Halil Džubran, Mirisni Plodovi Duše

Generated by Foxit PDF Creator Foxit Software http://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
S arapskog preveo i pogovor napisao: Esad Durakovi Izdava: Grafiki zavod Hrvatske, 1987.
HALIL DUBRAN
MIRISNI PLODOVI DUE

Robovanje
Ljudi robuju ivotu, i zbog toga robovanja dani su im prepuni ponienja i stradanja, a noi su im sve u krvi i suzama. Evo, minu sedam tisua godina od moga prvoga roenja i do sada ne vidjeh nita osim potinjenih, pozatvaranih i okovanih robova. Obioh Zemlju od istoka do zapada, spoznah i tamu i svjetlost ivota, gledah procesije naroda kako iz peine hrle u palae, ali do sada ne vidjeh nita drugo do ije povijene pod bremenom, ruke u lance vezane i koljena savinuta pred idolima. Pratio sam ovjeka od Babilona do Pariza, od Ninive do New Yorka i vidjeh samo tragove njegovih okova na
pijesku uz otiske stopala, uh samo kako doline i ume odjekuju vapajima generacija i stoljea. Ulazio sam u dvorove, u hramove i bogomolje, stajao uz prijestolja, rtvenike i govornice, ali vidjeh samo kako trudbenik robuje trgovcu, trgovac robuje vojniku, vojnik robuje guverneru, guverner robuje kralju, kralj robuje vjerskom poglavaru, vjerski poglavar robuje idolu, a idol je samo zemlja od koje su ga sotone sazdale te ga postavile na brdo lubanja. Ulazio sam u kue monih bogataa, u straare nemonih jadnika, u sobe ukraene slonovom kosti i komadima zlata, u sklonita ogrezla u oaj i zadah smrti, i vidjeh djecu kako se uz mlijeko zadajaju robovanjem, vidjeh mladie kako uz alfabet usvajaju pokornost, djevojke kako se odijevaju u poslunost i potinjenost, i ene kako lijeu na postelje pokornosti i podatnosti. Pratio sam generacije od obala Gangesa pa do Eufrata, do ua Nila i Sinaja, do atenskih trgova i rimskih crkava, do uliica Konstantinopola i londonskih graevina, i vidjeh samo robovanje to posvuda rtvenike ostavlja iako ga boanstvom nazivaju, vino i miomirise mu pred noge izlijevaju i kraljem ga nazivaju, tamjan pale pred njegovim bistama i prorokom ga nazivaju, niice pred njim padaju i zakonom ga nazivaju, zbog njega meusobno ratuju i rodoljubljem ga nazivaju, njegovoj se volji predaju i Bojom sjenom na Zemlji ga nazivaju, po njegovoj elji domove i zdanja pale u bratstvom i jednakou ga nazivaju, radi njega se pregalatvu predaju i bogatstvom i trgovinom ga nazivaju. Sve su to brojna imena za jednu istinu i sve je
to mnotvo ispoljavanja jedne sutine. Ta je trajna, vjena bolest sa svakojakim simptomima i raznovrsnim ranama; nasljeuju ih sinovi od oeva kao to dah ivota nasljeuju; njeno sjemenje se stoljeima u tlo vremena zasijava, kao to jedno godinje doba daje ono to se u drugo doba zasije. Najudnija i najbezonija vrsta robovanja na koju naioh jest ona to sadanjicu ljudsku neraskidivo vee za prolost predaka; to im due tjera na klanjanje tradicijama djedova; to im u mladika tijela uvodi drevne due, kao u svjee grobove kosti stare. Vidjeh nemuto robovanje - trajno vezivanje mukarca za enu koju potcjenjuje; tjelesnu vezanost ene za postelju supruga koga mrzi te im ni jednome nije stalo do ivota. Vidjeh nijemo robovanje - kada su pojedinci prinueni slijediti svoju sredinu, krasiti se njenim bojama, njenim se ruhom odijevati, te se oglaavaju poput odjeka i tijela su im nalik sjenama. Vidjeh nakazno robovanje - ije monika upregnute u jaram obmanjivaa, odlunost jakih ljudi u slubi pohotnika to ude za slavom i znamenitou te se ponaaju poput marioneta to se prstima pokreu, zaustavljaju i razbijaju. Vidjeh prastaro robovanje - kako due djeje padaju sa prostranih nebesa u nesretne domove gdje nuda i maloumnost druguju, gdje ponienje i oaj idu ruku pod ruku te djeca stasavaju nesretna, ive kao prijestupnici i umiru poroni.
Vidjeh odvratno robovanje -- prodavanje predmeta u bescijenje i naopako imenovanje stvari: obmanjivanje se naziva otroumnou, brbljanje umnou, slabost blagou, bojaljivost gordou. Vidjeh surovo robovanje - kada se nejaki strahom tjeraju da govore, pa kazuju ono to ne osjeaju, predstavljaju se suprotno svome biu te se nesrea s njima poigrava kao s krpama. Vidjeh ogavno robovanje - kada jedan narod ivi po zakonima drugoga naroda. Vidjeh nakazno robovanje - kada kraljevski sinovi kruniu kraljeve. Vidjeh crno robovanje - kada prijestupnici svaljuju sram na nedune. Vidjeh robovanje samom robovanju, a to je inercija. Kada sam se umorio pratei generacije i kada mi je dojadilo da gledam prohod naroda, sjedoh osamljen u dolini silueta, tamo gdje se skrivaju sjene minulih vremena i gdje poivaju duhovi buduih stoljea. Tamo vidjeh slabunjavu siluetu kako osamljena ide zurei u sunce te je zapitah: - Tko si i kako ti je ime? - Sloboda je moje ime. - Gdje su ti potomci? - Jedan je umro razapet, drugi je umro u ludilu, a trei se jo ni rodio nije. Potom mi se izgubi iz vida, u magli.
O noi
O, Noi to pripada ljubavnicima, pjesnicima i matarima! O, Noi silueta, duhova i sjeni! O, Noi enje, ljubavi i uspomena! Ti, svemona Noi, to stoji izmeu patuljastih oblaka zapada i jutarnjeg svitanja, to oponaa otricu straha, to se mjesecom ovjenava, to se u ruho mira odijeva, to s tisuu oiju u dubine ivota gleda, to s tisuu uiju oslukuje zvuke Smrti i Nitavila! Ti si tama koja nam nebeska svjetla pokazuje, dok je Dan svjetlost to nas u zemaljsku tamu gura. Ti si nada koja nam oi otvara pred divotom Beskraja, a Dan je obmana to nas kao slijepce vodi svijetom normi i ogranienja. Ti si pokoj koji nemuto saopava tajne ivih dua to hode nebeskim visinama, a Dan je buka koja ne da mira duama onih to se predaju svojim eljama i strastima. Ti si pravednik koji svojim snenim krilima izjednaava snove nejakih sa eljama monika. Ti si samilosnik koji nevidljivim prstima sklapa oi nesretnika i srca im uznosi u svijet manje surov od ovoga svijeta. U tvoje plave skute ljubavnici toe svoje dahtanje; na tvoje nevidljive noge, uz kapi rose, samotnici liju suze; na tvoje dlanove to miriu na doline tuinci polau svoje enjive uzdahe. Ti si sugovornik ljubavnicima,
drueljubiv prema samotnicima, prijatelj tuincima i osamljenima. Pod tvojim okriljem bujaju osjeaji pjesnika, na tvojim pleima uznose se srca proroka, u tvojim vlasima trepere umovi mislilaca. Ti priaptava pjesnicima, ti si nadahnue prorocima i inspiracija misliocima. Kada mi ljudi dosadie i kada mi se oi zamorie gledajui lice Danje, zaputih se u daleka polja gdje borave sjene minulih vremena. Tamo se zaustavih pred jednom tamnom, lelujavom prilikom to na tisuu nogu ide dolinama, planinama i ravnicama. Tamo sam netremice gledao mrane oi, sluao lepet nevidljivih krila, osjeao dodire mira, odvano stajao pred strahotama tame. Tamo sam tebe vidio, Noi, kao divnu i zastraujuu siluetu uspravljenu izmeu zemlje i neba, ogrnutu oblacima, opasanu maglama, podrugljivu prema suncu, prezrivu prema Danu, podsmjeljivu prema krijeposnicima to bdiju nad idolima, srditu na kraljeve to snivaju u svili, zagledanu u lica lopova, brinu nad djejim posteljama, zaplakanu za osmijehom posrnulih ena, nasmijanu zbog plaa ljubavnika, u ruci dri srca velikih ljudi, a nogama gazi due neznatnih. Tamo sam te vidio i ti si mene vidjela, Noi. Tvoja strahota mi bjee roditelj i ja bijah tvoje edo, kao sanjar; iezoe svi zastori meu nama; s lica nam se strgoe velovi izvjesnosti i slutnji; ti mi saopi svoje tajne i namjere, a ja tebi svoje elje i nadanja; potom se tvoja strahota preobrazi u pjesmu umilniju od aputanja
cvijea; a moje strahovanje postade radost dragocjenija od spokoja ptica; ti me k sebi uze i sebi na ramena posadi te mi se ui osposobie za uvenje, usne za Kazivanje, srce za Ljubav kakvu ljudi ne poznaju i za Mrnju drugim ljudima stranu; onda mi ti prstima dotae misao te mi misli potekoe poput hitre, raspjevane rijeke to odnosi svelo raslinje; duh mi svojim usnama poljubi te mi duh zaigra poput raspaljene iskre to pali sasueno drvee. Drugovah s tobom, o Noi, sve dok ne postadoh na tebe nalik; uz tebe se privijah sve dok se moje elje s tvojima ne izmijeae; voljeh te sve dok se moje bie ne pretvori u tvoje nalije. Zato su u mojoj dui sjajne zvijezde koje uveer ljubav rasijava, a ujutro ih ubiru nemiri. Zato mi je u treperavom srcu mjesec to hita, as kroz nebesko oblaje, as prostranstvom prepunim snova u pohodu. Zato je u mome uvijek budnome duhu spokoj to objavljuje tajne zaljubljenih i to odjekuje molitvama krijeposnika. Oko glave mi arobna koprena koju cijepaju roptaji samrtnika, a ponovo je sastavljaju pjesme onih to enama ljubavne stihove pjevaju. Ja sam poput tebe, Noi. Pred ljudima se uznosim jer se s tobom poistovjeujem, a oni se ponose jer se s Danom uznose. Ja sam nalik na te i oboje se, neduni, okrivljujemo. Ja sam nalik na te snovima, karakterom i ponaanjem. Ja sam nalik na te, makar me jutro i ne ukraavalo ruiastim zrakama. Ja sam nalik na te, makar i ne bio opasan maglama.
Ja sam no raspojasana, svud prisutna, mirna, uzbudljiva; mojoj tami nema poetka i mojim dubinama nema kraja; dok se drugi diu hvatajui se radosti svjetlosti, moj se duh priklanja tugama u tami. Ja sam poput tebe, o Noi, i dokle ivim moje jutro nee doi.
Volebna Demonica
Kuda me vodi, Volebna Demonice? Dokle u te slijediti na ovom izlokanom putu to se probija izmeu litica, posut trnjem, to nam noge vodi navie, a due nam sunovrauje u dubine? vrsto sam se uhvatio tvojih skuta i slijedim te kao dijete majku, zaboravljajui svoje snove, zagledan u tvoju ljepotu, ne videi sjene to mi lebde oko glave, privuen nevidljivom snagom u tvome tijelu. Stani za trenutak da ti vidim lice. Baci pogled na me ne bih li ti u oima vidio tajne srca, ne bih li ti u crtama lica prozreo tajne due. Stani za trenutak, Demonice, jer me je zamorilo putovanje i dua mi strepi zbog strahota puta. Zastani, jer smo stigli na raskre gdje se smrt i ivot grle. Neu poi ni koraka sve dok mojoj dui ne saopi namjere svoje due i dok mome srcu ne raskrili riznice svoga srca. Posluaj me, Volebna Demonice!
Jo juer bijah slobodna ptica to boravi meu potocima, to leti u visinama, to stoji na vrhovima grana promatrajui uveer zamkove i hramove raznobojnih oblaka koje sunce na izlasku gradi, a rui ih kada zalazi. Osamljen kao misao, putovao sam Zemljom od istoka do zapada, radujui se dobrotama i slastima ivota, promatrajui tajne Svemira. Hitao sam poput sna na krilima noi, kroz prozore ulazio u sobe usnulim djevicama i poigravao se njihovim osjeajima. Stajao sam uz postelje mladiima i budio im nadanja. Sjedio sam uz postelje starcima i pojanjavao im vlastita promiljanja. Danas, kada tebe sretoh, Volebna Demonice, i kada me ti povede, postadoh poput roba to neznano kuda vue okove; postadoh poput pijanca koji hoe vina to mu volju slama i koji cjeliva dlan to ga po licu udara. Zastani malo, Volebnice - evo mi se snaga vratila, popucali su okovi to su mi noge izranjavali, razbila se aa otrova kojom sam se naslaivao. to bi htjela da uinimo i kojim putem da krenemo? Ponovo sam slobodan i da li bi me htjela kao slobodna prijatelja to u sunce netremice gleda i vatru hvata sigurnim rukama? Ponovo sam krilima uzmahnuo i hoe li pratiti mladia to kao orao dane provodi u planinama, a nou zalijee u pustinji poput lava? Hoe li ljubav ovjeka kome je ljubav sugovornik, a ne gospodar? eli li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali se ne topi?
Hoe li naklonost due to treperi pred naletom oluje, ali se ne slama; to bjesni na buri, ali se s mjesta ne pomie? eli li me za prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava? Evo moje ruke - prodrmaj je svojom lijepom rukom! Evo moga tijela - prigrli ga u meko naruje! Evo mojih usana - cjelivaj ih dugim i bezglasnim cjelovima!
Uoi samoubojstva
U ovoj samotnoj, mirnoj sobi jo juer je sjedila ena koju sam volio. Na ove meke, ruiaste jastuke svoju lijepu glavu je stavljala, iz ove kristalne ae je lagano pila vino pomijeano s miomirisima. Sve to bijae jo juer, a prolost je samo san to se ne vraa. Danas je ena koju sam volio otila u zemlju daleku i pustu, divlju i hladnu, u zemlju pustoi i zaborava. Tragovi prstiju ene koju sam volio jo uvijek su vidljivi na mome ogledalu, miris njenog daha jo uvijek mi je u odjei, jo uvijek iz kutova moje kue odjek njenog glasa ne iezava. Ali ona - ena koju sam volio - otila je u daleko mjesto to se zove mjestom odlazaka i pokoja. Tragovi njenih prstiju, miris njenog daha i sjena njenog duha u ovoj e sobi ostati sve do jutra, kada u
raskriliti prozore valovima vjetra da odnesu sve to je ostavila ta lijepa arobnica. Slika ene koju sam volio jo je objeena pored moje postelje, ljubavna pisma koja mi je slala jo su u srebrnoj kutiji ukraenoj draguljima i koraljima, zlatno pramenje kose koje mi je u spomen darovala jo je u svili natopljenoj mousom i tamjanom. Sve e to ostati na svome mjestu do jutra, a kad jutro osvane raskrilit u prozore vjetrovima da ih odnesu u tamu nitavila, gdje samo nemuti mir obitava. ena koju sam volio nalik je enama koje ste vi, mladii, voljeli. To je udesno stvorenje koje bogovi sazdae od golubiije krotkosti, zmijske nepouzdanosti, paunove gordosti, vuje zlobe, od ljepote bijele rue, strahote mrkle noi, od ake pepela i pregrti morske pjene. enu koju sam volio poznavao sam u djetinjstvu, za njom sam trkarao po poljima, za odjeu je drao na ulicama. Poznavao sam je u doba djevojatva; gledao odraz njenog lica u svetim i drugim knjigama, promatrao linije njenog stasa u oblacima i sluao poj njenoga glasa to se nadmee sa uborom potoka. Poznavao sam je u zrelome dobu, s njom razgovarao, savjete od nje traio i primicao joj se alei se na bol srca, kazujui joj tajne svoje due. Sve to bijae jo juer, a prolost je samo san to se ne vraa. Danas je ta ena otila u zemlju daleku i pustu, divlju i hladnu, u zemlju pustoi i zaborava. ivot je ime ene koju sam volio.
Jer ivot je ena, lijepa arobnica to nam srca oarava, to nam due mami, to nas obeanjima zatrpava. Ako u tome ustraje, strpljenje u nama ubija, a ako nas uslia, u nama dosadu izaziva. ivot je ena to se kupa u suzama svojih zaljubljenika i to se ukraava krvlju svojih rtava. ivot je ena to se odijeva bijelim danima obrubljenim crnim noima. ivot je ena-preljubnica, ali je prelijepa; tko njenu preljubu nije iskusio, njenu ljepotu je omrznuo.
Sinovi moje majke

