Savremena filozofija Skripta

By: Prof. dr. Asim Mujki

Manifest komunistike partije Savez komunista, meunarodno radniko udruenje, koje je pod tadanjim prilikama, razumije se moglo biti samo tajno,naloilo je potpisanima na kongresu odranom u Londonu u novembru 1847.godine da sastave za javnost opirni teoretski i praktini program partije. Tako je nasto Manifest komunistike partije koji se objavljuje na engleskom, francuskom, njemakom, talijanskom, flamanskom i danskom jeziku. Osnivai Karl Marks i Fridrih Engels. Buruji i proleteri Historija svakog dosadanjeg drutva jeste historija klasnih borbi. Poslije feudalaca dolazi buroazija, u tom periodu formiraju se dva suprotna tabora buroazija i proletarijat. Iz redova kmetova srednjeg vijeka izali su slobodni stanovnici prvih gradova iz kojih su se razvili prvi elementi buroazije. Otkriem Amerike, otkriem pomorskih puteva, puta oko Afrike stvorili su novi teren buroaziji koja se uzdizala. Buroazija je prozivod dugog toka razvitka, niza prevrata u nainu prozivodnje i razmjene. Ona je u historiji odigrla snanu revolucionarnu ulogu. Gdje god je dola na vlast razbila je feudalne, patrijahalne i idiline odnose. Ona je, jednom rijeju, na mjesto eksploatacije, prikirivene vjerskim i politikim iluzijama stvorila otvorenu , besramnu, direktnu i surovu ekspolotaciju. Doktore, svetenike, pjesnike i naunike pretvorila u svoje plaene najamne radnike. Brzo se irila i svugdje se ugnjezdivala. Brzim poboljanjem svih orua za proizvodnju, beskrajno olakanim saobraajem, buroazija uvlai sve u civilizaciju. Ona udeava svijet po svom sopstvenom liku. Uvela je gradove i uspostavila zavisnu veze sela sa gradom. U svom procesu ona pretjeruje, u drutvi ima suvie civilizacije, trgovine, ivotnih sredtsava i industrije. Buroazijski odnosi vremenom postaju preuski da bi obuhvatili bogatstvo koje su stvorili. Ona rjeava krizu tako to prisilno unitava mase proizvodnihh snaga a sa druge strane osvajanjem novih trita i temeljitom ekspolotacijom starih. Oruje kojim je buroazija sruila feudalizam okree se sad protiv nje same. Uz oruije za svoju smrt buroazija je stvorila i one koji e to oruje nositi - moderne ratnike proletere. Pralaelno sa razvijanjem buroazije tj. kapital u istoj mjeri se razvijao i proleterijat. Rad proletera izgubio je rasprostiranjem maina i podjelom rada svaki samostalni karakter i dra za radnika. Zato se trokovi koje radnik prouzrokuje ograniavaju skoro samo na ona ivotna sredstva koja su mu potrebna za svoje izdravanje i produenje svoje rase. Moderna industrija pretvorila je malu radionicu patrijahalnog majstora u krupnu fabriku industrijskog kapitaliste. Za radniku klasu vie nema razliku u spolu ili starosti. Dosadanji sitni srednji stalei, sitni industrijalci, trgovci i rentijeri, zanatlije i seljaci, sve te klase srozavaju se u proleterijat, dijelom time to njihov mali kapital nije dovoljan za voenje krupne industrije, te podlijee konkurenciji veih kapitalista, dijelom time to njihova umjeanot izgubi vrijednost zbog novih naina proizvodnje. Proleterijat prolazi kroz vie stupnjeva razvitak.

U poetku se bore pojedini radnici, zatim radnici jedne fabrike, onda radnici neke grane rada u nekom mjestu protiv pojedinih buruja koj ih neposredno eksploatiu. Oni svoje napade ne upravljaju samo protiv buroazijskih odnosa proizvodnje, oni ih upravljaju i protiv samih orua za proizvodnju, oni unitavaju stranu konkurentsku robu, razbijaju maine, fabrike, pokuavaju da povrate svoj polaoaj. Radnici otpoinju da stvaraju koalicije protiv buroazije. Zasnivaju i trajna udruenja, da bi se snadbjeli sredstvima u sluaju bunta. S vremena na vrijeme pobjeuju radnici, ali samo prolazno. Pravi rezultati borbe nije neposredni uspjeh nego udruivanje radnika koji se sve vie ire. Tome pomae porast saobraajanih sredstava, koja proizvodi krupna industrija i koja dovodi u vezu radnike sa raznih mjesta. Buroazija se nalazi u neprekidnoj borbi, prvo sa aristokracijom, pa sa samim djelovima buroazije pa na kraja sa proleterijatom. I zato, kao to je nekada dio plemstva preao na stranu buroazije, tako sada jedan dio buroazije prelazi na stranu proleterijata, a naruito dio buroideologa. Proleterijat je samostalni pokret ogromne veine u interesu orgomne veine. Najbitniji uslov za opstanka buroazijske klase jeste nagomilavanje bogatstva u rukama privatnih lica, obrazovanje i umnoavanje kapitala. Ali kroz svoje djelovanje nije bila svjesna da je proizvela svog sopstvenog grobara proleterijat. Proleteri i komunisti Komunisti nemaju nikakve interese odvojene od interesa cjelokupnog proleterijata. Oni ne postavljau nikakve posebne principe u koje bi htjeli da ukalupe proleterski pokret. Komunisti se razlikuju od ostalih proleterskih partija samo time to, s jedne strane, oni u razliitim nacionalnim borbama proletera istiu i sprovode zajednike, od nacionalnosti nezavisne interese cjelokupnog proleterijata, sa druge strane time to oni na razliitim stupnjevima razvitka, kroz koje prolazi borba izmeu proleterijata i buroazije, stalno zastupaju interese cjelokupnog pokreta. Njihov cilj je formiranje proleterijata u klasu, ruenje buroazije, osvajanje politike vlasti od strane proleterijata. Tee ukidanju privatne svojine. Kapital nije lina, ve drutvena svojina.Drutvo gubi klasni karakter. U komunizmu drutvu nagomilavanje rada samo je sredstvo za proirenje, obogaivanje i unapreenje ivotnog procesa radnika. Komunizam ne oduzima mo nikome da prisvoji sebi drutvene proizvode, on samo oduzima mo da se tim prisvajanjem podjarmi sebi tui rad. Oni hoe da uvedu zajednicu ena, ukinu otadbinu, narodnost. Smatraju da historija ideja pokazuje da se duhovna proizvodnja mijenja sa materijalnom. Historija cijelog dosadanjeg drutva se kretala u klasnima suprotnostima, koje su u razliitim epohama imale razliite oblike. Mjere za prevrat itavog naina proizvodnje, npr. za najnaprednije zemlje: 1. Ekspropiracija zemljine svojine i upotreba zemljine rente na dravne izdatke 2. Jako progresivni porez 3. Ukidanje prava nasljea 4. Konfiskacija imovine svih emigranta i pobunjenika 5. Centralizacija kredita u rukam drave 6. Centralizacija cjelokupnog transportnog sistema u rukama drave 7. Umnoavanje nacionalnih fabrika

