Nas pogled na mezhebska(1) razilazenja(2) u islamu

Dr.Jusuf Kardavija
Prevodilac Ibrahim Husic

MNOGOBROJNOST IMAMA I MUDZTEHIDA NIJEDAN OD CETVORICE IMAMA NIJE SEBE SMATRAO BEZGRIJESNIM (M`ASUMOM) ZASTO SU SE IMAMI RAZISLI; ILI: POVODI RAZILAZENJA ULEME SERIJATSKI STAV O TAKLIDU RAZILAZENJE U SPOREDNIM PITANJIMA VJERE NE VODI SUKOBU I RAZDORU ODSTUPANJE OD MISLJENJA NEKOG IMAMA, NE ZNACI NJEGOVO OMALOZAVANJE NITI OMALOVAZAVANJE NJEGOVOG IMAMETA PITANJA U KOJIMA SE ULEMA RAZISLA OSLANJANJE NA KURAN I SUNNET ISLAMSKI STAV O "TELFIKU"- MIJESANJU MEZHEBA MNOGOBROJNOST IMAMA I MUDZTEHIDA(3) Mezhebi - fikhsko - pravne skole u islamskom ucenju nisu ogranicene na cetiri kao sto to misle oni koji nisu upuceni, niti su Imami samo Ebu Hanife, Malik, Safija i Ahmed. Naprotiv, medu njihovim savremenicima je bilo onih koji, ako nisu bili uceniji i bolji poznavaoci fikha - islamskog prava - od njih nisu nimalo zaostajali iza njih na polju nauke i idztihada. Tako je Lejs ibn S`ad bio savremenik imama Malika ibn Enesa, a imam Safija za njega veli: "Lejs je bio bolji poznavalac fikha od Malika, medutim njegovi ashabi nisu ulozili dovoljno truda da se njegov fikh ocuva i prosiri." U Iraku je bio poznat Sufjan Es-Sevri, koji nimalo nije zaostajao iza imama Ebu Hanife. Gazalija ga je, stoga, smatrao petim imamom u fikhu, a bio je i imam i u sunetu, poznat kao Emirul-Mu`minine filhadis - prvak mu`mina u poznavanju hadisa. Evsa`ija je bio imam i prvak bez premca u Samu (Sirija, Jordan, Palestina) i njegov mezheb je dominirao u tom podrucju vise od dvije stotine godina.

Zatim, od Ali Bejta(4) su bili poznati: imam Zejd ibn `Ali, njegov brat Ebu Dz`afer Muhammed ibn `Ali El-Bakir, te njegov sin, imam Dz`afer Es-Sadik. Svaki od njih je bio imam i apsolutni mudztehid, i svi sljedbenici ehlis-sunneta priznaju i postuju njihov imamet. Nakon spomenutih imena, kao potpuni mudztehid pojavljuje se Et-Taberi, koji je, pored imameta u fikhu, poznat i kao imam u tefsiru, hadisu i tarihu-povijesti, i njegov mezheb ce imati sljedbenike, koji ce kasnije izumrijeti. Zatim, prije cetvorice imama (Ebu Hanife, Malika, Safije i Ahmeda) bili su njihovi ucitelji kao i ucitelji njihovih ucitelja......, isto tako, imami, u koje se prstom upiralo: more znanja i svjetiljke na putu spoznaje istine. Zar ima nekoga ko traga za spoznajom, a da moze zanemariti: Se`id ibn Musejjeba, sedmoricu pravnika Medine, (El-fukahansseb`a), Tavusa, Alkameta, Ibrahima En-Neha`ija, Mesruka, Mekhula, Zuhrija i druge pravnike (fakihe) tabiina (nasljednika ashaba), koji su prosli kroz skolu drugova Allahovog Poslanika - neka je Uzviseni s njima zadovoljan. I najzad, prije svih spomenutih, na koje su se oslanjali i o kojima ovise svi imami poslije njih, jesu fukahaus-sahabe - poznavaoci serijatskog prava medu ashabima. Oni koji su prosli kroz skolu poslanstva, bili su savremenici spustanjavahja i svjedoci povodima Objave Kur`ana i sunneta ( hadisa). Oni su se jasno odlikovali nad drugima u spoznaji i razumijevanju vjere, poznavanju ciljeva i znacenja Kur`ana i bili najupuceniji u sintaksu arapskog jezika i znacenja njegovih izraza. Ko je taj ko moze ignorirati fikh Ebu Bekra, Omera, Alije, Osmana, Zejda ibn Sabita, Mu`aza ibn Dzebala, Ibni Mes`uda, Ibni Abbasa, Ibni Omera, Ubejj ibn K`aba, hazreti Aise i drugih imama medu ashabima, za kojima ko se povede biva upucen na pravi put!! NIJEDAN OD CETVORICE IMAMA NIJE SEBE SMATRAO BEZGRIJESNIM (M`ASUMOM) Nijedan od cetvorice imama - kao nijedan od ostalih mudztehida - nije sebe smatrao nepogrijesivim, kao sto im to svojstvo niko drugi, takoder, nije pripisivao. Krajnje sto se za njih moze reci jeste: da su mudztehidi i da su tragali za Istinom, koliko su im dozvoljavale ljudske mogucnosti. Ako bi na tom putu spoznali (potrefili) istinu, imali bi dvostruku nagradu, a ako bi pogrijesili, pripala bi im jedna nagrada. Iz tog razloga, oni su cesto napustali jedna misljenja, a prihvatali druga, shodno prisutnosti i jacini dokaza argumenata. U tome, isto tako, lezi tajna pojave vise predaja - misljenja kod jednog imama, u odnosu na jedno isto pitanje. Imam Safija je poznat po tome da je vlasnik dva mezheba: starog, u Iraku, i novog, u Egiptu. s druge strane, malo je bitnih pitanja o fikhu, a da se od Malika i Ahmeda ne prenosi po vise predaja (misljenja), dok je za Ebu Hanifu poznato da je pred samu smrt napustio neka od svojih misljenja. A i prije njih, od Omera (r.a.) se prenosi da je dao fetvu (o datom problemu), oslanjajuci se na svoje razumijevanje, da bi zatim - naredne godine - dao sasvim suprotnu fetvu o istom pitanju. Kad je upitan za takvo ponasanje, rekao je: "Prosli put smo presudili shodno tadasnjem saznanju, a danas presudujemo shodno danasnjem saznanju." Ucenici Ebu Hanife su se razisli sa svojim uciteljem u stotinama pitanja, povodeci se u

