You are on page 1of 76

Stjepan Tomaevi

(1461.-1463.)
slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Zbornik radova sa Znanstvenog skupa odranog 11. i 12. studenog 2011. godine u Jajcu
Hrvatski institut za povijest Katoliko bogoslovni fakultet u Sarajevu

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Stjepan Tomaevi (1461.1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa odranog 11. i 12. studenoga 2011. godine u Jajcu Nakladnici Hrvatski institut za povijest Katoliki bogoslovni fakultet u Sarajevu Za nakladnika dr. sc. Jasna Turkalj prof. dr. sc. Pavo Jurii Urednik dr. sc. Ante Birin Urednitvo dr. sc. Darko Tomaevi dr. sc. Gordan Ravani Prevoditeljica saetaka na engleski jezik dr. sc. Tatjana Buklija Lektura Gordana Malnar Naslovnica Denar kralja Stjepana Tomaevia Grafika priprema i tisak Denona, Zagreb Naklada 500 primjeraka Prvo izdanje, 2013. ISBN 978-953-7840-22-8 (Hrvatski institut za povijest) ISBN 978-9958-747-38-0 (Katoliki bogoslovni fakultet u Sarajevu) CIP zapis dostupan je u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 860007. Tiskano potporom Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva


Zbornik radova sa Znanstvenog skupa odranog 11. i 12. studenoga 2011. godine u Jajcu

Hrvatski institut za povijest Katoliki bogoslovni fakultet u Sarajevu 2013.

SADRAJ

Proslov Radovi sa znanstvenog skupa Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva Emir O. Filipovi Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva The Fall of the Bosnian Kingdom in Historiography Dino Mujadevi Pad Bosne 1463. prema osmanskim narativnim izvorima The 1463 Fall of Bosnia in Ottoman Narrative Sources

11

29

Zdenka Janekovi Rmer Kraj srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva u dubrovakim izvorima The End of the Medieval Bosnian Kingdom in Dubrovnik Sources 47 Borislav Grgin June granice Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva u vrijeme Stjepana Tomaevia Southern borders of the Hungarian-Croatian Kingdom during the Reign of Stjepan Tomaevi

69

Tams Plosfalvy The Political Background in Hungary of the Campaign of Jajce in 1463 Politike okolnosti u Ugarskoj glede pohoda na Jajce 1463. godine 79 Richrd Horvth The Castle of Jajce in the Organization of the Hungarian Border Defence System under Matthias Corvinuss Utvrda Jajce u ugarskom pograninom sustavu u vrijeme Matijaa Korvina uro Toi Bosanska vlastela u oslobaanju Jajca od Turaka 1463. godine Bosnian Nobility in the Liberation of Jajce from the Turks in 1463

89

99
5

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia (prilog rasvjetljavanju branih veza posljednjih Kotromania s plemstvom iz dravsko-savskog meurjeja) On the Family of the Bosnian Anti-king Radivoj Ostoji: A Contribution to the Study of Marriages between the Last Members of the Kotromani Dynasty and the Nobility from the Drava-Sava Interamnium 109 Marija Karbi Uloga plemstva s podruja dananje Slavonije u obrani Jajake banovine The Role of Nobility from the Territory of Modern Slavonia in the Defence of Banate of Jajce 133 Hrvoje Kekez Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajake banovine 1464. godine The Counts of Blagaj and the Blagaj Castle after the Foundation of Banate of Jajce in 1464 151 Tomislav Galovi Ego a puero baptizatus fui et litteras Latinas didici prilog prouavanju latinske pismenosti u srednjovjekovnoj Bosni (s posebnim osvrtom na 15. stoljee) Ego a puero baptizatus fui et litteras Latinas didici: A Contribution to the Study of Latin Writing/Literacy in the Medieval Bosnia with a Special Consideration of the Fifteenth Century 179 Andrija Zirdum Crkve i njihovi patroni u srednjem vijeku u Bosni i Hercegovini Churches and their Patrons in the Medieval Bosnia and Herzegovina 221 Jaka Ragu Sudbina posmrtnih ostataka kralja Stjepana Tomaevia 1463. 1888. 1992. 1999. The Fate of Posthumous Remains of King Stjepan Tomaevi, 1463 1888 19921999 Kazalo osoba Kazalo zemljopisnih pojmova

235 283 291

Emir O. Filipovi

Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva


mr. sc. Emir O. Filipovi Filozofski fakultet Franje Rakog 1 71 000 Sarajevo BOSNA I HERCEGOVINA UDK 930.2:94(497.6)1463 Pregledni rad Primljeno: 10. rujna 2012. Prihvaeno: 15. svibnja 2013.

U radu je predstavljen kratki pregled razvoja historiografije o osmanskom osvajanju Bosanskog Kraljevstva 1463., uz naglasak na sudove i ocjene pojedinih autora o padu Bosne, od dubrovakih pisaca i kroniara 16. i 17. stoljea do suvremenih postignua kritike historiografije. Stavovi literature ponekad nam mogu dati vie podataka o vremenu u kojem su nastali nego o vremenu koje opisuju te ih je stoga neophodno situirati u odgovarajui povijesni kontekst. Kljune rijei: Bosansko Kraljevstvo, Osmansko Carstvo, Turci, Stjepan Tomaevi.

Pad Bosanskog Kraljevstva 1463. jedan je od najznaajnijih dogaaja u povijesti Bosne i Hercegovine i o njemu je pisano u gotovo svakom djelu koje se bavilo prolou ovih prostora. injenica da za ova dogaanja imamo razmjerno obilnije i detaljnije izvore nego za ona ranija neminovno se odrazila i na njihove prikaze u historiografiji. Pored toga, u razliitim periodima i politikim okvirima pad Bosne drukije se tumaio i predstavljao. Cilj je ovog rada ukazati na glavne ocjene i sudove koje su pojedini povjesniari izricali o padu Bosne te ponuditi kratki pregled razvoja historiografije o osmanskom osvajanju Bosanskog Kraljevstva. Pri tome je veoma vano imati na umu da nam pojedine historiografske ocjene mogu dati vie podataka o vremenu u kojem su nastale nego o vremenu koje opisuju. S obzirom na to da su istraivai duni oslanjati se na rezultate svojih prethodnika, znanstvena obveza nalae da se te smjernice prate, tumae, analiziraju i kontekstualiziraju s dostignuima suvremene znanosti. Uobiajeno je stanovite starije historiografije da je Bosna pala brzo, ne pruivi otpor dostojan njezi11

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

nu poloaju u tadanjim politikim okolnostima. No malo se autora potrudilo da pronau, identificiraju i iscrpnije ispitaju prave uzroke. * Neki od najranijih zapisa o padu Bosanskog Kraljevstva potjeu iz pera dubrovakih pisaca i kroniara 16. i 17. stoljea. No svakako najznaajniji pisac koji je o tome ostavio svoje zabiljeke bio je benediktinski opat Mauro Orbini (1614.). Njegovo djelo o slavenskoj povijesti, objavljeno na talijanskom jeziku u Pesaru 1601. pod naslovom Kraljevstvo Slavena, bilo je jedno od najutjecajnijih historiografskih ostvarenja po pitanju slavenske prolosti u proteklom periodu.1 U sastavljanju svoje obimne i iscrpne knjige Orbini je koristio brojne izvore koji su mu stajali na raspolaganju. Od grkog pisca Laonika Halkokondila neke je dijelove doslovno preveo i sasvim preuzeo, oslanjao se na Komentare pape Pija II., na djela Johannesa Lwenklawa, Antonija Bonfinija i drugih autora. Prema Orbinijevu sudu, Bosnu je u teak poloaj pred njen pad doveo kralj Toma, koji je bio lukav, prevrtljiv i nepostojan u svojim delima.2 On donosi priu da je osmanski car Mehmed II. doao preruen u Bosnu, gdje se pobratimio s kraljem, zbog ega je ugarski kralj Matija nagovorio kraljeva sina i brata da ga smaknu. Sultan je ubojstvo svoga pobratima, uz kasnije otkazivanje haraa, iskoristio kao povod za napad na Bosnu.3 Orbini meu razlozima brzog pada Bosanskog Kraljevstva navodi i neslogu velikaa koji su, prema njegovu pisanju, zajedno mogli pruiti snaniji otpor.4 Pored Orbinija, podatke o slomu Bosanskog Kraljevstva daju i drugi dubrovaki pisci i kroniari. Dubrovaki anonim ima podatak da je Bosnu i njene tvrave zauzeo Turin Mehmed elebija,5 dok Nikolo Ranjina u svojoj kronici iz 1522. biljei da je sultan Mehmed s vojskom krenuo na
Mavro Orbin, Kraljevstvo Slovena. (Preveo Zdravko undrica), Beograd: Srpska knjievna zadruga, 1968.; Mauro Orbini, Il regno degli Slavi. (Nachdruck besorgt von Sima irkovi und Peter Rehder), Mnchen: Verlag Otto Sagner, 1985.; Mauro Orbini, Kraljevstvo Slavena. (Prevela Snjeana Husi), Zagreb: Golden marketing, 1999. 2 Orbin, Kraljevstvo Slovena, 164. 3 Isto, 165-166. 4 Neki kau da je, posle zauzimanja ovoga kraljevstva od Turaka, Mehmed odgovorio nekom janiarskom agi koji se naao pred njim i slavio junatvo koje su pokazali njegovi janiari u ovom ratu kako Bosansko Kraljevstvo ne bi tako lako palo da su velikai toga kraljevstva bili jedinstveni i sloni, kao i da je do njegove propasti dolo zbog njihovog razdora i nesloge. Isto, 174. 5 Annales Ragusini Anonymi, item Nicolai de Ragnina. Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium (dalje: MSHSM), Vol. XIV, Scriptores, Vol. I, Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (dalje: JAZU), 1883., 64.
1

12

Emir O. Filipovi Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva

Bosnu da je zauzme.6 U kronici Junija Rastia, koju je nakon 1451. nastavio Ivan Marinov Gunduli, doneseno je ire izlaganje, uglavnom na osnovi izvornih podataka. Kralj je na prijevaru namamljen da se preda, a potom mu je oderana koa. Glavni razlog che il Turco occupasse la maggior parte della Bosna, della Rassia e della Servia lei u drskosti, prevrtljivoj i nepostojanoj politici posljednjeg kralja koji je ivota kotao i vlastitog oca.7 Jakov Lukarevi opisuje kako je sin zadavio oca Tomaa kod Bjelaja, kako je sultan krenuo na njega, uhvatio njega i strica mu Radivoja u Kljuu te im odrubio glave.8 Posebno mjesto meu piscima 16. i 17. stoljea koji su se bavili propau Bosanskog Kraljevstva pripada ibenskom povjesniaru Dinku Zavoroviu (1608.).9 Pored njegovih znaajnih djela koja su ostala u rukopisu, istraivanjem Darka Novakovia pronaena je i jedina do sada poznata tiskana knjiga ovog autora, pod naslovom Ruina et presa del regno della Bossina.10 Djelo je zavreno u ibeniku jo 22. listopada 1598., a tiskano je u Veneciji etiri godine kasnije. U neveliku knjiicu autor je, pored kratkog prikaza propasti Bosne te neto iscrpnijeg opisa ponovnog zauzimanja Jajca od strane kralja Matijaa Korvina, zasnovanog u cijelosti na djelu Antonija Bonfinija, uvrstio rodoslovlje bosanskih vladara i stablo obitelji Kosaa. Prema predgovoru, knjigu je napisao elei odgovoriti na pitanje mletakog plemia Simona Salamona o tome koji je grad u Bosni prije turskog zauzea bio kraljevsko sjedite.11 Unato injenici da se radi o malom djelu, ipak se stjee dojam da bi istraivanju njegova sadraja i pozadine trebalo posvetiti neto vie prostora te da postoji potreba objavljivanja njegova kritikog izdanja.
Isto, 261. Et havendolo fatto uscire nascostamente fuori di Jaize, capo del regno di Bosna, dove retirato sera, con promesse grandi, e postisi al colloquio, fu il re di subito preso e per comandamento del barbaro fu spogliato della propria pelle. Il regno, che al proprio padre con inganno occupo, insieme con la vita perse. Questa temerita fu causa, che il Turco occupasse la maggior parte della Bosna, della Rassia e della Servia, e che sotto il suo dominio cadessero quelle provincie. Chronica Ragusina Junii Resti (Ab origine urbis usque ad annum 1451). MSHSM, Vol. XXV, Scriptores, Vol. II, Zagreb: JAZU, 1893., 361-362. 8 Giacomo di Pietro Lvccari, Copioso ristreto de gli Annali di Ravsa. Venetia: Ad instantia di Antonio Leonardi, 1605., 107-108. 9 Iva Kurelac, Dinko Zavorovi ibenski humanist i povjesniar. ibenik: Gradska knjinica Juraj igori, 2008. 10 Ova Zavorovieva knjiica ima samo 23 stranice, ukljuujui i naslovnu stranicu. Darko Novakovi, ibenska povijest Bosne, Vijenac VIII, br. 167-169 (2000): 32-33; Kurelac, Dinko Zavorovi, 42-43. 11 Novakovi, ibenska povijest Bosne, 32-33.
7 6

13

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

U djelima franjevakih kroniara i spisatelja 18. stoljea pad srednjovjekovne bosanske drave zauzima posebno mjesto.12 Pored podataka iz kronolokog dijela, franjevci u svojim ljetopisima donose i saeto djelo koje je u Trnavi 1712. objavio Pavao Ritter Vitezovi pod nazivom Bosna Captiva.13 U ovom prikazu pada Bosanskog Kraljevstva dogaaji su prilino nejasno prepriani jer nedostaje ispravan kronoloki tijek izlaganja, pojedine su linosti pobrkane, a cijeli je opis, kako je to historiografija poslije utvrdila, zapravo izmiljen. U njemu se bosanskim kraljevima daju negativne osobine, a tvrdi se da su se dobrovoljno predali osmanskom osvajau. Ove ideje o padu bosanske drave nisu bile artikulirane unutar same franjevake zajednice i u ljetopise su uvrtene posredno, preko djela Pavla Rittera Vitezovia. Franjevci su ih bili skloni prihvatiti zbog toga to su se savreno uklapale u moralno-vjerske poruke o krivnji i kazni, tj. zloinu kao osnovnom razlogu za teko stanje u kojem se Bosna u tom trenutku nalazila. Ovakvo tumaenje srednjovjekovne bosanske povijesti u spisima 18. stoljea svakako je interpretacija u duhu vremena koja je nailazila na ope prihvaanje u franjevakoj zajednici. Suvremenici bosanskih kroniara obino su uzroke svojih problema objanjavali tako to su krivnju prenosili na druge, najee je pripisujui grijesima predaka i prethodnika.14 U franjevakim je ljetopisima padu Bosanskog Kraljevstva posveeno vie pozornosti nego ostalim temama iz bosanske prolosti, jer se taj dogaaj smatrao prijelomnim za sudbinu franjevaca u Bosni.15 Tradiciju kroniara nastavio je poznati franjevaki spisatelj i istaknuti javni djelatnik 19. stoljea, ilirac i prosvjetitelj Ivan Franjo Juki (1857.), koji je u knjizi pionirskog karaktera Zemljopis i poviestnica Bosne, objavljenoj u Zagrebu 1851.,16 preuzeo Orbinijevo kazivanje o sultanovoj elji da osveti pobratima Tomaa kao jednom od glavnih motiva za osvajanje

Anto Slavko Kovai, Pad Bosne i Hercegovine pod Turke u spisima bosansko-hercegovakih franjevaca, u: Povijesnoteoloki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine. Sarajevo: Kranska sadanjost Franjevaka teologija Sarajevo, 1979., 60-85. Isti je rad objavljen i u: Nova et vetera 29/1 (1979): 117-142. Usporedi Emir O. Filipovi, Bosansko srednjovjekovlje u domaim franjevakim kronikama 18. stoljea, u: Zbornik o Marku Dobretiu. Sarajevo Dobretii: Opina Dobretii Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene, 2008., 125-139. 13 Paulus Ritter Vitezovi, Bossna captiva, sive Regnum et interitus Stephani ultimi Bossnae regis. Tyrnaviae: Typ. Acad. per Joan. Henr. Geich, 1712. 14 Usporedi an Delimo, Strah na Zapadu (XIV-XVIII veka opsednuti grad). Vrnjaka Banja: Zamak kulture, Separat 27, 1982., 93-94. 15 Kovai, Pad Bosne i Hercegovine, 60. 16 Slavoljub Bonjak, Zemljopis i poviestnica Bosne. Zagreb, 1851.

12

14

Emir O. Filipovi Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva

Bosanskog Kraljevstva.17 Juki je nastojao razloge za pad Bosne, kao i drugih slavenskih drava, pronai u moralno-etikim grekama naroda, slaboj centralnoj vlasti i komadanju drave izmeu plemia, koji su bili nezasitni u svojim ambicijama i olako su napustili kralja u njegovu nastojanju da spasi kraljevstvo.18 U svom djelu Bogomili i patareni, objavljenom u Radu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Franjo Raki, otac moderne hrvatske historiografije i jedan od vodeih protagonista junoslavenske integracije, postavio je temelje kasnijem razumijevanju pada Bosne. Prema njemu, glavni su uzronici propasti leali u vjerskim nemirima koji su tresli dravu u 14. i 15. stoljeu. On kae da Stjepan Toma ostavi svomu sinu i nasljedniku Stjepanu Bosnu vjerskimi borbami razvraenu, vrebajuemu neprijatelju izloenu.19 Raki oekuje da e itatelj iz njegova nacrta razabrati, kako je ova kraljevina bezprimjernom kukavtinom propala te, alei dalje nad bosanskom sudbinom, pie:
Bosna dakle ne moe u ovoj proti Turstvu borbi pokazati niti na Kosovo kano Srbija, niti na Carigrad kano Grka, niti na Kroju kano Arbanaska. Ona se ne moe ponositi niti Lazarom i Miloem, niti urom Kastriotom, pae niti Konstantinom i Teofilom Paleologom Svi nam ovi znakovi prstom kau, da je Bosna veoma bolestna bila, im nemogae ni junaki poginuti. Ova bolest leae ponajglavnije u vjerskoj i udorednoj razvraenosti, koja se u njezinu tielu od vie viekova zalegla, te ga po malo raztrovala.20

Povjesniari koji su se oslanjali na djela Rakog ustrajali su na ovoj tvrdnji te se ona kao tanka nit provlaila kroz mnoga historiografska djela sve do kraja 20. stoljea. Odravanju takve teze svakako je doprinijela injenica da podaci dubrovakih arhivskih knjiga, koje su analizirali i prezentirali Franjo Raki,21 a poslije i iro Truhelka,22 o ovom prijelomnom doga-

17

Kraljevu predaju kraljevstva osmanskoj osvajakoj vojsci Juki je prokomentirao rijeima: Oh! moj nesretni kralju, zar nezna: da je turska viera ko na vodi piena! Al griesi su te sapeli: Bilaj ti polje tamo za tobom samo 10 satih lei, tude jadan pamet tvoja ami i gleda mranu sienu tvog otca, kog si nemilostno zadavio. Isto, 128. 18 Isto, 129-131. 19 Franjo Raki, Bogomili i patareni, Rad JAZU VIII (1869): 168. 20 Isto, 173. 21 Franjo Raki, Dubrovaki spomenici o odnoaju dubrovake obine naprama Bosni i Turskoj godine razspa bosanske kraljevine, Starine JAZU VI (1874): 1-18. 22 iro Truhelka, Dubrovake vijesti o godini 1463., Glasnik Zemaljskog muzeja XXII (1910): 1-24.

15

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

aju bosanske povijesti nisu istraivaima dali informacije kakve su prieljkivali i oekivali. U prvoj znanstvenoj sintezi historije bosanskoga srednjovjekovlja, objavljenoj u Zagrebu 1882.,23 Vjekoslav Klai preuzima i prihvaa stavove Rakog te ih doslovce ponavlja, dodajui im svoj vapaj Bosna bjee pala, kukavno pala.24 Pored toga on govori o predaji Bobovca od strane kneza Radaka, koji je bio neko gorljiv pataren, a kasnije od sile katolik.25 Fra Antun Kneevi (1889.),26 kulturno-prosvjetni i politiki djelatnik, u svom je djelu Kratka povjest kralja bosanskih (1884., 1886., 1887.)27 na osnovi objavljenih povijesnih izvora, s romantiarskim nadahnuem i ivopisnim narativnim stilom, pisao o boju pod Bobovcem koji je, prema njemu, trajao pet dana i tijekom kojeg je sultan morao lijevati topove, namuivi se silno oko tvrave koju mu je na kraju predao pataren knez Radak.28 Piui o opsjedanju kralja u gradu Kljuu na Sani, Kneevi kae da je vezir bistro vidio da ni jedan grad sva sila turska nemoe osvojiti osim Bobovca, i to po izdajstvu te je odluio pregovarati s kraljem.29 Izlaganje o ovoj temi Kneevi zavrava rijeima: Slava hrabrim boriocem, koji umre za obranu otabine!30 Svoju knjigu Pad Bosne (1463.), objavljenu u Senju 1886.,31 Kneevi je sasvim posvetio opisu kljunih dogaaja vezanih za posljednje dane Bosanskog Kraljevstva. U njoj je pokuao sklopiti to cjelovitiju sliku o padu Bosne, elei na itatelja ostaviti snaan dojam osmanske opasnosti i bosanske
23

Vjekoslav Klai, Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb, 1882. Isto, 340-341. 25 Isto, 335. 26 Dubravko Lovrenovi, Fra Antun Kneevi historiar srednjovjekovne Bosne, u: Zbornik radova sa simpozija u povodu 100. obljetnice smrti fra Antuna Kneevia odranog u Jajcu 20. i 21. X 1989. Sarajevo, 1991., 135-140. Isti je rad objavljen i u: Nova et vetera 39-40/1-2 (1990): 191-196. Dubravko Lovrenovi, Bosanski Jeremija u novom izdanju. Uz reprint izdanje Kratke povjesti kralja bosanskih (Dubrovnik 1884, 1886, 1887) fra Antuna Kneevia, Bosna franciscana 30 (2009): 241-251. 27 Antun Kneevi, Kratka povjest kralja bosanskih, sv. I-III. Dubrovnik, 1884.-1887. Nedavno je objavljen i pretisak ove knjige u jednom tomu: Kratka povjest kralja bosanskih. Sarajevo: Dobra knjiga, 2009. 28 Kneevi, Kratka povjest kralja bosanskih, 312. 29 Nakon to je kralj pristao, ugovori su, prema Kneeviu, bili potvreni zakletvom. Nu kakvi bjahu ugovori? Nami nisu poznati, budu jih car poderao, a nitko nam spomen nije ostavio! Velimo da su ponizivali Bosnu, i kralja, al da su bili onaki kao to jih posli izmislie njeki Magjari, i Magjaroni da obrane izdajstvo svog Matijaa, to nikako nevjerujemo. Tko poznaje ud kraljevu, poloaj Bosne, i mrnju Bonjakah prot Turinu, lahko e nam vjerovati. Isto, 313. 30 Isto, 318. 31 Antun Kneevi, Pad Bosne (1463.). Senj, 1886.
24

16

Emir O. Filipovi Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva

propasti. Dogaanja je izloio kronolokim nizom sve do 1500. te je opisao pokuaje ponovnog uspostavljanja izgubljenog kraljevstva nakon 1463. godine. Kao glavni motiv za pisanje ove knjige posluio mu je stav da se bosanska povijest u prolosti nepravilno prikazivala i interpretirala te da je dolo vrijeme da se takav pristup ispravi.32 U tom se nastojanju sluio njemu dostupnim izvorima, objavljenim u zbirkama Janka afarika,33 Franca Mikloia,34 Mede Pucia35 te Augustina Theinera,36 a koristio je i Maura Orbinija37 te izdanje Komentara pape Pija II. pripisano Gobelinu,38 dok je djela Laonika Halkokondila, Jana Dugosza i dr. koristio preko Istvna Katone.39 Isti je autor prije uspostavljanja austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini 1878. objavio djelo Krvava knjiga ili spomenik na 405 godina poslije propasti kraljevstva bosanskoga.40 Knjiga je izala u Zagrebu 1869., bez autorova imena na koricama, to je razumljivo zbog njezina sadraja, u kojem je ukazivao na aktualne probleme izazvane osmanskom prisutnou u Bosni.41 Sredinja je tema knjige upravo pad Bosne, i autor upeatljivo opisuje stanje Bosne i njezina stanovnitva nakon pada pod osmansku vlast 1463. godine.
Ugri su prvi, koji su mnogo bosansku povjestnicu osakatili. Nejma povelje bosanske, koju oni nisu pokvarili, samo ako su je se doepali: nejma slavnog ina bosanskog, kog nisu sebi prisvojili, al bar ocrnili; pae ako jim je za korist, i povelju svojevoljno za to skovali Nu ako nam je ao na Magjare, mnogo nam je alije na njeku est, i potenje pravednim! jednokrvnu bratju Srbe, i Hrvate. Od ovih jedni nam razciepie Bosnu, i Bonjake, te rekoe da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bonjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cieloj Bosni svi Srbi koji piu irilicom a Hrvati koji piu Latinicom trei da su u svoj Bosni sami Srbi; doim etvrti proglasie da su zgoljni Hrvati. Isto, 6-7. 33 Joannes Schafrik, Acta Archivi Veneti spectantia ad historiam Serborum et reliqiourum Slavorum meridionalium, Fasc. II, Belgradi, 1862. 34 Franz Miklosich, Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii. Viennae, 1858. 35 Medo Puci, Spomenici Srpski, knjiga druga. Beograd, 1862. 36 Augustin Theiner, Vetera Monumenta Slavorum Meridionalium Historiam Illustrantia, Tom II. Zagreb, 1875. 37 Mauro Orbini, Il Regno degli Slavi. Pesaro, 1601. 38 Pii Secundi Pontificis Maximi Commentarii rerum memorabilium quae temporibus suis contigerunt, a R. D. Ioanne Gobellino vicario Bonnensi iam diu compositi, et a R. P. D. Francisco Bandino Piccolomineo Archiepiscopo Senensi ex vetusto originali recogniti. Rim, 15841 i 15892, Frankfurt, 16143. 39 Stephano Katona, Histora Critica Regum Hungariae, stirpis mixtae, T. I-XII. Budae Pestini Colotzae, 1788-1793. 40 Krvava knjiga ili spomenik na 405 godina poslije propasti kraljevstva bosanskoga. Zagreb, 1869. 41 Kneevi anonimno objavljivanje Krvave knjige objanjava na sljedei nain: Tiskati kakvu povjestniku knjigu, bio je zloin veleizdaje! Ni petnajest godinah nejma, kako sam se ja usudio tiskati jednu bezimenu knjigu, pa su dva Vezira: Topal-Osman-Paa, i Safet-Paa davali po punu izmu dukatah, tko bi jim pisca oitovao! Kneevi, Pad Bosne (1463.), 5.
32

