Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No.

3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata UDK

316.01:115 316.334.56:115 xxx

Izvorni znanstveni rad. Primljeno: srpanj 2009. Prihvaeno: rujan 2009.

SOCIOLOGIJA VREMENA PREGLED OSNOVNIH IDEJA I KONCEPATA

Ognjen aldarovi
Odsjek za sociologiju Filozofski fakultet Zagreb Ivana Luia 3 10 000 Zagreb e-mail: ocaldaro@zg.hr

Saetak
U ovom se prilogu raspravlja o osnovnim dimenzijama posebne sociologije nazvane sociologija vremena koja sve vie plijeni panju sociologa i drugih drutvenih znanstvenika. Vrijeme se u drutvenim znanostima vrlo teko moe ugraditi u interpretativne analize, iako predstavlja izuzetno znaajan faktor u tumaenju motiva i ciljeva ljudskih akcija. Za razliku od vremena izmjerenog satom, sociolozi se bave socijalnim vremenom koje se dade ralaniti na niz zanimljivih kategorija kao npr. osobno vrijeme, vrijeme interakcije, vrijeme rada, slobodno vrijeme, vrijeme izmeu, proputeno vrijeme, izgubljeno vrijeme, itd. S obzirom na neizbjenost protoka vremena, ljudski se ivot tretira u fokusu promjena statusa, ciljeva i situacija s obzirom na godine koje netko zauzima. U novijim sociolokim teorijama drutva, pojam kompresije vremena (i prostora) se pojavljuje gotovo kao konstanta. Vremena je sve manje, a funkcija, poslova i dunosti sve vie. U perspektivi sociologije vremena, ova i druga pitanja se raspravljaju. Stoga se u ovom radu daje pregled osnovnih kategorija, koncepata te razmiljanja i koncepcija nekih znaajnijih autora. Kljune rijei: vrijeme, sociologija vremena, objektivno vrijeme, subjektivno vrijeme, urbano vrijeme

1. UVOD
Rasprava o temporalnim dimenzijama socijalnog ivota s pravom je proglaena zaputenom, ali stalno prisutnom temom (Bergemann, 1992). Osnovne kategorije prolosti, sadanjosti i budunost prisutne su u svakoj socijalnoj situaciji, odnosno, svaka je socijalna situacija temporalizirana. Iako se veina sociologijskih istraivanja odnosi na sadanjost, mnogobrojna su istraivanja i iz prolih vremena, a najrjea, odnosno gotovo nepostojea, su ona koja govore o budunosti. Ovaj posljednji aspekt izostaje prvenstveno zbog niske prediktivne moi drutvenih znanosti uope, pa stoga i sociologije. Vrijeme je najee nedostajua varijabla u socijalnim istraivanjima, pa je sociologija na odreen nain slobodna od vremena. Sociologijska analiza prije svega je sinkronijska, 215

SE Book 3-4.indb 215

30.11.2009 22:54:02

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No. 3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata

a ne dijakronijska, a rijetko i longitudinalna. Najee se radi o analizama izrezaka u vremenu, odnosno o kretanju unatrag ili u sadanjici. Kao eksplanatorna varijabla pak, temporalnost je uglavnom iskljuena iz analize ili je uzeta kao post hoc objanjenje. No, lokalne pretpovijesti socijalnih situacija ne samo da je nuno poznavati da bi se sadanjost interpretirala, nego one upravo predstavljaju primjer temporaliziranja socijalne analize. Fiziki se vrijeme ustanovljava u odnosu na neke prirodne mijene (dan-no, mjesec, sezone, i sl.), a socijalno u odnosu na, na primjer, neke (socijalne) dogaaje. Fiziko je vrijeme homogeno, dok je socijalno heterogeno, odlikovano razliitim ritmovima i prekidima. Upotreba kalendara povezuje ziko i socijalno vrijeme. Uz pomo ovog tehnikog sredstva, odreujemo socijalne dogaaje u odnosu na druge dogaaje i ziki kalendar u kojem vrimo selekciju socijalnih dogaaja nama od znaaja (na primjer, neto to se dogodilo prije ... poslije ... rata). O temporalitetu se moe raspravljati i kroz prizmu razmiljanja o tome da li je vrijeme objektivni ili subjektivni fenomen? U obranu subjektivnog doivljavanja vremena moemo istaknuti da je ljudsko trajanje, ljudski ivot, temporalno viedimenzionalan, optereen mnogobrojnim individualiziranim iskustvima, pa se na taj nain objektivno (ziko) trajanje vremena subjektivizira pretvarajui se u niz naelno povezanih subjektivnih temporalnih iskustava koji se razvijaju tijekom trajanja ivota. U tom trajanju, ini se da vrijeme nekada protjee brzo ili usporeno, stoji ili juri, obzirom na injenicu da li se osoba nalazi, na primjer, u mladosti, srednjoj ivotnoj dobi ili u starosti. Subjektivni doivljaj protoka vremena je individualiziran i subjektiviziran, uronjen u tijek vremena socijalnog okruenja i njegova interpretacija podlona je utjecaju mnogih varijabli. Ova objanjenja i primjeri govore u prilog tezi da se nuni objektivni protok vremena (objektivno vrijeme) uvijek subjektivizira, personalizira i podvrgava subjektivnim dimenzioniranjima protoka vremena, a tok (objektivnog) vremena neumitno i neprekinuto tee, bez obzira na to kako ga mi doivljavali ili dijelili. U ovom prilogu namjera nam je raspraviti o osnovnim aspektima temporalne dimenzije u sociologiji, odnosno o osnovnim dimenzijama problematike sociologije vremena, a u nastavku emo posebnu panju posvetiti urbanom vremenu, odnosno urbanom temporalitetu.

2. O OSNOVNIM KONCEPTIMA SOCIJALNOG VREMENA

Ve smo istakli da postoji bitna razlika izmeu objektivnog i socijalnog vremena. Vrijeme mjereno satom razlikuje se od vremena mjerenog socijalnim tijekom dogaaja. Primjeri iz antropologije pokazuju da ne postoji direktna korelacija izmeu socijalnog vremena i vremena mjerenog satom. U suvremenom drutvu, (modernom vremenu), socijalni ivot se rasporeuje u kvantitativne vremenske jedinice aktivnosti koje se povezuju vremenom koje se esto proglaava izgubljenim vremenom, odnosno vremenom izmeu, vremenom utroenim na dolazak ili odlazak s jednog deniranog isjeka vremena na drugi (obaveze, sastanci, putovanja...). Vrijeme u socijalnom smislu je i 216

SE Book 3-4.indb 216

30.11.2009 22:54:02

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No. 3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata

cirkularno (cikliko), budui se sve raa, ivi i umire. Vrijeme je stoga cirkularno, a ne linearno; ono je bioloko, a ne mehaniko, iroko i varijabilno a ne homogeno i denitivno (Adam, 1990). Vei dio cirkularnog socijalnog vremena osniva se na analogijama i usporedbama - na primjer, vrijeme se mjeri od (poetka) nekog znaajnog socijalnog dogaaja (od njega, prije ili poslije njega) ili pak analogijski (prolo je isto toliko vremena kao i izmeu dva ranija dogaaja). Vrijeme se sve vie mehanizira jer se sve vie mjeri iskljuivo satom, a ne izmjenom dogaaja koji se niu. Socijalno vrijeme se moe shvatiti i kao linearno vrijeme, odnosno kao ireverzibilni tok - nema nikakvog povratka unatrag, vrijeme nepovratno protjee i vie se ne vraa. Vrijeme se u ovom smislu moe sagledati i kao vrijedna roba, osjetljiv resurs koji se nepovratno troi. Industrijski kapitalizam denitivno je uvrstio ideju linearnog vremena. Za industrijsku eru, prolost je neponovljiva, sadanjica je podlona intervencijama, a budunost je puna mogunosti. Vrijeme se ini homogenim - ono je objektivno, mjerljivo i djeljivo na elemente. Ono je kvantitativno, a njegove vremenske jedinice su konane. Fenomen osjeaja nedostatka vremena u suvremenom drutvu dovodi do koncentriranja i segregiranja vremena. Vrijeme se dijeli u posebna vremena koja se troe i posveuju posebnim situacijama, a one su ograniene ne samo svojim tijekom, nego i vremenom koje je za njih bilo predvieno. Sat kao neizbjeni pratilac mjerenja vremena, omoguio je planiranje i poveao stupanj prediktibilnosti dogaanja. Osobno vrijeme, odnosno osobni doivljaj objektivnog protoka vremena, takoer nije homogen - osobne historije i ivotne prie nisu nikada u potpunosti zavrene za trajanja zikog ivota pojedinca. O takvim situacijama govori i etnometodologija i princip i tako dalje (etc princip) koji ona apostrora. Osobno je vrijeme i krajnje diferencirano - podlono je kompresiji (brzo dogaanje) ili istezanju (streching, A. Giddens) - situacije za koje se ini da predugo traju, primjerice ekanje, neugodan razgovor, oekivanje.... Osobno se vrijeme doivljava dvojako: s jedne strane, ivot zapoinje, razvija se i jednom prestaje. No, ovi obrasci neizbjenog biolokog vremena su transformirani u socijalno i psiholoki denirane stupnjeve i osobne identitete koje ine elemente socijalne, a ne bioloke biograje. S druge strane, oigledno je da osobno socijalno vrijeme govori o naim socijalnim biograjama koje ga oblikuju. Biograje pojedinaca slijede specine, u drutvu postavljene vremenske staze (tokove) i u njih se uklapaju. Iz takvog slijeda utabanih staza nastaju rasporedi vremena i aktivnosti. Socijalne biograje pojedinaca obiljeene su ulascima i prolascima kroz statuse, razliite raspoloive poloaje u odreenom drutvu, u presjeku vremena, ali koji su ovisni i o spolu, rasi, starosti pojedinca, no koji su omeeni i mnogobrojnim socio-kulturnim karakteristikama drutvenog ustroja. Rasporeenost pojedinevih statusa u vremenu ini zapravo neiju karijeru. Osobno vrijeme, prelomljeno kroz socijalno vrijeme, rapidno se mijenja od roenja do odraslog doba, a sporije kasnije kada osoba prolazi kroz manji broj statusa. No, kasnije se ritam ubrzava s biologijskim promjenama (smru, na primjer, branog partnera, preseljenjem, starenjem, slabljenjem zdravlja, boleu, i sl.). Veina statusa ima i svoju temporalnu dimenziju - osobe su postavljene (izabrane) na odreene poloaje na odreeno vrijeme (na primjer, princip reizbornosti na sveuilitu, u politici, rukovodnim djelatnostima). Vano je uoiti da su socijalni statusi regulirani i 217

