Dvanaesto poglavlje

HEGEL I NOVI TRIBALIZAM

Hegelova filozofija je bila... tako duboko istraivanje miljenja da je najveim dijelom bila nerazumljiva...

D. H. Stirling

I Hegel, izvor svekolikog suvremenog historicizma, bio je direktan sljedbenik Heraklita, Platona i Aristotela. On je postigao najudnije stvari. Za majstora logiara, za njegov moni dijelektiki metod bila je djeja igra iz potpuno metafizikog eira izvui stvarne zeeve. Tako je, poinjui s Platonovim Timajem i njegov im misticizmom broja, Hegel uspio isto filozofskim metodom (114 godina poslije Njutnove Principia) "dokazati" da se planete moraju kretati suglasno Keplerovim zakonima. On je ak izveo 1 dedukciju o stvarnom poloaju planeta, dokazujui da nema plan ete izmeu Marsa i Jupitera (naalost, izmaklo mu je da je takva planeta otkrivena nekoliko mjeseci ranije). Na slian nain, on je dokazao da magnetiziranje gvozda znai porast njegove teine, da Njutnove teorije inercije i gravitacije proturjee jedna drugoj (nar avno, on nije mogao predvidjeti da e Ajntajn pokazati identinost inercijske i gravitacione mase) i mnoge druge stvari ove vrste. Da je tako iznenaujue moan filozofski metod uzet ozbiljno, moe biti samo djelomino objanjeno zaostalou njemakih prirodnih znanosti u ono vrijeme, jer istina je, mislim, da njega isprva nisu zbilja ozbiljnim uzeli ljudi kao to su openhauer i J. E Friz Qakob Friedrich Fries). U svakom sluaju ne oni znanstvenici koji bi, kao 39

Demokrit 2 , "veoma voljeli nai jedno objanjenje uzroka nego domoi se cijelog perzijskog kraljevstva". Hegelovu slavu stvorili su oni koji vie vole brzo uvoenje u dublje tajne ovog svijeta od napornih metoda znanosti, koja ih, poslije svega, samo moe razoarati nedostatkom moi za otkrivanjem sve misterije. Jer oni su uskoro pronali da nita nije moglo biti primijenjeno s takvom lakoom na bilo koji problem i, istovremeno, s tako impresivnom (mada samo prividnom) tekoom, i s takvom brzinom, sigurnim i upeatljivim uspjehom, da nita nije moglo biti upotrijebljeno tako jeftino i s tako malo znanstvene obuke i znanja i dati tako spek takularan znanstven izgled kao hegelska dijalektika, misteriozan metod koji je zamijenio "jalovu formalnu logiku". Hegelov uspjeh bio je poetak "doba nepotenja" (kako je openhauer 3 opisao period njemakog idealizma) i "doba neodgovornosti" (kako K. Hajdn (Konrad Heiden) karakterizira doba modernog totalitariz ma); najprije intelektualne, a kasnije, kao jedne od njenih posljed ica, moralne neodgovornosti; novog doba kontroliranog maginim visokoparnim rijeima i snagom argona. Da bih unaprijed obeshrabrio itatelja da suvie ozbiljno uzme Hegelov bombastian i mistificirajui jezik, citirat u neke zauujue detalje koje je on otkrio o zvuku i, osobito, o odnosu izmeu zvuka i toplote. S mukom sam pokuao to vjernije, koliko je to mogue, prevesti ovo brbljanje iz Hegelove Filozofije prirode4 (Vorlesungen iiber die Philosophie der Natur); on pie: " 302. Zvuk je promjena pod odreenim uvjetom odvajanja mater ijalnih dijelova i pod negacijom ovog uvjeta; - prosto apstraktna ili zamiljena idealnost ove specifikacije. Ali ova promjena je, prema tome, neposredna negacija specifino materijalnog posto janja; to je, stoga, stvarna idealnost specifine gravitacije i kohezije to jest - toplota. Zagrijavanje tijela koja proizvode zvuk, ba kao onih koja udaramo ili trljamo, jeste pojava toplote koja se, shodno svom pojmu, javlja zajedno sa zvukom." Postoje neki koji vjeruju u Hegelovu veliku iskrenost i koji jo misle da je njego va tajna u dubini i punoi prije nego u praznini miljenja. Volio bih da oni paljivo proitaju posljednju - jedinu razumljivu - reenicu 40

ovog citata, zato to se u njoj Hegel odaje. Jer, jasno, ona ne znai nita drugi nego: "Zagrijavanje tijela koja proizvode zvuk... jeste toplota... zajedno sa zvukom". Pitanje je nije li Hegel obmanuo samog sebe, hipnotiziran svojim sopstvenim nadahnutim argonom, ili je drsko stavio do znanja da obmanjuje i oarava druge. Zadovoljan sam da je rije o ovom drugom, osobito obzirom na ono to nalazimo u jednom od njegovih pisama. U ovom pismu, datiranom nekoliko godina prije objavljivanja Filo zofije prirode, Hegel upuuje na drugu Filozofiju prirode, koju je napisao njegov bivi prijatelj Seling:* "Mnogo sam se bavio... matematikom... diferencijalnim raunom, kemijom", razmee se Hegel u ovom pismu (ali to je samo varka), "da bih dozvolio sebi baviti se obmanom filozofije prirode, ovim filozofiranjem bez znanja injenica... i tretiranjem pukih matarija, ak glupih matarija, kao ideja". Ovo je veoma korektno karakteriziranje elingovog metoda, to e rei drskog naina varanja koji je Hegel imitirao ili, prije, pojaao im je shvatio da to, ako naie na pravi prijem, znai uspjeh. Uprkos svemu ovome, izgleda nevjerovatno da bi Hegel postao najutjecajnija figura njemake filozofije bez autoriteta pruske drave iza sebe. Kao to se i dogodilo, on je postao prvi zvanini filozof prusizma, imenovan u periodu feudalne "obnove" poslije napoleonskih ratova. Kasnije je drava, takoer, podrala njegove uenike (jedino je Njemaka imala, i jo ima, uni verzitete koje kontrolira drava), a oni su, zauzvrat, podrali jedan drugog. Mada se veina njih odrekla hegelizma, hegelovci od tada dominiraju filozofskim uenjem i, posredno, ak i sred njim kolama Njemake. (Univerziteti na kojima se govori njemaki, kao oni rimokatolike Austrije, ostali su u prilinoj mjeri zatieni, kao ostrva u poplavi). Postigavi, tako, ogroman uspjeh na Kontinentu, hegelizam teko da je mogao ne dobiti

* eling je z a p r a v o n a p i s a o vie r a d o v a iz filozofije p r i r o d e . Sam'o 1797. g o d i n e objavio je dvije takve knjige: Ideen zu einer Philosophie der Natur, I, i Erster Entwurf eines Systems der Naturphilosophie. - Prim. r e d .

41

podrku u Britaniji od onih koji su, osjeajui da, poslije svega, tako snaan pokret mora imati neto za ponuditi, poeli tragati za onim to je (J. H.) Stirling nazvao Tajnom Hegela. Njih je, nar avno, privukao Hegelov "vii" idealizam i njegovi zahtjevi za "viim" moralom, a bili su, takoer, uplaeni da od hora uenika ne budu igosani kao nemoralni; jer ak su i skromniji hegelovci za svoje doktrine tvrdili 5 da su "tekovine koje moraju... uvijek iznova biti osvajane, uprkos napadu sila vjeito neprijateljskih prema duhovnim i moralnim vrijednostima". Neki stvarno bril jantni ljudi (mislim, uglavnom, na Mek Tagarta Gohn Ellis MacTaggart)), uinili su velike napore u konstruktivnom idealisti kom miljenju, znatno iznad Hegelovog nivoa; ali oni nisu otili daleko izvan pripreme ciljeva za podjednako briljantne kritiare. Moemo rei da izvan evropskog kontinenta, osobito u posljed njih dvadeset godina, interes za Hegela polako iezava. Meutim, ako je to tako, zato uope brinuti o Hegelu? Odgovor je u tome da je Hegelov utjecaj ostao najjaa snaga, uprkos injenici to ga znanstvenici nikada nisu uzeli ozbiljnim i to (osim "evolucionista" 6 ) mnogi filozofi poinju gubiti interes za njega. Hegelov upliv i, osobito, upliv njegovoga jezika, vrlo je snaan u moralnoj i drutvenoj filozofiji i u drutvenim i politikim znanostima (s jednim izuzetkom ekonomije). Posebno su filozofi historije, politike i obrazovanja jo uvijek u velikom stupnju pod njegovom vladavinom. U politici, ovo najdrastinije pokazuje injenica da i marksistiko krajnje lijevo krilo, i konzervativni cen tar, i faistika krajnja desnica zasnivaju svoju politiku filozofiju na Hegelu; rat nacija, koji se pojavljuje u Hegelovoj historicitikoj shemi, lijevo krilo zamjenjuje ratom klasa, a krajnja desnica ratom rasa; obje ga prate vie ili manje svjesno. (Konzervativni centar je, po pravilu, manje svjestan svojih dugova Hegelu). Kako ovaj ogromni upliv moe biti objanjen? Moja glavna namjera nije toliko objasniti ovaj fenomen koliko boriti se protiv njega. Meutim, mogu dati nekoliko sugestija koje doprinose objanjenju. Iz nekog razloga filozofi, ak i u nae vrijeme, njeguju oko sebe neto od atmosfere maioniara. Filozofija se
42

smatra udnom i teko razumljivom vrstom zanimanja poto se bavi onim misterijama kojima i religija, ali ne na nain koji moe biti "saopen prostim" ili obinim ljudima; smatra se da je za njih ona isuvie duboka i da je religija ideologija intelektualaca, uenih i mudrih. Hegelizam se izvrsno uklapa u ova shvaanja; to je tano ono to ova vrsta popularnog sujevjerja pretpostavl ja da bi filozofija trebala biti. Ona zna sve o svemu. Ona ima spre man odgovor na svako pitanje. I, zbilja, ko moe biti siguran da odgovor nije istinit? Meutim, ovo nije glavni razlog za Hegelov uspjeh. Njegov upliv i potreba za borbom protiv njega mogu, moda, biti bolje shvaeni ako ukratko razmotrimo opu historijsku situaciju. Srednjovjekovni autoritarizam se poeo rastvarati s Rene sansom. Ali na Kontinentu, njegov politiki duplikat, srednjov jekovni feudalizam, nije bio ozbiljno ugroen prije Francuske revolucije. (Reformacija ga je samo ojaala). Borba za otvoreno drutvo poela je opet s idejama iz 1789; feudalne monarhije uskoro su iskusile ozbiljnost ove opasnosti. Kada je 1815. reak cionarna partija opet poela zadobijati svoju mo u Prusiji, ide ologija joj je postala sudbinska potreba. Hegel je odreen za ispunjenje ovog zahtjeva i to je uradio oivjevi ideje prvih velikih neprijatelja otvorenog drutva, Heraklita, Platona i Aris totela. Ba kao to je francuska revolucija ponovo otkrila vjeite ideje Velike Generacije i kranstva, slobodu, jednakost i bratst vo svih ljudi, tako je Hegel ponovo otkrio platonske ideje koje lee iza vjeitog revolta protiv slobode i razbora. Hegelizam je renesansa tribalizma. Historijsko znaenje Hegela moe se sagledati u svjetlu injenice da on predstavlja "sponu koja nedostaje" izmeu Platona i modernog oblika totalitarizma. Veina modernih totalitarista su sasvim nesvjesni mogunosti praenja njihove ideje unazad do Platona. Meutim, mnogi znaju za svoje dugove Hegelu i svi su odgajani u zaguljivoj atmosferi hegelizma. Oni su naueni oboavati dravu, historiju i naciju. (Moje gledite o Hegelu, naravno, pretpostavlja da je on inter pretirao Platonovo uenje na isti nain na koji sam ja to ovdje

43

uinio, to jest kao totalitarno; i zbilja, na osnovu njegove kritike Platona u Filozofiji prava, moe se pokazati 7 kako se Hegelova interpretacija podudara s naom). Da bismo itatelju omoguili neposredan uvid u Hegelovo platonsko oboavanje drave, citirat u nekoliko pasusa prije nego to zaponem analizu njegove historicistike filozofije. Ovi pasusi pokazuju da Hegelov radikalni kolektivizam ovisi koliko o Platonu toliko o Fridrihu Vilhelmu (Friedrich Wilhelm) Treem, pruskom kralju u kritinom periodu u vrijeme i poslije Fran cuske revolucije. Njihova je doktrina da je drava sve, a individ ua nita; jer ona sve duguje dravi, i fiziku i duhovnu egzisten ciju. Ovo je poruka Platona, prusizma Fridriha Vilhelma i Hegela: "Univerzalno mora biti naeno u dravi", pie Hegel 8 . "Drava je Boanska Ideja u svom postojanju na zemlji... Moramo, prema tome, oboavati Dravu kao manifestaciju Boanstva na zemlji i uzeti u obzir da je, ako je teko shvatiti Prirodu, beskrajno tee pojmiti Sutinu Drave... Drava je napredovanje Boga kroz svijet... Drava mora biti shvaena kao organizam... potpunoj Dravi, sutinski, pripadaju savjest i miljenje. Drava zna ta hoe... Drava je stvarna; i... istinska stvarnost je nuna. Ono to je stvarno vjeito je nuno... Drava... postoji radi sebe same... Drava je stvarno postojei, realizirani moralni ivot." Ovaj izbor izjava moe biti dovoljan za pokazivanje Hegelovog platonizma i njegovog insistiranja na apsolutnom moralnom autoritetu drave koji nadvladava sav lini moral, svu savjest. Rije je, naravno, o bombastinom i his terinom platonizmu, ali to samo ini oiglednijom injenicu da on povezuje platonizam s modernim totalitarizmom. Neko bi se mogao upitati nije li Hegel, ovim uslugama i svojim uplivom na historiju, potvrdio svoj genij. Ne mislim da je ovo pitanje posebno vano, jer i to to tako razmiljamo u okvir ima "genija" samo je dio naeg romantizma; neovisno o tome, ne vjerujem da uspjeh dokazuje bilo ta ili da je historija na sudija9; ova naela su, prije, dio hegelizma. to se Hegela tie, ne mislim, ak, ni da je bio talentiran. On je nesvarljiv pisac. Kao 44

to ak i njegovi najvatreniji apologeti moraju priznati 1 0 , njegov stil je "neosporno skandalozan". Sto se tie sadraja njegovih spisa, on je najvei jedino u svom izvanrednom nedostatku orig inalnosti. Ne postoji nita kod Hegela to nije bolje kazano prije njega. Ne postoji nita u njegovom apologetskom metodu to nije pozajmljeno od njegovih apologetskih prethodnika. 1 1 Ove pozajmljene misli i metodi, misli bez trunke briljantnog, on je iskreno posvetio jednom cilju: borbi protiv otvorenog drutva i, time, slubi svom poslodavcu, Fridrihu Vilhelmu Pruskom. Hegelova zbunjenost i obezvrjeenje razbora dijelom su nuni kao sredstvo za ovaj cilj, dijelom sluajan ali vrlo prirodan izraz njegovog duhovnog stanja. Cijela pria o Hegelu ne bi, zbilja, bila vrijedna kazivanja da nije njenih mranih posljedica koje pokazuju kako klaun moe lako postati "stvarateljem historije". Tragikomedija uspona "njemakog idealizma", uprkos uasnim zloinima do kojih je doveo, podsjea na kominu operu mnogo vie nego bilo ta drugo; ovi poeci mogu pomoi objasniti zato je tako teko odluiti se za njene heroje koji dolaze kasnije, bilo da su pobjegli s pozornice Vagnerovih (Richard Wagner) Velikih Teutonskih Opera ili Ofenbahovih (Jacques Offenbach) farsi. Moja tvrdnja da je Hegelova filozofija inspirirana zadnjim namjerama, tj. njegovim interesom za obnovu pruske vladavine Fridriha Vilhelma Treeg, i da zato ne moe biti uzeta ozbiljno, nije nova. Pria je bila dobro poznata svima koji su znali politiku situaciju, i nekolicina njih, koji su bili dovoljno neovisni to ura diti, slobodno su je izrekli. Najbolji svjedok je openhauer, i sam platonski idealist i konzervativac, ako ne i reakcionar 1 2 , ali ovjek najveeg integriteta koji je, iznad svega ostalog, njegovao istinu. Ne moe biti sumnje da je on, u filozofskim stvarima, bio tako mjerodavan sudija kakav se samo poeljeti moe. open hauer, koji je imao zadovoljstvo lino poznavati Hegela i koji je upotrebu ekspirovih rijei, "same budalatine kao jezik, a ne mozak mahnitog ovjeka", sugerirao 1 3 za moto Hegelovoj filo zofiji, naslikao je sljedeu odlinu sliku uitelja: "Hegel je, postavljen odozgo nadolje, kao to i dolikuje osvjedoenom

45

46

korist unutranje slobode njegove filozofije i njene moralne vrijednosti". veglerov redaktor, D. H. Stirling (James Hutchison Stirling), prvi britanski apostol hegelizma, brani, naravno, Hegela od Svegler, upozoravajui njegove itatelje da ne uzmu suvie doslovno "malu veglerovu sugestiju protiv... Hegelove filozofije kao dravne filozofije". Meutim, nekoliko stranica kasnije Stirling, sasvim nenamjerno, potvruje veglerovo izla ganje injenica, kao i gledite da je sam Hegel bio svjestan poli tiki pristrasne i apologetske funkcije svoje filozofije. (Dokaz koji Stirling citira 1 6 pokazuje da se Hegel ciniki izrazio o ovoj funkciji svoje filozofije). Neto kasnije, Stirling nehotino otkri va "tajnu Hegela" kada nastavlja sljedeim poetinim i prorokim otkriem 1 7 , aludirajui na munjevit napad Rusije na Austriju 1866, godinu dana prije to je napisao : "Nije li to, zbil ja, Hegel, a osobito njegova filozofija etike i politike, kome Prusija duguje ovaj silan ivot i organizaciju koje sada brzo razvija? Nije li, zbilja, mrani Hegel centar te organizacije koja, razvijajui plan u nevidljivom mozgu, kao munja udara rukom koja ima teinu gomile? Meutim, vrijednost ove organizacije bie mnogima oiglednija ako smijem kazati kako su se, dok je u ustavnoj Engleskoj vlasnike povlaenih akcija i obveznica upropastio preovlaujui trgovaki nemoral, obini vlasnici ak cija na pruskoj eljeznici mogli osloniti na bezbjedan prosjek od 8,33 posto. Ovo, sigurno, govori neto o Hegelu".
15