8. Stvaranje industrijske armije 9. Ujedinjene zemljoradnje i industrije 10.Javno i besplatno vaspitanje sve djece Na mjesto starog buroazijskog klasnog drutva stupa udruenje u kome je sloboda razvitka svakog pojedinca uslov slobodnog razvitka za sve.

Reakcionari socijalizma 1. Feudalistiki socijalizam

Francuska i Engleska aristokratija bila je po svom istorijskom poloaju pozvana da pie protiv modernog buroazijskog drutva. Preostalo joj je da se bori samo na literarnom polju. Da bi izazvala simpatije morala je prividno ispustiti iz vida svoje interese i formulisti svoju optunicu protiv buroazije jo jedino u interesu eksploatisane radnike klase. Na ovaj nain postao je feudalistiki socijalizam. Kao feudalci dokazuju da je njihov nain eksploatacije bio drugaiji od buroaske eksploatacije, zaboravaljaju samo to da su oni eksploatisali pod sasvim razliitim i sad preivjelim okolnostima i uslovima. Oni buroaziji vie prebacuju to to stvara revolucionarni proleterijat, nego to uopte stvara neki proleterijat. Krianski socijalizam samo je sveta vodica kojom svetenik osvjetava srbu aristokratije. 2. Sitnoburoaski socijalizam

Srednjevjekovna sitna buroazija i sitni seljaki stale bili su pretee moderne buroazije. U zemlji kao to je Francuska, gdje seljaka klasa ini daleko od polovine stanovnitva, bilo je prirodno to su pisci koji su istupili za proleterijat, a protiv buroazije, na svoju kritiku buroazijskom reimu primjenjivali sitnoburoazijsko i sitno-seljako mjerilo i stali na stranu radnika sa stanovitva sitne buroazije.Tako se stvorio sitno-buroaaijski socijalizam. U oba sluaja on je reakcionar i utopista u isti mah. Esnafstvo u industriji i patrijahalna privreda na selu. Na kraju je zapao u kukaviki mamurluk. 3. Njemaki ili istinski socijalizam

Iskljuivi rad njemakih literata sastojao se u tome da dovedu sklad nove Francuske ideje sa svojom starom filozofskom savjeu, ili bolje rei da prisvoje Francuske ideje sa svog filozofskog stanovita. Ovo poturanje svojih filozofskih fraza pod francuske misli oni su krstili imenom istinski socijalizam, Njemaka nauka socijalizma i sl. Konzevativni ili buroaski socijalizam Jedan dio buroazije eli da otkloni socijalnu bijedu, kako bi osigurao opstanak buroazijskog drutva. Ovamo spadaju ekonomisti, filantropi, humanitaristi, popravljai poloaja radnike klase, organizatori dobrotvorstva, ukidai muenja

ivotinja, tvorci trezvenjakih drutava, budaklijski reformatori svih moguih vrsta. Socijalizam buraoazije sastoji se upravo u tvrenju da su buruji buruji - u interesu radnike klase. Kritiko-utopistiki socijalizam i komunizam Revolucionarna literatura koja je pratila ove prve pokrete proleterijata po svojoj je sadrni nuno reakcionarna. Ona pripovjeda opti asketizam i grubo jednaarstvo. Znaaj kritiko-utopistikog socijalizma i komunizma stoji u obrnutoj srazmjeri prema histroijskom razvitku.

