LSZL KRASZNAHORKAI

Posljednji vuk

prevela Viktorija anti

NAS LOV IZ VOR NI K A L szl K rasznahorkai A z utol s farkas Magvet (Budapest, 2009) 2009 by L szl K rasznahorkai

PR E VEL A S MAARS KOG V ik torija anti

Multimedijalni institut IS BN 978 - 953 -7 3 72- 09 - 5

CI P zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuil ine k njinic e u Z agr ebu pod br ojem 824 53 7

Z agr eb, pr osinac 2012 .

K r a s z n a h o r k a i

Smijao se, no smijeh mu nije bio oputen, previe ga je muilo ima li uope razlike izmeu teine ispraznosti i prijezira, kao i na to se sve to odnosi, jer inilo mu se da se to neopozivo odnosi na sve to isijava iz svega i odasvud, meutim, ako neto sija na sve i odasvud, onda je prilino teko odrediti na to tono i odakle, u svakom sluaju smijeh mu nije bio od srca, ispraznost i prijezir, to mu je jelo dane, nije radio nita, pod milim bogom nita, visio bi malo tu, malo tamo, satima bi sjedio u Sparschweinu uz istu bocu Sternburgera, dok je oko njega sve bilo ispunjeno uzaludnou i povrh toga prijezirom, katkad bi se primirio, katkad na to zaboravio i samo tupo buljio preda se, provodio duge trenutke buljei u pukotinu ili mrlju na barskome podu jer, uostalom, tako je najlake, nakon buenja odmah skoknuti do ugla, ondje poeti i zavriti dan, a i nije da se opijao, za to nije imao ni novca, nego vie onako iz navike, otkad je jednom, dosta davno, izabravi najjeftinije rekao, Sternburger, bitte, otada mu redovito njega donose, nije ni trebao naruivati, uao bi u Sparschwein i im bi ga ugledali Sternburger bi ga ve ekao na stolu, no ne bi poteno potezao, naravno, ve bi s vremena na vrijeme u njega samo umoio jezik, da potraje, i potrajao bi uglavnom dva-tri sata, tada bi ustao od stola da napravi krug po prljavim plonicima Hauptstrassea, prema Goebenu, zatim dalje ispred Kleistparka do Kaiser-Wilhelm-Platza, pa kod ribarnice i Humana Second Handa na drugu stranu ceste, odakle bi krenuo natrag po ploniku koji je bio jezivo prljav, stalno se po njemu pljuvalo, i mladi i stari, svi su stalno pljuvali, i dok bi hodali i dok bi stajali, pljuvali bi ak i kad bi gledali izloge ili ekali autobus, zbog ega je i od ega je sve bilo ljepljivo, gdje god bi proao, bilo je nemogue etati jer se inilo kao da bi noge mogle ostati zalijepljene za tlo, bila je

P o s l j e d n j i

v u k

potrebna odreena brzina, takozvani korak, kako ga je nazvao, da se ne bi nita osjetilo, uza sve to jo bi i u ulazima zgrada esto znale zasjati preko noi smrznute bljuvotine, i zidovi su bili prljavi, nasprejani ispranim kurdskim grafitima, jednom rijeju Hauptstrasse, to je bio poetak i to je bio kraj, ba se bio smijao, nije ga proitao jo jednom, odnosno neko vrijeme pismo nije ni taknuo, koja smijurija, ree maarskome ankeru, ali ovaj ga samo pogleda upitno podigavi obrvu, nije uo to mu pria od silne uivljenosti u melodiju, svirao je najljigaviji turski pop, kao i uvijek u Sparschweinu, ili Mustafa Sandal ili Tarkan, ili Tarkan ili Mustafa Sandal, to, meutim, nije imalo nikakva smisla, gazda ih je uzaludno pokuavao domamiti, ovamo bi, u bar gdje se toi alkohol, Turci tek zabunom uli, u redu, u redu, odmahnuo bi im i zagledao se ponovo kroz prozor, ali vani se nije imalo to vidjeti, naslonjeni na zid pored Sparschweina stajali su narkomani i neto ekali, nebo je bilo olovnosivo, nije se imalo to vidjeti, ispraznost i prijezir, odgurnuo je od sebe pismo, nije ga imao volje ni zguvati i gaati njime oblinji ko, nona mora, rekao je ankeru i nasmijao se, ali taj uope vie nije reagirao, uostalom, ionako mu nema smisla objanjavati da se ili radi o nekoj idiotskoj reklami ili su ga s nekim zamijenili, jer to ne moe biti ozbiljno, meutim, bilo je ozbiljno, i to, kao to se kasnije ispostavilo, jako, samo to je itava stvar izgledala sasvim neozbiljno, jer premda je uistinu adresirano na njega, i premda uistinu stie iz Madrida, on jednostavno ne moe biti taj kojemu piu da ga pozivaju u Ekstremaduru, nepoznata zaklada, nepoznata imena, i pitaju je li raspoloen provesti kod njih tjedan-dva, i napisati togod o regiji, da je li raspoloen?!, godinama ve ivi tu u pokorenoj pustoi Hauptstrassea, ivi od tristotinjak eura koje zaradi od par

K r a s z n a h o r k a i

lektura, oito je rije o pogreci koju se moe objasniti samo time da su pismo poslali godinama ranije (to i nalikuje lokalnoj poti, da mu pismo tek sad bude urueno), ili ne znaju da osobe koju zovu vie nema, ime tima, okretao je naveer u rukama pismo koje ipak nije bacio, ali pod tim imenom vie nitko ne ivi, nema tu nikakvoga profesora, mogue je da je ispred njegova imena nekad stajala takva titula, ali ve dugi niz godina njena primjena nije imala smisla, ve ga godinama nije imala i to ba nikakvog, neko je, dok jo nije znao da je njegovu miljenju kraj, pisao neitljive knjige, gomile retardiranih reenica u kojima se teka logika izmjenjivala sa zaguujuom terminologijom, no prilino je brzo izilo na vidjelo da ih, naravno, ni pas s maslom ne bi pojeo, te je tako njemu kao filozofu smrknulo puno prije negoli je svijet uspio ozbiljnije spoznati na to su se te reenice, logika i terminologija uope odnosile, a nije ba bio ni pri novcu, tako da nije mogao sve to tako olako ni odbaciti, sve plaaju, pie u pismu, i trokove leta, i hotel, u Madridu vas ekaju automobil i prevoditeljica koji e vas dopratiti do nas u Cceres ili Badajoz, i za tekst emo vam platiti toliko i toliko eura, e, to si zaista nije mogao izbiti iz glave, sjedio je na krevetu s pismom u krilu i zamiljao to bi sve mogao napraviti s toliko i toliko eura, sve je ilo tono onako kao kad u reklamama nasumce odaberu nekog ovjeka, u stilu, ti si taj, ovo je prilika koja se ne proputa, da bi osvojio iznos taj i taj treba uiniti samo to i to, nona mora, izustio je preda se i zagledao se kroz prozor, ali vidio je samo sebe, svoju golemu glavu elavu poput jajeta, i sljedee je jutro zapoeo isto kao i prethodno, teko buenje, odlazak u Sparschwein, okus Sternburgera iz hladne boce koju Maar, s kojim je valjda jo bio i u najprisnijem odnosu, po obiaju nije bio u stanju tiho odloiti

P o s l j e d n j i

v u k

na stol, teko mu je to objasniti, ali to ga je nerviralo do te mjere da bi prokletoga gada najradije odalamio po njuci, zato ne moe normalno staviti tu bocu na stol, zato svaki put mora njome tresnuti, vani opet to olovno nebo, bez imalo sunca, narkomani kraj zida, plonik ljepljiv, u ustima gorak okus, ispraznost i prijezir, odbauljao je do Goebena, zatim nakon Kleistparka kod Kaiser Wilhelma na suprotnu stranu, odatle ispred ribarnice i Humana Second Handa natrag do Sparschweina, ali pismo ipak nije bacio, prealo mu se depu, u Sparschweinu ga je ponovo uzeo i jo jednom proitao, da, ovo stvarno njemu piu, to je on, ustvrdio je, i u odnosu na jueranji stav danas je ve polako poeo vjerovati da nije rije o zabuni, i nije ni bila, jer na njegov je odgovor, koji je putem maila poslao s jednoga od stolova iz susjednoga Telecafea, ubrzo stigla potvrda da ga ekaju, on neka odredi vrijeme dolaska i neka ostane koliko eli, jo uvijek ne mogu povjerovati, ponavljao je Maaru u Sparschweinu, koraao je ljepljivim plonikom Hauptstrassea i pokuavao se naviknuti na pomisao kako u bilo kojem trenutku moe odletjeti u Ekstremaduru, nije ni znao to je to Ekstremadura, imao je u panjolskoj dvojicu znanaca, nekadanjega irokogrudnog prevoditelja i nekadanjega irokogrudnog izdavaa, ali ni s njima, s obzirom na to da je prijevode njegovih knjiga bilo nemogue prodati pa su ih poslali u reciklau, ve godinama nije bio u kontaktu, kao to uostalom ve godinama ni s kim nije bio u kontaktu, preostalo mu je jedino da im pie i pita ih to je to, da povjeruje ili ne, ili, ako je sve to istina, je li onda ta Ekstremadura isto to i rimska Luzitanija, napisao je to, pohodio Telecafe, i dobio odgovor da nije, Ekstremadura je dio nekadanje Luzitanije koji pripada dananjoj panjolskoj, dakle pokrajina na granici s Portugalom, ispod

