Arhimandrit Rafail (Karelin)

TAJNA SPASENJA
Rije izdavaa Tajna spasenja Nai Boga i samog sebe Vjerujem li ja? O molitvi Blaeni su siromani duhom Sticanje blagodati Dva vida bogopoznanja "Ne ubij" Duh i dua O Bogopotenju i Bogoodbaenosti Religiozna osjeanja inteligencije Zato je vremena sve manje O pokajanju Postoji li "djelimina blagodat". Traginost apokaliptikog vremena Vie sluenje ovjeanstvu Kako govoriti o vjeri O kulturi optenja Vie misliti i manje govoriti ta je gore: ala ili grdnja ime se razlikuje patnja od sentimentalnosti? O crkvenoj poeziji Onima koji dolaze iz okultizma "Nije dobro uzimati hljeb od djece..." O snazi utanja ta je monatvo Zato monatvo nazaduje? Prijetnja modernizacije Gruzijska Tivaida Travice koje su se probile kroz asfalt

Rije izdavaa

Bez sumnje se moe rei da je arhimandrit Rafail (Karelin) jedan od najoriginalnijih i samobitnih crkvenih pisaca naih dana. I u isto vrijeme jedan od najizdavanijih. Njemu pripada mnotvo propovijedi, polemikih lanaka, posveenih aktuelnim pitanjima savremenoga crkvenog ivota lanaka u kojim se razmatraju razliiti problemi asketskoga i moralnog karaktera. Oni su dosta tematski raznovrsni. Ali ako se zajedno sa tim pokua nekako okarakterisati stvaralatvo oca Rafaila u cjelini, onda se moe rei ovako: to je autor, ili tanije ovjek, koji strijemi uvijek i u svim prilikama da govori u prvom redu o tome da je jedno samo jedino potrebno za spasenje (Lk. 10, 42). Jer zaista mnogi i govore, i piu, i polemiu danas o mnogome. Ali, na alost glavno veoma esto ostaje po strani, zaboravljeno. A glavno je pak - ovjeja dua koja, po rijei Gospodnjoj, vrijedi itav svijet (Mk. 8, 36); dua i njen ivot sakriven u Bogu. I to, naravno, ne moe biti sluajno. Da bismo sudili o prefinjenim bogoslovskim istinama potrebno je izvanredno izuiti bogoslovlje. I da bi sudili o problemima koji stoje pred Crkvom danas treba odlino izuiti Crkvenu istoriju. Znai, da bi mogli govoriti i pisati o dui i njenom ivotu, treba odlino upoznati svoju duu i due drugih ljudi. A to je daleko sloenije. Treba biti vrlo strog i paljiv u odnosu prema sebi da bi zaista shvatili: i da je to glas due i ta je glas strasti; emu tei dua radi ljubavi prema Bogu i emu je u odnosu na sebe u isto vrijeme potrebno nauiti da volimo one koji su tu pored nas: jer tek tada kroz nesavrenstva i nedostatke, nemoi i poroke, moe se razgledati u ljudima ono dobro i isto, to se, bez obzira pa iskvarenost ovjeje prirode, sauvalo u njima, ono radi ega Gospod voli ovjeka. Drugim rijeima, da bismo mogli pisati o duhovnom, treba postati duhovan, treba primiti Duha, a za tako neto treba dati svoju krv i svoj znoj. To je taj nuni podviniki opit, iji plod postaje istinska nelana rije na putu spasenja. Slian duhovni "plod" predloen je itaocu ove prave knjige u rasuivanjima u mislima autora, u njegovim, kako. se povremeno ini, otrim i odlunim procjenama. Povremeno dolazi do aljenja, to, kao po pravilu, arhimandrit Rafail izbjegava da govori o sebi; a ako to i doputa, onda je to vie iz stvarne neophodnosti i vrlo letimice. Zato i izdanja njegovih knjiga, koja izazivaju tako veliki interes, pokazuju se liena bilo kakvih biografskih podataka o tome, kome one pripadaju. Ipak, autor je monah i samim tim njegova elja da ne pie o samom sebi - potpuno se objanjava. Uostalom, sigurno nee biti velika greka rei da je biografija oca Rafaila, njegovo lice - to i jesu njegove knjige. U knjigama se on otkriva kao ovjek izvanredno prefinjen, dubok i, to je svakako najvanije, izvanredno iskren. On uopte ne trpi nita to bi u sebi sadralo i najneznatniju la ili lukavstvo (prevaru). Time se objanjava "otrina" i "odlunost" njegovih sudova, njegove uvjerenosti u tome, da je "put muenitva" tei, prevashodniji od puta "puteva kompromisa".

Ipak, treba takoe rei i to da ova knjiga, Tajna spasenja, ima jednu bitnu razliku od svih izdatih ranije. Ona se sastoji iz dva dijela. Prvi dio su besjede o duhovnom ivotu, o tome, ta se otkriva ovjeku na njegovom putu prema Bogu, ta izaziva radost i duevnu tugu, ta ga to povremeno navodi da se zaustavi i sa bolom zaviri u svoje vlastito srce. Ovdje su ostvarene iznenaujue snage rijei o tome, kako dostii blaenstvo, koje je dostupno samo za one koji sami sebe svjesno predodreuju na izvorno "duhovno nitavilo". Ovdje je uenje o molitvi, koja mora da postane za hrianina glavni posao njegovog ivota, njegov stoer. I ovdje su pak refleksije te Boanske ljepote pred iznenadnim otkrovenjem koje zamire ponekad u utljivom ushienju ovjeije due i koju kasnije trai itav ivot u suzama pokajnikog plaa. Drugi, pak, dio su sjeanja oca Rafaila o poznatim podvinicima ve prohujalog 20. vijeka, sa kojima ga je Gospod po milosti svojoj spojio u ovom ivotu[1]. Njihovi likovi izuzetno jarki, su snani prodori bukvalno privlae panju italaca na sebe. No opet nekako: od ovih ljudi ponovo se moramo u mislima vraati autoru, koji o njima pie daleko vie nego prije, otkriva se u sjeanjima na ove podvinike on sam: razumljivijim postaje, da je kao ovjek, kao monah i svetenik, a sledstveno i kao pisac on sebe formirao ba zahvaljujui svome druenju s njima. I jo. Onaj, kome se u poetku otac Rafail pokae kao suvie "strog", kada proita knjigu do kraja, uvjerie se, da je isto toliko on strog prema samom sebi. Uz ovo u poslednjem sluaju ova strogost lii, u izvjesnom smislu, ak na nemilosrdnost. I dolazi ona, kako nam se ini od nemogunosti da grijei duu ili da se krije pred licem istine. Jer istina sa primjesom i najmanjeg dijela lai ve nije istina, ve ta ista la. A samo u svijetu istine, u njenom dostizanju moe se otkriti ovjeku najglavnija tajna - tajna spasenja.

Tajna spasenja

Stvorivi Adama, Gospod je udahnuo u njega Svoj dah. Ovdje se ne govori samo o dui kao o liku i podobiju Boijem, ve i o blagodati Boijoj, onoj sili, koju nemaju ostala bia, koja obitavaju na zemlji. Praoci su bili naseljeni u Edemu - zemaljskom raju. Ali sam Edem - prekrasni vrt - oznaavao je i unutranji Edem - duhovno stanje prvih ljudi, koji su se nalazili u stalnom optenju sa Bogom. Adam i Eva su bili bezgreni, ali ne i savreni. Ova istota bila je kao dar Boiji nezavisna od njihove prirode. No, da bi usvojili ovaj dar, da bi istota postala ne samo priroda ve lina svojina, potrebno je bilo iskuenje. Osnovom bogooptenja u raju ne smatra se bezgrena Adamova priroda, ve blagodat Boija, koja je obitavala u njemu. Zato je osnova spasenja i vjenog ivota blagodatni put od izgubljenog Edema prema nebeskom raju, to jeste sticanje blagodati. Blagoslov praotaca, simboliki obredi starozavjetne Crkve i tajne novozavjetne Crkve - sve su to sredstva za sticanje blagodati. Svojim vlastitim snagama ovjek se ne moe spasti kao to se samo jednim naporom volje ne moe zaustaviti starost ili savladati smrt. Metafizika spasenja je uenje o blagodati Boijoj, tim boanstvenim energijama u kojima se Bog otkriva svijetu i opti sa ovjekom. U sutini govorei, hrianska asketika - to je uenje o onim uslovima i stanjima, kada blagodat moe da djeluje u dui ovjeka. Liberalno miljenje smatra spasenje ovjekovim samospasenjem. Grijeh takoe ima svoju metafiziku, te strane dubine, u koje ne sumnja liberalno i humanistiko miljenje, od antikih vremena do jaih dana. Za humaniste i liberale grijeh je samo greka, glupa navika ili pretjerivanje. Prema njihovom tumaenju dovoljno je spoznati grijeh, a kasnije e ga biti lako ispraviti, kao kad se gumicom izbriu djeje sliice na hartiji. Ali, u sutini grijeh je izdaja Boga i uz to tajni savez sa demonskim silama. I otud u svakoj grenoj pomisli postoji element saosjeanja sa demonom, a u grenoj navici - ljubav prema satani. Zato je u grijehu zaloena, kao programirana, smrt. Nasuprot tome, blagodat Boija osjea se duom kao ivot. Svako od nas ima iskustvo gubitka blagodati i u takvom stanju (ovjeka) smrt prilazi najvie. Mi osjeamo da nas naputa neto najdragocjenije. Osjeamo tugu i patnju, kao da se pribliavamo kapiji smrti. Naa vlastita dua ini nam se kao mrana grobnica. Blagodat je bila darovana praroditeljima, nju je trebalo samo uvati. Ali poslije pada u grijeh, kad prvorodni grijeh, kao nasledna bolest, ivi u ovjeku, kad kao gnojna rana razjeda njegovu duu, blagodat je potrebno traiti kao izgubljeno skrovite, stezati i uvati je u stalnoj borbi sa grijehom kojim odie naa pala priroda, koja se nalazi pod uticajem mranih sila. Metafizika grijeha - to je vjeno demonsko izjednaavanje. Zato je grijeh najvea nesrea i najvee zlo na zemlji. Sokrat je rekao: "Upoznaj samog sebe"; ali bez obzira pa svoj velianstveni um on nije mogao spoznati svoju vlastitu duu i objanjavao je grijeh neznanjem koje se moe savladati samovaspitanjem i uenjem. Ipak i sam Sokrat povrijedio je neutemeljenost takvog objanjenja. Samo blagodat Boija otkriva ovjeku uas vjeite smrti. Zato su sveti, vidjei ovjeju prirodu i pad, oplakivali svoju duu dan i no. Savrene liberalne predstave o mogunosti spasenja, to jest Bogooptenja, bez blagodati Boije proizilaze od te iste duhovne lai, od nepoznavanja grijeha,

koji se ukorijenio u ovjeku, koji se uvukao u njegovu prirodu, koga moe samo blagodat pobijediti. Ovi koji sebe nazivaju hrianskim mnogobocima ponavljaju dogmati humanizma: "ovjek - to zvui gordo", ali "avo" zvui jo gordije; zbog toga humanizam, koji stavlja ovjeka na mjesto Boga, pa kraju krajeva stavlja demona na mjesto ovjeka. Gospod je uradio neto ak vie od stvaranja svijeta i sazdanja ovjeka. On je palog ovjeka zamijenio sobom. U ovome se desilo iskupljenje na metafizikom planu. Ovdje se izmijenila duhovna situacija: demon je izgubio gospodarenje nad ovjekom i postao u odnosu njega vanjska sila; on ne moe vladati nad Hrianinom, poto poslije krtenja Hristos Sam nevidljivo boravi u ovjeku i u njegovom srcu caruje blagodat. Carstvo Nebesko obeano je Crkvi. Crkva - to je predvorje Nebeskog Carstva, kao stepenite trijem pred vratima Nebeskog Hrama. Crkva - to je polje blagodati bez koje se ovjeku nemogue sjediniti sa Bogom- Ko nije u Crkvi taj ostaje sa svojom neizlijeenom grenom prirodom, a grijeh je centrifugalna sila, koja objedinjuje sve poroke. Znai, ko nije u Crkvi taj je u skrivenim dubinama svoje due protiv Crkve. Samo blagodat Krtenja i Priea mogu izgnati tamni duh iz ovjeijeg srca, svrgnuti satanu sa prjestola due. Humanisti pak smatraju da za ovu silu i samom ovjeku ostaje samo da "zasue rukave". Mi smo govorili prvenstveno o ovjekovoj prirodi koja je jedinstvena za itavo ovjeanstvo, pa prema tome sama sobom ini rodovski pojam. Ali ovjek takoe predstavlja linost koju moemo uslovno, ali ne u potpunosti, tano nazvati pojmom vrste u odnosu na prirodu. Linost vlada mogunou izbora zato ona moe na svim etapama duhovnog puta primati blagodat, to jest potruditi se da se pokorava blagodati, ili da odbaci blagodat, suprotstavljajui joj se. Bez iskupljenja ovjeije prirode od strane Spasitelja nemogue je optenje sa blagodau. U tome je tajna spasenja.

Nai Boga i samog sebe

Spasti se - znai nai Boga i samoga sebe. Svaki ovjek je neponovljiva pojava, i u tome je izraena premudrost i ljepota Spasitelja. Neki smatraju spasenjem odricanje od sebe kao linosti i svoje posebnosti, kao rastakanje u nekakvoj zajednikoj apstraktnoj ideji. To je zabluda. ovjek je duan da se oslobodi - ne od sebe, ve od tuega u sebi, sauvavi svoju linost i individualnost kao dar Boiji. Da je cilj stvaranja bio unifikacija i uoptenosti, onda je Gospod

mogao da nas stvori u obliku istih geometrijskih figura. Svaki ovjek ima neponovljivu tjelesnu strukturu. To je znak da svako ima i jedinstvenu duu. U ovome nam se otkriva ljepota Boija, predstavljena ne u jednoobraznosti, ve u mnogoobraznosti svoje tvorevine. ovjek treba nai sebe usred tuega koje se ubacilo u njega, koje ga je opkolilo sa svih strana. A tue to je grijeh, strast i nemir. Ali na duhovnom putu esto se susree upravo sa takvim grekama: da bi se oslobodio treeg i nanesenog (mulja) ovjek rui ne samo grijeh ve i sebe unitava i datu mu Bogom neponovljivost, svoju linosti, to jest lice svoje due. Ovo lii na to, kao kad bi restaurator, mjesto da oisti sliku od ai i prljavtine grundirao je i naslikao na toj istoj podlozi drugu sliku, uz sve to jo neuspeno. ini nam se da postoje dvije opasnosti na duhovnom putu kada ovjek sakati sebe, svoj ivot kao pjeva koji pjeva tuim glasom, - to je prinuavanje, to je nasilje i imitiranje. ovjek moe oponaati primjerima iz knjiga ljude koje susree kao apstraktne i idealne likove koje stvara u mati, zaboravljajui pri tome da taj primjer - ivot drugog ovjeka, odraz druge linosti i druge individualnosti, apstraktni lik uvijek je sjedinjen sa raspaljenom matom i nema prema nama konkretnu realnost. Ovo oponaanje drugoga tijesno je povezano sa uobraavanjem i zato postaje za duu la, ako je orjentisana na vanjtinu, a ne na duh. Mi uvijek ostajemo - mi, druga linost neemo postati nikada, ali svoje "ja" moemo pokvariti i osakatiti, to jeste izgubiti svoj put. Mi moramo nai svoje "ja, zato ovjek, uzimajui u obzir iskustvo i primjer drugih, ne treba se poistovjeivati sa drugima, ve izlaziti iz samog sebe, samo razlikovati ta je nae, a ta tue to je prisutno u naoj dui, a to je ubaeno. On mora da rijei zadatak - meu linijama koje se isjeku da nae svoj, a ne tui put. U sluenju Bogu, u duhovnom ivotu vano je sauvati svoju linost, a ne da smatra linim svijetom razne okolnosti, sujete - boju. Ako tako postupi u duhovnom ivotu, ovjek e postupati licemjerno, svrstae se u neke linosti proitanih knjiga, u neke ljude iz okruenja ili svoju sopstvenu matu. Zato je ovdje veoma vaio ni u kom sluaju ne izjednaavati se sa svojim strastima, privrenostima. sa svojom oholou sa svojim neprirodnim stanjem, tako isto ne treba se identifikovati se svojom bolesnom matom. ovjek nalazi sebe borei sa grijehom: on kao da se iskopava i izvlai to iz zemlje svojih strasti. Kako razlikovati glas grijeha i strasti od glasa iste due? Na glas grijeha srce, reaguje tunim uvstvom; ono ili uti, pritajivi se ili jednoliko kuckajui stenje. Grijeh stiska ovjeije srce i ini ga malim, uskim i sivim. Nekakva sjenka pada na ovjeka - sjenka dolazee odmazde. Glas strasti je praen uvstvom naslade, um kao da zatvara svoje oi i ponire u tamu, a panja se sliva sa uvstvom naslade, pije ga kao au sa opojnim slatkim napitkom. Po svome djelovanju naslada je uspavljivanje, poniranje u podsvijest, u proces, koji nema cilja, to jeste kada cilj postaje sam proces ili mutna radost nerava k krvi slina udnom zadovoljstvu koje osjea ovjek eui na svome tijelu liaj ili ranu. Osobina strasti je gaenje uma. Suvina privezanost prema nekome ili neemu, misao da se ne moe ivjeti bez toga ("drugoga"), sve su to strasti. ak vie od toga, podsvjesno predmet strasti dobija za nas znaenje samog boanstva. Slijeenje ovom putu donosi ovjeku osjeaj mira, jo kada djeluje blagodat, kada se skidaju sve suprotnosti, -ovjek doivljava veliki spokoj i unutranju slobodu. I jo neto - osjeaj radosti. Tui put rijetko da je radost. Duhovna radost se moe dobiti i kod dubokog pokajanja ovjekovog. Ovdje nije rije o emocionalnoj zemaljskoj radosti, ve o miru srca, koji je ozaren toplim svjetlom. Kada blagodat govori u dui: "To je moje" - tu nema sumnji, a kada umjesto duha strasi govori: "To je moje" onda u srcu nie sumnja i smuenost koji ga kolebaju i rastuuju. Ali strast svojom agresivnom

energijom gui tugu, potiskuje svijet od srca, kao psa od tueg dvorita i prisiljavam razum da lae samom sebi. Dakle, prvo, kako nam se ini, zlo -- to je vanjsko podraavanje primjerima, u kojima je uvijek prisutna glumaka igra. ak kad bi ta igra bila povezana sa tekoama koje dolaze do stepena podviga, i tada bi se takav podvig za duu pokazao kao vanjski. Drugo - to je nasilje: nasilje mira (po rijeima asketa, obiaj mira - to su uzavrele strasti), nasilje koje dolazi od naih bliskih, koji ele da budemo slini njima. Roditelji koji su dali ivot djeci, esto na nivou podsvijesti hoe da ive u svojoj djeci; zato ine nasilje nad linou svoga djeteta, koje nije kopija svojih roditelja ve posebno bie. Protiv ovog nasilja potrebni su hrabrost i smirenje; uostalom, hrabrost i smirenje, pravilno shvaeni, jedno su te isto. Smirenost bez hrabrosti pretvara se u plaljivost, kapitulaciju pred vanjskom silom. Hrabrost bez smirenosti pretvara se u drskost, elja da se na udarac odgovori udarcem. Jo jedan oblik nasilja deava se zbog neiskustva duhovnih rukovodilaca- U duhovnom rukovoenju treba vladati sposobnou da se moe osjeati tua dua. Kao duhovni rukovodioci "naznaava se" koliina proitane literature, kako to ne ini ovjeka duhovnim nastavnikom. Za duhovnika je potrebna sposobnost intuicije, blagodat Duha Svetoga, da bi mogli vidjeti duu svakog ovjeka, osjeati je, pomoi ovjeku da nae samog sebe i svoj put. Duhovnik koji djeluje ablonski i ematski, kao psiholog unakaava svoju djecu. ovjeija dua dublja je i sloenija od svih sistema i teorija. Duhovni otac mora da ovlada takvim pogledom koji vidi lice due, kao da ulazi u drugu linost, vidi je iznutra, prima je na sebe. U dvije iste situacije za dvoje razliitih ljudi on moe ukazati, ne (donijeti) suprotne, odlike, na jedno isto pitanje dati razliite odgovore. Neiskusan rukovodilac e se prisjeati da je itao kod jednoga ili drugog Svetog Oca kao kad bi, uzimajui sa police naslijepo lijek i dajui ga ovjeku ne znajui od ega boluje. Ne moe se postati duhovni rukovodilac po narudbi, kao to se ne moe postati pjesnik naitavi se stihova - to je dar Boiji, to je ta drevna harizma koja eka u oslabljenom i skrivenom obliku, ali ipak jo uvijek djeluje u savremenom nam crkvenom ivotu. Naveemo jo primjera: drugi neki neiskusni duhovnik moe, biti slian ljekaru koji, okruivi se prirunicima, ispisuje recept ak ne videi bolesnika i njegovu bolest. Biva i ovako: "duhovni rukovodilac" smatra da je dobivi sveteniki in, dobio zajedno sa njim i garanciju bezuslovne ispravnosti svih savjeta, rjeenje koje donosi, zato svoje savjete i uputstva pastvi on primjenjuje kao crkvenu tajnu. On obino ne ita nikakve duhovne knjige, smatrajui da su se rukopoloenjem ve osvetile njegove misli. U besjedi takav ovjek neim podsjea na pijanca, koji je ubijeen da, ako on dodirne stub on e pasti -sruiti se. Stub se mee sruiti, ali on moe veoma obogaljiti ovjeka koga sretne na njegovom putu. Ima "duhovnih rukovodilaca" koji podilaze strastima i eljama duhovne djece, iz oholosti ili da bi izazvali kod njih sebi privrenost. ovjek voli onoga ko opravdava njegove strasti. Postoje "starci" koji okupljaju duhovnu decu samo zato da bi ih poslali u svoj povrtnjak. Duhovni rukovodilac, ako bude intuitivno osjeao due svoje duhovne djece, najee e upadati u dvije krajnosti: ili e poeti ispoljavati suvinu opreznost, preputajui bolesti da se mirno razvija, a brojne rane trunu, ili - to je svojstveno neiskusnim ali odlunim ljekarima - koji ne iskoristivi sva sredstva ponu odmah primjenjivati ok - terapiju i amputaciju.

Gospod je obdario svakoga ovjeka nekakvim talentom. To je veoma zgodna rije: talenat je mjera zlata. Bog kao roditelj dao je svakom od ljudi u nasljedstvo posebne sposobnosti i odreene sklonosti. Potrebno ih je samo nai, ne pogrijeiti, ne promijeniti svojstveno svoju dui za tue to e za ovjeka biti strano i beivotno. ovjek ne treba da mijenja sebe za drugog. Jevanelje - to je linost samoga Hrista Spasitelja. Ono je boansko i u isto vrijeme duboko ovjeno. Zato e svaki ovjek nai u njemu samoga sebe. Jevaneljske zapovijesti daju irinu i slobodu unutranjem ivotu Zato je Hristos upozoravao Svoje uenike da ne zamjenjuju zapovijesti vanjskim pravilom, formulama ivota. Kada se linost i individualnost ne orijentiu na ideal Jevanelja, nego se gue normalnim zakonima, tada postaje loa kopija. U ovome je principijelna razlika izmeu Hrianstva koje oslikava linost u Bogu, i razuma koji smijeta ovjeka za itav ivot u eljezni steznik pravila, dozvola, zabrana. Jevanelje je u svome univerzalizmu okrenuto linosti, a Talmud, na primjer je okrenut etnosu kao samostalnom subjektu i vioj vrijednosti. U islamskom fatalizmu linost je uslovljena, predodreena; ovdje caruje zakon neophodnosti. U hinduizmu i budizmu linost kao realnost uopte ne postoji, ona je samo trenutni oblik nepostojeeg bia. Pojmovi linosti i slobode su meusobno povezani. Hristos nam je otkrio neograniene unutranje prostore slobode, kao da novi horizonti smjenjuju jedan drugi kod vozdizanja (uzdizanja) navie. To je mogunost da se ivi u zajednici sa likom i blagodati Boijim, koje je darovano ovjeku. To je mogunost da se uz pomo blagodati Boije spasi od ropstva grijeha, da se vrati sebi, a od sebe Bogu, da se ponovo uini i da se postane od duhovno intelektualne amebe bogopodobna linost.

Vjerujem li ja?

Postoje trenuci kada ovjek pred licem svoje savjesti pita samog sebe; (iskreno) govorei, jesam li ja vjernik? Posmatrajui svoj duhovni ivot kao slobodu, pa misli koje se vrte u (pod)svijesti, kao struje rijeke u vrtlogu ili uznemireni osinji roj, fiksirajui u svom srcu osjeaj stalne uznemirenosti od oekivanih nevolja i gubitaka, koje, kao nezvani gosti, stoje pred vratima; osjeajui stalnu elju da se dobije i strah da se izgubi, posmatrajui svoju izopaenu volju, koji vue niskosti i podu ja poinjem da sumnjam: jesam li ja vjernik? Jesam li ja Hrianin ili ateist, koji doputa postojanje Boga samo kao transcedentnog razuma, koji je stvorio svijet, a zatim ga prepustio samom sebi? Ja znam da je to tajni glas moralnoga duha, ali u to isto vrijeme moja dua paljivo slua kao Eva zmiju. Bog stalno daje mojoj dui svjedoanstva Svoga postojanja, dublja i tvra nego ak ona kojima dokazuje fakt svoga bitisanja. Potvruje to i svijet koji se prihvata organima naih ula. Ali zbog neeg ova svjedoanstva koja se preivljavaju kao stvarna, a ne ostavljaju u srcu trag, koja su kao slova

napisana na vodi, tanije, od njih ostaje samo smutno neodreeno sjeanje. Bog vie puta za vrijeme ovjekovog ivota pokazuje ovome spoljanje dokaze Svoga prisustva. Kada se zbog slabe ovjeje pomoi ini da izlaza nema. On neoekivano mijenja bilo kakvu situaciju, kao da otvara vrata tamnice. On tiho govori dui: "Ja sam blizu tebe, ne boj se, samo vjeruj" ali poslije nekog vremena to se nesvesno zaboravi. I vie od toga, tajni glas mu apue: To je sve samo podudaranje viega promisla nema, ivot je lanac sluajnosti, u kojem stalno igramo neku igru ". Dobijajui dokaze Boije pomoi ovjek ih zauujue lako gubi, kao da demon pljaka uspomene iz njegovog pamenja, kao ptice koje iskljucaj zrna iz klasova penice. Sveti Oci su nas upozoravali na fatalni grijeh zaborava; meu tri glavna uzroka pogibije due oni su stavili zaborav, koji kao crna pelena zamotava ovjekov um i taj prestaje da vidi svjetlost. Sveti Oci nam zapovijedaju da treba da volimo Gospoda, zbog njegove blagodati i blagoslova, a mi najee postupamo kao iscijeljeli gubavci, koji su poli svojim putem, ak se i ne okrenuvi na Hrista. udan paradoks: ovjek je u svom ivotu probao sve i zaboravio sve. Uostalom, sumnje o kojima ja govorim razlikuju se na spoznajnom nivou. Najee se one gnijezde u dubini due, gdje strasti zagluuju glas duha, gdje ja vidim skrivenu ljubav prema grijehu, tamno odvlaenje prema gordosti strasti, prema prahu i gnoju. Kroz strasti ovjek gubi mistiki pokuaj Bogooptenja. On prestaje da osjea Boga u svojoj dui. Strast, to je ljubav prema demonu, koji izdie u dui idola - praznoga unutra. ovjek moe smatrati sebe vjernikom, to jeste "vjerovati u svoju vjeru" ali da u dubini srca ne bude takav. Obino u ekstremnim situacijama, kada se ovjek nae na granici ivota i smrti, pokazuje se njegova sutina, priroda; veina od nas u tom periodu trai zatitu i spasenje u spoljanjem i tek kad se uvjeri u svoju nemo sjeti se Boga. Ovdje se Bog posmatra ne kao Tvorac i Promislitelj svijeta, ve kao neka poslednja ansa. Opet psiholoka zagonetka: zato ovjek voli demona, koji ga kao lopov stalno vara i potkrada? Ljude, nepravedne prema sebi ovjek smatra neprijateljima, a demona - svoga ubicu - prijateljem! Ovaj fenomen djelimino se moe objasniti uenjem o praroditeljskom grijehu, koji je porazio - kako cjelokupno ovjeanstvo, tako i svaku duu. Zmije se gnijezde u srcima ovjeka - to su strasti; one zapovjedniki trae hranu za sebe. Za lopove je potreban noni mrak, i dua, sklona strastima, ona iskljuuje svjetlost duha, da ne vidi svoj bezobrazluk i pad, da bi se uvukla u svoje tamno podzemlje. Ne mogu se uivati istovremeno blagodat i grijeh. Rue ne rastu na ubretu. Kada volja i um sklapaju savez sa strastima onda se gubi osjeaj Bogoprisustva. Dua sama odustaje od jedinstva sa duhom i identifikuje sa svojim strastima i vanjskim svijetom, u tome nalazi hranu za svoje strasti. Prvorodni grijeh je porazio svijet kao polje zemaljskog postojanja ovjeanstva, kao sistem uzajamnih odnosa kao atmosferu i sredite u kome dua die i raste ve bolesna, od samoga svog roenja. Svijet se vie pretvara u steznik strasti, njegovo postojanje prelazi u prikrivenu agoniju. Bolest i bezumlje - pojedinano i kolektivno - stvaraju svoje komplekse, izvrnute psihike modele i sisteme. Prilagoavajui se svijetu. ovjek se ukljuuje u njega, postaje njegov dio. Ovdje se unutranje bezumlje ovjeijeg uma sjedinjuje sa kolektivnim bezumljem svijeta, samo se moe tako izraziti sa organizovanim bezumljem i organizovanim haosom. ovjek zaboravlja iskustvo Bogooptenja, ali ovjek zaboravlja takoe i iskustvo druenja sa svijetom. On lako zaboravlja da postoji Bog, ali takoe lako zaboravlja da je svijet arobnjak i varalica i opet trai savez sa njim kao sa prijateljem. Svijet nikome ne moe dati

sreu: kako vjernicima tako i nevjernicima. Samo vjernik osjea dublje tugu, kada ga svijet zarobljava u njegovu mreu strasti. A kod nevjernika ova tuga se manifestuje u gluhoj zlobi, nezadovoljstvu, dosadi, koje oni pokuavaju zagluiti, vinom, bujicom vanjskih uticaja, tijelesnim i duevnim nasladama, kao da hoe da umanje bol od rane, ali neprestano je zagaujui. ovjekova dua se stalno nalazi u stanju uznemirenosti i napregnutosti. Raskorak izmeu ostvarljive ili zamiljene elje i strogo realne stvarnosti primoravaju duu da preivljava stalna razoarenja: jedni ele i ne mogu da dostignu eljeno, drugi dostiu ono to su htjeli ali, ono se ne pokae onakvim kakvim su ga zamiljali i oni trae novo, i ponovo, dobivi ga, ne bivaju sreniji. Materijalno je uslov za postojanje duhovnog. Ali ako ono iz uslova pree u cilj onda postaje zamka za duu. Materija se u ovakvom sluaju pretvara u iluzionistu koji pokazuje na vanjskoj pozornici scene iz zamki bajke. Dua voli ovaj svijet. Ona se zaljubila u njega, kao to se ovjek nehotice moe zaljubiti u lopovkinju i bludnicu. Ona ga itavo vrijeme vara, zaraava prljavtinom njegovu krv, krade mu sve to on ima, a on ipak voli nju kao predmet svoje bolesne strasti. ovjekova volja je grehovna. Unutranji grijeh je solidaran sa vanjskim. Boija volja je svetinja, zato joj se protivi itav svijet i ovjeja dua. Boija volja je blago, ali to ne eli da zna ovjek poraen grijehom. Zato on lae Boga i sebe kada govori u molitvi: " neka bude volja Tvoja", njegova tajna molitva je " neka bude volja moja". I pad i spasenje poinju od njihove volje. I tada imamo dva puta, "spasenja" - prvi, laki i bezopasniji, - to je odbacivanje svoje volje, svoje predavanje posluanju, potajno potinjavanje sebe duhovnom rukovodiocu, kao kad bi ovjek sam predao. svoju volju, kao bludnog i neposlunog roba, svome gospodaru, koji hoe da ga naui i smiri. Ima drugi put, naporan i teak: ovjek mora da misli o neizbjenoj smrti, o prolaznosti ovoga svijeta, da shvati da je sve ovdje nestalno, prolazno. Da nas svijet neprestano obmanjuje, da smo mi prvi neprijatelji svoji i da treba da se nauimo da ne elimo nita vanjsko i svjetsko, ve samo volju Boiju. Ovo nije budistika ravnodunost u odnosu na svijet kao izjednaavanje dobra i zla, postojanja i nepostojanja, ve vjera u to da je jedino istinsko blago u ovom ivotu praenje volje Boije i strahopotovanje pred Njegovim promislom. Slijedei prvi put mi dajemo svoju volju, slijedei drugi, duni smo je umrtviti. Mada bi tanije bilo rei, treba da je umrtvimo i u jednom i u drugom sluaju. I u prvom i u drugom sluaju energija volje prelazi u oblast duha a sama volja se transformie u ono to su Sveti Oci nazivali trezvenou i bdenjem -hranjenjem svoga srca i koncentracije due u molitvi. Dua mora da donese dramatian izvod o tome ta je bogatstvo i siromatvo, pobjeda i poraz, dug ivot ili rana smrt, izvravanje ili neizvravanje planova i elja - to nije ni dobro ni zlo, ve odreene okolnosti i situacije, i da je jedino i iskreno i dobro - Bog, a jedino zlo ono to stoji kao prepreka izmeu due i Boga. Dua ovome i vjeruje i ne vjeruje. Ona protestvuje i vie, i ovdje volja mora da prisili duu da nasilno povjeruje kao to nasilno oduavaju pijanca od pia. Ovdje nije rije o intelektualnom

nasilju nad duom, ve nasilju nad boleu, to je borba za duu iji je jedini ivot Bog. Ako se uzme glavna zapovijest o volji Boijoj, onda ona glasi: volja Boija - svetost naa (up. 1. Sol. 4, 3), a svetost - to je prisustvo blagodati u dui. Ako se ovjek naui da rauna na Promisao Boiji, da vjeruje u Promisao Boiji, da voli promisao Boiji, onda e on sa zahvalnou primati ono to mu alje Bog i ono to drugi ljudi primaju kao bijedu i nesreu smatrae darom koji mi daje sam Gospod, nauie se vie cijeniti zemaljske jade - so koja ubija crve u njegovoj dui, nego zemaljske radosti u kojima se ovi crvi razmnoavaju i rastu, zarazujui duu nekakvim bolesnim bavljenjem ovim svijetom. Da bi ovjek bio zaista srean, njegov ivot mora biti smjeten u rije "slava Bogu za sve". On se mora odrei ovoga svijeta da bi dobio vjeni svijet, on se mora odrei sebe da bi dobio samog sebe.

O molitvi

Najira od svih zapovijesti koja obuhvata itav duhovni ivot ovjeka, ije se ispunjenje treba pretvoriti u postojano stanje ovjeje due jeste - molitva. Nju je izrazio apostol Pavle u dvije rijei: stalno se moliti (1. Sol. 5, 17). Druge zapovijesti predstavljaju - ili posebne radnje, koje se vre u odreeno vrijeme, ili osjeanja, kaja ne mogu biti stalna i neizmjenljiva. ak ljubav prema Bogu mijenjala se kod podvinika u periodima ohlaenja. Ovaj duhovni plamen as je jarko gorio u njihovim srcima, as se promisleno skrivao u dubinama i tajnim skrovitima njihova duha. ovjeja dua je po svojoj prirodi prosta, ali poslije pada u grijeh jedinstvo njenih snaga se naruava, one su dole u stanje bolesnog nesklada, odvojenosti, esto se suprotstavljajui jedna drugoj. U molitvi dolazi do spajanja onih snaga, buenja duha i okrenutosti onome to je Hristos nazvao "okom srca", prema Bogu. Blagodat nadilazi grijehove i strasti, ali oni nastavljaju da ive i djeluju u ovjeijoj dui ak u ono vrijeme, kada se ovjeku ini da se na krilima blagodati izdigao iznad grijehova i da ve potpuno pripada Bogu. Vrijedi mu samo jo nakratko potroiti blagodat kao strasti, kao kad probuene zvijeri ponovo ponu trzati svojim kandama njegovo srce. Molitva je svjetlost due. Mrai se svjetlost i ovjek upada u mrak. On gubi osjeaj vjenosti, prestaje da vidi samog sebe. Bog postaje za njega ne ivi Bog koga on osjea svim svojim biem,

ve kao apstraktno-razumna ideja slina hladnoj i dalekoj svjetlosti zvijezde. Molitva je postala za nas neki vanjski dug koji mi uplaujemo u odreeno vrijeme i to trudei se da umanjimo njegovu visinu ili da ga potpuno izbjegnemo. No, meutim potrebna je molitva koju daje Crkva, jer ona je sredstvo za dobijanje stalne molitve. U ivotu drevnih hriana molitva je sluila kao stoer oko koga su se okupljali moralni koji nas i do danas poraavaju svojom veliinom. Molitva je za njih bila podzemni izvor koji stalno tee, koji je nevidljivo hranio njihova djela, misli i osjeanja. Molitva je za njih sila, ona nebeska vatra iji odsjaji ozaruju vremenom i nas, kada itamo djela podvinika i Svetih Otaca. Zato izreke asketa koje su skupljene u paternike, proste su i kratke, ali zadivljujue jasne i ivopisne, pa vre izuzetno dejstvo na ljudska srca. ovjeanstvo se sve vie udaljava od Boga. Nekada je bilo mogue podijeliti svijet na hrianski i paganski. Sad hrianski svijet vie lii na ogromnu pustinju, gdje su se samo rijetke nekakvim udom sauvale male oaze i mjestimino ispod kamenja i pijeska probija se kao zakrljala trava. Jedina sila, koja se moe suprotstaviti ovoj pustinji koja guta sve, jeste molitva. Svijet je prestao shvatati molitvu. On ili odbacuje molitvu (najee troei snagu na mnotvo nepotrebnih vanjskih djela), ili gleda na nju kao na meditaciju sredstvo za odreeno psiholoko raspoloenje, to jest vri je kao autohipnozu ili autosugestiju. I to je zaista strano, taj svijet, koji je izgubio molitvu, izgubio je Boga... Najopasnija stvar u duhovnom ivotu je kompromis. Kompromis stalno ini ovjeka farisejem, koji ima dva lica i dvije volje. Ba zbog kompromisa sa duhom svjetskim oteava naa dua i slabi naa dua. Svjetski duh vee ovjeka prema zemlji stotinama niti. ta je potrebno da bi se nauili molitvi? Prije svega molitvu treba smatrati najvanijim poslom u svom ivotu, a sve ostalo - drugostepeno je. Potrebno je da sav na ivot doprinosi molitvi. I to nije odricanje od spoljnjeg svijeta. Drevni hriani su savjesno ispunjavali svoje obaveze i rad, smatrajui ih sluenjem Bogu, a ne ljudima. Smetnja je drugo - na nepravilan odnos prema svijetu, ljudima i samima sebi. Aneli se alju da slue ljudima, ali oni ovim ne gube molitve. Molitva se gasi od naeg strasnog oaravajueg srca u odnosu prema svijetu, njegovim djelima i pojavama, od nae totalne predanosti njima. Zato ovjek treba da omrzne ono to spreava molitvu. Dua se sastoji od tri sile: uma, osjeanja i volje (u drevnoj antropologiji: miljenja, eljenja i razdraljive sile), i sve tri sile treba da uestvuju u molitvi. Kao prepreka razuma u molitvi jeste njegova oholost. Oholost raa vlastoljublje i uvjerenost u svoje snage. Dok je ovjek siguran u sebe onda on ne moe da se moli. Njegova molitva se pretvara u naueni monolog; Bog mu prestaje biti potreban. Um, koji se nada u sebe, odvaja se od Boga i pod dejstvom oholosti i strasti vlastoljublja, crpi: snagu u spoljanjim znanjima kako bi obezbijedio podlogu za svoju veliinu. Ovdje se najavljuje radoznalost uma. ovjek tovari na sebe nepotrebna znanja koja smatra svojim intelektualnim bogatstvom. Ova znanja hrane njegovu oholost, a sujeta stalno trai nova znanja. Takav ovjek lii na krticu koji vue sve sa ulice u svoju kuu. Njegova soba lii na gomilu smea, njemu je teko disati i kretati se zbog starudije, ali umjesto da tu starudiju izbaci, on skuplja jo vie nepotrebnu starudiju. Um, optereen nepotrebnim znanjima, steenim zbog sujete i neukrotive radoznalosti, vue duu

nanie. On je slian ptici koja na krilima ima privezane olovne utege: ona hoe da uzleti ali ne moe i samo bespomono puzi po zemlji. Visoka molitvena stanja dostiu obino ljudi jednostavna uma i srca, ili pak oni koji smatraju svjetska znanja, koja su dobili, za prainu i prah. ovjek mora da se odrekne nepotrebnih znanja da bi u dui imao slobodno ono prostranstvo u kome moe djelovati blagodat. Lana znanja su ispisana i obrisana tabla na kojoj je vie nemogue napisati i naslikati. Mrnja prema lanim znanjima i oholosti razuma otkriva pred ovjekom tajne vjere i duhovnu mudrost. Nepoznavanje spoljneg i prolaznog, onoga, to ne prelazi u vjenost postaje poetak istinskog znanja duhovnog svijeta i puta prema njemu. A nepoznavanje onoga, to nije potrebno za spasenje to se odnosi samo na obino zemaljsko bitisanje postaje osnova na kojoj rastu cvjetovi duhovne mudrosti. Ptica, koja se izvue iz mree, slobodno uzlijee gore, navie. Um, osloboen od suvinih znanja, ulazi u onu unutranju mreu, gdje u tami besjedi s Bogom. ta je potrebno uraditi da bi smanjili potok informacija koje nas neprestano optereuju? Prvo odrei se grenog, javno tetnog, nepotrebnog, a zatim ak potrebno svesti na minimum, do najneophodnijeg; uz ovo kvalitet ovjekovog rada esto popravljati, da bi umjesto mehanikog pamenja u njemu probudio stvaralaki um, i dostigao umijee da kroz malo dostigne mnogo. Sledei neprijatelj molitve je naslada koja iskuava ovjekova osjeanja. To je emocionalna provokacija kojoj je najvie podlona ovjeja dua. Naslada - to je surogat sree, demonski falsifikat, dozvan da sobom zamijeni duhovni rast koji je ovjek izgubio. Ono se zavrava tekim osjeanjem unutranje opustoenosti i pri tome to je intezivnija bila sama naslada tome e biti jae posljedice osjeanja gubitka. Poslije emocionalnog uspeha, koji preivi dua slijedi neka provala u dui - kao sjenka smrti. I to je najsigurniji znak toga da nam sada odvodi duu od Boga - izvora ivota. Savremena kultura sa nekim izuzecima, predstavlja kult naslada, ponekad u izuzetno runom obliku, a ponekad pod vanjskim privlanim linim dobroinstvima. Strasno srce ne moe biti estica neba, ono postaje aka zemlje. Srce, uprljano i oslabljeno nasladom ne samo da ne moe da se moli, ve se ak protivi molitvi, mrzi molitvu, kao to pas mrzi onoga koji pokuava da mu iupa otrovan komad mesa. Takav ovjek ili sasvim bjei od molitve ili samo izgovara zvune rijei kao sintagmu zvukova ne shvatajui kome se on obraa i ta trai, to jeste ostavlja od molitve samo vanjski oblik. Da bi se nauili molitvi treba zamrzeti nasladu kao svoga neprijatelja, odbacivati ono to izaziva strast, ma koliko to bilo teko kao po rijeima Spasiteljevima, odsjei sebi ruku ili izvadati oko za to da bi uli u Carstvo Nebesko (Mt 5, 29 30). Svijet posebno estoko titi svoje pravo ha strast i nasladu, smatrajui to glavnim ciljem ovjejeg ivota. Upravo zato gotovo sva umjetnost se i bavi time da oblai raspadajui trup naslade u svilenu odjeu i zlatne ukrase. Strasti se najee pobjeuju jakim osjeajnim likovima, zbog toga kod molitve, kod pripreme za molitvu, likove, nakiene svjetskom umjetnou i modernom knjievnou, a takoe matom i fantazijom moramo nemilosrdno izgoniti kao lopove koji su provalili u na dom.

