Академический Документы
Профессиональный Документы
Культура Документы
Termin psihologija čije je doslovno značenje proučavanje duše postoji od 16 veka.Psihologija označava princip
života,duh,nešto što udahnjuje život telu. Psihologija je odgovorna za ponašanje ljudi.
S obzirom na grčko poreklo naziva ( starogrčki mit o Psyche ) običaj je da se kao opšti simbol psihologije,psihičkog
i psihološkog koriszi grško slovo Ψ .
Danas je uobičajno da se psihologija definiše kao nauka o psihičkim pojavama i ponašanju ljudi i
životinja.Razuđenost pojava kojima se psihologija bavi otkriva se već pri pokušaju klasifikacije pojava psihičkog
života.
Postoje dva moguća autora imena nauke:
Rudolph Göckel (Rudolf Goclenius) je 1590 napisao rad sa naslovom “Psychologia...”
Marko Marulić je nešto ranije napisao raspravu “Psichiologia ...”, ali rad nije sačuvan
Motivacione
U motivacione pojave spadaju razni fizički ili organski motivi (glad,žeđ) ,lični (npr.radoznalost) , i socijalni motivi
(npr.altruistički motiv) ,želje,svesne namere i druge.
Svaka od ovih pojava može postojati i različitim u različitim oblicima,kao proces,trenutno stanje ili trajnija
dispozicija.
• Duša – telo
• Analogna je dualitetu ideje i materije u filozofiji
• Povezana je sa: ulogom biologije, fiziologije i genetike – problem redukcionizma
• Nasleđe – sredina/vaspitanje
• Prirodna nauka – društvena nauka
• i u jednom i u drugom slučaju se proučava ponašanje
• Nomotetski – idiografski pristup
• odnos mnoštva i pojedinca
• Molarni – molekularni pristup
• odnos celine i delova
• Zdravo – bolesno
Uočeno je da kada se neko pozicionira u okviru jedne od ovih podela, obično prihvata i celinu ostalih podela, pa se
formiraju dva osnovna sklopa:
1. duša, molarno, društvena nauka, idiografski pristup, proučavanje bolesnog...
2. telo, molekularno, prirodna nauka, nomotetski pristup, proučavanje zdravog...
Definicija psihologije
• Nauka o duši – duša je slabo definisan pojam i nije pogodan za definiciju
• osim toga, to je tautologija – prevod termina
• Epistemološki, svaku nauku odlikuju njeni: pojmovi, definicije, hipoteze, zakoni, teorije i metode
• Kraće, osim predmet proučavanja, nauku odlikuju i metode
• Zato neke definicije nastoje da obuhvate i epistemološku strukturu psihologije
• Zbog različitog shvatanja predmeta i metoda, definicije psihologije variraju od paradigme do paradigme
• Da bi se razgraničila od fizike ističe se da se psihologija bavi svesnim pojavama i procesima svesti
• Nažalost, takva definicija ima sledeće probleme:
• postoje nesvesni procesi
• svest je suprotstavljena telu – svojoj organskoj bazi
• svest je unutrašnja stvar pojedinca, a mi smo društvena bića
• svesti je teško pristupiti – bavili bismo se samo introspekcijom
• Dakle, definicija mora da obuhvati svesne i nesvesne procese i ponašanje
• Svesni i nesvesni procesi se u nekim definicijama objedinjuju kao mentalni procesi
• Deskripcija mentalnih procesa i ponašanja jeste korisna sama po sebi
• Ali cilj psihologije nije deskripcija, nego tumačenje i predikcija
• Zato se može reći da psihologija izučava ponašanje (i sve druge raspoložive izvore):
• kako bi razumela mentalne procese
• i zašto se ljudi ponašaju tako kako se ponašaju
• i da bi na osnovu toga mogla predviđati ponašanje, delovati preventivno, stvarati povoljnu klimu za razvoj
itd.
U psihologiji, od starih Grka počinje podela na: filozofiju i fiziologiju, telo i dušu, introspekciju i posmatranje.
Hipokrat (IV vek pne)
• Potpuno je odbacio ideju bolesti kao božje kazne i promovisao je gledište da bolest potiče od fizičkih uzroka
• Osnovni uzrok bolesti je neravnoteža četiri tečnosti: krvi, crne žuči, žute žuči i sluzi
• Izučavao je anatomiju i fiziologiju mozga i poznavao je osnovne veze mozga i drugih organa
• Smatrao je da je telo napravljeno od fizičke materije, a duša ne
• Međutim, smatrao je da su povezani i da je MOZAK izvor duše
Platon (IV vek pne)
• Bio je idealista - smatrao je da ono što postoji to je ideja
• Ideja je bezvremena, večna forma i već je prisutna u našem umu
• Dakle, pomoću tog istog uma, razmišljanjem, razumom, možemo saznati ideju
• Čulima se ne može saznati stvarnost
• Platon je, dakle, ontološki podelio dušu i telu i taj dualizam je opstao do danas
• Inače, Platon je smatrao da je središte uma u mozgu
Aristotel (III vek pne)
• Platonov učenik
• Smatrao je da je svet sazdan od materije, pa je i duša određeni proizvod anatomske i fiziološke aktivnosti
• Da bismo saznali svet (i dušu) moramo ih posmatrati (videti, čuti, opipati, mirisati...)
• Za suštinu života smatrao je upravo ψυχη, pa se on smatra prvim autorom predmeta nauke
• Smatrao je da je središe duše u srcu (a mozak je hladio krv)
Ukratko
• po Platonu duša se spoznaje samoposmatranjem – racionalizam
• po Aristotelu duša se spoznaje posmatranjem – empirizam
• Dok je Platon razdvojio dušu i telu, Aristotel je nastojao da ih poveže, kroz povezivanje čulnog
saznanja i mišljenja, materije i forme. . .
Osnivač: Wilhelm Max Wundt (1832 – 1920).Strukturalisti tragaju za osnovnim elementima uma, kao što su
osećaji ili misli.Strukturalizam se naslanjao na razvoj prirodnih nauka, fizike i hemije.Drugim rečima, kao i
Fechner, Wundt je sledio ideju naučne revolucije i scijentizam.
Scijentizam – ono što uspeva u jednoj nauci, mora da uspeva i u drugoj.
Osnovne metode su bile: eksperiment i introspekcija.Temeljno su obučavali ispitanike (pa i same sebe) da tačno
opisuju šta vide, čuju ili razmišljaju kada im se pokaže neka draž. Strukturalist pita “šta su elementarni sadržaji
ljudskog uma, tj. kakva je struktura uma”.Čovekovoj svesti nije dodeljena neka druga, posebna uloga, osim da
prepozna svet oko sebe.Tako je čovek kod strukturalista imao ulogu pasivnog analizatora dolazećih stimulusa.
Jedan od problema stukturalizma bio je elementarizam, odnosno molekularizam, odnosno naglašena analitičnost.
Strukturalisti su nastojali da rekonstruišu celinu, govorili su o volji i sl. ali tu celinu nisu neposredno istraživali.
Postojalo je uverenje da će, kao u hemiji, kada otkrijemo elemente, biti lako sastaviti celinu – jedinjenja.Drugi
problem je predstavljala dosledna i isključiva upotreba introspekcije.Ispitanici su, bez obzira na obučenost, davali
vrlo različite opise čak i jednostavnih draži.Strukturalistička introspekcija je dobra za opis vanjskih pojava, ali
sakriva celovitost naših opažaja.Veoma važan naslednik Wundta i tipičan predstavnik strukturalizma u SAD bio je
Edward Titchener.
Funcionalizam:
Asocijacionizam:
Prvi asocijacionista bio je Hermann Ebbinghaus (1850 – 1909) .Osnovno polje izučavanja bili su načini na koji se
ideje ili događaji povezuju u umu i kako putem tog povezivanja dolazi do učenja.Ebbingaus je ustanovio
metodologiju za ispitivanje zaboravljanja i zapamćivanja – npr. putem besmislenih slogova.Njegovo poznato
otkriće su krive zaboravljanja, odnosno zapamćivanja.
Uočio je ključnu zakonitost da učestano ponavljanje mentalnih asocijacija dovodi do toga da ih bolje
upamtimo.Njegov naslednik, Edwin Guthrie je otkrio da se veze između draži i odgovora uspostavljaju ukoliko
između njih postoji vremenska bliskost.Edward Lee Thorndike je, međutim, utvrdio da asocijacija draži i odgovora
nastaje pre na osnovu “zadovoljstva” nego na osnovu bliskosti.
Thorndike je to nazvao zakonom efekta: tokom vremena, akcije (efekat) za koje je organizam nagrađen
(zadovoljstvo) se učvršćuju i ponavljaju se češće.
Iako je asocijacionizam nastao u Evropi, Thorndike je bio pod uticajem Jamesa, pa se asocijacionizam često
razvrstava u tradiciju funkcionalizma.Asocijacionizam kao zasebna paradigma nije opstao.
Međutim, tema povezivanja draži i odgovora, ostavila je neizbrisiv trag u psihologiji, npr. u
• Bihejviorizmu
• Kognitivnoj psihologiji
Ivan Petrovič Pavlov:Dobitnik Nobelove nagrade za fiziologiju 1904., predstavljao je sponu jedne rane psihološke
perspektive, asocijacionizma i jedne “moderne” – bihejviorizma.Njegovo ime je ostalo trajno povezano sa
izučavanjem pojave nesvesnog, nevoljnog povezivanja jedne, naizgled irelevantne, draži sa spletom različitih
odgovora.
• Primetio je da psi u kavezima saliviraju čim čuju laboratorijskog tehničara, pre nego što vide hranu u
njegovim rukama
• Pre toga, laborant je donosio meso
• Meso izaziva salivaciju – bezuslovni refleks
• Nakon određenog broja pojavljivanja laboranta sa mesom, koraci laboranta izaziva salivaciju – bezuslovni
refleks
• Pavlov ovu pojavu naziva učenjem putem uslovljavanja
Klasično uslovljavanje se sastoji u povezivanju jedne neutralne draži (pojava laboranta) sa drugom draži koja
prirodno izaziva određeni fiziološki ili emocionalni odgovor (hrana).U psećem umu, na neki način, dolazi do
povezivanja laboranta i hrane, van pseće svesne kontrole.
Bihejvirozam:
Bihejvioristi su Pavlovljeva istraživanja usvojili kao prototip psihološkog istraživanja uopšte.Jedino za šta naučna
psihologija može da se interesuje je ponašanje.Jedino se eksterne draži i ponašanje mogu objektivno utvrditi –
meriti.Misli, osećanja, želje, namere mogu biti predmet filozofije, ali ne i psihologije.Bihejvioristički stav se može
sažeti u čuvenoj skraćenici: S – R (stimulus – reakcija). S – R je i danas jedna od temeljnih jednačina psihologije.
