Prof.dr.sc. Vesna GIRARDI JURKI Meunarodni istraivaki centar za arheologiju Brijuni Medulin HR 52100 Pula, Carrarina 5 E mail: vesna.girardi-jurkic@pu.htnet.

hr

PUTOVI ANTIKIH BOGOVA U ISTRI

S a d r a j: I. ANTIKA BOANSTVA U ISTRI 1. 2. 3. 4. Antiki kultovi Istre na razmei Istoka i Zapada Autohtona (histarsko-liburnska) boanstva Iliro-rimski kultovi Antika boanstva na raskriju poganstva i kranstva

II. ANTIKA KULTNA PLASTIKA ISTRE III. ANTIKA KULTNA SREDITA ISTRE I. ANTIKA BOANSTVA U ISTRI 1. Antiki kultovi Istre na razmei Istoka i Zapada Sagledavi istaknut i upadljiv srcoliki oblik Istre kao geomorfoloku formaciju, duboko uronjenu u sjeverni dio Jadranskog mora, nitko se ne moe oteti dojmu da je upravo more bilo odluujua poveznica Istre sa sredozemnim narodima i prostorima. S druge, kopnene strane, gotovo vodoravan smjer pruanja brdskih masiva Uke i iarije na sjeveru oduvijek je dijelio Istru od etnikih mijeanja i izravnih kulturnih kontinentalnih utjecaja. Stoga prodori plemena sa sjevera u prapovijesti kao i provale barbara iz istog smjera u kasnoj antici nisu nikada bile tako intenzivne i razarajue kao to je to primjerice bio sluaj na podruju Venecije i padanske nizine. Sve civilizacijske i kulturoloke pojave u Istri od najstarijih arhajskih i etruanskih vremena u 6. stoljeu pr. Krista pa sve do dolaska Rimljana u 2. stoljeu pr. Krista, te prodora avaro-slavenskih naroda krajem 6. stoljea, imaju na istarski poluotok posredan i relativan utjecaj (Jurki, V., 1987, 65 80).

Ve u protopovijesti grko-helenistiki utjecaj oit je u istarskom priobalju, ali i u beramsko-pazinskoj zavali i to posredstvom ustaljenih pomorskih trgovakih puteva i estih dragovoljnih i pljakakih kontakata u dubokim istarskim uvalama i zatienim morskim zaljevima na koje se po pravilu nastavljaju prirodne zavale. Najpoznatije su takve toke stjecita i disperzije utjecaja bile u zaljevu, koji je pretpostavlja se bio prirodno morsko pristanite greciziranog i heleniziranog Nezakcija (Kozlii, M. , 1996, 31 46; Zaninovi, M., 2005, 127131), u pulskom zaljevu koji je prema legendi o Argonautima bio presudan za utemeljenje klasine Pule akropolskog tipa u protopovijesti (Din, K., 2007, 15, 29, kat.br. 55-57) i u tzv. Limskom kanalu dubokom zaljevu (Kozlii, M., 1986, 135-186), koji je prirodnom zavalom pogodovao prodiranju grkih i helenistikih utjecaja sve do Kringe i Berma (Amoroso, A., 1885, 53 i d.) u sredinjoj Istri (Mihovili, K., 1996, 7-64). Posebice je u svezi s ovim problemom zanimljiva zapadna istarska morska obala (Kozlii, M., 1990, 17 i d.; Zaninovi, M., 2005, 115-127), gdje se na predjelu Poretine u Picugima (Amoroso, A., 1889, 225 i d.; Moretti, M., 1983, 153 i d.) mijeao grki i apulski utjecaj s kulturama Etruana i Veneta (Este) iz sjeveroistone Italije (Mihovili, K., 1988, 2228). Sjeverna i sredinja Istra, pa i podruje Labina i Plomina, premda nasuprot klasinom Osoru na Cresu vezanom za legendu o Medeji, Jasonu i Apsirtu (Nava, M.L., 1972, 21-31; Braccesi, L., 1977, passim; Zaninovi, M., 1989, 129-131), nisu bili prema postojeim nalazima i saznanjima pod znatnijim utjecajem razgranate grko-helenistike kulture tog doba. Upravo noviji znanstvenoistraivaki rezultati materijalne i duhovne kulture s nabrojenih istarskih lokaliteta pruili su spoznaju o znatnijem etrurskom utjecaju (Colonna, G., 1980, 177 i d.; Mihovili, K., 1988, 23-28) u formiranju likovnog izraza u skulpturi i izriaju primijenjene umjetnosti, te u artefaktima umjetnikog obrta Histra od 8. do 4. stoljea pr. Krista. U prouavanju histarske duhovne kulture, na temelju dosadanjih nalaza klasine skulpture i posthistarskih rimskih natpisa naenih na podruju Istre, temeljito analizirajui njihovu provenijenciju, zastupljenost i zemljopisnu rasprostranjenost, mogu se utvrditi neke osnovne znaajke duhovne kulture u likovnom i inom izriaju na istarskom tlu u vremenskom rasponu od gotovo jednog tisuljea tj. od 6. stoljea pr. Krista pa sve do 4. stoljea (Mladin, J., 1966, 5-77; Kuko, S., 1987, 75 i d.; Fischer, J., 1984, 9 i d.).

Na istonoj obali Istre, u Nezakciju (Nesactium), poznat je nalaz vane skulpture Velike Majke (Magna Mater) koja raa (Puschi, A., 1905, 50-53; Mladin, J., 1966, 28-129) i Dvojne glave (Gnirs, A., 1915, 147-149; Gnirs, A., 1925, 123, sl. 75; Jurki, V., 1985, 279; Kova, L., 1992, 44 i d.). U kontekstu njihove likovne i stilske determinacije mogu se sagledati i prema oblikovanju i ikonografskoj formi utvrditi dva razliita stilska i duhovna utjecaja nastanka, koji je svakako potaknut i realiziran na dubokim i korjenitim autohtonim tradicijama. nezakcijska Magna Mater, esencijalni kult plodnosti Majke svih bogova, svjetski je jedinstvena i dosad neponovljiva prapovijesna naturalistika kamena skulptura ene koja raa i doji dijete. Nastala je pod utjecajem izvorine praiskonske autohtone predilirske tradicije, ali i opih mitskih i duhovnih sredozemnih strujanja koja nisu bila limitirana bilo kakvim granicama. Meutim, njezina simbioza s mukim itifalikim boanstvom kao simbolom oplodnje i muke supremacije, moda poistovjeivanjem s kultom tzv. trakog konjanika prenesenog s Bliskog istoka, ali i s italske obale mora, upuuje, ne bez osnove, na realnu injenicu postojanja gotovo neprekinutih trgovakih i kulturnih kontakata i putova od Crnog mora do istarskog zaljeva Budave ili pulskog zaljeva (Batovi, ., 1976, 11 i d.; Jurki, V., 1972, 41-76; Jurki, V., 1978 a, 37-44). Zar ovjekovjeena predaja u mitolokoj prii o Jasonu i Medeji ne povezuje Pulu s gradom izgnanika (Kriman, M., 45-58; Jurki, V., 1984, 25-52) ? Nezakcijskoj Dvojnoj glavi mogu se traiti uzori u likovnom izrazu italskog boanstva Jana Bifronsa (Ianus Bifrons), koji se na bronanom asu pojavljuje ve u 4. stoljeu pr. Krista. Jan Otac (Ianus Pater) iz okolice Labina (Albona) spominje se na velikom ulomku zavjetnog rtvenika u natpisu poznatom po zapisu P. Kandlera: [---]cronus Iano patri v(otum) s(olvit) (Mommsen, Th., 1872-1877, br. 10072; Corelli, M., 1937, br. 32; Jurki, V., 1990, 448) iz 1. stoljea. Obzirom na ime i slinost kulta Jana kao poetka svih stvari sa dvojnim licem uz simbole kljua i vratima, moda se moe ovaj autohtoni kult usporediti s Dvojnom glavom iz Nezakcija, budui na rtveniku nema likovnog prikaza boanstva (Jurki, V., 2006, 136). Kamena glava iz Nezakcija ima dva lica od kojih jedno nosi klasini arhajski smijeak karakteristian skulpturama kora i kurosa s atenske akropole ili etrurskog kipa Apolona iz Veja. Sve to upuuje na jake etrurske i arhajsko-grke utjecaje koji se isprepliu u autohtonoj materijalnoj i duhovnoj kulturi Istre na razmei Istoka i Zapada (Mihovili, K., 1988, 22-26; Kova, L., 1994, 44 i d.). Istarske prapovijesne skulpture realizirane su u domaem kamenu vapnencu, a ne u modeliranoj peenoj glini, to je inae uobiajeno za Apeninski poluotok i Grku u 6. i 5. stoljeu pr. Krista. I u stilskom oblikovanju kao i u kultnim proimanjima oito je postignue vanog, a moda i iskljuivog utjecaja kroz trgovake i kulturne kontakte putem 3

razmjene materijalnih dobara i spoznaja, koji se u minuciozno oblikovanim stupnjevima odraavao na duhovnu kulturu autohtonog istarskog ivlja. Ekspanzijom Rimljana i potpadanjem Istre pod rimsku vlast u 2. st. pr. Krista, te uspostavljanjem kopnenih komunikacija jug sjever, civilizacijski utjecaji se postupno mijenjaju, ali se na poluotoku zadravaju jo dugo utemeljena naela materijalnih i duhovnih osnova bez obzira na etnike i neke etike mijene. Istraivanje ostataka materijalne antike kulture na podruju Istre, preteno nekropola s pulskog agera (posebice nezakcijskog kruga) kao i onih u okolici Buzeta (Fontana) i Roa (Pintorija), Kringe kod Pazina i Burla kod Medulina, zorno nam govore da su pokojnici pokapani tjekom 1. stoljea pr. Krista prema klasinom rimskom ritusu spaljivanjem, a prilozi u takvim paljevinskim grobovima upuuju na socijalni, religiozni i imovinski status i etniki sastav stanovnika rimske Istre. Povezanost s Istokom i Zapadom je oita. Npr. stakleni prilozi u grobovima (tanjuri, ae, boce, balzamariji, lakrimariji, jantarni i zlatni nakit) uvoz su orijentalnog podrijetla iz Sirije i Egipta, ali i iz poznatih radionica akvilejskog kruga; keramiki prilozi (svjetiljke, posude, pladnjevi) uvoeni su iz Italije i poslije iz sjeverne Afrike. U svakom sluaju Istra je s ostalim svijetom bila povezana preteno morem, iako su utvrene i kopnene komunikacije sa sjeverom i sjeverozapadom Europe. Tako se trag putovanja istarskih amfora punih ulja i vina nalazi i u Austriji (Magdalensberg) (Egger, R., 1963, 93; Egger, R., 1966, 454: Egger R., 1969. 365; Egger, R., 1969a, 410-416; Baldacci, P., 1968, 36; Jurki, V., 1985a, 5496). U istraivanju antike povijesti Pule uoen je zanimljiv fenomen da je grad u rimsko doba, prema registriranim imenima na sauvanim natpisima bio naseljen sa 60% itelja orijentalnog podrijetla, koji su bili ukljueni u mnoge gospodarske, inovnike i sveenike poslove i asti. Italika i romaniziranih Histra u tim funkcijama bilo je vrlo malo na pulskom podruju, ali se zato pojavljuju u gotovo 80% sluajeva u sjevernoj Istri i na podruju liburnijskog Plomina (Flanona) i Labina (Albona). Poreki ager u ovim divergentnim razmjerima zadrava sredinu, koja najbolje ocrtava ravnoteu saimanja etnikog i duhovnog supstrata (Zaninovi, M., 1991, 71-88). O razmatranju svakidanjeg ivota itelja rimske Pule, posebice njihova umjetnikog i graditeljskog dometa, ne moe se oteti dojmu prevlast helenistikog utjecaja nad italskim 4

tijekom 1. stoljea uz pojedine autohtone sinkrezije (Din, K., 1997, 93 i d.; Din, K., 1998, 139-146). Na pulskom ageru gotovo je isti sluaj i s duhovnou gdje se u religiji pojavljuje isti italski kult (Tellus, Bona Dea). Rijetki su isto rimski kultovi, ve se oni pojavljuju u sinkretiziranoj formi kao Jupiter Optimo Maksimo (Iuppiter Optimus Maximus), Jupiter Depulzor (Iuppiter Depulsor), Jupiter Amon (Iuppiter Amon), Venera Celestis (Venus Caelestis), Minerva Polatika (Minerva Pollatica), ali je poznato i tovanje kulta Dioskura (Dioscuri), Aheloja (Achelous), Izide Fortune (Isis Fortuna), Velike Majke (Magna Mater), Atisa (Attis), Here (Haera), Herkula (Hercules), Mitre (Mithra) i Sola (Sol),. Herkul je utvren i kao patron kolonije Pole (Colonia Iulia Pola Pollentia Herculanea). Uz tako velik broj orijentalnih boanstava koji se na pulskom ageru tuju ve od II. stoljea pr. Krista, shodno poznatoj rimskoj religiozni toleranciji, vano je uoiti i paralelno vjerovanje u velik broj autohtonih histarskih i liburnskih kultova na irem podruju Istre. Tako se na pulskom ageru pojavljuje ukorijenjeno tovanje Eje (Eia) od Pule do Dvigrada, Sentone (Sentona) koja je nositeljica liburnijske kultne prevalencije kao i poznate Ike (Ica). Meutim u religijskom rangu svoje vrste osobito su vana boanstva Tera Histrija (Terra Histria), Borija (Boria), Trita (Trita) i Nebre (Nebres). Tera Histrija pojavljuje se na porekom ageru, gdje druga autohtona boanstva nemaju osobito vano mjesto izuzev sinkretizirane Minerve Flanatike (Minerva Flanatica). Na istonoj obali Istre supremaciju nose enski kultovi: Sentona (Sentona), Ajitika (Aitica), Jutosika (Iutossica), Irija Venera (Iria Venus) i Ika (Ica), kojih nema na podruju sjeverne i kontinentalne Istre (Jurki, V., 1972a, 209-223; Jurki, V., 1974, 7-33; Jurki, V., 205, 37-47). Dostupni podaci govore da je istarsko podruje, posebice njegov juni dio, u rimsko doba bilo ipak pod manjim utjecajem Akvileje (Aquileia) i ireg podruja Veneta, a jaim histarske tradicije utemeljene i njegovana na gradinskoj kulturi, koja je izraajnije radijalno zraila iz posthistarskog Nezakcija. Autohtona boanstva ugraena u domaa svetita Nezakcija i Pule nisu doputala potpunu duhovnu i religioznu romanizaciju itelja tih naselja i okolice, gdje se osim autohtonih kultova kojih su poklonici bili veinom orijentalci, tovao i odreen broj orijentalnih importiranih kultova prihvatljivih starosjediocima. Takvi grko-orijentalni vjerski utjecaji prodirali su u Istru posebice nakon Bitke kod Akcija 31. g. pr. Krista i zadrali su se u velikoj mjeri sve do kasne antike i poetaka kristijanizacije (Jurki, V., 1979b, 208-217; Jurki, V., 1999, 31-46; Jurki, V., 2005, 55-56).

Prodor helenistikog utjecaja odraava se u antikoj Puli i u graditeljskom naslijeu, jer je sepulkralni i memorijalni koncept i realizacija Sergijeva slavoluka proet utjecajem klasine helenistike umjetnosti koja se oituje u iznimnoj eleganciji graditeljstva kao i u dekoraciji florealnim, ivotinjskim i ljudskim prikazima (Din, K., 1991, 11.32). Takav klasini utjecaj ivljenja odraavao se i pri gradnji dvaju rimskih kazalita u Puli, njihovom ukraavanju grkim mramorom s motivima raznovrsnih kazalinih maski i jonskim volutama (Mlakar, ., 1979, 133-139; Manasse G.C., 1978, 127-162). Konano i arhitektonska koncepcija pulskog amfiteatra ima u nekim svojim osnovama slinosti s kazalinim zdanjima, jer je taj grandiozni objekt jugoistonim stubitem sjedita usjeen u padinu brda, a sjeverozapadne baze su temelji ukupnosti graevinskih supstrukcija iz Augustovog doba. Upravo zbog takvog graditeljskog rjeenja u srednjovjekovnoj su literaturi pulski amfiteatar esto smatrali klasinim teatrom. Premda je konfiguracija terena diktirala gradnju, da nije bilo klasine graditeljske tradicije, pitanje je bi li se rimski arhitekti koristili padinom brda i idejnom koncepcijom kazalita za gradnju amfiteatra ili bi ga smjestili na ravno polje (npr. Campus Martius) koje je idejno i izvedbeno najprilagodljivije za izgradnju tipinoga rimskog amfiteatra. U takvom amfiteatru, koncepcijski raspetom izmeu helenistikih i rimskih modela gradnje, zbivao se i sukob duhovnoga i religioznog karaktera, kako tovanjem sinkretistikih kultova proetih autohtonom i rimskom moralnom i religioznom poukom, tako i sukobom mnogobotva i kristijanizacije kroz poznate krvave martirije (Stankovi, P., 1822, 16 i d.; Mirabelli Roberti, M., 1943, 6; Mlakar, ., 1957a, 5 i d.: Jurki, V., 2003, 9 i d.). Uoavajui vanost autohtonih elemenata u duhovnoj i materijalnoj kulturi od prapovijesti do rimske dominacije u Istri, te utjecaje morskim i kopnenim vezama s obzirom na povoljan geo-povijesni poloaj Istre izmeu Istoka i Zapada, do u tanine nam se razotkrivaju bitni oblici postojanosti na istarskom tlu koje je esto bilo poteeno vojnih sukoba to su kroz stoljea harali na irim podrujima. Tako je Istra, unato jakoj helenizaciji u prapovijesti i protopovijesti, dugo zadrala jake autohtone tradicije koje se u kulturi ljudskog izraavanja odraavaju u kamenim skulptorskim djelima i dekorativnim elementima, ali i jakoj religioznoj tradiciji, retenciji kultova kao i nainu ivljenja duboko u rimsko doba, sve do pojave kranstva u junom i zapadnom podruju poluotoka. Takve autohtone tradicije zadrale su se i u sredinjoj i sjevernoj Istri, posebice u ritusu pokapanja pokojnika izravno u zemlju bez cinerarnih ola ili urna, odnosno u poznatim nam imenima romaniziranih Histra kao npr. Voltimesis, Opla, Petala, Petalikus, Hostia, Melosocus, Megaplinus ili u nazivima mjesta: Nugla, Albona, Flanona itd. (Jurki, V., 1979a, 208-217; Rendi-Mioevi, D., 1981, 67-76; Jurki, V., 1983, 7-24, Jurki, V., 1983b, 7-17).

Utjecaji iz sjevernog alpskog kruga i podunavskog podruja koji su prodirali kroz Postojnska vrata u rimsko su doba bili veoma slabi, posebice u domeni materijalne kulture. Nakon Bitke kod Akcija 31. godine pr. Krista sve do Hadrijanova doba u 2. stoljeu nakon Krista, u Istri jaaju utjecaji Orijenta, koje donose rimski doljaci ili ti utjecaji prodiru importom materijalne kulture. Uz oficijelne antike kultove tuju se sinkretizirana boanstva, a uzviena duhovnost i umjetnost u slubi je javnih i upravnih vlasti koja je izvritelj htijenja monih lanova carskih i patricijskih obitelji. Upravo takvo slubeno ozraje u umjetnost temeljilo se na jakim helenistikim utjecajima, izravno s Istoka ili posredstvom Rima, predvoeno slubenicima, sveenicima, trgovcima, obrtnicima, osloboenicima i robovima orijentalnog podrijetla.