Molitva - to je ogledalo unutranjeg ovjeanskog stanja. Molitva - to je sud nad ovjekovom duom; da li je ona vjerna Bogu? Trea sila due - to je sila volje. Od nje zavisi ovjekova sposobnost da se koncentrie na potrebno i zatiti um i srce od nepotrebnog. Ponekad je nazivaju odvanou due. Volju slabi isto ono to slabi um i srce: mnogo znanja, prekomjerno starateljstvo i sujeta, zaboravljanje glavnog i primamljivost naslada. Osobine volje su odlunost i trpljenje. U molitvi trodjelna dua postaje trojedina. Bijela boja ini se posebno jarkom na crnoj podlozi. Duhovni svijet postaje posebno intenzivan u polju voljnog neznanja. Apostol Petar rekao je Hristu: Eto, mi smo ostavili sve i poli smo za Tobom (Mt 19, 27); ostavili sve - to jest zemaljske obiaje, zakone, pretpostavljanja i znanja; ostavili sve - to jest ostavili svoje ovjeje pomisli i elje. Ii za Hristom - znai ii putem molitve koja prolazi kroz ovjeje srce. Zato su se istinski sposobni moliti samo oni koji slino apostolima mogu rei: evo mi smo ostavili sve i poli za Tobom. Molitva - to je smrt i vaskrsenje. Ko ne umre za svijet, taj ne moe vaskrsnuti za vjenost. Ko se ne odrekne sebe taj se ne moe nai. Blaeni su siromani duhom

Drevni monasi su govorili da je Isusova molitva - skraeno Jevanelje; zato na svakoj stranici Jevanelja kao da utljivo die i svijetli nevidljivom svjetlou Isusova molitva. Apostol Jovan Bogoslov rekao je da je cilj Jevanelja otkriti ljudima da je Isus - Sin Boiji, da bi oni, vjerujui u NJega, imali u njemu ivot vjeni (Jn 20, 31). Kroz Isusovu molitvu ovjekovo srce dobija svjedodbu ne od knjige, ne od ljudi ve od blagodati da je Hristos stvorio Sin Boiji i samo je u NJemu ivot vjeni. Sve zapovijesti Novog i Starog zavjeta mogu se otvoriti pred nama kao uenje o Isusovoj molitvi. Prva zapovijest blaenstva glasi: "Blaeni su siromani duhom" (Mt 5, 3). Duhovno siromatvo to je unutranje odricanje. ovjek koji ju je primio odrie se od svojih iluzornih bogatstava, onoga, to toliko cijeni slijepi i stravstveni svijet. On se odrie privremenog i prolaznog, od onoga to postaje pljaka truljenja i smrti. On se oslobaa od svojih strasnih privrenosti, on ih sa bolom otkida od srca. On prestaje vjerovati svojim rasuivanjima kao provjerenim laima. NJegova dua lii na brod iz koga se za vrijeme oluje izbacuje sav nepotrebni tovar, da ne bi potonuo i propao na dno sa svim dragocjenostima, koje su sakrivene u njegovoj utrobi; ili na borca, koji na megdan izlazi nag da ga protivnik ne bi mogao uhvatiti za odjeu i baciti na zemlju. Siromaan duhom je onaj koji se ne nada u sebe nego u Boga, ne u svoj razum, ne u svoje talente, ne u pomo ljudi, ve samo u promisao Boiju. Zato se on odrie ne samo svijeta nego i svetskih likova u svojoj dui, od pomisli koje kolebaju njegov um. Biti siromaan duhom znai imati svoje srce slobodno za Boga, Biti siromaan duhom znai odrei se od svega radi jednog i u tom jednom dobiti sve, Ali ako je za vanjsko, tjelesno siromatvo dovoljno jedanput

razdati sve svoje imanje, onda je za duhovno siromatvo potrebna stalna unutranja borba sa stravstvenim likovima ovoga svijeta. ovjek nikad ne moe ispuniti zapovjest do savrenstva - to je put koji nema kraja. Biti siromaan duhom - znai stajati umom sa molitvom kod svoga srca i proganjati pomisli koje se javljaju u njegovim dubinama. Biti siromaan duhom - znai sluiti Bogu u tajni utljivog srca i imati ga siromanim od pomisli ovoga svijeta. Spasavajui se od vlastitih pomisli, ovjek se spasava od demona tuge. Zato je siromani duhom uvijek radostan. U srcu siromanog duhom raa se Isusova molitva. U srcu "bogatog" mislima makar one blistave - i uzviene molitve se poinju mraiti i gasiti. Postoji blaeno siromatvo - odrei se bogatstva stvarnog i mislenog Boga radi. Postoji drugo, satanino siromatvo - izgubiti Samoga Boga; u ovom smislu siromatvo su demoni: oni imaju sve osim Boga. Vei dio naih pomisli usijava se u nas preko mranih duhova. Zato odrei se od pomisli - znai dati svoje lano imanje siromanima - demonima, onima koji pune matanjima nau strasnu duu i na gordi um. Oni koji postaju siromani duhom po Bogu ne moraju ponovo nabavljati rastraeno "bogatstvo", inae e to biti Sizifov posao: ovjek nosi kamen prema vrhu, ali on ispada iz ruku i ponovo se kotrlja. Siromani duhom mora se odrei ne samo onoga to pobuuje u dui strasti i otvoreno vue prema grijehu, ve i od svega onoga to nije od Boga: od svjetske umjetnosti i knjievnosti, od praznih pria, od igara i zabava od svake nepotrebne informacije. ak i u itanju duhovnih knjiga on mora da se ograniava, da ne bi otkinulo vrijeme i silu po najbolje - kod molitve - i nehotino razvio u sebi duhovno slastoljublje u nadmenost. Prosto itanje duhovnih knjiga bez selekcije u svakodnevnom ivotu je falsifikat duhovnosti, la, ono nepravedno bogastvo od koga i treba da se odrekne siromani duhom. Duhovna znanja koja nijesu dobijena radom i krvlju i nijesu pretvorena u ivot ine ovjeka farisejem koji se ponosi poznavanjem Tore napamet. Kod siromanih duhom ak i molitva ne mora biti mnogoreiva. Daleko vie odgovara njegovom siromatvu molitva kratka po obliku ali duga po vremenu. Siromanom duhom nije potrebno mjesto i pjesniki opisivati svoje siromatvo ili igrati dramu pred publikom, njemu je dovoljna jedna rije - "pomozite"! Pravo siromatvo, bilo da je duhovno ili tjelesno, maloreivo je. I zato ovo uenje o Isusovoj molitvi i o borbi sa pomislima koje su nam ostavili Sveti Odi po svojoj sutini, jeste otkrivanje i ispunjavane te prve zapovjesti: blaeni siromani duhom. U dananje vrijeme neki crkveni pisci pokuavaju da idu dalje i od Svetih Otaca, i "usavre" tehniku Isusove molitve. Primjer ovome je opiran lanak "o molitvi" mitropolita Antonija (Bluma). Ovdje su stavljeni u isti red prepodobni Serafim Sarovski, Franjo Asiki, Optinski starci i dr. Autor hoe da sintetiki razmotri njihov opit, i neprimjetno silazi sa puta, koji su prokrili Sveti Oci. Mitropolit Antonije pie o tome da poslije izgovaranja Isusove molitve ne treba nastavljati sa njenim ponavljanjem ve osluavati prema svojoj dui u utanju i potruditi se da u ovoj pauzi uje odgovor od Boga. Po miljenju mitropolita Antonija mi govorimo sa Bogom, ali ga ne sluamo - zato smo slini sabesjedniku koji poklanja panju samo svojim vlastitim rijeima. Ovoj svojoj misli, Mitropolit pridaje prvostepeni znaaj i saoptava da su mnogi iz njegove pastve, kojima se ranije nije davala Isusova molitva, poslije primanja NJegove metode osjeali oivljavanje molitve i interes prema njoj. "Ranije sam i ja u molitvi samo govorila, a sada sluam Boga" - sa zahvalnou je saoptila mitropolitu jedna njegova duhovna ki. ta se deava pak u tako reformisanoj varijanti molitve? Nita drugo nego spajanje i jednaenje molitve

sa meditacijom. Pauza utanja - to je meditativno posmatranje svoje vlastite podsvijesti, pri emu se u njoj raaju subjektivna preivljavanja i primaju se mune predstave kao odgovor Boga. Samo oekivanje Boanskog odgovora nije lieno okolnosti: ovjek smatra da su kod njega stvoreni unutranji uslovi za to da bi glas Boiji zazvuao u njegovoj dui; on nastupa tako, kao da uzima telefonsku slualicu, govori "halo" i slua odgovor sa drugog kraja ice. Ovdje dolazi do gubitka onoga osnovnog za molitvu - osjeanja svoje nedostojnosti i grenosti. Preivljavanja neoiene strasne due postaju predmetom utljivog promatranja; oni se kultiviu, to jest vjetaki se pobuuju panjom i interesom prema njima. Ovaj zapadni pijetizam u najboljem sluaju ini ovjeka gurmanom molitve, a u najgorem - vodi u prelest. Ushienje uma prema Bogu kod pravoslavnih podvinika deavalo se neoekivano za njih; a ne metodski i planski, deavalo se esto ba tada kada su se smatrali nedostojnim da sagledavaju nebesku visinu i samo su dozivali iz dubine srca: "Gospode, pomiluj me grenoga", kada su se molili samo za jedno - za oprotaj svojih grehova. ovjek, koji se u molitvi obraa Bogu, nikada ne ostaje bez odgovora; taj odgovor je pomo Boija u njegovom ivotu, posebno u njegovoj duhovnoj borbi. Ponekad se ovjeku ini da njegova molitva nije usliena ali on se ne ispunjava onako kako hoe slijepac i strastven ovjek, ve po volji Boijoj, premudroj i blagoj. uti ili vidjeti Boga u svom srcu, prizivajui Ga molitvom, kao zakletvom, ili zamiljanje Boga koji djeluje u naem srcu snagom svoga raspaljenog uobraenja - to znai na samom poetku skrenuti sa puta Bogooptenja. Bog po svojoj ljubavi ne moe se javiti dui ovjeka koji je gord i strastan, poto bi to bilo zlo, zato to bi to uvrstilo takvog ovjeka - u sablazni. No Mitropolit je htio da sintetizuje opit istonih isihasta i zapadnih vizionara - pietista, htio je kao da ujedini istone i zapadne monahe u jedan manastir i kao rezultat stvori svoju posebnu "mistiku". U takvoj metodi teko je shvatiti ta je pauza: utanje izmeu molitve, ili rijei molitve izmeu utljivoga oslukivanja prema svojoj dui u oekivanju "odgovora od Boga". Svaka sinteza istine i lai pretvara se u nevjerovatnu la. Greka u oblasti mistike ruilaki se pojavila i u oblasti dogmatike. Zato, odgovarajui na pitanja studenata Moskovske Duhovne akademije, Mitropolit je priznao da on vjeruje u spasenje ljudi van hrianske vjere prema njihovim linim i moralnim zaslugama. Siromani duhom ne propagira u svojoj molitvi susrete sa Boanstvom, ozarenja i otkrovenja. On se nada samo jednome - milosru Boijem prema njemu, njemu posljednjem greniku.

Sticanje blagodati

Spasenje - to je sticanje blagodati, one nevidljive sile Boije, ijim dejstvom se preobraava ovjeja dua. U blagodati je uvijek sve novo: ona je neiscrpna kao samo Boanstvo. Blagodat otkriva ovjeku tri vienja. Prvo vienje Boanskoga svijeta, koje postaje za njega kao unutranja oiglednost i unutranje vienje svoga svijeta i nikad se ne manifestuje kao dvije jednake i identine slike. Blagodat otkriva duhovni svijet uvijek kao novo i neoekivano u razliitim zapreminama i dubinama. To vienje nema materijalni oblik, boja i crtea, ali u ono isto vrijeme to pije pusto kao neki bezdani vakum, nije ista fizika zatamnjenost u kojoj se gubi ovjeja dua - to je svijet drugih razmjera koji se otvara dui kao nevidljiva svjetlost, apsolutno suprotna fizikoj svjetlosti, sa odsjajem plamena ili zraka sunca. Drugo vienje - to je vlastita ovjekova dua, unutranji ponor. Blagodat otkriva ovjeku njegovu duu u njenoj izopaenosti grijehom, u prljavtini strasti, u njenom dubokom padu. Samo vienje grijeha je poetak iscjeljenja. Ovde je udna i neshvatljiva antinomija: blagodat otkriva ovjekovom pogledu tamno dno njegovog srca, gdje se legu kao zmije strasti i u isto vrijeme ine njegovu duu ljepom kao da svlae sa nje prljave zakrpe i oblae je u bijelu vjenanicu. Tree vienje, koje daje blagodat - to je vienje svijeta koji nas okruuje. ovjek vidi u svijetu isto ono to i u svojoj dui - njegovo otpadanje od Boga i tragove izgubljenog raja. I on poinje da voli ovaj pali svijet, ali ve drugaijom nepristrasnom ljubavlju prema njemu sjedinjenom sa milou, sa bolom o tome da su ljudi sami sebe gurnuli u more, potonuli, da su gluhi na poziv Boga. Blagodat otkriva ovjeku tragediju svijeta: on prepoznaje Boansku ljubav koju svijet ne prima. Blagodat otkriva ovjeku da je najstranija nesrea nepoznavanje Boga i vjena smrt, zato ovjek poinje na pravi nain saosjeati sa onim koga je ranije smatrao svojim neprijateljima. Blagodat uvijek ini novo. Ali Boije otkrivanje bilo je dato Crkvi, i zato tajne bogosluenja, molitve kao duhovni kanali blagodati imaju svoj oblik utvrivan vjekovima. I ovdje je opet antinomija: u Jednima te istim oblicima pojanjem, obredima i molitvama ovjek mora i moe nai nov sadraj poto su obredi i simvoli koji ukljuuju ovjeka u svijet Beskonanoga, gdje nema mea i granica za duhovno savrenstvo. Uzeemo primjer: ovjekovom pogledu nebeski svod se ini kao ogranieni horizont: to je kao prava sfera ili kristalna kupola, koja ovjenava zemlju; ipak u stvarnosti nebo ne samo da je bezgranino u svojim dubinama ve uvijek i neponovljivo za ovjeka. Ako Hrianin bude paljivo itao crkvene molitve, onda e svaki put otkrivati u njima neto novo i ranije nepoznato, pronicae u njihov smisao, preivljavati na drugi nain svaku rije, ini e mu se da prvi put ita molitvu koju odavno zna napamet. Zbog toga su neki od svetih otaca i nazvali molitvu stvaralatvom; samo, to je vlastito stvaralatvo upueno ne vani ve svojoj vlastitoj dui. Molitva je spojena sa naporom. Nae lijeno tijelo i strasna dua joj se suprotstavljaju. esto ova borba biva napregnuta i muna, ovjek se suprotstavlja svojoj paloj prirodi, svijetu, koji se uvlai u njega kroz pomisli i sablanjive slike i demonskim silama koje pri poputanju Boijem mue

ovjeka, pune njegovo srce tugom i nepotrebnim strahom, mrnjom, a ponekad dovode do stanja potpune iznemoglosti. Zbog toga je za paljivu molitvu potreban podvig slian beskrvnom muenitvu. Ovdje je ponovo antinomija: u molitvi se spajaju bol i radost, borba i mir, rad i uteha. Molitva je svojevrstan ispit koji polae ovjek pokazujui u stvarnosti kakav je njegov ivot. Ali pali ovjeji egoizam eli nagradu bez truda i muljavi ovjeiji um slae se sa strastima -- prevariti Boga. To se deava neprimijetno. ovjek prestaje da shvata da molitvene rijei dobijaju ivotvornu snagu kada se one osmiljavaju umom i preivljavaju srcem. Moliti se rasijano kao u polusnu za tjelesnog ovjeka mnogo je lake, i on poinje zamjenjivati molitvu jednostavnim izgovaranjem molitvenih rijei. Ovdje dolazi do raspada volje, uma i osjeanja koji su spojeni ako je molitva paljiva. Um se puni pomislima kao neistim ivotinjama, koje niko ne izgoni iz kue, srce postaje gluho prema molitvi, (o)tvrdne kao kamen, na kome od molitvenih rijei ne ostaje ni traga. Volja se odvaja od razuma i srca, i poinje liiti oslabljenoj struni koja ne moe da daje zvuk. Izmeu ovjeka i Boga stvara se nekakav nevidljivi zid. ovjek poinje misliti da itanje odreenih rijei ini molitvu i tei prema konanom cilju, prema posljednjoj rijei "amin". Ako takvome ovjeku kaete da se ne moli, ve obmanjuje sebe i Boga, on e se uvrijediti i ak nee shvatiti zbog ega ga prekorijevaju. Sutina farisejstva je vanjski ritual bez duhovnog sadraja, blagoestiva poza pri praznom srcu. ovjek postepeno zaboravlja na ona blagodatna stanja koja je preivio u prolosti. Na molitvu poinje gledati kao pa neko vanjsko djelo, kao na jaram koji on mora da nosi, kao na porez koji on mora platiti. Ovim porezom postaje broj proitanih stranica. Svjetlost molitve se gasi u ovjeku, zajedno s tim duhovni svijet postaje za njega dalek. esto se nereligiozni ljudi ude zato neki vjernici, pravoslavni hriani, koji redovno posjeuju hram, ne mijenjaju se na bolje, ostaju pak isti, sa svojim nedostatcima i porocima. Najee to biva ba zato to su ovi hriani ugasili svoju vlastitu molitvu, zamijenili je samo nekim slovesnim oblikom, otprilike kao utanje suhom hartijom. Ako takvoga ovjeka upitate emu se moli, teko da e moi odgovoriti. On nee da uloi ak ni tako mali napor koji je potreban da bi shvatio smisao onoga to je proitano i onoga to se uje, ne govorei vie o duhovnim preivljavanjima. Deava se, da ovjek, zavrivi molitveni obred ne sjea se da li je proitao jutarnje ili veernje molitve ili neto tree. Ovdje se posebna opasnost krije za svetenosluitelje. Oni moraju da itaju molitve "po narudbi", bez obzira na zauzetost, umor, svoje duevno stanje; zato je velika sablazan za njih proitati molitvu, a ne ukljuiti se u nju kako treba, ne proitavi je srcem. Zato se i zahtijeva od svetenika izuzetno veliki podvig biti uvijek iznutra pripremanje za molitvu, izvravati svako vrenje slube kao svoje krvno djelo. Obino oni, koji se mole nepaljivo i rasijano, postaju nepaljivima takoe i u odnosu prema izvravanju zapovjesti Boijih, moralna strana hrianstva kao da prestaje postojati za njih. Oni prestaju da vide i osjeaju svoju grenost. Slabi molitva, slabi pokajanje, a iza njih i duhovni ivot. Za vrijeme molitve u kui ili u hramu, analizirajui stalno svoje pomisli ili ivotne poslove, ovjek po zavrenju slube ili pravila zadovoljno govori sebi: "Ja sam se pomolio", uopte ne pomiljajui da se on nalazio pred Bogom kao mrtvac.

esto lana farisejska molitva razvije kod ovjeka posebnu gordost: on poinje osuivati i uiti druge kao da je stekao na to pravo. I u svom ivotu ovakvi licemjerni, "molioci", bivaju uvredljivi, razdraljivi i zli pa zato vidjei to nevjernici govore: "Ide u Crkvu, a ivi gore od nas". Ovi ljudi ne shvataju da su duhovno prestali na pravi nain prisustvovati u Crkvi. U hramu stoje samo njihova tijela kao grob due, a um je zakopan, pogreben u svetskim brigama. Oni su optereeni svojim matama i planovima, gluvi i slijepi za ono to se deava u pravom smislu u hramu, srce takvih ljudi je zatvoreno za blagodat koja treba da sie za vrijeme bogosluenja. Tanije oni vide samo spoljanjost hrama: kako je hram poien, ko je od poznatih doao danas na slubu, kako su odjeveni; prilaze da ih pozdrave, saoptavaju i saznaju novosti, posmatraju lica, uzbuuju se to su ih gurnuli, negoduju to je kod pjevaa ruan sluh i zatim izlaze iz hrama, budui sigurni da su se pomolili i platili porez Bogu. Ovo stanje duhovnog samozadovoljstava i licemjerja moe se nazvati malograanskim farisejstvom. Ali postoji drugi tip ljudi, koji hoe da se mole, ali njihova molitva se raspada kao kua od pijeska; oni ulau napor, ali ne uju sopstvenu molitvu, slino kao kad se ne uje glas iza zatvorenih vrata tamnice. To su ljudi koji su napunili svoju duu i sjeanje vanjskim stvarima, kao to pune stvarima sobe, tako da postaje teko kretati se u njima i disati. To je kult znanja, to prekomjerno gutanje informacija kad um postaje debeo i malaksav, kao tijelo prederano, kao utroba Gargantua, koji je progutao sve to se nalazilo na njegovom ogromnom stolu. Takvi ljudi ive u svijetu nagomilani informacijama, nepotrebnih nesistematinih, tano kao Pukin meu otpadom koji je sakupljao. Um gubi svoju snagu pokuavajui da obradi ovaj materijal koji puni ovjeku pamet i gui njegove stvaralake sposobnosti, ali on gotovo sav ostaje mrtva ruda. Dua, guei se u grudima, nakljukana je vanjskih znanjem, a ne moe da se uzvisi nad zemnim. Zemlja je - stihija naunika: oni mogu raspravljati o Bogu, ali kad se pokuaju moliti onda se najee pretvaraju u bespomone astmatiare. Drugi kult je - kult emocija i preivljavanja. To su oni ljudi koji su zaokupljeni umjetnou, oni ive u svijetu svojih matanja, fantazija. NJihovo srce, napunjeno strastima, takoe je gluvo za molitvu. U hramu su oni utisnuti u svoja matanja. Oni jadikuju da je na bogosluenju malo efikasnosti. Ponekad se oni prihvataju da sastavljaju svoje molitve - onako, kako drugi piu stihove, no ubrzo dolaze do zakljuka da je u pozoritu duevni ivot ljepi, raznovrsniji i efikasniji. Trei kult je - kult naslada na nivou osjeanja, u ovoj oblasti ovladava e za seksom i krvi. Takvi ljudi gube ne samo duhovni ve i duevni oblik. O ovoj vrsti ljudi nije zgodno govoriti u ovoj knjizi. Kod svinje su oi uvijek sa pogledom dolje. Ali nevolja je u tome to ovi ljudi esto sebe smatraju hrianima. ta rei o njihovoj molitvi? Oni se mole samo kada padaju sa stijene, ili kad im se pojavi zloudni maligni tumor. Dva vida bogopoznanja

Postoje dva vida bogopoznanja. Prvi vid - vidjeti Boga kroz svijet kao njegovog Stvoritelja i Promislitelja, koristiti razumna dobra svijeta i zahvalivi za njih Gospodu, uspinjati se od nieg ka viem, postepeno izotravajui, sublimirajui svoja osjeanja, vidjeti Tvorca u njegovoj

tvorevini i od sozerecanja tvorevine uzlaziti mislima prema Stvoritelju. Ovo je put zahvalnosti Bogu za ivot i ona blaga koja je On dao ovjeku. Drugi put je odbacivanje svijeta radi Boga. U prvom sluaju psiholoka usmjerenost je ovakva: svijet nas pribliava Tvorcu. Kroz njega kao kroz tamno staklo, mi vidimo zrake Boanske svjetlosti. Ovdje zemaljski ivot i kosmos treba da slue za nau duu kao svojevrstan "Tramplin", kao prve stepenice prema bogovienju i bogosaznanju, mi moramo proslavljati Boga, sozercavajui mono zvezdano nebo, livade, pokrivene ilimom cvjetova, vidjeti u svakoj biljci Premudrost Boiju, gledati na sve postojee, kao na hor koji slavi Boga ve samim svojim postojanjem. Druga usmjerenost je ovakva: svijet - to je prepreka izmeu ovjeije due i Boga; ona pritee srce ovjeka kao sila zemljine tee - njegovo tijelo, svjetski ivot i kosmos gotovo da vie lie na oblake koji sobom sakrivaju nebesno plavetnilo. Meutim, ako je Bog skriven u svemu kao u zagonetki, onda demonske sile dejstvuju otvoreno u svijetu. Pokuavajui poznati Boga kroz svijet mi se moemo nai u ulozi ovjeka, koji, budui da je prikovan lancima za zidove tamnice ipak pokuava nai izlaz iz nje. Sutina druge usmjerenosti je to se Bog moe nai ne u harmoniji zvijezda, ne u savrenstvu stvorenog, ne u veliini kosmosa - ve u svome vlastitom srcu oslobodivi ga od moralnih i materijalnih likova. Bogopoznanje se predstavlja ne uznoenjem due prema Bogu, ve reanimacijom srca, njegovim oienjem od onoga to ne vodi Bogu. Ovdje nedostaje ivom stepen stepenika, ovdje su samo dva pola: vjeni ivot i vjena smrt. Bog kao jedino dobro - i demon kao jedino zlo. Bog kao jedini cilj, a ostalo - lani ciljevi, to jest prepreke na putu, ka jedinom cilju. Tada se zvjezdano nebo nee initi kao himna Bogu, ve pokrov koji lei izmeu due i Boga; ljepota cvjetova, savrenstvo stvorenja bie iluzija, koja odvodi putnika sa puta u dubinu ivog pijeska u bezdano more pustinje, odakle nema povratka; doi e smrt - ieznut e iluzija, nestae bez traga svjetska ljepota, kao oblaci u naletu bure, i naslade e se pretvoriti u aku rastopljenog pijeska za umiruega u pustinji koji je uzalud htio da se napije iz istog vodopoja. Ovdje je spasenje u otuenju sebe od svijeta, ono to nije Bog i to ne vodi Bogu - to nije moje. Prvi vid bogopoznanja privlai ljude, on ne rui obini tok ivota; drugi izgleda tui i grub; on prati neprekidne unutranje rtve: pogledao ovjek na zeleno drvo i (dobio) osjetio neku nasladu od sozerecanja ljepote; lik zelenog drveta otklonio je njegove misli od Boga, u tom trenutku za njega je Bog postalo drvo; osjetio je on nasladu od sozercanja njegove ljepote - znai u tom trenutku njegova dua nije bila edna Boga, on je strahopotovanje promijenio za nasladu, izgled drveta istovremeno odagnao je od unutranje molitve njegovu misao, osjeanje i volju i stvorio u njegovoj uobrazilji lani lik ljepote. Ozarila je ovjeka, kao plamen svjetlosti, smjela blistava misao i on je evo ve zaaran bengalskim plamenovima svoga palog uma, on se iskljuio iz molitve, njegov sopstveni razum uinio mu se ako ne najjaim, onda bar monim i u njega (razum) je uloio nadu. Dopustio je ovjek u sebi elju za materijalnim i vidljivim, i u to vrijeme ugasila se u njemu ljubav prema Bogu, Bog je ostao na periferiji njegove spoznaje, kao da ga je iselio iz soba u sobiak uma. Naalio se ovjek - i ovdje je provokacija protiv sopstvenog spasenja: on je stvorio lani lik, tako to je postao tvorac lanog svijeta, svijeta karikature, svijeta demona. alu najee ne raa dobrota, ve neto sasvim suprotno: visoko ocjenjivanje i sadizam; poniavajui ovjeka u ali,

mi pod izgovorom dobrodune igre inimo zadovoljstvo svome drvenom srcu. Zbog toga ala iskljuuje ovjeka iz duhovnog ivota. Razgnjevio se ovjek na blinjeg - i poelio njegovo unitenje, uao u jedno polje sa ubicama i delatima, jer u gnjevu mi obino imitiramo ubistvo rijeima. Sam pak gnjev dolazi od pohote koja ivi u nama; ko se gnjevi taj je edan naslada i voli svijet sa njegovim arima. Strast ovjeka ini idolopoklonikom. Strast daje predmetu svoga poklonjenja Boansko dostojanstvo, zato ona uvijek lae; jedan filosof je rekao: "Gdje je mnogo gline, tamo prave velike idole". Strast dovodi ovjeka do stanja duhovne paralize; ranije ili kasnije idol e pasti i razbiti se: on ima napravljene ui, ali ne uje, ima ubaene od gline oi, ali ne vidi; idol koji smo mi stvorili je mrtav, on nita ne moe dati naem duhu. Drugom vidu bogopoznanja svojstveno je izbjegavanje da ak razmilja o Bogu. LJude koji su izabrali prvi njegov vid, bogoslovlje moe dovesti do uzbuenja, ljude - drugog vida - ono (bogoslovlje) skoro plai, poto su oni uvjereni da nijedna rije nije dostojna Boga, da ni aneoski ni ovjeiji um ne mogu Ga izraziti; oni se nadaju da e Bog Sam otkriti Sebe traei Ga kroz pokajanje i molitvu i otkrie se ne u blistavom bogoslovlju, ve u vanjskom bogovienju, ve kao ivot samog srca. ovjek koji slijedi prvi put, razmilja u svom srcu putem analogija, asocijacija, on gleda na svijet kao na bajku koja u sebi krije duhovni smisao a slijedei druge - odbacuje misao, ako ona nije o Bogu ma koliko se ta misao inila korisnom i dobrom, ak i vie od toga; on je odbacuje, ak ne ocijenivi dovoljno da ona nije o Bogu i ne vodi prema Bogu. itanje bogoslovskih knjiga izaziva razmiljanja, ocjene (primjedbe), potvrde i odricanja (negiranja), analizu i sintezu, zakljuke itd. I to se prihvata kao odvlaenje od Boga, a ne kao privlaenje NJemu. Takvom ovjeku se ini da ako on pone bogosloviti onda e liiti na onoga koji okrenuvi se od svoga ivoga oca, stalno razgleda njegov lik na slici. Drugi vid bogopoznanja i bogovienja zahvata jedno - obraenost srca Bogu i borbe sa onim to smeta tome. Srce moemo uporediti sa ogledalom: da bi se u ogledalu odrazilo nebo potrebno ga je drati usmjerenog prema gore i oistiti od praine i prljavtine, Moe se na povrini ogledala naslikati najljepa slika neba, ali pravog neba u njemu nee biti. Prvi daje prednost slici, drugi svjetlosti zraka. Um drugoga lii na ratnika koji stoji ispred vrata carske lonice sa obnaenim maem i onoga koji hoe da otvori ova vrata doekuje orujem, ne pitajui ko je taj ovjek i ta mu treba. Tako i um ovjeka koji trai Boga, mora da poraava pomisli koje dolaze spolja ili koje isplivavaju iz tamnih dubina njegove due. La duplira, mijenja realnost za la, stvara falsifikovani "paralelni" svijet, otkida razum od srca, privlai njegovu panju na se. I zatim, poslije otrenjenja, um se pokazuje povezan sa potrebom da pamti la, koja ga (okupira) sablanjava - dovodi u iskuenje da ponovo ne padne u te iste mree i ne napravi nove. Srce pak, odvraajui se od lai u to isto vrijeme zauti, zatvara se, duh odlazi "u samog sebe", svjetlost due se gasi. Zato je osnova religije i bogopoznanja -istina. "Ne ubij"

Zvjezdano nebo je stalni izvor nadahnua za pjesnike i oduevljenosti za filosofe. Ono se nekako ne uklapa ni u sistem rima niti u sistem silogizama. Zvijezde - to su simboli vjenosti. Iskre noi, koje su se ukoile u letu, zrak je svjetlosti u nepreglednoj daljini kosmikih prostranstava. Zvijezde - to su dijamantske oi kojima nebo gleda zemlju. Kada bi mi, ljudi, mogli upitati zvijezde, ta stalno i nepromjenljivo vide na zemlji, onda bi nam zvijezde odgovorile: "Na zemlji je postojano samo vrijeme i nepromjenljiva samo smrt, sve ostalo nie, mijenja se i nestaje, postojano je (samo) jedino samo nepostojanje svijeta, a nepromjenljiva njegova nepromjenljivost". Ako bi mi upitali zvijezde ta su one udno nale na zemlji, onda bi one odgovorile: "Glupost ljudi, koji, znajui dosta o nepostojanosti vremena i smrti grade svoje kue na tekuoj bujici rijeke i zaboravljaju na vjenost". Smrt je univerzalni fakat naeg postojanja, sa smru se susreemo svuda, ona prati ivot kao sjenka. Pa ipak, smrt ostaje za nas tajna, koje se plaimo i dodirnuti je. udan paradoks: mi vidimo svijet smrti svuda, i uprkos oiglednosti ne vjerujemo da ona postoji. Nama se ini da nijesmo u njenoj vlasti, da e njen nalet, koji rui sve na svom putu, projuriti pored nas. Mi vidimo smrt, mi povremeno razmiljamo i govorimo o njoj i u to isto vrijeme, ak prolazei pored groblja, mi u dubini svoga srca ne vjerujemo da emo nekad leati u ekserima zakovanom sanduku pod slojem zemlje, da e nae tijelo biti podvrgnuto truljenju: oi e ispasti iz onih duplji, mozak e istei kroz nozdrve, tijelo e se pretvoriti u sukrvicu i grobni crvi e nas pretvoriti u zemlju od koje je i uzet ovjek. Mi vidimo smrt svojih bliskih: jedan za drugim oni odlaze u nebitak - zemlju iz koje nema povratka, Ali u dubine due ne vjerujemo da i nama predstoji takav isti put. Mi odgonimo tu misao od sebe: ona je suvie uasna za nas kao lik Gorgone. Taj maloduni strah pred smru pretvara na ivot u alosnu igru sjenki. Kada smrt ipak dolazi, mi ispadamo nespremni za nju, pokaemo se u ulozi laova koji su prevarili sami sebe. Mi ivimo u toku vremena. Vrijeme nam je dato kao neko nasledstvo, kao oevo bogatstvo, ali ono ima svoju granicu. Svakim danom ono se topi i smanjuje. Mi mislimo da e vrijeme koje nam je dato uvijek biti u naoj svojini i zato ga sa pijanom grabeljivou troimo. Mi mislimo da je sve vrijeme jo ispred nas, a kada dolazi smrt, onda vidimo, da se vrijeme zavrilo kao raspredeno klupe vune. Zaboravljanje na neizbjenost smrti i konaiost vremena prikiva nas, kao ekserima za zemlju. I mi emo se u sutini dobrovoljno predati smrti, hvatajui se za privremeno, za ono to se zadrati ne moe. esta zapovijed glasi: Ne ubij (Izl 20, 13). Ali mi je neprekidno naruavamo poto neprekidno ubijamo vlastiti duh. Predavi sebe u vlast privremenoga nepostojanog, promjenjivog i na kraju krajeva smrtnoga, onoga to se nalazi pod vlau truljenja, mi sami pak izvravamo nad svojom duom presudu. Zaboravivi na smrt mi zaboravljamo na vjenost i time se liavamo vjenog ivota. I svaki dan potroen uzalud je svakodnevno samoubistvo. Sredinom vijeka bila je rasprostranjena slika pod nazivom Ples smrti u razliitim varijantama. Na njoj smrt as prati ovjeka kao lovac zvijer, as se pojavljuje na svadbi, as hoda po vrtu sa kosom u rukama ne birajui ta e posjei do korijena: korov ili cvijee, as stoji kao organizator pira sa aom u rukama meu najjaim gostima, as se nadnosi nad posteljinu djeteta. Ali najomiljeniji sie bio je ples ovjeka u zagrljaju nevidljive za njega smrti u liku kostura. ovjek

plee meu trupovima, ali na njegovom licu bezbrian osmijeh - to je lik naeg ivota, privezan za zemlju. Sve su glasniji zvuci toga valcera smrti, sve se bre kree zloslutni pir, sve jae smrt pritee ovjeka na grudi... i, najzad, odbacuje ga u gomilu trupova, kao to bacaju cjepanicu na gomilu drva. Na ivot lii na igru sjenki na zidu. Gasi se svjetlost - nestaju sjenke. Prvo ubistvo svoje due - to je nevjerovanje u boanstvo. Ateizam i filosofija oajanja, to je bespomona elja da se ovekovjei zemaljski ivot, filosofija koja se pretvara u ugruak mrnje prema Bogu. Ateizam je nelogian. Ako je ovjek osuen na smrt, onda on mora da isproba sve mogunosti da izbjegne tu presudu. Kada kod ovjeka otkriju rak, onda on poinje traiti posebne ljekove i ljekarije, on je spreman poi na kraj svijeta, ako uje da ga tamo mogu izlijeiti, on je spreman da proda sve to ima, samo da kupi sebi pravo na ivot koji e se ranije ili kasnije ipak zavriti grobom. Sve svjetske brige i problemi izgledaju mu kao nekakve sitnice pred likom hobotnice smrti koji se upio u njegovo tijelo i (sisa) pije njegovu krv. Ateizam uvjerava sebe da zagrobnog ivota nema, on kao da zaepljuje ui kada mu govore o Bogu i vjenosti i sa nasladom se uvjerava da spasenje ne postoji. A samo ako bi ovjeku rekli da je u njegovom vrtu zakopano blago i treba samo poraditi lopatom da bi se nalo; onda bi se on potrudio da provjeri je li to istina, mada su anse jedan naprema hiljadu da je to istina. Tako se sva ogromna knjievna produkcija ateista u sveukupnosti moe kratko nazvati : "Uputstvo za samoubice". Ali evo stvari jo neshvatljivije i udnije od ateizma; ovjek, vjerujui u Boga i osjetivi NJegovu blagodat u svojoj dui kao disanje vjenosti, produava da ivi tako, kao da Boga nema. Dua takvog ovjeka lii na nesrenika, koji lei pod krhotinama sruene zgrade i gomilama zemlje. On hoe da baci sa sebe tu teinu ali ne moe ak ni mrdnuti rukom. Mi leimo pod krhotinama naih razruenih planova i nada, mi smo sahranjeni pod zemaljske brige, mi hoemo da se usavrimo ali nae strasti ponovo nas savijaju prema zemlji. Da bi se bilo s Bogom treba se odrei od vanjskog vika, treba ostaviti samo neophodno. Kada ovjeka juri zvijer, onda ovjek, da bi lake bjeao, zbacuje sa sebe odjeu. A mi se plaimo rastati sa tovarom materijalnim i duevnim pa nosimo i nosimo na pleima tu teku vreu... Ovaj ivot nam je dat, da bi sjedinili svoje srce s Bogom, da bi ga napravili kao ne rukotvoreni hram Svetoga Duha. Ali mi od srca pravimo kavez za zvijeri ili korito za svinje. Kad nastupa smrt mi shvatamo da smo bili obmanuti, da je vjeno samo nevidljivo, a vidljivo se pretvara u nitavilo: drei se vidljivog mi smo se hvatali za pusto. Vjean je ovjeiji duh, ono na ta stalno zaboravljamo. Svako od nas je vidio lobanju, njene obnaene zube sline grimasi osmijeha. Moe biti da je to lik toga - da se mrtvac smije nad vlastitim ivotom, smije se, vidjevi ono ta nas oekuje, ali dok je skriveno, smije se nad sobom i svojom sabraom. Zapovijest: "ne ubij", govori nam o tome da me bismo ubili ivot naeg duha, da ne bi ubili vrijeme koje nam je dato za spasenje, da ne bi ubili svoju duu, zakopavi je u grobnicu strasti i zemnih briga, da ne bi izgubili (tj. da se ne bi liili) nepromjenjive riznice, kojoj se dive ak i aneli - ljubavi boanske prema ovjeku.

