HOMEOPATIJA

Hahnemann Samuel (1755-1843)

Homeopatija je umjetnost iscjeljivanja i medicinska znanost koja je kliniki razvijena prema principima otkrivenima od strane Samuela Hahnemann-a i opisana je u raspravi Organon der Heilkunst. Homeopatska praksa ukljuuje izbor i preporuku pojedinanog homeopatskog pripravka, koji je kroz prethodno testiranje na zdravim ljudima (dokazivanje) te kroz kliniko iskustvo, znan da proizvodi slinu sliku simptoma nalik na onu u pacijenta. Homeopatski pripravak prepisuje se u minimalnoj dozi potrebnoj za iscjeljenje.

Kako djeluje homeopatija?

Autor: Paul Callinan M.Sc. N.D. D.Hom Nedavno je homeopatska medicina podignuta na novi nivo kontroverzije u svijetu medicinske znanosti. Nature, prestini magazin na polju biomedicine, napravio je nezapameni istup objavljivanjem upozorenja itateljima da se suzdre prosudbe glede jednog njihovog objavljenog istraivakog dokumenta. Autor i voditelj eksperimenta, prof. Jacques Benveniste iz francuskog medicinsko-istraivakog vijea (French medical research council), bio je izloen poruzi, ismijavanju i kritinom propitivanju njegovih eksperimentalnih postupaka zbog toga jer su rezulatati koje je objavio poduprli i potvrdili homeopatsku medicinu. Paul Callinan, jedan od nekolicine Australskih istraivaa na polju homeopatije, daje osvrt na prolost i sadanjost ove konkurentske medicine. Nastajui profil homeopatije proizveo je neto poput dileme u svijetu homeopatije: da li ona stvarno djeluje? Odluka zahvaa duboko: ako homeopatska medicina nije nita drugo do li prijevara, arlatanstvo ili placebo, kao to e veina protivnika tvrditi, tada je veliki broj kompetentno educiranih homeopata i doktora, zajedno sa nebrojenim tisuama praktiara laika bio zaveden. Njihovi milioni pacijenata, ukljuujui mnoge voe drava i istaknute lanove nekoliko Europskih kraljevskih obitelji, pali su kao rtve najuspjelije medicinske prijevare ikad izvrene. U drugu ruku, ako je homeopatska medicina djelotvorna, tada je po prvi puta u vie od sto godina zapadni svijet na rubu razvoja potpuno novog sistema medicine. Ti su lijekovi netoksini i lako se proizvode, a k tome jo su i vrlo jeftini.

Tijekom 170 godina svog postojanja, homeopatija je bila sredite kontinuirane i esto gorke medicinske kontroverze. Posebno je bila osporavana od strane ortodoksne medicine, poznate jo kao - alopatija. Ali nedavno, istraivanja zajedno s potporom pacijenata dobivaju znaajan porast. Ipak, radije nego da bude pozdravljena kao mogunost novog medicinskog proboja ka boljem zdravlju za sve, ona biva ismijavana, ignorirana i sistematski potiskivana.

Oito, neto je pogreno. Problem je u tome da homeopatski lijekovi mogu biti razrijeeni tako ekstremno da moe biti pokazano fizikom, kemijom i matematikom da u konanoj dozi nema niega osim vode. Tako oito dolazimo do zakljuka da bilo kakav medicinski efekat nije nita drugo nego li placebo, a homeopati su oboje, i varalice i arlatani. Ipak, porijeklo homeopatske medicine je oboje, i ortodoksno, i vrijedno potovanja. Homeopatija je razvijena u Njemakoj prema istraivanjima Dr. Samuel Hahnemann-a (1755-1843), koji uz to to je bio iskusan ortodoksni lijenik, isto tako bio i kompetentni kemiar, dobar mineralog i botaniar, i mogao je prevoditi na 8 razliitih jezika. Njegovo istraivanje proizlazi iz nezadovoljstva sa uobiajenom medicinskom praksom toga vremena: rutinsko putanje krvi, pompozno ienje purgativima te upotreba velikih doza neproienih lijekova. Za vrijeme prevoenja Cullen-ove Materie Medice na njemaki jezik bio je pogoen sa do tada neistraenom medicinskim opaanjem, prvobitno spomenutim od strane Hipokrata. Cullen je bio predloio da primjetan uspjeh sa kininovcem (ekstrakt oguljene kore stabla kininovca) u tretmanu malarije jest zbog njegove vrijednosti kao tonika za eludac. Hahnemann se sa time nije sloio i u svom istraivanju po tom pitanju odluio je sam uzeti spomenuti ekstrakt. Na njegovo iznenaenje, razvio je grupu simptoma neobino slinih poput onih u malarije koju je obiavao tretirati. Svi su simptomi nestali kada je prestao sa uzimanjem ekstrakta kininovca. Daljnja primjena na sebe i lanove njegove obitelji uvijek bi proizvodila iste simptome koji su se razlikovali jedino u svom intenzitetu. To je bio udan fenomen, nezabiljeen u medicinskoj literaturi toga doba. Lijek koji je bio djelotvoran u pojedinoj bolesti proizvodio je slinu skupinu simptoma u zdrave osobe kada bi bio dan u dostatnoj dozi. U potrazi za prijanjim spominjanjem te pojave ustanovio je da se prvi puta spominje u Hipokratovim zapisima (460-377 pr.ne), koji se od strane ortodoksne medicine smatra ocem moderne medicine. Hipokrat je bio rekao da se slino moe izlijeiti slinim: da se povraanje moe zaustaviti tako da se tjera na povraanje i da se bilo koja bolest izazvana nekim sredstvom moe uspjeno tretirati slinim sredstvom. Zakon slinosti Od tuda je Hahnemann izveo prvi aksiom homeopatije: Simila Similibus Curentur - Slino se slinim lijei, jo poznato i kao Zakon slinosti - i tako je zapoelo njegovo ivotno djelo. Do 1821 napravio je dva kapitalna djela: Organon medicine, koji utjelovljuje principe homeopatskog pristupa medicini, i njegovu Materia Medica Pura-u, koja pokriva uinke 64 lijeka. Taj pristup medicini predstavlja dramatian odmak od postojee metode. Alopatski pristup se sastojao od utvrivanja postojanja neke bolesti, razjanjavanja njenih simptoma i zatim testiranja razliitih lijekova za nju, koritenjem principa suprotnosti. Primjerice bolest popraena vruicom i dijarejom, pozivala bi na kombiniranu upotrebu lijekova koji bi bili anti-febrilni i drugi koji bi normalno izazivali konstipaciju, i tako bi na grub nain bila postignuta ravnotea koritenjem nekoliko prikladnih lijekova zajedno. Homeopati su probali drugaijim pristupom: prvo testirati supstancu za medicinsku upotrebu, kako kau, dajui ju zdravim dobrovoljcima i paljivo biljeiti sve simptome koji su dobiveni. To je poznato kao dokazivanje. Jednom kada je slika simptoma upotpunjena kroz brojna dokazivanja tada se moe procijeniti kao korisna protiv bolesti sa slinom grupom simptoma. Supstanca koja proizvodi apsurdan set simptoma kao to su svjetlo crveni otvori i plavo-zeleni iscjedci npr., imala bi malu upotrebnu vrijednost u homeopatskoj klinikoj upotrebi jer se simptomi toga tipa rijetko susreu. No, supstanca koja stvara iscjetke u nosu, vodenaste crvene oi i esto kihanje, imala bi veliku vrijednost u tretiranju peludne groznice. Obini luk stvara upravo takve simptome (nebrojeni kuhari mogu posvjedoiti), i upotrebom gore spomenutog sistema testiranja, luk je ostvario sigurno mjesto u homeopatskoj medicini. U sutini, alopatska medicina ukljuuje zakon suprotnosti, a homeopatska medicina zakon slinosti.

Potenciranje Na prvi pogled homeopatski pristup medicini izgleda kontradiktoran. Zasigurno, iskustvo e nam govoriti da izlaganjem osoba koje pate od peludne groznice luku, samo donosi jo patnje toj osobi i ini joj prije loe nego li dobro. Homeopati se sa time ne bi sloili, ali uz dva uvjeta. Prvo, simptomi se moraju blisko podudarati prije nego li e luk imati terapeutskog efekta; to je uvrteno u njihov Zakon jednog lijeka, koji tvrdi da e najbolji rezultati biti dobiveni od najslinijeg lijeka danog u jednoj dozi. Tada e peludna groznica, nakon poetnog pogoranja simptoma (u daljnjem tekstu - agravacija), biti znaajno poboljana. Drugo, ako su poetne doze luka dovoljno razrijeene, biti e vrlo malo agravacije ako uope, prije nego nastupi poboljanje. U stvari, homeopati gledaju na razrjeivanje ka beskonano malenim stupnjevima kao prijeko potreban sastavni dio pripreme njihovih lijekova. To je uvrteno u drugi postulat vaan za lijeenje; Zakon o minimalnoj dozi. To znai da je najdjelotvornija doza za odreeni poremeaj ona koja je minimalni iznos potreban da navede organizam na reakciju. Dati samo jednu dozu razrijeene supstance, kau homeopati, i tada ekati na povoljnu reakciju. Nakon nastupa eljenog poboljanja dati sljedeu dozu samo onda kada je poboljanje prestalo. Upravo je razrjeivanje homeopatskih lijekova toliko sporno i najvea je prepreka njihovom irem prihvaanju. Proces je poznat kao potenciranje, a ukljuuje slijed postepenog razrjeivanja i ritmikog protresanja koji se naziva sukusija. U uobiajenoj situaciji, 1 dio izvorne supstance je dodan u 9 dijelova vode i ritmiki je protresan. To je poznato kao razrjeenje 1x (decimalno) ili 1 dio u 10. Jedan dio toga razrijeenja se tada uzima i dodaje u drugih 9 dijelova vode i ponovo se protresa da bi dobili razrjeenje 2x, ili 1 dio u 100. Isto tako nastaje razrjeenje 3x to je u stvari 1 dio u 1000. Ta su razrjeenja poznata kao potencije (potenciranje), a mogu biti ponavljana vrlo veliki broj puta. Razrjeenja se takoer rade i u centezimalnoj skali, ili 1 dio u 100, dajui 1c, 2c, itd. Potrebno je vrlo malo mentalne matematike da bi se zakljuilo da proces razrijeivanja na taj nain (bilo decimalni ili centezimalni) vrlo brzo razrjeuje prvobitnu supstancu. Slika 2 daje pregled potencija, i njihova odgovarajua razrjeenja. Avogadrova granica U praksi su koritena sljedea prikladna razrjeenja: Niske potencije: 1x do 30x, ili 1c do 15c. Srednje potencije: 30c do 200c. Visoke potencije: iznad 200c.