svom postupku dokazom, ili za predajom (hadisom), do koje su doprli, ili za opcim interesom i potrebom koju su uvidjeli nakon smrti imama - ucitelja. Otuda neke hanefije cesto vele za pitanja u kojima je doslo do razilazenja: "Ovo je razilazenje vremena (i prostora), a ne argumenata i dokaza."(5) Kad se Ebu Jusuf, jedan od najvecih i najpoznatijih ucenika Ebu Hanife, sastao s medinskim imamom Malikom i upitao ga za iznos sa `a(6), za pitanje vezano za vakufe, te za zekat na zelen (povrce), i kada mu je Malik odgovorio shodno tradiciji - sunnetu Allahovog Poslanika, Ebu Jusuf je rekao: "Ebu Abdullah(7), ja se vracam tvom misljenju(a napustam svoje), i da je moj sahib (misleci na Ebu Hanifu) vidio ono sto sam ja vidio, i on bi isto postupio". To je bila nepristrasnost i pravednost do koje vodi istinsko znanje i ispravan idztihad, i sve sto se prenosi od imama u tom pogledu, potvrduje ovu svijetlu istinu. Tako se prenosi da je Ebu Hanifa rekao: " Ovo je moje misljenje i najbolje do cega je dopro moj razum, pa ako ko dode sa misljenjem boljim, mi cemo ga prihvatiti!" A Malik je rekao: " Ja sam covjek, kao i drugi ljudi, prosudujem ispravno, a i grijesim, pa stavite moje rijeci na vagu Kur`ana i sunneta!" Od Safije se prenosi da je rekao: "Ako se vjerodostojna predaja (hadis) suprostavi mom misljenju, omlatite moje misljenje o zid (plot)(8), a kad vidite dokaz ostavljen na putu, znajte da je to moje misljenje!" I jos jedna divna izreka, koja se od njega prenosi: "Moje misljenje je ispravno, uz mogucnost da bude pogresno; a misljenje moga protivnika je pogresno, uz mogucnost da bude ispravno!" ZASTO SU SE IMAMI RAZISLI; ILI: POVODI RAZILAZENJA ULEME Imami su se razisli, jer je Uzviseni Allah izvor vjere objavio svojim robovima u obliku teksta, a ljudi se neizbjezno razlikuju u njihovom shvatanju i razumijevanju. To je prirodna pojava, jer ljudi se dijele na one koji daju prednost doslovnom, bukvalnom znacenju teksta, i na one koji gledaju na njegov dublji smisao. To je prisutno i kod samih komentatora zakona (prava), pa tako imamo ogranicenu, doslovnu skolu i drugu, otvorenu, ili opseznu, koja obraca paznju na duh i smisao pravnog teksta. Pomenuta dva pravca su prisutna od vremena samog Poslanika (s.a.v.s.). Kada je Poslanik - nakon bitke na Hendeku(9) rekao svojim drugovima:" Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka niposto ne klanja ikindiju osim u plemenu Benu Kurejza (10)", ashabi su se - nakon priblizavanja zalaska sunca - razisli. Jedni su rekli: "Poslanik je imao namjeru da pozurimo!" Drugi su mislili drugacije, rekavsi:" Ne, Poslanik (a.s.) je rekao: Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka niposto ne klanja ikindiju, osim u plemenu Benu Kurejza! - i mi je necemo klanjati mimo plemena Benu Kurejza, makar i nakon zalaska sunca...." I zaista su je klanjali nakon zalaska sunca (izlaska ikindijskog vremena). Kada je Poslanik (s.a.v.s.) upoznat sa upoznat s postupkom i jednih i drugih, nije prekorio ni jednu skupinu, sto je znacilo, posto ih je prepustio njihovom idztihadu, odobrenje od strane Resulullaha (s.a.v.s.). To je jedan od povoda razilazenja u misljenju.

Drugi povod bi bio sljedeci: Medu ljudima ima onih koji su strogi i onih koji su popustljivi, onih koji slijede liniju strogosti i onih koji slijede liniju olaksice i popustljivosti. I ovo je, takoder, prirodna pojava. Tako se, na primjer, Ibnu Omer razlikovao od Ibnu Abbasa. Ibnu Omer je, prilikom abdesta, prao unutrasnjost ociju, sve dok nije (r.a.) oslijepio(11), dok Ibnu Abbas to nije smatrao nuznim. Ibnu Omer se plasio poljubiti svoju djecu, kako ga ne bi pokapala njihova slina(12), a Ibnu Abbas ih je grlio i ljubio, govoreci:" Ovo su ruze koje mirisemo!" Tako se fikh ove dvojice velikana razlikovao, shodno razlici izmedu dva duha, dva temperamenta, te su otuda i strogost Ibnu Omera i blagost Ibnu Abbasa poznate u nasoj fikhskoj bastini. Zatim, tu je i jezik, koji moze biti povodom i uzrokom razilazenja. Allah (dz.s.) - na primjer, u Kur`anu, kaze:" Raspustenice neka cekaju tri mjesecna pranja"(El Bekare:228) Sta se podrazumijeva pod izrazom "kuru`"? S jezicke strane, on ima znacenje hajda perioda menstruacije, kao sto ima i znacenje tuhra - perioda cistoce izmedu dva hajda (mjesecna ciscenja). Otuda su se imami - sljedstveno jezickom tumacenju ovog i drugih mnogoznacnih (polisemnih) izraza - razisli u njihovom pravno-serijatskom znacenju. Slicno ovome je, s druge strane, i cinjenica da neki izrazi (u arapskom jeziku) podnose stvarno, istinsko, a i preneseno-metaforicno znacenje (hakika i medzaz). U takvoj situaciji jedni prihvate stvarno znacenje izraza, a drugi preneseno, kao sto je slucaj s rijecima Uzvisenog:" ili ako ste dotakli zene"(El-Maide:6). Da li se sa doticanjem zena misli na obicni doticaj rukom (ili drugim dijelom tijela), kao sto je misljenje Ibnu Omera, ili je to aluzija na spolni odnos, kao sto to misli Ibnu Abbas? U povode razilazenja spada i: pouzdanost, ili nepouzdanost imama u odredenu predaju (hadis). Tako jedan od njih ima povjerenja u odredenog raviju-prenosioca, i prihvata njegovu predaju, dok drugi nema povjerenja u njega, i ne prihvata njegovu predaju. Neki imami uvjetno prihvataju hadise, drugi ne. To je posebno izrazeno u odredenim pitanjima, kao sto su pitanja od opce nuzde i kusnje. U povode razilazenja se ubraja i razilazenje uleme (imama) u procjeni i prihvatanju dokaza. Tako, na primjer, imam Malik smatra da djela stanovnika Medine, naslijedena s generacije na generaciju, u pitanjima ibadeta i sl., imaju prednost nad predajom koju prenosi jedan ravija (haber ahad). Neki smatraju da je slab hadis (misli se na hadis koji je kasnije nazvan hasenom-dobrim) preci od kijasa (analogije), dok je kod drugih obratno, itd. Neki prihvataju mursel(13) hadis opcenito, bezuvjetno, neki ga odbacuju opcenito, dok ga neki prihvataju uvjetno.