Stvar komunista prema raznim opozicionim strankama Sam po sebi je razumljiv odnos komunista prema ve konstituisanim strankama, dakle njihov odnos prema artistima u Engleskoj i prema agrarnim reformama u Sjevernoj Americi. U Francuskoj komunisti se prikljuuju socijalistiko-demokratskoj stranci protiv konzervativne i radikalne buroazije. U vicarskoj oni podupiru radikale. Meu Polkacima komunisti pomau oni stranku koja agrarnu revoluciju smatra uslovom nacionalnog osloboenja. U Njemakoj se komunistika partija bori, im buroazija istupa revolucionarno zajedno s buroazijom protiv apsolutne monarhije, feudalnog veleposjeda i malograanstva. Jednom rijeji, komunisti pomau svaki revolucionarni pokret protiv postojeeg drutva i politikog pokreta. Oni preziru prikrivanje svojih pogleda i namjera. Izazivaju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postii samo nasilnim ruenjem itavog dosadanjeg drutvenog poretka. Neka vladajue klase drhte pred komunistikom revolucijom. U njoj proleteri nemaju ta da izgube sem svojih okova. A dobie itav cvijet. Proleteri svih zemalja ujedinitie se!! Egzistencijalistika filozofija ili filozofija egzistencije Rije egzistencija podrazumjeva jednu drugu rije, rije - esencija, tanije ona joj prethodi. Essentia -glagol esse ili biti. Rije essentia koja je izvorno iskazivala samo bie, sve se vie specijalizuje da bi odgovorila zadatku izricanja onog to stvari jesu, za razliku od injenice da one jesu. Prelaskom na bie i o tome ta bie predstavlja dolazi se do upotrebe rijei: egzistencija. Sartr je 1946 prvi dao formulu egzistencije, koja predstavlja egzistencijalizam kao kao filozofiju u kojoj egzistencija prethodi esenciji. Esencija je uvijek sekundarna, a egzistencija jeste prva - Mladi graak ija egzistencija predstavlja izazov esenciji. Ono to ovjeku donosi patnju jeste upravo injenica da on egzistira, govorio je tako Kjerkegor. ovjek egzistira, on je ak jedini koji egzistira i upravo to mu nanosi bol. Ne moe se rei za bilo to da egzistira, uprkos postojanju kamenja, drvea,mora i gora...oni predstavljaju neto ali ne moe se rei za njih da egzistiraju. Ni sam Bog ne egzistira, on je vjean! ta znai egzistirati? Egzistiranje je ono to razlikuje ovjeka s jedne strane od svih drugih bia ovog svijeta, a s druge strane od Boga koji je njegov poetak ili kraj. Pa ipak ovek se svojim egzistiranjem ne razlikuje na

isti nain od stvari na koji se razlikuje od Boga. ovjek se od drugih vrsta ne razlikuje samo onom superiornou koja se obino navodi nego i onom superiornou koju posjeduje individua, pojedinac nad vrstom. Sa ovjekom individualnost postaje okosnica svega! Egzistirati znai pripadati dimenziji vremena. Vrijeme egzistencije nije univerzalno vrijeme koje obuhvata sve to traje, nije ono vrijeme koje bez prestanka protie iz asa u as, ve ono koje nosi dugo pripremanje i iznenadno nailaenje trenutka. Postoji moment, a postoji i trenutak. Trenutak je sadanjost koja naglo poprima odreeni smisao, naglo potaknuta sama egzistencija koja se sada budi i postaje bodrost ili rezignacija, odlunost ili preputanje, izbavljenje ili ropstvo, nalazei se pred izborom, mogunosti da o sebi odlui birajui se. Augenblick ili trenutak bi bila francuska rije choix ili izbor. Tako je postojee ono za koje trenutak neto jeste. Ali ovijek uvijek egzistira, ak i kad zaboravi sebe. Zov egzistencije ka dubini koji ovijek u sebi osjea nije tu da bi mu zagorao ivot, oteao tugu i uinio ga nedrutvenim i mrzovoljnim. Postoji ivotna mudrost egzistencije koja je bila jo i u Sokratovoj ironiji i onom udnom upoznaj sebe. Misao o egzistenciji moemo okarakterisati kao razmiljanje o trenutku, ali o trenutku doivljenom u njegovoj trenutanosti pre nego u njegovoj nestabilnoj mobilnosti i proticanju - poetak jedne takve trenutanosti u kojoj se cijela prolost i itava budunost izmiruju, jer je svaka sa svoje strane utemeljenje i ostvarenje jedne jedinstvene sadanjosti. Egzistira samo ovjek jedne takve sadanjosti, u mjeri svoje sposobnosti. Ja egzistiram odjekuje kao zov. Kjerkegar govori o estetici koji ija je egzistencija samo jedna varka: "Ali vi to ste ivi, vi djeca vremena, zar ne osjeate kako egzistencija podrhtava ...zar ne opaate primicanje trenutka koga ni kazaljka sata ne moe da slijedi! "- Ovo vrijeme to je u isti mah i bre i sporije od vremena asovnika ...jeste vrijeme promjene i upravo ono je vrijeme egzistencije. U ovjeku egzistencija prethodi esenciji! Egzistencijalizam je humanizam...on to postaje kroz ovjeka, osuenog da bude slobodan. Preuzimajui ovu osudu ovjek "izbija" u cjelosti pred sobom. Sloboda je sloboda samo u situaciji, odnosno angamanu. Angaman pretpostavlja istovremeno i slobodu i situaciju. Angaman je sloboda koja se konstituie na utrb same sebe. Za Sartra postojala je jedna antagonistika ideja o slobodi koja interpretirana u svijet. Prema Sartr-u...egzistencija otkriva jedno potpuno novo lice svijeta, svijet kao obeanje i osjeanje sopstvene ugroenosti, svijet koji joj postavlja zamke, koji je zavodi ili joj poputa - svijet koji mi egzistiramo, a ne samo pozornicu nae slobodne volje. Sartrova antagonistika ideja kojim se zainje jedna dubina postat e povod za dijalog sa marksizam. Marksisti (1945) su govorili: situacija je dovoljna sama sebi, ona u samoj sebi nosi nunost zakona koji su njeni. Stavite se pred jedan trougao, to znai staviti se pred jednu situaciju. Od tog momenta situacija zapovjeda i to samo ona. Da li jedan fabriki radnik zaista izabira da bude radnik i nadniar? Da, odgovorio bi Sartr...Ne kau marksisti, tu nema izbora, sve je ve izabrano. Hajdeger ba i ne spominje egzistencijalizam, u svome djelu Sein un Zeit, prije je pitanje istine bia. U vrijeme kad je Sartr objavio djelo Egzistencijalizam je humanizam tad e i Hajderberg pisati o tome u djelu Pismo o humanizmu. Rije humanizam je prvenstveno oznaavala: gajenje lijepih rijei, tek sa Marksom ova rije dobiva specifino filozofsko znaenje. Za razliku od Sartra, Hajdeger postavlja pitanja najprije sebi postavlja pitanja o humanizmu i ak o biti ovjekovoj. Jer pitanje humanizma shvaenog u filozofskom smislu glasi: na koji nain promovisati lik ovjeka da bi ovaj bio oovjeeni ovjek. Za Marksa rijeenje je da se svakome prui onaj socijalni prostor koji mu je potreban za sutinski razmak njegovog ivota. Hajdeger e rei da je Marksov humanizam protutea "teze o biu" iji je

