Ja se bojim
da sama idem u daljnju pustinju. – A otac Serafim na to reče: Ti putem do pustinje čitaj na
glas neprestano: Gospode, pomiluj! I pri tome, sam otpjevaj nekoliko puta: Gospode,
pomiluj!
Ja tako i uradih: sutradan sam cijelim putem govorila na glas: Gospode, pomiluj! I
ne samo da nisam osjećala nikakav strah, nego sam u srcu osjećala najveću radost, po
molitvama oca Serafima. Prilazeći k dalekoj pustinji, odjednom ugledam gdje otac Serafim
sjedi blizu svoje kelije na drvetu, a pored njega stoji užasno veliki medvjed. Ja se uplaših i
povikah na sav glas: umrijet ću! – i padoh. Otac Serafim, čuvši moj glas udari medvjeda i
mahnu mi rukom. Medvjed, kao neki razumni stvor, odmah pođe u gustu šumu na onu
stranu na koju mu otac Serafim pokaza rukom. A ja, vidjevši sve to, drhtah od užasa; ipak
kad mi otac Serafim priđe sa riječima: Ne užasavaj se! Ne boj se! Ja nastavih da vičem:
umrijet ću! – Na to mi starac reče: Ne, nećeš umrijeti; smrt je daleko od tebe; a ovo je
radost. I onda me odvede k onom istom drvetu na kojem je maloprije sjedio, pa, pomolivši
se Bogu, posjedne me na njega, i onda i sam sjedne. No tek što smo sjeli, odjednom se iz
guste šume pojavi onaj isti medvjed, pa prišavši k ocu Serafimu legne kraj njegovih nogu.
Ja pak, nalazeći se u blizini takve strašne zvijeri, ispočetka bijah u najvećem užasu. No
zatim, vidjevši da se otac Serafim ophodi sa njim bez ikakvog straha kao sa krotkim
janjetom, pa ga pak iz svojih ruku nahrani kruhom, ja se postepeno smirih i živnuh
vjerom. Tada mi čudesno izgledaše lice velikog oca mog: ono bijaše svjetlo i radosno kao u
anđela.
Na početku, kada se potpuno smirih, a starac već bijaše skoro čitav kruh dao
medvjedu, on mi pruži preostali dio kruha i naredi mi da ja sama nahranim medvjeda. No
ja mu odgovorih: Bojim se, on će mi i ruku odgristi. – A otac Serafim, pogledavši u mene,
osmjehnu se i reče mi: vjeruj da ti on neće odgristi ruku. Tada ja uzeh pruženi mi komad
kruha, i nahranih njime medvjeda, jer zvijer bijaše krotka i prema meni grješnoj, zbog
molitve oca Serafima. Vidjevši me spokojnom, otac serafim mi reče: sjećaš li se,
prepodobnom Gerasimu na Jordanu služio je lav, a ubogom Serafimu služi medvjed. Eto, i
zvijeri nas slušaju, a ti si, klonula duhom. Pa zbog čega da mi padamo duhom? Evo, da
sam ponio škare, ja bih ga sada i oštrigao. – Tada ja u prostoti svojoj rekoh: kada bi ovog
medvjeda vidjele sestre, one bi umrle od straha. – No on odgovori: Ne, sestre ga neće
vidjeti. Ja onda rekoh: A ako ga netko zakolje, meni će ga biti žao. Starac odgovori: Ne neće
ga ni zaklati; osim tebe nitko ga neće ni vidjeti. Ja još razmišljah kako ću ispričati sestrama
o ovom čudu. A otac Serafim odgovori na moje misli: Ne, do jedanaest godina poslije moje
smrti ti nikome ne pričaj o ovome. A onda će ti volja Božja otkriti kome ćeš to kazati.
Poslije dosta vremena starica Matrona dođe nekim poslom u keliju, gdje se, sa
blagoslovom oca Serafima, bavio životopisom seljak Efim Vasiljev, poznat po svojoj
odanosti i ljubavi prema starcu. I vidjevši da on piše o ocu Serafimu, odjednom mu reče:
Bilo bi zgodno da tu napišeš o ocu Serafimu sa medvjedom. Efim Vasiljev je upitao, zbog
čega ona tako misli. I ona njemu prvome ispriča o onome čudesnom događaju. A tada se
baš bijaše navršilo jedanaest godina od starčeve smrti.
Za sestre Divjejevske obitelji prepodobni otac Serafim ostavi naročito molitveno
pravilo, i dade im potrebna uputstva o čuvanju riznice i crkvene imovine. Ispočetka sestre
«vodenične zajednice» ne imaše posebni hram, što im pričinjavaše značajne teškoće. Ali
kad ugodnik Božji čudesno iscijeli spomenutog Mantorova, onda ovaj iz blagodarnosti
prema čudotvornom starcu, i po savjetu njegovom, prodaše svoje imanje i dade sve za
zidanje velikog kamenog hrama za «vodenične» sestre. Hram bi podignut sa dva
prijsetolja, jedan u ime Roždestva Kristova, drugi u ime Rožderstva Presvete Bogorodice, i
osvećen 1829. godine.
 Što se tiče rada, prepodobni otac Serafim je osim vodeničnih poslova, zagovarao
Divjejevskim sestrama da se bave radom koji je svojstven prostim ljudima. A crtanje,
šivanje svilom i zlatom, i drugi slični poslovi, koji su zahtijevali udubljivanje umno i
spadaju u umjetnost, on nije htio dopustiti. Uvijek vjeran svome načelu, on je ovakvo
zavještavanje zasnivao na pravilima sv. Vasilija Velikog i sv. Grigorija Bogoslova, koji
preporučuju da se u manastiru bave isključivo poslovima koji zadovoljavaju manastirske
potrebe. No pri svim radovima, otac Serafim je savjetovao držati se strogo pravila: posao u
rukama – molitva u ustima.
Sva ova starčeva zavještavanja strogo su ispunjavana u Divjejevskom sestrinstvu. A
skretanja od njih obično su povlačila za sobom neprijatne posljedice po obitelji; no sveti
Serafim ju je čuvao od nevolja i bijede. Tako, prepodobni je zavještavao da u podignutom
hramu Roždestva Kristova, gdje se stalno imao za čitati psaltir, gori neugasiva svijeća pred
ikonom Spasitelja, a pred ikonom Majke Božje isto. I protom je dodao, da ako se ovo
njegovo zavještanje bude ispunjavalo točno, Divjejevsko sestrinstvo neće trpjeti nevolje i
bijede, i da za ovu svrhu neće nedostati ulja. Ali jednom crkvenica, kada svi bijahu izišli iz
hrama, ugleda da se svijeća ugasila i da je zejtin sav izgorio, a to je bio i zadnji zejtin. Tada
se ona sjeti zavještavanja prepodobnog Serafima, i pomisli da se, eto, riječi njegove nisu
ispunile, i da stoga ni drugim pretkazivanjima njegovim ne treba poklanjati vjere. Vjera u
vidovitost blagodatnog starca stade je napuštati. No odjedanput, ona ču prasak i,
podigavši glavu, ona vidi da se svijeća upalila, da je puno zejtina, i da u njemu plove dvije
male novčanice. Zbunjena, ona pohita k starici Jeleni Mantorovoj, kod koje bijaše na
poslušanju, i ispriča joj što se dogodilo. Na putu je sretne seljak i dade joj 300 rublja u
novčanicama za zejtin u neugasivoj svijeći za pokoj duša njegovih roditelja.
Ne ograničavajući se na zavještanja dana Divjejevskim monahinjama, prepodobni
Serafim ode mnogo dalje; još za života svog on spremi mjesto za zidanje saborne crkve,
pošto su tada, kao i ranije, sestre koristile parohijski hram za bogosluženja. U nas će –
govorio je on jednoj divjejevskoj starici tješeći je, - biti i saborna crkva. Na našoj zemlji bit
će i nama stada, i ovčice i volovi. Zašto onda tugovati? Sve će u nas biti naše. Sestre će i
orati, i žito sijati.
Tako prepodobni otac naš Serafim obrazova posebno, tzv. Serafimsko – Divjejevsko
sestrinstvo, odvojeno od prijašnjeg, osnovano gorespomenutom Agatijom Meljgunovom.
Ali po duhu on nije odvajao vodenično sestrinstvo od Divjejevskog, i kao osnivača obojice
smatrao je monahinju Agatiju, čiju je uspomenu duboko poštivao. Pokroviteljem pak novo
obrazovane zajednice sveti podvižnik je priznavao Presvetu Majku Božju. Eto, znajte, -
govoriše on jednoj starici - , ovo mjesto izabra sama Carica Nebeska za proslavljanje
Njezinog imena: Ona će nam biti bedem i zaštita.
Sa istom takvom brigom i ljubavlju prepodobni Serafim se brinuo još i o
Ardatovskoj obitelji i o Zelengorskom sestrinstvu, ispunjavajući blagodatni zavjet Majke
Božje, koja mu u divnom viđenju povjeri ove tri ženske obitelji na rukovodstvo i uređenje.
Pri kraju svoga zemaljskoga života sveti podvižnik se udostoji od Boga neobičnih
divnih darova blagodati. Sva ličnost njegova odisala je svetom krotošću i smirenim umom.
Njegove riječi, pouke, savjeti, razgovori u svojoj čudesnoj prostoti vršili su neobičan
utjecaj; i neuki i učeni, i bogati i siromasi, i mirjani i monasi dobivali su od dodira i
razgovora sa njim, velike duhovne koristi i utjehe. Čak su se i nevjerni i malo vjerni
obraćali na put spasonosnog pokajanja. Dar vidovitosti i čudotvorstva rastao je u
blagodatnom starcu sve više i više. On je čitao u duši svojih posjetioca pitanja, prije no što
su ih oni izrekli, i davao na njih odgovore. Duša ljuska bila je otkrivena pred njim kao lice
u ogledalu.
Neiscrpna iscjeljenja lila su se iz svetog podvižnika. Kada su neki na to ukazivali,
on je sa smirenjem odgovarao da to čini ne on «ubogi», već molitveno posredovanje
Presvete Majke Božje i svih svetih Apostola Kristovih. Svi koji su pili i umivali se sa
«Serafimovog studenca», iscjeljivali su se od svojih neduga. Jednom monahu kome ruke
bijahu potpuno oduzete, sveti starac dade posudu sa svetom vodom i reče mu: Uzmi i pij!
Ovaj popi vodi i iscijeli se. Žena nekog Borotilova bijaše na samrti. Muž njezin, gajeći
veliku vjeru k prepodobnome, obrati mu se sa suzama da pomogne njegovoj bolesnoj ženi;
no prepodobni izjavi da njegova žena mora umrijeti. Tada Borotilov, sav u suzama,
pripade k nogama njegovim preklinjući ga da se pomoli da ženi njegovoj bude vraćen
život i zdravlje. Prepodobni se pogruzi na deset minuta u «umnu» molitvu; zatim otvori
oči, podiže Borotilova na noge, i radosno mu reče: Radosti moja. Gospod daruje supruzi
tvojoj život. Idi sa mirom k domu svom. Borotilov s radošću pohita doma, i tamo saznaše
da je njegovoj ženi nastupilo olakšanje upravo u onim trenucima kada se prepodobni
Serafim nalazio u molitvenom podvigu. Ubrzo zatim žena potpuno ozdravi.
Nekima je sveti starac predvidio blisku smrt, želeći da oni ne bi prešli u vječnost
bez kršćanske pripreme; drugima je pak predvidio smrt, da bi ih pobudio na pokajanja, jer
ih bez pokajanja i ispravljanja života očekuje kazna Božja u onom svijetu.
Približavajući se kraju svoga mnogo trudnog života, ovaj slavni borac Kristov ne
samo ne umanji svoje trudbeništvo, nego prijašnjim podvizima doda nove trudove i
podvige. Posljednjih godina svoga života, on je spavao sjedeći na podu, naslonjenih leđa
uza zid i ispruženih nogu, a ponekad je prislanjao glavu na kamen ili na srušeno drvo, ili
se ispružio na vreću, na cigle, na cjepanice koje su se nalazile u njegovoj keliji.
Približavajući se pak času svoga odlaska sa ovoga svijeta, on se spuštao na koljena i spavao
ničice k podu na laktovima, pridržavajući glavu rukama. Hranu je uzimao jedanput na
dan, uvečer, odjeću je nosio ubogu i bijednu. Na pitanje jednoga bogatog čovjeka, zašto
nosi takve dronjke, blaženi starac odgovori: Joasaf carević smatrao je mantiju, koju mu
dade pustinjak Varlaam, uglednijom i dragocjenijom od carske porfire.
Prepodobni Serafim iako već bijaše umro za svijet, ipak ne prestajaše da i uz to
vrijeme sa bezgraničnom ljubavlju molitveno posreduje za one što žive na ovom svijetu.
Nebo mu postade sasvim srodno. Kada posjetioci iz Kurska pitahu oca Serafima, ima li
nešto da poruči svojim rođacima, on ukazujući na likove Spasitelja i Majke Božje, s
osmijehom reče: Evo mojih rođaka, a za žive moje rođake ja sam već živi mrtvac.
Na godinu i devet mjeseci pred svoju smrt prepodobni Serafim bi udostojen posjete
od strane Presvete Majke Božje. To se dogodi rano ujutro na Blagovjesti, 25. ožujka, 1831.
godine. Na dva dana ranije, - kazivaše starca divjejevskog sestrinstva Evpraksija -, starac
mi naredi da dođem kod njega na taj dan. Kada ja dođoh, starac objavi: imamo viđenje
Majke Božje. I poklopivši me ničice, on me prekri svojom mantijom, i čitaše nada mnom
po knjizi. Potom, podigavši me reče: evo, sada se drži za mene i ničega se ne boj. U to
vrijeme nastade huka, slična onoj kada puše vjetar. Kada se huka utiša, začuje se pjevanje,
slično crkvenom. Onda se vrata od kelije sama otvoriše, postade svjetlo, svjetlije od dana, i
mir ispuni keliju. Starac stajaše na koljenima, sa rukama podignutim k nebu. Ja se uplaših.
Starac ustade i reče mi: ne plaši se, dijete, ovo nije opasnost, nego nam se od Boga šalje
milost. Evo, Preslavna, Prečista Vladarica naša Presveta Bogorodica ide k nama! –
Naprijed iđahu dva anđela, držeći, jedan u desnoj, a drugi u lijevoj ruci, po grančicu sa tek
rascvjetanim cvjetovima. Kaosa im bijaše zlatno- žuta, i padaše im po ramenima. Oni
stadoše naprijed. Za njima iđaše sv. Jovan Preteča i sv. Jovan Bogoslov. Haljina na njima
bijahu bijele, blistave od čistoće. Za njima iđaše Majka Božja, a za njom dvanaest djeva.
Carica Nebeska imaše na sebi mantiju, sličnu onoj koja se viđa na ikoni Tužne Majke Božje;
mantija bijaše blistava, ali kakve boje ne umijem reći, neiskazano lijepa; zakopčana ispod
grla velikom okruglom kopčom, trakom ukrašenom divnim čudesno ukrašenim krstićima,
ali čime ukrašena ne znam, samo se sjećam da je sijala neobičnom svjetlošću. Riza, preko
koje bijaše mantija, bijaše zelena, visoko opasana pojasom. Preko mantije bijaše kao
epitrahilj, a na rukama narukvice, koje kao i epitrahilj , bijahu ukrašene krstovima. Rastom
Ona izgledaše viša od svih djeva. Na glavi Joj bijaše uzvišena kruna, raznoliko ukrašena
krstićima, predivna, čudesna, a blistala je takvom svjetlošću da je bilo nemoguće gledati
očima u nju, isto kao i u kopču, traku i samo lice Carice Nebeske. Kosa Joj bijaše
raspuštena po leđima i bijaše duža i ljepša nego u anđela. Djeve iđahu za Njom po dvije i
dvije; u vijencima, u haljinama raznih boja; bijahu raznoga rasta, raznih lica, i razne boje
kose, koja im se također spuštala po leđima; sve bijahu velike ljepote, i stadoše u krug oko
sviju nas. Carica Nebeska bijaše u sredini. Kelija postade prostrana i vrh se sav ispuni
plamena kao od gorućih svijeća. Bijaše svjetlije nego u podne; svjetlost bijaše naročita, ne
slična dnevnoj svjetlosti, bijaše svjetlije i vidljivije nego od sunčane svjetlosti. Ja se uplaših
i padoh. Carica Nebeska priđe k meni i, dodirnuvši me desnom rukom, reče mi: «Ustani,
djevice, i ne boj se nas. Takve djeve, kao što si ti dođoše ovdje sa mnom». Ja ne osjetih kako
ustadoh. Carica Nebeska ponovi: «Ne boj se, mi smo došli da vas posjetimo». Otac Serafim
već ne stajaše na koljenima nego na nogama pred Presvetom Majkom Božjom, i Ona
govoraše s njim tako umiljato, kao sa svojim bliskim. Obuzeta velikom radošću, ja upitah
oca Serafima, gdje smo mi. Mislila sam da više nisam živa. Potom kada ga zapitah: Tko su
ovo? Presveta Majka Božja naredi mi da priđem k djevama i da ih sama upitam. One
stajahu sa obje strane po redu kako su i došle. Na prvim mjestima stajahu sv. veliko
mučenica Varvara i Ekaterina, na drugim – sv. prvomučenici Tekla i sv. veliko mučenica
Marina, na trećim – veliko mučenica carica Irina i prepodobna Evpraksija, na četvrtim – sv.
veliko mučenica Pelagija i Doroteja, na petim – prepodobna Makrina i mučenica Justina,
na šestim – veliko mučenica Julijana i mučenica Anisija. Ja stanem prilaziti svakoj od njih, i
svaka mi kazivaše svoje ime i podvige mučeništva i života Krista radi, shodno onome što
je napisano o njima u Žitijama svetih; sve govorahu: Nije nam Bog tek ovako darovao ovu
slavu, nego za stradanje i podviženje. I ti ćeš postradati.
Presveta Majka Božja je mnogo toga govorila ocu Serafimu što učesnica u viđenju
nije mogla čuti. A evo što je čula: « Ne ostavljaj moje djeve» ( divjejevske). Otac Serafim
odgovori: O, Carice, ja ih prikupljam, ali ne mogu sam od sebe da ih rukovodim. Na to mu
Carica Nebeska reče: «Ja ću ti, ljubimče moj, u svemu pomagati. Naredi im poslušanje; ako
ga izvrše, onda će biti s tobom u blizini mene, a ako izgube mudrost, onda će se lišiti
udjela ovih bližnjih djeva mojih, ni mjesta, ni vijenca takvog neće biti. Tko im učini
nepravdu, bit će poražen od mene; tko im posluži Gospoda radi, bit će spomenut pred
Bogom». Zatim, obraćajući se meni reče mi: Eto, pogledaj na ove moje djeve i na vijence
njihove, neke od njih ostaviše zemaljsko carstvo i bogatstvo, zaželjevši carstvo vječno i
nebesko; zavolješe dobrovoljno siromaštvo; zavolješe Jedinog Gospoda, i zato se, vidiš,
udostojiše ovakve slave i časti. Kako je bilo ranije, tako je i sada. Samo su prijašnje
mučenice stradale javno, a sadašnje – tajno, mukama srca, i nagrada će im biti takva ista.
Viđenje se završi time što Presveta Majka Božja reče ocu Serafimu: «Uskoro ćeš,
ljubimče moj, biti s nama», i blagoslovi ga. Oprostiše se sa njim i svi sveti: sv. Jovan Preteča
i Jovan Bogoslov blagosloviše ga, a djeve se cjelivaše s njim ruka u ruku. Meni bi rečeno:
Ovo viđenje je tebi dano radi molitava oca Serafima , Marka, Nazarija, i Pahomija. I potom
u tren oka sve postane nevidljivo.
Viđenje je trajalo jedan sat. Starac, obraćajući se meni, reče: Eto, kakve blagodati
udostoji Gospod nas uboge. Meni je na ovakav način bilo već dvanaest javljanja od Boga.
Gospod sada udostoji i tebe. Eto kakvu radost doživjesmo! Imamo razloge zbog kojih
treba da imamo vjeru i nadu u Gospoda. Pobjeđuj neprijatelja đavola, i budi u svemu
mudra protiv njega, jer Gospod će ti pomoći u svemu. Prizivaj sebi u pomoć Gospoda i
Majku Božju, svetitelje, i mene ubogog spominji. Pamti i govori u molitvi: Gospode, kako
ću umrijeti? Kako ću, Gospode, na strašni sud doći? Kako ću, Gospode, odgovor dati za
djela svoja? Carice Nebeska, pomozi mi!
Uzlazeći sve više i više po ljestvici vrlina i podviga monaških, prepodobni otac
Serafim se, približi k odlasku svom iz ovoga svijeta. Još godinu dana prije smrti on osjeti
svoju iznemoglost. U to vrijeme on napuni sedamdeset i dvije godine. U svoju pustinju on
već nije odlazio često; bijaše mu čak teško da u Sarovu prima mnogobrojne posjetioce.
Noge su ga stalno boljele, što bijaše posljedica neprestanih bdijenja njegovih, molitvenih
podviga i premlaćenosti od strane razbojnika. Iz rana na nogama neprestano je curio neki
sok. Ali u licu prepodobni je ostajao svijetao i radostan, osjećajući duhom onu nebesku
radost i slavu, koju ugotovi Bog onima koji Ga ljube.
Iscjeljujući kao i ranije mnoge vjerne, i čudesnim darom vidovitosti pomažući
mnoge u njihovom preporodu i spasenju, prepodobni otac naš stane često proricati svoju
blisku koncinu. Dajući nekima posljednje pouke, on je uporno tvrdio: «Mi se više nećemo
vidjeti!» Nekim monasima, a i mirjanima, preporučivao je da se ubuduće sami brinu o
svome spasenju, primjećujući da se oni neće više nikada vidjeti, i opraštajući se sa njima
molio ih je da se mole za njega. Često su viđali svetog starca gdje stoji kraj svog
mrtvačkog sanduka, razmišljajući o zagrobnom životu, i ponekad gorko plačući. Nekim
divjejevskim sestrama je otvoreno govorio: «Sile moje malaksaju; živite sada same,
ostavljam vas….Gospodu i Prečistoj Majci Njegovoj». Neki su tržili od njega blagoslov da
ga idućeg Velikog Posta posjete u Sarovu, no on je odgovarao: «Tada će se vrata moja
zatvoriti, i vi me nećete vidjeti».
I po tjelesnom izgledu dalo se vidjeti da se život svetog podvižnika brzo gasi, ali je
duhom bio još bodriji nego ranije. Nagovještavao je on o bliskoj koncini svojoj i najbližim
prijateljima i sa podvižnicima svojim, na primjer, blaženom jeromonahu Timonu, vjernom
učeniku svom, koji se podvizavao u Nadjejevskoj pustinji. Pri tome mu je dao i posljednje
dušom korisne pouke: « Posadi, oče Timone, posadi danju pšenicu. Posadi je na dobroj
zemlji, posadi je i na pijesku i na kamenju, posadi kraj puta, u trnju, da bi negdje
proklijala, i uzrasla, i plodove donijela, makar i ne brzo. I dani ti talant ne skrivaj u zemlji,
da ne bi bio istjazavan od Boga tvog, nego ga podaj trgovcima, neka trguju njime».
Svome kelejniku prepodobni je ne jedanput govorio, ciljajući na svoju blisku smrt:
«uskoro ću umrijeti». Jednome od sarovskih staraca, davši mu pouku, on naredi da puhne
u svijeću; i kada se ona ugasi on reče: «Eto, tako ću se i ja ugasiti». A nekima je od bratije
govorio: «Život se moj skraćuje, duhom kao da sam se ovog trenutka rodio, a tijelom sam
po svemu već mrtav».
Vidjevši istinski podvižnički život prepodobnog Serafima, jedan od sarovske
bratije, pouke radi, upita starog podvižnika na kratko vrijeme pred njegovu blaženu smrt:
«Zašto mi ne provodimo ovako strogi život, kakav su provodili prijašnji podvižnici
blagočešća?» Zato, - odgovori sveti starac - , što nemamo odlučnosti. Kada bismo imali
odlučnosti, onda bismo živjeli kao i Oci, koji u starini prosijaše podvizima i pobožnošću:
jer je blagodat i pomoć Božja i vjernima i onima koji svim srcem traže Gospoda i sada ista
kakva je i bila ranije; jer, po riječi Božjoj, Isus Krist je jučer i danas onaj isti i zauvijek
(Jevr.13,8). – Ova duboka i sveta istina, koju je otac Serafim shvatio na osnovu svog
vlastitog iskustva životnog, bijaše, tako reći, zaključna riječ njegovih usta i pečat njegovih
podviga.
Pred početak 1833 godine prepodobni izmjeri sebi grob sa strane oltara Uspenske
crkve. Na nedjelju dana do svog odlaska, na Božić 1832 godine, otac Serafim bijaše na
svetoj liturgiji i pričesti se svetim Tajnama Kristovim. Poslije liturgije razgovarao je sa
igumanom, ocem Nifontom. Između ostalog on ga je molio da se brine o bratiji, naročito o
mladima. Tom prilikom mu ostavi zavještanje da ga sahrane u grob koji je on sebi spremio.
U nedjelju, prvog siječnja 1833 godine sveti starac dođe posljednji put u bolničku Zosimo
– Saratijevsku crkvu, cjelivaše sve ikone i svuda pripali svijeće, pa se potom, po običaju
svom, pričesti Svetim Tajnama. Po završetku liturgije on se oprosti sa svom prisutnom u
crkvi bratijom, sve ih blagoslovi i cjeliva, i tješeći ih govoraše im: « Spašavajte se, ne
padajte duhom, bdite, danas vam se vijenci spremaju». Pošto se oprosti sa svima, sveti
starac cjeliva Križ i ikonu Majke Božje, zatim obilazeći oko svetog prijestolja, on učini
uobičajeni poklon, i iziđe iz oltara na sjeverne dveri.
 Toga dana brat Pavle, susjed blagodatnom starcu po keliji, koji je često vršio
dužnost njegovog kelejnika i donosio mu hranu, primijeti gdje sveti otac tri puta odlazi na
spremljeni mu grob i dugo ostajaše gledajući na zemlju. Uvečer taj isti monah ču kako
starac u svojoj keliji pjeva uskršnje pjesme, proslavljajući Uskrsenje Kristovo.
Sutradan, drugog siječnja, otac Pavle u šest sati ujutro iziđe iz svoje kelije za ranu
liturgiju i ispred kelije oca Serafima, osjeti miris dima. U keliji bogougodnog starca uvijek
je gorilo mnogo svijeća; upozoravan da od toga može nastati požar, on je obično
odgovarao: « Dok sam ja živ, požara neće biti; a kada ja umrem, moj će kraj biti objavljen
požarom». Tako i bi. Otac Pavle, pomolivši uobičajenu molitvu, zakuca na vrata starčeve
kelije, no odgovor ne dobi, a vrata bijahu iznutra zatvorena. On onda, držeći da je starac
otišao u svoju pustinju i da u njegovoj keliji nešto gori, pozva bratiju. Kada otvoriše vrata,
vidješe da vatre nema, samo su knjige ležale na klupi kraj vrata u neredu i neke platnene
stvari, koje su mnogi posjetioci donosili starcu. Ove su stvarčice tinjale, vjerojatno od iskre
