1

2



3

ZAHVALE



Svim mojim prijateljima, poznanicima ili roacima, bliskim ili dalekim
na razumijevanju trvenja, na opratanju manjka vremena, na pruenom
viku prostora i iskazanoj blagonaklonosti, na dijeljenju veselja (i joie),
na pitanjima, na sluanju, na biljekama pisanima i poslanima, na
veerima na trijemu, na ispijenom ampanjcu i podignutim zdravicama,
na itanju, na doputenju da pripovjest razvije krila, na irenju prie
hvala vam. Tisuu puta hvala.


4



5

DRAMATIS PERSONAE


PHEDRINO KUANSTVO

Anafiel Delaunay de Montrve Phdrin mentor (preminuo)
Alcuin n Delaunay Delaunayjev uenik (preminuo)
Phdre n Delaunay de Montrve grofica de Montrve; anguisette
Benoit, Gemma osoblje
Fortun, Remy, Ti-Philippe vitezovi, takoer znani kao Phdrini momci
Eugnie kuharica
Joscelin Verreuil Cassilinski brat (Siovale)
Purnell Friote majordom Montrvea
Richeline Friote Purnellova ena

LANOVI KRALJEVSKE OBITELJI:
TERRE DANGE

Ysandre de la Courcel kraljica Terre dAnge; udana za Drustana mab
Necthanu
Ganelon de la Courcel bivi kralj Terre dAnge; Ysandrin djed
(preminuo)
Genevieve de la Courcel kraljica Terre dAnge (preminula)
Isabel LEnvers de la Courcel Ysandrina majka (preminula)
Rolande de la Courcel Ysandrin otac (preminuo)
Barquiel LEnvers Isabelin brat; vojvoda LEnversa (Namarre)
Baudoin de Trevalion sin Lyonette i Marca; princ kraljevske krvi
(preminuo)
Bernadette de Trevalion ki Lyonette i Marca; ena Ghislaina de
Somervillea
Lyonette de Trevalion Ysandrina pratetka; takoer znana kao Lavica od
Azzalle (preminula)
Marc de Trevalion Lyonettin mu; bivi vojvoda od Trevaliona (Azzalle)
Nicola LEnvers y Aragon Ysandrina roakinja

6

LANOVI KRALJEVSKE OBITELJI:
LA SERENISSIMA

Benedicte de la Courcel Ysandrin prastric; princ kraljevske krvi
Maria Stregazza de la Courcel Benedicteova ena (preminula)
Etaine de Tourais druga ena Benedictea de la Courcela
Imriel de la Courcel sin Benedictea i njegove druge ene
Marie-Celeste de la Courcel Stregazza ki Benedictea i Marie; princeza
kraljevske krvi; udana za Marca
Stregazzu Severio Stregazza sin Marie-Celeste i Marca; princ kraljevske
krvi;
Thrse de la Courcel Stregazza ki Benedictea i Marie; princeza
kraljevske krvi; udana za Dominica Stregazzu (preminuo)

DANGELINSKO PLEMSTVO

Isidore dAiglemort Maslinov otac; vojvoda dAiglemorta (Camlach)
(preminuo)
Markiza Solaine Belfours plemkinja; tajnica Krunskog Peata
Cecilie Laveau-Perrin ena viteza Perrina (preminuo); ranije milosnica
kue Cereusa; Phdrina i Alcuinova uiteljica
Roxanne de Mereliot gospa od Marsilikosa (Eisande)
Quincel de Morhban vojvoda de Morhban (Kusheth)
Lord Rinforte prefekt Cassilinskog bratstva
Edme de Rocaille Rolandeova zarunica (preminula)
Faragon Shahrizai vojvoda de Shahrizai (Kusheth)
Melisande Shahrizai plemkinja (Kusheth)
(Tabor, Sacriphant, Persia, Marmion, Fanchone lanovi kue Shahrizai;
Melisandina rodbina)
Ghislain de Somerville Percyjev sin; oenjen s Bernadette de Trevalion
Percy de Somerville grof de Somerville (LAgnace), princ kraljevske
krvi, kraljevski zapovjednik
Tibault de Toluard markiz de Toluard (Siovale)
Gaspar Trevalion grof de Forcay (Azzalle); Marcov brati
Apollonaire i Dinne zdrueni gospodari markizata de Fhirze
Vivienne Neldor, Marie de Flairs Ysandrine dvorske dame

7

Lord Amaury Trente kapetan Kraljiine garde
Gospa Denise Grosmaine tajnica Kraljevske komore

NONI DVOR

Moirethe Lereux doajenka kue Eglantine
Favrielle n Eglantine velja
Raphael Murain n Gentian milosnik kue Encijana

TRI SESTRE

Gospodar Tjesnaca upravlja morima izmeu Albe i Terre dAnge
Hyacinthe zarednik Gospodara Tjesnaca; Phdrin prijatelj; Tsingano

ALBA I EIRE

Drustan mab Necthana Cruarch Albe, oenjen s Ysandre de la Courcel
Eamonn mac Conor lord Dalriada (preminuo)
Grainne mac Conor Eamonnova sestra; gospa Dalriada
Necthana Drustanova majka
(Breidaia, Moiread (preminula), Sibeal Necthanine keri)

LA SERENISSIMA

Cesare Stregazza dud La Serenissime
Marco Stregazza dudev najstariji sin
Ricciardo Stregazza dudev mlai sin
Allegra Stregazza Ricciardova ena
Benito Dandi plemi, pripadnik Besmrtnika
Orso Latrigan plemi, kandidat na izboru za duda
Lorenzo Pescaro plemi, kandidat na izboru za duda
Bianca sveenica Odabranih; Asheratina proroica

8

Vesperia Asheratina sveenica; proroica u naukovanju
Giulia Latrigan plemkinja
Metar Acco astrolog
Serena Pidari ena Phanuela Buonarda
Felicity dArbos biva dvorska dama Marie Stregazze
Upravitelj La Dolorose
Constantin, Fabron, Malvio, Tito tamniari

ILLYRIA

Vasilii Kolcei ban Illyrije, takoer znan kao Zim Sokali
Zabla Kolcei banova ena
Pjtri Kolcei banov srednji sin
Czibor zapovjednik banove strae
Kazan Atrabiades gusarski kapetan
(Epafras, Gavril, Lukin, Nikanor, Oltukh, Pekhlo, Spiridon, Stajeo,
Tormos, Volos, Ushak Kazanovi ljudi)
Daroslav Kazanov brat (preminuo)
Glaukos Kazanov ovjek, bivi tiberijski rob
Zilje Glaukosova ena
Marjop Kazanova domaica
Njsa Atrabiades Kazanova majka
Janri Rossatos veleposlanik u La Serenissime

KRITI

Oeneus Asterius hierofant Temenosa
Pasiphae Asterius Kora Temenosa
Demetrios Asterius arhon Phaistosa
Timanthes plemi, arhonov ljubavnik
Atlhaia plemkinja, Timanthesova sestra




9

OSTALI

Maestro Gonzago de Escabares aragonijski povjesniar, bivi
Delaunayjev uitelj
Thelesis de Mornay kraljiina pjesnikinja
Quintilius Rousse kraljevski admiral
Emile lan bive Hyacintheove druine
Jacques Brenin Phdrin zastupnik
Nahum ben Isaac rabi
Hanna yeshuitska ena
Micheline de Parnasse kraljevska arhivarka
Tarren dEltoine kapetan Nepomirljivih, Juna tvra (Camlach)
(Octave, Vernay, Svariel, Fitz, Giles vojnici Nepomirljivih)
Phanuel Buonard straar Troyes-le-Monta
Louis Namot kapetan broda Darielle
Brys no Rinforte, David no Rinforte Cassilinska braa
Gregorio Livinius princ Paventa
Vojvoda i vojvotkinja od Milazze
Gilles Lamiz pjesnik u naukovanju
Micah ben Ximen, Sarae, Teppo Yeshuiti; Joscelinovi saveznici
Cervianus slubenik u Asheratinu hramu


10

JEDAN



itko ne moe porei da sam, premda mlada, doivjela poprilian niz
nedaa. To, mislim, mogu ustvrditi bez hvalisanja, pa iako se sada
odazivam na ime grofice de Montrve a moja je titula zapisana u
plemikim knjigama Terre dAnge, rano sam spoznala to znai kad vam
oduzmu sve to posjedujete: prvi put, kad su mi bile etiri godine i kad
me roena mati prodala u slubu na Dvor nonocvatueg cvijea, i drugi
put, kad su mog gospodara i mentora Anafiela Delaunayja ubili, a
Melisande Shahrizai me na prijevaru predala u ruke Skalda.
Prela sam divljine Skaldije po cioj zimi i suoila se s bijesom
Gospodara Tjesnaca na uzburkanim vodama. Bila sam igraka
barbarskog vojskovoe, i prepustila najdraeg prijatelja beskraju
samotne izolacije. Vidjela sam uase rata i smrti svojih suputnika.
Uetala sam, sama i nou, u nepreglednu tamu neprijateljskog logora
znajui da se predajem mukama i gotovo sigurnoj smrti.
Nita od toga nije bilo tako teko kao rei Joscelinu da se vraam u
Naamahinu slubu.
Mojoj je odluci presudio sangoire plat: Melisandin izazov i marque
mog zvanja koji me obiljeavao kao anguisette, Kushielovu izabranicu,
jednako jasno kao toka grimiza utisnuta od roenja u zjenicu mojeg
lijevog oka ruina latica koja pluta na tamnoj vodi, neki ju je
oboavatelj jednom tako opisao. Sangoire je tamna boja, crvena ali toliko
tamna da granii s crnom. Vidjela sam krv prolivenu pod svjetlou
zvijezda; prikladna je to boja za nekog poput mene, osuenog da
pronalazi uitak u bolu. Doista, njegovo noenje zabranjeno je bilo kome
tko nije anguisette. DAngelini cijene takve poetine nijanse.
Ja sam Phdre n Delaunay de Montrve, i jedina sam svoje vrste.
Kushielova strijela pogaa rijetko ali uinkovito.
Kad je maestro Gonzago de Escabares donio plat iz La Serenissime,
a s njime i priu o tome kako ga se domogao, donijela sam odluku. Znala
sam te iste noi. U mraku se moj put inio jasnim i oitim. U srcu Terre
dAnge nalazio se izdajnik, netko tko je stajao dovoljno blizu prijestolju
da ga dotakne; to sam znala. Melisandino slanje plata potvrdilo je jedno:
posjedovala sam nain da otkrijem izdajnikov identitet ako se odluim
upustiti u igru. Da je to bila istina, u to nisam nimalo sumnjala.
Zahvaljujui Nonom dvoru i Delaunayju, stekla sam odlinu naobrazbu i
kao kurtizana i kao pijunka. Melisande je to znala a Melisande je
N

11

zahtijevala publiku, ili barem dostojnog suparnika. To je bilo jasno, ili se
barem meni tako inilo.
Na danjem svjetlu, pred Joscelinovim ozbiljnim modrim pogledom,
uvidjela sam razmjer nedaa koje bih time izazvala. Zato sam oklijevala,
ekajui pravu zgodu, sigurna u svoj zakljuak, ali s boli u srcu. Maestro
Gonzago ostao je nekoliko dana uivajui u gostoprimstvu koje sam mu
svim silama nastojala pruiti. Ne dvojim da je naslutio neto od moje
muke. Opazila sam to na njegovu ljubaznom, priprostom licu.
Naposljetku je otiao a da od mene nije pokuao izvui objanjenje,
praen svojim egrtom Camilom na putu u Aragoniju.
Ostala sam sama s Joscelinom i svojom odlukom.
Bili smo sretni u Montrveu, on i ja; posebice on, odrastao u
planinama Siovale. Znam koliko je Joscelina stajalo vezati svoj ivot uz
moj, u inat cassilinskom zavjetu poslunosti. Neka se plemenitai smiju
ako ele, ali on je svoje zavjete ozbiljno shvaao, pogotovo zavjet celibata.
DAngelini slijede naputak Blaenog Elue, koji se rodio iz mjeavine krvi
Yeshue ben Yosefa i Magdeleninih suza u Zemljinoj utrobi: Ljubi kako
eli. Jedini meu Suputnicima, samo se Cassiel ogluio Eluinoj
zapovijedi; Cassiel, koji je prihvatio prokletu sudbu da ostane u celibatu i
postojan uz Eluu, Savreni Suputnik, podsjeajui Jedinoga Boga na
svetu dunost koju je ak i On sam zaboravio.
To su, dakle, bili zavjeti koje je Joscelin prekrio zbog mene.
Montrve je mnogo pomogao da zalijei rane koje mu je taj in nanio.
Moj povratak u Naamahinu slubu one koja je slobodno otila Elui,
koja je zbog njega lijegala i s kraljevima i sa seljanima otvorit e neke
nove.
Rekla sam mu.
Promatrala sam bijele crte napetosti, tako dugo odsutne, kako se
usijecaju s obje strane njegova lijepog lica. Iznijela sam svoj stav, toku
po toku, ba kao to bi Delaunay to uinio. Joscelin je priu znao gotovo
jednako dobro kao ja. Dodijelili su mi ga za suputnika dok je Delaunay
jo posjedovao moj marque; znao je ulogu koju sam odigrala u slubi
svoga gospodara. Bio je sa mnom kad su ubili Delaunayja, i kad nas je
Melisande oboje izdala a bio je ondje i one sudbonosne noi u Troyes-
le-Montu, kad je Melisande Shahrizai umaknula kraljiinoj pravdi.
Jesi li sigurna? bilo je to sve to je rekao kad sam zavrila.
Da, proaptala sam rije, dok su mi ruke stiskale raskone nabore
sangoire plata, koji sam drala smotanog u krilu. Josceline...
Moram razmisliti. Okrenuo se, lica bezizraajna kao u stranca. U
patnji, promatrala sam ga kako odlazi, znajui da vie nita nisam mogla
rei. Joscelin je znao, od samog poetka, to sam bila. Ali nikad nije
raunao na to da e me zavoljeti, kao ni ja njega.

12

U vrtu se nalazio mali oltar posveen Elui, koji je Richeline Friote,
ena mog majordoma, ureivala s velikom pomnjom. Cvijee i ljekovito
bilje rasli su u mnotvu iza vlastelinskog dvorca, gdje se Eluin kip, ne vei
od jednog metra, dobrostivo smijeio naem milodaru, laticama
razasutima pred njegove mramorne noge. Dobro sam poznavala taj vrt
jer sam provela mnoge sate sjedei ondje na klupi i razmatrajui svoju
odluku. To je mjesto i Joscelin izabrao za razmiljanje, kleei pred
Eluom na cassilinski nain, pognute glave i prekrienih ruku.
Dugo je ondje ostao.
Do rane veeri poela je padati laka kia, a Joscelin je sveudilj
kleao, nijema prilika u sivom sumraku. Jesenje cvijee otealo je od
vode i objesilo svoje arene glavice, bosiljak i rumarin isputali su
prodoran miomiris u vlaan zrak, a on je i dalje kleao. Pletenica boje ita
nepomino mu je visjela niz lea, a potoii kie protjecali su njenom
duinom. Svjetla je nestajalo, a on je jo kleao.
Moja gospo Phdre, prenuo me Richelinin zabrinut glas; nisam je
ula kad se pribliila, to je za mene bilo neobino. Koliko e onako
ostati, to mislite?
Okrenula sam lea prozoru koji je gledao na vrtnu lou. Ne znam.
Radije poslui veeru bez njega. Moglo bi potrajati. Joscelin je jednom,
zatrpan snijegom, probdio cijelu skaldsku no zbog nekog opskurnog
pitanja cassilinske asti. Ovo je zadiralo mnogo dublje. Pogledom sam
okrznula Richeline, njezino iskreno, poteno lice. Rekla sam mu da se
namjeravam vratiti u Eluin Grad. U Naamahinu slubu.
Richeline je duboko udahnula, ali njezin se izraz nije promijenio.
Pitala sam se hoete li. Glas joj je poprimio suosjeajan ton. On nije od
onih koji bi to lako podnijeli, milostiva.
Znam. Zvuala sam mirnije nego to sam se osjeala. Nisam to tek
tako odluila, Richeline.
Ne. Ona odmahne glavom. Vi ne biste.
Njezina potpora znaila mi je vie nego to sam oekivala. Osvrnula
sam se prema prozoru i Joscelinovoj tamnoj prilici koja je kleala, a suze
me zapekoe u oima. Purnell e ostati kao majordom, naravno, a i ti s
njim. Montrve treba tvoju ruku, a narod u tebe ima povjerenja. Ne
pristajem ni na to drugo.
Da, milostiva. Njezin ljubazni pogled bilo je gotovo preteko
podnijeti, jer u tom trenutku nisam imala pretjerano visoko miljenje o
sebi. Richeline je metnula aku na srce u staroj gesti odanosti. uvat
emo Montrve za vas, Purnell i ja. U to se moete pouzdati.
Hvala ti. Progutala sam knedlu s mukom, zatomljujui tugu.
Hoe li pozvati momke na veeru, Richeline? Treba im se rei, a meni je

13

potrebna njihova pomo. elim li to obaviti prije zime, moramo smjesta
poeti.
Naravno.
Momci su bili moja tri viteza; Phdrini momci, tako su se nazivali,
Remy, Fortun i Ti-Philippe. Mornari i ratnici pod zapovjednitvom
kraljevskog admirala Quintiliusa Roussea stupili su u moju slubu nakon
naeg putovanja na Albu i bitke kod Troyes-le-Monta. Ruku na srce,
mislim da je kraljicu zabavljalo da mi ih dodijeli.
Obavijestila sam ih za veerom, posluenom u blagovaonici s bijelim
platnima na stolu i mnotvom svijea. Isprva je vladao muk, a onda je
Remy ispustio nesuzdriv usklik veselja, sijevajui svojim zelenim oima.
U Grad, moja gospo? Obeavate?
Obeavam, rekoh mu. Ti-Philippe, sitan i plav, samo se nasmijeio,
dok me miiavi, crnomanjasti Fortun zamiljeno promotrio. Bit e mi
potrebna dvojica od vas da odjau naprijed i obave sve pripreme. Trebat
e mi skromna kua, u blizini palae. Dat u vam pisma namjere da ih
odnesete mom zastupniku u Gradu.
Remy i Ti-Philippe su se poeli natezati oko toga tko e krenuti u
pustolovinu. Fortun me i dalje motrio svojim tamnim oima. Kreete li u
lov, gospo? upitao je tiho.
Igrala sam se peenom krukom, prekrivenom smrvljenim sirom,
kako bih prikrila nedostatak teka. to ti zna o tome, Fortune?
Gledao me netremice. Bio sam u Troyes-le-Montu. Znam da je
netko kovao urotu da se gospa Melisande Shahrizai oslobodi. I znam da
ste anguisette koju je kolovao Anafiel Delaunay, kojeg izvan granica
Montrvea neki zovu Gospodar kurvi-uhoda.
Da, proaptala sam to i osjetila kako mi uzbuenje kola ilama,
snano i nepobitno. Podigla sam glavu, osjeajui teinu svoje kose
sputane barunastom mreicom, te iskapila mjericu finog brendija iz
lagnakih vonjaka. Vrijeme je da se Kushielova strijela ponovo odapne,
Fortune.
To se nee svidjeti gospodaru Cassilineu, moja gospo, upozori
Remy prekidajui prepirku s Ti-Philippeom. Ve sedam sati klei u vrtu.
Mislim da znam zato.
Joscelin Verreuil moja je briga. Odgurnula sam tanjur od sebe,
odustavi od pretvaranja da jedem. Sada mi treba vaa pomo, vitezovi.
Tko e odjahati u Grad i pronai mi kuu?
Naposljetku smo odluili da e i Remy i Ti-Philippe poi naprijed,
osigurati nam smjetaj i izruiti obavijest o mom povratku. Kako e
Ysandre to primiti, nisam bila sigurna. Kraljici nisam rekla za Melisandin
dar, ni za svoje strepnje u pogledu njezina bijega. Nisam dvojila da u

14

uivati kraljiinu potporu, ali potomci Elue i njegovih Suputnika znaju
biti hirovita sorta, te sam zakljuila kako mi je trenutano najbolje
djelovati u tajnosti. Neka misle da me bockanje Kushielove strijele vratilo
natrag; to manje znaju, to bih ja vie mogla doznati.
Tako me uio Delaunay, i to je dobar savjet. ovjek mora oprezno
procijeniti u koga se moe pouzdati.
U svoju sam trojicu vitezova imala veliko povjerenje, u protivnom im
nikad ne bih rekla to spremamo. Delaunay me elio zatititi mene, i
Alcuina, koji je zato platio krajnju cijenu tako to nas je drao u
neznanju. Ja neu ponoviti njegovu pogreku jer sada ju i smatram
pogrekom.
Pa ipak, postojala je samo jedna osoba kojoj bih razotkrila cijelo
svoje srce i duu, a ona je nijemo kleala u kiom natopljenom vrtu
Montrvea. Ostala sam budna dugo te noi, itajui yeshuitski traktat koji
mi je donio Gonzago de Escabares. Nisam odustala od svojega sna:
pronai nain da oslobodim Hyacinthea iz njegova vjenog suanjstva
kod Gospodara Tjesnaca. Hyacinthe, moj najstariji prijatelj jo iz
djetinjstva, prihvatio je sudbinu namijenjenu meni: osuen je na
besmrtnost na usamljenom otoku osim ako ne pronaem nain da ga
oslobodim, da prekinem geis kojim je vezan. itala sam dok mi se oi
nisu zacaklile a misli odlutale. Nakon nekog vremena, zadrijemala sam
ispred vatre, koju su svakog sata podravala dvojica slugu iji bi apat
ula kroz polusan.
Probudio me osjeaj jo neije nazonosti te sam otvorila oi.
Preda mnom je stajao Joscelin, s kojeg se cijedila kia po kamenom
podu prekrivenom sagovima. Dok sam ga gledala, ukriio je podlaktice i
naklonio se.
U Cassielovo ime, rekao je glasom zahralim od sati neupotrebe,
titim i sluim.
Predobro smo se poznavali, nas dvoje, da bismo se pretvarali.
Nita vie od toga?
Ni vie, odvratio je odluno, ni manje.
Uspravila sam se na svom stolcu zagledavi se uvis u njegovo lijepo
lice i modre oi, umorne od dugog bdijenja. Zar nas dvoje ne moemo
pronai sredinu, Josceline?
Ne. Ozbiljno je odmahnuo glavom. Phdre... Elua zna da te
ljubim. Ali zavjetovao sam se Cassielu. Ne mogu biti dvije stvari, ak ni za
tebe. Potovat u svoju zakletvu da te titim i da ti sluim. Do smrti, ako
treba. Ne moe traiti vie. A ipak to ini.
Ja sam Kushielova izabranica, i prisegnula sam Naamahi, apnula
sam. Potujem tvoje zavjete. Zar ne moe ti potovati moje?

15

Samo na svoj nain. I on je to rekao aptom; znala sam koliko ga je
to stajalo, te sam sklopila oi. Phdre, ne trai vie od toga.
Neka bude tako, odvratila sam sklopljenih oiju.
Kad sam ih ponovo otvorila, njega vie nije bilo.


16

DVA



ad sam posljednji put ula u Eluin Grad, bilo je to jaui u
trijumfalnoj povorci sa svitom Ysandre de la Courcel, netom nakon
pobjede nad Skaldima, s kraljevskom vojskom, Drustanom mab
Necthanom i albskim kontingentom u naoj pratnji. Ovaj put moj
povratak u rodni grad bio je mnogo manje dramatian, iako mi je puno
znaio.
Mona je to stvar, povratak domu. Zavoljela sam Montrve, s
njegovim zelenim planinama i rustikalnim armom; ali Grad je bio moj
dom, te sam zaplakala kad sam ponovo ugledala njegove bijele zidine.
Moje srce, godinu i vie dana priviknuto na staloen ritam ivota na selu,
poskoilo mi je u grudima i bre zakucalo.
Proveli smo mnogo dana na putu, dok se svjee jesensko vrijeme
pretvaralo u studen nastupajue zime. Na prijanjim sam putovanjima
imala samo onoliko prtljage koliko smo moji suputnici i ja mogli ponijeti
na naim krnim konjima. Sada su nas pratila natovarena kola vune,
proizvod posljednjeg ovogodinjeg strienja, s cijelim jednim kolima
mojih potreptina, koje su ukljuivale knjige i svitke yeshuitskog
istraivanja koje sam prikupila u godinu dana.
Bilo je toga poprilino, jer su Yeshuini sljedbenici plodonosna eljad.
Njihova je povijest stara, see davno prije nego to su Yeshuu ben Yosefa,
roenog sina Jedinog Boga, razapeli na tiberijski kri, a njegova se krv
pomijeala s Magdeleninim suzama kako bi se iz nje rodio blaeni Elua.
Nisam jo u njihovim zapisima pronala trag kojim bih razmrsila geis
koji je sputavao Hyacinthea, ali nisam gubila nadu.
U naoj su povorci bila i kola za nau opremu, atore i hranu, te
teretne mazge za prtljagu mojih pratitelja. Bilo je ak i nekoliko osedlanih
konja koje smo vodili bez jahaa, odmorni konji za Remyja i Ti-Philippea,
koji su jurcali tamo-amo izmeu nae spore druine i Grada.
Trebat e vam koija, pragmatino je izjavio Fortun kad smo se
pribliili Gradu. Nije prikladno da grofica de Montrve jae na konju,
moja gospo. Ali mislim da to moe priekati dok ne prodamo vunu.
Morat e. Pretpostavljala sam, prije nego to me Ysandrin ministar
financija obavijestio da sam naslijedila Delaunayjev imetak i nikad
preuzet naslov, da su svi dangelinski plemii imali novca na pretek;
zapravo nije bilo tako. Ostvarivala sam skromnu dobit od svojih posjeda
u Montrveu, a imala sam i zalihe od naknade za Delaunayjevu gradsku
kuu. Ona je bila zaplijenjena poslije njegove smrti, kada su me u
K

17

odsutnosti proglasili njegovim ubojicom. Sada je moje ime bilo isto,
zahvaljujui Ysandrinoj intervenciji. U Eluinu Gradu sada svi znaju da
sam iskreno voljela svoga gospodara Delaunayja, i da nisam imala udjela
u njegovoj smrti; on me imenovao svojom batinicom te sam naslijedila
to mi je ostavio. Ipak, nisam eljela ivjeti u kui u kojoj je umro.
Stoga sam batinila njegovo imanje u Montrveu, te prihvatila
naknadu za prodaju njegove kue u Gradu; ali je utrak od ovog prvog
otiao na uzdravanje i opremu mojih pratitelja, dok smo ovo posljednje
potroili na kupnju kue. Ono malo preostalog novca, moram priznati,
veinom sam uloila u svoju knjinicu.
Te kupnje nisam poalila. Svako znanje vrijedi imati, znao je
govoriti Delaunay, a ja sam namjeravala dobro iskoristiti sve to sam
prikupila. Ali to me ostavilo s vrlo malo kapitala.
Jednom davno posjedovala sam dijamant kojim bih mogla
financirati otvaranje salona na kojem bi mi svaka kurtizana pozavidjela.
Razmiljajui o njemu, dotaknula sam svoj goli vrat na kojem je neko
visio. Radije bih gladovala nego profitirala od tog dragulja.
Dok smo jahali prema junim vratima, Fortun je razvio barjak
Montrvea; zelen, sa srebrnim mlaakom u gornjem desnom kutu, i
mrkom liticom u donjem lijevom. Gradska straa podignula je koplja na
odgovor, a povik im je odjeknuo s bijelih zidina Ti-Philippe, koji je
bacio partiju kocke sa straarima, oekivao je na dolazak. Zaula sam
isprekidan napjev, odve poznat: koranica Phdrinih momaka, nastala
za naeg oajnikog pothvata na Albi.
Dobacivi pogled Joscelinu, vidjela sam kako rezignirano uspravlja
ramena.
Tako smo uli u Grad.
U nekim je predjelima bio skuen, a u nekima pak vei i ljepi nego
to sam se sjeala, skladan i ponosit. Ti-Philippe se sjurio sa zidina da nas
doeka, i poveo nas unutra, du zavojitog toka rijeke prema palai. Na
ulici su graani zastajkivali i znatieljno nas motrili, pratei na prolazak
mogla sam uti kako se glasine poinju iriti. Na istoku se uzdizalo
brdo Noni brijeg. Ondje je stajao Noni dvor sa svojih Trinaest kua,
gdje sam stekla najranije obrazovanje; u kui Cereusa, Prvoj od Trinaest.
U njegovu podnoju leao je Noni prag, moje utoite, gdje je Hyacinthe
doao na glas kao Princ Putnika.
To je bila prolost. Budunost je leala pred nama. Nadomak palai,
na krianju s uskom uliicom, doekao nas je Remy. Nakon uurbane
rasprave, Ti-Philippe preuzeo je nadzor nad kolima vune, odvezavi ih u
vunarsku etvrt.
Milostiva. Remy se iroko osmjehnuo i, izvevi naklon iz sedla,
uspravio se kako bi pokazao niz ulicu. Vae odaje vas ekaju!

18

Ako se itko zapitao je li bilo razborito dopustiti mojim divljim
mornarima da nam potrae smjetaj, ti su strahovi neprikladni;
ljubomorno su uvali moju ast, ti Phdrini momci, i nikome nisu
doputali da joj se podruguje, osim njih samih. Skrivena u sjeni palae,
nalazila se draesna kua. Imala je maleno dvorite, gotovo obraslo
kronjastim povijuama, staju i varljivo prostranu unutranjost, usku ali
duboku. Bilo je dovoljno mjesta za nau druinu.
Zaposlio sam kuharicu, udvorno e Remy, i dnevnu slukinju. Tu
je i momak za ispomo u staji, pa smatram da preostala trojica...
etvorica nas... dobacio je munjevit pogled Joscelinu, mogu obavljati
sve ostalo to treba. Odgovara li vam, moja gospo?
Stajala sam na ulazu, gdje je zimsko svjetlo prodiralo svjee i zeleno
kroz guste povijue. Odgovara, rekoh, prekinuvi dah smijehom.
Odgovara mi savreno, vitee!
Tako sam se doselila kao grofica de Montrve u Eluin Grad.
Moja prva pozivnica stigla je prije nego to sam se uope smjestila;
nije ni udo, jer sam unaprijed pisala Cecilie da se vraam. Odravale
smo redovitu korespondenciju za mog boravka u Montrveu, jer osim to
mi je bila jedna od najstarijih poznanica i jedna od rijetkih kojoj sam
vjerovala gotovo isto toliko kao Joscelinu bila je zabavna u dopisivanju,
ispunjavajui svoja pisma biranim vijestima i govorkanjima u kojima sam
beskrajno uivala. Smjesta sam prihvatila njezin poziv.
Phdre. Doekavi me na vratima, Cecilie Laveau-Perrin obujmila
me bez oklijevanja u topao zagrljaj, koji sam srdano uzvratila. Njezine
svijetloplave oi na licu nita manje lijepom unato poodmakloj dobi,
blistale su dok me odmicala od sebe da me bolje pogleda. Dobro
izgleda. Seoski ti ivot nedvojbeno godi. Smijeei se, poklonila je
Joscelinu poljubac na pozdrav. I Joscelin Verreuil! Jo sam ljubomorna
na Cassiela to vas ima.
Joscelin je pocrvenio do korijena kose i promrmljao neto u
odgovor; bio je kudikamo ljubazniji posljednji put. S vaim
doputenjem, ukoeno mi se obratio, vidjet u mogu li pronai Dvor
uenjaka koji je spominjao Seth ben Yavin, i vratiti vam se za nekoliko
sati. Siguran sam da vi i gospa Cecilie imate o mnogo emu razgovarati.
Kako eli. Bila je neprirodna ta formalnost izmeu nas; malo je
nedostajalo da se ugrizem za jezik na zvuk vlastitoga glasa, iako nije bio
hladniji od njegova.
Cecilie je nadigla obrve, ali nita nije rekla sve dok nismo sjele u
njezin manji salon, udobno namjetenu prostoriju u kojoj je primala
svoje intimne prijatelje. Slukinja je natoila vino i iznijela pladanj s
poslasticama, povukavi se s besprijekornom diskrecijom osobe
uvjebane da slui milosnicu kue Cereusa. Zar se napor vae

19

sudbonosne veze pokazao pretekim, draga moja? upitala je tada,
suutno.
Ne u Montrveu, ne. Odmahnula sam glavom i otpila gutljaj vina, a
onda duboko udahnula. Vraam se u Naamahinu slubu.
Ah. Cecilie nasloni bradu na vrke prstiju, promatrajui me. A
messire Joscelin tuguje. Pa, nisam ni mislila da je Naamah s tobom
zavrila, Phdre, rekla je, iznenadivi me. Roena si da bude jedna od
velikih, a ne da protrati mladost na strienje ovaca i seoske plesove.
Koliko ti je godina? Dvadeset?
Dvadeset dvije. Traak gorine u mom glasu prisilio ju je na
osmijeh.
Vidi? Jedva si izala iz djevojakog doba. Igrala se bisernom
ogrlicom, ali njezine su modre oi bile prodorne. Iako priznajem da si
vidjela i inila stvari koje nijedan milosnik Nonog dvora ne bi mogao
preivjeti. Ipak, za deset godina mogla bi dosegnuti zenit. Je li samo to
posrijedi, draga moja, ili eli opet zaigrati igru Anafiela Delaunayja?
Trebala sam znati da e posumnjati. Cecilie je bila jedna od onih koji
su nas uvjebavali, Alcuina i mene, u umijeima ljubavi; takoer je bila
jedna od rijetkih koje su znale ime se Delaunay bavi. Nakratko sam
pomislila bih li joj se povjerila. Pouzdavala sam se u njezinu diskreciju.
Ali to bi ju uznemirilo; a moglo ju je i ugroziti. A za razliku od Joscelina i
mojih vitezova, Cecilie nije bila ratnik prisegom obvezan da me titi i
uvjeban u obrambenim vjetinama. To je na Delaunayjevu dvojbu
bacalo posve drugaije svjetlo, jer sam prvi put suosjeala s njegovom
eljom da me zatiti neznanjem.
Zavjetovala sam se Naamahi, a ne kui Courcel, izjavila sam olako.
Za razliku od moga gospodara Delaunayja. Ali moete biti sigurni, nisam
zaboravila to sam nauila u njegovoj slubi. Drat u ui otvorene i neu
gubiti glavu. Doznam li ita to bi Ysandre trebala znati... Slegnula sam
ramenima. ... to bolje.
Ne posve uvjerena, Cecilie je uperila pogled u mene. Budi oprezna,
Phdre.
Kao milosnica kue Cereusa, znala je to govori. U Trinaest kua na
Dvoru nonocvatueg cvijea, Naamahina sluba bila je predmet vjere.
Kao to je Naamaha lijegala sa strancima u ime blaenog Elue, tako smo
inili i mi; ali mi smo bili smrtnici, a gdje se mo stapa s uitkom, uvijek
vreba opasnost. Milosnici Nonog dvora s velikim su se oprezom upletali
u politike intrige. Kao plemkinja kraljevstva, jo sam vie riskirala.
Nitko iv to dosad nije uinio.
Stavivi ueerenu ruinu laticu na jezik, pustila sam je da se otopi u
slapu slatkoe. Hou, obeala sam. Kakve sam sve novosti propustila?

20

Ah, dobro! Oi su joj zaigrale. Unato Cruarchovu ljetonjem
posjetu, postaje sve oitije da kraljica nije trudna. Sada kad nam zima
gleda u zube, ire se nagaanja o tome hoe li ili nee pronai ljubavnika;
i ako hoe, onda koga...
Doista? promrmljala sam. Mislite li da e to uiniti? Bili smo
DAngelini. Ljubi kako eli. Ne bi bila ni prva ni posljednja.
Ne, odluno e Cecilie, odmahnuvi glavom prije nego to je
gucnula vino. Ysandre je odgojena da bude pijun na ahovskoj ploi
vojnih saveza; zna kako valja igrati tu igru i ostati neopredijeljen. U
svakom sluaju, ujem da se opredijelila za njega. Ako kua Courcel
osigura nasljednika, on ili ona jednom e polovicom biti Pict.
To je bila istina; osobno sam se uvjerila u to. Protivno svim
oekivanjima, brak kraljice Terre dAnge i Cruarcha od Albe bio je brak iz
ljubavi a Tjesnac koji ih je dijelio bio je gotovo jednako dubok kao onaj
izmeu Joscelina i mene.
Ipak, nastavila je Cecilie, sezona lova na mjesto kraljiina
ljubavnika je otvorena, a pretendenata ima napretek.
Ako se Ysandre zbog toga ne zabrinjava, neu ni ja. Uzela sam
vinski vr i ponovo nam napunila ae. to je sa Skaldima? Je li na
granicama tiho?
Kao u grobu. U glasu joj se ulo zadovoljstvo. Somerville je za
nagradu dobio vojvodstvo, zna vlast nad LAgnaceom. Nitko mu je ne
opovrgava. Kraljevskoj je vojsci sada odobreno da se povue. Camaelini
uvaju granice.
DAiglemortovi ljudi? podigla sam pogled, iznenaena. Cecilie
kimne.
Nepomirljivi, tako se sada zovu, rekla je tiho. Nose crne titove.
Obje smo utjele na trenutak, prisjeajui se. Samo je nekolicina
Saveznika Camlacha preivjela bitku kod Troyes-le-Monta, gdje je
skaldski vojskovoa Waldemar Selig ujedinio svoj narod, povevi invaziju
na Terre dAnge. Imao je razloga vjerovati da e pobijediti, jer ga je u
njegovim nastojanjima ohrabrivala Melisande Shahrizai, koja je igrala
podmuklu igru. Znam to, jer me prodala u ropstvo Skaldima kad sam
otkrila njezin plan. Mislim da joj nije bila namjera da preivim. Meutim,
jesam. Preivjela sam najotriju skaldsku zimu kako bih postala
Seligovom ljubavnicom i razotkrila njegov plan, pobjegavi na vrijeme da
upozorim Ysandre. Uspjela sam, za dlaku. Ysandre me poslala na Albu, a
ja sam dovela Cruarchovu vojsku u pomo svojoj domovini. Na kraju,
samo je Melisande uspjela pobjei itava.
Nita od toga ne bih postigla da nije bilo Joscelina.

21

Saveznici Camlacha bili su vazali izdajnikog vojvode Isidorea
dAiglemorta, Melisandina saveznika, ija je kobna urota otvorila vrata
skaldskoj invaziji i umalo unitila na narod. Isidore dAiglemort je sada
mrtav, ali na kraju je umro kao junak.
Bila sam ondje, promatrala sam sa zidine kad je poveo juri na
vojsku Waldemara Seliga. Camlachovi Saveznici bili su ti koji su zadrli u
redove Skalda, a sam je dAiglemort ubio Seliga. Nije preivio da
pripovijeda o tome; malo je Camlacha preivio taj napad. Oni koji jesu,
prisegnuli su da e otjerati skaldske napadae daleko izvan dangelinskih
granica.
Nepomirljivi. Bilo je to uznemirujue ime.
Jesi li ula? Cecilie je promijenila temu, prebirui po pladnju
slastica. Princ Benedicte se ponovo oenio.
Ne!
O, da. Izgledala je kao da se zabavlja. Zar misli da tjelesne strasti
kopne s godinama, draga?
Ali sigurno mu je...
Tek oko ezdeset, samodopadno e Cecilie. I dvanaest je ljeta bio
udovac. Ganelon je bio stariji od njega, i to poprilian broj godina. Uzeo
je Camaelinu za enu, djevojku ija je obitelj poginula u ratu. Tourande,
Tourais, tako se nekako zove. Oekuju dijete, na proljee. Zar ti nisam
rekla?
Ne, odvratila sam odsutno. to e to znaiti za prijestolje?
Nita, koliko je meni poznato. Gricnula je komadi marcipana.
Kao Ganelonov brat, Benedicte je i dalje slubeno sljedei u nizu za
prijestolje, ali njega nasljeuju dvije keri, premda, koliko sam shvatila,
Thrse izdrava kaznu zbog udjela u smrti Isabel LEnvers.
A Barquiel LEnvers?
Vojvoda LEnvers. Cecilie odloi komadi marcipana ne pojevi ga
do kraja. Ako se ikoga mora uvati, uvaj se njega, Phdre. Ysandre je
prisna sa svojim ujakom ne tvrdim da u tome ima ita loe, krv je krv.
Ali kua LEnvers oduvijek je bila astohlepna, a on je bio neprijatelj
tvoga gospodara, kao to zna. Ysandre je moda Isabelina ki, ali u njoj
tee Rolandeova krv.
Znala sam; dobro sam to znala. Vojvoda Barquiel LEnvers nalazio se
na vrhu liste plemia kojima nisam vjerovala. Sluaj je htio da sam mu
dugovala zahvalnost jer mi je spasio ivot.
No, dakle, rekla sam zamiljeno. Pravo gnijezdo strljena, ini se.
Kad je politika bila ita drugo? Cecilie mi uputi dug, ocjenjujui
pogled. Ako si odluila ovo uiniti, morat emo te pristojno opremiti,
Phdre n Delaunay de Montrve. Za naeg pamtivijeka nijedan plemi

22

kraljevstva nije odabrao slijediti Naamahinu slubu. To to ini protivi
se modi, draga moja.
Znam, rekla sam. Ali Naamahino umijee starije je od same Terre
dAnge, a njezina sluba dugo postoji meu naim narodom. Bila sam joj
slubenica prije nego to sam postala plemkinjom. Neko se oboje
smatralo asnim, i jedno nije iskljuivalo drugo. Dala sam prisegu,
Cecilie. Prinijela sam rtvu i oslobodila golubicu u Naamahino ime.
Tvrdi da bih to trebala zanijekati?
Ne, uzdahne Cecilie. A nee ni kraljica. Planira li otvoriti salon?
Ne. Osmjehnula sam se. Nikad ga nisam imala u Delaunayjevoj
slubi. Moji... mecene... vie vole postavljati vlastite uvjete, na vlastitom
teritoriju. Ipak sam ja naposljetku anguisette.
Pa, ako itko moe povratiti sjaj Naamahinoj slubi, to si ti, dijete.
Nagnula je glavu. Trebat e ti u najmanju ruku usluge pravog pratitelja.
Jesi li ve odabrala velju? Ako nisi, ula sam za djevojku u kui
Eglantine koja bi mogla odgovarati. Odmahnula sam glavom. Jesi li se
ve prijavila u Ceh? Morat e to obaviti, sada kad si izradila svoj
marque. O, Phdre! Cecilie pljesne rukama dok su joj oi svjetlucale.
Imamo toliko posla!


23

TRI



ronaao sam Dvor uenjaka. Yeshivu.
Nismo o tome razgovarali na povratku od Cecilie; Joscelin nije
nainjao temu, a ja sam ga tih dana slabo poticala. Natoivi jo aja,
nadigla sam obrve i priekala.
Sastao sam se s Rebbeom. Proistio je grlo i srknuo aj. On je...
prilino impresivan ovjek. Podsjetio me na prefekta.
Jesi li priao s njime o tome da ondje ui?
Spomenuo sam mu to. Joscelin odloi alicu. Pomislio je da se
namjeravam preobratiti, izustio je suho. Moda bih o tome trebao
razmisliti.
Cassilinsko bratstvo imalo je poseban odnos sa Yeshuinim
sljedbenicima; u mnogome su gajili ista uvjerenja. Osjetila sam kako me
obuzima strepnja, ali sam je prikrila. Nisi mu dakle ispriao za
Hyacinthea.
Ne. Ustavi, Joscelin se ushoda kabinetom, prelazei prstima po
novim policama i zakutcima. Zakljuio sam da je bolje priekati. Phdre,
doista misli da postoji rjeenje?
Ne znam, odgovorila sam iskreno. Ali moram ga potraiti.
Negdje, daleko na zapadu, na usamljenom otoku, moj Princ Putnika
provodio je svoje dane u naukovanju kod Gospodara Tjesnaca, osuen da
odslui vremensku kaznu Rahabova prokletstva. Bila je to rtva koju je
prinio za sve nas, gorka pogodba. Da to nije uinio, albska vojska nikad
ne bi uspjela prijei Tjesnace, a Skaldi bi pokorili Terre dAnge. Ali, oh!
Kakvu je okrutnu cijenu morao platiti. Dokle god Jedini Bog bude
kanjavao neposluh svog anela Rahaba, dotle e prokletstvo trajati; a
kao to je Gospodar Tjesnaca rekao, Jedini Bog ne zaboravlja lako.
I Elua se ogluio na zapovijed Jedinoga Boga, ali njemu i njegovim
Suputnicima pomogla je naa Majica Zemlja, u ijoj je utrobi bio zaet.
inilo se kako nije bila voljna ponovo biti posrednica a ova se stvar nije
ticala Nje. Ne, ako je postojao odgovor, nain da se prekine geis anela,
leao je u drevnim doktrinama Yeshuita.
Ovo nije bio prvi put, znala sam; postojale su prie o junacima koji
su se oduprli volji poslanika Jedinoga Boga, nadmudrivi ih lukavou i
uenou. Ali to je bilo u danima kada su aneli hodali zemljom, a bogovi
se obraali izravno narodu. Sada su bogovi utjeli, a samo smo mi
P

24

smrtnici niskog roda, ije su krvne loze nosile tragove aneoske sukrvice,
ostali da upravljamo zemljom.
Ipak, odluila sam pokuati.
Pa, razgovarat u s njim, ako me bude htio sasluati.
Zagolicat e ga novotarija. Joscelinov je ton opet bio suh.
DAngelinska kurtizana koja govori yeshuitski. Bilo mu je dovoljno
neugodno sluati ga iz mojih usta.
Imam dar za jezike, ali to nije bilo ono na to je mislio. Sklopila sam
oi da odagnam bol: Joscelinovu, svoju, prodornu u sri i nabujalu od
jada. Elua, kako je bila slatka! Tjelesna bol nije nita prema boli due
ugrizla sam se za nutarnju stranu donje usnice elei da se njena plima
povue, dok se dio mene uasavao to sam mogla u njoj uivati.
Melisandino lice doplovilo mi je u sjeanje iza zatvorenih oiju, blago
zabavljeno. Kao pravi potomak Kushielove loze, ona bi to shvatila bolje
nego itko drugi.
Remy je pronaao koiju. Joscelin je promijenio temu. Poslao sam
ga Emileu, jednom od lanova Hyacintheova starog drutva. Jo
posjeduje staju u Nonom pragu.
Koliko je potroio?
Slegnuo je ramenima. Rekao je da ju je dobio za male novce, ali je u
groznom stanju. Misle da ju mogu popraviti. Fortunov je djed bio kolar.
Provukla sam ruke kroz kosu, raskutravi masu vranih uvojaka.
Nisam marila za takvo krtarenje, koliko god je bilo nuno. Moj je otac
bio raspikua, zbog ega su me kao dijete i prodali u nauk kui Cereusa;
zato sam se uvala dugova. Ipak, nije mi se to moralo sviati. Joscelin me
promatrao krajikom oka. Koliko e to potrajati, to misle? Trebala bih
poslati poruku Ysandre.
Tri dana, moda. Manje ako ne budu imali drugog posla. Naglo se
pomaknuo, pokupivi pladanj s ajem. Kasno je. Vidimo se ujutro, moja
gospo.
Bilo je zajedljivosti u njegovim rijeima, njegovom formalnom
nastupu. Izdrala sam je u tiini i gledala ga kako odlazi, ostavljajui me
samu s nemilosrdnim uitkom moje boli.
Trebala su samo dva dana da se koija vrati u pristojno stanje,
dovoljno da stigne pred palau u stilu koji dolikuje grofici de Montrve.
Poslala sam poruku Ysandre, i primila odgovor po kraljevskom kuriru tog
poslijepodneva: primit e me sutradan. Stajao je ekajui dok sam ga
itala, elegantan u modroj livreji Courcela, te se graciozno naklonio kad
sam mu rekla da obavijesti kraljicu kako u sa zadovoljstvom doi. U
oima mu se nasluivao trag znatielje, ali nije dopustio da se to primijeti
u njegovu dranju.

25

O meni su kruile prie, to sam vrlo dobro znala. Thelesis de Mornay
uklopila je moju pripovijest u najraniju skicu Ysandrinskog ciklusa, epske
pjesme koja je dokumentirala Ysandrin buran uspon na prijestolje usred
rata. Bilo je i drugih glasina, koje su se irile usmenom predajom. Veina
mojih mecena bila je diskretna, ali ne svi.
to se moe. Nije sramotno biti Naamahina slubenica, niti
anguisette. Mi smo DAngelini, i duboko tujemo te stvari. Drugi nas
narodi zbog toga smatraju slabima; Skaldi su se uvjerili u suprotno. Ali,
kao to sam ve spomenula u naoj je krvi sve manje aneoske
sukrvice, a osoba poput mene, obiljeena nebeskom rukom, bila je prava
rijetkost.
Nije to neto, smijem tako rei, ime se ponosim; odrasla sam u kui
Cereusa, gdje me grimizna mrljica u oku nije oznaavala kao Kushielovu
izabranicu, nego samo kao nekog manjkavog tko odudara od kanona
Nonog dvora. Delaunay je bio taj koji je to promijenio, i nadjenuo ime
onome to sam bila. A ruku na srce, nemam nikakav poseban dar, osim
pretvorbe boli, koja mi je vie prokletstvo nego blagodat. Ako sam vjeta
u jezicima i logici, to je zato to sam dobro kolovana; Alcuin, koji je uio
sa mnom, bio je bolji. Samo me hir sudbine ostavio na ivotu da ih
primjenjujem, dok su on i Delaunay umrli. Ne proe dan a da se toga ne
sjetim. Rado bih se odrekla svega to sam stekla da mogu promijeniti
prolost. Budui da ne mogu, trudim se to najbolje mogu, i molim se da
time iskazujem poast njihovoj uspomeni.
Osjeala sam se udno to mi se kraljiina straa klanja na vratima
palae, to me doekuju livrirani sluge i uvode me u dvoranu s cijelom
pratnjom za petama. Ako se za Joscelina moglo rei da je bio ozbiljan,
onda su Phdrini momci bili izuzetno uljudni, nastojei izgledati
dostojanstveno. Nisam se brinula za Fortuna, razboritog po naravi, ali
Remy i Ti-Philippe bili su nadareni za vragolije.
Ysandre nas je primila u Igraoj dvorani, golemom salonu s
kolonadama gdje se plemstvo palae voljelo okupljati radi igara i
razgovora. Opazila sam je s dvije njezine dvorske dame, kad je zastala da
promotri napetu partiju ritmomahije. Njezina osobna cassilinska straa,
dvojica Brae odjevena u pepeljasto-sivo, stajahu na diskretnoj
udaljenosti. Nijedan od njih nije bio mlad, ali njihova uspravna lea
prkosila su starosti. Malo je Velikih kua jo slijedilo stare obiaje aljui
svoje srednje sinove da slue Cassiela.
Grofica Phdre n Delaunay de Montrve! glasno je objavio na
pratilac.
Glave su se okrenule, a zauo se i amor. Ysandre de la Courcel
zaputila se prema meni s osmijehom na licu. Phdre, rekla je primivi

26

me za ruke i poljubivi na pozdrav. Iskreno zadovoljstvo ozarilo je njezine
ljubiaste oi kad se odmaknula. Doista sam sretna to te vidim.
Vaa visosti. Naklonih se. Ysandre se nije mnogo promijenila:
malice starija, izmorena brigama prijestolja, ali iste bjelopute ljepote.
Bile smo skoro pa vrnjakinje, ona i ja.
Joscelin Verreuil. Spustila je vrke prstiju na njegovu miicu kad je
dovrio naklon. Nadam se da ste dobro uvali moju poluroakinju?
Bila je to Ysandrina ala, to me tako nazivala. Dakako, nisu nas
vezivale ni krvne ni brane veze, ali moj gospodar Delaunay, koji me
primio u svoju kuu, bio je veliki miljenik njezina oca Rolandea. Doista,
ta je ljubav zadirala dublje nego to su mnogi nasluivali, a Delaunay se
potajice zakleo da e braniti Ysandrin ivot kao svoj.
titim i sluim, vaa visosti, osmjehnuo se Joscelin s toplinom a ne
ironijom u svojim rijeima. to god da se nalazilo izmeu nas, njegova
vjernost kraljici ostala je neumanjena.
Dobro. Ysandre je zabavljeno promotrila pognute glave Remyja,
Fortuna i Ti-Philippea, koji su se svi spustili na koljeno pred njom.
Dobro doli, vitezovi, rekla je ljubazno. Odgovara li vam i dalje vaa
sluba, ili vas more zove natrag mom admiralu Rousseu?
Remmy joj upravi osmijeh. Veoma smo zadovoljni, vaa visosti.
Drago mi je to to ujem. Ysandre me ponovo pogledala. Doi,
Phdre, priaj mi kako ti je bilo. Sigurna sam da e tvoji ljudi pronai
obilje zabave u Igraoj dvorani, a ja udim doznati to te dovodi natrag u
Eluin Grad.
Ako je bilo udno ui u palau kao plemkinja, jo je udnije bilo
hodati dvoranom uz Ysandre, u pratnji njezinih cassilinskih straara. Bilo
je drugaije nakon rata, dok je jo posvuda vladala zbrka, dok je sve
vrvjelo od Albana i Dalriada, a moje usluge prevoditeljice bile vjeno
traene. Taj odmjereni red podsjeao je na palau iz moje mladosti, koju
sam posjeivala samo na zahtjev plemenitih mecena.
Stvari dobro napreduju, ini se, primijetila sam.
Ironino se osmjehnula. Prilino dobro. Manje nas je nego prije,
bojim se, ali na savez s Albom podario nam je novu snagu. Drustanu e
biti ao to te nije zatekao.
I meni. Gajili smo duboke uzajamne simpatije, Cruarch od Albe i
ja.
Kad doe proljee, vratit e se. Neznatan traak enje uo se u
Ysandrinu glasu; dvojim da bi ga primijetio netko neuvjeban da
oslukuje takve stvari. Dakle, priaj mi, je li Montrve odve rustikalan
za tvoj ukus?

27

Ne posve, odvratila sam iskreno. Ondje je vrlo ugodno. Ali postoji
problem za ijim rjeenjem tragam i koje ne mogu pronai u izolaciji
seoskog imanja. Ysandre me promotrila sa zanimanjem, a ja joj ispriah
o svom istraivanju yeshuitskog nauka, svom snu o pronalaenju kljua
kojim u osloboditi Hyacinthea iz tamnice. Dok smo hodale, nisam mogla
ne primijetiti kako su svi pogledi u Igraoj dvorani pratili kraljicu i kako
je brujanje nagaanja slijedilo njezine stope. Plemii su nam na sve
naine pokuavali stati na put, odmiui se uz naklon ili prigibanje
koljena; mogla sam im jasno vidjeti nuenje na licima, i mukarcima i
enama.
Ysandre je na to uzvraala s odsutnom gracioznou. Tvoj mali
Tsingano, da. elim ti sreu s time. udan su narod, Yeshuiti.
Odmahnula je glavom. Ne pretvaram se da ih razumijem. Otvoreno im
doputamo ulazak u Terre dAnge, a oni nae gostoprimstvo prihvaaju
kao znak nae dobre volje.
U njihovoj teologiji nema mjesta Blaenom Elui, moja gospo. Ne
mogu opravdati nae postojanje, i to ih mui.
No dakle. Ysandrine se svijetle obrve nadignu. Imali su dovoljno
vremena da se priviknu na tu ideju. Jesi li donijela odluku u pogledu
onog drugog? upitala je tada, promijenivi temu. Jo si zavjetovana
Naamahi, ako se ne varam.
Jesam. Bez razmiljanja okrenula sam prsten koji sam nosila na
treem prstu desne ruke, crne bisere, koje mi je kao pokroviteljski dar
darovao vojvoda de Morhban. Nasmijeila sam se. Ogolim li svoj
marque, rekoh, znat ete moj odgovor, moja gospo.
Ysandre se nasmije. Onda u morati priekati da to vidim.
Preletjela je rukom po dvorani. Pitat e se, zna. Nemaju pametnijeg
posla.
To sam i ja ula, rekla sam suzdrano.
Visosti, rekao je mukarac dubokim i svilenim glasom. Krajikom
oka uhvatila sam vrtlog crne i zlatne tkanine, vrlo sloenog uzorka, dok je
ovaj ustajao iz dubokog naslonjaa. Naklonio se, uspravio, a meni je
zastao dah. Njegova modro-crna kosa visjela je u pletenicama poput
sitnih lanaca, a oi nijanse safira krasile su opasno lijepo lice, koe poput
bjelokosti. Osmjehnuo se, pokazujui bijele zube, i kao lepezom
zamahnuo ukrasnim pilom karata. Obeali ste mi partiju batarde.
Prepoznala sam ga; posljednji put vidjela sam ga u drutvu njegove
roakinje, koju je izdao.
Jesam, lorde Marmione, ali nisam rekla kada, lako odvrati
Ysandre.
udno iekujem taj dan. Njegov tamnomodri pogled poivao je na
mom licu. Moja gospo Phdre n Delaunay de Montrve, izgovorio je,

28

milujui moje ime. Koljena su mi se pretvorila u vodu. Za jedan tako
kratak ivot, duga vas povijest vee s kuom Shahrizai.
Zajedno sa svojom sestrom Persiom, Marmion Shahrizai izdao je
svoju sestrinu Melisandu moda najopasniji in koji je itko od njihove
kue mogao poduzeti predavi je na uvanje vojvodi Quincelu de
Morhbanu, vladajuem vojvodi njihove kushethske provincije. Gledala
sam ih kad su je doveli na Ysandrin improvizirani dvor u tvravi Troyes-
le-Mont, kad je bitka bila izvojevana. Bila sam ondje na sasluanju, kad
su Melisandu optuili za izdaju.
Dala sam iskaz koji ju je osudilo.
Moj gospodaru Shahrizai. Zahvaljujui cjelokupnoj snazi volje koju
sam uspjela smoi, postigla sam da mi glas zvui hladno. Vaa odanost
prijestolju dobro vas je obogatila.
Nasmijao se, i naklonio. Kako ne bih bio odan, kad na njemu sjedi
netko tako lijep? rekao je to za Ysandrine ui. Mudrost Njezine visosti
nadilazi njezine godine, kad je prepoznala da izdaja jednog pripadnika
neke kue ne baca ljagu na ostale roene u njoj. Uz posljednji, kitnjast
naklon, udaljio se.
Ispustila sam drhtav dah.
Trebala sam te upozoriti. Ysandre mi uputi samilostan pogled. Bio
je od velike pomoi, zapravo; razotkrili smo nekoliko Melisandinih
saveznika zahvaljujui Marmionu. Zaboravila sam na tvoju... dugu
povijest s njegovom kuom.
Saveznike. Silom sam dovela misli u red. Ali ne i Melisande?
Ne. Ysandre odmahne glavom. Doista je propala pod zemlju,
Phdre, poput lisice; i slutim da je daleko od granica Terre dAnge. Gdje
god je zavrila, njezina je mo ovdje slomljena. Svi saveznici koje je
imala, smaknuti su, a nitko, bar mislim tako, nije toliko lud da joj vjeruje
dok je za njezinu glavu raspisana nagrada. Obeavam ti, nema se ega
bojati od Melisande Shahrizai.
Neko davno bila sam mlada i dovoljno naivna da bih prihvatila
kraljiino obeanje bez trunka dvojbe. Sada sam se samo osmjehnula i
zahvalila Ysandre na njezinoj brizi, te sam obuzdala vlastiti strah i
ogledala se po Igraoj dvorani, pitajui se gdje se skrivaju izdajnici.
U njihovu nazonost nisam nimalo sumnjala.


29

ETIRI



lju pronalaska izdajnika u kraljiinom privatnom kruoku skriven
je u toj noi u Troyes-le-Montu. U to sam bila uvjerena. Melisande
Shahrizai je nestala iz dobro uvane odaje u tvravi u stanju visoke
pripravnosti, a netko joj je pritom pomogao. Uspijem li dokuiti kako su
to izveli, domogla bih se prvih stopa traga koji moram slijediti.
Upravo je Fortun, najpouzdaniji od mojih vitezova, doao na ideju
da razradimo putanju Melisandina bijega. Znate li gdje su je drali, moja
gospo? upitao je zamiljeno. Na prvom katu, ili na drugom?
Joscelin mi uputi dug pogled.
Bilo je to na drugom katu, rekoh.
Melisande je poslala po mene te noi i, poput budale, ja sam otila,
susrevi se s njom u njezinoj kraljevskoj eliji. Ono to se odvilo izmeu
nas nije vano, dovoljno je rei da me ostavilo potresenom. Poslije sam se
povukla na zidine, elei biti sama sa svojim zamrenim osjeajima i
iekujui njezino smaknue u zoru. Iako ga je itekako zasluila na
samom kraju nije bilo dvojbe da je Melisande Shahrizai spletkarila sa
skaldskim vojskovoom Waldemarom Seligom da bi preotela prijestolje
Terre dAnge nisam to mogla gledati. Neko je bila moja mecena.
Do smaknua nikad nije dolo. Umjesto toga, zora je zatekla dvojicu
straara mrtve pred njezinom odajom, a treeg kod pokrajnjih dveri.
Dakle, ako se hodnik nalazio tu... Kleei pokraj niskog stola u
mojoj dnevnoj sobi, Fortun je izvukao peruniku s dugakom peteljkom iz
vaze i polegnuo ju po duljini stola. Koliko je daleko od stuba?
Brojala sam na prste, prisjeajui se. Troja vrata. Ne, etiri. Njezina
je odaja bila prva vrata iza ugla.
Ovdje, onda. Odlomio je peteljku cvijeta, savivi je pod kutom, a
onda spustio praznu au likera na jedan kraj. A stube, ovdje.
Da. Nagnuvi se nad stol, prouavala sam to je napravio.
Otprilike tako.
Na drugoj strani sobe, Joscelin se osovio na noge. Phdre.
Da? Odigla sam pogled sa stola.
Ne uplii ih u to. Njegov izraz lica bio je neitljiv. Ako ve ne
odustaje od igranja opasnih igara, u redu. Ali ne uvlai ove jadne,
zaluene momke u svoje intrige. Ne mogu vas sve zatititi.
K

30

Jesam li to od tebe traila? Osjetila sam kako moj bijes raste. Ako
ti to toliko smeta, onda idi. Baci se pod noge prefektu i moli za
oprotenje. Ili idi k Ysandri i reci joj da sam te otpustila iz slube i elim
da slui njoj. Navikla je imati Cassilince u svojoj blizini.
Joscelin se kratko nasmije. I pustim te da odjuri u opasnost s
trojicom poluosposobljenih mornara da te tite? Barem mi dopusti da ne
oskvrnem posljednji zavjet koji sam poloio, Phdre.
Otvorila sam usta da bih odgovorila, ali Fortun proisti grlo, upleui
se. Quintilius Rousse ne bira obine mornare za svoj admiralski brod,
brate.
To nije jedno te isto. elik bljesne na Joscelinovim titovima za
podlaktice dok se frustrirano pomicao. Uvjebani ste za bitku, a ne da
biste titili i sluili. To nikako nije jedno te isto.
Uim. Fortunov je glas ostao vrst.
Njihovi se pogledi spoje, a ja zadrah jezik za zubima. Od kakve bi
koristi bilo, stati izmeu njih? Joscelin je morao slobodno izabrati, ili
nikako. Trenutak poslije, podigao je ruke uz zvuk gaenja.
elim ti sreu s njima, dobacio mi je grubo i napustio odaju.
Nisam oekivala da e otii. Buljila sam za njim.
Vratit e se, mirno e Fortun. Previe mu je stalo da bi vas ostavio,
moja gospo.
Nisam toliko sigurna, apnuh. Nisam nimalo oekivala da e
otii.
Evo. Ne gledajui me, Fortun se ponovno nagne nad stol,
premjetajui predmete svojim irokim rukama. Ako je ovo najnii kat, a
pokrajnja su vrata ovdje... stavio je vazu na jedan ugao, ... a ovo je
prolaz... premjestio je lakiranu krinjicu, ... straari su trebali stajati tu i
tu. Oznaio je mjesta prstom. Tko god da je odveo Melisande do
pokrajnjih vrata morao je proi ove toke. A morali su i ostali,
nedvojbeno, pa ipak...
Protrljala sam bolne sljepoonice, nastojei se usredotoiti, nastojei
ne misliti na Joscelina. Ispitani su. Svi smo bili ispitani, Fortune. Da je
tu iega bilo, vjeruj mi, Ysandre bi to otkrila.
to ako nisu postavljali prava pitanja? upitao je.
Kako to misli? Namrteno sam promotrila stol, prisjeajui se.
Kao jedna od posljednjih koja je vidjela Melisande ivu, bila sam
podrobno ispitana. Na kraju, bila sam osloboena sumnje, barem stoga
to ju je upravo moje svjedoanstvo i osudilo. Ysandre je tragala za
izdajstvom, ili dokazom izdajstva. Nitko ispitan nije priznao da je vidio
ita slino. Ali to su vidjeli? Ima pravo. Straar je stajao i na dnu
stubita. A netko je morao proi pokraj svih njih da bi se domogao

31

njezine odaje. Melisande nije mogla sama ubiti te straare. Jednoga
moda. No sigurno ne dvojicu. Poela sam ponovno slagati predmete na
stolu. Kad bismo imali popis onih koji su proli pokraj njih, te noi, da
ga usporedimo s drugim...
Imali bismo ui izbor osumnjienih. Fortunove oi zasjae. Moja
gospo, to je neto to moemo uiniti za vas. Da vi ispitujete kraljiinu
strau, djelovalo bi neprikladno. ak ni gospodar Joscelin ne umije...
neusiljeno razgovarati, da se tako izrazim, s obinim vojnicima. Ali
trojica bivih mornara, bivih soldata admirala Roussea... mi bismo se
mogli raspitati. Pijui, kockajui; to je ono to znamo, kako razvezati
ljudima jezike. On je obuen da titi i slui, a ne da vodi bitke. To nije
isto, nipoto.
Izgledao je toliko samodopadno zbog toga da sam se nasmijala, a
potom se otrijeznila. Doista, Fortune, ovo je opasan posao. Ako itko
posumnja to zapravo radite, nai ete se u ozbiljnoj opasnosti.
Moja gospo, ako mislite da je itko od nas traio sigurnost u vaoj
slubi, onda se varate. Obrve mu se spoje u namrgoen izraz. Mi smo
mornari, na kraju krajeva, i privreni pustolovini. Ako smo u vama
pronali zvijezdu po kojoj emo usmjeravati svoj kurs, nemojte
omalovaavati nau odluku.
Zato ste to uinili? upitala sam ga. Zato ja?
Vidio sam vas na bojitu kod Bryn Gorryduma, kad ste nosili vodu
ranjenicima i umiruima. I poslije, kad ste nas proglasili vitezovima.
Znam da je admiral to traio od vas. Njegov je ma bio gotovo isto toliko
dug koliko ste vi visoki. Kut usana izvio mu se na tu uspomenu.
Kraljiina izaslanica. Izgledali ste kao da vas je netko tresnuo po glavi.
Kako bih mogao drugaije izabrati?
Uzdahnula sam i promrsila kosu. U redu, onda. Doznajte to
moete. Ali nikad... ubola sam ga prstom u grudi da naglasim svoje
rijei, ... nikad im ne dopustite da posumnjaju da ste ita drugo osim
obinih vitezova, eljnih ponovnog preivljavanja slavnih trenutaka i
raspredanja o tajnama plemstva.
Ne brinite se. Imam sretno ime, moja gospo. Fortun se osmjehne.
Majka me njime opsovala kad sam se rodio.


32

PET



oscelin se doista vratio, kasno te veeri; nisam ga ispitivala, a on nije
ponudio objanjenje. Pozdravili smo se ujutro, uljudni poput dvoje
stranaca. Izvodio je svoje vjebe u osami stranjeg vrta, skladno klizei
kroz cassilinske pokrete, maui elinim otricama dok mu se dah ledio
na otrom zraku. Promatrala sam ga i osjetila kako me srce zaboljelo u
grudima.
Kakva neobina, kakva nezadriva bol; raniti voljenoga.
Jo sam neto inila, kad bi me na to natjerali: bjeala sam.
Pravo govorei, pobunila bih se. inila sam to u kui Cereusa, a i kod
Delaunayja. Iako moram ustvrditi, ako smijem, da se u tome krilo neto
vie od obine pobune. S gospodarom Delaunayjem radilo se o igri; ako
bih u njoj uspjela, posljedica nije bilo.
Sada vie nisam bila dijete da bih pobjegla u Noni prag i potraila
utjehu u Hyacintheovim lakrdijama. Ipak, bila je prava utjeha neopaeno
umaknuti pogledima mojih dobronamjernih straara, otii u staju i
nagovoriti priprostog momka, Benoita, da mi osedla konja. Oprezno sam
izvela paripa na ulicu, nakon to je Benoit obzirno zakraunao vrata za
mnom.
Jednom u sedlu, bijah slobodna.
Odjahala sam daleko od palae, dok mi je ushit pjevao u venama,
gotovo se i ne sjeajui kada sam posljednji put uistinu bila sama. udno
je to, kako posjedovanje podlonika sputava. Nemajui njihove poslove
na pameti, mogla sam se posvetiti svojima. Zaputila sam se prema rijeci, i
slijedila ju do trnice, gdje su trgovci izvikivali robu za prodaju.
Golubice su mi stavile ideju u glavu, tuceti i tuceti njih, u krletke
zatvorene rtve sklupane zbog hladnoe. Izabravi najmanju, iz
saaljenja, platila sam pozlaenu krletku.
Milostiva ima dobro oko, ponizno e prodava, premjetajui
pticu. Ova ovdje moda je mala, ali ima volju za preivljavanjem.
Elua te uo i dao da je tako. Osmjehnula sam se, sagnuvi se s
konja da uzmem krletku u ruku. Parip je frknuo i zabacio glavu. Ova je
za Naamah.
Prodava izvede kien naklon, smijeei mi se iskosa. Moja golubica
zalepra krilima o pozlaene reetke, a parip jurnu u trk, zvonei
potkovicama po kaldrmi; ljudi su klicali dok sam se odravala na sedlu.
Neko sam bila oajna jahaica. To je bilo prije nego to sam pobjegla s
J

33

imanja Waldemara Seliga na leima svog ponija, kroz najhladniju zimu.
Otada sam provela poprilino vremena u sedlu. udno je, osvrnuti se
unatrag i shvatiti kako ste stekli neku vjetinu; u to vrijeme, razmiljala
sam samo o tome da ostanem iva.
Uzdignute glave, unato otroj studeni, jahala sam ulicama do
Naamahina hrama. Ako su mi ljudi dovikivali i pozdravljali me putem, to
nije bilo zbog toga to sam bila grofica de Montrve ili Phdre n
Delaunay nisu s ulice mogli vidjeti moje izdajnike oi ve samo zbog
toga to sam bila mlada i lijepa i to sam jahala bez opreza, nosei
golubicu Naamahi.
Naamahin veliki hram u Gradu maleno je zdanje, ali lijepih vrtova;
ak i sad, s dahom zime u zraku, zadrao je toplinu i cvjetao. Predala sam
konja stajskoj djevojci, koja me doekala oborena pogleda, i ula u hram
sama, nosei krletku. Akolit me doekao na vratima.
Dobrodola, rekao je, sagibajui se u svojoj skrletnoj misnoj koulji
da me poljubi na pozdrav. Usne su mu bile meke, a ja sam tada znala, na
neki nain, da sam doma. Pogledao me oima boje kiom isprane vuike,
oima koje su prouavale moje. Dobrodola, anguisette, i iskai poast
Naamahi.
Primila sam se jednom rukom za njegovu, nosei pozlaenu krletku
u drugoj, te stupila u Naamahin hram. Hodali smo dugim hodnikom, do
golema kipa koji nas je ekao na njegovu kraju; Naamah, ruku rairenih
na pozdrav i zagrljaj. Ondje, pod okulusom, priekali smo sveenika.
Radilo se o sveenici; prepoznala sam je kad se pojavila, praena
akolitima. Duge kose boje marelice i zelenih oiju ukoenih kao u make;
i sama je bila akolitkinja onda kada sam se zareivala. Sveenik koji me
posvetio umro je od groznice za Najotrije zime, kao i mnogi drugi. Ovo
je sretan susret, sestro, izrekla je tihim glasom koji je ipak dopro do
svakog kutka hrama, i poljubila me na pozdrav. Stisnula sam je za lakat
slobodnom rukom, uspostavljajui ravnoteu; prolo je mnogo vremena,
a prisutnost Naamahinih slubenika bila je omamljujua. eli se
ponovno posvetiti?
Da, apnula sam, podigavi pozlaeni kavez. Moe li mi rei je li
to i Naamahina elja?
Ah. Sveenica opipa ovratnik svoje grimizne halje i podigne pogled
prema Naamahinu licu, srdanom i dobrostivom nad nama. Samo u
Gradu nalazi se vie stotina Naamahinih slubenika, izustila je tiho.
Najmanje ih je tri stotine u Trinaest kua Nonog dvora, a na svakog tko
slui na toj razini, dolaze drugi koji tee manjim visinama. U Namarreu,
broje se na tisue. Nema tog sela u zemlji, usudim se rei, koje nema
jednog ili dvoje pozvanih u Naamahinu slubu. Iznenadila bi se koliko ih
je postavilo to pitanje. Je li Naamahina elja da joj sluim? Svakomu od

34

njih dajem jednak odgovor: vana je tvoja elja. Nita manje od ostalih,
Naamahin slubenik tuje zavjet Blaenog Elue. Ljubi kako eli.
Naamahin put nam je svet, jer ona je svojevoljno odabrala da Blaenom
Elui priskrbi slobodu i okrepu darovima svoga tijela. Bio je to njezin
izbor, te ona ne prisiljava svoje slubenike da ju slijede. Rekavi to,
okrenula se prema meni kako bi mi uputila dug, zamiljen pogled. Tebi
u pak drugaije odgovoriti.
Njezini akoliti zaagorie, primaknuvi se blie da bi uli. Odloila
sam krletku i ekala. Sveenica se osmjehne i prui ruku da mi dotakne
lice, ocrtavajui liniju du vanjske krivulje mog lijevog oka.
Moni Kushiel, od tapa i modrica/Kasnije od mjedenih portala/
Od strijele krvavog vrka rana nezacijeljena/Probada oi odabranih
smrtnika, citirala je, navodei one iste stihove kojim je Delaunay
utvrdio moju prirodu. Ne mogu zacrtati tvoj put, anguisette; tvoj poziv
lei izvan djelokruga same Naamahe. Ti si Kushielova izabranica, a on e
te bacati gdje ga je volja. Samo Elua, kojeg ak i Suputnici slijede, zna
cijelu istinu. Ali ti si i Naamahina slubenica, i pod njezinom si zatitom,
pa o tomu mogu govoriti. Pita, je li Naamahina elja da joj slui? Ja
velim: jest. Omotavi halju oko sebe, sveenica se zagleda u daljinu.
Deseci tisua Naamahinih slubenika, razmiljala je naglas, i svi
slijede sveti poziv. Pa ipak na status opada diljem zemlje. Bludnice,
katamiti, palandre... ula sam te rijei, izgovorene grubim tonom. Ne od
sviju, ali od dovoljno ljudi. Previe.
Bila je to istina, jer sam i ja to ula. Takve rijei nisu postojale na
naem jeziku kad su Elua i Suputnici stupali zemljom, a i plemii i puani
podjednako su uivali u Naamahinoj slubi. Sada su se stvari promijenile,
a obiaje Terre dAnge okaljali su oni drugih naroda. Nisam izabrala lak
put.
Koliko je prolo otkad je ustolieni vladar pozvao doajenku kue
Cereusa na vijeanje? Sveeniine otre zelene oi odvagivale su moje
misli. etiri pokoljenja ili vie, mislim. Predugo. Nije moja zadaa
obnoviti slavu Dvora nonocvatueg cvijea, ali Naamahinu slavu... da.
Znam tko si, Phdre n Delaunay. Nasmijeila se, neoekivano. Grofica
de Montrve. Tvoja je pria poznata, i pripovijeda se, sangoire nit utkana
duboko u tapiseriju rata i izdaje koji su umalo razorili nau naciju. Zbog
tebe, potomci Elue i njegovih Suputnika vratili su se kuama Nonog
dvora, igrajui se s modom, grabei tuu slavu lakoumnim arom. Ali
sada si plemkinja kraljevstva. Je li Naamahina elja da njezina prisutnost
preskoi zidove palae kako bi ponovno zablistala u srcu Terre dAnge?
Tebi kaem, da.
Susrela sam joj pogled i zadrala ga. Politika.

35

Njezin se osmijeh produbi. Naamah ne mari ni za politiku ni za
mo. Slavu, da. to tvoje srce kae, sestro?
Zadrhtala sam i morala odvratiti pogled. Moje srce je slomljeno,
promrmljah.
Ponovno mi je dotakla lice, njeno. to Kushiel veli?
Zapekao je ovaj put, njezin dodir, ugrijavi mi krv tako da je izbila na
moje uarene obraze. Sveenici i sveenice, oni u sebi imaju tu prokletu
samouvjerenost. Htjela sam unijeti lice u njezin dlan, okusiti sol njezine
koe. Kushielova je elja sukladna s Naamahinom.
Onda je tvoje pitanje dobilo odgovor. Sveenica povue ruku,
spokojno i pribrano; gotovo sam osjetila enju za njom, ali sam zadrala
mirnou. A ja u ponoviti svoje. Je li tvoja elja da se ponovno posveti
Naamahinoj slubi?
Da. Izgovorila sam to snanije ovaj put, i sagnula se da otvorim
krletku. Obuhvatila sam drhtavu golubicu rukama i uspravila se. Jest.
Akoliti se spotakoe jedni o druge u strci, a tada onaj koji je nosio
lavor vode stupi naprijed da bi ponudio kropilo sveenici. Stajala sam,
dok mi je golubiino brzo srce tuklo o dlanove, a ona je poprskala
nekoliko kapi vode po meni. U ime Naamahine svete rijeke, krstim te u
njezinu slubu. Tako sam i neko stajala, jedva neto starija od djeteta,
dok su Delaunay i Alcuin ponosno ekali iza mene. Nitko me sada nije
ekao. Posluno sam otvorila usta za komadi medenog kolaa i gutljaj
vina. Slatkoa i elja. Elua, kako sam eznula za tim! I krizma na samom
kraju, ulje na elu, za milost. Kad sam bila dijete, nisam imala pojma to
je to znailo; sada sam se molila da ju pronaem u Naamahinoj slubi.
Obred je bio gotov, a sveenica i njezini akoliti odmaknuli su se u
stranu. Kleknula sam pred oltarom, Naamahinim kipom, drei golubicu
u sklopljenim rukama pred sobom. Te isklesane neprozirne oi; u
njezinoj slubi pronalazimo ono to u nju donosimo. Moja gospo, budi
blaga svojoj slubenici, apnuh, i oslobodih golubicu.
Nisam promatrala, ovaj put, dok se oslobaala mojih dlanova i
uzlijetala prema okulusu. Sveenica i njezini akoliti jesu, pratei je s
osmijehom. Nisam morala promatrati da bih znala kako je moja golubica
pronala put. Pognute sam glave kleala sve dok nisam osjetila na
ramenima ruke sveenice koja mi je davala znak da ustanem.
Dobrodola natrag, rekla je i poljubila me; osjetila sam kako je
vrak njezina jezika munjevito proletio izmeu mojih usana i morala se
obuzdati da ju ne zgrabim za ruke dok me putala. Naamahini sveenici
nisu poput drugih. Njezine duguljaste zelene oi bljesnule su na kosoj
svjetlosti hrama, mudre i samosvjesne. Dobrodola natrag, Naamahina
slubenice.

36

Tako je to bilo uinjeno, a ja sam dvaput zateturala naputajui
hram, oslanjajui se punom teinom na ruku akolita koji me uveo. Brana
moe izdrati stotinu godina, ali kad na njoj jednom nastane pukotina, za
njom slijedi nezaustavljiva bujica. Tako sam se osjeala, zatomljujui
strahotnu snagu svojih udnji godinu i vie. Brana je napukla kad sam
otvorila Melisandin paket i pronala svoj sangoire plat; bujica nije bila
daleko.
Ne mislim, ako smijem tako rei, da sam ljubila Joscelina ita manje,
ili ga zbog toga manje eljela. Od samoga poetka, ak i dok sam ga
prezirala, smatrala sam ga lijepim. A onima koji dre da Cassiline, neuk u
umijeima ljubavi, nije dostojan par za obuenu kurtizanu, mogu rei da
su u krivu. Kad se tome predao a jest Joscelin je u nau postelju
donio elju posve nekolovanu, ali istu i punu divljenja, poput Eluinih
prvih lutanja zemljom smrtnika. To je blago koje mi nitko drugi nikad
nije dao, niti mogao dati. Ono emu sam ga nauila, prihvatio je kao da je
bio prvi koji je to otkrio, gorljivo i prirodno poput novostvorena bia.
Dostajalo je, neko vrijeme.
Ne dulje.
Stoga se zgodilo da sam jahala kui, rastrgana izmeu ushita i
grizoduja. Padao je sumrak kada sam stigla kui, a prema oborenu
pogledu konjuara Benoita, znala sam da su ga kaznili jer mi je dopustio
da odem sama.
Benoit, rekoh, nagnavi ga da uz trzaj podigne glavu. Ja sam
gospodarica ove kue.
Da, moja gospo, promrmljao je prihvaajui uzde. Nisam ga mogla
kriviti zbog toga; da nisam osjeala isto, ne bih svoju eskapadu smatrala
bijegom.
Unato tomu, samouvjereno sam mu rekla: Ne ini krivo potujui
moje elje. Rei u im to.
Svi su bili ondje, ekajui. Dnevna sobarica izvela je kratak naklon, i
provukla se pokraj mene kako bi pobjegla. Remy i Ti-Philippe odbijali su
susresti moj pogled; Fortun me bezizraajno gledao. U pozadini je moja
glavna kuharica, Eugnie, nervozno ekala.
A Joscelin je dugim koracima poletio naprijed kako bi me epao za
ramena. Phdre! Moje ime izletjelo mu je s usana, grubo od strepnje;
malko me protresao. Blaeni Elua, gdje si, u sedam pakala, bila?
Njegovi su mi se prsti arili u kou, a ja sklopih oi. Vani.
Vani? Bijele crte bijesa iskoile su mu na licu, preblizu mojemu.
Ruke su mu se snano stegnule. Glupao, netko od nas trebao je ii s
tobom! O emu god da se radilo, nema razloga da bilo kamo ide bez
pratnje, razumije? Tko god da su Melisandini saveznici, oni prokleto

37

dobro znaju tko si ti! Naglaavao je rijei jakom trenjom. Nikad, nikad
da nisi izala bez pratnje, obeaj mi! to te, zaboga, spopalo?
Njegove snane ruke na mojim ramenima; glava mi se zanjihala od
siline njegova bijesa dok me tresao. Ah, Elua, bio je divno! Ta je estina
djelovala na mene kao iskra iz kremena.
to god da se odraavalo na mom licu, Joscelin je to opazio; spustio
je ruke. Blaeni... apnuo je s gaenjem, okrenuvi mi lea i ostavi bez
glasa. Kad je opet progovorio, nije gledao u mene. Nemoj to vie raditi.
Josceline. ekala sam da se okrene. Znao si to sam.
Da. Glas mu bijae kratak. I to sam ja. Kamo nas to vodi,
Phdre?
Nisam imala odgovor pa ga nisam ni izrekla, a on je tada otiao.
Remy ispusti dugo zadravan dah i opipa bode za svojim pojasom.
Moja gospo, ako vam naudi, bio on Cassiline ili ne...
Pusti ga na miru. Presjekla sam mu rije. On pati, a ja sam kriva.
Pusti ga.
Ne. Forum bijae taj koji se javio, polako i zamiljeno. Cassiel je
kriv, moja gospo. A ak ni vi ne moete nita uiniti u vezi s tim.
Moda. Pritisnula sam oi korijenom dlanova. Ali ja sam izabrala
svoj put, a Joscelin zato ispata.
Glupo je govoriti o krivnji kad su tu upletene elje besmrtnika. Ti-
Philippe, nesuzdran kao i uvijek, izvue par kocaka iz svoje novarke i
baci ih visoko u zrak, cerei se. Neka se Cassiline pirja na laganoj vatri,
moja gospo; ujem da oni u tome uivaju. Fortun veli da moramo
provesti istragu i dognati plijen!
Da. Spustila sam ruke i zagledala se u njihova otvorena, revna lica,
eliei svoju odluku. Tako je. A ja moram isplanirati svoj prvi istup.


38

EST



a kraju su drugi odluili o tom umjesto mene. Postoje uzorci koji se
pojavljuju u neijem ivotu, kolaju i vraaju se, beskrajne varijacije
na istu temu. Tako glazbenici tvrde da se skladaju najljepe sonate; je li
to istina, ne znam, ali jedno je sigurno, vidjela sam te uzorke kako
iskrsavaju na tapiseriji moga ivota.
Primila sam pozivnicu na Zimski krabuljni ples u palai.
Prvom takvom dogaaju prisustvovala sam kao dijete koje jo nije
bilo navrilo deset ljeta, u kui Cereusa. Ondje sam prvi put ugledala
Baudoina de Trevaliona, princa kraljevske krvi. Sada je mrtav, pogubljen
zbog izdaje, zajedno sa svojom majkom Lyonette, koja je bila sestra kralja
Ganelona i koju su zvali Lavicom od Azzalle. No nije Delaunay bio taj koji
je unitio kuu Trevalion. To je bilo Melisandino djelo, Melisandino i
Isidorea dAiglemorta. Nitko od nas tada nije slutio zato je Melisande to
uinila; Baudoin joj je jeo s dlana, ili gotovo tako. Predao joj je ona ista
pisma koja su ga osudila, korespondenciju izmeu njegove majke i
Foclaidhe od Albe, u kojima su spletkarile o preotimanju prijestolja Terre
dAnge.
Sada znam, svi znaju. Melisande je bila svjesna da se Baudoin zbog
nje nikad nee otvoreno oduprijeti svojoj majci, a, osim toga, ona je imala
vaniju metu na umu. Terre dAnge i Skaldija spojene, carstvo kakvo nije
vieno jo od doba vladavine Tiberiuma. DAiglemort je bio samo pijun,
premda to nije znao do samoga kraja. Ja znam, ja sam mu to rekla.
Takav je bio moj prvi Zimski krabuljni ples. A moj posljednji... moj
posljednji je ujedno bio i posljednji sastanak koji sam prihvatila kao
Delaunayjeva anguisette i jedini put to me Melisande Shahrizai
unajmila samo za sebe. Zaradila sam svoj marque, te Najdulje noi,
pokroviteljskim darom koji mi je darovala. Bilo je to jedini put, u stotinu
sastanaka, da sam dala signale, ifriranu rije predaje koja od mecene
zahtijeva da prestane. Dala sam je dvaput te noi, a drugi put ni zbog
kakvog vanijeg razloga, osim zbog injenice da mi je Melisande naredila
da je izgovorim.
U svakom sluaju, takvo je bilo moje iskustvo sa Zimskim
krabuljnim plesom. Kad je Ysandrina pozivnica stigla, shvatila sam je kao
znak zbog ega sam sada stajala namrtena pred svojim ormarom.
Nemam to odjenuti. Ozlojeena, zalupila sam vratima ormara i
dramatino se sruila na postelju. Gemma, dnevna sobarica, odloila je
N

39

svoju peruku i pogledala me pomalo razrogaenim oima; prema
njezinim mjerilima, imala sam oprava na pretek.
Milostiva, rekla je stidljivo, a da odjenete opravu od sivog
baruna? Veoma je lijepa, a ja... imam brata koji je egrt kod maskera, on
bi vam mogao nainiti neto prikladno, zvjezdani dijadem, moda, ili
magliastu djevu...
Ne. Odbila sam njezin prijedlog, ali ljubazno. Hvala ti, Gemma.
Da idem bilo gdje, osim u Palau, to bi bilo dovoljno, i lijepo od tebe to si
ponudila. Ne, trebam neto drugo. Ako kanim stupiti u drutvo kao
Naamahina slubenica meu sebi ravnima, to mora biti neto to nitko
nikad nije vidio. S bradom na rukama, razmiljala sam. Cecilie je u
pravu. Trebam velju. Gemma je otrala po papir brzo je prepoznavala
moje muice a ja sam sastavila kratku poruku.
Kao bivoj milosnici kue Cereusa i jednoj od slavnih kurtizana
svoga vremena, utjecaj Cecilie Laveau-Perrin na Nonom dvoru nije
nimalo oslabio jer sam, za manje od jednog dana, imala zakazan dogovor
s Favrielle n Eglantine, a ako sam mislila da je moj status u tom igrao
neku ulogu, te sam se zablude oslobodila ve nakon prvih minuta
poznanstva sa svojom nadobudnom veljom.
Svaka od Trinaest kua diila se razliitim snagama; kao to svaka od
Trinaest tuje razliitu inaicu Naamahe. Eglantine je umjetnika kua, a
njezini se milosnici usavravaju u mnogim disciplinama: glumci su,
pjesnici, umjetnici, glazbenici, plesai i akrobati. A, inilo se, i suknari.
Unato tomu, svi milosnici moraju dovriti svoje tjelokrase prije nego to
se posvete umjetnikom radu, a mene je zaudilo kako je tako mlada
suknarica uspjela doi na glas premda se jo nalazila pod egidom svoje
kue.
Nisam se dugo udila.
Grofice, kratko me pozdravila Favrielle n Eglantine, odmjerivi
me jednim cininim pogledom. Shvaate li da ste izabrali najgore
mogue vrijeme da biste traili moje usluge? Imam dva tuceta milosnika
koji zahtijevaju kostime, a ovo je u posljednji as.
Trepnula sam, zateena. Nije bila starija od mene; moda i mlaa,
godinu ili dvije. Krupne sive oi i upa crveno-zlatnih kovra, draestan
roj pjega na nosu unutar kanona ljepote postoji granica njihova
dopustivog broja. Favrielle ju je zadovoljavala. Ono ime nije, bio je
oiljak koji joj je nagrivao gornju usnicu, blago ju iskrivivi.
Vidjela je da sam ga primijetila. Da rijeimo to jednom i za svagda?
Ja sam oteena roba, grofice, rekla je glasom proetim ironijom.
Neprikladna za mecene, a koja ipak mora zaraditi za svoj marque. To
me prinuuje da uzimam narudbe, kad mi to doajenka dopusti. A

40

premda nije na ruku, ne mogu propustiti ovu priliku. Stoga, hoemo li na
posao?
Kako se to dogodilo?
Favrielle uzdahne. Poskliznula sam se u kadi, izverglala je
bezvuno, i razbila usnicu. Letimice preletjevi oima poruku, nadigla
je obrve. Krabuljni ples u palai, je li? Za to vam treba?
Favrielle. Dotaknula sam joj ruku. Razumijem, donekle. Odrasla
sam u kui Cereusa, manjkava, nedostojna da sluim.
A sada ste Kushielova izabranica, grofica de Montrve, ona koja je
dovela albsku vojsku, junakinja bitke kod Troyes-le-Monta i kraljiina
najdraa kurtizana. Njezina se unakaena usnica izvije. Da, Phdre n
Delaunay, znam. A kad i mene budete mogli pretvoriti u isto, javite mi.
Dotad, recite mi to elite odjenuti.
Povrijeena, isturila sam bradu i hladno odgovorila. Neto
prikladno za prvu plemkinju kraljevstva u sto godina, koja ulazi u drutvo
kao Naamahina slubenica na Kraljevskom krabuljnom plesu.
U redu. Favrielle prekrii ruke. Svucite se.
Prolo je, otkrila sam, iznenaujue mnogo vremena otkad sam se
posljednji put izloila kritikom pogledu milosnice Nonog dvora. Stajala
sam naga u svlaionici kue Eglantine, okruena zrcalima dok je Favrielle
koraala oko mene, suenih sivih oiju, uzimajui mi mjeru tu i tamo
neosobnim dodirima, prebacujui mi bale raznih tkanina preko ramena
kako bi ocijenila kako padaju.
Bilo bi bolje da ste vii, rekla je preko volje; nije imala to drugo
kritizirati. Moda sam izbivala iz Naamahine slube godinu dana i vie,
ali se nisam zapustila. Tako je silueta ljepa. Ali barem ste skladno
graeni. Zadovoljna, kratko je kimnula. Odjenite se pa u vam rei to
mislim.
Posluno sam navukla odjeu i ekala u odaji s tkaninama. Rumena
zarednica donijela je aj od metvice, natoivi ga graciozno. Favrielle je
izala da mi se pridrui, i neusiljeno srknula svoj aj.
Kostimi e ove sezone biti raskoni, izjavila je iznenada. Teki
brokat, slojevi sukanja, ipka i ukrasi, trostruko rezani rukavi, krinke
hvat iroke. Poratno blagostanje i tome slino. Pokuam li s vama
nadmaiti ono to sam ve zapoela s ostalima, imali biste toliko slojeva
na sebi da biste se jedva kretali. Stoga... alica joj zvekne o pladanj dok
ju je odlagala i posezala za komadom tkanine. elite se isticati,
anguisette? Onda idemo drugim putem. Jednostavnost.
Opipala sam tkaninu; svileni ersej tkan tako fino da je klizio poput
vode kroz moje prste. Na koju temu?