K r a s z n a h o r k a i

je Andaluzija, iznad Kastilja i Len, i iz nje potjeu konkvistadori, ali ipak, pitali su nekadanji izdava i nekadanji prevoditelj osjetno iznenaeni to upravo on, koji je nekad bio poznat po tome to svijetom kroi s izvanrednom koliinom podataka u glavi, nije naistu s tako osnovnim stvarima, kamo je on to skliznuo, iz njihova je odgovora bilo oito da se pitaju takve stvari, pa ipak, priupitali su ga i istaknuli to konjskim slovima u povratnom e-mailu, to on uope ima traiti u Ekstremaduri, NEMA TAMO NIEGA, golema, nemilosrdna, pustinjska zaravan s pokojim brdovitim predjelom, prema granici pogotovo, uasna sua, gola brda, isuena zemlja, ljudi jedva jer je ondje ivot najtei, teka bijeda i suha pusto, to e u Ekstremaduri, doi radije, savjetovala su mu ta dvojica srdanih prijatelja filozofije, k nama u Barcelonu, nego to, ali ne, govorio je on ankeru koji ga je bijesno gledao jer unato tomu to je stiao radio, svejedno nije razumio to ovaj hoe, ne, ide u Ekstremaduru, ako ondje stvarno nema niega onda se ni on nee isticati kao nitko, samo da taj poziv bude istinit jer je jo uvijek u nevjerici, i to u istoj mjeri u kojoj ga cijela stvar kopka, gledao je vani narkomane naslonjene na zid, gledao je stol, pod, rub anka, i rekao sebi: Ekstremadura, poslao jo jedan e-mail i dobio jo nedvosmisleniji odgovor, onda je sve to istina, rekao je Maaru, to je istina, upita taj, ma nema veze, odmahnu, zatim mu je domahnuo da mu donese novu bocu, toliko i toliko eura, tako je tuno zazvualo tih upravo toliko i toliko, gledao je prolaznike kako pljuju, cijelo bogatstvo, rekao je onako u sebi ispred izloga servisa za bicikle, i javio iz susjednog Telecafea s raunala broj 2 centru u Badajozu neka bude 21. veljae, napisao je to tek tako, jer mogao je napisati i 22. ili 24. ili oujak ili travanj, pritisnuo je enter na prljavom kompjuteru, i bi

P o s l j e d n j i

v u k

21. veljae, krenuo bih za tjedan dana, pisao je paljivo, odlino, odgovorie mu iz Ekstremadure, poslat emo vam kartu, i karta je stigla, ekat emo vas, sve e vam biti na raspolaganju, i vlastiti prevoditelj i automobil s vozaem sjedio je ve u avionu kad ga je iznenada neto poelo razdirati, bilo je naime jasno da je pogrijeio, jer ili ga brkaju s nekim, ili je taj netko s kim ga brkaju on, samo to taj on vie ne postoji gledao je, priao je kasnije Maaru po povratku u Berlin, kako se avion sputa iznad Madrida, smjesta su ga prepoznali na temelju vlastitog opisa koji im je poslao, to nije bilo teko sto dvadeset kila, ta glava i taj plavi mantil, pokazivao je na sebe kao to je i on smjesta prepoznao sredovjenu prevoditeljicu dok je u ekaonici sa irokim osmijehom iznad glave drala natpis s njegovim imenom, njegovim, no kasnije mu se u automobilu cijelim putem motalo po glavi da, ak i ako su zaista na njega mislili, taj poziv svejedno nije upuen njemu, vani su promicale madridske kue, povremeno bi kimnuo na rijei prevoditeljice, koja je kao da je pokuavala nadglasati njegovo unutarnje negodovanje gotovo urlajui objanjavala neto na engleskom, neto ega je na dugom putu prema Cceresu do njega doprla tek bit, da ona, prevoditeljica, oekuje samo to da joj gospodin profesor kae to bi elio vidjeti, o emu bi elio pisati, tako da sutra mogu ve i krenuti, da gospodin profesor, gunao je Maar, tek bit, nastavljao je on, jer s jedne strane vie nije mogao podnijeti tu dernjavu ravno u uho, te je stoga iskljuio mozak, a s druge strane nije imao blagog pojma kako da im kae da, naravno, ne namjerava pisati ni o emu, jer o emu bi on pisao sa svojim nesretnim zamrenim labirintima misli i reenica, no svejedno, to je mislio i kroz staklo automobila gledao polja kako promiu,

K r a s z n a h o r k a i

nije nimalo smijeno kako sada stvari stoje, s obzirom na to da e ionako odmah izai na vidjelo da je ovdje zabunom, prvih se dana stoga cijelo vrijeme nalazio u stanju pripravnosti, oekujui da mu netko prie i tiho kae, da, pogrijeili smo, sad emo vas otpratiti do aerodroma i zamoliti da drugi put ne pravite od nas budale, samo to mu nitko nije priao, ni tijekom prvih dana ni tijekom posljednjih, tovie, tretirali su ga kao kakvu slavnu zvijezdu, svakako, kimao je anker i poeo nervozno preslagivati ae, kad vam kaem, ustrajao je on, kao zvijezdu, najbolji hotel, raskone veere i rukovi, te konstantno ponavljana reenica kako ima slobodu, kako moe raditi to god ga je volja, moe krenuti na sjever, na jug, na istok, zapad, auto s vozaem je njegov, i prevoditeljica, u cijelosti, mi vas samo molimo da sve to ovjekovjeite, dakako s potpunom slobodom, onako kako vi mislite da je najbolje, dakle, da nam prikaete kakve misli u vama budi Ekstremadura namjere su nam jasne, uvjeravali su ga, elimo samo da nam jedna poznata linost, ja?!, prestraeno je pokazao na sebe zacrvenjevi se od pomutnje, da, ponovili su sa smijekom, netko poput vas, tko e, dakle, biljeenjem svojih misli nastalih u Ekstremaduri dokazati kako Ekstremadura cvjeta, jer ova je povijesna niija zemlja, ovo je stoljetno gnijezdo ljudske bijede krenulo put nove povijesti, to je sve to elimo, smjekali su mu se gledajui ga ravno u oi, to je svrha naega rada, rekoe ljudi iz zaklade, bili su vrlo srdani i susretljivi, ekali su samo da on, gost, neto kae, da neto zatrai, jer bili su voljni pomoi, samo to nisu imali oko ega pomoi, jer u trenutku kad mu je sinulo da oni od njega oekuju da im pomogne oko toga krupnog sluaja pod imenom Preporoena Ekstremadura tako da neto smisli, posve se paralizirao, stao mu je mozak, ako je uope i radio,

P o s l j e d n j i

v u k

da misli o neemu, ali o emu?! sjedio je u fotelji elegantne hotelske sobe, objanjavao je Maaru, promatrao je kroz prozor potresan svijet Cceresa, uslijed ega mu je na ramena nasjela neopisiva teina nemoi, jer nema o emu misliti, miljenju je kraj, pred njim su dvije opcije, ili e posegnuti za sadrajima prije miljenja, a oni su neizrazivi, ili e ukazati na sadraje nakon miljenja, no i u tom sluaju mora po svaku cijenu ostati nijem, jer jezik vie nije u mogunosti uobliiti neshvatljive sadraje, neupotrebljiv je, napravio je krug, obiao sve mogue predjele i dospio tamo odakle je i krenuo, meutim, vratio se beskrajno deformiran, kako da to kae ovim dobronamjernim, svesrdnim ljudima, da razmiljanje vie nije mogue, da nema u njemu uzbuenja i nema u njemu uloga, a samim tim ni dubine, niti uzvienosti, nije od njega ostalo niega osim primitivne neistoe jednoga DAJ, jezik je nae prljavo rublje, mislio je, i ta ga je misao upropastila, zbog nje je propao, zbog nje se srozavao tijekom svih ovih godina, srozavao se i srozavao sve nie i nie, od sveuilinih katedri sve do hladne pustoi Sparschweina, jer ako kae, i jo k tome to da je jezik prljavo rublje, onda je samo po sebi jasno da o njemu nema smisla ni govoriti, niti onako kao to on to ini, niti onako kako to rade drugi, to je sve, filozofije vie nema, ona ne postoji, samo se doima kao da je ima, knjige u izlozima knjiara i unutra na njihovim policama: bezvrijedno su smetlite, tek su krinka, tek su maska, tek su dekoracija, tek odvratna la jer moraju prikriti injenicu da stoje ondje umjesto stvarnih knjiga, stvarnih filozofija, osim toga on nikad nije bio poznata linost, tek je okuao sreu u miljenju, i nije u tome uspio, svata, izusti Maar onako usput dok je uurbano namjetao boce na zidnim policama, tako da sam ja jedna nitarija, nastavi on,

K r a s z n a h o r k a i

kojoj je bolje da se tu, odnosno tamo, u Ekstremaduri, sam razotkrije, meutim ne, situacija se jednostavno nije razvijala tako da stane pred njih i sve im iznese, bili su previe ljubazni, jednostavno ih se nije moglo odbiti, osim toga, dok je prvi dan pokuavao nekako naeti tu temu, prevoditeljica bi smjesta podigla glas i poela jo jae urlati, kao da mu je pokuavala uguiti rije u grlu, pa je na kraju, to je tie mogao, rekao dobro, u redu, hajdemo onda recimo tamo gdje ive arapski gastarbajteri, na to se prevoditeljica malo da malo! stiala i spremno, tovie, pobjedonosno, kao netko tko se spremao na to, odgovorila da gospodin profesor zasigurno misli na Navalmoral de la Matu ili Talayuelu, i ve su bili na putu prema Navalmoralu, Navalmoral de la Mata, za ime Boga, klopotalo mu je u mozgu, to e od svega toga biti, nije imao pojma, pripovijedao je sad, nikakva pojma nije imao gdje se nalazi i zato, pokuao se usredotoiti i prisjetiti to je u danima prije polaska proitao u Telecafeu, no od svega su mu u sjeanju ostali samo ta arapsko-gastarbajterska napetost i neki udan ekoloki lanak u kojemu je autorski par, pozivajui se na nekoga ije je ime bio negdje zapisao ali nije znao gdje, izlagao kako je 1983. godine juno od rijeke Duero umro posljednji vuk, reenica mu se zbog neuobiajene formulacije urezala u sjeanje, jer zato se, zaboga, znanstvenik u znanstvenom lanku izraava tako neuobiajeno poetski, zar ne? posljednji vuk, nije obiaj, razglabao je, ali Maar opet nije sluao jer je stigla dostava, dogurali su pivo, vino, sokove i estoka pia pa je morao prebrojavati boce i stavljati kvaice u notes, sve je bilo tu, pivo, vino, sokovi i estoka pia, na to je dostavljaima dao po pivo, dostavljai su zatim otili, on je doetao nazad iza anka i podigavi glavu dao mu znak da nastavi, na to je on

