You are on page 1of 16

Sreko M.

Daja

u zrcalu paleografije, pravne povijesti i politike


Kontekstualizacija Ahdname bosanskih franjevaca

Fojnika ahdnama

Posebni prilog Svjetla rijei

srpanj-kolovoz 2012.

Fojnika ahdnama
(1) [Invokacija]: On [t.j. Bog] je jedini pomonik. (2) [Tugra]: Mehmed, sin Murat-hanov, vazda pobjedonosni! (3) [Uvodna formula]: Zapovijed asnog, visokog i uzvienog sultanskog znaka (niana) i sjajne carske tugre, osvajaa svijeta je ovo: (4) [Intitulacija] Ja sultan Mehmed-han (5) [Promulgacija] dajem na znanje svemu puku i odlinicima [puku i vlasteli] (6) [Peticija] da su posjednici ovoga carskoga fermana, bosanski redovnici, nali moju veliku milost pa nareujem. (7) [Dispozicija I ] Neka nitko spomenutima i njihovim samostanima ne pravi smetnje i neka ih nitko ne uznemiruje. [Neka oni bezbrino stanuju u mome carstvu. Neka budu zatieni i sigurni i oni koji su pobjegli i otili, da ukoliko se vrate bez straha stanuju u naoj carskoj zemlji.] Neka se nastane u svojim samostanima i neka nitko ni moje visoko velianstvo, ni itko od mojih vezira, ni od mojih sluga, ni od mojih podanika, niti itko od podanika moga carstva ne uznemiruje i ne ugroava njih i njihove ivote, njihova imanja i njihove samostane. I ako bi htjeli dovesti u zemlje moga carstva ljude sa strane (iz inozemstva) [neka im je doputeno]. Zbog toga se spomenutima velikoduno podaruje carska naredba. (8) [Zakletva] Zaklinjem se tekom zakletvom: Tako mi Stvoritelja zemlje i neba koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi naega velikog Proroka i tako mi 124.000 proroka, i tako mi sablje kojom se paem (9) [Dispozicija II]: Neka se nitko ne protivi svemu onome to je napisano sve dokle god oni budu meni sluili i mojoj se naredbi pokoravali. (10) [Datacija i lokacija]: Napisano 28. maja [1463] u vojnom logoru Milodrau.

Sreko M. Daja

hdnama bosanskih franjevaca je temeljni dokument kojim je islamsko-osmanski zakonodavac legitimirao prisutnost i djelovanje bosanskih franjevaca u Osmanskom Carstvu nakon osvojenja Bosanskog Kraljevstva 1463. Povijest toga dokumenta jednako je burna kao i povijest bosanskih franjevaca i njihovih samostana. Kao ni brojni franjevaki samostani i crkve, ni Ahdnama u svom izvornom obliku nije preivjela paljevine i ratna razaranja. Naime, original Ahdname je negdje izgorio ili nestao na neki drugi nain. Uz nekoliko prijepisa i prijevoda sauvao se i jedan rekonstruirani oblik toga dokumenta, koji je u politikom i pravnom pogledu fungirao kao original. U prvom dijelu ovoga priloga napravljen je osvrt na politike prilike i pravni okvir u kojima je Ahdnama nastala; drugi dio posveen je strunim paleografskim i diplomatikim analizama s naglaskom na paralelama izmeu Fojnike ahdname i slinih dokumenata; trei dio bavi se politikim stanjem katolianstva pod osmanskom vlau u 16. i 17. st. odnosno Ahdnamom u politikoj praksi. Prilog zavrava kratkim zapaanjem o Ahdnami kao metafori za kojom se posee u suvremenoj BiH, i to tako da se uz ostalo i na temelju toga dokumenta na jednoj strani idealizira osmansko razdoblje bh. povijesti, a na drugoj to isto razdoblje demonizira.

I. Operativna uporita balkanskog katolicizma pod osmanskom vlau


Maarski povjesniar Antal Molnr u nizu istraivanja koja je proveo u zadnjem desetljeu 20. st. temeljito se pozabavio povijeu katolicizma na prostoru Balkana i Jugoistone Europe pod osmanskom vlau nakon Tridentskog sabora (1545-1563). Sintezu tih svojih istraivanja objavio je 2007. u monografiji pod naslovom Le Saint-Sige, Raguse et les missions catholiques de la Hongrie Ottomane 1572-1647 koju je prije toga kao disertaciju obranio u Parizu na Sorbonni. Teite Molnrove pozornosti postavljeno je dodue na dio Ugarske koji su osvojili Turci, ali su u istraivanje ukljuena cjelokupna balkanska podruja u kojima su tada ivjeli katolici, tj. Bugarska, Srbija, Albanija te na poseban nain Dubrovnik i Bosna i Hercegovina. U uvodnom dijelu svoje monografije Molnr je konstatirao: inilo mi se prikladnim da se pozabavim sustavom katolikih balkanskih institucija, koji je u dosadanjoj europskoj historiografiji ostao gotovo nepoznat, osobito kada je rije o dvama uporitima na kojima je poivala misijska djelatnost, a to su dubrovaka trgovaka djelatnost i franjevaka provincija Bosna [Srebrena].1 U katolikoj domaoj historiografiji to razdoblje dakako nije ostalo tabula rasa, ali je dosta turo obraivano; u interpretacijama prevladava naglasak na podnesenim rtvama ili pak na moralistikom objanjavanju sukoba izmeu popova i fratara, dakle bez pokuaja sagledavanja stvari i zbivanja u irem povijesnom kontekstu.2 U potragu za irim kontekstom uputio se Molnr; u svojim istraivanjima nije se ograniio na isto crkvena podruja, nego je ukljuio pravne, socijalne i ekonomske aspekte katolikih balkanskih zajednica. Pri tome je dobro zapazio i ocijenio istaknutu ulogu Dubrovake

Republike i njezinih trgovaca u ivotu i djelovanju katolianstva pod osmanskom vlau.

a) Status dubrovakih naseobina u Osmanskom Carstvu


Dubrovaka trgovina s Levantom3 te posebno s Balkanom udarila je snano korijenje ve u srednjem vijeku prije osmanskih osvajanja. Osmanska osvajanja donijela su sa sobom povremene zastoje, ali nisu potisnula dubrovake trgovce nego su zahvaljujui stjecaju okolnosti ak intenzivirala njihovu prisutnost i djelatnost na Balkanu. Po uzoru na Veneciju, Genovu, Pisu, Marseille, Firencu ni Dubrovani se nisu ba zanosili idejom kriarskih ratova, nego su radije sklapali trgovake ugovore s islamskim svijetom. Spretnom diplomacijom uspijevalo im je istodobno njegovati zapadni vjerski katoliki i kulturni identitet i praviti dobre trgovake poslove s nadiruim Osmanlijama. Tijekom 14. i 15. st. papinski Rim je jo ustrajavao na ideji kriarskog rata, ali u isto vrijeme, iz pragmatikih razloga, doputao dubrovakim i ostalim levantinskim trgovcima trgovati s nevjernicima4. Na drugoj strani, irenjem osmanske vlasti na istono Sredozemlje i Balkanski poluotok nale su se naseobine katolikih trgovaca i obrtnika na Levantu u sastavu osmanske drave. Njihov pravni status unutar Osmanskog Carstva ureivan je ahdnamama, koje su u zapadnim jezicima dobile ime kapitulacije5. Ahdnamama ili kapitulacijama podjeljivane su nemuslimanima vee ili manje povlastice u okviru osmanlijskog sustava. Na ovom mjestu spomenimo ahdnamu koju je nakon osvojenja Carigrada 1453. dobila kolonija Genoveana i drugih katolika u dijelu grada Galata te ahdnamu koja je podijeljena graanima Bara 1571. odnosno 1575. godine.
srpanj-kolovoz 2012. 3

Posebni prilog Svjetla rijei FOJNIKA AHDNAMA


Ahdname su izdavali sultani na turskom, grkom i na junoslavenskim jezinim idiomima, koje srpski povjesniar Boko Bojovi (ro. 1948) dakako u sukladnosti s velikosrpskim predodbama a u protuslovlju sa svijeu o sebi i svome jeziku ostalih Junih Slavena konsekventno naziva starosrpskim (vieux-serbe), poistovjeujui srpski odjel dubrovake kancelarije s jezikom Dubrovana i dubrovakom knjievnou.6 Osmanska diplomatika odnosno sultanske ahdname u formalnom pogledu genetski su povezane sa srednjovjekovnom bizantskom i srpskom diplomatikom, tj. s bizantskim poveljama tipa chrysobullos logos i srpskim hrisovuljama, to bi na Zapadu odgovaralo zlatnim bulama7. Pri tome su, dakako, kranski teoloki elementi u tim tekstovima zamijenjeni islamskim, pa imamo pozivanje na Allaha, proroka Muhameda, sedam mushafa i 124.000 proroka gdje se u kranskim poveljama pozivalo na Boga, Presvetu Djevicu, 12 apostola, 40 muenika i 318 svetih otaca i sl.8 tributara u visini od 4% ili pak od carina ostalih stranih trgovaca od kojih se uzimalo 5%. Nasljednik Murata II. sultan Mehmed II. Osvaja (1451-1481) nakon osvojenja Carigrada te daljnjeg proirenja osmanske vlasti na Balkanu izdao je 23. listopada 1458. u Skoplju Dubrovanima drugu ahdnamu kojom je preinaio pa onda potvrdio dotadanje dubrovake povlastice. I ova je druga ahdnama pisana kurzivnom irilicom i slavenskim idiomom bliskim jeziku srpskih povelja.12 Status Dubrovnika kao slobodnog grada Mehmed II. je potvrdio, ali ne i o erijatu neovisno vlastito sudstvo dubrovakih graana na osmanskom teritoriju. Godinji tribut je tada povean na 1.500 zlatnih dukata, a carina je ostala kod 2%. U daljnjem tijeku vremena dubrovaki je tribut Porta poveala 1468. g. na 5.000, 1471. na 9.000, 1472. na 10.000 zlatnih dukata. God. 1478. tribut je podignut na 12.500, a 1480. doao je zahtjev na 15.000 zlatnih dukata. Na koncu su tada Dubrovani isplatili 13.500 zlatnih dukata. Nakon smrti Mehmeda II. i dolaska na prijestolje Bajazita II. (1481-1512) svota se ustalila na 12.500 zlatnih dukata i tako je ostalo kroz 16. i 17. stoljee.13 S isplaivanjem carin bilo je daleko vie natezanja, jer su tu svoje prste uplitali lokalni monici, pa su dubrovaki trgovci morali plaati nekada 5% pa i vie na svoju robu. Dubrovani bi se tada alili Porti i pritom, dakako, morali potplaivati osmansko inovnitvo kako na centralnoj tako i na lokalnoj i regionalnoj razini.14 Takav je bio pravni i ekonomski okvir Dubrovana koji su kroz 16. i 17. stoljee boravili i djelovali kao trgovci ili obrtnici na prostorima Balkana pod osmanskom vlau. U 16. st. je balkanska trgovina Dubrovnika doivjela pravi procvat. irenje osmanske vlasti prema Podunavlju u stopu je pratilo osnivanje dubrovakih naseobina, od kojih je znatan broj imao status kolonije, tj. naseobine s povlatenim poloajem. U 16. st. povijesni izvori biljee dubrovake naseobine na podruju Srbije u Smederevu, Novom Pazaru, Leskovcu, Prokuplju, Niu, Rudniku, Uicu; na podruju Bugarske u Sofiji, Provadiji, Silistri, Trnovu, umenu, Razgradi, Rusi, Nikopolju, Loveu, Vidinu, Plovdivu i Drinopolju (dananjem turskom gradu Edirne), u makedonskom Skoplju, zatim na Kosovu u Pritini i Janjevu. U BiH Dubrovani su imali svoju jaku koloniju u Sarajevu, a njihova prisutnost zabiljeena je i u ostalim bh. gradovima: Mostaru, Livnu, Konjicu, Zvorniku, Gabeli, Jajcu, Banjoj Luci, Nevesinju.15 Nakon osmanskog osvajanja Slavonije i Podunavlja Dubrovani su stigli do Osijeka, Iloka, Poege, zatim do Budima, Pete, Peuha i Temivara. Dubrovaka kolonija u Beogradu postala je njihov trgovaki centar za Podunavlje kroz 16. st., to srpska historiografija s ponosom istie nazivajui Beograd 16. stoljea drugim Dubrovnikom16. U prvim desetljeima 17. st. u Beogradu e doi do estokoga sukoba izmeu dubrovakih i bosanskih katolikih trgovaca koji su tijekom 16. st. izrasli u dubrovake