41

Upoznati ste s priom o Mari? Favrielle upitno nadigne obrve.
Odmahnula sam glavom, na to je onda ispustila zvuk gnuanja.
Kushielova izabranica, a neuka kao svinja. Livia, obratila se zarednici,
pohitaj u knjinicu i donesi mi Sareinu Povijest Namarre. Ilustriranu
verziju.
Otvorila sam i zatvorila usta, zakljuivi da je u visokoj modi
pametnija diskrecija. Neuka kao svinja! Teno sam govorila pet jezika i
razmrsila zagonetku Gospodara Tjesnaca. Ali bila je istina da je kua
Eglantine predstavljala veu riznicu znanja i nauka od akademija Siovale,
a veina toga bila je nepoznata izvan njenih zidova.
Evo. Favrielle otvori koom ukorienu knjigu i pokae blistav crte
vitku, tamnokosu enu odjevenu u grimiznu haljinu koja je leprala
poput plamena. Kosa joj je bila podignuta u sloenu frizuru uvojaka, a
neproziran crni veo skrivao joj je oi. U petoj Eluinoj godini, Naamah
lee s mukarcem osuenim za ubojstvo, proitala je na glas, ija put
bjee svijetla, a oi crne poput ugljena. Njega objesie za vrat dok nije
umro, ali Naamah u sebe primi njegovo sjeme, te zatrudnje. Naamahi se
rodi ki este Eluine godine u Terre dAnge kakva neko bjee, a tu ker
ona nazva Mara. Mara noae prokletstvo oeve krvi, te iae svijetom
zastrtih oiju. Kako bi se iskupila za prokletstvo koje je nosila, poe
Kushielu, a on se smilova i zada joj pokoru te ju uini svojom sluavkom.
Ne obazirui se na moj tihi prosvjed, Favrielle zaklopi knjigu. Vidite?
Vidim. Misli da je bila anguisette.
To je mogua pria. Favrielle slegne ramenima. Nije nam
doputeno prepriavati je, priznala je nevoljko. Prosjaci, prinevi i
pastiri su u redu, ali Noni dvor ne eli da se dozna kako je Naamah
spavala s ubojicom. Ipak. Ugrizavi se za aku, promotrila me. Neki to
znaju. Mislila sam da ste meu njima i vi. Bili biste dobra Mara.
To je bilo tono, i vie nego tono, briljantno. Odmjerila sam
zatvorenu knjigu. Postoji li mogunost da dobijem jedan primjerak?
Ne. Favriellein je odgovor bio kratak. Zanima vas knjiga?
Plodovi budunosti ukorijenjeni su u tlu povijesti, izrekoh na
besprijekornom caerdicciju, citirajui povjesniara Calpurniusa; izraz
iznenaenja na Favrielleinu licu priinio mi je veliko zadovoljstvo. Nije
vano. Razgovarat u s doajenkom. Opii mi svoju ideju za moj kostim.
Duboko udahnuvi, to je i uinila, narisavi ga hitrim, elegantnim
potezima na presavijenu komadu papira. Bio je prelijep, i bio je savren.
Poeljela sam da nije, jer mi se ona nije pretjerano sviala, ali kad sam ga
jednom vidjela, vie ga nisam mogla zaboraviti.
Morat emo ostaviti otvoren av, ovdje, pokazala je, i zaiti ga kad
haljina bude na vama. Ako vam je slukinja vjeta, i ona to moe uiniti.
To je jedini nain, s tako dubokim prorezom na leima. Ali s vaim

42

tjelokrasom, bilo bi teta da nije takav. Favrielle se odsutno kvrcne
pisaljkom po zubima i uputi mi skeptian pogled. Oekivala sam da u
vas zatei prekrivenu masnicama od glave do pete, sudei prema priama
koje sam ula, ali put vam je poput vrhnja.
Dobro zacjeljujem, odvratila sam kratko; bio je to jedini blagoslov
kada ste bili anguisette. Kushielovi izabranici ne bi dugo izdrali da nije
tako. Koja bi bila cijena?
Pet stotina dukata. Izrekla je to bez okolianja.
Dokaz moje samokontrole bila je, drim, injenica da sam samo
trepnula. Radilo se o nevjerojatnoj svoti. Radilo se takoer o svoti koju
nisam imala. Oprosti? Priinilo mi se da si rekla pet stotina dukata.
Tkaninu e trebati obojiti prema narudbi. To je posao u zadnji
tren. Slegnula je ramenima. Nadoknadit ete to za jednu no, ako
doista i iskreno namjeravate stupiti u Naamahinu slubu, grofice. A ja
moram misliti i na svoj marque. Ono to radim za kuu uraunava se u
moje uzdravanje. Doajenka mi je dopustila prihvatiti vau narudbu. Ne
mogu si priutiti naplatiti manje.
Poanje li kostim uspjeh, muterije iz velikih kua Terre dAnge
kucat e na vrata kue Eglantine traei tvoje usluge, primijetih, a tvoja
doajenka ih nee otjerati. Tristo, ni novia vie.
Kroj je savren, glatko e Favrielle. Hoe li uspjeti, ili ne, ovisi u
cijelosti o vaoj hrabrosti s kojom ete nositi moju kreaciju, a ja bih se
radije uzdala u svoju krinju s novcem. etiri stotine.
Pronae li drugu anguisette ija ti se hrabrost vie svia, svakako
me obavijesti. Tristo pedeset. Nisam ni to imala, ali pronai u nain.
Dogovoreno. Mlada velja se neprimjetno osmjehne. Nisu bili tako
uporni u pogaanju kao kua Bryony, koja dobro poznaje erotsku mo
novca, ali nisu bili mlakonje, ti iz kue Eglantine. Nitko u Trinaest kua
to nije bio. Poslat u po Biljenika da sastavi ugovor. Livia, donesi moje
pigmente. Moram uskladiti boju s vaim tjelokrasom, grofice.
Neko smo vrijeme dogovarale posao. Nadala sam se da e postati
prisnija kada smo jednom sklopile pogodbu, jer sam i protiv svoje volje
osjeala simpatiju prema njoj i nije mi se sviala takva ogorenost u
osobi mojih godina, ali njezino je ponaanje ostalo neizmijenjeno.
Bit e to nevjerojatan kostim.
Pronala sam Remyja kako me eka u vanjskom salonu. Djeak kose
boje bronce odjeven u zelenu i bijelu boju kue Eglantine naslonio mu se
na koljeno, promatrajui razjapljenih usta dok mu je Remy pokazivao trik
u kojem mu je bakreni novi etao preko zglobova prstiju.

43

Moja gospo, pozdravio me moj vitez, uinivi da novi nestane, i
naizgled ga izvukavi iz djeakove kose. Evo, rekao je momiu. Zadri
ga i vjebaj.
Djeak se zahihotao; pohitavi naprijed, usadio je poljubac na
Remyjeve usne, a onda gipko ustuknuo, izmaknuvi se van dosega i
izvevi premet iz iste radosti.
Remy ga je promatrao u udu. Doista, zar ste vi bili takvi kao dijete
na Nonom dvoru, gospo?
Ne. Odmahnuh glavom. To bi se smatralo drskim, u kui
Cereusa. Nonocvatui Cereus ponosi se ponudom ljepote najefemernije
prirode; ondje su me uili profinjenosti ponaanja. Gospodar Delaunay
me meutim dao poduiti akrobacijama, dodah, a Hyacinthe me nauio
i neke trikove.
Moete izvesti premet? upita Remy ozbiljna lica, pogledavi me
krajikom oka uz jedva primjetan traak zabavljenosti.
I obiti bravu. Usudim se rei da mi nije povjerovao; to me nagnalo
na smijeh. Hajde. Moram posjetiti svoga zastupnika, da vidim moe li
mi posuditi novac. Upravo sam potpisala ugovor koji ne mogu podmiriti,
vitee, i moram neto poduzeti u vezi s tim.
Moj zastupnik u Eluinom Gradu bio je ovjek po imenu Jacques
Brenin. Na njega me uputio ni manje ni vie nego ministar financija
osobno, a njegov je ugled bio neokaljan. Naalost, upravo zbog te iste
strogosti koja je od njega stvorila besprijekorno potena meetara, sada
je oklijevao da mi isplati zajam koji sam traila.
Moja gospo, rekao je proistivi grlo, zajmove isplaujem samo
kada mi je njihov povrat zajamen. Ne mogu se upustiti u pekulacije s
vaom... moguom zaradom... kao Naamahine slubenice, nita vie nego
to bih to mogao sa strienjem ovaca idueg proljea. Dakako da postoje
meetari koji bi bili voljni to uiniti, ali kaem vam, ne bih vam to
savjetovao. Ako elite zaloiti dio zemljita u Montrveu kao jamstvo, ili
kuu u Gradu...
Ne, odvratila sam vrsto. Neu trgovati s batinom svoga
gospodara Delaunayja, ni s krovom nad glavama svojih podlonika. Tako
mi savjesti, to ne bih mogla.
Jacques Brenin rairi ruke u bespomonoj gesti. Ako ne elite
preuzeti takav rizik...
Messire Brenin. Presjekla sam ga. Nudim neto zauzvrat. Polako
i promiljeno, ustala sam sa stolca i poela razvezivati svoj prsluk.
Ovlaio je usnice vrkom jezika i zurio dok sam povlaila rukave s
ramena i pustila da mi haljina padne na bokove, okrenuvi se dok sam to
inila.

44

Vidjela sam je, u zrcalima kue Eglantine; nisam morala gledati da
bih znala kako je moja gola koa blistala na mutnom svjetlu svjetiljke u
uredu mog zajmodavca. Niui meu jamicama na mojim kriima i
zavravajui na mom potiljku, protezao se moj marque, smion, zamren
crte tetoviran crnom bojom, s grimiznim detaljima. Izradio ga je majstor
Robert Tielhard, najvei tjelokrasitelj svoga vremena.
Moj zastupnik glasno proguta slinu. Bez urbe, ponovno sam
navukla haljinu i vezala prsluk. Kad sam se okrenula, lice mu je bilo
blijedo. Nudite svoje usluge kao jamstvo ako ne namirite zajam.
Zadrao je mirnou u glasu s hvalevrijednim naporom.
Da. Osmjehnula sam se. Ali ne sumnjam da u ga namiriti.
Ni ja, promuca Jacques Brenin, navrljavi potvrdu. Ponovno
oblizavi usne, dodao mi ju je. Odnesite ovo mojoj rizniarki, ona e vam
isplatiti novac. Otplaivanje za est dana po stopi od dvanaest posto. I
neka Elu a pomogne vaim mecenama.
Nasmijala sam se. Hvala vam, messire Brenin.
Ne zahvaljujte mi, procijedio je suho. Osobno se nadam da ga
neete uspjeti namiriti.


45

SEDAM



danima koji su uslijedili, nije bilo mnogo posla u vidu priprema za
Zimski krabuljni ples. Jednom sam navratila do kue Eglantine da
bi Favrielle provjerila svoje mjere, ali samo je krojenje moralo priekati
do dopreme tkanine.
Dobar trenutak, dakle, za sastanak s Rebbeom.
Joscelin je bio taj koji je dogovorio susret; postao je prisan s tim
slavnim yeshuitskim uenjakom Nahum ben Issac bilo mu je ime u
onoj mjeri u kojoj je Joscelin tih dana bio prisan s bilo kim.
Dan je osvanuo hladan i otar pa sam bila zahvalna na koiji koja mi
je nudila zaklon od vjetra. Nismo se zadravali u dvoritu, ve smo
pohitali u dvoranu.
Znajui neto malo o yeshuitskom senzibilitetu odjenula sam se
skromno, zahvaljujui ponajprije naim prijateljima Taaviju i Danele,
koji su nam pritekli u pomo prilikom naeg bijega od Saveznika
Camlacha, a potom Sethu ben Yavinu, mladom uenjaku koji me
poduavao u Montrveu. Nije mi obiaj da se razmeem kao Naamahina
slubenica to god neki ponosni Cassilini moda mislili ali ipak sam
malo tata. Unato tomu, odrekla sam se mode kako bih se sastala s
Rebbeom, odjenuvi haljinu od smeeg kamgarna koju sam obiavala
nositi na putovanjima i debeo vuneni al lijepo izraen, ali one vrste koju
seoske plemkinje nose svakog dana. S vunenom kapicom na glavi, kose
spletene u pletenicu i u vrstim izmama za hodanje zasigurno sam,
miljah, bila slika i prilika neugledne skromnosti.
Tako sam mislila kod kue, u svakom sluaju. Kada smo stupili u
dvoranu yeshive, gdje su se ugljenom puni eravnici borili s hladnoom, a
zvuk mrmljanja djejih glasova ispunjavao zrak, bila je to druga pria.
U moru stranih lica, DAngeline se istie poput krijesa, bljetei
onom pogubnom ljepotom koja sijee poput maa. U Gradu, meu
mojom vrstom, na to sam zaboravila; ovdje, kad su glasovi utihnuli, a
yeshuitska djeca uzdigla zauene poglede, sjetila sam se. Kako sam im
samo morala izgledati? Ispriala sam se Cecilie u njihovo ime, ali ipak.
Vidjeti nasljee zastranjenog ogranka njihove mitologije utisnuto na
licima naroda koji ih je okruivao, to je sigurno bilo neobino. Yeshua
ben Yosef hodao je zemljom, umro, i uskrsnuo. Tako oni vjeruju, s
trajnom upornou; on je njihov Mesija, Iskupitelj i Kralj-koji-e-doi.
Ali Blaeni Elua, kojeg oni ne priznaju, takoer je hodao zemljom a on i
njegovi Suputnici stvorili su itav jedan narod. Nema tog dangelinskog
U

46

seljanina, ma kako mu nisko bilo podrijetlo, koji u svojoj batini nema
priu o pretku nebeskog roda; moda mu je Azza prije trideset generacija
samo povalio baku u plastu sijena, ali i to je dovoljno.
Stoga su djeca zurila, kao i mlada ena koja ih je vodila. Joscelin
proisti grlo. Doli smo vidjeti Rebbea, rekao im je, porumenjevi
iako nisu buljili u njega. Samo u mene. Oprostite, uranili smo. Molim
nastavite.
Na moje iznenaenje, i mlada je ena porumenjela. Galebe, reci
Rebbeu da je njegov prijatelj Joscelin Verreuil tu, rekla je jednomu od
djeaka na dangelinskom s draesnim naglaskom. I... oprostite,
obratila se meni, to da kaem tko je s njim?
Ja sam Phdre n Delaunay, rekoh, sjetivi se dodati, grofica de
Montrve.
Oh! Boja joj je potamnjela, a ona je prinjela ruku ustima.
Uurbano ju maknuvi, njeno je gurnula djeaka prema vratima. Pouri
se, Calebe.
Vjerojatno ju je posluao, jer malo zatim pojavio se visok mukarac
srednjih godina i ozbiljna lica. Oprostite, grofice, rekao je, izvevi
kratak naklon. Oekivali smo vas s treim zvonom, ali Rebbe e vas sada
primiti. Dopustio si je mali osmijeh za Joscelina. Brate Verreuil.
Zadovoljstvo mi je, moj otpadniki prijatelju.
Barukh hatah Adonai, oe. Odgovorivi mu osmijehom, Joscelin
izvede svoj cassilinski nakon. Ovuda, rekao mi je pokazavi rukom.
Koliko je esto bio tu od prvog posjeta? Otada nije prolo dugo, a
ipak je poznavao hodnike i hodao samouvjereno na zaelju dok nas je na
pratilac vodio. Prolazili smo pokraj nia za uenje; ula sam mrmljanje
glasova starijih uenjaka kako itaju odlomke koji su mi bili maglovito
poznati.
Rebbeove odaje bile su prostranije, iako slabo osvijetljene. Pustio
nas je na trenutak da ekamo u hodniku, prije nego to nas je vodi uveo
u njegovu radnu sobu.
Joscelin je govorio istinu; Nahum ben Isaac doista je djelovao
impozantno. Unato poraznom utjecaju godina, moglo se vidjeti da je u
mladosti bio kran, a njegova iroka plea jo su napinjala crnu tkaninu
njegova haljetka. Sigurno mu je bilo blizu osamdeset; kosa mu je bila
gotovo posve bijela, proarana s nekoliko crnih pramenova. Nije ju
nimalo izgubio njegovi uvojci na obrazima gotovo su skrivali visee
krajeve molitvenog ala, a etvrtasta mu je brada padala preko polovice
grudi. arke oi zurile su u mene s lica nalik na zguvan pergament.
Uite. Govorio je jakim naglaskom poput mlade uiteljice, ali mu
je glas bio opor. Joscelin se nakloni, ponovno promrmljavi blagoslov, te
sjedne na nizak stolac do njegovih nogu; na moje iznenaenje, Rebbe ga

47

potapa po obrazu. Dobar si momak, za jednog otpadnika. Nemilosrdni
pogled vratio se k meni. Dakle, ti si ta.
Phdre n Delaunay de Montrve, oe. Kimnula sam glavom.
Nisam se naklonila, iako me to stajalo podosta truda. Grofica ili ne,
obuena sam da se pokoravam autoritetu, a Rebbe ga je imao u izobilju.
Naamahina slubenica. Rijei su mu se doslovce skiselile na jeziku.
Nazovi to kako hoe, ali ja znam to si, djevojko, uza sve te kiene
titule. Zato bi netko poput tebe htio izuavati habiru i Machiachina
naela?
Zovemo ih Yeshuiti; tako sada i sami sebe nazivaju. Ranije, bili su
Djeca Yisraela. Ali jo prije toga, bili su plemenski narod na rubovima
Khebbel-im-Akkada, a yeshuitski uenjaci jo nazivaju svoj drevni jezik
tim imenom. Ako je Rebbe mislio da u zbunjeno trepnuti, varao se. Ipak
sam jedna od rijetkih DAngelina koja razumije podjele Cruithnea, koje
caerdiccijski uenjaci zovu Pictima. Delaunay me prisilio da nauim
takve stvari, te jo nisam izgubila vjetinu. Sjela sam na drugi stolac,
paljivo rairivi suknje oko sebe.
Posjedujem neto znanja o uenjima Yeshue ben Yosefa, oe,
rekoh, uvukavi dubok dah. Svi potomci Blaenog Elue i njegovih
Suputnika znaju priu o Mashiachu, jer ona dio i nae nae povijesti. Ali
mene zanimaju starija uenja, Tanakh i, posebno, oni midrashimi koji su
zabiljeeni pismeno ili prenoeni od uha do uha. A u tu svrhu, moram
nauiti habiru.
Rebbe je, naprotiv, trepnuo; usudim se rei da nije oekivao da e
uti takve rijei iz usta Naamahine slubenice. Unato tomu, neumoljivo
je ponovio svoje pitanje, premda se u njegovim arkim starim oima sada
vidio lukav sjaj. Zato?
Odgovorila sam pitanjem. to znate o Izgubljenoj knjizi Raziela,
oe?
Bah! Nahum ben Isaac odmahnu rukom. Govori o knjizi svega
znanja, koju je Adonai dao Edomu, prvom ovjeku? Prie za malu djecu,
nita vie.
Ne. Odmahnuh glavom, okrijepljena snagom uvjerenja. to je s
Gospodarom Tjesnaca, oe? Je li i on pria za malu djecu?
Poeo je zamiljeno vakati krajiak brade. Mornari tvrde da nije.
Mornari lau. Ali raskol dug osam stotina godina nad povrinom vode
preko koje bi se moglo doviknuti nije la. Da, bio je to svakako lukav
sjaj. Veli da to ima neke veze sa Seferom Razielom?
Da. Nagnula sam se naprijed. I anelom Rahabom, koji je zaeo
dijete sa smrtnicom. Zbog toga, Jedini ga je Bog kaznio; ali Rahab je iznio
stranice rasute stranice iz Izgubljene knjige Raziela iz dubina, i dao ih
svomu sinu te ga prisilio da, utoliko, izdrava njegovu kaznu kao

48

Gospodar Tjesnaca, ukoliko netko ne dokui njegovu tajnu i ne preuzme
mu mjesto.
Rebbe je divlje vakao; mislim da nije bio svjestan to je radio.
Barem ne sa svojom bradom. Umije lijepo pripovijedati, priznao je
nevoljko. Ali to je samo pria.
Nije. Joscelin se tiho umijeao. Nije pria, oe. I ja sam ondje bio.
Vidio sam Lice Voda i bio noen na kresti vala koji se nikad ne prelama. A
poznajem Tsingana koji je dokuio tajnu. Bio je... Oklijevao je, a onda
vrsto dovrio misao. Bio je moj prijatelj.
Bila sam mu zahvalna to je to rekao. Joscelin mi je uhvatio pogled i
skrueno se osmjehnuo; na trenutak se inilo kao da se izmeu nas nita
nije promijenilo.
Tsingano? Rebbe je zvuao uasnuto; nitko nema runije miljenje
o Tsinganima, bojim se.
Bio je princ meu svojim rodom, rekoh otro, i nadaren
dromondeom, koji gleda i u prolost i u budunost. Bio mi je prijatelj pa
vas molim da mu se ne rugate pred mojim uima, oe.
Ne obaziri se na to. Rebbe opet odmahnu rukom. Dakle. Uperio
je u mene svoj prodorni pogled. Jesam li dobro shvatio, Naamahina
slubenice? eli uiti habiru i doznati tajnu kojom e otkljuati lance
koji sputavaju tog tvog Tsingano prijatelja. Trai nain kojim e prisiliti
glasnike samog Adonaia na pokornost.
Da. Rekla sam to jednostavno.
Na moje veliko iznenaenje, Rebbe se stao hihotati. No. Tresui
glavom, vadio je dlaice brade iz kuta usana. No, no. Moda je ipak bio
svjestan toga da je vakao vlastitu bradu. Yeshuina me rije primorava
da pruam pomo gdje mogu, rekao je blago, a ini se da si ipak dobro
obrazloila svoj sluaj, Naamahina slubenice. Tvrdi da si uila sa
Sethom ben Yavinom iz LArne, a on mi pie da nisi loa uenica, unato
injenici da bi se pred tobom i nepokajana Magdelena zastidjela. Ali on je
mladi, a ja ne vjerujem rijeima mladia nita vie nego to vjerujem
mornarima. Reci mi, to ovo znai? Iz dubina svoje brade, izvukao je
privjesak, noen blizu srca na lancu oko vrata.
Morala sam ga samo jednom pogledati; simbol, izraen u srebru, bio
mi je poznat. irok, plosnat potez kistom navrh dvije noge, tako je
izgledao, s repom koji se ovijao oko lijeve. To je rije Khai, oe, sloena
od habiru slova Khet i Yod.
A to znai? Pogledao me prepredeno.
Znai ivui, izrekla sam to vrstim glasom. To je simbol
Yeshuinog uskrsnua, jamstvo da je Mashiach ustao iz mrtvih i ivi, te e
se vratiti kao Kralj-koji-e-doi i uspostaviti svoju vladavinu na zemlji.

49

No. Nahum ben Isaac tutnu privjesak natrag pod bradu. Seth te,
ini se, doista neemu poduio. Ali ti ipak ne vjeruje.
Ponudila sam mu jedini odgovor koji sam imala. Oe, ja niti
vjerujem niti ne vjerujem. Ja sam DAngeline.
ak se i DAngeline moe iskupiti. Rebbe popravi molitveni al.
Nema grijeha, ni krvnog ni tjelesnog, tako velikog da ga Mashiachova
smrt ne moe iskupiti. Mjerkao je Joscelina dok je to govorio, a Joscelin
nije odvratio na moj pogled. Neka bude, onda. Poduavat u te,
Naamahina slubenice, koliko budem mogao. Otvorila sam usta da mu
zahvalim, a on podigne prst dajui mi znak da utim. Jedno od tebe
traim. Dokle god bude svojevoljno vodila nemoralan ivot, dolazit e
samo kad te pozovem. Potovat e nae obiaje i ni s kim nee govoriti.
Naa te djeca nee vidjeti. Prihvaa li te uvjete?
Htjela sam odgovoriti, povrijeena, ali sam se predomislila.
Hyacintheovo lice dolo mi je u sjeanje, ozareno veseljem, sjajnih crnih
oiju, bljetavobijelog osmijeha. Osamsto godina, osuen na usamljeni
otok. Da, oe. Valja rei da mogu zvuati vrlo krotko kad zaelim.
Pridravat u se vaih rijei.
Dobro. Rebbe pljesne rukama. Onda, za idui tjedan prouit e
Beresheith, prvu knjigu Tanakha. Poet emo onako kako je zapisano, U
poetku. A kad te pozovem, budi uvjerena, ispitivat u te. Vratio mu se
ljutit pogled. Na habiru! Da mi nisi spominjala taj jezik, koji zovete
yeshuite, je li to jasno?
Da, promrmljala sam. Hvala vam, oe.
Barukh hatah Yeshua aMashiach, lo halam, zapjevui Rebbe, i
odmahne rukom. Sad idi. I odjeni neto pristojno kad se vrati.
Vani me Joscelin pogledao iskosa i stao petljati oko orme na
upregnutim konjima. Bilo je tiho u dvoritu, nijednog djeteta na vidiku,
hvala Elui. Nisam eljela nainiti prijestup odmah po naem dogovoru.
On je velik ovjek, Phdre, Joscelin e s ustezanjem. Nije te elio
vrijeati.
A ja sam iva uvreda svemu to smatra svetim, odvratila sam
mirno. Razumijem, Josceline. Trudit u se svim silama da ga time ne
optereujem. Ako nam moe pomoi pronai nain da oslobodimo
Hyacinthea, onda je to jedino vano. Ako se ne pribojava da u se
uplitati u tvoje iskupljenje.
Bile su grube moje posljednje rijei i ja sam to znala. Zadrhtao je kao
da sam mu nanijela bol. Ne traim iskupljenje, rekao je, glasom tihim i
divljim. Samo to je Rebbe prva osoba koja mi je rekla da ne moram
dijeliti Cassielovo prokletstvo niti odbaciti svoje zavjete tako olako kao da
nisu nita drugo nego zastarjela formalnost!

50

Josceline! Ustuknula sam, zapanjena. Nikad tako neto nisam
rekla!
Nisi. Znam. Ali si pomislila. Ponovno se stresao, okrenuvi mi lea
da bespotrebno provjeri kope na ormi. Ui u koiju, rekao je
priguenim glasom. Odvest u te kui.
Bila je to duga vonja kui, tiha i usamljena u mojoj koiji.


51

OSAM



godilo se da me idueg dana posjetila Thelesis de Mornay, a ja sam
njezin dolazak pozdravila s nehinjenim ushitom. Kraljiina
pjesnikinja bila je samozatajna ena koja bi gotovo bila neugledna da nije
imala sjajne tamne oi i melodian glas. Kad bi prozborila, uli ste samo
ljepotu.
Phdre. Thelesis me zagrlila sa smijekom, ozarenih oiju. ao mi
je to te nisam imala prilike prije vidjeti. Oprosti to dolazim
nenajavljena.
Da vam oprostim? Nema te osobe koju bih radije vidjela, rekla sam
stiui joj ruku. Bila je to istina. Jednom, kada sam smatrala da
proivljavam najveu tugu u ivotu, Thelesis me izbavila nje; nije to bilo
nita vie od djetinje ljubomore, sada znam, ali oduvijek sam cijenila
njezinu ljubaznost i takt.
A Delaunay se prema njoj ophodio kao prema sebi ravnoj, i vjerovao
joj je. Kada smo Joscelin i ja pobjegli iz Skaldije i vratili se u Grad, samo
kako bismo se, u odsutnosti, zatekli osuenima za Delaunayjevo
umorstvo, Thelesis je bila ta koja nam je potajice pomogla i omoguila
nam audijenciju s Ysandre. Tada sam joj povjerila ivot u ruke, i opet bih
to uinila.
Evo. Okrenula se prema svom lakaju, odjevenom u livreju kue
Courcel, i kimnula. Pruio je veliku drvenu kutiju. Donijela sam dar.
Niste trebali, prosvjedovala sam. Thelesis se nasmijeila.
Ali jesam, odvratila je. Samo priekaj pa e vidjeti.
Povukle smo se u dnevnu odaju, a Gemma je donijela ae s likerom.
Thelesis je gucnula i jednom zakaljala, delikatno.
Jo vas mui zdravlje? upitah suosjeajno. Uhvatila je groznicu one
Najotrije zime, koja je ubila tolike mnoge.
Proi e. Pritisnula je ruku nakratko na grudi. Hajde, otvori ga.
Kutija je leala na nisku stoliu pred nama. Otvorila sam poklopac i
zavirila unutra, a potom odstranila grudice vate i shvatila da skrivaju
malu mramornu bistu. Kad sam je izvadila, ruke su mi zadrhtale. Drala
sam bistu pred sobom i zurila u nju.
Prikazivala je Anafiela Delaunayja.
Kipar ga je ovjekovjeio u zenitu treeg desetljea, u svoj njegovoj
ozbiljnoj ljepoti; ponosne crte, neznatna nakrivljenost njegovih lijepih
usana, ironija i njenost pomijeane u njegovim oima i debelo ue
Z

52

njegove pletenice koje mu se vijugajui sputalo preko jednog ramena.
Nije mu, dakako, posve nalikovala, u svojoj mramornoj nagosti;
Delaunayjeve su oi bile svijetlosmee, proarane topazom, kosa bogate
crvenkastosmee boje. Ali lice, ah, Elua! Bio je to on.
Hvala vam, promrmljala sam drhtavim glasom; tuga me,
neoekivano, pogodila poput udarca u trbuh. Hvala vam, o, Thelesis,
Blaeni Elua, nedostaje mi, toliko mi nedostaje! Zabrinuto me
pogledala, a ja pokuah odmahnuti glavom, kao da mi nije nita. Ne
brinite se, nije... Jako mi se svia, doista, prelijepa je, a vi ste najdivnija
prijateljica, samo to mi on nedostaje, a mislila sam da sam zavrila s
tugovanjem, ali ugledavi ovo... i Alcuin, i Hyacinthe, a sad i Joscelin...
Pokuala sam se nasmijati. Zastao mi je osmijeh u grlu stisnutom od
suza. Sada me i Joscelin eli ostaviti kako bi slijedio vlastiti put i ak
razmilja o tome da postane Yeshuite, o, Elua, ja jednostavno...
Phdre. Thelesis njeno primi bistu i spusti je na stol te utke
prieka da zavri iznenadna provala jecaja koji su me potresali. U redu
je. U redu je oplakivati. I meni nedostaje, a bio mi je samo prijatelj, ne
gospodar i mentor. Nije bilo vano to je govorila, mogla je rei bilo to
onim svojim umirujuim glasom.
Oprostite. Bila sam zarila lice u ruke. Sada sam ga uzdigla, trepui
u njezinu pravcu kroz suze. Doista, ovo je jedna od najdivnijih stvari
koju mi je itko ikad darovao, a ovako vam uzvraam. Izrekla sam to
uljudno, iako nisam mogla da ne mrcnem.
Drago mi je to ti se svia. Naruila sam je od kipara koji ga je
neko dobro poznavao. Dotakla je bistu, pomilovavi je alosnim
pokretom. Ostavljao je utisak na ljude, taj Anafiel Delaunay.
Kimnula sam, otirui suzama umrljano lice. Istina.
Da. Thelesis me promotrila svojim spokojnim pogledom. Phdre.
Jedna rije, moje ime. Pjesniki je to dar, prodrijeti u sr stvari jednom
rijeju. Zato?
Da se radilo o bilo komu drugom, moda bih lagala; ve sam to
uinila sa Cecilie i, dakako, sa samom Ysandre de la Courcel. Ali Thelesis
je bila pjesnikinja, a one tamne oi mogle su prodrijeti do sri. Da nije
bila bolesna, otila bi na Albu umjesto mene. U najmanju ruku, dugovala
sam joj istinu.
Priekajte, rekla sam, i otila po svoj sangoire plat. Vrativi se,
dala sam joj ga, smotuljak barunastih nabora boje krvi u pono. Sjeate
se ovoga?
Tvoj plat. Nadvila je glavu nad njim. Sjeam se.
Spasio mi je ivot, na neki nain. Otkrila sam da sam se ushodala
pa sam se prisilila da sjednem. Ysandre i oklopnici sjetili su ga se
takoer, onoga dana kad je Delaunay ubijen; anguisette u sangoire

53

platu i pripadnik Cassilinskog bratstva, traili su audijenciju kod
princeze. To je potvrdilo nau priu. Ali vie ga nisam vidjela, poslije toga
dana. Skinula sam ga u odajama Melisande Shahrizai, gdje mi je ona
natoila au likera. Prisjetivi se svoga, podigla sam au i otpila,
nainivi grimasu. Probudila sam se u platnom prekrivenim kolima, na
pola puta od skaldske granice, umotana u vunene gunjeve, a platu ni
traga. U meuvremenu se dogodilo jo mnogo toga, ali Thelesis za to
nije morala znati. Ukljuivalo je Melisande i, poput britve otra, sjeiva
koje nazivaju skalpelima i puno moga vritanja. Sve osim moga signalea i
poruke Quintiliusa Roussea za Delaunayja. Jo o tome sanjam, a Elua mi
pomogao, neki od tih snova su prekrasni. Dobila sam ga natrag jesenas.
Kako? oprezno upita Thelesis.
Gonzago de Escabares. Naslonila sam bradu na ruke i zagledala se
u Delaunayjevu bistu. Njegov prijatelj susreo je neku enu u La
Serenissimi, ljepoticu. Dala mu je paket da ga odnese svom prijatelju koji
se spremao sastati s groficom de Montrve. Pokazala sam na plat. Ovo
je bilo u njemu.
Melisande. Dahnula je tu rije. Phdre, jesi li rekla kraljici?
Odmahnuh glavom. Nikome, osim Joscelinu i svojim momcima.
Oni znaju. Upitala sam Ysandre kad me primila, je li primila kakve vijesti
o Melisandi. Poslala je glas u svaki veliki grad od Aragonije do Caerdiccae
Unitas, i nitko ju nije vidio. Benedicte de la Courcel se nalazi u La
Serenissimi, Ysandre je uvjerena da bi je smjesta bacio u lance kad bi se
pojavila. Nita.
Benedicte de la Courcel, zagriljivo e Thelesis, ima dangelinsku
malodobnu nevjestu i sprema se ponovno postati ocem u svojoj starosti.
Po svemu sudei, taj ne bi nita primijetio, ni da ga Melisande udari
nogom po potkoljenici.
Moda. Slegnula sam ramenima. Kako bilo da bilo, ona se dobro
skrila. Ali jedno znam, a to je da joj je netko pomogao izvui ivu glavu iz
Troyes-le-Monta. A tko god to bio, radilo se o nekom dovoljno monom
da ga nitko od vojnika na strai te noi nije ni zaustavio. Ili nju. Straara
na sporednim dverima usmrtio je bode u srce. Tko god da je to uinio,
priao je dovoljno blizu da bi to izveo, a da ga straar ne zaustavi.
Rairila sam ruke. Niste ondje bili, Thelesis. Ja jesam. Mogu na prste
nabrojiti ljude koji su to mogli izvesti. A ovaj plat? Povukla sam ga.
Melisandin je, a poruka poetni potez u njezinoj igri. Tko god to bio,
imam mogunost da ga otkrijem.
Kraljiina pjesnikinja izgledala je kao da joj je zlo. Mora rei
Ysandre. Ako ne njoj, onda barem... barem reci Gasparu. On bi
pomogao.
Ne. Rekla sam to tiho. On je jedan od ubrojenih, Thelesis.

54

Gaspar? Pogledala me s nevjericom; i s pravom. Gaspar Trevalion,
grof de Forcay, bio je jedan od rijetkih kojima je Delaunay neupitno
vjerovao. ak je jamio za Gaspara kad je mrea pala na kuu Trevallion.
Gaspar, rekoh neumoljivo. Thelesis, tko god to bio, borio se na
naoj strani, zar ne shvaate? Moralo se raditi o nekomu komu smo
vjerovali, bez razmiljanja. Oni straari, oni ne bi propustili vojvodu de
Morhbana bez izazova, bio on vladar Kushetha ili ne. Obeajte mi da
nita neete rei. Ni Gasparu, ni Ysandre... nikome. Tko god to bio,
doznaju li to radim, uutjet e, pouzdano poput smrti.
Dakle ti smatra, rekla je zaueno, doista smatra da e ti to
servirati, kao Naamahinoj slubenici, u bezbrinim aputanjima na
jastuku.
Ne. Odmahnula sam glavom. Nisam toliko budalasta, uvjeravam
vas. Ali mislim da su niti ondje pa, ako budem imala sree s voljom
Naamahe i Kushiela moda otpuste koji krajiak kako bih mogla
razabrati uzorke koje pletu. Izgledi su slabi, priznajem. Ali oni postoje, i
jedino su to imam. Melisande igra poteno, prema svojim pravilima. Da
nema nikakvih izgleda, podigla sam nabor plata, ne bi mi poslala
izazov.
Mislim da si luda. Samo je Thelesis de Mornay mogla te rijei
uiniti njenima. Lua od Delaunayja, a njega sam smatrala ludim jer je
potovao onaj smijean zavjet Rolandeu de la Courcelu. Imala je i pravo,
jer je Delaunay morao mnogo toga pretrpjeti zbog neprijateljstva
Rolandeove ene, Isabel LEnvers; ali moj gospodar Delaunay je drao
svoja obeanja. Sada su svi oni mrtvi, a ivi moraju snositi posljedice.
Thelesis je tutnula sangoire plat natrag u moje krilo, i uzdahnula. Ali i
ja u na jednak nain potovati tvoju molbu, jer si Delaunayjeva uenica i
zato to nosi znak Kushielove strijele, a nijednom pjesniku nije u
interesu osujetiti volju besmrtnika. Ipak, eljela bih da se predomisli.
Vojvoda LEnvers, u najmanju ruku, nema nikakvog interesa u
svrgavanju Ysandre s prijestolja.
Barquiel LEnvers, odvratih, je na vrhu moje liste sumnjivaca.
Thelesis de Mornay se potiteno nasmije. Anafiele, rekla je obraajui
se Delaunayjevoj bisti, trebao si biti Kraljev pjesnik umjesto mene, a nju
prepustiti milosti kue Valeriana. Da nisam otila u Delaunayjevu
slubu, istina je, Valerian bi kupio moj marque. Njihova je specijalnost
pribavljati milosnike koji nalaze uitak u boli. Ali mene nisu pronali. To
je uinio Delaunay. No, dakle, ree Thelesis mijenjajui temu. to si to
govorila o Joscelinu Verreuilu i njegovu pristupanju Yeshuinim
sljedbenicima?

55

Ne stidim se priznati da sam joj istresla cijelu priu, a ona je sluala
nepristrano, kao to to moe samo uistinu dobra prijateljica. Kada sam
zavrila, suosjeajno mi je stisnula ruku.
On pati, rekla je njeno, a ti si ga duboko ranila, namjerno ili ne.
Njegov izbor je samo njegov, Phdre, i ti mu ga ne smije oduzeti. Ostavi
mu, stoga, prostora za izbor. Kad je Jedini Bog poslao svoje glasnike da
vrate Eluu natrag, upravo mu je Cassiel dodao bode kojim e odgovoriti.
Ali nikad nisam ula da ga je Elua od njega zatraio.
Imala je pravo i ja joj to nisam mogla opovri. Umjesto toga, petljala
sam oko svoga plata, presavijajui njegovu raskonu masu. Mislite li da
je istina? upitala sam nakon nekog vremena. Da Yeshua ima mo
iskupiti grijeh?
Ne znam, zamiljeno e Thelesis. udni su putovi boji, a osim
toga Yeshuiti ne gledaju na grijeh poput nas, kao ni Cassilini. Ne znam.
Helleni tvrde da potomci kue Minoja imaju sposobnost oistiti ovjeka
od krvnog prokletstva; to je Zagreusov dar, nakon to su okajali...
uostalom, zna priu. Znala sam jer sam nosila zlosretno ime kraljice iz
te loze. Ali takoer sam ula da rijetko koji smrtnik moe podnijeti
postupak, a da pritom u najmanju ruku ne izgubi razum.
Zadrhtala sam; bila je to zastraujua pomisao. No, dao Elua da
nitko od nas to ne mora otkriti. Posluat u va savjet i dati Joscelinu
slobodu izbora. Tako mu je i sveenik jednom prorekao, da e vjeno
stajati na raskriju i birati opet i iznova. Ali bojim se da mu ovaj Rebbe ne
ponudi i treu mogunost.
Sve su mogunosti prisutne, uvijek, filozofski e Thelesis de
Mornay, a mi moemo samo birati izmeu njih. Ustala je. Phdre,
hvala ti na gostoprimstvu, i... osmjehnula se, povjerenju. Potovat u ga
obeanjem koje si traila. Obeaj mi zauzvrat da e paziti i odati Ysandri
sve to dozna. Nadigla je obrve. Nadam se da barem nju ne
sumnjii?
Ne. Nasmijala sam se. Ne Ysandru. Osim sebe i, vjerojatno,
Joscelina, Ysandre de la Courcel je jedina osoba za koju sam sigurna da
nije imala razloga osloboditi Melisande. A da nisam bila tamo, vjerojatno
bih i sebe sumnjiila. Thelesis, hvala vam. Ustadoh da ju zagrlim.
Oprostite to sam od sebe napravila budalu. Doista, rijeima ne mogu
opisati koliko cijenim ovaj dar.
Nema na emu. Uzvratila mi je zagrljaj. Phdre, molim te, znaj da
me slobodno moe bilo kada posjetiti u palai. Iz bilo kojeg razloga.
Hou, obeala sam, pratei je do vrata.
Kad je otila, vratila sam se u dnevnu odaju, zurei u Delaunayjevu
bistu. Ah, moj gospodaru, pitala sam se, to biste mi rekli da moete
govoriti?

56

Lijepo i nijemo, njegovo mramorno lice zadralo je svoj ukoen,
tajnovit osmijeh.
Ostala sam sama.


57

DEVET



kanina za moj kostim je stigla, a glasnik je poslao poruku od Favrielle
n Eglantine da moram doi na probu. Jedna stvar, meutim, koja se
ticala kraljiinog Krabuljnog plesa ostala je nerijeena.
Voljela bih da doe, rekla sam Joscelinu, ali ako radije eli
bdjeti, razumjet u.
Izmirili smo se, na neki nain; donio mi je nijemi dar isprike,
prelijepo izraeno postolje od crnog mramora na kojemu je Delaunayjeva
bista sada stajala. Odakle je prikupio novac za takvo to, ne znam, niti
sam pitala. Poslije sam saznala da je za nj zaloio draguljima optoen
bode, Ysandrin dar.
Mislim da bi bilo najbolje da povede jednog od momaka,
promrmlja Joscelin. Ja ne... Prolo je mnogo vremena otkad sam zadnji
put obavio Eluino bdijenje u Najduljoj noi, Phdre, i mislim da mi u
ovom trenutku to vie odgovara od dijeljenja joie s plemiima
kraljevstva. Slabano se osmijehnuo, kako bi odstranio grubost iz svojih
rijei. Neka te Fortun prati; razumniji je od druge dvojice.
U redu. Sagnula sam se da ga poljubim u elo na odlasku; zadrhtao
je podamnom.
Tako me Fortun otpratio u kuu Eglantine, gdje ga je Favrielle
odmjerila s odobravanjem. Asmodel, rekla je odmjeravajui rukama
irinu njegovih ramena. Jedan od sedam dvorjana pakla, koji je sluio
pod Kushielom. Odjenut emo ga u crni barunasti haljetak i hlae i
objesiti mu veliki bronani klju na lanac oko vrata. Jednostavni rogati
domino, mislim; od crnog satena. Prikladan pratilac za Maru. Noreis!
Povisivi glas, mahnula je krojau rukom. Nije bio milosnik, i pohitao je
posluati. Hoe li se pobrinuti za to? Neto elegantno, ne ovosezonske
zaboravljene bedastoe.
Naravno. Pognuo je glavom. Genij vlada kuom Eglantine. Ako
Favrielle nije bila dostojna sluiti Naamahu, oito je vladala krojanicom.
U redu. Uz uzdah, Favrielle se opet okrenula meni. Da vidimo to
imamo.
Kad sam se svukla i odjenula napola saivenu haljinu, morala sam
odati nevoljko priznanje njezinoj vjetini. Doista, bila je sjajna. Grimiz
svilenog erseja savreno se slagao s akcentima moga tjelokrasa, a
tkanina mi je klizila po koi poput ivog bia. Stojei na stolcu dok je
T

58

Favrielle gunala oko mene skupljajui i pribadajui nabore, zurila sam
rairenim oima u svoj odraz u zrcalu.
Favrielle, mila moja! Vrata krojanice irom se otvore kako bi
propustile visokog milosnika u srednjim tridesetima, veselih oiju i
naoita ivahna lica. Gdje je moj troslojni plat eisandskog trubadura?
Veeras sam naruen za zabavu lorda Orlona, a doajenka mu je obeala
privatnu izvedbu! Opazivi mene, zastao je i izveo kien naklon.
Oprostite mi, plemenita gospo... Njegov se zvonki glas izgubio, a veseo
pogled izotrio kad je preletio po mom marqueu. Njegove oi susretnu
moje u zrcalu, traei grimiznu mrljicu. Moja gospo, doista. Phdre n
Delaunay de Montrve, ako se ne varam.
Roussillon n Eglantine. Nasmijeila sam se. Njegove su satire bile
slavne u Nonom pragu; jednom sam ga ula kako ih deklamira. Sretan
susret.
A ja nemam nijedan lo stih pri ruci! Sloio je na licu zbunjen
izraz, a onda zauzeo pozu. Waldemar Selig rat je vodio, izjavio je.
Waldemar Selig je poao u rat/Waldemar Selig je vitlao bat/Al Strijela
Kushiela mu slomi plan/Isidoreov ga skri bijes i sram.
Na drugom kraju odaje Fortun se oglasi zvukom priguena veselja.
Bio je tamo, na bojitu, kad je Isidore dAiglemort ubio Waldemara
Seliga. To ga je stajalo ivota, ali drim da se najvei izdajnik Terre
dAnge uspio iskupiti unitivi njezina najveeg neprijatelja.
Ipak, bilo je dobro to smo se tome mogli smijati.
Nisam zavrio, blago e Roussillon te proisti grlo. Kad oglasi
napad barbarskoj hordi/Okrenu srei lea tad Selig gordi/I napaljen
strano/Shvati prekasno/Da ivot je kratak i klet/Kad naljuti
anguisette!
Glasno sam se nasmijala, pljesnuvi rukama; Roussillon mi se jo
jednom naklonio, a Favrielle zagunala od gaenja. Lecnula sam se kad
me nemarno voena igla ogrebala.
Porub treba zaiti, ljutito se obrecnula na satiriara. Poslat u ti ga
u sobu za sat vremena. Sad se gubi i prestani me ometati svojim jadnim
stihovima!
Uvjerljivo je odglumio strah, a ja sam se jedva suzdrala da se opet
ne nasmijem. Hvala ti, rekao je tada Favrielle. Uhvativi je za ruke,
poljubio ih je unato njezinim najboljim nastojanjima da ih izvue iz
njegova stiska. Pravi si aneo meu veljama, oboavana moja, i zapalit
u svijeu u tvoje ime. Pustivi je, osmjehnuo mi se, ovaj put bez ikakve
himbe. Smijem li rei da mi je ast upoznati vas, moja gospo. Zaduili
ste sve Naamahine slubenike.
Hvala. Iskreno sam mu uzvratila osmijeh. Nasmijao se, izveo jo
jedan kien naklon i otiao.

59

Blebetavi magarac! promrmlja Favrielle podigavi s poda
pribadau koja joj je ispala i silovito je zabode u svilenu tkaninu. Fino
sukno s lakoom je popustilo, te je zabila gotovo itav palac u meso ispod
moje kraljenice. Jedva sam imala vremena uvui dah.
Bol, plamena i blistava, nahrupila je van u koncentrinim
krugovima, bubrei i povlaei se. Preplavila me u valovima, prodorna u
sri, slatka dok se irila. Crvena izmaglica zastrla mi je vid u lijevom oku,
zamutivi moj lik odraen u zrcalu. Negdje iza njega, nasluivala sam
bronano Kushielovo lice, sa tapom i ibom ukrtenim na grudima, kako
me gleda strogo i s odobravanjem.
Kad se raistila, Favrielle je kleala zurei u mene s otvorenim
zaprepatenjem, drei pribadau koju je izvukla. Trepnula je i zatvorila
usta. To mora biti...nezgodno.
Prvi put se u njezinu glasu nije ula pokuda, tek odreena ironina
samilost. Uvukla sam dug, drhtav dah. Da. Ispustila sam ga. Biti
anguisette nije ba neto najzgodnije. Zahvaljujui dugotrajnoj
disciplini, uskladila sam svoj ton s njezinim. To ne znai da mi se sada
svia vie nego prije.
Protiv volje Favrielle n Eglantine se nasmijala.
Kad sam se vratila kui, zatekla sam Joscelina uzrujana i s njime
Rebbeovog ozbiljnog uenika kako me eka. Ustao je kad sam ula u
odaju. Rebbeu odgovara da vas sada vidi, grofice, rekao je. Hoete li
doi?
Uzdahnula sam. Doista je mislio kad god me pozove, zar ne? U
redu. Otresla sam prednjicu svoje haljine; bila je od fino tkane modre
vune, ne toliko neugledna poput one koju sam ranije nosila. Dajte mi
trenutak da se preodjenem u neto prikladnije za Rebbea. Fortune, reci
Benoitu da ne raspregne konje.
Rebbeov uenik se blago osmjehne. Vaa odora je u redu, grofice.
Ne trebate sve to on kae uzimati k srcu. Moda nema najbolje miljenje
o Naamahinim slubenicima, ali mislim da se samo alio.
Nainila sam grimasu koja vjerojatno nije bila odgovor dostojan
plemkinje kraljevstva. Rebbeov smisao za humor prilino je manjkav.
Moda. Yeshuite ponikne glavom skrivajui jo jedan smijeak.
Ali on je velik ovjek, i drim da je zasluio pravo na svoje male ale.
Hoemo li?
Govorio je istinu; Nahum ben Isaac nije spomenuo moju odjeu, ve
me samo posjeo za pisai stol i izvadio svitak iz ormara u svojoj radnoj
sobi. Joscelin je tiho sjedio na stolcu. A sad, rekao je odluno, da
vidimo. Razmotavi vrh svitka, otkrio je poetne rijei Beresheitha.
Uperio je pokaziva u prvu reenicu. itat e dok ti ne kaem da

60

prestane. Potom e mi sve to prepriati, na svom jeziku. A onda emo
vidjeti.
Pratei pokaziva bio je to sveti svitak koji se koristio pri
obredima, pa ga nisu smjele dotaknuti ljudske ruke itala sam glasno
na habiru, kadikad glatko, kadikad zastajkujui. Svaki put kad bih zapela,
Rebbe bi me ispravio; nestrpljivo, drala sam, ali bi mi tada dao znak da
nastavim. Kada me napokon zaustavio, duboko sam udahnula i
prepriala cijelu priu na dangelinskom, sve do trenutka kad je zemlju
prekrila velika poplava.
Rebbe se zavalio unatrag i sluao, zamiljeno vaui svoju bradu.
Povremeno bi kimnuo s neim nalik na odobravanje; povremeno bi se
lecnuo.
Kad sam zavrila, pogledao me preko volje. Uila si iz prijevoda,
pretpostavljam.
Ne. Odmahnula sam glavom. Proitala sam prijevod, oe, jednom
davno. Ali rekli ste mi da ga nauim na habiru, pa sam to i uinila.
Uputio mi je sumnjiav pogled. Iz kuta se javio Joscelin. Phdre je
darovit jezikoslovac, oe. Kraljica ju je zbog toga poslala na Albu.
Ha. uo sam tu priu. Rebbe zguli par dlaica brade sa svoje donje
usnice i uputi mi svoj prepredeni pogled. Dobro onda. Ponovno e
proitati tekst, dijete, redak po redak. Prvo na habiru, zatim na
dangelinskom. I moda moda ako ne bude puno grijeila, ispriat
u ti priu koju sam uo od svog uitelja, o Sefer Razielu i Rahabovu
neposluhu.
Na svom se stolcu Joscelin promekoljio i pripremio na dugo
ekanje. Uzdahnula sam i poela ispoetka.
Nahum ben Isaac je bio naporan uitelj. Ako sam mislila da me
mladi Seth dobro nauio, tog sam se dana razuvjerila. Dopustio mi je
velik broj pogreaka koje sam pravila u izgovoru i prijevodu, premda su
bile neznatne. Pretpostavljam da se nemam emu uditi; prvih me
tjedana gotovo nije mogao pogledati, a da ne porumeni. Ali male se
greke nakupljaju i prerastaju u velike ako ih netko ne ispravi. Rebbe mi
nije tolerirao pogreke, ve me opetovano prekidao tijekom posljednjeg
itanja kako bi ispravio neku sitnicu sve dok oboje nismo zbog toga
postali razdraljivi.
Krivnja! rekao je srdito ispravljajui me po trei put; bila je to
pogreka u prijevodu koja mi se usadila u pamenje. Ne grijeh, krivnja!
Krivnja! Samo je Yeshua bio bez grijeha! Kako bi naglasio poantu,
pokazivaem me otro kvrcnuo po nadlanici.
Uz tih zvuk struganja Joscelin je skoio na noge, ve dopola isukavi
bodee prije nego to je shvatio to radi. Kad je shvatio, obamro je od
stida. Oprostite mi, oe, ja sam...

61

... jo uvijek Cassiline vie nego ita drugo. Podigavi pogled na
Joscelina, Rebbe se zahihoe u svoju bradu. Pa, otpadnie, vidjet emo.
Opipavajui svoj khai privjesak, kimnuo je prema meni. Nisi osramotila
Tanakh. Savladaj ove stihove, i idui put u ti pripovijedati o Rahabu i
Izgubljenoj knjizi. Moda u tim djejim priama postoji neto to e
moi iskoristiti.
Hvala vam, rekoh zahvalno, ustajui. Miii su mi se ukoili od
predugog sjedenja, a mozak inio preoptereenim. Zaudo, osjeaj nije
bio lo. Tako mi je bilo kao djetetu u Delaunayjevu kuanstvu dok je
Alcuina i mene neprestano poticao da punimo glave povijeu, politikom
i jezicima. Tada mi je to ilo na ivce, ali sam uila. Sada sam svjesna
koliko mi vrijedi. Doi u kad me pozovete, oe, kad god budem mogla.
Joscelin, jo crven u licu, izvede svoj cassilinski naklon. Yaer
Adonai panav elekha, oe, molim prihvatite moju ispriku. Napola sam
drijemao i nisam razmiljao.
Poput pravog djeteta, mirno poiva u Yeshuinoj prisutnosti, ha!
Rebbe se osmjehne svojim lukavim osmijehom i bone Joscelina prstom.
Eto materijala za razmiljanje. Dao nam je rukom znak da smo
slobodni. Sad idite.
Vani se Joscelin kretao poput ovjeka u snu upreui konje i
spremajui se na vonju. eznula sam izustiti rije koja bi ga dozvala
natrag, ali koja bi to rije mogla biti nisam znala.
Stigavi kui u sumrak, sva trojica mojih vitezova okupila su se u
salonu za primanja, a Gemma se vrtjela oko Ti-Philippea i pritiskala mu
hladan, vlaan oblog na desno oko.
Nemojte mi rei, uzdahnula sam. Dan je bio dug.
Nije to to mislite, gospo. Ti-Philippe odgurne Gemminu ruku i
naceri mi se otkrivajui modricama prekriveno i nateeno lice. Nisu nas
uhvatili, ili ita slino. Bacali smo kocku u vojarni s kraljevskim
gardistima, kao to ste nam naloili.
Jedan od njih optuio je Ti-Philippea da vara, usluno e Remy,
pa smo se zavadili. Onda je rekao neto o vama to nam nije najbolje
leglo, pa smo mu oitali bukvicu.
Bacila sam se na stolicu. U koliku ste se nevolju uvalili?
Remy zakalje. Ne preveliku. Kapetan garde nam je priznao da smo
u pravu, a momka strogo ukorio. Doputeno nam je vratiti se. Ali trebalo
bi, hm, platiti malu kaznu zbog izgreda u njihovim prostorijama.
Koliku?
Dvadeset srebrnjaka. Promekoljio se. Obeali smo da ete ih
poslati.
Fortune? Pogledala sam ga moleivo.

62

Odnijet u novac sutra, rekao je mirno. A vi nam tu svotu
ustegnite od plae, ako treba. Ali moja gospo, ima jo neto to trebate
znati. Momci su doznali nekoliko stvari koje bi mogle objasniti kako je
Melisande Shahrizai pobjegla.


63

DESET



a Fortunove rijei obuzelo me jako uzbuenje, a umor se povukao.
Bila bih sasluala njihove vijesti na licu mjesta da nisam navikla na
diskreciju. Delaunayjevi su sluge bili pomno birani i pouzdani; premda su
mi prirasli srcu, moji to nisu. Gemma. Obratila sam se dnevnoj
sobarici. Bi li provjerila je li nam Eugnie priredila togod za veeru? Jo
je rano, ali umirem od gladi. Ako bi bila tako dobra i posluila to god je
spremno, to bi bilo sve.
Gemma je napuila usne, ali me posluala. Sreom, janjei gula s
komoraem bio je spreman za posluivanje, kao i hljebovi toplog,
hrskavog kruha. Zahvalila sam kuharici i otpravila ju za veer, ne
obazirui se na njezino gunanje; Eugnie je smatrala da se dangelinska
plemkinja ne moe snai bez barem jednog uvjebanog sluge. Drugom
bih se prilikom tome nasmijala. U skaldskoj divljini kuhala sam juhu od
mesa i povra u rastopljenom snijegu i preivjela. Nisam ni mislila da u
to moi prije nego to sam morala pokuati. Naravno, tada nisam bila
plemkinja kraljevstva, a visoko cijenjene kurtizane nisu ba poznate po
snalaljivosti u umi. Nauila sam naloiti vatru u snjenoj oluji samo s
pomou kresiva i vlanih drva na tom stranom bijegu s Joscelinom.
Usudim se rei da se nijedan milosnik Nonog dvora time ne moe
pohvaliti.
U svakom sluaju, uskoro smo sjedili za stolom u blagovaonici, a
Remy i Ti-Philippe pripovijedali su svoju priu izmeu zalogaja bogata
gulaa i topla kruha, zalivenih dobrom koliinom vina.
Dakle, upitala sam izravno, pronali ste ljude koji su drali strau
u noi Melisandina bijega?
Ti-Philippe, usta punih gulaa, ivo odmahne glavom. Ne, moja
gospo, odgovori Remy za obojicu, skruena izraza lica. To, ini se, nitko
tono ne zna; dobili smo nekoliko imena, ali nitko ne zna gdje su bili
postavljeni, a ne usuujemo se poblie ispitivati ako ne elite da
postanemo sumnjivi. Moda nisu bili dodijeljeni kraljevskoj gardi. Ako su
se nalazili meu ljudima koje je kraljevski zapovjednik poslao u Camlach,
onda im je nareeno da se predaju pa emo ih teko pronai. Ali otkrili
smo neto gotovo jednako dobro.
Nastavi, rekoh, zaintrigirana.
U kui Shahrizai su se meusobno zavadili. Ti-Philippe se
nakrivljeno isceri. Dvojac koji je izdao Melisande? Marmion i Persia? Pa,
Persia je mrtva.
N

64

Molim?
O, da. Remy otpije dug gutljaj vina, a oi mu zaiskre. Dogodila se
nesrea u Kushethu, moja gospo, poar u njezinu dvorcu. Samo to
nekolicina oklopnika gospe Persie misle da to nije bio nesretan sluaj.
Kao i dvoje lanova njezine obitelji. Stoga su sponzorirali odlazak trojice
oklopnika u kraljevsku gardu, gdje e moi drati lorda Marmiona na
oku.
Misle da je to uinio Marmion? Njezin roeni brat, a usto i
saveznik? U mislima sam poela nabrajati mogunosti. Grozota, da, ali
grozote su se dogaale ak i u Velikim kuama Terre dAnge.
Taj momak, ree Ti-Philippe, Branion mu je ime, rekao je da je
vojvoda de Morhbana najprije priao upravo gospi Persiji. Ona je bila ta
koja je uvjerila lorda Marmiona da joj se pridrui u izruivanju njihove
roakinje. Taj Branion smatra da je lord Marmion na to pristao samo
kako bi ju mogao osloboditi. Sada se uzdigao u Melisandinim oima, dok
istodobno uiva kraljiino povjerenje. Samo to je Persia sigurno neto
doznala, ili naslutila. I sad je kua zbog toga u zavadi, ali ne ele ga
optuiti bez dokaza.
Marmion se mogao provui pored straara do Melisandine odaje,
rekoh zamiljeno. Znali su da joj je bio roak; dopustili bi mu da
razgovara s njome uoi njezine smrti. Pustili su i mene. Josceline...
okrenula sam se prema njemu. Ysandre je ispitala Shahrizaije. Barem se
o tome govorilo; bili su pod velikom sumnjom. Je li itko od njih te noi
posjetio Melisande? Poslije... poslije mene?
Otkinuo je komad kruha mrtei se. Da. Ali bila je to Persia, ne
Marmion. eljela je moliti Melisande za oprost, tako je rekla. Slegnuo je
ramenima. Ne znam je li istina. Ali otila je dobrano prije zore. Straar
na stubama potvrdio je njezinu priu, inae ju Ysandre nikad ne bi
pustila. Vidio ju je kad je dolazila i odlazila. Joscelin zastane, a potom
doda: Ghislain de Somerville je rekao da ju je vidio kako naputa
dvoranu za primanja u suzama, nakon to ju je Ysandre zavrila ispitivati.
Rekao je kako je to bilo jedini put to je vidio nekog iz kue Shahrizai da
plae.
Ali ne Marmion. Duboko u mislima kvrcnula sam licom o praznu
zdjelu za gula. No, ak i da je posjetio Melisande, straar na sporednim
dverima pruio bi mu izazov. Stoga ako je bio upleten...
Ondje je morao biti jo netko, ree Fortun dovrujui mi misao.
Netko komu bi straari vjerovali.
Da. Odloila sam licu. to nam daje novo pitanje: tko se urotio s
lordom Marmionom Shahrizaijem i zato? A odgovor na ta pitanja...
osmjehnula sam se, poiva u mojem djelokrugu.

65

Phdre, promrmlja Joscelin zurei u svoju au s vinom. Budi
oprezna sa Shahrizaijem.
On nije Melisande. Nisam morala nadodati da je Marmion
Shahrizai bio poput blijedog mjeseca pokraj plamteeg sunca u usporedbi
sa svojom roakom. Joscelin je to znao. Pjesnici su pisali ode Melisandi
Shahrizai, premda nikad nisam ula ijednu koja bi joj odala puno
priznanje. Jo ih pjevaju, samo su promijenili ime. ak su i neprikladni
stihovi bili odve lijepi da bi ih se rtvovalo zbog politike.
Ne. Uputio mi je otar pogled. Ali guja nije nita manje opasna
ako je mala. Ukoliko je Marmion Shahrizai organizirao ubojstvo roene
sestre, utoliko nee prezati ni pred im.
Bit u oprezna.
Ysandre mu je sklona, objavi Ti-Philippe. Tako tvrde straari.
Nasmijava je.
Nije ni udo, od pamtivijeka je kua Shahrizai raala smrtonosno
vjete dvorjane. Nitko od njih nikad nije sjedio na prijestolju niti stajao
na elu suverene vojvodine Kushetha ali zgrnuli su nevjerojatne
koliine bogatstva i stvorili mreu utjecaja kojoj nije bilo premca. Ako se
Marmion uistinu urotio s Melisande, onda je rtvovao neke od svojih
saveznika kako bi zadobio Ysandrino povjerenje. Ako je ikoji preivio,
sigurno su nervozni.
Dakle, razmiljala sam na glas. Ako kapetan garde dopusti,
ostanite u vezi s tim nezadovoljnim shahrizajskim plaenicima i doznajte
to moete. Vie nego ikad vano je otkriti ljude koji su drali strau te
noi u Troyes-le-Montu.
Razumijem, milostiva! Cerei se, Remy mi je otro salutirao.
Nismo ipak bili tako loi, zar ne?
Niste, odvratih. Niste bili nimalo loi. Izuzev kavge.
Moja gospo! prosvjedovao je Ti-Philippe. Rekao je da smo lakaji
jedne
Dosta, rekla sam blago prekinuvi ga. Rijei su mu zamrle u
ustima. Philippe, zavjetovao si se na slubu Naamahinoj slubenici koja
je i anguisette k tome. Ako ale koje uje nisu nita gore od onih koje si i
sam zbijao, onda e utjeti i progutati ih.
Mrmljajui, obuzdao se i naizgled upokorio.
to ako su gore? upita Remy.
To je nemogue, odvratih mu suho.
Katkad moe djelovati da je zagonetka ralanjena do kraja, sve
mogunosti iscrpljene, svi pravci istrage pokriveni. Tako se i meni inilo
te noi, ali ujutro mi je sinula nova misao. Thelesis de Mornay, kraljiina
pjesnikinja, razgovarala je s mnogim preivjelima iz Troyes-le-Monta,

66

vodei opsene zabiljeke za svoj ep o ysandrinskom ciklusu. Moda je u
njezinim zabiljekama bilo neeg to bi se moglo pokazati korisnim.
Iznijela sam svoj prijedlog Joscelinu kad se vratio s jutarnjih vjebi,
a on je sporazumno kimnuo. Vrijedi pokuati, u svakom sluaju.
Osmjehnuo se. Propustio sam njezin posjet prije neki dan. Volio bih ju
vidjeti.
Stigli smo u palau u podne i brzo bili proputeni. Thelesisine odaje
u palai bile su prostrane i lijepo namjetene, s elegantnim muralom
Eisheth i njezinim harfama na istonom zidu te ljupkim bronanim
kipom tiberijskog pjesnika Catiline. Uza sve to, bile su vrlo neuredne,
prepune knjiga naslaganih u klimave tornjeve, nemarno nabacanih
svitaka i napola ispisanih pergamenata. Doista, stan zaposlene
pjesnikinje.
Phdre, Joscelin! Mrlja tinte na obrazu nije naruila njezinu
ozarenu dobrodolicu. Tako mi je drago to ste doli. Joscelin Vereuill,
dajte da vas pogledam. Thelesis ga primi za ruke promatrajui ga sa
zadovoljstvom. Divno izgledate, izjavila je. Sagnuo se da ju poljubi u
obraz. Thelesis de Mornay bila je jedna od rijetkih prema kojoj je Joscelin
osjeao nepomuenu privrenost.
I vi, rekao je srdano. Nadam se da ste dobro.
Prilino. Thelesis pokae na svoj kamin u kojemu je plamsala
vatra. Ysandre se pobrinula da se nikako ne mogu prehladiti,
primijetila je zabavljeno. Ovdje je veinu vremena vrue kao u parnoj
kupelji. Nadam se da vam ne smeta. Recite mi dakle, to vas amo vodi?
Rekla sam joj i promatrala kako joj izraz lica postaje otar i
zamiljen.
Vodila sam biljeke, toga se sjeam. Ghislain de Somerville bio je
strahovito uzrujan; otac mu je te noi povjerio zapovjednitvo nad
straom.
Joscelin i ja izmijenismo pogled. Lako je odmahnuo glavom.
Ne sumnjate valjda pone Thelesis, a onda se zaustavi. Ghislain.
Sumnja u njega.
Ne elim, rekla je. Putovali smo pod Ghislainovim vodstvom od
obale Rhenusa do planina Camlacha. Mogao mi se nasmijati u lice kad
sam predloila da Isidoreu dAiglemortu ponudimo priliku za iskupljenje,
ali nije. Pa ipak.
Ne Ghislain, vrsto e Joscelin. Ne sumnjam u Ghislaina.
Slegnula sam ramenima. to vam je ispriao?
Thelesis premjesti hrpe papira i knjiga iskapajui pozamanu knjigu
uvezanu konim vrpcama. Mislim da je ovo ona prava, rekla je

67

skrueno, okrznuvi pogledom oznaku na brzinu navrljanu u gornjem
uglu. Ovo moda potraje.
Sjedili smo u tiini ekajui dok je Thelesis de Mornay listala
stranice pergamenta.
Da su bili stihovi, mrmljala je, bila bih ih zapamtila, znate, ali na
koncu sam odluila staviti Melisandin nestanak u drugi plan... neka bude
samo fusnota u analima povijesti, na kraju krajeva, vie i nije zasluila...
evo ga. Drei svoje biljeke daleko ispred sebe, proitala je glasno.
No je prola prilino tiho, u ozbiljnom ozraju koje prilii veeri ija
zora donosi pogubljenje pripadnika dangelinskog plemstva. Obiao sam
poloaje kod prvog zvona, a potom kod treeg i petog, i sve je bilo tiho. A
onda je sa smjenom strae u zoru nastao pravi pakao, kad je Phanuel
Buonard otiao zamijeniti straara na pokrajnjim dverima i zatekao ga
mrtva s noem u srcu. Pojurio je kroz hodnike u prizemlju dozivajui mog
oca, a ja sam ga sustigao i upitao to se dogaa. Dok mi je to ispriao,
polovica se strae ve okupila u prizemnim prostorijama, a ja sam
mnogima morao zapovjediti da se vrate na svoja mjesta. Dotad se pojavio
i moj otac i, ne razmiljajui, preuzeo zapovjednitvo. Nije gubio vrijeme
da poalje odred na drugi kat, do odaje gdje je Melisande Shahrizai bila
zatvorena. Ondje je pronaao njezine straare ubijene; jednoga s
bodeom meu rebrima, a drugoga prerezana grla. Sama je odaja bila
prazna. Thelesis proisti grlo i podigne pogled kao da se ispriava. To
je sve, bojim se. Nije ba od velike pomoi.
Nita to ve nismo znali, u svakom sluaju, primijeti Joscelin.
To nije tono. Zamiljeno se utinuvi za hrbat nosa, podigla sam
pogled i susrela njihova iznenaena lica. Znamo da se to nije dogodilo
prije petog zvona. Znamo da je Ghislain zapovijedao straom te noi, a ne
njegov otac Percy. Znamo da je smrt straara na dverima otkrivena prije
Melisandina nestanka i znamo ime ovjeka koji ju je otkrio. A znamo i to
da straar na dverima i straari na Melisandinim vratima nisu bili ubijeni
na isti nain.
Phdre, bodeom se moe zadati tucet razliitih ubojitih udaraca,
razborito e Joscelin.
Moda, slegnula sam ramenima. Ali, unato tome, vrijedno je
spomena. Obratila sam se Thelesis. Hvala vam, doista. Jeste li jo s
nekim razgovarali o toj noi?
Ne. Odmahnula je glavom, sa aljenjem. Sada bih voljela da
jesam. Iako se ne eli povjeriti nikom drugom, ipak mislim da mora
razgovarati s Ysandre.
I hou, rekoh. Kad budem znala neto vie.


68

JEDANAEST



isam doznala nita vie do dana Zimskog krabuljnog plesa. Morala
sam se time pomiriti jer je sada doao as posveenja moje energije
Naamahinoj slubi.
Sve je bilo spremno. Moj kostim i Fortunovu odoru dostavio je tekli
kue Eglantine. Nakon to sam provjerila da nikakve konane preinake
nisu potrebne, zapoela sam svoje pripreme prepustivi se uivanju u
vruoj kupki namirisanoj eterinim uljem, s pola tuceta svijea
postavljenih naokolo kako bi osvijetlile uskovitlanu paru. Phdre.
Na vratima se uo Joscelinov glas; prenuvi se, prolila sam vodu
preko ruba kade. Ui.
Uavi u prostoriju, paljivo je zatvorio vrata za sobom. Naslonivi se
rukama na rub kade, znatieljno sam podigla pogled. to je?
Samo sam te jo jednom htio vidjeti, rekavi tiho, kleknuo je
nasuprot mene i uzeo moje ruke u svoje. Skruen smijeak lebdio mu je
na kutovima usana. Prije nego to te ostali svijet vidi.
O, Josceline. Stisnula sam mu ruke; moje bijahu skliske od vode i
ulja. Njegovo lice na svjetlosti svijea bilo je bolno lijepo. Moe li mi
oprostiti, barem malo?
Ako ti moe meni. Pogladio je moju vlanu kosu. Volim te, zna.
Kimnula sam. Znam. I ja tebe.
Neka nam se Elua oboma smiluje. Ustao je i stajao gledajui me
odozgo. Zabljesnut e ih. Nee pojmiti ni desetinu tvoje vrijednosti, ali
zabljesnut e ih, Phdre. Suze me zapekoe u oima; nisam imala
odgovora. Trenutak poslije, uputio mi je svoj suzdrani smijeak. Sad
moram poi ako mislim stii u Eluin hram prije mraka. Naamaha te
drala u naruju i uvala.
Odnekud sam pronala glas. Hvala ti, apnula sam.
Neuobiajeno nespretnim naklonom kimnuo je zauzvrat, i otiao.
Sklopila sam oi i pustila da na trenutak utonem u gorko-slatku bol.
Barem je doao da me vidi i dao mi svoj blagoslov, na neki nain.
Naamahina slubenica i Cassiline; smiluj nam se Elua, doista. Ali previe
je toga bilo na kocki da bih se predugo zadravala na zamrenosti svog
odnosa s Joscelinom. Trenutak poslije nevoljko sam ga ostavila po strani
i izala iz kade kako bih se obrisala, dozivajui Gemmu da mi pomogne.
Ruku na srce, dobro bi mi dola legija slugu da se pripremim za bal.
Kako ih nisam imala, snalazila sam se kako sam znala i umjela. Kosu sam
N

69

nemarno omotala navrh glave; morat e priekati za kraj. Prvo je red na
haljini.
Fino tkan, poput aputane molitve, grimizni ersej kliznuo mi je
preko glave i inio se poput vode oko mene, usko mi prijanjajui uz
bokove te potom padajui u besprijekornim naborima do poda. Imao je
visok vratni izrez, uzdiui se poput grimiznog plamena kako bi mi
obuhvatio vrat, prikrivajui smionu prirodu dubokog lenog izreza; a bio
je itekako dubok, obirui samo podnoje moga tjelokrasa.
O, milostiva! uskliknula je Gemma, rairenih oiju, grizui za ake.
Nije loe, uzevi u obzir cijenu. Pogledala sam se u zrcalu. Ovdje.
Pokazala sam av na lijevom boku, koji bijae rastvoren. Ovdje ga mora
zaiti. Sigurna si da si dorasla zadatku?
D... da. Glas joj je drhtao, a prsti se tresli od nervoze dok je
nastojala udjenuti konac u iglu koju nam je Favrielle n Eglantine
pribavila. Nakon jedne minute uzdahnula sam.
Evo, dopusti meni ne, ekaj, Gemma, idi po Remyja, hoe?
Dovela ga je u tren oka, a on je uao cerei se, opazio me, zakaljao
se i spremno spotaknuo o vlastite noge.
Remy. Odmjerila sam ga nestrpljivo. Ako se dobro sjeam, svi
Rousseovi mornari vjeti su s iglom i koncem, ti pogotovo, ne?
Elua! Dahnuo je. Doista sve primjeujete! to vam treba zaiti,
gospo?
Rekla sam mu. Osmijeh mu je postao jo iri.
Da su stvari drugkije krenule u mom ivotu, pomislila sam, ovo je
mogla biti posve drukija veer. Mogla sam zaraditi pravo bogatstvo pod
Delaunayjevom paskom; u trenutku kada bih otvorila vlastiti salon, bila
bih dobro situirana. Ne bih bila grofica de Montrve, s veinom novca
uloenog u dobrobit svog imanja i njegovih stanovnika, molei za
sredstva, na milosti mrzovoljnih mladih velja za svoj kostim i s, u ratu
prekaljenim, mornarom kao glavnim dvoriteljem.
Srea to me Blaeni Elua odluio obdariti smislom za humor.
Sluajno ili ne, Remy je obavio dobar posao pa, kad je zavrio,
grimizna se haljina pripijala uz moj torzo kao da je ondje naslikana. Ona
prokleta Favrielle bila je genij. Hvala ti, rekoh Remyju i otpustih ga; jo
jednom se osmjehnuo i otiao hihoui se. Gemma, donesi moju
kozmetiku.
Nisam je uporabila mnogo; dovoljno sam mlada pa bi takvo to bilo
vulgarno. Traak ugljena da bih istakla oi, koje e veinom biti skrivene
iza vela, i ru za usne. Kad je bilo gotovo, bacila sam se na ureivanje
kose. Takve se stvari moraju nauiti u kui Cereusa; sreom, nisam
izgubila vjetinu. Trebalo mi je dosta vremena da bih nainila sloenu

70

frizuru koju sam vidjela na Favrielleinoj ilustraciji Mare, ali bila sam
zadovoljna kad sam zavrila.
Polu-veo sam privrstila ukosnicama na vrhovima ukraenim
svjetlucavim crnim ahatom, a kad je sve bilo na svom mjestu, iz zrcala me
gledalo lice strankinje. Moje velom zastrte oi bile su blistave i
tajanstvene i prvi ih put ih nije odavala grimizna mrljica u mom lijevom
oku. Moja crna kosa sloena u kompliciranu frizuru davala je primjesu
arhaine elegancije, a svijetla mi se put biserila pod crnom gazom vela. A
haljina ustala sam, a ona se zakovitlala oko mojih bokova poput
grimizna slapa.
Mislim da e to biti dovoljno, rekoh tiho.
Milostiva. Gemma podigne klupko grimiznih vrpca. Za vae
zglavke.
Zaboravila sam, to je bio posljednji detalj Marina kostima; svilene
vrpce vezane oko zglavaka, koje su graciozno visjele i leprale. Dostatno
spretna, sada kad su joj se ivci smirili, Gemma ih je vezala na njihovo
mjesto elegantnim vorovima. Zastao mi je dah kad sam osjetila kako mi
se steu oko zglavaka. To je, dakle, bilo to. Ako je postojao traak istine u
drevnim legendama, Naamahino dijete, Mara, doista je bila anguisette.
Okrenuvi se, zavijorila sam vrpcama, posljednji put prouavajui svoj
odraz. Straga je cijela povrina mojih lea bila naga, koa boje bjelokosti
uokvirena grimiznom svilom i ispresijecana dramatinim crnim linijama
i grimiznim akcentima moga tjelokrasa.
To e doista biti dovoljno. Bio je to Fortunov miran, dubok glas.
Stajao je naslonjen na dovratak, iznenaujue elegantan u crnom
barunu. Bronani klju mutno se presijavao na njegovim grudima,
amblem Asmodelova poziva, a crni domino inio je njegovo lice
tajanstvenim. Zavravao je parom rogova, koji su strili izmeu tamnih
uvojaka koji su mu padali na elo. Jeste li spremni, moja gospo? Ti-
Philippe je pripremio koiju.
Duboko sam udahnula. Spremna sam.
On se naklonio i pruio mi ruku. Onda krenimo.
Sjedei na vozaevu sjedalu, Ti-Philippe je svoju krinku vraika
nosio visoko podignutu na elo, da bolje vidi. Kad sam se pojavila rukom
pod ruku s Fortunom, ispustio je otar zviduk i, zatoptavi nogama,
uznemirio konje.
Dosta, rekoh, smijui se. Veeras se mora lijepo ponaati.
Kao i vi, moja gospo. S nezatomivim osmijehom, skoio je s koije
da bi otvorio vrata. Iako bi to moglo znaiti neto posve drugo!
Fortun mi je pomogao ui u koiju i slijedio za mnom, pa smo se
ubrzo dali na put.

71

Posve neobjanjivo otkrila sam da sam nervozna. Prolo je mnogo
vremena tono dvije godine otkako sam se pojavila u javnosti u
formalnoj ulozi Naamahine slubenice. Mnogo se toga dogodilo otkad je
Melisande Shahrizai paradirala mnome pred plemiima Kushetha, vodei
me na barunastoj uzici. Razmiljajui o tome, instinktivno sam dotakla
vrat gdje je neko poivao njezin dijamant. Bila sam ropkinja, izaslanica i
nasljednica plemikog naslova; to to sam sada bila nije se moglo
usporediti s mojim danima Delaunayjeve anguisette, kada nisam imala
to initi osim onog to mi je vlastita priroda nalagala i prepriavati
zapaanja sa svojih doivljaja svom gospodaru, Anafielu Delaunayju.
Sada nisam imala gospodara, ni mecene kojem bih podnosila
izvjetaje, a predobro sam znala s kakvim sam ulozima igrala.
Moja gospo. Fortun je prekinuo moje misli. Sigurno e biti
pitanja. Kako elite da ih rjeavam?
Imao je pravo, dakako; svaki DAngeline stariji od pet ljeta znao je
to znai vidjeti Naamahinog slubenika ili slubenicu kako javno otkriva
svoj marque. Noas, rekoh, je Najdulja no, a ja prisustvujem
kraljiinu Zimskom krabuljnom plesu na koji sam pozvana kao grofica de
Montrve. Voditi bilo kakav posao, ak i Naamahin, ove bi noi bilo
nedolino, a dobro e uiniti ako ih podsjeti na to... uljudno, dakako.
Meutim, to se sutranjeg dana tie, budu li htjeli predloiti sastanak,
mogu poslati teklia s pisanom ponudom.
Fortun proisti grlo. Imam li pravo pretpostaviti da nikome nita
neete obeati, budui da ste izrazito izbirljivi u pogledu sastanaka na
koje pristajete, ali i da nikog neete obeshrabriti, budui da su vai ukusi
zloglasno eklektini.
Da. Nasmijeila sam se. Imao bi pravo.
Jeste li ve odabrali, gospo? upitao je znatieljno. Tko e biti
prvi?
Ne. Prela sam prstima po rubu prozorske zavjese. Moj gospodar
Delaunay bacao je svoj mamac i pecao u skladu s tim. I ja u tako.
Iskreno, ne znam tko e to biti.
to ako to bude Marmion Shahrizai?
Ako bude Marmion, odvratila sam, vidjet emo. Provukla sam
zavjesu kroz prste. Melisande me poznavala gotovo osam godina prije
nego to me unajmila, izuzev za zadovoljstvo princa Baudoina de
Trevaliona. To me gotovo dovelo do ludila. Sumnjala sam da je njezin
mlai brati mogao igrati njezinu igru ekanja s istim razarajuim
strpljenjem, ali bilo bi zanimljivo to vidjeti.
Vozili smo se neko vrijeme u tiini. Joscelin je trebao biti ovdje s
vama, ree tada Fortun, tihim glasom. Ima pravo, nisam uvjeban

72

sluiti kao tjelohranitelj. A od nas, jedino je njemu doputeno nositi
oruje u kraljiinoj prisutnosti.
Naslonila sam lea na jastuke sjedita. Joscelin ini ono to mora,
rekoh, kao i ja. Idemo kamo smo pozvani, sluamo i nastojimo doznati
to moemo. Ne alosti me sada time, Fortune.
Ispriavam se, moja gospo. Samo to... Nagnuo se naprijed, napeta
pogleda iza onih otvora svoje maske. Oprostite mi, ali onaj koji odbije
biti uz vas ba u ovoj od svih noi prava je budala.
Nasmijeila sam se. Hvala, vitee. Upravo sam to htjela uti.


73

DVANAEST



tupili smo u plesnu dvoranu dok su zvona oglaavala devet sati.
Grofica de Montrve! poviknuo je izvkivia, a glas mu se napola
izgubio u amoru glazbe i razgovora.
Unato tomu, ime je izazvalo pomutnju.
Trebalo je neko vrijeme da oi opaze, a glasine se proire. Favrielle je
govorila istinu, kostimi za Zimski krabuljni ples te su godine bili
raskoni. ene, nacifrane i obloene slojevima tkanine, polako su se
okrenule kreui se poput galija pod teinom svoje odjee; mukarci su
bili jedva neto manje optereeni. Maskirana lica osvrnula su se u mom
pravcu.
Osjetila sam nalet stotine pogleda, dok se prolaz otvarao na
mramornom podu. U kui Cereusa uili su nas da hodamo poput lelujave
vrbe, gracioznih udova, ponosno uzdignute glave. Morala sam smoi svu
snagu svoje obuke da bih prola taj put, zurei u gomilu iza svog vela,
osjeajui se polu-nagom u svojoj grimiznoj haljini, s vrpcama koje su mi
visjele sa zapea. Pokraj mene je Fortun bio primjer stroge etikete.
A iza mene, kao posljedica prizora moga obnaenog tjelokrasa,
podizao se amor.
Doista, plesna dvorana palae bila je udesna te noi. To je golemo,
otvoreno prostranstvo, presjeeno dvostrukim nizom vitkih stupova.
Obuhvaajui tri zida, nalazi se Le Cavaillonova divna freska Elue i
njegovih Suputnika za veerom, a strop je olien ponono modrom bojom
s pozlaenim zvijezdama. U samom sreditu dvorane uzdizalo se stablo
vjeto izraeno od bronce, a s njegovih grana visjelo je voe na svilenim
nitima; jabuke, kruke, datulje, smokve i draguni te jo mnogo kojemu
nisam znala ime.
Na suprotnom kraju, pod zidom na kojem su se Elua, Cassiel i
Naamah zabavljali, nalazila se mala planinska litica i u njoj spilja u kojoj
su se glazbenici slikovito poredali poput hellenskih muza i svirali ljupke
napjeve. Tu i tamo stajali su lani stupovi, uplji iznutra, u ijim su se
niama nalazile prozirne staklene svjetiljke koje su zraile priguenim
svjetlom. Na drugim mjestima, sa stropa su visjeli lusteri staklenih
svjetiljki koje su plutale u obojanoj vodi, dajui iluziju vilinskih svjetala.
U eravnicima je izgarao sladak tamjan, a zimzeleni vijenci pridavali su
svoj ist, smolast miris.
S

74

Phdre! Ysandre de la Courcel, kraljica Terre dAnge, proistila je
sebi put kroz sveare, nezgrapno praena dvojicom svojih, u sivo
odjevenih, Cassilinskih straara. Kao to je priliilo, bila je maskirana u
Snjenu kraljicu, u slojevima pjenuave bijele gaze posute dijamantima.
Nosila je labuu krinku kue Courcel, raskona joj je kukuljica obavijala
glavu, a ljubiaste oi provirivale iza bijele pernate maske. Moda te ne
bih prepoznala s tvojim velom, ali s tim tjelokrasom, draga moja! Ipak si
me upozorila. Smijem li upitati to predstavlja tvoj kostim?
Maru, rekoh, podiui jednu ruku kako bih pokazala grimizne
vrpce koje su visjele s moga zapea. Naamahinu ker, roenu iz veze s
ubojicom, i Kushielovu sluavku.
Vrlo prikladno. Ysandrine su oi djelovale zabavljeno iza krinke.
Pa, polu-roakinjo, pozdravila sam te kako prilii i odobrila tvoju
veeranju svrhu; neka nitko ne kae da nisam ukazala dolino tovanje
Naamahinoj slubi. S lakoom osobe roene i odgojene da zapovijeda,
okrenula se kako bi zatekla slugu tono tamo gdje ga je oekivala, kako
joj nudi pladanj s malim aama likera. Joie, ree Ysandre, uzdiui
au na zdravicu. Neka Najdulja no brzo mine i neka nam se svjetlo
vrati.
Joie. Prihvatila sam au te ju i sama nadigla, ispijajui. Sluga se
zadrao kad je Ysandre otila, nudei s pladnja Fortunu. Prihvatio je au
i ispio, zagrcnuvi se od istog, vatrenog okusa. Za Najdulju no, vitee!
Nasmijala sam se, osjeajui kako mi krv u ilama treperi od uzbuenja.
Plee li, Fortune? Nikad nisam pitala.
Iskuajte me i doznajte. Primivi nae ae, odloio ih je na pladanj
sluge u prolazu i naklonio se, otprativi me na plesni podij.
Plesao je, i to prilino dobro; uvjebana sam da slijedim svaije
vodstvo. Lijepo smo izgledali zajedno, dok se grimizna tkanina moje
haljine ovijala oko nenapadnog crnog baruna njegova haljetka i hlaa.
Opazila sam da su se glave okrenule za nama dok smo prolazili, a
zaueni apati izazvani mojim napola zastrtim licem prelazili u uzdahe
prepoznavanja na prizor moga tjelokrasa. Mogla sam ga gotovo osjetiti,
zamren uzorak ucrtan po duljini moje kraljenice, uaren kao da je
crnilo ovog trena u moju kou urezivala markistova igla.
Kad je na ples zavrio, ugledala sam ovjeka preruenog u
Pustinjaka iz Morskog luga kako se probija prema meni, neprepoznatljiv
u lepravim modro-zelenim haljama s polu-krinkom Pustinjakova lica i
lanom bradom od bijelih kovra koja mu se prelijevala po grudima.
Phdre n Delaunay, rekao je, a njegov ton, premda formalan, bio je
proet toplinom. Tvoj te kostim ostavlja u nepovoljnu poloaju kada bi
eljela sakriti svoj identitet.

