You are on page 1of 401
2001. 1

2001.

1

IZDAVAČI:

Arhiv Hercegovine Mostar Muzej Hercegovine Mostar

ZA IZDAVAČA:

mr. Edin Čelebić Sabit Hodžić

REDAKCIJA:

dr. Dženana Buturović, mr. Edin Čelebić, dr. Iljas Hadžibegović, dr. Elbisa Ustamujić, mr. Esad Vesković, mr. Šaban Zahirović, Zlatko Zvonić

UREDNICI:

dr. Iljas Hadžibegović, dr. Elbisa Ustamujić, mr. Šaban Zahirović

ODGOVORNI UREDNIK:

mr. Šaban Zahirović

LEKTOR I KOREKTOR:

mr. Muhamed Šator

PREVODI:

Enisa Simić

NASLOVNA STRANA:

2

Bobo Samardžić

RAČUNARSKA OBRADA:

Zuvad Golić

ŠTAMPA:

Štamparija IC Mostar

ZA ŠTAMPARIJU:

Ibro Rahimić

TIRAŽ:

900

hercegovina

časopis za kulturno i historijsko naslijeđe

hercegovina časopis za kulturno i historijsko naslijeđe Mostar, 2001. 13-14 3

Mostar, 2001.

13-14

3

4

historija

5

6

Doc. dr. sc. Ivan BALTA

DIPLOMATIČKA ANALIZA LATINSKIH ISPRAVA BOSANSKOG BANA STJEPANA II. KOTROMANIĆA

Nekolicina sačuvanih diplomatičkih isprava bosanskog bana,

Stjepana II. Kotromanića originalu ili prijepisu (isprave iz 1310., 1326., 1333., 1334., 1339. i 1345. godine) iz raznih historijskih arhiva, muzeja

  • i biblioteka, svjedočanstva su žive diplomatske aktivnosti, ali i moći tog

bosanskog vladara, koji je bio gospodar Bosne, Usore, Soli, Rame, ali

  • i današnjeg dijela Hrvatske, od Pelješca do Prevlake i Donjih krajeva

od Neretve do Cetine. Diplomatičkom analizom latinskih isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, vidljivo je, da one imaju sva obilježja srednjovjekovnih srednjoeuropskih paleografskih i diplmatičkih isprava, koje se javljaju u zemljama u neposrednom bosanskom okružju. Uobičajeni su dijelovi protokola, konteksta i eshatokola u svim diplomatičkim ispravama, uglavnom su to privilegije, darovnice, trgovački i međudržavni ugovori. Isprave su autentične i originalne, u smislu nastanka i onomastičkog i toponomastičkog izričaja, odraz su kulturne i civilizacijske srednjovjekovne Bosne kao samostalne banovine, odnosne zemlje, za vrijeme vladavine bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića. Latinske diplomatičke isprave tog bosanskog vladara, predstavljaju vrlo važne historijske izvore i historiografsku građu za jezikoslovnu, ekonomsku, političku, kulturnu, vjersku i diplomatsku

historiju Bosne u srednjem vijeku.

7

Ključne riječi: Diplomatičke isprave bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića

Diplomatičke latinske isprave bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića razbacane su i objavljene u codexima, knjigama i periodici, neke i po nekoliko puta, no nikada zajedno na jednom mjestu, za razliku od ćirilskih bosanskih srednjovjekovnih isprava. Najveći broj istih latinskih isprava istoga bana, objavljenje u Smičiklasovom Codexu, 1 ali su te isprave vrlo loše transkribirane. Isprave su ne samo važna diplomatička i paleografska djela kao historijski povijesni izvori, već su važna sa toponomastičkog, onomastičkog stanovišta, ekonomskog, političkog, kulturnog, ali prije svega javnog života Bosne za vrijeme banovanja Stjepana II. Kotromanića. Isti bosanski vladar, ban Stjepan II. iz slavnog bosanskog dinastičkog roda Kotromanića, bio je gospodar ne samo Bosne, Usore, Soli, Rame i Huma, već

  • i današnjih hrvatskih prostora od Pelješca do Prevlake s pripadajućim otocima,

  • i Krajinom, t.j. prostorom od Neretve do Cetine. Najstariji sin bosanskog bana Stjepana I. Kotromanića, Stjepan II., izabran je bio 1322. godine po volji bosanske vlastele za bana, bez presudnog odlučivanja. Podržavajući u unutrašnjim sukobima u Hrvatskoj Juraja II. Šubića u borbi protiv Ivana Nelipića, zavladao je Donjim krajevima, prostorom uz jadransku obalu od Neretve do Cetine, te Duvanjskim, Livanjskim i Glamočkim poljem. Zbog Huma se ban Stjepan II. sukobljavao sa srpskim Nemanjićima i Branivojevićima, ali ih je uz pomoć Dubrovčana uspio poraziti

  • i izbiti na more, posebno na plodno ušće Neretve. Nakon što je ban Stjepan II. zauzeo Hum 1326. godine u svom je titularu stavio i naziv, “gospodar humski”.

Dubrovčanima je prepustio uz godišnji danak, zvani mogoriš, jadransku obalu od Stonskog rata (Pelješca) do Prevlake s otocima, te mogućnost trgovanja u bosanskoj zemlji. Privilegij trgovanja u bosanskoj zemlji, dao je taj ban i drugim jadranskim gradovima, kao Trogiru. Pozivao je i Sase kako bi razvili u Bosni obrt i rudarstvo. Kako su se Kotromanići rodbinski, ženidbama i udajama, povezali sa hrvatskim Šubićima i srpskim Nemanjićima, to su kasnije sebi davali pravo na nasljednu vlast u tim zemljama. U početku je blagonaklono ban Stjepan II. gledao na širenje patarena, tzv. heretika “Crkve bosanske”, 2

_________________________

1/ Tadija SMIČIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. X i XI., Zagreb, 1912 - 1913. 2/ Ivan BALTA, Srednjovjekovna Bosna kao poprište sukoba patarena i katoličke crkve i

ispravama Diplomatičkog zbornika, Zbornik Filozofskog fakulteta, broj 1., Tuzla, 1999., 17.-27.

8

koja je imala u Bosni sve veći broj pristalica, no kasnije, uz pomoć ugarskih kraljeva, Katoličke crkve i samog pape, pokušali su zajednički iskorijeniti tu tzv. herezu 3 , no bez većih uspjeha. U zalazu svoje banske vladavine, srpski car Dušan uspio je nakratko zauzeti Hum, ugrozivši čak i sama bosanska banska sjedišta u Kraljevoj Sutjesci i Milama. No, ubrzo je ban uspio povratiti Hum i učvrstiti svoju vlast i dinastiju pred svoju smrt 1353. godine, dinastičkom ženidbom svoje kćeri Elizabete za ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca, davši kao miraz tom kralju Hum. 4 Diplomatičke latinske isprave bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića dosada pronađene, registrirane i objavljene, su:

  • - Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića od 6. septembra 1310.

godine, kojom taj ban potvrđuje povlastice rogozničkim knezovima 5 ,

  • - Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića i brata mu Ladislava

iz 1326. godine, kojom daju knezu Vukoslavu u trajno nasljedstvo njegovu

djedovinu 6 ,

  • - Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića od 15. februara 1333.

godine, izdata u Srebreniku, kojom isti ban daruje Dubrovačkoj općini Rat (Pelješac), Ston, Prevlaku, otoke od Rata, sve od Prevlake i Lovišća uz godišnji danak 7 ,

  • - Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića od 10. decembra

1334. godine, izdate u Dubrovniku, kojom taj ban javlja dubrovčanima da su

njegovi trgovci u trgu Neretva podmirili sve dugove 8 ,

  • - Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića od 7. oktobra 1339.

godine 9 , kojom taj ban Trogiranima daje trgovačke povlastice 10 ,

  • - Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića od 23. juna 1345.

godine 11 , izdate u Kninu, kojom taj ban daje neka prava cetinskom knezu

_________________________

3/ Salih JALIMAM, Historija bosanskih bogumila, Tuzla, 1999., 117.-128. 4/ Pavo ŽIVKOVIĆ, Povijest Bosne i Hercegovine do konca XVIII. stoljeća i Povijest Hrvata Bosanske Posavine do početka XX. stoljeća, Mostar, 1994., 25.-28.

5/

Mirko BRKOVIĆ, Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i velmoža, Zadar-Mostar, 1998., 343.

6/ Isto, 343.

7/ T.SMIČIKLAS, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, volumen X., Zagreb, 1912., 77.-78. 8/ Isto., 195,-196.

9/

Isto., 494.-495.

10/ M. Brković, Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko humskih

vladara i velmoža, Zadar-Mostar, 1998., 344.

11/ M. BRKOVIĆ, Isprave

....

,

344., datira istu ispravu 25. juna 1345. godinu.

9

Ivanu Nelipiću i njegovoj majci Belislavi u svezi sa gradovima Unac, Počitelj, Stog, Knin, Breč, Klis i Cetina 12 . Latinske diplomatičke isprave bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića uglavnom se danas čuvaju u arhivima u Dubrovniku 13 i u austrijskom Železnom 14 . U prikupljanju i diplomatičkoj analizi bosanskih latinskih isprava značajnu ulogu imali su Ivan Lučić 15 , Tadija Smičiklas 16 , Šime Ljubić 17 , György Fejér 18 , Milko Brković 19 , Baltazar Krčelić 20 , Euzebije Fermendžin 21 , Stojan Novaković 22 , Stanoje Stanojević 23 , Aleksandar Solovjev 24 , Gregor Čremošnik 25 , Franjo Rački 26 , Marko Vego 27 , Vjekoslav i Nada Klaić 28 , Pavo Anđelić 29 , Anto

_________________________

12/ T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus ...

,volumen

XI., Zagreb, 1913., 207.-209.

13/ Povijesni arhiv Dubrovnik, Acta et diplomata, zbirka XIV. stoljeća Isto, Diversa cancellaria,

knjige 14/ Arhiv knezova Eszterhazyija u Železnom

15/ Ivan LUČIĆ ( Johannes Lucius), De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amstalaedami, 1666. I. LICIUS, Memorie istoriche di Tragurio ora detto di Trau, Venezia, 1674. (MDCLXXIV) (Isto djelo prevedeno kao; Povijesna svjedočanstva o Trogiru, I., II., Split, 1979.)

16/ T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus

vol. X i XI., Zagreb, 1912.-1913.

, 17/ Šime LJUBIĆ, Listine odnošajih između Južnoga slavenstva i Mletačke republike, svezak III i IV., Zagreb, 1868.-1891. 18/ G.FEJÉR, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, 42, Budae, 1829.-1844. 19/ M.BRKOVIĆ, Latinske povelje i pisma bosansko-humskih vladara i velmoža od XII. do XV. stoljeća, Zadar, 1989. 20/ Ljudevit THALLOCZY, Codex diplomaticus partium regni Hungariae (Comitatum: Dubiza, Orbasz, et Szana), Budapest, MCMXII. Lj.THALLOCZY, Istrživanja o postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom na povelje Körmendskog arhiva, Glasnik Zemaljskog muzeja, XVIII., Sarajevo, 1906., str. 401.-444. 21/ Euzebije FERMENDŽIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiasticus cum insertis editorum documentorum regestis a anno 925 usque ad annum 1752, Zagrabiae, 1892. 22/ Stojan NOVAKOVIĆ, Zakonski spomenici srpskih država srednjeg veka, Beograd, 1912. 23/ Stanoje STANOJEVIĆ, Studije o srpskoj diplomatici, Glasnik srpske kraljevske akademije, Beograd, 1953.-1962. 24/ Aleksandar SOLOVJEV, Vlasteoske povelje bosanskih vladara, Istorisko - pravni zbornik, I., Sarajevo, 1949. 1949. 25/ Gregor ČREMOŠNIK, Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Sarajevo, 1948. 26/ Franjo RAČKI, Prilozi za zbirku srpskih listina, Rad JAZU, I., Zagreb, 1867. 27/ Marko VEGO, Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1980.

...

28/ Vjekoslav KLAIĆ, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb,1882. Nada KLAIĆ, Izvori za hrvatsku povjest do 1526.godine, Zagreb, 1972. 29/ P. ANĐELIĆ, Doba srednjovjekovne bosanske države, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, (grupa autora), Sarajevo, 1966.

10

Babić 30 , Ćiro Truhelka 31 , Sima Ćirković 32 , Wenzel Vlaić 33 , Ivan Kukuljević

Sakcinski 34 , Fran Miklošič 35 , Pavo Živković 36 , Ljudevit Thalloczy 37 , te

njegov savremenik povjesničar Ferdo Šišić 38 . Važan je i jedan Diplomatar

Sibenicense 39 koji sadrži nekoliko bosanskih latinskih isprava u prijepisu.

Isprava od 1310. godine bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića se

u prijepisu ne nalazi u Codexu diplomaticusu

...

40 Tadije Smičiklasa, a kako

ne odgovara vremenski banovanju toga bana, neki historičari smatraju da je

isprava falsifikat. Sadržaj povelje se odnosi na banovo davanje povlastica

uglednim Rogozničanima, dakle isprava je zapravo darovnica.

Isprava od 1326. godine bosanskog bana Stjepana II. nije, kao niti isprava od

1310. godine, ubilježena u Codexu diplomaticusu 41 Tadije Smičiklasa, ali se nalazi

...

u zajedničkom djelu. Sudien zur Geschichte Bosniens

...

Ljudevita Thalloczyija

i Echarta 42 . Isprava se, kao prijepis isprave, ne smatra falsifikatom, i neka vrsta

je trgovačkog ugovora s elementima teksta državne diplomacije toga doba.

_________________________

30/ Anto BABIĆ, Diplomatička služba u srednjevjekovnoj Bosni, Radovi Naučnog društva Bosne i Hercegovine, III., Sarajevo, 1960. 31/ Ćiro TRUHELKA, Naši gradovi, (Opis najljepših srednjovječnih gradova Bosne i Hercegovine), Sarajevo, 1904. 32/ Sima ĆIRKOVIĆ, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Beograd, 1964. 33/ W. VLAIĆ, Untergang des bosnisches Königreiches, Sarajevo, 1926. 34/ Ivan KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI, Spomenici bosanski i crnogorski, Arhiv za povestnicu jugoslavensku, XI., Zagreb, 1872. 35/ Fran MIKLOŠIČ, Monumenta serbica spektantia historium Serbiae, Bosnae, Ragusii, Wienae, 1858.

36/ P. ŽIVKOVIĆ, Utjecaj primorskih gradova na ekonomsko-socijalne promjene u bosanskom društvu u 14. i 15. stoljeću - Pojava građanske klase i novog plemstva, Tuzla, 1986. 37/ Baltazar Adam KRČELIĆ, De regnis Dalmatiae,Croatiae, Slavoniae notitiae praliminares Zagreb, 1770. 38/ Ferdo ŠIŠIĆ, Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih zemalja do godine 1463., Sarajevo, 1942. F.ŠIŠIĆ, Iz arkiva u Körmendu, Vjesnik Kr. Hrvatsko - slavonsko - dalmatinskog arkiva, VII., Zagreb,1905. 39/ Diplomatar Sibenicense, (nalaze se prepisane bosanse isprave koje se odnose na Šibenik i

Trogir), donedavno se isti diplomatar nalazio u Beču a sada je u Zagrebu. (isto djelo prevedeno kao; Šibenski diplomatar, Zbornik šibenskih isprava, Šibenik, 1986.)

40/ T.SMIČIKLAS, Codex diplomaticus nalaziti u istom Codexu diplomaticusu

...

, VIII., Zagreb, 1910., 263.-266, (isprava se trebala , broj VIII., između 263. i 266.stranice)

...

41/ Isto, n.dj. broj IX., Zagreb, 1911., 273.-321. (isprava se trebala nalaziti u istom Codexu

diplomaticusu

...

,

br IX., između 273. i 321. stranice)

42/ Lj.THALLOCZY — ECHART, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im

Mittelalter, München und Leipzig, 1914., 9.-10

11

Isprava od 1333. godine bosanskog bana Stjepana II. (Slika 1.) je važna i

aktualna sa diplomatičkog i historijskog stanovišta. Pisana je u Bosni u gradu

Srebreniku (

...

Actum

sub Zerebernik ...

),

a potpisnici i svjedoci isprave su

ugledni tadašnji građani za koje se može pretpostaviti da su domaći ljudi,

ljudi iz Bosne, što govore njihova imena i prezimena: Vilim Tehoradić (Vilano

Thehoradich), Radoslav Hlapović (Radozlao Hlapouich), Miloš Vukazoć

(Milos Vlkazoch), Hrvatin Stjepanić (Horuatin Sthepanich), Stjepan Drašić

(Sthepano Draschich), Tvrtko Anačnović (Tuerthko Anachnouich). Nadalje se

spominju pristaldi Divoš Teoradić (Diuosius Anachnouich), Stečko Hlapović

(Stechko Hlapovich), Mihajlo (Mihael) od Menče (Menche) iz Dubrovnika.

Vrlo su originalna bosanska imena kao Tvrtko, Stečko, Stjepan i slično.

Da je pismenost bila razvijena u smislu diplomatskih odnošaja između

Bosne i Dubrovnika, govori podatak iz same isprave, da je isprava pisana u

četiri primjerka (

...

facta

et scripta sunt quatuor priuilegia

...

,).

Dva primjerka

isprave pisana su na latinskom (

duo scripta in gramatica latina

 

) a druga

dva primjerka na bosanskom jeziku (

et alia in sclauonico).

 

Bosanski ban je dobio jedan primjerak na oba jezika (

idem dominus

banus habet duo,unum videlicet in latino et aliud in sclauonico

)

a isto tako

i općina Dubrovnik (

...

et

comune et homines Ragusii similiter ...

).

Bosanski ban Stjepan II., kako je napisano u ispravi, po Božjoj je milosti

ban Bosne, Soli, Usore i gospodar čitave Hercegovine, tada zvane Hum ( ...

Stephanus dei gracia banus Bosne, Sale,Vzore ac dominus generalis tocius

terre Chelmie

...

),

što govori o moći toga bana.

Ono što je važno u ispravi konstatirati, jest činjenica da bosanski ban

drži dio jadranske obale s otocima od Stona do Prevlake, a koju u ispravi

daje Dubrovčanima uz godišnji danak (

...

concedimus

et donamus comunitati

et hominibus Ragusii amicis predictis et deuotis nostris karossimis totam

Puntam Stagni cum Preulaca et omnibus suis pertinenciis supra se et infra se

habitis et constitutis

...

).

Dakle, Bosna i Hercegovina je po istoj ispravi, gledajući iz današnje

perspektive, imala veliki dio Jadranske obale i sve otoke od Stona 43 (odnosno

Pelješca) do Prevlake, izuzimajući tada malu površinu općine Dubrovnik.

Bosanski ban je ispravom obvezao Dubrovčane da mu za taj ustupak moraju

svake godine na dan sv.Vlaha davati po petsto perpera (

...

omni anno in festo

beati Blasii vsque ad finem mundi perperos quingentos in Ragusio, illa moneta,

_________________________

43/ Vinko FORETIĆ, Kada je i kako Stonski Rat došao pod vlast Dubrovnika, Pelješki zbornik, 1976., 81.-92.

12

SLIKA 1. Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, izdata u Srebreniku 15. juna 1333. godine, kojom

SLIKA 1.

Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, izdata u Srebreniku

15. juna 1333. godine, kojom općini Dubrovnik daruje Rat, Ston, Prevlaku

i sve otoke od Prevlake do Lovišta uz godišnji danak (Arhiv u Dubrovniku,

Acta et diplomata)

13

que tunc temporis habebit cursum in ciuitate Ragusii

vrijediti u gradu Dubrovniku 44 .

...

) i to po kursu koji će

Original isprave se nalazi u Dubrovačkom arhivu u zbirci Acta sonctae

Mariae maioris (XIV. stoljeće), a njezin je prijepis objavio Tadija Smičiklas 45

koristeći se ranijim prijepisom Frana Miklošiča 46 .

Isprava od 1334. godine bosanskog bana Stjepana II. (Slika 2.)

(

...

Stephanus

dei gracia banus Bossinae

...

),

zapravo je saopćenje toga bana

Dubrovačkoj općini u kojem se napominje kako su dubrovački trgovci, koji

su držali trg na Neretvi (

...

nostris

super foro vel mercato nostro de Narente,

quod ipsi ex dono nostro et voluntate tenuerunt

...

)

podmirili svoje obaveze.

Iz sadržaja isprave je vidljivo kako čitava tadašnja Hercegovina sa

Neretvom, pripada bosanskom banu, koji sklapa sa dubrovačkom općinom

trgovačke ugovore, kao neku vrstu međudržavnog ugovora. Da je bosanski

ban imao razvijenu dvorsku kancelariju i diplomatsku službu, govori podatak

iz isprave kako je sačinjena u banovoj kancelariji (

...

Datum in Bossina in curia

nostra die et anno prenotato

...

).

Isprava se nalazi u Dubrovačkom arhivu u zbirci Diversa Concellariae,

a prijepis je objavio Tadija Smičiklas 47 koristeći se ranijim prijepisom Mede

Pucića 48 .

Isprava od 1339. godine bosanskog bana Stjepana II., je trgovačka

privilegija trogirskim trgovcima (

..

ut

mercatores se cives vestri per nostrum

districtum, iurisdictionem, forciam liberum et securum introitum et egressum

habeant ...

,),

koji mogu slobodno trgovati raznim stvarima po svim mjestima

banovine (

...

quando placet ita quidem, ut predicti mercatores

ubique locorum

per regnum nostrum cum personis et mercimoniis et rebus omnibus eorum

...

Ispravu je u latinskom i slavenskom (bosanskom) prijepisu objavio

Tadija Smičiklas 49 , koristeći se ranijim prijepisima Ivana Lučića 50 i Györgya

Fejéra 51 .

_________________________

44/ T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus 45/ Isto, 77.-81.

..

, X., 77.-79.

46/ F.MIKLOŠIČ, Monumenta serbica historium Serbiae, Bosnae, Ragusii, Wienae, 1858.,105.- 107.

47/ T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus

, X., 195.-196.

... 48/ Medo PUCIĆ, Spomenici srpski, knjiga II., Beograd, 1862., broj 14., 15.

 

49/ Isto, 494.-495.

50/

I.LUCIUS, Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trau, Venezia, MDCLXXXXIV., 224.

51/ G.FEJÉR, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac cvilis, VIII., Budapest, 1829.-

1844., 170.-171.

14

SLIKA 2. Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića izdata u Dubrovniku 10. decembra 1334. godine, kojom

SLIKA 2.

Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića izdata u Dubrovniku

10. decembra 1334. godine, kojom javlja općini Dubrovnik da su njeni

trgovci na trgu na Neretvi podmirili obaveze (Arhiv u Dubrovniku, Diversa

cancellariae)

15

Isprava od 1345. godine bosanskog bana Stjepana II. napominje kako taj

ban ima pod svojom vlašću Bosnu i Hercegovinu i veliki dio današnje Hrvatske

(

...

Nos

Stephanus dei gratia banus, Bosne, nec non tarrarum Vsure, Salis,

Dolinne, Crayne, Rame ac totius Cholm princeps et dominus

...

)

Isprava je

neka vrsta mirovnog ugovora između bana Stjepana II. i maloljetnog cetinskog

kneza Ivana Nelipića od Knina (

..

adolescentem

comitem Johannem filium

quondam comitis Neliptii de Tign et nobilem dominam Velislaum matrem

predicti comitis Johannis parte ex altera

...