Osmanska diplomatika odnosno sultanske ahdname u formalnom pogledu genetski su povezane sa srednjovjekovnom bizantskom i srpskom diplomatikom, tj. s bizantskim poveljama tipa chrysobullos logos i srpskim hrisovuljama, to bi na Zapadu odgovaralo zlatnim bulama
Kontakti Grada-Republike Dubrovnika s Osmanskim Carstvom zapoeli su ve u 2. polovici 14. st.9, ali su nam prve isprave o tome sauvane iz 30-ih godina 15. st. Bile su to litterae securitatis ili salvi conductus (trk. istimlet nme) sultana Murata II. (1421-1451) o slobodnom kretanju i trgovanju dubrovakih trgovaca po Osmanskom Carstvu pisane slavenskim jezinim idiomom i kurzivnom irilicom.10 Prvu ispravu tipa kapitulacije ili ahd-name, koja nije datirana, izdao je Murat II. u veljai 1442.11 Tom ispravom sultan je garantirao ne samo individualnu sigurnost dubrovakim trgovcima na podrujima Osmanskog Carstva nego i nepovredivost njihova Grada u kojemu se i dalje ima vladati po dosadanjim zakonima i slobodama. Nadalje, u meusobnim sporovima meu Dubrovanima na osmanskom teritoriju sudit e dubrovaki posebni sud, a u sporovima Dubrovana s muslimanima erijatski sud. Slobodni grad Dubrovnik davat e sultanu godinji tribut u visini od 1.000 zlatnih dukata, a dubrovaki trgovci za prodanu robu u osmanskoj dravi plaat e carinu od 2%, to je bilo manje od carina muslimanskih podanika koji su plaali 3%, te carina osmanskih
4 srpanj-kolovoz 2012.

Sreko M. Daja
konkurente. Sukob se prelio na crkvene institucije balkanskog katolicizma i tinjao kroz cijelo 17. st. Na jednoj strani nali su se zajedno bosanski franjevci i bosanski trgovci, a na drugoj isusovci, svjetovni sveenici i Dubrovani. Ekonomski interesi bili su upakirani u ideoloku ambalau dizajniranu prema reformama Tridentskog sabora. Uz dubrovaki model balkanskog katolicizma potrebno je u ovom kontekstu kratko ocrtati i pravno-politiki kontekst bosansko-franjevakog modela katolianstva koje je funkcioniralo kao drugi pilon odnosno operativno uporite balkanskog katolicizma pod osmanskom vlau. djelu, a nije iskljueno da su poznavali i tekst dubrovakih ahdnama od 1442. i 1458.

b) Politiki okvir bosanskofranjevakog modela katolianstva


Svoju prisutnost meu bosanskim i hercegovakim pukom franjevci su uvrstili u zadnjim desetljeima srednjovjekovne Bosne, pa nakon osmanskog osvojenja nisu iezli, kako se to dogodilo sa srednjovjekovnom Crkvom bosanskom, ili se pak razbjeali pred osmanskom najezdom poput veine albanskog, slavonskog i podunavskog katolikog klera.17 Zato i kako su franjevci preivjeli osmansku invaziju i ostali u Bosni? U psiholokom pogledu, ini se, pri tome su presudnu ulogu odigrala dva razloga za koje nemamo direktnih dokumentarnih potvrda, ali povijesni kontekst ukazuje na njihovu prisutnost. Prvi od tih razloga bio bi odnos sv. Franje Asikog prema ideji kriarskog rata. Naime tijekom V. kriarskog rata 1217-1221. sv. Franjo je 1219. stigao u kriarski tabor u Damietti (Dumyat), ali ne da s kriarima s maem u ruci ratuje protiv muslimana nego da propovijeda evanelje. Iz kranskog tabora je otiao egipatskom sultanu Maliku al-Kamilu i pred njim ponizno propovijedao. Malik al-Kamil je lijepo sasluao ovoga kranskog sufiju i htio ga nadariti novcem i drugim darovima. Kad je to Franjo Asiki kao pravi siromaak Boji odbio, Sultan se preporuio u njegove molitve i otpustio ga skupa s njegovim subratom opet u kranski tabor. I dok su zaprepateni kriari gledali kako se Franjo iv vraa, on je utio i po svoj prilici razmiljao o smislu kriarskih ratova uope. Ovo bi imala biti prva zabiljeena scena iz Franjina ivota.18 Iako je ideja o kriarskom ratu u 15. st. bila jo uvijek sastavni dio slubene ideologije Katolike crkve19, Franjino mirotvorstvo ivjelo je barem u jednom dijelu njegove subrae. Zato ne i u tadanjoj franjevakoj Bosni? Ne podsjea li nastup fra Anela Zvizdovia pred sultanom Mehmedom II. Osvajaem u svibnju 1463. na Milodrau upadno na Franju Asikog pred sultanom Malikom al-Kamilom 1219. g. iako o tome nije nita zapisano? Drugi psiholoki razlog bio je profane naravi, a to je primjer Dubrovana koji bosanskim franjevcima nije mogao ostati nepoznat. Dubrovake aranmane s osmanskim sultanima bosanski su franjevci gledali na

Zato i kako su franjevci preivjeli osmansku invaziju i ostali u Bosni? U psiholokom pogledu, ini se, pri tome su presudnu ulogu odigrala dva razloga za koje nemamo direktnih dokumentarnih potvrda, ali povijesni kontekst ukazuje na njihovu prisutnost. Prvi od tih razloga bio bi odnos sv. Franje Asikog prema ideji kriarskog rata. [...] Drugi psiholoki razlog bio je profane naravi, a to je primjer Dubrovana koji bosanskim franjevcima nije mogao ostati nepoznat. Dubrovake aranmane s osmanskim sultanima bosanski su franjevci gledali na djelu, a nije iskljueno da su poznavali i tekst dubrovakih ahdnama
Prema tome, najprirodnije je u ovom kontekstu promatrati i ahdname bosanskih franjevaca srebreniku koja je izdana 1462. nakon osmanskog osvojenja Srebrenice i fojniku koja je izdana koncem svibnja 1463. nakon osmanskog osvojenja centralnog dijela Bosanskog Kraljevstva. Naalost nijedna od tih ahdnama nije sauvana; Bosna u svojoj burnoj povijesti nije imala sigurnih arhivskih trezora poput slobodnoga grada Dubrovnika. Tako se dogodilo da za srebreniku ahdnamu iz 1462. znamo samo posredno iz jedne naredbe (niana) Bajazita II. iz 1499. kojom je potvrdio povlastice redovnicima samostana u Srebrenici podijeljene 1462. g. od njegova oca sultana Mehmeda II.20 Ti papiri bili su 1624. g. jo na ivotu, jer su ih srebreniki franjevci tada pokazali francuskom konzulu u Alepu Louisu Gdoynu na njegovu proputovanju kroz Srebrenicu.21 Daleko je intrigantnija paleografska odnosno diplomatika te politika sudbina tzv. Fojnike ahdname koja se danas uva uokvirena u srebrni okvir u Franjevakom samostanu Fojnica.