17

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Knjievnik i povjesniar Safvet-beg Baagi (1934.) u svom djelu Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine, objavljenom 1900., osnovnim uzrokom pada Bosne smatra vjersku mrnju. Tako tvrdi da od pomirenja Stjepana Tomaevia s Matijaem, hercegom i papom Bosna nije nita imala osim pospjeenja katastrofe. Vjerska mrnja, koja se u bogumilima kroz stoljea uvrijeila prama katolicizmu, sada prevri svaku mjeru.42 Prema Baagiu, Stjepan Tomaevi bio je uvjeren, da je nemogue obraniti se, a jo nemogunije umaknuti u Hrvatsku ili Dalmaciju, pa je bio primoran stupiti u pregovore s Mahmud-paom oko predaje, dok u napomeni na istoj stranici istie:
to neki kao Kneevi tvrde, da se kralj tri godine mogo braniti iz Kljua ne da se razumiti. Sila, koja je prije deset godina za kratko vrijeme razbila velike carigradske zidine, sila, koja bi u stanju bila za tri godine poruiti Kineski zid, rei, da ne bi mogla osvojiti mali Klju, to je vie, nego preerano.43

Baagi se osvrnuo i na pisanje Rakog i Klaia, ustvrdivi da mu je udnovato to to neki povjesniari spoitavaju Bosni da je kukavno izgubila svoju samostalnost, da se ne moe ponositi kao Srbija knezom Lazarom ili Bizant carem Konstantinom te istie da se u danim prilikama ni Lazar, ni Konstantin, ni bilo koji drugi vladar ne bi mogao oduprijeti vie od Stjepana Tomaevia.44 Time je ukazao na to da su pojedini autori povrnim pristupom problemu umanjivali bosanski otpor, dok je on jasno izrazio svoj odnos prema njemu svrstavi ga u istu ravninu s otporom drugih zemalja koje su se nale na udaru osmanske ekspanzije. Maarski povjesniar Lajos Thallczy u svojoj knjizi Povijest (banovine, grada i varoi) Jajca45 promatrao je stvari iz maarske politike perspektive te je iz pozicije dravnog inovnika dao i najotriji historiografski sud o kralju Stjepanu Tomaeviu:
Safvet beg Baagi-Redepai, Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463.1850.). Sarajevo, 1900., 14. 43 Isto, 16. 44 Isto, 17-18. 45 Lajos Thallczy, Povijest (banovine, grada i varoi) Jajca. (Preveo Dr. Milan pl. Sufflay), Zagreb, 1916. O Thallczyjevu radu na prouavanju srednjovjekovne bosanske prolosti usporedi Dubravko Lovrenovi, Ugarsko-bosanski odnosi i konfesionalna povijest srednjovjekovne Bosne u djelu Lajosa Thallczyja, Bosna franciscana 29 (2008): 77-89. Isti je rad objavljen i na njemakom jeziku: Ungarisch-bosnische Beziehungen und die Religionsgeschichte des mittelalterlichen Bosnien im Werk von Lajos Thallczy, u: Lajos Thallczy, der Historiker und Politiker. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine Budapest: Magyar Tudomnyos Akadmia, 2010., 31-43.
42

18

Emir O. Filipovi Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva

Protiv kranstva nije nitko toliko zgrijeio kao bosanski kralj. Kao podanik ugarskoga kralja, od koga mu je izviralo svako pravo, neprisiljen ni od koga preao je k Turinu i plaajui mu porez osnaio ga. Zatim se pretvarao kao obraenik i prevario svoje dobroinitelje, jer je od njih zadobivenu pomo dao neprijatelju. Koliko je odatle poteklo tete, koliko je zemlje uniteno, koliko je ljudi u roblje prodano, to nije potrebno spominjati, jer je poznato.46

Ovakvim opisom Stjepana Tomaevia i situacije u kojoj se njegova zemlja nala, Thallczy ga je elio predstaviti kao izdajicu, bez sumnje u elji da istakne znaaj i ulogu ugarskog kralja Matijaa Korvina u borbi protiv Osmanskog Carstva. On je naglasio da je bosanski kralj podanik ugarskoga kralja i takvo se objanjenje lijepo uklapalo u njegovo djelo iz perspektive koja je prolost Bosne i Hercegovine nastojala to vie pribliiti Maarskoj u okviru ustrojstva dvojne Habsburke Monarhije. Problematika pada Bosne razmatrala se i u obimom nevelikom djelu koje je Vjenceslavu Vlajiu posluilo za stjecanje doktorskog zvanja na Sveuilitu u Freiburgu. Njegova knjiica, naslovljena Pad Bosanskog kraljevstva, objavljena je na njemakom jeziku u Sarajevu 1926. godine.47 Vlaji je nekritiki preuzeo retoriku i stil izlaganja svojih prethodnika, alei za tunom slikom Bosne, istiui da je pala gotovo bez ijedne bitke i bez junakih rtava kroz koje bi se mogla dokazati njena sposobnost za opstanak. I za njega je, kao i za mnoge druge prije njega, glavni uzrok bosanskog sloma leao u unutranjem nejedinstvu, koje se posebno manifestiralo na vjerskom polju. Vladimir orovi (1941.) pisao je u svojoj Historiji Bosne 1940.48 u duhu proetom srpskim politikim uvjerenjima, dajui nam najjasnije do tada formuliranu negativnu ocjenu otpora Bosanskog Kraljevstva:
Bosna je pala brzo, bez ijedne vee bitke i skoro bez ikakve prave borbe, apatom kako se posle govorilo, izjedena ve ranije domaom neslogom, otsustvom svake moralne odgovornosti, i besprimerno bezobzirnom sebinou
46

Thallczy, Povijest (banovine, grada i varoi) Jajca, 56-57. Odluivi se fokusirati na vojne akcije ugarskog kralja Matijaa, Thallczy je samo sumarno predstavio sultanov pohod na Bosnu i dao ocjenu njezina pada: Uza sve to je slom bosanskog kraljevstva gledom na tadanji opi poloaj izazvao dubok dojam. Ta iznenadna katastrofa porodi instinktivno uvstvo kod vodeih knezova zapada. Opemu uvstvu dao je izraz papa, kad je plaui u kolegiju kardinalskom rekao: Bosna je pala, kralja njenog ubie, dru Madari i dru svi susjedi. Isto, 70. 47 Wenzeslaus Vlaji, Untergang des bosnischen Knigreiches. Sarajevo, 1926. Zanimljivo je da od ukupno 63 stranice tek neto manje od 15 tretira problematiku iz naslova djela, dok se ostatak bavi opim povijesnim prilikama. 48 Vladimir orovi, Historija Bosne Prva knjiga. Beograd: Srpska kraljevska akademija, Posebna izdanja, knj. CXXIX, Drutveni i istoriski spisi, knj. 53, 1940.

19

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

onih koji su se nalazili na njenom elu. Turci su jednim udarom noge sruili zgradu koja je bila sva crvotona. Niko ne ustade da je portvovano brani, a izdaje je bilo na vie strana Bosanska historija ne dade ni jedne Marice, a kamo li velianstvenog Kosova! Nijedna balkanska drava nije pala bre, ni lakomislenije, ni sramnije. Kako se borio stari despot ura; kako, ba protiv ovog istog sultana, Skender-beg! Bosna je pala skoro kao primer drave, koja nije imala ni neke svesne historijske misije ni neke jasne ideje vodilje s Bosnom je 1463. god. nestalo jedne drave, koja je nastala i ivela preteno samo kao geografska jedinica i koja je samo u jednom izuzetnom periodu pokuala iz svog geografskog poloaja stvoriti jednu historijsku misiju.49

Izvan okvira ovoga rada izlazi detaljno analiziranje pojmova koritenih u ovome pasusu, poput ideja vodilja, zatim historijska misija, geografska jedinica i slino. U okviru suvremenih historiografskih koncepcija, a tadanjeg povijesnog konteksta, i konteksta u kojem su izreeni, oni jasno oslikavaju autorov odnos ne samo prema srednjovjekovnoj stvarnosti i situaciji u kojoj se Bosna nala sredinom 15. stoljea nego i prema Bosni kao povijesnoj kategoriji uope. Tijekom Drugog svjetskog rata u Sarajevu je u izdanju Hrvatskog kulturnog drutva Napredak 1943. tiskana Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, u kojoj je najvei i najvaniji zadatak prikazivanja politike historije pripao Marku Perojeviu.50 On nije prihvatio tvrdnju da su heretici krivi za pad kraljevine i da su po osvajanju Bosne patareni poeli prelaziti na islam. Odbacivi odgovornost s kralja, on je razloge za pad Bosne vidio, kao i Orbini, u neslozi bosanskih velikaa i njihovim razliitim miljenjima.51
Kraljevstvo bosansko ve je godinama imalo u sebi crva, koji ga je izjedao i bio dostatan malo vjetar, pa da ono padne kao gnjila jabuka Pustio je sultan da onaj crv u tijelu Bosne izvri svoj razorni posao, da dogrize onu tanku nit, o kojoj je visila sudbina bosanskoga kraljevstva.52 Istina je, bilo je u Bosni patarena, moda su bili toliko jaki da su drmali temeljima drave, to ipak nije dokazano, ali sa svim tim nijesu patareni skrivili propast Bosne. Nije niim utvreno da je Radak iz kakve vjerske mrnje i osvete postao izdajica domovine. Ne vidi se dakle da su vjerske razmirice bile uzrokom propasti Bosne. Ne moe se takoer tvrditi, da su odmah po osvojenju Bosne poeli patareni listom prelaziti na islam. Tomu nema dokaza.53
Isto, 558-560. Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do god. 1463, Knj. I. Sarajevo: Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, 1943. 51 Perojevi, u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, 583. 52 Isto, 563-564. 53 Isto, 583.
50 49

20

Emir O. Filipovi Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva

Perojevi odgovornost za pad Bosne zbacuje s kralja i rezimira:


Bosanski velikai nijesu gradili bosansku dravu, nego joj uvijek podkopavali temelje zbog vlastitih interesa. Kralj je bio lutka u njihovim rukama. Oni su postavljali kraljeve na prijestolje, oni su ih i skidali. Nijedan kralj nije od njih mogao da vodi samostalnu dravnu politiku, da uvrsti dravu ni prema unutranjosti ni prema vanjskom svijetu. Jedne sredinje dravne vlasti u Bosni nije bilo. Turin je mnogomu velikau bio vei prijatelj nego sam kralj. Velikai su zvali Turke ili da im pomognu ili sude. Kakvi su bili velikai, takav je bio i narod Turska obeanja o poboljanju teakih odnoaja, ini se da su narodnoj dui uspavala osjeaj slobode i nezavisnosti bosanskoga kraljevstva. To je moda bilo najjae oruje, kojim je Turin svladao i osvojio Bosnu.54

U Historiji naroda Jugoslavije, najutjecajnijem djelu jugoslavenske historiografije, sveuilinom udbeniku svih sveuilita diljem tadanje federacije, Mihailo Dini se, u duhu i maniri istinskog istraivaa, suzdrao od brzopleto i nespretno donesenih zakljuaka i ocjena o padu Bosne te se odluio pisati o njezinu meunarodnom poloaju i nastojanju posljednjih bosanskih vladara da uz oslonac na Ugarsku i papu otklone opasnost od Turaka. U nemogunosti da se sama potpuno oslobodi zavisnosti od Turaka i njihova utjecaja, Bosna ih je, prema Diniu, pokuavala paralizirati i odrati se uz pomo onih sila koje su prije najvie ugroavale njenu samostalnost. On zakljuuje da su Turci Bosnu postepeno za vie decenija sistematski slabili i razarali njezinu otpornu snagu,55 ime je napravio kljuni pomak od svojih prethodnika ukazavi na otpor bosanske drave i na injenicu da su Osmanlije Bosnu iscrpljivali kroz dulje razdoblje. Povodom 500. godinjice pada Bosne Dominik Mandi je 1963. u Hrvatskoj reviji objavio tekst naslovljen Herceg-Bosna i Hrvatska, u kojem je tvrdio da je osmanskim zauzimanjem Bosne otvoreno novo poglavlje u povijesti hrvatskog naroda, koje e odluno i bitno utjecati na njegovu sudbinu za sva budua stoljea.56 Iako je svoj tekst posvetio sudbonosnoj godinjici, Mandi se u ovom radu nije pretjerano bavio padom Bosne, nego opim povijesnim prilikama i drugim temama. Tek je nekoliko stranica posvetio analizi narodnog i vjerskog stanja u brojkama uoi pada Bosne te je pod zasebnim podnaslovom Pad Bosne god. 1463. i njegove kobne
54 55

Isto, 584. Mihailo Dini, Bosanska feudalna drava od XII. do XV. stoljea, u: Historija naroda Jugoslavije I. Zagreb, 1953., 608. 56 Dominik Mandi, Herceg-Bosna i Hrvatska. Prigodom 500-godinjice pada Bosne (1463.1963.), Hrvatska revija XIII (1963): 423.

21

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

posljedice za Hrvatsku pisao o stradanju Hrvata u godinama neposredno nakon 1463. godine.57 U Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini 500. obljetnica pada Bosne nije posebno obiljeavana znanstvenim skupovima ili okruglim stolovima, kako se to obiavalo initi za velike godinjice. Jedino je u Godinjaku Drutva istoriara Bosne i Hercegovine za tu godinu umjesto predgovora Urednitva objavljen prigodni tekst Ante Babia u kojem je autor o padu Bosne govorio s daleko vie odmjerenosti i zrelosti nego brojni njegovi prethodnici, istaknuvi:
Poloaj srednjevjekovne bosanske drave u sklopu meudravnih odnosa u vremenu nagle turske ekspanzije po balkanskom prostoru bio je, prije svega, odreen tadanjim nastojanjima monijih sila da svoje inae vrlo razliite i esto vrlo suprotne interese zatite na prostoru to udaljenijem od vlastitih granica i uz to manje ulaganje vlastitih materijalnih i ljudskih snaga I kada se pribliio odluni momenat koji je sobom nosio pitanje njenog daljeg opstanka, bosanska drava nala se u takvom meunarodnom poloaju da je njena vlastita volja bila paralizovana suprotnim pogledima onih sila na koje je raunala kao na saveznike i zatitnike.58

U istom broju asopisa objavljeni su radovi Desanke Kovaevi o padu Bosne prema dubrovakim izvorima59 i Gavre krivania o vojnikim pripremama Bosne pred odluujuu osmansku akciju 1463.,60 te bibliografija radova o osmanskom osvajanju Bosne koju je pripremio Ekrem Mursel.61 Ovi su prilozi inili konkretan doprinos rasvjetljavanju i razumijevanju pada Bosanskog Kraljevstva te su i danas nezaobilazna literatura u prouavanju ovog segmenta bosansko-hercegovake prolosti.
57

Svoj je tekst Mandi zavrio ovim rijeima: Spomen na 500-godinjicu pada Bosne valja da u duama svih Hrvata obnovi duboku svijest, da su Bosna i Hercegovina prave hrvatske zemlje, koje su takve postale naseljenjem Hrvata kod njihova dolaska na Jadran i takvima ostale do danas Spomen na pad Bosne i Hercegovine neka, nadalje, osvjei i ojaa ljubav svih Hrvata prema naoj brai bosansko-hercegovakim muslimanima, koji su krv nae krvi, kost naih hrvatskih kostiju. Bosansko-hercegovake muslimane taj spomen neka sjeti, da oni potjeu od Hrvata bogomila i katolika, da su krvno isti Hrvati i da njihova budunost i srea moe biti samo u zajednici s drugom braom Hrvatima. Isto, 462. 58 Anto Babi, Prije 500 godina, Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine XIV (1964): 5-6. 59 Desanka Kovaevi, Pad bosanske drave prema dubrovakim izvorima, Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine XIV (1964): 205-220. 60 Gavro krivani, Vojnike pripreme srednjovjekovne bosanske drave pred propast (1463. g.), Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine XIV (1964): 221-228. 61 Ekrem Mursel, Bibliografski podaci o propadanju srednjovjekovne Bosne i njenom prelazu pod osmansku vlast (1952-1963), Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine XIV (1964): 297-304.

22

Emir O. Filipovi Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva

Godinu dana nakon izlaska ovog asopisa objavljena je u Beogradu 1964. Istorija srednjovekovne bosanske drave autora Sime irkovia kao knjiga koja je promatrano iz nae, dananje perspektive jedan od posljednjih u nizu sintetskih prikaza bosanskog srednjovjekovlja. U njoj je irkovi dosta krivnje za lo poloaj Bosne usmjerio na kralja Tomaa, optuivi ga da mu uzvieni kriarski ideali nisu nimalo smetali da se usput bavi starom i sitnom politikom grabljenja tuih zemalja i uvanja svojih najuih interesa.62 Po njemu iezavanje kralja Tomaa s pozornice balkanske politike nije imalo nepovoljne posledice na stanje Bosne, pa na osnovi toga zakljuuje da je nestanak kralja ak pomogao raiavanje i sreivanje situacije, jer je on kod suvremenika budio prezir svojom nepostojanou i nedostatkom hrabrosti.63 Neto vie svojih miljenja o padu Bosne irkovi je predstavio u Istoriji srpskog naroda, gdje je naglasio da je slom Bosanskog Kraljevstva izazvao novo veliko uzbuenje u evropskim zemljama i pojaao oseaj ugroenosti u onima koje su bile najvie izloene daljim turskim napadima. U ovom djelu irkovi jasno istie da je jednostrano i netano mnogo puta ponovljeno tvrenje da je Bosna aptom pala te da se po svome odjeku u evropskim zemljama, sa padom Bosne moe jedino uporediti neuspela sultanova opsada Beograda 1456. godine.64 On istie da se nakon gubitka Bosanskog Kraljevstva razvila iroka kriarska akcija, i od vremena velikih hrianskih pohoda, 1443. i 1444., nije bilo postignuto takvo jedinstvo, niti su bili preduzeti slini praktini koraci za spreavanje turskog irenja.65 O padu Bosne pisao je i Sreko M. Daja, koji se u svom radu o ideolokim i politolokim aspektima propasti Bosanskog Kraljevstva okrenuo ponovnom itanju dostupnih objavljenih izvora i preispitao je neke do tada ustaljene stavove.66 Podvrgnuo je analizi diplomatsku prepisku onih politikih snaga koje su bosanskog kralja svojom politikom odvojile od sultana,
62

Sima irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave. Beograd: Srpska knjievna zadruga, 1964., 316. 63 Isto, 323. 64 Sima irkovi, Pad Bosne i pokuaji otpora turskom osvajanju, u: Istorija srpskog naroda, Knj. 2. Beograd, 1982., 396. 65 Isto. 66 Sreko M. Daja, Ideoloki i politoloki aspekti propasti bosanskoga kraljevstva 1463. godine, Croatica Christiana Periodica 18/X (1986): 206-210; Isti, Osmansko osvojenje Bosne i rimska kurija, u: Zbornik radova sa Znanstvenog skupa u povodu 500. obljetnice smrti Fra Anela Zvizdovia. Sarajevo Fojnica: Franjevaka teologija Sarajevo Franjevaki samostan Fojnica, 2000., 219-228.

23

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

tj. ugarske izvore i izvjetaje Rimske kurije. Kritiki pogledi na sadraje razmatranih izvora ponukali su ga da naglasak s unutranjih pomakne na vanjske politike faktore. Pored toga, koritenjem novijeg kritikog izdanja Komentara Pape Pija II doao je do zakljuka da je papin tekst u osnovi oslonjen na izvjetaj legata Nikole Modrukog, u kojem glavninu tereta za vojniku propast Bosne svaljuje na bosanske heretike. Nove izvorne podatke koji su o pitanju pada Bosanskog Kraljevstva mogli ponuditi neto vie do tada nepoznatih informacija otkrio je Marko unji, koji je u arhivu u Zadru pronaao, a potom i objavio koncepte izvjetaja koje je trogirski knez slao u Veneciju u vrijeme dok se u Bosni odigravala osmanska vojna akcija.67 U tom je prvorazrednom izvoru navedeno da su se branitelji Bobovca uspjeno odupirali nadmonoj sili i pruali joj junaki otpor. Na osnovi tih vijesti te drugih dostupnih izvora unji je u svojim radovima Osvrt na ocjene uzroka i propasti srednjovjekovne bosanske drave,68 zatim Unitenje srednjovjekovne bosanske drave, objavljenom u sintezi bosansko-hercegovake povijesti,69 kao i u knjizi o odnosima Bosne i Venecije u 14. i 15. stoljeu,70 izloio osnovne zakljuke o padu Bosne. On je zamjerao starijim povjesniarima da nisu trezveno i hladno procjenjivali posljedice davno prekinutih dogaaja, a pored navoenja imena Rakog i Klaia, kao glavnog krivca za ovakav pristup istraivanoj temi identificirao je Vladimira orovia. Optuio ga je da je, iako nepobitno izuzetan poznavalac bosanske i srpske prolosti, ipak generalizacijom radi postizanja i opravdavanja odreenih politikih rezultata i ciljeva, uporno konstruirao i sugerirao munu sliku jedne nakazne, anakrone i suvine drave omraene i optereene neizljeivim i neiskorjenjivim porocima, koju ni suvremenici nisu cijenili, ni branili, a niti za njom alili.71 unji je u svojim radovima isticao da osmanski izvori govore o snanom otporu na koji su naili u Bosni. On odbacuje spekulacije o patarenstvu kao moguem trulom mjestu bosanske obrane i njegovu bliskost s islamom te zakljuuje da nema dokaza da bi bosanska drava propala i bez
67

Marko unji, Trogirski izvjetaji o turskom osvojenju Bosne (1463), Glasnik arhiva i Drutva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine XXIX (1989): 139-157. 68 Marko unji, Osvrt na ocjene uzroka i propasti srednjovjekovne bosanske drave, Radovi Hrvatskog drutva za znanost i umjetnost II (1994): 25-33. 69 Marko unji, Unitenje srednjovjekovne bosanske drave, u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata. Sarajevo: Bosanski kulturni centar, 1998., 83-95. 70 Marko unji, Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. st.). Sarajevo: Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, 1996. 71 unji, Osvrt na ocjene uzroka i propasti srednjovjekovne bosanske drave, 27.

24

Emir O. Filipovi Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva

snanog vanjskog udara, odnosno da bi se pod pritiskom unutranjih proturjenosti uruila sama od sebe. Prema njegovim istraivanjima, Bosna je podlegla pod golemim i dugotrajnim pritiskom koji su na nju vrili Turci uestalim upadima i pljakom, odvoenjem stoke i ljudi, unitavanjem usjeva, propagandom, dankom u srebru i zlatu, nametanjem stalne ratne opasnosti i poveavanjem trokova obrane. Osmanlije su dakle punih 77 godina, od 1386. do 1463., stalno ugroavali i potkopavali Bosnu, da bi u posljednjem obraunu upotrijebili veliku vojnu silu. unji naglaava da je bosanska drava propala pod udarom tada najjae svjetske velesile, koja je prethodno sruila Bizantsko Carstvo, ostatke srpske i bugarske drave i dobro uzdrmala Ugarsku i Vlaku. Na osnovi historiografije, s posebnim osloncem na rezultate istraivanja Sreka M. Daje i Marka unjia, o diplomatskim igrama tipinim za razdoblje razvijene renesanse pisao je Mladen Ani s nastojanjem da pad Bosne postavi u to iri mogui kontekst.72 U posljednje vrijeme ovu je problematiku najtemeljitije obradio Dubravko Lovrenovi, koji je u svojoj knjizi Na klizitu povijesti kroz prizmu politikih odnosa izmeu Ugarske i Bosne prikazao opu klimu i atmosferu koja je vladala u srednjovjekovnom Bosanskom Kraljevstvu i oko njega neposredno pred odluujuu osmansku vojnu akciju koja je dovela do njegova konanog sloma.73

Epilog
Zbog injenice da je postupno irenje Osmanskog Carstva na prostorima jugoistone Europe bio jedinstven proces, u historiografiji su se neminovno povlaile paralele izmeu bosanskog sluaja i drugih zemalja koje su pale pod osmansku vlast u 14. i 15. stoljeu. Iako se te komparacije nameu same po sebi, veoma je teko izvui iz njih bilo kakvu pouku jer se zapravo radi o sutinski drukijim prilikama kojima su pojedini vladari i njihove zemlje bili izloeni od Bizantskog Carstva preko Srpske Despotovine do drugih manjih ili veih kneevina. U tim su usporedbama Bosna i njen vladar obino u historiografiji slabo prolazili i davala im se negativna ocjena. Krivnja za pad Bosne morala je pasti na neija lea te je prst najee bio uperen na jednog od dvojice posljednjih bosanskih kraljeva.

Mladen Ani, Renesansna diplomacija i rat. Primjer pada Bosne 1463, u: Hrvatska srednjovjekovna diplomacija, Zbornik diplomatske akademije, br. 2, god. 4, Zagreb, 1999., 143-177. 73 Dubravko Lovrenovi, Na klizitu povijesti. Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska 13871463. Zagreb Sarajevo: Synopsis, 2006., 339-393.

72

25

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

U skladu s duhom i moralom svog vremena, kao i s tadanjim historiografskim dostignuima, mnogi su autori uzroke brzog pada Bosne traili u unutranjim faktorima, rastrojstvu zemlje, kompleksnoj vjerskoj situaciji i prisutnosti heretika, a kao najei razlog navodila se nesloga velikaa te izdaja, iako samo jedan suvremeni i pouzdani diplomatiki izvor govori o izdajstvu. Na osnovi izlaganja ovih povjesniara stvoren je mit o jednostavnom i lakom padu srednjovjekovne bosanske drave iji je sastavni dio inila navodna bogumilska izdaja. Suvremena je historiografija zakljuila da je taj mit zapravo djelo tadanjeg papinskog legata u Bosni, biskupa Nikole Modrukog, kojim je pokuao opravdati vlastitu pogrenu politiku, koja je ubrzala ionako neminovan slom. Malo se historiara u bavljenju ovom temom odluilo promatrati iru sliku i uvrstiti u svoja razmatranja i vanjske faktore. To se posebno osjea u starijoj literaturi, koja u duhu nacionalno-romantiarske historiografije te shvaanju junatva i etikih vrijednosti o padu Bosne daje vie, uglavnom negativnih ocjena. Ako se uzmu u obzir svi dostupni izvori, a oni rimske i maarske provenijencije podvrgnu kritikoj analizi, stjee se dojam o naglom prodoru osmanskih trupa u Bosnu, intenzivnoj borbi pod Bobovcem i drugim bosanskim tvravama, grevitom otporu branitelja, razaranju i deportacijama stanovnitva, opoj panici i bjeanju prema Jadranu i otocima. Iako stav da je obrana Bosanskog Kraljevstva prilikom zadnjeg osmanskog napada veoma brzo popustila nije sasvim pogrean, objavljivanjem novih izvora i rezultata historiografskih analiza dolo se do saznanja da je Bosna u borbi s Osmanskim Carstvom ipak pruala znaajan otpor. Konani pad Bosne pod Osmanlije zapravo je rezultat brojnih meusobno uvjetovanih faktora i bio je tek zavrnica procesa zapoetog davno prije, prvim sukobom bosanskih i osmanskih vojnih snaga 1386. godine. Sagleda li se ukupna osmanska politika u Bosni, ali i osmanska osvajaka politika uope u jugoistonoj Europi, primjeuje se da se Bosna veoma dugo opirala snanim pritiscima i da je pod osmansku vlast padala skoro 80 godina.

