SEVDALIJINA LJUBAV I.

Na grad, sa svojim kamenim oetima, blijeti u podnevnom suncu i ree otre, izlomljene sjenke to krto padaju po zidovima i kupe se pod strehe. Sav ispreturan, napet i omamljen, dahti on pod egom, na lijevoj strani brazde zelene i krivudave rijeke Rune. ivot pisti u njemu i aka zemlje cvili od ei i estine. A tamo, s desne strane Rune, truhne vlaga po sjenovitim baama, i ivot soi sa dozrijevanjem smokve i odrine. Neto ulno i razbludno krije se u ovoj vlazi to pod jakim suncem tinja mlitavo, a nou se budi da se protegne, da se opije i splete u gru poude, negdje na busenju pod andudom. A Biber poznaje sve djevojke. Pjesma mu najprije zagolica, pa sklizne u njedra i prelazi (kao toplom rukom), slatko i neujno, sve nie i opojnije, da te opet uzdigne, da zakikoe pa zavriti i zagrca u njegovu zagrljaju. A on, kudrave kose i zamagljena oka, upilji se svakoj u srce. Djevojke pritiskuju rukama grudi kad bi uhvatile njegov pogled u njima. O, sve to Biber ini oima i pjesmom. Kad on zapjeva sokakom, nastane trka po avlijama i s kikotom se zaustavlja na vratima. Kad on zapjeva, vjetar se pritaji u baama, a u djevojkama neto zadrhti, oslabe im noge, doe im malka snaga, pa bi mu pale u naruje.Tako djevojke uzdiu za njim, a on ih voli sve podjednako. On svima pjeva. On pronosi sokacima enju i ostavlja uzdahe sa sobom. Za njim se otrgne mnoga suza i isprue kradom bijele, razgoliene ruke negdje u konaku, u enji za milovanjem na iltetu. - Ah, ili bi ga klele ili blagosiljale! - govorile su apatom djevojke, pa i nasamo, osjetivi njegov pogled, grlile bi se i stezale meusobno. Tako djevojke eznu za Biberom, a u avliji Ie i Osman-age Mrahora nabrekli bijeli grozdovi na odrini, i zacrvene se kad se koji zrak sunca prokrade kroz lie i priljubi uz njih. Ia je natopila cijelu avliju, pa cvijee, u trista ivih boja, kao da pjeva apatom sve neto o Biberu, a potoi kroz avliju zagunda, zaamori jasno, bistro, biserno. Kao da se i on prikrada. Ia je sama u avliji. Iznijela je enare, prostrla ga po vlanoj zemlji, pa se opruila po njemu. Ona osjea kako joj studen dah gmie uz tijelo i umiruje vrele pomisli o Biberu i njegovu milovanju. Kroz tanke dimije od lahura i svilenu providnu koulju od eree, neto se smije i mami, bjela-sa se vragolasto i neodoljivo. To se smiju prikrivene ari Ie Mrahorove, smijee se i bjelasaju pod burun-dukhaljinom. A gore nad odrinom gori sunce i pro- bijaju se kroz nju zraci, priljubljuju se uz bijele grozdove i zavlae se pod svilenu i providnu haljinu, da opet bijesnu i zatrepere sa trostrukom snagom. Vlaga pod enaretom postaje sve toplija, klizi po tijelu i talasa krv, talasa grudi, dok neto kao bujica ne uzavre, pa se napregne, napne dah, a srce zadrhti kao preplaeno ptice. Bijele ruke Iine poletjee na grudi da umire taj drhtaj, da zaustave tu plimu to omamljuje i nosi, nosi nekud k njemu u pijane zagrljaje, u besvijest. I ruka pritee grud, pritee, i Ia zatrepti, za-trepti i malaksa. Jedan uzdah apnu u cvijetu, u liu na odrini. Ia lei zatvorenih oiju, malaksala, sa smi116 jekom na licu. Potok se budi, otima i grca kao jogunast i sladak djeak. Ia se smijei sa rukom na razgolienim grudima. Lahak i krt vjetar nenadno se zaletje i zaamori avlijom, pa kao da joj razotkri njezine misli, kao da joj se zagleda u tako skrivena i stidna osjeanja, plahnu je, otre zanosu i sneveseli. Sirota Ia ponovo klonu na enare, pokorno, tuno kao siroe, i zaplaka se tiho, tiho, od enje prevelike. A kad plavi suton pade na mahale, izvie se strelovito laste u cvrkutu, i plav se dim zanjiha i izdie na niske, plone krovove. Tiina sjede u granje i oivjee vrapci i komijski razgovori. Pa, uza svu ovu ivost, pade neka sjeta na bate i na um visokog Mrahorova jablana. Ibrici zazvonie na esmi, djevojaki kikot vri-snu sokakom, vreo i