znaaj metafiziki. Pitanje o humanizmu se preokree da bi postalo ni manje ni vie nego metafiziko. Sartr pripada istorijskom trenutku bia u kome metafizika suoena sa svojim krajem nema drugog izlaza osim najelementarnijih formi a to su nagli preokret i teka opozicija. Tako se onda dolazi do toga da se sve preokree i da egzistencija prethodi esenciji po emu egzestencijalizam i jeste to to je. Za Sartra, Spinozu, Dekatra i druge ..distinkcija: esencija - egzistencija ostaje ono filozofsko...to je oigledno. Razlikovanje esencije i egzistencije potie iz grke gdje se prvi put javlja sa Aristotelom. Za Grke "biti" znai "prisutnost". Ovo razumjevanje ustupa mjesto rimskom tumaenju koji ispituje vie akciju nego prisutnost. Lajbnic e kasnije pokuati povezati ponovo elemente esencije i egzistencijalizma kao jedno jedinstvo, u jedan opti koncept samog bia. Po njegovim teorijama ....egzistencija je upravo samo vrenje sile, na koju se sa svoje strane nadovezuje esencija kao sama sila, ali kao prosti conatus ad existendum. Nie e poslije nadovezati: "Ovaj pobjedonosni koncept sile, zahvaljujui kome e nai fiziari stvoriti Boga i svet zahtijeva da bude nadopunjen: valja mu pridodati jednu unutranju volju koju ja oznaavam kao volju za mo". Takva je najintimnija sutina bia!..ali kakav je odnos ove sutine prema egzistenciji, koja je za bie njegov modus essendi vie nego to je to esencija? Dva najvanije slova Nieove metafizike,Volja za mo i Vjeno vraanje istog odreuju bivstvujue u njegovom biu prema dvijema perspektivama koje usmjeravaju matafiziku jo? Za Sartra, Nieovo i nije imalo ba nekog odjeka, on se vie osvre Kjerkegoru. Kjekegard pak u toku svog putovanja u Berlin 1842. se osvre na elinga...a svojstveno elingovoj misli je da dokae postojanje jedne antagonistike tenzije i nekakvu izvornu antipatiju tamo gdje je Hegel vidi samo evoluciju. Humanizam predstavlja grenje svijeta zaguenog metafizikom. Istina i neistina Pokuavajui da otkrijemo prirodu istine treba zapaziti tri zahtjeva koja svaka teorija mora da ispuni: 1. Teorija istine mora da bude takva da ima mjesta i za njenu suprotnost neistinu 2. Kada ne bi bilo vjerovanja ne bi bilo ni istine ni neistine, istina i neistina su svojstva vjerovanja i tvrdnji i zato ni u svijetu iste materije -u kojem nema vjerovanja ili tvrdnje - ne bi bilo ni istine ni neistine. 3. Istina ili neistina nekog vjerovanja uvijek zavisi od neeg sto se nalazi van samog vjerovanja.

Istina predstavlja neki oblik slaganja izmeu vjerovanja i injenice. Neistina je ono to ne moe da se uklopi u sistem naih vjerovanja a sutina istine je u tome to ona ini sastavni dio potpuno zaokruenog sistema koji predstavlja istinu. Vjerovanje smatramo kao odnos svijesti prema jednom jedinom predmetu za koji bi se moglo rei da je ono u ta se vjeruje. Ako bi se vjerovanje tako posmatralo ono ne bi kao i upoznavanje dozvolilo suprotnost istina i neistina ve bi uvijek moralo biti istinito. Obino se misli da odnosi uvijek vae izmedju dva termina ali to u stvari nije uvijek sluaj. Neki odnosi zahtjevaju 3 termina neki 4 i tako dalje. Odnos koji se javlja kod sudjenja ili vjerovanja mora se ako se neistina dozvoli shvatiti kao odnos izmedju vie od dva termina. Akt vjerovanja ili sudjenja je