"Ne ubij" znai - izaberi ivot. Poetak i zavretak, izvor, sadraj i savrenstvo ivota - to je Bog. Ako Boga nema, onda je svemu kraj, i ivot je samo trka osuenoga prema vjealima. Ako postoji Bog, a on nam je otkrio veliko svoje Bitisanje, On hiljadu puta svjedoi svakoj dui, da On postoji blizu nje, onda svaki trenutak ovjeijeg ivota, svaki otkucaj srca mora biti posveen NJemu. Bog jeste Duh, ali on nam je dao kao neki zalog Svoje ime i tajne Crkve. Mistiki ivot due to je prebivanje u imenu Boijem: stalnoj molitvi. Kada se zaboravlja i iezava molitva, tada ovjek odstupa od Boga. Spasenje - to nije samo "lino" djelo pojedinog ovjeka. Kada ovjek stie blagodat, onda on njenom tihom nevidljivom svjetlou ozaruje i ivot drugih ljudi. Pored takvih ljudi zagrijavaju se due. Od optenja sa njima ljudi dobijaju snagu i unutranji mir. A ovjek, koji umire u grijesima, isputa iz sebe tjelesni otrov. esta zapovjest glasi: ne ubij, to jest izaberi ivot, a ivot - to je Bog, koji je siao na zemlju i koji je primio smrt da bi nas uinio besmrtnim. Bog, koji je stvorio vaseljenu, hiljade svjetova, vrijeme i vjenost, eka, da bi mi sami otkrili za NJega svoje srce. Mojsije je zavrio svoju proroansku propovijed i posljednje zavjetenje rijeima: " Izrailju, ja sam poloio preda te vatru i vodu, ivot i smrt, izaberi ivot, da bi ivio ti i djeca tvoja" (Izl. 30, 19). ...Kada bi bilo mogue upitati zvijezde, koje, kao jata vatrenih ptica lete sa istoka na zapad: "ta ste najljepe vidjeli na zemlji?", onda bi zvijezde odgovorile: "Najljepe ovjekovo srce u kojem sija Boanskom svjetlou ime Isusa Hrista". Duh i dua

U savremenoj religioznoj literaturi stalno se mijeaju dva razliita pojma: "duh" i "dua", to dovodi do mnogih nejasnoa i nedoumica. Zato bismo se htjeli kratko zaustaviti na ovom pitanju. Duh je oko due, usmjeren prema vjenosti; dua - to su unutranje oi ovjeka usmjerene prema oblasti zemaljskog bitisanja u svim njegovim mnogostrukim aspektima. Od manifestacija ovjeijeg duha treba imenovati prije svega religiozno osjeanje kao sposobnost direktnog preivljavanja realizma duhovnog svijeta i intuitivnog pronicanja u metafiziki svijet, to je osjeaj unutranje vjerodostojnosti duhovnog opita. On se budi, on se oivljava u ovjeku dejstvom blagodati; NJegov poetak je pokajanje, a kraj ljubav. Religiozno osjeanje prisutno je u ovjeku. ovjek se razlikuje od ivotinja prije svega time to je on religiozno bie. Ovo osjeanje moe biti izopaeno, kao to su izopaeni likovi na neravnoj povrini ogledala, ono moe biti potisnuto i ublaeno ovjeijim strastima, on se moe sakriti u dubinu podsvijesti, ali apsolutno nestati ne moe. Druga manifestacija duha to je "unutranji

logos", to je spoznajna sila, koja djeluje na nivou ideja i sutina. Tree - to je sposobnost promatranja upuenosti ovjeka prema Boanstvu, kada bogooptenje postaje slobodni akt ovjeje linosti. U samoj osnovici promatranja lee patnje kao sposobnost koncentracije sila duha na promatranom predmetu i reaktivna sila, koja titi duh od vanjske agresije. Dua ipak u sebi ima sledee sile. Prva je razum i rasuivanje. Ona se manifestuje dvojako - kroz leksino i ivopisno miljenje: ona ne pronie u sutinu stvari, ona je odvojena od duhovnog svijeta; ona izuava samo pojave i osobine. U palom stanju razuma ono postaje uzurpator Logosa i onih spoznajnih sila, koje su Sveti Oci nazvali umom. Duevni razum se proglasio kao jedinstveni instrument gnosisa, on pretenduje na reenje metafizikih pitanja koja lee iza granica njegovih mogunosti, on se ubacio u oblast religije i hoe da bude tamo diktator. On gleda sebe kao na gospodara svijeta, smatra da su bezgranini njegova sila i mo, on je stvorio nauku i civilizaciju - tj. novu vavilonsku kulu. Odvojivi se od duha, ovjeiji razum je postao glavni izvor gordosti - tajnog ili javnog bogoborstva. Kada ga, pak, osjeni blagodat, tada on vidi svoju mjeru i svoje granice i pokorava se duhovnim vienjima. Tada on u ovom zemnom bivstvovanju vidi tvorevinu Boanske premudrosti, u materijalnom svijetu - ne samo uzronoposlednine veze, ve i simbole i likove duhovnog svijeta. Spojivi se sa Logosom on oituje njegova otkrovenja i proforistikoj (vanjskoj) rijei, duhovna znanja on dovodi u odreene logike sisteme kroz zemne likove, i otkriva sakriveno. Druga sila due je - elja. Odvojivi se od religioznog osjeanja, iz duhovnih preivljavanja ona se pretvara u poudu, tenju ka nasladi, u mrane strasti, izvitoperenu (nestvarnu) osjeajnost. Ova sila je najvie povrijeena prethodnom. Razum, koji je ushien svojim vidljivim uspjesima i dostignuima, nije postao car ve rob pouda. Sjedinivi se kroz pokajanje sa duhovnim osjeanjem elja prestaje biti neviena i impulsivna. Ona pomae umu da tei prema dobru, ona vidi u ovom svijetu sjenke izgubljenog raja. elja kao sila due sjedinivi se kroz blagodat sa silama duha, pretvara se u nostalgiju za Boanskom ljepotom. Trea sila due kod Svetih Otaca naziva se osjetljivost. To je zatitna sila due. Ona treba da uva duu od zla i grijeha, kao imunoloki sistem ovjeka -od inorodnog tijela. NJena najbolja manifestacija je sveta mrnja prema onome to razluuje duu od Boga, ipak, poslije pada u grijeh sila osjeanja okrenula se protiv onoga to ometa ispunjavanje strasnih elja; u ovome sluaju ova sila lii na ma, koji je dobijen da se titi od neprijatelja, ali je dua ovaj ma okrenula protiv sebe i neprekidno nanosi njime sebi sve nove rane. Reaktivna sila, povrijeena grijehom, ne manifestuje se kao ouvanje linosti, ve kao potvrivanje ovjekova egoizma, na vanjskom planu ona se manifestuje kao ogromna amplituda: od strane ljutnje i netrpjeljivosti u porodinom krugu (sindrom sitnog bijesa) do ljudskih katombi koje vre tirani (pir satane). Raskorak izmeu elje i mogunosti izaziva i hrani osjeaj ljutnje i zlobe: ovjek prima sav svijet kao neprekidnu nepravdu u odnosu na njega, kao da se itavo ovjeanstvo dogovorilo da bi uznemiravalo njega. Takav ovjek lii na bombu napunjenu prljavtine, koja e, ako se neoprezno dodirne, eksplodirati. Ovaj osjeaj, pojaavajui se, moe dovesti oveka do stranih duevnih stanja, izliti se u sadizam i nezadrivu tenju za ubijanjem. Kada se kroz pokajanje i blagodat, razdraiva sila due sjedini sa duhovnim osjeanjem obraenosti prema Bogu, onda ona postaje dinamiko odricanje od grijeha, samokritinosti,

mrnje prema demonu, osjetljivosti prema ubacivanju mranih impulsa u ovjeiju duu, efikasnim oruem u ienju srca od strasti. U ovom pitanju sudarili su se meusobno Istok i Zapad. Istok jasno razgraniava oblast duha i due, zapad ih stapa u duevni monizam. Osim toga zapadna antropologija govori o grijehopadu ovjeka samo kao o gubitku Boanske blagodati pri ouvanju prirodnog stanja due. Za istonu antropologiju grijehopad predstavlja dublju dramu u istoriji svijeta: ovjek je ispao iz centra svoga ivota, na mjesto Boga on je stavio sebe. Bogoboraki impuls raskinuvi savez ovjeka za njegovim Tvorcem, deformisao je samu ovjeiju prirodu. Duh je postao odvojen od due, budui da je odvojen od Boga, duevne sile su se takoe razile meu sobom: razum, osjeanje i volja as se slau, as protivurjee jedno drugom. Zato je istoni asketizam borba za ovjeje srce, zato istoni podvinik ne vjeruje sebi, ne vjeruje svojoj dui, njegov je cilj pokoriti duu duhu, a duh blagodati. Zato je osnova asketike Istoka - pokajanje, taj pla o grijesima koga ne shvata svijet, smatrajui ga slabou, malodunou i bolesnom suzljivou. Zapadni podvinik poinje od otrog izazova tamnim silama pakla, sa kojima je spreman boriti se, kao vitez sa gorostasima. Osnova ovoga podvinitva nije pokajanje, ve ast i ljubav; ali kakva ljubav? ... O Bogopotenju i Bogoodbaenosti

Knjiga o Jovu i Pjesma nad pjesmama su najtajanstvenije knjige Starog Zavjeta. Od tumaenja na Knjigu o Jovu moe se sastaviti cijela biblioteka. Neka od njih se odlikuju visokim vrlinama i dubinom bogoslovske misli. Ipak kod onih, koji itaju Knjigu o Jovu i njenu egzegezu ostaje osjeaj nekakve nejasne nedovoljnosti, osjeaj onoga da je ovdje neto nedoreeno i neto vano skriveno pod tekstom, kao pod vanjskom koricom knjige. Crkveno predanje svjedoi da je ovu knjigu napisao car i prorok Solomon. Za nas je to izuzetno vano, ona je za nas nit Arijadne koja pokazuje put u podzemnom lavirintu gdje putnik, otvarajui jedna vrata, i, kreui se isprepletenim, kao ipke, hodnicima i stepicama, na kraju krajeva nae se u orsokaku. Prema naem miljenju Pjesma nad pjesmama i Knjiga o Jovu - to je istorija due u dva stana: bogooptenja i bogoodbaenosti. to jaa ljubav prema Bogu, time je stranija misao o vjenom gubitku Boga; kada Bog postaje unutranji ivot ovjeka, onda se prekida bogooptenje i ak samo strah da se izgubi, pretvaraju mu se u pakao, nepoznat svijetu. Knjiga o Jovu i Pjesma nad pjesmama to su dva pola religioznog ivota, i izmeu njih lei polje stranog napora. To je proivljavanje due, koja sozercava u svom postojeem stanju i perspektivi vjenosti raja i pakla. Na poetku knjige govori se o pravednom ivotu Jova, ali to je vanjski, gornji sloj, najosnovnije je da je njegova dua bila zaokupljena ljubavlju prema Bogu, slino Sulamiki iz Pjesme nad pjesmama. Prema drevnim tumaenjima, pod likovima mladoenje i nevjeste u Pjesmi nad pjesmama podrazumjevaju se Boastvo i ovjeija dua. U ovoj knjizi postoji sledea epizoda: nou mladoenja doziva kroz vrata svoju nevjestu, on odugovlai na svojoj lonici, a kada otvori vrata dvoritna, onda vidi da tamo ve nikoga nema.

Ona u tuzi trai svoga mladoenju po ulicama i trgovima grada. None strae je hvataju, svlae je, tuku i on se jedva otima iz njihovih ruku. Egzegeti vide u ovom iskuenje nevjeste. No patnje i uvrede, odlazak mladoenje - bogoodbaenost, zguljen, svuen, odbaen -znak gubitka svega vidljivog, borba sa mranim silama, koje vrebaju duu, rane i ponienja, koje trpi zbog njih dua ali najstranija muka za nevjestu to je pomisao da ju je mladoenja prestao voljeti i da ju je ostavio zauvijek. Kad itamo Knjigu o Jovu nas zadivljuje nerazumljivi psiholoki kontrast: Jov, hrabro i muevno kao muenik koji je primio iskuenja koja su mu poslata, poeo je odjednom da proklinje svoj ivot, da rope i da se pravda pred Bogom. Najgore to je moglo da ga zadesi ve se zbilo, ta jo treba da izgubi Jov, zato ne primiti smrt s molitvom na usnama, kao to su primali prevednici i proroci? Zato je ovaj spor ovjeka sa Bogom morao ui kao nerazumljiva pouka u Bibliju? Neki tumai da bi "opravdali" Jova "trude se da pripiu njegovim prijateljima, koji besjede sa njim, formalni, pravni i ak pragmatiki odnos prema Boanstvu. Ali nama se takvi zakljuci ine tendenciozni i da uopte ne proizilaze iz teksta. Naprotiv, govori Jovovih prijatelja su uzvieni i prekrasni, bilo koji savremeni bogoslov mogao bi samo pozavidjeti orlovskom letu njihovog bogomilja i ljepote likova i poreenja koje su oni upotrijebili nadahnutom religioznom poetinou njihovih rijei; oni su oduevljeni nadom u milosre Boije i ba zato ubjeuju i umoljavaju Jova da prinese Bogu pokajanje, da bi se udostojio oprotaja. Jov im odgovara, ali se stvara utisak da on ne shvata, kao da ih ne uje svojim srcem, da on, Jov i njegovi prijatelji stoje na dvije duhovne povrine, razdvojene ogromnim rastojanjem. Oci su rekli: "Blaen je onaj ko ita Pjesmu nad pjesmom - on je uao u oltar hrama, ako je shvatio njegov tajanstveni smisao". Car Solomon je u svojoj mladosti preivio visoka stanja bogooptenja i bogovienja. Pjesma nad pjesmama - to je proroanstvo, ali u isto vrijeme i otkrivenje koje je sam preivio. Ipak je bogooptenje ovoga blistavog izrailjskog cara bilo tragino i neoekivano prekinuto. Biblija krto i nejasno govori o tome ta je iskrvarilo Solomonove srce (3. Car 11, 3). Poslije izgradnje hrama Jahve-ovog, koji su nazvali svjetskim udom i ljepotom (Izrailja) Jerusalima, Solomon je podigao idolske neznaboake hramove za svoje ene - strankinje i sam je prisustvovao demonskim ritualima. Sada je od takoe iskustveno -oigledno preivio stvarnu bogoostavljenost, u ivotu gubitak blagodati. Ako bi s njega skinuli carski vijenac i uinili od njega poslednjeg roba u vlastitoj njegovoj kui onda bi i to bila sitnica pred mukama due, koja je izgubila najveu od riznica i, sjeajui se svoje preanje ljubavi, gori dan i no u crnom plamenu. Prema predanju, car Solomon se duboko pokajao pred Bogom i bilo mu je oproteno. Tugom ovoga pokajanja i tihom mekanom svjetlou Boanskog oprotenja ozarena je druga Solomonova knjiga - Eklizijasta, kao njegovo predsmrtno zavjetanje. Ova knjiga lii na poslednje zrake sunca koje zalazi za horizont. Dakle, Solomon je preivio visinu bogooptenja, koja se u Pjesmi nad pjesmama uporeuje sa penjanjem na vrh Livana, i dubinu bogoostavljenosti koju je spoznao prije Solomona moda samo Adam. Daleko smo od pomisli da je Jov lik samog Solomona. Ali hoemo da kaemo da je on bio naroito blizak Solomonovoj dui kroz unutranja preivljavanja, nama nedostupna.

U ivotu Jova mi vidimo tri perioda: period kada je on zauzimao visok poloaj u svojoj zemlji (u crkvenoj himnografiji njega su nazivali carem); period iskuenja: gubitak djece, imanja, guba (lepra), progon iz grada i, najzad bogoostavljenost; i trei: zavrni period - vrijeme nagrade za pravednost i vjernost u iskuenjima. U ivotu Solomona mi takoe moemo istai tri perioda: blistavi poetak carovanja, kada je Solomon kao to se moe vidjeti u Psalmima, predstavljao simboliki lik Mesije po svojoj svetosti i mudrosti, vrijeme gradnje hrama u Jerusalimu, kada se on uspinjao stepenicama duhovnog hrama prema viim sozercanjima i ozarenjima, kada je njegovo srce pjevalo pjesmu nad pjesmama. Drugi period - smrt prije smrti, otpadanje od Jahvea, gubitak onoga, koga je on volio najvie na svijetu. Pet stoljea prije Solomona prorok Valaam je rekao: "Prorok pada ali oi njegove vide" (24, 4). Solomon je u svojoj bogoostavljenosti vidio sebe pokrivenog naslagama gube, duu poraenu grijehom koja se razlae, kao trup, vidio je posledice svoje izdaje Boga: carstvo iskidano, slino odjei na dijelove, dvanaest plemena koja su maeve okrenuli jedni na druge, razrueni Jerusalim i pepeo na mjestu gdje je stajao hram koji je on sagradio. To je bilo siromatvo stranije od bijede Jova. Solomon je, sjedei na zlatnom tronu, vidio izgubljeno carstvo, narod koji umire od gladi i Jerusalim spaljen grijehom njegovih careva. U svom veleljepnom dvorcu, koji se takmiio sa dvorcima Egipta i Vavilona, on je preivljavao ono, to Jov na gomili smea, koji su zbacivali sa zidova tvrave - Jov, koga su iva jeli crvi. To , nijesu bile fizike muke ve uas bogoostavljenosti. Najnie je pao prvoaneo, onaj koji je bio najblie Prestolu Boijem. Prema mitskoj visini Pjesmu nad pjesmama moemo u likovima zamisliti kao jamu bezdanicu, na ije je dno pao prorok koji je izdao Boga. Kakve je snage bilo potrebno pokajanje da bi se Solomon ponovo mogao roditi, da bi orao koji se pretvorio u crva, ponovo dobio svoja krila? Sveto Pismo o tome uva tajnu ali utljivi vapaj Solomonove due, kao sijevanje nonih munja ozaruje stranice Knjige o Jovu. Ovdje nema pozajmica, osim jedne te iste tragedije bogoostavljenosti, mada njeni uzroci nijesu isti. Ovdje je blizina duhovnih preivljavanja. Sveti Jovan Zlatousti kae: "Sa Hristom je u paklu dobro". Ovdje je pakao predstavljen kao neto vanjsko u odnosu na duu ovjeka, kao mjesto sveukupnosti patnji, koje moe iskusiti ovjek, ija dua uz sve to pripada Hristu. Jov je ivio u ljubavi s Bogom, ta ljubav je bila sakrivena tajna njegovog srca, za koju nijesu mogli znati ak ni njegovi prijatelji: shvatati je moe samo onaj koji ju je sam preivio. Prve udare Jov je primio nepokolebljivo, kao stijena nalete bure, ili stijena udar stranih talasa. Jov je bio usred svijeta samac, kao to su usamljeni svi koji vole Boga, no izgubivi sve i sva, on je u svom srcu ostao s Bogom, kao moreplovac, izgubivi brod i putnike ipak je sauvao dragocjeni kamen radi koga je on preduzeo svoje dalje putovanje. Ali je zatim uslijedilo stranije iskuenje, unutranje, koji nisu vidjeli drugi - to je bogoostavljenost ili strah pred bogoostavljenou. ta je bogoostavljenost teko nam je shvatiti, kao to je teko shvatiti ta je to paklena muka. Pjesma nad pjesmama daje nam neki klju za tajnu, mada kao njene mune nejasne sjenke; u njoj se ljubav Boga i due uporeuje sa ljubavlju mladoenje i nevjeste. Sav ivot usredsreen za nevjestu njenom mladoenji, ona mu je dala svo svoje srce bez ostatka i odjednom vidi da je mladoenja naputa i moda zauvijek.

Tada se njena ljubav pretvara u krik bola, ona govori: "Zato si prestao da me voli, ta sam ti uradila, zato me ostavlja?" i to nije samoopravdanje. To je bol i krik srca. Govor Jova - krik je due, uvrijeene bolom ljubavi, uas rastanka sa voljenim bez koga je smrt bolja od ivota. Mi vidimo kako Jov trai odgovor: Zato je Bog stavio njega na dno ponora, pred prijetnjom vjenog rastanka? Ali ne trai on toliko odgovor i objanjenja koliko Samog Boga, bez Koga ne moe da ivi. . . Jov ne negira svoj grijeh kao neto prisutno kod svih ljudi uopte, ali on ne nalazi u sebi onoga grijeha koji bi mogao prekinuti ovo mistino, bogooptenje, ljubav Boija najzad od njega. Ne nalazi da se moe povratiti izgubljeno njegovim trudom. On bi htio da vidi svoj grijeh i prestup da bi ga bilo kojom rtvom iskupio; on ih trai poteno i mueniki, ali ne nalazi, ba kao to ne nalazi grijeha koji bi prevagnuo raniju ljubav Boga prema njemu, a lagati ivome Bogu on ne moe. No stavivi masku, ak masku smirenja, bez nje je nemogue vidjeti lice Boga. Ovdje je poseban metafiziki tragizam: ne komar Solomonovog pada u grijeh, ve tragizam line pravednosti, u sutini bezizlazan, jer Jov ne moe rtvovati pravdu radi ljubavi i ljubav radi pravde. Jov je junaki izdrao najtea iskuenja kao dokaz svoje ljubavi prema Bogu, ali sada u novom unutranjem preivljavanju bogoostavljenosti ili pred njenim uasom ova ista iskuenja mogla su mu se uiniti kao ohlaenje boanske ljubavi prema njemu, ovo podnijeti on ve nije mogao. Zato su rijei Jova -bezumlje ljubavi, to je pla Sulamite kod njenog rastanka sa mladoenjom. Velika tuga i velika radost su utljivi, zato su rijei prijatelja, ma koliko bile divne samo opteretile Jova. Sulamitu ne mogu utjeiti njene drugarice ve lice mladoenje. Ugledavi ga, Sulamita zaboravlja sve - i govor svojih drugarica i svoje suze i samu sebe. Deava se teofanija - Bog se javio Jovu. "Ja sam uo NJega, a sada Ga vidim". (Jov 42, 5), govori pravednik. To je Bogojavljenje, ne odgovor na rijei Jova, ve na ljubav njegova srca. Bog mu se javio - ne s tim da razrijei nedoumice u svjetlosti Boanstva, ako su nestale bez traga, kao sjenke, ve da uvjeri Jova u svoju vjenu ljubav, to je novo Bogojavljenje - odgovor na ova muenika pitanja Jova, odgovor Boga: " Ja sam s tobom". Gubavac Jov sjedi na ubritu, ali Bog nevidljivo prebiva sa njim. I zato mu se to mjesto ini kao tron, lepra - carska odjea, a crvi zlatni ukrasi na njemu. Jov u utnji paljivo slua Boga. Gospod iscjeljuje Jova, vraa mu bogatstvo, produuje njegov ivot, ali to sve je samo svjedoanstvo da su se vanjska iskuenja svrila. Sve milosti date su brzo ne toliko za samog Jova, koliko za pravednike prijatelje da bi se oni uvjerili u njegovu vanost. Gospod govori Jovovim prijateljima, da tre njegove molitve za sebe poto je Jov pravedniji od njih. U emu se sastojao grijeh Jovovih prijatelja? To je bio vie grijeh ne kao prestup, ve kao nesavrenstvo: jelen ne treba pokazivati put orlu koji leti nebom; jelen moe prolaziti kroz umski estar i gore, ali orao ih lako prelijee. Jovovi prijatelji sa njihovom idejom pravednosti i uzvraanja nisu mogli shvatiti kako jedan poriv ljubavi pred Bogom moe biti dragocjeniji od vanjske pravednosti, pravednosti zakona. I zato ova kazna treba da im pokae njihovo nesavrenstvo u najglavnijem i otkrije im tajnu u Jova. Jedan egzegeta je rekao: "Knjigu o Jovu treba itati kroz suze". Mi bismo dodali: ne kroz suze o Jovu, ve o nama samima, o tome kako je u poreenju sa ozarenom plamenom duom Jova, mrana i prazna naa dua.

Religiozna osjeanja inteligencije

Mistika - to je ljubav ovjeje due prema ivome i Linosnome Bogu. U mistici nema zakona poto se ljubav javlja dui kao beskonana unutarnja sloboda, tamo nema uzrono-posljedinih veza, tamo se Bog prima kao jedini ivot, a gubitak Boga - kao smrt. Magija je pokuaj da se odrede zakoni duhovnog svijeta i kroz znanje tih zakona, ukljuujui sebe u asocijativne simbole, brojeve i imena, imati mogunost uticaja na duhovni mir. Prema stilu miljenja, magija je blia od mistike pameti naunika, i zato su mnogi od njih padali u magizam, na primjer, Kruks, Faradej, Butlerov, Florenski i dr. Oni su htjeli da izue i klasifikuju u skladu sa naviknutim za njih istinite naune spoznaje fenomene duhovnog svijeta i kao rezultat toga nali su se u zarobljenitvu okultno-demonskog svijeta. Drugi naunici, racionalisti, stapali su Boanstvo sa svijetom, njihova religija je bila vjera u razumnost vaseljene, u nadahnutost same materije, strahopotovanje pred nepoznatim; dugim rijeima, pred samim stvaralakim procesom spoznanja. Prema miljenju Ajntajna, biti naunik jeste umjeti se diviti. Ovdje se religiozno osjeanje zamjenjuje sa individualnim nadahnuem traenja. Kod naunika, koji su vie umjetnike prirode, religiozno osjeanje se zamijenilo ushienjem, ustrojstvom i pojavama vidljivog svijeta sa elementima estetskog preivljavanja: Bog, svijet i ja to je jedno. To je javni ili sakriveni panteizam. Tako na primjer, Tejar de arpjen, istaknuti naunik, paleontolog i svetenik - Jezuita, opisuje sluaj kada se nalazio u ekspediciji: nije imao vina i hljeba za obavljanje mise, pa je ranim jutrom, popevi se na breuljak utonuo u sozercanje prirode i zoru kao liturgiju, a izlazak sunca shvatio kao javljanje Hrista i tajnu Priea. Ovdje se jasno brie granica izmeu Crkve i svijeta, Boanstva i njegove tvorevine, sakralne i proforistike vanjske. Za takve ljude sav kosmos je liturgijski organizam. Misija Crkve je produhovljenje vaseljene, a ovdje samu Crkvu rastau i kao da je tope u haosu neosveenog. Obino takvi naunici unose u religiju duh sekularizacije. Gordi um govori: "Ili Boga nema, ili ako On postoji, ja sam NJegov dio. Naunicima su upuene rijei Spasitelja: "Ako hoe savren da bude, idi i prodaj imanje svoje siromasima i hajde za mnom" (Mt 19, 21). uvi ove rijei, mladi se rastuio i otiao od Hrista. Najamnik treba ne samo da ui, ve to je daleko tee - da ponovo ui. Tako, na primjer, prepodobni Arsenije Veliki, najobrazovaniji ovjek koga je car izabrao za vaspitaa svoje djece, govorio je da ne zna ak ni azbuku one mudrosti kojom vladaju monasi u pustinji. Malo izdvojeno meu naunicima stoje psiholozi; oni bolje od drugih shvataju nemo nauke da objasni psihu ovjeka materijalnim faktorima, a u isto vrijeme, oni koji smatraju sebe vjernicima, prihvataju religiju kroz prizmu psihologije. Za njih je religija odreeni program u koga ovjek treba da se ukljui, a molitva, neto slino autotreningu, autosugestiji; njenu vrijednost ne negiraju, ali sutinu ne shvataju, duhovni svijet kao svijet drugih bia i duhovne supstance za njih praktino ne postoje, Religija je za njih optimalno psihiko stanje, dobar nain samozatite od stresova i potresa, izvor trpljenja, nada za vrijeme bolesti, mir u asu smrti, a gdje je ivi Bog - neizvjesno je. Zato su neki od takvih psihologa skloni da gledaju na religiju i njene zapovijesti,

obrede i rituale kao na lijek posebno potreban za slabu, poremeenu psihu, i religija se primjenjuje u svezi sa takvim pojavama kao to su psihoanaliza, hipnoza i meditacija. Neki od njih idu jo dalje i spremni su tvrditi da su niz psiholokih oboljenja, narkomanija i alkoholizam ne samo subjektivni procesi, ne samo raslabljena podsvijest, ve i prodor u demonski svijet. Ponekad psiholozi smatraju askete vrijednim materijalom za samoanalizu, ali u cjelini religija za njih ima duhovnu, a ne duevnu vrijednost: to je vii ideal kome tei ovjek, to je sposobniji da ivi u ekstremnim uslovima savremenog svijeta. Jasan primjer ovakve dvojnosti je akademik Pavlov. Iako nosi krst, vri religiozne obrede, uzima i blagoslov od svetenika, on u isto vrijeme daje saglasnost da stupi u lanstvo anglikanskog ateistikog drutva pod nazivom "Racionalist", pod izgovorom da religiju smatra potrebnom za ljude odreenog psiholokog sastava, "slabe konstitucije". Religioznost svoje ene Mendeljejevljeve kerke, on prati, prema njegovim rijeima, sa "groznim osjeanjem". Hronina bolest inteligencije je duhovna gordost; ona se obino krije pod lanim rijeima o dostojanstvu ovjeka. U stvari, ovdje je rije o izdvajanju sebe u neku elitu, o kienju svojim intelektom, i nijedan se intelektualac nee ozbiljno uporediti ni sa seljakom, ni sa zanatlijom niti sa onim koji stoji na niem obrazovnom nivou. Naprotiv, pod ovim rijeima o dostojanstvu skriva se suparnitvo i neutoljiva elja za prestiom. esto se uje od intelektualaca: "Kako ja mogu stajati u hramu pored nekakvih starica i neuglednih ljudi!" Rijetko e koji slikar rei da je njegov sabrat talentovaniji od njega, rijetko e se koji kompozitor sloiti da je neki drugi izrazio dublje tamu ovjeijih osjeanja od njega, rijetko koji pjesnik ne smatra sebe "super pjesnikom" dananjice; rijetko koji glumac ne podsjea da je njegov genij ostao do sada nepriznat u svijetu. Ako takav ovjek ne uvidi u sebi ovu stranu bolest realno, ne uvidi da se, kako i on sam tako i ostala "elita", koja galami o dostojanstvu ovjeka i sluenju narodu, bave iz osjeanja suparnitva i ljubomore najpodlijim intrigama, spletkama, blate jedan drugog; ako ne doe do uda sagledavanja, ne bljeska, ve praine svojih strasti, takvih ljudi kao to su Bodler, Igo, Brjusov, Blok, Andrej Beli i Meterlink - onda e njegova religioznost primiti demonski karakter. Zato i nije udo to su pripadali tajnim demonskim sektama. Jeres ima obino dva uzroka. Prvi - lani mistini pogled, kada ovjek ne oistivi se od grijeha, ne obuzdavi svoje strasti, ne smirivi svoju gordost, tei prema vienju duhovnog svijeta, i ovdje se slino susree sa slinim; gordi duh ovjeka ulazi u dodir sa gordim duhom zlobe. Drugi uzrok jeresi je gordost razuma, koju bismo nazvali intelektualnim prostaklukomAko, pak, ovi ljudi koji sebe smatraju elitom i ak sebi izaberu duhovnika, onda mu oni rijetko potinjavaju svoju volju; oni e ga pitati o duhovnom ivotu, postavljati kazuistika pitanja, truditi se da iznenade svojim znanjem, odgovorima na njegove savjete i blagoslove. I uskoro e se to zavriti time to e njihov duhovnik mahnuti rukom i rei: "Radite ta hoete!" poto je tua volja neprobojan zid. Ili e pak oni sami zakljuiti da ih njihov duhovnik ne shvata poto je za njih neprosveen ovjek, a posluanje - to je bolest koja smeta njihovom uzletu. ovjek smatra samog sebe kriterijumom istine, i na osnovu svojih znanja i predstava, veoma ogranienih a iskrivljenih, poinje da reava metafizika pitanja u smislu da se metafiziki svijet moe obujmiti ovjekovom milju. On ne shvata da je metafiziki svijet svijet drugog bia, drugih

kategorija, da se u vezu sa tajnom moe stupiti samo kroz strahopotovanje prema tajni. Istinsko znanje iri kod ovjeka horizonte njegovog neznanja, a ovdje je duhovna bolest: ovjek ne zna svoje neznanje i najsmjelije govori o onome to nije vidio i postigao. Meu lanovima jeresi teko je nai stvarno inteligentne ljude: ali ak i kod najeruditivnijeg naunika i blistavog filosofa, ako ne bude hrianin u svome svakodnevnom ivotu, ako ne pone vriti jevaneljske zapovijesti, a hoe da spozna duhovni svijet sile svoga uma, istina e iskliznuti kao zrak iz rupe, koja hoe da ga uhvati. Racionalistiki jeretici javljali su se zbog toga to u konanim i ogranienim pokuavali obuhvatiti i odrediti neogranieno, a u stvari, ostali su pri matarijama svoga uma. Gordost uma manifestuje se u lanom osjeanju slobode. Jedan intelektualac je govorio da mu je blie gnostiko "jevanelje", nego jevanelje koje je prihvatila Crkva. Uzrok ovoga on sam nije mogao razumom objasniti, ali je ipak rekao glavno: kad itam kanonsko jevanelje, osjeam se Boijim robom. Ovdje je u pitanju tragino neshvatanje onoga da kroz Boije robovanje ovjek prestaje biti rob grijeha i da blagodau Boijom dobija slobodu, a demon lanu slobodu. Sve veliko se obavlja u tihovanju. Tajna tihovanja je malo razumljiva za savremenog intelektualca, koji se rodio i ivi u svijetu rijei. Za njega tihovanje nije punoa onog drugog ivota, i koga rije nije jaka da izrazi; za njega je utanje grobna pusto. Intelektualac je uvijek buan, on malo lii na generator koji ljudima daje svjetlost, ali i buku. Misao na to da nema ta da kae, za njega zvui kao poraz. Jedan od uzroka zato intelektualac rijetko posjeuje crkvu, ili je uopte ne posjeuje, po njegovim rijeima, je u tome to sa "naim svetenicima kulturan ovjek nema o emu da razgovara". Intelektualcu je nerazumljivo to da je svetenik vrilac tajni, a tajne su ivot za ovjeiju duu; on hoe da svetenik bude obrazovani vodi po hramu. Kada je poznati duhovni pisac E. Poseljanin izgubio voljenu enu i prijatelji mu savjetovali da napusti svijet i ode u manastir, odgovorio je: "Ja bih ostavio svijet, ali e me u manastiru poslati da radim u konjunici". Ne znamo kakvo bi posluanje dali tom ovjeku, ali je tano osjetio da e se monasi u manastiru potruditi da ukrote njegov duh, da bi se iz duhovnog pisca pretvorio u duhovnog djelatelja. Istinski duhovni ivot skriva se od svijeta. Kako je to teko onima koji pokuavaju da osvoje svijet svojim talentima! Mi ne govorimo da je to nemogue, - mi govorimo da je to teko... Sada emo prei na drugi dio inteligencije, na onaj koji se bavi politikom i upravom. Religija je zasnovana na potenom sluenju istini, politika na pragmatizmu, umijeu da se izvue korist iz svih okolnosti. Religija podrava ponovno roenje linosti, osloboenje linosti od kolektivnog ropstva, od terora zajednice, od onoga duha svijeta koji spreava ljude da se klanjaju Bogu umjesto zlatnom teletu. Religija kida pauinu drutvenih odnosa dunikih obaveza i postavlja kao svoj cilj ono to se nalazi van granica zemaljskog bia. Politika i upravljanje ubijaju linost, tamo su interesi drave, firme, kancelarije, i dr. Uz to su interesi potpuno zemaljski i utilitarni - oni ostaju i uvruju se u borbi u kojoj pobjeuje najjai, Potena politika je ona za koju je potenje korisno; poteno upravljanje je ono kome naruavanje pravila moe prijetiti bankrotom.

Ovdje se dobija udna dvostrukost: politike obino istupaju sa pozicija morala, one smatraju moralnost korisnom za ouvanje dravnih struktura, one iskazuju lojalnost u odnosu na religiju, a istodobno njene zapovijesti smatraju neobavezujuima za sebe, jer je za njih sluenje dravi ili korporaciji cilj koji je obujmio njihove snage, cilj koji oni smatraju najvanijim. Moe se rei da su oni religiozni u tom smislu to se koriste religijom. Najee su to ljudi koji su, ustvari, indiferentni prema pitanjima religije; granice religije, pravdoljubivost, nepotenost, ljubav prema neprijateljima nisu u skladu sa naelima borbe za presti. Plod ovoga je da se opteovjeansko uvijek rtvuje pojedinanom. Zato religija takvih ljudi, ako ona uopte postoji, ima uglavnom deklarativni karakter. Religija - mi imamo u vidu hrianstvo -zahtijeva od ovjeka da govori istinu, da bude pravedan ak i prema svojim suparnicima; meutim, kako politika i uprava dijele svijet na "svoje" i "tue", takva podjela je kraj religije. Zato je vremena sve manje

Savremeni ovjek snano osjea suavanje vremena. ini se da vrijeme leti sve bre i bre. No smjenjuje dan kao da jutro otvara trepavice neba, a u magnovenju vee ih zatvara. U djetinjstvu se inilo da dan traje neobino dugo, da sunce lagano, gotovo neprimijetno, kao ogromni brod, plovi u nepreglednim prostranstvima neba i, najzad, posle duge plovidbe dospijeva u pristanite za planinama koje oiviavaju horizont. Nastaje sumrak kao predvorje noi, kao antrakt za vrijeme koga se mijenjaju dekoracije. Ali, evo, otvara se zastor noi i pali se prva svjetlucava zvijezda, kao svjeica u dubini plavoga prozrano-kristalnog neba. Promie vrijeme, pali se druga zvjezdica, a zatim se nebo prekriva zvijezdama kao da je neija ruka prosula vatrene cvjetove po nebeskom cvodu. Tamni se plavetnilo neba, sve su jasnije zvijezde nad zemljom. I taj poetak noi razvuen je za dijete kao da je u prostranstvu nekoliko godina. Samo vrijeme ini mu se melodino kao dua uspavanka. A kako mi doivljavamo to isto vrijeme sada? Ono nam se ini skraeno, kao da je smotano u klupko ili stegnuto u oprugu. Nedostatak vremena je hronina bolest vijeka. Mi se zadiemo od njega kao od nedostatka kiseonika. Na tehniki vijek trebalo bi da nam da vie mogunosti nego ranije; ali mi, naprotiv, osjeamo da se vrijeme negdje gubi, kao da propada u provaliju, i mi ne stiemo da obavimo onaj obim posla koji smo ranije lako postizali. Mnogi govore: "Ja se sjeam onog vremena kada smo itali knjige poseivali se, radili ponekad u dvije smjene; a sada nema se kad otvoriti knjiga, a sa poznanicima optimo najee telefonom." U emu je stvar? Nije li hronino obolio sam hronos? Vjerovatno najdublje rasuivanje o vremenu moe se nai kod bl. Avgustina u njegovima besmrtnim "Ispovijestima". On sam ukazuje da postoje dva raunanja vremena: vanjsko i unutranje. Vanjski aspekt vremena -to je kalendarsko vrijeme, koje ima odreene objektivne orijentire koji su prihvaeni kao etaloni. To vrijeme je utvreno i stalno. Unutrarnji aspekt vremena - to je vrijeme koje preivljava i biljei naa dua ritmovima i procesima samog ovjejeg organizma. To je subjektivno vrijeme, i njega ovjek prima kao neprekidno stisnuto vrijeme, kao skraivanje samih kalendarskih perioda.