75

Nasmijeila sam se. Kao to to vama ini va glas, moj lorde de
Forcay.
Gaspar Trevalion, grof de Forcay, se zasmijuljio i zagrlio me. Elua,
dijete, lijepo je vidjeti da si dobro! Kako ti je sjela plemika titula?
Bolje bi pristajala Delaunayju, moj gospodaru, ali trudim se koliko
mogu, odvratila sam iskreno. Kako ga se otac odrekao, Anafiel Delaunay
de Montrve nikad nije nosio naslov koji mu je po roenju pripadao; bilo
je ironino to je on preao na mene. A premda ga nisam mogla
eliminirati iz onih koje sam morala sumnjiiti, nikad nisam dvojila da je
prijateljstvo Gaspara Trevaliona s mojim gospodarom Delaunayjem bilo
iskreno niti u njegovu sklonost prema meni. Recite mi, kako ste vi?
Dok smo razgovarali, visoka ena u kostimu elegantne pastirice s,
usudim se rei, dovoljno volana da isprepada svako stado pozvala je
Fortuna da ju prati na ples suptilnim pokretom svog pozlaenog
pastirskog tapa. Upitno me pogledao, a ja sam kimnula.
Tvoj Cassiline nije s tobom, primijeti Gaspar.
Odrava Eluino bdijenje u Najduljoj noi.
teta. Ghislainu e biti ao to nije doao. Gaji veliko tovanje
prema tom mladiu. Osmjehnuo se. Kao i ja, iako moram priznati,
smatrao sam Delaunayja ludim kad mi je rekao da je angairao
pripadnika Cassilinskog bratstva da uva Naamahinu slubenicu.
I ja, odvratih odsutno, promatrajui kostimiranu gomilu. Je li
lord de Somerville ovdje? Ne, ekajte, nemojte mi rei. Spazila sam
visoku pleatu priliku, pod krinkom orla tekavca, i sitniju druicu, u
slinu ruhu, pokraj njega kako razgovaraju s nekim koga uope nisam
prepoznala. Tamo, pod Azzinom freskom, ono je sigurno Bernadette s
njim.
Doista. Gaspar Trevalion je zvuao iznenaeno. Nisam znao da si
ju upoznala.
Nisam. Vidjela sam je na suenju. Bila je to poneto delikatna
tema; Bernadette de Trevalion je bila prognana zbog izdaje, iako nije
imala udjela u makinacijama svoje majke. Ysandre je bila ta koja ju je
pozvala natrag, premostivi jaz njezinom udajom za Ghislaina de
Somervillea, sposobnog sina kraljevskog zapovjednika. Pod diskrecijom
koju mi je pruao moj veo, zurila sam u njih, pokuavajui smjestiti
njihova sugovornika na temelju stasa, dranja ili ponaanja, ali nisam ga
mogla prepoznati. ak i njegov kostim, raskono prugasto ruho
napuhanih rukava, arenih hlaa i dugonose krinke, nikako nisam mogla
smjestiti. Gaspare, tko je to s njima?
Ah. Nasmijeio se. To je, draga moja, Severio Stregazza, najstariji
sin Marie-Celeste de la Courcel Stregazzae, unuk duda La Serenissime.
eli li ga upoznati?

76

Da. Primila sam ga pod ruku, spustivi vrke prstiju na njegov
rukav. Vrlo rado, plemeniti gospodine.
Gaspar Trevalion bio je ovjek od rijei te me smjesta otpratio tamo.
Nakon to sam izmijenila srdane pozdrave s Ghislainom i slubeno se
upoznala s njegovom enom nisam rekla Bernadette da sam ju vidjela
osuenu na progonstvo predstavili su me mladom serenissimanskom
lordu.
Oaran sam, grofice. Kiseo ton Severia Stregazze govorio je
suprotno, a njegov dangelinski imao je blag naglasak. upnuo je kruti
ipkasti okovratnik oko svoga vrata. Izbliza, sloj znoja prekrivao mu je
lica, a djelovao je kao da mu je kostim neudoban. Severio se rodio i
odrastao u La Serenissimi. U najboljem sluaju godinu ili dvije stariji od
mene; bilo je oito da se osjeao nelagodno u svom okruju, neugodno
svjestan svoje mijeane krvi na dangelinskoj sveanosti. Svojim mi je
arkim, razdraljivim pogledom uzeo mjeru. Vrlo ste lijepi, rekao je
naglo. Pretpostavljam da smo u nekakvu rodu?
Ne, prine Severio, rekoh odmahnuvi glavom. Moj gospodar
Anafiel Delaunay de Montrve od Siovale slubeno me usvojio, te sam
naslijedila njegov naslov. Vi i ja nismo ni u kakvu rodu.
Sad mi je lake. Jo je jae potegnuo ovratnik, mrtei se. Gotovo
svaki vraji plemi kojeg sam upoznao tvrdi da je u rodu s kraljevskom
obitelji na ovaj ili onaj nain. Teko mi je pohvatati sve konce.
Nije to lako, bratiu, suosjeajno e Bernadette. I sama se katkad
zbunim, pokuavajui rasplesti zamrene niti potomaka Blaenog Elue.
Severio Stregazza ju poasti neprijaznim pogledom. Ruku na srce, nisam
ga mogla kriviti zbog njegova bijesa i nelagode; upravo na ovom, od svih
drugih skupova, njegove upave kovre i grublje crte lica jasno su
ukazivale na razrjeenje Eluine krvi, koja je u La Serenissimu dospjela u
osobi Benedictea de la Courcela, Ysandrina praujaka. Tvoje nasljee mi
izgleda prilino jasno, roakinjo.
Izgled znade varati. Ghislain zatitniki prebaci ruku oko nje. Iako
je ostao smiren, moglo se vidjeti da je iznutra kipio; miris jabuka osjetio
se u zraku, znaajka kue Somerville, potomaka Anaelove loze. Moja je
ena doivjela izdaju i progonstvo, prine Severio, a suverenitet naeg
vojvodstva ovisi o naem potomstvu. Usudim se rei da vi ne moete
tvrditi isto.
No ovdje je jasno tko je koje krvi, slegne ramenima Severio. Elua i
njegovi Suputnici! Podrugljivo je izgovorio te rijei. To ne znai ama
ba nita u La Serenissimi. Ne znate kako je tamo.
Moda biste nam vi mogli otkrili, moj gospodaru, predloih.
A vi ete hiniti zanimanje, za odreenu cijenu? Gruba glasa,
Severio me zgrabio za zapee i snano ga stisnuvi, pakosno me

77

pogledao. uo sam, grofice, kome ste prisegli sluiti! U La Serenissimi
drimo nae kurtizane tamo gdje spadaju, gdje im je mjesto.
Njegov me stisak bolio, a iz grubosti njegovih ruku naslutila sam
njegov gnjev i frustriranost, potrebu da vrijea sve dangelinsko,
ukljuujui i njihov stav nedvojbene superiornosti prema svemu drugom.
Krv mi je bre kolala reagirajui na njegov gnjev, te sam mu mirno
uzvratila pogled kroz izmaglicu svoga vela. Sluim Naamahu, plemeniti
gospodine, istina je. A za odreenu cijenu, neu hiniti apsolutno nia.
Izmeu nas je zavladao kratkotrajan muk; usuujem se rei da
Gaspar, Ghislain i Bernadette nisu bili svjesni to se dogaa. Ali ja jesam,
kao i mladi Stregazza. Ako postoji neto u momu zvanju ime se diim, to
je injenica da nikad nisam krivo prosudila mecenu i nikad nisam
propustila prepoznati mecenu na prvom susretu. Severio Stregazza bio je
jedan od mojih. Trenutak poslije, ispustio mi je zapee uz zvuk
gnuanja.
Treba mi aa likera, rekao je, nepristojno se udaljivi.
Gaspar Trevalion je zurio za njim. Kakav neobian mladi,
primijetio je. Phdre, emu zaboga toliko zanimanje za nj?
Nisam mu mogla objasniti porive jedne anguisette, a nisam se
dakako ni usuivala raspravljati o svojim sumnjama u vezi Melisande
Shahrizai i smrtonosnog klupka intriga u obitelji Stregazza. Umjesto
toga, nasmijeila sam se. Prohtjelo mi se, odvratila sam bezazleno, da
togod nauim o La Serenissimi. Sigurno mi barem o tome moe neto
rei.
Ako ti tako veli, polako e Gaspar sumnjiavo me odmjerivi.
to bih bila rekla da otklonim njegove sumnje, ne znam; Gaspar
Trevalion bio je jedan od Delaunayjevih najbliih prijatelja i, usto, nije
bio budala. Ali na svu sreu, u tom trenutku enska je ruka dotakla moje
golo rame pa sam se okrenula i opazila pripit par u kostimima Diane i
Apolla, hellenskih bogova blizanaca mjeseca i sunca.
Recite mi, Naamahina slubenice, nasmijano e ena na ijem se
ljupku licu nakrivila srebrna krinka, to predstavlja va kostim? Okladili
smo se, brat i ja.
Pozdravila sam ih kimanjem glave, podigavi ruke kako bi se
grimizne vrpce zaleprale s mojih zapea. Maru, moja gospo;
Naamahinu ker i Kushielovu slukinju.
Rekao sam ti! uskliknuo je on njoj u pijanom trijumfu.
ena je, opet se nasmijavi, okrznula moj veo vrcima prstiju. Stajala
je dovoljno blizu da sam mogla osjetiti vrelinu njezina tijela i miris joie,
sladak na njezinu dahu. Onda u morati platiti kaznu jer sam izgubila,

78

apnula je. Ve smo se dogovorili oko namirenja. Kad primite moju
ponudu, sjetite se da se tu radi o pitanju asti.
Moja gospo, odvratih, borei se s vrtoglavicom. Upamtit u.
Nasmijali su se i krenuli dalje. Gaspar Trevalion u svom pustinjakom
kostimu zatresao je lanom bradom prema meni. Delaunay bi se
ponosio, rekao je zajedljivo, mislim.
Moda. Da je barem Marina oprema ukljuivala lepezu, pomislila
sam; dobro bi mi doao daak svjeine. Plemeniti gospodine,
Serenissiman je u pravu, a noas nam valja ispijati joie. Hoete li
navratiti do mene prije nego to ostavite Eluin Grad? Bilo bi mi veliko
zadovoljstvo ugostiti vas prije nego to se vratite kui.
Bit e mi ast, obeavi, Gaspar se nakloni.
Dotad su ve joie i vino slobodno tekli, a sveanost dosegla vrhunac
veselja. Ne mogu ni poeti nabrajati svu gospodu i gospe kraljevstva s
kojima sam plesala, avrljala i oijukala, ni broj upita, diskretnih i
otvorenih, koje sam primila. Posluala sam savjet koji mi je dao Fortun te
nikome nita nisam obeala. Prolo je dobrih sat vremena prije nego to
je moj vrijedni vitez uspio pronai put natrag k meni, izgledajui pomalo
raupano nakon svoga izbivanja.
Moja gospo, pozdravio me, traak zadihano. ini se da se
zanimanje koje izazivate prenosi i na vae pratioce!
Nasmijala sam se i zagladila njegovu raskutranu kosu. Iz ijih si
ralja pobjegao, Fortune?
Gospodin ne otkriva takve stvari, odvratio je cerei se. Dopustite
mi tek da kaem kako ima nekih dangelinskih plemia koji misle da e se
njihove ponude bolje uti budem li ih ja zagovarao. Bacaju oklade oko
toga tko e biti va prvi mecena, moja gospo.
Neka ih, odvratih zadovoljno. Zasad, misli li da bi nam mogao
osigurati mjesto za trpezom?
Smatrajte to izvrenim.
U Najduljoj se noi nije sluila formalna veera, ali kraljiin je stol
neprestano bio krcat dok je nepresuna rijeka slugu dolazila i odlazila
odnosei prazne posluavnike i pladnjeve i vraajui se s beskrajnim
nizom jela. Tanjuri i srebrni pribor zveckali su i zvoncali, ljeskajui se na
svjetlu svijea, a gosti su jeli i neprekidno avrljali, podiui vinske ae,
uranjajui prste u zdjele s ruinom vodicom da ih operu. Pojela sam
fazana u glazuri od meda i majine duice, tako mekog i slatkog da mi se
gotovo istopio u ustima; usuujem se rei da je Fortun kuao pet jela na
moje jedno. Za stolom se nalazio kontingent Cruithnea, predstavnici
Drustana mab Necthane, te smo zapodjenuli ivahan razgovor kad su
otkrili da sam bila meu njima, jer mnogi od njih jo su se nespretno

79

sluili dangelinskom jezikom, a ja nisam zaboravila svoju negdanju
ulogu prevoditeljice.
Upravo za jednog takvog razgovora glazbenici su zasvirali ivahan
caerdiccijski napjev, a ja sam osjetila neiju prisutnost kraj svog ramena.
Okrenuvi se, podigla sam pogled i spazila Severia Stregazzu.
Grofice. Otresito se naklonio i pruio ruku. Hoete li zaplesati?
Bilo bi mi veliko zadovoljstvo. Prihvativi njegovu ruku, graciozno
sam ustala i slijedila ga kako bih mu se pridruila na plesnom podiju.
Uza sve pohvale mojoj vjetini, Serenissiman je nezgrapno vodio, te
sam ga tekom mukom pratila da bih to prikrila. Ipak, uspjela sam ue
nas da ne inimo nita manje, u kui Cereusa. Dugaak nos njegove
krinke udarao je o moje obnaeno rame, a pogled mu se ario kroz
otvore.
uo sam da je kralj Dalriada poao u rat za jednu no u vaem
naruju, bubnuo je iznebuha. Je li to istina?
Da, plemeniti gospodine. Predvidjevi brz odgovor, nastavila sam.
Donekle. Nije to bilo ni vie ni manje od same istine; nisam smatrala
nunim spomenuti da je Eamonn mac Connor poduzeo tako drastine
korake vie iz ljubomore prema svojoj sestri nego iz udnje za mnom.
Eammon je sada mrtav, ubijen na polju Troyes-le-Monta, a u svakom
sluaju, mislim da bi mu bilo drae da ljudi vjeruju u ovo drugo.
U Terre dAnge vlada mir. Poveo nas je kroz gomilu, a zatim iz nje.
Koja je onda cijena za princa La Serenissime?
Plemeniti gospodine, uzvratih blago, podigavi glavu kako bih
susrela njegov pogled. Nisam postavila nikakvu cijenu, osim one koju
Naamahina ast zahtijeva. Kad Najdulja no mine, pozabavit u se
ponudama pa emo vidjeti. Ali jedno u ipak rei. Nasmijeila sam se i
osjetila kako je zbog toga uskipio. Naamahini interesi su uvijek...
eklektini. A vi ste jedini serenissimanski princ prisutan na mom
povratku u njezinu slubu.
Severiove ruke, kojima me pridravao, ukoile su se iako nije uinio
nita, osim to je kimnuo. Kad je caerdiccijska melodija zavrila, pustio
me uz drven naklon i udaljio se dugim koracima. ut u od njega. U to
nisam sumnjala.
Stanka koja je uslijedila za zavretkom napjeva protegnula se u
tiinu, koje je gomila polako postajala svjesna. Glazbenici u njihovoj
planinskoj pilji pokupili su svoja glazbala i nestali. Jedan za drugim,
sveari su se udaljavali s plesnog podija. Usred tiine oglasilo se zvono.
Horolozi su oglasili as, a Noni Glasnik zaputio se dvoranom, udarajui
o bronani gong jednolinim ritmom. Osjetila sam dodir na ruci kad mi je
Fortun, pridruivi mi se, dobacio brz pogled. Na drugoj strani kolonade,
ugledala sam Ysandre de la Courcel, blistavu u svom kostimu Snjene

80

Kraljice, okruenu koterijom oboavatelja, pogleda uprtog u lanu
planinu.
Kad je Noni Glasnik stigao do njezina podnoja, zvono se oglasilo
posljednji put.
Odjednom je pao mrak. Sigurno je kraj svake svijee stajao sluga,
kad su ih tako temeljito pogasili, a na mjesta gdje su svjetiljke visjele s
lustera, spustili su nizove srebrnih tuljaca objeenih na konopce kako bi
ih to bre utrnuli. Samo su svjetiljke u upljim stupovima nastavile sjati,
kao i jedna jedina iznad planinske litice.
Uz jeziv, kripav zvuk, sama se planina rastvorila kako bi otkrila
uplju jezgru, stubite i istaku; a na njoj, Zimsku Kraljicu, staru i epavu,
oslonjenu na glogov tap. Imam prijatelje glumce, znam kako se te stvari
izvode. Unato tome, ostala sam bez daha. Svi su pognuli glave, ak i
Ysandre; jedva sam se suzdrala da ne kleknem, navika koja je u meni
bila duboko ukorijenjena. S drugog kraja dvorane, gdje su velika vrata
bila zatvorena, doprijee odmjereni udarci drkom koplja. Jedan, drugi,
trei.
Neka se vrata otvore i propuste povratak svjetla! zapovjedniki
povikne Ysandre, a velika se vrata raskrile na njezinu rije.
Kroz njih se provezla velianstvena koija, okiena svjetiljkama, koju
je vukao skladan par bijelih konja. U njoj se vozio Sunani Princ,
raskono zaodjenut zlatnom tkaninom, s krinkom prelijepa mladia,
oivienom pozlaenim zrakama. amor strahopotovanja odjeknuo je
dvoranom. Njegova zaprega, koja se kretala besprijekorno usklaenim
korakom, zaustavila se gotovo pred samim podnojem rascijepljene litice.
Ustavi u koiji, Sunani Princ uperi svoje pozlaeno koplje u Zimsku
Kraljicu.
inilo se da se nije pomakla, a ipak se njezino ruho raskolilo, otpavi
kako bi otkrilo vitko djevojako tijelo pod njim. Jednim jedinim,
smionim pokretom, strgnula je svoju staraku krinku i pokazala se u
cvijetu mladosti, rastresavi zlatne uvojke koji su joj pali do pojasa.
Svjetlo se vratilo u dvoranu, jezici plamena obavili su uljem natopljene
fitilje koji su vodili do nebrojenih svjetiljaka, upalivi ih sve odjednom.
Iznenada, dvorana je blistala svjetlom, inei se dvaput sjajnijom zbog
tame koja mu je prethodila.
Klicali smo; svi smo klicali. Niste si mogli pomoi u takvom
trenutku. Iz udaljenih kutaka dvorane vratili su se glazbenici, svirajui s
podvostruenim arom. Sunani Princ je skoio s koije, a Zimska
Kraljica, sada Proljetna Djevica, sila je sa svoje gore kako bi mu se
pridruila na plesnom podiju. U tren oka, pridruilo im se mnogo drugih
parova, a u kutku podija, Ysandrina svita poela se razilaziti, natjeui se
za ast onoga tko e joj prvi donijeti novu au joie.

81

Ispustila sam dah koji sam nesvjesno zadravala, oslonivi se na
Fortunovu ruku. Bio je ovo vei spektakl od onoga u kui Cereusa, koji je
uven po cijelom Gradu, iako se usuujem rei da nisu riskirali s
glumcima iz Nonog praga. Ovo su bili profesionalci, glumei na kraljiin
zahtjev, s desetcima zanatlija koji su im asistirali.
Hoemo li zaplesati, moja gospo? upita Fortun.
Ako vam je po volji, grofice de Montrve, umetnuo je mukarev
svilen glas, ja bih molio tu ast.
Okrenuvi se, spazila sam svog najnovijeg udvaraa u kostimu
Hesperusa, veernje zvijezde. Njegov haljetak i hlae bijahu tamnomodre
boje sumraka, a preko njih je nosio surku od jo tamnije modre svile,
nijanse nastupajue noi. Zaudo, kroj je bio elegantan i jednostavan,
istiui njegov skladan stas. Plat mu je bio ukraen zakuastim
brokatom, a u nj bijahu umetnuti bezbrojni komadii zrcala, te je
svjetlucao blagim svjetlom veernjeg neba, a srebrna zvjezdana krinka
skrivala mu je lice. Prepoznala sam ga po glasu, gracioznosti i crnoj kosi,
koja je padala u rijeci fino povezanih pletenica niz njegova lea.
Moj gospodaru Shahrizai, rekoh zadravi glas hladnim. Uinimo
to.
Uz besprijekoran naklon, Marmion Shahrizai me otpratio na plesni
podij.
Da sam imala tucet ili vie partnera te noi, a jesam, nijedan se ne bi
pribliio njegovoj vjetini. Drim kako je potrebno jednako naporno uiti
da bi se postao savreni dvorjanin, kao i savrena kurtizana, a
Shahrizaima u tome nije bilo premca. Marmion je zaplesao sa mnom
podijem, drei jednom rukom moju ruku, a drugu je samouvjereno
poloio nisko na moja lea, a ja nisam morala razmiljati kako bih ga
slijedila nita vie nego to moram razmiljati kako bih disala. Doista,
ula sam amor divljenja dok smo prolazili, jer je u dangelinskoj prirodi
diviti se ljepoti u svim njenim oblicima. Bili smo dobro usklaeni, on i ja.
Unutar ono malo paleva to nas je dijelilo, bila je to druga pjesma.
Dakle, recite mi, kazao je, ugodno se smijeei, jeste li dobili
kakvu vijest od moje roakinje?
Uzvratila sam mu osmijeh, dok sam pokretima bez truda pratila
njegove. udno to ste to spomenuli, plemeniti gospodine; ba sam se
pitala isto za vas.
Marmion Shahrizai njeno pogne glavu uz moju. Da sam dobio
vijesti od Melisande, promrmljao mi je u uho, poruku bi mi vjerojatno
dostavili na vrhu bodea. Ali neto sam razmiljao, mala grofice. Drao
me malo podalje od sebe dok smo izvodili sloen niz koraka, a potom
opet privukao k sebi kad je glazba usporila. Netko je stigao do pokrajnjih
dveri Troyes-le-Monta, a da ga nitko nije zaustavio, da? A kome se vie

82

vjerovalo i koga se manje bojalo od kraljiine najdrae anguisette. Izraz
lica mu se nijednom nije promijenio, dok mi se smijeio s visine. Samo
sam ja mogla opaziti okrutnost u njemu. Udruili ste se s mojom
roakinjom od samog poetka, grofice; nemojte misliti da to ne vidim.
Budite uvjereni, apnuo je pojaavajui stisak na mojoj ruci, ja vas
promatram.
Snano me privukao k sebi, a moje su se slabine vrsto utisnule u
njegove, dok su mi grudi okrznule njegova prsa. Izvila sam vrat unatrag
kako bih pogledala njegovo neumoljivo, nasmijano lice pod zvjezdanom
krinkom. Hinite vjernost kraljici, moj lorde Shahrizai? upitala sam ga
bez daha nastojei mu uzvratiti s jednakom prisebnou. ujem da ste
podmetnuli poar u kojem je stradala vaa sestra, kako ne bi otkrila urotu
kojom ste je izdali.
Marmionov osmijeh se ukoi, a dlan ruke rairi na mojim leima,
privlaei me vre k sebi. Mogla sam osjetiti kako mu se vrci prstiju
ukopavaju u moju kou, a ispod hlaa kako se njegov falus podie,
ukruen i pritisnut uza me. Drugom je rukom jo vre stegnuo moju,
kao da mi eli smrviti koice. Doista? upitao je. I ja ujem mnogo toga
o vama, grofice. Nadam se da to nisu sve klevetnike lai, poput ove koju
ste vi uli.
Kushielova strijela pogaa kamo hoe; tijelo me izdalo udei za
njegovim. Plesao je majstorskom gracioznou i nitko, osim mene, nije
znao da su mu se kukovi pomicali sa suptilnou najvjetijeg tribadista,
trljajui se o mene dok me njegov eljezni stisak drao u mjestu.
Neuspjeno sam se borila s trncima u slabinama, s rastuom toplinom.
Lorde Shahrizai, izustila sam napeta glasa, molim vas da me pustite.
Hoete li napraviti scenu? Bezduno se osmjehnuo; moja ljevica
utrnula je od njegova stiska i ja sam se nemono privijala uz njega,
treperei od elje. Ili dati svoj signale, moda, anguisette? Znam sve o
vama i promatram vas. Znajte da nita nee stati izmeu mene i kraljice;
niti neki tetovirani barbarski princ, niti moja roakinja, a pogotovo ne
vi!
Glazbenici su doveli napjev do virtuoznog kraja, prikrivi moj uzdah
kad me Marmion Shahrizai pustio, gotovo na rubu vrhunca. Pogledao me
oholo iza svoje krinke. Kad god vam padne na um da mi se suprotstavite,
mala anguisette, zabavljeno je rekao s prezirom, molim vas da se
prisjetite ovog plesa.
Moj gospodaru, odvratila sam, s naporom se sabirui. Aeolijska
harfa zasvira sa svakim povjetarcem, ali to ne znai da je melodija
majstorski izvedena.
Kratka stanka, a onda se cinino nasmijao i naklonio. Niste se dali
smesti, anguisette. Nisam smio oekivati nita manje od jednog od

83

Melisandinih stvorenja, a vi ste usto iznimni. Dotaknuo mi je lice lako,
na opomenu. Ve sam vam jednom rekao, ne tjerajte me da ponovim.
Kakvu god to igru igrate, drite se podalje od mene.
Dok sam ga promatrala kako odlazi, Fortun se jo jednom probio do
mene. Moja gospo, upitao je zabrinuto, elite li da razgovaram s
njim?
Ne, promrmljala sam promatrajui kako se svjetlost svijea
rasprila u tisuu treperavih tokica sa Shahrizaijevog zrcalnog plata.
Ili je budala, kad je tako odigrao ovu partiju, ili je otroumniji nego to
sam mislila, kad me ovako natjerao da se zamislim. A sve mi se ini da je
ovo drugo. Radije drimo na oku lorda Marmiona Shahrizaia da vidimo
to e jo otkriti. Ali zasad, mislim da naeg izdajnika moramo potraiti
drugdje. Uzdahnula sam dok mi je tijelo pulsiralo od neispunjene elje.
Fortune, ako ti je stalo do mene, ostani uza me do kraja ove Najdulje
noi i pripazi da ne bih napravila neto zbog ega bih se u zoru mogla
pokajati.
Obeavam, vrsto je prisegao.
Na moju poprilinu alost, to je i uinio.


84

TRINAEST



miluj se Elua! Gemma je ula u salon teturajui pod teinom paketa i
pisama koje je nosila. Milostiva, koliko jo... oh! Vrpcama ukraeno
pismo s kojeg je visjela mala, zaepljena boca kliznulo joj je iz ruku i palo
na pod. Pikantan miris klinia ispunio je zrak kad je votani ep
napuknuo, a ulje iscurilo iz boice.
Nema veze, rekla sam odsutno, odlaui u stranu hrpu otvorenih
ponuda kako bih nainila mjesta za nove. Stavi ih tu, hvala.
Trebat e vam vea kua ako se ovako nastavi. Ti-Philippe oprezno
odvoji napuklu bocu od pisma i metne ju uspravno na stol, oblizavi ulje
od klinia s prstiju i nainivi grimasu. Prejako.
Pa i ne treba imati dobar okus. Namjena mu je da zasladi dah.
Podigla sam pismo, bacila pogled na peat. Barun dEresse, eisandski
plemi koji je ulagao u trgovinu zainima. Dobro je i protiv zubobolje.
Da me zanima uvozna roba, uzela bih ga u obzir. Budui da ne, odloila
sam njegovo pismo na hrpu onih koje u najvjerojatnije odbiti. Doi,
pomozi mi pregledati ova posljednja.
Sreom, dostavljeno mi je mnogo ponuda u proteklih nekoliko dana
pa su sva trojica mojih vitezova smatrala prijedlog dovoljno zabavnim da
nijednome nije smetalo izigravati tajnika. Neko vrijeme u salonu se nije
uo nikakav zvuk osim tihog slamanja peata i utanja papira.
Ah! glasno se nasmijao Remy. Brat i sestra, moja gospo; koji
zajedno posjeduju markizat de Fhirze. Da ih stavim na hrpu odbijenih?
Mislim da oh, ekaj. Spazila sam peat, spojene maske Diane i
Apolla. Ne, svidjela mi se. Pogledat u pismo.
Kako elite. Nacerio se nadignutih obrva.
Moja gospo, tiho e Fortun podiui pogled s pisma koje je
prouavao. Bilo je neotvoreno, svitak od debela pergamenta vezan
zlatnim uetom i zapeaen crvenim voskom. Mislim da e vas ovo
zanimati.
ije je? Primivi svitak, bacila sam pogled na peat; pregrubo
narisan da bi bio dangelinsko djelo, prikazivao je serenissimansku
karaku u luci i kulu u pozadini. Grb obitelji Stregazza. Gospar Severio,
izustila sam zamiljeno, slomivi peat i odstranivi ue. Pitala sam se
koliko e ekati. Preletjela sam sadraj njegova pisma.
Nitko nije opazio kad mi je svitak ispao iz beskrvnih prstiju.
S

85

Phdre? Joscelin je, uavi u odaju, zastao na prizor moga lica.
Blijedo sam ga pogledala. Jesi li dobro?
Jesam. Trepnula sam, podigla svitak i dodala mu ga. Pogledaj.
Brzo ga je proitao bilo je samo par redaka i poprimio izraz
nevjerice. On se ali?
Ne. Odmahnuh glavom. Mislim da se ne ali. Nije djelovao
izrazito duhovito.
Nitko na drabi ne pobjeuje Stregazze, proita glasno Joscelin
bezbojnim glasom. Dvadeset tisua u zlatu da budem prvi. Ne
obazirui se na zajedniki uzdah iznenaenja mojih vitezova i Gemmin
tih cijuk zaprepatenja, bacio je svitak na stol. Nema poezije, nema
oitovanja udnje ni lijepih osjeaja u Naamahinu ast, primijetio je.
Ali ne moe se prepirati s tom cijenom, to je ono to je vano.
Hladno sam pogledala Joscelina. Severio Stregazza ima tri etvrtine
caerdiccijske krvi i odrastao je u La Serenissimi. Ako mu nedostaje
draesti i uglaenosti kojom bi se nadmetao s pola kraljevskog
dangelinskog dvora, barem ima dovoljno pameti da je toga svjestan.
Obeala sam mu da se neu pretvarati. Mislim da me uhvatio za rije.
On je prostak, promrmlja Fortun.
Da, odvratih. Jest. A ja u prihvatiti njegovu ponudu.
to Gemma je jo blejala u cifru. Milostiva, to ete sa svim tim
novcem?
Osmjehnula sam se. Vidjet e.
Sluaj je htio da su doznali to sam namjeravala sa svotom prije nego
to sam mislila. Trebalo je skoro pa dva dana da bi se utvrdili uvjeti
sastanka, s Remyjem koji je sluio kao moj predstavnik. Imao je, inilo
se, dara za takve stvari. Bilo je nuno objasniti Severiu cehovske zakone
koji su propisivali uvjete naeg ugovora, i kazne zbog njihova krenja. To
je ozbiljna stvar u Terre dAnge; ogrijeiti se o prava jedne od
Naamahinih slubenica ravno je krenju naputaka Blaenog Elue i
smatra se najteim oblikom svetogra. Drugdje, reeno mi je, kurtizane
veinom ovise o hirovima svojih mecena. No meu DAngelinima nije
tako.
Priroda i svrha signalea morale su se takoer objasniti
serenissimanskom princu, jer, premda sam ula da ga je skupina mladih
kavalira odvela u Noni dvor, otili su u kuu Orhideja, gdje su vodili
ljubav i veselili se. Samo Valerijan i Mandragora meu Trinaest kua
koriste signale, a u Mandragori, on slui za dobrobit mecena. U
umijeima boli, prosvjedi su dio igre; stoga je vano ustanoviti signale. Ja
bih to trebala znati, budui da sam ila do krajnosti, a nisam ga
izgovorila.

86

Izabrati samu rije bilo je jednostavno jer sam rabila istu otkako sam
postala milosnicom: Hyacinthe. On je bio najbolji prijatelj kojeg sam ikad
imala i moj zaklon i utoite od djetinjstva pa nadalje. Ako sam onomad
davno izabrala njegovo ime dijelom kako bih rasrdila Delaunayja a
jesam sada sam ga izabrala zbog samog Hyacinthea koji je podnio
najveu rtvu od svih nas na tom sudbinskom putovanju.
Moji su me planovi drali zaposlenom, te me u asu kad se Remy
vratio s potpisanim ugovorom i nervoznom grupicom kraljevskih straa-
ra koji su okruivali dvije natovarene mazge, ve ekao jedan sastanak.
Pola pri potpisivanju, dovikne Remy smijui se. Kako ste izvo-
lijevali, milostiva.
Dobro. Stojei na dovratku privrstila sam kopu svog sangoire
plata. Sad ih zamoli da to odnesu u kuu Eglantine. Imam sastanak s
doajenkom.
Usta su mu se razjapila i zabuljio se u mene; straari su stali gunati.
Neete valjda
To je moja zarada i init u s njom to me volja, odvratih blago, a
onda podigoh glas. Josceline! Hoe li mi uiniti ast i posvjedoiti kako
se rjeavam novca koji te toliko vrijea?
Ako sam pomislila da u ga zatei skruenog, prevarila sam se; doao
je na moj poziv s izrazom lica koji je odavao zabavljenost, popravljajui
svoje titnike za ruke. Hoe li ti priiniti zadovoljstvo ako priznam da
sam znatieljan?
Priinilo bi mi zadovoljstvo kada bi priznao znatno vie od toga,
rekoh, ali morat u se zadovoljiti time. Doi pa e vidjeti.
Doajenka kue Eglantine bila je Moirethe Lereux, dostojanstvena
ena u srednjim etrdesetima, bez one impulzivnosti karakteristine za
mnoge pripadnike te kue; to je, predmnijevam, uvelike utjecalo na to
to je uope postala njezinom doajenkom. Takoer sam ula da je tako
lijepo svirala harfu da bi se na njen zvuk ratnici rasplakali, a zloinci
priznavali krivnju, ali nikad mi se nije pruilo zadovoljstvo da i ujem
kako svira. Nema tog milosnika u Nonom dvoru kojeg bi lako zaveo
prizor novca, pogotovo ne doajenku, ali ak se i Moirethe tekom mukom
suzdrala da dvaput ne bi skrenula pogledom dok su kraljevski straari
slagali zveketavu vreu za vreom na njezin stol. Mogla sam vidjeti kako
kuni kancelar ne moe doekati da ih prebroji, nakon to sam zahvalila
straarima i otpustila ih. Otili su urno, odmahujui glavama zbog
ludosti Naamahine sluavke.
Sloili smo se, onda? Osjeala sam se udno, sjedei i gledajui
doajenku kao dangelinska plemkinja koja se doslovce kupa u zlatu, s
Cassilinom i vitekim pratiocem iza sebe. etiri tisue za njezin marque

87

i etiri u svrhu namirivanja gubitaka koje e kua pretrpjeti liena njezina
umijea i truda do trenutka kada bi ga zaradila.
I bilanca od dvije tisue za kupnju materijala i jednogodinje
pokroviteljstvo kue Eglantine, ako ga bude eljela; njezino u potpunosti
ako ne bude, sloila se Moirethe Lereux, preletjevi pogledom po
naemu ispisanu sporazumu. Pristajem, grofice. Da potpiemo?
To smo i uinili, a to je posvjedoio i potvrdio kancelar nakon to je
otvorio i zavirio u svaku vreu, odvagujui Severiov novac osjetljivim
prstima.
Gotovo, izjavi doajenka. Anselme. Rukom je pozvala jednog
zarednika koji je utke kleao abeyante. Bi li mi pozvao Favrielle?
Doveo ju je to je bre mogao, mislim; ipak, neko smo vrijeme
morali ekati. Moirethe Lereux je bila strpljiva, posluila nas je
ohlaenim vinom i ueerenim bademima, kojih je Remy progutao u
velikoj koliini. Kad je Favrielle n Eglantine namrteno ula, vidjelo se
da se nije urila.
Vi, rekla je nesrdano, ugledavi me. Polovica me sitnih gradskih
plemia zbog vas gnjavi, grofice! Nisam traila da svima kaete tko vam
je saio tu haljinu.
I nisam, prosvjedovala sam.
Fortun im je rekao, usluno se javi Remy. Vas se nisu usudili
pitati, moja gospo.
Moirethe Lereux proisti grlo. Favrielle, za tvoje usluge u izradi
kostima za Zimski krabuljni ples, grofica Phdre n Delaunay de
Montrve odluila te nadariti pokroviteljskim darom. Bilanca tvog
tjelokrasa koji si izradila prije... svoje nesree... plaena je u cijelosti, kao
i bilanca duga od gubitka tvojih usluga. Tebi preostaje svota od dvije
tisue dukata koju moe uloiti u materijale i jednogodinje
pokroviteljstvo kue Eglantine, ako to eli. Moe zadrati pomonike
koje si obuila, a sav novac koji bi u to vrijeme zaradila bio bi tvoj. Ako ne
eli ostati ovdje, dodala je, on je u cijelosti tvoj, ali bilo bi nam drago
da ostane.
Premda poznata po svom otru jeziku, Favrielle je sada ostala bez
rijei, zurei u mene. Zato biste to uinili? upitala me naposljetku, a
glas joj je zvuao mlado i smeteno bez svoga uobiajena alca. Nisam
vam ak ni draga!
Naherivi glavu, promotrila sam velju, njezino ljupko lice s rojem
zlaanih pjega nagreno tek oiljkom na usnici, sada kad je
zaprepatenost zagladila njezin uobiajeno srdit izraz. Rekla si mi da ti
javim kad te budem mogla preobraziti onako kako je Kushielova strijela
preobrazila moju manu, rekla sam. Pa, ne mogu od tebe stvoriti
anguisette, a mislim da ti se to ne bi ni svidjelo. Ali mogu ti omoguiti da

88

se sama preobrazi iz nepodobne milosnice obvezane na godine slube u
kui Eglantine u financijski neovisnu enu i vodeu stilisticu Eluinog
Grada.
I dalje zurei, Favrielle se kratko nasmije. Vi ste ludi!
Moda. Slegnula sam ramenima. Takve su bile i ponude koje sam
dobila, a tvoj genij je vjerojatno podvostruio njihovu ludost. Toliko ti,
stoga, i vraam pa smo kvit, ti i ja.
Ujevi se za donju usnicu, obratila se doajenki. To je to, onda?
Slobodna sam?
Da. Moirethe joj preda spis. U skladu s postavkama Nonog
dvora, dakako, zabranjeno ti je nositi marque Eglantinea na koi, budui
da nisi, pravo uzevi, bila angairana kao Naamahina slubenica. Ali
cijena tvoga tjelokrasa plaena je u cijelosti i tvoj ti se ugovor vraa.
Favrielle je prihvatila ugovor odsutna duha i zamagljena pogleda dok
je u glavi raunala. Ostat u, naglo je rekla doajenki. Dvije tisue
nedostatne su da se to obavi kako treba, ne s obzirom na cijene
najamnine i materijala. Za godinu dana, mogu zaraditi dovoljno za
osiguranje vlastite linije zajmova s trgovcima i zaposlenje vlastitih
pomonika. Ali neu raditi besplatno za kuu Eglantine.
Naravno. Moirethe Lereux rairi ruke. Svaki dogovor koji sklopi
s milosnicima kue ispunjavat e iskljuivo za proviziju. Pod uvjetom,
recimo, da nastavi obuavati one pomonike koje sama odabere i
dopusti im da obavljaju poslove u ime kue kad god to bude prioritetno.
Moemo pregovarati o takvim prilikama kada se ukau.
Dogovoreno, Favrelle kimne. Jo jednom me promotrivi, nabrala
je obrve u namrten izraz. Neu ni za vas raditi besplatno, grofice. Ovo je
bila vaa odluka, ne moja. Ja vam nita nisam duna.
Slaem se, odvratila sam blago.
Procjenjivaki je suzila oi. Je li vam preostalo ita novca?
Remy se nakalje, a ja zauh tih zvuk kad je Joscelinov lakat bubnuo
u njegova rebra. Preostat e mi, rekoh, ne obazirui se na njih. Nakon
to odradim sastanak, i otplatim dug svom zastupniku. Zato?
Njezina se oiljkom nagrena usnica cinino izvije. Postavila sam
visoke standarde s vama, grofice. Grad e odsada od vas traiti da
odreujete modu. Objema bi nam koristilo kada bih nastavila kreirati
vau garderobu. Uostalom, sviali mi se vi ili ne, zanimljivo vas je
odijevati.
U tom sluaju, rekoh ustajui, ponovno u te posjetiti, Favrielle
n Eglantine, kad se moje krinje opet napune.

89

I tako smo se oprostili, a Joscelin je ekao da izaemo u dvorite
prije nego to je prasnuo u skruen smijeh. Phdre, rekao je tresui
glavom. Hoe li me ikad prestati iznenaivati?
Da ima bolje miljenje o meni, uzvratila sam, ne bi bio tako
iznenaen.
Prestavi se smijati, pogledao me s tugom u svojim ljetno-modrim
oima. Ne olakava mi posao, rekao je tiho. Bilo bi jednostavnije kad
bi se radilo samo o novcu.
Da. Uzdahnula sam. Odavno bi ve pobjegao natrag u Cassilinsko
bratstvo. Ali neu hiniti jednostavnu pohlepu, Josceline, samo da bih ti
olakala savjest. Stoj na raskriju ako eli, ali ne bude li izabrao, poi u
dalje bez tebe.
Znam, promrmljao je i vie o tome nismo govorili.


90

ETRANEST



a dan moga sastanka sa Severiom Stregazzom, stigao je Rebbeov
poziv da doem k njemu na jo jednu lekciju. Ruku na srce, bila sam
pomalo nemarna to se uenja tie, ali obeao mi je da e mi ispriati
prie o Izgubljenoj knjizi Raziela, a ja nisam eljela izgubiti tu priliku.
Odredivi uru to sam tonije mogla, ustanovila sam da imam vremena
na pretek.
Koliko god sam bila nespremna, ima trenutaka kada odsutnost duha
pomae bolje od usredotoenosti i ovaj se trenutak pokazao jednim od
tih; doslovce i ne razmiljajui, odverglala sam stihove Tanakha koje mi
je zadao bez ijedne pogreke. Oekujui novi udarac po nadlanici,
umjesto toga bijah nagraena jednom od yeshuitskih apokrifnih pria,
kakve se prenose usmenom predajom i ne zapisuju u knjigama.
Obino se kazuje, ispriao mi je Rebbe, da su Sammael i ostali
meu Adonaijevim slugama bili ljubomorni to je On dao toliku mo
Edomu, Prvom ovjeku; mo ak i da zapovijeda Malakhimima. (Jer
tako, moram dodati, Yeshuiti nazivaju anele na jeziku habiru.) Tako je
Sammael ukrao Sefer Raziel i bacio ga u vodu.
Toliko i ja znam, uitelju, odvratila sam uljudno.
Nisam zavrio. Rebbe me oinuo pogledom. Postoji druga pria, o
Lilit, Edomovoj prvoj eni, koju je Adonai stvorio prije majke sviju, Ieve.
Iz praha ih je stvorio oboje, jedno ravno drugom, i udahnuo ivot u
njihova tijela a to je teko poalio jer je Lilit smatrala ispod asti sluiti
Edoma te je pobjegla, odnijevi sa sobom Sefer Raziel. A kad je Adonai
poslao svoje Malakhime za njom, ona se nasmija i otvori knjigu te glasno
proita rije, zapovjedivi im u Sveto ime da se vrate praznih ruku.
Zaintrigirana, naslonila sam bradu na ruku. Jedini Bog je takoer
poslao svoje sluge da naloe Elui da se vrati. Prvoga, koji je doao s
maem, Blaeni Elua oarao je svojom umilnou; drugomu, koji je doao
s molbom, Elua je odgovorio vlastitom crvenom krvlju, probovi svoje
meso i iskrvarivi na bogato tlo Terre dAnge. Tako smo vezani za ovu
zemlju, mi koji smo DAngelini; ak i Cassielovi sljedbenici, jer je on bio
taj koji je Elui dodao bode. Ali uza sve to, nikad nisam ula da su Elua i
Njegovi Suputnici poznavali rije kojom su mogli zapovijedati slugama
Jedinog Boga. I? ponukala sam ga.
Mikael, glavni zapovjednik Gospodinove vojske, natezao se s njom i
oteo Lilit Sefer Raziel, ali bio je vezan njezinom zapovijedi, te je bacio
knjigu u ocean, vrativi se praznih ruku Gospodinovu Prijestolju,
N

91

dovrio je Rebbe. Tako je Adonai naloio Rahabu, Princu Dubina, da
vrati svezak. Ako je to to ti veli istina, mogue je da je Rahab posluao
samo djelomino, zadravi neke stranice za sebe. Slegnuo je ramenima.
To su prie koje se pripovijedaju. Ne znam.
to je bilo s Lilit?
Rebbe opipa svoj khai privjesak. Udala se za Ashmedaija, Princa
Demona, i izrodila est tisua djece tame, koji nou opsjedaju nae snove,
ili se barem tako pria. Sve dok na svijet nije doao Yeshua ben Yosef, a
oni ga se usudili napastovati, te ih je preobrazio u crne pse, svezavi ih
lancima pod gorom Seir, gdje trunu i urliu dok se Mashiach ne vrati i
uini kraj njihovoj patnji.
Od velike mi je to koristi, promrmljala sam. Dobro, onda, to je
bilo s Izgubljenom knjigom Raziela nakon to ju je Rahab iznio iz
dubina?
Trala bi pred rudo? strogo upita Rebbe pokazujui na svitak
Tanakha. Za idui put prouit e Shmoth. Tada u ti moda rei vie.
Da, uitelju. Uzdahnula sam i pripremila se otii. ekat u va
poziv.
Drei se naega dogovora, uljudno sam se nasmijeila ljudima koje
sam srela na odlasku iz yeshive, ali nisam pokuala s njima zapodjenuti
razgovor. Tekom sam mukom ignorirala Joscelinovo izuzee od ove
zapovijedi, dok je izmjenjivao osmijehe i mrmljao pozdrave s Yeshuitima.
Doista, mlada ena, koju sam vidjela kako poduava djecu za naeg prvog
posjeta, zadrala ga je dok smo odlazili apnuvi mu neto vano i
porumenjevi dok je podizala ruke kako bi mu stavila lanac oko vrata.
Bila bih ga upitala o tomu im su se vrata za nama zatvorila, da me
pomutnja u dvoritu nije omela. Blizu mjesta gdje je ekala naa koija,
aica Yeshuita stajala je prepirui se na habiru; mladii, svi odreda,
skupno su napali najmlaeg meu njima. Usudim se rei kako ne bih
obraala veliku pozornost da svi, osim najmlaega, nisu bili odjeveni po
dangelinskoj modi zamijenivi svoje strogo ruho i uvojke sa strane lica za
odoru slinu vojnikoj. Doista, dvojica meu njima nosili su maeve o
boku.
... snijeg daje poput vune govorio je jedan od njih, agresivno se
unosei mladiu u lice, i mraz prosipa poput pepela. to misli da to
znai, Simeone, ako ne neto na sjeveru? Velim ti, nije nam sueno da
sjedimo besposleno kad nam Adonai zapovijeda da izgradimo kraljevstvo
za Yeshuin povratak! Zar sumnja? On rije svoju alje i otapa ih.
Upravo kukaviki strah staraca i cendravih ena ini Izabranike Terre
dAnge beskunicima poput Tsingana!

92

Pogledavala sam Joscelina koji je stajao zamiljeno se mrtei na
njih. to time misle? upitala sam ga; jedan od Yeshuita pogledao je
prema nama zauvi moj glas.
Trebao bi nam se pridruiti, brate otpadnie! doviknuo je
Joscelinu. Dobro bi nam doao ma poput tvoga.
Joscelin uljudno odmahnu glavom, smijeei se, te otvori vrata
koije da mi pomogne ui. Uhvatila sam vrata i zadrala ih prije nego to
ih je dospio zatvoriti. Hoe li mi rei? upitah i opazih, neoekivano,
kako mu se khai privjesak klati na haljetku, mali srebrni disk s Khet-Yod
simbolom ugraviranim crnom bojom. A ovo? dodala sam odignuvi ga s
njegovih grudi.
Dar, vrsto e Joscelin izvukavi mi ga iz ruke. Ne tie te se.
Bol, neoekivana, probila mi je srce; lice mu je preda mnom bilo
zatvoreno, zastrto. Dobro, onda, izlanula sam dok mi je dah zastajao u
grlu. Hoe li mi rei zato su govorili o maevima?
Na trenutak samo me mrko gledao, a onda je nevoljko odgovorio.
Postoji proroanstvo da e se Yeshuino kraljevstvo utemeljiti na sjeveru,
jo dalje ak i od skaldskog teritorija, i na istoku. Pria se da su Yeshuiti
iz drugih zemalja ve otili kako bi osnovali novu domovinu. Neki od
mladih ele ih slijediti. Vjeruju da e je morati izvojevati elikom.
U redu. Pribravi se koliko sam mogla, nastojala sam da mi glas ne
zadrhti. Nisam to znala. Hvala.
Kimnuo je, bezizraajno, i krenuo zatvoriti vrata.
Josceline, rekoh, ponovno ga u tome sprijeivi, nemona da bih
zaustavila kivnost koja mi se uvlaila u glas. Moj gospodar Delaunay
unajmio te jer je njegova ovjeka Guya ubio plaenik Stregazza. Zar e
dopustiti da odem princu Stregazza u pratnji polu... poluobuena
mornara, pakosno sam ponovila njegove rijei, ili me kani dvoriti sam,
o Savreni Suputnie?
Lice mu je moglo biti krinka dok se klanjao, a khai medaljon mu se
zanjihao i kvrcnuo o ukrtene titnike. U Cassielovo ime, izustio je
hladno, titim i sluim.
Izgovorivi te rijei, vrsto je zatvorio vrata koije, ostavljajui me
samu da kripim zubima pred prijetnjom suza. Suprotno svim
oekivanjima, zaula sam Melisandin glas u sjeanju, melodian i
zabavan: O, titi prilino dobro, ali ja bih zahtijevala bolju opslugu da
si obvezan meni, Cassiline. Elua, pomislila sam, priguujui oajniki
smijeh, da je ona barem tu! Nitko drugi ne bi znao cijeniti perverznu bol
moje situacije. Pitala sam se je li znala, kad je poslala plat, kakav e
razdor posijati izmeu Joscelina i mene. Vjerojatno jest, kada sam o tome
porazmislila; Melisande je bila prva koja je uoila njegove osjeaje, davno
prije nego to sam ih smatrala moguim. Glasno se nasmijala, kad ga je

93

prvi put vidjela u mojoj pratnji; bilo je to jedini put da ju je neki
Delaunayjev potez potpuno iznenadio. ak i na samom kraju, kad sam
istupila kako bih joj otkrila da sam iva i dala svjedoenje koje ju je
osudilo, odala je manje osjeaja nego tada.
Pa, to je bilo, bilo je, a ja se nisam mogla vratiti. Na mnogo naina,
upravo je Melisande bila ta koja je spojila Joscelina i mene, prodavi nas
zajedno Skaldima u ropstvo. Sada nas je njezina igra razdvojila, njezin
plat je bio poetni potez koji nisam mogla ignorirati. A zavojiti put kojim
je do mene stigao, vodio je neminovno do La Serenissime i zamrenih
makinacija obitelji Stregazza. Sada sam imala priliku izvui koju nit van
iz toga zapletena klupka uz pomo mladog princa Severia. Ako sam imala
ikakva izgleda ponovno osvojiti Joscelina, bilo je to na drugoj strani te
tajne.
Mogla sam se samo nadati da e jo biti tu kad mi put bude ist.
Donijela sam jedinu odluku koju sam mogla i ostavila to pitanje za
sobom. Cassilinovo grizoduje i yeshuitska proroanstva mogla su
priekati; mene je ekao mecena. Ali sjeanje na Melisandin podsmijeh
ostalo je sa mnom dok sam se kupala i pripremala, a eljela to ili ne,
polagana enja uarila mi je kou dok sam razmiljala o veeranjoj
zabavi. Elua, prolo je mnogo vremena! Ako je Severiu Stregazzi
manjkalo vjetine da bi mnome svirao kako zasluujem, njegov e
bezobziran gnjev ipak odgovarati mom raspoloenju.
Jesi li spremna? upitao je Joscelin otresito kad sam se nakon
nekog vremena pojavila, odjevena u haljinu od tamnomodrog baruna u
kojoj mi je koa blistala poput vrhnja, tamne kose sputane nisko na
potiljku zlatnom vrpcom. Ti-Philippe, koji se ponudio da e voziti koiju,
nervozno je stajao u blizini. Nijedan od mojih vitezova nije volio kad smo
se Joscelin i ja prepirali; ali ja sam u sebi zala mnogo dalje od prepirke.
Jesam, odvratila sam tiho, prebacivi sangoire plat preko
ramena.
Krenimo onda.
Toliko toga isto, i toliko toga drukije, dok sam hodala s Joscelinom
kroz palau na putu prema sastanku. Nisam mislila da u se ikad
priviknuti na prigibanje glava, na mrmljanje pozdrava: Grofice. No
apati, nakon to bih prola... oni su ostali isti. I Joscelin, odbojan i pun
neodobravanja to je ostalo isto. Samo su se razlozi promijenili. To i
injenica da je, umjesto pepeljastosive odore svoga biveg bratstva, sada
nosio ozbiljnu crno-zelenu livreju s malim grbom Montrvea izvezenim
iznad srca, a oko vrata, khai privjesak na srebrnu lancu.
Nikome, meutim, ne bi promaklo da je u pitanju Cassiline. Nije to
bilo samo zbog tradicionalnog oruja koje je nosio jednake bodee
nisko o struku, dugi ma na leima i eline titnike zakopane na

94

podlakticama ve i zbog strogosti njegove vanjtine; udna kombinacija
ukoena dostojanstva i fluidne gracioznosti koja je obiljeavala
pripadnike Bratstva. U Montrveu je gotovo bio izgubio naviku te
ukoenosti. Sada se vratila.
Glupan, pomislila sam, i osjetila krivnju zbog toga.
Kao dudev unuk, Severio je doveo svitu serenissimanskih slugu pa
su me primili u njegove odaje uz pozdrave pune potovanja i skrivene
poglede. Ysandre je dodijelila uistinu lijep smjetaj svom bratiu,
pomislila sam, osvrui se oko sebe. Nisam se tome udila jer je Severio
bio prvi poslanik njezina serenissimanskog roda koji ju je priznao od
njezine krunidbe; zbog rata ili radi zle krvi izmeu njezina ujaka vojvode
LEnversa i potomaka njezinog prastrica princa Benedictea, nisam znala,
premda je ovo potonje u tome neupitno imalo nekog udjela.
Kontesa. Sluga u livreji Stregazza duboko mi se naklonio, zborei
na caerdicciju s blagim naglaskom. U svim gradovima-dravama
Caerdiccae Unitas govori se jezik caerdicci, ali se razlikuje od mjesta do
mjesta, a u La Serenissimi se zadrao neznatan, tean naglasak drevnih
phoenicijskih moreplovaca koji su je osnovali. Gospar Severio e vas
odmah primiti, rekavi, uzeo je moj plat i prebacio ga preko ruke. eli
li va ovjek togod dok eka?
Nisu ga zvali princom, dakle; njegovi vlastiti sluge. Ocijenila sam to
vrijednim pamenja i dobacila pogled Joscelinu, koji je ljubazno odbio
ponudu. Serenissimanac ili ne, kao izravni potomak Benedictea de la
Courcela, Severio je bio princ kraljevske krvi u Terre dAnge. inilo se da
je njegov status dudeva unuka, premda dostatno plemenit, imao manji
znaaj u La Serenissimi.
udno je sjetiti se koliko sam malo toga tada znala o
serenissimanskoj politici.
Jo jedan sluga, viega ranga sudei po laniu njegove slube,
stupio je u predsoblje i naklonio se. Gospar Severio e vas sada vidjeti,
konteso.
Nije susreo moj pogled, a ja se upitah to me eka. Pa, uskoro u
doznati. Preporuila sam se Naamahinoj milosti i okrenula kako bih
pozdravila Joscelina. Budi miran, rekoh tiho. Skoro u se vratiti.
Joscelin kratko kimne i nakloni se, bljeskajui titnicima. ekat u, moja
gospo. eljust mu je bila napeta, a pogled nesretan. Elua vas uvao.
Duboko udahnuvi, okrenula sam se natrag prema slugi. Vodi me,
rekoh.


95

PETNAEST



to sam oekivala od Severia Stregazze, ne znam; ruku na srce, premalo
sam znala o Serenissimancu da bih se usudila nagaati. No, da jesam,
usudim se rei da bih bila pogrijeila.
Nosio je ruho drevnog tiberijskog suca.
To me nije trebalo iznenaditi, kad sam se na to osvrnula kasnije, s
upuenijeg gledita; struktura vlasti u La Serenissimi potjee jo od
slavnih dana Tiberiuma, prije samog carstva. La Serenissima se jo i
danas ponosi time to je jedina republika meu monarhijskim
gradovima-dravama Caerdiccae Unitas. Da sam onomad znala ono to
sada znam o njoj, ne bi me nimalo prenulo to je ba taj njezin sin
odluio podsjetiti dangelinsku kurtizanu na to da je La Serenissima bila
civilizirana nacija dok smo mi ivjeli u potleuicama pokrivenim slamom
i veselo rovali po zemlji. Sve dok Elua i njegovi Suputnici nisu kroili na
dangelinsko tlo i prozvali ga svojim domom, unijevi aneosku krv u
njihove vene i umjetnost i znanost ukradene s Neba, nismo se nimalo
razlikovali od Skalda.
Pa, tada nisam znala za zavist koju su drugi civilizirani narodi
osjeali prema Terre dAnge, iako sam bila prilino dobro upoznata s
gramzivou barbarskih carstava. Ali ja sam odrasla na Nonom dvoru, a
obuio me Anafiel Delaunay, te mi nije trebalo govoriti da slijedim
mecenin primjer. Kad sam ugledala Severia Stregazzu kako sjedi na
stolcu od bjelokosti, odjeven u tiberijsku togu i s lovorovim vijencom na
tamnim kovrama, pognula sam glavu i kleknula.
Doi. Glas mu je bio odrjeit, prikrivajui tek traak nesigurnosti
dok je mahnuo fascesom koji je drao, snopom brezovih granica
svezanih grimiznom vrpcom. Prepoznala sam ga, iz svojih knjiga, kao
simbol tiberijskog autoriteta. Prii postolju i klekni, moliteljice.
Dao je prostrijeti tepih pred stolcom, obojen u raskonu grimiznu
boju. Pregazila sam ga posluno, osjeajui kako mi srce bre udara pred
inom stavljanja vlastite sudbine u njegove ruke. Doista, nita se ne moe
mjeriti sa savrenom poniznou potpune predaje vaem meceni!
Ponovno sam se pred njim spustila na koljena, abeyante; pravi poloaj
moliteljice, koji sam nauila kao dijete na Nonom dvoru. Doista je
prolo mnogo vremena otkad sam kleala na hirovitu zamolbu mecene, a
osjeaj je nalikovao na povratak kui.
to hoe od mene? Glas mu je bio grub nastojei prevladati
nesigurnost. Podigla sam glavu i pogledi su nam se susreli.


96

Moj gosparu, apnula sam, ne morajui hiniti nervozu. Morala sam
pogoditi njegovu najdublju elju, a pogrijeim li, doivjet u neuspjeh u
Naamahinoj slubi. Moj gosparu, moji su se sunarodnjaci loe ponijeli
prema vama, te se boje da su izazvali vae nezadovoljstvo. Dola sam vam
pruiti zadovoljtinu.
Moje rijei i drhtaj u momu glasu priinili su mu golem uitak;
poput iskre iz kamena, ugledala sam kako mu se udno svjetlo okrutnosti
ugalo u oima. Dola si, dakle, da mi prui zadovoljstvo? Severio se
zavalio na svoj bjelokosni stolac i neljubazno nasmijeio, zadravi svoje
noge u sandalama u poloaju istovjetnom kipovima tiberijskih sudaca,
jednu povuenu natrag, drugu izbaenu naprijed. Dobro onda. Mahnuo
je svenjem fascesa. Ustani, onda, i daj da te pogledam.
Uspravila sam se pred njegovim pohlepnim pogledom, drhtei dok je
odmjeravao svaki moj pedalj. Pritisak mi je udario na ui, a ja sam
izdaleka zaula utav zvuk komeanja velebnih bronanih krila. Iako me
ovamo poslala Naamah, i moj e gospodar Kushiel dobiti to ga ide.
Rumen mi je oblila kou dok je Severio zurio, a vruina bujala u ilama.
Svuci se, izjavio je kratko.
udovina je to stvar, pronalaziti uitak u takvom postupku; suze su
mi navrle na oi dok sam otpetljavala vezice i svlaila haljinu, putajui je
da mi sklizne s ramena i padne na hrpu oko nogu, sve dok nisam pred
njim stajala naga. Dotad me ve dobro prouio, te mu se usnica prezrivo
izvila kad je shvatio da sam doista govorila istinu nisam hinila nita.
to eli, DAngeline? upitao je, zajedljivo.
Da vam udovoljim, moj gosparu, promrmljala sam.
Oi Severia Stregazze zasjae spoznajom o njegovoj moi. Preklinji
me za tu povlasticu, rekao je, i moda privolim.
Na moj pomijean stid i olakanje, to sam i uinila, a rijei su isprva
dolazile zastajkujui, a potom navrle iz mene u pravoj bujici, sve dok mi
glas nije promukao od elje za ponienjem. Kleknula sam svojevoljno da
poljubim njegove noge u sandalama; postoji bhodistanski poljubac zvan
vabljenje jegulje, migoljenje jezikom izmeu nonih prstiju...
Dosta! Severiova se ruka stisnula na mojoj kosi, povukavi mi
glavu gore. Da vidimo, rekao je teko diui, koliko se tvoj narod kaje.
Slobodnom rukom, trzajem, otklonio je nabore svoje tiberijske toge,
razotkrivi svoj nabreknut i ukruen falus.
Kleei izmeu njegovih koljena, izvodila sam languisement na
njemu, upotrijebivi sve svoje umijee u postupku. Usuujem se rei da
je mladi Stregazza tog dana bio dobro namiren za svoj troak; prolo je
mnogo vremena otkad sam sluila Naamahi, te sam ga usnama, jezikom i
grlom primila u sebe kao to polja upijaju kiu nakon duge sue,
poigravajui se s njim to sam najbolje mogla. Dvadeset tisua dukata?

97

Bila je to sitnica. Tijelo mu se snano izvilo kad je dosegao vrhunac, a
ruka vrsto stisnula oko moga vrata.
Ah! grubo je kriknuo Severio, odgurnuvi me od sebe, dok mu je u
zgrenoj aci ostala vrpca koja mi je sputavala kosu. Pala sam natrake na
tepih dok je on ponovno uzimao sveanj brezovih iba. Misli da me se
moe tako lako umilostiviti? upitao je.
Ne, moj gosparu. Hvatajui dah, oblizala sam usne, slane od
njegova okusa. Htjela sam samo udovoljiti...
Ako eli pruiti zadovoljtinu za svoj narod, rekao je mrko
pljesnuvi fascesom o dlan, zahtijevat u neto vie. I dalje to tvrdi?
Zurila sam u sveanj brezovih iba, podatan i okrutan, kako udara o
njegov dlan, a dah mi je postajao sve krai sve dok nisam morala zatvoriti
oi. Da, moj gosparu. Molim vas, moj gosparu.
Okreni se onda, i stavi dlanove na potiljak.
Uinila sam to, tresui se, jo uvijek zatvorenih oiju, skupivi
raspletenu kosu. Zaula sam ga kako uvlai dug, drhtav dah na prizor
mojih obnaenih lea i moga tjelokrasa koji se u punom sjaju ocrtavao na
blijedoj koi. ula sam kad je ustao i neznatan uanj dok je podizao
brezove ibe. ak i sklopljenih oiju mogla sam vidjeti kako se crvena
izmaglica iri, a iza nje Kushielovo lice, strogo i bronano. Svezani
prutovi presjekli su zrak dok je zamahivao rukom, a grimizni prasak boli
zarezao me po koi. Nisam si mogla pomoi; glasno sam kriknula od
uitka.
Asherat! Psovka ili zazivanje, rije se omakla sa Severiovih usana, a
brezove ibe ponovno su presjekle zrak, ibajui me po leima. Ti...
DAngeline... Iznova i iznova, njegov glas, zadihan; bol, boanstvena.
Sklopljene na potiljku, moje su ruke stiskale jedna drugu, bijelih prstiju.
Ti... opet, e... priznati... moju... prevlast... Ah, Elua, Naamaho,
Kushiele! Uvukla sam dah, tresui se, i zaula samu sebe kako ga
preklinjem da prestane, istovremeno to i mislei i ne mislei. Svia ti se
to, je li? izazivao je Severio, ibajui nemilosrdno. eli da zavri?
Ponovno me zamoli... Iznova i iznova, bolni udarci slasno su prtali po
mojoj svijesti. Vid mi se pomutio, zastrt crvenom maglom boli, koju su
presijecali moj moleiv glas i otri udarci brezova iblja. Opet! Njegov
glas, grub i zadahtan. Reci mi opet... kako mi eli... udovoljiti...
to sam govorila, ne sjeam se, sjeam se samo da sam tada osjetila
njegove ruke na sebi, kako mi razdvajaju koljena dok je prodirao u mene,
a ja sam zaplakala od olakanja, poniui glavom sve dok se njegovi prsti
nisu zapleli u moju dugu kosu i naglo mi zabacili glavu, tako da sam se
izvila poput luka. Pokai mi, njegov glas mi je zakripao u uho, a ja sam
to i uinila, dugim, drhtavim klimaksom koji ga je izmuzao po cijeloj

98

duini dok se zabijao u mene, a moja stegna snano udarala o njegove
slabine.
Opet. Glas mu bijae nemilosrdan, dok su njegove ruke ostavile
moju kosu, zgrabivi me sada za grudi, stiui ih i tipajui. Bio je
neumoran. Previe sam izvukla iz njega languisementom. Opet!
Oajavajui, posluala sam.
Tako je protekao moj prvi sastanak nakon mog ponovnog ulaska u
Naamahinu slubu, a kad se priveo kraju, osjeala sam se spokojno i
malaksalo, a moje duevno stanje bilo je blago poput topla, vlana zraka
ljetne veeri nakon prolaska oluje. Uvijek je bilo tako, otkad su me kao
dijete u kui Cereusa iibali zbog neposluha, a slatko mi mrtvilo proelo
bolno tijelo.
to se njega ticalo, Severio Stregazza bio je krotak poput janjeta,
proien od svog mladenakog bijesa i prepun divljenja prema onome
to se upravo odvilo. Kao revan ljubavnik, prebacio mi je svilenu halju
preko ramena, pazei na svjee masnice koje su mi nagrdile kou te,
pomogavi mi sjesti na njegov divan, zatraio da nam donesu vina.
Istina je, dakle, zadivljeno je izustio, poloivi ruku na moje lice i
zagledavi mi se u oi i skrletni trunak u lijevom. Da ste... anguisette.
Jesam, moj gosparu. Tiho sam se nasmijala. Istina je. Je li vam
ao to je tako?
Ne! Oi su mu se rairile i zauzeo je mjesto na suprotnoj strani
divana, smijui se. Ne, nimalo, moja gospo. Recite mi, postoje li druge?
Trenutno ne. Odmahnula sam glavom. Bilo ih je, u prolosti.
Majstor Robert Tielhard, koji je narisao moj marque, uo je prie od svog
djeda.
to im se dogodilo?
Namjestila sam nabore svoje halje tako da ljepe izgledaju.
Posljednja iva anguisette za koju znam bila je Iriel de Fiscarde od
Azzalle, koja je svojevoljno stupila u brak suanjstva s kushelinskim
vojvodom de Bonnelom kako bi sprijeila rat izmeu njihovih kua.
Pitanje dangelinske politike. Nasmijeila sam se slugi koji je donio vino,
ne obazirui se na njegov kradomian pogled na naputen stolac od
bjelokosti i sveanj fascesa dok nam ga je nalijevao. Recite mi, moj
gosparu, rekla sam Severiu, otpivi vino, kad je njegov sluga otiao.
Doista nas toliko prezirete?
Uzdahnuo je, prolazei rukom kroz kosu i odgurujui svoj lovorov
vijenac, koji se ionako bio nakrivio. Da. Ne. Promotrivi vijenac, bacio
ga je na pod. Recimo radije da se moja koa, ovako gruba
serenissimanska kakva ve jest, prilino istanjila u tom pogledu, rekao je

99

oprezno. Preesto me podsjeaju na moju nedoraslost u usporedbi s
punokrvnim DAngelinima.
Smatram da se moj gospar prilino dobro ponio u usporedbi.
Osmjehnula sam se gledajui ga kako se rumeni od zadovoljstva.
Laskanje je opojnije od vina, mladiima. Tko se usuuje tvrditi
suprotno?
Ne poteni Serenissimanci. Otpio je pola svog vina jednim
gutljajem i obrisao usne. I nitko ovdje, ruku na srce; radi se samo o
pogledima i izrazima lica. Ne, ako od nekud dopire, onda je to iz Malog
dvora, u La Serenissimi. Uhvatio je moj upitan pogled. Tako ga zovu,
znate; palau mog djeda Benedictea i DAngelinska imanja u okrugu.
Severiova se usta iskrive. Nije bilo tako loe dok je baka bila iva.
Va se djed ponovno oenio, zar ne? upitala sam.
Kimnuo je odsutno. Etaine de Tourais, tako joj je ime, plemenita
dangelinska izbjeglica iz Camaelinskog gorja. Mu, otac, ak i brat, svi su
pali u prvom valu Seligove invazije. Obitelj joj se odrekla kue Courcel.
To je imalo neke veze s injenicom da joj se otac dignuo na oruje na
Benedicteovoj strani u nekoj drevnoj bitki protiv Skalda.
Bitki trojice prineva, promrmljala sam; imala sam razloga da ju
dobro poznam. Ljubav moga gospodara Delaunayja, Dauphin Rolande de
la Courcel, poginuo je u njoj.
To je ta. Severio otpije ostatak vina. Ona je u redu,
pretpostavljam; nije njena krivnja. ak je uzela Asheratin veo, da bi
zahvalila Milosrdnoj Morskoj Gospi na ponuenu utoitu kad su je Elua
i njegovi Suputnici iznevjerili. Malice je likovao, dok je to izgovarao.
Ali koliko god je hrabrosti imala u zalihi, potroila ju je bjeei pred
Skaldima. ao mi je zbog njezinih gubitaka, ali unato tome, udala se za
starog ovjeka, a sada Malim dvorom vrve glasine da se on spreman
odrei svih nas za istokrvnog potomka. To jest, potomka kojeg nije
okaljala niska krv Stregazza. Ogoreno se zagledao u svoju praznu au.
Jeste li znali da vuemo lozu jo od Marcellusa Aureliusa Strege?
asno podrijetlo, to je sigurno, odvratila sam mehaniki. Vai
preci bi se ponosili. Severio, ako va otac treba naslijediti dudevo
prijestolje, to znae makinacije Malog dvora?
Na mjesto duda dolazi se putem izbora, odvratio je jednostavno.
Zauzimate ga doivotno, da, ali nasljedstvo nikad nije osigurano. Ako
moga oca ne izaberu, a princ Benedicte povue svoje pokroviteljstvo nad
Stregazzama, no, bit u tek jo jedan serenissimanski plemii koji se
otima za drutveni poloaj. Proi u tek malo bolje od etvero djece
Thrse i Dominica, kojima je otac ubijen, a mati zatoena. Benedicte je
to sankcionirao, znate. Moji vlastiti roaci, a nijedan od njih nema nade u
budunost.

100

Obuzela me studen dok sam to sluala. Bila sam odgovorna za to,
Alcuin i ja.
Sigurno barem donekle slutite kako e izbori protei? upitala sam.
Severio slegne ramenima. Moj je otac omiljen meu klubovima
naih Sestiera, moja gospo, ali to nije garancija, ponajmanje za mene.
Mora zadobiti podrku princa Benedictea, a to vie nije pouzdana stvar
jo otkad se razotkrila Dominicova i Thrsina izdaja. U meuvremenu,
moj ujak Ricciardo spletkari protiv njega, diui na pobunu zanatske
cehove. Vano mi je, stoga, da steknem nekakvo potovanje za svoju
obitelj tokom ovog posjeta. DAngelinska trgovinska potpora obogatila je
La Serenissimu. Ponovno je napunio svoju vinsku au, izgledajui
skrueno; Nisam dobro obavio posao, zasad. A dobar dio novca koji mi
je otac doznaio da bih pridobio podrku meu plemiima, pa... Zurei u
mene, Severio proisti grlo i porumeni. Otac je bio vrlo dareljiv, ali
mislim da nee smatrati da sam njegov novac dobro utroio.
Kad sam shvatila to je mislio, glasno sam se nasmijala. Kupili ste
mene oevim deparcom?
Ah, pa. Ne cijelim, ne. Petljao je oko nabora svoje tunike. Dobrim
dijelom, priznao je.
Severio. Nagnula sam se naprijed, dok su mi oi igrale. Shvaate li
da tim novcem niste mogli uiniti nita to bi vie dojmilo dangelinsko
plemstvo? Kladili su se oko toga tko e biti moj prvi mecena! Jednom
velikodunom gestom, osigurali ste status koji nijedan DAngeline nikad
nee imati. Nije na meni da vas savjetujem, ali vjerujte mi, ako to
razglasite, divit e vam se i zavidjet e vam cijela palaa.
Njegovo se lice ozarilo, inei ga mlaim i privlanijim. Doista tako
mislite?
Sigurna sam. I bila sam. Ulozi su bili drukiji kad sam bila De-
launayjeva anguisette, draesno dekadentna tajna koju su izmeu sebe
dijelili plemii s odreenim porocima. Grofica de Montrve bila je udno
traen dobitak.
Zato ste odabrali mene? Misao mu je pala na um pa je nabrao
elo. Samo zbog novca? To sam i pretpostavio. Zato je moja ponuda bila
tako visoka.
Ne. Promotrila sam njegovo namrteno lice i nasmijeila se.
Svidio mi se va gnjev.
Doista? Posegnuvi za mnom, privukao me sebi na krilo tako da
sam ga objahala te poeo rastvarati moju halju, svojatajui rukama moje
tijelo. Jo vam se sviam, sada kad vie nisam toliko ljutit? upitao je
znatieljno, dopola strgnuvi togu sa sebe. Tup glavi njegova rastueg
falusa pronaao je put izmeu mojih donjih usana dok su njegove ruke,
unutar moje halje, kliznule uz moja izudarana lea.

101

Da, moj gosparu, uspjela sam dahnuti prije nego to je prodro u
mene, arivi mi nokte u kou.
Mladii.


102

ESNAEST



everio Stregazza je prihvatio moj savjet, iako za to nisam u cijelosti
doznala sve dok se nisam vratila na dvor. Kao to mi je bio obiaj u
Delaunayjevoj slubi, uzela sam nekoliko dana odmora da bih se
oporavila od sastanka, nakon to me posjetio eisandinski lijenik.
Bila mi je nakana angairati yeshuitskog lijenika koji se davnih
dana brinuo za Alcuina i mene, ali Joscelin se otro usprotivio. Zagledala
sam se u njegovo lijepo, neumoljivo lice, u khai privjesak koji se
srebrnasto sjajio na njegovim grudima i popustila, preumorna da bih se
hrvala s njegovom savjeu. Neka nijednog Yeshuita ne vrijea moja
priroda; njegovat e me netko od mojih. Eisandini su moda najvjetiji
vidari na svijetu te nisam imala primjedbe u tom pogledu. Delaunay se
pouzdavao u yeshuitsku diskreciju; oni nisu ogovarali svoje klijente.
Rijeila sam pitanje poslavi Fortuna po najpouzdanijeg Eisandina kojeg
je mogao nai.
Joscelin nita nije rekao kad sam mu se vratila u Severiovim
odajama; usuujem se rei da smo samo nas dvoje bili svjesni
neizreenih grebena koji su vrebali pod povrinom naeg uljudnog
pozdrava. Naklonio se, a ja sam pognula glavu i primorala se da se ne
lecnem kad mi je teak plat okrznuo svjee iibanu kou. Doivjela sam i
gore od onog to sam pretrpjela od ruku mladog Stregazze pa sam se
udaljila vrstim korakom.
to je Joscelin osjeao, nisam pitala, jer sam to i predobro znala. Bol
tijela nije nita prema boli srca.
Severio se razotkrio kao moj prvi mecena i dopustio da se o svoti
koju je platio za na sastanak apue po hodnicima. To sam doznala od
svojih vitezova koji su o tome uli od kraljeve strae nita ne moe
promaknuti straarskim uima i od Cecilie Laveau-Perrin koja me
posjetila tijekom moga oporavka.
Dvadeset tisua dukata, vele, prepriavala je sumnjiavo me mo-
trei. Je li istina?
Vie-manje, rekla sam, odlaui na stranu jo jedan snop ponuda.
Naknade su se znaajno povisile s ovom serijom; neke su bile egzotine.
Jedan mi je lagnaki plemi obeao vinograd. Spominju li to sam s
novcem napravila?
S

103

Ne. Cecilie me pronicavo odmjerila. ula sam, meutim. Jo
imam dounike na Nonom dvoru. Platila si Favrielle n Eglantine za
marque. Jesi li znala da se pria kako su je gurnuli?
U kupelji, kad je rasjekla usnicu? Nadigla sam obrve. Ne, ali
pretpostavila sam. I ja sam odrasla na Nonom dvoru, sjeti se. Kad je
rekla da je pala, odverglala je to poput yeshuitskog katekizma.
Bilo je to dva tjedna prije prvog izlaska u drutvo novopeenih
milosnika. Imaju doputenje skrojiti vlastite kostime, u Eglantini.
Cecilie podigne jednu od ponuda i odsutno ju preleti pogledom. Bilo je
nekog neslaganja u pogledu prednosti u koju ju je to stavljalo, ujem.
Ljubomora je okrutna gospodarica. Tko je baronesa de Chariot i to e
tebi par usklaenih crvenih dorata?
Oduzela sam joj pergament. Nita. Ali kua Chariot uzgaja vrlo
dobre konje. U Kushethu. A crveni dorati... o, pusti sad to, Cecilie, neu
prihvatiti. to si jo ula?
Jesi li se posve oporavila? Cecilie me vragolasto pogledala. Mislim
da bi trebala posjetiti palau.
Vie od toga odbijala je rei putajui me da svrhu dokuim sama.
Mislila sam posjetiti Thelesis de Mornay, ali prilika se ukazala i bre nego
to sam raunala kad je Ysandre poslala pozivnicu na koncert koji se
odravao u ast nepostojane pomirbe izmeu njezina ujaka, vojvode
LEnversa i obitelji Stregazza. Ponavljajui temu povezanosti, eisandski
skladatelj glazba i medicina ubrajaju se meu Eishethove darove i
siovalski graditelj suraivali su na koncertu koji je ukljuivao vjeto
izraeno glazbalo siovalskog dizajna koji je rabilo sustav mjehova i
pedala koji je protiskivao zrak kroz mnotvo cijevi razliite visine zvuka.
Stvarao je neobian i nezaboravan zvuk koji nije bio neugodan, ve
prepun zaudnih harmonija. Sjedei pri kraju est redova stolica, sluala
sam jednim uhom, usmjerivi pozornost na osobe u prednjem dijelu
salona. Tibault, grof de Toulard koji je sada drao naslov markiza kao
nagradu za svoju ulogu u obrani od Seligove invazije sjedio je iroko se
smijeei; i sam strastveni siovalski uenjak, bio je takoer graditeljev
mecena. Mnogi potomci Shemhazaijeve loze zanimaju se za sline stvari.
Usuujem se rei kako bi i Delaunay, da se nalazio ovdje, poelio prouiti
glazbalo. Severio Stregazza sjedio je izmeu kraljice i vojvode Barquiela
LEnversa, a ja sam primijetila kako se Ysandre naginjala prema njemu i
s vremena na vrijeme mu neto aptala. Bilo joj je jako stalo, shvatila
sam, izgladiti taj nesporazum budui da se Severio doista iskazao.
Barquiel LEnvers je uspio, zavalivi se na svoj tvrdi stolac, ispruiti
duge noge pred sobom. To se moglo shvatiti kao nepotovanje, ili pak ne;
s njim nikad nisam bila na isto. Dugo je vremena slubovao u Khebbel-

104

im-Akkadu te je tvrdio kako mu je bio drai njegov jastuasti komfor. Uza
sve to, nikada ne bih poinila greku i smatrala ga mekoputnim.
Pokraj LEnversa, iznenadilo me vidjeti Percyja de Somervillea,
kraljevskog zapovjednika, te njegova sina Ghislaina i snahu Bernadette.
Prema mom posljednjem saznanju, odravao je smotru jedinica
pogranine strae u Camlachu ostatke dAiglemortovih ljudi koji su se
nazivali Nepomirljivima. Nitko nije imao jai motiv posvetiti se zatiti
skaldskih granica, budui da su neko izdali na narod; pa ipak, Ysandre
je bila dovoljno oprezna i imala ih je pod nadzorom.
Ako se Percy de Somerville vratio, moda su se vratili i oni ljudi koji
su drali strau one noi kad je Melisande pobjegla iz Troyes-le-Monta,
pomislila sam u nadi. Morat u poslati svoje vitezove u izvidnicu baraka.
Pogledu mi je manje godio prizor Marmiona Shahrizaija u drugom
redu, dovoljno blizu kraljice da joj moe mrmljati na uho to je, kao to
sam vidjela, dvaput i uinio. Do njega je sjedila mlaahna ena koju
uope nisam poznavala; vitka, s uvis poeljanom grivom bronano-
zlatnih kovra. Hladno se odnosila prema Marmionu, primijetila sam, ali
sam opazila i neznatan, veseo smijeak na njezinu licu dok ga je
promatrala kada se obraao kraljici. Barquiel LEnvers se jednom
osvrnuo i neto joj rekao, nasmijeen. Uinilo mi se da se nasmijala.
Kad je koncert zavrio, uljudno smo zapljeskali. Glazbenici trebala
su ih trojica da upravljaju glazbalom su se naklonili, a potom i
skladatelj i graditelj, te je graditelj pozvao publiku da razgledaju glazbalo.
Tibault de Toulard, iako ga je vjerojatno poznavao bolje od ijednog
prisutnog plemia, bio je prvi na podiju, lica ozarena zadovoljstvom.
to se mene tie, umjeala sam se meu plemstvo, ugodno
avrljajui dok su sluge kruile s vinom i rashlaenim voem. Drala sam
Severia na oku i primijetila da je pozdravljao okupljene dangelinske
velikae s besprijekornom uljudnou.
Phdre! Ghislain de Somerville me veselo pozdravio. to si,
zaboga, uinila od tog momka? upitao je, smijui se. Kunem se,
preobrazila si ga! Prije pet dana, jedva da je bio zreo za civilizirano
drutvo; sada, gotovo da je dvorski ljubimac. Kako si uspjela?
Naamahine slubenice uvaju njezine tajne, odvratila sam
smijeei se. Ali drago mi je to uti. Kako je tvoj otac? Dobro izgleda.
Zdrav je kao i uvijek. Ghislain dobaci zadivljeni pogled svom ocu,
snanoj figuri zlatne kose koja je veinom posijedjela. Projahao je sam
kroz cijeli Camlach, usred zime, da bi obavio inspekciju tamonjeg
garnizona. Nadam se da u biti i upola tako ilav u njegovim godinama.
Ima njegov zapovjedniki dar, moj gospodaru, rekoh. Ne dvojim
da si naslijedio i njegovu konstituciju.

105

Ghislain porumeni, neznatno zamirisavi na jabuke. Ljubazno od
tebe to to kae, ali bojim se da sam na bojitu blijeda kopija svog oca.
Nisam to smatrala tonim, iako nisam bila nikakav sudac; otac i sin
vodili su vojske koje su formirale eki i nakovanj izmeu kojih smo
uhvatili Seligove snage, omoguujui Saveznicima Camlacha
zaustavljanje njihove nadmoi. Nijedan ne bi uspio sam. Dakako,
Percyjev briljantan plan zadrao je Skalde na odstojanju dovoljno dugo
da albska vojska stigne ah bez Ghislainova vodstva, usuujem se rei,
nikad se ne bismo domogli Troyes-le-Monta. Moe rei to hoe, moj
gospodaru, odvratila sam diplomatski, ali dvije su jake grane kue
Somerville poduprle Terre dAnge u njezinu najcrnjem asu.
No. Ghislain me ozbiljno pogledao. Bilo je za dlaku. Nemoj misliti
da sam zaboravio, Phdre, ulogu koju si odigrala. Bio bih te vezao za
drvo, da sam znao to ti je one noi bilo na umu, ah da se nisi probila iza
Seligovih linija kako bi upozorila tvravu... Stresao je glavom. Spasila si
mnogo ivota u toj bitki, a moda nam i stekla pobjedu.
Moda, odvratila sam tiho; nisam se voljela prisjeati te noi. Ako
vie nikad takvo to ne budem morala proivjeti, bit e dobro. Osjetila
sam sablast u sjeanje prizvane boli, delirij agonije dok mi je sjeivo
bodea Waldemara Seliga odvajao kou od tijela, i zadrhtala sam. ak
sam i ja imala svojih granica. Kushielov blagoslov dvojben je dar, moj
gospodaru. Koristila sam ga onako kako sam smatrala da je najbolje.
I drago mi je to si tu da to moe tvrditi. Smijeei se potapao mi
je rame izazivajui svjei val upamene boli i ostavio me.
Treptanjem rastjerujui purpurnu izmaglicu koja mi je prijetila
zastrti vid, prihvatila sam au vina od sluge u prolazu, gucnuvi iz nje da
bih umirila ivce. Umalo sam propustila primijetiti Severia koji mi je
dolazio presresti put, lica ozarena zadovoljstvom.
Grofice de Montrve, rekao je s pretjeranom slubenou,
naklonivi se; njegove su tamne oi igrale kad se uspravio. Dunik sam
vaoj mudrosti!
Uspomena na Troyes-le-Mont izblijedjela je; pribrala sam se i
uzvratila mu osmijeh. Upalilo je, dakle?
Upravo kako ste rekli. Severio se nasmije. Drugaija je to zemlja,
ova Terre dAnge! Zahvalan sam vam to ste mi u njoj bili vodiem, kao
i... za ostalo.
to se toga tie, plemeniti suce, rekoh, zadirkujui, ja sam vama
podjednako zahvalna, a duni smo zahvalnost Namahi, vie no ikomu
drugom, na raznolikim darovima koje dijeli s ljubavnicima.
Tako govorite vi ovdje. Primio me za ruke. U La Serenissimi ne
spominjemo takva zadovoljstva. Iskreno, mislio sam da mi je dua
izopaena, jer su je zaokupljale takve elje. Zahvalan sam vam ve samo

106

na tome Severio prekine reenicu u pola misli, zagledavi mi se preko
ramena. Volio bih kad me on ne bi tako gledao, primijetio je,
ozlovoljeno.
Osvrnula sam se i spazila Marmiona Shahrizaija kako zuri u nas, dok
mu je bjelokosna put poprimila bolesnu nijansu. Ironino se nasmijeio i
krenuo dalje, ali ne prije nego to sam opazila izraz u njegovim oima.
Bio je to strah. Mislite na lorda Shahrizaija? upitala sam zadravajui
nehajan ton.
O, uvijek se vrti oko kraljice. Igrao sam batarde s njim prije neki
dan, u Igraoj dvorani, ree Severio mrtei se. Kad sam izveo
besraman blef, rekao je neto jako udno... kako je ono bilo? Ako vas je
poslala da mi zaprijetite, recite joj da se ne bojim. Kad sam ga upitala to
time misli, odbio je odgovoriti. to je zaboga mislio pod tim?
Kunem se, srce mi je preskoilo otkucaj, a kad je nastavilo, kucalo je
dvostruko bre. O, govorka se da je njegova roakinja Melisande u La
Serenissimi, pod dudevom protekcijom, rekla sam olako, jezivo svjesna
rizika kojem sam se izlagala. O tome se nije govorkalo, ni najmanje.
Jedini incident koji je imalo upuivao na neto takvo bio je paket koji je
stigao na moj prag, u Montrveu. Nije li tako?
Ako jest, nisam za nju nikad uo. Severio slegne ramenima.
Mogue je. Ne znam ime svakog dangelinskog plemia koji je potraio
utoite u naruju La Serenissime.
Ovu biste prepoznali, plemeniti gospodine, rekla sam oprezno.
Nalikuje na lorda Marmiona, kao to sunce nalikuje zvijezdi. A da je
princ Benedict douo za njezinu prisutnost, sigurno bi je dao izruiti, jer
je u Terre dAnge optuena za izdaju. Lord Marmion ju je predao
kraljiinoj pravdi.
Ah. Severio kimne s razumijevanjem; inilo se da je poprilino
znao o bratoubilakim intrigama. Pa, onda razumijem njegov strah, ali
njegove su sumnje pogreno usmjerene. Ako je njegova roakinja u La
Serenissimi, to sa mnom nema nikakve veze. Niti, drim, s mojim djedom
dudem. On je odve prepreden da bi riskirao ozlovoljiti dangelinsku
kraljicu.
Nedvojbeno ste u pravu, odvratila sam mehaniki, gledajui kako
se Marmion probija do Ysandre. Znao je da je Melisande u La
Serenissimi! I ivio je u strahu od njezine odmazde. To nije bila gluma,
one noi na Zimskom krabuljnom plesu doista je sumnjao da sam bila u
dosluhu s njom. Marmion se igrao pogaanja, jednako kao i ja. Gdje god
da je bila, to je imalo neke veze sa Stregazzama. Ne sa Severiom; nisam
dvojila da je njegovo neznanje bilo iskreno. Vidjela sam ga kad je otkrio
svoju najdublju nutrinu i nije se znao dovoljno pretvarati da bi glumio
nedunoga. Ali Marmion to nije znao.

107

Tko, dakle? Izgubljena u mislima, ugrizla sam se za usnu i pitala.
Moram pozdraviti njegovu milost, vojvodu de Somervillea,
primijeti Severio, napravivi grimasu. Majka me zaduila u ime princa
Benedictea da mu zahvalim na eti dangelinskih straara koju je poslao u
slubu na Mali dvor. ini se da moj djed po majci postaje sve oprezniji
to se tie zatite svog istokrvnog nasljednika. Ponovno mi se naklonio.
Phdre, smijem li vas jo jednom posjetiti prije nego to se vratim
doma? Samo na razgovor, dodao je uz smeten smijeh. U ovih sam
nekoliko dana nauio veoma cijeniti va savjet. Doista, bilo bi mi drago.
Uinili biste ast mom domu, rekoh smijeei se i sagibajui
koljena. A sad idite i budite uljudni, prine Severio.
Razdragano se nasmijao tomu, poljubivi mi ruku prije nego to je
otiao.
Sigurno si jako zadovoljna sobom. Naslonjen na stup, Barquiel
LEnvers povisio je glas tako da je dopro do mojih uiju, a da se on nije ni
pomakao.
Vaa milosti, promrmljavi, naklonila sam se i zapitala se koliko je
dugo stajao ondje i koliko je toga uo. Zadovoljstvo mi je to vas opet
vidim. esto pomiljam na to koliko vam dugujem. Moralo se priznati,
premda me ta misao opet odvela na polja Troyes-le-Monta. Nisam ni to
mogla zaboraviti. Kako sam se ljuljala, na koljenima, natopljena krvlju i
ekajui smrt, zurei u strahotnu ljubav u Joscelinovim oima dok se
odvajao od Seligovih ljudi kako bi izveo terminus koji bi nam oboma
milostivo skonao ivote. Kako se taj pogled izmijenio kad je ugledao
kako se reetke na dverima podiu iza mojih lea, a Barquiel LEnvers i
njegovi akkadijski konjanici juriaju van u divlje vratolomnu pokuaju
spaavanja.
uvaj to za svoje mecene, ree LEnvers. ujem da si ostavila
poprilian utisak na mladoga Stregazzu, Phdre. Bio je ak toliko
dobrostiv da dopusti mogunost mira izmeu naih kua, iako je njegov
rod ubio moju sestru. Dobrostiv, moe misliti. to misli koliko bi se
tvom gospodaru Delaunayju svidio dananji posao?
Ne znam, moj gospodaru. Pokuala sam ga proitati, a nisam
uspjela. Barquiel LEnvers mi se nasmijeio, otkrivajui ravne, bijele
zube. Njegova svijetloplava kosa bila je oiana krae no ikad, prkosei
modi dangelinskih plemia, a oi su mu bile jednake tamno ljubiaste
boje kao Ysandrine.
Ni ja, odvratio je ljubazno. S jedne strane, Stregazze su ga
oslobodili njegova najveeg rivala u liku moje sestre Isabel; s druge,
predstavljaju najveu prijetnju njegovoj tienici Ysandri, keri njegova
ljubljenog Rolandea. Sigurno ga je strahovito zapeklo to se morao
obratiti meni da uspostavim ravnoteu.

