DRAMA I KAZALITE

NIKOLA BATUI
Za razliku od prethodnih razdoblja kada su hrvatska drama i kazalite bili gotovo iskljuivo povezani s naim junim uzmorskim te inzularnim krajevima - od kvarnerskih otoka na sjeveru preko gradova na obali Zadra, ibenika, Splita, otoka Hvara i Korule, sve do uporinoga Dubrovnika na jugu - ve od prvih godina XVII. stoljea nacionalni se teatarski zemljovid bitno mijenja, pa od tada dramu i kazalite moemo pratiti na gotovo itavome dananjem dravnom podruju. Ogranieno, uz neznatne iznimke, do poetka XVII. stoljea samo na jadranske junohrvatske krajeve, glumite se dolaskom isusovaca u Zagreb i njihovom prvom predstavom 1607. poinje poslije kontinuirano javljati i u drugim sjevernohrvatskim gradovima (Varadin, Osijek, Poega), ime je stvoren temeljni preduvjet za budui razvitak nacionalnoga teatra. Premda kazalite u XVII. i XVIII. stoljeu nee jo poprimiti obiljeja institucije, ipak emo o njemu postupno moi govoriti kao o sve trajnijoj i koherentnijoj pojavi koja e sve jasnije iskazivati mnogostranost svojih knjievnih, scenskih i sociopolitikih imbenika. Za hrvatsko je glumite baroknoga razdoblja od neporecive vanosti injenica da je ve od prvih desetljea XVII. stoljea u pojedinim gradovima postupno ulazilo u zatvorene prostore. No, to nisu - kao u susjednoj Italiji odakle tada dolaze k nama i presudni kazalinopraktini poticaji - privatne feudalne palae, ve cjelokupnomu puanstvu odreenoga grada namijenjene kazaline dvorane, najee adaptirane unutar postojeih urbanih objekata. Nakon talijanskih gradova Vicenze (1580) i Sabbionette (1588), Hvar je ve 1612, dakle prije Parme (1618) dobio kazalinu dvoranu u Arsenalu pa je u tome gradu poelo djelovati komunalno kazalite, a svretkom e stoljea i Dubrovnik (1682) dobiti prikladan kazalini prostor u Orsanu, tako da se i ondje kazalite s ulica i trgova povlai u zatvoreni ambijent. Brojni isusovaki teatarski lokaliteti u Zagrebu, Varadinu, Osijeku, Poegi i Rijeci nalaze se preteito u dvoranama, to je ovom specifinom kolskom, ali istodobno i javnom kazalitu, omoguavalo na pozornici-kutiji realizaciju barokne scenske slike. Premda je oito da je veina najvanijih hrvatskih baroknih predstava XVII. stoljea izvedena na otvorenu prostoru (Gundulieva Dubravka i Palmotieve libretistike drame), izgradnjom kazalinih zgrada, kao i prilagodbom raznih dvorana u glumine svrhe likovna sastavnica predstave (kulise, lukovi i prospekti) dolazi do sve veega izraaja, pa scenska slika hrvatskih baroknih predstava i na jugu i na sjeveru Hrvatske iskazuje postupno sve izraenije ikonike znaajke meraviglie, toga bitnog stilskog obiljeja europskoga kazalita ovoga doba. U XVIII. e stoljeu pojedina gradska kazalita (Dubrovnik i Zagreb osobito) poprimati sve jasnije administrativnoustrojstvene oblike, a dolazak stranih glumakih druina - njemakih na sjeveru i talijanskih na jugu - pospjeit e tenju za profesionalizacijom i vrom organizacijskom strukturom nacionalnoga teatarskog pokreta, to e biti konano ostvareno tek 1840. u jeku hrvatskoga narodnog preporoda. Razvitak barokne drame i kazalita u XVII. stoljeu obiljeen je mladenakim teatrom Ivana Gundulia (1589 - 1638) koji je, prema autorovu svjedoanstvu, izveden izmeu 1606. i 1616. s velicijem slavam na otvorenim dubrovakim scenskim lokalitetima. Premda je veina od deset ranih Gundulievih drama izgubljena (cjelovito su sauvane jedino Prozerpina ugrabljena te Arijadna, koja je, zapravo, prepjev Rinuccinijeva opernoga libreta), smijemo tvrditi da je ovo kazalite obiljeeno libretistikom dramskom strukturom koja je tada bila dominantna u Italiji i gdje je uz pratnju glazbe (za istovrsne pojave u Dubrovniku toga vremena nemamo

Dubrovaka varijanta ilustracije Moliereove komedije Le medecin malgre lui lokalizirane pod naslovom Lijenik i za nevolju (Povijesni arhiv, Dubrovnik) Ilustracija nepoznatoga dubrovakog autora nainjena prema parikom izdanju (1716) autora Pierrea Brizantea.