Stoga su niske potencije najmanje razrijeene i jo uvijek mogu sadravati znaajne koliine prvobitne supstance. Ali ve je kod 12c ili 24x dosegnut Avogadrov limit te je kod te koncentracije malo vjerojatno da e ak ijedna molekula prvobitne supstance biti prisutna u jednoj litri pripravka. Iako se Avogadrova granica pojavljuje ve kod niskih potencija, homeopati dre da, unato tome to bi se moglo oekivati, snaga lijeka se pojaava kako potencija postaje via. Tako ima vrlo malo mjesta sumnji da pacijenti tretirani visokim potencijama dobivaju ita drugo osim vode. Homeopatske otopine Dok je toksinost takvih lijekova oito vrlo mala, njihova uinkovitost postaje ozbiljno upitna, jer razrjeenja iznad 12c prema farmakolokom stajalitu mogu biti odbaena kao potpuno inertna. Ipak potencije u rasponu od srednjih do visokih razrjeenja su normalno radno podruje homeopatije, a izjavljivana su mnoga frapantna izljeenja. Prvi i oiti odgovor je izjava da je djelovanje u uspjenim sluajevima isti placebo, a lijek je koristan samo u onih koji su sugestibilni i lakovjerni. Da nije tako, dre homeopati koji potvruju izljeenja djece, ivotinja, nesvjesnih pacijenata, onih sa zaraznim bolestima, i onih sa duboko ukorijenjenim kroninim poremeajima. Uz napomenu, da su kliniki pokusi impresivni. Prema tome, medicinski zaplet se pojaava.

slika 3 Kliniki pokusi Rani homeopati su svi bili obrazovani alopati, i jednom kada su bili uvjereni u uspjenost homeopatskih lijekova vie nisu osjeali potrebu bilo to dokazivati bilo kome. Napokon, bili su uvjebani da koriste bilo koji lijek koji su smatrali prikladnim za svog pacijenta. Takoer su nastojali stvarati to je manje mogue buke oko koritenja homeopatskih lijekova koji su ve smatrani sumnjivima unutar njihovih vlastitih krugova. U svakom sluaju, najvei je dio njihovog vremena proveden u dokazivanjima kako bi se proirio broj poznatih i korisnih lijekova, a vrlo malo je provedeno u klinikim pokusima. Kao rezultat, uzmimo jedan dogaaj znaajnog opsega koji je izbacio homeopatsku medicinu na otvoreno. Europska epidemija kolere iz 1832.god., koja jest ba jedna takva prilika. Prema rezultatima svih promatraa, homeopati su imali daleko viu stopu oporavka pacijenata nego alopati, a postoji i opiran izvjetaj da je u tijekom Parizu, cijena homeopatskih lijekova porasla 100 puta. U Rusiji (za koju se govori da je ishodite te epidemije), izvjee generalnog konzula pokazuje da je od 1270 sluajeva tretiranih homeopatijom bilo 1162 koji su se oporavili, a samo ih je 182 umrlo, dajui stopu mortaliteta manju od 10%. Nasuprot tome, stopa mortaliteta kod alopatskog tretmana bila je 60% do 70% (1). Slijedom homeopatskog uspjeha u epidemiji, medicinska zainteresiranost za homeopatiju biva u velikom porastu i tijekom vremena do sljedee Europske epidemije kolere u 1854.god. ve je bila osnovana Londonska homeopatska bolnica. Njeni kapaciteti su u

potpunosti bili posveeni rtvama kolere, a rezultati su bili impresivni. Homeopatska stopa mortaliteta je bila 16.4%, u usporedbi sa alopatskom stopom mortaliteta od 51,8%. Slini uspjeni rezultati bili su nevoljko prijavljeni i u mnogim drugim zemljama (2). Sve bolnice i lijenici u Britaniji moraju podnositi detaljne izvjetaje o lijeenju i rezultatima lijeenja kolere, a konane rezultate iznosi Britansko medicinsko vijee u svojoj Plavoj statistikoj knjizi. No, podaci iz Homeopatske bolnice su namjerno isputeni, te su bili podneseni tek nakon znaajnog protesta. Meutim, kao slubeni razlog za isputanje, navedeno je da bi ukljuivanje homeopatskih podataka "dalo neopravdanu potvrdu empirijskoj praksi, slino koenju podrke istini i napretku znanosti". Takva reakcija obojana predrasudom i licemjerjem prema uspjehu homeopatske medicine jest tipian problem koji je pohodio napredak znanosti tijekom mnogih stoljea. Osobito je ortodoksna medicina dobro poznata po slabom slijeenju i izlaenju u susret inovativnim promjenama te istraivakim probojima sa potrebnim stupnjem znanstvene objektivnosti i tihog ohrabrivanja. ak su i unutar vlastitog kruga, neki od najveih inovatora, kao to su: Lister, Jenner i Harvey, pretrpjeli ismijavanje i profesionalno proganjanje zbog otkria koji su kasnije postali glavni oslonci medicinske prakse. Kao reakcija na homeopatski uspjeh, moderni ortodoksni odgovor je bio poziv za jo klinikih ispitivanja. Dajte nam kontrolirana ispitivanja, rekli su mnogi alopati, pa ako su uspjena prihvatit emo medicinu. Nakon toga su pokrenuta brojna klinika ispitivanja ali mnoga sa slabom kontrolom. Neka od boljih ispitivanja su ovdje ukratko prezentirana. Oni koji trae potpuniju listu najbolje da pogledaju izvrstan prikaz od Scofield-a (3). Iperit Meu najboljim, ranim, kontroliranim klinikim ogledima, bio je onaj proveden od strane zdruenog Londona i Glasgowa tijekom drugog svjetskog rata, s ciljem da se pronae nain prevencije i tretiranja opeklina nastalih uslijed djelovanja iperita. Iperit u 30c potenciji, dan kao prevencija, znaajno je smanjio pojavljivanje dubokih i srednjih opeklina. Takoer su i lijekovi rhus-t i kali-bi, dali statistiki znaajan rezultat u tretmanu (3). Reumatoidni artritis Pokusi koji su blie sadanjosti bili su provedeni 1978.god. u Glasgowskoj homeopatskoj bolnici, koji sada izranjaju kao okosnica homeopatskih istraivanja. Gibson i njegovi suradnici sproveli su dvostruko slijepu usporedbu niza homeopatskih lijekova (usklaenih sa individualnom slikom simptoma), te su usporedili rezultate sa onima od salicilata i placeba u tretiranju reumatoidnog artritisa. Oni su pokazali da su pacijenti pod homeopatskim lijekovima statistiki bolje reagirali nego oni koji su primali salicilate; osim toga 42 posto homeopatske grupe su bili u stanju prekinuti sve druge tretmane tijekom godine (3). Primjedbe na metodu pokusa dovele su do jo stroe oblikovanog pokusa u 1980-oj god., gdje je pacijentima dan ili homeopatski lijek ili placebo ali im je bilo dozvoljeno da nastave sa ortodoksnim protu-upalnim lijekovima. Homeopatska grupa je pokazala znaajno poboljanje to je potvreno brojnim testovima, u usporedbi sa pacijentima koji su primili placebo. Zabiljeeno je da je homeopatija sigurnija i nita manje efikasna alternativa u odnosu na dananje uobiajene klasine lijekove za tretiranje reumatoidnog artritisa (3). Peludna groznica - rascjep se iri Jedan od najskorijih klinikih pokusa i svakako najkontroliraniji do dananjeg datuma, bio je poduzet u Glasgowskoj homeopatskoj bolnici od strane Dr. David Taylor Reilly-a, kolovanog alopate. Tvrdnja da su homeopatski lijekovi placebo, bila je testirana u sluajnom, dvostruko slijepom, placebo kontroliranom pokusu. Uinci homeopatskog