)

i njegove majke Belislave.

Isprava je načinjena u gradu Kninu (

..

Actum

et datum Tignini

...

)

a navodi niz

svjedoka uglednog porijekla što je potvrda njezine vjerodostojnosti. Svjedoci su

ljudi, uglavnom domaćeg bosanskog porijekla, što potvrđuju njihova narodna

imena: vojvoda Vuk (Wolk voywoda), Pavao sin Horvatinov (Paulus filius

Chorwatini), Dabiša (Dabyssa), Stjepan Družić (Stephanus Drusik), Dragiša

sin kneza Stipkonića (Dragissa filius comiti Stypkonis), Žarko (Zerkoe), Ostoja

(Ostoya), Pribislav Člapović (Pribislauus Chlappouik), Ticin sin Vitanov

(Ticinus filius Vitani), Rogat (Rogati) i Stjepan Gojslavić (Stypan Goislauik).

Isprava je napisana na pergameni i bez pečata je s ostatkom crvene vrpce,

a čuva se u arhivu knezova Eszterhazija u Željeznom 52 . Prvi prijepis je objavio

Tadija Smičiklas 53 koristeći se ranijim objavljenim prijepisom u Vjesniku

kraljevskog zemaljskog arhiva 54 .

Isprave bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića se mogu pratiti

diplomatički kroz gotovo sve tada uobičajene elemente diplomatičkog

protokola, teksta i eshatokola. Pojedine isprave toga bana imale su neke svoje

posebnosti, što upućuje na autentičnost i samostalnost bosanske banovine kao

države, bosanskog bana kao vladara i dvorsku kancelariju kao originalnu i

prepoznatljivu paleografsku i diplomatičku bosansku pismenost.

Protokol isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića;

Invokacija kao prizivanje božanskog imena spominje se u ispravi bana

Stjepana II. Kotromanića od 1326. godine, koja je verbalna i ista kao i u

ispravi bana Kulina od 1189. godine: In nomine patris et filii et spiritus sancti 55 .

Zatim invokaciju ima još samo isprava iz 1333. godine od istoga bana:

In nomine sancte et individue trinitatis amen.

_________________________

52/ Arhiv knezova Eszterhazyija, Eisenstadt (Željezno), Rep.42., fasc.B., broj 9.

53/ T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus

, XI., 207.-208.

... 54/ Vjesnik kraljevskog hrvatsko-slavonskog-dalmatinskog zemaljskog arkiva, Zagreb, 1899.- 1912., broj VIII., 143.- 144. 55/ Lj. THALLOCZY, Istraživanje o postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom na

povelje Körmendskog arkiva, Glasnik Zemaljskog muzeja, XVIII., Sarajevo, 1906., 403.-404.

16

Datacija kao pokazatelj vremena nastanka isprave, a prva datacija na

ispravama bana Stjepana II. Kotromanića je ona iz 1310. godine, za koju neki

historičari tvrde da je falsifikat. Datira se: Datum in Civitate Millossero die 6.

Septembris 1310

...

,

a što je nespojivo s godinama banovanja bana Stjepana

II. Kotromanića. U istoj se ispravi napominje kako je ban podijelio povlastice

rogozničkim knezovima Radićima, Vojnićima, Mikolićima, Davidovićima,

Rubnićima Blaževićima i Dikličićima.

U ispravi iz 1333. godine datacija stoji iza invokacije i glasi: Anno domini

millesimo trecentesimo tercio, indictione prima, die XV mensis februarii. Istu

ispravu Dubrovčanima je ban Stjepan II. Kotromanić obećao 12. veljače, kada

je boravio u Humu 56 .

U ispravi istoga bana od 1334. godine datacija je na kraju isprave: Datum

in Bossina in curia nostra die et anno prenotato. Kako je ista isprava sačuvana

u prijepisu, tako je prepisivač naknadno na početku isprave stavio dataciju:

Die sabati decimo decembris, time je po prvi put u jednoj bosanskoj ispravi

navedeno ime dana.

Isprava istoga bana od 1339. godine ima dataciju: Datum per manum

magistri Viti nostri fidelis cancellarii, 7. die octobris, 1339. a nalazi se na

kraju isprave.

 
 

Isprava istoga bana od 1345. godine, koja je izdana kao međudržavni

ugovor i namijenjena cetinskom knezu Ivanu Nelipiću (

 

Johannes

Neliptii

...

)

i njegovoj majci Belislavi (

) Velislauam

u a u vezi sa povratkom iz

njihovih ruku gradova Unca, Počitelja i Stoga (

...

Vnaz, Potcitel, Serb et

Stok

...

)

mađarsko-hrvatskom kralju Ludoviku (

..

domini

Ludouici dei gracia

regis Hungarie

...

),

i zadržavanju gradova Knina i Breča (

..

et

castrum Ting ac

castrum Brec

) i povratku gradova u njihove ruke Klisa i Cetine (

...

scilicet

Cethina et Cliss ...

).

Datacija u istoj ispravi je na kraju isprave: Actum e datum

Tignini, in uigilia beati Johannis Baptiste, anno domini millesimo trecentesimo

quadragesimo quinto. Datacija ne navodi dan i mjesec izdavanja isprave već

blagdan sv.Ivana Krstitelja (beati Johannis Baptiste), što je, dakle, 24. juni.

Intitulacija prezentira u ispravi osobu ili vladara u čije se ime izdaje

isprava, kao što je to u ispravi od 1310. godine bosanskog bana Stjepana II.

Kotromanića: Nos Stephanus Cotromanovich Dei Gratia Banus Supremus

Bosinae etc.

Isprava od 1326. godine bana Stjepana II. glasi: Ego comes Stephanus

banus, filius domini similiter Stephani, necnon frater meus comes Ladisaus.

_________________________

56/ V. KLAIĆ, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882., 116.-117.

17

Isprava od 1333. godine istog bana glasi: Stephanus dei gracia banus

Bosne, Sale, Vzore ac dominus generalis tocius terre Chelmie. Ovaj posljednji

dio: dominus generalis tocius terre Chelmie, preuzetu su zasigurno od knezova

Bribirskih, a odražavaju stanje i činjenicu kada Bribirski nemaju dio Bosne.

Isprave od 1334. i 1339. godine bana Stjepana II. Kotromanića imaju istu

intitulaciju: Stephanus dei gracia banus Bossine, dok isprava istoga bana od

1345. godine ima najkompletniju intitulaciju: Nos Stephanus dei gratia banus

Bosne, nec non terrarum Usure, Salis, Dolinne (Dolmine), Crayne, Rame ac

totius Cholm princeps et dominus.

Devocija uglavnom izražava utemeljenost političke vlasti u bosanskoj

milosti, stoga je najčešći oblik devocije u ispravama dei gratia. Devocija se

samo jednom samostalno spominje ispravama bosanskog bana Stjepana II.

Kotromanića, i to u ispravi od 1326. godine: ex gratia de domini. Većinom je

devocija u ispravama istoga bana, sastavni dio intitulacije.

Inskripcija ima ulogu adrese u ispravama, a u ispravama bana Stjepana

II. Kotromanića inskripcije se odnose na cijelo područje banove vladavine.

Jedina banova isprava koja nema inskripciju je ona od 1345. godine, a koja

je sastavljena u obliku međudržavnog ugovora.

U inskripciji se nerijetko navode i banovi službenici, kao vojvode, suci,

knezovi i drugi, koji su uglavnom izvršitelji banove vlasti. Inskripcija banove

isprave od 1334. godine odnosi se na dubrovačkog kneza Marka Justinijana

(

..

Marcho

Justiniano

...

)

suce, vijeće i na cijelu dubrovačku općinu (

...

honorabili comiti Ragusii, consilio et comuni Ragusii

...

 

Inskripcija banove isprave od 1339. godine se odnosi na trogirskog kneza

Filipa de Molino (Philippo de Molino comiti Traguriensi

),

suce, vijećnike

i cijelu trogirsku općinu ( iudicibus, consilio et communi ciuitatis eiusdem

reverendis amicis suis

...

).

Salutaciju kao svojevrsni pozdravi vladara ili vladaru nema većina

bosanskih isprava. Samo neke isprave bana Stjepana II. Kotromanića, kao

isprava od 1310. godine: ...

dilectione,

et salutem auguramus

,

u ispravi od

1334. godine: ...

salutem

cum amore i ispravi iz 1339. godine: ...

salutem

et

sincere dilectionis.

Tekst ili korpus isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića;

Arenga sadrži moralnu, teološku, filozofsku i pravnu sentenciju koja

izražava uglavnom biblijske misli i citate kako bi se opravdalo ono što je u

ispravi napisano. 57 Isprave bana Stjepana II. Kotromanića nemaju niti jedne

arenge, što je tako i sa većinom ostalih bosanskih isprava.

__________________________________________________

57/ F.RAČKI, Prilozi za zbirku srpskih i bosanskih listina, Rad JAZU, I., Zagreb, 1867.

18

Promulgacija ili notifikacija kao formula kojim se najavljuje sadržaj

isprave 58 a u ispravama bana Stjepana II. Kotromanića najčešće se pojavljuje

izraz significamus a ponekad se cijela promulgacija sastoji samo od toga izraza.

Promulgacija u ispravama istoga bana stoji najčešće iza intitulacije, ali i poslije

naracije, poslije arenge i postije salutacije, pa čak je u ispravi od 7. oktobra

1339. godine, spojena promulgacija s

...

tenore presentis fidem ...

dispozicijom.

...

Ecce

nobilitati vestre

Naracija ili expozicija koja govori o okolnostima i razlozima koje

su prethodile pisanju isprave 59 , a slijedile u ispravama bana Stjepana II.

Kotromanića ispred dispozicije. Naracije su uglavnom kratke a peticije uopće

nema. Sadržaj naracije u ispravama istoga bana je povijesna datost.

Dispozicija kao važan dio svake isprave izražava volju onoga koji

ju izdaje, a u svim ispravama bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića

dispozicija je najvažiji dio isprave, a dolazi odmah poslije naracije. Obično

dispozicija u ispravama istoga bana započinje: Ecce nobilitati vestre tenore

presentis fidem

(1339. godine), ...

quod

idem comes Johannes

,

Eodem

modo

,

Nam illum

....

,

Nos vero

,

Nosque attendetes

...

Sankcija kao diplomatička formula izriče kazne ili nagrade onima koji

provode ili trebaju provesti izvršnu radnju i nalog u ispravi. 60

U ispravi bana Stjepana II. Kotromanića od 1310. godine sankcija glasi

“Ako tko ove naše odluke pokuša prekršiti, neka njegova dobra budu oduzeta

i pohranjena u riznicu naše banovine”. 61

Koroboracija kao diplomatička formula je zapravo napomena kako je isprava

pokazana svjedocima i ovjerena pečatom. U ispravama bosanskog bana Stjepana

II. Kotromanića koroboracija se izričito ne spominje izuzev u jednom slučaju.

Smatra se da je isprava bana Stjepana II. Kotrominića od 6. septembra 1310.

godine falsifikat 62 , a u njenoj koroboraciji se samo napominje da postoji i pečat

(et Sigillo Nostro Argenteo pendente munimus), koji je srebrni i visi na povelji.

U drugim ispravama bana Stjepana II. Kotromanića u formuli koroboracije

je pečat sredstvo ovjere, ali su pojedini spomenuti svjedoci u ispravi, oni koji će

svojom prisutnošću potvrditi valjanost i autentičnost pravnog čina za njegov učinak.

_________________________

58/ Stjepan ANTOLJAK, Pomoćne istorijske nauke, Kraljevo, 1971., 55. 59/ Jakov STIPIŠIĆ, Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i praksi, Zagreb, 1985., 151. 60/ Josip NAGY, Diplomatičko-paleografske studije, Vjesnik Kraljevskog državnog arkiva u Zagrebu, I., Zagreb, 1925., 35. 61/ Povijesni arhiv u Zadru, Spisi vlade za Dalmaciju godine 1802., Kategorija VII., svežanj 167., ad numero 852.

62/ Povijesni arhiv Dubrovnik, Acta sanctae Mariae maioris, 38.

19

U koroboraciji isprave iz oko 1326. godine 63 , navode se samo svjedoci

bez ikakvih drugih izjava i sredstava, tako su u ispravi od 15. februara

1333. godine 64 navedeni svjedoci, a postojao je i pečat (nostro aureo sigillo

pendenti munimine roborari), koji je bio zlatni i visio na ispravi, kao potvrda

punomoćnosti isprave.

Isprava bana Stjepana II. Kotromanića od 15. februara 1333. godine

napisana je u četiri primjerka, od čega su dva pisana na latinskom a dva na

bosanskom ili slavenskom jeziku na ćirilskom pismu, namijenjena donatoru

i destinatoru, od svakog po primjerak.

Isprava istoga bana od 10. decembra 1334. godine 65 nema koroboracije,

kao i isprava od 7. oktobra 1334. godine66, koja je spojena s nekom vrstom

dispozicije. U ispravi istoga bana od 23. juna 1345. godine u koroboraciji je

postojao pečat i navođenje svjedoka, koji se zajedno sa banom obavezuju da

će sve u ispravi napisano biti i izvršeno. U ispravi istoga bana od 1326. godine

navodi se anatema u toj sankciji, što se u drugim ispravama ne pojavljuje.

Eshatokol u ispravama bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića;

Supskripcija, kao i dio koroboracije, čine potpisi sudionika u sklapanju

pravnog čina. U ispravi od 1310. godine 67 bana Stjepana II. supskripcija

je napisina u obliku navođenja vladara: Stephanus Cotromanovich Banus

Supremus.

Aprekacija je završna želja svih sudionika isprave da bude uspješno

ostvarena 68 , tako se stavljaju želje: Stephanus per gratiam domini dei, ili sic

me deus et hec sancta evangelia adiutant, ili recommendando nos vestris piis

orationibus, ili jednostavno: amen ili feliciter.

Pisari se često navode u ispravama, pa tako isprava bana Stjepana II.

Kotromanića navodi da ju je pisao Domanja Divolčić Bubulić kao Secr. Primus

Potentis Stephan Cotromanovich Bani Supremi Bosinae.

U ispravi istoga bana iz 1326. godine, navodi se da ju je pisao u Milama,

poznati pisar i ćirilskih isprava pisar Priboje, inače pisar bana Stjepana II.

Kotrominića: Presentem autem literam scripsit Priboye notarius in victissimi

gloriossimi domini bani in Melch ignario qui sit.

_________________________

63/ Lj.’I’HALLOCZY - ECHART, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München nud Leipzig, 1914., 9-10. 64/ Povijesni arhiv Dubrovnik, Acta et diplomata, br. 90. (zbirka XIV. stoljeća) 65/ Isto, Diversa cancellariae, knj. br 12., f. 12.

66/ I. LUCIUS, Memorie istoriche di Tragurio ora detto di Trau, Venetia M.DC.LXXIV., 224.

67/ I. KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI, Codex diplomaticus

,

II, Zagreb, 1875., 133.

... 68/ E. FERMENDŽIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiasticus cum insertis documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Zagrabiae, 1892., 227.-228.

20

Još se jedan pisar bana Stjepana II. Kotromanića, zvani Vito (

..

per manum

magistri Viti nostri fidelis cancellarii

...

),

spominje na njegovom dvoru, a u

ispravi od 1339. godine: Datum per manum Magistri Viti nostri fidelis

Cancellarius.

Navedene isprave imaju tradicionalni srednjovjekovni obrazac

(diplomatičkih elemenata u protokolu, kontekstu ili tekstu i eshatokolu 69 .

Diplomatičke latinske isprave bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića su

važni historiografski i historijski izvori za jezikoslovnu, političku, ekonomsku,

vjersku i kulturnu historiju Bosne i Hercegovine srednjeg vijeka.

_________________________

69/ I. BALTA, Povijest srednje i jugoistočne Europe u srednjem vijeku, Osijek, 1999., 93.-

102.

21

22

Azra GADŽO-KASUMOVIĆ

STOLAC U OSMANSKOM PERIODU

O Stocu u predosmanskom periodu pisao je Marko Vego koji navodi

da se Stolac prvi put spominje 1375. godine. 1 Župu Dabar kao staro naselje

spominje, kako to kaže navedeni autor, i Pop Dukljanin, a od 1285. godine

Dabar se više puta spominje u dubrovačkim aktima. Preko Dabra su prolazili

trgovci 1384., 1404. godine 2 Što se tiče naziva Vidoški on se spominje prvi

put 1444. godine.

U periodu koji se odnosi na vrijeme osmanske uprave spominje se u

sumarnom popisu Bosanskog sandžaka iz 872-73/1468-69. godine 3 u nahiji

Dabri/an-nahiyeti Dabri uz naseljeno mjesto označeno kao selo Stolac /pod

drugim imenom Viduška ili Vidoška/ sa 3 vinograda, 11 kuća, 6 neoženjenih,

4524 akči prihoda, 4 i pusto mjesto Stolac/Istolçe sa dva vinograda, polovinom

mlina sa prihodom od 500 akči godišnje. 5 Ime Viduška zadržalo se u turskim

izvorima kao drugi naziv za nahiju Stolac i u 18 stoljeću.

_________________________

1/ M. Vego, Naselja srednjevjekovne bosanske države Sarajevo, 1957., str. 124. 2/ Za Dobriskik koji Konstantin Porfirogenet spominje u X vijeku Marko Vego misli da se nalazio na području grada Koštura ili Koštuna koji leži 12 km od Stoca na sjeverozapadu a koji potječe još od vremena Vizantije (VI ili XII vijek). V. M. Vego, n.d. str. 29. 3/ Sumarni popis bosanskog sandžaka iz 1468-69, fotokopije u OIS, br. 216 /original M. Cevdet Kütüphanesi 0- 76/ 4/ Isto.

5/ Isto; Fehim Dž. Spaho, Nekoliko novih podataka o Stocu, POF, 37/1987, Sarajevo, 1988.

23

Naziv Dabar navodi se nekada kao drugi naziv za stolački kadiluk kome

je pripadala nahija Dabar i Dabarsko polje. U stolačkom sidžilu iz 1205./

  • 1790. spominje se kadiluk Dabra/kada-i Dabra/. 6 U prvom i najstarijem popisu

Hercegovine iz 1477. godine ne spominje se Stolac, koji pripada Dabru, niti

kao kasaba niti tao tvrđava. Spominje se selo Stolac a spada hasu bosanskog

sandžakbega sa 18 domova, 2 neoženjena i prihodom od 4575 akči. 7 U istom

popisnom defteru navode se okolne tvrđave Blagaj, Počitelj, Ljubuški, odnosno

posadnici tih tvrđava kao posjednici timara, a ne navodi se tvrđava Viduška.

Navodi se samo nahija Viduška. Spomenuto selo Stolac, kao i druga sela

koja su kasnije pripadala stolačkom kadiluku kada je oformljen kao što su

Dragovići/Dragovilje, Križan/Križane, Ošanovići/Ošanjići, pripadala su nahiji

Viduška. Viduška nije u navedenom osmanskom popisnom defteru evidentirana

kao tvrđava. 8 U defteru hasova mirlive, zaima i timara spahija i mustahfiza

Hercegovine iz 925./1519. pored nahija vilajeta Hercegovina Sokol, Bistrica,

Zagorje, Pribud, Goražde, Blagaj, Dabri, Nevesinje, Konac Polje, Dubštica,

Osanica, Neretva, Kukanj, Poblatje, Mileševo, Mostar, Trebinje i Nova navodi

se i nahija Viduška. 9 Navedeni defter bilježi samo timare dodijeljene nekolicini

posadnika tvrđava Samobor i Ključ. 10 Iako defter iz 1477. godine navodi

pored ovih tvrđava i neke druge tvrđave u Hercegovačkom vilajetu kao što

su tvrđava Tođevac, Kobra, Črešnjeva, Đurđevac, Imotski, Klobuk, Ljubuški,

Mileševo, Mostar, Počitelj, Rog, u ovom defteru iz 1519. godine nije ni jedna

od njih navedena. Navedeni su samo oni timari koje je dodijelio spomenute

godine sultan Selim-han, sin Bajezid-hana. Stoga podaci ovog deftera nisu

potpuni da bi se na osnovu njih mogao evidentirati ukupan broj tvrđava vilajeta

Hercegovina. Stolac je selo i u drugoj polovini šesnaestog stoljeća što se vidi

na osnovu deftera iz 1585. godine gdje se spominje selo Stolac/karye-i Istolçe.

Kada je Stolac postao kasaba i kada je zasnovana stolačka tvrđava još nije

precizno istraženo. Carska sultanska džamija Selimija u Stocu sagrađena je

  • 1519. godine, što se vidi iz natpisa na spomenutoj džamiji. 11 Time je vjerovatno

udaren temelj za nastanak buduće kasabe. Svaki značajniji grad u osmanskom

periodu imao je svog velikog vakifa koji je zasnivao humanitarne i utilitarne

ustanove čime je davao podstrek i početni impuls razvoju grada. I u izgradnji

_________________________

6/

Stolački sidžil iz 1205., str. 1.

7/

A. Aličić, Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, Sarajevo, 1985., str. 189.

8/

Isto, str. 404, 418, 475.

9/

Navedeni defter, fotokopija br. 140 /OIS, zbirka ANUBiH/

10/ Isto, str. 54, 70, 46, 45, 19, 20, 8. 11/ M. Mujezinović, Islamska epigrafika BiH. Knj. I, Sarajevo, 1982., str. 365-366.

24

i razvoju na području stolačkog kadiluka, posebno od prve polovine

sedamnaestog stoljeća i početka osamnaestog stoljeća, ulogu su odigrali

brojni stolački vakifi i njihovi sitni vakufi. Najznačajniji i najkrupniji vakif

na ovom području koji je svojim vakufom dao značajan podsticaj razvoju ovog

kraja bio je silahdar Husein-paša. Može se sa sigurnošću pretpostaviti da je

on zadužbinama u Stocu pokrenuo razvoj ovog kraja. Silahdar Husein-paša

uvakufio je jedan han koji je sagradio u kasabi Stolac namjenivši ga putnicima

namjernicima da ga besplatno koriste. Oko hana je sagradio deset dućana

čiju je kiriju namijenio za njegovu popravku. Han je imao gostinjsku sobu i

kafanu koja se također izdavala pod kiriju. 12 Odredio je za poslugu mekteba

sagrađenog uz džamiju sultana Selim-hana godišnje deset groša. Godine

  • 1226. izdat je carski berat o dodjeli upravljanja nad spomenutim vakufom. 13

Vakif je odredio da vakufom upravlja njegov djed Osman-kapetan na osnovu

toga što je spadao u njegovu bližu rodbinu, kad on umre njegov sin Ismail-

kapetan, a potom njegov sin Husein-kapetan, što se vidi na osnovu berata

iz 1226./1811. izdatog povodom spora oko prava na upravljanje vakufom.

Pošto se njegov djed Osman- kapetan Šarić spominje na dužnosti kapetana i

  • 1731. godine kada ga već zamjenjuje njegov sin Ismail, 14 jasno je da je njegov

unuk silahdar Husein-paša živio u drugoj polovini sedamnaestog stoljeća. Što

se tiče ostalih vakufa H. Hasandedić, koji je detaljno donio brojne podatke

o Stocu i njegovoj okoloni, navodi 46 manjih vakufa, 15 odnosno 81 vakuf 16

od kojih su svi, izuzimajući vakuf silahdara Husein-paše, iz osamnaestog ili

devetnaestog stoljeća. Ovdje ću detaljnije navesti samo one vakufe koje ne

spominje ili o kojim ne donosi sve podatke.