2. Autohtona (histarsko-liburnska) boanstva

Na podruju istarskog poluotoka, a posebice u dijelu june i jugoistone Istre, tovala su se do rimske okupacije 177. g. pr. Krista preteno enska autohtona lokalna boanstva. Administrativnom podjelom, tj. Agripinom reformom 12. g. pr. Krista granica Carstva pomaknuta je na rijeku Rau (Arsia) ime je Istra podijeljena na dva dijela. Juna, zapadna, sredinja i dio sjeverne Istre ostali su u sklopu Desete italske regije Venetia et Histria, a istona je Istra ula u sastav provincije Dalmacije i kasnije je bila poznatija pod nazivom Liburnija, prema ilirskom plemenu Liburna. Usprkos takvim etnikim, graninim i administrativnim podjelama, koje se ne mogu zanemariti u povijesnom razvoju, fenomen religije i kulta u relaciji starih prapovijesnih vjerovanja prema helenistikim i grko-rimskim religioznim kretanjima moe se pratiti jedinstveno na cijelom podruju Istre u antiko doba .1 Veina autohtonih kultova poznata je s pronaenih i sauvanih natpisa na votivnim spomenicima podignutim u rimsko doba, a iznimku ini monumentalna prapovijesna skupina skulptura ene koja raa (Magna Mater) i mukog boanstva (jaha)(Puschi, A., 1905, 50-53; Mladin, J., 1966, 28-129; Jurki, V., 1978a, 37-47; Kuko, S., 1987, 75 i d.). Ova kamena skulptura otkrivena je u Nezakciju (Nesactium) (Puschi, A., 1905, 50), organiziranom i utvrenom gradinskom naselju s kontinuitetom od bronanog doba i najmlae faze eljeznog doba (3/2. stoljee pr. Krista), kada postaje, prema dostupnim vrelima, prijestolnica plemenskog saveza Histra. Nezakcij je, prema Titu Liviju (Liv., Nat. Hist., 41, 2, 9), osvojen u proljee 177.
1

Noviju literaturu o kultovima u Istri vidi u: Jurki, V., 1985, 275, bilj. 1; Jurki, V., 2005, 268-282.

godine pr. Krista nakon estoke borbe izmeu podanika histarskog kralja Epulona i vojnika rimskog vojskovoe Marka Klaudija Pulhra (M. Claudius Pulcher), a u tom nepotednom ratu pala su pod rimsku vlast i druga glavna ilirska utvrena naselja (Faverija, Mutila) (Kriman, M., 1979, 192-193). U razdoblju rimske vladavine, u 1. stoljeu nakon Krista (nakon vladavine cara Klaudija) (Mlakar, ., 1962, 1.48; Jurki, V., 1983c, 10; Jurki, V., 183d, 39-40, 87, 89; Jurki, V., 1985 b, 70), Nezakcij je stekao rang municipija i spominje se kao Res publica Nesactiensium na zavjetnom rtveniku podignutom caru Marku Antoniju Gordijanu III. (238 244. g.) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 672; Jurki, V., 1983b, 9-10; Margeti, L.,1996, 143146; Din, K., 2005, 232). Kao administrativno sredite sauvao je svoju vanost ne samo u duhovnom ve i u kulturnom smislu, to se temeljilo i na njegovoj tradiciji najstarijega poznatog autohtonog kulturnog i kultnog sredita Istre, s razvijenim umjetnikim stvaralatvom jo od bronanoga i eljeznog doba. Sastavni dio te ktonine tradicije potvruju navedena skulptura ene koja raa, fragmenti skulptura nagih mladia, skulpture kurosa i kamene ploe ukraene geometrijskim motivima (Mladin, J., 1966, 28 u d.; Forlati Tamaro, B., 1927, 116-131; Duhn v. F.Messerschmidt, 1939; Fischer, J., 1983, 28, 75-76; Fischer, J., 1984, 9-98; Stipevi, A., 1983, 27, 74; Stipevi, A., 1996, 65-68; ael Kos, M., 1999m 25-29). Prije analize specifinosti i vanosti autohtonih nezakcijskih kultova nuno je takoer naglasiti da je Nezakcij jedino povijesno naselje u Istri u kojem se vjerojatno isprepliu mikenska, grka arhajska, etrurska i mlaa helenistika kultura u osobitom intenzitetu. Dokaz o mikenskom i kasnije arhajsko-grkom proimanju s autohtonom tradicijom moe se pronai u kompleksnosti utjecaja dekorativnih elemenata meandra i spirale na kamenim dekorativnim ploama (stelama?)(Fischer, J., 1996, 69-80) ve u 11. stoljeu pr. Krista kao i na keramici histarske provenijencije (Mladin, J., 1983, 24-25, 71.72; Mihovili, K., 1972, 367; Mladin, J., 1996, 47-53; Glogovi, D., 1996, 56-59). Trgovaki uvoz daunske keramike u Istru i izravan donos grke i korintske keramike u 5. stoljeu pr. Krista, te ostale naene keramike od 4. do 2. stoljea pr. Krista oslikane grkim i helenistikim motivima, utjecali su na promjenu i proimanje ukusa i htijenja Histra. Uvjetovanost tih grkih i helenistikih proimanja neminovno je proistekla iz intenzivne gospodarske i kulturne povezanosti istarskog poluotoka s helenistikim svijetom uope od najstarijih vremena, to dokazuju svakim danom sve brojniji arheoloki nalazi materijalne kulture (Batovi, ., 1972; Kuar, V., 1979, 85-121; Mihovili, K., 1983; Glogovi, D., 1996, 56-59). 8

Nedvojbeno je da je gospodarska i kulturna razmjena sa sredozemnim svijetom pridonijela da autohtono iteljstvo u svojoj rustinoj plemenskoj atmosferi ivljenja i stvaranja, ratovanja i propadanja poprimi grke i helenistike utjecaje, posebice u sferi vjerovanja, u djelokrugu najsuptilnijeg proimanja duhovnih utjecaja. Najtemeljitije je ta simbioza postignuta u interpolaciji elemenata kulta plodnosti, koji je zastupljen kod svih poznatih prapovijesnih i kasnije klasinih naroda, naravno u njihovoj specifinoj pojedinanoj interpretaciji (npr. Gea-Kibela, Magna Mater ili Gea-Tellus, Magna Mater Ops itd.) (Jurki, V., 1978a, 37-44). Kult Velike Majke, ponikao iz prastarog tovanja prirode i materinstva, kao glavne obnavljajue snage u drutvu, importiran je s Istoka, a na podruju Nezakcija naiao je na odgovarajuu podlogu u prastarim domaim vjerovanjima. Jedinstveni naturalistiki prikaz ene koja raa jedan je od najstarijih takvih prikaza u jugoistonoj Europi. Kako se ta skulptura pojavljuje u skupini s mukom osobom, figuralno prezentiranom kao jahaem kojem je reljefno istaknut falus, nedvojbeno se kompozicija moe povezati s motivom oplodnje i raanja. Zanimljivo je da taj fenomen u antikoj umjetnosti nije nigdje u monumentalnoj kamenoj skulpturi predoen na takav realistian nain i u takvoj koncepciji. Stoga prapovijesno razdoblje Nezakcija u umjetnikim okvirima i kultnim shvaanjima ini posebno zaokruenu iznimku koja jo trai istananije analize i mogue poveznice (Mladin, J., 1966; Jurki, V., 1972, 43-76; Jurki, V., 1978, 285-298; Fischer, J., 1984, 9.98). Budui da nam na temelju otkrivenih votivnih zapisa iz rimskog doba nisu poznata razliita muka autohtona boanstva, kao to je to uobiajeno na podruju antikog svijeta, ve znamo za samo jedno autohtono boanstvo i to u obliku interpretatio Romana kao Melosok August (Melosocus Augustus) i u grkoj interpretaciji kao Theo Melisoko, takoer vjerojatno iz Nezakcija ili najblieg areala Faverije (Mutvoran ?) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 661, 662; Degrassi, A., 1970, 617; Jurki, V., 1972a, 210; Jurki, V., 1970, 6; Jurki, V., 1974, 6; Jurki, V., 1981, 162-164; Jurki, V., 1983, 15; Jurki, V., 1985, 279; Matijai, R., 2000a, 8-9; Jurki, V., 2995, 130) moglo bi se skulptorsko ostvarenje itifalikog jahaa povezati s tim jedinim autohtonim mukim boanstvom kojeg su neki autori uvjetno nazvali traki konjanik. Teza o trakom konjaniku mogla bi se eventualno povezati s mitom o Argonautima (Kriman, M.,

1979, 30, 35, 41, 45-55, 71, 85-86, 209 i dr.) koji je i reminescencija na trgovake kontakte Jadrana s Egejem preko kojih se mogao afirmirati i kultni i religiozni utjecaj. Druga je prapovijesna kamena skulptura Dvojna glava, koja aludira na autohtono podrijetlo i ima neke gotovo boanske znaajke. To je kompozicija u obliku sijamski spojenih glava s dva lica. Jedno lice nosi karakteristike osmijeha, a drugo je ozbiljno s komponentama zbiljske tuge. Po kompoziciji skulptura podsjea na Jana Bifronsa (Janus Bifrons), boga svih poetaka, najstarije latinsko boanstvo kojem su i Rimljani unato importu mnogih grkih i orijentalnih kultova i interpretacija, zadrali izvornu vanost do kasne antike. Budui da se prve likovne interpretacije Jana Bifronsa nalaze na rimskom ljevanom bronanom asu iz 4. stoljea pr. Krista, a stilska interpretacija Dvojne glave iz Nezakcija aludira i na likove Kora s atenske Akropole iz 5. stoljea pr. Krista, u ovoj jedinstvenoj histarskoj skulpturi osjea se nesumnjivo grko-arhajski utjecaj u stilskoj obradi (Puschi, A., 1905, 50 i d.; Sticotti, P., 1902, 121; Gnirs, A., 1915, 147-149; Gnirs, A., 1925, 123, sl. 75; Zisi, M.-Popovi, Lj., 1960, 18; Fischer, K., 1983, 28, 75-76; Fischer, J., 1996, 69-80). Meutim, budui da su Histri bili u svezi s etrurskom civilizacijom, o emu govore i nalazi importiranog etrurskog materijala u histarskim grobnicama i grobovima (Mihovili, K., 1980, 279-283; Mihovili, K.- Matijai Buri, K., 1985, 31-51; Mihovili, K., 1996, 9-64), posebice onim u Picugima, Nezakciju i Bermu, slinosti izraza lica s Apolonom iz Veja i drugim etrurskim skulptorskim ostvarenjima, povezuje Dvojnu glavu sadrajno s italskom, a likovno s etrurskom umjetnou. Ve dva navedena primjera religioznih i kultnih znaajki Histra u Nezakciju, kao i arheoloka materijalna graa, koja upuuje na veze Nezakcija s kulturom Este u sjeveroistonoj Italiji, grkim tlom i haltatskim krugom na sjeveru, govore da je Nezakcij u prapovijesti i kroz razdoblje klasine antike bio arite gospodarskih, kulturnih i umjetnikih kretanja kojima je izvorite bilo u kultnim osnovama i razvijenim vjerovanjima (Mihovili, K., 1996, 61-64; Jurki, V., 1996, 81-90; Kozlii. M., 1996, 135-165). U rimsko se doba kontinuitet tovanja kulta plodnosti u Istri, a osobito u Nezakciju, koji je iskonski figuralno koncipiran ve u prapovijesti, moe gotovo sustavno pratiti kroz nekoliko aspekata. tovanje Velike Majke, temeljeno na autohtonoj tradiciji, u rimsko je doba figuralno izraeno u klasinoj mramornoj sjedeoj skulpturi takoer otkrivenoj u Nezakciju (Jurki, V., 1972, 50-51, 59, tab. VI-VII; Jurki, V., 1972a, 211-212, bilj. 31; Jurki, V., 1974, 9-10, bilj. 37; Jurki, V., 1975, 293-294, sl. 3; Mlakar, ., 1978, 56 sa slikom). U Puli se manifestira kroz 10

zavjetne natpise dendroforima (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 155; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 81; Jurki, V., 1972, 50.51, 59) i posredno kroz reljefne i skulptorske prikaze Atisa koji su bili vjerni slubenici Velike Majke (Jurki, V., 1972, 49-50; Jurki, V., 1972a, 212; Jurki, V., 1974, 10; Jurki, V., 1975, 291, bilj. 30; Jurki, V., 1978, 175-188). Isti se kult izriito navodi na natpisu iz Jesenovika (Degrassi, A., 1933, 381 s fotografijom = Degrassi, A., 1962, 887-889 sa slikom; Degrassi, A., 1936, br. 198; Swoboda, R. M., 1969, 207, br. 19; Degrassi, A., 1970, 625; Jurki, V., 1972a, bilj. 30b; Jurki, V., 1972, 67, tab. 8; Jurki, V., 1974, 7-33, bilj. 36b; Jurki, V., 1975, 298, sl. 4; Vermaseren, M. J., 1978, 100, br. 250;), lokaliteta u dolini rijeke Rae, u blizini granine linije s Liburnijom. Svi ti podaci i neosporene konstatacije govore o veoma jakom helenistikom i orijentalnom utjecaju koji je vladao na podruju Istre od prapovijesti do kasne antike. Osim kulta plodnosti, razvijajui se u raznim dominantnim varijantama specifinih religioznih spoznaja, u antiko se vrijeme na podruju Istre slave brojni autohtoni kultovi enskog roda, koji su se sauvali na natpisima u istom imenskom obliku ili u rimskoj interpretaciji. Tako se pojavljuju boanstva koja su se slavila u autohtonoj histarskoj tradiciji: Borija (Boria), Trita, Nebre (Nebres), Sentona, te Eja (Eia) (Degrassi, A., 1970, 616; Jurki, V., 1972a, 209-210; Jurki, V., 1974, 5; Jurki, V., 1981, 151; Jurki, V., 1983, 8) i Ika ili Ica (esto uz apelativ Augusta) (Jurki, V., 1974, 38; Jurki, V., 1981, 160; Jurki, V., 1983, 9; ael Kos, M., 1999, 70, 73-74; Jurki, V., 2005, 122-124, 137; Matijai, R., 2005, 202) i Irija Venera (Iria Venus)(ael Kos, M., 70-71; Jurki, V., 2005, 128). Ta boanstva stjeu kontinuitet tovanja u rimskoj interpretaciji svojstvenoj rimskom slobodnom religioznom shvaanju. Posebnost ini domae boanstvo s natpisa u Rovinju, koje se istie dvojnim imenom Seiksomnija Leucitika (Seixomnia Leucitica). Potrebno je ipak uoiti da su dedikanti na zavjetnim natpisima uglavnom orijentalci (npr. Evangelus colonorum polensium Boriae V.S.L.M.) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 2; Henzen, G., 1856, br. 5945; Kandler, P., 1855, 172; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 7; Tomaschek, G., 1885, 98; Dessau, H., 1892-1916, br. 4893; Krahe, J., 1929, 24; Degrassi, A., 1970, 616; Jurki, V., 1972a, 210; Jurki, V., 1974, 6; ael Kos, M., 1999, 66, 71-72). U padenom obliku ime Sexomniai Leuciticai, nastavcima u dativu na -ai, ukazuje na utjecaj gramatikih oblika s Istoka, koji je bio uvrijeen u praksi jo u doba Republike. Na to navodi i jezini oblik Polates za stanovnike Pule, stariji po obliku od kasnijih Polentii. Naime, u

11

doba Republike stanovnici Pule nazivani su Polates, a u doba Carstva Polentii (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 29 i br. 642). Poznato je da su se u skladu s rimskom vjerskom tolerancijom autohtona boanstva tovala usporedo sa slubenim rimskim bogovima. Taj je princip bio proiren na transkom, porekom i pulskom ageru, te na dijelu istarske Liburnije u sklopu provincije Dalmacije. Pomnim pregledom autohtonih kultova u antikoj Istri u odnosu na helenistiko i grkorimsko vjerovanje mogu se uoiti dvije bitne znaajke. Autohtoni su kultovi u tijeku svog razvoja u Istri bili pod utjecajem helenistikih vjerovanja na antikom Sredozemlju, a vjerojatno su poprimili neka obiljeja etrurske religije. Prevaga enskih kultova upuuje na jaku tradiciju matrijarhata uope i nadmo matrijarhalnih odnosa prije nastupa vojne demokracije u Histra (Jurki, V., 1983, 15; ael Kos, M., 1999, 63; Jurki, V., 2005, 116-117). Osobito je bilo izraeno tovanje kulta plodnosti i slavljenje roditeljica, zanosilo se plodnou bilja i stoke, tako da su u izvornom obliku dominirala boanstva uvrijeena u lokalnoj tradiciji, koja rimskim osvajanjem poluotoka ostaju priznata u istom autohtonom obliku ili u rimskoj verziji interpretatio romana.

3. Iliro-rimski kultovi Rasprostranjenost, brojnost i specifinost iliro-rimskih kultova u rimsko doba na podruju Istre jedna je od osobitih znaajki razvoja duhovne kulture u ovim krajevima, bilo da su administrativno pripadali Desetoj italskoj regiji Venetia et Histria do rijeke Rae bilo tzv. Liburniji u sklopu provincije Dalmacije. Godina 177. pr. Krista, kada su Iliri bili poraeni u Nezakciju (Nesactium) i od kada poinje gotovo sedmostoljetna vladavina Rimljana istarskim poluotokom, nije i godina definitivnoga duhovnog pokoravanja Ilira. O religioznom ivotu Ilira, posebice Histra i Liburna, koji je vjerojatno bio vrlo raznolik, nisu otkriveni brojni i sauvani mnogi arheoloki materijalni nalazi (Stipevi, A., 1974, 180-218). Poznata je esto spominjana monolitna kamena skulptura ene koja raa, jedini antropomorfni likovni prikaz enskog autohtonog boanstva, Velike majke (Magna Mater), koja personificira u simbolinom smislu kult plodnosti uope (Forlati

12

Tamaro, B., 1925, 116-143; Duhn, F.-Messerschmidt, 1939, 145; Vasi, R., 1965, 151-154; Stipevi, A., 1961; Medini, J., 1976, 185-207: ael Kos, M., 1999, 207).2 Utemeljenu pretpostavku da ova jedinstvena kamena skulptura predstavlja Veliku majku svih bogova podrali su mnogi istraivai ilirskog religijskog fenomena i kultova, iako e ova problematika i nadalje biti otvorena do daljnjih otkria (Jurki, V., 1972, 39.76; Jurki, V., 1972a, 206-223, bilj. 2; Jurki, V., 1974, 9, bilj. 2; Jurki, V., 1975, 285-298). Meutim, specifinost autohtone tradicije Histra i Liburna u duhovnom ivotu u rimsko doba osobito se odraava u ilirskom nejedinstvenom, ali vrlo utilitarnom religijskom sustavu koji je odolijevao nedaama rimske vojne i kulturne ekspanzije, a zasigurno je nadivio nekoliko stoljea dug proces romanizacije u Istri. Na podruju Nezakcija otkriveni su u prolom i naem stoljeu brojni kameni spomenici (Sticotti, P., 1904, 15 i d.; Puschi A., 1905, 3 i d.; Mladin, J., 1966, 28 i d.; Fischer, J., 1983, 2876; Fischer, J., 1984, 9-98; Stipevi, A., 1969, 65-68) i zavjetni rtvenici iz rimskog doba, posveeni ponajprije ilirskim autohtonim enskim boanstvima (Jurki, V., 2005, 39-47). Tako je u ruevinama grada otkrivena votivna ara boici Eji (Eia) koje natpis glasi: Eiae Aug(ustae) L(ucius) Torius Stephanus v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 660). rtvenik je klasine forme, dobre zanatske obrade i pravilnih slova (Puschi, A., 1905, 291; Gnirs, A., 1915, 161-162, br. 445, sl. 116; Forlati Tamaro, B., 1930, 7, sl. 2; Degrassi, A., 1970, 616; Jurki, V., 1972a, 209-210; Jurki, V., 1974, 5; Jurki, V., 1981, 151, sl. 3, bilj. 8; Jurki, V., 1983, 8). Eja se spominje na jo jednoj ari rustinije forme (Kandler, P., 1855, f. 252; Burton, R.F.-Scampicchio, A., 1880, 23; Weisshupl, R., 1895, 18 i d.: Puschi, A., 1905, 292; Degrassi, A., 1970, 616; Jurki, V., 1974, 5-6; Jurki. V., 1981, 151, sl. 4; Jurki, V., 1983, 8, sl. 11). Na njoj je uklesan natpis: Ei(a)e Aug(ustae) sac(rum) Brissinius Ier[---] v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)(Forlati Tamaro, B., 1947, br. 659). Prema B. Forlati Tamaro ti se rtvenici mogu datirati u 2. odnosno u 3. stoljee. Meutim, upravo se na tim rtvenicima moe lijepo pratiti kontinuitet tovanja kulta boice Eje, jer je zavjetni rtvenik Torija iste klasine forme, pravilne kapitale koja je u krajevima trokutasto pravilno izvuena i karakteristina je za pismo 1. stoljea. Zavjetni spomenik to ga podie Brisinije idejno je komponiran u rustinijem bloku kamena vapnenca, neujednaenijeg je pisma kod kojeg onomastikoj formuli nedostaje
2

Veina autora koji su do sada bavili problemom podrijetla i datacije kamene plastike iz Nezakcija, osobito monumentalne skulpture boice koja raa, smatra da je ona formirana pod arhajskim grkim utjecajem i da se moe datirati u 6. ili 5. st. pr. Krista. Za starija istraivanja i dataciju vidi u: Mladin, J., 1966, 5 22.

13

prenomen. Stoga se na osnovi tih znaajki moe datirati u kraj 2. i poetak 3. stoljea (Jurki, V., 1979b, 213; Jurki, V., 2005, 122-123). Likovna interpretacija boice Eje nije poznata. Moda se ona moe prepoznati u reljefu enskog lika isklesanom u medaljonu zabata malog hrama ili grobne cjeline iz Nezakcija (Sticotti, P., 1905a, 213-223, tab. 3/1), nedaleko kojeg su naeni i spomenuti zavjetni rtvenici. Prema koncepciji i tipu frizure, reljef se datira u prvu polovicu 1. stoljea (Matijai, R., 1996, 105-107; Jurki, V., 2005, 124; Jurki, V.- Din, K., 2006, 117-118). U Nezakciju su se tovala i druga enska ilirska boanstva. Jedno od njih je Trita. Zavjetni rtvenik ove autohtone boice zdravlja ili nimfe voda otkriven je na arealu iskopa rimskih termi. Kratak natpis glasi: Tritae Aug(ustae) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 665). U nazivu boice se oituje tzv. interpretatio romana postignuta dodavanjem apelativa Augusta uzviena, jednako kao i u prethodnim sluajevima kod boice Eje. Svakako je u oba sluaja rije o ilirsko-rimskim sinkretistikim enskim boanstvima (Eia Augusta i Trita Augusta). Meutim u Istri ime Trita nije uobiajeno. Moe se prepoznati u imenima s podruja Bosne i Hercegovine, u oblicima Tritan, Tritanon ili Traitano (ael Kos, M., 1999, 73; Jurki, V., 2005, 136). To se ime moe usporediti s imenom Trittian, boanstva Galliae Narbonensis.3 Stoga je jo uvijek ilirsko ili iliro-keltsko podrijetlo ove boice diskutabilno. Zavjetni rtvenik s njezinim imenom iz Nezakcija veoma je rustinog oblika, kakav je i uklesani natpis, te se spomenik moe datirati u 3. stoljee (Puschi, A., 1905, 293; Degrassi, A., 1970, 618; Jurki, V., 1972a, 210; Jurki, V., 1974, 6; Jurki, V., 1981, 153, sl. 6; Jurki, V., 1983, 9). Zanimljiva je pojava tovanja Histrije (Histria), boanstva koje nosi ime regije Deciorum Terrae Histriae. Vjerojatno se ime odnosi na boanstvo koje je nekada bilo zatitnicom cijeloga zemljopisnog podruja (Istre) kao i nastanjenog iteljstva (Histra). To je votivna ara Terrae Histriae, otkrivena nedaleko od rimske ceste koja je vodila iz Nezakcija za Pulu. Natpis na ari glasi: Thala[ssa] [D]eciorum Terrae His[t]riae v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 664). Spomenik je izraen od masivnog vapnenakog bloka, ispisan je krupnim pravilnim slovima, izradio ga je i postavio rob ili robinja. Smatra se da se moe datirati u 1. stoljee (Sticotti, P., 1908, 222, br. 8; Sticotti, P., 1934, 253; Degrassi,
3

O ilirskom podrijetlu imena Tritan i Tritanon vidi: Patsch, C., Wissensch. Mittheilungen aus Bosnien und Herzegovina, 4, 1896, 287; Krahe, J., 1929, 117. Usp. slinost Trite s Trittian, boicom Galliae Narbonensis kod ROSCHER W., 1884, 5, 1210.