II. Diplomatike analize Fojnike ahdname i njezin pravni sadraj a) Diplomatike analize Ahdname
Poimo vremenskim slijedom kako je taj dokument komentiran u modernim paleografskim i diplomatikim analizama. U autentinost Fojnike ahdname prvi je posumnjao maarski visoki inovnik i politiar Janos Asboth konstatiravi da je Ahdnama napisana turskim jezikom a
srpanj-kolovoz 2012. 5

Posebni prilog Svjetla rijei FOJNIKA AHDNAMA


datirana latinski.22 Prvi paleografski i diplomatiki osvrt dao je 20-ih godina 20. st. povjesniar i profesor na Filozofskom fakultetu u Skopju Josip Matasovi (1892-1962), koji dodue nije bio turkolog, ali je uspio uvjerljivo pokazati da Fojnika ahdnama nije original i time unio u znanstveni diskurs pitanje karaktera toga dokumenta jedan kasniji prijepis ili pak falsifikat? Matasovi je zastao pred hipotezom: Nije li prije postojao jedan blai tekst, koji je kasnije u saradnji s Dubrovanima prepravljen?23 Na Matasovievu sumnju njemu suvremeni povjesniari K. Guji, V. Klai, . Truhelka i fra J. Zvonigradski reagirali su indignirano, ali bez argumenata. lara ona pretstavlja pravu sultansku ahd-namu iz 16. v. [!], u kojoj je sadrana samo jedna formula koje nema u drugim ahd-namama. To je formula promulgacije karakteristina samo za sultanski ferman.27 Nadalje je Bokov zakljuio da je sadanja Ahdnama izraena najvjerojatnije u Dubrovniku ili Veneciji te da je njezin sastavlja izvrsno poznavao jezik i kompoziciju sultanske ahd-name i da je kod izrade vodio rauna o svim detaljima, pa prema tome ahd-nama u svom dananjem obliku nije autentina, ali tekst privilegija jeste autentian28. Moda bi bilo primjereno rei da Fojnika ahdnama nije ni original, ni prijepis, ni falsifikat, nego uspjela rekonstrukcija, koja u paleografskom pogledu na sebi nosi prepoznatljive tragove rekonstruiranja. Rekonstruirani tekst Fojnike ahdname u prijevodu glasi29: (1) [Invokacija]: On [t.j. Bog] je jedini pomonik. (2) [Tugra]: Mehmed, sin Murat-hanov, vazda pobjedonosni! (3) [Uvodna formula]: Zapovijed asnog, visokog i uzvienog sultanskog znaka (niana) i sjajne carske tugre, osvajaa svijeta je ovo: (4) [Intitulacija] Ja sultan Mehmed-han (5) [Promulgacija] dajem na znanje svemu puku i odlinicima [puku i vlasteli] (6) [Peticija] da su posjednici ovoga carskoga fermana, bosanski redovnici, nali moju veliku milost pa nareujem. (7) [Dispozicija I ] Neka nitko spomenutima i njihovim samostanima ne pravi smetnje i neka ih nitko ne uznemiruje. [Neka oni bezbrino stanuju u mome carstvu. Neka budu zatieni i sigurni i oni koji su pobjegli i otili, da ukoliko se vrate bez straha stanuju u naoj carskoj zemlji.]30 Neka se nastane u svojim samostanima i neka nitko ni moje visoko velianstvo, ni itko od mojih vezira, ni od mojih sluga, ni od mojih podanika, niti itko od podanika moga carstva ne uznemiruje i ne ugroava njih i njihove ivote, njihova imanja i njihove samostane. I ako bi htjeli dovesti u zemlje moga carstva ljude sa strane (iz inozemstva) [neka im je doputeno]. Zbog toga se spomenutima velikoduno podaruje carska naredba. (8) [Zakletva] Zaklinjem se tekom zakletvom: Tako mi Stvoritelja zemlje i neba koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi naega velikog Proroka i tako mi 124.000 proroka, i tako mi sablje kojom se paem (9) [Dispozicija II]: Neka se nitko ne protivi svemu onome to je napisano sve dokle god oni budu meni sluili i mojoj se naredbi pokoravali. (10) [Datacija i lokacija]: Napisano 28. maja [1463] u vojnom logoru Milodrau.

Naalost nijedna od tih ahdnama nije sauvana; Bosna u svojoj burnoj povijesti nije imala sigurnih arhivskih trezora poput slobodnoga grada Dubrovnika
Tek nakon Drugog svjetskog rata pruit e strunu paleografsku i diplomatiku analizu ugledni bh. turkolog Hazim abanovi (1916-1971). abanovieva analiza Fojnike ahdname u prilogu objavljenom 1949. g. ostat e mjerodavna do danas. Sve ostalo to je poslije abanovia napisano bilo o Fojnikoj ahdnami bilo o osmanskoj paleografiji i diplomatici samo je potvrivalo i preciziralo njegove rezultate. Fojniku ahdnamu abanovi nije proglasio falsifikatom nego ju je, nakon temeljite analize i usporeivanja sa sauvanim prijepisima i prijevodima, okvalificirao kao quasi original, nastao izmeu 1645. i 1669. g.24 Nakon toga franjevaki povjesniari Dominik Mandi i Karlo Jurii nadopunili su abanovievu argumentaciju podacima iz franjevake tradicije u kojoj je Fojnika ahdnama kontinuirano prisutna od 1486. g.25 Prebiranje arhivskih podataka po franjevakim samostanima u svezi s Fojnikom ahdnamom Karlo Jurii je zakljuio: Ahdnama Mehmeda Fatiha iz 1463. i njena obnova sa strane Ahmeda I. iz 1607. bili su glavni zakonski temelji slobode Katolike crkve u doba turske vladavine u Bosni i Hercegovini, pa i na Biokovsko-neretvanskom podruju.26 Tridesetak godina nakon abanovia Fojnikom ahdnamom pozabavio se opet jedan prvorazredni strunjak za osmansku paleografiju u sklopu svojih istraivanja drugih ahdnama koje su osmanski sultani podijelili u 15. i 16. st. raznim destinatarima. Bio je to rano preminuli makedonski orijentalist Vano Bokov (roen 1934, umro u Skopju 8. veljae 1984, tj. na dan otvaranja sarajevske zimske olimpijade). Nakon to je provjerio abanovieve rezultate i usporedio ih s vlastitim istraivanjima drugih sultanskih ahdnama, Bokov je zakljuio: Poreenje fojnike ahd-name sa ovim ahd-namama pokazuje da u pogledu kompozicije i diplomatikih formu6 srpanj-kolovoz 2012.

Sreko M. Daja
to su konstatirale dosadanje diplomatike analize o ovoj (rekonstruiranoj) sultanskoj povelji? U sultanskim poveljama koje su dodjeljivane u vremenskom razdoblju kada i Fojnika ahdnama nema invokacije. Prema tome je rekonstruktor Fojnike ahdname invokaciju preuzeo iz kasnijih sultanskih povelja i ugradio je u svoju rekonstrukciju. to se tie tugre, dakle kaligrafski ispisanog imena i patronimika sultana koji je izdao povelju, abanovi je konstatirao da je tugra u Fojnikoj ahdnami upadno sputena u prvi red teksta i ne slii ostalim tugrama Mehmeda II., a Vano Bokov nadodao da je raena po uzoru na sultanske tugre od vremena Murata III. (1574-1595) pa nadalje31. U ovom kontekstu treba spomenuti i injenicu da osmanska diplomatika poznaje i primjere sultanskih ahdnama napisanih na latinskom i onda autoriziranih sultanskom tugrom.32 Nakon to je svratio pozornost da je promulgacija u osmanskoj diplomatici bila podvrgnuta diplomatikim utjecajima pokorenih zemalja, o promulgaciji Fojnike ahdname Bokov zakljuuje: Po svom sadraju ova promulgacija je jedini diplomatiki formular u fojnikoj ahd-nami koji nema svoju potvrdu u bilo kojoj vrsti sultanskih dokumenata. Upotreba izraza avvm ve havs veoma nas mnogo podsjea na izraz narod i vlastela u dubrovakim dokumentima na latinskom jeziku.33 Za peticiju konstatira da se prvi put javlja u dokumentima Bajazita II., pa je prema tome iz njih najvjerojatnije i preuzeta. Dispozicija predstavlja najznaajniji dio Fojnike ahdname jer su njom formulirane povlastice koje je Mehmed II. podijelio bosanskim franjevcima a preuzeta je iz fermana Bajazita II. iz 1483. u kojemu su prepriane franjevake povlastice dane 1463. g. (Bokov). Zakletva je najkarakteristiniji dio sultanskih povelja tipa ahd-name, koje su po svom karakteru ugovori (ahd-name), a ne povelje o imenovanju visokih dunosnika Osmanskog Carstva ili berati koji nemaju zakletve.34 Zakletve su u ahdnamama razliito pozicionirane u tekstu. U ahdnamama Murata II. i Mehmeda II., dakle u 15. st., nalaze se na samom poetku teksta odmah iza intitulacije, a u ahdnamama iz 16. st. na kraju teksta. U Fojnikoj ahdnami, kako vidimo, zakletva je na kraju teksta, to znai da je preuzeta iz neke ahdname iz 16. st. a ne iz originalne Ahdname 15. st. (koja se izgubila pa su je franjevci dali rekonstruirati). Osim toga treba napomenuti da obnovljene (ratificirane) ahdname nemaju zakletve (Bokov). Nadalje, ni samo djelomina datacija, i to neislamskim kalendarom nije argument za tvrdnju da bi Fojnika ahdnama bila isti falsifikat bez povijesnog pravnog ina; jer je taj in kontinuirano prisutan u osmanskoj politiko-pravnoj praksi te tradiran u osmanskoj diplomatici i drugim zapisima razliite vrste. Treba spomenuti i to da je dokumente ove vrste osmanska kancelarija nerijetko izdavala bez datuma.35 Da li je original Fojnike ahdname koji je bio sigurno napisan turskim jezikom bio datiran ili ne, ostaje otvoreno pitanje. Dataciju u rekonstruiranom primjerku unio je rekonstruktor na temelju drugih povijesnih izvora.

b) Pravni kontekst Ahdname bosanskih franjevaca


Za ahdname je karakteristino da im je genetsko i formalno ishodite meunarodno ugovorno pravo. Prve od njih, tzv. kapitulacije, regulirale su status stranih trgovaca u Osmanskom Carstvu, kako je to gore ve spomenuto u svezi s Dubrovanima. Zatim su regulirani vazalni odnosi onih zemalja koje su dole u sferu osmanske vlasti, ali su zadrale svoju politiku autonomiju, kao na pr. Grad-Republika Dubrovnik ili pak istoni dio srednjovjekovne Ugarske odnosno Transilvanija.36 U zemljama koje su Osmanlije u cijelosti podvrgli svojoj vlasti Bizant, Bugarska, Srbija, Bosna, Albanija etc. ahdnamama su legalizirani boravak i djelatnost pojedinih neislamskih grupa kao to su puanstvo pojedinih gradova, idovske zajednice, katoliki trgovci i obrtnici (koji su i prije osvojenja imali zasebni status) te, dakako, predstavnici pojedinih kranskih crkava. Tako je nakon osvojenja Carigrada 1453. Mehmed II. podijelio ahdname carigradskom patrijarhu Genadiju II. Skolarisu, armenskom patrijarhu Hovakimu, idovskom velikom rabinu Mojsiju Kapsaiju i katolikim trgovcima i obrtnicima carigradske etvrti Galate. Na slian nain je postupljeno s puanstvom osvojenih otoka u Sredozemlju ili pak primorskih gradova, kao na pr. nakon zauzea grada Bara u dananjoj Crnoj Gori 1571.