Ova zagonetka je teko reiva zato to ulazimo u oblast pretpostvki te vrijeme kao da modeliramo. ovjek neprekidno prima bujicu informacija spolja. Ova informacija ne nestaje, ve se odlae u njegovom pamenju u nekakve nevidljive za nas kodove. Svaka informacija trai svoje mjesto u analima sjeanja, to se moe rei da se kod nas neprestano vri obrada vanjskih informacija. Ako uporedimo psihu sa loptom koja se vrti oko svoje ose, onda je ta lopta kod djeteta manje optereena informacijom, kree se bre i zato mu se vrijeme ini subjektivno duim; kasnije se ova lopta, punei se informacijom, oteava. NJeno kretanje se postepeno usporava, pa to ovjek prima subjektivno kao skraenje samoga vremena. Naravno, ovo je samo jedna nategnuta shema, ali mi i ne pretendujemo na matematiku formulu vremena, koju jo niko nije uspio izvaditi iz korjena beskonanosti. Mi samo elimo da pojasnimo nau misao. Znanje je ma sa dvije otrice. S jedne strane, mi se opiremo znanju, a sa druge, protok informacija, optereujui psihu, otima kod nas samo vrijeme. I vie od toga; bitna informacija postaje povremena; ona se pretvara ne u znanja, ve u magacin mrtvih podataka, koji lei u naoj podsvijesti kao u brodskoj tamnici. Zato su askete odlazili u pustinju, ili se zakljuavali u svoje kelije kao u grobnice i uzimali sa sobom samo najnunije stvari? - Da bi odbacili od sebe spoljanje informacije ili tanije da bi ih sveli pa najmanju mjeru. NJihova misao postojala je jasna i pronicljiva, a molitva je dobijala posebnu dubinu. ak i najprostija stvar, zauzima poseban prostor u ovjekovoj dui. On mora da je uva, da brine o njoj, uopte govorei, initi je dijelom svoje due. Da upravo tako stvari pune ne samo prostranstvo kue, nego i prostor due, tj. misli i osjeanje. One takoe skrauju vrijeme koje preivljava dua, kao da ga gutaju, na se oslobaajui od stvari, ili nekako mijenjajui namjetaj, ovjek osjea kako uzrasta potencijal njegove duevne slobode. Duhovni ivot mora ukljuivati u sebe borbu za vrijeme. U pogledu vanjskog vremena, veliki znaaj ima povezanost i poredak u poslovima. Ako je haos u poslovima, sve vie je neophodno vremena nego kole. Takoe, ovjek treba da smanji svoje zahtjeve - tjelesne i duevne, pa e mnoge brige otpasti same-od sebe. to se unutarnjeg vremena tie, ovdje je potreban naroit filter koji bi nekako regulisao potok pridolazeih informacija. Osim toga, ovjek treba da naui da izvjesno vrijeme provodi u usamljenosti, ostajui nasamo sa svojom duom. Nae oi, ui i jezik esto se pretvaraju u pukotine na posudi kroz koje istie njihov sadraj. To vodi do unutarnje pustoi. Zato hrianska asketa zahtijeva kontrolu nad vanjskim osjeanjima i tim velikim darom koji se naziva "rije". Za obradu, slaganje, razvrstavanje i smjetaj dobijene informacije u ogromna skladita memorije zahtjeva se neprekidno traenje psihike energije. Ako informacija raznih vidova: slikovna, reita i dr., ukljuujui emocionalnu, nadilazi odreeni nivo, onda ona kao mali teret zamara psihu ovjeka, naruava ravnoteu izmeu mehanikog i stvaralakog pamenja. ovjek, uzimajui veu koliinu hrane, ini svoje tijelo bolesnim i tromim. U prodrljivca se miii postepeno pretvaraju u mast i salo. Slino ovome je i psihiko zamaivanje kada pamenje postaje kao neko naduveno crijevo due. Najvei potencijal energije koju ima ovjeiji duh jeste oko due. Uz potok informacija, koje vie dolaze kao navodnjavanje, dua uzima energiju kod duha i samim tim kao da guta duh. Dua, kao agresor, osvaja kod duha njegovu unutarnju oblast i isisava njegove snage kao to

vampir isisava krv iz svoje rtve. Duh postaje nemoan i bolestan, a ako to stanje potraje vie godina, onda postaje uteilac koji prestaje ak da shvata svoje stanje i osjea bol. Ako se pokua odrediti pravo stanje naega duha, onda je to stanje drijemea, koje se primjeuje kratkim buenjem i dubokim snom. A u snu se gubi osjeanje vremena. Vrijeme odvojeno od vjenosti zaista prolazi kao san. Hrianski asketizam je reanimacija duha. Treba Izdvojiti prostranstvo due od kopija, uobraenja, i sjenki vanjtine, i dati duhu ono to mu pripada po pravu njegovog carskog roenja. Tada e ovjek osjetiti novu zapreminu vremena, osjetie lakou kad se oslobodi od tereta onoga to mu je tue, i doivjee radost slinu onoj radosti koju je vie puta osjeao u godinama djetinjstva, a zatim izgubio je i zaboravio. Asketizam ukljuuje u sebe pokajanje, molitvu, borbu sa strastima i kontrolu nad pet osjeanja. Prepodobni Simeon Novi Bogoslov je pisao: "Ko vlada sa pet osjeanja, vlada itavim svjetom". Mi emo dodati: Zato to ih pokoreva onome koji je stvorio svijet - Tvorcu vremena i venosti.

O pokajanju

Mi se nalazimo u stanju nekakvog beznaa, kao da se svijet pribliava katastrofi koju je nemogue sprijeiti. LJudima je oduzet glavni ivotni stimulans - nada. Izgleda da se teka tama sputa na zemlju i omotava je crnim pogrebnim pokrovom. Ovdje nisu u pitanju politiki potresi i neoekivane opake tekoe, ve nekakvo osjeanje metafizike tragedije u koju e biti uvuena sva zemlja. Postoji li izlaz iz ovoga stanja? Postoji li sposobnost duhovne reanimacije? Moe li se, ako ne vratiti, a ono bar, u krajnjoj liniji, zaustaviti, usporiti taj proces eskalacije zla? Predlagali su nam i predlau razliite savjete i utjehe - bolesnika ubjeuju da je zdrav, esto crtaju utopistike slike koje podsjeaju na bajke o "srenim ostrvima", ali to malo pomae. Poslije dopinga pojaava se gubljenje snage, poslije iluzija raspaljenih gordou, jo je vee razoarenje. Gdje je izlaz, i ima li ga? Odgovor moemo nai samo u jednom istom izvoru Svetom pismu, koje ne lae, koje ne grijei i ne dovodi u zabludu. U tekim vremenima istorije proroci su prizivali narod na sveopte pokajanje. Prizivali su svakoga da uvidi svoje grijehe i osjeti svoju odgovornost za njih. Prizivali su narod da ostavi idole i vrati se Bogu svojih otaca. Samo pokajanjem otpoinje ponovno roenje, samo kroz bol teko oboljeli se vraa u ivot. ovjek koji ne osjea bol mrtav je. Dua koja ne osjea svoje grijehe, pretvara se u trup. Drugoga puta nema: ili pokajanje - kao jedini put prema Bogu, ili

gubitak Boga i beznadenost. Samo aa pokajnikih suza moe na sudu Boijem prevagnuti more ovjejeg grijeha. Ne moe se rei da je u naem drutvu iezlo dobro; to bi bilo netano. Jo na sreu, ima mnogo primjera dobrote, saosjeanja, sluenja ljudima, ali je tragedija u tome to su ljudi zaboravili na pokajanje. Izgleda da je nekakva mrana sila ukrala od nas ovaj veliki boanski dar, ovo vaskrsenje prije tjelesne smrti. Blagodat se povraa onim istim putem kojim i odlazi. Blagodat nas ostavlja poslije naih grijehova. A grijehovi postaju sjemenje onih trnja i bodlji od kojih zarastaju naa ranije procvjetala polja. Grijesi postaju predvorje onih katastrofa ije pribliavanje osjeaju ak i due ljudi koji su daleko od vjere. Naa greka je u tome to opravdavamo sebe, traimo van nas uzroke naih nesrea, te jevaneljski priziv na pokajanje ne nalazi ivog odjeka u naem srcu, a ako se i kajemo, onda je to ritualno i formalno, kao da zaboravljamo na tragine posledice grijeha. To pitanje je veoma vano, jedno od najbitnijih pitanja hrianskog morala. Svjetski moral je zasnovan na gordosti - linoj i drutvenoj - na onome to pogreno nazivaju ovjejim dostojanstvom. Ponekad se smatra ak korisnim vjetaki razvijati ovu gordost, kao da se rauna s tim da e ovjek postati onakav kakvim ga predstavljaju, hvalei ga. Ali rezultati su gotovo uvijek jadni: ovjek koji se uvjerio u svoje "dobroinstvo", obino se umiruje time, smatra da je kod njega sve u redu, nema zbog ega da se popravlja, nego mu preostaje samo da se raduje to je takav - dobar. Ali ivot nikoga ne mazi, i onaj koji je stekao kompleks svoje pravice nalazi se u tekom sukobu sa onima koji se s njim ne slau i koji mu protivree. Takvom se ovjeku ini da je on ovaploenje dobra i nepogreivosti, a da su drugi nosioci zla. Neumijee uvidjeti svoje greke, nehtjenje osuditi sebe dovodi do toga da se hladi prijateljstvo, raspadaju se porodice, ljudi se otuuju jedni od drugih. Kompleks vlastite pravednosti jeste najtei jaram koji ovjek moe nositi. Pokajanje je sud nad sobom prije Boijeg suda. A takvom se ovjeku ini da ga nepravedno poniavaju i vrijeaju. Kao da moe istupati samo u ulozi okrivljenog. Ovo je uvijek rizino i bezperspektivno. Ne sagledavi duboko svoje grehove, svoje krivice, svoju unutarnju izopaenost, ovjek se ne moe promijeniti, ne moe se pokajati i primiti Boiju blagodat, ne moe stupiti u nove odnose sa ljudima i s Bogom. On lii na nekakvog udnog bezumnika koji je zbog gordosti sam sebe strpao u brlog. Meu gordim ljudima oni mogu imati mjesto solidarnosti i neto poput prijateljstva samo u jednom sluaju: kada istupaju zajedno protiv zamiljenog, ali i stvarnog protivnika; ali kada je ovaj "faktor" udruenosti nestane, onda od stvorene solidarnosti ne ostaje ni traga. Jedanput je aleksandrijski arhiepiskop upitao Avu Nitrijske gore koji je posao jedino, prema njegovom dugogodinjem iskustvu, najvii na podvinikom putu? Ovaj je odgovorio: "stalni samoprekor" - stalni prekor, to jest, uvijek i u svemu kriviti samo jedino samog sebe. Arhiepiskop je rekao: To ne samo da je najvie djelanje, ve i jedini put spasenja. Ovdje su izvori hrianskog i svjetskog morala, ovde je granica koja dijeli ova dva kolosijeka. Ispovjest je sveta Tajna i vanjski oblik pokajanja. Ima ljudi koji se kaju vatreno i iskreno, ali kakva je ispovjest kod veine? Obini ljudi esto izgovaraju zvune fraze, slabo shvatajui

njihov smisao. to se tie velikog dijela predstavnika inteligencije, oni se ispovjedaju ili piu o ispovijesti kao o psiholokoj samoanalizi, ali njoj nedostaje osnovno - gnuanje prema svome grijehu i elja da se bori sa grijehom u budunosti. Zato njihove ispovjesti lie na knjievno istraivanje osjeanja traginosti grijeha, grijeha - kao smrti due. Tek osudom samog sebe poinje duhovni preporod ovjeka. Oholi ne moe voljeti, on ne umije biti blagodaran. Samo smireni je sposoban da vidi privlanost i dobrotu drugoga. Smirenje se stie pokajanjem i samo pokajanje raste i produbljuje se prema mjeri smirenja. Blagodat je skrivala od svetih otaca njihovu moralnost i duhovnu visinu, zato su se oni do same smrti smatrali grenicima. Ko se divi svojim vrlinama i pria o njima, taj time svjedoi da je lien blagodati i duhovno je nag. Samo smirenje daje ljudima sposobnost da iskreno potuju jedan drugoga. Traiti od sebe vie nego od blinjih, biti zahvalan za uinjeno dobro, za ukazanu panju, pratati tue greke - eto temelja na kome se moe graditi hrianska porodica, a - znai i drutvo. ovjek koji umije da okrivljuje sebe nee gubiti unutarnji mir, nee proklinjati ljude i ivotne okolnosti i udarati glavom u zid. Razmiljae o tome kako je on napravio greke, kako je trebao postupiti da bi ih po mogunosti ispravio, i ak e au najteih iskuenja primiti kao lijek za oienje svoje due. Govorili smo o pokajanju i smirenju kao o osnovi hrianskog morala i ljubavi, kao naelu ljudskih uzajamnih odnosa, kao pokazatelju drutvenog preporoda. Ali postoji i druga metafizika strana. Grijeh, koji nije opran pokajanjem, ne nestaje; kao to kapljice kie obrazuju potoke tako i grijesi ljudi, sjedinivi se, obrazuju ruilaku snagu, koja se projavljuje na fizikom planu u vidu ratova, drutvenih nemira gladi, epidemija i prirodnih kataklizmi. Ova sila, ova moralna energija naih grijeha otvara demonima iroko polje djelatnosti na zemlji. Zato od pokajanja zavisi sudbina naroda, zemalja i itavog ovjeanstva. Neko e rei: "Zaista, kakvo e znaenje za svijet imati moje pokajanje ili pokajanje malog broja ljudi?" Sjetimo se: Gospod je traio u Sodomu deset pravednih, ali ih nije naao, inae bi grad bio poteen. U Sodomu je iveo pravedni Lot. Sveti Jovan Zlatoust pie da je Lot bio pravedan zato to, ivei u Sodomu i muei se, videi grijehe njihove, nije osuivao nikoga. Neka svaki ovjek zapali svoju svijeu pokajanja, a to znai, oprosti svima, moli se za sve i odgovori dobrom na zlo. Neka se svaki ovjek pokaje za sebe i svoje blie: njegova svijea nee biti usamljena pored nje e se zapaliti i druge svijee. Neka on uva vatru u svome srcu: "Gospode, Isuse Hriste, Sine Boiji, pomiluj me grenog". Samo pokajanje je nada, a nada, sjedinjena s ljubavlju, ne moe biti odbaena od Boga.

Postoji li "djelimina blagodat"

U posljednje vrijeme pojavilo se udno uenje o "djeliminoj blagodati", koje se zastupa u inoslavnim konfesijama i sektama kao zakrljalim ostacima prvonaalne jedinstvene Crkve. To

lii na sledee poreenje: u potoku voda pokriva samo stopala, u rijeci dopire do koljena, u veoj rijeci do ramena, a u dubokoj - pokriva ovjeka preko glave; na taj nain ispada da je razlika izmeu pravoslavlja i inoslavlja razlika u stepenu intenzivnosti blagodati. Takvo raunanje koliine blagodati zvui kao ala. Uenje o "djeliminoj blagodati" lii na uenje o relativnoj istini u filosofiji, koje u svome logikom slijedu dovodi ovjeka do agnosticizma i skepticizma. "Djelimina blagodat" je, znai, nepotpuna, nesavrena blagodat, to je zabluda. Blagodat je vjena boanska sila i energija, koja istie iz njedara Boanskog bia. To je netvarna tavorska svjetlost u kojoj je Hristos projavio Svoje Boanstvo. Pravoslavna Crkva, slijedei uenje svetitelja Grigorija Palame i atonskih isihista, potvreno na itavom kizu pomjesnih carigradskih sabora (koji su sazvani ovim povodom u 14. stoljeu), nazvala je blagodat Boanskom. Moe li Boanstvo biti krnje, ogranieno i djelimino? Druga je stvar to se blagodat moe pojavljivati u razliitim dejstvima i svojstvima, ali u svojoj prirodnoj nedjeljivosti ona je apsolutna. Prema rimokatolikom uenju, blagodat je stvorena i adekvatna Boanskom djelovanju, prema tome ona je slubena sila, a nije obraena, okrenuta prema svijetu modalnosti Boanstva. Blagodat je nazvana boanskom i ako je, uz to, ograniena i nesavrena, ogranieno je i nesavreno samo boanstvo, a to je ve lano boanstvo. Zato priznavati inoslavnim konfesijama blagodat, ali ne boansku i ne apsolutnu, ve neku drugu - znai pripisati njihovim kultovima psevdoboansku silu. Govoriti o dejstvu jedne te iste blagodati u razliitim konfesijama znai izjednaavati pravoslavlje sa jeresju i ruiti sam pojam Crkve. Postoji jo jedna varijanta liberalnog bogoslovlja: dopustiti da u razliitim konfesijama djeluje boanska apsolutna blagodat, ali jeres pravi prepreke ljudima da usvoje ovu blagodat, i oni joj se pridruuju samo djelimino, u onoj mjeri u kojoj je njihova vjeroispovijest pribliena pravoslavlju. Ali ovdje nastaje pitanje: da li je u ovakvom sluaju za njih blagodat spasonosna? Ako jeste, zato se onda Crkva brino ograivala od jeresi? Jer tada proizilazi, da rijei "jeres" uopte gubi svoj zlokobni znaaj, pa postaje neto to se naziva nekom "istinom drugog reda" (kako govore trgovci, proizvodi drugorazredne svjeine, koji ne miriu ba lijepo, ali se ipak mogu jesti). Ipak Crkva ui da je Duh Sveti - Duh Istine, koji ne moe da djeluje na polju duhovne lai. A jeres je metafizika la. Naveemo primjer: jeretik Apolinarije je uio da je Hristos primio ovjeje tijelo i duu, sa izuzetkom ovjejeg uma, koji je zamijenio njegov Boanski um. Na raun ovoga uenja Sveti Grigorije Bogoslov kae: Ako kod Hrista nije ljudski um, onda ni moj um nije iscijeljen, ako Hristos nije savreni ovjek, onda, znai, da ja nijesam spasen. Jeres je intelektualni i dogmatski grijeh, misaona trule, la rasuivanja kod koje je osveenje uma blagodau, a prema tome, due - nemogue. Um koji vjeruje u la kao u istinu, protivi se djelovanju blagodati Samo spasenje je sinergija blagodati i ovjeje volje, koja je pokorna blagodati. Osvjeenje uma je mogue kod sinergije bogoslovske istine, u kojoj su ukljueni um i blagodat Boija, a ova sinergija je mogua samo kod postojanja dogmatske istine ako se ukljui mali um u veliki um Crkve ("Crkva ima um Hristov" 1. Kor 2, 16). Vjera u la izjednaava um sa

lai. Zato iskljuuje sinergiju saznanja i blagodati. Dakle, um jeretika ostaje nepoznat. Na ta onda djeluje blagodat, ta ona osvetava? Ako je dua bezumna, onda takva dua ne postoji. Ako se malo odmaknemo od naeg predmeta, rei emo da ak bezumlje i ludilo, ne odsustvo uma u dui, ve povreda one pogranine oblasti izmeu due i materije (tijelo) gdje se deava opaanje i usvajanje vanjske informacije i odgovarajue reagovanje organizma na vanjske pobuditelje, gdje se obrazuje proforistika rije, bezumlje ne unitava um, ve sistem signalne veze, to su elementi due. Razgovor o tome da u jeresi postoji blagodat, a jeretik ne moe da je primi, vie lii na priu o lisici i rodi: hrana stoji na stolu, a gost ostaje gladan. I uopte, uenje o djeliminoj i nepotpunoj blagodati izaziva nedoumicu. Na dan Pedesetnice Crkva (u licu Apostola i Uenika Hristovih) dobila je onu punou blagodati koja ju je uinila jedinstvenom sa Crkvom Nebeskom i dala pravo da se naziva Tijelom Hrista Spasitelja. Nepotpunim moe biti, i u sutini uvijek biva, i ovjekovo pribliavanje blagodati, zbog njegove ogranienosti, nesavrenosti i grehovnosti. Ali ovdje nije nesavrena blagodat, ve ovjek. Sam vjeni ivot je vjeno punjenje blagodau, bez obzira na nesavrenost i ogranienost ovjekovu. Ako je blagodat djelimina, zakrljala i oskudna, onda ona moe i spasavati samo djelimino, ali takvo djelimino spasenje Pravoslavna Crkva ne poznaje, i treeg stanja posle smrti, osim raja i pakla, ne priznaje. Ako je suditi o dejstvu blagodati prema vanjskoj fragmentarnoj slinosti inoslavnih konfesija sa Pravoslavljem, onda e se dobiti slika blagodati kao o nekoj materijalnoj, ali prefinjenoj energiji, poput nekakve struje. Ispunjeni su odreeni uslovi - proradila je maina, i kroz icu je protekla struja. to je konfesija i sekta dalje od Pravoslavlja, time je loiji kvalitet provodnika i manje je jak napon struje. Ovdje se iskljuuje Bog kao glava Crkve, ovdje se Crkva iz ivog jedinstvenog organizma pretvara u isihazam, moda bolji od ostalih, ali ne jedini. Priznavanje efikasnosti tajni koje se vre u razliitim konfesijama prema njihovim "slinostima" s Crkvom pretvara mistiku u magiju, a magija je potinjavanje sutine formi. Teozofija govori o tome da nijedna religija nema punou istine, ve samo relativnu istinu prema tome, izravnjava religije u nekakvom nesavrenstvu. I ekumenizam, budui djelimini sluaj teosofije, u svom radikalnom obliku govori o tome da ni jedna religija nije savrena, pa konfesije treba da ue jedna od druge, a u "liberalno-polovinom" obliku doputa da odreene konfesije imaju neke prednosti (meu njima pravoslavne, koje uestvuju u ekumenskom pokretu, smatraju, naravno, da je Pravoslavlje najvei oblik hrianstva). Ako se pretpostavi da je to zaista tako, i razlika izmeu Pravoslavlja i inoslavlja se ogleda u veem ili manjem stepenu dejstva blagodati, onda sva istorija Crkve do 20. v. predstavlja ili nerazumijevanje ili vapijui grijeh protiv ljubavi. Zar treba bacati anatemu na jeretike zbog toga to u njima manje djeluje blagodat? Ipak dopustiti takvo shvatanje - znai odrei se samog pojma Crkve kao mistinog Tijela Isusa Hrista Spasitelja i pretvarati je u ljudsko drutvo, poput kluba, stranke ili udruenja. Ako je mogue spasenje u drugim konfesijama, onda anatema koju izgovara Crkva jereticima, i koja se ponavlja svake godine na Nedelju Pravoslavlja, vie lii na bratoubistvo. Zato je drevna Crkva odsijecala jeretike od svoga tijela kao gangrenozne lanove? Zar je ona imala manje ljubavi od savremenih ekumenista? Apostol ljubavi Jovan Bogoslov zabranjivao je hrianima da uvode jeretike u svoj dom i da ih ak pozdravljaju (2. Jn 10), a eto, on je bio najomiljeniji uenik

Hrista Spasitelja. Znai, hrianska ljubav je neto drugo, a ne liberalni indiferentizam prema vjeri, koji pod platom ljubavi krije svoju ravnodunost prema istini. Najvei meu prepodobnima, Antonije Veliki, izaao je iz pustinje da bi razotkrio arijevsku jeres. Sveti Nikolaj je pokazao posebnu revnost za Pravoslavlje na Prvom vaseljenskom saboru. Moete li zamisliti ekumenski sabor na kome sveti Nikolaj i Arije, drei se za ruke uzvikuju ekumenske parole i izjavljuju da treba vie obraati panju na ono to sjedinjuje, a manje na ono to razjedinjuje? Prvovrhovni apostol Petar je svojom molitvom na smrt zaprepastio gnostika Simeona Maga. Kako prenijeti takav postupak prvovrhovnog apostola na "njene" due ekumenista - liberala koji sa divljenjem prate rituale plesaa bezbonika - amana za vrijeme ekumenskih sabora?! Ako je u Crkvi punoa blagodati, a kod jeresi djelimina blagodat, onda dolazi do toga da se blagodat razdijelila i da vea blagodat baca anatemu na manju. A crkvena anatema je slika i prilika Stranog suda. Zatim se pred nama javlja jo jedno zagonetno pitanje: zato je inoslavnim konfesijama data "nepotpuna, djelimina blagodat", ako ne za spasenje - znai, za veliku osudu? Tada se ona pretvara u kaznu Boiju, tada e bezbonicima biti bolje nego inoslavnima koji ginu sa takvom "blagodau". Crkva jednako - potuje muenike, koji su uzeli na sebe smrt, kako zbog odbijanja, da prinesu rtvu idolima, tako i zbog odbijanja da preu u inoslavlje, da kaemo u uniju (unijaenje). Uz to, ona ne rauna kakvu e religiju primiti odstupnik, jer grijeh samoubice je jednako straan nezavisno od toga da li se otrovao, objesio ili bacio sa litice. Pitanje se moe postaviti i ovako: jesu li inoslavni uopte hriani? Ako hrianstvo oznaava vjeru u Hrista Spasitelja, onda su oni hriani. A ako se pod hrianstvom shvata mistiki odraz Hristovog lika u ovjekovoj dui i optenje sa Duhom Svetim, onda je to mogue samo u Pravoslavnoj crkvi. Neki tvrde da je monofizitstvo jeres, poto je bilo osueno na etvrtom vaseljenskom saboru, a rimokatolianstvo se ne moe nazvati jeresju poto se otpadanje Rimskog patrijarhata desilo poslije vaseljenskih sabora, pa navedeno pitanje ostaje otvoreno. Ovaj dokaz nam se ini zaprepaujui, jer protestantizam se pojavio jo kasnije, pa po toj logici protestanti nisu jeretici. A takve sektake organizacije kao "Jehovini svjedoci", "Vojska Spasa", u ijim je metrikama prikazan 19. vijek, znai, takoe nisu jeresi jer vaseljenski sabori nisu mogli podvri njihova uenja anatemi?! to se tie konkretno rimokatolianstva, to se u saborskim zakljucima esto ponavljalo zabranjivanje Simvola vjere kao osnove dogmatskog jedinstva. Ve je u tome rimokatolicizam suprotstavio sebi Vaseljensku Crkvu. Na pravoslavnim saborima i savjetovanjima Istonih patrijaraha rimokatolicizam je nazvan latinskom jeresi i papizmom. (Vidi npr.: "Okruna Poslanica Jedinstvene Svete Saborne Apostolske Crkve svim hrianima", 1848. god. koju su potpisali istoni patrijarsi i njihovi Sinodi). Mi smatramo da uenje o "relativnoj blagodati" povlai za sobom uenje o relativnom spasenju. Obavljaju li se Tajne u inoslavnim konfesijama? Ako se obavljaju, onda u to udne tajne koje ne spasavaju. Tajna koju nije usvojio ovjek, ne pribliava ga, ve udaljava od Boga, moe sluiti vie kao znamenje budue kazne.

ta onda pak djeluje u tim konfesijama, kakva sila? Mislimo da tamo objedinjuje polje duevnog nadahnua. Tamo mogu biti jake emocije, duboke meditacije koje doseu do intelektualnih ekstaza i stigmacija: moe biti duevna ljubav koja se manifestuje u podvigu samoportvovanja. Ali tamo nema ivota Duha - sve je progutala dua. Zato su Sveti oci zabranjivali hrianima da se mole u neznaboakim kapelama i u jeretikim objektima ne pravei razliku izmeu ukljuivanja u neznaboake i jeretike rituale i odreujui iste kazne? Zato to neznabotvo znai odsustvo istine Hrista Spasitelja, a jeres je imitacija istine, a svaka imitacija je duhovna la. Odlunost sa kojom je Crkva zabranjivala moliti se zajedno sa neznabocima, jereticima, raskolnicima i svima uopte koji su odlueni od nje, svjedoi o tome da to nije prosto "pedagoko" naelo, ve realno gledite da van Crkve nema i ne moe biti spasenja. Molitva sa jereticima je dobrovoljno ulaenje u onu oblast duevnih strasti i mranih sila koje poseu za carstvom Logosa, za svjetovnom granicom Crkve. Molitva sa jereticima i neznabocima pothranjuje sumnje u postojanje jedinstvene istinske Crkve. Crkva je mistiko tijelo Boga. Samo kroz Crkvu istinski lik Hrista moe se odslikati u dui ovjeka; u drugim konfesijama ovaj lik je iskvaren i promijenjen, mada nosi to isto ime. Vjera u spasonosnost drugih vjeroispovijesti ili samo u mogunosti djeliminog osveenja u njima ini poseban eklisioloki politeizam. Preko svetenika djeluje blagodat koja je prisutna u Crkvi. Sama blagodat se moe nazvati duhovnom supstancom Crkve. Sabornim pravilima je zabranjeno blagoslov uzimati kod jeretika, poto je "blagosiljanje jeretika - blebetanje". Ve su Oci stare Crkve rekli: "Kome Crkva nije majka - tome Bog nije Otac . Vjeni ivot je vjeno pribjeite blagodati, koje poinje ovdje na zemlji i nema kraja. Bogu Ocu se moe prii samo kroz Isusa Hrista u blagodati Duha Svetoga.

Traginost apokaliptikog vremena

Ako upitate ljude ta oni hoe i ta oekuju od budunosti, dobiete najrazliitije odgovore: jedni e rei da ele ekonomski procvat; drugi, politike slobode; trei, vrste zakone koji bi kanjavali naruavanje morala; etvrti, ukidanje moralnih ogranienja, tj. mogunost ostvarenje svih ovjejih strasti. Jedni polau nadu u demokratski nain upravljanja, drugi u vaspostavljanje monarhije itd. Ali, ako se potrudimo da u ovom konglomeratu pogleda i miljenja naemo neto zajedniko za sve, onda se to moe formulisati ovako: svaki ovjek hoe sreu, mada ne shvata u emu je ona. Uz to veina ljudi vidi garanciju sree u vanjskim drutvenim strukturama, jedini mogui oblik vladanja vidi u ostvarivanju svojih trenutnih strasti i elja ("postupaj kako hoe samo ne ini tete drugima" - kao da se moe postupati prema impulsima svoje podsvijesti i biti u harmoniji sa drugima). Veina naih savremenika je zaboravila na samog ovjeka, tj. na njegov unutarnji svijet. itav svijet je odiseja ovjeje due, to je traenje "ostrva sree", ali takvo ostrvo ne postoji; njega nema ni na istorijskim kartama sa nestalim dravama, ni na geografskom globusu, u nekom arhipelagu. NJegovo mjesto je u utopijama i fantastinim romanima. Ali, ako kaemo da ovo ostrvo ipak postoji, onda je to ovjeija dua kojoj je dato da strijemi saznati ta je to srea. Veina naih savremenika vidi sreu u materijalnom bogatstvu: za njih je novac - ekvivalent blagostanja. Ali moe li novac donijeti ovjeku savrenu sreu? Moe li on za novac kupiti prijateljstvo, vjernost, sposobnost da voli i da bude voljen? Materijalno blagostanje najee gui unutarnji ivot, prevodi ovjeka u vanjsko. Car Solomon se molio: "Tatinu i rije lanu udalji od mene; siromatva ni bogatstva ne daj mi" (Prie 30, 8). Bogatstvo, i siromatvo, postaje " stega koja davi ovjekovu duu; ono je puni stalnom tugom. Jo nikoga bogatstvo nije uinilo boljim, naprotiv, u bogatim porodicama djeca se odgajaju kao nezahvalni egoisti. Kod bogatih ljudi obino atrofira osjeaj saosjeanja, njihovo srce kao da se zatvara u metalnu kutiju. Nije se sluajno kod siromanih pojavila poslovica: "Ne idi da prosi u bogate kvartove". Je li srean bogat ovjek? Ne, on ima ivu duu, a dua nije od zemlje, ve od neba, pa se ne moe zadovoljiti niim na zemlji. Tek to je dobila ono to je htjela, ona ve tei ka novom, eli jo vie. ovjekova strast je duevna provalija koja nema dna. Ono to se nedavno inilo blagostanjem, danas izgleda bijedom. ivot se pretvara u nezaustavljivu trku u nepoznato, trku u prazno. Takva dua nikada nee rei: "Ja sam dobila ono to sam eljela i sada sam srena". Naprotiv, ona kriom govori: "Kako mogu biti srena ako na zemlji nije sve moje?" ovjek eli vanjsko blagostanje. Hrianstvo shvata pod blagostanjem ono neophodno, ono to je u molitvi nazvano "hljebom nasunim". A za ovjeije strasti ovdje nema granica, one lie na morsku vodu: to je vie pije, vie edni. Sa vanjskim izobiljem dolazi degradacija unutranjega, to jest, samog ovjeka. ta ini ovjekov ivot divnim ak u svjetskom pogledu? Sigurno, sposobnost da bespotedno voli; i to je dublja ljubav, time ovjeji ivot postaje dublji. Ovdje bogatstvo postaje izdajnik, ono liava ovjeka ove dragocjene sposobnosti. Crkveno predanje sauvalo je rijei Spasitelja o

bogatom mladiu koji je otiao od njega (Mt 19, 16-14). Da je ovaj ovjek zaista ispunio zapovijesti, onda on ne bi mogao ostati bogat. Gospod je rekao: "Gdje je blago vae, ondje e biti i srce vae" (Mt 6, 21). Kod ljudi ije je "bogatstvo" samo ovdje na zemlji, srce stalno nagriza sakriveni crv - tuga i briga za svoje imanje, za svoje novce. Tako gospodar postaje rob svoga roba. Uopteno govorei, novci su rasuti po zemlji i onaj koji hoe da ih skupi, nema vremena da pogleda ak na nebo. Takav ovjek nema slobode i mira u srcu, esto gubi ono to je skupljao i pada u tugu i ak u oajanje. A ako je sauvao i umnoio ono to je imao, ipak e se ranije ili kasnije rastati sa ivotom kao posljednji siromah. Ali najgore se obino dogaa djeci takvih ljudi koja se odgajaju kao u stakleniku: bez rada i iskuenja, bez borbi i odricanja - onoga to je potrebno za moralni razvoj ovjeka, za stvaranje ovjeka kao linosti. Takva djeca obino postanu bezduno hladna prema svojim roditeljima. Konformizam dovodi do potronje kao norme odnosa, a ponekad (na sreu, ne esto) do vampirizma. Mnogi ljudi kojima je svijet zavidio, pred smrt su govorili da su bili duboko nesreni pa su kroz zlato lili za svijet nevidljive crne suze. Jedan bogata je rekao: "Kako mogu biti srean kad ne vole mene nego moje?" Ovo to smo rekli, naravno, nije opte i apsolutno pravilo u kome ne bi bilo izuzetaka; u protivnom ne bi bilo svetih meu knezovima ili carevima. Linost se zaista moe izdii iznad sredine: moe se i u zlatnom kavezu ostati ovjek a ne zvijer, ali ovo zahtjeva izuzetno visok nivo duhovne kulture. Da se zamislimo: zato u bogatim i civilizovanim zemljama ima vie psihiki bolesnih ljudi, narkomana i samoubica? Samo po sebi, samoubistvo je svjedoanstvo ovjeka pred vjenou da je ivot za njega besmislen i apsurdan. Neki vide sreu u tehnikom napretku i smatraju tehnoloki razvoj zemlje zemaljskim rajem, kao da izobilje kompjutera i maina moe vratiti na zemlju "zlatni vijek Saturna". Ali i ovdje se dogaa opta degradacija ovjeka - on se razvija jednostrano. Civilizacija ne samo da raskida savez sa kulturom (uostalom, taj savez je uvijek bio laan), nego joj i protivutei. Civilizacija na silu odvaja ovjeka od sredine, od prirode, od drugih bia; on, izdaleka izgled kao dvorac, unutra je komforna tamnica. Civilizacija razjedinjuje ljude, odvaja ih jedne od drugih, pa veliki gradovi postaju ne samo mravinjaci od stakla i betona i prave pustinje za duu. ovjek se odvaja od ljudi slinih sebi, ne rastojanjem, ve, odsustvom unutarnjeg kontakta, njemu ne trebaju ivi ljudi, daleko je zgodnije i lake druiti se sa mainom. ovjek pokuava da uloi u mainu program kolektivnog razuma, a ustvari, maina mu saoptava svoje osobine, stavlja u njega svoj kompjuterizovani sistem. ovjek tehnike civilizacije je isprogramiran kao maina. Pretvoren je u bioloki aparat, potinjen otrom reimu standarda, a u svojstvu alternative ovome standardu, moe suprotstaviti samo jedno - svoje vlastite nerve. Ovdje se susreemo sa udnim ovjekom: bezumlje kao bunt protiv maine. Patologija u slikarstvu, patologija u svim oblastima linog ivota. Ovdje maina ne samo da pobjeuje ovjeka, ve i ubija, unitava ga. U civilizovanim dravama porodica je u sutini razruena. Emocionalna ohlaenost savrenog ovjeka ogleda se prije svega u biti porodice. Supruzi postaju partneri, a sa partnerom se lako razilazi. Gradovi u tehnolokim zemljama pretvaraju se u nekakve ogromne drave, pa je iroko

polje stalnih stresova od kojih se ovjek ne moe zatititi i na koje se ne moe naviknuti. Sve to dri ivot u stalnoj napetosti, to jest stalno slabi i crpi psihiki i nervni sistem ovjeka. Ako zvijer stavite u kavez i stvorite joj najbolje uslove, iskljuivi joj samo jedno - slobodu, zvijer e ubrzo propasti. ovjek u gradu je ovjek lien slobode, potinjen tehnikim ritmovima. To je ovjek koji se gui od informacija, i to vjetakih i prefinjenih informacija. ivot u velikom gradu, u vrtlogu, stalnoj urbi, ivot pod pritiskom i u buci, koja djeluje na ovjeka kao otrov, jest opstanak u ekstremnim uslovima. Mi jo ne govorimo o psihikom polju takvih gradova, o atmosferi zasienoj strastima i bezumljem. Realno osjeamo tu stvarnost, posebno kad izlazimo iz grada ili ulazimo u njega. Tehnika civilizacija je otela ovjeku prirodu. Ona ju je strpala u parkove i nacionalne parkove i pokazuje ih savremenim ljudima kao eksponate muzeja. ovjek osjea svoju organsku vezu sa zemljom, biljkama, ivim stvorenjima, planinskim potocima, vjekovnim drveem, . ali on uvijek ostaje kao tua gromada -monstrum napravljen od stakla i betona. Zato je civilizacija obezvoljila ovjeka, unesreila. Mnogi vide dobrobit u ovom ili onom politikom sistemu, drutvenim strukturama, dobrotvornim organizacijama i dr. , ali politiko-drutvena ureenja su dolazila i odlazila, nicala i propadala, a ljudi ostajali ipak nesreni. Zlo i nepravda na zemlji nisu se smanjivali. Ako i moemo primijetiti nekakve promjene u ljudima tokom istorije, to je - sve vea moralna entropija kao bitka materijalizma i drutvenih oboljenja koja je u nae vrijeme primile karakter epidemije. Sve drutvene utopije zavravale su se neuspjehom, djelimino zato to nijesu uzimale u obzir tako oigledne i univerzalne injenice, kao to je iskvarenost ovjeje prirode, sklonost prema grijehu, kao demonski impuls koji ivi u dubinama ovjekovog srca. U vijeku tehnike civilizacije, koju nazivaju vijekom "emancipacije i osloboenja", ovjek se, ustvari, emancipuje i oslobaa od mranih principa, od moralnih normi, od glasa vlastite savjesti. Ako se srea sastoji u unutarnjem duhovnom svijetu ovjeka, onda je kod savremenog ovjeka taj svijet osiromaen i suen do krajnosti. Posebno u tehnoloki razvijenim zemljama, gdje ljudi ak lie jedni na druge. NJih kao da je iskompleksirao i isprogramirao jedan nevidljivi hipnotizer: oni dobijaju informaciju, . ogromnu po obimu, u stvarnosti ipak jednostranu i primitivnu. Ona lii na ponavljanje jednog te istog scenarija sa malenim razlikama u izgledu. Alternativa ovome je svijet fantastike sa uobiajenim filmovima uasa, ali u sutini, to je zavreni, zakodirani demonski svijet. Kau da ogromni vodopadi privlae ljude sa slabom psihom; kod njih se pojavljuje neobjanjiva elja da se bace u vodopad kao bi se predali sudbonosnom talasu - tako isto izgled zmije opinjava i sebi privlai zvijeri. I ovdje (sa ekrana televizora) mi vidimo neto slino - bijeg u bolest, u haos, u bezduje. Karakteristian je sie filmova - osvajanje zemlje od strane vanzemaljaca, grude trupova, eksplozije zgrada. Ovdje se podsvjesni osjeaj due oblai u simbole i likove - to je sagledavanje da su zemlju osvojili demonu, doljaci sa onoga nevidljivog svijeta, iz onih tamnih bezdana koje mi nazivamo adom i paklom. To je osjeanje da treba nekuda bjeati, da su gradovi osvijetljeni elektrinim plamenovima -

klopka u koju su natjerali ljude, ogromno groblje duha. I ovdje je tragizam apokaliptikog vremena. Vie sluenje ovjeanstvu Osnov hrianskog morala je ljubav, sjedinjenja sa pravdom. Sveti Dionisije Areopagit pie da su za spasenje potrebni pravilan cilj, dostojan predmet i ista sredstva, to jest - jedinstvo cilja i sredstva. Pravda - to je svojstvo ljubavi kao njen spoljanji omot. LJubav - to je sadraj pravde, njen ivot. Bez pravde se ljubav pretvara u slijepu strast, bez ljubavi pravda postaje stroga kazna. Egzegeti, otkrivajui simboliko znaenje Krsta, govorili su, da mi ovdje vidimo sjedinjenje pravosua i milosra. Nama mogu prigovarati da jevaneljske zapovijesti ljubavi i pravde prihvataju sve konfesije i sekte. Zato Pravoslavlje smatra da ovo uenje u istom i nepovrijeenom obliku uva samo ono? Zar rimokatolianstvo i protestantizam nemaju razgranatu mreu dobrotvornih organizacija na svim kontinentima? Zar oni nijesu projavili svijetu samopregorne misionare? Ovo pitanje je veoma vano, te ga je potrebno razmotriti ne na planu socijalnog odraza, ve u njegovoj mistikoj dubini. Poeemo od toga da rimokatolicizam drugaije nego Pravoslavlje razmatra tragediju ovjekovog pada u greh i njegove posljedice. Prema rimokatolikom uenju, grijeh je liio ovjeka natprirodne blagodati i time sasvim unio odreeni nesklad u njegov psihiki ivot, ali prirodne sile due ostale su nepovrijeene. Na taj nain na strasti se gleda ne kao na bolest due, ve kao pretjeranost i zloupotrebu. Takvo uenje prikriva katastrofalne posledice grijeha, liava duhovnu borbu sa grijehom i demonskom silom one napregnutosti, stalnih podviga i budnosti, koji su karakteristini za istone askete. Uenje o neprestanoj unutarnjoj molitvi, o iskorenjivanju strasti, o pokajanju kao osnovi duhovnog ivota, istiskuje se vanjskim podvigom i drutvenim sluenjem. To postaje posebno oigledno kroz uporeivanje pravoslavnog i rimokatolikog monatva kao glavnih pokazatelja crkvenog duha. Monatvo na Istoku je, prije svega, unutranji ivot, odricanje od svijeta, tenja ka stalnom bogooptenju. Rimokatoliko monatvo je izraz drutvenog sluenja Crkvi, a poto su njegovi naini raznoliki, onda je monatvo (jedinstveno na Istoku), na Zapadu stvorilo mnotvo redova monakih optina sa razliitim pravilima. U Rimokatolikoj crkvi monaki asketizam je odmah primio oblik reda i rada, to jest organizacije. Rimokatolicizam smatra prirodne duevne sile nepovredivim, te svoju propovijed poinje prizivanjem na ljubav. Ali na ljubav bez prethodnog oienja srca od strasti, - to je ljubav due a ne duha. Ona moe biti vatrena i snana, lijepa i emocionalna; ona moe nositi u sebi mnogo brige o patnjama drugih i njenosti, ali to je zemaljska ljubav, zasnovana na solidarnosti i dugu, ona je razblaena osjeajnou i sklona je afektiranju.