14

A., 1970, 618; Jurki, V., 1972a, 210; Jurki, V., 1974, 6, bilj. 8; Jurki, V., 1981, 153; Jurki, V., 1983, 9; Jurki, V., 2005, 126). Histria ili Terra Histria ili Istria, ovisno o rimskoj grafiji, nije se tovala samo lokalno na podruju Nezakcija, ve to je vano i na prostranom istarskom podruju. Tako se jedno mjesto njezina tovanja nalazi u Rovinju ili blioj okolici, gdje joj je bio podignut manji hram (fanum), to se ita s natpisa na epistilu: Histriae fanum, ab C(aio) Vibio Varo patre inchoatum, Q(uintus) Caesius Macrinus perfecit et dedicavit (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 641). Graevina se, prema formi epistila i Gaju Vibiju Varu (Caius Vibius Varus) koji ju je zapoeo graditi, a Cezije Makrin (Caesius Macrinus) ju je zavrio i posvetio4, moe datirati u rano carsko razdoblje (Tomasini, J. P., 1837, 46, 429; Tomasini, J. P., 1654, 83; Orsato, S., 1652, 236; Reinesius, T., 1788, 136; Silvestri, C., 1711, 563; Carli, G. R., 1750, 189; Carli G. R., 1788, 136; Stankovi, P., 1828, 91; Maffei, M. S., 1749, 88, br. 2; Donati, S., 1765, 79, br. 1; Furlanetto, G., 1848, 39, br. 38; Vergotin, B., 1870, 206; Gregorutti, C., 1847, br. 63-64, 261; Kandler, P., 185, 168; Orelli, G.G., 1828, br. 1808; Mommsen, Th., 1872.1877, br. 309; Pais, H., 1888, 6; Sticotti, P., 1908, 222; Degrassi, A., 1970, 618; Jurki, V., 1972a, 210; Jurki, V., 1974, 6; Jurki, V., 1981, 153; Jurki V., 1983, 9-10; ael Kos, M., 1999, 67; Jurki, V., 2005, 126). Miljenja smo da je ovaj objekt podignut u razdoblju ranog carstva i da je bio sastavni dio votivne arhitektonske cjeline, jer je uz njega u 17. stoljeu otkriven i drugi epistil identinog stila, posveen boici Fortuni. Pojava simetrinih dvojnih hramova u Istri nije neobina, jer ih nalazimo i u Puli, na Brijunima (Verige) i u Nezakciju (Jurki, V., 2005, 95-110). Histrija se tovala i u Poreu. Na podruju foruma, osim tzv. Neptunova hrama otkriven je 1845. godine vrlo lijep zavjetni rtvenik koji je posvetila Karminija Priska (Carminia Prisca). Cjelovit natpis glasi: Carminia L. f. Prisca Histriae terrae v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito) (Degrassi, A., 1934, br. 1). Prema formi i natpisu rtvenik se datira u 2. stoljee (Kandler, P., 1843-1844, f. 69; Henzen, G., 1856, br. 5812; Gregorutti, C., 1847, 261; Polesini, F., 1857; Arneth, J., 1850, 297; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 327; Wilmans, G., 1973, br. 53; Dessau, H., 1892-1916, br. 3918; Roscher, W., 1884, 1, 2697; Sticotti, P., 1908, 209, 220; Pogatschnig, A., 1914, 49; Degrassi A., 1970, 619; Jurki, V., 1981, 154, sl. 10; Jurki, V., 1983, 10, sli. 10).

Prema B. Forlati Tamaro Gaj Vibije Var bio je lan etverolanog odbora kovnice quattuorvir monetalis u Rimu 37. g. pr. Krista.

15

Na svim do sada navedenim natpisima autohtono ilirsko boanstvo se spominje pod imenom Histria. Meutim, na votivnoj ari iz Pule ita se natpis: Aeflania Isias Istr[i]ae [v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)] (Forlati Tamaro, 1947, br. 7). Rije je o istom autohtonom boanstvu, s time to je ilirsko ime u prvim stoljeima nakon Krista, kad se datiraju prethodno spominjani natpisi, itano i pisano s H kao Histria, dok se u 3. stoljeu i kasnije, kad se ovaj spomenik moe datirati, upisuje u isto rimskoj formi kao Istria (Kandler, P., 1843-1844, f. 81; Gregorutti, C., 1847, br. 63-64, 261; Kandler, P., 185, 167; Arneth, J., 1850, 296; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 101; Maionica, H., 1879, 44; Degrassi, A., 1970, 619; Jurki, V., 1972a, 210; Jurki, V., 1974, 6; Jurki, V., 1981, 153; Jurki, V., 1983, 9-10; ael Kos., M., 1999, 66.67; Jurki, V., 2005, 40.43, 125-127). Na podruju Pule, starog ilirskog gradinskog naselja, kasnije rimske Pietas Iulia i Colonia Iulia Pola Pollentia Herculanea,5 takoer je otkriveno i sauvano nekoliko votivnih ara iz razdoblja rimske vladavine na kojim se spominju enska ilirska boanstva. Ve ranije spomenuta Eja, koja je slavljena u Nezakciju, tuje se i u Puli. Natpis na zavjetnom rtveniku, datiran prema klasinoj formi i tipu slova u 1. stoljee, glasi: Eiae Aug(ustae) Ant(onia) Severina v(otum) s(olvit) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 3). Spomenik je ve P. Kandler 1846. godine opisao u svom rukopisu (Kandler, P., 1843-1844, f. 14; Kandler, P., 1846, 28; Kandler, P., 185, 166; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 8; Dessau, H., 1892-1916, br. 4892; Henzen, G., 1856, br. 5891; Weisshupl, R., 1901, 189; Degrassi, A., 1970, 616; Jurki, V., 1974, 5-6; Jurki, V., 1981, 151, sl. 11; Jurki, V., 1983, 8, sl. 11). Pred vie od tridesetak godina pronaen zavjetni rtvenik u Dvigradu posveen Eji, u sinkretistikom obliku definiran kao Eia Augusta, upuuje na iri krug tovatelja ove autohtone boice na samoj granici pulskoga i porekog agera. Cjelovit tekst natpisa glasi: Eia Aug(ustae) L. Gn(aeus) Pollent(ius) v(otum) s(olvit) . Zanimljiva je injenica da zavjetni rtvenik boici Eji u sinkretiziranoj formi posveuje Puljanin. Gentilicij Polentius je lokalni pulski naziv za gradske osloboenike i njihove potomke (Marui, B., 1971, 19, tab. 20/1; Jurki, V., 1981, 151, sl. 12; Jurki, V., 1983, 8, sl. 12: ael Kos, M., 1999, 68-70). Na porekom ageru do sada nije utvreno tovanje kulta boice Eje u bilo kojoj formi.

PLIN., Nat. Hist., 3, 129, spominje Pietas Iulia, dok na natpisu naenom u Puli (I.I., X/I, 85) spominje se puno ime grada Colonia Iulia Pola Pollentia Herculanea. Herculanea grad povezuje s Herkulovim kultom i patronom grada. Vie vidi: Forlati Tamaro, B., 1971, 17; Jurki, V., 1984, 25-52; Matijai, R.-Matijai Buri, K., 1996, 39-45,

16

U Puli se u rimsko doba tuju i domaa boanstva prirodnih pojava. Dokaz za to je zavjetni rtvenik posveen Boriji (Boria). Natpis pronaen 1827. godine glasi: Evangelus colonorum Polensium (servus) Boriae v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)(Forlatri Tamaro, 1947, br. 1). Neki smatraju da je Borija boanstvo vjetra, te da odatle potjee i naziv poznatog sjevernog vjetra bure (gr. borras), koji je est u Istri i na Kvarneru (Rosetti, D., 1870, 119; Orti, I. H., 1836, 1-20; Hemzen, G., 1856, br. 5945; Kandler, P., 1943-1844, f.65; Savwlsberg, 1859, 145; Kandler, P., 1855, 172; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 7; Tomaschek, G., 1855, 98; Dessau, H., 1892-1916, br. 4893; Krahe, J., 1929, 24; Degrassi, A., 1970, 616; Jurki, V., 1972a, 210; Jurki, V., 1974, 6). I drugi zavjetni rtvenik slavi jedno boanstvo prirodnih pojava, boicu oluje, olujnih kia i magle Nebre (Nebres od ). Naen je 1876. godine na podruju Marsova polja u Puli, a natpis rustine forme glasi: Nebribus Tertia Aug(usti serva) pro Barbar[a](Forlati Tamaro, B., 1947, br.17). Taj je rtvenik, moda posveen lokalnim nimfama, vaan za popunu poznavanja skale ilirskih boanstava, koja su se tovala u sinkretiziranoj formi u rimsko doba na pulskom ageru (Gregorutti, C., 1876, 108; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 8133; Weisshupl, R., 1901, 189; Sticotti, P., 1914, 123, br. 126; Krahe, J., 1929, 79; Roscher, W., 1884, 3, 69; Conway, R.S., 1933, 2, 219; Degrassi, A., 1970, 618; Jurki, V., 1972a, 210; Jurki, V., 1974, 6; Jueki, V., 1981, 156, sl. 14; Jurki, V., 1983, 11; ael Kos, M., 1999, 74; Jurki, V., 2005, 136). U prikazanom rasponu autohtonih boanstava koja se manifestiraju u istom obliku vlastitog jednolanog imena, istie se izolirana pojava enskog boanstva s dvolanim imenom, otkrivenog u zapadnoj Istri izmeu Rovinja i Bala na pulskom ageru. To je boica Seiksomnija Leucitika (Seixomnia Leucitica), koja se spominje na natpisu datiranom u republikansko doba 1. stoljea pr. Krista, s obzirom na injenicu da se ime dedikanta graanina Pule pojavljuje u svojem najstarijem poznatom obliku: Polates.6 Natpis glasi: Seixomniai Leuciticai Polates (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 642). Zanimljivo je da se padeni nastavak u genitivu i dativu ne pie ae ve ai. Prema R. S. Conwayu i G. Tomascheku ovom se boanstvu moe pripisati keltsko podrijetlo (Conway, R. S., 1933, 219; Tomaschek, G., 1885, 95 i d.). injenica je da se ova boica na podruju cijele Istre pojavljuje samo u tekstu na ovoj ploi, te se teko moe odrediti karakter samog boanstva (Kandler, P., b, ff. 30.32; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 8185; Mnsterberg, R.-Patsch, C., 1892, 58; Dessau, H., 1892-1916, br. 4890; Degrassi, A., 1970, 618; Jurki, V., 1972a, 210; Jurki, V., 1974, 6; Jurki, V., 1981, 156; Jurki, V., 1983, 1; Jurki, V., 1985, 281; Jurki, V., 2005, 43, 135).
6

O formi Polates posebno vidi u : Forlati Tamaro, B., 1947 (Praefatio, VIII).

17

Na istonoj obali Istre, od rijeke Rae (Arsia) do Trsata (Tarsatica), na podruju tzv. ilirske Liburnije, pojavljuju se u natpisima brojna jednolana enska imena lokalnih boanstava. Veina ih je otkrivena na municipalnom ageru rimske Albone (Labin), na kojem je ustanovljeno postojanje niza utvrenih ilirskih gradina.7 Najee i najtovanije boanstvo na labinskom podruju Liburnije jest boica Sentona koja se u Labinu i okolici spominje na tri zavjetna rtvenika. Jedan je otkriven u gradu davne 1881. godine, nije poznato gdje se danas nalazi, ali je sauvan tekst natpisa: Geminus Boninus Hostiducis Sentonae v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito) (CIL, III, 10075; Sticotti, P., 1908, 226; Corelli, M., 1937, br. 12; Degrassi, A., 1970, 618; Jurki, V., 1972a, 210; Jurki, V., 1974, 6, bilj. 18b; Jurki, V., 1981, 158; Jurki, V., 1983, 12). Iz okolice Labina je takoer zavjetni rtvenik s natpisom: Sentonae sacrum Tullia Fusca v(otum) s(olviti) (CIL, III, 2910; Degrassi, A., 1934a, 113; Corelli, M., 1937, br. 24; Degrassi, A., 1970, 618; Jurki, V., 1972a, 210,; Jurki, V., 1974, 6, bilj. 183; Jurki, V., 1981, 158, sl. 18; Jurki, V., 1983, 12; Jurki, V., 2005, 132). Trei natpis posveen ovoj autohtonoj boici nalazi se na maloj ari otkrivenoj 1961. godine, koji je jednostavan i jasan, bez ligatura, s naglaenim T i I longa. Interpunkcije su izvedene trokutnim tokama. Natpis glasi: Sentonae sacr(um) C(aius) Vibius Florus v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito) (CIL, III, 2909; Oreb, F., 1967, 41; Medini, J., 1973, 130; Jurki, V., 1983, 12, sl. 17; Jurki, V., 1983, 12, sl. 21; Jurki, V., 2005, 132; ael Kos, M., 1999, 75; Jurki, V., 2005, 43-45). Spomenik se prema obliku i natpisu moe datirati u 1. ili 2. stoljee. Vano je uoiti, da se na uem teritoriju izmeu Labina (Albona) i Plomina (Flanona) vrlo intenzivno tovala Sentona, te na tom zemljopisnom podruju sigurno treba traiti iskonski centar kulta ovoga autohtonoga ilirskog boanstva. Na takav zakljuak navodi nalaz veeg broja zavjetnih rtvenika posveenih toj boici. Iznad plominskog zaljeva naena je mala ara s uklesanim zavjetnim natpisom: Sentonae [S]il[ic]ia v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito) (CIL, III, 10076; Forlati Tamaro, B., 1928, 405; Corelli, M., 1937, br. 5; Degrassi, A., 1970, 618; Jurki, V., 1972a, 210; Jurki, V., 1974, 6, bilj. 18c; Jurki, V., 1981, 158; Jurki, V., 1983, 12, sl. 20; Jurki, V., 2005, 131), koja se takoer moe datirati u 1. ili 2. stoljee. U Plominu je naen zavjetni rtvenik, koji se danas
7

O graninom podruju provincije Dalmacije (Liburnija) i Desete italske regije Venetia et Histria vidi vie u: Degrassi, A., 1954, 1 189.

18

nalazi u Rijeci: Sentonae Felix Aug(usti) n(ostri) [v(otum)] s(olvit) l(ibens) m(erito) (CIL, III, 2901; Kandler, P., d, f.38; Sticotti, P., 1910, 167; Degrassi, A., 1970, 618; Jurki, V., 1972a, 210; Jurki, V., 1974, 6; Jurki, V., 1981, 158; Jurki, V., 1983, 12; Jurki, V., 2005, 134). Godine 1928. iskopan je nedaleko od regionalne ceste u Plominu rtvenik sa zavjetnim natpisom: Senton(a)e Sex(tus) Aem(ilius) v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito) (CIL, III, 2900; Forlati Tamaro, B., 1928, 405; Degrassi, A., 1970, 618, bilj. 27; Jurki, V., 1981, 158, bilj. 29; Jurki, V., 2005, 133), koji je datiran u gotovo isto vrijeme kao i prethodni: u prijelaz iz 1. u 2. stoljee. Iz Plomina vjerojatno potjee i mali zavjetni rtvenik koji se nalazi uzidan u vanjskom zidu crkve sv. Jerolima na Trsatu. Zabiljeeni tekst prema P. Kandleru glasi: Sentonae Eutychus v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito) (Mommsen, Th., 1972-1877, br. 3026; Kandler, P., 1855, 555; Kandler, P., d, f.38 s opaskom napisanom rukom T. Licijanija; Sticotti, P., 1904, 226; Degrassi, A., 1942, 1912; Jurki, V., 1981, 158, bilj. 29; Jurki, V., 2005, 134). Kult autohtone boice Sentone tovan je i u sredinjoj Istri, na granici porekog agera u sklopu Desete italske regije, nedaleko od Pazina. Votivna ara naena u zimi 1943/1944. godine u Katunima kod Boljuna vjerojatno je pripadala malom sacelumu kojeg su arhitektonski ostaci vidljivi i danas. Natpis glasi: Sentonae Silicius Rufus d(ono) d(edit) (Mlakar, ., 1957, 461-462, sl. 30; Jurki, V., 1981, 158, sl. 20; Jurki, V., 1983, 12, bilj. 30, sl. 20; Jurki, V., 2005, 133; Matijai, R., 2005, 202-203). rtvenik je bio ukraen na bonim stranama, ali se reljefni prikazi danas teko razabiru, pa je gotovo nemogue odrediti poblie oznake boice ili njezinih dedikanata. Budui da je na ovom dijelu istarskog podruja, u Labintini, ipak najbrojnije zastupljeno ensko boanstvo Sentona, nepoznata obiljeja i znaenja, ono bi se, prema W. Roscheru, gotovo moglo izjednaiti s Herom, iji je rtvenik 1870. godine naen nedaleko od Brijana kod epia (CIL, III, 8126; De Franceschi, C., 1889, 177; Corelli, M., 1937, br. 10; Jurki, V., 1978a, 40). Prema D. Holderu, ovo bi boanstvo moda moglo biti keltskog podrijetla, no za takvu pretpostavku smatra se jo uvijek ne postoje dovoljni arheoloki dokazi, a onomastike studije za istarsko podruje nisu u potpunosti izvrene i usustavljene(Jurki, V., 2005, 43-44, 47; Matijai, R., 2005, 201-202). Na uskom priobalnom podruju istone Istre poznata su nam druga autohtona boanstva ije se tovanje protegnulo i u rimsko doba. Tako se Jutosika (Iutossica) spominje na zavjetnom rtveniku naenom 1886. godine u Labinu, iju je zavjetnu posvetu proitao P. Kandler: 19

(T(itus) Granius Voltimes(is) f(ilius) Rufus Iutossicae v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito) (CIL, III, 10074; Dessau, H., 1892-1916, br. 4884; Sticotti, P., 1908, 226; Corelli, M., 1037, br. 34; Jurki, V., 1972a, 210, bilj. 18; Jurki, V., 1974, 6; Jurki, V., 1981, 158.159; Jurki, V., 1983, 13; Jurki, V., 2005, 135; Matijai, R., 202-203). Ajitika (Aitica) je poznata prema natpisu na rtveniku otkrivenom oko 1947. godine u Rapcu, gdje se spominje kao Augusta: Aiticae Aug(ustae) T(iti) Gavilli(orum) Voltimes [](Jurki, V., 1972a, 210; Jurki, V., 1974, 6, bilj. 20; Jurki, V., 1981, 160; Jurki, V., 1983, 13, bilj. 33). Zanimljivo je boanstvo Ika (Ica), ije identino ime i danas nosi naselje nedaleko od Rijeke. Podruje ispod Uke poznato je po brojnim izvorima slatke vode, te se ovim imenom moda nazivala lokalna nimfa izvora i voda. Dosada su poznata dva zavjetna rtvenika posveena ovoj boici: jedan naen ispod plominskog katela (Flanona), a drugi u Puli (Pola). Plominska ara s posvetom Iki (natpis glasi: Ica) nalazila se uzidana iznad izljeva za vodu s jednog izvora (Mommsen, Th., 1872-1877, br. 3031; Sticotti, P., 1908, 226-227; Degrassi, A., 1934b, 899; Degrassi, A., 1970, 617; Jurki, V., 1972a, 210, bilj. 18; Jurki, V., 1981, 16, bilj. 34; Jurki, V., 1984, 6, bilj. 19a; Jurki, V., 2005, 137; Matijai, R., 205, 202). Druga ara posveena istom boanstvu otkrivena je 1954. godine u Puli, te se na jednoj bonoj strani razabire u oteenom reljefu lik enske osobe zaogrnute u kratki hiton sa srpom pod maslinovim stablom ili palmom, a na drugoj strani se nalazilo stablo s nekoliko neidentificiranih predmeta. Natpis glasi: Ike Aug(ustae) sac(rum) Vesid(ius) Urs(us) v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito) (Jurki, V., 1974, 38, bilj. 19b; Jurki, V., 1981, 160, sl. 23; Jurki, V., 1983, 9, sl. 12; ael, J.-Marui, B., 1984, 305, br. 15; Tassaux, F., 1997, 78; ael Kos, M., 1999, 70; Jurki, V., 2005, 137; Matijai, R., 2005, 202). Na temelju ovog izoliranog nalaza u Puli teko je utvrditi je li se Ika tovala u gradu od prapovijesti do rimskog doba ili je samo nepoznati dedikant s drugog podruja donio sa sobom spomenik i vjerovanje u ovo autohtono ilirsko boanstvo. S ovim zavjetnim tekstom datiranim u 2. stoljee moe se ipak tvrditi da se kult Ike tovao i u Puli, a sauvani dio reljefa (i jedini moda ikonografski prikaz autohtone boice) upuuje da je bila zatitnica maslinarstva i plodova. Stoga je i prikazana uz maslinu kao i genij u Silvanovom kultu iz Buzeta. Sigurno se Iku treba povezati s nekom od rimskih boica plodnosti i poljodjelstva. Autohtono boanstvo je takoer Irija (Iria), kojoj je zavjetna posveta u diviniziranom obliku otkrivena u Plominu glasi glasi: Iriae Aug(ustae) in memoriam Vibiae Portiae matris Aquilia Q. f. Colatina d(ono) d(edit) (CIL, III, 3032; Sticotti, P., 1908, 226-227; Matijai, R., 20

