Alija Nametak

ZA OBRAZ
U kafani Pred Imaretom ima uvijek besposlena svijeta, koji bistri politiku, a osobito popodne, kad se izae iz Begove damije i kad djeurlija protru izvikujui sutranje novine. Po seijama okolo sjede postariji ljudi, piju ajeve i kahve, stavljajui kraj sebe posue, jer u ovoj kafani nema stolova, osim jednog kraj vrata, za onoga koji sjedi tu i ita novine, naglas, da bi svi uli, a moda i razumjeli.

Za ovo drutvo bi se zaista moglo rei, da je areno, jer tu ima osim umirovljenih kadija i tramvajskih konduktera jo i biv ih posjednika, pokoji provincijski beg, koji je doselio u Sarajevo samo za to, da onaj njegov svijet iz njegova prijanjeg boravita ne gleda njegovo postepeno umiranje u neimatini, neki pretrga, nosa, ulini pometa i slini, to jest svi razliiti po zvanjima, a jednaki po eljama da znaju ta ima novo, ta se dogaa u svijetu, da bi zaboravili jade, to se dogaaju kod ku e

i u komiluku. Tu je i burza, gdje se sazna, ta i gdje se moe najjeftinije kupiti i da je jo jeftinije ne kupiti, nego se samo raspitivati, poto je ta, kao da ovjek ima ozbiljnu namjeru neto nabaviti.

im izau novine i prvi djeak, koji ih prodaje, naie ispred kafane izvikujui im ime, izae kahvedija i kupi jedan primjerak pa ga dadne lektoru za vratima i stavi preda nj dezvu kahve s findanom. I tada se nastavi prebiranje naslova, pa koji se naslov svidi, onda beg, koji sjedi kod kahvedaka rekne: De nam to proitaj! Zatim lektor srie slog po slog, dok neko ne upita: A to e mu to, biva, rei? Potom nastane raspredanje sadraja, samih rijei i ta se iza tih rijei krije, ili, kako se ueno rekne, izmeu redaka.

Ponekad u ovu kafanicu zabasa i kakav stranac, koji doe iz koje kasabice iz pokrajine ili iz kakva zabitna sela, pa smatra, da bi se strano ogrijeio i o vjeri i o Gazi Husrevbega, ako ga ne bi pohodio i ako ne bi klanjao u njegovoj damiji. Svakom se takvom pobonom ili bar znatieljnom strancu ini, da Bog ne bi primio njegove molitve, ako bi je obavio u kojoj drugoj damiji. Tako onda, kad izae iz damije i obazre se po grobovima istaknutih uglednika i javnih radnika, za due kojih se pomolio Bogu, ispane iz poploanog dvorita, pa prijee dva tri koraka, sve se obazirui i gledajui u ogromnu munaru, i nae se pred ovom kafanicom. I ne htijui ue u nju i uvjeri se, da i u njegovom selu ili kasabi ima i boljih kafana, samo valjda u njima nee uti onakva razgovora, kakav ovdje moe uti. A kad otpusti uho njihovom razgovoru, uvidi, da i ovdje tare ljude jednaka briga kao i njega i njegove seljane, a da uivaju i da su zadovoljni sa sitnim radostima svagdanjeg ivot a ba kao i on.

Tako je zimus uao u ovu kafanicu Beir uliman. Visok i pleat starac uao je neto bojaljivo i stao za vrata, ne usuujui se sjesti na prazno mjesto na seiji. Pronicavim pogledom opazio je, da nije ljudima drago, to je doao, pa ih je poneto smeteno pozdravio i prestraenim korakom upravo se douljao do praznog mjesta.

Na odjei mu se vidjelo, da je imuniji seljak, sav u domaem tkalu osim koulje od arijskog platna i traboloza oko fesa. Crne suknene akire bile su mu do koljena, gdje su se zavravale obrubom od crvenog gajtana, a na nonim listovima su mu bijeli tozluci s mjedenim kukcima i sponama. Preko bijele koulje je druga od kutnije, nekakve mrkovijaste boje sa utim prutovima, a preko ove je ferman od crna sukna postavljen crvenom ohom. Oko vrata mu visi debeo srebren lanac, kojemu je na prsima neka mala rozeta, kroz koju su provuena oba kraja lanca, na dnu koga je sahat, golem i s vie poklopaca, utisnu t u dep od fermana. Na obrijanoj koatoj glavi je fes, oko kojeg je omotan svileni traboloz, a na nogama opanci oputnjaci i bijele arape do pola listova.