26

Emir O. Filipovi Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva

The Fall of the Bosnian Kingdom in Historiography


The paper presents a short review of historiography examining the Ottoman conquest of the Bosnian Kingdom in 1463, with an emphasis on opinions and evaluations of historians from the Ragusan writers and chroniclers of the sixteenth and seventeenth centuries to the modern critical historiography. Since the gradual expansion of the Ottoman Empire in South-Eastern Europe may be viewed as a single process, some historians wanted to draw a parallel between the Bosnian case and the examples of other states that fell under the Ottoman rule during the fourteenth and fifteenth centuries. Even though the grounds for these comparisons are understandable, it is very difficult to learn anything from them. Circumstances to which individual rulers and their states, from the Byzantine Empire, Bulgaria and Serbia to other smaller or larger principalities, were subjected were essentially different. In these comparisons historiography has given a negative evaluation of Bosnias struggle and its rulers. Someone had to be responsible for the fall of the Kingdom and the blame was almost exclusively assigned to the last two Bosnian kings. In line with the times in which they lived and contemporary historiographical trends, some historians attributed the quick fall of Bosnia to internal factors, such as conflicts within the state and the complex religious situation including the presence of heretics. The most commonly cited argument was the discord between the nobles and betrayal, even though the latter is mentioned in only one authentic contemporary diplomatic source. The work of these historians served as a basis for the myth of an easy and simple breakdown of the medieval Bosnian state in which the Bogomil betrayal played an important part. Contemporary critical historiography concluded that this myth was created by Bishop Nikola of Modru, the papal legate in Bosnia, in order to justify his own wrong policy that hastened the unavoidable fall of the Kingdom. Only a small number of historians studying this topic looked at the broader picture and took external as well as internal factors under consideration. This is especially evident in older literature which, inspired by patriotism, ethical values and the concept of heroism, paints a more negative image of Bosnias fall. If we consider all the available sources, and critically analyze those of Roman and Hungarian origin, we gain the impression of a rapid surge of the Ottoman army into Bosnia, intense fighting under Bobovac and other Bosnian fortresses, strong resistance of the defenders, destruction and mass deportations of population, general panic and emigration towards the Adriatic and the islands. Even though the thesis that the defence of the Bosnian Kingdom during the last Ottoman attack faltered very quickly is not completely wrong, after the publication of new sources and results of historical research historians have reached the conclusion that Bosnia offered significant resistance in its battles against the Ottoman Empire. The final fall of Bosnia under Ottoman domination was in fact a result of numerous interconnected factors and signified the completion of a process begun with the first conflict

27

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva


between Bosnian and Ottoman troops in 1386. If we take into consideration the Ottoman policy towards Bosnia as well as the Ottoman conquering policy in South-Eastern Europe in general, we can see that Bosnia resisted strong pressure for a long time and that it had been falling under the Ottoman rule for almost 80 years. Keywords: Bosnian Kingdom, Ottoman Empire, Turks, Stjepan Tomaevi.

28

Stanko Andri

O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

(prilog rasvjetljavanju branih veza posljednjih Kotromania s plemstvom iz dravsko-savskog meurjeja)


dr. sc. Stanko Andri Hrvatski institut za povijest Podrunica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Ante Starevia 8 35 000 Slavonski Brod HRVATSKA UDK 929 Ostoji, R. 94(497.6)1421/1471 Izvorni znanstveni rad Primljeno: 11. listopada 2012. Prihvaeno: 25. oujka 2013.

U radu se kritiki razmatraju izvori i literatura koji se odnose na brak izmeu Radivoja Ostojia (strica posljednjeg samostalnog bosanskog kralja Stjepana Tomaevia) i Katarine iz obitelji Velikih iz Poeke upanije. Radivoj Ostojin (Ostoji), konkurentski kralj Bosne u vrijeme vladanja Stjepana Tvrtka II. i neko vrijeme protukralj svom bratu Stjepanu Tomau, u politikim je odnosima u Bosni i oko nje igrao istaknutu ulogu i u razdoblju pred njezin pad pod osmansku vlast. Rad istrauje i problem Radivojeva potomstva, od kojeg je najpoznatiji Matija, osmanski vazalni kralj Bosne. Nakon pada Bosne i Radivojeva smaknua, Katarina se preko Dalmacije vratila u Slavoniju, gdje se preudala za plemia Ivana Svetakog iz Krievake upanije. Kljune rijei: Bosansko Kraljevstvo, Kotromanii, Radivoj Ostoji, obitelj Veliki, Katarina Velika, Poeka upanija, Slavonija, Osmanlije.

Kao i sve ostale europske vladarske dinastije, bosanska banska i kraljevska dinastija Kotromania branim je vezama uvrivala svoj meunarodni poloaj i podupirala svoje politike planove i akcije. Dosadanja su rodoslovna istraivanja, u mjeri u kojoj to doputaju raspoloivi izvori, uglavnom ve rasvijetlila sve takve veze izmeu pojedinih lanova loze Kotromani i vladarskih ili aristokratskih obitelji iz sredinje i jugoistone Euro109

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

pe. Kao to se moe i oekivati, znatan dio enidbenih veza Kotromanii su sklapali sa svojim prvim susjedima na zapadu i sjeveru, to jest vladarima i velikaima iz Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Meu tim brakovima najistaknutije mjesto svakako pripada udaji Elizabete, keri bana Stjepana II. Kotromania, za ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika I. Anuvinca. Osim toga, poznato je da je u kasnom 13. stoljeu ki bana Prijezde I. bila udana za jednog od sinova slavonskoga bana Stjepana Babonia Vodikoga, kao i da je u 14. stoljeu brat Stjepana II. Kotromania Vladislav bio oenjen Jelenom, kerju Jurja ubia Bribirskog, te je u braku s njome imao sina, kralja Tvrtka I. U 15. stoljeu pak kralj Stjepan Ostoja imao je od 1416., u svojem treem braku, za enu Jelenu iz roda Nelipia Cetinskih, udovicu bosanskoga velikog vojvode Hrvoja Vukia Hrvatinia. Napokon, kralj Stjepan Tvrtko II. oenio se 1428., u razdoblju svojeg drugog i dueg vladanja, Dorotejom Gorjanskom, kerju velikaa Ivana Gorjanskog iz tada najmonije ugarsko-hrvatske velikake obitelji.1 Preostaje jo jedna brana veza Kotromania s ugarsko-hrvatskim plemstvom, koja se u zemljopisnom pogledu uklapa meu dosad spomenute: i ona naime potvruje da su Kotromanii pri gradnji branih spona prednost davali istaknutim obiteljima iz Bosni najbliih dijelova UgarskoHrvatskoga Kraljevstva, to jest iz Hrvatske, Slavonije i donjeg meurjeja Drave i Save. To je i razumljivo jer su vane obitelji s tih podruja bile najneposrednije ukljuene u odnose izmeu Bosne i njezina nadmonog sjevernog i zapadnog susjeda. Radi se o braku izmeu Radivoja Ostojia, sina kralja Ostoje, i Katarine iz obitelji Velikih iz Poeke upanije. Ostoja i njegovi sinovi pripadali su zasebnoj grani Kotromania, razliitoj od stare banske i kraljevske loze koja se ugasila smru Tvrtka II. u studenome 1443. godine. Radivojeva uloga u politikoj povijesti Bosne najkrae se opisuje tvrdnjom da je on u dva navrata ozbiljno pretendirao na krunu, oslanjajui se pritom na potporu Turaka. Za razliku od brata Tomaa, Radivoj se ni u jednom razdoblju nije
1 Mr Wertner, A kzpkori dlszlv uralkodk genealogiai trtnete. Temesvr, 1891., 207-239; Ljudevit Thallczy, Historika istraivanja o plemenu gorikih i vodikih knezova, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 10 (1897): 343 i 366; Vjekoslav Klai, Bribirski knezovi od plemena ubi do god. 1347. Zagreb: Naklada Matice hrvatske, 1897., 146; Sima irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave. Beograd: Srpska knjievna zadruga, 1964., 74, 122, 260, 387; Pavao Aneli, Bosanska kraljica Doroteja Gorjanska, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu Arheologija n. s. 27-28 (1972-1973): 377-395; Dubravko Lovrenovi, Na klizitu povijesti. Sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska, 1387-1463. Zagreb Sarajevo: Synopsis, 2006., 216-217 i 446.

110

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

uspio nametnuti kao legitiman kralj. Najblie je tomu bio 1433., kada je za svoje pretenzije uspio pridobiti glavne domae podrune gospodare, Kosae i Pavlovie, kao i srpskog despota. Prethodno je na Visokoj Porti u Jedrenu izrazio pokornost sultanu, pa je tako uspio na dvije godine potisnuti u stranu dotadanjeg zakonitog kralja Tvrtka II., koji se morao skloniti u Ugarsku. Iako faktino kralj, Radivoj nije za svoju vlast dobio priznanje nigdje na kranskom Zapadu, a i Dubrovnik se dosljedno drao neutralna stava, tako da je ve 1435. Tvrtko II. iskoristio unutarnje bosanske preokrete i s ugarskom pomoi obnovio svoju kraljevsku vlast. Poslije vie godina provedenih u sjeni, Radivoj je kao pretendent ponovno izbio u prvi plan nakon Tvrtkove smrti. Izabrani kralj bio je tada Radivojev vlastiti mlai brat Toma Ostoji, iju je vlast 1444. priznao ugarsko-hrvatski kralj Vladislav I. Jagelovi. U oponiranju Tomau Radivoj je raunao na svoju odanost sultanu i uivao potporu domaeg velmoe Stjepana Vukia Kosae. No ni ugarsko-hrvatski poraz u bitci kod Varne (10. studenoga 1444.) nije poboljao Radivojev poloaj, a ravnotea snaga u Bosni dovela je 1446. do pomirbe izmeu kralja Tomaa i Stjepana Kosae. Time je doao kraj kraljevskim ambicijama Radivoja Ostojia, kojeg su moderni povjesniari oznaili kao zlog brata Radivoja (Thallczy) i prepredena spletkara (unji). Ostatak ivota proveo je, ini se, uglavnom u slozi s kraljem Tomaem i njegovim nasljednikom.2 Plemika obitelj Velikih, iz koje je potekla Radivojeva ena, nije dakako ni na koji nain stajala na ravnoj nozi s Kotromaniima ili njihovim pojedinim lozama. Jedino se po svojoj starini obitelj Velikih mogla mjeriti s bosanskom dinastijom. Poznati poeci seu joj naime u prvu polovinu 13. stoljea. Iz ranih je izvora vidljivo da su Veliki bili grana starijeg roda, koji se maarski zvao Zsadny, a slavenski vjerojatno dan (u latinskim izvorima pisano Sudan i Sadan). Osim velike grane rod je imao i granu u podunavskoj ugarskoj upaniji Fejr, koja se nazivala prema tamonjim obiteljskim posjedima Pentele i Szentkirly, a ini se da je ondje bilo i prvotno sijelo i ishodite itava roda. Utemeljitelj velike grane bio je Ivanka (ili Ivanko) Abrahamov, prvi put zabiljeen 1232. kao poeki upan, koji je
2 Krunoslav Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. Knjiga prva. Sarajevo: HKD Napredak, 1942., 451-592; irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, 265-281; Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 252-360; saeto i u: Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1983.-, sv. 7, 732-734. Za citirane kvalifikacije Radivojeve osobe vidi Ljudevit pl. Thallczy, Povijest (banovine, grada i varoi) Jajca 1450.-1527., prev. Milan pl. ufflay. Zagreb, 1916., pretisak 1998., 51; Marko unji, Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. st.). Sarajevo: HKD Napredak, 1996., 227.

111

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

stekao znatne posjede u sjevernim dijelovima te upanije, uzdu gorja Papuka i Krndije. Ve 1250. spominje se utvrda u Velikoj koju je Ivanka sagradio o vlastitom troku. (Danas je to gradina zvana Turski grad ponad sela Velike.) Ivankini sinovi proirili su obiteljska imanja novim posjedima u junom, posavskom dijelu upanije (Petnja, Glogovica, Vrbova). Ni oni ni njihovi potomci u sljedeim naratajima nisu se ipak izdignuli u redove barones regni: najistaknutiji meu njima obnaali su tek upanske i podupanske slube te bili familijari krupnijih ugarsko-hrvatskih velikaa; do najvie se asti uspeo Ladislav Tomin, koji je, kao to je utvrdio maarski medijevist Pl Engel, bio familijar palatina Nikole od Zsmboka i njegov zamjenik 1344.1347. godine. U 15. stoljeu Veliki su bili mnogoljudan i razgranat rod, unutar kojeg se donekle izdvojila dominantna loza Bekefy, nazvana tako prema zaetniku Bekeu (Benediktu) Tominu iz prve polovine 14. stoljea. Svoj drutveni status i ugled Veliki su zaokruili, kao to je kod imunijeg plemstva bilo uobiajeno, osnivanjem samostana prosjakog reda augustinskih pustinjaka u Velikoj. Samostan se prvi put spominje 1435. i vjerojatno nije bio utemeljen puno prije toga. Potkraj 15. stoljea Veliki su poeli propadati. Tada su izgubili svoj matini posjed, Veliku, iz kojeg su ih, preko nasljednog ugovora, istisnuli Berislavii Grabarski iz Poeke upanije, a meu njima poimence jajaki ban Franjo Berislavi. U predveerje turskog osvajanja spominje se jo Stjepan Velikey ili Veliki, koji ivi u Radovancima pokraj Velike. Od njega vjerojatno potjee kasniji rod Stivanovi ili tivanovi, o kojem je u 18. stoljeu franjevaki kroniar Ivan Straemanac zabiljeio da u Velikoj jo uvijek ima mnogo njegovih lanova, koji ive u velikom siromatvu, iako je neki njihov ugledni predak neko sagradio utvrdu iznad Velike.3 ena Radivoja Kotromania bila je ki Nikole Velikoga, sina Ladislavova, koji je, prema sustavnim istraivanjima Pla Engela, takoer pripaO rodu Zsadny i ranoj povijesti Velikih vidi Jnos Karcsonyi, A magyar nemzetsgek a XIV. szzad kzepig. Budapest, 2004. (pretisak), 1069-1072; rekonstrukciju rodoslovlja Velikih daje Pl Engel, Kzpkori magyar genealgia, u: Isti, Magyar kzpkori adattr PC CD-ROM. Budapest, 2001., rodoslovna tablica Zsadny nem 1. Velikei; pregled dobrog dijela sauvanih izvora za povijest Velikih vidi u: Stanko Andri, Podgorje Papuka i Krndije u srednjem vijeku: prilozi za lokalnu povijest (drugi dio), Scrinia Slavonica 9 (2009): 70-87; Isti, Podgorje Papuka i Krndije u srednjem vijeku: prilozi za lokalnu povijest (trei dio), Scrinia Slavonica 10 (2010): 90-95. Uz to vidi i: Attila Zsoldos, Magyarorszg vilgi archontolgija 1000-1301. Budapest, 2011., 182; Pl Engel, Magyarorszg vilgi archontolgija, 1301-1457, 2 sv. Budapest, 1996., sv. 2, 227, s. v. Szentkirlyi, 256, s. v. Velikei, 265, s. v. Zsadny. Za Straemanev navod vidi Ivan Straemanac, Expositio provinciae Bosnae Argentinae / Povijest franjevake provincije Bosne Srebrene, prir. i prev. S. Sran. Zagreb: Matica hrvatska, 1993., 248-249.
3

112

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

dao lozi Velikih poznatoj pod prezimenom Bekefy.4 Nikola se u izvorima javlja od 1404., kada mu je kralj igmund Luksemburgovac vratio ranije oduzete posjede i ponitio osudu koju je bio izrekao zbog prijestupa to ih je Nikolin otac u sada ve minulim vremenima neumjesno poinio protiv Naega Velianstva. Ladislav Veliki bio je, sudei prema tome, jedan od brojnih plemikih protivnika budimskoga dvora koji su nasuprot igmundu podupirali kraljevske pretenzije Ladislava Napuljskoga.5 U desetljeima to su slijedila izvori tek uzgred spominju Nikolu, a glavnina vanih podataka o njemu potjee iz izvora nastalih oko polovine 15. stoljea. Tako je od veljae 1449. do oujka 1450. Nikola zabiljeen kao baranjski, a od svibnja 1450. do lipnja 1451. kao poeki podupan. U oba je sluaja upanska ast pripadala velikau Ivanu Koroskome, inae mavanskom banu, kojemu je Nikola Veliki sluio kao familijar.6 Najsadrajniji izvori o Nikoli Velikom ujedno su oni koji se odnose na vezu njegove obitelji s Radivojem Kotromaniem. To je u prvom redu svojevrstan nasljedni ugovor izmeu Nikole i Radivoja, sklopljen u Budimu 19. lipnja 1449. godine. Ugovornu listinu izdao je budimski zborni kaptol, pred koji su osobno dole obje ugovorne stranke. Nikola je u listini predstavljen kao Nikola sin Ladislava od Velike, a Radivoj kao Radivoj od Vranduka, brat bosanskoga kralja Tome (Radywoy frater Thome regis Boznensis de Wranduk). U ugovoru stoji da je Nikola dao svoju ker Katarinu Radivoju za enu i da e njihov brak biti sklopljen prema zakonu Rimske Crkve; stoga iz roditeljske ljubavi Nikola sada daruje zetu i keri treinu svojih utvrda u Velikoj i Petnji, kao i svih ostalih posjeda to se nalaze u kraljevstvima Ugarskoj i Slavoniji. Donacija e stupiti na snagu nakon smrti Nikoline i njegove ene, plemenite Margarete. Isto se odnosi i na sve druge posjede koje e Nikola eventualno jo stei u budunosti. S druge strane, Radivoj i Katarina obvezuju se da e, najprije, potivati Nikolu i Margaretu kao oca i majku i da ih nee za njihova ivota ometati u posjedovanju darovanih dobara. Isto tako, Radivoj sa svoje strane daruje tastu i punici, odnosno njihovim potomcima i nasljednicima, polovicu svoje utvrde Slyomk, drugim imenom Sokol zvane, kao i svih posjeda i posjeEngel, Kzpkori magyar genealgia, rodoslovna tablica Zsadny nem 1. Velikei. Naratajni slijed koji vodi k tom Nikoli glasio je, prema Engelu: Toma > Beke > Nikola > Ladislav > Nikola (a ne Toma > Nikola > Ladislav > [Ladislav >] Nikola, kao to je svojedobno zakljuio autor ovoga rada). 5 Andri, Podgorje Papuka i Krndije (drugi dio), 78. 6 Engel, Magyarorszg, sv. 1, 105 i 165.
4

113

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

dovnih udjela to ih ima napose na podruju Bosanskog Kraljevstva i Slavonije, ali i bilo gdje drugdje. To se odnosi i na Radivojeve eventualne budue steevine. Ugovor zavrava uobiajenim obvezivanjem stranaka da jedna drugu tite i brane u pravima na donacijom primljene posjede. Listina je pisana na papiru, u dva primjerka ovjerena viseim kaptolskim peatom i prerezanim slovima alfabeta, odnosno tzv. hirografom (literas nostras alphabetoque intercisas).7 Kao to se vidi, ugovor sadri relativno obilje podataka te omoguuje i neke malo ire zakljuke. Prije njihova razmatranja osvrnut emo se na nekoliko pojedinosti formalne naravi. Ugovor o kojem je tu rije nije u pravom smislu nasljedni ugovor kakvim se dvije obitelji obvezuju da e u sluaju izumiranja jedne od njih njeni posjedi prijei u vlasnitvo druge. Ovdje se ne radi o tome, nego zapravo o dvostrukoj darovnici, odnosno uzajamnoj donaciji, od kojih jedna (Radivojeva Velikima) stupa na snagu odmah, a druga (donacija Velikih Radivoju i njegovoj eni) ima stupiti na snagu nakon smrti donatora. Druga formalna pojedinost posve je tehnika i tie se samo, zasad jedinog, tiskanog izdanja listine. U vrijeme kada ju je diplomatiar Imre Nagy potkraj 19. stoljea priredio za tisak, listina se nalazila u privatnom arhivu grofovske obitelji Bnffy Losonczy u erdeljskom gradu Kolozsvru (danas Cluj, odnosno Cluj-Napoca, u Rumunjskoj). Poslije je postala dio arhivske zbirke maarskoga Drutva Erdeljskog muzeja (Erdlyi Mzeum-Egyeslet), s kojom je zatim prela u knjinicu filijale Rumunjske akademije u Cluju te naposljetku u tamonji dravni arhiv, gdje se i danas nalazi. Maarski dravni arhiv u Budimpeti posjeduje u svojem fondu, pod signaturom DF. 260 762, crno-bijelu fotografiju listine, koju je sada mogue prouavati i na internetskim stranicama toga arhiva.8 Usporedbom s izvornikom mogue je dakle otkloniti jednu dvojbu i ispraviti jednu pogreku u Nagyevu izdanju. Dvojba se tie mjesne, a pogreka vremenske datacije listine. Naime u kratkom regestu na maarskom jeziku prireiva navodi Bosanski kaptol (a boszniai kptalan) kao izdavatelja listine, iako samo izdanje izvornog teksta zapoinje formulom Capitulum ecclesie Budensis. Pogled u original potvruje da je doista rije o budimskom, a ne o bosanskom (ili
Imre Nagy et alii, Hazai okmnytr / Codex diplomaticus patrius, 8 sv. Gyr Budapest, 1865.91., sv. 7, 449-451, br. 406. To izdanje manjkavo, uz nekompetentan prijevod i beskorisnu analizu, prenosi Ivan Balta, Novovjekovna diplomatika analiza (XIX i XX vijeka) prve latinske isprave o gradu Sokolu kod Graanice, Graaniki glasnik 7/13 (2002): 28-43. 8 <http://mol.arcanum.hu/dldf>.
7

114

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

akovakom) kaptolu. Isto tako, pri kraju listine Nagyevo izdanje donosi datacijsku formulu: feria quinta proxima post festum Sacratissimi Corporis Cristi anno eiusdem millesimo quadringentesimo vigesimo nono. To je u regestu ispravno preraunato u datum 2. lipnja 1429. godine. No u izdanju je jedna rije pogreno prenesena, jer u originalu na mjestu rednog broja vigesimo stoji zapravo quadragesimo. Kada se uzme u obzir taj ispravak, stvaran nadnevak listine glasi 19. lipnja 1449. godine. Na to je upozorio ve Lajos Thallczy u svojim studijama o staroj bosanskoj povijesti.9 U sadrajnom smislu, dokument najprije otkriva jednu temeljnu biografsku injenicu o Radivoju Kotromaniu. Bio je oenjen Katarinom Velikom, a brak je vrlo vjerojatno sklopljen 1449., ubrzo nakon toga uzajamnog darivanja. U trenutku nastanka dokumenta Radivoj i Katarina bili su jo uvijek samo zarueni, ne i vjenani.10 U to vrijeme Radivoj sigurno vie nije bio mladi. U izvorima ga nalazimo od 1431., i ve od tih godina on je poslovno i politiki samostalan akter.11 Prema tome, teko je mogao biti roen nakon 1410. godine. Takva kronologija sugerira mogunost da je bio oenjen i prije sklapanja braka s Katarinom Velikom. O tom eventualnom ranijem Radivojevu braku nemamo, barem zasad, nikakvih izvora, i genealozi Kotromania ga ne biljee. Ipak ga ne treba izgubiti iz vida kao mogunost.12 Dokument iz 1449. s druge strane otkriva neke dijelom nepoznate pojedinosti o obitelji Nikole Velikoga. ena mu se zvala Margareta; rod joj ne znamo (ne doznajemo ga ni iz drugih izvora). Imao je ker Katarinu, koja se te godine zaruila i vjerojatno udala za Radivoja Kotromania. Bio je vlasnik ili barem suvlasnik, odnosno vlasnik treine glavne obiteljske utvrde Velike, kao i utvrde Petnje u sjeverozapadnoj okolici Broda, koju su Veliki stekli jo u kasnom 13. stoljeu. Obiteljska situacija Nikole Velikoga poznata nam je malo cjelovitije zahvaljujui jo nekim malobrojnim izvorima. Osim Katarine, imao je jo dvije keri, Doroteju i Anu. Sinova nije imao. Sve se tri keri spominju u
Lajos Thallczy, Bosnyk s szerb let-s nemzedkrajzi tanulmnyok, Turul 25 (1907): 1-2; Ludwig von Thallczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, prev. Franz Eckhart. Mnchen Leipzig, 1914., 79-81, 87. 10 To jasno proizlazi iz izvornoga latinskog izriaja: per eundem Nicolaum sponte confessum extitit () quomodo ipse quandam puellam Katherina vocatam filiam videlicet suam ritu Romane Ecclesie seu matrimonio federe eidem Radywoy in conthoralem tradidisset et subarasset. Lat. subarrare znai zaruiti. Da je brak ve bio sklopljen, bilo bi suvino spominjati zaruke. 11 Thallczy, Bosnyk, 3; Thallczy, Studien, 83-84. 12 Zanimljiv je, u vezi s tim pitanjem, Wertnerov navod da se Radivoj 1446. zajedno sa enom pridruio rimskoj crkvi (Wertner, A kzpkori, 229). Wertner za to ne navodi izvor; mogue je da se zapravo poziva na ugovor iz 1449., koji stavlja u pogrenu godinu.
9