2005, 222). U tzv. interpretatio romana asimilirana je s Venerom, budui da se na votivnom natpisu iz Jesenovika, u dolini rijeke Rae, na granici izmeu Liburnije i Desete italske regije Venetia et Histria, pojavljuje u obliku Iria Venera (Iria Venus). Natpis glasi: Iri(a)e Veneri C(ai) Vale(rii) Optati f(ilia) Felicula v(otum) l(ibens) m(erito) (Degrassi, A., 1936, br. 197; Kandler, P., 1843-1844, 56; Kandler, P., 1846, 12; Kandler, P., 1855, 487; Kandler, P., a, f.4; Kenner, F., 1867, 214; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 3033; Roscher, W., 1884, 319; Ruggiero, de H., 1922, 85; Jurki, V., 1972a, 213; Jurki, V., 1974, 1, bilj. 47; Jurki, V., 1981, 160; Jurki, V., 1983, 14; ael Kos., M., 1999, 70-71; Jurki, V., 2005, 128; Matijai, R., 2005, 202). Na temelju tih dvaju poznatih podataka zakljuuje se da je Irija bila domae ilirsko boanstvo koje je svojstvima bilo slino boici Veneri. tovala se iskljuivo na istonoj obali Istre, budui da se na zapadnoj obali ne nalaze votivni natpisi iz rimskog doba koji bi upuivali na njezino tovanje. Kada se govori o ilirsko-rimskom sinkretizmu koji se pojavljuje u kultu Irije Venere, Eje Auguste i Ike Auguste, svakako treba naglasiti specifinost tovanja Minerve Flanatike (Minerva Flanatica) na porekom ageru i Minerve Polensis (Minerva Polensis) u Puli. Zavjetni rtvenik posveen Minervi Flanatici iz Monsalea kod Porea upuuje na autohtono boanstvo koje je identificirano i zamijenjeno s italskom Minervom. Zavjetni tekst glasi: [M]inervae

[F]lanaticae [sa]crum []dius Bassus [ex] v(oto) quot a dea pe[tit] consecutus (Degrassi, A.,
1934, br. 194; RFC, n.c.m X, 1932, 87; AMSI, 42, 1931, 381; Degrassi, A., 1962d, 875; Degrassi, A., 1970, 625; Jurki, V., 1981, 160-161, sl. 25; Jurki, V., 1983, 14, sl. 25; Jurki, V., 2005, 154). Vano je naglasiti da je rije o Minervi Flanaana. I u ovom sluaju kao i kod kulta Ike zanimljiva je pojava prenoenja autohtonog kulta s istone na zapadnu obalu Istre. Moe se pretpostaviti da se radi o doseljeniku koji je svoje lokalno boanstvo tovao u novoj postojbini poistovjetivi ga s italskom boicom koja se tovala na zapadnoj obali Istre, naroito u Puli. Budui da se Minerva tovala s epitetom Flanatica, u ovom se sluaju uoava interpretatio romana nekog autohtonog liburnskog kulta slinog ili istog znaenja kao to je i rimski Minervin kult. Pod tom pretpostavkom mogu se i u interpretatio romana Minervae Polensis oekivati autohtone religijske osnove. Slubeni epitet Minerva Polensis ili Polatica, navod na jednom natpisu publica religio, naziv jedne inzule grada Pule insula Minervae, potom podaci o brojnim robovima Minerve i pojava cognomina Minervae, Minervinus, Minervianus otkrivenih na nekim pulskim napisima,

21

upuuju na pravo znaenje ovog sinkretiziranog kulta u Puli (Medini, J., 1972, 189; Jurki, V., 1981, br. 160; Jurki, V., 2005, 46, 153). U tom mnotvu ilirskih i sinkretiziranih ilirsko-rimskih boanstava osobito se izdvaja muko epihorno boanstvo Melosok (Melosocus). Numen Melosocus pojavljuje se u sinkretistikom obliku kao Melosocus Augustus u natpisu sa zavjetnog rtvenika iz okolice Krnice, podruja koje je pripadalo municipiju Nezakcija, a ujedno je bilo granino podruje prema Liburniji. Natpis glasi: Numini Melosoco Aug(usto) sacrum Cn(aeus) [P]apiriu[s] Eumelu[s] ex voto (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 661). Th. Mommsen ime boanstva derivira od nekog histarskog gentilicija koje zavrava na ocus, dok A. Gnirs smatra da je Melosocus bio naziv neke rijeke, izvora ili brda. U ovom je sluaju ipak rije samo o lokalnoj i izoliranoj pojavi nekog boanstva, premda se ono naziva izriito numen to nije sluaj kod ostalih enskih boanstava (Franceschi, de C., 1866, br. 13; Kandler, P., 1843-1844, 103, 105, 106; Buttazzioni, C., 1870, 18; Buttazzioni, C., 1888, 459; ommsen, Th., 1872-1877, br. 8127; Weishupl, R., 1895, 20; Schiavuzzi, B., 1908, 92; Sticotti, P., 1908, 225; Degrassi, A., 1970, 617; Jurki, V., 1972a, 210; Jurki, V., 1974, 6; Jurki, V., 1981, 162-164, sl. 26; Jurki, V., 1983, 15, sl. 26; Jurki, V., 1985, 279; ael Kos, M., 1999, 74-75; Jurki, V., 2005, 46-47, 128-130). Poznata su jo dva zavjetna rtvenika ovog autohtonog boanstva iz okolice Krnice: prvi je naen 1900. godine s natpisom: Me[l]osoc[o] Aug(usti servus) ili (libertus) (Forlati Tamaro, B. 1947, br. 661; Schiavuzzi, B., 1908, 92; Sticotti, P., 1908, 223; Degrassi, A., 1970, 617; Jurki, V., 1972a, 210; Jurki, V., 1970, 6; Jurki, V., 1981, 162-164, sl. 26; Jurki, V., 1985, 279; Jurki, V., 2005, 129), drugi je otkriven u podzemnoj jami Golubinina 1999. godine s natpisom pisanim grkim pismom: Theo Melisoco Silouester apodus thusian. 1999, 74). Na podruju Istre registriran je i lokalni genij izrazito uskog zemljopisnog kruga i vanosti. Rije je o geniju Barbulana (Genius Barbulanus), veoma rustinog malog zavjetnog rtvenika s kraja 1. stoljea, na kojem se razabire tekst: Genio Barbulani P. Fl(avius) D[io]medes (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 711). Spomenik je naen 1942. godine na breuljku uz crkvu sv. Petra (Mirabella Roberti, M., 1949a, 275; Degrassi, A., 1970, 621 Jurki, V., 1980, 27; Jurki, V., 1981, 164; Jurki, V., 1983, 15, sl. 27; Jurki, V., 1983a, 111; Jurki, V., 2005,
8 8

Dedikant je

Silvester, latinskog imena, vjerojatno Italik, ali Grk rob po govornom izriaju (ael Kos, M.,

Izvjetaj Arheolokog muzeja Istre br. 513 99 (K. Buri-Matijai i R. Matijai) od 6. 05. 1999. Zahvaljujem na podacima.

22

125), koji je bio ilirska gradina s kontinuiranim naseljem do srednjeg vijeka. Naselje je unitila kuga, a nalazilo se na pola puta izmeu Medulina i Pule. U srednjovjekovnim zapisima lokalitet je nazvan Barbolanum a danas ga zovu Barbulan. Mnotvo enskih autohtonih kultova otkrivenih na istarskom poluotoku upuuje na postojei matrijarhat u ilirsko doba koji se u tradiciji nasluuje i u doba rimske dominacije Istrom. U postojeem matrijarhatu boanstava postojala je odreena hijerarhija koja se odraava u brojanoj prednosti Sentoninog i Ejinog kulta nad ostalim sporadinim, usko lokalnim boicama i nimfama. Zanimljivo je uoiti da se Sentona najvie pojavljuje na Labintini (Liburnija), ali sporadino i u sredinjoj Istri, dok se tovanje boice Eje pojavljuje na pulskom i nezakcijskom ageru u junoj Istri. Nakon pregleda autohtonih boanstava kojih su se imena sauvala u natpisima na zavjetnim rtvenicima rimskog doba june i jugoistone Istre, a samo mjestimino na zapadnoj obali i u sredinjoj Istri, moe se zakljuiti da je starosjedilaki ilirski (histarski) element ostao duboko vjeran svojim religioznim tradicijama, prapovijesnim i protopovijesnim, preteito poljodjelskim i seoskim, premda ih je u pojedinim sluajevima sinkretizirao s italskim oficijelnim kultovima takoer izvorno temeljenih na ruralnim i ratarskim osnovama i prilagodio novim religioznim prilikama. Lokalna tradicija domaih kultova u rimsko doba svakako je bila veoma snana, jer se nailazi na pojavu kad i koloni, osloboenici i robovi, osobito orijentalci, izraeni kao dedikanti, prihvaaju tovanje kultova zateenih i uvrijeenih na tlu nove postojbine. Svi oni, s jedinim ciljem i svrhom da si osiguraju bolje uvjete ivota i rada, stavljaju se i pod zatitu domaih kultova, koji su egzistirali uz rimske oficijelne kultove u Istri. Kontinuitet tovanja ovih kultova zadrava se do razdoblja kasne antike i gotovo paralelno egzistira s orijentalnim kultovima sve do pojave kranstva (ael Kos, M., 1999, 78-80; Jurki, V., 2005, 47, 55-56, 116-117; Jurki, V., 2005a, 275-278).

4. Antika boanstva na raskriju poganstva i kranstva Povijesni i drutveno-politiki tijekovi od 3. do 5. stoljea na podruju Istre, posebice na pulskom ageru, zbivaju se zbog njezina osobita zemljopisnog poloaja u sjevernojadranskom

23

bazenu pod specifinim uvjetima. Unutarnji dinastijski sukobi, koji zapoinju ve u doba nasljednika Konstantina Velikog (280.337. g.), a nastavljaju se preko Teodozija Velikog do Honorija, Gale Placidije i Valentinijana III. sve do konanog raspada Zapadnoga Rimskog Carstva, pogorani su sve eim ruilakim i pljakakim provalama barbara, ali i naizmjeninom vjerskom netolerancijom izmeu pogana i krana tijekom cijelog 4. stoljea.9 Na istarske drutveno-socijalne i politike i vjerske promjene najvie su utjecali upadi Zapadnih Gota pod vodstvom Alarika (403. g.) i osvajaki pohod Huna pod vodstvom Atile (452. g.), kada je opljakana, poruena i spaljena Akvileja Marui, B., 1967, 5). Tijekom tih previranja i nedaa pojavljuje se i kranstvo kao jaka vjerska, gospodarska i politika snaga razdirana unutranjim trzavicama, borbom protiv Arijanaca, Pelagijanaca i ugroena stalnim progonima. Poganstvo, premda vrlo uzdrmano u svojoj religioznoj osnovi razliitim promjenama, progonima i u gospodarskom izvoritu konfiskacijom dobara i pljakom riznica hramova, posebice za vrijeme vladavine Honorija i njegovih nasljednika doivljava u ovom razdoblju posljednje uspone prije konanog nestajanja (Labriole, de P., 1934; Balducci, C.A., 1935, 243 i d.; Bonner, C., 1942, 171 i d.; Bloch 1945, 199 i d.; Demougeot, E., 1952, 83 i d.;. Thompson, E.A., 1963; Thouvenot, S., 1964, 682; Dodds, E.R., 1970, 16 i d.; Mazzolani, L.S., 1975, 5 i d.). Njegovi posljednji nositelji bili su malobrojni latifundisti i koloni, patriciji i senatori, poneki vojskovoa ili car uzurpator (npr. Julijan Apostata, 361 363. g.; Eugenije, 392 394. g.; Prisk Atal, 409 410. g.; Ivan, 423 425. g. kojeg je ubila Gala Placidija, 425 455. g.; magistri militum Ecije i Bonifacije za vladanja Valentijana III., 425 455. g.). Takvo nemirno razdoblje kasne antike odrazilo se i na ivot istarskih itelja. Bojazan od provale i pljake barbara oitovala se u Puli proirivanjem, pojaavanjem i nadozidavanjem gradskih zidina preteno antikim spolijama, a na graninom podruju pulskog agera izgraen je cijeli obrambeni sustav straarnica i utvrenih naselja (npr. Bale (Vallis), Dvigrad (Duo Castra), Stari Goan), te kastruma (Mons Parentinus kod Dvigrada, Mutvoran) i kula (Klenovac, Straa). (Jurki, V.-Din, K., 207, 117-130). Kao posebne straarnice i osmatranice na prometnom smjeru od Pule do Trsta (via Flavia) isticali su se Sv. Lovre Pazenatiki, a na
9

Konstancije II. (337 361.g.), sin Konstantina Velikog, uvjereni arijanac, nije proganjao pogane i cijenio je rimske starine; Julijan Apostata (361 363. g.), njegov nasljednik, ponovno je elio uspostaviti sjaj poganstva i ukinuo je beneficije Milanskog edikta. Za razliku od njih, Gracijan (367 383.g.) kao sin i nasljednik Valentinijana, nije bio vjerski trpeljiv i prvi je od careva odbacio naziv pontifex maximus oduzimajui time poganstvu slubenu podrku drave. Osobit progon pogana provodio je Teodozije Veliki do svog Edikta 392. g. Meutim, istodobno se pojavljuje Eugenije (392 394. g.), poraen u Bitci kod Ajdovine, koji je ponovno u Senat smjestio veliki kip Viktorije, istiui na taj nain snagu poganstva. Rutilije Namacijan i Zosim u svojim djelima oivljavaju poganstvo i prikazuju pad Rima kao odmazdu i kaznu za otpadnitvo i naputanje poganstva. Padom Rima i upadom Alarika, poganstvo opet ponovno jaa u Sjevernoj Africi.

24

zapadnoj istarskoj obali utvreni gradovi: Pula (Pola), Rovinj (Rovigium), Vrsar (Ursaria), Pore (Parentium), Novigrad (Emonia), Umag (Humagum), Sipar (Siparis), Piran (Piranon), Kopar (Capris) i Trst (Tergeste). Sjeveroistono od Dvigrada evidentirana su u to doba utvrena naselja: Pian (Pedena), Motovun (Montona), Buzet (Pinguentum) i V. entur. Upravo je tako utemeljen zatvoren krug sustava utvrenja sredinje Istre. Istono od Starog Goana i Mutvorana nalazili su se takoer gradovi opasani obrambenim zidinama: Labin (Albona) i Plomin (Flanona), a na sjeveru Boljun i Kastav (Castra) sve do granice prema Trsatu (Tarsatica) (Marui, B., 1967, 5; Marui, B., 1975, 343, 346, sl. 6; Jurki, V., 2000, 9-20). Navoenjem ovih fortifikacijskih toaka jasno je da je Istarski poluotok u razdoblju od I3. do 5. stoljea bio sustavno pokriven brojnim utvrenjima, koja su svoj kontinuitet i znaenje sauvala sve do srednjeg vijeka (Marui, B., 1995, 9 i d.). Meutim, osim izgradnje takvih pojedinanih i lanano vezanih utvrda, stare rimske gospodarske vile postupno mijenjaju izvorni graditeljski oblik i namjenu, te se adaptiraju za zatitu i utvruju ziem ili u njihovoj blizini nastaju naselja zbijenog tipa, koja su u osnovi prethodnica klasinih srednjovjekovnih sela. Tako Istra gubi antiku ruralnu ili urbanu shemu, te se postupno pretvara, u skladu s promjenom politikih i drutvenih tijekova i razvojem kolonatskog sustava u tipinu srednjovjekovnu Istru, unato tomu to su se uhodane tradicije antikog gospodarstva i naina ivljenja zadrale sve do 6. stoljea, tj. do vremena bizantske dominacije poluotokom i tada posljednjim procvatom post-antikih gospodarskih, kulturnih i duhovnih tradicija. Najoitiji primjer kontinuiteta antikog naslijea i nastupa novih drutvenih i gospodarskih odnosa moe se, prema arhitektonskim i arheolokim nalazima, uoiti u kastrumu na Brijunima (Mlakar, ., 1956; Marui, B., 1967, 6; Marui, B., 1973, 68; Marui, B., 1975, 338; Begovi, V.-Schrank, I., 2006, 95-104; Vitasovi, A., 2007, 157-210). Ista situacija bila je vidljiva u naseljima na Viuli kod Medulina (Jurki, V., 1980, 20 i d.; Jurki, V.-Din, K., 2006a, 473-487; Jurki, V., 2007, 473-478), Barbarigi oko tzv. valbove vile i uljare (Schwalb, H., 1902; Gnirs, A., 1924, 147-148; Mlakar, ., 1956, 25-26; Marui, B., 1975, 340)., kod uride (Uji, ., 2007, 23-29), na Pelietima (Din, K., 2005a, 9-27; Din, K., 2007, 120-134; Din, K., 2006a), 5-15), Sorni (Marui, B., 1975, 340; Jurki, V., 1981a, 88-90; Matijai, R., 1998, 91 i d.), ervar Portu (Jurki, V., 1978b, 263-298; Jurki, V., 2005b, 29-51), Sipru (Marui, B., 1962, 168; Jurki, V., 1981a, 81-83), Katoru (Silvestri, E., 1903, 428-434; Degrassi, A., 1962e, 821; Benedetti, A., 1973, 47; Marui, B., 1975, 432; Matijai, R., 1998, 293 i d.). 25

*** Kada se govori o kontinuitetu antikih kultova na podruju Istre kao dijelu duhovne kulture na prijelazu u kasnoantiko doba, tada se misli na skup posljednjih relikata tovanja poganskih kultova koji su, s obzirom na ustaljene tijekove ivota, osobito na veim zemljinim posjedima i latifundijama, egzistirali tijekom 4. stoljea sve do Teodozijeva edikta 392. godine. Budui da su se u 4. i 5. stoljeu na vlasti u rimskoj dravi mijenjali vladari, koji su bili ili pristae poganstva ili nositelji kranskih zasada, nije nikakvo udo da su itelji pomalo specifinog istarskog podruja na razmei Zapadnoga Rimskog Carstva i provincija, gdje su antike tradicije bile veoma jake i duboko utemeljene u materijalnoj i duhovnoj kulturi, zadrali svoja vjerovanja u ukorijenjena poganska boanstva. Oni nastavljaju vjerovati u grko-rimska i orijentalno-rimska boanstva, genije i mane, lokalne epihorne bogove i polubogove, iako se javno ne opiru prodoru kranske misli i vjerskih propovijedi. Osloboenici i koloni u sklopu cjelokupnih drutveno-socijalnih i politikih odnosa smatraju da samo antiki provjereni bogovi mogu spasiti Carstvo, koje uslijed stalne smjene vladara pod naletom barbara i razdirano unutranjim dinastijskim borbama, socijalnim i vjerskim suprotnostima postupno nestaje i gubi svoju kohezijsku mo. Svakako i kroz ovaj aspekt kao esencijalni odnos treba sagledati kontinuitet postojanja staroga autohtonoga ilirskog duha u romaniziranom domaem ivlju, duboko uvrijeenoga u starosjediocima i udomaenim histriziranim i liburniziranim pridolicama, koji se odrao u Istri unato svim rimskim administrativnim mjerama i civilizacijskim utjecajima. Narod u Istri poprimio je tua vjerovanja, ali je zadrao i svoja domaa i nametnuo ih rimskim i orijentalnim doljacima. Upravo takva autohtona vjerovanja u simbiozi s rimskim kultovima, dala su vrstu potku za religioznu osnovu koju nadirue kranstvo u veem dijelu Istarskog poluotoka teko sublimira. Kranstvo, koje krvavo prodire u Istru tijekom 4. stoljea, dobiva svoje martire, Germana u Puli, Maura i Eleuterija u Poreu, ali u osnovi teko mijenja poganske obiaje. Pogrebni ritusi i inventar kasnoantikih grobova sve do kraja 4. stoljea, rjeito govore o paralelnom postojanju poganstva i kranstva u Istri kroz cijelo ovo razdoblje. Sigurno je da se u Istri kranstvo afirmiralo u 5. stoljeu, jer je poznato da su tada Pula i Pore ve bili biskupska sredita. Meutim, poeci kranstva u tim istarskim gradovima i njihovim agerima (ager Polensis i ager Parentinus), vjerojatno potjeu iz 4. stoljea. Na to nas 26

upuuju pisane legende o ve spomenutom pulskom kranskom mueniku sv. Germanu i porekom sv. Mauru, te postojei spomenici starokranske arhitekture.10 Relativno kasnoj afirmaciji kranstva u cijeloj Istri prethodilo je stoljee u kojem je antiko poganstvo uporno branilo steene religijske pozicije. O tome svjedoi, osim grobnih nalaza u poznatim nekropolama Pule, arhitektura grobova u obliku kamenih sarkofaga, kosturni i zidani grobovi obloeni ploama, to s obzirom na poznate pogrebne obiaje upuuje na izrazito pogansko obiljeje (Matijai, R., 1991b, 5 i d.). Paganor na Velom Vrhu kod Pule ve samim svojim nazivom ukazuje na pretpostavljeno pogansko sredite (Schiavuzzi, B., 1908, 91171), gdje su otkriveni i poganski sarkofazi (Franceschi, de C., 1933, 35-48; Marui, B., 1959, 49-58; Marui, B., 1963, 258-260). Osim pulskih nekropola, kasnoantiki grobovi otkriveni su na podruju agera na Brijunima, Vianelu, u Faani, Lakui i Betegenici kod Peroja, u Ovjaku kod Marane i Viuli kod Medulina (fus), Glavici kod oia i u kicinima kod Juria (fus). Nalazi kasnoantikih grobova na zapadnoj istarskoj obali poznati su iz starije literature (sv. Ivan Kornetski juno od Umaga) (Degrassi, A., 1929, 401), dok su novim arheolokim istraivakim radovima otkriveni grobovi u Juralima kraj Rovinja, Glavici kod Soia, Krpinjanu kod Novigrada i Mulindriji kod Porea (Marui, B., 1973, 63, bilj. 3). U kontinentalnoj Istri kasnoantiki grobovi registrirani su na Kacavancu nedaleko od Dvigrada (Marui, B., 1970, 746). U to je doba Istra bila poprite pohoda Licinija (308 324. g.), koji pokuava ponovno uvrstiti poganstvo, o emu govore natpisi iz Pule: Imp(eratori) C(a)esa(ri) Val(erio) Liciniano Licinio Pio Felicio invicto Aug(usto) res p(ublica) Pol(ensium) d(evota) n(umini) m(aiestati) (que) e(ius) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 45) i Porea: Imp(eratori) [Caes(ari) V]alerio [Licini]ano [Licinio] Pio F(elici) Invicto Aug(usto), p(ontifici) m(aximo), trib(unicia) p(otestate) III, con(suli), p(atri) p(atriae), proco(nsuli) r(es) p(ublica Parentinor(um) d(e)v(ota) nu(mini) mai(estati) q(ue) aeius (Degrassi, A., 1934, br. 7), te nalaz enturske ostave moneta (Jelonik, A., 1973, 1-224; Jelonik, A.-Kos, P., 1983, 1-93) kao i ostave iz razdoblja vladavine cara Konstancija II. (337 361. g.) iz Trogrle peine pokraj sela Majkusi nedaleko od terne (Bai, B., 1977, 151 i d.), koji su oiti dokazi nesigurnih drutvenih i vojno-politikih prilika na istarskom tlu.