pripravka spravljenog od mjeavine peludi razliitih trava (30c potencija, nema prisutnih molekula prvobitne peludi) bili su usporeeni sa onima od placeba u 144 pacijenta sa aktivnom peludnom groznicom. Homeopatski tretirani pacijenti pokazali su statistiki znaajno smanjenje simptoma prema procijeni, kako samih pacijenata, a isto tako i lijenika. Nije se pojavio dokaz koji bi podupro ideju da placebo efekt objanjava kliniku reakciju na homeopatske lijekove (4). Objavljivanje ovog potonjeg rada u "Lancet-u", nedvojbeno najprestinijem medicinskom asopisu u svijetu, pokazuje dubinu prodora homeopatske medicine u alopatski svijet. Kontroverza koju je izazvao, pokazuje stupanj kristalizacije kolektivnog alopatskog uma. Ovdje je na kraju dokaz ipak bio pozitivan u toliko zagovaranom dvostruko slijepom pokusu, no kolektivna je reakcija bila sve samo ne pozitivna. Iako su neki od dalekovidnijih dopisnika sugerirali mogunost da je roena nova kemija i fizika, ipak je dominiralo oslanjanje na farmakologiju u alopatskom nainu razmiljanja. Reakcije na lijekove su uzrokovane molekulama supstance lijeka koji je u interakciji sa tjelesnim tvarima, razmiljaju oni, te ako nema molekula lijeka u pripravku tada nije mogua druga reakcija ve je to placebo efekat. Eksperiment je samo testirao jedan placebo nasuprot drugome. injenica da je dobivena statistiki znaajna razlika za jedan od "placeba", oito je smatrana kao nevana i ukazuje na to da problem uope nije znanstveni, ve je prije ekonomske i emotivne prirode. Farmakoloka potpora Logiki, jedno od prvih podruja za istraiti u potrazi za potporom (ili izostanak iste) homeopatiji jest u podruju farmakologije, ili u djelovanju lijeka. I suprotno oekivanjima, pojavljuje se neoekivana potpora. Pitajte farmakologa o biolokom efektu vrlo niskih koncentracija uobiajenih supstancija na ivim organizmima i odgovor e biti da je tipino reakcija vrlo mala ili je nema. Upitajte dalje za teoretsku potvrdu i uskoro ete se nai suprostavljeni sa jednim od farmakolokih nezaobilaznih alata, krivuljom ovisnosti uinka o dozi. Ukratko, krivulja iliustrira jedno od praktinih pravila u koritenju lijeka: da poveana doza lijeka daje pojaani uinak, dok smanjena doza lijeka daje smanjeni uinak, a vrlo niska doza uope ne daje uinak. Letimian pogled na krivulju u slici 4 pokazuje da farmakoloki preporuena doza lijekastoji u podruju ED50, doza koja daje 50% ukupnog ili maksimalnog uinka. Homeopatsko podruje interesa, s druge strane pak, nalazi se na samom poetku krivulje, u podruju takozvane granine doze (treshold dose).

slika 4

Podruje granine doze je obino izbjegavano u standardnim farmakolokim testiranjima lijekova, zbog dva razloga. Prvi je u tome da granine doza lei u podruju koje je na prilinoj udaljenosti od ED50, tako da je istraivanje tog podruja u stvari gubljenje vremena. Ali drugi razlog je daleko vie interesantan. granine doza je podruje gdje su dobiveni paradoksalni i kontradiktorni rezultati, koji se ne mogu s jednostavnou objasniti uobiajenim terminima. Ponovo, najjednostavnije je to izbjegavati u testiranjima. Ali na samom dnu lei injenica da su mnogo godina farmakolozima poznati rezultati dobiveni u podruju granine doze, pa su ih jednostavno izabrali ignorirati. Radei tako, nehotice su odvukli cijelu ortodoksnu podrku u jedno sasvim drugaije podruje medicine. Interesantno je da je jedan od prvih zakona farmakologije, poznat kao Arndt-Schultzov zakon, ve ranije opisao homeopatski efekt. Formuliran od Arndt-a u 1888.god., i ponovo formuliran od Hueppe-a nekoliko godina kasnije, zakon je utvrdio temelje za ono to je trebalo biti usporedni razvoj alopatske i homeopatske medicine u nadolazeem stoljeu. On tvrdi: Za svaku supstancu, mala doza stimulira, srednja doza inhibira, a velika doza ubija.

slika 5 Alopatska medicina, sa njezinim naglaskom na srednje doze, djeluje u inhibirajuem podruju skale. Rezultat se moe vidjeti u tipinim inhibirajuim medicinskim proizvodima: antihistaminici, antibiotici, antacidi, antitusici itd., postavljajui osnovu za takozvani potiskujui uinak lijekova. Za razliku od toga, homeopatska medicina poinje na stimulirajuem podruju krivulje i pomie se ulijevo, u podruje sve manjih i manjih doza. Njen naglasak je na stimuliranju prirodnih, uravnoteujuih tjelesnih mehanizama, kao to se moe vidjeti iz njene filozofije prirodne regeneracije tijela kroz obnavljanje vitaliteta, koncept koji je takoer blizak naturopatskom miljenju. Boyd-ov pionirski rad (12) zajedno sa Arndt-Shultzom zaduuje homeopatiju jer je u ranim 1940-im godinama sa serijom vrsto kontroliranih eksperimenata postavio temelje za kasniji rad na temu - kako bi homeopatska medicina mogla djelovati. Boyd je radio sa enzimom maltazom, za koju je ve bilo poznato da je mogua inhibicija velikim dozama soli ivinog klorida te je izmjerio njegovu brzinu kod hidrolize kroba. On je takoer koristio brojne, homeopatski pripremljene otopine ivinog klorida, ukljuujui homeopatsko razrjeenje 61x u kojoj vjerojatno nije bilo prisutno nita od prvobitno

upotrijebljene soli - bila je to ista voda. Takoer je radio i sa destiliranom vodom koristei ju za kontrolu. On je pokazao da velike doze ivinog klorida inhibiraju aktivnost maltaze, kao to je to do tada ve bilo poznato te da destilirana voda takoer nije imala uinka. No on je takoer pokazao sa statistiki znaajnim rezultatom da je ivin klorid 61x ubrzao aktivnost enzima. Osim to podupire Arndt-Schultzov zakon sada se taj eksperiment grana u vie smjerova. Ako nije bilo ivinog klorida u 61x potenciji ona je trebala reagirati na isti nain kao i destilirana voda. Ako je u drugu ruku na neki nain bila prisutna kontaminacija ivinim kloridom u testnim uzorcima onda se je aktivnost enzima trebala smanjiti. No, nije se desilo nita od toga ve se je aktivnost poveala. Sa laboratorijske toke gledita ne samo da je bilo pokazano da homeopatski lijekovi djeluju prema Arndt-Shultzovom zakonu, ve su pokazali da djeluju i na ponaanje enzima.

slika 6 Hormeza: Novi proboj Potraite Arndt-Shultzov zakon u modernim udbenicima farmakologije i biti ete sretni ako ga uope naete spomenutog, a kamoli razraenog. Kako je alopatski interes otiao dalje u inhibitorni dio Arndt-Shultzove krivulje tako je i spomenuti zakon nestao iz udbenika, a isto tako farmakoloka krivulja ovisnosti o dozi izbjegava podruje granine doze. ini se da je unato obeavajuem poetku, teoretska potpora homeopatiji, umrla prirodnom smru. Kako bilo, nedavno je dalja podrka homeopatiji dola iz sasvim neoekivanog pravca: sa podruja toksikologije ili djelovanja otrova. Poevi sa 1960.-om, poeli su se akumulirati podaci o tome da otrovne supstance mogu imati dva efekta na ivue organizme (5). U velikim dozama oni inhibiraju metabolizam te neopozivo uzrokuju smrt, kao to je dobro poznato. Ali u niskim dozama one izazivaju stimulirajui efekt, potpuno neoekivana reakcija i neobjanjiva dananjom medicinskom znanou. Nedavno se potoi pretvorio u bujicu kada su toksikolozi krenuli istraivati novi fenomen hormeze, ime koje je dano prema stimulirajuem efektu niskih nivoa obino otrovnih supstanci (6-11). ArndtShultzov zakon nije umro - samo se ponovo pojavio pod novim imenom. Rezultati istraivanja su nepotpuni ali smjer kretanja je neizbjean. Dokazi potekli iz eksperimenata, na ljudima i ivotinjama, pokazuju hormezu kao rezultat koji se pojavljuje u svim testiranim biolokim podrujima uz rastuu podrku u istraivanjima. To pokazuje da sve supstance (ukljuujui pesticide i kancerogene spojeve) koje pokazuju inhibirajue djelovanje u visokim koncentracijama imaju stimulirajue djelovanje u niskim koncentracijama. Tipine krivulje ovisnosti odziva o koncentraciji razvijene u istraivanju hormeze (6)

Alfa krivulja je najoekivaniji uzorak, te je pretpostavljeno da opisuje djelovanje lijekova u ljudi kako se koncentracija progresivno kree od niskih ka postepeno sve vie inhibirajuim koncentracijama. To je pokusna krivulja koja je dodijeljena onim lijekovima koji jo nisu u potpunosti testirani na stimulirajuu reakciju. Beta krivulja je najee uoeni uzorak koji se odnosi na ljudske reakcije na vei dio testiranih lijekova. Ona pokazuje tipinu krivulju kao to je predvieno Arndt-Shultzovim zakonom ali (razumljivo) nije testirana u toksinom i smrtonosnom opsegu doza. Druge dvije krivulje u gama i delta formi su bile zabiljeene tamo gdje su bili dostupni podaci za bioloki odziv na opseg niskih doza. Kako bilo, openito su podaci za taj opseg manje dostupni tako da je pouzdanost tih krivulja nepoznata sve dok ne budu dobiveni daljnji podaci.