to hoete od mene, sinovi moje majke? Hoete li da vam od praznih obeanja gradim palae priama ukraene, i bogomolje snovima natkrivene, ili hoete da razaram ono to su gradili laovi i maloduni i da ruim ono to su podigli licemjeri i zlobnici? to biste htjeli da inim, sinovi moje majke? Da li da guem kao golub ne bih li vas udobrovoljio, ili da riem kao lav kako bih sebe zadovoljio? Pjevao sam vam, ali niste plesali; pred vama sam naricao, a vi niste plakali - hoete li da pjevam i nariem istovremeno? Due vam se gre od gladi, iako kruha spoznaje ima vie od kamenja u dolinama, ali ga ne jedete; srca vam drhte zbog ei, iako vrela ivota oko vaih kua teku
poput potoka - zato onda ne pijete? More ima plimu i oseku, mjesec biva mlad i utap, vrijeme ima ljeto i zimu, a istina se ne mijenja i ne prolazi - zato onda hoete unakaziti lice istine? Dozivao sam vas u nonome miru da vam pokaem ljepotu mjeseca i dostojanstvo zvijezda, pa ste preplaeni ustali iz postelja, dograbili sablje i koplja viui: Gdje je neprijatelj da se s njime borimo? Govorio sam vam da se uspnemo na vrh planine da bih vam pokazao prostranstva svijeta, ali ste odbili govorei: U dubinama ove udoline ivjeli su nai oevi i djedovi, pod njenim okriljem su umrli, u njenim peinama su pokopani - kako onda da je napustimo i da idemo tamo gdje oni nisu ili? Govorio sam vam da idemo u ravnice da bih vam pokazao zlatne rudnike i zemljine riznice, ali ste odbili govorei: U ravnicama se kriju lopovi i hajduci. Govorio sam vam da idemo na obalu gdje more dariva svojim dobrima, ali ste odbili govorei: Huka puine due nam zastrauje i strahota dubina tijela nam usmruje. Volio sam vas, sinovi moje majke, ali mi je ta ljubav samo tetu nanijela, a vama nije koristila. Sada vas mrzim, a mrnja je kao bujica to odnosi samo suho granje i rui samo trone kue. Suosjeao sam, sinovi moje majke, zbog vae slabosti, a suosjeanje jo vie oslabljuje, umnoava nejake i nikakvu korist ivotu ne donosi. Sada, dok gledam vau slabost, dua mi treperi u odvratnosti i preziru.
Zbog vaeg ponienja i nesree sam plakao, lio sam kao kristal bistre suze, ali one ne saprae vau prljavtinu, ne odagnae vam sljepilo, ne omekae vaa skamenjena srca, ve isplakae tugu moga srca. Sada se smijem vaem bolu, a smijeh je poput munje to dolazi prije oluje, nikada poslije. to hoete od mene, sinovi moje majke? Hoete li da vam pokaem odraze vaih lica u bazenima mirne vode? Onda doite da vidite koliko su vam runa lica! Pogledajte kako vam je strah obijelio glave, kao pepeo, kako vam je nesanica ispila oi nalik na crne jame, kako vam je malodunost od obraza nainila naborane dronjke, kako vam je smrt poljubila usne poutjele kao jesenje lie. to traite od mene, sinovi moje majke? to traite od ivota kada vas ivot svojim edom vie ne smatra? Vae due drhte pred sveenicima, tijela vam se tresu pred tiranima i krvnicima, zemlje vam se plae neprijatelja i osvajaa - to onda oekujete od ivota pod suncem? Sablje su vam zahrale, kopljima su vrci polomljeni, titovi vam prainom prekriveni - zato onda stojite na bojitu? Vjera vam je licemjerje, ovaj svijet vam je utvrda, a budui svijet vam je samo tlapnja - zato onda ivite kada je smrt pokoj nevoljnicima? ivot je odlunost koja prati mladost, ozbiljnost koja ide uz muevnost i mudrost koja slijedi starost. Vi ste, sinovi moje majke, roeni kao nemoni starci, zatim ste
glave pognuli, koa vam se smeurala, izgledate kao djeca to se u blatu valjaju i kamenicama gaaju. Ljudski rod je kao kristalna rijeka to tee raspjevana, odnosei tajne planina u dubine mora. Vi ste, sinovi moje majke, kao odvratna barutina u ijim dubinama gmiu insekti, a na njenim obalama se zmije uvijaju. Dua je kao plavi, gorui i sveti plamen to saie suho raslinje, to se rasplamsava u olujama i osvjetljava lica bogova. Vae su due, sinovi moje majke, kao pepeo koji vjetrovi po snijegu raznose i oluje ga rasipaju po dolinama. Mrzim vas, sinovi moje majke, jer vi prezirete slavu i veliinu. Prezirem vas, jer vi prezirete sami sebe. Ja sam va neprijatelj, jer ste vi neprijatelji bogova a da to i ne znate!
Mi i vi
Mi smo eda tuge, a vi ste eda radosti. Mi smo eda tuge, a tuga je Boja sjena koje nema u zlim srcima. Mi imamo sjetne due, a sjeta je veliina kojoj ne stremi sitna dua. Mi plaemo i ridamo, o vi to se smijete, a tko se jednom u suzama okupa ostaje ist do kraja vremena. Vi nas ne poznajete, ali mi vas znamo. Vi brzo plovite rijekom ivota ne osvrui se prema nama, a mi sjedimo
na obali, vidimo vas i ujemo. Vi ne marite za nae vapaje, jer vam dnevna buka ui ispunjava, a mi ujemo vae pjesme, jer nam apat noi ui otvara. Mi vas vidimo jer stojite na mranome svjetlu, a vi nas ne vidite, jer sjedimo u svijetloj tami. Mi smo eda tuge - mi, proroci, pjesnici i muziari. Mi pletemo od niti svojih srca odjeu bogovima, sjemenjem iz svojih grudi punimo pregrti anelima. Vi ste eda nebrinih radosti i nemarnih java; svoja srca preputate u ruke pustoi jer vas njeni prsti blago dotiu; odmarate se u neznanju, jer u zdanju neznanja ne postoje ogledala da biste vidjeli svoja lice. Mi uzdiemo - uzdasi nam se nadmeu sa apatom cvijea, sa umorom grana i uborom potoka. Vi se grohotom smijete - smijeh vam se mijea s lomljavom lubanja, zveketom okova i zavijanjem bezdana. Mi plaemo - suze nam se toe u samo srce ivota, kao rosa to pada s vjea noi usred jutra. Vi se osmjehujete - s osmjehnutih usana podsmijeh vam se otima kao to se zmijski otrov u ranu ubrizgava. Mi plaemo, jer nam je znana nesrea udova i siroeta, a vi se smijete, jer ne znate vrijednost zlata. Mi plaemo jer ujemo jecaj siromaha i vapaj ugnjetenoga, a vi se smijete jer ne ujete nita osim zveckanja pehara. Mi plaemo, jer su nam due od Boga odvojene tijelima, a vi se smijete jer su vam tijela za zemlju mirno vezana. Mi smo eda tuge, a vi ste eda radosti - stavimo, onda, djela svoje tuge i vae radosti pred sud samoga sunca.
Vi ste sagradili piramide od lubanja roblja, piramide to sada na pijesku kazuju generacijama o naoj vjenosti i vaoj prolaznosti. Mi smo sruili Bastilju rukama slobodara, a Bastilja je rije koju narodi izgovaraju nas blagosiljajui, a vas proklinjui. Vi ste sagradili vrtove Babilona na kostima nemonika, sazdali ste dvorove Ninive na grobovima nesretnika, ali su Babilon i Niniva poput tragova deve na pustinjskom pijesku. Mi smo Astartinu statuu isklesali od mramora tako da mramor, iako nepokretan, treperi i tako da, iako nijem, govori; u Nahavendu smo svirali na strunama koje prizivaju due ljubavnika to plove u nebesima; Mariju smo naslikali linijama i bojama tako da su linije nalik na misli boanske, a boje na emocije aneoske. Vi ste se odali uicima, a kande uitaka su rastrgale tisue rtava na trgovima Antakije i Rima. Mi se predajemo miru, a ruke mira su satkale Ilijadu, Knjigu o Jobu i pjesmu Veliku Taiju. Vi se predajete strastima, a strasti su kao oluja odnijele tisue enskih dua u ponore srama i razvrata. Mi volimo samou, a u okrilju samoe nastale su najbolje pjesme, drama o Hamletu i Danteovo djelo. Vi drugujete s pohlepama, a one su prosule tisue rijeka krvi; dotle mi slijedimo imaginaciju koja je objavila spoznaju iz nebeskog kruga svjetlosti. Mi smo eda tuge, a vi ste eda radosti; izmeu nae tuge i vae radosti su nesavladive prepreke i tjesnaci koje ne mogu savladati vai rasni konji, niti vae prelijepe koije. Mi alimo zbog vae nitavnosti, a vi mrzite nau veliinu; izmeu naeg saaljenja i vae mrnje je samo
vrijeme to nas razdvaja. Mi vam prilazimo kao prijatelji, a vi na nas nasrete kao neprijatelji; izmeu prijateljstva i neprijateljstva je duboka provalija puna suza i krvi. Mi vama gradimo palae, a vi nama kopate grobove; izmeu ljepote palae i tame grobova ljudski rod koraa eljeznim nogama. Mi vama puteve posipamo ruama, a vi trnjem prekrivate nae postelje; izmeu ruinih listova i trnja istina svoj duboki, vjeni san sanja. Vi se oduvijek svojom grubom nemoi borite protiv nae blage moi. Za trenutak nas savladate i radosni galamite kao abe, a mi vas trajno svladavamo i utimo kao titani. Isusa ste razapeli ismijavajui ga i hulei, ali je on zatim siao sa svoga kria i kao titan ovladao generacijama zahvaljujui Duhu i Istini, te je svojom veliinom i ljepotom zemlju natkrilio. Otrovali ste Sokrata (...), ubili ste Galileja, unitili Aliju ibn Abu Taliba, zadavili Midhat pau, a oni i sada ive kao heroji, trijumfirajui pred licem vjenosti. Zato vi ivite u sjeanju ovjeanstva kao leevi u praini koje nema tko pokopati u tamu zaborava i nitavila. Mi smo eda tuge, a tuga je poput oblaka to na svijet donose dobro i spoznaju; vi ste eda radosti i koliko god bila velika vaa radost, ona je kao stup dima koji rue i raznose vjetrovi.
Izmeu noi i jutra
uti, srce moje, jer te Svemir ne uje. uti, jer eter bremenit plaem i kukanjem nee ponijeti tvoje pjesme i himne. uti, jer none siluete ne mare za tvoje radosti, niti e se procesije tame pred tvojim snovima zaustaviti. uti, srce moje, uti do jutra, jer tko jutro strpljivo doekuje, s njime snaan osvie. Tko svjetlost eli, njega svjetlost ljubi. uti, srce moje, i posluaj to govorim: U snu vidjeh drozda kako pjeva ponad aktivnog vulkana. Vidjeh ljubiicu kako die glavu iznad snijega. Vidjeh nagu nimfu kako plee meu grobovima. Vidjeh dijete kako se uz smijeh igra s lubanjama. Sve to vidjeh u snu, a kada se prenuh i pogledah oko sebe, vidjeh razbjenjeli vulkan, ali ne uh raspjevanog drozda, niti ga vidjeh kako uzmahuje krilima. Vidjeh kako zrak sipa snijeg na polja i doline pokrivajui bijelim pokrovima zgasla tijela ljubiica. Vidjeh grobove poredane naspram mira vjenosti, ali nitko nije meu njima plesao, niti je tko molei se kleknuo. Vidjeh brda lubanja, ali se nitko osim vjetra nije smijao. Na javi vidjeh samo tugu i oaj, a kuda li odoe radosti sna? Radosti sna nestadoe, ali kako iezoe i njegovi obrisi? Kako li e dua izdrati dok joj san vrati siluete
elja i nadanja? Osluni, srce moje, i posluaj to govorim: Dua mi bijae snano stablo ije korijenje see u dubine zemlje, a grane mu se izvijaju prema beskraju. Dua mi procvjeta u proljee, plodove dade u ljeto, a kada jesen doe, sakupih plodove u srebrne posude i stavih ih na raskre. Prolaznici su ih uzimali, jeli i svojim putem nastavljali. Kada jesen minu, kada se njeni kliktaji u pla i jadikovku pretvorie, u posudama vidjeh samo jedan plod koji ljudi meni ostavie. Ja ga uzeh i vidjeh da je nesnoljivo gorak, kiseo kao zeleno groe, te rekoh svojoj dui: Teko meni. Ljudima sam u usta stavio prokletstvo i u utrobe neprijateljstvo. to si, duo, uinila sa slau koju si korijenjem sisala iz dubine zemlje, to si uinila s mirisom koji su tvoje grane upijale iz suneve svjetlosti? Potom iupah snano stablo svoje due. Iupah ga zajedno s korijenjem iz zemlje iz koje je raslo i iz koje se hranilo. Iupah ga iz prolosti i oduzeh mu sjeanje na tisuu proljea i tisuu jeseni. Zatim posadih stablo svoje due na drugo mjesto. Zasadih ga u polje daleko od staza vremena. I bdio sam nad njim govorei: Bdijenje nas pribliava zvijezdama. Zalijevao sam ga krvlju i suzama govorei: U krvi ima mirisa i u suzama slasti. A kada doe proljee, moja dua ponovo procvjeta i u ljeto plodove dade. Ujesen sakupih zrele plodove u zlatne posude i stavih ih na raskre. Ljudi su prolazili,
sami ili u grupama, ali nitko ne prui ruku da uzme iz mojih posuda. Uzeh i pojedoh jedan plod te osjetih da je sladak poput meda, ukusan kao rajski izvor, ugodan kao babilonsko vino, mirisan kao dah jasmina. Tada kliknuh: Ljudi ne ele kuati blagoslov, niti istinu, jer blagoslov je plod suza, a istina je plod krvi! Zatim sjedoh u sjenu stabla svoje osamljene due; u polju daleko od staza vremena. uti, srce moje, do jutra. uti, jer se zrak zasitio odvratnim mirisima i tvoj dah nee kuati. Osluni, srce moje, i posluaj to govorim: Misao mi bijae laa to posre na morskim valovima i to je vjetrovi nose od obale do obale. Moja misao-laa bijae prazna, na njoj samo sedam praznih raznobojnih aa, jarkih kao dugine boje. Kada me zamori plovidba puinom, odluih da se vratim s praznom milju-laom u zaviajnu luku. Tada poeh bojiti laine bokove bojama utim kao sunce na zalasku, zelenim kao to je proljee u jeku, plavim kao srce neba i crvenim kao veernje obzorje; na jedrima i pramcu naslikah neobine crtee to oko privlae i srce plijene. Kada sam okonao posao i kada je misao-laa izgledala kao proroka vizija to se kree izmeu dva beskraja - izmeu mora i neba - uplovih u zaviajnu luku. Ljudi u susret pohrlie, s potovanjem i kliui, i u grad me uvedoe udarajui u bubnjeve i puui u svirale.
Tako postupie, jer je vanjski izgled moje lae bio blistav, ali nitko ne ue u utrobu misli-lae. Nitko ne upita to sam njome dovezao iza mora. Nitko nije ni znao da sam je praznu vratio u luku. Tada rekoh sebi: Zaveo sam ljude, obmanuo im oi i srca sa sedam obojenih aa. Godinu dana kasnije, popeh se na misao-lau i otplovih ponovo. Oplovio sam otoje na Istoku, s njih pokupio kantarion, tamjanovo drvo, aloju i sandalovinu i utovario ih na lau. Oplovio sam otoje na Zapadu, s njih ponio zlato, slonovu kost, rubine i smaragde i drugo dragocjeno kamenje. Oplovio sam sjeverna otoja, s njih uzeo svilu, arena platna i purpur. Oplovio sam juna otoja, s njih ponio neprobojne oklope, najbolje sablje, elina koplja i druge vrste oruja. Napunio sam lau svim zemaljskim dragocjenostima i vratio se u zaviajnu luku govorei: Sada e moj narod slaviti moje zasluge. Uvest e me u grad uz pjesmu i glazbu, ali sada s razlogom. Kada uplovih u luku, nitko mi u susret ne izae, na ulicama zaviaja nitko se za mnom ne osvrnu. Stajao sam na trgovima kazujui ljudima kakva sam im zemaljska blaga i dragocjenosti donio. Gledali su me podsmjeljivo i rugajui se, a zatim su se od mene
okretali. Vratio sam se u luku tuan i zauen. Ali, im sam stupio na lau, sjetio sam se neeg to mi je promaklo dok sam bio zauzet razmiljanjem o cilju putovanja. Tada kliknuh: Morski valovi su isprali boje s bokova moje lae te sada na kostur slii; vjetrovi, bure i vrue sunce izbrisali su crtee s jedara koja sada slie na iznoene, posivjele krpe. Sakupio sam dragocjenosti i rijetkosti u neto nalik na mrtvaki koveg to pluta po vodi i vratio se svom narodu koji me odbaci, jer njihove oi samo vanjtinu primjeuju. Tada napustih misao-lau, zaputih se u groblje i sjedoh meu svjee grobove razmiljajui o njihovim tajnama. uti, srce moje, do jutra. uti, jer silna oluja se podsmijeva apatu tvojih dubina, peine u dolinama ne odjekuju zvucima s tvojih struna. uti, srce moje, do jutra. Jer, onoga tko jutro postojano saekuje, jutro ga eljno sebi na grudi privija. Evo, jutro svie, srce moje, i sada govori ako si u stanju govoriti. Evo, jutro nas pohodi, srce moje. Da li je noni mir u tvojim dubinama jo uvijek kao pjesma koja jutru u susret hita? Evo, jata golubova i drozdova lete po dolinama. Da li je strahota noi ostavila mo tvojim krilima da i ti poleti
s njima? Evo, pastiri idu ispred svojih stada putenih iz obora. Da li su ti none siluete ostavile snage da poe za njima u zelene lugove? Evo, mladii i djevojke lagano idu u vinograde. Hoe li se prenuti i s njima poi? Ustani, srce moje. Ustani i sa zorom poi, jer je no ve minula. Strahote noi su nestale sa svojim crnim snovima. Ustani, srce moje, i glasno zapjevaj. Jer, oni koji s jutrom ne pjevaju, tami pripadaju.
Vizija
Kada padne no i kada platem sna ogrnu zemlju, napustih svoju postelju i zaputih se k moru govorei: More ne spava. Budnost mora prua utjehu duhu koji ne spava. Stigoh na obalu, a magla se spustila s planinskih vrhova i sve prekrila, kao to sivi veo prekriva lice mlade ljepotice. Stadoh gledajui vojsku valova, sluajui njihove poklike, razmiljajui o vjenoj, a nevidljivoj sili to za njima stoji, o sili koja juri za olujama, bjesni s vulkanima, osmjehuje se usnama cvijea i pjeva s potocima. Malo zatim, osvrnuh se i vidjeh tri siluete kako sjede na litici, u magli koja ih i pokriva i ne pokriva. Lagano se zaputih k njima, kao da su snaga koja me mimo volje
privlai. Na nekoliko koraka od njih, zaustavih se zurei, kao da su arolija koja mi odlunost oduzima, a budi matu moga duha. Tada jedna silueta ustade i progovori glasom za koji mi se uini da dolazi iz morskih dubina: - ivot bez ljubavi je kao stablo bez cvijeta i plodova. Ljubav bez ljepote je kao cvijee bez mirisa, a tek plodovi bez sjemenki... ivot, ljubav i ljepota jesu Sveto trojstvo u jednome slobodnom, nezavisnom biu; ono se ne moe mijenjati, niti odvajati. Tako kaza i sjede. Zatim se uspravi druga silueta i ree glasom nalik na ubor tekue vode: - ivot bez pobune je kao godina bez proljea. Pobuna bez istine je kao proljee u suhoj, neplodnoj pustinji, ivot, pobuna i istina jesu Sveto trojstvo koje se ne moe odvajati ni mijenjati. Zatim se uspravi trea silueta i ree glasom poput groma: - ivot bez slobode je kao tijelo bez duha. Sloboda bez misli je poput nakazna duha. ivot, sloboda i misao jesu vjeno Sveto trojstvo koje ne prolazi, niti iezava. Onda sve tri siluete ustadoe i stranim glasom rekoe: - Ljubav sa svime to ona raa, pobuna sa svime to donosi i sloboda sa svime to podie jesu jedno oitovanje Boga. Bog je razloni um ovoga svijeta. Potom zavlada mir, prepun lepeta nevidljivih krila i
treperenja eterinih tijela. Zatvorih oi oslukujui jeku rijei koje uh. Kada otvorih oi, vidjeh samo more opasano velom magle. Prioh litici gdje su tri siluete sjedile i vidjeh samo stup tamjanovog dima kako se uspinje k nebesima.
U tami noi
Pisano u doba stradanja U tami noi jedni druge dozivamo. U tami noi viemo i pomo traimo, dok sjena smrti meu nama stoji. Njena crna krila nas pokrivaju. Njena crna ruka due nam u bezdan odnosi. Njene crne oi su zagledane u daleko sumrano obzorje. U tami noi smrt hodi i mi za njom prestraeni, rasplakani; nitko od nas ne moe stati i nitko se ne nada da emo stati. U tami noi smrt hodi, a mi je slijedimo. Kada god se smrt osvrne, tisuu nas pored puta padne. Tko god padne, usne i ne budi se, a tko ne padne nastavlja da ide mimo svoje volje, znajui da e pasti i usnuti kao i oni koji su ve usnuli. Ali, smrt i dalje ide zagledana u daleko sumrano obzorje. U tami noi brat doziva brata, otac sinove i majka djecu, a svi smo gladni, premoreni, u bolu zgreni. Ali smrt nije ni gladna ni edna, jer se hrani naim duama i
tijelima, e toli naom krvlju i suzama, ali nikad da se zasiti i da e utoli. U prvome dijelu noi dijete doziva majku: Gladno sam, majko! A majka mu odgovara: Strpi se malo, dijete moje. U drugome dijelu noi dijete opet majku doziva: Gladno sam, majko, daj mi kruha! A majka mu odgovara: Nemam kruha, dijete moje. U treem dijelu noi smrt prolazi pored majke i djeteta, svojim krilima ih po licu udara te oni u san padaju pored puta, a smrt nastavlja da ide zagledana u daleko sumrano obzorje. Ujutro, ovjek ide u polje da trai hrane, ali tamo nalazi samo zemlju i kamenje. U podne, vraa se eni i djeci iznemogao i praznih ruku. Kada veer padne, smrt proe pored ovjeka, njegove ene i djece, zatie ih uspavane, nasmijane, zatim nastavlja da ide zagledana u daleko sumrano obzorje. Ujutro, seljak naputa izbu, odlazi u grad nosei u depu dragocjenosti svoje majke i dviju sestara ne bi li za njih kupio brana. Poslije podne, vraa se u selo bez hrane i bez dragocjenosti. Zatie majku i dvije sestre usnule, pogleda uperenih u prazno. Seljak die ruke prema nebu, a zatim i sam pada u bezdan, kao pogoena ptica. Uveer, smrt prolazi pored seljaka, njegove majke i dviju sestara, zatie ih usnule, osmjehuje se i nastavlja da ide zagledana u daleko sumrano obzorje. U tami noi - a nonoj tami nigdje kraja - dozivamo
vas, o putnici po danjoj svjetlosti, i ujete li nae vapaje? Poslasmo vam due svojih pokojnika kao poslanike jeste li shvatili to su vam kazali poslanici? Natovarismo na istoni vjetar svoje dahtanje - je li vjetar dosegao vae daleke obale i predao vam svoje teko breme? Shvatiste li to se s nama zbiva i da li hitate da nas izbavite, ili govorite, zadovoljni svojim mirom i spokojem: to mogu uiniti oni to sjede na svjetlosti za one koji su u tami? Pustimo da mrtvaci pokopaju svoje pokojnike i neka Boja volja bude. Da, neka Boja volja bude. Ali, zar se ne moete izdii iznad samih sebe tako da budete i po Bojoj volji i nama od pomoi? U tami noi jedni druge dozivamo. U tami noi brat doziva brata, majka sina, ena supruga, dragi svoju dragu. Kada nam se glasovi izmijeaju, kada u srce svemira dospiju, smrt za trenutak staje nama se smijui i rugajui, a zatim nastavlja da ide zagledana u daleko sumrano obzorje.
Moj narod je umro

