GIS

Sve to se deava, deava se negdje u geografskom prostoru (na ili oko povrine Zemlje). Poznavanje i uvanje informacije o poloaju pojave + razvoj modela informacija = lake pronalaenje informacija o lokaciji.Geoinformacioni sistemi (GIS): posebna klasa informacionih sistema koji uvaju trag (atribute) o dogaajima, aktivnostima i stvarima u prostoru i o njihovom poloaju, odnosno gdje se deavaju, pojavljuju i postoje. Geoprostorni problemi: problemi koji uvode lokacijski aspekt (nova bolnica, kurirska dostava, nova trasa puta, mjesto sjee, pravac putovanja...) Geoinformaciona nauka ili geoinformatika studira fundamentalna pitanja vezana za geoinformacije, kao opdenito dobro definisanu klasu informacija. Sinonimi: geomatika, georaunarstvo, nauka o prostornim informacijama, geoinformatiki inenjering, nauka o prostoru, ...Geoinformatike usluge: svrstavaju se u jednu od najvedih i najprofitabilnijih globalnih industrija (milioni korisnika irom svijeta, pristup putem Interneta) Geoinformacioni sistemi korisni alati koji pomau (naunicima i svakodnevnim korisnicima) u rjeavanju geoprostornih problema. Predstavljaju jedno od najsloenijih i najdinaminijih podruja primjene raunara.Podrazumjevaju primjenu IT-a (DBMS, programiranje, prikupljanje i obradu podataka) i znanje tehnikih i naunih disciplina (geodezija, geografija, ekologija, prostorno planiranje...). Definicija: Geoinformacioni sistem je, opdenito, integrisani sistem hardvera, raunarskih alata i korisnike programske podrke, koji se koristi u svrhu prikupljanja, organizovanja, rukovanja, analize, modeliranja i prikaza geoprostornih podataka, sa ciljem rjeavanja sloenih analitikih i planerskih problema. Podaci: geografski refernsirani podaci podaci sa geografski opisanim poloajem u prostoru. Druge definicije: GIS je tehnologija kojom se prikupljaju, pohranjuju, modeliraju, ureuju, odravaju, analiziraju i prezentiraju prostorni i drugi podaci, ukljuujudi organizovane i obuene korisnike (procedure), tehniku opremu (hardver, mrea), programsku podrku (softver) i podatke. Primjena: katastar i zemljine knjige (evidencija vlasnitva nad nekretninama), energetika (projektovanje energetskih mrea),telekomunikacije (projektovanje telekomunikacionih mrea), zatita okolia (analiza uticaja na okoli, monitoring zagaenja),rudarstvo (istraivanja rudnih potencijala, pradenje eksploatacije),umarstvo (taksacija uma, pradenje pojava bolesti, planiranje i upravljanje), poljoprivreda (ruralno planiranje, kondicioniranje tla, pedoloko kartiranje), transport (naftovodi, plinovodi, upravljanje logistikom),saobradaj (projektovanje, navigacija, monitoring),prostorno ureenje (prostorno planiranje), vodoprivreda (zatita slivnih podruja),kriminalistika (kriminalistika statistika i analiza) i druga podruja. Funkcionalni elementi GIS-a (koji osiguravaju prikupljanje, upravljanje, distribuiranje, analizu i prezentaciju prostornih podataka) u najuem kontekstu ukljuuju komponente skladitenja (uvanja), procesiranja (obrade), prezentacije i razmjene geoprostornih podataka.Skladitenje: centralnu ulogu igra baza podataka.Baza podataka je kolekcija podataka organizovanih na nain da ih raunar moe efikasno pohranjivati i uitavati, odnosno jednostavno sa njima operisati.

DBMS je poseban mehanizam za upravljanje bazom podataka. Mehanizam za upravljanje geoprostornom bazom podataka se razlikuje od mehanizma za opdenamjenske baze podataka po proirenom skupu operacija za rukovanje sa prostornim podacima. GIS aplikacije zahtjevaju sloen model podataka (na primjer prostornovremenski model BPKN-a). Modeli podataka su fundamentalni za manipulisanje i procesiranje podataka u GIS-u.GIS treba obezbjediti funkcionalnost procesiranja podataka za prostornu analizu (mreno procesiranje, rutiranje, konektivnost, 3D analiza...), to je vie od same grafike baze podataka. Podaci unutar GIS-a i operacije koje se primjenjuju nad njima nisu korisni sve dok ne postoji komunikacija izmeu njih i korisnika. Mnogi tradicionalni informacioni sistemi zahtjevaju vedinom ograniene forme prezentacije, koje se obino zasnivaju na tabelama, numerikim proraunima ili tekstualnim komentarima.U GIS-u se koriste sline forme + spektar novih mogudnosti prezentacije ukljuujudi i kartografske prikaze. Geoinformacioni sistemi procesiraju podatka koji se odnose na povrinu Zemlje. Ovi podaci sadre i tematske i geometrijske (prostorne) informacije. Za vedinu aplikacija tematski aspekt opisa terena ima primarnu vanost. Ovo podrazumijeva da su podaci tako organizovani i formulisani da se nad njima lako primjenjuju tematski (neprostorni) upiti i analitiko procesiranje. Struktuiranje i formulacija ovih podataka sa geometrijskog aspekta ima sekundarnu vanost i zavisi od same postavke tematskog problema.Stoga, odabir naina geometrijske reprezentacije u GIS-u zavisi od tematskih podataka i naina njihovog koritenja. Dvije osnovne strukture povezivanja tematskih i geometrijskih podataka:prva struktura je zasnovana na pristupu sa poljima (povrina Zemlje se smatra prostornim (i vremenskim) kontinuumom) i druga struktura (objektno-orijentisani pristup) entiteti su predstavljeni kao geoprostorni objekti sa svojom geometrijom i tematskim (negeometrijskim) karakteristika (objekti su u informacionim sistemima predstavljeni identifikatorima pomodu kojih je ostvarena veza izmeu tematskih i geometrijskih podataka). Geometrijski podaci ukljuuju tri geometrijska aspekta:1. Poloaj i orijentacija se mogu izraziti u odnosu na prostorni referentni ili koordinatni sistem (poloaj svake take dat parom koordinata, orijentacija izraena uglom u odnosu na koordinatnu osu). 2.Oblik i veliina geometrijskih figura mogu biti izraeni bez referensiranja na neki koordinatni sistem (kombinacija duine stranica i uglova izmeu stranica).3.Topologija, odnosno topoloke relacije izmeu objekata mogu biti opisane bez referensiranja na njihov poloaj, orijentaciju, oblik i veliinu (na primjer, unutar (obuhvaden), blizak sa (susjedan), presjeen i slino) Atributni podaci su najede prezentovane tabelarno. Tabelama se esto upravlja specijalizovanim kompjuterskim programom za upravljanje bazom podataka (DBMS).Mogu se svrstati u etiri klase: Nominalni atributi koji slue za identifikaciju nekog entiteta u odnosu na ostale (nazivi mjesta toponimi, ID brojevi, ukljuuju brojeve, slova, boje i sline oznake za opis, slike, audio i video zapisi). Nad njima nema smisla primjenjivati aritmetike operacije.