javljanje odnosa vjerovanja ili sudjenja izmedju izvjesnih termina u odredjenom vremenu. Sad moemo da razumijemo ta je to to razlikuje istinit sud od neistinitog, u tu svrhu prihvatit emo neke definicije. U svakom aktu sudjenja postoji svijest koja sudi i postoje termini o kojima se sudi. Svijest emo nazvati subjekt suda a ostale termine predmetima. U odnosu zvanom sudjenje ili vjerovanje govorili smo o neem to povezuje subjekt i predmete u jednu slonu cjelinu. U tom pogledu sudjenje je istovjetno sa svakim drugim odnosom. Kad god odnos vai izmedju dva ili vie termina, on te termine ujedinjuje u sloenu cjelinu. Kad god postoji odnos koji povezuje izvjesne termine postoji i sloen predmet stvoren ujedinjavanjem sih termina i obrnuto, kad postoji sloen predmet postoji i odnos koji povezuje njegove sastavne dijelove. Kada je vjerovanje istinito postoji i druga sloena cjelina u kojoj odnos koji je bio jedan od predmeta vjerovanja povezuije druge predmete. Vjerovanje je istinito kada se slae sa izvjesnim povezanim kompleksom a nestinito je kada se ne slae. Suenje ili vjerovanje je sloeno jedinstvo iji sastavni dio ini neka svijest, ako ostali sastavni dijelovi u redoslijedu koji imaju u vjerovanju stvari sloeno jedinstvo, onda je vjerovanje istinito ako ne, onda je neistinito. Jezik i istina Svako od nas vlastiti jezik ui od drugih ljudi putem opaljivih izgovaranja rijei u vidljivo intersubjektivnim okolnostima. Uvid koji nas motivira da vanjske stvari moemo spoznati samo putem podraaja zavretaka naih ivaca i sam je utemeljen na naem opem znanju na fizikim predmetima. Berkeleyem bi mogao zamisliti idealni "protokol jezik", koji je iskustveno primaran unato tome to emo ga ustvari nauiiti nakon zdravorazumskog govora o fizikim stvarima ili ga uope neemo nauiti. U zamisli da obian govor o poznatim fizikim stvarima u velikoj mjeri ne razumijemo takav kakav jest ili da poznate fizike stvari nisu realne imamo ve na prvi pogled odreenu verbalnu izopaenost. Postoje filozofi koji postupaju sa jezikom kao sa svetinjom. Oni uzdiu obian jezik do takve take na kojoj on gubi svoju sklonost daljem razvoju. Priklanjanje objektivnosti "Jao" je reenica od jedne rijei kojom se ovjek povremeno javlja iznosei na taj nain komentar prizora koji se pred njim odvija. Prave prigodbe njezina koritenja su one koje prate bolne podraaje. U naelu metoda kojom se drutvo koristi sastoji se u nagraivanju izgovaranja "Jao" kada vidimo da govornik podnosi nasilje, te u kanjavanju "Jao" kada je govornik vidno neuznemiren i kada je njegov izraz lica nepomuen. "Jao" nije neovisno o drutvenom uvjebavanju. ovjek treba samo bocnuti stranca da shvati da je to naa rije. Po svojoj subjektivnosti ona je malo neobina. Uobiajno poticanje objektivnosti dobro ilustrira izraz "kvadrat". Svaki pojedinac u grupi promatraa gleda podnu ploicu iz svog vlastitog poloaja te je naziva kvadratom; svako taj kvadrat vidi na drugaiji nain. Onaj ko ui rije "kvadrat" mora okuati svoju sreu zajedno s ostalim lanovima drutva i zavrava time to koristi rije na odgovarajui nain. Jednolikost koja nas sjedinjuje u komunikaciji i vjerovanju predstavlja jednolikost nastalih obrazaca. Jednolikost nadolazi tamo gdje je drutvenost bitna. Razliite osobe koje odrastaju u istom

jeziku nalik su razliitim grmovima to smo ih podrezali i uzgojili tako da poprime oblik istovjetnih slonova. Anatomske pojedinosti na razliit e nain od jednog grma do drugog poprimiti njihov slonovski oblik, no cjelokupni vanjski ishodi bit e slini. Uzajamno oivljavanje reenica Problemi kako usvajamo razliite ideje mogu se esto zaobii time da dotine rijei jednostavno predstavimo kao ulomke reenica koje smo nauili kao cjeline. Nije da sve reenice ili veinu njih uimo kao cjeline. Veina se reenica prije gradi iz nauenih dijelova. Malo bismo toga mogli rei da je nae uenje reenica bilo strogo ogranieno na dva modusa: uenje reenica kao cjelina tako da se izravnim uvjetovanjem poveu s odgovarajuim neverbalnim podraajem ili proizvodnja daljnjih reenica pomou prethodnih putem zamjene analognog. Govor ogranien na taj nain bio bi nalik izvjetavanju o osjetilnim podacima. Kako dijete raste (napreduje) ono sve vie tei tome da nove reenice gradi iz dijelova pa obino govorimo o uenju nove rijei a ne o uenju nove reenice. Ali ak i uenje neke nove rijei obino je stvar uenja unutar konteksta. Rijei moemo uiti kao dijelove duih reenica a neke moemo uiti kao reenice od jedne rijei tako da nam se izravno pokae njihov predmet. Rijei imaju znaenje samo zato to je njihova upotreba u reenicama povezana s osjetilnim podraajem, verbalnim ili nekim drugim. Kad bi postojala jedna nepoznata, no jedinstvena najbolja ukupna znanstvena sistematizacija koja bi bila u skladu s prolim, sadanjim i buduim ivanim podraajima ovjeanstva tako da bismo cijelu istinu mogli definirati kao taj nepoznati, ni u tom sluaju ne bismo pomou nje trebali definirati istinu za aktualne pojedinane reenice. Ako reenica nije vrsto i izravno uvjetovana osjetilnim podraajem, ona je besmislena osim u odnosu prema svojoj vlastitoj teoriji. Primjeniti oznaku "istina" na reenicu ima smisla kad je ona izraena pomou termina neke dane teorije i kad na nju gledamo unutar teorije upotpunjene stvarnou koju pretpostavlja. Unutar naeg vlastitog cjelokupnog uenja koje se razvija mi smo u stanju prosuditi istinu to se moe ozbiljnije i apsolutnije.