"Osnovne konture Hegela moraju sada, mislim, biti oigledne svakom itatelju. Dobio sam mnogo od Hegela..." nastavlja Stirling svoju pohvalu. Nadam se, takoer, da su kon ture Hegela sada jasne, i vjerujem da je ono to je Stirling dobio bio spas od opasnosti trgovakog nemorala koji preovlauje u nehegelskoj i ustavnoj Engleskoj. (Ko bi odolio, u ovom kontekstu, ne spomenuti injenicu kako marksistiki filozofi, uvijek spremni istaknuti kako se suparnika teorija odnosi na njegov klasni interes, obino ne uspijevaju primijeniti ovaj metod na Hegela? Umjesto da ga optue kao apologetu pruskog apsolutizma, oni ale 1 8 to djela

47

tvorca dijalektike i, osobito, njegova djela o logici, nisu ire itana u Britaniji - za razliku od Rusije, gdje su zasluge Hegelove filozofije i, posebno, njegove logike, zvanino priznate). Vraajui se na problem Hegelovih politikih motiva, mislim da imamo vie nego dovoljan razlog ne sumnjati kako je njegova filozofija bila pod uplivom pruske vlade, koja ga je i zaposlila. Meutim, pod apsolutizmom Fridriha Vilhelma Treeg, takav upliv sadri vie nego to su openhauer i vegler mogli znati; jer tek u posljednjim dekadama objavljeni su dokumenti koji pokazuju jasnou i dosljednost s kojima je ovaj kralj insistirao na potpunoj podreenosti cjelokupnog znanja interesu drave. "Apstraktne znanosti", itamo u njegovom obrazovnom programu 19 , "koje zan imaju samo akademski svijet i slue samo prosvjeenju ove grupe, jesu, naravno, bez vrijednosti za blagostanje Drave; bilo bi ludo potpuno ih ograniiti, ali je zdravo uvati ih unutar pravih granica". Hegelov poziv u Berlin 1818. stigao je u plimi reakcije, u jeku peri oda koji je poeo kraljevim ienjem vlade od reformatora i nacionalnih liberala koji su toliko mnogo doprinijeli njegovom usp jehu u "ratu osloboenja". Obzirom na ovu injenicu, moemo pitati nije li Hegelovo postavljanje bilo potez u cilju "ouvanja filozofije unutar pravih granica", tako da joj se omogui biti zdravom i sluiti "blagostanju Drave", to jest Fridrihu Vilhelmu i njegovoj apsolut noj vladavini. Isto pitanje namee nam se kada itamo to veliki oboavatelj kae 2 0 o Hegelu: "On je u Berlinu, sve do svoje smrti 1831, ostao priznati diktator jedne od najmonijih filozofskih kola u historiji miljenja". (Mislim da "miljenje" moramo zamijeniti "nedostatkom miljenja" zato to ne vidim ta diktator ima initi s historijom miljenja, ak i ako je bio filozofski diktator. Inae, ovaj otkrivalaki pasus je isuvie istinit. Na primjer, udrueni napori ove mone kole uspjeli su zavjerom utanja etrdeset godina prikrivati injenicu Sopenhaurovog postojanja). Vidimo da je Hegel, zbilja, mogao imati mo "uvanja filozofije unutar njenih granica", tako da nae pitanje moe biti sasvim umjesno. U onome to slijedi pokuat u pokazati kako se sva Hegelova filozofija moe interpretirati kao odluan odgovor na 48

ovo pitanje; naravno, potvrdan odgovor. Pokuat u pokazati koliko je mnogo svjetla baeno na hegelizam ako ga interpreti ramo na ovaj nain, to jest kao apologiju prusizma. Moja anal iza bit e podijeljena u tri dijela i izloena u odjeljcima II, III i IV ovog poglavlja. Odjeljak II se bavi Hegelovim historicizmom i moralnim pozitivizmom zajedno s teko razumljivom teorijskom pozadinom ovih doktrina, njegovim dijalektikim metodom i tzv. filozofijom identiteta. Odjeljak 1 1 bavi se 1 usponom nacionalizma. U odjeljku IV nekoliko rijei bit e kazano o Hegelovom odnosu prema Berku. Odjeljek V bavi se ovisnou modernog totalitarizma o Hegelu. II Svoju analizu Hegelove filozofije poinjem opim poreenjem Hegelovog i Platovonog historicizma. Platon je vjerovao da Ideje ili sutine prethode stvarima u toku i da se opi pravac cjelokupnog razvoja moe objasniti kao kretanje unazad od savrenstva Ideja i, prema tome, kao degradacija, kao kretanje u smjeru propadanja. Osobito je his torija drava historija degeneracije vladajue klase. (Moramo se ovdje sjetiti bliskog odnosa izmeu platonskih pojmova "rase", 21 "due", "prirode" i "sutine" .) Hegel, s Aristotelom, vjeruje da su Ideje ili sutine u stvarima u toku: "nije nita zbiljsko osim ideje", kae on 2 2 . Meutim, ovo ne znai da je provalija koju je Platon otvorio izmeu sutine stvari i njene ulne pojave premoena; jer Hegel pie: "Odredbe sutine imaju drugaiji karakter od odreenosti bia" (stvari); ... ono to stoji naspram njoj (sutini) jeste samo privid"..."Sve, rekli smo, ima sutinu; to znai, stvari nisu onakve kakvim se neposredno pokazuju". Takoer, kao i Platon i Aristotel, Hegel zamilja sutine, bar one organizama i, prema tome, sutine drava takoer, kao due ili "Duhove".

49

Meutim, za razliku od Platona, Hegel ne ui da je opi pravac razvoja svijeta u toku degradacija od Ideje u smjeru propadanja. Kao Speusip i Aristotel, Hegel ui da je ovo opi pravac uzdizanja prema Ideji; to je progres. Mada, zajedno s Platonom, kae 2 3 "da propadljiva stvar ima svoju osnovu u sutini i vodi porijeklo iz nje", Hegel, opreno Platonu, insistira na tome da se ak i sutine razvijaju. U Hegelovom svijetu, kao i u Heraklitovom, sve je u toku; ni sutine, koje je uveo Platon da bi dobio bar neto postojano, nisu izuzete. Ali ovaj tok nije propadanje. Hegelov historicizam je optimistiki. Njegove sutine i Duhovi su, poput Platonovih dua, samopokretake; one se po sebi razvijaju ili, koristei suvremeniji termin, one su te koje se "pojavljuju" i "stvaraju iz sebe". One sebe pokreu u pravcu aristotelskog "konanog uzroka" ili, kao to Hegel kae 2 4 , u pravcu "samorealizirajueg i samorealiziranog kona nog uzroka u sebi". Ovaj konani uzrok ili svrha razvoja sutina je onoga to Hegel zove "Apsolutnom Idejom" ili "Idejom" (Ova ideja je, kae nam Hegel, sloena; ona je sve u jednom, Ljepota; Saznanje i Praktina Aktivnost; Razumijevanje; Najvie Dobro; i Znanstveno Promiljen Univerzum. Meutim, zbilja nije potrebno brinuti o neznatnim tekoama kao to su ove). Moemo rei da je Hegelov svijet toka u stanju evolucije koja se "pojavljuje" ili "stvaralake evolucije" 25 ; svaki od njegovih stup njeva sadri u sebi prethodne stupnjeve iz kojih potjee; svaki stupanj zamjenjuje sve prethodne stupnjeve, pribliavajui se sve vie savrenstvu. Na taj nain, opi zakon razvoja jeste pro gres; ali ne jednostavan i prav, nego, kao to emo vidjeti, "dijalektiki". Kao to su prethodni citati pokazali, kolektivist Hegel je, kao i Platon, shvatao dravu kao organizam; slijedei Rusoa koji ju je obdario kolektivnom "opom voljom", Hegel ju je obdario svjesnom i misleom sutinom, njenim "razborom" ili "Duhom". Ovaj Duh, ija je "sutina aktivnost" (to pokazuje njegovu ovisnost o Rusou), istovremeno je kolektivni Duh Naci je koji oblikuje dravu.
50

Za esencijalistu, znanje ili razumijevanje drave mora jasno znaiti spoznaju njene sutine ili Duha. Kao to smo vid jeli 2 6 u prethodnom poglavlju, sutinu i njene "mogunosti" moemo saznati samo iz njene "aktualne" historije. Tako stiemo do fundamentalnog gledita historicistikog metoda, po kome je nain stjecanja znanja o drutvenim ustanovama kao to je drava, istraivanje njene historije ili historije njenog "Duha". I druge dvije historicistike posljedice, razvijene u prethodnom poglavlju, takoer slijede. Duh nacije odreuje njenu skrivenu historijsku sudbinu; svaka nacija koja eli "stupiti u egzistenciju" mora potvrditi svoju individualnost ili duu stupajui na "Historijsku Pozornicu", to jest borei se s drugim nacijama; cilj borbe je svjetska dominacija. Iz ovoga vidimo da Hegel, kao i Heraklit, vjeruje da je rat otac i kralj svih stvari. Kao i Heraklit, on vjeruje da je rat pravedan: "Historija Svijeta je Svjetski sud pravde", pie Hegel. Kao i Heraklit, Hegel uopava ovu doktrinu proirujui je na svijet prirode, interpretirajui kontraste i opreke stvari, polarnost opreka, i tako dalje, kao vrstu rata i pokretaku snagu prirodnog razvoja. Kao i Heraklit, Hegel vjeruje u jedinstvo ili identitet opreka; zbilja, jedinstvo opreka igra tako vanu ulogu u evoluciji, u "dijalektikom" progresu, da ove dvije Heraklitove ideje, rat opreka i njihovo jedinstvo ili identitet, moemo opisati kao glavne ideje Hegelove dijalektike. Do sada se ova filozofija pojavljuje kao podnoljivo valjan i 27 poten, mada neto neoriginalan historicizam; i izgleda da nema razloga da je, sa openhauerom, opiemo kao arlatanstvo. Meutim, ova spoljanost se mijenja ako se sada okrenemo analizi Hegelove dijalektike. Jer on nudi ovaj metod motrei jed nim okom na Kanta, koji je, svojim napadom na metafiziku (ija estina moe biti procijenjena na osnovu teksta koji je moto mom "Uvodu", pokuao pokazati da su sve pekulacije ove vrsti neodrive. Hegel nikada nije ni pokuao pobiti Kanta. Poto mu je odao dunu poast, on je Kantovo stanovite iskrivio u nje govu opreku. Ovo je nain na koji je Kantova "dijalektika",
51

napad na metafiziku, bila preokrenuta u hegelsku "dijalektiku", glavno orue metafizike. Kant je, u svojoj Kritici istog uma tvrdio, pod uplivom Hjuma, da je ista pekulacija ili um, kad god se usudi stupiti u polje u kome ne moe biti provjerena pomou iskustva, sklona upetljati se u kontradikcije ili "antinomije" i stvoriti ono sto je on nedvosmisleno opisao kao "puke matarije"; "besmislice"; "iluz ije", "sterilni dogmatizam"; i "povrno pravo na znanje svega" 2 8 . On je pokuao pokazati da svakoj metafizikoj tvrdnji ili tezi, kojom se, na primjer, pretpostavlja poetak svijeta u vremenu ili postojanje Boga, moe biti stavljena u opreku protutvrdnja ili antiteza; obje, smatrao je on, mogu potjecati iz istih pretpostavki i biti dokazane s podjednakim stupnjem "oiglednosti". Drugim rijeima, kada naputa polje iskustva, naa pekulacija ne moe imati znanstven status, poto za svaki argument mora postojati podjednako valjan protuargument. Kantova namjera je bila da jednom i zauvijek zaustavi "prokletu plodnost" metafizikih piskarala. Ali, naalost, rezultat je bio sasvim drugaiji. Ono to je Kant zaustavio bili su pokuaji piskarala da koriste racionalan argument; oni su digli ruke samo od poduavanja, ali ne i od opinjavanja publike (kao to kae 2 9 Sopenhauer). Za ovaj razvoj sam Kant nesumnjivo snosi znatan dio krivice; jer nejasan stil njegovog djela (koje je pisao u velikoj urbi, mada tek poslije dugih godina razmiljanja) prilino je doprinio daljem srozavanju niskog standarda jasnoe u njemakom teorijskom pisanju 30 . Nijedno od metafizikih piskarala koja su dola poslije 31 Kanta nije nainilo nijedan pokuaj pobiti ga ; Hegel je, tovie, imao smjelosti podrati Kanta zbog "oivljavanja imena Dijalek tika, koju je on ponovo stavio na njeno poasno mjesto". On je mislio da je Kant bio sasvim u pravu kada je ukazao na antino mije, ali da je grijeio to je zbog njih bio zabrinut. Upravo je u prirodi uma da mora proturjeiti sam sebi, tvrdio je Hegel; to nije slabost naih ljudskih sposobnosti, nego je samo sutina svekolike racionalnosti koja se mora baviti proturjenostima i antinomijama; jer to je upravo nain na koji se um razvija. Hegel 52

je tvrdio da je Kant analizirao um kao neto statino; da je zab oravio kako se ovjeanstvo razvija i, s njim, nae drutveno nasljee. Ono to zovemo naim vlastitim razborom nije nita drugo nego proizvod ovog drutvenog nasljea, historijskog razvoja drutvene grupe u kojoj ivimo, nacije. Ovaj razvoj se odvija dijalektiki, to jest u trotaktnom ritmu. Prvo je ponuena teza; ona e, meutim, izazvati kritiku, njoj e proturjeiti oponenti koji utvruju njenu opreku, antitezu; kroz sukobljavanje ovih gledita dostie se sinteza, to e rei nekakvo jedinstvo opreka, kompromis ili izmirenje na viem nivou. Sinteza obuh vata dva izvorno oprena stanovita potiskujui ih i zauzimajui njihovo mjesto; ona ih reducira na njihove vlastite komponente negirajui ih, uzdiui i uvajui. Kada je sinteza jednom utemeljena, cio proces se moe ponoviti na viem nivou koji je sada dostignut. Ovo je, ukratko, trotaktni ritam napretka koji je Hegel zvao "dijalektika trijada". Sasvim sam spreman priznati da ovo nije lo opis naina na koji kritika diskusija i, prema tome, i znanstveno miljenje moe ponekad napredovati. Jer sva se kritika sastoji u ukazi vanju na neke proturjenosti ili neslaganja, i znanstveni progres se, uglavnom, sastoji od eliminiranja ovih proturjenosti kad god na njih naiemo. Ovo, ipak, znai da znanost rauna s pret postavkom da su proturjenosti nedopustive i da moraju biti izb jegnute, tako da otkrie proturjenosti primorava znanstvenika uloiti napor i ukloniti je; zbilja, ako priznamo proturjenost cijela znanost mora pasti 3 2 . Meutim, iz svoje dijalektike tri jade, Hegel izvodi sasvim drugaiji zakljuak. Poto su protur jenosti sredstva pomou kojih znanost napreduje, on je zakljuio da su proturjenosti ne samo dopustive i neizbjene nego, takoer, i izuzetno poeljne. Ovo je hegelska doktrina koja mora unititi svaki argument i cjelokupan napredak. Jer ako su proturjenosti neizbjene i poeljne, onda nema potrebe uklan jati ih i tako se cjelokupan napredak mora okonati. Meutim, ova doktrina je samo jedno od glavnih naela hegelizma. Hegelova namjera je da slobodno operira, svim 53

proturjenostima. "Sve stvari su po sebi proturjene", insisti ra on 3 3 , u odbranu stanovita koje znai kraj ne samo sveko like znanosti nego i sveukupnog racionalnog argumenta. Razlog iz koga on priznaje proturjenosti jeste u tome to on eli zaustaviti racionalni argument i, s njim, znanstveni i intelektualni napredak. Onemoguavajui argument i kritiku, on namjerava svoju sopstvenu filozofiju uiniti dokazom pro tiv svake kritike, tako da ona moe sebe utemeljiti kao osnaen dogmatizam, obezbijeen od svakog napada i neosvo jiv vrh cjelokupnog filozofskog razvoja. (Ovdje imamo prvi primjer tipinog dijalektikog obrta; ideja napretka, popularna u vremenu koje vodi Darvinu, ali nesukladna s konzervativn im interesima, preokrenuta je u svoju suprotnost, razvoj koji stie do svog zavretka - zaustavljeni razvoj.) Toliko o Hegelovoj dijalektikoj trijadi, jednom od dva stuba na kojima poiva njegova filozofija. Znaenje teorije vidjet emo kada pristupimo njenoj primjeni. Drugi od dva stuba hegelizma je tzv. filozofija identiteta. To je primjena dijalektike. Nemam namjeru rasipati itateljevo vri jeme pokuavajui ovo osmisliti, posebno zbog toga to sam to 34 uradio na drugom mjestu ; jer filozofija identiteta, uglavnom, nije nita drugo nego besramna dvosmislenost koja se, kazano Hegelovim vlastitim rijeima, sastoji jedino od "matarija, ak glupih matarija". To je labirint u koji su uhvaene sjenke i odjeci prolih filozofija, Heraklitove, Platonove i Aristotelove, isto kao i Rusoove i Kantove, u kome one sada proslavljaju vrstu vjetiine subote, mahnito pokuavajui zbuniti i obmanuti naivnog gle datelja. Vodea ideja i, u isto vrijeme, veza izmeu Hegelove dijalektike i njegove filozofije identiteta jeste Heraklitova doktri na jedinstva opreka. "Put prema gore i prema dolje jedan je i isti", kae Heraklit, a Hegel to ponavlja kada kae: "Zapadni i istoni pravac su isto". Ova heraklitska doktrina identiteta opreka prim ijenjena je na mnotvo uspomena na stare filozofije koje su, time, "reducirane na komponente" Hegelovog vlastitog sistema. Sutina i Ideja, jedno i mnotvo, supstancija i sluaj, forma i sadraj, subjekt 54