Ordinalni atributi su oni ije vrijednosti imaju prirodan poredak, na primjer agrozone kod poljoprivrednog zemljita, gdje omjer kvaliteta izmeu klasa nije proporcionalan sa njihovim poretkom (nad njihovim rednim brojevima se ne mogu primjeniti aritmetike operacije). Intervalni atributi su oni kod kojih razlike izmeu njihovih vrijednosti imaju smisao (na primjer, temperaturne vrijednosti, povrina, duina, teina, visina ili dubina i druge veliine koje su linearno srazmjerne). Ciklini atributi su atributi koji imaju ciklino ponaanje, kao to su strane svijeta, geografske koordinate, uglovi i slino. Prostorni podaci kojima rukuju geoinformacioni sistemi, u svom ivotnom ciklusu, opdenito prolaze kroz tri faze: Prva faza predstavlja akviziciju (prikupljanje) podataka kroz geodetska mjerenja, daljinsku detekciju, fotogrametrijsko snimanje ili druge tehnike. Prikupljeni podaci se nakon akvizicije pohranjuju u baze podataka u kojim de biti pristupani za analizu, pretraivanje, postavljanje upita, odnosno dalje procesiranje, to prestavlja drugu fazu u njihovom ivotnom ciklusu. Procesirani podaci se u tredoj fazi prezentiraju korisnicima u nekom od itljivih formata (karte, tabele, dijagrami, tekst). Svaka od ovih faza ima karakteristine zahtjeve koji se odnose na nain njihovog pohranjivanja i uvanja, tako da se i modeli podataka koji podravaju nain organizacije i strukturu podataka u pojedinim fazama razlikuju: Prva faza zahtjeva akvizicijski orijentisan model podataka, koji prima podatke u sekvencama i prema strukturi koja odgovara nainu njihovog prikupljanja sa odgovarajudom metodom. Druga faza zahtjeva upitno orijentisan model podataka, gdje su podaci pohranjeni u bazu podataka, na nain da budu pristupani za izvravanje upita (jednostavno pretraivanje informacija o tematskim i geometrijskim aspektima prostornih objekata i o njihovim topolokim relacijama). Treda faza zahtjeva izlazno orijentisan model podataka, koji podrava prikaz rezultata (izlaza) operacija vezanih za upite u formi tabela, karata, izvjetaja i slino. ta je prostor? Opdenito, prostor se moe smatrati relacijom koja je definisana nad skupom objekata i odnosi se na bilo koju struktuiranu kolekciju fizikih pojava. Podjela prostora u smislu njegove percepcije: A-prostor koji sadri objekte u svakodnevnoj upotrebi (knjige, pokudstvo...), B-prostor koji sadri objekte vede od ljudi, ali jo uvijek uoljive sa jednog stajalita (zgrade, autobusi...), C-prostor koji sadri geografske scene koje su prevelike da bi se obuhvatile i razumjele odjednom (dijelovi Zemljine povrine) i D-prostor koji sadri objekte koji su isuvie veliki da bi ih ljudi mogli istinski iskusiti (solarni sistem, galaksije...). GIS tretira geografski prostor (postoji veliki interes za relacijama izmeu geografskog prostora i nekih tipova informacionog prostora Interneta, cyber prostora, cyber geografije). Geografski prostor predstavlja strukturu i osobine relacija izmeu lokacija na povrini Zemlje. Fundamentalni koncept koji lei iza razliitih reprezentacija prostora je njihova geometrija. Geometrija obezbjeuje formalnu reprezentaciju apstraktnih svojstava i struktura unutar prostora. Moderni pristupi geometriji su zasnovani na pojmu invarijante: geometrije se mogu klasificirati saglasno grupi prostornih transformacija pod kojim njihove propozicije ostaju da vae (njem. matematiar Felix Klein - Univerzitet u Erlangenu, 1872.): ekvidistantno, ekvivalentno, komforno...

Do definicije geometrije prostora dolazimo studirajudi invarijante skupa transformacija (propozicije koje ostaju da vae). Ilustracija: 3D prostor i poimanje rastojanja izmeu dvije take. Rastojanje predstavlja invarijantu za translaciju i rotaciju, ali ne i za promjenu razmjere. Invarijante translacije, rotacije i promjene razmjere ukljuuju ugao i paralelizam, ali ne i rastojanje. Geoprostorne pojave se modeliraju u nekom koordinatnom prostoru. Koordinatni prostor omogudava odreivanje duine i azimuta izmeu lokacija pojava (primjenom trigonometrijskih izraza). Euclidov prostor - koordinatni model prostora: prostorne karakteristike pojava (objekata) se transformiu u relacije n-torki realnih brojeva. Zbog jednostavnosti prezentacije se dalje koristi 2dimenzionalni prostorni model (svi koncepti se mogu generalizovati i za viedimenzionalne prostorne modele). Za Euclidovu ravan se moe uspostaviti koordinatni okvir koji se sastoji od fiksne take koordinatnog poetka i para ortogonalnih linija (osa) koje se sjeku u ovoj taki. Taki koja lei u ravni je pridruen jedinstven par realnih brojeva (x, y) koji opisuju njenu udaljenost od koordinatnih osa u pravcu svake ose. Skup svih ovakvih taaka ini Cartesyevu ravan, R2. esto se koristi vektorska reprezentacija Cartesyevih taaka (x, y), odreenih pomodu pravca i intenziteta usmjerenog linijskog segmenta od koordinatnog poetka do take (x, y) (vidi sliku) - Ren Descartes (1596.-1650.), lat. Renatus Cartesius

Vektori se mogu sabirati, oduzimati i mnoiti skalarima saglasno datim pravilima:

Za vektor date take a=(x, y) moemo odrediti njegovu normu:

U koordinatnom sistemu duina se moe odrediti na razne naine. Euclidova ravan predstavlja Cartesyevu ravan u kojoj se duine i uglovi (za date take - vektore a i b iz R2) odreuju pomodu izraza: l ab l=ll a-b ll , odnosno Pitagorinim pravilom (pomodu koordinata xa, ya, xb i yb):

Ugao izmeu vektora a i b se moe odrediti iz trigonometrijskog izraza:

