Вы находитесь на странице: 1из 52

RAZVOJ PENOLOGIJE KAO SAMOSTALNE NAUCNE DISCIPLINE Rijec penologija potice od latinske rijeci poena kazna, i grcke rijeci

i logos nauka. Doslovno prevedeno znaci nauka o kazni. Pojam penologija prvi put je upotrebljen u 19. vijeku, 1845. u jednom radu njemackog teoreticara Franca Libera. On je penologiju oznacio kao disciplinu koja se bavi naucnim proucavanjem kazni, njihovom primjenom i dejstvom. Kao samostalna autonomna naucna disciplina pojavljuje se tek prvih decenija 20. vijeka. Prva faza Najprije se penoloska materija proucavala u okviru krivicnog prava. Osnovna predpostavka za ovo proucavanje je bila pojava kazni lisavaja slobode, koje tek poslije Francuske burzoaske revolucije postaju dominantne kazne. Glavni problemi su se pojavili oko organizacije ztvora i nacina izvrsenja ove kazne. Zato se penologija u to vrijeme svodila na tzv. Nauku o zatvorima. Franc Libera je prvi spomenuo izraz penologija i insistirao da se ona proucava na naucan nacin. Holcendorf je istakao da je nauka o zatvorima penologija u uzem smislu, dok sama penologija predstavlja nauku o kaznama uopste. Druga faza Krajem 19.vijeka sa razvojem prirodnih nauka i drugih naucnih disciplina nastaje mogucnost sireg naucnog pristupa problemima kriminaliteta. Tako se medju mnogim naucnim disciplinama pojavljuje kriminologija, kao nauka o uzrocima tj.etiologiji kriminaliteta. Bavi se i fenomenologijom koja izucava oblike u kojima se ispoljava kriminalitet, kao i strukturu i dinamiku kriminaliteta. Pocela se interesovati i za probleme izvrsenja kazne,orecuci pogled nauke prema covijekudelikventu. Treca faza Je savremena faza osamostaljenja penologije kao autonomne naucne discipline. Od kad je u prvi plan izbila licnost delikventa , moderno zaknodavstvo pocinje se sve vise baviti regulisanjem izvrsenja kazne. Pojavljuje se samostalni zakon o izvrsenju krivicnih sankcija . Posebna incijativa data je na Trecem medjunarodnom kongresu za krivicno pravo koji je odrzan u Palermu 1933., gdje je istaknuta opravdanost i nuznost izdvajanja propisa o izvrsenju krivicnih sankcija u posebnom zakonu.

POJAM, PREDMET I METOD PENOLOGIJE


DEFINISANJE POJMA PENOLOGIJE Penologija je moderna naucna disciplina koja se koristi metodama drugih nauka. Definicija penologije: Penologija je nauka o postupanju sa delikventima koja svojim proucavanjem nastoji da u skladu sa svojim normama i principima koje nalazu pravo i pravna nauka, kao i u skaldu sa dostignucima drugih drustvenih prirodnih nauka iznadje

najbolja sredstva I nacine tog postupanja radi sto uspjesnije resocijalizaciije delikventa I sprecvanja delikventnog ponasanja uopste. PREDMET PENOLOGIJE Prema klasicnom, tradicionalnom misljenju predmet penologije obuhvata samo kazne i njihovo izvrsenje. Sa razvojem krivicnog prava, razvija se i ucenje o dualitetu krivicnih sankcija. Prema ucinocima krivicnih dijela koji su ispoljili tzv.opasno stanje terba primjeniti mjere bezbjednosti,a u novije vrijeme se javljaju poseben mjere prema maloljetnim uciniocima-vaspitne mjere. Sire shvatanje perdmeta penologije zastupa Pinatel, Grasberg, Kornil,.. Pinatel smatra da se penologija bavi proucavajem sredstava i metoda svih krivicnih sankcija kojima jedno drustvo reaguje na izvrsenje krivicnih djela i njihove ucinioce. Milutinovic definise penologiju kao nauku koja proucava evoluciju krivicnih sankcija, evoluciju shavtanja o ciljvima krivicnih sankcija ,tretman osudjenih delikvenata, organizaciju, sredstva i metode pervaspitanja I postpenalane mjere. Unosenjem postpenalne faze ona prestaje biti samo nauka o izvrsenju kazne,vec kako kaze Pinetal nauka koja proucava odnose osudjenog u drustvu. METOD PENOLOGIIJE Pravni metod je jedan od metoda kojim se koristi penologija. Medjutim,ozbiljne sudije penoloskim problemima prilaze i sa socioloskog aspekta,gdje se prvi rad iz sociologije ztvora pojavio 1940. godine. To je poznata studija Donalda Klemera pod nazivom Zatvorska zajednica . Ona se bavi pitanjem uticaja zatvorske sredine kao jednog specijalnog socijalnog miljea na formiranje misljenja,stavova,osjecanja i uvjerenja osudjenika od koga mnogo zavisi njihovo ponasanje i odnos prema drustvenim normama i virjdnostima. Proucava samo licnost osdudjenog u solpu socijalnih i realnih uslova zivota u zatvorskom ambijentu. Govori se i o tzv.klinickom pristupu, u okviru kojeg bi dosla u obzir primjena raznih metoda upoznavanja licnosti osudjenog radi iznalazenja najpogodnijih mjera u ppostupku resocijalizacije.

ISTORIJSKI KORIJENI KAZNE


PRIVATNA REAKCIJA NA KRIMINALITET PROGONSTVO Progonstvo iz zajednice primjenjivalo se kao reakcija na najteze povrede normi,bilo je ravno smrti. Plemenska zajednica je bila zasnovana na krvnom srodstvu, zbog toga se ekces smatrao ne samo kao akt upravljen protiv pojedinca ili plemena,nego i protiv bozanstva. Za laksa dijela reakcija je bila manje stroga(oduzimanje oruzja..). Odogovornost nije bila individualna i licna,pa bi se moglo govoriti o kolektivnoj reakciji koja je u osnovi privatna. OSVETA Je oblik privatne reakcije prema drugom rodu ili njegovim pripadnicima. Sastojala se u ubistvu, tjelesnim ozljedama, kradji,.. Osnovna karakteristika osvete u prvoj fazi je nesrazmjernost, kolektivnost i grubost,preazila je na potomke i izvrsavali su je samo muski clanovi. Postepeno je presla na sistem taliona kojeg karakterise srazmjernost (oko za oko,zub za zub). Sa jacanjem drzavne vlasti,zainteresovani su

morali prethodno da se obrate drzavnoj vlasti, a onda utvrdi pravo na osvetu. To je tzv. Sudski talion. KOMPOZICIJA Je izmirenje putem naknade,a osnovni uslov za njenu pojavu je pojava viska proizvoda. Kada su plemena pocela da proizvode vise nego sto im je bilo potrebno,pocela su da vrse razmjenu svojih dobara za dobra koja su se proizvodila u drugim plemenima. Tko je doslo do napustanja krvne osvete. Kompozicija se u sustini sastojala u tome sto je ucinilac delikta i njegovi srodnici placali srazmjernu naknadu povrijedjenom ili njegovim srodnicima. Velicina naknade se formirala putem ugovora, obicaja ili borbom,a drzava je uzimala jedan dio za sebe. Vremenom je pocela drzava da predvidja kolika ce biti otkupnina za pojedine delikte, tako da je iz kompozicije nastala novcana kazna. JAVNA REAKCIJA Osnovna razlika izmedju ekcesa prvobitne zajednice I kriminaliteta u klasnom drustvu lezi u tome sto su: delikti prvobitne zajednice bili upereni protiv cijelog drustva,zajednice,roda,plemena,dok su delikti klasnog drustva upereni protiv interesa vladajuce klase. Kazne su bile veoma surove (smrtna I tjelesna kazna). U starom Rimu primjenjivane su razne metode pogubljenja(sahranjivanje zivih,pogubljenja,..), a od tjelesnih kazni (odsjecanje jezika,vadjenje ociju). U starom germanskom pravu primjenjivane su: samozapaljivanje,rastezanje konjima,sakacenje. U srednjem vijeku odmazda i zastrasivanje su osnovni ciljevi kazne. To je period samovolje sudova,koji su bili predvorije za mucenje. Tome je doprinjela katolicka crkva i njen inkvizitorski postupak koji je trajao do kraja 18.vijeka.Inkvizitorki postupak je polazio od predpostavke da je okrivljeni kriv i da se mora iznuditi njegovo priznanje, putem torture koja je uvedena papskom deklaracijom. Vec od 14.vijeka javlja se ideja o humanizaciji krivicnog pravosudja i taj period do 18.vijeka oznacava se humani period(Tomas Mor,Hobs,Didro,Monteskje,Volter,Ruso,Lok..). Do prve reforme kazne i kaznjavanja dolazi tek sa pojavom burzoazije TEORIJE O OSNOVU PRAVA NA KAZNJAVANJE

IDEALISTICKE TEORIJE Prema ovoj teoriji osnov prava na kaznjavanje lezi u pravdi koja se mora kaznjavanjem zadovoljiti. Prema ovim teorijama izvrsenjem krivicnog djela se narusava apsolutan pravda. Postavlja se pitanje odakle potice apsolutna pravda: 1. prema teoriji bozanske pravde porijeklo apsolutne pravde lezi u bozanstvu.Osnov prava na kaznu je bozanska zapovijest koju drzava mora da izvrsi. 2. po teoriji moralne pravde osnov prava na kaznjavanje je u imperative koji nalazu moralne norme. Ovo shvatanje je poteklo od Platona,a detaljno ga je razradio Emanuel Kant. 3. teorija zakonske pravde potice od Hegela. Po njemu apsolutna pravda ne lezi u moralu vec u samom zakonu.Svaka povreda zakona se mora neutralisati

drugom povredom da bi se ponovo uspostavio zakon.Tu dolazi do izrazaja Hegelovo ucenje o negaciji negacije. TEORIJA DRUSTVENOG UGOVORA Ova teorija potice iz Grocijusove teorije prirodnog prava,a dalje ju je razradio Zan Zak Ruso. Po Grocijusu svaki covijek se radja sa prirodnim pravom koja mu nikakva vlast ne moze oduzeti. Po Zan Zak Rusou drzava je nastala na osnovu drustvenog ugovora izmedju pojedinaca koji su se dobrovoljno podvrgavali zakonima u cilju zastite svojih prava. Teoriji drustvenog ugovora se moze staviti zmjerka prenebregava klasnu sustinu rzave i prava I da polazi od istorijski neutvrdjene hipoteze da su ljudi medjusobom zakljucivali ugovor o zajednickom zivotu u drustvu . PRAVNA TEORIJA Osnov prava na kaznu prema ovoj teoriji je u samom vazecem zakoodavstvu, odnosno pravo drzave na poslusnost gradjana. Prema njemackom teoreticaru Bindingu,samim tim sto postoji drzava I ravo, postoji I pravo drzave da kazni. SOCIOLOSKA TEORIJA Je izgradjena na koncepciji engleskog teoreticara Bentama koji je poznat po svojoj teoriji utilitarizma(korisnosti).Prema kojoj se kazna pravda njenom korisnoscu za zastitu drustva od kriminaliteta. Predstavnik socioloske skole Franc fon List kaznu tertira kao nuznu za odrzavanje bezbjednosti drustva I pravnog poretka. TEORIJE O SVRSI KAZNJAVANJA APSOLUTNE TEORIJE Po ovim teorijama svrha kaznjavanja je odmazda(osveta) za onog koji kaznjava, odosno ispastanje za onog ko je kaznjen. Kaznjava se zato sto se zgrijesilo,a ne da se ne bi grijesilo. Kazna je vezana za proslost ali je upucena sadasnjosti,a ne buducnosti: 1.po teoriji bozanske pravde,odmazda sluzi zadovoljenju bozanske pravde 2.po teoriji moralne pravde,odmazda sluzi zadovoljenju moralne pravde koja je kategoricki imperativ ljudskog uma I zdravog razuma.Taj kategoricki imperative zahtijeva kaznjavanje bez obzira da li to kaznjavanje ima bilo kakvog znacaja za drustvo koje tu kaznu sprovodi.Kant tvrdi da je jedini zadatak kazne da uspostavi moralni poredak. 3.teoriju zakonske pravde,zastupa Hegel.Svrha kaznjavanja lezi u uspostavljanju zakona koji je narusen krivicnim djelom. Kazna kao negacija negaciji zakona predstavlja jednulifalekticku nuznost.Hegel kaznu smatra pravom krivca jer krivac izvrsavajuci krivicno djelo dobrovolno prihvata da bue kaznjen.

RELATIVNE TEORIJE Hegel i Kant su bili filozofi 18. I 19. vijeka, a njihova filozofska misao bila je inspirisana reakcionalnim shavtanjima njemacke feudalne aristokratije. Relativne teorije se jos nazivaju i teorijama prevencije, jer smatraju da osnovni smisao i cilj kazne lezi u njihovom djelovanju na ljude da ubuduce ne vrse krivicna djela. Ove teorije se djele na: Teorije specijalne prevencije -svrha kazne je da djeluje na ucinioca krivicnog djela da vise ne vrsi krivicna djela Teorjia zastrasenja putem izvrsenja kazne- svrha je da se uciniocu ulije strah ,i da se time motivise da vise ne vrsi krivicna djela, da se nebi morao ponovo vrsiti ovaj rezim. Teorija starateljstva- polazi od toga da svako lice koje izvrsi krivicno djelo pokazuje svoju nedoraslost da se ponasa na drustveno prihvatljiv nacin,stoga se treba staviti pod starateljstvo drzavni organa dok nestekne kontrolu svog drzanja. Teorija popravljanja polazi od predpostavke da kod ljudi koji cine krivicna djela nisu u dovoljnoj mjeri razvijena moralna osjecanja, I smatra da ucinilac treba da ostane u zatvoru sve dok se moralno ne popravi. Teorija resocijalizacije plazi od toga das u uzroci kriminaliteta raznovrsni i da kriminalno ponasanje moze biti uslovljeno raznim psihofizickim I socijalnim faktorima. Zato je neophodno opservirati licnost osudjenog i njegove osobenosti prouciti kao bioloske i kao socijalne. Treba odrediti tretman koji ce najbolje odgovarati.U vezi s tim se istice i princip individualizacije. Ideja prevaspitanja se bazira na povjerenju prema delikventu koji se vise ne smatra objektom, vec subjektom nad kojim se vrsi tretman. Teorija generalne prevencije -svrha kazne je da se djeluje na sve ljude da ne cine krivicna djela. Teorija opsteg zastrasenja predvidjanjem kazne potice od njemackog teoreticara Anselma Fojerbaha , prema kojoj treba svakom predociti zlo koje ga ceka ako izvrsi krivicno djelo,da bi se otklonili motivi koji ga vode ka kriminalnom ponasanju. Motivi su culne prirode. Teorija opsteg zastrasivanja izvrsenjem kazne- zastrasivanje potencijalnih ucinilaca krivicnog djela treba vrsiti javnim I svirepim izvrsenjem kazni. Ljudi terb da vide sta ih ceka ako izvrse krivicno dijelo I da ih odvrati od tog izvrsenja. Teorija opomene- po kojoj se samim predvidjanjem kazne postize svrha kaznjavanja .

SPOLJNE ILI EKLEKTICKE TEORIJE


Predstavnici ove teorije su autora koji smatraju da je cilj kazne odmazda I koji pokusavaju da izmire apsolutne I relativne teorije . Kazna po svojoj unutrasnjoj prirodi predstavlja odmazdu ali to nije njen cilj, vec su njeni ciljevi drugi(npr.odrzavanje pravnog poretka). Pravo kazjavanja proistice iz drugih ciljeva. 5

UTICAJ UCENJA POJEDINIH SKOLA U KRIVICNOM PRAVU NA REFORMU KAZNENOG SISTEMA-NEMA U KNJIZI-ne treba uciti VRSTE KAZNI DO POJAVE KAZNE LISENJA SLOBODE
*KAZNA ELIMINACIJE SMRTNA KAZNA Istorijat smrtne kazne: U starom vijeku najcesci nacini izvrsenja kazni bili su:nabijanje na kolac,spljivanje na lomaci,..Razvojem humanizma nastojalo se da se osudjeniku nanese sto manje fizickih i psihickih patnji prilikom izvrsenja smrtne kazne.Danas se najcesce izvrsava streljanjem i vjesanjem,a u SAD-u putem elektricne stolice ili trovanja gasom. U Francuskoj je vrsena putem sprave za odsjecanje glave koja se nazivala giljotina-prvi put upotrebljenja 1792.god. Pokret za ukidanje smrtne kazne je abolicionisticki pokret koji datira iz 18vijeka,a osnivac je Cezare Bekarija. Argumenti protiv smrtne kazne: - Drzava nema pravo da primjenjuje smrtnu kaznu,jer drzava nije dala covijeku zivot pa nema pravo ni da ga uzme - Smrtna kazna je anahronizam varavarstva, i vrijedja civilizovanog covjeka - Njom se ne moza postici resocijalizacija ucinioca - Ona je neispravljiva,jer nije iskljucena mogucnost da neko bude neopravdano osudjen - Tvrdi se da smrtna kazna nema zastrasujuci karakter kakav joj se pripisuje,jer okorjeli zlocinci nemaju strah od smrtne kazne - Ona stvara kod ljudi nepozeljne psihicke efekte Argumenti u prilog smrtne kazne: - Nije mjera koja je potpuno lisena morala I pravnog osnova,ako je poslednja sredstvo da se zastiti moral I ljudska dobra. - Socijalo-eticki principi opravdavaju smrtnu kaznu - Proizvoljan je zakljucak koji kaze da smrtna kazna ne utice na sprecavanje porasta kriminaliteta.Smrtna kazna se ukida onda kada inace nije bilo uzroka za povecanje kriminaliteta,a uvodi se onda kada su uzroci poceli intenzivnije da djeluju - Proizvoljan je I zakljucak da smartna kazna nema zastrasujuce dejstvo - U vezi sa neispravljivoscu,postoje osim pravosudja i druge djelatnosti kojima se mogu dogoditi neispravljive greske(npr.greska ljekara moze dovesti do smrti) - Negativni psihick efekti koje kazna moze da prizvede nastaju samo ako se smrtna kazna izvrsava javno