P o s l j e d n j i

v u k

11

spremno nastavio, naime, na putu prema Navalmoral de la Mati kroz misli mu je proletjelo kako je znanstveni lanak neto sasvim drugo, u njemu se ne kae umro i posljednji, no svejedno, ree, na kraju krajeva to mu je dovoljno brzo iz glave i ishlapilo dok se automobilom vozio prema Navalmoral de la Mati, na nebu nije bilo ni oblaka, kroz povremeno sputen prozor puhala je ugodna toplina, cesta je bila mirna, na dolasku jedva da su vidjeli pokojega ovjeka, dok na povratku, kad je ve uvidio da u Navalmoral de la Mati i Talayueli doista ive Arapi, ali da napetosti nema, ona je nie, rekoe mjetani prevoditeljici, u Andaluziji, na obali, ovdje ih malo, tek nekoliko tisua radi u sezoni, a i oni ive u relativnom miru i meusobno i s Ekstremadurcima, s obzirom na to da rad u poljima duhana zahtijeva elinu izdrljivost plaeni su dobro, u skladu s uvjetima, uglavnom, na povratku se ve mrailo tako da ljudima nije bilo ni traga, no ionako ga nije zanimalo to je u Navalmoralu i Talayueli, ve lanak, jer dok je sluao tiho zujanje automobila, kad je prevoditeljicu umornu od cjelodnevnoga napora nakratko svladao san, njemu je uz nijemoga vozaa kroz misli ponovo proletjelo kako u tom lanku nije udno samo to to je obavijen takvom neuobiajenom poetinou, ve sama reenica, njezin sadraj, odakle bi itko mogao znati kada e umrijeti posljednji vuk, kao i to umrijeti, kakav je to izraz, zar se tako izraava jedan znanstvenik?!, neto s tim lankom i s tom reenicom nije bilo sasvim u redu te je kasnije tijekom veere u Cceresu, bez nekog posebnog cilja, preko prevoditeljice o tome izvijestio ljude iz zaklade, koji su to, meutim, shvatili kao evo zadatka!, trebaju pogoditi koji je to lanak gospodin profesor proitao i domisliti se na koga su se njegovi autori pozvali, nije im bilo jasno jedino zato je

K r a s z n a h o r k a i

gospodin profesor tako utuen, zato u baru nakon veere gleda tako tupo preda se, da su barem mogli vidjeti na njemu, govorio je Maaru, da bi im on to drage volje otkrio, ali to bi im mogao rei, kako bi im uope mogao doarati kakva je Hauptstrasse i kakav je ivot tu u Hauptstrasseu, kakvo je ovdje jedno jutro, i kako je u Sparschweinu, ta kako, zarea Maar, ali on mu ne odgovori ve nastavi dalje kako da uope spomene teret koji mu lei na grudima, kako da im objasni da je, otkad je prestao misliti te tako uvidio stvari, shvatio da sve to od bitka putem osjetila spoznamo nije nita drugo doli spomenik ispraznosti nedokuiva obujma koji se do konca vremena iznova ponavlja, te da nipoto sluajnost, sa svojom uasnom, neiscrpnom, trijumfalnom, nesavladivom snagom, ne odreuje nastajanje i raspadanje stvari, ve kao da je na djelu neka mrana, demonska nakana, nakana koja je tako duboko usaena u stvari i u tkanje stanja meu stvarima, da njezin zadah sve proima, svijet je dakle djelo prokletstva, prijezira, to je ono to udari u mozak onome tko pone misliti, zato on i ne misli, nauio je vie ne misliti, to ga naravno nije odvelo nikamo, jer taj zadah osjea kamo god pogledao, kamo god okrenuo glavu taj je zadah ondje, jer na kraju krajeva, u presudi, koja je gotovo istovjetna sa svijetom, sadrano je i to da ispraznost i prijezir, koji je navukao oblije nakane, moraju biti prisutni u svijesti, i ispraznost i prijezir, stalno, u apsolutno svakome trenutku, meutim, onome tko je misliti krenuo, a misliti stane i pone stvari samo promatrati, ve se javlja miljenje u novom obliku, odnosno nemogue je osloboditi ga se, mislio ovjek ili ne, u svakom je sluaju rob miljenja, a taj mu zadah jezivo nadrauje nos, i to mu preostaje, obmanjuje se, obmanjuje se tako to puta stvari neka idu svojim prirodnim tijekom, kao to je uinio ondje u

P o s l j e d n j i

v u k

13

Ekstremaduri, pustio je neka idu, i ile su, svojim tijekom, slubenik zaklade u Badajozu mu je, pun elana, ve sutradan telefonom javio da su pronali traeni lanak, i nije bilo druge, nije imalo smisla objanjavati da ga on uope nije traio, imalo je smisla pustiti, zaista, neka se stvari odvijaju u smjeru u kojem ele, i tako je i bilo, jer nakon to se ispostavilo da se u spomenutom lanku, koji je navodno bilo jako lako pronai, mladi autori pozivaju na stanovitog Fernanda Palaciosa, profesora po imenu Fernando Palacios iji su madridski broj telefona ve imali u rukama, smjesta su ga pokuali dobiti, slijedilo je dalje u obavijesti, no zasad jo bezuspjeno, stizale su vijesti iz Badajoza u automobil u razmacima od deset minuta, no tada je ve prevoditeljica bila preuzela ulogu badahokoga slubenika te je sa stranjega sjedala smjesta poela birati broj, pa je, dok su bili na putu prema udesnoj dolini znamenitoj po rascvjetalim trenjama, jer po jednoj preporuci gost mora upoznati okolicu Jertea ak i ako je do trenutka kad se trenje ogrnu cvatom preostalo jo mjesec dana, ona, prevoditeljica, najednom poela ustro mahati telefonom javljajui da ga je dobila, nakon ega su uslijedile ekstatine reenice, puno, puno s, seora i puno, puno gracias, seora, to je znailo da su nali vuka stvarno?!, upita anker, kojemu je tek sad prvi put u oima zaiskrio neki oblik zanimanja za priu, ne, ne u tom smislu, odgovori on, nego da su uli u trag tome kad je bilo i kako je bilo, odmah e nas nazvati, urlala je prevoditeljica, profesor Palacios e se smjesta javiti jer kae da zna ime osobe koja je ustrijelila posljednjega vuka, prolo je, meutim, nakon toga vie od sata kad je u automobilu napokon zazvonio telefon, s, seor i gracias, seor, evo ga, pobjedonosno je izjavila prevoditeljica i pokazala papiri, tu je ime, uzviknula je

K r a s z n a h o r k a i

zarumenjena, lovac je stanoviti Antonio Domnguez Chancln, tu mu je broj i adresa, i ena je ve sva sretna birala broj, priao je on Maaru, stvarno je bila sretna, zato je bila sretna, upita Maar, pa valjda jer joj je bilo drago to je mogla pomoi, odgovori on, ali bilo je oito da Maar ne shvaa, inilo se kao da mu itava pria nije ba najjasnija, kao da ili nije uo poetak zbog sladunjavog zavijanja Mustafe Sandala, ili mu je promakla neka kljuna rije bez koje mu je sve drugo ostalo nejasno, u svakom sluaju, esto je sumnjiavo i kroz zube komentirao ono to je uo iako se od njegovih komentara preko anka nije moglo razabrati ni rijei, ali nije to ni htio jer on je u stalnom dijalogu bio jedino s aama i bocama, sa sudoperom i kuhalom za aj, zato kao da je njima i samo njima u tom trenu neto zborio, pa i to na maarskom, a ne njemu, koji je samo priao dalje da je po profesoru Palaciosu on, taj Domnguez Chancln, 1985., a ne 1983.!, 9. veljae 1985. ustrijelio jednoga mujaka, a adresa mu je Avenida Virgen de Guadalupe br. 3 trei kat, u Cceresu, i da se sluaj zbio kod Cantillane la Vieje u blizini Herreruele, meutim, prema Palaciosu to se nije dogodilo ondje, tumaila je prevoditeljica sa sebi svojstvenom uzvienou, nego u finki po imenu La Gegosa, u emu?!, upita Maar kao netko kome se nimalo ne svia ta rije, u finki, nastavi on, tako ondje zovu privatno imanje, sve je ograeno, oko itavoga posjeda je ica, znate, pastiri ili posebni uvari, ili oboje zajedno, tite ta imanja, jako je teko u njih ui, ali tek smo kod profesora Palaciosa, naznaio je podigavi ruku, kod koga?!, pogleda ga zbunjeno Maar, ali on samo odmahnu i nastavi objanjavati kako su to, dakle, bile informacije iz automobila, i inilo se da smo na pravome putu, nazvat emo toga Domngueza Chanclna i gotovo, dakako,

P o s l j e d n j i

v u k

15

to e od svega toga na kraju biti tada jo nije ni slutio, u svakom sluaju barem se jasno pokazalo kako je postojao lovac koji je ustrijelio jednog vuka, i otada ih po njima, kako kau u lanku, juno od rijeke Duero vie nema, problem je bio to je ubrzo ponovo zazvonio telefon, profesor Palacios, oblikovala je prevoditeljica usnama nijemo rije Palacios i rukom dala znak za tiinu, druga je sad stvar to u tom trenu ba nitko nije govorio, voza je ionako uvijek nijemo utio, on je pak, pokaza na sebe, upravo probavljao to je maloas uo i pomislio, u redu, saznat emo kako se stvar dogodila, odnosno kako su ustrijelili posljednjega vuka, no kako da u njegovim rukama od toga ita nastane, u njegovim rukama niega nema niti e iega biti, razbijao je nad tim glavu i odluio da e te veeri prestati s odgaanjem, stat e pred zakladu i rei im da... da on nee nita napisati, jer nita ne moe napisati, jer ako se ne moe misliti onda je samo po sebi razumljivo da se ne moe ni pisati, niti o Ekstremaduri niti o posljednjem vuku, to se za potonjega pokazalo apsolutno tonim, iz telefonskog se razgovora, naime, ispostavilo, spusti glas i napravi malu stanku da popije gutljaj piva, da kao prvo: nije vuk Domngueza Chanclna bio posljednji, kao drugo: u to je doba postojao po jedan primjerak u Santiago de Alcntari, Caravaju i u blizini Ro Zapata, od kojih je svaki ubijen u otprilike isto vrijeme i od kojih su svakoga smatrali posljednjim vukom, tako da sve to s posljednjim vukom ima pomalo puki prizvuk, ispravljao se Palacios pred prevoditeljicom, recimo, nastavljao je Palacios preko telefona, znanstveno utemeljenim se moe smatrati tek to da je sluaj Domngueza Chanclna bio posljednji registrirani podatak o zakonito odstrijeljenoj jedinki, to je sve to moe rei, samo to, prenosila je prevoditeljica, i time je za taj dan