slika 7 Homeopatsko istraivanje je proizvelo postojane rezultate pokazujui osnovnu strukturu krivulje hormeze i Arndt-Shultzovog zakona. Ali istraivanje se nastavlja: kako je supstanca lijeka postupno razrjeivana, bioloka reeakcija se kree izmeu stimulacije i inhibicije kao to se vidi iz hormeze gama i delta krivulja. To periodiko ponaanje homeopati su nazvali ritminost i predstavlja jedan od nekoliko velikih i neobjanjenih fenomena u djelovanju homeopatije. Ali jedan faktor je utvren: kako razrijeenje ide u krajnost, a koncentracija izvornog lijeka pribliava se nuli, bioloka se reakcija smanjuje osim ako je razrijeena otopina protresana u skladu sa tradicionalnom homeopatskom praksom.

slika 8 Tipina ritminost krivulje homeopatskog lijeka Prunus spinosa Implikacije hormeze su ogromne i zasluuju njihovu vlastitu priu ali nekoliko ovdje spomenutih toaka mogu naznaiti budui pravac.

pesticidi koji su u svojim visokim koncentracijama toksini za tetnike, mogu izazvati proliferaciju njihovog rasta u niskim koncentracijama, kao to se moe dogoditi ispiranjem tla koje sadri pesticide kinicom, i u sabirnim rijenim sistemima. Ekoloka vrijednost njihove primjene e se srozati. svaka supstanca koja uzrokuje karcinom na isti e nain biti vidljiva kao antikancerogena u njenom djelovanju u opsegu niskih doza trenutna strategija raznih zavoda u ovoj zemlji (Australija op. prev.) jest u davanju biljaka u visokim dozama pokusnim ivotinjama (ako od upotrebe te biljke nastane karcinom onda oni zabranjuju upotrebu te biljke u bilo kojem opsegu doza) postati e kontraproduktivno. Bilo koja biljka koja uzrokuje karcinom u visokim dozama poslije e se pokazati kao zatita protiv istog karcinoma u opsegu niskih doza, prikladnu za ljudsku upotrebu. Kako djeluje homeopatija?

Glavni problem u prihvaanju homeopatije od strane medicine lei u razjanjenju mehanizma djelovanja. Osobito, da li postoji model koji prihvatljivo objanjava njenu kliniku efikasnost i uspjeh u pokusima? U razvoju radnog modela, istraivako miljenje se kretalo otprilike ovako: pretpostavimo da je lijek djelotvoran ak i kada moe biti dokazano da u njemu vjerojatno nije preostala niti jedna molekula u pojedinoj dozi (zbog razrjeivanja), tada uinkovitost doze mora biti u samim molekulama vode budui da je to sve to je ostalo. Za vodu samu po sebi moemo pretpostaviti da u ovome sluaju nema uinka budui da je doza mala, te bi efekt uvijek trebao biti isti. Odgovor mora leati unutar molekula vode, a jedina stvarna mogunost je u tipu energije koji su molekule pohranile. Skladitenje energije u biolokim sustavima unutar molekula prije se nalazi u podruju biofizike nego u podruju biokemije. Biofizika je novo podruje koje je tek nastalo unutar posljednjih dvadesetak godina. Jo uvijek nije ukljuena u medicinski kurikulum na fakultetima u nekom znaajnijem opsegu i tek sada poinje ostavljati utjecaj u biolokim znanostima. Stoga nije udno da postojei medicinski svijet zna premalo o njenom postojanju, ili o sadranom obeanju o objanjenju djelovanja razliitih vrsta energetske medicine kao to su: homeopatija, akupunktura, psihiko i duhovno iscjeljivanje i radionika.

Skladitenje energije Molekule poput vode mogu skladititi energiju na etiri razliita naina: kinetiki, rotacijski (energija vrtnje), vibracijski i elektronskim pobuenjima. Neki vidovi skladitenja mogu uskladititi vie energije od drugih, stoga emo poeti sa najniim, najmanje energetskim modom skladitenja, a to je kinetika energija ili energija gibanja. Molekule pohranjuju kinetiku energiju u brzini. To je ono svojstvo u plinovima i tekuinama koje uzrokuje pritisak (poput pritiska zraka) posredstvom kontinuirane kolizije molekula sa povrinama kao to je naa koa, a takoer uzrokuje pojavu mnotva kemijskih reakcija. Na sobnoj temperaturi je energija koju sadre te molekule niska, u usporedbi sa ostalim stanjima. To je nain neprikladan za homeopatiju budui da se energija neprekidno mijenja sudaranjem te se time bilo koja pohranjena energija smanjuje.

Pohrana enrgije unutar molekula - slika 9 Rotacija i mikrovalno kuhanje Rotacijska energija nalazi se u plinovima i tekuinama ali ne i u krutim tvarima, gdje jae sile privlaenja meu molekulama spreavaju rotaciju. Takoer nije naena niti u vodi sve do 42 C, to je faktor od velikog znaaja za ive organizme iji je voda sastojak sve i do 90 postotaka, a u ljudima do oko 50 do 80 %. Zagrijavanjem vode na oko 42 C uzrokujemo dovoljno prekida u molekularnim vezama ime omoguujemo nastanak rotacije, a to je tono ona temperatura na kojoj ljudi poinju umirati. Openito ivotni procesi dre sigurnu udaljenost od temperaturnog opsega od 42 C do 45 C. Rotacijska energija u molekulama korespondira sa mikrovalnim zraenjem, to je jedan od razloga zato je to zraenje smrtonosno. To je takoer i naznaka potencijalne snage na taj nain uskladitene energije - dovoljno snane da skuha hranu. Ali ona je neprikladna za homeopatiju stoga jer na sobnoj temperaturi stanje uskladitene rotacijske energije u vodi nije aktivno. Elektronska pobuda Na krajnjem vrhu ljestvice je elektronska pobuda, ista ona stvar koja daje snagu laserima velike snage i intenziteta. Pobudite elektrone koji krue u molekulama tvari u

viu orbitu i energija je uskladitena. Zatim ih zajedno spustite, a one e tada emitirati svjetlosni impuls. Taj impuls moe biti dovoljne snage da progori rupu kroz otricu britve, preree tkivo kod operacije ili zaustavi vojni tenk - zavisno od toga koje su molekule koritene i koliko snano su elektroni pobueni. To nije pogodno za homeopatsku medicinu jer su pobueni elektroni nestabilni, i oslabiti e u djeliu sekunde. Skladitenje energije vibracija Energija vibracija nalazi se na pola puta izmeu energije kuhanja u mikrovalovima i destruktivne moi lasera. Iako u fizici ima prihvaeno mjesto kao sredstvo skladitenja energije, imala je aroliku ulogu u znanosti medicine zbog svoje povezanosti sa medijima koji padaju u trans, psihikim fenomenima, i izvan osjetilnom percepcijom. Energiju vibracija moemo nai u molekulama kroz sva tri agregatna stanja materije - vrsto tekue i plinovito. Ona je odgovorna za pojave kao to je promjena volumena metala kada se zagrijavaju i za prijenos topline pomou svojstva vodljivosti materijala. Titranje molekula se pojaava kada molekule upijaju energiju koja kasnije moe biti reemitirana, obino u infra-crvenom dijelu spektra gdje se takoer nalazi toplina. Ona je pohranjena u energiji titraja u molekulama vode tijekom procesa sukusije tako da tu homeopatska medicina polae mnogo nade u znanstveno objanjenje njezinog djelovanja. Pretpostavlja se da tijekom procesa kolizije vibracijska energija biva razmijenjena izmeu izvornog lijeka i vode, i da voda postaje nositelj vibracijskog otiska. Daljnja sukusija produbljuje vibracijski otisak to pojanjava zato se smatra da lijekovi imaju jae djelovanje kako se poveava razrjeivanje. Nadalje smatra se da nije samo energija ta koja se pohranjuje ve i informacija koja omoguava razlikovanje lijekova zavisno od supstance koja je koritena, te da svaka supstanca ostavlja drugaiji vibratorni potpis u molekuli vode. Na taj nain moemo sagledati homeopatske lijekove, kao nosae informacija unesene u tijelo u obliku doze lijeka, moda nalik na bioloke instrukcije. Ako bi molekule vode bile razdijeljene jedna od druge na sobnoj temperaturi tada bi se bilo koja uskladitena vibratorna energija vrlo brzo umanjila. Ali na 250C, oko 70% molekula vode su povezane u stabilnu heksagonalnu reetkastu strukturu, sposobnu pohraniti znaajnu koliinu vibratorne energije prije nego li se raspadne. Ali pohrana vibratorne energije uzrokuje strukturalne promjene zbog toga jer e bilo koja molekula koja apsorbira energiju uvijek promijeniti svoj oblik. Stoga je prikladan nain da vidimo odgovara li ovaj model tako da istraimo homeopatski pripremljenu vodu na strukturne promjene - slika 10.