SE Book 3-4.indb 217

30.11.2009 22:54:03

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No. 3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata

socijalnim vremenom - bez obzira na uspjenost ili neuspjenost pojedinca koji zauzima neki socijalni poloaj, njegovo statusno trajanje ogranieno je vremenski na tono odreen period. U tom smislu, u drutvu postoji socijalno oekivanje omeeno socijalnim vremenom u kojem e neka osoba promijeniti pojedine statuse. Stoga tipina karijera neke osobe zapoinje roenjem (najee u bolnici ija je aktivnost - rad odreen vremenom - satom), zatim se ukljuuje u kolski ritam, sveuilite, svijet rada, i na koncu u svijet umirovljenika. Interakcijsko vrijeme se pojavljuje onda kada dvije ili vie osoba komuniciraju. Ono je intersubjektivno i samo je djelomino pod kontrolom svake osobe. Posveivanje adekvatne koliine objektivnog vremena razliitim osobama (poznanici, prijatelji, lanovi obitelji i sl.) mora biti kontinuirano, jer bi prestanak stalnosti posveivanja panje (i vremena) mogao dovesti do redeniranja tipa socijalnog kontakta izmeu dvaju osoba (npr. ako nekome bliskom samo dobacite bok! ili ga uope ne pozdravite prigodom susreta - radi se takoer o primjeru etnometodolokog eksperimenta). Organizacijsko vrijeme takoer je tip interakcijskog vremena, no s njim se ne smije mijeati u svom socijalnom znaenju (interakcijsko vrijeme se, u okviru dnevnog radnog ritma ne smije protegnuti na tetu organizacijskog vremena, na primjer, produivanjem pauze za ruak). Svi socijalni dogaaji su vremenski denirani. Takva se deniranost naziva vremenskom ugraenou, vremenskom ukotvljenou (time embeddedness). Radi se zapravo o procjeni tipa ponaanja u odnosu na vrijeme koje nekome stoji na raspolaganju za izvedbu neke aktivnosti. Ako je vie osoba povezano slinim tipom vremenske ukotvljenosti, to utjee na tip interakcije i temporalnu dimenziju susreta. Socijalno vrijeme se odvija i u specinim ciklusima. U tom je smislu korisno razlikovati kulturnu i institucionalnu konstrukciju socijalnog vremena. Kulturna konstrukcija socijalnog vremena operira s ciklikim shvaanjem vremena, a institucionalna (organizacijska) s linearnim (Adam, 1990). Posebno je interesantna budunost - ona nije bezbojna, ona je puna naih nada, strahova i aspiracija, koje se realiziraju naim aktivnostima u protjecanju vremena. Budunost tako zamiljamo kao blokove smiljenog vremena i dogaaja jer pokuavamo vrijeme osmisliti, a s njim i nae aktivnosti, a time i tijek naih ivota. Oko tih blokova organiziramo osnovne cikluse vremena i aktivnosti: dnevni ritam, tjednu rutinu i godinje sezone. Dnevni se ritam oslanja na dva neizbjena organska elementa: buenje i spavanje i razvija se shodno dnevnom planu socijalnih aktivnosti koje su uglavnom podvrgnute rasporeivanju isjeaka vremena koji se mjere pomou sata. Tjedna rutina je rezultat dnevnog ritma umnoenog 7. puta u ponovljivom kontinuitetu i rutini, pri emu se izdvajaju dva dana vikenda kao specina svetinja kojoj se pridaje sve vie i vie vanosti. Osim tjedne dinamike, godinje sezone su takoer elementi strukturiranja socijalne matrice temporaliteta. Socijalni znaaj sezona je vei od podjele na mjesece (ljeto - zima) jer sezone ne samo predstavljaju vidljive izmjene osnovnih klimatskih karakteristika, nego predstavljaju i vremenske isjeke drugaije socijalne organizacije temporaliteta (zimski odmor, na primjer u zimskoj, a ljetni u ljetnoj sezoni). Sezone se obiljeavaju razliitim tipovima aktivnosti, oblaenjem i praznicima, a izmjena mjeseca u godini predstavlja 218

SE Book 3-4.indb 218

30.11.2009 22:54:03

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No. 3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata

specian tehniki slijed dana i tjedana organiziranih u vee cjeline. Cikliki i repetitivni karakter socijalnog vremena bitan je za stvaranje osjeaja sigurnosti i podjednakosti, iako vrijeme neumitno i bespovratno protjee.

3. SOCIJALNA TEORIJA I VRIJEME

A. Giddens (1987) optuuje i strukturalizam i funkcionalizam zbog iskljuivanja vremena iz sinkronijskih socijalnih struktura i analiza. Svako prouavanje neke socijalne aktivnosti znai i protok vremena, kao to i stabilnost znai takoer stabilnost u vremenu. Vrijeme ostaje samo vanjska komponenta (prostor) u kojem se promjene deavaju. Stoga tenja ka temporalizaciji struktura ostaje samo elja. No, socijalne strukture su nuno temporalizirane. Giddens ovdje razlikuje tri osnovna koncepta koje razlae uzimajui u obzir subjektivne tvorbe vremena i objektivne proizvodnje vremena. 1. Subjektivno vrijeme postoji (nalazi se) izmeu subjekata (ranije spomenuto interakcijsko vrijeme) i u tom se sluaju vremenska struktura izvlai, produava, relativizira izvan socijalnog kontakta (izostanak osjeaja o protoku vremena dvaju subjekata u snanoj interakciji); 2. socijalni procesi (koji su u tijeku) konstituiraju specine koncepte vremena koji, gledani izvana, mogu imati sasvim drugaije razumijevanje temporaliteta; 3. historijski temporalni kontekst je podloan razliitim oblicima razumijevanja i interpretacije (ovisno o ukotvljenosti subjekata, tempu i sociocentrizmu). Ovakvim postupkom, Giddens povezuje vrijeme i prostor u jedinstveni kompleks. Vrijeme i prostor posjeduju neogranieni kontinuitet dijeljenja, oni su okoline odvijanja socijalnog ivota. Primjer sata koji bi se mogao kretati unatrag pokazuje da je takva podjela vremena mogua, no samo onda kada bi se kao norma u drutvu prihvatila. Giddens ilustrira reeno i s razumijevanjem koncepta vremena kod ljudi. Upitani gdje vrijeme ide i otkuda dolazi, veina ljudi e rei da dolazi iz prolosti i da se kree ka budunosti. U prostornom i tjelesnom smislu vrijeme zapoinje s lijeve strane od unatrag i rastee se prema desnoj ruci pruenoj naprijed, prema budunosti. Ta slika odgovara i slici tijela koje je shvaeno kao sistem djelovanja aktivno organiziran u svjetlu iskustva prolosti. Odnos vremena i socijalne teorije odredio se u nekoliko osnovnih aspekata (Bergemann, 1992): 1. Vrijeme nije element koji nestaje u socijalnim relacijama, ono je konstitutivni element socijalnih aktivnosti. 2. Ljudi u razliitim kulturama razliito doivljavaju vrijeme. Vrijeme stoga ne postoji kao izvanjska injenica koju treba samo mjeriti, nego je vezano uz osnovnu prirodu socijalnih aktivnosti u razliitim kulturama. 3. Odvijanje socijalnih aktivnosti treba promatrati u dimenzijama vremena-prostora. Prostor valja razumjeti kao mjesto interakcije, kao mjesto koje ne ukljuuje samo distribuciju aktivnosti, nego i vremensku koordinaciju aktivnosti. S obzirom na reeno, socijalna se teorija zanima za svakodnevni ivot (trajanje), izraeno kao nepovratno vrijeme, kao ponavljanje svakodnevne rutine (ranije spo219

SE Book 3-4.indb 219

30.11.2009 22:54:03

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No. 3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata

a.

b.

c.

d.

e.

f.