sa svijeća, čiji je svijećnjak tu stajao, ali vatre nije bilo. Stvari što su tinjale, ugasiše. Vani je
još bio mrak, tek se razdanjivalo, a u keliji je još bilo mračno, te ni oca Serafima nisu mogli
primijetiti. Zatim bratija, obaviještena o svemu, naiđoše sa rane liturgije. Upalivši svijeću,
oni ugledaše oca Serafima gdje gologlav u svojoj običnoj bijeloj odjeći, kleči na koljenima
na svojem mjestu molitvenih podviga pred ikonom Majke Božje «Umilenje». Na vratu mu
je visio metalni križ sa Raspećem, ruke su mu bile prekrižene na grudima, na analoju pred
ikonom ležala je otvorena knjiga po kojoj je on vršio svoje molitveno pravilo pred ikonom
Majke Božje. Misleći da je starac zaspao, monasi ga stadoše oprezno buditi, no odgovora
ne bi: starac je završio svoj podvižnički život na zemlji. Oči su mu bile zatvorene, lice
oživljeno i oduhovljeno razmišljanjem o Bogu i molitvom, tijelo još toplo, kao da je tog
trena duh njegovo napustio svoje zemno prebivalište.
Sa blagoslovom nastojatelja, igumana Nifonta, bratija na rukama prenesoše tijelo
blaženog starca Serafima i položiše ga u susjednoj keliji jeromonaha Evstatija. Tu mu
umiše čelo i koljena, odjenuše ga po monaškom činu, i položiše u već poznati nam hrastov
mrtvački sanduk, i odmah prenesoše u sabornu crkvu.
Vijest o smrti starca brzo se pronese, i naglo se u manastir skupa sva okolina. Svi su
tugovali i gorko plakali zbog smrti prepodobnog pravednika, naročito sestre Divjejevske,
jer su u njemu gubile svog duhovnog oca i staraoca. Njihov je plač bio toliko neutješan,
zato što nije bilo čovjeka koji bi bio u stanju da ga zamijeni kao duhovnog rukovodioca.
U noć blažene smrti prepodobnog Serafima jeromonah Filaret, koji se podvizavao u
Glinskoj pustinji, izlazeći sa jutrenja iz hrama, ukaza bratiji na neobičnu svjetlost na nebu i
reče: «Eto kako duše pravednih uzlaze na nebo! Sada se duša oca Serafima uznosi na
nebo».
Osam dana stajalo je tijelo prepodobnog Serafima u sarovskoj crkvi Uspenja.
Grobnicu blaženome starcu spremiše na onom mjestu koje je on sam bio izabrao. Sarovska
obitelj bijaše još prije dana sahrane preplavljena tisućama naroda, koji se stjecaše sa svih
strana, iz susjednih pokrajina i guberija. Svi su jednodušno oplakivali smrt svetog starca, i
svaki se tiskao da cjeliva velikog ugodnika Božjeg. Na sam dan sahrane, na liturgiji za
pokojnika bijaše toliko mnogo naroda u crkvi, da su se svijeće na svijećnjacima oko
pokojnika gasile od zapare. Sahranu izvrši iguman sarovski otac Nifont, uz pomoć
mnogobrojne bratije. Tijelo prepodobnog bi sahranjeno sa desne strane oltara sarovske
crkve, pokraj groba Marka zatvorenika. Kasnije nad grobom bi podignut metalni
spomenik u obliku grobnice, sa natpisom: «Živio u slavu Božju 72 godine, 6 mjeseci i 12
dana».
I poslije blaženog odlaska sa ovog svijeta prepodobni Serafim davao je razna
iscjeljenja i čudesa svima koji su mu se sa vjerom obratili. On je produžio da i iz onog
svijeta pokazuje ljudima svoju čudesnu samilosnu ljubav, koju je neprestano pokazivao za
života svog na zemlji, kada se svakome, po neiskazanoj dobroti svojoj, obraćao sa riječima
«adosti moja». Naročito se on često javljao sarovskim i divjejvskim sestrama radi njihovog
iscjeljenja i utjehe.
Tako, na šest mjeseci poslije blažene smrti oca Serafima jedna sestra Divjejevske
obitelji razboli se od bjesomučnosti. I jedne noći ona u snu vidi kao da se nalazi u
Divjejevskoj crkvi, gdje i prepodobni Serafim; starac je, sa još jednom sestrom koja se
također nalazila tu, uzima za ruke, uvodi u oltar, obilazi sa njom oko prijestola, i ona se
odjednom osjeti dobro i lako. Probudivši se, ona se prekriži i potpuno dođe k sebi;
probudi se ona potpuno zdrava, i od tada više nikada nije imala nastupe bjesomučnosti.
Druga sestra Divjejevske obitelji razboli se slično od očiju. Uoči Nove 1835 godine
vidi ona ovakav san; kao nalazi se u crkvi Tihvinske Majke Božje, iz carskih dveri izlazi u
bijeloj rizi prepodobni Serafim, daje joj zraka i naređuje da njime obriše oči, a ona ga upita:
«Jesi li to ti?» , a on joj odgovori: «radosti moja, kako si ti nevjerna! Sama si me molila a ne
vjeruješ. Pa ja kod vas liturgiju služim». Poslije toga starac postade nevidljiv. – Od toga
vremena monahinji prestane bolest očiju.
Poznati i od svih poštovan ruski podvižnik sa Atona jeromonah Serafim, poznat
pod imenom «Svetogorac», u svojim kelejnim zabilješkama govori sljedeće: «Godine 1849.
ja se razboljeh. Bolest moja bijaše ubitačna, ja nisam mislio da ću ostati živ. Nikakva mi
sredstva ne mogaše povratiti zdravlje i snagu. Bio sam u očaju. No kasno navečer na Novu
godinu 1850, odjednom mi netko tiho progovori: «Sutra je dan smrti oca serafima,
sarovskog starca; odsluži za njega liturgiju za pokojnike, i on će te iscijeliti». Ovo me silno
utješi. Iako nisam osobno znao za oca Serafima, ali sam 1838 godine, boraveći u sarovu,
stekao prema njemu ljubav i vjeru. Ova se osjećanja u meni još više učvrstiše kada 1839
godine sanjah kako od sve duše služim molitve ocu serafimu i gromko pjevam:
«Prepodobni oče Serafime moli za nas!». Samo kada mu je poslije šeste pjesme valjalo
pjevati Evanđelje, i ja nisam znao koje, dali Evanđelje prepodobnome ili neko drugo,
odjednom netko mi odgovori: čitaj trideset i šesto začalo od Mateja. Pri ovim riječima
tajanstvenoga glasa ja se probudih. Od tog doba, i sada, ja iskreno vjerujem da je otac
Serafim ugodnik Božji. No da se vratim na moju bolest u 1849 godini. Prema tajanstvenom
nagovještenju, koje mi je preporučivalo spomen ocu Serafimu, ja zamolih, pošto sam ne
bijah u stanju, da se za njega odsluži liturgija. I čim to uradih – bolest me prođe, i ja osjetih
neobično spokojstvo, izbavih se od nasilja zlog. I od tog vremena ja sam pomoću blagodati
Božje zdrav».
U srijedu pete nedjelje Velikog Posta 1858 godine divjejevska monahinja Evdokija,
zajedno sa drugim sestrama, punjaše ledom ogromnu ledenicu, koja bijaše duboka tri
metra. No okliznuvši se iznenada, ona padne na samo dno ledine, gdje je bilo nekoliko
gomila oštrog komada leda. Od silnog pada ona ni ne jauknu. Jedva je izvukoše
onesviještenu. Vidjevši da je još živa, poslaše u selo po doktora. Kada poslije nekoliko sata
dođe k sebi, duhovnik ju ispovijedi i pričesti. Jadnica se žaljaše na smrtne muke i slabost u
glavi, na kojoj bijaše mnogo modrica. Od najmanjeg dodira ona je padala u nesvijest.
Došavši, doktor shvati da je njezino stanje vrlo opasno. Poslije dvije nedjelje, od kojih ona
gotovo da nije ni spavala od bolova, u ponoć na Veliki Četvrtak ona zaspa površnim snom,
u kome vidi ovo: prepodobni otac Serafim uđe k njoj u keliju i reče joj: Došao sam da
posjetim moje sirotice; odavno nisam bio ovdje; ona mu gorko plačući reče: o kako me boli
slabina! Starac onda, sastavivši tri prsta desne ruke, prekriži triput povrijeđeno mjesto,
govoreći: stavljam ti flaster i zavoj. Poslije toga on postade nevidljiv. Evdokija se probudi i
otvori oči, - u keliji bijaše savršena tišina, i ona ponovno zaspa.- Probudivši se u pet sati
ujutro, ona vidi da leži na bolesnom kuku ne osjećajući nikakvu bol. Prisjetivši se javljanja
njoj, ona reče: dugo sam osjećala kao da flaster stoji na ozlijeđenom mjestu. I tog dana ona
sama, bez ičije pomoći, ustane sa kreveta i ispriča svima o svome čudesnom iscjeljenju.
Mnogima je prepodobni davao iscjeljenje, savjetujući im da piju vodu sa njegovog
studenca i da se njome umiju. Tako, dvije godine poslije smrti starca, jedna sestra
Divjejevske obitelji teško se razboli od tifusa i bijaše na samrti; pritom joj se potpuno
oduze jedna ruka. I gle, ona vidi u snu prepodobnog oca Serafima, koji je upita, zašto ona
ne dođe k njemu na studenac; i uzevši je za bolesnu ruku, podiže je, naređujući joj da to
neizostavno učini. – Probudivši se, monahinja osjeti da joj je ruka iscijelila. A kada je sestre
odvezoše u Sarov na «Serafimov studenac» i poliše je vodom iz njega, ona dobi potpuno
iscjeljenje.
Konjički kapetan Teplov, koji gajaše osobito poštovanje prema starcu, dođe 1834
godine u Sarov sa trogodišnjom kćerkom koja bolovaše od nogu. Pomolivši se na
starčevom grobu, ponese dijete na Serafimov studenac, čvrsto vjerujući da će se Gospod
radi starčevih molitava smilovati na nju. Napivši djevojčicu vodom sa studenca i umivši
joj noge, oni ponesoše vode sa sobom u manastira namjerom da nad njom odsluže liturgiju
sa vodo posvećenjem. No pri ulazu u manastir djevojčica se otrže iz dadiljinih ruku i otrča
naprijed kao zdrava, i dobi potpuno iscjeljenje.
U 1856 godini jedinac sin viceguvernatova Kostromske guberije A. A. Borzko,
osmogodišnji dečko, stade patiti od grčeva u stomaku. To se pretvori u strašnu bolest, sa
užasnim napadajima, tako da se roditelji stadoše bojati za život svog jedinca. U to vrijeme
rasoforna monahinja Kostromskog ženskog manastira C. D. Davidova pokloni majci
bolesnog dječaka Opis života i podviga Serafima Sarovskog. Ovaj Opis stadoše čitati
dječakovi i otac i majka, diveći se djelovanju blagodati Božje, koja se pojavila u
prepodobnome. Jedne noći dečko vidi u snu Spasitelja, okruženog Anđelima, koji mu
obeća iscjeljenje, ako on izvrši ono što mu bude naredio starac koji će doći k njemu. Potom
mu se javi starac, koji mu reče da se zove Serafim, i reče mu: «Ako hoćeš da ozdraviš, uzmi
vode sa studenca, koji se nalazi u Sarovskoj šumi, i zove se «Serafimov» , na njome tri
dana ujutro i uvečer umivaj glavu, grudi, ruke i noge, i pij od nje».
Ujutro dečko ispriča svoj san roditeljima; i oni bijahu u nedoumici kako da nabave
tu vodu, i tugovahu zbog toga. Sutradan ujutro dečko ispriča roditeljima drugi san; javi
mu se okružena Anđelima Majka Božja, i sa ljubavlju mu naređivaše da napravi ono što
mu je naredio starac. – Tog baš dana vrati se sa puta gospođa Davidova, i roditelji je
dječakovi zamoliše da im da malo vode sa Serafimova studenca. Ona im odmah posla
bocu te vode. I kada dečko postupi po uputama starčevim, on se stane postepeno
oporavljati, i potpuno ozdravi.
Neke je prepodobni Serafim spašavao od razbojnika i lopova, na čudesan način
javljajući se i prijeteći ovima. Tako, jednom je neka bogomoljka išla Muromskom šumom.
Čuvši na jednom mjestu zapomaganje i viku, ona izvadi ikonu od starca koju je sa sobom
imala, pa prekriži njome sebe i mjesto odakle se čulo zapomaganje. Uskoro su nedaleko
pronađena dva izmrcvarena čovjeka, koji ispričaše kako su ih razbojnici htjeli ubiti, ali su
odjedanput pobjegli. Uhvaćeni kasnije, ovi razbojnici kajući se za učinjeno, govoraše ovo:
kada su se spremali da svojim žrtvama zadaju posljednji udarac, odjedanput istrča iz šume
sijed, pogrbljen, u pokidanoj bijeloj mantiji monah, koji prijeteći prstom viknu: « Sad ću
vam ja pokazati!» a za njim trčaše gomila naroda sa motikama. – Kada ovim razbojnicama
pokazaše ikonicu prepodobnog serafima, uzetu od ove bogomoljke, oni izjaviše da je to taj
monah.
Mladu seljanku napadoše neke strašne bolesti, koje bijahu praćene štucanjem,
zijevanjem, pogoršanjem vida i bjesnilom. Ona je kidala sebe, vikala, pokazivala
neprirodnu snagu i trgala haljinu na sebi na komadiće. Njena stradanja trajala su osam
godina. Godine 1858 ona sa trima bogomoljkama – skitačicama krenu u Sarov i Divjejevo.
Putem je ponekad osjećala nastupe, ali je još mogla ići. Ukoliko se više približavala Sarovu,
toliko su nastupi bili češći. A kada ugleda Sarov, ona leže na put, i nipošto nije htjela dalje.
Jedva su je sa najvećim naporom doveli u Sarov. Poslije liturgije Carici Nebeskoj i za oca
Serafima, ona se sa svojim suputnicima, uputi na njegov studenac. No tu napad bijaše
izuzetno strahovit; ona se kidala «što me ti daviš! Ja sam jak, što me ti zavezuješ? Izaći ću,
izaći ću!» nekoliko puta ju je udarilo na zemlju na mrtvo; dva sata ona bijaše slijepa i
nijema. Na kraju ipak zli duh povika: «Tri izađoše, jedan ostade». Poslije dvadeset i četiri
sata u Sarovu ona se i pričesti svetim Tajnama i krenu u Divjejevo. Ali na pola kilometra
do manastira ona padne na zemlju. Nekoliko puta putem je nju okretalo kao točak. Sa
velikim naporom dovedoše bolesnicu do gostoprimnice predvečer. Cijelu noć ona provede
u nemiru, i pobjegla bi da je nisu držali. Ujutro, ne kazavši joj, povedoše ju u crkvu
Preobraženja Gospodnja, gdje je pustinja oca Serafima, pretvorena u sveti oltar i čuva se
sva njegova odjeća. Kada su je vukli u crkvu, neprirodna snaga protivljaše se snazi
nekolicine ljudi. Zao duh deraše se: « izaći ću, izaći ću! Šutjet ću!» sa rasprostrtim rukama i
nogama, i sa nabreklim vratom i stomakom odvukoše je do kamena Serafimovog.
Položivši je na njega, oni je pokriše mantijom, metnuše na nju epitrahilj svetoga starca;
bolesnica se stalno derala; a kada joj na ruke navukoše rukavice oca Serafima, ona postade
kao mrtva. Malo po malo, vrat, stomak i ostali dijelovi tijela stadoše se vraćati u normalno
stanje; provevši sat i pol vremena u nesvijesti, bolesnica dođe k sebi potpuno, i moljaše se
sa suzama, i blagodariše Gospoda i ugodnika Njegovog za svoje iscjeljenje. No pošto bijaše
veoma izmorena, ona nije mogla govoriti mnogo; njene suputnice su pričale o njoj, a ona je
potvrđivala. Tvrdila je i to, da joj nije nikada bilo tako lako i ugodno kao sada.
Nastojateljica obitelji blagoslovi je na put slikom oca Serafima i djelićem od njegovog
kamena. Idućeg dana, stojeći na cijeloj liturgiji otputova u Moskvu.
Iscjeljenje muromskog trgovca Ivana Zasuhina, sina njegovog i kćeri opisano je u
časopisu «Graždanin» za listopad 1884 godine. Muromski trgovac Ivan Ivanov Zasuhin 21
ožujka 1882 godine doputova iz Urjupina kući svojoj u Murom teško bolestan. U Urjupinu
se on razbolio od trbušnog tifusa. Mjesni doktor u Urjupinu u nekoliko mu olakša bolest,
ali mu savjetova da ide u svoje rodno mjesto, što on i učini. Putovanje vrlo umori
bolesnika i on doputova u Murom vrlo slab. Tu pozvaše doktora Stabrovskog. I no ga
stade liječiti od trbušnog tifusa. Bolest popusti, temperatura spadne. Ne prođe puno dana i
bolesnik se stane oporavljati. Ali se za vrijeme bolesti kod njega pojavi otok za ušima, pa
zatim na vrhu desne noge. Doktor kaže da je potrebno da se otok rasiječe, da bi izašla
tekućina koja se tamo nakupila. Ali to ne ispadne dobro, jer tekućina nije izlazila, a otok je
rastao sve više i više. Ni doktor, a ni drugi liječnik u ovoj bolesti mu nisu mogli pomoći.
Tada oni predložiše bolesniku da otputuje u Petrograd, smatrajući da će mu tamo moći
pomoći pomoću operacije. Bolesnik otputova u Petrograd. Konzilij petrogradskih
profesora, Bogdanovskog i Multanovskog, smatraše da je operacija nemoguća, i oni mu
posavjetovaše da se vrati kući. Po povratku u Murom, u njegovoj bolesti nastade novi
zaplet; on dobije zapaljenje plućne maramice i rastrojstvo stomaka. Bolesnik konačno
oslabi. Pozvaše i druge doktore i oni ustanoviše da je bolesnikovo stanje bez izlazno, pa
mu čak i dan smrti odrediše. Poslije takve izjave doktora, bolesnik se stade pripremati za
smrt. Pozvaše svećenika, kao duhovnog ljekara. On zateče bolesnika vrlo slabog, ali pri
svijesti. Kao pravi kršćanin, on se iskreno ispovjedi i udostoji svete pričesti. Ne prođe
mnogo dana, opet pozvaše svećenika. Svećenik dođe i opet zateče bolesnika pri svijesti, ali
potpuno slabog. I pročita mu molitvu za dušu. No trećeg dana bolesniku bi bolje. Razlog
bijaše u ovome: susjeda, ugledna gospođa, žaleći što joj umire tako dobar susjed, donese
bolesnikovoj ženi vode, zahvaćene sa studenca oca Serafima i zamoli je da bolesniku da te
vode. Žena prinese mužu vodu, ali on već ne bijaše u stanju ni usta otvoriti; žena je jedva
uspjela da mu sa kašikom ubaci nekoliko kapi, a ostalu vodu ona mu izli na glavu. Od tog
trenutka, bolesnik se potpuno umiri, tako da žena već pomisli da umire, i stade ga pažljivo
promatrati. No bolesnik, na njezino čuđenje, zaspa tihim snom; i spavaše nekoliko sati.
Probudivši se, bolesnik zatraži da nešto popije. Ovaj neočekivani zahtjev potpuno zbuni
ženu, te ona nije znala što da mu da, a da mu ne bi škodilo. Padne joj na pamet, da mu da
mlijeko i ona to učini. Ali se potom sjeti da mu je mlijeko zabranjeno, stoga stade strepiti
od mogućih posljedica. Popivši mlijeko, bolesnik osjeti da mu je dobro. Stomak je počeo da
radi, i nema onoga što se ranije dešavalo. Od tih trenutaka njemu bi bolje. Sutradan
pregleda ljekar njegove grudi i ustvrdi poboljšanje. No kuku mu je i dalje ostao bolestan,
rane se nisu zatvarale. Tada bolesnik ne obazirući se na svoju krajnju iznemoglost od
bolesti, izjavi da želi da sam otputuje u Sarov i da se pokloni ovom ugodniku Božjem.
Spremajući se za put, žena njegova uze sa sobom, za svaki slučaj, sve što je potrebno za
sahranu. Povedoše i djecu, da bi bolesnik, u slučaju žalosnog ishoda, vidio svoju djecu u
posljednjim trenutcima svoga života. Položaj bolesnika bijaše vrlo težak: sjediti u kolima
on nije mogao, pošto mu je bolesna noga bila savijena, a truckanje kola pričinjavalo mu je
nepodnošljive bolove. Pri svakom zadržavanju njega su na rukama iznosili iz kola. U
takvom bolesnom stanju, on stiže u Serafimsko – Divjejevski manastir. Tu je bolesnik imao
namjeru da malo odahne od teškog putovanja i da tu provede dvadeset i četiri sata. To je
bilo na sam dan Duhova. Nastupi vrijeme sve noćnoga bdijenja, a bolesnik odluči da bude
na služenju, bez obzira na silne bolove. Žena i njegov sluge, prenesoše ga na nosilima iz
gostoprimnice do crkve. Kada poslije bdijenja sav narod pristupi i cjelivaše ikonu Svete
Trojice, pođe sa velikim naporom i bolesnik na svojim štakama, uz pomoć žene i drugih,
da se pokloni i da ga pomažu svetim jelejem. Kada cjeliva ikonu i dobije pomazanje, on
nehotice baci pogled na ikonu Majke Božje u ikonastasu, koja je ranije bila u keliji oca
Serafima i pred kojom se on tako silno molio, i u tom trenutku osjeti kako mu noga čvrsto
stade na pod i prestade mu bol. On ostavi svoje štake i bez njih, na čuđenje svih prisutnih
ode na svoje mjesto. Kada se služba završi, on ustade smjelo na noge i iziđe iz crkve, gdje
su ga sluge očekivale sa nosilima. No, pošto mu njihova pomoć nije bila potrebna, on im
predade čak i svoje štake, pa bez ičije pomoći prođe put, oko četrdeset kilometara, do
gostoprimnice. Sutradan on opet pješke ode u crkvu, gdje se i pričesti Svetim Tajnama. Tog
istog dana on pohita u Sarov, i tamo na grobu oca Serafima se pomoli. Sutradan ujutro,
poslije bogosluženja, on požuri na studenac, čijom vodom on bi onako čudesno spašen od
smrti. Studenac je od manastira udaljen oko dva kilometra. No bolesnik lako prijeđe taj
put. Putem je razmišljao, da li da sa bolesnog mjesta izvuče drenažu ili ne. Mnogi ga
savjetovahu da to ne čini; i on ih posluša. Kada dođe do studenca, on se skinu gol, priđe
pod sami studenac, i čim osjeti na sebi hladnu vodu njegovu – kroz njegovo tijelo
prostruja kao neka prijatna vrelina i nova snaga. Izišavši, on vidi da jedne drenaže nema
na otoku, a drugu onda izvuče sam. Idućeg dana, on se na sv. liturgije pričesti Svetim
Kristovim Tajnama. Zatim postane potpuno zdrav.
U sina Zasuhina, mališana od osam godina, sva glava bijaše prekrivena krastama, i
silno ga boljaše. Vodili su ga poznatome doktoru za kožne bolesti, Polotebnovu.
Pregledavši mališana, on izjavi da se njegova bolest mora liječiti najmanje dvije godine.
Zasuhin povede mališana u Sarov. Na putu u Sarovsku pustinju, petoga jutra, na Svetu
Trojicu, oni se zaustaviše da se odmore u Serafimsko – Divjejevskoj obitelji. Tu saznaše da
treba da po zapovjedi blaženoga starca sa umnom molitvom prolaze po jarku, koji sestre
iskopaše po njegovom uputstvu, po kome je, prema njegovim riječima, prošla sama Majka
Božja. Zasuhin pođoše sa cijelom porodicom da ispune zapovijed svetoga starca. Bolesni
mališan, po savjetu monahinje koja ga vođaše, spuštao se na dno jarka, kidao travu i
cvijeće, i stavljao ih cijelo vrijeme na svoju glavu. Došavši u Sarov, on se okupa u
Serafimovom studencu. I kada se 15 lipnja vratiše doma, u grad Murom, glava se
mališanova ne samo potpuno očistila, nego je i obrasla divnom gustom kosom. – Treće
čudo milosrđa Božjeg desilo se sa kćerkom Zasuhina, kojoj povrijeđeni prst bi iscijeljen
jelejem iz svijeće nad grobom oca Serafima.
Mnogo i drugih čudesnih znamenja i iscjeljenja činjaše prepodobni otac naš Serafim
poslije svog blaženog prestanka života. Od dana njegove smrti neprestano se dešavaju
iscjeljenja na onima koji mu prilaze sa molitvom i vjerom za njegovo posredovanje pred
Gospodom. U godini 1891 nad grobnicom prepodobnog Serafima bi podignuta kapela.
Uspomena na uzvišeni podvižnički život starca i vjera u moć njegovog molitvenog
posredovanja, u toku vremena ne samo da nije oslabila, nego je sve više i više rasla i
utvrđivala se kod svih slojeva pravoslavnog naroda. Potpuno dijeleći tu narodnu vjeru u
svetost oca Serafima , Sveti Sinod Ruske Crkve je već nekoliko puta priznao kao potrebu
da se poduzmu potrebne mjere za pravoslavljenje ugodnika Božjeg. Godine 1895
preosvjećeni vladika Tamborski podnio je Svetom Sinodu izvještaj sa materijalom naročite
komisije koja je ispitala dvadeset i četiri slučaja čudesnih znamenja i iscjeljenja, učinjenih
molitvama starca Serafima. Poslije toga vladika Tamborski podnio je Svetom Sinodu,
početkom i krajem 1897 godine, dvije zbirke kopija pismenih izjava raznih lica o čudesnim
iscjeljenima, koja su se zbila na molitve oca Serafima. Na kraju 1902 godine 19 srpnja, na
rođendan starca Serafima, Njegovo Veličanstvo car Nikolaj Aleksandrović , imajući u vidu
molitvene podvige ugodnika Božjeg, i sve narodno usrđe prema uspomeni njegovoj, izrazi
želju da se privede kraju Svetim Sinodom već započeta stvar, o proslavljenju bogougodnog
podvižnika. U početku 1903 godine Sveti Sinod, potpuno uvjeren u istinitost i točnost
čudesa, koja su se zbivale na molitvu oca Serafima, donese odluku da ga prizna u liku
Svetih, blagodaću Božjom proslavljenih, a svečane ostatke njegove – svetim moštima. Za
svete mošte bi napravljen o trošku cara i carice kivot od srebra i pozlaćen. Svečano
proslavljanje novo javljenog ugodnika Božjeg bi izvršeno 19 srpnja 1903 godine u
prisutnosti cara, carice i drugih članova carske obitelji, i mnogo tisuća ljudi. Tom prilikom
se dogodiše mnogobrojna iscjeljenja na molitveno posredovanje prepodobnog Serafima
Sarovskog čudotvorca. Molitvama njegovim neka Gospod Bog sačuva i nas od svake
bijede i nevolje! A Bogu, divnome u Svetima Njegovim, neka je scaka čast, slava i
poklonjenje – uvijek, sada i zauvijek, i kroza sve vjekove, amen.