Pravoslavlje zapoinje propovijed pozivanjem na pokajanje: samo dugim putem oienja due od grijeha budi se ovjeji duh i srce osjea ljubav i patnju kao novi ivot, kao osjeanje ni sa im uporedivo, kao djelovanje samog Boanstva u srcu ovjeka. Ta ljubav je liena potresnih emocija, ona je tiha i duboka, njena osobina je - ljubiti Boga svim srcem svojim, a ljude kao sliku i priliku Boiju. Duhovna ljubav je dejstvo blagodati jer nosi u sebi Boansku svjetlost preobraenja i ozaruje svijet odbljescima te svjetlosti. elimo rei da se pod rije "ljubav" mogu svrstati razna stanja. LJubav zavisi od ovjekovog pogleda na svijet, od podviga njegove vjere, od mjere oiena njegova srca, od prebivanja u Crkvi - ukljuenosti u njenu mistiku i asketiku. Sveti apostol Jovan Bogoslov nazvao je Boga ljubavlju (1. Jn 4, 8); Hristos je rekao da Bog jeste Duh (Jn 4, 24). Najvii oblik ljubavi je duhovna ljubav sauvana u ivotu Crkve. Pravoslavlje ui da Carstvo Boije "nije od ovog svijeta", dok je zemaljski put - samo put, pa je ono "Carstvo..." slobodno od svjetskih predstava i predrasuda, od njegovih sklonosti i obiaja. Rimokatolika crkva hoe da izgradi Carstvo Boije na zemlji. Ona je iroko otvorila svoje dveri za svjetsku kulturu, za svjetsku umjetnost; ona nastoji da iskoristi dostignua nauke i filosofije, da projavi uticaj na politiku, da razradi socijalna pitanja. Zato pojmovi istine i pravde dobijaju strateki karakter, teei da Crkvi prue svjetsku kulturu; rimokatolicizam pada samo pod uticaj te kulture, gdje je umjesto pravde - neto slino pravdi, gdje je istina povezana sa evolucijom Crkve, to jest, nosi relativan karakter postepenog procesa. Za pravoslavlje su Istina, Hristos i Crkva ivo mistiko Tijelo Hrista. Prema pravoslavnom uenju, Crkva je uvijek imala i ima punou Duha Svetoga, te su kriterijumi istine u Pravoslavlju vrsti i nepromjenljivi. to se pak tie protestantskog svijeta, on se odrekao asketizma drevne Crkve, i zato su ljubav, istina i drugi dojmovi za njega postali subjektivni psiholoki opiti i line predstave. Udaljivi se od jedinstvene Crkve jo dalje od rimokatolicizma, on je izgubio sve subjektivne kriterijume. NJegova mistika se zatvorila u krugu individualnih opita. A treba znati da mistika bez askeze lako prelazi u vizionarstvo ili magiji. Rimokatolianstvo i protestantizam dali su svijetu to su oni imali. Pokuali su i pokuavaju da patnja i nesrea na zemlji bude to malje. Ali siromanih, gladnih i bolesnih nije manje; a ako se govori o duevnim bolesnicima, onda ih je vie - pate i bogati i siromani, itav svijet lii na obnaeni nerv, koji se skuplja u grozniavom bolu. Divno je djelo utjeiti ovjeka koji je izgubio nadu, nahraniti gladnoga, ukazati pomo bolesnom, a to nee pomoi da se izvede ovjeanstvo iz orsokaka u koji je upalo - da se zaustavi proces moralne i duhovne atrofije, da se odstrani katastrofa prema kojoj vue, izgleda, itav tok ovozemaljske istorije. Pravoslavlje nosi u sebi silu koja moe da se suprotstavi svjetskom zlu, svjetlost koju nije shvatio i odbacio je zapadni svijet, oznaivi je nazivom "jeres palamita". Ova svjetlost askeze i sozercanja ini ovjeka srenijim usred svih patnji, slino Hristu kad je siao u pakao i ispunio radou due umrlih. Drevni hrianski pisci, a meu njima i oni koji su pripadali zapadnom svijetu govorili su da je jedino dobro Bog, jedino zlo - grijeh, sve ostalo su meuprostori stanja i situacija. Zato

Pravoslavlje sa svojim posmatrakim karakterom, uenjem o unutarnjoj molitvi i tihovanju, vri najvee sluenje ovjeanstvu, ono uva tavorsku svjetlost, otkriva put za sticanje te svjetlosti. Kako govoriti o vjeri

Na ta treba obratiti panju u besjedi sa nevjernikom?

Ateizam nije posljedica naunih traganja iz sljedeih razloga: 1. Mi imamo posla ne sa univerzalnom naukom, ve sa naunim granama koje imaju tendenciju ka usitnjavanju i uslonjavanju. Ni jedna od ovih grana ne moe govoriti u ime itave nauke. 2. U svakoj naunoj oblasti postoje razliite hipoteze i teorije koje pokuavaju da sistematizuju i objasne faktiki materijal. Ove teorije su protivrjene i esto jedna drugoj suprotstavljene. Koja je od ovih uzajamno iskljuivih teorija istinita, a koja lana, ovjek odreuje na osnovu vlastitih predstava. Ako bi ak svi naunici svijeta stvorili jedinstvenu univerzalnu teoriju, ni ona ne bi mogla biti valjana, poto se hipoteze i teorije oslanjaju na postojei faktiki materijal, a on se stalno iri, pa istorija nauke i jeste istorija raanja i umiranja ideja i predstava. Eksperiment ne moe nikad biti u potpunosti zavren, a posljednja rije nauke je postati njena zavrna rije. 3. Nauka ima posla sa procesom, a pogled na svijet sa oblau uzroka i ciljeva, koji se nalaze izvan granica eksperimenta i za nauku zauvijek ostaju tajna. Nauka otkriva i biljei uzronoposljedinu zakonomjernost meu pojavama, ali sam pojam zakona za nju je nedostupan; ona ne moe objasniti pretvaranje haosa u zakon i svrsishodnost. Nauka ima posla sa materijalnim svijetom, zato ne moe ni potvrditi ni opovrgnuti postojanje drugog, duhovnog, bia, nauka izuava predmet u njegovim pojavama (fenomenima); svaki predmet ima mnotvo osobina i atributa, pa ostaje za nauku saznavani, a ne saznatljiv objekat. Pogled na svijet ne proistie iz naune informacije, ve zavisi od duhovnog stanja, volje i moralnosti ovjeka. Veliki naunici, koji su ovladali jednim naunim vidokrugom, pridravali su se razliitih religioznih i filosofskih pogleda na svijet. Pogled na svijet se ne moe zasnivati na filosofiji; sami filosofski sistemi zasnivaju se na nedokazanim postulatima. Logika kao metod filosofije nema jedinstvenog sistema, u njoj, kao i u drugim oblastima nauke, postoje razliite kole i pogledi. Ako filosofija naziva sebe naunom, onda ona mora da uoptava naune teorije svoga vremena, a poto se naune predstave stalno mijenjaju, onda i izvodi iz njih ne mogu biti nepromjenljivi. Ako filosofija nema odnosa prema nauci, onda je ona samo subjektivna ovjekova predstava, ograniena u vremenu i prostoru, opitu i potencijalu stvaralakih sila. isto miljenje uopte ne postoji u prirodi. ovjeiji razum se nalazi pod monim impulsima, predstavama, eljama i strastima. Odnos svijesti prema podsvijesti moe se zamisliti kao ledeni breg iji je vrh iznad povrine mora, a osnovna masa ledene planine pod vodom i ostaje nevidljiva. Subjektivizma ima u filosofiji jo vie nego u nauci: svaki istaknuti filosof tei da stvori svoju sopstvenu kolu.

Na to mora obratiti panju pravoslavni u besjedi sa agnostikom i skeptikom? Agnosticizam i skepticizam je izmicanje od problema. Sile ovjeije due, njene uroene sposobnosti za saznanjem ne mogu se svesti na gole logike razloge. Nama su poznati vidovi gnosisa (poznanja) kao to su instinkti i inctikcija, nama je poznat emocionalni gnosis koji je osnova umjetnosti. Ako se samo jednim naporom razuma ne moe spoznati istina i on u ovom pokuaju trpi poraz, onda se treba obratiti drugim mogunostima due. Ako je za skeptika i agnostika jednako nepouzdano postojanje i nepostojanje Boga, onda ga treba posavjetovati da se obrati uslovnom obliku molitve makar i ovakvoj: "Gospode, ja ne znam postoji li, ali ja hou da znam istinu. Ako Ti postoji, onda mi se pokai. " Ako bude iskren u takvoj molitvi i ako bude vidio ivot saobrazan zapovijestima Jevanelja (iju vrednost veina agnostika priznaje), onda e mu biti dat odgovor prema rijei Boijoj: "Itite i dae vam se" (Mt 7, 7). Treba posavjetovati skeptika i agnostika da se obrate vlastitom srcu, da ponu razvijati mistina osjeanja, koja su, premda u slabom stepenu, ipak prisutna u njegovoj dui - gotovo isto tako kao to reanimiraju, vraaju u ivot ovjeka ije se disanje jedva uje. Sumnja moe biti etapa nezavrenog traenja, ali sumnja moe biti i dogmatizovana u svojevrsni pogled na svijet; tada ona postaje bekstvo od istine: ovjek, jo ne zavrivi bitku za svoju sopstvenu duu, uri da izbaci bijelu zastavu kapitulacije. Rije "ne znam" moe imati dva nastavka: "ne znam, ali hou da znam" i " ne znam i neu da znam".

Na to treba da pravoslavni obratiti panju u razgovoru sa indusom?

1. Najvii oblik postojanja je linosno postojanje. U bramanizmu Bog je kao iva linost sa kojom se moe ulaziti u optenje. Himalajski panteon -to je personifikacija i olienje klasinih sila. Hinduski Apsolut - Braman je bezlian i beskvalitativan. Hinduski trimurti - to su tri ritma postojanja: stvaranje, ouvanje i ruenje. ovjekove linosti ovdje nema, teorija o preovaploenju ralanjuje linost na brahme - psihike elemente, koji spajajui se ponovo prave novu individuu. Na kraju krajeva svi individualni oblici rastvaraju se u kosmiko postojanje, a kosmiko bitisanje iezava u svijesti Brahama. Vjenost se zamilja kao dva stanja Apsoluta koji se smjenjuju, Apsolut u sebi i Apsolut u kosmosu. Tvorevina se okonava ruenjem, koje nita ne pomae postojanju Apsoluta. Na taj nain svijet se zamilja kao besciljno vraanje u krug. Svaka mnoina objektivne stvarnosti je iluzija. Postoji samo jedan Brahman, koji stalno pravi i rui svjetove, ovjeiji duh atman - je jednosutan apsolutnom duhu Brahmanu, vanjska predstava o mnotvu bia je plod iluzije, fantazije i neznanja. "Ja sam ti, ti si on (Brahman)", jest postoji samo jedan Apsolut, a istorija svijeta - to je kosmika tragikomedija, iji je autor, akter i posmatra sam Brahman pod vidom mnogih lanih oblika i maski.

Ovaj pogled na svijet potkopava same osnove morala: etika se pojavljuje u ovjejim odnosima a u hinduizmu sam pojam o mnotvu, o tome da postoji realno "ja" i "ti", razliiti jedan od drugog, smatra se iluzornim. Hoemo li vie voljeti svoju iluziju, hoemo li mrziti nerealnost koja se pojavljuje pred naim oima? Zato mudrac voli samo svoj vlastiti atman, svijet za njega uopte ne postoji. To je teorija krajnjeg samoljublja, i samo nedoslednost samih hinduista daje im mogunost da govore o takvim drutvenim kategorijama kao to je pravednost i takvim moralnim kategorijama kao to je LJubav. Kakvu pravednost i ljubav mogu imati sjenke, koje niu u snovima, koje iezavaju sa buenjem bez traga i ostatka? Hinduizam potinjava "boanstvo" nekakvim nadboanskim zakonima ritma koji prisiljava Apsoluta da ponavlja rad nauka: as isputa iz sebe nit svjetova, as je ponovo uvlai u sebe. Hinduizam je pretvorio ovjeka u fikciju. ovjek uobraava da postoji, a ustvari, njega nema - postoji samo jedan Brahman. Hinduist je lien vie radosti - line ljubavi prema linom Bogu, svome spasitelju - i bogooptenja, koja poinje ovde na zemlji i traje do vjenosti.

Na ta treba da pravoslavni obratiti panju u razgovoru sa budistom?

Budizam ne predstavlja religiju ve vie moralno-primijenjenu filosofiju. Religija je savez ovjeje due sa viim duhovnim biem. Budizam ignorie sva osnovna pitanja i naela religije: postojanje Boga, besmrtnost due, sredstva komuniciranja due sa duhovnim svijetom itd. Religija je savez izmeu ovjeka i Boanstva. U budizmu boanstvo odsustvuje, a ovjeija individualnost podlee unitenju u nirvani. Ako za hrianina svijet predstavlja arenu borbe dobra i zla, onda je za budistu samo postojanje zla, zamka iz koje nema izlaza osim samounitenja, pogruenja u nirvani, gdje gasnu osjeanja, misli, elje, gdje, odvlaei se od vanjskog i unutarnjeg pogruava se u provaliju bez dna, kao to trup sputaju u grob. Uenje Bude prualo je nepomirljivu i duboku analizu suprotnosti i tragizma zemaljskog bitisanja. Ali ono nije nalo izlaza poto se pije obratilo Bogu nego ovjeku koji je zalutao u lavirintu suprotnosti. Budizam je u svome apsolutnom zvanju zla doao do kraja ponora, koji pije mogao prei. On kao da je anatemisao psihiki ivot ovjeka i ugledao pred sobom trup od koga se sa odratnou okrenuo. Jedini spas od patnji za budizam predstavlja samo unitenje. Ali to nije fiziko samoubistvo, poto je budizam naslijedio od bramanizma metempsihozu - teoriju preovaploenja, prema kojoj elementi due ine novu duu i ona dolazi na zemlju u novom tijelu. Budizam hoe da uniti ivot. kroz unitenje same elje za ivotom, kroz oslobaanje sebe od svih psihikih preivljavanja, kroz nepostojanje Nirvana. Zato budizam predstavlja najdoslednije i najnepotednije izraenu filosofiju smrti. Cilj hrianskog ivota je bogooptenje. Cilj budizma je mir smrti. Budista ne shvata zato je doao na ovaj svijet, ko ga je bacio u more zla i patnji, ta je to: ala ili tragina greka? I zato budista sa gordim preziranjem odlazi iz ivota jo dok je iv.

Na ta treba da pravoslavni obratiti panju u razgovoru sa muslimanom?

Islam propovijeda fatalizam, pri kome se slobodno samoopredjeljenje linosti pretvara u fikciju. Sve je uslovljeno i unaprijed odreeno. Boanstvo guta ovjeka ne ostavljajui mjesta njegovoj slobodnoj volji. Boiji promisao u islamu pretvara se u nesavladivu sudbinu, a ivotni put ovjeka u ostvarivanje unaprijed odreenog plana: sve to se deava ovjeku, prima se kao neizbjenost. Takav pogled u njegovom logikom zavretku mora dovesti do shvatanja da ovjek nema mogunosti za moralni izbor. Ali islam ne dolazi do toga. NJegovi teolozi razradili su pojam paralelizma, koji doputa moralnu slobodu, ali ne moralnu autonomiju. Ovaj pogled podsjea na shvatanje blaenog Avgustina, koje je Crkva odbacila, i na uenje kalvinista. Protivrenost izmeu moralne odgovornosti i ograniene slobodne volje islamski teolozi pokuavaju opovrgnuti uenjem o spasenju svih muslimana. Prema njihovom zakonu pravednosti, muslimani koji grijee duni su podnijeti odgovarajue kazne u zagrobnom ivotu ali prema molitvama Muhameda i imama i itavog islamskog svijeta, ak i najgreniji musliman na kraju krajeva bie spasen. Treba obratiti panju na to da u islamskoj religiji nema posrednika izmeu Boga i ovjeka-, a Muhamed je samo poslanik, tako da se izmeu transcendentnog Boanstva i svijeta nalazi neprevaziena provalija. I dok je Jevanelje monolitno, to u surama Kurana, posebno meu surama mekijskog (ranijeg) i medinskog (kasnijeg) perioda postoje protivrenosti. To muslimani objanjavaju time da je Muhamed imao pravo da izmijeni ili promijeni svoje postavke, a takoe da ih zamijeni drugima. Za muslimana je uopte jedna od karakteristinih osobina istine njena unutrarnja protivrenost. Treba istai i svojevrsnu "'dvojstvenost" muslimanske religije, koja propisuje svojim sledbenicima razliita pravila i obaveze prema muslimanima i nemuslimanima. Treba posebno istai pitanje koje se tie islamskih vjerskih ratova sa inovjernima. Moe se slobodno rei da se muslimani nalaze u stanju permanentnog rata sa nemuslimanskim narodima, rata u kojem mogu biti privremena pomirenja - primirja, ali ne mir. Treba takoe istai prinudne i nasilne mjere koje preporuuje Kuran, a koje se tiu pobijeenih naroda i njihovom prevoenju u islam. Mi smatramo da je svako nasilje u ime religije, prije svega, uvreda za samu religiju. Ne moemo se sloiti sa mnogoenstvom koje doputa islam, poto brak smatramo savezom ljubavi dviju linosti i njihovim jedinstvom. Muslimanska mistika je najjasnije izraena u sufizmu, koji je ostavio dubok uticaj na knjievnost i umjetnost Srednje Azije i Bliskog istoka. Ovo uenje je primilo u sebe mnoge predstave i ideje hinduskih mistikih kola i sekti i zato se koleba izmeu monoteizma i panteizma. Sufistika (kola) poezija iroko koristi alegorije i erotske likove za izraavanje mistikih doivljavanja. Prema islamskoj mistici se ponaaju mnogobrojni derviki redovi; oni su zasnovani na zapovijestima koje djelimino podsjeaju na monake zavjete, ali se sutinski razlikuju. Izlaz iz dervikog reda je slobodan, niko ga ne porie. Veina pravilnika dervikih redova sadri uputstva na takvim asketskim metodama, kao to su

post, nona bdenja, poslunost nastavniku itd. Ali obino se kao najvie duhovno spasenje ovdje smatra ekstaza, koja se dostie ritmikim pokretima, plesovima, a u nekim sluajevima uzimanjem narkotika. Kod iita su religiozni praznici praeni pozorinim i ulinim procesijama. Uostalom, treba rei da je, bez obzira na principijelnu razliku izmeu pravoslavne mistike velike Boanske svjetlosti i vjetake egzaltacije muslimanskih dervia, islam u cjelini sauvao vie elemenata asketizma nego savremeno rimokatolianstvo, a tim prije nego protestantizam.

Na to treba da pravoslavni obrati panju u razgovoru sa katolikom?

Apostolska Crkva je, prema svojoj strukturi i samoizraavanju, Saborna Crkva. Sabor kao najvie predstavnitvo svih lanova Crkve ostvaruje naelo njenog jedinstva. Ve u apostolska vremena razliitost u nekim pitanjima koja su se ticala misionarstva meu paganima nije bar rijeen jednim glasom Apostola Petra, ve je odluio sabor. Karakteristino je da je na prvom Apostolskom saboru u Jerusalimu predsjedavao episkop Jakov, a me apostol Petar, i Jakov je u zavrnom govoru izveo zakljuke Sabora. Sam karakter Apostolskog sabora svjedoi o tome da je u drevnoj Crkvi saborna odluka stajala iznad autoriteta bilo koga apostola. Da je u drevnoj crkvi postojalo naelo eklisiolokog monarhizma - primat bezgrenog. po djelima voe, onda bi ideja sabora kao takvog bila nepotrebna i besmislena: za sva pitanja dogmatskog i moralnog karaktera bilo bi dovoljno obratiti se rimskom papi - "episkopu episkopa, namjesniku Hrista na zemlji". Okitivi rimskog papu natovjeanskim osobinama bezgrenosti u djelima vjere i morala, rimokatolici ne mogu da objasne protivurenosti u papskim bulama i pojave, kao to su odricanje od Hrista jednog od papa (kasnije se pokajao i postao muenik) i kako je papa Honorije primio monofizitsku jeres (zbog ega je bio osuen na estom Vaseljenskom saboru). Crkva ne poznaje "intelektualnu bezgrenost" koja bi zavisila od ina i mjesta ivljenja. Duh Sveti svjedoi kroz usta proroka Davida, da je svaki ovjek la (Ps 115, 2). U svoj punoi istinu je izrazila Vaseljenska crkva u njenom sabornom jedinstvu. Drugim rijeima, istota vjere je u jedinstvu ljubavi. Filiokve je sa dogmatske take gledita jeres (dva ishoenja Duha Svetog), a sa eklisioloke - to je naruavanje sabornog jedinstva; sa moralne -manifestovanje duha gordosti. Simvol vjere je bio utvren na Prvom i Drugom saboru kao vrsta osnova hrianskog vjerouenja. Vaseljenski sabori su zabranili da se mijenja, skrauje Simvol vjere ili unosi u njega neki dodatak. Rimska crkva je napravila grijeh protiv vaseljenskog jedinstva izmijenivi Simvol vjere i samim tim sebe suprotstavila Sabornoj crkvi. Provincijalizam se vidi u tome da dio stavlja sebe iznad cjeline, na primjer: provincija istupa u ime itave drave. Rimski patrijarhat je jednostranim aktom dogmatskog diktata stavio svoje odluke iznad odluka Vaseljenskih sabora i od naela ljubavi preao na naelo vostva.

U svom istorijskom biu rimokatolicizam vri stalnu modernizaciju same Rimokatolike crkve, prilagoavajui je svijetu koji se stalno mijenja, njegovoj kulturi i ideologijama, idejama i ukusima. Zato Katolika crkva sve vie i vie dobija karakter utilitarne organizacije. Mistika se ovdje izroava u estetizam, a asketika se zamjenjuje dobroinstvom i sociologijom.

Na ta treba da pravoslavni obrati panju u razgovoru sa Judejcem?

Sredite razgovora treba da je pitanje o Mesiji. Ovdje kao opti izvor slue knjige Starog zavjeta kao bogootkrivena istina. Treba na osnovu biblijskih tekstova ukazati da se proroanstvo o Mesiji ispunilo u licu Isusa iz Nazareta. Treba takoe ukazati da je kod proroka Mesija propovijedan kao Spasitelj itavog ovjeanstva - kako Judejca tako i naroda koji su ivjeli u paganstvu, i da je tek postepeno u sinagogalnom miljenju lik Mesije primio lik nacionalnog voe i osnivaa hiliajstikog carstva na zemlji. Treba ukazati da se poslije Isusa iz Nazareta u Izrailju pojavio itav niz lica koja su se izdavala za mesiju, a nita nijesu donijela svome narodu osim patnje i razoarenja (npr. Bar - Kohba, koga je jedan od najuticajnijih rabina - Akiba smatrao za spasitelja Izrailja). Treba opovrgavati lano i tendenciozno miljenje, koje postoji meu Judejcima, da je antisemitizam pojava koja je nikla u hrianskom svijetu i da je karakteristina za hrianske narode. U stvari, antisemitizam je postojao jo u starom svijetu, o emu svjedoe antiki istoriari i pjesnici. Antisemitizam postoji meu muslimanima i meu predstavnicima drugih religija; mnogi ideolozi ateizma bili su antisemiti; faistika partija, koja je neprijateljska po svojoj ideologiji prema hrianstvu, uzela je antisemitizam kao svoj politiki program. Mi se uzdravamo od analize ove pojave i tek ukazujemo na injenice. Treba obratiti panju na to da je ideja o gradnji na zemlji hilijastikoga carstva na elu sa voom - Mesijom i prestonicom u Jerusalimu posluila kao uzrok materijalizacije duha naroda. Ako je drevni Izrailj ujedinjen oko Jerusalimskog hrama vidio svoju glavnu misiju u ouvanju jednoboja meu paganima svijeta i Carstvo Mesije primio kao carstvo svih naroda, spoznavi istinskog Boga, onda se sada stanje promijenilo: narod, uzevi ovozemaljsku ideju teokratske drave razvio je burnu djelatnost na ovome planu. Ako drevni Izrailj nije dao svijetu velike filosofe i naunike, nije ostavio praktino nikakvog traga u svjetskoj literaturi, ipak se savremeni Izrailj manifestovao u svim oblicima nauke, knjievnosti i umjetnosti. Ali da li je to preporod ili je to samo transformacija ranijeg duhovnog potencijala na niem duevnom nivou? Mi smo skloni pomislima da je, izmijenivi pojam i predstavu o Mesiji, judejski narod iupao iz sebe glavni stub Biblije i poeo razmiljati materijalizovano, u zemaljskim kategorijama.

Antisemitizam kao istorijska pojava je bio nepoznat u vremenima izrailjskih careva i vavilonskog ropstva. Judejci su zauzimali znaajne poloaje u Asirskoj i Vavilonskoj imperiji i ptolomejskom Egipatskom carstvu. Ali od vremena rabizma narasta antisemitizam. Da li je to podudaranje ili psiholoka injenica? Treba primijetiti dvojnost u moralu Talmuda, koji preporuuje jedne norme u uzajamnim odnosima Judejca, a druge izmeu Judejca i ostalih naroda. Ovo treba uporediti sa zahtjevima Jevanelja da se bude pravedan i milostiv prema ljudima nezavisno od njihove nacije i vjeroispovjesti, i da se vole i svoji neprijatelji. Jevanelje daje opte moralne osnove za ivot ovjeka i uz to se stara da probudi njegov unutaranji moralni osjeaj - glas njegove savjesti. Judaizam regulie ovjekov ivot itavim sistemom propisa, pa etiku i moralnost iz unutranjeg osjeanja, iz potrebe samog srca, on ini sholastikim sistemom, zasnovanim na kauzalistikom principu (odgovori na sve mogue sluajnosti). Ali, rekli bismo, glavna greka rabinima je talmudsko-kabalistika predstava o tome da je Bog stvorio Judejce, a 72 nia duha - ostale narode svijeta. To kasnije predanje, koje se protivi duhu i slovu Biblije, vodi ka dogmatizovanju nacionalizma. ovjek koji je prisvojio ideju prvenstva i izabranosti, gubi najveu vrijednost svoga ivota - sposobnost da voli sve ljude kao djecu jedinstvenog Oca i da u svakom ovjeku vidi lik Boiji. LJubav, koja je svedena na svoju porodicu, svoju naciju, dobija egocentrini karakter, i gubi mistiku dubinu.

O kulturi optenja Jedan od najvanijih vidova religiozne moralnosti jeste kultura optenja. To je umijee mirno sasluati drugoga, iako se njegovo miljenje ne slae sa tvojim ili mu se ak suprotstavlja. Prisustvo blagodati Boije u ovjejoj dui ini da je nemogue uvrijediti ili poniziti blinjega. Etika se manifestuje kroz uvaavanje. Rije "kultura" potie od rijei "kult" to znai "cijenim" i

"potujem". U datom sluaju, visina kulture, naravno i duhovne kulture, sastoji se u umijeu da se u svakom ovjeku vidi oblije i podobije Boije - linost koja ima svoj pogled na svijet, svoje moralne kriterije, svoj duhovni svijet. Kada dva sabesednika govore o religiji i njihov pogled na svijet se ne podudara, razgovor treba da dobije oblik uzajamnog traenja istine: prvo se treba izjasniti u emu se slau u pogledima, a u emu se razilaze. Zatim treba nai zajedniki kriterijum istine i mirno razmotriti nedoumice, pitanja, probleme, talas za talasom, ne silazei sa te platforme. Takva platforma moe biti sve uenje Crkve, tekst Biblije ili samo Novi zavjet. Ako se religiozna ubeenja zasnivaju na raznim knjigama Biblije, vedama, Kuranu, onda treba istai osnovne osobine istinitosti, za ta oevidno moraju sluiti: unutranja neprotivrjenost teksta, visoko uenje o Boanstvu i moralu koji odgovara tome uenju, treba razmotriti istoriju nastanka tih knjiga i dr. Da bismo odgovorili svome sabesjedniku na valjan nain treba ga umjeti sasluati mirno, shvatiti ta on hoe, istai glavni naglasak njegovih pogleda na svijet. Zatim upitati da li je on pravilno shvaen, da mu ne pripisujemo ono to on nije mislio i uopte nije htio govoriti. A ako on potvrdi da smo ga pravilno . shvatili, onda ve u poetku moramo oznaiti u emu sa slaemo, ta odobravamo u njegovim stavovima. Pa dobro, nema ovjeka koji bi bio u svemu kriv (prepodobni Makarije Egipatski pohvalio je za trudoljubivost idolskog reca koga je vidio daje nosio na svojim ramenima teko brvno). Oznaivi take zbliavanja, tj. stvorivi odreenu psiholoku vezu, kada nas sabesjednik prihvata ne kao protivnika nego kao prijatno lice koje se trudi da ga shvati, treba se veoma korektno dotai taaka razilaenja i predloiti da se zajedno razmatraju (originalna) obina djela. Velika etika i psiholoka greka je zakljuak apriori, prije dokaza, kada se umjesto dokaza istakne sopstveni autoritet, koji uopte nije obavezan za druge. Zatim sam sabesjednik treba da napravi zakljuak, a ako se mui, tada ne treba insistirati: ovjek e se kasnije sam vratiti tim istim problemima. Ako je ak pod uticajem nepobitnih injenica sagovornik prinuen da se saglasi, kao da je izbaen sa ringa na turniru, onda ovo slaganje obino biva neuverljivo i on e traiti revan za poraz i nai (poslije besjede) nove argumente i injenice koje opovrgavaju tvoje miljenje. Snaga Sokrata je bila ne samo u njegovoj pameti i razmiljanju, nego i u metodu. On nije govorio za sabesjednika, ve, ostavljajui mu slobodu da pravi svoje zakljuke, zadavao mu sugestivna pitanja i potkrepljivao ih odgovarajuim primjerima. Kritike primjedbe sabesjednika treba primati mirno, i ako su ispravne, odmah se sloiti. Besjeda postaje besmislena ako dozvolimo da se pretvori u spor, u svojevrstan verbalni duel, u kome nanosimo i dobijamo udarce, ne zadobijajui nita. Tada se diJalog pretvara u dva monologa - svako govori ne sluajui sagovornika, a ako uje, onda sa jednim ciljem: poto-poto opovrgnuti ga. Kao svjedok duhovne i moralne zakrljalosti ovjeka slui njegov nepravilan stav, ili, prostije, "poza" u besjedi. 1. Poza "uitelja" - ovjek govori sa drugim sa osjeanjem nadmoi. On ne sumnja u to da zna vie od svojih sagovornika, da je pametniji od njih, da bolje zna ono to je potrebno ovjeku. NJemu se ini da je njegova obaveza da ui druge, a drugi da ue. Takvi ljudi ine to udnom

samouvjerenou, ak ne shvatajui da njegova pretjerana samouvjerenost u njihovim rijeima odbija srce sagovornikovo. 2. Poza "dravnog javnog prokuratora" - ovjek sebe smatra viom instancom u sudbini drugoga. On stalno ukazuje na nedostatke sagovornika, lovi ga na protivrenostima, kao lopova koji je stavio ruku u tui dep, razotkriva, negoduje i iznosi "prigovor" uopte ne shvatajui da to nije u njegovoj nadlenosti. Misli da donosi dobro ovjeku otvarajui mu oi na samog sebe. On smatra da mu jadni grenik mora samo zahvaljivati pouci. elja da se ispravljaju drugi esto poprima karakter stalnog svraba kao kod munih konih oboljenja. 3. Poza "sveznalice" i "savjetnika" - ovjek je spreman da prui savjet i recept za sve sluajeve ivota. Obino su to bliski ljudi koji mnogo govore zato to malo znaju i jo manje misle. Spremni su da daju savjete, poto ne osjeaju odgovornosti za svoje rijei. Ovi ljudi se upliu u tue poslove, smetaju drugima budui potpuno sigurni da im pokazuju veliku pomo. A oni sami tue savjete ne primaju. Kada se njihovi vlastiti poslovi zavravaju neuspjehom (a to sv esto dogaa), onda oni razotkrivaju sve osim sebe samih. 4. Poza "naelnika" - ovjek govori tako kao da daje naredbe svojima potinjenim. On eli da bude mali "car" u svojoj porodici, meu prijateljima ili, jednostavno, sa sagovornikom. Ove ljude karakterie potovanje svoje sopstvene linosti i nepotovanje prema svima ostalim. Oni bestidno hvale sami sebe, priaju o svojim sopstvenim dobroinstvima, koja najee i ne postoje. Jednu te istu frazu ponavljaju po nekoliko puta da bi je memorisali u pamenje sabesjednika. U odnosu prema drugima ponavljuju odlunost i nezahavalnost. Oni, izgleda, iskreno smatraju da je za druge ljude velika srea to mogu disati sa njima. Sagovornika ne sluaju i mogu ga prekinuti pitanjem koje se uopte ne odnosi na dotinu stvar. Zaustavio sam se na ovih nekoliko psiholokih tipova samo zato to mi sami esto, ne kontroliui sebe, inimo to isto. Zato se u besjedi treba sjetiti kakav ne treba biti i ta ne treba initi. Gordost je u stanju sruiti sve psiholoke mostove, meu sagovornicima i podijeliti ih na neprijateljske tabore. ovjek mora biti korektan, tim prije ako je razgovor o religioznoj temi. Na opit Boanske slave treba da se izraava u naem ivotu posredstvom ispunjenja volje Boije, to jest u zapovjestima, a ne preko netrpeljivosti prema onima koji drugaije misle i drugaije vjeruju. Grubost esto prikriva u sebi slabost argumenata, a gordost i oholost - nizak intelektualni nivo. Postoji engleska poslovica koja govori da praznine koje se formiraju u ljubavnoj korpi ispunjava gordost. Ako razgovor poprimi nekorisne oblike kad je re o pogreci sagovornika, treba staviti primjedbu da je o ozbiljnim stvarima potrebno govoriti ozbiljno; a ako to ne bude prihvaeno, treba prekinuti razgovor jer nekorektnost u takvim sluajevima esto prelazi u nepristojnost i moe se zavriti uzajamnom uvredom i razilaskom. Vie misliti i manje govoriti

Premudri Solomon u jednoj od svojih pria rekao je: "U mnogim rijeima ne biva bez grijeha" (Prie, 10, 19). Ovdje je stvar ne samo u tome to nekontrolisani jezik obavezno doputa greke i lapsuse, ve jo i u drugom: brbljanje je raanje gordosti i neznanja. Gord ovjek je umno ogranien. Za njega se sva mudrost svijeta nalazi zatvorena u njegovoj lobanji, pa on smatra svojim dugom da obradi i usrei ljude u okruenju bogatim darovima, razumije se, ne zlatnim, ve rijeima. Gord ovjek ne shvata da se iza granica njegovog malog i hvalisavog razuma prostire nepregledna oblast nevidljivog i nepoznatog, kao to je iza obale ostrvceta - okeanska puina. Visoka kultura misli dolazi do granica samoodricanja, ne kao skepsa i agnosticizam, ve kao realno sagledavanje svojih mogunosti. Iz razloga to e kulturniji ovjek opreznije koristiti rije, u tome on jasnije vidi svu slabost i uslovljenost naih uoptavanja i zakljuaka, svu ogranienost i netanost informacije koju dobijamo. Zato on prvo razmilja, pa tek kasnije govori, a poto je misliti tee nego govoriti, onda je za razmiljanje i prethodnu provjeru misli i rasuivanja potrebno vrijeme. Zato u razgovoru takav ovjek pravi pauzu prije nego to odgovori, i uopte se u razgovoru vie trudi da sazna neto novo nego da razuvjerava drugoga. Gordome ovjeku se ini da nema ta da saznaje, on je siguran u nepogreivost svojih miljenja, on negoduje to mu se suprotstavljaju, i obino nastavlja da razvija svoju misao, ak ne trudei da shvati sagovornika, svakog trenutka prekidajui ga. Obino kod takvih ljudi odsustvuje vrsta logika. Oni ne streme njoj i ini im se da im njihova lina nadmo nadmo nad drugima daje pravo da govore autokratski. Ovdje umjesto logike mjesto zauzima uvjerenost u svoju ispravnost koja se izraava emotivno u nekom teatralnom tonu, tako da se ini kao da OVJEK recituje Brjusovljevu pjesmu "Asargadon": "Ja sam voa zemaljskih careva i car - Asargadon". Za razmiljanje, rekli smo, potrebno je vrIJeme to jest utanje. Rije izgovorena prije vremena lii na kiselo groe, koje ne sadri nita osim koma Zato se opaa paradoks: ko mnogo misli malo govori ko malo misli - mnogo govori. Jedan ovjek obrauje riJei kao metal. Drugi puta rijei kao mjehure od sapunice nikakvog tRUDa: kao to dim daje cigareta i mjehure sapunasta pjena. Rije uoptava. to sa veom informacijom ovjek vlada, to mu je vie vremena potrebno za njeno uoptavanje. A to manje zna, time mu je manje potrebno koionih elemenata. ovjek koji mnogo i stalno pria, postepeno prestaje uiti da misli. Kod brae Grim ima basna "Dva bureta". Jedno se kotrlja kaldrmom tiho, zato to je do vrha napunjeno vinom, drugo tutnji zveckajui o kamenje jer je prazno . Ovu basnu brbljivci smatraju linom uvredom i, uopte, ne cijene neto posebno brau Grim. Ve je Kant sa ironijom govorio: "Najvei izum 19. vijeka je umijee suditi o knjigama ne itajui ih". Brbljivac moe ne samo da sudi o svemu, ve da se spori i dokazuje, u potpunosti se oslanjajui se na svoju pronicljivost. Ako mu se injenice suprotstavljaju onda tim gore za injenice. . . Kau da je grof Hvostov, ne samo za svoja sredstva izdavao opirne zbornike svojih stihova, ve ih je lino i kupovao. Sve veliko zavrava se u utanju. utanje je strahopotovanje pred tajnom. Religija kao unutarnji ivot je oblast utanja, ali ak i u nauci - velikim otkriima predhodilo je utanje. NJutn i Kepled provodili su usamljeniki nain ivota. Mendeljejev se sedmicama zakljuavao u svome stanu i

nikoga nije primao. Ajntajn je govorio da je svoju teoriju stvarao plovei amcem po jezeru u samoi. LJudi koji su provodili svoj ivot u debatama i sporovima, u sutini, nijesu stvarali nita. U najboljem sluaju, mogli su postati epigoni i popularizatori tuih misli i ideja. Mogu nam ukazati na primer antikih filosofa, koji su se sastajali radi diskusija kod atinskog Akropolja ili su organizovali javne diskusije. Ipak, pitagorejci i platonisti uili su se ne samo govorenju, nego i utanju. I vie od toga, kod pitagorejaca je trogodinje utanje sluilo kao obavezan uslov da se stupi u njihov savez. Pametan ovjek izbjegava sporove. On shvata da su ideje aksiomatine (ontinomine), i ovjek mora biti iznutra pripremljen da bi ih prihvatio. Mudar ovjek razmilja o rijeima, a prialica ih sipa kao pijesak iz mjeine. Ve je drevni pjesnik rekao: "Udar bubnja zagluuje zvukove flaute, a krikovi pijetla - slavujevu pjesmu". Neemo se uputati, od ega je napravljen bubanj, a od ega flauta. Mnogoreitost oduzima snagu kod molitve, liava miljenje usredsreenosti, koncetracije, nadima ovjekovu duu. esto nepromiljene rijei i ale liavaju ga prijatelja. Mnogoreitost pustoi duu i, prema kazivanju Svetih Otaca, blagodat ostavlja takvog ovjeka kao to golub odlijee od sklonita gde se loi pe, da ne bi isprljao svoja krila au i gareom. A gubitak blagodati je najvei od svih gubitaka. Sveti oci govore: "Tihovanje sabira, a rijei rastavljaju". Tihovanje je tajna budueg vijeka. U tihovanju dolazi do susreta due s Bogom. Gospod je rekao: "Za svaku praznu rije koju reknu ljudi e dati odgovor" (Mt 12, 36), to jest za svaku suvinu i praznu rije, a koliko je zlih i laljivih rijei u mnogoslovlju! Zato e kao tuilac ovjekov na Stranom sudu postati njegove sopstvene rijei. Sveti Oci govore: "uti o onome to ne zna. Ne tvrdi ono u ta nijesi uvjeren. A o onome to zna govori kratko. ta vie med je ukusan u malim koliinama, a u velikom izaziva muninu." Kada bismo znali da nam se rijei vraaju, uopteno govorei, kao bumerang, shvatili bismo da ovjeku nije dat samo jezik da bi mogao govoriti, ve i usne da bi zadrale bujicu rijei. utanje je teko. Jedan od svetih kae da nekoliko godina treba ovjeku da bi se nauio govoriti. No nekoliko desetljea ja se uim utanju! I jo nisam do kraja osvojio tu vjetinu". ta je gore: ala ili grdnja