PROGONSTVO,DEPORTACIJA I RELAGACIJA Nastankom drzave progonstvo je dobilo karakter kazne. Deportacija se sastojala u oduzimanju osudjeniku pravai slobode kretanja i zivljenja u odredjenoj zemlji.Prve zacetke kazne deportacije nalzimo u Portugaliji, Italiji i Spaniji.Holandija je osudjenike slala u istocnu Indiiju,a Engleska u Virdjiniju i istocnu Indiju, u cilju naseljavnja kolonija. Poslije oslobadjanja Amerike od kolonija, deortacija osudjenika se usmjeravala prema Australiji. Uslovi rada I zivota su bili dosta teski, a osudjenici za teska krivicna djela su radili vezani u lancima. Sve to je izazivalo bjeg, pobune,ubistva..i zbog toga je Engleska ukinula 1857. deportaciju,ali je zato Francuska uvela dektretom od 1859. Da bi osudjenike zadrzali u kolonijama davali su im odredjene olaksice(dozivotno progonstvo). U Francuskoj je bila poznata i kazna relegacije koja se odredjivala poslije izvrsenja glavne kazne prema povratnicima. Postojale su dvije vrste: Individualna relegacija-upucivanje osudjenika na odredjeno mjesto sa ogranicenom slobodom kretanja Kolektivna relegacija-osudjenici su slani u Novu Kaledoniju, da rade odredjena poslove. Ova kazna je ukinuta 1942.godine *TJELESNA KAZNA -spadaju u red najstarijih kazni i danas su gotovo iscezle, primjenjuju se jos u neki djelovima Azije i Afrike Postojale su dvije vrste:sakacenje i sibanje SAKACENJE -proisteklo je iz talionskog pravila oko za oko, zub za zub, jer se uciniocu nanosilo ono isto zlo koje je on ucinio. Bilo je i sakacenje koje nije bio u vezi s izvrsenim krivicnim djelom,npr.primjenjivano je odsjecanje usiju bez obzira na vrstu delikta.Sakacenje je vrseno javno,na trgu, pred upravnom zgradom,crkvom ili na pijaci. SIBANJE Pimjenjivala se kako kazna za krivicna djela,tako i za disciplinske postupke.Muskarci su sibani po cijelom tijelu,dok su zene samo po debelom mesu.Kazna je vrsena javno na mjestu izvrsenja krivicnog djela,vasaru ili ispred crkve.Najduze se odrzalo u drzavi Delaver do 1952.godine *KAZNA TESKOG FIZICKOG RADA RAD VESLACA NA GALIJAMA U prvo vrijeme,kada tehnika velikih jedrenjaka nije bila poznata,kao pogonska snaga za kretanje brodova koristio se rad veslaca.Najveci broj veslaca bio je regrutovan iz redova ratnih zarobljenika I osudjenka na smrt. Smrtna kazna 7

bila je zamjenjena slanjem na galije,sto je bilo ravno smrti, jer galije nisu napustali sve dok nisu od iscrpljenosti umrli ili oboljeli od teske bolesti.Bili su vezani lancima. Rasporedjeni su na klupe na kojima su takodje bili okovani, a na svakoj klupi sjedjelo ih je 6 I veslali su veslom duzine 17metara. Veslali su nagi do pojasa,da bi pruzili odkrivena ledja nadzornicima koji su ih povremeno bicevali. OSTALI VIDOVI RADA KAO KAZNE Osnovna odlika rada kao oblika kazne je njegova surovost,a kao osnovne karakteristike mozemo navesti: Rad je bio prisilan Obavljao se pod surovim i neljudskim uslovima Bio je besplatan Ponekad je rad sluzio samo za maltretiranje, mucenje i nije imao nikakve ekonomske efakte.U novije vrijeme zabiljezeno je slanje osudjenika na krcenje presume. Komitete Lorda Gledstona u Engleskoj je predlozio ukidanje beskorisnig rada u njegovu zamjenu produktiuvim radom. Korist od tog rada imala je samo zatvorska uprava, dok sami zatvorenici nisu imali nikakvu korist. *BESCASTECE KAZNE ZIGOSANJE U Rimu su prvo zigosani robovi i ratni zarobljenici, a kasnije osudjenici. Jedino je zigosanje osudjenika bio kazna. Obezbjedjeno je: trajni prezir okoline prema njima, da se druga lica cuvaju obiljezenih osudjenika I efekti generalne prevencije. Vrsena je javno, usijanim gvozdjem je utiskivan neki znak na vidnom mjestu. U Francuskoj je taj znak bio kraljev amblem, a u Engleskoj pocetno slovo krivicnog djela. IZLAGANJE NA STUB SRAMA Ova kazna je imala za cilj da omalovazi osudjenog. On je vezivan za stub u raznim polozajima neugodnim za tijelo ili su mu povlacene ruke i glava kroz rupe na daskama. U nekim drzavama osudjenicima su bile zakivane usi za drvo,a prilikom pustanja trgli bi mu glavu i pokidali usne skoljke. *IMOVINSKE KAZNE KONFISKACIJA Je oduzimanje pokretne i nepokretne imovine bez naknade. U nekim zemljama oduzimanje moze biti potpuno ili ogranicena. Ogranicenje se moze odnositi samo na vrstu imovine ili na vrijednost imovine bez obzira koje stvari ulaze u konfiskaciju. Konfiskacja imovine nastala je iz kompozicije. NOVCANA KAZNA

Novcana kazna se sastoji u obavezivanju osudjenog da plati odredjeni iznos novca. Ukoliko sudjeni nece da izvrsi isplatu, dolzi do prinudne naplate. Ako osudjeni nema imovinu, dolazi do zamjene novcane kazne kaznom zatvora. U rimskom pravu su se najprije naplacivale u korist bozanstva za delikte koje nisu imli privatni karakter. Zatim su se naplacivali u korist drzave, cara, pa i u korist lokalnih vlasti. Kod tzv. popularnih tuzbi ,koju je mogao podici svaki gradjanin u svoje ime ili u javnom interesu, novcana kazna je cesto izrecena u korist tuzioca ili je tuzilac dobio nagradu koju je osudjeni placao. U srednjem vijeku su se najcesce primjenjivale prema trgovcima I falcifikatorima robe. Glavni argumenti koji se danas isticu protiv novcane kazne su: Novcana kazna ne pogadja samo ucinoca krivicnog djela,nego i druga lica koja ucinilac izdrzava Ne pogadja jednako svakog ucinioca,teze pogadja onog slabijeg imovinskog stanja Placanje novcane kazne se moze izigrati, tako sto ce uciniac sakriti,otudjeiti ili unistiti svoju imovinu Novcanom kaznom se ucinilac ne moze resocijalizovati Glavni argumenti u prilog novcanoj kazni su: Ni druge kazne ne pogadjaju iskljucivo licnost ucinioca,npr.kazna lisenja slobode moze dovesti do toga da lice koje ucinilac uzdrzava ostanu bez sredstava za zivot-smatra se da treba voditi racuna o licnosti ucinioca prilikom izricanja novcane kazne Postoji mogucnost zamjene novcane kazne kaznom zatvora,ukoliko ucinilac novcanu kaznu ne isplati Novcana kazna je najpogodnija za sprecavanje recidivizma,najcesce se izrice uciniocima koji su krivicno djelo izvrsili iz pohlepe za koriscu KAZNA LISENJA SLOBODE POJAVA PRVIH ZTVORA Zatvaranje ljudi poznato je od najstarijih vremena. Zatvori kao sto su podrumi,kula,tvrdjava,bunari sluzili su samo da se ucinioci krivicnih djela cuvaju od bjekstva do sudjenja ili izvrsenja neke druge kazne. U srednjovijekovnom periodu bilo je nekih zatvaranja koja su sama po sebi predstavljala kaznu.Tako je npr. poznati srednjovijekovni zakon Karla V iz 1532. pod nazivom Constitutio Criminalis Karolina-krace nazvan Karolina , predvidjao je kaznu dozivotnog ztvora, kao prvi zatvor koji nije imao namjenu sprecavanje bjekstva, vec za zadrzavanje ljudi u njemu kako bi se navikli na rad. To je zatvor u Londonu, osnovan 1553. I bio je smjesten u dvorcu Brajdvel. U ovaj zatvor nisu smjesteni kriminalci, nego skitnice,prosijaci i neradnici. Kao zatvor u kojem su bili zatvarani kriminalci spominje se zatvor u Amsterdamu,

gdje je najprije osnovan zatvor za maloljetnike 1595. koji nisu htjeli da rade,a 1596. zatvor za zene prostitutke i one koje su se odale razvartnom zivotu. Papa Kliment IX 1703. osniva u Rimu djeciji zavod Svetog Mihajla. Marija Terezija osniva 1759. u Milanu popravni dom sa 140 celija. Tek poslije francuske burzoaske revolucije stvaraju se puni uslovi za formiranje zavoda za izvrsenje kazni lisenja slobode. Sve dotle stanje u zatvorima je bilo tesko. USLOVI KOJI SU DOVELI DO KAZNI LISENJA SLOBODE Uslov koji je bitno uticao na pojavu kazni lisenja slobode jeste nesumnjivo kapitalisticki nacin proizvodnje koji je bar formalno doveo proizvodjace u ravnopravan polozaj sa vlasnikom sredstava za proizvodnju. Rdanik se slobodno pojavljuje na trzistu kaoprodavac svoje robe-radne snage.Sloboda covjeka i gradjanina postaje jedna posebna vrijednost i pravo covjeka kao clana drustvene zajednice. A posto se kaznjavanje uvijek sastojalo u ogranicavanju ili oduzimanju nekog prava covijeka, razumljivo je sto su u tom momentu ostvarene predpostavke da lisenje slobode postane kazna. Promijene u sistemu drustvenih vrijednosti ustvari znaci promijene u ideoloskoj nadgardnji koja je rezultat novih odnosa u kapitalistickom drustvu,i te promjene se reflektuju u drugim pravcima koji su imali dosta uticaja na uvodjenje kazne lisenja slobode. Tu se prije svega radi o jacanju humanitarnih ideja,koje su rodjene jos u starom feudalno drustvu,ali su uslovi za njihovu realizaciju nastali tek u burzoaskom drustvu.Burzaosako drustvo je svoju pobjedu nad feudalnim izvojevalo na principima zakonitosti, jednakosti, i zastite covjeka od samovolje i arbitrarnosti drzavnih organa. Zato su svirepe kazne srednjeg vijeka zamjenjene za kaznu lisenja slobode. DzON HAUARD I REFORMA KAZNENOG SISTEMA U XVIII VIJEKA Iako je sama pojava zatvora ila humana, stanje u zatvorima nije bilo zadovoljavajuce. Kaznjavanje je jos uvijek bilo zasnovano na ideji odmazde pa su zato zatvorenici bili maltretirani od strane cuvara. Ovakvo stanje bilo je izlozeno kritici od strane mnogih pisaca. Najostriju kritiku dao je Dzon Hauard, koji je prvi imao prliku da se upozna sa stanjem u ztvorima u Engleskoj i Velsu. Zatim je od 1779 do 1790.preduzeo putovaja po evropskim drzavama da bi se na licu mjesta upoznao za stanjem u zatvorima. Na osnovu svojih zapazanja postavio je sledece zahtjeve za reformu kaznenog sistema : Zalagao se za poboljsanje higijenskih prilika, da zatvori budu podignuti na zdravim mjestima i u blizini tekuce vode Da se ishrana zatvorenika neizostavno popravi Da se uvede posebna disciplina za pritvorenike-posebno onim koji su na izdrzavanju kazne Da sva osudjena lica imaju jednaku uniformu,radi sprijecavanja bjekstva ,i lakseg odrzavanja higijene Obavezno moralno vaspitanje sa posebnom ulogom vjere Obavezi rad osudjenih lica Celijski sistem

10

Vec u prvi aktima revolucije proklamuje se jednakost svih u pogledu izvrsenja kazne, ukidaju se tjelesna kazna i sakacenje,a smrtan kazna se ne izvrsava na svire nacin i sa mucenjem Hauard je svojim idejama imao veliki uticaj na Bentama,koji je razradio i realizovao sistem tzv.kaznenog zavoda. Rijec je o jednom posebnom arhitektonskom rjesenju po kome krila zatvorske zgrade prolaze iz tog jednog centra sa koga se mogu jasno i pregledno kontrolisati. Zalagao se i za moralno vaspitanje osudjenika, celijski sistem i obavezan rad. Zatvorska problematika je pocela da se obardjuje i na medjunarodnim kongresima. Osnovana je medjunarodna komisija za krivicno pravo i kaznene zavode koja je pocela da organizuje medjunarodne konrgrese. SISTEMI IZVRSENJA KAZNE ZATVORA Sve do pojave Hauarda u 18.vijeku nisu poatojali nikakvi sistemi izvrsenja kazne zatvora. Stanje u zatvorima je u to vrijeme bilo ocajno,ljudi su umirali od gladi i raznih bolesti izazvanih nehigjenskim uslovima i zarazama,nisu imali svjezeg zraka niti prirodne svjetlosti. Zbog mjesanja svih kategorija zatvorenika zatvor se nazivao zajednickim zatvorom. Ostre kritike zajednickog zatvora od strane Hauarda i njegovih sljedbenika dovele su do pojave sledecih sistema: CELIJSKI ILI FILADELFIJSKI SISTEM

Ovaj sistem je prvi put nastao u SAD-u. Prvi zatvor celijskog tipa izgradjen je u Filadelfiji 1790.,a zatima je u Pensilvaniji izgradjen jos jedan takav 1828. Kasnije je prenijet u Belgiju i druge zemlje. Bilo je izgradjeno preko sto zatvora ovog tipa ali je njihovo napustanje pocelo 1850.zbog brojnih ndostataka koje je imao. Ovaj sistem se sastojao u potpunom usamljenju osudjenika u toku dana i noci. Njegovim uvodjenjem htjele su se izbjeci sve negativnosti zajednickog zivota u zatvoru,a smatralo se da je ovakav nacin humaniji od zajednickog zatvora. Ova ideja je potekli I iz kvekerske religije,po kojoj i najokoreliji zlocinac moza da dozivi moralni preporod i kajanje ako se drzi usamljen. Ova izolacija je bila praktikovna I onda kada su zatvorenici izlazili na misu ,setnju,ljekarski pregledjer sui m tada stavljali maske na lice. Usamljenicki sistem nije pokazao zadovoljavajuce rezultate vec naprotiv,osudjenici su padali u moralne i drustvene krize i njihov zivot je bio osiromasen. OBURNSKI SISTEM ILI SISTEM CUTANJA

U Oburnu, u drzavi Njujork 1823.,celijski sistem je modifikovan tako das u osudjenici u toku noci bili u celijama, ali su danju bili na zajednickom radu. Za vrijeme rada nisu smjeli medjusobno komunicirati,cak nisu smjeli ni da se gledaju. Zabrana medjusobnog komuiciranja uvdena je da bi se sprijecila kriminalana infekcija. U ovom sistemu je bilo moguce bolje organizovati rad osudjenika,i oni su bili u mogucnosti da se uce raznim zanatima koji ce im omoguciti egzistenciju na slobodi. Oburnski

11

sistem imao je i nedostatke: -zabrana komuniciranja dovela je do komplikovane organizacije unutrasnjeg zivota. -dovela je do povecanja surovosti u postupanju sa zatvorenicima,posto su kazne za prekrsaj zabrane komuiciranja bile tjelesne kazne..zbog svega toga oburnski sistem nije dozivio neku siru primjenu. PROGRESIVNI SISTEM

Osnovna ideja ovog sistema se sastoji u tome da se osudjenik izdrzavanja kazne treba stalno da poboljsava svog polozaja u zatvoru,tj.da prelazi od strozeg ka blazem rezimu. Osudjenik se dovodi u situaciju da ostvaruje progress u pogledu rezima pod kojim izdrzava kaznu. Prvi pocetci ovog sistema zabiljezeni su u Engleskoj,pa se on naziva jos i engleskim sistemom. Engleski progresivni sistem uveden je 1853.prema zatvorenicima koji su osudjivani na duze vremenske kazne. Izvrsavanje kazne se odvijalo u 3 faze: Prva faza:bila je zatvaranje u celiju. Medjutim,i ovdje je moglo doci dopromjene od goreg ka boljem,kao sto je pobolsanje hrane,citanje knjiga, ucenje zanata,rad u celiji sa otvorenim vratima u toku dana. Za vrijeme boravka u celiji svaki osudjenik je izlazio iz celije samo radi setnje ili odlaska u crkvu. Druga faza: je faza zajednickog izdrzavanja kazne. Danju rade zajedno,a nocu se razdvajaju u posebne celije ili pregradama izmedju keveta. U ovoj fazi je postojala mogucnost napredovanja. Osudjenici su bili djeljeni u razrede i podrazrede prema stepenu njihove pokvarenosti,starosti,tezini djela,pobudama,duzini kazne,.. Rasporedjivanje je vrseno po odredjenim propisima koji su predvidjali skalu uslova koje osudjenik treba da ispuni da bi bio rasporedjen u odredjeni razred ili podrazred. Cesto se glavni kriterijum za promjenu razreda ili podrazreda uzimala zarada na radu. Treca faza: je uslovni otpust. Ova faza nije obavezna jer se uslovni otpust davao samo onima koji su se izrazito dobro vladali i posebno zalagali na radu. Uslovni otpust je moga biti i opozvan u slucaju da osudjenik izvrsi novo krivicno djelo. Sustina uslovnog otpusta je to sto se osudjenikpusta na slobodu,da na slobodi nastavi sa izdrzavanjem kazne. Progresivni sistem je imao i nedostatke:istice se da on u stvari nije dovodio do sustinske izmjene licnosti,da su se zatvorenici ponasali sasvim racionalno i da su iz licnih interesa ispunjavali uslove za prelazak u povoljniji rezim. Kod osudjenika su se budili licemjerje,neiskrenost, jer su se oni samo pretvarali da su se popravili,da bi dobili povoljniji tretman ili pustanje na slobodu. IRSKI SISTEM Irski sistem predstavlja varijantu progresivnog sistema. On je takodje zasnovan na ideji da se osudjenici motivisu da svojim ponasanjem i radom izdejstvuju poboljsanje rezima pod kojim izdrzavaju kaznu. Ovaj sisitem ima 4 faze:usamljenje,zajednicko izdrzavanje kazne,upucivanje na odjeljenje za slobodnjake I uslovni otpust. Osnivac ovog sistema je engleski kapetan Valter Grofton,na osnovu njegovog prijedloga,ovaj sistem je uveden zakonom od 07.04.1854. Uvodjenje faze upucivanja u 12

odjeljenje za slobodnjake imalo je za cilj da ispravi neke nedostatke engleskog sistema. Potrebno pripremanje osudjenika za slobodan zivot,se moze postici ako se osudjenik prije otpusta,drzi jedno vrijeme u odjeljenju za slobodnjake. U tom odjeljenju nema straze i stalnog nadzora nad osudjenicima. Upucivanje u odjeljenju za slobodnjake vrsi savjetodavni odbor kaznenog zatvora. Uvodjenjem ovog odjeljenja,irski sistem je otklonio prigovore koji se cine engleskom sistemu. Ovaj sistem je omogucio realnu procijenu stvarne osposobljenosti osudjenika da se korektno vlada na slobodi. MAKONOKIJEV BODOVNI SISTEM

