Академический Документы
Профессиональный Документы
Культура Документы
SADRAJ
1. 2. 3.
POJAM I VRSTE DOKAZA.. TERET PRUANJA DOKAZA.................. POJAM I PROCESNI TOK DOKAZIVANJA ..........................
2. 5. 7.
3.1. OTKRIVANJE DOKAZA............................................................................. 8. 3.2. IZVOENJE DOKAZA............................................................................... 3.3. PROVJERAVANJE DOKAZA.................................................................... 3.4. OCJENA DOKAZA..................................................................................... 3.5. TEORIJE O OCJENI DOKAZA.................................................................. 8. 9. 9. 10. 11.
4. 5.
14.
U teoriji krivino-procesnog prava izrazu "dokaz" pridavala su se razliita znaenja. Najee se pod ovim izrazom podrazumJeva dokazni osnov ili dokazno sredstvo, a ponekad i samo dokazivanje, odnosno dokazni postupak. Zbog toga je izrazu "dokaz" potrebno odrediti pravo znaenje, tj. treba napraviti jasnu razliku izmeu dokaza, dokaznog sredstva i dokazivanja. Razliito tumaenje izraza "dokaz" razlog je postojanja razliitosti u odreivanju pojma dokaza. Grupa teoretiara pojam dokaza odreuje ne pravei razliku izmeu dokaza i dokaznog sredstva. Postoje takoe i teoretiari koji prave razliku izmeu dokaza i dokaznog sredstva. Oni pojam dokaza odreuju u pravom i nepravom smislu, pri emu se pod dokazom u pravom smislu podrazumjev dokazni osnov, odnosno dokaz, a pod dokazom u nepravom smislu podrazumjeva se dokazno sredstvo, odnosno izvor dokaza. Da bi se pojam dokaza i dokaznog sredstva mogao precizno odrediti, mora se poi od sutine ovih izraza. Takoe, treba imati u vidu i rezultate do kojih se dolo u savremenoj filozofiji i logici, zbog toga to se ovim pitanjima bave ove naune discipline. Imajui u vidu rezultate ovih nauka, kao i samu sutinu izraza dokaza, pojam dokaza u pravom smislu odreuje se sljedeom definicijom: dokaz je injenica na osnovu koje se utvruje postojanje ili nepostojanje spornih pravno relevantnih i drugih injenica, koje se odreuju u krivinom postupku. S druge, dokazna sredstva su izvor dokaza, forme odnosno oblici u kojima se javljaju dokazi. Dokazna sredstva u krivinom postupku su: uviaj, iskaz svedoka, iskaz vetaka, iskaz okrivljenog i isprave. I pored navedenih razlika, postoji vrsta povezanost izmeu dokaza i dokaznog sredstva, kao i pravno relevantnih injenica koje se odreuju u postupku. Sporne pravno relevantne injenice, koje ine sadrinu krivine stvari, predstavljaju predmet dokaza, a dokazi su injenice kojima se utvruje predmet dokaza, tj. postojanje ili nepostojanje spornih pravno relevantnih injenica, dok su dokazna sredstva izvori dokaza, tj. forme i oblici u kojima su sadrani injenini podaci, koji se koriste kao dokazi u krivinom postupku. Dokazi imaju veliku vrijednost, s obzirom da se pomou njih utvruju pravno relevantne injenice, koje ine sadrinu krivine stvari i osnov su svih sudskih odluka u krivinom postupku. Skoro sve sudske odluke, u prvom redu presude, moraju se zasnivati na odreenim pravno relevantnim injenicama, a ije se postojanje ili nepostojanje utvruje dokazima. Ipak, kakvu e 2
vrijednost imati dokaz, zavisi od njegovog odnosa prema injenici koja se utvruje. Ovu okolnost utvuje sud na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. Time e sud, ocenjujui dokaz u svakom konkretnom sluaju, utvrditi vrijednost dokaza najprije pojedinano, a zatim u sklopu ostalih dokaza. Postoje razliiti kriterijumi na osnovu kojih se dokazi mogu klasifikovati. U dananje vrijeme sve su klasifikacije dokaza relativne. Razlog tome je teorija o slobodnoj ocjeni dokaza, prema kojoj od samog krivinog suda zavisi kakvu e vrijednost dati pojedinom dokazu u konkretnoj krivinoj stvari. U zavisnosti od pojedinih kriterijma i danas se sreu sljedee vrste dokaza: 1) neposredni i posredni; 2) originarni i izvedeni; 3) optuni i odbrambeni; 4) lini i materijalni dokazi. Postoji takoe i podjela na dozvoljene i nedozvoljene dokaze, tj. na dozvoljene i nedozvoljene naine pribavljanja dokaza.