Pisano u doba stradanja Moj narod je umro, a ja, jo uvijek ivei, oplakujem ga u samoi i povuenosti.
Umrli su moji dragi te mi je ivot poslije njih postao samo stradanje. Moj narod je umro, suze i krv su potopili visoravni u mojoj zemlji, a ja ovdje ivim isto kao to sam ivio dok su moj narod i moji dragi bili ivi i dok su se visoravni u mojoj zemlji kupale u suncu. Moj narod je umro u gladi, tko nije od gladi umro je od noa, dok se ja u ovoj dalekoj zemlji kreem meu radosnim i blaenim ljudima to jedu ukusna jela i piju ugodna pia, spavaju u udobnim posteljama, smiju se danima a dani se smiju njima. Moj narod je umro u ponienju, dok ja ovdje ivim u udobnosti i miru. To je nesrea koja mi duu opsjeda. Da sam bio gladan uz svoj gladni narod i proganjan sa svojim progonjenim narodom, laki bi mi bili dani i noi bi mi bile manje crne, jer tko sa svojim narodom dijeli nesreu i bijedu osjea nebesku utjehu u rtvovanju i ponosi se sobom jer umire neduan s nedunima. Ali, ja nisam sa svojim gladnim i progonjenim narodom to ide u procesiji smrti ka slavi rtvovanja, ve ovdje, iza sedam mora, ivim u sigurnosti i apatinome miru. Ja sam ovdje, daleko od nesree i nesretnika i ne mogu se niim ponositi, ak ni vlastitim suzama. to moe uiniti izgnanik za svoj gladni narod? Da mi je znati emu koristi pjesnikov pla i ridanje! Da mi je biti barem klas ita to raste na tlu moje zemlje, gladno bi me dijete ubralo i mojim bi zrnevljem ruku smrti od sebe odagnalo! Da sam barem zreo plod, gladna bi me ena ubrala i
glad utolila! Da sam barem ptica u svojoj zemlji, gladni bi me ovjek ulovio i sjenu smrti bi od svoga tijela odagnao! Ali, Boe! Nisam ni klas ita u sirijskim poljima, niti zreo plod u libanonskim dolinama, i u tome je moja nesrea. To je moja nijema nesrea koja me pred samim sobom i pred vremenom poniava. To je moja gorka nevolja to mi mo govora oduzima, ruke mi vezuje te me liava ponosa, svake volje i djelanja. Govore mi: Nesrea tvoje zemlje samo je dio nesree svijeta, suze i krv u tvojoj zemlji samo su kapi u rijeci suza i krvi to danju i nou tee ravnicama i dolinama. Da, ali je nesrea moje zemlja bezglasna, njome su nasilno zagospodarile odurne zmije, nesrea moje zemlje je tragedija bez humki i bez spomenika. Kada bi se moj narod digao protiv tirana i kada bi svi stradali u pobuni, rekao bih da je smrt za slobodu dostojnija od ivota u pokornosti. Tko vjenost prigrli sa sabljom u ruci, besmrtan je kao to je besmrtna istina. Kada bi moj narod pristupio borbi drugih naroda i kada bi svi izginuli na bojnome polju, rekao bih da je to silna oluja koja lomi i zeleno i suho granje te da je smrt u oluji asnija od starake smrti. Kada bi se zemlja silno potresla, moju domovinu naopako okrenula i kada bi moj narod i moje drage potrpala, rekao bih da je to Nevidljivi Zakon to sve pokree voljom svoje moi veom od ovjekove te da je besmisleno pokuavati njegove tajne shvatiti.
Ali, moj narod nije umro u pobuni, nije stradao u ratu, niti mu je zemlja domovinu potresla da bi umrli vioj volji pokorni. Moj narod je umro na raspelu. Umro je ruku ispruenih i istoku i zapadu, a pogleda uprtih u crnu prazninu. Umro je utke i ovjeanstvo nije ulo njegove vapaje. Umro je jer nije volio svoje neprijatelje, kao to to ine bojaljivi, i jer nije mrzio one koji ga vole, kao to to ine prevrtljivi. Umro je jer nisu bili nasilnici. Umro je jer prema ugnjetaima nisu bili okrutni. Umro je zato to su bili mirni. Umro je u zemlji u kojoj tee med i mlijeko. Umro je jer su paklene zmije sve poderale po poljima i po ambarima. Umro je jer su i zmijske zmije zatrovale zrak koji bijae pun cedrove svjeine, mirisa rua i jasmina. Umro je i moj i va narod, Sirijci, i to moemo uiniti za one koji nisu umrli? Nae naricanje ne moe im sprijeiti izdisaje, nae suze ne mogu im e utoliti, i to onda da uinimo kako bismo ih izbavili od gladi i stradanja? Zar emo ostati sumnjiavi, neodluni, umali, opsjednuti nitavnostima ivota umjesto velikim dramama? Osjeaji koji te obuzimaju, brate iz Sirije, ipak nude neto onima to ivot gube, makar i osjeaj slobode po
danjoj svjetlosti i u tiini noi. Novi koji stavlja u praznu ispruenu ruku zlatna je karika koja vee tvoju humanost s neim to je iznad humanosti.
Jogunasta ljubica
U jednom osamljenom vrtu bijae prekrasna, mirisna ljubica, zadovoljna meu svojim srodnicama, radosno zanjihana meu tananim travama. Jednog jutra, rosom namoena, podigla je glavu, oko sebe pogledala i spazila ruu visoko izraslu, tananoga struka i gordo uzdignute glave, kao da je zraka svjetlosti to blista sa smaragda. Ljubica otvori plave usne i uzdiui ree: - Koliko sam nesretna meu mirisnim biljem i koliko sam niska meu cvjetovima! Priroda me stvori malom, nitavnom; ivim priljubljena uz zemlju i ne mogu se izdignuti k plavetnilu neba, niti lice okrenuti ka suncu kao to to ine rue. ula rua to govori njena susjeda ljubica, nasmijala se i rekla: - Ba si ti nerazumno cvijee! ivi u blagodati iju vrijednost ne zna ni cijeniti! Priroda ti je darovala mir, tananost i ljepotu kakve nema mnogo mirisno bilje. Okani se naopakih elja i zloestih prohtjeva! Budi zadovoljna svojom sudbinom i znaj da vie postiu oni
to miruju, da onaj tko vie trai ima nevolja. Ljubica odgovori: -Ti me tjei, ruo, jer si sama dobila ono to si eljela, i prezire moju malenkost jer si sama velika. Teko pada predika sretnika na srce nesretnika, i surov je monik kada dri govor nejakima! ula priroda razgovor rue i ljubice te je zauena, povienim tonom rekla: - to je s tobom, ljubico, keri moja? Mislila sam da si skromna, zadovoljna svojim malim rastom i ponosna svojim poloajem. Nisu li te rune elje ponijele, nije li ti razum pomutila prazna veliina? Glasom punim molbe i umilnosti, ljubica kaza: - Moja majko velika i mona, moja majko svemilosna, svim srcem te molim i svom duom svojom da uslia moju molbu i uini me ruom makar samo za jedan dan. Priroda joj ree: - Nisi ni svjesna to trai, ti ne zna kakva se nepojmljiva stradanja kriju iza prividne veliine. Ali, ako te poveam i tvoj lik u ruu pretvorim, zaalit e bez ikakva razloga. Onda ljubica ree: - Pretvori ovo tijelo ljubice u tankovitu ruu uzdignute glave. to god da se zatim dogodi bit e posljedica mojih elja i ciljeva. Priroda joj ree: - Usliat u tvoju molbu, nerazumna, buntovna ljubi-
co, ali bit e sama kriva ako te jadi i nevolje obhrvaju. I priroda prui svoje tajne, arobne prste, dotae korijenje ljubice te se ona u trenu pretvori u prekrasnu ruu to nadvisuje drugo cvijee i sve mirisno raslinje. Ali popodne istoga dana nebo se prekri crnim oblacima bremenitim vihorima, pomamie se prirodne sile, pone grmiti i sijevati te vrtovi stupie u boj s jurinim pljuskovima i vjetrovima. Polomi se granje, posrnu mlado drvee, poupa se gordo cvijee i samo ostade nisko mirisno raslinje, priljubljeno uz zemlju ili skriveno meu liticama. U osamljenom vrtu oluja je bjesnila vie nego u drugim vrtovima. Oluja nije prestajala, niti su se oblaci razilazili sve dok nije cvijee u njoj sasvim pokidano. U tome silnome boju spasilo se samo nekoliko ljubica sakrivenih uz vrtne zidove. Jedna mlada ljubica podigla je glavu, vidjela ta se dogodilo s vrtnim cvijeem i drveem, radosno se osmjehnula i svoje prijateljice dozvala: - Pogledajte to je oluja uinila s gordim i samoljubivim cvijeem. Druga ljubica ree: - Mi smo uz zemlju priljubljene te smo se zato spasile oluje i vjetrova. Trea ljubica ree: - Iako smo krhkog tijela, oluja nas ne moe savladati. Tada kraljica ljubica ugleda u blizini ruu koja je jo juer bila ljubica, a sada ju je oluja iupala, vjetrovi joj listove rasuli i bacili je na mokru travu te je sliila na rtvu koju je neprijatelj strijelom pogodio. Kraljica
ljubica podie njeno tijelo, pokupi joj listove i ree svojim drugama: - Pogledajte, keri moje! Pogledajte ljubicu koju su velike elje zanijele te se u ruu pretvorila da bi se zakratko uznosila, a zatim je stradala. Neka vam ovaj prizor bude pouka! Tada rua na samrti zadrhta, sakupi posljednju snagu i isprekidanim glasom kaza: - Posluajte, vi koje ne shvaate i koje se datim zadovoljavate, vi koje se oluja i vjetrova plaite! Juer sam, kao vi, sjedila u svome zelenom liu, zadovoljna sudbinom. Ali je to zadovoljstvo bilo velika prepreka koja me je dijelila od oluja i vjetrova ivota, ono je moj ivot svodilo u granice spokoja, mira i sigurnosti. Mogla sam ivjeti kao i vi, uz zemlju priljubljena, sve dok me zimski snjegovi ne prekriju i dok ne odem, kao i moje prethodnice, u pokoj smrti i nitavila, a da ne spoznam tajne svijeta, kao to ih nisu spoznale ni druge ljubice otkako postoje. Mogla sam odustati od svojih elja i uzdrati se od onoga to po sebi nadilazi moju prirodu. Ali sam u tiini noi oslukivala i ula kako se veliki svijet obraa ovome svijetu: Svrha svega to postoji jest da stremi iza onog to postoji. Moja dua se tada pobunila protiv svoga stanja, moje bie je udilo da dosegne ono to ga nadmauje; stalno sam se protiv sebe bunila i udila za onim to mi ne pripada, sve dok nije moja pobuna postala silna i dok nije moja enja djelotvornom voljom prestala. Tada sam od prirode traila - a priroda je samo oitovanje naih potajnih snova - da me pretvori u ruu, to je ona i uinila. Priroda esto
preobraava svoja lica i oblija prstima enje i nadanja. Rua naglo uuti, zatim dodade puna ponosa i gordosti: - ivjela sam kratko, ali kao prava kraljica. Gledala sam svemir oima rue, sluala aptanje etera uima rue i svjetlost sam doticala ruinim listovima. Moe li neka od vas moje dostojanstvo dosegnuti? Potom rua savi vrat i, glasom na umoru, jo kaza: - Ja sada umirem. Umirem, ali s neim u dui to ni jedna ljubica prije mene nije imala. Umirem, ali sam saznala to ima izvan ogranienog prostora u kome sam roena. To je prava vrijednost svakog bia koje traje u vremenu. Rua sklopi svoje listove, malo zadrhta i preminu s nebeskim osmijehom na licu, s osmijehom nekoga kome je ivot ispunio nadanja, s osmijehom pobjede i trijumfa, s osmijehom boga.
Pjesnik
Ja sam stranac u ovome svijetu. Ja sam stranac; tuina je surova samotinja i bolna ama koja me tjera da stalno mislim o neznanoj arobnoj domovini, ona mi snove ispunjava slikama daleke zemlje koju moje oi nisu vidjele. Ja sam stranac svome narodu i znancima - kada nekog od njih sretnem, pomislim: tko je ovo, kako sam ga
upoznao, koja me sila s njim sjedini, zato sam pored njega i s njim se druim? Ja sam stranac samome sebi, i kada sebe ujem da govorim, vlastitom se glasu udim. Ponekad vidim svoje bie nasmijano i rasplakano, hrabro i preplaeno, te se udim samome sebi, od samoga sebe traim objanjenja, a ipak ostajem nepoznat, tajanstven, maglom i mukom obavijen. Strano mi je vlastito tijelo -- kad god stanem pred ogledalo, na licu vidim ono to u dui ne osjeam, u oima vidim ono to se ne krije u mojim dubinama. Dok idem gradskim ulicama, mladii me prate dovikujui: "Evo slijepca - dajmo mu tap da se na njega oslanja", te ja od njih brzo odmiem. Onda nailazim na grupu djevojaka koje mi se podsmijevaju govorei: "On je gluh kao stijena - ispunimo mu ui pjesmama mladosti i ljubavi." Ja ih ostavljam bjeei. Susreem grupu zrelih ljudi koji oko mene stanu govorei: "On je nijem poput groba - hajdemo mu jezik odvezati." Ja ih u strahu naputam. Susreem grupu staraca koji na mene drhtavim prstima pokazuju govorei: "On je luak koji je razum izgubio u svijetu demona." Ja sam stranac u ovome svijetu. Ja sam stranac koji je Zemlju obiao od istoka do zapada, ali zaviaj nisam naao, nisam sreo nekoga tko me zna i tko bi me sluao. Ujutro se budim i vidim da sam zatvoren u mranu peinu sa ijeg stropa se zmije sputaju, a po kutovima gmiu insekti. Onda na svjetlo izlazim, ali me tamo
vlastita sjena prati, dok sjene moje due ispred mene idu neznano kuda, tragajui za neshvatljivim stvarima, uzimajui i ono to mi nije potrebno. Kada veer padne, vraam se i lijeem na postelju od nojeva perja i traganta te me opsjedaju neobine misli, salijeu me elje nemirne i radosne, bolne i slatke. Usred noi, kroz pukotine peine, pohode me spodobe minulih vremena i duhovi zaboravljenih naroda te se netremice gledamo; ja im se obraam pitanjima, a oni mi odgovaraju osmijesima; zatim ih pokuavam uhvatiti, ali oni iezavaju poput dima. Ja sam stranac u ovome svijetu. Ja sam stranac i nema nikoga na svijetu tko moe razumjeti makar rije moga jezika. Putujem pustim stepama i gledam potoke to se hitro uspinju iz dubokih dolina na vrhove planina; gledam golo drvee kako se odijeva, cvjeta, plodove daje i lie rasipa - sve to u jednom trenu - zatim mu granje pada u provaliju i pretvara se u pjegave, drhtave zmije. Gledam ptice kako uvis lete i sputaju se, pjevaju i plau, zatim se zaustavljaju i krila otvaraju te se pretvaraju u nage ene, rasputene kose i dugih vratova. U mene gledaju oima ukraenim ljubavlju i osmjehuju mi se ruiastim usnama natopljenim medom, prema meni ispruaju ruke bijele, namirisane kantarionom i tamjanom, zatim se diu, iz vidnog polja mi izmiu i iezavaju poput magle ostavljajui u zraku odjek svoga podsmijeha i omalovaavanja. Ja sam stranac u ovome svijetu.
Ja sam pjesnik koji u stihove pretae ono to ivot u prozi kazuje, koji u prozi kazuje ono to ivot u stihovima nie. Zato sam stranac i stranac u ostati sve dok me smrt ne uzme i dok me u moju postojbinu ne odnese.
Ljuture i sutine
Kad god sam popio gorku au, imala je talog meda. Kad god sam savladao neku umovitu prepreku, dospio sam u zelenu ravnicu. Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici, naao sam ga u osvitu jutra. Koliko puta sam svoju bol i jad pokrivao trpeljivou, nadajui se da za to slijedi nagrada! Ali, kada bih ih otkrio, vidio bih da se bol u radost preobrazila i da je jad bodrost postao. Koliko puta sam s prijateljem prolazio pojavnim svijetom mislei da je glup i nerazuman, ali sam uvijek u tajnome svijetu sebe smatrao tiraninom i nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim. Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite due, sebe i svoga sugovornika smatrao jagnjetom i vukom, a kada bih doao k sebi vidio bih da smo obojica ljudi. I ja i vi, ljudi, oarani smo onim to se iz nas javno ispoljava, a zanemarujemo sutinu u nama skrivenu. Ako netko od nas posrne, kaemo da pada; ako polako ide, kaemo da je slabi koji propada; ako zamuca,
kaemo da je nijem; ako uzdahne, kaemo da je u samrtnom hropcu i da umire. I ja i vi strasni smo poklonici ljutura koje zovemo ja i povrnosti zvanih vi - zato ne vidimo tajne duha u svome ja, niti tajne duha u vi. to moemo uiniti kada smo, zbog vlastite uobraenosti, nemarni prema istini u nama? Kaem vam, a moda su moje rijei veo koji prekriva lice istine u meni, kaem i vama i sebi: Ono to vidimo oima samo je oblak koji nam zaklanja ono to trebamo vidjeti duama; ono to ujemo uima samo je buka koja zagluuje ono to trebamo usvojiti srcima. Ako vidimo policajca kako hapsi ovjeka, ne trebamo mi suditi tko je od njih prijestupnik. Ako vidimo ovjeka oblivena krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne presuujemo tko je ubojica, a tko rtva. Ako ujemo ovjeka kako pjeva, a drugoga kako plae, strpimo se dok ne utvrdimo koji od njih je veseo. Ne, brate, ne sudi o istini u ovjeku prema onome to on ispoljava, niti uzimaj njegove rijei ili neko djelo kao simbol njegove nutrine. Jer, ima mnogo onih koje omalovaava zbog njihovog tekog jezika i oskudna govora, iako su prepuni umnosti i osjeaja. Takoer je mnogo onih koje omalovaava zbog runa izgleda i nedolina ivota, a oni su jedan od nebeskih darova, jer u ljudima ima Boanskog daha. Katkada u jednome danu posjeti i dvorac i straaru. Iz prvoga izlazi zadivljen, iz drugoga tuan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje ulima opaa, tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, ve bi se u tugu
pretvorilo, a na drugoj strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula. Tijekom dana moe sresti dva ovjeka. Jedan ti se obraa glasom to slii na bijes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopotovanja, a drugi ti govori bojaljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim reenicama. Ali, kada bi ih mogao vidjeti na iskuenjima, ili u inu rtvovanja u ime principa, znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemuta stidljivost nije isto to i bojaljivost. Katkada pogleda kroz prozor i meu prolaznicima ugleda monahinju kako ide na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu te odmah pomisli: Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je runa druga. Ali, kada bi zatvorio oi i za trenutak osluhnuo, uo bi aputanje u zraku: Jedna se za me moli, a druga mi bol eli; u dui svake od njih je sjena Duha. Katkada ide svijetom tragajui za onim to se zove civilizacija i razvijenost te ue u grad s prelijepim palaama, divnim hramovima i irokim ulicama. Narod u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodrijeli, neki kao da bi poletjeli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vjetar dohvatili, a svi su u prelijepoj odjei, sa sjajnom dugmadi - kao da im je praznik ili festival. Poslije nekog vremena, put te dovede u drugi grad s bijednim kuama i tijesnim ulicama koji se, kada kia padne, pretvore u glinene otoke u moru blata. Kada ih sunce ogrije, pretvore se u oblake prane. Mjetani su prosti i jednostavni, kao tetiva na luku: idu lagano, rade
polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju negdje daleko, te naputa njihovu zemlju osjeajui odvratnost i ogavnost, govorei: Razlika izmeu onog to vidjeh u jednom i u drugom gradu je kao razlika izmeu ivota i smrti. U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom krajnja nemo; u prvom je proljetna i ljetnja mladost, a u drugom jesenja i zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom je staraka nemo to iezava u pepelu. Ali, kada bi oba grada mogao pogledati Bojim oima, vidio bi da su oni kao dva srodna stabla u jednom vrtu. Kada bi tako mogao due pronicati u njihovu sutinu, vidio bi da ono to ti se inilo naprednim u jednome samo su kratkotrajni, sjajni mjehurii, a da ono to si smatrao apatijom u drugome je nevidljiva, postojana vrijednost. Ne, ivot se ne sastoji od svojih pojavnosti, ve od onoga to se ne vidi; sav vidljivi svijet nije sadran u svojim ljuturama, ve u sutinama; o ljudima ne treba suditi po licima, ve po srcima. Ni vjera nije sadrana u izgledu bogomolja, u onome to grade sveenici i tradicija, ve u onome to se krije u duama i to postoji u namjerama. Ni umjetnost nije u onome to uje uima, bilo da je to tiho zvuanje pjesama, zvonjava rijei u kasidama, ili linije i boje koje na slici opaa oima. Umjetnost je u onim nemutim, treperavim distancama izmeu tonova u pjesmama; u onome to do tebe dospijeva posredstvom kaside, a to je u dui pjesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome ime te slika na-
dahnjuje te, gledajui je, vidi neto dalje i ljepe od nje. kasida - arapska pjesma Ne, brate, ni dani ni noi nisu sadrani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadran u ovim rijeima koje ti izgovaram, osim tek toliko koliko su rijei u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu. Zato me ne smatraj neznalicom prije nego to dokui moje tajno bie, a ne smatraj me ni genijem prije nego to oslobodi moje bie onoga to sam od drugih preuzeo. Ne reci: On je krtica tijesne ruke, prije nego to moje srce sagleda, ili da sam plemenit i blagodaran prije nego to sazna to me podstie na plemenitost i blagodarnost. Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svjetlosti i aru, niti me smatraj praznim dok ne dotakne moje krvave rane.
Dua mi je bremenita plodovima