golicav, a mujezin zapjeva na minaretu, razli se glas po tiini nad mahalom i obie starake due, pobone, tihe i zahvalne. No pade, oivjee sjene, a bijela i gola minareta, otri empresi i zaljubljeni jablanovi, kao dinovi s djevojkama, koraaju valovitim gradom i odnose sobom prie u udne volebne strane. A kad se mjesec uzdie, pa se pun, zlatan i tih zaustavi nad tamnom konturom brda, neki velianstven i neujan smijeh preli sva srca, a na grad zasta i preobrazi se u svijetlu njegovu. Sve se pritaji i zanijemi. No skide haljinu i bijesnu i rodi se sevdah, teak i neprebolan sevdah, pun derta za bez-dano opojnim i nedostinim. A otud, ispod Huma, sa Raljevina, donose tiha no mekahan i zanosan glas pjesme, glas to pada na duu kao mehlem, lijei i opija osjeanja, da im probudi jo bezdanije i nedohvatljivi]e elje. On se zatalasa, zatalasa i zasta u visinama, nosei duu nekud u irine, ljuljnu se zanosno i razli po tiini. I dah lia pritaji se u mahali. Samo mirisi svjeine i cvijea kao uzdasi dopirahu ak gore do oka Osman--age Mrahora, i prkosno, skriveno, zaleti se potok u 17amoru, i podrugljivo se nasmija tiini. Pritajena daha i pripijena uz demire, Ia je oslukivala Biberovu pjesmu sa Paljevina, ona je pila tu pjesmu i opijala se. A kad izdahnu i posljednji zvuk pjesme, ona isprui ruke u raskone daljine, protee se i poletje sva ka njima, pre-dade se njemu, Biberu, njegovu milovanju, i s lahkim krikom pade na ilte, predade se gru medu bijelim i toplim jastucima. A u Biberovim baama, Raljevinama, mjesec se provlai kroz granje, otie potocima, preliva se po zasaenom povru, razliva svjetlo po daljinama i otvara duu, otvara zemlju i sve tajne nesvjesnih elja i pijane podatnosti. Bijele kuice, ak tamo pod Vihoviima, bli-jete pune jezive i neshvatljive enje. Biberove sreene bae pjevaju neku nadzemaljsku pjesmu od koje raste dua i prelazi preko zaspalih brda u slatkom bolu vjeite enje, davanja samoga sebe i prosipanja prenabrekle snage. Lopata zahvaa vodu iz matice, pljusak srebra prati po povru i iri unaokolo svjeinu punu mirisa i ivotne halapljivosti. Batovan Fazla, razdrljen i zavra-enih nogavica, pognuo se po lopati, pa u beskrajnom ritmu crpe vodu, a zatim, zamorena daha, uspravi se usred matice posmatra svoju bljetavu i isprekidanu sjenu u vodi. - Fazlo! I on se trza, baca lopatu i odlazi pod smokvu. A ispod smokve, protkiva tamu mjeseina, svjetluca na aicama, na Biberovoj argiji, i igra se po ilimu sa bojaljivim sjenkama. Odmori se! - kae Biber tiho i prui Fazli staklence. A on, onako s nogu, metne ruku pod zavraenu glavu, irokim zamahom iskapljuje do dna, pa tresui se, tromim i tekim korakom odlazi u maticu. A Bibir, sam pijucka, mezeti i sevdie pomalo. Tiho, tiho, zapjevui on, argija protui, a on je sputa pored sebe, prua se po ilimu, pa onako skrtenih ruku pod glavom i s pogledom uvrh smokve tenice, zapjeva polugasno: Sadih almu nasred at-mejdana. Gledah dragu devet godin'dana... Zajedno s pjesmom, s rijeima, neto se budi u Biberu, mili uza nj, pa kao u nekoj toploj omaglici, on raste, raste mu kosa na glavi. Zahvaa ga alba za davno minulim danima koje on nije nikada ni vidio, ali koji su tu, u pjesmi, ljepi od svih na svijetu. On nenadno zauti, a matica zaumje sanjivo, usamljeno: Pritajeno oslukivanje sakri se i polee po travi, a mjesec se razli, boleivo zapjeva kroz tiinu, i zaaputa u liu. Jedan velik, neujan i neiskazan ton u glasu zauti, negdje u vrhovima stabla. Biberu bi najednom teko, kao da neka pusto pade na nj, i on iskapi staklence i zapjeva iz puna grla: Kad je alma na trganje bila, Moja draga za ljubljenje bila... I glas zadrhta negdje u visinama, uznese se i razasu po mehkim i pijanim irinama, a mjesec