Kulturna industrija Kultura danas svemu namee slinost. Oito jedinstvo makrokosmosa i mikrokosmosa demonstrira ljudima model njihove kulture: lanu identinost opeg i posebnog. Sva je masovna kultura pod monopolom identina i poinje se nazirati njezin skelet, njezin pojmovni kostur proizveden monopolom. Interesanti nerijetko pojanjavaju kulturnu industriju tehnologijski. Jedinstvo sistema postaje sve veim, guim upravo ovim krugom manipulacije i potrebe koji djeluje povratno. Za sada je tehnika kulturne industrije dola tek do standardizacije i serijske proizvodnje. Raspoloenje publike, injenino pogoduje kulturnoj industriji i njezinom sistemu, jest dio sistema, a ne njegovo opravdanje. Ono sto znalci opisuju kao prednosti i slabe strane slui samo tome da se ovjekovjei privid konkurencije i mogunosti biranja. Jedinstveno se mjerilo vrijednosti sastoji iz doziranja objelodanjene investicije. Dostignue koje je kantovski sematizam jo oekivao od subjekata, da

osjetilnu mnogostrukost unaprijed dovedu u odnos s fundamentalnim pojmovima, industrija sad oduzima subjekte i sama izvodi. Iako je planiranje mehanizma posredstvom onih koji pruaju podatke, posredstvom kulturne industrije, njoj silom nametnuto teza drutva koje je unato itavoj racionalizaciji iracionalno, sudbonosna se tendencija u svojem prelaenju kroz sve agenture posla ipak pretvarati u lukavu namjeru. Kulturna industrija se razvila prevlascu efekta, opipljivog dostignua, tehnikog detalja nad dijelom koje je nekada nosilo ideju i bilo likvidirano zajedno s njom. Kulturna industrija jednako udara kako na dio tako i na cjelinu. Cjelina neupitno i bez veze nastupa spram detalja. itav svijet prolazi kroz filtere kulturne industrije. Napetost je svakako toliko umreena da u pojedinom sluaju uope ne mora biti aktualizirana, a ipak potiskuje matu. Snaga industrijskog drutva jednom za svagda djeluje u ljudima. Proizvodi kulturna industrije mogu raunati s time da budu ak i u stanju rastresenosti budno konzumirani. Svaka pojedina manifestacija kulturna industrije neupitno reproducira ljude kao ono u ta ih je pretvorila cjelina. Kulturna industrija, poput svoje suprotnosti, avansirane umjetnosti - zabrana pozitivno odredjuje svoj jezik. Kulturna industrija predstavlja se kao novi stil odnosno kao sistem nekulture kojem se moe priznati stanovito jedinstvo stila ukoliko ima smisla govoriti o stiliziranom barbarstvu. Stil kulturna industrije koji se vie ne mora oprobati na materijalu koji se odupire je ujedno i negacija stila. Predstava o stilu dovodi trenutno samo do romantinog matanja. Kulturna industrija predstavlja imitaciju kao apsolut. Govoriti o kulturi oduvijek je samo suprotstavljanje kulturi. Industrijalizirana, konsekventna supsumacija sasvim je primjerna ovom pojmu kulture. Tako se pokazuje da je kulturna industrija, najkrui od svih stilova, upravo cilj liberalizma kojem se prebacuje nedostatak stila. U kulturnoj industriji ivi i dalje tendencija liberalizma da otvara puteve onima kojim je stalo do uspjeha. Kulturna industrija se moze pohvaliti da je odluno provela esto nespretnu transpoziciju kulture u sferu potronje. Suprotnost se nipoto ne moe pomiriti time sto bi se laka umjetnost primila u ozbiljnu, ili obratno. Upravo to pokuava kulturna industrija. Nepomirljivi elementi kulture svojim podredjivanjem pod svrhu dovode do jedne lane formule: totalnosti kulturne industrije, koja se sastoji iz ponavljanja. Ona ostaje ipak samo pogon za zabavu i ne odluivanje o potroaima posredovano je zabavom. Kulturna industrija neprestano obeava potroaima ono to im nipoto nee dati. Priznanicu koja obeava uitak u sadraju i opremi stalno prolongira, predstava se zapravo sastoji samo iz obeanja. Kulturna industrija onu istu svakodnevnicu nudi kao da se radi o raju, zapravo se radi o kvarenju uitka poslovnom ogranienou u kliejima ideologije kulture koja likvidira samu sebe. Kulturna industrija svima nudi utjehu da je jo uvijek mogua prava, vrsta ljudska sudbina i da ju je neophodno pokazati mimo svih obzira. Hermenautika kao praktina filozofija Pod hermeneutikom podrazumijevamo teoriju ili umijee tumaenja, odnosno interpretacije. Kao teorija interpretacije ili tumaenja, hermeneutika nije samo teorija. Ona je jedna od najstarijih vremena, pa do danas, postavila zahtjev da njezina refleksija bude putem mogunosti, pravila i sredstava, tumaenja neposredno upotrebljiva i korisna za praksu. Hermeneutika bi se mogla ustvari razumijeti, slino kao i retorika. Hermeneutika moe, poput retorike, oznaavati prirodnu sposobnost ovjeka i onda podrazumijeva njegovu sposobnost za