Dua mi je bremenita plodovima - ima li netko gladan tko bi ih ubirao i glad utolio? Ima li meu ljudima neki milosrdni posta koji bi veerao mojih plodova i tako mi olakao breme izobiIja? Dua mi je malaksala pod teretom zlata i srebra - ima li meu ljudima netko tko bi svoje depove napunio i teret mi olakao? Dua mi je prepuna nektara vremena - ima li netko
edan tko bi au nalio, ispio je i e utolio? Evo, jedan ovjek stoji na raskru, ispruio ruku prema prolaznicima, prepunu dragulja, i doziva ih rijeima: Smilujte mi se i uzmite od mene! Saalite se na me i uzmite to vam nudim! Ali, ljudi prolaze i ne osvrui se. Kamo sree da je taj ovjek ubogi prosjak to prema prolaznicima isprua drhtavu ruku, vraa je i drhtavu i praznu! Kamo sree da je posaeni slijepac pored kojega ljudi prolaze ne obraajui na njega panju. Ali on je tedri bogata koji je svoj ator razapeo izmeu zagonetne pustinje i podnoja planine, svake noi pali oganj i odailje svoje sluge da zaposjednu putove ne bi li mu doveli gosta kojega bi ugostio i poast mu ukazao. Ali su putovi krti te mu ne dovode nikog kome je potrebno obilje, niti mu dovode nekog kome treba njegovo darivanje. Kamo sree da je taj ovjek izgnana skitnica! Kamo sree da je naga skitnica to obilazi zemlje sa tapom u ruci i limenkom o laktu, a kada padne veer sastaje se na kutovima trgova sa svojim nagim prijateljima skitnicama te sjeda uz njih i dijeli im kruh koji je isprosio! Ali njegova dua, to edo najmonijega kralja, iz sna se prenula, iz postelje ustala, u purpur se odjenula, srebrom i draguljima se okitila, mousom kosu polila, ambrom prste obojila, zatim u vrt izala i prohodala, dok su joj kapi rose skute moile. U tiini noi, edo najmonijega kralja izlazi u vrt traei svoga voljenoga. Ali u oevom kraljevstvu ne bjee
nikoga tko bi je volio. Kamo sree da je ona ki seljaka koja oevo stado napasa po dolinama, a uveer se vraa u oevu izbu pranjavih nogu i s mirisom vinograda u odjei! Kada no zavlada i kada svi zaspu, tiho se prikrada do mjesta gdje je dragi eka! Kamo sree da je ona monahinja koja u samostanu tamjan svoga srca pali te zrak miris toga srca raznosi! Kamo sree da je monahinja koja svijeu svoje due pali te zrak nosi svjetlost njene due; koja molei se klei, pa nevidljive prilike njene molitve odnose u riznice vremena gdje se uvaju molitve krijeposnika zajedno sa arom ljubavnika i nemirom samotnika! Kamo sree da je oronula starica to sjedi na suncu, grijui se onim to joj je mladost darovala! To bi bilo bolje nego to je edo najmonijega kralja, jer u oevom kraljevstvu nema nikoga tko bi se hranio njenim srcem umjesto kruhom i tko bi pio njenu krv umjesto vina. Dua mi je bremenita plodovima - ima li netko gladan tko bi ih ubirao, jeo i glad utolio? Dua mi je prepuna nektara - ima li netko edan tko bi au nalio, ispio je i e utolio? Kamo sree da sam stablo to ne cvjeta, to plodove ne daje, jer je bol plodnosti gori od bola neplodnosti; bol bogata ovjeka od kojega nitko ne uzima straniji je od oajanja siromaha kojemu se ne da ni kruha! Kamo sree da sam prazan bunar u koji ljudi bacaju kamenje, jer i to je bolje nego da sam izvor bistre vode pored koje edni ljudi prolaze, a ne piju!
Kamo sree da sam polomljena trska koju su noge izgazile, jer i to je bolje nego da sam gitara srebrnih struna u domu gospodara bez prstiju ija je obitelj gluha!
Pregrt pijeska sa ala