K r a s z n a h o r k a i

tema bila zakljuena jer su se naveer u hotelu rastali uz dogovor da e sutradan rano ujutro nazvati toga Domngueza Chanclna, a zatim e vidjeti to dalje, jer zasad, izvjetavala je prevoditeljica, telefon zvoni ali se nitko ne javlja, dakle sutra, pogleda ga ohrabrujue, na to on pomisli, da, dakle sutra, odnosno veeras jo nee stati pred njih, priekat e da vidi to e biti sa sluajem Domnguez Chancln pa e tada, u zakladi su se toliko namuili da pronau toga Domngueza Chanclna, ne moe im tek tako rei da je sve bilo uzalud, dakle sutra, rano se povukao u sobu ali je od nervoze jedva oka sklopio, u redu, sutra e nai toga Domngueza Chanclna, ali to onda, bio je jako ljut to je pristao na sve to, a posebno zato to nije razotkrio sebe a time i pravo stanje stvari na vrijeme, ovako se sve vie zaplie, sjedi tu u najboljem hotelu koji u Cceresu, a samim tim i u Ekstremaduri uope postoji, dok zna da o Ekstremaduri nee uspjeti napisati nita, nee priznati, prevarit e one kojima moe zahvaliti na ovome nezasluenom, takorei udesnom putovanju, udesnom, da, jer koliko god ga ona snagom svoje privlanosti nije uspjela izvui iz duboke depresije, morao je priznati da Ekstremadura posjeduje osobit ar, prola su tek dva dana otkako joj se naao u blizini no vie se nije mogao u potpunosti oteti njezinu utjecaju, tovie, do odreenog je stupnja iza zavjese vlastite loe savjesti i deprimiranosti i sam shvatio, govorio je Maaru, kako je, primjerice, priroda u Ekstremaduri udesna, ubrzo mu se izrazito svidjela dehesa, kraj blago valovita tla s odreenom vrstom hrasta, takozvanim hrastom crnikom, ali te crnike koje ondje zovu encinama ne prekrivaju teren, upravo je u tome bit, nego stoje po njemu razasute, kronje su im daleko jedna od druge, sua, objanjavao mu je znaenje rijei dehesa voza koji je na

P o s l j e d n j i

v u k

17

trenutak izaao iz nijemosti, to je zbog sue, ima tek toliko vode da iskljuivo ovako, u ovom obliku opstaju ovdje ti hrastovi, kao to vidite, pokae voza kroz prozor, grmova ni bilo kakva niskog raslinja nema nigdje, tek zelenkasto tlo s poneto trave i hrastovima razasutima po nepreglednoj goleti, to je dehesa, ako me shvaate, shvaao je, osjeao je kako snano djeluje na njega, takva je ta dehesa, kao njegova dua, kao ta?!, nakesio mu se Maar iza anka, no dobro, odmahnu na to i popije jo jedan gutljaj piva, htio je samo rei da je Ekstremadura bila oaravajua, i nije mu se samo njezina priroda inila velianstvenom nego i ljudi, jer znate, priao je dalje Maaru, tamo ive jednostavno dobri ljudi, dobri ljudi?!, podie Maar obrvu, da, odgovori on, dobri ljudi, to mu je takoer bilo velianstveno, ali istovremeno i zastraujue, jer to e biti ako ti dobri ljudi saznaju to ih eka, nove su autoceste i novi dijelovi grada u Cceresu i Plasenciji i Trujillu i Badajozu i Mridi ve pokazali da ih samo trenutak dijeli od prodora onoga to se zove svijet, jer znate, nagnuo se prema naprijed na stolici da Maar barem ovo jasno uje pored tretee glazbe s radija, znate, sve to, ta Ekstremadura je izvan svijeta, i vie nego izvan, ekstre, razumijete?, zato je sve bilo tako udesno, poevi od prirode pa sve do ljudi, no nitko nije bio upoznat s opasnou koju je predstavljala prijetea blizina svijeta, u strahovitoj opasnosti ive oni tamo u Ekstremaduri, znate, objanjavao je Maaru, nemaju pojma to putaju unutra, kakav duh, kad im kroz zemlju uzdu i poprijeko izgrade autoceste i trgovine, siromatvo je bilo strano, vidio sam slike iz starih vremena, uistinu strano, i tome je u svakom sluaju trebalo stati na kraj, i stali su mu na kraj, stat e jo i vie, zastraujue je samo to to im je na raspolaganju tek jedan nain, pustiti

K r a s z n a h o r k a i

unutra svijet, a time i prokletstvo, jer sve e otii kvragu, i priroda i ljudi u toj Ekstremaduri, ni ne slute, nisu svjesni to ine i to ih eka, ali tako je, on je to osjeao, pokaza na sebe, to, dok se cijele noi prevrtao u krevetu elegantne hotelske sobe, kako da to kae ljudima iz zaklade, nee uope razumjeti to im time hoe rei, bio je siguran da ne bi pronaao ni prave rijei, ovako je drugi dan teklo sve tono onako kao i dosad, od priznanja nije bilo nita, sjedili su u automobilu s nijemim vozaem i vozili se iz Cceresa jer je zaklada u meuvremenu, valjda tijekom noi?, otkrila da se, ako je suditi po vremenu, taj Domnguez Chancln ne nalazi u svome gradskom stanu nego u prigradskoj kui, kao to je stvarno i bilo, zapazili su ga jo iz daljine dok su se vozili autocestom, toga niskog, srdanog, razgovorljivog ovjeka kako hoda gore-dolje po dvoritu, sve u svemu nestrpljivo ih je ekao, ali, kako se kasnije ispostavilo, samo zato to se brinuo da kojim sluajem ne zakasne, jer tek to se sastanu, ve u podne, kae, mora otputovati, tako da ukupno ima jedva jedan sati vremena, stoga ih je istoga asa uveo u pomalo tronu kuicu, koja se sastojala tek od tijesne kuhinje i jedne sobe, ali u sobi, ugledali su ga smjesta im su uli, u sobi, sa sve etiri noge lagano rairene, u golemoj vitrini, stajao je posljednji vuk ta?!, snebivao se Maar nalaken na ank, bilo je prijepodne, nije bilo ni jedanaest, sjedili su sami u Sparschweinu, u to je doba promet jo prilino slab, ne preostaje nita drugo nego nalaktiti se na ank i ekati dobru sreu, ili sluati ovog ovdje Stammgasta, koji povrh svega nije ni iz istone Europe ili barem neka dobra koka, oni bi mu bili drai, vidjelo se to po njegovu maarskom izrazu lica, koliko bi bilo bolje da je iz istone Europe, ili barem neka dobra koka, tada bi ga sluao s vie zanimanja, ali to je tu je,

P o s l j e d n j i

v u k

19

nakaljao se, vidjelo se da se trudi u oima prikriti sve to bi mu moglo razotkriti misli, samo nastavite, nastavite, poticao ga je rijeima i pokretom ruke, shvaam, dakle u velikoj je vitrini stajao vuk, i? i to bi otprilike bilo to, bilo je prilino nevjerojatno da se ta zastraujua zvijer razjapljene njuke nalazi u golemoj vitrini smjetenoj u tako tronoj potleuici, imao je osjeaj da mu nije mjesto u takvoj kui, kako bi rekao, ta vitrina nije spadala ovamo, s tolikim, s tako predivnim, kapitalnim primjerkom, a pored njega jo taj razdragani Domnguez Chancln, koji je, kao to kaem, rekao je, bio sasvim susretljiv, a i urilo mu se, tako da je odmah krenuo s priom, koju je zacijelo ispriao ve sto puta, vidjelo se da se slui istim rijeima kao prije, i da e se istim rijeima sluiti i kad sljedei put bude prepriavao kako je bila kasna no, kako je sjedio u eki na strmoj padini planine, zaklonjen sa svih strana, u ruci puka, satima se nita nije dogaalo, bio je u lovu na vepra ili srnu, i tada je upaljaem, ovim ovdje, vidite, pokazao je na plastini upalja precizno smjeten na dnu vitrine, zapalio cigaretu, izvadio ju je iz ove ovdje kutije, vidite, pokaza jer su mu i nju fino ugradili u vitrinu, i kako je pripalio svjetlost je plamena iznenada prestraila vuka koji se nalazio tri-etiri metra njemu iza lea, vjetar je puhao iz njegova smjera, i to jak vjetar, on je, Domnguez Chancln, bio u potpunoj tiini, zaustavio je i disanje, valjda ga zbog toga ivotinja iz tolike blizine nije primijetila, ali kad je bljesnuo, je li, plamen upaljaa, prepao se, odnosno obojica su se prepala, jer mora priznati da se i on jako prepao, i tada se sve dogodilo nevjerojatno brzo, vuk se iza njega dao u bijeg kako bi izmaknuo opasnosti, bio mu je na kojih deset-petnaest koraka, s boka, kad ga je ustrijelio, iskreno reeno, totalno se usrao, nije znao ni u to puca, nikakav nian, nita, samo