nikakvih pouzdanih podataka) dovela do sve zapaenijega razvitka opere. Antika mitologija, viteko-romantike zgode preuzete iz tadanje epike i zbivanja u arkadijskom ozraju teme su ranih Gundulievih drama. Gotovo usporedo s njima javlja se 1617. i tiskani prijevod Rinuccinijeva libreta Euridice Paka Primovia. Nakon to je Bartol Kai napisao 1627. barokni trionfo izrazito zahtjevne scenske slike Sveta Venefrida koji jamano nije izveden jer su u njemu oblik i koliina mera-viglie oito bili prezahtjevni (o emu govore iznimno zanimljive scenske upute pisane talijanskim jezikom), pojavila se godinu dana kasnije Gundulieva Dubravka, svojevrsna replika i Drieve Tirene i Tassova Aminte i Guarinijeva Vjernoga pastira,1 dramsko djelo hibridnih anrovskih obiljeja medu kojima se prepoznaju pastorala, libretistika drama i tragikomedija. U Dubravki velia sada ve krstjanin spjevalac dubrovaku slobodu u trenutku kada primorja naa sva u nita sila zbi, stvorivi emblematsko djelo koje nije samo najavilo razigrani barokni teatar Junija Palmotia (1607 - 1657) ve je i do danas ostalo vanom nacionalnom reper-toarnom injenicom. Po tonu pastoralno-idilina, mitoloka po fabularnom tijeku i alegorijska po znaenju, Dubravka u potpunosti ispunjava zahtjeve pastirskog anra. Istodobno je za nju kao anr karakteristino naelo mijeanja elemenata razliitih rodova - lirskog, dramskog i epskog.2 Njezin je lirski ton prepoznatljiv u oblikovanju ljubavnoga motiva, posebna dramatinost oituje se specifinom alegorizacijom pastorale, a zakoni epske naracije raspoznatljivi su u logici scenskoga zbivanja. Gunduli se Dubravkom, dramom vizije drutveno-politike koncepcije Dubrovnika, jasno legitimirao kao izraziti zastupnik drutvene pravednosti koja ne smije biti naruena nikakvim presezanjima u ideale slobode. Kada se godinu dana nakon Dubravke prid Dvorom pojavio Junije Palmoti s glazbenom pastoralom Atalanta (1629), bijae to poetak nove teatarske paradigme koja e ubrzo gotovo posve opiniti tadanju publiku. Do 1653. izvedene su brojne libretistike drame ovog autora, izmeu ostalih, to su Pavlimir, Akile, Elena ugrabljena, Danica, Alina i Lavinija, dok nije poznato jesu li ikada prikazane Armida, Andromeda, Gosti grada Dubrovnika i Kolombo. Teme Palmotievih drama potjeu iz antike mitologije, grke i rimske te talijanske suvremene epike (Ariosto i Tasso), kao i nacionalne povijesti te pseudopovijesti. Isusovaki dak i dobar znalac jezuitskoga teatra (kako talijanskoga tako i onoga nastalog u Dubrovniku, ali gotovo posve izgubljenoga), Palmoti je svoje drame i kazalite gradio na sretnom spoju klasicistikoga neoaristotelizma i bujno razvedene barokne scenske slike. Na njegovoj se pozornici pojavljuju fantastini svjetovi, pseudo-povijesna kraljevstva, udesni mitoloki ambijenti, romantiki zapleti i brojni likovi najrazliitijega podrijetla - od antikih junaka preko renesansno-baroknih vitezova do divova, patuljaka i razliitih udovita. Sav je taj osebujni, a esto i bogato kostimirani svijet, oblikovan dramaturgijom libretistiki koncipiranoga osmerakog modela s brojnim nastupima najrazliitijih zborova, u ambijentima nerijetko prenapuenima kazalinim udima i arolijama. U Palmotievu repertoaru sredinje mjesto zauzima Pavlimir, drama o postanku grada Dubrovnika. Djelo je inspirirano Dukljaninovom Kronikom i u njemu je Palmoti uspio nelogini konglomerat slavenskih mitova, sjeanja, lektire i ideologema pretvoriti u jednu od najudesnijih vizija onodobne knjievnosti, u jedan od najprodornijih iskaza ondanjega katolikog slovinstva.3 Oito scenski vrlo poticajno, Palmotievo je kazalite u Dubrovniku generiralo nadasve razvedenu baroknu scensku sliku ostvarenu uz sudjelovanje brojnih druina koje upravo u njegovo vrijeme iskazuju obiljeja vre organiziranih izvoakih skupina.

Novak 1999, 250. Falievac 1989, 191. Novak 1999, 365. Novak-Lisac II, 258.