NAPOMENE:

1. Sarofska pustinja nalazi se u Tamborskoj guberiji, srez Temnikovski, udaljena od grada

Temnikova 40 kilometara, na ušću rijeke Sarovke u rijeku Satis. Ovo mjesto bilo je još
ranije poznato podvizima vrlinskih podvižnika; najprije inioka Teodosija, i zatim
Gerasima. Oni su imali blagodatna viđenja i pretkazali su budući značaj ove pustinje.
Sarovska se pustinja odavno slavila strogim držanjem monaških ustanova i podvižničkim
životom svojih pustinjaka. U njoj se nalazi sedam hramova; znamenita riznica, puna
prekrasnih i izvanrednih bogoslužbenih prinadležnosti.
2. Jevrejska riječ Serafim znači – plamen, gorenje. Ustvari, ovo je ime anđelsko, kojim se
nazivaju svijetli duhovi nebeski, koji pripadaju jednome od najbližih Bogu činova Nebeske
ljestvice i zauzimaju pred prestolom Svevišnjega prvo mjesto u prvom liku.
3. To je bilo u prosincu 1787. godine.
4. Dogmatik prvoga glasa
5. Uskrsni antifon prvoga glasa, na jutrenju.
6. Irmos treće pjesme Kanona voskresnog, trećeg glasa.
7. Irmos treće pjesme Kanona voskresnog, osmog glasa.
8. Trava snić rasprostranjena je u Rusiji; pušta mnogo korijenja u zemlju; narod je
upotrjebljava kao lijek za neke bolesti; mlado lišće se ponekad upotrebljava kao povrće u
čorbi.
9. Mark je dolazio kod starca dvaput mjesečno, a Aleksandar jedanput. S njima je
prepodobni Serafim rado razgovarao o dušespasonosnim predmetima.
10. Blagoslovljujući prepodobnog Serafima, Isaija primjeti u nedoumici: «Pa kako mogu ja
sa pet kilometara daljine paziti da tamo ne prilaze žene?» ali, Serafim odgovori na to sa
vjerom i ubjeđenjem: « vi samo blagoslovite, pa niti jedna od njih neće doći na moju goru.»
11. Umnom molitvom se kod podvižnika naziva sozercajna bogomislena molitva, kada se
podvižnik u bezmolviju svom dušom pogružava u nju.
12. Staraštvo predstavlja jedan od najuzvišenijih podviga monaštva, za koji su sposobni
samo malobrojni izabranici. To je duhovno rukovodstvo i liječenje od strane starca sviju
monaha dolaznika, kojima je potrebna duhovna utjeha i savjet. Dobrovoljni učenici,
dolazeći k starcu, otvaraju pred njim svu svoju dušu i predaju mu se na potpuno
poslušanje, a starac uzima na sebe preteški podvig ljubavi kršćanske i veliku odgovornost
pred Bogom za njihove duše.
13. Stihira na Gospodi vovzvah na večernju utornika Strasne sedmice.
14. Stranik je skitnica vjerska, koja iz nekih razloga vjerskih stalno putuje od jednog svetog
mjesta do drugog, od jedne svetinje do druge.
15. Tu zabilješku je štampao pisac Segrije Nil u «Moskovskim Vjedomostima» od 1903.
godine.
16. Tako je sveti Serafim nazivao sestre Serafimo – Divjejevskog manastira.
 CILj HRISCANSKOG ZIVOTA
Razgovor N. A. Motovilova sa sv. Serafimom Sarovskim
Tropar, Gl. 4.

Od mladosti si Hrista zavoleo, blazeni, Njemu jedinome plameno si zazeleo da sluzis,

neprestanom molitvom i trudom u pustinji si se podvizavao i umiljenim srcem stekavsi ljubav
Hristovu, bio si ljubljeni izabranik Majke Bozje. I zbog toga ti i mi vapijemo: Spasavaj nas
molitvama svojim, Serafime, prepodobni Oce nas!
• Uvod

• "Dobro delo koje ucinimo Hrista radi dovodi nam blagodat Bozju u srce"

• "U nama deluju tri volje... "

• "Molitva je orudje kojim uvek raspolazemo"

• "Trazite, molite i ne odustajte"

• "Savremeni covek se zavarava nekakvom svojom nazovi prosvecenoscu..."

• "Nasa nesreca je u tome ... ne napredujemo u blagodati i razumu Bozjem"

• “Rec je Tvoja, Gospode, svetlost stazi mojoj “

• "Sve je jasno onima koje Bog obdari razumom"

• "Bog ''ne gleda ko je ko'' nego trazi pravu Veru u Njega"

Uvod
Jednom – pise u svojim zabeleskama Motovilov - uskoro posle mog isceljenja,
pocetkom zime 1831. godine stajao sam u "Sarovskoj pustinji" u crkvi Zivopisnog istocnika
na svom uobicajenom mestu. Tu mi pridje jedna od sestara manastira i zapita me:
"Jesi li ti onaj covek koga je nedavno iscelio otac Serafim?"
Odgovorio sam da sam to ja.
"Onda idi kod Bacuske" rece ona, "naredio je da te pozovem. On je u svojoj keliji i
rekao je da ce te tamo cekati."
Oni koji su bar jedanput bili u "Sarovskoj pustinji" za zivota velikog Starca i koji su
makar samo culi za njega, mogu razumeti kolika je radost ispunila moju dusu zbog tog
neocekivanog poziva. Recima se ne moze opisati radost koju sam osetio u srcu, i odmah
sam pohitao Starcu.
Celoga dana nisam ni jeo ni pio ali, bio sam odjednom nekako sit. Istinu govorim,
mada ce se moje reci mozda uciniti preteranim onima koji nisu licno iskusili sta znaci
sitost i opojnost kojom se covek ispunjava u takvim trenucima. Uveravam vas svojom
hriscanskom pravoslavnom svescu da je sve ovo samo slab opis onoga sto sam stvarno
tada osecao...
 No, kako da opisem ono sto je moja dusa osetila sledeceg dana!?
... Bio je cetvrtak. Dan tmuran. Zemlja je bila prekrivena visokim snegom koji je i dalje
padao gustim pahuljicama. O. Serafim je otpoceo razgovor sa mnom na jednom proplanku
blizu njegove "pustinje", na uzvisici blizu obale recice Sarovke. Mene je bio posadio na
panj od stabla koji tek bese posekao, a on je seo preko puta mene.
"Gospod mi je rekao," rece Starac, "da ste vi u detinjstvu silno zeleli da saznate sta je
cilj naseg hriscanskog zivota. Cesto ste se o tome raspitivali kod duhovnika."
"Moram reci" – nastavlja Motovilov – "da je mene jos od dvanaeste godine zaista ta
misao zaokupljala i da sam se zbog toga obracao mnogim poznatim duhovnim licima, ali
njihovi odgovori me nisu u potpunosti zadovoljavali."
"No, niko vam"– produzi o. Serafim – "nije o tome rekao nista odredjeno. Govorili su
vam: idi u crkvu, moli se Bogu, ispunjavaj zapovesti Bozje, cini dobra dela – eto, to ti je cilj
hriscanskog zivota. Ali vas taj odgovor nije mogao da zadovolji. Neki su vam cak zamerali
sto ste toliko ljubopitljivi pa su vam govorili: ne ispituj ono sto je vise od tebe. Ali nije
trebalo da vam tako govore. I evo, ja, ubogi Serafim, pokusacu da vam sada objasnim u
cemu je taj cilj."
Dobro delo koje ucinimo Hrista radi
dovodi nam blagodat Bozju u srce – uvodi carstvo Bozje u nas,
jos ovde na zemlji, obilno ispunjava coveka blagodacu Duha Svetoga

Stvarno, molitva, post, nocna bdenja kao i svi drugi hriscanski podvizi, dobri su kao
takvi; ali cilj naseg hriscanskog zivota nije da ispunjavamo samo to, jer su to samo
sredstva.
ISTINSKI CILj NASEG HRISCANSKOG ZIVOTA SASTOJI SE U ZADOBIJANjU
SVETOGA DUHA BOZJEG. A post, i bdenje, i molitva i svako delo ucinjeno Hrista radi
jesu samo sredstva za zadobijanje Svetoga Duha Bozjeg. Morate znati da dobro delo samo
ucinjeno radi Hrista donosi plodove Duha Svetoga. Medjutim, dobra dela koja ne ucinimo
iz ljubavi prema Hristu nece nam doneti nagradu u buducem zivotu, niti ce nam doneti
blagodat Bozju u ovom zivotu.
Zbog toga je Gospod Hristos i rekao: "Koji sa mnom ne sabira rasipa" (Luka 11,23).
No ipak, dobro delo i kada nije ucinjeno Hrista radi, ostaje dobro delo i ima svoju vrednost
pred Bogom. Sveto Pismo veli: "Svaki narod koji se boji Boga i cini pravdu, mio je
Njemu" (D.ap. 10,35).
I kao sto iz svestene povesti vidimo, takav covek koji "cini pravdu" toliko je ugodan
Bogu da je npr. Korniliju, kapetanu iz Kesarije, koji se bojao Boga i cinio pravdu, andjeo
Gospodnji javio: "Molitve tvoje i milistinje tvoje izidjose pred Boga; i sada posalji u
Jopu i dozovi Simona prozvanoga Petra...; on ce ti kazati reci kojima ces se spasiti ti i
sav dom tvoj" (D.ap. 10,5-6).
Eto, tako Gospod upotrebljava razna bozanska sredstva da bi pomogao svakom
coveku da se za svoja dobra dela ne lisi nagrade u buducem zivotu. Potrebno je samo imati
pravu veru u Gospoda naseg Isusa Hrista, Sina Bozjeg Koji je dosao u svet da gresnike
spase, i potrudi se da zadobijemo blagodat Duha Svetoga Koji uvodi Carstvo Bozje u srca
nasa i Koji nam otvara put u blazenstvo buducega zivota.
Prema tome, dobro delo koje ucinimo Hrista radi veliko je pred Bogom i dovodi nam
blagodat Bozju u srce. Dobro delo ucinjeno ne radi Hrista, ipak je ugodno Bogu ali ne
uvodi Carstvo Bozje u nas. Stoga Gospod na razne nacine pomaze coveku da od obicnog
dobra cini spasonosna i stvarno hriscanska dobra dela.
Iskoristi li covek, slicno Korniliju tu Bozju naklonost i poveruje li u Sina Njegovog, to
ce mu se i obicna dobra dela primiti kao da su ucinjena Hrista radi i zbog vere u njega. U
protivnom, covek nema prava da se zali sto je njegovo delo propalo. Ovo poslednje nikada
ne biva kada kada se dobro cini iz ljubavi prema Hristu. Dobro delo ucinjeno radi Njega,
ne samo sto nam donosi venac pravde u budecem zivotu, nego jos ovde na zemlji obilno
ispunjava coveka blagodacu Duha Svetoga, jer "Bog Duha ne daje na meru" (Jovan, 3,34).
Istinski cilj naseg hriscanskog zivota sastoji se, dakle, u zadobijanju Duha Bozjeg, dok
su molitva, bdenje, post, milostinja i ostala dobra ucinjena Hrista radi, samo sredstva za
zadobijanje Duha Bozjeg.
"Pa kako se zadobija Duh Sveti?" – upitah ja o. Serafima. "Ne razumem sasvim
dobro."
"Zadobiti znaci steci," rece mi on. "Cilj zemaljskog zivota za obicnog coveka je da
zaradi novac, ili da stekne ugled, odlikovanja i nagrade. Sveti Duh je takodje kapital, i to
veciti kapital i jedino blago koje nikada ne nestaje. Taj kapital zadobija se manje ili vise na
isti nacin kao i materijalni kapital ili kao pocasti i odlikovanja."
Bog Rec, Gospod Bogocovek Isus Hristos uporedio je nas zemaljski zivot sa trgom, a
nasu aktivnost u svetu nazvao kupovinom. Naime, savetovao je: ''idite trgovcima i
kupujte sebi'' (vidi Mat. 25,9).
Receno je jos: "Pazite na vreme, jer su dani lukavi" (Ef. 5,16), tj. kratak je vas zivot na
zemlji, zato ne gubite vreme uzalud, nego sticite nebeska blaga kroz zemaljsku robu.
Zemaljska roba to su dobra dela ucinjena Hrista radi koji nam donese blagodat Svetog
Duha.
" U nama deluju tri volje... prva, Bozja volja, svesavrsena i svespasonosna:
druga, nasa sopstvena covecanskavolja, koja je ako ne gresna, a ono i ne
spasonosna i najzad, treca, demonska, potpuno zla i smrtonosna"

U evandjelskoj prici o mudrim i ludim devojkama, kada je ludima ponestalo ulja

receno je: "Idite trgovcima i kupite sebi" (Mat. 25,9). I one otidose da kupe, ali u
medjuvremenu dodje zenik, i mudre udjose za njim na svadbu i zatvorise se vrata. Neki
tumace da je ovaj nedostatak ulja kod ludih devojaka ustvari bio nedostatak dobrih dela u
njihovom zivotu. Takvo tumacenje nije sasvim pravilno. Kako da nisu imale dobrih dela
kada se one, mada i lude, ipak nazivaju devojkama?
A djevstvenost je najvisi podvig, stanje ravno andjelskom i ona bi sama mogla
zameniti sve ostale podvige. Ja, ubogi, mislim da je tim devojkama ustvari nedostajala
blagodat Svesvetog Duha Bozjeg. Cineci dobro, te devojke su smatrale, zbog svoje
duhovne nerazumnosti, da je jedino u tome hriscanska vrlina samo ciniti hriscanska dela.
Mi smo, mislile su one, cinile dobro i time smo delo Bozje izvrsile!
Medjutim, one nisu marile da li su, ili nisu, zadobile blagodat Svetoga Duha Bozjeg.
Bas za takav nacin zivota, gde covek svu nadu polaze samo na svoja dobra dela, a ne
osvrce se da li je kroz njih i koliko zadobio blagodat Bozju – za takav nacin zivota i govori
se u knjigama sv. Otaca: "Ima i put koji na pocetku izgleda dobar, no kraj njegov je na dnu
ada".
Sv. Antonije Veliki u svojim pismima monasima govori o tome kada veli: "Mnogi
monasi i monahinje nemaju pojma o razlicitim voljama koje dejstvuju u coveku. Naime, u
nama deluju tri volje: prva, Bozja volja, svesavrsena i svespasonosna; druga, nasa
sopstvena covecanska volja, koja je ako ne gresna a ono i ne spasonosna i najzad treca,
demonska, potpuno zla i smtronosna. Upravo ta treca, vrazja volja i uci coveka ili da ne
cini nikakvo dobro delo, ili, pak, da ga cini iz sujete ili da cini "dobro radi dobra", ali
nikako Hrista radi.
Druga, nasa licna volja uci nas da sve cinimo radi uzivanja i svog zadovoljstva, onako
isto kao sto i djavo uci. Cinite dobro radi dobra, bez obzira na blagodat Bozju. Samo prva
spasonosna volja Bozja uci nas da cinimo dobro iskljucivo radi zadobijanja Duha Svetog,
tog savrsenog neizmernog blaga. Blagodat Duha Svetoga – to je ono ulje iz evandjelske
price koje je nedostajalo ludim devojkama. One se i nazivaju ludim zato sto su zaboravile
na blagodat Duha Svetoga koji je nerazdvojan od istinskog dobra i bez Koga nema
spasenja. Zato i pevamo na jutrenju: "Svetim Duhom svaka dusa ozivljuje i cistotom se
uzvisuje, osvetljuje se, Trojicnim jedinstvom u tajanstvenosti svetoj".
Verom u Boga i cinjenjem dobrih dela iz ljubavi prema Hristu pripremamo u svojoj
dusi i telu presto Bozji. Sam Duh Sveti useljava se u nas, i Svedrzitelj, jedinstven u Trojici,
prebiva sa duhom nasim. Na nama se tada ispunjava obecanje Bozje: "Uselicu se u njih i
zivecu u njima, i bicu im Bog i oni ce biti moj narod" (II Kor. 6,16).
Ulje u svecnjacima mudrih devojaka, koje je gorelo jasno i neprestano, jeste ustvari
blagodat Duha Svetoga. Devojke sa tako upaljenim svecnjacima mogle su docekati Zenika
koji je dosao u noc i uci sa Njim u dvor radosti. A lude, videvsi svoje ugasene svecnjake
pozurile su, istina, na trg da kupe ulja, no nisu uspele da se na vreme vrate, jer su se vrata
u medjuvremenu zatvorila. Trg – to vam je nas ovozemaljski zivot; zatvorena vrata
bracnog dvora, koja su sprecila pristup do Zenika – jeste smtr covekova; mudre i lude
devojke – to su duse hriscanske.
Ulje, dakle, nisu dela, nego blagodat Svesvetog Duha Bozjeg koja se kroz dobra dela
zadobija unutra u dusi. Ta blagodat pretvara nase bice od ovog truleznog u netrulezno,
smrt duse u zivot duha, tamu u svetlost, pecinu naseg bica u kojoj su privezane strasti kao
zivotinje i zverovi, u hram Bozji, u presveti dvor vecne radosti u Isusu Hristu Gospodu
nasem, Tvorcu, i Spasitelju i vecnom Zeniku nasih dusa.
O kako je veliko sazaljenje Bozje zbog nase bede, zbog nase nepaznje prema
Njegovim stradanjima za nas! Stoga Sam Bog veli: “Evo stojim na vratima i kucam: ako
ko cuje glas moj i otvori vrata, uci cu k njemu i veceracu s njim, i on sa Mnom“ (Otkr.
3,20), razumevajuci pred vratima tok naseg zivota jos ne zatvoren smrcu. O kako bih ja
zeleo da vi budete kroz svoj zivot svagda u Duhu Bozjem!
“U cemu vas zateknem u tome cete i biti, govori Gospod“. O tesko, tesko nama
ako nas zatekne opterecene brigama ovoga sveta, jer ko ce otrpeti gnev Njegov, a pred
gnjevom Njegovim ko ce se odrzati!
Zato je i receno: “Bdite i molite se Bogu da ne padnete u napast“ (Mat. 26,4), tj. da se
ne lisite Duha Bozjeg, jer bdenje i molitva donose nam blagodat Njegovu.
Molitva je orudje kojim uvek raspolazemo

Svako dobro delo ucinjeno iz ljubavi prema Hristu donosi blagodat Svetoga Duha, no
molitvom se to najlakse postize, jer je molitva orudje kojim uvek raspolazemo. Moze se
dogoditi da biste hteli da idete u crkvu ali da crkva nije blizu, ili da je sluzba svrsena. Ili
imate zelju da udelite siromahu, no ili njega nema ili nemate sta dati. Ili zelite da budete
neporocni ali za to nemate snage, ili zbog vase prirode ili zbog spletki zli duhova kojima se
vi ne mozete usprotiviti po ljudskoj nemoci. Imate zelju i bilo koje drugo dobro delo da
ucinite radi Hrista, no ili nemate snage, ili nemate prilike za to. Sve to, medjutim, ne vazi
kada je u pitanju molitva. Za molitvu uvek ima mogucnosti. Ona je dostupna i bogatom i
siromasnom, i znamenitom i prostom, i silnom i slabom, i zdravom i bolesnom i
pravednom i gresnom.
Snaga molitve je ogromna i vise nego sve drugo daje Duha Bozjeg. A moliti se nije
tesko. Blago nama ako nas Gospod Bog zatekne na molitvenom bdenju, ispunjene
darovima Duha Svetog Njegovog! Tada se mozemo smelo nadati da cemo biti uzeti na
oblacima u susret Gospodu na vazduhu, Koji dolazi sa slavom i silom velikom da sudi
zivima i mrtvima i koji ce dati svakome prema delima njegovim (v. I Sol. 4,17).
Eto, vi smatrate za veliku srecu sto mozete da razgovarate sa mnom – ubogim
Serafimom, jer verujete da ni on nije lisen blagodati Gospodnje. A sta da kazem tek o
radosti susreta naseg sa Samim Gospodom, nepresusnim Izvorom svakog dobra i
zemaljskog i nebeskog! A kroz molitvu mi se, eto, udostojavamo da razgovaramo licno s
Njim, Sveblagim i Zivotvornim Bogom i Spasiteljem nasim.
No, moliti se treba samo do onog trenutka dok Bog Duh Sveti ne sidje na nas u
Njemu znanoj meri Svoje nebeske blagodati. A kad On blagoizvoli da nas poseti, tada trba
prestati s molitvom.
Jer, zasto mu i dalje govoriti: “Dodji i useli se u nas i ocisti nas od svake necistote, i
spasi, Blagi, duse nase“ (molitva “Caruju nebesnij“), kad On vec dodje k nama koji ga
ocekujemo i sa smirenoscu i ljubavlju prizivamo Ime Njegovo, zeljni da ga sretnemo
unutra, u odajama nasih dusa, zednih i gladnih Njegovog dolaska. Ja cu vam to objasniti
na primeru. Recimo, vi mene pozovete u goste i ja, po vasem pozivu, dodjem k vama i
hocu da razgovaram sa vama. Medjutim, vi nastavljate da me pozivate: molim vas, izvolite
k meni. Ja bih, nazalost, morao pomisliti: sta je to s njim? Da li je s njim sve u redu? Ja sam
mu dosao, a on me i dalje poziva!
 Zato je i receno: “Ocistite sebe i priznajte da sam ja Bog pa cu se uzvisiti nad
narodima, uzvisicu se nad zemljom“. Tj. : Javljam se i javljacu se svakom ko u mene veruje
i poziva me i razgovaracu s njim kao sto sam nekad razgovarao s Adamom u raju,
Avramom, i s Jakovom i s drugim slugama mojim, Mojsijem, Jovom i njima slicnima.
Mnogi tumace da se to ociscenje sebe, to “ispraznjenje“ odnosi samo na svetske poslove, tj.
da se pri molitvenom razgovoru s Bogom treba osloboditi i “isprazniti“ od svetskih
poslova. No, ja cu vam po Bogu reci da je potrebno ne samo da se za vreme molitve
ispraznimo od zivotnih briga, nego je ponekad potrebno da se ispraznimo cak i od same
molitve.
Naime, kad zbog svemocne sile nase vere i molitve, Gospod Bog Duh Sveti izvoli da
nas poseti i da dodje k nama u punoci Svoje neiskazane blagosti treba prestati sa
molitvom. Nemirna je dusa i u nemiru se nalazi cak i kad se moli. Kad dodje Duh Sveti
trba biti u potpunoj tisini, cutati i slusati pazljivo reci vecnoga zivota koje On tada zeli da
nam saopsti. Treba jos biti u potpunoj trezvenosti duse i tela, u neporocnoj cistoti tela, kao
sto je bilo zapovedjeno Izrailjcima na brdu Horivu kad su cekali da im se javi Gospod na
Sinaju. Bog je oganj koji spaljuje svaku necistotu, pa se ne moze stupiti u opstenje s Njim
necistog tela i duse.
"A kako je," upitah ja, "s ostalim dobrim delima, ucinjenim Hrista radi, u pogledu
zadobijanja blagodati Svetoga Duha? Govorili ste mi do sada samo o molitvi."
"Zadobijajte blagodat Duha Svetoga i svim drugim dobrim delima i ucinjenim Hrista
radi. Trgujte njima duhovno, trgujte onima od njih koje nam donose najveci duhovni
dobitak. Sabirajte kapital blagodatnog obilja Bozje blagosti, slazite ga u vecnu Bozju
riznicu gde se prima nematerijalni interes i to ne po cetiri, ili po pet, ili po sest na sto, nego
po stotinu na jedan duhovni zalog i cak nebrojeno puta vise od toga. Na primer, donosi li
vam vise blagodati Bozje bdenje i molitva – vi se onda molite i bdite; donosi li vam post
mnogo Duha Bozjeg – vi postite; donosi li vam vise blagodati milostinja – vi delite
milostinju. U tom smislu sami razmisljajte o svakom dobrom delu koje cinite iz ljubavi
prema Hristu."
Evo, ispricacu vam nesto o sebi. Ja sam se rodio u porodici trgovaca iz Kurska. Dok
jos nisam bio dosao u manastir mi smo se bavili trgovinom i trgovali robom koja nam je
najvise prihoda donosila. Tako postupajte i vi. Kao sto u trgovini nije vestina u tome da se
samo trguje, nego u tome da se sto vise zaradi, tako vam je i u hriscanskom zivotu. Nije
stvar u tome da se covek samo moli ili cini koje bilo drugo delo.
Jer, iako Apostol veli: “Molite se Bogu bez prestanka“, on ipak, kao sto znate, na
drugom mestu kaze da vise voli da u crkvi kazemo pet reci od srca, nego li hiljadu reci
jezikom (v. Kor. 14,19).
A i Gospod govori: “Nece svaki koji govori : Gospode! Gospode! uci u Carstvo
nebesko, nego ko cini volju Oca Moga koji je na nebesima“ (Mat. 7,21), tj. onaj koji
izvrsuje delo Bozje sa strahopostovanjem, jer je proklet svako ko nemarno vrsi delo Bozje.
A delo Bozje je ovo: "da verujete u Boga i u Onoga Koga je on poslao – Isusa Hrista"
(Jovan 17,3). Ako se pravilno razmisli o zapovestima Hristovim i apostolskim, jasno je da
se nas hriscanski zivot sastoji ne u broju nasih dobrih dela, koja su samo sredstva za
dostizanje cilja hriscanskog zivota, nego u dobijanju iz tih dobrih dela sto vece koristi, u
sto vecem zadobijanju preobilnih darova Duha Svetoga.
Trazite, molite i ne odustajte