slika 10 Svakako jedan od vizualno najdomljivijih eksperimenata koji testira mogunosti strukturalnih promjena nedavno je proveden, a ukljuuje kristale leda. U kristalnoj strukturi leda dobro se ogledava energetski status njihovih komponenata - molekula vode. To je razlog zbog ega nikada neete vidjeti dvije istovjetne pahulje snijega, jer svaka je nastala pod malo drugaijim uvjetima. U eksperimentu su razliite potencije homeopatskog lijeka, pulsatile, bile zamrznute na -100C, a zatim su fotografirane pod polariziranim svjetlom da bi se uoile moebitne promjene kristalnoj strukturi. Rezultat je izrazito lijep, a promijene u veliini kristala sa porastom potencije pokazuju poveanu pohranu energije u vibracijskom modu. Benveniste - ampion ili arlatan? U jednoj od najudnijih epizoda u zabiljeenoj povijesti znanstvenog objavljivanja radova, prestini britanski istraivaki asopis "Nature" nedavno je objavio rezultate eksperimenta koji su kako kau urednici, sasvim nemogui. Tipino neprobavljivi naslov objavljenog rada je "Human Basophil Degranulation Triggered by Very Dilute Antiserum Against IgE" (14), kao to su jednako neprobavljivi i zakljuci koje iznosi medicinskoj znanosti. Glavnu ulogu u eksperimentu su imale, specijalni tip, bijelih krvnih stanica poznatih pod imenom bazofili i antitijelo, IgE. Kada su bazofili normalno izloeni tom antitijelu njihova se kemija i unutarnja struktura mijenja, na nain koji je lako provjerljiv tehnikom bojanja. Ali ono to su Benveniste i njegovi kolege otkrili bilo je to da su se promjene dogaale i tada kada je bilo koriteno antitijelo sve do potencije 120x. To je razrijeenje u kome je doslovno nemogue i za jednu molekulu antitijela da preostane u otopini. Rezultati takoer pokazuju poznate ritmike promjene u reakcijiama bazofila zajedno sa poveanjem potencije, imbenik koji jo stoji neobjanjen, ak i od strane homeopata. Zamjenik urednika asopisa "Nature" je primijetio da bi dva stoljea opaanja i racionalnog razmiljanja o biologiji trebala biti odbaena ako rezultati opstoje, jer ne mogu biti objanjeni postojeim zakonima fizike. Trinaest lanova meunarodnog istraivakog tima, na elu sa prof. Benveniste-om, proveli su eksperiment nakon to su bili izazvani od strane dvojce eminentnih francuskih homeopata da opovrgnu djelovanje homeopatije, jednom za svagda, tako to e poduzeti osjetljiv, strogo kontroliran eksperiment u jednom akreditiranom istraivakom centru. Izabrani centar bio je "University of South Paris", gdje je prof. Benveniste istraivaki

direktor." Tako je sve poelo", kae. "Izazvali su nas da dokaemo da su u krivu, a mi to nismo uspjeli". Mahnitost koja okruuje ovaj eksperiment proizvela je jedinstvene reakcije unutar znanstvene zajednice i ujedno podvlai vano pitanje: kako se znanstveni establiment treba nositi sa neobinim nalazima koji izazivaju same korijene uspostavljene misli? asopis "Nature" ima svoj odgovor: alje lihvarsku skupinu u koju je ukljuen jedan od njihovih urednika, profesionalni maioniar, i istraitelj znanstvenih podvala iz SAD-a u Benveniste-ov laboratorij. Tijekom perioda od jednog tjedna oni kritiziraju nedostatke u konstrukciji eksperimenta, prouavaju laboratorijske zapise i ispituju istraivae. Konano, nisu uspjeli ponoviti rezultate u dvostruko slijepom pokusu te su proglasili eksperiment "deluzijom". Benveniste, ne neoekivano, smatra ovu istragu lovom na vjetice i nasiljem. "Pozdravljam bilo koje objanjenje naih nalaza ", kae, "ali ne i ovu vrstu sprdaine". Homeopati svijeta, zajedno sa zainteresiranim promatraima mogu biti sigurni da stvar ovdje nee zavriti. Osim toga, interesantno tivo na temu bizarnih reakcija o homeopatskom eksperimentu, dijela znanstvenika i medicinskog establimenta, izroniti e na povrinu. Benveniste e se nedvojbeno vratiti, sa vre kontroliranim eksperimentom koji e vjerojatno odluiti, jednom za svagda, o budunosti homeopatije.

LITERATURA: 1. Bradford's Logic of Figures (1900): From Tyler: Homoeopathic Drug Pictures: Health Science (1978) 2. Tyler: Homoeopathic Drug Pictures: Health Science (1978) 3. Scofield: Homoeopathy and its Potential Role in Agriculture: A critical review. Biol Ag Hort: 2; 1-50 (1984) 4. Reilly et al: Is Homoeopathy a Placebo Response? Lancet: 881-886; Oct 18 (1986) 5. Townsend and Luckey: Hormoligosis in Pharmacology. JAMA 44; May 7 (1960) 6. Stebbings: Hormesis - The Stimulation of Growth by Low Levels of Inhibitors. Sci Tot Environ: 22: 213-234 (1982) 7. Bond et al: Microdosimetric Concepts Applied to Hormesis. Health Physics: 52 (5); 659-661 (1987) 8. Furst et al: Hormetic Effects in Pharmacology. Ibid. 527-530. 9. Sagan: What is Hormesis and Why Haven't We Heard of It Before? Ibid. 521525. 10. Calabrese et al: The Occurrence of Chemically Induced Hormesis. Ibid. 531541. 11. Brisbin et al: Sigmoid Growth and the Assessment of Hormesis. Ibid. 553-559. 12 Boyd: The Action of Microdoses of Mercuric Chloride on Malt Diastase. Brit Hom J; 31; 1-28 (1941) and 32; 106-111 (1942) 13 Coulter: Homoeopathic Science and Human Medicine. North Atlantic (1980) 14 Devenas, Benveniste et al: Human Basophil Degranulation Triggered by Very Dilute Antiserum Against IgE. Nature 33; P816 30 June (1988)

Teorija visoko razrijeenih otopina

...i eksperimentalni aspekti
Od Rolland Conte, Henri Berliocchi, Yves Lasne and Gabriel Vernot Translated and Co-edited By DYNSOL Ltd Copyright Polytechnica 1996 Saetak od Paul Callinan M.Sc. N.D. D.Hom.

Sadraj: 1. Uvod Hahnemann i homeopatija Francuski tim

2. Contonian model Matematika okosnica Fizikalni model Bijele rupe Remanentni valovi Nuklearne reakcije Hiperprotoni Potencije pokazuju fazne promijene Pojave ne uslijed kontaminacije Aksiom Contonian modela

3. Utjecaj faktora okoline na remanentne valove Temperatura Svjetlo Koliina energije nastala procesom sukusije Mjeseeve faze Gravitacijske sile Drugi vanjski utjecaji kao to je ultrazvuk

4. Nuklearni mehanizam 5. Mehanizam uticanja na organizam 6. Budunost

1.Uvod Hahnemann i homeopatija Od samog svojeg poetka 1796. od strane njemakog lijenika i eksperimentalnog farmakologa Samuel Hahnemann-a, homeopatija je preivjela ali je jo uvijek rubna medicinska disciplina. Hahnemann je svoj Organon objavio 1810., godinu prije nego to je Avogadro predstavio svoju hipotezu da u 1 gramu molekularne teine ima 6.02 x 1023 molekula supstance. Otopine koritene u homeopatiji su i razrijeene i protresane, a to u ovom sluaju znai da je supstanca bila razrijeena kroz seriju postupaka na nain da se razrjeenje prvobitnog lijeka moe pribliiti Avogadrovom broju i ak ga prijei. Obzirom da jedan mol otopine postepeno razrjeivan do potencije 12c vjerojatno ne sadri niti jednu molekulu prvobitne rastopljene tvari, a osnovno naelo homeopatije jest da otopine koje vie ne sadre molekule aktivne supstance lijeka jo uvijek mogu djelovati na ljudski organizam, homeopatija se susrela sa znaajnim otporom farmakologije. ak i 200 godina nakon Hahnemann-ovog otkria, homeopatiji jo uvijek nedostaje teoretska potpora. Eksperimentalne studije o prirodi homeopatskih otopina izvijestile su o mnogim promjenama: postoje izvjea o promjenama u infra-crvenom spektru, relaksacijska vremena kod nuklearne magnetske rezonance, povrinske napetosti, dielektrine konstante, i pregrt drugih parametara. Bioloke studije su pokazale zamjetne promjene u brzini enzima, sranog ritma, miine kontrakcije i biljnog rasta, imenujmo samo neke. Kliniki pokusi pokazuju dosljedno bolje rezultate kako se poboljava dizajn eksperimenata. Ali eksperimenti su zaraeni nedostatkom mogunosti ponavljanja i podaci ne mogu biti dosljedno interpretirani. Brojni modeli su bili predloeni kao objanjenje homeopatskog djelovanja, od kojih je najpoznatiji model vodene memorije, ali svi modeli jo prilino nagaaju. Francuski tim Nastupa Rolland Conte i tim sa podruja ekonomije. Nakon mnogo godina istraivanja u podruju ekonomskog i makroekonomskog predvianja, francuski istraivai: Conte, Berliocchi i Andras, predstavili su u njihovoj knjizi "Nova ekonomska teorija" novu matematiku teoriju poznatu kao "Teorija Ethera", i novi statistiki alat poznat kao Contonian-ska statistika. Na poetku 1993. tim u sastavu Conte, Berliocchi, Lasne i Vernot, primijenili su tu istu matematiku tehniku na podruje homeopatije. Formulirali su matematiko izlaganje o efektima visokih razrjeenja koristei kvantnu teoriju. U njihovoj knjizi, "Teorija visokih razrjeenja", oni daju rezultate svojih mjerenja i naelo za njihova tumaenja. Teorija je inovativna, high-tech, te probija granice. Rolland Conte ima doktorat sa podruja primijenjene fizike, sa bogatim iskustvom u predvianju ekonomskih i makroekonomskih kretanja, te stoji kao pokretaka snaga iza Contonian-ske statistike. Henri Berliocchi je matematiar sa briljantnom povijeu, koji je predstavio teoriju etera i fizikalnomatematiki model. Yves Lasne je doktor medicine i doktor znanosti, koji je osmislio tehnologiju detekcije i istraivaku metodologiju baziranu na mjerenjima nuklearne magnetske rezonancije i beta zraenja. Gabriel Vernot je inenjer i raunalni znanstvenik koji radi na aeronautikim aplikacijama te je takoer stvorio specijalizirani AAPDI software. Ve 1985. Lasne je bio ponovio raniji rad iznosei dokaz o promjenama u infra-crvenom spektru homeopatskih otopina, te je takoer demonstrirao znaajne varijacije T2 relaksacijskih vremena u studijama nuklearne magnetske rezonance, koje se odnose na veliki raspon centezimalnih razrjeenja. Lasne je takoer izvijestio o dokazu radijacije koja dolazi iz testnih uzoraka. Contonian-ska statistika analiza NMR rezultata i zraenja poela je s podrujem sirovih podataka pri visokim razrjeenjima. Analiza je izvedena na