Pored vakufa silahdar Husein-paše najstariji zasnovan vakuf na području

stolačkog kadiluka jeste vakuf Alije, sina Hasanova. Nije sačuvana originalna

vakufnama a niti njen prijepis. Podatke o tom vakufu donosi dokument o

registraciji navedenog vakufa sačinjen mjeseca ševala 1148./1736. godine.

Vakif Hadži Alija, sin Hasanov koji se nastanio u Kairu u Egiptu, izdvojio

je 1630 groša odredivši kao izvršioca oporuke Stočanina Hadži Saliha 17 te je

_________________________

12/ GHB, Turski dokumenti knj. 3, str, 269. ( prev. A. Polimac, prema BBA, Šikajet defteri.) 13/ GHB, sidžil vakufnama I, str. 286. 14/ H. Kapidžić, n.d. str. 129. 15/ H. Hasandedić, Hercegovački vakufi i vakifi, Anali GHB, IX-X, Sarajevo, 1983, str. 55-60. 16/ H. Hasandedić, Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini, Sarajevo, 1990. 17/ Hivzija Hasanedić spomije postojanje ovog vakufa kao vakuf za koji je 1734. vakif Hadži Alija Hadžisalihović zavještao 1630 groša. /Hercegovački vakufi i vakifi, Anali IX-X, Sarajevo, 1983, str, 55/Odakle je izveo prezime vakifa Hadžisalihović nije poznato. Pošto

nije naveo izvor odakle je uzeo podataka ne može se provjeriti.

25

sagrađena džamija i uz džamiju jedan mekteb u Hamam mahali blizu mosta

na obali rijeke Bregave. Preostali novac odredio je za službenike vakufa,

za popravku ako bude potrebno, za svijeće, prostirke i džamijska svjetla. U

dokumentu se navodi da je vakif umro prije nego li je gradnja džamije završena.

Gradnju džamije i mekteba dovršio je njegov navedeni opunomoćenik a potom

je /ovim dokumentom/ izvršio registraciju vakufa na sudu i odredio muteveliju

u prisustvu Murteza efendije, sina Hadži Ismailova. Utrošeno je 1070 groša

za gradnju i ostale potrebe navedene džamije i mekteba. Izvršitelj oporuke

je, kako mu je rečeno, preostalih 460 groša predao muteveliji uvjetovavši

da svakih deset akči da pod interes nekom od ispravnih trgovaca koji će

/upotrijebivši to u prometu/ donijeti 11 akči i četvrt, uz uvjet da postoji čvrst

zalog i jemac. U slučaju da ta dva uslova nisu ispunjena, uvjetovao je da

se ne daje. Od dobiti je određeno da se daje dnevno tri akče za muteveliju,

spomenutog Hadžisalihović Ismaila a poslije njegove smrti da kao mutevelija

bude određen onaj ko bude dostojan. Za imama je određeno deset akči a za

hatiba jedna akča. U vrijeme sastavljanja vakufname imam i hatib bio je

Mula Hasan-čelebija. Za prvog mujezina /u momentu pisanja ove vakufname

to je bio Ibrahim-čelebija/ bilo je određeno šest akči dnevno, a za drugog

/Ismail-čelebiju/ još šest akči. Za poslužitelje u džamiji određeno je dnevno

tri akče, za svijeće i džamijska svjetla dnevno tri akče, za godišnju popravku

i prostirke određeno je godišnje osamdeset akči.

Početkom 18. stoljeća, tačnije 1223./1811. godine, stanovnik Carske

mahale/Hunkjarija u Stocu Kubata 18 Ishak, sin Mustafe takođe je zasnovao

vakuf kao vrstu kreditne ustanove koja je trebalo da se bavi davanjem novca

pod interes, što se vidi iz njegove vakufname koju je ovjerio stolački kadija

Jusuf Zihni. 19 On je u navedenoj mahali uvakufio čardak, magazu, kuhinju

sa stajama i baštama odredivši da se spomenute nekretnine daju pod najam

te da se od godišnje najamnine troši po dvije pare za učenje Jasina petkom i

ponedjeljkom, što iznosi godišnje pet groša, da se za učenje pet hatmi izdvaja

po sto para, što iznosi dvanaest i po groša godišnje, da se za paljenje svijeće

/mukavva u džamiji navedene mahale izdvoje godišnje po tri groša, tj. da se

uz znanje mutevelije uzmu i potroše dvadeset i tri groša. Muteveliji je odredio

godišnje deset groša i trideset para. Upravljanje navedenim vakufom odredio je

za sebe dok je živ. Pošto vrijednost spomenutih nekretnina u novcu iznosi 500

groša, uvjetovao je da određeni mutevelija može iste prodati za navedeni

_________________________

18/ U navedenom beratu prezime Kubat ubilježeno je kao Kubata. 19/ GHB, A-3272/TO.

26

iznos koji će se tada uvakufiti kao trajan vakuf, s tim da upravljanje vakufom

pripada muteveliji, kako je gore navedeno, a potom njegovim muškim

potomcima s koljena na koljeno. Uvjetovao je da spomenuti mutevelija da

novac na zajam/ikrad i čvrst zalog/rehn, s tim da dobit/ribh koja se ostvari uz

znanje mutevelije bude predata za navedene dužnosti. Preostalih 250 groša od

glavnice uvjetovao je da se potroši za njegovo opremanje i za podmirivanje

duga, ako bude kome dužan ostao. Time je on ustanovio vrstu malog kreditnog

zavoda kojim je on upravljao dok je živ a nakon njegove smrti to je pravo trebalo

da pripadne njegovim muškim potomcima. Ova vakufnama upućuje na to da

je početkom osamnaestog stoljeća i u Stocu funkcionirala vrsta kreditiranja

uz potpomaganje općeutilitarnih potreba, što je predstavljalo praksu u okviru

sistema osmanskog privrednog gradskog života. Zasnivanje vakufskih kredita

i stvaranje vakufskih gotovina te stvaranje gotovina pojedinaca služilo je kao

vrsta kreditnog zavoda koji je doprinosio razvoju privrede. Na raširenu praksu

vakufljenja novca u Stocu za dobrotvorne i općekorisne svrhe, prije svega

za održavanje vjerskih objekata kao središta duhovnog života i ispomaganje

onih koji o tim objektima brinu i održavaju ih, upućuju podaci iz stolačkog

sidžila iz 1790. godine gdje se navode brojni vakifi. 20 Na primjer, bilješka u

stolačkom sidžilu iz 1790., 21 prema kojoj se kod Halila Atabegovića nalazi

izvjesna količina novca pozajmljenog iz vakufa Buro Hadži Saliha uz 50 groša

godišnjeg prirasta od imetka vakufa, odnosi se na registraciju vakufskog zajma,

odnosno na pozajmljivanje novca iz vakufske gotovine uz godišnju murabehu

tj. prirast novca ili kamatu. 22 U navedenom sidžilu ubilježena je samo jedna

vakfija koju je sačinila Behija, kći Hadži Hasana, 23 stanovnica mahale Hadži

Ali iz kasabe Stolac. Ona je uvakufila jedan dućan u stolačkoj čaršiji, uz uvjet

da Sarajlić Abdi-beg, sin Mustafe bude mutevelija i da izda navedeni dućan

onome ko želi. Njegova obaveza je bila da od dobijene najamnine naredi da

se svake godine u mubarek dane prouči časna hatma, da se svake godine u

džamiji poznatoj kao Ali-agina postavi i zapali svijeća/mukavva, i ako bude

povećanja u prihodima od najamnine, da se to utroši za popravku i obnovu

spomenutog dućana, ako bude potrebno.

_________________________

20/ SSK, str. 23-24. Ove podatke naveo je H. hasandedić, n

..

d. str. 7-104.

21/ SSK, str. 1. 22/ Bilješka se odnosi na registraciju vakufskog zajma tj. na pozajmljivanje vakufske gotovine uz sigurnog jemca na kamate navedene kao godišnji procenat, prirast/murabeha.

23/ SSK, str. 11.

27

Stolački kadiluk

Kadiluk Stolac prvi put je spomenuo Evlija Čelebija 1664. godine. Taj

podatak je preuzeo od njega i Šabanović. 24 Prema defteru džizje iz 1043./1633.

godine nahija Viduška pripadala je kadiluku Nevesinje. Stolac se spominje

samo kao selo. Znači da je stolački kadiluk mogao biti osnovan u periodu

poslije 1633. a prije 1664. godine. U dokumentima dubrovačkog arhiva Stolac

kao kadiluk spominje se 1704. i 1705. godine. Nahije koje su tada ušle u njegov

sastav bile su u sastavu kadiluka Ljubinje, Blagaj i Počitelj. Sam Stolački

kadiluk obuhvatao je nahije Vidušku i Dabri. Povremeno je bio u sastavu

ljubinjskog kadiluka, odnosno stolački kadiluk obuhvatao je ljubinjski i Bekije-

i Gabela. Mostarac Abdulah Huremović, koji je sačinio popis kadiluka 1745.

u evropskoj Turskoj, a koji je objavio Šabanović, 25 navodi da je stolačkom

kadiluku pripojena Gabela. Šabanović iznosi podataka da je Gabela pripojena

kadiluku Stolac godine 1718. godine kada je ponovo došla pod tursku vlast. 26

Prije toga spominje se kao kadiluk zajedno sa Stocem Bekije-i Gabela. 13.

XI 1708 navodi se Husein-efendija kao kadija Stoca i Bekije-i Gabela. 27

Krajem mjeseca muharema 1121./1709. hudžet je izdao Sulejman, kadija

Stoca sa Bekije-i Gabela. 28 1125./1713. Abdulah, naib kadiluka Stolac sa

Bekije-i Gabela potpisao je arzuhal koji je raja uputila Glavnoj komandi u

Edrenskom polju. 29 Stolac sa Gabelom imao je zajedničkog kadiju sa Blagajem,

a povremeno u XVII stoljeću i sa Ljubinjem. U dokumentima Dubrovačog

arhiva 30 spominje se 1710. godine Mustafa, kadija Ljubinja i Stoca, a 1714.

kadija Ahmed kao kadija Ljubinja i Stoca. I godine 1745. spominje se kadija

Ljubinja i Stoca. 31 Krajem mjeseca džemazijelahira 1127./1715. hudžet je

sastavio Mehmed, kadija Blagaja sa Stocem i Bekije-i Gabela /El-emr kema

zukire fihi nemekahu el-fakir ileyhi subhanehu ve teala Mehmed el-kadi bi

kada-i Blagay mea Ustolçe ve Bekiye-i Gabela./ 32 Ovdje mogu nabrojati samo

__________________________________________________

24/ H. Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1982, str. 197. 25/ H. Šabanović, Popis kadiluka u Evropskoj Turskoj od Mostarca Abdulaha Huremovića, GZM LIV, str. 308-356. 26/ Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1982. str. 197. 27/ DAD, XVIII CII 30.

28/ DAD, AT, 75, 4116a. Hudžet su kao svjedoci potpisali Ahmed čelebi Stočanin/Ustolčeli/, Ishak čelebi Šatir Ustolčeli, Jahja čelebi Pljevljak/Tašlidžali, Jusuf čelebi Tašlidžali i drugi. 29/ BBA, Malije defteri, 3434/104-2. 30/ DAD, Acta Turcarum, 4168, 4063. 31/ Isto, br. 4042.

  • 32 DAD, AT, B, 125, 24. Hudžet su kao svjedoci Munla Omer es-Saraji, Husein sin Ahmeda iz

Mostara, Ibrahim hodža iz Ljubinja, Hadži Mustafa emin, Salih, sin Hasana iz Mostara, Ežderi

Hasan-beg iz Blagaja, Hasan, muhzir, Redžeb katib i drugi.

28

neke stolačke kadije 18. stoljeća, uglavnom na osnovu građe koja mi je bila

dostupna iz dubrovačkog arhiva (koji čuva brojne dokumenate iz osmanskog

perioda vezanih za ovo područje). 33

Stolačke kadije

  • - Mehmed-aga, kadija Blagaja i Stoca, godine 1704. 34

  • - Kadija Stoca, godine 1705. 35

  • - Muhamed, kadija Stoca, godine 1707. 36

  • - 13. XI 1708. spominje se Husein-efendija kao kadija Stoca i Bekije-i Gabela. 37

  • - 1121./1709. hudžet je izdao Sulejman, kadija Stoca sa Bekije-i Gabela. 38

  • - Mustafa, kadija Ljubinja i Stoca, godine 1710. i 1714. 39

  • - 1125./1713. Abdulah, naib kadiluka Stolac sa Bekije-i Gabela potpisao

je arzuhal koji je raja uputila Glavnoj komandi u Edrenskom polju. 40

  • - Ahmed, kadija Ljubinja i Stoca, godine 1714. 41

  • - Kadija Stoca i Gabele, godine 1715. 42 1127./1715. hudžet je sastavio

Mehmed, kadija Blagaja sa Stocem i Bekije-i Gabela 43

  • - Godine 1141./1728. bosanski valija Ahmed-paša poslao je bujuruldiju

stolačkom kadiji Ali-efendiji. 44

  • - Kadija Stoca i Ljubinja, godine 1745. 45

  • - Ahmed, kadija Stoca i Gabele, godine 1749. 46

  • - Hasan, kadija Stoca, godine 1750. 47

  • - Alija, kadija Stoca, godine 1753. 48

_________________________

33/ Fotokopije dokumenta Dubrovačkog arhiva ustupio mi je Jusuf Mulić. 34/ DAD, XVIII CII 66 35/ DAD, XV B 126. 47 36/ DAD, XV B 125 35 37/ DAD, XVIII CII 30. 38/ DAD, AT, 75, 4116a. Hudžet su kao svjedoci potpisali Ahmed čelebi Stočanin/Ustolčeli/, Ishak čelebi Šatir Ustolčeli, Jahja čelebi Pljevljak/Tašlidžali, Jusuf čelebi Tašlidžali i drugi.

39/ DAD, 75 4168 i 4063 40/ BBA, Malije defteri, 3434/104-2. 41/ DAD, 75 4048 42/ DAD, 75 4292 43/ DAD, AT, B, 125, 24. 44/ DAD, AT, B, 125, 24. 45/ DAD, 75 4075 46/ DAD, XV B 126 4 47/ DAD, 75 4491 48/ DAD, XV B 126 5

29

  • - Ahmed, kadija Stoca, godine 1759. 49 Ali, kadija stolački i gabelski 1759.

  • - Omer, kadija Stoca i Gabele, godine 1763. 50

  • - Ahmed, kadija stolački, 1763. Jusuf kadija stolački i gabelski. 51

Narednih godina spominje se samo kadija stolački npr. 1769. Hasan-

efendija, kadija stolački, godine 1773. Hadži Murat, kadija stolački 52 Kasnije,

1205./1790. godine od početka mjeseca ševvala navodi se kao kadija Ahmed

Rešid-efendija na kojeg su muraselom kadije Mehmed Sadik i Abdurezzak

Inić 53 prenijeli kompetencije obavljanja šerijatskih poslova kadiluka Stolac

sa Gabelom. 54 Pored njega, navedene godine kadije stolačkog kadiluka bili

su slijedeći: Mevlana Husein-efediju od početka mjeseca zul-kadeta 1206.

godine. Te iste godine kao kadije se spominju Hadži Murat, opunomoćen

za tu službu, 55 Ibrahim Vehbi, kadija u Stocu, 56 Ahmed, kadija za kadiluk

Stolac sa Gabelom. 57 Početkom muharrema, 1205. godine, prema navedenom

sidžilu, stolački kadiluk je obuhvatao dolje spomenuta sela, kako se vidi iz

nekoliko tevzi deftera po kojim je zimski i ljetni taksit razrezan na stanovništvo

navedenog kadiluka. 58

Gornji Poplat, Opličići, Prenj, Kruševo, Poprati, Plešivica, Burmazi,

Borojevići, Mali Crnići Koritnik, Stolac, Veliki Crnići, Aladinići, Bjelojevići,

Todorovići, Ošanići, Barani, Ljubljenica 59 Gornje Hrasno, Donje Hrasno,

Trebimlja, Trnčina, 60 Gradac, Carići, Hutovo, Klepci sa Loznicom, Pribilovci,

Čifluk Gabela, Čeljevo, Višići, Tasovčići, Struge, Donji Poplat, Bitunja.

Stolačka tvrđava

To što Evlija Čelebija nije u svom putopisu naveo tvrđavu nije dovoljno

za zaključak da tvrđava nije funkcionirala. Činjenica je da se njegov dolazak

u kasabu Stolac desio pod veoma teškim okolnostima, a njegov brzi odlazak

_________________________

49/ DAD, XV B 1266 50/ DAD, 4687 51/ DAD, B. XV 52/ Dubrovački arhiv, Acta Turcarum B, XV. 53/ Radi se o kadiji Mehmedu Sadiku Iniću i njegovom naibu Abdurezzaku Iniću koji su, kako se navodi u stolačkom sidžilu iz 1790., dužnost vršenja kadijskih poslova prenijeli na novog naiba. 54/ SSK, str. 2. 55/ SSK, str. 37 i 66. 56/ SSK, str. 28 i 56. 57/ SSK, str. 17. 58/ SSK, str.10 i 16. 59/ Ubilježeno kao Ljubovnica. 60/ Ubilježeno kao Trmčina, danas poznato kao Trnčina.

30

upućuje na to da on nije imao vremena niti mogućnosti da uoči sve što je bilo

značajno za ovu kasabu jer je bio, kako se to iz njegovog izveštaja vidi, i sam

zastrašen i skoncentriran na upad hajduka i uskoka iz Kotora. 61

Kreševljaković tvrdi da Turci nisu držali posadu u Stocu prije 1699.

godine. 62 Tvrđava je bila aktivna 1633. godine, dakle prije navedene posjete

Evlije Čelebije ovoj kasabi, kao što se vidi na osnovu deftera džizje iz 1043./

1633. 63 Te godine u nahiji Viduška spominju se baštine u selu Ošanići u rukama

janjičara Osmana, Piri janjičara, Oruča janjičara te u selu Stolac više baština u

rukama Piri janjičara što upućuje na postojanje tvrđave Viduška. 64 Ti janjičari

su ubilježeni u navedenom defteru džizje samo po osnovi svoje obaveze da

daju džizju na zemljište koje je tom nametu podlijegalo. Najznačajnija

dužnost janjičara koji su upućivani u provincije bila je dužnost čuvanja

tvrđava. Janjičarske orte upućene iz Istanbula u provinciju kao što je bila

Bosna su bile dužne čuvati tvrđave u periodu koji je trajao tri godine, a onda

su zamijenjivane novom ortom janjičara iz Istanbula na koju bi došao red. I

janjičari na krajištu/serhatu su imali svoje plate/ulufe ili mevadžibe kao što

su imali i svi ostali janjičari. Ukoliko im ti prihodi nisu bili dovoljni dodatne

prihode su mogli obezbijediti na drugi način od prihoda sa nekog mjesta. Tako

su gore navedeni janjičari dodatne pihode ostvarivali preko toga što su držali

baštine u navedenoj nahiji Viduška i plaćali su, po osnovi toga, poreze državi

kojim je dotično zemljište bilo opterećeno. Nekada se dešavalo da janjičari koji

su bivali kažnjeni budu izbačeni iz odžaka. U tom slučaju im je oduzimana ta

privilegija da budu janjičari sa stalnim sjedištem u Istanbulu i da se upućuju na

mjesta gdje se ukaže potreba te im je izdavan berat da budu merdi kale tj. da idu

na stalnu službu da čuvaju tvrđave. Između snaga kapikulu janjičara upućivani

su, po potrebi i prema veličini i značaju tvrđave, u provinciju muhafizi janjičari,

topčije, džebedžije, a nalazili su se među njima i jerli kulu, gonulije, bešlije,

azapi, farisani ili konjanici ulufedžije. Nekada je za tvrđavskog dizdara dolazio

zapovjednik jaja/jajabaša. Slanje na službu u provinciju na krajište smatralo se

nedostatkom sreće. Navedeni podatak iz 1633. godine upućuje na to da su u

provinciju na istureno krajište prema Mletačkoj republici bili iz centra upućivani

odredi janjičara sa zadatkom da čuvaju tvrđave. Takvih je snaga na području

Viduške tvrđave sigurno bilo i ranije, odnosno prije navedenog datuma.

_________________________

61/ Evlija Čelebija, Putopis, Sarajevo, 1979. str. 419. 62/ H. Kreševljaković Izabrana djela I, Sarajevo 1991, str. 207.

63/ Malijeden mudevver, No. 1389. (Podatak mi je dao Ahmed Aličić koji radi na obradi ovog deftera.)

64/ Isto.

31

Svaki defter ne iskazuje sve podatke, tako da se ne može ustvrditi da tvrđava

npr. nije postojala 1540. godine stoga što u tom idžmal defteru Hercegovine

nije spomenuta, kao što se ne može ustvrditi da nije postojala 1519. godine

u navedenom defteru zaima, spahija i mustahfiza Hercegovine. U spahijskim

defterima ranije nije ni mogla biti evidentirana stolačka tvrđava stoga što su

posadnici te tvrđave bili graničari ulufedžije, a nisu bili timarlije i kao takvi

imali su svoje posebne deftere u koje su njihove plate/ulufe bilježene. Podatak

koji je ubilježen na jednom rukopisu u vlasništvu Provincijalata hercegovačkih

franjevaca potvrđuje da je utvrđenje u Stocu postojalo početkom a ne krajem

sedamnaestog stoljeća, kako to iznosi Fehim Spaho 65 tvrdeći da u turskim

popisnim defterima među popisima hercegovačkih gradova sa posadama nema

spomena gradu Stocu. 66 I dolje navedeni odlomak, kao i navod iz deftera iz

1633. godine potvrđuje suprotno:

“Ja sam griješni Murteza, sin Hadži Ismailov, sin Hadži Zulfikarov, sin

Džaferov, spahija četa islamskog utvrđenja u Stocu. Moj djed Hadži Zulfikar

umro je 1083/1672. godine u 63-oj godini života. Otac mi Ismail umro je u

redžebu 1101/1689. godine. Brat našeg djeda Hadži Abdulah umro je 1080/

1669. godine vršeći časne dužnosti u Jedreni za vrijeme boravka sultana

Mehmeda. Brat našeg oca Hadži Mehmed umro je 1077/1666. godine u

blizini Medine-i munevvere.” 67

Podaci o stolačkoj tvrđavi susreću se često u raznim malije i šikajet

defterima već od početka osamanaestog stoljeća. Godine 1125./1713. godine

prema jednom malije defteru trebalo je da bude popravljena tvrđava Vidoška

zajedno sa tvrđavom u Počitelju. Godine 1123. mjeseca muharrema izdata je

naredba da se popravi tvrđava Vidoška a da u toj popravci učestvuju neferi

te tvrđave i raja kadiluka Ljubinje. Ta naredba je potvrđena 12. ramazana

1125./1713. Iste godine su stanovnici Stoca poslali arzuhal Glavnoj komandi u

Edrenskom polju gdje se navodi da je raja kadiluka Stolac sa Bekije-i Gabelom

i Ljubinjem dužna da da 11 300 nadnica za popravku tvrđave Počitelj. Pošto se

od njih traži da učestvuju i u popravci tvrđave Vidoška oni su poslali arzuhal

da budu oslobođeni prevelikog tereta. 68 Prema malije defterima u stolačkoj

tvrđavi bile su smještene domaće snage/jerli kulu koje su obuhvatale nefere

_________________________

65/ Fehim Dž. Spaho, n.d. str. 197-201.