1) Neposredni i posredni dokazi- Kriterijum za ovu klasifikaciju dokaza nalazi se u odnosu dokaza prema spornoj injenici. Inae, neposredni dokazi su takve injenice na osnovu kojih se neposredno utvruje postojanje ili nepostojanje odreene sporne pravno relevantne injenice ili druge injenice u krivinoj stvari. Posredni dokazi su takve injenice pomou kojih se na posredan nain utvruje postojanje ili nepostojanje spornih injenica. Drugim reima, posrednim dokazima se neposredno utvruje postojanje ili nepostojanje neke druge injenice na osnovu koje se posredno zakljuuje o postojanju ili nepostojanju spornih pravno relevantnih injenica. Posredni dokazi nazivaju se jo i indicijama, koje imaju dvostruki karakter. One su dokazi, a sa druge strane to su i injenice koje se utvrjuju u krivinom postupku. S pravom se smatra da su skoro svi materijalni dokazi posredni dokazi i da je za utvrivanje jedne sporne injenice potrebno vie pojedinih dokaza, odnosno indicija.
2) Originarni i izvedeni dokazi- Osnov ove klasifikacije nalazi se u samom izvoru informacije. Originarni je onaj dokaz iji je izvor informacija lice koje je injenine podatke neposredno svojim ulima opazilo, jer je bilo oevidac krivinog dogaaja. Originarni dokazi su injenini podaci sadrani u uviaju, iskazu svedoka, vetaka i okrivljenog i u predmetima i stvarima koji su izvor informacija o materijalnim dokazima. Drugim rjeima, originarni dokazi su sve one injenice koje organ krivinog postupka saznaje neposrednim putem, tj. od lica koje je saznalo ove injenice neposredno. Izvedeni dokazi su takve injenice koje organ krivinog postupka saznaje posrednim putem, tj. od lica koje je saznalo ove injenice posredno, tj. nije bilo oevidac krivinog dogaaja.
3) Optuni i odbrambeni dokazi- Prema ovoj podjeli, dokazi su klasifikovani s obzirom na to da li se njima potvruju navodi optube ili navodi odbrane, odnosno da li se konkretnim dokazom utvruje injenica koja ide na tetu ili u korist okrivljenog. Osnovni zadatak krivinog suda je da je da objektivno rasvetli i rei krivinu stvar, pri emu ne vodi pretjerano rauna da li se to postie odbrambenim ili optunim dokazima. Stoga je i ova klasifikacija dosta relativna. Osim toga, prijedlog za otkrivanje i izvoenje dokaza, pored stranaka (ovlaenog tuioca i okrivljenog) moe dati i krivini sud, jer ga na to obavezuje naelo utvrivanja istine. Najzad, javni, odnosno dravni tuilac kao ovlaeni tuilac i predstavnik dravnog organa duan je da predlae izvoenje i optunih i odbrambenih dokaza, radi utvrivanja kako injenica koje terete okrivljenog, tako i injenica koje idu u njegovu korist.
4) Lini i materijalni dokazi- I ova klasifikacija ima svoj osnov u samom izvoru informacija, tj. u tome gde se nalaze injenini podaci koji e biti iskorieni kao dokazi u krivinom postupku. Po definiciji, lini dokazi su injenice iji je izvor informacija ovek kao svjesno bie, koje je on svojim ulima neposredno opazio ili posredno saznao. S druge strane, materijalni dokazi su injenice iji je izvor informacija u samim ispravama, tj. u pismenim dokumentima, predmetima i stvarima koje su u odreenoj vezi sa krivinim djelom. To znai da isprave nisu materijalni dokazi, ve su materijalni dokazi one injenice koje je neposredno opazio krivini sud, odnosno struno lice, ako je za uspeno opaanje ovih injenica potrebno posebno struno znanje ili umijee. Moe se zakljuiti da je vrednost linih i materijalnih dokaza podjednaka, tj. njihovu vrednost odreuje krivini sud teorijom o slobodnoj ocjeni dokaza.