silazi, juri sve blie irokoj smokvinoj kronji, neujno pade u granje, pa onako iv, nasmijan, zapljusnu Bibera i rasplinu se. Baa se sva promijeni, kliknu, rodi se novi ivot, i zaas nestade svega. Samo, tamo negdje nad Cerni-com, izumirao je posljednji zvuk Biberove pjesme, dok je Ia Mrahorova onako edno pruala ruke za njim. - Fazlo, Fazlo! - Zasta pljusak s lopate. - Ne zakljuavaj kapidika! - I Biber se izgubi nekud niz bae, u pravcu mahala. 119II. Prolaze dani, a Biber prestao da sevdie po sokacima. Viaju ga samo do u kasne noi na vratima Os-man-age Mrahora. Do predzoru ape Biber kroz odkrinuta vrata, ape neto to niko ne smije niti moe znati do Ie, djevojke zapaljena oka i oblik bokova. Prolaze dani dugi i uareni, na grad gori u egama, i omamljen, bunca u bunilu. Kokoi vrataju od vruine, a ene goliave i zaarene, valjaju se po konacima i hlade lepezama pletenim od hasure. Naherena i iskrivljena arija kunja nemono kao objeena, a muhe zundaraju po njoj, liskaju sir po masnim tezgama i siju sitne takice po robi, po trgovcima. Neto poput razvaljenog zijeva zija i klati se arijom, zastenje, promekolji se, pa opet za-stenje. Jedina rijeka Runa ivo prkosi ovom mrtvilu svojim brzim i zelenim valovima i neobuzdanim krikovima plivaa. Ona navaljuje na stijenje, udara o njih i suno-vrace sustie bujica bujicu. U njenom huku ima neto od pijane ene i vilinskih dozivanja, u njenoj boji ima neto nebesko. A Biber zaroni u maticu na Raljevinama, pa na ilim pod smokvu, privue jastuk pod glavu, pa hladuje. Matica amori. Fazla razvodi jarke i natapa patlidane, a sunce prekrilo nebo, pa sipa sivosvijetlu jaru gdje god stigne. Cvrci vrite kao bjesomuni, a abe preplaene sakrile se duboko pod vodu kao da je sudnji dan gore na zemlji. A kad se sjene jablanova otegnu preko Ralje-vine i sunce pozlati nad brdom, zaamori lie u smokvi, krto, oprezno, matica zastudi i lahka jeza hladovine probudi Bibera. Fazla prinese mezeluk i rashlaenu ljutu, a Biber zapjevui kao preporoen, podmlaen. Prolaze i plavi sutoni, sa nekim boleivim tonom blagosti i oinske ljubavi. Prolaze i noi, mlake, pijane, pune udnje za milovanjem do besvijesti, negdje u ba120 ama, u zagrljaju tijela i u grcanju podavanja. One neujno padaju na grad, na Raljevine, na doline. Tako i veeras, kad proe akamluk, svjetla zadrhtae po naem gradu, pirnu svje vjetar, a u Biberu zabrekta snaga, podie ga, i neto, snano i zanosno kao jablan, izraste u njemu. Biber dipi, podvrisnu, pa zapjeva, a glas odnese tiina, odnese ga Mrahorovu dvoru: Sama vehne u konaku Aja: Sa svojim se dertom razgovara... izdie Biber. Ali i to sve proe kao i proljeno cvijee, jer Ia ne moe odoljeti Biberovim pogledima, ni tihim aputanjima, od kojih je spopadae slatka omaglica. Jednog veera Biber prui cijelo lice kroz vrata, a Ia, ni sama ne zna kako, osjeti vreo poljubac, neto joj zabruja u glavi, zadrhta u grudima, i ona se zaplaka. To se sve dogodi tako nenadno. I otada Ia poe da se bori sama sa sobom, da se bori sa Biberom, koji na juri osvajae od poljupca dalje. Dani joj prolaahu u groznici, a noi! "Moje noi, moji bijeli dani!" ula je kako pjeva Biber. I neki naroiti strah osjeti ona ba noas; osjeti strah, jer osjeti da nema vie ni snage da mu se odupre. Ona nije osjeala vatru kao prije, nego i neku strepnju, grozniavu drhtavicu. O, neka samo on ree! Ona e uiniti sve, sve. Pustie ga i u bau, i otii e k njemu pod undudu, i... Napuklim zvrkom kvrcnu kamiak u pender; njegov cik pogodi Iu u srce, i u istom asu ona se pripi uz demire, nasmijei se tako blago, nemono i podatno da Biber osjeti drhtavo uzbuenje.