66/ Nedostatak navođenja ove pretpostavke je u tome što ne donosi podatak u kojim defterima. 67/ Arhiv Provincijalata hercegovačkih franjevaca, R-127: Povijest pomorstva, str. 36. (Podatak

je donio H. Hasandedić u Katalogu 68/ BBA, Malije defteri, 3434/104-2.

....

)

32

joldaša-članova janjičarskog odžaka, islužene i penzionisane janjičare ihtijare,

serdengečtije 69 i njihove age, alemdare zastavnike te musafire/gostujuće

janjičare, topčije, arabadžije, kuloglane, gilmane koji su se u prolazu ili po

nekoj dužnosti privremeno smještali na području tvrđave sa stalno stacioniranim

snagama. Nad janjičarskim snagama kompetentan je bio serdar koji je bio niži

janjičarski zapovjednik nadležan da uspostavlja red među navedenim snagama

te da brine da se imovina umrlih bez nasljednika prosljeđuje državnoj blagajni-

bejtul malu. 70 U malim mjestima kao što su kadiluci ovaj se naziv davao onima

koji su postavljani od janjičarskog age na čiji je zahtjev izdavan ferman poput

gore navedenog. Serdar janjičara bio je odgovaran nad janjičarima kadiluka

u kojim se nalazio: džebedžijama, 71 top arabadžijama, 72 topčijama, 73 gilmani

adžemijama, 74 kuloglanima 75 i drugim. Zabit je bio vojni i policijski službenik,

zapovjednik, lice koje uz mubašira nadzire ubiranje prihoda i pristojbi i koje

provodi mjere određene od šerijatskog suda. Dužnosti i serdara i zabita u Stocu

je kao u manjem tvrđavskom mjestu obavljala jedna osoba. Pismo o serdarevom

postavljenju na dužnost serdara i zabita nad janjičarima stolačke tvrđave

izdavao je janjičarski aga sa sjedištem u Sarajevu, njegov zamjenik kul ćehaja 76

_________________________

69/ Serdengečtije-jenjičari dobrovoljci koji su se organizirali da probijaju neprijateljsku opsadu ili da osvajaju i oslobađaju zauzete tvrđave. 70/ SSK, str. 38 i 60. 71/ Džebedžija- rod vojske između kapikulu pješaka čija je dužnost bila pravljenje, popravka i čuvanje oružja te dostavljanje oružja u ratnim vremenima do prvih redova vojske. 72/ Top arabadžije- pripadnici pješadije kapikulu odžaka zaduženi za prevoženje velikih topova. 73/ Topčije-artiljerci, janjičarski odžak kapikulu snaga u koji su spadali pješaci koji su lijevali topove i drugi koji su upotrebljavali topove. 74/ Gilman adžemije ili adžemi oglani- pripadnici adžemi odžaka u koji su devširmom uzimani hrišćanski dječaci za janjičare i razne dvorske službe. 75/ Kuloglani- naziv za dječake, mladiće koji su služili u kapikulu odžacima. 76/ Kul kethudasi-kulćehaja, zamjenik age janjičarskog odžaka, jedan od naziva visokog oficira janjičarskog odžaka. Najveći zapovjednik koji je dolazio nakon janjičarskog age. Nazivao se još i ćehaja-beg/kethudabey, “kul ćehaja”/kul kethudasi i “odžak-ćehaja”/ocak kethudasi. Kul ćehaja je bio pomoćnik janjičarskog age, predstavnik odžaka i odgovorno lice u odžaku. Kao najutjecajnija ličnost odžaka bio je po rangu iznad svih drugih oficira/ zabita u odžaku. /U prijevodu Hamerovog djela Historija Osmanskog carstva,I, Zagreb, 1979, str. 525 prevedeno kao general poručnik/Dnevno su imali plaću od trideset pet akči ili četrdeset pet akči, a kasnije je ta plaća izašla na šezdeset akči. Nakon penzionisanja dobijali bi zeamet od četrdeset pet hiljada akči. Kada su osnovani tzv. aga-buljuci/odredi janjičarskog odžaka njemu je kao kasarna/oda dat pod nadzor prvi aga-buljuk. Broj vojnika u janjičarskoj kasarni/oda koja je data kul ćehaji prelazio je sedamsto osamsto osoba. Kul ćehaje su nekada mogli postati i sandžakbezi

33

sarajevskih aga ili serturnaija 77 bosanskih aga. Početkom rebiulevvela 1206.g.

postavljen je kao stolački serdar Ibrahim-aga. Mjeseca džumadeluhra

postavljen je drugi put Ibrahim-aga kao serdar i zabit nad janjičarima Visoke

porte u Stocu pismom kul ćehaje sarajevskih aga, es-sejjid Mahmud-efendije.

Pismom kul ćehaje sarajevskih aga Hadži Mustafe produžena je dužnost serdara

i zabita na četiri mjeseca od početka redžeba Mostarcu Nazirović Mustafa-

agi. 78 Godine 1785. Ali-aga je serdar u Stocu. I 1790. godine bujuruldijom

se postavlja serdar samo za kadiluk Stolac. Serdar je bio nadležan nekada,

ukoliko broj janjičara u jednom kadiluku nije bio veliki, za janjičarske posade

više kadiluka. Takav je slučaj i sa područjem stolačkog kadiluka. Sredinom

osamnaestog stoljeća, prema jednom dokumentu iz 1749. 79 godine jedan serdar

bio je nadležan pored Stoca i za Blagaj i Nevesinje. Godine 1790. spominje

se samo serdar nadležan za područje Stoca što upućuje na to da je povećan

broj janjičara u Stocu u odnosu na raniji period. Te godine Omer, serturnaija 80

bosanskih aga poslao je pismo o postavljenju stolačkog serdara Ahmed-age

na osnovu toga što je smijenjen prethodni serdar. 81

Prema tome, glavne ličnosti koje su učestvovali u upravljanju tvrđavom

bili su kapetan, dizdar i ćehaja. Za jednu tvrđavu neposredno su bili vezani

dizdar, ćehaja i čuvari tvrđava nazvani mustahfizi. O stolačkim dizdarima u

pristupačnim dokumentima nema podataka. U dubrovačkim dokumentima

spominje se samo kao dizdar stolačke tvrđave u dokumentu od 2. 8. 1732.

_________________________

77/ Serturnaija ili turnadžibašija-zapovjednik turnaija/turnadžija tj. sokolara koji su osnovani u vrijeme sultana Jildirima Bajezida. Jedno su vrijeme išli zajedno sa padišahom u lov. Pazili su na lovačke pse i uzgajali sokolove i nosili ih u lov. Kad su turnaije ili turnadžije izlazili iz dvorske službe na timar dobijali su dirluk od petnaest hiljada akči. Turnadžibaša je kadje izlazio iz dvorske službe na neku službu izvan dobijao zeamet u vrijednosti od trideset pet hiljada akči. Turnaije su dnevno dobijali po dvadeset tri akče u šesnaestom stoljeću, a u sedamnaestom dvadeset sedam akči. Broj turnaija je do polovine sedamanaestog stoljeća iznosio 280 a poslije je izašao na 468. 78/ SSK str. 38. 79/ DAD Acta Turcarum B, XV 126: U navedenom dokumentu od 7.5. 1749. spominje se Ismail kao serdar stolački, blagajski i nevesinjski. 80/ Serturnaija ili turnadžibašija-zapovjednik turnaija/turnadžija koji su osnovani u vrijeme sultana Jildirima Bajezida. Jedno su vrijeme išli zajedno sa padišahom u lov. Pazili su na lovačke pse i uzgajali sokolove i nosili ih u lov. Kad su turnaije ili turnadžije izlazili iz dvorske službe na timar dobijali su dirluk od petnaest hiljada akči. Turnadžibaša je kad je izlazio iz dvorske službe na neku službu izvan dobijao zeamet u vrijednosti od trideset pet hiljada akči. Turnaije su dnevno dobijali po dvadeset tri akče u šesnaestom stoljeću, a u sedamnaestom dvadeset sedam akči. Broj turnaija je do polovine sedamanaestog stoljeća iznosio 280 a poslije je izašao na 468. 81/ SSK,str. 60.

34

godine Kadribeg, dizdar Stoca/Hutovo, a u beratu iz 1176./1769. godine Selim,

dizdar stolačke tvrđave. 82 Plata dizdara mogla je biti od 19-40 akči dnevno,

što je ovisilo o veličini i značaju tvrđave. Nijedan berat o postavljenju dizdara

mi nije došao u ruke do sada. Zamjenik dizdara nazivao se ćehaja. O ćehajama

stolačke tvrđave postoji nekoliko sačuvanih dokumenata koji se čuvaju u arhivu

Provincijalata hercegovačkih franjevaca. 83 Na osnovu tih dokumenata mogu se

navesti neke ćehaje stolačke tvrđave iz osamnaestog stoljeća. Godine 1145./

1732. ćehaja nad mustahfizima Viduške tvrđave je Mahmud-ćehaja koji je na

ovaj položaj došao iza smrti njegovog brata Ibrahima a na molbu stolačkog

kapetana Ismaila sa platom od 15 akči dnevno. 84 Godine 1176./1763. postavljen

je sa istom platom na mjesto ćehaje Salih-ćehaja Mahmutćehajić. 85 Iz navedenih

sačuvanih berata vidi se da je služba ćehaje, kao i sve druge vojne službe u

Osmanskoj carevini, bila nasljedna, prenosila se na one članove obitelji koji su

datu službu bili u stanju obavljati. Tako se može vidjeti da je i služba dizdara

i služba njegovog ćehaje bila u rukama članova jedne porodice, po odžakluk

sistemu od samog osnivanja tvrđave. Za razliku od mustahfiza okolnih tvrđava

kao što je mostarska, blagajska, počiteljska kojima je dodijeljivan za vršenje

službe mustahfiza navedenih tvrđava berat na timar u vrijednosti 1400-1450

akči u nahijama Blagaj, Imotski, Nevesinje i Mostar, kao što se vidi iz brojnih

sačuvanih berata, mustahfizi stolačke tvrđave su bili ulufedžije postavljani

beratom kojim im je za njihovu službu mustahfiza određivan utvrđeni iznos

plate. Iz sačuvanih berata vidi se da se taj iznos tokom osamnaestog stoljeća

nije mijenjao. Mustahfizi tvrđave postavljani su na prijedlog dizdara određene

tvrđave i na osnovu toga im je izdavan berat. 86 Neferi mustahfizi su imali

plaće od 5-8 akči dnevno, ćehaja od 15 akči. Neferi stolačke tvrđave su

imali plaću od 8 akči dnevno što se vidi na osnovu berata iz 1195./1781.

godine koji je izdat mustahfizu Ismailu. 87 Nigdje se ne navodi u dostupnim

dokumentima kolika je bila plaća dizdara stolačke tvrđave, vjerovatno su imali

plaću od 19-40 akči sudeći po navodima o dizdarskoj plaći u nekim drugim

_________________________

82/ H. Hasaandedić, Analitički inventar Acta Turcarum Provincijalata hercegovačkih franjevaca, Mostar, 1968. /rukopis, AT IV/190. 83/ Srećna je okolnost što je regeste navedenog arhiva osmanskih dokumenata izradio Hivzija Hasandedić još 1968., s obzirom da spomenuti arhiv ne želi danas da ustupi građu na uvid. 84/ Isto, AT VI/298, str. 48. 85/ Isto, AT IV/ 190; Navedeni Salih-ćehaja spominje se u stolačkom sidžilu kao svjedok koji potvrđuje da je kassam defter u kojem su se bilježile ostavine umrlih sa potpisom Muftić Rizvan efendije iz 1187./1773. godine pouzdan i da se po njemu može postupati. V. SSK, str. 50. 86/ Isto, AT VI/300.

87/ Isto, AT VI/ 218.

35

tvrđavama. Prihodi dizdara i ćehaja u prvo vrijeme osmanske uprave bili su

veliki, sudeći po navodima deftera iz 1468-69. o timaru od 13200 akči koji

je pripadao dvojici muslimana posadnika tvrđave, dizdaru i ćehaji, 88 što čini

timar nekoliko puta veći od timara običnih mustahfiza. Posadnici tvrđava u

prvo vrijeme uglavnom su imali timare kao naknadu za svoju službu. Kasnije

su postali ulufedžije. Viduška tvrđava imala je 1114./1702. godine 428 nefera. 89

Posadnici Viduške tvrđave, koja je vjerovatno osnovana kasnije od drugih

okolnih tvrđava, imali su platu. To se vidi i iz stolačkog sidžila od početka

šabana 1206./1790. godine. Neferi stolačke tvrđave imali su kao svoj odžakluk

prihode od poreza koji su se dobijali od Nevesinja, hasova Zažablja, stolačke

carine. Te prihode je navedene godine kao malikanu u četvrtom dijelu uživao

izvjesni Salih koji je to pod zakup dao Zulfikarkapetanović Mustafa-begu. Od

navedenih prihoda isplaćivale su se plate/ulufe neferima stolačke tvrđave. 90

Ti prihodi iskazani su kroz običajne poreze: 91 novčanu kaznu, 92 pristojbu na

zemljišnu tapiju, 93 pristojbu na čift 94 i bennak, 95 pristojbu na vinograde i

bostan, 96 pristojbu na košnice, 97 pristojbu na ljetno ispasište, 98 pristojbu na

đerdek, 99 iznos na odsutnog i ono što je izgubljeno, 100 i osobito baduhavu.

101 Na osnovu podataka iz malije deftera početkom osamnaestog stoljeća vidi

se da su prihodi stolačkih posadnika bili raznovrsni. Neferi stolačke tvrđave

imali su odžakluk/nasljedno pravo na uživanje prihoda od raznih poreza/resmi

tapija, resmi kuvare, šemhane, kačkun, jave, bejtul mali amme i hassa, mali

gajb, baduhava, od ribarenja sa rijeke Neretve. I pored toga imali su prihode od

poreza na pet prolaza/geçit, kako je navedeno u malije defteru iz 1701. godine.

_________________________

88/ N. Filipović, Vlasi i uspostava timarskog sistema u Hercegovini, Godišnjak, knj. XII, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo, 1974, str. 209. 89/ BBA, Malije defteri, 2945, fotokopija u OIS, str. 269, 270, 271. 90/ SSK, str. 61. 91/ Rusum-i urfiyye. 92/ Curm-i cinayet.

93/ Resm-i tapuyi zemin. 94/ Resm-i čift- rajinski porez na čift. 95/ Pristojba koju su davali neoženjeni i koja je poznata kao resm-i bennak. 96/ Resm-i bagat ve bostan. 97/ Resm-i kovan. 98/ Resm-i yaylak. 99/ Resm-i gerdek. 100/ Mal-i gaib ve mefkud. 101/ Baduhava-uobičajeni porez koji je ubirao zaim ili timarnik a sastojao se iz dimarine/duhan resmi, takse na čiftlik/čiftlik resmi, novčane kazne/curmi cinayet, svadbarine/resmi đerdek

i takse na zemljište pod kućom/ev yeri tapusu.

36

Ti neferi su na osnovu berata, kako je utvrđeno u glavnom

računovodstvenom defteru, imali i carinu/gümrük Sarajeva i skele Dubrovnik,

s tim da defterdari Bosne mogu naplatiti samo kalemiju. 102 Oni su imali

prihode sa nekoliko mukata ukupno 16 tovara 103 37 440 akči, a njihov berat

je na prijedlog Halil paše obnovljen 10 šabana 1114./1702. godine. Po tome

5 tovara 40320 akči im pripada iz vlaških poreza/rusumi eflakan iz Nevesinja

  • i okoline, 3 tovara i 50 183 akče iz prihoda ostvarenih sa mukata Zažabje i

onog što njoj pripada, 104 98 149 akči iz prihoda carinskog prelaza/baci-i ubur

koji se naplaćuju na relaciji Gabela-Gacko, što ukupno iznosi 9 tovara 88 653

akče. Plata svih nefera tvrđave Stolac, odnosno Viduške koja se i u turskim

dokumentima tako nazivala, iznosila je dnevno 4150 akči, što godišnje iznosi

devet tovara osamdeset i osam hiljada šesto pedeset tri akče. 105 U fermanu

od mjeseca rebiulevvela 1207., ubilježenom u sarajevski sidžil 106 i u stolački

sidžil iz 1790. 107 godine, navedeni su prihodi određeni za izdržavanje svih

tvrđava Bosanskog ejaleta od kojih su prihodi sa malikane u Nevesinju bili

određeni za izdržavanje tj. za plate stolačkih nefera:

“Od mukati koje su određene odžaklukom za mevadžibe tvrđava koje

se nalaze u bosanskom ejaletu neke spadaju u one koje su date u obavezu

kao malikana: resm 108 na žir i svinje Srebrenice, carina zvorničke skele i

sela carskog hasa akče 109 Kobaša, sela Bresnica i drugih te rusumi 110 vlaha

Nevesinja i gvozdenog majdana Kreševo u nahiji Visoko, rusumi vlaha

Uskoplja i Memlehatejna na strani sarajevskog kadiluka, inspektorat Dubica 111

  • i drugi, te rusumi i avarizi divanije, 112 tapija na zemlju, baduhava 113 Tešnja i

__________________________________________________

102/ Taksu na bilježenje. 103/ Tovar/yük je kao novčana mjera iznosio 100000 akči. 104/ Godine 1125./1713. ponovo je potvrđeno na osnovu uvida u glavno računovodstvo da je navedena mukata dodijeljana kao odžakluk neferima vidoške tvrđeve, nakon pokušaja neovlaštenog miješanja u njihovu mukatu i nakon njihove pritužbe. (BBA, Maliye defteri

3434/101-2)

105/ Maliye defteri 2945, fotokopije u OIS, str. 269, 270, 489. 106/ Ovaj ferman zaveden je u sidžilu sarajevskog kadije: sdž-33, str. 97, GHB. 107/ SSK, str. 63. 108/ Pristojba, porez. 109/ Akče-ovdje dolazi u značenju resm, tj. pristojba pošto su se sve pristojbe obračunavale u akčama. 110/ Pristojbe. 111/ U tekstu ubilježeno kao Dubnica. 112/ Avarizi divanije- vrsta izvanrednih nameta kojim je bilo opterćeno potčinjeno stanovništvo

a koja se sastojala od davanja u naturi ili od izvršenaj nekih radnih obaveza u korist države. 113/ Baduhava-uobičajeni porez koji je ubirao zaim ili timarnik a sastojao se iz dimarine/duhan resmi, takse na čiftlik/čiftlik resmi, novčane kazne/curmi cinayet, svadbarine/resmi đerdek

  • i takse na zemljište pod kućom/ev yeri tapusu.

37

nahija Fragustina, nahije sela Goranci, 114 Čajniče i Visori, u hercegovačkom

sandžaku, šem’hane, 115 bejtul mala zvorničke live, hercegovačkih vojnugana,

avarizi divanije nahije Damava 116 i Banja Luke, rusumi vlaha Kobaša koje su

uobičajeno uzimali jerli neferi te carine na skelu, badži sijah Splita, četvrtina

altina zakupa i kirije na dubrovačkoj i zadarskoj skeli, rusumi vlaha Brda i

okoline i rusumi vlaha Mileševo 117 te resmi filurija, u hercegovačkom sandžaku

  • i zemljišna pristojba/tapuji zemin i baduhava u Duvnu 118 i Novom Risnu te resm

vlaha Nove Dubice 119 i rusumi vlaha u hercegovačkom sandžaku i takođe iznosi

koji su određeni kao odžakluk iz prihoda mukati u Prijepolju i Tašlidži. 120 "

Podaci o plaćama nefera tvrđava bilježeni su u posebne deftere o plaćama/

ulufe defterleri. Postojala su tri deftera od kojih je original ostajao u kancelariji

janjičarskog age, drugi se predavao finansijskom službeniku koji je ovaj defter

sravnjivao sa drugim defterima te koji je vršio ispravku, ako bi se pojavila neka

greška, i treći primjerak koji se nazivao hazine bio je podnošen padišahu. Ovaj

defter upoređivao se sa ranijim defterima o plaćama. 121 Prilikom sravnjivanja

deftera o plaćama na spiskove su bilježeni nepostojeći neferi što je otvorilo

put raznim zloupotrebama. Zbog tih zloupotreba izdat je ferman zabilježen i

u stolačkom sidžilu iz 1790. godine. 122

_________________________________

114/ Ubilježeno možda kao Gorarnica? 115/ Šem’hana-radiona za pravljenje svijeća, voska. 116/ Ubilježeno kao Dam, vjerovatno se radai o nahiji Damava? između Počitelja i Gabele. 117/ Mileševo ili Miševo?? 118/ Dumna. 119/ Upisano kao Nova Dubnica tj. Bosanska Dubica. 120/ Pljevlja. 121/ Uzunçarşili, Osmanli Devleti Teşkilatindan Kapikulu Ocaklari, Ankara, 1988. str. 414. 122/ SSK, str. 63: “Uspostavljen je radi olakšanja odžakluk na plate/mevacib jerli nefera nekih tvrđava i palanki, na cijenu pšenice i ostale utvrđene troškove iz sredstava avariza, džizje i mukata ejaleta Bagdada, Basre, Šama, Tarablusa Šama, Sajde i Rakke, Haleba, Dijarbekira, vojvodaluka Tokata i ostalih, Anadolije i Rumelije, Alžira, obala Crvenog i Crnog mora, rijeke Dunava mukati Haremejna i svih drugih mjesta /što uključuje i bosanski ejalet/. Svake godine kada se približi kraj bilježi se, preko šerijatskog hudždžeta na poleđini primjerka odžakluk

berata koji se nalazi u rukama ovih raznih ili preko opečaćenih arzova i temesuka koje im daju,

  • i zavodi sa strane da su ubilježeni kroz kancelarije. Uz to, u važeća pravila i uvjete berata, spada

da se ubilježe i preuzmu prihodi i rashodi, prema temesucima iz carskog ruznamče deftera koji im se daju u ruke, i prema propisima o razlogu pisanja. Pazeći na stara pravila i uvjete nekih od njih, neka se /prihodi/preuzmu, nakon naređenja da se sačine prihodi i rashodi. Međutim većina od njih je bez prihoda i rashoda, suprotno starom pravilu i uvjetima berata. Kada oni uzimaju i daju primjerak berata i ostalih seneda ne zna se u njihovim kencelarijama o čemu se radi te ovi razni prihodi i rashodi ne prispjevaju. Postoji ime mjesta i tvrđava, a ne postoje one i neferi su

poznati te pošto je nužno da im se daju plate i pošto je to uzrok za carsku štetu, uspostavljen je

odžakluk ber masraf/prema trošku prije trideset četrdeset godina, i prema potrebi

..

.