pronicljivo ophoenje sa ljudima. Ona je postala stvar od univerzalnog znaaja tek onda kada se naa kultura kao cjelina osjetila izvrgnutom sumljama i radikalnoj kritici. Prva osnovna znaajka filozofske hermeneutike u usporedbi sa tradicionalnom jeste njezin vei interes za pitanja, nego li za odgovore, ona tumai izriaje kao odgovor na pitnja koja treba razumjeti. Pragmatino shvatanje (Savremeni pragmatiari iler i Djui) iler- Djuijevo gledite o istini napadaju racionalistiki filozofi. Ta nova teorija se napada kao apsurdna, potom priznaje se da je istinita, ali je skroz beznaajna, no kasnije se uvia da je ona tako vana da i sami njeni protivnici polau pravo na njeno otkrie. Istina, kao to e nam svaki rijenik kazati, svojstvo je izvjesnih naih ideja. Ona znai njegovo slaganje, kao to la znai njihovo neslaganje sa stvarnou. Pragmatiari i intelektualisti zajedno usvajaju ovu definiciju kao sasvim prirodnu. Njihova svaa poinje tek kada se postavi pitanje ta to tano podrazumijeva slaganje, a ta podrazumijeva stvarnost, kada se stvarnost uzima kao neto sa im nae ideje treba da se slau. Pragmatisti smatraju da su istinite samo one ideje koje se mogu asimilirati, koje se mogu potvrditi kao pravovaljane, potkrijepljene i provjerene, a lane su ideje kod kojih to ne moemo. Smisao istine je sve ono to se zna o istini kao takvoj. Istina se deava u jednoj ideji, ona postaje istinita, dogaaji je ine istinitom. Njezina tanost je ustvari dogaaj, zbivanje. Pragmatizam izvodi svoje opte shvatanje istine kao neeg to je bitni povezano sa nainom na koji jedan momenat naeg iskustva moe da nas povede drugim momentima. Pragmantizam i intelektualizam se razilaze. Pragmatiari tumae rije slaganje- postupa sa njom potpuno praktino, doputa da ona pokriva bilo koji proces sprovoenja iz jedne sadanje ideje ka nekom buduem terminisu, samo pod uslovom da se ovo obavlja uspjeno. Pragmantizam i racionalizam se razilaze - postoji razlika izmeu njih. Pragmantizam gleda napred u budunost, a racionalizam natrag u jednu prolu vjenost. Predgovor Fenomenologija je prouavanje biti, a svi problemi prema njoj, svode se na to da biti budu definirane npr. bit percepcije, bit svijesti...Fenomenologija je takoer filozofija koja vraa biti u egzistenciju i smatra da se ovjek i svijet mogu shvatiti jedino polazei od njegove injeninosti. Do fenomenologije se moe doi jedino fenomenolokom metodom. Percepcija (opaaj) nije znanost svijeta, to nije ak ni akt, neko hotimino zauzimanje stava, on je osnova u kojoj se svi akti ocrtavaju i njegova je pretpostavka.. Traiti bit percepcije znai izjaviti da percepcija nije naslueno istinito, ve da se ona za nas definira kao pristup istini. Evidencija percepcije nije adekvatna misao ili aposlitina evidencija. Eidetska metoda je metoda fenomenolokog pozitivizma koji zasniva mogue na zbiljskom. Postoji kako kae Hussrl, geneza smisla ( Sinngenesis), koja nas jedina u posljednjoj analizi pouava ta ova doktrina hoe da kae znai. Najznamenitija je tekovina fenomenologije, nesumljivo, to to je ona, u svojem pojmu svijeta ili racionalisti, spojila ekstremi subjektivizam i eksterni objektivizam. Fenomenoloki svijet nije objanjavanje nekog prethodnog bitka, nego zasnivanje bitka, filozofija nije odraz neke predhodne istine, nego, kao i umjetnost, ostvarenje istine. Fenomenologija, ako otkrivanje svijeta, poiva pri