Tuga ljubavi pjeva; tuga spoznaje govori; tuga elja apue; tuga siromatva narie. Postoji jedna tuga dublja od ljubavi, dragocjenija od spoznaje, jaa od elja, gora od siromatva, ali je nijema, bezglasna, iako joj oi blistaju poput zvijezda. Kada se jada svome susjedu, daruje mu dio svoga srca. Ako susjed ima veliku duu, bit e ti zahvalan, ali ako mu je dua malena, omalovait e te. Napredak nije u pukom uljepavanju prolosti, ve u hodu ka budunosti. Nesrea je samo veo koji prikriva dostojanstveno lice; pretencioznost je maska koja pokriva nesretno lice. Kada divljak ogladni, ubere plod sa stabla i pojede ga; kada civiliziran ovjek ogladni, kupi plod od onoga tko ga je kupio, a ovaj ga je kupio od ovjeka koji ga je sa stabla ubrao.
Umjetnost je iskoraenje iz poznatoga pojavnog k nepoznatom nepojavnom. Neki ljudi hoe moje povjerenje da bi uivali u mojoj tedrosti. Nisam nikada dosegao tajnu nekoga ovjeka, a da me nije smatrao svojim dunikom. Zemlja die da bismo se mi rodili, zatim zaustavlja dah da bismo mi umrli. Ljudsko oko je povealo koje mu svijet pokazuje veim nego to on stvarno jest. Strani su mi ljudi koji drskost smatraju hrabrou, utnju neukou, a puko zanatstvo umjetnou. Moda je to to neki problem smatramo tekim najlaki put da do njega dospijemo. Vele mi: Ako vidi usnulog roba, nemoj ga buditi, jer moda sanja o slobodi. Ja im kaem: Ako vidim usnulog roba, probudit u ga da bih mu priao o slobodi. Osporavanje je najnii stupanj umnosti.
Lijepo nas zarobljava, ali nas najljepe ak i od nas samih oslobaa. Odlunost je vulkan - na njegovom krateru ne raste bilje kolebljivosti. Rijeka uporno tee ka moru, bez obzira da li je mlinski kota slomljen ili nije. Knjievnik je najprije sazdan od misaonosti i osjeaja, pa tek onda kazivanje dariva; istraiva je sazdan od govora, pa tek onda nudi dio svoje misaonosti i osjeaja. Jede brzo, a ide polako - bilo bi dobro kada bi jeo nogama, a iao na rukama. Uvijek kada uveliava svoju radost ili tugu, smanjuje svijet u vlastitim oima. Znanost djeluje da iz tebe klija sjemenje, ali u tebi ne zasijava nikakvo sjeme. Kada god sam mrzio, mrnja je bila samo moje odbrambeno oruje, ali da nisam nejak nikada ne bih uzeo takvu vrstu oruja. Da je Isusov pradjed znao ta se u njemu skriva, skrueno bi se poklonio pred samim sobom.
Ljubav je srea koja treperi. Misle da imam otro oko i da sam dalekovid zbog toga to ih gledam kroz mreu reeta. Bol samoe osjetio sam samo onda kada su ljudi hvalili moje brbljanje, a ismijavali moju utnju. Meu ljudima ima ubojica koji nikada nisu krv prolili i laljivaca koji su samo istinu govorili. Istina kojoj su potrebni dokazi samo je pola istine. uvajte me mudrosti koja ne plae, filozofije koja se ne smije i veliine koja se pred djecom ne klanja! O, Umni Svemiru, ti koji se zaklanja iza bia, koji postoji s njima, u njima i radi njih, ti me uje jer u meni postoji, i ti me vidi jer sve ivo vidi. Zasij u moju duu sjeme mudrosti da izraste u mladicu u tvojoj umi i da rodi tvojim plodovima. Amen.
Moja me dua pouavala

Moja me dua pouavala te me nauila da ljubim ono
to drugi mrze, nauila me iskrenosti koju drugi nemaju te mi je objasnila da ljubav nije odlika onoga tko voli, ve voljenoga. Prije nego to me dua tome nauila, ljubav za mene bjee tanana nit razapeta izmeu dva bliska kolia, a sada je ona za mene aureola bez poetka i kraja, koja obuhvaa sve to postoji i koja se lagano iri da bi obuhvatila sve to e biti. Moja me dua pouavala te me nauila da vidim ljepotu zapretanu u formu, boju i ljuturu; nauila me da s razumijevanjem gledam ono to ljudi smatraju runim, tako da mi se ono lijepim ukazuje. Prije nego to me dua tome nauila, na ljepotu gledah kao na zrake to trepere meu stupovima dima i zatim iezavaju. Sada vidim samo ono to zrake prosipa. Moja me dua pouavala te me nauila da oslukujem glasove koji ne dolaze s jezika, niti u vidu krika iz grla. Prije nego to me dua tome nauila, osjetila mi bijahu zakrljala i uo sam samo buku i galamu. Sada se tiinom naslaujem, ujem kako njena dubina pjeva himne vremenu, hvalospijeve svemiru i kako objavljuje tajne onostranog. Moja me dua pouavala te me nauila da pijem ono to se ne cijedi, niti u ae toi, to se rukama ne podie, niti usnama dotie. Prije nego to me dua tome nauila, moja e bijae poput slabe iskre na vrhu brijega od pepela; gasio sam je vodom iz rjeice, ili gutljajima soka. Sada mi je enja postala aa, silna elja pie, osamljenost pijanstvo. Jo nisam i nikada neu svoju e
ugasiti. U toj neugasivoj ei ipak ima vjeite radosti. Moja me dua pouavala te me nauila da dotiem ono to nije ni tjelesno ni kristalno, i objasnila mi da je ono to se osjetilima opaa samo polovina pojamnoga, da je ono to imamo samo dio onoga to elimo. Prije nego to me dua tome nauila, traio sam toplinu kada mi je bilo hladno, hladnou kada mi je bilo toplo; i oboje kada sam bio klonuo. Sada su se moji skriveni pipci pretvorili u tananu maglu koja obuhvaa sve vidljivo na svijetu da bi se izmijeala s onim to se ne vidi. Moja me dua pouavala te me nauila da udiem ono ime ne mirie aromatino bilje, niti se iri iz kadionica. Prije nego to me dua tome nauila, tragah za mirisima po vrtovima i kadionicama. Sada udiem ono to se ne moe zapaliti, niti ga voda moe potopiti. Punim grudi mirisnim dahom to dolazi iz vrtova ovoga svijeta, ali ga ne nosi ni jedan lahor ovoga zraka. Moja me dua pouavala te me nauila da uzvikujem: Evo me ponizan pred tobom kada me doziva Nepoznato i Neizvjesno. Prije nego to me dua tome nauila, reagirao sam samo kada me poznati glas dozivao i iao sam samo poznatim, utabanim stazama. Sada mi poznato slui samo kao jahaa ivotinja koja me nosi ka nepoznatom; ono to je lako koristim kao ljestve da bih dosegao Neizvjesno. Moja me dua pouavala te me nauila da vrijeme ne mjerim rijeima: Ovo bijae juer, ono e biti sutra. Prije
nego to me dua tome nauila, prolost zamiljah kao nepovratno vrijeme, a budunost kao doba do kojeg neu stii. Sada znam da je u trenu sadanjosti svo vrijeme, sa svime to nosi i to e donijeti. Moja me dua pouavala te me nauila da ne ograniavam prostor rijeima: Ovdje, tu i tamo. Prije nego to me dua tome nauila, kada bih se naao na jednome mjestu na Zemlji, mislio sam da sam daleko od svakog drugog mjesta. Sada znam da mjesto koje zauzimam obuhvaa sva druga mjesta, da prostor u kojem sam sadri sve druge prostore. Moja me dua pouavala te me nauila da bdijem dok su svi usnuli, da spavam dok su svi budni. Prije nego to me dua tome nauila, ne obraah panju na njihove snove u svome kratkom snu, niti su oni marili za moje snove dok su bili budni. Sada na krilima letim u svome snu dok me oni gledaju, i oni lete u svojim snovima dok se ja radujem njihovom izbavljenju. Moja me dua pouavala te me nauila da me ne uzbuuju hvalospijevi i da ne budem netrpeljiv prema pokudama. Prije nego to me dua tome nauila, stajao sam, podozriv, na brijegu svoga djelanja sve dok vrijeme ne poalje nekog tko e ga pohvaliti ili pokuditi. Sada znam da drvee cvjeta u proljee, plodove daje u ljeto, a da pri tom ne mari za pohvalu; znam da drvee rasipa lie ujesen i da je golo zimi, a da se pri tom ne plai prijekora.
Moja me dua pouavala te me nauila da nisam bolji od skitnica, niti vii od titana. Prije nego to me dua tome nauila, ljude sam dijelio na dvije grupe: na slabe, dostojne suosjeanja ili prezira, i na monike, dostojne da ih slijedim ili da se protiv njih pobunim. Sada znam da sam kao jedinka sazdan od onoga od ega su svi ljudi sazdani: moja vanjtina je kao i njihova, moja nutrina je kao i njihova, moji ciljevi su i njihovi ciljevi, moj put je i njihov put. Ako oni grijee, i ja grijeim; ako dobro ine, ponosim se njihovim djelom; kada ustaju, s njima ustajem; kada sjednu, s njima sjedim. Moja me dua pouavala te me nauila da svjetiljka koju nosim nije moja i da pjesma koju pjevam nije u meni nastala. Jer, ako nosim svjetlost, nisam ja svjetlost; ako i jesam lira zategnutih struna, nisam ja svira. Moja me dua pouavala, brate, i pouke mi dala. Tebe je tvoja dua pouavala i pouke ti dala. Ja i ti smo bliski, jednaki. Sva razlika meu nama u tome je to ja pomalo glasno govorim, a ti skriva ono to je u tebi, i to skrivanje je izvjesna vrlina.
Zemlja
Zemlja iz zemlje izbija prinudno i nasilno. Zatim zemlja zemljom hoda gordo i ponosno. Zemlja podie od zemlje palae, kule i hramove.
Zemlja stvara na zemlji legende, doktrine i zakone. Zatim se zemlja zamori zemaljskim djelatnostima, pa od zemljinih vijenaca plete siluete, vizije i snove. Potom zemaljski san sklapa vjee zemlji te ona spava mirnim, dubokim, vjenim snom. Konano, zemlja doziva zemlju, govorei: Ja sam majina utroba i grobnica; ostat u majina utroba i grobnica sve dok zvijezde ne ieznu i dok se sunce ne pretvori u pepeo.
Juer danas sutra