Bihejviorizam je rođen kao reakcija na usredsređenost na “svesna stanja” koja je odlikovala strukturalizam i
funkcionalizam.Ali još više na bavljenje nesvesnim subjektivnim doživljajima koje je bilo karakteristično za
psihodinamsku psihologiju koja je upravo nastajala u Evropi.Bio je snažno oslonjen na logički pozitivizam kao
filozofski pravac.
Osnivač: John Watson (1878 – 1958).Watson je u suštini istraživao to “šta ljudi rade i zašto”, poput funkcionalista
i bio je blizak Thorndikeu, ali je odlučno odbacio bilo kakvo istraživanje “tokova svesti”.Za razliku od Pavlova,
Watson se bavio prvenstveno voljnim učenjem.
Ipak, najkarakterističniji predstavnik radikalnog bihejviorizma bio je Burrhus Frederic Skinner (1904 –
1990).Njegov najpoznatiji doprinos je bio pojam operantnog ponašanja i učenja.Operantno ponašanje je ono koje
organizmu najsigurnije obezbeđuje nagradu, a kada organizam “otkrije” takvo ponašanje, on teži da ga ponavlja.
Bihejviorizam je prošao nekoliko faza razvoja, koje je uglavnom odlikovalo postepeno uvođenje unutrašnjih,
“organizmičkih” varijabli u osnovnu jednačinu.Formula je dobila oblik S – O – R, pri čemu su u početku O
varijable imale status intervenišućih varijabli (najpoznatija takva varijabla je navika).
Neo(neo)bihejvioristi su kasnije dopustili da te varijable imaju status hipotetičkih konstrukata (kao što je, na
primer, umor).Bihejviorizam je imao veliki uticaj na sve društvene nauke .Njegova zaostavština su metodološka
rigoroznost, objektivnost i merenje, sa metodološke strane, a razumevanje nižih kognitivnih procesa, posebno
učenja, sa psihološke.U tom pogledu, za bihejviorizam se može reći da i danas postoji kao psihološka paradigma.
Geštalt psihologija:
Naziv potiče od nemačke reči “Gestalt” (sklop, forma, obličje, oblik, stas).Radi se o evropskoj perspektivi začetoj u
tzv. Berlinskoj školi.Nastanak geštalt teorije vezuje se za Maxa Wertheimera (1880 – 1943), Kurta Koffku i
Wolfganga Köhlera.Ova perspektiva je nastala na osnovama protivstavljanja molekularnom pristupu u psihologiji,
posebno prisutnom u strukturalizmu. Geštaltisti su u prvi plan istakli “celinu”. Ne samo u tom smislu da je
“celina više od delova”, nego da celina diktira način na koji opažamo delove
Svojstvo celine ilustrovali su “fi-fenomenom”
• U mraku, dve lampice se brzo naizmenično pale i gase
• Mi jasno opažamo da se svetlo kreće levo-desno
• Svojstvo delova je svetlo, a pokret je svojstvo celine, i postoji samo u našem opažanju
U pogledu odnosa prema celini, geštalt psihologija je bila suprotstavljena i bihejviorizmu.
Dakle, individuum se mora izučavati u celini, svi njegovi fizički, fiziološki i mentalni aspekti
Geštaltisti su najdalje otišli u izučavanju percepcije i njihovi nalazi su i danas osnova za razumevanje perceptivnih
zakona.U te zakonitosti spadaju “zakoni geštalta” kao što su:
• blizina,
• sličnost
• zajednička sudbina
• “dobra forma”
Mnoge optičke iluzije se mogu protumačiti na osnovu geštalt teorije.Geštaltisti su se bavili i višim kognitivnim
procesima, posebno rešavanjem problema. Recimo, jedan od dva osnovna načina rešavanja problema je putem
uviđanja, koji su geštaltisti nazvali “aha doživljaj”.
Molarno – molekularno
Danas se ova podela koristi generalno da označi dilemu: celina (molarno) nasuprot delova (molekularno).U
strukturalizmu i asocijacionizmu je dominirao molekularni pristup, bihejvioristi su se podelili po tom pitanju, dok
je geštaltizam jasno molaran.Debata molarno – molekularno se u priličnoj meri poklapa sa filozofskim debatama o
atomizmu, holizmu i redukcionizmu.
Psihodinamska psihologija:
Jedna od suštinskih ocena psihoanalitičke teorije je ona koju je izneo Karl Popper:
• psihoanaliza nije opovrgljiva
Po Popperu, teorija koja nije opovrgljiva nije naučna (može biti umetnost, religija, filozofija...).Jednostavno,
psihoanaliza ima objašnjenje za sve, ako podaci odbace jedno objašnjenje, poteže se drugo, često suprotno.
Međutim, psihoanalitička objašnjenja su originalna, intuitivno bogata... razumljiva i ubedljiva svima, prvenstveno
obrazovanim laicima.
Kognitivna psihologija:
Humanistička psihologija:
Humanizam je filozofski pravac koji čoveka vidi kao jedistvenog, kao “centar volje”, sposobnog da se menja i
razvija.Humanistička psihologija se najviše povezuje sa Carlom Rogersom (1902 – 1987) i Abrahamom
Maslowom (1908 – 1970).
Rogersu dugujemo pojmove kao što su: self-koncept i samoaktualizacija.
Maslowu dugujemo teoriju o hijerarhiji motiva: na dnu su fiziološke potrebe, na vrhu su potrebe za
samoaktualizacijom.
Generalno rečeno, ideja da je “čovek centar sveta” izgubila je na uverljivosti, a empirijska podrška osnovnim
tezama humanističke psihologije smatra se nedovoljnom.Smatra se da je jedna od modernih perspektiva, pozitivna
psihologija, naslednik humanističke psihologije.
Ostale perspektive:
Postoji veliki broj škola, pravaca i pristupa koji još nisu dovoljno dugo aktivni da bi bili jedinstveno razvrstani.
Na primer, teorija crta tumači ličnost kao određeni sklop ličnih dispozicija ili osobina.Crte se unisono identifikuju
faktorskom analizom, pa im je alternativni naziv “dimenzije” i čitav pristup se naziva dimenzioni.Za teoriju crta se,
takođe, kaže da je psihometrijska, odnosno da traga za crtama tako što izučava individualne razlike.
Oblasti psihologije
Osnovne podele
Osnovna podela
Nervni sistem
• ćelije
• centralni nervni sistem
• mozak i kičmena moždina
• periferni nervni sistem
• somatski i autonomni (vegetativni)
endokrini sistem
Neuron:
3. funkciji
• senzorni – od receptora ka CNS-u, aferentni
• motorni – od CNS-a ka mišićima, eferentni
• interneuroni – od senzornog ka motornom neuronu
Akson
Akson se završava razgranato a svaka od grana na kraju ima kvržicu.Akson je sposoban da provodi struju u oba
smera.Međutim, organizacija NS je takva da neuroni sprovode impulse u skladu sa njihovom namenom:
uvek “ka centrali” (aferentni) ili uvek “od centrale” (eferentni).
Akcioni potencijal
Komunikacija u neuronu je elektrohemijska.U stanju mirovanja, neuron se nalazi u slanoj sredini u kojoj ima puno
katjona natrijuma (+).Neuronska membrana je propustljiva samo za katjone kalijuma (+) i oni izlaze iz ćelije
anjoni kalcijuma (-) ostaju u ćeliji
katjona natrijuma ima malo u ćeliji
Zato je neuron “iznutra” negativan,oko –70mV – napon mirovanja.
Kada neka draž pređe prag ekscitacije, ona izazove kratkotrajnu i prolaznu promenu propustljivosti ćelijske
membrane.Ona postane propustljiva za jone Na+ Joni Na+ pohrle u ćeliju
Neuron na tom mestu postane “iznutra” pozitivan, oko +40mV
Ova naponska promena naziva se akcioni potencijal
Promena traje oko 1 ms, nakon čega se propustljivost membrane u kratkom vremenu vraća u stanje mirovanja –
spremna za sledeći impuls.Složenim ćelijskim mehanizmom, akcioni potencijal putuje velikom brzinom duž aksona,
ne gubeći intenzitet.
Stvaranje i “pumpanje” katjona i anjona u i iz ćelije je glavni posao metabolizma neurona.Većina energije se u
mozgu troši na održavanje napona mirovanja neurona i akcionih potencijala.AP nastaje odjednom, kada pobuda
pređe prag i uvek je istog napona (ne može biti jači ili slabiji).Dakle, draž okida neuron po principu sve ili ništa i
on odgovara uvek istim akcionim potencijalom.Nakon što je neuron opalio, on se kratko odmara, dok se napon
mirovanja ne uspostavi – refraktorna faza.U početku refraktorne faze uopšte ne reaguje, a nešto kasnije može da
reaguje na jaču draž.
Neuroni nisu svi isti – daleko od toga
Neki neuroni uopšte nemaju aksone i nemaju akcioni potencijal.Neuroni se razlikuju po visini praga ekscitacije
Dužina refraktorne faze, oblik akcionog potencijala, propusnost sinapsi, osetljivost na neurotransmitere itd. –
varira od neurona do neurona.U tom pogledu, neuroni slede opštu strategiju u građi živih organizama:
specijalizacija, diversifikacija i organizacija.
Da li se NS zamara
Neuroni/aksoni su praktično nezamorljivi (osim refraktorne faze).Međutim, u čulima, nervnim centrima, posebno u
sinapsama, postoje mnogi mehanizmi inhibicije koji mogu da ugase osetljivost i provodljivost tih centara (npr.
adaptacija čula).
Sinapsa
Jedan neuron je povezan sa mnogim drugim neuronima preko sinapsi.Neki neuroni imaju 100.000 sinapsi, ali
najčešće ih imaju 5-10.000.
Postsinaptička ćelija može da bude ne samo neuron, nego i mišićna ili endokrina ćelija.Njena anatomija i
fiziologija su veoma složene.
neorotransmiter
receptori
Neuromodulatori
Prenos impulsa putem neurotransmitera nije jednoznačan i uvek isti.Kao prvo, sinapse mogu biti aktivacijske ili
inhibicijske.Dalje, iako neuron može da luči samo jedan transmiter, on može da luči i neuromodulatore.
Neuromodulatori smanjuju ili povećavaju propusnost sinapsi, ili utiču na aktivnost aksona u pogledu lučenja
transmitera.
Prenos impulsa kroz sinapse
Akcioni potencijal
.
Dakle,mi znamo gde (u sinapsi) i kada (kad god akcioni potencijal izazove lučenje neurotransmitera) neuroni
komuniciraju,znamo i šta (neurotransmitere) koriste za komunikaciju,jedino ne znamo tačno kako oni to rade.
Dosada je poznato na desetine jedinjenja koja prenose i stotine koje mogu da prenose impulse kroz sinapse
Međutim, potraga se nastavlja.Za neke transmitere je poznato gde se u mozgu ili telu sintetišu i koja jedinjenja
učestvuju u tome.Međutim, za rad sinapsi su potrebne veoma male količine, molekularne.Zato je ta oblast – sinteze,
širenja, katalize transmitera – još uvek nedovoljno poznata.Psiholozima je posebno važno kako su povezani sa
psihičkim pojavama, u kakvoj su interakciji sa lekovima, hranom, raspoloženjima, aktivnostima... a povezani su.