5) Dozvoljeni i nedozvoljeni dokazi- Ova podela bazirana je na nainu pribavljanja dokaza. Prilikom klasifikacije dokaza, odnosno naina pribavljanja dokaza, polazi se od stava naeg zakonodavca i konstatuje se da postoje naini i dakazi koji su izriito dozvoljeni, naini i dakazi koji su izriito zabranjeni i najzad naini i dokazi koji nisu izriito ni dozvoljeni ni zabranjeni. Dokazi koji su izriito dozvoljeni nazivaju se i zakonitim dokazima. U red nedozvoljenih dokaza spadaju svi dokazi na kojima se ne moe zasnivati sudska odluka, zbog ega su zapisnici u kojima su sadrani ovi dokazi izdvojeni i uvaju se zatvoreni u posebnom omotu. Posebno interesantna problematika koja se odnosi na nain pribavljanja i koritenja dokaza koji nisu izriito zabranjeni, ali nisu i izriito dozvoljeni. Do ovoga dolazi zbog toga to zakonodavac nije uvek u mogunosti da sagleda neka nova nauna i tehnika dostignua i da eventualno normira njihovu primjenu u krivinom postupku. Opravdan je stav zakonodavca u pogledu predvianja mogunosti primene nekih najnovijih naunih i tehnikih dostignua, jer on mora da vodi rauna kako o efikasnosti krivinog gonjenja, tako i o uvanju ustavom zagarantovanih sloboda i prava graana. Na ovakav stav zakonodavca takoe utiu i ne samo efikasnost primene ovih dostignua, ve i pouzdanost dokaza dobijeni njihovom primjenom.
Meu ovim nainima dobijanja dokaza, posebno mjesto zauzima primjena poligrafa (detektor lai). Meu nainima dobijanja dokaza koje na zakonodavac izriito ne zabranjuje nabrajaju se neke psiholoke metode koje se posebno primjenjuju prilikom ispitivanja okrivljenog, s ciljem da se utvrdi verodostojnost njenog iskaza. Meutim, zbog nepouzdanosti ovih metoda, rezultati dobijeni na taj nain takoe se ne mogu koristiti kao osnova sudskih odluka. U naine dobijanja dokaza koji su izriito zabranjeni od strane naeg zakonodavca ubrajaju se narkoanaliza i lobotomija.
Po teretom pruanja dokaza u krivinom postupku, podrazumjeva se pravo i dunost odreenih krivinoprecesnih subjekata da predlau izvoenje dokaza, radi utvrivanja pravno relevantnih injenica, koje ine sadrinu krivine stvari i na kojima se zasnivaju sudske odluke. U prolosti, pitanje tereta pruanja dokaza u krivinom postupku, zavisnosti od sistema krivinog postupka reavana je na vie razliitih naina. U optunom (akuzatorskom) krivinom postupku teret pruanja dokaza leao je na strankama, u prvom redu na ovlatenom tuiocu, koji je bio duan da kao osnov svoje tube predlae izvoenje odreenih dokaza. Optueni je sa svoje strane imao pravo pruanja dokaza kojima se utvruju injenice koje idu u njegovu korist. Sud nije bio duan da prua dokaze. U istranom (inkvizicionom) krivinom postupku teret pruanja dokaza bio je u potpunosti na krivinom sudu. Krivini sud bio je duan, da u skladu sa naelom utvrivanja istine, sam predlae i izvodi sve dokaze u krivinom postupku (u ovom postupku nije bilo stranaka). U savremenom optuno-raspravnom krivinom postupku teret pruanja dokaza lei u prvom redu na strankama, s tim to i krivini sud ima dopunsku dunost da prua dokaze u cilju uspjene realizacije naela utvrivanja istine. U naem krivinom postupku, kao optuno-raspravnom, zakonodavac nije izriito rijeio pitanje tereta pruanja dokaza. Ipak moe se zakljuiti da je teret pruanja dokaza nejednako
podeljen izmeu glavnih krivinih subjekata, s tim to utvrivanje pojedinih injenica doprinosi u odreenoj meri i sporedni subjekti u krivinom postupku. Ovlateni tuilac, kao nosilac funkcije optube, prvenstveno ima pravo i dunost da prua dokaze u krivinom postupku, kako bi uspjeno realizovao svoju funkciju, tj. omoguio sudu da uspjeno rasvijetli i rijei krivinu stvar. Pravo i dunost ovlatenog tuioca da prua dokaze postoji u celom krivinom postupku. Zakonodavac je obavezao ovlatenog tuioca da ve u zahtevu za sprovoenje istrage mora da oznai sve okolnosti iz kojih proistie osnovana sumnja da je odreeno lice izvrilo krivino djelo, da navede postojee dokaze i da stavi prijedlog za izvoenje postojeih dokaza. Ova dunost ovlatenog tuioca jo vie je naglaena u sluaju ako odlui da podnese predlog za podizanje neposredne optunice, kojom prilikom mora mnogo odreenije da navede sve postojee dokaze, kako bi opravdao svoju tezu o tome da nije potrebno sprovoenje istrage poto ima dovoljno dokaza. Najzad, u optunici, kao