U drugoj polovici XVII. stoljea nastaje u Dubrovniku specifini komiki teatar na temelju tzv. smjenica (prema talijanskom ridiculosa). Ovaj hibridni anr iskazuje neke elemente talijanske improvizirane komedije, ali se za razliku od komedije delfarte ne slui scenarijem (soggetto), ve vrsto fiksiranim predlokom kao matricom u kojoj su talijanske maske dobile autohtone i prepoznatljive domae znaajke. Improvizirana komedija nije, meutim, mogla nastati u tadanjem Dubrovniku jer u Gradu nisu postojale pretpostavke za uspostavu kazalinoga profesionalizma - prvoga preduvjeta svake scenske improvizacije, pa je skupina domaih autora ovih smjenica (jamano P. Kanaveli, D. Antica, F. Radaljevi, . Meneti, I. Buni i dr.) amaterskim glumakim druinama pripremala vrsto fiksirane tekstove koje su one mogle uspjeno interpretirati. Medu tim su komedijama najpoznatije, a i u suvremenom hrvatskom glumitu izvoene Ljubovnici, Jerko kripalo, Simun Dundurilo i Pijero Muzuvijer. Na Hvaru je potkraj XVI. i u prvim desetljeima XVII. stoljea djelovao dramatiar Marin Gazarovi, autor drama Murat gusar - ribarske pastorale (favola pescatoria) i Ljubica - pastirskoga razgovaranja (obje tiskane u Veneciji 1623), te brojnih crkvenih prikazanja od kojih se Prikazanje ivota i muke svetih Ciprijana i Justine sa zamjernim scenskim uspjehom nalo i na suvremenoj pozornici (Dubrovake ljetne igre, 1968). Korulanin Petar Kanaveli autor je nae najzanimljivije pasionske drame XVII. stoljea koja je pod naslovom Muka i smrt Gospodina naega Isusa Isukrsta prikazana 1667. na Koruli, odakle je autor preao u Dubrovnik, gdje je 1682. -prema talijanskim libretistikim uzorcima - napisao tragikomediju Vuistrah matematiki precizne dramaturke strukture i vi teko- romantike tematike koja je ubrzo postala tadanjom teatarskom uspjenicom. Nastao na temelju mletakih predloaka G. A. Cicogninija (u kojima je prepoznatljiva i uvena Calderonova drama ivot je san), Vuistrah na dubrovaku pozornicu donosi brojne tematske i dramaturke inovacije, djelujui kao politika drama u kojoj su se mogli prepoznati pa stoga i prihvatiti svi stalei. Kanaveli je autor i kasnije tragikomedije Suanjstvo sreno te najvjerojatnije i komedije Andro titikeca nastale prema trima Moliereovim predlocima. Nakon Palmotia javlja se u Dubrovniku niz epigona: Siko Gunduli (1634 -1682), sin pjesnika Dubravke prikazuje jamano 1662. Sunanicu, a drame piu Vice Puci Soltan (Sofronija, 1653. i Ljubica, 1656) i Ivan Gueti (Leon filozof, 1651 - prema isusovakim matricama te Io, 1653 - prema Ovidijevim motivima). Pseudopovijesnim dramama libretistike strukture, kao i pastoralama te crkvenim prikazanjima nastojali su se na razmeu XVII. i XVIII. afirmirati Divo Gunduli, unuk pisca Osmana (Oton, 1707, tragedija Filomena, prijevod Tassova Aminte) te Antun Gledevi (1659 - 1728). Nema pouzdanih podataka o izvedbi neke od brojnih libretistikih drama izrazito barokno razvedene scenske slike A. Gledevia, nastalih prema mletakim predlocima (Ermiona, Olimpija osveena, Damira smirena, Zorislava i Belizario aliti Elpidija). Ipak, u Cavtatu mu je 1703. prikazana boina pastirska igra Porodenje Gospodinovo. U Boki kotorskoj djelovao je Ivan Antun Nenadi (1723 - 1784), pjesnik, dramatiar i vjerski pisac, autor racionalistike i postbarokne4 crkvene drame Bogoljubno prikazanje muke Jezusove (nastale jamano prema srodnom firentinskom predloku iz XVIII. stoljea) i prijevoda Metastasijeve sakralne drame Isacco, Figura del Redentore pod naslovom Izak, prilika naeg Odkupljenja (obje nakon 1757). Posebno zanimljiv segment hrvatske drame poetka XVIII. stoljea jest u Dubrovniku pojava tzv. franezarija, prijevoda, odnosno lokalizacija Moliereovih

komedija. Od ukupno 34 djela francuskoga komediografa, u prvih tridesetak godina XVIII. stoljea 23 su postala vanom sastavnicom hrvatskoga dramskog fundusa. Moliere je (osim komedije-baleta Psike) prevoen u prozi, i to u krugu obrazovanih znalaca francuskoga jezika (Dubrovani F. Sorkoevi, D. Buni ml., P. Bokovi, M. Tudievi i J. Betondi, kojima se pridruuje i Korulanin P. Kanaveli). Postupak lokalizacije naih preraivaa osobito je zanimljiv. Osim u neznatnom broju komedija gdje su toponimi i antroponimi ostali netaknuti (npr. Amphitryon), u svim ostalim djelima likovi dobivaju imena prema prethodnoj dubrovakoj komediografskoj tradiciji, a lokalizacijom izraeno domae podrijetlo omoguava autorima uvoenje ne samo dijalektalne jezine obiljeenosti ve i raznovrsne, pa ak i politike aluzivnosti. Najvea odstupanja od izvornika vidljiva su u franezarijama pri adaptaciji i lokalizaciji izrazito kominih prizora u kojima dominiraju Moliereovi sluge i slukinje i dubrovakim inaicama (Kotica i Franua). Od velikih Moliereovih komedija i komedija-baleta lokalizirane su tako Lakomac (V Avare), Tarto (Tartuffe), Dono aliti Gos (Dom Juan), Mizantrop, Ilija aliti Mu zabezoen (George Dandin), Ilija Kulja (Le Bourgeois gentilhomme) i Nemonik u pameti (Le Malade immaginaire). Taj jedinstveni dramskokazalini projekt uinio je Molierea hrvatskim piscem, to je u tom vremenu i takvu nacionalnom autorskom opsegu jedinstvena europska pojava. Dubrovaki Moliere u kojem su do maksimuma sadrana sva bitna obiljeja francuskoga komediografa, ali jasno prepoznatljive i poticajne domae inkrustacije, jo je i danas jedna od okomica starijega nacionalnog repertoara. Nastanak franezarija bio je i posljednji apogej starijega hrvatskoga glumita u Dubrovniku, koje e, uglavnom, preuzeti epigoni. Prijevodima Metastasijevih libretistikih drama javit e se plodni Ivan Franatica Sorkoevi (1706 - 1771), ali nije poznato jesu li izvedene Didona, Demetrio, Kralj pastijer, iro spoznan i druge, kao i prijevod Maffeijeve tragedije Merope. Metastasija je prevodio i Timotej Gle (Smrt Abela, Posvetilite Izakovo i Josip spoznan), ali ni za njih nema podataka o izvoenju. Svretak XVIII. stoljea bit e u dubrovakom kazalitu ponovno u znaku komedije. Piu ih pohrvaeni Francuz Marc Bruere Desrivaux - Marko Bruerovi (oko 1765 1823) koji u Vjeri iznenada donosi zanimljive obrise onodobnih znaajeva, a Ferdinand Putica u dvama sauvanim djelima - Pir od djece i Ciarlatano in moto (arlatan u pokretu) nastoji, bez veega uspjeha, nasljedovati domau komedio-grafsku tradiciju. U gradskom kazalitu nastupaju samo talijanske dramske i operne druine, a lokalni amateri izvode 1793. u palai Gozze adaptaciju francuske srednjovjekovne farse o odvjetniku Pathelinu pod naslovom Pokrinokat kojoj je autor Miho Sorgo (1739 - 1796). Bila je to, koliko je poznato, posljednja hrvatska predstava prije pada Republike. Ostala je, jamano, neizvedena crna komedija Vlaha Stullija Stulia (1768 - 1846) Kate Kapuralica (ili Kate Sukurica), obojena gotovo naturalistikim tonovima. U okviru irokoga zamaha katolike obnove dolaze isusovci 1606. u Zagreb, a godinu dana kasnije izvode prvu kazalinu predstavu. Isusovako e kolsko kazalite - kao i u brojnim europskim zemljama - djelovati do 1773, tj. do privremenoga rasputanja tog reda. U Hrvatskoj je tako tijekom vie od stotinu i ezdeset godina izvedeno gotovo dvije stotine predstava na latinskom, hrvatskom i njemakom jeziku (Varadin od 1637, Karlovac od 1646, Poega od 1715, Osijek od 1765). Tematski raspon isusovakoga kazalita neobino je irok: u njemu nalazimo biblijske teme, drame iz grke i rimske mitologije, hagiografske drame te drame koje tematiziraju nacionalnu povijest i pseudopovijest (O junakoj smrti Nikole Zrinskoga Sigetskog, O ehu i Lehu, rodom iz Krapine i dr.). Autori su, osim u sluajevima preuzimanja standardnoga europskog isusovakog repertoara, uglavnom nepoznati, a medu