Amini Acetilholin
Norepinefrin
Epinefrin (adrenalin)
Dopamin
Serotonin. . .
Aminokiseline Gama-aminobutirna kiselina (GABA)
Glutamat
Histamin. . .
Neuropeptidi Endorfini
Oksitocin
Vazopresin. ..
Acetilholin (ACh)
• Aktivacijski transmiter u CNS i PNS
• Uglavnom učestvuje u upravljanju mišićima
• Nađen je i u hipokampusu, zoni memorije
• ACh je nekako blokiran u Alchajmerovoj bolesti
• Nađen je i u mišićima, gde pobuđuje nerve da grče skeletne mišiće, kao i u autonomnom NS, ali inhibira
neurone u srcu
• Ima i neuromodulatorsku ulogu
Dopamin (DA)
• Ima i ekscitacijsku i inhibitornu funkciju (postoje dva tipa receptora za njega)
• Aktivira sistem zadovoljstva u mozgu
• Na taj način nas potkrepljuje da ponavljamo ona ponašanja koja “luče” dopamin
• Prirodno ga “luče” hrana i seks, ali i mnoga druga
• Dopamin je osnova instrumentalnog (operantnog) učenja
• Ako ga nema
• bivaju oštećeni memorija, pažnja i rešavanje problema
• Dolazi do Parkinsonove bolesti (degenerisane su grupe neurona koje ga luče)
• Kod shizofrenije ga ima previše
• Deluje i kao hormon, a luči ga hipotalamus
• Stvara se iz tirozina, a od dopamina se stvaraju norepinefrin i epinefrin. . .
Serotonin (5-HT)
• Obično je inhibitorni, ali ima i aktivacijskih receptora
• Utiče na pobudu, raspoloženje, apetit i osetljivost za bol
• Ako ga nema dovoljno: depresija, agresija i bes, anksioznost, bipolarni poremećaj, “versko ludilo”. . .
• Inhibira spavanje
• LSD inhibira njega, pa zato pojačava raspoloženje i uklanja pospanost
• Antidepresivi i anksiolitici obično sprečavaju “usisavanje” serotonina, tako da on ostaje duže u sinapsama
• Deluje i kao hormon, ima ga u gljivama, otrovu pauka, voću...
• Retko koja fiziološka supstanca ima tako široku oblast dejstva kao serotonin
• Bez njega se ne osećamo dobro
Nervni sistem
Centralni nervni sistem – CNS
Mozak – encephalon
Mozak je meka, ružičasta, želatinozna masa, teška oko 1,4 kg, sastavljena većinom od masti.Hrani se, a u tome
verovatno ima ulogu i likvor.Osnovna goriva su mu kiseonik i glukoza. Njegovih 2% od telesne težine troši oko
20%krvi, 20% kiseonika i 20% glukoze.Pošto nema rezerve ovih namirnica, brzo umire bez njih (bez kiseonika za
oko 3-5 minuta).Postoji “barijera između krvi i mozga” koja se bazira na posebno tankim kapilarima,ona
onemogućava prolaz velikih molekula iz krvi u mozak.To je nužno da se ne bi narušilo složeno neurohemijsko
funkcionisanje mozga.Međutim, ako se u mozgu pojavi patološko stanje nedostatka nekog neurotransmitera, on se
ne može nadoknaditi pilulama ili injekcijama.
Mozak ima oko 100 milijardi neurona, od kojih se ogromna većina nalazi u kori velikog mozga .Ima otprilike isto
14
toliko glijalnih ćelija.Procenjuje se da su ti neuroni međusobno povezani sa najmanje 100 triliona sinapsi (10 ).
Masa mozga je oko 0,5kg pri rođenju, brzo raste prvih pet godina, najveća je u dobi 18-30, a kasnije opada.
Većina neurona je prisutna već par meseci po rođenju. Povećanje mase potiče od rasta neurona, mijelinizacije,
povećanja broja puteva, povećanja broja glijalnih ćelija itd.Veliki broj neurona umre tokom ranog razvoja
(embrionalnog), čak i do 80%. Nakon 20. godine, do kraja života, umre nešto manje od 10% neurona (ne u svim
delovima mozga jednako).Masa mozga se do kraja života smanji za 7-8%.
Veruje se da postoji i neurogeneza, stvaranje novih neurona, recimo u hipokampusu (memorija).
Mozak prima informacije iz čitavog tela i šalje informacije čitavom telu.
Informacije putuju preko:
• 12 kranijalnih nerava koji izlaze kroz otvore u bazi lobanje
• kičmene moždine i njenih 31 par spinalnih (kičmenih) nerava, koji izlaze kroz otvore između pršljenova
Glavni delovi mozga (pogled sa desne strane)
Limbički sistem
Thalamus
Hypothalamus
Mali mozak
Moždano stablo
Kičmena moždina
Zadnji mozak
• Medulla oblongata – produžena moždina
• Pons – most
• Cerebellum – mali mozak
Prednji mozak
• Korteks - kora
• Limbički sistem
• Talamus
• Hipotalamus (često se tretira kao deo
limbičkog sistema)
”Mozak gmizavca”
Stari mozak koji upravlja nevoljnim ponašanjem,
prenosi čulne informacije između velikog mozga,
malog mozga, kičmene moždine i autonomnog
nervnog sistema.
Medula potpuno kontroliše osnovne telesne funkcije:
puls, disanje, gutanje, probavu.U meduli se ukrštaju
nervni putevi iz leve i desne strane tela i prelaze u
suprotnu hemisferu.U ponsu se ukrštaju putevi iz
raznih delova mozga, između ostalog iz dve strane
mozga .Kroz moždano stablo se proteže retikularna
formacija koja održava opštu pobudu mozga i
“stare” aktivnosti (hodanje, umor, uriniranje i
defekaciju, seksualnu aktivnost...).
Cerebellum
Amigdale – dva badema koji se nalaze iza • Relejni sistem mozga, u centru mozga, u visini
očiju
• Povezuje “mozak gmizavca” sa “mozgom
sisara” i korteksom, kao i razne zone korteksa
međusobno
• Praktično sve senzorne informacije iz tela
prolaze kroz njega
• On projektuje tačno određene senzacije u
tačno određene zone korteksa
• Kontroliše budnost, spavanje i svesnost,
zajedno sa retikularnom formacijom
Hypothalamus
Sistem dominantno funkcioniše na dopaminu.Dopamin luče neuroni crne mase (substantia nigra) u srednjem mozgu.
Njihovi aksoni idu u ostale delove limbičkog sistema (npr. nucleus accumbens).Iz limbičkog sistema “putevi
zadovoljstva” vode u (pre)frontalni korteks.Postoje nalazi da poremećaj ovog sistema dovodi do bolesti zavisnosti
Takvi ljudi nastoje da nagradu-potkrepljenje postignu na neki drugi način, koristeći spoljne agense.
Limbički sistem
Mozak sisara”, emocije, motivacija, memorija.Hipokampus igra važnu ulogu u zapamćivanju.Osobe sa oštećenim
hipokampusom prepoznaju stare prijatelje, ali ne prepoznaju nove osobe, ma koliko ih često viđali.
Smatra se centrom pamćenja događaja (epizodička memorija), ali i snalaženja u prostoru.Amigdale – dva badema koji
se nalaze iza slepoočnog režnja. Igraju važnu ulogu u doživljaju straha, reakcijama besa i agresije,emocionalnom
učenju i dugotrajnoj memoriji.
Septum, koji utiče na bes i strah.
Cortex
• Kora velikog mozga. Debela 2-4 mm. Čine je neuroni bez mijelina (zato je siva)
• Kora (korteks) velikog mozga, ispeglana, ima oko 2000 cm2 – kvadrat čija je stranica oko 45 cm
• Njeni neuroni čine oko 80% velikog mozga
• Kontroliše najsloženije funkcije: pamćenje, pažnju, percepciju, mišljenje, jezik, svest...
Hemisfere
• Mozak je većim delom podeljen na levu i
desnu hemisferu
• Iako su anatomski i fiziološki vrlo slične,
pokazuju izvesne razlike u funkcionisanju
• Nervni putevi (aferentni i eferentni) se u
meduli ukrštaju, tako da je leva hemisfera
povezana sa desnom stranom tela, a desna sa
levom – kontralateralnost
• Postoje i ipsilateralni putevi, posebno iz
očiju
• Hemisfere komuniciraju međusobno
prvenstveno kroz žuljevito telo – corpus
calosum
Lateralizacija mozga
Prvo je utvrđeno da afaziju imaju osobe sa lezijama u levoj hemisferi (Brocina zona).Zatim je utvrđeno da i osobe koje
govore, ali bemisleno, imaju lezije leve hemisfere (Wernickeova zona).Zatim je Sperry 1964. utvrdio da se hemisfere
ponašaju kao dva odvojena mozga.Osnovni nalazi o tome su dobijeni od “ljudi sa podeljenim mozgom” – kojima je
zbog povrede ili operacije presečen corpus calosum.
Specijalizacija hemisfera
Takvi ljudi imaju bizarne simptome. Recimo, kažu da vide jedno, a pokazuju drugo.To je zato što je verbalna obrada
vizuelnih informacija u levoj hemisferi, a prostorna orijentacija i koordinacija u desnoj.Uglavnom je potvrđeno da je
verbalizacija u levoj hemisferi.Noviji nalazi ukazuju da to da obe hemisfere, posebno desna, paralelno obrađuju
podatke, a leva nastoji da dodeli značenje onome što vidi, čak i ako značenja nema.
Neki nalazi ukazuju da leva hemisfera obrađuje podatke analitički, deo po deo, jednu za drugom, serijski.Desna
hemisfera to radi holistički, simultano.Postoji nalaz da je kod ljudi sa podeljenim mozgom desna hemisfera više
poremećena nasiljem doživljenim kao dete.U Japanu postoje nalazi da ljudi koriste fonetsko kana pismo u levoj, a
slikovno kandži pismo u desnoj.
Temeni (parijetalni), odmah iza centralne fisure, sadrži primarni somatosenzorni korteks.
Učestvuje i u vizuospacijalizaciji i orijentaciji u prostoru
Homunkulus
U motorni i senzorni korteks stižu putevi iz talamusa na taj način da odslikavaju opštu shemu tela.Ako bi se zone ovih
delova korteksa precrtale, dobio bi se smešan patuljak sa ogromnom glavom, licem, usnama, jezikom i rukama, a svi
ostali delovi tela su mali.
Slepoočni (temporalni) režanj, odmah iza ušiju, sadrži primarni auditivni korteks.Bavi se prepoznavanjem onoga što
se čuje, pa i razumevanjem jezika (Wernickeova zona).Tu su i centri sa ukus i miris.
Međutim, 75% korteksa izgleda nije namenjeno nekoj određenoj funkciji, nego predstavlja Asocijacione zone.