Neki serijate (zakone) prijasnjih naroda smatraju vazecim i za nas, drugi ne. Neki misljenje ashaba uzimaju kao dokaz, drugi ne. Neki u dokazivanje koriste - opce dobro, koje nije konkretnim serijatskim dokazom ni uvazeno ni odbaceno, dok drugi odbacuju tu vrstu dokaza. I najzad, u povode razilazenja spada i neslaganje imama (uleme) oko znacenja sljedecih pojmova: El-emr (naredba); en-nehj (zabrana); el-`am (opci izraz); el-has (poseban izraz); elmutlak (bezuvjetan izraz); el-mukajjed (uvjetovan izraz); el-mantuk (doslovno znacenje); el-mefhum (pojmljeno-izvedeno znacenje), kao i drugih strucnih pojmova, koji se spominju u nauci zvanoj "usuli fikh". Ono sto je ovdje potrebno posebno naglasiti, jeste sljedece: Postoje mnogobrojni i raznovrsni povodi razilazenja imama i o tome su napisana posebna djela, medu kojima su i: (Pravednost i nepristrasnost u spornim pitanjima), istaknutog alima, Ed-Dehlevija; "Povodi razilazenja uleme"), Sejha `Ali El-Hafifa, kao i moja knjiga: (Islamsko budenje dozvoljenog razilazenja i pokudenog razdora i cijepanja). U ovoj knjizi, ja sam objasnio da je razilazenje u sporednim pitanjima vjere (fu`ru) nuzda, milost, sirina i bogatstvo, kao sto sam objasnio koje su to idejne i moralne osnove na kojima treba temeljiti poimanje razilazenja, kao i medusobnog odnosa pripadnika islamskog ummeta u spornim pitanjima. Velika je milost Allaha prema ovom ummetu (muslimanima) sto im nije odredio stroge granice (ogranicio na jedno misljenje ili pravac), nego je ostavio prostora za razlicite stavove i razumijevanja. jer, ono sto odgovara jednoj sredini, ne odgovara drugoj; ono sto odgovara jednom vremenu, ne odgovara drugom. Stoga su neki ashabi davali fetvu na osnovu jednog misljenja, a potom napustali to misljenje i prihvatali drugo (mijenjali fetvu), kao sto je slucaj s Omerom (r.a.) - kako smo ranije spomenuli. Nekada, dakle, dode do promjene prilika ili situacije, pa covjek, dolazeci pod utjecaj onog sto vidi ili cuje, promijeni svoje misljenje ili stav. Plastican primjer za to je primjer imama Safije, kao utemeljavaca dva mezheba: starog, dok je bio u Iraku i novog, nakon sto se preselio u Egipat. Tako se u fikhskim knjigama kaze: - Ovo je staro misljenje Safije, a ovo je njegovo novo misljenje! Razlog tome je sto je on, kada je dosao u Egipat, vidio ono s cime se nije sretao u Iraku, te cuo hadise i predaje, koje nije cuo ranije, pa je, shodno tome, promijenio svoja misljenja. Inace, mudztehid cesto mijenja svoja stajalista, pa je i to jedan od povoda razilazenja. Stoga, kada je halifa Ebu Dz`afer El-Mensur odlucio da predlozi imamu Maliku da napise "Muvetta", rekao mu je: "Izbjegavaj strogosti Ibni Omera, blagost Ibni Abbasa i izuzetke Ibni Mes`uda, i ucini ga pristupacnim za sve ljude!" Malik je izvrsio tu obavezu i napisao

knjigu poznatu u islamu pod imenom "El-Muvetta". Kada je halifa odlucio prisiliti sve ljude da slijede to djelo(14) imam Malik, kao nepristrasan, pobozan i veliki fikik mu je rekao: "Vodo pravovjernih, nemoj to ciniti, jer su se drugovi Allahovog Poslanika (ashabi) razisli po raznim zemljama i svaki od njih je odnio svoje znanje. Tako su do ljudi stigla misljenja, kojima su oni zadovoljni, pa ako ih prisilis na drugo misljenje, izazvat ces smutnju i nered!" Tako je ulema ovu vrstu razilazenja promatrala kao razilazenje u sporednim pitanjima vjere, koje nije stetno i koje je neizbjezno, jer - nemoguce je citav ummet u tim pitanjima objediniti oko jednog misljenja. U tome se krije Allahova milost i dobrocinstvo prema muslimanima, jer im je ostavio priliku za idztihad i prostor za razlicite stavove i shvatanja. Zamislite samo da svi muslimani u svemu slijede jedno misljenje! Tada niko ni u cemu ne bi imao olaksice, niti bi iko ikada mogao da terdzihi - odabere jedno misljenje od ostalih, ili jedan pogled prema ostalim, ili jednu predaju pored druge.......

SERIJATSKI STAV O TAKLIDU(15)

Prvo: Obaveznost slijedenja cetvorice imama Ima onih koji smatraju da je slijedenje cetvorice imama (Ebu Hanife, Malika, Safije i Ahmeda) obavezno. U tom smislu, autor knjige: (Dragulj u tehvidu), veli: "Obaveza je slijediti jednog ucenjaka od njih; kao sto pricaju neki izrazom koji je razumljiv." Neki, cak, prelaze sve granice u vezi s ovim pitanjem, pa kazu: "Vadzib je - obaveza slijediti jednog odredenog imama!" Tako sljedbenik Safijskog mezheba veli: "Obaveza je slijediti Safiju!" Hanefija veli:" Vadzib je slijediti Ebu Hanifu!" Malikija i Hanbelija isto tako......itd. Drugo: Nema dokaza za obaveznost slijedenja odredenog mezheba Slijedenje jednog od spomenutih mezheba, te povodenje za imamom doticnog mezheba u svemu sto kaze, nije ni farz - stroga obaveza, ni sunnet - preporuceno. Stoga je prethodno misljenje, tj. misljenje onih koji kazu da je slijedenje odredenog imama vadzib, neprihvatljivo. Na to upucuju sljedece cinjenice: 1 - Kur`anom, sunnetom i idzmaom(16) je utvrdeno da je Uzviseni Allah zaduzio Svoje