Dispozicija predstavlja najznaajniji dio Fojnike ahdname jer su njom formulirane povlastice koje je Mehmed II. podijelio bosanskim franjevcima a preuzeta je iz fermana Bajazita II. iz 1483. u kojemu su prepriane franjevake povlastice dane 1463. g. (Bokov)
Usporede li se sadraji podijeljenih povlastica u pojedinim ahdnamama, moe se konstatirati da je njihov opseg razliit. Tako je na pr. u ahdnami katolike zajednice u carigradskoj etvrti Galata iz g. 1453. kao i u ahdnami graanima grada Bara iz 1571. odnosno 1575. zapisano uz ostalo osloboenje od obveza davanja devirme ili danka u krvi, a u Fojnikoj ahdnami, iji je sadraj inae najsliniji sadraju dviju spomenutih ahdnama, nije. Opravdano je pretpostaviti da jednu tako vanu povlasticu rekonstruktor ne bi zaboravio nego bi je unio u svoju rekonstrukciju, ali to nije uinio. Jo se manje po opsegu podijeljenih privilegija Fojnika ahdnama moe svrstati meu ahdname carigradskih i drugih patrijarha istonih kranskih Crkava, kakve
srpanj-kolovoz 2012. 7

Posebni prilog Svjetla rijei FOJNIKA AHDNAMA


tvrdnje moemo susresti u raznim publicistikim tekstovima.37 Istoni patrijarsi odnosno vrhovni predstavnici nekatolikih kranskih Crkava svrstani su u visoke dostojanstvenike Osmanskog Carstva s opsenijim i dublje usidrenim kompetencijama od kompetencija bosanskih franjevaca, a njihove ahdname po svojoj formi prelijevaju se u berate (document of a mixed type)38, kakve nije dobio nijedan bosanski franjevac ili neki drugi katoliki duhovnik. mentom, jer Osmansko carstvo kao suverena drava nije si moglo dopustiti da jedna strana drava (makar bila i u tributarnom odnosu [kao na pr. Dubrovnik]) vri jurisdikciju nad osmanskim podanicima. Ovim se objanjava nedostatak odredbi o zatiti katolika i u kapitulacijama sklopljenim s francuskim kraljevima. Prema tome dubrovake crkvene povlastice nisu stavljene na papir, nego su, vie ili manje kao automatska posljedica njihova tributarnog statusa, bile preutno priznavane i omoguavale javnu religijsku praksu na osmanskom teritoriju. Tako su Dubrovani podizali svoje kapele [omanje crkve] nakon turskog osvojenja, to je bilo u suprotnosti s fundamentalnom zabranom podizanja crkava. Ova e ambivalentnost postati adut protiv Dubrovana u rukama lokalnih vlasti, sve vie neprijateljski raspoloenih prema graanima trgovakog grada.40 Takva pravna i politika matrica prisutna je i u reguliranju odnosa osmanske vlasti prema bosanskim franjevcima i bosanskim katolicima, s tom razlikom to su povlastice dane bosanskim franjevcima kao osmanskim podanicima bile ogranienije od dubrovakih, a na obine bosanske katolike protezale su se samo posredno preko bosanskih franjevaca. Prema tome Ahdnamom i dokumentima koji su potvrivali njezine odredbe legaliziran je boravak i djelovanje franjevaca meu katolicima u Osmanskom Carstvu. to se tie zatienosti njihove imovine i prava na popravljanje i uzdravanje crkvenih objekata, tu su bili izloeni samovolji lokalnih monika. Ljetopisi i drugi zapisi sauvani u franjevakim arhivima govore o njihovoj neprekidnoj borbi s osmanskim vlastima koje su ih financijski iscrpljivale visokim zahtjevima u svezi s ostavtinama pojedinih franjevaca, posebno biskupa, te s popravcima crkava i samostana koji su bili izloeni ne samo zubu vremena nego jo vie ratnim razaranjima i poarima. Konana bilanca bila je porazna: Fond katolikih crkvenih zgrada i franjevakih samostana polovicom 19. st. mogao se prebrojati na prste jedne ruke. Poloaj franjevaca i balkanskih katolika posebno su destabilizirala politika zbivanja u kojima su franjevce i katolike o kojima su oni vodili brigu njihovi protivnici sumnjiili zbog pijunae nekada s razlogom, a jo vie bez ikakva temelja, da bi im na taj nain nakodili i za sebe izvukli materijalnu korist.

Povlastice dane bosanskim franjevcima kao osmanskim podanicima bile su ogranienije od dubrovakih, a na obine bosanske katolike protezale su se samo posredno preko bosanskih franjevaca. Prema tome Ahdnamom i dokumentima koji su potvrivali njezine odredbe legaliziran je boravak i djelovanje franjevaca meu katolicima u Osmanskom Carstvu
Napokon smo doli do pitanja na koje su se sve osobe protezali podijeljeni privilegiji i gdje je prestajala autonomija vjerskih poslova, odnosno kada se i po kojim kriterijima ukljuivalo osmansko-islamsko pravosue u vjerske poslove neislamskih zajednica? U svezi s dubrovakim ahdnamama povjesniar Antal Molnr razlikuje ekonomske i pravne povlastice (les privilges de type conomique i les privilges de type juridique). O dubrovakim ekonomskim povlasticama bilo je rijei gore, a o njihovim pravnim povlasticama Molnr konstatira: Pravne povlastice izgledaju manje velikodunim. Dok je naime Murat II. priznao pravnu autonomiju Dubrovana na teritoriju Carstva (tako da su se prijeporni sluajevi meu Dubrovanima imali rjeavati pred dubrovakim tribunalom), kasniji fermani ne spominju vie ovu stipulaciju. Na drugoj strani pak sporovi izmeu turskih podanika i Dubrovana na temelju erijatskog prava jasno su stavljeni u kadijinu nadlenost. Ali opet, ni onda kada su Dubrovani bili u stanju podmiriti svoje vjerovnike, dug jednog Dubrovanina nije smio biti prenesen na jednog drugoga Dubrovanina ili dubrovaku zajednicu; zaostavtinu pokojnih Dubrovana nisu smjele prigrabiti osmanske vlasti. Njom su raspolagali zakoniti nasljednici, a sultanski podanici bili su obvezani platiti odtetu za tete koje bi nanijeli Dubrovanima.39 Ambivalentan stav Osmanlija prema balkanskim katolicima u svezi s Dubrovanima Molnr u jednom drugom kontekstu komentira: [Institucionalno] predstavnitvo balkanskih katolika nije se dalo regulirati nikakvim slubenim doku8 srpanj-kolovoz 2012.

III. Katolianstvo na Balkanu u ideolokim i politikim procijepima


Prve zapisane vijesti o ugroavanju franjevakih povlastica od strane pravoslavnih crkvenih velikodostojanstvenika metropolita i patrijarha potjeu ve iz konca 15. st. odnosno od 1498. ili pak 1488. g. i traju sve do 1779.41, dakle do vremena kada se intenzivira utjecaj Rusije na balkanske prilike i sumnjiavost Turaka pre-

Sreko M. Daja
ma pravoslavlju sve vie raste, pa pritisak pravoslavne hijerarhije na katolianstvo opada i konano prestaje. Prije toga pokuaji podvrgavanja franjevaca i katolika prvenstveno radi njihova financijskog iskoritavanja od strane pravoslavnih vladika bili su na dnevnom redu. Franjevci su se ogoreno odupirali i apelirali na turska sudita, gdje bi ih protivnika strana denuncirala i klevetala kao pijune zapadnih protuturskih koalicija, na to su osmanske vlasti bile vrlo osjetljive i donosile drakonske zakone. Tako u jednoj kanunnami iz 948. po H/ 1542. itamo uz ostale i ovu odredbu: U nekim mjestima nisu postojale crkve od starog nevjernikog vremena pa su poslije podignute nove crkve. Neka se takve nanovo podignute crkve dadu poruiti; a oni nevjernici i popovi koji, boravei u njima, uhode stanje i dojavljuju u nevjernike zemlje neka se kazne strogo i neka se kazne tekim tjelesnim kaznama. Neka se porue krstovi [krievi] koji su postavljeni na putevima i neka se ne doputa da ih ubudue postavljaju. A oni koji to urade neka se kazne tekim tjelesnim kaznama. A onaj kadija u ijem se kadiluku to dogodi pa ne zabrani i ne sprijei, to e biti razlog da bude svrgnut.42 Kada se radilo o sluajevima stvarne pijunae kazne su bile drakonski i primjenjivane. A u sluajevima kleveta s politikim predumiljajem, potvore su poravnavane visokim novanim kaznama, o emu zorno piu franjevaki ljetopisi. Kada je rije o podizanju crkava gdje ih prije osmanskog osvojenja nije bilo, takvi pokuaji stoje u svezi s demografskim promjenama odnosno masovnim pomicanjima puanstva kao posljedici osmanskih osvajanja ili pak, to je jednako vjerojatno, osmanski zakonodavac nije priznao egzistentnost crkava koje su ratna razaranja pomela s lica zemlje. Druga, za unutarnju strukturu Crkve jo vanija promjena, bila je revalorizacija biskupa kao glavnog imbenika u lokalnim crkvama ili biskupijama i ujedno najvanije spone s katolikim centrom u Rimu. Naime biskupi bivaju obvezani s jedne strane na boravak u svojim biskupijama, a s druge da se svake tri, etiri ili deset godina ve prema udaljenosti njihovih dijeceza od Rima pojave u Rimu i o stanju stvari referiraju pismeno i usmeno (Visitatio Sacrorum Liminum Apostolorum).44 Provoenje ove nove uredbe meu katolicima pod osmanskom vlau izazvat e antagonizme izmeu Rima i Habsburgovaca odnosno izmeu biskupa koje je poela imenovati Rimska kurija u duhu tridentske reforme i biskupa koje su prema srednjovjekovnom patronatskom pravu imenovali Habsburgovci kao nosioci ugarske krune.45 Od Habsburgovaca imenovani biskupi nakon osmanskog osvojenja nisu boravili u svojim dijecezama nego na dvorovima u dijelu Ugarske pod habsburkom vlau, ali su i dalje polagali pravo na svoje dijeceze pod osmanskom vlau. Pokuaji Rima da u

a) Balkanski katolicizam nakon Tridentskog sabora (1545-1563)


Tridentski sabor sa svojim pokuajima provoenja crkvenih reformi u balkanskim prostorima izazvao je konflikte unutar katolikih zajednica i time poveao mogunosti intervencije osmanskih vlasti, dakako na koncu konca sa tetnim posljedicama po katolianstvo. Za balkansko katolianstvo od posebnog su znaenja bile dvije promjene koje su nastupile u Rimokatolikoj crkvi nakon Tridentskog sabora. Jedna od njih bila je uspostavljanje nuncijatura ili stalnih diplomatskih predstavnitava Svete Stolice po europskim zemljama, od kojih su od posebnog znaenja imale biti nuncijatura u Beu i nuncijatura u Veneciji, ijoj su nadlenosti bili dodijeljeni Bosna i Balkan.43 Naime s ovom novinom je teklo postupno naputanje ideje o kriarskom ratu i ustupanje mjesta diplomaciji pri obnovi katolianstva u tzv. katolikim zemljama ili pak o katolikoj misionarskoj djelatnosti u mjeovitim i nekatolikim zemljama.