Danas se sve više misli da te zone nisu namenjene samo “asocijaciji” čulnih i motornih informacija, nego dodatnoj
i kompleksnijoj obradi.Procenjuje se da se 50% korteksa kod primata bavi vizuelnom obradom.
Prefrontalni korteks
Frontalni režnjevi su kod čoveka znatno veći nego kod drugih vrsta i čine skoro 1/3 mozga.Posebno je zanimljiva
oblast odmah iza čela sa gustom mrežom neurona i veza sa svim delovima mozga.Ključni podaci o njihovim
funkcijama došli su od “frontalnih ljudi” – kojima je prefrontalni korteks oštećen.Rodbina i prijatelji za takve ljude
kažu da to “više nisu oni”.
U značajnoj meri bivaju oštećeni planiranje, suđenje, uvid.Oštećena je kompleksna motorika.Uglavnom su
apatični, bez socijalnog uvida, ne brinu se o sebi, pažnja im je slaba i kratka, rade nešto samo ako im se
naredi.Naglašeno imitiraju tuđe ponašanje, perserveriraju, nisu spontani, slabo govore, gube snagu u nogama,
urinarna inkontinencija...
Ukratko, njihovo ponašanje postaje veoma neobično, iako su ga svesni.
• Radna memorija – pamćenje svežih događaja, važna za računanje, formiranje rečenice, pamćenje
uputstava. . .
• Kratko traje i prekrivaju je novi utisci
• Deklarativna memorija – sve što smo naučili i možemo da prepričamo, tj. sastoji se iz epizodičke (memorije
događaja) i semantičke, dugotrajna je
• Proceduralna memorija – pamćenje veština, pre svega motornih. Vrlo je trajna.
Radna memorija je verovatno smeštena u korteksu.Kada ispitanici dobiju zadatak da ponove nešto što su upravo
čuli, “upale” im se zone u prednjem mozgu.U stvaranju deklarativne memorije ključnu ulogu igra
hipokampus.Kada ispitanici dobiju zadatak da ponove staro gradivo, “upale” im se subkortikalne zone u sredini
mozga (hipokampus i dr.).Hipokampus ne učestvuje u radnoj i proceduralnoj memoriji.Hipokampus ne učestvuje u
čuvanju podataka.U proceduralnoj memoriji izvesnu ulogu igra mali mozak.
Čine ga neuroni i nervna vlakna koji se ne nalaze “u kostima”.Njegovi glavni delovi su:
• somatski nervni sistem
• kranijalni nervi
• spinalni nervi
• autonomni nervni sistem
Somatski nervni sistem.Zadatak mu je da upravlja voljnim pokretima, tj. skeletnim mišićima (poprečno prugastim)
Autonomni nervni sistem.Zadatak mu je da upravlja nevoljnim pokretima, tj. neskeletnim mišićima (glatkim), a sa
ciljem kontrole metabolizma
• krvni sudovi
• digestivni trakt
• srce
• bronhije. . .
• Njima su inervirana sva čula u glavi (vid, sluh, ukus, ravnoteža, dodir...)
• Njima su inervirani mišići glave (oka, lica, vilica, jezika...)
• Ali i vrat i rameni mišići...
• Nervus vagus (lutalica) ide čak do pluća, srca, GI organa...
• Simpatički i parasimatički
• Simpatički “greje” (troši energiju), parasimpatički “hladi” (prikuplja energiju)
• Simpatički: širi zenice i bronhije, ubrzava srce, usporava GI organe, sužava krvne sudove
• Parasimpatički obrnuto
Neuroni simpatičkog sistema se nalaze u ganglijama u dva lanca, sa leve i desne strane kičme, gde su povezani sa
spinalnim nervima.Neuroni parasimpatičkog sistema se nalaze raštrkani po telu, obično u blizini organa na koje
utiču.
Endokrini sistem – hormoni
Žlezde i hormoni
Hormoni su hemijska jedinjenja koja endokrine žlezde, odnosno žlezde sa unutrašnjim lučenjem, luče u krv
Postoje i egzokrine žlezde, kao što su suzne, pljuvačne, znojne...
Uloga hormona je poznata odavno, Aristotel je, npr., tačno opisao efekte kastracije petla
Od starih Grka potiče i vekovima traje podela ljudi na temperamente. Prevelika količina:
• crne žuči (bubrezi ili gušterača) izaziva sporost i melaholiju - melanholici
• flegme (bronhijalne sluzi) izaziva pospanost i sporost - flegmatici
• krvi dovodi do jakih ali promenljivih osećanja - sangvinici
• žute žuči (jetra) izaziva sumnjičavost, ambiciju i bes - kolerici
Hormoni
1. Deluju obično postepeno, dugo nakon što su izlučene prve količine, a hormoni se zadržavaju u krvi nakon
što su izlučeni
2. Menjaju intezitet i frekvenciju ponašanja, ali ga ne izazivaju ili prekidaju
3. Utiču na metabolizam ugljikohidrata, masti i belančevina i okidaju dugotrajne promene
4. Na kvantitet i vrstu izlučenog hormona utiču unutrašnji i sredinski faktori
5. Svaki hormon deluje na različite organe i ponašanje, jedno ponašanje mogu da modulišu različiti hormoni
6. Luče se u malim količinama i često rafalno
7. Nivo mnogih hormona prati dnevni ritam
8. Međusobno su u interakciji
9. Hemijska struktura hormona je slična kod svih kičmenjaka, ali funkcije variraju
10. Utiču samo na one ćelije koje imaju receptore (proteine) koji mogu da ih prepoznaju
• Neuroni komuniciraju ciljano, sa tačno određenim neuronima i u tačno određeno vreme – poput telefonske
komunikacije
• Hormonska komunikacija liči na tv-prenos, prijemnici su raštrkani po telu i nije vremenski precizna
• Nervi prenose brzo, hormoni sporo
• Slični su po tome što i neuron i žlezda proizvode hemikaliju, čuvaju je i luče kad je potrebno
• Takođe, ni transmiteri ni hormoni ne deluju na sve ćelije, nego samo na one koje poseduju odgovarajuće
receptore
Hormoni – dejstva
Npr. stresna situacija aktivira mozak, a on izaziva lučenje stresnih hormona.Međutim, razmišljanje o stresnoj
situaciji takođe dovodi do lučenja stresnih hormona.U 3-4 mesecu trudnoće genetski programirano lučenje polnih
hormona dovodi do razvoja polnih organa i razlika u strukturi i funkciji delova mozga, npr. Hipotalamusa.U
kasnijem životu, hipotalamus utiče na lučenje hormona važnih za reprodukciju (npr. menstrualni ciklus).Prenatalni
hormoni dovode i do drugih polnih razlika: agresivnost, dužina života, lateralizacija hemisfera
• kod žena su Brocina (stvaranje govora) i Wernickeova zona (razumevanje govora) bolje razvijene
• Međutim, ženski corpus calosum je nešto veći – to je mogući razlog zašto se funkcije govora kod žena mogu
preneti i na desnu hemisferu
Žlezde
Hemijska fabrika koja proizvodi oko 50 hormona.Kora žlezde (cortex) proizvodi seriju kortikosteroida.Najmoćniji
je kortizol, hormon stresa.Kontroliše metabolizam ugljikohidrata, krvni pritisak, reakciju na upale,
alergije.Androgeni (testosteron itd.) kontrolišu polno specifične funkcije.
Moždina žlezde (medulla) se može smatrati delom simpatičkog PNS-a:luči seriju kateholamina (”hormona
stresa”): dopamin, epinefrin, norepinefrin – na podsticaj simpatičkog PNS, a u sklopu reakcije na stres.
• Epinefrin i norepinefrin spremaju telo za napad ili bežanje
• Po sastavu i dejstvu su vrlo slični, ali razlike ipak postoje
Epinefrin obezbeđuje da više kiseonika i glukoze stigne do mozga i mišića – npr. povećavajući krvni pritisak i puls,
ali nema psihoaktivni efekat.
Norepinefrin, pored simpatičkih reakcija, utiče na delove mozga koji kontrolišu: pažnju, pobudu, nagon,
motivaciju, emocije, budnost.
Pankreas luči glukagon i insulin i reguliše koncentraciju šećera u krvi, a s time i poletnost, glad...
NS, ES i IS
Nervni, endokrini i imunološki sistem su povezani.Stimulacija ili oštećenje nekih zona hipotalamusa i kore odmah
povećava ili smanjuje aktivnost imunog sistema.Ubacivanje antigena odmah povećava električnu aktivnost nekih
delova mozga.Imune ćelije imaju receptore za neurotransmitere.Imune ćelije proizvode neurotransmitere i
hormone, što znači da mogu direktno da utiču na mozak i endokrini sistem. . .
Imunopsihologija je utvrdila da “negativne emocije” slabe imunitet, a “pozitivne” ga jačaju
Evolucija i ponašanje
Evolucija je promena, tokom vremena, učestanosti kojom se geni (i osobine koje iz tih gena nastaju) javljaju u
okviru populacije koja se razmnožava.Nasledni materijal ćelije se može promeniti usled mutacija (slučajni
događaji, zračenje, hemijski agensi...).Mutacije mogu biti takve da se prenose na potomke (ako “uđu” u polne
ćelije).
Prirodna selekcija
Prirodna selekcija utiče da bolje adaptirani organizmi duže žive i imaju više potomaka.Međutim, dobru adaptiranost
nije uvek lako definisati.Nasleđe je “istorijsko”, ono reprezentuje istorijsko iskustvo vrste, a ne samo današnje ili
neko drugo vreme.
“dobro” adaptiran obično znači “najbolje što može” a ponekad i “najmanje loše”. . .
Čuveni su primeri cistične fibroze i srpaste anemije
Geni i DNK
• U jezgru svih ćelija našeg tela nalaze se 23 para štapičastih formacija zvanih hromozomi
• Izuzetak su jedino eritrociti (nemaju jezgro) i polne ćelije (imaju samo 23 hromozoma)
• U svakom od ukupno 46 hromozoma nalaze se molekuli DNK
• Molekul DNK se sastoji od dva niza nukleotida
• Svaki nukleotid čini:
• Jedna od četiri baze: adenin, timin, guanin i citozin (ATGC)
• Plus jedan molekul šećera (S) i jedan molekul fosfata (P)
• Baze su vezane za molekule S
• Nukleotidi u svakom nizu su spojeni molekulima S i P
• Baze nukleotida iz dva niza se spajaju u parove: A-T i G-C (ili T-A i C-G).
