SEMINARSKI RAD IZ PSIHOLOGIJA

NEOPSIHOANALITIKE TEORIJE LINOSTI

www.BesplatniSeminarskiRadovi.com

Najpoznatiji predstavnici tzv neoanalitike kole su: Adler, From, Hornaj i Saliven. ERIH FROM Erih From je roen 1900. godine u Frankfurtu, Njemaka. Studirao je psihologiju, filozofiju i sociologiju na univerzitetima u Hajdelbergu., Frankfurtu i Minhenu. Poslije odbrane doktorata na Hajdelbergu, 1922. godine, bio je na psihoanalitikoj praksi u Minhenu i na uvenom Berlinskom psihoanalitikom institutu. Preao je u SAD 1933. godine kao predava na ikakom psihoanalitikom institutu, a zatim je otvorio i privatnu praksu u Njujorku. Predavao je na veem broju univerziteta po SAD i u Meksiku. From je umro 18. marta 1980. godine u vajcarskom gradu Lokarnu, e je ivio poslednjih godina ivota. Njegove knjige nijesu privukle samo panju strunjaka iz oblasti psihologije, sociologije, filozofije i teologije, nego i ire italake publike. Inspiraciju za pisanje je nalazio u svom bogatom poznavanju istorije, sociologije, knjievnosti i filozofije. Na Froma su snano uticala djela Karla Marksa, a naroito jedan od njegovih ranih radova, Ekonomsko-filozofski rukopisi, koji je nastao 1844, a koji je From uvrstio u svoju knjigu Marksovo shvatanje ovjeka (1961). U S onu stranu okova iluzija (1962), From poredi Frojdove i Marksove ideje, zapaajui neslaganja meu njima, u elji da uspostavi sintezu ova dva mislioca. From smatra Marksa temeljnijim misliocem od Frojda i koristi se psihoanalizom samo da bi popunio praznine kod Marksa. On je napisao (1959) vrlo kritiku, ak poleminu, analizu Frojdove linosti i njegovog uticaja, dok je, nasuprot tome, o Marksu napisao isti hvalospjev (1961). Mada ne bi bilo pogreno nazvati Froma marksistikim teoretiarem linosti, on lino vie voli oznaku dijalektiki humanista. Sutinska tema svih Fromovih tekstova je da se ovjek osjea usamljeno i izolovano zbog toga to je odvojen od prirode i drugih ljudi. Momenat izolacije ne moe se nai ni kod jedne druge ivotinjske vrste; to je specifino ljudska situacija po kojoj se ovjek izdvaja od ostalih vrsta. Dijete, na primjer, stie slobodu od prvobitnih veza sa svojim roditeljima, a posledica toga je da se osjea izolovano i bespomono. Rob konano izbori za sebe slobodu, da bi se naao preputen sam sebi u preteno neprijateljskom svijetu. Kao rob je pripadao nekome i imao osjeanje povezanosti sa svijetom oko sebe i drugim ljudima, iako nije bio slobodan. U svojoj knjizi Bjekstvo od slobode (1941), From razvija tezu da je ovjek, kako je sticao sve veu slobodu kroz istoriju, postajao sve

usamljeniji u isto vrijeme. Sloboda tako postaje neto negativno od ega ovjek pokuava da pobjegne. Ima li odgovora na ovu dilemu? ovjek moe ili da se ujedini sa drugim ljudima u duhu ljubavi i zajednitva, ili da nae sigurnost u potinjavanju autoritetu, ili u saobraavanju sa drutvom. U prvom sluaju ovjek koristi svoju slobodu da bi razvijao bolje drutvo, a u drugom - da bi vezao sebi ruke na lea. Bjekstvo od slobode pisano je u sjenci nacistike diktature i pokazuje da je ovaj oblik totalitarnog dutva bio privlaan ljudima zato to im je nudio novu sigurnost. Ali, kako je From isticao u sljedeim svojim knjigama (1947, 1955, 1964), bilo koja forma drutva - feudalizam i kapitalizam, faizam i socijalizam ili komunizam - predstavlja pokuaj da se rijei bazina protivrjenost ovjeka. Ova protivrjenost sastoji se u tome to je ovjek istovremeno i dio prirode, i odvojen od nje, to je istovremeno i ivotinja i ljudsko bie. Kao ivotinja, ovjek ima odreene fizioloke potrebe koje se moraju zadovoljiti. Kao ljudsko bie, on posjeduje samosvijest, razum i matovitost. Doivljaji koji su samo ljudski su osjeanja njenosti, ljubavi i strasti; stavovi interesovanja, odgovornosti, identiteta, integriteta, ranjivosti, prevazilaenja i slobode; i vrijednosti i norme (1968). Te dvije strane ovjeka, ivotinjska i ljudska, ine osnovne uslove ljudske egzistencije. Razumijevanje ljudske due mora se zasnivati na analizi ljudskih potreba koje proistiu iz uslova njegovog postojanja. Koje su to specifine potrebe koje izrastaju iz uslova ljudskog postojanja? Ima pet potreba: potreba za povezanou, potreba za prevazilaenjem, potreba za ukorijenjenou, potreba za identitetom i potreba za orijentacionim okvirom. Potreba za povezanou (koja se, takoe, naziva i okvirom posveivanja u Revoluciji nade, 1968) proistie iz nepobitne injenice da su ljudi, postajui ljudi, iupani iz primarnog ivotinjskog jedinstva s prirodom. ivotinju priroda oprema da uspjeno izlazi nakraj sa uslovima ivota, koji je ekaju, dok su ljudi, sa svojom moi miljenja i matanja, izgubili tu blisku meuzavisnost sa prirodom. Umjesto ovih instinktivnih veza koje sa prirodom imaju ivotinje, ljudi su prinueni da stvaraju svoje sopstvene odnose, meu kojima najvie zadovoljenja pruaju oni koji su zasnovani na produktivnoj ljubavi. Produktivna ljubav uvijek podrazumijeva meusobnu brigu, odgovornost, potovanje i razumijevanje. Tenja za prevazilaenjem odnosi se na potrebu ovjeka da se izdigne iznad svoje ivotinjske prirode, da postane stvaralac, umjesto da ostane samo stvor. Ako se stvaralake tenje sputaju, ovjek postaje ruilac. From istie da ljubav i mrnja nijesu dva suprotstavljena nagona; i jedno i drugo su odgovori na ovjekovu potrebu da prevazie svoju ivotinjsku prirodu. ivotinje ne mogu ni da vole ni da mrze, a ljudi mogu. Konano, ljudima je potreban i koordinantni sistem, stabilan i usaglaen nain opaanja i poimanja svijeta. Orijentacioni okvir koji ljudi razvijaju moe biti prvenstveno racionalan, prvenstveno iracionalan ili moe imati elemente i jednog i drugog. Za Froma su ove potrebe isto ljudske i isto objektivne. One se ne mogu nai kod ivotinja, niti su izvedene iz onoga to ljudi kau da ele. Isto tako, ove potrebe nijesu

tvorevina drutva; one su se utkale u ljudsku prirodu tokom evolucije. Kakav je onda odnos drutva prema specifinim ispoljavanjima tih potreba? From smatra da su praktini naini na koje neko ostvaruje svoje potencijale odreeni drutvenim aranmanima pod kojima on ivi. Neija linost se razvija u skladu sa mogunostima koje mu konkretno drutvo prua. U kapitalistikom drutvu, na primjer, neko moe da stekne osjeanje linog identiteta time to e se obogatiti, ili da razvije osjeanje ukorijenjenosti postajui pouzdani namjetenik velike kompanije u koga se ima povjerenja. Drugim rijeima, neije prilagoavanje drutvu obino predstavlja kompromis izmeu unutranjih potreba i spoljanjih zahtjeva. On ili ona razvija svoj socijalni karakter da bi zadovoljio ili zadovoljila zahtjeve drutva. From je otkrio i opisao pet tipova socijalnog karaktera kakvi se mogu nai u dananjem drutvu: primalaki, eksploatatorski, skupljaki, trgovaki i produktivni. Ovi tipovi predstavljaju razliite naine na koje se jedinke mogu odnositi prema svijetu i jedna prema drugoj. Jedino poslednji od ovih tipova moe se, po Fromovom miljenju, smatrati zdravim i jedino takav karakter izraava ono to je Marks nazivao slobodnom svjesnom djelatnou. Produktivna linost je kadra da bude nezavisna, aktivna i spontana ne samo u fizikom radu nego i u svakoj drugoj sferi. Takva linost u svom ponaanju prema drugima i samom sebi zauzima potpuno autentian stav. Ostali karakteri mogu da se oznae kao neproduktivni. Primalaki ili receptivni karakter do znanja i svega drugog to mu treba dolazi na potpuno pasivan nain. Ovakve osobe osjeaju da je njihov osnovni cilj da budu voljene, a ne da i same vole. Odlike ovakvih ljudi su submisivnost i sebinost. Sakupljaki karakter je bio najprisutniji u srednjoj klasi XIX vijeka, dok je receptivni posebno vaan u XX vijeku. Sakupljaki tip tei da prikupi to vie materijalnih dobara, moi i ljubavi, i ne eli da ita od toga dijeli sa drugim ljudima. Svaka novina ili promjena ih teko pogaa. Takvi pojedinci su tvrdoglavi, rigidni i sumnjiavi, a u blaim oblicima rezervisani i oprezni. Kod izrabljivake linosti postoji uvjerenje da ona sama ne moe nita da proizvede ve da moe dobiti neto samo ako to uzme od nekog drugog. To ne moraju biti samo materijalne stvari ve i ideje. Agresivnost, arogancija i egocentrinost su upadljive odlike ovakvih osoba. Trgovaki tip je prvenstveno zainteresovan za utisak koji ostavlja na druge ljude i za veze koje ima sa vanim ljudima. Svoju vrijednost i vrijednost drugih ljudi ocjenjuje kao to bi se procjenjivala vrijednost neke robe na tritu. I ovaj tip socijalnog karaktera, kao i receptivni, produkt je savremenog kapitalistikog drutva u njegovim najrazvijenijim formama. Svaki pojedinani ovjek je mjeavina ovih pet tipova ili orijentacija prema svijetu, mada jedna ili dvije orijentacije mogu biti kod svake osobe istaknutije nego ostale. Tako je

moguno da neko bude ili produktivno-skupljaki tip ili neproduktivno-skupljaki tip. Produktivno-skupljaki tip moe biti osoba koja zgre posjede ili novac da bi bila produktivnija; neproduktivno-skupljaki tip moe biti osoba koja zgre radi zgrtanja, bez ikakve koristi za drutvo. Kasnije (1964) je From opisao i esti par tipova karaktera - nekrofilni, koga privlai smrt, nasuprot biofilnom, koji je zaljubljen u ivot. From istie da ono to bi moglo izgledati kao neka slinost izmeu ove formulacije i Frojdovih instinkata ivota i smrti nije, u stvari, nikakva slinost. Za Frojda su i instinkti ivota i instinkti smrti ugraeni u ljudsku biologiju, dok je za Froma biofilija, to jest strasna ljubav prema ivom i ivotu jedini prvobitni potencijal. Smrt je sekundarna i javlja se tek kada su ivotne (biofilne) snage osujeene. Sa stanovita ispravnog funkcionisanja odreenog drutva od apsolutne je vanosti da se karakter eteta skroji prema potrebama drutva. Zadatak roditelja i kole je da uine sve kako bi dijete eljelo da postupa onako kako mora da bi se dati ekonomski, politiki i drutveni sistem odrao. Tako u kapitalistikom sistemu elja za tednjom mora biti usaena u ljude kako bi postojao kapital potreban za irenje privrede. Drutvo koje je uvelo sistem kreditiranja mora da obezbijedi uslove da ljudi osjeaju unutranju prinudu da svoje raune plaaju na vrijeme. From daje brojne primjere tipova karaktera koji se razvijaju u demokratskom, kapitalistikom drutvu (1947). Time to ljudima postavlja zahtjeve koji su suprotni njihovoj prirodi, drutvo sputava i osujeuje ljude. Ono ih otuuje od njihove ljudske situacije i onemoguuje im ispunjenje osnovnih uslova postojanja. I kapitalizam i komunizam, na primjer, pokuavaju da naprave robota od ovjeka, roba nadnice, da ga ponite kao jedinku; i ovi sistemi esto uspijevaju da oeraju oveka u ludilo, antidrutvene postupke ili samounitavajue ponaanje. From se ne ustruava da itavo drutvo igoe kao bolesno ako ne uspijeva da zadovolji osnovne potrebe ljudi (1955). From takoe istie da, kad god se drutvo mijenja u nekom vanijem smislu - kao to se dogodilo na prelasku iz feudalizma u kapitalizam, ili kada je fabrika proizvodnja zamijenila pojedinanog zanatliju - svaka takva promjena obino proizvodi pomjeranja i u socijalnom karakteru ljudi. Stara struktura karaktera ne odgovara novom drutvu, to doprinosi jo veem osjeanju otuenja i oajanja jedinke. ovjek je odsjeen od svojih tradicionalnih veza i, dok ne puti nove korjene i ne razvije nove odnose, on ili ona se osjeaju izgubljeno. Tokom takvih prelaznih perioda ovjek postaje sklon raznim ljekovima koji nude spas od usamljenosti. Problem ovjekovih odnosa sa drutvom dosta brine Froma i on mu se stalno vraa. From je vrsto uvjeren u istinitost sljedeih postavki: 1) ljudi imaju sutinsku, uroenu prirodu; 2) drutvo stvaraju ljudi da bi ispunili tu sutinsku prirodu; 3) nijedno dosad izmiljeno drutvo ne zadovoljava osnovne potrebe ljudskog postojanja; 4) mogue je stvoriti takvo drutvo. Za koju vrstu drutva se From zalae? To je drutvo ... u kome se ovjek odnosi prema ovjeku s ljubavlju, u kojem je ovjek ukorijenjen u vezama bratstva i solidarnosti...; drutvo koje mu prua mogunost prevazilaenja prirode