identificiranima spominju se: Ivan Donati (1684 - 1728), pisac troine latinske drame u jampskim stihovima Sisciensis victoria Christianis felix, Turcis funesta... (Sisaka pobjeda kranima sretna, Turcima pogubna...) koja je 1717. izvedena u zagrebakome isusovakom kolegijskom kazalitu, a iste je godine, najvjerojatnije u Zagrebu i tiskana, te Josip (Ferdinand) Sibenek (1745 - ?), koji je u kajkavskoj prozi preveo stihovanu latinsku tragediju francuskoga isusovca Ch. de la Ruea (1643 -1725) Lysimachus, tiskanu 1768. u Grazu te iste godine ve izvedenu u Zagrebu. Nakon ukinua isusovakog reda 1773. prestaju s aktivnou i isusovaka kazalita, ali se dramska knjievnost u sjevernoj Hrvatskoj i dalje razvija: u zagrebakome kaptolskom sjemenitu nastaje korpus od etrdesetak drama na kajkavskom narjeju razliitih generikih obiljeja, dok se u Slavoniji dramatiari javljaju u franjevakim samostanima, odnosno svjetovnim kolama. Tako je Ivan Velikanovi (1723 - 1803) objavio nekoliko hagiografskih drama izrazito barokne scenske slike (uz zamjetnu ulogu glazbe) prema manje poznatim talijanskim predlocima - Sveta Margarita iz Kortone, Sveta Suzana i Sveta Terezija divica, pa Aleksandar Tomikovi (1743 - 1829) tiska u Osijeku 1791. slobodni prijevod Metastasijeva oratorija Giuseppe riconosciuto pod naslovom Josip poznan od svoje brae, a Grgur evapovi (1786 - 1830) pie hagiografsku dramu s brojnim glazbenim umecima Josip sin Jakoba patriarke, prikazanu 1819. u Vukovaru, tiskanu godinu dana kasnije u Budimu. U franjevakoj je gimnaziji u Brodu 1770. prikazana hrvatska drama s latinskim naslovom jamano autora Tome Tuzlia - Judit, victrix Holofernis (Judita, pobjednica nad Holofernom), gdje se unutar poznate biblijske teme pojavljuju nadasve zanimljive, komediografski jarko intonirane meuigre u kojima nastupaju likovi pukoga teatra - Kolumbina i Hanswurst. Premda nevelika opsega, korpus starijih slavonskih drama namee ipak niz zanimljivih pitanja. Proteu se ona na cjelinu, ali i na njezin suodnos prema junohrvatskoj, odnosno sjevernohrvatskoj, kajkavskoj dramatici, na pozicioniranje slavonskih dramatiara u europske odrednice, konano i na detekciju kazalinopraktinih sastavnica ovih djela, dakle na stvarnu, odnosno samo virtualnu scensku sliku ugraenu u njihov dramski tekst. Budui da je utvreno kako je slavonska kolska franjevaka drama nakon odlaska isusovaca 1773. preuzela gotovo sve dotadanje funkcije isusovakoga teatra, valjat e razvidjeti jesu li franjevci bili tek puki nastavljai tradicije, ili su i uz ovo obiljeje unijeli u svoj teatar jo neke novine. Po temeljnim su obiljejima svojega reda franjevci i u kolskim programima neto manje zahtjevni od isusovaca, nastojei i na taj nain provesti to iru evangelizaciju, osobito medu siromanima. Stoga u edukaciji nisu tako ekskluzivni kao jezuiti, pa im je i kazalite kao dio nastave manje ideologizirano i scenski jednostavnije od isusovakoga. Nastavljajui na propedeutike i teatarske zasade svojih prethodnika, slavonski su franjevaki dramatiari u odnosu na isusovce uinili bitan zaokret. Svoja su djela pisali samo hrvatskim jezikom, to je u hrvatskome kolskom kazalitu XVIII. stoljea vrlo vrijedna novina. Upravo su oni stoga zasluniji kao uvari i branitelji hrvatske rijei nego kao kazalini inovatori ili autohtoni scenski stvaraoci. Kao to je poznato, franjevci su 1770, dakle jo za vrijeme boravka isusovaca u Osijeku, u okviru svoje edukacijske ustanove koja je ve 1735. uzdignuta ak na razinu studium generale, izvodili latinske predstave, a 1775. ovdje je u dva navrata prikazana latinska drama nama nepoznata pisca o sv. Margareti Kortonskoj, pri emu valja posebice naglasiti da izmeu inova interludia erant germanico-illyrica. Predstava je, dakle, bila trojezina! Zanimljivija je od ovoga kuriozitetnoga podatka injenica da su se u jednoj hagiografskoj drami nali umeci. Ne znamo im sadraja,