115

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

listini peukog kaptola od 3. studenoga 1455., u kojoj se Nikola odrekao svojih vlasnikih udjela u utvrdama Velika i Petnja i u njihovim pripadnostima u korist svojih keri i njihovih potomaka. Kao primateljice oevih imanja redom su navedene plemenite gospoe Ana, supruga Nikole Gorjanskoga, Katarina, supruga Radivoja od katela Slatinik, i neudana djevojka Doroteja.13 Sudei prema tom redoslijedu, Ana bi bila najstarija sestra. Njezin je mu bio slabije poznat lan banske grane velikakog roda Gorjanskih; poznato je i to da ga je ona nadivjela i da se drugi put udala za mavanskog bana Ladislava od Nagyvlgya iz Bake upanije.14 O najmlaoj sestri Doroteji nema drugih poznatih izvora. Sam Nikola Veliki u toj se peukoj povelji javlja vjerojatno posljednji put. ini se da mu ena Margareta tada vie nije bila na ivotu, jer je se u toj darovnici kerima uope ne spominje. Iz dvaju dosad razmotrenih vrela, kao i iz vie drugih, jasno je da je Radivojeva ena bila Katarina Velika. Nije se dakle zvala Margareta, kao to se pogreno navodi u vie djela o povijesti Bosanskoga Kraljevstva. Zabuna je vjerojatno potekla iz Thallczyjeve njemake studije iz 1914., gdje su na jednom mjestu pobrkana imena majke i keri, pa se govori o Radivojs Gattin, Margarete von Velike.15 U budimskom ugovoru iz 1449. Radivoj nosi posjedniki pridjevak od Vranduka (Radywoy de Wranduk), a u peukoj darovnici iz 1455. zabiljeen je s pridjevkom od katela Slatinik (Radywo[y] de castello Zalathnak). Posrijedi su oito njegovi vaniji posjedi, meu koje je spadala i utvrda Slyomk, drugim imenom Sokol zvana (castrum Solyomkew alio nomine Zokol vocatum), to se jedina poimence navodi meu imanjima ije polovice Radivoj daruje svojem tastu. To je danas gradina blizu Graanice
(...) totales porciones suas in castris Welyke predicto et Pethnewar vocatis in comitatu de Posega existentibus habitas () nobilibus dominabus Anne Nicolai de Gara et Katherine Radywo de castello Zalathnak consortibus puelleque Dorothee filiabus scilicet suis. I ta se povelja, kao i ona iz 1449., danas nalazi u spomenutom dravnom arhivu u Cluju, kamo je dospjela na istovjetan nain. Crno-bijelu fotografiju povelje ima Maarski dravni arhiv pod signaturom DF. 253 504. Moe je se nai na internetskoj adresi <http://mol.arcanum.hu/dldf>. Usporedi Engel, Kzpkori magyar genealgia, rodoslovna tablica Zsadny nem 1. Velikei, gdje se tu povelju datira neodreenije, u razdoblje izmeu 1450. i 1456. godine. 14 Engel, Kzpkori magyar genealgia, rodoslovne tablice Dorozsma nem 2. Garai Bnfi, Nagyvlgyi (Bcs m.) i Zsadny nem 1. Velikei. 15 Thallczy, Studien, 86 (usporedi drukije, tj. ispravno, na str. 79). Za ponavljanje pogrenog imena vidi npr. Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 592; irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, 387; Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 294 i 446.
13

116

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

u sjevernoj Bosni.16 U kasnom srednjem vijeku to je podruje pripadalo pokrajini, odnosno vojvodstvu Usori, u koju je prije toga uklopljena i pokrajina Soli. Iako je uglavnom pripadala sklopu bosanske drave, Usora je esto dolazila u zonu neizravnog ili izravnog politikog utjecaja UgarskoHrvatskoga Kraljevstva, pa stoga ne udi previe da je utvrda Sokol nosila i maarsko ime Slyomk, to znai Sokol-kamen ili Sokolov kamen. Nije otprve jasno zato je 1449. meu svim Radivojevim imanjima posebno istaknuta i jedino imenovana upravo usorska utvrda Sokol. Moda je razlog za to u njezinu poloaju, jer je Sokol stajao sjevernije i blie prekosavskim posjedima Velikih nego ostale dvije utvrde za koje se zna da ih je tada drao Radivoj Ostoji. Osim utvrde Vranduk u dolini rijeke Bosne nedaleko od Zenice, Radivoj je u to vrijeme vjerojatno imao u rukama i utvrdu Komotin kod Jajca.17 Te je dvije utvrde Radivoj u dokumentima obino isticao u svojem posjednikom pridjevku. Pridjevak de castello Zalathnak uz Radivojevo se ime javlja jedino u dokumentu iz 1455. godine. Nije lako odgovoriti na pitanje to on u danom sluaju znai. Zalathnak je maarska toponimska posuenica iz slavenskoga koja se danas pie Szalatnak (ili Szalatnok) i odgovara slavenskim imenima Slatinik, Slatnik, Slatinjak, odnosno izvornijem obliku Slatina.18 Posrijedi je est toponim, zastupljen svakako i u srednjovjekovnoj Bosni, ali se u njoj ne zna za katel takva imena. S druge strane, u srednjovjekovnoj Poekoj upaniji takvo se mjesno ime javlja na barem dva mjesta: na junoj strani Dilj-gore poznat je od 13. do 15. stoljea posjed Szalatnok ili Slatinik (dananja sela Donji i Gornji Slatinik); i u okolici Velike, gdje je 1435. zabiljeena pustoselina Zalath(n)wk.19 No ni u jednom ni u drugom sluaju nema govora o katelu. Slatinik na Dilj-gori nalazio se, dodue, nedaleko od mjesta na kojem je stajala utvrda Petnja, pa bi se moda moglo pomisliti da se castellum Zalathnuk u Radivojevu pridjevku odnosi na tu dobro poznatu utvrdu, kojoj je Radivoj 1449. postao suvlasnik (ili barem suvlasnik in spe). No takva kombinacija otpada ve zato to se u istom dokumentu iz 1455. Petnja spominje kao castrum Pethnewar. Prema tome, katel
16 Hamdija Kreevljakovi, Stari bosanski gradovi, Nae starine 1 (1953): 22; Engel, Magyarorszg, sv. 1, 412, s. v. Sokol (1); Esad Kurtovi, Emir Filipovi, etiri bosanska Sokola, Pregled 52/1 (2011): 88-93. 17 Engel, Magyarorszg, sv. 1, 345, s. v. Komotin, i 463, s. v. Vranduk. 18 Usporedi Lajos Kiss, Fldrajzi nevek etimolgiai sztra, 2 sv. Budapest, 1988., pretisak 1997., sv. 2, 516, s. v. Szalatna, Szalatnak, Szalatnya. 19 Dezs Csnki, Magyarorszg trtnelmi fldrajza a Hunyadiak korban, 5 sv. Budapest, 1890.1913., sv. 2, 426, s. v. Szalatnok i Szalat(n)ok.

117

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Szalatnok/Slatinik morao je stajati negdje drugdje, izvan Poeke upanije, kao i izvan Bosne. Nedaleko od Poeke upanije, upravo preko Papuka ako se gleda iz Velike, nalazio se posjed i trgovite takva imena koji je pripadao zagrebakim biskupima; odgovara mu dananji grad Slatina. Taj se Zalathnok spominje u povelji Matije Korvina iz 1460. u sklopu niza slavonskih utvrda (castra), pa je dakle zaista mogue da se pridjevak de castello Zalathnak odnosi na to mjesto.20 No ostaje posve nejasno kako je moglo doi do toga da bosanski velika Radivoj Kotromani 1455. prisvaja taj posjed i da mu ga ak stavljaju u posjedniki pridjevak. U to je vrijeme na elu Zagrebake biskupije stajao Toma od Debrentea, koji je meutim imao velikih tekoa u uspostavljanju pune biskupske vlasti, na koju su pravo polagali i drugi pretendenti, tako da su to razdoblje u povijesti biskupije njezini istraivai oznaili kao vrijeme smutnji.21 O tome uostalom govori i spomenuta kraljeva povelja iz 1460. godine. Trebalo bi, oito, paljivo istraiti sve niti tadanje povijesti zagrebakih biskupa i njihovih imovinskih odnosa kako bi se u nju eventualno uplela i povijest Radivoja Kotromania. O okolnostima koje su zbliile Radivoja Ostojia i Nikolu Velikoga, i na kraju dovele do povezivanja dviju obitelji udajom Nikoline keri za Radivoja, ne znamo nita poblie. Moemo samo pretpostaviti da je do prvih kontakata dolo zahvaljujui Nikolinim poslovima u Bosni, koje je vjerojatno obavljao kao familijar i pomonik Ivana Koroskoga, mavanskog bana od 1447. do 1456. godine. Poznata je istaknuta uloga koju je Koroski imao u dravnim odnosima s Bosnom. Kao izaslanik Ugarskoga Kraljevstva on je na Martinje (11. studenoga) 1449. u utvrdi Dobor kod Modrie ishodio od bosanskoga kralja Stjepana Tomaa izjavu o saveznikom protuturskom dranju i obvezama prema Ugarskoj i njezinu gubernatoru Ivanu Hunyadiju. Mogue je da je u toj slubenoj prigodi uz Koroskoga sudjelovao i Nikola Veliki, kao to je vjerojatno da je Radivoj bio jedan od svih naih plemia i velmoa za koje kralj Toma u izjavi kae da su ondje bili uza nj.22
Dezs Csnki, Krsmegye a XV-ik szzadban [rtkezsek a trtneti tudomnyok krbl, sv. 15, br. 12]. Budapest, 1893., 54; usporedi Ive Mauran, Slatina od prvog spomena 1297. do kraja osmanske vladavine 1684. godine, u: Slatina 1297.-1997., ur. Ive Mauran i eljko Tomii. Slatina Zagreb: Poglavarstvo grada Institut za arheologiju, 1999., 81-84. Navedeni dokument iz 1460. nalazi se u Maarskom dravnom arhivu u Budimpeti, DL. 102 143. 21 Zagrebaki biskupi i nadbiskupi, ur. Franko Miroevi. Zagreb: kolska knjiga, 1995., 199-201. 22 Tekst doborske izjave ili sporazuma vidi u: Jzsef Teleki, Hunyadiak kora Magyarorszgon, sv. 10-12 [Oklevltr]. Pesten, 1853.-7., sv. 10, 245-246, br. 116. Usporedi Vjekoslav Klai, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svretka XIX stoljea, 5 sv., prir. Trpimir Macan. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1985. prvo izd. 1899.-1911., sv. 3, 273; Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 318-319.
20

118

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

Ubrzo nakon to su dogovorili brak izmeu Radivoja i Katarine Velike te utanaili uzajamne imovinske obveze, Nikola Veliki i Radivoj Kotromani zajedno su se latili irenja svojih sada zdruenih imanja. Pred poekim kaptolom sklopili su 17. rujna 1449. zaloni ugovor s potomcima Benedikta Nelepca (Nelipia) od Dobre Kue, poteklog iz bosanskoga roda Hrvatinia. Oni su od Radivoja i Nikole prema ugovoru trebali dobiti dvije tisue zlatnih florena i za to su im kao zalog dali svoju utvrdu i vlastelinstvo Ljeva (Lewach) u Vrbaskoj upaniji. Ta se utvrda, odnosno katel, nalazila nedaleko od rijeke Save na podruju poznatom kao Lijeve polje, poplavnom zemljitu na zapadnoj strani najdonjeg toka Vrbasa.23 Prema dvije ugovorne listine koje je izdao poeki kaptol sv. Petra, ini se da su Radivoj i Nikola Veliki Nelepcima odmah platili tisuu florena, daljnjih etiri stotine obvezali su im se isplatiti 1. sijenja 1450., a kao protuvrijednost za preostalih est stotina florena predali su im slavonske posjede Kravarnu i Talovac, koje su sami drali pod zalogom (radilo se o imanjima velikaa Talovakih, ije su bogatstvo i drutvena mo u to vrijeme ve izgubili sjaj).24 O tom zalaganju utvrde Ljeva sauvala su se jo dva malo mlaa izvora, nastala takoer u poekom kaptolu. Iz njih se vidi da su Radivoj Ostoji i Nikola Veliki imali tekoa u prikupljanju i isplati cjelokupnoga ugovorenog iznosa, ali da su ga naposljetku ipak uspjeli isplatiti. Prema ranijem ugovoru, do 1. sijenja 1450. isplatili su Nelepcima tri stotine florena, a za preostalu stotinu izdao je kaptol 5. sijenja 1450. kratku listinu o nepotpunoj isplati.25 itavu godinu i pol poslije platili su pred kaptolom i taj ostatak duga, pa je kaptol 30. lipnja 1451. o tome izdao konanu potvrdu, ponitivi svoje prethodne litterae obmissionales.26
23 Engel, Magyarorszg, sv. 1, 362, s. v. Ljevac; Jelena Mrgi, Lijeve polje beleke o naseljima i prirodi, 15-19. vek, Istorijski asopis 5 (2007): 178-180. 24 Lajos Thallczy, Sndor Horvth, Als-Szlavniai okmnytr (Dubicza, Orbsz s Szana vrmegyk), 1244-1710. Codex dipl. partium regno Hungariae adnexarum, sv. 3 / Monumenta Hungariae historica Diplomataria, sv. 36. Budapest, 1912., 174-180, br. 119-120. Opirnija od dviju listina o zalonom ugovoru nalazila se u vrijeme tog izdanja u arhivu herceke grane obitelji Eszterhzy, a danas je u Maarskom dravnom arhivu pod signaturom DL. 88 244. Kraa listina, u kojoj se Radivoj i Nikola obvezuju platiti 400 florena, nalazila se u arhivu obitelji Batthyny, a danas je u Maarskom dravnom arhivu pod signaturom DL. 102 111. Izvrsne fotografije obiju mogu se vidjeti na: <http://mol.arcanum.hu/dldf/>. 25 Maarski dravni arhiv u Budimpeti, DL. 102 113. Dostupno i na: <http://mol.arcanum.hu/ dldf/>. 26 Ta se u gornjem dijelu oteena listina nalazi danas u Hrvatskom dravnom arhivu u Zagrebu (fond obitelji Drakovi, 56-133). Maarski dravni arhiv ima crno-bijelu fotografiju (DF. 279 402), koju se moe vidjeti na: <http://mol.arcanum.hu/dldf/>. Thallczy, Studien, 89, prepriava

119

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Spomena je vrijedna pojedinost da se u svim navedenim poveljama poekoga kaptola Radivoj Ostoji Kotromani uvijek biljei bez posjednikog pridjevka, a istie se samo njegovo srodstvo s bosanskim kraljem 1449. i 1450. izriajem Radywoy frater serenissimi principis Thome regis Bozne, a 1451. krae: Radywoy frater regis Bozne. Sauvani izvori o katelu i vlastelinstvu Ljeva toliko su malobrojni da nemamo kasnijih potvrda o tome da su Radivoj Ostoji i Nikola Veliki (ili njihovi potomci) stvarno gospodarili nad njima.27 Openito su malobrojni izvori o Radivoju i njegovoj obitelji tijekom 1450-ih.28 Znamo tek da je Radivoj pri kraju toga desetljea sudjelovao u bosanskim pregovorima s ugarsko-hrvatskim kraljem Matijom Korvinom i srpskom despotskom kuom, koji su na kraju 1458. doveli do sporazuma na ugarskom Saboru u Segedinu. Na temelju toga sporazuma Radivoj je u oujku 1459. otpratio kraljeva sina, mladog Stjepana Tomaevia, u despotsku prijestolnicu Smederevo, gdje je ovaj proglaen novim srpskim despotom i vjenan s Jelenom (Marom), keri pokojnoga despota Lazara Brankovia. No ve 20. lipnja 1459. sultan Mehmed II. prisilio je nove gospodare Smedereva da mu predaju utvreni grad, uklanjajui time zadnji ostatak Srpske Despotovine. Kralj Matija nato je otro optuio Kotromanie za izdaju, prihvaajui glasinu da je Smederevo izrueno Turcima u zamjenu za novac. Bosanski kralj Toma uloio je mnogo truda u pobijanje tih glasina koje su se proirile po Europi, zabrinutoj za sve tee i beznadnije stanje na Balkanu.29 Krivce za pad Smedereva kralj Matija bez oklijevanja je kaznio oduzimanjem posjeda koje su oni drali u Ugarskoj. Sauvana je, izmeu ostalog, povelja o jednoj takvoj Matijinoj odluci protiv Radivoja. Tie se posjeda Pake u Poekoj upaniji. Taj posjed u sjevernom podnoju Dilj-gore imao je zanimljivu pretpovijest. Kralj igmund Luksemburgovac dao ga je 1425. Vuku Druiu od Guje Gore i njegovim dvjema kerima u zamjenu za
sadraj potonjih dviju listina poekoga kaptola (prvu od njih datira netono 11. sijenja 1451. godine). Zaudo, o zalaganju katela Ljeva Thallczy ne govori i na temelju dviju ugovornih listina iz 1449. koje je tih godina objavio u diplomataru Donje Slavonije. 27 Tibor Koppny, A kzpkori Magyarorszg kastelyai [Mvszettrtneti fzetek, 26]. Budapest, 1999., 173, s. v. Levcs; Mrgi, Lijeve polje, 178-180. 28 Sauvana je, primjerice, dopusnica pape Kaliksta III. iz 1457. naslovljena na Radivoja, u vezi s crkvom u Podmilaju (Augustinus Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, 2 sv. Romae, 1863., Zagrabiae, 1875., sv. 1, 428, br. 608). Radivoj je tu tituliran kao roeni brat bosanskoga kralja, bez posjednikog pridjevka i bez spominjanja supruge ili potomaka. 29 irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, 316-319; Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 328-334.

120

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

Druieve utvrde u Usori i u upaniji Sani, od kojih se poimence navodi samo utvrda Kozara (kod Prijedora) u Sanskoj upaniji.30 Poslije je Paka na zasad nepoznat nain dola u ruke obitelji Kastellanffy (Katelanovi) iz Krievake upanije. Otud je Gapar Kastellanffy, nekadanji katelan u Srebreniku u Bosni i slavonski podban, mogao za 400 zlatnih florena zaloiti polovicu posjeda Pake Radivoju Komotinskom, bratu Tomaa, kralja Bosne. To je uinjeno pred poekim kaptolom u veljai 1459. godine. Naalost, listina o tome nije se sauvala ni u izvorniku ni u cjelovitom prijepisu, nego samo u mnogo mlaem regestu.31 S obzirom na narav toga regesta, ne moemo biti sigurni da je njegova (priblina) datacija vjerodostojna. Pomalo je neobino da je u veljai 1459. Radivoj naao vremena da se nae u poekom kaptolu i uzme u zalog polovicu Pake tada je naime, prema dostupnim podacima, pratio Stjepana Tomaevia iz Bosne u Budim i odande u Smederevo ali se ne moe ni posve iskljuiti da je bilo tako.32 Sigurno je ipak da se to zalaganje posjeda Pake stvarno dogodilo, jer se na nj odnosi kaznena listina Matije Korvina izdana u Budimu 12. srpnja 1459. godine. Za vladara Korvinova formata radi se o pomalo sitniavoj kazni. Razlog za kaznu je, nesumnjivo, krupan. Kralj je izrie zbog biljega nevjere odlinoga Radivoja od Komotina (Radywoy de Komothyn) kojim je on, kao to je poznato, sebe okaljao kada je, udruen s kraljem Bosne, svojim bratom, utvrdu Smederevo predao u ruke najokrutnijih Turaka, nanijevi time tetu ne samo ovome [tj. Ugarskom] kraljevstvu, nego i itavome Kranstvu. Kazna za to nedjelo sastojala se u tome da Gapar Kastellanffy, koji je Radivoju i njegovoj supruzi Katarini za etiri stotine florena dao u
30 Tekst osnovne darovnice vidi u: Thallczy, Studien, 354-356, br. 25 = Josip Buturac, Pisani spomenici Poege i okolice 1210-1536. Jastrebarsko: Naklada Slap, 1995., 270-271, br. 250. Za daljnje povezane listine vidi Buturac, Pisani spomenici, 271-273, br. 251-253. O posjedu Paki, koji se sastojao od vie zasebnih dijelova, vidi Csnki, Magyarorszg, sv. 2, 420, s. v. Paka; Buturac, Pisani spomenici, 37-38. Za utvrdu Kozaru vidi Kreevljakovi, Stari bosanski gradovi, 29; Engel, Magyarorszg, sv. 1, 347-348, s. v. Kozara. 31 Regest se nalazi u Arhivu HAZU, meu Elenkima arhiva obitelji Patai. Objavili su ga Jakov Stipii i Miljen amalovi, Isprave u Arhivu Jugoslavenske Akademije, Zbornik Historijskog instituta Jugoslavenske Akademije [2 (1959): 289-379, 3 (1960): 563-643, 4 (1961): 465-554, 5 (1963): 533-578], II, 590, br. 2411. Manjkavost prijepisa u Elenkima vidi se u pisanju de Zomothyn umjesto de Komothyn i regis Bohemiae (!) umjesto regis Bosnae. 32 Potkraj 1458. Osmanlije su opsjele Stjepana Tomaevia u Bobovcu, ali je on uspio pobjei i zajedno sa stricem Radivojem otii u Ugarsku, pa se 12. oujka 1459. nalazio u Budimu kod Matije Korvina, a nedugo potom bio je u Smederevu. Usporedi Thallczy, Studien, 100-101; Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 545-547; irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, 318; Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 330 i 332.

121

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

zalog polovicu svojeg posjeda Pake (u kojoj polovici sada ima deset kmetskih selita), vie ne mora vratiti primljeni novac jer Radivoj i Katarina gube svako pravo na zaloeno im dobro. Stoga se poekom upanu i predstojniku kraljeva dvora Emeriku Hdervryju nalae da Kastellanffyja ponovno uvede u imanje koje je zaloio i da ga ondje kao punopravnog posjednika titi od moebitnog Radivojeva protivljenja.33 Nije poznato je li kralj povukao sline poteze i na tetu drugih Radivojevih posjednikih prava na podrujima pod vlau ugarske krune. U vrijeme izricanja opisane kazne jedno poslanstvo bosanskoga kralja nalazilo se u gradu Mantovi na sjeveru Italije, gdje je papa Pio II. sazvao protuturski sabor. Papa je izaslanike kralja Tomaa primio blagonaklono, tim vie to mu u to vrijeme jo nije do uiju doao glas o bosanskoj krivnji za pad Smedereva: Prije su, naime, bosanski poslanici otputovali iz Mantove nego to se doznalo za izdaju, kao to je sam papa poslije zapisao u svojim znamenitim memoarima.34 Mogue je da je lan toga bosanskog poslanstva bio i Radivoj. Na takvu pretpostavku navodi injenica da je upravo tih dana, tonije 10. srpnja 1459., u Mantovi papa Pio II. udovoljio Radivojevoj pobonoj molbi da smije bez ogranienja u svako doba upriliiti slavljenje svete mise za svoj obiteljski krug. Dakako, mogue je i da je Radivoj tu supliku uputio papinskoj kuriji u nekoj ranijoj prilici, a da je traeno doputenje bilo izdano tijekom posjeta bosanskoga poslanstva kako bi ono potvrdu o povlastici moglo ponijeti u Bosnu. Znaajno je da je tu povlasticu Radivoj zatraio i dobio za sebe i svoju suprugu i djecu (sibi ac uxori et liberis suis).35 Smrt kralja Stjepana Tomaa u srpnju 1461. obavijale su suvremene i kasnije glasine, vjerojatno neutemeljene i izmiljene, da ga je ubio brat Radivoj u dosluhu s prijestolonasljednikom Stjepanom Tomaeviem.36 Skladan odnos izmeu posljednjega bosanskoga samostalnog kralja i njegova strica trebala bi potkrijepiti i darovnica na slavenskom (bosanskom) jeziku kojom je mladi kralj 18. rujna 1461. u Bobovcu potvrdio Radivoju sve njeIzdanje teksta povelje vidi u: Thallczy, Bosnyk, 11 = Thallczy, Studien, 105-106. Nije mi poznato gdje se danas nalazi izvornik povelje. 34 Pii Secundi Pontificis maximi Commentarii, 2 sv., prir. Ibolya Bellus i Ivn Boronkai. Budapest, 1993., 143. 35 Thallczy, Studien, 108, s izvornim tekstom povlastice u bilj. 2. U vatikanskom regestu povlastice Radivojevo je ime iskrivljeno, ali cijeli izriaj ne ostavlja sumnje da je posrijedi on: Radmerus devotissimi et fidelissimi eiusdem Sanctitatis et Sanctae Romanae Ecclesiae filii, regis Bosniae frater laicus. 36 Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 553-554; irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, 323.
33

122

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

gove tvrde gradove i posjede u Bosni. Darovnica je izdana mnogo potenomu naemu i virnomu sluzi, naemu stricu knezu Radivoju za njegova virna i prava posluenja, koja poslui kruni kraljestva naega. U njoj se, uz mnogo drugih posjeda, spominju etiri grada (tj. utvrde), Komotin u Luci, Visui (u blizini Jajca?) i Teanj i Graac (Gradaac) na Usori. Vranduk i Sokol se ne spominju. Posebno je zanimljiva odredba: I ako bi priminuo s ovoga svita pri gospoje svoje Katarine, nejmajui poroda od nje a ostala posli gospoja Katarina nejmajui sarca, da grad Komotin njegovim pogradjem i selmi () da se nejma uzeti iz ruku njegove gospoje Katarine dokole je ijedan od nje roda.37 Naalost, vjerodostojnost te povelje je upitna. Nju se, dodue, u literaturi esto koristi bez ograda i kao valjan izvor,38 iako je se u drugim prilikama opisuje kao ne ba pouzdanu povelju (Kreevljakovi) i ak kao providan falsifikat (irkovi), odnosno falsificirani dekret (Zirdum).39 U prilog oprezu govori i citirana klauzula u vezi s Radivojevom suprugom Katarinom, koja kao da podrazumijeva da oni 1461. jo nisu imali potomaka. To je u neskladu s drugim izvorima, primjerice sa spomenutom papinskom dopusnicom iz 1459. koja spominje Radivojevu djecu. Dodue, mogla bi se dopustiti mogunost da Radivoj tada (pa moda ni uope) nije imao djece s aktualnom suprugom Katarinom, ali da ih je imao iz svoga prethodnog, u sauvanim izvorima nepoznatog braka, pa bi u tom sluaju bila razumljiva citirana odredba u Katarininu korist. U ovom radu, dakako, nije mogue potanje analizirati tako sauvane kraljeve potvrdnice kako bi se pokualo odgovoriti na pitanja je li posrijedi potpuni ili djelomini falsifikat, kada je mogao nastati te tko ga je mogao izraditi i radi ega. Kao ni sam kralj Stjepan, knez Radivoj nije preivio pad Bosanskoga Kraljevstva u ruke sultana Mehmeda II. Zarobljen je u svibnju 1463. u tvrdom gradu Kljuu u Donjim Krajima, kamo se sklonio zajedno s kraljem i njegovom pratnjom u pokuaju da pred nadmonim osvajaima pobjegne na zaTa se kraljevska povelja sauvala samo u prijepisima u sklopu djela mnogo kasnijih franjevakih kroniara. Stariji od dvaju poznatih prijepisa nalazi se u tzv. Fojnikoj kronici nepoznatog autora iz kasnog 17. stoljea. Taj su prijepis objavili: Milan M. Vukievi, Iz starih Srbulja, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 13 (1901): 345-347 (izvornom irilicom) = iro Truhelka, Fojnika kronika, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 21 (1909): 446-448 (u latininoj transkripciji). 38 Usporedi Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 557-558; Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 457. 39 Kreevljakovi, Stari bosanski gradovi, 21; irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, 379; Andrija Zirdum, Franjevaki ljetopisi u Bosni i Hercegovini, Croatica Christiana periodica 9/15 (1985): 48.
37

123

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

pad, u Hrvatsku. Smaknut je odmah pod Kljuem ili neto kasnije kod Jajca, kada i kralj. Uz Radivoja bi, prema nekim autorima i nejasnim vrelima, bio pogubljen i njegov sin djeake dobi.40 Taj bi se sin, prema dosad najcjelovitijoj genealogiji Kotromania, zvao Tvrtko i u vrelima bi se prvi put pojavio 1455. godine. Iste te godine bio bi zabiljeen i drugi Radivojev sin, Juraj (ura).41 Nije meutim jasno koliko su svi ti podaci pouzdani. Izriaj bizantskoga kroniara Laonika Halkokondila o roaku kralja Stjepana koji je smaknut zajedno s njime nejasan je i moe se tumaiti drukije, bez veze s Radivojem i njegovim sinom.42 Za spominjanje Radivojevih sinova tijekom 1450-ih naveo je srpski medijevist Sima irkovi odreene izvorne podatke iz dubrovakih arhiva. Ondje se u vie navrata, 1451., 1454. i 1455. godine, spominje sin Radivojev ili sin kralja Radivoja, a u jednoj se prilici govori i o sinovima u mnoini. Njihova se imena meutim ondje ne biljee. irkovi uz to primjeuje: Oigledno je od dvojice ili vie sinova jedan bio izrazito stariji ili autoritativniji43 Sve je to utoliko zagonetnije kada se ima na umu da je Radivoj u svoj jedini poznati brak stupio tek 1449. godine. Ako bi doista ve do 1455. jedan od Radivojevih sinova bio izrazito stariji ili autoritativniji, to bi moralo znaiti da je Radivoj imao barem jednog sina roenog prije braka s Katarinom Velikom. No dubrovake arhivske zabiljeke moda ipak ne nameu takav zakljuak; pojava rijei gniacharini (usp. tal. naccherino, zvekica, mala egrtaljka) kao da prije sugerira da je rije o maloj djeci, kojoj Dubrovani daruju, uz ostalo, igrake. To bi pak dopustilo mogunost da se radi o djetetu ili djeci koju je Radivoju rodila Katarina Velika. Barem jednom Radivojevu sinu ipak se pouzdano (tj. u izvorima utemeljeno) znade ime. To je Matija, koji se poevi od 1465. u nekoliko izvora
40 Vjekoslav Klai, Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb, 1882., 335-339; Wertner, A kzpkori, 229; Thallczy, Povijest Jajca, 64-69 i 268; Franc Babinger, Mehmed Osvaja i njegovo doba, prev. Tomislav Beki. Novi Sad: Matica srpska, 1968., 190-191. Bez spominjanja Radivojeva sina Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 571-574. 41 irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, 387. Babinger, Mehmed Osvaja, 190-191, takoer zove Tvrtkom Radivojeva sina koji je smaknut zajedno s ocem. U starijoj literaturi, Wertner, A kzpkori, 234, naznauje jednog Radivojeva sina nepoznata imena. Rodoslovlje u: Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 585, ne naznauje nikakve Radivojeve potomke. 42 Usporedi uro Toi, Bosanska kraljica Katarina (1425-1478), u: Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, sv. 2, ur. Milorad Ekmei. Beograd, 1997., 86; Jozo Dambo, Geschicht von der Turckey Jrga iz Nrnberga s izvjeem o propasti Bosne 1463. godine, u: Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anela Zvizdovia, Sarajevo, 16. i 17. listopada 1998., ur. Marko Karamati. Sarajevo Fojnica: Franjevaka teologija Franjevaki samostan, 2000., 254. 43 Sima M. irkovi, Vlastela i kraljevi u Bosni posle 1463. godine, Istoriski glasnik br. 3 (1954): 129.