38

Na kraju treba navesti da je stolačka tvrđava, pored osnovne funkcije da

bude utvrđenje na graničnom području, imala i karakter tranzitne tvrđave koja

je organizirala prijenos naoružanja i hrane. Peksimet i ječam te tvrđavske

potrepštine kao što je crni barut i ostalo dovoženi su sa dubrovačke skele

i smještani u stolačku tvrđavu za potrebe bosanske vojske da bi odatle bili

prenošeni u druge tvrđave. 123

O stolačkim kapetanima

Osnovna dužnost kapetana bila je nadgledanje i organiziranje čuvanja

palanki i gradova na graničnim područjima. To znači da je njihova služba

prije svega uspostavljena kao vojna, s tim što su kasnije kapetani postali i

nosioci civilne vlasti. 124 Hercegovački vilajet je još 1477. godine, kako se vidi

iz poimeničnog popisa sandžaka vilajeta Hercegovina, te godine imao brojne

tvrđave sa posadnicima iz Anadolije, Bugarske, Grčke kao i brojne kapetanije

kao što je Onogoštanska, Klobučka, Ključka, Kolašinska, Džisri Tarska,

Mostarska, Počiteljska, Ljubuška, Roška, Duvanjska, Hutovska osnovana

između 1796.-1806. i Vidoška osnovana, kako to navodi Kreševljaković, nešto

prije 1706. 125 Vidoška kapetanija osnovana je ranije, vjerovatno početkom

sedamnaestog stoljeća. U defteru džizje iz 1633. godine navodi se kao korisnik

dvije baštine u selu Stolac, i dvije baštine u selu Poplatić? /vjerovatno Poplat/,

koja spadaju nahiji Viduška Hasan kapetan. 126 Međutim, da bi se moglo govoriti

o tome da je u to vrijeme postojala Viduška kapetanija trebalo bi utvrditi da li

se radi o viduškom kapetanu ili kapetanu neke od susjednih kapetanija koje su

u to vrijeme postojale. U 19. stoljeću navodi se da kadiluk Stolac kao sjedište

kapetana, ima jedan grad, 9 odžaka, 2000 muslimana, 3000 kršćana. 127 Kadiluk

Stolac u osmanskom periodu kao centar Viduške kapetanije predstavljao je, s

jedne strane, značajno vojno utvrđenje na osmanskom krajištu, a s druge strane,

važan trgovački prometni put na kojem se nalazila carina/baci-i umur ve ubur

u Hutovu. Brojne podatke o stolačkim kapetanima dali su Kreševljaković 128

i H. Kapidžić. 129

_________________________________

123/ SSK, str. 6. 124/ A. Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta 1789-1878, str. 28.

125/ H. Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela I, Sarajevo, 1991, str. 196-230. 126/ Maliyeden mudevver, No. 1389, g. 1043/1633./prema podacima koje mi je dao A. Aličić/ 127/ H. Kreševljaković- H. Kapidžić, Sudsko-administrativna podjela Bosne i Hercegovine početkom XIX stoljeća, Sarajevo, 1950. str. 250.

128/ H. Kreševljaković, Kapetanije

n.d.

... 129/ Stolac u XVIII vijeku, Gajret kalendar za 1941, Sarajevo, 1940.

39

Ja ću ovdje navesti samo neke podatke, koji nisu navođeni, o Zulfikar-

kapetanu kao najistaknutijem članu porodice Rizvanbegovića. Hutovska

klančarina bila je predmet spora Zulfikar-kapetana sa dubrovačkim vlastima

pri čemu je navedeni kapetan tvrdio da je uzimanje klančarine ušlo u “adet”

i da taj novac od klančarine predstavlja osnov za plaću neferima, kako to

navodi Kapidžić uz primjedbu da ne zna kako se 1781. godine završio taj

spor. 130 Taj spor tada i nije bio okončan. Stolački kapetani su, kako je to

zabilježeno u sidžilu iz 1790. godine, imali pravo ubiranja poreza i carine na

prijelazima Pod tvrđavom i Konakom/daire što je pripadalo zaimu Mustafi i

njegovom ortaku. Pošto su oni to pravo dali pod ugovor nepodesnim licima

ovi su postavili carinara i za palanku Hutovo. Raja stolačkog kadiluka time

se osjetila ugroženom pa je uputila molbu/arzuhal da se ne uspostavljaju nova

pravila suprotna beratu po kome se to pravo odnosi samo na gore navedene

prijelaze, a ne na Hutovo. Uvid u deftere pokazao je da uzimanje te carine nije

ubilježeno. 131 Iako H. Kapidžić Zulfikar-kapetana ocjenjuje kao energičnog,

pravičnog i oštrog čovjeka 132 pritužbe stolačke raje upućene na njegov račun

upućuju na to da je bio beskompromisan, kada su bili u pitanju njegovi interesi.

Godine 1195./1770. stanovnici kasabe Stolac i Poplat žalili su se na njega da

im je onemogućio prolaz starim javnim putem do mjesta gdje se uvijek stoka

napajala jer je na tom mjestu uredio svoje bašče i tako spriječio prolaz. 133 Na

njegovu bezobzirnost pritužio se 1195./1770. godine i Husein, mutevelija

vakufa silahdar Husein-paše s molbom da se navedenom kapetanu Zulfikaru

spriječi uplitanje u vakufske objekte navedenog vakufa. Radi se o hanu pored

čaršije sa gostinjskom sobom i kafanom koji su se oduvijek izdavali pod

kiriju. 134 I sidžil iz 1790. upućuje na to da Zulfikar-kapetan nije imao obzira,

a pogotovo ne pravičnosti prema raji. Vlasi koji su činili nasilje muslimanskoj

raji nevesinjskog i fočankog kadiluka uništavajući njihove usjeve bili su u

njegovoj službi i izvodili su na spomenuta ispasišta stoku pri čemu su se, kako

_________________________

130/ H. Kapidžić, n.d. str. 142. 131/ SSK, str. 42. 132/ H. Kapidžić, n.d. , str. 143. 133/ GHB, Tur. dok. 3, str, 269/prev. Polimac/

134/ GHB, BBA, Šikajet defteri, (prev. Polimac)

40

je navedeno u stolačkom sidžilu iz 1790. godine, ponašali osiono. 135 Nakon

Zulfikar-kapetana, kao što je poznato, došao je na mjesto stolačkog kapetana

njegov sin Mustafa-beg (1802-1817). To je bio najstariji sin Zulfikar-kapetana

koji se spominje kao Mustaj-beg, vekil stolačkog kapetana godine 1796. 136 On

se spominje i u sidžilu iz 1790. godine kao Mustafa Zulfikarkapetanović koji

se javlja kao zakupnik dijela malikane Nevesinje i hasova Zažablja. 137

je navedeno u stolačkom sidžilu iz 1790. godine, ponašali osiono. Nakon Zulfikar-kapetana, kao što je poznato,

_________________________

135/ SSK, str. 55:

..

”Pri

izvršenju pravde pokazalo se da je stolački kapetan Zulfikar-beg sahip/

gospodar vlaha. Spomenuti pašnjaci su vezani za gore navedeni stolački i ljubinjski kadiluk. Pošto

su fočanske i nevesinjske kadije odbili da izađu mubaširi radi izvršenja pravde, uz izgovor da se vlasi suprotstavljaju vlasti, grupa vlaha već pet šest godina još više i više nego ranije čini nasilje

  • i ispoljava osionost i još više svake godine sa stokom i porodicom izlazi na ispasišta. Suprotno starom pravilu većina bezobzirno ore njihovu zemlju očigledno prelazeći granice pravih fočanskih

  • i nevesinjskih sela koja su u susjedstvu te uništavajući sa svojom stokom usjeve uništavaju naše

timar i zeamet odžakluke koje mi uživamo čineći sirotinji veliko nasilje. Brojnu su stoku ukrali, a noću ako je postojalo skriveno neprijateljstvo palili su štale ili su izabirali ubistvo i uništenje zemljišta. Vlasi na ljetnjem ispasištu Viševica su prije nekoliko godina ubili iz džemata Bjelimići u fočanskom kadiluku Kočilović Ahmeda, a njegov leš su bacili u jamu od sto pedeset pedalja dok su vlasi na Boljunu ubili Salčina iz džemata Pridvorice i takođe osobu po imenu Baro Sidrana. Kada bivaju pozivani od fočanskog i nevesinjskog suda, radi toga što se razna nasilja ne mogu podnositi i radi ispunjenja pravde, nikako se ne pokoravaju.” 136/ DAD, AT B. No. 125.

137/ SSK, str. 61.

41

42

Mr Šaban ZAHIROVIĆ

SIDŽILI - POUZDAN IZVOR PODATAKA NAŠE PROŠLOSTI

Arhivistička istraživanja i predstavljanja svakog novog dokumenta

predstavljaju dragocjenost u valorizaciji i autentičnoj prezentaciji prošlosti.

Imajući u vidu da arhivisti manje istražuju a više upućuju istaživače,

predstavljamo sidžile mostarskog kadije (12) i jedan protokol Sreskog šerijatskog

suda u Konjicu.

Kadijski protokoli spadaju u prvorazredne i značajne izvore iz kojih

saznajemo političku, ekonomsku i kulturnu prošlost regija na koje se odnose.

Istraživačima i korisnicima arhivske građe poznato je da sidžil općenito, kao

kadijski (sudski) protokol, sadrži sve pravno sporne i nesporne odnose koje

je kadija rješavao i registrirao. Oni u sebi skrivaju podatke društveno pravne

prošlosti, o lokalitetima regije, strukturi stanovništva, događajima, ličnostima,

objektima, porodicama i svim drugim segmentima života regije u kojoj su nastali,

jer način njihovog vođenja i vrste upisa to omogućuju.

Naša namjera je ukazati na postojanje ovih značajnih izvora, čiji su originali

pohranjeni i deponirani u Arhivu Hercegovine u Mostaru, bez pretenzija

potpunosti i isticanja pojedinačnih i značajnih podataka koje sadrže, jer

njihova cjelovitost čini cjelovitu vrijednost, a mi se arhivistički zadovoljavamo

inicijacijom i uputom za podrobnija i potpunija istraživanja. Uz svaki protokol

stoji signaturni broj i godine na koje se sadržaj odnosi.

Najstariji u ovoj kolekciji je mostarski sidžil iz 1202/3 (1787/8) godine.

43

V-2-52 (1202-1203) 1787-1788

Knjiga ima 38 lista. Mjestimično je oštećena. Manji dio upisa u njoj

je evidencija obavljenih vjenčanja kod Sreskog šerijatskog suda, a veći dio

su fermani, bujruntije, berati i drugi dokumenti notirani kod mostarskog

kadije.

Fermani, berati i bujrultije se odnose na postavljenja visokih funkcionera, na

odredbe o pomoći u ljudstvu u ratovima s Rusima na Krimu i s “Nijemcima”

na Bosanskoj Krajini, na prevoz naoružanja i hrane iz Dubrovnika u razne

utvrde, na razreze za podmirenje troškova valijinog ureda i sl.

V-2-53 (1238-1240) 1822-1825

Knjiga ima 29 lista. Manji dio upisa u njoj je evidencija obavljenih

vjenčanja i zabilješke o postojećim sporovima, a veći dio su prepisi fermana,

berata, bujrultija i kadijskih rješenja, koji se odnose na državnu administraciju,

razna postavljenja i sl.

V-2-54 (1250-1254) 1834-1839

Protokol pod gornjim signaturnim brojem ima 24 lista. Uobičajenog

sidžilskog formata je i dobro očuvan. Osim upisa koji se odnose na vjenčanja

obavljenih kod Šerijatskog suda u Mostaru, značajan broj su razna rješenja

u vezi sa zemljišnim sporovima, državnim funkcionerima, carinama,

falsifikovanju novčanica, pandurima, redifi i njezinu naoružanju i drugo.

V-2-52 (1254-1256) 1839-1841

Ovu knjigu čine 22 ispisana lista, a osim prepisa fermana, berata i bujrultija

ona sadrži i razna kadijska rješenja koja se odnose na državnu administraciju,

vakufske poslove, vojne poslove, te na sve postupke vođenim pred Šerijatskim

sudom u Mostaru.

V-2-56 (1260-1268) 1844-1853

Nevelik po broju lista, ukupno 24, ovaj sidžil sadrži obilje podataka i

pojedinačno vrijednih dokumenata. Ističemo samo neke od njih:

List 2. Burultija o postavljenju Muhamed Emin ef. Džabića mostarskim

naibom.

44

List 9. Popis prihoda Koski Hadži Mehmed-pašina vakufa.

List 10. Rješenje o postavljenju Ibrahim halife mutevelijom Silahdar

Huseinpašina vakufa u Stocu.

List 12. Rješenja hercegovačkog mutesarrifa o mutapčijskom i kasapskom

zanatu u Mostaru i odredba o cijenama.

Rješenje Šerijatskog suda o razrješenju Abdullah-age Hadžiselimovića od

dužnosti Ćejvan-begove džamije zbog neurednosti i postavljenje Ahmed-age

Puzića mutevellijom.

List 13. Rješenje o uvođenju državnih štampanih blanketa.

List 22. Popis muslimanskih kuća u Mostaru.

List 23. Inventar pokućstva u Alipašinom konaku u Mostaru i na Buni,

koji je poslan na upotrebu Surai-paši.

V-2-57 (1274-1279) 1857-1863

Protokol pod gornjim brojem nešto je obimniji i ima 77 ispisanih lista.

Pocijepan je i na više mjesta oštećen. Sadrži ostavinske rasprave, prodaje,

dugovanja i sporove.

Od pojedinačnih sadržajno vrijednih ističemo:

List 5. Ferman o kompetenciji ruskog konzula u Sarajevu Šulinkovica i

na Hercegovački sandžak, te ferman od konca zul-hidžždeta 1274 (1857) o

uvođenju u život novog zemljišnog zakona.

V-2-58 (1283-1284) 1866-1868

Knjiga ima 350 lista. Pocijepana je i ispreturana.

List 1-3. Popis naplaćenih pristojbi za poslove Suda.

List 8. Popis pristojbi u ostavinskom postupku.

Sadržaj drugih upisa je: punomoći, kupoprodaje, defteri, određenje

staratelja, razvrgnuće bračne zajednice, darovanje, ustanovljenje smrti, šuf-a

/pravo preče kupnje/, raspodjele ostavine, vjenčanja, obnova bračnog ugovora

i drugo. Zbog oštećenosti na više mjesta tekst je nečitak. Po broju ispisanih

strana ovaj sidžil je najobimniji i sadrži veliki broj podataka, posebno važnih

za proučavanje genealogije mostarskih porodica. Na više mjesta u ostavinskim

dokumentima nalaze se podaci, između ostalog, o brojnim knjigama u posjedu

pojedinaca, što omogućava rekonstrukciju strukture privatnih biblioteka u

Mostaru. Spominjemo neke od njih: Muhamedaga Čelebić, Osman Ćatović,

Alija Zećo, Zejneba Mušinović, Mustafa Blagajac, Salih Mićijević, Hadži

Hafiz Mursel, Mehmed Kapetanović, Mustafa Faladžić i drugi.

Na listu 300. upisana je vakufnama Mehmeda Manure, sina Ahmedova

45

Fragment iz mostarskog sidžila - V - 2 - 52 46

Fragment iz mostarskog sidžila - V - 2 - 52

46

iz Nezir-agine mahale u Mostaru, koji je zavještao kuću u istoj mahali.

V-2-59 (1288-1290) 1871-1874

Knjiga ima 124 lista. Uvezana je i dobro očuvana. Sadrži dokumente o

kupoprodaji, punomoći, darovanje, sporovi o nasljedstvu, oštetni zahtjevi,

bračni sporovi, vjenčanja i jedan prepis dekreta Rumelijskog kaziaskera o

postavljanju naiba za Mostar.

V-2-60 (1288-1297) 1872-1880

Osim uobičajenog sadržaja i raznih upisa iz ovog sidžila ističemo tri

upisane vakfije.

List 39. Vakufnama Dževahire Blagajac iz Derviš-pašine mahale u

Mostaru.

List 103. Vakufnama hadži Ahmeda Taščića, sina Salihova iz Husein

hodžine mahale u Mostaru, a legator zavješta kuću u Čejvan-ćehajinoj mahali

i dućan na Velikoj tepi.

List 108. Vakufnama Mehmed-bega Mujića, sina Derviš Alina iz Derviš-

pašine mahale u Mostaru, koji uvakufljuje kuću u Derviš-pašinoj mahali,

dućan u Priječkoj čaršiji kod Starog mosta, kafanu i vinograd od 20 motika

(čapaluk) loze u Jasenici kod Mostara.

V-2-61 (1290-1294) 1874-1877

Knjiga ima 73 lista. Uglavnom sadrži registracije vjenčanja i ostavinske

rasprave.

V-2-62 (1290-1294) 1874-1877

Knjiga ima 73 lista. Uglavnom sadrži registracije vjenčanja i ostavinske

rasprave.

V-2-63 (1323-1327) 1905-1909

Knjiga ima 78 lista. Sadrži samo registarcije vjenčanja osim listova 23 i

37.

List 23. Vakfija Hadži Alage Riđanovića, zavješta kuću na Luci.

List 37. Vakfija Kudina Ibrahim-age, zavješta kuću i dućan u Cernici.

V-21 (1324-1328) 1906-1910

/Konjički/

Ovaj protokol ima ukupno 95 ispisanih lista. Prvi upis u njemu je 2.

47

Fragment iz konjičkog sidžila OZ - DK 1412 48

Fragment iz konjičkog sidžila OZ - DK 1412

48

Januara 1906. godine, a posljednji 19. maja 1910.

U 1906. godini (listovi 1-26) bio je ukupno 151 upis, a odnose se:

  • a) poklon - red. br. 93. list 16.

  • b) vasi hudžet - postavljanje vasije red, brojevi: 26, 40, 41, 44, 142 na

listovima: 4, 6, 8, 19.

  • c) tedžidi nikah - obnova bračnog ugovora, red. br. 97, list 17.

  • d) rastava braka, red. br. 15, 21, 25, 49, 73, 75, 77, 102 na listovima: 2,

3, 4, 8, 12, 13, 18.

Svi ostali upisi iz 1906. godine ovog protokola odnose se na sklapanje

braka, dozvole koje je Šerijatski sud izdao pojedinim imamima u konjičkom

srezu za sklapanje braka, obavještenja drugim šerijatskim sudovima da nema

zapreka sklapanju braka između stanovitih osoba.

Upisi iz 1907. godine su na listovima 26-51 i ima ih 157.

  • a) obavijesti o preuzimanju prava nasljedstva, ustanovljenju dospijeća

roka i početku posta (ramazan) upisi pod red. brojem: 62, 71, 97 i 114.

  • b) postavljanje vasije upisi: 20, 31, 46, 47, 49, 76, 134, 148, 149.

  • c) rastava braka, brojevi: 9, 26, 37, 61, 72, 103, 127.

Svi ostali upisi odnose se na sklapanje braka, dozvole i obavijesti. U

1908. godini registrirana su 162 predmeta, a u 1909. godini 163.

Konačno, do 19. maja 1910. upisana su 63 protokolarna broja, čiji se

tematski sadržaj ne razlikuje od prve dvije upisne godine, a najbrojnije su

registracije vjenčanja.

Brojne naredbe, dopisi, upute, instrukcije, dokumentacija administrativno-

upravne aktivnosti te druge različite vrste informacija sadržane u knjigama

sidžila koje smo ukratko predstavili čine korisne podatke za istraživanje

političkih, društvenih i kulturnih dešavanja u mostarskom i konjičkom

kadiluku.

49

50

Hivzija HASANDEDIĆ

KOTLE

Za mostarske Kotle se priča da im je predak došao u Mostar iz daleke

Mađarske kada su ovu zemlju napustili Turci za vrijeme bečkog rata 1683.

do 1699. godine. Ova je porodica dala više dobrotvora /vakifa/ i ovdje ćemo

samo o trojici, najvećih i najzaslužnijih, dati nekoliko podataka.

Hadži Huseina Kotle mesdžid

Ovaj mesdžid se nalazio na Luci, na uglu Glavne i Čelebića ulice. Imao

je istu arhitekturu kao i ostali mostarski mesdžidi, samo mu je krov iznutra

bio sagrađen u imitaciji kupole. Mala kamena munarica sagrađena je uz cestu,

desetak metara udaljeno od njega.

Podigao ga je hadži Husein Kotlo-prije 1651.godine što saznajemo iz

sidžila mostarskog kadije gdje se, između Kanberagine i Šarića mahale,

spominje i hadži Huseina Kotle mahala. U nekim izvorima ovaj mesdžid

se naziva i “Selva” džamija čije je porijeklo naziva nepoznato. Mesdžid je

upisan u gruntovnom ulošku broj 3,145 i zapremao je, površinu od 484 m2 .

Poznat je bio i pod imenom “Riđanovića mesdžid”, po Riđanovićima koji su

u njemu više godina vršili imamsku dužnost. Ovdje treba posebno istaknuti

da je ovo jedini mesdžid u Mostaru čija se munarica, malo obrušena, do danas

uzgor održzala. Zatvoren je 1931. i od tada pa do maja 1992. godine, kada su

ga četnici zapalili i srušili, služio je za skladište.

51

Iznad dućana stare Kalhane /Hadžiselimovića hana/ na Velikoj tepi, spram

Ćejvan ćehajine džamije, nalazila se je kafana koja je bila vlasništvo Kotlina

vakufa. Kada je Mujaga Komadina srušio Kalhanu 1892. godine i na njenom

mjestu podigao veliku dvospratnicu, isplatio je ovom vakufu 5.000 kruna na

ime odštete. Ovu velebnu i u svoje vrijeme najveću zgradu u Mostaru, zapalili

su i srušili četrnici u maju 1992. godine.

Ahmed ef. Kotle džamija

Ovaj vakif je sagradio džamiju s kamenom munarom na Luci, niže Šarića

džamije, koja je bila poznata i pod imenom Čelebića džamija, po Čelebićima koji

su u njoj više godina vršili imamsku dužnost. Podignuta je prije 1760. godine

što saznajemo iz sidžila /protokola/ mostarskog kadije u kome se niže Šarića,

spominje i mahala Ahmed ef. Kotle. Uz munaru ove džamije nlazio se je grob

s nišanom u kome su bili sahranjeni zemni ostaci Fatime, kćerke dobrotvora

/sahib al-hajrat/, Ahmed ef. Kotle. Nije se sačuvala zakladnica ovog vakufa pa

se ne zna šta je vakif ostavio za njeno izdržavanje. Uz ovu džamiju radio je i

mekteb istog vakifa.

Džamija je upisana u gruntovnim knjigama pod brojem 357. Pod istim

brojem upisana je još kuća i tri vrta koji su svi skupa zapremali 2.241 m2

površie. Ova je džamija zatvorena 1934. i srušena 1942. godine. Munara joj je

  • 1959. godine razmontirana i prenesena u Rečice općina Čapljina, i podignuta

uz tamošnji mesdžid, kojeg su ustaše srušile 1933. godine.

Ahmed Kotlo sin Mustafin zaviještao je 1281 /1865/ godine 2.500

akči i odredio da ih upravitelj vakufa /mutevelija/ daje na periplod /rebah/

i prihod troši za potrebe hadž Ali-bega Lafe, džamije u Mostaru, česme, i

dvaju grobalja uz nju.

U Mostaru su polovilom prošlog stoljeća živili Budimlići i Madžari

čije prezime kaže da su im preci došli ovdje iz Madžarske. U Mostaru je

  • 1815. godine živio ajan /prvak/ Muhamed Hadžiselimović - Peštelo koji se

borio za prevlast u Mostaru sa Salih-agom Bakamovićem. Iz ovog izvora

saznajemo da je neki Hadžiselimović otišao iz Mostara, kao borac ili

kolonist, u Madžarsku i nastanio se u Pešti. Kad je Turska, nakon poraza

pod Bečom, napustila Madžarsku, on se povratio u Mostar i pošto je došao

iz Pešte, prozvan je Peštelo.