Kahvedija mu primi pozdrav i ponudi ga da skine debelu suknenu crvenu kabanicu, jer bi mu bilo studeno, kad izae iz kafane. Ustade Beir i skide kabanicu, pa je objesi na klinanicu za vrata i opet sjede na prijanje mjesto.

- Hoe li kahvu ili e aj?

- Daj mi kahvu?

Poeo je polako srkati, a cijela kafana je utjela. Niko da zapone razgovor. Tek u neka doba Selim beg otpoe:

- Vala, ovih muhadira svakud. Ne moe se nikud maknut, a da ne nabasa na kojeg.

- I sve slijee u Sarajevo. Kao da nemaju gdje drugdje, nego ba u Sarajevo! ljuti se jedan kriomar, valjda jedini Sarajlija u itavoj kafani.

- E ta e, sinko, nevolja natjerala. Niko nije od obijesti napustio svoj krov, da se potuca od nemila do nedraga prozbori Beir.

- A moebit si ti muhadir?

- Jesam, naalost. Evo ima dva mjeseca, kako sam doao u Sarajevo.

- A jesi li bolovao pjegavac? Da nisi uljiv?

Beir uliman se kao malo zastidje i planu:

- Nisam bolovao, a nisam nikad u ivotu ni ui na sebi imao. Nikad nisam iz kue u zakrpljenoj koulji, pa ni na njivu, a kamo li ta drugo. A sad ako i ima koja u na meni to je vaa, sarajska.

- Deder ti malo spusti durbin. Nemoj ti sa mnom tako govoriti! ljuti se onaj kriomar. Nisi sa mnom zajedno koze uvao.

- Ja sam uvao svoje i koze i ovce i goveda, a ti ih nisi ni uvao, jer ih nisi nikad ni imao. Sve ti je imanje bezbeli u nekol iko kremenova i cigar-papira.

- Otkud ti zna, da ja to prodajem? Hoe li, evo dobrih kremenova i papira. Dau ti dva kremena i pe t papira za pola kukuruze.

Neki se i nasmijae, a razgovor ivnu. Poee govoriti u grupama po dva, po tri, o svemu i svaemu. aban, tramvajski kondukter, okrenu se povjerljivo ulimanu:

- Pa gdje si bio toliko vremena, dva mjeseca, da te nigdje ne vidim? A ja svukud hodam.

- Ne pitaj me za moju muku i nevolju. Bio sam u jednoj koli, pa evo istom danas malo izaoh. Odmah sprva oiae me, pa mi onaj paskovi u kuruntini odreza brkove. Kae: moe biti ima uiju u njima. A ne moe biti, vallahi, niti ih je ikad u mom ivotu bilo u mene ni u glavi ni u prtenini ni u suknenom na meni. Otimah se, da mi ne nagrdi obraz, a uz nj prisloni i dokto r, i ja ostadoh bez brkova.

- Bolje je i bez brkova nego bez glave.

- Bez glave sam mogao lahko i ostati, kao i gotovo sva mi kuna eljad, ali bez ega moe biti, ne treba ono ni raditi.

- Pa eto opet su ti lijepo podrasli.

- Jesu prilino. Za dva mjeseca. A da si ti znao moje brkove prije nego mi ih duman ostrie, eeeeh! Preboljeti ih ne mogu.

- Dobro je to, kad je iva glava ostala. Pa jesi li itavo ovo vrijeme leao u karanteni?

- Nisam zbog bolesti. Nego me stid bilo bez brkova izlaziti. K'o velim, moe me kakav poznanik ovakva vidjeti, pa bih propao u crnu zemlju. I unue mi je bilo neto slabo, pa sam se najvie sav ija oko njega.

- Pa kako je sad?

- Fala dragom Bogu, prizdravilo je. Ko, moj brate, nema se mlijeka, pa oslabilo dijete od godinu i po na samoj kukuruzi i orbi od repe! A ovog ti belaja nisam ni ja nikad okusio, nego evi bi mi sueno pod starost.