- Sii - apnu on tiho. - Odmah! - u se odozgo jedva ujno, ali nekako sretno i pokorno. Ia odkrinu vrata. Sva je drhtala. Zamirale su joj rijei na usnama i spopadala je neka malaksalost. Ona 121je srljala u neto to nije trebalo da se dogodi, a to je opet bilo neminovno i sueno. Biber je bio zakroio jednom nogom preko praga. Nenadno se dvije vrele i uzdrhtale ruke sapletoe oko nje, a ona im se podade, nemona i opijena. Kao od straha, drhtale su joj noge, i ona je samo molila, ne znajui ni sama ta: da li da je uzme svu, ili da je ostavi, da pobjegne od nje na svoje Raljevine, pa da, kao i prije, isprua ruke prema njegovoj pjesmi i da se gri na iltetu. Ali Biberove ruke nisu mirovale; one su u drhtavici prelazile preko njenih grudi, preko bokova, dok ona nije poela da gubi svijest i da nesvjesno odgovara na apat, koji nije jasno ni razumjela: "Hou, hou". I kapidik je krinuo. Pod undudom na busenju igrale su sjene pritajene i nasmijane, slutei neto i ap-ui. Mjesec se provlaio kroz granje i potok poigravao i eretao prkosno. Skriven i pritajen apat ispod undude uljao se pod stabla. A Ia, sva umotana u zagrljaj, predavala se milovanju. Ona je ula samo neki pijani um unaokolo, koga nestaje pri bliskom Biberovom dodiru, i koji ostaje negdje dolje iza nje, dok je njegov zagrljaj uzdie i nosi iznad Kamenjaka, iznad baa u mjeseinu, put zvijezda. A zvijezde su ile s mjesecom i smijale se u kronji anduda. One su sve vidjele. Biberov apat i toplo milovanje pretvori se u bijes, ujed, i Ia je nenadano poela da grca, da se daje i otima. Zvijezde su poele da kaplju kroz granje i da se prosipaju po njima. Mjesec se glasno cerekao, a potok kikotao kao da ga neko golica... Najzad se sve stia i zamoran um polee po irini. Negdje vrisnu ptica, i oni se trgoe. Ia isprui ruke prema Biberu i zajeca. A on je obuhvati mekahno i blago, i poeo da je miluje svu, da je ljulja na krilu i da joj tepa neujno, tako utjeljivo i srdano. 122 I tek kad mjesec, umoran i izblijedio, sjede na brdo, Biber se tre, preskoi batenu ogradu, pa uinat cijeloj mahali, vascijelom svijetu, zapjeva sokakom koliko ga grlo nanosi. III. Prolaze dani, a Biber prestao da sevdie po sokacima. Prolaze noi a niko ga ne vida na Mrahorovim vratima. Kad se na grad utia i podne u vrste sanje, mine pono, a Biber luta baama i nestaje ga u pravcu mahala. Batovan Fazla zamiljeno mae glavom i ispija ljutu. Biber vie ne pije, samo svako jutro dolazi kao pijan i po cio dan lei pod smokvom zelenkom, dok cvrci vrite u vrbama. Biber i ne pjeva vie. Do u kasnu no svjetluca mu cigareta, dok on zamiljeno oslukuje uborenje matice, nenadano se die i nestaje ga medu drveem. Tako cio mjesec. Nadola rana jesen, pa kao trudna ena poiva tromo i sono kipi i vri. Biber se namilovao, pa mu neka tuga, tuga za prolaznou, pada kao sjeta na duu. Neki tuan mir kao da umi u njemu, pa izaziva bol i zamoran smjeak. Dani bistri kao zlatne vode, pa sve nekako utanjuju, gube snagu i klonu, dok sa branjem posljednjih plodova ne pade i neka beznadena i neutjena pusto na Raljevine. Ostadoe jo samo narovi, prkosni i soni, a neki, popucali od snage, ukazuju svoje arko meso, pa se smiju u zlatnoj i tihoj jeseni. I njih e skoro Fazla da pobere; i opae posljednja, prozebla smokva zelenka, i pae prva slana na bae usnule. Na grad, velianstven i staraki miran, proarao se sazrelim drveem, a arija ivnula, pa nekako bradata i vesela, smije se i abori. Rijeka Runa, tiha i smirena, kao poslije poroda, svileno umi pod Starom uprijom 123i, umiljavajui se oko kamenja, odnosi sa sobom tihe i duboke sjene jablanova. Sve je tako pitomo i dobrostivo, kao da neki blagorodni oprotaj lebdi nad cijelim gradom. A u staklenim i dubokim noima, ne smiju se zvijezde vie onako uagreno kao ljetos; one