i objekt, bie i postajanje, sve i nita, promjena i mirovanje, stvar nost i mogunost, realnost i pojava, materija i duh, sve ove aveti prolosti izgleda da su spopale mozak Velikog Diktatora dok on iz vodi svoju igru sa svojim balonom, sa svojim napuhanim i izmi ljenim problemima Boga i Svijeta. Meutim, postoji metod u ovoj pomami, ak pruski metod. Jer iza oigledne konfuzije kriju se in teresi apsolutne monarhije Fridriha Vilhelma. Filozofija identiteta slui opravdanju postojeeg poretka. Njen glavni ishod je etiki i pravni pozitivizam, doktrina po kojoj je ono to postoji dobro, poto nema drugih standarda osim postojeih; to je doktrina po kojoj ]e mo pravda. Kako je izvedena ova doktrina? Samo pomou serija dvos mislenosti. Platon, iji su Oblici ili Ideje, kao to smo vidjeli, pot puno razliiti od "ideja u naem miljenju", rekao je da su samo Ideje stvarne, a propadljive stvari nestvarne. Iz ove doktrine Hegel usvaja jednakost Idealno = Stvarno. Kant je, u svojoj dijalektici, govorio o "Idejama istog Uma", koristei pojam "Ideja" u smislu "ideja u naem miljenju". Iz ove doktrine Hegel usvaja da su Ideje neto mentalno, duhovno ili racionalno, to moe biti izraeno jednakou/de/ = Um. Kombinirane, ove dvije jednakosti ili, prije, dvosmislenosti, daju Stvarnost = Um; ovo dozvoljava Hegelu tvrditi kako sve to je umno mora biti stvarno i sve to je stvarno mora biti umno i kako je razvoj stvarnosti isto to i razvoj uma. Poto nema vieg standarda postojanja osim posljednjeg razvoja Uma ili Ideje, sve to je sada stvarno ili aktu alno postoji po nunosti i mora biti umno a isto tako i dobro 3 5 . (Dobro je, kao to emo vidjeti, aktualno postojea pruska drava.) Ovo je filozofija identiteta. Pored etikog pozitivizma, ovdje, takoer, kao nus-proizvod (koristei Sopenhauerove rijei), imamo teoriju istine. To je veoma pogodna teorija. Vidjeli smo da je sve to je umno stvarno. Ovo, naravno, znai da sve to je umno mora biti sukladno sa stvarnim i, prema tome, mora biti istinito. Istina se razvija na isti nain kao i um, i sve' to se poziva na um na njegovom posljednjem stupnju razvoja mora, takoer, biti istinito za taj stupanj. Drugim rijeima, sve to 55

onima iji je um suvremen izgleda izvjesno mora biti i istinito. Ono to je po sebi oigledno je isto to i istina. Pod uvjetom da ste suvremeni, sve to vam je potrebno jeste vjerovati u dok trinu; ovo, po definiciji, ini istinu. Na ovaj nain, opreka izmeu onoga to Hegel naziva "Subjektivnim", tj. vjerovanjem, i "Objektivnim", tj. istinom, pretvorena je u identinost; ovo jedinstvo opreka, takoer, objanjava znanstveno znanje. "Ideja je jedinstvo... subjektivnog pojma i objektivnosti... Znanost pret postavlja da je razdvajanje izmeu nje i Istine ve ukinuto" 3 6 . Toliko o Hegelovoj filozofiji identiteta, drugom stubu mudrosti na kome je izgraen njegov historicizam. Njegovim podizanjem, prilino zamoran posao analiziranja Hegelovih apstraktnijih doktrina priveden je kraju. Ostatak ovog poglavlja bit e ogranien na praktinu politiku primjenu ovih apstraktnih teorija koju je sam Hegel nainio. Ova praktina primjena jasnije e nam pokazati apologetsku svrhu cjelokupnog njegovog rada. Hegelova dijalektika je, tvrdim, uglavnom planirana radi izopaenja ideja iz 1789. Hegel je bio savreno svjestan injenice da dijalektiki metod moe biti tako upotrijebljen da preobrati ideju u njenu opreku. "Dijalektika", pie on 3 7 , "nije novost u filozofiji... Sokrat... je simulirao elju za jasnijim znanjem o predmetu rasprave i poslije postavljanja svih vrsta pitanja s tom namjerom, on bi miljenja svojih sugovornika uspio preobratiti u opreno od onoga to su oni na osnovu prvih utisaka proglasili za ispravno". Kao opis Sokratovih namjera ovaj Hegelov iskaz nije ba korektan (imajui u vidu da je Sokratov glavni cilj bio demaskirati samou vjerenost prije nego preobratiti miljenja ljudi u opreku onome u ta su oni prije vjerovali); meutim, ovim je odlino izraena Hegelova vlastita namjera, iako se u praksi Hegelov metod pokazuje ak nespretnijim nego to njegov program na to ukazuje. Kao prvi primjer ovakve upotrebe dijalektike, izabrat u problem slobode miljenja, neovisnosti znanosti i normi objektivne istine, kako ih je Hegel izloio u Filozofiji prava ( 270). On zapoinje onim to jedino i moe biti interpretirano kao zahtjev za slobodom miljenja i njenom zatitom od drave: "Budui da je 56

princip njenog oblika kao ono openito u bitnosti misao, zato se takoer zbilo da je s njene strane proizala sloboda miljenja i znanosti (a jedna je crkva, tavie, spalila ordana Bruna, dok je Galileju dala da na koljenima moli oprotenje)... Znanost ima isti element oblika kao i drava, njoj je svrha spoznavanje, i to misaone objektivne istine i umnosti". Poslije ovog poetka koji obeava i koji moemo shvatiti kao prikaz "prvih utisaka" njegovih oponenata, Hegel pristupa njihovom odvoenju na "oprenu stranu od onoga to su njihovi prvi utisci proglasili za ispravno", prikrivajui svoju promjenu fronta drugim tobonjim napadom na Crkvu: "Misaono spoznavanje moe, dodue, iz znanja takoer pasti u mnijenje i rezoniranje na osnovu razloga pa se obraajui se... organizaciji drave... postaviti... s istim pretenzijama kao to Crkva ini... da u svom mnijenju i uvjerenju bude slobodna kao u umu i pravu subjektivne samosvijesti". Tako je zahtjev za slobodom miljenja i zahtjev znanosti da bude samo sebi sudija, opisan kao "pretenciozan", ali ovo je samo prvi korak u Hegelovom izvrtanju. Sljedee to ujemo jeste da drava, ako se suoi sa subverzivnim uvjerenjima, "mora uzeti u zatitu objektivnu istinu"; to postavl ja fundamentalno pitanje: ko je pozvan suditi to jeste, a to nije objektivna istina? Hegel odgovara: "Drava bi, openito, trebala odluivati povodom toga to podrazumijevati pod objektivnom istinom". Ovim odgovorom, sloboda miljenja i zahtjevi znanosti za uspostavljanjem svoje sopstvene norme konano otvaraju put svojim oprekama. Kao drugi primjer ovakve upotrebe dijalektike, izabrao sam Hegelovo izlaganje zahtjeva za politikim ustavom koje on kom binira s razmatranjem jednakosti i slobode. Radi procjene proble ma konstitucije, moramo se sjetiti da pruski apsolutizam nije znao za ustavni zakon (neovisno o takvim naelima kao to je potpuna suverenost kralja) i da je slogan kampanje za demokratsku reformu u raznim njemakim kneevinama bio da knez mora "priznati zemlji ustav". Meutim, Fridrih Vilhelm se suglasio sa svojim savjetnikom Ansilonom u ubjeenju da nikada ne smije popustiti "vruim glavama, toj vrlo aktivnoj i glasnoj 57

grupi osoba koja se postavila kao nacija i plae za ustavom" 3 8 . Mada je pod velikim pritiskom kralj obeao ustav, on nikada nije odrao svoju rije. (Postoji pria da je jedan nevin komentar kral jevog "ustava" doveo do otputanja njegovog nesretnog dvorskog lijenika.) Kako, sada, Hegel tumai ovaj kakljivi prob lem? "Drava je iv duh upravo samo kao organizirana, u poseb ne djelatnosti diferencirana cijelina... Ustav je to ralanjenje dravne moi... On je egzistirajua pravda kao zaozbiljnost slo bode u razvoju svih njenih umnih odreenja." Ovo, je, naravno, samo uvod. Meutim, prije nego to pristupimo dijalektikoj transformaciji zahtjeva za ustavom u zahtjev za apsolutnom monarhijom, moramo, najprije, pokazati kako Hegel transformi ra dva "cilja i rezultata", slobodu i jednakost, u njihove opreke. Pogledajmo, prvo, kako Hegel izvre jednakost u nejed nakost: "Da su graani pred zakonom jednaki" priznaje Heg e l 3 9 , "to sadrava visoku istinu, ali koja je tako izraena tautologija jer time je izreeno samo zakonsko stanje da zakoni vladaju. No... graani su izvan osobnosti jednaki pred zakonom samo u tome u emu su inae izvan njega jednaki. Samo inae, na bilo koji nain opstojea jednakost imutka, starosti, fizike snage... moe i treba u konkretnome opravdati jednaki postupak s njima pred zakonom... Sami zakoni... pretpostavljaju nejednaka stanja i odreuju nejednake pravne nadlenosti i dunosti koje proizlaze iz toga". U ovoj skici Hegelovog izvrtanja "velike istine" jednakosti u njenu opreku, radikalno sam skratio njegov dokaz; moram upo zoriti itatelja da u morati to uraditi kroz cijelo poglavlje; jer samo je tako uope mogue, na shvatljiv nain, predstaviti njegovu 40 preopirnost i let njegovih misli (koji je, ne sumnjam, patoloki ). Kao sljedee, moemo razmotriti pitanje slobode. "Sto se tie slobode", pie Hegel, "negdje su se zakonski odreena prava, kako privatna tako i javna prava jedne nacije, grada itd., nazivala njihovim slobodama. Uistinu je svaki istinski zakon slo boda, jer sadrava neko umsko odreenje objektivnog duha, dakle neki sadraj slobode". Sada ovaj dokaz, koji pokuava 58

pokazati da je "sloboda" isto to i "sloboda" i, prema tome, isto to i "zakon", iz ega slijedi da ako je vie zakona onda je i vie slobode, nije, sasvim je jasno, nita drugo nego nespretno iskazan (nespretan zato to poiva na vrsti igre rijei) paradoks slobode, koji je prvi otkrio Platon i koji je, ukratko, ranije raz matran 4 1 ; paradoks koji moemo izraziti ako kaemo da neograniena sloboda vodi svojoj opreci, jer ako je ne zatitimo i ne ograniimo zakonom, sloboda mora voditi tiraniji jakih nad slabima. Ovaj paradoks, koji je neodreeno izloio Ruso, rijeio je Kant, tvrdei da sloboda svakog ovjeka mora biti ograniena, ali ne izvan onoga to je nuno da bi se ouvao jednak stupanj slobode za sve. Hegel je, naravno, znao za Kantovo rjeenje, ali mu se ono nije svidjelo, i on ga, ne spominjui autora, prikazuje na sljedei nipodatavajui nain: "Naprotiv, nita nije postalo obinijim od predodbe da svako svoju slobodu mora ograniiti obzirom na slobodu drugih i da je drava stanje tog uzajamnog ograniavanja, a zakoni ogranienja. U takvim je predodbama", nastavlja on s kritikom Kantove teorije, "sloboda shvaena samo kao sluajna proizvoljnost i volja". Ovom kritikom primjedbom odbaena je Kantova teorija pravinosti. Meutim, sam Hegel osjea da ovo malo podsmjehivanje, kojim on izjednaava slobodu i zakon, nije sasvim dovoljno za nje govu svrhu; prilino oklijevajui, on se vraa na svoj prvobitni problem, problem ustava. "Sto se pak politike slobode tie", kae on 4 2 ; "naime u smislu formalnog uestvovanja... u javnim poslovi ma drave... i onih individua koje su sebi inae napravile svojim glavnim odreenjem partikularne svrhe i poslove graanskog drutva (drugim rijeima, obinih graana), dijelom je postalo uobiajeno nazivati ustavom samo onu stranu drave koja se tie takvog uestvovanja... a da se drava u kojoj to uestvovanje for malno ne postoji smatra dravom bez ustava". Zbilja, ovo je postao obiaj. Meutim, kako ovo izbjei? Samo pomou verbalnog trika pomou definicije: "0 tom znaenju valja, prije svega, rei samo to da se pod ustavom mora razumjeti odreenje prava, tj. sloboda uope". Ali, opet, sam Hegel osjea uasno siromatvo dokaza i, u

59

oajanju, zagnjuruje se u kolektivistiki misticizam (rusoovskog tipa) i historicizam 43 : "Pitanje kome... pripada mo za pravljenje ustav jednako je onome ko ima nainiti duh jednog naroda. Ako se predodba ustava rastavi od predobe duha", uzvikuje Hegel, "tako kao da ovaj zacijelo egzistira ili kao da je egzistirao a da nema ustava koji mu je primjeren, onda takvo mnijenje samo dokazuje povrnost misli o vezi duha, njegove svijesti o sebi i nje gove zbilje... Inherentni duh i povijest - a zapravo je povijest samo njegova povijest - jesu oni koji su pravili i koji prave ustave". Meutim, ovaj misticizam je jo suvie neodreen da bi opravdao apsolutizam. Trebalo bi biti odreeniji; i Hegel uri da to bude: "ivi totalitet", pie on, "tj. neprekidno proizvoenje drave i njenog ustava - jest vlada... U vladi kao organskom totalitetu jest... volja drave, volja koja dri, odluuje o svemu, najvii vrh drave, kao i jedinstvo koje proima sve - kneevska vlast vlade. U savrenoj formi drave, formi u kojoj su svi momenti pojma postigli svoju slobodnu egzistenciju, taj subjektivitet nije takoz vana moralna osoba ili odluivanje koje proizlazi iz majoriteta forme u kojima jedinstvo volje, koja odluuje, nema zbiljske egzis tencije - nego je kao zbiljski individualitet volja. Jedne individue koja odluuje - monarhija. Monarhijsko je odreenje stoga ureenje razvijenog uma; sva druga ureenja pripadaju niim stupnjevima razvoja i realizacije uma". Da bi bio odreeniji, Hegel, u paralelnom pasusu svoje Filozofije prava - svi prethodni citati su uzeti iz njegove Enciklopedije - objanjava: "To apsolutno samoodreenje sainjava primjer razlikovanja kneevske vlasti kao takve... Stoga momenat cjeline koji apsolutno odluuje nije individualitet uope, nego jedna individua, monarh". Dakle, tu smo. Kako bilo ko moe biti tako glup i zahtije vati "ustav" za zemlju koja je blagoslovljena apsolutnom monarhijom, najviim moguim stupnjem svih ustava? Oni koji to zahtijevaju oigledno ne znaju ta rade i o emu govore, upravo kao oni koji su, zahtijevajui slobodu, slijepi vidjeti da je u pruskoj apsolutnoj monarhiji" svaki imbenik dostigao svoju slobodnu egzistenciju". Drugim rijeima, ovdje imamo 60

Hegelov apsolutni dijalektiki dokaz da je Prusija "najvii vrh" i tvrava slobode; da je njen apsolutistiki ustav cilj (goal), a ne, kao to neki mogu misliti, zatvor (gaol), prema kome se ovjeanstvo kree; i da njena vlada titi i uva najistiji duh slobode. Platonova filozofija, koja je polagala pravo na gospodarenje u dravi, s Hegelom je postala njen najponizniji lakej. Ova prezira dostojna sluba 4 4 , vano je primijetiti, uinjena je dobrovoljno. U tim sretnim danima apsolutne monarhije nije bilo totalitarnog zaplaivanja, niti je, kao to pokazuju bezbrojne liberalne publikacije, cenzura bila osobito djelotvorna. Kada je Hegel objavio svoju Enciklopediju, bio je profesor u Hajdelbergu. Odmah poslije toga pozvan je u Berlin da, kako njegovi oboavatelji kau, postane "priznati diktator" filozofije. Ali, mogao bi neko tvrditi, sve to, ak i kada bi bilo istina, nita ne dokazuje protiv izvrsne Hegelove dijalektike filozofije ili protiv njegove veliine kao filozofa. Na ovu tvrdnju ve je odgovorio openhauer: "Filozofija je zloupotrijebljena, od strane drave kao orue, a s druge strane kao sredstvo dobiti. Ko moe stvarno vjerovati da e uz takvu pomo istina izai na svjetlo dana, upra vo kao nus-produkt?" Ovim pasusima baen je letimian pogled na nain na koji je Hegelov dijalektiki metod primijenjen u praksi. Sada u pris tupiti kombiniranoj primjeni dijalektike i filozofije identiteta. Hegel, vidjeli smo, ui da je sve u toku, ak i sutine. Sutine, Ideje i Duhovi se razvijaju; njihov razvoj je, naravno, 45 samopokretaki i dijalektiki . Posljednji stupanj svakog razvoja mora biti uman i, prema tome, dobar i istinit, jer to je vrhunac itavog prolog razvoja koji potiskuje sve prethodne stupnjeve. (Tako stvari mogu biti samo bolje i bolje.) Svaki stvaran razvoj, poto je stvaran proces, mora, prema filozofiji identiteta, biti uman proces. Jasno je da ovo takoer mora vaiti za historiju. Heraklit je tvrdio da u historiji djeluje skriveni um. Za Hegela historija postaje otvorena knjiga. Knjiga je isto apologetska. 61

Svojim prizivanjem mudrosti Provienja, ona nudi apologiju pruskog monarhizma; svojim prizivanjem pruskog monarhizma ona nudi apologiju mudrosti Provienja. Historija je razvoj neeg stvarnog. Prema filozofiji iden titeta ona, prema tome, mora biti neto umno. Evolucija stvarnog svijeta, iji je najvaniji dio historija, za Hegela je "identina" s vrstom logike operacije ili s procesom umovanja. Historija je, kako je on vidi, misaoni proces "Apsolutnog duha" ili "Svjetskog Duha". Ona je manifestacija ovog Duha. Ona je vrsta ogromnog dijalektikog silogizma 46 ; izvedenog od strane Provienja. Silogizam je plan koji Provienje slijedi; logiki zakljuak je kraj kome ono tei - savrenstvo svijeta. U Filozofi ji povijesti Hegel pie: "No jedina misao koju filozofija donosi sobom jeste jednostavna misao uma da um vlada svijetom, dakle, da je i u svjetskoj povijesti zbivanje bilo umno. To uvjerenje i spoznaja... u samoj filozofiji nije to pretpostavka... u njoj se dokazuje da je um... supstancija kao i beskonana mo, sam sebi beskonana graa... beskonana forma djelatnosti... Da je pak takva ideja ono istinito, vjeno, ono apsolutno mono, da se ona oituje u svijetu, da se u njemu ne oituje nita drugo nego ona, njezina ast i krasota, to je ono to se, kako je reeno, u filo zofiji dokazuje, pa se ovdje, dakle, pretpostavlja kao dokazano". Ovaj izliv nas ne odvodi daleko. Ali ako pogledamo pasus u "Filozofiji" (tj. u njegovoj Enciklopediji) na koji Hegel upuuje, onda e njegova apologetska svrha biti neto jasnija. Jer ovdje itamo: "Da je povijesti, i to uglavnom svjetskoj povijesti, po sebi i za sebe osnovom neka krajnja svrha, pa da se ona zbilja realizirala i reaizira u njoj, - plan Provienja, da uope ima uma u povijesti, to se samo za sebe mora rijeiti filozofijski, a prema tome, kao po sebi i za sebe nuno" (Encikl. str. 449). Sada, poto je cilj Provienja "zbilja realiziran" u rezultatima historije, ne moe biti dvojbe da se ova realizacija dogodila u aktualnoj Prusiji. I jeste; ak nam je, kroz tri dijalektika koraka historijskog razvoja uma ili, kao to Hegel kae, "Duha" iji je "ivot... 47 kruni tok stupnjeva ", pokazano kako je ovaj cilj dostignut.
62