robove da se pokoravaju Njemu i Njegovom Poslaniku, i nijednoj osobi mimo Poslanika Allah (dz.s.) nije muslimanima nalozio pokornost u svemu sto kaze (naredi i zabrani). Uz to, svi sljedbenici Ehlis-sunneta su saglasni da niko, mimo Poslanika, Muhammeda (s.a.v.s.), nije m`asum - nepogrijesiv u svom govoru, odnosno u svemu sto naredi ili zabrani, pa se, stoga, prenosi od Ibni Abbasa, `Ataa, Mudzahida i Malika ibn Enesa, da su rekli: "U svacijem govoru ima onoga sto je za prihvatiti i onoga sto je za odbaciti, osim govora Allahovog Poslanika (s.a.v.s.)." Dakle, slijedenje onoga ko nije m`asum - bezgrijesan u svemu sto kaze - ocita je zabluda, jer imam se, u tom slucaju, u odnosu na njegove sljedbenike, dovodi u poziciju poslanika. To je ravno izmjeni vjere i blisko je ukoru koji Allah (dz.s.) upucuje krscanima, kada im kaze: "Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svecenike svoje i monahe svoje......"(Et-tevbe:31) A njihovo uzimanje svecenika i monaha za bogove ogledalo se u slijedenju onoga sto su im oni cinili halalom (dozvoljenim), ili haramom (zabranjenim), kako to stoji u pojasnjenju Allahovog Poslanika (s.a.v.s.). 2 - S druge strane, sami imami su zabranjivali da ih se oponasa ili slijedi, i nijednog casa u svom zivotu nisu smatrali da oni ljudima odreduju vjeru, koju su obavezni slijediti. Kao sto su upozoravali i na opasnost uzimanja njihovih misljenja, bez podloge i argumenata, pa se prenosi da je imam Safija rekao: "Primjer onoga ko trazi znanje bez dokaza, je kao primjer onoga ko nocu sakuplja drva: nosi naramak drva, a u njemu zmija koja ga ujeda, a da on to i ne osjeti!" Muzeni(17), na pocetku svoga "muhtesara"(18) sazetka, veli: " Ovo sam sazeo iz iluma imama Safije i njegovih misljenja, kako bih ga priblizio onome ko zeli da se njime - radi licne koristi i sigurnosti - okoristi u spoznaji svoje vjere, uz upozorenje da je on sprjecavao da se neko povodi za njim ili nekim drugim!" Imam Ahmed je rekao: "Nemojte slijediti ni mene, ni Malika, ni Sevriju, ni Evzaliju, nego uzmite odakle su i oni uzeli!" I jos je rekao: "Slabost jednog fakiha (pravnika) ogleda se u tome da u svojoj vjeri oponasa druge!" A imam Ebu Jusuf je rekao: "Nikom nije dopusteno da iznosi svoje misljenje, sve dok ne spozna odakle smo ga uzeli!"(19) 3 - Pristrasno i trenutacno slijedenje jednog mezheba, novotarija je u ummetu Muhammeda (s.a.v.s.), a uz to je suprotno praksi selefa(20) i prva tri odabrana stoljeca islama. Autor djela "Takvimul-edille"(21), (Vrijednovanje dokaza), veli: "Ljudi su u prvo doba islama - u doba ashaba, tabiina i tabiitabina (nasljednika tabiina) - temeljili svoja misljenja na dokazima. Na tom putu prvo su se sluzili Kur`anom, potom sunnetom, potom argumentiranim misljenjima onih koji su slijedili Allahovog Poslanika (s.a.v.s.). Tako je musliman po jednom pitanju slijedio misljenje Omera (r.a.), a po drugom mu se

suprostavio, sljedeci misljenje Alije (r.a.). Medutim, niko nije rekao da je prvo Omerov (r.a.) mezheb u serijatu, a drugo Alijin (r.a.), nego je sve pripisivano Allahovom Poslaniku (s.a.v.s.). To su bila vremena o kojima se Vjerovjesnik (a.s.) pohvalno izrazio, jer, srediste paznje kod njih je bio dokaz, a ne ulema i njihove licnosti. Pa kada je, nakon toga - ulaskom u cetvrto stoljece - nestalo takvaluka (bogobojaznosti) i ljudi se razlijenili u potrazi za argumentima, onda su uzeli ulemu za dokaze i poceli ih slijediti. Tako su jedni postali Hanefije, drugi Malikije, a treci Safije, podupiruci dokaze ljudima(22) i drzeci ispravnim slijedenje mezheba po rodenju, a (ne po ubjedenju). Imam Izzud-Din ibn Abdus-Selam kaze: " Obicaj je bio kod ljudi da pitaju ulemu, ne ogranicavajuci se na odredeni mezheb, i niko nikome po tom pitanju nije prigovarao, sve dok se nisu pojavili ovi mezhebi i njihove fanaticne pristalice. Od tada, mukallid pocinje slijediti svoga imama u svemu sto kaze, makar to bilo bez argumentovane podloge, kao da je njegov imam vjerovjesnik, od Allaha (dz.s.) poslan. To je udaljavanje od istine i skretanje sa pravog puta, cime niko pametan ne moze biti zadovoljan!" Prema tome, obaveza je muslimana, u slucaju kada nije u mogucnosti spoznati propise na osnovi serijatskih dokaza, da se obrati ulemi. Ali, nije se obavezan strogo drzati odredenog mezheba, jer, obaveza je ono sto su Allah i Njegov Poslanik ucinili obaveznim, a oni nisu nikoga obavezali da bude hanefija, safija, ili nesto trece. Stoga, tumac djela "Musellemus-subut" - veli:" Uciniti to obaveznim, znaci propisati novi serijat!" (23) 4 - Rezultat svega spomenutog je da kompetentna ulema smatra misljenje o obaveznosti slijedenja odredenog mezheba pogresnim. Cak, sta vise, oni smatraju da je povodenje za odredenim imamom, u smislu slijedenja svih njegovih misljenja, a odbacivanje misljenja drugih, haram - zabranjeno u vjeri. Sejhul - Islam, Ibnu Tejmije, u tom smislu, kaze: "Ako se onaj, ko zastupa takvo misljenje, ne pokaje, treba ga ubiti!" Razlog ovakve stroge osude je sto onaj, ko kaze: - Obaveza je slijediti odredenu osobu u vjeri, pridrzavajuci se samo njegovih misljenja, a odbacujuci misljenja drugih, kao da ga je time ucinio zakonodavcem (sari`a), ili bezgrijesnim Vjerovjesnikom. Tako nesto nije dozvoljeno u Allahovoj vjeri i od onoga ko to kaze, treba zatraziti da se pokaje, pa ako ostane uporan u svom stavu, Ibnu Tejmijje smatra da je izasao iz islama (dina). Ibnu Kajjim El-Dzevzijje veli: "Neosporno je poznato da u vremenu ashaba nije postojao nijedan covjek koji je izabrao odredenu osobu, kako bi je slijedio u svim njenim misljenjima, a odbacio sva misljenja drugih. Neosporno je, isto tako, poznato da takvih slucajeva nije bilo ni u vremenu Tabiina, ako ovo sto kazemo nije istine, neka mukallidi upru prstom na jednu osobu koja je, u odabranim vremenima, po svjedocenju Resulullaha (s.a.v.s.), slijedila njihov nezdravi i nastrani put. A prva tri stoljeca u povijesti islama odabrana su nad ostalima kao sto o tome svjedoce vjerodostojne predaje. Spomenuta novotarija(24) pojavila se u cetvrtom, pokudenom stoljecu - takoder po svjedocenju Poslanika (s.a.v.s.).