Dva grijeha, gledajui spolja suprotni jedan drugome - zasmijavanje i psovanje - imaju mnogo zajednikog. Sveti Jovan Zlatoust, govorei o pogubnosti ovih grijehova koje oskrvnjavaju duu ovjeka, uporeuje jezik lakrdijaa i psovaa kada poinju da se bore, sa rukom namazanom ubretom, kojom ovjek hoe da dodirne hiton Gospodnji. ale i psovke ine karikaturu od ovjeka. U svakoj ali je ismijavanje nad ljudskom linou, njeno poniavanje, osvinjavanje ovjeka, tenja da se zamijeni njegovo lice nakaznim licem, kao u krivim ogledalima, koje su pokazivali u cirkuskim atrama. U ali iezava ovjekov lik kao

slika Boija. A zajedno sa neuvaavanje propada ljubav. Ako za vrijeme plaa, ovjeje srce omekava, onda za vrijeme ale ono postaje tvrdo kao kamen. Za vrijeme ale i smijeha ovjeiji um se zamrauje, on ne moe da misli o neem visokom i svetom, on trai nakaznost u drugima. ala je radovanje o tome to je ovjek, lik Boiji, obuen u odjeu obrnutu naopake. Prvi lakrdija je bio Ham, koji se nasmijao nad nagotom oca, a jo ranije demon, koji se nasmijao nad padom prvostvorenih ljudi. Ne nazivaju uzalud demona lakrdijaem i esto ga slikaju u odjei klovna. ala je kratak pristup histerinom napadu, kod koga se ovjek oslobaa nekakve energije koja se nakupila u ovjekovoj dui. On kao da je izbacuje van u lice drugoga, kao plevu. Time on kao da snima protivrjenosti koje su se nakupile u njegovoj dui. To izbacivanje energije koje je povezano sa pomraenim spoznanjem donosi varljivo olakanje, ali u sutini, to je olakanje iste prirode kao i nepristojne rijei, to jest na raun poniavanja drugoga, kod ovjeka se javlja iluzija svoga vlastitog dostojanstva. Kau da se od ale poboljava raspoloenje, to je lano. Poslije dugotrajnih ala i smijeha ovjek osjea opustoenost. Primijeeno je da se karikaturisti i klovnovi u svome linom ivotu odlikuju sumornim i razdraljivim karakterom, a esto i napadima crne melanholije, tako da su ale i smijeh glavni ponori due u kojima se gasi svjetlost uma i iezavaju duhovne sile. Kada ovjek sasluavi tuce anegdota i duhovno se ismijavi nad njima, nae na molitvi, onda e jasno uvidjeti bezoblije svoje due. Postoji psiholoki kompleks aljivdije, koji svud i uvijek trai neodgovarajue i runou; za njega je itav ivot -stalni paradoks. Kad se ne ali u toku jednog asa, onda osjea nekakvo unutarnje nezadovoljstvo, kao pijanica lien alkohola ili narkoman koji je ostao bez narkotika, kao da mu nekakve sile razdiru duu iznutra. NJemu, u punom znaenju te rijei, postaje loe. Poinje da se ali sa takvom revnou sa kakvom gladan navaljuje na hranu. ovjek se toliko navikne na alu da mu je zbijanje ala gotovo mahinalno. U njegovoj podsvijesti vri se trae se ale. On se ali ak neoekivano sa samim sobom. Kada takav ovjek poinje da se ali, ala se kod njega vremenom pretvara u svemogue. Navika ga goni da trai nakaradne asocijativne likove, kao neku od oponaajuih molitvenih rijei. avo voli i cijeni ale. To je nevidljivi registar one klovnijade koja se dogaa u ovjekovom umu. Najstranija posljedica grijeha je u tome to on udaljava od due blagodat Svetoga Duha. Nigdje na ikonama nisu predstavljeni sveti koji se smiju, jer smijeh liava ovjeka samosaznanja, a ale - pokajanja. Zato se avo esto slika sa iskeenima zubima. U vrijeme paganskih proganjanja Crkve lakrdijai i klovnovi su predstavljali antihriansku silu; za grupu imali su onakav isti znaaj u svojim ulinim paradama na hrianstvo, kao paganski filosofi na antiku inteligenciju. ak i vie: od toga liiti ovjeka strahopotovanja - znai oduzeti mu Boga. Ponekad su paganski vladari uzajmljivali lakrdijae i glumce, da bi ovi paradirali i ismijevali muenje hriana za vrijeme kazne. Podlost se uvijek trudi da veliko pretvori u smijeno. Gospod je rekao: "Teko vama koji se smejete" (Lk 6, 25) - teko zato to se ismijavaju nad ovjekom oblijem i podobijem Boijim, teko zato to oni gube dragocjeno vrijeme; teko zato to liavaju sebe pokajanja i molitvene istote. Mi smo nazvali demona aljivdijom, tanije sjetili se njegovog starog nadimak. Tragedija ljudske istorije predstavlja za demona svjetsku komediju. Gurajui ljude u grijeh i zloin, on se poslije smije njihovom lakovjerju i gluposti. Za demona je istorija stalno zasmijavanje ljudi. Primijeeno je da su tirani i revolucionarne voe velike aljivdije.

ovjekova rije nosi u sebi odreenu energiju. Ona spaja ovjeka sa kosmikim silama dobra ili zla, sa anelima ili demonima. Via manifestacija - ovjeije rijei je molitva. ak mjesto gdje se obavlja molitva ima svoju posebnu duhovnu atmosferu. Upravo zato ulazei u manastirsku ogradu, ljudi osjeaju nekakvu posebnu istotu, osjeaj je gotovo fiziki, oni hoe da diu ovaj vazduh punim grudima. Jedanput je jednoj bolesnoj kaluerici dola ljekarka. Uavi u sobu, ona je najprije bojaljivo pogledala na ikone, zatim sasluavi bolesnicu, sjela je pored nje na tabue i poslije nekoliko minuta rekla: "Kakav umirujui stan! Doi u vam jo." Postoje rijei, ali imaju i druge, crne rijei koje nose u sebi nevidljivu, mi bismo rekli, metafiziku prljavtinu - to su grdnje koje se uju svuda oko nas. Mi smatramo da je takva navika u metafizikom smislu odricanje od Boga i molitva satani. Pokuajmo shvatiti mistiki smisao pojedinih uvredljivih rijei i vidjeemo da one nijesu skroz neuvredljive kako se obino smatra. Uzmimo rije "izbaciti". Ona oznaava otpatke koji se skupljaju, svlae u gomilu i zatim izbacuju preko ograde prebivalita. Za hrianina, duhovna kua je hram, a vjena kua - Carstvo Nebesko. Zato rije "svui" izraava elju da ovjek bude lien svoje kue, otputen iz vjenog boravita kao otpad i smee, kao u jevaneljskoj prii kad gospodar nareuje svojim slugama da izbace nedolinog gosta iz kue u nonu tamu. Dakle, u mistikom znaenju "izbaen" oznaava: nedostojnog spasenja, izbaenog, izgnanog. Uzeemo sljedeu rije koju ujemo vrlo esto - "mrzitelj". Ova rije znai smrznut, koji se zamrzao hladan, beivotan. Sveti Oci su govorili da je Bog vatra koja zagrijeva srce, a satana vjeiti led, koji zaleava duu. "Mrzitelj" je ovjek u kome nema Boga, koji je izgubio ljubav. U tijelu zmije nema toplote, zato je "Mrzitelj" to isto to i demon i gad koji su izgubili ljubav, koji puzaju po zemlji. Ovdje se eli da ovjek izgubi Boga i LJubav i postane slian demonu, koji je hladan, bezduan i okrutan. Rije "strvina" oznaava crkotinu, meso koje se raspada. Hrianstvo je uenje o vaskrsenju mrtvih. Rije "strvina", u mistikom smislu, oznaava "ostatke truljenja, koji nee biti vaskrsnuti". Rije "nevaljalac", koja je ula u svakodnevni leksikon, oznaava neprikladan, neupotrebljiv, neodgovarajui svojoj namjeni, pokvaren. Naznaenje ovjeka je vjeni ivot. Sveti Vasilije Veliki je rekao: "ovjek je tvar koja je dobila zapovijest da postane Bog". Duhovni ivot u ovom smisli je askeza - to je rad nad svakim da bi postao podoban za Carstvo Nebesko. Rije "pokvaren" u mistikom planu oznaava: "Neka se ne ispuni cilj njegova ivota, neka on bude nesposoban da primi ono za to je stvoren ovjek, za boansku blagodat". Ovdje je "pokvarenjak" sinonim rijei "izbaen". Rije "budala" oznaava buran, nemiran, bijesan. Rije "mir" bio je pozdravu Starom i Novom zavjetu: Mir vama ostavljam (Jn. 14, 27), govori Gospod; prisutnost Boanstva donosi dui mir, ak umrlima elimo vjeni mir. Demon - to je uznemireni duh, on je u stalnom uzbuenju i smutnji; budui da je duh zla, on ne osjea mira ni za trenutak. Zato rije "budala - ludak" oznaava: biti lien mira u ovom i onom ivotu.

Rije "podlac" oznaava nizak, puzei, koji se nalazi pod nogama; to je lik demona u paklu, pod svima, i lik zmaja koji je " dopuzao" naim praocima. Ovdje je mistiko obraanje pravilu i prokletstvo: "Budi slian zmaju, budi pod nogama demon, upadni u dubinu pakla, koja je ispod svega". Rije "ugav" oznaava ovjeka koja boluje od bolesti od koje otpada kosa na glavi i pojavljuje se kraste na tijelu. ugavu ovcu odvajaju od drugih ovaca, da ih ne bi zarazila. uga je grijeh koji kao zarazu lako iri oko sebe nesavjestan i razvratan ovjek. ugavu ovcu je nemogue izlijeiti, njeno se meso ne smije jesti, nju jednostavno tapom izgone iz stada. A Gospod je Svojim Stadom nazvao hriane (Lk. 12, 32). U mistikom smislu rije "uga" znai da ovjeka napuste njegovi prijatelji kako bi bio odvojen od svojih najbliih, a glavno, da umro neokajan od grehova, kao neizleen od duhovne uge i bio izgnan zauvijek iz Hristovog stada. Iz pogrdnog leksikona mi smo odabrali samo najjae "neuvredljive" rijei, koje ne ba naroito paraju ui, a za neke ljude su ve sasvim ule u naviku. Ali one, ove rijei, ine savreno obraanje satani. Zato psova i osjea neko olakanje poslije psovke. To je takoe mamac satane koji ape greniku u uho: "Opsuj jo jedanput i dobie snagu od moje snage i gucnue napitak iz ove ae koju drim u svojim rukama". Ovdje se nijesmo doticali najprljavijih rijei; njihov demonizam je jo jasniji. U satanskim orgijama bogohulstvo i najee psovanje ulaze u ritual: da bi se avo javio prvogrenicima, oni moraju, oskrnavivi mjesto gdje su skupljeni, uporedno ti sa drugim njihovim grijesima i psovanjem. Psova lii na oduzetoga: izgleda da takav ovjek ima zdravo crijevo, i izgubivi svoj pravac priveden je prema grlu sa svim posledicama koje proistiu. Napadi razdraljivosti, koje psova savreno ne moe da suzdri, lie na napade dizenterije rijei koje se ponavljaju. Rijei se ne gube bez traga, zato stan gdje se stalno uje grdnja i psovka u bukvalnom pogledu postaje slian javnom klozetu koji se nikada ne isti. Ali najstranije je to to adaptacija na smrad ini svoje, a za psovaa grdnja zvui kao buna muzika. ime se razlikuje patnja od sentimentalnosti?

Patnja je zasnovana na ljubavi prema ovjeku -ljubav ini drugoga jedinstvenim sa sobom, kao sa svojim drugim "ja". Sentimentalnost se pak zasniva na ljubavi ovjeka prema samom sebi; sentimentalnog ovjeka ne aloste tue patnje, ve lino iskvareno raspoloenje; ona tei ne da potiskuje patnju u miru, ve da ukloni slike patnjom i polja svoga vidokruga. Umjetnost i knjievnost navikavaju ovjekovu duu na podraavanje i pa emocionalnu ukljuenost u situaciju, ovjek, navikavajui se da preivljava duevno stanje linosti iz pozorinih komada, tv serija, romana, na kraju poinje sam da "igra ivot" kao glumac na sceni. Umjetnost razvija visoku plastinost psihe, koja esto dolazi do patologije i emocionalnog pripisivanja lika koji se zamilja u svijesti. LJubav navija za drugoga; njoj je bolno zato to je bolno ovjeku. Sentimentalnost navija za sebe; njoj je bolno zato to se negativni lik patnje uvukao u svijest i izazvao negativne ambicije.

LJubav je zasnovana na elji da drugi ljudi ive u blagostanju. Sentimentalnost na elji za vlastitim duevnim komforom; patnje drugih ona prihvata kao neprijatni nesklad u svom duevnom miru. Sentimentalan ovjek ne moe voljeti, on se moe zaljubljivati, stvarati sebi idole, sluiti im i tim idolima ispuniti svoju duu. Suprotna strana sentimetalnosti jeste okrutnost. Ona to je van granica neposrednih oseanja, sentimentalnom ovjeku je tue i nebitno. U bajci Egzeperija "Mali princ" autor se istrava: ako se ugasi moja zvijezdica, ta e mi itava vaseljena", drugim rijeima, zvjezdica u koju sam ja zaljubljen draa mi je od itave planete. Sentimentalan ovjek je spreman plakati kad vidi bolesnog psa i istovremeno ostati gluh i ravnoduan kad pate milioni ljudi, samo da on ne vidi njihove patnje. Sentimentalnost nije ljubav, ve bolesna osjeajnost, to je hronina priguena histerija, koja zamjenjuje ljubav; sentimentalizam je stvarno liberalizam sa njihovom luciferovskom savrenou. Ve u prolom vijeku jedan pisac je rekao da nema ljue zvijeri od liberala[1]. Mi bismo dodali: od svih zvijeri krokodil najvie lii na liberala koji, prodirui svoju rtvu, gorko plae.

NAPOMENE: 1. M. Saltikov - edrin

O crkvenoj poeziji

Bogoslubene himne ne moemo svrstati u bilo koji poznati vid umjetnosti. To je posebna poezija, koja se razlikuje od svjetske poezije - lirike, eposa i drame, ne samo sadrajem ve i oblikom i jezikom. U svjetskoj poeziji nema jakih dreavih boja. Tamo ima emocionalnih eksplozija, lirske tuge ili naturalizma u predstavljanju ovjekovih patnji i demonskog zla koji caruje u svijetu. U njoj nema onoga to bismo nazivali estetizmom, a njen krug slikarskih sredstava je spoznajno ogranien. Ova poezija ne daje ovjeku duevno naslaivanje; u njoj nema, i iz nje kao da je otkinuto i izbaeno sve ono to ini svjetsku poeziju privlanom i oaravajuom: odsustvuju duevno-asocijativne veze, neoekivana poreenja i metafore u kojoj su skriveni paradoksi poezije, strasni i

jarki inovi od kojih se dua napree kao strune violine u iznenadnom naletu osjeanja. Ovdje nema emocionalne ustaljenosti i poetskih uzbuenja koja, ustvari, ine glas tijela i krvi. Ovdje se dua ne predaje bezvoljno, kao uspavano dijete, muzici ritmova i sazvuju rima. Nevjerujuem ovjeku ova poezija je tua, ona ne izaziva odjeka u njegovoj dui, sluajui on je ne uje. Za njega se ona sliva kao udaranje talasa u monotonu buku. ovjek koji je tek nedavno poeo dolaziti u crkvu, takoe u poetku ne razume, a kasnije, ne moe da se unese u crkvene himne; samo pojedinani izrazi, likovi i poreenja ostaju u njegovoj svijesti, ali on osjea silu koja je u njemu. NJemu se esto ini da nerazumijevanje dolazi od apstraknosti bogoslubenog jezika; u stvari, ovdje je neto drugo u pitanju: za molitvu je potrebno sozercanje, koncentracija, ono na ta savremeni ovjek nije navikao. Ali prolazi vrijeme i ovo pjevanje postaje za njegovu duu sve drae, kao da se sve ee probija svetlost kroz razmaknute oblake. Mada se jo nije ukljuio u liturgijsko pjevanje, ipak njegova dua osjea novi ivot u ovim jo uvijek nerazumljivim rijeima i povremeno on se budi sa posebnim osjeanjima vrline i radosti, koju smo osjeali nekada u dalekom djetinjstvu. Rijei crkvenog pjesnitva ine mu se kao njene latice cvjetova, mirisa koji jo uvijek ne moe da omirie, kao tihe struje prolazne vode, koja se uliva u njegovu duu, ili kao pahuljice, koje kao bijele zvjezdice padaju s neba i pokrivaju zemlju i prljavtinu ovjekovih grehova svjetlucavim odijelom. LJepotu duhovne poezije moe osjetiti samo onaj kod koga se otopilo srce, kod koga je probuen duh i ukroene. kao divlje zvijeri, strasti ili da kaemo drugaije: kod koga su oi due umivene suzama pokajanja. To je poezija molitve, ona je dostojanstvo duha. ona se prepoznaje u bezliiju i sozercanju. Dua koja trai raznovrsne vanjske utiske; koja trai teatralne efekte radi zadovoljenja svojih strasti ne moe osjeati i shvatiti ljepotu crkvenog pojanja, ne moe uti umiljati glas blagodati. Za nju e ona ostati zatvorena knjiga. LJudi optereeni strastima nee nai u bogoslubenim tekstovima ono to bi moglo uzbuivati njihove emocije, dati hranu analitikom umu. Uporeujui crkvene himne sa poezijom ekspira i Dantea, oni e vidjeti ovdje opaati lakonizam jezika koji e im se pokazati emocionalno suvoparan i strogo ogranienje izraajnih sredstava, koji e primiti kao siromatvo jednoline mate. Dogmati vjere, kojima su bogoslubeni tekstovi zasieni, izgledaju obinim ljudima ponavljanje ve poznatog, gotovo kao tautologija. Himnograf kao da stoji nad zemnim dogaajima, crta ih ne sonim, jarkim bojama, ve tankim i preciznim linijama pera; on kao da ih samo dodiruje da bi nad njima pokazao metafiziku sutinu. Tragizam pjesnitva posveenog podvizima muenika lien je bilo kakvih vanjskih efekata ili duevnih potresa; u njemu je glavno-sama ideja muenitva kao svjedoanstva istine. U kanonima i akatistima Bogorodici iskoriteni su mnogi prauzorni simvoli i metafore, ali ovi simvoli u svojoj simbolikoj dubini ostaju nerazumljivi za um i daleki srcu tjelesnog ovjeka. Oni se shvataju u jedinstvenom asocijativnom zakonu imenom Djeve Marije, ve zvue izolovano i otueno. Takvi ljudi mogu otvoriti o Bogorodici zemaljskim, duevnim jezikom, nikako duhovnim jezikom. Za njih su stihovi o Djevi

Mariji od Meterlinka, Bunjina, Pasternaka, drai i blii nego kanoni prepodobnih Kozme Majumnskoga i Teofana Naertana. Crkvene himne su, arije svega, molitva koja zahtijeva usredsreenost misli. Ovdje mnogobrojnost likova, obilje informacija, originalnost poreenja kao ilim, tkan jarkim bojama, samo su ozemljili, oteali da bi dekocentrisali molitvu i preveli je u drugi, nii plan pozorinog monologa. Duhovna ljepota nije estetizam i kosmofilija, ve vienje kao otkrie duhovnog svijeta kroz otkrie ovjeka. Molitvena rije, gubei vanjski izraz zadobija duhovnu dubinu. Vidljiva vanjska jednoobraznost svetenih kanona koji za plotski um predstavljaju jednu te istu melodiju, otvaraju se jednom te istom pogledu, otvaraju se duhovnom pogledu kao nebo - jedinstveno i vjeno novo, neiscrpno svojim dubinama. Kroz rijei himni dua vjerujeg ovjeka opti sa duhovnim svijetom i upoznaje ono to je vie od rijei i dublje od osjeanja. Oblast duevnog razuma - to je mata i analiza, duhovnog, to je sozercanje i direktno pronicanje u sutinu pojava. Lakonstvo jezika i esta ponavljanja u himnama dre um u jedinstvenom cilju sozercanja. U obinoj poeziji zvue sve boje izraajnih sredstava; u duhovnoj nema jarkih boja, tamo je providnost; boje se iskazuju kao arenilo. Dante, ekspir, Milton stvaraju ogromna platna za svoje slike, njihove poeme i drame lie na zamkove, koje su izabrali iskusni arhitekti. ini se da su se narodi i epohe smjestili u njih. Isihasti saimaju svoju misao do nekoliko rijei molitve; ove rijei sputaju samo nebo u srce ovjeka, nebo zatvoreno u jednom zraku blagodati, nepregledno nebo u kome se zemlja i zvijezde vrte u vrhuncu praine. U crkvenim sveanim pjesmama je via ljepota, ali ne u sintagmi rijei nego u odbljesku Boanstva, ljepota u ijoj se sveanosti ovjekova dua otvorila kao tajna vjenosti.

Onima koji dolaze iz okultizma

U sadanje vrijeme svjedoci smo obraanja Crkvi ne samo jueranjih ateista, nego i onih koji su se bavili okultizmom. Pred kraj 19. vijeka pojedine hrianske oblasti su bile zahvaene ekspanzijom raznih okultnih i magijskih uenja, prvenstveno istonjakog porijekla, kao da je prljavi potok sa planina Indostana poeo proticati kroz nekakve zemlje Zapada. Okultna uenja nala su, pak, podlogu prije svega, meu inteligencijom, u onom njenom dijelu koji je, uvjerivi se u ogranienost i bespomonost pozivitizma, traio druge puteve saznanja. O Crkvi su ovi ljudi imali ranije steenu crkvenu i tendencioznu sliku. Oni su univerzalizam Crkve smatrali niskim religijskim zabludama i ukljuenje u Crkvu inilo im se i kao gubljenje u velikom narodu, u grupi, na koju su bili navikli gledati odozgo na dole. Smatrali su da Crkva i naviknuti inteligencijski elitizam loe sarauju jedan sa drugim.

Drugi uzrok tog antagonizma ili otuenja je u tome to Crkva zahtijeva poslunost, potinjenost jerarhu, disciplinu ivota: ispunjenje molitava, rituala, postova, i prije svega, disciplinu misli; potinjenje svoga uma otkrivenju. A inteligencija posebno cijeni svoju "intelektualnu slobodu", slobodu empirijskog, strasnog ovjeka, slobodu stvaralatva kao samoizraavanja. Zatim, Crkva trai od ovjeka borbu protiv strasti, ukoliko je bez toga nemogue unutranje oienje, a strasti, posebno gordost, jeste stihija u kojoj je inteligencija naviknuta ivjeti. (Mi ovdje govorimo o karakteristinim zajednikim tendencijama, a ne o linostima koje ine pravoslavnu "manjinu" savremene inteligencije). Okultna pak uenja, nasuprot Crkvi, daju stvaralakoj fantaziji punu slobodu i ne samo da ne ograniavaju ovjekove strasti, ve ih smatraju izvorom duevne energije koju samo treba umjeti pravilno iskoristiti. U sistemima rozenkrojcera Radia, budijskog tratizma, stimulie se najnii erotizam kao put prema demonskom poznavanju dobra i zla, i ak prema transcendentnoj ekstazi. Ovdje nita ne uznemirava mrane strasti koje su svile svoje gnijezdo u srcu ovjeka, one mirno zajedno ive sa deklarativnim okultnim "asketizmom", koji se ograniava meditacijama i ritualnim plesovima, a takoe sa intelektualizmom efektnim po obliku i povrinskim po sadraju. Proitavi nekoliko knjigica tajnera i Radia, ovjek se, takorei ne ustajui iz fotelje, osjea posveenim u "tajnu mudrost" , a ovladavi njome moe raditi sve ta hoe. U emu se ogleda ta mudrost - on ne razumije. Glava i voa okultista - demon - krije se pod imenima "kosmike jerarhije", "zemaljskog boga" itd. Ponekad on dalje ne istupa na stranicama okultnih knjiga kao rezoner sa moralnim sentencama i kritikom dogmatizma "u ime ljubavi". Ali u okultizmu postoji tajni dogmat koji ne otkriva odmah ono "dobro je zlo, zlo je dobro"; bog - to je demon, a demon - to je bog. Nije uzalud satanista Bodler svoju zbirku pjesama koja je postala stalna knjiga dekadenata, nazvao "Cvijee zla". Ipak okultizam neuporedivo rijetko istupa u svome vlastitom obliju, takorei, u obnaenom obliku, kao demon na gori Broken. On je najee kao vuk u bajci "Crvenkapa", govori ukradenim, laskavim glasom. O emu on govori? O novom reformisanom hrianstvu, o "elitnoj" duhovnosti, o sintezi religija i o tome da je bijela magija sila dobra koja se suprotstavlja crnoj magiji. Treba rei da je mnogo ljudi koji su bili pali u mree okultizma vidjevi njegovo satansko lice i mrtvu luciferovsku svjetlost, kako vodi u pogibiju, otilo od njega, raskinulo s njim i poelo traiti spasenje i isceljenje u Pravoslavnoj Crkvi. Ali bavljenje okultizmom, posebno ako je bilo sjedinjeno s praktinom magijom, ne moe proi bez posledica. Ne moe se izai iz pakla a da se ne opali njegovom vatrom. Nema grijeha koji bi prevaziao milosre Boije, nema demonske sile koja bi pobijedila silu blagodati, silu koja podie pale, lijei bolesne, oivljava umirue, uspostavlja razbijene, ispravlja iskrivljene, vraa izgubljene, iscjeljuje oslabljene, obnavlja skrene i istroene. Ukljuivi se u crkveni ivot, preanji okultista moe postati podvinik, ali mi kao da hoemo da upozorimo sve ljude na posebna iskuenja, koja ih mogu snai na njihovom putu od posledica okultizma, od sklonosti koje je ovjek iznio iz ovog drutvenog pakla i koje jo uvijek mogu da mue due kao stare rane. Prva opasnost je tanka duhovna gordost, koja je neprimijetna ovakvom ovjeku. Ona se moe prikrivati pod vanjskom smirenou, prema izreci; zmija pod bunom kupine. Potrebni su trajni

napori, a glavno je duhovnik da se u dui ne bi krila ova gnojnica i da ne bi stalno zaraavala krv. No, naalost, takav ovjek je malo spreman na iskreno pusluanje; iako ima rukovodioca i naoigled mu se potinjava, on se u sutini ne rastaje sa stalnim osjeanjem svoga lanog prestia i smatra svoje vlastito miljenje istinom i poslednjom distancom, pa izmeu njega i njegovog duhovnog oca stoji neki tanki neprobojni zid. itajui duhovnu literaturu, on iz svetootakih djela zbira ona gde su opisana najvia duhovna stanja, kao "uzlijetanje na nebo", a knjige iz praktinog duhovnog ivota ine mu se kao djeja hrana ili azbuka za koju nije potrebno ponavljanje. Ove ljude privlae apokrifna jevanelja nestala meu gnosticima; oni opravdavaju sebe time to ove knjige koje je odbacila Crkva, sadre, mada u sebi mrvice istine i pomau im da bolje shvate kanonska jevanelja od Jovana, ak ga suprotstavljajui drugim Jevaneljima. itajui duhovnu literaturu, oni tee ka shematizacije duhovnih pojava, ka intelektualnom modeliranju ovih pojava, zaboravljajui da je ovjeija dua i duhovni svijet dublji od bilo kog sistema Neki od ovih se bave Vladimirom Solovjevim i ocem Pavlom Florenskim. Ovdje postoji takoe unutranja provokacija - elja da se vidi duhovni svijet u filosofijskoj shemi, da se zamijene znanja, zasnovana na iskustvu, apstrakcijom, ivot duha - intelektualizmom. Oni ne govore dalje na osnovu proitanih knjiga o mistikom iskustvu i religioznim iskuenjima jer njihov slovesni "intelektualizam" predstavlja taj isti racionalizam. Uas demonopotovanja u okultizmu, koji su iskusili, ini u poetku njihovo pokajanje vatrenim a ispovijest podobom, ali vatrenost zasnovana ka strahu je kratka, ona lii na bjekstvo ne od avola, ali jo ne na bjekstvo prema Bogu, ve samo preko "zida" kuda avo ne moe prei. Zatim se pokajanje hladi i u daljem toku esto se ogleda samo u tome, ta ovjek fiksira svoja duevna stanja i uz to se tajno ponosi dubinom svoje ispovijesti. U okultizmu avo poraava, prije svega, ovjeije srce pa okultista lii na ovjeka sa amputiranim srcem, umjesto koga je stavljen nekakav mehanizam. Od njega se osjea neobjanjiva hladnoa, to se moe dovesti u vezu sa emocijama, ipak sa efektnim, zasnovanim na strastima, jer strasti same po sebi nisu duhovna odricanja ve ostaci due. Moe se rei da je obraanje okultiste proces reanimacije njegovog srca, koji se deava polagano - to je nekakvo prokletstvo okultizma - traenje Boga u realizmu, a ne u srcu. Onima koji su se bavili okultizmom biva teko da se mole u hramu za vrijeme bogosluenja, posebno u poetku njihovog obraanja Crkvi. NJima se ini da ih nekakva sila mui i goni iz hrama, teret se navaljuje na plea, poinje vrtoglavica, oni slabo shvataju ta se deava naokolo i osjeaju da bi se ubrzo mogli onesvijestiti. Kada se sluba zavrava, oni kao da oivljavaju. Jedno od najteih iskuenja koje prati ovjeka koji se bavio okultizmom jeste pretvaranje molitve u meditaciju. Ovdje se dijalog due s Boanstvom zamjenjuje monologom, gdje se Boanstvo samo modelira, a subjekat i objekat molitve ostaje sam ovjek. Ovde se molitva razmatra kao neka samostalna i autonomna sila, usmjerena na ostvarenje cilja. Djelotvorni i izvrni faktor koji nije blagodat Boija, kao dar boanske ljubavi, ve energija samog ovjejeg duha, ovaploena u rijeima molitva. Ovakva trauma teko se lijei: u sutini, ovjek se u molitvi ne obraa ivome Bogu, ve samo fiksira svoja stanja - samoga sebe. Ako se ak i obraa s molitvom Boanstvu, onda Bog ostaje za njega neka kosmika ili metafizika energija, a ne lini - linosni Bog. Takvim ljudima je

Hristos obino tu kao Bogoovjeanska linost; oni vie govore o Duhu Svetom, uz to ne kao o linosti, ve opet nekako kao o nekoj (bezlinoj, gotovo stihijskoj) sili. esto su usmjereni na sofiologiju, parapsihologiju, to jest prema materijalizaciji religije. (U principu, sama kabala, bez obzira na mistiki sadraj, predstavlja dosta racionalan sistem koji sadri u sebi genealogiju imena). Ovi ljudi streme ka pravljenju sistema i procvatu sistema, kao da su postavili cilj da zemljinu kuglu strpaju u globus, kako bi ga zatim drali u svojim rukama. Po naem miljenju jedna od najstranijih posledica okultizma jeste gubitak za due vrijeme osjeanja ivoga Hrista. Treba rei da ne samo ljudi koji se bave praktinom magijom, to se samo interesuju za okultizam i indo-kinesku mistiku pri obraanju Crkvi podvrgavaju posebnim iskuenjima, ponekad udnim i neoekivanim, kao da ih demon kanjava, kao gospodar svoje odbjegle robove. Ova iskuenja mogu nositi, djelimino, i isto fiziki karakter koji spolja lii na bolesti; tako ponekad takvi ljudi osjeaju nekakvu neshvatljivu slabost tijela, slinu nevjerovatnom duevnom umoru, kada ovjeku umire, stanje koje granii sa bezumljem, kao da je neka vanjska sila provalila u njihovu duu i njome gospodari. Tako, ponekad fiziki bol, kao da neiji otri nokti kidaju ih iznutra ili dobijaju udarce od nekakvih nevidljivih ljudi. Povremeno se oni nau u nerazumljivim udnim situacijama koje ugroavaju njihov ivot; osjeaju napor strasti demonske intenzivnosti; esto ih prate bogohulne misli kao da im sam avo apue na uho svake gluposti; esto osjeaju nekakvu patoloku tenju prema fizikoj i duhovnoj prljavtini. Sve to treba ispovijediti. Jedino sredstvo je smirivanje svog duha, kriti se pod mantiju svog duhovnog oca, uopteno govorei, kao to se slabani kenguri hvata za dlaku svoje majke i visi na njoj. Ovde je apsolutno potrebno initi sve suprotno onome emu su uile okultne knjige: ne oslanjati se na svoj razum i knjika znanja, koja nijesu potkrijepljena linim opitom (podvigom), ve se nalaze u posluanju kod duhovnog oca. Treba pamtiti da je stvarna mudrost zasnovana na iskustvu, iskustvo - na samoodricanju, a samoodricanje - na posluanju. Sa satanom se ne treba boriti onim orujem koje on ima, ve onim koje je izgubio; a on je izgubio smirenje, pokajanje i posluanje. Podvinitvo, a time vie intelektualizam bez smirenja kao osnove jeste predlog satani da se sa njim tue orujem kojim on vlada do savrenstva, a gubitak je u takvoj situaciji neizbjean. Opet se vraamo na pitanje zajednike molitve u hramu. ovjek, koji je doao iz okultizma, esto opravdava svoju hladnou prema bogosluenju time, kao da se mirnije i usredsreenije moli kod kue. Ali to je samoobmana. Ustvari, on daje previsoku ocjenu svojoj individualnoj polumolitvi - polumeditaciji; meutim, posjeta crkvenim slubama, to je pojava duhovnog jedinstva sa drugim lanovima Crkve, u ljubavi i smirenju. Kada se ovjek nada u molitve svoje brae po duhu vie nego na svoje, tada se molitva Crkve, zemaljske i nebeske, pretvara u molitvu za njega. Ba to demon nee i toga se boji. U poetku demon mui onoga koji se obratio Crkvi iz okultizma nekakvim divljim strastima, u kojima se ovaj stidi da se ispovijedi svome duhovnom ocu i trai druge, nepoznate svetenike. Zatim huka protiv njega ljude. I uvijek dri na gotovs, kao vojskovoa u zasjedi ratnike, sledee iskuenje: ulae u ovjeiji um blistave, otroumne misli o religiji ili o filosofiji. I ovaj, budui ushien se ovim "vatrometom", poinje sebe smatrati propovjednikom i apologetom hrianstva. To se deava prvenstveno kada se ovjek pone baviti unutarnjom molitvom kao iskuenje da

ponovo pree na ve naviknuti intelektualizam samo sa novim sadrajem. Zbog tog tobonjeg "uiteljstva" on se odvraa od molitve, gubi osjeaj svoje doslednosti, to jeste pokajanja. Kod njega se poinje pojavljivati ljubav prema vjerskim sporovima. Ovdje kao odline osobine patologije slue priljivost i beskonano ponavljanje jednog te istog, kao da se ovjek boji da se njegove "blistave" misli nee urezati u sjeanje slualaca. Ako se sa njim ne slau ili njegovim rijeima ne poklanjaju panju onda on dolazi u stanje razdraenosti i gnjeva, koje ponekad krije u sebi, no ipak na one koji mu protivree gleda kao sebi nanijete uvrede. Ponekad ljudi, koji dolaze iz okultizma, govore sa gledita vanjskog Pravoslavlja kao ubijeeni ortodoksni, no u njihovom govoru nema unutarnjeg pravoslavlja - ljubavi; ini se da za njih ne postoji iva dua, ve samo pravila i zakoni. Zato iz njihovih rijei provijava nekakva hladnoa i ak okrutnost. To nije vrstoa elika, ve nesavitljivost eljeza. Ako se ovjek predaje takvom iskuenju, on poinje da se osjea pripadnikom nepostojee "elite" hrianstva, kod njega se ponovo pojavljuje sve ono to je zasnovano na gordosti i za okultizam karakteristino - osjeanje svoje privilegovanosti. Meu iskuenjima koja sreu takve ljude na njihovom duhovnom putu treba primijetiti i sledee: avo ih ubjeuje da je u borbi sa njima pretrpio poraz i sada ve ne smije da im se priblii kao demon svetom Kiprijanu. On odstupa od njih na vrijeme i obmanjuje ih lanim bestraem. Ponekad oni, budui uvjereni u svoju mo, poinju koriti nemoralne, a avo se pravi da ga takva molitva pee kao vatra, kao molitva svetih, i tiho se smijui govori kroz usta nemoralnog da naputa svoju rtvu. Povjerovavi demonu ovjek, dolazi u stanje duhovnog osljepljenja i zatim neoekivano pada u prljavu jamu koju mu je iskopao neprijatelj, ili sam postaje duevni bolesnik. Postoji takoe iskuenje, kome se prvenstveno podvrgavaju umjetnike prirode - lana mistika. ovjek ne eli da ide putem na koji mu ukazuje Crkva, putem koji mu se ini dug i dosadan; on hoe brzo kao na krilima da dostigne duhovne visine. Ovdje je pak onaj stari kvasac okultizma: "Ja nijesam kao ljudi koji me okruuju. to je nedostupno drugima, mogue je za mene". Ovdje se demon pretvara u anela svjetlosti i daje mu neobina duevna osjeanja: bljesak instiktivne radosti, lana mistina preivljavanja, za koja se ovjek vee kao za narkotike i ne moe da ivi bez njih. Ova stanja mu se ine kao dejstva blagodati; i ako ga udo Boije i molitva Crkve ne spasu, on e se nai u duhovnoj sablazni, koju duhovni oci nazivaju prelest. Zato mi vatreno savjetujemo naoj brai koja dolaze u Crkvu iz krugova okultizma, da prije svega, nau duhovnog nastavnika i otkriju pred njim svoju duu. To je prvi akt smirenja, za koje e lino Gospod Sam dati nastavniku rije potrebnu ovjeku. Vraajui se ve reenom, blagodat zaista moe poslednjeg oajnog grenika, ako se iskreno pokaje, dii, izmijeniti, oprostiti mu grehove. Ali posledice okultizma, toga demonskog grijeha, ipak ostaju kao predispozicija, kao naklonost prema recidivima. Zato je takvim ljudima neoekivanja stalna budnost. I prije svega oni se moraju rastati od svih misli o "intelektualnom elitizmu". Platon je bio najvei filosof, apostol Jovan Bogoslov - obian ribar, ali Dijalozi Platonovi ine se kao aka pepela pred svetlou i plamenom Jevanelje po Jovanu. Sjetite se da avola ne moe pobijediti razum i mo ovjeka, ve samo blagodat Boija.

"Nije dobro uzimati hljeb od djece..."

Gospod je rekao rijei koje nam se ine kao surovo iskuenje vjere: nije dobro uzeti od djece hljeb i bacati psima (Mt 15, 26). Hananejka je izdrala ovo iskuenje i njena molba je bila ispunjena. A zar mi ne moemo nai u ovim rijeima jo i drugi smisao koji treba da shvati i primi naa dua pokornou Hananejke? Hljeb namijenjen djeci je vrijeme zemaljskog ivota. Bogoroeno dijete je ovjekov duh, a psi naa vanjska djela ili uopte duevni ivot, ono to pripada zemlji i ono to se odnosi na nju. I mi stalno otkidamo hljeb od naeg djeteta, od duha, ostavljajui ga da skoro umre od gladi, i bacamo ovu hranu gladnim psima - ozemljenim osjeanjima i strastima. Brige i nemiri, kao psi, nas okruuju, as nam se umiljavaju, as nam zabadaju svoje onjake - kljove; mi smo uvijek u patnji ovog nezasitog jata i uvijek - pa gubitku, u stanju nekakvog duhovnog bankrota. Mi smo stalno u nedostatku vremena, a pokuavamo uspostaviti svoju duu rijeima: "Evo, samo da dovedem u red svoje poslove, pa u poeti svoj duhovni ivot". Ali ovi poslovi se nikad ne zavravaju, ve samo narastaju. Jedan podvinik je imao vienje: ovjek nije mogao podii na ramena naramak drva, na je on dodavao jo drva i ponovo pokuavao podii. Kau da onaj zauvjek, koji sjedi na magarcu, dri pred njegovom njukom sveanj trave, pa magarac da bi dohvatio travu, tri naprijed ne shvatajui zato se trava istom brzinom udaljava od njega. Najee trka u krug traje itav ivot i ovjek tek pred smrt shvata da ga je svijet obmanuo, tanije, da je on sam pomogao obmanuti i opljakati sebe. . . Iz Spasiteljevih rijei moemo izvui pouku od ogromne vanosti. Nije dobro troiti mo i vrijeme u cjelosti samo na vanjske stvari, zaboravljajui na glavno, na to da je osnova same ovjekove linosti - njegov besmrtni duh. Treba se ee sjeati ovih rijei: nije dobro uzimati hljeb od djece i bacati ga psima. ta da radimo kako bi se iupali iz ove ljepljive svjetske pauine, u kojoj se ovjek bespomono bori? Obino nas ue, pravei plan dana, da odredimo ta treba uraditi. Ali mi se moramo nauiti zadavati drugo pitanje: a ta ne treba uraditi? Jer vei dio naeg vremena i snage gutaju sporedne stvari, bez kojih bismo mogli proi, uz to jedan nevaan posao vue za sobom dva druga, i brige se uveavaju kao snijena lavina koja se obruava padinom. Zato onaj ko hoe da zapone duhovni ivot mora vrsto i bespotedno odrediti bez ega moe proi, ta mu je potrebno i koliko vremena moe posvetiti tome neophodnom.