ali budui da poznajemo intermedije u brodskoj Juditi nastaloj samo nekoliko godina ranije, nije nemogue pretpostaviti kako su osjeki franjevaki pisac i redatelj nastojali nasljedovati one iz Broda. Poznate meuigre u Juditi posvemanja su novina u cjelokupnoj hrvatskoj drami starijega razdoblja. Temeljeni na motivici dviju grana pukoga kazalita iz dvaju razliitih kazalinih podneblja: talijanske komedije dell'arte (Kolumbina) i bekoga, pukog teatra (Hanswurst), ovi umeci unose ne samo iznimnu svjetovnost ve i osobitu lokalnu boju u scensku obradbu poznate starozavjetne prie. Osim toga, didaskalije u ovim meuigrama jasno pokazuju njihovo podrijetlo iz impro-vizatorskoga teatra, a dokazom su i vane uloge redatelja u realizaciji Judite, budui da metar, tj. redatelj, mora scenski uputiti glumca u realizaciju predloka koji je mjestimice posve nalik talijanskom soggettu, odnosno canovacciu. Tema i dramaturka struktura spomenutih brodskih intermedija - a moda i slinih osjekih - jedna su od bitnih potvrda vrlo jasnih sveza slavonske franjevake scenske prakse s talijanskim i bekim pukim teatrom, bez obzira na vjerojatnost kako su oba poticaja jamano zajedno dola iz Bea, gdje je u XVIII. stoljeu kontaminacija komedije dell'arte i hansvurstijada inicirala zametke kasnijega Volkstheatra koji e europsku znaajnost dosegnuti sredinom XIX. stoljea Raimundovim i Nestroyevim djelima. Poznata talijanska veza slavonskih franjevakih dramatiara razvidna iz njihove recepcije ne samo Metastasija ve i drugih talijanskih autora XVIII. stoljea pojaana je primjenom scenske improvizacije, dakle kazalinopraktinom sastavnicom koju smo tako eksplicitno opisanu nali u starijoj hrvatskoj drami jedino u dubrovakoj tragikomediji Suzanjstvo sreno iz XVII. stoljea. I ondje se, kao u slavonskoj Juditi, dvojica lakrdijaa - Kvartieri i Vinorad, upleu u viteko-melodramsko zbivanje ne samo komikim diskursom ve i radnjom koja je didaskalijom propisana i kao posvemanja improvizacija (... biju se na pesti i grabe se o haljine i prikobacivaju se po palku i govore to im na pamet dohodi). Recepcija Metastasija u slavonskome franjevakom teatru posve je iznimna pojava. Taj je talijanski galantni pisac dolazio do slavonskih dramatiara u Hrvatskoj najvema izravno iz Bea, ali ni drugaiji putovi nisu iskljueni. Iz povijesti, naime, franjevakoga kolstva razvidno je kako su pojedine redodrave ve od sredine XVII stoljea svoje gojence slale na razliite specijalizacije u talijanska franciskanska uilita, pa povratkom tih studenata stiu k nama i talijanski dramski i scenski poticaji. Scenska slika slavonske starije drame reduciranih je kasnobaroknih obiljeja. Ne pokazuje rasko razvijenoga isusovakog teatra niti zaudnost velikih duhovnih trion-fa, ali zahtijeva i ona promjenu prizorita. Vizualni aspekt dramskoga teksta naglaeno rabi meraviglia-efekte (propelo koje govori Bojim glasom u Velikanovievoj Svetoj Margariti Kortonskoj), a udio glazbe i zborova (odnosno skladnopivaoca) u nekim je dramama osobito prisutan. Oiglednu pripadnost kasnobaroknomu hrvatskom teatru iskazuju slavonske franjevake drame upravo dramaturkom strukturom u kojoj muzika sastavnica upuuje na njihovu povezanost i s talijanskom libretistikom i oratorijskom dramom, ali i s hrvatskim djelima iste vrste dubrovakoga postanja koja su do slavonskih samostana i knjinica na sjeveru stizala i u rukopisima. Slavonski, naime, dramatiari poznaju svoje junohrvatske kolege, to je kod evapovia izrijekom spomenuto (Palmoti, Barakovi, Ignjat Durdevi), a oito je da vukovarski provincijal nije bio jedini koji je itao rukopise istrianske i dalmatinske kako navodi on u jednoj od biljeaka u svome Josipu. Dok je odnos slavonskoga osamnaestostoljetnoga dramskog korpusa junohrvatskoj dramatici jasno razvidan, ini se da bismo veze tog korpusa s prema

Josip ibenek, tragedija Lizimaku, nastavnica, Graz, s. a. (1768)

U okviru katolike obnove dolaze isusovci 1606. u Zagreb, a godinu dana kasnije izvode prvu kazalinu predstavu. Isusovako e kolsko kazalite djelovati do ukinua reda 1773. U tom rasponu izvedeno je gotovo dvjesto predstava na latinskom, hrvatskom i njemakom jeziku. Autori su uglavnom nepoznati, a medu identificiranima spominju se Ivan Donati, pisac troine latinske drame u stihovima Sisciensis victoria izvedena 1717. u isusovakom kolegijskom kazalitu; te Josip (Ferdinand) ibenek (1745 - ?) koji je u kajkavskoj prozi preveo stihovanu latinsku tragediju francuskog isusovca Ch. de la Ruea (1643 - 1725) Lysimachus, tiskanu 1768. u Grazu te iste ve godine izvedenu u Zagrebu.