Za balkansko katolianstvo od posebnog su znaenja bile dvije promjene koje su nastupile u Rimokatolikoj crkvi nakon Tridentskog sabora. Jedna od njih bila je uspostavljanje nuncijatura ili stalnih diplomatskih predstavnitava Svete Stolice po europskim zemljama, od kojih su od posebnog znaenja imale biti nuncijatura u Beu i nuncijatura u Veneciji, ijoj su nadlenosti bili dodijeljeni Bosna i Balkan. [...] Druga, za unutarnju strukturu Crkve jo vanija promjena, bila je revalorizacija biskupa kao glavnog imbenika u lokalnim crkvama ili biskupijama i ujedno najvanije spone s katolikim centrom u Rimu
duhu tridentske reforme jednostavno ignorira patronatsko pravo ugarskih kraljeva i imenuje biskupe koji e boraviti u svojim dijecezama izazvat e antagonizme u koje e se ukljuivati rimska i beka diplomacija, bosanski franjevci, novopridoli misionari isusovci i svjetovni sveenici, te katoliki trgovci i obrtnici kao elitni sloj katolikih kolonija u Osmanskom Carstvu. Provoenje tridentskih reformi na prostorima pod osmanskom vlau imalo je dvije faze. U prvoj fazi, koja je trajala od 1572. do 1607., Sveta je Stolica nastojala doi do pouzdanih informacija o stanju katolianstva slanjem apostolskih vizitatora u spomenute krajeve. Vizitacija katolika u Carigradu i junim balkanskim
srpanj-kolovoz 2012. 9

Posebni prilog Svjetla rijei FOJNIKA AHDNAMA


podrujima povjerena je ninskom i kasnije hvarskom biskupu Petru Cedulinu. Cedulin je obavio svoju vizitaciju 1580/81. i o tome izvijestio u Rim.46 U Bosnu i Srbiju te u dijelove Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Ugarske pod osmanskom vlau poslan je kao apostolski vizitator lan dubrovake franjevake provincije i stonski biskup Bonifacije Drakolica (ca. 1504-1582), kojega e u tijeku njegove vizitacije zadesiti smrt u Temivaru.47 U tijeku Drakolicinog vizitiranja BiH u jesen 1580. pokuat e mu se pridruiti dubrovaki isusovac Bartolomeo Sfondrati (Dubrovnik, 1534 Temivar, 10. 11. 1583). O svom putovanju koncem studenog i poetkom prosinca 1580. od Gabele do Sarajeva koje je zbog loeg vremena trajalo due od predvienih est dana Sfondrati je pravio zabiljeke sa zanimljivim zapaanjima. U Sarajevo je karavana stigla 11. prosinca 1580. Sfondrati je namjeravao produiti putovanje prema Temivaru, ali je tu saznao da se Drakolica vratio u Ston prije osam dana, pa se i on nakon provedenog Boia u Sarajevu vratio u Dubrovnik. Sfondrati izvjeuje da se dobar dio bh. katolika islamizirao tijekom zadnjeg rata [mletako-turskog rata zbog Cipra 1570-1573] najvie iz financijskih motiva, da ne bi naime morali plaati glavarinu (dizja). Ti novi muslimani prakticirali su religiozni sinkretizam i vrlo se prijateljski odnosili prema svojoj nedavnoj kranskoj pripadnosti. Sfondrati je to zapazio tijekom svoga putovanja kada je nekoliko puta prenoio kod muslimanskih obitelji koje su ga primile zemlje]. Sfondrati je bio posebno iznenaen dobrotom i pobonou bosanskih katolika nakon 120 godina turske dominacije, kako to on kae.48 Nakon Cedulina i Drakolice papa Grgur XIII. (1572-1585) poslao je treeg apostolskog vizitatora u osobi splitskog kanonika Aleksandra Komulovia (Split, 1548 Dubrovnik, 1608) da vizitira Albaniju, Srbiju i Bugarsku. Vizitaciju spomenutih zemalja te Vlake i Moldavske Komulovi je obavio izmeu 1584. i 1587.49 Tri spomenuta vizitatora Cedulin, Drakolica, Komulovi vizitirali su cjelokupna balkanska podruja s izuzetkom Grke i svaki od njih doao do istih rezultata, naime: Meu balkanskim katolianstvom vladao je upadan nedostatak sveenika. Uporita su predstavljale dubrovake trgovake kolonije i Franjevaka provincija Bosna Srebrena. Tridentske reforme ne mogu se provoditi na isti nain kao u katolikim zemljama nego su potrebne specifine prilagodbe da bi se otvorio put i omoguilo djelovanje novih misionarskih snaga. Tadanja razmiljanja o novoj misiji Katolike crkve na Balkanu meu katolikim klerom imala su jo uvijek dvije sastavnice vojnu i misionarsku. Vojna sastavnica bavila se protjerivanjem Turaka iz Jugoistone Europe, a misionarska osnivanjem kolegija za pripremanje buduih misionara. Dok se Aleksandar Komulovi silno zagrijavao za ideju protjerivanja Turaka (un maniaque de lexpulsion de turcs) njegov suvremenik kotorski biskup Girolamo Bucchia (Jeronim Bua50) razraivao je planove o osnivanju isusovakog kolegija u Kotoru za misionare koji bi imali poi na Balkan nakon progona Turaka.51 Od kriarskog progona Turaka nije bilo nita, a pripremanje katolikih misionara teklo je dalje i njihov pristup na podruja pod turskom vlau nai e put u manjoj mjeri preko Bea i u daleko veoj mjeri preko Dubrovnika do Beograda i dalje. Beki i dubrovaki diplomati na Porti pribavljali su novim misionarima potrebne papire za ulazak na osmanski teritorij. Pokuaj dubrovakih benediktinaca sa sreditem na otoku Mljetu (gdje je tada bio opat historik Mavro Orbini) da osnuju svoju misiju u junoj Ugarskoj bio je samo jedna epizoda koja je trajala od 1589. do 1612. i pala u zaborav.52 Od daleko veeg znaenja za katolianstvo u Podunavlju pod osmanskom vlau kroz cijelo 17. st. bit e ulazak isusovaca. Isusovci su na osmanski teritorij unili iz dva pravca; u manjoj mjeri preko Bea do Peuha i Temivara, gdje e djelovati preteno meu puanstvom koje je govorilo maarski. Ali je daleko znaajnija bila marruta preko Dubrovnika preteno meu slavensko, dakle hrvatsko puanstvo. Ovom se marrutom uputio 1612. g. i elnik hrvatskog jezikoslovlja isusovac Bartol Kai (Pag, 15. VIII. 1575. Rim, 28. XII. 1650). Kai je putovao s jednom trgovakom karavanom preko Gacka, Foe, Srebrenice, Valjeva te nakon 18 dana stigao 15. prosinca 1612. u Beograd, gdje su ga lijepo primili du-

Tri spomenuta vizitatora Cedulin, Drakolica, Komulovi vizitirali su cjelokupna balkanska podruja s izuzetkom Grke i svaki od njih doao do istih rezultata, naime: Meu balkanskim katolianstvom vladao je upadan nedostatak sveenika. Uporita su predstavljale dubrovake trgovake kolonije i franjevaka provincija Bosna Srebrena. Tridentske reforme ne mogu se provoditi na isti nain kao u katolikim zemljama nego su potrebne specifine prilagodbe da bi se otvorio put i omoguilo djelovanje novih misionarskih snaga
vrlo gostoljubivo i prijateljski. Tom prigodom bilo je i razgovora o vjerskim stvarima. Prema njegovim informacijama Sarajevo je tada imalo 18.000 kuanstava a u gradu je ivjelo oko 5.000 katolika. Po svom socijalnom poloaju tadanji sarajevski katolici bili su trgovci ili robovi [zarobljeni tijekom turskih upada u susjedne
10 srpanj-kolovoz 2012.