K r a s z n a h o r k a i

pune gae govana, pripovijedao je veselo Domnguez Chancln, samo je opalio i pogodio, nije se odmah sruio, premda ga je pogodio u srce, nego tek nakon stotinjak metara, tada je pao, unu Domnguez Chancln kraj vitrine, i zanijemivi pokaza na vukovo srce, na to su svi, ukljuujui i prevoditeljicu i vozaa, unuli i gledali, da, je li, to mu je srce, rani nema ni traga, savreno su ga ispreparirali, pokazivao je Domnguez Chancln, a golema je zvijer razjapljene njuke i iskeenih zuba u raskoraku stajala, ukoena za vjenost, i sluala povijest vlastitoga pada, zasigurno opet istu priu i iste rijei, a njemu se, pokaza na sebe, tada uinilo da ova dvojica zaista pripadaju jedan drugome, Domnguez Chancln i vuk, jer nekako nije samo lovca ispunjavao ponos dok je pokazivao lovinu, nego kao da je isti ponos zraio iz obojice, pripadaju jedan drugome, pomisli, nastavio je nego, je li, presjee ga Maar preavi iznenada na ti, jesi li ti uope bio u tom Estre-emu-ve?, i sumnjiavo ga pogleda kao netko tko ni ne oekuje odgovor jer ionako zna da nije, nakon ega se vie nije imao volje opravdavati, jer naravno da je bio, samo je nastavio kako su ve bili na putu prema Valenciji, pri emu nije utio samo voza nego i prevoditeljica, valjda ju je posjet Domnguezu Chanclnu umorio, u svakom sluaju u automobilu je vladao mir, blagotvoran mir, pa se tako i on pokuao pripremiti, pripremiti na razgledavanje mjesta dogaaja, jer o tome je bila rije, radi toga su se odvezli pedesetak kilometara od Cceresa u smjeru Valencije, da ondje pronau ulaz u finku po imenu Cantillana la Vieja, u ta?!, Maar ga razljueno pogleda zaboravivi da je maloas uo objanjenje rijei finca, ma znate ve, pojanjavao je on, posjed koji uvaju pastiri ili posebni uvari, i potpuno je ograen, itavo brdo, itava Sierra de San Pedro,

P o s l j e d n j i

v u k

21

tako se zove to brdo, itavo je ograeno, kao kakav veleposjed, razumijete, kako da ne, mlatarao je Maar pomalo razljueno krpom po anku, dakle, put do finke nije trajao dugo, samo to to nije bila Cantillana la Vieja, tamo automobil nije mogao ui u zavoj, bila je to susjedna finca, Cantillana la Nueva, koja je imala maleno ugibalite za automobile, povikali su unutra, na otprilike dvjesto metara stajala je kua iz koje je komotno doetao neki lik za kojega se kasnije ispostavilo da se zove Alfredo, pastir na imanju, koji je isprva s dozom sumnje sluao prevoditeljiino izlaganje o razlozima posjeta, ali kasnije nam je objasnio i pokazao da traimo susjednu Cantillanu la Vieju, u njoj se dogodio lov na vuka, lobera, davno, zato, moda se sjeate, upita prevoditeljica, kako da ne, uzvrati Alfredo lagano kimajui, te su ubrzo i oni saznali sve to je znao, Alfredo je na kraju u praini ak i nacrtao smjetaj pojedinih finki, put kojim je neko prolazila pruga, te gdje se u odnosu na to odigrao lovaki pothvat, pria mu je bila dobro poznata, ili barem njegova vlastita vidno iskristalizirana verzija, unato tomu to se dogodila prije gotovo dvadeset godina, u Alfredovu je sjeanju sve jo bilo jednako ivo, u to su vrijeme svi samo o tome priali, on je ak i vidio vuka, pohvalio se Alfredo na kraju, ak ga je i vidio, ponovio je, problem je, meutim, u tome to, dodao je, ako ele vidjeti mjesto dogaaja, to sad nee ii jer Flix nije tu, Flix?, da, Flix, pastir sa susjednoga posjeda, i tek to je krenuo prepriavati ostale detalje, pred njima je s velikom brzinom zakoilo, priao je on sad u Sparschweinu, neko drndavo vozilo, Alfredo je istrao na put, nagnuo se nad vozaev prozor, razgovarao s njime neko vrijeme, nakon ega je ovaj potegnuo dalje, Flix, pokaza za njim Alfredo, to je bio Flix, ali sada ne moe doi ovamo jer je

K r a s z n a h o r k a i

primio obavijest da mu je djed bolestan pa je otiao po njega u Herreruelu da ga odveze u bolnicu, ali obeao je da e sutra u deset biti ovdje kod ulaza u imanje, sutra u deset, upita prevoditeljica, da, Flix e sigurno biti tu, doite slobodno, tim su se rijeima rastali, priao je Maaru, bilo je tek dva poslije podne, odnosno prevoditeljica je pripomenula da imaju jo pregrt vremena za susret s jednim drugim ovjekom koji bi moda mogao biti zanimljiv, rekla je da su u centru u Badajozu pronali poprilian broj strunjaka koji se bave, ili kojih se tie sudbina vukova u Sierri, a jedan bi se od njih ako gospodin profesor hoe poslije podne u etiri sastao s njima u Alburquerqueu, to nije daleko, pripomenuo je voza, dobro, u redu, odgovori na to on, poimo onda u Alburquerque, i poli su u Alburquerque, on je lovouvar, vikala je prevoditeljica, njemu osobno, upirao je u sebe ondje u Sparschweinu, kakav lovouvar, upita on jer mu nije bilo jasno o emu ova pria, pa ovjek s kojim emo se sastati, ponovila je prevoditeljica uzrujano, ne krijui da je sada ve, na polovici treega dana, pomalo nervira to gostu toliko toga nije jasno, i to neprestano neto pita, no svejedno, napuila je usne, uglavnom, lovouvar e nas u etiri ekati u jednom restoranu u Alburquerqueu, i povisila je glas, kao da to pomae, ali sada za tim vie nije bilo potrebe jer mu je bilo jasno da je ovjek s kojim se idu sresti u Alburquerqueu lovouvar i da jako dobro poznaje teren, kau da se, nastavila je prevoditeljica, up-ravo-ti-me-ba-vi, izgovorila je slog po slog kako bi naglasila, bavi se vujim pitanjem, bavi se vujim pitanjem?, upita on opet, ali odmah pokae da mu je jasno, te da nije to ponovio zato to mu nije jasno ve zbog znakovitosti same reenice, jer je formulacija bavi se vujim pitanjem, znate, rekao je Maaru, u atmosferi nakon Domngueza Chanclna i Alfreda i

P o s l j e d n j i

v u k

23

Flixa, uz prevoditeljicu i nijemoga vozaa, poprimila poseban prizvuk, tako da je s nestrpljenjem iekivao predstojee sate, s nestrpljenjem, ali nije shvaao s kolikim nestrpljenjem bi trebalo iekivati, uope mu nije bilo palo na pamet, iskreno to moe priznati, priznao je ankeru, uope, da se u prii tada dogodio temeljni preokret, preokret zahvaljujui kojemu e shvatiti radi ega ga je sudbina ovamo dovela, preokret koji e mu rasvijetliti to ovdje trai, i koji e mu u odreenom smislu olakati stvar i po pitanju zaklade, iznenadan preokret na koji nita nije ukazivalo, koji nita nije unaprijed nagovijestilo, Alburquerque je bio gradi na osami, smjeten na vrhu golema stoastog brijega koji se uzdizao na zaravni, po ijoj su se strmini uspeli, parkirali ispred hotela i uli u restoran, unutra je bilo svega nekoliko ljudi, i to u dijelu s barom, te su se i oni zadrali upravo ondje, svatko je naruio ili kavu, ili vodu, ili pivo, koje su srkali u tiini, prevoditeljica je naela razgovor ali nikom ba nije bilo do prie, pa je konano nastupila tiina, a on je mogao razmiljati, ali mora priznati da kad on govori o razmiljanju u njegovu svakodnevnom znaenju, tonije o koncentriranju panje, pod tim ne treba razumjeti da se on doista koncentrira, to on samo tako kae, jer to je tek odreeno stanje kad se ini kao da se koncentrira, doim ga u stvarnosti pod pojmom koncentracije zapravo more fragmenti izrazito svakidanjih misli i predodbi koji jedni druge progone, naviru jedni za drugima, tako je to i ovdje kod kue, pokazao je iz Sparschweina na ulicu kroz prozor, ali tako je bilo i ondje, u Alburquerqueu, prolo je tako neko vrijeme, u glavi mu je trajala meusobna potjera svakidanjih predodaba i trunaka koncentracije, kada je tono u etiri uao lovouvar i odmah im priao, predstavio se, ja sam Jos Miguel, imao je na sebi

K r a s z n a h o r k a i

pravo lovako odijelo i naoale s metalnim okvirom, bio je visok, stasit mukarac s punom bradom, od koje pedeset tri, pedeset etiri godine, i kod kojega se istodobno mogla osjetiti neka vrsta duboke melankolije i vojnike odrjeitosti, ukratko: bio je muevan, govorio je u kratkim reenicama s duim ili kraim pauzama, pauzama koje su imale upravo onoliku vanost kao i sadraj reenica koje su razdvajale, vidjelo se da temeljito promilja to e rei, to mu je odmah upalo u oi, objanjavao je ankeru u Sparschweinu, gdje je bilo ve skoro podne kad je nakon ranojutarnje guve uao prvi gost, u njemu su stvari ile kao i u svakoj slinoj priprostoj gostionici u gornjem, mjeovito nastanjenom dijelu Hauptstrassea, odnosno gdje su veinom ivjeli Turci, ali je bilo i drugih, i gdje je alkohol imao prou jedino tada, u zoru nakon otvaranja, dolazili bi mnogi, Nijemci, Poljaci, Rusi, Srbi, Rumunji, Vijetnamci i tko li sve ne, popili bi kavu ili pivo, ali zatim bi svi i otili, tako da je poslije podne bar bio redovito potpuno prazan, valjda se ba to svia tom Stammgastu, gunao je anker na maarskom pred uredno posloenim aama na anku, taj uvijek doe, i kada treba i kad ne, no on nije imao nita protiv, jer bi s jedne strane popio svaki dan po dva-tri piva, s druge bi mu strane pravio drutvo, to je najgore, vrag ga odnio, biti sam i ekati, jadao bi se ponekad kad bi imao kome, amiti sam iza anka, kad sve opere, kad ve stoti put sve posloi i na anku i otraga u skladitu, kad je ve sve na mjestu, a mora ekati, u takvim je trenucima ipak dobro to prijepodnevima sjedi tu taj Nijemac, i tim svojim golemim tijelom strai mlade Turke koji ponekad ovamo upadnu, koji nemaju ni kole, ni posla, ni tri iste, ispod oka motre blagajnu, ogledavaju se unutra kao da planiraju razvaliti itav lokal na raun toga to mu ni vlasnik ni anker