specijaliziranom Ecosem software-u koji se zove AAPDI, to je skraeno od Analyse Activite Pharmacologique Dilutions Infinitesimales. Analiza infra-crvenih i NMR podataka proizvela je broj poznat kao Contonianska frekvencija, ak i od podataka koji na prvi pogled nisu bili ponovljivi ili konstantni u odnosu na drugo eksperimentiranje. Contonianska frekvencija za neki lijek je ponovljiva, dajui stabilnu eksternu varijablu. Svaki lijek ima jedinstvenu Contoniansku frekvenciju, dajui mogu alat za mjerenje, pomou kojeg kontrola kvalitete i formuliranje efikasnosti mogu biti procijenjeni. U povijesti homeopatske proizvodnje nikada do sada nije bilo takvog mjernog instrumenta; i kao to kau u znanosti, ako to ne moe izmjeriti onda to ne postoji. U sutini, francuski tim je izloio model za homeopatsko djelovanje baziran na klasinoj kvantnoj teoriji, zatim na novoj matematikoj teoriji i na statistikom alatu za povezivanje teorije i eksperimentalnih podataka. Oni su proizveli eksperimentalnu verifikaciju njihovog modela baziranog na radu sa NMR i na mjerenjima beta radijacije. Upotreba Contonianske statistike je dovela do mjerljivih rezultata. 2. Contonianski model Matematika i fizikalna okosnica su predstavljene koritenjem klasine kvantne teorije i kvantne teorije polja. One zahtijevaju dobro poznavanje fizike i vie matematike da bi se ocijenili njihovi uvidi. Istraivai izvjetavaju da njihov, predloeni fizikalnomatematiki model jest u suglasju sa rezultatima eksperimenata, te daje odgovor na pitanja proizala iz promiljanja o visokim razrjeenjima i memoriji vode. Matematika okosnica Matematika okosnica omoguava teoriju za interpretiranje fenomena visoko razrijeenih otopina koritenjem kvantne matematike. To ukljuuje postavljanje teorije i modeliranje vjerojatnosti te koritenje matematikih operatora kao to su lagranijani na nain koji vas dovodi do toga da vam se zavrti u glavi. To ukljuuje: koritenje realnih brojeva kao to su definirani unutar teorije poznate kao Zermelo-Frenkelova teorija dodatno je koriten jo i Solovayev aksiom model realnih brojeva, znan kao Levyiev model je koriten zajedno sa Solovayevim aksiomom, te je razmatrano Brownovo kretanje molekula vode da se ustanovi model vodene memorije takoer je uveden i opi mehanizam za tumaenje podataka, poznat kao semiotika mehanika. Taj je mehanizam prethodno bio provjeren od Berliocchia, jednog od autora, unutar njegove teorije etera

Fizikalni model Unutar fizikalnog modela brojni su dogaaji bili izneseni i izmjereni. Bijele rupe Nestanak molekula lijeka tijekom razrjeivanja dovodi do dislokacije u otapalu znanog kao singularnost. Ta singularnost je bila nazvana bijelom rupom. Moete ju zamisliti kao malo ali visoko energizirano podruje u prostoru.

Remanentni valovi Pojava singularnosti inducira val koji je nazvan remanentni val. Moe biti predstavljen kao skup valia u jezeru kada u njega ubacite kamen. Remanentni val uvijek nastaje onda kad estica nestane i ostavi bijelu rupu, a broj remanentnih valova je proporcionalan broju nestalih estica. Kada nastavite sa ubacivanjem na istom mjestu u pravilnim razmacima, proizvedeni valovi su u fazi i njihova se amplituda poveava. Po prestanku ubacivanja kamenja, mrekanje nestaje unutar odreenog vremena, a energija valova se polako otputa u vodu u obliku topline. To se moe izmjeriti koritenjem standardne opreme kao to su infra-crveni apsorpcijski spektrofotometri. Nuklearne transformacije Pojava bijelih rupa i remanentnih valova inducira nuklearne reakcije u visoko razrijeenom mediju. Stvaranje tricija, vodikovog izotopa u vodi, dovodi do kasnijeg raspada tricijevog neutrona u elektron, proton i esticu poznatu kao antigravitacijska budui da nemaju niti masu niti naboj (anti-gravition). Beta radijacija moe biti uoena. Postoje promjene u NMR i u infra-crvenom dijelu spektra. Beta radijacija je povezana s elektronima, dok je infracrvena obino poznata kao toplina. Energija remanentnog vala u razrijeenoj i protresanoj otopini iznosi oko 1keV. Za visoko razrijeenu otopinu HNO3, mjerenje spektra beta energije daje frekvenciju od 2.4 x 1017 Hz. To je vrlo visoka frekvencija, a opseg valne duljine lei u podruju od 1.25 do 10 nanometara. Za usporedbu, period vibracije uzvojnice lanca nukleinske kiseline DNA je jednak 3.4 nanometra. To znai da se DNA moe ponaati kao antena primopredajnika. U sutini, predloene su nuklearne transformacije u epruveti na sobnoj temperaturi, unato niskoj efikasnosti. To je bilo obznanjeno mnogo godina prije od Kerverana, jo jednog Francuza, koji je pisao o biolokim transmutacijama unutar ivih organizama. Hiperprotoni Iznad Avogadrovog limita vie ne nastaju bijele rupe ali postoji kontinuirana stimulacija od protresanja nazvana hiperprotonska ekspanzija. Na hiperprotone se gleda kao na nedostajuu kariku izmeu kemije i biokemije. Oni su smatrani esticama koje mogu mijenjati svoje stanje u prostor-vremenu. To je osnova relativistike i kvantne teorije polja, trenutano vaee teorije u fizici koja pokriva meudjelovanje materije i energije. Teorija hiperprotona koristi takozvanu drugu kvantnu teoriju od Diraca za slobodne materijalne estice u vrijeme-prostoru: Dirac je u 1933. izloio pojavu elektrona iz mora virtualnih elektrona, ponekad nazvanu drugom kvantizacijom. Ekspanzija hiperprotona proizvodi iradijacijske efekte na okolnu materiju i reorganizira strukturu otapala. Takvo je polje izmjereno, a zatim je izraunato renormalizacijom kroz Feynmanov integral. Lagranijani vodika i kisika po podacima izmjerenim na 300 MHz u NMR studiji, dokazuju reorganizaciju vodene strukture. To nam daje dokaz za postojanje novog kvantnog stanja ija priroda jo nije u potpunosti razjanjena. Potencije pokazuju fazne promjene NMR studije pokazuju da impregnacija granula laktoze sa sukusiranim preparatom daje efikasan transfer ali inducira promjenu faze u primarnom signalu. Stupanj fazne promjene zavisi od prirode izvornog lijeka i potencije. Openiti oblik faznog premjetanja je sinusoidan. Za otopine sumpora oko 300c, pomak iznosi 1800 stupnjeva izvan faze. Nasuprot tome, histamin pokazuje vrlo male pomake u fazi. Otopine koje pokazuju iznos faznog pomaka 1800, imaju suprotan efekt na testnom sistemu. (duljina korijena graka, metamorfoza abljih nogu) u usporedbi sa otopinama koje su 00 izvan faze. Stoga stimulacija testnog sistema kod jednog razrjeenja moe biti izmijenjena u inhibiciju kod drugog razrjeenja.

Efekti nisu zbog kontaminacije Razvijen je eksperimentalni pristup koji je pokazao da dobiveni efekti nisu nastali zbog prisutnosti neistoa u otopini. Koritenje contonianske frekvencije pokazuje da je specifina aktivnost visokih otopina ponovljiva unutar eksperimentalne pogreke sve dok su kontrolirane vanjske varijable. Aksiomi Contonianskog modela Kao rezultat ovih nalaza postavljena su dva aksioma: 1. Aksiom Proces razrjeivanja i sukusije proizvodi efekt koji moe izravno biti izmjeren pomou fizikalnih i biolokih eksperimenata. 2. Aksiom Jedino ako na poetku procesa postoji najmanje jedna supstanca u otapalu biti e proizvedena informacijska poruka. 3. Utjecaj faktora okolia na remanentne valove Prorauni contonianske frekvencije pokazuju da je mogue reproducirati specifinu aktivnost visoko razrijeenih otopina u bilo koje vrijeme pod uvjetom da su varijable okolia pod kontrolom, kao to su: -temperatura -svjetlo -iznos energije upotrijebljen u procesu sukusije -mjeseeve mijene -gravitacijske sile -ostali izvanjski utjecaji poput ultrazvuka