Sreko M. Daja
brovaki trgovci. O tome svome putovanju, prilikama u Beogradu te svome misionarskom djelovanju u Srijemu i Slavoniji 1613. i ponovno 1618. g. ostavio nam je svoja zapaanja u svojoj Autobiografiji. Kai obavjetava ne samo o stanju katolika, nego svraa pozornost na prisutnost i djelatnost i drugih konfesija kalvina, luteranaca, pravoslavaca i, dakako, muslimana u tadanjem Srijemu, Slavoniji i Podunavlju.53 U vrijeme Kaieva dolaska u Beograd u Slavoniji i Podunavlju ve su djelovali i drugi misionari uz isusovce i svjetovni sveenici, meu kojima se isticao imun Matkovi, koji je uz ostalo pripremio i Kaiev dolazak i pratio ga na njegovu putu. imun Matkovi ili Jaki rodio se u Olovu u jednoj dobro stojeoj trgovakoj obitelji oko 1575. Do god. 1597. bio je bosanski franjevac. Tada je doao u konflikt s upravom provincije Bosne Srebrene i napustio Franjevaki red. Ambiciozan i neumoran proveo je ivot u stalnim nastojanjima da postane biskup i konfliktima ne samo s franjevcima, nego ga je njegova svadljiva narav odvela i u konflikt s isusovcima. Biskupsko imenovanje oko kojega se silno trudio nije mu uspjelo. Sve do svoje smrti izmeu 1638. i 1639. g.54 Matkovi e bit jedan od glavnih aktera u sukobima izmeu dubrovakih trgovaca i novih misionara na jednoj strani te bosanskih trgovaca i franjevaca na drugoj strani. Epicentar i glavna pozornica tih sukoba kroz 17. stoljee bio je Beograd. Na temelju svoje brojane premoi Bosanci e traiti da se u pravima izjednae s Dubrovanima, u emu e ih podrati i bosanski franjevci. Ali je Dubrovanima taj zahtjev iao predaleko, pa su potraili izlaz u otputanju bosanskih franjevaca i namjetanju isusovaca kao kapelana u Beogradu. Isusovci su zduno prihvatili tu ponudu, to e izazvati sukob koji e u 20-im i 30-im godinama 17. st. dosei vrlo intenzivne razmjere, a tinjat e i nakon toga sve do Bekog rata.57

b) Beograd epicentar sukoba unutar balkanskog katolicizma tijekom 17. stoljea


Osmansko osvojenje Beograda 1521. promijenilo je urbani karakter grada i sastav puanstva. Beogradski franjevaki samostan je razoren, crkva pretvorena u damiju, a veinsko puanstvo grada ubrzo e biti muslimansko. Od krana koji su se u novim okolnostima meu prvima snali bili su dubrovaki trgovci koji e tijekom 16. st. Beograd pretvoriti u centar svoje balkanske trgovine i tu podii svoju glavnu koloniju. Uz dozvolu osmanskih vlasti Dubrovani su 1557. podigli kapelu za potrebe svojih graana. Bosanski franjevci koji su se takoer meu prvima snali pod osmanskim uvjetima zamolili su dubrovake trgovce da im dopuste obavljanje slube Boje u njihovoj kapeli i za bosanske trgovce koji su po primjeru Dubrovana sve vie pristizali u Beograd. Dubrovani su ne samo to dozvolili nego su kao kapelane odnosno duobrinike u svojoj koloniji namjetali najprije dubrovake, a kasnije i bosanske franjevce.55 Tako e to potrajati do poetka 17. st., kada povijesni izvori biljee pojavu isusovaca u Beogradu i brojanu premo katolikih Bosanaca nad Dubrovanima. Prema izvjeu apostolskog vizitatora Albanca Petra Masarecchija god. 1632. u Beogradu je ivjelo 1.700 bosanskih katolika, a Dubrovani su spali na brojku od 200.56

Osmansko osvojenje Beograda 1521. promijenilo je urbani karakter grada i sastav puanstva. Beogradski franjevaki samostan je razoren, crkva pretvorena u damiju, a veinsko puanstvo grada ubrzo e biti muslimansko. Od krana koji su se u novim okolnostima meu prvima snali bili su dubrovaki trgovci koji e tijekom 16. st. Beograd pretvoriti u centar svoje balkanske trgovine i tu podii svoju glavnu koloniju. Uz dozvolu osmanskih vlasti Dubrovani su 1557. podigli kapelu za potrebe svojih graana. Bosanski franjevci koji su se takoer meu prvima snali pod osmanskim uvjetima zamolili su dubrovake trgovce da im dopuste obavljanje slube Boje u njihovoj kapeli i za bosanske trgovce koji su po primjeru Dubrovana sve vie pristizali u Beograd. Dubrovani su ne samo to dozvolili nego su kao kapelane odnosno duobrinike u svojoj koloniji namjetali najprije dubrovake, a kasnije i bosanske franjevce
Ubrzo nakon dolaska u Beograd 1612. isusovci nastoje kupiti kuu svoga gostoprimca Dubrovanina Bartolomeja de Coreisa koja se nalazila u Dubrovakoj ulici nedaleko od spomenute dubrovake kapele posveene Sv. Petru. Uz subvenciju od 500 kuda od strane sultanova poslanika u Beu Gapara Gracianija kua e biti i kupljena 1616. za 750 kuda.58 Time bitka za smjenu franjevaca isusovcima u Beogradu ulazi u odluujuu fazu. Graciani i isusovci su poradili na tome da je Sveta Stolica nakon tapkanja kroz gotovo dvije godine 12. veljae 1618. imenovala Petra Katia prizrenskim biskupom, povjerila mu brigu nad katolicima u Srbiji i Srijemu a za rezidenciju odredila mu Beograd, to je podrazumijevalo i upotrebu beogradske kapele kao katedralne crkve. Tim imenovanjem
srpanj-kolovoz 2012. 11

Posebni prilog Svjetla rijei FOJNIKA AHDNAMA


pokualo se, uz ostalo, zaobii patronatsko pravo Habsburgovaca kao nositelja ugarske krune. Kati se u studenom 1618. pojavio u Beogradu u pratnji Gracijanija i carskog poslanika u Carigradu Ludwiga von Molarta. Potrebne papire od turskih vlasti Katiu je pribavio imun Matkovi. stranke na umjerenjake (moders) i na nepopustljive (intransigeants), kako ih kvalificira Molnr.61 Umjerenjaci su se okupili oko samostana u Kr. Sutjesci i Olovu, a nepopustljivi oko samostana u Fojnici. Umjerenjaci su se oslanjali na Rim odnosno na 1622. osnovanu Congregatio de Propaganda Fide i pokazivali spremnost na kooperaciju s novim misionarima, a nepopustljivi su inzistirali na privilegijima koje je franjevaka bosanska provincija dobila jo u srednjem vijeku, dakle prije Tridentinuma, i traili su politiki oslonac u Carigradu i Beu. Pri tome su unijeli u igru srednjovjekovno patronatsko pravo ugarskih kraljeva koje je u meuvremenu prelo na Habsburgovce, pa e trojicu iz ove stranke Be imenovati biskupima: Tomu Mrnavia bosanskim biskupom, Juraja Bielavia kninskim biskupom i Pavla Posilovia skradinskim biskupom. Rimska Kurija se opire ovim imenovanjima, ali e na koncu biti prisiljena imenovanja potvrditi. Umjerenjaci su se grupirali oko fra Pavla Papia i fra Jeronima Luia, a nepopustljivi oko fra Andrije Tomanovia iz Kamengrada. Sukobom su dominirale osobne ambicije i karakterne nastranosti, u emu se beskrupuloznou i okrutnou u borbi za vlast isticao fra Andrija Tomanovi iz Kamengrada.62 to se tie odnosa prema tridentskim reformama nijedna strana reforme nije stavljala u pitanje nego njihove politike implikacije pod osmanskim uvjetima. Kao jasan test odnosa prema tridentskim reformama od posebnog su znaenja bili uvoenje gregorijanskog kalendara i tridentskog katekizma. Gregorijanski kalendar, koji je proglasio papa Grgur XIII. 1582, bosanski su franjevci uveli ve 1585 dakle prije mnogih tzv. katolikih zemalja, i to u konfesionalno mjeovitoj sredini i uz dozvolu sultana, kako se to u povijesnim izvorima istie.63 A katekizmima i drugim nabonim spisima u duhu Tridentinuma proslavio se u prvim desetljeima 17. st. bosanski franjevac i elnik literature bh. Hrvata fra Matija Divkovi (1563-1631). Sporna je bila i ostala do danas uloga biskupa na prostorima na koje se proirila Franjevaka provincija Bosna Srebrena. Tridentinum je revalorizirao ulogu biskupa odnosno biskupe definirao kao glavne imbenike u lokalnim Crkvama i namijenio im ulogu glavne spone s katolikim centrom u Rimu. Problemi su izranjali onda kada su nositelji biskupske slube svoju ulogu shvaali na nain biskupa po katolikim zemljama, gdje su biskupi imali politiku legitimaciju i uivali nadarbine, to im je osiguravalo istaknut poloaj u Crkvi. Ali ni jednog ni drugog biskupi nisu imali pod osmanskim uvjetima. U takvim prilikama Rimska ih je kurija skromno i neredovito novano subvencionirala, a bosanske franjevce obvezala da im za biskupske rezidencije na raspolaganje stavljaju svoje samostane. Takvo stanje s nejasnim razgranienjima kompetencija gotovo neminovno je vodilo u konflikte izmeu franjevaca kao nositelja politike odgovornosti i biskupa bez politike legitimacije i nadar-

Bonjaki interpretatori pokazuju veliku sklonost prema idealizacijama muslimanske ili bonjake sastavnice u kojoj osmansko razdoblje bh. prolosti ima sredinje znaenje. U duhu tih idealizacija vadi se i Ahdnama bosanskih franjevaca iz pravnog sustava u kojemu je nastala (a to je meunarodno ugovorno pravo na islamski nain) i prenosi u moderni pravni sustav o ljudskim pravima koja proglaavaju sve ljude ravnopravnim bez obzira na vjeru, rasu, nacionalnu pripadnost itd. Takvim idealizacijama dali su svoj obol i pojedini bosanski franjevci nazivajui Ahdnamu u slavljenikom raspoloenju magna charta libertatum
Ali tadanji beogradski kapelan, bosanski franjevac fra Vinko Stipani, prua otpor; Katiu se suprotstavlja tvrdnjom da Beograd potpada pod jurisdikciju skradinskog biskupa i bosanskog koadjutora fra Antuna Matia, a ne njegovu. Kati 1619. udara interdiktom beogradsku kapelu i vjerski ivot katolika u Beogradu. Obje parbene stranke obraaju se najprije Dubrovakom senatu kao patronu dubrovakih kolonija. Dubrovaki senat inzistira na status quo to je znailo da se franjevce dalje zadri kao kapelane. Sukob tee i proiruje se na pitanje granica izmeu pojedinih biskupija i pripadnosti pojedinih upa u Slavoniji i Podunavlju. Parbene stranke obraaju se viim instancijama ne samo u Beu i Rimu nego i u Carigradu, ime se, dakako, sve vie novano iscrpljuju.59 God. 1627. Dubrovanima uspijeva izbaciti bosanske franjevce i trgovce iz svoje kapele, pa e Bosanci u blizini u jednoj neprikladnoj kui otvoriti vlastitu kapelu Sv. Ivana Krstitelja60 to e samo poveati financijsko iscrpljivanje obiju parbenih stranaka, osobito od strane osmanskih lokalnih vlasti. Beogradski konflikt oko kapele, zatim sukobi oko imenovanja biskupa i borba za slavonske i srijemske upe doveli su do velikog razdora i unutar bosanskih franjevaca koji se po uljivosti i intenzitetu moe usporeivati s kasnijom Bariievom aferom u 19. st. Konflikt je izbio svom estinom 1630. g. i kao i Bariieva afera trajao jedno cijelo desetljee. U konfliktu su se podijelili fratri na dvije
12 srpanj-kolovoz 2012.