10

O prvim poecima kranstva i mueniku sv. Germanu, vidi: Marui, B., 1967, 9; Marui, B., 1978. O poecima kranstva i martiriju Maura i Eleuterija kao i podatke u starijoj literaturi: onje, A., 1971.

27

Posljedice nemirnih vremena odraavaju se i u umjetnosti, koja se formira i pojednostavljuje ne samo u idejnoj interpretaciji i stilistici izrade objekta, ve i u neophodnom umijeu zanatske obrade kamena i bronze. Portretna i statuarna umjetnost dosee u to doba maksimalne dimenzije odraavajui psihu ovjeka, njegovu ekspresiju i poimanje vanjskog svijeta koji ga okruuje i propada (Gerhe, F., 1973, 51). Glavni duhovni poticaj istarskim iteljima u borbi da se odre i preive u takvim tekim i nesigurnim vremenima bila je njihova vjera. Jedan dio istarskog stanovnitva prihvatio je kransku religiju, dok je drugi zadrao stara poganska vjerovanja proeta dominacijom orijentalnih i sinkretiziranih kultova. Upravo u tom vremenu rustifikacije i simplifikacije sadraja i motiva, duhovne apoteoze shvaanja vladara i svijeta, nastali su na podruju Puljtine kasnoantiki spomenici izraeni i u reljefu kao npr. dijelovi parapeta od kamena vapnenca s likom Jupitera Amona (Jurki, V., 2005, 144-147)11 ili ulomak tjemena luka s glavom Aheloja12(Jurki, V., 1972a, 214, tab. 6/1; Jurki, V., 1974, 13, sl. 21; Jurki, V., 2005, 223-224). Osim monumentalne skulpture, barbarizira se i sitna plastika kao npr. bronana figurica krilate Viktorije kao redovne pratiteljice carskog kulta (Jurki, V., 1974, 14, sl. 23; Jurki, V., 2005, 191). Veina votivnih spomenika domaim ilirskim boanstvima oblikom i tipom natpisa grublja je od spomenika posveenih istim bogovima iz ranijih stoljea, te se sada u Istri gotovo ne moe govoriti o kamenoklesarstvu kao umjetnikom zanatstvu, ve iskljuivo kao o kamenarskim radionicama skromnoga zanatskog umijea. U kasnoj antici na podruju Istre tovao se u kontinuitetu kult Jupitera (Iuppiter), koji je bio preteno interpretiran u reljefu na dijelovima pregradnih ploa ili baza kao Jupiter Amon (Iuppiter Amon) (Jurki, V., 1972a, 211; Budischovsky, M., 1973). Pisani spomenik iz tog razdoblja koji spominje Jupitera zavjetni je rtvenik iz valjaonice vune Gaja Julija Krisogona (Caius Iulius Chrysogonus) iz tinjana (tzv. predio Monumenti) kod Pule na kojem je posveta Jupiteru Optimu Maksimu: I(ovi) O(ptimo) M(aximo) C(aius) Iulius Chrysogonus ex voto fecit (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 10; Doni, G.B., 1731, dodatak, 556, br. 12; Kandler, P., 185, 164; Belloni, A., f.32; Smetius, M., 1588, 147, br. 23; Gruter, J., 1603, 15, br. 8; Muratori,
11

12

Vjeruje se da etiri monolitna kamena bloka pripadaju antikoj spomenikoj batini grada Pule (forum). Inv. br. A 16602, 18593, 18593a. Inv. br. A 8724.

28

I., 1739, 4, br. 6; Carli, G.B., 1794, 117; Gregorutti, C., 1877, 101; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 13) Weisshupl, R., 1901, 204; Degrassi, A., 1970, 622; Jurki, V., 1972a, 211, bilj. 20b; Jurki, V., 1974, 7, bilj. 22b; Jurki, V., 2005, 139). Iz istog razdoblja je ara iz Pule na kojoj je takoer upisana dedikacija Jupiteru Optimu Maksimu: I[(ovi]) O(ptimo) M(aximo) Papirius Andronicus v(otum) l(ibens) s(olvit) con suis (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 11; Luciani, T., br. 6; Gregorutti, C., 1876, 106; Mommsen, Th., 1972-1877, br. 8131; Weisshupl, R., 1901, 187; Sticotti, P., 1908, 228; Degrassi, A., 1970, 622; Jurki, V., 1972a, 211, bilj. 20c; Jurki, V., 1974, 7, bilj. 22c; Jurki, V., 2005, 139). Oba su zavjetna spomenika datirana na temelju natpisne forme i obrade slova u 3. stoljee. S podruja sredinjeg gradskog breuljka Pule potjee natpis posveen orijentalnom Jupiteru Depulzoru (Iuppiter Depulsor), koji se datira u 3. stoljee ili u poetak 4. stoljea (Forlati Tamaro, B., 1946, br. 12; Mirabella Roberti, M., 1939, 277; Degrassi, A., 1970, 622-623; Jurki, V., 1972a, 211, bilj. 22; Jurki, V., 1973, 7, bilj. 24), a s otoka Veliki Brijun zavjetni rtvenik Jupiteru Augustu (Iuppiter Augustus) s natpisom: Iovi Au[g(usto) sacrum Aurelius [I]ulianus posuit (ael, J.-Marui, B., 1984, 36; Jurki, V., 2005, 141). Kult Jupitera tovao se i na podruju Poretine to dokazuje rtvenik posveen Jupiteru Optimu Maksimu Eternu (Iuppiter Optimus Maximus Aeternus), koji po svom sadraju nosi orijentalne (sirijske) elemente: [I]ovi opt[im]o maxi[m]o aete[rn]o Augu[sto Lu]cretiu[s Vic?]tor ex [vot]o posu[it] (Degrassi, A., 1934, br. 192; Kandler, P., Cod. Epig. Parentium, f.13; Sticotti, P., 1908, 229; Pogatschnig, A., 1910, 16; Degrassi, A., 1970, 623-624; Jurki, V., 1972a, 221, bilj. 20e; Jurki, V., 1974, 7.8, bilj. 22e; Jurki, V., 2005, 142). Ovaj je spomenik otkriven u ruevinama crkvice sv. Petra na Sorni kod Molindrija, a rije aeternus ukazuje na Jupiterovo vjeno vrijeme od najranijih poetaka antike do gotovo ranoga srednjeg vijeka, dok se u sljedeim stoljeima koristila u drugom znaenju na svetim natpisima. S podruja Buzetine poznat je natpis, koji je na alost kasnije nestao, a proitao ga je P. Kandler u Rou: I(ovi) O(ptimo) M(aximo) Oppius Severianus v(otum) s(olvit) (Degrassi, A., 1936, br. 123; Kandler, P., c, f.32; Mommsen, Th., 1972-1977, br. 427; Sticotti, P., 229, bilj. 1; Degrassi, A., 1970, 622; Jurki, V., 1972a, 211, bilj. 20d; Jurki, V., 1974, bilj. 22d; Jurki, V., 2005, 143). Pretpostavlja se da je i ovaj zavjetni rtvenik postavljen sredinom 3. stoljea. Budui da je rimski Jupiter poznat s natpisa iz 1. i 2. stoljea, a registriran je i na zavjetnim natpisima u 3. i 4. stoljeu kao depulsor, conservator, aeternus, moe se i za cijelo

29

istarsko podruje tvrditi da je oficijelno vrhovno rimsko boanstvo slavljeno na poluotoku u prva dva stoljea kao isto rimsko boanstvo u kojeg je vjerovanje rimskim osvajanjem Istre proireno, dok je ve u iduim stoljeima tovano pod orijentalizirajuim atributima i nazivima kao depulsor i conservator. Upravo je na toj osnovi sauvalo svoj politiki i religijski opstanak i vanost do samog kraja poganstva, ne samo na podruju zapadne istarske obale nego i u kontinentalnom dijelu Istre (Jurki, V., 2005, 116-118). Minerva se u Istri u 3. stoljeu i kasnije ne javlja u istom, ve samo u sinkretiziranom obliku kao Minerva Flanatika (Minerva Flanatica). U ovom nazivu boice nije ukljueno tovanje istog rimskog Minervina kulta, ve je oita simbioza s autohtonim boanstvom Minervi slinih obiljeja, koja je tovana na podruju histarskih plemena Flanaana i koja je bila zatitnicom brojnih vjetina i zanata (RFC, n.c., 10, 1932, 87; AMSI, 43, 1931, 381; Degrassi, A., 1962d, 875; Degrassi, A., 1970, 625; Jurki, V., 1981, 160-161; Jurki, V., 1983, 14, sl. 25; Jurki, V., 2005, 153-154). Na rtveniku se ita: [M]inervae [F]lanaticae [sa]crum []dius Bassus [ex] v(oto) quot a dea pe[tit] consecutus (Degrassi, A.,m 1934, br. 194). Kako je zavjetni rtvenik naen zapadno od sela Monsale kod Porea, meu ostacima stare arhitektire, koja svoje trajanje obiljeava od 1. stoljea pr. Krista do najmanje 5. stoljea, moe se pretpostaviti da se ovaj Minervin sinkretizirani kult s autohtonim vjerovanjem udomaio i egzistirao sve do pojave kranstva. Venera (Venus) se na podruju Istre u antici spominje iskljuivo u orijentalnoj formi pod nazivom Venus Caelestis. Posveta boici Veneri Caelesti La[ecania] (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 24) ispisana je pravilnom kapitalom na nadvratniku (Gregorutti, C., 1876, 107; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 8137; Weisshupl, R., 1901, 187; Gnirs, A., 1904, 226 i d.; Degrassi, A., 1970, 629; Jurki, V., 1972a, 212, bilj. 38; Jurki, V., 1874, 1-11, bilj. 46; Jurki, V., 2005, 157-158) naenom u ruevinama obalnih zidova grada Pule, za razliku od onih na zavjetnom rtveniku. Tu je zavjet boici ispisan slovima nejednake forme i veliine, natpisnog polja i spomenika rustine koncepcije, tako da se datira u razdoblje od kraja 1. do poetka 3. stoljea. Na to upuuje i forma natpisa: Veneri Caelesti Acutinus cun suis pos(uit) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 25; Luciani, T., br. 4; Gregorutti, C., 1876, 105; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 8138; Degrassi, AS., 1970, 629, bilj. 165; Jurki, V., 1972a, 212, bilj. 37; Jurki, V., 1974, 10.11, bilj. 45; Jurki, V., 2005, 158). tovanje kulta Venere iz neto kasnijeg razdoblja locirano je na podruju Jesenovika u dolini rijeke Rae. Zavjetni rtvenik bio je posveen sinkretistikome rimskome autohtonom boanstvu Iriji Veneri (Iria Venus). Tekst je isklesan ispupenim 30

reljefom: Iri(a)e Veneri C(ai) Vale(rii) Optati f(ilia) Felicula v(otum) l(ibens) m(erito) (Degrassi, A., 1936, br. 197; Kandler, P., 1943-1844, 56; Kandler, P., 1946, 12; Kandler, P., 185, 487; Kandler, P., a, f.4; Kenner, F., 1867, 214; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 3033; Roscher, W., 1884, 319; Ruggero, de H., 1922, 85; Jurki, V., 1972a, 213; Jurki, V., 1974, 11, bilj. 47; Jurki, V., 1981, 160; Jurki, V., 1983, 14; Jurki, V., 2005, 128). U ovom je sluaju rije o tovanju ilirskog boanstva Irije, koja je vjerojatno imala ili poprimila gotovo iste ikonografske znaajke kao i rimska Venera. Votivni natpis naen je na antikom lokalitetu koji je bio u funkciji sve do kasne antike. U sklopu njegovih ruevina podignuta je crkva sv. Andrije. Od kasnoantikih kultova svakako treba naglasiti pojavu orijentalnoga Mitrinog kulta, koji je kao i na ostalim podrujima Rimskog Carstva bio udomaen i u Istri. Brojni spomenici posveeni ovom boanstvu, s obzirom na zemljopisno manje i ogranieno podruje poluotoka, dokaz su njegove velike popularnosti. Utjecaj tovanja Mitrinog kulta vjerojatno je posljedica vojne preokupacije i fluktacije djelatnih itelja u priobalju Istre kao i kontinuiranih trgovakih i pomorskih veza s Akvilejom kao glavnim gradom Desete italske regije. tovanje kulta Mitre (Mithra) potvreno je otkriem sedam spomenika. Jedan zavjetni rtvenik iz Pule posveen D(eo) M(ithrae) S(oli) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 16), otkriven je na jugoistonoj padini sredinjega gradskog breuljka (Kandler, P., ff. 39, 57; Kandler, P., 1885, dodatak, 700; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 263; Degrassi, A., 1970, 626; Jurki, V., 1972a, 214, bilj. 47; Jurki, V., 1974, 13-14, bilj. 57; Jurki, V., 2005, 211) nedaleko od pretpostavljenog Mitrinog speleuma u kojem je naen reljef Mitrine tauroktonije (Sticotti, P., 1908, 232; Gnirs, A., 1915, 68, br. 36; Jurki, V., 1972a, 214; Jurki, V., 1974, 13-14; Jurki, V., 2005, 210. Kako se kult Mitre probio s Istoka u Rim istom na zalazu Republike, povratkom istonih legija i dovozom roblja meu kojima je imao mnogo pristaa, vjerovanje se u vrijeme Carstva brzo proirilo rimskom dravom. Procvat biljei u drugoj polovici 3. stoljea, kada je bio rairen u veini provincija. Speleum Mitre u Puli mogao je biti utemeljen u 2. stoljeu, kako je datiran i reljef na ploi (Reichel, G., 1893, 6; Cumont, F., 1896, 269, br. 118; Zotovi, LJ., 1973, 60, br. 68), kojoj nedostaju Mitrini pratitelji (Kautes i Kautopates), a zavjetni rtvenik istom u 3. stoljeu. Nalaz spomenika govori da se u Puli tovao mitriki kult.

31

Drugi spomenik Mitri iz 3. stoljea naen je u predvorju ljetnikovca valjaonice vune Gaja Julija Krisogona (Caius Iulius Chrisogonus), nedaleko od tinjana (predio Monumenti) kod Pule, a zavjetni natpis glasi: D(eo) M(ithrae) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 594; Gregorutti, C., 1876, 98; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 8132; Weisshupl, R., 1901, 203; Cumont, F., 1896, 124, br. 179; Sticotti, P., 1908, 231; Degrassi, A., 1970, 626-627; Jurki, V., 1972a, 214, bilj. 48; Jurki, V., 1974, 13, bilj. 58). Veoma je zanimljiv rtvenik, vjerojatno posveen Mitri, koji je otkriven u Mutvoranu pod oltarom katedrale (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 658). Spomenik je u svakom sluaju kasnijeg datuma, teko je pristupaan, a dopremljen je vjerojatno u mutvoransku katedralnu crkvu s podruja Nezakcija.13 Zavjetni rtvenik posveen Mitri otkriven je 1887. ili 1888. godine i na podruju Poretine u uvali Zub (Val del Dente) kod Vabrige s posvetom za obojicu imperatora Filipa, oca i sina. Prema itanju A. Degrassija podui natpis glasi: D(eo) s(ancto) i(nvicto) M(ithrae) pro salute et victoria s(anstissimorum) d(ominorum) n(ostrorum) Philippor[um Aug(ustorum)] et Otaciliae Sever(a)e Aug(ustae) Charitinus l(ibertus) s(ub)proc(urator et Sabianus l(ibertus adiut(or) tab(ulariorum) d(evoti) n(umini) m(aiestati) q(ue) e(orum) (Degrassi, A., 1934, 216). Spomenik se prema posveti datira u razdoblje izmeu 244. i 249. godine (Gregorutti, C., 1888, 449; Vaglieri, D., 1890, 20; Mnsterberg, R.-Patsch, C., 1982, 50; Cumont, F., 1896, 124, br. 178; Degrassi, A., 1970, 626.627; Jurki, V., 1972a, 214; Jurki, V., 1974, 13; Jurki, V., 2005, 209). Na podruju Tarske vale naen je prema kazivanju A. onje jo jedan ulomak spomenika posveenog Mitri, te se moe smatrati da je u Valetti kod Vabrige postojala lokacija mitreja.14 Zanimljivo je da u kontinentalnom dijelu sjeverne Istre nisu naeni tragovi tovanja mitrikog kulta, to je vjerojatno vezano i za teritorijalnu difuziju doseljenog ivlja. Mitrin je kult evidentiran u Devinu (Duino) nedaleko od Trsta. Stoga se jo jednom moe zakljuiti da je romanizacija i prodor orijentalnih utjecaja posredstvom vojske i naseljavanjem kolona veterana bila manje intenzivna u kontinentalnom dijelu poluotoka nego u priobalnim podrujima gradova Pule i Porea, Trsta i Akvileje. Svi otkriveni i evidentirani spomenici mitrikog kulta datirani su u 3. i u poetak 4. stoljea.

13

14

Th. Mommsen (CIL, V, 2), odreuje tekst pod posvetom Dioklecijanu i Maksimijanu usporeujui ga sa slinim natpisom (CIL, III, 720). Iako ga neki svrstavaju u natpise posveene Mitri, zbog nedostupnosti za sada nije bilo mogue ponovno provjeriti tekst i utvrditi injenice potrebne za odgovarajuu interpretaciju. Za podatak zahvaljujem A. onji, koji je tada bio ravnatelj Zaviajnog muzeja Poretine, ali do danas nisam uspjela utvrditi postojanje spomenika.