stvaranjem, a ne razaranjem, u kome svako stie osjeanje svoga ja na taj nain to se doivljava kao izvor svojih moi, a ne time to se saobraava drugima, u kome postoji sistem za orijentaciju i posve-ivanje, koji ne trai od ovjeka da iskrivljava stvarnost, niti da se klanja idolima. From ak predlae i ime za ovo savreno drutvo: Humanistiki komunitarni socijalizam. U takvom drutvu bi svako imao jednaku mogunost da postane potpuni ovjek. Nee biti nikakve usamljenosti, nikakvog osjeanja izolovanosti, nikakvog oajanja. Ljudi bi pronali novi dom koji je po mjeri ljudske situacije. Takvo drutvo bi ostvarilo Marksov cilj pretvaranja otuenja jedinke u sistemu privatnog vlasnitva u novu mogunost za samorealizaciju jedinke kao drutvenog, produktivno aktivnog ljudskog bia u socijalizmu From je proirio svoj nacrt idealnog drutva i time to je precizirao program po kome bi i nae sadanje drutvo zasnovano na tehnici moglo da se humanizuje. Fromova shvatanja je otro kritikovao ar. Mada su se Fromova shvatanja razvila iz njegovih zapaanja tokom psihoterapije i iz njegovih raznovrsnih tiva u oblastima istorije, ekonomije, sociologije, filozofije i lijepe knjievnosti, on je preduzeo i jedno empirijsko istraivanje velikog opsega. From je 1957. godine zapoeo sociopsiholoku studiju meksikanskog sela da provjeri svoju teoriju socijalnog karaktera. Uvjebao je meksike anketare da primjenjuju jedan dubinski upitnik iji rezultati se mogu tumaiti i analizirati kao pokazatelji vanih obiljeja motivacije i karaktera, Taj upitnik bio je dopunjen i Rorahovim mrljama koje otkrivaju jae potisnute stavove, osjeanja i motive. Oko 1963. podaci su bili prikupljeni, a 1970. su objavljeni rezultati /From i Makobi (Fromm, Maccobv), 1970/.Otkrivena su tri glavna tipa socijalnog karaktera: produktivno-skupljaki, produktivno-eksploatatorski i neproduktivno-primalaki. Prvom tipu pripadaju zemljoposjednici, drugom trgovci, a treem siromani radnici. Poto ljudi sa istim sklopom karaktera privlae jedni druge kao brani partneri, ova tri tipa ine prilino vrstu klasnu strukturu na selu. Prije nego to je uticaj tehnike i industrijalizacije dospio do sela, postojale su svega dvije klase: zemljoposjednici i seljaci. Produktivno-eksploatatorski tip je postojao jedino kao vrsta zastranjivanja. Meutim, ba tom tipu ljudi je palo u dio da, na svoju ruku, uine dostupnim za seljake plodove tehnikog napretka, postajui istovremeno simboli progresa i razvoja i voe u lokalnoj zajednici. Oni su pruali i jeftinu zabavu u formi bioskopa, radija, televizije i raznih roba fabrike izrade. Kao posljedica toga siromani seljaci su bili odvojeni od svojih tradicionalnih kulturnih vrijednosti, a da nijesu stekli neke naroite prednosti tehnike civilizacije. Ono to su stekli bilo je blijedo u poreenju sa onim to su imali ranije: bioskop je zamijenio svetkovine, radio lokalne muzikante, konfekcijska odjea runo tkane haljetke, a industrijski proizveden namjetaj i oprema za domainstvo sve ono to su ranije runo izraivali. Teite studije, meutim, bilo je na ilustrovanju Fromove teze o tome da karakter (linost) utie na drutvenu strukturu i drutvenu promjenu, trpei istovremeno i njihov privatni uticaj. KAREN HORNAJ

Karen Hornaj je roena u Hamburgu, Njemaka, 16. septembra 1885. godine, a umrla je u Njujorku 4. decembra 1952. godine. Medicinsko obrazovanje stekla je na Berlinskom univerzitetu i radila je na Berlinskom psihoanalitikom institutu od 1918. do 1932. godine. Analizirali su je Karl Abraham i Hans Sahs, dvojica vrlo uglednih uitelja psihoanalize u Evropi onog vremena. Na poziv Franca Aleksandera dola je u Sjedinjene Amerike Drave, e je bila zamjenik direktora ikakog psihoanalitikog instituta tokom prve dvije godine. U Njujork se preselila 1934. godine i otvorila privatnu praksu, uz nastavu na Njujorkom institutu za psihoanalizu. Nezadovoljna ortodoksnom psihoanalizom, ona je zajedno sa istomiljenicima osnovala Udruenje za unapreenje psihoanalize i Ameriki institut za psihoanalizu. Bila je dekan tog instituta sve do svoje smrti. Hornajeva smatra da njene ideje spadaju u granice frojdistike psihologije i ne pridaje im znaaj nekog potpuno novog pristupa razumijevanju linosti. Njene pretenzije su da oisti slabosti iz Frojdovog miljenja slabosti koje, po njenom miljenju, vuku korjen iz njegove mehanicistike i biologistike orijentacije kako bi psihoanaliza ostvarila do kraja svoje mogunosti kao nauka o ovjeku. Moje uvjerenje, jezgrovito iskazano, glasi da psihoanaliza treba da preraste svoje granice odreene time to je bila instinktivistika i genetika psihologija. U toj reformi je otila toliko daleko da je i sama mogla da postavi pitanje da li je to jo uvijek psihoanaliza. U jednom svom djelu ona ovako odgovara: Poto mnoga moja tumaenja odstupaju od Frojdovih, neki itaoci se mogu zapitati da li je ovo jo uvijek psihoanaliza. Odgovor zavisi od toga ta se smatra bitnim u psihoanalizi. Ako neko vjeruje da se njena sutina utvruje na osnovu skupa svih teorija koje je Frojd iznio, onda ono to je izneseno u ovoj knjizi nije psihoanaliza. Ali, ako se povjeruje da sutina psihoanalize lei u osnovi koncepcije koja se odnosi na ulogu nesvjesnih procesa i nain na koji oni dolaze do izraaja, i u obliku terapeutskog lijeenja koje ove procese dovode do svijesti, onda je ono to ja iznosim psihoanaliza. Hornajeva jako zamjera Frojdu na pojmu zavisti zbog nemanja penisa kao odluujuem iniocu u psihologiji ene. Frojd je, da se podsjetimo, zapazio da osobeni stavovi i osjeanja ena, kao i njihovi najdublji sukobi, izviru iz njihovog osjeanja genitalne manje vrijednosti i njihove ljubomore prema mukarcima. Hornajeva smatra da je sasvim apsurdna teza da jedinka koja je anatomski pripremljena za specifine enske funkcije nije i psihiki pripremljena za to ve je obdarena eljom za svojstvima suprotnog pola. Ona vjeruje da je enska psihologija zasnovana na nedostatku samopouzdanja i preeranom naglaavanju ljubavnog odnosa, to ima vrlo malo veze sa anatomijom polnih organa U pogledu Edipovog kompleksa, Hornaj smatra da to nije seksualno-agresivni sukob izmeu eteta i njegovih roditelja, nego strepnja koja izvire iz osnovnih poremeaja u etetovim odnosima sa majkom i ocem (na primjer, zanemarivanje, prezatiivanje, strogo kanjavanje). Agresija nije uroena, kako je Frojd tvrdio, nego je sredstvo za zatitu ovjekove sigurnosti. Narcizam nije stvarno ljubav prema sebi, nego naduvavanje i precjenjivanje sebe usljed osjeanja nesigurnosti. Hornaj je, takoe, kritina prema

sljedeim Frojdovim pojmovima: prinuda ponavljanja, ono ja, nad ja, strepnja (anksioznost) i mazohizam. Na pozitivnoj strani, Hornaj cijeni kao najvanije doprinose Frojda njegove teorije o duevnom determinizmu, nesvjesnoj motivaciji i emotivnim, neracionalnim, motivima. Najvaniji pojam Hornajeve je pojam bazine strijepnje (anksioznosti), koji definie kao ... osjeanje koje ima dijete da je izolovano i bespomono u potencijalno neprijateljskom svijetu. irok spektar inilaca iz okoline moe da proizvede ovu nesigurnost u etetu: neposredna ili posredna dominacija, nemar, nepredvidljivo ponaanje, nepotovanje etetovih pojedinanih potreba, odsustvo stvarnog voenja, potcjenjivaki stav, previe ili premalo divljenja, odsustvo pouzdane toppline, nunost da se staje na stranu jednog ili drugog roditelja u svai, previe ili premalo odgovornosti, prezatienost, izdvojenost od druge ece, nepravda, diskriminacija, neodrana obeanja, neprijateijska atmosfera itd. itd Uopte uzev, sve to remeti sigurnost eteta u odnosu na njegove roditelje proizvodi bazinu strepnju. Nesigurno, nespokojno dijete razvija razliite taktike pomou kojih e izlaziti nakraj sa svojim osjeanjem izdvojenosti i bespomonosti. Ono moe razviti neprijateljstvo i teiti osveti prema onima koji su ga odbacili ili maltretirali. Ili moe postati preerano pokorno i posluno da bi povratilo ljubav koju osjea da je izgubilo. Ono moe razviti jednu nerealnu, idealizovanu predstavu o sebi, da bi kompenzovalo svoje osjeanje manje vrijednosti. Dijete moe pokuati da potkupi druge da ga vole, ili se moe sluiti prijetnjama da ih primora na to. Ono se moe preputiti samosaaljenju da bi pridobilo simpatije drugih. Ako dijete ne moe da dobije ljubav, ono moe teiti sticanju moi nad drugima. Na taj nain ono nadoknauje osjeanje bespomonosti, nalazi oduka neprijateljstvu i u stanju je da iskoriava ljude. Ili dijete postaje veliki takmiar kome je vanije da pobijedi nego da neto postigne. Ono moe okrenuti svoju agresiju unutra i potcenjivati se. Svaka od ovih taktika moe da postane manje-vie trajno tkivo linosti; odreena taktika moe. drugim rijeima, da preuzme ulogu nagona ili potrebe u dinamici linosti. Hornajeva izlazi sa spiskom od deset potreba koje su steene kao posljedica pokuaja da se nae reenje za tekoe u ljudskim odnosima. Ona ove potrebe naziva neurotinim, jer predstavljaju iracionalna rjeenja problema. 1. Neurotina potreba za naklonou i potvrivanjem. Ova potreba se odlikuje neogranienom eljom da se zadovolje drugi i da se ivi prema njihovim oekivanjima. Osoba ivi za dobro miljenje drugih i krajnje je osjetljiva na svaki znak odbacivanja ili odsustva prijateljstva. 2. Neurotina potreba za partnerom koji e preuzeti brigu o neijem ivotu. Osoba sa ovakvom potrebom je parazit. Ona ili on precjenjuju ljubav i uasno se plae da ne budu naputeni.