Veliki kompleks zemljišta na Carini, između Srednje i Bišćevića ulice,

bilo je vlasništvo Peštela i zvalo se “Peštelovina”. Ovdje se nekad nalazila

njihova velika stara kuća u kojoj je više godina bio smješten Dom staraca.

Danas se na ovom mjestu nalazi velika dvospratnica u kojoj rade razni uredi.

52

Ostaci mesdžida hadži Huseina Kotle Izvori: Sidžil mostarskog kadije broj 3, list 3; broj 5, list

Ostaci mesdžida hadži Huseina Kotle

Izvori:

Sidžil mostarskog kadije broj 3, list 3; broj 5, list 57, Acta turcarum

Provincijalata hercegovačkih franjevaca, AT XXI/)U.I/1016, AT XXI/1034;

At XXI/1031; Arhiva Vakufskog povjerenstva u Mostaru, akt broj 537/1837,

177/1929; Muhamed Hadžijahić, Die Kämpfe der Ajane in Mostar bis cum

Jahre 1833, Südost forschungen, band XXIII, Münhen, 1969, str. 127.

53

54

Dr Jusuf MULIĆ

PRILOG ISTRAŽIVANJU MOGUĆNOSTI PROCJENJIVANJA BROJA STANOVNIKA U BOSNI I HERCEGOVINI U VRIJEME OSMANSKE VLADAVINE

1. Uvod

Prvi popis stanovnika u Osmanskom carstvu obavljen je 1831. godine 1 ,

ali zbog nemira u okviru pokreta Husein-bega Gradaščevića za autonomiju

Bosanskog ejaleta, ovo područje nije bilo obuhvaćeno popisom. Bosanski

valija Mehmedi Salih Vedžihi-paša (1835-1840) namjeravao je obaviti popis

stanovništva u Bosanskom ejaletu, ali su bune hrišćanskih seljaka protiv visokih

poreskih i kmetskih obaveza to onemogućile. 2 Konačno, vilajetska vlada

Bosanskog vilajeta izvršila je sve pripreme za popis stanovništva 1871. godine.

Bile su provedene i određene radnje na terenu (postavljanje daščica ili tahtica

sa brojevima kuća i dr.), ali zbog početka buna, ni ovaj posao nije obavljen.

Navodno je učinjen još jedan pokušaj da se popis obavi 1875. godine, ali zbog

ustanka hrišćana u Bosanskoj krajini i u Hercegovini, nije mogao biti proveden.

_________________________

1/ Ovdje se misli na popis stanovništva u klasičnom smislu riječi: izbor kritičnog trenutka, obuhvatnost cjelokupnog stanovništva na datoj teritoriji, popis stanovništva po brojnim demografskim obilježjima: pol, starost, izvor prihoda i privredna aktivnost, pismenost itd. 2/ Prvi popis svih stanovnika obavio je Mustafa Metvica za tadašnje područje šeher Sarajeva 1841. godine. Sarajevo je te godine imalo 7.772 stanovnika, od čega je bilo 5.484 muslimana ili 70,6%, 1.573 hrišćanina i kršćanina ili 20,2% i 715 Jevreja ili 9,2%. Ove podatke pronašao je i objavio Vladislav Skarić u knjizi Sarajevo od najstarijih vremena do austrougarske

okupacije, Sarajevo, 1937, 219-220. Od njega podatke su preuzimali drugi autori.

55

U nedostatku podataka o broju stanovnika iz popisa, oni koji su po

svaku cijenu htjeli utvrditi broj stanovnika (ukupno i po vjeroispovijestima)

u vrijeme osmanske vladavine, posezali su za drugim mogućnostima. Od

početka osmanske vladavine pa do kraja XVII vijeka u obzir je uziman broj

kuća (domaćinstava) kao osnovica na koju je primjenjivan koeficijent koji je

predstavljao broj članova domaćinstva. Od kraja XVII vijeka do sredine XIX

vijeka broj odraslih muških glava kao obveznika plaćanja glavarine koji je

bio zaštitnički porez za nemuslimane (džizje ili harač), od početka XVII do

sredine XIX vijeka jedan popis muških glava i jedna procjena muških glava

sa kraja treće četvrtine XIX vijeka.

Korišćenje raznih popisa za procjenu ukupnog broja stanovnika ili broja

stanovnika po pojedinim vjeroispovijestima, moguće je ukoliko su raspoloživi

sljedeći podaci:

 

a)

podaci

o

s v i m

domaćinstvima, odnosno muškim glavama i

b)

podaci o broju članova po jednom domaćinstvu, o broju stanovnika po

jednoj odrasloj muškoj glavi, odnosno mogućnost primjene biološkog omjera

(muškarci-žene) 50:50%.

 

U svim drugim slučajevima radi se o procjenama koje u sebi sadrže

norme proizvoljnosti, pa sa stanovišta demografske statistike nemaju nikakvu

težinu.

Procjena broja stanovnika na osnovu broja kuća (domaćinstava) i muških

glava (odraslih ili svih muškaraca), prethodno zahtijeva utvrđivanje:

a)

osnovice za procjenu broja stanovnika i

b)

koeficijent kojim se predstavlja broj članova domaćinstva ili broj ostalih

stanovnika po jednoj odrasloj muškoj glavi, odnosno stvarni biološki omjer

muškarci-žene.

2. Utvrđivanje osnovice za procjenjivanje broja stanovnika

2.1. Procjena na osnovu broja kuća (domaćinstava)

Procjena broja stanovnika na osnovu broja kuća (kućedomaćina) vrši se

na osnovu broja muških kućedomaćina, odnosno onih domaćinstava na čijem

su čelu muškarci.

Podaci o broju kuća (domaćinstava) preuzimaju se iz osmanskih

katastarskih popisa (deftera). Oni ne sadrže popise s v i h kuća (domaćinstava),

nego samo onih koji se odnose na poreske obveznike muškarce i udovice kod

56

nemuslimana i muškarce (a samo ponekad udovice ili kćerke) kod muslimana,

koji su plaćali šerijatske i običajne poreze 3 (uglavnom stanovnici sela koji su

se bavili zemljoradnjom), te oslobođenika (mu’af) 4 muškaraca nemuslimana i

muslimana, koji su bili oslobođeni plaćanja državnih nameta i obaveze crnog

kuluka i čerahorluka (uglavnom stanovnici trgova i kasaba koji su se bavili

zanatstvom i trgovinom ili su pripadali ulemi). 5

Do danas su pronađeni sljedeći popisi sandžaka koji su imali sjedišta na

teritoriji bivšeg Bosanskog kraljevstva:

_________________________

3/ Osmanski poreski sistem počivao je na tri skupine poreza: šerijatskim (resmi seriyye), običajnim (resmi örfiye) i divanskim (resmi divaniye). U skupinu šerijatskih poreza spadali su glavarina (cizye ili haradž), desetina (ösr) i lični feudalni porezi (ispendža kod nemuslimana i porez načift, benak ili džaba i mücerrid kod muslimana). Običajne poreze Osmanlije su preuzimali od pokoravanih naroda i uvrštavali ih u svoj poreski sistem. U Bosanskom kraljevstvu zatekli su porez poljačinu (porez na polja) i dali mu naziv resmi polačina (zbog nepostojanja složenog glasa lj u turskom jeziku), jer nisu imali odgovarajući naziv u turskom jeziku. Inače, Osmanlije su bili pravi majstori u izmišljanju divanskih (proizvoljnih) nameta. Još uvijek nije napisana monografija o primjeni osmanskog poreskog sistema na području bivšeg Bosanskog kraljevstva, iako je o tome napisan veći broj radova. Ovdje ću dati pregled radova koji se odnose na poreze od zemlje i na zemlju, poreze na sitnu rogatu stoku, ispendžu (porez na čift, benak, džaba i mudžered kod muslimana) i običajne poreze. Aličić, S.A.: Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina OIS, MT, HSMI, tom šesti, serija II,Defteri, knjiga 3, Sarajevo, 1985., I-IX (pregled šerijatskih i običajnih poreza). Hadžibegić, H.: Porez na sitnu stoku i korištenje ispaše, POF, VIII-IX (1968-1969), 1969, 63-109. Bojanić-Lukać, Dušanka: De la nature et l’origine de l’ispendje, WZKM, 68, 1976, 9-30. Begović, M.: O adetima (pravnim običajima), SAN, IČII, V (1954-1955), 1955, 189-192. 4/ Sultan je mogao stanovnike nekih naselja (obično trgova i kasaba), zbog obavljanja određenih poslova za račun države ili zbog unapređivanja zanatstva i trgovine, privremeno ili trajno osloboditi plaćanja državnih nameta (avariza) i radnih obaveza (čerahorluka i crnog kuluka). Ta mjera zvala se mu’afijet, a oslobođenici poreza mu’af. O tome vidjeti u sljedećim radovima:

Hadžijahić, M.: Die privilegierten städte zur Zeit des osmanischen Feudalismus, SOF, XX, 1961, 130-158. Hadžijahić, M.: Sarajevska muafnama - Povodom 500 godina, GDIBiH, XIV, 1974, 87-119. Hadžijahić, M.: Neki tipovi povlaštenih gradova u turskom feudalizmu, Zbornik Običajno pravo i samouprave na Balkanu i susednim zemljama, SAN, Balkanološki institut, Posebna izdanja, Beograd, 1974, 413-418 (odštampano i kao separat). Handžić, A.:

Značaj mua’fijeta u razvitku gradskih naselja u Bosni u XVI vijeku, JIČ, 1-2,1974, 60-69. 5/ O tome vidjeti u sljedećim radovima:

Sućeska, A.: Taksit (Prilog izučavanju dažbinskog sistema u našim zemljama pod turskom vlašću), GPFS, VIII, 1960, 333-362. Sućeska, A.: Promjene u sistemu izvanrednog oporezivanja u Turskoj u XVIII vijeku i

pojava nameta tekalifi- sukka. POF, X-XI (1961-1962), 1963, 75-112.

57

Bosanski sandžak: 1468-1469. (zajedno sa do tada osvojenim dijelovima

Hercegovine), 1485, 1488-1489, 1516, 1528-1530, 1540-1542, 1563-1565,

1575. i 1604.

Hercegovački sandžak: 1468-1469. (zajedno sa Bosanskim sandžakom),

1475-1477. i 1585.

Zvornički sandžak: 1476-1477. (samo četiri nahije u okviru popisa

Smederevskog sandžaka), 1519, 1528, 1533, 1548, 1570, 1585. i 1604.

Kliški sandžak: 1550, 1574, 1586. i 1604.

Zbog uštede na prostoru neću navoditi podrobne podatke o osmanskim

katastarskim popisima 6 .

Za osmanske katastarske popise Hamid Hadžibegić je naveo da sadrže

podatke o broju domaćinstava po naseljima i da je njima obuhvaćeno

cjelokupno stanovništvo. O tome on kaže sljedeće: 7

Što se tiče starijeg perioda turske vladavine, od druge polovine XV

do kraja VII vijeka, mislim da se etnički sastav Bosne i Hercegovine

može utvrditi na osnovu detaljnih opširnih deftera. Mi imamo (OIS u

to vrijeme o.p.) nekoliko tih deftera iz tog vremena.

U njima su dati podaci o broju domaćinstava u pojedinim naseljima.

Njima je obuhvaćeno cijelo stanovništvo.

Ahmed S. Aličić, zacijelo jedan od najboljih poznavalaca osmanskih popisa

na južnoslavenskim prostorima i šire, nije u cjelini prihvatio Hadžibegićevu

kvalifikaciju. On je samo naveo da oni sadrže broj stanovnika, ali uz jednu

važnu ogradu. Aličićev navod o tome glasi: 8

__________________________________________________

6/ Zainteresirani ih mogu naći u dva djelimična pregleda (Hazim Šabanović: Bosanski pašaluk -Nastanak i upravna podjela, Sarajevo, 1982, 106-108 i Hamid Hadžibegić: Porezi na sitnu stoku i korištenje ispaše, n.dj.) i u brojnim radovima sadržanim u Zborniku “Širenje islama u Bosanskom ejaletu i islamska kultura, POF, 40, 1990. Cjelovite preglede popisa imaju Orijentalni institut u Sarajevu i Ahmed S. Aličić. Sve popise u izvoru na osmanskom pismu, transliterirane na novotursko pismo ili prevedene na bosanski jezik ponovo u svojoj zbirci ima Orijentalni institut u Sarajevu. Neke od popisa imaju Narodna i univerzitetska bibliotekaBiH, Arhiv Bosne i Hercegovine te, Gazi Husrevbegova biblioteka u Sarajevu. Dva popisa objavljena i u vidu knjiga:

Aličić, S.A.: Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, OIS, šesti tom, serija II, Defteri, knjiga 2, Sarajevo, 1985. Handžić, A., Buzov, Snježana i Kupusović Amina: Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, BIZ-OS, Sarajevo, 2000. U Poimeničnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovina (strane I-X), Ahmed S. Aličić dao je izvanredan pregled sadržaja i strukture osmanskih popisa. 7/ Hadžibegić, H.: O izvorima za utvrđivanje broja stanovništva u periodu turske vladavine, PIIS, XI-XII (1975-1976), 1976, 11-12; 303. 8 / Aličić, S. A.: Pokret za autonomiju Bosne između 1831. i 1832. godine, Sarajevo, 1997, 74.

58

Pošto su svi turski popisi donosili broj stanovništva na osnovu njegove

socijalne strukture, tj. vojnička klasa i klasa raja odnosno poreskih obveznika,

ne možemo tvrditi da su ti popisi egzaktni, makar koji parametar uzimali kao

proračun.

Tvrdnja prema kojoj su osmanski katastarski defteri donosili podatke o

broju cjelokupnog stanovništva, nema nikakvog naučnog osnova u demografskoj

statistici. Oni su samo sadržavali podatke o broju odraslih muškaraca i udovica

kućedomaćina koji prema državi izmiruju određene poreske obaveze i, u nekim

popisima, podatke o oslobođenicima od nekih vrsta poreza i radnih obaveza.

Radi se, dakle, samo o jednom dijelu stanovništva.

Ako se već podaci o muškim kućedomaćinima (domaćinstvima) uzimaju

kao osnovica za procjenu broja stanovnika, onda obavezno treba provjeriti

da li su u okviru katastarskih popisa obuhvaćeni i Vlasi 9 Hercegovačkog

sandžaka 10 .

__________________________________

9/ Vlasi su Romani ili romanizirani pripadnici drugih naroda koji su u Panonsku niziju stigli sa rimskim legijama i tu ostali nakon propasti Zapadnog rimskog carstva u IV vijeku. Kasnije su stvorili kneževinu Vlašku (dio Rumunije), koja je propala početkom XV vijeka u okviru osmanskih osvajanja Balkana. Iz Vlaške su se u potrazi za pašom sa svojim brojnim stadima pomjerali prema čitavom Balkanskom poluostrvu. Na područje južnoslavenskih zemalja stigli su u vrijeme vladavine dinastije Nemanjića i tu bili građani drugog reda. Na područje Huma i Travunije Vlasi su stigli krajem XIII vijeka. Tu ih je naslijedila Banovina Bosna u vrijeme osvajanja ovih područja između 1325. i 1327. godine. Nakon dolaska Osmanlija, vlaške su se starješine (vojvode i knezovi) uključili u osmanski vojno-timarski sistem a vlaška raja u vojničke redove kao martolosi, akindžije ili poluvojne redove kao derbendžije i ćerahori. Nakon osvojenja glavnine područja Hercegove zemlje, Osmanlije su odavde iz Srbije i sa Kosova Vlahe počeli pomjerati prema geografskoj Bosni i tu ih naseljavali privremeno i stalno. Osmanlije su preuzeli vlaške običajne ili pisane zakone po kojima su se prema njima ponašali raniji vladari, ali su donosili i svoje zakone koje su nazvali kanun-i eflakiye (O zakonima Vlaha podrobnije vidjeti u prilogu Nedima Filipovića pod naslovom: Zakoni (kanuni) o Vlasima u Zborniku Kanuni i kanun-name za bosanski, hercegovački, zvornički, kliški, crnogorski i skadarski sandžak, OIS, MTHSMI, tom I, serija I, Zakonski spomenici, Sc. 1., 12-13). Umjesto svih šerijatskih i običajnih poreza koje je plaćala zemljoradnička nemuslimanska i muslimanska raja, Vlasi su plaćali jedinstveni porez po domaćinstvu dukat ili filuriju (odakle i naziv filurdžije) a bili su obavezni i na neka naturalna davanja (ovce, čadori i dr.). Formalno-pravno, vlaški privilegirani položaj bio je ukinut u Kanun-nami za čitavo Osmansko carstvo sultana Sulejmana I Zakonodavca (El Kanunija) iz 1521. godine, ali je ubrzo nakon toga zbog bježanja Vlaha u susjedne zemlje morao biti obnovljen i trajao je skoro do kraja osmanske vladavine. Zanimljivo je da narod u Hercegovini Vlahe koji suprešli na islam naziva Ciganima, ako su crne puti (Maurovlasi, Morlaci ili Karavlasi) a bijelim Ciganima, ako su bijele puti. 10/Vlasi su popisivani zajedno sa zemljoradničkom rajom. Prema usmenom saopćenju Ahmeda S. Aličića, jedino su vlasi Hercegovačkog sandžaka, bez nahija na desnoj obali Neretve osim Mostara i Drežnice, popisivani i posebno u okviru tzv. vlaških popisa (deftera). Do sada su

poznati sljedeći popisi: 1535-1537, 1544, 1587. i 1624. godine.

59

Ne ulazeći zasada u ocjenu upotrebljivosti osmanskih katastarskih

popisa kao osnovice za procjenu broja stanovnika, nužno je imati u vidu

neke okolnosti koje se moraju uvažiti. Među njih spadaju:

  • - označavanje nemuslimana u popisima,

  • - rebilansiranje stanja kuća (domaćinstava),

  • - nepotpunost podataka o kućama (domaćinstvima

  • - svođenje teritorijalnog opsega sandžaka u granice Bosne odnosno Bosne i Hercegovine kao državno-pravnih subjekata,

  • - međusobno vremensko povezivanje stanja u popisima i nastalim u

udaljenim vremenskim razmacima.

a) Označavanje nemuslimana u popisima

U osmanskim popisima brojevi kuća (per. hane), udovica (tur. bive) i

odraslih neoženjenih muškaraca (tur. mücerred) nemuslimana nisu posebno

označavani, jer se valjda to podrazumijevalo. Muslimani su označavani skupno

brojem, pa se tek iz iznosa plaćenog poreza (porez na čift, porez na benak

ili džaba i mücerred) mogla utvrditi njihova status. U kasnijim popisima

muslimani su navođeni prema statusu u pogledu poreskih obaveza na feudalni

posjed. Na turskom jeziku za nemuslimane (osim Jevreja) postojao je izraz

nevjernici (tur. geberan i arap. kafirler). Prevodioci i korisnici osmanskih

popisa umjesto naziva n e v j e r n i c i prihvatili su naziv k r š ć a n i.

Prema latinskom korijenu riječi christianus to bi trebalo da podrazumijeva

hrišćane (pravoslavce) i kršćane (katolike) zajedno. 11 Budući se nije radilo

samo o hrišćanima i kršćanima nego i o pripadnicima Crkve bosanske, bilo

je mnogo prihvatljivije da je umjesto nevjernici i kršćani, usvojen naziv n e

m u s l i m a n i. 12 Ovo nije samo formalno nego suštinsko pitanje, koje traži

makar i vrlo kratko objašnjenje.

Kada su Osmanlije počeli postepeno osvajati teritoriju bivšeg Bosanskog

kraljevstva, u geografskoj Bosni (Kraljeva zemlja, zemlja Kovačevića i zemlja

_________________________

11/ Od uvođena naziva kršćani za nemuslimane prošlo je nekoliko desetogodišta dok od Adema Handžića u njegova dva posljednja rada nismo saznali da se pod kršćanima podrazumijevaju pravoslavni i katolici (Population of Bosnia in the Ottoman Period - A Historical Overwiev, RCIHC, Istanbul, 1994, 31 i Stanovništvo Bosne i Hercegovine u doba osmanske vladavine, POF, 42-43, 1995, 134). 12/ O ovome pitanju vodio sam opsežne rasprave sa rahmetli Ademom Handžićem u vrijeme dok je sa saradnicima pripremao reziviju ranijeg prijevoda opširnog popisa Bosanskog sandžaka iz 1604. godine. Predložio sam mu da nemuslimane umjesto kršćani označi kao nemuslimani. Ovaj moj prijedlog je prihvaćen. Ovako je postupila i Medžida Selmanović u

Opširnom popisu bosanskog sandžaka iz 1528-1530, godine koji je u pripremi za štampu.

60

Pavlovića) zaticali su pripadnike Crkve bosanske i katolike a u zemlji hercega

Stipana Vukčića Kosače, osim pripadnika Crkve bosanske 13 i katolika, još i

pravoslavce među Vlasima. 14 U odsustvu bilo kakvih zvaničnih podataka,

o brojčanoj i relativnoj zastupljenosti pripadnika pojedinih vjeroispovijesti,

nije moguće raspravljati. Osmanlije su postepeno počeli naseljavati Vlahe na

prostore geografske Bosne preko zemlje Pavlovića od 1469. i 1485. do srednjeg

toka rijeke Bosne (tvrđavska nahija Maglaj) 1489, a nakon pada Srebreničke

banovine 1519. i Jajačke banovine 1528. godine prema sjevernim i zapadnim

dijelovima geografske Bosne (Kraljeva zemlja). 15 Ova su se doseljavanja

protegla do samog kraja osmanske vladavine. Naročito veliki broj Vlaha

doseljen je u tzv. “posavski koridor” između 1723-1724. godine. 16

_________________________

13/ U zavisnosti od potreba i svrhe, pripadnike Crkve bosanske nazivali su različitim imenima:

bogumili, patareni, kudugeri, babuni, bosanski heretici, bosanski krstjani, kršćani Bosanske crkve itd., iako se sami nisu nazivali nijednim od tih imena. Pokret prihvatanja dvobožja nazivan je kao hereza (valjda od nekoga ili nečega o.p.), bogumilsko-neomanihejska hereza itd. U pisanim i drugim spomenicima, takvih imena nema. Što se naziva krstjani tiče, vrlo dobro objašnjenje dao je Jaroslav Šidak (EJ, 5, 1957, 431). Pripadnici Crkve bosanske bili su Bošnjani a među njima ugledniji, koji su bili svjedoci na banskim i kraljevskim poveljama, dobri (ugledni) Bošnjani. I Crkvu bosansku nazivali su različitim imenima: Bosanska crkva, iako kao takva nije mogla ni postojati, Crkva bosanskih bogumila, Bosanska heretička crkva itd. Posebno je zanimljiv ovaj posljednji naziv, jer u historiji crkava koje su imale svoju redovnu svećeničku hijerarhiju i teritorijalnu organizaciju nije zabilježen slučaj da se nazivaju heretičkim. 14/ O vjeroispovijesti Vlaha pisala je Snježana Buzov u radu pod naslovom: Vlaško pitanje u osmanlijskim izvorima, PPISPZ, 11, 1992., 39-60. U popisu Hercegovačkog sandžaka iz 1475- 1477. godine među oko 6.500 vlaških domaćinstava bila su samo dva svjetovna popa. 15/ O ovome je pisao Adem Handžić u radu pod naslovom: O kretanju stanovništva u regionu srednjeg toka Bosne (međuprostor Maglaj-Doboj-Tešanj) od druge polovine XV do kraja XVI stoljeća, zbornik Migracije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1989, 57-66 i brojnim drugim radovima. 16/ Požarevačkim mirom iz 1718. godine, Osmansko carstvo izgubilo je, između ostalog, i tzv. “posavski koridor” u Bosanskom beglerbegluku. Radilo se o pojasu po dubini jednog dana jahanja na konju a po dužini od rijeke Drine kod Bijeljine sve do utoka Savu u Une kod Novog. Tom prilikom izgubljeni su svi posavski gradovi: Bijeljina, Brčko, Dubica, Brod i Novi. Tada se domaće muslimansko stanovništvo povuklo u unutrašnjost Bosanskogbeglerbegluka. Na opustjele zemlje Austrija je iz strateških i ekonomskih razloga s objestrane Save počev od 1723. godine počela naseljavati brojne Vlahe iz Like i Krbave.Beogradskim mirom iz 1839. Austrija je obavezana da Osmanskom carstvu vrati “posavski koridor”, ali je ponovno razgraničavanje trajalo još nekoliko godina. Poimenične popise doseljavanih Vlaha prikupio je Gustav Bodenstein i objavio u radu pod naslovom: Povijest naselja u Posavini 1718-1739, CZM, XIX, 1907, 2; 155-190, 3; 358-359, 4; 575-618 i

XX, 1908, 95-112.