Prvi od ovih koraka je orijentalni despotizam, drugi formiraju grko-rimska demokracija i aristokracija, i trei, najvii, jeste njemaka Monarhija, koja je, naravno, apsolutna monarhija. Hegel jasno stavlja do znanja da ne misli na Utopijsku monarhi ju budunosti jer: "Ideja je prezentna, duh besmrtan, tj. on nije proao i ne da jo nije, nego je bitno sada. Tako je time ve reeno da sadanji oblik duha obuhvaa u sebi sve preanje". Meutim, Hegel moe biti jo iskreniji. Trei period his torije, njemaku Monarhiju ili "njemaki Svijet", on je, takoer, podijelio na tri dijela, o kojima kae 4 8 : "Najprije treba razmotri ti reformaciju kao takvu, sunce koje sve preobraava i koje sli jedi iza one jutarnje zore krajem Srednjeg vijeka, zatim razvoj stanja poslije reformacije i naposlijetku novija vremena, poevi od kraja prolog stoljea", to jest perioda od 1800. do 1830. godine (posljednja godina njegovih predavanja). Hegel ponovo dokazuje da je upravo sadanja Prusija vrhunac, tvrava i cilj slobode. "Na Pozornici", pie Hegel, "na kojoj ga mi pro matramo u svjetskoj povijesti, Duh je u svojoj najkonkretnijoj zbilji". Sutina Duha je, ui Hegel, sloboda. "Sloboda je jedina istinitost Duha". Prema tome, razvoj Duha mora biti razvoj slo bode i, najvia sloboda mora biti dostignuta u onih trideset god ina njemake Monarhije koje predstavljaju posljednji period 49 historijskog razvoja. I, zbilja, itamo : "Germanski duh jest duh novoga svijeta kojemu je cilj realiziranje apsolutne istine kao beskonanog samoodreenja slobode". Poslije velianja Prusije ija vlada se, uvjerava nas Hegel, "osniva na ino vnikom svijetu, a osobna odluka monarhova stoji na elu jer je posljednja odluka upravo nuna, kao to smo prije spomenuli", Hegel potee krunski zakljuak svog djela: "Dovde je dola savjest, a to su glavni momenti forme u kojoj se realizirao prin cip slobode, jer svjetska povijest nije nita drugo nego razvoj pojma slobode... Da je svjetska povijest... zbiljsko zbivanje duha... to je istinska teodiceja, opravdanje Boga u povijesti... Ono to se dogodilo i to se svaki dan dogaa... u bitnosti je djelo njega samoga". 63

Pitam - zar nisam bio u pravu kada sam rekao da nam Hegel, istovremeno, nudi apologiju Boga i Prusije, i zar nije jasno da je drava koju, po Hegelovom nareenju, treba oboavati kao Boansku Ideju na zemlji, jednostavno, Prusija Fridriha Vilhelma do 1800. godine. Pitam da li je uope mogue nadmaiti ovo gnusno izopaenje svega to je valjano; izopaanje ne samo razb ora, slobode, jednakosti i drugih ideja otvorenog drutva nego i iskrene vjere u Boga i, ak, iskrenog patriotizma. Opisao sam kako je, polazei od take koja se inila napred nom i ak revolucionarnom i nastavljajui opim dijalektikim metodom obrtanja stvari, koja e od sada postati bliska itatelju, Hegel najzad dostigao iznenaujue konzervativan rezultat. U isto vrijeme, on svoju filozofiju historije povezuje sa svojim etikim i pravnim pozitivizmom, dajui ovom posljednjem neku vrstu historicistikog opravdanja. Historija je na sudija. Poto su Historija i Provienje uveli postojee sile u zbilju, njihova mo mora biti pravo, ak Boansko pravo. Ali ovaj moralni pozitivizam ne zadovoljava u potpunosti Hegela. On eli vie. Ba kao to se stavlja u opreku slobodi i jed nakosti, tako se on stavlja u opreku bratstvu ljudi, humanizmu ili, kako sam kae, "filantropiji". Savjest mora biti zamijenjena slije pom poslunou i romantinom heraklitskom etikom slave i sudbine, a bratstvo ljudi totalitarnim nacionalizmom. Kako je ovo 50 uinjeno bit e pokazano u odjeljku III i, posebno , u odjeljku IV ovog poglavlja. III Pristupam sada vrlo kratkom prikazu udne prie - prie o usponu njemakog nacionalizma. Nesumnjivo da su tendencije oznaene ovim pojmom veoma srodne s revoltom protiv razbora i otvorenog drutva. Nacionalizam priziva nae plemenske instinkte, strasti i predrasude i nau nostalginu elju za olakanjem od tereta indivudalne odgovornosti, koju pokuava zamijeniti kolektivnom ili grupnom odgovornou. U skladu je s 64

ovim tendencijama to to nalazimo da najstarija djela iz politike teorije, ak i ona Starog Oligarha, ali jo upadljivije ona Platona i Aristotela, odluno izraavaju nacionalistika stanovita; jer ova djela su bila napisana u pokuaju borbe protiv otvorenog drutva i novih ideja imperijalizma, kozmopolitizma i egalitarizma 5 1 . Meutim, ovaj rani razvoj nacionalistike politike teorije kratko je zaustavljen s Aristotelom. S Aleksandrovim carstvom, pravi plemenski nacionalizam zauvijek iezava iz politike prakse i, zadugo, iz politike teorije. Od Aleksandra naovamo, sve civi lizirane drave Evrope i Azije bile su imperije, obuhvaajui stanovnitvo beskonano pomijeanog porijekla. Evropska civi lizacija i sve politike jedinice koje su joj pripadale ostale su inter nacionalne ili, preciznije, meuplemenske. (Izgleda da je otprilike onoliko prije Aleksandra koliko je Aleksandar bio prije nas, carst vo drevnih Sumera stvorilo prvu internacionalnu civilizaciju). Ono to se smatra dobrim za politiku praksu smatra se dobrim i za politiku teoriju; prije otprilike sto godina, platonsko-aristotelski nacionalizam praktino je iezao iz politikih doktrina. (Nar avno, plemenska i parohijska osjeanja uvijek su bila jaka). Kada je nacionalizam oivljen prije sto godina, bilo je to u jednoj od najizmjeanijih od svih izmijeanih oblasti Evrope, u Njemakoj i posebno u Prusiji, s njenom uglavnom slavenskom populacijom. (Nije dovoljno poznato da samo vijek prije toga Prusija, s njenim prevashodno slavenskim stanovnitvom, uope nije smatrana njemakom dravom; iako su njeni kraljevi, kao prinevi od Brandenburga ili "Elektori" (izborni kneevi) njemakog Carstva, smatrani njemakim prinevima. Na Bekom kongresu Prusija je registrirana kao "slavensko kraljevstvo"; godine 1830. Hegel jo 52 govori o Brandenburgu i Meklenburgu kao da su nastanjeni "germaniziranim Slavenima"). Tako, kratko vrijeme je prolo od kada je naelo nacionalne drave bilo ponovo uvedeno u politiku teoriju. Uprkos tome, danas je iroko prihvaeno da je to naelo, uglavnom, prihvaeno kao injenica i vrlo esto nesvjesno. Ono sada formi ra implicitnu pretpostavku popularnog politikog miljenja.

65

Mnogi ga ak smatraju osnovnim postulatom politike etike, osobito od Vilsonovog (Woodrow Wilson) dobronamjernog ali manje dobro shvaenog naela nacionalnog samoodreenja. Kako je iko ko je imao najpovrnije znanje o evropskoj historiji, o kretanju i mijeanju svih vrsta plemena, o bezbrojnim talasima naroda koji su doli iz njihove prvobitne azijske postojbine i podijelili se i izmijeali kada su dospjeli u labirint poluotoka zvanih Evropski kontinent, kako je iko ko je ovo znao mogao istaknuti takvo neprimjenjivo naelo, teko je razumjeti. Objanjenje je da je Vilson, koji je bio iskreni demokrat (i Masarik (Toms Garrigue Masaryk) takoer, jedan od najveih boraca za otvoreno drutvo 5 3 ), pao kao rtva pokreta koji je nas tao iz najreakcionarnije i najservilnije politike filozofije ikad nametnute pokornom i napaenom ovjeanstvu. On je pao kao rtva svog vaspitanja na metafiziko-politikim teorijama Pla tona i Hegela i nacionalistikog pokreta zasnovanog na njima. Naelo nacionalne drave, to jest politikog zahtjeva da se teritorija svake drave treba podudarati s teritorijom nastan jenom jednom nacijom, nipoto nije tako po sebi oigledno kao to mnogim ljudima danas izgleda. ak i kada bi bilo ko znao ta misli kada govori o nacionalnosti, uope ne bi bilo jasno zato bi nacionalnost trebalo usvojiti kao fundamentalnu politiku kate goriju vaniju, na primjer, od religije, roenja unutar odreenog geografskog podruja, lojalnosti dinastiji ili politikog uvjerenja kao to je demokracija (koja, moglo bi se rei, ini ujedinjujui faktor mnogojezine vicarske). Meutim, dok religija, teritorija ili politiko uvjerenje mogu biti vie ili manje jasno odreeni, gotovo niko nije bio u stanju objasniti ta podrazumijeva pod nacijom na nain koji bi mogao biti upotrijebljen kao osnova prak tine politike. (Naravno, ako kaemo da je nacija broj ljudi koji ive ili su roeni u odreenoj dravi, onda je sve jasno; ali ovo bi znailo naputanje naela nacionalne drave koja zahtijeva da drava bude odreena nacijom, a ne obrnuto). Nijedna od teorija koje tvrde da je nacija ujedinjena zajednikim porijeklom, jezi kom ili zajednikom historijom nije prihvatljiva ni primjenjiva u 66

praksi. Naelo nacionalne drave ne samo da je neprimjenjivo nego nikada nije ni bilo jasno shvaeno. Ono je mit. Ono je ira cionalan, romantian i utopijski san, san naturalizma i plemen skog kolektivizma. Uprkos svojim inherentnim reakcionarima i iracionalnim tendencijama, moderni nacionalizam je, dovoljno udno, u svojoj kratkoj historiji prije Hegela, bio revolucionarna i liberalna vjera. Pomou neega to je moglo biti historijski sluaj - invaz ije prve nacionalne armije, francuske armije pod Napoleonom (Napoleon Bonaparte), na njemake zemlje i reakcije uzroko vane ovim dogaajem - on se probio u tabor slobode. Nije nezan imljivo skicirati historiju ovog razvoja i naina na koji je Hegel vratio nacionalizam natrag u totalitarni tabor, gdje je i pripadao od vremena kada je Platon prvi tvrdio da su Grci u odnosu na barbare kao gospodari u odnosu na robove. Platon je, sjetiemo se 5 4 , naalost, formulirao svoj osnovni politiki problem pitajui: Ko bi trebao vladati? ija volja bi tre bala biti zakon? Prije Rusoa, uobiajen odgovor na ovo pitanje bio je: Princ. Ruso je dao nov i najrevolucionarniji odgovor. Ne princ, tvrdio je on, nego bi narod trebao vladati; ne volja jednog ovjeka, nego volja svih. Na ovaj nain, on je pronaao volju nar oda, kolektivnu ili "opu volju", kako ju je on zvao; narod je, jed nom obdaren voljom, trebao biti uzdignut u nadlinost; "u odno su na ono to mu je spoljanje" (tj. u odnosu na druge narode), kae Ruso, "on postaje jedno jedino bie, jedna individua". Bilo je dosta romantinog kolektivizma u ovom pronalasku, ali ne i tendencija u pravcu nacionalizma. Meutim, Rusoove teorije jasno su sadravale klicu nacionalizma, ija je najvanija doktri na bila da razliite nacije moraju biti shvaene kao linosti. Veli ki praktian korak u pravcu nacionalizma nainjen je kada je francuska revolucija uvela narodnu armiju, zasnovanu na nacionalnom regrutiranju. Jedan od sljedeih autora koji je doprinio teoriji nacionaliz ma bio je J. G. Herder, (Johann Gottfried Herder), Kantov bivi uenik i jedno vrijeme lini prijatelj. Herder je tvrdio da bi dobra
67

drava trebala imati prirodne granice, odnosno one koje se podudaraju s mjestima nastanjenim njenom "nacijom"; ovu teoriju on je najprije ponudio u svojim Ideen zur Philosophie der Geschichte der Menschheit (1785). "Najprirodnija drava", pisao je on 5 5 , "jeste drava sastavljena od jednog naroda s jednim nacionalnim karakterom... Narod je prirodna tvorevina kao i porodica, samo ire rasprostrijet... Kao u svim ljudskim zajedni cama,... tako je i u sluaju drave prirodni poredak najbolji - to jest poredak u kome svako ispunjava funkciju za koju ga je priro da odredila". Ova teorija, koja pokuava pruiti odgovor na prob lem "prirodnih" granica drave 5 6 , odgovor koji samo stvara nov problem "prirodnih" granica nacije, u poetku nije imala veeg upliva. Interesantno je primijetiti da je Kant odmah shvatio opasnost od iracionalnog romantizma u ovom Herderovom djelu, od kojega je svojom otvorenom kritikom nainio svog zak letog neprijatelja. Citirat u odlomak iz ove kritike zato to odlino, jednom i zauvijek, optuuje ne samo Herdera nego i kasnije proroke filozofe kao to su Fihte, eling i Hegel zajed no sa svim njihovim modernim sljedbenicima: "Otroumna brz ina u biranju analogija", pisao je Kant, "i drska imaginacija u nji hovoj upotrebi kombinirani su sa sposobnou iskoritenja osjeanja i strasti radi pridobijanja interesa za svoju stvar - stvar koja je uvijek obavijena misterijom. Ova osjeanja mogu se lako pogreno shvatiti kao napori monog i dubokog miljenja ili bar duboko znaajne aluzije; ona, tako, stvaraju via oekivanja nego to bi hladno rasuivanje nalo za opravdano... Sinonimi prolaze kao objanjenja, a alegorije se nude kao istine". Bio je to Fihte koji je njemaki nacionalizam snabdio nje govom prvom teorijom. Granice nacije, tvrdio je on, odreene su jezikom. (Ovo ne poboljava stvar. Gdje razlike dijalekta postaju razlike jezika? Koliko razliitih jezika govore Sloveni ili Teutoni, i da li su razlike jedino dijalekti?) Fihteovo miljenje je imalo najudniji razvoj, osobito ako uzmemo u obzir da je on bio jedan od osnivaa njemakog nacionalizma. On je 1793. branio Rusoa i francusku revoluciju a 68

1799. jo uvijek je tvrdio 5 7 : '"Jasno je da od sada nadalje Fran cuska Republika moe biti otadbina uspravnog ovjeka, da on moe svoje snage posvetiti jedino ovoj zemlji, poto su ne samo najdrae nade ovjeanstva nego i njegova egzistencija povezani s pobjedom Francuske... Posveujem sebe i sve svoje sposob nosti Republici". Moe se primijetiti da je Fihte, kada je stavio ove primjedbe, pregovarao za univerzitetski poloaj u Majncu, mjestu koje su tada kontrolirali Francuzi. "Godine 1804", pie E. N. Anderson u svojoj interesantnoj studiji o nacionalizmu, "Fihte je bio nestrpljiv u elji za naputanjem pruske slube i prihvatanjem poziva iz Rusije. Pruska vlada ga nije uvaavala do eljene visine novanog iznosa i on se nadao veem priznanju iz Rusije, piui ruskom pregovarau da e, ako ga vlada imenuje za lana peterburke Akademije znanosti i ako mu daju platu ne manju od 400 rubalja, "biti njihov do smrti"... Dvije godine kas nije" nastavlja Anderson, "transformacija Fihtea kozmopolita u Fihtea nacionalistu bila je potpuna". Kada su Francuzi okupirali Berlin, Fihte ga je, iz patriotiz ma, napustio; in koji on, kako Anderson kae, "nije dopustio... da ostane nezapaen od strane pruskog kralja i vlade. Kada je Napoleon primio A. Milera (Adam Heinrich Muller) i V fon Humbolta, (Wilhelm Freiherr von Humboldt), Fihte je ozlojeeno pisao svojoj eni: "Ne zavidim Mileru i Humboltu, drago mi je da ja nisam dobio tu sramnu poast... Veoma je vano za neiju savjest i, oigledno za neiji kasniji uspjeh ako... neko javno pokae svoju privrenost dobrom cilju". Anderson ovo komentira: "U stvari, on je profitirao; nesumnjivo da je poziv s berlinskog Univerziteta uslijedio kao rezultat ove epizode. Ovo ne umanjuje patriotizam njegovog ina, ve ga samo pokazuje u njegovom pravom svjetlu". Svemu ovome moramo dodati da je Fihteova karijera kao filozofa od poetka bila zasnovana na obmani. Njegova prva knjiga, Versuch einer Kritik aller Ojfenbarung, objavljena je anonimno u vrijeme kada se oekivala Kantova filozofija religije. To je bila krajnje dosadna knjiga, ali to je nije sprijeilo da bude vjeta kopija Kantovog stila; sve je bilo 69