menuti dnevni ritam), no i za trajanje cjelokupnog ljudskog ivota, za raspon ivota svakog pojedinca no i za trajanje institucija (Braudel, 1994.) koje, kao i drutva, nadmauju pojedinana trajanja ljudskih bia. Osim ova tri aspekta, u socijalnoj se teoriji razmatraju i pojedinane kategorije iz podruja sociologije vremena. Ugraenost vremena (embededness), koji smo ranije spomenuli, a koja predstavlja osjeaj o protoku socijalnog vremena. Sredovjean ovjek, na primjer, poinje osjeati djelovanje socijalnog vremena (pribliavanje smrti), raunati na jo 15-20 godina produktivnog ivota koje mu jo preostaje, pa je budunost manje ili vie saglediva, moda i previdiva, vrijeme fantazija je prolo, a osoba moe osjeati elemente vremenske panike zbog spoznaje ogranienog vremena koje mu preostaje. Stratikacija vremena - drava odreuje pojedincu to i kada da radi. Stratikacija socijalnog vremena stvara iskustvo samokontrole pojedinca kao jedine realnosti. Ukoliko se pojedinac ukljui ispravno u pretpostavljenu stratikaciju socijalnog vremena, on je prihvaen, a ako izbjegava ukljuenje, biva stigmatiziran. Sinkroniziranost vremena - to je mehanizam koji racionalnost ljudskih akcija i planiranje ini moguim. Racionalnost je u biti javno dobro uz pomo kojeg najvei broj ljudi ima slian osjeaj o budunosti. Racionalnost se na osobnoj razini pretvara u racionaliziranje njihovog osobnog historijskog trajanja sinkronizirajui se s njihovom vremenski strukturiranom okolicom. Vrijeme kao socijalni inilac. Vrijeme utjee na socijalnu interakciju na dva naina: kao resurs (dobro) i kao socijalno znaenje. Kao resurs, vrijeme je ksna varijabla jednom potroeno, vie se ne moe vratiti. Kao socijalno znaenje ono se strukturira prema znaajnim dogaajima iz prolosti. U navedenom smislu, vrijeme moe biti prikazano kao konkretni fakcititet ili kao medij znaenja. Vrijeme kao uzrona veza. U socijalnoj teoriji vrijeme se moe shvatiti i kao uzrona veza izmeu varijabli u nekom modelu. U pravilu je mogue izvesti dva tipa podjele: vrijeme u optici prostor-vrijeme i iz ega proistjee ideja vremena kao konteksta, te vrijeme kao period koji je samo dio nekog veeg, dueg vremenskog trajanja. Vrijeme kao kvantitativna mjera. Ovo razumijevanje vremena odnosi se na mjerenje kvantitativnih promjena u drutvu, na organizirano vrijeme koje smo ranije spomenuli, dok vrijeme kao kvalitativna mjera predstavlja upotrebu temporalnih dimenzija za razdjeljivanje isjeaka neprekinutih tokova protjecanja vremena koji su socijalno obiljeeni (dogaaji, epizode, i sl.).

4. NEKI SOCIOLOGIJSKI AUTORI I SOCIOLOGIJA VREMENA

E. Durkheim u knjizi Elementarni oblici religijskog ivota, postavlja tezu o ritmikom karakteru socijalnog ivota i socijalnom vremenu, odnosno vremenu koje mora biti socijalno, kao to su svi fenomeni u drutvu socijalni. Socijalno vrijeme je po svom karakteru kolektivno, ono stoji izvan ljudske svijesti, ono je transcendentalna perspektiva, a ima funkciju vanjskog pritiska na pojedinca. Podjela socijalnog vremena je posljedica 220

SE Book 3-4.indb 220

30.11.2009 22:54:04

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No. 3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata

kolektivnog ritma aktivnosti u drutvu (rituali, svetkovine). Durkheim razvija i ideju o kvalitativnom vremenu, odnosno socijalnom vremenu. Vrijeme je kolektivni fenomen, proizvod kolektivne svijesti, a svi lanovi nekog drutva dijele zajedniku svijest o vremenu, kao to se podvrgavaju i drugim elementima kolektivnosti (solidarnost, na primjer). Stoga je vrijeme socijalna kategorija miljenja i drutveni proizvod. Za socijalne interakcioniste, a napose G. H. Meada, vrijeme je vrlo vaan element. Ljudske akcije i interakcije ne mogu se razumjeti okviru sadanjeg (postojeeg, tekueg) vremena, nego kao nastajui dogaaji koji oblikuju sadanjicu s prolim i buduim horizontima. Postojanje kategorije uopenog drugog omoguilo je i stvaranje zajednikog socijalnog vremena. P. Sorokin i R. K. Merton su 1937 godine objavili rad Social Time (Drutveno vrijeme). U tom radu tvrde da vrijeme ima sociokulturni karakter, posjeduje kvalitativnu prirodu i specian kulturni ritam. Slijedei Durkheima konstatirali su da je vrijeme socijalna injenica. Podjela vremena na tjedne, mjesece ili godine nije prirodna, nego je proizvod ovjeka i njegovog socijalnog svijeta. Ova dva autora razvijaju i aspekte o kvalitativnom vremenu na mikro i makro razini. Znaenje koje se pridaje nekom dogaaju proistjee od njegovog povezivanja s njegovim ukotvljenjem u nekom vremenu. Takoer, autori istiu i bitnu razliku koja postoji izmeu socijalnog vremena i astronomskog vremena - socijalno vrijeme je promjena ili mijenjanje socijalnih fenomena u odnosu na druge referentne socijalne fenomene. Vrijeme mjereno satom povezuje socijalne aktivnosti u mehaniki ureene vremenske jedinice. G. Gurvitch (1964) pak razvija temu o razliitim vremenima u razliitim znanostima. Razliite sfere stvarnosti ive (postoje) u razliitim vremenima. Bitno je naglasiti osnovne dimenzije, kao na primjer, sadanjost, budunost, prolost, kontinuitet-diskontinuitet, trajanje i sukcesija, kvalitativna i kvantitativna dimenzija vremena. Razlikuje vrijeme u zici (makro-ziko vrijeme), vrijeme u termodinamici, vrijeme u astronomiji, vrijeme u kemiji, geologijsko vrijeme sedimenata, bioloko vrijeme, vrijeme ljudskog organizma i psihiko vrijeme. Stoga, vrijeme nije linearno nego, obzirom na socijalnu zbilju, postoji multiplicitet vremena. Gurvitch daje i deniciju vremena (1964): Vrijeme je konvergentno i divergentno kretanje koje perzistira u diskontinuiranoj sukcesiji i promjeni u kontinuitetu heterogenih trenutaka. Gurvitch razmatra i odnos sociologijskog i historijskog vremena. Naglaava da treba razlikovati stvarnost koja se prouava, metode koji se primjenjuju i predmete istraivanja. Historijska stvarnost je poseban dio socijalne stvarnosti. U smislu metoda, historija primjenjuje daleko kontinuiranije metode istraivanja. Sociologija tipologizira i stvara rekonstrukciju vremena (prolih dogaanja, dogaaja) prema kriterijima datog (postojeeg) drutva. Historijsko je vrijeme ve isteklo, prolo, dok je socioloko u procesu deavanja, dogaanja, odvijanja. Historiari se nalaze u procesu stalnog pisanja povijesti iz aspekta (perspektive) postojeih drutava, dajui joj sve vie i vie ideologijski karakter. Interpretacije historiografskog vremena ne odgovaraju direktno stvarnosti, nego onoj stvarnosti koja se oblikuje mnogostrukim interpretacijama kontinuiteta vremena (prema Hassard, 1990). Gurvitch posebnu panju posveuje socijalnom vremenu. Socijalno vrijeme je vrijeme konvergencije i divergencije kretanja totalnih drutvenih fenomena, koji su globalni, grupni ili mikrosocijalni bez obzira na to da li su izraeni ili ne u socijalnoj strukturi 221

SE Book 3-4.indb 221

30.11.2009 22:54:04

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No. 3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata

(1964). U odnosu na dubinu razina socijalne zbilje, vrijeme se razlikuje u nekoliko razina i dimenzija. 1. Trajue (tekue) vrijeme (vrijeme usporenog dugog trajanja) - u tom vremenu je prolost projektirana u sadanjost i budunost. To je tzv. trajno vrijeme. 2. Prekinuto, rascjepkano vrijeme - tipino za velike gradove. 3. Eratiko vrijeme je vrijeme nepravilnih pulsacija izmeu pojavljivanja i nestajanja ritmova. To je vrijeme nesigurnosti. Sadanjost kao da preovlauje nad prolou i budunou. 4. Cikliko vrijeme - sadanjost, prolost i budunost su meusobno projicirani jedni u druge s akcentiranjem kontinuiteta i slabljenjem kontingencije. Ovo vrijeme moe se ilustrirati mistinim vremenom (sekte, crkva). 5. Usporeno (retardirano) vrijeme. Iako je budunost prisutna u sadanjici, ona nije ekasna. Ovo vrijeme naziva jo i zakanjelim vremenom u kojem nije postignuta ravnotea izmeu kontinuiteta i diskontinuiteta. Gurvitch uzima za primjer ovakvog vremena socijalne simbole koji padaju u zaborav onog trenutka kada se kristaliziraju! 6. Promjenjivo vrijeme koje oscilira izmeu zakanjenja i ubrzanja, gdje se realiziranja prolosti i budunosti natjeu sa sadanjicom. Ovdje je diskontinuitet vremena snaniji od kontinuiteta. To je vrijeme obrazaca, pravila, signala, znakova i kolektivnog ponaanja odreene regularnosti. 7. Napredno vrijeme ili vrijeme koje gura naprijed u kojem budunost postaje sadanjost. 8. Eksplozivno vrijeme nastupa onda kada se i sadanjica i prolost raspadaju zbog trenutno transcendirajue budunosti. Wilbert Moore (Bergemann, 1992) tvrdi da je vrijeme mjereno satom za ovjeka istodobno i rijedak resurs i nain organiziranja ivota. Taj tip organizacije ukljuuje po ovom autoru tri osnovna elementa: usklaenost (sinkronizaciju), sekventnost postojanje odvojenih odsjeaka vremena) i frekventnost vremena. Sinkronizacija se odnosi na nunost postojanja simultanih akcija u istom vremenu, sekventnost na injenicu da neka akcija trai specino odjeljivanje na odsjeke (rate) aktivnosti (vremena), a znaaj frekvencije odgovara znaenju nekog dogaaja u odreenom vremenskom periodu. Po Mooreu, socijalno vrijeme moe biti i zavisna i nezavisna varijabla.