Polilinija - konaan skup linijskih segmenata (ivica ili strana), gdje je svaka krajnja taka segmenta zajednika za dvije ivice (strane), osim u sluaju ekstremnih (zavrnih) taaka polilinije. Ukoliko se ivice (strane) ne presijecaju ni u jednom svom dijelu, osim eventualno u svojim krajnjim takama, ovakva polilinija se naziva prostom polilinijom. Ukoliko polilinija nema ekstremnih (krajnjih) taaka, onda se naziva zatvorenom polilinijom. Prosti poligon u je definisan kao povrina obuhvadena prostom zatvorenom polilinijom. Polilinija formira granicu poligona. Svaka krajnja taka ivice poligona se naziva verteksom poligona. Poligon moe sadrati rupe, ostrva unutar rupa i druge izvedene varijante (proirena definicija). Zvjezdasti poligon ima slabija svojstva (neophodna egzistencija najmanje jedne take koja je vidljiva iz svake take poligona). Za konveksni poligon vrijedi da je svaka unutarnja taka vidljiva sa svake druge unutarnje take (linija dogledanja lei u poligonu). Definicija monotonih poligona zasnovana je na konceptu monotonog lanca polilinije: Ako lanac C=[p1, p2, ..., pn] predstavlja ureenu listu od n taaka u Euclidovoj ravni, onda je C monotoni lanac, ako, i samo ako, postoji takva linija u Euclidovoj ravni, na kojoj projekcije verteksa (lomnih taaka) iz lanca zadravaju svoj poredak iz liste. Poligon je monotoni poligon ukoliko se njegova granica moe pocijepati na dvije polilinije, tako da lanac verteksa (lomnih taaka) svake polilinije predstavlja monoton lanac. Svaki konveksan poligon jeste i monoton. Meutim, inverzna logika ne vrijedi. Takoe ne vrijedi i da je svaki monotoni poligon zvjezdast, to je ilustrovano slikom.

Triangulacija poligona predstavlja dijeljenje poligona na trouglove koji se dodiruju samo na mjestu njihovih zajednikih granica. Triangulacijom prostog poligona sa n verteksa, koja uvodi dodatnih m unutarnjih verteksa, dobija se tano n+2m-2 trouglova. Ukoliko nema unutarnjih verteksa (Steinerovih taaka), ovakva podjela poligona se naziva dijagonalnom triangulacijom i rezultira sa n-2 trouglova. Transformacija R2 jeste funkcija od R2 koja je transformie u sebe. Na ovaj nain svaka taka iz ravni je transformisana u drugu (mogude istu) taku. Neke transformacije uvaju pojedina svojstva pripadajudih objekata: Euclidove transformacije (kongruencije): uvaju oblik i veliinu objekata. Primjer Euclidove transformacije je translacija.

Transformacije slinosti: uvaju oblik, ali ne uvijek i veliinu objekata. Primjer ovakve transformacije je promjena razmjere. Sve Euclidove transformacije su takoe i transformacije slinosti. Afine transformacije: uvaju afina svojstva objekata, kao to je paralelizam. Primjeri afinih transformacija su rotacije, refleksije i razvlaenja. Sve transformacije slinosti su takoe i afine. Projekcione transformacije: uvaju projekcione osobine objekata. Na primjer, centralna projekcija nastaje preslikavanjam objekta pomodu zraka koje polaze od jedne centralne take, ire se do objekta i daju njegovu sliku u nekoj ravni (na primjer, krunica se moe preslikati u elipsu i slino). Sve afine transformacije su takoe i projekcione. Topoloke transformacije: uvaju topoloka svojstva objekata (homeomorfno ili bikontinualno preslikavanje). Slijededi izrazi opisuju neke od pomenutih klasa transformacije. 1.Translacija (preko realnih konstanti a i b): (x, y) (x + a, y + b) 2.Skaliranje (promjena razmjere) (pomodu realnih konstanti a i b): (x, y) (ax, by) 3.Rotacija (preko ugla u odnosu na koordinatni poetak): (x, y) (xcos ysin, xsin + ycos) 4.Refleksija (u odnosu na liniju koja prolazi kroz koordinatni poetak pod uglom u odnosu na x osu):(x, y) (xcos2 + ysin2, xsin2 + ycos2) 5.Razvlaenje (paralelno sa x osom koristedi konstantu a):(x, y) (x + ay, y) Skupovno baziran model prostora nema tako bogat skup konstruktora, kao to je to sluaj kod Euclidove ravni. Ovaj model se bazira na slijededim terminima: Konstituentni objekti za modeliranje ovog prostora se nazivaju elementima ili lanovima. Kolekcije elemenata se nazivaju skupovima. Za raunarski bazirane modele, ovakve kolekcije su obino konane ili u svakom sluaju prebrojive. Relacija izmeu elemenata i skupova kojim oni pripadaju se naziva pripadnodu. Notacija indicira da elemenat s pripada (odnosno, jeste lan u) skupu S. Ovakav model je apstraktan i nudi malo mogudnosti prilikom modeliranja prostornih osobina i relacija. Meutim, skupovi predstavljaju bogat izvor modelirajudih konstruktora i fundamentalni su za modeliranje geoprostornih informacija. Na primjer, hijerarhijske relacije izmeu gradova, kantona, drava i (kon)federacije drava se mogu adekvatno modelirati koritenjem teorije skupova. Meutim, mogu se pojaviti razliiti problemi vezani za nedostatke ovog prostornog koncepta. Na primjer, Russelov paradoks (proizilazi iz teorija skupova, odnosno definicije skupa): ukoliko usvojimo definiciju da je skup svaka kolekcija objekata, ona je podlona kriticizmu, jer je izloena ovom paradoksu. Russelov paradoks je tokom 20. stoljeda podsticao priline napore u matematikim krugovima za iznalaenje odgovarajude definicije skupa, ali do danas ni jedna od njih nije u potpunosti zadovoljila. U klasinoj teoriji skupova jedan objekat je elemenat ili nije elemenat odgovarajudeg skupa. Dakle, nema poluistine, odnosno nema stepenovane pripadnosti nekom skupu. Ukoliko se binarna priroda (istina ili la) uslova pripadnosti pokua relaksirati, mogude je postidi neto izraajnije prostorne modele. Neki od ovakvih pristupa (na primjer, fuzzy skupovi) su od posebne vanosti za modeliranje neizvjesnosti u geoprostornim informacijama. Na osnovu pomenutih konstruktora (elemenat, skup i pripadnost) mogude je konstruisati veliki broj alata za modeliranje, kao to su:

Jednakost je definisana relacijom izmeu dva skupa sa istim lanovima. Relacija izmeu dva skupa, gdje je svaki lan jednog skupa istovremeno i lan drugog skupa se naziva podskupom. Glavni skup (superskup) P(S) skupa S je skup u kome je S podskup. Prazan skup je skup koji ne sadri ni jednog lana i obiljeava se sa . Broj lanova u skupu S se naziva kardinalnost od S i oznaava sa #S. Presjek skupova je binarna operacija koja uzima dva skupa i vrada skup elemenata koji su lanovi i jednog i drugog originalnog skupa. Presjek S i T se obiljeava sa ST. Unija skupova (ST) je binarna operacija koja uzima dva skupa (S i T) i vrada skup elemenata koji su lanovi najmanje jednog od ovih skupova. Razlika skupova vrada skup elemenata koji su lanovi prvog, ali nisu lanovi drugog skupa. Razlika skupova S i T se obiljeava sa (S\T) . Komplement skupa (S) je unarna operacija nad nekim skupom (S) koja daje skup elemenata koji nisu u tom skupu. Komplement se uvijek primjenjuje u odnosu na neki implicitan univerzalni skup. Nemogude je interpretirati sve realne brojeve pomodu raunara, pa se u praksi koriste racionalni brojevi (realni brojeve koji se mogu iskazati kao omjer - razlomak cjelobrojnih vrijednosti, npr.123/46). Poput realnih brojeva, i racionalni brojevi imaju svojstvo zbijenosti (gustine), odnosno za bilo koja dva racionalna broja a i b, gdje je a b, bez obzira na njihovu bliskost, uvijek je mogude nadi tredi racionalan broj c takav da je a c b (vidi sliku).