3. Neurotina potreba da se svoj ivot ogranii na uske okvire. Takva osoba ne postavlja zahtjeve; zadovoljava se malim, vie voli da ostane neprimjetna; skromnost cijeni iznad svega. 4. Neurotina potreba za moi. Ova potreba se izraava u udnji za moi radi moi,u sutinskom nepotovanju drugih, u neogranienom velianju snage i preziru prema slabosti. Ljudi koji se plae da otvoreno dre vlast mogu pokuavati da nadziru druge preko intelektualnog iskoriavanja i superiornosti. Jedna varijanta nagona moi je i potreba da se vjeruje u svemo volje. Takvi ljudi misle da mogu da postignu bilo ta samo ako napregnu svoju snanu volju. 5. Neurotina potreba da se iskoriavaju drugi. 6. Neurotina potreba za ugledom. Neije miljenje o samome sebi odreeno je koliinom javnih priznanja koja je dobio. 7. Neurotina potreba za divljenjem drugih. Ljudi sa ovom potrebom imaju naduvanu predstavu o sebi i ele da im se ljudi dive zbog toga, nezavisno od stvarnih osobina. 8. Neurotina ambicija za linim postignuem. Takve osobe ele uvijek da budu najbolje i gone sebe ka sve veim postignuima usljed bazine nesigurnosti u sebe. 9. Neurotina potreba za samodovoljnou i nezavisnou. Poto su se razoarali u pokuajima da nau tople, zadovoljavajue odnose sa ljudima, ovakvi ljudi se odvajaju od drugih i odbijaju svako vezivanje za bilo koga ili bilo ta. Postaju samotnjaci. 10. Neurotina potreba za savrenstvom i nepogreivou. Uplaeni da ne naprave greku ili da ne budu kritikovani, ljudi sa ovom potrebom pakuavaju da se oklope sa svih strana, da ne moe da im se stavi zamjerka. Oni stalno tragaju za svojim propustima, kako bi mogli da ih prikriju prije nego to ih drugi otkriju. Ovih deset potreba su izvori iz kojih nastaju unutranji sukobi. Neurotina potreba za ljubavlju, na primjer, je neutaiva; to vie neurotik dobije, to vie eli. Zato nije nikada zadovoljan. Isto tako, neurotina potreba za nezavisnou ne moe nikad biti zadovoljena, jer drugi dio linosti neurotiara eli da bude voljen i oboavan. Tenja za savrenstvom je izgubljen sluaj od poetka. I sve ostale potrebe su nerealne. Kasnije je Hornaj (1945) razvrstala ovih deset potreba u tri grupe: 1) kretanje ka ljudima (na primjer, potreba za ljubavlju); 2) kretanje od ljudi (kao potreba za nezavisnou) i 3) kretanje protiv ljudi (potreba za moi). Povodljiv tip ljudi ine oni pojedinci kod kojih postoji kretanje ka ljudima. Ovakve osobe pokazuju potrebu za naklonou, odobravanjem i posebnu potrebu za partnerom. Ovom tipu je neobino potrebno da bude voljen, da neko za njim udi, da mu okolina odobrava, da ga cijeni, da bude znaajan za druge. Osoba pokuava da ivi prema oekivanjima

drugih, esto do te mjere da gubi uvid u sopstvena osjeanja, razvija jake inhibicije prema kritici, izdavanju nareenja, ambicioznosti i sl. Iako ima jaka osjeanja da je bespomona (to iskreno priznaje drugima), druge doivljava kao superiornije. Ona potpuno iskljuuje agresivne crte, tj potiskuje svoje agresivne tendencije. Potiskuje sve to lii na dominaciju, mada se potajno divi dominantnim osobama. Grupa I, povladljivi tip, manifestuje sve crte preko kojih se kree prema ljudima. On pokazuje izrazitu potrebu za naklonou i odobravanjem i posebnu potrebu za partnerom - a to e rei prijateljem, ljubavnikom, muem ili suprugom koji su sppremni da ispune sve ono to on oekuje od ivota, da preuzmu odgovornost za dobro i zlo, pri emu uspjena manipulacija postaje njegov glavni zadatak. Ovakve potrebe imaju karakteristike zajednike svim neurotinim crtama; to znai one su kompulzivne, indiskriminantne, a ako su osujeene raaju anksioznost ili obeshrabrenost. One funkcioniu gotovo nezavisno od unutranje vrijednosti ostalih koji su u pitanju i od stvarnog osjeanja odreene osobe prema drugima. Meutim, ove potrebe se izraavaju na razne naine, a svi se koncentriu oko elje za ljudskom intimnou i elje za pripadanjem. Zbog indiskriminantne prirode svojih potreba, povladljiv tip bie sklon da precjenjuje svoju duhovnu srodnost i interese zajednike sa ljudima oko njega, a da zanemaruje faktore koji stoje na putu. Njegovo pogreno, i ovako izraeno, rasuivanje o ljudima ne potie od neznanja, ludosti, ili nesposobnosti da zapaa, ve je odreeno njegovim kompulzivnim potrebama. On se osjea - kao to je to jedan bolesnik ilustrovao crteom - kao beba okruena stranim i opasnim ivotinjama. Siuna i bespomona, ona stoji u sredini slike, a oko nje su ogromne pele spremne da je acnu, pas koji bi je mogao ugristi, maka koja bi mogla da se baci na nju, i bik koji bi je mogao probosti. Dakle, stvarna priroda drugih bia oevidno nije vana; pa ipak ukoliko su agresivnija i opasnija utoliko je njihova naklonost neophodnija. Uopte rijeeno, ovom tipu je potrebno da je voljen, uen, eljen, omiljen, da se osjea prihvaenim, da je dobro doao, da mu se odobrava, da ga cijene, da je potreban, da je znaajan za druge, naroito za izvjesnu osobu; da mu se pomae, da je tien, da neko brine o njemu, da ga neko vodi. Kada se u toku analize bolesniku predoi kompulzivni karakter ovakvih potreba, on e vjerovatno potvrditi da su ovakve elje savim prirodne. Naravno, on je ovdje na odbrambenom terenu. Sem kada se radi o licima ije je cjelokupno bie tako izvitopereno sadistikim crtama, da je elja za naklonou priguena svim moguim funkcionisanjima, dobro je ako pretpostavimo da svako bie ba eli da se osjea voljenim, da pripada, da mu se pomogne itd. Ono u emu bolesnik grijei jeste njegovo tvrenje da sva njegova pomamna trka za naklonou i odobrovanjem potie od istinske potrebe, a u stvari je taj istinski dio strahovito potisnut njegovom nezasitnom udnjom da se osjea bezbjedno. Potreba da se ova udnja zasiti toliko je prinudna da je sve to on ini orijentisano ka njenom ispunjenju. U ovom procesu on razvija izvjesne kvalitete i stavove koji modeliraju njegov karakter. Neki od njih mogli bi se nazvati omiljenou; on je osjetljiv na potrebe drugih - u okviru onog to je u stanju da emocionalno razumije. Na primjer, mada je vjerovatno da e sasvim prenebrei elju nekog povuenog lica da bude usamljeno, on e uoiti potrebu nekog drugog za saaljenjem, pomoi, odobravanjem itd.

On pakuava da ivi automatski prema iekivanjima drugih, ili prema onom za ta vjeruje da su njegova iekivanja, esto do te mjere, da izgubin uvid u svoja sopstvena osjeanja. On postaje nesebian, samoportvovan, bez zahtjeva izuzev svoje bezgranine elje za ljubavlju. On postaje povladljiv, pretjerano paljiv unutar svojih moguih granica razuman, blagorodan, plemenit. On ne vidi injenicu da u svom srcu mnogo ne brine za druge i da eli da na druge gleda kao na dvolinjake i koristoljupce. Meutim ako simijem da upotrijebim jasne izraze za ono to se odvija nesvjesno on samog sebe ubjeuje da svakog voli, da su svi ljudi simpatini i estiti, a ta zabluda ne samo da raa duboka razoarenja, ve doprinosi i njegovoj optoj nesigurnosti. Ovi kvaliteta nijesu tako dragocjeni kao to to samoj linosti izgleda, naroito zbog toga to ne potiu od sopstvenih osjeanja ili rasuivanja, ve se drugima slijepo predaje sve ono to se eli od njih - a zbog toga to je linost duboko poremeena ako se uzvraanje ne ostvari. Nadjaavajui ove karakteristike, stoji grupa iji je cilj da izbjegne namrgoena lica, razmirice i rivalstvo. Takva osoba tei da potini samu sebe, da zauzme drugo mjesto, ostavljajui drugima da se istaknu; ona e djelovati smirujue, pomirljivo i, u najmanju ruku svjesno nee gajiti nikakvu mrnju. Bilo kakva elja za osvetom iii trijumfom tako je duboko priguena da se sama osoba esto udi kako se tako lako izmiruje i kako se nikada ne ljuti dugo. U ovom kontekstu je vana i njena tndencija da automatski podnese grdnju. Opet sasvim bez veze sa njenim stvarnim osjeanjima - a to znai: da li se zaista osjea krivom ili ne - ona e samu sebe optuiti prije nego druge i teie da sebe paljivo ispita ili se opravda pred oevidno neopravdanim kritikovanjem ili oekivanim napadom. Prelaz od ovakvih stavova prema definitivnim inhibicijama je neprimjetan. Poto je svako agresivno ponaanje tabu, stvaraju se inhibicije prema isticanju, kritici, zahtjevima, davanju nareenja, ostavljanju utisaka i prema stremljenjima ka ambicioznim ciljevima. Zbog toga to je njen ivot u cjelini orijentisan prema drugima, njene inhibicije je takoe esto sprijeavaju da ugaa samoj sebi, i da u takvim postupcima uiva. Ovo moe ii tako daleko da svaki doivljaj koji nije sa nekim podijeljen - bilo to objed, izloba, muzika ili priroda - postaje beznaajan. Nije ni potrebno naglaavati da ovako kruto ograniavanje od uivanja ne samo to osiromauje ivot, ve ini da zavisnost od drugih postaje sve vea. Pored idealizacije kvaliteta koje smo naveli ovaj tip ima izvjesne karakteristine stavove prema samom sebi. Jedan od njih je sveobuhvatno da je takva osoba slaba i bespomona ja sam sirota i mala. Kada se preputi sopstvenim izvorima osjea se izgubljenom, kao amac otrgnut od svojih sidrita, ili kao Pepeljuga iupana iz krila svoje arobne kume. Ova bespomonost je djelimino stvarna; svakako da osjeanje da se ni pod kakvim okolnostiima ne moe boriti ili takmiiti ba podstie stvarnu slabost. Osim toga takva osoba svoju bespomonost iskreno priznaje i sebi i drugima. Ona takoe moe biti dramatino naglaena u snovima. Osoba joj esto pribjegava kao sredstvu apela ili odbrane: Morate me voljeti, tititi me, pratati mi, ne smijete me ostavljati, jer sam tako slaba i bespomona.