5. OSNOVNI SOCIOLOGIJSKI INTERESI U PODRUJU TEMPORALNOSTI

Interes sociologije za fenomen temporalnosti nije se iscrpljivao samo u metodologijskim problemima sinkronijskog ili dijakronijskog istraivanja. Osim klasikacija i uvianja mnogostruke prirode socijalnog vremena, sociologija za interesira i za ispitivanje temporalnih perspektiva ili vremenskih horizonata pojedinaca u ovisnosti o njihovim socijalnim uvjetima ivota u konkretnom drutvu i vremenu (vidi ire u Bergemann, 1992). 222

SE Book 3-4.indb 222

30.11.2009 22:54:04

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No. 3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata

Navedeno se specicira na prouavanje odnosa vremena i socijalnih uloga, socijalnih klasa, grupa, kulturnih i socijalnih tipova, socijalnog planiranja i sl. Jedan od pravaca istraivanja i interesa odnosi se na odnos budunosti i socijalne strukture. Sociologija je tijekom prouavanja fenomena socijalne mobilnosti konstatirala aspekte inter i intrageneracijske pokretljivosti. Stoga, nalazi iz tog podruja, o na primjer, injenicama da se budunost djeca iz niih klasa ocjenjuju drugaijom od djece iz viih, takoer pripadaju do izvjesne granice sociologiji vremena. Djeca iz niih klasa ive u sadanjici, a djeca iz viih klasa u budunosti. Ona imaju razliite vremenske horizonte. Takoer, struktura rasporeda vremena neke osobe nije identina u svim oblastima njegovog ivota. Problem budunosti je ispitivan dugo vremena samo kroz jedan aspekt: izluivanje vremenskih horizonata budunosti. U tom smislu, istraivanja su pola od pretpostavke da je budue vrijeme razliito obzirom na dimenzije ekstenzije, koherencije, gustoe i usmjerenost vremena (Bergemann, ibid.). Ponajprije se upozorava na injenicu da navedene dimenzije ne samo da ne postoje u svim drutvima, nego i da su specino shvaene. Pretpostavka, na primjer, o tome da se vrijeme mjeri uvijek u obliku kalendarskih jedinica nije tona, jer ima nekih drutava u kojima se vrijeme drugaije mjeri. Na primjer, umjesto kalendarskog prezentiranja protoka vremena, mogue je uzeti jednostavan slijed dogaaja kao mjeru protoka vremena. Stoga se vremenska struktura drutava ne moe uzeti kao jednoznana i jedinstvena, univerzalna injenica, nego se drutva mogu shvatiti kao temporalna organizacija socijalnih dogaaja koje imaju znaaj za pojedinca u njegovom socijalnom okruenju. Nadalje, sociologija vremena se interesirala i za budunost i socijalno planiranje. Planiranje se javlja koncem 17. i u 18. stoljeu kada se po prvi puta pojavljuje mogunost postojanja (stvaranja) otvorene budunosti. Tako je budunost postala drutveno ovisan kvantitet (Bergemann, 1992). Danas budunost razumijevamo kao dostupnu, prilagodljivu i ovisnu o preciznim odlukama (aldarovi, 1985a). Nesigurnost se smanjuje, a razvijaju se strategije odnosa prema planiranoj budunosti. Mogua tipologija odnosa socijalnog planiranja i budunosti ukljuuje mnoge dimenzije. Utopizam je jedna od vanih dimenzija. Luhmann uvodi koncept vremenskog horizonta (Bergemann, ibid.) u kojem sve zapoinje zapravo u sadanjici. U tom smislu, budunost ne moe zapoeti, ona putuje (kree se) zajedno sa sadanjicom. U utopijskim konceptualizacijama budunost nije samo idealizirana sadanjica, nego se u nju, obzirom na znatno povean fond saznanja i mogunosti postavljanja preciznijih scenarija razvoja, projektiraju i projiciraju nae nade i strahovi. Iako je prediktivnost socijalnih znanosti relativno niska, ipak postoji niz elemenata koji tu prediktivnost mogu poveati (znanstvene spoznaje, teorije, saznanja, predvidljivi oblici razvoja tehnike i tehnologije). Upravo na tragu prouavanja odnosa tehnologije i planiranja razvija se i dio interesa sociologije vremena. Precizna saznanja tehnoloke naravi, planiranje koje se na njima temelji, upueno je ka budunosti iz koje vuku svoje stohastine procjene o sadanjici. U tom se smislu sadanjica moe shvatiti (vidjeti) kao prolost budue sadanjice (Luhmann). Na taj je nain budunost defuturizirana, odnosno deprivirana svoje otvorenosti i nesigurnosti, ali i tajnovitosti. Planiranje se u takvoj konceptualizaciji moe shvatiti kao jednostavna negacija otvorenosti budunosti. Planiranje stoga vodi ka 223

SE Book 3-4.indb 223

30.11.2009 22:54:05

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No. 3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata

neobinom preokretu u perspektivi vremena: cilj planiranja razumije se kao budua sadanjica i na taj nain je negirana kao stvarno otvorena budunost. Nadalje, planiranje budunosti i njeno defuturiziranje, vezano je i uz socijalnu politiku. Razvijanje socijalne politike sredstvo je oduzimanja tajnovitosti budunosti emu slui i planiranje, kako smo ranije istakli. Socijalna politika oznaava zapravo razvijanje mjera sigurnosti. Sigurnost, odnosno norma sigurnosti, postala je centralna i osnovna vrijednost u drutvu, a prate je mjere politike, tehnologije, prava, osiguranja. Budunost gubi karakter iznenaenja, otvorenosti i nepoznanice i vie ne predstavlja nesigurnost samu za sebe. Sve se dade i moe predvidjeti. Socijalna politika i planiranje idejom i primjenom ideje sigurnosti destruira nepoznati temporalitet budunosti. Revolucija, na primjer, predstavlja sluaj nagle defuturizacije ime se stupanj otvorenosti budunosti radikalno smanjuje. Sociologija vremena interesira se i za interkulturalne usporedbe razliitih orijentacija u vremenu. Mnogi autori, kao na primjer, Sorokin, Merton, Coser i drugi raspravljaju o temporalnim orijentacijama cijelih drutava. Oni mogu biti tretirani kao centralni elementi u socijalnom vrijednosnom sistemu prema emu individue usmjeravaju svoje temporalne orijentacije. Da li i koliko cijela drutva mogu biti orijentirana prema prolosti ili budunosti, ili sadanjosti bilo je istraivano najvie kroz antropoloke studije primitivnih drutava. Meutim, istraivanja nisu mogla doi do zadovoljavajuih zakljuaka. Pa ipak, postoji nekoliko zanimljivih aspekata. Na primjer, podjela na prolost, sadanjost i budunost ne mora biti socijalni obrazac podjele vremena u svim drutvima. Vremenski tok se moe podijeliti, kako smo to ve i ranije istakli, obzirom na oscilacije kontrasta - dan - no, roenje - smrt, godinja doba, sada i - nesada. Vrijeme dakle ne mora biti shvaeno kao trajanje, kontinuitet, nego kao kontrast. U jednom istraivanju u Australiji (Bergemann, 1992), na primjer, konstatirano je da u pustinji ne postoji nikakvo mjerenje vremena - trajanje je prevladano konstantnim ponavljanjem obrazaca. Nadalje, mogue je govoriti i o kontrastiranju izmeu sada i nekog mitskog vremena. Australski domoroci su oigledno vrlo orijentirani na sadanjicu, no ne interpretiraju je u kontrastu spram prolosti ili budunosti, nego kao stanje naspram sveukupnosti, cjeline koja zapravo predstavlja nestraticiranu sadanjicu. Nadalje, temporalno ureenje (uokvirenje) i socijalna struktura predstavlja takoer jedan od aspekata prouavanja znaaja temporalnosti u suvremenom drutvu. Vremensko ureenje (raspored) socijalnog ivota ne proistjee samo iz prostog protjecanja vremena ili temporalnih dimenzija (trajanja) socijalnih sistema, nego iz njegovog normativnog uinka na strukturu i koordinaciju ponaanja ljudi u drutvu. Normativni sadraj vremena koji se prikazuje kao socijalne temporalne norme, a koje su univerzalne, no ipak razliito shvaene u pojedinim drutvima, utjee i na oblikovanje socijalnih struktura. Temporalno ustrojstvo (ureenje) socijalnih sistema ispoljava se s jedne strane kao time reckoning, odnosno kao izbor temporalnih referentnih toaka orijentiranja i koritenja standardnih instrumenata instrumenata za mjerenje vremena (sat). S druge strane, vremenski rasporedi (timetables), ili ureenja socijalne temporalnosti ljudskih aktivnosti slue za temporalnu standardizaciju socijalnog ponaanja osiguravanjem tempa, sekven224

SE Book 3-4.indb 224

30.11.2009 22:54:05

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No. 3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata

tnosti ili u najirem smislu - rasporeda vremena. Time reckoning se najee povezuje s mjerenjem vremena pa je to aktivnost kojom se specino ponaanje povezuje s regularno ponavljajuim dogaajem koja slui kao referentna toka orijentiranja u vremenu. Neosporno je takoer da mnogoliki sociokulturni varijetet takvih sistema mjerenja vremena proistjee iz nedostataka univerzalno prihvaenih referentnih toaka oko kojih vrijeme moe biti strukturirano. Interesantan element sastoji se u tome to se u raznim socijalnim sistemima vrijeme mjeri na razliite naine, to ovisi o socijalnim normama, vrijednostima, pa je time i univerzalnost jedinstvene i univerzalne norme podjele protoka vremena na jasne odsjeke (sati, minute) relativizirana. Poznate su, na primjer, razlike koje postoje u socijalnim standardima ponaanja obzirom na obiaje i navike (na primjer, obiaj kanjenja do 15 min. negdje postoji kao norma, a negdje ne postoji; zakanjenje e u nekom drutvu izazvati uvredu, a negdje e se prihvatiti kao uobiajena socijalna norma; izreka Nee posao utei! u nekim krajevima u nas moe takoer dobro ilustrirati socijalnu naviku interpretacije temporalnosti koja je specino kontekstualizirana). Stoga se, u najgrubljem smislu, moe tvrditi da su sistemi mjerenja vremena simboliki sistemi ija je funkcija usklaivanje socijalnih normi i potreba sa prirodnim iskustvom temporalnosti, budui su oni esto u koniktu. Stvaranje kalendara mogue je u optici sociologije vremena shvatiti kao globalni pokuaj ureenja socijalnog rasporeda vremena. Reforme kalendara u povijesti mogue je analizirati kao pojavu koja govori o pokuajima novih restrukturacija sistema mjerenja vremena, odnosno novog vremenskog organiziranja socijalnih sistema. Standardizacija mjerenja vremena kao prethodnica kalendara postala je nuna zbog povezanosti svijeta prometnim sistemima, posebno eljeznicama, a u suvremeno doba zbog avionskog prometa, vremenskih zona, i sl.. Suvremena svjetska sinkronizacija vremena vrijeme je gotovo u potpunosti odvojila od lokalnog konteksta kretanja sunca pretvorivi ga u socijalnu konstrukciju (npr. pomicanje vremena, vremenske zone, i sl. - Zerubavel, 1993). Moglo bi se rei da suvremena sinkronizacija vremena u svijetu negira prirodni raspored vremena, nameui ljudima slijed neprirodne podjele vremena (na primjer, rad u nonim smjenama). No, s druge strane, obzirom na vrlo pragmatine elemente (tednja energije, na primjer) vrijeme se strukturira slijedei izmjenu godinjih doba i kretanje sunca - dobar primjer moe biti pomicanje sata naprijed ili unatrag obzirom na sezone. U razvoju drutva oigledna je evolucija od prirodnog vremena ka racionalnom vremenu, pri emu se elementi prirodnog vremena ne daju ukinuti u potpunosti. Mnoge nagle i iznenadne promjene socijalnog ustrojstva posezale su i za simbolikim preureenjem vremena uvodei nove kalendare (na primjer, francuska revolucija 1793., ruska revolucija). U drutvu se i podjela vremena ili socijalna temporalnost moe shvatiti kao simbolika segregacija temporalnosti, odvajanje starog i novog, sadanjeg i prolog - nove vrijednosti u drutvu pokuavaju se manifestirati i u novim vremenskim podjelama. Iako je socijalizacija temporalnosti neosporna injenica, jedna od njenih posljedica je i socijalna konstrukcija vremenskih rasporeda (timetables). No, prevarili bismo se ukoliko bismo pretpostavili da je socijalna konstrukcija vremenskih rasporeda univerzalna - ona varira od jednog ka drugom socijalnom sistemu, a podlono je i razliitostima osobnih 225

SE Book 3-4.indb 225

30.11.2009 22:54:05

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No. 3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata

interpretacija. Osim navedenog, pojedini autori, razvijaju i specine koncepte kojima ele precizirati pojam vremenskog rasporeda i njegov uinak na socijalnu organizaciju temporalnosti. Pojam vremenskog rasporeda (timetable) koriste na primjer, Roth i Zerubavel, pojam time tracks (vremenski tokovi) i temporal ordering (vremensko ustrojavanje) koriste Lyman i Scott (Bergemann, 1992). Predmet interesa u navedenom kontekstu nije socijalno rasporeivanje vremena u normativnom smislu, nego socijalna konstrukcija osobnog vremena u okviru socijalne konstrukcije socijalne zbilje. Personalizacija temporalizacije drutvenog svijeta dovodi do podjele tog istog svijeta na vremenske zone koju vre lanovi drutva. Istraivanja u podruju sociologije vremena pokazuju da postoje razliiti stilovi upotrebe vremena. U odnosu na ukupnu koliinu raspoloivog vremena, razvijaju se razliiti tipovi koritenja vremena. Takva vremena mogu se nazvati, na primjer, prolaznim vremenom, ekanjem, vremenom djelovanja (rada), potrebom da se vrijeme stvori - moram napraviti vrijeme, ispunjavanjem vremena, popunjavanjem vremena (da se ubije vrijeme). Nadalje, dani, tjedni, sezone, godine, i sl. ne mogu se interpretirati samo kao prirodni tokovi dogaaja, nego kao znaajna uporita socijalnog vremena kojem se specine rutine i aktivnosti pripisuju. Ako svi lanovi drutva slijede odreeni socijalni obrazac vremena, onda upravo to ini ivot u drutvu jedino moguim. Stoga strukturu drutva moemo vidjeti kao svakodnevno udruivanje milijuna osoba koji izvode opu dnevnu rundu samog drutva (Weigart). Takav socijalni ritam drutveno je organiziran mjerenjem vremena (sat ili kalendar), a dijelom tokovima kakvi su npr. periodi godinjih odmora, javni praznici i sl. Svaki je pojedinac dakle samo dio nebrojenog broja temporalnih ustroja, od kojih su neki osobno organizirani, neki su pojedincu regularno nametnuti (na primjer, radno vrijeme), neki imaju linearnu strukturu kakve su, na primjer, karijere ili biograje pojedinaca ili pak svjetsko vrijeme, a neki imaju cikliku strukturu kakva je svakodnevna rutina. U takvim razliitim obrascima organizacije temporalnosti, pojavljuje se osjetljiv problem sinkronizacije rasporeda vremena. Kada bi u svim drutvima bio slijeen samo jedan tok vremena, onda ne bi bilo problema usklaivanja vremenskih rasporeda. Problem usklaivanja vremenskih rasporeda komplicira se potrebom usklaivanja individualnog i socijalnog vremena, to zapravo odgovara usklaivanju razliitih podruja aktivnosti. Nedostatak ili nedovoljna koordinacija vremenskih rasporeda izaziva najee sljedee posljedice (Bergemann, 1992): nedostatak vremena, ekajue vrijeme i izgubljeno vrijeme. Nedostatak vremena nije rezultat, prema Luhmannu, nedostatka vremena samog za sebe budui da vrijeme ima neprekinuti, univerzalni tok, pa stoga, ako postoji osjeaj o nedostatnosti vremena, treba analizirati socijalne uvjete tog nedostatka. Osjeaj ili utisak o nedostatku vremena, koji je toliko poznat i univerzalan, proistjee najee zbog postojanja neusklaenosti izmeu kompleksnosti svijeta i horizonata ispunjenja te kompleksnosti na osobnoj razini. Osjeaj o nedostatnosti vremena moe proistjecati i iz desinkronizacije psiholokog, ziolokog ili biolokog i socijalnog vremena (nesklad izmeu mogunosti pojedinca i socijalnih vremenskih zahtjeva okoline socijalnog sistema koji se manifestiraju kao nedostatak vremena). Zahtjev socijalnog sistema za striktnom organizacijom vremenskog 226

SE Book 3-4.indb 226

30.11.2009 22:54:05

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No. 3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata

rasporeda pokazuje da se u industrijskom drutvu vrijeme shvaa kao rijedak resurs. No, na osobnoj razini, uvijek postoji decit izmeu (raspoloivog) vremena da bi se zadovoljile potrebe i stvarno raspoloivog vremena. Stoga je osjeaj o nedostatku vremena je neizbjean i stalan, a rezultat je trke da se zadovolje socijalne obaveze i dunosti koje su dijelom pojedincu nametnute, a dijelom samoorganizirane. Ovdje bi se mogao uvesti i koncept o paralelnosti vremena, odnosno o obavljanju vie djelatnosti odjednom. Suvremeni aparati omoguuju programiranje aktivnosti (aparati za pripremanje hrane, strojevi za pranje rublja, video i audio oprema, i sl.) to omoguava paralelizam aktivnosti - jednih koje se aktualno odvijaju (rad u uredu, na primjer) i drugih koje su programirane i same se odvijaju u istom ili priblino istom vremenu (snimanje omiljene TV emisije, na primjer). Problem koji se u ovom kontekstu najee pojavljuje je potreba pronalaenja dodatnog vremena u kojem bi se programirano realizirane aktivnosti realizirale. I, opet smo tamo odakle smo i poeli: u problemu nedostatka vremena. ekanje se pojavljuje kao neizbjean rezultat nedovoljno uspjene koordinacije vremenskih rasporeda. Kratkoa vremena u jednom sistemu vremenskog rasporeda, komparativna je potrebi da se eka u nekom drugom sistemu. Interesantan problem za sociologiju je i socijalna distribucija vremena ekanja, koju je mogue povezati i sa distribucijom moi u drutvu. U tom smislu ekanje nije samo pogreka u distribuciji i rasporeivanju vremena, nego i odraz socijalne moi u drutvu (na primjer, ekanje da se bude primljen kod nekoga...). U tom je smislu ovakvo ekanje ritualna ekspresija moi koji i vremenom ekanja pokazuje svoju mo nad drugima (Bergemann, 1992). ekanje moe dakle biti mjera socijalnog statusa ili mjera socijalnih sankcija prema pojedincima. ekanje je dio svakodnevnog socijalnog ivota - svi moramo ekati da netko zavri govor, reenicu ili neku djelatnost; svi ekamo na pojavu najpovoljnijeg trenutka; ljudi takoer ekaju na pojavu neku povoljne socijalne prilike (da se nekome pristupi - prijem). Nekada ekanje moe biti nagraeno (strpljivo ekanje na socijalnu promociju, a nekada kanjeno - izgubljene prilike: tko prvi djevojci ...). Nadalje, potreba za usklaivanjem vremenskih rasporeda dovodi i do pojave prekinutog vremena. Ovo vrijeme predstavlja formalni ili neformalni prekidi postojeeg vremenskog ustroja u kojem su pravila i distribucija uloga poremeene. One imaju dvostruku funkciju: funkciju stvaranja relaksacijskih trenutaka i organiziranja tranzicijskih situacija. Weigart ovakve prekide naziva antivremenom (Bergemann, 1992). Takvo antivrijeme su bolesti, godinji odmori, igre, kao i svi drugi tipovi prekida normalnog ivotnog toka. Moglo bi se takoer tvrditi da se vrijeme vrlo ekasno moe koristiti i kao sredstvo socijalne kontrole. Pritisak vremena kao opi kulturni kod ponaanja u suvremenom drutvu, kao i pritisak na nunost ekanja drugih postali su toliko odomaeni elementi ustroja drutva da su gotovo neizbjeni. Socijalna kontrola ljudi distribucijom vremena prvo se javlja u industrijskom kapitalizmu u kojem je podjela rada organizirana u odnosu na sat. Tada po prvi puta dolazi do separacije i nesklada izmeu individualnog vremena pojedinca i vremena koje odreuje poslodavac. Budui je vrijeme zaposlenih izraeno novanim probitkom, poslodavac tei ukidanju izgubljenog vremena. Pro227