Neki od ovih nalaza uope nisu iznenaujui jer se oni javljaju kao potvrda nekim pitanjima poznatima profesiji kroz njeno iskustvo. -osjetljivost homeopatskih lijekova na svjetlost i temperaturu je dobro prihvaena irom homeopatske profesije -vie je iznenaujua osjetljivost na faktore kao to su mjeseeve mijene i promjene u geomagnetskom toku. Kako bilo, ve je primijeeno od mnogih homeopata da je bolje pojedine lijekove primijeniti u pojedinim mjeseevim mijenama. -takoer je sugerirano da homeopatski lijekovi ne podnose dobro putovanja zbog toga jer to ukljuuje kretanje kroz magnetsko polje zemlje -takoer je vrijedno spomena da je proizvodnja visoko razrijeenih otopina osjetljiva na geomagnetski tok i gravitacijski tok bila predviena u fizikalnom modelu sa pojavom anti-gravitacije tijekom beta radijacije Potreba za strojnom proizvodnjom konzistentnih lijekova, gdje bi brzina sukusije i trajanje udarca bile optimizirane i konzistentne, dovela je do razvoja patentiranog stroja za sukusiju. 4. Nuklearni transformacijski mehanizam Kao to je ve prije predloeno, stvaranje bijelih rupa vodi ka isijavanju razrijeeno-sukusirane otopine zbog vrste polja neutronskog tipa induciranog od remanentnih valova. To isijavanje e stvoriti sa jedne strane vodikove izotope deuterija (1 proton i 1 neutron) i tricija (1 proton i 2 neutrona), ili sa druge strane kisik O17.Poznato je da je mo takve nuklearne reakcije slaba. U odnosu na tricij, neutronska podjela otputa jedan proton i jedan elektron i anti-gravitaciju. Metoda autoradiografije je pokazala zraenje emitirano iz granula natopljenih sa preparatom kalij-jodida, a da nije otkriveno zraenje koje potjee od istih granula. Za

otopine do 12c, oekivano je da predominira beta radijacija, obzirom da je nivo sukusije nizak. U otopinama iznad Avogadrovog broja vie se ne stvaraju bijele rupe. Raspadanje neutrona otputa energiju u medij koji ve ima visoki sastav protona. Tada su protoni transformirani u hiperprotone, koji se smatraju virtualnim esticama koje mogu mijenjati svoje stanje u prostor-vremenu. Oni se takoer mogu pojaviti unutar vremenskoprostornih singulariteta kao jezgrini protoni. Ti e hiperprotoni stabilizirati jedan dio strukture otopine (lokalni efekt) koja e tada biti u mogunosti izvriti utjecaj na nestrukturirani dio otapala. 5.Mehanizam utjecaja na organizam Kvantni model nazvan Teorija funkcije univerzalnog vala (Theory of Universal Wave Function) predstavljen je da bi opisao utjecaj visoko razrijeenih otopina na ive organizme. Oni su izloili da intoksikacija organizma toksinom otopinom CCl4 dovodi do otklona od stanja zdravlja to je pokazano vektorom, i faznim pomakom. Tretiranje organizma sa visoko razrijeenom otopinom ispravno odabranog lijeka sa suprotno djelujuim faznim pomakom vraa organizam na njegov originalni vektor i u stanje zdravlja. Da bi ilustrirali izneseno, prouavano je djelovanje otopine tiroksina na metamorfozu punoglavca abe. Kada je dodan u vodeni medij, razrijeen i protresan, tiroksina moe inhibirati ili ubrzati razvoj punoglavevih prednjih nogu u prijelaznom stanju metamorfoze, zavisno od razrjeenja. Na bazi faznih pomaka navedeno je da kada je pripremanje tiroksina u fazi sa organizmom u metamorfozi, tiroksin se ponaa kao stimulans transformacije iz dvonone u etverononu fazu. Kada pripravak tiroksina nije u fazi sa organizmom u metamorfozi, on inhibira metamorfozu. Takoer je primijeeno da su proizvedeni razliiti efekti u organizmu zavisno od toga da li je otopina protresana ili ne. Svojstvenost razrijeeno-protresane otopine je zapanjujua, ak i kada pojedini enzim specifian za sistem, dane razrijeeno-protresane otopine, nije bio pronaen. Interakcija izmeu dva remanentna vala inducira sveopu i brzu reakciju organizma. Kada se takva interakcija ne pojavi to znai da ta otopina jednostavno nema uticaja na organizam. Svojstvenost razrijeeno-protresane otopine dogaa se unutar faznog prostora. Znatno zanimanje je bilo smjeteno oko enzima peroksidaze, koja je zamijeena kako dekodira strukture unesene procesom razrjeivanja-protresanja i uvoenjem protonskog toka unutar organizma. To je bilo obeavajue u smislu razumijevanja strukture toka meridijana unutar organizma, a isto tako baca svjetlo na Boydova otkria prije skoro pola stoljea, koji je pokazao da homeopatske potencije utjeu na brzinu enzima diastaze. Proces eliminacije i srani ritam u ljudskom tijelu namijenjeni su da ispune sve zahtjeve za pojavu bijelih rupa. Remanentni valovi su vieni kako proimaju cijeli organizam u normalnom, zdravom stanju organizma. Odbijanje hrane ili gladovanje u kratkom periodu uzimaju se kao faktori koji pomau uoavanju remanentnih valova. Kao posljedica toga osoba moe biti smatrana da ima profil remanentnog vala, to je situacija koja terapeutski puno obeava. Budunost Dr. Conte i njegov tim trenutno pripremaju drugu knjigu za objavljivanje. Moemo se samo nadati da e u sljedeu knjigu ukljuiti i rjenik pojmova, i ekati na dobrobiti koje e ponuditi budunosti homeopatije i humane medicine. Paul Callinan M.Sc. N.D. D.Hom je australski homeopat, biofiziar i istraiva koji se specijalizirao u pruanju znanstvene podrke prirodnoj medicini. Predstavio je model mehanizma homeopatske medicine u istraivakoj literaturi te na internacionalnim seminarima. Napisao je nekoliko knjiga na temu homeopatije, te je urednik, koji ujedno i pie, za australski "Wellbeing" magazin. Takoer radi i kao predava homeopatije i vodi kliniku u Bangalow-u, sjeverni NSW.

Osnovni principi

Postoji nekoliko osnovnih principa koji trebaju biti primjenjivani kako bi se uspjeno prakticirala homeopatija:

1. zakon slinosti; rekli bi, slino se lijei slinim ili lat. Simila Similibus Curentur.
Podrobnije znaenje te izjave opisano je u poglavlju "Kako djeluje homeopatija".

2. totalitet simptoma; kako je to Hahnemnn u organonu rekao: "Pojedinani

3.

4. 5. 6. 7.

simptom nije bolest sama isto kao to niti stopalo samo za sebe nije ovijek". Totalitet je u stvari koncept, koji bi ako se promatra povrno, mogao dovesti do zakljuka da se tu radi o jednostavnom zbroju svih prisutnih simptoma u pacijenta, no kako to obino biva stvar se ipak mora zakomplicirati. Nime, da bi se dolo do totaliteta simptoma moraju se prilikom evaluacije uzeti u obzir svi simptomi koji sainjavaju sveukupnu sliku pacijenta na svim nivoima (tjelesni, emotivni i mentalni). Nadalje, prilikom procjene, prednost dobivaju individualni simptomi, esto prema kljuu: udni rijetki i neobini, sve zbog toga da bi se uoio totalitet simptoma koji se protee kroz sve nivoe bia. zakon minimalne doze; to znai da doza koja je prepisana mora biti minimalne koliine potrebne za brzo i to je mogue blae djelovanje koje treba dovesti do trajnog izljeenja. Ovaj pojam izljeenje- je vrlo interesantan budui da se ovdje i mnogi homeopati imaju priliku spotaknuti i prihvatiti za izljeenje samo trenutno olakanje simptoma (to se inae u alopatskoj medicini redovito naziva lijeenjem to doslovno i jest to, to nam rije lijeenje implicira u svojem ovdje predstavljenom obliku, jedan trajan proces koji se nikada ne dovrava i ne dovodi do eljenog izljeenja). Izljeenje je ono to bi svaki homeopat trebao imati u svom umu. zakon o dinamiziranju ili potenciranju preparata; samo homeopatski dinamizirani preparati trebaju biti koriteni prilikom homeopatskog tretmana, onako kako je to opisano u Organonu zakon o dokazivanju homeopatskih preparata; samo oni preparati koji su uspjeno dokazani na ljudima trebaju biti upotrebljavani od strane homeopata teorija o vitalnoj sili; vitalna sila je ta koja upravlja funkcioniranjem itavog ivog organizma. U zdravlju je odgovorna za harmonino i skladno funkcioniranje tijela, a bolest nije nita drugo nego poremeeno stanje zdravlja vitalne sile. zakon o pojedinanom pripravku; homeopatski pripravci trebaju biti prepisivani samo kao pojedinani pripravci (ne miksevi od vie pojedinanih pripravaka za koje niko u stvari ne moe tono predvidjeti kako e djelovati), jednokratno i u pojedinanim dozama

Povrh ovih sedam zakona ili postavki, svejedno kako emo ih zvati, postoji jo jedan vaan element koji nikako ne smije biti izostavljen ako elimo trajno izljeenje, a ne samo palijativni efekt. Naime, rije je o ispravnoj primjeni i tumaenju Heringovog zakona. Hering je zapazio nekoliko vanih smjerova u kojem se kree iscjeljenje u ovjeka, a to su: a) odozgor prema dolje b) iznutra prema van c) iz centra ka periferiji d) od vanijih prema manje vanim organima ili sistemu e) u obrnutom redoslijedu od njihovog nastanka (simptoma)