Misljenje o slijedenju cetvorice imama, ili jednog odredenog medu njima, Ibnu Kajjim pobija u svom djelu "I`alamul-muvekkin" sa oko pedeset argumenata, detaljno, strucno i vrlo korisno obraduje ovu temu, pa ko zeli neka se osvrne na spomenuto djelo. Rezultat njegovog istrazivanja u navedenom djelu je da onaj, ko dospije do pouzdanog misljenja jednog od cetvorice imama, ili nekog drugog, od onih prije, ili poslije njih, dozvoljeno mu je da slijedi to misljenje, ukoliko sam nije sposoban da se bavi idztihadom. Sto se mudztehida tice, njegova je obaveza da se bavi i idztihadom. Neukom, obicnom svijetu, koji to nije u stanju, dozvoljeno je da slijedi bilo kog imama, ili fakiha, koji je dotigao deredzu idztihada. Na ovu cinjenicu upucuju i rijeci Uzvisenog: "Pa pitajte ucene ako sami ne znate!" (El-Enbija`:7) Trece: Ibn Hazm zabranjuje taklid U predhodnom tekstu smo se drzali najblazih izraza u pogledu taklida, pa smo rekli da nije ni vadzib - obaveza, ni sunnet - preporucen cin. Amanet nam, medutim, nalaze da muslimanskog citaoca upoznamo sa misljenjem jednog fakiha jakog argumenta, kao sto je Ibn Hazm. On veli: "Taklid (sljedenje ili oponasanje nekoga u vjeri) je haram, i nikome nije dozvoljeno da se bez argumenata, povodi za misljenjem ikoga drugog, mimo Allahovog Poslanika (s.a.v.s.). Evo nekih njegovih dokaza: a) Rijeci Uzvisenog Allaha: "Slijedite ono sto vam se od Gospodara vaseg objavljuje i ne slijedite, pored Njega, nekoga drugog kao prijatelja-zastitnika!" (El-E`arat:3) Zatim, Njegove rijeci u suri El-Bekare: "A kada im se rekne: - Slijedite Allahovu objavu! - oni odgovaraju: - Necemo, slijedicemo ono na cemu smo zatekli pretke svoje!" (El-Bekare:170). Za one, pak, koji ne slijede i ne oponasaju druge, Allah (dz.s.) pohvalno kaze: "..... zato obraduj robove moje, koji Kur`an slusaju i slijede ono najljepse u njemu; njima je Allah na pravi put ukazao i oni su pametni!" (Ez-Zumer:16-17) b) Allahove (dz.s.) rijeci u suri En-Nisa`:" Pa ako se u necemu ne slazete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i onaj svijet!" (En-Nisa`:59); Allah (dz.s.) u ovom ajetu ne dozvoljava da se u slucaju razilazenja obraca nekom drugom mimo Kur`ana i sunneta, odnosno, zabranjuje da se, u slucaju spora, obraca na necije misljenje, jer, ono nije ni Kur`an ni sunnet. c) Pouzdanjem u idzma` svih ashaba, od prvog do posljednjeg, kao i svih tabiina i tabiitabiina je utvrdeno da nije dozvoljeno da se iko medu njima obrati misljenju jednog od njih, ili onih prije njih, i u cjelovitosti ga prihvati (slijedi). Stoga, neka zna onaj ko prihvati sva misljenja Ebu Hanife, ili sva misljenja malika, ili Safije, ili Ahmeda - neka je Allah njima zadovoljan, - ne napustajuci misljenja onoga za kim se poveo od njih, ili

mimo njih, na racun misljenja neke druge osobe, neka dakle zna, da se, pouzdano i bez ikakve sumnje, suprostavio koncenzusu (idzma`u) citavog ummeta. I neka zna da nece naci predhodnika u takvom svom postupku u sva tri odabrana stoljeca islama. Navedenim cinom skrece se s puta vjernika - mu`mina; neka nas Uzviseni Allah zastiti od takvog stanja. d) Svi znanstvenici (fakihi) su zabranili da ih neko oponasa i za njima se povodi, pa onaj ko to cini, postupa oprecno njihovom misljenju. e) Zatim, ko je slijedenje ucenja jedne od navedenih osoba ucinio precim od slijedenja Omera ibn Hattaba, ili Alije ibn Ebi Taliba, ili Ibni Mes`uda, ili Ibni Omera, ili Ibni Abbasa, ili Aise, majke pravovjernih - neka je Allah zadovoljan sa svima! Kada bi taklid bio dozvoljen, svaki od prethodno spomenutih bi u tome bio preci od drugih.(25)! Nevedeno misljenje prvenstveno je upuceno ulemi koja proucava Kur`an, hadis (sunnet), fikh, usul, te arapski jezik i njegovu stilistiku; medutim, i pored toga ne nalaze potrebnim uloziti imalo truda na planu proucavanja, studiranja, preispitivanja i poredenja (razlicitih stavova i misljenja). Naprotiv, oni su se prepustili lijenosti i spokojstvu, pa kada se neko upusti u studije, odmjeravanje i tevdzih - odabiranje medu misljenjima - kao sto je slucaj istinskog alima, oni onda kazu: - Stani! Ko si ti? Pusti ljude neka zive kako su i naucili! I dignu se protiv njega, kao da poziva necemu sto je ruzno i pokudeno. Sto se tice obicnog i neukog svijeta, ne slazem se s misljenjem Ibn Hamza da je taklid u odnosu na njih haram - zabranjen, a raspravu o tome ostavljam za neku drugu priliku.