61

Tražilo bi dosta prostora, a prevazilazilo bi i okvire ovoga rada, dublje

upuštanje u ovo pitanje. Međutim, u historiografiji prisutne su dvije ničim

utemeljene postavke:

p r v a, prema kojoj se u trenutku osmanskih osvajanja na području bivšeg

Bosanskog kraljevstva zadržalo oko 130 krstjanskih kuća sa oko 650 članova

domaćinstava i

d r u g a, prema kojoj je, kao posljedica svođenja pripadnika Crkve

bosanske na navedeni broj, neminovno došlo do gašenja ustanova Crkve

bosanske i njene teritorijalne organizacije. Ovo nameće potrebu da se o tome

nešto kaže.

Sve je počelo nakon objavljivanja rada turskog historičara bosanskog

porijekla Taiba M. Okića o krstjanima kao savršenim bogumilima u turskim

neobjavljenim dokumentima. 17 Pregledom osmanskih popisa sandžaka, Okić

je utvrdio da je u navodnoj Bosni do kraja XV vijeka ostalo svega desetak

krstjanskih zajednica sa oko 120 krstjanskih kuća (domaćinstava) i tri

neoženjena muškarca. Radilo se, ustvari, samo o popisima Hercegovine u

okviru Bosanskog sandžaka iz 1468-1469. i Hercegovačkog sandžaka iz 1475-

1477. godine. Provjeravanjem sam utvrdio da ni te brojke nisu tačne, jer čak

ni u Hercegovini Okić nije popisao sve krstjanske zajednice i kuće u njima.

Ali, to svakako nema nikakvu posebnu težinu. Ove su podatke od Okića, bez

naznake da se radi o k r s t j a n i m a kao s a v- r š e n i m bogumilima

preuzimali brojni historičari i na temelju njih izvodili svoje računice. 18 Neke

neutemeljene navode, koji se odnose na pokatoličavanje pripadnika Crkve

bosanske na potezu između Bradine i Orahovice (današnji Podorošac) u

bosanskoj Neretvi, ja sam opovrgao čvrstim materijalnim dokazima. 19 Jer,

kada bi bilo onako kako se tvrdi, onda bi neminovno proizašla dva zaključka:

prvi, da su Osmanlije u trenutku zaposjedanja Bosanskog kraljevstva tu zatekli

samo kršćane, odnosno katolike i pravoslavne i, drugi, da su onako svedeni

broj k r s t j a n a činili samo pripadnici srednjeg i sitnog bosanskog plemstva

koje se uključilo u osmanski feudalno-timarski sistem i zadržalo svoja lena (timare).

_________________________

17/ Okić, M.T.: Les Kristians (Bogomiles Perfaits) de Bosnie d’apres des documents turcs inedits, SOF, XIX, 1960, 108-133. 18/ Tu spadaju sljedeći radovi: Mandić, D.: Rasprave i prilozi iz stare hrvatske poviesti (poglavlje XXIV “Bosanski krstjani” u turskim izvorima), Rim, 1963, 574-575. Šunjić, M.: Jedan novi podatak o gostu Radinu i njegovoj sekti, GDIBiH, XI, 1961, 265-268 i Kraj srednjovjekovne bosanske države (u knjizi Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata), Sarajevo, 1994, 63. 19/ Mulić, J.: Konjic i njegova okolina u vrijeme osmanske vladavine (1465-1878), Konjic,

2000,118-119 (rukopis predat za štampu).

62

Ove se improvizacije nisu zadržale samo na tome. Pojedini osmanisti

pripadnike bosanskog srednjevjekovnog plemstva, za koje se pouzdano zna

da su pripadali Crkvi bosanskoj, proglašavali su vlaškim knezovima. 20

Bosanski muslimani vode porijeklo od pripadnika svetri vjeroispovijesti

koje su zatečene u bivšem Bosanskom kraljevstvu. Činjenica je, međutim, da

su samo s v i pripadnici Crkve bosanske prešli na islam. 21 Kojom je brzinom

prihvatanje islama išlo kod pripadnika pojedinih vjerskih zajednica, nije se

moglo utvrditi. Postupak masovnog prelaženja na islam odigrao se u drugoj

polovini XVI vijeka, ali je sporadičnih slučajeva prelaženja pripadnika svih

vjeroispovijesti bilo do samog kraja osmanske vladavine. 22

__________________________________________________

20/ Nedim Filipović je kneza Petra Obrinovića proglasio vlaškim knezom (O nestanku feudalnih posjeda muslimanskog bosanskog plemstva, BRE, 5, 1953, 390). Rod Obrinovića iz Neretvice u bosanskoj Neretvi jedan je od najstarijih plemićkih rodova srednjovjekovne bosanske države. Njihov korijen u Neretvici pada u kraj XIII vijeka i proteže se preko seoničkog roda Buturovića i njegovih ogranaka sve do naših dana. Obrinovići su se uključili u osmanski feudalno -timarski sistem, odnosno u bosansko vojno plemstvo. U tom statusu nastavili su uživati svoje predosmanske posjede i dobili nove. Brat kneza Petra Hamza-beg bio je vojvoda Vilajeta Hercegovina a zatim prvi sandžak-beg Hercegovačkog sandžaka. Petrov sin Mehmed-beg postao je kapidžibaša na carskom dvoru a Kalin-baša ili Halil-paša beglerbeg Rumelijskog beglerbegluka. Potomci Obrinovića bili su neretvanski zaimi i spahije. O tome podrobnije vidjeti u knjizi Pavle Anđelića Kulturno-historijski spomenici Konjica i njegove okoline, Konjic, 1975, 302-303 i radovima Behije Zlatar: Neki podaci o sandžak-begu Mehmed- begu Obrinoviću, PIIS, X (1974-1975), 1975, 10; 341-346 i O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeću, PMS, 14-15, 1978, 103-130 21/ Sve do održavanja naučnog skupa na temu Širenje islama i islamska kultura u Bosanskom ejaletu 1990. godine, uobičajeno je bilo da se neprinudni postupak prelaženja na islam označava kao islamizacija, iako tako nisu nazivani prinudno pokatoličavanje i pravoslaviziranje. Zaslugom barda naše osmanistike Avde Sućeske, ovo je napušteno a prihvaćeno je širenje islama. Srpski su historičari prelaženje nemuslimana na islam nazvali i s t u r č i v a n j e m. Ovdje se htjela postići jednakost između islama i pripadnosti turskoj naciji kao što je to bioslučaj između pravoslavlja i pripadnosti srpskoj naciji. A kad su muslimani jednom postanu Turci, onda su oni gosti u Bosni a ne njeni starosjedioci. Osim što su primili islam, Bošnjani koji su prešli na islam nisu imali ništa zajedničkog sa Turcima. Oni za više od četiri vijeka nisu naučili turski jezik, jer nisu htjeli da ga nauče. A one Turke i pripadnike drugih naroda koji su ostali živjeti u Bosni i Hercegovini, uspjeli su slavizirati. Rijedak primjer da su pokorenici uspjeli asimilirati zavojevača. 22/ Prema navodima Petra Bakule, sedamdesetih godina XIX vijeka posljednji pripadnici Crkve bosanske prešli su na islam: Heleži (kasnije Elezovići) u selu Dubočani i Novalići (novi u islamu) u selu Džepi, a prema Refiku Hadžimehanoviću, profesor (muderis) konjičke medrese Omer ef. Humo preveo je na islam neke porodice pripadnika Crkve bosanske u selu Glavatičevo (sve u hercegovačkoj Neretvi, danas općina Konjic): Bakula, P.: Schematismus topographico- historicus custodiae provincialis et vicariatus Apostolici in Hercegovina proanno domini 1867, Spalato, 1867. Hadžimehanović, R.: Medrese u Konjicu (odštampani rukopis), Tuzla,

1976.(Zavještanje u GHB).

63

Što se postavke o gašenju teritorijalne organizacije i ustanova Crkve

bosanske sa dolaskom Osmanlija tiče, ni ona nema nikakvog materijalnog

uporišta u pisanim spomenicima. U popisima Bosanskog sandžaka iz 1468-

1469. i Hercegovačkog iz 1457-1477. i Bosanskog iz 1516. godine navođeni su

poimenično svećenici Crkve bosanske (krstjani, starci i gosti), ali samo ukoliko

su uživali baštine ili vinograde. 23 Dosada se nijedan historičar nije dublje

upuštao u utvrđivanje neutemeljenih navoda o nestanku Crkve bosanske sa

historijske pozornice dolaskom Osmanlija. Dovoljno je bilo dublje se upustiti

u oporuku (testament) gosta Radina Butkovića. Tu su navedena tri aktivna

gosta Crkve bosanske koji su stajali na čelu svojih gostiluka: gost bijeljanskog

gostiluka (Konjic) Radivoj Priljubović, seoničkog gostiluka. Radin Seoničanin

(Konjic) i uskopaljskog gostiluka Vuk Radivojević. 24 Oni su početkom 1470.

godine svojeručno napisali punomoći o podizanju svojih poklada i legata u

Dubrovačkom notarijatu koje im je zavještao ujak, odnosno očev ujak, gost

Radin Butković. 25 Sultan Mehmed II Osvajač darovao je gostu hvačanskog

(fočanskog) gostiluka Radinu jedan vinograd u selu Diedvo (nahija Sokol -

Foča) između 1470. i 1475. godine. 26 Eto, dakle, i četvrtog gostiluka. Najveći

broj hramova Crkve bosanske pretvoren je u mesdžide i džamije tek krajem

XVI vijeka, iako su čak i uz njih podizane novograđene. Zar su potrebni dodatni

navodi i dokazi u opovrgavanju navoda prema kome su organizacija Crkve

bosanske i njene ustanove nestale u trenutku osmanskog zaposjedanja.

Za još uvjerljivije obaranje dviju pretpostavki, potrebna su temeljna

istraživanja, koja traže sredstva i vrijeme. Površna zaključivanja u svakom

slučaju ne vode utvrđivanju činjeničnog stanja.

b) Rebilansiranje stanja kuća (kućedomaćina)

Bilo zbog načina unošenja podataka o poreskim obveznicima, bilo zbog

propusta popisivača, prije preuzimanja podataka o kućama (domaćinstvima)

po vjeroispovijestima i ukupno, potrebno je izvršiti rebilansiranje stanja kuća

(domaćinstava).

_________________________

23/ Zanimljivo je da su Osmanlije prvi put naišli na svećeničku hijerarhiju koju do tada nisu upoznali (Bugarska bogumilska crkva imala je svećeničku hijerarhiju Pravoslavne crkve):

krstjanin, starac (istarac u turskoj ortografiji) i gost. Bili su dovoljno mudri da starca ne prevode sa ihtijar a gosta sa musafir. 24/ Truhelka, Ć. : Testament gosta Radina, GZM, XXIII, 1911, 355-375. 25/ Truhelka, Ć.: Još o testamentu gosta Radina, GZM, XXV, 1913, 363-381.

26/ Aličić, S.A.: Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, n.dj., 178.

64

Greške popisivača bile su u tome što su propuštali da popišu čitava sela

ili dijelove sela koji su bili u sastavu hassova ili timara, zatim što su ispuštali

da popišu i veći broj poreskih obveznika i da pravilno zbroje stanje u popisu.

Greške u strukturi popisa proizlaze iz toga što se popisuju posjednici svih

baština prema pravu posjeda (hak-i tesarruf) i pravu stalnosti na zemlji (hak-i

karar) koji kao takvi ulaze u bilans prema vjerskoj pripadnosti (muslimani i

nevjernici), iako njihove baštine koriste pripadnici druge vjeroispovijesti ili

čak stanovnici sela zajednički (koji uživaju samo pravo posjeda do konačnog

rješenja prava stalnost na zemlji). U tom slučaju bilježi se u popisu vjerska

pripadnost posjednika prava stalnosti na zemlji. Slično je stanje i kod čifluka

koje uživa više kućedomaćina, a u bilansu se iskazuju samo kao jedan ili dva.

To se odnosi i na posjednike baština u okviru čifluka, jer se oni ne iskazuju u

bilansu nego samo posjednik čifluka.

Sve ovo nameće potrebu da se prije korišćenja podataka o kućedomaćinima

izvrši rebilansiranje iskazanih stanja. Ponekad se, napose kod pojedinih sela

(u kojima ima veći broj baština koje koriste stanovnici sela a iskazane su

kao da ih posjeduju nemuslimanski kućedomaćini) kod kojih iskazana stanja

značajno utječu na moguće odnose.

Rebilansiranje stanja broja kuća (domaćinstava) u korišćenim katastarskim

popisima koji bi se koristili za procjenu ukupnog broja stanovnika i brojeva

stanovnika po vjeroispovijestima predstavlja vrlo složen, naporan i odgovoran

posao. Da bi se to uradilo samo za jednu nahiju u sastavu od 100-150 sela,

trebalo bi utrošiti ogromno vrijeme.

Veliku zapreku u rebilansiranju predstavlja činjenica da svi popisi nisu

opširni ili poimenični (mufassal), nego ih ima i zbirnih (mücmel) u kojima

nedostaju potrebni podaci za rebilansiranje. 27

c) Nepotpunost podataka o kućedomaćinima

Korisnici osmanskih katastarskih popisa kao osnovice za procjenjivanje

broja stanovnika u obzir su uzimali samo muške kućedomaćine, iako su popisi

sadržavali podatke i o nemuslimanskim (a samo vrlo rijetko i o muslimanskim

udovicama i kćerkama kućedomaćinima, ako su bile obveznice plaćanja poreza

ispendže). Međutim, popisima nisu obuhvaćeni s v i kućedomaćini nego

samo oni koji su poreski obveznici i, u nekim popisima, kućedomaćini koji

su živjeli u trgovima i kasabama kao oslobođenici od državnih nameta.

_________________________

27/ Takvi su popisi Bosanskog sandžaka iz 1468-1469, 1485, i 1516, i 1520, Hercegovačkog iz 1519, iz prve polovine XVI vijeka i iz 1571, te Zvorničkog iz 1519, i 1585. godine.

65

To je svakako bila glavnina kućedomaćina ali ne i s v i kućedomaćini.

Treba veliko umijeće da se procijeni koliko je bilo domaćinstava muških

kućedomaćina, jer bi se najveći dio samo nemuslimanskih udovica -

kućedomaćina, mogao uzeti u obzir. U nekim selima, naročito u popisima iz

XV vijeka, bilo je dosta nemuslimanskih udovica. Iz ovoga će proizlaziti i

procjena broja članova domaćinstva po kućedomaćinu.

d) Svođenje teritorijalnog opsega sandžaka

u granice nekog državno-pravnog subjekta

Prije nego se istraživač upusti u moguće procjenjivanje ukupnog

broja stanovnika ili broja stanovnika po vjeroispovijestima (muslimani i

nemuslimani) na temelju stanja kuća (domaćinstava) kao poreskih obveznika

(isključivo muškog pola) i oslobođenika od državnih nameta, neophodno je da

teritorijalni opseg sandžaka svede na granice onog državno-pravnog subjekta

za koji se broj stanovnika želi utvrditi.

Zbrajanje stanja u sandžacima koji su imali sjedište na teritoriji bivšeg

Bosanskog kraljevstva ili Bosni i Hercegovini u bilo kojim njenim granicama, 28

onakvo kakvo je dato u popisima, ne pruža obavještenja o bilo kojem državno-

pravnom subjektu.

Pošto ne raspolažem podacima o stanju kuća (domaćinstava) u

Hercegovačkom sandžaku iz 1519. i Bosanskog sandžaka iz 1528-1530.

godine (koji će se kasnije pojaviti u jednoj procjeni broja stanovnika iz navodnih

tridesetih godina XVI vijeka u Bosni), ovdje ću uzeti stanja iz popisa Zvorničkog

sandžaka 1535, Hercegovačkog 1585. i Bosanskog iz 1604. godine i na njima

pokazati do kakvih razlika dolazi kada se uzmu podaci po sandžacima ili samo

podaci o dijelovima Bosne i Hercegovine u njihovom sastavu (tabela 1).

Tabela 1

Brojno stanje kuća (domaćinstava) u Zvorničkom, Hercegovačkom i

Bosanskom sandžaku u periodu 1535-1604. godine prema teritorijalnom

opsegu u cjelini i njihovim dijelovima koji su danas u granicama Bosne i

Hercegovine

_________________________

28/ Misli se na Bosnu i Hercegovinu u granicama prema odredbama Berlinskog kongresa iz 1878. godine (one su i avnojevske).

66

Kao što se iz tabele 1 vidi, kada se teritorijalni opseg sandžaka svede u granice Bosne

Kao što se iz tabele 1 vidi, kada se teritorijalni opseg sandžaka svede u

granice Bosne i Hercegovine, razlike u ukupnom broju kuća (domaćinstava)

i broju kuća (domaćinstava) po vjeroispovijestima proizlaze vrlo značajnim.

Ukupan broj kuća (domaćinstava) u Zvorničkom sandžaku manji je za 35,5%,

u Hercegovačkom za 24,7% a u Bosanskom 13,1%. Te su razlike naglašenije

kod muslimanskih kuća (domaćinstava), ali u smislu njihovog povećanja: u

Zvorničkom sandžaku bilo ih je 8,7%, u Hercegovačkom 5,4% i u bosanskom

za 7,7% više.

_________________________

29/ Misli se na Bosnu i Hercegovinu u granicama prema odredbama Berlinskog kongresa iz 1878. godine ili prema avnojevskim.

67

Ako bi se na ukupan broj kuća (domaćinstava) Zvorničkog sandžaka bez

njegovog svođenja na teritorijalni opseg u granicama Bosne i Hercegovine i

na ukupan broj kuća (domaćinstava) sveden u granice Bosne i Hercegovine

primijenio bilo koji koeficijent koji predstavlja broj članova domaćinstva,

dobili bi se vrlo različiti podaci. 30

Iz navedenih razloga, zbrajanje bilansnih stanja kuća (domaćinstava)

neposredno iz osmanskih popisa po sandžacima i izračunavanje broja stanovnika

na osnovu njih kao da se odnose na neku državno-pravnu cjelinu što se zove B

o s n a, može se smatrati besmislenim. Dobijeni zbroj podataka po sandžacima

daje samo podatke o zbirnom stanju u sandžacima koji su predmet analize.

Zbog toga je nužno da se tačno zna teritorijalni opseg na koji se podaci odnose

(samo geografska Bosna i geografska Hercegovina, Bosna, odnosno Bosansko

kraljevstvo pred osmansko osvajanje ili Bosna i Hercegovina u granicama

po odluci Berlinskog kongresa odnosno AVNOJ-a). Bez takve kvalifikacije,

dobijeni podaci nemaju apsolutno nikakve upotrebne vrijednosti osim strogog

naučnog egzibicionizma. 31 Uostalom, nikakve Bosne kao državne tvorevine u

vrijeme osmanske vladavine nije ni bilo. Godine 1463. osnovan je Bosanski

sandžak, koji je obuhvatio do tada osvojene dijelove vilajeta Hercegovine,

1470. Hercegovački, najvjerovatnije oko 1481. Zvornički i 1537. Kliški. Ovi

su sandžaci, zajedno sa Požeškim (1538), Pakračkim (1557) i Krčkim ili

Ličkim (1580), ušli su u sastav novoosnovanog Bosanskog beglerbegluka,

krajem 1580. godine, kao drugog po redu u evropskom dijelu

_______________________________________

30/ Da li je u vrijeme popisa Bosanskog sandžaka postojao Bihaćki sandžak, iz dostupne literature nije se moglo utvrditi. Nahije, koje su krajem XVI vijeka bile u sastavu ovoga sandžaka, popisane su zajedno sa nahijama Bosanskog sandžaka. Poznati su slučajevi da su Osmanlije istovremeno u okviru jednog popisa popisivali i po dva ili tri sandžaka, ali ne i u okviru katastarskih popisa. Ukoliko je Bihaćki sandžak tada postojao, onda bi popis morao nositi naziv Opširni (poimenični) popis Bosanskog i Bihaćkog sandžaka iz 1604. godine. 31/ U periodu nakon Dejtonskog sporazuma, postala je moda da se hiljadugodišnja država i danas naziva Bosnom, a da se pri tome ne daje nikakva tumačenja toga pojma. Ovo je vrlo važno pitanje, jer se može pročitati da se radi o autonomnom pokretu u Bosni, o granicama Bosne itd. Ovo nije formalno nego suštinsko pitanje svođenja granica današnje države Bosne i Hercegovine na njen teritorijalni opseg i skraćeni naziv iz predosmanskog perioda. Ako se tako nastavi, naziv Hercegovina ostaće samo na ovom časopisu i reklamno na ručnicima. Upravo bi bilo zanimljivo da se o ovome pitanju otvori rasprava. Tada bismo od korisnika naziva za državu Bosna mogli čuti naučno utemeljenje dokaze za to. Zanimljivo je da se na tu muholovku nisu uhvatili naši veliki ljudi: Hamdija Kreševljaković, Vladislav Skarić, Ćiro Truhelka, Hamdija Kapidžić i dr. a pred sami kraj svoga izuzetno plodnog naučnog života naziv Bosna i Hercegovina prihvatio je i bard naše osmanistike Adem Handžić (Konfesionalni sastav stanovništva Bosne i Hercegovine u prvim stoljećima osmanske vlasti, n.dj.). Naučni skup o širenju islama i islamskoj kulturi ispravno je bio adresiran na Bosanski ejalet a ne na Bosnu.