Ja bih, eto, zeleo da i vi zadobijete Duha Svetoga, da zadobijete taj preobilni izvor
blagodati Bozje, kao i da uvek razmisljate o sebi ovako: da li se nalazim u Duhu Bozjem ili
ne? Pa ako se nadjete u Duhu Bozjem, to neka je blagosloven Bog! Onda se nema radi cega
tugovati, makar ovog casa na strasni Sud Hristov izasli.
Jer u cemu vas zatekne u onome cete i biti. Ako, pak, niste u Duhu Bozjem, onda se
potrudite da saznate zbog cega vas je ostavio Gospod Bog Duh Sveti, pa Ga ponovo trazite
i molite i ne odustajte od toga sve dok Ga ne nadjete i dok Gospod Bog Duh Sveti ponovo
ne bude sa vama blagodacu Svojom.
A na neprijatelje nase, na zle duhove koji nas udaljuju od Njega, na njih treba
napadati dok im se i prah ne raseje, kao sto je rekao i prorok David: „Teram neprijatelje
svoje i stizem ih, i ne vracam se dok ih ne istrebim. Obaram ih, i ne mogu da ustanu,
padaju pod noge moje“ (Ps. 18, 36-37).
"Tako vam je to, dragi moj. Trgujte, dakle, duhovnim dobrima. Razdajte blagodatne
darove Duha Svetoga onima koji ga nemaju, kao sto upaljena sveca moze, ne umanjujuci
svoj plamen, paliti druge svece da bi i na drugim mestima svetlilo.
Pa kad je tako u materijalnom svetu i s plamenom svece, koliko je to tek vise s
blagodatnim ognjem Svetoga Duha Bozjeg!? Zemaljsko bogatstvo smanjuje se
razdavanjem. Bogatstvo nebesko blagodati Bozje, sto se vise razdaje, to se vise umnozava
u onome ko ga razdaje."
Zbog toga je Gospod i rekao zeni Samarjanki: “Koji pije od vode koju cu mu ja dati
bice u svemu izvor vode koja tece u zivot vecni“ (Jov. 4,13).
Savremeni covek se zavarava nekakvom svojom nazovi prosvecenoscu,
a u stvari je zapao u duboku tamu neznanja

"Oce, rekoh ja, vi, eto, neprestano govorite o zadobijanju, blagodati Svetoga Duha kao
o cilju hriscanskog zivota, no kako ja mogu osetiti blagodat Bozju? Dobra dela su vidljiva,
a zar se Duh Sveti moze videti? Kako mogu znati da li je On sa mnom ili nije?"
"U danasnje vreme, odgovori Starac, zbog nase bezmalo sveopste hladnoce prema
svetoj veri u Gospoda Isusa Hrista, zbog nase nepaznje na dejstva Njegovog Bozanskog
Promisla u nasem zivotu i zbog naseg zaborava da opstimo s Njim, mi smo dosli dotle da
smo se, moze se reci, gotovo sasvim udaljili od istinskog hriscanskog zivota.
Nama sada izgledaju neshvatljive reci Svetoga pisma gde Duh Bozji govori kroz usta
Mojseja: “I Adam i Eva zacuse glas Gospoda Boga, Koji idjase po vrtu“ (I Mojs. 3,8), ili
pak, reci sv. apostola Pavla: “Hteli smo u Ahaju ali Duh Bozji podje s nama, i onda
podjosmo u Makedoniju i Duh Bozji podje s nama“ (vidi D. ap. 18,12 i 16,9-10). Nejasna
su nam i sva ona mnogobrojna mesta u Svetom pismu gde se govori o Bozjem javljanju
ljudima.
Neki danas govore: "Ta mesta su nerazumljiva. Otkud su ljudi mogli videti Boga?"
Medjutim, nema tu niceg neobicnog. Savremeni covek to ne razume zato sto se udaljio od
prostote prvobitnog duhovnog znanja. Zavarava se nekakvom svojom nazovi
prosvecenoscu, a u stvari zapao je u duboku tamu neznanja.
Postalo mu je neshvatljivo Bozje javljanje u svetu sto je nekada ljudima bilo toliko
jasno i prirodno da su o tome medjusobno razgovarali. Na primer, mnogostradalni Jov je
odgovorio svojim prijateljima koji su ga osudjivali misleci da on huli na Boga: “Kako bi to
moglo biti kad ja osecam dah Svedrzitelja u nozdrvama mojim“ (Jov 27, 3).
To jest, kako bih ja mogao huliti na Boga kad Duh Sveti prebiva sa mnom? Kad bih ja
hulio na Njega, Duh Sveti bi odstupio od mene, a ja, gle, i dah Njegov osecam na
nozdrvama svojim. U istom smislu govori se i za Avrama i za Jakova da su videli Gospoda
i besedili s Njim.
Mojsej je video Boga, a video Ga je i sav narod koji je bio sa Njim kad je s tablicama
Zakona, koje se udostojio primiti od Boga, silazio sa gore Sinaja. Stub od oblaka i ognja
koji je sluzio kao putokaz narodu Bozjem u pustinji nije nista do vidljivi znak blagodati
Duha Svetoga.
Nisu ljudi videli Boga i blagodat Njegovog Duha Svetoga u snu, ili u masti, ili u
bunilu, nego istinito i na javi. Mi smo danas toliko nemarni prema svome spasenju da vise
nismo u stanju da razumemo reci Svetoga pisma onako kako bi trebalo. A to je sve zbog
toga sto ne trazimo blagodat Bozju, niti joj zbog nase gordosti uma dopustamo da se useli
u nase duse. Zato i nemamo istinske prosvecenosti od Gospoda, koja se salje u srca ljudi
koji traze Boga i koji su gladni i zedni Njegove pravde.
Uzmimo, na primer, ono mesto u Svetom pismu gde stoji: “A stvori Gospod Bog
coveka od praha zemaljskog, i dunu u njega duh zivotni; i posta covek dusa ziva“ (I
Mojs. 2,7).
Mnogi ovo tumace kao da do tog trenutka nije bilo u Adamu duse i duha covecjeg, no
da je bilo toboz samo telo, stvoreno od praha zemaljskog. Sv. apostol Pavle jasno kaze: “Da
budu savrseni vas duh, dusa i telo za dolazak Gospoda naseg Isusa Hrista“ (vidi I Sol
5,23). Sva ova tri dela naseg bica, stvorena su od praha zemaljskog. Adam, dakle, nije
stvoren kao mrtvo, nego kao zivo bice, slicno ostalim zivim stvorenjima na zemlji kojima je
Bog dao dusu zivu. Ali evo u cemu je sila i slava covekova.
Gospod Bog je posle udahnuo u Adama dah zivota, to jest blagodat Gospoda Boga
Duha Svetoga, Koji od Oca ishodi i u Sinu pociva i radi Sina se u svet salje. Adam je visi od
svih stvorenja Bozjih, kruna Bozjeg stvaranja na zemlji, zato sto ima u sebi Svesveti Duh
Bozji. Tek kada je Gospod udahnuo u Adam dah zivotni, on posta dusa ziva, to jest,
savrseno podoban Bogu i kao On besmrtan u vekove vekova. Citava priroda bila je
pokorna Adamu kao ljubimcu Bozjem i kao gospodaru i caru tvari. I sve zivo umiljavalo se
njemu kao najsavrsenijem stvorenju Bozjem na zemlji.
 Onaj dah zivotni koji je Tvorac vaseljene i Svedrzitelj Bog udahnuo u Adama ispunio
je Adama tolikom mudroscu da nikada nije bilo, niti ce biti mudrijeg coveka na zemlji.
Kad mu je Gospod zapovedio da nadene ime tvarima, Adam je svakoj tvari dao takvo ime
koje upravo odgovara njenim svojstvima. Tim istim dahom zivota Adam je cuo Gospoda
kako hodi po raju, razumevao besedu svetih andjela, kao i jezik svih zveri, ptica i ostalih
zivotinja. Sada je sve to sakriveno od nas, palih i gresnih. Medjutim, Adamu je sve to bilo
jasno.
Tu istu mudrost Gospod Bog je darovao i Evi i stvorio je, ne od praha zemaljskog,
nego od tela Adamovog u Edemu sladosti, u raju kojeg je On posadio na istoku. A da bi
njih dvoje mogli zauvek zadrzati u sebe ta besmrtna blagodatna i savrsena svojstva onog
daha zivota, Bog je podigao u sred raja drvo Zivota u cijim se plodovima cuvala sustina i
punoca darova Bozanskog daha. Da Adam i Eva nisu zgresili, to bi i oni i sve njihovo
potomstvo mogli, jeduci plodove s Drveta Zivota, vecno odrzavati u sebi zivotvornu silu
Bozje blagodeti, besmrtnu mladost, vecnu punocu tela, duse i duha, besmrtnost i
neprolazno blazenstvo. Ali, kad su oni prevremeno i protivno zapovesti Bozjoj okusili
plod sa Drveta poznanja dobra i zla, i sebe izlozili nevoljama koje su bile posledica
prestupanja zapovesti Bozje tada su se lisili tog neocenjivog dara blagodati Duha Bozjeg,
tako da do samog dolaska u svet Bogocoveka, Gospoda naseg Isusa Hrista, Duh Bozji ne
bese u svetu, jer Isus jos ne bese proslavljen (Jovan, 7,39).
Pa ipak, to ne znaci da u svetu uopste nije bilo Duha Bozjeg. Njegovo prisustvo samo
nije vise bilo onako potpuno kao sto je bilo u Adamu, ili posle u nama pravoslavnim
hriscanima. Duh Bozji se, ipak, projavljivao tokom citavog Starog zaveta i vidljivi znaci
Njegovog prisustva bili su poznati ljudskom rodu.
Tako na primer, Adamu a zajedno s njim i Evi, posle njihovog pada, bile su otkrivene
mnoge tajne koje su se odnosile na buduce spasenje covecanstva. Cak je i Kain razumeo
blagodatni glas Bozji koji ga je ukorevao za njegov greh. I Noje je besedio s Bogom. Avram
vide Boga i dan Njegov i zaradova se. Blagodat Svetoga Duha dejstvovala je jasno i u svim
starozavetnim prorocima i svetiteljima izrailjskim. Zbog toga je kod Jevreja bila osnovna
prorocka skola gde se ucilo kako se raspoznaju Bozji znaci i andjelska javljanja od obicnih
javljanja, koja se desavaju u prirodi neblagodatnog zemaljskog zivota.
Sv. Simeon Bogoprimac, bogoroditelji Joakim i Ana i drugi bezbrojni ugodnici Bozji
dozivljavali su mnoga i raznorazna Bozanska javljanja, culi glasove i primali otkrivenja,
koja su se potvrdjivali ocevidnim cudesnim dogadjajima. Duh Boziji dejstvovao je vidljivo,
premda ne onako silno kao u izabranom narodu i medju neznaboscima koji nisu poznavali
istinitog Boga. On je i medju njima nalazio izabranike svoje.
To su bili oni koji su, lutajuci u tami neznanja Boga, trazili istinu, te su zbog tog
bogougodnog trazenja istine postali ucesnici Bozanskog zivota, jer je receno: kad
neznabosci nemajuci Zakona sami od sebe cine sto je Bogu ugodno, oni dokazuju da je
Zakon Bozji napisan u srcima njihovim (vidi Rim. 2,14-15). Istinu Gospod toliko ljubi da
Sam, Duhom Svetim, govori o njoj: ,,Istina ce niknuti iz zemlje i pravda ce s neba
priniknuti“ (Ps. 85,11).
 Tako, dakle, i u jevrejskom narodu, izabranom i bogougodnom, i medju
neznaboscima, koji nisu poznavali Boga, sacuvala se svest o Bogu i jasno saznanje o tome
kako Gospod Bog Duh Sveti dejstvuje u coveku i po kojim spoljasnjim i unutrasnjim
znacima mogucno razlikovati dejstvo Duha Svetoga od demonske obmane. Tako je to bilo
sve od pada Adamovog do dolaska u svet Gospoda naseg Isusa Hrista.
Bez ovog opitnog pojimanja dejsta Duha Svetog, ljudi ne bi mogli poznati u Hristu
Sina Covecijeg i Spasitelja Koga je Bog bio obecao Adamu i Evi. Tako je Duhom Svetim sv.
Simeon Bogoprimac poznao Hrista Spasitelja u Jerusalimskom hramu i sv. prorocica Ana,
prosvecena tim istim duhom, poznala je u Bogomladencu obecanog Mesiju, istinitog
Hrista, Boga i Coveka, koji je dosao da spase Adama i sav njegov rod.
Nasa nesreca je u tome sto napredujuci u uzrastu,
ne napredujemo u blagodati i razumu Bozjem

Kad je Gospod nas Isus Hristos izvrsio delo naseg spasenja, tada je On, po Svom
vaskrsenju, dunuo u sv. apostole i obnovio u njima dah zivota koji je Adam izgubio i
darovao im adamovsku blagodat Svesvetog Duha Bozjeg. Ali, to nije sve.
Gle, On im je jos obecao da ce im poslati Duha Svetog, utesitelja Koji ce i njih i sve
sledbenike Njegove nauciti svakoj istini i Koji ce im napomenuti sve sto im je On govorio
dok je jos bio u svetu. Ovim je Gospod Hristos obecao ucenicima Svojim “blagodat za
blagodacu“ (Jovan 1,16).
I zaista, u dan Pedesetnice Bog je na velicanstven nacin poslao Duha Svetog koji je u
hujanju vetra i u vidu ognjenih jezika sisao na Presvetu Bogorodicu i svete apostole. Duh
Sveti uselio se u njih i ispunio ih silom i onim cudesnim ognjem Bozanske blagodati koja je
obradovala njihova srca i koja i danas ispunjava radoscu srca svih udeonicara tog
Bozanskog Duha. Ta ista blagodat Svetoga Duha daje se svima nama, Hristovim vernima,
u tajni sv. krstenja i tajanstveno se zapecacuje u nama miropomazanjem, kako je to
ukazano sv. Crkvom, vekovnom cuvarkom blagodati Bozje.
Vrseci sv. tajnu miropomazanja svestenik govori: “Pecat dara Duha Svetoga“. Na sta
mi ljudi stavljamo svoje pecate? Stavljamo ih tamo gde cuvamo neku svoju dragocenost.
Sta na svetu moze biti dragocenije od darova Duha Svetoga koje primamo u sv. tajni
krstenja!? Blagodat koju na krstenju dobijamo toliko je velika, tako neophodna i tako
zivotvorna za coveka da je Bog ne oduzima cak ni od coveka jeretika sve do same njegove
smrti, to jest, do roka oznacenog odozgo po Promislu Bozjem radi dozivotne probe coveka
na zemlji.
U tom, Bogom darovanom razmaku vremena, uz pomoc sile blagodati koja mu je
darovana odozgo, dato je coveku da pokaze za sta je sposoban i sta je u stanju uciniti. Kad
posle krstenja ne bismo gresili ostali bismo zauvek sveti i neporocni ugodnici Bozji i bili
bismo sacuvani od svake necistote tela i duha. Nasa nesreca je u tome sto napredujuci u
uzrastu ne napredujemo u blagodati i razumu Bozjem, kao sto je u tome napredovao
Gospod nas Isus Hristos, nego naprotiv kvarimo se, malo po malo lisavamo sebe blagodati
Svesvetog Duha Bozjeg i postajemo manje ili vise gresni ljudi.
 Ali kad neko pokrenut premudroscu Bozjom koja iste nase spasenje, resi da se iz
ljubavi prema Bogu potrudi za svoje spasenje, tada taj, poslusan glasu premudrosti Bozje,
pocne da se kaje za svoje grehe. Kaje se i cini dobra dela suprotna gresima koje je pocinio, i
kroz dobra dela, ucinjena Hrista radi, opet zadobija Duha Svetoga Koji unutra, u njemu,
ustrojava ponovo carstvo Bozje. Ne govori uzalud Rec Bozja: "Carstvo je nebesko unutra,
u nama" (Luka 17,21) i oni koji se trude i navaljuju ulaze u njega (Mat. 11,12). Ulaze u
njega oni koji se kaju i trude da se poprave, bez obzira na njihovu gresnost koja ih udaljava
od Boga.
Ti pokajani gresnici pred licem Bozjim postaju belji od snega, jer su ocisceni
blagodacu Njegovom. “Dodjite, veli Gospod. Ako gresi vasi budu kao skerlet, postacete
beli kao sneg“ (Isaija 1,18).
Njih je tajnovidac sv. Jovan Bogoslov video obucene u haljine bele i s palmovim
granama, tim znamenjem pobede u rukama, kako pevaju Bogu divnu pesmu: Aliluja
(Otkr. 7,9 : 19,1). Za njih je andjeo rekao: ,,Ovo su koji dodjose od nevolje velike, i oprase
haljine svoje i ubelise haljine svoje u krvi jagnjetovoj“ (Otkr. 7,14). Oprase ih
stradanjem i ubelise ih pricescem precistim i zivotvornim Tajnama Tela i Krvi Jagnjeta,
neporocnog i precistog Hrista, zaklanog po njegovoj volji za spasenje sveta, jagnjeta “koje
se neprekidno prinosi na zrtvu i deli (vernicima) i nikada ne nestaje“ (Molitva na sv.
Liturgiji).
Dajuci nam Svoje Telo i Krv, Gospod nam u zamenu za izgubljeni plod s Drveta
Zivota daje Sebe, najdrazi dar koji prevazilazi svaki um. Toga ploda hteo je zao duh,
neprijatelj ljudski, da lisi Adama i rod njegov. Adam je zgresio, a Gospod nam daruje
Iskupitelja u Sinu Djeve Koji je smrcu unistio smtr.
Djavo je prevario Evu, a Bog nam daje u Prisnodjevi Bogorodici Mariji zastupnicu
pred Sinom Svojim i Bogom nasim. Ona je nepostidna i nepobediva Zastupnica cak i
najokorelijih gresnika jer je “strah i trepet“ za zle duhove i demoni ne mogu naskoditi
onome ko Nju priziva.
“Rec je Tvoja, Gospode, svetlost stazi mojoj“ – kad me ta svetlost ne
bi posecivala u tami mojih briga cime bih osvetljivao svoj zivotni
put zamracen zlobom neprijatelja mojih!?

"Jos vam moram objasniti u cemu je razlika izmedju dejstva Duha Svetog, koji se
tajanstveno useljava u srca onih koji veruju u Gospoda Boga i Spasitelja naseg Isusa Hrista,
i dejstva tame grehovne koja se desava zbog spletki i zlobe demonske.
Duh Bozji opominje nas na reci Gospoda naseg Isusa Hrista i dejstvuje zajedno s Njim
radujuci srca nasa i upravljajuci stope nase na put miran. A lukavi, demonski duh mudruje
suprotno Hristu i dejstva su njegova buntovna, pohotljiva i ispunjena gordoscu ovoga
sveta.
'Zaista, zaista vam kazem: koji veruje u Mene ima zivot vecni'' (Jovan 6,47). To jest,
ko ima u sebi blagodati Duha Svetoga, kao u veru u Hrista, a ko bi slabosti ljudske
dusevno umro zbog nekog greha, on nece umreti zanavek, nego ce vaskrsnuti blagodacu
Gospoda naseg Isusa Hrista, Koji uzima na Sebe grehe sveta i daruje nam blagodat
izobilnu. Za ovu blagodat, koja se objavila svetu i rodu nasem kroz Bogocoveka, receno je
u evandjelju:
''U njoj bese zivot, i zivot bese svetlost ljudima. I svetlost se svetli u tami i tama je
ne obuze'' (Jovan 1,4-5).
To znaci da blagodat Svetoga Duha, koja nam je darovana pri krstenju u ime Oca i
Sina i Svetoga Duha, bez obzira na kasnije covekove grehe i moralne padove i bez obzira
na tamu koja obuzima nasu dusu, svetli i dalje u srcu nasem kao iskonska, bozanstvena i
najdragocenija svetlost.
Ta Hristova svetlost u dusi nepokajanog gresnika vapije Ocu: "Ava Oce" (Rim. 8,15) i
ne gnevi se do kraja zbog nepokajanosti ovog gresnika! A kasnije, posto se gresnik obrati
na put pokajanja, ta svetlost Hristova razgoni tamu grehova i ponovo odeva bivseg
prestupnika u netruleznu odecu, izatkanu od blagodati Duha Svetog.
Navescu vam jos neki primer da biste sasvim razumeli sta je blagodat Bozja, kako
se ona raspoznaje i u cemu se narocito ispoljava njeno dejstvo u coveku. Blagodat Duha
Svetog je svetlost koja prosvecuje coveka. O tome govori citavo Sveto pismo.
Tako na primer, bogootac David kaze: ''Rec je Tvoja zizak nozi mojoj i svetlost stazi
mojoj'' (Ps. 119,105). To jest, blagodat Bozja, izrazena u zapovestima Gospodnjim, svetilnik
je moj i svetlost moja. Kad me ta blagodat Duha Svetoga, koju ja pazljivo i usrdno
zadobijam, proucavajuci se sedam puta na dan sudom pravde Tvoje (Ps. 119,164), kad me
ta blagodat ne bi prosvecivala u tami mojih briga koje mi donosi moje zvanje, cime bih
osvetljivao svoj zivotni put zamracen zlobom neprijatelja mojih!?
Gospod je toliko puta javno pokazivao dejstvo blagodati Duha Svetoga na onima koje
je On osvecivao i prosvecivao svojim velikim dolaskom. Setite se Mojseja posle njegove
besede s Bogom na Sinaju. Prisutni narod nije mogao pogledati u Mojseja zbog neobicne
svetlosti kojom je prosijavalo njegovo lice. Da bi mogao izici pred narod, Mojsej je morao
pokriti lice – toliko je bila jaka svetlost koja ga je ispunjavala.
Setite se jos Preobrazenja Gospodnjeg na gori Tavoru. ''I preobrazi se pred njima i
zasija se lice Njegovo kao sunce a haljine Njegove postase bele kao sneg... i ucenici
padose nicice, i uplasise se'' (Mat. 17,2 i 6).
A kad se ukazase uz Spasitelja Mojsej i Ilija ''oblak sjajan zakloni ih'' (Mat. 17,5)
ispred ociju svetih apostola koji nisu mogli izdrzati zaslepljujucu svetlost Bozanske
blagodati.
Eto, tako se javlja blagodat Svetog Duha u neiskazanoj svetlosti u onima koje Bog
poseti po milosti Svojoj.
Sve je jasno onima koje Bog obdari razumom. Nasa nevolja je u tome sto ne
istemo taj razum koji se ne gordi, jer nije od ovoga sveta