Rekoh prijatelju: Pogledaj je kako se oslonila o njegovu ruku. Juer je bila oslonjena o moju ruku. On ree: Sutra e o moju. Rekoh: Pogledaj je kako sjedi uz njega, a juer je uz mene bila. On ree: Sutra e mene. Rekoh: Ne vidi li kako pije vino iz njegove ae, a juer je pila iz moje? On ree: Sutra e iz moje. Rekoh: Vidi kako ga gleda oima punim ljubavi, a juer je tako mene gledala. On ree: Sutra e mene. Rekoh: Sluaj kako apue ljubavne pjesme u njegovo uho, a juer ih je aptala u moje.
On ree: Sutra e u moje. Rekoh: Vidi, ona ga grli, a juer je grlila mene. On ree: Sutra e uz mene. Rekoh: udna li je ena! On ree: Ona je kao ivot - ima je svaki ovjek. Ona je kao smrt - pobjeuje svakog ovjeka. Ona je kao vjenost - sve e ljude uzeti u naruje.
Savrenstvo
Pita me, brate, kada e ovjek postati savren. Posluaj moj odgovor: ovjek ide ka savrenstvu kada osjeti da je on bezgranini svemir; da je on more bez obala; da je on vatra to vjeno gori; da je on svjetlost to vjeno sija; da je on vjetar, bilo da pue, bilo da miruje; da je u oblacima kada iz njih grmi, sijeva i kia pada; da je u potocima, bilo da su raspjevani ili da plau; da je u stablima i kada cvjetaju u proljee i kada ogole sjeseni; da je u visokim planinama; u ravnim dolinama; da je u poljima, bila ona plodna ili neplodna. Kada ovjek sve to osjeti, dospijeva tek na pola puta do savrenstva. Ako hoe da dosegne savrenstvo, valja da osjeti, ako uope moe osjeati, da je on dijete na majku oslonjeno; da je starac odgovoran za svoje potomke; da je mladi zalutao izmeu elja i strasti; da je zreo ovjek to se bori sa svojom prolou i budunou; da je krijeposnik u svojoj isposnikoj eliji; da je prijestupnik
u svojoj tamnici; da je znanstvenik meu svojim knjigama i papirima; da je neznalica u tmini svoje noi i svoga dana; da je monahinja u cvijeu svoje vjere i trnju svoje samotinje; da je prostitutka u kandama svoje nemoi i potreba; da je siromah u svojim jadima i potinjavanju; da je bogata sa svojim strastima i potinjavanju istima; da je pjesnik u maglovitim veerima i blistavim svitanjima. Ako ovjek moe sve to iskusiti i spoznati, dospijeva do savrenstva i postaje sjena Boje sjene.
Neovisnost i fes
Nedavno sam proitao napis jednoga knjievnika u kojemu protestira protiv kapetana i posade nekog francuskog broda kojim je plovio iz Sirije u Egipat. ali se da su ga prisilili, ili da su ga pokuali prisiliti, da skine svoj fes za vrijeme objedovanja, jer svima nam je poznato da je skidanje kape pod krovom opi obiaj kod zapadnjaka. Ovaj protest mi se dopao, jer mi je pokazao Istonjakovu privrenost nekim specifinim simbolima svoga ivota. Svidjela mi se odvanost toga Sirijca, kao to mi se svidjelo kada sam jednom pozvao nekog indijskog princa u Milansku operu, u Italiji, a on mi je rekao: Da ste me pozvali da posjetim Danteov pakao, rado bih poao s vama, ali ne mogu sjediti na mjestu gdje mi
zabranjuju da zadrim svoj turban na glavi i da puim. Da, svidjelo mi se kada sam vidio da je Istonjak privren nekim svojim tradicijama, makar to bila samo sjena njegovih nacionalnih obiaja. Meutim, to svianje ne moe potisnuti neke grube injenice koje postojano poivaju u individualitetu Istoka, njegovim sukobima i pretenzijama. Da je taj knjievnik, kojemu je zasmetalo skidanje fesa na stranom brodu, promislio o tome kako je njegov otmjeni fes proizveden u nekoj stranoj tvornici, svakako bi mu bilo lake da ga skine na bilo kojem mjestu i na bilo kojoj stranoj lai. Da je na knjievnik promislio o tome da osobni integritet u nekim sitnim stvarima zavisi, i zavisit e, od tehnike i industrijske neovisnosti - a to je veliko - svoj fes bi skinuo pokorno i utke. Da je na junak promislio, shvatio bi da narod iji su duh i um porobljeni ne moe biti slobodan ni u pogledu svoga odijevanja i obiaja. Da je o svemu tome promislio, ne bi napisao protestni lanak. Da je na knjievnik promislio o tome da je njegov djed, Sirijac, plovio u Egipat na palubi sirijskog broda, u odjei tkanoj i skrojenoj rukama Sirijki, na slobodnjak bi oblaio samo odjeu proizvedenu u njegovoj zemlji i plovio bi iskljuivo sirijskim brodom, s kapetanom i mornarima Sirijcima. Problem naeg hrabrog knjievnika je u tome to on protestira protiv posljedica, a previa uzroke; on je obuzet vanjtinom, a ne sutinom. To je sluaj kod
veine Istonjaka koji hoe biti Istonjaci samo po beznaajnim, sitnim stvarima, a die se onim to su preuzeli od zapadnjaka, iako to nije ni beznaajno ni sitno. Poruujem naem knjievniku i svima koji nose fesove: Hajdete, sami pravite svoje fesove, pa tek onda odluujte to ete s njima raditi, bilo to na brodskoj palubi, na vrhu planine ili u dolinama. Samo nebo zna da ove rijei nisu napisane samo radi fesa, skidanja ili zadravanja fesa na glavi pod krovom ili u nekoj drugoj prilici. Samo nebo zna da su one napisane zbog neeg vanijeg od fesa, zbog neeg vieg od svake glave i od svakog drhtavog tijela.
O zemljo
Divna li si i prelijepa, o Zemljo! Potpuna li je tvoja pokornost svjetlosti i dostojanstveno li je tvoje potinjavanje suncu! Krasna li si opasana mrakom i lijepo li je tvoje lice pokriveno tamnim velom! Umilne su pjesme tvojih svitanja i strano li je kliktanje tvojih veeri! Savrena li si, Zemljo, i bljetavo sjajna! Putovao sam tvojim ravnicama, penjao se na tvoje planine, sputao se u doline, uspinjao na litice i ulazio u peine. Spoznao sam tvoju krotkost u ravnicama, gordost na planinama, mir u dolinama, odlunost na
liticama, tajanstvenost u peinama. Ti si smjerna monim ravnicama, uznosita skromnim planinama i skromna njihovim visinama, blaga odlunim liticama i jasna tajnama svojih peina. Plovio sam tvojim morima, prelazio rijeke i slijedio potoke te sam uo kako Vjenost govori kroz plimu i oseku, kako Vrijeme pjeva na tvojim visoravnima i kamenjarima, kako ivot sa ivotom tajno besjedi u tvojim klisurama i na padinama jer ti si sami jezik i usne Vjenosti, ti si struna Vremena i njegovi prsti, ti si ideja ivota i njeno iskazivanje. Tvoje proljee me probudilo i odmamilo u ume gdje se tvoj duh u vidu isparenja die; tvoje ljeto me posadilo u polja gdje se tvoje pregalatvo u plodove pretvara; tvoja jesen me zaustavila u vinogradima gdje se tvoja krv u vino toi; tvoja zima me u skrovite odvela dok se tvoja istoa u vidu snijega rasipa, jer ti si sva mirisna u svome proljeu, tedra svojim ljetom, sva u izobilju sjeseni i u istoi zimi. Za vedre noi otvaram prozore svoje due, i vrata, te u tebe izlazim bremenit strastima, vezan u okove egoizma, i zatiem te zagledanu u zvijezde to se tebi osmjehuju. Tada odbacujem svoje okove i breme, znajui da je dui mjesto u tvome zraku; da su njene elje u tvojim eljama, njen spokoj u tvome spokoju, njena srea u zlatnoj praini koju zvijezde sipaju na tvoje tijelo. Za noi prekrivene oblacima, zamoren snom i ljenarenjem, izlazim u tebe i vidim kako si velika i silna, naoruana olujama, kako tvoja prolost bije boj sa
sadanjou, kako se ono to je u tebi staro bori s novinama, kako svojom snagom raznosi sve to je nejako. Tada mi postaje jasno da su ljudske kosti tvoje kosti, da je ljudski zakon tvoj zakon, da su ljudski obiaji i tvoji; znam da onaj tko vlastitim vjetrovima ne polomi suhe grane, neizbjeno umire; da onaj tko vlastitim burama ne pokida svelo lie, nestaje u apatiji; da onaj tko u vlastiti zaborav ne pohrani ono to je umrlo u njegovoj prolosti, on je samo pokrov budunosti. Plemenita li si, Zemljo, i trpeljiva! Velika li je tvoja tuga za sinovima to iz vlastite stvarnosti odoe u iluzije, izgubljeni izmeu onoga to su dosegli i onoga to su izgubili! Dok mi buku diemo, ti se smije. Dok mi grijeimo, ti prata. Dok mi hulimo, ti blagosilja. Dok mi skrnavimo, ti posveuje. Dok mi spavamo bez snova, ti sanja vjeito budna. Dok mi tvoje grudi ranjavamo sabljama i kopljima, ti svoje rane vida uljem i balzamom. Dok mi u tvoj mir zasijavamo kosti i lubanje, ti iz njih stvara topole i vrbe. Dok ti mi predajemo leeve, ti naa gumna snopljem puni, a groem muljage. Dok mi tvoje lice krvlju bojimo, ti naa lica pere rajskim izvorima. Dok mi iz tvojih njedara vadimo da pravimo topove i granate, ti od nas uzima da pravi rue i zumbule.
Koliko li si trpeljiva, Zemljo, i koliko si samilosna! to si ti, Zemljo, i otkuda si? Jesi li praka to se podigla ispod nogu Gospoda dok je iao od istoka Svemira do njegovog zapada, ili si iskra iskoila iz ognja Beskonanosti? Jesi li sjeme zasijano u polje etera da bi njegova ljutura bila probijena odlunou jezgre i da bi se boanska mladica vinula k onome to je izvan etera? Jesi li kaplja krvi u venama Najveeg Monika, ili si kaplja znoja s njegova ela? Jesi li plod koji sunce tiho obasjava? Jesi li plod na stablu Univerzalne Spoznaje ije korijenje see u dubine Vjenosti, a grane mu se izvijaju u dubine Beskraja? Jesi li, moda, dragulj koji je Boanstvo Vremena stavilo u pregrt Bezdana? Jesi li edo u naruju Svemira, ili si starica to prati protok Vremena zasiena njegovom mudrou? to si ti, Zemljo, i otkuda si? Ti si ja, o Zemljo! Ti si moj vid i moje srce; ti si moj razum, moja mata i moji snovi; ti si moja glad i e; ti si moj bol i radost; ti si moj san i moja java. Ti si ljepota u mojim oima, enja u mome srcu, vjenost u mome duhu. Ti si ja, o Zemljo, i da nije mene ni tebe ne bi bilo.
Samoa i izdvojenost
ivot je otok u moru samoe i izdvojenosti. ivot je otok ije su litice elje, drvee snovi, cvijee samoa, izvori e, a ono je usred mora samoe i izdvojenosti. Tvoj ivot je, prijatelju, otok odsjeen od svih otoka i kontinenata. Koliko god laa i amaca poslao k drugim obalama i koliko god laa stiglo na tvoje obale, ti si ipak samo otok izdvojen u svojoj boli, osamljen u radosti, dalek u enji, nepoznat sa svojim tajnama i zagonetkama. Vidio sam te, prijatelju, kako sjedi na gomili zlata, radostan zbog svoga bogatstva i ponosan na svoje blago, uvjeren da je svaka pregrt zlata tajna veza to povezuje misli drugih ljudi s tvojom milju i to spaja njihove tenje s tvojima. Vidio sam te kako, poput velikog osvajaa, vodi vojske i trijumfalne legije na jake tvrave te ih razara, zatim ide na druge jake utvrde te i njih osvaja. Kada sam te ponovo pogledao, vidio sam za zidinama tvojih riznica srce to drhti u samoi i izdvojenosti, kao to drhti edan ovjek u kavezu nainjenom od zlata i dragulja, ali bez vode. Vidjeh te, prijatelju, kako sjedi na prijestolju slave, a oko tebe ljudi to opijevaju tvoje ime, nabrajaju tvoja milosra i darove, u tebe zagledani kao u prosvijetljenog proroka koji im uznosi due odlunou svoje due i vodi ih izmeu zvijezda i planeta. Dotle ti njih gleda lica prepuna zanosa, snage i trijumfa, kao da si za njih ono to je dua za tijelo. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh tvoje osamljeno bie kako stoji uz
tvoje prijestolje kruniui se otuenou i grcajui u samoi. Zatim vidjeh kako tvoje bie na sve strane isprua ruku, kao da trai samilost od nevidljivih fantoma. Vidjeh to bie kako gleda negdje daleko preko ljudskih glava, u neko mjesto na kojemu niega nema osim njegove samoe i izdvojenosti. Vidjeh te, prijatelju, zaljubljena u lijepu enu, kako med svoga srca toi na njen razdjeljak, ruke joj obasipa poljupcima, dok te ona gleda sa sjajem suosjeanja u oima i majinskim osmijehom na usnama. Tada rekoh sebi: Ljubav je odagnala samou ovoga ovjeka, izbrisala je njegovu izdvojenost te se on sada vraa i spaja sa Sveopim Univerzalnim Duhom koji putem ljubavi privlai k sebi ono to se od njega izdvojilo u prazninu i zaborav. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh, umjesto tvoga zaljubljenog srca, osamljeno srce koje bi htjelo da svoje tajne povjeri nekoj eni, ali ne moe; vidjeh iza tvoje due to se topi u ljubavi jednu drugu, usamljenu duu, nalik na izmaglicu koja bi htjela da se u rukama drage pretvori u suze, ali ne moe. Tvoj ivot je, prijatelju, izdvojeno boravite, daleko od svih drugih boravita i ivih stvorova. Tvoj unutarnji ivot je boravite daleko od svega to ljudi nazivaju tvojim imenom. Ako je to boravite mrano, ne moe ga osvijetliti susjedovom svjetiljkom; ako je pusto, ne moe ga ispuniti susjedovim dobrima; ako se nalazi u pustinji, ne moe ga prenijeti u vrt koju drugi zasadi; ako se nalazi na vrhu planine, ne moe ga spustiti u dolinu kojom tue noge stupaju. Tvoj duevni ivot je, prijatelju, okruen samoom i
izdvojenou. Da nije te samoe i izdvojenosti, ti ne bi bio ti, niti bih ja bio ja. Da nije te samoe i izdvojenosti, tada bih, uvi tvoj glas, pomislio da ja govorim; kada bih pogledao tvoje lice, pomislio bih da sebe vidim u ogledalu.
Procesije
Dobro u ljudima je usiljeno ako mu se srcem ne predaju a ljudsko zlo ne iezava ni kada se pokopaju Veina ljudi su kao igrake koje zakratko pokreu prsti Usuda a zatim ih razbijaju Nikad ne reci da je netko bez premca u znanju i nikad ne reci da nekog drugog svi trebaju potivati Jer najbolji ljudi nalik su jednome stadu koje vodi glas pastira a oni to ne idu nestaju U Prirodi nema pastira u njoj nema ni stada I kad tamo dolazi zima uz nju se proljee ne prokrada Ljudi su tek ropska stvorenja onome tko odbija da se pokorava Ako se jedan rob pobuni nekada pobuna se onda svima dopada
Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma razum napasa Zvuk flaute je trajniji i od slave i od ponienja ivot nije nita do san koga opsjedaju snovi onih to se eljama due predaju Tajnu due sjete u dui pokrivaju a kada sjete nestanu radosti je zaklanjaju Tajnu ivota svakojake blagodati pokrivaju a kada one nestanu nemiri je zastiru Zato oni to se iznad blagodati i briga izdignu postaju ljudi to se mislima predaju U Prirodi nema sjeta u njoj nema ni briga I kad lagan vjetar pue ne donosi sobom otrova Kad u dui obitava sjeta ona je samo kratkotrajna sjena Jer iza duinih oblaka javlja se svjetlost zvjezdana Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma otklanja tugu Zvuk flaute traje i kad doe kraj vremenu Rijetki su na Zemlji koji se raduju ivotu kakav im se nudi
i rijetki se nemiru ne podaju Zato su ljudi od ivota nainili rijeku toe je u pehare zamiljene i njome se opijaju I dok piju ljudi se silno raduju i vjeruju da su zalog ljubavi a zapravo se opijumu svikavaju Jedni su buni u molitvi drugi kad bogati postaju a trei se snovima kao vinom omamljuju Tako je Zemlja nalik na krmu to pripada Usudu na krmu kojoj se samo pijanice raduju Ako vidi nekog trijeznog klie sav u udu je li se to kini oblak prikrao mjesecu U Prirodi nema pijanstva ni od vina niti od himera Jer u potocima nieg drugog nema osim eliksira oblacima Omamljivanje je potrebno ljudima kao mlijeko kao majina dojka Tek kad ostare i padnu u naruje pokoja dosegnu doba u kome se dojka odbija Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma se najbolje pije Zvuk flaute traje i kada visoravan nestaje Vjera je u ljudima nalik na polje na kome siju
samo oni to sijui vide korist svoju Od sanjara koga vjenim mirom obmanjuju i glupaka koga stranom vatrom zastrauju Jer bez zagrobne kazne ljudi ne bi da se bogu klanjaju ne bi vjerovali da nije nagrade koju oekuju Kao da im je vjera nalik na neto ime trguju te ako su nemarni gube ako su uporni dobijaju U Prirodi nema vjere u njoj nema ni rune nevjere Jer kad uje slavujeve pjesme kao da slua neto najljepe Ljudsko vjerovanje doe i nestane poput sjene Poslije Isusa i poslije Tahe * na Zemlji nema nove vjere (* Vjerojatno autor misli na Muhameda, islamskog vjesnika vjere.) Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma je najbolja molitva Zvuk flaute traje i kad nestane ivota Pravda bi zemaljska i demone rasplakala da je uju i mrtvi bi joj se smijali kad bi mogli da je spoznaju Tamnica i smrt sitnim grjenicima pripadaju slava ast i bogatstvo onima to veliki ostaju
Kradljivca cvijeta poniavaju i osuuju a kradljivca polja hrabrim i odvanim nazivaju Ubojicu tijela zbog njegova prijestupa ubijaju a za ubojicu due nee ni da znaju U Prirodi nema pravde u njoj nema ni kazne I kad vrbe svoju sjenu bace ponad prane zemlje empres nikada ne kae da to kri propise Ljudska pravda slii na smetove to se tope im ih spazi sunce Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma je pravda srcima Zvuk flaute traje i kad odzvoni grijesima Istina pripada odlunima i kada due ojaaju gospodare a kada oslabe druge ih zamjenjuju U peini je samo vjetar kome se lisice ne pribliavaju bilo da su lavovi u njoj bilo da su odsutni U vorcima strah ostaje iako letjeti znaju a orlovi su ponosni i kad su na izdisaju U dui ima odlunosti koju ne mogu odagnati ljudske ruke htjeli to ljudi ili ne htjeli da znaju
Ako nekad vidi da nejaki vladaju tad bi ljudi morali u bijeg da se daju U Prirodi nema odlunosti u njoj nema ni slabosti Jer i kad lavovi ponu rikati da je to strano ne moe se rei Ljudska odlunost nalik je sjeni u prostoru kojim krue misli Ljudska prava znaju truliti isto kao lie s jeseni Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma daje odlunost duama Zvuk flaute traje i kad nestane sunaca Ljudsko znanje je poput puteva iji se poeci znaju ali im krajevi samo vremenu samo Usudu pripadaju Sanjarenje je najbolje znanje ako ga se neki domognu pa se kreu meu pospanima koji im se rugaju Ako vidi sanjare to se od ljudi odvajaju znaj da ih ljudi odbacuju i omalovaavaju Jer sanjar je prorok koga budua vremena zaklanjaju pred ljudima to se platem prolosti pokrivaju On je stranac ali je prisutan u ovome svijetu on gromko govori bilo da ga hule ili prihvaaju On je moan i kada se obraa s krotkou