SE Book 3-4.indb 227

30.11.2009 22:54:06

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No. 3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata

irena upotreba satova (u poetku depnih) postupno pretvara razliito konceptualiziranje i doivljavanje vremena u neto to bismo mogli nazvati svakodnevno vrijeme. Nastankom industrijske organizacije posla dolo je i do promjena izmeu pojave organiziranja i mjerenja vremena vezanog uz posao (koliko vremena je potrebno da zavrim jedan posao?) i obinog vremena mjerenog satom koje je, kako smo vidjeli, linearno, homogeno, prediktibilno, djeljivo, nabavljivo i koje osigurava sinkronizaciju organizacije aktivnosti u bilo koje vrijeme. Vrijeme koje je vezano uz organizaciju posla moe posluiti dakle i kao sredstvo indirektne kontrole ponaanja. Stoga socijalno vrijeme nema samo funkciju koordiniranja zajednikih aktivnosti veeg broja pojedinaca (organizacija posla) ili openitog ritma rada u drutvu, nego slui i kao normativni, moralni vodi upotrebe, podjele i lokalizacije ljudskih aktivnosti. Nadalje, sociologija vremena interesira se i za vremensku strukturu pojedinih socijalnih sistema. Dosadanji su se napori orijentirali prije svega na prouavanje specinih podruja ivota, uglavnom strogo formalno organiziranih (profesije, zanimanja) ili pak neega to se naziva street life. Vremenska struktura profesija prouava razlike koje postoje izmeu organiziranja vremena u pojedinim profesijama. U prvom redu, neosporno je da postoje razlike izmeu slobodnog vremena i radnog vremena u pojedinim profesijama. Razlike izmeu privatnog i slubenog vremena u pojedinim profesijama variraju. Organizacija vremena u pojedinim profesijama ovisi i o stupnju industrijaliziranosti pojedinih profesija (kontrastirane situacije, na primjer, industrijskog rada u smjenama i zanimanja slobodnih profesija). Opi interes moe biti proiren i na odnos ukupnog radnog vremena i dokoliarskog vremena, te orijentacije pripadnika pojedinih profesija prema dokolici kao vremenu slobodnom od rada i podlonom osobnoj organizaciji (odnos opozicije, ekstenzije, kao dva najea primjera: neki u dokolici rade upravo ono to negira njihov svakodnevni posao, neki pak nastavljaju raditi isti posao i u dokolici...). U nekim se profesijama mora organizirati specina utrka s vremenom, gdje vrijeme predstavlja stresnu karakteristiku (na primjer, novinar, kolji radi pod snanim pritiskom vremena jer mora vrlo brzo kompresirati vijesti i praktiki se utrkivati s vremenom). Nadalje, mogue je razmiljati i o vremenskim strukturama pojedinih socijalnih podsistema. U regulaciji socijalnog vremena do sada je najveu panju izazvala temporalna struktura ekonomskog sistema zbog njegove preciznosti i snane organizacijske strukture. U tom je smislu neosporna vanost vremenskog ritma ekonomskog sistema koji se, s jedne strane osniva na ekasnoj organizaciji radnog vremena, ali rauna i na odgoeni ritam tekue i odgoene potronje (Bergemann, 1992). To jednostavno znai da svaki ekonomski sistem mora biti u stanju osigurati istodobno, ali u varijabilnim vremenskim sekvencama, zadovoljavanje postojeih trenutnih i buduih potroakih potreba. Kao to je vidljivo iz dosadanje rasprave, ekonomija, kao jedan od socijalnih podsistema, stavlja se u odnos spram socijalnog vremena. U tom smislu, ekonomija suvremenog drutva sve se vie pomjera od sadanjosti prema budunosti, dok je u jednostavnijim socijalnim sistemima dominiralo zadovoljavanje trenutnih potreba sadanjice. Ovo ekspandiranje sadanjice u budunost znai i posuivanje vremena, no takoer oznaava 228

SE Book 3-4.indb 228

30.11.2009 22:54:06

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No. 3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata

i garanciju mogue budunosti u sadanjici, kao oblik ekonomske sigurnosti. Socijalna funkcija temporalno prouavane ekonomije predstavlja ekstenziju vremenskog horizonta u budunost, a koja e biti omoguena sigurnom ekonomijom - novcem, kreditima, akumulacijom kapitala i planiranjem. Drugi socijalni podsistem koji prouava Bergemann (1992) je pravni sustav. Pravo u svakom socijalnom sistemu zadovoljava dvostruku funkciju: 1. osigurava ispravnost vrijednosti oekivanja u sadanjici i 2. istodobno stvara sigurnost oekivanja u budunosti, ime se do izvjesne mjere umanjuje njegov temporalni karakter (iako je svaki pravni sistem, pored univerzalnosti, i izraz svog vremena, od njega se oekuje i da osigurava postojanje sigurne budunosti). Granina crta izmeu legalnog sistema i okoline predstavlja proceduralna sadanjica. Legalni sistem se oslanja na prolost u svojim odnosima s drugim subsistemima jer je kondicionalno programiran. Dakle, vrijeme se u socijalnim znanostima mora prouavati kao varijabla koja varira u oblicima interakcije i okolia i ija racionalnost moe biti uspjeno prosuivana jedino u vezi s kontekstom. Osim do sada navedenih podruja interesa drutvenih znanosti za aspekte temporalne sociologije, aspekti evolucije svijesti o socijalnom vremenu takoer predstavlja jedno od znaajnijih podruja interesa. Svijest o vremenu, spoznaja o vanosti socijalnog vremena je razliita u raznim tipovima drutava. Luhmann, na primjer (Bergemann, 1992), na evoluciju (pa i spoznaje o temporalnoj dimenziji) gleda kao na historijsku povezanost onih strukturalnih promjena koje su stavljene u pokret kroz meuigru diferencirajuih funkcija varijacija, selekcije i retencije. Kompleksniji socijalni sistemi oblikuju ire, apstraktnije, interno mnogo diferenciranije vremenske horizonte nego li je to sluaj u jednostavnijim drutvima. Jedan drugi autor, Rammstedt, razlikujui razliite oblike razumijevanja vremena, denira 4 osnovna oblika tog razumijevanja: 1. svijest o sluajnom vremenu: sada/ne sada; 2. svijest o ciklikom vremenu: prije/poslije; 3. razumijevanje linearnog vremena s zatvorenom budunosti: odnos prolost-sadanjost-budunost; 4. razumijevanje linearnog vremena s otvorenom budunosti: kontinuirano kretanje/ ubrzavanje. U primitivnijim drutvima, konceptima vremena i prostora ne pridaje se posebna vanost, a niti su oni sigurni i nepromjenjivi. Svijest o vremenu se postupno stvarala, s rastom kontrole vremena i preciznou mjerenja, ali i s jaanjem organizacijske strukture drutva. Neolitska revolucija je na primjer, dovela do formiranja historijskog, kozmogonijskog vremena koje je zamijenilo magijsko strukturiranje vremena. Nadalje, mitsko shvaanje protoka vremena ustupilo je pred racionalnim razmiljanjem i njemu prilagoenom shvaanju pojma vremena.Ovo se moe objasniti, slijedei Zerubavela (1993) analizirajui neke tipove svijesti o vremenu. Poetkom 19 stoljea lokalno se vrijeme zamjenjuje svjetskim vremenom to predstavlja generalizaciju i razdvajanje podjele vremena uvjetovanog prirodnim aktivnostima na neke socijalno izvedene procese predstavljene procesima apstrakcije i socijalizacije. 229

SE Book 3-4.indb 229

30.11.2009 22:54:06

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No. 3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata

6. ZAKLJUAK: URBANO VRIJEME

Mnogi e spominjati i posebnu vrstu urbanog vremena - kako se, primjerice urbano vrijeme pojedincu drugaijim nadaje ovisno o njegovim razliitim (urbanim) situacijama - kao ubrzano, usporeno ili pak kao srednji protok vremena; protjee li, nadalje, pojedinevo urbano vrijeme drugaije u ovisnosti o tome u kojem se segmentu urbanog podruja nalazi, na kakav se nain kree urbanim prostorom (pjeak - korisnik javnog prijevoza - voza automobila; kretanje po pjeakoj ulici - kretanje autoputom). Vrijeme i ritam kretanja gradom su dakle ovisni ne samo o tome kakav je subjektivni osjeaj o protjecanju vremena, nego i o tome gdje se stvarno pojedinac u gradu nalazi. Pojedini dijelovi grada emitiraju i specine poruke o karakteristinom toku vremena - ono moe zikim okoliem biti zaokrueno usporenou vremena (historijska kulturnopovijesna jezgra), ali i njegovom ubrzanou (poslovni centar). Slobodni pojedinac ima pravo na razdiobu izmeu privatnog i javnog vremena. Vana je i dihotomija koja se postavlja izmeu stalnog i posjetilakog vremena - prvo je rezervirano za stalne stanovnike nekog urbanog okolia, a drugo za njegove povremene posjetitelje (vidi: aldarovi, 1989b; Rogi, 1991.), a kriteriji temporalno osnovanog urbanog planiranja moraju prije svega panju obratiti stalnim korisnicima urbanog vremena - dakle stalnim stanovnicima. No, najznaajniji aspekti, odnose se na dimenzije procjenjivanja uloge temporalnosti u planiranju grada, u stvaranju specine tipologije gradskog vremena, izradi specinih elemenata temporalnog zoniranja grada. Interesantnu konceptualizaciju urbanog vremena daje i R. Supek u knjizi Grad po mjeri ovjeka (Supek, 1987) gdje razvija specinu diferenciranu konceptualizaciju urbanog temporaliteta. On temporalitet povezuje s urbanim planiranjem - uvoenjem reda u nered, dakle u procese socijalnog araniranja prostora. Operacionalne dimenzije urbanog planiranja su, prema Supeku, slijedee: kako organizirati prostor u gradu (okoli, zgrade) tako da budu eksibilni, adaptirani procesima podjele rada, ljudskom udruivanju i socijalnoj komunikaciji pluralistikih vrijednosnih sustava te kako u gradu kao ivom organizmu rasporediti aktivnosti ljudi tako da slue totalitetu drutva (vidi: aldarovi, 1992b). Supek uvodi kategoriju razlikovanja tipova prostora i naglaava postojanje horizontalnog, vertikalnog i kombiniranog prostora, a u odnosu na elemente urbane simbolike (princip pravokutnosti nasuprot principu vijugavosti). Najznaajniji element koji se u ovoj knjizi razrauje, a koji je u uskoj vezi s temporalitetom kao problemom socijalne teorije je promatranje razliitih prostora grada u funkciji razliitih vremena koje stanovnici doivljavaju u svojoj svakodnevnici to kao koncept diferenciranog prostora a u prizmi diferenciranog vremena autor postavlja u centar urbanog planiranja. U suvremenom gradu uvodi razlikovanje tipova prostora - horizontalnog, vertikalnog, kombiniranog a u skladu s principima pravokutnosti ili vijugavosti. Pojam vremena za ljude u urbanom kontekstu najee, kao i drugdje, slui za: a. klasikacija dogaaja: prije poslije b. gue ili rjee vrijeme: ovisno o brzini i kontekstu 230

SE Book 3-4.indb 230

30.11.2009 22:54:07

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No. 3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata

c. d. e. f.

razliito doivljeno samostalno ili u grupi da li smo u slobodnom ili radnom vremenu obzirom na dio grada uz kojem se nalazimo da li smo stalni stanovnik ili privremeni posjetitelj

Urbano vrijeme je socijalno regulirano vrijeme, a socijalni se ivot odvija u mnogostrukim vremenima. U urbanom kontekstu razlikuje se nekoliko tipova urbanog vremena: 1. ubrzano vrijeme - industrija, promet, administracija (kretanje autom) 2. osrednje vrijeme 3. usporeno vrijeme - sveani, ritualni karakter gradskog ivota (smjena strae, sprovodi, pjeak). Vrijeme je u gradu diferencirano: homogeniziranije i manje homogenizirano, vrijeme koje stoji pod intrinzinom ili ekstrinzinom prisilom i kontemplativno vrijeme. Razmatrajui neke od elemenata iz podruja sociologije vremena Supek konstatira da vrijeme za ljude slui klasikaciji dogaaja (prije-poslije), moe biti doivljavano i proivljavano gue ili rjee (u ovisnosti o kontekstu - intenzivno proivljeno vrijeme s puno zgusnutih dogaanja nasuprot redundantnom protoku vremena), moe biti doivljeno razliito ako smo sami ili smo pak u grupi (prisjetimo se Meadovog generaliziranog drugog), a ovisi i o tome da li se nalazimo u radnom procesu pa smo podvrgnuti njegovom ritmu ili smo pak u slobodnom vremenu. Nadalje, urbane sredine dadu se podijeliti i na specine vremenske zone u kojima stanuje posebno vrijeme - u starijim dijelovima grada vrijeme protjee usporeno (ugiba se), u uurbanom centru ono je takoer ubrzano, a u novim naseljima (nekada nazivanima i naselja - spavaonice) ono moe biti prijelaznog tipa. Urbano vrijeme je bez sumnje socijalno regulirano vrijeme, mjereno satom i podlono mehanikoj regulaciji kretanja. Prisjetimo se takoer da je i L. Wirth prije nekoliko desetljea oznaio sat i semafor osnovnim simbolima regulacije ponaanja u urbanim sredinama, a da je mnogo prije njega G. Simmel karakteristiku punktualnosti uzeo kao osnovnu odliku metropolisa od kojeg se suvremenim urbanit zapravo brani nabacivanjem blaziranog izgleda (Wirth to naziva shizoidnim karakterom modernog urbanita) ne bi li se time zatitio od pretjerane nervne stimulacije (esej o metropolisu potjee iz davne 1903. g.; pogledaj nau raspravu o tome u aldarovi, 1985a.). Supek takoer upozorava da razliitost naina ivota pojedinih ljudskih skupina utjee na razliito doivljavanje temporaliteta u gradu. Ubrzano vrijeme on vezuje uz administraciju (mislei vjerojatno na Weberov model savrene organizacije!) i uz koritenje prometnog sredstva koji omoguava brzo kretanje (automobil, brza gradska eljeznica). Usporeno vrijeme je vrijeme koje proivljava pjeak, ono ima ceremonijalni kolektivni karakter (usporeni mimohodi na razliitim paradama i prigodama) i gradskom ivotu daje sveani karakter (smjene straa, parade i sl.). Osrednje vrijeme nalazi se - kako mu i samo ime kae - u sredini izmeu spomenuta dva ekstrema. No, podjela urbanog vremena na tri osnovna tipa nadalje dovodi do daljnjih operacionalizacija. 231

SE Book 3-4.indb 231

30.11.2009 22:54:07

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No. 3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata

Diferenciranost vremena u urbanoj sredini oituje se i u iznoenju jo nekih podjela. Supek koristi kategoriju vie homogeniziranog i manje homogeniziranog vremena. Homogeniziranije vrijeme se vezuje uz homogeniziranost zike strukture grada, ali i uz nain koritenja grada - na primjer ideja o ubrzanom protjecanju vremena u poslovnom sreditu koje ne samo da djeluje homogeno u vremenskom, nego i u socijalnom smislu. Manje homogenizirano vrijeme je rezervirano za diferencijaciju iskoritavanja pojedinih dijelova urbane sredine i ono je, prema Supeku, blie ideji usporenog vremena, kada vrijeme gotovo zastaje, a najee ga se moe nai u historijskim, kulturno-povijesnim dijelovima urbanih sredina. Njemu je blisko i tzv. kontemplativno vrijeme (usporeno vrijeme), a homogeniziranom pak ideja o prisili vremena kao osnovnoj varijabli. Ovo razlikovanje bit e nam lake predoiti ako pokuamo zamisliti slijedee kontrastirane situacije: ubrzano, homogenizirano (automobilsko) kretanje po kulturno-historijskoj jezgri (na primjer, Gornji Grad u Zagrebu) ili pak usporeno kretanje u gradskoj vrevi zaposlenih ljudi u poslovnom centru gdje emo se svakome nai na putu! Navedena diferencijacija vremena/prostora u urbanoj sredini usmjerava Supeka da izrekne slijedeu postavku: Potrebno je prostorne oblike prilagoditi nainu doivljavanja i nainu vremenskog trajanja pojedinca ... te Prostor valja konstruirati prema oblicima temporalnosti, prema nainima ljudskog trajanja u odreenim aktivnostima (Supek, 1987:177.) Iz navedene postavke koja zapravo vri obrat u pristupu urbanog planiranja - s rasprave u prostoru (u kojem e se neto sagraditi /vidi u: aldarovi, 1992b/) na raspravu o vremenu (koje e se na razliit nain provoditi u razliitim izgraenim prostorima) kao osnovnoj dimenziji po mjeri ovjeka u urbanom planiranju. Iz navedenog proistjeu dva osnovna pitanja: 1. Kakvo vrijeme najbolje odgovara za organiziranje/provoenje pojedinih drutvenih djelatnosti? 2. Kakvi oblici prostornog ureenja najbolje odgovaraju takvim djelatnostima? Pokuavajui odgovoriti na postavljena pitanja autor razvija posebnu konceptualizaciju vremena/prostora u urbanoj sredini temeljei je na diferenciranom temporalitetu da bi doao do najosjetljivijeg dijela u svakom procesu planiranja - projektiranja zonalne strukture urbanog prostora. No, prije no to prezentiramo inovacijski karakter autorove ideje zoniranja, valja raspraviti i o ideji urbaniteta koji je prema autoru klasino bio uvijek smjeten u sreditu naselja (ovdje se pod urbanitetom misli na sve one karakteristike koje grad ine gradom - isprepletenost tzv. centralnih funkcija, koncentraciju, neto najslinije Wirthovom pojmu urbanizma), a on ga zonira na periferiju, zajedno s ubrzanim vremenom koje urbanitetu najvie odgovara. Dakle, autor u izvjesnom smislu klasino poimanje centra grada decentrira, no prije svega kroz funkciju vremena, a ne - vie ili manje - apstraktnog prostornog zoniranja. Socijalna dimenzija urbanog planiranja se duhovito prezentira slijedeim pitanjem: ... moe li se od urbaniteta pobjei u gradu, a da se ne bjei iz grada? (Supek, 1987:185.). Urbanitet obiljeen ubrzanim vremenom podloan kolektivnom ritmu valja staviti u zonu periferije grada. Veliku panju autor pridaje dimenziji usporenog vremena koje naseljava historijske dijelove grada, zooloke vrtove i parkove, odnosno zone niskog urbaniteta kojeg smjeta 232