32

Uz mitriki kult u Puli pojavljuje se i isti kult kult Sola (Sol), koji se esto poistovjeuje s njim kako je ve navedeno (Sticotti, P., 1908, 232; Cumont, F., 1896, 208, 519; Jurki, V., 2005, 193-194). Primjeri se nalaze na podruju sjeverojadranskog bazena i zalea. Osobito se istie Akvileja s jednim speleum cum omni apparatu (CIMRM, br. 747; Budischovsky, M.C., 1977, 102) i sjevernije u Trentu, uz via Claudia, mitrej s natpisom Mitri i Solu (CIMRM, br. 732 i 734; Budischovsky, M.C., 1977, 112). U Veroni je poznat Deus Magnus Aeternus i Sol (CIL, V, 3221; CIMRM, br. 702). Sve se ovo spominje jer se u primjeru iz Pule takoer nailazi na simbiozu kulta Mitre i Sola u ve navedenom natpisu: Deo M(itrae) S(oli)(Kandler, P., ff.39,57; Kandler, P., 1855, dodatak, 700; Mommsen, Th., 1972-1977, br. 263; Forlati Tamaro, B., 1947, br. 16; Degrassi, A., 1970, 626; Jurki, V., 1972a, 214, bilj. 47; Jurki, V., 1974, 13-14, bilj. 57), tim vie to postoji i ulomak reljefne ploe na kojem je Mitra zaogrnut kratkim hitonom. Na podruju Istre u 3. i 4. stoljeu tuje se, osim orijentalnoga mitrikog kulta, ve ranije uveden kult Velike Majke (Magna Mater), koji vue korijene jo iz protopovijesti. Tako je baza statue s nadgrobnom ploom Kvinta Mursija Minervijana (Quintus Mursius Minervianus) iz Pule, na kojoj se spominje kolegij dendrofora (Orti, C.I.H., 1837, 10; Kandler, P., 1855, 251; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 81; Dessau, H., 1892.1916, br. 4172; Weisshupl, R., 1901, 202, br. 90; Sticotti, P., 1908, 290, bilj. 3; Gnirs, A., 1915, 75, br. 105; Swoboda, R.M., 1969, 205, br. 16; Degrassi, A., 1970, 625; Jurki, V., 1974, 48-49, 56; Jurki, V., 1975, 289; Vermaseren, M.J., 1978, br. 247; Jurki, V., 2005, 211-212) vezana uz kult Velike Majke. Spomenik, naen u temeljima zgrade nedaleko od Augustova hrama, postavljen je u vrijeme vladavine Septimija Severa (193.211. g.). Natpis glasi: Dendrophoris Polensium C(aius) Laecanius Theodorus sacer[d]os M(atris) D(eorum) M(agnae) I(daeae) lo[cu]m cum sepultura dedit in fr(onte) p(edes XLII in ag(ro) p(edes) LX [II?] (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 155). I noviji nalazi kamene skulpture Atisa (Jurki, V., 1972, 49.50; Jurki, V., 1972a, 212; Jurki, V., 1974, 10; Jurki, V., 1975, 291. bilj. 30; Jurki, V., 1978, 175-188; Jurki, V., 2006, 213-215) i glave Atisa (Swoboda, R.M., 1969, 203f, br. 13, sl. 4; Jurki, V., 1972, 45-46 57, tab. 3/1; Jurki, V., 1972a, 212, tab. 1/2; Jurki, V., 1974, 10, tab. 2/6; Jurki, V., 1975, 287, sl. 2; Vermaseren, M.J., 1978, 98, br. 245; Jurki, V., 2005, 215-216) na Vidikovcu u Puli datiraju se u kasnu fazu antoninijevske umjetnosti na prijelazu iz 2. u 3. stoljee. Zavjetni rtvenik iz Jesenovika posveen Matri Magnae deorum (Degrassi, A., 1933, 381= Degrassi, A., 1962, 887889; Degrassi, A., 1936, br. 198; Swoboda, R.M., 1969, 207, br. 19; Degrassi, A., 1970, 625; Jurki, V., 1972a, bilj. 30b; Jurki, V., 1972, 67, tab. VIII; Jurki, V., 1974, 7-33, bilj. 36 b; 33

Jurki, V., 1975, 296, sl. 4; Vermaseren, M.J., 1978, 100, br. 250; Jurki, V., 2005, 212.) sa sigurnou se prema formi i tipu slova datira u 3. ili u poetak 4. stoljea, posebice stoga to se s velikom vjerojatnou moe raunati na kontinentalnu retardaciju. Ista dedikantica Felikula (Felicula) posvetila je zavjetnu plou i Iriji Veneri (Iria Venus), pa se zakljuuje kako se kontinuitet oba kulta protezao u ovom dijelu Istre od kraja 3. i poetka 4. stoljea. Kult Nemeze (Nemesis), boice sudbine, tovao se prema poznatim zavjetnim spomenicima u Istri od 1. do 4. stoljea. Osim sauvanih natpisa iz ranijih razdoblja, pozornost treba posvetiti samo onim zavjetnim zapisima koji spominju boicu u 3. i u poetku 4. stoljea. Jedan od takvih jest rtvenik otkriven 1921. godine u amfitetaru u Puli, na putu glavnog ulaza (porta principalis). Natpis urezan nepravilnim slovima gotovo jednake veliine glasi: Nemesi Aug(ustae) sac(rum) C(aius) Laecanius Vitalis qui et Serpulius libe[ns] posu[it] (Forlati Tamaro, b., 1947, br. 20; Stankovi, P., 1922, tab. 6, bilj. 7; Kandler, P., 1943-1944, f.56; Kandler, P., 1855, 165; Mommsen, Th., 1872-1977, br. 17; Sticotti, P., 1908, 241; Degrassi, A., 1970, 267; Jurki, V., 2006, 207). Dedikacija Nemezi je dana i na zavjetnom spomeniku iz poznate valjaonice vune Gaja Julija Krisogona (Caius Iulius Chrysogonus), koji je datiran u 3. stoljee (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 595; Gregorutti, C., 1876, 99; Mommsen, Th., 19721977, br. 8135; Dessau, H., 1892-1916, br. 3747a; Weisshupl, R., 1901, 203; Sticotti, P., 1908, 241; Degrassi, A., 1970, 627; Jurki, V., 2005, 207-208). Jedna veoma rustina zavjetna ara posveena Nemezi otkopana je ispod sela Sv. Petar od Drage u dolini rijeke Dragonje krajem 19. stoljea, a P. Sticcoti je zabiljeio natpis: Nem[e]si Aug(ustae) sac(rum) Qui[ntus] ser(vus) L(uci) [Ia]nici Protocteti [v(otum)] s(olvit) l(ibens) (Degrassi, A., 1936, br. 35; Sticotti, P., 1908, 240; Degrassi, A., 1970, 627, Jurki, V., 2005, 208). Ta ara takoer spada meu zavjetne spomenike 3/4. stoljea. tovanje Silvana (Silvanus) u Istri, i to italskog Silvana, ve je odavno utvreno otkriem vie zavjetnih rtvenika i natpisa. Silvan se slavio na cijelom poluotoku, na zapadnoj obali Istre od Kopra do Rovinja, na istonoj obali od epia preko Krnice do Nezakcija. Vjerovanje u Silvanov kult datirano je uglavnom u 1. i 2. stoljee, a samo dva spomenika bila su postavljena u 3. stoljeu. Jedan potjee iz Labintine (Marcilinica). Zavjetni rtvenik nevelikih dimenzija otkriven je 1965. godine, a Silvanu ga je posvetio Gaj Vibije Fezo (Caius Vibius Fesius) (Oreb, F., 1967, 40; ael, A.i J., 1986, br. 2911; Jurki, V., 2005, 173). Drugi je iz Krisogonove fulonike i ima zavjetni tekst: Daeo santo Silvano sacrum C(aius) Iulius Crysogonus v(otum) s(olvit) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 596; Gregorutti, C,m 1876, 98; 34

Mommsen, Th., 1872-1877, br. 8136; Dessau, H., 1892-1916, br. 3747b; Weisshupl, R., 1901, 203; Sticotti, P., 1908, 321, br. 3; Degrassi, A., 1970, 628; Jurki, V., 1972,a, 210; Jurki, V., 1974, 6.7, bilj. 16a; Jurki, V., 2005, 170). Iako se Silvan smatra ilirskim kultom, njegovo tovanje bilo je rasprostranjeno kroz vie stoljea u Desetoj italskoj regiji od Pule do Akvileje, a u 3. i 4. stoljeu je povezivano i s mitrikim kultom. Stoga tovanje Silvana kao boanstva plodnosti, polja, vinograda i uma, to je bila osobita znaajka italskog Silvana, nije odumrlo u kasnoj antici, jer je intenzivna poljodjelska djelatnost pogodovala odravanju njegova kulta i prigodnih sveanosti. Do 3. stoljea tovao se i autohtoni ilirski kult Eje (Eia) u Nezakciju. Sauvan je rustini zavjetni rtvenik s natpisom Ei(a)e Aug(ustae) sac(rum) Brissinius Ier[---] v(otum) s(olvit) l(ibens) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 659; Kandler, P., 1855, poseban list 252; Burton, R.F.Scampicchio, A., 1880, 23; Weisshupl, R., 1895, 18 i d.; Puschi, C., 1905, 292; Degrassi, A., 1970, 616; Jurki, V., 1974, 5-6; Jurki, CV., 1981, 151; Jurki, V., 1983, 8, sl. 11). Jo je jedan rtvenik iz Nezakcija posveen Eji: Eiae Aug(ustae) L(ucius) Torius Stephanus v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)(Forlati Tamaro, B., 1947, br. 660; Puscghi, A., 1905, 291; Gnirs, A., 1915, 161.182, br. 445, sl. 116; Forlati Tamaro, B., 1930, 7, sl. 2; Degrassi, A., 1970, 616; Jurki, V., 1972a, 209-210; Jurki, V., 1974, 5; Jurki, V., 1981, 151, sl. 3, bilj. 8; Jurki, V., 1983, 8; Jurki, V., 2005, 122). Osobito je zanimljivo da je dedikant kolonist orijentalac, koji je na taj nain pokazao da je prihvatio domaa ukorijenjena vjerovanja i zatitu svojih privatnih stremljenja povjerio boici autohtonog podrijetla, koja je imala viestoljetnu tradiciju. Posebno je vrijedan panje nalaz triju zavjetnih rtvenika jedinoga mukoga autohtonog boanstva Melosoka (Melosocus) na podruju Krnice, sjeverozapadno od Nezakcija. Dva su naena u ruevinama crkvice sv. Teodora, a trei pisan grkim pismom 1999. godine u krakoj jami Golubinina. Prvi, sauvaniji, veoma rustian, grub po formi i izradi, nainu urezivanja i obliku slova, nosi zavjetni natpis: Numini Melosoco Aug(usto) sacrum Cn(aeus) [P]apiriu[s] Eumelu[s] ex voto (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 661; Franceschi, de C., 1866, br. 13; Kandler, P., 103, 105, 106; Buttazzoni, C., 1870, 18; Buttazzoni, C., 1888, 459; Mommsen, Th., 18721877, br. 8127; Weissh'upl, R., 1895, 20; Schiavuzzi, B., 1908, 92; Sticotti, P., 1908, 225; Degrassi, A., 1970, 617; Jurki, V., 1972a, 210; Jurki, V., 1974, 6; Jurki, V., 1981, 162-163, sl. 26; Jurki, V., 1983, 15, sl. 26; Jurki, V., 1985, 279; Jurki, V., 2005, 128). Drugi fragmentaran natpis spominje samo naziv boanstva: Melosoco[---] Aug (usti) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 662; Schiavuzzi, B., 1908, 92; Sticotti, P., 1908, 223; Degrassi, A., 1970, 617; 35

Jurki, V., 1972a, 210; Jurki, V., 1970, 6; Jurki, V., 1981, 162-163, sl. 26; Jurki, V., 1983, 15, sl. 26; Jurki, V., 1985, 279; Jurki, V., 2005, 129), a na malom klasinom zavjetnom rtveniku s natpisom uoblienim pravilnim grkim slovima pie: Theo Melisoco Silouester apodus thusian (Matijai, R., 2000, 44.50; Matijai, R., 2000a, 8-9; Jurki, V., 2005, 130). Pretpostavlja se da su ovi rtvenici pripadali nekom manjem lokalnom svetitu udaljenom od monih religijskih centara (Nesactium, Pola, Parentium) i neometanom vojno-politikim i duhovnim previranjima u razdoblju od 1. pa sve do kraja 3. i poetka 4. stoljea. Kult boice Tere Histrije (Terra Histria) poznat je u Istri po votivnim natpisima iz Nezakcija, okolice Rovinja i Porea. Ondje se tovao tijekom prva dva stoljea nakon Krista. Meutim, u Puli je, nedaleko od Dvojnih vrata, 1847. godine otkriven zavjetni rtvenik Istriji (Istria), s natpisom krupnim i nejednakim slovima: Aeflania Isias Istr[i]ae v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 7; Kandler, P., 1843.1844, f.81; Gregorutti, C., 1847, br. 63-64, 261; Kandler, P., 1855, 167; Arneth, J., 1850,. 296; Mommsen, Th., 18721877, br. 101; Maionica, H., 1879, 44; Degrassi, A., 1970, 619; Jurki, V., 1972a, 210; Jurki, V., 1974, 6; Jurki, V., 1981, 153; Jurki, V., 1983, 9-10; Jurki, V., 2005, 127), koji govori kako je ovoj autohtonoj boici dana zavjetna poruka u 3. ili 4. stoljeu, u vrijeme kada bi se oekivala prevlast vjerovanja u oficijelne iste rimske kultove na zalasku poganske religije. To je primjetila jo B. Forlati Tamaro, te je upozorila na formu i posebno ime boice, kojem nedostaje aspirant H koji je obiljeavao starije razdoblje (Histria). Postojanje natpisa s modificiranim imenom boice govori o nespornom kontinuitetu njezina tovanja od pretpovijesnih vremena do poetaka kasne antike. Na kraju, zanimljivo je navesti i neka razmiljanja, koja je potaknuo jo P. Kandler, a koja se nalaze i kod B. Schiavuzzija (Schiavuzzi, B., 1908, 91-171). Ona daju mogunost razvijanja teze o kontinuitetu posveenih poganskih svetita kao izvedenih kultnih centara prvih krana. Rije je o lokalitetu crkve sv. Felicite kasnije nazvane San Giovanni e Felicita u Velom polju kod Pule. Pod nazivom Felicita P. Kandler otkriva tempio alla Felicita, tj. Fortunin hram ili svetite, koji na alost sve do danas nije utvren sustavnim iskapanjem i istraivanjem. O nekom kontinuitetu koritenja poganskih sakralnih mjesta moe se govoriti i pri preciznijoj analizi podataka o gradnji bazilike Marije Formoze na navodnom Minervinom hramu u insuli Minervae u Puli (Marui, B., 1967, 52) ili katedralne prvotne crkve sv. Tome na mjestu Jupiterova hrama (Calza, G., 1920, 53; Vuina Obad, M., 2007, 23).

36

*** Veoma je teko ocrtati vjerovanja itelja rimske Istre na zalasku antikog svijeta, otvorenog i proetog svekolikim utjecajima materijalne i duhovne kulture. Ipak, u religijskoj sferi treba traiti i nalaziti one oblike kontinuiteta starog autohtonog ilirskog duha u romaniziranom domaem ivlju i doseljenicima, koji je odrao duboke korijene usprkos rimskim administrativnim mjerama i civilizacijskim dominantama. U simbiozi s rimskim oficijelnim kultovima osjea se postojanje dijela izvornoga autohtonog vjerovanja, to je dalo i uvjetovalo vrstu spregu religijske osnove koju nadirue kranstvo teko sublimira na veem dijelu Istarskog poluotoka. Kranstvo kao monoteistika religija prodire postupno u Istru tijekom 4. i 5. stoljea ostavljajui kao memento svoje martire, Germana u Puli 15, Maura i Eleuterija u Poreu16, ali u osnovi teko mijenja poganske obiaje i duhovna nadahnua. Pogredbni ritusi
15

German je doivio mertirij u pulskom amfiteatru u doba prvih progona krana za vrijeme vladavine cara M. Aurelija Numerijana, 283.-284.g. 16 Mauro je ubijen u doba ranih progona krana za vrijeme cara Decija, 249. do 251. g., ili Valerijana, 253.260. g. Euleterije je pogubljen u doba cara Dioklecijana, 284.-305.g.

37

i inventar kasnoantikih grobova sve do 460. godine rjeito govore o gotovo usporenoj egzistenciji poganstva i kranstva u isti kroz cijelo 5. stoljee

BIBLIOGRAFIJA za Annales
POPIS KRATICA ACRS ACS AEM AG AN ANRW AMSI ARAL AT ATTI NSc AV BDF BonnJb BPI BullInst CIL DKAW EP HA HAnq HTR IHAD Atti, Centro di ricerche storiche, Rovinj Trieste Atti del Centro studi e documentazione dell'Italia Romana Archologisch-epigraphische Mittheilungen aus sterreich Ungarn, I XX (1870 1898), Wien Archiv fr sterreichische Geschichte, Wien Aquileia Nostra, Rivista dell'Associazione nazionale per Aquileia, Aquileia Aufstieg und Niedergang der Rmischen Welt, New York Berlin Atti e memorie della Societ istriana di archeologia e storia Patria, Parenzo Venezia Trieste Atti della R. Accademia dei Lincei, Roma Archeografo Triestino, Trieste Atti dell'Accademia Nazionale dei Lincei, Notizie degli Scavi di Antichit, Roma Arheoloki Vestnik, Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Ljubljana Bulletino della Deputazione fiumana di Storia Patria, Fiume. Bonner Jahrbuch Bullettino di palentologia italiana, Roma Bullettino dell'Instituto di Corrispondenza Archeologica Corpus inscriptionum Latinarum auxilio et auctoritate Academiae Litterarum regiae Borussicae editum, Berlin 1872 1877. Denkschriften der kaiserlichen Akademie der Wissenschaften, philosophischenhistorische Klasse, Wien Epigraphica Histria archaeologica, Arheoloki muzej Istre, Pula Histria antiqua, Meunarodni istraivaki centar za arheologiju Sveuilita u Zagrebu, Pula Harward Theological Review, Harward Izdanja, Hrvatsko arheoloko drutvo, Zagreb

38

I.I.

Inscriptiones Italiae, volumen X, regio X, fasc. I. Pola et Nesactium, Roma 1947; fasc. II. Parentium, Roma 1934; fasc. III Histria septemtrionalis, Roma 1936; fasc. IV Tergeste, Roma 1951. IM Istarski mozaik, Pula JAI Jahreshefte des sterreichischen Archologisches Instituts, I XXXI (1898 1939), Wien JVAR Jahrbcher des Vereins von Alterthumsfreunden in Rheinlande JZ Jadranski zbornik, Povijesno drutvo Istre i Rijeke, Rijeka Pula JZK Jahrbuch der k. k. Zentral-Kommission fr Erforschung und Erhaltung der Kunst und histor. Denkmale, I IV (1903 1906), Wien KAMI Katalog, Arheoloki muzej Istre, Pula KPSI Kulturno-povijesni spomenici Istre, Arheoloki muzej Istre, Pula MCC Mitteilungen der k. k. Central-Commission, II. ser., I XXVIII, Wien 1875 1902; III. ser., I XVI, Wien 1902 1918. MG Godinjak muzealaca i galerista Istre, Pula MK Monografije i katalozi, Arheoloki muzej Istre, Pula MPDI Materijali, Povijesno drutvo Istre, Pula MTADJ Materijali, Arheoloko drutvo Jugoslavije, Beograd ObHAD Obavijesti, Hrvatsko arheoloko drutvo, Zagreb PZ Prilozi o zaviaju, akavski sabor, Pula RFC Rivista di filologia classica RP Rendiconti della Pontificia Accademia Romana di Archeologia, Roma Situla Razprave Narodnega muzeja v Ljubljani, Ljubljana SP Starohrvatska prosvjeta, Split SVA Scritti vari di Antichit, Trieste VAHP Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku, Arheoloki muzej, Split VMKH Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, Drutvo muzealaca i konzervatora Hrvatske, Zagreb ZIHNZ Zbornik Instituta za historijske nauke, Zadar A iva antika, Filozofski fakultet, Skopje ,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,, Amoroso, A. (1885): I Castellieri Istriani e la necropoli di Vermo presso Pisino. U: AMSI, 1, Parenzo 1885, 53 i d. Amoroso, A. (1889): La necropoli preistoriche dei Pizzughi. U: AMSI, 5, Parenzo 1889, 225 i d. Arneth, J. (1850): Reise-Bemerkungen grsstentheils archologischen Inhalts von Vindobona ber Tergeste nach Salona in Jahre 1846. U: DKAW, 1, Wien 1950, 273 326. Bai, B. (1977): Trogrla peina. Rezultati arheolokog istraivanja 1874. godine. U: JZ, 10, Pula Rijeka 1977. Balducci, C. A. (1935): L'opposizione dinastico-politica alla morte di Onorio. U: Rivista di Filologia e Istor., Cl., 1935. Baldacci, P. (1968): Alcunu aspetti dei commerci dei territori cisalpina. U: ACS, 1, 1967 1968, 7 50. Batovi, . (1972): Apulska keramika na istonoj jadranskoj obali (katalog izlobe), Zadar 1972. Batovi, . (1976): Le relazioni culturali tra le sponde adriatiche nell'et del Ferro. U: Jadranska obala u protohistoriji, Zagreb 1976, 11 93. Begovi, D.-Schrank, I. (2006): Brijuni. Prolost, graditeljstvo, kulturna batina, Zagreb 2006.

39

Belloni, A. (1533): Epitaphia Polae inventa. U: Belloni antiquitatum collectio, 1533. Benedetti, A. (1973): Umago d'Istria nei secoli, Trieste 1973. Bloch, H. (1945): A new document of the last Pagan revival. U: HTR, Harward 1945. Bonner, G. (1942): Some phases of religions feeling in Later Pagani. U: HTR, Harward 1942. Braccesi, L. (1977): Grecit adriatica, Bologna 1977. Budischovsky, M.C. (1973): Jupiter-Amon et Mduse dans les forums du Nord de l'Adriatique. U: AN, 44, Udine 1973. Budischovsky, M.C. (1977): Les cultes orientaux Aquille et leur diffusion en Istrie et en Vntie. U: AAAd, 12, Udine 1977, 99 123. Burton, R. F.Scampicchio, A. (1880): Castellieri. U: La Provincia dell'Istria, 14, br. 3, 1880. Buttazzioni, C. (1870): Del nuovo nume Melosoco e della presumibile sua nazionalit. U: AT, 2. ser., 2, Trieste 1870, 18 22. Buttazzioni, C. (1888): Del nuovo nume Melosoco. U: AMSI, 4, Parenzo 1888. CALVI M. C., 1968, I vetri romani del Museo di Aquileia, Montebelluna 1968. Calza, G. (1920): Pola, Milano 1920. Carli, G. R. (1750): Corrispondenza, 1, Venezia 1750. Carli, G. R. (1788): Delle antichit Italiche, 1, Milano 1788. Carli, G. R. (1794): Delle antichit Italiche, 2, Milano 1794. Colonna, G. (1980): Rapporti artistici tra il mondo paleoveneto e il mondo etrusco, Este e la civilt paleoveneta a cento anni dalle prime scoperte, Firenze 1980, 177 i d. Conway, R. S. (1933): The prae-italic Dialects of Italy, 1 I3, Cambridge 1933. Corelli, M. (1937): Il lapidario Albonese, Parenzo 1937. Cumont, F. (1896): Textes et monuments figures relatifs aux mystres de Mithra, 2, Bruxelles 1896. Degrassi, A. (1929): Notiziario archeologico. U: AMSI, XLI, Parenzo 1929. Degrassi, A. (1933): Valdarsa, dedica alla "Mater Magna Deorum". U: Notizie degli scavi, 1933, 381 383. Degrassi, A. (1934): Inscriptiones Italiae, X/III, Parentium, Roma 1934. Degrassi, A. (1934a): Albona, iscrizioni romane. U: Notizie degli scavi, 1934, 113 116 Degrassi, A. (1934b): Fianona. Il sito della citt antica e recenti scoperte. U: Notizie degli scavi, 1934, 3 9. Degrassi, A. (1936): Inscriptiones Italiae, X/III, Histria Septemtrionalis, Roma 1936. Degrassi, A. (1942): Le iscrizioni di Tarsatica. Origine e sito del Municipio romano. U: EP, IV, 1942, 191 203. Degrassi, A. (1954): Il confine nord-orientale dell'Italia Romana, ricerche storico-topografice. U: Diss. Bern., I, 6, Bern 1954, 1 189. Degrassi, A. (1962): Valdarsa, dedica alla Mater Magna Deorum. U: SVA, 2, Venezia Trieste 1962. Degrassi, A. (1962d): Minerva Flanatica. U: SVA, II, Venezia Trieste 1962. Degrassi, A. (1962e): I porti romani dell'Istria. U: SVA, II, Roma 1962. Degrassi, A.(1970): Culti dell'Istria preromana e romana. U: Adriatica praehistorica et antiqua, Miscellanea Gregorio Novak dicata, Zagreb 1970, 615 632. Demougeot, E. (1952): St. Jrme, les Oracles Sibyllines et Stilicon. U: Revue des Etudes Latines, 1952. Dessau, H. (1892 1916): Inscriptiones Latinae Selectae, Berlin 1892 1916. Dodds, E. R. (1970): Pagani e cristiani in un'epoca d'angoscia, Firenze 1970. Donati, S. (1765): Ad Novum Thesaurum veterum inscriptionum L.A. Muratorii supplementum, 1, Lucea, 1765. Doni, G.B. (1731): Donii inscriptiones antiquae editae ab A. F. Gorio, Firenze 1731. Duhn, V. F. Messerschmidt (1939): Italische Grberkunde, 2, Heidelberg 1939.