124

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

spominje kao novopostavljeni kralj Bosne pod paskom Turaka. On se prvi put javlja u izvjetaju koji je talijanski diplomat Gerardo Colli potkraj 1465. iz Venecije poslao milanskom vojvodi Francescu Sforzi. Kao novost u vezi s Turcima on je naveo da je sultan nedavno postavio kralja u Bosni, koji se zove Matija, a neko je bio barun drugoga kralja Bosne, ali je postao renegat i ima enu u Carigradu. Sultan ga je, prema Colliju, ustoliio s jedinim ciljem da se pomou njega domogne Jajca, bez kojeg ne moe sigurno drati Bosnu. Kada naime ta zemlja vidi da joj je vraena njezina stara uprava, onda e se novom kralju prikloniti i grad Jajce (inae po prirodi nesklon Ugrima, koji ga dre u to vrijeme), a samim time i pasti u turske ruke.44 Oito je da se na toga marionetskog kralja Bosne odnosi i neto kasniji arhivski podatak, s poetka 1467., prema kojem su vlasti Dubrovake Republike odluile darovati tkanina u vrijednosti 100 perpera gospodinu Matiji, kralju Bosne, sinu nekadanjeg kralja Radivoja (domino Mathie regi Bosne filio olim regis Radivoy). I u rujnu 1471. Dubrovani su opet darivali, ovaj put gotovim novcem, kralja Bosne, kojeg u toj prigodi zovu gospodin Matija, zvan abani, kralj Bosne (domino Mathie Sabancich nuncupato regi Bosne). Napokon, jo jedan diplomatski izvjetaj, poslan 1476. s budimskoga dvora u Milano, govori razmjerno opirno o novopostavljenom kralju u Bosni, koji se (na talijanskom jeziku) zove Mathia Christianissimo.45 injenica da u svim nabrojenim izvorima taj turski bosanski kralj nosi krsno ime Matija navela je moderne povjesniare na miljenje da je posrijedi jedna te ista osoba koju se od prilike do prilike donekle razliito predstavlja. S time je prekinuo irkovi, pokazavi da pomno itanje izvjetaja iz 1476. upuuje na zakljuak da je kralj Matija o kojem se tu govori nedvojbeno razliit od kralja Matije u izvorima iz 1465., 1467. i 1471. godine. Taj bi kasniji od dvojice kraljeva imenjaka mogao biti istovjetan Matiji Vojsaliu, kojeg iste godine u konspirativnom ozraju spominju dubrovaki izvori. Onaj raniji kralj Matija bio bi zaista sin Radivoja Kotromania, koji je u jednoj prilici iz nekog nedovoljno jasnog razloga nazvan i Matijom abaniem.46

44 Ivn Nagy, Albert B. Nyri, Magyar diplomacziai emlkek Mtys kirly korbl 1458-1490., 2 sv. (Monumenta Hungariae historica, ser. 4: Diplomacziai emlkek / Acta extera). Budapest, 1875.-1877., sv. 1, 380-385, br. 231, cit. str. 384. Usporedi Thallczy, Povijest Jajca, 98; irkovi, Vlastela, 125; Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 378-379. 45 Podatke svih triju izvora donosi irkovi, Vlastela, 126. Za izvjetaj iz 1476. vidi izvorni tekst u: Nagy i Nyri, Magyar diplomacziai, sv. 2, 316-318, br. 219. 46 irkovi, Vlastela, 126-129, s uputama na miljenja u starijoj historiografiji. irkovievu interpretaciju prihvaa Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 378-380 i 387, koji kao raspon vladanja ranijega kralja Matije, sina Radivoja Ostojia (ili Radivojevia), uzima godine 1465.1471. (usporedi

125

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

U lanku iz 1954. Sima irkovi nije se mogao osvrnuti i na miljenje koje je o tom pitanju u netom objavljenoj biografiji Mehmeda II. iznio Franz Babinger. I taj veliki njemaki osmanist svrstao se meu autore koji dre da se svi podaci od 1465. do 1476. odnose na jednog te istog kralja Matiju, koji se potkraj svoje vazalne vladavine odmetnuo od Osmanlija. Ovdje nam je ponajprije zanimljiv Babingerov zakljuak da se ne radi o sinu nekadanjeg pretendenta na prijestolje Radivoja, nego vjerojatno o stvarnom lanu bosanske plemike obitelji abania.47 Treu moguu interpretaciju ponudio je bosanski osmanist Hazim abanovi, prema kojem bi se u navedenim izvorima radilo o tri razliita kralja Matije: Radivojevu sinu (1465. i 1467.), Sabaniu (1471.) i Vojsaliu (1476.). Kralj Matija Sabani (ne abani) bio bi, prema abanoviu, izabran iz redova domae sitne vlastele nakon smjene prethodnoga kralja koji, kao renegat, nije mogao uspjeno igrati ulogu koju su mu Osmanlije namijenili.48 Takvo bi rjeenje toga problema bilo i najprirodnije, samo kada bi svi ti kraljevi nosili razliita imena. No budui da svi, od onoga spomenutog 1465. do onoga iz 1476., nose ime Matija, teko je posve iskljuiti mogunost da se radi o jednoj te istoj osobi, ili moda o dvije. Svako daljnje poveavanje broja pretpostavljenih turskih kraljeva Bosne poveava i zaudnost injenice da se svi zovu Matija. injenica je da u podacima o turskome vazalnom kralju Bosne, kada se uzme u obzir i njihova kronologija, ima zbunjujuih pojedinosti koje kao da nisu u skladu s tvrdnjom da je posrijedi sin Radivoja Ostojia. Osim prezimena abani u izvoru iz 1471., takva je pojedinost i tvrdnja u izvoru iz 1465. da je taj kralj, prije no to je promijenio vjeru, bio gia Barone de laltro Re de Bosna. Takav podatak donekle bi pristajao samomu Radivoju (iako bi i za njega bilo oekivanije da ga se opie kao kraljeva roaka nego kao kraljeva baruna), ali je mnogo manje prikladan uz njegova sina. Ako je, tovie, kralj Matija bio Radivojev sin iz braka s Katarinom Velikom, on bi tada (1465.) mogao biti u najboljem sluaju petnaestogodinjak, to bi navedenu tvrdnju o njemu kao nekadanjem barunu uinilo posve neprimjerenom. Dodue, potonju se tekou moe relativno bezbolno ukloniti
kazalo u: isto, 790), ali ne pokuava objasniti pojavu prezimena abani. S podatkom iz 1471. kratak prikaz turskoga kralja Bosne zavrava i Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 592. 47 Babinger, Mehmed Osvaja, 208. U svojoj poznatoj sintezi irkovi je ostao pri miljenju da se prvi turski kralj Bosne ne spominje nakon 1471. i da je on bio istodobno sin Radivoja Ostojia i abani (irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, 335-336 i kazalo na str. 399). 48 Hazim abanovi, Bosanski paaluk. Postanak i upravna podjela. Sarajevo: Svjetlost, 1982., 4849. (Knjiga je prvi put objavljena 1959. godine.)

126

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

ako se pretpostavi da je talijanski diplomat podatke koje je imao na raspolaganju prenio poneto neprecizno, napomenuvi o kralju Matiji ono to se zapravo odnosilo na njegova oca Radivoja. Kako god da se u konanici daju najbolje uskladiti podaci iz svih spomenutih vrela, izriit zapis dubrovakoga Vijea umoljenih o Matiji kao sinu nekadanjeg (ili pokojnog) kralja Radivoja ne izgleda kao element koji je lako izbaciti iz cjelovite slike o zagonetnom turskom kralju Bosne. Vjerodostojnost toga podatka potkrepljuje i injenica da su postavljanjem kralja Osmanlije eljeli u Bosni stvoriti dojam da se obnavlja stara uprava (kao to je, prenosei ire miljenje, primijetio Gerardo Colli), a takav se dojam zaista najlake mogao proizvesti uzimanjem preivjelog lana stare dinastije. Takvu projektu obnove (vazalne) vlasti ne bi puno smetalo ni to to je nosilac krune bio, po svemu sudei, jo u djeakoj dobi.49 Povijesna znanja o potomcima Radivoja Kotromania, kao to vidimo, u velikoj su mjeri nejasna i nesigurna. Sigurno je ipak da je on imao barem jednog sina, a vjerojatno i vie njih (sinove u mnoini spominje dubrovaki izvor iz 1455.). Jedan je od njih moda (izrazito moda) ubijen zajedno s ocem 1463. godine. Drugi je, vrlo vjerojatno, preao na islam i postao turski kralj Bosne, a zvao se Matija. Svi su, vjerojatno, potekli iz Radivojeva braka s Katarinom Velikom, dakle bili su roeni nakon 1449., ali se na temelju sauvanih izvora ne moe iskljuiti ni da je bilo drukije. Za razliku od potomaka, spoznaje o sudbini Radivojeve ene nakon njegove smrti prilino su jasne i pouzdane. U novije je vrijeme bosanski medijevist Marko unji u zadarskom arhivu naao notarski zapis datiran u ibeniku 22. srpnja 1463., u kojem se spominje Radivojeva udovica Katarina. Zabiljeeno je da je ona ovlastila splitskog trgovca Venturu de Meraviglia da kao njezin zastupnik naplati 460 zlatnih dukata od dvojice dalmatinskih dunika njezina mua Radivoja. Katarina je pritom opisana vrlo zanimljivim izriajem: supruga neko velemonog mua i gospodina Radivoja Hrstia, i ki pokojnoga gospodina Mikloua Betcicha od Velike Poege (consors olim potentis viri et domini Radivoj Herstich, et filia condam domini Miclous Betcich de Velika Posega).50 To je dakle bilo kakva dva mjeseca nakon to je Radivoj pao u tursko zarobljenitvo i u njemu ubrzo izgubio ivot. Katarina se oito na vrijeme sklonila u Dalmaciju i ondje je pokuavala doi do poneega od
Usporedi Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 379, koji u odabiru Radivojeva sina vidi s jedne strane sultanov respekt prema bosanskoj politikoj tradiciji, a s druge politiki pragmatizam. 50 unji, Bosna i Venecija, 318.
49

127

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

imovine pokojnoga mua. S obzirom na prezime Hrsti s kojim je zabiljeen, moglo bi se pomiljati da tu nije rije o Radivoju Ostojinom Kotromaniu ni o Katarini Velikoj; no drugi dio njezine identifikacije ne ostavlja mjesta dvojbi oko toga. Sklop vlastitih imena kojima je tu opisan Katarinin otac malo je neobian, ali je u njemu zapravo sve na svojem mjestu. Tono je zapisan maarski oblik imena Nikola (dananjom ortografijom Mikls). Prezime koje je unji proitao kao Betcich moglo bi biti nekakva inaica tonoga oblika Bekefy ili Bekeffy. Mjesni pridjevak de Velika Posega trebalo bi radi vee jasnoe dopuniti u oblik de Velika in Posega ili de Velika de Posega, ali i ovako je dovoljno jasno. Nema dakle sumnje da je Katarina Velika sretno preivjela pad Bosne i da se u ljeto 1463. nalazila izvan Bosne, na dalmatinskoj obali. Osoba koja se zvala Radivoj Hrsti (ili Krsti, Kristi, Hristi) ve je due vrijeme poznata u povijesnoj literaturi. Podaci o njoj na neobian su se nain preklapali s onima o Radivoju Ostojinom, ali se ipak jo uvijek nije izravno pretreslo pitanje o njihovoj moguoj istovjetnosti. Tako je papa Pio II. u oujku 1461. odobrio indulgencije franjevakoj crkvi sv. Jurja u Tenju koju je podigao ljubljeni sin plemeniti mu Radivoj Krsti (Radiuoi Charstich).51 U vrijeme kad je bosanski kralj ve bio u sultanovim rukama, dubrovako Vijee umoljenih odobrilo je 29. svibnja 1463. odreenu koliinu baruta za bombarde kraljevu stricu Radiu (!) Kristiu.52 Ve je i to dovoljno da se zakljui da se pod imenima Radivoj Krsti i Radi Kristi zapravo krije Radivoj Ostojin Kotromani. Po svemu sudei, arhivski podatak koji je otkrio unji to svakako potvruje. Ostaje, dakako, pitanje kako objasniti pojavu toga prezimena kod Radivoja Kotromania, ali taj zadatak izlazi izvan okvira ovoga rada. Vratimo se naposljetku preostalim izvorima koji govore o Katarini Velikoj kao Radivojevoj udovici. U literaturi se jo od maarskoga arhivista Dezsa Csnkija zna da je ona, nakon braka s Radivojem, bila 1470. zabiljeena kao ena Ivana Seneja (Szencsei) ili Svetakoga.53 U drugom radu Csnki je na temelju arhivskih vrela saeto prikazao povijest te obitelji,
51 Augustinus Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, 2 sv. Romae, 1859.-1860., sv. 2, 373-374, br. 558. Usporedi Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 552. 52 Usporedi Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 567; Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 354. 53 Csnki, Magyarorszg, sv. 2, 435. Usporedi Thallczy, Studien, 109. I Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 592, citira za taj podatak Thallczyja, ne povezujui ga s u meuvremenu objavljenom Klaievom studijom.

128

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

ogranka roda Tibold, i njezine posjede u jugoistonom, posavskom dijelu Krievake upanije.54 Potom je hrvatski povjesniar Vjekoslav Klai u svojoj opsenoj raspravi o plemikoj obitelji Svetaki, o jednome njezinu lanu, Ivanu Ladislavovu iz 15. stoljea, naao da je imao za enu neku Katarinu od nepoznate nam porodice. Klai je uz to utvrdio i da je taj Ivan de Zenche imao etiri sina, Ladislava, Jurja, Franju i Stjepana, te ker Urulu, ali nije bio siguran jesu li mu sva djeca od ene Katarine; za najstarijeg sina, Ladislava, inilo mu se da je potekao od neke druge ene, a ne od Katarine. O Katarini je naao izvore iz razdoblja 1483.1487., kada je njezin mu Ivan ve bio pokojni.55 U novije je vrijeme izvore koji su bili poznati Csnkiju sabrao i jo obogatio Pl Engel, pokazujui u sklopu svoje genealogije obitelji Velikih da se Katarina spominje kao ena Ivana Svetakoga u vie navrata izmeu 1470. i 1477. godine.56 Po nalogu palatina kraljevstva, bosanski je kaptol u ljeto 1470. sasluao svjedoke u Poekoj upaniji na temelju tube koju je podigla plemenita gospoa Katarina, supruga odlinoga Ivana od Svetaja, ki, naime, pokojnoga Nikole, sina Ladislavova, od Velike (nobilis domina Katherina consors egregii Johannis de Zenche, filia videlicet quondam Nicolai filii Ladislai de Welike). Katarina je tuila vie svojih roaka iz obitelji Velikih zbog nezakonitog zauzimanja njezinih dijelova veeg broja obiteljskih posjeda na raznim stranama upanije. Kaptol je 31. kolovoza 1470. izvijestio palatina da je naao da tuba odgovara istini.57 Preko supruge Katarine Ivan Svetaki doao je u posjed nekih starih listina njezina roda, pa ih je dao prepisati na najviem mjestu. Kralj Matija Korvin izdao mu je 3. prosinca 1470. sveani ovjereni
Csnki, Krsmegye, 37-39. Vjekoslav Klai, Plemii Svetaki ili nobiles de Zempche (997-1719), Rad JAZU 199 (1913): 29 i rodoslovlje nakon str. 26. 56 Engel, Kzpkori magyar genealgia, rodoslovna tablica Zsadny nem 1. Velikei. 57 Maarski dravni arhiv u Budimpeti, DL. 74 512. Dostupno i na: <http://mol.arcanum.hu/ dldf/>. Csnki, Magyarorszg, sv. 2, 435, navodi signature jo nekoliko dokumenata iz 1470., od kojih se u nekima takoer spominje Katarina Velika-Svetaka. Thallczy, Studien, 89-90, citira dokument od 5. lipnja 1470. prema kojem su sinovi Nikole od Kisvrde (iz upanije Szabolcs) dali u zalog svoje dijelove vlastelinstava Velika i Petnja sinovima Ivanke Velikoga i svojoj tetki Katarini Velikoj. Obitelj od Kisvrde povezala se s Velikima brakom izmeu Nikole od Kisvrde i Barbare Velike, koja je prema Thallczyju bila Katarinina sestra i Radivojeva ogorica. Zapravo, kao to je na temelju potanjeg istraivanja pokazao Engel, Barbara Velika bila je ki Stjepana iz aglinske grane Velikih (dakle samo dalja Katarinina roakinja), a plemii od Kisvrde koji se javljaju 1470. nisu bili njezini sinovi, nego unuci (usporedi Engel, Kzpkori magyar genealgia, rodoslovne tablice Zsadny nem 1. Velikei i Gtkeled nem 5. Srvrmonostori g, 11. tbla: Vrdai). Pod datumom koji navodi Thallczy nisam uspio ui u trag takvu dokumentu.
54 55

129

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

prijepis, u formi sveia (libellus), triju predoenih pergamentnih listina. Na poetku prve stranice prijepisa navedeno je da je Ivan Svetaki s tom molbom pristupio u ime plemenite gospoe Katarine, keri pokojnoga Nikole, sina Ladislava od Velike, nekada Radivojeve udovice, a sada njegove supruge (in persona generose domine Katherine filie quondam Nicolai filii Ladislai de Welyke, alias relicte Radiuoy, nunc vero consortis sue).58 Prema Engelu, Katarina se spominje kao udovica Radivoja od Komotina i supruga Ivana Svetakoga jo i 1475. u listini koja se uva u Sekeljskom nacionalnom muzeju u Rumunjskoj, u tamonjoj zbirci Jena Nagya. Ta nam je listina ostala nedostupna. Napokon, kralj Matija Korvin izdao je 19. srpnja 1477. istrani nalog Poekoj upaniji na temelju nekih tubi koje su podnijeli Ivan Svetaki i njegova ena Katarina, roena Velika.59 Iz svega je, i bez potanje ralambe maloprije spomenutih izvora, razvidno da je Katarina Velika proivjela neobino buran ivot, koji je trajao tijekom veeg dijela 15. stoljea. Mladost je provela u zaviaju u poekom kraju. Nadivjela je dva mua, od kojih je prvi bio bosanski velmoa i lan kraljevske dinastije. U Bosni je uz njega provela kakvih 14 godina, i Bosnu je napustila u najdramatinijim trenucima njezine povijesti, kada je izgubila i mua i, po svemu sudei, sinove koje je s njime rodila. Sudbina koja ju je u tom pogledu snala slina je onoj njezine poznatije imenjakinje, kraljice Katarine Kosae, udovice kralja Tomaa, koja je takoer sama izbjegla tursko suanjstvo, ali je ono zapalo njezinu djecu. Nakon takva rasula obitelji i kraljevine u koju se udala, Katarina Velika vratila se preko Dalmacije u rodni kraj, udavi se za vlastelina iz onog dijela Kraljevine Slavonije koji meai s Poekom upanijom. Moemo samo, i u tom sluaju, poaliti to zemlje u kojima je ivjela nisu imale razvijeniju pismenu kulturu i to plodovi te kulture nisu imali sreu da budu u veoj mjeri sauvani, pa da nam se taj izniman ivot, umjesto u turim i dvojbenim naznakama, pokae u punijem bogatstvu svojih ljudskih i drutvenih sadraja.

Maarski dravni arhiv u Budimpeti, DL. 88 516. Dostupno i na: <http://mol.arcanum.hu/ dldf/>. 59 Maarski dravni arhiv u Budimpeti, DL. 74 530. Dostupno i na: <http://mol.arcanum.hu/ dldf/>.
58

130

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

On the Family of the Bosnian Anti-king Radivoj Ostoji: A Contribution to the Study of Marriages between the Last Members of the Kotromani Dynasty and the Nobility from the Drava-Sava Interamnium
The medieval Bosnian dynasty of Kotromani, which gave the country most if not all of its bans and kings from the mid-thirteenth century on, established matrimonial relations with several high-ranking families from the kingdom of Hungary-Croatia, Bosnias northern and western neighbour. Besides the best-known marriage of Elizabeth, daughter of Ban Stephen II, to the Hungarian-Croatian king Louis I the Great, there were four other marriages between the members of the house of Kotromani and the nobility of baronial rank from Croatia (ubi of Bribir, Nelipi of Cetina), Slavonia (Baboni of Vodica) and the eastern part of the Drava-Sava interamnium (Gorjanski/Garai). This paper aims to shed more light on the remaining and probably the least known case of this kind, i. e. the marriage between Radivoj Ostoji, son of King Ostoja and paternal uncle of the last independent king of Bosnia Stephen Tomaevi, and Catherine of the family of Velika (Hung. Velike) from Poega county. Radivoj acted as an anti-king during the rule of King Stephen Tvrtko II (1421-1443) and he also claimed the throne at the beginning of the rule of his own brother Stephen Toma (1443-1461), until finally renouncing his royal ambitions in 1446. Since he actively entered the public and political sphere as early as in 1431, it is possible that he had been married to an unknown before 1449 when he got engaged to and expected to marry Catherine of Velika. The marriage was laid down in a contract concluded in that year between himself and Catherines father Nicholas. Nicholas and his wife Margaret gave their shares in the family estates of Velika and Petnja (Poega county) to Radivoj of Vranduk and his fiance, while Radivoj gave them in return one half of his castle of Slyomk or Sokol (in Bosnias northern region of Usora). Nicholas did not belong to baronial elite, his family being only locally significant and, as owners of lands and castles, restricted to the county of Poega. He served as a vice-count in the counties of Baranja and Poega when these were administered by John of Koro (Krgy), Ban of Mava. It is possible that Nicholas came into contact with Bosnias aristocracy while assisting John of Koro in his political missions along the southern borders of the kingdom. In the later part of 1449, Radivoj Ostoji and Nicholas of Velika took under mortgage the castle and estate of Ljeva (county of Vrbas) from the members of the family of Nelepec of Dobra Kua, a Slavonian branch of the prominent Bosnian family of Hrvatini. Radivoj and Nicholas loaned 2 000 golden florins in cash and lands to the Nelepec family. In 1455 Nicholas of Velika left all of his possessions to his three daughters including Catherine, wife of Radivoj de castello Zalathnak (he did not appear with this designation anywhere else). The only information about Radivojs (and probably Catherines) children before the fall of Bosnia comes from the Dubrovnik archives, where an unnamed son (and in one case sons) of Radivoj were referred to in 1451, 1454 and 1455. The context of these mentions seems to suggest that he was (or they were) still very young, which would make it probable that

131

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva


Catherine was indeed his/their mother. Radivojs children (liberi) are also cursorily mentioned in a privilege granted to Radivoj and his family by Pope Pius II in July 1459. This act coincided with a Bosnian legation visiting the pope at Mantua; it is possible that Radivoj himself took part in he mission, shortly after he and his nephew, kings son Stephen Tomaevi, had surrendered the castle of Smederevo to the Ottomans. An important castle on the Danube, Smederevo was the last territorial remnant of the Serbian Despotate. The castle was acquired by the Kotromani prince along with his appointment as a new despot of Serbia in March 1459. The succession was approved and supervised by the Hungarian-Croatian king Matthias Corvinus, who soon bitterly regretted it and accused the Bosnians of treason and a deal with the Turks. The king quickly seized the Hungarian estates of the Kotromani family members, nullifying, among other things, mortgage of a half of the estate of Paka (Poega county) to Radivoj of Komotin, brother of the king of Bosnia, and his wife Catherine. Back in Bosnia, the last independent king Stephen Tomaevi (1461-1463), shortly after inheriting the throne, confirmed his uncle Radivojs possessions in Bosnia in a Slavic-language charter from September 1461. Unfortunately, the charter in its surviving form is certainly a later forgery, which makes its interesting reference to Radivojs wife devoid of historical value. Neither the king nor Radivoj, along with most of the Bosnian aristocracy, survived the Ottoman conquest of the Bosnian Kingdom in May and June of 1463. Although some modern historians mention a young son who was captured and executed together with Radivoj, evidence for such statements is dubious. It is however certain that in 1467 Bosnia had a king Matthias, according to a source from Dubrovnik (a) son of the former king Radivoj. This Matthias was obviously a puppet king installed by the Ottomans and was mentioned in a 1465 Italian diplomatic report. The report related the news of a king recently enthroned in Bosnia by Sultan Mehmed II to create the impression in the country of a restoration of its old government. The new king, according to this earlier source, was a Christian renegade and had a wife in Constantinople. It is uncertain whether this king Matthias is identical with Matthias named Sabancich who was referred to, also by the government of Dubrovnik, as a king of Bosnia in 1471. The last mention of an Ottoman king of Bosnia dates from 1476, when he was called Mathia Christianissimo and said to have rebelled against the Ottoman rule. Historians disagree whether behind these references there was only one person or there were two (or even three) namesakes whom the Ottomans invested with the title of the king of Bosnia. There is, however, no doubt that at least one of them was a son of Radivoj Ostoji of the Kotromani dynasty. The fall of Bosnia was also survived by Radivojs wife Catherine, who in July 1463 was in ibenik on the Dalmatian coast, trying to recover money from her late husbands debtors. Later on, she returned to her native land, where we find her, from 1470 onwards, married again to a local nobleman John of Svetaje (Hung. Szencse). She outlived him too, appearing in documents as his widow from 1483 to 1487. The life of Catherine of Velika was thus an extraordinary story, which in its central Bosnian section resembled the much better known story of King Tomas widow, Queen Catherine Kosaa, who also survived the fall of Bosnia and whose children similarly became Ottoman captives and renegades. It is regrettable that we have so few and so meagre extant sources to reconstruct it. Key words: Kingdom of Bosnia, house of Kotromani, Radivoj Ostoji, family of Velika (Veliki, Velikei), Catherine of Velika, County of Poega, Slavonia, Ottomans.