• Na taj način nastaje struktura slična ljestvama: strane (kičmu) čine nizovi molekula S i P, a prečage čine
parovi baza
• Ljestve su spiralno uvijene u desno, a zatim je spirala višestruko vrlo tesno uvijena u kalemove i gusto
spakovana u hromozom
DNK
Geni i DNK
Gen je napravljen od DNK.Svaki gen nosi informacije o sintezi jednog proteina.Proteini se prave od
aminokiselina.Ima 20 aminokiselina.Dakle, DNK azbuka mora:
• Biti bazirana na rečima od 3 slova
• Takvu reč čini sekvenca od 3 nukleotida iz jednog niza
• Pošto postoje 4 baze, to znači da ovakva azbuka daje mogućnost formiranja 64 reči, dovoljno da se opiše
svaki protein
Sve naše ćelije imaju sve hromozome, dakle i gene.Međutim, samo 5-10% gena u jednoj ćeliji je aktivno jer ostali u
njoj nemaju svrhu.“Human genome project” je mapirao sve gene za kodiranje proteina u čovekom genomu.Određen
je hromozom u kome se gen nalazi i njegovo mesto u hromozomu.Određene su “reči” njegove azbuke, odnosno
sekvence nukleotida (ukupno ih ima oko 3 milijarde).Određena je funkcija gena – protein koji proizvodi.Najveće
iznenađenje ovog projekta je to što čovekov genom sadrži svega 20-25.000 gena, znatno manje od 100.000 koliko
se očekivalo.
Geni i ponašanje
Genotip je specifični sklop gena jedne individue.Fenotip je skup osobina jedne individue.
Fenotip se razlikuje od genotipa zato što:
• Genotip se vidi samo iz DNK, a fenotip se vidi posmatranjem jedinke
• Isti genotip može dati različite fenotipe zbog uticaja sredine
• Isti fenotip može proisteći iz različitih genotipa, recimo zbog interakcije gena
Genotip stičemo rođenjem, a fenotip zavisi od genske interakcije i od sredine
Prirodna selekcija deluje na genotip preko fenotipa
Otkrivene su neke urođene bolesti za koje je odgovoran jedan gen.Fenilketonuriju izaziva jedan poznat recesivni
gen (dakle, potrebna su oba roditelja).Gen onemogućava razlaganje aminokiseline fenilalanina koja se gomila u
telu, teško oštećuje mozak i ubija osobu do 30. godine.Ako se pravovremeno otkrije (npr. kod roditelja) šanse za
normalan život, uz dijetu, su velike.
Hantingtonovu bolest uzrokuje jedan poznat dominantan gen.Bolest se obično javlja oko 30-40 godine života, pre
toga bez najave, i tokom 10-15 godina teško oštećuje mnoge motorne funkcije, govor i memoriju.
Polno specifični geni
• Normalna žena ima dva slična hromozoma u 23. paru, nazvana X hromozomi
• Normalan muškarac u 23. paru ima dva nejednaka hromozoma X i Y
• Kod muškaraca, odnos dominantni-recesivni gen je u 23. paru narušen
• Mnogi geni iz X hromozoma, makar i recesivni, biće uvek ispoljeni jer nemaju dominantnu kopiju u Y
• Primer je slepilo za boje
• Dijabetes ima poznatu genetsku osnovu. Međutim, ako jedan MZ blizanac oboli, drugi ima svega 50% šanse
da oboli
• Slično važi za shizofreniju
• To dokazuje da u formiranju fenotipa učestvuje veliki broj faktora, pre svega sredina
Istraživanje naslednosti
• Blizanačke studije
Kod ljudi se naslednost ispituje poredeći:
Blizance odgajane zajedno sa decom iz iste porodice
Blizance odgajane zajedno i odvojeno
Decu odgajanu zajedno i odvojeno
kontrolišući pri tome i druge varijable, npr. pol
Npr. korelacije IQ između parova dece su:
MZ blizanci = 0,86
DZ blizanci (istog pola) = 0,60
Braća/sestre = 0,47
Postoji više vrsta koeficijenata heritabilnosti, a namenjeni su oceni stepena naslednosti neke osobine.U tabeli je
heritabilnost prikazana kao proporcija.Npr. 80% IR u visini je nasleđeno (a ne 80% visine jedne osobe).
Evolucijom se, na osnovu fenotipa, konstruiše genom, odnosno genotip.U stvaranju fenotipa učestvuje
sredina.Dakle, sredina deluje i na nivou vrste i na nivou jedinke.U tom smislu, učešće sredine u ponašanju nije
sporno.Međutim, suština živog sveta je adaptabilnost.Da bi organizmi bili adaptabilni, oni moraju biti tako
građeni.Dakle, prilagođavanje sredini mora biti ugrađeno u naše gene.
Geni i ponašanje
DNK -> Proteini -> Soma(građa: neurona, sinapsi, receptora, žlezda...).Ovaj tok informacija je jednosmeran
Soma <-> Sredina (fizičko i socijalno okruženje).Soma i Sredina su u interakciji:
Fenotipska plastičnost – sposobnost da se isti genotip razvije u različite fenotipe pod uticajem sredine
Jedinka bira sredinu koja joj odgovara, ili je prilagođava sebi
Roditelji, takođe, mogu da stvaraju sredinu za decu, prema sebi, a ne samo da im prenose gene
Soma <-> Ponašanje <-> Sredina
Konačno, Ponašanje (ponašanje i mentalni procesi) je u interakciji i sa Somom i sa Sredinom.Fenotipska
plastičnost nije svojstvo jedinke, nego genotipa.Nju kontroliše suprotan mehanizam – kanalisanje razvoja, koje
predstavlja genetsku kontrolu nad fenotipskim promenama i mutacijama.Npr. kada postanu aktivni “polni geni”,
oni kanališu ostale gene i postavljaju im mnoga ograničenja.
Kad se doda još dominantnost –recesivnost i poligensko delovanje, vidi se složenost odnosa gena i
ponašanja.Mogli bismo rezimirati da je glavni princip interaktivnost glavnih elemenata – some, sredine i
ponašanja.Ali je interaktivnost genotipski programirana.
Percepcija
Šta je saznanje ili kognicija?
Neisser:Svi procesi pomoću kojih se čulni inputi pretvaraju, redukuju, obrađuju, pohranjuju, dozivaju i koriste
Ovi procesi se ubrajaju u kogniciju čak i ako se odvijaju bez prisustva nadržaja – npr. predstave i halucinacije
U kogniciju spadaju: opažanje, pamćenje, govor, mišljenje. . .
• Šta sve predstavlja percepciju:
• Organizacija oseta i njihovo tumačenje
• Stvaranje iskustva
• Opažanje realnosti
• Primena ranije formiranog modela stvarnosti...
• Šta sve mora da postoji da bi imali percepciju:
• Sklopovi oseta
• Pažnja
• Pamćenje – memorija, prethodno znanje i iskustvo
• Motivacija i emocije. . .
Nekada se čulna osetljivost proučavala odvojeno od percepcije i ta tradicija još postoji.Danas se celo područje
proučava u okviru kognitivne psihologije, pri čemu:percepcija i čulna osetljivost spada u niže kognitivne procese i
nalazi se na početku obrade čulnih podataka.Iako procesi formiranja opažaja – percepta nisu svesni, svest utiče na
percepciju.
Percepcija –današnja taksonomija
• Čula i stvaranje oseta
• Čulna memorija
• Pažnja – selektivna
• Prepoznavanje oblika, složaja ili sklopova
• Memorija – kratkotrajna, operativna
Čula su organi u kojima se neka vrsta fizičke energije pretvara u nervne impulse.Pored ove uloge, organi čula
imaju i druge funkcije: fokusiranje, 3D identifikacija izvora, zaštita itd.Osnovu naše nadražljivosti čine
specijalizovane receptorske ćelije koje se nalaze u organima čula.
Fizička energija ili hemijska supstanca, kada postanu prisutne u našim čulima se nazivaju draž.
Receptorske ćelije draž pretvaraju u nervne impulse koji stižu u mozak i nazivaju se oset, osećaj ili senzacija.
Mozak obrađuje pristigle osete, daje im “smisao” i formira opažaj ili percepciju.
Transdukcija
Intenzitet draži se kodira na sledeće načine:
• Slabe draži proizvedu
retke impulse
u vremenski nepravilnim intervalima
• Jake draži proizvode brze i jednolične rafale
• Jake draži aktiviraju veći broj receptora - neurona
Kvalitet draži, npr. boja, visina zvuka, temperatura ili bol... kodiraju se:
• Tako što se koriste specijalizovani nervni putevi
• Tako što impulsi stižu do specijalizovanih centara u mozgu
• Pored toga što su čulni receptori specijalizovani, oni mogu na poseban način da okidaju nervne impulse. .
Psihofizika
Psihofizika se bavi,određivanjem svih vrsta osetljivosti,zakonitostima koje povezuju draži i osete,senzornom
adaptacijom i svim drugim pitanjima draži i oseta.U početku se ona smatrala posebnom naučnom oblašću koja
povezuje fiziku i psihologiju.Ima svoje metode od kojih su mnoge izvršile uticaj na merenje psihičkih pojava
uopšte.Otkrila je nekoliko ključnih zakona kojima je definisan odnos draži i reakcije i koji predstavljaju jedine
zakone u psihologiji koji liče na fizičke zakone.
Osetljivost – detekcija
Apsolutni donji prag: minimalna magnituda draži koju možemo dosledno osetiti.Iako neuroni rade po sve-ili-ništa
principu, mnogi faktori utiču na to da kriva osetljivosti bude u obliku stepenice
• Greške,šum, usmerenje...
Zato se prag operacionalno definiše kao ona magnituda draži koju možemo da detektujemo u 50% slučajeva.
Apsolutni donji prag :Najtačnije određivanje apsolutnog praga je pomoću teorije signalne detekcije.Na osnovu
proporcija odgovora i njihovih odnosa može se detaljnije analizirati prag.
Apsolutni gornji prag :Kada se intenzitet draži povećava iznad neke granice, receptori više nisu u stanju da
prenesu to povećanje.Vrlo često se u tom trenutku aktiviraju drugi receptori, recimo za bol.
Prag razlike – diskriminacija : Razlikovanje intenziteta dve draži je jednako važno kao i detekcija bilo koje od
njih.Diferencijalni prag se takođe definiše kao ona razlika u intenzitetu draži koju prepoznajemo u 50%
slučajeva.Taj prag, odnosno razlika, naziva se jedva primetna razlika (Just Noticeable Difference).JND je, zapravo,
stepen psihičke promene koji odgovara izvesnom stepenu fizičke promene.
Diferencijalni prag
• Weberov zakon: ΔI/I = c
• ΔI je priraštaj u intenzitetu draži (JND), I je intezitet stare draži, a c je konstanta, tzv. Weberov količnik
• Dakle, JND stoji u stalnom odnosu prema jačini draži
• Npr. za težinu je c=0,02=1/50
• Ako dignemo teg od 50 g, moći ćemo da osetimo razliku tek ako je drugi teg 51 g ili više
• Ako je teg težak 500g, razlika mora da bude najmanje 10g itd.
Weberov količnik za visinu tona je 1/333 (najmanji), a za ukus soli 1/3 (najveći) – kod čoveka.Weberov zakon nije
potpuno tačan, ali je kasnijim radom Fechnera dobio univerzalno značenje, pa se često naziva i Weber-Fechnerov
zakon.Mnogi smatraju da je JND važnija od apsolutnog (donjeg) praga, te da je ona samo specijalan slučaj JND
JND se takođe može analizirati putem teorije signalne detekcije.