RAZILAZENJE U SPOREDNIM PITANJIMA VJERE NE VODI SUKOBU I RAZDORU

Neslaganje u pitanjima idztihada(26) , u kojima ne postoji konacan tekst, konacnog znacenja, ne smije voditi cijepanju, razdoru i svadi, jer, i ashabi su se medusobno razilazili, pa to nije vodilo u razdor, neprijateljstvo i mrznju medu njima. Medu ashabima, tabiina i njihovim nasljednicima, bilo je onih koji su ucili bismillu (u namazu) i onih koji to nisu cinili. Neki su je ucili naglas, a neki u sebi; neki su ucili kunut dovu na sabahskom namazu, a neki nisu; neki su obavljali abdest, nakon pustanja krvi (hadzama), potjecanja krvi iz nosa i povracanja, a neki nisu; neki su uzimali abdest, ako bi pojeli ono sto je dohvatila vatra, a neki nisu; neki su mijenjali abdest nakon jedenja devijeg mesa, a neki nisu. Medutim, i pored toga, klanjali su jedni za drugima, kao sto su, na primjer, Ebu Hanife i njegovi ashabi, Safija i drugi klanjali za imamima Medine, malikijima i drugim, bez obzira sto oni ne uce bismillu u namazu, ni u sebi, ni naglas. Prenosi se da je halifa Harun Er-Resid klanjao kao imam, nakon pustanja krvi (hadzama), a da je za njim (kao muktedija) klanjao Ebu Jusuf (ucenik Ebu Hanife), ne obnavljajuci namaz, jer Malik je dao fetvu halifi da nije obavezan obnoviti abdest, nakon pustanja

krvi. Imam Ahmed je smatrao da je obavezno obnavljanje abdesta nakon pustanja krvi ili njenog poticanja iz nosa, pa je upitan: - Ako bi kod imama potekla krv i ne bi promijenio abdest, bi li klanjao za njim? - on je odgovorio: " Zar da ne klanjam za Malikom i Se`id ibn Musejjebom?!" Safija je, jedne prilike, klanjao u blizini kabura Ebu Hanife, ne uceci kunnut-dovu, iz postivanja prema njemu(27), te je rekao: "Mozda smo se prebacili na iracki mezheb (tj.hanefijski). Razlog navedenim postupcima je sto su spomenuta i njima slicna pitanja, podnosljiva i elasticna, i vrlo cesto su oba stava po istom pitanju serijatski ispravna i prihvacena. Ako, pak, nije to u pitanju, onda ispravno misljenje (o tom problemu) nije konacno, a onaj ko (u njemu) pogrijesi, greska mu je oprostena, a ima cak i nagradu. Zato su imami, u takvim slucajevima, jedno misljenje smatrali ispravnim, ali su registrirali i biljezili suprotna misljenja. Tako su neki imali obicaj reci: "Ovo je najsigurnije (najpreventivnije) misljenje!", ili " Ovo je odabrano misljenje!", ili " Ovo (misljenje) mi je draze!" Ili bi imali obicaj reci: "Do nas nije doprlo nista drugo!" Ovakve konstrukcije su ceste u "Mevetta`u", djelu "El-Asar", Muhammeda Es-Sejbanije(28), kao i u govoru Safije Allah im se svima smilovao! Neka je Dragi Allah zadovoljan s imamom Malikom, kako je veliki fakih (poznavalac serijatskog prava) on bio! Sujutija prenosi da mu je halifa Er-Resid predlozio da okaci njegovu knjigu "El-Muvretta`" o Kabu i prisili sve ljude (muslimane) da slijede njen sadrzaj. Malik mu je na to odvratio: " Ne cini to, jer, ashabi su se razisli u sporednim pitanjima vjere (fur`u) i rasuli su se po svijetu, a ljudi su prihvatili ono sto su im oni donijeli (misljenja s kojima su im dosli)!" Tada mu je Er-Resid rekao: "Allah te pomogao i blagoslovio te, o Ebu Abdullah!"(29) Slican dogadaj se opisuje i prenosi o halifi El-Mensur.

ODSTUPANJE OD MISLJENJA NEKOG IMAMA, NE ZNACI NJEGOVO OMALOZAVANJE NITI OMALOVAZAVANJE NJEGOVOG IMAMETA
Odstupanje od misljenja cetvorice imama, ili misljenja nekog od njih, ne znaci omalovazavanje njihovog imameta, niti umanjivanje njihove vrijednosti, niti potcjenjivanje njihovog znanja, ispravnosti njihovog idztihada i iskrenosti u traganju za istinom. Onaj ko tako misli, ne poznaje stvarnost ovog ummeta, tj. muslimana i njihovu istoriju. Naprotiv, ljubav prema ovim velikanima, njihovo postivanje, te pohvalno izrazavanje o njima, sustinski je dio islama. Sejhul-Islam, Ibn Tejmijje u uvodu knjige "Ref`ul-melam `anileimmetil-E`alam"(30), veli: "Obaveza je muslimanima da nakon prijateljstva prema

Allahu(31) i Njegovom Poslaniku(32), iskazu svoje prijateljstvo prema mu`minima(33), vjernicima - kao sto to Kur`an nalaze - , a posebno prema ulemi, nasljednicima Vjerovjesnika, koje je Allah (dz.s.), ucinio zvijezdama da osvjetljavaju ljudima puteve u tminama kopna i mora, i svi muslimani su saglasni po pitanju njihovog hidajeta(34) i rivajeta(35)....... Oni su nasljednici Poslanika u njegovom ummetu. Oni ozivljavaju ono sto se ugasi od njegovog sunneta. Pomocu njih je Knjiga - Kur`an, sacuvan; oni su ti koji su je sacuvali. Posredstvom njih, Knjiga govori i oni jezikom njenim govore(36)....... Ibn Kasim(37) prica: "Cuo sam Malika i Lejsa kako o razilazenju ashaba Allahovog Poslanika (s.a.v.s.) kazu: - Nije kao sto ljudi misle da je u tome sirina i bogatstvo(38), nije tako, nego se radi o ispravnom i pogresnom misljenju". Malik, na istu temu, dodaje: "Neki su grijesili, a neki su pogodili istinu, a tvoje je da idztihadis (da se bavis idztihadom)(39)!" Pa ako je medu casnim ashabima - prema misljenju Malika i Lejsa - bilo onih koji su grijesili i onih koji su do istine stizali, sta onda reci za druge?