Ovaj sistem je primjenjen u kaznenom zavodu na ostrvu Norfolk koji je osnovan 1840. Zasluga pripada kapetanu engleske kraljevske mornarice Aleksandru Makonokiju. Osnovna njegova ideja je bila da se osudjenici sami motivisu,navedu da rade. Makonoki je cjelokupnu kaznu osudjenika pretvorio u bodove. Osudjenici su svojim radom zaradjivali bodove. Onog trenutka kada zarade sve bodove,bili su otpusteni iz zatvora. U prvoj fazi osudjenici su zivjeli i radili pod uslovima ostre discipline. U drugoj fazi bilo im je dozvoljeni da formiraju grupe za rad,koje su obicno brojale po 5 clanova. Unutar grupe su osudjenici sami vrsili podjelu rada prema svojim sposobnostima i fizickim mogucnostima. Clanovi grupe zavisili su jedan od drugog,jer se rad svakog pojedinacnog reflektovao na broj bodova koji ce dobiti cijela grupa. Na taj nacin se razvija osjecaj za kolektivni zivot i rad,osjecaj medjusobnog prijateljstva,medjusobne pomoci i saradnje. Bodovi su koristeni i za troskove njihove ishrane,kao i za pojacanje ishrane. Za prekovremeni rad dobijali su dodatne bodove. U trecoj fazi grupa osudjenika bila je reformisana i svaki osudjenik bi dobijao svoju kolibu sa zemljistem gdje je mogao da se bavi poljoprivrednim radovima i gajenjem zivine. Osudjenik je bio Slobodan u svojoj kuci i na svom zemljistu,ali je ipak morao da ide na rad da bi zaradjivao bodove. Na taj nacin Makonoki je nastojao da stvori osjecaj vezanosti osudjenika za svoju imovinu i da razvije postovanje za tudju imovinu i tudja prava. OPSTI OSVRT NA RAZVOJ PENOLOSKIH IDEJA U XIX VIJEKU I NJIHOV UTICAJ NA SAVREMENO STANJE PENOLOSKE MISLI Razvoj penoloskih ideja bio je uslovljen razvojem naukakoje su se bavile kriminalitetom, u prvom redu,razvojem krivcnog prava i kriminologije. Stalna konfrotacija ucenja pojedinih skola imala je uticaj i na rijesavanje samog pitanja kaznjavanja i izvrsenja kazni,narocito u oblasti ucenja o svrsi kaznjavanja. Shvatanja o svrsi kazne tog vremena nisu mogla da private Makonkijeve napredne ideje o popravljanju i drustvenoj rehabilitaciji. Te ideje su ostale usamljene u vrijeme kada je bila vladajuca filozofija retribucije,odmazde i zastrasivanja. Pojava celijskog i oburnskog sistema predstavljala je znacajan korak u humanizaciji izvrsenja kazni lisenja 13

slobode,ali je bila i zasnovana na retributrivnoj ideji. Progresivni sistem je nastao kao rezultat kompromisa izmedju ucenja o retributivnim i preventivnim mjerama. Tokom vremena je sve vise ispunjavan sadrzajem koji je odgovarao ostvarenju preventivne svrhe kaznjavanja. Pluralizam ciljeva koji je stavljen pred kaznu lisenja slobode zbunjivao je penitensijarnu praksu,a koja se kolebala izmedju zelje nanosenja zla i zastrasujuceg efekta kazne na jednoj strani i zelje da se osudjenik popravi i ucini korisnim za zivot na slobodi,na drugoj strani. Pocetkom 20.vijeka nije doneo nista novo,a svi problemi iz 19. vijeka su nasljeden. Zbog toga mnogi penolozi kriminolozi zakljucuju da ljudski um ne moze da pronadje takav zatvor koji osim tijela nebi ranjavao I dusu zatvorenika,pa smatraju da bi najprakticnija reforma zatvora bila kao se ljudi drze potpuno van zatvora. ARGUMENTI PROTIV LISENJA SLOBODE UOPSTE: Po svojoj unutrasnjoj prirodi su ove kazne retributivnog karaktera. One se sastoje u oduzimanju jednog vaznog dobra-slobode kretanja covjeka. Ova se kazna u potpunosti zasniva na ideji odmazde, zasnovanoj na indeteministickom shavtanju o slobodi volje. Generalno prevntivni efekti su mali. Zlocinci racunaju ponekad da im se vise isplati da izvrse krivicno djelo,pa cak ako odu u ztavor izvjesno vrijeme. Vagabunde i skitnice vide rijesenje svojih egzistencijalnih problema odlaskom u zatvor. Tvrdnje da izolacija zlocinaca putem kazne lisenja slobode predstavlja sredstvo zastite drustva od kriminaliteta nije osnovana. Ucinilac moze da vrsi krivicno djelo protiv osoblja i zatvorenika,kao i poslije izolacije. Zatvorom se ne postizu efekti specijane prevncije,koja podrazumijeva da osudjeni aktivno ucestvuje u postupku resocijalizacije. Od onog koji je prinudno doveden to se tesko moze ocekivati. Mnogi od njih nisu socijalno devijantna lica koja bi se trebala lijeciti posebnim tretmanom. Usljed stalnog dirigovanja ,oni se sve vise ponasaju automatski,tako da slabe intelektualno I gube moc prilagodjvanja. Ucinioci krivicnih djela se izdvajaju iz drustva i prekida se njihova veza sa drustvom,umijesto da je i dalje odrzavaju. Posebno lose dejstvo na psihu imaju duzevremenske kazne. Jednolicnost zatvorskog zivota,pracena stalnim frustracijama stvara kod osudjenika stanje apaticnosti i bezvoljnosti. Odlazak u zatvor znaci razbijanje braka i porodice. Djeca ostaju bez brige,nadzora i izdrzavanja. Ona osjecaju prezir i mrznje prema drustvu. Drzava ima uvijek negativan stav prema zatvoru. Covjek zbog toga tesko moze da nadje svoje mjesto u drustvu, aprije svega tesko moze da se zaposli. Zbog svih tih teskoca lica koja si izasla iz zatvora ponovo zapadaju u kriminalitet.

14

ARGUMENTI PROTIV LISENJA SLOBODE KOJI LEZE U ZATVORSKOJ ATMOSFERI Zatvor je jedna posebna drustvena zajednica. Oni imaju svoj unutrasnji moral,svoje zakone,svoja pravila ponasanja,a za nepostovanje tih pravila slijedi sankcija samih zatvorenika-bojkot,tucaTo su faktori koji negativno djeluju na psihu zatvorenika. Tu veoma vaznu ulogu igra sugestija,jer je njena moc veoma velika narocito ako je nametljiva,ako je spontana. Izvjesni osudjenici se snagom svoje volje i fizickom nadmocnoscu pojavljuju u ocima drugihosudjenika kao heroji. Snaga sugestije koju koriste odredjeni osudjenici da zavladaju druugim mogla bi se iskoristiti u suprotnom pravcu. Ako bi osoblje zadobilo njihovo povjerenje i pokusalo da shvati osudjenicke odnose,tada bi moglo da sugerira osudjenicima odredjena pozitivna osjecanja i da tako utice na njihovu resocijalizaciju. Osoblje pokusava da uspostavi odredjene kontakte sa osudjenicima. Oni medju osudjenicima traze svoje saradnike. Kao nezeljini rezultat ovog priblizavanja javlja se i korupcija samog osoblja. Osudjenici pokusavaju da iskoriste povjerenje koje im osoblje daje i od osoblja traze razne protivusluge u pogledu raznih povlastica. Zato je potrebna odredjena kultura profesija koja nece dozvoliti intimiziranje sa osudjenicima i rusenje svakog autoriteta. Negativno dejstvo zatvorske sredine na proces resocijalizacije moze se ogledati i u uticaju zatvorske atmosfere i na samo osoblje. Osoblje se nalazi u nezavidnoj situaciji:da postuje formalin normativni sistem I da istovremeno postuje neformalni osudjenicki normativni sistem. Provodeci najveci dio vremena sa osudjenicima,osoblje se nalazi u stalnoj napregnutosti i iscekivanju raznih neprijatnosti,sto dovodi do anksioznosti i preduzimanja mjere predostoznosti. Neformalni sistem osudjenickih normi i pun konfliktnih situacija. Osudjenici imaju razlicite sposobnosti,interese i mogucnosti,sto dovodi do pakosti,egoizma,zavisnosti. Sledeca negativna strana je kriminalna zaraza. Zatvorenici se cesto hvale svojim podvizima u vrsenju krivicnih djela,a to moze da zarazno djeluje na mladje i nestabilne licnosti. Na taj nacin zatvori postaju skole kriminala. Visok procenat recidivizma pokazuje da zatvorska atmosfera negativno djeluje na resocijalizaciju i da ustvari ima kriminogeno dejstvo. Medjutim ipak se smatra da uzroci ovog recidivizma ne leze u kazni lisenja slobode kao takvoj,vec u nacinu njenog izvrsenja. U literature se navodi da je polozaj osudjenika veomalos, snjima se nepostupa humano,primjenjuju se razni metodi maltretiranja I ponizavanja. U zatvorima nekih zemalja ne postuju se ni osnovni medicinski principi. U odredjenim kazneno-popravnim 15

ustanovamaprema zatvorenicima se primjenjuju elektrosokovi ii psihohirurgija radi izazivanja promjena u njihovom ponasanju,zatim se vrse razna eksperimentisanja sa zatvorenicima(uz njihov pristanak da bi izborili bolji polozaj ili bili pusteni na slobodu). ARGUMENTI PROTIV KRATKIH KAZNI LISENJA SLOBODE Kratke kazne zatvora ne mogu imati zastrasujuci karakter. One upravo smanjuju strah od zatvora kod primarnih delikvenata,tako da se oni lakse odlucuju da izvrse novo krivicno djelo. Kratke kazne zatvora ne postizu ni specijalno-preventivnu svrhu jer za kratko vrijeme ne moze preduzeti bilo kakav tretman radi resocijalizacije. Moguce je izvrsiti opservaciju ali to nema nikakve svrhe jer nedostaje vrijeme da se rezultati opservacije iskoriste,odnosno da se izvrsi klasifikacija I sprovede postupak resociijalizacije. Nemoguce je sprovesti ni bilo kakvo strucno obrazovanje osudjenih lica. Ne isplati se investiranje u nabavku masina i stvaranje industrijskih pogona. Rad se svodi uglavnom na odrzavanje higijene. Besposlicarenje stetno djeluje na prevaspitavanje i odrzavanje discipline u zatvoru. Zbog besposlicarenja i nerada opasnost od kriminalne zaraze se jos vise povecava,nego sto je slucaj kod duzevremenskih kazni. Iako je vrijeme boravka kratko,osudjenici imaju vise vremena da razmjenjuju iskustva. Istrazivanja su pokazala da kratke kazne lisenja slobode imaju niz negativnih posljedica u pogledu vaspitanja i psihickog razvoja maloljetnika i mladjih punoljetnika. Za lica sa socijalnim poremecajima zatvora ne predstavlja nikakvo pogorsanje,jer i sami inace ne cijene svoj ugled,dostojanstvo. Materijalno nisu pogodjeni,a obicno su neradnici,a i u zatvoru nista ne rade. Osudjenik ima znacajne posljedice po izlasku iz zatvora. Gube posao,a cesto dolazi do poremecaja u porodici.

ARGUMENTI U PRILOG KAZNE LISENJA SLOBODE Zahtjev za ukidanje kazne lisenja slobode nije prihvatljiv,jer bi onda to ukidanje znacilo povratak na tjelesne kazne i smrtnu kaznu. Protivnici kazne lisenja slobode predlazu neke druge sankcije,kao sto su:uslovna osuda,sudska opomena i novcana kazna. Ali postavlja se pitanje,kako postupiti sa uciniocima teskih krivicnih djela?! Ocigledno je da bi se u takvom slucaju morala upotrebljavati smrtna kazna. Samo ako se ucinilac izoluje i stavi pod kontrolu nadleznih organa,moguce je organizovati strucno i plansko pristupanje prevaspitavanju. Eventualni neuspjesi u resocijalizaciji ne mogu se pripisati kazni lisenja slobode.

16

Mogu se ciniti samo u pogledu nacina izvrsenja kazne,tretmanu i izboru metoda resocijalizacije. Do recidivizma moze doci zbog propusta u postinstitucijalnom tretmanu u fazi kada je lice izaslo iz zatvora ali nije pruzena adekvatna postepena pomoc i zastita. Ako se ima u vidu cinjenica da su se osudjenici teze ogrijesili o drustvo,onda se lisavanje slobode pojavljuje kao opravdan akt.

POSEBNI ARGUMENTI U PRILOG KRATKIH KAZNI LISENJA SLOBODE Razlozi pravicnosti i humanosti nalazu da u registru krivicnih sankcija egzistira i kratka kazna lisenja slobode Postojanje kratkih kazni zatvora zahtjeva i princip individualizacije krivicnih sankcija. Kada se ima u vidu da je struktura kriminaliteta u savremenom drustvu takva da je broj teskih krivicnih djela relativno mali i da se zapravo vrse najvise laksa krivicna djela,onda je jasno da bi ukidanjem kratke kazne zatvora,sudovi ili liseni jednog od najcescihinstrumenata borbe protiv kriminaliteta. Primjedba je da bi se u ovakvim slucajevima mogle koristiti uslovna osuda,sudska opomena i novcana kazna,u izvjesnoj mjeri stoje,ali kod nekih krivicnih djela samo krivicno djelo je lako, ali priroda je takva da na njega uslovna osuda,nebi imala nikakvog pozitivnog dejstva. Stoji cinjenica da je kod kratkih zatvora tesko ostvariti postupak resocijalizacije. Medjutim,ovo pitanje bi se moglo povoljnije rijesiti ako bi se sa lokalnih zatvora preslo na vece regionalne zatvore,koji bi se specijalizovali za izvrsenje kratkih kazni Ima ljudi kod kojih sam odlazak u zatvor bez obzira na duzinu predstavlja moralni sok. Kod takvih ucinioca ove kazne su veoma povoljne za odvracanje od vrsenja krivicnih djela. Postoje odredjene kategorije delikvenata za koje su kratke kazne lisenja slobode veoma pogodne kao sto su:lica sklona izbjegavanju svojih obaveza,silovatelji,nedisciplinovani vozaci

STANDARDNA MINIMALNA PRAVILA ZA POSTUPANJE SA ZATVORENICIMA NASTANAK STANDARDNIH MINIMALNIH PRAVILA Istorija pokazuje da su se tokom vremena mijenjali stavovi po pitanju postupanja sa zatvorenicima i da su se u skladu sa tim mijenjali i nacini i rezimi izvrsenja kazni lisenja slobode. Savremeno covjecanstvo nije moglo ostati ravnodusno po pitanju kako se u pojedinim zemljama danas izvrsavaju kazne lisenja slobode. Zato se jos prije Drugog Svjetskog rata osjetila potrba da se na medjunarodnom planu odrede minimalna pravila za postupanje sa zatvorenicima koja treba da postuje sve zemlje. Poslije Drugog svjetskog rata na prvom kongresu UN-a odrzanom u Zenevi 1955.god. usvojena su Standardna minimalna pravila o postupanju sa zatvorenicima. Medjunarodna zatvorska komisija je prije svog reformisanja podnijela UN-u novi,revidirani tekst koji je potom usvojen. Zatim su ova pravila

17

potvrdjena od strane Ekonomsko-socijalnog savjeta UN-a rezoluciom od 1957.godine.

SADRZAJ STANDARDNIH MINIMALNIH PRAVILA Pored posebnih sadrzi jos dva djela: prvi dio-koji sadrzi opsta pravila koja se primjenjuju na sve zatvorenike drugi dio-sadrzi pravila koja se primjenjuju na posebne kategorije zatvorenika U uvodnim odredbama se istice da pravila nemaju za cilj da detaljno odrede model po kome treba da bude izgradjene penitersijalne institucije,vec da je njihov cilj samo da peuze osnovne smjernice u tom pogledu,da iznesu ono o cemu postojiopsta saglasnost. Prvi dio sadrzi nekoliko oblasti: Osnovni princip-registracija zatvorenika,kategorizacija i smjestaj. O svakom zatvoreniku se mora voditi posebna evidencija. U ustanovu se mora primati lice bez zakonskog osnova za lisenje slobode. Razlicite kategorije zatvorenika moraju biti smjestene u odvojenim ustanovama ili u odvojenim odjeljenjima u ustanovi. U tom smislu treba narocito muskarce i zene smjestiti u posebne ustanove,odnosno prostorije,a mladje zatvorenike odvojiti od odraslih,zatvorenika koji su osudjeni odvojiti od ostalih kategorija zatvorenika. U tom pogledu smjestaja zatvorenika predvidjena su sljedeca pravila:svaki zatvorenik treba po pravilu da ima svoju sobu za spavanje, sve prostorije u kojima osudjenici zive i rade moraju ispunjavati odredjene zdravstveno-tehnicke uslove koji se ticu kolicine i kvaliteta vazduha,inspekcije moraju biti odrzavane u ispravnosti i cistom stanju i da stoje na raspolaganju svakom zatvoreniku u svako doba. Licna higijena zatvorenika,njihova odjeca i posteljina,hrana,vjezbanje i sportske aktivnosti,medicinska pomoc zatvorenicima. U pogledu licne higijene,zatvorenici su duzni da odrzavaju licnu cistocu i da im se u tom smislu moraju pruziti toaletni artikli Odjeca mora odgovarati klimatskim uslovima i obezbjedjivati ocuvanje njihovog zdravlja. Hrana mora biti obezbjedjena u uobicajeno vrijeme i u pogledu kvaliteta i kvantiteta,odgovarati potrebama ocuvanja zdravlja i fizicke snage. Voda mora biti na raspolaganju u svako doba. Zatvorenici imaju pravo na jedan sat dnevno kretanja na otvorenom,kao i rekreacijski trening. Potrebno je da budu obezbjedjeni lijekovi,sredstva i medicinski kadar. Bolesna lica kojima je potreban specijalisticki tretman moraju biti prebacena odgovarajuce medicinske ustanove ili civilne bolnice. U zatvorima za zene treba da budu obezbjedjeni svi potrebni uslovi za pretporodjajni i postporodjajni trtman i njegu. Ako su djeca rodjena u zatvoru,to ne smije biti unijeto u maticnu knjigu rodjenih. Zdravstevni radnik je duzan da svakog dana obilazi oboljele zatvorenike i da obavjestava upravnika ustanove ako nade da boravak u zatvoru i neki drugi uslov moze da dovede do ostecenja fizickog ili mentalnog zdravlja zatvorenika. 18

Disciplina,kaznjavanje i sredstva prinude Propisima mora biti predvidjeno: -ponasanja koja se smatraju disciplinskim prestupim -vrste i visina kazne koja smije biti dosudjene -organ koji je nadlezan za kaznjavanje Ni jedan zatvorenik ne moze biti kaznjen ako prethodno nije obavijesten o deliktu i ne moze biti dva puta kaznjen za isti pretsup. Strogo su zabranjene tjelesne kazne,zatvaranje u mracne celije i ostali nehumani postupci. Zdravstveni radnici ce obilaziti zatvorenike koji se nalaze na izdrzavanju disciplinske kazne i predlagati upravniku obustavu izvrsenja ili zamjenu ukoliko je to zbog zdrvstvenih razloga neophodno. Lanci i okovi dolaze u obzir samo ako je to neophodno radi sprecavanja bjekstva,ako to nalazu medicinski razlozi ili ukoliko primjena drugih metoda nije dala rezultate. Informisanje i pravo zalbe zatvorenika i njihovo pravo na kontkte sa spoljnim svijetom. Svakih nedelju dana zatvorenik ima pravo da ulaze molbu i zalbe upravniku zatvora,kao inspektoru za vrijeme njegove posjete. Imaju pravo da citaju novine,publikcije i drugu literature. Mogucnost koristenja biblioteka,ispovjedanja religije,kao i postupanje sa imovinom zatvorenika,obavjestavanje o smrti,bolesti i premjestanju zatvorenika,transport zatvorenika. Zatvorski personal i inspekcija Pri izboru zatvorenika koji ce se angazovati za zatvorsko osoblje treba posebno voditi racuna o njihovom postenju,humanosti,profesionalnoj I licnoj sposobnosti za rad u zatvoru. Svako lice mora posjecivati opsti i specijalni kurs i podvrgnuti se prakticnim i teroijskim testovima. U zatvorima za zene personal mora biti zenskog pola. Drugi dio se moze podjeliti u nekoliko grupa: Rukovodni principi-svrha i opravdanje kazne lisenja slobode jeste zastite drustva od kriminaliteta. U tom cilju ustanova treba da koristi sva obrazovna,moralna,duhovna i druga sredstva i oblike pomoci koje stoje na raspolaganju. Rezim koji vlada u ustanovi trba da nastoji da smanji rizik izmedju zivota u zatvoru i zivot na slobodi. Prije pustanja osudjenog iz zatvora bilo bi pozeljno da se preduzmu potrebne mjere kako bi se osudjeni postepeno pripremao za zivot na slobodi. Ispunjavanje svih ovih principa trazi individualizaciju tretmana putem kvalifikovanja osudjenika u grupe. Tretma-treba da bude takav da stimulise samopostovanje i razvija osjecaj odgovornosti. Da bi se to postiglo potrebno je primjenjivati razne mjere prevaspitanja i obrazovanja. Potrebno je obrazovati i dosije o osudjenom licu u kome ce se nalaziti podaci znacajni za odredjivanje njegovog tretmana.

19

Klasifikacija i individualizacija-svraha klasifikacije je da se od drugih zatvorenika odvoje oni zatvornici koji su loseg karaktera ili imaju kriminalnu proslost kako ne bi uticali na drue u negativnom smislu. Poslije opservacije licnosti osudjenika, treba pripremiti program tretmana za njega,imajuci u vidu njegove individualne karakteristike. Privilegije-treba da podsticu dobro vladanje kod osudjenika i njihovu saradnju u primjeni tretmana prema njima. Rad-rad u zatvoru treba da sluzi pripremi zatvorenika za njegov rad a slobodi. Zatvorenicima treba omoguciti da biraju vrstu posla u granicama mogucnosti. Interesi zatvorenika i njihovog strucnog osposobljavanja ne treba da budu podredjeni sticanju profita od osujdenickog rada. Zastita zatvorenika na radu mora biti ista kao i za slobodne radnike. Maksimum dnevnog i nedeljnog radnog vremena treba da bude odredjen zakonom ili administrativnim propisima. Zatvorenicima treba omoguciti da jedan dio zarade trose na licne potrebe,salju porodici i odvajaju za stednju. Vaspitanje i rekreacija-ukoliko je izvodljivo vaspitaje zatvorenika treba da budu ukljuceno u vaspitni sistem zemlje tako da zatvorenici mogu da nastave vaspitanje i obrazovanje po izlasku na slobodu. Socijalni odnosi i postpenalne pomoc-vladine sluzbe i druge institucije treba da se staraju da se osudjenom po izlasku iz zatvora obezbijede odijelo i licne isprave kao i stan i posao.