- Dobra je repa upade u razgovor kriomar. Da ti zna, to moe biti od nje pita, sve da prste odgrize. Isjecaj je sitno, pa podosta masla

- I bukova ti lia s maslom, pa se moe. A ono, to mi dobivamo, i ne via masla. Pas da Bog oprosti, i smrdi. Ni na to nije nalinije nego na spirine. Ali opet, Bogu hvala, kad ima i to.

- Otkud si ti, prijatelju? pita Beira jedan zanatlija, kojemu ne ide posao, pa vei dio dana provodi u kafani i badava se grije.

- Od Hercegovine.

- Eto doeka slavodobitno Selim beg. Na moju duu sam odmah pomislio, da je Hercegovac. Kad ne bi bilo vlaha, od Hercegovaca bismo ih pravili.

- Ama zar tako, pasji sine? skoi Beir na noge, da se bije, ali drugi doekae i sprijeie ga, dajui mu kradom znakove, da Selim beg nije pri svojoj pameti, da je domuz, pa moe za as nastati krvoprolie.

- Deder ti nama priaj, kako si ti glavu spasio i je li ko tvoj poginuo od etnika?

- Da su, Bog do, oni spasili glave, a da je mene crna zemlja progutala, ali ta e. Ne smije se u silu Boga govoriti.

- Kad je u vas zapoela ova nesrea?

- Lani. Odmah nakon Vidova-dne. U mome selu ima deset naih kua, a preko etrdeset vlakih. Ali, eto, ivilo se onako na silu komijski. Oni nama doi na Bajram, mi njima o Boiu, i vie nikakva prijate ljevanja, ko kad nam nisu nikad ni bili

prijatelji. Triput su nas robili i palili, das mo se morali od temelja kuiti. Ovo ti priam, to sam ja zapamtio, a tako je bilo, ima vie od sto godina.

- Nae se selo zove Dabar, a od starina je, to se pamti, bilo samo nae. Nije bilo u njemu vlakog uha ni hizmeta. Ama, kako su nam stariji nai kazivali, ima otada preko stotinu, dvadeset li godina, zavlada mubareija i pomorila, to no rije i star o i mlado. Da vam ne duljim, spalo nae selo na tri kue. Ali da je sree, dao bi Bog, pa bi se narodilo naroda i opet bilo kao i prije, da na Bajram nije sav svijet mogao stati u damiju, nego ga je via pola bila u damijskoj avliji. Nego, po nesrei, s koro je sva zemlja bila u selu nekog bega iz Stoca, i on pozove iz Crne Gore nekakve seljake, da mu oni rade na zemlji. Naseli ih meu nas, da mu ne bi ostala neko vrijeme pusta zemlja, dao Bog, pa ne bilo ni njih ni begova, jer nam je svako zlo od njih, ima dvjesta godina.

- Pazi se, ta govori, poturice nijedna nahorozio se Selim beg, spreman da se bije, ali opet skoie ljudi, koje je okupilo Beirovo kazivanje, da ne doe do guve. Dok se sve stia, zapoe opet uliman:

- uo moj dedo, da hoe beg da naseli vlahe meu nas, pa iao u Stolac moliti ga, da se okani te orotinje, da nee spasti na prosjaki tap, ako mu se neko vrijeme njive zaledine, a kad se narodi svijeta, otimat e se ko e zemlju obraivati. Ali daj ti mahnitu dogovori! On uinio, to je naumio, i naselio deset kua, ali sve nekakvih drzmana, pa se raskotie ko ivina. Bog je dao, pa smo se i mi namnoili, ali se dumani odmetnue od sultana na tri godine pred vabin dolazak, a kako bijasmo malina prema njima i vlahovluk opkolio sa svih strana, morasmo bjeati u Stolac. Ja sam tada bio kao kao ono moje unue sada. U naramku su me nosili.

Na svoje ognjite smo se vratili, istom ka je Austrija dola, a zatekli smo samo gole zaaale zidove i zemlju, koju nam nisu mogli opljakati, osim to su tri godine rod s nje dizali.