Na ovaj nain, racionalni brojevi predstavljaju korisnu aproksimaciju za modeliranje kontinualnih procesa. Meutim, svaku specifinu raunarsku implementaciju de pratiti odreena restrikcija vezana za preciznost racionalnih brojeva (u smislu memorijskih zahtjeva i diskretnosti raunara). Izraajnost skupova se povedava kada se modeliraju relacije izmeu 2 i vie skupova. U tom smislu je neophodno definisati neke operacije nad skupovima: Binarna operacija proizvoda vrada skup ureenih parova, kod kojih je prvi elemenat lan prvog skupa, a drugi elemenat lan drugog skupa. Proizvod skupova S i T se oznaava sa S T . Primjeri: skup taaka u Cartesyevoj ravni (kolekcija svih ovakvih taaka je skup koji je nastao proizvodom skupa realnih brojeva sa samim sobom, RxR ili R2; RxRxR ili R3, opdenito Cartesyev n-prostor ili Rn ) . Prostori koji su nastali proizvodom obezbjeuju sredstvo za definisanje relacija izmeu objekata. Na osnovu ovoga slijedi konstrukcija: Binarna relacija je podskup proizvoda dva skupa, iji ureeni parovi prikazuju relacije izmeu lanova prvog i lanova drugog skupa. Neke binarne relacije izmeu objekata iz jednog istog skupa mogu imati posebna svojstva: Relacija gdje je svaki elemenat skupa u relaciji sa samim sobom se naziva refleksivnom relacijom. Relacija gdje je x u relaciji sa y, ali i y u relaciji sa x se naziva simetrinom relacijom. Relacija gdje, kada je x u relaciji sa y, i y u relaciji sa z, slijedi i da je x u relaciji sa z, se naziva tranzitivnom relacijom. Binarne relacije koje imaju svojstva refleksije, simetrije i tranzicije se nazivaju ekvivalentnim relacijama. Druga korisna klasa relacija su ureene relacije, koje zadovoljavaju osobinu tranzitivnosti, ali su nerefleksivne i antisimetrine.

Funkcija je specijalan tip relacije koja ima svojstvo da je svaki lan prvog skupa u relaciji sa tano jednim lanom iz drugog skupa. Na ovaj nain funkcija ima pravilo da transformie svakog lana prvog skupa, koji se naziva domena, u lana drugog skupa, koji se naziva kodomena. Koristi se notacija: f : S T ; to oznaava da f predstavlja funkciju, S domenu, a T kodomenu. Ukoliko je y rezultat primjenjene funkcije f na elemenat x iz S, onda se pie y=f(x) ili f : x y. Za dati S skup taaka na sferoidu i T skup taaka u ravni, kartografska projekcija je funkcija sa domenom S i kodomenom T. Funkcije kartografske projekcije su razvijene tako da zadre neke osobine skupova invarijantnim (duine, uglovi ili povrine). Npr. UTM projekcija uva uglove. UTM projekcija ima osobinu da bilo koje dvije razliite take u domeni transformie u dvije razliite take u kodomeni (injekcija). Nisu sve funkcije injektivne (funkcija kvadriranja cjelih brojeva, 2 i -2). Skup izlaznih elemenata, prilikom primjene funkcije na take u njihovoj domeni, obrazuje podskup kodomene (sliku). UTM projecira sferoid na konaan podskup u ravni. Skup svih mogudih izlaznih vrijednosti se naziva slikom ili rangom (opsegom) funkcije. Ako je slika jednaka kodomeni, onda je funkcija surjekcija. UTM projekcija nije surjekcija, jer ona projecira sferoid samo na konaan dio ravni, a ne na cijelu ravan. Funkcija koja je i injekcija i surjekcija se naziva bijekcijom. Injektivne funkcije imaju posebno svojstvo, a to je da imaju svoju inverznu funkciju. UTM funkcija ima inverznu funkciju: za datu taku u ravni koja je dio slike transformacije, mogude je rekonstruisati taku na sferoidu iz koje ona dolazi. Skup je konveksan ukoliko je svaka taka vidljiva iz svake druge take unutar skupa. Da bi se ova ideja preciznije izrazila, potrebno je definisati pojmove vidljivosti i konveksnosti: Neka je S skup taaka u Euclidovoj ravni. Onda je taka x iz S vidljiva iz take y iz S ako je x=y ili ako je mogude nacrtati pravolinijski segment izmeu x i y koji u potpunosti (iskljuivo) sadri take iz skupa S. Neka je S skup taaka u Euclidovoj ravni. Taka x iz S je observacijska taka za skup S ako je svaka taka iz S vidljiva iz x. Neka je S skup taaka u Euclidovoj ravni. Skup S je semikonveksan (zvjezdolik ako S predstavlja poligonalnu regiju) ukoliko postoji neka observaciona taka za S. Neka je S skup taaka u Euclidovoj ravni. Skup S je konveksan ako je svaka taka skupa S i observaciona taka za S.

Presjek kolekcije konveksnih skupova je takoe konveksan skup. Na ovaj nain, skup dobijen presjekom kolekcije konveksnih skupova ima minimum lanova (koji pripadaju tim skupovima). Ovo vodi do definicije konveksne ljuske skupa taaka S kao presjeka svih konveksnih skupova koji sadre skup S. Iz ovoga slijedi da konveksna ljuska (skupa S) mora biti jedinstven najmanji konveksni skup koji sadri S . Konveksna ljuska (convex hull) konanog skupa taaka je uvijek poligonalna regija.

Topologija je grana geometrije, koja se bavi posebnim skupom geometrijskih osobina, to jest onih koje ostaju invarijantne prilikom topolokih transformacija. U irem smislu, topologija je pojam koji se moe primijeniti na mnogo razliitih vrsta prostora. Transformacija uzrokovana razvlaenjem gumene povrine se naziva topolokom transformacijom ili homeomorfizmom. Odavde moemo izvesti slijedede definicije: Topoloke osobine su osobine koje su sauvane prilikom topolokih transformacija prostora. Topologija je studija topolokih transformacija i osobina koje ostaju invarijantne pod uticajem ovih transformacija.