najpotpunijem optunom aktu, ovlateni tuilac je duan da konkretno stavi prijedlog u pogledu izvoenja pojedinih dokaza na glavnom pretresu. Osim toga, ovlateni tuilac ima pravo i dunost da u toku cijelog krivinog postupka na poseban nain stavlja prijedloge u pogledu izvoenja dokaza, i to u formi posebnih pismenih podneska ili usmeno prilikom prisustvovanja izvoenju pojedinih istranih radnji, odnosno u toku glavnog pretresa. Pitanje tereta pruanja dokaza u odnosu na okrivljenog kao nosioca funkcije odbrane, rijeeno je sasvim drugaije. Okrivljeni, vrei funkciju odbrane, ima samo pravo, a ne i dunost da prua dokaze. To znai da od njegove volje zavisi da li e predlagati dokaze za svoje navode, tj. da li e predlagati da se utvruju injenice koje idu njemu u korist. Okrivljeni nije duan da dokazuje svoju nevinost. Naprotiv, ovlaeni tuilac je duan da prua dokaze, kako bi se utvrdila vinost (krivica) okrivljenog u odnosu na krivino delo koje mu se stavlja na teret. Ipak, ako okrivljeni odlui da prizna izvrenje krivinog dela koje mu se stavlja na teret, on samim tim dobrovoljno snosi teret pruanja dokaza u krivinom postupku. Postoje krivina dela kod kojih je okrivljeni duan da prua dokaze ukoliko eli da izbjegne odgovornost i kanjavanje (npr. kleveta). I krivini sud ima pravo i dunost da prua dokaze u krivinom postupku. Ovo njegovo pravo proistie iz naela utvrivanja istine u krivinom postupku, kao i iz naela njegove aktivnosti u realizaciji funkcije suenja. Zakonodavac je obavezao krivini sud da objektivno i potpuno utvruje injenice u jednoj krivinoj stvari, radi donoenja zakonite sudske odluke, bez obzira na to da li utvrene injenice idu na tetu ili u korist okrivljenog. Da li e krivini sud pruati dokaze i u kojoj meri, u prvom redu je uslovljeno aktivnou stranaka u pruanju dokaza. Analogno tome, krivini sud e biti aktivniji u pruanju dokaza ako izostane odgovarajua aktivnost stranaka. Obrnuto, ako stranke, a naroito ovlateni tuilac pruaju dokaze, krivini sud se nee posebno angaovati u tom pravcu. Moe se zakljuiti da je aktivnost krivinog suda na planu pruanja dokaza dopunska, a ne osnovna dunost. Ova injenica je u vezi sa prirodom krivinog postupka, koji je stranaki i optuno-raspravni.
Dokazivanje predstavlja sloenu i raznovrsnu procesnu delatnost krivino-procesnih stranaka i krivinog suda s ciljem utvrvanja pravo relevantnih i drugih injenica u krivinom postupku, tj. radi injeninog i pravnog oformljenja krivine stvari. Sam proces dokazivanja sastoji se iz vie sistematskih procesnih aktivnosti krivino-procesnih subjekata, koje se mogu putem sinteze klasifikovati u: otkrivanje dokaza, izvoenje dokaza, proveravanje dokaza i ocenu dokaza. Ove delatnosti su predviene u jednom logikom redosledu, s tim to se neke od njih odvijaju skoro istovremeno, npr., izvoenje i ocena dokaza, odnosno otkrivanje i izvoenje dokaza i sl. U procesu dokazivanja dolazi do aktivnosti razliitih subjekata. Tako je kod otkrivanja dokaza izraenija aktivnost stranaka, na kojima u prvom redu lei i teret pruanja dokaza. Meutim, aktivnost krivinog suda dolazi vie do izraaja prilikom izvoenja i proveravanja, a naroito kod ocene dokaza. Otkrivanje dokaza pedstavlja aktivnost stranaka, pa i krivinog suda usmerenu na pronalaenje izvora dokaza, tj. na saznavanje da odreeni injenini podaci postoje u jednom ili vie izvora, koji se mogu upotrebiti kao dokaz spornih injenica u jednoj krivinoj stvari. Konkretnije, stranke i krivini sud otkrivaju lica, stvari i predmete u kojima se nalaze injenini podaci, koji se u daljem procesu dokazivanja mogu uspeno iskoristiti kao dokazi. Izvoenje dokaza u sutini predstavlja prihvatanje otkrivenih izvora dokaza i njihovo dalje procesno uobliavanje, tj. pismeno fiksiranje injeninih podataka, da bi se uspeno upotrebili kao dokaz spornih injenica. Proveravanje dokaza znai utvrivanje verodostojnosti kako izvora injeninih podataka, tako i samih injeninih podataka. Do ove aktivnosti krivinog suda, doi e samo u sluaju ako se posumnja u verodostojnost lica koje treba da iskazuje, kao i u verodostojnost sadrine njegovog iskaza. Ocena dokaza predstavlja takvu aktivnost krivinog suda, kojom se utvruje vrednost dokaza u odnosu na spornu injenicu, tj. utvruje se u kojoj meri injenini podatak potvruje postojanje ili nepostojanje sporne injenice.