u pokretu, ukljuujui glasine, s ciljem da ljudi povjeruju kako je to bilo Kantovo djelo. Stvar se pokazuje u pravom svjetlu ako shvatimo da je Fihte dobio izdavaa jedino zahvaljujui Kantovoj dobrodunosti (koji nikada nije bio u stanju proitati vie od prvih nekoliko stranica knjige). Poto je tampa veliala Fihteovo djelo kao jedno od Kantovih, Kant je bio prisiljen javno izjav iti da je djelo Fihteovo i Fihte je, iznenada ovjenan slavom, postao profesor u Jeni. Kant je, meutim, kasnije bio primoran, da bi se ogradio od ovog ovjeka, dati i drugu izjavu 58 . "Bog nas moe zatititi od naih prijatelja. Od naih neprijatelja moramo se pokuati zatititi sami". Ovo je samo nekoliko epizoda iz karijere ovjeka ije je "praznoslovlje" doprinijelo usponu modernog nacionalizma, a isto tako i moderne idealistike filozofije, postignutom izvrtanjem Kantovog uenja. (U razlikovanju izmeu Fihteovog "praznoslovlja" i Hegelovog "arlatanstva" slijedim Sopenhauera, mada moram priznati da je insistiranje na ovoj razlici moda malo sitniarenje). Cijela pria je interesantna uglavnom zbog svjetla koje baca na "historiju filozofije" i na "historiju" uope. Ne mislim samo na ovu moda vie kominu nego skandaloznu injenicu da su takvi klauni uzeti ozbiljno i da su postali predmetom neke vrste oboavanja, ozbiljnih mada dosadnih studija i suvinog prouavan ja. Ne mislim samo na uasnu injenicu da je praznoslovcu Fihteu i arlatanu Hegelu ukazana jednaka poast kao i ljudima kakvi su bili Demokrit, Paskal (Blaise Pascal), Dekart (Ren Descartes), Spinoza (Baruch Benedictus), Lok (John Locke), Hjum, Kant, D. S. Mil i Bertrand Rasl, i da je njihovo moralno uenje uzeto ozbiljno i, moda, ak smatrano za superiorno u odnosu na'uenja ovih drugih ljudi. Mislim, meutim, da se mnogi od ovih hvalisavih historiara filozofije, nesposobnih napraviti razliku izmeu miljenja i iluzija, da i ne govorimo o dobrom i loem, usuuju objaviti da je njihova historija na sudija ili da je njihova historija filozofije implicitna kritika razliitih "sistema miljenja". Jer, mis lim da je jasno da njihovo pretjerano hvalisanje moe biti samo implicitna kritika njihovih historija - historije filozofije i one 70

razmetljivosti i izreirane galame pomou koje se slavi bavljenje filozofijom. Izgleda da je to zakon onoga to ovi ljudi zovu "ljuds ka priroda" ija uobraenost raste u direktnoj srazmjeri s nedostatkom miljenja i obratno iznosu za uslugu uinjenu ljud skom blagostanju. U vrijeme kada je Fihte postao apostol nacionalizma, instinktivni i revolucionarni nacionalizam rastao je u Njemakoj kao reakcija na napoleonsku invaziju. (On je bio jedna od tipinih plemenskih reakcija protiv irenja nadnacionalne imperije.) Narod je zahtijevao demokratske reforme u smislu Rusoa i fran cuske revolucije ali bez francuskih osvajaa. On se okrenuo pro tiv svojih vlastitih prineva i, istovremeno, protiv kralja. Ovaj rani nacionalizam uskrsnuo je sa snagom nove religije, kao vrsta plata u koji je bila zaodjenuta ljudska elja za slobodom i jednakou. "Dok je ortodoksno kranstvo slabilo, nacionalizam je", pie Anderson 5 9 , "rastao zamjenjujui ga vjerom u svoje vlastito mistino iskustvo". To je mistino iskustvo zajednitva s drugim lanovima ugnjetenog plemena, iskustvo koje je zamije nilo ne samo kranstvo nego, osobito, osjeanje povjerenja i lojalnosti kralju koje su unitile zloupotrebe apsolutizma. Jasno je da je tako neobuzdana nova i demokratska religija bila izvor velike razdraenosti i, ak, opasnosti za vladajuu klasu, a oso bito za pruskog kralja. Kakva je bila reakcija na ovu opasnost? Poslije oslobodilakih ratova, Fridrih Vilhelm je, najprije, otpus tio svoje nacionalistike savjetnike, a onda na njihovo mjesto doveo Hegela. Jer, francuska revolucija je dokazala upliv filozofi je, stvar koju je Hegel naglasio u pravi as (poto je to bila osno va njegove vlastite slube): "Sada je svijest duhovnoga" kae on 6 0 , "u bitnosti fundament, a gospodstvo je time dobila filozofi ja. Reklo se da je francuska revolucija proizila iz filozofije, i ne bez razloga nazivala se filozofija u njemakome "Weltweisheit" (svjetovna mudrost), jer ona je ne samo istina po sebi i za sebe kao ista bitnost, nego i istina ukoliko u svjetovnosti postaje iva. Ne smije se, dakle, poricati kad se kae da je revolucija dobila svoju prvu pobudu od filozofije". Ovo je pokazatelj Hegelovog 71

shvatanja njegovog neposrednog zadatka; zadati protuudarac; udarac, mada ne prvi, kojim filozofija moe ojaati snage reakci je. Dio ovog zadatka bilo je izvitoperenje ideja slobode, jed nakosti itd. Ali, moda je najhitniji zadatak bilo obuzdavanje rev olucionarne nacionalistike religije. Ovaj zadatak Hegel je ispunio u duhu Paretovog savjeta "stei korist od osjeanja, a ne troiti energiju u uzaludnim naporima da se ona unite". On je obuzdao nacionalizam ne otvoreno se stavljajui njemu nasuprot, nego njegovim transformiranjem u discipliniran pruski autoritarizam. I tako se dogodilo da je on povratio mono oruje u tabor zatvorenog drutva, gdje je ono u osnovi i pripadalo. Sve ovo je uraeno nezgrapno. Hegel je, u elji da se dopadne vladi, ponekad mnogo otvorenije napadao nacionaliste: "No 'suverenitet naroda'", pisao je o n 6 1 u Filozofiji prava, "uzet kao u opreci spram suverenitetu koji egzistira u monarhu, jest obini smisao u kojemu se u novije vrijeme poelo govoriti o 'suverenitetu naroda' - u toj opreci 'suverenitet naroda' pripada zbrkanim mislima kojima u osnovi lei pusta predstava o 'naro du'. Taj narod uzet bez svog monarha... jest bezoblina masa". Ranije, u Enciklopediji, on je pisao: "Naime, agregat privatnika obiava se esto nazivati narodom; ali kao takav agregat, on je vulgus a ne populus, a u tom je pogledu jedina svrha drave da narod ne doe do egzistencije, do vlasti i djelovanja kao takav agregat. Takvo je stanje naroda stanje bespravnosti, neudorednosti, bezumnosti uope; narod bi u njemu bio samo nezgrapna, pusta, slijepa sila poput nemirnog, elementarnog mora, ali koje ne unitava samo sebe, kao to bi to uinio narod kao duhovni inilac. Cesto se moglo uti kako se takvo stanje prikazuje kao stanje prave slobode". Ovdje postoji nepogreiva aluzija na liber alne nacionaliste, koje je kralj mrzio kao kugu. Ovo biva jo jas nije kada se suoimo s Hegelovim upuivanjem na rane nacional istike snove o rekonstrukciji njemake imperije: "La jednog carstva", kae on u svom velianju posljednjeg razvoja u Prusiji, "potpuno je iezla. Ona se raspala na suverene drave". Nje gove antiliberalne tendencije navele su ga na ukazivanje na
72

Englesku kao na najkarakteristiniji primjer nacije u loem smis lu. "Kao to, na primjer, u pogledu Engleske", pie on, "ije se ureenje smatra kao najslobodnije zato to privatne osobe imaju pretean udio u dravnom poslu, iskustvo pokazuje da ta zemlja u graanskom i pedantnom zakonodavstvu, pravu i slobodi vlas nitva, pripremama za umjetnost i znanost itd. najdalje zaostaje za drugim obrazovnim dravama Evrope i da je, naprotiv, objektiv na sloboda, tj, umno pravo rtvovano formalnoj 62 slobodi i poseb nom privatnom interesu (to ak i u priredbama i posjedima koji treba da su posveeni religiji)." Zbilja, iznenaujua izjava, oso bito kada su "umjetnosti i znanosti" u pitanju, obzirom na to da nita nije moglo biti nazadnije od Prusije, gdje je Berlinski uni verzitet ustanovljen samo pod uplivom napoleonskih ratova i s idejom, kako je kralj rekao 6 3 , "da drava mora zamijeniti intelek tualnom hrabrou ono to je izgubila u fizikoj snazi". Nekoliko strana kasnije, Hegel zaboravlja ono to je rekao o umjetnostima i znanostima u Engleskoj; jer ovdje on govori o "Engleskoj gdje se pisanje povijesti proistilo u vri i zreliji karakter". Vidimo da je Hegel znao da je njegov zadatak bio borba protiv liberalnih i ak imperijalistikih tenji nacionalizma. On je to uinio ubjeujui nacionaliste da su njihovi kolektivistiki zahtjevi automatski ostvareni od strane svemone drave i da sve to im je jo potrebno jeste pomoi da mo drave ojaa. "Narod kao drava je duh u svojoj supstancijalnoj umnosti i neposrednoj zbiljnosti", pie o n 6 4 ; stoga apso lutna mo na zemlji; neka je drava, dakle, spram druge u suv erenoj samostalnosti... Drava jest duh samog naroda. Zbiljs ka je drava oduhovljena tim duhom u svim svojim posebnim poslovima, ratovima, institucijama... Samosvijest posebnog naroda jest nosilac pojedinog razvojnog stupnja opeg duha u njegovoj opstojnosti i objektivna zbilja, u koju on stavlja svoju volju. Prema toj apsolutnoj volji jest volja drugih posebnih narodnih duhova bespravna: onaj narod vlada svijetom". To su, dakle, nacija, njen duh i njena volja koji djeluju na pozor nici historije. Historija je takmienje razliitih nacionalnih 73

duhova za svjetsku dominaciju. Iz ovoga slijedi da reforme koje su zastupali liberalni nacionalisti nisu neophodne poto su, u svakom sluaju, nacija i njen duh vodei glumci; pored toga, "svaki narod ima stoga ustav koji mu je primjeren i koji mu pripada". (Pravni pozitivizam). Vidimo da liberalne ele mente nacionalizma Hegel zamjenjuje ne samo platonskopruskim oboavanjem drave nego i oboavanjem historije, historijskog uspjeha. (Fridrih Vilhelm je bio uspjean u borbi protiv Napoleona). Na ovaj nain, Hegel ne samo to je otpoeo novo poglavlje u historiji nacionalizma nego ga je i obezbijedio novom teorijom. Fihte je, vidjeli smo, nacional izam obezbijedio teorijom koja je bila zasnovana na jeziku. Hegel je uveo historijsku teoriju nacije. Nacija je, prema Hegelu, ujedinjena duhom koji djeluje u historiji. Ona je ujed injena zajednikim neprijateljem i drugarstvom skovanim u ratovima u kojima se borila. (Reeno je da je rasa skup ljudi ujedinjenih ne svojim porijeklom, nego zajednikom zabludom u pogledu njihovog porijekla. Na slian nain, moemo rei da je nacija, u Hegelovom smislu, broj ljudi ujedinjenih zajed nikom zabludom u pogledu njihove historije.) Jasno je kako je ova teorija povezana s Hegelovim historicistikim esencijalizmom. Historija nacije je historija njene sutine ili "Duha", koji se potvruje na "Pozornici historije". U zakljuku ovog pregleda o usponu nacionalizma dodao bih zapaanje o dogaajima do utemeljenja Bizmarkove (Otto von Bismarek) Njemake imperije. Hegelova politika sastojala se u iskoritavanju nacionalnih osjeaja umjesto u troenju energije u uzaludnim naporima unititi ih. Ali, ponekad, ova slavljena tehni ka izgleda da ima udne posljedice. Srednjovjekovno preobraanje kranstva u autoritarnu vjeru nije moglo u pot punosti uguiti njegove humane tendencije; opet i opet, kranstvo se probija kroz autoritarni zastor (progonjeno kao hereza). Na ovaj nain, Paretov savjet ne slui samo neutral iziranju tenje koje vladajuu klasu dovode u opasnost nego moe i nehotice pomoi ouvanju ovih tenji. Slina stvar se 74

dogodila nacionalizmu. Hegel ga je obuzdao i pokuao njemaki nacionalizam zamijeniti pruskim. Ali "reduciranjem nacionalizma na komponentu" njegovog prusizma (koristei njegov vlastiti jezik) Hegel ga je "sauvao"; Prusija je bila prinuena nastaviti s ovim stjecanjem koristi od osjeanja njemakog nacionalizma. Kada je Prusija ula u rat protiv Austrije 1866, to je uinjeno u ime njemakog nacionalizma i pod izgovorom ouvanja "njemakog" vodstva. To je moralo najaviti znaajno proirenu Prusiju iz 1871. kao novu "njemaku imperiju", novu "njemaku naciju" - ujedinjenu ratom, u suglasnosti s Hegelovom histori jskom teorijom nacije. IV U naem vlastitom vremenu, Hegelov histerini historicizam jo je plodno tle kojem moderni totalitarizam duguje svoj brz rast. Njegova upotreba pripremila je podlogu i inteligenciju obrazovala za intelektualno nepotenje, kao to e biti pokazano u odjeljku 5 ovog poglavlja. Moramo nauiti lekciju daje intelektualno potenje od fundamentalne vanosti za sve do ega nam je stalo. Meutim, da li je ovo sve? I da li je ba tako? Zar nema niega u tvrdnji da Hegelova veliina lei u injenici da je on bio tvorac novog, historijskog naina miljenja - novog historijskog smisla? Mnogi moji prijatelji kritizirali su me zbog stava prema Hegelu i moje nesposobnosti da uvidim njegovu veliinu. Oni su, naravno, bili sasvim u pravu, jer, zbilja, nisam bio u stanju to uvidjeti. (Jo uvijek je tako.) Da bih to ispravio, sistematski sam istraio pitanje: U emu je Hegelova veliina? Rezultat je bio poraavajui. Nema sumnje, Hegelov govor o veliini i irini historijske drame stvorio je atmosferu zain teresiranosti za historiju. Besumnje, njegove iroke historijske generalizacije, periodizacije i interpretacije, opinile su neke historiare i izazvale ih na izvrenje dragocjenih i detaljnih his torijskih istraivanja (koja su, gotovo bez izuzetka, pokazivala 75

slabost kako Hegelovih nalaza tako i njegovog metoda). Meutim, da li je ovaj izazovni upliv bio dostignue historiara ili filozofa? Nije li to, prije svega, bilo dostignue propagandiste? Historiari su, naao sam, skloni cijeniti Hegela (ako je on, uope, to) kao filozofa, a filozofi vjerovati kako su vidni njegovi doprinosi (ako postoji bilo koji) razumijevanju historije. Ali his toricizam nije historija, i vjerovanje u njega ne otkriva ni his torijsko razumijevanje ni historijski smisao. Ako elimo ocijeni ti Hegelovu veliinu, kao historiara ili kao filozofa, ne moramo se pitati jesu li neki ljudi nali da je njegova vizija historije inspirativna, nego je li ta vizija istinita. Naao sam samo jednu znaajnu ideju za koju bi se moglo tvrditi da je sadrana u Hegelovoj filozofiji. To je ideja koja je navela Hegela na napad na apstraktni racionalizam i intelektualizam koji ne shvataju da je um ukorijenjen u tradiciji. To je odre ena svijest o injenici (koju je Hegel, ipak, zaboravio u svojoj Logici) da ljudi ne mogu poeti s prazninom, stvarajui svijet miljenja ni iz ega; nego da su njihova miljenja, uglavnom, proizvod intelektualnog nasljea. Spreman sam priznati da je to vana misao i da se ona moe nai kod Hegela ako je neko voljan tragati za njom. Ali poriem da je to bio Hegelov lini doprinos. Ta ideja je bila zajednika svojina romantiara. Da su svi drutveni entiteti proizvodi his torije; ne pronalasci, svjesno planirani, nego tvorevine koje se pojavljuju iz udljivosti historijskih dogaaja, uzajamnog djelo vanja ideja i interesa, iz patnje i strasti, sve to je starije od Hegela. U stvari, ocjena Edmunda Berka o vanosti tradicije za funkcioniranje svih drutvenih institucija imala je ogroman upliv na politiku misao njemakog romantizma. Trag njegovog upliva moe se nai kod Hegela, ali samo u preuvelianoj i neodrivoj formi historijskog i evolutivnog relativizma - u formi opasne doktrine da je ono u ta se danas vjeruje, zbilja, danas i istinito i u jednako opasnom zakljuku da ono to je jue bilo istina (isti na a ne "vjerovanje") sutra moe biti pogreno - doktrine koja, sigurno, ne ohrabruje uvaavanje znaaja tradicije. 76