Čulna adaptacija
Nakon ponovljenog ili intenzivnog draženja osetljivost opada.Povišava se apsolutni prag i JND.U manjoj ili većoj
meri, adaptacija je prisutna kod svih čula.Nakon što draž prestane, osetljivost se vraća na prvobitni
nivo.Adaptacija nije svesna i ponavlja se uvek na isti način, ako treba i uzastopno.Međutim, kod nekih čula
možemo svesno da vratimo osetljivost (sluh), a kod nekih ne (miris).
Vrste čula
Kožna osetljivost
Bol
Vrlo je neprijatan, ali evolucija kaže da to tako treba.Smatra se da slobodni nervni završeci predstavljaju receptore
za bol u čitavom telu.Međutim, neki su povezani sa mozgom sporim, a neki brzim putevima.Draž koja je dovoljno
jaka oštećuje tkivo, tkivo luči neurotransmitere, a ovi okidaju slobodne nervne završetke.
Brzi nervni putevi dovode do prvog, fazičkog, lokalizovanog, svetlog bola, koji označava nastanak povrede.Spori
nervni putevi dovode do drugog, toničkog, difuznog, tupog bola, koji traje dugo.Bol je daleko od prostog
prenošenja impulsa od receptora do mozga.Zato naš osećaj bola varira od situacije do situacije, kao što postoje i
individualne pa čak i kulturne razlike.
Postoji više mehanizama koji utiču na doživljaj bola.U kičmenoj moždini i moždanom stablu postoje “neuralne
kapije”.Kroz neuralne kapije prolaze samo spori putevi.Kapija može da pojača protok impulsa ka limbičkom
sistemu ili da ga smanji – spreči.Pojačava ga verovatno tako što spori neuroni masovno luče neki neurotransmiter
koji okida i susedne neurone.
Smanjuje/sprečava ga tako što učestvuju drugi neuroni, verovatno iz korteksa.Oni luče endorfine koji zatvaraju
kapije.Dokazi za postojanje kapija:morfijum je veštački endorfin,elektrostimulacija zatvara kapije,akupunktura
verovatno takođe stimuliše neke neurone koji zatvaraju kapije (ako se osobi ubrizga anti-endorfin, akupunktura ne
deluje),drugi čulni impulsi, recimo trljanje ili temperatura, zatvaraju kapije.
Glijalne ćelije u kičmenoj moždini utiču na provodljivost impulsa bola.One su verovatno odgovorne za to što kada
imamo infekciju ili stres – sve nas boli.Postoji i periferna regulacija bola.Povrede ili upale mogu toliko da
senzitiziraju receptore za bol da okidaju na najmanji dodir.
Bol i kultura
Postoje brojna zapažanja o dobrovoljnom izlaganju bolu, ponekad neverovatnom, kod pripadnika različitih kultura
Bol ima jaku komponentu koja nije uslovljena stimulusom (npr. neuralne kapije). To može biti jedno objašnjenje
tolerancije na bol.Drugo objašnjenje može biti sociopsihološko, vezano za način iskazivanja emocija, zabranu da
se bol pokazuje, odnos prema pojedincu, životu i sl.
Vid
Oko je slično fotoaparatu, ima sočivo pomoću kojeg fokusira sliku na fotoosetljivu površinu.Oko je organ čula
vida, a nadražuje ga svetlo.Svetlo ima dva fizička tumačenja: talasno i korpuskularno, ali u domenu čula vida
koristi se talasno.Dakle, svetlo pripada spektru elektromagnetske radijacije.Spektar je definisan talasnom dužinom
zračenja
U okviru tog spektra, svetlo zauzima mali deo, a od tog malog dela, mi možemo da vidimo jedan još manji deo.
Oko registruje svetlo koje objekti oko nas emituju ili odbijaju.Intenzitet svetla utiče na svetlinu vizuelnog oseta, a
talasna dužina na boju.Oko je skoro savršena lopta koja se sastoji od dve odvijene komore ispunjene tečnošću.Oko
je obavijeno zaštitnom beonjačom, ispod koje se nalazi tamno pigmentirana sudovnjača.Svetlo kroz rožnjaču
(korneu) ulazi u prvu komoru.Na dnu ove komore se nalazi obojena dužica (iris) koja se skuplja i širi i tako otvara
ili zatvara zenicu.
Zenica propušta manje ili više svetla kroz sočivo.Sočivo se nalazi na početku druge komore i vezano je ligamentima
za cilijarni mišić.Mišić reguliše konveksnost sočiva kako bi slika koja pada na mrežnjaču (retinu) bila oštra.Kada
je cilijarni mišić opušten, on zateže ligamente, sočivo je spljošteno i oštro vidimo udaljene predmete.Kada gledamo
bliske predmete, mišić se zateže, popušta ligamente i sočivo se prirodno skuplja.
U drugoj komori se nalazi specijalna tečnost – staklasto telo.Očna jabučica je gustim spletom mišića povezana sa
kostima očne duplje, tako da je pokretljiva u svim pravcima.
Bipolarne ćelije povezuju receptore sa ganglionima.Više štapića je povezano sa jednim ganglionom, jedan štapić je
povezan sa više gangliona.Jedan čepić je tipično povezan sa jednim ganglionom (posebno u fovei).
Rezultat
• jedan isti izvor svetla na štapiću će aktivirati više ganglijskih neurona, a na čepiću samo jedan neuron
• bićemo osetljiviji na svetlo ako ona pada na štapiće
• ali će nam slika biti mutna jer se nervni putevi ukrštaju
Čepića ima oko 6 miliona, a štapića oko 125 miliona.Čepići su gusti u centru retine, najgušći u fovei, žutoj mrlji,
na dnu optičke osovine.To je zona najjasnijeg vida i u njoj nema štapića..Izvan ove zone je čepića vrlo malo.Kako
se odmičemo od fovee, broj štapića naglo raste, a onda polako opada sve do periferije.Štapići su osetljiviji na
svetlo nekoliko stotina puta od čepića.Međutim, jedino čepići mogu da kodiraju talasnu dužinu – boju.
Zato boju možemo da vidimo samo kad je svetlo jako, a u tami vidimo samo nijanse sivog.Na jakoj svetlosti, štapići
ne emituju nikakve smislene nervne signale.Na retini, nedaleko od fovee, prema nosu, postoji slepa mrlja, potpuno
bez receptora. Na tom mestu izlazi optički živac iz oka. Na tom mestu smo potpuno slepi, ali se to “popunjava”
tokom obrade signala.
Optičko raskršće
Na jakom svetlu čepići i štapići okidaju vrlo često i troše rezerve hemikalija potrebnih za recepciju.Kad uđemo u
tamnu sobu, treba im vremena da obnove resurse.Oporavak počinje odmah, kod oba tipa receptora.
Čepići obnove resurse posle 5 minuta, ali je njihova osetljivost na svetlo generalno niska, tako da ukupno
povećanje osetljivosti vida nije veliko
Međutim, štapići nastavljaju sa oporavkom još 30-tak minuta, u kom periodu im se osetljivost može povećati za
100.000 puta
U mraku se receptori napune hemikalijama.Kad izađemo na svetlo, toliko su osetljivi da zaguše nervna
vlakna.Potrebno je kratko vreme, oko 1 minuta, da se resursi, rafalnim okidanjem, istroše da bi se osetljivost
smanjila.U hemikalije koje su relevantne za rad receptora spada vitamin A.
Viđenje boja
Stari filozofski problem – da li boja postoji u fizičkom svetu, ili postoji samo u našim glavama.Ono što mi zovemo
boja, to je samo talasna dužina svetlosti – boja se formira u našem mozgu.Mi smo u stanju da vidimo deo
elektromagnetskog spektra u opsegu talasnih dužina od oko 400 do 700 nm.
Mešanje boja
Konstatnost boje: svetlo koje odbija objekt, bez obzira na osvetljenje, na mutan vazduh, na prisustvo drugih boja
itd. vidimo u istoj boji.
Boja-nijansa je kvalitet koji opisujemo nazivom boje: zelenkasta, limun-žuta i sl.
Svetlina boje zavisi od količine odbijene svetlosti, pri čemu je bela boja najsvetlija, a crna najtamnija
Zasićenje ili čistoća boje. Zasićene boje su čiste, nemaju primesa bele ili sive, a nezasićene odaju utisak da imaju
U rasponu 400-700 nm razlikujemo oko 150 nijansi.To znači da nam je JND za boju 2 nm.Pošto svaka nijansa
može da ima različite svetline i zasićenost, u stanju smo da razlikujemo preko 7 miliona boja.Za oko 7500 boja
postoje službeni nazivi.
Trihromatska teorija boja, nastala početkom XX veka.Bazirana na aditivnim primarnim bojama (zelene, plave i
crvene) iz kojih se mogu dobiti sve ostale.Dakle, mora da postoje tri vrste čepića, za svaku od te tri boje.
Dalja istraživanja su pokazala da je ta pretpostavka tačna.Svaki tip čepića sadrži pigment (protein) koji je
dominantno osetljiv na jedan deo spektra:
• Kratke talasne dužine (ljubičasta i plava)
• Srednje (zelena i žuta)
• Duge talasne dužine (narandžasta i crvena)
Teorija je podržana analizom slepoće za boje, a zatim i pronalažnjem gena odgovornih za proizvodnju crvenog,
zelenog i plavog pigmenta.
Oštrina vida
Slepilo za boje
Najčešće je nasledno i posledica je nedostatka pigmenta u nekom tipu receptora, ali može nastupiti i zbog oštećenja
oka, nerava ili mozga.Nasleđuje se preko X hromozoma, pa je nekoliko puta češće kod muškaraca.Najčešći tip
slepila za boje prouzrokovan je nedostacima u crvenim ili zelenim receptorima (crveno-zelenom procesu) – oko
7%.Znatno ređi je poremećaj u žuto-plavom procesu.Ova dva tipa se nazivaju dihromatskim.Najređa je potpuno
slepilo – monohromatsko.
“Obrada slike”
Prvu obradu vrše neuroni u retini – transdukciju, viđenje boje i osvetljenosti, adaptaciju na mrak i svetlo itd.Kao u
slučaju primarnog senzornog korteksa, svaka tačka retine ima svoju reprezentaciju u primarnom vizuelnom
korteksu okcipitalnog režnja.Fovea zauzima najveću površinu.
Ne postoji jedna zona u kojoj je mapirana retina, nego ih je najmanje 10 – to verovatno igra ulogu u paralelnoj
analizi i integraciji slike.
Obrada koja se vrši u korteksu počinje, izgleda, sa detekcijom nekih važnih odlika slike.Te odlike su linije u
različitim položajima, oblici, boje, dubina, pokreti...