utvrenog broja i kvaliteta dokaza, uvedeno je porotno suenje sa meovitim sastavom krivinog suda za neke vrste najteih krivinih dela (pljake, paljevine, razbojnitva). Uvoenje porotnog suenja za ova krivina dela, dovelo je do ukidanja teorije o zakonskoj vrednosti dokaza i postepenog uvoenja teorije o slobodnoj oceni dokaza. Teorija o slobodnoj oceni dokaza primenjivana je u optunom (akuzatorskom) sistemu krivinog postupka, a primenju je se i u savremenom krivinom postupku. Na zakonodavac je predvideo da krivini sud nije vezan niti ogranien nikakvim posebnim formalnim dokaznim pravilima prilikom ocenjivanja da li neke injenice postoje ili ne postoje. To znai da je prema teoriji o slobodnoj oceni dokaza, krivini sud slobodan, tj. nije vezan nikakvim formalnim dokaznim pravilima prilikom utvrivanja vrednosti dokaza. Drugim reima, krivini sud utvruje vrednost dokaza na osnovu svog slobodnog uverenja. Krivini sud je, utvrujui vrednost dokaza primenom ove teorije i po svom slobodnom uverenju, duan da se pridrava ustava i zakona i da ima u vidu zakone logike o pravilnom miljenju i zakljuivanju. Takoe, krivini sud je duan da svoj zakljuak o vrednosti pojedinih dokaza obrazloi, kako bi se moglo videti da li se u oceni dokaza kretao u okviru ustava i zakona i da li je pravilno primenio zakone logike o pravilnom miljenju i zakljuivanju. Dunost krivinog suda da svoj zakljuak o vrednosti dokaza obrazloi, nije opteprihvaena u krivino-procesnom zakonodavstvu. Tako ova obaveza nije predviena u krivino-procesnom zakonodavstvu i sudskoj praksi anglosaksonskih zemalja, zbog toga to u ovim zemljama injenina pitanja i pitanja o krivici okrivljenog reava porota. Reavajui ova pitanja porota je duna da odgovori samo na pitanje da li je okrivljeni kriv ili nije kriv, a nije duna da taj odgovor obrazloi. Poto postoje odreene sporne injenice koje se mogu dokazivati dokazima odreene vrste, krivini sud mora da vodi rauna o ovoj okolnosti prilikom zakljuivanju o postojanju ili nepostojanju ovih spornih injenica. Isti je sluaj sa dokazivanjem krivinog dela izvrenog od strane sudije ili sudije porotnika, kao i javnog, odnosno dravnog tuioca, pri emu se takoe trai pravosnana osuujua presuda kako bi se ta injenica mogla iskoristiti kao osnov za ponavljanje krivinog postupka. Takoe, neke injenice moraju se utvrivati vetaenjem. To znai da krivini sud mora da utvruje postojanje ili nepostojanje ovih injenica, odreenom vrstom i kvalitetom dokaza.