V Pristupam, sada, posljednjem dijelu mog prikaza hegelizma, analizi ovisnosti novog tribalizma ili totalitarizma o Hegelovim doktrinama. Da je moj cilj bio pisanje historije uspona totalitarizma morao bih se, najprije, baviti marksizmom; jer faizam je, dijelom, ponikao iz duhovnog i politikog sloma marksizma. (Kao to emo vidjeti, slina izjava moe se dati u odnosu izmeu lenjinizma i marksizma.) Poto je moja glavna tema, ipak, his toricizam, predlaem da marksizam, kao najistiju formu historicizma, ostavimo za kasnije i da se, najprije, latimo faizma. Moderni totalitarizam je samo epizoda unutar trajnog revol ta protiv slobode i razbora. Od starijih epizoda on se razlikuje ne toliko svojom ideologijom koliko injenicom da su njegove voe uspjele realizirati jedan od najsmjelijih snova svojih prethodnika; oni su od revolta protiv slobode napravili narodni pokret. (Njego va popularnost, svakako, ne smije biti precijenjena; inteligencija je samo dio naroda.) Njega je omoguio slom drugog popularnog pokreta, socijaldemokracije ili demokratske verzije marksizma koji je, u svijesti radnih ljudi, predstavljao ideje slobode i jed nakosti. Kada je postalo oigledno da nije bilo sluajno to je ovaj pokret propustio da se 1914. suprotstavi ratu; kada je postalo jasno da je beznadeno nositi se s problemima mira, i, najvie od svega, s nezaposlenou i ekonomskom depresijom; i, najzad, kada se ovaj pokret mlako branio od faistike agresije, tada je vjera u vrijednost slobode i mogunost jednakosti bila ozbiljno ugroena i vjeiti revolt protiv slobode je mogao, milom ili silom, dobiti manje-vie popularnu podrku. injenica da je faizam preuzeo dio marksistikog nasljea objanjava jednu "originalnu" karakteristiku faistike ideologi je, taku u kojoj ona odstupa od tradicionalnog revolta protiv slo bode. Ono to imam na umu jeste injenica da faizam malo koristi otvoreno obraanje natprirodnom. Niti je on nuno ateis tiki niti mu nedostaju mistini ili religiozni elementi. Ali 77

rasprostranjenost agnosticizma kroz marksizam dovela je do situacije u kojoj se politika vjera, ciljajui na popularnost u radnikoj klasi, nije mogla vezati ni za jednu tradicionalnu reli gioznu formu. Ovo je razlog zbog ega je faizam, bar u svojoj ranoj fazi, svojoj zvaninoj ideologiji dodao izvjesnu primjesu evolucionistikog materijalizma devetnaestog stoljea. Dakle, formula faistikog napitka je u svim zemljama ista: Hegel zainjen materijalizmom devetnaestog stoljea (osobito darvinizam u neto gruboj formi koji je primio od Hekela 6 5 (Ernst Haeckel). "Znanstveni" element u rasizmu moe se prati ti unazad do Hekela, koji je 1900. bio odgovoran za nagradno takmienje na temu: "emu nas mogu nauiti principi darviniz ma s obzirom na unutranji i politiki razvoj drave?" Prva nagra da dodijeljena je rasistikom i opirnom radu V almejera (W. Schallmever) koji je, tako, postao praotac rasistike biologije. Interesantno je primijetiti koliko snano, uprkos njegovom razliitom porijeklu, ovaj materijalistiki rasizam podsjea na Platonov naturalizam. U oba sluaja, osnovna ideja jeste ta da je degeneracija, osobito viih klasa, u korijenu politikog propadan ja (itaj: u napretku otvorenog drutva). Osim toga, moderni mit Krvi i Tla ima svoj egzaktan duplikat u Platonovom Mitu o Potomku zemlje. Ipak, ne "Hegel+Platon", nego "Hegel+Hekel" jeste formula modernog rasizma. Kao to emo vidjeti, Marks je Hegelov "Duh" zamijenio neim materijalnim, kvazibiolokom koncepcijom Krvi ili Rase. Umjesto "Duha", Krv je sutina koja se po sebi razvija; umjesto "Duha", Krv je Suveren svijeta koji se pokazuje na Pozornici Historije; umjesto njenog "Duha", Krv nacije odreuje njenu sutinsku sudbinu. Transupstancija* hegelizma u rasizam ili Duha u Krv nije mnogo promijenila glavnu tendenciju hegelizma. To mu je^ samo dalo primjesu biologije i modernog evolucionizma. Posljedica je materijalistika i, u isto vrijeme, mistina religija bioloke sutine
* P r e t v a r a n j e , d o k t r i n a po kojoj se hljeb i v i n o , u priesti, p o s v e e n j e m p r e t v a r a j u u H r i s t o v o tijelo i krv, ostajui pri t o m isti. - Prim. prev.

78

koja se po sebi razvija, to veoma podsjea na religiju stvaralake evolucije (iji prorok je bio hegelovac 6 6 Bergson), religiju koju je D. B. o, vie proroki nego produbljeno, okarakterizirao kao "vjeru koja ispunjava prvi uvjet svih religija: tj. da to mora biti... meta-biologija". I, zbilja, ova nova religija rasizma jasno pokazuje meta-komponentu i bioloku komponentu ili hegelsku mistinu metafiziku i hekelsku materijalistiku biologiju. Toliko o razlici izmeu modernog totalitarizma i hegelizma. Uprkos njenom znaenju s gledita popularnosti, ova razlika je nevana to se tie njihovih politikih tendencija. Ako se sada okrenemo slinostima, dobijamo drugu sliku. Gotovo sve vanije ideje modernog totalitarizma direktno su naslijeene od Hegela, koji je okupio i sauvao ono to A. Cimern (sir Arthur Zimmern) zove 6 7 "arsenalom oruja za autoritarne pokrete". Mada najvei dio ovog oruja nije skovao sam Hegel, nego ga je otkrio u razliitim drevnim ratnim riznicama vjeitog revolta protiv slo bode, nesumnjivo je da je to bio njegov trud koji ga je ponovo otkrio i stavio u ruke njegovih modernih sljedbenika. Evo kratke liste nekih od tih najdragocjenijih ideja (izostavio sam platonski totalitarizam i tribalizam, koji su ve razmotreni, isto kao i teori ju o gospodaru i sluzi). (a) Nacionalizam, u formi historicistike ideje da je drava inkarnacija Duha (ili, sada, Krvi) dravotvorne nacije (ili rase); jedna izabrana nacija (sada, izabrana rasa) predodreena je za svjetsku dominaciju, (b) Drava, kao prirodni neprijatelj svih drugih drava, mora potvrditi svoju egzistenciju u ratu. (c) Drava je izuzeta od bilo koje vrste moralne obaveze; historija, tj. histori jski uspjeh, jedini je sudija; kolektivna korist jedino je naelo linog ponaanja; laganje u cilju propagande i izvrtanje istine je dozvol jeno, (d) "Etika" ideja rata (totalnog i kolektivistikog), osobito mladih nacija protiv starijih, rat, sudbina i slava kao najpoeljnija dobra, (e) Stvaralaka uloga Velikog ovjeka, svjetskohistorijske linosti, ovjeka dubokog znanja i velike strasti (sada, naelo vod stva), (f) Ideal herojskog ivota ("ivi opasno") i "ovjeka heroja" kao opreka sitnom buruju i njegovom ivotu plitke osrednjosti. 79

Ova lista duhovnog blaga niti je sistematska niti je pot puna. Ona je dio stare batine. Ono je bilo uskladiteno i spremno za upotrebu ne samo u djelima Hegela i njegovih sljedbenika nego i u duhu inteligencije, hranjene, kroz tri duge generacije, tako poniznom duhovnom hranom koju je openhauer 6 8 rano prepoznao kao "pseudo-filozofiju koja unitava inteligenciju" i kao "tetnu i kriminalnu zloupotre bu jezika". Pristupam, sada, detaljnijem ispitivanju pojedinih taaka na ovoj listi. (a) Prema modernim totalitarnim doktrinama, drava kao takva nije najvii cilj. To je, prije, Krv ili Narod, Rasa. Vie rase posjeduju mo stvaranja drava. Najvii cilj rase ili nacije je formiranje snane drave, koja moe sluiti kao moan instru ment njenog samoouvanja. Ovo uenje (ali s Duhom umjesto Krvi) pripada Hegelu koji je pisao 6 9 : "U egzistenciji jednog nar oda jeste supstancijalna svrha biti drava i kao takva se odrati, narod bez dravne tvorevine (nacija kao takva) zapravo nema povijesti, kao to su narodi prije stvaranja svoje drave egzisti rali kao divlje nacije. Sto se dogaa s jednim narodom i zbiva u njemu, to u odnosu prema dravi ima svoje bitno znaenje". Tako formirana drava je totalitarna, to jest njena mo mora proimati i kontrolirati cjelokupan ivot ljudi u svim njegovim funkcijama: "Objektivna je egzistencija... drava, koja je, prema tome, osnov i sredite drugih konkretnih strana narodnog ivota, umjetnosti, prava, obiaja, religije, znanosti... Odreeni pak sadraj, koji dobiva formu openitosti leei u konkretnoj zbilji, koja je drava, jest duh samog naroda. Zbiljska je drava oduhovljena tim duhom u svim svojim posebnim poslovima, ratovima, institucijama, itd.". Poto drava mora biti mona, ona mora osporavati mo drugih drava. Ona se mora potvrditi na "Pozornici Historije", mora dokazati svoju osobnu sutinu ili Duh i svoj "strogo odreen" nacionalni karakter kroz svoja his torijska djela i, konano, mora imati za cilj svjetsku dominaciju. Skica ovog historicistikog esencijalizma je u Hegelovim rijeima: "Duh postupa bitno, on sebe ini onim, to je on po 80

sebi, svojim inom, svojim djelom... Tako duh jednog naroda; on je odreen duh koji se izgrauje u opstojei svijet, koji sada stoji i opstoji... u njegovim dogaajima i inima. To je njegovo djelo to je taj narod. Narodi su ono to su njihova djela... Narod je udoredan, krepostan, snaan, jer proizvodi ono to hoe... Ure dbe u kojima su svjetsko-historijski narodi postigli svoj vrhunac, njima su osebujne... Stoga je u pogledu... uredaba prijanjih svjetsko-historijskih naroda sluaj da se za posljednji princip ureenja... ne da iz njih nita nauiti... Ono drugo i daljnje jest da je sam odreeni narodni duh samo individua u toku svjetske povijesti". Duh ili Nacionalni Genije mora se, najzad, dokazati u Svjetskoj Dominaciji: "Samosvijest posebnog naroda jest... objektivna zbilja, u koju duh stavlja svoju volju. Prema toj apso lutnoj volji jest volja drugih posebnih narodnih duhova besprav na: onaj narod vlada svijetom. Ali, Hegel nije samo razvio historijsku i totalitarnu teori ju nacionalizma, on je, takoer, jasno predvidio njegove psiho loke mogunosti. On je vidio da nacionalizam odgovara potre bi - elji ljudi da nau i znaju svoje odreeno mjesto u svijetu i da pripadaju monom kolektivnom tijelu. Istovremeno, on je pokazao upadljive osobine njemakog nacionalizma, njegova jako razvijena osjeanja inferiornosti (koristei modernu ter minologiju), osobito u odnosu prema Englezima. Svojim nacionalizmom ili tribalizmom, on se svjesno obraa ovim osjeanjima koja sam (u Desetom poglavlju) opisao kao teret zahtjeva koje pred nas postavlja civilizacija: "Svaki e Englez", 70 pie Hegel , "rei: Mi smo oni koji brodimo oceanom i posje dujemo svjetsku trgovinu, kojima pripada Istona Indija i njena bogatstva... Prema ovome odnosi se individua tako da ona sebi prisvaja taj supstancijalni bitak... da bi bila neto. Jer ona nalazi pred sobom bitak naroda, kao ve gotov, vrst svijet, kojemu se ima prikljuiti. U tom svom djelu, svom svijetu, uiva, dakle, narodni duh sebe pa je zadovoljan". (b) Zajedniko teoriji Hegela i njegovih rasistikih sljedbe nika jeste shvatanje da drava, po svojoj sutini, moe postojati
81

samo kroz svoju opreku prema drugim pojedinanim dravama. H. Frajer, jedan od vodeih sociologa dananje Njemake, pie 7 1 : "Bie koje se okree oko svog vlastitog jezgra, ak i nehotino, stvara graninu liniju. Granica - budui ak i nehotina - stvara neprijatelja". Na slian nain pie i Hegel: "Kao to pojedinac nije zbiljska osoba bez relacije prema drugim osobama, isto tako ni drava nije zbiljska individua bez odnosa prema drugim dravama... Meusobnom odnosu drava pripada vrlo burna igra strasti, interesa, svrha, talenata i vrlina, sile, nepravdi i poroka kao i spoljanje sluajnosti... igra u kojoj se sama obiajnosna cjelina, samostalnost drave, izlae sluajnosti..." Zar ne bi, prema tome, trebalo pokuati, ovo nes retno stanje stvari regulirati prihvatajui Kantove planove uspostavljanja vjenog mira pomou sredstava federalnog jedinstva? Svakako ne, kae Hegel, komentirajui Kantov mirovni plan: "Kant je predloio savez monarha", kae netano Hegel (jer Kant je predloio federaciju onoga to danas naziva mo demokratskim dravama), "koji bi trebao rijeiti protur jenosti Drava; i Sveti Savez, vjerovatno, tei biti ustanova ove vrste; Drava je, ipak, individua, a u individualnosti je sutinski sadrana negacija. Odreen broj drava moe se kon stituirati u porodicu, ali ova konfederacija, kao individualnost, mora stvoriti opoziciju i tako proizvesti neprijatelja."* Jer u Hegelovoj dijalektici negacija je jednaka ogranienju i, prema tome, ne znai samo graninu liniju, granicu, nego i stvaranje opreke, neprijatelja: "Sudbine i djela Drava u njihovom odno su jednih prema drugima otkrivaju dijalektiku konane prirode
* P o p e r ukazuje na to da Hegel, u n a v e d e n o m citatu, n e t a n o interpreti r a K a n t o v prijedlog, k a o prijedlog "saveza m o n a r h a " . S t o g a s m o taj citat d o s l o v n o preveli iz P o p e r o v o g n a v o d a . M e u t i m , u O s n o v n i m c r t a m a f i l o z o f i j e p r a v a , odgovarajui tekst j e takav d a m u P o p e r v j e r o v a t n o n e b i p r i p i s a o n e t a n o s t : "Kamova p r e d s t a v a n e k o g v j e n o g mira p u t e m s a v e z a drava, koji izravnava svaki spor, i koji k a o m o , priznata od svake p o j e d i n e d r a v e , otklanja svaku neslonost, p a t i m e o n e m o g u u j e o d l u k u r a t o m , pretpostavlja suglasnost drava..." ( O p . cit., 3 3 3 .

82

ovih Duhova". Ovaj citat uzet je iz Filozofije Prava; tavie, u ranije objavljenoj Enciklopediji, Hegelova teorija anticipira moderne teorije kao to je, na primjer, Frajerova, ak jo blie: "Drava ima naposlijetku tu stranu da je neposredna za zbiljnost jednog pojedinanog i prirodno odreenog naroda. Kao pojedinana individua, drava je ekskluzivna prema drugim istim takvim individuama. U njihovu meusobnu odnosu opsto ji samovolja i sluajnost... Ta neovisnost ini spor meu njima odnosom sile, stanjem rata... Supstanciju drave... prikazuje to stanje kao mo..." Tako pruski historiar Trajke (H. von Treitschke) samo pokazuje kako dobro razumije Hegelov dijalek tiki esencijalizam kada ponavlja: "Rat nije samo praktina nunost, on je, takoer, teorijska neophodnost, logika potreba. Pojam Drave podrazumijeva pojam rata, jer sutina Drave je Mo. Drava je Narod organiziran u suverenoj Moi". (c) Drava je Zakon, moralni isto kao i pravni. Dakle, Drava ne moe biti predmet nijedne druge norme, osobito ne mjerila graanske moralnosti. Njene historijske odgovornosti su dublje. Njen jedini sudija je historija Svijeta. Jedina mogua norma suenja koja se moe primijeniti na dravu je svjetskohistorijski uspjeh njenih akcija. Ovaj uspjeh, mo i irenje drave, moraju nadvladati sve druge obzire u privatnom ivotu graana; ispravno je ono to slui moi drave. To je Platonova teorija; to je i teorija modernog totalitarizma, to je i Hegelova teorija: to je platonsko-pruska moralnost. "Drava je", pie Hegel 7 2 , "zbiljnost obiajnosne (etike) ideje - obiajnosni duh kao oigledna, sama sebi jasna, supstancijalna volja..." Dosljed no tome, nema etike ideje iznad drave. "Stoga se spor drava, ukoliko posebne volje ne nau sporazum, moe odluiti samo ratom. No koje povrede... valja smatrati... raskidom ugovora ili povredom priznanja i asti, ostaje neto po sebi neodredivo, jer jedna drava svoju beskonanost i ast moe staviti u svaku od svojih pojedinanosti... Izmeu drava ne opstoji nikakav pretor, nego, u najbolju ruku, izabrani sudac i posrednik, a i ovaj takoer sluajno". Drugim rijeima, "... ne moe drava... voditi rauna 83

samo o zbiljnosti povrede... Naelo je meunarodnog prava... da se trebaju odravati traktati na kojima se osnivaju meusobne obaveze drava... njihova prava nemaju svoju zbiljnost u jednoj opoj volji..." (to jest nema potrebe da je se pridravaju). "Ugov ori izmeu drava... u krajnjoj liniji zavise od pojedinane volje suverena i, zbog toga, moraju ostati nepouzdani". Prema tome, samo jedna vrsta "suenja" moe biti prim ijenjena na Svjetsko-Historijska djela i dogaaje: njihov rezul tat, njihov uspjeh, Hegel zbog toga moe identificirati 7 3 "supstancijalno odreenje - apsolutnu krajnju svrhu, ili to je isto istinski rezultat svjetske povijesti". Biti uspjean, tj. izai kao najjai iz dijalektike borbe razliitih Nacionalnih Duhova za mo, za svjetsku dominaciju, predstavlja, dakle, jedini i krajnji cilj i osnovu suenja; ili kako to Hegel poetskije kae: "njihove su sudbine i djela u svojem meusobnom odnosu pojavna dijalektika... iz koje opi duh, duh svijeta... svoje pravo - a nje govo je pravo najvie - na njima vri u svjetskoj povijesti kao u posljednjem sudu". Frajer ima vrlo sline ideje, ali on ih izraava iskrenije 7 4 : "Muevan, neustraiv ton preovladava u historiji. Onaj koji zna epati ima i plijen. Onaj koji naini pogrean pokret, zavrio je... Onaj koji eli pogoditi metu, mora znati kako pucati". Ali sve ove ideje su, u krajnjoj liniji, ponavljanje Heraklita: "Rat... jedne je pokazao kao bogove, druge kao ljude, jedne je uinio robovi ma a druge slobodnima... pravda je borba". Prema ovim teorija ma, nema moralne razlike izmeu rata u kome smo napadnuti i onog u kome napadamo nae susjede; jedina mogua razlika je uspjeh. E Hajzer, (Haiser), autor knjige Slavery: Its Biological Foundation and Moral Justification (1923), prorok gospodarske rase i gospodarskog morala, dokazuje: "Ako se hoemo zatititi, onda, takoer, moraju postojati agresori...; ako je tako, zato, onda, mi ne bismo bili agresori?" Ali ak i ova doktrina (njen prethodnik je Klauzeviceva (Karl von Clausewitz) poznata teori ja da je napad uvijek najbolja odbrana) je hegelska; jer Hegel, kada govori o prekrajima koji vode ratu, ne samo da pokazuje 84