DRUGI DIO PROBLEMI INSTITUCIONALNE RESOCIJALIZACIJE OSUDJENIH LICA POJAM RESOCIJALIZACIJE RAZLICITA SHAVTANJA POJAM RESOCIJALIZACIJE Da bi se shavtio pojam resocijalizacije,potrebno je poci od pojma socijalizacije. U najsirem smislu pod socijalizacijom se podrazumijeva proces postajanja covijekom tj.proces prihvatanja ljudskih osobina od drugih. U uzem smislu pojam socijalizacije se odredjuje kao proces u kome covijek uci norme,vrijednosti,orijentaciju i modele postupanja grupe kojoj pripada. Postoji razlika izmedju socijalizacije kojim se bave druge nauke i socijalizacije kojom se bavi penologija. Druge nauke se bave socijalizacijom kao redovnim procesom u razvoju ljudske licnosti,dok se penologija bavi socijalnom licnosti koja je devijantna tj.koja je van tokova drustveno prihvatljivog ponasanja. Proces uklapanja drustveno neprilagodjenih licnositi u redovne tokove drustveno prihvatljvog ponasanja naziva se resocijalizacija. Resocijalizacija predstavlja predhodnu socijalizciju. Prema neima autorima pojam resocijalizacije bi u sebi obuhvatao i postupke socijaliziranja

20

licnosti koje su vec bile socijalizirane ali u negativnom smislu. Treba strogo razlikovati pojmove:oformljena licnost i socijalizovane licnosti, kao I pojmove neformirane i nesocijalizovane licnosti. Oformljena licnost moze biti i socijalizovana i nesocijalizovana,a neformirana licnost nikad ne moze biti socijalizovana licnost.Neoformljena licnost predstavlja licnost koje se nalazi u fazi psihofizickog i socijalnog sazrijevanja. Tu je rijec po pravilu o maloljetnicima ili drugim licima cije intelektualne i voluntaristicke moci nisu dostigle puni razvoj. Kada delikventa treba uklopiti u vladajuci sistem drustvenih odnosa,onda tu socijalizaciju nazivamo resocijalizacijom. Posto se neformirane licnosti nalaze jos uvijek u razvoju,njihova resocijalizacija treba da se vrsi putem njihovog izgradjivanja. Proces izgradjivanja licnosti naziva se procesom progresivnog smanjivanja nagonskih i drugih tendencija i razvijanja odredjenih sposobnosti u svrhu boljeg prilagodjavanja drustvu. Kada su u pitanju oformljene licnosti,njihova resocijalizacija se vrsi putem njihove promjene.Promjena licnosti shvata se kao process razgradjivanja pogresnih socijalnih stavova poremecene licnosti i formiranja novih,socijalno opravdanih i prilagodjenih stavova.

RESOCIJALIZACIJA I SOCIJALNA ADAPTACIJA


Za onog osudjenika koji je uspjesno prosao kroz proces resocijalizacije,od koga se moze ocekivati d ace ubuduce uskladiti svoje ponasanje sa drustvenim normama,obicno se kaze da je socijalno adaptiran. Socijalno adaptiran moze biti i onaj osudjenik koje je samo popravljen,jer je i on rehabilitovan da se ponovo integrise u drustvenu zajednicu kao njen koristan clan. Resocijalizacija znaci prevaspitanje,a to opet znaci da osudjenik kroz proces prevaspitavanja treba da dozivi korijenitu promijenu svoje licnosti,tako da vise nece zapadati u devijantno ponasanje. Prevaspitavanje je prihvatljivije ne samo zato sto je takav postupak humaniji, nego i zato sto obecava trajnije rezultate. Desava se,veoma rijetko da je osudjeno lice tasko devijantna licnost sa potpuno izopacenim moralnim stavovima. Na takva lica se ne moze djelovati redovnim mehanizmima resocijalizacije. Njega zato treba prvo popravljati da bi bio u stanju da prima pozitivne uticaje. RESOCIJALIZACIJA I TRETMAN Rijec tretman je francuskog porijekla i oznacava postupanje,ophodjenje. Radi se o jednom veoma sirokom pojmu. Za penologiju je od znacaja tretman prema uciniocima krivicnih djela. Najcesce se u penologiji govori o tretmanu u uzem smislu tj.o tretmanu prema licima osudjenim na kaznu lisenja slobode. Pod tretmnom u ovom smislu treba podrazumijevati postupanje prema odredjenom licu u procesu izvrsenja kazne lisenja slobode. Cilj tretmana prema osudjenom licu jeste ostvarivanje svrhe kaznjavanja. U vrijeme kada su cijevi kaznjavanja bili odmazda i zastrasivanje,tretman prema osudjenicima je bio prilgodjen ostvarenju tih ciljeva. Posto je ideja o resocijalizaciji osudjenih kao glavnoj svrsi kaznjavanja i tretman prema osudjenicima se prilagodjava toj svrsi. Pod tretmanom treba podrazumijevati sve postupke prema osudjenicima koji proizilaze iz rezima zivota i rada u kaznenoj ustanovi. 21

Individualizacija izvrsenja kazne lisenja slobode kao uslov za ostvarenje resocijalizacije PREDPOSTAVKE ZA SPROVODJENJE INDIVIDUALIZACIJE Jedan od osnovnih uslova da se resocijalizacija uspjesno sprovede jested a se mjere koje se u procesu prevaspitanja preduzimaju u skladu sa individulanim svojstvima llicnosti osudjenog. Da bi se uspjesno sprovela individualizacija izvrsenja kazne lisenja slobode potrebno je da se ispune odredjene radno-operativne i organizaciono-tehnicke pretpostavke. Prije svega potrebno je izvrsiti opservaciju(ispitivanje) njihove licnosti da bi se otkrila njihova svojstva i karakteristike,da bi se prema osudjenicima istih ili slicnih svojstava mogle primjeniti izvrsne mjere postupanja u procesu resocijalizacije. Potrebno je izvrsiti kategorizaciju zatvorskih ustanova tj.formirati specijalizovane zatvorske ustanove ili posebna odjeljenja u koja treba dobijene osudjenike smjestiti. Ovo je potrebno da bi se mogli realizovati posebni programipostupanja koji odgovaraju prethodno utvrdjenim zajednickim svojstvima i karakteristikama. OPSERVACIJA OSUDJENIH LICA POJAM I VRSTE OPSERVACIJE U literature se govori o dvije vrste opservacija:naucnoj I empirijskoj. Naucna opservacija se sprovodi u posebnim institucijama organizovanim u tu svrhu. Najprije su to bile institucije koje su se bavile antropoloskim i kriminalno-biloskim ispitivanjem licnosti delikventa u cilju otkrivanja individulanih faktora kriminaliteta. Ovakve ustanove se u raznim zemljama nazivaju razlicito(kriminoloski institute,kriminoloska klinika),ali one uglavnom imaju iste zadatke:da vrse naucno ispitivanje licnosti delikventa i da daju elemente za penitensijarnu klasifikaciju osudjenih lica. Empirijska opservacija se vrsi u samim kaznenim ustanovama prilikom prijema osudjenih lica. Tom prilikom se osudjena lica stavljaju u posebne prostorije,prijemna odjeljenja u kojima provode odredjeno vrijeme. Ljekar,psiholog,vaspitac i drugi posjecuju osudjenog i snjim razgovaraju,obavljaju testove i prikupljaju druge podatke o njegovoj licnosti. Ti podaci se unose u dokumentaciju i sluze kao osnova za klasifikaciju. Dvostepena,naucna i empirijska opservacija povecava efikasnost u izboru adekvatnih nacina postupanja sa licnoscu osudjenog. Pored podjele opservacije po nacinu njenog izvsenja (naucna i empirijska) , postoji i podjela po organizaciji (jednostepena i dvostepena opservacija). Postoji i treci nacin organizovanja opservacije. U nekim drzavama SAD-a postje opservacioni centri i oni su u vecim kaznenim ustanovama. Ovi opservacioni centri vrse dvostepenu opservaciju, s tim sto su oba stepena koncentrisana na jednom mjestu. METODI OPSERVACIJE

22

* Psiho-somatska ispitivanja Ova ispitivanja obuhvataju proucavanje stanja,primjenu i medjusobnu uslovljenost. Ovo ispitivanje se djeli na nekoliko ispitivanja: Biolosko ispitivanje:koje se opet djeli na nekoliko vrsta: -prikupljanje amnestickih podataka(podaci o sadasnjem stanju zdravlja,o prelaznim bolestima,o bolesti u porodici,..) -fizikalni pregledi(antropometrijski pregledi-utvrdjivanje velicine rasta,razvijenost,medjusobni odnos pojedinih djelova tjela. Morfoloski pregledutvrdjivanje stanja pojedinih organa putem posmatranja,opipavanja,kucanja,slusanja. Nuroloska ispitivanja-obuhvataju audiovizuelnih sposobnost,neuroloski poremecaji.) -paraklinicka ispitivanja(obuhvata laboratorijska ispitivanja-analiza ljudskih seruma,i endokrinoloska ispitivanja,radioloski pregledi). Psihijatrijsko ispitivanje:predstavlja ispitivanje dusevnog zdravlja osudjenog lica i koristi se metodama psihoanalize,narkoanalize i slicno Psiholosko ispitivanje:nastoji da otkrije stepen emotivnog sazrijevanja licnosti,individualne razlike pojedinih psihickih funkcija,medjusobne odnose ovih funkcija,../ tu spadaju jos testovi i biometrijske metode(stanje svijesti,paznja,pamcenje.) * Socioloska ispitivanja Ova se ispitivanja se sastoje u istrazivanju socijalnih uslova po kojim je osudjeni zivio i razvijao svoju licnost. Cilj ovog ispitivanja je utvrdjivanje socijalnih faktora delikventnog ponasanja osudjenog lica kako bi se njihovim otklanjanjem u buducnosti sprijecilonjegovo dalje kriminalno ponasanje. Najcesci metodi su ankete i interviju.

OBIM OPSERVACIJE
Pitanje obima opservacije se svodi na pitanje da lisva osudjena lica treba podvrgnuti opservaciji ili samo neka. Sa principijelne tacke gledista odgovor n ovo pitanj bi bio jednostavan. Sva osudjena lica bi bilo korisno i potrebno ispitivati.cim je neko postao delikvent,to je znak da on nije socijalno adaptiran. Iako principijelni razlozi govore u prilog tome da sve delikvente treba ispitivati,razni i prakticni razlozi govore diktiraju drugacija rijesenja. U vezi stim govori se o tzv. fakultativnoj opservaciji-(smatra da opservaciji treba da budu podvrgnuta samo ona osudjena lica kod kojih se vec na osnovu obicnog posmatranja mogu utvrditi znaci devijantnosti koji ukazuju na potrebu njihovog detaljnog ispitivanja) i obligatornoj opservaciji-(smatra da se moraju unaprijed utvrditi odredjene kategorije osudjenika koje treba ispitivati). U literaturi preovladava misljenje da ispitivanje treba da bude obligatorno,ali ne postoji saglasnost pod kojim kriterijumima odrediti kategorije osudjenika. Postoji vise misljenja o pitanju koja lica treba podvrgnuti opservaciji: Po jednom misljenju to bi trebalo biti starost. Obavezno ispitivanje bi trebalo sprovesti nad svim maloljetnim uciniocima krivicnog djela. Po drugom misljenju,to bi trebala biti duzina kazne,a smatra se da lica osudjena na kratke kazne netreba opservirati jer vrijeme njenog trajanja

23

onemogucava da se opservacija sprovede. Po trecem misljenju,to bi trebalo da bude recidivizam,jer su oni bez sumnje pokazali svoju kriminalnu sklonost,a samim tim i veci stepen socijalne devijantnosti. Po cetvrtom misljenju to bi trebalo da bude stepen drustvene opasnosti ucinjenog krivicnog djela. KLASIFIKACIJA OSUDJENIH LICA Pojam klasifikacije O pitanju klasifikacije narocito se bavila Medjunarodna komisija za krivicno pravo i kaznene zakone. Na nekoliko kongresa koje je ova Komisija organizovala,pitanju klasifikacije je povecana posebna paznja. To su: Peti kongres u Parizu 1885.na kojem je zakljuceno da glavni kriteriji klasifikacije treb da budu vladanje i disciplina ;Sedmi kongres u Budimpesti 1905,na kojem je zakljuceno da klasifikaciju osudjenika treba vrsiti sa obzirom na njihova moralna svojstva;Deveti kongres u Londonu 1925.,na kojem je zakljuceno da klasifikaciju treba vrsiti prema prirodi i tezina izvrsenog djela, i izrecene kazne;Dvanesti kongres u Hagu 1950.,na kome je data definicija klasifikacije. Pojam klasifikacije glasi:jezicima Evrope obuhvata grupisanje razlicitih klasa prestupnika u specijalizovanim ustanovama na osnovu doba starosti pola, povratnistva,stanja,itd. I zatim daje podjelu na razlicite grupe unutar svakog zavoda. U drzavama SAD-a organizovani process kroz kojih su dijagnoza, tretman,planranje i izvrsenja programa tretmana uzajamno koordinirani i usresredjeni na individualni slucaj. Ciljevi klasifikacije Medjunarodna komisija za krivicno pravo i kaznene zavode smatra da je osnovni cilj klasifikacije osudjenih lica sprecavanje krimnalne infekcije. Clan 67. Stadarnih minimalnih pravila kaze da je svrha kvalifikacije osudjenih lica: a) odvajanje od onih zatvorenika za koje je vjerovatno da ce zbog svoje kriminalne proslosti ili loseg karaktera vrsiti negativni utjecaj; b)odvajanje zayvorenika u klase u cilju olaksavanja njihovog tretmana u pravcu njihove socijalne rehabilitacije. Vrste kvalifikacije Postoji podjela na: Eksterna klasifikacija oznacava grupisanje na bazi objektivnih kriterijuma kao to su npr: starost,pol,povrat,socijalni polozaj,zdravsteno stanje,itd. Cilj ove kvalifikacije je da se izdoje grupe osudjenika izmedju kojih je potrebno izbjeci medjusobne kontakte radi sprecavanja negativnih kriminalnih uticaja. Eksternu klasifikaciju moze vrsiti i sam zakon. Interna klasifikacija se vrsi na bazi konkretne spoznaje,specijalnih unutrasnjih karakteristika licnosti do kojih se dolazi na bazi naucne i empirijske opservacije. Njen cilj je u tome da se osudjena lica razvrstavaju prema njihovim sposobnostima za rehabilitaciju. Interna klasifikaciju moze da se vrsi samo od starne organa koji ucestvuje u izvrsenju kazne.

24

Eksterna klasifikacija se istorijski javila ranije nego interna. Popovic eksternu klasifikaciju naziva jos i negativnom,posto hoce da izdvoji grupe osudjenih izmedju kojih je nuzno izbjeci sve odnose iz razloga higijene,morala i kriminalne profilakse. Milutinovic poznaje podjelu klasifikacije na pozitivnu i negativnu. Pozitivna,smatra,zasniva se na pozitivnim svojstvima osudjenika, a negativna na negativnim svojstvima(nedostatak radnih navika,agresivnost).

Kriterijumi klasifikacije
Kada je rijec o kriterijumima za internu klasifikaciju onda treba reci da postoji spor oko toga da li osudjenike treba kalsifikovati prema srodnim osobinama ili pak postupiti obratno. Po nekima, neophodno je formiranje homogenih grupa da bi se prema pripadnicima mogle primjeniti istovrsne mjere resocijalizacije. Nasuprot ovom shavtanju, postoji i shvatanje da osudjenike treba klasifikovati u heterogene grupe. Osudjenike treba uciti da se prilagode heterogenoj sredini i da zive u njoj,jer ih takva sredina ocekuje kada izadju iz zatvora. Danas u teoriji i praksi ipak preovladava misljenje da osudjenike treba klasifikovati u homogene grupe. Znacajno pitanje koje treba rijesiti da bi se postigla uspjesna klasifikacija je pitanje strukturiranja samih grupa. Moze se zakljuciti da je osnovni cilj formiranje grupa da se osudjenici drze pod jednakim uslovima i prevaspitavaju slicnim postupcima. Treba pazljivo ispitati kakve to osobine osudjenika treba da bude srodne ili slicne pa da grupa uspjesno funkcionise. Na probleme strukturiranja grupe ukazao je Mirovic,koji istice da su odnosi u grupi od izvanrednog znacaja za uspjeh prevaspitavanja. Mi osudjenike moramo tako razvrstati i tako urediti njihove odnose da atmosfera grupe bude obiljezena snosljivoscu,razumijevanjem, povjrenjem i saradnjom. Znaci da problem lezi u tome kako formirati koplementarne grupe. Pitanje,se dakle ne svodi na to da li osudjenike treba svrstati po homogenim ili heterogenim kriterijumima ili ne,vec na to po kojim kriterijumima ih treba svrstati da bi se dobila komplementarna grupa u kojoj ce skup svih vaspitnih uticaja dovesti do najoptimalnijeg rijesenja. Tucakovic navodi nekoliko primjera zajednickih osudjenika od kojih neke treba da posluze kao kriterijum za njihovo klasifikovanje u iste grupe,a neke upravo kao krierijum za njihovo klasifikovanje u razlicit grupe. On smatra da osudjene za ista krivicna djela ne bi trebalo svrstavati u iste grupe. Medju njima postoji jaci stepen razumijevanja,opravdavanja i tolerantnosti u pogledu zadovoljenja njihovih kriminalnih potreba. U tom smislu vrlo povoljo,je svrstati u istu grupu delikvente protiv zivota i tijela,i delikvente protiv imovine. Isto tako,nije preporucljivo uvijek strogo odvajato dobre od losih osudjenika.Bilo je slucajeva da su visestruki povratnici ubjedjivali druge osudjenike da ne idu njihovim putem,a osudjenici su posmatranjem visesrukih povratnika i njihovog bijednog nacina zivota,i sami donosili odluke da se uzdrze od daljeg vrsenja kriminalnih akata. Subjekti koji vrse klasifikaciju Strucnjaci koji vrse opservaciju bi morali da ucestvuju u odlucivanju o rasporedu osudjenih lica u pojedine klasifikacione grupe. To ne iskljucuje mogucnost ucenja u toj komisiji i drugih penoloskih strucnjaka i predstavnika zatvorske administracije.

25

KATEGORIZACIJA(KLASIFIKACIJA) KAZNENOPOPRAVNIH USTANOVA


Pod kategorizacijom(klasifikacijom) kazneno-popravnih ustanova u danasnjem smislu rijeci podrazumijeva se stvaranje specijalizovanih kazneno-popravnih ustanova ili odjeljenja u okviru kazneno-popravniih ustnova opsteg tipa,kako bi se u njima organizovao poseban tretman za pojedine grupe osudjenih lica formirane na osnovu njihove prethodne opservacije i klasifikacije. Postoje dviije vrste kriterijuma kategorizacije(klasifikacije),a to su: Horizontalna kategorizacija-je prilagodjavanje mreze ustanova postojecoj legalno tipologiji delikvenata. Vertikalna kategorizacija-je prilagodjavanje tretmana pojedinim grupama osudjenika,njihovim psihickim svojstvima i prevaspitnim mogucnostima. Davidovicevi saradnici po horizontalnom klasifikacijom podrazumijevaju klasifikaciju koja ima za cilj da odvoji pojedine kategorije osudjenih lica i obezbjedi potrebne uslove za sprovodjenje tretmana odredjenog za tu kategoriju osudjenih. Ovaj spor trebalo bi rijesiti prihvatanjem koncepcije od Davidovica. Pod horizontalnom klsifikacijom u uzem smislu treba podrazumijevati klasifikaciju ustanova ili odjeljenja na istom nivou,a sobzirom na specijalne osobine osudjenih lica prema kojima treba primjeniti istovrsne mjere tretmana radi resocijalizacije. Pod horizontalnom klasifikacijom u sirem smislu bi trebalo podrazumijevti i onu klasifikaciju koja se vrsi na bazi objektivnih i zakonom propisanih kriterijuma. Pod vertikalnom klasifikacijom bi trebalo podrazumijevati rangiranje ustanova prema izvjesnim kriterijima koji su odredjeni zakonom ili nekim drugim propisom, a koji su objektivne prirode (prema osnivacu, prema duzini i vrsti izrecene kazne,.).