samoj sebi, ili jo, ona samu sebe zasniva. Nedovrenost fenomenologije nisu znak neuspjeha, oni su bili neizbjeivi, jer je zadaa fenomenologije otkriti misterij svijeta i misterij uma. Ako je fenomenologija bila pokret prije nego li je postala nauka ili sistem, to nije ni sluaj ni prevara. Ona je mukotrpna kao djelo Balzaca, Prousta, Valeryja ili Cezannea, po istoj vrsti panje i uenja, po istom zahtjevu svijesti, po istoj volji da se shvati smisao svijeta ili povijesti u stanju nastajanja. U tom smislu ona se slijeva u moderna misli. ivotopis: Heidegger i teka vremena U ovom tekstu se radi o tome kako je Heidegger izgubio svoju vjeru. Zapravo, Heidegger ne kae da je izgubio vjeru ili je raskinuo sa katolikim svjetonazorom, i vrijednostima. On najavljuje svoj raskid sa sistemom dogmatskog katolicizma i osebno da nainom na koji on uredjuje slobodu vjernika da istrauju i poduavaju onako kako im se ini prikladnim. Oslobodjen eklezijastikih ogranienja, Heidegger namjerava i nastaviti rad na ponovo zadobijanju smisla kojeg nalazi skrivenog u kranstvu i tradicionalnoj metafizici, premda tvrdi kako sada razumije metafiziku u jednom novom smislu. Heidegger kao dvadesetogodinjak morao je izai u susret Vatikanu u kome je javno osudio modernizam i stao u odbranu autoriteta crkvenog uenja. est godina poslije, u agoniji pisanja kvalifikacione disertacije ini se da Heidegger poinje osjeati stegu crkvenog antimodernistikog kriarskoga rata, to ga navodi da promijeni svoje miljenje. Nekoliko inilaca, ukljuujui i linu krizu vjere, doprinosi njegovom protestantistikom okretu, poeo je izuavati Martina Luthera. Radikalni fenomenolog Za heideggera, teorijeska orjentacija cistog ega Husserlove fenemenologije isisava zivot bogato teksturiranom Umweltu, svijetu zivog iskustva iz prve ruke (erleben) u kojem primarno egzistiramo i provodimo prakticne zadatke. U ovom svijetu iz prve ruke za stvari se ne moze reci da tek postoje, one nemaju primarno neku vrijednost. One cak nisu samo stvari one su ono smisleno to je ono sto je primarno... kada zivite u svijetu iz prve ruke. Sve vam dolazi optereceno smislom, svuda i bilo kada, sve je posvijeceno, svijet se desava Politiki aktivist Heidegger je glasao za naciste barem od proljea 1932. god. Kasnije rekao je svom bivem studentu Karlu Lovvithu da se osnov za njegov politiki angaman sa nacistima nalazi u njegovom srednjem filozofskom konceptu historinosti. U nacizmu je vidio snagu koja e slomiti marksizam i kao sredstvo za realiziranje ultrakonzervativne vizije jakog nacionalizma kombiniranog sa militantnim antikomunistikim socijalizmom pod liderstvom karizmatskog vodje. Minimalistiko kazano, Heidegger nikada nije bio neki pristaa demokracije, bilo prije, bilo poslije rata. On je osudjivao demokratsko posrnue Njemakih poslijeratnih institucija, deklarirajui se kao onaj koji ne vidi razlog zato bi demokracija bila smatrana najbojim politikim sistemom modernog doba. Struktura, znak i igra u diskursu humanistikih nauka

Lako bi bilo pokazati da su pojam strukture, pa i sama ve struktura isto toliko stari koliko i episteme odnosno isto toliko stari kao i Zapadna nauka i Zapadna filozofija i da su njihovi korjeni duboko urasli u tlo opteg jezika, u cije najdublje zakutke uranja episteme, ponovo ih povezivajui i metaforikim izmjeanjem ukljuujuii u sebe. Pa ipak sve do tog dogadjaja na koji elim da ukaem i da ga definiem, struktura ili bolje, strukturalnost strukture premda stalno prisutna, uvijek je bivala neutralizovana ili redukovana i to vezivanjem za neko sredite, taku prisutnosti ili fiksno porjeklo. Fikcija tog sredita nije bila samo da omogui orjentaciju, ravnoteu, da organizuje strukturu ne moe se u stvari ni zamisliti neorganizovana struktura ve iznad svega da obezbjedi situaciju u kojoj e organizujui princip strukture ograniavati upravo ono sto bismo mogli da nazovemo igrom te strukture. Nema sumnje da kroz orjentaciju i organizovanje koherentnosti sistema, sredite strukture doputa igru elemenata unutar totalne forme. ak i danas nazamisliva je predstava o strukturi lienoj bilo kojeg sredstva. Levi tros priznaje da bororo mit se ne koristi kao referentni mit, u stvari bororo mit nije nita drugo do manje vie razvijena varijanta drugih mitova koji potiu bilo iz istog bilo iz bliskih ili daljih drutava. Taj mit nema jedinstvo, a nemamo ni njegov nesumnjivi izvor. Fokus ili izvor mita uvijek su zasieni, ili su to na prvom mjestu uhvatljive, nepostojee, neostvarive mogunosti. Sve poinje strukturom, konfiguracijom, odnosom. To znai da diskurs o toj strukturi bez sredita, mitu, ne moe ni sam imati neki apsolutni subjekt ili neko apsolutno sredite. Zato da se ne bi dolo do skraivanja u promjeni forme, ili kretanju mita izbjegavati nasilje koje predstavlja vezivanje za sredite jezika kojim se opisuje struktura bez sredita. U tenji da se razume svijet ovjek ima na raspolaganju viak znaenja (koje on razdjeljuje medu stvari i prema zakonitostima simbolikog miljenja to je zadatak prouavanja ontologa i lingvista). Ta distribucija suplementarne koliine ako moe tako da se kae apsolutno je neophodna kako bi u cjelini raspoloiva oznaka i oznaeno na koje se ona odnosi mogli ostati u odnosu komplementarnosti koji predstavlja preduslov za koritenje simbolike misli. Pored tenzije u igri sa historijom, postoji tenzija u igri sa prisutnou. Igra je prelom u prisutnost. Prisustvo jednog elementa uvijek je oznaavajua, supstitutivna referenca upisana u sistem razlika nekog niza. Igra je uvijek interakcija odsustva i prisustva ali ako se radikalno tumai, igra mora biti shvaena kao neto sto prethodi prisustvu ili odsustvu, bie se mora poimati kao prisustvo ili odsustvo koje zapoinje sa mogunou igre, a ne obrnuto. Postoje dvije interpretacija struktura znaka i igre, jedna tei da deifruje, sanja deifrovanje, istinu ili porijeklo osobodjeno igre i poretka znakova, doivljavajui nunost interpretiranja kao progonstvo. Druga koja vie nije usmjerena ka porijeklu, afirmie igru i pokuava da nadidje ovjeka i humanizam, jer ovjek je ime bia koje je kroz historiju metafizike ili ontologije drugim rijeima kroz historije svekolike svoje historije, sanjalo punu prisutnost, umirujue utemeljenje, poreklo i kraj igre.