samo kao mrtvi dragulji tonu u bistro i hladno plavetnilo. Biber ne ide Ii vie sa snagom zaljubljenog jablana u sebi; on tiho, kao da se prikrada, prolazi kroz mahalske sokake. 1 u Iu ula neka alostiva slutnja, neka plaljivost divokoze, pa samo gleda u Bibera i ne smije da ga zapita, da mu kae neto tako vano, tako sudbonosno. Biberova milovanja nekako hladna, prijateljska, a nju prose negdje daleko, ak tamo u Bosnu, za nekog hadiju s bradom i utim sarukom. Ii se inilo kao da je alju negdje na drugi svijet, kao da joj zakopavaju njezinu ivu mladost. - Bibere, doli su neki trgovci iz Bosne - ape Ia i bojaljivo se izvija iz njegova zagrljaja, a srce joj se hladi. - Pa? - Prose me. Biber teko zauti. Kao da neka nepomina ama pade na nj, kao da se rodi mrak u njemu. Ia se bojaljivo privi uza nj. - Bibere, ja se bojim te Bosne, strah me od tog nepoznatog hadije. Ko zna ko je i kakav je on. Bibere, slatki Bibere, ne daj me! - apue Ia moleivo i bespomono. Ona je poznavala Bibera. Poznavala je sve djevojke koje je on obljubio, pa ih ostavio stranim i bradatim hadijama. Biber je utio, kao da oslukuje neto, postaje nemiran, i Ia je vidjela kako mu je zadrhtala donja usnica i miica savijena oko nje. - Bibere! 124 - uti! I Biber se borio sa sobom, a ona je strepjela kao ibljika. Naposljetku on ree tiho drhtavim glasom: - Ia, ne polazi za mene! I taj bradati hadija, bolji je od bekrije Bibera. Nee biti sretna ako poe za me. Mnoge e noi proplakati, ekajui me sama u konaku. Jer ja ne mogu, ne mogu, Ia, da se rastavim sa svojim momakim ivotom. Kasno je vie. Ne mogu. Biber opet teko zauti. Ia je prigueno jecala. Pla je tresao i razdirao. Njega je davila u grlu opora i gorka guka, pa ne moe due da podnese, nenadano podie Iu, stee je snano, poljubi je, preskoi preko ograde i ponese na srcu jo jedan dert vie, ponese u ivot jo jedan bol da ga lijei pjesmom i samovanjem. Ia isprui ruke za njim, kao to ih je ispruala ljetos za njegovom pjesmom, isprui ih, ali bez onog ljetonjeg ara, isprui ih sa krikom u slomljenoj dui. A kroz nekoliko dana, hadijska se brada blaeno otegnu i iskesi kroz prozor kupea tree klase. Duboko povijena u feredu, sjedjela je uza nj jedna ena, pokupljena, bez glasa i ivota, kao pokajnica. U isto vrijeme Biber je sa svojim batovanom Fa-zlom ispijao ljutu u mehani tefe vabice. Neto raz-valjeno i bez dizgina zijalo je u njemu, srljalo oajniki, ludo, pa se topilo u dumanu ljute, u pjesmi, i orgijalo u defu Sofke Ciganke. - Dragi Fazla, ispili smo sve slasti ljeta. Zaborav-ljaemo ih zimus po mehanama i ekaemo novo, jo slade i veselije ljeto. - Amin! Dabogda! - odgovara Fazla, i oni se kucaju drugarski. A neto sve raste kao bujica oko njih, pa poe da navaljuje, da vriti. A Biber izvi glas, i sve osta duboko, duboko pod njim i zanijemje. 125 II Biber, stari sevdalija, polahko, klecava hoda, uputi se preko etalita put Zahuma, nosei u sebi neki emer ivota i bol za minulim ljetom. Jo jedan dert vie, jo jedna i jo stotine aa i dertova, a oko samohrane Bibe-rove kue pjeva jesenji vjetar pjesmu beskunika, pjesmu