Druga karakteristika je posljedica tendencije samopotinjavanja. Osoba uzima zdravo za gotovo da je svako drugi nadmoniji, da su drugi privlaniji, inteligentniji, obrazovaniji, dragocjeniji od nje. Postoji stvarna osnova za ovo osjeanje, a sastoji se u tom to takvoj osobi nedostaje samopouzdanje i vrstina, koji oteuju njene kapacitete; ali ak i na podrujima gdje je takva osoba nesumnjivo sposobna, ona e zbog osjeanja inferiornosti - bez obzira na njene kvalitete - imati vie povjerenja u druge ljude nego u samu sebe. U prisustvu agresivnih ili arogantnih osoba njeno osjeanje sopstvene vrijednosti jo vie je mui, ali kada je sama, ona pokazuje tendenciju ne samo da potcjenjuje svoje kvalitete, talente i sposobnosti, ve isto tako i svoja materijalna dobra. Trea tipina crta je njena opta zavisnost od drugih. To je njena nesvjesna tendencija da sebe smatra onakvom kakvom je drugi smatraju. Njeno samopotovanje zavisi od odobravanja ili neodobrovanja drugih, njihove naklonosti ili nenaklonosti. Zato je za nju svako odbacivanje stvarna katastrofa. Ako neko propusti da joj uzvrati poziv, ak i ako shvati opravdanost takvog odbijanja, ipak e, u saglasnosti sa logikom posebnog unutranjeg svijeta u kojem ivi, barometar njenog samopotovanja pasti na nulu. Drugim rijeima svaka kritika, odbijanje ili naputenost uasna su opasnost, i ona ulae najponiznije napore da ponovo zadobije naklonost lica koje joj je moglo tu panju uskratiti. Njeno okretanje i drugog obraza ne potie ni od kakvog misterioznog mazohistikog nagona ve je samo logina posljedica onog to takva osoba moe da uradi na temelju svojih unutranjih postavki. Sve ovo doprinosi stvaranju njenih posebnih gledita. Zavisno od opte zrelosti osobe sva ova gledita su manje ili vie lucidna i uvjerljiva. Ona su orijentisana ka dobroti i saaljenju, ljubavi, plemenitosti, nesebinosti, blagosti; takva osoba gnua se uobraenosti, ambicije, nemilosrdnosti, beskrupuloznosti i postizanja moi mada istovremeno ovakvi atributi mogu potajno izazvati njeno oboavanje jer predstavljaju snagu. Agresivan tip ima potrebu da se istie, postie bilo kakav uspjeh, priznanje ili presti. Kod njega preovlauje kretanje protiv ljudi. Njegov agresivni stav je ponekad potpuno manifestovan, ali je ee prikriven glazurom utivosti i blagonaklonosti. On ne eli da prizna bilo koju vrstu straha i koristi drastine mjere da bi savladao strah u sebi. Ovakvi ljudi nijesu skloni da priznaju greke. Kao to se povodljivi tip dri uvjerenja da su ljudi fini, iako je neprestano uvjeravan dokazima o protivnom, tako agresivni tip uzima zdravo za gotovo da je svako neprijateljski raspoloen i odbija da prihvati protivno. Za njega je ivot borba svih protiv svakog, a na kraju preovlauju zle sile. Izuzeci koje smatra moguim rijetko se javljaju i on ih prima sa rezervom. Njegov stav je ponekad sasvim oevidan, ali ee je prekriven glazurom blage utivosti, blagonaklonosti i dobrog drugarstva. Ovakav stav moe biti makijavelistiko ustupanje cjelishodnosti. Meutim, kao po pravilu, takav stav je sastavni dio pretenzija, istinskih osjeanja i neurotinih potreba. elja da drugi vjeruju da je on dobar drug moe biti kombinovana sa izvjesnom koliinom stvarne dobrotvornosti sve dok neko ne pone sumnjati u to da on stoji na vrstim temeljima. Elementi neurotine

potrebe za ljubavlju i priznanjem mogu se koristiti u agresivne svrhe. Ovakav stav povladljivom tipu nije potreban, jer se njegova gledita ionako uvijek poklapaju sa hrianskim vrlinama ili sa drutveno usvojenim gleditima. U osnovi, njegove potrebe potiu iz osjeanja da je svijet poprite na kojem, u Darvinovom smislu, jaki unitavaju slabe, i da samo najsposobniji mogu da preive. Ono to najvie doprinosi da ovjek opstane uglavnom zavisi od civilizacije u kojoj osoba ivi; ali, nemilosrdno hrljenje za sopstvenim interesom u svakom sluaju je vrhovni zakon. Zato njegova primarna potreba postaje potreba ovladavanja drugim. Varijacije u sredstvima ovog ovladavanja su bezbrojne. To moe biti neobuzdana primjena sile, indirektno manipulisanje preko pretjerane brinosti ili obavezivanjem ljudi. Takav tip moe najvie voljeti silu kamufliranu dostojanstvom. Moe da taktizira i intelektom, ukljuujui uvjernje da se sve moe rijeiti rezonovanjem ili opreznou. Specifini oblik ovladavanja djelimino zavisi od prirodne sposobnosti svake osobe. Djelimino on predstavlja i fuziju konfliktnih crta. Na primjer, ako je osoba istovremeno sklona izdvajanju ona e se uvati svake direktne dominacije, poto bi je ona dovela u suvie tijesan kontakt sa drugima. Ako je prikrivena potreba za ljubavlju velika moe se opredijeliti za indirektne metode. Ako tei da iza dostojanstva manifestuje silu, onda je to znak prisustva sadistikih crta, poto se takav metod sprovodi upotrebom drugih za postizanje sopstvenih ciljeva. Istovremeno on ima potrebu da se istie, postie bilo kakav uspjeh, presti ili priznanje. Ukoliko uspjeh i presti znae snagu u konkurentskom drutvu, udnje su djelimino orijentisane ka sili. Meutim, one su takoe i subjektivno osjeanje snage preko spoljanje afirmacije, spoljanjeg odobravanja i nadmonosti. I ovdje je, kao i u povodljivog tipa, teite pomjereno van same linosti; razlika je samo u afirmaciji koju on eli od drugih. U stvari, i jedan i drugi stav podjednako predstavljaju promaaj. Kada se ljudi ude zato nijesu uspjeli da se iole manje osjeaju nesigurnima, oni time pokazuju svoje psiholoko neznanje, ali injenica da to oni ine ukazuje do koie se mjere uspjeh i presti najee cijene. Ogromna potreba da se iskoriavaju drugi, da se nadmudre i da se upotrebe za sopstvene ciljeve dio je ove slike. Na svaku situaciju ili odnos gleda se sa ovog stanovita: ta mogu da dobijem iz toga? bez obzira da li se radi o novcu, prestiu, kontaktima ili idejama. Samo osoba je, svjesno ili polusvjesno, ubijeena da svi drugi postupaju ovako, zbog ega cijeni injenicu da ovo postie efikasnije od ostalih. Kvaliteti koje razvija ovakva osoba gotovo su dijametralno razliiti od kvaliteta koje razvija povodljivi tip. Osoba je uporna i postojana, ili bar djeluje tako. Sva sopstvena osjeanja i osjeanja drugih ona smatra ogavnom sentimentalnou. Ljubav za nju ima nitavnu ulogu. Ona se nikada ne zaljubljuje, nikada nema neku aferu, ne udaje se ili eni, jer je za nju najvanije da ima eminentno poeljnog partnera, koji e svojom privlanou, drutvenim prestiom ili bogatstvom moi da pobolja njen sopstveni poloaj. Ona ne nalazi nikakvog razloga da bude dobra prema drugima. Zato bih se ja brinula - neka se brinu sami o sebi. Priom o starom etikom problemu o dvije osobe na splavu, sa kojeg se samo jedna moe spasti, ovakav tip bi, naravno, kazao da e pokuati da spase svoju sopstvenu kou - jer ne bi htio da bude lud i dvolian. On ne eli da prizna bilo koju vrstu

straha i ak e upotrijebiti drastine mjere da bi strah savladao. On e se, na primjer, prisiljavati moda da stanuje u praznog kui, iako se strahovito plai lopova; on e moda insistirati da jae konja sve dok ne savlada strah od konja; eventualno e gaziti kroz barutine za koje zna da su pune zmija da bi se oslobodio straha od njih. Dok povodljivi tip tei da djeluje pomirljivo, agresivni ini sve to moe da bi bio dobar borac. On oprezno i otroumno iznosi svaki argumenat, a odstupie od njega samo onda ako drugim argumentom moe potvrditi da je ipak u pravu. Najbolje e se osjeati kada je pritjeran uza zid i kada nema nikakve mogunosti sem da se bori. Nasuprot povodljivom tipu, koji se plai da pobijedi u nekoj igri, ovakav tip teko podnosi poraz i neopozivo eli pobjedu. Isto tako on je spreman da optuuje druge kao to je povodljivi tip gotov da okrivljuje samog sebe. Ni u jednom sluaju razmatranje krivice nema nikakvu ulogu. Kada povodljivi tip priznaje krivicu, to ni u kom sluaju ne znai da je on i uvjeren u nju, ve da eli da djeluje pomirljivo. Slino ovome agresivni tip nije ubijeen da je neko drugi pogrijeio; on smatra da je u pravu jednostavno zbog toga to mu je potrebno ovo tlo subjektivne izvjesnosti; potpuno isto kao to je nekoj armiji potrebno sigurno uporite sa kojeg e izvesti napad. Priznati greku, ako to nije apsolutno neophodno, za ovog tipa znai krajnje pokazivanje slabosti, ili ak neoprostivu ludost. U skladu sa njegovim stavom je da se mora boriti protiv pakosnog svijeta i da treba da razvije otar smisao za realizam - naroite vrste. On nikada nije tako naivan da u drugih previdi bilo kakvu manifestaciju ambicije, pohlepe, neznanja ili bilo ega drugog to bi moglo sprijeiti ostvarenje njegovih ciljeva. Kako su u konkurentskoj civilizaciji ovakvi atributi mnogo ea pojava od stvarnog potenja, on smatra opravdanim to to je jedino on realan. Naravno da je on u stvari isto toliko jednostran kao i povodljivi tip. Jo jedan vid njegovog realizma je naglaavanje znaaja planiranja i opreznosti. On kao svaki dobar strateg u svakoj situaciji oprezno procjenjuje sopstvene anse, snage svojih neprijatelja i eventualne klopke. Poto uvijek ima potrebu da sebe predstavlja najjaim, najotroumnijim ili najtraenijim, on pokuava da razvije efikasnost i izvornost koje su potrebne da bude takav. Smislom i inteligencijom koje ulae u svoj postupak moe postii da postane veoma cijenjen slubenik ili da postigne uspjeh u svom poslu. Meutim, utisak koji ostavlja da je duboko zainteresovan za svoj rad u izvjesnom smislu je varljiv, jer je za njega rad samo sredstvo da se doe do izvjesnog cilja. On ne osjea nikakvu ljubav za ono to radi i on od posla nema nikakvog stvarnog zadovoljstva - a to je injenica koja je u skladu sa njegovim pokuajem da iz svog ivota potpuno iskljui osjeanja. Ovo guenje svakog osjeanja ima dvostruki efekat. Sa stanovita uspjeha, ono je nesumnjivo cjelishodno, jer ga osposobljava da funkcionie kao dobro podmazana maina, koja neumorno proizvodi robu koja e ga uiniti monijim i pruati mu sve vei presti. Ovdje se mogu umijeati i osjeanja koja bi ga, razumljivo, mogla navesti da djela uz manje oportunistikih prednosti; ona bi mogla uiniti da napusti tehniku kojom se tako esto koristio na putu ka uspjehu; ona bi ga mogla odmamiti od njegovog posla u carstvo uivanja u prirodi ili umjetnosti, ili drugarstva sa prijateljima, umjesto sa osobama koje samo korisno slue njegovom cilju. S druge strane, emocionalna pusto koju donosi priguivanje osjeanja,