ali je i nedokuiv bilo da mu prilaze ili ga naputaju U Prirodi ne postoji znanje u njoj ne postoji ni neznanje Jer i kada se povija granje ne moe se rei da to zasluuje velianje Cjelokupno ljudsko znanje poput je magle to pada na polje Ali im sunce na obzorju grane ubrzo i magle nestane Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma je najbolje znanje Zvuk flaute traje i kad svjetlost zvijezda zgasne Slobodnjaci na Zemlji od svojih elja zidaju vlastite tamnice i nesvjesno robovi postaju ak i kad se svojih predaka oslobaaju padaju u ropstvo onih to ljube i razmiljaju Jer takvi se samo raspinjanju dovijaju u svojoj odvanosti i istini lai skrivaju Oni su slobodni samo u svome srljanju ka vrhuncu trajne slave gdje ipak sitni ostaju U Prirodi nema slobodnjaka u njoj nema ni roba ni prezrena U Prirodi slava nema znaaja u njoj i mjehuri zna da pliva
I kad badem svoj cvijet rasipa iznad suhoga raslinja Ne kae da je suha trava ponizna a on velikan vrijedan potovanja Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma je najslavnija Zvuk flaute je trajniji od prezrena i od velikana Dobrota u ljudima je poput koljki koje omekaju otvore se ali u sebi bisere ne kriju Podli ljudi dvije due imaju: jednu nalik tijestu drugu tako tvrdu da slii kamenu Lakomislenima i onima to kao ene izgledaju igla moe krv pustiti kroz odjeu Dobrota je podlima oklop kojim se zaklanjaju kada ih strah uhvati ili kada se riziku izlau Ako vidi monike koji blago nastupaju znaj da na takvima ljudski pogledi ostaju U Prirodi nema dobrote blagost je tamo za malodune Jer hrast izvija svoje grane visoko iznad zelene vrbe Kada paun tedro razgrne svoje haljine purpurne Ne zna ini li to zbog dobrote ili zato to je pun ljepote
Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma je dobrota krotkoga Zvuk flaute traje kad nestane slabog i monoga Otmjenost je nain da se ljudi obmanjuju a najotmjeniji su oni koji vjeto podraavaju Neki ljudi se oaravaju stvarima koje ne znaju stvarima od kojih ni koristi ni tete nemaju Ima i tirana koji u sebi kralja gledaju u svojim rijeima svetinju i u glasu pjesmu Ima umiljenih koji svemir svojim ogledalom smatraju a vlastitu sjenu mjeseinom na kojoj stvari blistaju U Prirodi nema otmjenosti otmjenost pripada slabosti Jer iako izgleda da e klonuti hijena se ne podaje bolesti Njene se rijeke mogu kuati pitke kao rajski izvori Pune snage pune odlunosti one mogu i stijene nositi Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma je najotmjenija Zvuk flaute je trajniji i od dobra i od gruboga Ljubavi u ljudima razne oblike imaju al' veina je kao trava: ne cvjetaju nit' plodove daju
Mnoge ljubavi su kao blaga vina to prijaju a mnoge su kao jaka vina to opijaju Ljubavi koje samo tijela odvode i spajaju u postelji strasti nita dobro ne zavrjeuju One slie na kralja koga su zatoili u tamnicu te odbija da ivi a podanici ga izdaju U Prirodi nema raspusnika koga samo ljubav opsjeda Ni kada se uje bikovska rika ne moe se rei da je bludnika Ljudska ljubav je bolest opaka to se krije u mesu i kostima Tek kad mine snaga mladika nestaje i ta bolest opaka Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma je ljubav najzdravija Zvuk flaute je trajniji od svakog lijepog izgleda Ako vidi one to se bezumno zaljubljuju znaj da ne mare ni za hranu ni za pitku vodu Ljudi takve ludima nazivaju pitaju se zato trpe i to od ljubavi oekuju Ima li u toj ljubavi neto zbog ega im krv bije iz oiju a u stvari ne zasluuje ni najmanju panju Ti to zbore tako zvijeri su to prije roenja umiru oni ne znaju bit onoga to ivot daje niti je nasluuju
U Prirodi nema prijekora u njoj nema ni cenzora Ako bi gazela poludjela zbog sunevog zalaska Najmonija ptica ne bi kazala da je to udo koje se ne via A naeg pametna ovjeka samo udna stvar oarava Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma je najbolje ludilo Zvuk flaute traje kad nestanu razlono i umno Kazuj: Slavni osvajai u sjeanju nestaju ali se nenormalni nikad ne zaboravljaju Pravo bojite bijae u Aleksandrovu srcu a ogroman hram u Kajsovu* posljednjem dahu U pobjedama prvoga su trijumfi to nestaju a u patnjama drugoga trijumfi to traju Jer ljubav pripada duhu a ne pripada tijelu vino ne slui za dobijanje eera ve pomae objavu (* Najpoznatiji prijeislamski arapski pjesnik, ivio u prvoj polovini VI stoljea.) U Prirodi je jedina molitva molitva strasnih ljubavnika Od bivih kraljeva despotskog vladanja
od stranih tirana nad svjetovima Ipak su ostala samo slova to ine imena grenika A prava ljubav se meu nama istinskim trijumfom naziva Daj mi flautu i zapjevaj zaboravi nasilje monika Ljubica je ipak samo aa u koju se ne toi krv ve rosa Srea na ovom svijetu predstavlja tek siluetu za kojom se ezne a kad se dostigne prelazi u dosadu Ona je poput rijeka to u ravnicu hitaju a kad u nju dou smire se i zamuuju Jedino u enji za moi ljudi sreu osjeaju a kad moni postanu onda malaksaju Ako vidi sretnike koji od moi odustaju moe rei da ima pouke u njihovom ponaanju U Prirodi nema nadanja u njoj ne postoji ni dosada Kako da za neim ezne Priroda kada je sve ve postigla Kako da se Priroda neemu nada kad je ona sama jedina nada ivot koji je samo nada u jednu vrstu bolesti spada
Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma je svjetlost i vatra Zvuk flaute je enja koju malaksalost nikad ne savlada Stremljenja duha duboko se u ovjeku skrivaju i nikad se u pojavnom obliku ne objavljuju Kau da due kada savrenstvo postignu* sve prestaje pa i same due iezavaju Kao da su one plodovi koji im sazriju i im vjetar puhne s drvea padaju Drugi kau da kada tijela skonaju od dua nikakvi tragovi ne ostaju Kao da su one sjene to na rjeice padaju a kad se vode zamute ni traga im ne ostavljaju Sve traje i prake u tijelu ne poivaju one se ni u duama ne nastanjuju Uvijek kad u skute sjeverni vjetrovi puu slijede ih istoni vjetrovi to ih raskriljuju (* Ovdje se ispoljava Dubranov misticizam: due postiu savrenstvo tek smru kojom se odvajaju od tijela i nestaju u Bogu.) U Prirodi nema razlike izmeu tijela i due Zrak je voda to se njie i rosa je voda to se ne kree vie Miris je cvijet to se protee i zemlja je zamrznuto cvijee
Topoline sjene su same topole to su mislei da je no popadale Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma je i tijelo i dua Zvuk flaute je trajniji od izlaska i zalaska sunca Dua se kao u maternici smjeta u tijelu dok ne izae izdigne se i potone u Puinu* Ona je embrio i as smrti je za nju as roenja u bezbolnu poroaju Ali neki jalovi ljudi u sebi i sablasti imaju sablasti im ni icama izvui ne mogu One su uljezi a due se ne raaju bolno niti se nose u velikom trbuhu Koliko je bilja na zemlji nevina mirisu i koliko je oblaka na obzorju to ne nose kiu (* Mistiko potonue due u Puinu je njeno spajanje s bogom.) U Prirodi nema neplodnoga u njoj nema ni uljeza U hurmi postoji sjemenka koja palminu tajnu uva U sau meda je zagonetka pelinjih konica i polja Jalovost je jedna vrsta izraza koga je stvorila apatija
Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma je poput iva tijela Zvuk flaute je trajniji i od ploda i od roenja Smrt je kraj onom tko prianja za Zemlju a tek je poetak i trijumf onom tko pripada eteru Jer traju oni koji u osvit snove prigrljuju a gase se oni to po svu no spavaju Oni to se budni zemlji priklanjaju grle zemlju i kada rue izdahnu Smrt je kao more: lagani ga prebrouju a oni pod tekim bremenom u njega poniru U Prirodi nema smrti u njoj nema ni humki Jer i travanj kada odlazi s njime ne umiru radosti Zabluda je strah od smrti zabluda to se skriva u grudi Onaj tko jedno proljee proivi kao da je ivio ivot vjeiti Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma je tajna vjenosti Zvuk flaute ostaje i kada nestanu svjetovi Daj mi flautu i zapjevaj
zaboravi to smo ja i ti kazali Jer zaludu su rijei ve me svojim djelom izbavi Jesi li uzeo Prirodu poput mene za svoj dom a ne zamkove Slijedi li i ti potoke i da li se uspinje uz litice Kupa li se i ti mirisom a zatim se brie svjetlom Opija li se zorom kao vinom iz pehara optoenih eterom Sjedi li popodne poput mene u umi vinove loze Gdje teki grozdovi vise nalik na zlatne lustere Grozdovi su izvori ednome oni su hrana gladnome Oni su slast i mirisno bilje i vino onome tko hoe Da li nou na travu lijee i nebom se pokriva I tako za budunost ne brine kao to i prolost zaboravlja Noni mir je kao more ije ti talasanje do uiju dopire I usred noi ima jedno srce to treperi kraj tvoje postelje
Daj mi flautu i zapjevaj zaboravi bolest i lijekove Ljudi su nalik na redove ali samo vodom ispisane Da mi je znati kakve ima koristi u zbijanju i u skuenosti U sporenju i galami u dokazivanju i svai Sve su to krtiji tuneli i sve su to paukove niti Onaj tko ivi u nemoi lagano se primie smrti Stalni ivot u Prirodi predstavlja najveu sreu ne bih je naputao da sam gospodar svom vremenu Ali Usud je duboko u mome biu i on mi ne da da idem u Prirodu kad hou Sudbine imaju vlastite puteve to se ne mijenjaju i ljudi zbog svoje nemoi do ciljeva ne dospijevaju
Duo
Duo da ne stremim Vjenosti ne bih uo melodiju koju samo Vrijeme pjeva Ve bih ivot prekratio i od tijela nainio tajnu koju groblje skriva Kad se ne bih duo kupao suzama
i bolom ukraavao oi ivio bih slijep, s noktima u oima i gledao samo u lik tami to je ivot duo nego no u pohodu a ipak je smjenjuje zora koja traje Tako mene e u srcu upuuje rajskom vrelu i gutljaju smrti milosrdne Ako duo neznalica kae da i dua i tijelo nestaju da se ne vraa ono to nestane Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku koja ostaje i tajnu vjenosti krije
Nona pjesma
No je utihla i u njedrima mira skrivaju se snovi Hita mjesec, mjesec sa oima to tragaju gdje su dani Hajde Keri polja da pohodimo vinograd ljubavnika Moda emo vinom da ugasimo strast to je uzavrila Sluaj kako slavuj u poljima
toi svoje melodije U prostor na ijim je breuljcima mirisni dah bazilike Ne plai se djevojko jer zvijezde znaju prie uvati I nona magla to pokriva vinograde umije tajne sakriti Ne plai se jer demonica u svojoj arobnoj peini Spava omamljena, skoro nevidljiva i za topoline oi Kralj demona dolazi i zatim odlazi a ljubav ga ne naputa On je zaljubljenik kao i ja i ne moe otkriti uzroke svojih jada
Drozd
Pjevaj drozde jer u pjesmi su tajne ovoga svijeta Da mi se poput tebe osloboditi tamnice i okova Da mi je letjeti kao dua iznad dolina Ispijati svjetlost to se toi u ae od etera Da mi je poput tebe biti neduan smjeran i radostan
Budunosti poteen i prema prolosti nemaran Da mi se krasiti tvojom tananou i ljepotom Da mi vjetar die krila i krasi ih rosom Da mi je poput tebe, kao misao letjeti ponad visoravni I melodije meu stepama i oblacima ispijati Pjevaj drozde i odagnaj moje tuge Jer u tvom pjevu je neto to mi ula trone
Ako spletkarite
Ako danju oko mene spletkarite i priate rune prie nou Kulu mog strpljenja razoriti ne moete uzeti mi ne moete ni vino ni au Jer moj ivot je spokoju stanite i srce mi je svetilite miru Vi to se patnjama hranite san kuate slobodno i s radou
Znamenitost
Jedan red ispisah u pijesku na otoku
Pretoivi u njega sav svoj um i duu U vrijeme plime dooh da proitam zagonetku Ali na obali ne vidjeh nita osim glupost svoju
to to potok zbori
Zaputih se dolinom u vrijeme osvita koji objavljuje neprolazne tajne svijeta I sluah kako potok to dolinama hita pjeva zbori i doziva: Nije ivot sav u bezbrinosti ve je ivot u eljama i nadama Pjevati se ne moe na samrti ve se umire u bolesti i mukama. Mudrost ne poiva tek u govoru ve u tajni to se u njemu krije Znamenitost nije u visoku poloaju ve je slavan tko poloaj odbije. Plemenitost ne potie od djedova mnoge plemenite djedovi su uinili rtvama Ponienje nije posljedica okova okovi se znaju sjajem natjecati sa grivnama.
Raj ne dolazi uvijek sa dobrim djelima ve je raj u srcu radosnom Pakao nije u paklenim mukama ve je pakao u srcu opustjelom. Bogatstvo nije u sjajnome zlatu jer mnogo je bogatih beskunika Siromatvo nije u samom nemanju jer najvee su blago svijeta plat i pogaa. Ljepota se ne moe samo na licu ispoljiti ve je ljepota svjetlost u srcima Savrenstvo nije samo u tedrosti jer mnoga dobra djela pripadaju grenima. Tako je zborila ta rjeica lijevo i desno rasutim stijenama Moda su to to je kazala rjeica tajne koje e odnijeti morima.
Moja utnja je himna
Moja utnja je himna i moja glad nesnosna, u mojoj ei je voda i pijanstvo u trezvenosti; Mojoj samoi ima kraja jer moja je ljubav svetkovina, u meni je neto znano a neto tajna u vanjtini. esto sam se jadao a srce se ponosilo brigama, esto sam plakao a usta se nisu htjela otvoriti; esto sam udio za drutvom a okruen bio drugima, esto sam ve imao neto to sam htio dosegnuti. Na sagu snova mrkla no se igra mojim eljama ali e ih jutro sve rasute pokupiti. Kao ogledalom proniem u tijelo mislima i u njemu vidim duu koju bi misao htjela zadrati: U meni je ono to me iscrpljuje i to me obeava prostranstvima, u meni je smrt i pokoj a i ono to e uskrsnuti, Jer da nisam iv ne bih se pridruio mrtvima, da nije stremljenja due ni grob me ne bi htio uzeti. Kad upitah duu to Vjenost ini s naim eljama moja dua odgovori:. ja pripadam Vjenosti.
ar starosti
O, doba ljubavi, mladost je ve minula i ivot izmie poput slabe sjene Kao jedan red u knjizi prolost se izbrisala a na tronu listu ga ispisae sanje mladike
Zato nam je stvarnost tekom kaznom postala uskraujui nam radosti ovosvjetske Jer minu ono to smo silno voljeli a ono za im smo eznuli sada nas zamara Nestalo je i ono za im smo tugovali kao noni san koga je odagnala zora O, doba ljubavi, moe li se nada najzad osloboditi prohoda vremena kad dua vjena postane Moe li pokoj otiske poljubaca izbrisati sa usana to vie ne ljube obraze rumene Moe li nam zamor pribliiti ili iz nas odagnati aroliju spajanja i strasti nepostojane Da li smrt zagluuje ui koje su ule roptanje u nasilju i pjesme mira Da li grob zatvara oi koje su vidjele brino uvane tajne i tajne umora Ispili smo mnogo aa to blistaju u ruci krmara kao svjetlost sjajne Ispijali rosu sa usana gdje se sakupljaju melodije meke kao to su usne rumene Kazivali smo pjesme sve dok ne dospiju glasovi naih dua u cvjetnjake nebeske O, ti dani su uveli poput cvjetova to pred zimskim snjegovima padaju Jer ono to vrijeme tako tedro dariva
ruke stradanja kriom uzimaju Da smo znali da sve to jedne noi propustimo trajno u miru i pokoju iezava Da smo znali da sve to u trenu propustimo u pustoi i besanici uskrsava Da smo znali kako tren ljubavi koji propustimo u daljine vremena, u nepovrat propada! Sve smo to sad spoznali ali tek kada je Usud kliknuo: Diite se i krenite! Svega se toga sjeamo ali tek kada je grob nam doviknuo: Meni se primaknite!
Halil Dubran
Meu najznaajnije pojave u modernoj arapskoj knjievnosti spada tzv. knjievnost mahdera, koja je najzrelija umjetnika ostvarenja dala u prvoj polovini 20. stoljea. Ovu knjievnost stvarala je grupa knjievnika iz redova brojne arapske emigracije u SAD-u, koja je zbog ekonomske nude naputala Libanon i Siriju i otisnula se u novi svijet u potrazi za bogatijim izvorima egzistencije. Uglavnom ne ostvarujui svoje nade o materijalnom izobilju, libanonsko-sirijska knjievna emigracija u SAD-u bila je oplemenjena saznavanjem euro-amerike knjievne tradicije, u mnogome drukije od one kojoj su izvorno pripadali. Zahvaljujui intenzivnom komuniciranju s nearapskim poetikama i
knjievnom umjetnikom produkcijom zapadnog civilizacijskog kruga, ovi knjievnici su na nov nain promiljali knjievnost i stvarali su takva umjetnika djela koja su dala snaan impuls arapskoj knjievnoj renesansi. Knjievnici mahdera su predstavljali monolitnu i poetiki homogenu grupu na ijem elu je bio daroviti i uticajni Libanonac Dubran Halil Dubran. Na njegovu inicijativu, u New Yorku je 1920. godine osnovano Udruenje pera (Al-Rabita al-qalamiyya) koje je za jedno desetljee djelovanja snano utjecalo na usmjeravanje moderne arapske knjievnosti novim tokovima. Poduzimljivi Dubran je u Udruenju pera okupio najtalentiranije libanonsko-sirijske knjievnike u emigraciji, meu kojima su najznaajniji Mihail Nuajma (roen 1889.), Ilja Abu Madi (1889.-1957.) i Nesib Arida (1887.-1946.). Samo jedan znameniti arapski knjievnik u SAD-u ostao je izvan Udruenja per,a iako je poetiki bio sasvim blizak njegovim lanovima. Naime, Amin alRejhani (1876.-1940.), prema navodima povijesniara knjievnosti, nije prihvatio lanstvo u ovoj knjievnikoj organizaciji zbog sukoba s Dubranom u vezi s poimanjem arabizma kao svearapskog nacionalnog pokreta: Al-Rejhani je zagovarao arabizam kao neophodnost svearapskog duhovnog i politikog jedinstva isprovociranog kulturnom i politikom penetracijom Zapada, odnosno kolonijalizmom, na jednoj strani, i uvjetovanog injenicom o arapskom lingvistikom i tradicijskom jedinstvu, na drugoj strani. Dubran je, navodi se, kategoriki odbijao aktualizirani