Sreko M. Daja
bina. Osmanske vlasti su budno pratile zbivanja meu katolikim klerom te iz nesuglasica nastojale izvui to veu financijsku korist. Posebni apetit pokazivale su prema ostavtini pojedinih biskupa tvrdei da su iza sebe ostavili pozamane sume novca koje su navodno dobivali iz Rima. A franjevci, istiui da oni a ne biskupi snose politiku odgovornost, od biskupa su traili skromnost i uviavnost. Da bi ojaali svoj politiki poloaj, istodobno su uspostavljali i njegovali prijateljske veze s osmanskim monicima. Zbog toga e ih u sukobima njihovi protivnici optuivati da dre tursku stranu i da podlo pomou turskih sudova progone svoje protivnike. Gledano u svjetlu povijesnih injenica istina je da su se turskom pomou najspretnije sluili bosanski franjevci jer su u tome imali i najdue iskustvo, ali ni za njihove protivnike turska pomo nije bila tabu. I oni su meu turcima traili prijatelje i apelirali na turske sudove, kako to bjelodano pokazuje beogradski konflikt. Tako je ve gore spominjani imun Matkovi, jedan od glavnih protivnika bosanskih franjevaca, kada je dovodio isusovce u Beograd dobio ferman prema tvrdnji izvora s tako irokim privilegijima kakve bosanski franjevci nikada prije toga nisu dobili64. U beogradskom konfliktu na koncu konca izili su kao pobjednici bosanski franjevci, i to ne zbog podlosti koju su im pripisivali njihovi protivnici jer je podlosti bilo na objema stranama nego zbog dueg iskustva i vee prilagodljivosti prilikama u kojima su ivjeli. Meusobne razmirice meu fratrima smirit e se poetkom 40-ih godina, pa e 1643. u sporazumu s Dubrovakim senatom opet kao duobrinici preuzeti beogradsku kapelu dubrovakih trgovaca. A Rimska kurija nakon svih ovih iskustava od 1647. opet imenuje biskupe za ove krajeve iz redova bosanskih franjevaca i pri tome se oslanja na prijedloge uprave Bosne Srebrene. U isto vrijeme isusovci naputaju svoju rezidenciju u Beogradu, a 1651. prodaju svoju kuu.65 Tako e to trajati do Bekog rata 1683-1699. koji e izazvati intenzivna demografska kretanja na cijelom Balkanu i zavriti potiskivanjem Turaka iz Podunavlja, Slavonije i Srijema. kojemu je nastala (a to je meunarodno ugovorno pravo na islamski nain) i prenosi u moderni pravni sustav o ljudskim pravima koja proglaavaju sve ljude ravnopravnim bez obzira na vjeru, rasu, nacionalnu pripadnost itd. Takvim idealizacijama dali su svoj obol i pojedini bosanski franjevci nazivajui Ahdnamu u slavljenikom raspoloenju magna charta libertatum66. Na drugoj strani, kritiari osmanske prolosti i bosanskih franjevaca, s izrazitim emocionalnim otklonom prema franjevcima, u Ahdnami vide metaforu podloga paktiranja bosanskih franjevaca s tuinskom vlau radi vlastitih politikih i materijalnih probitaka, a na tetu obinog katolikog puka. Takvo je shvaanje in nucleo prisutno u projektima za austro-ugarsku okupaciju BiH i uvoenje redovite katolike hijerarhije. U tim projektima legendarni nastup fra Anela Zvizdovia pred sultanom nakon katastrofe srednjovjekovne Bosne komentira se kao paktiranje s osvajaem67. U najnovijim verzijama to je paktiranje preraslo u poniavajue ljubljenje papua osvajau sultanu i prosvijeenom apsolutistu Titu68 ili pak u sintagmu sindrom ahdname, gdje se igrom rijei Ah(d)nama = ah nama [samo nama fratrima] opet taj dokument porugljivo vadi iz povijesnog konteksta i smjeta u kontekst modernih demokratskih sustava.

Kritiari osmanske prolosti i bosanskih franjevaca, s izrazitim emocionalnim otklonom prema franjevcima, u Ahdnami vide metaforu podloga paktiranja bosanskih franjevaca s tuinskom vlau radi vlastitih politikih i materijalnih probitaka, a na tetu obinog katolikog puka. [...] U najnovijim verzijama to je paktiranje preraslo u poniavajue ljubljenje papua osvajau sultanu i prosvijeenom apsolutistu Titu
Prema takvoj demokratiziranoj interpretaciji prolosti dotini Mehmed (je) obeao da fratre nitko nee progoniti. I slagao, naravno! To vrlo dobro znaju toliki pokojni fratri! A najbolje je to poznato pokojnim kranima, kranskom Bojem narodu kojega taj spis uope i ne spominje. Niti ga je spomenuo niti mu je kakvo pravo garantirao ime je ostavljen formalni prostor beskrajnoj samovolji...69 Extrema tanguntur u ovom sluaju otklonom od jedne te iste povijesne stvarnosti na jednoj strani ekstremnim idealiziranjem a na drugoj ekstremnim demoniziranjem. I jedno i drugo grubo iskrivljuje prolost i moe biti samo kontraproduktivno po moderni suivot bh. graana.
srpanj-kolovoz 2012. 13

c) Povijesni epilog
Osmansko razdoblje trajalo je u BiH dobrih 400 godina i ucrtalo duboke tragove u povijesnu svijest bh. puanstva. Pravni sustavi i konflikti iz osmanskog doba dobili su svoje moderne verzije i identifikacije u novim politikim prilikama kako unutar duhovno i politiki nehomogenog bh. puanstva tako i unutar Katolike crkve u BiH nakon uvoenja redovite hijerarhije 1881. g. Tako bonjaki interpretatori pokazuju veliku sklonost prema idealizacijama muslimanske ili bonjake sastavnice u kojoj osmansko razdoblje bh. prolosti ima sredinje znaenje. U duhu tih idealizacija vadi se i Ahdnama bosanskih franjevaca iz pravnog sustava u

Posebni prilog Svjetla rijei FOJNIKA AHDNAMA Biljeke


1 Il ma paru opportun de prsenter le systme des institutions catholiques balkaniques, pratiquement inconnu dans lhistoriographie europenne, et tout particulirement les deux piliers de lorganisation des missions: lactivit commerciale de Raguse et la province franciscaine de Bosnie. MOLNR 2007, str. 18. 2 Takav interpretativni obzor prevladava na pr. kod BUTURAC 1970. 3 O pojmovima Levant, levantinac i kolonija u znaenju privilegiranih zapadnih naseobina u Osmanskom Carstvu SCHMITT 2005, str. 13-25. 4 BOJOVI 1998, str. 19-20. 5 O ahd-nami kao kapitulaciji odnosno ugovoru izmeu sultana i neislamskih partnera, bilo da se radilo o meudravnim ugovorima ili pak ugovorima s neislamskim podanicima Osmanskog Carstva BOKOV 1979a, str. 279 bilj. 2; PAPP 2004, str. 54-55, 63, 77-89. 6 BOJOVI 1998, str. 145-169. 7 Sveane vladarske povelje ispisane na pergamentu i zapeaene zlatnim peatom. 8 BOJOVI 1998, str. 190; PAPP 2004, str. 66-67. 9 FORETI 1980, I, str. 119-120. 10 BOJOVI 1998, str. 183-189 br. 1-3 u franc. prijevodu s bibliografskim podacima i komentarom u biljekama. 11 BOJOVI 1998, str. 190-194 br. 4, franc. prijevod s komentarom. 12 Kritiko izdanje teksta NEDELJKOVI 1970, str. 390-391; u franc. prijevodu BOJOVI 1998, str.196-198 br. 6. 13 FORETI 1980, I, str. 233-236; BOJOVI 1998, str. 127. 14 BOJOVI 1998, str. 123-125. MOLNR 2007, str. 210. O natezanju Dubrovana oko beogradske kapele i carina s predstavnicima osmanske vlasti u Beogradu i Budimu 1627. i 1628. MOLNR 2007, str. 216-218, 317-318. U kooperaciji sa sultanskim namjesnicima u Bosanskom ejaletu dubrovaka je diplomacija uspijevala izigrati plaanje haraa Porti. Na taj nain, prema procjeni MIOVI 2008, str. 125 u vremenu od 1703. do 1804. (kad su Dubrovani platili posljednji hara), sultanovu su riznicu otetili za otprilike 500.000 cekina. 15 MOLNR 2007, str. 38 s navodima povijesne literature. 16 MOLNR 2007, str. 41-44. 17 MOLNR 2007, str. 71-73, 84-105. 18 JEUSSET 2008, str. 72-84. 19 O ideji i nemarnom odnosu europskih potentata prema kriarskom ratu polovicom 15. st. prije svega XII. i XIII. knjiga djela Enea Silvio PICCOLOMINI, Papa PIO II: I commentarii. Dvojezino 2. izdanje (latinski original s talijanskim prijevodom) Luigi TOTARO Milano: Adelphi Edizioni 2004 (1. izdanje 1984). 20 BOKOV 1979b, str. 91-92. 21 O tome DAJA 1999, str. 179. 22 ASBOTH 1888, str. 441. 23 MATASOVI 1930, str. 93/II. 24 ABANOVI 1948, str. 200-208. Moderna analiza starosti papira na kojemu je ispisana Fojnika ahdnama potvrdila bi ili pak korigirala abanovievu dataciju. 25 MANDI 1971, str. 69-70. 26 JURII 1972, str. 199. 27 BOKOV 1979b, str. 93. 28 BOKOV 1979b, str. 102 i 103. 29 Ovaj je prijevod inaica prijevoda koji su nainjeni prema abanovievoj rekonstrukciji Fojnike ahdname i objavljeni kod MANDI 1971, str. 76 i JURII 1972, str. 192-193 te prijevoda BOKOV 1979b, str.94-100 uz oslonac i na njemaki prijevod orijentalista Karla Binswangera kod DAJA 1984, str. 184.
14 srpanj-kolovoz 2012.