132

Hrvoje Kekez

Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajake banovine 1464. godine
dr. sc. Hrvoje Kekez Hrvatsko katoliko sveuilite Odjel za povijest Ilica 242 10 000 Zagreb HRVATSKA UDK 929.7(497.6Blagaj)1463/... 94(497.6Blagaj)14/15 Prethodno priopenje Primljeno: 11. listopada 2012. Prihvaeno: 4. lipnja 2013.

Tvrdi grad Blagaj, smjeten ponad ua rjeice Japre u Sanu, zbog svoga poloaja u blizini izrazito vane srednjovjekovne komunikacije dolinom rijeke Une bio je tijekom 14. i 15. stoljea jedno od najvanijih sjedita knezova Blagajskih, potomaka nekadanjih knezova Babonia, koji su po njemu nosili svoj pridjevak. Iako je propast srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva 1463. nagovijestila budue este osmanske provale u dolinu Sane, uspostava Jajake banovine ipak je donekle odagnala te provale na neko vrijeme. Unato tomu, razmjerno malobrojni sauvani pisani izvori te znatno vie sama arhitektura tvrdoga grada Blagaja ukazuju na konstantnu ratnu opasnost tijekom zadnjih desetljea 15., a poglavito poetkom 16. stoljea. U radu se nastoji kontekstualizirati poznate vijesti o provalama osmanskih postrojbi u prostor oko tvrdoga grada Blagaja te njegovu ulogu i znaenje u protuosmanskom ratu u drugoj polovini 15. i poetkom 16. stoljea. Iako izrazito zaputene, dananje ruevine tvrdoga grada Blagaja ukazuju na znaajnu izgradnju njegova fortifikacijskog sustava u vremenu postupnog raspadanja Jajake banovine nakon 1503. godine. Posebna je pozornost posveena ustanovljivanju vremena konanog kranskog naputanja Blagaja i njegova pada u osmanske ruke tijekom etvrtog desetljea 16. stoljea. Kljune rijei: Blagaj, knezovi Blagajski, osmanska prijetnja, Jajaka banovina, kasni srednji vijek, fortifikacijska arhitektura.

151

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Uvod
U ranu zimu 1470. knezovi Blagajski Stjepan, Ivan, Nikola i Mihovil obratili su se ugarsko-hrvatskomu kralju Matijau Korvinu s molbom da im dopusti da umjesto njih na kraljevski i banski sud mogu poslati svoje prokuratore s pismima ovjerenim njihovim peatima. Pritom su kao razlog naveli osmansku opasnost, tj. brojne osmanske pljakae koji su se kretali tadanjim putovima i pljakali putnike namjernike. Strahujui za vlastitu sigurnost, knezovi Blagajski zamolili su kralja da ne moraju osobno prisustvovati banskom ili kraljevskom sudbenom stolu. Uvaavajui njihovu molbu, kralj Matija je iz svoga dvora u Budimu poslao 16. prosinca 1470. odgovor u kojemu je pozitivno odgovorio na njihovu molbu.1 Ta epizoda iz ivota knezova Blagajskih vrlo dobro opisuje situaciju na prostoru oko tvrdoga grada Blagaja, tj. u dolini rijeke Sane, samo nekoliko godina nakon osnutka Jajake banovine 1464. godine. Rije je o obrambenom sustavu sastavljenom od niza tvrdih gradova u nekadanjem Bosanskom Kraljevstvu, tonije u Donjim krajevima, ali i u donjoj Slavoniji, koji je osnovao kralj Matija Korvin radi uspjene obrane junih granica Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva. Unato dobro osmiljenu obrambenom sustavu, na osmanskom se udaru vrlo brzo naao i prostor tadanje june Slavonije. Posebice se to odnosi na dolinu Sane i tvrdi grad Blagaj, iz kojega su stoljeima prije knezovi Blagajski gospodarili ne samo dolinom Sane nego i irim prostorom donjeg i srednjeg Pounja. Cilj je ovoga rada prikazati povijest tvrdoga grada Blagaja i njegovih gospodara, knezova Blagajskih,2 u razdoblju nakon propasti srednjovjekov1

Lajos Thallczy, Samu Barabs (ur.), A Blagay-csalad okleveltara. Codex diplomaticus comitum de Blagay (dalje: CDCB). Budimpeta, 1897., dok. 201, str. 381-382; Borislav Grgin, Hrvatski velikai u desetljeima pred Krbavsku bitku, u: Krbavska bitka i njezine posljedice. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika : Filozofski fakultet, Zavod za hrvatsku povijest, 1997., 44. 2 Do danas postoji nekoliko historiografskih radova o knezovima Baboniima, precima knezova Blagajskih, ali se jo nekolicina autora u svojim radovima doticala njihove povijesne uloge (pregled literature o knezovima Baboniima vidi u: Hrvoje Kekez, Plemiki rod Babonia do kraja 14. stoljea, doktorski rad, Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 2012., 12-13). S druge pak strane knezovi Blagajski nisu bili predmet znaajnije sustavne historiografske analize. Jedinu sustavnu analizu povijesti knezova Blagajskih u 15. i 16. stoljeu napisali su na maarskom jeziku, davne 1897., Thallczy i Barabs u ve spomenutom zborniku isprava knezova Blagajskih (Lajos Thallczy, Samu Barabs, A Blagay csald eredete, u: CDCB, VI-CLXXXIII). Tek neznatno proirena, ista je studija objavljena godinu dana poslije i na njemakom jeziku (Lajos Thallczy, Die Geschichte der Grafen von Blagay. Be, 1898.). Naravno da je uloga knezova Blagajskih u drugoj polovini 15. i poetkom 16. stoljea donekle analizirana u nekoliko sinteza hrvatske povijesti, no kako je rije o tek sporadinom spominjanju, na ovome mjestu nije po-

152

Hrvoje Kekez Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajake banovine 1464. godine

noga Bosanskog Kraljevstva 1463. i osnutka Jajake banovine 1464. pa sve do konanog kranskog naputanja toga prostora, tj. osmanskog osvajanja, u etvrtom desetljeu 16. stoljea. Posebna je pozornost usmjerena na analizu sauvanih pisanih podataka koji donose vijesti o posljedicama krupnijih povijesnih dogaaja vezanih uz postojanje Jajake banovine te na to kako su se posljedice tih dogaaja odrazile na ivot i funkcioniranje i samih knezova Blagajskih i stanovnitva oko tvrdoga grada Blagaja u promatranom razdoblju. Iako je uspostava Jajake banovine nesumnjivo na neko vrijeme usporila osmansko napredovanje, ipak se osmanska opasnost vrlo brzo osjetila i na prostoru Sanske upanije. Naime razmjerno malobrojni sauvani pisani izvori te znatno vie sama arhitektura tvrdoga grada Blagaja ukazuju na konstantnu ratnu opasnost tijekom zadnjih desetljea 15. i poglavito poetkom 16. stoljea. Stoga se u ovome radu nastoji kontekstualizirati poznate vijesti o provalama osmanskih postrojbi u prostor oko tvrdoga grada Blagaja. tovie, da bi se dobila jasnija slika povijesnih dogaaja oko Blagaja, potrebno je prouiti njegovu ulogu i znaenje u protuosmanskom ratu u drugoj polovini 15. i poetkom 16. stoljea. Naime, iako izrazito zaputene, dananje ruevine tvrdoga grada Blagaja ukazuju na znaajnu izgradnju njegova fortifikacijskog sustava u vremenu postupnog raspadanja Jajake banovine nakon 1503. godine. Naposljetku, jedan od ciljeva ovoga rada jest i to tonije ustanovljivanje vremena i okolnosti konanog pada tvrdoga grada Blagaja u osmanske ruke. Dosadanja historiografija nije dala konaan odgovor o vremenu i okolnostima kranskoga naputanja Blagaja, iako se do sada smatralo da se to dogodilo 1512., to se temelji na vijestima to ih u svojoj kronici donosi bosanski kroniar fra Nikola Lavanin. On je zabiljeio kako te godine Turci uzee Blagaj, grad kneza Jurja Blagajia.3

trebno pojedinano navoditi spomenute sinteze. Ipak, treba naglasiti da je Grgin u svome radu o ulozi i povijesti hrvatskih velikakih obitelji u razdoblju pred Krbavsku bitku jedno poglavlje posvetio i knezovima Blagajskima (Grgin, Hrvatski velikai, 44-46). 3 Nikola Lavanin, Ljetopis, ur. Ignacije Gavran. Sarajevo Zagreb, 2003., 140. Ovdje je potrebno napomenuti da je mogunost tako ranog osmanskog osvajanja Blagaja odbacio ve Bojanovski (Ivo Bojanovski, Blagaj na Sani, Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, god. 12, br. 3 /1964/: 12). Naalost, on se u svome radu nije detaljnije posvetio ovom problemu.

153

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Tvrdi grad Blagaj u razvijenom srednjem vijeku


Ruevine tvrdoga grada Blagaja nalaze se na omanjem stoastom breuljku vrlo strmih strana (294m n. v.) u udolini otprilike dva kilometra sjevernije od ua rjeice Japre u Sanu, pokraj dananjega mjesta Blagaj Rijeka. Dolinu kojom dominiraju ruevine Blagaja sa zapada omeuje Duga kosa (401m n. v.), a s istoka Blagajska kosa. Pogled na grad iz doline Sane zatvara masiv brda Daica (349m n. v.). Podno gradine tee potok Luica, koji se kod Blagaj Rijeke ulijeva u Sanu.4 Iako se u sauvanim pisanim povijesnim izvorima sam Blagaj prvi put spominje razmjerno kasno, tek 1359.,5 njegovu gradnju ipak treba smjestiti znatno prije tog prvog spominjanja. Tako Ivo Bojanovski pretpostavlja da se tvrdi grad Blagaj razvio na pretpovijesnom supstratu, iz utvrde koja je vjerojatno u ranome srednjem vijeku mogla imati znaajnu obrambenu ulogu, moda ak i bila upski grad.6 Iako to razmiljanje bez arheolokih iskapanja zasad nije mogue potvrditi, ipak nekoliko injenica svjedoi o vrlo staroj gradnji prvobitnog Blagaja. U prvom redu rije je o vrlo dominantnoj poziciji gradine. Naime tvrdi grad Blagaj smjeten je na omanjem breuljku usred doline koju zatvaraju masivi okolnih brda, a nalazi se u neposrednoj blizini vanoga prometnog pravca rijenom dolinom, u ovom sluaju u neposrednoj blizini doline rijeke Sane.7 Osim toga, Bojanovski navodi jo dva argumenta koja svjedoe u prilog ranoj gradnji grada Blagaja. Kao prvo, to je prvobitni kruni oblik grada (Ringburg), koji je kasnije znatno adaptiran.8 Drugo, Bojanovski napominje kako je u hrvatskoj toponomastici za naseljena mjesta esto staro pridjevsko ime Blagaj, koje je oznaavalo plodnu zemlju. Tako su danas poznati Blagaj na Korani (Blagaj Turanjski), Blagaj na Buni i Blagaj na Uni, koji se ee navodi kao Ripa. tovie, Bojanovski primjeuje da je ime Blagaj izvedeno s davno zastarje-

Kekez, Plemiki rod Babonia, 355. U ispravi od 21. oujka 1359. knez Dujam Blagajski naveden je kao comitis Duym filii Radozlai de Blagay (Tade Smiiklas i dr. /ur./, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Diplomatiki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije /dalje: CD/, sv. 12. Zagreb, 1914., dok. 420, str. 558). 6 Bojanovski, Blagaj na Sani, 7. 7 Slinu poziciju ima primjerice i tvrdi grad Krupa, tj. Pset, vrlo vjerojatno sjedite ranosrednjovjekovne Psetske upanije, koja se prvi put spominje u spisu bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta. O poziciji srednjovjekovne Krupe, tj. Pseta, vidi Kekez, Plemiki rod Babonia, 321-329. 8 Bojanovski, Blagaj na Sani, 7.
5

154

Hrvoje Kekez Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajake banovine 1464. godine

Mikropozicija Blagaja u razvijenom i kasnom srednjem vijeku

lim sufiksom i spada u red vrlo starih toponima poput Oglaja, Bilaja, Maglaja ili Duboaja.9 U svakom sluaju, od poetka 13. pa sve do poetka etvrtoga desetljea 14. stoljea knezovima Baboniima mnogo znaajniji posjed bilo je oblinje Vodievo i Blagaj je na neki nain bio u sjeni toga posjeda i tamonjega tvrdog grada. Knezovi Babonii, preci knezova Blagajskih, vrlo su vjerojatno tvrdi grad Blagaj preuzeli sredinom devetoga desetljea 13. stoljea, kada je knez Radoslav I. preuzeo upansku slubu u Sanskoj upaniji. U to doba raste vanost Blagaja, pa se na obiteljskom vijeanju knezova Babonia odranom u cistercitskoj opatiji u Topuskome 12. svibnja 1314. spominje prihod to su ga knezovi Babonii ubirali od mitnice u Japri, nedaleko od tvrdoga grada Blagaja.10 tovie, u Japri je 1334. zabiljeena crkva Marka
9

Isto, 7, bilj. 2. CD, 8, dok. 301, str. 359. Potrebno je napomenuti da na prostoru oko rijeke Japre ima dosta nalaza rimskoga novca, keramike i raznih natpisa koji svjedoe o kontinuiranim rudarskim aktivnostima od posljednjeg desetljea 1. do poetka 5. stoljea. Na tom se prostoru u antici osim eljeza eksploatiralo i olovo, a u manjoj mjeri i bakar. Vidi: Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antiko doba. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988., 273-284; Ante kegro, Eksploatacija eljeza u Bosni u rimsko doba, Prilozi Instituta za istoriju 28 (1999.): 21-27.
10

155

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Tlocrtna skica tvrdoga grada Blagaja (prema: <http://jupiter.elte.hu> i Bojanovski, Blagaj na Sani, 16)

evanelista i blaenog Martina.11 U to doba vjerojatno je knez Radoslav II., kojemu je nakon obiteljske podjele pripao cijeli prostor rijeke Sane, zapoeo s dogradnjama i obnovom tvrdoga grada Blagaja. Nakon sloma knezova Babonia krajem treega desetljea 14. stoljea Blagaj postaje glavno sjedite one grane roda Babonia koja e se poslije prema njemu nazivati knezovi Blagajski. Tako e tvrdi grad Blagaj postati rezidencija knezova Nikole III. i Dujma, sinova kneza Radoslava II. No nakon smrti kneza Nikole III., oko 1330., grad Blagaj preao je u ruke njegova brata Dujma, koji je prvi nosio pridjevak od Blagaja. Zahvaljujui vrstoj i stabilnoj vlasti kneza Dujma Blagajskog na tom prostoru, koja je ostvarena njegovom bliskom suradnjom s ugarsko-hrvatskim kraljevima, najprije Karlom Robertom, a potom i Ludovikom I., Blagaj je za njegova ivota doivio stabilan razvoj. Od sredine 14. stoljea Blagaj je postao stalna rezidencija knezova Blagajskih te je uivao nesmetan gospodarski razvoj potaknut blizinom prometnog pravca rijekom Unom.12 Iz toga vremena, tj. iz 13. i 14. stoljea, sauvana je kvadratna brani-kula, danas najbolje sauvani objekt unutar ruevina tvrdoga grada Blagaja.13 Blagajska brani-kula graena je sredinom 13. stoljea te je zidana na najviem uzdignutom platou. Bojanovski je krajem estoga desetljea 20. stoljea raspoznao niz strijelnica s uskim prorezima na vanjskom licu brani-kule, od
11

Franjo Raki, Popis upa zagrebake biskupije 1334. i 1501. godine, Starine JAZU 4 (1872): 212. 12 Usporedi i detaljnije vidi u: Kekez, Plemiki rod Babonia, 356-357. 13 O brani-kulama na srednjovjekovnim burgovima kontinentalne Hrvatske vie vidi u: Zorislav Horvat, Brani-kule na burgovima kontinentalne Hrvatske od 13. do 15. stoljea, Prostor: znanstveni asopis za arhitekturu i urbanizam, vol. 1, br. 33 (2007): 26-41.

156

Hrvoje Kekez Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajake banovine 1464. godine

Ostaci romanike brani-kule tvrdoga grada Blagaja (preuzeto s: <http://jupiter.elte.hu>)

Ostaci palasa tvrdoga grada Blagaja (preuzeto s: <http://jupiter.elte.hu>)

kojih je sauvana samo ona u prizemlju. tovie, Bojanovski pretpostavlja da je na vrhu kule bio erker oslonjen na drvene konzole, od kojih je prepoznao samo dva leita. Oito je blagajska brani-kula zidana za obranu i borbu hladnim orujem, dakle svakako prije kraja 14. stoljea.14 Neto sjevernije od utvrde Blagaj, na irokom polju podno nje, Bojanovski je na lokalitetu Crkvina evidentirao ostatke crkve. Pretpostavio je da je rije o kapeli u koju su se pokapali knezovi Blagajski,15 pri emu je odbacio zakljuak Radimskoga kako su ondje pronaene opeke rimskoga podrijetla te naglasio da je rije o tipinoj tankoj srednjovjekovnoj opeci ugarske provenijencije.16 Vrlo vjerojatno rije je o blagajskoj upnoj crkvi svetoga Jurja koja se spominje u popisu Ivana, arhiakona gorikog, 1334. godine.17 Spominjanjem upnika u Blagaju potvreno je postojanje tamonje crkve i u popisu upnika Zagrebake biskupije iz 1501. godine.18 Zanimljivo je da je na tome mjestu krajem 19. stoljea Vencel Radimsk naao
14 15

Usporedi i detaljnije vidi u: Bojanovski, Blagaj na Sani, 7. Isto, 17. 16 Isto, 7, bilj. 16. O izgledu srednjovjekovnoga zida i srednjovjekovnim ciglama vie vidi u: Zorislav Horvat, O izgledu srednjovjekovnog zida na primjerima nekih graevina u kontinentalnoj Hrvatskoj. Zagreb, 1987. 17 Item ecclesia sancti Georgii de Blagay, Raki, Popis upa zagrebake biskupije, 212. 18 Plebanus de Blagay, isto, 211.

157

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

ak 15 nadgrobnih ploa koje, naalost, nije detaljnije opisao.19 Bojanovski je poetkom sedmoga desetljea 20. stoljea pokuao doi do spomenutih nadgrobnih ploa, ali je napomenuo da je u Zemaljskome muzeju u Sarajevu naao samo dva fragmenta nadgrobnih ploa, a za ostale se ne zna gdje se nalaze, ako ih je Radimsk uope dopremio u Sarajevo.20 Iako je mogue pretpostaviti da se na lokaciji Crkvina podno Blagaja nalazila grobna kapela knezova Blagajskih iz 14. i 15. stoljea, ipak za tu pretpostavku nema vrstih dokaza u pisanim izvorima ili arheolokim nalazima. S druge strane, neupitno je da je do poetka 15. stoljea Blagaj na Sani postao hodoasniko sredite u koje se hodoastilo o blagdan bezgrenoga zaea Blaene Djevice Marije, koji se slavi 8. prosinca. Naime, boravei na crkvenom saboru u Konstanzi, knez Ladislav Blagajski zamolio je papu Martina V. neka bulom odredi da e svi hodoasnici koji posjete Blagaj na reeni blagdan dobiti potpuni oprost od grijeha. I uistinu je 10. svibnja 1418. papa Martin V. objavio ukaz kojim je taj privilegij dodijeljen svetitu u Blagaju na Sani,21 to je svakako potaknulo daljnja hodoaa u Blagaj. Vrlo vjerojatno, u okolici blagajske upne crkve na lokalitetu Crkvina razvilo se i podgrae utvrde Blagaj, tj. naselje trgovaca i obrtnika. Naime brojni su tvrdi gradovi na prostoru srednjovjekovne Slavonije ija su se podgraa razvila u okolici tamonjih upnih crkava.22 Razmjerno velik broj ulomaka srednjovjekovne opeke svakako ukazuje na to da se podno utvrde Blagaj razvilo znaajnije naselje. Razvoju naselja trgovaca i obrtnika podno Blagaja tijekom 14. i 15. stoljea pogodovalo je nekoliko okolnosti. U prvom redu to je injenica da je Blagaj od sredine 14. stoljea bio sjedite knezova Blagajskih, to je svakako privlailo razne ljude koji su se mogli nadati slubi familijara knezova Blagajskih, ali i raznim drugim slubama. Potom, razvoju blagajskog podgraa pogodovao je i poloaj Blagaja u blizini vanog srednjovjekovnog trgovakog puta dolinom rijeke Une, ba kao i dolazak sve veeg broja hodoasnika, to je dodatno potaknulo razvoj naselja. Naalost, zbog nedostatka pisanih izvora i sustavnih arheolokih iskapanja teko je dati detaljniju sliku tvrdoga grada Blagaja i njegova podgraa u razvijenom srednjem vijeku. Ipak, neupitna je injenica da je Blagaj
19

Vencel Radimsk, O nekojim prehistorikim i rimskim gragjevnim ostancima u podruju Sane u Bosni, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 4 (1891): 443. 20 Bojanovski, Blagaj na Sani, 17. 21 Andrija Lukinovi (ur.), Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis. Povijesni spomenici Zagrebake biskupije, sv. 5. Zagreb: Kranska sadanjost Arhiv Hrvatske, 1992., dok. 395, str. 540. 22 Tako se primjerice podgrae tvrdoga grada Zrina razvilo oko upne crkve Svetoga Kria (Kekez, Plemiki rod Babonia, 315).

158

Hrvoje Kekez Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajake banovine 1464. godine

do sredine 15. stoljea doivio tipian urbani razvoj tvrdih plemikih gradova na prostoru Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva te je svakako bio jedan od najvanijih i najrazvijenijih tvrdih gradova na prostoru srednjovjekovne Slavonije juno od rijeke Save.

Blagajski i tvrdi grad Blagaj u drugoj polovini 15. stoljea


U drugoj polovini 15. stoljea dolazi do velikih promjena u dotadanjim srednjovjekovnim obrascima ivota i na prostoru itavog UgarskoHrvatskoga Kraljevstva i na prostoru doline rijeke Sane. Osmanske provale i velika prijetnja koja se osjeala na prostoru june Slavonije uvelike je promijenila drutvene oblike ivota, ali i ekonomsku i demografsku sliku toga prostora. Velika iseljavanja stanovnitva s prostora izmeu Vrbasa i Kupe sa sobom su donijela mnoge probleme koji e uzrokovati neuspjeh protuosmanske obrane na tim prostorima.23 Posljedice burnih dogaaja u ljeto 1463. koji su rezultirali osmanskim osvajanjem Jajca, tj. propau srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva, vrlo su se brzo odrazile i na prostor doline Sane i tamonjega tvrdog grada Blagaja. Naime padom tvrdoga grada Kljua, koji su na krai period Osmanlije zauzeli izmeu 27. svibnja i 5. lipnja 1463.,24 dolina Sane otvorena je za budue osmanske provale. Ipak, dolina nije pala u osmanske ruke toga ljeta, prije svega zato to je taj prostor, kao i prostor oko Une, uspjeno branio ban Pavao pirani. Ban pirani bio je iznimno zainteresiran za obranu toga prostora jer su se u dolini Une nalazili i njegovi matini posjedi. No uskoro je bio zarobljen te je njegova supruga Margareta poela skupljati novac za njegovu otkupninu.25 O uspjenosti piranieve obrane dolina Sane i Une svjedoi i injenica da te 1463. nisu zabiljeeni osmanski upadi na taj prostor. Naime nakon pada Kljua, Osmanlije svoje prodore nisu usmjerili prema sjeveru, nego prema jugu, te su opustoili Krbavu i frankapanske posjede sve do Senja, koji su ve te 1463. neuspjeno opsjeli.26
23

Ivan Jurkovi dobro je primijetio da se u hrvatskoj javnosti esto zaboravljala injenica da su u razdoblju od 1463. do 1593. hrvatske zemlje pretrpjele gubitak od oko 60% starosjedilakog stanovnitva (Ivan Jurkovi, Turska opasnost i hrvatski velikai knez Bernardin Frankapan i njegovo doba, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 17 /1999/: 39). 24 Lajos Thallczy, Povijest (banovine, grada i varoi) Jajca 1450-1527. Zagreb, 1916., 66, bilj. 1. 25 Vjekoslav Klai, Povjest Hrvata, sv. 4. Zagreb, 1904., 60. 26 Joannes Schafrik (ur.), Acta archivi Veneti spectantia ad historiam Serborum et reliquorum Slavorum meridionalium (dalje: AAV), knj. 1-2. Beograd, 1860.-1862., 510; Klai, Povjest Hrvata, 60.