samohranih. Svejedno ima neto u toj pjesmi to ne mogu da nadoknade ni najvia blaga u ivotu; ima neto to niko ne moe da shvati u mahali. To je cio jedan svijet koji Biber nosi u sebi, svijet od slatkog emera i albe za ivotom. Pusu samohrani vjetrovi oko Biberovih praznih ko-naka, vuku se dani puni kia i prozeble magle. Batovan Fazla ide tromo kao da nosi trista nevidljivih tereta na sebi i ne zna gdje bi sa praznim rukama; zato se i prihvaa tako esto za aicu kod tefice vabice. Pobijeljeli i vrhovi golih planina; mraz stegao na grad da srce puca, a iz Biberova odaka raznosi bura dim kao na jagmu. Zima, topla i intimna pjesma arolikih nada, prikrila je cio grad. Sva se mlada srca zagrijavaju pjesmom po sijelima i po niskim kafanama, samo Biber samuje u svojoj velikoj sobi, uz plamsanje vatre u starinskom, irokom odaku i, uz tiho i bolno cilikanje meka-hne argije, pjeva: -a Sadih almu nasred at-mjedana... I Biber se zanosi u tople ljetne noi, uje ubor vode, osjea um lia i Iin glas, drhtav, podatan. I nenadano se sneveseli, spusti tamburu pored sebe, dugo gleda u plamsanje vatre, u tinjanje ara, pa u mrtav pepeo. A kroz san, kroz neke daleke konake, vidi on kako se nad Iom, bijedom i uplakanom, kezi nekakva jarea brada, cereka se, kmekee i trza ga iz sna. To negdje napolju, lupa nepritvoren kanat i bura zvidi u drveu.

17:13 Elmira Mirka Kadui KRNATA: I. Kad Mesa Cakan zasvira u krnatu na Mazoljicama, ljudi zaborave na zle misli; neto blago, kao dobrota, uvue im se u due, pa toplo mili po njima i razmekava ih do suza. Malo poslije, zavaeni, ako se susretnu, nekako i nehotice javljaju se jedni drugima, prataju. Mu potrai enu, a momak djevojku; nabujaju im srca od elje pregoleme. A kako tek Mesa svira! I mjesec ga zadivljeno gleda, sa otrog grebena brda Stoca. Dolje, pod njim grad se utia kao da prieljkuje, a jedna zvijezda treperi tako uzbueno da je dodiruju zvui njegove krnate. A Mesa svira: "to nemam krila da se vinem nad njenu bau i da vidim kako se na busenju bjelasa njena koulja kroz srebrnu no! to nisam vjetar da joj kradom pomilujem grudi i da opisujem svoju pustu elju! Krnato, kai joj da mi kap po kap tee iz srca od bola za njom. U kasnu no, ne umijem da naem vrata doma mog, jer mi je svijest pomutila vjeita misao na nju". Krnata plae, jeca, uzdie, moli, a zatim joj vrisne posljednji zvuk i od bola klone. Dolje u baama neko teko uzdahne. Oaloen, teka srca, Mesa stiska krnatu pod miku i odlazi niz mahalu. Tako, za tihih, ljetnih noi krnata ezne na Mazoljicama, a jedno srce, dolje u baama, drhti i ezne za njom. To srce bije katkad tako silno i nepokorno da 185ga njena sopstvenica pritisne svojom veziljski bijelom rukom da ga ukroti i umiri. Ali je ruka i previe slaba da bi umirila to srce to bije za krnatom. Jer, ni mirisi jasmina u tihoj noi ne opijaju kao zvui sa Mazoljica. To je emsa Muharemagina to ezne za krnatom. To je ptica u kafezu to bi htjela da poleti sa krnatinim zvucima tamo put irina, s njim to joj je krv uzbudio. O, kako su lijepe te daljine! Koliko svijeta! Koliko boja,