Dalje se diskutuju dvije grane topologije: topologija skupa taaka (analitika topologija) i kombinatorna (algebarska) topologija. U topologiji skupa taaka fokus se stavlja, kao to se moe i oekivati, na skupove taaka i to posebno na koncepte susjedstva, bliskosti i otvorenog skupa. Druga vana grana topologije koja se primjenjuje u modeliranju prostornih podataka je kombinatorna topologija. Posebnu vanost za nju ima teorija simplificiranih kompleksa. Kroz sve ove ideje se stvaraju osnove za nekoliko prominentnih konceptualnih modela za prostorne sisteme i GIS. Topoloki prostor je mogude definisati pomodu pojma susjedstva (skup nad kojim je primjenjiv dobro definisan pojam susjedstva, predstavlja topoloki prostor): Neka je S dati skup taaka. Topoloki prostor je kolekcija podskupova od S, koji se nazivaju susjedstva, i koji zadovoljavaju slijededa dva uslova: 1. Svaka taka u S je u nekom susjedstvu 2. Presjek bilo koja dva susjedstva bilo koje take x u S sadri neko susjedstvo od x.

Najvaniji primjer topolokog prostora je uobiajena topologija za Euclidovu ravan, ija je priroda intuitivna, odnosno u duhu je Euclidove ravni i odgovara topologiji opisane gumene povrine (opne). Mogude je definisati i druge (neuobiajene) topologije za Euclidovu ravan, kao to je na primjer topologija vremena putovanja. Postoji mnogo topolokih prostora drugaijih od uobiajene topologije: Na primjer skup S ija su sva susjedstva definisana kao podskupovi od S se naziva diskretnom topologijom, jer najmanje susjedstvo svake take x u S je {x}, tako da je svaka taka u S susjedstvom odvojena od svake druge take. Drugi primjer ekstremne topologije je kada za dati skup S definiemo da jedino njegovo susjedstvo bude sam skup S, to predstavlja indiskretnu topologiju. Uobiajena topologija Euclidove ravni se moe proiriti na Euclidov prostor bilo kojeg broja dimenzija. Prvi uslov: Definiimo otvoreni krug (disk) kao skup taaka ogranien krunicom u Euclidovoj ravni, koji ne ukljuuje granicu (isprekidana linija granice indicira da su granine take iskljuene, dok puna linija indicira da su granine take ukljuene).Drugi uslov: Definiimo susjedstvo take x u R2 kao bilo koji otvoren krug koji ima taku x unutar sebe. Pokaimo da R2 predstavlja topoloki prostor. Za provjeru da li vrijedi 1. uslov topolokog prostora, dovoljno je uvidjeti da svaka taka u R2 moe biti obuhvadena otvorenim krugom. Za provjeru 2. uslova, uzmimo neku taku x u R2 i obuhvatimo je sa dva njena susjedstva (otvoreni krug sa takom x unutar njega), N1 i N2. Sada x lei unutar presjeka ova dva susjedstva i uvijek je mogude obuhvatiti x sa otvorenim krugom koji potpuno lei unutar ovog presjeka. Da bismo ovo pokazali, neka je d1 minimalna udaljenost take x od granice N1, a d2 njena minimalna udaljenost od granice N2. Dakle, otvoreni krug sa centrom u x i radijusom koji odgovara onoj manjoj od dvije date udaljenosti (d1 i d2), de sadrati taku x i u potpunosti biti unutar presjeka N1 i N2 . Na ovaj nain su 1. i 2. uslov topolokog prostora zadovoljeni. Stoga, po definiciji susjedstva R2 predstavlja topoloki prostor, koji se naziva uobiajenom topologijom za R2 .

Druga vana topologija za geoprostorne informacije je topologija vremena puta. Neka je S skup taaka neke regije u ravni (koja sadri putnu mreu) i da su nam poznata prosjena vremena putovanja izmeu bilo koje dvije take u mrei (podrazumijevajudi optimalne rute izmeu njih). Usvojimo da je relacija vremena putovanja simetrina, to jest da je vrijeme putovanja od x do y jednako vremenu putovanja od y do x. Za svako vrijeme t vede od 0, definiimo t-zonu oko take x kao skup svih taaka do kojih se moe stidi iz take x za manje od vremena t.

Osobine topolokog prostora (preko definicija granice skupa, otvorenog i zatvorenog skupa, zatvorenja, unutranjosti, povezanosti) se skoro u potpunosti mogu konstruisati i bez primjene primitivnog pojma susjedstva. U narednom izlaganju se opisuju takve konstrukcije poevi sa definicijom bliskosti: Neka je S topoloki prostor. U tom sluaju S ima skup susjedstva vezanih za njega. Neka je X podskup taaka u prostoru S, a x individualna taka u prostoru S. Definiimo da je x blizu X ukoliko svako susjedstvo take x sadri neku taku iz X.

Fundamentalna topoloka invarijanta bilo kojeg skupa je njegova granica. Za poetak de se koritenjem ideje susjedstva predstaviti otvoren i zatvoren skup. Otvoreni skup de se predstaviti kao skup koji ne sadri svoje granice, a zatvoreni skup kao skup koji sadri sve svoje granice: Neka je skup S topoloki prostor i neka je X podskup taaka iz prostora S. Onda je X otvoren skup, ukoliko svaka taka iz X moe biti obuhvadena susjedstvom koje je u cijelosti unutar X. Neka je skup S topoloki prostor i neka je X podskup taaka iz prostora S. Onda je X zatvoren skup, ukoliko on sadri sve svoje bliske take. Otvoreni jedinini krug C je oito otvoren, jer svaka taka, bez obzira koliko bila blizu periferiji (obimu), uvijek moe biti obuhvadena susjedstvom dovoljno malim da je ono cjelokupno unutar C. Krug C nije zatvoren skup, jer take na periferiji predstavljaju bliske take za krug C, ali nisu sadrane u C. Da bi C bio zatvoren skup, on treba ukljuivati svoju periferiju. To nas dovodi do definicije zatvorenja koja je povezana sa ovim navodom:Neka je S topoloki prostor, i neka je X podskup taaka u S. Onda zatvorenje od X jeste njegova unija sa skupom svih njegovih bliskih taaka, i obiljeava se sa X. (slika iznad) Takoe se skup moe forsirati (prisiliti) da bude otvoren iskljuivanjem neeljenih bliskih taaka, to jest, konstruisanjem unutranjosti skupa, ija definicija glasi: Neka je S topoloki prostor i neka je X podskup taaka od S. Onda unutranjost od X sadri sve take koje pripadaju skupu X i koje nisu bliske take od X', to jest komplementu od X. Unutranjost skupa X se obiljeava sa X.