neophodnost preokretanja "odbrambenog u pobjedniki rat", nego nas informira da e drave koje imaju jaku individualnost "prirodno vie teiti razdraljivosti", radi nalaenja prilike i polja za ono to on eufemistiki zove "intenzivna aktivnost". Utemeljenjem historijskog uspjeha kao jedinog suca u materiji koja se tie drava ili nacija i u pokuaju ruenja takvih moralnih razlika kao to su one izmeu napada i odbrane, postaje neophodno davati dokaze protiv moralnosti savjesti. Hegel to ini uspostavljanjem onog to zove "istinit om moralnou ili, prije, drutvenom vrlinom", naspram "lanoj moralnosti". Nepotrebno je rei da je ova "istinita moralnost" platonsko-totalitarna moralnost, kombinirana s dozom historicizma, dok je "lana moralnost" koju Hegel, takoer, opisuje kao "samo formalno potenje", lina savjest. "Mi ovdje moemo", pie Hegel 7 5 , "biti osloboeni toga da... ustvrdimo istinska naela moraliteta ili ak udorea naspram lanom moralitetu. Svjetska povijest kree se, naime, na viem tlu nego to je ono na kojemu moralitet ima svoje pravo mjesto, koji je privatno miljenje, savjest individua, njihova osebujna volja i njihov nain djelovanja... Sto... krajnja svrha duha zahtijeva i ispunjava to providnost ini, to je iznad dunosti i imputacione sposobnosti i uraunavanja, koje pada na individualitet... prema tome, to je samo formalno, od ivog duha i Boga ostavljeno pravo to ga brane oni koji dre da su u pravu nastupiti". (Sto e rei, moralisti koji, na primjer, upuuju na Novi zavjet). "Djela velikih ljudi koji su individue svjetske povijesti ine se... opravdana... No ne smiju se na svjetsko-historijska djela i njihovo ispunjavanje postavljati moralni zahtjevi kojima ne pripadaju. Protiv njih ne smije se udariti u litaniju privatnih kreposti, ednosti, poniznosti, ovjeanske ljubavi i milosra. Svjetska povijest mogla bi sebe uope posve osloboditi kruga u koji pada moralitet..." Ovdje, najzad, imamo izvrtanje tree od ideja iz 1789, ideje bratstva ili, kako Hegel kae, filantropije, zajedno s etikom savjesti. Ova platonsko-hegelska historicistika moralna teorija 85

ponovljena je mnogo puta. Poznati historiar E. Mejer, na primjer, govori o "dosadnom i moralizatorskom vrednovanju koje o velikim politikim poduhvatima sudi arinom graan ske moralnosti, ne uvaavajui dublje, istinske moralnosti, ne uvaavajui dublje, istinske moralne inioce Drave i histori jske odgovornosti". Ako se drimo takvih gledita, onda sve oklijevanje koje se odnosi na propagandistiko laganje i izvrtanje istine mora ieznu ti, osobito ako ima uspjeha u unapreenju dravne moi. Hegelov pristup ovom problemu ipak je tananiji, on pie 7 6 : "Jedan je veliki duh* postavio pitanje za javni odgovor: da li je doputeno varati narod. Moralo se odgovoriti da se narod ne da prevariti u pogledu svojeg supstancijalnog temelja..." (E Hajzer, majstor-moralist, kae: "obmana nije mogua tamo gdje rasna dua zapovijeda"), ali, nastavlja Hegel, "u pogledu naina kako on duh zna i kako po tom nainu prosuuje svoje postupke... biva od samog sebe prevaren"... "javno mnijenje zasluuje stoga isto tako se potivati kao i prezi rati... neovisnost od njega prvi je uvjet za neto veliko i umno... Ovo moe... biti sigurno da e se javno mnijenje kasnije s njime (neim velikim i umnim) pomiriti, priznati ga i uiniti jednom od svojih predrasuda". Ukratko, to je uvijek uspjeh na koji se rauna. Aka je la bila uspjena, onda to nije bila la, poto ljudi nisu bili obmanuti obzirom na njihov sutinski cilj. (d) Vidjeli smo da je Drava, osobito u svom odnosu prema drugim dravama, izuzeta od moralnosti - ona je amoralna. Moemo, dakle, oekivati da ujemo da rat nije moralno zlo, nego da je moralno neutralan. Ipak, Hegelova teorija prkosi ovom oekivanju; ona podrazumijeva da je rat dobar po sebi. "U 77 naznaenome lei obiajnosni moment rata", itamo . "Nuno je da se ono konano, posjed i ivot, postavlja kao ono sluajno, jer je to pojam onoga konanoga. Ova nunost ima, s jedne strane, lik prirodne sile, a sve konano je smrtno i prolazno. No u obiajnosnom biu, dravi... nunost je uzdignuta do djela slobode, do
* F r i d r i h Veliki n a g r a d n i m pitanjem Berlinske a k a d e m i j e 1778: "S'il p e u t e t r e utile d e t r o m p e r u n p e p l e ? " - Prim. r e d .

86

neega obiajnosnoga... Rat... dobiva svoje pravo i postaje zbiljnost... on ima vie znaenje da pomou njega... drava odrava obiajnosno zdravlje naroda u njihovoj indiferenciji spram uvrivanja konanih odreenja kao to kretanje vjetro va uva more od trulei... kao to bi i narode stavio u nj trajni ili ak vjeni mir... Idealitet... koji u ratu dolazi na vidjelo... javlja se u povijesnoj pojavi... da su spretni ratovi sprijeili unutranje nemire... Pojave koje upravo ovamo pripadaju jesu... da drave koje nemaju garanciju svoje samostalnosti u svojoj oruanoj moi... mogu opstojati uz unutranje ureenje koje za sebe ne bi jamilo ni mir spram unutra ni spram spolja". Ovaj pasus, uzet iz Filozofije Prava, pokazuje upliv Platonovog i Aristotelovog uenja o "opasnosti prosperiteta" u isto vrijeme, pasus je dobar primjer identifikacije morala sa zdravljem, etike s politikom higijenom ili prava s moi; ovo direktno, kao to emo vidjeti, vodi identifikaciji vrline i snage, kao to pokazuje sljedei pasus iz Hegelove Filozofije Historije. (On slijedi odmah poslije odlom ka koji smo ve spomenuli, bavei se nacionalizmom kao sred stvom prevladavanja osjeanja inferiornosti i, u vezi s tim, sug erirajui da ak i rat moe biti pogodno sredstvo za taj plemeni ti cilj). Istovremeno, jasno je implicirana moderna teorija moral ne agresivnosti mladih ili siromanih zemalja protiv nemoralnih starih posjednikih zemalja. "Narod je", pie Hegel, "udoredan, krepostan, snaan, jer proizvodi ono to hoe, i brani svoje djelo protiv spoljanje sile u poslu svojeg objektiviziranja... Ali tako da djelatnost duha vie nije potrebna, on ima to hoe. Narod jo mnogo toga moe uiniti u ratu i miru,... ali iva, supstancijalna dua... vie ne djeluje... Narod ivi... kao individua koja iz muevnih godina prelazi u starake... Ta navika (sat je navijen i ide sam od sebe dalje) jest ono to dovodi prirodnu smrt... Tako umiru individue, tako umiru narodi prirodnom smru... Nasilnom smru moe narod umrijeti samo onda ako je u sebi postao prirodno mrtav..." (Posljednje primjedbe pripadaju tradici ji propadanja-i-pada). Hegelove ideje o ratu su iznenaujue mod erne; on, ak, predstavlja sebi moralne posljedice mehanizacije; u

87

mehanikom ratovanju on vidi posljedice etikog Duha totalitariz ma ili kolektivizma 78 : "Staviti ivot na kocku... nema nikakvog odreenja i vrijednosti... razbojnici, ubojice, sa svrhom koja je zloinstvo, pustolov sa svrhom koju je u svom mnijenju sebi stvo rio... imaju... odvanost staviti ivot na kocku. Princip modernog svijeta, misao i ono ope, dao je hrabrosti vii lik, tako da se ini kao da je njeno ispoljavanje mehanikije i kao da nije in ove posebne osobe, nego... in lana cjeline". (Aluzija na ope regruti ranje.) "Isto tako da se ona ne priinja kao upravljena protiv poje dinih osoba, nego protiv neprijateljske cjeline" (ovdje imamo anticipaciju totalnog rata), "dakle osobna odvanost priinjava se kao neosobna. Onaj je princip zato pronaao vatreno oruje, pa nije neko sluajno pronalaenje..." U slinom raspoloenju Hegel govori o pronalasku baruta: "On je ovjeanstvu bio potreban pa je uskoro bio tu". (Kako ljubazno od Provienja!) Rije je, dakle, o najistijem hegelizmu kada se filozof E. Kaufman (Kaufmann) 1911. suprotstavlja kantovskom idealu zajednice slobodnih ljudi: "Drutveni ideal je ne zajednica ljudi slobodne volje, nego pobjedonosni rat... u ratu Drava pokazu je svoju istinsku prirodu" 7 9 ; ili kada E. Banze (Banse) poznati "vojni znanstvenik", pie 1933: "Rat znai najvie naprezan je... svih duhovnih energija jednog doba... on znai najvei napor ljudske Duhovne moi... Duh i Akciju zajedno spojene. Zbilja, rat obezbjeuje osnovu na kojoj se ljudska dua moe manifestirati u svojoj najpotpunijoj veliini... Nigdje Volja... Rasa... ne moe tako integralno izrasti u bie kao u ratu". Gen eral Ludendorf (Erich Friedrich Wilhelm von Ludendorff) nas tavlja 1935: "U godinama takozvanog mira, politika... ima znaenje samo kao priprema za totalni rat". On je, tako, samo preciznije formulirao ideju poznatog esencijalistikog filozofa Maksa Selera (Max Scheler) saopenu 1915: "Rat znai Dravu u njenom najaktualnijem rastu i usponu: on znai poli tiku". Istu hegelsku doktrinu preformulirao je Frajer 1935: "Od prvog trenutka svog postojanja, Drava zauzima svoj stav u pitanjima rata... Rat nije samo najsavreniji oblik dravne 88

aktivnosti, on je jedini element koji je uvruje; rat koji je odloen, sprijeen, prikriven ili izbjegnut, mora, naravno, biti ukljuen u pojam". Ali, najsmjeliji zakljuak izvukao je E Lenc (Lenz) koji, u svojoj knjizi Rase als Grundsatz der Wert, eksper imentalno postavlja pitanje: "Ako je ovjenost cilj moralnosti, nismo li tada mi, poslije svega, zauzeli pogrenu stranu?" i koji, naravno, odmah odbacuje ovu apsurdnu sugestiju odgo varajui: "Neka daleko bude od nas misliti kako ovjenost mora osuditi rat: ne, rat je taj koji osuuje ovjenost". Ova ideja je vezana s historicizmom E. Junga, koji primjeuje: "Humanizam ili ideja ovjeanstva... nije regulator historije". Ali originalan antihuman argument mora biti pripisan Hegelovom prethodniku Fihteu, koga je Sopenhauer zvao "praznoslovac". Govorei o rijei "ovjenost" Fihte je pisao: "Ako neko Nijemcu, umjesto rimske rijei "humanitas", pred stavi njen pravi prijevod, rije "Menschlichkeit" (ovjenost), onda... on mora rei: "Dakle, poslije svega, ne bi bilo mnogo bolje, umjesto divlje ivotinje, biti ovjek". Eto kako bi Nijemac govorio - manirom koji bi bio nezamisliv za Rimljani na. Jer u njemakom jeziku, "Menschlichkeit" je ostao samo neobian pojam; on nikada nije postao nadneobina ideja, kao meu Rimljanima. Ako bi bilo ko lukavo pokuao prokrijumariti ovaj strani rimski simbol (to jest rije "human itas"), "njemaki jezik, oigledno bi snizio vrijednost njegovih etikih normi..." Fihteovu doktrinu je ponovio Spengler, koji pie: "ovjenost je ili zooloki izraz ili prazna rije", i, takoer, Rozenberg (Alfred Rosenberg) koji pie: "ovjekov unutranji ivot postaje unien kada je... tui motiv utisnut na njegov duh: spasenje, humanizam i kultura ovjenosti". Kolnai, ijoj knjizi sam dubako zahvalan za ogroman dio 80 materijala koji mi drukije ne bi bio dostupan, k a e najupeatljivije: "Svi mi... koji se zalaemo za... razborite, civi lizirane metode vladanja i drutvene organizacije, slaemo se da je rat po sebi zlo..." Dodajui da prema uvjerenju veine nas (osim pacifista) on, pod odreenim okolnostima, moe postati
89

nuno zlo, on nastavlja: "Nacionalistiko stanovite je drugaije mada nema potrebu za obuhvaanjem elje za vjeitim ili stalnim ratovanjem. Ono u ratu vidi prije dobro nego zlo, ak iako to moe biti opasno dobro, kao prekomjerno opojno vino koje je, kao najbolje, rezervirano za rijetke prilike velikog slavlja". Rat nije zajedniko i obilno zlo, ve dragocjeno, mada rijetko dobro - to bi bio rezime Hegelovih gledita i gledita njegovih sljedbenika. Jedan od Hegelovih podviga bilo je oivljavanje heraklitske ideje sudbine; on je uporno tvrdio 8 1 da je ova slavna grka ideja, kao izraz sutine linosti ili nacije, u opreci s nomi nalistikom idovskom idejom opih zakona, bilo prirode, bilo morala. Esencijalistika doktrina sudbine moe biti izvedena (kao to je pokazano u prethodnom poglavlju) iz stanovita da se sutina nacije moe otkriti samo u njenoj historiji. Ovdje nije rije o "fatalizmu" u smislu koji ohrabruje neaktivnost; "sudbina" se ne smije identificirati s "predestinacijom". Upra vo je opreno sluaj. Sopstvo, neija stvarna sutina, najunutranjija dua, materijal od kojeg je neko stvoren (volja i strasti prije nego razbor) od odluujue su vanosti u obliko vanju neije sudbine. S Hegelovom razradom ove teorije, ideja sudbine je postala omiljena opsesija pobune protiv slobode. Kolnai s pravom naglaava vezu izmeu rasizma (sudbina ini nekoga lanom njegove rase) i neprijateljstva prema slobodi: 82 "Naelom Rase", kae Kolnai , "htjela se otjeloviti i izraziti krajnja negacija ljudske slobode, poricanje jednakih prava, iza zov u lice ovjeanstvu". Kolnai, takoer, opravdano naglaava kako rasizam ima tendenciju prkositi "Slobodi pomou Sud bine, individualnoj savjesti stavljanjem impulsa Krvi izvan kon trole i argumenta". ak i ovu tendenciju izrazio je Hegel, mada, kao i obino, u prilino opskurnom stilu: "Ono to smo nazvali principom, krajnjom svrhom, odreenjem ili prirodom i pojmom duha", pie Hegel, "samo je neto openito, apstrakt no... Svrhe, naela itd. u naim su mislima, tek u naoj unutranjoj namjeri, ali jo ne u zbilji... Djelatnost koja ih pokree i stavlja u bitak jesu ovjeja potreba, nagon, nagnue 90

i strast". Moderni filozof totalnog obrazovanja, E. Krik (Krieck), ide dalje u pravcu fatalizma: "Sva racionalna volja i aktivnost individue ograniena je na njen svakodnevni ivot; samo izvan ove oblasti ona moe dostii viu sudbinu i ispun jenje utoliko ukoliko je pod kontrolom nadmonih sila sud bine". Zvui kao lino iskustvo kada nastavlja: "Ona nee postati stvarako relevantno bie pomou svog vlastitog racionalnog plana, nego samo posredstvom sila koje djeluju iznad i ispod nje, koje nemaju porijeklo u njenom vlastitom sopstvu, nego kre sebi put i djeluju kroz njeno bie..." (Meutim, neopravdano je uopavati najintimnije lino iskustvo kada isti filozof misli da je "okonana ne samo epoha "objek tivne" ili "slobodne" znanosti nego i epoha "istog uma"). Zajedno s idejom sudbine, Hegel je oivio i njen duplikat, ideju slave: "Pojedinci su obzirom na supstancijalni sadraj posla orua... Sto su stoga za sebe postigli individualnim uestvovan jem u supstancijalnom, o njima neovisno pripremljenom i odreenom poslu... je... slava koja je njihova nagrada" 8 3 . Stapel (W. Stapel), prapagator novog paganiziranog kranstva, sprem no ponavlja: "Sva velika djela uinjena su zbog slave". Ali ovaj "kranski" moralist je ak radikalniji od Hegela: "Metafizika slava je jedina istinska moralnost", ui on i "Kategoriki Imper ativ" ove jedine istinske moralnosti slijedi dosljedno: "ini takva djela koja znae slavu!" (e) Ipak, ne mogu svi stei slavu; religija slave podrazumi jeva antiegalitarizam - ona podrazumijeva religiju "Velikih ljudi". Prema tome, moderni rasizam "ne zna za jednakost 84 izmeu dua, jednakost izmeu ljudi" (Rozenberg). Prema tome, nema smetnji prihvatanju Principa Voe iz arsenala vjeitog revolta protiv slobode ili, kako to Hegel naziva, ideja Svjetsko-Historijske Linosti. Ova Ideja je jedna od Hegelovih omiljenih tema. Razmatrajui bogohulno "pitanje da li je dozvoljeno obmanjivati ljude" (vidi gore), on kae: "U javnom mnijenju sve je pogreno i istinito, ali otkriti istinu u njemu posao je Velikog ovjeka. Veliki ovjek svog vremena je onaj
91