40

Din, K. (1991): Helenistiki utjecaji na oblikovanje i dekoraciju Slavoluka u Puli. U: JZ, 14/1990 1991, Pula Rijeka 1991, 11 32. Din, K. (1997): Prilog poznavanju slavoluka Sergijevaca u Puli. U: HAnt, 3. Pula 1997, 93 99. Din, K. (1998): Dekoracija Augustovog hrama u Puli. U: HAnq, 4, Pula 1998, 139 146. Din, K. (2005): Results of the most recent research at the Forum in Nesactium. U:Illyrica antiqua, Zagreb 2005, 229-235. Din, K. (2005a): Nuove scoperte archeologiche effettuate nel complesso romano situato nei pressi di stanzia Pelliccetti nel polese. U: ACRS, 25, Rovinj-Trieste 2005, 9-27. Din, K. (2006): Otkrie nepoznatog antikog nalazita na istarskoj poluautocesti . stancija Pelieti, prometni vor Pula, ObHAD, 1, Zagreb 2006, 120-135. Din, K. (2006a): Stancija Pelieti. Rimska villa rustica, novi nalaz na trasi istarskoj Ypsilona (Stancija Pelieti. Roman villa rustica, new find at the Istrian Y highway corridor). U: KAMI, 70, 5-15. Din, K. (2007): Pula forum. Arheoloka graa 2006.-2007. U: KAMI, 72. Pula 2007, 6-59, Egger, R. (1963): Die Inschriften (Die Ausgrabungen auf dem Magdalensberg 1960 und 1961. U: Carinthia I, 153, Klagenfurt 1963, 93 97. Egger, R. (1966): Die Inschriften (Die Ausgrabungen auf dem Magdalensberg 1962 bis 1964). U: Carinthia I, 156, Klagenfurt 1966, 454 457. Egger, R. (1969): Die Inschriften (Die Ausgrabungen auf dem Magdalensberg 1965 und 1968. U: Carinthia I, 159, Klagenfurt 1969, 365 409. Egger, R. (1969a): Der Lebensmittel aus Italien auf den Magdalensberg (Die Ausgrabungen auf dem Magdalensberg 1965 und 1968). U: Corinthia I, 159, Klagenfurt 1969, 410 416. Fischer, J. (1983): Nezakcijska prahistorijska skulptura. U: MPDI, 3, Pula 1983, 28, 75 76. Fischer, J. (1984): Die vorrmischen Skulpturen von Nesactium, Hamburger Beitrge zur Archaologie, 11, Hamburg 1984, 9 98. Fischer, J. (1996): Statuen-Stelen aus Nesactium. U: HAnq, 3, Pula 1996, 69 80. Forlati Tamaro, B. (1925): A proposito di alcune sculture di Nesazio. U: BPI, 47, Roma 1927, 116 131. Forlati Tamaro, B. (1928): Fianona. Edificio romano e iscrizioni varie, Notizie degli scavi. U: ATTI NSc, Roma 1928, 401 405. Forlati Tamaro, B. (1930): Il R. Museo dell'Istria a Pola, Venezia 1930. Forlati Tamaro, B. (1947): Inscriptiones Italiae, X/I, Pola et Nesactium, Roma 1947. Forlati Tamaro, B. (1971): Pola, Padova 1971. Franceschi, de C. (1866): Inscrizioni non contenute nella raccolta del prof. Mommsen (rukopis). Franceschi, de C. (1933): Dante a Pola. U: AMSI, 44, Pola 1933. Furlanetto, G. (1848): Le antiche lapidi patavine illustrate, Padova 1847 1848. Gerhe, F. (1973): Kasna antika i rano kranstvo, Novi Sad 1973. Glogovi, D. (1996): Junoitalska keramika iz Nezakcija. U: HAnq, 3, Pula 1996, 55 59. Gnirs, A. (1904); Zur Topographie des antiken Pola. U: JZK, 2, Wien 1904, 215 232. Gnirs, A.(1915): Pola. Ein Fhrer durch die antike Baudenkmler und Sammlungen, Wien 1915. Gnirs, A. (1924): Beispiele der antiken Wasserversorgung aus dem istrischen Karstlande. U: Strena Buliciana, Zagreb Split 1924. Gnirs, A. (1925): Istria Praeromana, Karsbad 1925. Gregorutti, C. (1847): L'Istria divinit. U: L'Istria, 2, 1847. Gregorutti, C. (1876): La fullonica di Pola ed iscrizioni inedite Polesi. U: AT, 2. ser., 4, Trieste 1876 1877, 97 118.

41

Gregorutti, C. (1877): Iscrizioni inedite aquileiesi, istriane e triestine. U: AT, 2. ser., 4, Trieste 1876 1877, 389 403. Gregorutti, C. (1888): Iscrizioni romane scoperte negli anni 1887 e 1888. U: AMSI, 4, Parenzo 1888, 449 457. Gruter, J. (1603): Inscriptiones antiquae totius orbis Romani in corpus absolutis redactae cum indicibus XXV ingenio ac cura Iani Gruteri, auspiciis Ios. Scaligeri ac M. Velseri, ex officina Commeliniana, 1603. Henzen, G. (1856): Inscriptionum Latinarum selectarum amplissima collectio. Volumen tertium collectionis Orellianae supplementa emendationesque exhibens, Turici 1856. Jelonik, A. (1973): enturska zakladna najdba folisov Maksencija in tetrarhije. U: Situla, 12, Ljubljana 1973, 1 224. Jelonik, A.Kos P. (1983): Zakladna najdba entur-C, folisi Maksencija in tetrarhija. U: Situla, 23, Ljubljana 1983, 1 93. Jurki, V. (1970): Meduze na reljefima Arheolokog muzeja Istre u Puli. U: HA, 1/1, Pula 1970, 29 52. Jurki, V. (1972): Rasprostranjenost kulta Magnae Matris na podruju Istre u rimsko doba. U: HA, 3/1, Pula 1972, 41 76. Jurki, V. (1972a): Izbor antike kultne plastike na podruju Istre. U: MTADJ, 12, Zadar 1972, 209 223. Jurki, V.(1974): Arte plastica del culto come determinante l'esistenza dei culti romani e sincretici nella regione istriana. U: ACRS, V, Trieste Rovigno 1974, 7 33. Jurki, V. (1975): The Cult of Magna Mater in the region of Istria. U: A, 25/1 2, Skoplje 1975, 285 298. Jurki, V. (1978): Skulptura Atisa iz Pule. Nov prilog poznavanju Atisovog kulta. U: JZ, 10/1976 1978, Pula Rijeka 1978, 173 188. Jurki, V. (1978a): Kultovi plodnosti na podruju antike Istre. U: ZRHZKJ, Rijeka 1978, 37 47. Jurki, V. (1978b): Scavi inu na parte della villa rustiva romana a Cervera porto presso Parenzo (I). Campagne 1976-1978. U. ACRS, 9, Rovinj-Trieste 1978-1979, 263-298. Jurki, V. (1979b): Kontinuitet tovanja antikih kultova u periodu uvrivanja kranstva na podruju Istre. U: AV, 30, Ljubljana 1979, 208 217. Jurki, V. (1980): Medolino e i suoi dintornmi dalla preistoria al medioevo. U: ACRS, 11, Rovigno Trieste 1979 1980, 7 41. Jurki, V. (1980a): Antika prolost Premanture. U: PZ, Pula 1980, 115 122. Jurki, V. (1981): Kontinuitet ilirskih kultova u rimsko doba na podruju Istre. U: JZ, 11, Pula Rijeka 1979 1981, 147 171. Jurki, V. (1983): La contunuit dei culti ilirici in Istria durante il periodo romano. U: ACRS, 14, Rovigno Trieste 1983, 7 24. Jurki, V. (1983b): I nommi delle colonie e dei municipi sulle epigrafi romane in Istria. U: ACRS, 13, Rovigno Trieste, 1982 1983, 7 17. Jurki, V. (1983c): Rimski municipij Nezakcij. U: KAMI, 12, Pula 1983. Jurki, V. (1984): I mosaici antichi dell'Istria. U: III Colloquio internazionale sul mosaico antico, Ravenna 1984, 167 176. Jurki, V. (1984a): Pula od prapoetaka. U: Pula tri tisue godina grada, Pula 1984, 25 52. Jurki, V. (1985): Autohtoni kultovi u odnosu prema helenistikoj i grko-rimskoj religiji u antikoj Istri. U: JZ, 12/1982 1985, Pula Rijeka 1985. Jurki, V. (1985a): L'Istria in epoca roman. U: MK, 1, Pula 1985, 54 96. Jurki, V. (1985b): Il municipio romano di Nesazio. U: MK, 1, Pula 1985, 70. Jurki, V. (1987): Prilog za sintezu povijesti Istre u rimsko doba. U: IHAD, 11/1, Pula 1987, 65 80.

42

Jurki, V. (1990): I risultati delle recenti indagini scientifiche ed archeologiche in Istria nel contesto della sua posizione storico-culturale di confine tra l'oriente e l'occidente. U: La Venetia nell'area Padano-Danubiana. Le vie di comunicazione, Padova 1990, 447 451. Jurki, V. (1996): Antiki hramovi na forumu u Nezakciju. U: HAnq, 2, Pula 1996, 81 90. Jurki, V. (1999): Istrien in der Antike und Sptantike. U: Der Zauber Instiens. Eine Ausstellung ber kroatische Geschichte, Kunst und Kultur, Pula 1999, 31 42. Jurki, V. (2000): Kontinuitet utvrivanja u Istri. U: HAnq, 6. 9-20. Jurki, V. (2003): Storia delle ricerche sull'anfiteatro di Pola. U: ACRS, 33, Rovigno Trieste, 2003, 9 62. Jurki, V., (2005): Duhovna kultura antike Istre, knj. I: Kultovi u procesu romanizacije antike Istre, Zagreb 2005. Jurki, V. (2005a): Autochtonous and syncretozed Deities in Roman Istria. U:Illyrica antiqua, Zagreb 2005, 275-282. Jurki, V. (2005b): Scavi archeologici effetuatti nel secondo settore della villa rustica a Porto Cervera, Parenzo - oleificio (II). Campagna di scavi 1977-1980. U: ACRS, 25, Rovinj-Trieste 2005, 29-49. Jurki, V. (2007): Archaeological research of the maritime Roman/Late Roman Villa on the Viula Penisula (Isola del Vescovo) near Medulin in 2006 and 2007. U: HAnq, 15, Pula 2007, 473-478. Jurki, V.-Din, K. (2006): Agrippina's Portrait in Connectiom with Romain Female Portraits from Ager Polensis and Ager Nesactiensis. U: VAPD, 99, Split 2006, 113-121. Jurki, V.-Din, K. (2006a): Isola del Vescovo (Viula). Complesso marittimo residenziale antico e tardoantico nei pressi di Medolino. Campagna di ricerche 2005. U: ACRS, 36, Rovinj 2006, 473-486. Jurki, V.-Din, K. (2007): The continuity of fortification in Istria (Croatia). U: Murallas de ciudades romanos en el Occidente del Impero. Lvcvs Avgusti como paradigma, lugo 2007, 115130. Kandler, P.: Codice epigrafico istriano, Pola et Nesactium-Arsia (rukopis u Sveuilinoj knjinici u Puli). Kandler, P. (a): Codice epigrafico istriano, Secusses (rukopis u Sveuilinoj knjinici u Puli). Kandler, P. (b): Codice epigrafico istriano, Histros-Rubinum (rukopis u Sveuilinoj knjinici u Puli). Kandler, P. (c): Codice epigrafico istriano, Subocrini (rukopis u Sveuilinoj knjinici u Puli). Kandler, P. (d): Codice epigrafico istriano, Albona (rukopis u Sveuilinoj knjinici u Puli). Kandler, P. (1843 1844): Lapidario Tergestino e Istriano, 1843 1844. Kandler, P. (1846): Al molto reverendo signore don Matteo Musina paroco di Vragna. U: L'Istria, 1, 1846, 12. Kandler, P. (1855): Iscrizioni romane dell'Istria. U: Indicazioni per riconoscere le cose storiche del Litorale, Trieste 1855. Kenner, F.(1867): Beitrge zu einer Chronik der archaeologischen Funde in der sterreichischen Monarchie, 1864 1866. U: AG, 38, Wien 1867, 121 338. Kova, L. (1992): Nezakcijski kult simbolike forme i njihove transformacije od 6. st .pr .n. e. do 6. st .n. e.. U: HA, 22 23/1991 1992, Pula 1994, 44 116. Kozlii, M. (1986): Antika obalna linija Istre u svjetlu hidroarheolokih istraivanja. U: IHAD, 11/2, Pula 1989, 135 165. Kozlii, M. (1990): Historijska geografija istinog Jadrana u starom vijeku, Split 1990., 1 417. Kozlii, M. (1996): K povijesnom kontekstu Nezakcija. U: HAnq, 2, Pula 1996, 31 46. KOVAI V. TASSAUY F., 2000, Od masline do amfore, Pore 2000. Krahe, J. (1929): Altillyrische Personennamen, Heidelberg 1929. 43

Kriman, M. (1979): Antika svjedoansta o Istri, Pula Rijeka 1979. Kuar, V. (1979): Prahistorijska nekropola Beram. U: HA, 10/1, Pula 1979, 85 121. Kuko, S. (1987): Histarska plastika u kontekstu umjetnosti jadranskog podruja od 7. st. 5. st. pr.n.e. U: Radovi Filozofskog fakulteta, 13, Zadar 1987, 75 i d. Labriole, de P. (1934): La raction payenne, Paris 1934. Luciani, T.: Epigrafia istriana e friuliana, rukopis u Sveuilinoj knjinici u Puli. Maffei, M. S. (1749): Museum Veronense hoc est antiquarum inscriptionum atque anaglyphorum collectio, Verona 1749. Maionica, H. (1879): Trieste, Pola, Aquileia. U: AEM, 1, Wien 1879, 36 62. Manasse, G. C. (1978): La decorazione architettonica romana di Aquileia, Trieste, Pola, Aquileia 1978. Margeti, L. (1996): Pravni poloaj rimskog Nezakcija. U: HAnq, 2, Pula 1996, 143 146. Marui, B. (1959): Tri poznoantine najdbe iz Istre. U: AV, 9/1958 1959, Ljubljana 1959. Marui, B. (1962): Neki nalazi iz vremena seoba naroda u Istru. U: JZ, 5, Rijeka Pula 1962, 159 175. Marui, B. (1963): Djelatnost srednjovjekovnog odjela Arheolokog muzeja Istre u Puli, 1956 do 1958. U: SP, 8 9, Zagreb 1963. Marui, B. (1967): Kasnoantika i bizantska Pula. U: KPSI, 6, Pula 1967, 1 54. Marui, B. (1970): Kasnoantiko i ranosrednjovjekovno groblje katela Dvigrad. U: HA, 1/1, Pula 1970, 7 46. Marui, B. (1971): Kompleks bazilike Sv. Sofije u Dvigradu. U: HA, 2/2, Pula 1971. Marui, B. (1973): Neki nalazi kasnoantikih kosturnih grobova u junoj Istri i na otoku Cresu. U: HA, 4/1, Pula 1973. Marui, B. (1975): Neki problemi kasnoantike i bizanstske Istre u svjetlu arheolokih izvora. U: JZ, 9, Pula Rijeka 1975, 335 350. Marui, B. (1978): Istarska grupa sakralne arhitekture s upisanom apsidom. U: HA, 5/1 2, Pula 1974 [1978]. Marui, B. (1995): Istra i sjeverojadranski prostor u ranom srednjem vijeku. U: MK, 4, Pula 1995, 9 20. Matijai, R. (1991b): Campus Martius. Antika nekropola izmeu Premanturske i Medulinska ulice u Puli. U: MK, 8, Pula 1991. Matijai R.,-Marijai Buri, K. (1996): Antika Pula s okolicom, Pula 1996. Matijai, R (1996): Kamena arhitektonska dekoracija hramova u Nezakciju. U: HAnq, 2, Pula 1996, 91 116. Matijai, R. (1998): Gospodarstvo antike Istre, Pula 1998. Matijai, R.(2000): Novi rimskodobni grki natpis iz june Istre. U: ObHAD, 1, Zagreb 2000, 44 50. Matijai, R. (2000a): Nalaz antikog natpisa u krakoj jami. U: MG, 6, Pula 2000, 8 9. Matijai, R. (2005); The iconography of indigenous Cults in northern Liburnia. U: Akti VIII. meunarodnog kolokvija o problemima rimskog provincijalnog umjetnikog stvaralatva, Zagreb 2005, 201-204. Mazzolani, L. S. (1975): Galla Placidia, Milano 1975. Medini, J. (1972): Rimska orijentalne religije na istonoj obali Jadrana. U: Materijali, 12, Zadar 1972. Medini, J (1973): Antiki kultovi na podruju ilirskih plemena Histra, Liburnai Japoda (magistarski rad), Zagreb 1973. Medini, J. (1976): Rimska i orijentalne religije na istonoj obali Jadrana. U: Materijali, 12, Zadar 1976, 185-207. Mihovili, K. (1972): Nekropola Gradine iznad Limskog kanala. U: HA, 3/2, Pula 1972.

44

Mihovili, K. (1980): Bronane lepeze iz istarskih bronano-dobnih nekropola. U: Situla, 20/21, Ljubljana 1980, 279 283. Mihovili K. (1983): Nesazio: nuovi dati sulla necropoli dell'et del ferro. U: Atti dei Civici Musei di storia ed arte, Quaderno 13/1, Trieste 1983. Mihovili, K.Matijai Buri, K. (1985): Catalogo degli ogetti dell'epoca preistorica U: MK, 1, Pula 1985. Mihovili, K. (1988): Histri i Etruani,. U: MK, 5, Pula 1988, 22 89. Mihovili, K. (1996): Nezakcij, nalaz grobnice 1981. godine. U: MK, 6, Pula 1996, 7 64. Mirabella Roberti, M. (1939): Nuove iscrizioni di Pola e dell'agro. U: EP, 1, 1939, 277 306. Mirabelli Roberti, M., (1943): L'arena di Pola, Pola 1943. Mirabella Roberti, M. (1949a): Notiziario archeologico, 1940 1948. U: AMSI, 53, Venezia 1949, 271 i d. Mladin, J. (1966): Umjetniki spomenici prahistorijskog Nezakcija. U: KPSI, 5, Pula 1966. Mladin, J. (1983): Kanelirana keramika iz Nezakcija. U: MPDI, 3, Pula 1983, 24 25, 71 72. Mladin, J. (1996): Kanelirana keramika iz Nezakcija- U: HAnq, 3, Pula 1996, 47 53. Mlakar, . (1956): Muzejsko-konzervatorski radovi na otoju Brioni. U: Muzeji, 11 12, Zagreb 1956 57. Mlakar, . (1957): Neki novi antikni nalazi u Istri. U: JZ, 2, Rijeka 1957, 433 484. Mlakar, . (1957a): Amfiteatar u Puli,. U: KPSI, 6, Pula 1957. Mlakar, . (1962): Istra u antici. U: KPSI, 4, Pula 1962. Mlakar, . (1978): Antika izloba. U: Arheoloki muzej Istre (vodi III), Pula 1978, 45 58. Mlakar, . (1979): Antiki teatar na tlu Jugoslavije. Katalog, Novi Sad 1979. Mommsen, Th. (18721877): Corpus inscriptionum Latinarum auxilio et auctoritate Academiae Litterarum regiae Borussicae editum, V, Berlin, 1872 1877. Muratori, L.A. (1739): Novus Thesaurus veterum inscriptionum, 1, Mediolani 1739. Mnsterberg, R.Patsch, C. (1892) Reise nach Istrien und den Inseln des Quarnero. U: AEM, 15, Wien 1892, 48 71. Nava, M.L. (1972): Appunti peru n controllo con dati archeologici della tradizione mitografica altoadriatica. U: Padusa, 8, Padova 1972, 21-31. Oreb, F. (1967): Dvije votivne are u Narodnom muzeju Labin. U: IM, 1 2, Pula 1967. Orelli, G. G. (1828): Insctiptionum Latinarum selectarum amplissima collectio, 1 2, Turici 1828. Orsato, S. (1652): Monumenta Patavina, Padova 1652. Orti, I.H. (1837): Sopra una lapide rinvenuta in Pola. U: BullInst, 1836. Pais, H. (1888): Corporis insctiptionum Latinarum supplementa Italica consilio et auctoritate academiae regiae Lynceorum edita, Fasciculus I, additamenta ad vol. V Galiae Cisalpinae. U: ARAL, ser. IV, Memorie della classe di Scienze morali, 5, Roma 1888. Pogatschnig, A., (1910): Parenzo dalle origini sino all' imperatore Giustiniano. U: AMSI, 26, Parenzo 1910. Pogatschnig, A. (1914): Guida di Parenzo, Parenzo 1914. POGATSCHNIG A., 1926, Il tempio romano maggiore di Parenzo, AMSI, 38, Parenzo 1926, 1 30. Polesini, F. (1857): Iscrizioni sacre e profane appartenenti alla citt di Parenzo raccolte e fatta stampare per cura del Cav. Francesco Marchese de Polesini, 1857. PORTULANO B. KOVAI V., 1999, Ritrovamento di un bronzetto di Iside-Fortuna a Loron (Parenzo-Istria), AMSI, N.s. 47, Trieste 1999, 501 511. PORTULANO B. KOVAI V., 2001, Bronzetto di Iside-Fortuna, u: Loron (Croatie). Un grand centre de production d'amphores huile istriennes, Bordeaux 2001, 267 268. PRAMPOLINI, 1942, La mitologia nella vita dei popoli, 3, Milano 1942. PRAMPOLINI, 1942a, La mitologia nella vita dei popoli, 2, Milano 1942.