Naglasimo da za taku x, da bi bila blizu komplementa skupa X, mora vrijediti da svako susjedstvo od x prelazi u X'. Zbog toga, taka u X, koja nije bliska taka od X', ima najmanje jedno svoje susjedstvo koje je u cijelosti unutar X. Na ovaj nain, unutranjost skupa je otvorena. Ustvari, unutranjost skupa S je najvedi otvoren skup sadran u X. Sada su se stekli svi uslovi za definisanje granice skupa u pravom topolokom smislu: Neka je S topoloki prostor i neka je X podskup taaka iz S. Onda se granica od X sastoji od svih taaka koje su bliske i za X i za X'. Granica skupa X se obiljeava sa Neka je taka x lan (elemenat) granice X. Poto je taka x blizu za skup X, onda x mora biti u X. Poto je taka x blizu za skup X', onda x ne moe biti u X. Zbog toga predstavlja razliku skupova X i X. U sluaju jedininog kruga C u Euclidovoj ravni sa uobiajenom topologijom je periferija (krunica) od C. Kao jo jedan primjer koji koristi Euclidovu ravan sa uobiajenom topologijom, pretpostavimo da je S povezani region ravni koja sadri rupu. Vidi se da je vanjska granica od S iskljuena iz S, ali unutarnja granica (granica rupe) je ukljuena u S. S sadri sve take od S iskljuujudi njegovu unutarnju granicu. S ukljuuje i unutarnju i vanjsku granicu. S je unija unutarnje i vanjske granice od S.

Definicija povezanosti: Neka je S topoloki prostor i neka je X podskup taaka u S. Onda je X povezan ukoliko vrijedi da, svaki put kad se on podijeli u dva neprazna razdvojena podskupa A i B, onda, ili A sadri taku blizu B, ili B sadri taku blizu A, ili vrijedi oboje. Euclidova ravan sa uobiajenom topologijom predstavlja izuzetno vaan primjer topolokog prostora za primjenu u GIS-u. Homeomorfizam (topoloka transformacija) R2 je bijekcija ravni koja transformie svako susjedstvo, koje pripada domeni, u susjedstvo njene slike (odnosno preslike), koja pripada kodomeni. ta vie, svako susjedstvo iz slike mora biti rezultat primijenjene transformacije na susjedstvo u domeni. Jednostavno reeno, homeomorfizam odgovara pojmu transformacije gumene povrine (opne), koja razvlai i deformie ravan bez kidanja i guvanja (naboravanja). Ukoliko je rezultat primjene homeomorfizma na skup taaka X skup taaka Y, kaemo da su X i Y topoloki ekvivalent. U ovom smislu, za krug S i povrinu T na slici moemo redi da su topoloki ekvivalenti, ali da ni jedan primjer sa ove slike nije topoloki ekvivalent za povrinu sa rupom U.

Jedini nain transformisanja S u U je mogud uz kidanje ravni (opne) kako bi se oblikovala (stvorila) rupa u U. Kidanje nije dozvoljeno i stoga S i U nisu topoloki ekvivalenti. Skup V, koji se moe formirati spajanjem kruga sa samim sobom (naboravanjem) u jednoj taki, takoe nije homeomorfan ni sa jednim od skupova S, T ili U. Mnoge ideje preslikavanja su zasnovane na ideji homeomorfizma. Na primjer, dvije karte autobuskog saobradaja, predstavljaju transformaciju (slinosti) aktuelnih ruta i topoloku transformaciju aktuelnih ruta. Ove dvije karte su topoloki ekvivalentne. Osobine koje su sauvane pomodu homeomorfizma se nazivaju topolokim invarijantama. Povezanost je u potpunosti definisana u smislu topologije, tako da ona predstavlja topoloku invarijantu. U biti, povezan skup je u jednom komadu, bilo da je to linija, delija ili prsten. Povezani skupovi ne moraju biti homeomorfni meusobno. Na primjer, delija nije homeomorfna prstenu, poto bi se gumena povrina morala pokidati da bi se oblikovala rupa. Povezani skupovi koji nemaju rupe se nazivaju prosto povezanim. Biti prosto povezan (konektovan) je topoloka invarijanta. Delije su prosto povezane, dok prstenovi nisu prosto povezani. Definicija povezanosti putanjom: Skup u topolokom prostoru je poveziv putanjom, ako bilo koje dvije take u skupu mogu biti spojene pomodu putanje koja u potpunosti lei u tom skupu. Ova definicija se temelji na definiciji pojma putanje u topolokom smislu. U Euclidovoj ravni sa uobiajenom topologijom, kao sinonim za putanju moemo koristiti termin prosta kriva. Opdi pojam povezanosti i povezanost putanjom se ne odnose na isto svojstvo. Iako je mogude pokazati da svaki skup povezan putanjom jeste i opdenito povezan, ne mora vrijediti i obrnuto. Postoje skupovi koji su povezani, ali nisu povezivi putanjom. Povezivost putanjom je intuitivniji pojam nego sama povezivost i moe se koristiti kao test povezanosti (ispitivanje mogudnosti da je za bilo koje dvije take u skupu mogude dodi sa jedne na drugu kreudi se putanjom koja u potpunosti lei unutar ovog skupa). Mnoge primjene prostorne analize zahtjevaju klase planarnih objekata, koji su isti, odnosno pravi (regularni) povrinski objekti, to jest, nisu mjeavina taaka, linija i povrina (bez punktura ili pukotina). Proces regularizacije ima efekat eliminacije bilo kakvih putologinih i nepovrinskih objekata iz skupa. Definicija regularizacije: Neka je X skup taaka u Euclidovoj ravni sa uobiajenom topologijom. Onda definiimo regularizaciju od X kao zatvorenje od unutranjosti skupa X, to jest, reg(X)=X.

Koncept regularizacije se sada moe koristiti za karakterizaciju regularne povrine. Ukoliko je neki objekat ved ista (regularna) povrina, onda regularizacija nad njim nema efekta i on se naziva regularno zatvorenim. Regularno zatvoreni skupovi su isti povrinski objekti (bez neregularnosti) kakvi se u GIS-u najede zahtijevaju. Definicija regularno zatvorenog skupa: Neka je X skup taaka u Euclidovoj ravni pod uobiajenom topologijom. Onda je X regularno zatvoren ako i samo ako je X= X. Na ovaj nain se dolo do topoloke karakterizacije objekata koji predstavljaju prave (regularne) povrine. Na slici se mogu primjetiti jasne razlike u tipovima povezanosti. U prva dva sluaja X i Y, za bilo koje dvije date take u skupu, putanja je ograniena samo na to da poinje u prvoj taki, ostaje unutar skupa i zavrava se u drugoj taki. Meutim, u sluaju Z, ukoliko je jedna taka u gornjem dijelu, a druga u donjem dijelu objekta, onda je putanja ograniena na prolaz kroz jednu od dvije take koje povezuju gornji i donji dio objekta.