108

Ako i jest, nikada to nije priznao.
A sad smo svi skupa u postelji, da se tako izrazim. Barquiel me
zabljesne jo jednim osmijehom. Neki od nas vie od ostalih. Ah, siroti
Anafiel! Pitam se to bi on pomislio.
I ja, moj gospodaru. Usprkos njegovu zadirkivanju, prizvala sam
dostojanstvo vlastite tuge, sjetivi se nesree svog gospodara Delaunayja.
Pitam se to svakog dana.
Pa, nikad neemo znati, zar ne? Slegnuvi ramenima, vojvoda se
isprsio. Doi sa mnom, Phdre n Delaunay ; elim te upoznati s
nekim.
Posluno, slijedila sam ga kroz salon do Ysandre, gdje se okupila
mala skupina ljudi. Mlada ena bronane kose koju sam ranije vidjela
okrenula se, poljubivi ga na pozdrav kao da su proli dani, a ne minute,
otkad ga nije vidjela. Jedva via od mene, bila je nekih pet ljeta starija i
vrlo lijepa.
Bratiu Barquiele, rekavi, prirodno zamamnim glasom,
obuhvatila ga je ispod ruke i pogledala me sa zanimanjem. Koga si mi
doveo?
Barquiel LEnvers me poasti svojim bijelim osmijehom, zurei u
mene s visoka onim lijepim ljubiastim oima; kao u kraljice, kao u ene
iji su prsti bili prisno obavijeni oko njegove ruke. Phdre n Delaunay
de Montrve, rekao je zvuei zabavljeno. Nicola LEnvers y Aragon.
Naklonila sam se bez razmiljanja, mehaniki odgovor na imena
dviju velikih kua Terre dAnge i Aragonije izgovorenih zajedno.
Impresivno, zar ne? Nicola je imala isti neitljiv osmijeh poput
vojvode. teta to mi je suprug sitni plemi, a usto i pijanac. Ali ovjek se
trudi uiniti to moe za svoju kuu, ak i ako ste samo nii ogranak.
Pustivi Barquielovu ruku, nainila je korak prema meni, zaustavivi se
malko blie nego to je pristojnost diktirala. Osjetila sam poznatu
vrtoglavicu koja se uvijek pojavljivala u prisutnosti mecene, a njezine
ljubiaste oi bile su svjesne toga. Ipak, rekla je tiho, mislim da e mi
biti zanimljivo ovdje na dvoru, odluim li ostati neko vrijeme.
Potapavi me po obrazu, udaljila se u Ysandrinu smjeru.
Promatrala sam Marmiona Shahrizaija kako se mui s izborom
izmeu zabavljanja kraljice i privlaenja pozornosti ove novopridole
roakinje Nicole, koja se prema njemu odnosila tako hladno. Nisam se
prevarila u onome to sam vidjela tijekom koncerta. Poigravala se njime,
i to vjeto. Okrenula sam se da pogledam Barquiela LEnversa.
to mogu rei? Nasmijeio se i slegnuo ramenima, raskrilivi ruke.
Kua LEnvers je vrlo ambiciozna, a ja sam ugovorio lo brak za Nicolu
prije nekoliko godina. Stekao mi je veze s kuom Aragon, ali ona time nije

109

prosperirala. Njezin mu je blesan. Tko ju moe kriviti, ako eli iskuati
sreu kod kue sada kad je Ysandre kraljica?
Prva i najvanija lekcija koju nauimo u kui Cereusa jest utnja.
Promotrila sam Barquiela LEnversa i nisam odgovorila, sve dok se u
svomu smijeku nije pokolebao.
Anafiel Delaunay ti nije napravio uslugu kad te obuio za uhodu,
mala anguisette, izustio je tihim glasom, te ga je sada bilo nemogue
shvatiti ikako drukije, osim kao opasnog protivnika. Poginuo je zato to
se petljao u dravne poslove kada to nije smio. Nemoj napraviti istu
pogreku.
Potrudila sam se da mi glas ostane mio. Moga gospodara
Delaunayja ubili su izdajice koji su se urotili da bi osvojili prijestolje, vaa
milosti. Prijetite li mi istim?
LEnvers se grubo nasmije, zaprijetivi mi prstom. Da to nisi ni
pomislila, Phdre. Imam mnogo obzira prema tebi, zbog svega to si
uinila, ali i on ima svojih granica. Glavom mi kolaju neodgovorena
pitanja, a nadam se, za tvoje dobro, da ti ne posjeduje odgovore. Izveo
je kratak, otresit naklon i udaljio se dugim koracima, opasan poput
leoparda u lovu.
Zurei za njim, pomislila sam na sva neodgovorena pitanja u svojoj
glavi.


110

SEDAMNAEST



igurna si. Joscelin me namrteno pogledao.
Okladila bih se ivotom. Prestravljen je.
No, zamiljeno e on, ako je lord Marmion Shahrizai kovao urotu
da bi oslobodio Melisande, zato bi je se bojao?
Ne bi. S bradom na dlanu, Fortun je sjedio zurei u dvokatni plan
Troyes-le-Monta rairen i pritisnut utezima za papir na stolu; znakovi su
obiljeavali Melisandinu odaju, pokrajnje dveri, straarske poloaje.
Zato to nije. Podigao je pogled prema meni. Ima li ita drugo smisla?
Ne. Odmahnula sam glavom.
Zato je onda ubio vlastitu sestru? Fortun je ponovno stao
prouavati mapu kao da je ona sadravala odgovore. Onaj straar
Branion, kaem vam, moja gospo, bio je uvjeren u to. Remy i Ti-Philippe
nisu se prevarili.
Joscelin i ja izmijenismo pogled.
Postoje dvije mogunosti, rekla sam, podigavi kaiprst. Jedna,
tvoj se straar prevario, Fortune. A budui da je to najjednostavnije
objanjenje, onda je i najvjerojatnije. Ali druga... podigla sam drugi prst,
bilo je obrnuto. Marmion je ubio Persiu jer je ona pomogla Melisandi u
bijegu.
Dakle tako? Fortun nabere elo slaui kockice. Ako je to uinila,
a on to doznao, zato ju ubiti? Zadobio je kraljiino povjerenje
prokazivanjem Melisandinih saveznika, za ime Elue. Zato bi dopustio da
mu ovaj novi propadne kroz prste? Ubiti sestru? Razorio bi kuu
Shahrizai, samom glasinom o tome! Ukoliko... Podigao je pogled k
nama. Ukoliko nije imao dokaza, eto, utoliko.
Ne. Joscelin se nagne naprijed, prekriivi ruke nad koljenima.
Pogledao me kao za davnih dana, kad je na opstanak ovisio o naoj
sposobnosti da razmiljamo i djelujemo kao jedno. To je samo dio toga.
U pravu si, nije imao dokaza, ali tu postoji neto vie. Marmion ili Persia,
za bilo koga od njih vrijedi ista premisa. Straar na pokrajnjim dverima
bi ih zaustavio. Tu jo postoji nepoznati saveznik, osoba od povjerenja.
to god da je Marmion doznao, ako je s time zaprijetio Persiji, ona bi
uzvratila prijetnjom, neim ega se i on bojao.
Melisande, ree Fortun.
On se sada boji Melisande, primijetila sam. Nije se moglo raditi o
tome. To mora biti netko iji je doseg blii. Netko kome Ysandre
S

111

bezuvjetno vjeruje, ija bi sama rije bila dovoljna da ga osudi. Ako mu je
Persia time prijetila... pa, moda.
Ako je znao o komu se radi, Joscelin e jednostavno, mogao je rei
kraljici.
Ali ako nije, primijeti Fortun, preostala bi mu mogunost da
razotkrije njezin blef, ili
Ili da ju ubije, dovrila sam. On ne zna. Da je znao, ne bi sumnjao
na mene. A sumnja, vjerujte mi. Zaprijetio mi je na Krabuljnom plesu i
posivio u licu kad me vidio da razgovaram sa Severiom. Mislim da ne
glumi. U strahu je za vlastiti ivot.
Otkud zna da je Melisande u La Serenissimi? razborito upita
Joscelin. Mi znamo samo zahvaljujui... Pogledao me preko oka.
Onom prokletom platu.
to znai da se radi o meceni, promrmljala sam. Da znam o komu,
kunem vam se, ovo bi bilo puno jednostavnije. Pa, ako se Marmion
sukobio s Persijom, tko zna to mu je priznala? Dovoljno da znade kako
je Melisande dobro zatiena, i ovdje i u La Serenissimi. Dovoljno da mu
zaprijeti, kako bi bio potaknut da ju ubije. Ali nedovoljno za dokaz.
Zato bi Marmion sumnjiio vlastitu sestru? upita Fortun.
Pritisnula sam sljepooice i zagledala se u plan tvrave sve dok mi se
nije zamutio pred oima. Ovdje, oznaene njezinim inicijalima, nalazile
su se Melisandine odaje na drugom katu. U Troyes-le-Montu je bilo tako
malo mjesta da smo svi spavali po dvoje ili troje u lonici, osim
Melisande. Ysandre joj je barem toliko dopustila, u noi koja je trebala
biti njezina posljednja na zemlji vlastitu odaju. Glas Thelesis de
Mornay odjeknuo mi je u sjeanju, ponavljajui rijei koje je zabiljeila
kad je ispitivala Ghislaina de Somervillea o toj noi. Dotad se pojavio i
moj otac te ne razmiljajui preuzeo zapovjednitvo. Nije gubio vrijeme
da poalje odred na drugi kat do odaje gdje je Melisande Shahrizai bila
zatvorena. Ondje je pronaao njezine straare ubijene; jednoga s
bodeom meu rebrima, a drugoga prerezana grla. Sama je odaja bila
prazna.
Komadi slagalice legao je na mjesto, uz zadovoljavajui osjeaj
ispravnosti i sigurnosti koji sam gotovo zaboravila.
Nije napustila Melisandinu odaju, rekla sam, podigavi glavu.
Misli...? Joscelin se zapiljio u mene. Melisande.
Da, rekla sam. Sjea se Seligova imanja? Ljudi vide to oekuju.
Stavi li vuju kou na glavu i promrmlja nekoliko rijei skaldskog,
Seligov narod vidi jednog od Bijele brae. Bilo bi potrebno i manje od
toga da straari Troyes-le-Monta vide Melisande kao Persiju. Shahrizai

112

su svi nainjeni iz istog kalupa. Vidjeli su ker kue Shahrizai kako ulazi
sama, i vidjeli je kako odlazi. Vidjeli su to su oekivali.
Dobro, ali kako je to Marmion pogodio? upita Fortun.
Slegnula sam ramenima. Pogledaj vuje krzno. to god da je
njegova sestra nosila na ulasku u tu odaju, nije poslije imala na sebi.
Ujahali su u Troyes-le-Mont u platevima i zakukuljeni. Usudila bih se
pretpostaviti da je Persia Shahrizai negdje zametnula tu opravu, a njezin
brat Marmion je to primijetio. On nije glup, premda moda nije dorastao
Melisandi. Dovoljno je toga naslutio da je s tim suoio svoju sestru.
Promekoljila sam se. Elua! Moramo popriati s onim straarima. Jesu li
momci bili sretne ruke u barakama?
Fortun naini tunu grimasu. Nitko tko je te noi straario nije bio s
de Somervilleom u Camlachu, moja gospo, ali veina njegovih ljudi
smjetena je u iroj okolici LAgnacca. elite li da ih posjetimo? Lice mu
se ozarilo na tu mogunost.
Mislim da e trebati, rekoh odluno. Moram ispitati Phanuela
Buonarda koji je pronaao ubijene straare na pokrajnjim dverima ili bilo
koga drugoga tko je te noi bio na dunosti. Bilo koga! Ako se nisam
prevarila, Melisande je bila na slobodi od treeg zvona pa nadalje, a
Persia se jednostavno iskrala natrag u svoje odaje kad se oglasila uzbuna,
prije nego to se itko dosjetio provjeriti Melisandine odaje. Tko god je
vidio Persiju u to vrijeme, vidio je Melisande. Ghislain de Somerville nije
to spomenuo u svom izvjetaju, ali netko ju je morao vidjeti!
Tko je onda ubio straare na Melisandinim vratima? tiho upita
Joscelin. Je li to onda uinila ona sama, bez ijednog uma koji bi
upozorio straare na stubitu? Metnuvi prst na tlocrt tvrave, nadignuo
je obrve. Je li tako vjeta s bodeom, to misli? Ili je to bio nepoznati
saveznik?
Ne znam, promrmljala sam. Melisande zna dobro iskoristiti ljude;
to je njezin dar. Nikad nisam vidjela da je zaprljala vlastite ruke. Susreli
smo se pogledima. to ti misli?
Zurei u plan, ugrizao se za usnicu. Mislim, odvratio je polako, da
je to bio netko vrlo vjet na bodeu, kad se rijeio dvojice osobno
izabranih straara Percyja de Somervillea bez ijednog zvuka. Da sam na
tvom mjestu... Glas mu je zadrhtao; proistivi grlo, umirio ga je i
prikovao mi pogled. Da sam na vaem mjestu, moja gospo, raspitao bih
se meu Cassilinskom braom koja su dvorila Ysandre de la Courcel za
opsade Troyes-le-Monta. Jer... jer postoji mogunost tako nevjerojatna
da ju nismo ni uzeli u obzir. Ali ondje je bilo Cassilina. A i mi smo ljudi.
Fortun uvue dah kroz zube. Cassilini! Da je mene admiral Rousse
postavio na strau, davnih dana... moja gospo, ne bi mi palo na pamet da

113

posumnjam na Cassilina! Ne znam ni bih li opazio jednog od njih u
prolazu.
Nosili su poruke, rekla sam osjeajui muninu od prisjeanja. Po
cijeloj zemlji, radei u Ysandrino ime. Lord Rinforte, prefekt, obeao je
toliko, jer nitko ne bi mogao optuiti Cassilinsko bratstvo za
politiziranje. Vidjela sam istu muninu odraenu u Joscelinovim oima.
Josceline, bio si jedan od njih. Postoji li Cassiline koji bi, iz bilo kojeg
razloga, podrao Melisande?
Ne. Zario je lice u ruke. Ne znam. Obuka, o, Phdre! Ona zadire
do kosti. Ali, i udnije... i udnije su se stvari dogodile, pretpostavljam.
Pokuat u to otkriti, rekla sam njeno. Ali hoe li pisati prefektu
i upitati ga? Trebaju nam samo imena. Mi emo obaviti ostalo.
Joscelin podigne svoje lice na kojem je bio izraz povrijeenosti.
Pitat u, proaptao je. Rekla si... sjea se? ak i da... Nastavio je
vrim glasom. ak i da je tako, rekla si kako ne misli da je ista osoba
ubila straara na pokrajnjim dverima, sjea se?
Da. Srce mi se kidalo zbog njega. Mogue je... moda je to samo
jo jedna slijepa ulica, Josceline, rekla sam polako, ne istiui injenicu
da je upravo on bio prvi koji me natjerao da uzmem u obzir tu
pretpostavku. Ali moramo znati.
Raspitat u se, proaptao je.
Fortun nastavi sa zurenjem u tlocrt Troyes-le-Monta, impresivno
namrtena ela. Pitanje ostaje, rekao je. Zato?
Nitko od nas nije mogao odgovoriti.
Vjeran zadanoj rijei, Joscelin je pisao prefektu Cassilinskog
bratstva, premda sam znala da ga je skupo kotalo traiti podatak koji ga
se osobno nije ticao od ovjeka koji ga je proglasio vjerolomnikom. Bilo iz
inata ili iz drugih razloga, odgovor nije stizao.
Remy i Ti-Philippe odjahali su u Champs-de-Guerre, gdje se
utaborila kraljevska vojska, s dovoljno sredstava za trodnevnu pijanku.
Pijanevali jesu u velikoj mjeri, vrativi se u Eluin Grad bolnih glava,
praznih depova i nita pametniji nego prije. Straari iz Troyes-le-Monta
kao da su iezli.
Raspitala sam se kod Thelesis de Mornay, koja nije imala nikakvih
podataka o Cassilinskoj brai u Ysandrinoj pratnji tijekom opsade;
doista, pogledala me s blagim iznenaenjem budui da nikad na to nije ni
pomislila. Nakon nekog vremena pronala sam priliku da ispitam i samu
Ysandre, pristupivi temi zaobilaznim putem.
Kraljica se namrtila, nabravi bijelo elo. Iskreno, ne sjeam se.
Uvijek sam imala Cassiline u blizini, jo otkad sam bila dijete; mislim da
nikad nisam vidjela svog oca, a da mu se nekoliko njih nije muvalo iza

114

lea. ovjek pone zaboravljati na njihovu prisutnost. Lord Ignace
dAvicenne bio je tajnik kraljevske komore, on bi se mogao sjeati. Ili bi
mogla pitati kraljevskog arhivara. Smijem li znati zato?
Njezin se ton promijenio, s ovim posljednjim pitanjem; Ysandre de
la Courcel nitko nije mogao napraviti budalom, ponajmanje ja.
Promrmljala sam neto neprikladno o Joscelinovu zanimanju za to
pitanje. Ysandre je bila dovoljno svjesna nevolja u naoj vezi da dalje nije
ispitivala, ali njezin se pogled zamiljeno zadrao na meni. A iza njezinih
lea, gotovo izvan dosega sluha, ugledala sam isto zanimanje zrcaljeno u
drugom paru ljubiastih oiju.
Nicola LEnvers y Aragon, ija me prisutnost na dvoru uznemirivala.
Oprostivi se od kraljice, otila sam izmijeniti rije s lordom
Ignaceom dAvicenneom i zatekla ga starog i ishlapjela uma. Bio je
Ganelonov tajnik kraljevske komore; Ysandre mu je dopustila da se asno
povue nakon rata. Sjeao se imena svake dadilje koju je imao kao dijete,
ali nijednog Cassilinskog brata koji je dvorio kraljicu.
Otila sam tada do Micheline de Parnasse koja je bila kraljevska
arhivarka. Bila je deset ljeta starija od Ignacea dAvicenne, ako ne i vie,
ali um joj bijae otriji od Cassielova bodea. Zakiljila je u me i uputila
par otrih rijei jednom od svojih pomonika, mravom mladom
siovalskom plemiu koji se nacerio dok nije gledala i ophodio prema njoj
s krajnjom pokornou.
ovjek bi oekivao prainu i nered u kraljevskim arhivima gdje se
uvaju zapisi o tisuu godina dangelinskih kraljeva, ali to je mjesto bilo
besprijekorno isto, miriui na slatki pelinji vosak, i podrobno
organizirano. Asistent Micheline de Parnasse nepogreivo je slijedio
njezine naputke; no tada se zaustavio, na mjestu, zapanjen.
Nije ovdje, moja gospo, rekao je. Stranice nedostaju.
elo joj se bijesno namrtilo. to!? Sigurno si traio na krivu
mjestu. Daj da vidim. Kreui se pomou tapa, otila je pretraiti
policu. Dodao joj je u kou uvezanu glavnu knjigu koju je bio izvukao, a
ona ju je paljivo prouila, naginjui je naprijed-natrag na svjetlu
svjetiljke. Nakon nekog vremena trezveno me promotrila. U pravu je. Tri
su stranice izrezane. Rastvorivi knjigu, pokazala mi je otre rubove
ukopane u hrbat knjige odakle su stranice bile isjeene. Pet godina,
tijekom kojih su Cassilinska braa dvorila kuu de la Courcel, ovdje je
zabiljeeno. Netko ih je odstranio.
O, Josceline! S naporom sam zadrala glas mirnim. Milostiva gospo
arhivarko, tko ima pristup ovim zapisima?
Izravan? Micheline de Parnasse se namrti odsutno milujui
knjigu kao to bi netko tjeio ozlijeeno dijete. Ja i moja dva pomonika,

115

koji bi prije ubili edo u kolijevci nego dirnuli u arhiv! Kraljica, naravno. I
tajnici kraljevskog peata.
Predugo sam izbivala iz grada. Tko obavlja te dunosti?
Dala mi je tri imena, a tree me prenulo.
Solaine Belfours? Nisam znala da jo dri tu ast. urno sam se
sabrala. Gospo arhivarko, ovi zapisi moraju biti potpuni.
Da. Odsutna duha privukla je glavnu knjigu blie k sebi. Da, pisat
u prefektu Cassilinskog bratstva i zamoliti ga da pribavi podatke.
Rinforte e znati, i oni vode vlastite zapise. Ovo je ozbiljna stvar,
oskvrnuti kraljevski arhiv! Namrtila se tako da mi se ne bi svidjelo biti
optuenom za zloin. Rinforte e znati. elite li da vas obavijestim kad
stigne, mlada... Phdre, je li?
Da, moja gospo, promrmljah. Ako elite.
Napisala sam ime i adresu za njezina siovalskog pomonika, koji je
primio komadi pergamenta po kojemu sam pisala kao po dragocjenosti,
i nasmjeio mi se. Ne brinite se, rekao je, pronai emo ih.
Tako sam ih ostavila, kraljevsku arhivarku, koja je bijesno mrmljala,
i njezina nasmijeenog pomonika.
Doznala sam mnogo toga u potrazi za podatcima koji su mi izmicali.


116

OSAMNAEST



aspar Trevalion je odgovorio na moj poziv ubrzo zatim i doao mi u
posjet.
Delaunayjev saveznik od samog poetka, bio mi je najblii prijatelj
od svih to sam ikad imala, neto poput ujaka. Doekala sam ga srdano i
naloila Gemmi da iznese nae najbolje vino na stol. Nakon to sam mu
ga natoila, sjeli smo, a nakon to se dolino divio Delaunayjevoj bisti
koja je bdjela nad mojim salonom, postavila sam mu pitanje koje me
kopkalo.
Gaspar Trevalion, grof de Forcay, smrknuto se zagledao u svoje vino.
Ysandre je zadrala Solaine Belfours jer sam se ja zaloio za nju,
Phdre.
Pijuckajui vino, umalo sam se zagrcnula. Zato?
Za mene je to sjeanje jo bilo ivo, kako kleim zaboravljena u kutu
Solainina ladanjskog imanja, dok je markiza koraala sobom zaarenih
oiju ibajui me svojim jahaim biem i donosei odluku da e prihvatiti
ponudu Lavice od Azzalle i poiniti veleizdaju te staviti imprimatur
kraljevskog peata na falsificirano pismo kalifu od Khebbel-im-Akkada.
Zato to me molila. Gaspar mi je vrsto uzvratio pogled. Da,
znam. Bila je Lyonettin stvor i gotovo poinila izdaju u njezino ime. Ali to
se nije dogodilo, Phdre. Ti to zna, i ja to znam. Solaine je znala da se to
nee dogoditi kad je zatraila Baudoinovu pratnju kao zalog. Lyonette de
Trevalion nikad ne bi tako svoga sina izloila opasnosti. Raskrilio je
ruke. Lyonette je bila njezin jamac, i to vrlo moan. to je mogla uiniti?
Nije se usudila otvoreno ju odbiti. Tako mi je rekla, i ja joj vjerujem.
Zurila sam u Delaunayjevo mramorno lice i zapitala se to bi on
pomislio.
Phdre. Gasparovje glas bio blag. Manje je sudjelovala u Lyonetti-
noj spletki nego moj roak. Uvjerio sam Ysandre da ponovno postavi
Marca na vlast vojvode de Trevalliona u svemu, osim po imenu, te da
nasljedstvo njegova unuka bude neupitno. Pogrijeio bih kad bih
dopustio da Solaine pretrpi kaznu kojoj je kua Trevalion umakla.
Odrasla je u Trevalionu, razumije?
Da. Razumjela sam, iako mi se to nije svialo. Veze plemenitakog
tienitva bile su sloene i vrste, zaostajui jedino za brakom, a moda
niti za njim. Brane su se veze mogle lake raskinuti od veza koje su
nametali dugovi i odanost iz djetinjstva. Razumijem.
G

117

Dobro. Lice mu se razvedrilo. A sad, zato me to pita?
Na to sam, barem, mogla odgovoriti iskreno ne bacajui sjenu
sumnje na sadanju situaciju. Bila je jedna od mojih mecena, moj
gospodaru. A Delaunay joj nije vjerovao, ve mi je naloio da pomno
pazim na nju. Bio je spreman presresti ono pismo kalifu, znate, da ga je
poslala.
Znam. I ja sam bio spreman s njim. Ali nije ga poslala. Njegov je
ton stavio toku na to pitanje pa smo skrenuli razgovor na ugodnije teme.
Nisam pokazala negodovanje, razgovarajui bezbrino o dogaajima u
palai. Ali nisam se mogla osloboditi duboke nelagode budui da nisam
smatrala da je Solaine Belfours postupala prema savjesti.
Nisam znala ni je li Gaspar Trevalion postupio prema savjesti.
Te sam noi povjerila Joscelinu sve to sam doznala, a njegovo se
lice zateglo i ukoilo i na njemu su se pojavile bijele pjege. Ushodao se
odajom poput tigra u kavezu, divan u svom ranjenom bijesu. Sjedila sam
utke i promatrala ga. Kakvo god bilo moje miljenje o rijeima
cassilinskih zavjeta, potovala sam njihovu prirodu. Joscelin, izopenik i
anatema, kritelj zavjeta pokornosti i istoe, nije nikad, ni u svom
najmranijem asu, oskvrnuo glavnu Cassielovu naredbu: tititi i sluiti.
Kad je naposljetku sjeo i od oaja spustio lice u ake, pomilovala sam
ga po kosi, poput ita zlatnim uvojcima koji su padali, sjajni, preko
njegovih snanih ruku koje su mu pokrivale lice.
Nemoj, promrmljao je Joscelin, silovito zadrhtavi. Podigao je lice,
zategnuto od bijesa i boli. Phdre, nemoj. Ne mogu to podnijeti.
Nisam ni ja mogla, pa sam uinila jedino to sam mogla i ostavila ga
samog.
Utapala sam se, a nije bilo te ruke koja bi posegnula da uhvati moju.
Loe sam spavala, i sanjala, progonjena morama, probudivi se uz
priguen krik, s ustima napola zaepljenim od zadihana straha. Ne znam
to je moj gospodar Delaunay radio u takvim prilikama, dok je plutao bez
cilja u moru intriga, okruen komadiima informacija poput olupina
brodoloma, a nije se mogao uhvatiti nijedne, nijedna ne bi podnijela
njegov teret, niti bi se od njih mogla nainiti splav. Bila sam Naamahina
slubenica i Kushielova izabranica. Predala sam im se na milost i
nemilost i prihvatila novi sastanak.
Nikad mi nije bila elja usluivati vie od jednog mecene istodobno,
ali predmnijevam da su mi na pameti bili Blizanci, Eamonna i Grainne,
kada sam prihvatila ponudu zdruenih vladara markizata de Fhirze. Kako
bi bilo da su me gospodari Dalriada odluili dijeliti? Bi li ih to svejedno
izmirilo? Nisam znala; nisam se ni zapitala, do tog trenutka. I nikad neu
znati, jer je Eammon bio mrtav, ubijen na poljima Troyes-le-Monta, a
njegova je sestra odnijela njegovu glavu natrag na Albu, sauvanu u

118

ivom vapnu. Pa, moda su bili barbari, ali unato tomu, plemeniti u srcu
i na djelu.
Apollonaire i Dinne; ipak nisu bili puka ala, hellenske maske sunca
i mjeseca, ve poigravanje njihovim imenima, dugom povijeu kue
Fhirze. Nisu bili blizanci Dinne je bila godinu starija ni barbari, ve
tipini DAngelini. Imanje de Fhirze lei u Namarreu u blizini
kushielinske granice, gdje se krv njihove kue slobodno mijeala s krvlju
Kushielovih potomaka, ali bili su stvorenja odgojena u kraljevskoj palai
te su zimovali u Eluinom Gradu. Bila je to visoka, uska kua s mnogo
katova i brojnim prozorima na svakom od njih, tako da su znatieljno
sunce i mjesec podjednako mogli osvjetljavati njezinu unutranjost.
itav jedan kat bio je posveen njihovim uicima, a ruku na srce, bio
je jednako dobro opskrbljen igrakama poput bilo kojeg harema Nonog
dvora. Ondje se nalazila soba za bievanje sa ibama, lovakim bievima i
kaievima, tipaljkama i pernatim kakljalima, potpasnicima, trapezima i
ormom za vjeanje, te aides damour obloeni koom i izrezbareni od
bjelokosti.
I sve su te predmete Apollonaire i Dinne upotrijebili na meni,
izmjenjujui se u dobro orkestriranoj igri, tako da sam morala
zadovoljavati jedno dok me drugo muilo do granica izdrivosti. Ona je
vodila igru, ubrzo sam razabrala, ali je raunala na njega da ju odri jer,
premda je djelovao utljivo i stidljivo pokraj nje, njegova stoika snaga,
izdrljivost i zapanjujua obdarenost bili su tvrdokorni gotovo kao
stijena.
Pa, ja sam to to jesam; nakon mnogo sati Apollonaire de Fhirze
klonuo je drhtei iscrpljen na jastuke rasute po odaji i njegovo naoito
lice bijae ovjeeno i prazno, a mali miii izboeni na njegovim snanim
bedrima.
Ne vie, Dinne, promrmljao je dok je njegov neko moan falus
leao vlaan i mlitav uz preponu. Dosta je.
Elua! Njegova sestra snano trgne tipaljkama koje su bile
privrene za moje bradavice, i povezane konom vrpcom; svje val boli
proeo mi je tijelo, presavijeno i sputano kakvo je bilo. Kaete li vi da je
dosta? upitala je prijetei, prelazei perom po mekoj koi s unutranje
strane moga bedra, izmeu mojih nogu, razdvajajui mi vlane i nabrekle
donje usne njegovim vrhom.
Pomislili biste, nakon takove torture, da bi krajevi ivaca postali
neosjetljivi na takvu finou. Moda to vrijedi za druge. Ali ne i za mene.
Zacviljela sam i sklopila oi, proaptavi rijei svog odgovora. Kako vi
elite... moja gospo.
Fuj! Sa zvukom gaenja, Dinne de Fhirze odbaci pero u stranu i
olabavi sponu na koloturniku s pomou kojeg sam visjela; pala sam uz

119

mek zvuk na jastuke. Razoarao si me, Apollonaire, rekla je mirno
odvezujui kone spone koje su mi sputavale zapea i glenjeve,
odstranivi i tipaljke.
Leei na jastucima, nasmijeio joj se od slatkog zadovoljstva.
Doista?
Nije se obazrela na nj, smijui se i igrajui se s mojom kosom. Vi,
meutim... Nitko, ni mukarac ni ena, nije dosad izdrao dulje od mog
brata. Nije ni udo to su Dalriade otili u rat zbog vas!
Doavi malice do daha, podigla sam se na koljena i pribrala. Ta je
pria malice preuveliana, moja gospo.
Sve najbolje prie jesu preuveliane, rekla je lijeno, zavalivi se na
jastuke i odmjerivi me pogledom. Recite mi, grofice, to ete odabrati
za pokroviteljski dar? Rastvorili smo krinje Fhirze zbog ovog sastanka,
ali ne bih htjela vrijeati Naamahine obiaje. Dinne tromo zamahne
rukom. to god elite, u ovoj kui, vae je. Morate samo rei. Doista je
pothvat jahati Apollonaira de Fhirze do iscrpljenosti.
Skupila sam razasute uvojke, podigavi ruke kako bih isprsila nage
grudi, zabacivi kosu natrag tako da je padala tamna i vijugava niz cijelu
duljinu mojih lea, sakrivi moj marque. Ako elite poastiti Naamahu u
moje ime, rekoh, prinesite joj dar u njezinu hramu. to se mene tie...
nasmijeila sam se, ja u nositi tragove vae uspomene na svojoj koi.
Je li istina da ste bili uhoda? iznenada upita Apollonaire. ak i u
Naamahinoj slubi?
Da. Sjedei na petama ozbiljno sam ga pogledala. Istina je.
Nalaktio se, lica ozarena interesom. to biste onda uinili da
pijunirate nas?
Pa, moj gospodaru. Pitanje me zabavljalo budui da je dolazilo od
mecene kojeg sam izabrala bez ikakve primisli na umijee pijuniranja;
zbog ega sam vjerojatno iskreno i odgovorila. Ne znam ni za kakvu
intrigu koja potjee iz Fhirze, ali dobro ste pozicionirani u palai i
vjerojatno ujete govorkanja, pogotovo, budui da vas je dvoje pa
nedvojbeno raspravljate o dnevnim traevima izmeu sebe. Da postoji
neto to bih htjela znati, najvjerojatnije bih vas pokuala to ispipati.
Kao na primjer? Dinne je djelovala jednako zainteresirano, kao i
njezin brat. Nisam dotad raunala na erotski potencijal koji je moje bive
barem koliko su oni znali zanimanje imalo za moje mecene.
Nasmijeila sam se i slegnuvi ramenima okrenula dlanove prema gore
na svojim bedrima.
Nicola LEnvers y Aragon, rekla sam nehajno. Njezino zanimanje
za Marmiona Shahrizaija prilino je udno, zar ne? Namjerio se na
kraljicu, ali ona mu je zavrtjela glavom.

120

Nicola! Dinne i njezin brat izmijene poglede, a ona se nasmije.
Nema ni centima koji bi nazvala svojim, jeste li to znali? Sve je otilo
njezinu muu, po aragonijskom zakonu, a ono to nije zapio, protratio je.
to god smjerala, na to ju je naveo vojvoda LEnvers, u to nema sumnje.
Pria se da je mnogo uloio u trgovinu kositrom za koju svi vele da e
potei iz Albe. U njegovu je interesu odrati kraljicu i njezina pictijskog
kralja u ljubavi, bez spletkarskih Shahrizaija meu njima.
Ako sam mislila da su se planovi Barquiela LEnversa svodili na
obinu trgovinu, lake bih spavala te noi. Novac za nju, a kositar za
njega. Pa, onda, neto bih doznala. Opet sam slegnula ramenima i
skrueno se osmjehnula. Ali samo bi netko poput moga gospodara
Anafiela Delaunaya u tome mogao pronai smisao.
Neto vam mogu povjeriti. Apollonaire sjedne prekrienih nogu,
ne obazirui se na svoju velianstvenu golotinju. Iako sam edno kleala,
nisam si mogla pomoi da ga kriom ne pogledam. Dobro sam izabrala, s
ovo dvoje. Grof... vojvoda, zapravo, Percy de Somerville, nije toliko
zadovoljan kraljiinom vjerom u Nepomirljive kao to se ini. Nauo sam
ga dok se prepirao s Ghislainom. Za razliku od njegova sina i kraljice, nije
toliko sklon uzdati se u vjernost Crnih titova!
Moj gospodar Delaunay bi to smatrao zanimljivim, promrmljala
sam. I bilo je zanimljivo. Hoe li se Ghislain urotiti s bivim Saveznicima
Camlacha? Hoe li Percy spletkariti protiv njih? Ili je u pitanju bilo tek
rivalstvo izmeu oca i sina? Ghislain je jahao s Isidoreom dAiglemortom,
potpunim izdajnikom i posljednjim junakom Troyes-le-Monta. I ja sam.
Percy nije. Bilo je zanimljivo. Kao i markiz de Fhirze, koji mi se smijeio,
ponosan na svoje otkrie, dok se njegov pozamani falus poinjao buditi
u ivot.
Osjetila sam kako mi netko straga povlai ruke u neoekivano
snaan stisak, spojivi mi laktove. Dinneine grudi utisnule su mi se u
lea i smijala se u moje uho. ini se, apnula je, da moj brat nije tako
umoran kao to je mislio. Makinacije vaeg Delaunayja inspiracija su za
Naamahine potomke!
Tako se i inilo, jer sam ih nastavila inspirirati jo poprilino dugo.
ovjek ne pomilja, u takvim trenucima, koliko pritom trpe udovi i
zglobovi; podatnost ljudskog tijela ima svoju granicu. Usuujem se rei
da sam ju premaila toga dana, iako sam odravala svoju gipkost jo
otkad je Delaunay naredio Alcuinu i meni da uimo za akrobate. Ipak, bio
je to lijep doivljaj, jer su i brat i sestra podjednako bili bez stida u
Naamahinim umijeima te su izotrili svoju udnju na finom bridu
Kushielove okrutnosti. Neto sam nauila i postigla ono to sam
namjeravala, proistivi um na neko vrijeme od njegova beskrajna
kalkuliranja.

121

Uza sve to, postelja mi je i dalje bila samotno mjesto kada sam u nju
legla na kraju dana i svejedno sam se drhtei probudila iz nonih mora.


122

DEVETNAEST



ima je tkala sive, sumorne dane, studen vjetar i oluje i tek katkada
snijeg koji je preobrazio Grad u prizor djevianske bjeline, blistavih
tornjeva i ledenih minareta. Dotad sam postala pravi modni krik i
prihvaala sastanke s onolikom spremnou koliko su mi moje brzo-
zarastajue rane doputale, birajui katkad iz hira, a katkad iz pritajenog
interesa, kako nitko ne bi primijetio pravilnosti u mojim odabirima. Moji
mecene bijahu plemenita roda, potomci Elue i njegovih Suputnika,
razliiti u svojim eljama i nijedan meni odbojan.
Sve o emu sam sanjala da u imati kao mlada milosnica u
Delaunayjevoj slubi, imala sam. Pjesnici su pisali ode u moju ast,
hvalei moju ljepotu i drai; doista, jedan je spavao tri noi na mom
pragu, gotovo umrijevi od hladnoe, sve dok ga Fortun nije odvukao
njegovoj kui. Mecene su mi svojevoljno slali darove, raritete i sitnice
razliite vrijednosti. Novca mi nije nedostajalo; slijevao se poput rijeke.
Svoje sam podlonike i sluge velikoduno isplatila, kao i dug svom
zlovoljnom i nimalo iznenaenom zastupniku. Ulagala sam u
serenissimanske poslove, na temelju nejasna predosjeaja. Darovala sam,
nenapadno, pozamane svote Naamahinu hramu i pobrinula se da dio
toga ode svetitima u Namarreu koja su bila unitena u ratu, ija je
zarobljena sveenica jednom predala svoje tijelo kako bi mi pridobila
nekoliko dragocjenih minuta slobode da bih prenijela upozorenje tvravi
Troyes-le-Monta.
Posjetila sam Favrielle n Eglantine, koja se na slobodi snalazila kao
riba u vodi te mi skrojila brojne spektakularne oprave s divljom,
usredotoenom radou genija na djelu. A kad nisam radila nita od toga,
sastajala sam se s Rebbeom Nahumom ben Isaacom i razbijala glavu
tekim zadatcima koje mi je postavljao, mrmljajui stihove na habiru sate
i sate, dok bi on vakao svoju bradu i strijeljao me pogledima.
I bila sam, pritajeno, nesretna.
Nijedan novi djeli zagonetke nije se posloio, bez obzira na to koliko
sam ih premjetala u svojim mislima. Bez obzira na to koliko su marljivo
moji vitezovi pili, kockali i rovali, nisu pronali nijednog straara iz
Troyes-le-Monta. Nikakve vijesti nisu stigle od prefekta Cassilinskog
bratstva, ni kao odgovor na Joscelinov upit, niti kao odgovor na upit
kraljevske arhivarke. Predala sam se divljim ekstazama u rukama mecene
za mecenom, cijelo vrijeme ekajui, pazei i oslukujui u onom
Z

123

siunom, od Delaunayja uvjebanom kutku uma koji sam skrivala, ali
nijedan od njih nije iznio na vidjelo klju koji bi svemu dao smisao.
Joscelin i ja razgovarali smo sve manje i manje.
Negdje, Melisande se smijala.
Tih sam dana esto mislila na Hyacinthea, a katkad mi je toliko
nedostajalo da bi me zaboljelo. Bio je to na mladenaki san, on i ja:
Kraljica Kurtizana i Princ Putnika. Pa, ja sam ga ivjela, ali zajedniki san
koji ne moete podijeliti, isprazan je. Znala sam mu povjeravati sve.
Nisam ni mogla nabrojiti sate koje smo provodili u Pijevcu rjeavajui
zagonetku Anafiela Delaunayja, slaui djelie, nastojei razabrati
pravilnosti koje su se pojavljivale. Uvijek je elio uti sve, moja nagaanja
i pretpostavke i prie o mojim mecenama, njihovim eljama i manama,
sluajui dok su mu crne tsinganske oi veselo igrale, a njegov me bijeli
osmijeh zabljesnuo pri sonijim dijelovima.
Kadikad sam se osjeala jednako usamljenom i izoliranom kao i on.
Imala sam svoje vitezove, istina, i njihov vjenorastui kooperni
ponos, barem kad su Remy i Ti-Philippe bili u pitanju. Fortun je oduvijek
bio mirniji. Znala sam zuriti u njega, gdjekad i promatrati kako mu se
tamna kosa kovrala na elu pa sam pomiljala da ga uzmem za
ljubavnika. Pomiljala, ali odluila to ne uiniti, opet i iznova. Sviao mi
se Fortun, veoma, i imala sam prilino povjerenja u njega.
Ali nije me nasmijavao. A tu je bio i Joscelin.
Jednog dana putovi su nam se ukrstili u yeshivi, iako on toga nije bio
svjestan. Rebbe je poslao po mene, a Ti-Philippe me odvezao; dala sam
mu doputenje da protrati vrijeme u oblinjoj toionici vina dok moje
instrukcije ne zavre. Bila je to dugotrajna muka i iscrpljujua; vidjela
sam u Rebbeovim oima mjeavinu ponosa i oaja to je njegova uenica
tako dobro napredovala, a imala tako malo vjere. I, takoer, dotad sam
ve naula prie koje su se otvoreno prepriavale po dangelinskim
krugovima o raskolu meu Yeshuitima. Nisam zaboravila to sam vidjela
u dvoritu, mladie s maevima o boku, koji su se estoko prepirali na
jeziku habiru oko tekog stjecanja slave koja bi ih ekala u dalekoj zemlji.
Rebbe me otpravio tog dana, klonuvi sijedom starom glavom od
umora. Otila sam tiho, a sagnuvi se kako bih poljubila njegov naborani
obraz, i sama sam potraila izlaz iz yeshive kako bih priekala Ti-
Philippeov povratak. Dotad sam ve dobro poznavala put.
Nemogue je ne zamijetiti dangelinski glas na tom mjestu, ak i kad
je bio priguen.
Nisam zaboravila najraniju obuku. Mogu se kretati neujno kad to
zaelim i uiniti se nenametljivom poput sjene. Beumnim koracima
slijedila sam trag Joscelinova glasa, sve dok gotovo nisam naletjela na
njih, dok su razgovarali uurbanim tonom u praznoj uionici. ula sam

124

njezin glas ve i prije; potrebno mi je nekoga uti samo jednom kako bih
ga upamtila. Glas mlade ene koji je govorio dangelinski s blagim
naglaskom. Poduavala je djecu, i darovala mu khai privjesak.
Hanna joj je bilo ime. Znailo je milost. Znala sam to jer sam uila
njezin materinji jezik.
Kako ne uvia, Josceline, preklinjala je svojim draesnim glasom,
ta bol, ta bol koju trpi, od koje se ne da otkinuti, to je bol razdvojenosti
od Adonaija koji je Gospodar nas sviju! Mora samo ponuditi tu bol kao
rtvu, poloiti je na Yeshuin oltar i On e je otkloniti. Kako ne uvia?
Joscelinov je glas bio napet. Govori kao da se radi o neemu
odijeljenom od mene. Nije tako. Pripadam Cassielu, zavjetovan sam u
njegovu slubu. To je ono to me ini onim to jesam, ta bol.
Zar misli da bi Adonai zahtijevao ita manje? U glasu joj se ula
strast, drhtava strast pravog vjernika. Tvoja bol je tvoj ponos; nemoj
misliti da On to ne vidi! Ali On je samilostan i zbog toga te ljubi jo vie.
Kaem ti, Mashiach je ivio i trpio, da bi otkupio bol sviju nas. Zar eli
obezvrijediti Njegovu rtvu? Unato tomu, On te ljubi i eka te poput
mladoenje. Kaem ti, za tebe je prireeno mjesto za Njegovim stolom! I
eka nas, tako je blizu da ga gotovo moemo dotaknuti, ak ni iza vrata
smrti, ve ovdje i sada; kad bismo se samo usudili pruiti ruku! Seoba je
zapoela, Josceline, a Yeshuino kraljevstvo lei na sjeveru. Hoe li se
odrei, ak i sada, svog mjesta u njemu?
Da. Glas mu je bio izmuen, a ula sam kako mu titnici zvekeu o
drke bodea. Ako se naklonio, to je sigurno bilo s neeljenom
nezgrapnou. Ne. Ne znam, Hanna! Moram o tome razmisliti.
Jo jedan zveketavi naklon i brz um njegovih dugih koraka na
odlasku. Povukla sam se uz slabo osvijetljen zid pa me nije vidio; sav
nemir koji je osjeao odraavao mu se na licu. ula sam kako je ona
uzdahnula i spremila se poi.
Stupila sam na hodnik pred nju.
Hannino lice se promijenilo kad me ugledala; krivnja, prkos i strast,
sve u isti mah. Bila je Yeshuite i uiteljica, ali i ena, i to zaljubljena. ula
sam to u njezinu glasu. Upuena sam u te stvari. Milostiva grofice, rekla
je obrambeno, ustuknuvi za korak i privinuvi al oko vrata. Samo smo
razgovarali. Joscelin Verreuil nije va sluga, na kraju krajeva.
Nije, odvratila sam tiho, naherivi glavu kako bih ju promotrila.
Na kraju krajeva, on je Cassielov sluga. A bogovi su ljubomorni na one
koje su obiljeili kao svoje. Ja bih barem to trebala znati.
Bogovi! Oi mlade yeshuitske uiteljice sijevnu, a njezina se ruka
spusti s vrata, stegnuvi se u aku. Onaj kojeg Joscelin tuje kao boga tek
je najnii od Adonaijevih slugu. Zar ete me osuditi to sam mu to rekla?
Kad nisam odgovorila, ve samo slegnula ramenima okreui joj lea,

125

povisila je glas. Grofice! Oaj ju je uinio grubom. Rebbe ne posjeduje
znanje koje moe spasiti vaeg prijatelja. Pravi od vas budalu znajui da
tamo gdje vas vezuje nada, Joscelina vezuje odanost. Moda ste izgubljen
sluaj, ali on je sada gotovo jedan od nas. Reeno je da, ako se Cassiel
Otpadnik ikad vrati Mashiachu, Eluini Suputnici e ga slijediti. Sve rijeke
s vremenom utjeu u ocean, grofice. Adonai je more, a jedna smrtna dua
moe promijeniti struju.
Iako su se njezine rijei zabijale poput strijela meu moje lopatice,
nisam se okrenula, ve se vrstim korakom udaljila. Nije mi rekla nita
to ve nisam znala, barem to se Rebbea ticalo; nije se nikad pretvarao
da posjeduje odgovor na Hyacintheovu zagonetku. Sve to sam od njega
trebala bilo je znanje, kako bih ju sama pokuala rijeiti, a znanje mi je
poteno prenosio.
to se Joscelina ticalo... Sada sam u potpunosti znala zato su mu se
Yeshuiti dodvoravali. Ipak, izbor je bio na njemu. Cassielov izbor, tako ga
zovu, kad pripadnik njegova reda radije odabire izgon, nego naputanje
tienika kojemu se obvezao. Napravio ga je zbog mene, iako to od njega
nisam traila. Upozorila sam je. Vie od toga nisam mogla. A moda je
doista drukije kada bog zahtijeva da birate. Nisam mogla znati, ve
samo aliti zbog nunosti toga ina.
U malom dvoritu Joscelinu nije bilo ni traga, a tri maem
naoruana mlada Yeshuita okruila su Ti-Philippea dok je dovozio moju
koiju. Smijali su se hvatajui konjske oglavnike i nastojei dograbiti
duge uzde; rugali su se Ti-Philippeu koji je sjedio na koijaevu sjedalu.
Omotavi uzde oko zapea, moj se vitez namrtio i zasuo ih uvredama na
dangelinskom; jedan je od Yeshuita isukao ma i bocnuo Philippeovu
izmu vrkom otrice.
Gnjev koji sam nesvjesno potiskivala posve me obuzeo.
Gospodo! Moj je glas zazvonio dvoritem s ledenim prezirom, koji
nisam ni znala da posjedujem. Stajala sam nepomino, omotana svojim
platem, a oni su se okrenuli s krivnjom na licima. Pustite ga. Kako ne
bi bilo sumnje, dodala sam na besprijekornom habiru, naglasivi svaku
rije s hladnom preciznou. Pustite ga. Jeste li razumjeli?
Maeve su vratili u korice, a koiju napustili. Mladii su proli pokraj
mene, natmureni. Posljednji se osvrnuo, lica ispunjena gnuanjem. Ne
bi nam se tako obraala, da smo u Adonaijevoj zemlji!
Moda je imao pravo; nisam znala. Ali ovo je bila Eluina zemlja, i
slobodna, zahvaljujui vojnicima, poput Ti-Philippea, koji su riskirali
svoje ivote da bi suzbili skaldsku invaziju. Da nije bilo njega i deset
tisua slinih njemu, svi bismo podjednako kleali na koljenima izlaui
vratove jarmu Waldemara Seliga i hvalei Sve-oca Odhinna. Pomislila
sam na sve to, ali nisam izrekla. Yeshuite je brzo preletio pogledom s

126

jedne na drugu stranu, kako bi se uvjerio da ga nitko ne vidi, i nainio
pokret uperivi mi kaiprst i mali prst u lice.
Proklete ti bile te vjetije oi! doviknuo je podrugljivo, pljunuvi
mi pred noge.
Ljudi se rugaju onome ega se boje. Pogledala sam ga bez odgovora,
sve dok se njegova ratobornost nije pretvorila u nelagodu i, premjestivi
se s noge na nogu, nije ustuknuo preda mnom i pohitao pridruiti se
svojim kompanjonima, a hod mu je polako postajao sve kooperniji kako
su se pribliavali yeshivi.
Ti-Philippe bijesno sie s koijaeva sjedita psujui na sva usta dok
je divljaki otvarao vrata koije i prijetio nasiljem.
Pusti ih, odvratila sam umorno uspevi se unutra. Yeshuina kua
podijeljena je meu sobom; neu im umnoavati jade. Dunica sam
njegovoj djeci. Sjetivi se Taavija i Danele, yeshuitskog para koji je bio
tako samilostan prema Joscelinu i meni na naem pogubnom bijegu,
zapitala sam se jesu li i oni bili upleteni u ovaj razdor i pomolila se da
nisu.
Imala sam novca pa sam kupovala knjige i itala ih, pratei prstom
retke habiru teksta. Nou sam loe spavala i prevrtala se pod plahtama
budei se grozniava iz snova kojih se nisam mogla sjetiti. itala sam,
uila i stjecala znanje, ali nisam bila nita blie rjeenju zagonetke.
Hyacinthe.
Elua, kako mi je nedostajao!
Pretpostavljam da me moja neustanovljena tuga uinila
nesmotrenom, iako je to djelomice mogla biti i frustracija koja me polako
izjedala zbog istrage koja je zapela na mrtvoj toki. to god tome bio
izvor, nesmotrenost me potaknula da prihvatim sastanak s Nicolom
LEnvers y Aragon.
Pristupila mi je u Igraoj dvorani, gdje sam promatrala Fortuna u
partiji ritmomahije s barunicom de Carvoile, ija je majka bila milosnica
kue Bryony. To je igra za koju nisam posebno nadarena budui da je u
domeni onih ije umijee lei u radu s brojkama; mogu je igrati, ako ba
moram, ali nisam u njoj dobra. Fortun, koji nijednom nije poloio ruku
na igrau plou prije nego to je postao mojim vitezom, pokazivao je u
njoj zamjetnu vjetinu.
Izmjenjivali su se, polaui svoje kojekako oblikovane etone na
razna mjesta, u skladu s raznovrsnim matematikim formulama, sve dok
se nisam potpuno izgubila. Ah! promrmljao je znalac koji je promatrao
kad je Estelle de Carvoile sa sigurnou posloila sekvencu. Fabrisijski
niz!

127

Trepnula sam, zbunjena, ne uoivi nikakav suodnos u brojevima
koje je odigrala; Fortun se samo namrtio i uzvratio neim zvanim
Tertullijski set. Mogu uoiti pravilnosti u dogaajima i ponaanjima u
matematici sporije pratim. Ipak, pripojila sam svoj glas onima koji su
pohvalili Fortunov potez.
Dosadna igra, promrmljao je glas u blizini, za one koji bi radije
tratili vrijeme neim drugim osim brojevima. Okrenula sam se i ugledala
ljubiaste oi Nicole LEnvers y Aragon, koja mi je poklonila lijen osmijeh
leoparda koji vreba plijen. Va vitez je vjet, grofice.
Jest, odvratila sam mehaniki. Vjet je. Iskosa sam je pogledala.
Gdje je va pratilac, lord Shahrizai, moja gospo?
O, Marmion. Nicola slegne ramenima. Negdje se duri, bez
sumnje. Rekla sam mu da se neu razvesti zbog njega pa je bijesan na
mene. Dobro e mu doi, s vremenom. Ja se za to vrijeme, pak,
dosaujem. Stavila je vrke prstiju na moju nadlakticu i osmjehnula mi
se. Znate li da postoji izraz za voenje ljubavi s vama, Phdre? Potraga
za hijacintima, tako ga nazivaju oni plemii koji su uivali vau
naklonost.
Ne. S naporom sam zadrala glas mirnim. Nisam znala da postoji
izraz za to. Nije mi ga trebalo objanjavati. Svaki je mecena znao moj
signale.
O, da. Opet se nasmijeila, lijeno i opasno. A nitko jo nijednog
nije ubrao, reeno mi je. Recite mi, ako vam poaljem ponudu, biste li je
prihvatili?
Neto se dogodilo za igraim stolom; zaulo se dobronamjerno
klicanje. Fortun je pobijedio. Zurila sam u Nicoline ljubiaste oi tako
sline oima njezinih roaka, vojvode i kraljice i odvagnula rizike,
donijevi odluku njima usprkos. Da, rekla sam, proraunato. Koliko je
to vrijedilo Barquielu LEnversu? Ako bude odgovarajua. Ponuda je
stigla idueg dana po tekliu.


128

DVADESET



ugako bijelo, vrsto pleteno ue od svilenih niti visjelo mi je oko
vrata.
Poznavala sam ovjeka u Aragonu, naglas je razmiljala Nicola,
provlaei krajeve ueta ispod mojih ruku i ukrtajui ih na leima, koji
je putovima svile i zaina stigao do krajnjeg istoka; Carstvo sunca, tako ga
zovu. Ondje se koriste takvim umijeem u lonicama kakva bi ak i
Naamahu zanimala, rekao je. Omotala mi je ue oko struka i stala mi iza
lea, upotrijebivi ga da mi svee zapea. Dakako, nisam imala
vremena da ih sva nauim. Ali ono to jesam, bilo je vrlo zanimljivo. Ah,
da, ovako je dobro.
Ustuknuvi za korak, promotrila je svoje djelo. Stajala sam, krotko,
napola sputana i naga dok je ona uzimala jo jedan komad ueta i poela
ga namjetati, od potiljka do struka i izmeu mojih bedara, vezajui mi
ga na zapeima. Promigoljila sam ramenima za pokus i osjetila trenje
ueta meu nogama.
Nisam zavrila, blago e Nicola LEnvers y Aragon, primivi me za
potiljak. Na koljena, molit u.
Kleknuvi, mehaniki sam pognula glavu; napetost ueta prouzroila
je da se svileni trak zadjenut izmeu mojih donjih usana jo vie zategne,
nagnavi me da glasno uzdahnem. Podigla sam glavu, prisiljena kleati
izvijenih lea i izbaenih grudi.
Sada, rekla je zadovoljno, poinje shvaati.
A tada se pourila dovriti posao vrsto mi sputavi glenjeve i
provukavi ue kako bi ga svezala oko mojih zapea. Bez obzira kako
sam se pomicala, ue se sve vie zatezalo izmeu mojih nogu, klizei
naprijed-natrag. Kako ne bih pomislila da se radi o sluajnosti, ondje je
lukavo svezala vor, malenu, vrstu izboinu u mekom uetu koja me
draila, trljajui se o Naamahin biser kad god bih se pomakla,
prisiljavajui me da se ujedem za usnu.
Uivala je, itekako je uivala. Nisam mogla da ne zurim u nju, na
koljenima, uzdignute brade uslijed prinude ueta. Nicola se ushodala oko
mene smijeei se, ljubiastih oiju ozarenih zadovoljstvom, s fino
izraenim ibalom od jelenje koe u ruci. Na njegovim krajevima nalazili
su se elini vrci.
Svia li ti se ovo? upitala je, gotovo njeno. Hmm?
Ne.
D

129

Zamahnula je rukom, postrance, a munje boli zaparale su moju
zadnjicu, moja kria i svezane ruke. Kriknula sam i lecnula se u sponama,
to je zatjeralo ue jo dublje u mene, i uinilo moj dah isprekidanim.
Lae, zar ne? Nicola me oinula ibalom u smjeru hrpta ruke i
zareala po grudima; bol je bila tako iva da sam ugledala zvijezde i
Kushielovu crvenu izmaglicu. Zar ne! Opet me udarila. Nehotice sam
zabacila glavu da izbjegnem udarac, a ue se napelo od mog naprezanja,
stegnuvi se oko zapea, dok je vor meu mojim bedrima prelazio gore-
dolje po njenoj kvrici mesa koja se ondje nalazila. Nicola se nasmijala i
prela ibalom po mojoj koi; poput budale, koprcala sam se, sputana sve
vre svaki put kad bih se izvila. Uad mi se posvuda usijecala u kou, a
pulsirajua plima uitka uzdizala se u meni. Bori se, onda, i provjeri
moe li se osloboditi, vabila je, ponovno me udarivi. Bori se!
Napola-posluno, napola-prkosno, to sam i uinila, sve dok se ue
nije toliko zateglo da su mi ruke utrnule, a onaj vor, onaj mali vor,
prelazio je gore-dolje, gore dolje po Naamahinu biseru, klizak od
vlanosti uz moje nabreklo meso, a uitak je rastao to sam se jae
koprcala, sve dok se nisam posve predala i kriknula, preplavljena
valovima naslade.
Kad sam otvorila oi jer sam ih nehotice bila sklopila ugledala
sam bogato tkanje Nicolina vunenog tepiha na nekoliko paleva od sebe, i
osjetila kako mi grebe obraz. Nisam bila ni svjesna, dotad, da sam pala na
bok.
Moe se koprcati koliko hoe, ali rezultat nee biti drugaiji,
rekao je Nicolin glas visoko iznad mene, ispunjen smijehom. Ono to
sam nauila, dobro sam nauila. to e mi dati da te oslobodim, Phdre
n Delaunay ?
Sve to eli, apnula sam nastojei se ne pomaknuti. Najmanji
pokret slao je nove valie ekstaze, stavljajui me sve vie u njezinu vlast.
Nicola, kleknuvi sa ibalom u ruci, priblii svoje lijepo, zabavljeno
lice mojemu. Ono to elim, rekla je, jest tvoj signale. Dala si ga samo
jednom, reeno mi je. Melisandi Shahrizai. Ili je to bilo samo zato to si je
ljubila?
Prije nego to su te rijei ostavile njezina usta, kunem se, nisam ni o
emu razmiljala ni o politici, ni o izdaji, ni o pijunskoj igri, ni o ulozi
Nicole LEnvers y Aragon u svemu tome. Te stvari obiavam skloniti u
mali kutak svog uma, jedini kutak koji skrivam od mecena, i o njima
razmiljati kasnije. Ali kad je progovorila, veza se stvorila, a ja sam
uinila neto to nikad prije nisam uinila pred mecenom. Nisam si
mogla pomoi. Nisam se htjela nasmijati, ali jesam; bezvuno, jedva se
tresui, kako sam in ne bi potaknuo novo uzbuenje. Nicola me
promotrila sa zapanjenim nezadovoljstvom.

130

Mislite li da je ovo neto emu se treba smijati, Phdre n
Delaunay? upitala je srdito, sjevi na pete i okrznuvi me ibalom.
Toliko vas zabavljam?
Ne. Otrijeznila sam se leei mirno u svojim sponama i izvrnuvi
oi kako bih ju pogledala ispod trepavica. Moja gospo, vrlo ste vjeti u
vezivanju vorova, i najvjerojatnije u izdahnuti od nehotinog samo-
zadovoljavanja ako me ne odveete. Ako vam priinjava zadovoljstvo to
promatrati, onda moete. Ali neu vam dati svoj signale. Mo je neto
relativno; nije bila promiljena kad mi je otkrila to je eljela doznati.
Recite mi. Pomakla sam noge i lecnula se kad me vor protrljao. Je li
lord Marmion traio da to pitate, ili vojvoda?
Uz zvuk gnuanja Nicola LEnvers y Aragon baci ibalo na pod.
Rekla sam mu da vam nisam ravna! uzviknula je, podigavi se na noge i
uzrujano se ushodavi.
Oprezna do krajnosti, privila sam koljena uz trbuh i prevrnula se u
kleei poloaj, nogu savijenih pod sobom, stranjice naslonjene na
listove. Pomiui utrnule prste, petljala sam oko vorova koji su mi
sputavali zapea. Vojvoda, rekla sam, kao da sam sigurna; bila sam,
donekle.
Nicola zastane kako bi uputila zajedljiv pogled u mom smjeru.
Mogli biste mi uiniti barem tu uslugu da zvuite iznenaeno. A uinilo
mi se da ste rekli kako vjeto vezujem vorove, dodala je gledajui me
kako otresam uad koja mi je sputavala glenjeve.
Istina je. Promigoljila sam rukama i slegnula ramenima, vrlo
paljivo. Ostale ne mogu odrijeiti sama. Vjerojatno bih mogla, s
vremenom, ali uitak koji bi to izazvalo odvratio bi mi pozornost, to si u
tom trenutku nisam mogla priutiti. Zato je Barquiel LEnvers voljan
platiti pokroviteljsku svotu da bi doznao jesam li neko ljubila Melisande
Shahrizai?
Neko? Nicola nadigne obrve.
Kleala sam i promatrala ju. Moja gospo, ona je neizravno
odgovorna za smrt Anafiela Delaunayja, kojeg sam ljubila, kojeg sam
tovala i oboavala. Osim toga, izdala je i mene i prodala me u ropstvo
meu Skalde te poinila izdaju najvieg stupnja. to god sam moda
osjeala prema njoj kao prema svom meceni, uvjeravam vas, blijedi pred
tim.
Da smo se nalazile u Igraoj dvorani, rekla bih da oklijeva prije nego
to e poloiti karte na stol. Nije bilo vano; dobro sam naslutila kad sam
pretpostavila tko ju je uvukao u igru. Jednom vam je potedjela ivot,
ree Nicola.
A njegova se milost pita jesam li joj vratila uslugu? upitah, pomno
motrei njezino lice. Mogla sam uti Delaunayjev glas u mislima. Koji su

131

nehotini pokazatelji da osoba prikriva informacije? Nicola ih je
demonstrirala nekoliko; treperenje kapaka, nemirni pokreti ruku dok se
zaposlila podizanjem vra s likerom i nalijevanjem pia. Nisam. Ali ako
on sumnja na mene...
Ni on to nije uinio, otresito e Nicola, strusivi liker i grubo
odloivi au. I da, pita se tko jest. Marmion Shahrizai bio mu je prvi
osumnjieni. Vi ste mu bili drugi.
Mogla sam se nasmijati, ali nisam. A vi ste ustanovili nevinost lorda
Marmiona?
Ustanovila sam da lord Marmion Shahrizai ivi u skrivenom strahu
od roakinjine odmazde. Ponovno uzevi ibalo, prouavala je njegovo
pleteno remenje. Dok vi, koji ste iznijeli ono isto svjedoenje koje ju je
osudilo, ne izgledate kao da vas ta mogunost previe zabrinjava. Znate,
rekla sam Barquielu da me pusti da se s vama jo malo poigravam, ali ne,
bio je nestrpljiv.
To ne bi nita znailo. Petlje oko mojih zapea bile su uistinu
vjeto i spretno vezane.
Vjerojatno ne bi. Podsmijeh se vratio u Nicolin glas. Ali svejedno
bih u tome uivala. A on vjerojatno nee htjeti financirati drugi slian
izlet, sada kad sam ovaj upropastila.
Odustala sam od vorova. Moja gospo, ja sam kriva i vratit u vam
plaeni novac. Moj je smijeh bio neprilian i neoprostiv i mogu samo
moliti va oprost.
Nicola me dugo promatrala nita ne govorei, zamiljenim
pogledom. Sumnjali ste na njega, zar ne? Na roaka Barquiela.
Jesam. Nisam dodala kako i dalje nisam bila u potpunosti uvjerena
u njegovu nedunost. Ako je na mom popisu postojao itko dovoljno
mudar da bi odstranio sumnju i potukao protivnika njegovim vlastitim
orujem, onda je to bio Barquiel LEnvers.
Zato ne na Marmiona?
Jesam, neko vrijeme. Ali... Odmahnula sam glavom zaboravivi na
uad i otro uvukla dah zbog izazvanog trenja. U pravu ste, meutim,
rekla sam kad sam se oporavila. Doista se boji. Promekoljila sam se,
uzalud pokuavajui ublaiti napetost ueta. Nicola, kunem vam se, u
Eluino ime, nisam sudjelovala u oslobaanju Melisande Shahrizai.
Njezine ljubiaste oi nastavile su me gledati. Znate li tko jest?
Ne. Jednom lakoumnom reenicom bacila sam kocku. Zasad.
Zato sam riskirala povjerivi joj toliko mnogo, ne znam; poteklo je
to iz moje trajne frustracije i usamljenosti, u to sam sigurna. A tu je i
injenica da se ponosim time to nikad nisam pogreno procijenila
mecenu. Kakvi god joj bili motivi, Nicola je to bila imala me pod

132

svojom vlau, prije nego to je spomenula Melisandino ime. Gledala sam
kako joj se pune usne izvijaju u osmijeh.
Znala sam da e biti zanimljivo, rekla je tiho, milujui ibalo,
nadmudrivati se s vama, Phdre n Delaunay. Vrijedi ak i izgubiti,
samo da bi se vidjelo kako se to radi. Nicola je obilazila oko mene
putajui da mi remenje prelazi po koi, tjerajui me da drhtim. Ovo vai
mecene vide, zar ne? zamiljeno je govorila. Ovo lijepo, podatno meso,
kako dre u molitvi. Zaboravljajui cijelo vrijeme... zastavi, podigla mi
je bradu prstima, da iza tih velikih tamnih oiju, sjajnih od suza, vreba
istanan, proraunat um. Tako je, zar ne?
Da, apnula sam, zadrhtavi.
Volim te gledati kako plae. Obujmivi mi obraz, Nicola okrzne
palcom moje trepavice, a onda polie blistave, slane kapljice sa svoje
koe; Elua, mogla sam umrijeti! Doista je bila dobra. Kua LEnvers
potjecala je iz Naamahine loze, ali u njoj je negdje moralo biti
kushielinske krvi. Oduvijek sam se pitala zato je njihov grb predstavljao
most nad rijekom Pakla. Srea to se dovoljno razvodnila u Ysandrei;
kua Courcel vukla je izravno podrijetlo od Blaenog Elue. Ali, rekavi,
Nicola me trgnu iz snatrenja, uvijek u se pitati o emu jo razmilja
dok to ini.
Ruku na srce, nisam pretjerano razmiljala nakon toga; ni tada, niti
jo neko vrijeme. Usudim se rei da je Nicola ipak dobila odgovarajuu
protuvrijednost za svoj novac. Prilino je teko temeljito zadovoljiti
mecenu kad ste sputani tako da trpite nepodnoljiv uitak na najmanji
pokret a jo je tee pruiti uitak enama nego mukarcima, kojima je
jednostavnije udovoljiti. U tome su Naamahini slubenici sloni; za te se
stvari na Nonom dvoru koluje dvostruko due. Pa ja nikad nisam
osramotila svoje uitelje, ni s mukarcem ni sa enom, pa nisam ni toga
dana. Ali bilo je par trenutaka kad sam morala zastati, migoljei se u
svojim sponama, a Nicolin mi je smijeh odzvanjao u uima. Tada bi me
kaznila ibalom, to je samo pogoravalo stvari.
Tako je to s mojim mecenama. Nita im ne priinja toliko
zadovoljstvo kao primjena sile; a zahvaljujui Kushielovoj strijeli, savren
sam instrument za njihove elje.
Uzmite ga. Nicola se nasmijala i gurnula novarku preko stola.
Zaradili ste ga, na kraju krajeva. Nemam pritubi na vas, Phdre; a ovo
je ionako Barquielov novac.
Znam. Osmjehnula sam se, ali sam odmahnula glavom. Ne, moja
gospo. Ako sam se iskupila za svoju omaku, drago mi je. Ali savjest mi
ne doputa da uzmem taj novac.
Igrajui se s vezicama novarke, namrtila se. Znate da sam vas
unajmila pod lanim navodima.

133

Pa. Slegnula sam ramenima. Moda je tako, ali ja sam ipak
Naamahina slubenica i u njezinoj sam slubi pogrijeila. Naamaha ne
mari za politiku i pijunau. Ne mogu prihvatiti novac.
Doista tako mislite? Zvuala je iznenaeno; kimnula sam. Pa,
teko bi se moglo rei da ste je iznevjerili! Nicola se nasmijei, oiju
zastrtih tekim kapcima. Unato tome, ako ga zadrim, ipak mi
preostaje vaa pokroviteljska naknada. Biste li je prihvatili, da vam je
ponudim?
Protiv volje, okrznula sam pogledom svilenu uad koja su leala
namotana i bezazlena na tepihu. Da, rekla sam, glasom muklim od
elje. Doista... doista vjeto vezujete vorove.
Dobro. Nicola uzme natrag novarku, zakljuivi posao. Ramiro
voli kad ga vezujem. Moj mu, dodala je uhvativi moj zbunjen pogled.
Ali taj prizor nije ni priblino tako ugodan. Vi ste kudikamo zabavniji i
znatno vjetiji. Osim toga, nikad me ni najmanje ne zanima o emu on
razmilja. A kad se sve zbroji, vjerojatno me vie kotao od vas.
Morala sam upitati. Moja gospo... niste vezivali lorda Marmiona,
zar ne?
Ne. Nasmijala se. Mogu glumiti Valerijana jednako kao i Man-
dragoru, ako moram. Bilo to, samo da se na neko vrijeme maknem iz
Aragonije. Netko tko nije DAngeline ne bi shvatio to je time mislila; ja
jesam. To su kue boli, na Nonom dvoru. Gdje Valerijan prima,
Mandragora daje. Radije bih ovo drugo, ali... Slegnula je ramenima.
Zanima me raznovrsnost. A Shahrizai su... pa, znate ve.
Znala sam. Pitala sam se, izrekla sam naglas.
Da, no. Nicola spusti pogled, namrti se, i susretne moje oi.
Posve sam sigurna da je ubio svoju sestru, rekla je tiho. to mislite
zato je to uinio, ako je bio neduan?
Mogla sam lagati; pomislila sam na to, imajui spreman izraz
zaprepatenja. Na kraju nisam to uinila. Ona nije bila, rekla sam
otvoreno. Mislim da je odigrala ulogu u Melisandinu bijegu, a Marmion
je to znao. Pogrijeio je kad ju je suoio s istinom. Nije znao tko joj je bio
saveznik; mislim da mu je zaprijetila, a on ju je ubio ne ekajui da
provjeri je li blefirala. Sada si je uistinu poruio sve mostove. Ima se
potpuno pravo bojati. Ne krivim ga zbog toga. Ali, budala je ako misli da
sam ja imala neto s tim. Toliko utjecajna ipak nisam.
Mmm. Nicola je djelovala sumnjiavo. Ne znam ba. Ysandre je
podigla cijeli narod na invaziju i u graanski rat samo na osnovi vae
prie ako Marmion smatra da bi se pouzdala u vau osudu, moda se i
ne vara. Unato tomu... Zahihotala se. Vi i roak Barquiel, u potpunu
raskoraku, sumnjiite jedno drugo. Opet se ponavlja ista pria kao i s

134

Anafielom Delaunayjem! Pomislite samo da su se ranije izmirili. A
obojica su eljeli istu stvar; Ysandre de la Courcel na prijestolju.
Moda, rekla sam polako. Ali izmeu njih je bilo prolivene krvi,
zle krvi. Edme de Rocaille bila je Delaunayjeva prijateljica. A ak ni
vojvoda ne porie da je njegova sestra Isabel bila odgovorna za njezinu
smrt.
Bila je to stara pria; djeli slagalice oko koje smo Hyacinthe i ja
proveli toliko vremena sastavljajui ju. Nisam se ak ni rodila kad je
Edme de Rocaille, zarunica princa Rolandea, umrla. Nezgoda u lovu,
govorilo se ali kolan njezina sedla bio je prerezan, a Edme je imala
estoku suparnicu u Isabel LEnvers, koja nije nimalo voljela prineva
pjesnika i ljubavnika, Anafiela Delaunayja. Edme de Rocaille bila mu je
prijateljica od djetinjstva. Iako ga je to stajalo milosti na dvoru, a zamalo
i Rolandeove ljubavi, moj gospodar Delaunay napisao je pogubnu satiru o
Isabel LEnvers, oblativi joj ime. Otad, on i njezin brat Barquiel bili su
smrtni neprijatelji. Bila sam tek edo u majinu krilu kad je Rolande pao
u bitki. to se tie Isabel, koju je Rolande na kraju oenio, sjeala sam se
njezine smrti; bila sam dijete, u kui Cereusa.
To Nicoli nije znailo nita manje nego meni; slegnula je ramenima.
A stihovi vaeg Delaunayja proglasili su Isabel ubojicom na svaijim
ustima, zakljuila je. Kako bilo da bilo, to nema nikakve veze s vama,
Phdre, a ni sa mnom. to biste rekli, kad bih vam ponudila pomo? to
biste htjeli da uinim?
Ovo je bilo primamljivo; Elua, kako je bilo primamljivo! Zato?
Zato. Nicola se namrti. Zato to ste prokleto dobri u onome to
radite, tako dobri da se usudim rei kako nitko na pedeset liga od Grada i
ne zna da to radite. Kad sve bude gotovo, Barquiel e me poslati natrag u
Aragoniju, htjela ja to ili ne, a moja jedina nada da dobijem na ugledu
poiva u intrigi. Tome, i opstanku moje roakinje Ysandre de la Courcel
na prijestolju Terre dAnge. Je li to dovoljan razlog? Osmjehnula se tada
i pogledala me onim svojim oima tekih kapaka. Osim toga, to bi nam
moglo pruiti novu priliku za ljubovanje. A to bi mi priinilo zadovoljstvo
samo po sebi. Stoga, recite mi, to mogu uiniti?
Razmiljala sam, cijelo vrijeme dok je govorila. Poznajete li markizu
Solaine Belfours?
Visoka i umiljena? Tajnica kraljevskog peata? Nicola se nasmije.
Znam je. Zato?
Vrebam priliku da ju ispitam, a da ona ne posumnja. Ako biste
priredili zabavu i pozvali nas obje...
Mogu to uiniti. Nicola naheri glavu prema meni i zatrese
novarkom s mojom prijanjom pokroviteljskom zaradom. Ovim.
Hoete li mi rei zato?

135

Ne. Odmahnuh glavom.
Dobro, onda. Okrznula sam pogledom bijelu uad, tako
jednostavne predmete, koji leahu u mlitavim i pospanim navojima na
raskono obojanom tepihu. Ako mi ne elite vjerovati, Phdre, mislim da
to neu uiniti besplatno. To je jedna od lekcija iz intrige koju sam
nauila. Uinim li to traite, hoete li mi dopustiti da vas o tome
ispitam? Na nain koji sama izaberem?
Ve sam se prodavala i za drugo, osim za novac, to ne bi bilo prvi
put. Predala sam se vojvodi de Morhbanu u zamjenu za prolaz preko
njegove zemlje. Voljela bih rei da sam o tomu paljivo promislila i
odvagnula korist; istinu govorei, slijedila sam njezin pogled i jo jednom
promotrila onu prokletu uad. Moete me ispitivati do mile volje, moja
gospo, promrmljala sam.
O, dobro, veselo je odvratila Nicola. Nadala sam se da ete to
rei.


136

DVADESET JEDAN



icolina zabava smatrala se sveopim uspjehom.
Moja pokroviteljska nagrada predstavljala je pozamanu svotu,
premda manju od dvadeset tisua koje je Severio platio. Ipak, bila je
dovoljna da bi se priredilo izvanredno okupljanje. Doznala sam, tijekom
veeri, da je Nicola bila na glasu u Aragoniji po svojim vjetinama
domaice. Nisam to nasluivala, prije toga.
Zabava se odvila u jednom od salona u diplomatskom krilu palae i
imala je aragonski tih, s leernim objedom u kojem su se izmjenjivali
pladanj za pladnjem pikantnih delicija i obilna koliina krepkog crnog
vina koje su slobodnom rukom lijevali sluge u aragonskim odorama.
Poslije je stigla glazba i plesai, violine i timpani koji su udarali ritam,
dok su ene plesale u suknjama na volane; usudim se rei da smo meu
gostima jedino Joscelin i ja prepoznali jak tsinganski utjecaj.
Vrhunac veeri predstavljao je kvartet glumaca koje je Nicola
unajmila za izvedbu pantomime. Vjeti izvoai, do posljednjeg, odigrali
su dangelinsku verziju aragonske borbe s bikovima. Najeila sam se kad
se pojavio bik, sav odjeven u podstavljenu crninu, u tajicama koje su
isticale lijepo oblikovane noge, a iznad vrata imao je samo golemu
bikovsku glavu s dugim, opasnim rogovima koji su se izvijali visoko u
zrak. Pikadori u njihovim pozlaenim kaputiima zaplesali su s bikom,
bockajui ga i okretno uzmiui, zabijajui svoja bodljikava koplja u
vjeto namjetenu podstavu dok su koraci bika-plesaa postajali sve
sporiji i oprezniji, a masivna mu glava klonula.
A tada je nastupio matador, donositelj smrti, nosei plat i ma;
naklonio se i isukao ga. Uvukla sam dah zajedno sa svima ostalima kad je
matadorova otrica sijevnula prema bikovu vratu. Blistav rub maa
zasjekao je bikovsku glavu od krep-papira istim potezom, proavi kroz
nju, i ona se otkotrljala po podu. Iz nje se prosula gomila slatkia i
drangulija, a glumeva glava izvirila je nasmijano iz okrnjenog bikovskog
vrata njegova kostima. Svi su tada zapljeskali pa se veselo bacili za
plijenom. Nicola se nasmijeila i zapovjedila da se otvore bave slatkog,
oraastog aragonskog brendija i natoe svima, te smo se nasmijali i
nazdravili njezinoj vjeto osmiljenoj zabavi, dok su se glumci klanjali uz
prilina priznanja.
Usred plesanja i druenja koje je uslijedilo, dala sam glavom znak
Joscelinu, koji mi je odgovorio kimanjem i priekao dok sam se probijala
kroz guvu, da pozdravim Solaine Belfours.
N

137

Njezino se ponaanje nije nimalo promijenilo otkad sam je prvi put
srela prilikom Alcuinova prvog nastupa u drutvo; malice starija,
moda, ali nita manje arogantna. Njezine zlatne obrve su se nadigle i
odmjerila me s visoka dok sam je oslovljavala.
Phdre n Delaunay ... de Montrve, je li? Daleko ste dogurali od
ribanja mojih podova, mala grofice, rekla je hladno. Nisam mogla da
malice ne porumenim na to; markiza Belfours je oduvijek znala kako da
me razjari. Od mojih starih mecena, jedino mi ona nije nedostajala pa mi
je bilo drago to mi nije slala ponude.
Moja gospo, rekla sam sa svom iskrenou koju sam mogla smoi,
obje smo u slubi njezina velianstva, Ysandre de la Courcel, i ovaj
sukob meu nama nimalo nam ne prilii.
Solaine Belfours se oglasi prilino delikatnim frktajem smijeha. Bila
bih vam sklonija vjerovati, grofice, da niste savjetovali njezinu
velianstvu da me zamijeni.
U tom trenutku pridruio nam se Joscelin, zapevi preko neije noge
i malko posrnuvi, prolijevajui brendi iz ae koju je drao, s otvorenim i
bezazlenim izrazom lica. Kunem se, da ga nisam dobro poznavala,
povjerovala bih da je pripit. Negdje na svom ivotnom putu, moj je
Cassiline propustio postati slavnim glumcem. Hyacinthe je pogodio bolje
nego to je slutio kad je Joscelina Verreuila ogrnuo Mendacantovim
platem. Oprostite mi, moja gospo! uskliknuo je, naklonivi se uz irok
zamah ruke i zalivi brendijem njezinu cipelu. Oh, oh! Dvaput vas molim
da mi oprostite!
Blaeni Elua, kako je bio dobar! Bila bih ga poljubila, kad bi mi
dopustio; ovako, samo sam se ujela za usnicu i uljudno ih predstavila
jedno drugomu.
Oh! ree Joscelin rairivi svoje prelijepe ljetno-modre oi i
zaljuljavi se na nogama. Onda biste trebali znati, moja gospo od
kraljevskog peata... milostiva, piem traktat o povijesti Cassilinskog
bratstva i kue Courcel, vrlo zanimljiva stvar, dakako... Ljuljajui se,
nespretno je metnuo ruku na njezinu nadlakticu i zakiljio u nju. Molim
vas, milostiva, moda biste mi mogli pomoi u prikupljanju podataka?
Solaine Belfours je otresla njegovu ruku, dok joj se duboka ozloje-
enost odraavala na licu. Tako vam Eluine ljubavi, ovjee, pitajte
kraljevsku arhivarku ako vas zanima ta pranjava, stara prolost! Nemam
vremena za Cassielove gluposti.
Oprostite, gospo. Joscelin nespretno ustuknu, uhvativi moj
pogled na najmanju sekundu, uz bljesak zabavljenosti koji se pojavio i
nestao tako brzo da mi se mogao priiniti. Zadrala bih taj blistavi asak
da sam mogla, uhvatila ga i vrsto privila uza se. Tisuu puta oprostite!

138

Solaine je zurila za njim dok je krivudao kroz gomilu i odmahnula
glavom. Nikad ne bih pomislila, rekla je neugodnim tonom, da e vam
se, preputenoj samoj sebi, ukus srozati na tupoglave ljepotane, Phdre.
Uinite si uslugu i kopajte po arhivima, ako elite, ali klonite se politike.
Nicola je bila u pravu; moji su mecene proputali, opet i iznova,
obratiti pozornost na ono to sam vidjela, emu sam svjedoila. A vidjela
sam dovoljno da bih znala kako markiza nije lagala. Njezina ozlojeenost
bila je nehinjena; koliko god nisam imala povjerenja u nju a nisam
nije se bojala da bi se ita moglo otkriti u kraljevskim arhivima ili
povijesti Cassilinskog bratstva.
Ipak, neko mi je bila mecena i nisam mogla odoljeti da je ne
pritisnem. Kako milostiva eli, promrmljala sam prignuvi koljena;
ipak je imala viu titulu od mene. Nisam vas htjela uvrijediti.
Mogla bih se kadikad zakleti da vi ivite kako biste vrijeali.
Solaine Belfours me kiselo pogleda. Ali oprostit u vam vae uplitanje
kod Ysandre ako se zakunete da ete to pustiti na miru. Kao to velite,
nai interesi lee u istoj sferi. Svejedno, trebali biste pripaziti, Phdre.
Prezriv izraz iskrivi joj usne. Ako mislite da su sve tajne Lyonette de
Trevalion umrle s njom, dvostruko ste vea budala nego to sam mislila.
Bila je to isprazna prijetnja izreena u svrhu izazivanja; svojim bih se
ugledom okladila u to. Znala sam Solaine Belfours i znala sam da ju je jo
peklo to je Delaunay od nje napravio budalu, sa mnom kao mamcom.
Ipak, prijetnja je prijetnja, a ja sam to dobro upamtila i sjetila se Gaspara
Trevaliona koji je bio spreman jamiti za nju.
Zanijekao je da je ita znao i izbjegao svu krivicu, kad se razotkrio
plan Lyonette de Trevalion da postavi svog sina Baudoina na prijestolje; i
doista, tada je upravo moj gospodar Anafiel Delaunay jamio za njega.
Ako je Solaine ucijenila Gaspara da joj pomogne, to je sigurno imalo veze
s tim. Zbrojila sam dva i dva i pomislila: Gaspar je znao. Znao je za urotu,
i nita nije rekao, ak ni Delaunayju. Neko, dakle, Gasparu Trevalionu
ne bi smetalo vidjeti roaka Baudoina okrunjena umjesto Ysandre.
Njegova vjernost nije bila tako duboka kao to je moj gospodar Delaunay
vjerovao.
Zadovoljna svojim zakljukom, jo jednom sam se naklonila i
povukla te potraila Joscelina. I dalje je dobro glumio svoju ulogu,
nestabilan na nogama i s jo jednom aom brendija. Sutra e svi
olajavati Phdrina Cassilina, promrmljao je. A Solaine Belfours ne zna
nita.
Pa i to je, samo po sebi, neto, odvratih. A nikad nisam mislila da
mari za govorkanja.
Joscelin se kiselo nasmijei, zavrti brendi u ai i spusti glavu kao da
pije. Zaklela bih se da vie od srkuta nije prelo preko njegovih usana.

139

Priaju i o tebi, zna, rekao je u au. Vele da si prilino oarana
gospom Nicolom LEnvers y Aragon, ak do te mjere da si odbila uzeti
njezin novac. Tvoj prijatelj Apollonaire de Fhirze silno je ljubomoran.
Podigavi glavu, kratko se nasmijao. A i na mene. Usne mu se gorko
iskrive. ini se da me smatra najsretnijim ovjekom na svijetu.
I bio bi, rekoh. Da ima njegove sklonosti.
Ili njegove sestre.
emu ta perverzna okrutnost u ljudskom rodu, koja nas tjera da
nanosimo bol onima koje najvie volimo? Moda ima dovoljno vremena i
svijeta u blaenoj Terre dAnge-koja-lei-s-one-strane da se te igre
provedu do kraja, ali za nas, na tlu smrtnika, vremena je tako malo! A ja
sam, od svih ljudi, bila najmanje sposobna odgovoriti na tu zagonetku; ja,
koja sam ak i sada, u skrivenu kutku due, uivala u dubokoj okrutnosti
rijei kojima smo se Joscelin i ja nabacivali, u boli ljubavnike prepirke
koju je jo vie pogoravalo namjerno meusobno vrijeanje. Tko zna
koliko bismo dugo zbog tih djela bili sputani na kotau ivota, osueni da
se opet i iznova raamo u ljudskom tijelu, sve dok se ne oslobodimo i ne
proemo kroz Eluine dveri? A ipak to inimo, opet i iznova.
Ma zamislite. Glas Barquiela LEnversa, nehajan i podrugljiv,
zarije se izmeu nas poput otrice. Nevolja meu izabranicima
Suputnika? Recite da se varam!
Uz napor, izbrisala sam misli s lica kako bih se ugodno nasmijeila;
Joscelin, zaboravljajui na sve, izvede elegantan cassilinski naklon,
oprezno smjestivi ruke iznad svojih bodea.
Vaa milosti, promrmljala sam vojvodi naklonivi se.
Ako Ysandre s vama ne pazi na formu, neu ni ja. Nasmijeivi se,
pokazao je zube. A to svakako ne ini ni Nicola! Ne bi bila prva od mojih
ljudi koju sam izgubio zbog vaih ari, zar ne, Delaunayjeva anguisette?
Ruku na srce, ne bi. Bio je tu, prije, Childric dEssoms te nii plemi
zvan Rogier Clavel. Delaunay me iskoristio kako bi dopro do njih, a njih
kako bi dopro do vojvode LEnversa. Nijedno od nas to nije zaboravilo.
Mislim da gospa Nicola nije izgubljena, moj gospodaru, rekoh oprezno.
Recimo radije kako smatra da nam je namjera ista, vama i meni.
LEnvers protrlja oiljak na bradi, uspomenu iz Khebbel-im-Akkada,
ako su glasine bile tone. A vi u to sumnjate.
Nadigla sam obrve. Vi ne, moj gospodaru?
Nasmijao se. Ah, Phdre! Poinjem pomiljati da je Anafiel
Delaunay sebi odredio vrjedniju nasljednicu nego to je itko od nas
slutio. Smatrao sam Ysandre ludom, kad vas je poslala u divljine Albe kao
svoju izaslanicu. Da nisam to smatrao luakim pothvatom, uinio bih
neto vie da ga sprijeim. Ali uspjeli ste, zar ne? Pa ipak. Njegov me

140

zamiljen pogled odmjerio. Biste li doista mogli gledati njezino
pogubljenje?
Nisam morala pitati na koga je mislio.
Melisande.
Nisam mu morala iskreno odgovoriti, ali nisam se uzdala u to da u
uspjeno slagati. Otvoreno sam mu uzvratila pogledom. Ne. Ne, moj
gospodaru, ako morate znati; ne bih to mogla gledati. to je i razlog zbog
ega sam provela no na bedemima Troyes-le-Monta. Ako mi ne
vjerujete, ispitajte ljude koji su te noi stajali na strai, i uvjerite se sami.
Barquiel LEnvers me poasti kiselim izrazom lica i proe rukom
kroz kratku, svijetlu kosu. Pokuao sam, zapravo; to jest, pokuali su
moji ljudi. Nevjerojatno ih je teko pronai, te straare iz Troyes-le-
Monta.
Joscelin se lecnuo, a ja ga oinuh pogledom. LEnversu to nije
promaklo, dok je prelijetao pogledom s jednoga na drugo.
Dakle, i vi ste traili. Jeste li ih pronali? Ili... upita ugodnim i
opasnim tonom, ili ste ih sakrili, hmm?
Vaa milosti. Lakim pokretom Joscelin se preprijei izmeu nas,
ruku poloenih na svoje balake. Zaklinjem se Cassielovim bodeom da
moja gospa, Phdre n Delaunay de Montrve, nije imala veze s
nestankom Melisande Shahrizai, niti da ita zna o straarima Troyes-le-
Monta. Glas mu je bio miran, i smrtonosan. Ako elite biti njezinim
saveznikom, onda budite; ako ne elite, onda ju ne napadajte.
Nalazio se nekoliko paleva od vojvode, a bio je obuavan za
cassilinskog sveenika-ratnika od desete godine. Ali Barquiel LEnvers je
bio prekaljeni dangelinski vojskovoa ije je junatvo zaradilo divljenje
kalifa Khebbel-im-Akkada; na svijetu nema smionijih ratnika od
Akkadijaca jo otkad je Ahzimandias, Shamashko Koplje, izveo svoj
narod iz pustinje Umaiyatta da bi vratio prava davno propale kue Ur.
Ne zaklinjite se svojim bodeima, Cassiline, odvratio je mirno,
ako ih ne kanite upotrijebiti. A ako kanite, udarite brzo, jer u vas u
protivnom ubiti. Pa, ini se da smo se nali u slijepoj ulici; moda smo
saveznici, moda protivnici. Da se nagodimo, onda, Phdre n Delaunay?
Znam jedno mjesto gdje nitko nije potraio straare Troyes-le-Monta. to
vi nudite?
Lagano sam dotakla Joscelinovu ruku i on se s oklijevanjem
povukao. to njegova milost vojvoda de Somerville kae za svoje
straare? upitah zamiljeno. Prijatelji ste, moj gospodaru. Zar se niste
raspitali?
Barquiel me odmjeri. Da, naravno; smatrate me budalom? Predao
je zapovjednitvo nad njima Ghislainu, koji im je dao doputenje da se

141

iskupe za svoj neuspjeh progonom Skalda. Toliko se zna. Njihov
povratak, meutim...
Nepomirljivi. Ujela sam se za donju usnicu, ne marei za
LEnversov podsmjeljiv pogled. Kojima Percy de Somerville ne vjeruje,
i gdje se nitko nije raspitivao.
Upravo tako. Raskrilio je ruke. to ete mi dati zauzvrat?
Phdre, promrmlja Joscelin.
Katkada se ovjek mora kockati. Pretpostavku, moj gospodaru;
iskoristite ju kako hoete. Persia Shahrizai je te noi posjetila svoju
sestrinu, ali Melisande je otila umjesto nje. To je podatak s kojim je
lord Marmion suoio svoju sestru. Kad mu je ona zauzvrat zaprijetila..
Slegnula sam ramenima. Nisam sigurna, ali mislim da ju je zbog toga
ubio.
Njegove se ljubiaste oi suze. Moda u ga upitati.
A ja u se moda pridruiti Nepomirljivima, odvratih suho. Ako
ne smislim bolji nain ispitivanja.
Vae uobiajene metode ine se prilino djelotvornima. Zabavljen,
uputio mi je pogled. Reeno mi je da ste se nagodili i s Nicolom, u
zamjenu za noanju zabavu. Mogao bih i sam zatraiti nagodbu, Phdre
n Delaunay, budui da ju je moj novac financirao na prvom mjestu, da
me niste uvjerili kako vas se moram uvati.
Tim rijeima, naklonio se i oprostio; urno sam zatvorila usta nakon
prvotnog zaprepatenja, na vrijeme da otkrijem kako mi je ruka
zarobljena u Joscelinovu vrstu stisku.
Ne, rekao je napetim glasom. Ne njega. Phdre, ako me imalo
voli, obeaj mi, ne njega!
Pomislila sam na plat koji je poslala Melisande i oajniki se
nasmijala, pri emu mi je prepukao glas. A ako je on taj? O, Josceline!
Otresla sam suze iz oiju i zgrabila prednjicu njegova prsluka, stisnuvi u
aku nabor baruna i khai privjesak. to e mi dati zauzvrat? Ako me
imalo voli, hoe li ispuniti ono to bih mogla zatraiti?
Nemoj. Phdre, ne pitaj me to. Beskrajnom njenou, Joscelin
odstrani moju ruku, okrene se i udalji.
Gledajui za njim, proaptala sam rijei znajui da ih nee uti.
Obeavam.