Pojava svake od tih odlika okida posebne grupe neurona u vizuelnom korteksu – paralelno.Drugim rečima,
pretpostavlja se da postoje specijalizovane grupe neurona za prepoznavanje određenih odlika.Dakle, simultano se
obrađuju, verovatno u više vizuelnih zona, oblik, boja, udaljenost i pokret.
Tako prerađena slika prelazi u vizuelni asocijacioni korteks gde se povezuje sa znanjem i pamćenjem.Delovi
temporalnog režnja, npr., imaju intenzivnu aktivnost u zadacima prepoznavanja ljudskih lica (fuziformni girus).
Amigdale imaju ekstenzivan vizuelni input i “burno” reaguju na neke i samo neke vizuelne signale-slike.
Čulo sluha
Gornje stepenište je opet podeljeno uzduž tankom opnom na dva dela, tako da puž u stvari, na poprečnom preseku,
ima tri komore: gornje stepenište, srednji kanal (ductus cochlearis) i timpaničko stepenište. Sve komore u pužu su
ispunjene limfom.
Puž je na početku širok i kasnije se sve više sužava, dok je bazilarna membrana najuža kod ovalnog okna, a najšira
na kraju puža.
Srednji kanal je zapravo ključno mesto transdukcije. U njemu je smešten Kortijev organ.Kortijev organ se proteže
duž bazilarne membrane i sastoji se od hiljada receptorskih ćelija.
Šta je zvuk?
• Zvuk koji čujemo izaziva mehanička energija koja se, poput talasa, prenosi od izvora kroz medijum
• U fluidnim medijumima, kao što su vazduh ili voda, zvuk se prostire u vidu longitudinalnih talasa koji
predstavljaju naizmenično zgušnjavanje i razređivanje čestica (molekula)
• Vrh talasa u prenosnom medijumu predstavljen je najvećim zbijanjem, a dno talasa najvećim razređenjem
čestica
• Talasi imaju talasnu dužinu i amplitudu (jednako kao i svetlosni talasi)
Učestanost – visina
• Talasna dužina zvučnih talasa se iskazuje kroz njihovu frekvenciju (učestanost) i to u hercima (Hz), broju
ciklusa u sekundi
• Talasne dužine tj. učestanosti čujemo kao visinu tona
• Mladi ljudi mogu da čuju treperenje u rasponu od 20-20000 Hz, sa jnd manjom od 1 Hz kod niskih tonova,
a od 100Hz iznad 10kHz
• Sa starenjem, sposobnost čujenja visokih tonova opada do 12kHz
Amplituda - jačina
Zvukovi jači od 85 dB, izazivaju trajna kohlearna oštećenja, prvo nakon dužeg izlaganja (više od 8 sati), kasnije
momentalno (iznad 140dB).Nismo jednako osetljivi na zvuk u celom frekventom opsegu.Najosetljiviji smo oko
1000Hz.
Boja tona
• Boja tona ili tembr potiče od toga što je veoma teško proizvesti čist ton. Zato različite boje potiču od smese
tonova različite učestanosti (slična je zasićenju kod boja)
• Ako u zvuku dominira jedna frekvencija, a ostale predstavljaju harmonike, kažemo da se radi o tonu
• Ako je zvuk sastavljen od različitih, nepravilnih frekvencija, kažemo da se radi o šumu
Kao i kod vida, postoje dve konkurentske teorije.Prva je opet Helmholtzova i naziva se teorija mesta.
Prema toj teoriji, bazilarna membrana se ponaša kao zastava na vetru.Kod visokih frekvencija najviše treperi
početni, uski deo membrane, kod srednji srednji deo, a kod niski završni široki deo.
S obzirom da receptori u svakom delu mebrane okidaju različite neurone, mozak može da odredi visinu
tona.Kasnija istraživanja, bazirana na bušenju rupa u membrani, potvrdila su da mlazovi tečnosti kroz te rupe
zavise od mesta rupe i od frekvencije tona.
Takođe, novija istraživanja su potvrdila da su neuroni iz slušnog živca mapirani u posebnim delovima auditornog
korteksa.
Međutim, toj teoriji protivreče neki podaci.Pre svega, tonovi nižih, pa čak i srednjih frekvencija izazivaju treperenje
velikog dela bazilarne membrane.Drugim rečima, niska jnd se ne može objasniti tom teorijom.Zato je formulisana
frekventna teorija.
Po toj teoriji, čitava bazilarna membrana treperi i receptori reprodukuju frekvenciju ulaznog tona tako što okidaju
u istom ritmu.Glavni nedostatak ove teorije je što neuroni, u najboljem slučaju, mogu da okinu do 1000 puta u
sekundi.
Frekventna teorija je kasnije dopunjena principom plotuna.Naime, jedan neuron ne može da prenese ton viši od
1000Hz, ali grupa neurona, koordinisano mogu.Danas se uglavnom smatra da obe teorije važe, teorija mesta na
visokim frekvencijama, a frekventna teorija (uz princip plotuna) na nižim frekvencijama.
Koristimo nekoliko principa.Princip vremenske razlike koristi to što zvuk prvo dolazi do bližeg uva, pa zatim do
daljeg.Sposobni smo da otkrijemo vrlo male vremenske razlike, od 10 mikrosekundi, pa možemo da odredimo
položaj izvora sa tačnošću od par stepeni.
Princip razlike u jačini se bazira na tome što je zvuk jači na bližem, a slabiji na daljem uvu.
Treći princip je aktivni, mi pomeramo glavu da bismo detektovali neku od ovih razlika.
Gluvoća
Iako većina ljudi misli da je slepilo teže od gluvoće, treba imati u vidu izjavu Helen Keller koja je bila i slepa i
gluva i koja je rekla da vas slepilo odvaja od stvari, a gluvoća od ljudi.
Dva osnovna tipa gluvoće su: konduktivna i nervna.
Konduktivna je posledica oštećenja mehanizma sprovođenja zvuka do kohlee: bubna opna i slušne koščice.Ovaj tip
se može korigovati pomagalima.
Nervna gluvoća je posledica oštećenja receptora ili slušnog živca. Ona se ne može korigovati.
Najčešći uzrok nervne gluvoće je izlaganje prejakom zvuku.
Osnovni organ je nos, iako on ima i druge funkcije.Periferni deo olfaktornog sistema čini mirisna oblast nosa.
To je površina od oko 480mm2, žuto-smeđe boje, u zadnjem delu gornjeg nosnog prolaza.U toj sluzokoži
(olfaktornom epitelu) smeštene su mirisne i potporne ćelije.Mirisne ćelije završavaju dlačicama-trepljama koje su
uronjene u mirisne mehuriće koje stvaraju potporne ćelije.
S druge strane, aksoni mirisnih ćelija prolaze kroz kost i vezuju se sa sinapsama u olfaktornom bulbusu.Bulbus je
ispupčenje moždane mase.Nervni putevi dalje vode do mirisnog korteksa koji se nalazi sa unutrašnje strane
slepoočnog režnja.Iako je čulo mirisa kod čoveka nerazvijeno, vidi se njegova evoluciona važnost na osnovu veoma
direktne veze sa korom.Zanimljivo je i da postoji direktna veza bulbusa i dela kore za koji se zna da učestvuje u
formiranju dugotrajne memorije.
Osetljivost zavisi od supstance i generalno je niska: osećamo mešavine čak u odnosu 1:50 milijardi.
Ipak, to je 100 puta manje nego kod pasa, zato što mi imamo oko 10 miliona, a psi milijardu receptora.Molekule
koje nastaju isparavanjem dolaze u naš nos bilo udisanjem, bilo izdisanjem kroz nos.Te molekule moraju biti topive
u masti jer su mirisni mehurići ispunjeni masnom supstancom.
Tačan način prepoznavanja molekula nije poznat.Smatra se da možemo da razlikujemo 10 do 40 hiljada mirisa, pa
čak i do 100.000.
Po svemu sudeći, postoji veliki broj različitih receptora, možda oko 1000.Receptori imaju strukturu sličnu
postsinaptičkoj membrani – funkcionišu po principu ključeva i brava.Dakle, isti receptor može da reaguje na
mnogo različitih mirisnih supstanci.
Ni time se ne može objasniti veliki broj različitih mirisa koje osećamo, pa je verovatno da se to rešava specifičnim
nervnim kodiranjem različitih mirisa.Na primer, svaka mirisna supstanca pali samo određene zone u olfaktornom
bulbusu.
Čulo ravnoteže
U mišićima, ligamentima i zglobovima postoje nervni završeci koje pobuđuje naše kretanje.Verovatno u tome
učestvuje i kožno čulo (dodira), posebno u nekim delovima tela (prsti).Ovi receptori nisu objedinjeni u jednom
organu, adekvatna draž je istezanje.Vrlo su precizni i informišu CNS o međusobnom položaju delova tela (tzv.
koordinacija).U saradnji sa vestibularnim čulom kontrolišu našu telesnu orijentaciju u prostoru i kretanje kroz
prostor.
Obrada oseta
Problemi sa osećajima
Okolina je neprekidno promenljiva.Naš položaj u odnosu na okolinu je promenljiv.Drugim rečima, oseti se sastoje
od neprekidnog niza nadražaja koji se smenjuju velikom brzinom, nesistematski, neplanirano, neočekivano...
Ako okrenemo glavu vidimo potpuno drugačiju scenu, ako izađemo iz prostorije, ako grupa ljudi uđe u prostoriju. .
.
Nasuprot tome, način na koji mi opažamo okolinu je stabilan, logičan, promene slede poznate pravilnosti, sve ima
svoj smisao.Jedino objašenje je da mi ne koristimo sirove ulaze iz čula, nego ih obrađujemo.
Čulna memorija
Ona je prvi korak ka stabilizaciji oseta i danas se njeno postojanje smatra potvrđenim.Nekada se naziva senzorni
registar ili tampon (buffer), zato što se koristi informatička terminologija.Najpoznatija su ikonička (vizuelna) i
ehoička (auditivna).
Ikonička memorija čuva integralnu sliku, sa svim detaljima, ali vrlo kratko, tako da nakon 0,5s više ne
postoji.Detalji u slici nemaju značenja, na njima još nije izvršeno nikakvo prepoznavanje.
Ehoička memorija je slična: čuva doslovnu zvučnu sliku, neko ograničeno vreme.
Nalazi se razlikuju u zavisnosti od prirode zvuka: od 150ms do 20s, tipično 2-4s.
Generalno, dugotrajnija je od ikoničke.Mesto čulne memorije nije poznato, veruje se da sami receptori, posebno
retina, mogu da čuvaju podatke, a da je za drugi deo odgovoran CNS.