arabizam istiui, nasuprot tome, svoj lokal-patriotizam, ili privrenost samo rodnom Libanonu. Radikalizam knjievnika mahdera u SAD-u u odnosu prema tradicionalnoj arapskoj poetici nije bio posljedica jedino saznavanja euro-amerike knjievnosti koja je, uistinu, obogatila njihova iskustvo o knjievnosti, jer su i knjievnici na arapskom istoku u to vrijeme bili otvoreni za utjecaje euro-amerike i ruske knjievnosti. Meutim, znaajna razlika je u tome to je knjievna emigracija u SAD-u organizirala vrlo bogatu vlastitu izdavaku djelatnost na arapskom jeziku, tako da je mogla nesmetano objavljivati knjievna djela koja su i u pogledu forme i u pogledu sadraja netradicionalna i antitradicionalistika. Nema sumnje da mnoga od tih djela ne bi mogla proi kod tradicionalistiki orijentiranih urednika na arapskom istoku ija je ureivaka politika bila u sprezi s konzervirajuom knjievnom kritikom. Zbog takvog stanja stvari, u arapskom svijetu je bilo mogue jedino otro kritizirati knjievnike mahdera zbog europeizacije arapske knjievnosti (premda su i tamo njihova djela, u ogranienoj mjeri, nailazila na topao prijem); hajka na heretine knjievnike kulminirala je u javnom spaljivanju, na bejrutskim ulicama, upravo Dubranovog djela Pobunjeni duhovi, a sam autor je ekskomuniciran iz maronitske crkve. U prvoj polovini 20. stoljea u SAD-u je izlazilo tridesetak listova i asopisa na arapskom jeziku, dodue
s povremenim prekidima, ali je izdavaka djelatnost knjievnika mahdera bila uglavnom koncentrirana oko nekoliko najznaajnijih asopisa: Al-Samir (osnovao ga Abu Madi 1929. godine u New Yorku), Al-Funun (osnovao ga Nesib Arida 1913.), AI-Saih (osnovao ga Mesih Hadad 1912.) i AI-Muhadir (osnovao ga Amin alGurejib). Dubranovom smru 1931. godine u New Yorku, zavrava se organizirano djelovanje arapske knjievne emigracije: znatan broj listova i asopisa definitivno se ugasio, jer su se mnogi knjievnici vratili u arapske zemlje. Istovremeno, njegovom smru raspalo se i Udruenje pera iji je predsjednik i stup ostao sve do kraja ivota. Nekoliko mjeseci poslije smrti, Dubranovi posmrtni ostaci brodom su prevezeni, po nalogu njegove sestre, u Libanon, gdje su doekani s velikim poastima i sahranjeni u rodnom mjestu. Time kao da je ostvarena njegova vizija iskazana u tekstu Vama va, meni moj Libanon, gdje kae, opisujui sinove svoga Libanona kojima se ponosi: To su oni koji naputaju Libanon bez iega osim zanosa u srcima i snage miica, a u njega se vraaju sa svim zemaljskim dobrima u rukama i s lovorovim vijencima na glavama. Mnogo godina ranije, Dubran je kao dvanaestogodinji djeak napustio rodnu Beru u kojoj je roen 1883., nikada ne zaboravljajui tihi ubor rijeke Kadie koja protie pored Bere, niti umor oblinjih cedrovih uma. Emigrirao je u Boston sa cijelom obitelji koju je tamo
desetkovala suica, ali se dvije godine kasnije vratio u Libanon radi temeljitog uenja arapskog jezika, i taj krai boravak u zaviaju (1896.-1901.) utisnuo je neizbrisiv peat na njegovo pjesniko bie. Radost ponovnog neposrednog doivljavanja zaviajnosti bila je pomuena nepojmljivo krutim tradicionalizmom u svim domenima ivota, to Dubran prvobitno nije iskusio zbog svoje mladosti. Od tada, Dubran u brojnim djelima umjetniki obrauje svoja iskustva o Libanonu, esto jarosno napadajui krute zakone tradicije, posebno u djelima Oluje i Pobunjeni duhovi koja su mu svojevremeno u dijelu arapskog svijeta pribavila epitet nihiliste. Za vrijeme boravka u Libanonu zaelo se umjetniki najzrelije i u svijetu najpoznatije Dubranovo djelo Prorok koje je istovremeno i najdue sazrijevalo u njemu. Prvim reenicama ovoga djela, napisanim na arapskom jeziku, autor nije bio zadovoljan, ali ga je godinama opsjedala ideja o konanom uobliavanju Proroka. Na posredan nain, u tome je znaajnu ulogu odigralo Dubranovo dugogodinje toplo prijateljstvo s Mary Haskel, koja je vrsto vjerovala u njegov talent, pa je, pored pruanja moralne podrke, postala njegov dobroinitelj, premda ni sama nije bila bogata. Dubran je sa svoje strane ovo postojano prijateljstvo nagraivao, izmeu ostalog, posveivanjem jednog broja djela nesebinoj eni (najee pod inicijalima M. E. H.), a u oporuci je zavjetao da ona poslije njegove smrti preuzme brigu o umjetnikoj (knjievnoj i
slikarskoj) ostavtini. U elji da pomogne Dubranovo umjetniko sazrijevanje, Mary Haskel ga o svom troku alje u Pariz (1901.-1903.) koji je, zaista, presudno djelovao na formiranje Dubrana kao umjetnika, prema tome i na zavravanje Proroka zapoetog u Libanonu. Naime, Dubran je u Parizu nastavio s radom na ovome djelu (i dalje na arapskom jeziku), ali mu u to vrijeme dolazi do ruku Nietzscheovo djelo Tako je govorio Zaratustra od kojeg se, zatim, godinama nije odvajao. Oaran knjievnim vrijednostima Nietzscheovog djela, nastavio je pisati Proroka pod njegovim utjecajem za koji moemo rei da je ostao samo na nivou izuzetno snane inspiracije, a ne pukog podraavanja, ili, ak, mjestiminog prepisivanja, kako se u nekim izvorima navodi. Dubran je, naime, iz tog Nietzscheovog djela uio kako se upotrebljavaju odreene stilske figure, kao to su parabole, antropomorfizmi i dr., te kako da u umjetnosti koristi snane emocije i gorljiv stil za napad na nasilje organizirane religije nad individualnom slobodom i imaginacijom. Meutim, Dubran se takvim knjievno-stilskim vrijednostima priklonio jo ranije, kada ih je otkrio u Bibliji i Kur'anu koji su do kraja ostali njegovi knjievni uzori. Uglavnom, Prorok je u Parizu poeo poprimati konture konane verzije, s tim to ga je autor poeo prenositi na engleski jezik da bi se, nekoliko godina poslije povratka u SAD, ovo djelo pojavilo pred amerikim izdavaem pod naslovom The Prophet. Prorok je pobudio ogroman interes svjetske italake publike, doivljavajui prijevode na mnoge jezike svijeta u iznimno velikim tiraima. Vjerojatno najbolji poznavalac knjievnosti mahdera, jordanski profesor Isa al-Nauri,
navodi da je Prorok doivio desetine izdanja na engleskom jeziku, a s engleskog je preveden na pedesetak jezika (Knjievnost mahdera, Kairo, 1977., izd. 3, str. 361). Na hrvatskom jeziku se 1985. godine pojavilo 4. izdanje, u prijevodu Marka Gria (1. izd.: Biblioteka, Zagreb, 1977.). Utjecaj Nietzschea na Dubrana prepoznatljiviji je u nekim drugim njegovim djelima nego u Proroku: neki tekstovi i u ovom izboru neodoljivo e asocirati itaoca na Nietzschea, poput teksta Sinovi moje majke. Drugo znaajno poznanstvo u Parizu, pored onog s Nietzscheom, Dubran je sklopio s ranim engleskim romantiarem Williamom Blakeom, zahvaljujui francuskom kiparu Rodenu, kod kojega je Dubran uzimao satove likovne umjetnosti. Roden je, naime, otkrio velike slinosti izmeu dvojice pjesnika, pa je najavljivao da e svijet u Dubranu dobiti Blakea 20. stoljea. To je potaklo Dubrana da bolje upozna stvaralatvo engleskog pjesnika: s ushienjem je otkrio da obojica vole pisati o neurbaniziranom, idilinom prirodnom ambijentu, o tzv. obinom ovjeku u njemu, te da, u skladu s tim, obojica zagovaraju koritenje neklasicistike, slobodnije forme i jednostavnijeg jezika. Konano, i jedan i drugi su brinuli o vlastitoj likovnoj opremi svojih djela. itaocu koji poznaje Blakeovo djelo nee biti teko da i u nekim lirskim zapisima koje donosimo u ovom izboru prepozna odjeke Blakeovih Pjesama nevinosti i Pjesama iskustva.
Realizirajui zahtjeve za slobodnijom umjetnikom formom u vlastitoj umjetnikoj produkciji, Dubran je, zajedno s Nesibom Aridom, Abu Madijem, Mihailom Nuajmom i Al-Rejhanijem, kao vodeim knjievnicima mahdera, neslueno obogatio arapsku knjievnu tradiciju. Ovi knjievnici su pisali strofiku poeziju s raznovrsnom rimom, prozu, drame, a sve su to znaajne novine u arapskoj knjievnosti. Dubran je njegovao naroitu vrstu kraih lirskih zapisa, poput ovih koje predstavljamo naim itaocima u uvjerenju da je upravo u toj vrsti Dubran dosegao najvie domete. Nasuprot tome, njegova pripovjedaka proza uglavnom je ostala na nivou neuspjelih pokuaja. U vezi s tim, Nuajma dobro primjeuje da su Dubranovi junaci u pripovijetkama anemini propovjednici autorovih ideja ije djelanje je nemotivirano, psiholoki neosmiljeno i nije umjetniki uvjerljivo utkano u strukturu pria. Fabula takvih pripovijedaka je krajnje naivna. Izgleda da je Dubran bio svjestan toga, jer je odustao od pripovjedake proze, piui u zadnjem periodu ivota samo poeziju u prozi koja mu je donijela svjetsku slavu. Za razliku od ostalih knjievnika mahdera, Dubran je vrsto, iskreno vjerovao u profetsku funkciju pjesnika, odnosno vjerovao je da mu je sudbina namijenila uzvienu misiju posredovanja izmeu boanskih sila i obinih ljudi, koje umjetnost treba oplemeniti. On vjeruje da je pjesnikova imaginacija neusporedivo razvijenija nego u drugih ljudi i da ona ima vrijednost saznajnog instrumenta, te da su zbog toga pjesnici
pozvani da u poeziji objavljuju svoja imaginativna postignua nedostupna obinim ljudima i onima koji spoznaju temelje na racionalnom. Nije mogue navesti sva mjesta izraavanja Dubranovog profetizma - ona su odvie esta i sasvim prepoznatljiva u ovom naem izboru. Uz to, valja napomenuti da su profetizam i bezmjerno povjerenje u spoznajnu vrijednost i mogunosti imaginacije odveli Dubrana u jednu vrstu misticizma koji nije utemeljen religijski u strogom znaenju, niti ga tako treba gledati, ve ima dra snanog poetskog nadahnua uzdignutog na stupanj profetizma. U skladu s uvjerenjem u svoju poslaniku misiju, a ne samo zbog ope elje umjetnika za to irim krugom italaca, Dubran je isticao nagon za pisanjem i na arapskom i na engleskom jeziku: ovaj drugi mu je pruao vee mogunosti za poetsko-profetsko djelovanje. Zanimljivo je da je Dubran tijekom vremena sve rjee pisao na arapskom jeziku, da bi u zadnjem periodu ivota, prema Nuajminom navoenju u predgovoru Dubranovim Sabranim djelima, pisao samo na engleskom jeziku. Pored ve navedenog djela The Prophet (1923.), Dubran je na engleskom jeziku napisao slijedea djela: The Madman (1918.), The Forerunner (1920.), Sand and Foam (1926.), Jesus Son of Man (1928.), The Earth Gods (1931.), The Wanderer (1932.) i The Garden of the Prophet (1933.). Sva ova djela knjievnici mahdera su odmah prevodili
na arapski jezik, pod nadzorom Dubrana, izuzimajui zadnja dva objavljena posthumno. Na arapskom jeziku je napisao zbirke pripovijedaka Nevjeste polja (1906.), Pobunjeni duhovi (1908.) i Slomljena krila (1912.). Kratki lirski zapisi sabrani su u zbirkama Suza i osmijeh (1914.) i Oluje (1920.). Zatim, napisao je jednu duu, visoko vrednovanu poemu pod naslovom Procesije (1919.), pored jedva pregrt drugih pjesama. U arapskom svijetu se esto pojavljuje izbor iz Dubranovog stvaralatva, pod naslovom uda i rijetkosti koji je uvrten i u njegova Sabrana djela (Bejrut, s.a.), pa se ponekad prokrada kao djelo autentinog naslova. Istina je, meutim, da je egipatski izdava Maktaba al-Arab 1923. godine pod tim naslovom prvi put objavio izbor iz Dubranovih djela pisanih na arapskom i engleskom jeziku, a najvei broj tekstova uzet je iz djela Suza i osmijeh i Oluje. Iako se djelo pojavilo za Dubranova ivota, autor nije imao nikakvog udjela ni u izboru ni u naslovljavanju knjige. to se tie naeg izbora, prvi dio zbirke, zakljuno s tekstom Pjesnik, uzeli smo iz Dubranovog djela Oluje, a drugi dio iz navedenog arapskog izbora pod naslovom uda i rijetkosti. Na je naslov Mirini plodovi due. Na kraju, ne traei opravdanje za eventualne propuste u prijevodu, moramo rei da je prevodilac Dubranovih djela s arapskog jezika suoen s potekoama veim nego pri prevoenju drugih, moda i veine drugih,
arapskih knjievnika. Osnovni problem poiva u karakteristinom Dubranovom stilu kojim se u arapskom svijetu izdvojio u briljantnog stilistu. Parabolino izraavanje, neuobiajeno esta upotreba starih semitskih figura pod utjecajem Biblije i Kur'ana, briga za optimalnim koritenjem izuzetno bogate arapske leksike, povremena iskazivanje Dubrana kao slikara u proznim lirskim zapisima - to su samo neki elementi koji su u modernoj arapskoj knjievnosti stvorili pojam Dubranov stil kome su, kao stilskom obrascu, teile generacije knjievnika. Prevoenje djela s takvim odlikama, na jezik veoma razliit od arapskog, zahtijeva dodatne napore, ali se nadamo da smo uspjeli prenijeti barem dio ljepote koju imaju izvornici. Prevoenje klasine arapske poezije, kao i moderne stvorene u duhu klasicizma, ili u skladu s normama tradicionalne (normativne) arapske poetike, za svakog prevodioca predstavlja izuzetno teak zadatak. tovie, postavlja se pitanje koliko je uope mogue prevoenje te poezije u uobiajenom znaenju rijei, ili je, moda, uputnije akcentirati prenoenje atmosfere pjesme. Gotovo nesavladiv problem proizlazi iz injenice da je ova poezija u najveoj moguoj mjeri usmjerena na imanentnu temu jezika, da njena ljepota poiva u nesluenoj eleganciji i discipliniranoj raskoi forme dovedene skoro do savrenstva. Zbog toga su arabisti, esto, a prvenstveno u filolokim studijama, pribjegavali proznom prevoenju ove poezije, odnosno prenoenju samo njenog sadraja, tako da je u ovoj vrsti prevoda neprepoznatljiva, liena onog to je najbitnije u njoj.
Libanski knjievnik Halil Dubran (1883.-1931.) pripada modernoj arapskoj knjievnosti i poznat je kao veliki borac protiv klasicizma u njoj, borac protiv filotehnike poezije koja je u njegovo vrijeme bila dominantna u arapskoj knjievnosti. U Dubranovom stvaralatvu ne prevladava poezija, ali valja naglasiti da je relativno mali broj njegovih pjesama visoko vrednovan u arapskoj knjievnoj tradiciji. Isto tako, i u ovom kontekstu, mora se rei da je njegova poezija, u poetikom smislu, esto bliska arapskoj knjievnoj tradiciji, tonije jednoj posebnoj pjesnikoj vrsti, muveehu, koji je nastao i bio vrlo njegovan u knjievnosti muslimanske panjolske (u literaturi poznata kao andaluzijska knjievnost). Forma muveeha prenesena je iz muslimanske panjolske i na arapski Istok gdje je i danas veoma omiljena. Dubran je vei dio pjesama napisao u sloenoj formi muveeha. Muveeh predstavlja veliko dostignue klasine arapske poezije za koju je karakteristina monorima i stroga metrika organiziranost. Kao hibridna forma, muveeh promovira strofiku poeziju ije su odlike raznovrsnost rime i metra, tzv. obian, razumljiv jezik i, nadasve, melodinost. U funkciji naglaene melodinosti muveeha je refren koji veinu znanstvenika upuuje na to da je bio namijenjen prvenstveno pjevakom izvoenju. (Istina je da se mnoge Dubranove pjesme, neke i iz ovog izbora, danas mogu uti s kazeta poznatih arapskih pjevaa.) U klasinoj formi muveeha Dubran je napisao svoju
uvenu poemu Procesije (Al-Mawakib, 1919.). Formalne osobine ove poeme sadrane su u tome to se rima prve strofe provlai kroz cijelu pjesmu, odnosno jedinstvena je za svaku strofu kojom poinje nova tematska cjelina, odvojena od prethodne najveim proredom (u izvorniku je to raija, tj. pjesma koja se rimuje na r). Meutim, poslije te strofe uvijek slijedi druga s drukijom rimom i, najzad, u ovoj formi neizbjeni refren koji takoer ima vlastitu rimu. U skladu sa zakonima arapske (kvantitativne) metrike, u ovoj pjesmi strofe s jedinstvenom rimom imaju jedinstven metar sainjen od tono odreenog broja stopa na osnovu smjenjivanja dugih i kratkih slogova, prema utvrenom obrascu. Ostale strofe i refren imaju drugi metar. Jedan stih (bejt) sainjavaju dva polustiha koji se piu jedan pored drugog, u horizontali. Zbog tehnikih razloga i zbog neprimjerenosti naoj knjievnoj tradiciji, u prijevodu smo ovu strukturu vizualno isticali tako to smo dva polustiha izvornika pisali u formi distiha. Ostale Dubranove pjesme u ovom izboru nemaju tako sloenu formu, ali su i za njih karakteristini raznovrstan metar i rima. Prvi i snaan utisak koji ostavljaju sve ove pjesme kada se itaju na arapskom jeziku je izuzetna melodinost i ritminost, tako da nam se ini kako Dubranove pjesme zahtijevaju glasno itanje. to se tie naeg prijevoda, svjesni smo manjkavosti
uvjetovanih briljantnom formom izvornika, posebno nemogunou dosljednog prenoenja njihovog metrikog sistema. Ne pravdajui se, vjerujemo da nije mogue u prijevodu postii eleganciju forme i bogatstvo jezika koje imaju izvornici. Teili smo, ipak, da u granicama vlastitih mogunosti, sauvamo formalne osobine izvornika kako bi prijevod svojim ritmom, rimom i podjelom na strofe ostavljao utisak blizak utisku to ga ostavljaju pjesme kada se itaju u originalu. ini nam se da je beznadeno, na alost, oekivati identine efekte prevedene i originalne Dubranove poezije, ali ovom dobronamjernom poslu ne bismo ni pristupili da se ne nadamo makar djelominom uspjehu u prenoenju njene vrijednosti. Ogranienja u tome postavljaju, s jedne strane, raskona i prevodiocu nedostina ljepota forme izvornika, i - s druge strane - prevodioeve individualne sposobnosti da doivi pjesmu i prenese je u drugi jezik, ak u drukiju tradiciju. E. D.

Halil Džubran, Mirisni Plodovi Duše

Загружено:

Сведения о документе

Оригинальное название

Авторское право

Доступные форматы

Поделиться этим документом

Поделиться или встроить документ

Параметры публикации

Этот документ был вам полезен?

Это неприемлемый материал?

Авторское право:

Доступные форматы

Halil Džubran, Mirisni Plodovi Duše

Загружено:

Авторское право:

Доступные форматы

Generated by Foxit PDF Creator Foxit Software http://www.foxitsoftware.com For evaluation only.

MIRISNI PLODOVI DUE

Sinovi moje majke

Izmeu noi i jutra

Moj narod je umro

Dua mi je bremenita plodovima

Pregrt pijeska sa ala

Moja me dua pouavala

Juer danas sutra

Moja utnja je himna

Вам также может понравиться