Tako isto smo opljakani i popaljeni odmah iza rata po prevratu. Bilo je neto i ljudskih rtava, ali nam je i tada sve ivo opljakano. Nai su nam vlasi kasnije kazivali, kad smo se vrnuli iz Stoca, da su to sve bili Crnogorci i da su, oja, i njih pljakali i goveda im dizali, ali nije to bilo istina. Oni su goveda klali i suili u pastrmu, a koe svojih volova smo poznavali u stolakih trgovaca, kojima su ih nai domai dumani prodavali. Nego, daj ih ti kome tui, kad je otila pravda s Austrijom zajedno.

Za ovo minulih dvadesetak godina bili smo se dobro davranisali. Jesu bili porezi, jest bilo i drugog kojeega, ali ako je njihov mladi sluio godinu vojske, nisu moga silili da slui tri, a nisu mogli ni na moj dunum zemlje udariti viu izradu nego to je Jovo ja Risto plaao. A Bog je dao, pa smo se namnoili, da nas je opet bila petkom i na Bajram puna damija. Kad nasta ovaj rat, ue nekakav domuzluk u njih, pa nemaju iva mira, ako ne vrijeaju i ne izazivaju. Ne moe im ovjek nita, kad ih je onoliko. Pa s brojem bi nekako ovjek i izaao nakraj, ali ta e, brate, ije carstvo onoga serbestvo. Kad je car njihove vjere, odmah je i njihovo gospodstvo u carevini.

Tako to potraja, dok i nau mlaariju ne digoe u vojsku. to god se nae mladei moglo pukom zametnuti, digoe u rat , a njihovih pola osta kod kue. Za udo to meni! Kako e to biti, da njihov vladar vie vjeruje naoj mladei, da e ga bolje uvati, nego njihovoj. Sreom sve bi ukratko, i od naih se samo jedno mome ne vrati kui. To mi bijae najmlai brati! Ali, ko e ko Bog, kasnije saznadoh da je zarobljen u Albaniji i sprva kraja jeseni doe iz ropstva, ali ne kui na oevinu, nego u kuruntinu, kao i ja, ko muhadir.

Proastog ljeta, kako vam poeh priati, na dan dva ispred Vidova-dne, doe mi sin Vejsil iz Stoca. Izdaleka ga poznah, i nije da ide, nego kao da je ko poda nj krila podmetnuo. Jedva ekam da saznam, ta je to bilo, pa tako leti. Doe kui, a sav cvat e od nekakve dragosti.

- ta je, sine, hajrola! velim mu ja.

- Dobro, babo, ako Bog da veli mi on. Jo malo, pa e nestati i sjemena od vlaha.

- uti, ne govori, jadnie! kaem ja. Vidi, ta ih je ovdje oko nas.

- Nisu oni oko nas, nego meu nama, babo.

- Ama, pusti ti tu pamet! Njih je taman etiri puta vie, pa, ne daj Boe, da im zlo na um pane. Nego kazuj, ta ima u Stocu.

- Dobro, babo! ta je sino omrklo vlakog uha u Stocu, nije ga ni pola osvanulo, a i danas ih love, pa s njima nekud, kako vele, na prisilni rad.

- Ajak, nije mi to nikako drago.

- A to? Ti ih nisi nikad mogao ni oima zgledati!

- Ne mogu ni sad. I kad bi se kojim udom mogli oni smanjiti koliko zrnje od prosa, nasuo bi pune epove, pa s njima zajedno s uprije u Bregavu, da nikad vie ne izaemo. Ali ovako

- A ta ovako? kae mi Vejsil.

- Mnoina je njih, a nas aka. Ne daj Boe, da im na um pane, da se na nama svete! Nego, de ti meni reci ko to njih kupi.

- Ne znam, koji su. Neki Stoani kau, da su od Bekija i Imotskog.

- A, aah! Odhuknuh ja. Djeco, spremajte se, da idemo odmah u Stolac.

Sve se uskomea. Sve se udi i u udu pita: ta je? Zato ba u Stolac? Jedna nevjesta veli: Nisam krave pomuzla. Druga nevjesta zaplaka: Nije mi se dijete iz drva vratilo. A Vejsil okrenu poput mene: Ama ta ti je babo, dragoga ti Boga? ta uzalud uzbuni svu kuu? Sjedite, djeco, gdje i sjedite, i neka svak radi svoj posao. Moja sijeda dodade: Ko bi mogao tako brzo sakupiti sve blago i sve namiriti pa potjerati, a zar opet ostaviti dumanima da popljakaju, pa da se mi pod starost kuimo. Ne ostavih, vala, kunjega praga, pa makar me na njemu sasjekli na komade.