Otvorene kazneno-popravne ustanove i njihov znacaj za dalje usavrsavanje istema kategorizacije kazneno popravnih ustanova
Nastanak i istorijski razvoj Prvi zaceci kazneno-popravnih ustanova se susrecu u irskom sistemu u njegovoj trecoj fazi koja se sastojala u upucivanju osudjenika u odjeljenje za slobodnjake. Medjutim,zbog tadasnjeg shavatanja o svrsi kaznjavanja,upucivanje u odjel za slobodnjake jos uvijek nije dovelo do osnivanja kazneno-popravnih ustanova otvorenog tipa.Potrebno je bilo da preovlada ucenje o resocijalizaciji kao svrsi kaznjavanja pa da se dodje na ideju o osnivanju otvorenih kazneno-popravnih ustanova. Prvi pocetak istorije ovih ustanova vezuje se za osnivanje osudjenicke zamljoradnicke kolonije u Svicarskom mjestu Vicvil 1885.god. Ona je prva ustanova koja je bila zasnovana na novim koncepcijama da osudjenike treba pribliziti slobodi,da bi se ucili slobodi i da lisvanje slobode treba da sluzi ucenju slobode. Tek u periodu izmedju dva svijetska rata doslo je do osnivanja ovakvih ustanova u svijetu. Najprije je osnovana u SAD-u 1930.,pa u Engleskoj 1933. Prva otvorena kazneno-popravna ustanova u Jugoslaviji osnovana je 1956. u Valturi kod Pule.

26

Aktivnosti medjunarodnih organizacija u vezi otvorenih kaznenopopravnim ustanovama


Otvorene kazneno-popravne ustanove su prvi put bile predmet raspravljanja sto se tice medjunarodnog kongresa,na XII Medjunarodnom kongresu za krivicno pravo i kaznene zavode u Hagu 1950. Jos veca paznja ovim ustanovama bila je posvecena na Prvom kongresu UN-a za suzbijanje kriminaliteta i postupanje sa delikventima u Zenevi 1955. Na osnovu izvjestaja referata i diskusije donesena je rezolucija o otvorenim kazneno-popravnim ustanovama u kojoj je dat snazan podstrek daljem razvijanju prakse osnivanja ovakvih ustanova. Na ovim kongresima raspravljana su sva pitanja u vezi sa radom I organizacijom otvorenih kazneno-popravnih ustanova,a pozitivne ocjene i preporuke dovele su do velike medjunarodne afirmacije ovih ustanova.

Bitna obiljezja kazneno-popravnih ustanova


1.Odsustvo bilo kakvih materijalnih ili fizickih prepreka za bjekstvo osudjenika 2.Zivot i rad u ustanov se odvijaju na bazi svjesne i dobrovoljne samodiscipline osudjenika Prvo obiljezje vise ukazuje na formalnu,organizacionu stranu,dok drugo obiljezje otkriva pravu sustinu ovih ustanova. Zato je na Haskom kongresu istaknuto da je drugo obiljezje bitnije od prvoga. Medjutim,postoje i druge karakteristike:izgled ovh ustanova je drugaciji od izgleda starih klasicnih zatvora sa masivnim zgradama,opasanim zidovima,teskim kapijama i naoruzanom starzom. Najcesce imaju izgled manjeg sela sa nizom manjih zgrada poljskog tipa u kojima su smjestene spavaonice,ucionice,kancelarije,radionice,

Pretpostavke za uspjesno funkcionisanje otvorenih kazneno-popravnih ustanova


Pretpostavke su: duzina kazne,izbor osoblja, broj osudjenika,lokacija i vrsta rada. Prije svega potrebno je izvrsiti pravilan izbor osudjenika koji ce biti upuceni u ovakve ustanove. Neke kategorije osudjenika nisu pogodne za rezim povjerenja koji vlada u ovim ustanovama,kao npr. visestruki povratnici,seksualni delikventi,psihopati,i slicno. Vazan uslov za ocijenu pitanja da li odredjeno lice treba treba uputiti u otvorenu kazneno-popravnu ustanovu jeste njegova opservacija. Kada je rijec o duzini izrecene kazne,misljenja su podijeljena. Po jednom,potrebno je u ovakve ustanove upucivati samo lica osudjena na duzevremenske kazne. Drugi,isticu da problem organizovanja tretmana kod kratkih kazni lisenja slobode ne moze biti razlog da se ove kazne ne izvrsavaju u otvorenim kazneno-popravnim ustanovama. Po trecem misljenju, duzia izrecene kazne ne treba da bude uopste mjerodavna. Vazna predpostavka za pravilno funkcionisanje kazneno-popravnih ustanova jeste i pravilan izbor osoblja koje ce raditi sa osudjenicima. Osoblje mora da raspolaze odredjenim nivoom kulture,opsteg obrazovanja,strucnog znanja i moralnih kvaliteta. Postavlja se pitanje i koliki broj osudjenika treba da bude smjesten u jednoj kazneno-popravnoj ustanovi,pa da ona uspjesno funkcionise. Na kongresu u Hagu 27

zauzeto je stanoviste da taj broj ne bi terbalo da bude veci od 300. Postoje razlicita misljenja i u pogledu likacije ovih ustanova. Po jednom misljenju,ovakve ustanove treba da budu locirane u naseljenjim mjestima,a po drugom misljenju otvorene ustanove treba locirati daleko od naselja. Najprihvatljivije misljenje je da otvorene kazneno-popravne ustanove ne treba locirati u samim naseljima,a ne suvise daleko od njih. Diskusije se vode i o vrsti rada. Osudjenici treba da se osposobljavju za zivot na slobodi ,pa ih treba obucavati industrijskim i zanatskim poslovima koji ih inace cekaju po izlasku iz zatvora.

Razlozi za i protiv otvorenih kazneno-popravnih ustanova


Kao glavni argument u prilog otvorenih kazneno-popravnih ustanova se istice da one prekidaju sukob izmedju osudjenoga i drustva. Zbog odredjene slobode koju uziva, osudjeni osjeca moralnu obavezu da svojom sobstvenom voljom postuje drustvene i pravne norme. Stalna mogucnost da pobjegne ili ucini neke nezadovoljne postupke, dovodi do jacanja moralnih kocnica i socijalnog osjecanja, sto je od velikog znacaja za resocijalizaciju. Protivnici otvorenih kazneno-popravnih ustanova tvrde da ove ustanove anuliraju generalno-preventivo dejstvo, jer sloboda koju uzivaju ne moze stimulativno djelovati da se uzdrze od vrsenja krivicnih djela. Zatim, istice se opasnost os bjekstva osudjenika, opasnost da oni varse los utjecaj na stanovnostvo i mogucnost da cine krivicna djela nad stanovnistvom. Pristalice otvorenih kazneno-popravnih ustanova tvrde da je jedina razlika izmedju zatvorenih i otvorenih kazneno-popravnih ustanova, u pogledu rada i pravila, lezi u tome sto se u ztvorenim ustanovama to postize putem direktne prinude,a u otovrenim putam dobrovoljne samodiscipline i pojacanih moralnih napora osudjenika.

UCESCE POJEDINIH KATEGORIJE PENITENSIJARNIH RADNIKA U PROCESU RESOCIJALIZACIJE OSUDJENIH LICA ULOGA VASPITACA U RESOCIJALIZACIJI OSUDJENIH LICA Permisivni i autoritativni nacin postupanja
Pod permisivnim nacinom postupanja, Milutinovic podrazumijeva davanje osudjeniku slobode da se ponasa po svojoj volji, tj.da sam odredi svoj nacin zivota i ponasanja,pri cemu mora da postuje minimalna normaitvna ogranicenja. Pod autoritativnim nacinom postupanja podrazumijeva se vrsenje socijalizacije licnosti osudjenika kroz ogranicavanje slobodnog izbora ponasanja. Pristalice permisivnog nacina postupanja polaze od toga da osudjeno lice ne treba prisiljavati na konformisticko ponasanje. Takvo ponasanjen nevodi ciljevima istinske resocijalizacije, jer ga osudjeni u sustini odbacuje tj. neusvaja ga. Jedini ispravni put u odnosu vaspitaca i osudjenoga je u tome da vaspitac pusti osudjenog da se slobodno ponasa u okvirima normativnog sistema i da osudjeni na jedan sponatan nacin u interakciji sa drugim osudjenicima, postane svjestan svojih teskoca, i neugodnosti koje mu stvara njegovo neprilagodjeno ponasanje. Pristalice autoritativnog nacina postupanja smatraju da osudjenog treba ograniciti u izboru ponasanja,zato sto iskustvo pokazuje da on uvijek tezi izboru koji je asocijalan. Cilj 28

ovakvog nacina tretman jeste nametanje osudjenom socijalno prihvatljivog ponasanja i poznatih socijalnih vrijednosti kako bi se on naviko da se ponasa tako i na slobodi. U principu je prihvatljiviji permisivni nacin, buduci da je cjelokupan tretman prema osudjenom treba da bude zasnovan na ideji povjerenja u covijek. Medjutim, ne moze se u potpunosti odbaciti ni nacin autoritativnog postupanja. Ostaje kao zakljucak da jeda i drugi nacin mogu biti opravdani.

DIREKTIVNI I NEDIREKTIVNI NACIN POSTUPANJA


Ovi nacini postupanja vezani su za razgovore koje vaspitaci vode sa osudjenim licima. Direktivni nacin postupanja se sastoji u davanju naloga i uputstava osudjenom kakao da se ponasa,odnosno u davanju osudjenom sugestija u pogledu toga kako treba da reaguje i postupa u odredjenim situacijama. Nedirektivan nacin postupanja se sastoji u tome sto vaspitac u toku razgovora sa osudjenim,ovog pusta da sam iznosi svoje probleme i da dolazi do njihovih rjesenja bez izrazavanja sopstvenog misljenja. Koji ce nacin biti primjenjen zavisi od vrste razgovora. U tom smislu Nikolic razlikuje tri vrste razgovora: planirani,neplanirani, informativno-instruktivni razgovor. Kod planiranih razgovora neophodno je upotrijebiti nedirektivni nacin postupanja. Upotreba nedirektivnog nacina je veoma znacajna u prvim razgovorima jer tada osudjenik izrazito odbojan stav prema vaspitacu. Vaspitac mora da se uzdrzi od iznosenja svojih misljenja i treba samo da usmjerava razgovor tako da osudjeni pocne da mijenja svoje stavove i uvidja greske. Kod neplaniranih gresaka moguce je primijeniti i jedan i drugi nacin,kao i njihove kombinacije. Ako se razgovor vodi na incijativu osudjenog primjenit ce se nedirektivan nacin,a ako se razgovor vodi na incijativu vaspitaca primjenit ce se direktan nacin. Informativno-instrukcioni razgovor vode iskljucivo na direktan nacin.

OSTALE PODJELE NACINA POSTUPANJA PREMA OSUDJENIM LICIMA


U sovjetskoj literature se susrecu sledece podjele: -metod povjerenja-koji se sastoji u davanju pvjerenja osudjenim licima pojedinacno ili grupno u cijlu efikasnijek uticanja na njih. -metode evolucije-koji se sastoji u sistematckom I planskom utjecaju na licnost. -metoda eksplozije,koji se sastoji u pokusaju naglog preobrazaja osudjeog lica kroz stvaranje,takvih situacija u kojima ce doci do preloma u osudjenikovoj licnosti I preorijentacije u pozitivnom smislu. -metod prolaznog djelovanja,koji se sastoji u koristenju odredjenih amaterskih oragnizacija osudjenika za pruzanje pomoci oficijelnim sluzbama u procesu resocijalizacije. -metoda prespektivne linije,to je taktika prevaspitavanja koja se sastoji u pruzanju 3 prespektive: *bliske koja je vezana za davanje pogodnosti u svakodnevnom zivotu *srednje koje se odnose na duze vrijeme *daleke koja je usmjerena na davanje uslovnog otpusta,pomilovanja,

29

-metoda vaspitanja u duhu kolektivizma,koji tezi razvijanju osjecanja za kolektivni zivot i medjusobno razumijevanje -metodi pohvaljivanja i nagradjivanja, koji se sastoje u direktnom reagovanju na odredjena pozitivna ili negativna ponasanja osudjenika Po Obrizovicu(u nasoj literature) postoje 4 osnovna metoda postupanja sa osudjenicima: -metod uvjeravanja,koji se sastoji u ubjedjivanju osudjenog u ispravnost odredjenog ponasanja, tako da on postuje pravila zivota i rada u ustanovi iz uvjerenja,a ne mehanicki,bez svijesti o ispravnosti takvog ponasanja ili jos gore sa negativnom svijescu o ispravnosti takvog ponasanja,ali u cilju stvaranja lazne slike o sebi. To se moze postici sa sledecim sredstvima: davanje objasnjenja i davanje primjera. -metod navikavanja,oznacava ucenje i osposobljavanje osudjenog da obavlja odredjene pozitivne radnje bez velikog angazovanja svjesti i volje. To mogu biti npr.kulturne navike,radnje,uradnost i tacnost. Najvaznije sredstvo navikavanja je vjezbaje. -metod podsticanja,se sastoji u budjenju unutrasnje snage kod osudjenog da se ponasa na drustveno koristan nacin. Tu je obicno rijec o osudjenicima koji su slabovoljniji,koji nisu istrajni u pozitivnom ponasanju,koji nemaju unutrasnjih motiva za odredjene pozitivne aktivnosti, Sredstva posticanja su:obecanje,ocjenjivanje,pohvaljivanje,nagradjivanje,takmicenje(koje moze biti gurpno ili pojedinacno). -metod sprjecavanja i prisiljavanja Ovo su mejre koje se primjenjuju prema osudjenicima koji imaju takve poremecaje u svom ponasanju da se redovnim metodama postupanja sa njima ne mogu navesti na postovanje normativnog sistema. Tu je rijec o osudjenicima cija svijest nije dovoljna da ih navedena socijalno prihvatljivo ponasanje. Sredstva koja se koricte su:kontrola,opomena,zabrana,naredjivanje,prijetnja,kaznjavanje.

UCESCE STRUCNIH INSTRUKTORA U PROCESU RESOCIJALIZACIJE OSUDJENIH LICA


*Strucni instruktori rukovode radom osudjenih lica,te organizuju rad i proizvodnju,odnosno ostvarenje proizvodno-finansijskih planova privrednih jedinica kaznen-popravnih ustanova. Organizovanje rentabilne proizvodnje i prevaspitavanje osudjenih lica putem rada moraju kumulativno biti povjereni samo jednoj licnosti. Osudjenici su posebna kategorija ljudi,medju kojima ima dosta i psihicki devijantnih ljudi koji uprkos disciplini odbijaju da rade,sabotiraju posao,stvaraju nered i dezorganizaciju u radu. Ocigledno je da u takvim slucajevima da nije dovoljno da strucni instruktor raspolaze samo strucnim znanjima koja su potrebna za tehnolosko organizovanje rada,vec mora raspolagati odredjenim pedagoskim i psiholoskim znanjima. *Vaspitno djelovanje strucnih instruktora moze biti visestruko. Oni u duzni da preduzmu sve potrebne mjere kako bi se kod osudjenika stvorile,odrzale ili razvijale radne navike. Duzni su preduzeti sve potrebne mjere kako bi se osudjena lica osposobila za rad. Oni su svakodnevno u toku trajanja radnog

30

vremena u neposrednom kontaktu sa osudjenicima. U tom vremenu izmedju instruktora i osudjenika dolazi do kontakata, osim na strucnom planu,i do kontakata koji nisu cisto poslovneprirode. Osudjenici su otvoreni vise prema strucnim instruktorima,jer im se ovi ne javljaju u tolikoj mjeri kao vlast nad njima. Sve to otvara vrata izvjesnim ljudskim,neformalnim i iskrenim odnosima. *Strucni instruktori moraju da ispunjavaju sledece uslove: - instruktor mora da ima odredjene kvalitete koji ce ga cinit moralno podobnim za rad sa osdujenim licima -treba da raspolaze socijalnim znanjem iz odredjene struke,odgovarajucim opstim obrazovanjem -treba da raspolaze odredjenim specificnim penoloskim znanjima -mora imati zelju i sposobnost da radi sa osudjenim licima i da im prenosi svoje znanje *Strucni instruktori su prvi koji su u mogucnosti da uoce odredjene promijee u drzanju osudjenih lica. Oni te promijene trebaju odmah da signaliziraju sluzbi za prevaspitavanje kako bi se adekvatno reagovalo na njih. Otpori osudjenih lica se najcesce manifestuju u procesu rada. Ponekad su ti otpori rezultat tzv.zatvorske psihoze,a ponekad nesredjenog stanja u porodici. U takvim slucajevima je nesumljivo potrebna pomoc sluzbe za prevaspitavanje,zdravstvene sluzbe,. *Osim ove saradnje ad hoc izmedju instruktorke sluzbe i drugih sluzbi,a narocito sluzbe za prevspitavanje mora postojati jedna neprekidna i sistematska saradnja. Strucni instruktori treba stalno da prate zivot i rad osudjenog i da daju svoja misljenja i prijedloge. Oni treba da daju ocjenu o radnim navikama osudjenog,oteskocama na koje su nailazili u naporma da osudjeni steknu,odnosno razviju radne navike,kao i o tome da li su i u kojem stepenu dobili strucno znanje. *Vece ili manje ucesce strucnih instruktora u procesu resocijalizacije,ne zavisi samo od njih vec i od objektivnog polozaja u kome se oni nalaze u kaznenopopravnoj ustanovi. Po nekim misljenjima,jedino se u uslovima budzetskog finansiranja kazneno-popravne ustanove moze ocekivati da se strucni instruktori u punoj mjeri posvete vaspitanju i strucnom osposobljavanju osudjenika,jer u takvom slucaju materijalno stanje ustanove ne zavisi od ekonomskih efekata osudjenickog rada. Dosljedno tome, u slucaju potpunog samofinansiranja ustanove, interesovanje strucnih instruktora za rad na resocijalizaciji osudjenih lica je potpuno iskljuceno. Po nasem misljenju,nesumnjivo je da u uslovima budzetskog finansiranja ustanove postoje najbolji uslovi za angazovanje strucnih istruktora u procesu resocijalizacije osudjenika.

UCESCE ZDRAVSTVENIH RADNIKA U PROCESU RESOCIJALIZACIJE OSUDJENIH LICA


Sam razvoj medicine doveo je do saznanja da se somatski poremecaji vise ne mogu otklanjati jednostavnim medikamentima i drugim fizickim djelovanjem na organizam bolesnika,jer ti poremecaji imaju svoje duboke korijene u psihickoj sferi licnosti. To stavlja ljekar pred duznost da obrate vecu paznju na eventualne psihicke tegobe i razne psihicke sindrome kod pacijenata. Ova opsta

31

duznost ljekara dobija svoje dimenzije i posebnu vaznost kada se kao pacijent pojavljuje osudjeno lice. Izmedju ljekara i osudjenika postoji jedan specijalan odnos povjerenja. Tako npr.ljekar moze mnogo lakse da navede osudjenog na odredjeno ponasanje nego sto to mogu drugi pnitersijarni radnici. U cilju lijecenja,ljekar moze navsti osudjenog,da se u cilju lijecenja ponasa na odredjen nacin. Ljekar moze postaviti osudjenjem i druge zahtijeve koje ce ovaj lakse izvesti nego da mu je postavilo drugo lice. Osudjenik gleda u ljekaru covijekasa one strane resetaka. Ljekar je za njega predstavnik slobodnog svijeta kod koga je on dosao da mu pomogne. Osudenik u toj situaciji gubi osjecaj odbacenosti i osjecaj da se drustvo stara o njemu. Moze se zakljuciti da se ljekar nalazi ne samo pred velikim mogucnostima,vec i pred delikatnim zadatcima,cije neispunjavanje moze da ima dokazane posljedice. Mora se konstatovati da zdravstvno osoblje u kazneno-popravnim ustanovama najcesce nije penoloski obrazovano,tako da mnoge mogucnosti ostaju neiskoristene. Postoji mogucnost angazovanja ljekara i sa drugim sluzbama u kazneno-popravnoj ustanovi. Ta saradnja se najbolje ogleda u procesu opservacije susjednih lica. Najzad, i po izricitim zakonskim odredbama, ljekar je pozvan da daje svoje misljenje u vezi sa primjeno odredjenih mijera prema osudjenom licu.