159

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Zanimljiva je uloga knezova Blagajskih za vrijeme osmanske provale u Bosnu 1463. godine. Naime sauvana je isprava azmanskoga kaptola datirana 18. sijenja 1464., prema kojoj je kralj Matija Korvin naloio kanonicima toga kaptola da sastave komisiju iji su lanovi bili Mihovil Simoni, Stjepan Terek od Turilovca, Stjepan od utomerja i Martin od Therema.27 Komisija je trebala ispitati ponaanje slavonskoga plemstva, tj. ustanoviti tko je od osumnjienih plemia pomogao Osmanlijama u njihovu prodoru u Bosnu, posebice stoga to su Osmanlije odveli mnotvo krana u ropstvo. Komisija je ustanovila da je knez Grgur Blagajski preao na osmansku stranu te je osobno vodio neke osmanske ete budui da je oito dobro poznavao krajeve kojima su Osmanlije prolazili.28 Iako tu ispravu svakako treba promatrati u sklopu uobiajene prakse meusobnog optuivanja slavonskog i hrvatskog plemstva za suradnju s Osmanlijama tijekom 15. stoljea, o emu e vie rijei biti u nastavku ovoga rada,29 ipak je potrebno uoiti da Osmanlije nakon osvajanja Kljua krajem svibnja ili poetkom lipnja 1463. nisu nastavili upadati u dolinu Sane, nego su provalili preko Krbave i Like do Senja. Takvoj osmanskoj odluci mogla je pridonijeti suradnja kneza Grgura Blagajskog s Osmanlijama, koji ih je uspio odagnati od pljake njegovih posjeda u dolini Sane, ali i uspjena obrana bana Pavla pirania, koji je branio doline Sane i Une. U svjetlu optubi protiv kneza Grgura Blagajskog da je pomogao Osmanlijama u njihovu pohodu na Bosansko Kraljevstvo 1463. mogue je sagledati podatak to ga je u svome radu donio iro Truhelka. On naime, piui o povijesti i znamenitostima grada Jajca, biljei kako je bosansku kraljicu Maru, suprugu posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaevia, zarobio neki neimenovani ban te je pritvorio u Blagaju na Sani.30 Prema njegovim rijeima, taj je podatak pronaao u nekoj neimenovanoj osmanskoj kronici, ali pritom nije naznaio o kojoj je kronici rije, kao ni gdje se ta kronika nalazi te je li eventualno objavljena. Oito je Truhelka u tom trenutku imao na pameti razmiljanja koja je zabiljeio u svome ranijem radu o Jajcu objavljenom na njemakom jeziku 1888. godine. U njemu je
27

Magyar Orszgos Levltr (Maarski dravni arhiv), Budimpeta, fond Diplomatikai fnykpgyjtemny, sign. DF 255769. 28 Gregorius de Blaga dum scilicet imperator Thurcorum regnum nostrum Bozne invaserat ipsis Thurcis [] adherendo eosdem ad plurima loca nostrorum ad que scilicet iidem Thurci sine ductore penetrare nequivissent eosdem Thurcos duxi(sset et) per hoc infidelitatem incurrere minime formidando, isto. 29 Grgin, Hrvatski velikai, 45. 30 iro Truhelka, Kraljevski grad Jajce: povijest i znamenitosti. Sarajevo, 1904., 10, bilj. 3.

160

Hrvoje Kekez Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajake banovine 1464. godine

Truhelka pribiljeio kako je, prema kronici Poviest ot bitija i ot cesareh vaseh rodov, nastaloj sredinom 16. stoljea, kralj Stjepan Tomaevi poslao svoju suprugu Maru s blagom u Ugarsku, gdje ju je, kako je poznato, zarobio ban Pavao i oteo joj blago, pa je poslije u Ugarskoj i umrla.31 I uistinu, u reenoj se kronici spominje da je posljednji bosanski kralj svoju suprugu Maru s blagom poslao u Ugarsku, no nema spomena o banu Pavlu piraniu, kao ni o njegovu zarobljavanju kraljice Mare.32 Oito je Truhelka povezao podatak iz spomenute kronike s podatkom iz isprave od 11. prosinca 1466. prema kojemu se posljednja bosanska kraljica Mara nakon to je pobjegla iz zarobljenitva bana pirania naknadno sklonila u samostan sestara klarisa svetoga Stjepana u Splitu.33 Iako autor ovoga rada nije uspio pronai neimenovanu osmansku kroniku u kojoj se spominje da je kraljica Mara bila pritvorena u Blagaju na Sani,34 kako je to naveo Truhelka, ipak je mogue dati vjerojatnu rekonstrukciju dogaaja vezanih uz nju. Nakon naputanja Bobovca, kraljica Mara pratila je svoga supruga, kralja Stjepana Tomaevia, do Kljua, odakle ju je on poslao u Ugarsku, kako je to zabiljeeno u kronici Poviest ot bitija i ot cesareh vaseh rodov. To se svakako moralo dogoditi prije razdoblja izmeu 27. svibnja i 5. lipnja 1463., kada je Klju pao u osmanske ruke, a kralj Stjepan Tomaevi u njihovo zarobljenitvo.35 Od Kljua je put prema jugu i jadranskoj obali bio odsjeen jer su se tim prostorom kretale osmanske snage koje su jo toga istog ljeta opustoile Krbavu i opsjele Senj.36 Stoga je najsigurniji put od Kljua prema sjeveru bio dolinom Sane prema Uni, tj. prema prostoru koji je branio ban Pavao pirani,37 to se poklapa s navodima iz kronike Poviest ot bitija i ot cesareh vaseh rodov, u kojoj pie da je
31 32

iro Truhelka, Geschichte und Denkwrdigkeiten von Jajce. Sarajevo, 1888., 8, bilj. 3. Leto scov (6972. g) hodi na bos[ni] i ouhvati stefana zeta despota lazara i brata mu sestre probi gospo[d]e ego dai lazareva pobee na ougre sa riznicego svoego i uze car bobovac [ia]ice i ostale gradove pleni pride v skopje, Aleksa Vukmanovi, Graa za istoriju naroda i knjievnosti srpske, Glasnik Drutva srpske slovesnosti 10 (1858): 274. 33 Janko afarik (ur.), Acta Archiva Venetum, knj. 2. Beograd, 1862., dok. 62, str. 537-538. Tumaenje da je upravo ban Pavao pirani zarobio kraljicu Maru prvi je iznio Ante Kneevi u svojoj knjizi o propasti srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva (Ante Kneevi, Pad Bosne. Senj, 1886., 54). 34 Ni uro Toi, autor do sada jedinog sustavnog rada o ivotu i sudbini kraljice Mare, ne poznaje podatak da je ona barem nakratko bila pritvorena u Blagaju na Sani. Vidi uro Toi, Poslednja bosanska kraljica Mara (Jelena), Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine 3 (2002): 29-60. 35 Thallczy, Povijest Jajca, 66, bilj. 1. 36 AAV, 510; Klai, Povjest Hrvata, 60. 37 Klai, Povjest Hrvata, 60.

161

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

kralj Stjepan Tomaevi poslao suprugu u Ugarsku. Vie je razloga zato se ban Pavao mogao odluiti zarobiti kraljicu Maru. Prvo, bila je supruga kralja Stjepana Tomaevia, a iz daljnjih postupaka ugarsko-hrvatskoga kralja Matijaa Korvina mogue je pretpostaviti da je njegov plan ve sredinom 1463. bio na bosansko prijestolje postaviti sebi odana ovjeka.38 Drugo, kraljica Mara vjerojatno je sa sobom nosila kraljevsku riznicu, ali i relikvije svetoga Luke to ih je u miraz donijela bosanskomu kralju Stjepanu Tomaeviu. Mogue je da se ban Pavao nastojao domoi tih dragocjenosti. Ipak, postavlja se pitanje ako je Truhelkin navod toan zato je ban Pavao kraljicu Maru pritvorio u Blagaju na Sani, tj. u tvrdome gradu knezova Blagajskih, a ne na nekom od svojih posjeda oko rijeke Une.39 To nas pitanje ponovno vraa na ulogu knezova Blagajskih u vrijeme osmanske provale u Bosnu 1463. godine. Dakako da bi i sama utvrenost grada Blagaja mogla biti razlog zbog kojega je ban Pavao pritvorio kraljicu upravo ondje, ali je isto tako mogue da je ban u taj grad smjestio svoju posadu upravo stoga to nije vjerovao knezu Grguru Blagajskom jer je ovaj pomogao Osmanlijama na njihovu pohodu na Bosnu vodei njihove ete. U svakom sluaju, kraljica Mara mogla se kraljevskim blagom iskupiti iz zarobljenitva ili je pak putena nakon to je i sam ban Pavao pirani pao u osmansko zarobljenitvo te je njegova supruga Margareta morala skupljati novac kako bi ga iskupila iz zarobljenitva.40 Iz Blagaja je kraljica Mara lako mogla doi do Une te se unskim putem, nakon to je minula izravna osmanska opasnost, uputiti prema Kninu i dalje prema Splitu, gdje je njezin boravak zabiljeen najkasnije 1466. godine. Takva rekonstrukcija dogaaja mogua je samo ako je toan podatak to ga je u svome radu o povijesti Jajca donio Truhelka. Dok se taj podatak ne potvrdi ili ne odbaci, ovdje je rije samo o historiografskim promiljanjima. U svakom sluaju, protuofenziva kralja Matijaa Korvina i osnivanje Jajake banovine poetkom 1464., tj. niz utvrenih gradova i tvrdi grad Jajce, na neko su vrijeme odagnali izravne osmanske upade u dolinu Sane do Une. Naime u prvo su vrijeme osmanske provale usmjerene prema Hrvatskoj, tj. Krbavi i Lici. Tako su ve 1468. zabiljeene velike razorne osmanske provale na posjede kneza Stjepana Frankapana. tovie, osmanske su
O tome vie vidi u radu Borislava Grgina objavljenom u ovome zborniku i ondje navedenu literaturu. 39 Kao to je ve reeno, matini posjedi bana Pavla bili su oko rijeke Une (Klai, Povjest Hrvata, 60). 40 Isto, 103.
38

162

Hrvoje Kekez Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajake banovine 1464. godine

ete po povratku opustoile krajeve oko Stjepanova grada Modrua.41 I naredne godine zabiljeena je osmanska provala do Senja. U ljeto 1469. Isabeg je provalio do Senja, pritom ponovno pustoei modruki kraj, a potom je provalio ak i u Kranjsku.42 Poetkom osmoga desetljea 15. stoljea i u dolinama Sane i Une poela se osjeati sve vea nesigurnost zbog sve eih osmanskih provala, to nas vraa na poetak ovoga rada. Kao to je ve reeno, ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin odobrio je 16. prosinca 1470. Stjepanu, Ivanu, Nikoli i Mihovilu, knezovima Blagajskim, da ne moraju osobno prisustvovati banskom i kraljevskom sudu, nego da mogu poslati svoje prokuratore s pismima i svojim peatima.43 Ta je iznimka uinjena zbog sve vee opasnosti od osmanskih pljakaa koji su napadali putnike na sve nesigurnijim putovima. No nisu samo osmanski pljakai bili opasnost na onodobnim cestovnim putovima. U to su doba uestali sukobi meu slavonskim plemiima, pa su jedni drugima inili mnoga zla. Tako je zabiljeeno da su 1471. Ivana Drakovia, familijara knezova Blagajskih, napali ljudi Ladislava Svetakog. Naime, prema vijestima iz tube knezova Blagajskih Nikole, Ivana i Stjepana protiv Ladislava Svetakog od Zeme pred slavonskim banovima Blaem Maarom i Damijanom Horvatom, sauvanima u ispravi zagrebakoga kaptola od 12. rujna 1471., neto ranije iste godine, tonije 13. lipnja, negdje u slavonskim umama katelan Pavao i Augustin ipek, familijari slavonskoga vlastelina i susjeda blagajske Poljane Ladislava Svetakog, orobili su blagajskoga slubenika Ivana Drakovia oduzevi mu dragocjenosti i novac. Tom su prilikom propale i blagajske povelje koje su se ticale Blagaja i Ostroca, a Drakovi ih je nosio u azmanski kaptol na prepisivanje i ovjeravanje.44 tovie, iz iste se isprave saznaje da su knezovi Blagajski od Ladislava Svetakog trpjeli i druge tete. Tako se u ispravi spominje kraa seljake imovine i stoke, ali i palei vinograda, pa ak i ubojstva kmetova.45

41 Ivn Nagy, Albert Nyry (ur.), Magyar diplomacziai emlkek. Mtys kirly korbl (dalje: MDE). Budimpeta, 1877., dok. 45, str. 75-76. 42 Isto, dok. 62, str. 96-97. 43 CDCB, dok. 201, str. 381-382. 44 item dum circa festum sacratissimi Corporis Christi proxime preterit iidem exponentes per Iohannem Draskowych familiarem ipsorum certas literas regale set literalia instrumenta factum castrorum eorundem Blagay et Ozrosaczy ac eorundem possessiones tangente set concernentia ad capitulum ecclesie Chasmensis pro transumpmendis et rescribendes ipsorum paribus destinassent, CDCB, dok. 202, str. 383. 45 Isto, dok. 202, str. 383-384; Grgin, Hrvatski velikai, 44.

163

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Dolina rijeke Sane sredinom osmoga desetljea 15. stoljea postala je jedan od glavnih smjerova osmanskih provala dalje prema zapadu. Tako je zabiljeeno kako su tuda u rujnu 1473. Osmanlije provalili kroz Hrvatsku i Slavoniju sve do Koruke, Kranjske i tajerske.46 tovie, ujesen idue godine, prilikom osmanskoga pohoda u Slavoniju, osobito je stradalo Zagorje i prostor oko Krievaca.47 Dok za knezove Blagajske nije zabiljeeno da su pokuavali zaustaviti osmanske provale kroz dolinu Sane, knezovi Zrinski, koristei dobar poloaj svoga tvrdoga grada Zrina, od kojega se vrlo brzo moglo doi do ua Sane u Unu i tamonjega gaza, nastojali su osujetiti osmanske provale. Tako je zabiljeeno da je knez Petar Zrinski 1475. porazio Osmanlije na njihovu povratku, i to upravo na prijelazu Une. Naime, kako je poetkom godine Ahmet-paa neuspjeno opsjeo grad Zrin, knez Petar Zrinski imao je dovoljno vremena pripremiti svoje ete i namjestiti klopku Osmanlijama u trenutku njihova povratka. Iako nije tono navedeno gdje se ta bitka odigrala, najvjerojatnije se to zbilo u blizini ua Sane u Unu, tj. blizu dananjeg Bosanskog Novog.48 U svakom sluaju, taj uspjeh kneza Petra Zrinskog vrlo je vjerojatno nagnao knezove Blagajske na pomirbu s njime. I uistinu, knez Ivan Blagajski sklopio je 11. srpnja 1475. pred azmanskim kaptolom, u svoje i ime svoje brae Nikole i Mihovila, mir s knezom Petrom Zrinskim.49 Vrlo brzo nakon smrti naslovnoga bosanskog kralja Nikole Ilokog 1477., koji je uspjeno vodio obranu Jajake banovine, uslijedio je novi val osmanskih upada u Hrvatsku i Slavoniju.50 Tako su one teko opustoene ve u listopadu iste godine. Naredne godine zabiljeene su nove osmanske provale kroz doline Sane i Une u Slavoniju. No u ljeto te 1478. hrvatski velikai predvoeni Petrom Zrinskim ponovno su porazili osmanske ete koje su se vraale s pljakakog pohoda. I ta se bitka odigrala negdje na posjedima kneza Petra Zrinskog.51 Najvei poraz Osmanlije su doivjeli u dvodnevnoj bitci kod broda Zrinskoga, vrlo vjerojatno kod mjesta gdje e kasnije biti izgraen Novi na Uni. U bitci koja se vodila 29. i 30. listopada 1483. ban Matija Gereb pora46 Klai, Povjest Hrvata, 115-116; Borislav Grgin, Poeci rasapa. Kralj Matija Korvin i srednjovjekovna Hrvatska. Zagreb, 2002., 175. 47 MDE, dok. 180, str. 260-261; Klai, Povjest Hrvata, 118; Grgin, Poeci rasapa, 175. 48 Ivan Kukuljevi Sakcinski, Zrin grad i njegovi gospodari. Zagreb, 1883., 47; Grgin, Poeci rasapa, 175. 49 CDCB, dok. 203, str. 384-386; Grgin, Hrvatski velikai, 44. 50 Grgin, Poeci rasapa, 175. 51 Isto, 176.

164

Hrvoje Kekez Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajake banovine 1464. godine

zio je veliku osmansku vojsku koja je sa sobom vodila velik plijen i mnotvo zarobljenika. Zanimljivo je da su u bitci sudjelovali Bernardin i drugi Frankapani (Cetinski i Slunjski), kao i knezovi Zrinski, ali ne i knezovi Blagajski, koji su u to doba bili u sporu s knezovima Zrinskima oko posjeda Dobretin. U svakom sluaju, nakon toga osmanskog poraza dolo je do sklapanja petogodinjeg mira izmeu kralja Matijaa i Osmanlija te su na neko vrijeme prestale meusobne borbe veih razmjera, ali su granine arke nastavljene.52 Unato sve veoj osmanskoj opasnosti od kraja sedamdesetih godina 15. stoljea Blagajski su vie posveeni sporovima sa susjednim velikaima negoli obrani svojih posjeda od Osmanlija. Kao to je ve spomenuto, knezovi Blagajski vodili su 1483. spor s knezom Petrom Zrinskim oko posjeda Dobretin53 te vrlo vjerojatno nisu sudjelovali u bitci kod broda Zrinskoga. Odreeno zatije to se tie osmanskih provala, koje je donijelo potpisivanje petogodinjega mira izmeu ugarsko-hrvatskoga kralja i osmanskoga sultana 1483., pogodovalo je razbuktavanju meusobnih sukoba slavonskoga plemstva. Vijesti o sukobima Blagajskih i Zrinskih sauvane su u tubi to ju je 30. srpnja 1485. podignuo knez Petar Zrinski protiv knezova Blagajskih pred slavonskim banovima.54 U toj tubi ima vijesti o pljakama koje su Blagajski uinili na posjedima Zrinskih od 1483. do 1485. godine. Tako je zabiljeeno da su po naredbi Stjepana i Mihovila Blagajskog njihovi katelani Mihovil Jankovi od Petrovljana i Ilija Merkoheli poharali posjede Petra Zrinskog na susjednom zrinskom vlastelinstvu u vie navrata tijekom 1485. godine. tovie, ini se da su se te pljake redovito dogaale te da su blagajski katelani opljakanu stoku redovito odvodili u Blagaj. Posebno su zanimljive vijesti o dogaaju koji se odigrao 22. kolovoza 1484. godine. Naime, prema rijeima kneza Petra Zrinskog, njegovi su podlonici u Blagaju prepoznali stoku koju su Osmanlije prije odveli s opljakanih posjeda knezova Zrinskih. Tom su prilikom Osmanlije odveli vie od 300 seljaka i jobagiona knezova Zrinskih te mnogo stoke i raznovrsnih dobara. Oito su Osmanlije opljakanu stoku prodali Blagajskima, koji su je zadrali na svojim posjedima, te je stoga knez Petar Zrinski optuio Blagajske da surauju s Osmanlijama.55

52 53

Isto. CDCB, dok. 202, str. 397-398; Grgin, Hrvatski velikai, 44. 54 CDCB, dok. 210, str. 399-403. 55 Grgin, Hrvatski velikai, 44.

165

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Kao to je ve reeno, u zadnjim desetljeima 15. stoljea uestale su optube meu vlastelom za suradnju s Osmanlijama. Takva suradnja svakako nije iskljuena. Tako je primjerice zabiljeeno da je An Frankapan prije Krbavske bitke suraivao s Osmanlijama iako su oni esto pljakali posjede njegova bratia kneza Bernardina Frankapana.56 tovie, ini se da su pred kraj 15. stoljea knezovi Blagajski priznali vrhovnitvo osmanskoga sultana. Naime sauvana je vijest da su kranski pregovarai saznali od Osmanlija, koji su traili da im se preda opsjednuti Modru, da su knezovi Blagajski neto ranije prisegnuli na vjernost Osmanlijama i dopustili im da prolaze njihovim teritorijem te da plaaju danak. Stoga su osmanski pregovarai predlagali Frankapanima da uine isto.57 Novi mir, potpisan 1495. izmeu ugarsko-hrvatskoga kralja i osmanskoga sultana, omoguio je razmjerno mirnu situaciju na granici iduih nekoliko godina. Obranu je organizirao ban Franjo Berislavi Grabarski, a bilo je tek manjih okraja i arki. Tomu je svakako pogodovala i injenica da je u tom trenutku osmanska vojna politika bila okrenuta prema sjeveru i prodorima preko Dunava u Panonsku nizinu.58 Te su okolnosti omoguile knezovima Blagajskim odbijanje poslunosti Osmanlijama, pa su oni poetkom iduega stoljea postali jedni od najustrajnijih branitelja svojih posjeda, a samim time i hrvatskih povijesnih zemalja od osmanske navale.

Blagajski i tvrdi grad Blagaj u prvoj polovini 16. stoljea


Poetkom 16. stoljea dolo je do obnove osmanske ofenzive prema prostorima srednje Europe, koja e nakon neto manje od tri desetljea rezultirati konanim raspadanjem srednjovjekovnoga personalnog Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva i odreene transformacije te politike tvorevine pod novom vladarskom kuom Habsburgovaca. Isto tako, nee proi ni tri puna desetljea, a propast e i Jajaka banovina, te e taj dogaaj odrediti sudbinu kranskoga, tj. hrvatskoga Blagaja na Sani. Osjeajui jaanje ofenzivnih ideja unutar Osmanskoga Carstva, poetkom 1500. formiran je savez u koji je ukljuena Sveta Stolica, Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo i Mletaka Republika, a cilj mu je bio obnova ratova s Osmanlijama i njihovo protjerivanje iz Europe. Ratni sukobi zapoeli su
Hrvoje Kekez, Bernardin Frankapan i Krbavska bitka: je li spasio sebe i malobrojne ili je pobjegao iz boja?, Modruki zbornik 3 (2009): 70-71. 57 Klai, Povjest Hrvata, 239. 58 Thallczy, Povijest Jajca, 143.
56

166

Hrvoje Kekez Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajake banovine 1464. godine

Utvrde izmeu Vrbasa i Une nakon mira 1503. godine

ve u studenome iste godine, a u njih se ukljuila slavonska i hrvatska vlastela, meu kojima su znaajniju ulogu imali knezovi Zrinski, Frankapani i Karlovii iz roda Kurjakovia. Rat je trajao nepune etiri godine, s naizmjeninim uspjesima jedne i druge strane. Mir izmeu zaraenih strana potpisan je 22. veljae 1503., a na snagu je stupio 20. kolovoza iste godine. Tom je prilikom dogovoreno sedmogodinje primirje. Iako je Jajce ostalo u kranskim rukama, Osmanlije su zadrali sve vane gradove u Bosni koje su osvojili za ratnih zbivanja. Tako su se, izmeu ostalih, u osmanskim rukama nali tvrdi gradovi Klju i Kamengrad, koji su se kao klin zabili u hrvatski teritorij.59 Dranjem vojnih posada u tim gradovima Osmanlije su odvojili Jajaku banovinu od crte obrane u Hrvatskoj na potezu od Krbave preko Bihaa do doline Une. Vrlo brzo upravo e ta dva tvrda grada postati
59

Ivan Jurkovi, Knez Bernardin i njegovo doba, u: Oratio pro Croatia. Govor za Hrvatsku. Zagreb: Katedra akavskog sabora Modruie, 2010., 26.

167

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Pozicija tvrdoga grada Blagaja na malenom uzvienju posred doline (preuzeto s: <http://jupiter.elte.hu>)

polazne toke Osmanlija na njihovim prodorima kroz dolinu Sane prema Uni i dalje u Slavoniju i slovenske zemlje.60 Iako je bilo dogovoreno primirje, pojedine osmanske ete ipak su nastavile provaljivati u Slavoniju. Jedan od najvanijih smjerova osmanskih prodora u tadanju junu Slavoniju bio je dolinom Sane prema Uni, a polazina toka osmanskih postrojbi bile su utvrde Kamengrad i Klju. Time su sve vie bili ugroeni i posjedi knezova Blagajskih u dolini Sane, kao i sam grad Blagaj. Stoga su knezovi Blagajski sve vie snage i sredstava ulagali u obranu doline Sane, ali su se pritom oslanjali i na pomo ugarsko-hrvatskoga kralja Vladislava II. Jagelovia. Tako je 24. travnja 1504. zabiljeeno da su knezovi Antun i Grgur Blagajski za obranu kraljevstva od Osmanlija drali etu od 50 konjanika, za ije su plae od vladara primili 500 florena godinjeg iznosa.61 Kralj Vladislav II. i iduih je godina nastavio financijski pomagati obranu junih granica Slavonije. Tako je 1507. poslao knezu Grguru Blagajskom 200 zlatnih guldena za potrebe obrane granice. tovie, tada je i Grgurov neak, knez Gapar Blagajski, od kralja primio iznos od 100 zlatnih guldena.62 No kronina besparica primorala je vladara da magnatima umjesto godinje plae za dranje vojske radi obrane Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva sve ee daruje pojedine posjede u sigurnijim krajevima. To je odgovaralo i samomu slavonskom plemstvu jer su tako dobivali posjede koji nisu ili su pak bili manje ugroeni od osmanskih pljakaa te
60 61

Usporedi i detaljnije vidi u: Thallczy, Povijest Jajca, 144. Antonio de Blaga cum fratre suo ad equites L Vc, Lajos Thallczy, Sndor Horvth (ur.), Jajcza (bnsg, vr s vros) trtnete 1450-1527. Budapest, 1915., dok. 115, str. 184. Zanimljivo je da je iste godine knez Nikola Zrinski, susjed knezova Blagajskih, drao etu od 25 konjanika, za to je primio godinju naknadu u iznosu od 250 florena ( Nicola Zrin ad equites XVV IIc, isto). 62 Thallczy, Die Geschichte, 111.