Pasko Primovi, tragikomedija Euridice, naslovnica, Venecija, 1617. Razvitak barokne drame i kazalita XVII. stoljea obiljeen je mladenakim teatrom Ivana Gundulia (1589 - 1638). Premda je veina od deset ranih Gundulievih drama izgubljena, moe se tvrditi da je ovo kazalite obiljeeno libretistikom dramskom strukturom koja je tada prevladavala u Italiji. Antika mitologija, viteko-romantike zgode preuzete iz tadanje epike i zbivanja u arkadijskom ozraju teme su ranih Gundulievih drama. Gotovo usporedo s njima javlja se 1617. i tiskani prijevod Rinuccinijeva libreta Euridice Paka Primovia.

kajkavskom dramatikom teko mogli utvrditi. Kajkavska je, naime, drama usprkos injenici da je bila kolska, dakle i mjestom postanja i autorstvom vezana uz zagrebako sjemenite, bila uz neznatne iznimke (Sveti Aleksi Tita Brezovakoga) posve svjetovnih tema, a anrovski obiljeena kao komedija, pouna igra ili pak obiteljski ganutljivi komad (Ruhrstuck). Kajkavski dramatiar, adaptator ili dramaturg, ima pred sobom - za razliku od slavonskoga franjevca - urbanu publiku u kazalitu koje po svim organizacijskim oblicima iskazuje tendenciju otvorenoga zavoda. Osim toga, kajkavski autor je svjetovni sveenik, dok je slavonski jo uvijek redovnik. Zagrepanin na Kaptolu pouava i odgaja ne samo temom ve i suvremenije koncipiranom scenskom slikom, identinom onoj u svjetovnome kazalitu, dok Osjeanin, Broanin ili Vukovarac prilagouju Bibliju i svetake legende za svoju aku pozornicu kojoj su edukacijske nakane jo ispred kazalinopraktinih. Od svretka XVIII. stoljea povijest nacionalne hrvatske drame biljei korpus od etrdesetak dramskih djela pisanih sjevernohrvatskom kajkavtinom, nastalih izmeu 1791. i 1834. za potrebe zagrebakoga sjemeninog kazalita ili tek u nekoliko sluajeva za Plemiki konvikt na zagrebakom Gradecu. Ta su djela gotovo u pravilu nastala prema stranim, preteito njemakim (A. Briihl, K. Eckartshausen, F. X. K. Gewey, F. W. Gotter, A. L. Hoffmann, A. W. Iffland, A. Kotzebue, K. Meisl, J. Richter, G. Stephanie ml., C. H. Spiess, S. P. Weber), ali i francuskim (J. N. Bouilly) i talijanskim (C. Goldoni) predlocima, od kojih su, potonji, do Zagreba jamano stizali u njemakim inaicama. Rije je o prijevodima, a zapravo preradbama, lokalizacijama i dramaturkim, gotovo uvijek s njima u svezi i tematskim adaptacijama izvornika (hrvatske varijante sastavljene su u 1, 3, 4 i 5 inova u prozi) po naelu maskulinoga obiljeja sjemeninoga kazalita koje slijedi teatarske konvencije poznate iz istovrsnih europskih zavoda. U sjemeninim, za razliku od prijanjih isusovakih kolskih kazalita, nastupaju samo klerici - budui sveenici, pa bi njihova interpretacija enskih likova bila neprilina.