umanjie kvalitet njegovog djela; izvjesno je da e ona svakako ograniiti njegovo stvaralatvo. Agresivni tip izgleda kao potpuno neinhibirana osoba. On moe izraavati elje, moe izdavati nareenja, izraavati bijes, braniti se. Meutim, on nije nita manje inhibiran nego povodljivi tip. Za nau civilizaoiju nije velika prednost to nas njegove posebne inhibicije odmah ne pogaaju. One lee u emocionalnoj sferi i tiu se njegovog kapaciteta da osjeti prijateljstvo, ljubav, naklonost, saosjeajno razumijevanje i nezainteresovano uivanje. Ovo posljednje on bi smatrao traenjem vremena. On o sebi lino misli da je jak, estit, realistian, to je sve tano ako se stvari posmatraju na ovaj nain. Prema ovakvim postavkama njegovo potovanje samog sebe je strogo logino, jer za njega bezobzirnost predstavlja snagu, nedostatak potovanja drugih - ast, a uporna trka za sopstvenim ciljevima - realizam. Njegov stav o svojoj estitosti proizilazi djelimino iz mudrog razgoliavanja postojeih dvolinosti. Na entuzijazam za neto, na filantropska osjeanja i slino, on gleda kao na istu pretenziju; on moe da uoi i usvoji drutvenu svijest ili hrianske vrline u onom smislu u kojem se one najee predstavljaju. Njegova gledita izgraena su na temelju filozofije dungle. Mo daje pravo. Dolje humanost i milosre! Homo homini lupus! Ovdje se javljaju gledita koja se mnogo ne razlikuju od onih kojima su nas tako temeljno uili nacisti. Povuenom tipu pripadaju one osobe kod kojih dominira orijentacija od ljudi. Neurotino povlaenje od ljudi nije istovjetno sa povremenim javljanjem elje za samoom. elja da se bude sam izraz je neurotinog povlaenja samo ako postoji nepodnoljivo naprezanje i neugodnost pri druenju sa ljudima, i ako se samoa vidi kao nain da se ta neprijatnost izbjegne. Najupadljivija osobina ovog tipa je opta otuenost od ljudi. Njihova osnovna ivotna potreba je dranje emocionalnog odstojanja izmeu sebe i ostalog svijeta. Kada im se okolina namee doivljavaju anksioznost. Kao po pravilu, ovakva osoba voli da radi, spava i jede sama. Ona ne voli da dijeli doivljaje sa drugima. Ovakve osobe su sposobne da sebe posmatraju sa objektivnim interesovanjem kao da je rije onekom drugom. Civilizacija u kojoj ivimo toliko nam je nametnula spoljne vidove ivota da nam je ostavila malo razumijevanja za ovu potrebu, ali mogunosti njenog ispunjenja naglaavale su filozofije i religije svih vremena. elja za toliko vanom usamljenou ni u kom sluaju nije neurotina; naprotiv, veina neurotiara udaljava se od sopstvenih unutranjih dubina, a nesposobnost za konstruktivnu samou sama po sebi je znak neuroze. elja da se bude sam indikacija je neurotinog povlaenja samo onda ako postoji nepodnoljivo naprezanje pri druenju sa ljudima, i ako je samoa na prvom mjestu sredstvo da se izbjegne to naprezanje. Izvjesne osobine jako povuene linosti tako su karakteristine da su psihijatri skloni da ih smatraju osobinama koje iskljuivo pripadaju povuenom tipu. Najoevidnija od njih je opta otuenost od ljudi. Pomenuto svojstvo je u ovog tipa naroito uoljivo jer ga on posebno naglaava, no u stvari njegova otuenost nije nita vea od otuenosti ostalih neurotiara. Za dva tipa o kojima smo raspravljali, na primjer, bilo bi nemogue dati opti

zakljuak o tome koji je otueniji. Jedino moemo rei da je ova karakteristika u povladljivog tipa prikrivena i da je on iznenaen i zastraen kada je otkrije, poto zbog svoje pasionirame potrebe za bliskou vjeruje da ne postoji nikakav jaz izmeu njega i ostalog svijeta. Otuenost od ljudi je iznad svega indikacija da su ljudski odnosi poremeeni. To je sluaj kod svih neuroza. Opseg otuenosti vie zavisi od jaine poremeenosti nego od posebnog oblika neuroze. Druga karakteristika, koja se esto smatra svojstvenom ovom povlaenju, jeste otuenost od samog sebe, a to e rei otupjelost za emocionanlni doivljaj, neizvjesnost o tome ta smo, ta volimo, mrziimo, elimo, emu se nadamo, od ega strahujemo, ta nas revoltira i u ta vjerujemo. Ova samootuenost takoe je zajednika svim neurozama. Svaka neurotina osoba lii na avion kojim se upravlja sa tolike daljine da se izgubi veza s njim. Povuene osobe sasvim lie na zombe za vrijeme maijanja na Haitima one su mrtve, ali ih maije oivljavaju: one rade i funkcioniu kao iva bia, ali nema ivota u njima. Drugi, opet, mogu imati relativno bogat emocionalni ivot. Poto postoje ovolike varijacije, pojavu samootuenosti ne moemo gledati iskljuivo kod povlaenja. Ono to je zajedniko svim povuenim osobama neto je sasvim drugo. To je njihova sposobnost da same sebe posmatraju sa nekim objektivnim interesovanjem, kao to bi se posmatralo umjetniko djelo. Najbolji nain da to opiemo moda je ako kaemo da oni imaju isti posmatraki stav prema samima sebi kao i prema ivotu uopte. Oni su esto izvanredni posmatrai procesa koji se zbivaju u njima. Izvrstan primjer za ovo je udno razumijevanje simbola snova koje oni esto pokazuju. Njihova osnovna unutranja potreba je da postave emocionalno odstojanje izmeu sebe i ostaloga svijeta. Da se izrazimo preciznije: to je njihova svjesna ili nesvjesna odlunost da se nipoto emocionalno ne angauju ni u ljubavi, ni u borbi, ni u saradnji ili takmienju. Oni oko sebe izgrauju neku vrstu maginog kruga kroz koji niko ne moe da prodre. Eto zato, povrno uzeto, oni mogu da idu u korak sa ljudima. Kompulzivni karakter ove potrebe pokazuje se u njihovoj anksioznoj reakciji kad im se okolina namee. Sve potrebe i kvaliteti koje oni stiu usmjereni su ka ovoj vanoj potrebi da ne buu u neto upleteni. Meu najupadljivijim je potreba za samodovljnou. Njen najpozitavniji izraz je snalaljivost. Agresivni tip takoe tei da bude snalaljiv - ali mu je duh drugaiji; za njega je najvanije da probija svoj put u neprijateljskom svijetu i da u toj borbi poraava druge. Duh povuenog tipa slian je duhu Robinzona Krasoa: on mora da bude snalaljiv da bi ivio. To je jedini nain na koji moe da nadoknadi svoju izolovanost. Svjesno ili nesvjesno ograniavanje potreba jeste nepouzdaniji nain da se odri samodovoljnost. Raznolike tenje u ovom pravcu bolje emo razumjeti ako se podsjetimo da je ovdje osnovni princip da se ni za koga i ni za ta nikad ne postane toliko vezan da bi taj ili to postali neophodni. Ovo bi eljenu usamljenost izloilo opasnosti. Bolje je nemati nita nego se izloiti ovakvoj opasnosti. Na primjer: povuena osoba moe biti sposobna za stvarno uivanje, ali ako to uivanje na bilo koji nain zavisi od drugih, ona vie voli

da ga se lii. Ona moe osjetiti zadovoljstvo veeri provedene u drutvu prijatelja, ali mrzi optu udruenost i drutvene funkcije. Slino tome ona izbjegava takmienje, presti i uspjeh. Jelo, pie i ivotne potrebe ona je sklona da ogranii i odrava ih na odreenoj skali koja od nje nee zahtijevati da izgubi suvie mnogo vremena ili energije da bi zaradila novac za njih. Osoba moe biti duboko ozlojeena zbog bolesti jer smatra da je ponienje zavisiti od drugih, na ta ga ona prinuava. Ovakva osoba moe nastojati da o svakom predmetu stekne znanje iz prve ruke: prije e se odluiti da sama sazna, vidi ili uje, na primjer, neto to je rijeeno ili pisano o Rusiji, ili o Americi ako je stranac, nego to e prihvatiti ono to su o tome drugi kazali. Ovakav stav bio bi sjajna unutranja neizvjesnost kada ne bi bio tako pretjeran da se, recimo, odbija pomo vodia u nepoznatom gradu. Druga i izrazitija je potreba ovakve osobe za povuenou. Ona lii potrebi ovjeka koji u hotelskoj sobi sa svojih vrata rijetko uklanja natpis nemojte me uznemiravati. ak se i na knjige moe gledati kao na nametljive, kao na neto to dolazi spolja. Svako pitanje koje joj se postavi o njenom linom ivotu moe je potresti; ona eli da se obavije velom tajanstvenosti. Jedan bolesnik koji je imao etrdeset pet godina rekao mi je da ga ideja o Bojem sveznanju jo uvijek ljuti kao onda kada mu je majka govorila da Bog moe kroz prozorske kapke vidjeti kako on gricka svoje nokte. Ovo je bio bolesnik sasvim suzdrljiv u iznoenju ak i najbeznaajnijih pojedinosti iz svog ivota. Povuena osoba moe se izuzetno uzbuditi ako je drugi uzmu takvu kakva jeste - jer se zbog ovog osjea zgaenom. Kao po pravilu ona voli da radi, spava i jede sama. Potpuno protivno povodljivom, ovaj tip ne voli da dijeli nikakav doivljaj - druga osoba bi mogla da je uznemiri. ak i kada slua muziku, eta ili razgovara sa drugima, njeno stvarno uivanje nastupa tek kasnije, retrospektivno. Samodovoljnost i usamljenost su njena najjaa potreba, potreba za krajnjom nezavisnou. Ona sama svoju nezavisnost smatra kao pozdtivnu stvar. Nesumnjivo, ta osoba i ima nekakvu vrijednost, jer, bez obzira na njene nedostatke, povuena osoba ipak nije slijepi automat. Njeno slijepo odbijanje saradnje, zajedno sa njenom udaljenou od konkurentske borbe, prua joj izvjestan integritet. Njena obmana je u tome to ona na ovu nezavisnost gleda kao na cilj sam po sebi i zanemaruje injenicu da vrijednost te nezavisnosti u krajnjoj mjeri zavisi od onoga za ta e se ona upotrijebiti. Njena nezavisnost, kao i izdvojenost iji je ona dio, imaju negativnu orijentaciju; njen cilj je da ne bude pod uticajem, obuzdavana, sputavana ili pod obavezom". Svaka od ovih grupa predstavlja neku bazinu orijentaciju prema drugima i sebi. Hornajeva u ovim razliitim orijentacijama nalazi podlogu za unutranje sukobe. Sutinska razlika izmeu normalnog i neurotinog sukoba je u stepenu. ...Nesklad izmeu sukobljenih strana je mnogo manji kod normalnih osoba nego kod neurotiara. Drugim rijeima, svako ima unutranje sukobe, samo to ih neke osobe prvenstveno zbog doivljavanja odbacivanja, zanemarivanja, prezatienosti ili neke druge vrste roditeljskog maltretiranja u ranom djetinjstvu imaju u izrazitijem vidu. Dok normalan ovjek ove sukobe moe da rijei na taj nain to e objediniti tri orijentacije, jer one nijesu meusobno neuskladive, neurotiar mora svoje vee

bazine strijepnje da koristi iracionalna i vjetaka rjeenja. On ili ona svjesno priznaju samo jednu od tendencija, a odriu ili potiskuju druge dvije. Ili jedinka stvara jednu idealizovanu predstavu o sebi, u kojoj protivrjene tendencije navodno iezavaju, mada u stvarnosti i dalje postoje. U kasnijem djelu Hornaj ima mnogo vie da kae o nezgodnim posljedicama koje proistiu iz razvoja nerealne slike o sebi i iz pokuaja da se ivi u skladu sa ovom idealizovanom predstavom. Tenja za slavom, osjeanja samozadovoljstva, morbidne zavisnosti od drugih ljudi i samoponienja samo su neke od nezdravih i razornih posljedica koje izrastaju iz idealizovanog ja. Tree rjeenje koje neurotiari koriste za svoje unutranje sukobe je da ih prenesu napolje. ovjek, u stvari, misli: Ja ne elim da iskoriavam druge ljude, oni hoe da iskoriavaju mene. Ovo rjeenje stvara sukobe izmeu osobe i spoljanjeg svijeta. Svi ovi sukobi se mogu rjeavati ili izbjei ako je dijete odraslo u kui e ima sigurnosti, povjerenja, ljubavi, potovanja, trpeljivosti i topline. Prema tome, Hornaj ne vjeruje, kao Frojd i Jung, da je sukob ugraen u prirodu ljudi, te da je stoga neizbjean. Sukob izrasta iz drutvenih uslova. Osoba koja e vjerovatno postati neurotina je ona koja je na izrazit nain doivjela kulturom odreene tekoe, i to u veini posredstvom ranog iskustva. HARI STEK SALIVEN Hari Stek Saliven roen je u Norviu, u saveznoj dravi Njujork (SAD), 21. februara 1892. godine, a umro je 14. januara 1949. godine u Parizu. Medicinu je zavrio na ikakom koledu za medicinu i hirurgiju 1917. godine i sluio je vojsku tokom prvog svjetskog rata. Poslije rata bio je na poloaju u Federalnom odboru za profesionalno obrazovanje, a zatim u Slubi za narodno zdravlje. Saliven je 1922. godine preao u vaingtonsku Bolnicu sv. Elizabete, e je pao pod uticaj Alansona Vajta, jednog od vodeih amerikih neuropsihijatara toga doba. Od 1923. do poetka tridesetih godina bio je vezan za Medicinski fakultet Univerziteta Merilend i za Bolnicu eparda i Enoh Prat u Tausonu. Tokom ovog perioda svog ivota Saliven je izveo ona istraivanja izofrenije po kojima je stekao ugled kao kliniar. Naputio je Merilend da bi otvorio ordinaciju na Park aveniji, u centru Njujorka, s namjerom da prouava opsesivne procese kod pacijenata koji dolaze u ordinaciju. Nekako u to vrijeme otpoeo je i sa zvaninim psihoanalitikim egrtovanjem kod Klare Tompson, uenice Sandora Ferencija. To nije bio Salivenov prvi dodir sa psihoanalizom. Jo kao student medicine je uzimao asove kolske psihoanalize. Predsjednik Zadubine Viljema Alansona Vajta postao je 1933. godine i ostao na tom poloaju do 1943. Uestvovao je 1936. godine u osnivanju Vaingtonske kole za psihijatriju pri Zadubini i bio njen prvi direktor. asopis Psihijatrija poeo je da izlazi 1938. sa ciljem da iri Salivenovu teoriju meuosobnih odnosa. Bio je u prvoj redakciji asopisa, a kasnije i glavni urednik sve do svoje smrti. Saliven je radio kao konsultant za Sistem selektivne slube od 1940. do 1941. godine; uestvovao je tokom 1948. godine u UNESKO-vom projektu o napetostima, koji su inicirale Ujedinjene Nacije u elji da proue napetosti koje utiu na meunarodno razumijevanje; iste godine bio je imenovan u Pripremni odbor za Meunarodni kongres za duevno zdravlje. Saliven je bio nauni dravnik, koliko i ugledni propagator psihijatrije, predvodnik jedne znaajne kole za obrazovanje psihijatara, izvanredan