P o s l j e d n j i

v u k

25

nisu Turci, ali onda primijete toga gorostasa i pokupe se, rijeju, podnosio ga je, iako nije bio iz istone Europe ili barem neka dobra koka, a na kraju krajeva ovo je slobodan grad, ne moe mu rei da ovamo ne smije doi, sjedio je, dakle, nalaken na ank, i sluao, u tom trenutku upravo to kako je lovouvar u Alburquerqueu isprva priao samo openite stvari o vukovima, i smjekajui se odbijao dati odgovor na bilo koje pitanje uz opravdanje kako e im na licu mjesta sve objasniti, njemu se smjekao, pokaza na sebe, smjekao se, isprva pomalo nesigurno, ali nakon nekog vremena ak ga i bodrei, da se ne brine, on e mu, lovouvar Jos Miguel, pokazati sve to je bitno, i kao da mu je ve tada pokuao dati naslutiti da samo o njemu, pokaza na sebe, samo o njemu ovisi koliko e duboko zagrepsti u veliku priu, nije mu jasno, upade Maar, o kakvoj je to velikoj prii rije, samo malo, odmahnu on, najprije su sjeli u dip i krenuli na mjesto gdje je, nadglasavao je Jos Miguel buku dipa pogledavajui ga povremeno tijekom vonje, na mjesto gdje je umro posljednji vuk umro?!, upita on otro, i dade znak prevoditeljici da ovo objasni, da, odgovarao je lovouvar svojim turim reenicama, idemo onamo gdje je posljednji vuk umro, ali prije toga emo pogledati gdje su ustrijelili posljednje vukove kako?!, okrenuo se itavim tijelom prema njemu, ta?!, pitao je sad i Maar, posljednji vukovi?!, o emu priate, osvrnuo se prema stranjem sjedalu dipa, odnosno prema prevoditeljici, na to je saznao da mujak kojega su vidjeli jutros u vitrini Domngueza Chanclna ustvari nije bio posljednji vuk, taj se dogaaj zbio 1985., ako se dobro sjea, rekao je lovouvar, u veljai, nakon toga je, meutim, naglaavao je rijei Jos Miguel na svome pucketavom panjolskom, na podruju finke pod imenom La Gegosa

K r a s z n a h o r k a i

istrijebljen itav opor vukova, tono izmeu 1985. i 1988., tada je naglo usporio i skrenuo u jedan zidani ulaz, i, upita Maar, i otvorio je lancem zakljuana vrata, odgovori on, na eljeznoj je ploi na vratima bilo ispisano La Gegosa, irom ih je otvorio, uveo ih automobilom na posjed, zaustavio se, zakljuao za sobom lokot na vratima, te su produili dalje, ovo to slijedi je, rekao je tiim glasom, teko i zamisliti, teko je to rijeima opisati, jer ono to je tada vidio iz dipa, koji ih je bacakao lijevo-desno, vrsto su se trebali drati jer je Jos Miguel vozio izuzetno brzo, jer taj krajobraz koji se pred njima otvorio, ta dehesa, to travnato tlo, a dokle pogled see po njemu razasute crnike, uguilo je u njima rijei, bilo je oito da je lovouvar upravo to i htio, da zanijeme, i uvide u kakav su kraj doli, to je vjerojatno bio prvi test koji je postavio pred goste, da shvate gdje se nalaze, a oni su, ree prema anku, taj test po svoj prilici proli, Jos Miguel je nastavio, govorio je o tome kraju, o ivotinjama koje ga nastanjuju od supova do jelena, dip ih je i dalje snano zanosio, Jos Miguel je jako brzo vozio po neravnom terenu, nije bilo nikakva puta, a on je kroz grmlje i ipraje samo vozio prema neemu, prevoditeljica je poduzela sve kako glavom ne bi tresnula o strop automobila, ali bi tu i tamo ipak udarila, sirota je ovaj put zbog buke stvarno morala urlati kako bi prenijela ono to pria Jos Miguel, a Jos Miguel je upravo priao kako su ga isprva zanimali supovi, bio je jo mlad, kad su u jednom poduzeu za gospodarenje divljai sve to je imalo veze sa supovima povjeravali upravo njemu, jer svi su znali da on sa supovima ima posebnu vezu, razumio je to mu govore, to ele, to osjeaju, kao to su i oni razumjeli njega, supovi su mu bili blii od bilo koga na ovome svijetu, gajio je prema njima potovanje i ljubav, uzviene su to ivotinje, kakve, upita

P o s l j e d n j i

v u k

27

on nazad prevoditeljicu, koja je iz svega glasa ponovila, dok je usput rukom titila glavu u drndavu jureem dipu, to su uz-vi-e-ne i-vo-ti-nje, poslije je, pogleda ga na trenutak Jos Miguel kroz metalne naoale, u njegov ivot ula ena, koja ga je natjerala da odabere, ili supovi ili ona, i on je odabrao nju i odrekao se supova, to je ubrzo jako poalio, ali vie nije bilo povratka, tako je dospio na ovaj teren, koji su u poetku, pokaza kroz vrata dipa, nadzirala dvanaestorica, u proteklih su nekoliko godina ostala samo njih dvojica, on i stariji kolega, njegov nadreeni, stotinu tisua hektara zatiene povrine, ree Jos Miguel, u poetku je davao imena ivotinjama koje su na njemu ivjele, jednu je lisicu nazvao Ramiro, drugu Asuncin, srnda je dobio ime Jess a srna Inmaculada, i tako redom, ali monici iz Madrida koji uvijek uspiju nabaviti dozvolu za odstrijel, i koje je on duan prevoziti, ti su ljudi dakle, ponovio je Jos Miguel, najprije ubili Ramira, zatim Asuncin, pa Inmaculadu, a na kraju i Jessa, to je on jako teko podnio, tada im je prestao davati imena, odustao je od toga jer su mu neprestani gubici nanosili bol, ponovo ga je pogledao, rekao je Maaru, a metalne su mu se naoale sjajile, tako da mu nije mogao poteno vidjeti oi, a morao se svojski i pridravati da ne bi pao u dipu, slijedila su nova vrata, ali tada je ve i on pomogao oko otvaranja jer mu je sinulo da time dobivaju na vremenu, znate, govorio mu je Jos Miguel, zahvaljujui na pomoi prilikom svakog otkljuavanja i zakljuavanja lanca, moramo se pouriti ako mislimo pogledati sve, jer sad je ve blizu pola pet tako da nam je ostalo otprilike jo sat i po vremena, ili neto manje, sjeli su natrag u vozilo i nastavili jezditi po kraju bez puta, pravi raj, pripomenuo je on, ali taj Jos Miguel nije na to rekao nita, samo je kimnuo, da

K r a s z n a h o r k a i

razumije na to ovaj misli, i tako su se neko vrijeme vozili u tiini, zatim je dip naglo zakoio, Jos Miguel je iziao, izili su i ostali, lovouvar je tada pokazao jedno drvo, jedan od mnotva hrastova, zatim je pokazao u smjeru gdje je teren blago padao, gdje kao da se nazirala neka staza, neki utabani puteljak, te je svojim pucketavim reenicama ispriao kako je to bilo drvo na ijem je vrhu sjedio ovjek koji je izmeu 1985. i 1988. ubio sedam od devet vukova, potrajalo je dobre tri godine dok ih je potamanio, jednoga za drugim, naalost, vukovi su iz nekoga razloga morali upravo ovuda, pokazivao je lovouvar na stazu, upravo su ovuda morali prolaziti, i uspio ih je poubijati jednoga za drugim, poubijati, upita on prevoditeljicu, koja je ve znala to joj je initi u tim trenucima, provjeriti je li Jos Miguel upotrijebio upravo tu rije na panjolskome, da, ovdje ih je taj ovjek po-u-bi-ja-o, ponovila je nakon toga prevoditeljica na engleskome, naravno, nastavio je Jos Miguel, taj se ovjek jako bojao, tih je godina ivio u stalnom strahu, to znai da ga nije bilo strah samo na ovome stablu, dakle, kad bi nou doao ovamo, penjao se na njegove grane i motrio stazu kad e proi, nego se bojao i onda kad bi se ujutro vraao kui, a bojao se i kod kue, bojao se u krmi, bojao se meu prijateljima, ali na zapovijed gospode morao je to uiniti, bio je slubeni odstrelitelj vukova, takozvani lobero, izabrao ga je vlasnik vlastelinstva jer je htio najboljeg, govorio je Jos Miguel, i zaista je i bio najbolji, samo to se bojao, i kako je kasnije ispriao, nije se bojao kad su mu se vukovi pribliili, nego se bojao onih sati dok jo nisu bili ondje, bojao se staze, bojao se prazne staze kojom e vukovi stii, i naravno, opor je bivao sve oprezniji, sa svakom smru sve oprezniji, ali zbog neega su i dalje povremeno koristili tu stazu, a ovjek je bio strpljiv i ustrajan, i gotovo je