Ovo, kada se ita povrno, izgleda vrlo jasno, no u praksi je teko razluiti izmeu pojedinih smjerova kretanja simptoma, a samim time i izljeenja. To je s vremenom dovelo do zanemarivanja ili ak i odbacivanja Heringovog zakona kao upotrebljivog. No ovdje u igru uskae pronicljivi indijski homeopat dr. Prafull Vijayakar sa svojom "Teorijom supresije". Ipak da budem sasvim objektivan prvi puta sam naiao da se ukazuje na vanost faza u razvoju embrija i korelacije sa nastankom organa i sustava u tijelu kod Vithoulkasa u knjizi "Znanost homeopatije". Vijayakar je u ovoj teoriji razvio sistem koji nam omoguava da razumijemo i primijenimo Heringove zakone. Napravio je i kartu supresije u kojoj ima sedam nivoa ili slojeva kroz koje se moemo kretati s razumijevanjem to se i zato dogaa. Na temelju te karte moemo predvidjeti razvoj i kretanje izljeenja ili progresije bolesti. Svaki od tih sedam nivoa unutar sebe obuhvaa odreene organe i tjelesne sisteme koji su dobili svoje mjesto prema tome iz kojeg su sloja zametka nastali (ektoderma (neuroektoderma), endoderma ili mezoderma). Znamo da sve to postoji ima ono to prethodi, a isto tako i ono to slijedi. Nita se ne pojavljuje niti nastaje samo od sebe. Simptomi se s jednog sistema premijetaju na drugi, a smjer kretanja ovisi radi li se o progresiji bolesti ili je uzet pravac izljeenja. Kada simptom iezne s nekog organa ili sustava i pojavi se na organu ili sustavu manjeg znaaja radi se o povlaenju bolesti ili napredovanju ka izljeenju kae Vijayakar. Velika nedoumica nastaje onda kada elimo dokuiti koji su organi ili sustavi od manje vanosti, a koji su od veeg znaaja. Tu nam je onda od pomoi "karta sedam slojeva supresije".

Vrste homeopatije

Klinika homeopatija: -bavi se pojedinanim organima, sustavima organa i pojedinanim simptomima -prepisuju se i kombinacije (kompleksi) lijekova, to za prednost ima da moete lake nai odgovarajui pripravak ali istodobno onemoguuje prepisivaa da zna koji lijek u kombinaciji djeluje i samim time mu je onemogueno predvianje daljeg razvoja situacije -nemogunost trajnog rjeavanja dubokih patolokih stanja osim ako se sluajnou odredi ispravni similimum -esto se upotrebljava kliniki nain prepisivanja da bi se utedjelo na vremenu i trudu potrebnom da se doe do ispravnog similimuma Prednosti: jednostavnost prilikom odabira homeopatskog pripravka ukoliko homeopat nije siguran u odabir prikladnog lijeka moe se tada odluiti na upotrebu kompleksa koji poveava ansu za ispravno prepisivanje mogunost istovremena djelovanja na vie simptoma istog stanja mogunost odabira pripravka prema simptomima od strane samog pacijenta

Nedostaci: privremeni, palijativni rezultati nemogunost trajnog rjeavanja problema poveana mogunost potiskivanja simptoma i time njihovo premjetanje na dublju razinu patologije; prema dr. Prafull Vijayakaru mogue je u ekstremnim sluajevima, ako se zanemari Heringov zakon izljeenja, izazvati katastrofalne posljedice po pacijentovo zdravlje ukoliko se bude uporan u dugotrajnom davanju neodgovarajueg lijeka nitko ne zna kako lijekovi meusobno djeluju u pojedinoj kombinaciji kombinacije lijekova nisu nikada prole proces homeopatskog dokazivanja lijekova neki homeopati istiu da je mogue da odabrani lijekovi budu djelomini similimum ali niti jedan od njih nije pravi similimum te u tom sluaju moe doi do poboljanja postojeih simptoma ali istovremeno se mogu pojaviti i novi simptomi dr. Stuart Semple istie da prema njegovom iskustvu nepotrebne komponente kompleksnih lijekova mogu izazvati neobuzdane agravacije (obino kada ih najmanje trebamo)

Klasina homeopatija: -u obzir uzima totalitet simptoma to omoguava da ispravno odabrani similimum djeluje duboko na sam uzrok -uvijek se prepisuje samo pojedinani homeopatski pripravak -pridravanje ovdje navedenih principa

Prednosti: mogue razrjeavanje (ne samo bavljenje simptomima) i najdubljih patolokih stanja kao to su npr. karcinomi i duboki psihiki poremeaji mogunost predvianja razvoja patologije i pravca izljeenja ako se homeopat pridrava osnovnih principa na kojima stoji homeopatija ukljuivo s Heringovim zakonom, nije vjerojatno da e doi do potiskivanja postojeih simptoma

Nedostaci: potrebno je vie vremena i znanja za prepisivanje prema principima klasine homeopatije ponekad je potrebno vie klijentova strpljenja jer nije uvijek mogue kod prvog prepisivanja odrediti toan similimum

Homeopatska konzultacija

U skladu sa time da se odredi toan similimum, homeopatu je potrebno da zna to vie o vama. Potrebno je detaljno razumijevanje o tome tko ste, zajedno sa svim detaljima i simptomima onako kako ih vi doivljavate. Sve to moete rei homeopatu, a tipino je za vas, moe pomoi tom procesu odabira ispravnog similimuma. Isto tako vano je znati va opi nivo energije, povijest bolesti te va nain ivota. Sve to kaete biti e drano u najveoj tajnosti. Prva konzultacija obino traje jedan sat ili vie. Homeopatski pripravak dolazi obino u formi tablete ili rjee tekuine koja se konzumira na nain koji odredi homeopata. Nakon to je uzet homeopatski pripravak nita se ne smije konzumirati dvadeset minuta prije ili poslije uzimanja pripravka, ak ni cigareta ili zubna pasta. Obino ete dobiti savjet da izbjegavate kavu, pepermint, i proizvode koji sadre mentol, eukaliptus ili kamfor jer to moe uticati na djelovanje homeopatskog lijeka. Lijek treba uvati na hladnom, tamnom mjestu, bez prisustva snanih mirisa. Ako putujete nikako ne izlaite homeopatski pripravak X-zrakama (npr. na aerodromima) te izbjegavajte lijek izlagati snanim elektromagnetskim zraenjima (npr. blizina mobitela). Nakon uzimanja odabranog similimuma ponekad se klijenti osjeaju izuzetno dobro i optimistino. A ponekad se vai postojei ili simptomi koje ste imali u prolosti mogu pogorati. To obino traje neko krae vrijeme i poznato je pod nazivom "agravacija". To je dobar znak da je lijek poeo djelovati. Proces koji je iao u destruktivnom smjeru sada uzima obrnuti pravac ka izljeenju. To moete shvatiti kao "proljetno ienje organizma". Svi ti simptomi ako se pojave moraju se povui tijekom tretmana te budui da su vaan dio procesa nikako ne bi trebali biti tretirani alopatskim tretmanom zbog mogunosti prekida procesa izljeenja. Ako vas zabrinjava bilo to u vezi procesa kroz koji prolazite svakako kontaktirajte vaeg homeopatu da bi ste i vi i on imali potrebne informacije o napredovanju tretmana. Duina trajanja homeopatskog tretmana uvelike ovisi o vrsti poremeaja te o njegovoj dubini, a isto tako i o osobnim karakteristikama kao to su va opi nivo energije i sl. Takoer je vano uzeti u obzir i vrijeme razvoja patologije jer openito uzevi ako je njen razvoj trajao dulje, za oekivati je da e i iscjeljenje trajati dulje, to ipak nije jedini kriterij te nije mogue dati openiti odgovor koji bi pokrivao sve sluajeve dok se ne vide sve znaajke pojedinog sluaja. Ipak, sasvim sigurno, ukoliko je prepisan odgovarajui similimum ve se u prvih mjesec dana (u kroninih sluajeva dok se kod akutnih, reakcija oekuje unutar nekoliko sati ili dana) oekuje znakovita reakcija i poboljanje ukupnog stanja. Homeopatija lijei iznutra i esto vanjski simptomi poput konih simptoma su oni koji posljednji nestaju. Budite strpljivi! Promatrajui na dulje staze bolje je da budete izlijeeni kako od uzroka vae bolesti tako i od njenih simptoma nego li da oni budu potisnuti te da kako vrijeme promie uzimaju sve tei i ozbiljniji karakter. Zapamtite da je svaki sluaj drugaiji te da ne postoje dva ista pacijenta! Ako iz bilo kojeg razloga poelite prekinuti homeopatski tretman moete o tome porazgovarati sa vaim homeopatom i on e vam izai u susret.

Similimum

Jednostavno reeno similimum je onaj lijek koji prema zakonu slinosti ima sposobnost dovesti organizam u ravnoteu tj. dovesti do izljeenja. Pojednostavljeno, moemo uzeti primjer nesanice. Nju bismo na nain konvencionalne medicine tretirali sredstvom koje izaziva umjetan san (princip suprotnosti - jo nazivan i alopatski). To esto ukljuuje upotrebu velikih i pravilnih doza lijeka koji ponekad moe izazvati nuspojave ili ovisnost. Na nain slinosti, pacijentu se daje minimalna doza supstance, poput kave, koja u velikim dozama izaziva nesanicu u zdrave osobe. Iznenenaujue, to e omoguiti pacijentu da prirodno spava. Tu moemo uoiti i zakon slinosti na djelu jer nesanicu tretiramo sredstvom koje moe izazvati istu, ako je primjenjena u velikoj dozi (kao to je svakodnevno ispijanje nekoliko kava ;-)), no u minimalnoj homeopatskoj dozi to isto sredstvo lijei nesanicu.