SE Book 3-4.indb 232

30.11.2009 22:54:07

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No. 3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata

u centar, koji je u klasinoj koncepciji obiljeen businessom, ubrzanim vremenom i visokim stupnjem urbaniteta. U prostorima usporenog vremena osjeaj i o urbanoj sredini i o vremenu drugaiji je nego li je to u zoni visokog urbaniteta: Postoji odreena snaga, nesvjesna ali djelatna, neprobojna ali doivljajno intenzivna koju nam nameu ti prostori, pa se i na doivljaj vremena jako ugiba pred tom snagom (str. 179.). Takva Sredina (koja) nas odmah odbacuje u drugo vrijeme, prisiljava nas da drugaije hodamo i mislimo (str.189.). Sredite grada je prema tome karakterizirano slijedeim odlikama: 1. Usporenim vremenom 2. Organizirano je prema mjeri stalnih stanovnika, a ne povremenih posjetitelja 3. Dimenzionirano je prema mjeri slobodnog pjeakog kretanja 4. Organizirano je prema standardima porasta koliine slobodnog vremena stanovnika visokourbaniziranih sredina. Gradski zoning stoga u centru postavlja zonu temporalnog smirivanja, usporavanja vremena, u prijelaznog zoni smjeten je rezidencijalni kvart, a na periferiji se nalazi zona ubrzanog vremena, zona visokog urbaniteta. Osnovna inovacija koja se predlae i po naem miljenju uspjeno provodi je ideja postavljanja urbanog temporaliteta u centar urbanog planiranja, pri emu se iz dimenzije vremena izvlae i razliite druge funkcije urbanog planiranja - njegov zoning, razmjetaj sadraja i programiranje aktivnosti. Interesantno je da autor koncept urbaniteta operacionalizira ne kako smo to uobiavali susresti - kao duhovnu silu ili snagu grada, odnosno odreeno stanje duha (R. Park, vidi u: aldarovi, 1985a), nego kao tehniku komponentu urbanog naina ivota koja ima svoje temporalne oznake (ubrzano vrijeme, ubrzani ritam, kolektiviteti), svoje funkcije (kolektivni rad, promet, cirkulacija). Nasuprot tome, niu razinu urbaniteta, shvaenu kao smirivanje (tehnikih) karakteristika urbaniteta, autor smjeta u centar grada gdje je sve podreeno drugaijem ritmu (usporeno vrijeme), drugaijoj mjeri protoka vremena/prostora (pjeak nasuprot automobilu) i gdje se vremenski horizont drugaije doivljava. Ovakva konceptualizacija koja zapoinje s idejom diferenciranog vremena, a zavrava s idejom specinog zoniranja svakako je zanimljiva i moe biti interesantna ne samo prosjenom itatelju koji se interesira za aspekte ivota visokourbaniziranih sredina, nego i strunjacima koji se svakodnevno bave planiranjem urbanog prostora. Problemi koji naravno postoje i s ovakvom konceptualizacijom sadrani su prije svega u odreivanju granica pojedinih zona urbaniteta, odnosno temporalnosti - gdje zavrava jedna zona, a gdje zapoinje druga zona urbaniteta/temporaliteta? Kako osigurati kvalitetu eljenih ciljeva, a dopustiti pluralizam urbanog ivota? Kako se suprotstaviti mijeni temporalnosti u specinom urbanom okviru, odnosno kako duh vremena koji se s vremena na vrijeme najavljuje iz budunosti i preureuje sadanjicu zauzdati na taj nain da eljeno, temporalnu-antropoloki zamiljeno zoniranje ne bude narueno? Budui se kreemo u podruju sociologije vremena, moe se postaviti i pitanje na koji nain e se osigurati u zoniranom urbanom prostoru polideterministika upotreba tog istog prostora, odnosno manifestiranje istodobno razliitih tipova temporalnosti na istim urbanim lokacijama? Problem urbaniteta se upravo i postavlja kao problem mijeanja funkcija, problem vie kvalitete koja 233

SE Book 3-4.indb 233

30.11.2009 22:54:08

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No. 3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata

se postie nepridvienou, izmijenjivou i razliitou urbane sredine naspram pojednostavljene svakodnevnice na primjer ruralnog krajolika i njemu pripadajueg naina ivota. Stoga, najosjetljiviji dio u konceptualizaciji temporaliteta kao osnovice urbanog planiranja u knjizi R. Supeka Grad po mjeri ovjeka predstavlja, po naem miljenju, mogunost provoenja kontrole rasporeivanja prostornih karakteristika eljenih tipova temporaliteta u prostorima grada kao i prevladavanje nuno rigidne zonske podjele, ma koliko ona bila drugaija od klasine. Dakle, ponovno se nalazimo na podruju, krajnje skliskom, za bilo koga tko se poduhvati zoniranja i konane izrade planova podruju dobro pogoene ljudske mjere u organizaciji grada i njegove sloenosti. No, to je i problem koji nadilazi dimenzije sociologije vremena.

LITERATURA Adam, B. (1990). Time and Social Theory. Cambridge: Polity Press, U.K. Bergemann, W. (1992). The Problem of Time in Sociology: An Overview of the Literature on the State of Theory and Research on the Sociology of Time 1900-1982. Time and Society, 1 (1):81-135. Cifri, I. (ur.) (1992). Razvoj: pretpostavke i ekoloka protuslovlja, Zagreb : Hrvatsko socioloko drutvo. aldarovi, O. (1985a). Urbana sociologija: socijalna teorija i urbano pitanje. Zagreb: Globus. aldarovi, O. (1991b). Public Participation and Restoration in Historic Cities: The Case of Zagreb and Dubrovnik. U: Deelstra, T. and Yanitsky, O. (eds.). Cities of Europe: The Public Role in Shaping the Urban Environment. Moscow: Mezhdunarodnye otnoshenia Publishers, str. 163-173. aldarovi, O. (1992b). Socijalno-ekoloke posljedice gustine naseljenosti. U: I. Cifri (ur.), str. 129-141. Giddens, A. (1987). Time and Social Organization. U: Giddens, A. (1987). Social Theory and Modern Sociology. Stanford: Stanford University Press, str. 140-165. Gurvitch, G. (1964). The Spectrum of Social Time. Amsterdam: Dordrecht. Gurvitch, G. (1990). Varieties of Social Tiome. U: Hassard, J. (ed.). The Sociology of Time. New York: St. Martins Press, str. 67-77. Hassard. J. (1990). Introduction: The Sociological Study of Time. U: Hassard, J. (ed.). The Sociology of Time. New York: St. Martins Press, str. 1-21. Supek, R. (1987). Grad po mjeri ovjeka. Zagreb: Naprijed. Zerubavel, E. (1993). Privatno i javno vrijeme. U: Sociologija svakidanjice (ur. A. tulhofer). Trei Program hrvatskog radija br. 42, str. 14-34.

234

SE Book 3-4.indb 234

30.11.2009 22:54:08

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 18 (2009.), No. 3-4 Ognjen aldarovi: Sociologija vremena - pregled osnovnih ideja i koncepata

SOCIOLOGY OF TIME OVERVIEW OF MAJOR IDEAS AND CONCEPTS

Ognjen aldarovi
Department of Sociology, Faculty of Humanities and Social Sciences Zagreb

Summary
Major dimensions of the sociology of time are discussed in this overview. It is argued that this specic sociological orientation is increasingly becoming a eld of interest of many sociologists and other social scientists. Time as a variable is very dicult to be embedded into interpretative schemes and analyses, even though it represents a very important factor in the explanation of the motives and ends of human actions. Time measured by the movement of a clock is contrasted with time measured by social situations sociologists are interested in social time that can be dierentiated into many categories such as self time, interaction time, work time, free time, time in between, lost time, etc. Due to the fact that time passes regardless of human interventions or actions, human life could be analyzed through the changes of social time measured through the changes in the stages of human life depending on dierent positions a person occupies during their lifetime. In recent sociological theories, the notion of time compression (and compression of space) appears as an armed concept. It seems that there is less and less time, and more and more functions and duties. These are the questions that are discussed in the perspectives of the sociology of time. In the paper, major categories, concepts and theories of time, as well as contributions and ideas of major authors, are also discussed. Keywords: time, sociology of time, objective time, subjective time, urban time

SOZIOLOGIE DER ZEIT EIN BERBLICK BER GRUNDLEGENDE IDEEN UND KONZEPTE
Ognjen aldarovi
Philosophische Fakultt Zagreb, Abteilung fr Soziologie Zusammenfassung In diesem Beitrag setzt sich der Autor mit grundlegenden Dimensionen einer Art der Soziologie - Soziologie der Zeit genannt - auseinander. Die Soziologie der Zeit zieht immer mehr Aufmerksamkeit von Soziologen und anderen Gesellschaftswissenschaftlern auf sich. In Gesellschaftswissenschaften kann die Zeit nur schwer in die interpretativen Analysen eingebaut werden, obwohl sie einen auerordentlich wichtigen Faktor in der Deutung menschlicher Aktivitten darstellt. Im Unterschied zu der Zeit, die man mit einer Uhr messen kann, beschftigen sich Soziologen mit einer besonderen Zeit, die in eine Reihe von interessanten Kategorien gegliedert werden kann, wie z. B.: Die persnliche Zeit, die Zeit der Interaktion, die Zeit der Arbeit, die Freizeit, die Zeit dazwischen, die verpasste Zeit, die verlorene Zeit, usw. Hinsichtlich der Unvermeidbarkeit des Flusses der Zeit, betrachtet man das menschliche Leben aus dem Aspekt der nderung des Standes, der Ziele, und der Lagen hinsichtlich der Jahre, der jemand besetzt. In den neueren soziologischen Gesellschaftstheorien erscheint der Begri der Kompression der Zeit (und des Raumes) fast wie eine Konstante. Es gibt immer weniger Zeit und immer mehr Arbeit, Beschftigungen und Pichten. Diese und andere Fragen werden aus der Perspektive der Zeitsoziologie diskutiert. Deswegen bietet die vorliegende Arbeit einen berblick ber die Grundkategorien, Konzepte und berlegungen von einigen bedeutenden Autoren. Schlsselwrter: Zeit, Soziologie der Zeit, objektive Zeit, subjektive Zeit, urbane Zeit

235

SE Book 3-4.indb 235

30.11.2009 22:54:08