"Ali, na koji nacin" – upitah ja – "mogu sigurno znati da se nalazim u Duhu Svetome?"
 "To je vrlo prosto, odgovori Starac. Sve je jasno onima koje Bog obdari razumom.
Nasa beda je u tome sto mi ne istemo taj razum koji se ne gordi, jer nije od ovog sveta. Taj
razum, ispunjen ljubavlju prema Bogu i bliznjima, upucuje svakog coveka na put spasenja.
Taj razum je ono poznanje istine o kojem govori sv. apostol Pavle: ''Bog hoce da se svi
ljudi spasu i dodju u poznanje istine'' (I Tim. 2,4). O njemu govori sv. Evandjelje kad veli:
''Tada im (Gospod) otvori um da razumeju Pismo'' (Luka 24,45). Nalazeci se u tom
razumu, Sv. Apostoli su jasno znali da li Duh Sveti prebiva u njima ili ne. Ispunjeni Njime
oni su mogli tvrditi da je delo njihovo sveto i ugodno Gospodu Bogu i govoriti: ''Jer nadje
za dobro Sveti Duh i mi...'' (D. ap. 15,28).
Vidite li, dakle, kako je to jednostavno?"
"Ipak, ja ne razumem kako mogu pouzdano znati da se nalazim u Duhu Bozjem.
Kako mogu sam u sebi raspoznati Njegovo istinsko javljanje?"
"Ja sam vam vec rekao, rece o. Serafim, kako je to vrlo lako i objasnio sam vam kako
ljudi bivaju u Duhu Bozjem i kako se raspoznaje njegovo prisustvo u nama... Sta vam je jos
potrebno?"
"Potrebno mi je, odgovorih, da to i osetim."
Tada me o. Serafim uhvati cvrsto za ramena i rece:
"Mi smo obojica sad u Duhu Bozjem, i ja i ti... Zasto me ne pogledas?"
Ja rekoh:
"Ne mogu, Oce. Iz vasih ociju sipaju munje. Lice vam je svetlije od sunca. Bole me oci
kad vas pogledam."
"Ne plasite se! I vi ste sad postali svetli kao ja. I vi ste u punoci blagodati Duha
Bozjeg, inace vam ne bi bilo mogucno da mene vidite takvog."
Onda se naze prema meni i tiho mi rece na uvo:
"Blagodarite Gospodu Bogu za neiskazanu milost prema vama. Vi ste videli da se jos
nisam bio ni prekrstio; samo sam se u mislima, u srcu svom, pomolio Gospodu Bogu i
unutra u sebi rekao: Gospode, udostoj ga da jasno vidi i telesnim ocima silazak Tvog Duha
Kojim Ti udostojavas decu svoju onda kad blagoizvolis da im se javis u svetlosti slave
Tvoje! I gle, Gospod je odmah ispunio smirenu molbu ubogog Serafima... Kako, dakle, da
mu ne blagodarimo obojica za ovaj Njegov neiskazani dar! Ni velikim podviznicima
Gospod ne javlja uvek tako milost svoju. Duh Sveti blagoizvoleo je uteseti skruseno srce
vase kao nezna mati i to molitvama i zastupnistvom same Bogorodice. Zasto me ne
pogledate u oci? Pogledajte prosto, ne bojte se – Gospod je s nama!"
Ja pogledah u njegovo lice i sav pretrnuh.
Zamislite: u sredini sunca, pri njegovom najjasnijem podnevnom blistanju stoji lice
coveka koji s vama razgovara. Vidite pokrete njegovih usana, vidite kako se menja izraz
njegovih ociju, cujete njegov glas, osecate njegove ruke na svojim ramenima, no ne samo
sto ne vidite te ruke i njihov oblik, nego ne vidite ni samoga sebe – nista, osim jedne
zaslepljujuce svetlosti sto se nadaleko prostire, i osvetljava jarkom svetloscu i sneznu
poljanu i pahulje snega koje su padale na mene i velikog Starca.
"Sta osecate?" upita me otac Serafim.
 "Neobicno mi je lepo," odgovorih ja.
"Ali, kako je to lepo? Upravo sta?"
"Osecam takvu tisinu i mir u dusi da to recima ne mogu izraziti."
"To je," rece o. Serafim "onaj mir za koji je Gospod rekao Svojim ucenicima: ''Mir vam
ostavljam. Mir svoj dajem vam. Ne dajem vam ga kao sto svet daje" (Jovan 14,27). "Kad
biste bili od sveta, onda bi svet svoje ljubio; a kako niste od sveta, nego vas ja od sveta
izabrah, zato mrzi na vas svet (Jovan 15,19). "Ali ne bojte se, jer ja pobedih svet'' (Jovan
16,33).
Eto, takvim ljudima, omrznutim od ovog sveta, ali izabranim od Boga Gospod daje taj
mir koji vi sada osecate – ''mir Bozji, koji prevazilazi svaki um'' kako kaze Apostol. I
stvarno, dusevno blagostanje koje taj mir proizvodi u nama, recima se ne moze iskazati.
Hristos Spasitelj naziva ga svojim mirom, a ne mirom ovog sveta, jer ga nikakvo zemaljsko
blagostanje ne moze dati nasem srcu. Taj se mir daruje odozgo, od samog Gospoda Boga i
zato se naziva mirom Bozjim... Sta jos osecate?
"Neobicnu sladost," odgovorih ja.
"To je ona sladost za koju se u Svetom pismu kaze: ''Hrane se od izobilja doma
Tvoga, i iz potoka sladosti Tvojih Ti ih napajas'' (Ps. 36,8). Ta sladost sad ispunjava nasa
srca i razliva se po citavom nasem telu. Od toga nase srce kao da se topi... Sta jos osecate?"
"Neobicnu radost u srcu."
"Kad Duh Bozji poseti coveka i obasja ga punocom Svog dolaska tada se dusa
ispunjava neiskazanom radoscu, jer Duh Bozji cini radosnim sve cime se dotakne. To je
ona radost o kojoj govori Spasitelj u sv. Evandjelju:
''Zena kad radja trpi muku, jer dodje cas njezin. Ali kad rodi dete, vise se ne
opominje zalosti od radosti, jer se rodi covek na svet'' (Jovan 16,22). U svetu cete zalosni
biti, ''ali cu vas opet videti, i radovace se srce vase, i vase radosti niko nece uzeti od vas''
(Jovan 16,21).
Velika je radost i velika uteha koju sad osecate u srcu, ali znajte, sve je to nepoznato u
poredjenju s radoscu koju je Gospod obecao posle smrti onima koji Ga ljube. Jer ''sto oko
ne vidi, i uho ne cu, i u srcu coveku ne dodje, ono ugotivi Bog onima koji Ga ljube''
(Kor. 2,9).
Sada nam se daje da osetimo samo odblesak te nebeske radosti, pa kad je od toga tako
lepo i veselo na dusi, kolika je tek radost pripremljena tamo onima koji placu ovde na
zemlji! Gle, i vi ste se naplakali u vasem zivotu, pa kakvom vas radoscu Gospod, evo, tesi
jos u ovdasnjem zivotu! Na nama je sad da prilazemo trud na trud i napredujemo iz sile u
silu kako bismo dostigli meru uzrasta punoce Hristove i na nama se ispunile reci
Gospodnje:
''Koji se nadaju u Gospoda dobijaju novu snagu, podizu se na krilima kao orlovi,
trce i ne sustaju, hode i ne umaraju se'' (Is. 40,31) i njima ce se javiti Bog na Sionu u
ozarenju i nebeskim visenjima. Tada ce se nasa sadasnja radost, koju osecamo u malome i
na kratko, javiti u svoj punoci svojoj, i niko je nece uzeti od nas i Bog ce nas ispuniti
neiskazanim nebeskim blazenstvima... Sta jos osecate, vase bogoljublje?
 "Neobicnu toplotu," odgovorih.
"Kako toplotu? Pa mi sedimo u sumi. Napolju je zima, pod nogama nam je sneg, na
nama sneg, i odozgo neprestano veju pahulje... Kakva bi ovde mogla biti toplota!?"
"Onakva kakva biva u kupatilu kad stanemo u paru."
Starac me opet zapita:
"Zar i onakav zadah kakav je u kupatilu?"
"Ne, odgovorih ja, nista ne zemlji nije slicno ovom mirisu."
Otac Serafim se blago osmehnu i rece:
"I ja osecam isto sto i vi, ali vas namerno pitam da li i vi to osecate. Rekli ste veliku
istinu. Nista na zemlji ne moze se uporediti sa ovim mirisom koji mi sad osecamo, jer nas
okruzuje miomir Svetog Duha Bozjeg. Zar bi nesto zemaljsko moglo biti slicno ovome?"
"Vi mi rekoste da je ovde toplo kao u kupatilu, ali, pogledajte, sneg se ne topi na
nama, niti pod nama. Mora, dakle, da ta toplota nije u vazduhu, nego u nama samima. To
upravo i jeste toplota koju nase srce iste od Gospoda u molitvi:
''Ogrej me toplotom Duha Svetoga!'' Zagrejani njome sveti pustinjaci se nisu
plasili hladnoce. Stitila ih je nerukotvorena haljina blagodati Duha Svetoga. Blagodat
Bozja ispunjava iznutra srca nasa po reci Gospodnjoj ''Carstvo Bozje je unutra u vama''
(Luka 17,21).
Ovo carstvo Bozje, dakle, sad je u nama. Blagodat Duha Svetoga zraci iz nas i spolja, i
ispunjava cudesnim miomirom vazduh oko nas, i nasladjuje nasa cula nebeskom
nasladom i napaja nasa srca neiskazanom radoscu.
Ovo je ono stanje o kojem sv. Apostol Pavle govori: ''Carstvo Bozje nije jelo i pice,
nego pravda i mir i radost u Duhu Svetome'' (Rim. 14,17). Vidite, dakle, nasa vera nije ''u
vestim recima ljudske premudrosti, nego u javljanju Duha i sile'' (I Kor. 2,4). U tome se
nas dvojica sada nalazimo. O tome je Gospod govorio kad je rekao: ''Ima nekih medju
ovima sto stoje ovde koji nece okusiti smrti dok ne vide Carstvo Bozje da dodje u sili''
(Marko 9,1).
Eto cega nas je Gospod Bog udostojio danas! Eto sta znaci biti u punoci Duha
Svetoga, o cemu sv. Makarije Egipatski pise: ''Bio sam u punoci Duha Svetoga''. Tom
punocom ispunio je Gospod sada i nas uboge...
"Gle, izgleda, da vise nemate sta da me pitate! Sad sami znate kako to covek biva u
blagodati Svesvetog Duha Bozjeg. Da li cete se secati javljanja neiskazane milosti Bozje
koja nas je danas posetila?"
"Ne znam, Oce," rekoh ja, "da li ce me Gospod udostojiti da se zauvek secam ovako
zivo i jasno ove milosti Bozje koju sad osecam!"
"Ja mislim," odgovori veliki Starac, "da ce vam Gospod pomoci da kroz ceo zivot
zadrzite ovo u secanju; inace se blagodat Njegova ne bi tako brzo priklonila smirenoj
molitvi mojoj i ne bi tako brzo poslusala ubogog Serafima, tim pre sto ovo nije dano samo
radi vas jednog da vi jedini razumete, nego se to preko vas daje celome svetu da biste,
potrudivsi se u delu Bozjem mogli i drugima biti od koristi. "
Bog ''ne gleda ko je ko'' nego trazi pravu veru
 u Njega i Njegovog Jedinorodnog Sina

Sto se, pak, tice toga sto sam ja monah a vi covek iz sveta, to ne mari nista. Bog ''ne
gleda ko je ko'' (Rim. 2,11), nego trazi pravu veru u Njega i Njegovog Sina Jedinorodnog.
Gospod iste srce ispunjeno ljubavlju prema Bogu i bliznjem jer je srce nase presto na kojem
On voli da prebiva i gde se on javlja u punoci Svoje nebeske slave.
''Sine, daj mi srce tvoje'' (Price 23,26), govori Gospod, a sve ostalo ja cu uciniti, jer se
u srce tvoje moze smestiti Carstvo Bozje (vidi Mat. 6,33 i Luka 17,21).
Gospod zapoveda Svojim ucenicima: ''Istite najpre Carstvo Bozje i pravdu Njegovu
a sve ostalo ce vam se dodati, jer zna Otac vas nebeski sta vam je potrebno'' (vidi Mat.
6,32-33). Ne ukoreva nas Gospod sto se koristimo zemaljskim dobrima, jer i sam govori da
nam je to potrebno u ovozemaljskom zivotu kako bi nas put k nebesnoj otadzbini bio sto
laksi i udobniji.
Sv. apostol Petar tvrdi da nema niceg boljeg u ovom svetu od poboznosti sjedinjenje s
izobiljem. I sveta Crkva se neprestano moli da nam Gospod Bog daruje izobilje zemaljskih
dobara. Mada je nas zemaljski zivot nerazdvojan od zalosti, nesreca i raznih nevolja,
Gospod Bog ne dopusta da neprestano budemo u zalostima i iskusenjima. Stoga nam
Apostol i savetuje da nosimo breme jedan drugoga jer cemo time ispuniti zakon Hristov
(vidi Gal. 6,2).
Gospod nas Isus Hristos zapoveda nam da ljubimo jedan drugoga da bismo, teseci se
uzajamnom ljubavlju olaksali tezak i tesan put naseg hoda u nebesku otadzbinu. Zato je
On i sisao k nama s nebesa i uzeo na Sebe nase siromastvo da bi nas obogatio bogatstvom
Svoje dobrote i neiskazane milosti. Gle, On je dosao u svet ne da Njemu sluze nego da On
posluzi drugima i polozi zivot Svoj za spasenje mnogih. Cinite tako i vi, vase bogoljublje.
Na delu ste se uverili u milost Bozju i govorite o tome svakome ko zeli da se spase.
''Zetve je mnogo – govori Gospod – a poslenika malo'' (Mat. 9,37). Evo i nas je Gospod
izneo na zetvu i dao nam darove Svoje blagodati da bi smo znjeli klasove Bozje i
doprinosili spasenju nasih bliznjih kako bi drugi usli u Carstvo Bozje, a mi prineli Bogu
mnogo roda. Ne treba da cuvamo sebe da ne bi smo bili osudjeni s onim zlim i lenjim
slugom koji je zakopao svoj talenat u zemlju, nego da se staramo da budemo kao one
dobre i verne sluge Gospodnje iz evandjelske price koji su prineli svom Gospodaru prvi
umesto dva, cetiri talanta, drugi, umesto pet – deset talanata.
Ne treba ni najmanje sumnjati u milost Bozju. Videli ste i sami kako se ispunise na
nama reci Gospodnje recene preko proroka: "Ja sam Bog iz bliza a ne samo izdaleka, i
blizu tebe je spasenje tvoje" (vidi Jer. 23,23).
Ja ubogi nisam se jos bio ni prekrstio, nego sam samo u srcu pozeleo da vas Gospod
Bog udostoji da osetite blagodat Njegovu u svoj punoci njenoj i, gle, on je odmah ispunio
moju molitvu. Ovo ne govorim da se hvalim ili da se prikazem kao neka velicina i
izazivam kod vas zavist, niti pak, zato da bi ste vi mislili da je to toboz zato sto sam ja
monah a vi mirjanin. Ne!
 ''Gospod je blizu svih koji ga prizivaju u istini'' (Ps. 145,18). Gospod ne gleda ko je
ko. Otac ljubi Sina i sve je predao u ruke Njegove samo da bi smo i mi zavoleli Oca naseg
nebeskog kao istiniti sinovi.
Gospod slusa podjednako i monaha i mirjanina, samo ako su obojica pravoslavni i
ako obojica ljube Boga iz dubine duse i ako imaju veru u Njega makar koliko zrno
gorusicno. Sam Gospod je rekao da je sve mogucno onome koji veruje (vidi Marko 9,23), a
Sv. Apostol Pavle uzvikuje: ''Sve mogu u Isusu Hristu koji mi moc daje'' (Filib. 4,13). Evo
sta Gospod Isus Hristos kaze za onog koji veruje u njega:
''Koji veruje u mene, dela koja ja cinim i on ce ciniti, i veca ce od ovih ciniti, jer ja
idem k Ocu svome. I sta god zaistete u Oca u ime moje, ono cu vam uciniti, da se
proslavi Otac u Sinu" (Jovan 14,12 – 13). "Dosad ne iskaste nista u ime moje; istite i
primicete da radost vasa bude ispunjena'' (Jovan 16,24)...
I tako, sve sto istete od Gospoda Boga, sve cete primiti, samo neka je to sto trazite na
slavu Bozju ili na korist bliznjih, jer i korist bliznjih Bog racuna u svoju slavu kao sto
govori:
''Kad uciniste jednome od ove moje najmanje brace, meni uciniste'' (Mat. 25,40).
Slobodno verujte da ce Gospod ispuniti vase molitve, samo neka su one upucene radi
slave Bozje ili koristi ili spasenja bliznjih. Pa cak i ako bi nesto bilo potrebno za vas licno za
vasu korist ili uspeh, i to ce vam Gospod Bog poslati isto tako brzo i obilno, ali samo ako
vam je za to krajnja potreba, ako vam je to neophodno.
Jer Gospod ljubi one koji Njega ljube, i dobar je prema svima, i Svoju milost izliva na
sve. ''Gospod je blizu svih koji ga prizivaju u istini; zelju ispunjava onima koji ga se
boje, molitvu njihovu cuje i pomaze im" (Ps. 145, 18 – 19).
Bojte se samo jednog – da ne molite od Gospoda ono sto vam nije stvarno neophodno.
Nece vam Gospod odreci nista zbog vase pravoslavne vere u Hrista Spasitelja, ali ce traziti
odgovor od vas zasto ste bez osobite potrebe trazili od Njega ono bez cega ste mogli lepo
poziveti.
Eto tako, vase bogoljublje, kazao sam vam sve sto su Gospod i Mati Bozja
blagoizvoleli da vam kazu i pokazu preko mene ubogog Serafima. Idite, dakle, s mirom.
Gospod i Majka Bozja neka budu s vama i uvek i kroz sve vekove – Amin.
Idite s mirom!
Sveti Serafim Sarovski

Duhovne pouke prepodobnog oca Serafima za svjetovnjake i monahe

O Bogu
Bog je oganj koji zagrijava i zapaljuje srca i unutrašnjosti. Ako u svom srcu osjetimo
hladnoću (koja je od đavola, budući da je đavo hladan) prizovimo Gospoda i on će doći i
zagrijati naše srce savršenom ljubavlju ne samo prema Njemu, nego i prema bližnjem.
Pred toplotom se povlači hladnoća dobrog srca. Jednom su oce pitali o Bogu. Na to su oni
napisali: «Traži Gospoda, ali ne ispituj gdje živi».Gdje je Bog, nema zla. Sve što proizlazi
od Boga mudro je i korisno, te privodi čovjeka smirenju i samoosuđivanju. Bog nam javlja
svoje čovjekoljublje ne samo onda kad činimo dobro, nego i onda kada ga vrijeđamo i
žalostimo. Kako samo on dugo trpi i podnosi naša bezakonja. Kako nas samo štedi čak i
kada nas kažnjava!«Ne nazivaj Boga pravednim,- govori prepodobni Isaak,- budući da se
u tvojim djelima ne vidi njegova pravda. Premda ga je David i nazvao pravednim i
pravdoljubivim, ipak nam je njegov sin pokazao da je on više blag i milostiv. Gdje je
njegova pravda? Mi smo grešnici, a Krist je umro za nas. (Is. Sirin, Slovo 90) Onoliko
koliko čovjek postiže savršenstvo pred Bogom, toliko i ide za njim. U istinskom vijeku Bog
će mu pokazati svoje lice. Jer, pravednim ga ovdje sagledavaju kao u ogledalu, a tamo će
vidjeti javljanje istine. Ako ne poznaješ Boga, nije moguće da se u tebi probudi ljubav
prema njemu. Ne možeš voljeti Boga ako ga ne vidiš. Viđenje Boga dolazi od njegovog
poznanja, budući da sagledavanje Boga ne prethodi njegovom poznanju. O djelima Božjim
ne treba rasuđivati po nasičenju crijeva, jer u punom stomaku nema poznanja tajni Božjih.

O tajni svete Trojice

Da bismo sagledavali Svetu Trojicu, potrebno je da se o tome raspitamo kod Vasilija
Velikog, Grigorija Bogoslova i Ivana Zlatoustog. Oni su o tome učili i njihovo zastupništvo
može da na čovjeka privuče blagoslov najsvetije trojice. Sami pak, treba da se čuvamo od
neposrednog sagrešenja.
O uzrocima dolaska u svijet Isusa Krista
Uzroci dolaska u svijet Isusa Krista, Sina božjeg jesu: Ljubav Božja prema rodu bliskom:
Jer Bog tako zavoli svijet da je Sina Svog Jedinorođenog dao (Iv.3,16). Uspostavljanje
obraza i podobija Božjeg u palom čovjeku, kao što o tome pjeva sveta Crkva (1. kanon na
rođenje Gospodnje, 1. pjesma): Onoga koji je bio stvoren po obrazu Božjem, ali je zbog
prestupa pao u truležnost i postao sav propadljiv, otpavši od božanskog života, mudri
stvoritelj sada obnavlja. Spasenje ljudskih duša: Jer ne posla Bog Sina Svoga sa srcem da
sudi svemu nego da se srcem spase kroz njega. Upravljajući se tim ciljevima izbavitelja
našeg Gospoda Isusa Krista, dužni smo da svoj život provodimo suglasno sa njegovim
Božanstvenim učenjem, kako bismo kroz to postigli spas svojih duša.

O vjeri u Boga
Prije svega treba vjerovati u Boga, da postoji i da on nagrađuje one koji ga traže.Vjera je po
učenju prepodobnog Antioha, početak našeg sjedinjenja s Bogom. Tko istinski vjeruje
kamen je hrama Božjeg, pripravan za zdanje Boga oca , podignut na visinu silom Isusa
Krista, to jest Križem, pomoću užadi, to jest Blagodati Duha Svetog. Vjera bez djela je
mrtva, a djela vjere su ljubav, mir, dugo trpljenje, milost, smirenje, nošenje Križa u životu
po Duhu. Samo se takva vjera uračunava u pravdu. Tko istinski vjeruje svakako ima i
djela.
 O nadi
Svi koji imaju nadu u Boga idu ka njemu i prosvjećuju se sijanjem vječne svijetlosti. Ako
čovjek uopće nema nikakve brige o sebi radi ljubavi prema Bogu i radi djela vrline, znajući
da se Bog brine o njemu, onda ima istinsku i mudru nadu. A, ako čovjek sam brine o
svojim potrebama i Bogu se obraća molitvom i počinje da se nada u njegovu pomoć samo
onda kada ga pritisnu neizbježne nevolje, te kada ga vidi da nema vlastite sile ni sredstva
da ih odbije, onda je njegova nada neizbježna i lažna. Istinska nada traži jedino Carstvo
Božje budući uvjerena da će joj sve zemaljsko, što je potrebno za vremenski život biti dano.
Srce ne može imati mira sve dok ne stekne tu nadu. Ona ga umiruje i ulijeva radost. O toj
nadi su najsvetija i najdostojnija usta rekla: Dođite k meni svi koji ste umorni i natovareni i
ja ću vas odmoriti. TJ. onaj koji se u mene nada, utješit će se od truda i straha. U evanđelju
od Luke rečeno je o Simeonu: i njemu bijaše Duh Sveti otkrio da neće vidjet smrti dok ne
vidi Krista Gospodnjeg. On nije pokopao svoju nadu, nego je čekao željenog Spasitelja
svijeta. Primivši ga radosno na ruke svoje on je rekao:»sada me otpuštaš, Vladiko, da
odem u željeno carstvo Tvoje jer sam dobio nadu svoju-Krista Gospodnjeg.»

O ljubavi prema Bogu

Onaj tko je stekao savršenu ljubav prema Bogu, u ovom životu postoji kao da uopće ne
postoji. Jer on smatra da je tuđi za sve vidljivo, sa trepetom očekujući neizbježno. On se
sav preobrazio u ljubav prema Bogu i zaboravlja svaku drugu ljubav. Tko voli sebe, ne
može voljeti Boga, a tko ne voli sebe radi ljubavi prema Bogu- ljubi Boga. Onaj tko istinski
voli Boga smatra se strancem i prolaznikom na zemlji, jer dušom i umom u svom
stremljenju Bogu sagledava njega jedinog. Duša koja je ispunjena ljubavlju Božjom u
vrijeme svog ishoda iz tijela neće se bojati zračnog kneza(demona) nego će uzletjeti sa
anđelima kao iz strane zemlje u domovinu.

Protiv nepotrebne brižljivosti

Suvišna briga za životne stvari svojstvena je čovjeku koji je nevelik i malodušan. Teško
nama ako se mi, brinući se o sebi, ne utvrđujemo u nadi u Boga koji se brine o nama. Ako
vidljiva dobra kojima se koristimo u ovdašnjem vijeku ne prinosimo njem, kako možemo
od njega očekivati ona blaga koja su obećana u budućnosti? Nemojmo biti tako malovjerni,
nego tražimo najprije Carstvo Božje i ono će nam se sve dodati po riječi spasitelja. Bolje je
za nas da preziremo ono što nije naše, to jest Vremensko i prolazno i da želimo naše, to jest
Netruležnost i besmrtnost. Jer kada postanemo netruležni i besmrtni, udostojit ćemo se
vidljivog bogosagledavanja, i slično apostolima pri božanstvenom preobraženju i
učestvovat ćemo u nad umnom sjedinjenju s Bogom slično nebeskim umovima. Jer, biti
ćemo slični anđelima i sinovima Božjim, budući sinovi uskrsnuća.

O staranju o duši
Čovjek u tijelu je sličan zapaljenoj svijeći. Svijeća treba da izgori, a čovjek da umre.
Međutim duša je besmrtna i naše starenje treba da bude veće o duši negoli o tijelu: Jer
kakva je korist čovjeku ako zadobije sav svijet, a duši svojoj naškodi ili kakav će otkup dati
čovjek za dušu svoju., za koju kao što je poznato, ništa u svijetu ne može poslužiti kao
otkup? Ako je duša sama po sebi dragocjenija od čitavog svijeta i carstva svjetskog, onda je
svakako od njega neusporedivo dragocjenije carstvo nebesko. Dušu smatramo
dragocjenijom od svega zato što je Bog, kako govori sveti Makarije Veliki, blagovolio da
opći sa čovjekom i da se svojom duhovnom prirodom između sve vidljive tvorevine
sjedini jedno sa njim, budući da ga je zavolio više od svih svojih stvorenja. (Mak. Bel.,
Slovo o slobodi uma) Vasilije Veliki, Grigorije Bogoslov, Ivan Zlatoust, Kirilo
Aleksandrijski, Ambrozije Mediolanski i ostali oci su od djetinjstva pa do kraja života bili
djevstvenici. Sav njihov život je bio obrađen na brigu o duši, a tijelo treba podržavati
samo radi toga da bi ono potpomagalo potkrepljenje duša.