arenila, zvukova. A u njega, Mee, kudrava crna kosa i oko mu plamti, pali, gdje god se zaustavi. Recite mi, ko moe da se odupre zvucima krnate? Zar jedno naivno i bezazleno srce? Zar krnata svake noi ne izvija sve zamamnije melodije? Zar ene ne podiu i zavjese sa prozora, samo da im njeni zvui lake dopru do srca, da im raspire elje? Zar se djevojke po baama, kao omadijane njenim zvucima, ne pripijaju jedne uz druge, ne zanose u gru i omamljenim uzdasima? Sviraj, krnato, nek poludi cio grad. Sviraj jer ti prosipa sreu, a odnosi nesreu. A jedne noi, Mesa se prikrade njoj u bau, dok je sjedjela na busenju i uznemirena oekivala kad e da se javi krnata. Ona je ve znala kako e ona da otpone: najprije jedan bojaljivi ton, kao da pita: "Jesi li sama? Tiho, prikrau ti se bos, na prstima". A zatim, zatim joj kae: "Boe, kako ti lice sja u mjeseini. U oima ti gori stid. Poljubiu te ovdje, ovdje u podvoljak." I on je ljubi. O, ne! To samo grca krnata na Mazoljicama. A poslije, krnata izvija, uzdie neto u njoj, napinje joj grudi, pa onaj glas, kao topla muka ruka, klizi po njenim bokovima, po slabinama, neujno prelazi na grudi i miluje ih, miluje. emsu hvata omaglica. Morije ed. Grudi se talasaju, i ona plae. emsa plae od bolne enje. Poslije krnata tuno pisnu i zauti. Eto, ove noi, kad je krnata zamukla, on se prikrade u bau njoj, emsi Muharemaginoj. Skoio je preko 186 batenog zida. emsi zastade dah u grudima. O, to nije bio strah. To je samo san. To se njoj samo priinjava. To ona mata. To je i suvie iznenadna radost od krna-tinih zvukova. To je za nju neko neobino osjeanje koje joj oduzima i strah i mo rijei. Neto neujno klike u njoj, cepti, i pomrauje joj svijest. O, to je samo san o njemu i o krnati. - emsa, ja sam - uje ona glas kroz taj san. -Svirao sam ti svako vee na krnatu. Svirao sam samo tebi, emsa. Zaboravio sam i na sebe, svirajui tebi. - Ne, nemoj me, molim te! - drhtavo je govorila emsa, osjeajui kako joj se taj glas pribliava i kako joj se dvije ruke primiu nadohvat. Ali, njen glas bio je toliko uzbuen i mekahan, pa se inilo da govori: "Uzmi, uzmi me, molim te!" Ruke su se primakle. Ona ih osjea. Ona ne vidi nita, ali osjea i njegov vreli pogled na sebi. Ne, ona ne zna sad ta osjea. Drhte joj noge. Cijelo joj je tijelo bez imalo snage. Neto se tako nemono spustilo u nju, pa hoe da padne, da pro-plae, da zagrca. uje ona: - emsa, ja te volim! Poi sa mnom u svijet! ivje-emo kao golubovi. A zatim, kao glas krnate, jo meke i toplije, ona osjeti kako je obujmie dvije eljene ruke. Naas, ugleda dva crna oka; plamte, tonu u njene zjene. uje svoje ime kao da ga vjetar izgovara negdje u bai u kronjama stabla, pa negdje na zvijezdama. I te ruke poinju da bivaju sve jae, sve nemirnije; klize po stasu, cepte na bokovima, drhte na pleima. ini joj se da uje zvukove krnate i predaje im se sasvim. Ti zvui je uzdiu i nose kao nikad dosada. Jo jednom uje svoje ime i osjea neto slatko, sono na usnama, neto to joj ispija duu tako opojno, nikad neuveno. "To me on ljubi", kao da joj se javi odnekud svijest, pa je opet nestade. Ona opet 187uje njegove priguene rijei, ali ih ne razumije, one su mekahne i tople kao ljetna no; one je samo opijaju. - Nemoj, dragi moj! - govori ona gotovo ones-vijeena. Nestrpljive ruke cijepaju joj jelee. O, ne; ona ne uje ni kidanje sedefskih puceta. Nasvjesno, ona se privija uz Mesu, uvija se i klizi kao vreo barun pod njegovim milovanjem. Neto raste u njoj poput divnog bijesa, neto to hoe da se kri, da se daje, zabreklo u bolu i slasti. A njegove nerazumljive rijei postaju