Hananejka je odgovorila Gospodu da i psi jedu mrve koje padaju sa stola gospodara (Mt 15, 27). ivei na zemlji, mi ne moemo zanemarivati realnost Zemaljskog ivota; to bi bila nekakva gorda spiritualistika iluzija. Ali neka se psi - zemaljske brige - hrane mrvicama koje padaju sa trpeze duha, a ne duh da podbira otpatke hrane od pasa - one minute koje ovjek ostavlja slobodne od poslova za molitvu i, uz ove, to po nekoj inerciji na molitvi produava da misle o zemaljskom. Treba osvojiti vrijeme od svojih strasti i svijeta, kao to se oslobaa od neprijatelja zaposjednuta teritorija. Gospod je rekao: "Blaeni siromani duhom" (Mt 5, 3). To siromatvo je od toga to svijet smatra bogatstvom, siromatvo koje daje ovjeku mogunost da doe do vjenog bogatstva. Postoji poslovica: "Ko daje na vrijeme, taj daje dvostruko". Takvo vrijeme kada moemo dati, to jest obratiti srce Bogu, - to je vrijeme kada nas Gospod priziva preko blagodati. Duhovni ivot treba poeti odmah, u protivnom, kada odleti blagodat - taj priziv Boga, to novo stanje srca, onda dua ponovo otvrdne, i njoj e biti teko, kao i otvrdlom vosku, dati drugi oblik. Zato je apostol Pavle pisao: "Duha ne gasite" (1. Sol 5, 19). Postoji pria o tome kako je jedan mladi htio da poe u umu da ivi sa pustinjacima. On je imao vienje: Vidio je zlatno lie na drveu, a nad umom oblak svjetlosti. Ali on odlui da se najprije vrati u svijet da se oprosti sa svojim roditeljima i ponovo doe. I kada se ponovo pribliavao umi gdje su ivjeli pustinjaci, on vidje na granama ve srebrno lie i prilino rijetko. I ponovo ga poe muiti pomisao: Vratiu se, zavriu sve svjetovne poslove, razdijeliu sve svoje imanje, a onda u poeti sa podvinikim ivotom. Ponovo se uputi u svjetovni ivot, a zatim, vraajui se, vidje umu tamnu i sumornu i lie na drveu - kao da je od eljeza i olova. I zaustavi se u nedoumici i upita samog sebe: "Kuda idem i zato, ta u raditi u ovom mranom mjestu? Bolje da se bre vratim u svijet, u krug mojih prijatelja. " Ako ne posluamo glas blagodati odmah, ostavivi sve vanjske brige i unutarnje pomisli, ne poinjimo molitvu dok gori nae srce - onda, kada blagodat ode, mi gubimo samu radost duhovnog ivota i uinie nam se kao teki teret i okrutni jaram. Nae duhovno stanje moe se izraziti rijeima svetoga prvomuenika i arhiakona Stefana: "Vi se uvijek protivite Duhu Svetome" (Dap 7, 51). I mi se protivimo Bogu, krijui se od njega, kao Adam u bunju, u zemaljskim poslovima i brigama odgovarajui na njegove priziv sa: "Kasnije, kasnije..."

O snazi utanja

Monah koji se udaljio u pustinju iz zemaljskog svijeta - iz ovog paklenog kotla, osjea se kao robija kome su otvorili eljezna vrata podzemlja i darovali slobodu. Pustinja nije samo mjesto, pustinja je tiina i utanje. Pustinja moe biti kelija monaha, pustinja treba da postane njegovo srce, pustinja u kojoj nema mjesta privezanosti ni za to svjetsko. utanje - to je prebivanje due s Bogom. Dua se vraa iz spoljnog i tuega svijeta samoj sebi. ovjek osjea kao da vidi svoju duu - to je prvi dar utanja. Drugo kretanje due je od sebe prema Bogu. Bez prvog jedva da je mogue drugo. Bog se ne moe nai ni u bezdanima zemlje ni u kosmikom prostranstvu, On se javlja i otkriva Sebe ovjeku samo u dubinama njegova srca. Zato se religija kao tajna moe postii samo u tihovanju. Sveti Oci su govorili da ovjeiji um lii na rvanj koji se stalno vrti, ono to padne pod rvnje, oni melju, ako su u pitanju zrna penice -. pretvaraju ih u brano, ako je korov - u otrovno smee. Putem pet organa naih osjeanja dolaze u um utisci - slike, kao kopije svijeta. Preko njih, posebno preko vida i sluha, svijet razdrt mrnjom i neprijateljstvom, opijen svojim strastima, oskrnavljen prljavtinom grijeha, ubacuje se u ovjeju duu, truje je svojim otrovom, pomrauje um pomislima, snovima i matama. Dan i no rvnji naeg uma melju i mijeaju ovu prljavtinu. Naravno, svijet jo nije pakao. U njemu postoji i dobro i zlo, svjetlost i tama kao ostaci ljepote i blagorodstva pomijeani sa moralnim padom i podlou. Ali stvar je u tome to smo mi sami greni i duboko bolesni. Grijeh ivi u nama, manifestuje se ve sa prvim znacima ivota. U nama se ukorjenila tajna ljubav prema grijehu i zato su utisci svijeta - otrovi koji se liju na otvorene rane. Strasne slike se utiskuju u , nae sjeanje, kao slova po mekom vosku, a dobro dua . teko usvaja, kao da o njemu hoe da pie po tvrdom kamenu, na kome ne ostaje traga. Prvorodni grijeh je duboko izvitoperio prirodu nae due, i ona, kao suner, upija grijeh i prljavtinu svijeta. Onaj koji ivi u svijetu moe stajati nasuprot grijehu na nivou radnji konkretnih djela i postupaka, ali pobjeivati grijeh svoga srca, oistiti od njega svoj um, vidjeti talog strasti koje se raaju u srcu - za njega je gotovo nemogue. U tihovanju pak i udaljavanju od svijeta presuuje bujica vanjskih utisaka. Ovdje kod ovjeka ostaje borba sa svojim osjeanjem i sa demonima, on postepeno ulazi u svoje srce sa Isusovom molitvom i isisava iz njega prljave vode. Kada se strasti smiruju, kao divlje zvijeri, i rasijavaju se zunzajui rojevi pomisli, onda um dobija mogunost da ue u rije molitve. Apostol Petar uporeuje ime Boje sa jutarnjom zvijezdom koja se raa u dui ovjeka (2. Pet 1, 19). U svijetu svjetlost ove zijezde jedva se nazire kroz gustu maglu. U utanju ona svjetluca kao dragulj u dubinama srca. ovjeji govor zahtijeva ogromnu psihiku energiju. Vri se obrada ogromne koliine informacija, koje se nalaze u sjeanju, zatim se on oblai u oblik misli i emituje preko rijei kao sistem simbola i kod ovjeje due. Ovde se ukljuuju emocije i fantazije.

A ako ovjek zloupotrebljava rije, na primjer, lae sa odreenim ciljem, onda on gradi svoj sopstveni iluzorni svijet, koji mora drati u sjeanju i izdavati ga za realnost. Svako moe da prati na samom sebi kako ovjeka iscrpljuje mnogogovorljivost: on se osjea prazan i umoran. Poslije "pira" praznih rijei on se budi kao pijanica poslije pijanke, sa odvratnou samom sebi. Miljenje kod ovjeka, koji govori mnogo, postaje-povrno i ako dopustimo ovu rije, vulgarno. utanje uva ogromnu duhovnu snagu, u ovu energiju koju smo rastraili badava, uliva se rije molitve, ona se odomauje u ovjejoj dui kao lutalica koji se vratio iz daleka pod krov oeve kue. U utnji strasti manje uznemiravaju duu, i zato blagodat jae djeluje na srce ovjeka i utljivac poinje da shvata rijei Apostola Pavla o tome da se Sveti Duh moli u nama bezglasnim glagolima (Gal 4, 6; Rim 8, 26). Um utljivca predstoji Bogu. U ovome je glavni cilj utanja stalno biti sa Boanstvom, spojiti sa njim svoje srce. Prema miljenju Isaka Sirina, car rasporeuje zvanja i dunosti meu svojim velmoama, ali postoje duhovni prijatelji cara, koji nemaju zvanja, ne upravljaju gradovima, ali su uvijek sa carem, sa njim razgovaraju, i on njima otkriva svoje misli. Takvi "prijatelji cara" su utljivci, koji su uvijek s njim i zato su osloboeni od vanjskih poslova, njihovu molbu o miru prima car nebeski, njihov glas on slua uvijek. U svijetu se mogue spasiti. Djela milosra, propovjed vjere, podvizi ljubavi - to su darovi koji se prinose Bogu. No najdragocjenije, to postoji u svijetu, je ljudsko srce i to prinosi Bogu bezmolvnik. Prinosi kao dar ne samo za sebe ve i za ovaj greni svijet. U utanju ovjek shvata da je blag jedino Gospod, zato sve radosti svijeta ine mu se kao mrtvo slovo na papiru, a strasti u kojima ivi svijet gorke kao pelin. Posao monaha je utanje. I (negovorenje) tiina. Monah u svijetu - to je "unijat", koji hoe da spoji u sebi dvije vjere i najee u njegovoj dui pobjeuje mir. U utnji i tiini, u odvojenosti od vanjskih informacija, dui se otvaraju novi izvori znanja. To su uroena znanja koja su joj bila data od samog poetka kao liku i podobiju Boijem i koja je ona uvala kao pod hrpom vanjskih utisaka, kao u grobu kao u dubinama svoga osjeanja nepoznatog za sopstvenu svijest. Sada se u tiini ova znanja otvaraju dui, kao naeno skladite. U tiini se otkriva duhovna intuicija ovjeka. Kao struna u harfi Eola zvue od povjetaraca, tako unutranjim sluhom dua uje glas nevidljivih sila, koje joj postaju bliske, od njih ona dobija prosvjeenje. Zato uenje ui ovjeka nekakvoj mudrosti. Zahvaljujui svome duhovnom iskustvu on poinje da vidi due drugih ljudi. U to isto vrijeme dua bezmolvnika podvrgava se demonskim iskuenjima; ovdje je ovjeku potrebno krajnje smirenje, prema kome se ne mogu ubacivati nagovaranja satane, a ovo smirenje se postie samo posluanjem svoga duhovnog oca. Ako se ovjek bori sa strastima i to je najglavnije, nalazi se u posluanju, on postepeno dobija dar razlikovanja duha. utanje bez smirenja i posluanja pretvara se u otrov, poto poinje da hrani ovjeka. Meutim bilo je i izuzetaka kao Pavle Tivejski, Marija Egipanka - podvinici koji su dobili veliku mudrost preko neposrednog ozarenja Duha Svetog, ne preavi obini put smirenja strasti i posluanja. Za nas se njihov nedostupni neponovljivi podvig zamjenjuje drugima: postepenou, opreznou i stalnim obuzdavanjem svoje volje. utnja - to je stalna molitva. Sveti Oci su rekli: Molitva svemu ui, ak samoj molitvi. utanje to nije samo pustinja, usamljenitvo od ljudi i svijeta - to je prebivanje sa samim sobom, tanije

duha s Bogom. Za utanje i tiinu ovjek se mora boriti, iskopavati ga kao plijen u boju, iz kandi svijeta koji kao udovite eli da proguta bez ostatka sve vrijeme ovjekovog ivota i sve sile njihove due. Veina ljudi, ak hriana, ne shvataju podvig utanja. Oni govore da je potrebno pomagati u ime ljubavi, dok vide samo vanjske tjelesne i duevne patnje. A ta nesavrena tragedija svijeta - to je otpadanje njegovo od Boga. koje dugo traje, njegovo pretvaranje u polju mranih sila, jezivo demoniziranje, koje se deava pred naim oima, carstvo pakla na zemlji, vlast satane, koja krv ljudi pretvara u zlato, a same ljude u moralne trupove, zakljuane u kavez kao pohotljive majmune. Tragedija svijeta kao perspektiva vjenosti, vjenosti kao demonizacije van je Boga - to najvee zlato ostaje za ljude neprimijeeno, kao da je sakriveno u magli. Demonske sile ne mogu se odagnati samim tjelesnim milosrem. U borbu sa nevidljivom silom "stratega zla" - palih duhova - moe stupiti samo nevidljiva sila molitve, koja je sposobna ponovo vratiti blagodat na zemlju. Zato avo ustaje protiv podviga utanja. On mu suprotstavlja brigu o siromanim, propovijed vjere, bavljenje bogoslovskim radovima - sve to treba samo da bi ovjek postao nesposoban prema unutranjoj blagodatnoj molitvi ega se stvarno demon plai. Molitva za mir - to je najtei podvig, Prepodobni Arsenije Veliki, izabravi podvig utanja i tiine, pokazao se vii nego njegov duhovni prijatelj prepodobni Mojsej Murin, koji je brinuo za bolesnike, primao skitnice i zavrio svoj ivog mueniki. Gospod prima sve vidove milosra. Sveti Jovan Zlatousti rekao je: "Daj ednome au vode i primi za to carstvo". Ali utanje i tiina - to je podvig drugih razmjera, mi bi smo rekli, kosmikog znaenja. Pred njim su djela duhovnog i tjelesnog milosra - to je svjetlost svjetionika u poreenju sa sijanjem zvijezde. ta je monatvo

U duhovnom ivotu ima fenomen, koji je bez unutarnjeg iskustva teko shvatiti, a odrediti rijeju - gotove nemogue. to je dublja, ta pojava time je vie sloena i njena interpretacija tea. Takvo je monatvo Monatvo obuhvata itav duhovni ivot ovjeka, zato ga shvatiti moe samo onaj koji ga je preivio i duboko osjetio, jer nemogue je shvatiti ta je ljubav ne osjetivi je u svom srcu. Zato emo ukazati na neka karakteristina svojstva i osobine monatva poto se oko njega formirao itav splet nedoumica, lai i razliitih spekulacija. Svijet ili odbacuje monatvo, ili ga vidi kroz prizmu vlastitih strasti i predstava. Svijet hoe da vidi monatvo kao dio samog sebe: ili sa osobinama egzotinog cvjetia, koji se moe razmatrati kao neka znamenitost botanikog vrta, ili u svojstvu nekog instituta, koji obavlja neku odreenu zajedniku slubu, svojevrsne dobrotvorne organizacije. U najboljem sluaju u molitvama monaha svijet vidi jo jedan garant svoje komfornosti. Ako se obratimo etimologiji rijei "monah" onda se moemo uvjeriti da u njegovoj osnovi ne lei pojam "jedan" ili usamljen, kako obino prevode ovu rije, ve neto vee od "jedino". U ovom smislu moe se rei da se monah osjea usamljenim u svijetu, ne u smislu gordog egocentrizma ili panteistikog solipsizma, ve u smislu slobode od svijeta. On je jedinstven kao linost, slobodan od svjetskih okova, od plena njegovih pojmova i predstava. Monah, osjeajui se usamljen u svijetu trai Jednog Boga - kao centar svoga ivota, kao jedinu ljubav svoga srca. elja da se nalazi u stalnom bogooptenju postaje glavni sadraj njegova

ivoga, prema njemu su usmjerene sve moi njegove due i duha, sliveni u jedno. NJemu, ovoj elji, ovome unutranjem porivu, koji je obuhvatio sav njegov ivot, on potinjava sve njegove elje i tenje. U mistikom znaenju - jedinstvo - to nije obraenost, nije istraivanje, ak nije kontakt. Jedinstvo - to je ivot u drugom, ali bez gubitka svoje vlastite linosti. To je ovladavanje omiljenim preko ljubavi. Jedinstvo sa jedinim - to je ona punoa ivota u kojoj se gasi, mrkne i isezava vuenje ka svemu drugom, vanjskom i obraenost srca neemu drugom, osim Jednog; sve ostalo prihvata se kao izdaja, a privezanot za neto drugo - kao blud. Monah koji ivi vanjskim (svjetskim) ivotom, iako bi ovaj ivot prema svjetskim zamislima bio samoprekoran i ak herojski, na duhovnom planu postaje bludnik, koji je izdao svoju prvu ljubav. Monatvo je nerazdijeljena ljubav ovjeje due prema Boanstvu, to je stalno traenje Boanske svjetlosti koju je psalmopjevac David nazvao "likom Boga" (Ps 26, 8 -9). Sveti Oci su u svojim tvorevinama prikriveno nam pokazali da se Boanska svjetlost otkriva dui kao punoa ivota, mir vjenosti i kao savrena mistina ljepota, koja nema analoga u vidljivom svijetu. Bog se otkriva dui kao nov, nepoznat, tajanstven ivot i tada dua osjea da je postojanje van takvog ivota - smrt. Bog je za duu nevidljiva svjetlost, unutarnje ozarenje; kada se dua odvoji od Boga tada ona osjea, da je van te svjetlosti, da je ispunjena neprozirnom, tekom tamom, koju ona ranije nije ak ni nasluivala. Bog se otkriva dui kao neki nedostini mir, i tada dua spoznaje, da se van toga mira ona stalno nalazi u munom nemiru, na koji kao da se navikla. Bog se otkriva dui kao beskonana radost, slina prozranim vodama dubokog vodopada. I u ovoj radosti svijet se ini za duu okrutan, kao uareni pijesak u pustinji, gorak kao u. Bog se otkriva dui kao neizreena ljubav i za ovom ljubavi dua plae, jer je alosna za svijet, koji ne poznaje Boga, ali plae za sobom - zato to ne moe uvijek biti s Bogom, ve sablanjena demonom i svijetom kao u pijanstvu zaboravlja na ona obeanja koja je dobila. Monatvo je traenje isprekidanog bogooptenja. Monaka ljubav je nestrpljiva, zato to dua trai optenje s Bogom ne samo u buduem ivotu, kao nagradu za ispunjene zapovijesti, ve i ovdje na zemlji kao odaziv na svoju molbu. Zato je centar monakog ivota molitva. Monah bjei od svijeta kao to bjee iz zapaljene zgrade. On vidi svijet zapaljen plamenom. To je crni plamen grehova i strasti, koji niu kroz likove svijeta i njegovo srce, pali njegov mir dimom i au crnom. Monah vidi ne samo grijeh koji ivi u njegovoj dui ve i sakriveni u njoj pakao, zato je monaki ivot - borba za buenje duha prisutnog u dui, te je ukroenje due, ne samo sa njenim niskim strastima, ve i sa njenim iluzornim bogatstvom, koje svijet prima kao duhovnost. Ako duh ne bude probuen molitvom i pokajanjem i uz pomo blagodati ne nametne se pad duom onda se ovjek nee iupati iz kruga duevnih preivljavanja i predstava i emocionalno usijanje due bie primljeno kao duhovno stanje. Zato monakom ivotu moraju biti tui uzbuenja i nadahnua koja su povezana sa slikama, likovima i vatrometima misli, koje niu u dui. Srdana molitva je nevidljiva i bezlina, duhovni svijet ne otkriva se ovjeku ni u vizuelnim slikama ni u bljesku tananih misli - sve je to spoljanje. On utnjom poznaje sebe u tiini due, koja se uva u molitvi. Unutranja Isusova molitva - to je vrtei ognjeni mali heruvim, koji uva vrata Edema, ovjejeg srca.

Istinski ivot - to je Boija blagodat. Zemaljski ivot sa njegovim stalnim tokom i vremenou to je udna sinteza ivota i smrti - to je poluivot. U odnosu na vjenost to je embrionalno stanje due, to nije ivot ve bitisanje ili prebivanje, odgaanje smrti; zato zemaljski ivot kao samocilj moe biti primljen. kao nametnuta obaveza, kao proces u koji smo ukljueni kao neobjanjivi fakat. A ako u zemaljskom ivotu, nevjenosti, ovjek bude traio smisao i vrijednost, onda e se on predstaviti kao udovina tragikomedija. Ako bi ak ivot mogao dati ovjeku ono, to nikad nije davao i nee dati - sreu, ipak tragizam zemaljskog ivota ne bi iezao, ve moda postao i mraniji: (zar nije uasno, kada ovjeka za vrijeme pira hvataju i vode prema vjealima)? Zato je jedna od lekcija monake askeze - sjeanje na smrt. Obini ljudi se trude da ne misle o smrti, oni odgone sjeanje na nju iz svoje due, istiskuju je iz svijesti tako, kao da ne postoji, vide oko sebe slike smrti, ali iznutra lau sebe da e ih smrt mimoii, zato je smrt za njih uvijek neoekivani gost. Blagodat - to je izvor svakog ivota i svakog bitisanja, to je sila osveenja i budueg preobraenja, to je beskonani cilj stvorenog svijeta. Odsustvo blagodati - to je umiranje svijeta i apokaliptike katastrofe postaju vidljive osobine njegove agonije. Upravo se ovdje otkriva drugi aspekt monatva - kao posebnog, ni sa im uporedivog sluenja svijetu. Monah kroz oienje srca, molitvu i askezu tei da dostigne Boiju svjetlost u svojoj dui, ali ova svjetlost je u to isto vrijeme osobina kosmosa, i zato svjetlost koju monah stie u svome srcu preobraava itav svijet. On udie u nju ivot, moe se ak rei, da ova svjetlost reanimira umirue ovjeanstvo, ona stoji nasuprot ruilake centripetalne sile grijeha a kada bi bilo molilaca za svijet, kad bi bilo nosilaca duhovne svijesti onda bi svijet iivio sebe. Zato ine udesa ne samo molitve svetih ve ak i stvari, koje im pripadaju? Zato ima ljekovitu mo voda iz izvora koje su iskopali njihovim rukama? Zato hriani tee da posjete ona mjesta, gdje su ivjeli sveti mada od njihovih kelija nije vie ostalo ni traga? Zato Duh Sveti ne samo osveuje duu ve i samu stvar ini drugaijom? Zato blagoslovi i molitve svetih nalaze u zemlji izvore, pustinje pretvaraju u cvjetne vrtove? Takoe nasuprot - bilo koji grijeh ne samo da ubija ovjeje due, ve ak i zemlju isuuje i kao da je pali prokletstvom. Jer strah njihov bjee na nj pao (Ps 105, 38) govorio je psalmopjevac David o ovjejem prinoenju rtava od strane bezbonika. Zato je borba blagodati sa grijehom pokretaka sila bia ovjeijeg i so zemlji? Zato je monah koje tei da stegne Boansku svjetlost u svojoj dui najvei dobroinitelj za taj isti svijet koji je odbacio i napustio. Drevni oci su nazivali monatvo aneoskim likom (aneoski zbor, hor) zato to je monatvo prvenstveno nosilac na zemlji nevidljive boanske svjetlosti. Prva svjetlost - to je Sveta Trojica, druga - to su Aneli, trea - to su monasi, molitvenici za mir. Mistiko uenje o Boanskoj svjetlosti koje ini sr pravoslavlja, tue je (nehrianskom) svijetu. Svijet poznaje samo vanjska dobroinstva i vanjski podvig. Monaki ivot - to je traenje Tavorske svjetlosti. Svijet ne moe smjestiti u sebe ovu svjelost. Religiozni racionalizam tei ka sticanju dobrih djela a ne blagodati i samim tim odvraa hrianstvo iz religije srca u naueni sistem sa aritistikom tablicom zasluga i uzajamnog uzvraanja grehova i kazni, to jest u moralizaciju. Karakteristino je da uenje o Tavorskoj svjetlosti, racionalistiki zapad naziva jeresju palamizma, i sujeverjem isihasta. Linija podjele izmeu istonog i zapadnog hrianstva prola je ne samo kroz lik dogmata i crkvenu strukturu, ve kroz oblast mistike. Negirajui Tavorsku svjetlost kao predvjenu energiju Boanstva

rimokatoliki bogoslovi razmatraju ga kao vremenski samotvoreni lik kao manifestaciju Boanske sile. Rimokatolici i racionalisti u Pravoslavlju izgubili su vienje razlika meu osobinama duha i due, zamijenili jedno dugim, zavezali ih u Gordijev vor i samim tim ozakonili vlast nieg nad viim. Zato za razvoj duhovnih moi i sposobnosti nije potrebno ni bezmolvije, ni post, ni unutranja molitva, ni borba sa pomislima, ni iskorjenjivanje strasti. Tako se predlae drugo - obogaenje uma vanjskim znanjima preko nauke i filosofije itd, precjenjivanje sublimacija emocija kroz umjetnost. Tako je potrebna prefinjenost, bljesak i nadahnue, zato duhovnom razvitku ne odgovara pustinja, ve pozorite, ne unutarnja molitva i bezmolvije duha, ve jarki likovi i evristike misli. Duevni uzleti izazivaju aplauze svijeta, prema istinskoj duhovnosti on ostaje gluh i slijep kao ukljuivanju u vjenost. Ovo se odnosi ne samo na one koji ive na nivou niskih instikata, ve takoe na velike estete. Kao primjer moe posluiti Bajron koji se oglaavao prema monatvu sasvim skeptino, ali u isto vrijeme podravao monahe ihitariste za njihovu iroku izdavaku djelatnost, i volio da se odmara u njihovom venecijanskom manastiru. Bajron, koji je umio ovaplotiti u svojim djelima najtamnije nijanse ovjeijih osjeanja i preivljavanja, ispao je nesposoban da vidi drugu stranu - nadzemaljsku, duhovnu ljepotu, kao to oi i ui ne mogu uhvatiti vibraciju talasa van granica dijapazona njihovog opaaja. Sa postepenim padom duhovnosti racionalizam, u vidu sholastike i zatim religioznog materijalizma, postepeno istiskuje mistiku, on tei da pretvori samu religiju u utilitarni sistem drutvenih odnosa da je pretvori u svjetski institut devizom: "Sve za sreu ovjeka". Razumije se, zamijenivi vjeno privremenim, nebesko zemaljskim, religiozni racionalisti strijeme da asimiliraju monatvo sa svijetom, ukljuivi ga u svoj globalni humanistiki program. Nekad su monasi bili tajnovoditelji mirjana. Monatvo je bilo slino Mariji koja je u duhovnom utanju sjedjela kod Isusovih nogu, paljivo ga sluajui i slaui u srcu njegove rijei. Svijet hoe da pretvori Mariju u drugu Martu koja se brine i sreuje mnoge stvari, moda i potrebne ali i nepotrebne; Marta slui Isusu i njeno sluenje je takoe blagosloveno dok ona ne prekorava sestru. Odgovor Gospoda Marti svijet nije uo do dana dananjeg. Apostol Pavle uporeuje Crkvu sa tijelom, sastavljenim od mnogo lanova, gdje oko ne moe biti ruka, a ruka srce (1. Kor 12, 12 27). Sveti Vasilije. Veliki kae: "Sluenje Crkvi je razliito". Svako treba da radi ono za ta je pozvan. U ovom mistikom tijelu Hrista monah mora nositi sluenje, svojstveno njemu, -biti srce ovog tijela. Iako Gospod, otkrivajui sliku budueg stranog suda govori o tjelesnoj milosti, ali to je zbog toga, to on uzima opta dobroinstva, dostupna za sve, a monatvo daje svijetu ono, to ne moe dati nikakav svjetski podvig. Bez obzira na sve nevolje i liavanja, koja osjea ovjeanstvo, najstranija je glad - duhovna, i zato je najvia milost ne tjelesna i ne duevna, ve takoe duhovna. Prema tjelesnoj milosti sposobni su ne samo hriani ve i inovjerci, i ateisti: ovdje je saosjeanje prema ovjeku kao prema ivom biu. Prema duevnoj milosti hriani koji ive u svijetu, a prema duhovnoj prvenstveno askete. Monatvo uva uenje o unutranjoj molitvi, od oienja srca od strasti u borbe sa demonima, o tome kako se dostie Bogovienje. Ono ui kako se stie Tavorska svjetlost. Molitva i borba sa strastima je potrebna i mirjanima. Ali samo askete, koje su sa svetilnikom - Isusovom molitvom uli u svoje srce, mogli su uvidjeti njegove sakrivene dubine, tamne lavirinte ovjeije due, i

preko svoga mistikog opita primiti, osjetiti stanje due drugog ovjeka i postati putovoe za druge na njihovom duhovnom putu. Zato su za duhovne oeve birali prvenstveno iz reda monaha. Manastir je kula straara Crkve. Postojao je i postoji podvig starestva (staratva), kada monah, poslije mnogogodinjeg rada dostie stanje, blisko bestrau, otvara vrata svoje kelije za one kojima su potrebni duhovni savjeti i utjehe. Uz to on ne moe ostavljati unutranju molitvu i meu ljudima se osjeati kao u pustinji. Zbog toga je starestvo podvig koji zahtijeva posebnu blagodat Boiju. Obino se deava drugaije: kada monah napusti keliju rastaje se sa utanjem i ide u evijet, onda se svjetlost molitve koja ga okruuje - pomrauje i gasi. Tada obian svijet u takvom monahu ne vidi svjetlost, ve sa njegove ovjeje slabosti i ne spasava se kroz njega, ve ga on sablanjava. Iz istorije znamo svete, koji su razvaljivali brave zbog ljubavi prema ljudima, ali to nije bio poetak ve vijenac njihovih podviga i to su radili prema posebnom Boijem otkrovenju. Apostol Petar govori Hristu: Evo, mi smo ostavili sve i krenuli samo za Tobom (Mt. 19, 27). Egzegete vide u ovim rijeima najvii stepen odricanja od svijeta, vei, nego spremnost da se lino rtvuje. Ostaviti sve znai ostaviti svoje pomisli, odbaciti svoja rasuivanja, odrei se svojih sjeanja i elja, oistiti svoj um ne samo od grehovnog ve i od svega prolaznog. Odbaciti sve - to je vie nego ivjeti i truditi se Hrista radi. To je ivjeti samim Hristom. Ve smo govorili, da je monatvo neprekidno povezano sa uenjem o Tavorskoj svjetlosti kao vjenoj Boanskoj sili koja ivotvori i osvjeuje svijet. Gospod je blagodat nazvao ivom vodom i rekao da oni koji su je ispili sami postaju izvori za svijet koji je edan (Jn 4, 10, 14; 7, 37 - 39). Zato se srca onih koji se iskreno mole pretvaraju u ona usta kojima zemlja pije nebesku blagodat. U 14. vijeku bogoslovi, - racionalisti, koji su se priklanjali zalasku Vizantije, ije je jezgro bila prokatolika grupa Grigorija Alkindina, pokuali su da predstave uenje o Tavorskoj svjetlosti kao jeres, a atonske isihiste kao neznalice fanatike. Kao glavni zatitnik svetootakih tradicija nastupao je atonski monah Grigorije Palama, kasnije arhiepiskop Solunski, proslavljeni svetitelj. Ovaj spor je dobio tako irok odjek da su za njegovo razreenje car i patrijarh bili prinueni sazvati nekoliko sabora. Racionalisti, odbacujui uenje o predvjenoj Boanskoj svjetlosti, odbacili su i znaaj pravoslavnog asketizma za svijet i crkvu i razmatrali unutarnju Isusovu molitvu kao subjektivan psiholoki fenomen (karakteristino je da su neki od protivnika svetitelja Grigorija pobjegli kasnije u Italiju i primili rimokatolicizam). Racionalisti su apelovali na filosofiju, to jeste, na neprosveeni blagodau ovjeiji razum, koji je navikao da se vrti u krug privremenog i konanog. Oni su eljeli da odrede javljanje nadlogikog duhovnog svijeta kroz Aristotelovske silogizme, da komentariu Jevanelje dijalozima Platona. Druga, pravoslavna strana je nosilac partistine tradicije i monakog predanja. Iako je meu atonskim monasima bilo mnogo ljudi koji su imali blistavo filosofsko obrazovanje i koji su ovladali svim postupcima dijalektike, ali oni su kao glavni kriterijum istine primali opite svetih otaca, istonih mistika i asketa. Jer, Tavorskoj svjetlosti moe znati samo onaj koji je sticao sam.

Predstavnici atonskih manastira pisali su u svome Tomosu - da postoje tri oblika svjetlosti. Prva fizika, materijalna, osvjetljiva svjetlost u kojoj ovjek vidi predmete svijeta. Ta svjetlost je dostupna ne samo ovjeku ve i ostalim ivim biima. Ovde ovjek nije u prednosti nad zvijerima ili mravom, to je tjelesna svjetlost. Drugi oblik svjetlosti pripada samo ovjeku. To je intelektualna svjetlost svjetlost uma. U ovoj svjetlosti ovjek moe da zamilja udaljeno, da se sjea prolosti, da predvia budunost: to je svjetlost nauke, filosofije i umjetnosti. Ona moe biti jasna i intenzivna, ali ona takoe pripada ovome zemaljskome privremenom ivotu. Ona predstavlja prirodnu psihiku sposobnost ovjeka. Ova Svjetlost ne moe ozarivati metafizike dubine bia. To je duevna svjetlost. Ali postoji trei oblik svjetlosti - svjetlost duhovna, predvjena i nestvorena koja se otkriva podvinicima preko oiene molitve srca i sozercanjem. To je sjetlost vjere, svjetlost duhovne providnosti i intuicije, svjetlost Tavorskog preobraenja; to je nestvarna svjetlost, ali ona moe vidljivo sijati u svetima preobraavajui njihove due i tijela i inei ih slinim Hristu. Monatvo - to je traenje tavorske svjetlosti i sozercanje mistine ljepote Boanstva. Zato je monatvo unutranji. skriveni ivot koji ne vidi svijet. Zapadna crkva je odbacila uenje o tri oblika svjetlosti, odbacila sutinu samog monatva, ostavivi samo njegovu formu. Racionalisti hoe da pretvore monatvo iz tajne ljubavi ovjeije due prema Bogu u vidljivo sluenje ovjeanstvu; hoe da prevedu Pjesmu nad pjesmama na jezik proze. Zapadna crkva je podijelila monatvo na specijalnosti sa odreenim zadatim programima. Monaki zavjeti razmatraju se kao cjelishodni i udobni oblici za vrenje dobrih djela, svaki monaki red (to jeste grana djelatnosti) ima svoj zajedniki pravilnik da se pravilnici ovi stalno koriguju i mijenjaju, u skladu sa promjenljivim zahtjevima savremenosti. Treba istai, uostalom, da kod rimokatolika postoje manastiri sa vrlo strogim pravilima, koji zabranjuju da se sve do smrti izlazi iz manastirske ograde. Ovo govori o tome da je monatvo kao potreba ovjejeg duha u svojoj dubini neiskorijenjiva. Ipak takvi manastiri nijesu karakteristini za zapadni svijet, oni ine izuzetke. U isto vrijeme, takvi redovi, kao jezuiti i Dominikanci, ispoljili su mnogo primjera samoportvovanog sluenja svojoj ideji sve do muenitva; ali su pokazali jo vie primjera greaka i sablazni kao neobinih hibridnih simbioza, koji se krive i lome u svojoj protivurenosti. Monatvo - to je unutranje i vanjsko udaljavanje od svijeta. U ovom smislu monah lii na cvijet iz staklene bate. Kada se hladnoa probija kroz pukotine staklenika cvijet ugine, a na njegovom mjestu izrasta trava sposobna za ivot. Neskladi izmeu monakog zavjeta i stalnog boravka u svijetu izaziva duboko unutranje nezadovoljstvo. Ovo nezadovoljstvo moe biti savladano snagom volje, prognato unutar, ali ne i iskorijenjeno. Ono se moe povremeno manifestovati u burnim strasnim eksilozijama ili u gordom samouvjerenju. Mi smo govorili o racionalizmu kao o karakteristinoj pojavi u zapadnom monatvu, ipak teorija dobrih djela moe podariti duevni mir mistike gde se racionalizam istiskuje kultom emocija. To je mistika jakog izraavanja pjesnikih nadahnua, estetskih stanja, ovjek postaje gurman svojih sopstvenih preivljavanja, ova ulna mistika moe dostii takva napregnua da se kod njenog djelatnika pojavljuju rane na rukama i nogama od vizuelnog zamiljanja Isusa raspetog na Krstu, i od gordog izjednaavanja sebe sa NJim. Ne zaboravimo da i pravoslavna mistika govori o slinosti Hristu, ali kroz unutranji podvig oienja, kroz sticanje Duha Svetog. U rimokatolikoj mistici stremi se da se posredstvom vanjskih podravanja i izrazitih slikovnih

meditacija dostigne jedinstvo sa Bogom. Pravoslavni asketa nikad ne uporeuje sebe sa Hristom, nasuprot, to je on blie Bogu, time mu vie otvara blagodatna dubina njegova srca. On vidi sebe kao gubavaca - u krastama i gnojnicama grijeha. to je via njegova duhovnost, time on jasnije vidi kako se u mranim dubinama njegove due gnijezde svi ovjeiji poroci, kao zmije, koje su se skupile u svojoj rupi. On u samom sebi vidi pad itavog ovjeanstva. Pravoslavni monah ne uporeuje sebe sa Hristom, ve vie sa demonom i ne nada se samo u svoja dobra djela, ve u jedinstvo ljubav i milosra Boijeg sa sopstvenim djelima Blagodat skriva od pravoslavnog podvinika mjeru njegova savrenstva; jer, gdje postoji gordo samoljublje, tamo nema blagodati. Uzbueno emocionalno stanje ili isuuje pokajanje, ili ga ini sporednim i teatralnim, primjer - sekta samobievalaca, koji su se skupili u grupe, hodali po gradovima i selima i na trgovima bievali se do krvi i gromko izvikivali svoje grijehe. Jedan od istaknutih predstavnika rimokatolikog asketizma Franjo Asiki rekao je: "Ja sam akrobata Boiji. " Jezuiti su organizovali predstave, sveane etnje sa upaljenim bakljama, sline maskembalima i na glavnim stepenitima pred crkvenim vratima organizovali pozorine predstave sa crkvenim temama. Pravoslavnim monasima bilo je strano slino prikazivanje, njihov podvig se obavljao krijui od svijeta, oni nisu privlaili narod vjetakim metodama. Sama blagodat Boija privlaila je njima ovjeija srca. Zato su ljudi i ili u pustinju na susret sa podvinikom, danima su stajali kod manastirskih kapija, da bi ga samo vidjeli i dobili od njega blagoslov. Oni su intuitivno teili da uu u to polje nevidljivog duhovnog svijeta, u kome se nalazi podvinik, koji je stekao blagodat i unutranju molitvu. U ovoj svjetlosti, kao u zracima Boanske ljubavi, grijala su se i topila njihova srca, sa due je spadala mrana, okrutna krljut grijeha. Oni su se dodirivali sa drugim ivotom, osjeali su dah vjenosti. Takav susret sa asketom i optenje sa njim ostajali su kao najvei dogaaj u ivotu ovjeka, dogaaj, koji se ne zaboravlja nikada. Ovaj svijet je vie, nego sve knjige, otkrivao ovjeku smisao njegova ivota, patnje i borbe. Susret sa svetinjom - to je dodirivanje tajne budueg vijeka. Sveti oci su govorili: "Istinsko dobro moe tvoriti samo blagodat. " Moe se dodati : Najvie dobro - to je blagodat. U optenju sa svetim, ljudi su dobivali neiskazanu silu, iznutra se preobraavali. Ako se kae uopteno, onda se svjetlost, koja sija u srcima svetih, odraavala u duama ljudi, kao to se odraava suneva svjetlost u ogledalima koja su okrenuta prema njemu. ivot posveen utanju i molitvi tei je od podviga milosra. Tvoriti molitvu u dubini srca znai ulaziti u borbu sa silama pakla koje tee da ugase vatru molitve da razbacaju i rasiju rijei, kao pijesak. U paternicima se govori o mnogo sluajeva kada je demon nagovarao monahe da napuste usamljenost, da bi inili dobra djela na zemlji. Prema onome za kakvom se silom demon suprotstavljao molitvi moe se suditi koliko je mrzi. ini se da se itav pakao obruava na molitvu, kao talas rijeke na prepreku koja joj stoji na putu. Ponekad ova duhovna borba biva toliko muna i zahtijeva njihov napor snage, da je ovjek spreman initi sve umjesto da pone najtei posao. Zato su Sveti Oci i govorili:"Daj krv i primi duh". Monaki ivot - to je penjanje stepenicama zalivenim vlastitom krvlju - to ne vidi i ne shvata svijet. Sveti Oci su ukazali na tri stalne djelatnosti monaha. Prva je - trezvenost, oienje uma od pomisli, elja i strasti, od svega vanjskog, prljavoga i prelaznog. Pet osjeanja se nazivaju

tajnama due. Za monaha one moraju biti zatvorene. Um mora da vri kontrolu nad bujicama informacija, koje neprekidno dobija ovjek iz direktnih utisaka, knjiga, besjeda i tome slino. Trezvenost - to je post due. Obilje due, kao i obilje hrane ine duu lijenom, slabom. Trezvenost je rije suprotna pijanstvu. Privezanost za zemaljsko dovodi um u stanje pijanstva. Pijanstvo se esto zavrava bludom, a za monaha je pristrasnost za bilo ta zemaljsko ve izdaja Boga i duevni blud. iako bi se ovo zemaljsko inilo isto i lijepo. Druga djelatnost - to je bdenje. Ono je tijesno povezano sa trezvenou. Ako je trezvenost stanje uma, onda je bdenje voljni napor, to je panja prema svom srcu - izvoru naih misli i osjeanja. Ne samo grene, ve i nepoznate pomisli um uvia kroz bdenje i odgoni ih molitvom. Trea djelatnost monaha - to je stalna srdana molitva. Preko rijei molitve duh se obraa Bogu. Molitva je najbitnija u monakom ivotu. Zato je nju sveti Jovan Zlatoust nazvao caricom svih dobrodjetelji (vrlina). Pravoslavno uenje o Tavorskoj svjetlosti otkriva tajnu molitve kao najvieg sluenja svijetu. Molitva se suprotstavlja ogromnoj sili zla i gijeha, koje je nakupilo ovjeanstvo. Neokajani grijesi kao nevidljivi oblaci vise nad ljudima, i doi e vrijeme kada e se pojaviti kao oluja i bura - u apokaliptikim katastrofama, pred ljudima e se iskazati slabani gordi i prestupniki dio ovjeanstva. Ali silama zla protivuree sile dobra, carstvu tame carstvo svjetlosti i zato molitva jednog podvinika moe spasiti hiljade i hiljade ivota, apostol Pavle u Poslanici Solunjanima govori o zadravajuoj sili (2. Sol. 2, 7). Nee se reavati sudbina istorije u pravnim gradovima, iji oblakoderi svijetle plamenovima, ve u monakim kelijama. Dok jo ima nosilaca Tavorske svjetlosti na zemlji e postojati svijet. Gospod je obeao da e potedjeti Sodom radi deset pravednika; ali kada se ugase poslednji zraci ove svjetlosti svijet e sam sebi potpisati smrtnu presudu. Zato monatvo nazaduje? U emu je uzrok nazadovanja savremenog monatva?