Čime treba bogatiti dušu

Dušu treba bogatiti riječju Božjom, jer je riječ Božja kako govori Grigorije Bogoslov, kruh
anđeoski kojim se hrane duše koje traže Boga. Bolje od svega je čitanje Novog Zavjeta i
psalma. Njih treba čitati stojeći. Od njihova čitanja se prosvjećuje um, izmjenjujući se
božanstvenom promjenom. Čovjek treba tako sebe da upita da mu se um kupa u zakonu
Gospodnjem. Njime se treba rukovoditi i njime uređivati svoj život. Vrlo je korisno baviti
se čitanjem riječi Božje u usamljenosti i iščitavati cijelo Sveto Pismo razumno. Za jedno
takvo upražnjavanje Gospod neće ostaviti čovjeka bez svoje milosti, nego će ga ispuniti
darom razumijevanja. Ako čovjek svoju dušu obogati riječju Božjom, počet će da
razumijeva što je dobro a što zlo. Čitanje riječi Božje treba obavljati u usamljenosti kako bi
um onoga koji čita bio udubljen u istine Svetog pisma i u sebe primao toplotu koja u
samovanju proizvodi suze. Od suza se čovjek sav zagrijava u duši duhovnim darovima
koji neizrecivo raduju um i srce. Tjelesni trud i upražnjavanje u Božanstvenim pismima,
kako uči prepodobni Isaak Sirin, čuvaju čistoću. Sve dok ne primi Utješitelja , čovjek ima
potrebu za Božanstvenim pismima kako bi se sjećanje na dobrom zapečatilo u njegov um i
od neprestanog čitanja u njemu obnavljalo stremljenje ka dobru, čuvajući mu dušu od
tananih putova grijeha (Izak. Sir. Slovo 58) . Dušu također treba bogatiti poznavanjem o
Crkvi, o tome kako se ona od početka pa sve do sada očuvala i što je trpjela u jedno ili
drugo vrijeme. To treba znati ne iz želje da se upravlja ljudima nego za slučaj mogućih
pitanja. Prije svega, to treba činiti radi samoga sebe, da bi se stekao duševni mir, po učenju
psalmopojca : Veliki mir imaju oni koji žive i ljube zakon tvoj gospode

O čuvanju spoznatih istina

Bez posebne potrebe drugome ne treba otkrivati svoje srce. Iz tisuće se može naći tek jedan
koji može da sačuva tvoju tajnu. Kada je mi sami ne možemo sačuvati, kako se možemo
nadati da će je sačuvati netko drugi. Sa duševnim čovjekom treba govoriti o ljudskim
stvarima, a sa onim koji ima duhovni razum treba govoriti o nebeskom. Ljudi koji su
ispunjeni duhovnom mudrošću, o duhu bilo kojeg čovjeka prosuđuju na osnovi Svetog
Pisma, tj. Gledajući dali su njegove riječi suglasne sa voljom Božjom, te na taj način donose
zaključak o njemu. Kada se zadesimo među ljudima u svijetu, ne treba govoriti o
duhovnim stvarima, osobito kad se kod njih ne primijeti želja za slušanjem. U takvom
slučaju treba slušati učenje Svetog Dionizija Areopagita ( izloženo u knjizi: O nebeskoj
hijerarhiji, glava 2 ): «Ako je netko postao božanstvenim poznanjem božanstvenih stvari,
sakrivši u tajnosti uma svetinju od neosvećenog naroda, neka je, kao onaj koji joj je srodan,
čuva, budući da nije pravedno, kao što pismo govori, čisti, umni, svjetlo vidan i dragocjen
ukras bisera baciti pred svinje. Treba na umu držati riječi Gospodnje: Ne bacajte bisere
svoje pred svinje, da ih ne pogaze nogama svojim i okrenuvši se ne rastrgnu vas. Zbog
toga smo mi obavezni da na svaki način u sebi sakrijemo skrivnicu đavola. U suprotnom
slučaju ona će se izgubiti i neće se pronaći. Jer, po opitnom učenju Svetog Isaaka Sirina,
značajnija je pomoć koju imamo od čuvanja, negoli pomoć od djela. Kada međutim, to
zahtijevaju okolnosti, ili kada stvar dođe do toga onda treba otvoreno djelovati u slavu
Božju, po rečenome: Proslavit ću one koji me proslavljaju (1. Car.2,30), budući da se put
već otkrio.
O duševnom miru
Ništa nije bolje od mira u Kristu, u kome prestaje svaka borba zračnih i zemaljskih duhova
: Jer ne ratujemo protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstva, i vlasti, i gospodara tame,
ovog svijeta , protiv duhova zlobe u podneblju (Ef,6,12). Obilježje razumne duše je da um
pogružava u sebe i da ima djelovanje u svom srcu. Tada um očekuje blagodat Božja i on
dospijeva i do nad svjetskog mira. Um je u mirnom stanju kad mu je mirna savjest, a u nad
svjetskom kad u sebi sagledava blagodat Svetog Pisma, po riječi Božjoj: U miru je mjesto
njegovo (Ps. 75,3). Dali je moguće ne radovati se kad se čulnim očima vidi sunce? Koliko je
međutim veća radost kada um unutrašnjim okom vidi sunce pravde Krista. Tada se
uistinu čovjek raduje anđeoskom radošću. O tome je apostol rekao: Naše ljubljenje je na
nebesima (Fil. 3,20). Onaj koji se nalazi u mirnom stanju kao da kašikom zahvaća duhovne
darove. Sveti oci su dugo živjeli imajući mirno ustrojstvo i budući osjenjivali blagodati
Božjom. Kada dođe do mirnog stanja, čovjek može i na druge da izlijeva svjetlost
prosvijećenog razuma. Prije toga, pak, čovjek treba da ponavlja riječi proročice Ane: neka
ne iziđe hvalisanje iz usta vaših (1 Kop.2,3), i riječi Gospodnje: licemjerje, izvadi najprije
brvno iz oka svog, pa ćeš onda vidjeti izvaditi trun iz oka brata svoga. (Mt. 7,5). Ovaj mir
je Gospod naš Isus Krist ostavio svojim učenicima pred svoju smrt kao neko neizvedivo
blago. On je rekao: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem (Iv. 14,27). O tome također
govori apostol: I mir Božji koji prevazilazi svaki um sačuvat će srca vaša i misli vaše u
Kristu Isusu (Fil.4,7). Ako čovjek ne zanemari svjetske potrebe, neće moći imati mira u
duši. Duševni mir se stiče nevoljama. Pismo govori: Prošli smo kroz oganj i vodu i izveo si
nas u pokoj. (Ps.65,12). Put onih koji hoće da ugode Bogu ide kroz mnoge skorbi. Ništa
tako ne potpomaže stjecanju unutrašnjeg mira kao šutnja i koliko je moguće, neprestan
razgovor sa sobom, a rijedak sa drugima. Mi smo dužni da sve svoje misli, želje i djela
usredotočimo na stjecanje mira Božjeg. Zato mi sa Crkvom uvijek kličemo: Gospode Bože,
daj nam mira (Is.26,12).
 O čuvanju duševnog mira
Na svaki način treba da se trudimo da sačuvamo duševni mir te da se ne smućujemo zbog
uvreda koje nam drugi nanose. Radi toga je potrebno da se na svaki način staramo da
zadržimo gnjev, a posredstvom pažnje da um i srce sačuvamo od nepristojnih
pokreta.Takvo upražnjavanje čovjekovom srcu može da pruži tišinu i da ga načini obitelju
samog Boga. Obrazac takvog bezgnjevlja vidimo na Grigoriju Čudotvorcu. Od njega je na
javnom mjestu neka žena bludnica tražila plaću za navodni grijeh za navodni grijeh sa
njom. On je nimalo se ne razljutivši, krotko rekao svom drugu: «Daj joj brzo iznos koji
traži.». Ženi je pak, tek što je primila nepravednu plaću, spopao đavo. Ali, sveti je
molitvom od nje odagnao đavola (Žit. 17.Nov.). Ako nije moguće da se ne smutimo, onda
bar, u krajnjoj mjeri , treba da se pobrinemo da zadržimo jezik, po riječi psalmonojca:
Smutih se i ne progovorih. (PS. 76,5). Ovom možemo sebi za primjer da uzmemo svetog
Spiridona Trimitunskog i prepodobnog Jefrema Sirina. Prvi je (Žit. 12.dec.) na sljedeći
način počeo uvredu. Po zahtjevu grčkog cara on je otišao u dvorac gdje se netko od slugu
iz carske palače, smatrajući ga za siromaha, izrugao nad njim, ne puštajući ga u palaču, i
udarivši ga po obrazu. Sveti Siridon je, budući nezloban po riječi Gospodnjoj okrenuo i
drugi obraz. (Mt.5,39). Prepodobni Jefrem je (Žit. 28.jun), posteći u pustinji bio lišen hrane
od strane učenika na sljedeći način. Noseći mu hranu , učenik je nenamjerno razbio na
putu sasud. Vidjevši učenika žalosnog, prepodobni mu je rekao: «Ne žalosti se, brate. Kad
hrana nije htjela da dođe nama, poći ćemo mi njoj.» On je pošao, sjeo kod razbijenog
suda, i jeo skupljajući hranu. Tako je on bio ne gnjevan. Kako se pobjeđuje gnjev može se
vidjeti iz žitija Pajsija Velikog (Žit. 13. jun) koji je javivši mu se Gospod Isus Krist molio da
ga oslobodi grijeha. Krist mu je tada rekao: Ako hoćeš da pobijediš gnjev i jarost, nemoj
ništa željeti nemoj nikoga mrziti, niti koga vrijeđati. Da bismo sačuvali duševni mir treba
od sebe da odstranjujemo uninije i da se potrudimo da imamo radosni, a ne žalosni duh,
po riječi Siraha: Tuga je i mnoge ubila i od nje nema koristi. (Sir. 30,25). Kada čovjek ima
veliki nedostatak u stvarima koje su potrebne tijelu, teško savladava uninije. Međutim, to
se odnosi samo na slabe duše. Radi čuvanja duševnog mira također treba na svaki način
izbjegavati osuđivanje drugih. Neosuđivanjem drugih i šutnjom čuvamo duševni mir.
Čovjek u takvom stanju stiče Božanstvena otkrivenje. Radi čuvanja duševnog mira čovjek
treba češće da ulazi u sebe i da se pita: «Gdje sam ja?» Pri tome on treba da pazi da
tjelesna čula, osobito gledanje, služi unutrašnjem gledanju čovjeku i da ne rasijava dušu
čulnim predmetima. Jer, blagodatne naravi su samo oni koji imaju unutrašnje djelovanje i
bdiju nad svojom dušom.

O čuvanju srca
Mi treba neuspavljivo da čuvamo srce svoje od nepristojnih pomisli i utisaka, no riječi
propovjednika : Na svaki način čuvaj srce svoje, jer je u njemu istočnik života (Prič.4,23). U
srcu koje se budno čuva rađa se čistoća kojoj postaje dostupno viđenje Gospoda, po
vjerovanju vječne Istine: Blaženim čistim srcem, jer će Boga vidjeti. (Mt.5,28) . Dobro koje
se ulilo u naše srce mi bez potrebe ne treba da izlijevamo. Ono što je sabrano može biti
osigurano od vidljivih i nevidljivih neprijatelja jedino ako se u unutarnjost srca čuva kao
riznica. Srce ključa kada je u njemu voda živa, budući razgorijevano božanstvenim
ognjem. Kada se ona izlije, srce hladni i čovjek se smrzava.

O pomislima i tjelesnim pokretima

Mi treba da smo čisti od skvernih pomisli, osobito kada Bogu prinosimo molitvu, budući
da nema suglasnosti između smrada i blagouhanja. Gdje su prisutne pomisli, tamo je i
slaganje sa njima. Treba, međutim, odbijati prvi napad grešnih pomisli i odbacivati ih od
zemlje našeg srca. Djecu babilonsku, to jest Zle pomisli, treba još dok su male razbijati i
lomiti o kamen koji je Kristos. Osobito tako treba postupati sa tri od njih:
stomakougađanjem, srebroljubljem i slavoljubljem, čime se đavo starao da iskuša čak i
samog Gospoda našeg na kraju njegovog podviga u pustinji. Đavo se kao lav skriva u
ogradi svojoj (Ps. 9,30), tajno nam raspostirući zamke od nečistih i nečastivih pomisli. Njih
treba rastrzati čim ih primijetimo i to posredstvom blagočestivog razmišljanja i molitve.
Potrebni su podvig i velika budnost kako bi se za vrijeme psalmopojanja naš um
usuglašavao sa srcem i ustima i kako se u molitvi sa našim tamjanom ne bi miješao
smrad. Jer, Gospod se gnuša srca sa nečistim pomislima. Neprestano se, dan i noć,
podvizavajmo sa suzama pred licem blagosti Božje kako bi on očistio srca naša od svake
zle pomisli, i kako bismo dostojno mogli prohoditi put svog znanja, te mu u istim rukama
prinositi darove zbog služenja. Mi dobro činimo kad se ne usuglašavamo sa zlim
pomislima koje u nas polaže đavo. Nečisti duh ima silan utjecaj samo na strasne. Onima
koji su se očistili od strasti, on se približava samo sa strane ili spolja. Dali je moguće da se
čovjek u mladim godinama ne smućuje tjelesnim pomislima? Ipak treba se moliti Gospodu
Bogu da zgasne iskra poročnih strasti na samom početku. Tada se u čovjeku neće osnažiti
plamen strasti.

O raspoznavanju djelovanja srca

Kada čovjek u srce primi nešto božansko, raduje se, a kada primi đavolsko smućuje se.
Kada u sebe primi nešto božanstveno, kršćansko srce nema potrebe da mu netko sa strane
objašnjava da je to od Gospoda, nego se iz samog djelovanja uvjerava da je to nešto
nebesko, budući da u sebi osjeća duhovne plodove: ljubav, radost, mir, dugo trpeljivost ,
blagost, dobrotu, vjeru, krotkost, uzdržanje. (Gal.5,22). Tome nasuprot, kada đavo
predstavlja neke misli, makar one bile i dobre na prvi pogled, ili ako se čak preobrazi i u
anđela svjetlosti (2.Kop.11,14), srce ipak osjeća neku nejasnost i uznemirenost u mislima.
Objašnjavajući to, sveti Makarije Egipatski govori: «Makar (sotona) predstavio i svjetla
viđenja, ipak ne može pružiti dobra djela. Tako se i prepoznaje njegovo djelo.» (Slovo 4,
glava 13). Iz tih različitih djelovanja srca čovjek može da pozna što je božanstveno, kao što
o tome piše sveti Grigorije Sinait. Od djelovanja možeš spoznati dali je svjetlost koja je
zasijala u duši Božja ili sotonska.(Dobrot. I, Grigorije Sinait, o bezmolviju).

O pokajanju
Onaj koji želi da se spase treba uvijek da ima srce raspoloženo za pokajanje i skrušenost,
po psalmopojcu : Žrtva je Bogu duh skrušen, srce skrušeno i smireno Bog neće poniziti.
(Ps.50,19). Kakvo je to stanje skrušenosti duše u kome čovjek može bezbjedno da prolazi
kroz lukave zamke gordog(ponosnog) đavola, čije se sve staranje sastoji u tome da pomuti
duh čovjekov, kako bi onda posijao svoju pljevu, po evanđeoskoj riječi: Gospodaru nisi li
mi dobro sjeme sijao na njivi svojoj? Odakle, dakle kukolj? A on im reče neprijatelj čovjeka
to učini ( Mt.13,27-28)? Kada se čovjek postara da u sebi ima smireno srce i ne
uznemirenu, mirnu misao, sve zamke đavolje postaju nevažeće, jer gdje je mir pomisli,
tamo počiva sam Gospod Bog: U miru je njegovo mjesto (Ps.75,3) .Početak pokajanja dolazi
od straha Božjeg i pažnje, kao što govori miljenik Bonifacije (Žit..19.dec.) Strah Božji je otac
pažnje, a pažnja- majka unutarnjeg pokoja. On rađa savjest, koja čini da duša vidi svoju
ružnoću kao u nekoj čistoj i nepomućenoj boli. Tako se rađaju začeci i korijen pokajanja.Mi
čitav svoj život svojim padovima u grijeh žalostimo veličanstvo Božje. Zbog toga smo
svagda dužni da se smirujemo pred njim, ištući ostavljenje naših dugova. Može li čovjek
kome je učinjeno dobro ustati poslije pada? Može po psalmopojcu: Sunovratih se da
padnem, ali me Gospod prihvati (Ps.117,13).Jer, David se, kad ga je prorok Natan izobličio
za grijeh, pokajao i odmah dobio oproštaj (2.Car.12,13). Kao primjer za to može poslužiti i
slučaj pustinjaka koji je, pošavši po vodu, na izvoru pao u grijeh sa ženom, ali je vrativši se
u ćeliju i shvativši svoje sagrješenje, opet počeo da provodi svoj podvižnički život kao i
ranije odbijajući napade neprijatelja koji mu je predstavljao težinu i odvlačio ga od
podvižničkog života. O tom slučaju Bog je otkrio nekom ocu i naredio mu da brata koji je
pao u grijeh smatra blaženim zbog takve pobjede nad đavlom. Kada se mi iskreno kajemo
zbog grijeha svojih i okrećemo se Gospodu našem Isusu Kristu svim srcem svojim, on se
raduje, ustanovljuje praznik i saziva sve mile mu sile, pokazujući im drahmu koju je
ponovno našao, tj. Svoj carski obraz i podobije. Položivši na ramena zabludjelu ovcu, on je
privoli ocu svom. U stanište svih onih koji se vesele Bog smješta i dušu koja se pokajala,
zajedno sa onima koji nisu od njega odstupili. Nemojmo odustajati da se brzo obraćamo
blagoutrobnom Gospodu našem i nemojmo se predavati nemaru i očajanju zbog teških i
bezbrojnih grijehova svojih. Očajanje je savršena radost za đavola. Ono je grijeh na smrt ,
kao što kaže Pismo (1.Iv.5,16). Pokajanje zbog grijeha se između ostalog sastoji i u tome da
se on ne ponavlja. Kao što za svaku bolest ima lijeka, tako i za svaki grijeh ima i pokajanja.
Nesumnjivo pristupaj pokajanju i ono će te zastupati pred Bogom. Neprestano ponavljaj
molitvu predpodobnog Antioha: Uzdajući se na bezdan tvoje štedrosti , Vladiko, od
skvernih usta i nečistih usana prinosim ti molitvu: Pomeni, jer nada mnom prizvano Tvoje
Sveto ime, i jer si me izbavio svojom skupocjenom krvlju, jer si me zapečatio obručenjem
Tvog Svetog Duha, izvevši me iz dubine mojih bezakonja. Nemoj da me otme neprijatelj.
Isuse Kriste, zaštiti me i budi mi moćni pomoćnik u borbi, budući da sam rob pohote koja
me napada. Ti, pak , Gospode, nemoj me ostaviti na zemlji prostog i osuđenog zbog djela
mojih, nego me oslobodi, Vladiko, od lukavog ropstva svjetodršca , usvojivši me za
zapovjedi svoje. Pute života mog, Kriste moj, lice tvoje je svjetlost mojih očiju. Bože,
Vladiko, i Gospode, ne daj da se uznesu oči moje i zlu pohotu udalji od mene. Pokri me
svetom rukom Svojom. Neka me požude i pohote ne obuzmu i nemoj me predati duši
bestidnoj. Neka u meni zasija svjetlost lica tvoga , Gospode, kako me ne bi obuzela tama
niti me ščepali oni koji hode u njoj. Nemoj dopustiti, Gospode, da Tvog slugu ujedu tuđi
psi. Oče Sveti, udostoj me da budem stanište Tvog Svetog Duha i učini me domom Krista
tvog. Putevoditelju zabludjelih, uputi me da ne bih skrenuo na lijevu stranu. Lice tvoje,
Gospode, zaželjeh da vidim. Bože upućuj me svjetlošću lica Svog. Daruj izvor suza sluzi
Svome i rosi Svetog Duha pruži svome sazdanju , da se ne bih osušio kao smokva koju si
prokleo. Neka suze budu moje piće, molitva moja hrana. Okreni , Gospode plač moj u
radost i primi me u svoje vječno stanište. Neka me sustigne milost Tvoja, Gospode, te mi
ostavi sve grijehe moje. Ti si istinski Bog koji otpušta bezakonja. Ne dopusti, Gospode, da
se posrami djelo ruku Tvojih zbog mnoštva bezakonja svojih, nego me prizovi, Vladiko,
jedinorodnim Sinom Tvojim, Spasiteljem našim. Podigni mene koji ležim, kao što si
podigao carinika Levija, i oživotvori me umrtvljenog grijesima, kao što si to učinio sa
sinom udovice. Jer, ti si jedini uskrsenje mrtvih i Tebi priliči slava u vjekove.
Amen.(Antioh, Sl.77).

O molitvi
Oni koji su riješili istinski da služe Gospodu Bogu treba da se upražnjavaju u sjećanju na
Boga i u neprestanoj molitvi Isusu Kristu, govoreći umom:» Gospode Isuse Kriste, Sine
Božji, pomiluj me grešnog.»Takvim upražnjavanjem čovjek se, uz izbjegavanje rasijanosti i
pri čuvanju mira savjesti, može približiti Bogu i sjediniti sa njim. Jer po riječima Svetog
Isaaka Sirina, nema drugog načina da se približimo Bogu osim neprestane molitve.
Obrazac molitve je vrlo dobro izveo Sveti Simeon Novi Bogoslov (Dobrot.I). Njen značaj je
vrlo dobro izobrazio Sveti Ivan Zlatoust : «Molitva je-govori on-veliko oružje, neiscrpiva
riznica, bogatstvo koje se ne može potrošiti, bezbjedno pristanište uzrok tišine i tisuće
dobrih korijena, istočnik i njihova mati.» (Margar. Sl. 5, nepostižnom).U crkvi je korisno
stajati sa zatvorenim očima, imajući unutarnju pažnju. Oči se mogu otvoriti jedino kad
naiđe nepažnja ili san posve da opterećuje i odvlači u dremež. Oči se tada mogu usmjeriti
na ikonu ili na voštanicu koja pred njom gori. Ako se na molitvi desi da nam se um rasuje
pomislima, treba da se smirimo pred Gospodom Bogom i tražimo oproštaj, govoreći :
«Sagriješih, gospode, riječju, djelom i pomišlju i svim svojim čulima». Zbog toga je
potrebno da se uvijek staramo da izbjegnemo rasijanost misli, budući da preko nje, po
djelu đavola, duša otpada od sjećanja na Boga i od njegove ljubavi. Sveti Makarije govori
da se sav napor našeg protivnika sastoji u tomu da našu misao odvoji od sjećanja na Boga,
od straha i ljubavi njegove. (Slovo 2, glava15).Kada su um i srce sjedinjeni u molitvi i
pomisli naše duše nerasijane, srce se zagrijeva duhovnom toplinom u kojoj će zasijati
svjetlost Kristova i čitavog unutrašnjeg čovjeka ispuniti mirom i radošću.

O suzama
Svi sveti i monasi koji su se odrekli svijeta plakali su čitav svoj život u očekivanju vječne
utjehe, po uvjerenju Spasitelja svijeta: Blaženi koji plaču, jer će se utješiti. (Mt.5,4).I mi isto
treba da plačemo da bi nam bili oprošteni naši grijesi. Neka nas u to uvedu riječi
psalmopjevca : Oni koji idu, iđaše, i plakaše, polažući sjeme svoje .Dolazeći primit će sa
radošću i uzet će snopove svoje.(Ps.125,6), kao i riječi Svetog Isaaka Sirina:»Omoči svoje
obraze plačem svojih očiju da bi na tebi počinuo Sveti Duh, omivši te od skverni tvoje
zlobe. Umilosti Gospoda svoga suzama, da bi ti prišao» (Slovo 68, O odricanju od
svijeta).Događa se da plačemo na molitvi, ali da se i smijeh prisajedinjuje. Teško je shvatiti
tajna i tanana djelovanja našeg neprijatelja. Srce onoga kojemu teku suze umiljenja ozaruju
zraci Sunca pravde, Krista Boga.

O svjetlosti Kristovoj
Da bi čovjek primio i vidio u srcu Kristovu svjetlost, potrebno je da, koliko može, od sebe
udalji vidljive predmete. Očistivši prethodno dušu pokajanjem i dobrim djelima i sa
vjerom u Raspetog zatvorivši tjelesne oči, potrebno je pogruziti um unutar srca, vapijući
neprestano i prizivajući ime Gospoda našeg Isusa Krista. Tada će se po mjeri usrdosti i
topline duša prema Ljubljenome naći sladost u prizivanom imenu, koje pobuđuje želju za
iskanjem još višeg prosvjećenja.U umu koji u takvom upražnjavanju postojano prebiva u
srcu prosijava svjetlost Kristova, osvjetljujući unutrašnjost duše svojim božanstvenim
sjajem, kako govori prorok Malahija: Vama koji se bojite imena mog , zasjat će sunce
pravde (Mal. 4,2). Ova svjetlost je ujedno i život po evanđeoskom riječi: U njemu bijaše
život i život bijaše svjetlost ljudima. (Iv.1,4). Um čovjeka koji iznutra sagledava vječnu
svjetlost je čist i u sebi nema nikakve čulne predstave. Sav budući i udubljen u
sagledavanje nesazdane blagosti, on zaboravlja sve čulno, tako da ni samog sebe neće da
gleda. On želi da se sakrije u srce zemlje, samo da se ne liši istinskog dobra-Boga.

O pažnji prema samom sebi

Onaj tko prohodi put trezvenoumlja ne treba da vjeruje jedino svom srcu, nego je dužan
da svoja djela i život provjerava zakonom Božjim i djelatnim životom podvižnika
blagoćešća , koji su taj podvig već prošli. Na taj način čovjek se može lakše izbaviti od
lukavog i jasnije vidjeti istinu. Um pažljivog čovjeka je kao postavljeni stražar ili
neuspavljivi čuvar unutrašnjeg Jeruzalema. Stojeći na visini duhovnog sagledavanja, on
okom čistoće gleda na protivnike sile koje obilaze i približavaju se duši, po psalmopojcu: I
na neprijatelje moje pogleda oko mene. (Ps. 53,9). Od njegovog oka nije sakriven đavo koji
kao lav ričući hodi i traži koga da poždere (1.Pt.5,8), kao ni oni koji naprežu luk svoj da u
mraku ustrjele i prave srcem (Ps.10,2). Suglasno učenju božanstvenog Pavla, takav čovjek
uzme sve oružje Božje da bi se mogao oduprijeti u zli dan. (Ef.6,12). Tim oružjem on uz
pomoć Božju, odbija vidljive napade i pobjeđuje nevidljive ratnike. Onaj tko ide ovim
putem ne treba da se obazire na zvukove sa strane, od kojih glava može da se napuni
praznim i sjetnim pomislima i sjećanjima, nego treba da pazi na sebe. Na ovom putu
čovjek treba osobito da pazi da ne obraća pažnju na tuđa djela, da ne misli niti govori o
njima, po psalmopojcu: Usta moja da ne progovore o djelima ljudskim, od tajnih mojih
očisti me i od tuđih poštedi slugu svoga. (Ps. 10,4). Čovjek treba da obraća pažnju na
početak i kraj svog života. Ako se u sredini i dogodi sreća ili nesreća, treba da je
ravnodušan. Da bi sačuvao pažnju, čovjek treba da se povuče u sebe, po riječi Gospodnjoj:
Nikoga ne pozdravljajte na putu. ( Lk. 10,4). Bez potrebe ne treba govoriti, već jedino kad
netko juri da čuje nešto korisno.