P o s l j e d n j i

v u k

29

svake noi tijekom te tri godine sjedio u kronji toga stabla, i odstrijelio je svih sedam, posljednja dva nije uspio, jer kad je sa stabla ubio posljednjega, sedmoga, dva su preostala lana opora prestala koristiti tu stazu, ovjek je jo dugo naveer dolazio, dolazio je jo jako dugo i penjao se u kronju, ali je nakon nekog vremena odustao jer su se vlasnik ove i vlasnici susjednih finki naljutili na njega, jer je kao lobero nesposoban srediti jo ta posljednja dva, to im nije bilo vano samo zbog straha koji je opor izazivao u okolici ve stoga to su ta dva vuka povremeno znala napasti pokoju staru ili bolesnu kozu ili govedo, odnosno uzrokovali su tetu, tako su vlasnici poeli prigovarati lovcu na vukove, koji je, meutim, bio nemoan, dva preostala vuka su se pokazala toliko pametnima da ih nikad vie nije vidio ni on niti ostali ljudi, tek ponekad njihove tragove, opasnost ih je uinila izvanredno opreznima, opasnost koje su bili svjesni, jer od opora je ostalo samo njih dvoje, tono su znali s ime mogu raunati ako ih ovjek ugleda, zbog toga su neprestano mijenjali smjerove kretanja, ako bi se radi hrane trebali spustiti meu stada niz udaljenije a time i za njih sigurnije padine San Pedra, uinili bi to, postali su oprezniji, pametniji, lukaviji i hrabriji, ali nisu otili, i to nitko nije mogao shvatiti, svatko tko je tada bio upuen u priu o vukovima, raunao je s tim da e dvije tako inteligentne ivotinje na kraju pobjei odavde, ali oni su ostajali, jer znate, govorio mu je lovouvar ponovo ih odvezavi nekamo dipom, tako je to s vukovima, ako je neko podruje njihovo, onda ono ostaje njihovo zauvijek, ako su oni gospodari jednoga podruja, a tu se moe raditi i o pedeset hektara, oni odande i ne mogu otii, to je zakon, oni, vukovi, na taj nain razmiljaju, odnosno u tom duhu ive, zbog toga se odavde nisu maknula ni ta posljednja

K r a s z n a h o r k a i

dva, zbog toga nisu otili, jer nisu mogli otii, ak ni uza stalnu svijest o opasnosti, ostaviti ono to je njihovo, ije granice su neprekidno obiljeavali, ne, to je za njih bilo ravno nemoguem, tovie, on je, pokaza na sebe Jos Miguel, uvjeren u to da u njihovim zakonima snanu ulogu igra i ponos, moemo to dakle shvatiti i tako da iz ponosa nisu otili odavde, jer vuk je jako ponosna ivotinja, ponosna, lovouvar je naprosto ispljunuo tu rije i dobar dio puta samo skamenjeno buljio preda se ne izgovorivi ni rijei, u emu ga ostali nisu htjeli ometati, udo, ree Maaru, kojemu su se oi ve polako sklapale dok se sve veom teinom oslanjao na ank sluajui u praznome baru monotoni glas Stammgasta, neto kao da se dogodilo u njemu, u Jos Miguelu, a na prevoditeljici se vidjelo da je u potpunosti bila pod dojmom njegovih rijei koje su, naravno, u engleskom prijevodu izgubile mo, dogodilo se u njemu neto to njima, strancima nije htio pokazati, tako da dalje nije ni nastavio, samo je utio, glave nepomino usmjerene prema naprijed, vrsto stiui upravlja, dok je dip na neravnu terenu poskakivao, bacakao ih amo-tamo, a oni se vrsto drali i ekali da Jos Miguel nastavi, ali tek se nakon podulje stanke oglasio, i tada samo da odgovori na pitanje, koje nije postavio on nego prevoditeljica, samoinicijativno na panjolskom, i koje mu nije prevela, tako da on uope nije razumio o emu govore, opazio je tek da prevoditeljica empatino kima, ali i dalje ne prevodi, a Jos Miguel govori sve bre, pria o vukovima, objasnila je naposljetku, kad joj je ve poeo upuivati nestrpljive poglede, pria o vukovima openito, o tome kako imaju udesan karakter, a on se tada iznenaeno osvrnuo prema njoj jer je prevoditeljiin glas u tom trenu poprimio sasvim drugaiji ton, kao da je poeo lagano podrhtavati, htio ju je

P o s l j e d n j i

v u k

31

pitati to se zapravo dogodilo, to joj je lovouvar rekao da se toliko ganula, ali to ipak nije uinio, samo je gledao as unatrag, as u Josa Miguela, u njih se, nastavila je prevoditeljica urlajui drhtavim glasom, nikad nije razoarao, i nikad ni nee, uto Jos Miguel podie ruku s upravljaa, kao upozorenje na ono vano to slijedi, nakratko je zaustavio i dip usred vododerine te rekao: el amor de los animales es el nico amor que el hombre puede cultivar sin cosechar desengao, odnosno, prevodila je prevoditeljica na engleski: ivotinjska je ljubav jedina ljubav u koju se ovjek nikad ne razoara, a glas joj je i dalje podrhtavao, a ta bi to trebalo znaiti, upita Maar za ankom podigavi pospanu glavu s ruku, upravo tako, odgovori on, to se tek kasnije ispostavilo, tada ni on nije shvaao na to se to odnosi jer zbog manjka prijevoda nije bilo, onako openito, najjasnije o emu je zapravo rije, bio je, mora priznati, pomalo ljut na prevoditeljicu, jer je ispalo da se u dipu poveo razgovor izmeu prevoditeljice i lovouvara iz kojega je on, oito, bio iskljuen, a tako je i bilo, ali nasreu, ree, ne zadugo, jer su ubrzo stigli na vrh malenog brijega na kojemu je stajala zaputena kua, Jos Miguel je zaustavio dip, izali su svi troje te je on, Jos Miguel, rekao da bi volio saeti sve dosad izreeno, kako bi bilo u potpunosti jasno kako dakle u Cantillana la Vieji 1985. nije ubijen posljednji vuk jer je pria o posljednjemu vuku zapoela ovdje, u Cantillana la Gegosi, s velikim lovom na vukove, kada su itav opor, tonije devet vukova, pokuali istrijebiti uz pomo lobera, ali je on dospio tek do brojke sedam, dok su posljednja dva, jedna mlada enka i maleno tene mujaka, uspjela preivjeti, to ljudima iz okolice nikako nije bilo jasno, kako je uz lobera to bilo mogue, koji da izbjegne sramotu ne samo to je svake noi

K r a s z n a h o r k a i

sjedio na stablu ve je itao i tragove, pazio, njukao, proao itavo podruje, ali ih nije naao, i tada je zajedno s pastirima, koji su strahovali za svoja stada, postavio zamke gdje god je mogao, to je ve bilo nakon 1988., poetkom 1989., zamke su bile krajnje nemilosrdne, priao je lovouvar pred naputenim zdanjem, ovdje su ih, pokaza na zdanje, ovdje su izraivali te zamke, radilo se o naoko obinoj ici, koja je funkcionirala po nemilosrdno jednostavnom principu, na kraju je naime bila svezana u omu, drugi bi kraj iane zamke veoma snano zavezali za dno ograde koja je odjeljivala pojedine dijelove finke, nakon to su opazili na koji se nain vukovi kreu, kretali su se tako to bi, objanjavao je Jos Miguel, na pojedinim labavijim mjestima napravili prokop ispod ograde te se kroz njega provukli, eto, tu, oko tih su rupa mjetani pod loberovim vodstvom privezali zamke, koje su trebale funkcionirati tako to rupu, koju su ranije iskopali vukovi, ne bi zakopali, ve bi je ostavili kako je i bila, a iane bi zamke smjestili tako da vukovima, kad se pokuaju provui ispod ograde, glava zapne u omi, koja bi im se uslijed njihova gibanja sve jae stezala oko vrata i jednostavno ih uguila, samo to se, svjetlucale su naoale s metalnim okvirom Josa Miguela, ipak nije tako dogodilo, odnosno, govorio je, nije se dogodilo nita, vukovima nije bilo nita, i dugo nikome nije bilo jasno zato, tonije na koji nain izbjegavaju zamke, jer izbjegli bi ih, nikad se ne bi provukli na onome mjestu koje su sami ranije iskopali, odnosno, ne ondje gdje su bile zamke nego uvijek drugdje, mora jo nadodati, ree lovouvar, gotovo su se neometano kretali izmeu finki i izmeu podruja unutar finki pregraenih radi odjeljivanja pojedinih ivotinja, a inae nisu inili ni ozbiljniju tetu, zime nisu bile otre, tek bi rijetko odvukli pokoji komad stoke, i to redovito, kao to to vukovi uvijek i

P o s l j e d n j i

v u k

33

ine, jedan od onih slabih, bolesnih ili starih, njih je bilo lake uloviti, no ljudi su uskoro posumnjali te ubrzo i shvatili to je posrijedi, to da, podigao je glas Jos Miguel ispred naputene kue, da im netko pomae, do toga su doli, jer drugaije nisu mogli objasniti kako im uvijek uspiju izmaknuti iz ruku, stvar je prerasla u pravu hajku, ali dva bi vuka redovito umaknula, uspijevali su izmaknuti opasnostima koje su vrebale na njih, pojedinci su govorili da se kod tih ivotinja ne radi o normalnoj svijesti te su se poeli spominjati vragovi i razliiti zlodusi, no veina je bila realnija i nastavila sumnjati i tragati za vujim pomagaem, veina je smatrala kako su zamke neispravne, poeli su ih pregledavati i ustanovili da ih netko otputa tako da ako je koji od vukova i pokuao prijei na starome mjestu, u tome je i uspio jer mu se iana zamka ne bi stegnula oko vrata ve bi je ivotinja svojim trzanjem otrgnula s ograde, nosila dalje i dotle tresla glavu dok oma ne bi spala, to je jedino objanjenje, govorili su ljudi sad ve sve ee, netko stoji iza toga, samo to im je to bilo previe nevjerojatno, bili su uvjereni da je svaki ovjek, osim ako nije rije o luaku, protiv vuka, drugo nisu mogli ni zamisliti, vuk i ovjek su neprijatelji, tako je to stoljeima, ili tisuljeima, bilo kako bilo, 1989. je godina polako odmicala a dva su vuka jo uvijek bila na slobodi, pastiri su tragali za onim tko kvari zamke, a loberu su od bijesa dali otkaz, a kad su jednom prilikom opazili da se onaj tko spaava vukove s vremenom poeo koristiti i drugim metodama, da se uvijek radi o nekom drugom mjestu i da je donji dio ograde redovito uzvinut taman onoliko koliko je vuku potrebno da se provue, bili su uvjereni da protiv njih ne radi ivotinja ili sluajnost nego ovjek, i to po svoj prilici neki okorjeli zlotvor, stoga je pokrenuta i druga hajka, ovaj put na tog zlotvora, koja je, meutim, stala tek to