68

Osmanskog carstva. 32 Godine 1865. osnovan je Bosanski vilajet u čiji su

sastav ušli Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Banjalučki, Travnički, Bihaćki

i Novopazarski sandžak. Tako je ostalo do kraja osmanske vladavine. Obadvije

pokrajine imale su teritorijalni opseg koji je prevazilazio granice Bosanskog

kraljevstva u predosmansko vrijeme ili Bosne i Hercegovine u njenim

granicama nakon Berlinskog kongresa i Prvog zasjedanja AVNOJ-a. Kako

se onda može govoriti o B o s n i ?

c) Međusobno vremensko povezivanje stanja u popisima

nastalim u međusobno udaljenim vremenskim razmacima

Uz pretpostavku da je izvršeno rebilansiranje stanja broja kuća

(domaćinstava) u popisima i svođenje teritorijalnog opsega sandžaka na granice

bivšeg Bosanskog kraljevstva, odnosno Bosne i Hercegovine u nekim njenim

granicama, ostaje krupna zapreka u korištenju osmanskih katastarskih popisa

kao osnovice za procjenu broja stanovnika (ukupno i po vjeroispovijestima):

nemogućnost vremenskog usklađivanja popisa. Ovo dolazi otuda što su vrlo

rijetki slučajevi da su sandžaci popisivani u istim godinama. 33 U vremenskom

rasponu između popisa sandžaka mogle su se iz brojnih razloga desiti čak i

krupnije promjene u broju ostalih članova domaćinstava, među kojima su

posebno značajne epidemije kuga koje su odnosile čitave porodice i sela.

Ali, i da nije ovoga razloga, te da je sve normalno, ispoljile bi se razlike u

prirodnom priraštaju stanovništva, napose u slučajevima veće vremenske

udaljenosti između popisa sandžaka.

Vremenska neusklađenost popisa sandžaka, nažalost, kao prepreka

nikako ne može biti otklonjena, jer su popisi nastali onda kada su nastali i

nikako se vremenski ne mogu podešavati prema potrebama procjenitelja broja

stanovnika. Ovo ostaje kao jedan od krupnih nedostataka katastarskih popisa.

To znači da se dobijeni podaci mogu uzeti samo u nekim vremenski širokim

granicama i nikako kao stanje u datom trenutku.

2.2. Procjene na osnovu broja muških glava

Procjene broja stanovnika na osnovu broja muških glava vrše se na osnovu

broja odraslih muških glava i na osnovu broja svih muških glava. Bez obzira

_________________________

32/ Iz Bosanskog beglerbegluka 1600. godine izdvojen je Požeški sandžak a nakon Karlovačkog mira 1699. i Krčki ili Lički. Tako se ovaj beglerbegluk sveo na sandžake čije je sjedište bilo na tlu bivšeg Bosanskog kraljevstva i na jedan dio Novopazarskog sandžaka, koji nije bio u sastavu Bosanskog kraljevstva. 33/ Usporedbom popisa po sandžacima, utvrdio sam da su Hercegovački i Zvornički sandžak

popisani 1519. i 1585. godine, a Bosanski, Zvornički i Kliški 1604. godine.

69

koja se od dvije osnovice uzimala za procjenu broja stanovnika, osnovni

problem koji se javlja jeste neravnopravan odnos muških glava između

muslimana i nemuslimana.

Poslije Bečkog rata 1683-1699. godine, nemuslimani nisu sudjelovali

u ratnim pohodima Osmanskog carstva, 34 pa su u cjelini zadržali svoju

mušku rasplodnu maticu i neporemećenu strukturu muških glava, odnosno

normalan biološki omjer muški-ženski 50:50%. Kod njih se “stablo života”

moglo predstaviti Gausovom krivuljom normalnog rasporeda. To, međutim,

kod muslimana nije bio slučaj. Zbog toga je kod muslimana u prvom slučaju

zastupljenost vojnih obveznika bila u smanjenom postotku u odnosu na

normalnu strukturu muških glava u “stablu života”. Time je u drugom slučaju

bio u cjelini poremećen biološki omjer muški-ženski i on više nije bio 50:

50%. Kao posljedica toga, “stablo života” nije se moglo predstaviti Gausovom

krivuljom normalnog rasporeda, nego nekom drugom.

  • 2.2.1. Procjena na osnovu nepotpunog broja muških glava

Podaci o broju odraslih muških glava sadržani su u popisima obveznika

plaćanja poreza glavarine (džizje ili harača) 35 za nemuslimane i u popisima

vojnih obveznika za muslimane. 36

  • 2.2.1. Procjene na osnovu broja svih muških glava

Procjene na osnovu broja svih muških glava vrše se na osnovu podataka

o broju muških glava koji su dobijeni popisom ili procjenom.

Podaci o broju muških glava sadržani su u popisu koji je u Bosanskom

ejaletu (sarajevski, travnički, banjalučki, bihaćki, zvornički i novopazarski

_________________________________

34/ O tome je, na osnovu brojnih pisanih spomenika, izvanrednu knjigu napisao Muhidin Pelesić pod naslovom: Bošnjaci na svjetskim ratištima, Sarajevo, 1996. 35/ Svi odrasli muškarci nemuslimani, ukoliko iz bilo kojih razloga nisu bili oslobođeni, plaćali su Osmanskom carstvu zaštitnički porez glavarinu (džizju ili harač). Ova je obaveza padalai na one muslimane koji su uživali pravo posjeda (hak-i tesarruf) na tzv. haračkim zemljama. Glavarina se do 1690. godine plaćala po domaćinstvu a od 1691. godine po glavi. Sandžaci sa sjedištem na teritoriji bivšeg Bosanskog kraljevstva, odnosno u Bosanskom ejaletu, bili su svrstani u najnižu tarifu glavarine. Za naplatu glavarine postojali su tzv. popisni krugovi koji su se sastojali od jednog ili više kadiluka. Svim poslovima oko naplate glavarine rukovodili su kadije a samu naplatu obavljali su posebni poreznici (džizjedari ili haračlije). O glavarini vidjeti u sljedeća dva rada:

Hadžibegić, H.: Džizja ili harač, POF, III-IV (1952-1953), 1953., 55-136. Hadžibegić, H.: Glavarina u Osmanskoj državi, OIS, Posebna izdanja, Sarajevo, 1966. 36/ Svi popisi koji su Hadžibegiću bili dostupni do zaključenja rada na njegovom rukopisu

knjige o glavarini (džizji) u Osmanskom carstvu.

70

kajmakamluk) proveo serasker mušir Omer-paša Latas u vrijeme svoje

inkvizitorske misije 1850/1851. godine i u Hercegovačkom ejaletu (mostarski,

trebinjski i pljevaljski kajmakamluk) koji je proveo Dževdet-efendija u vrijeme

svoje misije kao komesar središnje vlade u Carigradu 1863. godine. 37

3. Utvrđivanje koeficijenta (množitelja) kojima se predstavljaju

broj članova domaćinstava, broj ostalih stanovnika po muškoj

glavni, odnosno odnos muškarci-žene

Budući se podaci koji stoje na raspolaganju ne mogu dopunjavati, jer

su takvi kakvi su zabilježeni, moguće ih je samo prilagođavati potrebama.

Iz toga proizlazi posebno značajan problem izbora tzv. koeficijenata kojima

treba množiti podatke o broju domaćinstava ili muških glava i dobiti ukupan

broj stanovnika za teritorijalni opseg neke uprave jedinice ili bivše, odnosno

današnje države i pripadnika vjerskih zajednica u okviru njih. Ukoliko se broj

stanovnika utvrđuje na osnovu broja domaćinstava, potrebno je poznavati

broj članova domaćinstva, a ukoliko se to radi na osnovu broja muških glava,

prisutna su dva slučaja: prvi, ukoliko se broj stanovnika utvrđuje na osnovu

broja odraslih muških glava i, drugi, ukoliko se to radi na osnovu broja s v i h

muških glava. U prvom slučaju treba utvrditi odnos ostalih stanovnika prema

jednoj odrasloj muškoj glavi a u drugom poznavati stvarni odnos između

muškaraca i žena. Pošto su ova pitanja gotovo opredjeljujuća za utvrđivanje

broja stanovnika, čak i bez obzira na raspoloživost osnovice na procjenu, na

ovo se potrebno opširnije osvrnuti.

3.1. Utvrđivanje broja članova domaćinstava

Polazeći od pretpostavke da je sve urađeno kako treba: izvršeno

rebilansiranje proeskih obveznika, svođenje teritorijalnog opsega u unaprijed

određene državne granice i popisivanje sandžaka u istom vremenskom rasponu,

ostaje ključno pitanje utvrđivanja broja članova domaćinstava iz revidiranih

bilansa. Ovo je vrlo osjetljivo pitanje i ono zahtijeva poseban studij. Ali, bez

obzira koji broj bude odabran, on nikako ne može biti jednak za domaćinstva

muslimana i nemuslimana.

Kada je bilansiranje završeno, što je neophodan uslov, dobije se samo

jedan, doduše najveći, dio odraslih oženjenih muškaraca, ali ne i svi odrasli

muškarci.

_________________________

37/ Vasa, P.: Bosna i Hercegovina za vreme misije Dževdet efendije, n.dj., 28-29 i 64.

71

Ovi podaci ne bi mogli biti iskorišćeni za procjenu broja stanovnika čak i

kada bi bio poznat broj članova domaćinstava, napose u okviru pojedinih

vjeroispovijesti (muslimani) ili zbirno za nemuslimane. A razlike u broju

članova među domaćinstvima bile su čak i naglašenije. Ovo posebno važi za

Vlahe do njihove teritorijalizacije i kasnije, za one koji su živjeli u posebnim

kućnim zadrugama u kojima je bilo i po desetina odraslih neoženjenih

muškaraca. Iz zvaničnih registara katolika, koji sadrže podatke o broju

domaćinstava i duša, vidi se da je u periodu između početka XVIII i početka

XIX vijeka, broj članova po domaćinstvu iznosio od 7,2 do 11,5.

Turski ekonomski historičar Omer Lutfi Barkan kod obračuna ukupnog broja

stanovnika i broja stanovnika u okviru vjeroispovijesti (muslimani i nemuslimani),

uzimao je koeficijent pet (5). Međutim, potvrdio je da za taj izbor nije mogao

pronaći naučno uporište. 38 Naš historičar Muhamed Hadžijahić bavio se

metodološkim pitanjima procjenjivanja broja stnaovnika Bosne i Hercegovine

u osmanskom periodu. 39 O opredjeljenju za koeficijent koji predstavlja

pripadnost broja članova po domaćinstvu, on je dao sljedeće obrazloženje: 40

Za utvrđivanje broja ukupnog stanovništva na osnovu broja

domaćinstava, odnos u 1879. (misli se na prvi službeni popis stanovništva u

Bosni i Hercegovini, o.p.), utvrđen je za domaćinstva u gradu tako da jedno

domaćinstvo broji 4,4 člana, a na selu 5,77 odnosno zaokruženo 6 članova.

U ovom Hadžijahićevom tumačenju i naknadnom obrazloženju dvije su

slabe tačke. Prvo, računski nikako ne može ispasti prosječan broj članova šest

(6) po domaćinstvu kod onakvih prosjeka za stanovnike sela i gradova i, drugo,

stanje iz 1879. ne može se prenositi u XVIII vijek. Ovdje mnogo krupniji

problem ostaje utvrđivanje broja članova domaćinstava u okviru pojedinih

_________________________

38/ Barkan, L.O.: Essai sur les donnes statistiques des registres de recensement dans l’empire ottoman au XVe et XVIe siecles, JESH, I, 1957, 9-36. 39/ U okviru rada komisije ANUBiH I CK SKBiH za historiju naroda Bosne i Hercegovine (kasnije Komisije za historiju naroda i narodnosti BiH), za demografsku statistiku u vrijeme osmanske vladavine, zaduženi su bili Hamid Hadžibegić (za izvore podataka) i Muhamed Hadžijahić (za metodski pristup i procjenu broja stanovnika). Rezultate svojih istraživanjaobjavili su u sljedeća dva rada:

Hadžibegić, H.: O izvorima za utvrđivanje broja stanovništva u periodu turske vladavine, PIIS, XI-XII (1975-1976), 1976, 11-12; 303-310. Hadžijahić, M.: Metodološki postupci kod utvrđivanja broja bosanske populacije, PIIS, XI-XII (1975-1976), 1976, 11-12; 289-303. Na dva savjetodavna sastanka Komisije podneseno je 30 referata i nekoliko diskusija. Sve je objavljeno u PIIS, XI-XII (1975-1976), 1978, 11-12. 40/ Hadžijahić, M.: N.dj. 301.

72

vjerskih zajednica, budući je stanovništvo gradskih naselja postotnim udjelom

bilo mnogo manje zastupljeno u ukupnom stanovništvu od seoskog, a to znači

i broj domaćinstva koji je na selu bio veći nego u gradu.

Provjeravanjem sam utvrdio da povećanje broja članova domaćinstva

samo za jednog doprinosi povećanju ukupnog broja stanovnika za 20%.

To znači da se u slučaju potrebe može koristiti mogućnost zloupotrebe

opredijeljenim brojem članova domaćinstva.

Utvrđivanje broja članova domaćinstava metodom procjenjivanja vrlo je

složen i sa naučne tačke gledišta odgovoran posao. On svakako prevazilazi

mogućnosti jednog čovjeka, bez obzira na njegovo poznavanje, prije svega,

demografske statistike i sociologije naselja. Zbog toga se i ne želim upuštati

u dalje rasprave vezane za ovo pitanje.

3.2. Utvrđivanje broja stanovnika koji se mogu

vezati za jednu mušku glavu

Polazeći od pretpostavke da bi se mogle zanemariti dobne razlike između

nemuslimana obveznika glavarine i muslimana vojnih obveznika, s jedne a

zatim i neravnopravan položaj muslimana u odnosu na nemuslimane u XVIII

vijeku, za koji su ove procjene i vršene, s druge strane, ostaje značajna prepreka

u nemogućnosti da se tačno utvrdi broj stanovnika koji bi se mogao vezati za

jednu takvu mušku glavu. U demografskoj statistici ne postoji nijedan naučno

utemeljen metod kojim bi se broj ostalih muškaraca po jednoj odrasloj muškoj

glavi mogao za protekli period naučno utvrditi. Zbog toga su se pojedini

istraživači opredjeljivali za broj prema vlastitom nahođenju, navodeći pritom

neprihvatljiva uporišta. Za područje Bosne i Hercegovine, ovaj je koeficijent

kao jedinstveni za sve vjeroispovijesti utvrdio Muhamed Hadžijahić 41 kao

3,31. O tome opredjeljenju on je dao sljedeće objašnjenje:

Za izračunavanje broja populacije na osnovu pokazatelja o broju

punoljetnih muškaraca služi pokazatelj 3,31. Ako, dakle, raspolažemo

brojem obveznika džizje u XVIII vijeku ili brojem Muslimana, koji se

uključuju u opću vojnu obavezu, taj broj množimo sa 3,31 i tako dobivamo

procjenu o punom broju nemuslimanskog stanovništva odnosno o ukupnom

broju Muslimana. Ako želimo da utvrdimo koliko od toga broja otpada na

pravoslavne, koliko na katolike, onda od ukupnog broja nemuslimanskog

stanovništva odbijamo ukupan broj katolika, koji u to vrijeme iskazuju

katoličke statistike.

_________________________

41/ Hadžijahić, M.: Metodološki postupci kod utvrđivanja broja bosanske populacije, n.dj., 301.

73

Hadžijahić je napomenuo da je do koeficijenta 3,31 došao na temelju

stanja u prvom popisu stanovništva Bosne i Hercegovine koji je 1879. godine

obavila austrougarska uprava. Kako je to Hadžijahiću pošlo za rukom, nisam

mogao utvrditi, jer popis stanovništva iz 1879. godine ne sadrži dobnu strukturu

stanovništva. Međutim, bez obzira na to, i ovdje važi ono što sam naveo kod

utvrđivanja broja članova po domaćinstvu: ne može se stanje iz 1879. godine,

odnosno sa kraja XIX vijeka, poistovjetiti sa onim iz XVIII ili sa početka XIX

vijeka. I o tome se ništa više ne bi moglo reći.

3.3. Nemogućnost primjene koeficijenta dva

za procjenu ukupnog broja stanovnika

Imajući u vidu ono što je već rečeno, ne postoji mogućnost da se kod

muslimana primijeni koeficijent dva (2) na osnovu biološkog omjera muškarci-

žene 50:50%. To predupređuje svaku mogućnost primjene toga koeficijenta

i na ukupan broj muških glava.

4. Rezultati procjene broja stanovnika

4.1. Rezultati procjene broja stanovnika na

osnovu broja kuća (domaćinstava)

Prvi koji se upustio u procjenjivanje broja stanovnika na pojedinim

teritorijalnim cjelinama koje bi trebale predstavljati nekakve zamišljene

državne cjeline, bio je turski ekonomski historičar Omer Lutfi Barkan. On

je 1957. objavio studiju o mogućnostima korišćenja osmanskih katastarskih

popisa kao osnovice za procjenjivanje broja stanovnika u XV i XVI vijeku. 42

Između ostalih, zbrojio je bilansna stanja kuća (domaćinstava) muškog pola

u Hercegovačkom sandžaku iz 1519, Bosanskom 1528-1530. i Zvorničkom

1533. godine, 43 na taj broj primijenio koeficijent pet (5), pretpostavljajući

da u prosjeku svako domaćinstvo ima po pet članova, i navodno dobio broj

stanovnika neke granicama neomeđene teritorije koju je imenovao Bosnom.

Rezultati Barkanovih istraživanja, sređene tabelarno, dati su u tabeli 2.

_________________________

42/ Barkan, L. Ö.: Essai sur les donnes statistiques des registres de recensement dans l’empire ottoman au XVe et XVe siecles. n.dj. 43/ Da bi međusobno što više približio godine popisa triju sandžaka, Barkan je naveo da se radi

o popisima između 1525. i 1530. godine, odnosno o tridesetim godinama XVI vijeka.

74

Tabela 2

Brojno stanje kuća (domaćinstava) u sandžacima sa sjedištem na

teritoriji

bivšeg Bosanskog kraljevstva početkom XVI vijeka po vjeroispovijestima i

procjena broja stanovnika koju je izvršio Omer Lutfi Barkan 1957. godine

Tabela 2 Brojno stanje kuća (domaćinstava) u sandžacima sa sjedištem na teritoriji bivšeg Bosanskog kraljevstva početkom

Barkan je, dakle, došao do podatka da je tridesetih godina XVI vijeka

u tri sandžaka bilo 344.325 stanovnika (računski ispravno 343.990, o.p.),

od čega 133.295 muslimana ili 38,7% i 211.295 nemuslimana ili 61,3% i

to proglasio stanjem u B o s n i. Da je uzeo podatke svedene na onaj dio

teritorijalnog opsega sandžaka koji je pripadao Bosanskom kraljevstvu u

trenutku osmanskog zaposjedanja glavnine teritorije 1463. godine ili u Bosni

i Hercegovini u bilo kojim granicama, dobio bi mnogo manji broj stanovnika.

Kao primjer navodim Zvornički sandžak za koji sam raspolagao podacima po

nahijama. Na bosanskoj strani Drine u tome sandžaku bilo je nerebilansiranih

10.175 domaćinstva, od čega 2.415 muslimana i 7.760 nemuslimana (tabela 1).

Primjenom koeficijenta pet (5) na ove podatke dobio bi se podatak da je 1533.

godine u tom sandžaku bilo 50.875 stanovnika, od čega 12.075 muslimana

ili 23,7% i 38.800 muslimana ili 76.3%. To kod ukupnog broja stanovnika

75

u odnosu na stanje u sandžaku iznosi manje od 29,0%, kod muslimana čak

73,9% više a kod nemuslimana 19,1% manje. Slično stanje bilo bi i kod

druga dva sandžaka, napose kod Hercegovačkog. Ako bi u prosjeku sva tri

sandžaka imala samo 20% kućedomaćina u granicama Bosanskog kraljevstva

ili bilo kojim granicama Bosne i Hercegovine, onda bi Barkanova Bosna imala

svega 275.192 stanovnika. Ovdje treba dodati i nedopustivo zbrajanje podataka

za pojedine sandžake koji proistječu iz različite obuhvatnosti domaćinstva i

godina u kojima su nastajali. U popisima Hercegovačkog sandžaka iz 1519. i

Zvorničkog iz 1533. godine sadržani su i podacima o stanovnicima trgova i kasaba

kao oslobođenika od plaćanja državnih nameta, crnog kuluka i čerahorluka, dok

su u popisu Bosanskog sandžaka iz 1528-1530. godine poznati podaci samo za

Novu Varoš i Sarajevo i jedan broj trgova (uglavnom rudarskih). Osim toga, sve i

da se namjeravalo provesti rebilansiranje stanja domaćinstva, ono za Hercegovački

sandžak iz 1519. godine ne bi moglo biti izvedeno, jer se radi o zbirnom popisu.

Budući Barkanovi podaci ne odražavaju stanje u nekoj vojno-upravnoj

cjelini ili državno-pravnom subjektu, kod njihovog nekritičnog preuzimanja

treba biti vrlo oprezan.

Kao osnovicom za procjenjivanje broja stanovnika u granicama

neopredijeljene Bosne, katastarskim popisima služio se i Ahmed S. Aličić.

On je dobio podatak da je krajem XVI vijeka u B o s n i bilo 900 hiljada

stanovnika, od čega 700 hiljada muslimana ili 77,8% i 200 hiljada nemuslimana

ili 22,2%. 44 Ovaj podatak nije moguće podvrći bilo kakvoj kritici, jer autor

nije naveo pobliže izvore kojima se kao osnovicom broja služio, a ni metod

koji je primijenio pri procjenjivanju broja stnaovnika. Međutim, bez obzira na

to, za vremenski raspon od nekoliko desetogodišta, razlika u broju stanovnika

kod Aličića je u odnosu na Barkana za više od dva i po puta veća. 45 To se

prirodnim priraštajem nije moglo nadoknaditi. Naprotiv, u tom međuvremenu

odigralo se nekoliko velikih bitaka u kojima je sudjelovala bosanska vojska

(pohod na Budim, bitka pod Siskom i dr.) 46 , što je moglo, uz epidemije kuge,

utjecati da stopa prirodnog priraštaja stanovništva bude manja.

4.2. Rezultati procjene broja stanovnika na osnovu

broja muških glava

__________________________________

44/ Aličić, S.A.: Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo, 1997, 74. 45/ Ukoliko se Aličićevi podaci odnose na kraj XVI vijeka, onda oni, vjerovatno, odražavaju stanje u Bosanskom beglerbegluku. 46/ O tome vidjeti podrobnije u već navedenoj knjizi Muhidina Pelesića Bošnjaci na svjetskim

ratištima.

76

4.2.1.

Rezultati procjene na osnovu nepotpunog

broja muških glava

Postupajući prema metodskom pristupu za koji se opredijelio, Hadžijahić je

izračunao ukupan broj stnaovnika i broj stanovnika u okviru tri vodeće vjerske

zajednice za period 1724-1817. godine. Rezultate njegovih izračunavanja dati

su u tabeli 3.

Tabela 3

Brojno stanje stanovnika Bosne i Hercegovine u periodu 1724-1817. godine

prema vjeroispovijestima procijenjeni prema Muhamedu Hadžijahiću

4.2.1. Rezultati procjene na osnovu nepotpunog broja muških glava Postupajući prema metodskom pristupu za koji se

Podaci do kojih je došao Hadžijahić sami po sebi ukazuju na neke

nedorečenosti. Ovakve procjene broja stnaovnika posebno pogađaju

muslimane iz razloga o kojima je bilo riječi. Muslimani su sa 68,7% udjela u

ukupnom broju stanovnika, odnosno sa više od dvije trećine u 1724, pali na

svega 33,3%, odnosno na svega jednu trećinu u 1817. godini, dakle, za period