Zbog spomenute maskulinizacije dolazi kod prijevoda i do tematske preradbe. Stoga se razliiti muko-enski odnosi ili tipini enski likovi zamjenjuju rodbinskim vezama otac - sin - stric - tetak, slukinje postaju sluge, a juvenilne se muko--enske sentimentalne relacije pretvaraju u neporona i uzorna prijateljstva dvojice mladica. Dramaturku adaptaciju ovako uvjetovane maskulinizacije slijedi, gdje god je to mogue (ili gdje je autor vjetiji) i prepoznatljiva lokalizacija u sjevernohrvatsko, uglavnom urbano podruje. Dramatis personae dobivaju u pravilu kajkavske onomastike znaajke u kojima je nom parlant obiljeje nekog zanimanja ili karaktera (Pravdomeri, Poteni, Prilizavi, Junakovi, Gizdai i dr.), a toponimi uglavnom Zagreba, rjee Varadina i njihove ire okolice jasno su prepoznatljivi, bez obzira na to to se u nekim sluajevima drastino kose i s izvornikom dotinog prijevoda i s lokalnim zemljopisnim karakteristikama. Jednako tako i dnevni obiaji, dijelovi odjee, jestvine, skladbe te svakodnevni uporabni predmeti poprimaju lokalnu boju. Izbor generikih obiljeja prevedenih, odnosno adaptiranih drama diktiraju prosvjetiteljska naela spomenutog razdoblja koja preko didaktinosti kazaline predstave promiu temeljne moralne vrline, medu kojima se istiu bogobojaznost, ali i domoljublje te opinsko dobro. Biraju se uz to predloci s velikim prijanjim uspjehom kod publike u emisijskim zemljama (osobito Kotzebue i Iffland), pri emu su autori adaptacija potovali kazaline konvencije kazalita u zagrebakom sjemenitu. Prva predstava odrana je 1791. (Imenoslavnik T. Miklouia), a posljednja 1834. preradba (J. Sot) Kotzebueove drame Plaa istine / Lohn der Wahrheit. Veina ovih drama prikazana je u Sjemeninom kazalitu za vrijeme onodobne kazaline sezone (vu dneve fanike), preteito na nedjelju pedesetnicu, u pretili ponedjeljak i na pokladni utorak. Na rukopisima je esto zabiljeena godina prijevoda (elaboratum per...), odnosno izvedbe (com. producta die...), a pojedina djela (Baron Tamburlanovi, Velikovenik, Nije vsaki cipeli na vsaku nogu) doivljavaju veu izvedbenu frekvenciju od ostalih, dok neki rukopisi biljee imena glumaca-bogoslova i zavravaju konvencionalnim zahvalnim obraanjem publici. Svi autori ovih djela nisu poznati, premda se u literaturi navode sjemenini profesori koji su se kao dirigenti, tj. redatelji, bavili organizacijom predstava, pa se medu njima nalaze i stvarni i potencijalni autori pojedinih prijevoda-adaptacija (Franjo Bonjakovi, Josip Kovaevi, Marko Mahanovi, Josip Sot, Franjo Strehe, Jakob Lovreni, Ivan Nepomuk Paleak i Stjepan Korolija). Novija literatura (O. ojat) nastoji dokazati kako je student Nikola Nerali autor Barona Tamburlana i Misli bolesnika. Korpus tzv. anonimnih kajkavskih drama nije ni do danas besprizivno definiran. Raniji bibliografski podaci (afarik, Andri, Fancev, S. P. Novak) govore o veem broju rukopisnih tekstova nego to se danas moe evidentirati u najvanijim naim knjinicama, tako da su, za sada, neka djela poznata tek po naslovima, a poneke se prijanje atribucije prema stranim predlocima ine danas upitnima. U novijem su hrvatskome glumitu iz korpusa ovih dramskih djela izvedeni: Baron Tamburlanovi ili Pelda nerazumnoga potrolivca (Zagreb, 1897; poslije Zagreb i Varadin viekratno), Nije vsaki cipeli na vsaku nogu (Varadin, 1958; kasnije viekratno) i Misli bolesnika Hiti Hipokondrijaku (Varadin, 1969; Zagreb, 1987). Neprijeporni vrhunac dostie hrvatska drama na svretku XVIII. i poetku XIX. stoljea djelom kajkavskoga prosvjetiteljskog komediografa Tita Brezovakoga (1757 - 1805). Gojenac zagrebake isusovake gimnazije zavrava na pavlinskom sveuilitu u Peti teologiju i filozofiju, slubuje potom u sjevernoj i zapadnoj Hrvatskoj, a od 1799. do smrti u zagrebakoj upi svetoga Marka. Veinu je svojega knjievnog djela napisao kajkavskim narjejem (drama Sveti Aleksi, komedije Matija grabancija dijak i Diogene te poema Jeremija), dvije su mu sauvane pjesme u tokavskoj ikavici, dok je neke prigodnice sastavio njemakim i latinskim jezikom. Djelujui

od svretka XVIII. do prvih godina XIX. stoljea, Brezovaki je pripadnik prosvjetiteljstva, sa svim obiljejima hrvatskih dopreporodnih tenja, kada, uz didaktinost i moralizatorske namjere, u knjievnost sjeverne Hrvatske poinju ulaziti brojne kritike primjedbe o drutvenom i politikom ivotu. Nesumnjivo jedan od najistaknutijih kajkavskih pisaca, Brezovaki je neprijeporno najvei medu dramatiarima toga izriaja i jedan od najvanijih u hrvatskoj dramskoj i kazalinoj povijesti. Potujui poetoloke kanone tadanje dramaturgije koji su zahtijevali od kazalita da bude kolom ivota, i to u smislu Gottschedovih (1700 - 1766) reforma njemakoga kazalita, utemeljenih u poetici rimskoga pjesnika Horacija i francuskoga klasicista Boileaua, Brezovaki se u predgovoru Matijaa grabancijaa dijaka (Zagreb, 1804. - iste godine i praizvedba u Plemikom konviktu) izrijekom izjanjava za igre koje e pokazati kulika je hasen napretka vu dobreh navukeh, za predstave koje i krepostih cenu, i faling odurnost pred oi postaviju, jer falinge popraviti prez istine ni mogue. Gotovo izravno citirajui Horacija (Epistula 3. Pizonima) - vsu dunost je spunil, koj je hasnovito z vugodnem i smenem zmeal, Brezovaki je u duhu ove odrednice koncipirao i svoje dramsko djelo u kojem preteu komedije, istiui smijeno u propedeutikoj funkciji kazaline umjetnosti. Cetveroina hagiografska drama Sveti Aleksi (1786), proeta kranskim svjetonazorom po uzoru na isusovake drame, mjestimice ve najavljuje kasnijega, didaktiki usmjerenoga komediografa koji nakon pokladnoburlesknoga Matijaa vrhunac dostie petoinom proznom komedijom Diogene (jamano, 1805, praizvedba u Zagrebu tek 1925). U spoju sentimentalnoga i kominoga Brezovaki je sentencioznom pouljivou i bogatim katalogom scenski efektnih komediografskih sredstava stvorio djelo koje na najbolji nain ujedinjuje europsku tradiciju dviju vrsta: komediju plautistiko-molijerovskih obiljeja i prosvjetiteljsku dramu, usredotoenu na oslikavanje razliitih meuobiteljskih odnosa. Uz to je prvi u Hrvatskoj poetkom XIX. stoljea jasno odredio smjer pretpreporodne kritike drutvene optike, upozoravajui na zastranjivanja javnih slubenika koja su zaprijetila propau temeljnih moralnih vrednota, odnosno horvackih znamenja kako je te vrednote u svojoj poeziji nazvao Brezovaki. U duhu poznate Horacijeve izreke kako nita ne prijei ovjeka da smijui se govori istinu, Brezovaki je stvorio djelo koje na razvojnoj crti od Dria do hrvatskih komediografa sredine XIX. stoljea (Nemi, Senoa, Tomi) znai bitnu i neprijepornu prijelomnicu, ostajui sve do danas i nacionalnom repertoarnom konstantom.