K r a s z n a h o r k a i

je poela, krajem 1989., kao jednom od za to podruje odgovornih lovouvara, Jos Miguel pokaza na sebe, jednog su mu dana javili da je na novoj autocesti u smjeru Badajoza, nedaleko od ulaza u finku po imenu Cantillana Lomas de Grimaldo, izmeu graninika za 30. i 31. kilometar, pregaen vuk, bio je to jedan od ta dva, i to vuica, za njega, koji je poznavao njihovo kretanje, dranje, hod, tovie, koji ih je od samoga poetka poznavao po njuci, nije bilo dvojbe, a sve se to dogodilo zato to, izusti Jos Miguel ali ne nastavi nego se neoekivano vrati za upravlja dipa, na to su i ostali sjeli na svoja mjesta i ekali, ali Jos Miguel nikako da se oglasi, samo je gledao kroz vjetrobran, zatim je upalio motor ali nije odmah krenuo, nego je dodao da se sve to dogodilo zato to je vuica bila skotna, tada je prevoditeljica na stranjem sjedalu zajecala, reenice su iz usta Josa Miguela navirale jedna za drugom, samo su pljutale te panjolske reenice, a prevoditeljica je plakala, plakala je toliko da nije mogla ni govoriti, kamoli prevoditi, doim njega, pokaza sad na sebe tamo u Sparschweinu, nije preplavila empatija ve bijes, jer mu nije bilo jasno zato se pria, po njemu ba kod klimaksa, morala prekinuti, osjeao je da je u tom dipu krajnje suvian, tovie, govorio je sad Maaru za ankom, da je cijelo to vrijeme suvian, njemu nije prepuklo srce kao to prevoditeljici oito jest, prema toj je eni osjeao krajnje otru ljutnju, no tada jo nije znao zato, nije znao da je sposoban uplakanog ovjeka promatrati bez suosjeanja, i to ne samo bez suosjeanja, govorio je sada, ve upravo pakosno, samo je mirno ekao, toliko je ipak bio discipliniran, ni lovouvar nije bio u boljem stanju, jasno se vidjelo, to nije ni tajio, koliko ga se vlastita pria dojmila, tonije sjeanje, prevoditeljica je napokon prestala plakati uinivi rijei Josa Miguela ponovo

P o s l j e d n j i

v u k

35

razumljivima, rijei koje su zapravo govorile o sjeanju, o sjeanju, pogledao je Jos Miguel sad u njega, u oi svojega gosta, gledao ga je potreseno, kao netko tko upravo sada sve to proivljava, i dan-danas mu je pred oima ta mlada enka prosutih crijeva, zgnjeena trbuha, u njemu mrtvi zametak, i dan-danas mu je pred oima, i uvijek e i biti, odmah je shvatio da su vuicu uspjeli pregaziti iskljuivo zato, jedino i iskljuivo zato to joj je trbuh bio prevelik, te zbog toga nije uspjela dovoljno brzo pretrati cestu, da se spasi pred sluajem koji na nju vreba i pred vozaem ubilakih namjera, kad je to shvatio, skamenio se, stajao je kraj mrtve ivotinje nasred ceste, auti su mu trubili i zaobilazili ga, ali on ih je uo tek iz daljine, stajao je ondje nesposoban da se makne, i da mu kolega, stariji lovouvar ubrzo nije priao, ostao bi uz le i sam pregaen, stariji ga je kolega odvukao do ruba ceste, nakon ega je sam odvukao i vuicu, jer se on jo prilino dugo nije mogao ni pomaknuti, a ni kasnije nije bio svjestan to radi, inio je to mu se kae, tako su vuka zajednikim snagama odvukli u jarak pokraj puta te ga smjesta i zakopali, ondje su ga zakopali, jo i danas zna gdje se tono nalazi to mjesto, samo to ete, pogledao ga je ponovo i pokrenuo dip, ondje nai samo kosti, ako i to, ali pustimo, nakaljao se, stao na gas i ponovo pojurio dugo ne izustivi ni rijei, netremice promatrajui krajolik kroz vjetrobransko staklo, prevoditeljica se u meuvremenu ak triput ispriala gostu, triput, jer je znala da ju je prethodna scena u potpunosti izbacila iz takta, ni sama ne zna, ponovo je iz petnih ila pokuavala nadurlati buku, to joj je bilo, ali ta ju je pria toliko, toliko, ma pustite, odmahnu on, govorio je sad Maaru ne primjeujui da ovaj ve neko vrijeme uope ne pazi i da mu glava svako malo klone, i kasnije sasvim tone u san, nije to

K r a s z n a h o r k a i

primjeivao jer je okrenut leima zurio kroz prozor na ulicu, osjeajui isti onaj nemir kao ondje tada, na mjestu dogaaja, posve se prenerazivi kad je shvatio da je taj nemir u njemu jai od praznine koja je sainjavala njegovu bit, na kojoj je ta bit poivala i poiva, rekao je najednom naglas, iznova pokazavi na sebe, nemir, koji ga je prvi put obuzeo u dipu nakon prie Josa Miguela, ali istinski tek onda kad je u sumrak, na povratku prema Alburquerqueu, Jos Miguel ispriao to se dogodilo s mladim mujakom, koji je sudei prema tragovima pobjegao prema portugalskoj granici, no, ma koliko elio, govorio je zurei u pusto Hauptstrassea, ma koliko elio da pria Josa Miguela tu stane, odnosno zavri time da je mladi mujak ipak pobjegao prema portugalskoj granici, pria tu, meutim, nije stala, ve su se, skrenuvi poprilino s puta, uputili u kratku izvidnicu do toke izmeu graninika za 30. i 31. kilometar na cesti prema Badajozu, ponovo zaavi u La Gegosu, te u potpunoj tiini posjetili mjesto kraj jezerca, vrativi se konano u Alburquerque, stigavi do ulaza u hotel, gdje su se poslije podne u etiri prvi put bili sreli, Jos Miguel je sroivi jednu suhoparnu injeninu reenicu naalost na kraju dodao to se zbilo s mujakom, neko vrijeme se to nije znalo, svi su mislili da je pobjegao u Portugal, ali onda se 1993. jednoga dana ispostavilo da nikamo nije otiao, Portugal mu nije bio suen, jedan ga je pastir u tajnosti, stanoviti Alejandro, jedne zore nazvao da doe smjesta jer je ustrijelio vuka kraj jezera na finki, tada mu vie nije bilo teko zakljuiti da je to nekadanji mladi mujak, koji prema svemu sudei nikad nije napustio svoje podruje, nego je ostao u Cantillani La Gegosi, gdje, premda mu je to godinama uspijevalo, naposljetku ipak nije mogao izmaknuti sudbini, tako da je to, ree lovouvar, vuk

P o s l j e d n j i

v u k

37

kojega traite, izrekao je to u svojem tunom finalu Jos Miguel, oprostivi se potom ispred ulaza od prevoditeljice i vozaa koji se pojavio u trenutku kad su stigli, njega je pak zamolio da ga otprati do dipa jer mu jo neto eli rei, izravno, u etiri oka, pokuat e na engleskom, pokuao se na to nasmijeiti, tako su dakle otili do dipa, Jos Miguel se nakaljao, pogledao ga ravno u oi i na loem engleskom rekao da mu eli neto priznati, na to je on, okrenuo se sad natrag prema anku, ej!, viknuo je na Maara, koji je brzo podigao glavu mirkajui oamueno, probudi se, ovjee!, upravo govorim to mi je lovouvar na kraju kod auta htio rei, i to ti je rekao, zarea Maar trljajui oi, pa upravo ono to sam i sam shvatio iz prie, tako da sam mu rekao da mi nita vie ne kae, samo smo se zagrlili na rastanku, i tako je on postao uzrok onome nemiru kojega se nisam uspio osloboditi do dana dananjega, dakle nemir, zijevnuo je na to Maar otkrivi zube i kripnuo leima rasteui se na stolici, mumljajui dalje na maarskom, reci, posljednji vue, reci, sluam da, ree na to on, i okrenu se natrag prema prozoru, ne nastavljajui dalje, konano uutjevi, kako da objasni da iako se vratio onamo odakle je u Ekstremaduru nakratko otiao, gdje je ostao ivot lien miljenja, u mrtvaku pusto Sparschweina, kako da objasni u tom Sparschweinu, u tom upljem, hladnom, praznom prostoru, da iako onih toliko i toliko eura nikad nije dobio, da je Ekstremaduru zakljuao u svoje uplje, hladno, prazno srce, te otada, izmijenivi kraj upravo ondje, na kraju, iz dana u dan u svojoj glavi iznova ispisuje priu Josa Miguela.

K r a s z n a h o r k a i

***

Bilo kakva slinost cjeline teksta ili nekog njegova dijela, glavnoga ili drugih likova sa stvarnou, stvarnim dogaajima ili osobama je sluajna te ni na koji nain nije namjera autora.

Tekst ne bi mogao nastati bez potpore Fundacin Ortega Muoz. Posebna zahvala seoru Clementeu Lapuerti i seori Carmen Gmez, Mercedes, Antoniji i Granadi, Antoniju i Antoniju, Jaimeu, Flixu i Ani.

P o s l j e d n j i

v u k

39

AUTOR NAS LOV IZ DAVA

TELEF ON TELEFA X E- MAI L URL

Lszl Krasznahorkai Posljednji vuk Multimedijalni institut Preradovieva 18 HR-10000 Zagreb + 385 /0/ 1 48 56 400 + 385 /0/ 1 48 55 729 mi2@mi2.hr http://www.mi2.hr VIZUALNI KOLEGIJ Petar Milat Viktorija anti Dinko Telean Damir Gamulin Gamba RM Regular, HypeForType Munken Tiskara Zelina 300 Zagreb, prosinac 2012.

BI BLIOTEK A U R E D NI K

PR IJ E VOD LEK TU R A

OBLI KOVANJ E PIS MA PAPI R TISAK NAK L ADA

Program Vizualnog kolegija potpomau Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) i Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba

K r a s z n a h o r k a i