UCESCE PSIHOLOGA U PROCESU RESOCIJALIZACIJE OSUDJENIH LICA


Uloga psihologa u procesu resocijalizacije se ispoljava kroz njegov rad u okviru ekipe prijemnog djeljenja, a koji se sastoji u ucestvovanju u opservaciji osudjenog lica i odredjivanju dijagnoze koja treba da posluzi kao osnov za klasifikaciju. Tradicionalna kadrovska struktura u kazneno-ppravnim ustanovama cesto zauzima odbojan stav prema psiholozima iz koga rezultiraju razni oblici odbranbenog ponasanja. Uloga psihologa je veoma kompleksna. Oni treba da djeluju ne smo u pravcu prilagodjavanja osudjenika institucionalnom rezimu i nacinu zivota i radu u zatvoru,vec i na prilagodjavanju zatvorske sredine osudjenicima. Sto se tice odnosa psihologa i osdudjenika,psiholozi nailaze na znatne teskoce. Svaka aktivnost psihologa vise frustrira osudjenog. Svaki psiholoski pregled koji je usmjeren u pravcu odkrivanja dubljih sastojaka licnosti predstavlja u sustini krsenje covijekovih prava. Psiholog mora da se nametne svojim stavom osudjenom licu i da obezbjedi n njegovu saradnju. Psiholog mora objasniti osudjenicima sta oni mogu da ocekuju od tih pregleda ili bar njihovu svrhu. UCESCE SOCIJALNIH RADNIKA U PROCESU RESOCIJALIZCIJE OSUDJENIH LICA Kada je rijec o osudjenom licu onda je za njegovo uskladjivanje sa socijalnom sredinom potrebno izvrsiti odredjena ispitivanja(istrazivanja). Specificnost tih istrazivanja lezi u tome sto se ovdje radi znacajnom iskakanju pojedinca iz redovnih tokova zivota socijalne sredine.Prilikom ovog ispitivanja socijalni radnik

32

ne smije izgubiti iz vida cinjenicu da uzroci ovog iskakanja ne mogu lezati samo u pojedincu,vec i u socijalno sredini. Nalaz socijalnog radnika treba da sadrzi nekoliko djelova: prvi dio:koji bi sadrzavao podatke o socijalnim uslovima zivota u sredini u kojoj je delikvent zivio(podatci o odnosima u braku i porodici,materijalnm uslovima,stambenim prilikama,) drugi dio:koji bi sadrzavao podatke o licnosti delikventa i njegovom prestupnickom ponasanju treci dio:koji bi predstavljao analizu podataka iz prva dva dijela,zakljucak o socijalnoj zrelostidelikventa i o eventualnim ostecenjima licnosti. Treba praviti razliku izmedju institucionalne i vaninstitucionaln resocijaliacije. Socijalno radnik ima veoma siroko podrucje rada kada je rijec o vaninstitucionalnoj resocijalizaciji:tu socijalni radnik djeluje na svom terenu sto mu omogucava ostvarivanje svrhe njegovog djelovanja,a to je medjusobno prilagodjavanje:prilagodjavanje pojedinca socijalnoj sredini,i socijalne sredine pojedincu. Kada je rijec o institucionalnoj resocijalizaciji,za socijalnog radnika nastaju odredjene teskoce. U zatvorskoj sredini nema spontanog ponasanja pojedinaca,moguce je samo pratiti spnatane manifestacije osudjenika prilikom sportskih aktivnosti. Aktivnosti socijalnog radnika u toku institucionalnog tretmana su:rad na adaptaciji osudjenog u kalsifikacionoj grupi u koju je rasporedjen; rad na rjesavanju konflikata izmedju pojedinaca,izmedju gurpa,i izmedju grupa i pojedinaca;rad na identifikacij i otklanjanju uzroka cescih sukoba izmedju osudjenika i sluzbenih lica. U okviru institucionalne resocijalizacije socijalni radnik nema mnogo mogucnosti da neposredno utice na licnost osudjenika. Socijalni radnika posmatra,zapaza,konstatuje i signalizira,sto omogucava poduzimanje konkretnih akcija resocijalizacije. Najveci doprinos socijalnog radnika resocijalizaciji osudjenih lica ogleda se u timskom radu prilikom opservacije i odredjivanja vaspitnokolektivnog tretmana

UCESCE STRAZARA U PROCESU RESOCIJALIZACIJE OSUDJENIH LICA


U pocetku,poslije oslobodjenja zemlje,nije postojala posebna strazarska sluzba u kazneno-popravnim ustanovama. Ovu sluzbu su vrsili pripadnici Narodne milicije,sve do donosenja Zakona o izvrsenju kazni,mjere bezbjednosti i vaspitnoporavnih mjera 1951. i Pravilnik o strazarskoj sluzbi u kazeno-poprvnim ustanovama 1952. Ovim propisima je prvi put uvedena strazarska sluzba i starza je proglasena izvrsnim organom upravnika kazneno-popravne ustanove. Dugo je vremena proslo dok se nije pojavila ideja o mogucnosti koristenja starze na poslovima resocijalizacije. Glavni razlog zbog koga se smatralo da strazari ne mogu ucestvovati u procesu resocijalizacije,lezao je u njihovom nedovoljnom obrazovanju. Popovic istice da oni imaju zavrsenu srednju strucnu spremu i zavrsen kraci kurs, ili zavrsenu osnovnu skolu i trogodisnju posebnu skolu. Sledeci razlog koji se istice protiv ucesca strazara u procesu resocijalizacije,jeste cinnjenica da strazari nisu u mogucnosti da se angazuju na jednom ovakvom poslu, jer je prakticno nemoguce ostvarivanje potrebnog kontakta izmedju njih i osudjenik,kroz koji bi se ostvario vaspitni uticaj. Protiv ovog se istice da danasnja organizacija strazarske sluzbe

33

upravo omogucava da se ostvari potreban kontakt izmedju strazara i osudjenika. Prema tome,navedena sumnja je neosnovana. Kao jedan praktican razlog u prilog ucesca strazara u procesu resocijalizacije,istice se da su strazari kod izvrsenja kratkih kazni zatvora jedno penitensijarno osoblje preko kojih se moze vrsiti vaspitni uticaj na osudjenike. Ako se hoce postici vaspitno dejstvo na osudjena lica u tom kratkom periodu dok se nalaze u zatvoru,onda je to najefikasnije preko strazarske sluzbe. Strazari saradjuju i sa vaspitacima i penitensijarnim radnicima tako sto saopstavaju svoja zapazanja i daju prijedloge i sugestije o tome kako treba postupati sa osudjenicima.

METODI I INSTITUCIONALNE RESOCIJALIZACIJE OSUDJENIH LICA


POJAM I VRSTE Metod resocijaliacije je planska upotreba skupa faktora odredjene vrste koji djeluju u pravcu postizanja resocijalizacije osudjenih lica. Metod postupanja je nacin ophodjenja prema osudjeniku,stil kojim se pristupa osudjenom; dok je metod resocijalizcije smisljeni metod postupaka odredjene vrste u cilju njenog ostvarenja. Faktor je cinilac,odnosno uzrok ili uslov nastanka neke pojave. Moze da bude i slijep,tj.da uzrocno djeluje i bez njegovog iskoristavanja od strane covijeka. U tom smislu se moze reci da na resocijalizaciju djeluju faktori,ali da na process resocijalizacije djeluju metodi. Govoriti o faktorima resocijalizacije znaci govoriti o tome sta sve moze uticati na proces resocijalizacije,govoriti o metodama resocijalizacije znaci govoriti o tome sta se i kako moze nesto uciniti da se iskoristi ono sto moze uticati na resocijlaizaciju.

RAD OSUDJENIH LICA KAO METOD RESOCIJALIZACIJE OSUDJENIH LICA


RAZVOJ PENOLOSKIH KONCEPCIJA O RADU
Rad je u samom pocetku smatran kao kazna. Odlikovao se velikom surovoscu koja je bila motivisana kaznenim efektima koji su se kroz rad htjeli postici(npr.beskoristan rad), mada su i razlozi eksploatacije uticali na surovost osudjenickog rada. Ovakva situacija je trajala sve dotle dok shvatanje o odmazdi kao svrsi kaznjavanja je zamjenjeno shvatanjem o resocijalizaciji kao svrsi kaznjavanja. Od ukupnih 12 kongresa koje je organizovala Medjunarodna komisija za krivicno pravo i kaznene zavode,na devet kongresu se raspravljalo o radu osudjenika. Poslije prestanka rada Medjunarodne komisije pitanje rada su nastavili diskutovati UN gdje je na I Kongresu koji je odrzan u Zenevi 1955. udaren temelj modrenim koncepciama o osudjenickom radu. Na II(drugom)Kongresu u Londonu 1960.

34

donijeta je rezolucija u kojoj je sadrzana preporuka o ukljucivanju osudjenickog rada u nacionalnu privredu. Napustena je koncepcija o iskljucivoj obavezi osudjenika da rade,i prihvacena je koncepcija da osudjenici kao i svi drugi ljudi imaju pravo da rade,i da to pravo ne mogu izgubiti cak ni osudjivanjem na kaznu lisenja slbode. Ernst Buren istice da se ovakva ideja ne moze prihvatiti jer bi imala krimiogeno dejstvo tako sto bi ljudi koji ne mogu naci zaposljenje,rado vrsili krivicna djela da bi na taj nacin obezbjedili radno mjesto ,penziju i ostala prava. Oni ne mogu dobijati istu nagradu za rad,jer im se mora odbiti svaki trosak boravka u zatvoru. Preovladava misljenje da osudjenike ne treba izjednacavati u pogledu finansijskih prava koji proizilaze iz rada,sa ostalim radnim ljudima. Rad osudjenika treba nagraditi,ali ne u istoj mjeri u kojoj se takav rad nagradjuje van kazneno-popravne ustanove. I nenagradjeni rad bi imao negativno psihicko dejstvo na osudjenike. Nenagradjeni rad osudjenik ne bi osjetio kao drustveno koristan rad. Ako se putem rada hoce djelovati u pravcu socijalne rehabilitacije osudjenika,onda on mora osjetiti drusvenu korist svog rada. Drustvo je obavezan da osudjenicima pruzi iste ili bar slicne uslove u odnosu na uslove rada na slobodi,i to ne samo u pogledu higijensko-tehnicke zastite na radu,nego i u pogledu tehnoloske opreme za rad. To je potrebno i da bi se osposobili da rade na istim postrojenjima na kojima ce raditi i po izlasku iz zatvora.

ORGANIZACIJA RADA U KAZNENO-POPRAVNIM USTANOVAMA


Sistem ukojima ucestvuje privatni interes Sistem zakupa- sastoji se u tome sto drzava ustupa odredjeni broj osudjenika privatnom poslodavcu,koji potpuno upravlja njihovim radom i vrsi nadzor nad njima. Poslodavac placa drzavi odredjenu sumu novca na ime zakupnine. Ovakva organizacija osudjenickog rada je najrentabilnija i najjeftinija za drzavu,jer se ona ne mora finansijski angazovati. Tretma prema osudjenicima je kod ovakvog sistema potpuno zapostavljen,nema nikave obuke osudjenika niti njihovog strucnog osposobljavanja. Sistem ugovora- sastoji se u tome sto se osudjena lica stavljaju na raspolaganje privatnom poslodavcu, stim da on sam vrsi investivcije u opremu kazeno-popravne ustanove. Osudjenici rade za racun poslodavca i pod njegovim su nadzorom. Kod ovog sistema moguce su dvije varijante po prvoj varijanti uprava kazneno-popravne ustanove odredjuje samogrupu osudjenika za rad kod privatnog poslodavca, o cemu sa poslodavcem zakljucuje poseban ugovor; po drugoj varijanti uprava stavlja cjelokupan broj osudjenika na raspolaganje privatnom poslodavcu. I ovaj sistem sa gledista resocijalizacije ne zadovoljava jer je cjelokupna organizacija rada prilagodjena potrebama sto efikasnijeg eksploatisanja osudjenicke radne snage.

35

Sistem rada po jedinici proizvoda- sastoji se u tome sto privatni poslodavac narucuje od kazneno-popravne ustanove odredjenu vrstu i kolicinu proizvoda i zato daje svoju sirovinu. Uprava kazneno-popravne ustanove sama organizuje proizvodnju,tako da privatni poslodavac nema nikakvih kontakata sa osudjenicima. Ovaj se sistem pokazao dobrim jer postoji mogucnost obucvanja osudjenika od strane spolja angazovanih strucnjaka. Medjutim,pojacana eksloatacija je i kod ovog moguca narocito onda kada drzava hoce da nadoknadi dobit koju nije ostvarila prilikom smanjenja porudzbina ili za vrijeme dok porudzbina nije bilo. Privatni preudzimac ima korist kao i u drugima sistemima,jer placa jeftinije nego na slobodnom trzistu. Sistemi u kojima ne ucestvuje privatni interes Sistem rada za racun drzave- ovdje drzava sama organizuje rad i poizvodnju u kazneno-popravnoj ustanovi,a takodje i sama prodaje svoje prozvode. Neke drzave se kod ovog sistema orijentisu na manje slozenu proizvodjnu da ne bi angazovale spolja radnu snagu sto bi poskupilo proizvodnju. Sistem rada za potrebe drzave- sastoji se u tome sto drzava kompletno organizuje rad u kazneno-popravnoj ustanovi,stim sto proizvodnju orijentise na one artikle koji su potrebni javnoj sluzbi. Za osudjenike je ovaj sistem bolji od prethodnih,jer je asortiman proizvodnje dosta siri,pa je moguce izabrati posao koji najvise odgovara sklonostima i sposobnostim osudjenika. Sistem javnih radova- sastoji se u angazovanju osudjenika na raznim javnim radovima. Ima dobru stranu sto obezbjedjuje obavljanje radova od opste koristi,a na otvorenom prostoru i cistom vazduhu. Rad u preduzecu na slobodi- sastoji se u tme sto se osudjenici upucuju na rad u neko preduzece u mjestu gdje se nalazi nalazi kazneno-popravna ustanova. Ovo se najcesce upraznjava pred kraj izdrzavanja kazne radi pripremanja osudjenog za zivot na slobodi.

ODREDJIVANJE RADNOG MJESTA I UVODJENJE OSUDJENOG LICA U RAD


Za pravilan izbor radnog mjesta veoma je vazno da opservacija licnosti osudjenog bude detaljno i strucno obavljen. Izbor radnog mjesta treba prije svega vrsiti na osnovu biopsihickih i psihofizickih osobina osudjenog,kao i na osnovu drugih okolnosti koje karakterisu njegovu licnost. Subjektivne karakteristike su ipak dominantnije za izbor radnog mjesta. Po Ogrizovicu kao glavne kriterije za ocjenu pitanja da li odredjeno radon mjesto odgovara licnosti osudjenika traba uzeti njegove sklonosti,interese i sposobnosti. Problemi su slozeniji ako osudjenik nema profesionalne orijentacije i ne zna sta bi zelio da radi ili negativni stav prema radu. Kada je rijec o intelektualcima,odredjivanje radnog mjesta nema veceg uticaja na njihovu resocijalizaciju putem rada,jer njih ne treba uciti radu. Medjutim,kod njih se pojavljuje problem da li im treba dati radno mjesto koje odgovara radnom mjestu na kome su radili prije dolaska u zatvor . po pravilu,na ovo pitanje treba dati pozitivan odgovor.

36

Potrebno je pratiti osudjenog na samom pocetku njegovog rada na izabranom random mjestu i ocjeniti da li je izbor pravilno izvrsen. Glavni kriterijumi za ocjenu su: zainteresovanost,zalaganje i snalazljivost. Medjutim,dok su zalaganje i zainteresovanost okolnosti koje zavise od samog osudjenog,njegova snalazljivost u poslu ne mora zavisiti samo od njega. Od presudnog znacaja je uvodjenje u posao. Prilikom uvodjenja osudjenog na radno mjesto bilo bi korisno postupiti na sledeci nacin:rukovodilac pogona treba najprije da se obrati osudjenom sa nekoliko ljudskih rijeci, treba da pokaze osudjenom pogon,odnosno radionicu,treba da mu pokaze prostoriju u kojoj ce raditi,treba da pokaze proizvode privredne jedinice ukazujuci na njihov drustveni i ekonomski znacaj,osudjenika treba da upozna sa mjerama zastite na radu i njihovom upotrebom,potrebno je upoznati osudjenog sa njegovim pravima ,obavezama i odgovornostima. Takodje je psiholoski veoma povoljno da se osudjeni upozn sa drugim osudjenicima iz radionice,da mu se stalno daju objasnjenja,ukazuje na zadatke i probleme,..

FAKTORI KOJI UTICU NA OSTVARIVANJE RADNE TERAPIJE OSUDJENIH LICA


Radna terapija je pojam koji se upotrebljava u medicine,a posebno u psihijatriji i obuhvata primjenu radng tretmana prema bolesnicima radi njihovog lijecenja. Jedan od znacajnih objektivnih faktora koji uticu na ostvarenje radne terapije jeste nacin finansiranja kazneo-popravnih ustanova. U vrijeme uvodjenja samofinansiranja bilo je dosta problematike oko toga kakvog ce uticaja imati na prevaspitanje osudjenih lica putem rada. Mnogi penoloski strucnjaci su izrazili neslaganje sa ovakvim nacinom samofinansiranja. Nesporna je cinjenica da budzetsko finansiranje vise odgovara potrebama resocijalizacije. Medjutim,pod predpostavkom da postoji jedinstven stav cjelokupnog zatvorskog osoblja o tome da je njihov prvenstveni drustveni zadatak resocijalizacija osudjenika,sasvim je moguce da se iz samog osudjenickog rada obezbjedi finansiranje njihove resocijalizacije. Drugi znacajan objektivni faktor koji moze uticati na uspjesno ostvarivanje terapije radom tice se pitanja organizacije rada u uslovima zatvorske sredine. Jedna od osnovnih karakteristika zatvorske sredine jested a tu nema kasnjenja,das u svi uvijek na okupu. Rijec je samo o prelasku osudjenika iz stambenog u proizvodni krug. Zatvorska sredina je i sa penoloske tacke gledista znacajan factor od koga zavisi uspjesno ostvarenje radne terapije. Stoji cinjenic da rad pod uslovima lisenosti slobode ne moze pruziti iste efekte kao rad na slobodi. Saznanje da ga ni poslije isteka radnog vremena ne ocekuje mogucnost ostvarenja zeljenog ponasanja djeluje veoma destruktivno. Imajuci ovo u vidu daleko su veci i ekonomski i prevaspitni efekti osudjenickog rada u poluotvorenim i otvorenim kazneno-popravnim ustanovama nego u zatvorima. Postoje i mnoge subjektivne psihicke smetnje koje osudjenicima otezavaju uklapanje u rad i koje umanjuje terapeutsko dejstvo rada. U tom smislu potrebno je upoznati se kako na radnu terapiju djeluju pojedine kategorije osudjenika: - Slucajni krivci:najcesce nemaju takvih psihickih poremecenosti koje bi ometalo njihovo normalno ukljucivanje u rad i socijalne odnose na poslu.

37

Medjutim,oni veoma tesko podnose gubitak slobode, koja izaziva depresije,emocionalne konflikte,sto moze dovesti do smanjene zainteresovanosti za rad. Osudjenici za kradju:kod njih osjecanje lisenosti slobode ne izaziva psihicke tenzije,ali zato kod njih mnogo je vise prisutna psihicka poremecenost koja otezava socijalne komunikacije i odnose na poslu. Kod ove grupe osudjenika karakteristicno je odsusutvo radnih navika i nepostojanosti potrebe za radom. Kad je rijec o strucnoj spremi,vecina ih je zavrsila neki zanat. Medju njima ima i povratnika. Osudjenici za ubistva i druge krvne delikte:ovi osudjenici su savjesni i dobri radnici. Ono sto im nedozvoljava da pokazuju dobre rezultate jeste nedostatak strucne spreme,jer se najvecim dijelom regrutuje sa sela. Stoga,kod ovih delikvenata strucno obrazovanje se pojavljuje kao glavni cilj terapije. Osudjenici za pronevjeru i pljacku: ovi delikventi su sposobni za rad i imaju radne navike. Narocito su sposobni za kancelarijski rad. Medjutim, treba imati u vidu da su im ti radni kvaliteti i omogucili da vrse pronevjere i pljacke. Osudjenici koji su krivicno djelo ucinili na prevaran nacin: ovi osudjenici pokazuju veoma dobre kvalitete i zbog toga dobijaju odgovorna mjesta u proizvodnji. Nuzno je voditi racuna o tome da ovi osudjenici cesto u svojim organizacionim ovlastenjima nalaze podstrek za nove oblike prevarantskog ponasanja.