142

DVADESET DVA



akon Nicoline zabave, nagovorila sam Remyja da mi bude koija i
otila u jo jedan posjet kraljevskom arhivu. Kako se ispostavilo,
Micheline de Parnasse je tog dana zalegla u postelju s upalom zglobova
pa sam, umjesto s njom, razgovarala s njezinim pomonikom, siovalskim
plemiem.
Bernard. Doznavi njegovo ime, nasmijeila sam mu se. Recite mi
iskreno, je li ikomu drugom osim kraljici i tajnicima kraljevskog peata
doputen pristup arhivu?
Poniknuvi glavom, porumenio je i stao mrmljati. Zahtijevalo je
truda, ali naposljetku je priznao da su u trenutcima kada je elini pogled
kraljevske arhivarke bio uperen drugamo, razni plemii znali gnjaviti
pomonike za pristup. Natjerala sam ga da mi dade imena, a prema
onom koliko se sjeao, popis je bio dug.
Barquiel LEnvers se nalazio na njemu, kao i Gaspar Trevalion, te
Percy de Somerville. Dobro ih se sjeao. Nitko se meutim nije pribliio
knjizi u kojoj bijahu zabiljeeni pripadnici Cassilinskog bratstva koji su
sluili kuu Courcel. Doista, Bernard se zaklinjao i nebom i zemljom da
nitko ali nitko! nije oskvrnuo arhiv za njegova straa.
to su htjeli vidjeti? upitala sam. Sjeate li se?
Kimnuo je, s mukom progutavi slinu; jabuica u grlu poskoila mu
je zbog toga. Neki su traili knjige zapisa sa suenja Lyonette i Baudoina
de Trevaliona.
Nisam imala druge nego pregledati knjige, zadubivi se u transkri-
birane izvjetaje i dodatni materijal. Ondje su bila i pisma sva, koliko
sam mogla vidjeti. Pisma koja je Foclaidha od Albe napisala Lyonetti de
Trevalion, Lavici od Azzalle, planirajui invaziju koja bi postavila
Baudoina na prijestolje.
Baudoin ih je, zaluen, pokazao Melisandi; jo gore, kao
ekstravagantan, budalast dokaz svoje ljubavi, ak joj je neke darovao. A
Melisande ih je uporabila da bi unitila njega i sva prava na prijestolje
koja je kua Trevalion ikad imala.
Ali, dala mu je oprotajni dar.
Mene.
Kako bilo da bilo, bijae to prolost, i ostala bi prolost, da stare
zavade i stare izdaje nisu neprestano zadirale u sadanjost. to god da se
tamo krilo, a to je moglo inkriminirati bilo koga od ovo troje, sada je
N

143

iezlo, unato navodno budnom oku Bernarda od Siovale. Netko od njih,
rekao je; moda neki drugi. Vie od jedne osobe trailo je da vidi te
zapise. Mogla sam pretpostaviti prirodu Gasparovih bojazni; to se ticalo
vojvode LEnversa i kraljevskog zapovjednika, mogla sam se samo pitati.
A, naravno, bilo je tu osmero ili devetero drugih koje je Bernard
imenovao, a koje nisam jo ni poela sumnjiiti.
Hvala vam, rekla sam mu spremajui se otii. Posljednja misao
pala mi je na um. Bernarde, gospa de Parnasse rekla je da i kraljica
kadikad posjeuje arhive. Dovede li sa sobom svoje Cassilinske pratioce,
kada to ini?
Naravno! Oi mu se raire. Iako ju ovdje nikakvo zlo ne moe
zadesiti, pazite, ali... ona je kraljica. Njihova je dunost tititi i sluiti
Eluine potomke.
Je li ikad koji doao sam? upitah.
Bernard slegne ramenima. O, jednom ili dvaput, moda, kraljica bi
poslala kojeg od svojih Cassilina po kakvom zadatku. Kraljevskim se
osobama mora progledati kroz prste, moja gospo; ak ni sama arhivarka
ne bi otjerala kraljiine Cassiline!
Avaj, njegov opis Cassilinske brae koju je vidio u arhivu bio je
predvidivo neodreen: srednjih godina, ozbiljni, odjeveni u sivo.
Ukratko, pristajao bi gotovo svakom Cassilinu kojeg sam ikad vidjela,
osim Joscelinu. Dakle, nad njima ne bdijete, rekla sam obeshrabreno.
Ne. Trepnuo je, zbunjeno. Zato bismo bdjeli nad Cassilinskom
braom? Ta, oni su... Cassilini! Oni, oni... znate. tite i slue.
Da, uzdahnula sam. Znam.
Kako se vie nije imalo to doznati u kraljevskom arhivu, pokupila
sam Remyja u toionici vina gdje me ekao i vratila se kui zamiljena.
Vratila si se, bezizraajnim e glasom Joscelin. Brinuo sam se.
Ako si se toliko prokleto brinuo, ree Remy odmjeravajui
Joscelina, trebao si poi sam i ostaviti se tog pokunjenog durenja,
Cassiline.
Joscelin se usiljeno osmjehne. Dakle, ne bih se trebao brinuti to
Phdre n Delaunay povjerava svoju sigurnost kockarima i mornarima
koji nemaju dovoljno razuma da ostanu trijezni dok je uvaju?
Remy opsuje jednom, pa opsuje dvaput, mornarskom rjeitou, te
zamahne akom na njega. Joscelin premjesti ravnoteu okrenuvi se u
struku, a Remyjeva pest udari o zid ulaza. Psujui i otresajui nagnjeene
prste, Remy, zarivi lijevi lakat u Joscelinova rebra, prisili ga da ustukne
za korak. Pridravi se za zid, Remy se okrene prema njemu ispljunuvi
epitet. Nadureni, angrizavi pope! Ponovno je gnjevno zamahnuo
akom. S lakoom dugotrajne vjebe, Joscelin se izmakne, uhvati

144

Remyjevu ruku ukrtenim zapeima, satravi mu koice ake, te je bez
muke savije i baci ga na tlo, ne libei se da mu pritom snano zarije
koljeno u trbuh. Buljila sam razjapljenih usta, jedva vjerujui ovoj provali
nasilja unutar mojih zidova. Kad sam se pribrala, povikala sam.
Josceline!
Zaledio se, ustuknuo, podigavi ruke na predaju. Remy se, divlje
psujui, osovio na noge tresui glavom poput plesaa u aragonskoj
bikovskoj maski, spreman za ponovan napad.
Dosta! Bila sam gnjevna, doista gnjevna. Remy, dodijelila sam ti
naslov viteza na zahtjev tvog admirala; ako ga eli zadrati, ponaaj se u
skladu s njim. Josceline... Zurei u njega, potapala sam bodee o
njegovu pojasu i prstom okrznula khai privjesak na njegovim grudima.
ivi prema jednom ili drugom, ako mora, ali nemoj iznevjeriti oboje.
Ustoboio se na to, ali nisam ustuknula.
Ovo je moja kua, rekla sam tiho. I neu trpjeti nasilje u njoj,
ponajmanje od tebe. Ako ti se to ne svia, moe slobodno otii.
Joscelin neto promrmlja nisam ga uspjela uti i udalji se dugim
koracima. Dok sam ga slijedila pogledom, Remy krene za njim.
Nemoj. Glas mi bijae bezbojan i hladan. Nisam li ti dala
zapovijed? Zapovijedam ti sada: pusti ga, Remy!
Zurio je u mene i zatresavi glavom, divlje zamahnuo svojim
crvenkastim repom. Poludjeli ste, milostiva. Znam da vam je do njega
stalo, da. Ali taj e vam ovjek slomiti srce, zdrobiti ga na komade svojim
prokletim cassilinskim ponosom.
Moda, promrmljah. A moda e se najprije slomiti njegov ponos.
To ostaje izmeu Cassiela i Naamahe koji su od naeg smrtnog mesa
uinili svoju bojinicu. U svakom sluaju, ostavi ga na miru.
Remy zastane, a onda mi se ukoeno nakloni. Moja gospo.
Namjeravala sam poslije razgovarati s Joscelinom i naglas mu rei
ono to sam neujno aputala, u vezi interesa Barquiela LEnversa, da
neto drugo nije iskrsnulo. Doznali smo za to toga jutra iz usta teklia
kojeg je poslala Nicola LEnvers y Aragon, koji je dohrlio s vijestima tako
brzo da se na mom pragu presavio u struku jedva hvatajui dah.
Grofice, dahnuo je pokuavajui se uspraviti. Milostiva mi
zapovijeda... milostiva mi zapovijeda da vas obavijestim kako je Marmion
Shahrizai optuen za ubojstvo!
Naloila sam da mu donesu vode, a u asu kad je zavrio sa svojom
priom, Fortun je ve potiho pripremio koiju. inilo se da Barquiel
LEnvers nije gubio vrijeme nastavljajui sa svojom istragom. Dok se
kua Shahrizai prepirala izmeu sebe i pribojavala izazvati Ysandrino
nezadovoljstvo dok se Marmion nalazio u njezinoj milosti, vojvoda

145

LEnvers nije imao takvih strahova. Primijenivi sva raspoloiva sredstva,
poslao je svoje vojnike na brzim akkadijskim konjima da bespotedno
ispitaju shahrizaijeve podlonike i sve koji su preivjeli poar te prikupio
dovoljno dokaza da bi optuio Marmiona jedva etrnaest dana nakon
naeg razgovora. Kad je odigrao svoj adut moju pretpostavku o
Persijinoj ulozi u Melisandinu bijegu Marmion je problijedio kao smrt,
a Barquiel LEnvers je zapovjedio da ga odvedu u pritvor.
Sve sam to doznala, i vie. Ogoren LEnversovom istragom,
Faragon, vojvoda de Shahrizai, patrijarh kue Shahrizai glavom, napustio
je svoje imanje prvi put u petnaest godina, odjahavi u Eluin Grad
zajedno s brojnom pratnjom, im je primio vijest o tome. A kao da to nije
bilo dovoljno, Quincel de Morhban, vladajui vojvoda Kushetha, nauo je
neto o toj stvari te se odluio povesti vlastitu delegaciju.
Sve je to kulminiralo u isti mah, a Ysandre de la Courcel, kraljica
Terre dAnge, se razbjenjela.
to, rekla je jezgrovito, ushodavi se po svojoj odaji i zaustavivi se
pred Barquielom, vam je bilo na pameti? Njezine ljubiaste oi sijevale
su od bijesa. Ako se tu radi o dravnikom pitanju a nemam nikakva
dokaza da je tako trebali ste me obavijestiti, ujae! A ako pak ne, onda
to nikako nije vae podruje!
Na svoju ast, Barquiel LEnvers se nijednom nije lecnuo, a Ysandre
nikako nije bila jedina koja ga je zasula svojim gnjevom. U sreditu odaje,
okruen kraljevskim straarima, stajao je Marmion, namrgoen i okovan.
Okupljeni s njegove desne strane nalazili su se predstavnici kue
Shahrizai, na elu s njihovim vojvodom Faragonom. Crno-zlatni brokatni
plat pokrivao je izboeni prsni ko, ali lice mu je imalo onu neprijepornu
ljepotu, poput neeg isklesanog u drevnoj bjelokosti. Kosa mu se slijevala
poput namrekana srebra, sputana na potiljku zlatnom kopom, a unato
naboranim vjeama, oi su mu imale tamnomodru boju safira. Pola
tuceta shahrizaijskih lica, mukih i enskih, bilo je razasuto meu
pratiteljima okupljenim iza njega.
Nita manje prijetei inio se Quincel de Morhban, vitak mukarac
vujeg izgleda s opreznim izrazom u sivim oima. Unato makinacijama
kue Shahrizai, zadrao je vlast nad Kushethom i nije bio osoba s kojom
se moglo poigravati a Barquiel LEnvers je uinio upravo to u svojoj
istrazi. De Morhbanovi ljudi stajali su u stavu voljno, oprezni kao i njihov
gospodar.
Suoen sa svim tim, Barquiel LEnvers se lijeno osmijehnuo.
Ispriavam se zbog neregularnosti svojih metoda. Ali ovdje se doista
radi o dravnikom pitanju, a va lord Marmion Shahrizai upleten je do
grla. Skrivao je informacije o Melisandinu bijegu i boravitu, to ste vi...
ironino joj se naklonio, odbijali vjerovati. Budui da to ne mogu

146

dokazati, umjesto toga dokazao sam da je sudjelovao u smrti svoje sestre,
ije okolnosti ni njegova kua ni njegov suvereni vojvoda nisu smatrali
vrijednima razjasniti.
Na to se posvuda zauo amor; nekoliko Shahrizaija poletjelo je
naprijed. Vojvoda Faragon je podigao ruku pa su se stiali. Quincel de
Morhban suzi oi. to se mene ticalo, stajala sam nenametljivo koliko
sam mogla iza Nicole. Kako je Ysandre za to doznala, ne znam nikad ne
podcjenjujte vladarevu mreu dounika unutar njihove domene ali kad
sam stigla u Nicoline odaje u palai, ondje me ve ekala odrijeita
zapovijed da prisustvujem sasluanju zajedno s njom.
Nita nisam skrivio! gnjevno izjavi Marmion promekoljivi se
tako da su mu lanci zazveali. Nemate nikakav dokaz jer se nema to
dokazati!
Barquiel LEnvers nadigne obrve i hladno kimne jednom od
kraljevskih straara. Otvorivi vrata Ysandrine privatne odaje za
sasluavanje, straar je uveo prvoga u dugom nizu svjedoka.
Sigurno ih je bilo mnogo; straari koje su moji vitezovi ispitali
nalazili su se meu njima. Ali tu su takoer bile i slukinje i kuhinjsko
osoblje, upravitelji, konjuari i, najdojmljivije, smioni zvjerokradiin
pomonik koji je vidio kako dvije prilike bjee iz zapaljena dvorca i jau
na zapad na konjima koje su skrili u umi. Trebala su mu dva dana, ali
slijedio ih je do imanja lorda Marmiona. Da se nije radilo o
bratoubilakoj aferi, zatraio bi nagradu za taj podatak, ali bojao se
istupiti pred zavaene Shahrizaije koji bi ga bili prije objesili zbog
krivolova negoli nagradili. Kako ga je Barquiel pronaao, nisam imala
pojma.
Ysandre je slubeno sjela kako bi sasluala svjedoanstva, a njezino
je lice ostalo neitljivo tijekom cijelog njegovog trajanja. Dva Cassilinska
brata stajala su joj sa strane, uspravni i nepomini, s rukama na
bodeima, gotovo identini u svojim pepeljasto-sivim odorama punih
nabora i kosom spletem u svitak. Bili su kuni inventar, dio kraljevske
opreme, jednako kao i pozlaeni svijenjaci i elegantne tapiserije. Nije ni
udo, pomislila sam, to ih Bernard nije mogao pojedinano opisati; i
meni je to bilo teko.
Mogla sam razmiljati o tim stvarima jer je postalo jasno, davno
prije nego to je svjedoenje zavrilo, da je Marmion Shahrizai kriv.
Nakon zvjerokradiina pomonika, njegova su se ramena zgurila, a lanci
mlohavo objesili sa zapea. Okrznula sam pogledom vojvodu de
Shahrizaija i opazila neumoljivu osudu ispisanu u njegovim oima.
Kad je bilo gotovo, Ysandre je prozborila, glasom hladnim i
odmjerenim. Ako je ikad i marila za njega, to ovjek ne bi pretpostavio iz
njezinih rijei. to imate rei, lorde Marmione?

147

On je, naprotiv, odgovorio s naporom. Nisam to namjeravao.
Uputio joj je ispaen pogled. Poslao sam ih, ali samo da bi pretraili
dvorac! Kad je tamonji upravitelj pozvao strau, uspaniarili su se i
pobjegli, odbacivi baklje. Marmion Shahrizai otvori svoje elegantne
ruke, zveknuvi okovima. Nisam htio prouzroiti poar, apnuo je.
Jedan za drugim, poevi od vojvode Faragona, lanovi kue Shahri-
zai okrenue mu lea. Saalila sam se nad Marmionom zbog njegova
straha, barem malko.
Ysandrin se izraz nije promijenio. A zato bih vam, moj lorde,
vjerovala da niste uinili nita, osim to ste nam lagali? Daleko je lake
vjerovati da ste podmetnuli poar u dvorcu svoje sestre kako biste je
uutkali, da ne bi otkrila va udio u pitanju Melisandina bijega. Naravno,
ona sada nije iva da bi vam mogla proturjeiti.
Ne! Rije je izletjela s Marmionovih usana. Zurei po odaji, divlje
se nasmijao. Tko je to bio? Netko od vas ovdje? Vi, vaa milosti?
Pokazao je na Barquiela LEnversa trzajem svoje brade. S vama sam
gotov, to je sigurno kao smrt! Ili vi, plemeniti gospodine. Oajniki se
nasmijao kad je Quincel de Morban nadignuo obrvu. Vjerovao sam vam!
Predao sam vlastitu roakinju vama u ruke, za obeanu nagradu koju mi
je moja odanost trebala donijeti. Jeste li me vi i Persia iskoristili kao
paravan? Zar je to cijelo vrijeme bila tek spletka unutar spletke? To nije
mogao biti de Morbhan, pomislila sam. Izruio je Melisande kao zalog
odanosti, ali nije bio na bojitu. Ysandre mu nikad nije u potpunosti
vjerovala, niti bi mu vjerovao garnizon Troyes-le-Monta. Straar na
pokrajnjim dverima zaustavio bi Quincela de Morhbana, bio on vojvoda
ili ne.
Tako sam razmiljala kad sam shvatila da me Marmionov pogled
izdvojio meu okupljenima. Ili vi, rekao je tiho, koliko ste se visoko
uspeli, mala grofice! Kad samo pomislim da ste prije tako malo vremena
bili tek odbjegla slukinja optuena za ubojstvo svog gospodara. A sada,
puk vam se klanja na ulicama, velikai se nadmeu za vau naklonost, a vi
neskriveno urujete s potomkom Stregazza. Ali ja, ja nisam zaboravio da
ste bili Melisandino stvorenje.
Dosta. Ysandre nije povisila glas, ali zapovjedniki ton uutkao ga
je poput malja. Vi, dakle, tvrdite, lorde Marmione, da se vaa sestra
Persia urotila s nepoznatim saveznikom kako bi pomogla Melisandi
Shahrizai da pobjegne iz Troyes-le-Monta?
Tako je, odgovorio je mrko. Sama mi je to rekla i da, ni pod cijenu
ivota, ne smijem dahnuti rije o tome unutar deset liga od prijestolja.
A vi ste potraili dokaz o tome u njezinu dvorcu?
Marmion oblie usne. Glasnik je doao s istoka. U neoznaenoj
livreji, ali ondje je bio... ondje je bio konjuar koji mi je prodao

148

informaciju za srebro. Vidio je grbovlje obitelji Stregazza na glasnikovim
torbama. Pomislio sam, ako uspijem neto doznati... Oglasio se
smijehom koji nije bio smijeh, sa suzama u oima, te podigao okovane
ruke. Mislio sam, dahnuo je, da moda neu skonati ivot ovako,
Ysandre!
Pogledala ga je bez kajanja, bez saaljenja. Trebali ste nam se
povjeriti, lorde Marmione. Zatitili bismo vas.
Biste li? apnuo je. Od koga?
Nemajui odgovor na to, Ysandre mu ga nije ni dala. Vaa milosti,
otro se obratila Ouincelu de Morhbanu. Zadovoljna sam priznanjem
lorda Marmiona u pogledu zadravanja dokaza u dravnoj aferi. to se
tie zloina palea koji je rezultirao smru, to je stvar kushelinskog suda,
pa ga predajem vaoj jurisdikciji.
Vaa visosti. Ouincel de Morbhan se nakloni, i okrene vojvodi
Faragonu. Vaa milosti, ovi zloini spadaju u ovlast kue Shahrizai.
Voljan sam predati lorda Marmiona pod va nadzor, ako to elite.
Srebrno siva kosa se zalelujala dok je patrijarh kue Shahrizai
odmahivao glavom, nijednom ne pogledavi Marmiona. Od danas pa
nadalje, on nije potomak moje kue, izjavi Faragon de Shahrizai
dubokim glasom. Presudite mu kako smatrate prikladnim, roae.
Vrlo dobro. Ouincel de Morhban duboko udahne, te slubenim
tonom iznese svoj sud. Marmion od Kushetha, za zloin palea koji je
rezultirao smru, ovime bivate lieni vaeg naslova i posjeda. Va e se
imetak prodati, a novac razdijeliti meu onima koji su preivjeli vaa
djela i obiteljima preminulih. Zastavi, nastavio je drugaijim glasom.
Jeste li poslali svoje ljude da potpale dvorac ili niste, ne mogu prosuditi.
Pretpostavljam da ih ne moete dovesti kako bi svjedoili u vau
obranu?
S dalekim izrazom u oima, Marmion odmahne glavom. Otpustio
sam ih iz slube i rekao da ih vie ne elim vidjeti.
Onda u i ja uiniti isto. Ouincel de Morhban izgovori svoju
konanu presudu. Izgon.
Na Ysandrin mig kapetan njezine strae izvue klju i otkljua
Marmionove okove. Nitko nije progovorio. Stajao je sam na sredini odaje,
trljajui nauljana zapea. Straari se postrojie u dva reda prema
vratima, dajui mu znak da ode. Trenutak kasnije, Marmion se oglasio
tihim, oajnikim smijehom, a ja pomislih kako nikad ne vidjeh
usamljenijeg ovjeka okruenog gomilom. Osvrnuo se prema Ysandre i
naklonio. Ona kimne glavom, kratko, a Marmion se okrenuo i udaljio.
Nekoliko straara polo je za njim. Otpratit e ga, znala sam, do gradskih
dveri.

149

Nakon toga, bit e preputen sebi. Zagledala sam se u Barquiela
LEnversa, lijeno naslonjenog na stup; u duboku mrnju na licima
Shahrizaija ratrkanih po odaji. Nisam drala da e Marmion Shahrizai
dugo poivjeti.
Ysandre svrne svoj bezizraajan pogled na Barquiela LEnversa. Jo
sam bijesna na vas, rekla je, iako nije upotrijebila kraljevsku osobnu
zamjenicu. I na vas. Ljubiaste oi okrenule su se prema meni. elim
popriati s vama, Phdre.


150

DVADESET TRI



eko sam se vrijeme provela besposleno, ekajui da mi kraljica
posveti pozornost, zamiljajui pritom najstranije scenarije
ponajprije onaj u kojem Ysandre ozbiljno uzima k srcu optube
Marmiona Shahrizaija. Doista, Ysandre je to moda i namjeravala
putajui me da ekam u praznom predsoblju gdje mi ak ni lakaj nije
pravio drutvo. Nervozna tiina razvezuje jezike; to sam i sama znala iz
Delaunayjevog uenja.
Kad je jedan od njezinih Cassilina doao po mene, nije me otpratio u
jednu od njezinih odaja za primanje, ve u prostoriju u palai koju nikad
prije nisam vidjela; Dvorana portreta, tako je nazivaju. Potomci kue
Courcel ondje bijahu sveano izloeni. Prola sam pokraj jednog dugog
niza i zatekla Ysandre kako zuri u mali portret objeen u zabaenoj nii, u
blizini portreta princa Rolandea i princeze Isabel, njezinih roditelja.
Lijepa je, zar ne? upita Ysandre umjesto pozdrava, ne obazirui se
na moj naklon.
Da, vaa visosti. Usplahirena, preletjela sam pogledom portret,
mladu enu prijaznih smeih oiju i blagog osmijeha, guste smee kose
skupljene na potiljku u mreicu protkanu biserjem. Tko je ona?
Edme de Rocaille. Trebala se udati za mog oca. Ysandre dotakne
bronanu ploicu u podnoju okvira na kojoj je pisalo Edmeino ime.
Zamisli, promrmljala je, kako bi stvari drukije ispale da se udala. Ja
se ne bih rodila, a Anafiel Delaunay stajao bi uz oevu ljevicu kao njegov
ivotni pratilac. Ti i ja ne bismo stajale ovdje i vodile ovaj razgovor,
Phdre.
Va otac, rekoh, bi svejedno pao u Bitki trojice prineva. A Skal-
dija bi svejedno izrodila Waldemara Seliga ujedinjujui se prvi put pod
voom koji razmilja.
Moda. Ysandre me izravno pogleda. Moja je majka bila
odgovorna za njezinu smrt, zna.
Znam. Nevoljko sam pogledavala prema portretu Isabel LEnvers
de la Courcel, bjeloputoj, plavokosoj ljepotici ljubiastih oiju, kao u
keri, i lukavih usana, kao u njezina brata Barquiela. Prerezan remen
kolana, nesrea na jahanju. Ysandre joj je nalikovala mnogo vie nego
ocu.
A sad sam poslala Marmiona Shahrizai u smrt, promrmlja
Ysandre. Ili barem nisam pokazala ni trunka zanimanja za njegove
N

151

izglede. Bi li i ti tako, polu-roakinjo? Okrznula me pogledom, a ja sam
polako odmahnuh glavom. Uzdahnula je. Umre li, a ja doznam uzrok,
morat u krojiti pravdu, a to moe dovesti do nove krvne osvete. Tomu
nema kraja. A najstranija ironija u svemu tomu jest da je Marmion ipak
bio odan, na neki nain. Strah mu je zavezao usta.
Uinio je to to je uinio, odvratila sam mehaniki. Odanost nije
nikakvo opravdanje, a ni strah.
Znam, nestrpljivo e Ysandre. Elua! Zar misli da sam eljela
donijeti onakvu presudu? Tu nisam imala izbora, kad je zakon jasan. Ali
mislim da je Marmion ipak govorio istinu, Phdre. Nisam ni glupa ni
slijepa. Je li Persia Shahrizai potpomogla Melisandin bijeg?
Kimnula sam, polako.
Dobro. Glas joj je bio tvrd. Je li imala saveznika?
Ponovno sam kimnula.
Zna li tko je to bio?
Odmahnula sam glavom. Ne, apnuh.
Ni ja. Ysandre se kratko nasmije i pritisne oi korijenom dlanova.
Marmion je uvijek sumnjao na tebe, ali on nije bio tamo kad ste ti i onaj
polu-ludi Cassiline doteturali iz divljina Skaldije na moj prag, dok je moj
djed leao na samrti, s vijestima stranijim od onih koje bih mogla usnuti
u najmranijim nonim morama. Sve sam stavila na kocku samo zbog
tvoje puke rijei, Phdre, i nagradila te poslavi te u jo straniju
situaciju. Strahovito ti elim vjerovati. A ipak se bojim.
Na te sam rijei pala na koljena i zaklela se u svoju odanost, sa
suzama u oima. Nisam si mogla pomoi, tada. to sam rekla, jedva se
sjeam; ne sve, ali kudikamo vie nego to sam namjeravala. Ysandre je
sluala te joj je izraz spokoja postupno proeo lice.
Trebala si mi rei. Iste je rijei uputila Marmionu. Usudim se rei
da je bila u pravu, u oba sluaja. Zato si se, umjesto meni, povjerila
mom ujaku? Nisam znala da izmeu Barquiela LEnversa i kue Anafiela
Delaunayja vlada posebna ljubav.
To nije bilo nita to ve nije znao, promrmljala sam. Nicola je ve
sumnjala da je Marmion odgovoran za ubojstvo njegove sestre. On sa
mnom igra neku igru; htjela sam vidjeti to e uiniti. Nisam znala da e
ispasti... ovako.
Moj je ujak, zamiljeno e Ysandre, barem koliko ja znam, dao
ubiti Dominica Stregazzu na osnovi sumnje da je skrivio smrt moje
majke. On nije trezvenjak. Koliko je duboko u to upletena moja draesna
sestrina Nicola?
Ne previe. Odmahnula sam glavom spustivi se na pete.
Iskoritava je kao to je Delaunay iskoritavao Alcuina i mene, samo to

152

ona to ini za zabavu i novac, i zbog samog doivljaja. Mislim da
Marmion nije nita slutio.
Vjeruje joj?
Slegnula sam ramenima. Vjerujem da nema skrivenih namjera, u
njezinu sluaju.
A moj ujak? Kad nisam odgovorila, Ysandre me otro pogledala.
Sumnja na njega, zar ne?
Moja gospo. Raskrilila sam ruke. Barquiel LEnvers tvrdi da titi
vae interese, a ja mu dugujem ivot. Ali radi se o nekom komu svi
vjerujemo. U daljini, ali ne izvan dosega zvuka, Ysandrini Cassilini drali
su strau, bezizraajnih lica, u poznatu stavu voljno, ruku ukrtenih iznad
balaka njihovih bodea. Htjela sam rei vie, i zatvorila usta.
Zato? Ysandre upita glasno, s frustriranou u glasu, zurei u
portrete svoje obiteljske loze. Rolande, Isabel, Ganelon, Benedicte,
Lyonette. Kua Courcel, u svoj svojoj burnoj povijesti, a s druge strane
Edme de Rocaille, koja je bila uvuena u sve to i zbog toga izgubila ivot.
Kao i moj gospodar, Anafiel Delaunay, odravajui zadanu rije. Ysandre
je imala pravo. Tomu nije bilo kraja. Zato bi itko tko je riskirao vlastiti
ivot za spas kraljevstva riskirao sve drugo da bi ga izdao?
Zaula sam u sjeanju glas markize Solaine Belfours. Ako mislite da
su sve tajne Lyonette de Trevalion umrle s njom, dvostruko ste vea
budala nego to sam mislila.
Oskvrnuta knjiga u kraljevskim arhivima; svezak koji su pomno
prouile neznane oi. Inkriminirajua pisma koja je napisala Lyonette de
la Courcel de Trevalion. Pisma koja je na vidjelo iznijela Melisande
Shahrizai. Kada je Melisande otkrila sve svoje karte? Nikada, pomislih.
Melisande je neto zadrala za sebe, i to god to bilo, vrijedilo je ucjene.
to sam vie doznavala, to sam manje znala.
Na drugom kraju Dvorane portreta otvorila su se vrata.
Vaa visosti! Kapetan strae stajao je klanjajui se na dovratku.
Oprostite na smetnji, ali smatram da biste o ovome htjeli biti
obavijeteni. Stigla je izvidnica iz Azzalle. Admiralski brod Cruarcha od
Albe opaen je na prelasku preko Tjesnaca.
Drustan! Ysandre dahne njegovo ime, cijelo joj se lice ozari, a
ljubiaste oi gotovo zaplamte. Na trenutak nije izgledala poput kraljice,
ve poput mlade zaljubljene DAngelinjanke. Hvala budi Blaenom
Elui. Nakratko je i zbunjeno spustila pogled na mene. Phdre, to
zaboga radi dolje na koljenima?
Ni ja nisam bila sigurna. Molim za oprost?
Za ime Elue. Ysandre me promotri. U redu, Phdre. Potrebna mi
je iskrenost, ne isprike. Zataji li opet u tom pogledu, smatrat u da sam

153

svoje povjerenje poklonila pogrenoj osobi. A sad ustani i pomozi mi
isplanirati dobrodolicu kralju. A dok se time bude bavila, dodala je i
oporost joj se vratila u glas, moi e mi ispriati to tono smjera s
onim mladim Stregazzom.
Da, moja gospo, promrmljavi, podigla sam se glatkim pokretom,
kojeg je svaki nadobudni milosnik Nonog dvora uvjebavao do besvjesti,
i dobacila sumnjiav pogled njezinim Cassilinskim straarima. Kako
elite.
Obavila sam dobar posao izbjegavajui njezina pitanja, nakon toga,
to i nije bilo teko, budui da su je vijesti o Drustanovu skorom dolasku
uinile rastresenom. Ysandre nije zaboravila maloto bi joj proma-
knulo, a jo manje toga je zaboravljala ali bila je i vie nego voljna
odgoditi razgovor za neku drugu priliku. Zbog toga ju nisam mogla
kriviti; njezin put na prijestolje bio je tegoban, a kruna joj je teko sjedila
na glavi. Kako nitko ne bi sumnjao da Ysandre de la Courcel nije marila
za svoga pictijskog mua, mogu rei da palaa nikad nije doivjela takvo
ienje kao u danima koji su slijedili.
Moje vjetine prevoditelja bile su vrlo traene tih dana jer su se u
Drustanovu ast imale prirediti raznovrsne priredbe, i to na
dangelinskom i na cruithneu. Bilo je lijepo nakon dugih zimskih mjeseci
hrvanja s habiruom, posvetiti se jezicima koje sam dobro poznavala.
Ysandre je eljela da povorka krene cijelu ligu izvan Grada, a ja sam
izjahala kao dio njezine delegacije da bih izvrila pripreme. Njezin ef
ceremonija pojavio se osobno, uzrujavajui se oko planova za niz borovih
sjenica koje su trebale nadsvoditi cestu. Moj je dio bio laki, a imala sam
pomo Nicole LEnvers y Aragon. Praena straarima koji su nosili velike
torbake kovanica, Nicola je dijelila centime djeci i mladei du puta s
opomenom da skupe cvijee kojim e zasuti Drustanov put, dok sam ih ja
uila da viu: ivio Cruarch od Albe! na cruithneu. Ruku na srce,
pritom smo se dobro zabavile i dan je protekao u smijehu.
Unato tomu, spavala sam nemirno, progonjena nonim morama,
koje su se pogorale od izgona Marmiona Shahrizaija. Da bih odvratila
misli s tih stvari, prihvatila sam sastanak s Dinne i Apollonaireom de
Fhirze, jer nita se nije moglo dogoditi na dvoru niti u Gradu da oni za to
nisu uli. Razgovor im se veinom svodio na skori dolazak Drustana mab
Necthane; tih dana svi su samo o tome govorili. Ali doznali su i druge
stvari.
Krui glasina da se Tabor Shahrizai zakleo na krvnu osvetu protiv
Marmiona zbog Persijine smrti, lijeno e Apollonaire ovijajui pramen
moje kose oko svojih prstiju. Na se Marmion domogao gradskih dveri i
udario u trk, govore ljudi. Neki vele na jug, dodao je odmjeravajui me
pogledom, prema Aragoniji. Naravno, neki kau da se zaputio ravno na

154

istok, prema Camlachu i Nepomirljivima. uo sam da shahrizaijski
hajkai jau u oba smjera. to ti na to kae, slatka Phdre? Je li na
profinjeni lord Marmion pruio Nicoli dovoljno uitka da bi mu ona
ponudila utoite u Aragoniji?
Nemam pojma, odvratila sam iskreno.
O, usudila bih se rei da Phdre ima drugih stvari na pameti,
veselo e Dinne zamahnuvi volovskim biem iz iste obijesne elje da
me gleda kako se trzam. Prireivanje Cruarchove povorke i sve ostalo.
Da i ne spominjem yeshuitski raskol. Tvoj je Cassiline vien s njima, ula
sam. Prouavala je vrh volovskog bia. arka na rubu Nonog praga i
mladi Yeshuite od jedva esnaest ljeta, mrtav; proboo ga je sam barun de
Brenois. Otiao je u Kushielov hram kako bi se oistio od grijeha, vele.
Ponovno je zamahnula biem, a ja gotovo iskoih iz koe. to naoruani
Yeshuiti uostalom rade lutajui po Nonom pragu? Neka idu na sjever,
ako njihovo proroanstvo to trai! Zato stvaraju nevolje ovdje?
Na to nisam odgovorila, iako sam mogla. Iskuavali su svoje otrice i
svoju hrabrost, podsjeajui se na dangelinski nemoral, prikupljajui
odlunost da se odcijepe od vee yeshuitske zajednice. Prikupljajui
odlunost i silom iznuujui razlog.
A to su bili ljudi koji su se dodvoravali Joscelinu.
To me znatno zabrinjavalo; dovoljno da sam se usudila naeti temu s
Rebbeom kad je poslao po mene dan poslije. itali smo iz Melakhima,
Knjige kraljeva, a on mi je ispriao priu o arobnom prstenu slavnog
kralja Shalomona, kojim je primorao demona Ashmedaija da izgradi
hram na njegov zahtjev. Rije, prsten; predmeti dovoljno moni da
tjeraju na poslunost. Tu se negdje nalazio klju Hyacintheove slobode,
pomislila sam. Zasad, samo u prii. Kad je zavrio, progovorila sam,
birajui rijei s potovanjem na jeziku habiru.
ujem da je mladi ubijen, uitelju.
Rebbe teko uzdahnuvi, ispuhnu kroz svoju bujnu bradu. Yeshua
plae.
ao mi je. I bilo mi je.
Smotavi svitak iz kojeg smo itali, Nahum ben Isaac ga paljivo
spremi u svoj kabinet. Ti si pripadnica dangelinskog plemstva, je li?
Trae li odmazdu?
Ne. Odmahnula sam glavom. Bila je to prepirka; barun de Brenois
je bio izazvan i djelovao je prenagljeno. On je kriv, iako je zakon na
njegovoj strani. Mladi je prvi potegnuo oruje. Zbog toga ini pokoru,
dodala sam mislei na baruna.
Ovoj djeci to nije dovoljno. Rebbe, pognuvi glavu, poloi bradu na
aku. Revni su, i prestraeni. ele pobuditi svoj gnjev, kako bi ih uinio

155

manje prestraenima i dovoljno smionima da nas razlome na komade.
Dvije tisue godina Djeca Yisraela ivjela su kao jedan narod. Njegove
duboko usaene oi odmjeravale su daljinu. Bojim se za duu svog
naroda, Naamahina slubenice. Na naim je rukama krv, drevna krv.
Yeshua ben Yosef zamolio nas je da spremimo maeve i okrenemo drugi
obraz, ekajui njegov povratak. A sada bi ova djeca, ova brzopleta djeca,
elikom isklesala mjesto na kojem bi ga ekala. To nije ispravno.
Nije, promrmljala sam. Uitelju, rekli ste da barunova pokora nije
dovoljna. Okrivljuju li nas za mladievu smrt?
Va dangelinski ponos, vau aroganciju, vae pohotne navike.
Nahum ben Isaac me ozbiljno promotri. Da, Naamahina slubenice,
okrivljuju vas. A ipak ti Njegov je osmijeh bio tuan. Mene odbijaju
sluati, a ti; ti dolazi na moju zapovijed, sjedi do mojih nogu, prouava
Tanakh i sanja samo o tome da oslobodi svog prijatelja. To to radi,
mecene koje opsluuje... znam za to. ujemo o takvim stvarima, ak i u
Yeshuitskoj etvrti. Za mene je to opaina. A ipak. Posegnuvi prema
meni, metnuo je svoju staru ruku na moj obraz. Ti si dobro dijete,
Phdre n Delaunay, i dobra uenica. Ponosim se tobom.
Nitko sa mnom tako nije razgovarao od Delaunayjeve smrti. Hvala
vam, uitelju, apnula sam, prislonivi lice uz njegovu ruku. Ne elim
vas alostiti.
Rebbe povue svoj dodir, zavukavi ruke u rukave i alosno se
osmjehnuvi sebi u bradu. Ah, moda ak i Adonai kae isto kada
razmilja o svom zlosretnom sinu Elui. Ne znam, Naamahina slubenice.
Ali bojim se u svom srcu, kad pomislim na sudbinu svog naroda. Ako je
vaa kraljica voljna posluati razum, savjetuj joj razboritost. Ti koji
poteu maeve i sami su tek djeca.
Hou. Ustavi, naklonila sam mu se. Jo sjedei, podigao je pogled
k meni.
Tvoj... tvoj Cassiline, Otpadnikov sljedbenik. Proistio je grlo.
Vie ne dolazi sjediti do mojih nogu i sluati Yeshuina uenja. Kada
doe, sada slua druge, tu djecu elika. Oi su mu bile duboke od tuge.
Istina je to mu vele; proreeno je da, ako se Cassiel vrati, i Eluini
Suputnici e ga slijediti. Ali u dubini due ne vjerujem da se to treba
dogoditi na otrici maa.
Ne. S naporom progutavi slinu, primorala sam se upitati.
Rebbe... je li Joscelin umijean u ono to se dogodilo prije neku no?
Ne. Saaljivo me pogledao. Ovaj put ne. Ali idui put tko zna?
Ako ljubi mladia, posluaj moje rijei i udaj se za njega.
Mogla sam se nasmijati na to, ili zaplakati. Umjesto toga, zahvalila
sam mu i otila.


156

DVADEST ETRI



svanuo je divan dan kad je Drustan mab Necthana ujahao u Eluin
Grad.
Ysandre ga je doekala pred dverima, a ja sam bila dio golemog
odbora za doek. Svi stjegovi Terre dAnge vijorili su se na vjetru, a ponad
svih zlatni ljiljan na zelenom polju, okruen sa sedam zlatnih zvijezda,
simbolom Blaenog Elue i njegovih Suputnika. Pod njim, jedan do
drugoga, leprali su srebrni labud kue Courcel i crni vepar Cullach
Gorryma, Drustanove loze, Zemljine najstarije djece na Albi.
Vidjeli smo ih kako se pribliavaju izdaleka i uli klicanje. Poasna
garda dangelinskih vojnika tvorila im je palir, jaui bez kaciga i
okrunjeni vijencima ljubiica i irisa na paradnim konjima koji su
poskakivali i izvijali vratove, s ljubiicama upletenim u grive. Povorku su
sainjavala i albska bojna kola prekrivena cizeliranom pozlatom i
blistajui na sjajnom suncu, a njih su vozili i mukarci i ene.
A na elu je jahao Drustan na svom crnom konju.
Nosio je odoru Cruarcha od Albe; grimizni plat koji se slijevao
preko sapi njegova konja, zlatni torkves oko vrata i jednostavni zlatni
kolut koji je pritiskao njegovu ravnu crnu kosu. Zamrene spirale modre
boje ukraavale su mu lice i ovijale se oko njegovih golih smeih ruku.
Drustan mab Necthana bio je neupitno Cruithne, koje uenjaci zovu Picti
i proglaavaju barbarima. Nisam mogla ne uti amor meu okupljenim
plemstvom.
Ali du ceste, dangelinski narod bacao je bujicu proljetnih latica i
klicao u oboavanju do promuklosti jer nam je Drustan mab Necthana
doveo vojsku Cruithnea u pomo kad civiliziran narod Caerdiccae Unitas
nije htio ak ni okupiti izaslanstvo koje bi prelo nae granice. A oenio je
kraljicu Ysandre de la Courcel, koja ga je ljubila.
ekali smo da se albska povorka priblii samom podnoju dveri, a
gomila je utihnula. Ysandre je stajala visoka i vitka u bojama kue
Courcel, okruena svojom kraljevskom gardom. Drustan je nepomino
sjedio na svom crnom konju, a Albani spustie svoje stjegove dok su kralj
i kraljica zurili jedno u drugo, a oi im govorile vie od rijei.
Ysandre prva prekine tiinu rairivi ruke. Dobrodoao, moj
gosparu! uskliknula je, a glas joj je malice zapeo. Prodoran prasak
trublji uzdigao se prema nebu, a Drustan mab Necthana se nasmijao
poput djeaka, skoivi sa svog konja i privivi Ysandre u svoje naruje.
O

157

Zaklicali smo kad su se poljubili, zaklicali opet i opet, a ja sam se molila
da je suze u mojim oima i knedlu u mom grlu prouzroila srea, a ne
zavist.
U danima koji su slijedili bilo je aenja i svetkovanja dovoljno za
ushit ak i najrazvratnijih dua. Sada nije bilo govora o Naamahinoj
slubi; stajala sam Ysandri na raspolaganju i imala posla dovoljno i za
dvoje. Sada je bilo znatno vie prevoditelja nego prije, ali Drustan je
doveo dvjesto Cruithnea u svojoj pratnji pa su moje vjetine bile prijeko
potrebne.
Pozdravili smo se meusobno, Drustan i ja, i mene je iznenadilo
koliko sam se duboko radovala to ga vidim. Nae su se oi susrele u
pogledu punom onog dobro znanog razumijevanja; njegove tamne i
mirne na tetoviranu licu, poput oiju njegovih sestara i majke, koje su
vidjele istinu u njihovim snovima. Oboje smo se malice nasmijeili pa
me tada primio za ruke, a ja sam mu dala poljubac dobrodolice. I na to
je nastupio amor, ali Ysandrino mirno lice ga je utialo. Kad je pozdravio
Joscelina poput brata, vidjela sam kako se ovaj nakon mnogo dana
ponovno smijei.
Uza sve to, imala sam premalo vremena za razgovor s Drustanom
mab Necthanom i to me uzrujavalo pa sam eznula, to nikad prije ne bih
pomislila, za stranim danima kada je on bio svrgnuti
prijestolonasljednik nesposoban nadahnuti svoje saveznike, a ja
prestravljena poslanica kraljice u ratu, posve neprimjerena svojoj ulozi.
Bilo je to vrijeme za koje nikad nisam pomislila da bih mu se eljela
vratiti a ipak, inilo mi se, gledajui unatrag, da sam tada imala
prijateljstvo i suputnike oko sebe, umjesto ceremonija, dvorske politike i
sumornih intriga.
Imala sam Hyacinthea... i Joscelina. Jednoga sam izgubila, a
drugoga... drugoga sam upravo gubila.
Nou sam i dalje imala more. Budila sam se okupana u hladnom
znoju i nisam ih se mogla sjetiti.
U palai sam prisustvovala dvorskim zasjedanjima i promatrala, dok
su oni koje sam sumnjiila Barquiel LEnvers, Caspar Trevalion, Percy i
Ghislain de Somerville okruivali Drustana razgovarajui s njim
kadikad kao s ratnim drugom, kadikad kao s Cruarchom od Albe,
ispipavajui ga u vezi trgovine, pokuavajui razluiti hijerarhiju moi
koja je podravala njegovu vladavinu i otud stvoriti nove saveze. Drustan
je s njima izlazio na kraj varljivom vjetinom, skrivajui hladan razum iza
svog modrog znamenja i ne ba tenog dangelinskog; malo se toga odvilo
izmeu njih da Ysandre to ne bi ula i zapamtila. Ipak, igrali su igru, i to
cijelo vrijeme pred bezizraajnim licima kraljiinih cassilinskih pratilaca.

158

Promatrala sam ih sve, a na licima posljednjih nije se ukazao ni najmanji
traak interesa. To, meutim, nije umanjilo moje strahove.
Pokuala sam prodrijeti dublje u zakopane tajne Lyonette de
Trevalion i nisam dospjela nikamo.
Sam je Drustan opazio stanje u kojem sam se nalazila uvi me kako
zapinjem nad jednostavnim prijevodom za jednoga od njegovih vjernih
porunika, visoko pozicioniranim velmoom iz Cullach Gorryma.
Prisustvovali smo sveanoj veeri, a on me povukao u stranu.
Phdre. Glas mu bijae zabrinut. Izgleda loe. Mislim da Ysandre
moda od tebe trai previe.
Govorio je dangelinskim, iako je moj cruithne bio bolji. Oi su mi se
napunile suzama na tu jednostavnu prijaznost pa sam se ujela za usnu da
ih odagnam. Ne, moj gospodaru, rekla sam kad sam bila sigurna da e
mi glas ostati miran. Mue me runi snovi, to je sve. Ne spavam dobro.
Drustan se blago namrtio, a elo mu se nabralo tamo gdje ga je
presijecao niz modrih tokica. Breidaia je eljela doi, ali ja sam je
zamolio da ostane. Da sam joj barem dopustio. Vjeta je kad se govori o
snovima.
Sjeam se, promrmljala sam. Bila je njegova najstarija sestra, koja
je usnula Hyacinthea na otoku. Moiread je bila najmlaa, ali ona je bila
mrtva, poginula je u borbi pred Bryn Gorrydumom. Oboje smo se
prisjetili, u tiini, a tada sam se ja malice trgnula. Nije vano, moj
gospodaru. Ionako ih se ne sjeam
Nemate kakvog DAngelina nadarena u pogledu snova?
Ne, odvratila sam mehaniki, a onda se nasmijala. Imamo,
zapravo. Ne u etvrti u kojoj bih inae potraila pomo, ali da.
Tvoje usnulo ja eli ti rei neto to tvoje budne ui ne uju.
Drustanov je ton bio ozbiljan. Trebala bi poi k njima.
Razmislit u, odvratila sam.
I jesam razmislila, te odbacila ideju, i ponovno se probudila te noi
ustreptala srca, s hladnim znojem na koi i posve prazne glave.
Poslavi Ti-Philippea u palau da javi Ysandri kako sam bolesna,
otila sam u kuu Encijana.
Iako sam odrasla na Nonom dvoru od Trinaest kua, Encijan je bio
ona koju sam najslabije poznavala. Mistici i vizionari ubrajaju se meu
njezine milosnike, a mnogi od njih pristupali su Eluinom kleru kad bi
dovrili svoje tjelokrase. Doista, sveenik koji me poduavao kao dijete
bio je bivi Encijanov milosnik. to su njihovi mecene traili, nisam
dotad znala.
Fortun me iskosa pogledao dok smo stajali pred ulazom na Noni
brijeg, na kojem se nalazio neupadljiv bronani reljef s grbom kue, cvijet

159

encijana okruen punim mjesecom. Sigurni ste u to, moja gospo?
upitao je sumnjiavo. Nisam ga ni krivila. Bilo je doista vrlo neobino da
jedna od vodeih kurtizana kraljevstva trai utjehu na Nonom dvoru.
Da. Traak studeni u proljetnom povjetarcu nagnao me da se
obgrlim rukama i zadrhtim. Stanje se pogoralo od dana kad je Marmion
prognan; nisam se sjeala kada sam zadnji put prospavala no. Drustan
je u pravu. Ovako ne mogu dalje.
Kako elite. Fortun se nakloni i pokuca na vrata.
Sastala sam se unutra nasamo s doajenom, visokim mukarcom pro-
sijede kose i poput lia zelenih oiju. Imao je obiaj gledati krajikom
oka, kao da mu je periferni vid bio bolji od centralnoga.
Grofice Phdre n Delaunay de Montrve. Izrekao je moje puno
ime i naslov melodioznim glasom, bez traga iznenaenosti u njemu.
Kua Encijana poaena je prisustvom uvaene Naamahine slubenice.
Kako vam mogu udovoljiti?
Ispriala sam mu o nonim morama, dok je on zurio u sunanu
zraku koja je koso presijecala zrak. Moete li kako pomoi? upitala sam
kad sam zavrila.
Da. Pogledao me izdaleka, lica uzdignuta prema ukoenu svjetlu.
Svaki milosnik kue Encijana uvjeban je da pomogne meceni izraziti
none vizije. Kakav bi vam milosnik odgovarao? Mogu vam predstaviti
ponudu koju imamo na raspolaganju.
Trepnula sam, zbunjena; nisam razmiljala tako daleko. Nije vano.
Naamahini slubenici nisu izbirljivi, dodala sam uz neznatan osmijeh.
Svaki mecena ima svoje afinitete. Otrgnuvi pozornost sa zrake
sunca, doajen me pogleda u lice bez osmijeha. Muko ili ensko, mlado
ili staro, svijetlo ili tamno.
Odmahnula sam glavom. Moj gospodaru, sve sam to ve iskusila, i
nita mi se nije svidjelo vie od ostalog. Ovdje sam zbog svojih snova.
Izaberite onoga kojeg smatrate najboljim.
U redu. Ustavi, doajen prie vratima i promrmlja neto jednom
zaredniku. Momak se trkom udalji i nakon nekog vremena vrati u pratnji
drugog mladia.
Svi milosnici Nonog dvora su lijepi, a Raphael Murain n Gentian
nije bio iznimka. Bio je gotovo mojih godina, ravne pepeljasto smee
kose koja mu je padala u blistavu slapu skoro do pojasa i sivih oiju dugih
trepavica. Nasmijeio mi se umilnou koja me podsjetila na Alcuina, te
sam osjetila peckanje suza. To je bilo jo neto to mi je smetalo; zbog
pomanjkanja sna, na javi sam neprestano bila na rubu plaa.
Svia li vam se? upita doajen promatrajui me paljivo svojim
pogledom sa strane.

160

Da, promrmljala sam. Raphael Murian se naklonio, a sjajna mu je
kosa pala naprijed preko ramena, te me primio za ruke, prinijevi ih
usnama da ih poljubi. Osjetila sam kako njegov dah poigrava nad kostima
mojih prstiju, topao uzdah zadovoljstva na moj pristanak.
Vrlo je uinkovita, obuka na Nonom dvoru.
Doajen mu je povjerio moje more i moju elju da ih otkrijem i
razluim njihovo znaenje; Raphael je sluao, ozbiljan poput lijenika, i
okrenuo se prema meni kad je ovaj zavrio. Potrebno je da provedete
no u kui Encijana, moja gospo, rekao je tiho. Takvi snovi nee doi
kad ih pozovete, ve kako tok njihove prirode diktira. Morat u spavati uz
vas i disati zrak vaih snova. Prihvaate li to?
Obavijestit ete mog vojnika? upitala sam doajena.
On kimne. Moe se udobno smjestiti u prostorijama za podlonike
ili otii pa se vratiti ujutro. Izbor je na vama.
Naloite mu da se vrati ujutro. Duboko sam udahnula i okrenula se
prema Raphaelu Murainu. Predajem se u vae ruke.
Raphael se opet nakloni, ozbiljan poput sveenika.
Tako sam potpisala doajenov ugovor i dogovorila plaanje honorara
pa su me poslije toga otpratili u kupelji. S ugodom se ne smije uriti na
Nonom dvoru. Uivala sam u vruoj vodi i panji vjeta zarednika, dok
je par kunih glazbenika tiho svirao harfu i flautu. Kad sam bila gotova,
dali su mi da odjenem halju od teke svile, i posluili lagan obrok s
vinom. Pred vratima se zauo tih razgovor, te mi se potom pridruio
Raphael Murian, a dvoje zarednika pojavilo se kako bi nas zabavili svojim
plesom, djeak i djevojica ne stariji od trinaest ljeta, odjeveni u velove
prozirne gaze.
To je dio njihova kolovanja, rekao mi je tihim glasom, zabavljen,
sa sjajem u sivim oima. Ali mislim da su nervozni to nastupaju pred
Phdre n Delaunay .
A ti? upitala sam pomalo lakoumno. Odmahnuo je glavom i
nasmijeio se. Zbog toga mi se jo vie svidio, iz nekog razloga.
Bilo je doista udno nalaziti se na Nonom dvoru u ulozi mecene pa
sam se nastojala opustiti. Ja, koja sam se u tren oka znala svojevoljno
predati meceninim eljama, tekom sam mukom prihvaala ugaanje.
Raphael me promatrao i naherio glavu tako da mu se kosa slila na jednu
stranu, te je mahnuo zaredniku da mu izda nalog. Na ovom mjestu
njegov je glas zapovijedao. Primivi me za ruku, poveo me u svoje odaje,
gdje su svilene draperije zastirale zidove tamnim bojama, a svjetlost
svjetiljki treperila po raskonu, barunom prevuenom leaju. Djeak je
sjedio prekrienih nogu u kutu svirajui liru, a mlada enska milosnica
kleala je abeyante u dnu kreveta, grijui zdjelu mirisnog ulja na
eravniku.

161

Moja gospo, apne Raphael razvezujui pojas moje halje vjetim,
njenim rukama i svlaei je s mojih ramena, njeno me ljubei. Halja mi
je pala oko nogu i na trenutak njegove su oi zasjale. Mogla sam uti kako
milosnica uvlai dah. Raspustio mi je kosu, pokupivi je objema rukama,
njezinu gustu, tamnu rasko. Naamahin blagoslov zasuo njezine sluge.
Ponovno me poljubivi imao je usne meke poput ene njeno me
poveo prema leaju. Nije na vama da dajete, ve da primate.
Legla sam, posluno, i osjetila kako ruke mlade milosnice razmazuju
toplo ulje po mojoj koi, mirisno i ugodno. Nisam znala, do toga asa,
kakvu je napetost moje tijelo trpjelo; ak ju ni kupka nije ublaila. Malo
pomalo, poputala je pod njezinim vjetim rukama, a miii se oputali
jedan za drugim, sve dok nisam leala na trbuhu, mlitavih udova i troma,
promatrajui kako se Raphael graciozno kree po odaji. Otvorio je
kutijicu na svom nonom ormariu i izvadio grumen biljne smole,
poloivi ga u mali eravnik, a sladak vonj opijuma ispunio je odaju,
tanak pramiak modrog dima koji je odisao vizijama. Glazba je usporila,
prsti sviraa na liri sanjivo su lutali. Postajui oamuenom, posve sam se
opustila pod milosniinim prstima koji su me sporo masirali; sagnula se
nisko, kad Raphael nije gledao, kako bi mi utisnula poljubac u dno
kraljenice gdje je zapoinjao moj marque, a ja sam mogla osjetiti njezin
topao dah na koi.
Kad su mi njezine ruke naloile da se okrenem, nisam prigovorila.
Leala sam tromo i ekala, gledajui kako Raphael Murain svlai odjeu
dok je milosnica nikad joj nisam doznala ime izvodila predigru,
klizei rukama glatkim od ulja po mom tijelu; grudima, bradavicama
napetim i uspravnim, kostima bokova i plosnatoj udubini moga trbuha.
Vjeti, nauljeni prsti istraivali su udolinu izmeu mojih bedara,
razdvojivi me kao to bi tko rastvorio latice cvijeta. Cijelo to vrijeme, on
mi se smijeio, svlaei se polako kako bi otkrio vitko i djeaki miiavo
tijelo. Vrak njegova ukruenog falusa dodirivao mu je trbuh. Kad se
okrenuo, ugledala sam marque kue Encijana oslikan na njegovoj
kraljenici, dovren sve do same krine rue u obliku mjeseca i cvijeta.
Mlad kao ja i jednako iskusan. Odugovlaio je s languisementom, sve dok
vie nisam znala gdje je moje tijelo zavravalo a njegova usta poinjala
U asu kad je kleknuo nada mnom, bila sam spremna i vie od toga,
te sam kriknula od uitka kad je prodro u mene, a njegovo od ulja glatko
tijelo kliznulo uz moje. Ima onih koji misle da anguisette pronalazi uitak
samo kroz bol, ali nije tako. Iako bi svaki od mojih mecena teio za
vlastitim uitkom te silom i grubou potaknuo moj, Raphael Murain je
bio milosnik Nonog dvora. Podupro se rukama iznad mene, smijeei se
i pomiui polaganim, tromim zamasima, spustivi glavu da me poljubi.
Elua, kako je bilo slatko! Kosa mu se spustila oko moga lica poput
blistava zastora, a ja sam mu uzvratila poljupce kao to samo Naamahina

162

slubenica moe, u zamrenu plesu jezika, sporom i bez urbe. Njegova
tvrda, vitka prsa okrznula su moje dojke. Mogla sam uti vlastito disanje,
i njegovo, i ono mlade milosnice, koja je kleala gledajui.
ovjek se predaje, kao mecena; nikad prije to nisam shvatila.
Predala sam se te noi, Raphaelu i kui Encijana, aromi mirisna ulja i
slatku modru dimu opijuma, putajui da se uitak penje u sporo
rastuim valovima, dok smo se zibali na njemu kao u naruju mora.
inilo se da je stigao iz velike daljine kad je kulminirao, nadirui poput
velikog plimnog vala, vei i sporiji od ijednog vrhunca koji sam doivjela.
Sklopila sam oi, osjeajui ga kako se penje u spirali iz naih spojenih
tijela u neizmjerna prostranstva vremena, val za valom slamao se na
najudaljenijim obalama moje svijesti, dalek i teak.
Mogu li? apnuo je Raphael Murain kad su mi se oi otvorile.
Osjetila sam ga kako se jo uvijek pomie u meni i uzvratila aptom:
Da.
Tada su se njegove oi sklopile, duge trepavice savile poput valova
koji se slamaju; zastenjala sam kad je otro udahnuo, udiui sam dah
naeg zdruenog zadovoljstva. Tijelo mu se ukoilo uz moje dok je
prosipao svoje sjeme, slatko, vrue pulsiranje duboko u meni.
Kasnije smo zaspali, a ja sam sanjala.
Jo otkad me se Joscelin odrekao, nisam provela no spavajui s
drugom ivom duom; mogla sam tugovati, znajui koliko mi je to
nedostajalo. Nakon svoje paljive umilnosti, Raphael je usnuo
bezazlenim snom djeteta, dok mu se njena svilenkasta kosa prosipala po
mom licu, udova tromih od doivljena uitka.
Svjetiljke su dogorijevale, opijum se rasprio. Svira na liri i
milosnica diskretno su se povukli. Kako si nisam ostavila drugog izbora,
prigrlila sam teinu Raphaelova tijela, njegovo ravnomjerno disanje, i
zaspala.
Zaspala, i sanjala.
Sanjala sam da sam opet dijete u Delaunayjevom kuanstvu. Alcuin
bijae ondje, i naa stara uionica u Delaunayjevom domu. Sjedili smo za
stolom jedno nasuprot drugomu, on i ja, prouavajui svitke, traei
rjeenje misterija Gospodara Tjesnaca. Malo mi je nedostajalo da
shvatim klju, kad je milosnik kue Cereusa u maski snjene lisice
promolio glavom kroz vrata, a ja sam ga ljutito zamolila da me pusti na
miru. Kasni, ree snjena lisica priguenim glasom. Joie se ve
natoio.
Uz napadaj strave koju ovjek osjeti samo u snovima, shvatila sam
da se uope ne nalazim u Delaunayjevu domu, ve u kui Cereusa; ne kao
dijete, ve kao milosnica, koja kasni na Zimski krabuljni ples. Moj kostim
nije bio dovren i nisam imala masku. Oajavajui, pohitala sam da se

163

pridruim slavlju, pitajui se hou li uspjeti pronai Favrielle n
Eglantine i zamoliti je da mi posudi masku.
Velika dvorana kue Cereusa bila je ispunjena svjetlom i veseljem, i
svim milosnicima Trinaest kua u njihovoj najfinijoj odjei, a ja stigoh na
vrijeme da vidim otkrivanje Sunanog princa. Nasmijala sam se, tada,
mislei da e sve biti u redu, i pitajui se kakva me to ludost spopala da
sam zamislila kako uim s Alcuinom, kad je ovo, da naravno, ovo bio moj
ivot, smijeh i klicanje dok su pod krinkom Zimske kraljice otkrivali
prelijepu Suriah, koja je prema meni uvijek bila dobra.
Tada shvatih da je Sunani princ Waldemar Selig.
Nitko drugi to nije primijetio kad je skinuo krinku, smijeei se, za
pola glave vii od svih prisutnih; nitko nije primijetio kad je probo Suriah
pozlaenim kopljem Sunanog princa, a ona klonula na podiju, otvorenih
usta i praznih oiju, steui rukama drak dok se tamna mrlja irila po
njezinim grudima. Waldemar Selig sie s podija, dok mu se plat od
vujeg krzna njihao na ramenima, a dangelinski sveari smijeili su se,
klanjali i micali s puta, dok su glazbenici zasvirali ivahan ples.
Krik mi je zapeo u grlu, dok sam se borila za dah; plesai su se vrtjeli
pokraj mene, veseli i blistavi i Delaunay, moj gospodar Delaunay bio je
meu njima. Zamalo sam uspjela protisnuti njegovo ime; tada se
okrenuo, a ja opazih da je drao Melisande Shahrizai u naruju smijeei
joj se. A Melisande je skrenula pogled s njega, preko njegova ramena,
preko prepune dvorane, kako bi mene pogledala, a njezina ljepota
pretvorila mi je koljena u vodu. Ona mi se nasmijeila.
Znala sam. Ona je znala. I stigla sam prekasno.
Glas koji me probudio, navodei pojedinosti sna, promukao od
panike, bio je moj vlastiti. Udahnula sam duboko potresena, napola se
zagrcnuvi, te sam shvatila da sam budna u odajama kue Encijana. Kao
odjek u svom sjeanju, mogla sam uti kako tiho mrmljanje Raphaela
Muriana prodire kroz moj san izvlaei njegovu priu s mojih nevoljkih
usana. Sjela sam na postelju elei da se lupanje moga srca uspori i
ekajui da mi se vid razbistri.
Kada jest, ugledala sam Raphaela kako klei pokraj kreveta, lica
mirna i sabrana. elite li da vam ga ispriam? upitao je njeno.
Ne. Prola sam rukama slijepo po licu i zadrhtala. Sjeam se.
esto tako biva, kad je san uhvaen pri stvaranju. Elegantno
ustavi, okrenuo se i rastvorio priguene svjetiljke putajui da njihov
mek sjaj obasja sobu i natoio mi vina u au. Razvodnjeno vino. Popijte
ga, init e vam dobro.
Posluala sam bez razmiljanja, progutavi hladnu tekuinu koja mi
je razblaila grlo i ivce. Raphael sjedne na pete i pogleda me.

164

Va san je lako protumaiti, rekao je tihim glasom. Odgaate
teku odluku, Phdre n Delaunay, i to vam moe donijeti samo zlo. Ako
elite, moemo zajedno istraiti taj san i doznati kakva je to odluka od
koje strepite.
To nee biti potrebno. Kratko sam se nasmijala i osjetila kako
malice drhtim. Ve znam. Nije bilo nita lake, naposljetku, suoiti se s
njom na javi. To sam uinila i osjetila strah, uputivi iskrivljen smijeak
Raphaelu Murianu n Gentianu. Vidi, moram poi u La Serenissimu.


165

DVADEST PET



ako nisam mislila da u moi usnuti nakon te more, s vremenom sam
uspjela; a i to se dogodilo zahvaljujui Raphaelovu daru, koji me
zamolio da ostanem kada sam htjela otii, iskoristivi svoje smirujue
prisustvo i mek glas kako bi satkao aroliju kojom se hvata san. Spavala
sam bez snova i time ponovno stekla odreenu dozu olakanja koju mi je
pruio noni uitak. Bilo mi je drago ujutro to sam ostala.
Prije nego to sam otila, kleknuvi pred njim, poloila sam dva
prsta na njegove usne. Naamahin slugo, u njezino ime molim te, uvaj
njezine tajne. Jesi li razumio?
Raphael kimne pod mojim prstima. Ljubiaste mrlje umora nazirale
su mu se pod oima; ovaj je postupak ostavljao traga na njemu. To je
sakrosanktan zakon kue Encijana. Ne morate se bojati. Poloio sam
zavjet. Izraz mu se izmijenio, malice se razvedrivi, dok mi se smijeio.
Uostalom, nikad nikom ne bih odao vae snove. Sigurno je teko, dodao
je njeno, gajiti osjeaje prema meceni koji su tako duboko konfliktni.
Nisam morala pitati na koga je mislio. Da, odvratih s drhtajem u
glasu, zahvalnija nego to sam mogla izraziti. Bilo je neizmjernog
olakanja u izgovaranju tih rijei, na jedinom mjestu gdje na mene ne bi
navukle sumnju. Da. Tako je. A na to Raphael Murian nita nije rekao,
ve samo razumio. Hvala ti. Ovla sam ga poljubila i pola ostaviti
kesicu novca, svoj pokroviteljski dar njemu, na noni ormari. Postoji
predmet koji se na Nonom dvoru koristi u tu svrhu Naamahine Ruke,
tako ga zovemo, skulptura izrezbarena tako da nalikuje na stiliziran par
skupljenih ruku. Raphaelove su bile od blijedog, prozirnog nefrita.
Prosperirao je u Naamahinoj slubi, pomislila sam dok sam odlagala
kesicu, a i s pravom.
Moja gospo! Glas mu je zazvonio poput neugoene lire, a ja se
okrenuh i spazih potresen izraz na njegovu licu. Molim vas. Ne mogu
primiti pokroviteljski dar od vas!
Zato? upitala sam znatieljno. Rastvorio si moj san poput
knjige.
Uspravivi se, Raphael Murain se premjesti s noge na nogu i proe
rukom kroz svoju sjajnu kosu. Platili ste pristojbu kui, rekao je
nelagodno. to se ostalog tie, dovoljan je dar bio usluiti vas. Vidjevi
da oklijevam, uputio mi je onaj ljubak osmijeh koji je toliko podsjeao na
I

166

Alcuina. Darovao bih ga samo kao rtvu Naamahi. Bilo bi bolje da vi to
uinite i izgovorite moje ime. Volio bih da ga uje iz vaih usta.
Onda hou, obeah.
U dvoritu kue Encijana Fortun preleti pogledom po mom licu i
ustegne se od svakog pitanja, to je bilo dobro. Osloboena nesnosna
tereta svojih mora, osjeala sam kako mi je um opet bistar i otar. Po
povratku kui smjesta sam otila u svoju radnu sobu i sastavila poruku
Ysandri, u kojoj sam molila za sastanak s njom i Drustanom, i koju sam
zapeatila grumenom crvenog voska i utiskom slubenog peatnjaka
Montrvea. Smjesta sam je otposlala po Remjyu davi mu izriite upute.
Ako ti ne bude omoguen izravan pristup kraljici, pokuaj doprijeti do
Cruarcha. Drustanova straa napravit e ustupak za veterana Troyes-le-
Monta. Samo njemu ili njoj, pazi! Nikomu drugom, ak ni kojem od
njezinih Cassilina.
Razumijem, sveano je rekao Remy naklonivi se; kad je podigao
glavu, oi su mu blistale. Sprema li nam se nevolja, gospo?
Sprema, ako ne uini tono kako sam ti rekla, i tiho, zaprijetila
sam mu. Samo se nasmijao, ponovno naklonio i otiao. Ne znam zato
sam se brinula za diskreciju Raphaela Muraina, s podlonicima kao to
su Phdrini momci.
Uza sve svoje strepnje, Remy je vjerno izvrio moje naputke.
Usuujem se rei da je Ysandre bila zaintrigirana; u svakom sluaju,
gotovo je smjesta odobrila moj zahtjev nainivi vremena u svom
rasporedu i poslavi kraljevsku koiju da me otprati pred lica kraljeva
Terre dAnge i Albe. Privatna audijencija, uistinu, kojoj ni sluge ni
straari ni Cassilini nisu prisustvovali.
Onda? upita Ysandre nadigavi obrve.
Duboko udahnuvi, zapoela sam, kazujui joj cijelu priu, zapoevi
time kako mi je Gonzago de Escabares donio sangoire plat i ne
izostavivi pojedinosti koje sam ispustila u Dvorani portreta. Melisandin
izazov, i sve moje kasnije potrage, sve sumnje koje sam gajila i zavojit put
kojim sam krenula u potrazi za njima.
Kad sam zavrila, oboje su bili zabrinuti i zamiljeni.
Bilo bi mi lake pri dui, polako e Ysandre, kad bi imala nekakav
dokaz o svojim slutnjama, Phdre. Kad bi postojao razlog, ne bih
oklijevala da neto poduzmem... Trevalion, de Somervilleovi, ak i moj
ujak. Pozvala bih i prefekta Cassilinskog bratstva pred prijestolje ako bih
smatrala da za to imam razloga. Ali to to mi govori su puka nagaanja,
nita vie. Neu djelovati na temelju pretpostavke, ak ni tvoje.
Nisam to od nje ni oekivala; tek da poslua moja upozorenja. Tu je
plat.

167

Da. Ysandre e ironino. Tu je plat. Trebala bih ti rei, dopisujem
se sa svojim prastricom, Benedicteom de la Courcelom. Jesi li znala da
sam mu poslala glasnike odmah nakon Marmionova sasluanja? Otro
me pogledala, a ja odmahnuh glavom. Jesam. A on je dao pretraiti la
Serenissimu i nije pronaao ni traga Melisandi. Doista, poziva me da
obavim caerdiccijski progressus regalis prije zime, kako bi me grad
mogao primiti kao kraljicu Terre dAnge.
Zato Benedicte ne doe ovamo kako bi vas priznao? upitah.
Ysandre poloi bradu na ruku i zagleda se u mene. Obiaj je da
dangelinski vladar obavi progressus, kako bi obnovio saveze s
caerdiccijskim gradovima-dravama. Moj djed ga je obavio kao djeak; to
se nije radilo desetljeima. Ne za naih ivota. Da nije bilo tako, moda bi
nam bre pritekli u pomo protiv Skalda. Benedicte je u pravu, ne mogu
si priutiti da te veze olabave. U svakom sluaju, dodala je tiho, njegova
je nova ena upravo rodila sina pa nema volje putovati.
Moja gospo, rekoh, sve je to moda istina, ali prema onom to mi
je Severio rekao, La Serenissima je klupko intriga. ak ni princ Benedicte
nije znao da su mu vlastita ki i zet krivi za trovanje vae majke.
Kraljiine se obrve ponovno nadignu. Je li ti Severio Stregazza
rekao da je Melisande Shahrizai u La Serenissimi? upitala je s varljivom
blagou. Zbog toga mi se sledila krv u ilama.
Moja gospo, apnuh. Rekla bih vam da jest. Nije. Nije uo za nju i
vjerujem da je govorio istinu. Marmion ga je opsjedao, a on nije znao
zato. Kunem vam se, da sam imala i najmanji potkrjepljujui dokaz za
ita od toga, dola bih k vama.
Drustan je utio i promatrao nas obje.
Ysandre uzdahne. Tako dakle. Sumnja na vrhovnog zapovjednika,
njegova sina Ghislaina, Gaspara Trevaliona kojemu je ak i Delaunay
vjerovao i mog ujaka vojvodu, koji ti je spasio ivot. Takoer i na
Cassilinsko bratstvo, ijoj se slubi stoljeima ne moe prigovoriti.
Vjeruje da je Melisande Shahrizai u La Serenissimi, unato injenici da
si taj podatak dobila iz druge ruke i, oigledno, zahvaljujui njezinu
uplitanju, a nijedan Serenissimanac ju nije vidio.
Tako je. Morala sam priznati, zvualo je suludo i mojim uima.
Moja gospo... rekla sam s oklijevanjem. Ne mogu od vas traiti da mi
vjerujete. Ali poznajem Melisande. Ako eli da mislim da je u La
Serenissimi, to je zato to i jest u La Serenissimi. Ovdje sam se nala u
slijepoj ulici. Moram tamo.
Drustan napokon progovori, mrtei se. Ni meni se ovo ne svia,
Phdre n Delaunay. Ali moje je miljenje da je to taj glas u tvojim
snovima kojeg si se bojala uti.
Kimnula sam.

168

Ysandre me mrko pogleda. Zadnji put donijela si mi hrpu
smrdljivih koa, skaldski bode i tsinganskog proroka. Ovaj put,
barunasti plat i san. to je idue? Rubac i muan osjeaj? Ujela sam se
za jezik i nisam odgovorila. Dobro. Duboko se nadam da si ovaj put u
krivu, ali nisam tolika budala da bih se na to okladila, niti da bih te
pokuala sprijeiti. to eli od nas?
Povjerila sam im svoj plan. Drustan je djelovao zabavljeno, ali
Ysandre nije. Unato tomu, pristala je.
Kad sam im iskazala poast i htjela se povui, pozvala me natrag
drukijim tonom. Phdre. Okrenula sam se i pogledala njezine
ljubiaste oi, tamne od brige. Anafiel Delaunay bio mi je saveznik kad
nisam imala nikog oko sebe tko me nije htio iskoristiti. Pozvala sam se na
njegovu zakletvu, a on je zbog nje izgubio ivot. Sada ivimo u miru, a
moj ostanak na prijestolju nitko ne osporava. Vojska je u mojim rukama i
nema te provincije koja ne priznaje moju vladavinu. Drustan mab
Necthana moj je priznati mu i sa sobom je donio suverenu silu Albe.
Skaldsko kraljevstvo je razdvojenije no ikad prije uspona Waldemara
Seliga, Aragonija nudi saveznitvo, a nijedan caerdiccijski grad-drava
nije toliko moan da nam se suprotstavi. Kad sam te poslala na Albu, bila
sam oajna; sada, Terre dAnge se nalazi na vrlo jaku poloaju. Da, bilo bi
mi lake pri srcu kad bi se rijeio sluaj Melisande Shahrizai, ali kakvi
god joj planovi bili, sigurno ne predstavljaju tako ozbiljnu prijetnju da
zbog toga vrijedi riskirati tvoj ivot.
Zastala sam. Moda. Ali tko god joj je pomogao, nalazi se blizu
prijestolja.
A ako su to napravili zbog ucjene, vjerojatno se svakodnevno mole
Elui da ih nikad ne razotkrijem, smrknuto e Ysandre. Kaem ti, nije
vrijedno rizika. Dovoljno se krvi prolilo na pragu kue Courcel. Ne elim
tome pridodati tvoju.
Vjerojatno je bila u pravu, ali tu je postojao san i dubok strah koji je
on izazivao. Da su barem Hyacinthe ili njegova mati bili tu, ili bilo koji
Tsingano koji je znao govoriti dromonde jer sam znala, u dubini due, da
nisam grijeila. Bit u oprezna, obeala sam.
Dobro. Ysandre se zavalila natrag i dodala jo jedan, posljednji
naputak. Ako mi ne doputa da ti dodijelim poasnu strau, barem
povedi sa sobom svoje oklopnike i onog tvrdoglavog Cassilina.
Otvorila sam usta, i zatvorila ih, progutavi. Ja... nisam sigurna da
e Joscelin poi.
Drustan se trgne na to, ali Ysandrin pogled postane kremen.
Obvezao je svoj ma u moju slubu kad se odrekao Cassielove. Poi e, ili
pogaziti zakletvu. A ja ne trpim vjerolomnike.
Rei u mu to, promrmljala sam pitajui se kako e to prihvatiti.

169

Nakon toga, bilo mi je doputeno da se povuem.
Nisam odmah sve ispriala Joscelinu ni svojim vitezovima, ve sam
se zaputila izvriti sve pripreme. Posjetila sam prije svega svog
zastupnika kako bih mu objasnila svoju elju da otputujem u La
Serenissimu i ondje iz prve ruke nadgledam svoja ulaganja. Nakon malo
traenja pronaao mi je udio u isporuci albskog olova, koja je trebala
krenuti iz Marsilikosa u La Serenissimu za etrnaest dana, to je savreno
odgovaralo mojim potrebama. Jedan dio svoga plana preutjela sam ak i
Ysandri.
Thelesis de Mornay, koja je znala to smjeram od poetka, posluala
je Ysandrin zahtjev pa sam se sastala s njom kako bismo pregledale popis
Cassilinske brae na aktivnoj dunosti u palai. Etienne de Chardin,
Brys n Rinforte, Lisle Arnot, David n Rinforte, Jean de Laurenne...
Prouavajui popis, dobacila sam Thelesis pogled. Zato ih je toliko
posvojilo kuanstvo lorda Rinfortea?
Raspitala sam se. Kao kraljiina pjesnikinja, Thelesis je mogla
pitati gotovo bilo to ne izazivajui sumnju; pretpostavilo bi se da je
istraivala zbog nekog svog pjesnikog djela. Siroad koju prihvaa
Cassilinsko bratstvo uvijek uzima prefektovo ime. Rinforte je bio
prefektom ve dugo vremena. Okrenula je glavu kako bi se nakaljala i
uputila mi pogled pun isprike. Proteklih mjeseci ispila ga je bolest, rekao
mi je jedan od Brae. Zbog toga vjerojatno ni Joscelin ni Micheline de
Parnasse nisu primili odgovor.
Ah. Zavrila sam s itanjem popisa i odloila ga.
Nita? Thelesisine tamne oi bile su suosjeajne.
Odmahnula sam glavom. Ne. To jest, ako tu neeg ima, ja to ne
vidim.
ao mi je. Ustala je da me zagrli, a kosti su joj djelovale lako i
krhko; to me uznemirilo, pogotovo odmah nakon vijesti o prefektovu
zdravlju. Kushiel nije njean prema svojim izabranicima, apnula je
Thelesis. Pazi se, Phdre, i sretno se vrati kui. Odmaknula se i njeno
mi se nasmijeila. uvao te Blaeni Elua.
I vas, promrmljala sam stiui joj ruke. I vas.
One noi kad se njegov prvi dio trebao provesti, obznanila sam
svojim vitezovima plan. Bilo bi mi drae da je i Joscelin bio ondje, ali
previe sam odugovlaila s ovom igrom; on je izaao tog poslijepodneva i
jo se nije vratio. Nisam imala druge nego da im kaem, najprije
otpustivi sluge za tu veer i nagnavi Phdrine momke da se zakunu na
utnju.
Predvidivo, bili su oduevljeni ak su i mirnom Fortunu oi
zaiskrile od uzbuenja. Ni dvije minute nakon to su rijei sile s mojih

170

usana oni su ve planirali putovanje, dijelei meu sobom odgovornosti.
Zabavljena, pustila sam ih na miru.
Odluila sam da me Fortun te veeri otprati na roendansko slavlje
vojvotkinje de Chalasse i ostavila ostale s dva upozorenja. to god ujete
da se o meni govori, rekla sam, posebno motrei Ti-Philippea, ne
opovrgavajte temeljnu istinu, jeste li uli? A kad se Joscelin vrati, nita
mu ne govorite. Samo mu recite da elim to prije razgovarati s njim i
prepustite sve meni.
Obeali su, iako nevoljko to se ovoga posljednjeg tie. Zaprijetila
sam da u onoga tko me iznevjeri ostaviti u Eluinom Gradu i otila
uvjerena da e posluati.
O toj noi neu mnogo priati, osim da je protekla kao to je bilo
planirano. Vivianne de Chalasse je bila vrlo utjecajna u LAgnaceu;
doista, njoj je pripadala suverena vojvodska vlast u provinciji sve dok
Ysandre nije uzdigla Percyja de Somervillea na poloaj vojvode dodijelivi
mu prevlast. Iako meu njima nije bilo pretjerane netrpeljivosti svi su
znali da je de Somerville to zasluio zapovijedajui obranom od skaldske
invazije ali bilo je dovoljno da su se kraljica i Cruach osjeali
pozvanima da prisustvuju sveanosti i zaglade mogue preostale
razmirice.
Nemam glumaku vjetinu, ali usuujem se rei da prilino dobro
laem; a nije bilo nimalo teko oijukati i plesati s Drustanom mab
Necthanom. On je prihvatio igru s iznenaujuom lakoom, smijeei se i
uzvraajui na moje zadirkivanje na mjeavini dangelinskog i cruithnea i
pleui s elegancijom koja bila u opreci s njegovom kljastom desnom
nogom. Nije bilo teko pronai ritam koji je odgovarao njegovu krzmavu
koraku. ivio je s tim od roenja; lako biste zaboravljali da je Drustan bio
epav. Sjetila sam se Delaunayjevih rijei, tako davnih, vedrih i zabavnih.
A Ysandre de la Courcel, cvijet kraljevstva, nauit e hromog
barbarskog princa plesati gavotu.
to se nje ticalo, Ysandre nije pretjerala u svojoj ulozi, ali kad sam
zaula njezin glas, leden poput Najhladnije zime, kako pita jesam li
zavrila s njezinim muem i bih li ga vratila njegovoj eni, kraljici Terre
dAnge, kunem se, osjetila sam marce na koi, a rumen koja me oblila
bila je stvarna. Ako je Drustanova iznenadna ozbiljnost bila hinjena, to
nitko ne bi prepoznao. Svud oko nas dangelinski plemii ustuknuli su
nekoliko koraka dok sam se prisiljavala odgovoriti s promiljenom
drskou omiljene mlade kurtizane koja iskoritava svoj status.
Phdre n Delaunay, hladno e Ysandre izostavivi moju titulu.
Vaa prisutnost nam vie nije po volji. Molimo vas da se udaljite.
Tim rijeima okrenula mi je lea i, premda je to bilo onako kako smo
planirali, nisam mogla ne osjetiti malodunost. Jedno je biti drzak prema

171

mecenama kada time raspirujete eravicu njihove udnje, no instinkt
prema poslunosti u meni je duboko ukorijenjen pa sam se tekom
mukom sprijeila da joj se ne bacim pred noge i ne preklinjem za oprost.
Sreom, Fortun je pohitao do mene da me, primivi za ruku, odvue
odande te smo kroz hodnik tiine napustili slavlje.
Za nama sam mogla uti brujanje vjena amora.


172

DVADESET EST



i si to? Joscelinov se glas povisio u nevjerici. Phdre, to ti je bilo
na pameti?
to je uinjeno, uinjeno je. vrsto sam ga pogledala. Bila bih ti
rekla sino, ali nigdje te nisam mogla nai. Dosad ve cijeli Grad zna da
vie nisam u kraljiinoj milosti. A sutra putujemo za La Serenissimu.
Nakon onoga to se sino dogodilo, nitko to nee smatrati udnim. I
nitko nee misliti da sam Ysandrin agent.
Ne mogu vjerovati da je Ysandre na to pristala, promrmljao je.
Spustila sam pogled na svoj tanjur i stala se igrati s raetvorenom
krukom. Nije joj bilo po volji, priznala sam, ali sloila se. Josceline,
neu te prisiljavati. Ide li ili ne?
Ustao je bez odgovora i preao blagovaonicu kako bi se zagledao kroz
prozor koji je gledao na moje siuno stranje dvorite gdje je Eugnie
zasadila temelje vrta s aromatinim biljem. Sjedila sam promatrajui ga,
njegovu visoku priliku okupanu suncem. A ako kaem ne? upitao je ne
okreui se. to onda?
Onda kae ne. Glas mi je zvuao kao da pripada nekom drugom,
nekomu ije se srce nije slamalo na otre krhotine. Jo dok se Joscelin
okretao, jedne ruke stisnute oko khai privjeska na svojim grudima, moj je
glas smireno nastavljao. Ostat e i odigrati svoju ulogu vodei Yeshuite
u tu obeanu domovinu na daleku sjeveru, ako je to ono to ti tvoje srce
nalae.
Moje srce! Grubo se nasmijao, muklim zvukom; mogao je to
gotovo biti jecaj. Trgnuo je privjeskom kao da eli slomiti njegov lanac.
Kad bih barem svoje srce i duu mogao pretvoriti u neto drugo osim
ratita!
Suosjeala sam s njim i eznula da poem k njemu; budui da se
nisam usuivala, umjesto toga, sklopila sam oi. Ako je to tvoj izbor,
onda reci Rebbeu da sam ispunila svoje obeanje. Kraljica e prema
njima biti onoliko blaga koliko se usuuje, ali prekre li zakon, bit e
kanjeni u skladu s njim. Razgovarala sam o tome s Ysandre prije nego
to smo zavrile s planiranjem. Pristala je, zamiljeno, uzeti moje savjete
u obzir.
Joscelin je zurio u mene kad sam otvorila oi. to je jo Ysandre
rekla?
T

173

inilo se da mu je vie stalo do Yeshuita nego do mene i to je moju
bol pretvorilo u gnjev, prisiljavajui me da otro odgovorim. Da si se
zavjetovao na njezinu slubu pa ti nareuje da me prati u La
Serenissimu. I jo kae da ne trpi vjerolomnike.
To je vjerojatno najgore to moete rei bivem Cassilinu. Glava mu
se trgnula kao da sam ga oamarila, nosnice rairile, bijele se crte urezale
na licu. Onda, izgleda, moram poi, rekao je protiskujui rijei kroz
zube, ako ne elim pogaziti vjeru i s Cassielom, i s tobom i s kraljicom.
Yeshuin je oprost apsolutan, odvratila sam. Kad ga ve ie zbog
jedne pogaene zakletve, zato ne bi zbog tri?
Joscelinove ljetno-modre oi imale su izraz vrlo slian mrnji. Moja
gospo, Phdre n Delaunay de Montrve, izustio je okrutnom,
promiljenom uljudnou, otpratit u vas u La Serenissimu i izvriti
zapovijed svoje vladarice. A nakon toga preputam vas Naamahinoj i
Kushielovoj skrbi, budui da im tako arko elite sluiti. Neka im je
sretno s vama.
Dobro, rekla sam mrko, ustavi od stola i odbacivi platneni ubrus.
Javi se Remyju u vezi s putom. On e ti rei sve to treba znati.
Podsjetio si me, imam jo jednu obvezu koju moram ispuniti.
Nisam bila ak ni sigurna, nakon sinonje predstave, da e me Nicola
LEnvers y Aragon primiti; nisam planirala taj posjet prije svog nesretnog
razgovora s Joscelinom. Ali Ti-Philippe se, nakon to je odnio moju
poruku, smjesta vratio gospa me doista arko eljela vidjeti. Tako se
zgodilo da sam otila posljednji put u palau, a to se mene tie, nije mi
bilo ao. Dugovala sam Nicoli jo jedan sastanak, a ne bi slutilo na dobro
da odem ne dovrivi Naamahinu slubu.
No bila bih odustala od toga da je Joscelin svojevoljno pristao da mi
se pridrui na putu.
Kraljevska straa propustila me bez primjedba, hladno i povrno.
Nije im bilo zapovijeeno da me zaustave, iako sam znala da bi me
otjerali kad bih traila da vidim Ysandre. Ali Nicola je bila kraljiina
roakinja pa su mi dopustili ui na njezinu izriitu zapovijed.
Moda bi bilo mudrije potraiti utjehu u Kushielovu hramu, ali bilo
je pravo olakanje, nakon svega to se prije toga dogodilo, prepustiti se
meceninim hirovima. Ovaj put su Nicoline spone izdrale do posljednjeg
vora, a ja nijednu nisam uspjela odrijeiti. Oiju sjajnih od mjeavine
znatielje i okrutnosti, nemilosrdno je vitlala ibalom dok nije potekla
krv, dognavi me do divljeg uitka, na koji sam uzvratila onim istim
arom zbog kojeg me Joscelin optuivao, sve dok nije bila zadovoljena.
Poslije je naredila da nam poslue hladno vino i voe, sve dok nisam
rekla kako je krajnje vrijeme da odem.