45

PRELOG M., 1957, Pore, grad i spomenici, Beograd 1957. PUSCHI A., 1903, Scavi di Nesazio, AMSI, 19, Parenzo 1903. Puschi, A. (1905): La necropoli preromana di Nesazio, relazioni degli scavi. U: AMSI, 22, Parenzo 1905, 3 202. PUSCHI A., 1905a, Edifici antichi scoperti a Nesazio. Scavi degli anni 1904 e 1905, AMSI, 22, Parenzo 1905, 265 297. PUSCHI A., 1914, Nesazio. Scavi degli anni 1906, 1907 e 1908, AMSI, 30, Parenzo 1914, 1 75. RADMILLI G., 1973, Gli agri centuriati di Padova e Pola nell'interpretazione di Pietro Kandler, AMSI, n.s. 20 21/1972 73, 5 103. Reichel, G. (1893): Beschreibung der Sculpturen im Augustustempel in Pula. U: AEM, 16, 1893, 1 13. REINACH S., 1897 1924, Rpertoire de la statuarie grecque et romaine, 1 6, Paris 1897 1924. REINACH S., 1916 1930, Rpertoire de la statuarie grecque et romaine, 1 6, Paris 1916 1930. Reinesius, T. (1682): Syntagma inscriptionum antiquaeum cum primis Romae veteris quarum omissa est recensio in vasto Iani Gruteri opere, opus posthumum, Leipzig Frankfurt 1682. REITZENSTEIN R., 1963, Antike und Christentum, Vier religionsgeschichtliche Aufstze, Darmstadt 1963. RENDI-MIOEVI D., 1948, Ilirska onomastika na latinskim natpisima Dalmacije, Split 1948. RENDI-MIOEVI D., 1953, Da li je spelej u Moiima sluio samo mitrijakom kultu?, GZM, n.s. 8, Zagreb 1953. RENDI-MIOEVI D., 1955, Ilirske predstave Silvana na kultnim slikama s podruja Delmata, GZM, n.s., X, Sarajevo 1955. RENDI-MIOEVI D., 1955a, Onomastike studije sa teritorija Liburna, ZIHNZ, 1, Zadar 1955. Rendi-Mioevi, D. (1981): Neke karakteristike histarske onomastike. U: HH, 4/2, Pula 1981, 67 76. RIDDER de A., 1913, Les bronzes antiques du Louvre, 1, Paris 1913. RISMONDO D., 1937, Dignano d'Istria nei ricordi, Bagnacavallo 1937. RIZZI L., Iscrizioni romane e cristiane di Pola (rukopis). RYBERG I. S., 1955, Rites of the State Religion in Roman, MAAR, 22, Rome 1955. ROMANELLI P., 1964, Magna Mater e Attis sul Palatino, HB, Bruxeles 1964. Roscher,W. (1884): Lexicon der griechischen und rmischen Mythologie, Leipzig 1884. Rosetti, D. (1870): Lettera al chiarissimo sig. Dr. Giovanni Labus. U: AT, 1, Trieste 1829, 89 107. ROSSI R. F., 1972, La romanizzazione dell'Istria, AAAd, 2/2, Aquileia 1972, 65 78. ROSSI R. F., 1984, Problemi di storia dell'Istria in et romana, AMSI, n.s. 32, Trieste 1984, 41 55. ROSTOVTZEV M., 1976, Storia economica e sociale dell'impero romano, Firenze 1976. Ruggiero, de H. (1922): Dizionario epigrafico d'antichit romane, 3, Roma 1922. SALOMANI J., 1696, Agri Patavini inscriptiones sacrae et prophanae, Padova 1696. SAMUEL A. E., 1972, Greek and Roman Chronology, Calendar and Years in Classical Antiquity, handbuch der Altertumswissenschaft, 7, Mnchen 1972. SARIA B., 1937, Spomeniki egiptovskih boanstev v Poetoviju, ZN, 32, Maribor 1937, 23 28. Savelsberg, (1859): Neue Inschriften aus Pola, Briefliche Mittheilungen. U: JVAR, 27, 1859. SCHIAVUZZI B., 1905, Necropoli romana nel predio eredi Batel, AMSI, 21, Parenzo 1905, 235 254.

46

SCHIAVUZZI B., 1901, Aus Pola, MCC, 2. ser., 28, Wien 1901, 49 i d. SCHIAVUZZI B., 1904, Bericht ber die im J. 1903 durch die Direktion des Museo Civico in Pola verfolgten Grabungen, MCC, 3. ser., 3, Wien 1904, 356 363. SCHIAVUZZI B., 1905, Archologische Grabungen in Pola und Umgebung, MCC, 3. ser., 4, Wien 1905, 164 174. SCHIAVUZZI B., 1907, Notizie archeologiche, AMSI, 23, Parenzo 19o7, 202 208. Schiavuzzi, B. (1908): Attraverso l'agro colonico di Pola. U: AMSI, 24, Parenzo 1908, 91 171. SCHMIDT G., 1965, Dictionnaire de la mythologie grecque et romaine, Paris 1965. SCHOBER A. A., 1923, Die Rmischen Grabstein von Noricum und Pannonien, Wien 1923. SCHULZE W., Zur Geschichte Lateinischer Eigennamen. Schwalb, H. (1902): Rmische villa bei Pola, Schriften der Balkankommission. U: Antiquarische Abteilung, II, Wien 1902. SCRINARI V. S. M., 1972, Catalogo delle sculture romane (Museo Arch. Do Aquileia), Roma 1972. SCRINARI V. S. M., 1972a, Sculture romane di Aquileia, Roma 1972. SELEM P., 1963, Egipatska boanstva u Arheolokom muzeju u Splitu, VAHD, 61/1953, Split 1963, 94 110. SELEM P., 1972, Egipatski bogovi u rimskom Iliriku, Godinjak, 9/7, Sarajevo 1972, 5 104. SELEM P., 1997, Izidin trag, Split 1997. SERLIO S., 1584, Tutte l'opere d'architettura, Venezia 1584. SHOWERMANN G., 1969, The Great Mother of the Gods, Chicago 1969. SICHTERMANN H., 1960, Ercole, EAA, 3, 1960. SICHTERMAN H. KOCH G., 1975, Griechische Mythen auf Rmischen Sarkophagen, Tbingen 1975. Silvestri,C.(1711): Giuvenale e Persio spiegati in versi volgari ed illustrati con varie annotazioni, Padova 1711. SILVESTRI Car., 1732, Spiegazione di un marmo antico, ROSF, 6, 1732. Silvestri, E. (1903): L'Istria, Venezia 1903. Smetius, M. (1588): Inscriptionum antiquarum quae passim per Europam liber. Accessit auctarium a Iusto Lipsio, Lugduni Bavatorum 1588. SPON J. WHELER G., 1679, Voyage d'Italie, de Dalmatie, de Grce et du Levant fait aux annes 1676 et 1676, Amsterdam 1679. Stankovi, P. (1822): Dell'anfiteatro di Pola, Venezia 1822. Stankovim P. (1828): Bibliografia degli uomini distinti dell'Istria, 1, Trieste 1828. STARAC A., 1995, Pitanje istone granice Cisalpinske Galije i odnos opina Tergeste i Agida, HA, 24 25/1993 94, Pula 1995, 5 57. STARAC A., 1999, Rimsko vladanje u Histriji i Liburniji, I. Histrija, MK, 10/1, Pula 1999. STEINBCHEL RHEINWALL de A., 1820, Alterthmer in der sterreichischen Monarchie, JBL, 12, Wien 1820. STICOTTI P., 1898, Epigrafi Romane, AMSI, 13, Parenzo 1898, 375 395. STICOTTI P., 1901, Relazione del XIII Congresso della Societ istriana di archeologia e storia patria, AMSI, 18, Parenzo 1901, ff. 3 4, 403 403. Sticotti, P. (1902): Relazione del XIII Congresso della societ istriana di archeologia e storia patria. U: AMSI, 18, Parenzo 1902, 121. STICOTTI P., 1903, Schiarimenti intorno al valore scientifico dei cimeli trovati a Nesazio, AMSI, 19, Parenzo 1903. Sticotti, P. (1904): Di alcuni frammenti lapidei con fregi micenei trovati a Nesazio. U: Atti del Congresso internationale di scienze storiche, Roma 1904.

47

STICOTTI P., 1905, Del futuro codice epigrafico istriano, AT, 3. ser., 1, Trieste 1905, 247 254. Sticotti, P. (1905a): A proposito di un timpano figurato di Nesazio. U: AMSI, 22, Parenzo 1905, 213 223. STICOTTI P., 1905a, Pola e Nesazio, AMSI, 22, Parenzo 1905. Sticotti, P. (1908): Epigrafi romane d'Istria. U: AMSI, 24, Parenzo 1908. STICOTTI P., 1908a, Il culto di Ercole a Pola, AT, 3. ser., 4, Trieste 1908, 233 239. Sticotti, P. (1910): U: BDF, 1910. STICOTTI P., 1911, Recenti scoperte di antichit avvenute a Trieste e nel suo territorio, AT, 3. ser., 6, Trieste 1911. Sticotti, P. (1914): Nuova rassegna di epigrafi romane. U: AMSI, 30, Parenzo 1914, 87 134. Sticotti, P. (1934): Scavi di Nesazio. Campagna del 1922. U: AMSI, 46, fasc. 1 2, Parenzo 1934.. STICOTTI P., 1934a, Nesazio, u: EI, 24, 1934. STICOTTI P., 1939, Bona Dea, AN, 10, Aquileia 1939. STICOTTI P., 1951, Inscriptiones Italiae, X/IV, Tergeste, Roma 1951. Stipevi, A. (1961): Monumentalna praistorijska plastika iz Istre. U: Republika, 1, Zagreb 1961. Stipevi, A. (1974): Iliri, Zagreb 1974. Stipevi, A. (1983): Religiozni simbolizam prapovijesne monumentalne plastike iz Nezakcija. U: MPDI, 3, Pula 1983, 27, 74. Stipevi, A. (1996): Religiozni simbolizam prapovijesne monumentalne plastike iz Nezakcija. U: HAnq, 3, Pula 1996, 65 68. SUI M., 1955, Limitacija agera rimskih kolonija na istonoj jadranskoj obali, ZIHNZ, I, Zadar 1955, 1 36 SUI M., 1965, Orijentalni kultovi u antikom Zadru, Diad, 1965. SUI M., 1976, Antiki grad na istonom Jadranu, Zagreb 1976. SUI M., 1987, Cissa Pullaria Baphium Cissense Episcopus Cessensis, ARR, 10, Zagreb 1987, 185 219. Swoboda, R.M. (1969): Denkmler des Mater-Magna kultes in Slovenien und Istrie. U: Bon Jb, 169, 1969. AEL J., 1964, Probleme und Mglichkeiten onomastischer Forschung, Aktes des IV. Int. Kongress fr gr. u. lat. Epigraphik, Wien 1964, 352 368. AEL J., 1966, Barbii, Eirene, 5, Prag 1966, 117 137. ael, J.i A. (1978): Inscriptiones quae in Jugoslavia inter annos MCMLX et MCMLXX repertae et editae sunt. U: Situla, 19, Ljubljana 1978. ael, J.Marui, B. (1984): tirideset rimskih napisov iz Istre. U: AV, 35, Ljubljana 1984, 295 322. AEL J., 1992, Stages in the Administrative Development of Roman Parentium, Opera Selecta, Situla, 30, Ljubljana 1992. ael Kos, M (1999): Pre-roman Divinities of the eastern Alps and Adriatic. U: Situla, 38, Ljubljana 1999. ONJE A., 1964, Parentium, Pore antika ulica, AP, 6, 1964. ONJE A., 1966, Comitium Coloniae Iuliae Parentium, A, XXV, 2, Skopje 1966. onje, A. (1971): Predeufrazijevske bazilike u Poreu. U: Zbornik Poretine, 1, Pore 1971. ONJE A., 1980, Iz kojeg istarskog kamena potjee kupola Teodorikovog mauzoleja u Ravenni, Materijali, tehnike i strukture, 1980, 149 159. ONJE A., 1991, Putevi i komunikacije u prethistoriji i antici na podruju Poretine, Pore Pazin 1991, 1 113,

48

TADIN LJ., 1979, Sitna rimska bronzana plastika u jugoistonom delu provincije Panonije , Beograd 1979. TASSAUX F., 1982, Laecanii, recherche sur une famille senetoriale, MEFRA, 94, l982, 227 269. TASSAUX F., 1984, L'implantation territoriale des grandes familles d'Istrie sous le haut empire romain, Problemi storici, 1983, 1, 193 229. TASSAUX F., 1986, La population et la socit de Parentium, AAAd, 28, Udine 1986, 157 182. Tassaux, F. (1997): Les dieux Augustes en Istrie. U: IHAD, 18, Zagreb 1997. TAYLOR, 1931, The divinity of the Roman Emperor, 1931. THYLANDER H., 1952, tude sur l'pigraphie latine, AIRS, ser. 8, 5, Lund 1952. THOMAS E., 1956, Archologische Funde in Ungarn, Budapest 1956. Thompson, E. A. (1963): The Conflict between Paganism and Christianity in the IV century, Oxford 1963. Thouvenot, S. (1964): St.Auguistin et les Paens, Latomus 1964. Tomaschek, G. (1885): Miscellen. U: Beitrge zur Kunde der indogermanische Sprache herausgegeben von Adalbert Bezzenberger, IX, 1885, 93 106. Tomasini, J. P. (1654): De donariis ac tabellis votivis liber singularis, Padova 1654. Tomasini, J. P. (1837): De' commentari storici geografici della provincia dell'Istria. U: AT, IV, 1837, 1 554. TOMASINI P., 1900, Reminiscenze storiche di Trieste, I, Trieste 1900. TONINI L. F., 1966, Quattro bronzetti da Nesazio, AMSI, n.s.XIX, Venezia 1966. TRAVERSARI G., 1971, L'arco dei Sergi, Padova 1971. TRIA G. A., 1744, Memorie storiche, civili ed ecclesiastiche della citt e diocesi di Larino, I II, Roma 1744. TURCHI N., 1896, La religione di Roma antica, Bologna 1896. TURCAN R., 1974, Masques corniers d'orientaux: Attis, Ganymdes ou Arimaspes, Mlanges P. Boyanc, Rome 1974, 721 747. TURCAN R., 1989, Salut mithriaque et sotriologie platonicienne, Paris 1989. UJI ., 1995, Prilog poznavanju kasnoantikih groblja Pule i Medulina, HA, 24 25/1993 94, Pula 1995, 74 107. UJI ., 1996, Pula, Uspon B. Lupetine. Blok XI/22 23 vieslojno nalazite, u: Arheoloki nalazi u Puli i Istri tijekom 1995. godine, KAMI, 50, Pula 1996. Uji, . (2007): Antika uljara kod Male Vale. Zatitno arheoloko istraivanje antike uljare na trasi plinovoda. U: Faanski zbornik, 2, Faana 2007, 23-36. Vaglieri, D. (1890): Arheologia. U: La Provincia dell'Istria, 24, 1890, 20. Vasi, A. (1965): Pojava velike kamene plastike kod Ilira. U: A, 15, Skopje 1965, 1, 151 154. VEITH G., 1908, Die Eroberung Istriens durch die Rmer in den Jahren 178 und 177 v.Chr., Streffleurs Militrische Zeitschrift, 85, 1908, 1513 1544. VIRC Z., 1967, Rimska bronana plastika u vinkovakom muzeju, ARR, 4 5, Zagreb 1967. Vitasovi, A. (2007): Antiki objekti u uvali Dobrika na otoku Veliki Brijun. U: HA, 36, Pula 2007, 157-210. VELIKOVI M., 1972, Rimska sitna bronzana plastika u Narodnom muzeju, Beograd 1972. VERGOTTIN B., 1795, Dei primi popoli e delle antichit Romane dell' illusztre citt di Pola nell'Istria, Venezia 1795. VERGOTTIN B., 1796, Breve saggio d'istoria antica e moderna della citt di Parenzo, Venezia 1796. Vergottin, B. (1870): Della antica origine, successive vicende e attuale stato di Rovigno. U: AT, 2. ser., 1869 1870, 197 237.

49

VERMASEREN M. J., 1960, Corpus Inscriptionum et Monumentorum Religionis Mithriacae, 1 2, Haag 1956 1960. Vermaseren, M. J. (1977): Corpus cultus Cybelae Attidisque, 3. Italia Latinum, Leiden 1977. VERMASEREN M. J., 1977a, Cybele and Attis, London 1977. Vermaseren, M. J. (1978): Corpus cultus Cybelae Attidisque, 4. Italia Aliae provinciae, Leiden 1978. VRSALOVI D., 1979, Arheoloka istraivanja u podmorju istonog Jadrana. Prilog poznavanju trgovakih plovnih puteva u privrednih prilika na Jadranu u antici, Zagreb 1979, 1 596. Vuina Obad, M., (2007): Katedrala uznesenja Marijinog u Puli. Povijesni pregled, Pula 2007. VUKANOVI, 1972, Cult of the goddes of gravidity in the neolithic society of the Balkan peninsula, VG, 8, Vranje 1972. WHELLER G., 1789, Voyage de Dalmatie, de Grce et du Levant, Amsterdan 1789. WILL E., 1955, Le relief cultuel greco-romain, Paris 1955. Wilmans, G. (1873): Exempla inscriptionum Latinarum in usum praecipue academicum, 1 2, Berlin 1873. WISSOWA G., 1912, Religion und Kultus der Rmer, Mnchen 1912. WEGNER M., 1939, Die Herrscherbildnisse im antoninischer Zeit, Berlin 1939. WEISSHUPL R., 1893, Alterthmer in Pula, AEM, 16, Wien 1893, 16 19. WEISSHUPL R., 1894, Ausgrabungen in Pola, JAI, 2. ser., 20, Wien 1894, 215 233. Weisshupl, R. (1895): Rmische Alterhmer in und um Pola. U: MCC, 2. ser., 21, Wien 1895, 18 21. WEISSHUPL R., 1898, Alterthmer in Pola und Umgebung, JAI, 1, Wien 1898, 97 106. WEISSHUPL R., 1899, Funde in Pola und Umgebung, JAI, 2, Wien 1899, 78 82. Weisshupl, R. (1901): Zur Topographie des alten Pola. U: JAI, 4, Wien 1901, 169 208. WESSETZKY V., 1961, Die gyptischen Kulte zur Rmerziet un Ungarn, EPRO, 1, Leiden 196l. WILKES J. J., 1969, Dalmatia, 1969. ZACCARIA C., 1986, Il governo romano nella Regio X e nella provincia Venetia et Histria, AAAd, 28, Aquileia 1986, 65 103. ZAMAROVSKY V., 1970, Bohov a hrdinov antickysh bji, Prag 1970. ZAMAROVSKY V., 1973, Junaci antikih mitova, Leksikon grke i rimske mitologije, Zagreb 1973. ZANINOVI M., 1984, tovanje Libera na istonom Jadranu, Posebna izdanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, knj. 67, Sarajevo 2984, 254 252. Zaninovi, M. (1989): Antenor sulla costa orientale adriatica. U: Archiviuo veneto, ser. 5, 132, Venezia 1989. Zaninovi, M. (1991): Marginalije o puanstvu antike Istre. U: OA, 15, Zagreb 1991, 71 88. Zaninovi, M., (2005): Zemljopisno-povijesni poloaj luka Parentija i Nezakcija. U: HA, 36, Pula 2007, 115-134. ZANINOVI M., 1997, Liberov natpis iz Vrsara, IHAD, 18, Zagreb 1997, 137 141. ZIPPEL H., 1887, Die rmische Herrschsft in Illyrien bis auf Augustus, Leipzig 1887. Zisi, M.Popovi, LJ. (1960): Iliri i Grci (katalog izlobe), Beograd 1960. ZOTOVI-ZUNKOVI LJ., 1959, Dieux reliefs mithriaques de la Serbie Orientale, BullCorr.H, 38, 1959. Zotovi, Lj.. (1973): Mitraizam na tlu Jugoslavije, Beograd 1973.

50

51