sve vrelije, pale i svijetle se nekim vatrenim smijehom. Krnata svira i bolno i bijesno. Njeni se glasovi rasipaju raspojasano, grcaju u boli, u bezdanoj provaliji strasti i sretnog zaborava. Strah li, svijest li, najednom kao da otkri zastor, i emsa, zapanjena, skoi na noge, i zagleda se u to iznenaenje. Jest. On, Mesa, stajao je pred njom. I on kao da je zbunjen. Vidio je tako uplaenu i usplahirenu, pa ne zna ta bi joj rekao. - Ja sam, emsa; ja sam, Mesa to ti je svirao na krnatu. - Jest, da, ti si - kae ona sasvim rasijano i, kao van sebe, okree se unaokolo. Zatim ga pogleda prestraeno, kao na odbranu isprui ruke prema njemu, la-hko vrisnu i nestade je uz bau. II. I sljedeih veeri ula se krnata sa Mazoljica, ali njeni zvui ronili se nekako zaueni; kao da je onaj prvanji ar neko digao sa njih, pa ostali goli, oaloeni, siroti. Oni vie ne prodiru u krv, ne mile uz tijelo. Oni sad izazivaju neku duboku tugu i saaljenje samog sebe. Krnata tui: "to u ivotu jednom proe, to se vie nikad ne povrati. Ostaje nam samo uspomena kao san i alba u duama, teka kao umor od ivota". 188 - Boe moj, ta se sa mnom dogodi - uzdahnu alosno emsa, a krnata nastavlja: "Poi sa mnom u svijet skitniki, jer i on ima svojih radosti. ije srce rani moja pjesma, ostaje sjenka albe na njemu za ivota". Zar da ostavim sve i da poem s njim? Jadna majko moja, kako e me prealiti! Krnata je nastavljala: "Ja ravnam tvojom sudbinom jer sam te osvojila. Koga povedu moji zvui, taj pregara i radosti". A emsa je ovih dana sve pregorjela: i svoj dom, i svoju bau, i svoje roditelje. Pregorjela je, jer kako e svojim roditeljima uskoro da pogleda u oi? Zar se ona i sad, u ovoj toploj kui, gdje je provela drago djetinjstvo, ne osjea ve kao tuinka? Zar ona nije okaljala obraz i svoj i svoga doma? A krnata joj.odgovara: "O, to ne razumije moju pjesmu kad prelazi preko domova u iroki svijet! Svugdje su zvijezde jasne i mjesec ostavlja za sobom ljubavi trag". Zaista, emsa nije sad razumjela ta joj krnata govori. Ona je, kao da je vodi neka nevidljiva ruka, pokorno pola u bau, sjela na busenje i sluala tunu pjesmu krnate. "U svijet, u svijet! Boe moj, ta li e biti sa mnom!" pomisli ona, i ta rije: svijet, doe joj sada kao neko nevieno udovite to se kezi na nju, grubo dodiruje njene najskrivenije tajne, drsko se smije, i svojim prljavim noktima prebira po njenoj dui. Sva uasnuta, emsa je opruena i nepomina. Ova bezglas-nost jo tee pade na emsino raspoloenje, uini je jo bjednijom i bespomonijom. Vrijeme je prolazilo. emsa, kao usamljena dua, sjedjela je u utianoj noi sama sa svojom sudbinom. Tek negdje kasno u no u tup udar o zemlju. To on preskoi niski bateni zid. - emsa, eka li jo? - ekam - odgovori ona prigueno, podatno. 189III. Jednog jutra, kad je ogrozd dozrijevao u vinogradu na Mazoljicama, mahalom pue glas: - Pobjegla emsa Muharemagina! - S kim, alosna joj majka? - S Mesom sviraem. Krnata presta da rui na Mazoljicama, a na Muhare-maginu kuu pade alost i sramota. emsini roditelji zavise se u tugu, a baa kao da zanijemi. I dolazila su leprava proljea i site jeseni. Po bai bujao korov, a emsin trag zavijali zimski snjegovi. Roditelji postae okamenjene suze, a emsa - kafanska pjevaica.

Vidio sam je u jednoj kafani u Beogradu. Nije me ni prepoznala. Nekako apatino sluala je zvuke krnate i sumorno se osmjehivala nekim gostima. Izaao sam iz kafane i dugo me poslije toga pratio glas krnate: "to u ivotu jednom proe, to se vie nikad ne povrati. Ostaje nam samo uspomena kao san i alba u duama, teka kao umor od ivota".