Nemadoh ni ja kud, nego popustih kunoj eljadi i ostadoh. Do pred mrak prooh selom i pozvah nae na razgovor, a gdje god kojeg njihova sretnem, prvi mi se javlja i nekako ponizno pozdravlja. Nikako mi nije drago. Odmah vidim, da spremaju neku prevaru.

Pred veer se okupili svi odrasli nai i Vejsil im kaza, to je uo i vidio u Stocu. Mladei ko mladei drago tue zlo, a sta riji ute i misle. Svi oni jednako misle ko i ja: im se sutra razdani, potovariti na kon je sve pokretno, potjerati stoku, pa u Stolac. Nita se nije sa ivotom iznijelo. Mladi ne daju ni progovoriti. Oni bi htjeli, im mrak na zemlju, da zau od kue do kue i pokupe sve njihovo mukinje pa s njim na prisilni rad, i pri tom namiguju jedan na drugoga.

Uzalud im mi stariji govorimo: Okanite se tog posla. Ne moete vi goloruki s njima na kraj izai. U njih ima oruja i vie nego im treba, a u nas u cijelom selu ni jedne puke, ama ni lovake. Daj ti ludu dogovori! Ne sluaju. Tek u neka doba pue puka uvrh sela. Svi se oni zgledae. Eh, djeco, jesam li vam govorio! Ima u njih oruja, a ta emo mi? Ali, ne prepadajte se! Svak svojoj kui, ama kradom, da se ne vidi, da smo se sastajali, pa s mrakom pod krov, a stoku i sitnu i krupnu u tor. Kad nemamo puaka, a mi unesimo kolja i sjekire u kuu, pa da niko nije iz kue, dok sunce ne obasja. A sutra, drugi dan druga pamet, pa emo vidjeti ta nam je raditi.

Razioe se oni iz moje kue, a ja jo jednom zaoh po selu. Ne da mi mira ona puka. Ne ka zujem vam, ja sam od svega vatrenog oruja imao jednu bombu. udna je stvar, kako sam doao do nje, ali u vam uzgred i to spomenuti. Idem ja jednom iz Stoca, put Dabra, a jednako ujem nekakav prasak i jeku u kru. to dalje od Stoca, oni pucnjevi sve ja i i jasniji. Kad na jednom mjestu vidim oficira i desetak vojnika za nekakvim suhozidom, pa bacaju neto crno kolik aka preko zida i bre bolje se prilegute, dok ono meu kamenjem, da sve okolo leti. Neto im onaj oficir tumai, pa uzme ono i zafrljaci, a domalo pucanj ko nebesko vrijeme. Ja se jo vie pribliim, a jedan vojnik uzeo ono u ruku, pa dre kao jasikin list. Svi mu se dru gi vojnici smiju, a onaj im starjeina zovnu mene: Hoder ia. Doem ja, a on mi kae, da je ono bomba, i pokaza mi, kako se odvrne, kako se njome kucne i broji do nekoliko, a onda baci. Pita me, bili je ja smio baciti. Bih, velim mu ja, samo da vidim kako ti to radi. Uze on jednu iz sanduka, pa mi sve lijepo pokaza i baci je. Malo postaja, pa pue ko i sami grom. Uzeh ja onda drugu, pa isto ko i on. Pue, ne treba ti priati, a kamenje se kida i drobi, kao da je eer. E jesi li vidio dukelo jedna, vie on onom vojniku kako ovaj stari smije, a ti ne smije! Posjedim ja tu s njima neko vriijeme, bacim jo nekolike bombe, jer su ih morali sve potroiti, kako mi ree onaj oficir, i kad su oni poli put Stoca, i ja se spremim da u kui. Opazim, da su zaboravili jednu bombu, pa kad oni odoe, ja je uzeh i odnesoh kui. Eto, sad je ta bomba bila jedino vatreno oruje meu nama.