LITERATURA

Andri N. 1910. Batui N. 1978. Batui N. 1991. Batui S. 1951. Beriti N. 1953. Beriti N. 1965. Bogii R. 1974. Bogii R. 1979. Bojovi Z. 1980. Cesarec I. 1996. Dani 1967. Dani 1968. Dani 1986. Dani 1994. Dani 1995.

Izvori starih kajkavskih drama, Rad JAZU 146, Zagreb, 1-77. Povijest hrvatskoga kazalita, Zagreb. Narav od fortune. Studije o starohrvatskoj drami i kazalitu, Zagreb. Komediografija Tita Brezovakoga, Stari pisci hrvatski 29, Zagreb, IX-XLVI. Iz povijesti kazaline i muzike umjetnosti u Dubrovniku, Anali Historijskog instituta JAZU 2, Dubrovnik, 327-357. Franatica Sorkoevi, dubrovaki pjesnik XVIII. stoljea (1706-1771), Rad 338, Zagreb, 147-258. Knjievnost prosvjetiteljstva, u: Povijest hrvatske knjievnosti 3. Od renesanse do prosvjetiteljstva, Zagreb, 293-383. Knjievne rasprave i eseji, Split. Barokni pesnik Petar Kanavelovi, Beograd. Tri i pol stoljea hrvatskokajkavske dramske i scenske rijei, u: Kajkaviana Croatica, Hrvatska kajkavska rije. Katalog izlobe (ur. A. Jembrih), Zagreb, 179-203. XVII. stoljee, Dani hvarskog kazalita IV, Split. XVIII. stoljee, Dani hvarskog kazalita V, Split. Stoljea hrvatske dramske knjievnosti i kazalita (provjere i poticaji), Dani hvarskog kazalita XII, Split. Hrvatsko barokno pjesnitvo. Dubrovnik i dalmatinske komune, Dani hvarskog kazalita XX, Split. Hrvatska knjievnost 18. stoljea. Tematski i anrovski aspekti, Dani hvarskog kazalita XXI, Split.

Dani 1996. Dani 1997. Deanovi M. 1972 Falievac D. 1989. Falievac D. (ur.)1991. Fancev F. 1932. Fancev F. 1940. Fotez M. 1967. Frange I. 1987. Heimovi B. 1971. Kindermann H. 1959. Kolendi P. 1964. Kombol M. 1949. Kombol M. 2/1961. Kravar Z. 1991. Mati T. 1945. Novak, S. P. 1979. Novak S. P.-Lisac J. 1984. Novak S. P. 1999. Panti M. 1978. Panti M. 1984. Pavi A. 1871. Pavlii P. 1979. Petri N. 1996. Potthoff W. 1973. Potthoff W. 1975. Reetar M. 1922. Stipevi E. 1992. Stipevi S. 1994. ojat O. 1969. velec F. 1974. Vanino M. 1969, 1987.

Hrvatska knjievnost 18. stoljea. Tematski i anrovski aspekti, Dani hvarskog kazalita XXII, Split. Hrvatska knjievnost uoi preporoda, Dani hvarskog kazalita XXIII, Split. Dubrovake preradbe Moliereovih komedija, Stari pisci hrvatski 36, Zagreb, 5-30. Stari pisci hrvatski i njihove poetike, Zagreb. Hrvatski knjievni barok, Zagreb. O drami i teatru kaptolskog Zagreba, Hrvatsko kolo 13, Zagreb, 134-149. Dva igrokaza kajkavske dramatike iz poetka 19. vijeka, Grada za povijest knjievnosti Hrvatske 15, Zagreb, 201310. Hrvatske komedije XVII i XVIII. stoljea, Pet stoljea hrvatske knjievnosti 20, Zagreb, 7-28. Povijest hrvatske knjievnosti, ZagrebLjubljana. Dvije komedije Tita Brezovakog, u: Dva komediografa, Zagreb, 6-54. Theatergeschichte Europas III, Das slavische Barocktheater, Salzburg, 582-626. Iz staroga Dubrovnika (ir.), Beograd. Hrvatska drama do 1830, Hrvatsko kolo 2-3, Zagreb, 293-311. Povijest hrvatske knjievnosti do preporoda, Zagreb. Das Barock in der kroatischen Literatur, Koln-Weimar-Wien. Prosvjetni i knjievni rad u Slavoniji do preporoda, Zagreb. Vuistrah i dubrovaka tragikomedija, Split. Hrvatska drama do narodnog preporoda III, Split. Povijest hrvatske knjievnosti III: Od Gundulieva "Poroda od tmine" do Kaieva "Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga", Zagreb. Iz knjievne prolosti, Beograd. Susreti s prolou, Beograd. Historija dubrovake drame, Zagreb. Rasprave o hrvatskoj baroknoj knjievnosti, Split. Dokument o hvarskom kazalitu iz 1676, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 36, Split, 317-328. Die Dramen des Junije Palmoti, Wiesbaden. Dubrovniker Dramatiker des 17. Jahrhunderts Bd. 5/1 i 5/2, Giessen. etiri dubrovake drame u prozi iz kraja XVII. vijeka, Beograd. Hrvatska glazbena kultura 17. stoljea, Split. Talijanski izvori dubrovake melodrame (Ariosto, Taso, Marino, Rinuini), Beograd. Starija hrvatska kajkavska drama, Kaj 11, Zagreb, 44-52. Hrvatska knjievnost sedamnaestog stoljea, u: Povijest hrvatske knjievnosti 3. Od renesanse do prosvjetiteljstva, Zagreb, 175-292. Isusovci i hrvatski narod III, Zagreb.