4. PREDMET DOKAZIVANJA
injenice koje se utvruju u krivinom postupku, predstavljaju po pravilu i predmet dokazivanja. Preciznije reeno, predmet dokazivanja ine sporne injenice. injenice koje se dokazuju mogu se podeliti na spoljanje i unutranje, a u zavisnosti od toga da li se odnose na samo krivino delo ili na njegovog uinioca. Spoljanje su sve one 11
injenice koje se odnose na samo krivino delo, tj. na radnju, posledicu i uzroni odnos izmeu radnje i posledice. Spoljanje injenice lake se dokazuju zbog toga to se manifestuju u spoljanjem svetu, usled ega se mogu opaati i dokazivati razliitim dokaznim sredstvima. Unutranje injenice odnose se na uinioca krivinog dela, na njegov unutranji ivot, na njegova unutranja psihika preivljavanja, pre i za vreme izvrenja krivinog dela. Unutranje injenice ne mogu se dokazivati svim dokaznim sredstvima, te je stoga njihovo dosta tee od dokazivanja spoljanjih injenica. Unutranje injenice dokazuju se iskazom okrivljenog, koji svojim izlaganjem opisuje sva psihika preivljavanja za vreme izvrenja krivinog dela. Na osnovu toga se utvruje psihiki odnos uinioca prema krivinom delu. Ako pak okrivljeni ne eli da iskazuje o ovim injenicama, tada se one sa manjim uspehom mogu utvrivati posredstvom strunih lica, koja vre psihijatrijsko, odnosno psiholoko ispitivanje okrivljenog. O ovim se injenicama moe zakljuivati posredno, tj. na osnovu utvrenih spoljanjih injenica. Moe se zakljuiti da je podela injenica na spoljanje i unutranje relativna, zbog toga to je teko u svakom konkretnom sluaju utvrivati o kojoj se vrsti injenica radi, a ponekad je to i nepotrebno. Postoje i teoretiari koji injenice dele na pozitivne i negativne. U krivinom postupku po pravilu se utvuju pozitivne injenice, ije je dokazivanje mnogo lake. Smatra se, meutim, da se mogu dokazivati i negativne injenice. Postoje i takve injenice koje ine sadrinu krivine stvari i osnov su odreene sudske odluke, a koje nije potrebno dokazivati. Meutim, u konkretnoj krivinoj stvari i ove injenice mogu biti predmet dokazivanja. injenice za koje se smatra da ih ne treba dokazivati, jesu: a) Oigledne injenice- To su injenice same po sebi, pa zato nije ni potrebno njihovo dokazivanje. b) Notorne injenice- To su takve injenice iz prolosti ili sadanjosti o kojima je saznanje sa stepenom istinitosti raireno u odreenom irem krugu lica, zbog ega ih nije potrebno posebno dokazivati njihovo postojanje ili nepostojanje. Da li je odreena injenica notorna, utvruje krivini sud, a da bi injenica bila notorna, ona mora biti konkretna, tj. da se odnosi na konkretnu krivinu stvar, konkretan dogaaj. c) Presumpcije- To su takve injenice na osnovu kojih se pomou opteg iskustva uzima da postoji jedno injenino stanje, za koje nije neposredno dokazano da postoji. Presumpcije mogu biti pravne i prirodne. Pravne propisuje zakon i one u zavisnosti od da li je oslobaanje od dokazivanja trajno ili privremeno, mogu biti apsolutne ili relativne. d) Nemoguee) Pravne norme- One, po pravilu, nisu predmet dokazivanja, zbog pretpostavke da krivini sud, odnosno sudija poznaje pravo s obzirom na svoje struno pravno obrazovanje. U izuzetnim sluajevima i pravne norme mogu biti predmet dokazivanja, npr. norme inostranog i meunarodnog prava. f) Koje se ne smeju dokazivati-. Dakle, krivini sud je duan da dokazuje sporne pravno relevantne i druge injenice, s tim to se dokazivanju mogu podvrgnuti i injenice koje nisu sporne. Saglasnost stranaka o tome da li jedna injenica postoji ili ne postoji, nije od znaaja za krivini sud. Takoe, ako je neka 12
injenica poznata sudiji i ona e biti predmet dokazivanja ako se eli da bude osnov sudske odluke.
13
POPIS LITERATURE
1. Sijeri-oli, H.: Krivino procesno pravo. Knjiga I: Krivinoprocesni subjekti i krivinoprocesne radnje. Drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Sarajevo, 2008. 2. Zakon o krivinom postupku Bosne i Hercegovine (Slubeni glasnik BiH,br. 3/03, 32/03, 26/04, 63/04,13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07,32/07, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) 3. Zakon o krivinom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (Slubene novine Federacije BiH, br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 16/09, 12/10)
14