174

Ne, zamiljeno je odvratila Nicola. Mislim da neete. Sami ste
izabrali dan i vrijeme isplate duga, Phdre, a ja sad elim neto zauzvrat.
Obeali ste mi da vas mogu ispitati, ali to jo nisam napravila, zar ne?
Niste, moja gospo. Pogledala sam je u lenverke oi i prikrila val
straha. Bila je, naposljetku, Barquielova saveznica, a ja sam riskirala
doavi ovdje.
Nicola se lijeno osmjehnula. Znala je; mecene su gotovo uvijek znali.
Cijela palaa bruji o tomu da ste u Ysandrinoj nemilosti, rekla je tiho.
Ali ja u to ne vjerujem. Mislite o nama to hoete, ali kua LEnvers se ne
odrie svojih pristaa za ita manje od smrtne uvrede, a moja roakinja
kraljica nije nita manje LEnversica nego to je Courcelovka. Kakvu sada
igru igrate, Phdre n Delaunay ?
Nisam odgovorila, ve umjesto toga rekla: ula sam glasinu da je
Marmion Shahrizai odjahao ravno prema aragonijskoj granici i da otada
nije vien. Vi ste mu pondili utoite?
Obrve su joj se namrtile, a potom se opet nasmijala, skrueno, i
odmahnula glavom. Trebala sam biti pametnija, nakon prvog puta. U
redu, onda. Da. Jesam. Nicola mi uputi dug, staloen pogled. Marmion
je douo to Barquiel sprema i doao je k meni veer prije te mi otkrio
istinu o poaru. Povjerovala sam mu. Nije da se ne slaem s motivima
svog roaka vojvode, ali njegove metode... Slegnula je ramenima. Bacio
je Marmionov ivot u vjetar na tom sasluanju. Rekla sam mu da e ga,
ako se dogodi ono najgore, prihvatiti kua Aragon, bude li je se domogao
iv. Dala sam mu Ramirovo ime i svoju asnu rije kao zalog. To, i nita
vie.
Va e ga suprug prihvatiti? To me malko iznenadilo.
Marmion voli piti i kockati. Izvrstan je dvorjanin. Zato ne? Nicola
opet slegne ramenima. Ramiru je poznato kakve prednosti donosi
ugaanje mojim hirovima, a nimalo se ne kosi s de Morbhanovim
ediktom. Aragonia jest progonstvo. Vjerujte mi, znam. Hoete li mi sada
odgovoriti?
Polako sam odmahnula glavom.
Blaeni Elua! Ispljunula je te rijei poput psovke, ustavi kako bi se
nemirno ushodala po odaji. Vi i Barquiel... Phdre, na istoj ste strani,
samo to ste oboje previe nepovjerljivi da to uvidite. Kako ne uviate da
biste s njegovim resursima i svojom lukavou dospjeli mnogo dalje da
radite zajedno? Dobacila mi je frustriran pogled. emu bih lagala? Ono
malo utjecaja kojeg imam u Aragoniji u potpunosti ovisi o Ysandrinu
ostanku na prijestolju Terre dAnge.
Nije ba tako, promrmljala sam pogledavi je. Mislim da bi va
roak vojvoda jednako dobro proao. A ako me eli maknuti s puta, bio bi
vam dunik jer ste mu pritom pomogli. Ve se rijeio Marmiona, a Elua

175

mi pomogao, ja sam mu to omoguila. Mislite li da bi bilo mudro da mu
vjerujem? Odmahnula sam glavom. Barquiel je vie neprijatelj nego
saveznik, a Ysandre mi vie nije naklonjena. Na je dug podmiren i u
Naamahinim oima vie vam nita ne dugujem. Nisam tolika budala da
se ovdje zadravam, moja gospo.
To sam i ula. Jedan od vaih vitezova vien je na trnici ovoga
jutra kako kupuje namirnice za put. Iznijela je to kao injenicu; nisam
sumnjala da su oi Grada bile uperene u moju kuu, nakon onoga sino.
Nicolin se pogled zadrao na mom licu i bio odluan. Phdre, sluajte
me, rekla je glasom tihim i napetim, sagnuvi se pred mojim stolcem
kako bi me uhvatila za ruke. Ne znam to spremate, a kad se sve zbroji i
oduzme, i ne krivim vas to mi odbijate rei. Ali ono to zasigurno znam,
znam unato tomu. Brati Barquiel nije izdajnik. Udahnula je duboko,
blago problijedjevi, i nastavila. Lozinka kue LEnvers je plamena
rijeka. Ustreba li vam pomo moja, Barquielova, ak i Ysandrina
svaki potomak kue bit e obvezan au da vam je prui bez pitanja.
Zato mi to govorite? Glas mi je zadrhtao dok sam pitala.
Zar je to vano? Pustivi mi ruke, Nicola se uspravi i ironino
osmjehne. Da vam bilo to kaem, samo biste smislili pola tuceta drugih
razloga, a svaki bi bio mraniji od prethodnoga. Sluajno sam na vlastitoj
koi iskusila kako mi sumnje i neprijateljstvo razaraju obitelj i ne bih to
htjela ponovno doivjeti. Va lord Delaunay i moja sestrina Isabel
raskomadali su Rolandea de la Courcela; ne elim gledati kako vi i
Barquiel isto inite Ysandri. Ali nije vano to vi vjerujete. Samo upamtite
to sam vam rekla.
Htjela sam joj vjerovati; htjela sam ju ispitati. Na kraju, nisam se
usudila ni jedno ni drugo. Na vratima svojih odaja dala mi je oprotajni
poljubac i zadrala me na trenutak, s jednom rukom na mojoj miici,
odluan dodir koji je pobudio moju udnju.
Brati Barquiel bi mi odsjekao jezik da zna to sam vam povjerila,
tiho e Nicola. Ali i on bi se tomu pokorio. Uinite mi uslugu i nemojte
to pokuavati ako nije neophodno.
Samo ako mi vi uzvratite uslugu i zadrite svoje sumnje za sebe,
promrmljala sam.
Nicola se na to nasmijala i opet me poljubila, ovaj put kao mecena, a
ne kao netko meni ravan. Budete li se drali te pogodbe kao i ove, onda
u obeati. Pustivi me, naherila je glavu dok mi se vraala prisebnost.
Sviate mi se, Phdre, rekla je sa aljenjem. Kakav god bio razlog
vaeg odlaska, alim zbog toga. Nedostajat ete mi.
I vi meni, rekla sam i ozbiljno to mislila.
Toga sam se dana oprostila od ostalih, kojih je preostalo jako malo;
zapanjujue je kako brzo prijateljstva blijede kad ste u kraljiinoj

176

nemilosti. Iako je to znailo da smo uspjeli u svom naumu, ipak mi nije
bilo nita manje bolno zatei vrata, koja su se neko smjesta otvarala na
moje ime, zatvorena. ak me ni Dinne i Apollonaire de Fhirze nisu htjeli
vidjeti. Zbog toga sam shvatila da je Nicola ozbiljno mislila ono to je
rekla. Ili je bila toliko lakoumna da svojevoljno izazove Ysandrino
nezadovoljstvo a mislila sam da nije ili je bila uvjerena da su nae
uloge bile samo varka. To me nije nimalo umirilo kad bih pomislila na
Barquiela LEnversa, a svjei su me podljevi na koi, bolni pod mojom
haljinom, podsjeali na nepromiljenost mojih postupaka. Platit u za to,
kada sutra budem jahala.
Unato tomu zakljuala sam rijei u svoje sjeanje: Plamena rijeka.
Da sam se usuivala, zatraila bih od Ysandre da mi ih potvrdi, ali ni pod
koju cijenu nisam eljela da kontaktirajui s njom razotkrijem
neistinitost nae prepirke, jer mi je ta varka omoguivala pristup bilo
kome tko joj je moda bio neprijatelj. U svakom sluaju, odluila sam da
se nipoto neu oslanjati na lozinku kue LEnvers; ak ni da u
potpunosti vjerujem Nicoli, to nije bio sluaj.
Moj posljednji posjet bio je isti kao prvi: Cecilie Laveau-Perrin, ija
su se vrata spremno otvorila. Doista, zagrlila me na pragu, ne marei
hoe li nas vidjeti dugi jezici. O, Phdre, apnula mi je na uho. Tako mi
je ao!
Njezina neupitna odanost dirnula me do sri pa sam se borila da bih
zaustavila suze; sreom, mislila je da sam tuna zbog nemilosti u koju
sam pala. Najstranije od svega, meu Naamahinim slugama, jest
potaknuti vladarevo nezadovoljstvo. Provela sam sat ili vie u njezinu
domu podnosei njezinu ljubaznost s nepodnoljivom nelagodom osobe
koju mui grinja savjesti, te sam naposljetku pobjegla prije nego to sam
razotkrila cijelu prevaru, koja mi je cijelo vrijeme bila navrh jezika.
I tako je to zavrilo, a ja se oprostila sa svima. Kad sam se vratila
kui, sve je bilo spremno za na polazak. Razgovarala sam s Eugnie i
potvrdila joj da e se brinuti za kuu u mom odsustvu, davi joj kesu
novca i poruku za svog zastupnika ustreba li joj jo novanih sredstava.
Obeala sam da u joj u pismu poslati adresu, na koju e mi moi slati
bilo kakve hitne vijesti im se smjestimo u La Serenissimi. Na moje
iznenaenje, briznuvi u pla u pola razgovora, privila me sebi na grudi.
Nisam znala, dotada, da me toliko voljela; doista, i majke bi manje
plakale opratajui se od svoje djece.
Moja svakako jest.
Bilo od umora, boli, zadovoljstva ili straha, spustila sam glavu na
jastuk i spavala te noi poput mrtvih, duboko i bez snova, te se probudila
bistre glave i spremna u zoru. Nakon jakog aja i laganog doruka, naa
druina okupila se u dvoritu, dok je Remy jo zijevao i trljao oi. Pet

177

jahaih i tri teretna konja dovoljno za moje potrebe. Moji su vitezovi
nosili livreju Montrvea, crnu i zelenu s mojim osobnim grbom na
grudima koji je prikazivao mjesec i liticu Montrvea, a na koji bijahu
dodani Delaunayjev snop ita i Kushielova strijela. Joscelin je nosio svoju
odoru, golublje sivu koulju i hlae s dugim kaputom bez rukava iste
tmurne boje preko njih. Bila je slina, vrlo slina pepeljastu ruhu
Cassilinskog bratstva, osim to mu je kosa bila spletena u pletenicu, a ne
u svitak, na potiljku. Pogledala sam ga, njegove titnike za nadlaktice koji
su blistali na ranom jutarnjem suncu, bodee o pojasu, ma prebaen
preko lea i nita nisam rekla. Uzvratio mi je pogled, jednako
bezizraajan.
Krenimo, rekoh.


178

DVADEST SEDAM



ok su bijele zidine Eluinog Grada iezavale za nama, osjetila sam
kako mi raspoloenje raste sa slobodom roenom iz kretanja nakon
duga boravka u zatvorenom. Bio je divan proljetni dan, modri nebeski
svod i sunce sjajno i mlado nad nama, dok je zemlja bujala i cvjetala. Nai
su konji bili punani i sjajni od duga zimskog boravka u stajama, nemirni
od predugo nakupljane energije. Remy je glasno pjevao dok je jahao, sve
dok ga sa aljenjem nisam zamolila da utihne; bilo je i drugih putnika na
cesti koji su ili prema Gradu, a moje je kuanstvo trebalo biti u
nemilosti.
Ipak, putovali smo lakim korakom i dobro napredovali pa je bilo
teko priguiti uzbuenje. Nakon nekoliko sati ak je i Joscelinov izraz
postao manje strog iako je pazio da ostane postojan kad god bih ga
pogledala. Nije bio gradsko dijete, ve roen i odrastao u Siovaleu; uivao
je na istu zraku. Usuujem se rei, da smo bili u planinama, moda bi se
i nasmijeio.
Tako je bilo sve dok nismo stigli do raskrija s Eishethinim putem,
koji vijuga na pola dana jahanja od Eluinog Grada.
Miriete li to? Ti-Philippe se uspravio u stremenima upadljivo
njuei. Slani zrak, objavio je nacerivi mi se; dobro sam znala da nije
mogao nanjuiti more s tolike udaljenosti. Mornarev nos nikad ne lae!
Dva dana jahanja na jug i bit emo u Marsilikosu, moja gospo, s deset
dana odmora u luci.
Vjerojatno bi tako i bilo, rekla sam zaustavivi konja i
promekoljivi ramenima tako da mi se tkanina haljine protrljala o kou.
Kushielovi izabranici moda brzo zacjeljuju, ali to je esto svrabljiv
proces. Da idemo ravno za Marsilikos.
Zapiljili su u mene, do jednoga; nisam im otkrila ovaj dio. Nisam ga
otkrila nikomu. Joscelin je bio taj koji je uzdahnuo. Phdre, izustio je
tonom umorne rezignacije, to si naumila?
Spustila sam uzde na jabuku sedla. Budemo li brzi, rekla sam,
imat emo dovoljno vremena da stignemo do najjunijeg garnizona
Saveznika Camlacha i raspitamo se o nestalim straarima.
Joscelin me pogledao bez odgovora, udna izraza lica. eli
sasluati Nepomirljive.
Kimnula sam.
D

179

Grom i pakao! proguna Ti-Philippe petljajui oko novarke o
svom pojasu. Kupio sam par novih kocaka za ovo putovanje. Azzallska
roina jamano donosi sreu. elite mi rei da emo jahati sve do
Camlacha samo kako bismo se okrenuli i odjurili natrag do Marsilikosa?
Moe kockati od Marsilikosa do La Serenissime, rekla sam mu, a
ako tvoji ulozi potraju dulje, onda e uistinu imati sree. Ako radije ne bi
iao?
Ne, moja gospo! Rairenih oiju prihvatio je uzde i okrenuo glavu
svog konja na sjever. Kakav god pakleni plan kujete, mene neete
izostaviti. Idemo u Camlach.
Fortun i Remy se nasmijae. Dobacila sam pogled Joscelinu, koji je
gledao na drugu stranu, i napokon prepoznala njegov udan izraz. Ve
sam ga viala i prije; pokuavao je suspregnuti osmijeh.
Neobjanjivo, raspoloenje mi se popravilo pa sam se i ja nasmijala.
U Camlach!
Istinitost Ysandrinih oprotajnih rijei njezinih stvarnih rijei na
naoj audijenciji bila je vie nego oita na ovom putovanju. Nad Terre
dAnge vladali su mir i prosperitet. Eishethin put, koji su izgradili
tiberijski vojnici prije jednog milenija, bio je u dobru stanju i
nadgledavan. Vie nego jednom opazili smo skupine zidara i ciglara u
poslu, dok su popravljali od zime nastalu tetu. U Camlachu nema veih
gradova, ali cesta vijuga kroz brojna sela, a u svakome smo opazili znake
zadovoljstva i blagostanja otvorene trnice, na kojima su se na prodaju
nudili prvi proljetni plodovi i preostale zimske zalihe suenih proizvoda;
perad, ovetina i divlja; tkanine, konci i druge potreptine. Jednom smo
vidjeli Tsingansku kumpaniju opremljenu putujuom kovanicom. Pred
njom je ekao red seljana, s konjima koje je valjalo potkovati i loncima
koje je trebalo zakrpati. Sjetila sam se Hyacinthea i svega to je rtvovao
te mi je knedla zastala u grlu.
I cvijee; bilo je cvijea. Vidite li ono, moja gospo? upitao je Fortun
kimnuvi prema tezgi gdje je mlada ena zabila lice u kiticu cvijea, oiju
sklopljenih od uitka. Kad puk ima dovoljno novca da ga troi na cvijee,
to je dobar znak za zemlju. Nasmijao se. Iako u Caerdicci Unitas vele da
bi DAngelini prije kupili cvijee nego hranu.
Te prve veeri stigli smo u selo Aufoil, koje je imalo dovoljno veliko
svratite da prihvati nau druinu. Da mi je zadaa bila drukija, nosila
bih pisma u kojima bih se pozvala u goste na pola tuceta velikakih
posjeda te bi nas otmjeno doekali i poastili, ali ovako je bilo bolje.
Nitko nee traiti groficu de Montrve na cesti za Camlach, a i da trae,
ne bi provjeravali obina putnika svratita.
to se njih ticalo, seljani su nas lijepo primili. Krmar je pohitao
iznijeti svjeu posteljinu, zapovjedivi da nam se otvori bava njihova

180

najboljeg vina. Odluili smo im zahvaliti na gostoprimstvu i prijaznou i
novcem, a kako su Phdrini momci u tome najbolji, ostali su u
zajednikoj prostoriji kako bi sudjelovali u razuzdanoj gozbi i pili do
sitnih nonih sati.
To nipoto nije bio gubitak vremena. Ujutro mi je Fortun jo
krmeljivih oiju navrljao mapu do najblieg garnizona Nepomirljivih,
nekih par dana jahanja odatle. Jo jedan dan na Eishethinu putu, a onda
emo morati skrenuti na manje utabane staze.
Pitao sam se to e vam oprema za kampiranje, promrmljao je
Remy. Mislio sam da neete htjeti spavati ni na emu osim na svilenim
plahtama, nakon kampiranja s Cruithneima.
Osmjehnula sam se. Sad zna da si se prevario. Ruku na srce,
radije bih spavala pod svilenim pokrivaem na mekoj perini, ali potraga
za znanjem ini sve nedae vrijednima truda.
A doivjela sam i gore. Nisam mogla ne sjetiti se, dok smo zalazili
dublje u ume Camlacha, kako smo Joscelin i ja teturali, napola smrznuti,
vjetrom oprljeni i izmodeni, iz Camaelinskog gorja u zaklon ove zemlje.
Kako su ljudi markiza de Bois-le-Gardea pronali na bijedni logor, i onaj
grozan, zastraujui bijeg kroz mranu umu. Putovati danju, dok zlatna
sunana svjetlost koso pada kroz borove, inilo se posve bezazlenim, ali
na tom smo se mjestu jednom nalazili na rubu smrti.
Bila su to druga vremena; izdajniki Saveznici Camlacha Isidorea
dAiglemorta vladali su provincijom i nije se znalo tko je prijatelj, a tko
neprijatelj. Sada su ti isti ljudi uvali granice, a vojvoda dAgilemort je bio
mrtav, ubijen na ratitu Troyes-le-Monta, dajui ivot kako bi osujetio
one iste neprijatelje koje je pozvao na dangelinsko tlo. Kilberhaar, Skaldi
su ga zvali; Srebrnokosi. Svjedoila sam svemu tomu s krunita tvrave.
Sedamnaest rana zadobio je dAiglemort probijajui se poljem kako bi
izazvao Waldemara Seliga. Prebrojali su ih kad su ga polegli na odar i
priredili mu junaki pogreb.
Bila sam ondje, na kraju, kad je umro, nosila sam vodu ranjenicima i
umiruima. Plaim se odmazde tvog gospodara, rekao mi je leei u
lokvi vlastite krvi. U poetku, mislila sam da govori o Delaunayju a
onda mi je sinulo. Kushiel je bio taj koga se plaio; Kushiel, koji kroji
pravdu.
to se toga tie, nisam ga mogla kriviti. I sama se bojim Kushiela,
iako sam njegova izabranica. Sve u svemu, Naamahina sluba je
kudikamo ugodnija, ali mislim da me nije Naamahina ruka dovela na
bojite toga dana.
Tako sam razmiljala i prisjeala se dok smo putovali pa je vrijeme
brzo odmicalo.

181

etvrtog dana nabasali smo na potok koji je Fortun zabiljeio na
svojoj mapi i na iroku, dobro utabanu stazu koja je vodila iz ume prema
pobreju Camaelina. Prvi garnizon leao je juno od najjunijeg Velikog
prolaza. Bilo je tek rano poslijepodne, a ume su orile pjesmom ptica.
Ne svia mi se ovo, primijetio je Joscelin mrtei se na vedrinu
nae okoline. Zato ovdje nije postavljena straa? Ako su Fortunove
upute ispravne, nalazimo se unutar obrambene linije garnizona.
Moda smatraju da je mudrije paziti na Skalde, podrugljivo
predloi Remy.
Ne, rekla sam odsutno. Joscelin je u pravu; sve camaelinske trupe
ovako blizu granice postavile bi strau na konjima na obje strane. Ne bi
dopustili da im netko zaprijeti s boka.
Ovuda je projahala velika skupina ljudi, primijeti Fortun
pokazujui na brojne tragove kopita koji su izgazili meku ilovau. Prije
malo vremena; ovi su svjei jer je jutros kiilo. Izvidnica, moda?
U daljini smo zauli iznenadan povik, a potom prepoznatljiv metalan
zvuk borbe maevima.
Moda ipak ne, smrknuto e Joscelin, pa okrene konja. O kakvoj
god da se nevolji radi, bolje nam je da se odmaknemo. Umalo je podbo
petama bokove svoga konja, kad me spazio nepominu na sedlu kako
oslukujem naherene glave. Phdre, povela si me sa sobom da te
uvam! obrecnuo se primaknuvi konja mojemu i zgrabivi moje uzde.
Budi barem tako ljubazna i posluaj moj savjet!
Vitezovi su se uzvrpoljili, nesigurni. Susrela sam Joscelinov pogled.
Sluaj.
Progutavi odgovor, to je i uinio; te je sada i on uo. Ponad zveketa
oruja i izvikanih naredba, uzdizao se tih poklik, isprekidan i prkosan.
Ye-shu-a! Ye-shu-a!
Joscelin zadrhti poput strune, a lice mu se preobrazi u sliku bola. Sa
zvukom koji je mogao biti psovka ili jecaj, pustio je moje uzde, okrenuo
konju glavu i podbo ga petama, pa odjahao u divljem galopu prema
garnizonu.
to ekate? upitala sam svoje zablenute vitezove okreui svog
konja za Joscelinom. Idite!
Usudim se rei da smo predstavljali neobian prizor, izletjevi sa
umske staze i rairivi se u lepezu po uskoj zaravni; dangelinska
plemkinja, trojica oklopnika, praeni teretnim konjima, proganjali su
nekoga tko je veoma nalikovao Cassilinskom bratu i koji je juriao
navrat-nanos prema cijelom jednom garnizonu. Da korpus Nepomirljivih
nije bio zaokupljen neim drugim, moda bi se nasmijali ali bio je
zaokupljen. Tridesetorica, ili vie njih, opkolili su druinu Yeshuita, kojih

182

je bilo mnogo. Dvoja su kola stajala u sredini, a ja sam na njima mogla
nazreti ene i djecu, dok su se mukarci borili s vojnicima Nepomirljivih,
zazivajui Yeshuu divljim, ushienim poklicima.
Uza sve to, bili su nadvladani i gubili su.
Sve dok se Joscelin nije zario u vanjski rub garnizona.
Dvojicu Nepomirljivih oborio je silinom udara usmjerivi konja na
njih. Vojnici se sruie, kao i Joscelinov konj; ali on je tada ve bio na
nogama, ukrtenih titnika za nadlaktice i s bodeima u rukama.
Oinula sam konja po sapima krajem uzda apnuvi brzu molitvu
zahvalnosti to Joscelin nije isukao svoj ma. Cassilinska braa ne poteu
maeve ako ne kane ubiti, a on je bio dovoljno Cassiline da to uini. Samo
je pokuavao zatititi Yeshuite.
Dakako, to nita nije znailo Nepomirljivima koji su samo znali da
im je garnizon napadnut.
Blaene suze Magdelenine! ula sam Remyjev zapanjen glas u
svojoj blizini, dok mu je konj nakratko sustigao moga, prije nego to sam
ja udarila u jo ei trk.
Zaboravila sam da nijedan od Phdrinih momaka, Rousseovih
divljih mornara, nije nikad vidio Joscelina Verreuila u kreevu. Nitko
osim mene nije svjedoio strahotnoj velianstvenosti njegove borbe usred
skaldske meave. U bitki kod Bryn Gorryduma, ostao je uza me; kad su
nam napali logor, borio se gotovo bez iije pomoi i porazio cijelu etu
Maelconovih Tarbh Croa. U Troyes-le-Montu preao je bojite po noi
kako bi me slijedio i izazvao Waldemara Seliga na holmgang.
Slini smo, Joscelin i ja, u tome da ono to radimo, radimo vrlo
dobro.
A uz pomo Yeshuita moda bih mu dala prednost protiv druge
strane; ali nju su sainjavali Nepomirljivi, potomci Camaela, roeni za
ma, i preivjeli iz najpogibeljnijeg samoubilakog juria u dangelinskoj
povijesti. Bili su odjeveni u obian elik i koni oklop i nosili su neukra-
ene crne titove. U asu kad sam doprla do kreeva, sedam ili osam
Nepomirljivih posve ga je izoliralo opkolivi ga vjetim radom maeva i
ekajui da im se ukae prilika, dok su elinim otricama ustro
izbjegavali njegov gard i zadavali mu manje ozljede. Uistinu, unato
njegovoj vjetini, cassilinska obuka nije namijenjena otvorenoj bojinici;
bila je osmiljena za uinkovitost u tijesnom okruju. Yeshuiti i preostali
Nepomirljivi borili su se u skupinama, a vjetina ovih potonjih polako je
prevladavala, kad se iz jednih kola zauo djeji pla, beskonaan i
neumoran.
Trojica Yeshuita ve su bila mrtva; za koji trenutak bit e ih i vie.
Meu njima e biti i Joscelin.

183

Prestanite! Zaustavila sam konja, viui, povisivi glas da ga se uje
ponad bitke, dok sam istodobno shvaala glupost svojih nastojanja.
Prestanite s tuom!
To je bilo dovoljno da ih zbuni; Joscelin je podvostruio svoje napore
i umalo se oslobodio. Na nesreu, ba u tom asu kapetan strae i novo
pojaanje od dva tuceta ljudi, svi na konjima, stigli su na zaravan. Izdao
je niz otrih zapovijedi, a njegovi su se ljudi razdvojili, te je jedna grupa
opkolila Yeshuite i stala im vikati da odbace maeve ili e umrijeti, dok je
druga krenula presresti mene i moja tri viteza koji su se poredali iza
mene ubrzano diui i spremni na bitku.
Bili su njeni, ali neumoljivi. Otimala sam se mladom kaplaru koji
mi je zagradio vidik silom me odvlaei podalje od kreeva. Njegov u boju
uvjeban konj vrsto se pritiskao uz mojega, dok su nas njegovi suborci
razdvajali, zadravi moje vitezove. Ne shvaate! zaurlala sam divlje,
nastojei vidjeti preko njega; Joscelin se nije predavao. Tako vam Eluine
ljubavi, prestanite! On je Casiline, samo ih pokuava obraniti... Kunem
se, ako ga ubijete, izgubit ete glavu!
Moja gospo, promrmljao je porumenjevi ispod svoje kacige.
Pokuavamo vas zatititi, molim vas maknite se s bojnog polja!
Zauo se urlik boli, ujno camaelinski po tonu, a kapetanov glas
odjekne. Tako vam Camaela, ubijte ga vie!
Jedva sam vidjela jer su mi suze izazvane strahom i frustracijom
zamaglile oi; nakon svega to smo proli, da ovako pogine! Gurajui
kaplara, uvukla sam dubok dah i ispustila ga. Josceline! Ne!
Kaplar me epavi za ruku silovito okrenuo na sedlu kako bi mi se
zapiljio u lice. Oi su mu se rairile, a ruka povukla. Kapetane, hej!
Kapetane, hej! Crni titovi, stanite! zavikao je glasno i uzbueno.
Stanite, stanite, ako vam je do asti, stanite!
Nita od toga nije mi imalo smisla, pogotovo kad je odbacio uzde i
sjahao, spustivi se na koljeno i pognuvi glavu nad svojim neukraenim
titom. Izbezumljeno sam pogledala idueg najblieg vojnika i opazila da
je vidno progutao knedlu i pohitao to bre sjahati i kleknuti. Za nekoliko
sekundi svi Nepomirljivi u mojoj blizini slijedili su njihov primjer. Iz tog
sredita tiine irio se piskutav apat, a za njim je slijedila tiina dok su
vojnici ostavljali bitku. Sjedila sam na konju otvorenih usta, dok se cijeli
garnizon Nepomirljivih sputao na koljena, sve dok su stajati ostali samo
Joscelin i Yeshuiti.
Od kojih je jedan podigao ma iznad vrata jednog od vojnika
Nepomirljivih koji je kleao.
Ne! Zamahnula sam rukom pokazujui na ovjeka. Dobacio mi je
pogled, a onda ga svrnuo natrag, spremajui se zamahnuti sjeivom.
Mogla sam vidjeti kako se miii gre na pognutom vratu Nepomirljivog

184

koji je kleao; pa ipak, nije podigao glavu. Krajikom oka vidjela sam
kako se Joscelin pomie, okree sa stranim oajem na licu, prebacujui
desni bode kako bi ga primio za drku. Znala sam, van svake sumnje, da
e ga zavitlati na Yeshuita bude li morao; a bojala sam se, veoma sam se
bojala, da je drao drugi bode u ljevici i kanio njime prerezati vrat.
Dobra ideja, ova moja stranputica. Crvena mrena zastrla mi je vid, a krv
stala umiti u uima, zvuk kao da mi velebna bronana krila udaraju u
glavi. Nekako sam progovorila, a glas mi se inio dalekim i udnim,
proet krvlju i gromom. Spustite maeve!
Posluao je; svi su posluali. Svi Yeshuiti ispustili su oruje uz
zveket. Joscelin je zastao usred izvoenja terminusa, onog posljednjeg
poteza koji nijedan Cassilinski brat za pamtivijeka nije izvrio. Ako se
radilo o tome. U kolima je djetece i dalje vritalo.
Nijedan od Nepomirljivih koji su kleali nije podigao pogled.
Fortune, upitala sam snebivajui se, to se ovdje dogaa?


185

DVADESET OSAM



i ste Kushielova namjesnica.
Tako mi je kapetan ije je ime bilo Tarren dEltioine objasnio ono
to se zbilo u garnizonskoj utvrdi dok mi je nalijevao velikodunu
koliinu vrlo dobrog namarrskog crnog vina, od kog sam popila velik
gutljaj. Gospodine kapetane, rekla sam drhtei i odlaui au,
oprostite, ali ne razumijem.
Tarren dEltoine sjeo je nasuprot meni i prikovao me svojim otrim
pogledom. Moja gospo, Phdre n Delaunay de Montrve, nosite znak
Kushielove strijele. Njegova ste izabranica. A mi, koji se nazivamo
Nepomirljivima, Camaelovi potomci, u svojem ponosu i aroganciji
skovali smo urotu da bismo otvorili svoje granice Skaldima, pogazivi
svetu vjeru Elue i njegovih Suputnika. Mrko se nasmijeio. Odbacili
smo svoju ast, u oima Camaela od blistavog sjeiva. Za takvo to nema
oprosta, samo nada u iskupljenje. Vi ste nam donijeli tu nadu.
Razumijete li sada?
Zagledala sam se u ognjinu vatru koja je veselo plamsala na
veernjoj studeni koja je u proljee obavila Camlach. Isidore
dAiglemort, rekoh napokon.
Ba tako. Kapetan dEltoine kimne. Pruili ste mu priliku da umre
kao junak i on ju je iskoristio. Umro je junaki. Oni od nas, koji su
preivjeli, nee skretati s puta koji ste postavili dok ne umremo. Ono to
ste nam darovali jest prilika da izdrimo Kushielovu kaznu tu na zemlji i
okajemo grijehe.
Pogledala sam ga s oklijevanjem. Moj gospodaru... Zahvalna sam na
ivotima koje ste potedjeli. Ali nisam traila od Isidorea dAiglemorta i
Saveznika Camlacha da se bore za spas njihovih dua. Traila sam to jer
sam bila oajna i nisam se mogla sjetiti drugog naina kojim bismo
porazili Skalde.
To nije vano. Zagledao se u svoju vinsku au i spustio ju, a vino
nije okusio. Kushielova namjesnica ne treba znati to njezin gospodar
misli; ona svejedno izvrava to on od nje trai. Mi smo Nepomirljivi.
Imamo dug koji moramo plaati do smrti, ako to od nas zatraite. To je
sve to trebate znati.
Mogli ste me obavijestiti, promrmljala sam. DEltoine trepne; nije
shvatio moju alu. Istina je, veina Camaeliana razmilja svojim
maevima. Isidore dAiglemort bio je iznimka, ali s druge strane, on je
V

186

odrastao meu Shahrizaijima. Nije vano. Vrtjelo mi se u glavi. Ne
dogaa se svaki dan da saznate kako vam je cijela jedna vojska prisegla
na poslunost, a vi to i ne znate. Plemeniti gospodine, rekoh, pribravi
misli. Zato su vai ljudi napali Yeshuite?
Htjeli smo ih ispitati. Slegnuo je ramenima kao da se ispriava.
Tako brojna skupina koja eli prijei u Skaldiju? Za to nema dobrog
razloga, moja gospo, osim pijunae. Ali kad smo ih pokuali zadrati
radi ispitivanja, potegnuli su maeve. Tako barem vele moji ljudi, a
nemam razloga ne vjerovati im. Odmjerio me. No, ako vi zahtijevate,
naredit u da ih se ispita.
Ne. Nakon onoga to se dogodilo u Gradu, imalo je previe smisla.
ele prijei u Skaldiju i pronai utoite u zemljama jo dalje na sjeveru,
gospodine. Ne ele nam nauditi.
Pouzdano to znate? Svjetlost vatre okupala mu je lice ocrtavajui
sjenama njegovu strogu camaelinsku ljepotu. Neki od nas ive blie
onima kojima sluimo od ostalih; ovaj kapetan bio je jedan od takvih.
Bilo da je pogazio zavjet ili nije, mogla sam vidjeti kako nad njim visi
svjetlucav brid Camaelova maa.
Da. Rekla sam to vrsto. Dobro sam nasluivala to je traio;
okrutnu istinu Kushielove izabranice, strahotnu pravdu. Nisam drala
mudrim otkriti mu kako sam bila podjednako Naamahina slubenica kao
i Kushielova, kako me besmrtna ruka, koja mi je obiljeila lijevo oko
grimiznom mrljicom, nije navela da sudim grenim potomcima Elue i
njegovih Suputnika, ve da pronalazim raskoan uitak u trpljenju boli.
Ali sjetila sam se Rebbea i duboke tuge u njegovim oima pa nisam
dvojila u iskrenost svog odgovora. Da, gospodine, pouzdano to znam.
Bezumlje. Stresao je glavom, a onda me pogledao ravno u oi.
Pustit emo ih da prou. Moja gospo, to jo zahtijevate od nas?
Ah, Elua; takva mo, a meni tako beskorisna! Da sam mogla
imenovati neprijatelja protiv kojeg se moglo boriti hladnim elikom, to
bih i uinila. Drevni Helleni tvrdili su da se bogovi rugaju svojim
odabranim rtvama. Nikad prije, do tog trenutka, nisam posve razumjela
dvostruko sjeivo prokletstva koje je sa sobom nosio moj dar. Melisande,
pomislila sam, bi uivala u ironiji.
Preostalo je, meutim, ono po to sam dola. Plemeniti gospodine,
rekla sam nagnuvi se naprijed. U potrazi sam za garnizonom iz Troyes-
le-Monta, onim straarima koji su bili na dunosti one noi kad je
Melisande Shahrizai pobjegla. Koliko sam shvatila, neki od njih zatraili
su pristupiti Nepomirljivima kako bi protjerali ostatke Seligove vojske.
to mi moete rei?
Ghislainovi momci. Tarren dEltoine me iznenadio zajedljivim,
hladnim osmijehom. Lovite izdajnike. Znao sam da ste doli po

187

Kushielovu poslu, moja gospo. Da, imao sam dvojicu pod svojim
zapovjednitvom, a jo ih je nekoliko, mislim trojica ili etvorica
razasutih meu camlakim garnizonima. elite li razgovarati s onima u
Junoj tvri?
Da, gospodine kapetane. Molim lijepo. Nakon toliko vremena
zamalo sam osjetila slabost od olakanja to sam pronala barem dvojicu
nestalih straara. Barquiele LEnversu, pomislila sam, duna sam vam za
ovaj savjet. Molite se da ga iskoristim bolje nego to ste vi iskoristili moj
podatak u vezi Marmiona Shahrizaija.
Odani su to momci, do kosti, i spreman sam se u to zakleti, ali
moda e vam pokazati put. Dogovorit u to odmah ujutro. Kapetan
ustane i nakloni se. Ima li jo neto?
Ne, odvratila sam mehaniki, a potom, da, obeavate li da se nitko
od vaih nee pokuati osvetiti Joscelinu Verreuilu zbog njegovih djela?
alite se? Oi su mu zabljesnule; ipak je imao smisla za humor.
Samo to je to bio poseban, camaelinski humor. Ako se ne varam, jo i
sada ga gnjave da im pokae kako se uspio obraniti od estorice Crnih
titova.
Sedmorice, rekoh susrevi njegov zabavljen pogled. Bilo ih je
barem sedam.
Tarren dEltoine se nasmije. Trebao se roditi kao Camaelianin.
Velika pohvala, doista. Premiljala sam se bih li je prenijela
Joscelinu ili ne.
Te noi spavala sam u kapetanovim odajama oslukujui kako vjetar
iz Skaldije pue kroz kronje borova. Zbog njega sam drhtala do kosti i
poeljela da nisam sama pod krznom obrubljenim pokrivaima. Katkad
pomislim da se nikad neu osloboditi studeni one Najotrije zime. Iako
su tragovi bia s mog posljednjeg sastanka izblijedjeli, boljelo me rame;
stara rana, na mjestu gdje mi je otrica Waldemara Seliga poela guliti
kou s tijela. Bila je to samo uspomena ali, unato tome, osjeala sam je.
Sluala sam none zvuke garnizona, pozive i odgovore straara,
povremeni staccato topot kopita i vidjela kako kroz tamu prodire svjetlost
dok je netko nekome predavao baklju. Nisam tada nasluivala to se
sprema. Oko yeshuitskog logora bila je postavljena straa, nesigurno
primirje.
Otila sam razgovarati s njima, zajedno s Joscelinom, i objasnila
prirodu nesporazuma. Odravali su pogrebne obrede za ubijene i,
premda sam govorila njihovim jezikom, veina me nije htjela ni
pogledati.
Nakon nekog vremena jedan od njih me oslovio, jedva suzbijajui
bijes s lica. Poznavala sam tog ovjeka. Bio je to onaj koji je htio ubiti
straara koji je kleao. Da, uli smo to ste rekli, DAngeline, procijedio

188

je, uinivi od te rijei izraz prezira i ne udostojivi se da mi se obrati na
habiru. Zar ne vidite da sjedimo u tuzi za mrtvima?
Mogli ste im rei! Sluala sam jaukanje ena i djece pa me obuzeo
hladan gnjev. Spremali ste se prijei ratom zahvaenu granicu na
neprijateljski teritorij na teritorij neprijatelja koji nas je zamalo porazio
prije manje od dvije godine! Imali su vas pravo ispitati. Zar je Yeshuin
obiaj odgovarati na upite elikom?
Mukareve su oi zasjale na svjetlu vatre, a on mi je pljunuo pred
noge. Kad se Mashiach vrati, vratit e se s maem u ruci, i razdvojit e
koze od ovaca, DAngeline! Vjerni Mu samo utiru put. Zar smo ovdje
zarobljenici? Moramo li patiti zbog vaeg ponosa, vaih ratova?
Oni Nepomirljivi koji su drali strau nelagodno su se promekoljili,
a Joscelin se lecnuo pokraj mene, rastrgan. Podigla sam ruku da ih
smirim. Ne, promrmljala sam. Zar ete prisiliti svoje ljude da pate
zbog vaeg rata?
Yeshuite me pogledao, nesiguran. S tugom sam pomislila na
bespotrebne smrti kojima sam svjedoila, na ivote odbaene na bojitu.
Kakva je nagrada vrijedna tolike rtve? Tada nisam znala; ne znam ni
sada. Za kakvim je priznanjem teio, ne mogu dokuiti. Obeanje
probrano iz rijei mrtva proroka. Na kraju, mogla sam samo uzdahnuti.
Osigurala sam vam siguran prolaz kroz planine, rekla sam mu.
Ljudi kapetana dEltoinea otpratit e vas sutradan do prolaza i vratiti
vam oruje. Nakon toga mogu se samo moliti da ste u pravu i da vas
Yeshua uva.
Joscelin izvede cassilinski naklon i zapeati moje rijei elikom.
Njegov khai privjesak zabljesnuo je na svjetlu vatre, no on sam nije iznio
nikakvu primjedbu, niti su mu Yeshuiti zahvalili na intervenciji koja im je
zasigurno spasila ivote. Okrenula sam se da se vratim u garnizon.
Reci mi, obratila sam se Joscelinu kad smo stigli do dobro uvanog
ulaza u utvrdu. Zastala sam i pogledala ga ravno u lice. Je li ono bio
terminus?
Oklijevao je i nije mi uzvratio pogled. Ne. Zavitlao bih bode, to je
sve. Htio je hladnokrvno ubiti ovjeka.
I ti si, jednom. Izustila sam to tiho.
Da. Joscelin me tada pogledao prodorno. Nisam zaboravio.
Bila je to moja zamisao, moj plan. Ni ja nisam zaboravila. Neu
zaboraviti do smrti. Tko moe odrediti svrhu neega? Moda je Terre
dAnge danas suverena zemlja, a ne skaldski teritorij zato to je Joscelin
Verreuil zadavio nekog zateenog starjeinu. To je jo uvijek bilo
ubojstvo. Jesu li ciljevi za kojima Yeshuiti tee ita manje vrijedni? Ne
mogu rei; samo znam da smo mi bolje procijenili potrebu i dobitak. A

189

koja je bila cijena Joscelinove due? Trpio je grinju savjesti zbog naeg
djela i vlastite pogaene zakletve. Nisam mu mogla vidjeti ljevicu, danas
na polju. Nikad neu saznati je li kanio drugim bodeom sebi prerezati
vrat.
To je ve jednom pokuao.
Toliko o mudrosti Kushielove izabranice. Katkad poelim da su
bogovi bolje odabrali, ili barem jasnije izrazili svoje elje. Nije ni udo to
mi je san bio nemiran. Ipak, spavala jesam, sama u svojoj hladnoj,
posuenoj postelji i probudila se kako bih otkrila da su Nepomirljivi
priredili vojnu smotru u moju ast.
U garnizonu June tvre nije bilo ena, tek camaelinski djeaci eljni
egrtovanja, koji su u ljazi Nepomirljivih vidjeli ar prokletih i nekoliko
sijedih bivih vojnika, koji su pazili djeake. Prilino su se ustrali
prireujui mi jutarnju kupku. Nisu smatrali dolinim da posjetim
njihovu kupelj, o ne, ve se golema bronana kada morala unijeti u
kapetanove odaje, a za njom kabao za kablom vrele vode kojom su je
napunili. Straar se, porumenjevi, ispriao zbog nedostatka osoblja koje
bi me dvorilo; njegovu je tankoutnost uznemirivalo to to sam se morala
sama ribati i urediti kosu.
Izdrala sam sve to uz dobru volju, sretna to je moja nemirna no
zavrila. Kua Cereusa me moda obuila, ali ja nisam nikakav
nonocvatui cvijet koji bi uvenuo na svjetlosti dana. Ipak, dojmilo me se
to su Nepomirljivi te stvari shvaali ozbiljno pa sam se primjereno
odjenula. Veinu svoje garderobe dala sam otpremiti unaprijed te su ve
dvije krinje bile utovarene u Marsilikosu, ali zadrala sam jednu od
Favrielleinih kreacija, putnu haljinu od crnog baruna s prslukom i
rukavima koji su se privijali uz tijelo i lepravim suknjama skrojenim za
jahanje.
Preko toga zagrnula sam svoj sangoire plat.
Tako se zgodilo da smo izjahali na poljanu za vjebu u Junoj tvri, a
kapetan Tarren dEltoine je glasom nalik na lave izdao zapovijedi dok su
trupe Nepomirljivih izvodile neprekinut niz manevara. Oklope su nauljili
i ulatili do visoka sjaja, a crne titove svjee naliili. Njegovi kopljanici
napredovali su pred linijom konjanika, kleknuli i zauzeli poloaj, a onda
se glatko razdvojili kad je konjica simulirala napad, nisko spustivi
koplja. I oni su se podijelili, a kopljanici su se ponovno regrupirali na
svom mjestu, isukanih maeva. U iroku razmaku, krenuli su naprijed, a
konjica se okrenula i jurnula kroz procjepe, vitlajui golim elikom.
Kad je sve bilo gotovo, Tarren dEltoine je podigao ruku te su
Nepomirljivi, svi do posljednjeg ovjeka, kleknuli u onaj isti neobian
poloaj, s maevima u koricama, titovima sputenim do zemlje i

190

pognutih glava. Oprosti mi Elua, ali zaista mi je bilo neugodno. Mahnuo
je rukom prije nego to ih je raspustio. Petorica pjeaka ostadoe.
Odmjerila sam ih dok su se pribliavali; lAgnaciti do posljednjeg,
prema njihovu izgledu. irokih, ozbiljnih lica, naoiti na svoj nain,
okupani znojem vlastitih napora i odiui mirisom zemlje. Joscelin i moji
vitezovi primaknuli su se dok su ovi prilazili, posebno Fortun, koji je
prouio veinu tlocrta Troyes-le-Monta. Ponio je jedan od naih crtea sa
sobom pa je svitak, izvukavi ga iz cilindrine kone futrole, rairio preko
hrpta svoga konja.
Pet? upitala sam Tarrena dEltoinea. Rekli ste da su ih samo
dvojica.
Uputio mi je svoj tmuran osmijeh. Sino smo poslali nae najbre
jahae do svih garnizona u Camlachu. Postoje prolazi kroz planine koji su
poznati samo nama. Pristiglu trojicu Ghislainovih ljudi vidite pred
sobom. Preostali esti, u Sjevernoj tvri, predaleko je da bismo do njega
doprli.
Sjetila sam se topota kopita i baklji. Ah.
Mukarci su salutirali i rekli svoja imena. Octave, Vernay, Svariel,
Fitz, Giles... Fortun ih je ve bio zabiljeio. Svi su bili iz LAgnacea; u
tome sam imala pravo. Obavijestili su nas gdje su se nalazili, svaki, u noi
Melisandina bijega, a Fortun ih je paljivo oznaio na tlocrtu.
Ispriajte mi, rekla sam nagnuvi se naprijed u sedlu, sve to ste
vidjeli te noi.
To su i uinili, ozbiljnih glasova i iskrenih lica, ne odavajui nijedan
od izdajnikih tragova himbe koji sam mogla primijetiti; doista, gotovo
su upadali jedan drugom u rije, nadmeui se tko e prvi ispriati to je
vidio. Zadrala sam miran izraz lica i u sebi kripila zubima. Vernay, iz
najsjevernijeg garnizona, dao je otvoren iskaz o onomu to je njegov
prijatelj i suborac Luthais iz Sjeverne tvre vidio, prenijevi iskreno
aljenje svoga druga zbog njegove odsutnosti, udaljenost je bila prevelika.
Vernay se ljuljao na nogama dok je to govorio, oiju krvavih od umora.
Nisam eljela ni nagaati koliko je daleko jahao, ni kako brzo ni koliko
mu je konja za to trebalo, ni jesu li preivjeli. Nisam se o tome raspitala
kod kapetana.
A ovo su bili ljudi koji bijahu vieni vani te noi u Troyes-le-Montu:
lijenik Lelehiah Valais; Barquiel LEnvers; Gaspar Trevalion; Tibault de
Toulard; Ghislain i Percy de Somerville. Nitko tko mi ve nije bio poznat i
jo dvojica koje sam ve bila prekriila kao sumnjivce. Mogla sam
zaplakati. Umjesto toga, raspitala sam se o Persiji Shahrizai.
Da, moja gospo, odgovorio je Svariel od LAgnace koji je drao
strau na stubitu drugog kata. Jedan od Cassilina njezina velianstva
otpratio ju je u zatvoreniku odaju i natrag.

191

Sklopila sam oi. Jeste li je dobro promotrili dok je odlazila?
Odmahnuo je glavom, oklijevajui. Ipak sam ga ula.
Kad vas je kraljica ispitivala, jeste li joj rekli da je gospu Persiju
pratio Cassiline? upitah otvorivi oi.
Djelovao je iznenaeno. Mora da jesam, moja gospo. Ne sjeam se
da me to itko pitao. Pa, ona bi znala za to, u svakom sluaju, zar ne?
Njezini su, Cassilinska braa.
Da. Zagledala sam se u njega. Kako je izgledao?
Svariel od LAgnace je djelovao kao da mu je neugodno, prelijeui
pogledom izmeu Joscelina i mene. Pa, kao... kao Cassiline. Ne znam.
Sivi plat, bodei i i sve to uz to ide. Svi su vie-manje isti, osim lorda
Joscelina, zar ne?
Vie-manje. Promotrila sam Joscelina. Izgledao je kao da mu je
muka. Mlai ovjek? Stariji?
Srednje dobi. Svariel slegne ramenima. Povisok. Pa, veina njih su
visoki, zar ne? Ni plav, ni sijed. Tamne kose, nekako; ili smee. Ili
crvenkaste, moda. Lice mu se iskrivilo. ao mi je, moja gospo! Bio bih
obratio vie panje, ali Cassilini... pa, prije bih sumnjiio kojeg
Camaelovog sveenika. Trebao sam. Znam. Zato sam i ovdje, zato sam
prisegnuo sluiti s Nepomirljivima. Neu si to nikad oprostiti, kunem se.
Nije vano, rekla sam mu njeno. Uinili ste sve to je dunost
zahtijevala, i to vrlo dobro, kad se toliko toga sjeate. to je s ostalima?
Preletjela sam pogledom po svima njima. Sigurno ima jo desetak ili vie
straara iz Troyes-le-Monta koji nisu pristupili Nepomirljivima.
Tako je. Bio je to kapetanov glas, hladan i jedak. Njih dva tuceta
bilo je s nama kad smo gonili ostatke Seligovih ljudi kroz Camaelinsko
gorje. Neki su odluili ostati; to su ljudi koje vidite pred sobom. Ostali su
se vratili svojim dunostima u redovnoj vojsci.
To mi je palo na um. Kome su se prijavili?
Tarren dEltoine slegne ramenima. Vrhovnom zapovjedniku,
pretpostavljam, ili moda kapetanu kraljeve garde. Tiu me se samo ljudi
pod mojim zapovjednitvom, ne oni koji su odluili otii.
Nisu u kraljevskoj gardi, s uvjerenjem e Remy, a Ti-Philippe
ivahno kimne. Vjerujte mi, moja gospo, dovoljno smo dugo opsjedali
barake! Da je kapetan Niceaux ita znao o njihovoj sudbini, rekao bi nam
samo da nas vie ne vidi.
Nisam mogla da se ne nasmijeim. Dobro, onda. Percy de
Somerville tvrdi kako ne zna nita o njima; ali, s druge strane, to mi je
rekao Barqui-el LEnvers pa ne znam mogu li se u to pouzdati. Gospodine
kapetane, gospodo vojnici, jesu li se mogli prijaviti Ghislainu de
Somervilleu?

192

Tko zna? Tarren dEltoine kvrcne mrvu praine s balaka svog
maa. uo sam da bi lord Percy... usnica mu se iskrivi ... rado doivio
da ga sin naslijedi na mjestu Vrhovnog zapovjednika. Zato je i dao
Ghislainu zapovjednitvo nad garnizonom Troyes-le-Monta. S druge
strane, Ghislain ima pune ruke posla uvajui sjeverne granice s Marcom
de Trevalionom.
Prije bih podnio raport Ghislainu nego starcu, vrsto e Fitz od
LAgnace. On nam je dao doputenje da se pridruimo Nepomirljivima.
Starac bi nas potjerao da kopamo irigacijske jarke u njegovim
jabunjacima ako bi smatrao da nas treba kazniti.
Kerney i Geoff su se vratili jer su bili spremniji kopati jarke nego
grobove, podsjeti ga umorno Octave; i on je preao dalek put u
posljednjih dvanaest sati, mogla sam to vidjeti. Odmahnuo je glavom.
Ne znam, moja gospo. Mi smo LAgnaciti, okupljamo se pod zastavom
grofa... oprostite vojvode... de Somervillea. Ako njegovo gospodstvo ne
zna, mogao bi znati koji od njegovih dozapovjednika.
Zagledala sam se u njega. A ako nitko ne zna? Moda su se vratili
kui, a da se nikome nisu prijavili.
Moda. Izrekao je to s oklijevanjem. Ali imali su primiti zaostatak
duga. Mislim da se nitko od njih toga ne bi odrekao. Naposljetku, vojsci
je bilo nareeno da odstupi.
Fortun se posavjetuje s tlocrtom Troyes-le-Monta. to je s Phanu-
elom Buonardom? upita.
LAgnaciti izmijene poglede. Ne, ree jedan od njih naposljetku.
Sjeam ga se. On je pronaao sirotog Daveta na dverima. Namarreanin
je. Nije imao muda da postane Crni tit. Dobacivi mi letimian pogled,
nakaljao se. S gospinim oprotenjem.
Svakako, promrmljala sam razbijajui glavu u potrazi za daljnjim
pitanjima. Nijedno mi nije koristilo. Dobacila sam pogled Fortunu, koji je
odmahnuo glavom. Neka bude tako. Hvala vam, gospodine kapetane,
gospodo vojnici. Bili ste iznimno usluni.
Tarren dEltoine izda zapovijed da im je slobodno otii. Kao jedan
LAgnaciti kleknue, pognuvi glave, a onda ustadoe i udaljie se brzim
trkom prema utvrdi, a ak je i najumorniji meu njima uspravio ramena.
Dobro obavljaju slubu, ovi seljaki sinovi, zamiljeno e dEltoine,
gledajui za njima. Moram priznati, vrijede svake hvale.
Anaelovi potomci ljube zemlju, primijetih tiho, kao to Camaelovi
ljube otricu. Tako barem vele. Nisam dodala da zbog toga nijedan
Camaelianin nije bio imenovan Kraljevskim zapovjednikom u
posljednjih esto godina. Tarren dEltoine je znao to su kraljevi i kraljice
Terre dAnge stoljeima drali istinitim borba u ime asti moda je
neto o emu bardovi vole pjevati, ali nije nain da se ouva neija

193

domovina. Zagledala sam se u podnoje planina, nazirui yeshuitsku
druinu u daljini, kako vijuga prema junom prolazu, dok je svjetlost
sunca bljetala s elinih oklopa njihove pratnje Nepomirljivih.
Gospodine kapetane. Okrenula sam se natrag prema njemu. Zahvalna
sam vam, i vie od toga, na vaoj pomoi. Dali ste mi mnogo vie nego to
sam mogla traiti. Ali sada, bojim se, moramo poi. Iz Marsilikosa
isplovljava brod koji na nas nee ekati.
Naklonio mi se iz sedla, a onda sjahao i spustio na koljeno nakratko
pognuvi glavu. Ako morate, moja gospo. elim vam dobar lov. Ustavi,
elegantno je uzjahao, obuzdavajui konja koljenima. Upamtite, rekao je
podigavi tit. Poput titova njegovih ljudi, bio je crn, osim jedne jedine
poprene zlatne pruge koja je oznaavala njegov rang. Ako vam ikad
zatrebaju Nepomirljivi, odazvat emo se. Preporuite nas svojem
gospodaru, Phdre n Delaunay de Montrve!
Tim rijeima kapetan June tvre odgalopirao je za svojim ljudima.
Sjedili smo, Joscelin, moji vitezovi i ja, i zurili za njim.
Pa, rekoh zamiljeno, hoemo li u Marsilikos?


194

DVADESET DEVET



obro smo uprli toga dana i malo razgovarali, lijepo napredujui.
Jednom ili dvaput Fortun se obazreo za mnom elei pekulirati o
onom to smo doznali od LAgnacita, ali to god da je vidio ispisano na
mom licu, uutkalo ga je. Imat emo dovoljno vremena na dugom
prekomorskom putovanju o tom raspravljati. Imao je tlocrte i nee
zaboraviti.
Mnogo toga zaokupilo mi je misli dok smo jahali. Zapanjujua je
stvar otkriti da su od vas nesvjesno uinili legendu, ak i na neznatan
nain. Velik je to teret. Kurvin neeljeni okot. Tako me nazvala stara
doajenka kue Cereusa, jednom davno; moja najranija uspomena na
identitet. Bilo je emerno, istina, ali i jednostavno. Delaunay je sve to
promijenio davi ime Kushielovoj strijeli i uinivi me neim drugim.
Tada sam uivala u tome. Sada... Pomislila sam na Nepomirljivog vojnika
kako klei pod yeshuitskim maem pognute glave, dok mu vratni miii
dru, voljan dati ivot za beznadan cilj jedne anguisette.
Sada vie nisam bila tako sigurna. A tu je bio i Joscelin.
Vrijeme je ostalo lijepo i blago pa smo se utaborili na ugodnu mjestu
okruenu velikim cedrovima. Potok je uborio iz raspukline u
mahovinom prekrivenim stijenama, mraan i hladan, neznatno ilovasta
okusa. Remy, koji je zapoeo svoju slubu kod admirala Quintiliusa
Roussea kao egrt brodskog kuhara, priredio je iznimno dobar gula od
slane govedine i suene mrkve, zainivi ga crnim vinom i obilatom
akom majine duice. Nepomirljivi su se pobrinuli da dobro obnove
nae zalihe prije nego to smo otputovali.
Poslije, kad je pao sumrak, sputajui se brzo pod baldahinom grana,
Joscelin se utke prijavio da preuzme prvu strau, a moji su se vitezovi
umotali u svoje prostirke i zaspali. Neko vrijeme leala sam budna na
svojim fino eljanim vunenim pokrivaima gledajui kako se zvijezde
pojavljuju jedna za drugom na komadiima crna neba vidljiva kroz
drvee. Naposljetku, pokupila sam gunjeve i otila sjesti pokraj njega
blizu vatre, koja je ve gasnula.
Phdre. Pogledao me iskosa, dubei dugakom granom jezgru
eravice.
Josceline. Bilo je dovoljno, zasad, izgovoriti njegovo ime. Sjedila
sam zurei u nau logorsku vatru promatrajui kako tanka linija plamena
oblizuje donju stranu grane. Paljivo ju je poticao, suharak po suharak,
granu po granu, sve dok se nije veselo rasplamsala i slala iskre u noni
D

195

zrak. Tako smo radili u Skaldiji, nas dvoje, utrnulim prstima i s
molitvama na naim napola smrznutim usnama. Sada je bilo tako
drukije. Sjea se
Joscelin me prekinuo nijemim pogledom, a ja sam zadrala jezik za
zubima sve dok nije progovorio igrajui se s komadiem truda. Zna,
nisam htio u to vjerovati, izustio je zamiljeno bacivi ostatke u vatru.
Ali ti misli da je istina. Upleten je Cassilinski brat.
Ne znam. Obujmila sam rukama koljena. Nisam otkrila nita
sumnjivo na popisu koji je pribavila Thelesis, ali drim da je lako
mogue, da, na osnovi onoga to smo danas uli. Kradomice sam
pogledala njegov natmuren profil. ak i ako jest, Josceline... previe se
konaca povlailo od strane nekog utjecajnog. Jedan Cassiline nije mogao
udesiti da toliko straara nestane. Ne moe biti samo to u pitanju.
Ali jest dijelom. Nagnuvi glavu unatrag, zagledao se u zvijezde;
opazila sam kako mu se grlo pomie dok je gutao. Unato svemu, obuci i
zakletvama, jedan od moje Brae. Mi jesmo samo ljudi, Phdre. Elua zna
da jesmo. Ali, pogaziti tu vjeru, tu obuku? Joscelin uvue drhtav dah i
polako ga ispusti. Nisam se ak ni vratio kui. A obeao sam ocu, u
Troyes-le-Montu, sjea se? I Lucu. Trebali smo ii u Verreuil.
Sjeam se. Tuga je rasla, neumoljiva poput plime, a pomijeana s
njom i krivnja. Ja sam bila kriva. Odvukla sam ga sa sobom u Grad,
prisiljenog snagom njegove zakletve. Savreni Suputnik. Trebali smo ii
ovoga proljea, ti i ja.
Da. Odsutno je protrljao oi, a glas mu je ogrubio. Prolo je
gotovo petnaest ljeta. Majka bi me vjerojatno najradije ubila.
Sjetila sam se njegova oca, strogog siovalskog plemia, one iste
hladne ljepote, kao u sina, i jedne ruke zavijene u batrljak nakon one
strane bitke. Sjetila sam se njegova brata Luca, onih istih ljetno-modrih
oiju, krupnih i veselih. Kakvi su mu bili mati, sestre i mlaa braa?
Nisam mogla ni naslutiti. Josceline. Priekala sam dok me nije
pogledao. Tako ti Elue, idi doma! Posjeti svoju majku, uzgajaj ovce u
Siovaleu ili vodi Yeshuite kroz Skaldiju, ne znam. Nije vano. Imao si
deset godina kad te Bratstvo prisvojilo. Ne duguje im ostanak u mojoj
slubi! ak i da je tako, ta je obveza razrijeena rijeima samog prefekta
prije mnogo godina. Ubija te, dodala sam tiho. A ja to ne mogu gledati.
Da mogu promijeniti sebe, uinila bih to. Ali ne mogu.
Ni ja, apnuo je. Dao sam svoje zavjete Cassielu, a ne prefektu, a
onaj koji sam odrao je jedini na kraju vaan. Phdre, da mogu biti kao
drugi DAngelini, bio bih. Moda me ostanak ubija, ali da te ostavim?
Odmahnuo je glavom. Spustili su maeve. Naredila si to i oni su
posluali. Ne mislim na Nepomirljive. Znam to tuju. Kushielovu

196

namjesnicu. Moraju misliti na svoje iskupljenje. Ali Yeshuiti... preziru te,
a ipak, posluali su.
Zaboravila sam na to do toga trenutka; zaboravila sam zvonjenje u
glavi, bronani prizvuk moi koji je zasjenio moje oajnike rijei. Prela
sam rukama slijepo preko lica. Znam, promrmljala sam. Sjeam se.
Tek kad me privio u naruje, postala sam svjesna da drhtim cijelim
tijelom. Poloila sam glavu na njegove grudi i najgori dio dugo
zatomljivanog straha izbio je iz mene drhtajem i uzemljio se u njegovoj
toplini. Joscelin me jo vre stisne i zagleda se preko moje glave u
vatru. I ja se bojim, Phdre, ree. I ja se bojim.
Zaspala sam sklupana u njegovu naruju i vie ni za to nisam znala
te noi, ponovno obavijena Joscelinovom zatitom i zvukom njegova
mirnog disanja. Da je barem uvijek moglo biti tako, premda mislim da
sam ak i tada znala da se ne smijem toliko nadati.
Ujutro, Fortun nas je oprezno prodrmao da bismo se probudili, a
Joscelin se odvojio od mene, udova ukoenih od duge nepominosti.
Kleknula sam na svoje gunjeve i prola prstima kroz raupanu kosu
promatrajui ga kako ustaje i zapoinje svoju jutarnju vjebu, a pokreti su
mu bivali sve skladniji kako su mu se miii razgibavali, a krv kolala,
oivljavajui mu udove. Lice mu bijae mirno i bezizraajno.
to god da se odvilo meu nama, nije nita promijenilo.
Jo smo etiri dana proveli na putu, brzo jaui prema Marsilikosu, a
ja sam se ponovno razvedrila kad smo preli mee Camlacha i stupili u
provinciju Eisande. Elua neka mi oprosti, ali imala sam previe runih
uspomena vezanih za blizinu skaldske granice, a podanika vjernost
Nepomirljivih me uznemirivala. Moji su vitezovi motrili Joscelina i mene
jednako oprezno kao to su motrili na vrijeme, ali on se ponovno zatvorio
u sebe, uljudan i dalek. Usudim se rei da je njihovo potovanje prema
njemu znatno poraslo, nakon to su ga vidjeli u bitci. Kad smo se
napokon domogli Eishethina puta, prenoili smo u putnikoj postaji, a ja
sam dobila vlastitu odaju i prostranu, praznu postelju.
udna je to stvar; cijeli sam ivot bila kurtizana, a ipak nikad nisam
provela cijelu no u neijem drutvu, sve dok nisam postala ropkinjom u
Skaldiji. Moji mecene nisu od one vrste koja eli da im netko grije
postelju nakon pruena uitka.
Pa, otrpjela sam i gore muke od hladna kreveta i nisam htjela
navaljivati. Neka Joscelin stoji na raskriju koliko god mu treba, jer dokle
bude stajao, stajat e i uza me, a kad se sve stvari zbroje, uza svu krivnju
koju sam osjeala, bila sam zahvalna na tome. Jednoga dana morat e
izabrati, a ja vie nisam bila sigurna kao neko koji e to put biti.
Niti kamo e me moj odvesti bez njega.

197

I tako smo jahali dalje, a ovaj put, kad je Ti-Philippe onjuio zrak,
nije bila ala; i mi smo ga mogli osjetiti, do jednoga, slani miris mora.
Stigli smo u Marsilikos.
Od svih gradova Terre dAnge, ovo je jedan od najstarijih bogata
luka od pamtivijeka, jo otkad su Helleni poeli osvajati more. I Tiberium
ga je posjedovao, ali od pada tog monog carstva, pripadao je nama. Dii
se dubokom, zatienom lukom gdje se, prema tradiciji, kraljevska flota
sidri du sjeverne obale otklanjajui prijetnju gusara. Ganelon de la
Courcel zapovjedio je premjetaj flote u Tjesnace nakon pobune Lyonette
de Trevalion, ne pouzdavajui se u odanost Azzalle. Ysandre, koja je
ponovno uspostavila mir u provinciji, vratila je flotu u njezinu matinu
luku. Nije ni udno to su moji vitezovi bili uzbueni. Za njih je ovo u
neku ruku nalikovalo povratku kui.
Doista, dobro su poznavali grad i pokazivali mi njegove znamenitosti
dok smo jahali zaobilazei prometno pristanite, gdje se nalazila
ribarnica od ije bi vam se raznovrsne ponude zavrtjelo u glavi. Potom,
kazalite Grande, kamo su glumci i glazbenici hrlili svake sezone i gdje su
se odravala natjecanja u ast Eisheth. Potom, drevna hellenska agora,
gdje su oratori i Mendacanti i dalje drali govore, a ljudi se okupljali da ih
pouju. Potom, nedaleko od obale, siuan, ogoljeli otok, Eishethino
svetite posveeno ribarima. A cijelom duinom luke bijahu usidrene
galije i razna druga plovila, utovarivao se i istovarivao teret, a zvuk
povienih glasova, stenjanje kotaa na volovskim zapregama i pucnjevi
bieva ispunjavali su zrak.
Ponad svega toga, na brdu s pogledom na luku, stajala je Gospina
kupola.
Vlast nad provincijom Eisande prelazila je iz jednih ruku u druge na
osnovi politikih hirova, ali jedno se nije mijenjalo: Marsilikos. Drevan je
i bogat, a njime vlada gospa od Marsilikosa. Ako bi nasljednik grada bio
mukarac, to nije bilo vano; njegovu enu ili druicu narod bi proglasio
gospom od Marsilikosa i, kao takvoj, priznao joj jednak udio u vlasti.
Usudim se rei da je bilo vladara koji su se tome usprotivili, ali nijedan,
koliko mi je poznato, nije uspio prekinuti tradiciju. Sama je Eisheth bila
prva gospa od Marsilikosa i ona je postavila presedan. Sve dok Terre
dAnge ostane suverena nacija, postojat e i gospa od Marsilikosa.
Sluaj je htio da sam ovu osobno poznavala.
Vojvotkinja Roxanne de Mereliot bila je jedna od rijetkih plemkinja
kojoj je Ysandre de la Courcel vjerovala u onim mranim, neizvjesnim
mjesecima prije rata, kad se tek uspela na prijestolje a ona se pokazala
pouzdanom saveznicom.
Ako je to jo uvijek bila, oekivat e me.

198

Poslala sam Remyja i Ti-Philippea naprijed da neoptereeni
prtljagom odjure uzbrdo kako bi objavili na dolazak, dok se Fortun
pogaao s parom lukavih lukih djearaca kako bi nam pomogli oko
teretnih konja. Da budem iskrena, nisam znala kakvu u dobrodolicu
zatei; predugo sam ivjela s vlastitim sumnjama i prekratko bila
pripadnica plemstva da bih se nadala najboljem. Doista je neto
zadivljujue, Gospina kupola, iji se visoki zidovi od bijelog mramora
uzdiu visoko iznad grada, a zlatna oplata svjetluca na kupoli. Za njenu
izgradnju unajmili su siovalske arhitekte, a postoji i pria o izgubljenu
brodu koji se spasio jer ju je ugledao kako blista daleko na obzoru poput
drugog sunca, na udaljenosti od stotinu morskih liga.
U svakom sluaju, ubrzo sam se postidjela vlastitih sumnji.
Zlatna kupola uspinjala se prema modrom nebu dok smo se
primicali, a u njezinu podnoju s obje strane nalazili su se bijeli minareti.
udesna je to struktura, iznimno obranjiva, ije zidane fortifikacije
okruuju vrh brda. Barjak gospe od Marsilikosa vijorio se s minareta i
krunita ulazne kule; dvije zlatne ribe, glava uz rep, tvorile su krug na,
poput mora modru, polju. I on je drevan prema naem raunanju
Eishethin simbol.
Toga dana dveri su bile otvorene, a straar se oglasio dugim
tuljenjem trublje kako bi najavio na dolazak. Naklonili su se dok smo
prolazili, dvostruka kolona straara, odjeveni u lake verinjae preko
poput mora modrih livreja.
U dvoritu je nasmijeena stajala Roxanne de Mereliot u drutvu
svoje svite straara i podlonika te jo jednog ovjeka kojega sam dobro
poznavala; crvenokosog, krupnog poput medvjeda i upola toliko
elegantnog, sa irokim, iskrivljenim osmijehom koji je presijecao njegovo
brazgotinama prekriveno lice.
Gospodaru admirale! Moj ushien poklik zazvonio je dvoritem i
prije nego to sam dvaput promislila, sjahala sam i potravi mu u susret,
objesila obje ruke oko njegova vrata.
Polake, dijete! Iako je prosvjedovao, Quintilius Rousse se za-
hihotao i privivi me u velik zagrljaj, zdrobio me uza svoje miiave grudi.
Slatkih mi Naamahinih cica, lijek si za umorne oi, Phdre n
Delaunay! Poloivi ruke na moja ramena, uputio mi je irok osmijeh,
svijetlomodrih oiju na vjetrom ibanom licu. Gospa je pomislila da bi
me voljela vidjeti. Drago mi je to se nije prevarila.
Vaa milosti! Zgroena, okrenuvi se Roxanni de Mereliot, spustila
sam se u dubok naklon i zadrala ga pognute glave.
Grofice de Montrve, dobrodoli u Marsilikos, izustio je njezin glas
nada mnom, ispunjen zabavljenou. I molim vas, uspravite se.

199

Uinivi to, s oklijevanjem sam susrela njezin pogled. Vie ne tako
mlada, gospa od Marsilikosa zadrala je svoju raskonu ljepotu koja se
produbila prolaskom godina. Njezina poput ugljena crna kosa bila je
proarana sjedinama, puna usta lako su se smijeila, a dobrodunost i
mudrost zrcalile su se u tamnim oima. Vaa milosti, rekoh. Molim da
mi oprostite na nepristojnosti.
Nepristojnosti? Toplo mi se osmjehnula. Pokvarili biste mi
iznenaenje da ste se drugaije ponijeli! Nedostaju mi vlastita djeca koja
se koluju u Tiberiumu i Siovalei. Spontanost spada u domenu mladosti;
dopustite mi da u njoj uivam, mlada Phdre.
Preko njezina ramena spazila sam Remyja i Ti-Philippea kako se
cere poput idiota, dok su iza mene Fortun i Joscelin izmjenjivali srdane
pozdrave s Quintiliusom Rousseom. Ni ja se nisam mogla suzdrati od
osmijeha. Svakako, moja gospo, rekla sam i iskreno to mislila.
Te noi u Gospinoj kupoli, Roxanne de Mereliot za nas je priredila
gozbu. Bila je to intimna prigoda jer ne bi valjalo da se po Eisandei
govorka kako me gospa od Marsilikosa sveano primila tako skoro nakon
moga pada u nemilost u palai, ali unato tome bila je raskona. Veoma
volim morske plodove, a Marsilikos je slavan po njima. Kuali smo jelo za
jelom, sve svjee ulovljeno iz mora dagnje u njihovu slanom soku,
zdjele jastoga, arbune u umbiru, filete lista i lososa, bjelicu u lisnatom
tijestu. Usudim se rei da smo svi jeli dok nismo doslovce stenjali;
kulinarstvo se smatra jednim od velikih umijea u Terre dAnge, a mi
emo i prebrzo biti izloeni na milost i nemilost caerdiccijske kuhinje.
Kasnije su nam donijeli zdjele ugrijane vode namirisane naraninim
cvijetom te smo umoili prste i obrisali ih o platnene runike, pa su nam
tada posluili slatke kolae od oraha i desertno vino iz Beauviste koje je
ostavljalo na jeziku okus lubenica i meda, a Roxanne de Mereliot je
naloila slugama da nas do daljnjeg napuste.
Ysandre mi je pisala kako bi me obavijestila o vaim namjerama,
Phdre, rekla je bez uvijanja. Sudei prema brzini njezina teklia,
oekivala sam vas u Marsilikosu prije nekoliko dana.
Ispriavam se, moja gospo, odgovorila sam. Imala sam jo nekog
posla. Nije me manjak povjerenja sprijeio da bih podijelila s njom i
Rousseom ono to se dogodilo meu Nepomirljivima. Da budem iskrena,
nisam doznala nita to bi ikome bilo od koristi, a osjeala sam dovoljno
nelagode zbog njihova tovanja da o tome utim. Na njihovu ast, nijedan
od Phdrinih momaka nije ni trepnuo.
Nije vano. Prela je preko toga zamahom ruke. Voljela bih da
imamo vie vremena, to je sve. Ali bila sam tako slobodna potvrditi vae
dogovore i rijeiti sigurnosne papire preko admirala Roussea. Darielle
isplovljava sutra, kasno poslijepodne; ukrcavat e tovar cijelo jutro. Vaa

200

poiljka olova sretno je stigla, kao i vai kovezi. Kupljena vam je brodska
karta za La Serenissimu u pet. Gospa od Marsilikosa se namrti. Da
barem jo neto mogu uiniti, Phdre.
To je samo prekomorsko putovanje, moja gospo. Slegnula sam
ramenima. Tisue ljudi ga je prolo prije mene i tisue e ga proi nakon
mene.
Sudjelovao sam na jednom od tvojih prekomorskih putovanja,
proguna Quintilius Rousse, i jedva preivio da o tome priam, dijete.
Sada sam pametniji. emu te god Delaunay nauio, od tebe je stvorio
magnet za nevolje. Sve si mislim ne bih li poslao pratnju s tobom. Tri
broda, ne vie.
Joscelin, Remy, Ti-Philippe, Fortun svi su me pogledali dok sam ja
polako odmahivala glavom. Ne, gospodaru admirale. Hvala vam, ali ne.
elim li stvoriti ikakvu iluziju u La Serenissimi da nisam Ysandrina
pijunka, onda teko da mogu stii s pratnjom probranom iz kraljevske
flote.
La Serenissima, blago e Rousse, se moe podiiti mornaricom
kojoj nema premca, dijete, ak joj ni moja nije dorasla. Dre cijelu
duljinu caerdiccijske obale, da, kao i Illyriju, a pruaju prste i u hellenske
vode, dok oi upiru jo dalje, prema Ephesiumu i Khehbel-im-Akkadu.
Sada miruju, da, ali La Serenissima ea za moi, a mi moemo zahvaliti
samo princu Benedictu de la Courcelu to nije svrnula pogled prema
zapadu. Oni koji je se ne boje, suhozemne su budale.
Porumenjela sam na to. Moj gospodaru, moda je tako. Ako jest,
moete li me obraniti s tri galije?
Ne mogu, zareao je. Ali mogu ih podsjetiti da jo ne vladaju svim
vodama i da e svaki Serenissimanac, dovoljno glup da skriva Melisande
Shahrizai, odgovarati Terre dAnge i krvlju ako treba!
Admirale. Bio je to Fortunov glas, tih i miran. Uinite li to,
upozorit ete svakog neprijatelja naeg naroda prije nego to uope i
kroimo na tlo. Moja gospa Phdre ima pravo. Ako se ita moe doznati, a
imamo priliku da u tome uspijemo, moramo se osloniti na umijee
pijuniranja.
Iskvarila si momka, uzdahnuo je Quintilius Rousse, svrnuvi
pogled modrih oiju na mene. Dijete, Anafiel Delaunay bio mi je prijatelj
i nikada nisam imao boljeg. Zaradi njega dopusti da ti pruim onoliko
zatite koliko mogu. Jer, da je on znao na kakav te put usmjerio, ne bi
zahtijevao nita manje.
Roxanne de Mereliot nije govorila, ali njezine su me tamne oi
preklinjale, pogledom vladarice i majke. Trebala sam pretpostaviti da je i
ona imala ulog u tome.

201

Moj gospodaru. Nemono sam rairila ruke. To bi bilo previe, a
opet nedovoljno. Fortun je u pravu, vaa pomo samo bi nam svezala
ruke. A da je moj gospodar Delaunay iv, sigurno bi se sloio. Skupila
sam svu odvanost i uzvratila mu pogled ne trepui. Vrijeme prolazi,
gospodaru admirale, a ja vie nisam dijete kojem se moe nareivati.
Njezina visost je pristala na moj plan. Neka ostane na tome.
Bah! Rousse je bio taj koji je prvi odvratio pogled preklinjui
Joscelina i moje vitezove za pomo. Zar nitko nee urazumiti ovu
djevojku? upitao je. Ruku na srce, nisam bila sigurna. Ali svi oni, ak i
mali Ti-Philippe, odmahnuli su glavama, jedan za drugim. Naposljetku
Quintilius Rousse ispusti jo jedan uzdah, dublji od prethodnog. Neka
bude tako, ree teko. Ali zatreba li ti pomo, Phdre n Delaunay,
jedno znaj: poalje li poruku gospi od Marsilikosa ili meni, doi u. Doi
u s brodovima i doi u u punoj sili. Vidio sam Vodeno lice i vie se na
moru ne bojim nikakvoga ljudskog roda. Jesi li razumjela?
Da, moj gospodaru, promrmljala sam lecnuvi se pred prodornosti
njegova pogleda. Razumijem. To me podsjetilo na neto drugo pa sam
se ujela za usnicu. Gospodine... gospodaru admirale. Imate li kakve
vijesti od Gospodara Tjesnaca?
Joscelin se promekolji, sav napet. Znao je to sam pod tim mislila:
Hyacinthe.
Ne, tiho e Rousse, a izraz lica mu postade suosjeajan. Krotki
jesu, dijete, i svi ih mogu prijei kad ih volja. Ali, kunem ti se, svaka tri
mjeseca, po oluji ili zatiju, poslao sam brod do Triju sestara. Nijedan se
nije pribliio unutar milje, samo se more podiglo protiv nas. ao mi je,
dodao je s nepotrebnom njenou. Bio mi je drag taj Tsingano momak.
Ali, kakvu si je god sudbinu priskrbio, Gospodar Tjesnaca dri ga za
rije.
Kimnula sam. Hvala vam.
Trebala je to biti moja sudbina, a ne Hyacintheova. Gospodar
Tjesnaca postavio nam je zagonetku. Prva sam se dosjetila rjeenja koje
se pokazalo ispravnim. Crpio je svoju mo iz Izgubljene knjige Raziela.
Ali Hyacinthe je osporio moj odgovor. Upotrijebio je dromonde,
tsinganski proroanski dar, i pogledavi dublje u prolost, rijeio
zagonetku u potpunosti i naveo uvjete Rahabova prokletstva. Njegov je
odgovor prihvatio Gospodar Tjesnaca. Da se to nije dogodilo, ja bih sada
bila na njegovu mjestu, zauvijek prikovana za taj usamljeni otok. Trebala
sam to biti ja.
I dalje u pokuavati, otresito e Quintilius Rousse pa posegne
preko stola, obuhvati mi lice objema krupnim akama i utisne poljubac u
elo. Elua te uvao, Phdre n Delaunay, i uzmi u obzir moje obeanje
ako ti ikad zatreba moj savjet. Ili smo nakraj svijeta zajedno, ti i ja.

202

Jesmo, moj gospodaru, apnula sam, uhvativi ga za ruke i
poljubivi ih. Jedinome od svih drugih, svih u koje sam sumnjala,
vjerovala sam Quintiliusu Rousseu. Bilo je to tono, doista smo otili
nakraj svijeta zajedno, on i ja; otili i vratili se.
Roxanne de Mereliot uzrujano zatrese glavom. Nadala sam se da
ete biti razumni, Phdre. Ali vi sve radite kako vas volja, pretpostavljam.
Molit u se Eishethi za va siguran povratak, rekla je i pripojila svoj glas
Rousseovom. A ako vam ustreba pomo, poaljite glase i ja u je poslati.
Hou, obeala sam.


203

TRIDESET



dueg dana oprostili smo se od gospe od Marsilikosa i zaputili prema
pristanitu kako bismo se ukrcali na Dariellei. Bila je to galija s tri
jarbola, jedan od novijih i boljih dangelinskih trgovakih brodova na
puini, te ak ni moji vitezovi nisu imali to rei protiv nje.
Posljednje to smo uinili, prije ukrcaja, bila je prodaja jahaih i
teretnih konja jednom od brojnih trgovaca konjima koji u Marsilikosu
opskrbljuju putnike i zarauju na njima. Nismo dogovorili njihov
prijevoz, a ja sam namjeravala poeti iznova u La Serenissimi, niim
optereena pri dolasku. Ipak, bilo je prilino zastraujue ui u utrobu
lae, sa svijeu da emo stii na odredite bez doma i prijevoza. Molila
sam se da dogovori mog zastupnika dre vodu i da prodaja poiljke olova
proe bez potekoa.
Quintilius Rousse nas je otpratio do pristanita i to god da je rekao
kapetanu, odvukavi ga na stranu i urno mu mrmljajui na uho, usudim
se rei da je itekako objanjavalo brinost i uljudnost kojima sam trebala
biti obasuta tijekom putovanja.
Kad je zavrio s kapetanom, posvetio se meni, a modre su mu oi
prepredeno blistale na runu licu. Phdre n Delaunay, rekao je
zamiljeno, kree u lov na utvare. Pa, ima moju zakletvu, a ja tvoje
obeanje. Sad pouj to u ti rei jer imam jo jedan savjet koji elim da
poslua. Metnuo je uljevite ruke na moja ramena i vrsto ih stisnuo,
zapiljivi se u moje uzdignuto lice. Tvoj gospodar Delaunay moda ne bi
umro da se nije tako nehajno poigravao s Melisandom Shahrizai. Ako si u
pravu, curo, i ako je pronae u La Serenissimi, ne igraj njezinu igru.
Poi ravno princu Benedicteu i obavijesti ga. On je moda kraljevskog
roda, ali Benedicte je vojnik staroga kova. Jahao je s Rolandeom de la
Courcelom i Percyjem de Somervilleom i da, s Delaunayjem, prije tvoga
roenja. Znat e to mu valja poduzeti.
Da, moj gospodaru, obeala sam, hou.
Dobro. Jo jedan stisak ramena i grub zagrljaj u kojem me njegova
otra ria kosa kakljala po uima, a potom me Quintilius Rousse pustio i
okrenuo se Joscelinu. Ti, mome! rekao je otresito prodrmavi ga.
Putuje s najljepom kurtizanom u tri pokoljenja Naamahinih slugu!
Pokuaj ne izgledati kao da se radi o smrtnoj osudi, hoe? I dobro je
uvaj jer ako ti ono mrtvo puhalo Cassiel ne iupa crijeva, ja svakako
hou ako joj se ita dogodi.
I

204

Sebi za pohvalu, Joscelin se nacerio. Upamtit u, moj gospodaru!
odvratio je izvevi irok cassilinski naklon pri kojemu su mu elini
titnici za nadlaktice bljesnuli na suncu.
Rousse samo zaguna i okrene se da poe. Nije trpio budalatine,
gospodar admiral, i znao je o emu govori; ne moete zapovijedati
morima i suoiti se s Gospodarom Tjesnaca da ne nauite procjenjivati
ljude. Uputio je mornarski pozdrav Fortunu, Remyju i Ti-Philippeu, koji
su mu svi ilo uzvratili, a onda se udaljio i njegov ga je gegav hod brzo
prenio preko pristanita.
Svje povjetarac podigao se iza podneva i sve je bilo spremno.
Mornari na palubi Darielle dovikivali su se s onima na dokovima; vorovi
su se odvezivali, konopci bacali na palubu. Moji su vitezovi bili nemirni i
zaarenih su se oiju uhvatili za ogradu. Ovo je neko bio njihov ivot.
Veslai uprijee o vesla, a galija se polako odvoji od mola i zaplovi kroz
usku luku gdje je povjetarac postao otriji. Na kapetanov povik, spustili
su glavno jedro. Kruto platno polako se rastegnuvi, nadulo se na vjetru i
brod je stao kliziti prema vratima luke usmjerivi pramac k otvorenu
moru.
Krenuli smo.
Ruku na srce, dugo i neuzbudljivo prekomorsko putovanje slab je
materijal za priu; zahvaljujui Eluinoj milosti, upravo to smo i doivjeli.
Natrpan teretom, na je brod duboko gazio kroz vodu, ali, puhao je dobar
vjetar pa smo lijepo napredovali.
Prva dva dana putovanja Joscelin Verreuil, moj Savreni Suputnik,
proveo je vie nego to se prilii naginjui se preko ograde i praznei
sadraj svoga eluca. On ni u kom sluaju nije bio roeni mornar.
Moji vitezovi, pak, snali su se istog trena i nije dugo trebalo da bi
posada Darielle shvatila kako ima iskusne mornare na svom brodu.
Izmjenjivali su se u rukovanju jedriljem, ili za veslima, nakon to smo
zali za caerdiccijski rt, a vjetar se okrenuo protiv nas. Usuujem se rei
kako sam mogla trampiti njihovu pomo za cijenu naeg putovanja, da
sam imala volje, ali ovo ih je dralo podalje od nevolja, a kapetanovu
narav inilo trajno srdanom pa sam drala jezik za zubima.
to se mene ticalo, imala sam kabinu u krmenom katelu; usku,
dakako, ali samo svoju. Konopci moje lealjke sigurno su me zibali i
otada sam vrsto spavala.
Vjetrovi su bili stalni te smo hitali pred njima, stvarajui bijelu pjenu
tamo gdje je na pramac sjekao more, veinom drei obalu na vidiku.
Kapetan, koji se zvao Louis Namot, rado me pozivao u svoje drutvo te mi
pokazivao sve to se moe vidjeti s palube. Doznala sam, poslije, da
postoje mornari koji prisustvo ene na brodu smatraju znakom loe

205

sree. Elui hvala, DAngelini su poteeni takvog budalastog
praznovjerja.
Neto je spokojno u predavanju vlastite sudbine morima, slino
predaji meceninoj samovolji. esto bih se sjetila Hyacinthea na tom
dugom putovanju pitajui se je li ve uspio ovladati juriajuim valovima
i kako se to uope moglo postii. Pitala sam se, takoer, koliko se daleko
njegovo strano nasljee protezalo. Rahabovo carstvo lealo je posvuda u
dubinama, ako se yeshuitskom uenju dalo vjerovati; ali Gospodara
Tjesnaca rodila je dangelinska ena koja je voljela albskog smrtnika i
nikad nisam ula da se njegova vlast pruala dalje od voda kojima su
graniile nae dvije zemlje.
Takvim su mi stvarima bile zaokupljene misli na naem putovanju i,
usuujem se rei, proteklo je prilino brzo. Bjelokrili galebovi kruili su
oko naa tri jarbola dok smo putovali, uvijek na pola dana plovidbe od
obale. Smatrala sam ih lijepima; Remy mi je pak rekao da su slijedili trag
otpadaka koji je za sobom ostavljala naa galija, sputajui se kako bi
oistili vodu od ribljih iznutrica i druge neisti.
Dan za danom napredovali smo na sjever du caerdiccijske obale.
Proli smo pokraj malenih otoka, golih gromada koje su strile iz
oceana, dostatnih samo za galebove i najsiromanije ribare. Bilo je posve
drukije, prema rijeima Louisa Namota, na drugoj strani mora, na
illyrskoj obali, koja je bila doslovce naikana otocima, bogatim i
plodnim, i pravo rasadite gusara. Doista, njegovi su ljudi bili na oprezu
nakon to smo zaobili rt, naotrivi maeve i posloivi katapulte
smjetene na vrhu prednjeg katela, ali plovili smo neometano. Illyrski
gusari su zloglasni, ali njihova je zemlja uklijetena izmeu ekia La
Serenissime i nakovnja Ephesiuma; zasad nemaju nita protiv Terre
dAnge.
Naeg dvadeset treeg dana na moru promatra se iz koa na vrhu
srednjeg jarbola oglasio povikom, a mi smo proli otok koji je oznaavao
najdalju granicu voda La Serenissime. Za razliku od prethodnih, to nije
bio ogoljeli sivi humak; strmi greben gledao je na more, crne bazaltne
klisure gnjevno su se uzdizale nad vodama koje su se divlje prelamale na
stijenama pod njima. Nisam znala zato su, dok smo projazili, svi
mornari nemelodino zazvidali pa sam morala upitati kapetana.
La Dolorosa, rekao je, kao da to sve objanjava; ak je i on odvratio
pogled od crnog otoka. To vam je serenissimansko praznovjerje, moja
gospo. Pria kae da, kad je Baal-Jupiter ubio Asheratinog sina Eshmuna,
Milosrdna Morska Gospa plakala je, bjesnila i lupila nogom o tlo pa se
morsko dno uzdiglo na odgovor i ispljunulo La Dolorosu kao znak njezine
tuge.