koji izraava volju svog vremena; koji kae svom vremenu ta ono hoe; i koji to ostvaruje. On djeluje suglasno unutranjem Duhu i Sutini svog vremena koje razumije. Onaj koji ne razumije kako prezreti javno mnijenje, koje se uje ovdje i ondje, nikada nee izvriti nita veliko". Ovaj odlian opis Voe - Velikog Dik tatora - kao javne linosti, kombiniran je s razvijenim mitom Veliine Velikog ovjeka, koji se sastoji u tome da on bude glavni instrument Duha u historiji. U ovoj diskusiji o "Povijes nim ljudima - Svjetsko-Historijskim Individuama" Hegel kae: "Takve individue... su bile praktini i politiki ljudi. No oni su ujedno bili misaoni ljudi koji su imali spoznaju o tome to je nuno i emu je vrijeme. To je upravo istina njihova vremena... koja je iznutra ve opstojala... Svjetsko-historijske ljude, heroje jednog vremena valja zato priznavati kao ljude od spoznaje; nji hova djelovanja, njihovi govori jesu ono najbolje njihova vreme na... jer oni su ti koji su najbolje razumjeli stvar i od kojih su je onda... svi uili, nalazei da je dobra, ili su joj se bar prilagodili. Jer uznapredovali je duh unutarnja dua svih individua, ali besv jesna unutarnjost koju im veliki ljudi dovode k svijesti. Stoga drugi slijede ove voe dua, jer osjeaju neodoljivu snagu svog vlastitog unutarnjeg duha koji stupa pred njih". Ali Veliki ovjek nije samo ovjek najveeg razumijevanja i mudrosti nego, takoer, ovjek Velikih Strasti - najprije, naravno, poli tikih strasti i ambicija. On je, zbog toga, u stanju probuditi strasti kod drugih. "Veliki ljudi su htjeli da bi sebe zadovoljili, a ne druge... To su veliki ljudi upravo zato to su htjeli i izvrili neto veliko... nita veliko na svijetu nije se izvrilo bez strasti... Valja to nazvati lukavou uma to on doputa strastima da za njega djeluju... Strast nije ni posve prikladna rije za ono, to bih ja htio ovdje izraziti. Ovdje ja... razumijevam uope ovjeju dje latnost iz partikularnih interesa, iz specijalnih svrha, ili ako se hoe, iz sebinih namjera, i to tako da oni u te svrhe ulau cijelu energiju svog htijenja i karaktera... Potrebe, strasti, interesi sainjavaju ono to se pokazuje kao pokretna sila i to se pojavljuje kao glavna djelatnost... Svoju mo imaju u tome to se 92

ne obaziru ni na jednu od granica, koje im hoe postaviti pravo i moralitet, i to su te prirodne sile ovjeku neposredno blie nego umjetno i dugotrajno odgajanje za red i umjerenost, za pravo i moralitet". Od Rusoa naovamo, romantiarska kola miljenja je zakljuila da ovjek nije prevashodno racionalan. Ali dok su se humanisti drali racionalnosti kao cilja, revolt protiv uma koristio je ovo psiholoko razumijevanje iracionalnosti ovjeka za svoje politike ciljeve. Faistiko obraanje "ljudskoj prirodi" je obraanje naim strastima, naim kolektivistikim mistinim potrebama, "nepoznatom ovjeku". Usvajajui upravo citirane Hegelove rijei, ovo obraanje moemo nazvati lukavstvom revolta protiv uma. Meutim, vrhunac ovog lukavst va dostigao je Hegel u ovom svom najdrskijem dijalektikom obrtu: Potujui racionalizam samo na rijeima, govorei o "umu" glasnije nego bilo koji ovjek prije ili poslije njega, on zavrava u iracionalizmu; u apoteozi ne samo strasti nego bru talne sile: "Apsolutni je interes uma", pie Hegel, "opstojanje te udoredne cjeline;" (tj. Drave) "a u tome lei pravo i zasluga heroja koji su osnovali drave, ma kako one nerazvijene bile... Tako to i jest sluaj da oni s drugim velikim, tavie svetim interesima postupaju lakoumno... Ali takva velika pojava mora zgaziti mnogi neduni cvijet, mora tota unititi na svom putu". (f) Koncepcija ovjeka kao ne toliko racionalnog bia koliko herojske ivotinje nije bila izum revolta protiv uma; ona je tipian plemenski ideal. Moramo praviti razliku izmeu ovog ideala Herojskog ovjeka i razboritijeg potivanja heroizma. Heroizam je, i uvijek e biti, neto emu se divimo; ali mislim da nae divljenje mora umnogome ovisiti od naeg uvaavanja razloga za koji se heroj rtvuje. Herojski element u gangsterizmu mislim da zasluuje malo potivanja. Meutim, moramo se diviti Kapetanu Skotu (Robert Falcon Scott) i njegovoj druini ili, jo vie, herojima istraivanja X-zraka i ute Groznice; i, svakako, onima koji brane slobodu. Plemenski ideal ovjeka Heroja, osobito u njegovoj faistikoj formi, zasnovan je na razliitim shvatanjima. To je 93

direktan napad na one stvari koje ine heroizam takvim da mu se veina nas divi - takve stvari kao to je unapreenje civilizacije. Jer to je napad na samu ideju graanskog ivota; on je optuen kao pli tak i materijalistiki zbog ideje bezbjednosti koju njeguje. ivi opasno! njegov je imperativ; razlog zbog koga slijedite ovaj imper ativ je od sekundarne vanosti; ili kako V Best (W. Best) kae 8 5 : "Dobra borba kao takva, ne 'dobar razlog'... jeste stvar koja obre ljestvicu... Vano je samo kako, a ne za kakav predmet se borimo". Opet nalazimo da je ovaj argument razvijanje hegelskih ideja: "U miru", pie Hegel, "graanski ivot postaje iri, svaka oblast je zaokruena... i, naposljetku, svi ljudi stagniraju... Iz propovjedaonice mnogo se propovijeda u vezi s nesigurnou, sujetom i nestabil nou prolaznih stvari i svatko... misli da e, bar, upravljati svojom imovinom... Neophodno je priznati... vlasnitvo i ivot kao sluajne... Dozvolimo nesigurnosti neka doe u obliku Husara sa svjetlucav im sabljama i pokae svoju najrevnosniju aktivnost!". Na drugom mjestu, Hegel daje mranu sliku onoga to zove "samo obiajni ivot"; izgleda da on pod tim misli na neto slino normalnom ivotu civilizirane zajednice: "Obiaj je aktivnost bez opreka - u kojem su punoa i zadovoljstvo van svake sumnje - samo spoljanja i ulna" (to jest ono to neki ljudi u nae vrijeme rado zovu "materijalistika") "egzistencija koja ukida sebe oduevljeno se predajui svome predmetu... egzistencija bez intelekta i vital nosti". Hegel, uvijek vjeran svom historicizmu, svoj antiutilitaran stav (za razliku od Aristotelovih utilitarnih tumaenja "opasnosti prosperiteta") zasniva na svojoj interpretaciji historije: "Povijest nije tlo sree. Periodi sree su prazni listovi u njoj, jer su to perio di sklada..." Tako su liberalizam, sloboda i um, kao i obino, pred meti Hegelovih napada. Histerino uzvikivanje: Hoemo svoju historiju! Hoemo svoju sudbinu! Hoemo svoju borbu! Hoemo svoje okove! odjekuje kroz zgradu hegelizma, kroz ovu tvravu zatvorenog drutva i revolta protiv slobode. Uprkos Hegelovom zvaninom optimizmu, zasnovanom na njegovoj teoriji da ono to je umno jeste i stvarno, kod njega postoje i karakteristike u kojima se moe otkriti pesimizam koji 94

je tako karakteristian za inteligentnije moderne rasistike filo zofe; ne, moda, toliko za one ranije (Lagard, Trajke ili Miler van den Bruk) koliko za one koji su doli poslije poznatog historiciste Spenglera. Ni Spenglerov bioloki holizam, intuitivno razumijevanje, Grupni Duh i Duh Vremena, niti pak njegov Romantizam, ne mogu pomoi ovim predskazivaima sudbine izbjei veoma pesimistiku perspektivu. Element pustog oajanja je nepogreiv u "mranom" aktivizmu koji ostaje onima koji predviaju budunost i osjeaju se sudionicima njenog dolaska. Interesantno je primijetiti da ovo mrano shvatanje stvari i dogaaja podjednako dijele oba rasistika krila, "ateistiko" jednako kao i "kransko". Stapel, koji pripada posljednjem (ali postoje i drugi, na primjer E Gogarten), pie 8 6 : "ovjek je u potpunosti pod uplivom prvobitnog grijeha... Kranin zna da je za njega nemogue ivjeti osim u grijehu... Prema tome, on se upravlja oien od sitniavosti moralnog cjepidlaenja... Moralizirano kranstvo je antikranstvo skroz naskroz... Bog je ovaj svijet napravio grenim, on je osuen na propast. Pustimo ga, onda, neka propadne kao to mu je sueno! Ljudi koji se zamiljaju sposobnima uiniti ga boljim, koji ele stvoriti "viu" moralnost, zapoinju smijeno sitniav revolt protiv Boga... Nada u Raj ne znai oekivanje sree za blagoslovljene; to znai poslunost i Ratno Drugarstvo". (Povratak plemenu). "Ako Bog naredi Svom ovjeku da ide u pakao, onda e njegov zakleti pristalica... posluno otii u pakao... Ako mu On dosudi vjeitu patnju, on je takoer, mora trpjeti... Vjera je druga rije za pobjedu. To je pob jeda koju Gospod zahtijeva..." Veoma slian duh ivi u djelima dva vodea filozofa suvremene Njemake, "egzistencijalista" Hajdegera (Martin Heidegger) i Jaspersa (Karl Jaspers), originalnih sljedbenika esencijalistikih filozofa Huserla i elera. Hajdeger j postao slavan oivljavajui hegelsku Filozofiju Nitavila: Hegel je 87 "utemeljio" teoriju da su "isto Bie" i "isto Nita" iden tini; on je rekao da, ako pokuate analizirati pojam istog bia,

95

morate iz njega apstrahirati sve pojedinane "odredbe jednog objekta" i, prema tome, kako Hegel kae - "ostaje nita". (Ovaj heraklitski metod moe biti upotrijebljen za dokazivanje gotovo svih vrsta identinosti, takvih kao to su isto bogatstvo i isto siromatvo, isto gospodarenje i isto ropstvo, isto arijevstvo i isti judaizam). Hajdeger ingeniozno primjenjuje hegelsku teori ju Nitavila na praktinu Filozofiju ivota ili "Egzistenciju". ivot, Egzistencija, moe biti shvaena samo pomou razumije vanja Nitavila. U svom djelu Was ist Metaphysik, Hajdeger kae: "Treba istraiti samo bie i drugo - nita; jedino bie i dalje nita". Istraivanje nitavila ("Gdje pitati za Nita? Gdje nai Nita?") omogueno je injenicom da "znamo Nita"; znamo za njega kroz tjeskobu: "Tjeskoba otkriva Nita". Tjeskoba; tjeskoba nitavila; briga za smrt; ovo su osnovne kategorije Hajdegerove Filozofije Egzistencije; ivota ije je istin sko znaenje 8 8 "baenost u egzistenciju, upravljenu smrti". Ljud sku egzistenciju bi trebalo interpretirati kao "Grmljavinu elika"; "autentina egzistencija" ovjeka je bitno, strasno slobodna umri jeti... u punoj samo-svijesti i brizi". Ali ova mrana priznanja nisu sasvim bez svog utjenog aspekta. itatelj ne bi trebao biti sasvim utuen Hajdegerovom strau za umiranjem. Jer volja za mo i volja za ivotom ne izgledaju manje razvijene kod njega nego kod njegovog uitelja Hegela. "Volja njemakog Univerziteta za Sutinom", pie Hajdeger 1933, "je Volja za znanosti; to je Volja za historijsko-duhovnom misijom njemake Nacije, kao Nacije koja iskuava sebe u svojoj Dravi. Znanost i njemaka Sudbina moraju stei Mo, osobito u sutinskoj Volji". Ovaj pasus, mada ne spomenik originalnosti i jasnoe, sigurno je jedan od izraza odanosti njegovim uiteljima; oni Hajdegerovi oboavaoci koji, uprkos svemu ovome, nastavljaju vjerovati u dubinu njegove "Filozofije Egzistencije", trebaju se prisjetiti Sopenhauerovih rijei: "Ko moe stvarno vjerovati da e istina izai na svjetlo dana, upravo kao nus-produkt?" Obzirom na posljednje Hajdegerove citate, oni se moraju pitati nije li Sopenhauerov sav jet nepotenom uvaru bio uspjeno, od strane mnogih vaspitaa, 96

proslijeen mnogim mladima koji obeavaju, unutar i izvan Njemake. Imam na umu pasus: "Ako ikad namjeravate otupiti ula mladog ovjeka i onesposobiti njegov mozak za bilo koju vrstu misli, onda ne moete uraditi nita bolje nego naloiti mu itanje Hegela. Jer ova udovina gomilanja rijei koja ponitava ju i proturjee jedno drugom, primoravaju duh na samomuenje u uzaludnim pokuajima da misli bilo ta to je u vezi s njima dok se, konano, ne srui od jednostavne iscrpljenosti. Tako e bilo koja sposobnost miljenja biti tako temeljno unitena da e mlad ovjek, konano, prazno i uplje brbljanje uzeti za stvarno miljenje. uvar koji se plai da njegov tienik moe postati suvie inteligentan za njegove spletke moe sprijeiti ovu nesreu nevino sugerirajui itanje Hegela". Svoje nihilistike tendencije Jaspers izlae 89 , ako je to mogue, jo iskrenije nego Hajdeger. Samo kada ste suoeni s Nitavilom, s unitenjem, ui Jaspers, bit ete u stanju iskusiti i uvaiti Egzistenciju. Da bi se ivjelo u sutinskom smislu, mora se ivjeti u krizi. Da bi se okusio ivot ne treba samo rizikovati, nego i gubiti! Historicistiku ideju promjene i sudbine Jaspers bezobzirno dovodi do njenog najmranijeg ekstrema. Sve stvari moraju propasti; sve se zavrava neuspjehom: na ovaj nain se historicistiki zakon razvoja pokazuje njegovom, iluzija osloboenom intelektu. Ali, suoite se s destrukcijom - i biete ushieni ivo tom. Zbilja ivimo samo u "graninim situacijama", na ivici izmeu egzistencije i nitavila. Blaenstvo ivota uvijek se podudara s kra jem njegove inteligibilnosti, osobito s ekstremnim situacijama tijela, iznad svega s opasnou po tijelo. Ne moete osjetiti ivot dok ne osjetite neuspjeh. Uivajte propadajui! Ovo je filozofija kockara-gangstera. Nepotrebno je rei da ova demonska "religija Nagona i tjeskobe, Trijumfalne ili Lovake 90 Zvijeri" (Kolnai ), ovaj apsolutni nihilizam, u najpunijem smis lu rijei, nije popularna vjera. To je priznanje karakteristino za posveenu grupu intelektualaca koji su se odrekli svog uma i, s tim, svoje ovjenosti.

97

Postoji druga Njemaka, ona obinih ljudi iji mozgovi nisu zatrovani pustoeim sistemom vieg obrazovanja. Ali ova "druga" Njemaka nije, sigurno, Njemaka njenih mislilaca. Isti na, Njemaka je, takoer, imala neke "druge" mislioce (najis taknutijeg meu njima, Kanta); ipak, upravo zavreno razma tranje nije obeshrabrujue, i ja u potpunosti suosjeam s Kolnaijevom primjedbom91; "Moda nije... paradoks ako za nae oajan je zbog njemake kulture naemo utjehu tako to emo uzeti u obzir da, poslije svega, postoji i druga Njemaka - Njemaka Pruskih Generala - pored Njemake Pruskih Mislilaca".

VI Pokuao sam pokazati identinost hegelskog historicizma i filozofije modernog totalitarizma. Ova identinost je rijetko dovoljno jasno shvaena. Hegelski historicizam je postao jezik irokih krugova intelektualaca, ak iskrenih "antifaista" i "ljeviara". On je u toj mjeri dio njihove intelektualne atmosfere da ni on ni njegovo zaprepaujue nepotenje za mnoge nisu uoljiviji niti upadljiviji od zraka koji diu. Ipak, neki rasistiki filozofi su potpuno svjesni svog duga Hegelu. Primjer je H. O. Cigler, koji u svojoj studiji Die Moderne Nation, uvoenje Hegelove (i A. Milerove) ideje "kolektivnih Duhova shvaenih 92 kao Linosti", s pravom opisuje kao "kopernikansku revoluci ju u Filozofiji Nacije". Druga ilustracija ove svijesti o znaenju hegelizma koja moe osobito interesirati britanske itatelje, moe se nai u sudovima iznijetim u novijoj njemakoj historiji britanske filozofije (od R. Meca (R. Metz) 1935). Izvrstan ovjek T. H. Grin (Thomas Hill Green) ovdje je kritiziran, ali ne, nar avno, zbog toga to je bio pod Hegelovim uplivom, nego zbog toga to je "pao u tipian engleski individualizam... On se povukao pred takvim radikalnim posljedicama koje je Hegel povukao". Hobhaus (L. T. Hobhouse), koji se hrabro borio protiv hegelizma, besramno je opisan kao predstavnik "tipinog oblika
98

buroaskog liberalizma koji se brani od svemoi Drave zato to osjea da je, u vezi s tim, njegova sloboda ugroena" - osjeanje koje nekim ljudima moe izgledati da je dobro zasnovano. Bozanke (B. Bosanquet) je, naravno, pohvaljen zbog svog pravog hegelizma. Meutim, znaajna je injenica da je sve ovo uzela veoma ozbiljno veina britanskih prikazivaa. Ovu injenicu spominjem uglavnom zbog toga to elim pokazati kako je teko i, u isto vrijeme, neodlono nastaviti openhauerovu borbu protiv ovog plitkog fraziranja (koje je sam Hegel tano izmjerio kada je svoju sopstvenu filozofiju opisao kao "najuzvieniju dubinu"). U svakom sluaju, novoj generaciji bi trebalo pomoi pri osloboenju od ove intelektualne prevare, moda najvee u historiji nae civilizacije, i prepirki s njenim neprijateljima. Ona e, moda, ivjeti u skladu s Sopenhauerovim oekivanjima koji je 1840. predskazao 9 3 da "e ova kolosalna mistifikacija snabdjeti potomstvo neiscrpnim izvorom sarkazma". (Do sada se veliki pesimist pokazao divljim optimis tom u pogledu procjene potomstva). Hegelska farsa je nanijela dovoljno tete. Moramo je zaustaviti. Moramo govoriti - ak i po cijenu da se uprljamo dodirujui ovu sramnu stvar, koja je, naalost bez uspjeha, bila tako jasno demaskirana prije sto godina. Mnogi filozofi su zanemarili openhauerova neprestano pon avljana upozorenja; oni su ih zanemarili ne toliko zbog sopstvenog rizika (oni nisu loe proli) koliko zbog rizika onih koje su poduavali i rizika ovjeanstva. Izgleda mi pogodnim zakljuiti ovo poglavlje dajui posljed nju rije openhaueru, antinacionalistu, koji je prije sto godina rekao o Hegelu: "On je, ne samo u filozofiji, nego u svim oblicima njemake literature primijenio pustoei ili, stroe govorei, zaglupljujui, a neko bi takoer mogao rei, zarazan upliv. Boriti se protiv ovog upliva u svakoj prilici obaveza je svakoga ko je u stanju neovisno suditi. Jer ako mi utimo, ko e govoriti? "

99