Razlika u ovom sluaju se izraava pojmovima da su X i Y jako (strogo) povezani skupovi, a Z je slabo povezan skup. Da bi doli do formalne definicije, primjetimo da se Z moe uiniti nepovezanim uklanjanjem (iskljuivanjem iz skupa) konanog broja taaka (ustvari samo dviju taaka). Sa druge strane, bez obzira koliko veliki konaan broj taaka da uklonimo iz X i Y, oni de i dalje ostati povezani. Definicija slabo i strogo povezanog skupa: Skup X u Euclidovoj ravni sa uobiajenom topologijom je slabo povezan, ako se moe transformisati u nepovezan skup uklanjanjem iz njega jednog konanog broja taaka. Skup X u Euclidovoj ravni sa uobiajenom topologijom je jako (strogo) povezan ukoliko on nije slabo povezan. Kombinatorna toplogija je topoloka oblast koja je vie svojstvena raunarsko baziranim modelima, nego topologiji skupa taaka. Tipian primjer kombinatorne topologije je uvena Eulerova formula: Za dati poliedar sa f ploha (figura), e rubova (ivica) i v tjemena (verteksa) vrijedi jednakost: f e + v = 2. Na primjer, kocka (6 ploha, 12 ivica i 8 tjemena) sa iskljuenom plohom F, primjenom 3D homeomorfizma je spljotena (razmotana) na ravan i dobijena je konfiguracija delija sa linijama (granicama) i vorovima (presjecima).

Poto smo uklonili plohu iz poliedra (eksterna povrina delijske konfiguracije), moemo jednostavno modificirati Eulerovu formulu u oblik koji odgovara njenoj reprezentaciji u ravni: Za dato delijsko ureenje u ravni, sa f delija, e ivica i v tjemena (verteksa), vrijedi jednakost f e + v = 1. Primjer: planarna konfiguracija delija sa 7 povrina (figura), 17 ivica i 11 vorova (tjemena). Rezultat f e + v se naziva Eulerova karakteristika prostora. Za 3D prostor ona iznosi 2, a za 2D prostor iznosi 1. Za formalno opisivanje generinih prostornih modela se koristi i pristup sa simplificiranim kompleksima. Simplificirani kompleksi (u 2D sludaju) predstavljaju jednostavne (planarne) triangulacione mrene strukture u Euclidovoj ravni. U viedimenzionalnom kontekstu razlikujemo slijedede simplekse (N-simpleks ima n dimenzija): 0-simpleks je skup koji sadri jednu taku u Euclidovoj ravni. 1-simpleks je zatvoren konaan pravolinijski segment. 2-simpleks je skup koji sadri sve take na granici i unutar trougla, ija tjemena nisu kolinearna 3-simpleks: tetraedar

Tjemena nekog simpleksa su odreena: za 0-simpleks sa samom takom, za 1-simpleks sa njegovim krajnjim takama i za 2-simpleks sa tjemenima trougla. Figura (lik) simpleksa S je simpleks ija tjemena formiraju pravilan podskup tjemena od S. Granica simpleksa S, koja se obiljeava sa predstavlja uniju svi njegovih figura (likova). Simpleksi su gradivni blokovi vedih (sloenijih) struktura, koje se nazivaju simplificirani kompleksi (kompleksi simpleksa). Simplificirani kompleks C je konaan skup simpleksa koji zadovoljavaju uslove: Figura (lik) simpleksa u (koji pripada skupu) C je takoe u C. Presjek dva simpleksa u C je ili prazan ili je takoe u C. Dimenzija simplificiranog kompleksa predstavlja maksimalnu dimenziju od svih njegovih konstituirajudih simpleksa (grafovi su 1dimenzionalni kompleksi, TIN-ovi su 2-dimenzionalni kompleksi ). Problem (kod nepotpune topoloke reprezentacije) je u tome to jedan isti oblik moe biti vien na razliite naine.

Potrebno je obezbijediti pravilo (kombinatorne karte) poretka linija: nakon pradenja linije do vora, zaokrenimo u smjeru suprotnom kazaljci na satu oko vora i nastavimo prvom neposjedenom (nekoritenom) vanjskom linijom. Kombinatorna karta obezbjeuje jedinstvenu i nedvosmislenu reprezentaciju (slabo povezanih objekata).

Graf G je definisan kao konaan neprazan skup vorova zajedno sa skupom neureenih parova razliitih vorova (takozvanih rubova). Ako su x i y vorovi od G, a e=xy je rub od G, onda se za e kae da povezuje x sa y, odnosno e je incident sa x i y. Na slian nain, x i y su incidenti sa rubom e. Graf je visoko apstrahovani model prostornih relacija koji predstavlja povezanost elemenata u prostoru. Njegove korisne ekstenzije su: Usmjereni (direkcioni) graf je graf u kojem su rubovima doznaeni smjerovi. Usmjereni rubovi su na dijagramu obino indicirani linijama sa strelicama (npr. ulice u gradu). Oznaeni (labelirani) graf je graf u kojem je svakom rubu dodijeljena oznaka (labela) koja moe biti broj ili naziv. Ovakve oznake (labele) su na dijagramu obino indicirane uz odgovarajude rubove (npr. vrijeme putovanja) Spojevi u grafu se obino prikazuju pomodu dijagrama (graf G na slici se sastoji od est vorova a, b, c, d, e i f, i devet rubova ab, ac, af, bd, be, cd, ce, df i ef). Stepen nekog vora je broj rubova koji su za njega incident. Na taj nain, stepen svih vorova u grafu G je tri. Putanja izmeu dva vora je povezani niz rubova izmeu ta dva vora i obino se obiljeava vorovima kroz koje prolazi. Primjeri putanje izmeu vorova a i d u G su afd, acd, abd i abecafd. Povezani graf je graf u kojem postoji putanja izmeu bilo koja dva njegova vora (graf G na slici je povezan graf). Ako dva grafa prikazuju potpuno iste relacije povezanosti, za njih se kae da su izomorfni. Ponekad se izomorfizam moe teko otkriti, poto sam graf moe biti prilino zamren (zamaskiran). U ovom smislu, graf H je izomorfan za graf G, poto on ima tano iste vorove i rubove. Putanja od jednog vora do samoga sebe preko najmanje jednog ruba se naziva ciklus. Primjeri ciklusa u G i u H su abeca i abdfeca, respektivno. Ciklus kojim se svaki vor posjeduje samo jednom (kao abdfeca) se naziva Hamiltonovom krunom putanjom. Graf koji nema ciklusa se naziva aciklinim grafom. Posebno korisnu klasu grafova predstavlja stablo (drvo). Stablo je povezani aciklini graf. Slika prikazuje 3 neizomorfna stabla sa po pet vorova.

Ukorijenjeno stablo (stablo sa korijenom) je stablo kojem jedan od njegovih vorova predstavlja korijen. Ukorijenjena stabla se po konvenciji crtaju sa korijenom u vrhu i vorovima koji popunjavaju donje nivoe. vorovi koji su odmah ispod korijena se nazivaju najbliim (prvim) potomcima korijena (oni takoe mogu imati svoje potomke). vor koji nema potomaka se naziva listom. Stabla opdenito predstavljaju korisne strukture podataka u raunarstvu. Planarni graf je graf koji se moe smjestiti u neku ravan tako da ouva svoju strukturu. Na ovaj nain, rubovi planarnog grafa u ravni se predstavljaju linijama koje se mogu presjecati jedino u vorovima grafa.