INDIVIDUALNI RAD VASPITACA SA OSUDJENIM LICIMA


Ovaj metod se smatra najvaznijim metodom resocijalizacije osudjenih lica. Ovaj metod se mora permanentno sprovoditi tokom cijelog boravka osudjenog u zatvoru i moze biti prisutan i kod primjene drugih metoda. Popovic istice da je prvi zadatak vaspitaca da upozna licnost osudjenog,da prati rad osudjenog lica,da se stara o skolovanju i ponasanju osudjenog, da prati odnose osudjenog sa porodicom,da prikuplja podatke o osudjeno koji mogu biti od znacaja za davanje uslovnog otpusta,pomilovanja,.,da priprema osudjenog za povratak u drustvo,da preduzima druge mjere koje ce osudjenom pomoci u rijesavanju njegovih konflikata. Ove akcije vaspitac mora da preduzima zavisno od psihofizicke i biopsihicke strkture osudjenog. Individualni rad je put kojim se osudjeni vodi u procesu resocijalizacije. Taj put ide kroz odnose pojedinca prema kolektivu,pojedinca prema pojedincu,pojedinca prema amom sebi. Prilikom obavljanja individualnog rada,Ogrizovic istice da se vaspitac mora rukovoditi sledeci principima: a) Princip poznavajnalicnosti osudjenog- prvo upoznavanje licnosti osudjenog moguce je izvrsiti kroz dokumenta,a zatim u toku njegovog boravka u prijemnom odjeljenju. b) Princip povjerenja u covjeka- iskustvo pokazuje da i najokorjeliji zlocinci imaju potrebu da pokazuju i svoje dobre osobine. I oni pokazuju izvjesna osjecanja svog morala tako da nema toliko pokvarenih ljudi da u njima ne bi bilo prisutno bar nesto ljudsko. c) Princip autoriteta- autoritet proizilazi iz ugleda i dostojanstva licnosti vaspitaca. Autoritet ne treba upotrebljavati da bi se osudjeni naveo da 38

nesto ucini ili da se uzdrzi od nekog ponasanja. Autoritet ne treba da bude stalno prisutan u odnosima vaspitac-osudjeni. Naglasavanje autoriteta ne bi trebalo biti cesto jer se u tom slucaju on postepeno gubi. d) Princip postavljanja zahtjeva uz istovremeno postovanje covjeka- za ovaj princip se zalagao sovjetski penolog Makarenko,koji je imao puno uspjeha u prevaspitanju maloljetnika. On je stajao na stanovistu da osudjenom treba postavljati sto vise zahtjeva uz izrazavanje sto veceg postovanja prema njegovoj liznosti. Upravo se u zahtjevima ogleda i postovanje licnosti osudjeog,jer se time izrazava vjerovanje u to d ace on sa uspjehom ispuniti te zahtjeve. e) Proces prevaspitanja mora biti idejno-politicki usmjeren: ovaj princip znaci da vaspitanje osudjenog mora biti u skladu sa opstim principima vaspitanja u nasem drustvu. f) Proces prevaspitanja mora biti svjestan i aktivan: osudjeno lice mora biti svjesno sta je cilj njegovog boravka u kazneno-popravnoj ustanovi. Vaspitac je duzan da djeluje na svijest osudjenog i da u njoj budi snagu za odredjene aktivnosti. g) Proces prevaspitanja treba da bude sistematski i postupan: cjelokupan tretman prema osudjenom licu treba da bude zasnovan na odredjenom sistemu. Treba odrediti etape rada sa osudjenim licima i ocjenjivati njihove rezultate. Rad sa osudjenim licima mora biti i postupan. To znaci da mjere koje se preduzimaju radi vaspitanja treba da slijede jedna iza druge po jednom logicnom redu. h) Potrebno je ostvariti jedinstvo svih vaspitnih uticaja: to znaci da postupci koji se poduzimaju u procesu resocijalizacije osudjenih lica ne smiju biti protivrjecni. Odnos prema osudjenom moze da se mijenja,ali ne smije biti promjenjljiv.

GRUPNI RAD SA OSUDJENIM LICIMA KAO METOD RESOCIJALIZACIJE NACIN ORGANIZOVANJA GRUPNOG RADA I EFEKTI KOJI SE NJIME POSTIZU
Grupni rad se obavlja sa relativno malim brojem lica. Optimalan bro ucesnika u razgovoru je 12,ali moze biti veci ili manji. Prostorija u kojoj se razgovori odrzavaju treba da bude van paviljona za stanovanje osudjenika,sa stolicama postavljenim u krug,da bi se ucesnici gledali lice u lice. U njoj treba da bude dozvljeno pusenje i ponasanje koje ce dovesti do opustanja osudjenika. Razgovori treba da budu spontani i da se vode o svim zivotnim pitanjima. Rukovodilac traba da bude prijateljski raspolozen i da blago usmjerava tokove razgovora u pozeljom pravcu. Efekti ovakvog razgovora mogu biti veoma visoki,jer neki ljudi se lakse opustaju uz prisustvo drugih. Kroz ove razgovore osudjeni emocionalno sazrijeva,sto ce mu omoguciti da se u buducnosti lakse suocava sa problemima. Veliku ulogu igra i konstruktivni uticaj grupe. Taj uticaj se ogleda u tome sto osudjeni raspravljajuci o sopstvenom problemu saznaje i za njegove druge strane,kojih ranije nije bio svestan,sto mu omogucava da trazi nove puteve i nacine njihovog rjesavanja. Svi ucesnici u

39

rzgovoru imaju osjecaj potrebe da razumiju drugog i da mu pomognu,a to nesumnjivo doprinosi jacanju njegove vezanosti za drustvo i zelje da bude koristan clan.

USLOVI KOJI UTICU NA USPJEH GRUPNOG RADA


Jedan od vaznih uslova je dobrovoljnost. Po Miticu postoje tri mogucnosti da se ova dobrovoljnost obezbjedi: -da se bez prethodnog obavjestenja pozovu svi osudjenici na sastanak grupe i da im se predoci da na sledece sastanke nisu obavezni da dolaze; -da se prethodno razgovara sa osudjenicima i da im se predoci sta grupni rad znaci,pa da se potom pribavi njihov pristanak za ucesce u grupi; -da se pocne sa gurpnim radom pa da se zatrazi od osudjenika da se dobrovoljo prijave za rad u grupi. Drugi uslov jeste povjerljivost. To znaci da penitensijarni radnik koji vodi grupu ne smije niti koristiti niti drugom saopstavati cinjenice koje je saznao u toku vodjenja razgovora. Odrzavanje kontinuiteta u odrzavanju sesija. Sesije treba da se odrzavaju jednom nedeljno i da traju 45minuta do 1,5 sat. Zatvorenost i homogenost je sljedeci uslov. Smatra se da zbog uspostavljanja i odrzavanja potrebne emotivne komunikacije i odnosa povjerenja medju clanovima grupe,ona treba da bude od pocetka do kraja rada u istom sastavu. Jedan od vaznih uslova jekvalifikacija penitensijarnog radnika koji rukovodi gurpu. Po nekima to moze biti svaki radnik,a po drugima cak ni nastavnik nije sposoban da vodi grupu bez dodatnog obrazovanja. Pitanje da li su sva lica pogodna za gurni rad. Fenton smatra das u sva osudjena lica pogodna za grupni rad;dok Bosnjak istice da nisu sposobni da se adaptiraju na rezim grupnog rada lica koja su izrazito anksiozna,depresivna ili agresivna.

VRSTE GRUPNOG RADA


U teoriji i praksi se govori o dvije vrste grupnog rada: grupnom savjetovanju i grupnoj psihoterapiji. Postavlja se pitanje u cemu je razlika? Prema Misicu kod gurpnog savjetovanja ne ide se za generickim tumacenjem same neuropatske licnosti,nego se kod te grupe zadovoljavamo odstarnjivanjem samih simptoma. Kod grupne psihoterapije glavni je cilj da se pronadju uzroci promjene licnosti do u djetinjstvo. Prva terapija je povrsinska,a druga dubinska. Prema Harisonu razlika je u tome sto grupno sajetovanje nema za cilj vecu izmjenu licnosti,vec samo razvijanje latentnih snaga krivca pomocu zdravih i konstruktivnih ljudskih odnosa. Fenton istice da gurpno savjetovanje moze voditi bilo koji penitensijarni radnik, a gurpnu psihoterapiju samo psihijatar ili psiholog. Ima i misljenja da nema nikakve razlika. Mitic predlaze da bez obsira na razlike koje mogu postojati dubini zahvata,ipak ovaj metod resocijalizacije osudjenih lica treba nazvati jednim imenom-grupnim radom.

40

ZAKON
1.VRSTA USTANOVA ZA IZDRAVANJE KAZNE ZATVORA I KATEGORIZACIJA Ustanove za izvrenje krivine sankcije su posebne ustanove republike uprave u sastavu i pod neposrednim nadzorom Ministarstva. Mogu biti otvorenog poluotvorenog i zatvorenog tipa. Otvorenog tipa nemaju fiziko i materijalno obezbedjenje a organizacija rada i ivota u ustanovi se zasniva na samodisciplini i linoj odgovornosti kontrolisanoj od strane vaspitaa. Poluotvorenog tipa imaju materijalno tehniko obezbeenje, a sluba obezbeenja radi na odravanju reda i kontroli kretanja osudjenika. Zatvorenog tipa imaju materijalno tehnika obezbeenja ogradne zidove, sredstva koja onemoguuju bjekstvo osudjenih i pritvorenih lica kao i fiziko obezbedjenje (naoruane uvare) Ustanove se organizuju kao popravni zavodi i vaspitno popravni domovi U ustanovama zatvorenog tipa mogu se formirati zatvorena i poluotvorena odjeljenja a u Ustavnovama poluotvorenog tipa otvorena odjeljenja. U sjeditu i van sjedita ustanove mogu postojati posebna odjeljenja za izvrenje kazne zatvora za lica mukog ili enskog pola, posebna odjeljenja za izvrenje maloletnikog zatvora kao i odjeljenja za izvrenje mjere upuivanja u vaspitno popravni dom. 2.UPUIVANJE OSUDJENIH LICA NA IZDRAVANJE KAZNE ZATVORA Osudjeno lice se upuuje na izdravanje kazne zatvora u Ustanove u skladu sa Pravilnikom o kriterijumima za upuivanje osudjenih lica na izdravanje kazne zatvora. Pravilnik donosi ministar. Upuivanje osudjenih lica na izdravanje kazne zatvora vri sud na ijem podruju osudjeni ima prebivalite ili boravite. Ako boravite ili prebivalite nije poznato nadlezan za upuivanje je osnovni sud koji je donio prvostepenu presudu, a ako je prvostepenu presudu donio okruni sud, nadlean je osnovni sud u sjeditu okrunog. Ako je prebivalite ili boravite na drugom entitetu a sud entiteta se oglasi nenadlenim za upuivanje opet upuivanje vri osnovni sud iz sjedita okrunog koji je donio 1stepenu presudu. Ako presudu donese inostrani sud, a ona bude priznata presudom nadlenog suda RS, to je ujedno uputni akt za tog osudjenog a donosi ga ministar. Sud je duan da prilikom upuivanja osudjenog lica na izdravanje kazne zatvora najkasnije u roku od tri dana

41

obavjesti ustanovu o datumu kad osudjeni treba da se javi na izdravanje kazne zatvora. Ako se uredno pozvani osudjeni ne javi u Ustanovu utvrdjenog dana, ustanova o tome obavjestava policiju da se takvo lice prinudno sprovede u ustanovu. Ako osudjeni koji se upuuje na izdravanje kazne zatvora ima maloljetnu djecu ili druga lica o kojima se stara, sud o tome obavjestava nadlezni organ socijalnog staranja. 3.ODLAGANJE IZVRENJA KAZNE ZATVORA Osudjenom koji se nalazi na slobodi moze se na njegovu molbu ili na prijedlog organa socijalnog staranja odloiti izvrenje kazne zatvora: Ako je obolio od tee akutne bolesti a provjerom se utvrdi da u KP ustanovi nema uslova za ljeenje DOK BOLEST TRAJE. Zbog smrti ili teke bolesti branog druga, djeteta, usvojenika, roditelja, usvojioca osudjenog - NAJDUE TRI MJESECA Ako je odlaganje potrebno zbog neodlonih poljskih ili sezonskih radova izazvanih elementarnim nepogodama, a uporodici nema drugih lanova da su sposobni za rad NAJDUE TRI MJESECA Ako je osudjeni obavezan na izvrenje nekog posla i ako bi usled neizvravanja nastupila znatna teta TRI MJESECA. Zbog zavretka kolovanja NAJDUE 6 MJESECI Zbog polaganja ve prijavljenog ispita 2 MJESECA Osudjenici trudnici nakon navrenih 6mjeseci trudnoe i onoj koja ima dijete mladje od 1 godine, NAJDUE DO NAVRENJA 1 GODINE DJETETA Ako se supruga osudjenog nalazi pred porodjajem na 3 MJESECA, ili od porodjaja nije proteklo vie od 6 mjeseci a nema drugih lanova koji joj mogu pomoi NAJDUE 6 MJESECI. Ako je osudjeni jedini hranilac porodice, a stupanjem na izdravanje kazne bilo bi ugroeno izdravanje porodinog domainstva NAJDUE 6 MJESECI Molba za odlaganje izvrenja kazne zatvora podnosi se nadlenom sudu u roku od tri dana od dana prijema uputnog akta. U molbi se navode razlozi za odlaganje i prilau dokumenti koji potvrdjuju razloge. O molbi za odlaganje izvrenja kazne zatvora rjeava predsjednik suda nadlenog za izvravanje koji je duan u roku od 3 dana od prijema molbe doneti rjeenje. Izvrenje kazne se

42

ne odlae ako bi zbog odlaganja dolo do zastare izvrenja kazne. 4.PRIJEM OSUDJENIH LICA U USTANOVU, RASPORED I KLASIFIKACIJA Osudjena lica se primaju u ustanovu na osnovu uputnog akta nadlenog suda. Pri stupanju osudjenog lica u ustanovu radi izdravanja kazne zatvora utvrdjuje se njegov identitet i vri se kompletan pretres lica i stvari, upis u prijemnu knjigu, kompletan pretres lica i stvari, upis u prijemnu knjigu, oduzimaju se stvari ije dranje nije doputeno i u roku od 24 sata utvrdjuje se zdravstveno stanje koje se unosi u zdravstveni karton. Osudjeno lice bez obzira na duinu kazne obavezno se fotografie i uzimaju se otisci svih prstiju leve i desne ruke. Lice osudjeno na kaznu do 1 godine zatvora moze se zadrati u prijemnom odjeljenju najdue 15 dana,a lice osudjeno na kaznu zatvora due od 1 godine moe se zadrati najdue 30 dana. U tom odjeljenju osudjeno lice uz pomo radnika prijemnog odjeljenja se upoznaje sa odredbama ovog zakona i drugim aktima u cilju upoznavanja sa osnovnim pravima, dunostima i obavezama. Ako je osudjeno lice strani dravljanin po prijemu na izdravanje kazne upoznaje se o pravu da moe ostvariti kontakt sa diplomatkso konzularnim prestavnikom svoje drave ili drave kaja titi njegove interese. Promjene u programu postupanja prema osudjenim licima vri rukovodilac Ustanove na prijedlog slube tretmana. 5.STANDARDI SMJETAJA I HIGIJENSKI USLOVI, ISHRANA, OBUA I ODJEA Svakom osudjenom licu se obezbedjuje smjestaj u zajednikim prostorijama, za spavanje, osim kad se odredjuje da osudjeno lice izdrava kaznu odvojeno od ostalih, ako to zahtjevaju razlozi bezbjednosti, zdravstveno stanje... Svaki osudjenik MORA imati poseban KREVET, POSTELJINU, DOSTUPNOST PITKE VODE, kao i ostale sanitarne uslove neophodne za odravanje line i kolektivne higijene. Prostorije u kojima borave osudjna lica moraju da imaju dovoljnu koliinu vazduha, grijanje, ventilaciju i NAJMANJE 4m2, ali ne manje od 10m3 prostora na svako lice. Otvori za svjetlost moraju obezbjediti vjetlost, dovoljno za itanje na dnevnom svjetlu i da omogue ulaz vazduha. Vjetako osvjetljenje mora odgovarati postojeim standardima. Porodilje i majke koje njeguju djecu moraju biti odvojene od ostalih osudjenica. Sve prostorije gdje borave osudjena lica moraju se propisno istiti i odravati. Ishrana se obezbjedjuje u pravilnim razmacima, pripremljena u obrocima

43

koji i koliinom i vrstom zadovoljavaju prehrambene standarde, a primjereno je dobi, zdravlju i vjerskim i kulturnim zahtjevima. Hrana se dijeli u 3 obroka. Licima koja rade na teim poslovima se obezbjedjuje pojaana ishrana a bolesnim, trudnicama onoliko koliko odredi ljekar. Ustanove su dune da vre kontrolu hrane, vode, line higijene, higijene smjetaja. Osudjenim licima se moe obezbjediti rublje odjea obua koji su prilagodjeni mjesnim klimatskim uslovima i ne smije djelovati degradirajue. Osudjena lica kad koriste pogodnosti van ustanove koriste vlastitu odjecu. Pravilnikom o kunom redu se blie uredjuju pitanja ishrane, odjee, obue... 6.DOPISIVANJE I PRIMANJE POILJKI Osudjena lica mogu kontaktirati sa lanovima porodice i drugim licima koji im mogu pomoi u vezi ostvarivanja prava tokom boravka na izdravanju kazne zatvora. Osudjeno lice ima pravo na dopisivanje sa lanovima svoje porodice bez ogranienja. Rukovodilac Ustanove moe uskratiti dopisivanje i telefonske razgovore iz razloga bezbjednosti za vrijeme dok oni traju. Osudjena lica imaju pravo da primaju posjetu lanova ue porodice na prijedlog slube tretmana i odobrenju rukovodioca Ustanove izuzetno i druga lica koja mogu pozitivno uticati na tok izdravanja kazne zatvora. Lice na izdravanju kazne zatvora ako je strani dravljanin moe posjetiti diplomatsko konzularni predstavnik njegove drave ili drave koja titi njegove interese. Pravilnikom o kunom redu Ustanove odredjuje se vrijeme, nain i duina trajanja posjete koju primaju osudjena lica. Osudjeno lice po ovom pravilniku ima pravo i na prijem pokretnih poiljki koje se uz njegovo prisustvo pregledaju prije uruenja. 7. ZADOVOLJAVANJE VJERSKIH POTREBA Svako osudjeno lice ima pravo da zadovoljava svoje vjerske potrebe, da prisustvuje vjerskim obredima ili skupovima organizovanim unutrar ustanove, da se moli prema propisima vjerskih zajednica i da koristi vjersku literaturu. Ustanove su duzne obezbjediti uslove za obavljanje vjerskih obreda u dogovoru sa nadlenim predstavnikom odredjene vjerske zajednice. Vrijeme trajanja nain korienja i druga pitanja od interesa za ostvarivanje prava iz ovog lana uredjuju se pravilnikom o kunom redu za izdravanje kazne zatvora. 8. POGODNOSTI I USLOVI ZA ODOBRAVANJE POGODNOSTI KOJE SE KORISTE VAN USTANOVE