Jo do nedavno manastire su ruili, monahe progonili i ubijali. Sada se manastiri otvaraju, ali je monatvo poelo liiti na bolesnika, koji umire u nekoj peini. Ranije su bili monasi - dobri ili loi; ali -monasi. Sada pak - mnogo se pojavilo pojedinaca, koji ni sami dobro ne shvataju, ta oni trae u monatvu, ta hoe. Kakav haos caruje u njihovim srcima i glavama pod svilenim resama i blistavim klupetima? Sveti Grigorije Bogoslov izrazio je samu sutinu monatva u rijeima: "Neka od mene uzmu sav svijet i ostave mi samo jedno Hrista". Ovo duhovno nitavilo, koje ima samo jedno - ljubav prema Hristu, postalo je za savremeno monatvo nerazumljivo. Ono se boji svespaljujue ljubavi i ne eli da ostavi svijet, i svijet nastavlja da ivi u dubini njegove due god izgovorom sluenja ljudima, propovijedi hrianstva, pomoi nevoljnicima i bolesnicima, izgradnje novih manastira i zgrada, to jest monasi kao da se sabrae da izau iz sujete bezbrojnih djela u prostor srdane utnje, gdje duh ovjeji osjea disanje vjenosti i prisustvo Boije. Mi ovdje ne govorimo o spoznanju licemjerima koji slue svojim strastima. Nije rije o njima, ve o mnogo vanijem. Zato katastrofalno pada monaki duh? Zato su se kalueri poeli razlikovati od obinih ljudi samo neenjenjem, molitvenim pravilom, a takoe i drugaijom odjeom? Mi susreemo monahe graditelje, propovjednike, bogoslove, ljekare, vaspitae itd. Ba zato to ova zanimanja

ispunjavaju duhovnu prazninu, koja se formulisala u srcu savrenog monatva. Kau da su sada druga vremena, ali svijet ni ranije nije shvatao monatvo, i ak, ono to traimo - shvatanje i priznanje svijeta, ono se odvajalo od njega ne toliko manastirskim zidom i pijeskom pustinje koliko onim glavnim usavravanjem svoga duha, i samoodricanjem. "Ja sam se razapeo svijetu i svijet se razapeo meni" (Gal. 6, 14), - rekao je o svome samoodricanju apostol Pavle. Monatvo to je podvig stalnog obraanja uma i srca prema Bogu i oienja due od svjetskih likova i pomisli, u kojima se sakrivaju strasti. Monah je onaj ije srce ivi i die imenom Isusa Hrista, a njegovo srce je osloboeno od sjenki i zraka svjetskih. Jedan od drevnih hrianskih pisaca, moda ne potpuno tano, ali slikovito je rekao: "Kada duh odvraa oko uma od Boga, onda dua postaje gruba i hladna". I kada se monah obraa zemaljskom i kada njegovo srce puni se zemaljskim dobrima, on postaje mrtav za Boga i nezgodan za ljude, svjetlost njegovog duha se gasi. Monatvo - to je umjetnost stalne Isusove molitve, koju su sveti oci nazivali umjetnost nad umjetnostima, i nauka nad naukama. Samo ova unutranja, srdana, nepoznata za svijet molitva moe napraviti monahe drugim biem. Drevni oci su uili Isusovoj molitvi svoje uenike; oni su nju smatrali za glavni posao monaha, a sve ostalo je samo priprema za nju. Ovozemaljski poslovi, ma koliko sami od sebe bili korisni i dostojni, stvari su strane za monaha, kao i zemaljske potrebe koje je on napustio. Ove stvari otvaraju vrata dui za niz pomisli, osjeanja, planova, slika, misaonih besjeda, zbog kojih se uvlae u duu gnjev, bojazan, oholost, pohota i druge strasti. Molitva postaje vanjska i povrinska, ovjek je se sjea meu ovozemaljskim stvarima kao neeg drugostepenog. Ako se potrudi da ne zaboravi molitvu u sujeti ovih poslova onda e se molitva iz jarkog plamena pretvoriti u svjetlucavu dimljivu nonu lampu. Samo umrijevi za svijet, zatvorivi od njega svoja osjeanja, monah se moe baviti Isusovom molitvom kao duhovnom umjetnou; samo bavei se Isusovom molitvom moe uvati svoje srce od pomisli, moe da vidi pomisli pri samom njihovom nastanku, razbiti ih o kamen Isusovog imena i uvati duu u negledanju slika i likova, u nelienju od pomisli, u tiini od osjeanja. U utanju i molitvi budi se njegov duh i dua postaje topla i meka, kao rastopljeni vosak, tada on vidi svoje grijehe i plae od uvrede Boga, i od radosti to ga Bog nije napustio, tada blagodat dolazi u duu: prvo kao toplota srca, zatim kao svjetlost uma i ovjek poinje da vidi sebe i svijet preobraenim; tada on postie tajnu monatva, kao tajnu ljubavi viu i od tajne braka i brane ljubavi. U poreenju sa blagodau, sve, emu tee i ime se ponose ljudi, izgleda kao prah i pepeo. Gospod ne liava monahe patnji (iskuenja), ak nasuprot, esto oni preivljavaju iskuenja i sablazni daleko jae od obinih ljudi; ali u samim patnjama oni imaju veliku utjehu i bogatu radost srca. Monatvo daje ovjeku punou ivota kao punou ljubavi, itav svijet ne moe napuniti ponor ovjeijeg srca, ali ime Isusa Hrista, beskrajno, kao nebeska dubina, obuhvati i napuni. Zato monah sjedi u utnji u svojoj keliji sa imenom Isusa Hrista, i ova kelija mu se ini kao predvorje raja.

Veliki uitelj monatva - prepodobni Isak Sirin pie; ako se monah bude bavio svojim djelanjem i prebivanjem u keliji, onda Bog sam brine o njemu. I prepodobni Isaija pustinjak govori: "Ne izlazi iz svoje kelije, ini molitvu, ini poklone, ne pitaj ko te hrani, - Bog zna o tome i poslae ono to ti treba". I prepodobni Ava Dorotej ui: "Ako Bog hoe da umiri ovjeka, onda e staviti u njegovo srce mir". Prorok i psalmopjevac David je rekao: Ja nijesam vidio pravednika ostavljenoga i potomke njegove da prose hljeba (Ps 36, 25). Ovde je pravednik onaj koji se bavi svojim poslom, molitvom, utanjem i runim radom, to jest neophodnim radom; on nee gladovati ni duhovno ni tjelesno, a potomci njegovi, to jest njegovi uenici koji su dostigli iskustvo molitve i postojeeg s njom duha, nee traiti svjetske pokrovitelje. Kako govori prepodobni Isak:" Ako bude istinski monah i ako bude sluio samo Bogu, onda e svijet doi tebi kao rob i lei e kod tvojih nogu". I ako monah - radi svojih zavjeta i odricanja od svijeta podvrgne se iskuenjima i miljenjima, gonjenima i klevetom, izgnanju i ostavljenosti od svih i izdri to do kraja, onda e mu Gospod dati naroitu nagradu: ovdje na zemlji u patnjama posebnu duhovnu utjehu, a u vjenosti - vijenac muenika za Hrista. Prijetnja modernizacije

Ako ovjek ne vjeruje u Boga, onda je duhovni svijet za njegov neposredni unutranji opit zatvoren. Kada on govori o religiji, to lii na gluvoga, koji se sudi o muzici, i na slijepog koji spori o bojama i nijansama. Naravno za nevjerujueg ovakve realnosti duhovnog ivota kao blagodat ne postoje. Preivljavanje blagodati njemu je nedostupno. NJega gordost spreava da kae "ne znam", zato on sudi o duhovnom svijetu prema svojim vlastitim predstavama. On je kao crv, koji prima svijet kroz osjetila. Kakvim potencijalom religioznih znanja o vjeri vlada nevjerujui? On nee i ne moe prihvatiti i ocijeniti mistiki opit, koji je izraen u patristici, u svom linom iskustvu. Zato bi on trebao promijeniti sav ivot. Zbog svetootakog stvaralatva, ako ih on ak i uzme da ita, nee nai pravilnog odjeka u njegovom srcu, nee izazvati odgovarajue mistiko doivljavanje. Najprije e se desiti da on zatvori knjigu, proitavi nekoliko stranica i ne shvativi nita od proitanog, a zatim e fantazirati, pripisujui Svetim Ocima svoje vlastite emocije i strasti. ak ozbiljni istraivai nevoljno ukljueni u duhovni ivot, pokuavajui objasniti mistiku psihologijom, lutaju u lavirintu suprotnosti. Religiozni ljudi, ali ne crkveni, najee bi mijenjali blagodatni duhovni opit bogooptenja panteistikim opitom --demonskim opitom samooboavanja, gdje, razumije se, nema nikakve blagodati, ve samo duevne emocije i ekstaze. Ali i u pravoslavnom svijetu, vidimo udan paradoks: ljudi koji primaju pravoslavno vjerouenje, ne trae u religiji najglavnije - njenu osnovu, njen ivot - blagodat Sutinu religije oni vide u ispunjenju rituala ili injenja dobrih djela, a unutranji ivot, uvanje due od grenih utisaka, oienje uma od pomisli i srca od strasti, tenje za stalnom molitvom, unutranje utanje - sve je to za veinu pravoslavnih kao zaboravljena stranica prole istorije Crkve. Oni ne odbacuju unutranji ivot, ali njihovo srce pripada spoljanjem svijetu. Kako stei blagodat - tu riznicu pravoslavne Crkve, koju nemaju druge vjeroispovjesti? Blagodat se postie kroz smirenje, smirenje - kroz posluanje. Najpravilniji put sticanja blagodati - to je:

biti u posluanju kod onoga ko je ima. Biti kod onog koji je proao put sticanja blagodati, koji je oistio od grijeha svoje srce, koliko je to mogue ljudima, koji je izotrio svoj um blagodau i koji je sposoban da u njenoj svjetlosti vidi due drugih ljudi i rukovodi njima, to se zovu starci, to jest oni koji su stekli duhovnu mudrost poto je starost simbol mudrosti. Duhovni darovi staraca prelaze na njihove uenike preko posluanja, inei uitelja i uenike jednom duom ili jedinstvenim stablom sa mladim granama privijenim uz njega. Kasnije uenici sami postaju starci. Starac, ako nema uenika poslunih sebi, ne moe nikome predati svoja znanja i umire (kao) usamljeni bogata. A ako se ne prou stepeni posluanja nemogue je sam postati starac. Neki razmiljaju: zar na zemlji nije mogue ugoditi Bogu i oistiti od grehova svoje srce? Na ovo Sveti Oci kategoriki odgovaraju: "Spasenje u svijetu je mogue. Ono se postie vrenjem zapovijesti, ali biti u stalnoj molitvi, imati duboko samopouzdanje i pronicati u dubinu sopstvene due do njenog dna mogue je samo pri odreenim uslovima: u udaljavanju od svijeta, utnji i posluanju". Prepodobni Makarije Veliki pie da je samo prividno ljudska dua prosta, ona ima razne dubine, kao mnotvo manastira. Ponekad se ovjeku ini da je on oistio svoju duu ali to je samoobmana: pod jednim spratom nalazi se drugi i ovjek ne zna kakve zvijeri i gadovi se tamo kriju. Ovo lano bestrae upropatavalo je mnoge podvinike, koji su ne poznajui tajna mjesta svoje vlastite due, ve samo odbivi mali broj iskuenja prevremeno slavili slobodu. Ako se moe produiti ovo poreenje to su ljudi, zauzeti samo spoljnim dobroinstvom, zauzeti onim npr. da ureuju balkone i okolinu svoje kue, a unutranje sobe ostaju pokrivene prainom, blatom. Pravoslavni podvinici se bore sa grijehom u dubini svoga srca - tamo gdje se on zainje, gdje pomisao prima oblik rijei k likova. Otvaraju vrata unutranjih skrovita, zatvorenih za one, koji ive u svijetu, u nezadrivoj bujici utisaka koji se smjenjuju. Ovi vanjski utisci stalno uznemiravaju nae sjeanje, pobuuju strasti i naa je dua u svijetu kao uzburkano jezero koje se ne moe da odslika svojom povrinom na nebu. U utanju ovjek vidi bezdanicu svojih grehova u svijetu; on obino primjeuje samo postupke, zbog toga je pokajanje po svojoj snazi i dubini veoma razliito i od onih koji rade u svijetu i onih koji ive u pustinji. Na zemlji se moe spasti, ali je nemogue oistiti sakrivene djelove srca od pomisli od ulnih pokreta. Deavaju se samo rijetki izuzeci, ali izuzeci su udo a ne pravilo. Ako mi vjerujemo u mo blagodati, ako mi smatramo velikom sreom kada nas ona samo dotakne, kao da udahnemo njen miomiris; ako mi vjerujemo da blagodat koja je u srcima svetih. osveuje i preobraava materijalni svijet - onda podvig utanja i ivot monaha mora nam se pokazati kao vie sluenje Bogu i vie dobrotvorstvo ljudima. Nije uzalud Svetitelj Jovan Zlatoust smatrao da je prepodobni Antonije ravan apostolima. Uenje o blagodati koja osveuje svijet, i o molitvi kao realnoj duhovnoj sili, koja moe lijeiti bolesnike, budi savjest grenika, sputa blagoslov Boiji na Zemlju, spaljuje, kao plamen, grijehe ljudi i ak mijenja tok istorije - to je uenje Svetih Otaca, to je temelj itave pravoslavne asketike. Za spoljni svijet potrebne su spoljanje radnje: vidljive, realne i efektivne. NJegov junak - to je ovjek, natovaren zemaljskim brigama, koji ivi za ljude - ali ne za njihove due, ve za njihovo

zemaljsko blagostanje: neto poput religioznog strahovanja. Zaboravivi na blagodat, ovaj svijet ne razumije monatvo. Ono mu se ini kao nepotrebna i kao davno preivjela institucija koja ako se i ne moe unititi onda treba, u krajnjoj liniji prizemljiti je i ozemljiti, prikljuiti mu nesvojstvena ovozemaljska djela. Mi stojimo pred realnom opasnou modernizacijom monatva, koje e uiniti sve to treba, ali samo nije u utanju, tiini i molitvi; ovo e biti monatvo, ne kao skriveni unutranji ivot, ne kao provodnik blagodati na zemlji, ve monatvo kao vanjski oblik za injenje dobrih djela monatvo, kojim moe manipulisati svijet, koje ostaje samo dio svjeta. Gruzijska Tivaida

Kolijevka pravoslavnog monatva to su gore Sinaja i Tivaide, Skita i Livana. Gore lie na hijeroglife, koji se raskrivaju u srcu kao rijei "gore i gore". Gore lie na karike tajanstvenog lanca kojim je zemlja prikovana za nebo. Gore su knjiga koja ui utanju. Monasi su odlazili u planine ne samo zbog toga da se sakrivaju u njihovim skrovitima od svijeta slino spasavanju brodova koji se za vrijeme oluje spasavaju kod pustinjskih obala. Planine kao da otvaraju pred ovjekom zavjesu, prostrtu pad vjenou, ovdje on osjea kako je brzoprolazna i nitavna sva mravlja zemna tatina: kamenje ispeeno na suncu podsjea ga na smrt, samo tiina planina izgleda kao pjesma o vjenosti, koja bez rijei i bez zvukova odzvanja u njegovom srcu. Tiina planina ini se kao eho vjenosti. U planinama su drugaiji cvjetovi, drugaije boje. Nebo je ovdje jasno i prozrano, u njemu je plavetnilo, koje je sliveno sa rastopljenim zlatom. U dolini nebo lii na ator, a u planinama ono se otvara kao bezdan izvrnut nad zemljom. Snijeni vrhovi lie na oblake koji su se nadvili nad zemljom, a oblaci - ledenice koje se tope, sputene sa strmih kamenitih planina i zaplivale nebom kao po morskom prostoru. Oblaci kao da govore dui monaha:" Oisti svoju duu od svega zemaljskog, oslobodi se od sjeanja, od obaveza i briga - onoga to te vue prema zemlji i tada e dua tvoja zbacivi teki jaram strasti, biti slina nama, njen zaviaj postae nebo, i ti e vidjeti ta u tvojoj dui puzi kao crv po zemlji ili lei na nevidljivim krilima nad ovim vidljivim svijetom". Nou planine kao da se bude iz sna i vode razgovor sa dalekim zvijezdama priajui im istoriju zemlje, a zvijezde govore njima o duhovnom nebu, prostrtom iznad njih. Konture planine u zoru sline su nazubljenim zidinama tvrave sa bojevim kulama, klanci na hodnike izmeu zidina, koje prireuju put neprijatelju u carstvo utanja i tiine, u carstvo, gdje miruju duhovne riznice, sakrivene od svijeta, u carstvo djevianske ljepote, nezagaene disanjem ovjeka. Stijene i litice tada lie na zamkove i kule, nagluho zatvorene eljeznim kapijama i bakarnim bravama. U planinama vrijeme kao da je usporilo svoj hod: ovdje niko ne uri, ak sunce velianstveno obilazi svoja imanja. U planima je isputen bi vremena, koji tjera narod koji ivi u ravnicama. Planine lie na svete gradove u kojima, praen od neprijatelja nesigurni ubica ili prestupnik, moe nai utoite i osjeati se sigurnim. U planine su se upuivali monasi odlazei od osvetnika

- demona. U planinama su prinosili pokajanje Bogu, sa visine planina vidjeli su svijet Sodoma, obuhvaen plamenom i molili Boga da ga potedi radi nekoliko pravednika koji su ostali u njemu. Izvor u planinama lii na srce u kome tee stalna molitva. On utoljava e iznemogle due, on uvruje tijelo iscrpljeno postom, on pjeva tajanstvenu pjesmu o buduem vijeku. U sumrak, apat potoka govori dui, o nedostinosti Boanstva, o tome da je ime Boga - tajna. Danju bljesak struja, prelivi svjetlosti u tekuem potoku, svjetlucanje talasa, kada potok padajui sa strme stijene razbija se o kamenje, govori o radosti i likovanju ovjekovog srca, kada se u njemu svijetli nebeskim zracima i iskri duhovnim biserima ime Isusa Hrista. Rijeke planina - to je kristalno prozrani sok zemlje, koga edno pije putnik priavi mu sa isuenim ustima. Kada gleda planinsku rijeku monah se sjea blagodati Boije, koja puni zemlju. Nou zvijezde izgledaju kao zlatne mrvice, oprate od rude u planinskom potoku. Nou se planine pune miomirisom, kao da vjetar nosi sa lednika disanje leda i snijega, a stijene kao ogromni kameni cvjetovi, koji otvaraju svoje latice u susret mjeseevoj svjetlosti. Planine Sinaja, sline ogromnim stubovima hrama, koje podravaju kristalnu kupolu, nebesa predstavljaju velianstvenu sliku koja se prema uticaju na ovjeiju duu moe uporediti samo sa slikom zvjezdanog neba. Vjetar pustinje, kao dlijeto skulptora, dao je stijeni udne i neponovljive oblike i ovo izvajano kamenje ini se kao neodgonetnuta slova, kao da se samo neobuhvatno vrijeme ovaplotilo u njima. Izgled pustinjskih pilanina uvijek je izazivao kod ovjeka razmiljanje o tome ta se nalazi iza granice svijeta, i strahopotovanje pred Boanstvom, a utljiva usamljenost plamenu molitvu. Kavkaz, - to je drugi Sinaj. NJegovi zasljepljujue bijeli, do plavetnila, lednici lie na brodove sa podignutim jedrima. ini se da je Kavkaz ogromni dragocijeni kamen, koji je pao s nebesa i razbio se na djelove formiravi grebenove i vrhove planina, stijena i litica, granitne oblutke i komade zemlje, koji lee u dolinama rijeka. U klancima Kavkaskih planina putnik se osjea kao unutar stare kule od koje su ostali samo zidovi od ogromnih isklesanih ploa. Nad ovom kulom bez krova ak u vrijeme podnevne ege nebo je tamno - plave boje, zraci sunca samo kratko dopiru do njegovog dna. Potok koji tee u klancu ini se kao duga pjesma o davno minuvim vjekovima. Stijene k kamenje klanaca pokriveno je mahovinom, oni lie na stare bakarne oklope ratnika. Danju su planine pogruene u drijeme ili duboko razmiljanje, a nou kao da oivljavaju. Sama priroda Gruzije kao da je predodreena za monaki ivot. Pustinje, praume na planinama, gdje nije stupila ovjekova noga, priroda koja je sauvana u svojoj netaknutoj prvostvorenoj ljepoti - sve je to, ini se, stvoreno ba za one koji e dan i no pjevati himne Bogu, kao da je Gospod sakrio od svijeta ljepotu planina i pustinja, da bi ih dao onima koji trae nebo. Pustinja to je carstvo monaha; Gospod je i stvorio pustinje zbog svojih robova, pustinjaka i anahoreta. Monah u pustinji je kao car na svojoj zemlji. Dronjci pustinjaka su dragocjeniji od carske odede. Na odijelima careva su esto tragovi ovjeije krvi, a odjea monaha, osveena blagodau koja uva miomirise njihove stalne molitve, uvala se kao blagoslov u domovima hriana, predavala se na uvanje iz generacije u generaciju.

Srce careva rijetko poznaje trenutke mira i pokoja. Opasnosti, neprijatelji, izdaja, kao crne utvare ispunjavaju sobe dvoraca. Sam tron se ini kao mala izboina nad provalijom. Jedan neoprezan pokret - i pogibija je neizbjena. Potede za onoga koji je pao nee biti. Brige, kao lanci steu carska plea, a kruna esto stie elo kao raspaljeni obru. A monah je slobodan i srean. Pustinja je divno i prekrasno carstvo, ali ono carstvo koje mu niko nee oteti. Tamo on osjea prisustvo nebeskih itelja. Molitva, koju obino zagluuje buka i grohot svjetskih briga, buka i grohot trgova i ulica, slina rici vodopada, - ta molitva u pustinji otvara svoje latice kao divni cvjeti. Psalmi i Isusova molitva pretvaraju se u tajanstvenu pjesmu koju pjeva srce. To je stalno sveteno dejstvo monaha. Bezmolvije je skrovite i srea, koje ga napada neizrecivom radou. U svojoj usamljenosti on osjea blizinu neba. Ali ta usamljenost nije praznina, ve za svijet neshvatljiva punoa bitisanja tako su u zraku sunca sakrivene sve boje i nijanse. Monah je dalek od svijeta, ali je i blizak svima svojom molitvom, kao zvijezda vodilja, koja sija visoko nad zemljom. Davido-Garedijsku Lavru zovu Gruzijskom Tivaidom, kao da je planinska pustinja Egipta kolijevka istonog monatva, osveenje duhom prepodobnih Antonija i Makarija prvih itelja pustinje - kao ogromni kameni koveg prenesena bila u Gruziju. Priroda Kahetije lii na Egipat i Palestinu. Goredi znai "pustinja, usamljeno mjesto". I ovo mjesto kao da je stvoreno za monahe, Izrazite linije planina ine se kao kamene zidine ogromne larve. Ovdje se s proljea pustinja pokriva zelenim ilimom trave, kao polja Palestine poslije molitve proroka Ilije. No ubrzo nastupa arko suno ljeto. Zemlja se pogruava u san. LJeto u junoj pustinji lii na zimu u tundri: sve ivo se skriva i zamire. Caruje tiina i duboka utnja koja sui srce, Samo usamljeni orlovi paraju nebo, kao da klize po povrini azurnog mora. Ponekad beumno kao sjene prolaze srne, koje trae travu meu kamenjem, i, uvi nekakve zvjeri, nestaju. Samo zmije ispuzavaju iz rupa i drijemaju, grijui se na kamenu, kao da uvaju skrovita. Ovamo je doao iz Tbilisija prepodobni David, jedan od Sirijskih otaca, sa svojim uenikom Lukijanom. Ovdje je on susreo drugog podvinika - prepodobnoga Dodoa iz drevnog plemena Kahetijskih kneeva, koji je vodio svoje porijeklo od rimskih imperatora. ivot monaha u Garedi bio je teak i surov. Kao stanovi za pustinjake sluile su peine u stijenama. Kao hrana jestiva trava i jagode, koje su skupljali kao rezervu za jednu godinu i mlijeko srna, koje su dolazile pustinjacima kao ovce svojim pastirima. Obino divlje zvijeri i zmije ne diraju monahe, one kao da osjeaju njihovu nezlobivost, osjeaju njihov miomiris i vide svijetlost koja ih okruuje. ini se, da utonuo u molitvu monah razumije jezik ivotinja i ptica, a ove paljivo sluaju njegov glas, kao glas svoga Gospodara. Ali uenika prepodobnog Davida, Lukijana, izgled spaljene pustinje suncem, koja lii na grad poslije poara, susreti sa otrovnim zmijama i ogromnim ljuskarima, koje su zvali drakonima, plaili su ga. No on je nalazio smirenje pored prepodobnog Davida, kao dijete u zagrljaju svoje majke. Monah je traitelj Boanske ljepote; ali da bi vidio Boansku ljepotu treba srce svoje uiniti istim ogledalom u kome bi se odraavao duhovni svijet. Zato je glavna zapovjest monaha - ljubi Gospoda Boga tvoga svim srcem svojim, i duom svojom, i svim razumom svojim (Mt 22, 37). I druga: blaeni su oni istoga srca, jer e Boga vidjeti (Mt 5, 8). Bog se moe vidjeti samo kod

oivljavanja istinskog lika Boijeg u ovjeku kroz ivot prema jevaneljskom uenju i prosvjeivanju kroz stalnu molitvu. Sozercavajui ljepotu Boiju ovjek sam postaje lijep po mjeri svoje snage, podviga i predispoziciji svoje due. Bog voli svakog ovjeka jednako kao svo ovjeanstvo. Sveti ap. Jovan Bogoslov pozvan je omiljenim uenikom Hristovim, zato to je njegova ista djevianska dua mogla primiti Boansku svjetlost u veoj mjeri, nego due drugih apostola, koji su takoe voljeli svoga uitelja i koje je On volio. U Boanskoj svjetlosti gasi se tamno crni oganj strasti, fosforni oganj due sa njenim kao iz bajke fantazijama i mrtvim intelektualizmom, a proieni duh ovjekov postaje slian svjetlosti. Monah - to je mrtvac za svijet, ukoliko prestaje da ivi svjetskim shvatanjima, osjeanjima, eljama, zato monaki postrig lii na pogrebni obred. Ali iz mraka intelektualne i osjeajne emocionalne grobnice on vaskrsava u tajnstvenu oblast Boanske svjetlosti, u kojoj nalazi istinski ivot. I prethodni ivot u svijetu ve mu se ini kao Odisejevo skitanje u carstvu iluzija i mrtvih sjenki. Radost monaha - to je pustinja, njegova kelija ili peina. Radost monaha - to je njegova usamljenost. Cilj monakog ivota - to je stalna ista molitva, koja se raa u tiini pustinje. Kao to se u tiini daleko i jasno uje svaki zvuk, svaka rije izgovorena apatom, tako srce monaha osjea dubinu i snagu svake molitvene rijei. A u svijetu ona tone kao u potoku, u buci gradova, u vrtlogu vanjskih utisaka. Monahovo srce u pustinji lii na ravnu povrinu jezera, koja odraava nebo. U svijetu ova povrina koleba se talasanjem valova i odraavanje postaje nejasno i bezoblino, kao da je isparano. Stalna molitva uvodi monaha u drugi svijet, u svijet nebeske ljepote i Boanske svjetlosti. Ona ini njegovo lice produhovljenim i ozarenim ovom unutranjom svjetlou. Susret sa pustinjakom lii na susret sa anelom. U prisustvu Ave preobraavaju se njegovi uenici. Ava ui ne samo rijeju ve i primjerom svoga ivota. NJegov duhovni oblik utiskuje se u srce uenika kao neizbrisivi peat. Uenik postaje slian svome uitelju, ali ne po spoljanjem izgledu, ve u neem daleko dubljem, bitnom, ontolokom. Uenik se hrani duhovnom svjetlou svoga ave, kao mladune mlijekom svoje majke. Izmeu uenika i uitelja formira se nevidljiva veza, jedna dua osjea drugu duu. Ava kao da vidi stanje svoga uenika, uje misao, obraanje njemu, posebno se to jasno ispoljava u trenucima fizike i duhovne opasnosti koju preivljava posluanik. Uenik moe u mislima da razgovara sa svojim uiteljem i dobija od njega odgovor. Ali je za to potrebna svetost ave i uenikovo bezuslovno povjerenje prema njemu. Uenik doivljava susret sa svojim uiteljem kao obnavljanje i vaskrsavanje svoje due. On osjea svoje srce kao vaskrsli Lazar, koji je bio u grobnom mraku, a koji sada ponovo vidi svjetlost. Uenik u uitelju vidi svoga Anela uvara, a u njegovim oima nebo. Kada ava govori sa svojim uenikom, onda je to kao da dlijetom u kamenu uklesava svaku rije. Kao to mjesec pozajmljuje svoju svjetlost od sunca, tako je Lukijan pozajmljivao duhovnu mudrost i mo od svoga uitelja. ak ni smrt nije razdvojila Davida i Lukijana. NJihovi grobovi nalaze se uporedo u peinskom hramu, kao dva izvora, koji biju iz stijene, a njihovi potoci sjedinjavaju se ujedno i rose Garedijsku pustilju.

Kada je prepodobni David stigao u Garedi, kao na svoje novo imanje, on je susreo podvinika, koji je tamo proivio mnogo godina prepodobnoga Dodoa. Tako je nekad, na poetku monatva, prepodobni Antonije susreo u praumama Egipatske pustinje prepodobnoga Pavla Tiverijskog. Od tog vremena Dodo je postao duhovni prijatelj prepodobnog Davida. Kod pustinjaka je posebna ljubav - jednog prema drugom. To je sjena i lik one ljubavi koju e imati sveti u Carstvu Nebeskom. Jedan pustinjak za drugoga - to je kao iva ikona, pojavljivanje u ovjeku Boanstvene svjetolosti na zemlji. Oni vide ljepotu one Boanske svjetlosti i zato gledaju jedan na drugoga sa velikim strahopotovanjem. O emu besjede pustinjaci izmeu sebe? Rijetko o bogoslovskim pitanjima. Oni govore o borbi sa strastima jer u svijetu molitve, pustinjaci posebno duboko vide bezdan ovjeijeg srca; o demonskim privienjima, koja susreu monasi u pustinji, kao fatamorgane putnike u Sahari; o tome kako razlikovati duhove svjetlosti od duhova mraka, i glavno o skrovitu monaha Isusovoj molitvi koja odzvanja u srcu pustinjaka, kao eho meu planinama. Isusova molitva lii na brojanice od dragog kamenja: kako se svaka njena rije koja se ponavlja jednom po jednom ozaruje novim sjajem svjetluca novim bojama, otvara se u novoj dubini i ljepoti; na isti potok koji tiho struji iz samog srca; na tajanstvenu pjesmu, koju pjeva dua. Pustinjak osjea rijei Isusove molitve, koje zvue u srcu drugoga, i raduje im se, kao carskoj kruni koja ovjenava elo njegovog prijatelja. Ali najee pustinjaci sjede podalje jedan od drugog i meusobno razgovaraju utei, kao aneli, o onome to je vie od rijei. Oni lie na dvije svijee, ija se svjetlost spaja u jedno sijenje. Svaki shvata drugoga bez rijei, kao da skroz vidi njegovu duu, tako da nije potreban posrednik kao meu ljudima - u ovjejem govoru. Zatim, nasitivi se kao od raskone trpeze, pustinjaci ustaju sa svojih mjesta klanjaju se jedan drugom i svaki ide na svoju stranu. Ponekad oni zajedno etaju pustinjom: jedan naglas ita Isusovu molitvu a drugi je paljivo slua. Kada se u pustinji skupe monasi, onda je David, odlazei iz Garedaja, ostavljao ih na raspolaganje prepodobnom Dodou, koji nije izlazio iz Garedija, kao da je on bio ostrvo usred okeana, - on je volio utanje i tiinu. Prepodobni Dodo bio je sahranjen u manastiru Jovana Krstitelja - najveeg pustinjaka. Ovaj manastir udaljen od lavre, odlikovao se posebno strogim pravilnikom. Krajem 19. vijeka Posljedni monasi napustili su ga i preli u Lavru. Oni su htjeli prenijeti tamo moti prepodobnog Dodoa, ali je sveti i posle svoje smrti elio nepoznatost i usamljenost: Vremenom je mjesto njegove sahrane postalo zaboravljeno. Kao i za ivota, svojim duhom bio je blizak prepodobnom Davidu, ali svoju usamljenost nije naputao. Dvadesetih godina dvadesetog vijeka monasi su bili izgnani iz Lavre. Hramovi - razrueni. Peine prekopane zbog traenja zlata, neke zatrpane, ali manastir uva onu riznicu, koju je nemogue opljakati i unititi - to je blagodat podvinika, koji su ivjeli ovdje. Manastir je ponovo otvoren. Zapaljena je zasad jedna mala svijea, ali ovu svijeu dri u svojim rukama prepodobni David Garedijski. Travice koje su se probile kroz asfalt

Jedna od slika moga djetinjstva, koja mi se zapeatila u sjeanju, to je gusta trava i bunje koje je raslo kod ograde nae kue, koja je izlazila u tihu nenaseljenu ulicu. Sada ona lii na korito usahle rijeke: zemlja je pokrivena slojem asfalta kao da je zatvorena u ogromnoj grobnici. Ni kie ni zraci sunca ne prolaze kroz ovaj mrtvi pancir. Ovdje se ni na emu ne zardava pogled: on jednolino klizi po povrini erpia i asfalta. Ali nekako sluajno ja sam odjedanput vidio travu koja se probijala kroz pukotine asfalta; to je bilo nekoliko uvelih poutjelih stabljika, ali su one samo svojim pogledom, inilo se, govorile, da ovdje ivot ipak nije potpuno ubijen. Ove travke neuguene teinom asfalta, nepogrebene pod njim, kao pod grobnim kamenom, uinile su mi se kao heroji, koji su izazvali monstrumi, koje nazivaju "progres". Kada susreem ljude koje su sauvali u ovom svijetu laljivome i razvratnom, istotu due i vjere, ja se prisjeam ovih biljica, koje su probile tjelesni pancir asfalta. itav nain savremenog ivota podsjea na plan svjetskih razmjera: kako oslabiti i unititi duh ovjeka - unutranje oko, koje je usmjereno prema vjenosti, kako prikovati ovjeka za zemlju kao roba za galiju. Kako prolazi ivot ovjeka? NJegov um je zauzet besprekidnim reavanjem nasunih problema, on se ak ne moe uporediti sa radnim mravom, to je vie pjeak koji je dospio u cajtnot. ovjek nema na to da se osloni. Podloga na kojoj stoji ini se da stalno izmie ispod njegovih nogu. Ako se jednom rijeju moe izraziti duevno stanje ovjeka, onda e ta rije biti "nemir" - stalno nespokojstvo koje crvotoi i razjeda snagu due kao kiselina metal. Preivljavanje - to je prilagoavanje, a prilagoavanje - to je jednaenje, zato pred hrianinom uvijek postoji izbor: ili se prilagoditi laima ili okrutnostima ovoga svijeta to jest igrati se ovjeka, a ne biti on, ili ui u bitku sa . svijetom, ustati protiv ovoga eljeznog valjka, koji rui sve na svom putu. Ve su drveni mislioci rekli da istinska filosofija nije nita drugo nego nauka o smrti. Hrianstvo - to je ivot, koji se stie time, to svijet naziva smru - samoodricanjem. Hrianstvo je religija srca, Hristos je rekao da e isti srcem vidjeti Boga. Svijet, kao zavodnik i napasnik tei da obeasti duu svakog ovjeka, upotrebljavajui as potkupljivanje u vidu naslada, as prinuavajui je psihikim terorom. U apokalipsisu postoji scena: ena u mukama raa mladenca i vie od bola (Otk 12, 1-2). Prema tumaenju svetih otaca, to je Crkva, koja u mukama raa ovjeju duu za ivot vjeni. No, doputeno je uiniti jo jedio poreenje: to je dua hrianina, koja uva duh, kao svoga Nezatienog mladenca; ona mora napraviti podvig, koji granii sa muenitvom, da bi sauvao duh od grehova i sablazni, koji ga mogu umrtviti. Mnogi od nas su praktino osjetili ovo gaenje duha. ovjek se nalazi u molitvi, u srce se kod njega uvlai mir, on osjea duhovnu radost, ali evo on je usporio umom na jednoj neistoj misli i sve je propalo. Kao da se svjetlost ugasila u njegovoj dui; mrak praznina i hladnoa su je napunili.

ovjeiji duh je njean kao cvijeti. Od grubog doticanja strasti on se povlai u sebe, slino cvjetiu koji saima svoje latice i tek poslije pokajanja duh oivljava ponovo. A ovaj svijet postao je slian potoku prljavtine koja e uiniti upravo tako i savreno zapljusnuti sobom i utopiti cjelokupno ovjeanstvo. Ova prljavtina se stara da prodre u svaki dom. Ma kuda da baca svoj pogled ovjek: pogleda li ulinu reklamu, ukljui li televizor, rairi li novine - svuda susree jednu zlovoljnu prljavtinu. Kao da demon govori ovjeku: "Ja sam ovdje, od mene nikud ne moe otii". Dua ovjeka se obino adaptira na atmosferu kojom die, on prestaje da osjea odgovornost prema toj prljavtini i prihvata je kao neto neobino i prirodno. ovjek stoji u hramu, ali je njegov duh paralizovan. On ne osjea duhovnu radost, nju su zamijenile druge duevne emocije, druga preivljavanja; religija je za njega postala neto spoljanje. Kada ovjek ne uva duhovnu istotu, kada ne donosi istinsko i duboko pokajanje, tada on stoji u hramu, kao da muri, ne videi istinski, duhovni hram i ono to se u njemu dogaa. Religija je - prije svega, djelo volje, posebno u sadanje vrijeme. Zato hrianin ne treba da ini ono to hoe njegov protivnik, a protivnik - demon, hoe da ga lii unutranjeg ivota, da ga lii bogooptenja, hoe da odvue njegovu panju od stalne unutranje molitve. U strasnom stanju moe se ivjeti spoljnim ivotom hrianina, initi dobra djela, meu njima i djela milosra, pruati pomo nemonima, govoriti, propovijedati, ak graditi hramove, ali bez otre borbe sa strastima, bez spremnosti da se umre, ali ne biti oskrnavljen ovim nasilnikom - svijetom nemogue je; glavno je mistika hrianstva kao sticanje blagodati i unutranje vienje Boga. Teko se spasti u nae vrijeme, teko je uti glas duha u buci ovoga svijeta, ali je ipak hrianski ivot mogu. Ako sauvamo svoje srce od neprijatelja koji ga napadaju preko vanjskih ula vida i sluha, onda emo vidjeti tajnu hrama u kome prisustvuje duhovni svijet, i nebesku ljepotu Pravoslavlja; svjedoanstvo ovome su one slabane stabljike trave, koje su se probile kroz asfalt.