Pažnja
• Usmeravanje mentalne aktivnosti na jedan čulni sadržaj, a zanemarivanje ostalih
• Uobičajena paradigma je “koktel efekat”, kada na koktelu, u opštem žamoru, slušamo samo sagovornika,
sve dok nam nešto drugo, recimo naše ime, ne odvuče pažnju
• Pažnjom postižemo nekoliko ciljeva
• Smanjujemo broj čulnih infromacija koje moramo da obradimo
• Odbacujemo manje važne, a zadržavamo važne čulne informacije
• Povezano sa prethodnim, razdvajamo bitno od nebitnog (šuma)
• Snimanje mozga je pokazalo da draži na koje ne pazimo “ulaze” u CNS, ali ne stižu do svesti (frontalni
korteks)
• Dakle, postoji slaganje oko toga šta je pažnja, ali ne i oko toga kako pazimo
Izvesno je jedno: kognitivni resursi su ograničeni i ne mogu da obrade i sprovedu u delo sve čulne podatke. Da bi
to rešio, CNS-u stoje na raspolaganju dve strategije:
• odabrati jedan sadržaj i posvetiti mu se potpuno – selektivna pažnja
• odabrati dva ili više sadržaja i posvetiti im se površno – podeljena pažnja
Većina istraživanja podrazumevaju svesnu pažnju, tj. svesno usmeravanje kognitivnih procesa
Danas se govori i o nesvesnoj pažnji:
• Vrlo je brza i efikasna i odvija se verovatno paralelno
• Može biti rezultat učenja - automatizmi
• Ali postoje i mehanizmi koji su urođeni i nalaze se na nižim nivoima obrade
Selektivna pažnja
• Najjednostavnija forma selektivne pažnje, često nesvesne, predstavljaju pokreti očiju ili glave
• Vid nije stacionaran, nego se sastoji iz fiksacija i sakada
• Fiksacije su kratki periodi tokom koje su oči relativno mirne i usmerene ka jednoj tački
• Traju oko 1/3 sekunde i tokom fiksacije se prenosi najveći deo vizuelnih informacija do očnog živca
Broadbent je prvi sistematski istraživao pažnju.Koristio je, kao i mnogi drugi posle njega, čulo sluha jer se pomoću
slušalica lako prezentiraju dva odvojena zvučna signala (dihotička prezentacija).Broadbent je postavio teoriju
filtera.
Filter je nervni mehanizam koji se nalazi na spoju dva kanala (tampona) i propušta informacije samo sa jednog a
drugi blokira.
Međutim, mi na koktelu možemo da čujemo da neko izgovara naše ime i da “promenimo kanal”.
Pošto možemo da čujemo nešto na drugom kanalu, Treismanova je predložila teoriju prigušivanja.Po njoj, filter ne
blokira ostale kanale, nego ih samo prigušuje.
Zato možemo da “promenimo kanal”, ali je ova teorija zahtevala i komponentu rečnika, na osnovu koje, u
prigušenom kanalu, prepoznajemo važne sadržaje i skrećemo pažnju na njih.
Nedostaci ove teorije:
• Priroda, lokacija i mehanizmi rečnika u ovoj teoriji nisu dovoljno objašnjeni
• Kapaciteti kanala odluke (koji primaju rezultate percepcije) moraju biti znatno veći nego kod Broadbenta
• Po teorijama rane selekcije (Broadbent i Treisman), u čulnoj memoriji (kanalima) su neobrađeni podaci a
filter određuje koji podaci će ići dalje na “osmišljavanje”
• Deutch i Norman predlažu teoriju po kojoj svi podaci idu na “osmišljavanje” u više nervne centre, pa se
tamo odlučuje o kanalu kome će biti posvećena pažnja i na koji će se reagovati
• Danas se smatra da sve ove teorije mogu biti tačne, ali tako što važe za različite nivoe obrade informacija
• Npr. iako na koktelu možemo da skrenemo pažnju na drugi razgovor, postoji i “nepažljivo slepilo
Prepoznavanje oblika
Prvi koji su analizirali sposobnost prepoznavanja oblika bili su geštaltisti, početkom XX veka.Oni su sledili
psihološku podelu i analizirali su prvenstveno povezivanje draži u celinu.Ideja vodilja geštalt teorije je da je celina
više od delova.Kasnije je uočeno i da celina (kontekst) utiče na to kako vidimo delove.
Prva perceptualna pravilnost koju su geštaltisti uočili je odnos figure i pozadine.
Figura je određenija, tačnije lokalizovana, solidnija, bolje integrisana, manja je i izgleda kao da se nalazi ispred
pozadine.Pozadina je slabije strukturisana, nije omeđena, neodređeno se prostire.Da bi se uopšte uočila, figura
mora da ima konturu koja je odvaja od pozadine, a kontura je bazirana na kontrastu (ivicama) po svetlini ili boji
Draži koje čine konturu vidimo kao deo figure.
Problematika percepcije figure i pozadine se obično ilustruje iluzijama.
Na prvoj slici je prikazana Rubinova iluzija kod koje naše opažanje osciluje između dve figure: vaze i dva lica
Na drugoj slici isto postoje dve figure: saksofonista i lice
Naša percepcija brzo prelazi od jednog do drugog geštalta, ali ne možemo oba videti simultano.
Da bi objasnili načine na koji vizuelne draži organizujemo u geštalt i kako formiramo figuru, geštaltisti su
formulisali principe ili zakone percepcije.Objavljeno je mnogo principa geštalta, od početnih nekoliko, do
današnjih stotinak (uključujući varijante, različite primere itd.).Svi oni se, u suštini, odnose na načine na koji
grupišemo draži u celinu – geštalt.Principi geštalta su popularni u grafičkoj industriji, dizajnu, fotografiji itd.
Princip blizine:po ovom načelu elementi u opažajnom polju teže da se grupišu na osnovu prostorne i vremenske
blizine.Što su dva elementa bliža veća je verovatnoća da će se opaziti kao celine (važi i za izdvojene akustičke
stimuluse).
Princip sličnosti:elementi koji su slični po nekom svojstvu (obliku,boji i dr.) sjedinjuju se u veće organizacione
jedinice.
Princip kontinuiteta:odnosi se na opažajnu tendenciju da se u celinu grupišu oni elementi koji se kreću ili menjaju
u zajedničkom jednoobraznom pravcu.
Princip zatvorenosti forme ili klozure:elementi se tako grupišu da celekupna figura bude što zatvorenija ili
potpunija.
Prepoznavanje sklopova
Nobelovci Hubel i Wiesel su 1979. utvrdili da određeni neuroni u vizuelnom korteksu odgovaraju samo na
određene draži prezentirane na onaj deo retine koji pokrivaju ti neuroni.Neuroni većinom uopšte ne reaguju na
prosto osvetljavanje retine, nego na “specifično orijentisane delove linija”.
Proste ćelije okidaju na linije određene debljine, pod određenim uglom, na njihovom delu retine.
Kompleksne ćelije okidaju na linije određene orijentacije, koje se nalaze bilo gde u njihovoj zoni retine.
Hiperkompleksne ćelije odgovaraju na linije određene dužine.
Ova teorija je posebna po tome što kategorije nalazi u nervnoj strukturi korteksa.Ona je kasnije dopunjena
teorijama poređenja odlika (feature-matching).Najpoznatiji takav model je Selfridgeov Pandemonijum za
prepoznavanje slova (1959). Model se sastoji od demona:
• Demon slike prima čulne draži
• Demon odlika otkriva nervne odlike slike
• Kognitivni demoni “vrište” kada prime određene kombinacije nervnih odlika
• Demon odluke sluša koji kognitivni demon najglasnije vrišti
Selfridgeov model dodaje kognitivne (misleće) demone koji sadrže naučene (memorisane) sklopove.Međutim, osim
za slova, model ne daje rešenje za to koji su osnovni sklopovi.Biederman je to rešio tako što je predložio skup od 36
osnovnih geona.Od 36 geona i njihovih transformacija naš perceptivni sistem može formirati milijarde oblika,
koristeći samo kombinacije sa tri geona.
Pored teorija, tačnije modela, baziranih na osnovnim odlikama slike, postoje i drugi, slični, i vrlo često posvećeni
rešavanju praktičnih problema računarske percepcije.Zapravo, najjednostavniji oblik svih ovih teorija je model
poređenja sa uzorkom.Po tom modelu mi slike koje vidimo poredimo sa uzorkom ili prototipom, odnosno sa
svesnim ili nesvesnim predstavama.
Zasada u njih nisu uključeni viši nivoi za top-down analizu.Npr. nijedan od tih modela ne obuhvata celinu,
kontekst, iskustvo, orijentaciju...
Npr. slova se brže prepoznaju kada su u rečima nego izolovana.Kontekst utiče na to da li ćemo u sredini videti 13
ili B.Muškarci vide: četku ili stonogu, metu, glavu.Žene vide: češalj ili zube, tanjir, šolju.
Opažanje dubine
Sposobnost da vidimo 3D je zapanjujuća, s obzirom da na retinu pada 2D slika.Mi rekonstruišemo dubinu na
osnovu signala o dubini – različitih vizuelnih informacija koje logički ili matematički ukazuju na dubinu.Signali se
klasifikuju na monokularne i binokularne.
Opažanje pokreta
Vrlo je evoluciono važno, pokret je nešto što će prvo privući pažnju.Nažalost, ne postoji saglasnost oko toga kako
opažamo pokret
• Prema jednom mišljenju, ne postoji pokret u našem opažanju, nego samo sled slika za koji nesvesno
zaključujemo da predstavlja kretanje
• Po drugom mišljenju, mi kretanje neposredno opažamo
Retina je jako osetljiva na pokret, dovoljna je promena od 1/5 prečnika čepića da se detektuje pokret.Relativno
kretanje objekta u odnosu na pozadinu takođe predstavlja informaciju o kretanju.Ako se stave sijalice čoveku na
zglobove, ispitanici će u trenu, za 1/10s shvatiti da se radi o čoveku koji hoda.
Pronađeni su neuroni u korteksu koji reaguju na posebne vrste pokreta, u posebnim pravcima.Postoji selektivna
adaptacija na pokret (ako duže gledamo isti pokret) i naknadne slike (ako prenesemo pogled, činiće nam se pokret
suprotnog smera).U opažanju pokreta učestvuju i druga čula: podaci o kretanju očiju, glave, tela u celini.
Wertheimer je izveo eksperiment sa dve sijalice u mraku koje se naizmenično pale.Ako su razdaljina i frekvencija
paljenja dobro odabrane, ispitanici će videti jedno svetlo koje se kreće levo-desno.Na fi-fenomenu se bazira film,
svetlosni ukrasi, reklame itd.
Danas figuriše stav da postoje dva osnovna vizuelna (auto)puta.Prvi je Šta-put, vodi od primarnog vizuelnog
(potiljačnog) korteksa na dole do temporalnog režnja.Taj put učestvuje u prepoznavanju oblika, boja i identiteta
objekata.
Drugi je Gde/Kako-put, vodi od vizuelnog korteksa, ka gore, u temeni režanj .On učestvuje u određivanju mesta u
prostoru koje objekti zauzimaju, prepoznavanju pokreta, ali i u upravljanju pokretima.
Putevi su obilno povezani, tako da ne postoji opšta saglasnost o ovim njihovim odvojenim funkcijama.
Konstantnost opažaja