O strahu Božjem
Čovjek koji je na sebe uzeo da prohodi put unutarnje pažnje, prije svega treba da ima strah
Božji, koji je početak mudrosti. U njegovom umu uvijek treba da su zapečaćene proročke
riječi: Služite gospodu sa strahom i radujte mu se trepetom. (Ps.2,11).Ovaj put on treba da
prohodi sa krajnjom opreznošću i pobožnošću prema svemu svećenom, izbjegavajući
nebrižljivost. U suprotnom, može biti i opasnosti da se na njemu primjeni presuda Božja:
Proklet je čovjek koji djelo Božje vrši sa nemarnošću (Jer.48,10).Pobožna opreznost je ovdje
potrebna radi toga što je ovo moje(to jest Srce sa svojim pomislima i željama , koje
posredstvom pažnje treba čistiti) veliko i postrano , tu su gmizavci (to jest mnoge sjetne
neispravne i nečiste primisli, pored zlih duhova) kojima nema kraja. Boj se Boga, govori
premudri, i zapovijedi njegove čuvaj (Prop. 12,13). Ispunjavajući zapovijedi, bit ćeš silan u
svakom djelu i tvoje djelo će uvijek biti dobro. Jer bojeći se Boga, ti ćeš iz ljubavi prema
njemu sve činiti dobro. Đavola se ne boj. Tko se boji Boga, savladat će đavola. Za njega je
đavo nemoćan. Postoje dva vida straha: ako hoćeš da činiš zlo, boj se Gospoda i ne čini ga,
a ako hoćeš da činiš dobro, boj se Gospoda i čini ga. Međutim, nitko ne može steći strah
Božji sve dok se ne oslobodi od svih žitejskih briga. Kada je um bezbrižan, tada ga pokreće
strah Božji i vuče ka ljubavi Božje blagosti.

O odricanju od svijeta
Strah Božji se stiče tako što čovjek, odrekavši se od svijeta i svega što je u svijetu,
usredotoči sve svoje misli i čula na jednu predstavu o zakonu Božjem i sav se usredotoči u
sagledavanje Boga, te u osjećanje onog blaženstva koje je obećano svetima. Ne može se
odreći svijeta i dospjeti u stanje duhovnog sagledavanja onaj tko ostaje u svijetu. Duševni
mir se ne može steći sve dok se ne utišaju strasti. Ali, strasti se neće utišati sve dok nas
okružuju stvari koje ih pobuđuju. Potrebno je da se čovjek mnogo podvizava u duhovnom
razmišljanju i molitvi da bi došao u savršeno bestrašće i dostigao savršeno bezmolvije
duše. Kako je međutim moguće, da se čovjek u potpunosti i spokojno pogruzi u
sagledavanje Boga i da se poučava u njegovom zakonu, svom dušom se uznoseći ka njemu
u plamenoj molitvi, ako ostaje usred neutišivog šuma strasti koje napadaju u svijetu? Svijet
u zlu leži. Duša ne može da ljubi Boga iskreno ukoliko se ne oslobodi svijeta. Jer, po
riječima prepodobnog Antioha, ono žitejsko je kao neko pokrivalo na njoj.Ako mi,- govori
isti učitelj,-živimo u stranom gradu, a naš grad je daleko od njega , zašto se onda
zadržavamo u tuđem gradu i u njemu sebi pripremamo polja i staništa? Kako ćemo
zapjevati pjesmu Gospodnju u tuđoj zemlji? Ovaj svijet je oblast drugog to jest kneza ovog
vijeka. (Slovo15).
 O djelatnom i sagledavajućem životu
Čovjek se sastoji iz tijela i duše. Zbog toga i put njegova života treba da se sastoji iz
tjelesnih i duševnih djela – iz djelovanja i sagledavanja.Put djelatnog života sagledavajući
post, bdijenje, pokloni, molitva i ostali tjelesni podvizi, koji i sačinjavaju uzak i tijesan put
koji, po riječi Božjoj vodi u vječni život (up.Mt.7,14).Put sagledavajućeg života sastoji se u
uznošenju uma Gospodu Bogu, u srdačnoj pažnji, umnoj molitvi, i sagledavanju duhovnih
stvari kroz slična upražnjavanja. Svatko tko želi da prohodi život treba da započne sa
djelatnim životom, a zatim već da prelazi na sagledavajući. Jer bez djelatnog života nije
moguće doći do sagledavajućeg. Djelatni život služi za očišćenje strasti i privoli nas do
stepena djelatnog savršenstva. Samim tim on nam polaže put za sagledavajući život. Jer,
samo oni koji su se očistili od strasti i koji su savršeni mogu da pristupe tom životu, kao
što se može vidjeti iz riječi Svetog Pisma: Blaženi čisti srcem, jer će Boga vidjeti. (Mt.5,8), i
iz riječi svetog Grigorija Bogoslova (u Slovu na svetu Pashu): Sagledavanju mogu da
pristupe samo oni koji su savršeni u svom iskustvu. Sagledavajućem životu treba
pristupati sa strahom i trepetom, sa skrušenim srcem i smirenjem, sa mnogim ispitivanjem
Svetoga Pisma, i ako je moguće, pod rukovodstvom iskusnog starca, a ne sa drskošću i
samovoljom. «Drski i nadmeni po riječima Grigorija Sinaita (o prelesti i drugim
prigovorima , Dobrot.I), - pruživši se preko svoje mjere sa uznošenjem , prisiljava sebe da
prije vremena dospije do njega». I opet: «Ako tko uzmašta da mnenjem dospije do
uzvišenog, stekavši želju sotonsku a ne istinu, đavo će ga kao svog slugu svojim mrežama
lako uloviti.» Ako nije moguće naći nastavnika koji može da nas rukovodi u
sagledavajućem životu, treba da se rukovodimo Svetim Pismom, budući da nam sam
Gospod naređuje da se učimo iz Svetog Pisma, govoreći: Istražujte Pisma, jer vi mislite da
u njima imate život vječni.(Iv.5,39) Treba se truditi i u čitanju otačkih spisa i starati se,
koliko je moguće, oko ispunjavanja onoga što oni uče. Tako će se, malo po malo, od
djelatnog života ushoditi ka savršenstvu sagledavajućeg. Jer po riječima Svetog Grigorija
Bogoslova (Slovo na Svetu Pashu), najbolje je kada svaki od nas sam po sebi dostiže
savršenstvo i prinosi Bogu koji nas priziva svijetu i u svemu osvećenu žrtvu. Djelatni život
ne treba napuštati ni onda kada se u njemu uznapreduje i kad se već dospe do
sagledavajućeg. Jer on potpomaže sagledavajući život i uzdiže ga. Prohodeći put
unutarnjeg i sagledavajućeg života, ne treba slaviti niti ostavljati prethodni zato što ljudi,
prilijepljeni za vanjštinu i čulnost, svojim suprotnim mišljenjima pobjeđuju naše čulo srca i
na svaki način se trude da nas odvoje od prohođenja unutarnjeg puta, postavljajući nam
različite prepreke. Jer, po mišljenju crkvenih učitelja (blaženi Teodorit,, Tumačenje na
Pjesmu nad pjesmama), sagledavanje duhovnih stvari se pretpostavlja poznanju čulnih
stvari. Nikakvim teškoćama na ovom putu čovjek ne treba da se koleba, nego treba da se
oslanja na slovo Božje: Njihovog straha se nećemo bojati, niti ćemo se smiriti, jer je Bog s
nama. Gospoda Boga našeg svetimo u opominjanju srca na njegovo božanstveno ime i
ispunjavanje njegove volje, i on će nam biti strah. (Is.8,12-13)

O usamljenosti i šutnji
Iznad svega se treba ukrašavati šutnjom. Ambrosije Mediolanski govori: «Vidio sam da se
mnogi spašavaju šutnjom, a ni jednog da se spašava pričljivošću». Opet, netko od otaca
govori:»Šutnja je tajna budućeg vijeka, a riječi su oružja ovog svijeta.» (Dobr.II, glava16).Ti
samo sjedi u ćeliji svojoj sa pažnjom i šutnjom, te se svom snagom staraj da se približiš
Gospodu. Gospod je gotov da te od čovjeka načini anđelom. Na koga, ću govori on,
pogledati ako ne na krotkog i šutljivog i onog koji trepti od riječi mojih. (Ps.6,22). Kada
prebivamo u šutnji, vrag naš, đavo, uopće ne može da djeluje na tajnog čovjeka srca. To
treba razumjeti u vezi sa razumnom šutnjom. Onaj koji prohodi takav podvig treba svu
svoju nadu da položi na Gospoda Boga, po učenju apostola: Sve svoje brige položiše na
njega, jer se on stara za vas (1.Pt.6,7). On treba da je ustrajan u svom podvigu, u svemu
sljedeći primjer svetog Jovana Šutljivog, pustinjaka (Žit.3.dec.), koji se na ovom putu
krijepio božanstvenim riječima: Neću te ostaviti, niti ću odstupiti od tebe.(Hebrejima.13,5).
Ako i nije moguće stalno prebivati u usamljenosti i šutnji kada se živi u manastiru i kada
se obavljaju poslušanja naložena od starješine, ipak se bar izvjesno vrijeme, koje ostaje od
poslušanja, može posvetiti usamljivanju i molčaniju. Za to malo Gospod će na tebe poslati
svoju bogatu milost.Od usamljenosti i tihovanja rađaju se umiljenje i krotkost. Djelovanje
krotkosti u srcu čovjekovom može se usporediti sa tihom vodom siloamskom koje teče bez
šuma i zvuka, kao što o njoj govori prorok Izaija: Siloamske vode teku tiho (Ps.8,6).
Boravak u ćeliji u šutnji, upražnjavanju, molitvi i poučavanju dan i noć u zakonu Božjem,
čovjeka čini blagočestivim. Jer, po riječima svetih otaca, ćelija inoka je babilonska peć u
kojoj su tri mladića obreli Sina Božjeg (Dobr.III, Pet, Damaskin, knjiga 1). Monah koji
prethodno ne zavoli molčanije i uzdržanje, govori Jefrem Sirin, ne ostaje dugo na jednom
mjestu. Jer, šutnja uči bezmolviju i postojanoj molitvi, a uzdržanje čini da je pomisao ne
rasijana. Najzad, onoga koji je ovo stekao očekuje mirno stanje (t.II.).

O pričljivosti
I jedan razgovor sa onima koji su suprotne naravi može da rastoči unutarnje pažljivog
čovjeka. Međutim, od svega je žalosnije to što pričljivost može da ugasi oganj koji je
Gospod naš Isus Krist došao da baci na zemlju ljudskih srdaca. Jer, ništa u toj mjeri ne gasi
taj oganj koji Duh Sveti nadahnjuje u srcu monaha radi osvećenja duše, kao općenje,
pričljivost i razgovori (Izaija Slovo 8).Osobito je potrebno čuvati se općenja sa ženskim
spolom. Kao što se voštanica koja nije zapaljena ipak se topi ako se stavi pored onih koji
gore, tako se i srce monaha neprimjetno raslabljuje zbog razgovora sa ženskim spolom. O
tome Sveti Izidor Pilusnot govori:»(po pismu), zli razgovori kvare dobre običaje. Tako i
razgovor sa ženama, makar bio i dobar, može da pokvari unutrašnjeg čovjeka tajnim
skrivenim pomislima. Tako se može dogoditi da tijelo i ostane čisto, a da duša postane
prljava. Što je tvrđe od kamena, i što je mekše od vode. Pa ipak svakodnevna upornost
sablađuje i prirodi. Kada se priroda koja je teško izmjenjiva kao što je kamen, mijenja i
troši i to od tvari koja nema nikakvu čvrstinu, kao što je voda, što će tek biti sa voljom
ljudskom koja se lako pokoleba? Zar ona neće biti pobijeđena i preokrenuta zbog
dugotrajne navike (Is. Pilus. Pis.84;Žit. 4.feb.)?»Zbog toga je radi čuvanja unutarnjeg
čovjeka neophodno starati se da se jezik uzdrži od praznoslovlja: Mudar čovjek drži se
bezmolivlja (Prič.11,12), i tko čuva usta svoja, sačuvat će i dušu svoju(Prič.13,3). Treba se
sjećati Jobovih riječi: Položih zavjet očima svojim da ne pomišljam na djevojku (Job. 31,1). I
riječi Gospoda našeg Isusa Krista: Svaki koji pogleda na ženu sa željom za njom, već je
učinio preljub s njom u srcu svom.(Mt.5,28) Prije nego što se dobro sasluša nečija riječ o
nekoj stvari ne treba odgovarati: tko izusti riječ prije nego što sasluša je bezuman i
osramotit će se (Prič.18,13).

O bezmolviju
Prepodobni Barsanufije uči: Dok je brod na moru, trpi nevolje i uzburkanost vjetrova, a
kad stigne do tihog i mirnog pristaništa, već se ne boji nevolja i skorbi i naleta vjetrova,
nego ostaje u tišini. Tako i ti, monaše, sve dok si sa ljudima, očekuj nevolje, skorbi i nalete
mislenih vjetrova, a kada stupiš u bezmolvije, više se nemaš čega bojati. (Barsanufije
odgovor 8,9). «Savršeno bezmolije je križ na koji čovjek treba da se razapne sa svim
strastima i pohotama. Ali razmisli o tome koliko je Gospod naš Krist unaprijed pretrpio
uvreda i izrugivanja, da bi se zatim već popeo i na križ. Tako i mi ne možemo doći do
savršenog bezmolija, niti se nadati na sveto savršenstvo, ukoliko ne postradamo sa
Kristom. Jer, apostol govori: Ako s njim postradamo, s njim ćemo se i proslaviti
(up.Rim.8,17). Drugog puta nema».( Barsanufije odg 342). Onaj tko je stupio na bezmolvije
treba uvijek da se sjeća zbog čega je stupio, da mu se srce ne bi vezalo za nešto drugo.

O postu
Podvigopoložnik i Spasitelj naš, Gospod Isus Krist se prije stupanja na podvig izbavljenja
roda ljudskog ukrijepio dugotrajnim postom. Svi podvižnici su se, također, počinjući da
služe Gospodu, naoružavali postom. Drugačije nisu stupali na križni put nego podvigom
posta. Uspjeh u podvižištu oni su mjerili uspjehom u postu. Post ne se sastoji u tome da se
jede jednom, nego u tome da se ne jede mnogo. Nerazuman je onaj isposnik koji čeka do
određenog sata, a u taj sat za trpezi se predaje nezasitnom jelu i tijelom i umom. Kad se
radi o rasuđivanju u hrani, treba paziti na to da se ne pravi razlika između ukusnih i
neukusnih jela. To djelo inače svojstveno životinjama, nije pohvalno za razumnog čovjeka.
Mi se od prijatne hrane odričemo da bismo smirili nemirne dijelove tijela i da bismo dali
slobodu djelatnostima duha. Istinski post se ne sastoji jedino u iznuravanju tijela, nego da
se i onaj dio kruha, koji sami hoćemo da pojedemo, da gladnima. Strogom postu sveti ljudi
nisu pristupali odjednom. Oni su se postepeno, malo po malo, privikavali na skromnu
hranu. Navikavajući svog učenika Dositeja na post, prepodobni Dorotej je od njegovog
stola postepeno odvajao po mali dio kruha, tako da je četiri funte njegove svakodnevne
hrane na kraju sveo na osam šnita kruha. Uza sve to, sveti isposnici, na čuđenje drugih,
nisu znali za slabost, nego su uvijek bili bodri, snažni i gotovi na djelo. Bolesti su među
njima bile rijetke i život im je trajao neobično dugo. Duhovni život dospijeva u savršenstvo
i projavljuje se u čudesnim pojavama po mjeri u kojoj tijelo isposnika postaje tanko i lako.
Duh tada vrši svoju djelatnost kao u bolesnom tijelu. Vanjska čula kao da se zatvaraju, a
um se, odriješivši se od zemlje, uznosi na nebo i sve cijelo pogružava u sagledavanje
duhovnog svijeta. Ipak, ne može svatko da primina na sebe strogo pravilo uzdržavanja u
svemu, ili da se liši svega što može da služi olakšanju u nemoćima. Tko može da primi
neka primi(Mt. 19,22).Hranu treba svakodnevno upotrebljavati koliko je neophodno da
tijelo, krijepeći se, bude prijatelj i pomoćnik duši u vršenju vrlina. U suprotnom može se
dogoditi da oslabi i duša, ukoliko tijelo iznemogne. U petak i srijedu i osobito u dane
četiri posta hranu, po primjeru otaca, upotrebljavaj samo jedanput dnevno, pa će anđeo
Gospodnji da se prilijepi uz tebe.

O podvizima
Ne treba da uzimamo podvige koji su iznad naše mjere, nego da se staramo da naše tijelo,
prijatelj naš, bude vedro i sposobno za vršenje vrlina. Treba ići srednjim putem, ne
skrećući ni na desno ni na lijevo (Prič. 4,27). Duhu treba pružati duhovno, a tijelu tjelesno,
što je potrebno za održavanje privremenog života. Također, ne treba odbijati ni ono što
zajednički život po zakonu zahtjeva od nas, shodno riječima Pisma: Podajte, caru carevo, a
Bogu Božje. (Mt.22,21). Potrebno je snishoditi i svojoj duši u njenim nemoćima i ne
savršenstvima trpeći njene nedostatke kao što trpimo nedostatke bližnjih. Međutim,
čovjek ne treba da se ni ulijeni, nego da se stalno podsjeća na bolje. Ako si pojeo mnogo
hrane, ili učinio nešto drugo što priliči ljudskoj slabosti, nemoj se smućivati, dodajući štetu
na štetu, nego se hrabro podsjeti na ispravljenje, starajući se da sačuvaš duševni mir, po
riječi apostola: Blažen je onaj koji ne osuđuje sebe za ono što nađe za dobro(Rim.14,22).
Tijelo iscrpljeno podvizima ili bolestima treba potkrijepiti umjerenim snom, hranom i
pićem, i ne gledajući na vrijeme. Isus Krist je po uskrsenju Jairove kćeri odmah naredio da
joj daju da jede.(Lk.8,55). Bit će nerazumno ako samovoljno svoje tijelo do te mjere
izmorimo da i duh oslabi. To je nerazumno, makar se i činilo radi sticanja vrlina. Do
trideset i pet godina, tj. do polovine zemaljskog života, čovjek ima veliki podvig da se
sačuva. Mnogi do tih godina nisu izdržali u vrlini, nego su skrenuli sa pravog puta zbog
svojih želja, kao što o tome svjedoči sveti Vasilije Veliki (u besjedi na početak priča). Mnogi
su mnogo sabrali u mladosti, ali na sredini života, zbog iskušenja lukavih duhova, koji su
ustali na njih, nisu izdržali buru, lišivši se svega. Da se ne bi proživio takav preokret,
potrebno je ispitivati sebe kao na vagi i pažljivo se pratiti, po učenju svetog Isaaka Sirina:
«Svatko svoj život treba da izmjeri na vagi»(Sl.40). Svaki uspjeh u bilo čemu treba da
pripisujemo gospodu i da sa prorokom govorimo: Ne nama Gospode, ne nama, nego
imenu Svome daj slavu (Ps.113,9).

O opreznosti prema iskušenjima

Treba da smo uvijek pažljivi u odnosu na napade đavola. Jer, kako bismo se mogli nadati
da će nas on ostaviti bez iskušenja kada nije ostavio ni samog Podvigopoložnika našeg i
Načelnika i Savršitelja vjere Gospoda Isusa Krista? Sam Gospod je rekao apostolu Petru:
Šimune,Šimune , evo zatraži sotona da vas rešeta kao pšenicu. (Lk.22,31). Prema tome,
dužni smo da stalno sa smirenjem prizivamo Gospoda i da se molimo da ne popusti na
nas iskušenja koja su iznad naše sile, nego da nas izbavi od lukavog. Jer, kada Gospod
čovjeka prepusti samom sebi, tada je đavo gotov da ga satre kao što vodenički kamen
melje pšenično zrno.

O tuzi
Kada zli duh tuge ovlada dušom, on joj, napunivši je gorčinom i neprijatnošću, ne
dozvoljava da molitvu vrši sa priličnom usrdnošću, ometa je da se čitanjem Pisma bavi sa
doličnom pažnjom, lišava je krotkosti i blagodušnosti u općenju sa bratijom i u njoj rađa
odvratnost prema bilo kakvom razgovoru. Duša ispunjena tugom kao da postaje bezumna
i vansebna, te ne može spokojno da prima dobri savjet, niti da krotko odgovara na
postavljena pitanja. Ona bježi od ljudi kao od vinovnika svog smućenja, ne shvaćajući da je
uzrok bolesti u njoj. Tuga je crv srca koji grize majku koja ga rađa.. Tužni monah ne uzdiže
um svoj do sagledavanja niti ikada može da se čisto pomoli. Tko je pobijedio strasti,
pobijedio je i tugu. Kao što se bolesnik prepoznaje po boji lica, tako i strasnog izobličava
tuga. Tko voli svijet ne može da se ne žalosti. A onaj tko je prezreo svijet, uvijek je veseo.
Kao što oganj čisti zlato, tako i tuga po Bogu čisti grešno srce (Ant.Sl.25).

O čamotinji i uniniju
Uz duha tuge nerazdvojno djeluje i čamotinja. Ona po zapažanju otaca, napada na
monaha oko podne i u njemu proizvodi takvo strašno nespokojstvo, da mu izgledaju
nesnosni i mjesto življenja i braća koja živi sa njim. Pri čitanju njemu se javlja nekakva
odvratnost i često zijevanje, kao i silna glad. Po nasićenju stomaka demon čamotnije ga
potiče da izađe iz ćelije i da pogovori sa bilo kim podmećujući mu misao da ukoliko to ne
učini neće moći da se izbavi od tjeskobe. Monah koga je savladala čamotinja sličan je
pustinjskom žbunju koje nosi vjetar, te se čas zaustavlja pa opet kreće. On je kao bezvodni
oblak koga goni vjetar. Ukoliko ne može da izvuče monaha iz ćelije, ovaj demon počinje da
mu rasijava um za vrijeme molitve i čitanja. To, - govori mu pomisao, - ne leži kako treba,
ili to nije tu i treba ga dovesti u red, čineći sve kako bi um učinio praznim i besplodnim.
Ova bolest liječi se molitvom, uzdržanjem od praznoslovlja, rukodeljem saobraznim sa
snagom, čitanjem riječi Božje, i trpljenjem, budući da se i rađa od malodušnosti, lijenosti, i
praznoslovlja (Ant.Sl.26 ). Nju teško može da izbjegne onaj tko počinje monaški život,
budući da ga ona prva napada. Zbog toga je prije svega važno da se poslušnik čuva od nj
posredstvom strogog i bespotrebnog ispunjavanja svih obaveza koje se na njega nalažu.
Poslušanje je najbolji lijek protiv ove opasne bolesti. Kada te napada čamotinja, govori sebi
ono što savjetuje prepodobni Isaak Sirin «TI opet želiš nečistoću i sramni život. I ako ti
pomisao kaže: Veliki je grijeh ubiti se, -ti joj reci- ja se ubijam (kroz uzdržanje), zato što ne
mogu da živim nečisto. Umrijet ću ovdje da ne bih vidio istinsku smrt duše svoje u odnosu
na Boga. Bolje mi je da ovdje umrem za čistoću, negoli da u svijetu živim zlim životom. Ja
tu smrt radije biram nego svoje grijehe. Ubit ću sebe zato što sam sagriješio Gospodu i više
ga neću ljutiti. Što mi znači život daleko od Boga? Ove nevolje ću ponijeti da se ne bih lišio
nebeske nade. Što će Bogu moj život ako budem hrđavo živio i ljutio ga?»(Sl.22). Jedno je
čamotija, a drugo muka duha koja se naziva uninijem. Čovjek se ponekad nađe u takvom
stanju duha da mu se čini da bi mu bilo lakše da nestane ili da bude bez ijednog čula i
svijesti, negoli da i dalje ostane u tom ne utješno mučnom stanju. Čovjek treba da živi da
iziđe iz njega. Čuvaj se duha uninija , jer se od njega rađa svako zlo(Vars.odg.73,500).
Postoji prirodno uninije, uči sveti Barsanufije koje nastaje od nemoći, a postoji i uninije od
demona. Hoćeš li da ih prepoznaješ? Ispitaj ih ovako: Demonsko obično dolazi prije
vremena za odmor. Jer, kada netko sebi zada da nešto učini, ono prije nego što se ispuni
trećina ili četvrtina djela, podstiće da se posao ostavi i da se ustane. Tada ga ne treba
slušati, nego je potrebno pomoliti se i sjediti sa djelom i sa trpljenjem. Vidjevši da se on
zbog toga moli, neprijatelj će se udaljiti zato što neće da daje povode za molitvu.
(Vars.odg.562). «Kada je Bogu ugodio,- govori sveti Isaak Sirin,- da čovjeka podvrgne
velikim nevoljama, popušta da upadne u ruke malodušnosti. Ona u njemu rađa veliku silu
uninija u kome on osjeća duševnu teškoću, što je pred ukus grijehu. Kao posljedica toga,
dolazi duh vansebnosti, od koga proizlaze tisuće iskušenja: smušenje, jarost, hula, roptanje
na svoj udio, pokvarene pomisli, preseljavanja sa mjesta na mjesto i slično. Ako pitaš:
Kakav je uzrok tome? , - reći ću ti- Tvoj nemar, budući da se nisi pobrinuo da nađeš lijeka
za njih. Jer lijek za sve je samo jedan. Uz njegovu pomoć čovjek ubrzo nalazi utjehu u duši
svojoj. Kakav je to lijek? Smirenoumlje srca. Ničim drugim čovjek ne može da razruši
ogradu tog poroka, jer nalazi da je jači od njega.»(Is.Sir. Sl.79).Uninije se ponekad kod
otaca naziva besposlicom, lijenošću, i zaludnošću.