30 Teksta u okruglim zagradama nema u rekonstruiranoj Ahdnami, a sadran je u fermanu Bajazita II. iz 1483. g. 31 BOKOV 1979b, str. 90 i 93. 32 PAPP 2004, str. 66. 33 BOKOV 1979b, str. 96-97. 34 PAPP 2004, str. 66-78. 35 PAPP 2004, str. 64. 36 PAPP 2004; usp. MOLNR 2007, str. 84-87. 37 v. OROLI 2000. 38 Usp. PAPP 2004, str. 77, 83. 39 MOLNR 2007, str. 37. 40 MOLNR 2007, str. 58. 41 O tome aspektu DAJA 1999, str. 204-215. 42 KANUNI I KANUN-NAME [1957], str. 66, kurziv SMD. 43 MOLNR 2007, str. 107, 178-179. 44 MOLNR 2007, str. 108. 45 O patronatskom pravu ugarskih kraljeva v. DAJA 1999, str. 195-203; MOLNR 2004, str. 191-194. 46 Kratki ivotopis Petra Cedulina koji je umro 1634. kao hvarski biskup HBL 2(1989), str. 612-613; o njegovoj vizitaciji MOLNR 2007, str. 109-111. 47 O Drakolicinu ivotopisu s novim arhivskim podacima i dovriteljima njegove vizitacije MOLNR 2007, str. 111-119. 48 MOLNR 2007, str. 115. 49 MOLNR 2007, str. 119-121. 50 O plemikoj obitelji Bua (Bucchia) v. HLB 2 (1989), str. 410-412. 51 MOLNR 2007, str. 122-124. 52 O tome MOLNR 2007, str. 126-132. 53 KAI [2006]. 54 O ivotu i djelovanju imuna Matkovia MOLNR 2007, Index des noms de personnes: Matkovich, Simone, passim. 55 O crkvama, Dubrovanima i franjevcima u Beogradu kroz 16. st. GLII 2008, str. 45-49. 56 O brojanim podacima katolika u Beogradu kroz 17. st. ZIRDUM 2006, str. 44. 57 Prema jednom podatku iz arhiva Propaganda de Fide beogradski biskup fra Matija Brnjakovi je 30. sijenja 1680. izopio sve od dubrovake kolonije ljude koi se nahode u naoj diocezi u Biogradu. BUTURAC 1970, str. 145 bilj. 281. 58 O tome opirno MOLNR 2007, str. 148-163. 59 MOLNR 2007, str. 167-170. 60 O tome GLII 2008, str. 49-50. 61 Poglavlje pod naslovom La crise de la province franciscaine de Bsnie MOLNR 2007, str. 257-283. 62 O Tomanoviu usp. ZIRDUM 2006, str. 46 bilj. 33. 63 MOLNR 2007, str. 332. U Hrvatskoj i Ugarskoj gregorijanski kalendar je slubeno uveden 1587. BUTURAC 1970, str. 182-183. 64 MOLNR 2007, str. 332. 146. Naalost od tih Matkovievih papira nije nita sauvano, da bi se mogao ocijeniti karakter tih privilegija. 65 MOLNR 2007, str. 320-327; DAJA 1999, str. 169. 66 Tako na primjer dr. fra Rastislav Drlji u svom govoru prigodom Komemoracije 500-godinjice Ahdname sultana Mehmeda elFatiha II na Milodraevu 28. V 1963. u: Dobri Pastir. Glasilo katolikih sveenika SR Bosne i Hercegovine, god. 13-14, sv. 1-4, Sarajevo 1964, str. 335-339; usp. str.413-414. 67 GAVRANOVI 1935, str. 124. 68 Tako profesor teologije i predsjednik Hrvatskog kulturnog drutva NAPREDAK dr. Franjo Topi u: Veernji list od 23. VIII. 2001, str. 8. 69 Tako profesor teologije dr. Tomo Vuki u: Crkva na kamenu, prosinac 2003, str. 11 i ponovno u: Jo jedna kap, Mostar 2005, str. 16 (Biblioteka Crkve na kamenu, knjiga br. 91).

Izbor iz literature
ASBOTH 1888, Johann von: Bosnien und die Herzegowina. Reisebilder und Studien, Wien. BOJOVI 1998, Boko I.: Raguse (Dubrovnik) et lEmpire Ottoman (1430-1520). Les actes imperiaux Ottomans en vieux-serbe du Murad II Selim Ier, Paris (= Textes. Documents. tudes sur le monde Byzantin, Nohelnique et Balkanique 3.). BOKOV 1979a, Vano: Ahd-nama Murata III stanovnicima Bara iz 1575. godine, u: Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine 28-30 (1977-1979), Sarajevo 1979, str. 279-285. BOKOV 1979b, Vano: Pitanje autentinosti Fojnike ahd-name Mehmeda II iz 1463. godine, u: Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine 28-30 (1977-1979), Sarajevo 1979, str. 87-105. BUTURAC 1970, Josip: Katolika crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb: Kranska sadanjost (= Analecta Croatica Christiana 1.). DAJA 1984, Sreko M.: Konfessionalitt und Nationalitt Bosniens und der Herzegowina. Voremanzipatorische Phase 1463-1804, Mnchen: R. Olbenborug Verlag (= Sdosteuropische Arbeiten 80). DAJA 1999, Sreko M.: Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.-1804. Mostar: ZIRAL. FORETI 1980, I-II, Vinko: Povijest Dubrovnika do 1808, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. GAVRANOVI 1935, Berislav: Uspostava redovite katolike hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1881 godine, Beograd. GLII 2008, Katarina: Franjevake graevine u Beogradu do 1739. godine, u: Bosna Franciscana 29, Sarajevo 2008, str. 43-59. HBL = Hrvatski biografski leksikon A-Ko, 1-7(1983-2009), Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krlea. JEUSSET 2008, Gwenol: Sveti Franjo i sultan, Sarajevo Zagreb [Naslov originala: Saint Franois et le Sultan, Paris: Albin Michel 2006] JOVANOVI 2009, Zoran M.: Prilog istoriji Franjevakog reda u Beogradu ili o franjevakom samostanu do 1521. godine, u: Bosna Franciscana 30, Sarajevo 2009, str. 71-80. JURII 1972, fra Karlo: Katolika crkva na biokovsko-neretvanskom podruju u doba turske vladavine, Zagreb (= Kranska sadanjost. Analecta Croatica Christiana III). KANUNI I KANUN-NAME [1957] za Bosanski, Hercegovaki, Zvorniki, Kliki. Crnogorski i Skadarski sandak. Branislav UREV et alii, Sarajevo (= Orijentalni institut u Sarajevu. Monumenta Turcica historiam Slavorum Meridionalium illustrantia I/I,1). KAI [2006], Bartol: Autobiografija Bartola Kaia u prijevodu i izvorniku (1575.- 1625.) Zagreb: kolska knjiga. MANDI 1971, Dominik: Autentinost Ahd-name Mehmeda II. b. h. franjevcima, u: Radovi Hrvatskog povijesnog instituta u Rimu, sv. 3-4, str. 61-90. MATASOVI 1930, Josip: Fojnika regesta (Primljeno na skupu Akademije Filozofskih i Drutvenih Nauka 6 VI 1927.), u: Spomenik Srpske Kraljevske Akademije 67, drugi razred 53, str. 61-103. NB. Uvodna rasprva uz publikaciju dokumenata pod naslovom Regesta Fojnicensia. Acta Turcica, Bosnensia et Latina, str. 103-432. MIOVI 2008, Vesna: Dubrovaka republika u spisima namjesnika Bosanskog ejaleta i Hercegovakog sandaka s analitikim inventarom bujruldija (1643 1807) serije Acta Turcarum Dravnog arhiva u Dubrovniku, Dubrovnik: Ogranak Matice hrvatske Dubrovnik; Dravni arhiv u Dubrovniku; Istorijski arhiv Sarajevo; Kantonalni arhiv Travnik. MOLNR 2004, Antal: Relations between the Holy See and Hungary during the Otoman Domination of the Country, u : ZOMBORI 2004, str. 191-225. NB. Saetak monografije MOLNR 2007. MOLNR 2007, Antal: Le Saint-Sige, Raguse et les missions catholiques de la Hongrie Ottomane 1572-1647, Rome-Budapest (= Bibliotheca Academiae Hungariae Roma Studia I). NEDELJKOVI 1970, Branislav: Dubrovako-turski ugovor od 23. oktobra 1458. godine, u: Zbornik Filozofskog fakulteta Beograd 11/1 (Spomenica Jorja Tadia), str. 363-392. OROLI 2000, Marko: Ahdnama standardno pravo ili neponovljivi privilegij, u: Zbornik radova sa Znanstvenog skupa u povodu 500. obljetnice smrti Fra Anela Zvizdovia, Sarajevo, 16. i 17. listopada 1998, str. 145-149. PAPP 2004, Sndor: Hungary and the Ottoman Empire (From the Beginnings to 1540), u: ZOMBORI 2004, str. 37-89. SCHMITT 2005, Oliver Jens: Levantiner. Lebenswelten und Identitten einer ethnokonfessionellen Gruppe im osmanischen Reich im langen 19. Jahrhundert, Mnchen: R. Oldenbourg Verlag (= Sdosteuropische Arbeiten 122.). ABANOVI 1949, Hazim: Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine XV stoljea, u: Istorisko-pravni zbornk Pravnog fakulteta u Sarajevu 1/2, str. 175-208. ZIRDUM 2006, Andrija: Djelovanje bosanskih franjevaca u Beogradu u XVI. I XVII. stoljeu, u: Bosna Franciscana 24, Sarajevo 2006, str. 40-58. ZOMBORI 2004, Istvn (ed.): Fight against the Turk in Central-Europe in the First Half of the 16th Century, Budapest .

[Tekst objavljen u: Bosna franciscana 31, Sarajevo 2009, str. 103-128. i u: Franjevaki samostan u Guoj Gori. Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 150. obljetnice samostana u Guoj Gori odranog 25. i 26. rujna 2009. u Guoj Gori, Gua Gora Sarajevo 2010, str. 153-180.]

Fra Franjo MILETI