206

Oduvijek su me zanimale takve stvari te sam se naslonila na ogradu
dok smo plovili mimo, zaobilazei crnu hrid u irokom luku. Meu
klisurama se gnijezdila utvrda i ja sam mogla nazrijeti tanane,
pauinaste niti mosta od konoplje razapetog visoko u zraku, koji se
njihao i lelujao izmeu otoka i kopna. Ali zato zvide? upitala sam,
zaintrigirana.
Kako bi oponaali pla vjetra i udaljili od sebe bijes Asherath-Od-
Mora koja se jo uvijek gnjevi zbog smrti svoga sina. Louis Namot
zadrhti i primi me za ruku odvlaei me dalje na palubu. Moja gospo, da
me to pitate na kopnu, rekao bih vam kako se radi o drevnoj zavadi
izmeu potomaka Feniana i tiberijskih osvajaa isprianoj na takav
nain da bi se objasnio vulkanski fenomen, ali mi se nalazimo na moru, a
ja ne elim da Milosrdna Gospa misli kako se rugamo njezinoj tuzi
buljenjem. Molim vas, ne gledajte!
Svakako, gospodine kapetane, rekla sam uljudno.
Drao se oputenije im sam posluala te je obrisao elo. Oprostite
mi, moja gospo, rekao je ispriavajui se. Ali struje oko La Dolorose
jake su i nepredvidive, a nikad se nije mudro izrugivati praznovjerju
nekog mjesta, pogotovo ne mornaru.
Ne. Sjetila sam se kako je Ouintilius Rousse bacio zlatnik
Gospodaru Dubina kad smo pristali u sigurnu luku na Albi. I ja tako
mislim.
uo sam priu o jednom bogatom trgovcu, dometne jedan od
mornara, koji se smijao brodskoj posadi to je zvidala, i im je to
napravio, podigao se straan vjetar i nagnuo brod na bok te je ovaj pao
preko ograde i razbio se o stijene La Dolorose.
Ne, ree drugi. I ja sam je uo, ali mu tijelo nikad nisu nali.
A ja sam uo, mrko e Louis Namot, da je njegovo truplo isplivalo
na obalu na otoku Kjarko stotinu milja junije, na illyrskoj obali. A to,
momci, nije mendacantska pria. Moj je stric slubovao na jednoj triremi
pod admiralom Porcelleom i proganjali su bandu illyrskih gusara koji su
pljakali dangelinske brodove oko rta. Njihov je kapetan nosio trgovev
peatnjak. Molio je za milost i ispriao kako su pronali tijelo. Moj ga je
stric morao vratiti trgovevoj udovici.
Osvrnula sam se unatrag i zagledala u crni otok koji se gubio za
nama i u kule tvrave ocrtane nasuprot neba. Tko bi ivio na takvom
mjestu?
Nitko po vlastitom izboru, kratko e kapetan. To je zatvor.
Najgori zatvor, doda mornar i naceri se. Ako mene ikad optue za
neto u La Serenissimi, sklonit u se u Asheratin hram, hou! Sam u se
zagrnuti velom, kao Achilles u Lycomedesovoj kui, i sveenicama
prirediti lijepo iznenaenje!

207

Jedan od njegovih drugova urno ga uutka, uz kradomian pogled u
mom pravcu. Nisam se obazirala na to; bila sam ve tri tjedna na moru i
nasluala se i gorih stvari. Mornari imaju samo jedni druge na brodu
oni kojima je miliji enski spol zloglasno su gorljivi pri pristanku u luku.
Ipak, to me navelo da se priupitam to sam sve znala o La
Serenissimi. ene nisu zauzimale visoke poloaje u veini Caerdiccijskih
gradova-drava, toliko sam znala. Mukarci su ih osnovali pa su mukarci
i vladali, trudom i eljezom. Asherat-Od-Mora ipak je imala utjecaja
budui da je ona Milosrdna Morska Gospa, a ljudi koji ive od blagodati
mora dovoljno su mudri da se boje njezina bijesa, ali ovo nije bio
Marsilikos, gdje Eishethina iva krv kola u ilama Gospe koja ondje
vlada.
U La Serenissimi stvari su bile drugaije.
Uskoro se promatra opet oglasio i tada smo pred sobom ugledali
dugu, nisku liniju prevlake koja ograuje velebnu lagunu La Serenissime;
Bellonusovo koplje je zovu, jo jedna ostavtina Tiberijaca. Protee se
gotovo preko cijelog, irokog ua lagune, nekih sedam milja dugaka,
tvorei prirodnu barijeru nad kojom straari serenissimanska mornarica.
Dok smo se pribliavali usku tjesnacu koji razdvaja prevlaku, na
vidiku se ukazalo mnogo drugih brodova, raznih vrsta i veliina, s kojih
su se vijorili svakojaki barjaci: koke, galije i trireme, niske gondole
plosnata dna i gondoline izvijenih pramaca i krmi tipinih za taj grad,
kojima su nevjerojatnom brzinom upravljali vjeti veslai. Ondje je
takoer bilo plovila koje nikad dotad nisam vidjela, malih brodova s
jarbolima nagnutim naprijed, s neobinim trokutasim jedrima
umaiyyatske proizvodnje, rekao mi je kapetan. Nisu djelovali kao da bi
mogli prenijeti mnogo tereta, ali su se brzo i okretno kretali po vodi,
hitajui tamo-amo na vjetru dok su se na veim plovilima morala koristiti
vesla.
Flota serenissimanskih gondolina opkolila nas je na uu tjesnaca, a
njihovu su neznatnu prijetnju poveale posadom ispunjene straarske
kule s obje strane prolaza, te prisutnost mornarice u samoj laguni.
Namotovi papiri, njegov nalog za ulazak, bili su u redu pa su nam ubrzo
mahnuli da moemo proi.
Tako smo uplovili u lagunu.
Joscelin mi se pridruio na pramcu Darielle, a ja sam se obradovala
njegovu drutvu dok smo zajedno upijali svoj prvi prizor La Serenissime.
Serenissimani tvrde da je to najljepi grad na svijetu, i to im ne
mogu u potpunosti osporiti; doista priinja prekrasan prizor, grad koji se
uzdie iz samoga mora. Proitala sam sve to sam mogla pronai prije
naeg putovanja pa sam znala da je trajan trud golemih razmjera izgradio
La Serenissimu, ne na kopnu, ve na otocima i movarnom tlu,

208

jaruanom, isuenom i premoenom, esto poplavljenom, no uvijek
ponovno spaenom.
Ako zvuim nepatriotski priznajui ljepotu toga grada, moram
dodati da je velik dio projektiranja i izgradnje koji ga je inio udesnim
nastao u posljednjim desetljeima pod pokroviteljstvom princa
Benedictea de la Courcela, koji je sa sobom doveo siovalske arhitekte i
projektante kad ga je sudbina vezala za obitelj Stregazza, nakon
prognanstva iz njegove domovine.
Sunce je zasljepljujue blistalo na vodi dok smo prelazili lagunu i
usmjeravali se prema Velikom kanalu, a mornari su dobroduno psovali
primajui se vesala. Pred nama su se galije i hitre brodice razmiljele po
iroku vodenom putu. Ti-Philippe, koji je ve jednom posjetio grad
tijekom kratkog egrtovanja na trgovakom brodu, preuzeo je na sebe da
nam pokazuje znamenitosti.
Arsenal, izustio je s potovanjem, kimajui iza nas prema golemom
zazidanom brodogradilitu koje se privijalo uz lagunu. Dom je jednoj od
najboljih mornarica na svijetu, a ondje su sposobni izgraditi brod bre
nego to biste mogli posjei drva. Dok smo skretali du golemog
pristanita, jednostavno je pokazao rukom. Campo Grande. Ondje se
nalazi Dudeva palaa. Na samom kraju, hram Asherat-Od-Mora.
Veliki trg; to je doista i bio; golema, mramorna terasa koja se
jednostavno otvarala prema moru. U sredini, tamo gdje je graniio s
vodom, uzdizao se visok stup, a na njemu kip boice, rairenih ruku,
dobrostivo zagledan u lagunu. Asherat-Od-Mora, s krunom od zvijezda
na glavi i s valovima i dupinima isklesanim u podnoju stupa. Njoj slijeva
stajala je Dudeva palaa, duguljasta viekatnica sazdana od bijelog, a s
katom od prugastog ruiastog mramora, iznenaujue raskona na
arkom svjetlu.
Sjedite je to sve politike u La Serenissimi i ne samo dudev dom;
unutar tih zidova nalazile su se dvorana suda, komora Consiglia
Maggiore te ak i sama Zlatna knjiga u kojoj bijahu zapisana imena
Stotinu cijenjenih obitelji koje su smatrane dostojnima drati visoke
poloaje u La Serenissimi.
Neto dalje, na samom kraju trga, stajao je Asheratin hram, sa svoje
tri iljaste kupole; ephesijski utjecaj, jer oni su neko vrijeme vladali La
Serenissimom i tovali boicu pod drugim imenom. Nisam ba najbolje
mogla vidjeti hram budui da je sam trg prekrivala golema trnica na
kojoj su tezge zauzimale unaprijed odreena mjesta oznaena bijelom
ciglom, a izmeu njih vrvjela je gomila. Serenissimanci i drugi Caerdicci,
veinom, ali opazila sam i nepoznata lica ponosne Akkadijce i kuka-
stonose Umaiyyate, Menekhetance, tamnooke i spokojne, Epheane, ak i
svitu iz Jebe-Barkala, tamne poput ebanovine i egzotine.

209

A tu i tamo plavokose, miiave Skalde, zbog kojih su me proele
srsi.
Tada smo proli dalje i stupili u ue samog Velikog kanala te je Ti-
Philippe pokazao nalijevo gdje se uzdizao hram Baal-Jupitera na rtu
otoka. Imao je iste, ravne linije tiberijskog stila, a pred njim je stajao kip
samog boga, jednom nogom kroivi naprijed, s munjom u ruci.
Ubio je Asheratina sina, prema mitu.
Znala sam to je kapetan mislio; bila je to povijest smrtnika
prevedena na jezik boanstava, vjera tiberijskih osvajaa pomijeana s
uvjerenjima domorodaca koje su ovdje zatekli. Pa ipak, pomislila sam na
crni otok La Dolorosu i zadrhtala.
Velike kue uzdizale su se du kanala nakon toga, raskone i
velianstvene, s balkonima i zavojitim stubitima koji su vodili do zidane
obale; du obale bijahu usidrena plovila nalik na gondole, samo vea i
bogatija, prekrivena baldahinima, oliena arkim bojama i ukraena
pozlatom i rezbarijama. Nije mi trebao Ti-Philippe rei da smo prolazili
pokraj kua Stotinu cijenjenih obitelji.
Nije mi trebao Ti-Philippe ni da mi pokae Mali dvor, iako je to
uinio.
Usudim se rei da je bio skoro jednako velik kao Dudeva palaa,
iako ne sasvim. Tri kata visok, s dugakim balkonima sa stupovljem, na
ijoj se mramornoj povrini odraavala namrekana svjetlost vode.
Lepravi plamenci visjeli su s balkona nosei labui grb kue Courcel.
Zasluio je svoje ime, pomislila sam.
A tada smo ga proli i uplovili ispod spretno sagraenog, iljastog
mosta Rive Alto koji je povezivao dva najvea otoka La Serenissime, most
dovoljno visok da ispod njega moe proi galija, a s nae desne strane
nalazilo se golemo, elegantno zdanje Fondace D Angelice, dangelinskog
skladita. Kapetan se ve dovikivao s ljudima na gatu, a veslai uprli s
jedne strane, dok se na brod valjao u dubokim zelenim vodama kanala, a
mornari su bacali konopce na obali i napokon nas ukotvili.
Stigla sam u La Serenissimu.


210

TRIDESET JEDAN



akon toliko vremena provedena na moru, bilo je neobino stupiti
nogom na vrsto tlo, te sam se jedva sprijeila da ne zateturam,
neprirodno uvjerena da se gat poda mnom pomie. Oko nas je zavladala
strka dok se Darielle smjetala u dok, a radnici istovarivali njen teret.
Odjednom sam se osjetila umornom i krutom od soli i strahovito eljnom
poinka i kupke.
Hvala Blaenom Elui, moji su vitezovi bili revni i sposobni, te su
brzo reagirali. Joscelin nije bio od pomoi; napokon se privikavi na
valjanje broda, na kopnu se osjeao dvostruko loije od mene. ovjek
mog zastupnika u La Serenissimi pojavio se ondje prema dogovoru te su
ga Remy i Ti-Philippe u tili as pronali. Kad je napokon zavrio likovati
nad kakvoom nae poiljke olova, ulizivaki me pozdravio.
Dobrodoli, dobrodoli, kontesa! rekao je na tenom caerdicciju
isprekidanom brojnim naklonima. Pobrinuo sam se za sve vae
prohtjeve i priredili smo vam vrlo elegantan smjetaj tijekom vaeg
boravka u Republici Sereni, doista vrlo elegantan!
Krajikom oka mogla sam opaziti kako Fortun pregledava papire
kojima se potvrivao primitak poiljke. Hvala, gospodine, odvratila
sam na istom jeziku, zahvalna to je sve bilo u dobrim rukama. Ako biste
me mogli otpratiti dotamo...?
Naravno! Pohitao je do ruba doka mahnuvi kormilaru najednom
od velikih, pozlaenih plovila, te se vratio k meni. Radi se o kui Enrica
Praetana, objasnio mi je, koju je zaplijenila banka Grendati zbog
neisplate duga. Rado su pristali da ju iznajme na odreeno vrijeme.
Ah. Dokle god nisam iselila sirotite, pomislila sam, nije mi bilo
vano. Ubrzo su moji vitezovi iznijeli, kovege iz potpalublja Darielle i
smjestili ih na plovilo; bissone, tako ih nazivaju, a dulji su i iri od
obinih gondola. Veslai su zagunali na koliinu kovega, a tada su
spazili mene dok mi je Joscelin paljivo pomagao da se ukrcam.
Bila sam umorna, prljava i nikako u svom najboljem izdanju.
Asherat! zadivljeno je promucao jedan od lanova posade, a onda
se nacerio, ustavi kako bi izveo naklon i poljubivi mi vrhove prstiju.
Zvijezda je pala na zemlju! Pomaknuvi se sa ivahnou od koje se
bissone zaljuljao, ostali su pohitali da to udobnije namjeste jastuke pod
baldahinom.
N

211

Joscelin nije djelovao zabavljeno; bilo me ba briga. Smjestila sam se
na jastuke uz uzdah olakanja. Moji su vitezovi skoili u brod, kormilar ga
je otisnuo od obale i krenuli smo klizei po zelenoj vodi.
I tako se zgodilo sam bila smjetena u elegantnoj kui na Velikom
kanalu, rame uz rame sa Stotinu cijenjenih obitelji. Predstavnik mog
zastupnika u La Serenissimi koji se zvao Mafeo Bardoni moda je bio
ulizica, ali bio je vjet poslovan ovjek i nikad nisam imala zamjerki na
njegov rad. Ako mi se nije sviao, to nije bilo njegovom krivnjom; previe
me podsjeao na Vitalea Bouvarrea koji je bio Alcuinov mecena, prvi i
posljednji. Upravo je Bouvarre odao ime Dominica Stregazze kao ubojice
Isabel de la Courcel. Sada je bio mrtav, ali je prije toga pokuao ubiti
Alcuina kako bi osigurao njegovu utnju.
Iako je bilo tek kasno poslijepodne kad sam stigla u svoj dom,
najprije sam naruila kupku, a onda otila ravno u krevet i spavala nekih
dvanaest sati. Moja lonica izlazila je ravno na balkon pa je bilo udno i
strano probuditi se, a ne znati gdje se nalazim, dok je nestalna svjetlost
vode kanala plesala po zidovima moje odaje.
teta to sam se morala probuditi sama, pomislila sam.
Moja je slukinja bila stidljiva mlada djevojka po imenu Leonora,
koja je tako drhtala da je uspjela prosuti pladanj s ajem pun kolaa, a
porumenjela bi svaki put kad bih je pogledala. Ipak, moja je odjea bila
raspremljena i uredno ispeglana, a haljinu mi je ipak vjeto zakopala
dok sam se oblaila. Prvoga dana u La Serenissimi odjenula sam svilenu
opravu boje marelice, s finim zlatnim brokatom protkanim biserjem; jo
jedna kreacija Favriele n Eglantine, karakteristina po svojim
jednostavnim, elegantnim linijama koje je bilo tako varljivo teko
oponaati.
Molim te, reci signoru Joscelinu i ostalima da sam budna, rekla
sam joj na caerdicciju kad sam bila prikladno odjevena i nakon to sam
zadjenula kosu u zlatnu mreicu i nataknula par viseih bisernih
naunica. O, i donesi mi papira i tinte, ako bi bila tako dobra.
Na ovo se Leonorina brada podigla uz trzaj iznenaenja, a ona se
zapiljila u mene razrogaenih oiju. Treba li milostiva usluge pisara?
upitala je nesigurno.
Ne. Namrtila sam se. Gospa eli napisati pismo.
Oh! Ponovno porumenjevi, Leonora pouri van. Odmahnula sam
glavom i priekala. Brzo se vratila, bez daha, stiui list papira i drei
boicu tinte oprezno, kao da e je ugristi. Sjela sam za stoli pokraj
balkona i sastavila poruku za Severia Stregazzu i zapeatila je tuljkom
voska i otiskom Montrveova grba.

212

Mislila sam zamoliti kojeg od kunih slugu da ga odnese, ali onda
sam se predomislila te sila kako bih pronala Joscelina i svoje vitezove
okupljene u salonu.
Misli li da bi mogao pronai nain da dostavi ovo Severiu Stre-
gazzi? upitala sam Ti-Philippea koji je na to doslovce skoio sa stolice.
Da, moja gospo! rekao je spremno.
Pustila sam ga da ode; sve sam ih pustila da odu, Phdrine momke,
na kraju, kako bi razgledali grad. Znala sam da e Fortun nadgledati
prodaju nae poiljke i da su svi oni postali vjeti u izvlaenju informacija
koje sam trebala. To je ostavilo Joscelina i mene same zajedno u kui.
Kad su otili, uputio mi je dug izravan pogled. Sada kada smo
ovdje, rekao je, to tono predlae da uinimo, Phdre?
Bilo je to poteno pitanje, i dobro. Zaprepastilo me to je toliko
ekao da ga postavi i alostilo to nisam imala odgovor. Pogledali smo se i
slegla sam ramenima. Da ekamo, rekla sam. I pazimo.
Joscelin uzdahne.
to se tie Severia Stregazze, nisam morala ekati. Odgovor je stigao
ak i prije nego to su se moji vitezovi vratili kui, navrljan Severiovom
nestrpljivom rukom. Osmjehnula sam se dok sam ga itala sjeajui se
kako je saeta bila njegova prva ponuda; ovo je bila zbrkana poslanica
koja je izraavala njegovu nepresunu ljubav, njegovu neizmjernu radost
kada je doznao da sam tu te, kao primisao, moleiv poziv da prisustvujem
veeranjoj proslavi u ast roendana njegova prijatelja Benita Dandija.
Ii e? hladno upita Joscelin.
Ne. Odmahnula sam glavom i jo jednom poslala po pisai
materijal dok je Severiov sluga ekao. Zamolila sam ga da me predstavi
svom djedu dudu i princu Benedicteu. Priekat u na taj odgovor prije
nego to uronim u serenissimansko drutvo trebam najprije ui u
Dudevu palau. U svakom sluaju, nee tetiti da ga drim u
neizvjesnosti.
Na to nije odgovorio.
Prije veeri, moji su se vitezovi vratili, puni dobrog raspoloenja i
korisnih podataka koje su mi prenijeli tijekom veere. Pazei da se ne
izlaem riziku, otpustila sam sluge dok smo jeli; nita ne sumnjajui,
pripisali su to dangelinskom udatvu.
Glavna glasina, gorljivo je objavio Ti-Philippe, jest da sam dud,
Cesare Stregazza, namjerava odstupiti prije kraja godine. Pogledom je
od mene zatraio doputenje da nastavi, a ja kimnuh. Poznato je da pati
od bolesti drhtanja, a glasine vele da je Asheratino proroite izjavilo da
e od nje i umrijeti, ako ne prepusti prijestolje drugomu.

213

Glasine takoer tvrde, promrmlja Fortun, da pritisak ine Con-
siglio Maggiore, koji se boje da e njegova bolest oslabjeti njihovu
poziciju u pregovorima.
Nije se formalno objavilo? upitala sam.
Ne. Ti-Philippe ivahno odmahne glavom. Ali svi o tome priaju, a
preli smo pola grada pretvarajui se da smo pijani, nakon to je Fortun
otkrio koliko ste zaradili od one poiljke olova, moja gospo! Nacerio se.
Drustan mab Necthana mi se oduvijek sviao, ali sad mi se svia jo vie
kad znam kako jeftino prodaje albsku robu za dangelinsko trite!
Fortun proisti grlo. Uredio sam da se sve stavi na raun u Banco
Tribuno, izjavio je tonom kao da se ispriava. Messire Brenin je rekao
da je tako najbolje.
U redu, odvratih. A to La Serenissima ima za rei o dudevu
neminovnog odlasku u mirovinu?
Remy se nasmije, a onda otrijezni na moj upitan pogled. Oprostite,
moja gospo, ali to je prava borba pasa, ili neto slino. Postoji est
Sestiera u gradu, a svaka ima pravo ponuditi kandidata, premda to mora
biti netko ije je obiteljsko ime zapisano u Zlatnoj knjizi i njih bira
narod. Kad se izmeu njih treba izabrati dud, to ini Consiglio
Maggiore. U ovom trenutku posvuda krue glasine i vlada kaos, a etvrti
se bore meusobno i unutar svojih redova oko toga kome e dati
prednost. Mislim, doslovce se bore, dodao je. Bande mladia u
prugastim hlaama mlate jedni druge po glavi.
Vidjeli smo divnu tunjavu, veselo e Ti-Philippe. Na mostu,
motkama. Htio sam se prikljuiti, ali Fortun mi je zaprijetio da e me
baciti u kanal.
Hvala ti, rekla sam Fortunu koji je ozbiljno kimnuo. Ti-Philippeu
sam pak kazala: La Serenissima nema pravi kanalizacijski sustav, zna.
Koriste kanale. Znala sam to, vidjela sam gdje je Leonora ispraznila
nonu posudu.
No, zato sam ga i posluao, zar ne? upitao je logino. U svakom
sluaju, ini se da su u igri dvojica starijih Cesareovih sinova. Marco je
najstariji Stregazza, otac vaeg Severia, koji je oenio ker princa Bene-
dictea. Osvojio je glasove dudevih Sestiera, svi ga klubovi podravaju i
prilino ga vole, samo to vele da se zavadio s princom Benedicteom,
otkad se stari momak oenio, pa njegovi ljudi strepe da e se Consiglio
okrenuti protiv njega. A drugi je Ricciardo, njegov mlai brat, koji
zastupa Sestieru Scholae, gdje su smjeteni svi obrtniki cehovi, i die ih
na noge zbog nekakvog poreza.
I Severio mi je to rekao, sjetila sam se; tada mi to nita nije znailo.
Sada, muila sam se da pohvatam konce. est Sestiera, rekoh. est
etvrti. Postoje, dakle, jo etiri kandidata?

214

Zasad ne, ree mi Fortun. uli smo da je Orso Latrigan osigurao
Sestieru dOro, a one koje ne moe pridobiti, moi e potkupiti. Ali na tri
preostala mjesta kandidati se jo natjeu. Slegnuo je ramenima i izvio
usne u tih smijeak. Iskreno, svia mi se Lorenzo Pescaro iz Sestiere
Navis. Vele da je tinta jo mokra tamo gdje je u Zlatnoj knjizi uneseno
ime njegove obitelji, ali uo sam za njega; proslavio se proganjajui
illyrske gusare. Dobar je zapovjednik.
To u svakako upamtiti. uvi i vie nego to sam smatrala da e
mi biti potrebno o serenissimanskim izbornim kandidatima, postavila
sam jedino pitanje koje je doista bilo vano. A Melisande?
Jedan za drugim, moji vitezovi odmahnue glavama.
Moja gospo, oklijevajui e Fortun, raspitivali se jesmo. Glumili
smo pijane dangelinske mornare uzdu i poprijeko Velikog kanala i po
previe sporednih da bih ih mogao nabrojiti, a neki od nas prostrijelio
je pogledom Ti-Philippea ba i nisu glumili. Remy je pjevao onu
pjesmu, znate ju? Oi boje sumraka, kosa boje ponoi. Znala sam je;
napisana je za Melisande iako je sada pjevaju pod drugim naslovom. U
svakom sluaju, nastavi Fortun, pjevao ju je preko pola grada,
preklinjui svakog kog je sreo za vijesti o njegovoj ljubljenoj koja ga je
napustila zbog njegova niskog roda. Pogledao me ozbiljna lica. to smo
doznali, to ste uli. Ali nitko nitko, moja gospo nije uo za
dangelinsku plemkinju koja bi odgovarala opisu Melisande Shahrizai.
Nipoto ne elim rei da ju nisu htjeli spomenuti pred pijanim
mornarom, moja gospo. elim rei da nikad za nju piu ni uli. Nauili
ste me da prepoznam znakove okolianja i pretvaranja. Razgovarali smo s
veslaima, nosaima i plemiima. Nitko za nju nije uo i nitko nije lagao.
Kratka tiina prekrila je na stol.
Phdre, ree Joscelin neoekivano njenim glasom. Mislila si da je
Melisande u La Serenissimi zato to je ona htjela da to misli. Logino je,
dakle, pretpostaviti da nije.
I Ysandre je to rekla i s jednakim pravom. Nisam mogla objasniti
Joscelinu, nita vie nego to sam mogla kraljici, svoju nerazumnu
uvjerenost jer, na kraju krajeva, htjela to priznati ili ne, ona se temeljila
na vjeri da sam poznavala najskrovitiju prirodu Melisande Shahrizai
bolje od ikoga ivog ili mrtvog, ak i od Delaunayja.
A ona je poznavala moju.
Duboko sam uzdahnula. S prijateljem Gonzaga de Escabaresa netko
je kontaktirao nakon njegova posjeta Dudevoj palai. Ako je odgovor
ovdje, sigurno se nalazi unutar tih zidova, a ako se Melisande sklonila
unutar njih, lako je mogue da nitko vani ne zna za njezino postojanje.
Razmislite o tome, dodala sam prelazei pogledom po njima. Znamo da
su Stregazze sposobni za prijevaru, a ak i sada, bore se meu sobom za

215

prijestolje koje jo nije ni slobodno. Barem mi dopustite da se domognem
palae prije nego to zakljuimo da je ovo putovanje bilo uzaludno.
Pa, optimistino e Ti-Philippe. Nije uzaludno ako emo zaraditi
na njemu.
To mu nitko od nas nije mogao porei. Novac je, naposljetku,
vrijedno imati.
Doista, otkrila sam da je izvrsno podmazivao zatvorena vrata jo i
prije nego to je sunce zalo idueg dana. Ujutro me Leonora prodrmala
iz sna kako bi uurbano promrmljala da je stigao jo jedan glasnik, i ovaj
put odjeven u livreju obitelji Stregazza. Pustila sam ga da eka dok sam se
umila i odjenula, a onda proitala njegovu poruku iz koje sam saznala da
mi je Severio dogovorio audijenciju kod duda tog poslijepodneva te je
nestrpljivo inzistirao na mom dolasku, kako bi poslije toga mogao sa
mnom popriati.
to se princa Benedictea ticalo, pisao je Severio, svom je djedu po
majci poslao pismo na koje odgovor do danas nije stigao, ali to se dalo i
oekivati s obzirom na napetosti izmeu njihovih kua.
Ah dobro, pomislila sam; vezala sam si vlastite ruke kada sam
ustrajala na prividnom padu u nemilost kod kraljice. Da sam eljela
ulazak na Mali dvor, Ysandre bi mi ga rado omoguila. Ali Stregazze su
bili ti s kojima sam morala doi u dodir, a nikakav dopis od kue Courcel
ne bi mi priskrbio njihovo povjerenje. Budem li ita trebala od princa
Benedictea, bilo je i drugih imena na koja sam se mogla pozvati kao
Quintilius Rousse, pa ak i Anafiel Delaunay, ako zatreba. Dala sam svoju
rije Rousseu i kanila sam je odrati, ali tek kada doznam neto vrijedno
spomena. I svakako ne dok je postojala opasnost da budem razotkrivena.
Napisavi odgovor za Severiova glasnika, obeala sam da u doi u
dogovoren sat.
Na moje iznenaenje, Severio je poslao svoj osobni bissone,
velianstvenu brodicu s pononomodrim baldahinom i grbom Stregazza
izraenim u reljefu na boku, koji je prikazivao karaku i kulu koju sam sad
prepoznala kao Arsenal. Na pramcu je stajao pozlaen drveni kip Asherat
pruajui ruke na blagoslov ponad vode kanala.
Prema njihovoj odjei vidjela sam da su veslai bili plemenita roda;
arene uske hlae s modrim i utim prugama privrene kukicama za
barunaste tunike razrezane tako da se vidio bijeli damast njihovih
koulja. Jedan je nosio kratku zelenu pelerinu prikopanu zlatnim
broem, a upravo je on ustao i iroko mi se naklonivi, dok sam silazila
stubama do keja, poviknuo: Konteso Phdre n Delaunay de Montrve,
Immortali vam ele dobrodolicu u La Serenissimu!
To je jedan od plemikih klubova, promrmlja Ti-Philippe iza mene.
Kladim se da njemu pripada va Severio.

216

Izabrala sam i njega i Joscelina da me prate toga dana; ovog drugog
zbog njegove trijezne pojave, a prvog zbog dosjetljivosti i poznavanja
grada. Kratko sam kimnula, i prela ostatak stuba s osmijehom na licu.
Hvala, moj gosparu, pozdravivi Serenissimanca, naklonila sam
glavu i pruila mu ruku da mi pomogne u bissone. Znate moje ime, ali
priznajem, ja sam u nepovoljnijem poloaju.
Benito Dandi. Iscerio se i ponovno naklonio. Niste htjeli doi na
moje roendansko slavlje, moja gospo, ali priznajem, vidjeti vas dovoljan
je dar unato zakanjelu dospijeu! Mislio sam da Severio pretjeruje, ali
ini se da je govorio istinu.
Barem jednom u svom ivotu, vragolasto dometne jedan od
njegovih drugova, pretvarajui se da je zateturao kad sam ga okrznula
pogledom. Ah! Istina je! Ranila me svojim krvlju igosanim pogledom!
Nisam si mogla pomoi; nasmijala sam se. Serenissimanci ne tuju
Eluu i njegove Suputnike, ali poznaju nau vjeru zahvaljujui dugotrajnoj
dangelinskoj prisutnosti u gradu. Oito, Severiovo hvalisanje proirilo je
znanje. Jo jedan od Immortala ispustio je svoje veslo i sruio se na dno
amca. Tako mi svih zvona! zastenjao je prevrui se i pritiui
rukama ui. DAngelini nas ele napasti ljepotom i unititi iznutra; Baal-
Jupiteru, oprosti mi, oboavam zvuk glasa svog dumana!
Bio je to dovoljno neobian prizor da privue publiku te su se ljudi
stali pojavljivati na balkonima susjednih kua, zabavljeno promatrajui
to se dolje zbiva.
Moja gospo, Joscelin e bezizraajnim tonom. Imate audijenciju s
dudem.
Ah. Benito Dandi ga oprezno odmjeri. Pratilac. Morat ete ostaviti
to oruje straarima prije nego to stupite u palau, plavokosi gospodaru
Tmurni. Pa, ne obazirite se na nas, konteso; mi smo vam neobuzdana
banda, ali smo najbri veslai na vodi, a samo su Immortali dostojni da
vas povezu! Pozovite svoju ljepunu kretavu sivu vranu na brod i svojeg
momka djevianskog lica pa emo biti na pragu Starog Drhtavca prije
nego to trepnete okom!
Nadigla sam obrve na Joscelina i Ti-Philippea ekajui da vidim
hoe li ustuknuti pred uvredama, ali obojica su popustili Joscelin s
ukoenim dostojanstvom, a Ti-Philippe sa sjajem u oku koji mi je govorio
da e do kraja iskoristiti njihovu pogrenu predodbu. Taj momak
djevianskog lica, pomislila sam, napunit e svoje depove na troak
Immortala kad se njihova igra jednom pretvori u kockanje.
Zaputili smo se u posjet dudu kojeg su potomci Stotinu cijenjenih
obitelji, upravo sam doznala, nazivali Stari Drhtavac. To nije ba najbolje
govorilo o razini potovanja koje je trebao izazivati.

217

Putem je puk u drugim brodicama te na mostovima i kejovima
dovikivao pozdrave Immortalima koji su im glasno odvraali. Divljenje,
tenja, zla srea; sve sam to ula u zvonkim povicima. I ja sam pobuivala
prilinu znatielju pa sam se potrudila da mi lice ostane mirno, ak i kad
je Benito Dandi doviknuo moje ime skupini svojih prijatelja Immortala
na vrhu mosta Rive Alto.
Tek kad smo proli prometno sredite Campo Grandea, moja se
samoinicijativna pratnja otrijeznila, pod mrkim pogledima dudeve
garde. Benito Dandi mi je pomogao na obalu, a ja sam otresla svoju
haljinu, raskoan modri saten s umetnutim poljima baruna;
serenissimanska modra, tako nazivaju tu boju. Oprava je ukljuivala
upljikav srebrni pojas sa zrncima ahata i istu takvu mreicu za kosu; bila
je gotovo turobna. Izuzev elegancije kroja.
Skrenula sam pogled dok su straari konfiscirali Joscelinovo oruje.
Immortali su zaostali za nama smijui se i zbijajui ale dok nas je
nekoliko straara pratilo du zbijene kolonade kroz naizmjenine are
svjetla i sjene, a odatle kroz stari trijumfalni luk u unutranje dvorite
gdje su kipovi drevnih tiberijskih dravnika i junaka stajali u niama na
fasadi zdanja, a mramorni zdenac u sredini dvorita. Uspeli smo se
irokim stubitem, oivienim visokim kipovima Asherat-Od-Mora i Baal-
Jupitera, a na vrhu nas je doekao Severio Stregazza.
Phdre! Glas mu je zazvonio dvoritem. Smijeei se, naklonio se i
pozdravio me na mom jeziku. Moja gospo, Phdre n Delaunay de
Montrve, dobrodoli u La Serenissimu.
Uzvratila sam naklon i odgovorila na caerdicciju. Jo bolje vas
nala, prine Severio.
Immortali su se gurkali laktovima i zbijali ale, dok su se straari i
dalje stoiki drali; to se Severia ticalo, blistao je od zadovoljstva. Nisam
zaboravila da su ga vlastiti sluge smatrali plemenitim, ali ne i kraljevskog
roda ali ja sam bila D Angeline, a prema naem miljenju, on je bio
izdanak loze kue Courcel i princ kraljevske krvi.
U Terre dAnge upravo ga je njegovo caerdiccijsko nasljee izdvajalo
od mnotva. Bilo je drukije vidjeti Severia ovdje gdje mu je njegova
dangelinska krv davala mjeru gracioznosti koja je njegovim prijateljima
manjkala. Primio me za ruku nagnuvi se kako bi mi promrmljao u uho:
Nemate pojma koliko sam eznuo da vas vidim. Obeajete li da ete
poslije popriati sa mnom?
Dakako, moj gosparu.
Dobro. Uspravivi se, dodao je: I otac bi vas volio upoznati. eli s
vama raspravljati o trgovini ili neem slinom. Ali mislio sam da bih vam
moda mogao pokazati grad.

218

To bi bilo lijepo, odvratila sam uljudno, a Severiove su se smee
oi ozarile na moj odgovor. Nisam smjela, ali kradom sam pogledala
Joscelina koji je stajao ravnoduno, neobino ranjiv bez svojih bodea i
maa, odjeven u priguenu sivu boju. ak i takvoga nije ga se moglo
zamijeniti ni za to drugo, nego to je i bio: istokrvni DAngeline iz jedne
od najstarijih obitelji. Uzdahnula sam u sebi i nasmijeila se Severiu
Stregazzi, metnuvi vrke prstiju na njegovu barunom obavijenu
podlakticu. Hoete li me predstaviti vaem djedu dudu, moj gosparu?
Svakako, galantno e Severio zamahnuvi slobodnom rukom
ispred nas.


219

TRIDESET DVA



rimili su me u Odaji tita gdje je u golemu kaminu buktala vatra ak i
na ljetnoj vruini, a sa suprotnog zida visjelo je grbovlje obitelji
vladajueg duda, poznata kula i karaka Stregazzovih.
Pod njima je stajalo prijestolje, skroman drveni stolac, a na njemu je
sjedio dud.
Glasine nisu lagale; Cesare Stregazza je patio od bolesti drhtanja.
Koa mu je bila krhka i upala, a cijelo mu se tijelo treslo od kljenuti.
Njegova stara lubanja djelovala je ranjivo pod iljastom grimiznom
kapom koju je nosio, iji su svileni poklopci za ui pokrivali stanjene
pramike bijele kose; bilo ju je jezivo i udnovato vidjeti. Kosa
dangelinskih mukaraca ne opada sa starou, kao to sam zamijetila
kod drugih naroda. Smrtnost je izraenija u drugim zemljama.
Kontesa Phdre n Delaunay de Montrve, djede, objavi Severio.
Naklonila sam se i spustila na koljena pred drvenim tronom zurei
oborenim oima u dudeve noge u papuama. Ruka Cesarea Stregazze
spustila se da otpoine na mojoj glavi, drhtava i njena, izuzev teine
peatnjaka koji je nosio. uo sam tvoje ime, dijete, rekao je na
drhtavom caerdicciju. Prenuvi se podigla sam pogled da bih pogledala
njegove oi, tamne i lukave ispod tekih, naboranih vjea. Unato tomu
to mu se glava vidno klatila, te su oi bile mirne. Benedicte je poslao
harfistu prole zime, s posljednjim dangelinskim spjevom. Skaldska
bitka. Dovela si albsku vojsku.
Jesam, vaa milosti, odvratila sam jednostavno.
To je dobro. Dud, povukavi svoj drhtavi dodir, sklopi ruke na
krilu prekrivenom grimiznom haljom. Dudev peatnjak zlatno je
zabljesnuo, prsten na kojem se nalazio reljef Asheratine krune. Trebaju
nam mladi hrabri ljudi, ak i djevojke, da se bore protiv neeg veeg od
samih sebe, dodao je svojim tankim glasom skrenuvi pogled s mene na
Severija, a ja spazih nekakav bljesak u tim tamnim oima. Za Republiku
Serenu!
Prezir i frustriranost; obuena sam itati glasove. Severio porumeni,
ali prije nego to je uspio odgovoriti, jo jedan ovjek stupi naprijed -
srednjih godina, naoit po caerdiccijskim mjerilima, s istim tamnim,
zastrtim oima kao u duda. Konteso, ree glatko se uplevi.
Dobrodoli. Ja sam Marco Stregazza, Severiov otac. Primio me za ruku
P

220

i podigao na noge, naklonivi se dok sam ustajala. A ovo, dodao je,
okreui se, je Marie-Celeste de la Courcel Stregazza, moja ena.
Moja gospo, rekoh, naklonivi joj se.
O, nemojte! estoko e Marie-Celeste zgrabivi me za ruke.
Phdre, tako se radujem to ste tu! Doslovce umirem od elje da ujem
sve o najnovijim traevima i modi u Gradu, a jedva sam vidjela
dangelinsko lice otkako sam se zavadila s ocem. Obeajte mi da ete mi
sve ispriati!
Naravno, moja gospo, rekoh pomalo zateena. Benedicteova
najstarija ki koja je, doista, istodobno bila i dudeva neakinja i snaha
i sama je na svoj nain bila privlana, punano zaobljena, i u najboljim
godinama. Mogla sam zapaziti tragove loze kue Courcel u njezinim
tamnomodrim oima i ljupkoj liniji ela.
Pokuala sam im objasniti, rekla je povjerljivo nagnuvi se prema
meni, o Naamahinoj slubi i to ona predstavlja jednom DAngelinu.
Shvaate, ovdje su sve sami provincijalci.
Obiaji se razlikuju, promrmljala sam. La Serenissima nije Eluin
Grad.
Severio promrmlja neto ispod glasa.
Doite, Marco e razgaljeno, raskrilivi ruke. Phdre, molim vas,
popijte s naina au vina! Severio, ti i tvoji vratolomni Immortali sigurno
moete zabaviti kontesine ljude na sat ili dva. Oe, ako vie nema to
rei...?
Instinktivno sam dobacila pogled prema dudu. Pokret njegove glave
mogao se shvatiti kao odmahivanje; njegova ga je obitelj u svakom
sluaju tako odluila protumaiti. Ali moj gospodar Delaunay nas je uio
da uvijek pogledamo dvaput. Shvatila sam da se radilo samo o kljenuti, te
sam kleknula pred njim.
Duboko u njegovim zastrtim oima ugledala sam bljesak
odobravanja.
Hrabrosti i vizije. Dud metne drhtavu ruku uz moj obraz, a ja
osjetih tvrd pritisak njegova prstena. Upamti to sam rekao. I doi mi
katkad zapjevati, djevojko! Benedicte mi vie ne alje pjevae, od one
budalaste prepirke. Pjeva li?
Da, moj gosparu, izustila sam zbunjeno.
Dobro. Cesare Stregazza se zavali natrag, zadovoljan. DAngelini
su oduvijek bili najbolji pjesnici i kurve. I pjevai. elim ponovno uti
dangelinski glas u pjesmi, prije nego to me Asheratine kurve svojim
proroanstvima ne otjeraju u grob.
Ujae! Marie-Celeste prosike, zgroena.

221

Star sam, odvratio je zlovoljno. A vi se nateete oko prijestolja
prije nego to sam ga uope i napustio. Mogu iskati to me volja. Zar ne?
Pogledaj dvaput, pomislila sam, sjetivi se sjaja u tim upalim oima.
Kakvu god da je igru igrao, bilo je najpametnije da suraujem. Elegantno
sam ustala i naklonila glavu. Moj gosparu, kolovala sam se u kui
Cereusa, Prvoj od Trinaest kua Dvora nonocvatueg cvijea. Bit e mi
ast da vam pjevam kad god to zaelite.
Dobro je. Dud mahnuvi zgrenom rukom, bljesne zlatnim pe-
atnjakom. Slobodni ste.
Idemo, onda? Marco Stregazza nestrpljivo upita.
Dobacila sam pogled Ti-Philippeu i Joscelinu, svojim utljivim
podlonicima; lice potonjeg imalo je buntovan izraz. Severio je djelovao
nestrpljivo, ali se pokorio oevim eljama. Da, moj gosparu, rekla sam
glasno Marcu. Sigurna sam kako e mojim ljudima predah dobro doi.
Privatne odaje Marca i Marie-Celeste Stregazza bile su raskone, s
elegantnim mozaikom na podu koji je prikazivao njihova navodnog
pretka, Marcellusa Aureliusa Stregu, kako sjedi na bjelokosnom stolcu i u
rukama dri sveanj fascesa, u slinoj pozi koju je jednom oponaao
njegov mladi potomak. Na sobe se nadovezivala loggia s pogledom na
ue Velikog kanala, odakle se mogao vidjeti i djeli same lagune.
Pijuckali smo vino i etali njenom duinom uivajui u vidiku na svjeem
podnevnom zraku.
Vidite li ono? retoriki upita Marco Stregazza pokazujui svojom
vinskom aom na stotinu brodica koje su plovile gore-dolje po luci.
Trgovina! Pokretaka snaga Republike!
Vrlo impresivno, moj gosparu, odvratila sam iskreno.
Da, ree Marco. I jest. ustro je mahnuo slugi da mi dopuni au.
Severio mi je ispriao zanimljive stvari o vama, primijetio je
neodreeno.
Spustila sam do vrha punu au ne okusivi vino i nadigla obrve.
Kao na primjer?
Kao na primjer da je potroio dvadeset tisua dukata mog novca na
vas, odvrati Marco mrtav hladan, i nije mudrije uloio novca.
Krv mi se popela u obraze, ali zbog Naamahine asti i svoje vlastite
zadrala sam glas mirnim. U dangelinskom drutvu to to je va sin
kupio nema cijene, plemeniti gospodine. Time je stekao slavu. Biste li
eljeli da novac nije potroio?
Jeste li me uli? Marco se naceri izgledajui mlae i djeaki. Nije
mi ao ni bakrenog centima! Nai obiaji se itekako razlikuju. Ovdje,
radije bismo umrli od srama nego dopustili da kurtizana ima titulu; ali
ondje, to mu je kupilo tovatelje i utjecaj. Zapravo, jedan od njih nas je

222

izvijestio da ste se zavadili s kraljicom oko izvjesnog pitanja u vezi
Cruarcha od Albe. Pa ipak, moji obavjetajci vele da ste prevezli albsko
olovo i dobro zaradili njegovom prodajom. Spustivi svoj kale, spojio je
vrhove prstiju. Ono to mislim, konteso, jest da e se Terre dAnge dobro
utoviti djelujui kao zastupnik izmeu Albe i ostatka svijeta. Ali ne mora
biti tako. Alba nema trgovaku flotu. La Serenissima ima. Kad bi netko s,
da tako kaemo, pristupom samom Cruarchu to ugovorio, moglo bi se
mnogo zaraditi izravnom trgovinom.
To je bila reperkusija nae odglumljene zavade na koju nisam
raunala, iako sam dobro znala da e glasnici kopnom donijeti vijesti
prije moga dolaska, a moda i govorkanja. Paljivo sam preformulirala
upit kako bih bila sigurna. elite li da se obratim Cruarchu u pogledu
trgovine s La Serenissimom?
Marco slegne ramenima, podigne svoj vinski kale i otpije. elim da
o tome razmislite, nita vie. Priznajem, konteso, ambiciozan sam. Vidjeli
ste mog oca; drim da je pomalo izgubio razum, a gubi ga sve vie i vie
sa svakim novim danom. Princ Benedicte je zaljubljen u svoju ratnu
nevjestu i njihova istokrvnog dangelinskog sina te je povukao svoju
podrku ovoj obitelji bojei se da nas je izdaja Dominica i Thrse
okaljala. Moda e ga proi, ali to je tu je; ja sam Serenissimanac i
udvarat u se ovom gradu na nain na koji je on navikao. Da, elim
trgovinu, ali po potenim uvjetima. Zaradili ste kraljiino neprijateljstvo.
Poput Benedicteove zaljubljenosti, i ono moe proi, ali vi imate ivot koji
morate voditi i ne morate plesati po taktu dangelinskih kraljeva. Neete
razmotriti moj prijedlog?
Moj gosparu, rekla sam tiho, razmotrit u ga. Ali za mene mora
postojati neto vie od obine zarade da bih izigrala interese svog
naroda.
Moj sin vas oboava, iskreno e Marie-Celeste sa
serenissimanskom pronicavou na polu-courcelovskom licu. Phdre,
draga moja, moda ste utjecajni meu vaim narodom, ali u La
Serenissimi kurtizane ne mogu udajom ui meu Sto cijenjenih obitelji.
Za slobodnu trgovinu s Albom... mogia bi se napraviti iznimka.
Gotovo sam se morala ujesti za usnicu da se ne nasmijem pa sam
stala vrtjeti vino u ai da bih to prikrila. Severio mi se sviao, ali da
poem za njega sauvaj me Elua! Ipak, cijenila sam golu iskrenost
Stregazza, njihovu ambiciju i stavljanje ponude na stol. A imala sam i
ideju. Moja gospo, rekla sam naherivi glavu prema njoj. Postoji neto
to me zanima. Traim staru poznanicu, Melisande Shahrizai joj je ime.
ula sam da znate za nju.

223

O, zaboga! Marie-Celeste problijedi. Ime mi je poznato. I otac
princ Benedicte ju je traio, prije niti dva mjeseca. Ona je nekakva
izdajica naroda, zar ne?
Kako smo zaokupljeni vlastitim brigama! inilo mi se nemoguim da
cijeli svijet nije znao za Melisandinu izdaju a ipak, nije ni udo.
Oduvijek sam znala da je Melisande igrala podmuklu igru. Osudio ju je
improviziran sud u garnizonu Troyes-le-Monta, a one koji su tome
svjedoili mogla sam nabrojiti na prste. Od onih koji su imali dokaze...
postojala sam samo ja. Vidjela sam pismo napisano njezinim rukopisom,
upueno Waldemaru Seligu od Skalda. Nijedan drugi trag nije postojao.
Sada sam kanila to okrenuti u svoju korist molei se da Stregazze o
mojoj prolosti ne znaju vie nego to im je Severio ispriao.
Tako se pria, moja gospo, odvratila sam oprezno; postoji umijee
fraziranja rijei na takav nain da sluatelj uje ono to eli. I, dakako,
upravo bi mi takvo to moglo osigurati povratak u kraljiinu milost -
njeno sam proistila grlo ma to da se dogodi s albskom trgovinom.
Ali ona je stara poznanica i mislim da bi me rado vidjela.
Ne. Marco silovito odmahne glavom. Benedicte nam je dao opis,
ali ne znamo nikog tko bi mu odgovarao. Vjerujte mi, mlada konteso,
trgovina je jedno, a dvorska politika neto sasvim drugo. Kada bih znao
da se dangelinska izdajica skriva meu ovim zidovima, rekao je mrko,
ne bih oklijevao da time kupim svekrovu zahvalnost.
Otvorila sam usta na odgovor, ali guva pred ulazom u njihove odaje
me prekinula. Dok sam se okretala da pogledam, Serenissimanac s
tekim kapcima Stregazza, urednom iljastom bradicom i mekom kapom
naherenom na kovravoj kosi stupio je na loggiu.
Marco, rekao je odsjeno. to to ujem o deset postotnom povi-
sivanju poreza za sedlarski ceh u dane svetkovine? Imali smo dogovor!
Vjee Marca Stregazze zatrepere. Ricciardo, ree kratko. Imamo
gou.
Drago mi je. Otresito e Ricciardo Stregazza uputivi mi povran
pogled koji se brzo pretvorio u zakanjeli izraz iznenaenja. Asherat!
Kakvu to lijepu ribicu ovaj put ima na svojoj udici, Marco?
Ovo, uplete se Marie-Celeste govorei na dostojanstvenom
dangelinskom, je grofica Phdre n Delaunay de Montrve. Phdre, brat
moga mua, Ricciardo Stregazza.
Kontesa. Ricciardo uzme moju ruku i nakloni se. Previe ste lijepi
da biste sudjelovali u triavim intrigama moje urjakinje s Malim
dvorom, rekao je cinino, uspravivi se. Molim, uinite mi tu ast da
tijekom vaeg boravka prihvatite poziv na veeru kako bismo vam moja
ena i ja mogli pokazati da serenissimanska gostoljubivost ne dolazi
uvijek sa skrivenim protuustupcima.

224

Meni e biti ast, moj gosparu, uljudno sam odgovorila na
caerdicciju.
Tvoja ena! Marie-Celeste se oglasi neelegantnim smijehom.
Krajnje aljivo, Ricciardo.
Lice mu je poprimilo leden izraz. Kakav god otrov sipala, izostavi
Allegru iz toga, sestro. Marco. Okrenuo se svom bratu. Scholaema je
obeano da nee biti daljnjih oporezivanja nakon to Ephesijski ugovor
bude potpisan. To je zaobilaenje naeg dogovora.
Ako ne ele platiti porez, razumno e Marco, ne moraju doi na
trnicu za vrijeme svetkovine.
I time izgubiti treinu posla? Ricciardo povue svoje kovrave
uvojke jednom razdraenom rukom. Moe im isto tako rei da bace
pola svoje robe u rijeku! Dao sam im rije, Marco.
Rjei to s Consigliom Maggiore, umorno e Marco. To je njihova
odredba, oni su je donijeli.
Na iju molbu? prijetei upita Riccardo.
Moju ne. Marco slegne ramenima i rairi ruke. Raspitaj se ako mi
ne vjeruje, brate. Ti si se dodvoravao Sestieri Scholae, ne ja. Ako e te
linovati jer si davao obeanja koja ne moe odrati, ja ti tu ne mogu
pomoi. To je tvoj problem.
Nikad nije ugodno zatei se usred obiteljske prepirke, a jo manje
kad su u nju umijeane politike intrige. Promrmljavi neto bezazleno,
povukla sam se kako bih se zagledala prema laguni, dok se Ricciardo
Stregazza borio da obuzda svoju srdbu.
Razgovarat emo o tom kasnije, rekao je kratko, a potom meni:
Gospo Phdre, plivate u opasnim vodama kad tratite vrijeme sa
Stregazzama, ali molim vas, nemojte zaboraviti moj ljubazan poziv. Moja
plemenita supruga dobacio je otrovan pogled Marie-Celeste vrlo bi
rado razgovarala s nekim kao to ste vi.
S tim nas je rijeima napustio, a Marco Stregazza je, uzdahnuvi,
preao rukom po licu. Oprostite na smetnji, konteso, ispriao se. Moj
je brat... prilino neobuzdan. Tako je otkad ga se otac odrekao.
Dodvorava se Scolaei iz oaja i daje brzopleta obeanja tim grubim
trgovcima, a onda strahuje od njihove odmazde kad ih ne moe ispuniti.
Skrueno je stresao glavom. Lo je to spoj, da loiji ne moe biti, ali
Ricciardo ne odustaje u natjecanju za prijestolje naega oca. Uinio bih
sve to mogu da ga zatitim kad se ne bih bojao da bi mi on uzvratio
izdajom.
Marie-Celeste se hladila lepezom i pijuckala vino, nainivi grimasu.
Ugrijalo se, potuila se. Marco, poalji ih po ohlaeni vr. Kad je
otiao da pozove slugu, ona se povjerljivo nagnula. Bojim se da

225

Ricciardo pati od dangelinske bolesti. Njegovu ocu to nije najbolje leglo
kad je buknuo skandal.
DAngelinska bolest? ponovila sam osjeajui se budalasto
neukom.
Ma znate. Nadigla je obrve. Sviaju mu se mladii.
Ah. Jedna od konotacija njihove gorke prepirke odjednom mi se
rasvijetlila. Okretala sam praznu au u rukama, gledajui prema
prometnoj laguni. To u La Serenissimi nazivate boleu.
Da, pa, rekla sam vam, ovdje su svi provincijalci. Snizivi glas,
dometnula je: Ne spominjem to Marcu jer kad se sve zbroji i oduzme, on
ljubi svog brata, ali kad bih ja traila nekog povezanog s dangelinskom
izdajicom, zapoela bih od Ricciardova praga. Njegove... sklonosti...
odvele su ga na udna mjesta, a nije ni privren Malom dvoru, dok mi jo
gajimo nadu u izmirenje. Marie-Celeste mi potape ruku majinskom
gestom u trenutku kad se Marco vratio, uskliknuvi drugaijim tonom.
Uite unutra i sjednite, draga moja! Moram znati tko vam je nainio
haljinu. Zar su takvi jednostavni krojevi ove sezone u modi?
Jo mozgajui o njezinim opaskama, sjetila sam se Favrielle n
Eglantine i zapitala se to bi ona mislila o opravi Marie-Celeste Stregazza
koja je, prema onome to sam dotad vidjela, predstavljala vrhunac
serenissimanskog stila duga haljina bez rukava kieno ukraena
naivcima i izrezima, sputana ispod grudi zlatnom mreicom i noena
preko fine svilene tunike s uskim rukavima. Cijeli komplet, koji je
djelovao jezivo mojim oima, zavravao je turbanom od gaze na glavi i
parom sandala drvenih potplata na nogama koje su nazivali cokulama
visokima puna etiri palca.
Ne ba, moja gospo, rekla sam diplomatski. Moja krojaica je vrlo
posebna.
Pa, Marie-Celeste de la Courcel Stregazza se nasmijei. Morate mi
sve ispriati.


226

TRIDESET TRI



ilo je kasno poslijepodne kad se Severio vratio da me isprati iz
Dudeve palae, a Trg se kupao u zlatu sunca. Ostavila sam Marie-
Celeste s dovoljno savjeta da njezino znanje o trenutnoj dangelinskoj
modi moe konkurirati Malom dvoru iako nisam primijetila da ju je
imala elje slijediti a Marca s konanim obeanjem da u razmisliti o
njegovoj ponudi.
Immortali su ekali, a s njima Ti-Philippe i Joscelin. Pozdravila bih
priliku da popriam u etiri oka sa svojim podlonicima, ali to zasad nije
bilo mogue.
Moja gospo Phdre, galantno e Severio pruajui ruku. Da
proeemo Trgom? Dananje je poslijepodne iznimno ugodno za etnju.
Naravno. Prikrivi nestrpljivost, nasmijeila sam mu se i prihvatila
njegovu ruku, ne obazirui se na Joscelinov pogled nijemog
neodobravanja. Barem e, pomislila sam, dobiti natrag svoje cassilinsko
oruje; to bi ga trebalo zadovoljiti. Ti-Philippe je, naprotiv, bio dobro
raspoloen, izmjenjujui ale s Immortalima.
Usudim se rei da bih moda i uivala da nije bilo sjene koju je bacao
Joscelin. Poput para mladih ljubavnika plemenitog roda, Severio i ja
etali smo Trgom, razgledajui robu koja se nudila i arenu gomilu
kupaca i prodavaa. Sam je Trg bio poploen bijelim mramorom u koji
bijahu uklesane cehovske oznake raznih Scholaea, ocrtavajui tezge
dodijeljene svakom pojedinom cehu.
Meni je to bilo neobino i egzotino, gledati kako se tako energino
trgovanje odvija u neposrednoj blizini Dudeve palae i Asheratina
hrama. U Terre dAnge smo kudikamo uzdraniji i odjeljujemo kraljevska
sijela i sveta mjesta od javnog miljea. Ali bilo je tono ono to je Marco
Stregazza rekao; trgovina je bila pokretaka sila Republike pa mi se
uinilo prikladnim da njeno ivo srce poiva u sreditu La Serenissime.
Trgovci arapama, odjeom i rukavicama za svake od njih postojao
je zaseban ceh, a to je bio tek poetak. Bilo je tezga za postolare, bavare i
stolare, draguljare i sapunare, poljodjelce i trgovce zainima, ribare i
mesare, brijae, kovae i sedlare. Puani u grubom fustijanu i ene
zamotane u alove pogaali su se rame uz rame s plemiima odjevenim u
svilu i barun. Tu i tamo vidjeli smo i druge ljubavne parove u etnji, iako
sam primijetila da su mlade djevojke koje su djelovale neudate pokrivale
kosu ednim svilenim alovima i hodale u pratnji strogih matrona.
B

227

Pa dobro, pomislila sam, morat u pripaziti kakav dojam ostavljam.
Doli smo do sri problema prije nego to sam se nadala, kad smo
zastali pred trgovcem iz Jebe-Barkala koji je izlagao ptice zapanjujue
raskona perja u kavezima od prua. Vidjela sam nekoliko ena kako ih
nose i pretpostavila kako su predstavljale popularan novitet kao
ljubavniki darovi; da se radilo samo o tom, ne bih se bila zadrala, ali me
Jebejski trgovac zaintrigirao. Koa mu je bila tako tamno smee boje da
su mu se bjeloonice ivo isticale, kao i zubi kad bi se nacerio. To je
uinio spremno, kad sam pokuala, smijui se, razgovarati s njim
njegov caerdicci imao je tako jak naglasak da mi ga je bilo teko
razumjeti, dok sam ja govorila knjievnim jezikom uenjaka, a ne mekim
serenissimanskim argonom na koji je bio naviknuo. Ipak, uspjeli smo se
sporazumjeti pa sam doznala da su ptice potjecale iz njegove domovine.
Koliko je golem ovaj svijet, upravo sam razmiljala, i kako sam ga
zapravo malo vidjela, kad je Severiov glas prekinuo moje snatrenje, a
ruka mu se urno sklopila oko mog zapea.
Phdre. Ton mu je bio tih, a ja podigoh pogled kako bih susrela
njegove uarene oi. Phdre, kupit u ti papigu, kupit u ti konja,
karavanu umaiyyatskih deva ako to eli. Pozlaeni bissone, kuu na
Velikom kanalu, seosku vilu! Reci cijenu i ja u je platiti; postavi uvjete i
sastavit emo ugovor. Samo mi obeaj da te mogu opet vidjeti. Ovaj put
dobro bi mi dola pozornost moga previe zatitniki nastrojenog
Cassilina; Joscelinov mrk pogled imao je smirujui utjecaj na ar mecene.
Sluaj je htio da je u tom trenutku bio zaposlen odgovaranjem Ti-
Philippea od provlaenja prsta kroz reetke jednog kaveza od prua. Bila
sam preputena sama sebi.
Moj gosparu, rekla sam blago, laskate mi. Ali mislim da nije
mudro da se ovdje bavim Naamahinom slubom. I sami ste rekli, kad
smo se prvi put sreli: U La Serenissimi drimo nae kurtizane tamo gdje
spadaju, gdje im je mjesto.
I jesam, zar ne? Ispustivi moje zapee, Severio intenzivno po-
rumeni. Milosrdna Morska gospo, kakav sam bio snob, promrmljao je.
Ali shvaate, zar ne, kako je to ivjeti ovdje, biti uhvaen u mreu
beskonanih intriga? I kako sam u Eluinom Gradu izgubio tlo pod
nogama, Phdre. Sada me ozbiljno pogledao. Nikad nisam doivio
takav uitak sa enom, ali kunem vam se, ne radi se samo o tome. Sama
se moja ud zbog vas promijenila i izmirio sam se s dijelom sebe koji sam
dotad samo psovao. Uitak mogu pronai i drugdje, ako moram; uvijek
ima ena koje e uiniti bilo to za novac. No jedino vi to inite jer je u
pitanju vaa slava.

228

U Terre dAnge, jest tako, apnula sam; nisam oekivala da e
iznijeti tako jake argumente. Moj gosparu, u La Serenissimi to bi bila
moja sramota.
Je li se Naamah osramotila kad je legla s kraljem Persisa? upitao je
lukavo. Zaboravila sam da je bio jednom etvrtinom DAngeline i da je
poznavao pripovijesti iz tog nasljea. Je li se osramotila kad je lijegala
po grabama Bodhistana kako bi Elua mogao preivjeti?
Ne, promrmljala sam. Ali Severio, ja nisam Naamah, ja sam samo
njezina slubenica. Moram razmisliti.
Ne? Razmisli onda o ovome. Privukavi me u zagrljaj, pritisnuo me
uza se; mogla sam osjetiti toplinu njegova tijela i ukruen falus koji je
napinjao njegove barunaste hlae, pritisnut uz moj trbuh. Koljena su mi
zaklecala. Ako me nee za mecenu, rekavi tiho, dahom je okrznuo
moju kosu, prihvati me za prosca. Postoje naini da se postigne bilo to.
S tvojom lukavou, ljepotom i naslovom i s novcem i poloajem mojeg
oca, mogli bismo jednog dana vladati La Serenissimom, ti i ja.
Nikad nisam teila za moi veom od uloge vodee kurtizane u
Eluinom Gradu; da se Joscelin i ja nismo udaljili, mislim da ne bih ni za
trenutak ozbiljno razmatrala ponudu Severia Stregazze. Na
dangelinskom tlu, mogla sam ovo rijeiti dostojanstveno. Ali opasno je
kad vam udvaraju u nepoznatom gradu, a ja sam bila izolirana i
usamljena na ovoj divljoj potjeri koju su ak i moji najblii suputnici
smatrali ludou. Da, na nekoliko kratkih sekunda, zabavljala sam se
pomilju da ujedinim svoj ivot s njegovim.
I provedem cijeli svoj vijek izigravajui moliteljicu njegovu
tiberijskom sucu.
Ne, pomislila sam; ako me Kushiel obiljeio, to je sigurno uinio u
neku viu svrhu od ove.
Moj gosparu, rekla sam bezbrino, izvukavi se iz njegova zagrljaja
neprimjetnim koketnim okretom koji svaki milosnik Nonog dvora
uvjeba do savrenstva, zaslijepit ete me brzinom! to se Naamahine
slube tie, odgovor sam vam dala. to se tie ovog drugog...
dotaknula sam mu obraz prstima i nasmijeila se ... ako mi elite
udvarati, onda je u pitanju romansa, a to je posve drukija igra! Neete
osvojiti ruku grofice de Montrve na isti nain kao to ete pridobiti
usluge Phdre n Delaunay. ula sam da su serenissimanski mukarci
meu najromantinijima na svijetu. Nadam se da to znai neto vie od
pipkanja na trnici.
Severio glasno zastenje praen zvukom zvona. Trebao mi je itav
trenutak da shvatim kako to dvoje nije bilo povezano.
Nisam primijetila, do toga asa, da su Asheratine sveenice prinosile
dnevnu vinsku rtvu lijevanicu vodama lagune pod golemim kipom

229

boice na kraju Trga. Sada sam ih ugledala kako se vraaju, njih est
poredanih u dvije uredne kolone, koje je na svakom kutu titio po jedan
bezbradi mukarac koji je nosio zupasto srebrno koplje i zveckao
zvoncem. Poslije sam saznala da su to bili eunusi koji su se svojevoljno
kastrirali kako bi sluili boici.
Same sveenice nosile su halje od modre svile presvuene srebrnom
mreicom. Za razliku od ostalih ena koje sam vidjela u La Serenissimi,
nisu nosile visoke drvene cokule na nogama, ve su hodale neobuvene, sa
srebrnim lancima oko golih glenjeva s kojih su cilikala sitna zvonca,
gazei bosim tabanima po mramornom ploniku. Takoer, za razliku od
drugih ena, sveenice su nosile svoju kosu rasputenu i lepravu; ali
preko lica nosile su velove.
I to kakve velove! Svilene sam se gaze i sama nagledala; nosila sam je
kad sam se preruila u Maru, a nosila sam je i u Naamahinoj slubi, gdje
su paa i haremske djevojke predstavljali uobiajenu fantaziju mukih
mecena. Ovi velovi nisu bili od gaze, ve od najfinije svilene mreice, koja
je svjetlucala na suncu posuta prozirnim staklenim zrncima koja su
hvatala svjetlost i bljetala. Bila je to, uistinu, ljupka ideja i da nije bila
bogohulna, ne dvojim kako bi davno ula u modu u Terre dAnge.
Takve su bile sveenice Asherat-Od-Mora koju svaki dobri Sereni-
ssimanac tuje. U Terre dAnge to ne inimo; ali ona je ipak jedno od
nalija same Majke Zemlje u ijoj je utrobi zaet Blaeni Elua te, stoga,
potujemo njene obiaje. Slijedei Severiov instinktivan primjer, dotakla
sam prstima elo i srce, a onda pognula glavu dok je sveenika svita
prolazila. Krajikom oka mogla sam vidjeti da su Joscelin i Ti-Philippe
napravili isto; kao i, doista, svi unutar moga vidokruga, ak i Jebejski
trgovac.
Moj vidokrug nije ukljuivao Yeshuita. Naalost, Immortalov jest.
Hej! Glas mu je prerastao u povik prije nego to se gomila jedva
zatvorila za Asheratinom povorkom. U to bulji? Skreni pogled,
prokletnie!
Nakratko sam odigla pogled i ugledala kako nekoliko Immortala
opkoljavaju ovjeka bezazlena izgleda u odijelu puanina, sa utom
kapom na tamnoj kosi. Nisam htio vrijeati, rekao je s trakom
nelagodna prkosa u glasu. Ne tujem Asherat-Od-Mora. Prema naim
zapovijedima nezakonito je obarati pogled pred lanim idolima i
prorocima.
Prije toga u njemu nisam prepoznala Yeshuita; tada jesam. Nisam
dotad znala da je serenissimanski zakon zahtijevao da se svi Yeshuini
sljedbenici identificiraju utim kapama, ali prepoznala sam naglasak a
poznavala sam i njihove svete propise. Rebbe se pobrinuo za to; mogla
sam citirati Moisheove Ploice od rijei do rijei.

230

A prema naim, zapovijedima, prijetei e jedan Immortali,
trebalo bi ti iskopati oi! Potegnuo je no o pojasu i kimnuo svojim
drugovima. Drite ga!
Gomila se urno odmaknula, napustivi Yeshuita; Immortali
nagrnue. Uspjeli su stii dotle da mu strgnu kapicu s kose, a ja zauh
zvonak zvuk dvaju bodea kako naputaju svoje korice preciznom
istodobnou.
Moja gospo. Ti-Philippe se pojavi kraj mene i progovori na srditu
dangelinskom. Opet se ponavlja Juna tvra, a ja ne elim poginuti zbog
junaenja one budale, ali ako vi to od mene zatraite, pokorit u se.
Ne. Uzdahnula sam pogledavi preko Trga tamo gdje je Joscelin
stajao pred Yeshuitom tvorei ukrtenim bodeima smrtonosnu zatitnu
ogradu protiv Immortala, bljetei sjajnim elikom na suncu. Dobro sam
procijenila Severiove drugove i smatrala da nisu namjeravali nita drugo
do li uplaiti Yeshuita. Moj gosparu, obratila sam se Severiu, ako mi
elite udvarati, molim vas, naloite vaim kompanjonima da ne
prolijevaju krv mog ovjeka u mojoj prisutnosti.
Nije bio kukavica, Severio Stregazza; uetao je meu Immortale
odguravajui podignuta oruja. Dosta, dosta! Dovoljno ste ga isprepadali
da naui lekciju, a sad pustite straara moje gospe na miru! to ste vi,
plemii ili siledije?
Bilo je gotovo za par sekunda, Immortali su dobroudno popustivi,
zaboravili na kavgu; dvojica njih pljesnula su Joscelina po ramenu, to je
on podnio s ukoenom tolerancijom. Ti-Philippe je pronaao Yeshuitovu
kapu i donio ju meni. Otila sam tamo i obratila se sirotu ovjeku. Jeste
li dobro? upitavi na caerdicciju, pruila sam mu kapu.
Da, hvala vam. Odgovorivi odsutno na istom jeziku, namjestio je
utu kapicu na svoje kovre, pogleda netremice uprtog u Joscelina. Nije
imao tradicionalne uvojke sa strane lica, opazila sam, a stiskao je pesti
neutroenom snagom svoga gnjeva. Jedan od raskolnika, pomislila sam;
unato tomu, pokazivao je neobino zanimanje za Joscelina. Tim vie,
kad je promrmljao ispod glasa na habiru: On e isklesati put pred vama,
a njegova e sjeiva blistati poput zvijezde u njegovim rukama.
Poput tajne ifre poznati jezik ima sposobnost odjekivanja
prostorom punim ljudi. Vidjela sam da se Joscelin okrenuo, oiju
rairenih i zapanjenih kad je aptavi habiru dopro do njegovih uiju.
Yeshuit izvede kratak naklon na svoj nain, korakne natrag i nestane u
vrevi gomile. Susrela sam Joscelinov razrogaen pogled i zapitala se.
Tako Immortali vrijeaju Milosrdnu Morsku gospu, progovorio je
izazivaki glas odnekud iza mene; okrenula sam se i shvatila da nas je
opkolio klub nekog drugog plemia, iji su prijatelji bili odjeveni u
zeleno-bijelo isprugane hlae, a voa im je nosio modri klamis preko

231

svoje tunike. Mahnuo je rukom, od ega se kratki ogrta zavrtio. Postali
ste plaljivi otkad ste izgubili podrku dangelinskog princa. Perpetui iz
Sestiere Navis ne bi otrpjeli takvu pljusku u lice Dee Coelestis!
Pietro Contini, procijedi Severio kroz stisnutu eljust, danas sam
raspoloen da nekome izbijem zube, a to bi lako mogao biti ti. Ako ih ne
eli skupljati po Trgu, prenesi Lorenzu Pescaru to sam rekao!
Pa da propustim takvu divnu priliku? Voa Perpetua se nasmijei i
izvue kratku palicu iz svog pojasa. Mislim da neu.
I tim rijeima, snano je zamahnuo prema Severiovoj glavi, a on se
izmaknuo uz psovku i zadao mu udarac u trbuh. Voa Perpetua zastenje
te su ubrzo zatim ake i palice letjele na sve strane, a gomila se ponovno
razbjeala. Opazila sam da neki od zaljubljenih parova u etnji
promatraju, dok je jedna mlada ena sklapala ruke od oduevljenja
uivajui u zabavi. Horda Perpetua sruila se na Severia, potomci
najveeg neprijatelja njihove Sestiere; odupirao im se titei glavu. Pietro
Contini je doao do daha i urlicima traio krv. Immortali se bacie u
borbu, a ja zauh Ti-Philippeov glas kako zaziva moje ime poput
pobjednike himne dok su moji vitezovi gazili u bitku. Ph-dre! Ph-
dre!
Tijela su se ustalasala, a trgom odzvanjali tupi udarci drveta i aka
po mesu. Benito Dandi se domogao palice nekog Perpetua, te ga divlje
napao. Negdje u tunjavi, Fortun je izronio pokraj Severia napinjui
iroka ramena dok je gurao napadae ustranu snagom sile, spokojna lica
dok su ga Remy i jedan od Immortala branili s lea mlatei napadae
munim udarcima. Mladii su se tukli, a krv slobodno potekla po
mramornim ploama Campo Grandea.
Promatrala sam cijelu gungulu pokraj jebejskog trgovca pticama, ije
je veselje izbrisala strepnja za njegove pernate tienike. Nije trebao
brinuti. Psujui na vrlo ne-cassilinski nain, Joscelin je drao strau pred
njegovom tezgom i borio se ne izvlaei svoje bodee. Jedan udarac iz
okreta u glavu tobonjeg napadaa poslao je jednog od Perpetua
teturajui unatrag, a bezobziran zasjek zatienom nadlakticom nagnao
je drugoga da se oprui koliko je dug i irok po ploama Velikog trga;
nakon toga drali su se podalje.
E to, oduevljeno je poslije rekao Ti-Philippe leei zabaene glave
na bissoneu Immortala, je bila dobra borba!
uti i pritii, promrmljao je Joscelin gurajui podstavljeni rubac
pod krvavi nos moga viteza.
Bilo je modrica i kvrga svud naokolo, a ja nisam bila ni sigurna tko je
pobijedio. Immortali nisu mogli biti bolje raspoloeni. Vai ljudi
izgledaju poput curica, konteso, kazao mi je Benito Dandi, ali tuku se

232

kao tigrovi. Kao deset tigrova! Nije ni udo to lord Marco nije pokuao
silom srediti stvari s Malim dvorom.
Benito, uzaludno e Severio, ne bismo smjeli priati o politici.
Moj gosparu, oslovila sam ga, na Zimskoj svetkovini strepili ste da
e va otac izgubiti podrku princa Benedictea, a s njom i priliku da
zasjedne na dudev stolac, ako se izbori pokau neizbjenima. Pa, iz onog
to sam ula, ovo prvo se ostvarilo, a drugo je vrlo izgledno. to se
dogodilo?
Severio uzdahne, ali iskreno odgovori; ispravno sam pretpostavila,
nije imao nikakvih tajni pred Immortalima. Benedicteov sin od one
Touraisice rodio se u proljee, rekao je izravno. A djed ga je proglasio
nasljednikom svih njegovih dangelinskih naslova i posjeda. Moja je
majka... traio je prave rijei, ... protestirala pa otad ne razgovaraju.
Vidite, moj je otac raunao na prednost koju mu je to davalo kako bi
utjecao na Consiglio Maggiore. Bez obeanja dangelinske podrke...
Slegnuo je ramenima. Njegov izbor za Dudevu Sestiere ini se
sigurnim, ali Consiglio bi mogao odluiti da bi mornariki zapovjednik
mogao uiniti vie za La Serenissimu.
Ili bankar, dodavi, jedan od Immortala pljune preko vesla u
zelenu vodu.
Ili bankar, sloi se smrknuto Severio. Ili ak moj prokleti stric
Ricciardo, ako ispuni svoju prijetnju i digne Scholae u trajk. Mislim da
nitko nije raunao na to koliko bi tete donio trajk, kad bi u njega bili
ukljueni radnici u solanama.
Unato tomu to je bila izgraena na trgovini, La Serenissima je u
prvom redu prolaz; njezina najvea roba jest, i oduvijek je bila, sol. To
sam znala iz svojih knjiga.
Zato se ne izmirite s princom Benedicteom? upitala sam. ini mi
se da va otac time nee mnogo izgubiti, a puno e toga dobiti.
Majka odbija progutati uvredu da bi je vlastiti otac razbatinio, a on
pak neumoljivo eli ostaviti svoj dangelinski imetak tom, tom...
mrkavom djetecu, tom Imrielu de la Courcelu, kako su ga nazvali.
Severio se iskrevelji. Mom polu-ujaku, zapravo. Majka ne razgovara s
djedom od dana kad je to objavio. A ima se pravo srditi, dodao je s
oklijevanjem. Prema serenissimanskom zakonu djed ne moe imenovati
ensku osobu za nasljednika. Majka ne moe naslijediti Mali dvor.
Molim? Pitanje, sreom za mene, dolo je od Ti-Philippea, koji se s
naporom uspravio u sjedei poloaj stiui rupiem nos. Da ga nije
postavio on, to bih uinila ja, s istom dozom nevjerice. Kako to mislite
da ne moe postaviti ensku osobu za nasljednika?
Takav je serenissimanski zakon, strpljivo ponovi Severio. Mogao
bi ga staviti pod oev nadzor u majino ime, ali nesklon je to uiniti

233

nakon Dominicove izdaje. Ali, nita se ne brinite. Uhvatio me za ruku i
stao se igrati mojim prstima, smijeei se. Djed e na kraju doi pameti.
Sestiere Angelus nema obeavajueg kandidata; morat e nekog
poduprijeti ili izgubiti sav utjecaj u La Serenissimi. Ne uspije li otac
uvjeriti majku da proguta ponos i moli za oprost, onda e moda
dangelinska enidba rijeiti stvar.
A ako se to ne dogodi, pomislila sam, uzvraajui osmijeh Severiu,
moda e albska trgovina koju e dangelinska nezadovoljnica baciti u
krilo Marca Stregazze poluiti isto. Pa, moj mladi gosparu, niste tako
lukavi kao vai roditelji, ali idete na ruku njihovoj spletki. Sve je to vrlo
zanimljivo, ali ne daje mi odgovor na jedno pitanje.
Gdje je, u sedam pakala, Melisande Shahrizai?


234

TRIDESET ETIRI



matrala sam se vjetom u dvorskim intrigama, ali nakon dana
jednog jedinog dana! provedenog u La Serenissimi, u glavi mi se
doslovce vrtjelo. Oduvijek sam smatrala ideju Republike plemenitom jer
je potjecala jo iz slavnih dana Hellasa, na koje DAngelini s ljubavlju
gledaju kao na posljednju Zlatnu eru prije dolaska Elue. Sada, vidjevi je
u akciji, nisam vie bila tako sigurna. U svakom sluaju, povukla sam se u
krevet u neobino rane sate. Iskustvo me poduilo da je, kada ste suoeni
sa zbunjujuom zbrkom podataka, san izvrstan lijek za kaos. Moj nedavni
izlet u kuu Encijana to je samo potvrdio.
Bilo da je tako ili ne, probudila sam se osjeajui se osvjeenom i
sposobnijom za suoavanje sa zamrenim klupkom La Serenissime. Za
dorukom smo razraivali svoju strategiju.
Fortune, rekla sam ozbiljno. Od tebe traim najtei zadatak.
Ubacila sam bubu u uho Marcu i Celeste Stregazza i elim vidjeti hoe li
ispresti kakvu nit koja bi mogla voditi do Melisande. Moda je doista
prekasno, ali voljela bih kad bi drao Dudevu palau na oku i slijedio
Stregazzine podlonike kamo god poli.
Svakako, moja gospo, tiho odvrati Fortun. Izabrala sam ga jer sam
znala da se na njega mogu osloniti, to se tie poslunosti i diskrecije.
Philippe. Zamiljeno sam odmjerila Ti-Philippea. Nos mu je
nalikovao na raspuknutu jagodu, ali inilo se da ga to ni najmanje ne
smeta. Immortalima si ini se vrlo simpatian. Doznaj to moe o tim
klubovima i kandidatima koje podupiru. Ako ijedan gaji neprijateljstvo
prema princu Beneicteu i Malom dvoru, to bi vrijedilo znati. On je
jedina sila u gradu koja bi pokuala izagnati Melisande iz principa; za
ostale, to je pitanje dobiti. Bilo tko, tko tei sruiti Mali dvor lako bi
mogao biti njezin saveznik.
A kakvu dobit moe ponuditi progonjena dangelinska izdajica?
tiho upita Joscelin.
Znala sam da je samo pokuavao ponuditi glas razuma; unato
tomu, otro sam ga pogledala. Josceline, vidjela sam Skalde na Velikom
trgu na dan naeg dolaska. Marco Stregazza spreman je prodati sina u
brak ako e mu to osigurati trgovinu s Albom; kakvu bi cijenu odredio
Skaldiji? Ako je Melisande sklopila dogovor s Waldemarom Seligom,
vjerojatno je imala i druge kontakte u Skaldiji. Ne bi me iznenadilo kad
bih ula da je mogla dogovoriti sporazum o trgovini sa jednim ili vie
junih plemena.
S

235

Moda, rekao je blago. A moda tebe progone duhovi prolosti.
Mogla sam podnijeti bilo to od njega osim samilosti. Bilo je
dovoljno teko uvjeravati se da me ne progone sablasti bez Joscelinova
tihog ukora. Obratila sam se Remyju. Tebe u, rekoh, poslati u Mali
dvor da pokua stei pristup i s molbom za audijenciju s princem
Benedicteom. Moda je nee odobriti, ako su glasine doprle do njega a
oito su doprle do Stregazza ali svejedno doznaj to moe o Malom
dvoru.
Razumijem, moja gospo! Remy se nacerio i odrjeito salutirao.
Voljela bih da sam to mogla prihvatiti zdravo za gotovo, ali vidjela
sam poglede koje su izmijenili kad su mislili da gledam drugamo;
predobro sam znala da su moji vitezovi dijelili Joscelinovo miljenje.
Samo su ga manje otvoreno izraavali i bili voljni reda radi krenuti u
hajku samo zbog zabave koja im se nudila.
Jo neto, rekla sam, otrije nego to sam namjeravala, i otkrila
svoj adut. Postoji pitanje koje ne elim rjeavati sa Stregazzama kako ne
bih razotkrila nae karte. Otkrijte mi tko je astrolog dudeve obitelji. Tko
god to bio, on je prijenosnik. Prijatelj Gonzaga de Escabaresa navratio je
tom ovjeku; idueg dana posjetila ga je Melisande. Svi vi raspitajte se
kako umijete. Kad pronaemo astrologa, pronali smo trag.
To je poluilo eljeni uinak, dajui im opipljiv plijen. Napisala sam
pismo koje e Remy ponijeti ponovno zaprepastivi Lenoru svojim
perverznim dopisnikim hirom te poslala svoje vitezove na njihove
razliite zadatke.
Dakle. Joscelin me pogledao. Dobila si uvid u situaciju, a mladi
serenissimanski plemi prosi tvoju ruku. U potjeru za kakvim sjenama
e poslati i mene prije nego to poe za njega, Phdre n Delaunay ?
Neu se udati za Severia Stregazzu, obrecnula sam se razdraljivo.
Ne namjeravam se udati ni za koga.
Doputa mu da ti udvara. Joscelin ustane od stoia i prie prozoru
koji je gledao na balkon. Je li to zato to ti on moe dati ono to eli?
upitao je priguenim glasom.
Ne. Sjedila sam zurei mu u lea, stasita i skladna, podijeljena
isprepletenom duljinom njegove itno-zlatne pletenice. Kushielov je dar
okrutan; nikad mi nijedan mukarac nije bio tako lijep kao Joscelin
Verreuil i nikad mi nijedan mukarac nije nanio toliko boli. Ne moe se,
pretpostavljam, vladati paklom bez dobro razvijenog smisla za ironiju.
Nisu postojale druge ivue anguisette s kojima bih mogla usporediti
biljeke, ali drala sam kako je Kushiel svakako bio zadovoljan tim
ureenjem. Nita drugo nije mi moglo smrviti srce na tako sitne
komadie. Josceline, to je zato to je to igra koju su Marco Stregazza i

236

njegova ena Marie-Celeste de la Courcel Stregazza odredili, a ja ne vidim
drugog izlaza nego da ju igram i odugovlaim, ako elim ita doznati.
Okrenut leima, zadrhtao je, ali kad je prozborio, glas mu je bio tvrd.
A ako se nema to doznati?
Ako nema, onda nema, rekla sam nepristrano. Postoji drugi izlaz
iz ove prie o braku, a tebi je jednako dobro poznat kao i meni. Kad bih te
proglasila svojim ivotnim pratiocem, prema dangelinskom zakonu to bi
bilo jednako obvezujue. Tako se radilo prije, ak je i kraljica to priznala.
Stregazze bi se tomu pokorili bez zamjerki jer poznaju obiaje Terre
dAnge. Ti si zatvorio ta vrata, ne ja.
Ne mogu! Ovaj put je drhtaj koji ga je potresao bio prodoran.
Stiui ake, Joscelin se okrene i zapilji u mene, divljih oiju. Kad te
samo zamislim na koljenima pred onakvima kao to je on, onaj balavac u
tijelu odrasla ovjeka, Phdre, bude mi zlo! I nemoj mi rei da nisi, jer
znam te, znam da jesi. Samo se o tome prialo po cijelom Gradu, kako je
za dvadeset tisua dukata Phdre n Delaunay od unuka princa
Benedictea i duda La Serenissime napravila mukarca.
Nisam sklona bijesu, ali Joscelin Verreuil ga je nekako uvijek znao
potaknuti. Prostrijelila sam ga hladnim pogledom i odgovorila jo
hladnije. teta, rekla sam prezrivo, to nisam mogla isto uiniti i za
tebe.
To je bilo i vie nego dovoljno da bijesno izjuri iz nae unajmljene
kue dok sam ja ostala hladnokrvno sjediti, kao da se slomljene krhotine
moga srca nisu mrvile u prah, i gledati za njim znajui sa sigurnou
kamo je otiao. Deset stoljea kasnije, krv Yeshue ben Yosefa dolazila je
po svoje. On e isklesati put pred vama, a njegova e sjeiva blistati
poput zvijezde u njegovim rukama. Joscelin je to uo, a i ja sam; to su
bili hirovi Naamahine slubenice naspram volje cijelog jednog naroda?
to god da su u njemu vidjeli, bilo je tono, pomislila sam; kad bi
Joscelin zauzeo obrambeni stav zagradivi se svojim ukrtenim
bodeima, oni bi uistinu blistali poput zvijezde u njegovim rukama.
Milostiva, Leonora e drhtavim glasom; uhvatila je kraj naeg
razgovora. Iako smo govorili na dangelinskom, njegov smisao nije
trebalo prevoditi. Stigla je, ovaj, jo jedna poruka od Severia Stregazze.
Ponudila je pismo na srebrnoj plitici; nestrpljivo sam ga uzela i slomivi
votani peat, preletjela pogledom njegov sadraj. Severio je, izgleda,
smatrao da bi me zabavilo razgledanje Asheratina hrama; i ne samo to,
bio je tako slobodan da je ugovorio audijenciju s Vrhovnom sveenicom u
jedan sat iza podneva.
Pa, stjecajem okolnosti, ta mi se zamisao doista uinila zabavnom;
tovie, zaintrigirala me. Oduvijek sam pokazivala znatielju prema
vjerama razliitih naroda, a ovo je bila prilika da ju doivim iz prve ruke;

237

osim toga, zanimalo me i to Proroite. U svakom sluaju, bilo je bolje
nego duriti se u samoi svojih odaja. Poevi prepoznavati moje navike,
Leonora je donijela pero i crnilo pa sam, bezobzirno umoivi pero,
navrljala uran odgovor iako bi, moram dodati, samo pronicljiv
promatra prepoznao moje raspoloenje i brzinu kojom sam odgovorila.
Kad je stigao ugovoren as, spustila sam se balkonskim stubama bez
pratnje. Severiu to nije promaklo dok je ustajao na noge i zaljuljao
brodicu; danas je to bila jednostavna gondola, a ne pozlaeni bissone.
Pratilo ga je tek nekoliko njegovih Immortala. Nema cassilinske
pratilje? uskliknuo je raskrilivi ruke. Moja gospo, vae me povjerenje
razgaljuje!
Budite ga dostojni, gosparu, rekla sam, zakoraivi u plovilo.
Predajem svoju ast na uvanje Immortalima; nadam se da me nee
iznevjeriti.
Ni sluajno, odvrati Benito Dandi usmjeravajui drak kormila
otrim okom dok smo se prikljuivali vodenom prometu Velikog kanala.
Zapravo, glasovali smo i dodijelili vam rang compagne, moja gospo, jer
ste se junaki drali u onom okraju. Severio nam je moda glavar, ali
trebala su dva vijeanja, tajnik i pisar da bi se ovaj prijedlog usvojio. Sada
vas moe dovoditi u opasnost samo na svoju tetu.
Uza sve to, Severio je djelovao oduevljeno pa sam zbog njega
blagonaklono prihvatila tu ast. Joscelin bi se uzrujao to sam izala bez
dangelinske strae, ali Joscelin je ve ionako bio uzrujan. A smatrala sam
da nisam pogrijeila u procjeni Severiova karaktera. Moda je bio
neotesan, prema naim mjerilima, ali dovoljno mudar da zna kako je ono
to je od mene elio mogao dobiti jedino besplatno. Ako nisam mogla biti
sigurna sa Severiom i Immortalima, nisam bila sigurna nigdje u La
Serenissimi.
Laka je kiica pala rano tog jutra te se Trg caklio poput divovskog
zrcala. Severio i ja zaputili smo se sami u Asheratin hram, dok su njegovi
drugovi besposliarili vani, bezuspjeno podbadajui ravnodune eunuhe
koji su drali strau na vratima. Moram priznati, Asheratin hram je bio
velianstveno mjesto.
U La Serenissimi nema mnogo umjetnikih slika, ali su zato vjeti u
izradi mozaika. Golemo predvorje bilo je ispunjeno slikama od ploica,
divno nainjenim. Velovima omotana sveenica, mlada i vitka, u bijelim
haljama akolitkinje, pomogla nam je da se izujemo i operemo ruke u
obrednom lavoru. Poslije smo lutali predvorjem, a Severio mi je
pokazivao razliite Asheratine prikaze. Meni najdrai bio je epheki
prikaz koji je predoavao boicu, uspravnu i gracioznu, kako dri
duguljaste listove palma datulje u objema rukama, dok joj s jedne strane
stoji magarac, a s druge bik. U La Serenissimi tuju je kao Asherat-Od-

238

Mora i Deu Coelestis, Tiberijsku kraljicu Neba, ali ona je prastara boica
te je preuzela mnoge oblike.
Ovdje oplakuje svog sina Eshmuna. Severio pokae na mozaik koji
je prikazivao Asherat kako klei nad mukim tijelom u polju grimiznog
cvijea. Taj mi se nije toliko svidio kao ostali, dijelom zato to je linijama
nedostajala fluidnost koja bi prizor uinila dirljivim, a dijelom i zato to
me podsjetila na La Dolorosu, crni otok. A ovdje je Mir izmeu Asherat i
Baal-Jupitera, koji su sklopili nakon to ih je puk preklinjao.
Jeziva pria. Zadrhtala sam. Mimoili smo La Dolorosu na putu
ovamo.
Mjesto bez nade. Glas mu je imao udan prizvuk. Tako ga zovu
ljudi s obale. Djed Benedicte je htio ondje zatoiti moju tetku Thrse kad
se otkrilo da je sudjelovala u trovanju Isabel de la Courcel.
Je li? Koliko god je zloin bio straan, nisam se mogla osjeati
neuznemireno.
Nije. Odmahnuo je glavom. Stregazze su se digli na oruje na
samu pomisao. Tu je vjerojatno cijela zavada i zapoela. Prognana je u
Villu Conforti, to je neka vrsta otonog zatvora za osramoeno
plemstvo. Nacerio se. Zapravo, uo sam da je prilino udobno. Unato
tomu, zabranjeno joj je napustiti njegove obale do kraja ivota. Sjetila
sam se Hyacinthea pa nisam mogla skupiti snage i uzvratiti mu osmijeh.
Naslutivi moje raspoloenje, Severio promijeni temu.
Postoji divan Eshumunov hram na Isli Maestus, rekao je. Gdje
sase cvatu grimizom u proljee. Morat emo ga posjetiti; dobar je i za lov.
Pogledaj, Phdre, donio sam medenjake. eli li prinijeti rtvu?
Njegova me ljubaznost dirnula pa sam se uspjela nasmijeiti. udno
je to, imati prosca! Bila sam navikla na grandiozne geste svojih mecena,
ali ovi sitni znaci panje bili su neto posve drugo. Da, rekla sam.
Rado.
Velebni Asheratin kip uzdizao se pod visokom, iljastom centralnom
kupolom i bio mi je dovoljan jedan pogled da shvatim kako je bio star,
vrlo star. Za razliku od dobroudna lica kipa u luci, ova je boica imala
razrogaene oi. Umjesto zvijezda, polumjesec joj je okrunjivao glavu.
Stajala je uspravno dok su joj visoki valovi zapljuskivali noge, a
raskriljene ruke dodirivale njihove krijeste.
Kratki svijenjaci osvjetljivali su kupolu, a dvije sveenice stajale su
sa svake strane kamenog oltara pred boicom prinosei rtvu jer o rtvi
se i radilo. Puanin stajae pred oltarom, s kapicom u ruci, a na kamenoj
ploi pred njim, sputano janje.
Vjerojatno sam nesvjesno ispustila glas, jer me Severio uutkao.
Morat emo malko priekati, promrmljao je. Trebao sam te upozoriti;
zaboravio sam, vi u Terre dAnge nemate obiaj rtve u krvi, zar ne?