terapeut, vispreni teoretiar i plodni istraiva na podruju medicine. Svojom ivahnom linou i originalnim miljenjem privukao je mnoge ljude da mu postanu sljedbenici, uenici, kolege i prijatelji. Pored Alansona Vajta najznaajniji uticaj na Salivenov intelektualni razvitak imali su Frojd, Adolf Mejer i ikaka socioloka kola. Saliven je osjeao posebnu bliskost sa Edvardom Sapirom koji je bio jedan od pionira vee saradnje izmeu antropologije, sociologije i psihoanalize. Saliven je poeo da formulie svoju teoriju meuosobnih odnosa 1929. godine i dogradio je sredinom tridesetih godina ovog vijeka. Tokom ivota Saliven je objavio samo jednu knjigu u kojoj je izloio svoju teoriju (1947). Meutim, on je imao obiaj da pravi vrlo razraene biljleke, a njegova predavanja studentima Vaingtonske kole za psihijatriju bila su magnetofonski snimana. Njegove biljenice i trake sa predavanja prikupljene su poslije njegove smrti u Zadubini Vilijema Alansona Vajta. Od te grae je sastavljeno pet knjiga Hari Stek Saliven bio je tvorac novog gledita koje je poznato pod imenom Meusobna (interpersonalna) teorija psihijatrije. Njena glavna odlika u odnosu na teoriju linosti je da se linost shvata kao relativno trajan sklop meusobnih situacija koje se ponavljaju i karakteriu ljudski ivot. Linost je hipotetika sutina koja se ne moe izdvojiti iz meusobnih situacija, meusobno ponaanje je sve to se moe posmatrati kao linost. Shodno tome, isprazno je, vjeruje Saliven, govoriti o jedinki kao predmetu prouavanja, poto pojedinac ne postoji niti moe da postoji nezavisno od svojih odnosa sa drugim ljudima. Od prvog dana ivota beba je dio medusobne situacije i tokom itavog ivota ostaje u drutvenom polju. ak i pustinjak koji je digao ruke od drutva nosi sa sobom u divljinu ili pustinju sjeanja na ranije line odnose, koji nastavljaju da utiu na njegovo miljenje i djelanje. Mada Saliven ne odrie vanost nasljeu i sazrijevanju u obrazovanju i oblikovanju organizma, on vjeruje da ono to je izrazito ljudsko predstavlja proizvod drutvenih sadejstava. Sem toga, meusobna iskustva jedne osobe mogu da mijenjaju njeno ili njegovo isto fizioloko funkcionisanje, tako da ak i organizam gubi status biolokog entiteta i postaje drutveni organizam sa svojim socijalizovanim nainom disanja, varenja, vrenja nude, cirkulacije krvi i tako dalje. Za Salivena je psihijatrija kao nauka povezana sa socijalnom psihologijom, a njegova teorija linosti nosi peat njegove velike sklonosti ka sociopsiholokim pojmovima i promjenljivima. On pie: Opta nauka psihijatrije ini mi se da pokriva velikim dijelom isto podruje kao to je i ono koje se prouava u socijalnoj psihologiji, jer nauna psihijatrija se mora definisati kao prouavanje meuosobnih odnosa, a to na kraju krajeva trai upotrebu one vrste pojmovnog okvira kaju danas nazivamo teorijom polja. Sa tog stanovita, linost se posmatra kao hipotetina. Ono to se moe prouavati je sklop procesa koji karakteriu meudejstvo linosti u odreenim situacijama, ili poljima, koji se ponavljaju, a ukljuuje i posmatraa.

SKLOP LINOSTI Salivenu nije nikad dovoljno isticanja da je linost isto hipotetiki entitet, jedna iluzija, koju je nemogue posmatrati i prouavati odvojeno od meuosobnih odnosa. Jedinica prouavanja je meuosobna situacija, a ne osoba. Ustrojstvo linosti sainjeno je prije od meuosobnih nego od intrapsihikih dogaaja. Linost se ispoljava jedino kad se osoba ponaa u odnosu na jednu ili vie drugih jedinki. Ovi ljudi ne moraju uopte da budu prisutni. U stvari, oni ak mogu da budu i sasvim izmiljeni ili nepostojei likovi. ovjek moe imati odnos i prema narodnom junaku, ili prema liku iz stvaralake mate kao to je Ana Karenjina, prema precima ili prema jo neroenim potomcima. Psihijatrija je prouavanje pojava koje se odigravaju u meuosobnim situacijama, u rasporedima sastavljenim od dvije ili vie osoba meu kojima sve osim jedne mogu biti manje-vie potpuno izmiljene. Opaanje, pamenje, miljenje, matanje i svi ostali psiholoki procesi su meuosobne prirode. ak su i snovi meuosobni, jer obino odraavaju odnose snijevaa sa drugim ljudima. Mada Saliven priznaje linosti samo hipotetiki status, on ipak tvrdi da je to dinamiki centar razliitih procesa koji se odigravaju u nizu meuosobnih polja. Sem toga, on daje poseban znaaj nekima od ovih procesa, imenujui ih i definiui neka od njihovih svojstava. Najvaniji su dinamizmi, personifikacije i kognitivni procesi. DINAMIZMI Dinamizam je najmanja jedinica koja se moe koristiti u prouavanju jedinke. On se definie kao relativno trajan sklop transformacija energije, koje stalno iznova karakteriu organizam u njegovom trajanju kao ivi organizam. Jedna transformacija energije je bilo koji vid ponaanja. Moe biti otkriven i javan, kao to je govorenje, ili sakriven i privatan, kao to je miljenje ili matanje. Poto je dinamizam sklop ponaanja, koji traje i ponavlja se, on je vrlo slian navici. Salivenova definicija dinamizma dosta je udno sroena; on kae da je to jedan koverat pun beznaajnih djeliminih razlika. Ovo znai da se jednom sklopu moe dodati novi elemenat, a da se ne promijeni sklop u cjelini sve dok taj novi sastojak koverta nije znaajno razliit od ostalih koji su ve u njemu. Ako je znaajno razliit, onda mijenja stari sklop u neki novi. Na primjer, dvije jabuke mogu prilino razliito da izgledaju, ali da se ipak prepoznaju kao jabuke, jer razlike meu njima nijesu toliko vane. Meutim, jedna jabuka i jedna banana razliite su po znaajnim odlikama, te shodno tome ine dva razliita sklopa. Ovi dinamizmi koji odlikuju neije meduosobne odnose karakteristini su za ljude. Na primjer, neko se, po navici, moe neprijateljski ponaati prema odreenoj osobi ili grupi ljudi, i to e biti izraz dinamizma zlovolje. ovjek koji je sklon uspostavljanju lascivnih odnosa sa enama ispoljava dinamizam poude. Dijete koje se boji nepoznatih ljudi ima dinamizam straha. Bilo koja naviknuta reakcija prema jednoj ili vie osoba u vidu osjeanja, stava ili otkrivene radnje ini dinamizam. Svi ljudi imaju iste bazine dinamizme, ali nain ispoljavanja dinamizma varira, zavisno od situacije i ivotnog iskustva jedinke.

Dinamizam obino koristi posebnu zonu tijela kao to su usta, ruke, mar i polni organi preko koje taj dinamizam sadejstvuje sa okolinom. Takva zona se sastoji od prijemnog aparata (receptori) za primanje drai, djejstvenog aparata (efektori) za izvoenje radnje i veznog aparata (eduktori) u centralnom nervnom sistemu, koji povezuje receptore sa efektorima. Tako, kada se sisa prinese bebinim ustima, ona nadrauje osjetljive slojeve usana, koji odapinju impulse niz nervne puteve do motornih organa usta i tako proizvodi pokrete sisanja. Veina dinamizama slui da se zadovolje osnovne potrebe organizma. Personifikacije. Personifikacija je predstava koju jedinka ima o sebi ili drugome. To je sloenost osjeanja, stavova i shvatanja koji izrasta iz iskustva sa zadovoljavanjem potreba i strepnjom. Na primjer, beba gradi personifikaciju dobre majke dok je majka hrani i brine se o njoj. Svaki meuosobni odnos koji u sebe ukljuuje zadovoljstvo ima tendenciju da formira povoljnu sliku o izazivau tog zadovoljstva. Na drugoj strani, bebina personifikacija rave majke proistie iz doivljaja sa njom koji su joj stvarali strepnju. Majka koja strepi biva personifikovana kao rava majka. Konano, ove dvije personifikacije majke, zajedno sa bilo kojim drugim personifikacijama koje se mogu formirati (kao to je zavodljiva majka, ili prezatiujua majka), stapaju se u jedno, inei sloenu personifikaciju. Ove slike, koje vuemo u naim glavama, rijetko su adekvatni opisi osoba na koje se odnose. One su, prije svega, nastale da bi se izalo na kraj sa odreenim ljudima u nekim, prilino izdvojenim, meuosobnim situacijama. Ali, kad se jednom uoblie, one obino dugo traju i utiu na nae stavove prema drugim ljudima. Tako osoba koja personifikuje svog oca kao malicioznog i tiranskog ovjeka moe da projektuje ovu istu personifikaciju u druge starije ljude, kao to su, na primjer, nastavnici, policajci i poslodavci. Shodno tome, neto to slui svrsi smanjivanja strijepnje u ranom dobu moe kasnije da ometa razvijanje meuosobnih odnosa. Ove strepnjom obojene slike iskrivljavaju ovjekova shvatanja o onim ljudima koji mu kasnije bivaju znaajni. Personifikacije samoga sebe, kao to su dobri ja i ravi ja, ponaaju se po istim naelima kao i personifikacije drugih ljudi. Personifikacija dobrog mene nastaje iz meuosobnih doivljaja koji donose neku nagradu, a personifikacija ravog mene iz situacije koje stvaraju strepnju. I kao i personifikacije drugih ljudi personifikacije samoga sebe su sklone da ometaju objektivnu samoprocjenu. Personifikacije koje su zajednike veem broju ljudi nazivaju se stereotipiina. Ovo su jednoglasno usvojena shvatanja, tj. ideje koje su iroko prihvaene meu lanovima nekog drutva, i prenose se s koljena na koljeno. Primjeri uobiajenih stereotipa u naoj kulturi su rasijani profesor, razbarueni umjetnik i tvrdoglavi direktor. Saznajni procesi. Salivenov osobeni doprinos u pogledu mjesta saznanja u stvarima znaajnim za linost predstavlja njegova trolana klasifikacija doivljavanja. Doivljaj se, kae on, odvija u tri vida: prototaksikom, parataksikom i sintaksikom.