U selu susretnem Jovu Galanosa. Pozdravimo se, a on otpoe razgovor. uo je, veli, to se sa njihovima u Stocu dogodilo, ali da on zna, da u tom nedjelu nije niko na bio. To, veli on, neko hoe da pomuti izmeu njih i nas dobre komijske odnose, to smo na izborima bili zajedno, ali, varaju se. Mi emo uvijek u slozi ivjeti, a zaboravili smo ve, to su nam se stari zbog neznanja klali i gloili. Na moju duu, ljudi, uini mi se, da govori istinu, a kad jo ree, ako hoemo, da nam on poalje svoje dijete u beici da nam u kui noi, kao jamstvo da nam se od njih nee nita desiti, ja mu sasvim povjerovah i zahvalih mu, pa nekako olakan dooh kui.

Veerali smo, ta je Bog dao a maja priredila, pa po jaciji poosmo na poinak. Tiina je bila i vruina, ali ja sam rekao, da se ne otvaraju prozori. Bili smo u prvom snu, kad svukud u selu zaprati puka, kao da baci so na vatru. Nasta pometnja, piska djece, pla starica, goveda poee rikati, kad ih dumani poee drijeiti iz torova, konji ru, ovce bleje. Samo se nigdje paad ne uju. Sigurno su ih, mislim ja u sebi, potrovali odmah sprva veeri, da ne odaju njihov hod.

Ja sam uzeo bombu pa se sav tresem, ali, kunem vam se Bogom velikim, nije to bio strah, nego alost to nisu svi na okupu, pa da ih to vie njome pomlavim. Jedan prasak u prozor i staklo se zdrobi u hiljadu komada. Nevjeste dre djecu u naramcima, a druga im se prihvatila za dimije. Vejsil uzeo sjekiru, a Mehmed kolac, dok mi ki Ajka, djevojka od osamnaest godina, prihvatila za saksiju, pa u nju natrpala luga s ognjita.

Ni za kog se nisam bojao koliko za nju. Umrijeti je nita, samo, Boe, s dinom i s imanom, kad nam vakti -sahat doe. Ali za Ajku sam se bojao, ne daj Boe, da joj vlasi na obraz ne udare. Jer, brao moja, nije to je moje dijete, nego to je to Bog dao, bila je zdrava i strojna, a u licu ko upis. ta duman zna, to je obraz, to ponos, pa e najradije udariti na obraz djevojc i ili nevjesti. Sve sam iskao od Boga, ako nam se ne smiluje da se mognemo spasiti, da mi ensku eljad uzme Sebi, da ne dadne vlasima, da se na njima svete.

Prsnue vrata od kue, a upade s pukom Risto Sikimi. Doeka Mehmed da e ga kocem po glavi, ali ludo mome zamahnulo jako, a nisko ie, pa kolac zape, a Risto iz puke pa ga sastavi sa ze mljom. Vejsil odmah kleknu na koljeno, pa zamahnu sjekirom, udari Ristu po prsima, a on se sloi padnuvi po puci. Zaas nahrupie druga dvojica s pukama, a Ajka ih sasu lugom i potee jednom puku iz ruku. Ali dumanin se jak desio, pa je ne pua, nego dohvati i nju za ruke, pa potee, da je iz kue izvue.

Za itavo ovo vrijeme djeca vrite, a vlasi jednako ulijeu u kuu, neko s pukom, neko s noem, i kako koji ulijee, onako mlatara i plaa biva sve manje, a mrtvaki hropot napunja kuu. Da se nije Vejsil otimao da ispod mrtva Riste izvue puku, nego da se branio samo sjekirom, mi bismo ih nadbili, pa bismo poslije s njih mrtvih skidali puke i fieke, ali sueno zar tako. Na svoje oi vidjeh, kako ga Jovo Galanos ubi iz puke. Ba onaj isti Galanos, to meni pred akam ree, da se ne trebamo bojati, da smo komije, da nam je zajedniko i dobro i zlo. Oprostio bih mu i krv Vejsilovu, ali on se obazrije pa dohvati Ajku za ruku, a onaj drugi, ni sad ne znam ko je, vukao ju je za drugu ruku iz kue.

Sijedoj su mi glavu raskolili upravo na kunom pragu, taman onako, kako je pred vee rekla, a nevjeste su ubijene leale pritisnuvi poda se sitnu djecu, iz kojih je jo hropot dopirao.