O očajanju
Kao što se Gospod stara za naše spasenje, tako se i čovjekoubojica - đavo lašti da odvede
čovjeka do očajanja. Očajanje se po učenju svetog Ivana Ljestvičnika, rađa ili od svijesti o
mnoštvu grijehova, od očajanja savjesti i nesnosne tuge, (pri kojoj se duša,pokrivena
mnoštvom rana, zbog neizdržljivog bola pogružava u dubinu očajanja), ili od gordosti i
nadmenosti kada se netko smatra nedostojnim grijeha u koji je pao. Očajanje prvog oblika
čovjeka vuče u sve poroke bez razlike, a pri očajanju druge vrste čovjek se još drži svog
podviga što, po riječima Ivana Ljestvičnika ne odgovara razumu. Prvo se liječi uzdržanjem
i dobrom nadom, a drugo smirenjem i neosuđivanjem bližnjeg Ljest.26).Uzvišena i krepka
duša ne očajava pri nesrećama, ma kakve bile. Juda izdajnik je bio malodušan i neiskusan
u borbi zbog čega ga je neprijatelj, vidjevši njegovo očajanje, napao i prinudio da se udavi.
Petar, međutim, kao tvrdi kamen i kao iskusan u borbi, nije pao u očajanje, niti je izgubio
duh prilikom pada u veliki grijeh, nego je prolio gorke suze iz vrelog srca. Vidjevši ih,
neprijatelj je, zbog toga što mu se činilo da mu oganj opaljuje oči, pobjegao daleko. Prema
tome braćo,- uči prepodobni Antioh,- nemojmo se pokoravati očajanju kada nas bude
napadalo, nego se krijepimo i ograđujmo svjetlošću vjere, te sa velikom hrabrošću recimo
lukavom duhu: Što mi imamo sa tobom, tuđi Bogu, bjegunče sa neba i lukavi slugo? Ti ne
smiješ ništa da nam učiniš. Krist, Sin Božji, ima vlast i nad nama, i nad svima. Njemu smo
sagriješili on će nas i opravdati. A ti pogubni, idi od nas. Osnažen njegovim časnim križem
mi satiremo tvoju zmijsku glavu»(Ant. Slovo 27).

O bolestima
Tijelo je sluga duše, a duša je carica. Zbog toga iznuravanje tijela bolestima predstavlja
milosrđe Gospodnje, budući da od njega slave strasti i čovjek dolazi sebi. Uostalom, i
sama tjelesna bolest se ponekad rađa od strasti. Odbaci grijeh i neće biti ni bolesti, budući
da bolesti kod nas borave zbog grijeha, kao što tvrdi sveti Vasilije Veliki (Slovo o tome da
Bog nije uzročnik zla.) Otkud nemoći? Otkuda tjelesne povrede? Gospod je sazdao tijelo,
a ne bolesti, dušu, a ne grijeh. Što je najkorisnije i najpotrebnije? Sjedinjenje sa Bogom i
općenje s njim posredstvom ljubavi. Gubeći tu ljubav mi otpadamo od njega, a otpdajući
podvrgavamo se različitim i raznovrsnim nemoćima. Podnošenje bolesti sa trpljenjem i
blagodarenjem ravno je podvigu ili čak i veće od njega. Stradajući od vodene bolesti jedan
starac je govorio braći koja je dolazila sa željom da ga liječi: «Oci, molite se da se moj
unutrašnji čovjek ne podvrgne sličnoj bolesti. Što se pak tiče ove bolesti, ja molim Boga da
me ne oslobodi brzo od nje, budući da se naš unutrašnji čovjek obnavlja kada se vanjski
čovjek raspada. (2.Kor.4,16).» Ako Gospodu Bogu bude ugodno da čovjek iskusi bolest na
sebi, on će mu dati snage i da ju pretrpi. Prema tome, neka bolesti budu od Boga, a ne od
nas samih.

O dužnostima i ljubavi prema bližnjima

Sa bližnjima se treba postupati nježno, ne uzimajući čak ni izgled koji bi morao da uvredi.
Kada preziremo čovjeka ili ga vrijeđamo, na naše srce kao da liježe kamen. Treba da se
trudimo da duh smućenog ili malodušnog čovjeka obodrimo riječju ljubavi. «Ako brat
griješi,- savjetuje sveti Isaak Sirin,- pokrij ga.»(Slovo 89) Razgrni svoju rizu nad onim koji
griješi i pokrij ga. Svima nam je potrebna ljubav Božja, kao što pjeva crkva:»kad Gospod ne
bi bio uz nas, tko bi mogao da ostane čitav od neprijatelja, koji je uz to čovjekoubojica?» U
odnosu prema bližnjima treba da smo čisti, kako riječju tako i mišlju. Mi treba da budemo
jednaki prema svima, inače ćemo svoj život učiniti beskorisnim. Bližnjega ne bi trebalo da
volimo ni malo manje nego same sebe, po zapovjedi Gospodnjoj: Ljubi bližnjega svoga kao
samoga sebe (Luka10,27) Ipak, ta ljubav prema bližnjem ne treba da prelazi granice
umjerenosti, odvlačeći nas od ispunjavanja prve i glavne zapovijedi, tj. ljubavi Božje, kao
što o tome uči Gospod naš Isus Krist: koji ljubi oca ili mater više nego mene, nije mene
dostojan; i koji ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan (Matej 10,37). O toj
stvari veoma dobro rasuđuje sveti Dimitrije Rostovski (t.II, poj.2) On opisuje nepravednu
ljubav kod čovjeka kršćanina kod koje se tvar izjednačava sa tvorcem, ili gdje se više
poštuje tvorevina nego tvorac. On opisuje i ispravnu ljubav gdje se jedino Stvoritelj ljubi i
poštuje iznad svih stvorenja.

O dužnostima potčinjenih prema starješinama

Ne treba se miješati u upravne stvari i suditi o njima, budući da se time vrijeđa veličanstvo
Božje. On, naime, postavlja vlasti: Jer nema vlasti da nije od Boga, vlasti što postoje od
Boga su ustanovljene. (Rim. 13,2).Ne treba da se protivimo vlasti da bi nam bilo dobro, da
ne bismo griješili pred Bogom i da ne bismo bili podvrgnuti Njegovoj pravednoj kazni.
Onaj tko se protivi vlasti protivi se Božjoj naredbi, a tko se njoj protivi grijeh mu je. Treba
da se potčinjavamo starješinama, budući da time poslušni mnogo doprinosi izgrađivanju
svoje duše. Osim toga, on time stiče i razumijevanje stvari i dolazi do umiljenja.

O neosuđivanju bližnjeg
Nikoga ne treba da osuđujemo, pa makar i svojim očima vidjevši da netko griješi ili
ustrajava u kršenju zapovjedi Božjih, po riječi Božjoj: ne sudite da vam se ne sudi (Mt.7,1),
i opet: tko si ti da osuđuješ tuđega slugu? Svome gospodaru on stoji ili nada. Ali će stajati
jer je Bog moćan da ga uspravi (Rim. 14,4). Mnogo je bolje privoditi sebi na sjećanje
apostolske riječi.: Zato koji misle da stoji neka pazi da ne padne(1.Kop.10,12).Jer nije
poznato koliko vremena ćemo moći prebivati u vrlini, kao što govori prorok koji je to iz
opita spoznao: Rekoh u izobilju svome neću se pokolebati, zauvijek tu pak, odvrati lice
svoje i ja se smutih.(Ps.29,7 8). Zbog čega osuđujemo braću svoju? Zbog toga što se ne
staramo da spoznamo sami sebe. Tko je zauzet poznanjem samoga sebe, nema kada da
primjećuje druge. Osuđuj sebe i prestat ćeš osuđivati druge. Sami sebe treba da smatramo
grješnijim od svih i svako đavolovo djelo da praštamo bližnjem, dok samo đavola treba da
mrzimo, budući da ga je on prevario. Događalo se da nam se čini da drugi đavo postupa,
dok je zbog njegove dobre namjere to ustvari dobro. Osim toga, vrata pokajanja su svima
otvorena i nije poznato tko će da prije prođe kroz njih- dali onaj koji sudi ili onaj koga
osuđuju. Osuđuj đavolja djela, a vršioca ne sudi. «Ako osuđuješ bližnjeg,- uči prepodobni
Antioh, - zajedno sa njime i sebe osuđuješ za to isto za što njega sudiš. Nismo mi dužni da
sudimo ili osuđujemo, budući da to priliči jedino Bogu, i Velikom Sudiji, koji zna naša
srca, i skrivene strasti prirode.»(Ant. 49). Da bismo izbjegli osuđivanje potrebno je da
pazimo na sebe, da ni od koga sa strane ne primamo pomisli, i da budemo mrtvi za sve. I
tako, ljubljeni, ne pratimo tuđe grijehe, niti sudimo druge kako ne bismo čuli; Sinovi
ljudski, njihovi zubi su koplja i strijele, a jezik im je oštar mač. (Ps.56,5).

O praštanju uvreda
Za uvredu koja nam se nanosi, ma kakva bila, ne samo da ne treba da se svetimo, nego,
naprotiv, treba da oprostimo uvrediocu od srca, pa makar se ono i protivilo tome. Mi treba
da ga na to podstičemo riječju Božjom, Ako li ne oprostite ljudima sagrešenja njihova, ni
otac vaš neće oprostiti vama sagrješenja vaša. (Mt.6,15), i opet: molite se za one koji vas
vrijeđaju (Mt.5,44). U srcu ne treba da gajimo zlobu ili mržnju prema bližnjemu koji je
neprijateljski raspoložen prema vama, nego treba da ga volimo i, koliko je moguće činimo
mu dobro, sljedujući za učenjem Gospoda našeg Isusa Krista: ljubite neprijatelje svoje…
čineći dobro onim koji vas mrze.(Mt5,44) Kada netko vrijeđa ili narušava tvoju čast, na
svaki način se potrudi da mu oprostiš, po evanđeoskim riječi: Koji tvoje uzme ne traži (Lk.
6,30). Bog nam je zapovjedio da neprijatuljemo samo protiv zmije, tj. protiv onoga koji je s
početka prevario čovjeka i istjerao ga iz raja- protiv čovjekoubojice đavola. Osim toga,
naređeno nam je da neprijatuljujemo i protiv Madijanićana tj. protiv ne čistih bluda i
prljavštine, koji u srce siju, nečiste i skverne pomisli. Podražavajmo one koje je Bog
zavolio. Podražavajmo krotkost Davida, za koga je preblagi i blagoljubivi Gospod rekao:
Našao sam čovjeka po srcu svome koji će ispuniti sve moje zahtjeve. On tako govori o
Davidu koji je ne zlopamtiv i dobar prema svojim neprijateljima. Nemojmo ni mi činiti
ništa u osvetu bratu svome, kako po riječima prepodobnog Antinoha naša molitva ne bi
bila zadržna. Bog o Jobu svjedoči da je ne zlobiv čovjek, (Job 2,3). Josip se nije svetio braći
koji su mislili zlo po njega. Abel je sa prosto srdačnošću i bez podozrenja pošao za svojim
bratom, Kainom. Po svjedočanstvu riječi Božje svi sveti su živjeli kao ne zlobni. Jeremija je,
besjedeći sa Bogom (Jer18,20) govorio o Izraelu koji ga je gonio : Zar se zlo vraća za dobro?
…Opomeni se da sam stajao pred tobom, govoreći za njihovo dobro.(Ant.Sl. 52) . Ukoliko
se budemo starali da, prema svojim moćima, ispunimo sve ovo, možemo se nadati da će u
našim srcima zasjati božanstvena svjetlost koja će nam osvjetljavati put ka gornjem
Jeruzalemu.

O trpljenju i smirenju
Treba uvijek da trpimo i to sa blagodarnošću, Boga radi, pa ma što se dogodilo. Naš život
je jedan tren u odnosu na vječnost. Zbog toga , po apostolu, stradanja sadašnjeg života
nisu ništa prema slavi koja će nam se otkriti (Rim.8,18). Uvrede od drugih treba da
podnosimo ravnodušno, te da se priučavamo na takvo raspoloženje duha, kojim bismo
smatrali da se one tiču nekog drugog, a ne nas. Sa šutnjom podnosi kad te neprijatelj
vrijeđa. Tada jedinom Gospodu otkrivaj svoje srce. Kada nas ljudi vrijeđaju treba da
smatramo da smo nedostojni pohvala. Jer, da smo dostojni svi bi nam se klanjali. Uvijek i
pred svima treba da se ponižavamo, idući za učenjem svetog Isaaka Sirina: «ponižavaj
sebe i vidjet ćeš slavu Božju na sebi.»(Sl.57) Kada nema svjetlosti, sve je tamno. Tako je i sa
čovjekom koji nema smirenja. U njemu je jedino tama. Zbog toga zavolimo smirenje, i
ugledat ćemo slavu Božju. Gdje se toči smirenje, tamo se i slava Božja ističe. Kao što
nezagrijan i nerazmekšan vosak ne može da primi žig koji se stavlja na njega, tako ni duša
koja nije isprobana trudovima i nemoćima, ne može na sebe da primi žig vrline Božje.
Kada je Gospoda napustio đavo, prišli su mu anđeli, i počeli da mu služe. (Mt.4,11). Ako
se dakle, u vrijeme iskušenja u nekoliko i udalje od nas anđeli Božji, ipak su oni blizu i
brzo će nam pristupiti i poslužiti nam božanstvenim pomislima, umiljenjem, uslađivanjem
i trpljenjem. Duša koja se trudi, stiče i ostala savršenstva. Zbog toga, sveti prorok Izaija
govori: koji se nadaju na Gospoda, dobivaju novu snagu, podižu se na krilima kao orlovi,
trče i ne sustaju, hode i ne umaraju se. (Iz.40,31). Tako je trpio i najkrotkiji David. Jer, kada
ga je Semej vrijeđao, i bacao kamenje na njega, govoreći: izađi, bezakoniče, on se nije ljutio.
Kada je Avesa uznegodovao, rekavši: Zašto ovaj, umorni pas, proklinje mog Gospodara
cara? , on mu je priprijetio govoreći: Ostavite ga neka me preklinje, jer će Gospod vidjeti i
vratiti mu dobro (2.Car. 16,7-12). Zbog toga je on kasnije i uskliknuo: Trpeći sačekah
Gospoda i obrati pažnju na mene, i usliši molitvu moju (Ps. 39,29). Kada će čedoljubivi
otac vidi da mu sin živi neuredno, koristi kaznu da bi ga ispravio, a kada vidi da je
malodušan i da kaznu teško podnosi, on ga tješi. Tako sa nama postupa i blagi Gospod i
Otac naš upotrebljavajući, po svom čovjekoljublju, sve na našu korist- kako utjehe tako i
kazne. Zbog toga smo i mi kao poslušna djeca, dužni da blagodarimo Bogu, čak i kada se
nalazimo u nevoljama. Jer, ako stanemo da mu blagodarimo samo kad nam sve uspijeva,
bit ćemo slični nezahvalnim Judejcima, koji su, nasitivši se čudesne trpeze u pustinji,
govorili da je Kristos zaista prorok, želeći da ga načine carem. Međutim, kada im je rekao:
Trudite se ne za jelo koje prolazi, nego za jelo koje ostaje za život vječni. Oni su mu
odgovorili: Kakav, dakle, znak mi pokazuješ… Oci naši jeđahu manu u pustinji (Iv. 6,27-
31). Upravo na takve se odnose riječi: ispovijedat će mu se, tj. slavit će te, kada mu učiniš
dobro. Takvi do kraja neće vidjeti svjetlosti(Ps.48,19-20). Zbog toga nas apostol Jakov uči:
Svaku radost imajte, braćo moja, kada padnete i različita iskušenja, znajući da kušanje vaše
vjere, gradi trpljenje, a trpljenje neka usavršuje djelo. Blažen je čovjek koji pretrpi
iskušenje, jer kada bude oproban primit će vijenac života.(Jak.1,2;12)

O milostinji
Treba biti milostiv prema ubogima i putnicima. O tome su se mnogo starali veliki
svjetilnici i oci crkve. Ovo vrlinom se ispunjava zapovijed Božja: Budite, dakle milostivi
kao otac vaš što je milostiv. (Lk.6,36), a također i : Milosti hoću, a ne žrtvoprinošenje.
(Mt.9,13). Zbog toga treba na svaki način da se trudimo da je steknemo. Oni koji su mudri
paze na ove spasonosne riječi, a nerazumni ne paze. Zbog toga ni nagrada nije jednaka,
kao što je rečeno: Tko škrto sije, škrto će i žnjeti, a tko sa blagoslovima sije s blagoslovima
će i žnjeti.(2.Kop.9,6). Primjer Petra hlevara (Žit. 22.sep.) koji je za komad kruha koji je
pružio siromahu dobio oproštaj svih svojih grijehova, (kao što mu je bilo prikazano u
viđenju) neka nas potakne da i mi budemo milostivi prema bližnjima. Jer, i mala milostinja
može mnogo učiniti za sticanje Carstva nebeskog. Mi milostinju treba da činimo sa
blagodušnošću, suglasno učenju svetog Isaaka Sirina: «Ako potrebitima dajem nešto, neka
tvome davanju prethodi veselost lica i neka tvoje blage riječi utješe njegovu muku.»
(Sl..89).

Pouka monahu početniku

Bilo da li po savjetu, bilo po odluci drugih, bilo na neki drugi način, došao u ovu obitelj,
nemoj padati duhom, jer se radi o posjeti Božjoj. Ako ispuniš ono što ću ti reći, snaći ćeš se
sam, a i tvoji bliski o kojima se staraš: Ne vidjeh pravednika da je ostavljen, niti sjeme
njegovo. (Ps.36,25). Živeći u ovoj obitelji drži se ovoga: stojeći u crkvi prati sve bez
propuštanja i nauči sav crkveni poredak, tj. večernju, povečerje, polunočnicu, jutrenju,
časove i sve to drži na umu. Ako se nalaziš u ćeliji bez rukodjelja, prihvati se čitanja,
osobito Psalma. Postaraj se da svaku katizmu pročitaš mnogo puta kao bi sve zadržao na
umu. Ako imaš rukodjelje, drži ga se, a ako zovu na poslušanje, požuri se da ga ispuniš.
Za rukodjeljem ili ma gdje bio na poslušanju, neprestano tvori molitvu: Gospode Isuse
Kriste, Sine Božji, pomiluj me grešnog.» Prilikom molitve pripazi na sebe tj. neka ti je u
sabran i sjedinjen sa duhom. Ispočetka jedan dan, dva ili više vrši ovu molitvu samo
umom, odvojeno, pazeći na svaku riječ. Zatim, kad Gospod ugrije tvoje srce svojom
blagodaću i sjedini je u jedan duh u tebi, poteći će u tebi neprestana molitva i svagda će
biti sa tobom, naslađujući te i hraneći te. To je ono što je rekao prorok Izaija: Rosa koja je
od tebe, njima je na iscjeljenje. (Iz.26,19). Ako budeš držao u sebi ovu duševnu hranu, tj.
besjedu sa samim Bogom, zašto bi imao još po ćelijama bratiju, čak i kad bi te zvali?
Kažem ti istinu da to praznoslovlje je sklonost ka lijenosti. Ako sebe ne shvaćaš, možeš li
rasuđivati o bilo čemu ili druge učiti? Šuti, neprestano šuti, svagda se sjećajući prisustva
Božjeg i njegovog imena. Ni sa kim ne stupaj u razgovor, nego se na svaki način čuvaj da
ne osuđuješ one koji mnogo razgovaraju ili se smiju. U tom slučaju budi nijem, i ma što da
o tebi govore, propuštaj pored ušiju. Uzmi sebi za primjer Stefana Novog, (Žit. 28.nov.) čija
molitva je bila neprestana, narav krotka, usta šutljiva, srce smireno, duh umilan, tijelo i
duša čisti, devstvjenost neporočna, siromaštvo istinsko, nesticanje bez roptanja,
povinjavanje marljivo, rad strpljiv i trud usrdan. Sjedeći za trpezom ne gledaj i ne sudi
koliko tko jede, nego pazi na sebe, hraneći dušu molitvom. Za ručkom jedi dovoljno, a za
večerom se uzdrži. U srijedu i petak ako možeš, jedi jedanput. Svakodnevno noću spavaj
četiri sata :10,11,12. i sat po ponoći. Ako uznemogneš možeš danju da spavaš. Ovoga se
drži sve do kraja života, budući da je to potrebno radi uspokojenja tvoje glave. I ja sam se u
mladosti držao takvog puta. Mi i Gospoda Boga uvijek molio da se odmorimo u noćno
vrijeme. Ako se tako budeš čuvao nećeš imati uninije, nego ćeš biti zdrav i veseo. Govorim
ti istinu, ako se tako budeš ponašao proboravit ćeš u svojoj obitelji do svoje končine. Smiraj
se i Gospod će ti pomoći i iznijet će na sve svjetlost pravdu tvoju i tvoj sud kao podne
(Ps.36,6), te će se svjetlost tvoja svijetliti pred ljudima.(Mt. 5,16).

Odgovor jednom bratu koji je tražio savjet za vođenje pustinjačkog života

U namjeri da se udalji u pustinju jedan, monah je došao kod oca Serafina koji je živio u
pustinji i pitao ga: «Kako to oče, da neki govore da udaljavanje u pustinju iz opštežića
predstavlja farizejstvo i da se takvom promjenom prenebregava, ili čak osuđuje, ostala
braća?» Otac Serafim je na to odgovorio: nije naš posao da sudimo druge. Mi se
udaljavamo iz broja bratstva ne iz mržnje prema njima, nego radi toga što smo primili i
nosimo anđelski čin kome ne odgovara mjesto gdje se riječju i djelom gnjevi Gospod Bog.
Zbog toga se mi, udaljujući se od bratstva, odvajamo jedino od slušanja i gledanja onoga
što je protivno zapovijedima Božjim, što se inače susreće tamo gdje je mnogo bratije. Mi ne
bježimo od ljudi, koji su iste prirode kao i mi, i nose isto ime Kristovo, nego od poroka koji
se čine, kao što je i velikom Arseniju bilo rečeno: «bježi od ljudi i spasit ćeš se.» (Žit.8.maj).
Jedan inok je od starješine dobio blagoslov da započinje pustinjački život. Sam starješina je
pisao ocu Serafimu da primi tog monaha i da ga uputi u duhovni život, kao što je sebe
uputio. Kada je monah donio pismo, starac Serafim ga je veoma srdačno primio i
blagoslovio mu da nedaleko od njegove ćelije napravi drugu. Kada je onaj monah zatražio
da ga pouči, on mu je sa najdubljim smirenjem rekao da i on sam ništa ne zna, ali mu je
napomenuo riječi spasitelja: naučite se od mene, jer sam ja krotak i smiren srcem, i naći
čete pokoj dušama svojim. (Mt.11,29) Zatim je dodao: Po shvaćanju svetog Ivana
Ljestvičnika , mi ne treba da se učimo ni od anđela ni od čovjeka, nego od samog
Gospoda.

Kakav treba da bude starješina?

Starješina treba da je savršen u svakoj vrlini i da su duševna čula navikom izvježbana za
razlikovanje dobrog i zla(Jer.5,14).Starješina treba da je iskusan u svetom Pismu. Dan i noć
on treba da se poučava u zakonu Gospodnjem, kako bi kroz takvo upražnjavanje stekao
dar razlikovanja dobra i zla. Istinsko poznanje dobra i zla može da se ima jedino ako
podvižnik blagočešća dospje do suosjećanja u odnosu na buduću osudu kao i do pred
ukusa vječnog blaženstva. To se u blagočestivoj duši na tajanstven i duhovan način događa
još u ovom zemaljskom životu. Prije nego što počne da razlikuje dobri i zlo čovjek nije
sposoban da pase slovesne ovce, nego samo beslovesne , zato što bez poznanja dobra i zla
mi ne možemo shvatiti djela lukavog. Starješina treba da zbog toga posjeduje dar
rasuđivanja da bi u svakom slučaju mogao da korisne savjete svatkome komu su potrebni.
Jer, nije svaki čovjek , kako govori Petar Damaskin (Dobrot. ., O izgrađ. Duše
vrlinama.III,52), sposoban da pruži savjet onome koji traži, nego samo onaj koji je od Boga
dobio, dar rasuđivanja, i koji je zbog dugotrajnog prebivanja u podvižištvu stekao
prozorljiv um. Starješina treba također da posjeduje i dar pronicljivosti kako bi iz
upoređivanja sadašnjih i prošlih stvari morao da predvidi i buduće, kao i da shvati
đavolske zamke. Osobita crta starješine treba da bude ljubav prema potčinjenima.
Istinskog pastira, po riječima Ivana Ljestvičnika odlikuje ljubav prema stadu. Jer, ljubav je i
Vrhovnog Pastira podstakla da se razapne na križu. (Sl. pastiru, 5).

Pouka starješini kako da upravlja bratijom

Našavši se jednom u Sarovskoj pustinji, jedan starješina je pri susretu sa ocem Serafinom
pitao kako da upravlja bratijom. Otac Serafim mu je dao ovakvu pouku:»svaki starješina
treba da postane i uvijek ostane blagorazumna majka za potčinjene.» Čedoljubiva majka
ne živi da bi ugađala sebi nego djeci. Ona nemoći slabe djece nosi sa ljubavlju, one koji su
se isprljali čisti, mirno ih pere, oblači u bijelu i novo odjeću, obuva, grije, hrani, brine o
njima, tješi ih i sa svih strana se stara da ih uspokoji, kako nikada ne bi čula ni najmanji
plač njihov. Takva djeca su zbog toga raspoložena prema svojoj majci. Tako i svaki
starješina treba da živi ne da bi ugađao sebi već potčinjenima. On treba da ishodi njihovim
slabostima, da sa ljubavlju nosi nemoći nemoćnih, da grijehove bolesti liječi melemom
milosrđa, one koji su pali u prijestup da podiže krotkošću. On one koji su se isprljali od
skverni nekog poroka on treba da tiho čisti i pere nalaganjem na njih posta i molitva pored
onih koji su zajednički za sve, da ih učenjem i svojim primjerenim životom odijeva u
odjeću vrlina, da neprestano bdi nad njima, da ih na svaki način tješi, i sa svih strana
ograđuje njihov mir i pokoj tako da se od njih nikada ne čuje ni najmanja žalba ili roptanje.
Tada će oni sa revnošću stremiti da svom starješini pruže mir i spokojstvo.

“Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj me grešnoga”