Prototaksikim dooivljajem se moe smatrati niz trenutnih stanja osjetljivog organizma . Ova vrsta doivljaja slina je onome to je Dejms nazivao tokom svijesti, sirovi osjeti, predstave i osjeanja, koji protiu umom ulnog bia. Ova stanja nemaju nikakve nune veze meu sobom, niti posjeduju bilo kakvo znaenje za osobu koja ih doivljava. Prototaksiki vid doivljavanja nalazi se u najiem obliku tokom prvih mjeseci ivota i predstavlja neophodan prethodni uslov za pojavu druga dva vida doivljaja. Parataksiki vid miljenja sastoji se od uvianja uzronih povezanosti dogaaja koji se odigravaju istovremeno, a ne stoje ni u kakvoj logikoj vezi. Poznati eki pisac, Franc Kafka, slika jedan zanimljiv sluaj parataksikog miljenja u jednoj od svojih kratkih pria. Neki pas koji je ivio u tenari okruenoj visokom ogradom mokrio je jednog dana u trenutku kada je preko ograde ubaena kost. Pas je pomislio: Moje mokrenje uinilo je da se pojavi ta kost. Otada, kad god bi mu se prohtjelo da neto pojede, on bi podigao nogu. Saliven vjeruje da vei dio naeg miljenja ne prelazi i nivo paratakse; mi vidimo uzrone veze meu doivljajima koji nemaju apsolutno nikakve veze jedan s drugim. Sva sujevjerja su, na primjer, sluajevi parataksikog miljenja. Trei i najvii vid miljenja je sintaksiki, a sastoji se od jednoduno prihvaene simbolike aktivnosti, posebno od rijei. Jednoduno prihvaeni simbol je takav simbol oko kojeg se grupa ljudi slae da ima ustaljeno znaenje. Rijei i brojevi su najbolji primjeri takvih simbola. Sintaksiki vid doivljaja proizvodi logiki red meu doivljajima i omoguuje ljudima da opte jedni s drugima. Pored ove formulacije vidova doivljavanja, Saliven je isticao i vanost predosjeanja u saznajnom funkcionisanju. ovjek, osoba, ivi sa svojom prolou, sadanjou i susjednom budunou, koje su sve jasno vane za objanjenje njegove misli i akcije . Predosjeanje zavisi od neijeg sjeanja na prolost i tumaenja sadanjosti. Mada dinamizmi, personifikacije i saznajni procesi ne iscrpljuju spisak sastavnih djelova linosti, oni jesu najvanija strukturalna svojstva Salivenovog sistema. RAZVOJ LINOSTI Saliven izdvaja est stupnjeva u razvoju linosti, koji prethode zavrnom stupnju zrelosti. Ovih est stupnjeva karakteriu zapadnoevropske kulture i mogu biti sasvim drukiji u drugim drutvima. To su: 1) stupanj odojeta, 2) djetinjstvo, 3) djeatvo, 4) predmladalatvo, 5) rana mladost, i 6) pozna mladost. Period odojeta protee se od roenja do pojave artikulisanog govora. To je period u kome je zona usta primarno podruje meudjejstva bebe sa okolinom. Dojenje prua bebi njene prve meuosobne doivljaje. Elemenat okoline koji se izdvaja od ostalih tokom ovog stupnja je ono to snabdijeva gladnu bebu hranom, bilo da se radi o bradavici majinih grudi ili cucli na flaici sa hranom. Beba razvija razliita shvatanja o dojci/cucli, zavisno od svojih doivljaja s njom. To su: 1) dobra dojka/cucla, koja je signal za dojenje i znak da predstoji zadovoljstvo; 2) dobra, ali ne i zadovoljavajua dojka/cucla iz situacija

kada beba nije bila gladna; 3) pogrena dojka/cucla, koja ne daje mlijeko i signalizuje odbacivanje i nunost traganja za drugom dojkom, cuclom; 4) rava dojka/cucla strepljive majke, koja signalizuje izbjegavanje. Ostala karakteristina svojstva stupnja odojeta su: 1) pojava dinamizma apatije i somnolentnog izdvajanja; 2) prelaz sa prototaksikog na parataksiki vid saznanja; 3) orgnizacija personifikacije majke rave, strepljive, odbacujue i osujeujue, na jednoj, i dobre, oputene, prihvatajue i zadovoljavajue, na drugoj strani; 4) organizacija doivljavanja kroz uenje i nastajanje rudimenata ja-sistema; 5) izdvajanje sopstvenog tijela bebe, tako da ona ui da zadovoljava svoje napetosti i nezavisno od majinskog tijela na primjer, sisanjem palca; 6) uenje koordinisanih pokreta koji angauju ruku i oko, ruku i usta, uho i glas. Prelaz od bepstva u djetinjstvo omoguen je uenjem jezika i organizovanjem doivljaja na sintaksiki nain. Djetinjstvo se protee od pojave artikulisanog govora do raanja potrebe za drutvom za igru. Razvoj jezika dozvoljava, meu ostalim, i stapanje razliitih personifikacija na primjer, dobre i rave majke i objedinjavanje ja-sistema u skladniji sklop. Ja-sistem poinje da razvija pojam o svom polu: djeai se poistovjeuje sa ulogom mukarca, kako je propisuje drutvo, a djevojica sa enskom ulogom. Raenje simbolike sposobnosti omoguuje etetu da se igra odraslog Saliven ove igre naziva dramatizacijama i da povede rauna o razliitim radnjama, vidljivim i nevidljivim, koje slue za izbjegavanje kazne i nespokojstva to Saliven naziva preokupacijama. U djetinjstvu se zbiva i jedan dramatian dogaaj koji Saliven naziva zloudnim preobraajem, a u pitanju je osjeanje da dijete ivi okrueno neprijateljima. Ovo osjeanje, ako postane dovoljno jako, moe da onemogui etetu da pozitivno odgovara na naklonost koju drugi ljudi ispoljavaju prema njemu. Zloudan preobraaj remeti etetove meusobne odnose i nagoni ga da se izdvoji. Dijete kao da kae: Nekad davno sve je bilo divno, ali tada nisam morao /morala da imam posla sa ljudima. Osjeanje okruenosti neprijateljima izazvano je bolnim doivljajima s ljudima, koji izazivaju strepnju, a moe da dovede i do sputanja na manje opasan, nii stupanj odojeta. Tokom djetinjstva javlja se i sublimacija koju Saliven definie kao nenamjernu zamjenu jednog sklopa ponaanja, koji nailazi na strepnju ili se sukobljava sa ja-sistemom, drugim drutveno prihvatljivijim sklopom aktivnosti, koji zadovoljava one djelove motivacionog sistema koji su stvarali neprilike. Viak napetosti, koji se ne isprazni sublimacijom, troi se u simbolikim izvoenjima, kao to je, na primjer, snijevanje. Stupanj djeatva se protee uglavnom na period poetka osnovne kole. To je period u kome se postaje drutveno bie, u kome se stiu iskustva drutvenog potinjavanja autoritativnim linostima van porodice, u kome se stie takmiarski duh i smisao za saradnju, u kome se ui znaenje bojkota, poruge i osjeanja zajednitva u grupi. Djeak, odnosno evojica, ue da ne obraaju panju na one spoljanje okolnosti koje ga/je ne zanimaju, da upravljaju svojim ponaanjem uz pomo unutranjeg nadzora, da formiraju stereotipne stavove, da razvijaju nove i uspjenije naine sublimacije, i da jasnije

razlikuju matu od stvarnosti. Najvei dogaaj u ovom razdoblju je pojava ideje o orijentaciji u ivotu. Neko je orijentisan u ivotu onoliko koliko je uspio da formulie ili se lako moe navesti da formulie (ili je stekao uvid u) podatke sljedee vrste: objedinjavajue tendencije (potrebe) koje obino karakteriu neije meusobne odnose; okolnosti koje su pogodne za njihovo zadovoljavanje i od strijepnje relativno slobodno pranjenje; manjevie udaljene ciljeve za koje e biti spreman, da bi im se pribliio, da odloi aktuelne mogunosti zadovoljstva ili jaanje svog ugleda. Relativno kratak period premladalatva obiljeen je potrebom za bliskim odnosom sa vrnjakom istog pola, drugarom u koga se moe imati povjerenja i sa kojim se zajedniki mogu preuzimati zadaci i rjeavati tekoe u ivotu. Ovo je krajnje znaajan period, jer obiljeava poetak pravih ljudskih odnosa sa drugima. U ranijim etapama razvoja meuosobna situacija se odlikovala zavisnou eteta od odrasle osobe. Tokom premladalatva dijete poinje da formira odnose sa vrnjacima, u kojima ima jednakosti, uzajamnosti i recipronosti meu uesnicima. Bez najboljeg druga/drugarice, dijete u ovom uzrastu postaje rtva oajne usamljenosti. Glavna muka u periodu rane mladosti je razvijanje sklopa heteroseksualne aktivnosti. Fizioloke promjene u pubertetu doivljavaju se od mladog ovjeka kao osjeanja poude; iz ovih osjeanja nastaje dinamizam poude i poinje da se ugrauje u linost. Dinamizam poude ukljuuje prvenstveno zonu polnih organa, ali u seksualnom ponaanju uestvuju i druge zone meudjejstva, kao to su usta i ruke. Postoji odvojenost erotske potrebe od potrebe za bliskou; erotska potreba se okree prema nekom lanu suprotnog pola kao prema objektu svog zadovoljenja, dok potreba za bliskou ostaje vezana za lana svog pola. Ako ove dvije potrebe ostanu zajedno, mlada osoba ispoljava homoseksualnu, umjesto heteroseksualne orijentacije. Saliven istie da mnogi sukobi u mladosti proistiu iz suprotstavljenih potreba za seksualnim zadovoljenjem, sigurnou i bliskou. Rana mladost traje sve dok osoba ne pronae neki stabilan sklop izvoenja, koji e zadovoljiti njene polne nagone. Pozna mladost se iri od sklapanja poeljne polne aktivnosti, preko bezbrojnih vaspitnih i obrazovnih koraka, do ustanovljenja potpuno ljudskog i zrelog repertoara meuosobnih odnosa kakve omoguavaju dostupne mogunosti, line i kulturalne. Drugim rijeima, period pozne mladosti ini prilino produeno uvoenje u privilegije, dunosti, zadovoljstva i odgovornosti drutvenog ivota i punoljetstva. Tada se itav spektar meuosobnih odnosa postepeno uobliava, i sve vie raste sintaktiki vid doivljavanja, koji omoguuje irenje simbolikih horizonata. Ja-sistem se stabilizuje, uese efikasnije sublimacije za napetosti i ustanovljavaju jae mjere bezbjednosti protiv nespokojstva. Kada se osoba uspne uz sve ove stepenice i konano dostigne stupanj odraslosti, ona je u stvari bila transformisana, uglavnom uz pomo meuosobnih odnosa, od ivotinjskog organizma u osobu. ovjek nije ivotinja zaodenuta civilizacijom i ljudskou, nego

ivotinja koja je tako drastino izmijenjena da prestaje da bude ivotinja i postaje ljudsko bie ili - ako ba hoete -oovjeena ivotinja. inioci razvoja. Mada Saliven odluno odbacuje bilo kakvu okorjelu instinktivistiku doktrinu, on ipak priznaje znaaj nasljea za obezbjeivanje nekih sposobnosti, meu kojima je najvanija sposobnost prihvatanja i razraivanja doivljaja. On, isto tako, usvaja i pravilo da vjebanje ne moe imati uinka ako sazrijevanje nije postavilo strukturalne temelje.Tako dijete ne moe da prohoda dok njegov miini i kotani sklop ne dostignu dovoljan stepen razvoja da ga mogu odrati u uspravnom poloaju. Nasljee i sazrijevanje obezbjeduju bioloku grau za razvoj linosti, tj. za razvoj sposobnosti, prije dispozicija i sklonosti, dok kultura koja operie preko sistema meusobnih odnosa ini vidljivim sposobnosti i ostvarena izvoenja (transformacije energije) pomou kojih osoba postie cilj smanjenja napetosti i zadovoljenja potreba. Prvi vaspitni uticaj ostvaruje nespokojstvo koje primorava mladi organizam da razlikuje poveavanje od smanjivanja napetosti i da usmjerava svoju aktivnost prema ovom posljednjem. Drugi veliki.vaspitni uticaj je uticaj pokuaja i uspjeha. Uspjeh, kao to su mnogi psiholozi pokazali, ima tendenciju da ini upeatljivom onu aktivnost koja je dovela do zadovoljenja. Uspjeh se moe izjednaiti sa postizanjem nagrada majinim osmijehom ili oevom pohvalom, a neuspjeh sa dobijanjem kazne majina namrtenost ili oeva grdnja. ovjek moe takoe da ui oponaanjem i zakljuivanjem; za ovaj poslednji nain uenja Saliven usvaja ime koje mu je dao arls Spirman: obrazovanje odnosa. Saliven ne vjeruje da je linost konano uspostavljana u ranim uzrastima. Ona se moe mijenjati u bilo kom uzrastu, zavisno od novih meusobnih situacija koje nastaju, jer je ljudski organizam krajnje plastian i podloan oblikovanju. Mada je kretanje naprijed uenjem i razvojem ono to pretee, ipak se dogaaju i nazadovanja (regresije) kad bol, strepnja i neuspjeh postanu nepodnoljivi. KARAKTERISTINA ISTRAIVANJA I METODE ISTRAIVANJA Hari Stek Saliven je, kao i drugi psihijatri, sticao empirijsko znanje o linosti, a naroito sa izofreniarima i sluajevima opsesivnih neuroza. Kao mladi psihijatar Saliven je shvatio da metod slobodnih asocijacija ne daje zadovoljavajue rezultate sa izofreniarima, jer budi suvie veliku strepnju. Probao je i na druge naine, ali se uvijek raala velika strepnja koja je stajala na putu optenja izmeu pacijenta i terapeuta. Usljed toga je Saliven postao zainteresovan za prouavanje sila koje oteavaju ili olakavaju optenje izmeu dvojice ljudi. Pritom je otkrio da je u odnosu sa pacijentom psihijatar mnogo vie nego posmatra: on ili ona je takoe i vitalni uesnik u jednoj meusobnoj situaciji. Psihijatar ima svoje sopstvene bojazni sa kojima treba da izae na kraj, svoje vjetine i line tegobe. Rezultat ovog otkria bilo je Salivenovo razvijanje shvatanja o terapeutu kao posmatrau koji uestvuje. Teorija meuosobnih odnosa stavlja snaan akcenat na metod posmatranja sa ueem i sve podatke dobijene iz drugih izvora smatra sporednim. A ovo sa svoje strane znai da je