168

Hrvoje Kekez Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajake banovine 1464. godine

se s njih moglo ubirati prihode, ali i na njih dovesti stanovnitvo s ugroenijih posjeda.63 U tom svjetlu treba promatrati darovnicu kralja Vladislava II. knezu Antunu Blagajskom za posjed Zemkovec u Zagrebakoj upaniji. Kralj je pritom naglasio da reeni posjed daruje knezu Antunu kao nadoknadu za dugotrajnu i konstantnu vjernost.64 Nakon isteka dogovorenog sedmogodinjeg primirja Osmanlije su obnovili ofenzivu na Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo, ali su poetkom drugoga desetljea 16. stoljea u fokusu osmanskih ratnih planova vie bile juna Ugarska i Srebrenika banovina negoli prostor Hrvatske i Slavonije. tovie, iako je 1511. obnovljeno primirje izmeu sultana Bajazida i kralja Vladislava II. na pet godina, bosanski i hercegovaki sandakbegovi nisu marili za primirje, nego su neprestano uznemirivali pogranine gradove u Hrvatskoj i junoj Slavoniji.65 Tako su ve krajem kolovoza 1511. zabiljeene osmanske provale preko Like i Kapele do Modrua.66 Padom Srebrenike banovine ujesen 1512.67 bosanski su sandakbegovi sve svoje snage usmjerili prema zapadu, tj. prema Hrvatskoj i junoj Slavoniji. Ve su te godine zabiljeene osmanske provale i kroz dolinu Sane. Osmanlije su svoju vojsku vjerojatno okupili u Kamengradu. Kao to je ve reeno, upravo za tu godinu bosanski kroniar fra Nikola Lavanin biljei da su Osmanlije zauzeli tvrdi grad Blagaj.68 Tu je vijest odbacio Bojanovski, smatrajui da je Lavanin vrlo vjerojatno zabiljeio tek neki osmanski upad te da vrijeme pada Blagaja u osmanske ruke treba traiti znatno kasnije.69 Kako je Lavaninov zapis o padu Blagaja sauvan u kronici, dakle sekundarnom izvoru podlonom subjektivnom doivljaju njegova sastavljaa, potrebno je prouiti neto kasnije vijesti iz sauvanih diplomatikih izvora radi jasne ocjene tonosti Lavaninova zapisa. Najprije valja upozoriti na dogaaje koji su prethodili poznatoj bitci protiv Osmanlija odranoj na Veliku Gospu 1513. godine. U toj je bitci ban Petar Berislavi teko poO nastojanjima hrvatskog i slavonskog plemstva da za svoje ratne zasluge dobiju posjede u sigurnijim krajevima Slavonije i Ugarske vie vidi u: Ivan Jurkovi, Klasifikacija hrvatskih raseljenika za trajanja osmanske ugroze (od 1463. do 1593.), Migracijske i etnike teme 19 (2003): 147-174. 64 CDCB, dok. 229, str. 447-448. 65 Ive Mauran, Hrvati i Osmansko Carstvo. Zagreb: Golden marketing, 1998., 54. 66 Lajos Thallczy, Antal Hodinka (ur.), Magyarorszg mellktartomnyainak oklvltra. A horvatt veghelyek oklvelra. Budimpeta, 1903., 24. 67 Poetkom jeseni 1512. Osmanlije su zauzeli Srebrenik, Soko, Teanj i Brko, tj. cijelu Srebreniku banovinu (Mauran, Hrvati i Osmansko Carstvo, 54). 68 Lavanin, Ljetopis, 140. 69 Bojanovski, Blagaj na Sani, 12.
63

169

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

razio Osmanlije. Naime, saznavi da se prema Dubici kree osmanska vojska, ban Berislavi na brzinu je okupio vojsku te se iz Kraljeve Velike kraj Poege uputio prema Jasenovcu i uu Une u Savu te dalje uzvodno uz Unu prema Dubici. Oito se osmanska vojska pribliavala Dubici iz drugoga smjera, tj. iz doline Sane pokraj dananjeg Bosanskog Novog te dalje nizvodno prema Dubici.70 Iako je mogue da je osmanska vojska jednostavno zaobila Blagaj, ipak je vjerojatnije da je u tom trenutku Blagaj ve bio u njihovim rukama. Naime Osmanlijama strateki ne bi bilo pametno ostaviti u svojoj pozadini u hrvatskim rukama tako vrstu utvrdu kakav je Blagaj u tom trenutku bio. Stoga je mogue da je Lavaninova vijest da su Osmanlije 1512. zauzeli Blagaj poprilino istinita. tovie, potrebno je napomenuti da postoje vijesti da je Blagaj do 1519. bio u rukama Osmanlija. Naime u pismu ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika II. osmanskomu sultanu Selimu I. postoje vijesti koje potvruju da je Blagaj od 1512. do 1519. mogao biti u osmanskim rukama. U tome pismu od 28. oujka 1519. kralj Ludovik II. zatraio je od osmanskoga vladara da mu vrati gradove na granici s Bosnom, meu koje je dodan i Blagaj.71 Oito je u tom trenutku Blagaj bio u osmanskim rukama te ga je kralj Vladislav II. traio natrag. Iako nema sauvanih vijesti kako se to zbilo, ipak je vjerojatno da su Osmanlije Blagaj vratili u hrvatske ruke, a isto je tako mogue da je grad vratio knez Stjepan Blagajski uz pomo slavonskoga bana Petra Berislavia, koji je u drugoj polovini drugoga desetljea 16. stoljea uspjeno organizirao obranu granice Hrvatskoga Kraljevstva kombinirajui danonono bdjenje i povremene upade u osmanske prostore. Tako se ban Berislavi u tri navrata, 1515., 1518. i 1519., uspio probiti do Jajca i pomoi opkoljenom gradu. U svakom sluaju, novi mir s Osmanlijama dogovoren je 1. travnja u Budimu, a potpisan 30. svibnja 1519. u Drinopolju.72 Kako je iz sredine treega desetljea 16. stoljea sauvano nekoliko vijesti koje govore da je tvrdi grad Blagaj jo uvijek u rukama knezova Blagaj70

Usporedi i vie vidi u: Klai, Povjest Hrvata, 302. U samoj bitci kod Dubice istaknuo se i knez Gapar Blagajski (Thallczy, Die Geschichte, 112). 71 Similiter etima ex parte ipsius Cesaree maiestatis sua Cesarea maiestas unacum consiliariis, dominys, necnon regnis, castris, castellis, civitatibus, oppidis, villis, districtibus et superiore terra ducis, in primis: Blagay, Lajos Thallczy, Sndor Horvth, Magyarorszg mellktartomnyainak oklvltra. Als-Szlavniai okmnytr (Dubicza, Orbsz s Szana vrmegyk). Codex diplomaticus partium Regno Hungariae adnexarum (Comitatuum: Dubicza, Orbsz et Szana). Budimpeta, 1912., dok. 167, str. 281. 72 Thallczy, Povijest Jajca, 144.

170

Hrvoje Kekez Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajake banovine 1464. godine

skih, oito je knez Stjepan Blagajski u doba banovanja slavonskoga bana Petra Berislavia uspio ponovno preuzeti Blagaj. tovie, kao i mnogi drugi hrvatski i slavonski magnati iji su posjedi bili ponajvie ugroeni, i knezovi Blagajski sve su se vie okretali austrijskomu nadvojvodi Ferdinandu I. Habsburgovcu traei materijalnu i vojnu pomo za obranu svojih posjeda, pa samim time i granice. Tako je zabiljeeno da su 30. studenoga 1522. knezovi Vuk, Juraj i Matija Frankapan te knez Stjepan Blagajski od nadvojvode Ferdinanda primili 1.200 guldena za ratne svrhe.73 Poetkom 16. stoljea najvea opasnost Blagaju je prijetila iz Kamengrada, koji je jo od 1503. bio u osmanskim rukama. Nastojei odagnati tu opasnost i donekle osloboditi dolinu Une od stalnog osmanskog pritiska, knez Nikola Zrinski oitovao se poetkom 1524. da je spreman udariti na znamenitu utvrdu Kamengrad u osmanskoj Bosni te je za 14 dana osvojiti. Za taj pothvat traio je pomo od 800 tekih i 3000 lakih konjanika, a uz to jo i 6000 pjeaka.74 Razmiljajui o ideji kneza Zrinskoga, kralj Ferdinand poslao je u lipnju iste godine svoje izaslanike Weichselbergera, Kocijana i Leysera kod kneza Nikole Zrinskog da provjere je li mogue provesti njegovu ideju o zauzimanju Kamengrada.75 Oito je Kamengrad bio jako osmansko uporite, dok je sredinom treega desetljea 16. stoljea u Blagaju jo uvijek bila, vjerojatno manja, hrvatska, tj. kranska posada. Prostor izmeu tih dviju utvrda bio je pust, tj. niija zemlja. Tomu u prilog govori i injenica da je knez Krsto Frankapan, nakon to je u nedjelju 11. lipnja 1525. dospio do opkoljenog Jajca i pomogao mu,76 odbio prijedlog da svoju vojsku vrati kroz dolinu Sane, izmeu Kamengrada i Blagaja, jer na tome putu ne bi bila toliko izloena osmanskim napadima. Knez Frankapan je to odbio jer nije elio sramotiti vojsku te se odluio vratiti istim putom, dolinom Vrbasa prema Gradiki i rijeci Savi.77 No kako je vrijeme protjecalo, situacija oko grada Blagaja bivala je sve oajnija. Naime, budui da ga je zbog isturenog poloaja bilo sve tee braniti, veina stanovnitva napustila je grad. Bez okolnog stanovnitva i sve siromaniji, knezovi Blagajski nisu mogli sami braniti svoje posjede, pa ni

73 74

Thallczy, Die Geschichte, 116. Klai, Povjest Hrvata, 392. 75 Isto, 395. 76 O pomaganju opkoljenom Jajcu 1525. od strane kneza Krste Frankapana vie vidi u: Pejo okovi, Banjaluka i pomaganje Jajcu 1525. godine, Istorijski zbornik 8 (1987): 13-36. 77 Thallczy, Povijest Jajca, 213; Klai, Povjest Hrvata, 410.

171

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

sam Blagaj, pa su sve ee od nadvojvode Ferdinanda traili financijsku pomo, koja oito nije stizala redovito. Stoga se knez Stjepan Blagajski 17. srpnja 1526. alio nadvojvodi Ferdinandu da nije primio pomo za obranu pet svojih gradova, meu kojima i tvrdoga grada Blagaja. Posebno je loa situacija bila oko Blagaja jer su Osmanlije dio stanovnitva odveli u roblje, a dio je od straha pobjegao. Taj je grad knez Stjepan Blagajski, prema svojim rijeima, branio uz nevjerojatne napore i velike trokove.78 Velikim porazom ugarsko-hrvatske vojske na Mohakome polju 1526.,79 kao i konanim padom Jajca 1527., zapeaena je i sudbina tvrdoga grada Blagaja na Sani. Ipak, grad Blagaj je i poetkom etvrtoga desetljea i dalje bio u rukama knezova Blagajskih. Zanimljive su vijesti to ih je 1531. zabiljeio Benedikt Kuripei, koji je godinu dana prije kroz Bosnu putovao u Carigrad. Kuripei pie kako je napustivi Krupu na Uni te proavi kroz selo Gornje Polje jaui kroz brda ugledao s lijeve strane zidine gradia Japre. Potom se spustio u dolinu te preao potok Japru, da bi ga na jednu njemaku milju od toga mjesta doekalo 50 dobro naoruanih osmanskih konjanika iz Kamengrada. Njihov zapovjednik bio je Malkoi-beg, koji ga je potom ugostio u svome dvoru u Kamengradu.80 Prema njegovoj poziciji naspram rijeci Japri moe se pretpostaviti da je gradi Japra iz Kuripeieva putopisa zapravo Blagaj. Oito se u njemu jo uvijek nalazila kranska posada te se Malkoi-beg nije elio pribliiti gradu na manje od njemake milje kako svoje konjanike ne bi izloio topnikom napadu sa zidina grada Blagaja. U svakom sluaju, vijesti iz ljeta iste godine potvruju da je Blagaj i dalje bio u kranskim rukama. Naime sauvano je pismo hrvatskoga plemstva upueno kralju Ferdinandu I., sastavljeno neto prije 9. kolovoza 1531., u
wx quo ipse quinquam castra in confinibus et vadis maximis habeo, vt puta castrum Blagay, Sthok, uturmque Bwsswych et Ozthrosacz, vbi plura nobis imminent pericula et continuis fatigamur seu premimur molestiis et incursionibus et depopulacionibus infidelium Turchorum atterimur, resistere autem hosti et vestre serenissime maiestati inseruire cupiens, multos ex familiaribus et colonis propriis amisi, quos hostis Turca abduxit seu trucidavit, aut ibidem detrunccauit; et precipue castrum Blagay cum maxima dificltate et dispendio sustento et manuteneo propriis in expensis comparando et mittendo alimenta et custodes seu allia necessaria illic comportando, Emilij Laszowski (ur.), Habsburki spomenici Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (dalje: HS), sv. 1. Zagreb, 1914., dok. 7, str. 7-8. 79 O vojnome porazu ugarsko-hrvatske vojske na Mohakome polju i posljedicama toga dogaaja vie vidi u: Gza Perjs, The fall of the medieval Kingdom of Hungary: Mohcs 1526 Buda 1541, u: War and Society in East Central Europe, vol. XXVI. Boulder: Columbia University Press, 1989., 171-272. 80 Benedikt Kuripei, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530., ur. Miroslav Nikanovi. Beograd: igoja tampa, 2001., 17.
78

172

Hrvoje Kekez Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajake banovine 1464. godine

kojemu mole kralja da se poalje komisija koja e obii gradove Krupu, Brinje i Blagaj jer je tim posjedima i gradovima potrebno to prije poslati pomo.81 Zbog svoga poloaja u blizini ua Sane u Unu, tvrdi grad Blagaj bio je strateki vrlo vaan, i to kao kranska predstraa doline Une. Njegova ugroenost sve eim i razornijim osmanskim provalama vidljiva je i iz sauvane arhitekture. Ona uglavnom ostavlja dojam razvijenog burga 15. i 16. stoljea. Iz razdoblja prije osmanske prijetnje, tj. prije sredine 15. stoljea, sauvani su glavni elementi romanike i gotike fortifikacije, poput brani-kule, ostataka palasa oko kojega se formiralo unutranje dvorite. To je dvorite formirano krajem 14. i tijekom 15. stoljea, a oko njega se vide zatrpani ostaci koji su kvalitetno raeni, iako zidani u neto rustinijoj strukturi i tehnici. Zapadna kula i vanjski bedem sigurno su graeni u vrijeme prije osmanske prijetnje, tj. do sredine 15. stoljea, jer imaju karakteristine poprene grede kojima se ojaavala masa zida. Iz vremena osmanske prijetnje, tj. iz druge polovine 15. i s poetka 16. stoljea, sauvano je dosta arhitektonskih elemenata. U prvom redu to su tri manja bastiona (torete) na vanjskom istonom zidu. Jedan je smjeten na sjeveroistonom dijelu zida, a drugi na sredini istonoga zida. Trei bastion nalazi se na jugoistonom dijelu zida. Te su torete po svoj prilici nastale uvoenjem topnitva te su vrlo vjerojatno graene u drugoj polovini 15. i poetkom 16. stoljea, tj. u vrijeme najeih osmanskih provala. Isti je sluaj i s vidljivim dijelom sjevernoga zida, ija debljina od preko 1,5 m ukazuje na gradnju koja treba izdrati topniku paljbu. U tom stadiju prekinut je daljnji razvitak grada i tvrdi grad Blagaj odraava punu prisutnost gotike i poetak renesansnih bastiona koji su sluili za obranu od topnitva.82

Vrijeme osmanskoga osvajanja Blagaja


Naposljetku se postavlja pitanje kada je i u kakvim okolnostima tvrdi grad Blagaj pao u osmanske ruke. Budui da o tome nema izravnih vijesti u sauvanim povijesnim izvorima, potrebno je analizom dogaanja iz sredine etvrtoga desetljea 16. stoljea na prostoru dolina rijeka Une i Sane i

81

Item, si quos vestra regia maiestas miserit ex consilio ad videndum statum regni nostri, habeant in mandatis lustrare visitarque et alias arces, vt Crupa, Brynye et Vlagay. Quarum noa prouisio ac municio toti regno esset auxilio ac presidio, Emilij Laszowski (ur.), Habsburki spomenici Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. 2. Zagreb, 1916., dok. 505, str. 504. 82 Usporedi Bojanovski, Blagaj na Sani, 7.

173

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

njihovom irom kontekstualizacijom pokuati utvrditi okvir dogaaja i vrijeme osmanskoga preuzimanja grada Blagaja. Ne pozivajui se ni na kakve konkretne povijesne dokumente, niti detaljnije analiziravi povijesne dogaaje, Hamdija Kreevljakovi donio je podatak da je Blagaj 1537. ukljuen u sastav novoosnovanoga sandaka Klis,83 to bi znailo da je ve tada taj grad napustila hrvatska, tj. kranska posada. Da bi se to Kreevljakovievo razmiljanje moglo prihvatiti ili odbaciti, potrebno je u grubim crtama opisati prilike na granici s Osmanskim Carstvom u etrdesetim godinama 16. stoljea. Neprestani ratovi sultana Sulejmana Zakonodavca iscrpili su ljudske i materijalne snage Osmanskoga Carstva, pa je i Osmanlijama bio potreban predah u ostvarivanju osvajakih ciljeva. Koristei taj predah, kralj Ferdinand I. sklopio je 1533. primirje sa sultanom.84 Nakon samo tri godine zapoeo je novi rat. Osmanlije su ve u proljee 1536. provalili u Slavoniju izmeu Drave i Save, gdje su u njihove ruke pali mnogi tvrdi gradovi. tovie, cijela Poeka kotlina pala je u osmanske ruke te se granica na prostoru izmeu Save i Drave primaknula sve do Moslavakoga gorja.85 Nakon to su osvojili iroke prostore izmeu Save i Drave, Osmanlije su poetkom 1537. zapoeli s pripremama novih prodora u dva smjera. Jedan je vodio prema istonoj jadranskoj obali, gdje je glavni cilj osmanskih provala bio tvrdi grad Klis, posljednja utvrda u hrvatskim rukama izmeu Mletake Republike i Osmanskoga Carstva, koju je junaki branio kapetan Petar Krui. Obrana Klisa napokon je popustila 12. oujka 1537. te je Murad-beg tako ostvario velik uspjeh u dananjoj Dalmaciji.86 Drugi pravac osmanskih prodora te godine bio je u smjeru doline Une. Vrlo brzo nakon osvajanja Klisa Murad-beg je smjestio jaku posadu i u Kamengrad i ukljuio ga u novoosnovani Kliki sandak. Osim toga, primaknuo je granicu prema Uni.87 Vrlo vjerojatno u kasnu jesen ili ranu zimu 1537. Osmanlije su zauzeli tvrdi grad Blagaj. Naime ve poetkom studenoga 1357. sastalo se hrvatsko i slavonsko plemstvo na Saboru u Dubravi kako bi odgovorilo na poziv kralja Ferdinanda I. u kojemu je traio konzultacije o tome kako voditi obranu na Uni, jer je oito pala i posljednja kranska utvrda u dolini Sane
83

Hamdija Kreevljakovi, Novi podatak o povijesti grada Blagaja na Sani. Prilog evidenciji spomenika kulture, Nae starine: godinjak Zemaljskog zavoda za zatitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine 6 (1959): 35. 84 Mauran, Hrvati i Osmansko Carstvo, 80. 85 Isto, 81-87. 86 Isto, 86-87. 87 Isto, 87.

174

Hrvoje Kekez Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajake banovine 1464. godine

u blizini samoga ulaza u dolinu Une. Ubrzo je Sabor poslao u Graz svoje poslanstvo, koje je kralju izloilo stanje utvrda na granici na Uni i na prostoru izmeu Save i Drave. Na sastanku odranom 5. studenoga 1537. saborsko poslanstvo predloilo je kralju da se ponajprije utvrde preostale utvrde na graninim podrujima. Tom je prigodom nabrojen itav niz utvrda na Uni i prostoru dananje Banovine, no utvrda Blagaj nije spominjana.88 Oito je ona neto prije pala u osmanske ruke ili je pak naputena jer ju je postalo iznimno teko braniti budui da se nalazila razmjerno daleko od planirane crte obrane na Uni. Njeno e mjesto poslije preuzeti utvrda Novi na Uni, tj. dananji Bosanski Novi. Nakon niza nesretnih okolnosti i slabe organiziranosti, Osmanlije su bez veih tekoa ve 20. travnja 1538. osvojili Dubicu, tada najvei i strateki vrlo vaan grad u donjem Pounju.89 tovie, uskoro je u osmanske ruke pao i Jasenovac, ime se i planirana obrana na Uni poela uruavati.90 U svakom sluaju, tvrdi grad Blagaj naputen je vrlo vjerojatno tijekom jeseni ili rane zime 1537. ili su ga pak Osmanlije osvojili u sklopu svojih priprema za napad na hrvatsko Pounje. Razmjerno brzo Osmanlije su u grad postavili vojnu posadu, to se svakako dogodilo prije 1555. godine, za koju postoji podatak da Osmanlije u Blagaju dre stalnu vojnu posadu. Naime Kreevljakovi donosi podatak o osmanskoj posadi u Blagaju koji je zapisan u sidilu to ga je pronaao u Gazi Husrev-begovoj knjinici u Sarajevu.91 U reenom spisu pie kako je na sudu u Sarajevu havaledija mustahfiza grada Blagaja, neki Osman, izjavio da je od Husein-bega primio 15.000 aki kao ostatak plae mustahfiza grada Blagaja za est mjeseci hidretske godine 963., koja poinje 16. studenoga 1555. godine.

Milan Kruhek, Krajike utvrde i obrana Hrvatskog Kraljevstva tijekom 16. stoljea. Zagreb: Institut za suvremenu povijest, 1995., 98-99. 89 Prema sauvanim povijesnim podacima, Dubica je 1538. pala u osmanske ruke zbog istih slabosti obrane kao i najvei broj drugih graninih utvrda, tj. prije svega zbog njene potpune nespremnosti za imalo vei obrambeni zadatak. Naime prema pismu zagrebakoga biskupa imuna Erddyja od 29. sijenja 1537., grad je neposredno pred dolazak osmanskih eta branila posada od samo sedam straara, ili ak samo tri straara (HS 2, dok. 333, str. 329-330). Te je godine osmanski napad zaustavljen kod Jasenovca, no kada je idue 1538. Husrev-beg opet zatekao Dubicu bez obrane, jednostavno ju je, 24. travnja, zauzeo bez ikakve borbe. Takav razvoj dogaaja naveo je kapetana Katzianera da pismom iz Gvozdanskog 1. svibnja 1538. javim tajerskim staleima da je Dubica izgubljena izdajom branitelja (vie vidi u: Kruhek, Krajike utvrde i obrana, 122-124). 90 Mauran, Hrvati i Osmansko Carstvo, 94. 91 Kreevljakovi, Novi podatak, 36.

88

175

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Zakljuak
U zakljuku se moe rei da je nakon uspostave Jajake banovine i sve eih provala Osmanlija u dolinu Sane tvrdi grad Blagaj prestao biti rezidencija knezova Blagajskih te je tu funkciju preuzela sigurnija i udaljenija Otoka na Uni. Grad Blagaj dobio je prije svega obrambenu funkciju zbog svoje strateke pozicije na Sani. Ta je funkcija vidljiva i na sauvanoj arhitekturi grada Blagaja, na to u prvom redu ukazuje vanjski zid sa tri manja bastiona, kao i niz slabo vidljivih pukarnica. Iako su od devetoga desetljea 15. stoljea zaredale osmanske provale kroz dolinu Sane prema Uni i dalje u Hrvatsku i Slavoniju, ipak su se u to doba knezovi Blagajski vie bavili sporovima sa susjednim velikaima, poglavito knezovima Zrinskima, negoli organizacijom obrane. Odreen osjeaj sigurnosti, ali zasigurno laan, davala im je novoosnovana Jajaka banovina. No nakon to su Osmanlije 1503. zauzeli tvrdi grad Kamengrad u gornjem toku Sane, itava sanska dolina i sam grad Blagaj postali su prva crta ratita. Taj je prostor trpio uzastopne pljakake pohode te je postupno demografski opustoen odvoenjem stanovnitva u roblje, ali i sve brojnijim bjegovima domicilnog stanovnitva u sigurnije krajeve. tovie, ini se da su Osmanlije grad Blagaj drali u svojim rukama u razdoblju od 1512. do 1519., kada ga je knez Stjepan Blagajski povratio u vrijeme uspjene obrane granice to ju je provodio ban Petar Berislavi. Od sredine treega desetljea 16. stoljea grad je imao iskljuivo obrambenu funkciju te ga je bilo teko braniti jer je, po podacima, taj kraj potpuno opustio stanovnitvom. Padom Jajca i itave Jajake banovine 1527. zapeaena je i sudbina grada Blagaja, iako je jo neko vrijeme ostao u kranskim rukama, svakako do 1531., kada se posljednji put spominje potreba dodatnog naoruavanja tamonje kranske vojne posade. Tvrdi grad Blagaj vjerojatno je konano pao u osmanske ruke u kasnu jesen ili ranu zimu 1537., tj. nakon pada Klisa i osnutka Klikoga sandaka te kao priprema za daljnje osmansko osvajanje Pounja, koje je zapoelo osvajanjem Dubice 1538. godine. Tim inom zavrila je viedesetljetna agonija hrvatskih branitelja Blagaja i tamonjega stanovnitva, a cijeli je prostor doivio duboke demografske i gospodarske promjene dovoenjem novoga stanovnitva i uspostavom vrste vlasti Osmanskoga Carstva.

176

Hrvoje Kekez Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajake banovine 1464. godine

The Counts of Blagaj and the Blagaj Castle after the Foundation of Banate of Jajce in 1464
The Blagaj castle is situated near the mouth of the River Japra into the River Sana, close to the most important medieval road through the valley of the River Una and leading from the Eastern Adriatic coast to the Pannonian basin. During the fourteenth and fifteenth centuries, the castle of Blagaj was the residence of Counts of Blagaj, the descendants of the earlier Baboni counts. While the collapse of the medieval Kingdom of Bosnia in 1463 foreshadowed Ottoman raids into the Sana valley, it was the foundation of Banate of Jajce that put an end to Ottoman raids for a couple of decades. Nevertheless, historical documents sporadically indicate constant threat of Ottoman raids around the turn of the sixteenth century. This is even more clearly depicted by the remains of the castle of Blagaj that show abundant construction work conducted during the antiOttoman defensive wars. In this essay, the author contextualizes the known information about the Ottoman attacks in the Sana valley and the importance and the role of the Blagaj castle in the anti-Ottoman defence system of the castles. Although these buildings are today in poor condition, the ruins of the Blagaj castle indicate a major extension of the castles fortification system built after 1503, and the beginning of the deconstruction of the defensive system of Banate of Jajce. A special attention is given to the establishnig of the final Christian (i.e. Croatian) desertion of the Blagaj castle during the 1540s. Keywords: castle of Blagaj, Counts of Blagaj, Ottoman wars, Banate of Jajce, late middle ages, fortification architecture.

177