44

Za dobro ponaanje i zalaganje na radu osudjenim licima mogu se odobriti odredjene pogodnosti. Pogodnosti su skup podsticajnih mjera usmjerenih na pruanje povjerenja osudjenim licima u cilju odravanja i promovisanja odnosa sa porodicom kao i podsticanja programa postupanja i samopouzdanja radi osposobljavanja za samostalni ivot u skladu sa pravnim poretkom i normama drutva. Pogodnosti mogu biti U krugu Ustanove i Pogodnosti koje se koriste van Ustanove Pogodnosti odobrava rukovodilac Ustanove ili lice koje on ovlasti. Osudjenim licima se ne moe odobriti pogodnost ako je novana kazna zamjenjena kaznom zatvora. Ako je osudjeni stranac, a izmedju drava nije potpisan sporazum o medjunarodnoj pravnoj pomoi i saradnji u oblasti izvrenja krivinih sankcija ne moe mu se odobriti pogodnosti koje se koriste van kruga Ustanove. Osudjenim licima koja se nalaze na izdravanju kazne zatvora mogu se odobriti sledee pogodnosti: 1. slobodan izlaz van kruga ustanove u trajanju do 24 sata nakon svakih 7 dana provedenih u zatvoru 2. slobodan izlaz u grad u ijem je sjeditu Ustanova u trajanju od 5 sati u 1 mjesecu 3. 6 dana u toku jedne godine kao nagrada za dobro vladanje i ponaanje. 4. vanredni dopust od 7 dana u toku 1 godine u sluaju teke bolesti ili smrti lana porodice 5. slobodan izlaz van kruga ustanove do 2 dana u toku jedne godine za vjerske praznike 6. 1 dan u toku jedne godine za praznike RS i BiH. 7. godinji odmor u krugu porodice. Pravilnik o klasifikaciji osudjenih donosi ministar. Nakon izdrane zatvora pogodnosti koje se koriste van kruga Ustanove mogu se odobravati osudjenim licima: 1. koja su osudjena na kaznu zatvora od 10 godina i vie 2. koja su osudjena na kaznu do 10 godina zbog KD genocida, zloina protiv ovjenosti, ratnog zloina... 3. povratnicima u vrenju KD, alkoholiarima i narkomanima bez obzira na visinu kazne Nakon izdrane 1/3 kazne mogu se odobriti pogodnosti van kruga Ustanove licima osudjenim od 5-10 godina Nakon izdrane kazne mogu se odobriti pogodnosti van kruga Ustanove osudjenim licima do 5 godina zatvora. Svako neopravdano kanjenje due od 24 sata smatra se bjekstvom kao i samovoljno udaljenje. Pogodnosti van kruga Ustanove ne mogu se koristiti van teritorije RS i BiH Pogodnosti koje se koriste u krugu Ustanove propisuju se pravilnikom o kunom redu za izdravanje kazne zatvora. 45

9.RAD OSUDJENIH LICA I PRAVA PO OSNOVU RADA Osudjenim licima koja su se pozitivno izjasnila za rad odredjuje se vrsta posla u skladu sa potrebama njihovog prevaspitanja i omoguava im se radno angaovanje u skladu sa raspolozivim kapacitetima Ustanove. Licu koje je osudjeno na kaznu zatvora do 1 godine moe se u opravdanim sluajevima odobriti da za vrijeme izdravanja kazne nastavi obavljati poslove u pravnom licu gdje ih je ranije obavljao ako poinjeno KD nije u vezi s tim poslovima i da ranije nije osudjivano. Odobrednje donosi Ministar na zahtjev pravnog lica gdje je osudjeno lice zaposleno uz pristanak osudjenog. Redovno radno vrijeme osudjenih je do 40 sati sedmino. Za osudjena lica koja pohadjaju nastavu opteg ili strunog obrazovanja radno vrijeme ne moe biti due od 30 sati sedmino. Rad osudjenog za vrijeme izdravanja kazne zatvora ne uraunava se u radni sta. Osudjena lica koja rade imaju: DNEVNI, NEDELJNI I GODINJI ODMOR. 10. ZDRAVSTVENA ZATITA Osudjenim licima tokom izdravanja kazne zatvora obezbedjuje se zdravstvena zatita. Trokove ljeenja snosi Ustanova osim ako je do ljeenja dolo samopovredjivanjem. Ljeenje osudjenog sprovodi se uz njegov pristanak. O smjetaju osudjenog u stacionar odluuje ljekar Ustanove. Vrijeme provedeno na ljeenju u zdravstvenoj ustanovi uraunava se u kaznu zatvora. Osudjeno lice koje za vrijeme izvravanja kazne duevno oboli smjestie se u specijalizovanu zdravstvenu ustanovu. Osudjenici za vrijeme trudnoe, porodjaja i materinstva se obezbedjuje struna ljekarska njega. Osudjeno lice ima pravo da bude upoznato sa nalazima o njegovom zdravstvenom stanju. Ako zbog ozbiljne ugroenosti zdravlja osudjeni nije u mogunosti da obavjesti porodicu to ce uiniti uprava Ustanove bez odlaganja. U sluaju smrti osudjenog Ustanova je duna obavjestiti branog druga ili lana ue porodice, matiara kao i sud koji ga je uputio na izdravanje kazne zatvora. Posmrtni ostaci se predaju porodici. Ako ih porodica ne prihvati Ustanova sahranjuje osudjenog u mjesnom groblju o svom troku. Ako osudjeno lice trajkuje gladju o tome se obavjestava rukovodilac Ustavnove, a u roku od 72 sata sud i ministarstvo. Rukovodilac Ustanove preduzima mjere koje mu preporuujuje sluba za zdravstvenu zatitu.

46

11. PIO OSIGURANJE OSUDJENIH LICA Osudjenim licima koja obole na radu ili u vezi sa radom u toku izdravanja KZ u Ustanovi pripada naknada za vrijeme spreenosti za rad po propisima o zdravstvenom osiguranju, osim u sluaju samopovredjivanja. Osudjena lica slobodno raspolau naknadom za svoj rad osim ako predmet izvrenja nije polovina mjesene naknade za rad na osnovu odluke suda da se nadoknadi teta prouzrokovana KD. Osudjena lica imaju pravo na osiguranje od nesree na poslu kao i radnici zaposleni u drugim pravnim licima. Mjere zatite se primjenjuju po optim propisima. Rad za vrijeme izdravanja KZ NE ULAZI U RADNI STA. 12.OBRAZOVANJE OSUDJENIH LICA Maloljetna i mladja punoljetna lica imaju pravo na osnovno i srednje obrazovanje do nivoa treeg stepena, a ustanova je duna organizovati nastavu u skladu sa propisima o osnovnom i srednjem obrazovanju. Nastava se organizuje i za ostala osudjena lica kojima je to korisno i potrebno. Na rad kola u Ustanovi primjenjuju se propisi o osnovnom i srednjem obrazovanju u RS. Ustanova moe organizovati i posebne kurseve, seminarske. Osudjena lica mogu biti vanredni djaci i studenti kola i fakulteta i kurseva van Ustanove. Osudjena lica koja steknu obrazovanje u Ustanovi dobijaju uvjerenje iz koga se ne smije vidjeti da je steeno u Ustanovi. Trokove obrazovanja snose osudjena lica. 13. DISCIPLINSKI PREKRAJI OSUDJENIH LICA Osudjena lica su duna da se pridravaju odredaba zakona pravila kunog reda i drugih propisa, a svako pogreno ponaanje suprotno ovom predstavlja disciplinski prekraj. Disciplinski prekraji se dijele na: lakse i tee Laki disciplinski prekraji su: davanje na korienje stvari drugom licu koje za to nema odobrenje posjedovanje i uzimanje ljekova bez odobrenja podsticanje drugog na vrenje prekraja neovlateno kontaktiranje sa drugim osobama zanemarivanje line higijene Tei disciplinski prekraji su: odbijanje izvrenja zakonitog naredjenja ovlatenog lica podstrekavanje na pobunu ili bjekstvo pripremanje bjekstva i bjekstvo organizovanje i uee u pobuni udaljavanje iz ustanove bez odobrenja izrada i posjedovanje nedozvoljenih predmeta

47

medjusobne svadje i tue kradja, kockanje i igranje nedozvoljenih igara uestalo ponavljanje laksih disciplinskih prekraja Tei disciplinski prekraj je i svako ponaanje koje predstavlja krivino djelo za koje se osudjeno lice goni po slubenoj dunosti. 14. DISCIPLINSKE KAZNE Za uinjene disciplinske prekrsaje izriu se disciplinske kazne 1. pismeni ukor 2. oduzimanje pogodnosti 3. upuivanje u samicu do 20 dana pismeni ukor se izrie za lakse disciplinske prekraje. U sluaju izricanja disciplinske kazne oduzimanja pogodnosti, vrijeme trajanja zavisi od teine uinjenog disciplinskog prekraja, ne moe biti krai od 1 mjesec, a dui od 6 mjeseci. Disciplinska kazna upuivanja u samicu se izrie samo za tee disciplinske prekraje. U sluaju izricanja ove disciplinske kazne osudjeno lice gubi pravo na pogodnosti koje koristi van kruga Ustanove za vrijeme koje odredi disciplinska komisija. Ne krae od 3mjeseca ni due od 6 mjeseci osim u sluajevima bjekstva i izricanja samice zbog bjekstva tada ne krae od godinu dana. Rjeenje o pokretanju disciplinskog postupka donosi Rukovodilac ustanove. Upuivanje u samicu se vri nakon pribavljenog miljenja ljekara o zdravstvenom stanju osudjenika. Prije okonanja disciplinskog postupka lica se mogu odvojiti u posebnu prostoriju bez opasnih stvari, ne due od 72 sata i to vrijeme se uraunava u samicu. Ukupna disciplinska kazna ne moe biti dua od 20 dana. U toku izvrenja mjere upuivanja u samicu osudjenom licu se obezbjedjuju higijenski i zdravstveni uslovi po potrebi knjige i novine. Obezbjedjuje mu se boravak na svjeem vazduhu van zatvorskih prostorija 2 sata dnevno. Osudjenog posjecuje zdravstveni radnik svakog dana, dva puta sedmino vaspita, a jednom u 7 dana rukovodilac Ustanove i ljekar. Rukovodilac moe obustaviti izvrenje i prije ako utvrdi da je postignuta svrha disciplinske kazne a obustavlja ako ljekar utvrdi da je dalji boravak tetan po zdravlje osudjenika. Samica za maloljetnike najdue moe trajati 7 dana. 15.POSEBNE MJERE ZA ODRAVANJE REDA I BEZBJEDNOSTI U cilju odravanja reda i discipline i ouvanja opte bezbjednosti Ustanove prema licima koji ugroavaju red i

48

bezbjednost mogu se odrediti posesbne mjere utvrdjene ovim zakonom: pojaan nadzor oduzimanje ili privremeno zadravanje stvari ije je dranje dozvoljeno testiranje na alkohol, drogu ili polne bolesti izdvajanje u prostoriju bez opasnih stvari smjetaj u medicinsku prostoriju sa intenzivnim nadzorom usamljenje Prema osudjenom licu moe se koristiti vie mjera istovremeno. Primjena posebnih mjera i mjera prinude ne tretiraju se kao disciplinske kazne. 16.MJERA USAMLJENJA O ovoj mjeri odluuje rukovodilac Ustanove. Ova mjera moe biti produena ako postoje razlozi za to. Ne moe trajati due od 120 dana neprekidno. Osudjeno lice se dri odvojeno od ostalih lica i zajednikog naina izdravanja kazne. Moe se obustaviti i prije isteka vremena za koje je propisana, ako se utvrdi da su prestali razlozi zbog kojih je nastala. Rjeenje o obustavi donosi rukovodilac Ustanove. Za vrijeme trajanja osudjenog posjeuju zdravstveni radnici i vaspitai , ljekar i rukovodilac jednom sedmino. Pravilnikom o kunom redu za izdravanje kazne zatvora se blie odredjuje izvrenje posebne mjere usamljenja i disciplinske kazne upuivanja u samicu. 17. MJERE PRINUDE I PRIMJENA MJERA PRINUDE Mjere prinude su: upotreba fizicke snage vezivanje upotreba gumene palice upotreba sluzbenih pasa upotreba smrkova sa vodom upotreba hemijskih sredstava upotreba elektronickog oruzja upotreba kinetickog oruzja upotreba vatrenog oruzja Mjere prinude se mogu primjeniti i prema licu koje se nalazi van kruga Ustanove a neovlateno oslobadja osueno lice ili protivpravno ulazi u krug i prostorije Ustanove. Nakon primjene mjera prinude obavezan je ljekarski pregled osudjenog. Ako se mjere prinude i vatreno oruje primjene u granicama ovlaenja tada se iskljuuje disciplinska odgovornost slubenog lica. O primjeni mjere prinude usmeno i 49

jasno se upozorava lice prema kojem se mjera namjerava upotrebiti. Upotrebu pasa, mrkova, hemijskih sredstava moe narediti samo rukovodilac Ustanove. 18. UPOTREBA VATRENOG ORUJA Pripadnici slube obezbedjenja mogu biti naoruani kada obavljaju dunost van kruga Ustanove. U krugu ustanove im je zabranjeno oruje osim u sluajevima kada je naruavanje reda takvog intenziteta da je neophodna upotreba vatrenog oruja da bi se uspostavili red i discilina i zatitili ivoti osudjenih, zaposlenih i drugih lica u Ustanovi. Oruje u slubi obezbedjenja ne mogu nositi pripravnici. Pripadniku slube obezbedjenja dozvoljena je upotreba vatrenog oruja samo ako se drugim mjerama ne moe: zatititi ivot ljudi odbiti neposredni napad kojim se ugroava njegov ivot ili ivot slubenih lica odbiti napad na objekat koji obezbjedjuje sprijeiti bjekstvo osudjenog lica koje sprovodi ili obezbjedjuje sprijeiti bjekstvo osudjenog lica u Ustanovi zatvorenog tipa Pripadnik slube obezbjedjenja koji slubu vri u prisustvu nadredjenog rukovodioca moe upotrebiti vatreno oruje samo po njegovom naredjenju. Pripadnik slube obezbedjenja nee upotrebiti oruje ako bi time ugrozio ivote drugih lica. On primjenjuje ovlatenja prema vlastitoj odluci u skladu sa zakonom, podzakonskim aktima i na osnovu zakonite naredbe nadredjenog. ON MOE PRIMJENITI SLEDEA OVLATENJA: PROVJERAVA I UTVRDJIVANJE IDENTITETA LICA I PREDMETA IZDAVANJE UPOZORENJA ILI NAREDJENJA PRIVREMENO ODUZIMANJE PREDMETA PRIVREMENO OGRANIAVANJE SLOBODE KRETANJA PREGLED LICA, STVARI, PROSTORIJA I PREVOZNIH SREDSTAVA UPOTREBA SREDSTAVA PRINUDE Bez odlaganja preduzima radnje da osudjeno lice onemogui u bjekstvu. U sluaju bjekstva Ustanova odmah obavjetava organ unutranjih poslova radi preduzimanja mjera pronalaenja hvatanja i privodjenja odbjeglog. O svakom bjekstvu Rukovodilac obavjetava Ministra. Vrijeme provedeno u bjekstvu ne rauna se u izdranu kaznu. Trokove sprovodjenja iz bjekstva snosi osudjeno lice. 19. PREMJETAJ OSUDJENOG LICA

50

Nakon izdrane kazne lice moe traiti molbom premjetaj u drugu ustanovu o emu odluuje ministar. Ako je molba odbijena nova se ne moe podnijeti prije 6 mjeseci od donoenja odluke o prethodnoj ako se radi o kazni veoj od 1 godine zatvora, a ako je kazna manja od 1 godine zatvora onda po proteku 3 mjeseca. Nije dozvoljena alba i ne moe se pokrenuti upravni spor. Rukovodilac ustanove isto moe traiti premjetaj o emu odluuje Ministar. Ako je predlog rukovodioca odbijen novi se moe podneti nakon 6 mjeseci. Odluku o premjetaju donosi ministar nakon saglasnosti ministra pravde entiteta gdje se osudjeni premjeta. Ministar moe izvriti premjetaj i bez obavjetavanja rukovodioca Ustanove. Trokove premjetaja snosi Ustanova iz koje se lice premjeta. 20. PREKID IZDRAVANJA KAZNE ZATVORA Na molbu osudjenog ministar moe rjeenjem odobriti prekid izdravanja kazne zatvora ako su nastupili sledei razlozi: 1. ako je lice obolilo od tee akutne bolesti DOK BOLEST TRAJE, a svakih 90 dana se vri preispitivanje rjeenja 2. usled smrti ili teke bolesti u porodici NAJDUE 6 MJESECI 3. zbog sezonskih ili poljskih radova ili radova izazvanih elementarnom nepogodom a u porodici nema lanova sposobnih za rad NAJDUE 6 MJESECI 4. radi polaganja ispita ili zavretka kolovanja NAJDUE 6 MJESECI 5. za vrijeme trudnoe ako ustanova nema uslove za boravak NAJVIE DO NAVRENE 1 GODINE IVOTA DJETETA. Ako se osudjeno lice ne javi na dalje izdravanje kazne zatvora smatra se da je u bjekstvu. 21. OTPUTANJE OSUDJENIH LICA I USLOVNI OTPUST O uslovnom otpustu osudjenih lica rjeava Komisija za uslovni otpust koju imenuje Ministar. O uslovnom otpustu se rjeava na predlog rukovodioca Ustanove ili po molbi osudjenih lica. Uslovni otpust se odredjuje kod linih napora osudjenog za ukljuivanje u ivot na slobodi ako se od lica moe oekivati da nee u budunosti initi KD.

Kod odredjivanja uslovnog otpusta gleda se:


RANIJA OSUDJIVANOST PONAANJE TOKOM IZVRENJA KAZNE LINO UEE U PROCESU PREVASPITANJA STAV PREMA UINJENOM KD OSTATAK KAZNE

51

Pri uslovnom otpustu lice navodi mjesto boravka za vrijeme uslovnog otpusta. U sluaju odbijanja prijedloga ili molbe za uslovni otpust novi prijedlog ili molba ne moe se podneti prije isteka 4 mjeseca ako se radi o kazni zatvora do 2 godine tj.6mjeseci ako se radi o kazni zatvora 2 godine ili vie godina. OTPUTANJE OSUDJENIH LICA Otpupta se dana kada mu kazna istekne i kada mu pone tei uslovni otpust ili na osnovu rjeenja o amnestiji ili pomilovanju. Osudjeno lice se oslobadja svakog rada najmanje 3 dana prije otpusta da bi se pripremilo za izlazak na slobodu. Pri otpustu mu se predaju sve stvari, predmeti i novac koji su bili u Ustanovi na uvanju ako on nema stvari obezbedjuje iz Ustanova bez naknade. Osudjeno lice se smatra otputenim kada napusti prostor Ustanove. 22. IZVRENJE MJERE PRITVORA Mjera pritvora se po rjeenjima nadlenih sudova izvrava u posebnom odjeljenju ustanove pritvorkoj jedinici. Pritvorske jedinice su zatvorenog tipa. U njih se moe primiti lice protiv koga je nadleni sud donio rjeenje o odredjivanju pritvora. Neposredno po prijemu u Ustanovu vri se ljekarski pregled pritvorenika, a nalaz i miljenje se unosi u zdravstveni karton pritvorenika. Pritvorenici koji su zajedno uestvovali u izvrenju KD smjetaju se u odvojene prostorije. U sluaju potreba uvanja pritvorenika za vrijeme boravka van Ustanove po bilo kom osnovu obezbedjenje vri sudska policija. Pritvorenik se ne moe radno angaovati u pogonima i radionicama privredne jedinice koje se nalaze u krugu ustanove uz pribavljenu saglasnost nadlenog suda. Pritvorenik koji radi ima pravo na naknadu i druga prava po osnovu rada koji u skladu sa ovim zakonom pripadaju osudjenim licima. Ako za vrijeme izvrenja mjere pritvorenik uini disciplinski ili bilo koji drugi prekraj Ustanova o tome obavjetava sud koji vodi postupak. Nadleni sud se obavjetava i u sluaju bjekstva pritvorenog lica. Nadzor nad izvrenjem mjere vri predsjednik nadlenog suda u skladu sa odredbama Zakona o krivinom postupku.

52