vjetina u voenju psihijatrijskog intervjua licem u lice, osoba naspram osobe, od temeljne vanosti Na drugom mjestu Saliven je pisao: Vapijua je potreba za posmatraima koji su u stanju da posmatraju i svoje sopstveno posmatranje. Intervju. Psihijatrijski intervju je Salivenov izraz za meuosobnu situaciju licem u lice, koja se odigrava izmeu pacijenta i terapeuta. Moe biti jedan ili vie intervjua koji se proteu na dui period vremena. Saliven definie intervju kao sistem ili niz sistema meuosobnih procesa koji nastaju iz posmatranja sa uestvovanjem, tokom kojeg intervjuer izvlai odreene zakljuke o intervjuisanom. Kako se intervju vodi i kako intervjuer dolazi do zakljuaka koji se odnose na pacijenta . to je predmet Salivenove knjige Psihijatrijski intervju (1954). Saliven dijeli intervju na etiri stupnja: 1) zvanini poetak, 2) napipavanje, 3) detaljno eljanje i 4) zavrnica. Intervju je prvenstveno govorno optenje izmeu dvije osobe. Ne samo ono to neko govori, nego i kako govori intonacije, brzina i druge forme izraavanja predstavlja vaan izvor informacija za intervjuera. Ispitiva treba da motri na fine promjene u pacijentovom izgovoru (tj. na promjene u glasnosti govora), jer ovi znaci esto otkrivaju bitne podatke o onome to pacijenta najvie mui, kao i o promjenama stava prema terapeutu. U poetnom dijelu intervjua ispitiva ne treba da postavlja previe pitanja; bolje je da se dri mirno i vie posmatra. U toj fazi on treba da otkrije razloge zbog kojih je pacijent doao i poneto o prirodi njegovih problema. Saliven prilino izriito odreuje ulogu terapeuta u situaciji razgovora sa pacijentom. Terapeuti nikada ne smiju da zaborave na injenicu da ive od svoje strunosti u oblasti meuosobnih odnosa i da, prema tome, pacijent ima prava da oekuje da e neto nauiti to bi moglo dobro da mu doe. Od prvog razgovora s terapeutom pacijent treba tako da se osjea, a kasnije ga treba ohrabrivati u tome tokom itave terapije. Jedino ako ima takav stav, pacijent e iznijeti podatke iz kojih terapeut moe da izvue realne zakljuke o nainu ivota koji uzrokuje tegobe za pacijenta. Naravno, psihijatri ne smiju da koriste svoje struno znanje za sticanje line koristi, zadovoljstva ili ugleda na tetu pacijenta. Intervjuer nije ni prijatelj, ni neprijatelj, ni roditelj, ni ljubavnik ili ljubavnica, ni ef, ni namjetenik mada pacijent moe da mu pripie jednu ili vie od ovih uloga u svom izvitoperenom, parataksikom miljenju; intervjuer je samo strunjak za meuljudske odnose. Stupanj napipavanja se koncentrie na otkrivanje ko je pacijent. Ispitiva to postie intenzivnim eprkanjem po prolosti, sadanjosti i budunosti pacijenta. Ove injenice o pacijentovom ivotu spadaju u rubriku linih ili biografskih podataka. Saliven nije pristalica brzog i odsjenog ispitivanja, uz pridravanje standardnog niza pitanja. Naprotiv, Saliven se zalae protiv toga da pacijent pria trice i kuine. Pacijent mora da naui da je to ozbiljan razgovor u kome nema vremena za gubljenje. Isto tako, ispitiva ne smije da biljei nita tokom razgovora sa pacijentom, jer mu biljeenje odvlai panju i sprjeava proces optenja meu ljudima.

Saliven ne vjeruje u formule kao to je direktno ohrabrivanje pacijenta u stilu samo priajte sve to vam padne na pamet. Umjesto toga, terapeut treba da iskoristi praznine u pacijentovom sjeanju da ga naui kako se slobodno asocira. Na taj nain pacijent najprirodnije prihvati ovu, inae neuobiajenu i udnu formu razgovora, jer osjeti sve njene prednosti i bez ikakvog teorijskog objanjenja njene svrhe. Krajem prva dva stupnja intervjua terapeut bi trebalo da ima ve nekoliko radnih hipoteza o pacijentovim tegobama i njihovim izvorima. Tokom stupnja detaljnog eljanja psihijatar pokuava da procijeni koja od njih je ispravna. On to ini sluanjem i zapitkivanjem. Saliven predlae oblasti u kojima naroito treba proeljati pacijenta sticanje higijenskih navika, stav prema svom tijelu, kako jede, ambicija i seksualno ponaanje ali opet podvlai da se niega ne treba kruto pridravati. Dok god sve ide glatko ispitiva nije svjestan podvodnih struja u intervjuu, od kojih je jedna od najvanijih kako stav samog ispitivaa utie na pacijentovu sposobnost optenja. im doe do poremeaja u procesu optenja, intervjuer mora da se zapita: ta sam to rekao ili uradio to je toliko onespokojilo pacijenta? Uvijek je prisutna velika mjera recipronosti izmeu dvaju stranaka angaovanih u intervjuu Saliven koristi izraz reciprona emocija te svaka od njih stalno odslikava oseanja one druge. Terapeuti su duni da prepoznaju i nadziru svoje sopstvene stavove u interesu maksimalnog optenja. Drugim rijeima, oni nipoto ne smiju da zaborave svoju ulogu strunog posmatraa sa ueem. Serija intervjua se privodi kraju nekom vrstom zavrne rijei intervjuera o tome ta je saznao, kojim putem dalje pacijent treba da ide i ta ga verovatno oekuje u ivotu ako krene tim putem. itajui Salivenove mudre opaske o intervjuisanju, ovjek stie utisak da on smatra intervju ogromnim izazovom posmatraevoj objektivnosti u toku posmatranja s ueem. itaocu e moda biti zanimljivo da uporedi ovaj tip intervjua, za koji se zalae Saliven, sa irokim spektrom metoda intervjuisanja, koji se mogu nai u metodolokim prirunicima Makobijevih i Kenela i Kana , ili sa metodama klinikog intervjuisanja o kojima se govori u knjizi Kliniki intervju, koju su uredili Feliks Doj i Vilijem Marfi. Istraivanje izofrenije. Salivenov glavni istraivaki doprinos psihopatologiji sastoji se se od niza lanaka o etiologiji, dinamici i lijeenju izofrenije. Ove studije su uraene najveim dijelom u vrijeme njegovog angamana u Bolnici eparda i Enoh Pret, u Merilendu, i objavljene u psihijatrijskim asopisima od 1924. do 1931. godine. One otkrivaju Salivenov veliki talenat za uspostavljanje kontakta sa psihotiarem i razumijevanje njegove due. Sposobnost uivljavanja bila je vrlo razvijena crta Salivenove linosti i on ju je koristio na najbolji mogui nain u prouavanju i lijeenju rtava izofrenije. Za Salivena ovi nesrenici nijesu bili izgubljeni, beznadeni sluajevi koje treba zatvoriti u najzabitije blokove duevnih bolnica; njima se moe uspjeno pomoi ako je psihijatar spreman da bude strpljiv, da posmatra i razumije. Dok je radio u Bolnici eparda i Enoh Pret, Saliven je imao poseban blok za svoje pacijente. To je bio samo jedan apartman sa dvije spavae sobe i dnevnom sobom, e je

moglo da se smjesti est mukih izofreniara. Ovaj blok bio je izdvojen od ostalih djelova duevne bolnice i tu je radilo est bolniara koje je Saliven sam izabrao i obuio. Uveo je obiaj da je bolniar uvijek s njim u sobi dok razgovara s pacijentom, jer je primijetio da to prija pacijentima. Bolniarkama u stvari, enama uopte nije bio dozvoljen pristup u ovaj blok. Saliven je vjerovao u efikasnost homogenog bloka e su svi pacijenti istog pola, istih godina i sa istim psihijatrijskim problemom. Dodajmo tome da je Saliven umio i druge da podstakne na istraivaki rad u oblasti meuosobnih odnosa. Ne samo psihijatre, nego i istraivae iz drutvenih nauka. Mnoge od ovih studija objavljene su u asopisu Psihijatrija, koji je i bio pokrenut uglavnom zato da bi irio i razvijao Salivenove ideje. Ove treba pomenuti i tri knjige koje prilino duguju Salivenu. U dijelu Optenje drutvena matrica psihijatrije (1951) Ru i Bejtson primjenjuju Salivenove pojmove na probleme ljudskih odnosa i meusobne veze linosti i kulture. Frida From-Rajhman u svojoj uticajnoj knjizi Naela intenzivne psihoterapije (1950) razradila je mnoge od Salivenovih ideja o terapeutskom procesu. Studija o duevnoj bolnici Stentona i varca vrlo jasno razotkriva one vrste meuosobnih situacija kakve postoje u duevnim bolnicama i djelovanje takvih situacija isto toliko na osoblje koliko na pacijente. Salivenovo nastupanje u ulozi politikog psihijatra bilo je, takoe, oigledno u nekim od njegovih istraivakih aktivnosti. On je vjerovao da ovjek mora da slui da bi mogao da prouava. Sa arlsom S. Donsonom radio je istraivanje o Crncima na Jugu, a sa E. Franklinom Frejzerom o vaingtonskim Crncima (Saliven, 1984). Tokom rata se bavio razvijanjem metoda za razvrstavanje regruta, za podizanje borbenog morala i za efikasnije rukovoenje. A ve smo pomenuli njegovu zainteresovanost za izgradnju svijeta bez napetosti i sukoba meu narodima. Od sve etiri teorije koje su izloene u ovom radu, Salivenova meuosobna teorija je vjerovatno izazvala najvie istraivanja. Jedan od razloga za to nalazi se moda i u tome to je Saliven koristio objektivniji jezik kada je izlagao svoju teoriju, tako da je bilo lake premostiti jaz izmeu teorije i posmatranja. Saliven je vodio rauna da njegove pojmovne konstrukcije uvijek budu vrsto povezane sa empirijskim posmatranjem, pa nije ni udo to su njegova razmatranja djelovala kao opisivanje ponaanja stvarnih ivih ljudi iz prve ruke. I pored apstraktnosti njegove misli, on nikad nije odlazio previsoko u oblake da bi izgubio kontakt sa konkretnim, moglo bi se ak rei, svakodnevnim dranjem ljudi. Meuosobna teorija je fabrika ovozemaljskih naunih tvrenja koja mame i ohrabruju na empirijsko provjeravanje.

www.BesplatniSeminarskiRadovi.com