PITANJA U KOJIMA SE ULEMA RAZISLA

Ako bismo se zapitali: jesu li sva pitanja u kojima se ulema razisla prenesena od Vjerovjesnika (s.a.v.s.), odgovor bi bio sljedeci: Postoje mnoge stvari koje je Vjerovjesnik cinio (na vise nacina), i uistinu se od njega i tako prenosi, iako je neke od varijanti prakticirao cesce, a neke rjede. Tako, na primjer, tekbir prilikom ezana: da li se izgovara cetiri, ili dva puta? Prenosi se i jedno i drugo. Malikije su prihvatili predaju od dva puta, a ostali od cetiri. Isto tako, ponavljanje sehadeta(40): snizenim glasom, prenosi se od Resulullaha (s.a.v.s.), pa je neka ulema to prihvatila, a neka nije. Neka od spomenutih pitanja, dakle, prenose se od Vjerovjesnika (a.s.)(da ih je cinio na vise nacina), makar jednu varijantu prakticirao cesce od druge..... Takav je slucaj s ucenjem "bismille" naglas u namazu; prenosi se od Poslanika (s.a.v.s.) da nije ucio "bismillu" naglas, ali postoje hadisi i predaje koje govore da je to cinio. To nije nemoguce. Nije neshvatljivo da je u odredenim prilikama ucio "bismillu" naglas, kako bi poucio one koji su klanjali iza njega, i slicno tome. Stoga, Ibn Tejmijje o ovome veli: "Dozvoljeno je onu stvar, koja je u pitanju ibadeta bolja i efdalnija, ostaviti radi okupljanja i objedinjavanja srca, kao sto je Vjerovjesnik (s.a.v.s.) odustao od podizanja Kabe na kaburu Ibrahima (a.s.), bojeci se da se ne izazove odbojnost i rasulo kod ashaba". Takvo misljenje se doslovno prenosi od imama Ahmeda o "bismilli", spajanju vitr-namaza(41) i slicnih stvari, gdje se ono sto je efdalnije, ostavlja, a cini se ono sto je dozvoljeno, s ciljem ocuvanja jedinstva (muslimana i njihove zajednice), ili radi upoznavanja ljudi sa sunnetom(42), ili iz nekog drugog, slicnog razloga.

OSLANJANJE NA KURAN I SUNNET

Je li dozvoljeno slijediti nekoga mimo cetvorice imama? I je li dozvoljeno danas osloniti se izravno na Kur`an i sunnet bez slijedenja odredenog mezheba?

Odgovarajuci na predhodna pitanja, ja tvrdim: Da, dozvoljeno je slijediti nekoga mimo cetvorice imama! Kao sto je i dozvoljeno onima koji su to u stanju, od uleme i poznavalaca fikha, da se oslanjaju izravno na Kur`an i sunnet. Njihovo je pravo da studiraju, idztihade i izvode propise na temelju Kur`ana i sunneta, kao sto je njihovo pravo da vrednuju postojeca misljenja uleme i daju prednost jednim nad drugim (et-terdzih). Uz to, oni se mogu obratiti na ulemu koja je poznata po terzihu i komparaciji mezheba, koja vrsi poredenja razlicitih misljenja i pravaca, a onda, na osnovu dokaza i argumenata, daju prevagu jednim misljenjima nad drugim. U takvu kategoriju uleme spadaju i: Ibn Dekik El-`Id, Ibn Tejmijje, Ibn Hadzer El`Askalani, Es-Sanani,Es-Sevkani, i drugi.... Nakon predhodnog postupka, alim ce slijediti ono cime je zadovoljniji (za svoju vjeru), sto je ispravnije, prema njegovom misljenju, i sto je prihvatljivije za njegovo srce. To je ono cime je zaduzen, a Allah (dz.s.) ne zaduzuje nikog preko njegovih mogucnosti. Misljenje koje je prosireno u vremenima nazadovanja i zaostalosti muslimana, a po kome su vrata idztihada zatvorena, neprihvatljivo je i ne postoji dokaz, ni u Kur`anu ni u sunnetu, ni u idzma`u koji ga podupire. Naprotiv, hanabile, a i drugi, smatraju da nije dozvoljeno da ijedno stoljece ostaje bez mudztehida, koji ce ljudima izdavati fetve, u skladu sa dokazima. Allah Uzviseni je iz svoje neizmjerne milosti kadar nekim Svojim robovima podariti sposobnost i nadarenost koje ce ih uciniti sposobnim za idztihad. To nije nemoguce. Naprotiv, s obzirom da su sredstva i putevi spoznaje olaksani vise nego ikada prije. Tu svakako spadaju: stampa, kopirni aparati, kompjuteri, i dr.....(43) Oni, medutim, koji ne poznaju arapski jezik, njegove discipline i sisteme, niti poznaju raznovrsne nauke, vezane za Kur`an i sunnet, pitanja u kojima se ulema saglasila (idzm`a) i druga, u kojima su se razisli, niti poznaje temelje fikha, kijasa (analogije), principa te`aruda i terziha (proturijecnosti i prevage)....kao i druge temeljne pretpostavke idztihada, duznost takvih je da se obrate ulemi - ucenim ljudima. To je sasvim prirodno, kao sto je prirodno da se ljudi u svakoj strucnoj oblasti obracaju strucnjacima. Allah (dz.s.)kaze:" Pa pitajte ucene, ako sami ne znate!" (El-Enbija`:7) A nezamislivo je da svi ljudi budu obavezni da se bave idztihadom, kao sto misle neki, jer to je nemoguce i nema za to naucne podloge.

ISLAMSKI STAV O "TELFIKU"- MIJESANJU MEZHEBA(44)

Postavlja se pitanje: kakav je serijatski stav u odnosu na covjeka koji u nekim pitanjima slijedi jednog imama, a u drugima drugog? Opisani postupak se zove "telfik" - smjesa od vise mezheba.

Neka ulema to dozvoljava, a neka zabranjuje. Moje misljenje o tome je sljedece: Ako se "telfikom" ima namjeru tragati za olaksicama u svakom mezhebu, te za najlaksim misljenjima, koja odgovaraju licnom prohtjevu i strastima, i koja se dopadaju doticnoj osobi, bez obracanja paznje na dokaze i argumente - onda to nije dozvoljeno... Stoga je stara ulema rekla: "Onaj ko traga za olaksicama u mezhebima je fasik grijesnik!" Evo jednog primjera: - Ako bi neko slijedio odredeni mezheb, u situaciji kada on odgovara njegovom interesu i zelji, kao, na primjer, kada bi slijedio misljenje Ebu Hanife - po kojem komsija ima pravo prvokupnje (suf`a) u slucaju kada je on komsija i zeli posjed svog susjeda za sebe, a kada taj isti mezheb odgovara njegovom protivniku, onda slijedi mezheb suprotnog misljenja(45), pa kaze: - Ja ovdje prihvatam misljenje Safije, a druga odbacujem! Ovakav postupak nije dozvoljen, jer onaj ko to cini, slijedi svoju strast, izigrava se s vjerom i koristi mezhebe za ostvarivanje licnih interesa. Vjernik je duzan slijediti istinu, bila ona za ili protiv njega, jer, Allah (dz.s.) ukorava licemjere - munafike, pa veli: "A licemjeri govore: - Mi vjerujemo u Allaha i Poslanika i pokoravamo se, - zatim neki od njih glave okrecu; oni nisu vjernici. Kad budu pozvani Allahu i Poslaniku Njegovom da im On presudi, neki od njih odjednom leda okrenu; samo ako znaju da je pravda na njihovoj strani, dolaze mu poslusno." (En-Nur:47-49) Ukoliko, medutim, musliman slijedi ono sto je ispravnije po njegovom misljenju i jace u njegovom srcu, onda nema zapreke da slijedi hanefijski mezheb - po pitanju da dodir zene ne kvari abdest, safijski - po pitanju da poticanje krvi ne kvari abdest, a melikijski po pitanju da voda postaje necista, sve dok ne promijeni svoje osobine (boju, okus, miris). Ovakav postupak je dozvoljen, ukoliko onaj, ko ga slijedi, ima povjerenja u dokaze vezane za doticna pitanja, i ovo je fetva koju zastupam u ovoj meseli. Molim Uzvisenog Allaha da nam pomogne da spoznamo i razumijemo nasu vjeru, jer, "kome Allah zeli dobro, podari mu fikh - spoznaju u vjeri." I neka je salavat i selam na Poslanika Muhammeda, njegovu casnu porodicu i plemenite ashabe! Objasnjenja: 1. Ovdje se prvenstveno misli na razlike izmedu cetiri mezheba u islamu: hanefijskog, malikijskog, safijskog i hanbelijskog. (Prev.) 2. Pod razilazenjem se ovdje podrazumijeva razilazenje u sporednim pitanjima vjere (fur`u), i ova studija nema za cilj baviti se temeljnim - akaidoloskim razlikama u islamskom ucenju.(Prev.)