I nije, brao moja, vjerujte mi na rije, nije to u mene bio strah, da sam se ja bojao izai iz kuta u kui, pa golim akama prihvatiti kojeg od mladia i prstima mu grkljan izvaditi. Jok! Nisam bio ni smeten. Sve sam ja ovo svojim oima gledao i znao, da je ovo ovakvo Boija odredba, a neko je nju zaradio, nego je mene u svemo prijeilo neto, da ludo ne istrim, ako ikako mognem, a bio sam zadovoljan, kad sam vidio, da mi nevjeste izdahnue, a da se vlasi na njima ne izdovoljie.

I sad kad vidjeh, da Ajku povedoe iz kue, osjetih da je doao moj as. U kui vie nije bio niko iv, kako mi se inilo, osim ja. Ajka je na dvoritu vriskala, da se je selom prolamalo, a tuni babo joj je bio u mislima.

Izvukoh se iz svog zaklona i povirih na dvorite. Stog sijena je gorio kao baklja. Ajku su teglili za ruke Galanos i jo neki dumanin.

- Babo moj, jadna sam ti i kukavna derala se Ajka, da mi se srce paralo. Zar mi ba ne moe pomoi?

Vidio sam, da je ne mogu oteti. Da je i jedan bio, teko bi ilo, jer je bio mlad, a u mene snaga na izmaku, a dvojica i to kakvih drzmana.

- Evo me dijete moje viknem ja i odvrnem onaj zaklopac na bombi.

- Halali babi svome!

Okrenue se dumani, a Galanos ispusti Ajkinu ruku, pa prihvati puku. Kucnuh ja bombom o kamen, pridrah je as -dva u ruci i bacih meu njih. Kud e srea, pa sve troje razn ese.

Sva kafana se pretvorila u uho i sluala kazivanje Beira ilimana, a kad je zastao, svi su s mukom odahnuli.

- Zato, po Bogu brate, ubi svoje dijete? pita ga kafanski susjed.

- Za obraz!

Kafanski ljudi, koje esto ivot sili da i vie puta na dan puste da im neko prljavom nogom stane na obraz, teko shvataju starog Beira, koji s ponosom pria o smrti svog djeteta, koje je ubio svojom rukom, da se dumani ne naslauju ponizujui ga.

- Jah, brao moja, sve za obraz, a obraz ni za to na svijetu.

- Pa, osta li ti iko iv?

- Mislio sam najprije da je sve izginulo. Uniao sam u kuu, da se obuem, jer sam bio u gaama i u koulji, pa kako sam se oblaio, ujem, neto cvili. Pribliim se mrtvacima, a kua je bila puna moje mrtve djece i dumana, kad ono najmanje Vejsilovo dijete plae, jadno, pritisla ga mrtva mati, pa sve potamnilo. Izvuem ga, a na njemu rana, ali sreom nije golema. Spremim i sebe i, kako sam umio, dijete, pa s Boijim imenom preko kunog praga, ispod krova, koji sam itav jedan vijek utvrivao, a sad je eto jedna grobnica.

- Jah, za itavu porodicu uzdahnu Hadi Mehmed efendija.

- Aa. Nije za itavu porodicu, ne daj Boe. A zar sam ja mrtav, ili sam iv? A ta je s onim mojim unuetom?

- Pa, zar ti misli ikada kui?

- Ako Bog da, prvom zgodom. im se ovo malo smiri, a zemlja se oisti od dumana, treba opet zapregnuti rukave, pa zemlju raditi, a kuu kuiti. Jo ja nisam svoje svrio. Treba ono unueta na noge podii, a ja se jo ne odriem nade, da u imati od srca poroda.

- Pa, ovjee, sedamdeset ti je godina.

- Jedna manje, ali to nita ne smeta. Nije meni do mladenake obijesti, nego do krova, jer pod onim krovom se na hiljade hiljada spomenuo Allah, pa zar da sad vlah ondje uz ono ognjite sramoti moje stare, koji su ga sve do mene znali uvati. A damija u selu! Bog zna, ta su pogani od nje uradili, ali emo je mi opet oistiti i u njoj se kupiti, da Mu apemo svoje molbe, da mu iskaemo svoja nadanja, da na nas obrati Svoj pogled, da opet doemo u stanje da je napunimo od mi hraba do vrata, da napunimo hajat i dvorite, pa i itavo selo, sve, sve.

Autor: Alija Nametak