Veoma koristan koncept vezan za implementaciju planarnih grafova jeste koncept dualiteta (dvojnosti). Dualni graf (dual) G* od planarnog grafa G se dobija povezivanjem vora iz G* sa svakom povrinom (figurom) iz G. Dva vora u G* su povezana ivicom, ako i samo ako su njihove odgovarajude povrine susjedne. Za skup taaka S kaemo da je metrini prostor ukoliko postoji takva funkcija udaljenosti d, koja (uzimajudi) ureene parove (s, t) iz skupa S transformie (i vrada) u (kao) udaljenost d, pri emu zadovoljava slijededa tri uslova (svojstva): Za svaki par s, t iz S, vrijedi d(s, t) > 0 ako su s i t razliite take, a d(s, t) = 0, ako su s i t identine take. Za svaki s, t iz S, udaljenost od s do t je jednaka udaljenosti od t do s, odnosno d(s, t)= d(t, s). Za svaki trojku (s, t, u) iz skupa S, suma udaljenosti od s do t i od t do u je uvijek najmanje jednaka udaljenosti od s do t, to jest: d(s, t) + d(t, u) d(s, u). Prvi uslov kae da udaljenost (duina) izmeu taaka mora biti pozitivan broj, osim ako take nisu iste, u kojem sluaju de udaljenost biti 0. Drugi uslov osigurava da je udaljenost izmeu dvije take neovisna o smjeru mjerenja izmeu njih. Tredi uslov kae da je put izmeu dvije take preko neke trede take dui ili u najmanjem iste duine u odnosu na direktnu udaljenost izmeu njih. Poznat i iroko primijenjen sistem koordinata za prezentaciju taaka na povrini sfere su geografska irina i duina. Na slici su sa slovima O, P i Q oznaeni koordinatni poetak, proizvoljna taka na sferi i njena projekcija na xy ravan, respektivno. Ugao izmeu OP i OQ je irina take P. Ugao izmeu OQ i x ose je duina take P. Veliki krug lopte koji lei u xy ravni je ekvator, a veliki krug u xz ravni je meridijan. Uobiajena topologija sferne povrine je slina uobiajenoj topologiji Euclidove ravni.

Posmatrajmo skup gradova S na Zemljinoj povrini i udaljenost (duinu) izmeu dva grada iz S definisanu na slijedede naine: Geodetska udaljenost: Udaljenost putanje koja nastaje presjekom Zemljine povrine i njoj vertikalne ravni koja prolazi kroz centre dva grada (i sredita Zemlje).

Sferna Manhattan udaljenost: Termin Manhattan udaljenost je nastao kao asocijacija na ortogonalnu ureenost mree ulica u Manhattanu (New York). Predstavlja zbir koordinatnih razlika po x i y izmeu dvije take u ravni. Sferna Manhattan udaljenost predstavlja zbir koordinatnih razlika po geografskoj irini i duini. Udaljenost trajanja puta: Minimalno trajanje putovanja izmeu dva grada. Leksikografska udaljenost: Razlike izmeu poloaja gradova opisana listom toponima (naziva mjesta kroz koja se prolazi). Prvo svojstvo metrinog prostora je zadovoljeno za sve definisane funkcije udaljenosti. Osjetljivim vrijednostima udaljenosti (bliskim nuli) nije dozvoljeno da budu negativne. Takoe, udaljenost izmeu nekog elementa i samog sebe je uvijek jednaka nuli, dok je udaljenost izmeu razliitih elemenata uvijek veda od nule. Drugo svojstvo specificira da je u metrinom prostoru udaljenost simetrina (udaljenost od a do b je ista kao i od b do a). Geodetska, Manhattan i leksikografska udaljenost zadovoljavaju ovaj uslov. Udaljenost trajanja puta nije simetrina (na primjer, avionskog let izmeu gradova). Funkcija udaljenosti koja posjeduje prvu i tredu, ali ne drugu osobinu se naziva kvazimetrinom. Trede svojstvo se naziva triangulaciona nejednakost . Iz triangulacione nejednakosti slijedi da je uvijek blie idi direktnim putem u odnosu na indirektni (okolni) put. Sve prethodno navedene udaljenosti ispunjavaju triangulacionu nejednakost.

Ispostavlja se da metrini prostor ima prirodnu topologiju. Neka je S metrini prostor sa funkcijom udaljenosti d. Za svaku taku x u S i svaki realni broj r, moemo definisati otvorenu loptu B(x, r) kao skup taaka ija je udaljenost od take x manja od broja r, to se moe formalno izraziti kao:

Fraktalna geometrija se bavi prouavanjem oblika, koji se nazivaju fraktali, koji su samoslini (ponavljaju se) u svim razmjerama. Samoslinost je karakteristika pojavljivanja detalja u krupnoj razmjeri koji ima tendenciju da lii detalju u sitnijoj razmjeri. Skalarna zavisnost - zavisnost izgleda pojave od razmjere opaanja. Teorema Jordanove krive (postojanje take u poligonu): Za bilo koju datu prostu petlju (zatvorenu krivu), njen komplement nije povezan, nego je podijeljen na dvije (zasebno) povezane komponente, od kojih je jedna ograniena (i zove se unutranjost petlje), a druga je neograniena (i zove se spoljanjost petlje). Provjera postojanja take u poligonu moe biti trivijalna operacija, ali kod spiralnih i drugih geometrijskih oblika sline prirode to moe izgledati neizvodljivo. Fraktali su samoslini , jer su definisani rekurzivnim ponavljanjem detalja, a ne direktnim opisivanjem svog oblika (Kochove pahulja). Generisanje prikaza (krajolika), kartografska simplifikacija i poboljavanje (aproksimacija oblika rijeke), koncept fraktalne dimenzije, indeksiranje geoprostornih informacija... Fraktalna dimenzija nekog oblika lei izmeu Euclidovih dimenzija samog oblika koji se posmatra i dimenzija njemu pripadajudeg prostora: Na primjer, fraktalna dimenzija Kochove pahulje (1,26) lei izmeu 1 (dimenzija linije, jer je oblik predstavljen linijom) i 2 (dimenzija Euclidove ravni, u kojoj oblik egzistira). Fraktalna dimenzija predstavlja indikator kompleksnosti oblika. Oblik sa veoma visokom fraktalnom dimenzijom je dovoljno kompleksan da skoro u potpunosti ispuni cijeli prostor u kojem se nalazi. U ovom smislu, fraktali su esto povezani sa osobinom prostorne popunjenosti. Karateristike prostorne popunjenosti fraktala su korisne za indeksiranje geoprostornih informacija u bazama podataka. U tom kontekstu se koriste razna ureenja zasnovana na beskonano gustim krivim linijama koje popunjavaju prostor (Mortonovo, Cantorovo, Peano-Hilbertovo i druga ureenja).