3. Mudztehid je osoba koja samostalno - na osnovu Kur`ana i sunneta - rjesava vjerskopravna pitanja. (Prev.) 4. Loze Allahovog Poslanika (s.a.v.s.) 5. Ibn Kajjim El-Dzevazije u knjizi "I`lamul-muvekk`in" izdvaja citavo poglavlje, pod naslovom: "Promjena fetve, shodno promjeni vremena". Potrebno je obratiti se na spomenuto poglavlje. 6. Mjera za tezinu u vremenu Resullullaha (s.a.v.s.) 7. Ebu Abdullah je kunje imama Malika (r.a.) 8. Dakle, odbacite ga (Prev.) 9. Gazvetul-Ahzab (Saveznicki pohod) 10. Benu Kurejza je jevrejsko pleme, koje je izdalo muslimane u bici na Hendeku, pa je nakon pobjede muslimana - dobilo zasluzenu kaznu! (Prev.) 11. Zbog pomenute radnje (Prev.) 12. Koju je smatrao necistom, pa bi morao mijenjati abdest. (Prev.) 13. To je onaj hadis ciji niz prenosilaca dopire samo do druge generacije, nakon Muhammeda (s.a.v.s.) 14. El-Muvetta`, sto znaci da svi slijede jedan mezheb i jedno misljenje (Prev.) 15. TAKLID: Slijedenje (oponasanje) drugog u pitanjima vjere zbog nesposobnosti samostalne spoznaje. U ovoj studiji je govor o taklidu u fikhu-serijatsko-pravnim pitanjima, i ona se ne doticu taklida u Aka`idu - vjerovanju. (Prev.) 16. Idzm`a: saglasnost islamske uleme po nekom pitanju u vjeri. (Prev.) 17. Ucenik imama Safije. (Prev.) 18. Djelo u kojem je sazeo Safijin nauk. (Prev.) 19. Navedene citate spominje Ibnu Kajjim, u djelu "I`alamul-Muvekk`iu":3/139. 20. Prve generacije muslimana i istinski sljedbenici Kur`ana i sunneta. (Prev.) 21. Autor ovog djela je: Ebu Zejd Ed-Debusi. 22. Kada se jacina dokaza mjeri po tome ko ga je rekao, a ne po jacini samog dokaza. (Prev.) 23. Onaj ko je "roden kao hanefija" treba takav i ostati, jer je "rodenje" u doticnom mezhebu dokaz njegove ispravnosti????? (Prev.) 24. Slijedenje odredenog imama u vjeri. (Prev.)

25. Iz djela "El-ihkam fi usulil-Alkam", Ibn Hazma 26. To su pitanja u kojima je dozvoljen idztihad, a time i razlike u misljenjima mudztehida. (Prev.) 27. To jest, prema misljenju Ebu Hanife po tom pitanju. (Prev.) 28. Jedan od dvojice najpoznatijih ucenika Ebu Hanife. 29. Ebu Abdullah je kunje ime imama Malika (nadimak po sinu) (Prev.) 30. Otklanjanje prigovora imamima. (Prev.) 31. Prijateljstvo prema Allahu, podrazumijeva: vjerovanje u Njega i slijedenje Njegovih propisa...(Prev.) 32. Prijateljstvo sa Poslanikom, podrazumijeva: vjerovanje u njegovo poslanstvo i sljedenje njegovog puta....(Prev.) 33. Prijateljstvo sa mu`minima podrazumijeva: ljubav prema njima, bratski odnos, potpomaganje, podrsku, zastitu, savjetovanje.....(Prev.) 34. Da su bili na pravom putu. (Prev.) 35. Misli se na njihovo znanje 36. Pogledaj: "Reful-melam `anil-eimmetil-l`a-lanu" (Ibn Tejmijje). 37. Ibn Kasim je ucenik imama Malika. (Prev.) 38. Naprotiv, u tome je sirina, bogatstvo i milost, kao sto se to prenosi od Omera ibn Abdul-Aziza i Kasima ibn Muhammeda, te kao sto to navode Ibn Abdul-Berr i drugi, jer ashabi su bili uzor narednim generacijama u medusobnoj toleranciji i postivanju suprotnih misljenja, pa makar jedno od njih bilo i pogresno. Pogledaj nasu knjigu Islamsko budenje izmedu dozvoljenog razilazenja i pokudenog razdora i cijepanja. Str.59 i naredne. 39. "El-Ihkam fi usulil-alkam", Ibn Hazma. 40. "Eshedu en la ilahe illellah, eshedu enne Muhammeden Resulullah." 41. Klanjanje sva tri rekata zajedno, kao sto je praksa kod hanefija, a ne dva pa jedan odvojeno, kao sto je praksa kod drugih. (Prev.) 42. Upoznavanje ljudi da je i drugo misljenje, suprotno efdalnijem, zasnovano na sunnetu Allahovog Poslanika (s.a.v.s.) 43. Pogledaj o tome nase djelo: Idztihad u islamskom serijatu, poglavlje: "Olaksanost idztihada danas!" 44. U smislu pravljenja smjese od vise mezheba, slijedeci u nekim pitanjima jedan, a u drugima drugi. (Prev.)

45. U obrnutoj slici navedenog primjera misljenje koje ne daje komsiji pravo na prvokupnju. (Prev.)