239

Ne. Promatrala sam, uasnuta, kako starija sveenica podie
rtveni no, blistava brida i siuan, zakrivljena sjeiva. Lijep, svjetlucav
veo skrivao joj je lice, ali pokreti joj bijahu spokojni. Morala sam skrenuti
pogled kad je spustila ruku. ak i tako ula sam kada je janje jednom
zameketalo, kao da se gui.
A potom muk.
Nisam bila svjesna da drhtim sve dok mi Severio nije metnuo ruke
na ramena da me smiri. Phdre, rekao je njeno. Oprosti, pogrijeio
sam. Ne mora ostati. Vrati se u predvorje, a akolitkinja e te izvesti van.
Pridruit u ti se za koji trenutak, obeavam. Ali ne mogu izigrati Asherat
kad sam joj ve donio dar.
Ne, odvratila sam tvrdoglavo, gledajui ga kako iznenaeno trepe.
Mislim da nije znao, do tog trenutka, koliko sam volje imala. Uspjela sam
se donekle pribrati. I ja sam dola, a boicama se ne okree lea.
Nastavit u s tim.
Kako eli, rekao je smeteno.
Sluitelji eunusi odstranili su leinu janjeta Hram e se veeras
njome pogostiti, poslije mi je rekao Severio ali oltar je jo zaudarao na
svjeu krv dok smo ili prema njemu, a ja sam mogla vidjeti, kad sam se
pribliila, pocrnjele tragove stare krvi u pukotinama. Drala sam
medenjak u rukama zurei u lice kipa.
Neko je davno, znala sam, Asherat-Od-Mora imala drugo ime i
ivotnog pratioca; Ela, koji je vladao suncem i nebesima dok je ona
vladala zemljom i morima. Tako kazuju najstariji habiru mitovi, oni za
koje se Rebbe pretvarao da ne postoje. Ali posvadili su se, i rastali, te
uzeli druga imena i lica, kao to bogovi ine vjekovima. El je postao
Jedini Bog, Adonai Habirua; i zaeo je sina zvanog Yeshua.
A Yeshuina krv i suze smrtnice koja ga je ljubila pomijeali su se u
utrobi zemlje, velikoj Majci Boici koja je uzela njihovu poluboansku
iskru i udahnula ivot Blaenom Elui. Ako je u La Serenissimi nosila lice
Asherat-Od-Mora, nisam imala pravo odvraati pogled.
Milosrdna Morska Gospo, proaptala sam na dangelinskom, svom
materinjem jeziku. Prihvati ovaj dar tvoje daleke keri i podari mi svoj
blagoslov. Drhtavim rukama prelomila sam medenjak napola i poloila
ga na krvav oltar.
Visoko nada mnom lice kipa ostalo je nepromijenjeno, ali sada sam u
njemu vidjela neto drugo, strahotnu i spokojnu milost. Severio je prinio
svoju rtvu mrmljajui molitvu na caerdicciju. Sveenice ozbiljno
kimnue u znak prihvaanja rtve, a mi se okrenusmo da odemo.
ekajte. Bila je to starija sveenica koja je podigla ruku da me
zaustavi. Kroz veo ugledala sam njezine oi, tamne i znatieljne, kako

240

pretrauju moje. Neki te bog dotakao, dijete. eli li potraiti savjet
Proroita?
Dobacila sam pogled Severiu koji je blago slegnuo ramenima. Nije
pametno odbijati boiine darove, rekao je nepristrano.
Tako se zgodilo da su nas nijemi eunusi otpratili u prostoriju s lijeve
strane, pod jednom od manjih kupola. Bila je mrana i zadimljena, a
zidovi nisu bili ukraeni; doista, u odaji se nije nalazilo nita drugo, osim
stolice i stola, na kojemu me velika maeta opasnog izgleda ispunila
zebnjom. Poput oltara, stol je bio umrljan tamno crvenom bojom, ali
nisam mogla osjetiti zadah krvi, ak ni sklopljenih oiju. Eunusi su se
uposlili paljenjem votanica, te nas ostavili. Prostorija je donekle oivjela,
a tada se odnekud, vukui noge, pojavila stara sveenica nosei
jednostavnu pletenu koaru punu ipaka.
Neko dijete koje je dotakla boja ruka, vele, pa je as da pozovu
staru Biancu, progunavi mrzovoljno, odloila je koaru i podigla jednu
kvrgavu ruku prema mom licu. Pa, zato ne, naputila sam tisue i tisue
prije tebe, i s oltara i s balkona, i nikad nisam propustila dan, osim onaj
kad sam imala gripu, a Njegova je Milost doao traiti savjet. Mlada
Vesperia prilino se dobro snala, vele, a kako i ne bi, ja sam je obuila.
Pa, ne trati vrijeme, dijete, daj da te pogledam!
Sa zakanjenjem, shvatila sam da su oi iza svjetlom proete srebrne
mreice njezina vela bjeliaste i slijepe, te sam sagnula lice njezinoj
traeoj ruci. Grimizom umrljani vrci prstiju meki od starosti preletjeli
su mojim crtama, a stara je Bianca zadovoljno zastenjala.
DAngeline, je li? upitala je. Ne, nemoj mi rei, znam. Koa kao
bebina guzica, i odjek stotine prstiju koji su te dotakli prije mene, i
mukaraca i ena, dobrih i okrutnih, tvrdih i mekanih. Rijetka ljepotica,
da? I obiljeena, tako jasno da to ak i slijepac moe vidjeti. Dobro dakle;
ne pripada Asherat, ali ona se zanima za svu svoju djecu, svidjelo se to
njima ili ne. Ima pitanje za Milosrdnu Gospu. Izaberi, i ja u ti rei
Njezin odgovor.
Oklijevala sam, nesigurna to mi je initi. Severio se mrtio, dijelom
od strahopotovanja; nije ovo planirao. Usudim se rei da ga je malice
uplailo. Barem sam se tome nadala, jer sam ja svakako bila uplaena.
Ima li pitanje? nestrpljivo upita starica.
Da, gospo, promrmljala sam. elim znati
Asherat! Nemoj mi rei, dijete. Pokvarit e odgovor. Stara Bianca
pokae na koaru ipaka, kotunjavom rukom s koje su slobodno i u
velikim naborima visjeli rukavi njezine modre svilene halje. Bila je to
gotovo poruga, tako divna tkanina na tako smeuranom tijelu. Izaberi,
pa u ti rei.

241

Liena boljih uputa, zagledala sam se u krcatu koaru i izabrala
krupan, zreo plod, ija je kora bila lijepe crvenkasto smee boje. Stavila
sam ga na stol pred staru sveenicu. Traei stolicu jednom rukom, uzela
je maetu u drugu, a onda vrsto obuhvatila plod.
Ne stidim se priznati da mi je zastao dah kad je Bianca
neoekivanom brzinom zamahnula maetom, a opaka otrica presjekla
ipak jedva za dlaku od vraka njezinih prstiju. A nisam bila jedina, jer
sam ula kako se Severio nehotice lecnuo.
Starica je samo ponovno zagunala, razdijelivi polutke i okrenuvi
ih prema gore. Tamnocrvena zrnca blistala su u zrakastoj strukturi
naspram tvrdog bijelog unutarnjeg mesa, arka poput mrljice Kushielove
strijele u mom lijevom oku. Grimizni sok potekao je po stolu i ponovno
umrljao njezinu kou dok je itala raspored zrnaca svojim znatieljnim
prstima.
To to trai, pronai e, rekla je jednostavno, na posljednjem
mjestu gdje bude gledala.
ekala sam jo. Bianca ovaj put oprezno zamahne satarom i
prepolovi jednu polovicu ipka na etvrtine. Savivi je kako bi razotkrila
svjetlucava poput rubina crvena zrnca, prinijela je etvrtinu ustima ispod
svog vela i spretno odgrizla trpko voe.
To je sve to se ima za rei, primijetila je vaui i okreui glavu
kako bi ispljunula kotice. Moete dati prilog riznici prije nego to odete,
ako elite. Srebro je uobiajeno.
Vani, na jasnom serenissimanskom suncu koje je bacalo odsjaj po
kiom opranom Trgu, sve se inilo gotovo poput sna. Severio je prepriao
to se dogodilo Immortalima, koji su to prihvatili sa zrnom soli.
Takva su vam proroita, ree Benito Dandi slegnuvi ramenima.
Zdrav razum, na prijevaru otjeran s pomou dima i zrcala. Hou rei,
naravno, da ete to to traite pronai na posljednjem mjestu gdje
budete gledali, zar ne? Jer nakon toga prestat ete traiti. Hej, rekao je,
kad mu je panju odvratio prizor Serenissimanke koja je prilazila hramu.
Odjevena poput plemkinje i njiui se na visokim drvenim cokulama,
svejedno je nosila Asheratin veo, srebrnastu mreicu i svjetlucavo biserje,
to joj je skrivalo lice. Kladim se da znam to ona trai! uzviknuo je, a
onda zazvidao. Gospo, ako traite muke nasljednike, ne morate moliti
boicu. Ako njiva ne donosi ploda, ja velim, promijenite oraa!
Neprimjetno sam se osmjehnula njegovim bestidnim rijeima alei
sirotu enu. Nakon svega to sam danas vidjela, nisam se eljela rugati
Asheratinim moima.
Zdrav razum, doista; ali sveenici nisam otkrila svoje pitanje.


242

TRIDESET PET



a moje iznenaenje, svi moji vitezovi, ukljuujui Joscelina, vratili su
se do veere i izuzev ovog posljednjeg koji je bio tih i povuen, svi
su podnijeli pozitivne izvjetaje o tome kako su proveli dan. Naalost, od
toga nije bilo velike koristi. Remyja su otjerali s ulaza u Mali dvor;
straari su prihvatili moje pismo i poslavi ga svojim putem, upozorili su
ga pesimistino da je dangelinski princ rijetko odravao audijencije ovih
dana i da je popis molbi bio dugaak. Motao se oko posjeda bolji dio
dana, no bez uspjeha. Straari princa Benedictea bili su strogi u
izvravanju dunosti i smjeteni u samom Dvoru pa nije imao pristupa
unutra.
Fortun je proveo uzaludan dan pratei dvorjane u livreji Stregazza,
iako mi je s velikim uitkom opisao kako iznutra funkcionira Arsenal,
veliko brodogradilite. inilo se da su u tijeku bili pregovori izmeu
Dudeve Sestiere i Sestiere Navis. U redu, to bi moglo imati utjecaja na
izbore, ali meni nije mnogo znailo.
to se njega ticalo, Ti-Philippe je pijanevao s onim Immortalima
koji nisu pratili Severia i mene. Izgubio je gotovo cijelu kesu srebrnih
dinara, ali je za njih dobio neto mnogo vrjednije, barem meni. Majka
jednog Immortala dvorila je dudevu enu nisam ni znala da je uope
bila iva, takva je uloga ena u La Serenissimi i redovito traila usluge
astrologa svoje gospodarice, iako se ovjek osramotio i vie nije
opsluivao Stregazze.
Dobro, rekla sam mu. Otkrij kako bih mogla zakazati dogovor s
njim. Zagledala sam se u Joscelina. Ima li me ti o emu izvijestiti?
Nelagodno je slegnuo ramenima. Pronaao sam Yeshuitsku etvrt.
Ovdje je vie-manje slino kao i doma; prepiru se meu sobom i
spominju odredite na sjeveru. Ali, ipak je gore. Ovdanji Yeshuiti
ogranieni su na svoju etvrt, i zabranjeno im je posjedovati nekretnine.
Mukarci ne smiju opiti sa serenissimanskim enama, a one eire
moraju nositi cijelo vrijeme kako bi se identificirali.
to je ondje radio, nisam pitala. Bilo mi je ao zbog nedaa Yeshuita,
ali nisam si mogla priutiti brigu oko toga je li Joscelin Verreuil postao
dio njihova grandiozna proroanstva ili nije. Umjesto toga, prepriala
sam svoju dnevnu pustolovinu.
Predvidivo, Joscelin se rasrdio. Nisi smjela otii bez pratnje!
Dovoljno je loe to su to bili vojnici i mornari, a ne estite ene kao to ih
N

243

Serenissimanke imaju ali zaputiti se sama, bez ijednog pratioca!
Phdre, to je ludost.
Pa, ne bih bila bez pratioca, odvratila sam hladno, da ti nisi ljutito
odjurio. Ali sad je gotovo, i nikom zla od toga.
Glupo je. Ti-Philippe poee svoj krastavi nos. Proroanstvo, hou
rei. Ono to traite uvijek pronaete na posljednjem mjestu gdje
pogledate, zar ne? emu poslije traiti ako ste ga pronali?
Znam, odvratila sam strpljivo. Stvar je u tome da nijednom nisam
naglas postavila pitanje, to me uvjerilo da njezin odgovor valja uzeti u
obzir. Ako mogu nagaati, mislim da je znaenje suptilnije. Mislim da
emo pronai Melisande tamo gdje ju najmanje oekujemo.
Kako prodaje ribu na trnici, aljivo ponudi Remy.
Ili brie kau s dudeve brade, dometne Ti-Philippe.
Mijenja pelene siniu princa Benedictea, predloi Fortun s
trakom osmijeha.
Nisam ih mogla zaustaviti kad su jednom krenuli gonila je mazge
po solanama, puhala staklo na Isla Vitrari, tavila koe, poduavala ljude
streliarstvu. Sa svakom novom predloenom lokacijom postajalo je sve
apsurdnije i apsurdnije, sve dok ih nisam preklinjala, smijui se, da
prestanu.
Joscelin je, zaudo, bio taj koji je najozbiljnije shvatio proroanstvo;
to i nije toliko udno, kad malo bolje promislim. Naposljetku, i sam je
bio sveenik te bi to jo uvijek bio da nije mene. Ono to traite, pronai
ete, promrmljvi, okrznuo me je pogledom. Dao Blaeni Elua da je
tako budui da si prokleto fanatina to se toga tie. Ne mislim da bi ikad
odustala, koliko god te ja nagovarao. Naslonivi bradu na ruke, zagledao
se u svjetiljku u sredini stola, a njezino je treperavo svjetlo zasjenilo
njegovo lice i uinilo ga nalik na krinku. Proroanstva su opasne stvari.
Ali zasad te neu pokuavati odgovarati.
Hvala ti, rekla sam jednostavno.
Ostali smo pri tom, za tu veer. Ako nita drugo, Joscelinove su rijei
podarile kredibilitet naem pothvatu, a ja sam na tomu bila zahvalna,
iako nisam znala do koje mjere mogu raunati na njegovu pomo.
Objavili smo pomirbu bez borbe i ja sam se radovala to se vratio, ali nae
grube rijei od ranije leale su poput maa izmeu nas, a nijedno od nas
nije ga htjelo podii ni odbaciti na stranu.
U danima koji su slijedili jo sam bolje upoznala La Serenissimu i
bila prihvaena u Severiovo drutvo. Poelo je razdoblje zabava u vrijeme
primirja, kada su mladi vitezovi iz Sestieri klubova organizirali
ekstravagantna okupljanja, a nikakve prepirke nisu bile doputene na
domainovu posjedu. udne prigode, za jednog DAngelina, gdje su se

244

mladi muevi okupljali kako bi raspravljali o politici, a ene o ljubavima i
modi, pod budnim okom pola tuceta pratilica. Udane su ene uivale
odreenu slobodu; djevice jako malo. Najee sam se dosaivala, osim
kada je bilo plesa i priredba. Kad bi zabava zavrila, sveari bi polako
odlazili kuama u bakljama osvijetljenim povorkama i tu bi primirje
zavravalo. Vitez koji bi pratio drutvo svoje gospe mogao se smatrati
sigurnim, ali usamljeni lanovi klubova nasrtali bi jedni na druge u nekoj
vrsti veselih okraja, poput onoga kojem sam svjedoila na Trgu.
Razumije se samo po sebi da su se na tim zabavama u doba primirja
odvijala brojna posredovanja oko sklapanja brakova.
to se njega ticalo, Severio me izloio poput dragulja, a njegov ponos
zbog toga gotovo je uspijevao sluiti kao protutea njegovoj nestrpljivoj
elji. Plavokrvni sinovi Sto cijenjenih obitelji, odjeveni u boje raznih
ivopisno nazvanih klubova Perpetui, Ortolani, Fraterni, Semprevivi,
Floridi oblijetali su me kako pele med, a ja sam bila zahvalna na
revnosti Immortala, koji su uvali i moju osobu i moj ugled. Mlade ene
La Serenissime pokazivale su prema meni neku vrstu ljubomornog
strahopotovanja pa, ako meu njima nisam pronala prijateljicu, barem
su pazile da me ne ocrnjuju tamo gdje ih je dudev unuk mogao uti.
Veina njih, sa zaprepatenjem sam doznala, bile su nepismene. Samo su
sveenice i rijetke plemkinje uile itati i pisati.
No moram rei da su znale raunati. Otar um za trgovinu smatrao
se prednou kod ene. Giulia Latrigan, iji je stric bio jedan od
najbogatijih ljudi u La Serenissimi i bio vjerojatan kandidat za Sestiere
dOro, mogla je u glavi zbrojiti i oduzeti cijele liste brojeva u tren oka.
Bila je pametna i duhovita i jedina meu mladim enama koja je prema
meni bila srdana; mislim da bismo se sprijateljile da nije bilo rivalstva
izmeu njezine obitelji i Stregazza. Ali kruila su govorkanja o Giulijinoj
vjeridbi sa sinom obitelji Cornaldo, koja je bila vrlo utjecajna meu
Consigliom Maggiorem i Severio mi je u povjerenju ogoreno rekao da e
Tomaso Cornaldo preoteti est glasova za sebe ako su glasine o veliini
Giulijinog miraza bile tone.
Usred toga vrtloga aktivnosti, Ti-Philippe je uao u trag dudevu
astrologu.
Otila sam posjetiti toga ovjeka s Remyjem i Ti-Philippeom i bila
sretna to sam povela obojicu jer sam doivjela drugu stranu La Se-
renissime, vijugajui kroz manje kanale u siromanije etvrti grada.
Ondje su posljedice izgradnje grada na moru bile vidljive. Muljevita voda
lijeno je tekla kroz uske kanale i trone drvene kue zbijene jednu uz
drugu, podignute na loe isuenu movarnu tlu koje je zaudaralo po
trulei i ribi. Kad smo isplatili unajmljena laara i iskrcali se, brzo sam
shvatila odakle su potjecale cokule, opasno visoke drvene cipele s

245

debelim potplatom koje su pomodarke nosile umjesto obue. Nastale su
na blatnim, nepoploenim ulicama La Serenissime.
Ve smo privukli dovoljno znatieljnih pogleda; odbila sam
Remyjevu i Ti-Philippeovu nasmijanu ponudu da me nose. Kao rezultat
toga, bila sam mokra do glenjeva u asu kada smo gacajui izali iz
mranog labirinta pokrajnjih ulica u bijedno malo dvorite, nadsvoeno
razvuenim konopcima za suenje rublja. Na jednim zatvorenim vratima
na domu bez prozora nalazilo se grub prikaz Zodijakog kruga.
Na niske je grane pao taj dudev astrolog, primijetila sam podiui
suknje i uzaludno nastojei otresti ono najgore od blata sa svojih lijepo
izraenih cipelica na potpeticu, koje su najvjerojatnije bile unitene.
itao je zvijezde eni Njegove Milosti kada je oboljela, filozofski e
Ti-Philippe, te propisao sumporni napitak da ju izlijei. Pravo je udo
to ju nije usmrtio. Moj prijatelj Candido veli da je princ Benedicte poslao
svog eisandskog lijenika, koji joj je dao sredstvo za ienje koje ju je
vjerojatno spasilo, iako je otad stalno boleljiva. Ali njegova je majka
praznovjerna; misli da je netko zainio napitke metra Acca i jo odano
slua njegove savjete.
Odustala sam od bitke s blatom. Srea to ga ne traimo zbog
njegove lijenike pronicljivosti.
Remy se zahihoe i povue zvonce na astrologovim vratima. Ubrzo
su se odkrinula i ukasto je lice provirilo van. Oprezne oi odmjerile su
nas i nau odjeu, a astrologovo je lice poprimilo podmukao izraz.
Pustolovi iz Malog dvora, je li? eli li lijepa gospa da joj izradim
zvjezdanu kartu? Metar Acco korakne natrag i irom otvori vrata.
Uite, uite!
Uli smo u mranu i zaputenu unutranjost astrologova doma.
Uzvrtio se naokolo, palei dodatne svjetiljke. Procijenila sam da je imao
nekih pedesetak godina, mrav, sa eljeznosivim pramenovima u crnoj
kosi, navrh koje se nakrivila pohabana barunasta kapica. Satenske halje
njegova zvanja, ukraene nebeskim simbolima, neko su bile lijepe, iako
napadne. Sada bijahu prekrivene mrljama od jela i iznoene po avovima.
Ipak, po prostoriji bijahu razasute knjige i svici. Jedna, oigledno esto
prelistavana, bila je na akkadskom pismu koje nisam znala proitati.
Oigledno je bio barem donekle obrazovan. Trebala sam to pretpostaviti
jer je prijateljevao s maestrom Gonzagom.
Sjednite, moja gospo, molim vas. Pomalo posramljeno, metar
Acco raisti oglodane ostatke pileeg batka s radnog stola. Kako bi
prikrio stid, upita na prolazno dobrom dangelinskom: Da vam izradimo
kartu na vaem materinjem jeziku, milostiva?

246

Moe i na caerdicciju, gospodine astroloe, odvrativi uljudno,
smjestih se nasuprot njemu, sa stolom izmeu nas. Remy i Ti-Philippe
zauzee mjesto sa svake moje strane. Ali bojim se da
Ah, da, naravno. Metar Acco spoji vrke prstiju, mudro kimajui
glavom. Moja gospo, nita se ne bojte, svojim novcem kupujete moju
najstrou diskreciju. Traim samo da, ako moj savjet budete smatrali
vrijednim a hoete, sigurno hoete! da ubacite koju dobru rije
princu Benedicteu u uho. Ne pristoji se da nemam kraljevskog mecenu, ja
koji sam se kolovao da sluim kraljeve.
Nagnula sam se naprijed i prikovala mu pogled. Gospodine
astroloe, ako posjedujete podatak koji traim, moete biti sigurni da e
vas princ Benedicte nagraditi. Ne traim savjet, ve informaciju.
Astrolog ustukne, a neitljiv mu izraz prekrije lice. Uputivi mu
razoruavajui osmijeh, promijenila sam taktiku. Oprostite mi, nisam
vas eljela uznemiriti. Prijatelj ste aragonskog povjesniara Gonzaga de
Escabaresa, zar ne?
Metru Accu odlane. Da, Gonzago, naravno. On vas je poslao?
Znam da je oduvijek volio Terre dAnge i... zahihotao se, njezinu divnu
kuhinju. Molim vas, prenesite starom nitkovu moje pozdrave.
Hou, odvratila sam, a onda zastala. Metre, znam da vas je
maestro Gonzago lani posjetio i da ga je, nakon to je otiao, njegov
poznanik, po imenu Lucretius, doao potraiti, ali prekasno. Poslali ste ga
u Varro, kamo se maestro zaputio, i dali mu ime poznatog svratita u La
Serenissimi.
Da. Tamne su mu oi opet postale oprezne. Nejasno se sjeam
takvog ovjeka. Ali nemam pojma to se s njim dogodilo, ako to pitate.
Ne. Odmahnuh glavom. Traim dangelinsku plemkinju koja ga je
pronala u tom istom svratitu, idueg jutra. Osmjehnula sam se i
slegnuvi ramenima, raskrilila ruke. Ona je moja stara poznanica,
gospodine, i dala mu je poklon za mene, koji je meni potom donio
maestro Gonzago. Naalost, nije ostavila svoju adresu, a ja bih joj tako
eljela na njemu zahvaliti.
Ne znam o emu govorite. Astrologov je glas bio napet, a ak i na
slabom svjetlu svjetiljke, mogla sam vidjeti sjaj znoja na njegovu elu.
Sigurno biste se sjeali gospe Melisande Shahrizai, dometne Remy
izvijajui usne u svoj raskalaen mornarski osmijeh. Lice ija ljepota
tjera mukarce u pla, crna kosa poput morskih valova u noi, oi poput
safira i glas slavuja? Vidio sam je na udaljenosti od pedeset koraka i
nikad je nisam zaboravio!
Metar Acco se grevito strese. Ne, izusti muklo. Nikad nisam
vidio tu osobu. Ako je pronala Gonzagova prijatelja, sigurno je to uinila
preko kakvog sluge. ao mi je, ne znam nita o tome.

247

Greviti pokreti, znojenje, izmjena tona, ponavljanje nije samo
lagao, lagao je iz bojazni. Obratila sam mu se svojim najnjenijim glasom.
Gospodine astroloe, ne vuem vas za nos. Princ Benediccte bi skupo
platio za taj podatak. ega god se bojite, obeavam vam, on e vas uzeti
pod svoje okrilje. Iako nisam imala nikakvih ovlasti da pruim takvo
obeanje, bila sam prilino sigurna da bi se Benedicte sloio; a i kad ne
bi, pozvala bih Quintiliusa Roussea.
Ali bilo je uzalud.
Nita ne znam, ree metar Acco, a oaj ga osmjeli. ujete? Nita!
ak ni da mi ponudite mjesto kraljevskog astrologa same dangelinske
kraljice! A sad odlazite i pustite me na miru, i vie se ne vraajte!
Zadrhtao je od mjeavine straha i bijesa. Zar vi ljudi mislite da ne znam
prorei vlastitu sudbinu? Zar mislite da ne vidim crtu iji bi mi prelazak
skratio ivot? Odlazite, kad vam kaem!
Metre Acco...
Van! Vrisnuo je tu rije stisnutim grlom, upirui jednu drhtavu
aku prema vratima. Na sljepooicama su mu pulsirale vene pa sam se
pobojala da e ga udariti kap ako ostanemo. Dala sam znak Remyju i Ti-
Philippeu i utke smo otili. Astrologova vrata zalupila su se za nama, a ja
sam iznutra zaula zvuk kao da netko povlai namjetaj te je neto teko
tresnulo o vrata.
Stajali smo u blatu malog dvorita i buljili jedni u druge.
Dakle, zamiljeno e Remy. Taj je ovjek, bogme, umijean u ovaj
posao s Melisande. Samo to emo poduzeti u vezi s tim?
Poi emo princu Benedicteu. Glas koji je izustio te rijei bio je
tako tih i razborit da nije zvuao poput Ti-Philippea. S oklijevanjem me je
pogledao trljajui nos, koji vie nije podsjeao na voe. Moja gospo,
slijedio bih vas do na kraj svijeta, tragali vi za sablastima ili ne, ali ako je
strah onog ovjeka iole utemeljen, onda je ovo preozbiljna stvar da bismo
se sami njome bavili. Imamo dobar razlog da vjerujemo kako astrolog zna
neto o Melisandi, neto to je u njega usadilo strah od Kushiela. To je
dravno pitanje, a vi ste dali admiralu svoju rije. Pustite da se princ
Benedicte time pozabavi.
Ima pravo, rekla sam polako i uzdahnula. Voljela bih da imamo
dokaz, i to vie njih. Ali on nee progovoriti sam od sebe, a mislim kako si
ne moemo priutiti da ga pustimo. Remy, ti ostani i uvaj strau, a mi
emo poi ravno u Mali dvor i moliti se da e nam Rousseovo ime otvoriti
njegova vrata onako brzo kao to nam je obeao.
Razumijem, moja gospo. Remy je salutirao te zauzeo mjesto
naslonivi se na zid pred astrologovim vratima. Elua vam dao sree.
Upravo tada zauli smo drugi tresak, a ovaj nije zvuao poput
namjetaja.

248

Zvuao je kao tijelo koje pada.
Ti-Philippe opsuje i uprevi ramenom o vrata, snano ih gurnu.
Remy se baci na posao pokraj njega te njih dvojica uprijee snage i uspiju
silom otvoriti vrata koja je zakrivala golema krinja. Bila bih ula
unutra, ali su mi naloili da ekam dok oni uu prvi.
Sigurno je, moja gospo, dovikne Remy iznutra, glasom punim
gnuanja. Ali nita od odlaska princu Benedicteu. Moda ovo radije ne
biste vidjeli.
Svejedno sam ula pogledati i zatekla astrologovo tijelo kako lei u
bijednoj hrpici na podu njegova bijedna doma. Oi su mu bile otvorene i
izbuljene, a malo pjene nakupilo mu se u kutu usana. Do njega je leala
razbijena boica. Metar Acco bio je poprilino mrtav. Ti-Philippe se
sagne i onjui pjenom poprskane usne, dotakne prstom staklene krhotine
boice i onjui i to.
Moete se smijati mom nosu koliko hoete, ree otirui prst o
hlae, ali ovo mi mirie na otrov za takore koji je znao rabiti moj tata,
moja gospo.
Otrovao se. vrsto sam pritisnula ruku na grudi, drhtei. O, siroti
ovjek! A mi smo ga na to naveli. Trebala sam vidjeti da je bio
prestravljen.
Moja gospo. Remy me uzeo za ruku i prisilio da odvratim pogled.
Mislim da je ipak bio malo lud, rekao je tiho. Ono o emu je na kraju
govorio, o prelaenju crte koja bi mu skratila ivot? Kakav god je strah
osjeao prema Melisandi, mislim da mu se pomijeao u glavi s izgonom iz
palae te se radije doveo do ludila negoli suoio s vlastitom krivnjom. Taj
je ovjek zamalo ubio dudevu enu. To ga je sigurno progonilo.
Moda. Zaboljela me glava. Ali, ako je stajao na rubu, Remy, ja
sam ta koja ga je gurnula. Pitam se je li znao to smo kanili uiniti.
Otkud je mogao? Ti-Philippe upita retoriki. Srea da nismo,
sada. Ne bih volio ovamo dovui prinevu gardu samo da posjete truplo.
Jo moete sve ispriati Benedicteu i prepustiti njemu da istrauje.
Ne. Protrljala sam sljepooice. Ovdje se vie nema to doznati,
sada kad je astrolog mrtav. to god bila istina, sam je dignuo ruku na
sebe i vie nema nikog koga bi Benedicte mogao ispitati, a da ve nije.
Time bismo samo upozorili Melisande, ako je ikako povezana s njim. A
ako nije, samo bismo se osramotili i usto razotkrili svoje karte. Poi u
Benedicteu kad budem imala dokaze, a ne pretpostavke i trupla.
Povrno pretraivi stan metra Acca, nismo otkrili nita osim alata
koje je koristio u svom zanimanju, tekstove i zvjezdane karte. Nekolicina
Serenissimanaca poela se okupljati pred vratima pa im je Remy, izaavi
mrka lica da objavi vijest i poalje po pogrebnika, kazao tek da nas je
astrolog otjerao u nastupu srdbe te potom pretrpio napadaj.

249

Nitko nije djelovao iznenaeno, a nekoliko njih je ozbiljno kimnulo,
kao da nita drugo nisu ni oekivali. Metar Acco je, ini se, bio na glasu
po nepredvidivoj naravi i povremenim napadima bjesnila.
Takoer ga je pratio glas nepogreiva proricatelja.
Razmiljala sam o tomu, tijekom utljiva povratka u nau
unajmljenu kuu, dok je gondola izlazila u Veliki kanal neujno klizei po
vodi koju je zalazee sunce obojilo nijansom lavande, a laar uranjao
svoje dugo veslo hipnotizirajuim ritmom, odsutno si pjevuei u bradu.
Znala sam da astrolog nije bio lud, isto tako kao to sam znala da tinktura
sumpora ubija u malim dozama. Da je dudeva ena umrla, da
Benedicteov lijenik nije intervenirao, metar Acco bi sigurno bio
pogubljen. Je li Melisande u tome imala svoje prste ili ne, nisam znala;
ako se nalazila u Dudevoj palai i tako blizu njegovu astrologu, netko je
drugi za to morao znati, netko tko je lagao princu Benedicteu a njoj
nikad nije bio obiaj djelovati izravno. Moda je ovaj put bilo drukije,
sada kad je bila oajnija.
U jedno sam bila uvjerena. Metar Acco ju je vidio, pa ako nije samo
bulaznio, takoer je vidio u zvijezdama da ga eka smrt ako ju izda. Uzeo
je sudbinu u svoje ruke onako kako je znao.
A ja sam ga na to navela.


250

TRIDESET EST



o naem povratku kui otkrila sam da me eka pozivnica. Umalo sam
zaboravila na obeanje Ricciarda Stregazze, ali on, izgleda, nije. Bila
sam pozvana u posjet u njihovu ladanjsku vilu za dva dana.
Usudim se rei kako sam ga mogla uljudno odbiti, da mi sama
pozivnica nije privukla pozornost. Nije ju poslao Ricciardo, ve njegova
ena, Allegra. Zraila je toplom, otvorenom srdanou koja me
iznenadila, a u poruci je spominjala svoje zanimanje o mojem miljenju o
serenissimanskom drutvu.
Hoete li napisati odgovor, milostiva? tiho upita Fortun. Nastup
mu je bio delikatan; saznao je za dananje dogaaje od Remyja i Ti-
Philippea.
Hou. Uzdahnula sam. Trebala bih. Tko zna, mogla bih neto i
doznati.
Otpratit u vas, ako vam je po volji. Bila je to ljubazna ponuda. Bio
je pouzdaniji od druge dvojice, i oboje smo to znali. Ne bih mu odvratila
onako kako jesam da nisam bila umorna i obeshrabrena.
elim Joscelina. Bio je to djetinjast odgovor, plaljiv i mrzovoljan;
ugledala sam bol na njegovu licu im sam progovorila i bila bih povukla
te rijei da sam mogla. Furtune, oprosti, nisam tako mislila. Stvar je u
tome to je to mjesto izolirano, bit emo u unutranjosti, meu ljudima
kojima se ne usudim vjerovati, a on je za to najbolje obuen.
Pa, njega nema. Fortun, porumenjevi na vlastitu drskost, spusti se
na koljeno pokraj moga divana. Moja gospo, promrmljao je. Znam da
vam nedostaje. Znam da ste se porjekali, svi znamo. Da vam ga mogu
dovui natrag za pete, kunem se, uinio bih to.
Odloila sam pozivnicu. Gdje je? Meu Yeshuitima? Vidjela sam
odgovor na njegovu licu i kratko se nasmijala. Zna to tamo radi, zar
ne?
Da. Fortun skrene pogled. Moja gospo, ree jedva ujnim ap-
tom. Oprostite mi. Ali uli ste Nepomirljive, kao i mi. One noi u Troyes-
le-Montu, Persiu Shahrizai je pratio Cassilinski brat. Znam da nikad ne
biste posumnjali na njega, ni u snu, ali on neprestano nekamo nestaje, a
mi smo o tome razgovarali, nas trojica. Nije to u redu kad je prisegnuo da
vas titi i da vam slui. Vukli smo slamke pa sam ja izvukao najkrau.
Slijedio sam ga vie nego jednom.
P

251

Prela sam rukama slijepo preko lica. Joscelin Verreuil je moda lo
primjer Cassilina, ali bi prije plesao nag pred kalifom Khebbel-im-
Akkada nego spletkario s Melisandom Shahrizai. to radi?
Hm. Fortun proisti grlo. Uvjebava yeshuitske momke
cassilinskom oruju.
Molim? Glas mi se povisio.
Rekao sam vam, uvjebava ih da se bore kao Cassilini. Obazreo se
oko sebe da provjeri kako nitko od slugu nije u blizini. Raspitao sam se
naokolo, po krmama. Pronaao sam jednog momka koji je bio voljan
govoriti. ini se da su se sami pokuavali obuiti, ali Yeshuitima je
protuzakonito nositi oruje u La Serenissimi. Dodijeljen im je jedan
jedini hram; uvjebava ih u katakombama pod njim.
to se spremaju uiniti? upitala sam umorno. Napasti Dudevu
palau?
Ne. Odmahnuo je glavom. Idu na sjever, u skladu s nekakvim
proroanstvom. Postoji glasina da se neki vojskovoa, Hral, Vral, tako
neto, preobratio na yeshuitsku vjeru i da eli stvoriti jedan narod meu
plemenima sjeverne pustoi.
Pa, elim mu sreu u tom pothvatu, promrmljala sam. Fortune,
zaboravi to sam rekla. Bilo bi mi uistinu veoma drago kada bi me ti
pratio.
Poslat u vam ga kada doe, rekavi tiho, ostavio me.
to se odvilo meu njima, nikad nisam saznala, ali na kraju me
Joscelin otpratio u Villu Gaudio gdje su Ricciardo i Allegra Stregazza
stvorili sebi dom. Otputovali smo s povezanih otoka gradskog podruja
brodom koji je mukotrpno napredovao rijekom Brenno, uz koju se
nalazilo nekoliko vila. U pravom tiberijskom stilu, bila su to seoska
gospodarstva, a ne samo lijepa imanja pa me iznenadilo, iz onoga to sam
znala o njemu, da je Ricciardo Stregazza izabrao ivjeti na jednom od
njih.
Joscelin i ja nismo mnogo govorili na naem putovanju, osim to
smo raspravljali o smrti metra Acca. Poput Remyja, priklonio se teoriji
da je astrolog bio mentalno neuravnoteen i da njegova smrt nije bila
moja krivica. Unato tomu, mislim da ga je malice uznemirilo to sam se
zatekla tako blizu neijoj smrti, dok mog Savrenog Suputnika nije bilo
nigdje na vidiku.
Pa tako mu i treba, pomislila sam i sjetila ga se kada je doao iz vrta
onog dana kad sam mu rekla. titim i sluim, rekao mi je. Ni vie, ni
manje. to god tko govorio, on je svoj zavjet dao Cassielu ne meni, pa
ak ni Ysandri. Ali, po mom miljenju, uinio je manje, a ne vie.

252

To sam, barem, zadrala za sebe. Naposljetku, nitko meni nije
govorio da mi je sudbina i spasenje povesti narod u zemlju slave na
drugom kraju svijeta.
Ricciardo Stregazza je postavio predstrau pa su nas doekali na
obali rijeke. On i njegova obitelj ekali su nas u vrtovima izmeu doka i
vile, skromnog, lijepog zdanja s mramornim stupovima na proelju.
Dobrodoli, grofice, rekao je na dangelinskom i dao mi poljubac
na pozdrav; uzvratila sam ga bez razmiljanja. Njegovo se vladanje inilo
oputenijim, a izgledao je mlae nego to sam zapamtila. Ovo je, rekao
je okreui se, moja plemenita supruga, Allegra Stregazza, a ovo,
pokazao je na stidljivu djevojicu od kojih sedam godina i vesela djeaka
kovrave kose od otprilike pet, je na pomladak, Sabrina i Lucio. Dragi
moji, ovo je Phdre n Delaunay, grofica de Montrve.
Svi smo se ispozdravljali, a ja sam predstavila Joscelina, koji je izveo
svoj cassilinski naklon. Allegra Stregazza me toplo zagrlila.
Tako mi je drago to ste doli, rekla je na caerdicciju smijeei se, a
gotovo neprimjetne bore namrekale su kutove njezinih sivozelenih oiju.
Pretpostavila sam da je imala desetak godina manje od svog supruga;
dvadeset sedam ili osam. Nakon grada, njezina se odjea inila elegantno
jednostavnom, a svoju je valovitu smeu kosu nosila bez uresa. Ovdje
nemamo mnogo posjetitelja jer nije pomodno, iako smatram da e jednog
dana biti. A budui da... no. Pravo nam je zadovoljstvo.
inite mi ast, odvratila sam uljudno, pomalo zbunjena.
Signore Verreuil, Allegra pone pozdravljati Joscelina, no tada joj
zastane dah dok je zurila u njegove bodee i titnike za podlaktice. O! Pa
vi ste Cassiline!
Zvualo je egzotino s njezinih usana. Trepnuvi, Joscelin se
ponovno nakloni. Neko sam imao ast biti jednim od njih, gospo
Stregazza, rekao je. Ispriavam se to sam naoruan u vaoj
prisutnosti. Uspravivi se, izvukao je bodee i vjeto ih ispustio na pod,
poinjui otkopavati svoj remen za ma.
O, ne, ne! Molim vas, zadrite svoje oruje! Allegra pljesne rukama
poput djevojice, a onda se sagne da objasni djeci kako su, bez obzira na
okolnosti, kralj ili kraljica Terre dAnge uvijek u pratnji dvojice
pripadnika Cassilinskog bratstva. Djeak se sagne kako bi pokupio jedan
od Joscelinovih bodea; djevojica ukopa noni palac u travu i zirne u
njega kroz svoju kosu.
Lucio, ne, ostavi to signoreu Cassilinu, prekorivi ga, Ricciardo
obuhvati rukom djeaka oko struka i podigne sebi na rame, dok se ovaj
hihotao. Da poemo unutra? Mislim da je kuharica gotovo nadmaila
samu sebe divnim obrokom koji nam je pripremila.

253

Bila je to ugodna etnja kroz vrtove u kojima su uglavnom rasle tise i
empresi, s nekoliko estica na kojima su se uzgajale rue. Princ
Benedicte mi je obeao posuditi svog dvorskog vrtlara, potiteno
primijeti Ricciardo, prije nego to smo se zavadili. Ipak, on je poten
ovjek i mislim da bismo se uspjeli sporazumjeti da ga moja draga
urjakinja ne truje protiv mene. Kad sam izjavila kako su vrtovi prelijepi,
odmahnuo mi je glavom. Hvala, grofice, ali znam da nije tako. Ipak,
Allegra ini uda s ruama.
Vi ih uzgajate? upitala sam. Divne su.
Porumenjela je. Moja je mati bila vjeta s biljkama. Voljela bih da
imam vie vremena.
Dok su hodali ispred nas, Joscelin i ja izmijenismo poglede iza
njihovih lea. Ovaj je put izgledao jednako smueno kao to sam se i ja
osjeala, na emu sam bila zahvalna.
Iznutra je vila bila i elegantna i udobna, a prozrane, suncem
osvijetljene prostorije pravile su kontrast tamnoj teini pozlatom
obrubljenog drvenog namjetaja. Nekoliko akkadijskih sagova i zdjela
cvatuih rua pridavali su notu boje. Imali smo, doista, vrlo fin ruak.
Djeci je bilo doputeno jesti s nama te su preuzela zadau posluivanja
Joscelina i mene s draesnom, dobro uvjebanom ozbiljnou. Sve je to
bilo vrlo slino onomu to biste mogli zatei na ladanjskom imanju
plemenite dangelinske obitelji.
Nai domaini vodili su neformalan razgovor, koji ni u jednom
trenutku nije bio dosadan. Otkrila sam da je Ricciardo bio iznenaujue
dobro upuen u poeziju pa smo u detalje ralanili najnovije stihove iz
Thelesis de Mornayjina Ysandrinskog ciklusa. Allegra je, s druge strane,
bila duboko zainteresirana za ulogu obrazovanja u dangelinskom
drutvu i ubrzo sam uvidjela da je bila jedna od onih rijetkih
serenissimanskih plemkinja koje su znale itati i pisati. Pozivnica je bila
ispisana njezinom rukom. Sve nas je fasciniralo sluati o
desetogodinjem reimu obuke koji su prolazila Cassilinska braa, a koji
je Joscelin posluno opisao. Kad smo zavrili s jelom, djeca su bila
preputena skrbi dadilje, ostavljajui nas uz ustro izveden naklon i
prigibanje koljena i nasmijeeno odobravanje od strane roditelja.
Bila je to, sve u svemu, krasna izvedba a nisam drala da se radilo
samo o tomu. Izmeu Ricciarda i Allegre osjeala se iskrena privrenost i
potovanje, kao i trajna toplina prema njihovoj djeci. No on je bio dudev
sin, a ja nisam bila toliko naivna da bih vjerovala kako taj ugodan posjet
nije imao veze s politikom.
To se i pokazalo za ispijanja desertnog likera. Ricciardo je podignuo
au u nae zdravlje, a onda progovorio bez uvijanja. Moja gospo
Phdre. Odloio je au. Molim, nemojte me pogreno shvatiti kada

254

kaem da znam tko ste i to ste. Nisam prepoznao vae ime kad smo se
upoznali, ali poslije sam ga se sjetio, iz Ysandrinskog ciklusa. Govorim
ovo, ne kako bih vam prouzroio neugodnosti, jer drim da vas u vaoj
zemlji sigurno smatraju junakinjom, a to potujem, kao i jo mnogo toga
u vezi Terre dAnge, ve zato to poznajem svog brata. to god da vam je
obeao i kakvo god bilo vjersko znaenje toga u vaoj domovini, Marco
Stregazza nee dopustiti svom sinu da oeni kurtizanu.
Nisam izjavila kako nisam imala nikakvu namjeru to uiniti, ve sam
rekla: Severio misli da hoe. Na svoju ast, Joscelin se suzdrao od
komentara.
Severio. Ricciardo naini grimasu. Severio je tek umoio noni
palac u bezdan intriga koje je roenjem naslijedio. Nije on lo deko, iako
zna biti kratkog fitilja i okrutan. No rjee, ujem, otkako je upoznao vas,
zbog ega vam dugujem zahvalnost. Unato tomu, on ne zna ni desetinu
oevih planova.
Nadigla sam obrve. ini se da zna desetinu vaih. I ima prilino
dobru predodbu o tome to bi trajk u solanama mogao prouzroiti La
Serenissimi.
Doista? Ricciardo zastane, iznenaen. Pa, ako toliko toga zna, htio
bih da uvidi kako Consiglio svojim prokletim porezima slama lea
radnika i trgovaca koji ga podravaju, samo kako bi izgradio tu slavnu
mornaricu. Odmahnuvi glavom, doda gorko: Ali pretpostavljam da
vjeruje svojoj majci i ocu koji mu govore kako njegov stric die Scholae na
pobunu u oajnikom nastojanju za politikom dobiti.
To je najobinija ludost! ogoreno e Allegra. Svatko tko ima
imalo razuma da proui anale moe vidjeti da Consiglio Maggiore nikad
nije izabrao duda iz Sestiere Scholae. Da Ricciardo samo tei za
pobjedom, pa, bilo bi mu probitanije dodvoravati se glasaima iz
Sestiere Angelus! Porumenjela je na svoje rijei, ali joj je izraz lica i dalje
ostao ogoren.
Marie-Celeste veli da ne gajite pretjeranu ljubav prema Malom
dvoru, rekla sam neutralno Ricciardu.
Moja urjakinja vraga zna o tome! Oi mu zabljesnu. Da, stao sam
na stranu svoje obitelji iz potovanja prema svom ocu. Mislim da je
Benedicte pogrijeio, okrivivi cijelu lozu Stregazza za izdajstvo Dominica
i Thrse. A mislim da je pogrijeio i to je sina iz drugog braka stavio
ispred svojih prvoroenih, pogotovo znajui da bi Marie-Celeste mogla
ostati bez ijednog njegova posjeda u La Serenissimi. Ali, da nije bila tako
sumnjiava, da nije reagirala poput prave otrokonde... Uzdahnuvi,
povratio je smirenost. Grofice, va je princ Benedicte venuo dvadeset
godina u braku bez ljubavi, baen u okove politike enidbe od strane
njegova brata Ganelona. Kad je Maria Stregazza umrla, oplakivao ju je

255

koliko se priliilo. Ali sada je on jedan starac s mladom nevjestom koja ga
oboava, izbjeglicom iz njegove ljubljene domovine, koja mu je podarila
sina. Vjerujem da je proglasio to nejae, Imriela, svojim nasljednikom iz
istog oduevljenja, ne razmiljajui o posljedicama. S vremenom i uz
obziran pristup, nedvojbeno bi promijenio svoje rijei i razdijelio posjede
meu svojom djecom. Kad bi se moj otac dao urazumiti, poslao bi
prikladna izaslanika princu Benedicteu i rijeio ovu nesretnu prepirku.
Kao na primjer, vas? upitala sam.
Ricciardo slegne ramenima. Jo imam prijatelje na Malom dvoru.
Mislim da bi me Benedicte sasluao. Moj otac je taj koji to odbija.
Pogledao me. Vjerujem da su vam Marco i Marie-Celeste ispriali da se
dogodio skandal.
Da. Dobacila sam pogled Allegri, ali ona je promatrala svoga
supruga sa suosjeanjem na licu.
Da, no. Ricciardova se usta iskrive. Moete uti o emu se radilo.
Moj mi je otac dao zadatak da zabayim sina dangelinskog ambasadora iz
Malog dvora. Uhvatili su me kako svoju dunost i predobro obavljam te
me otad otac prezire, koliko god se ja trudio da ponovno zadobijem
njegovo potovanje. Dopustio je da mu se oi na trenutak sklope i rekao:
Da. Znam to se pitate. Mladi je bio punoljetan, i voljan. Nisam tolika
budala, ali budala jesam.
ao mi je, gospodine, rekla sam uljudno, ne znajui to bih drugo
dometnula. Ricciardove se oi naglo otvore, a pogled mu opet postane
otar i promuuran.
Govorim vam to kako biste znali, rekao je, na to je sve moja
obitelj sposobna i koliko su nepopustljivi u nekim stvarima. Moj vas brat
pokuava pridobiti koristei Severia kao mamac, ali kad jednom od vas
dobije sve to eli a ja ga poznajem, on doista neto eli oduzet e
vam svoga sina i ostaviti vas praznih ruku.
Iskoristit e vas u svoje svrhe ako ikako bude mogao, promrmlja
Allegra, ak i ako se to bude kosilo s vaim uvjerenjima. U
meuvremenu, dud odbija posluati razum, utnja se produbljuje
izmeu Stregazza i kue Courcel, a princ Benedicte sve vie strahuje za
svoga sina i enu, te poveava broj straara na Malom dvoru.
Njezine su me rijei pogodile poput udarca, budei uspomenu.
Moram pozdraviti njegovu milost, vojvodu de Somervillea, rekao mi je
Severio u koncertnoj dvorani. Majka me zaduila u ime princa
Benedictea da mu zahvalim na eti dangelinskih straara koju je poslao
u slubu na Mali dvor. ini se da moj djed po majci postaje sve oprezniji
to se tie zatite svog istokrvnog nasljednika.
Prvi put nakon mnogo mjeseci, osjetila sam zadovoljstvo dok je
jedan komadi slagalice lijegao na svoje mjesto.

256

Nestali straari iz Troyes-le-Monta.
Gosparu Ricciardo, izjavila sam probudivi se iz snatrenja.
Nemojmo se vie poigravati jedno s drugim. Va me brat zamolio da se
obratim Cruarchu od Albe u pogledu trgovakih prava, a ako znate tko
sam, onda znate da postoji mogunost da bi me Drustan mab Necthana
sasluao. Iz osobnih razloga a moda i zabrinutosti za moju dobrobit
vi traite da to ne uinim. U redu, razmislit u o tome, ali postoji neto
to i ja elim. Velite da imate prijatelje na Malom dvoru. elim pristup
unutra, a da ne uznemirujem princa Benedictea.
Ricciardo je zurio u mene; svi su zurili, ak i Joscelin. Ali dudev sin
bijae taj koji je prozborio, zaueno. Nemate nikakvu namjeru poi za
mog neaka, zar ne?
Bio je pametan; trebala sam biti opreznija. Slegnuvi ramenima,
rairila sam ruke. Severiovo mi drutvo godi. U Terre dAnge, to je
dovoljno. to se ostalog tie, to su moji poslovi.
Ne ako se tiu La Serenissime, rekao je glatko.
Otvoreno sam susrela njegov taman pogled zastrt tekim kapcima.
Ne tiu se.
Moj gosparu, neoekivano e Joscelin nagnuvi se naprijed preko
stola. Traimo Melisande Shahrizai.
Sama se ne bih usudila to tako smiono izrei, ali potekavi od
Joscelina te su ih rijei iznenadile. Vidjela sam da je Ricciardo trepnuo,
promatrajui Joscelina, koji je to podnio sa strogom cassilinskom
smirenou. Benedicteova izdajica, rekao je zamiljeno. Da, i on ju je
traio, prije niti dva mjeseca. Usudim se rei da je jedan od razloga zbog
kojih je moj otac bijesan na njega i odbija mu pruiti ruku mira taj to je
princ Benedicte posumnjao da Palaa prua zaklon izdajnicima. ao mi
je. Odmahnuo je glavom. Ne znam nita vie od toga.
Nije pokazao nijedan od znakova laganja i pretvaranja koje sam
znala prepoznati, a kojih sam vidjela napretek kod metra Acca,
astrologa; ali s druge strane, on je bio Stregazza, i uvjeban u obmani.
Ipak, smatrala sam da je prema meni bio poten pa, ako mu motivi nisu
bili nita manje ambiciozni od bratovljevih, za to ga nisam mogla kriviti.
Dosta s tim! Allegra odgurne stolicu od stola i ustane. Ricciardo,
pozvali smo groficu ovamo da ju pogostimo, a ne da spletkarimo, rekla
je korei ga, a onda se obratila meni. Moja gospo Phdre, biste li mi
ukazali tu ljubaznost i posjetili nau knjinicu? elim se pobrinuti da
moja djeca oboje djece steknu obrazovanje dolino njihovu poloaju.
Ako biste preporuili neka tiva, bila bih vrlo zahvalna.
Naravno, promrmljala sam.

257

Njihova je knjinica bila mala, ali primjereno opremljena. Preletjela
sam pogledom po dostupnim svescima i izrazila se povoljno o nekoliko
dangelinskih knjiga, preporuivi usto kljune hellenske filozofe i aicu
tiberijskih povjesniara. Allegra je sjela za stol i sve to biljeila lijepim
rukopisom, a onda uzela svje list pergamenta i sastavila kratko pismo,
savivi ga i zapeativi grudicom s votanog tapia i poznatim
Stregazzinim peatnjakom.
Evo. Predala mi ga je. To je pismo preporuke za madame Felicity
dArbos, koja je bila dobra prijateljica moje majke dok je ona sluila kao
dvorska dama prinevoj supruzi Mariji Stregazzi de la Courcel na Malom
dvoru. Sjetit e me se s radou, mislim, i bit e joj drago primiti moje
pozdrave.
Hvala, moja gospo. Nisam znala to bih drugo rekla.
Nema na emu. Aliegra se skrueno osmjehne. Moj mu je dobar
ovjek, grofice, i mislim da biste to s vremenom i sami uvidjeli. Ja jesam.
Ako je sumnjiav, ima razloga za to i previe da bismo ih mogli nabrojati.
Ali nastoji svim naporima uiniti ono to je ispravno, a za to ga nagrauju
prezirom. Uzdahnula je. Da dud nije bolestan, moda bi bilo drukije.
Neko, znao bi primiti kapetane Scholaea triput na godinu i sasluati
njihove pritube. Da im se moe obratiti, znao bi da Ricciardo iskreno
zagovara njihovu stvar i da ga oni potuju. Trgovci ne mare toliko za
triave intrige plemstva koliko za kruh na svom stolu. Ali njegov otac...
Odmahnula je glavom i izravno me pogledala. Bi li bilo drukije u Terre
dAnge, to mislite?
Moda, odvratila sam njeno. Mnogo je toga drukije. Ali ne
nuno, moja gospo. Moga gospodara, Anafiela Delaunaya, odrekao se
vlastiti otac jer je odluio vezati svoj ivot za princa Rolandea umjesto da
se oeni i stvori vlastitu obitelj. Ta je pria zavrila tragino, a on je umro
prije nego to je ponio naslov koji sam naslijedila. Zakoni ljubavi su
drukiji, ali obiteljske veze i izdaje su iste.
Aliegra kimne. Shvaam. Hvala vam. Ustala je od pisaeg stola i
zagledala se kroz prozor s kojeg je pucao vidik na stranji dio imanja,
ispunjen obradivom zemljom. Ricciardo je ispunio svoju dunost prema
ovoj obitelji. A mi smo ivjeli sretno na nama svojstven nain. Neka se
njegov brat i urjakinja rugaju tome ako ele. Meni je ovo dovoljno.
Pomislila sam na njihovo veselje u vrtu, na Ricciarda kako podie svog
sina na ramena. Njegovu ljubav, njezinu suosjeajnost. A onda sam
pomislila na gorku prepirku s Joscelinom, grube rijei, jo neopozvane.
Dana nam je nesavrena srea u ljubavi, Allegri Stregazzi i meni, ali tamo
gdje sam ja svoju rasipala, ona je svoju njegovala, skupljajui rukama
eravicu i raspirujui svojim dahom plamen dovoljno topao da ih sve
ugrije.

258

Imate divnu obitelj, moja gospo, rekla sam tiho. Zavidim vam.


259

TRIDESET SEDAM



isam gubila vrijeme da posjetim madame Felicity dArbos.
Na taj sam izlet povela svoju trojicu vitezova. Nisam vjerovala da bi
me moglo zadesiti zlo na Malom dvoru, tako dobro zatienom kakav je
bio, a oni su bili vjetiji od Joscelina u izvlaenju podataka za kojima sam
tragala.
Fortun se pljesnuo po elu, kad sam im izloila svoju teoriju, to se i
sam toga nije dosjetio. Izvadio je brino izraene tlocrte Troyes-le-
Monta, a mi smo obnovili sjeanje na podatke koje smo ranije prikupili,
ukljuujui poloaje i izvjetaje straara koje sam ispitala meu
Nepomirljivima.
Tako naoruani krenuli smo u napad.
Straari na kanalskim dverima Malog dvora pozdravili su me s
potovanjem pregledavi peat Allegrina pisma i, dopustivi nam da
uemo, pozvali slugu da otri do odaja madame dArbos i najavi moj
dolazak.
Bilo mi je neobino, nakon poznate vreve serenissimanskog drutva,
ponovno se zatei na dangelinskom teritoriju, okruena dangelinskim
licima, sluajui svoj materinji jezik. Bilo je odmjerene elegancije u
njegovu ritmu, priguenosti u prisutnosti plemstva. Sam mramor inio se
bjeljim, svodovi viima, hodnici irima, a svi plemeniti detalji koji su mi
nedostajali bijahu prisutni glazbenici su svirali u salonima koje smo
mimoili, neoekivane nie sadravale su vaze rascvala cvijea, draesne
freske krasile su zidove i svodove.
Sve smo to mimoili na putu do odaja madame dArbos, nakon to se
mladi vratio da nam javi kako e me ona s radou primiti. Poslala je
mladog straara da nas otprati, a on je neprestano natezao modro-
srebrnu livreju kue Courcel i rumenio se kad god bi pogledao u mom
pravcu. Na vratima sam predloila da ne moramo gnjaviti madame
prisutnou mojih vitezova, ako bi on bio tako ljubazan da ih zabavi,
pokae im moda straarsku drutvenu prostoriju, gdje bi mogli provesti
vrijeme.
Na ovo je pristao jo jednom porumenjevi.
Moram priznati, iako sam po sebi nita nije postigao, moj posjet
madame Felicity dArbos pokazao se ugodnim. Ta udovica od nekih
pedesetak godina bila je jedna od dangelinskih plemkinja poslanih sa
princom Benedicteom da dvore njegovu serenissimansku enu; Allegrina
N

260

majka bila je jedna od domaih Serenissimanki imenovanih za istu
dunost, prije mnogo godina. To je objanjavalo, pomislila sam, mnogo
toga u pogledu njezine izobrazbe. Felicityne odaje bile su male, ali lijepo
namjetene. Povukla se sa svog poloaja kad je Marie Stregazza
preminula, ali je odluila ostati na Malom dvoru, a princ Benedicte se
pobrinuo da dobije poveu penziju. Sjedile smo ispijajui aj dok mi je
ona pripovijedala o svom ivotu i lijepim uspomenama na mladu Allegru
i njezinu obitelj.
A prineva supruga? upitala sam uljudno. Kakva je ona bila?
Serenissimica. Njezine sive oi pronicljivo su me odmjerile preko
ruba njezine alice. Tako ju sada zovu. Nije bilo tako loe, neko vrijeme.
O, voljela je spletkariti, u ime svoje obitelji, ali Benedicte se znao s tim
nositi. Izmeu njih nije bilo neke velike ljubavi, ali prilino su se dobro
slagali. Poslije... pa, recimo nije smio udati svoje keri za Stregazze. Ta je
obitelj ionako previe povezana. Kralj je to htio, da uvrsti veze, ali to je
samo izrodilo nove sumnje, ako se mene pita. I kivnosti.
Tako sam i ja ula, promrmljala sam.
Istina je. Paljivo je odloila alicu. Pomalo nas mrze, znate. Niste
to jo osjetili, zbog vae mladosti i ljepote. Zasad su jo zaslijepljeni
njima, ali kako traje, godinu za godinom, na kraju ih ponu smetati.
Maria Stregazza je s vremenom zamrzila svog mua jer je njezina ljepota
izblijedjela, dok njegova nije. Zamrzila je dangelinska lica koja je gledala
oko sebe. Teko je to.
Mogu zamisliti, rekla sam sjetivi se neizgovorena animoziteta
mnogih mladih plemkinja koje sam upoznala. Ali sada je sigurno
drukije, s... Osmjehnula sam se. Zovu li je DAngelinom?
Serenissimanci da. Felicity dArbos mi uzvrati osmijeh. Bilo je
dobro, u poetku. Svidjela im se, kad je poela nositi Asheratin veo. To je
bilo obzirno. Sada, no, podigla se mala oluja, ali ubrzo e proi, nadam
se. elite li je vidjeti?
Prima li goste? upitala sam iznenaeno. Nisam jo dobila odgovor
na svoju molbu za audijenciju s princem Benedicteom.
O, ne. Nasmijala se. Zaposlen je dravnim poslovima, a ona je s
malenim. Preporuit u vas, ako mi dopustite, kako bi se va zahtjev
odobrio. Moda bi joj godilo vidjeti svjee mlado lice, sirotici. Ali obiava
u ovaj sat etati balkonom iznad Kraljiinog vrta, s djetetom. A ja imam
doputenje tumarati vrtom, jer sam ga prije mnogo godina pomogla
zasaditi.
Budui da sam eljela ostaviti svojim vitezovima to vie vremena,
povukle smo se u Kraljiin vrt i u njemu se ugodno provele. Bio je u
potpunosti ograen zidovima, s jednim jedinim vratima za koja je Felicity
dArbos imala klju. Majuna fontana uborila je u njegovu sreditu, a u

261

njemu je cvjetalo obilje rua, mnogobrojnih boja i mirisa. Pokazala mi je
razne hibride te vie nisam nimalo sumnjala od koga je Allegrina majka
stekla svoju vjetinu.
Ah, promrmljala je uto Felicity i kimnula. Tamo.
Praena dvojicom paeva i jednim straarom, prilika je ietala na
balkon iznad vrta, visoka i vitka, odjevena u elegantnu opravu krem-
bijele boje, prekrivenu srebrnim brokatom koji se slagao sa sjajnom
srebrnom mreicom Asheratina vela. U svom naruju, Benedicteova je
mlada ena drala njihova malog sina; mogla sam razabrati mahanje
bucmastih ruica i busen tamnih kovra. Madame dArbos i ja duboko
smo se naklonile i ostale tako sve dok se ponovno nisu povukli unutra.
Siroti malian, suosjeajno e Felicity dArbos uspravivi se. Bit e
prava srea kad postane dovoljno star za kolu i molim se da e Benedicte
imati razuma da ga poalje na dvor u Eluin Grad. Marijinoj rodbini to se
nee svidjeti, ali istinu govorei, on nema to traiti u La Serenissimi,
dangelinski izdanak kakav ve jest.
Iz onoga to sam dosad saznala o serenissimanskoj politici, morala
sam se s tim sloiti. Doista, sjetila sam se svog kratkotrajnog razmiljanja
o Severiovoj ponudi s poprilinom zebnjom. La Serenissima je bila
prelijep grad, svakako, ali nije dom za potomke Eluine loze.
Srdano smo se oprostile nakon nae etnje, a ja sam obeala
prenijeti njezine pozdrave Allegri Stregazza i pozvati je da ju posjeti s
njezino dvoje mladih. Pretpostavljam da sam trebala poslati paa u
potragu za svojim vitezovima, ali prolo je mnogo vremena otkad sam
imala slobodu da nekamo idem bez pratnje pa sam umjesto toga uvjerila
madame dArbos kako u se sastati sa svojim pratiocima pred dverima.
I tako se zgodilo da sam sama lutala hodnicima Malog dvora
ispravno procijenivi da u straarske prostorije pronai u blizini kuhinje.
U drutvenoj prostoriji tucet i vie straara smijalo se i alilo te skoilo u
stav mirno kad me straar na dunosti najavio.
Moja trojica vitezova nalazili su se ondje i prema sjaju u Ti-
Philippeovim oima mogla sam prepoznati da su neto doznali.
Nadmetali su se koji e mi prije ponuditi stolac, pehar vina, zdjelu
jemenog gulaa, to sam sve odbila.
Moja gospo, trijezno e Fortun, naklonivi se. Proivljavali smo
stara vremena, kojih se i vi dobro sjeate. Ovo je Geoffroy od LAgnace,
koji je sluio u Troyes-le-Montu. I Ignace, Jean-Vincent i Telfour, svi
veterani iz istog garnizona. Mimoili ste se s Kerneyjem i Melliotom,
bojim se, jer su ih pozvali na dunost, ali reeno mi je da ih ovdje ima jo.
Meillot je obeao da e nam ih poslati ako uzmogne.
estorica ili vie nestalih straara? Uskliknula sam od djelomice
nehinjena iznenaenja i tada doista prihvatila stolac a kako nisam

262

znala o emu su ve govorili, drala sam jezik za zubima po pitanju
Melisandina bijega. Bolji dio sata rekapitulirali su sudbonosnu bitku.
Moja uloga u njoj prelazak preko skaldskog tabora kako bih upozorila
utvrdu prepriavala se s posebnim uitkom. Smjekala sam se kao
polaskana i ignorirala fantomsku bol koja mi je sijevala u lijevom
ramenu, gdje mi je Waldemar Selig poeo guliti kou s tijela. Sve u
svemu, ta eskapada bila je neto ega se nisam voljela prisjeati.
Raimonde! Straari su pozdravili ulazak novog druga te su nam ga
predstavili kao jo jednog od preivjelih iz Troyes-le-Monta.
Sretan susret, vojnice! Remy ustane kako bi ga pljesnuo po
pleima, smijui se. Doi, ponovno vodimo bitku i pokuavamo jo
neto dokuiti. Reci nam, to si vidio, u noi bijega Melisande Shahrizai?
Ah, dobro. Ovla me pogledavi, pridolica izvede nervozan
naklon. S vaim oprotenjem, gospo, to govorimo o tako alosnim
stvarima.
Molim, slobodno priaj. Nasmijeila sam se i odluila okuati
sreu. To je pitanje mnogih oklada kod kue, u kockarnicama Nonog
brijega. Mogli bismo se obogatiti zahvaljujui tvojem gleditu.
Straar Raimond prihvati pun vr vina i ispije polovicu njegova
sadraja prije nego to je sjeo. Nisam vidio nita neobino, bojim se.
Nalazio sam se na dunosti kad je mladi lord Ghislain obilazio poloaje
kod petog zvona, pred ratnom dvoranom na prvom katu. Prije njega
nisam vidio nikog osim lorda Barquiela, kraljiina ujaka. Pratio je gospu
Persiu, onu koja se poslije pretvorila u svoju roakinju.
Ostali potvrdno promrmljae.
Srce mi je uurbano tuklo u grudima, u glavi mi se zavrtjelo te sam
ostala bez daha. Vojvoda Barquiel LEnvers. Siguran si?
Dakako da sam siguran. Ispio je preostalu polovicu svog vina pa
me pogledao ravno u oi. Sluio sam uz njega, zar ne? To je onaj to
ornata al oko glave, kao Akkadijci, i ima oi poput kraljice. Nisam vidio
nikog drugog sve dok se nije oglasilo zvono za uzbunu.
Obazrela sam se za mojim vitezovima. Remy i Ti-Philippe
pobjedniki su blistali; Fortun je na licu imao drukiji izraz, mrk i
oprezan. Malko je odmahnuo glavom kad mi je uhvatio pogled. Pa,
rekla sam bezbrino, ini se da e od njegove milosti napraviti sigurnog
favorita, iako mi to osobno ne pomae. to se dogodilo siromahu koji je
pronaao straara na vratima? Onom koji je dignuo uzbunu?
Zapucketavi prstima, dobacila sam pogled Fortunu. Kako se zvao?
Phanuel Buonard, odgovorio je. Iz Namarre.
Raimond slegne ramenima; svi veterani Troyes-le-Monta slegnue
ramenima. Jedan od preostalih rekao je zamiljeno: Nije li on bio onaj

263

koji je napustio slubu? Zbrisao je da oeni neku serenissimansku curu,
koliko se sjeam.
Netko drugi se nasmije. Odstupio je bez doputenja. Kapetan
Ciricot bi mu uao u trag, mislim, da se ovaj nije oenio u obitelj s Isle
Vitrari, a ti puhai stakla tite svoju sortu. Vjerojatno je jo tamo, nadzire
vatru u peima i gleda kako mu nevjesti rastu brkovi.
Usred ala koje su uslijedile, Fortun upita Raimonda: to vas je
navelo da izaberete slubu na Malom dvoru?
elio sam vidjeti svijet izvan granica Terre dAnge, spremno
odgovori straar. Osim toga, dobro se plaa, a Stari je traio
dobrovoljce.
Sluala sam s pola uha, dok mi je u glavi vladao urnebes. Barquiel
LEnvers sa Persijom Shahrizai! Ako je to bila istina, a moje se sumnje i
Marmionovo priznanje pokau valjanima, to uope nije bila Persia, ve
Melisande dok je sam vojvoda LEnvers bio izdajnik. Ysandrin ujak.
Zadrala sam lice smirenim dok sam ustajala, pozivajui svoje vitezove,
pozdravljajui sve prisutne i skrivajui tupo, prestravljeno lupanje svog
srca.
Put kui po Velikom kanalu bio je kratak. Remy i Ti-Philippe bijahu
ivahni i morala sam ih upozoriti na utnju u laarevoj prisutnosti dok su
kovali planove da princa Benedictea upoznaju s ovim saznanjima. Svi
nestali straari, inilo se, tvrdili su isto.
Samo je Fortun bio utljiv i povuen.
Kad smo se domogli sigurnosti naeg unajmljenog doma i sklonili se
od znatieljnih uiju sluinadi, Remy i Ti-Philippe odverglali su mi u
litaniji svjedoanstvo straara. Njih pola tuceta, svaki naveden poimence
i svi su vidjeli jedno te isto. Vojvodu Barquiela LEnversa kako prati
Persiju Shahrizai. Vrtoglavica mi je ponovno zaprijetila dok sam se pitala
kako u u to uvjeriti Ysandre i morala sam se uhvatiti za rub stola kako
bih odrala ravnoteu. Nakratko sam sklopila oi kako bih zaustavila
vrtoglavicu.
Kad sam ih otvorila, Fortunovo ozbiljno lice privuklo mi je pogled.
to je? upitala sam ga.
Pogledao je u stranu, a onda upet u mene. Moja gospo, rekao je
tiho. Nauili ste me promatrati i sluati izvjesne stvari. Ondje se odvilo
neto to mi je upalo u oi. Nakaljao se. Svi su ispriali u potpunosti
istu priu.
Svi su vidjeli istu vraju stvar, ovjee! usklikne Ti-Philippe bub-
nuvi ga po ramenu. to si oekivao?
Pogledajte. Fortun se nije obazirao na njega, ve se nagnuo nad
tlocrt Troyes-le-Monta koji je jo leao rairen na stolu. Tu, tu i tu...

264

pokazao je oznaena mjesta na prizemlju i prvom katu ... tu i tu, ovo su
poloaji straara s kojima smo razgovarali meu Nepomirljivima. Svi su
oni te noi vidjeli barem pola tuceta ljudi ukljuujui Persiju Shahrizai
u pratnji Cassilinskog brata. Pogledajte putanje, moja gospo. Ako govore
istinu, nemogue je da i straari u Malom dvoru nisu vidjeli isto.
Moda su lagali, predloih. Ne moemo uvijek biti sigurni.
Fortun se namrti. Kraljica je sve dala potanko ispitati, ukljuujui
strau. Ako dvije treine straara na dunosti nisu vidjeli nikog osim
Barquiela LEnversa i Persije Shahrizai, zato onda to nisu prijavili? To bi
svakako potaknulo sumnju. Uzdahnuo je i raskutrao si kosu. Netko tu
lae, da. Ali mislim da to ine ovi straari, i to ne ba najbolje. Loe su ih
uvjebali. Pitao sam ih zato su prihvatili slubu u La Serenissimi. uli
ste Raimonda; svi su dali jednak odgovor. I, dodao je tiho, sve ih je
poslao isti ovjek.
Krv mi se sledila u ilama, a usne djelovale ukoeno dok sam se
prisiljavala progovoriti. to onda predlae?
Moja gospo. Fortun sklopi ruke na stol, smrknuta lica. Ghislain de
Somerville je straarima Troyes-le-Monta dao doputenje da se prikljue
Nepomirljivima, a oni koji su se odatle vratili podnijeli su raport njegovu
ocu Percyju. A lord Percy se pobrinuo, i to vrlo dobro, da se ti ljudi
poalju jo dalje od Camlacha, sve do La Serenissime. Vrlo je neobino,
drim, da je princu Benedicteu poslao pojaanje sastavljeno iskljuivo od
nestalih straara iz Troyes-le-Monta. A jo je neobinije to su se svi oni
dobrovoljno javili.
Ostali uutjee. Svi smo utjeli. eljela sam, svim silama, odbaciti
Fortunove pretpostavke. Ti izgubljeni straari s Malog dvora dali su mi
odgovor koji sam tako dugo traila, polaui mi ga u ruke. Nisam voljela
Barquiela LEnversa; nikada mu, ali ba nikad nisam vjerovala. Kao ni
moj gospodar Delaunay, koji me obuio.
Kao to sam ja obuila Fortuna, najboljeg od mojih vitezova, koji je
bio ondje i sluao kritikim uhom, na moju osobnu zamolbu. Pa ako sam
imala imalo povjerenja u vlastitu sposobnost uiteljice, nisam si mogla
priutiti odbacivanje njegova razmatranja.
Phanuel Buonard, rekla sam. Jo je ovdje, ako su straari govorili
istinu. Na otoku puhaa stakla. Moramo ga ispitati. A nije mi Fortun
trebao rei, jer sam se i sama predobro sjeala, da nam taj podatak nisu
ponudili veterani Troyes-le-Monta. U pogledu sudbine njihova suborca,
glumili su kako nita ne znaju, svaki do posljednjeg. To su nam saznanje
prenijeli stari namjetenici Malog dvora.
Vidjet u to mogu doznati, tiho je rekao Fortun.
Te sam noi loe spavala i sanjala, po prvi put od posjeta kui
Encijana. Sanjala sam o svom prvom susretu s Percyjem de

265

Somervilleom, kada je albsko izaslanstvo posjetilo dvor Terre dAnge.
Delaunay ga je ubrajao meu saveznike, uvijek, ali je poslao Alcuina u
njegovu postelju da zapeati taj savez. Nije bio pravi prijatelj, zakljuila
sam, inae Delaunay ne bi osjetio potrebu za tim. A Alcuin je otiao, bez
rijei prosvjeda, nikad ne odajui koliko je prezirao Naamahinu slubu.
Percy de Somerville, s kojim se Delaunay borio u Bitki trojice prineva;
on i mrtvi princ Rolande i Benedicte de la Courcel. U snu sam se sjeala
njegova uspravna dranja, njegova naoita, postarijeg lica seoskog
plemia, bijelih nasmijeenih zuba i mirisa jabuka u zraku, tekog i
sladunjavog.
Probudila sam se grcajui, udiui noni zrak La Serenissime, vlaan
i ustajao od kanalske vode, i ponovno upala u san.
Ujutro me doekao poziv da pjevam pred dudem.


266

TRIDESET OSAM



udeve privatne odaje bile su vrue i ograene od svijeta poput
Odaje tita u kojoj je odravao slubene audijencije. eravnici su
gorjeli u svakoj prostoriji, a s prozora visjele teke barunaste draperije
koje su spreavale prodor suneva svjetla i zraka.
Uza sve to, Cesare Stregazza se umotao u svoje dravnike halje i
prebacio vuneni ogrta obrubljen zlatnim resama preko ramena. Sluge u
livrejama Stregazza dolazile su i odlazile, nosei slatkie, kuhano vino sa
zainima, malu harfu koju sam zatraila, ugljen za eravnike, svjee
svijee, vr hladne vode izvaene iz bunara, a njihova su se lica sjajila od
znoja u zaguljivim odajama. Doista, nisu se pretjerano trudili prikriti
nelagodu i neuljudno su treskali predmetima oko sebe. DAngeline bi
premro od srama kad bi tako loe sluio svoga suverena.
Potrudila sam se to sam najbolje mogla prikriti stid i ljupko sam
prebirala po harfi otpjevavi nekoliko poznatih seoskih napjeva. Pjev nije
jedan od mojih najveih darova, ali glas mi je postojan. Osim toga, nitko
ne naputa Dvor nonocvatueg cvijea a da ne naui barem donekle
vjeto pjevati i svirati. Dud je sluao, ruku sklopljenih ispod vunena
ogrtaa, dok su njegove zasjenjene stare oi na onom drhtavom licu
promatrale njegove nepristojne sluge s mranim, ironinim sjajem.
Mene je pohvalio i zatraio da nastavim. Zapjevala sam aroban
albski napjev koji sam nauila od sestara Drustana mab Necthane,
izmjenjujui isprepletene dionice soprana i kontraalta to sam bolje
mogla. Doista, pjesma je zahtijevala kombinaciju s mukim tenorom, ali
drala sam da nitko u La Serenissimi to nee primijetiti. Osmjelivi se,
nastavila sam sa aljivim dangelinskim napjevom koji se obino pjevao u
stankama igre kottabosa, o okladi izmeu kurtizane i trojice udvaraa.
Dud se glasno smijao dok sam pjevala razliite uloge, a ja sam opazila da
mu se drhtanje povlailo kako je bivao oputeniji. ak su i sluge
prekinule svoje nepristojno spoticanje da bi posluali, smijeei se smislu
iako nisu poznavali rijei, a kad su nastavili sa svojim poslovima, uinili
su to s mnogo vie panje.
Kad sam zavrila, zastala sam da bih se napila vode.
Cesare Stregazza se zavalio unatrag promatrajui moje lice. Ostavite
nas, molim, rekao je slugama. Kad su otili, opet se okrenuo prema
meni: Zapjevajte mi pjesmu kojom ste umirili Gospodara Tjesnaca, mala
konteso.
D

267

Podigla sam pogled, nakratko iznenaena. Dud je znao mnogo vie
o meni nego to sam slutila. Pokorno sam kimnula glavom, ponovno
uzela harfu i zapjevala. Skaldski je to napjev koji se izvodi uz ognjite,
pjesma kakvu pjevaju njihove ene i koju sam nauila meu njima, za one
duge, studene zime koju sam provela kao robinja na Gunterovu imanju.
Svijet je upoznat s mnogim skadskim ratnim pjesmama, pjesmama o
bitkama, slavi, krvi i eljezu. Ovo je njeniji, topliji napjev, o tuzi ena
koje ekaju uz ognjite i smrti mladog mua ratnika, o prerano pristigloj
tuzi i neroenoj djeci dok snijeg pada bez prestanka, a vukovi zavijaju
pred vratima.
Nisam ga pjevala od onog dana kad smo prvi put preli Tjesnace,
iako sam zapisala rijei za Thelesis de Mornay. Odloila sam harfu u
stranu kad sam zavrila.
Bravo, tiho e Cesare Stregazza. Vrlo dobro, moja gospo. Podigao
je kale kuhanog vina i otpio, a ruka mu se jedva zatresla. Pet pjesama,
pjevanih na tri jezika; tri zemlje koje ste proputovali i Caerdicca Unitas
kao etvrta. Ysandre de la Courcel je jedva ugrijala svoje krhko prijestolje
kad vas je odluila poslati na Albu, a Marcovi uhode tvrde da vas je
otjerala iz djevojakog inata?
Plemeniti dude, odvratila sam smjerno. Njezina me visost nije...
otjerala. U pitanju je mali nesporazum, to je sve.
Njegove naborane usne izviju se u ironian osmijeh. Ma nemojte?
Moj sin je lukav ovjek, ali nikad nije sjedio na dravnikom prijestolju.
Vi ste najbolje oruje koje postoji, Phdre n Delaunay, ono koje djeluje
poput draesnog ukrasa. Nijedan monarh sa zrncem razuma ne bi vas
odbacio od sebe da vas pokupi neprijateljska ruka, a moj je dojam da je
Ysandre de la Courcel vrlo razumna.
Nadigla sam obrve. Moj gospar mi odaje preveliko priznanje.
Onda ga odajte i meni, konteso, obrecnuo se. Nisam zadrao ovo
prijestolje tako to sam izigravao budalu, a neu ga jo dugo drati ako ne
budem mogao upotrijebiti oruje koje mi se nae pri ruci. Gotovo kao u
odgovor, vinski kale koji je jo drao poeo se divlje tresti, a vrela
tekuina prelijevati preko ruba. Hitro sam ustala da mu ga oduzmem i
njeno ga spustila na mramorom prekriveni stoli. Vidite, ak me i
vlastito tijelo izdaje, zbijajui grube poalice na raun mog dostojanstva,
suho e Cesare, ponovno sklopivi ostarjele ruke. Ali barem u imati
priliku iskuati tonost svoje procjene Ysandre de la Courcel. Danas sam
doznao da je vaa kraljica odluila provesti progressus regalis na jesen. A
ako moji neprijatelji dou na svoje, ona e se zatei u La Serenissimi
upravo na vrijeme da bi posvjedoila izboru novog duda, kako bi mogli
izmijeniti obostrane zavjete.

268

Bilo je previe podataka u tim rijeima. Sjela sam na jastuk na kojem
sam svirala i dugo razmiljala kako da najbolje odgovorim.
Ah, da, doista, rekao je motrei me. to rei? Moramo se kockati
po tom pitanju, vi i ja. Otvorena mi je samo jedna mogunost i ja sam je
odabrao. Odluio sam vjerovati da Ysandre de la Courcel nije umijeana
u urotu protiv mene i da mi je, stoga, jedina mogua saveznica. Dud
slegne svojim pogrbljenim ramenima. A odluio sam vjerovati i da ste vi
kraljiina osoba, i odana. Ako sam u krivu, u ime vaeg Blaenog Elue,
smjesta izaite odavde i obavijestite moje neprijatelje da znam to
smjeraju, mala konteso, pa da tomu ve uinimo kraj.
Zar vie nemate nijednu vjernu uhodu, koja bi me slijedila i odala
vam urotnike ako to uinim? upitavi, izazvala sam prepreden smijeak.
Moj gosparu, ako ste mi maloprije odali preveliko priznanje, sada mi ga
odajete premalo. Odmahnuh glavom. Zato ste tako uvjereni u
postojanje urote?
Dijete, uvijek postoji urota, razdraeno e Cesare vrtei krupan
zlatni peatnjak na desnoj ruci. Vidi li ovaj prsten? Ve sam ga vidjela i
osjetila njegov otisak na svom obrazu. Asheratina kruna. Ponovno sam se
zagledala u nj i kimnula. Dok vlada La Serenissimom, nastavio je,
dud se naziva miljenikom Asherat-Od-Mora. Ovo, ovo, sve ovo...
pokazao je na svoju skrletnu kapicu, halje, ukrase u odaji, to su
dravniki simboli. Ali ovo... podigao je drhtavu ruku na kojoj je blistao
kolut od zlata, ovo je simbol tog vjenanja. I nitko osim mladoenje ne
zna to znai nositi ga.
Premjestila sam upitan pogled s prstena na njegovo lice.
Hajdete sad, mala DAngeline, s nebeskom krvi u ilama i bojim
biljegom na sebi, prekorio me. Kako ne znate? Sveti brak konzumira se
smru. Besmrtna nevjesta ne doputa voljenom smrtniku slobodu
uivanja u preostalim godinama ishlapjele starosti. Pa ipak, upravo mi je
to prorekla jedna od Njezinih sveenica. Ili sam cijeli ivot ivio u lai, ili
je netko podmitio Proroite.
Ovaj put pogreno je procijenio moju utnju; nisam razmiljala o
odgovoru, ve sam se prisjeala. Za to je mogao kriviti Delaunayja koji
me predobro obuio. ivot bi mi bio jednostavniji da me nije nauio
takvim stvarima, tako da sam se smjesta prisjetila mrane odaje u Hramu
i drhtava glasa stare Biance, mirisa pelinjeg voska i ipaka. Pa, zato ne,
napatila sam tisue i tisue prije tebe, i s oltara i s balkona, i nikad
nisam propustila dan, osim onaj kad sam imala gripu, a Njegova Milost
doao je traiti savjet. Moj gosparu, rekla sam trijezno, pogledavi ga.
Vjerujem da ste u pravu.
Dakako da jesam! Dud je opet bio otresit, ali sam bila dovoljno
mudra da se na to ne obazirem. U pravu sam u pogledu svega, zar ne?

269

Moda. Oprezno sam birala rijei. Poznajem njezino velianstvo
dovoljno dobro da mogu tvrditi kako Ysandre de la Courcel ne bi imala
udjela u uroti protiv vladajueg monarha i da neete pogrijeiti ako
vjerujete njezinoj zadanoj rijei. Hoe li pristati biti vaom saveznicom ili
ne... Slegnula sam ramenima. Moj gosparu, zato se ne izmirite s
princom Benedicteom? Stavljate moju kraljicu u nezgodan poloaj, ako to
ne uinite. On je njezin prastric i sljedei u redu za prijestolje ako ona ne
donese na svijet nasljednika. Va sin Ricciardo smatra da bi se on dao
urazumiti kad biste mu barem izali ususret.
Ricciardo. Cesare Stregazza se namrti. Taj bi htio stei
Benedicteovu naklonost i osvojiti podrku za vlastita nastojanja. Kako ga
i Sestiere Scholae i Angelus podjednako podravaju, mogao bi u tome ak
i uspjeti, zmija. Ali ne usudi se pristupiti Benedicteu bez mog blagoslova
kako ga ne bih presjekao u koljenima ili Marca. Taj bi jo i mogao
uspjeti kad bi bio kadar urazumiti onu svoju enu. Moda i uspije te
pritom zadobije i moje prijestolje. Ne. Odmahnuo je glavom. Nema
nikog u koga bih se mogao pouzdati, mala konteso, tko bi nastojao
pridobiti podrku princa Benedictea za mene samog. Poslao sam po
njega; ignorirao je moje pozive. Da mu sam pristupim, izgubio bih svu
vjerodostojnost. Da mu zaprijetim silom, izjasnio bih se protiv kue
Courcel i riskirao prekid veza sa samom Terre dAnge. Uz podrku Albe i
Aragona, Terre dAnge bi mogla zatvoriti zapad serenissimanskoj
trgovini. Ne. Ali vaa kraljica, ona bi mogla skovati mir. A uz njezinu
podrku i princa Benedictea imao bih sredstva za objavljivanje
nevaljanosti izbora i razotkrivanje izdaje u samom Asheratinom hramu.
Bez toga... Slegnuo je ramenima. Moram ili odstupiti, ili umrijeti.
A smatrate kako ja mogu uvjeriti kraljicu da na to pristane, rekla
sam.
Da. Dud sklopi ruke na krilu i uputi mi svoj lukavi osmijeh.
Mislim da moete. I mislim da biste to uinili. Jer ukljuuje svetogre,
zar ne? A Asherat-Od-Mora, u svojoj mudrosti i milosti, smatrala je
prikladnim da vam to obznani, vama, bojoj izabranici. Obeali ste mi
pjesmu, Phdre n Delaunay de Montrve. Ja sam ju izabrao. Hoete li je
zapjevati?
Mogla bih, rekla sam mirno. to mi nudite, moj gosparu?
Osmijeh mu postade iri. to svaki dobar pjeva zahtijeva? Tiinu.
Kakav god posao ovdje obavljate za svoju kraljicu, slobodni ste da s njime
nastavite. Sve dok sa sigurnou ne budem znao tko kuje urotu protiv
mene, ostat u ishlapjela stara budala, s povremenim trenutcima bistrine.
Neka vas moja djeca i unuci smatraju draesnim ukrasom; ja im neu
otkriti da ste zapravo strelica.

270

Zamiljeno sam ga odmjerila. Netko je u vaoj Palai pruio utoite
Melisandi Shahrizai, moj gosparu. Netko s pristupom astrologu vae
supruge, koji je, usput, sebi radije oduzeo ivot nego da otkrije to zna.
Ako znate o komu se radi, mogli bismo se nagoditi.
Da posjedujem taj podatak, ve bih ga bio iskoristio. Dud mi
uzvrati pogled svojim zasjenjenim oima. Premda je grubo zatraio, dao
sam kraljiinu predstavniku Benedicteu de la Courcelu punu podrku u
razotkrivanju dangelinskih izdajnika. Nisam ja kriv to u tome nije
uspio. Traim samo podrku vae kraljice u svom nastojanju da uinim
isto meu vlastitim narodom unutar svojih zidova, a ne njezinih. Imam
li vau rije?
Da, moj gosparu. Nisam mogla vidjeti da mi je ostavio ikakav drugi
izlaz. Podnijet u iskren izvjetaj svojoj kraljici o onome to sam doznala
i poteno joj podastrijeti va zahtjev. Vie od toga ne mogu uiniti.
Vie od toga i ne traim, rekao je mirno. Kimnuvi, Cesare
Stregazza pone otkapati kopu na velianstvenu ovratniku od biserja
koji je nosio, a koji je pokrivao vratni izrez njegovih grimiznih halja.
Drhtavi su ga prsti iznevjerili, te je krenuo pozvoniti slugama, a onda
zastao predomislivi se. Doi, dijete, pomozi mi s ovim.
Posluno sam ustala i prila mu, razdvojivi kopu s lakoom; dio je
to obuke koju prolaze Naamahini sluge, graciozno odstranjivanje svih
predmeta odjee i nakita. Nanizani na zlatne niti, biseri su kliznuli preko
mog dlana u irokom, vijugavom traku te sam ih ponudila dudu.
Ne. Odmahnuo je glavom, a tanki pramenovi kose zalelujali su se
pod njegovom grimiznom kapom. To je za vas, mala konteso.
Pokroviteljski dar, zar ne? Vidite, i ja neto znam o obiajima vaeg
naroda. Recimo da mi se vae pjevanje svidjelo i da elim iskazati
potovanje vaoj Naamahi. Moda e se tada smilovati miljeniku
Asherat-Od-Mora. Podignuo je jednu drhtavu ruku da bi pomilovao
moje lice. Mogao bih joj drugaije iskazati potovanje, da sam mlai. S
druge strane, moda je ovako bolje. Asherat je ljubomorna boica, a
mislim da biste vi bili opasna opsesija bilo kojem smrtniku.
Moj gospar je odve ljubazan, odvratila sam malice zajedljivo;
priznajem da su njegove rijei zasjekle preblizu istini. Hvala vam.
Tako se zgodilo da sam ietala iz udeve palae nosei kraljevsku
otkupninu u biserima oko vrata i prvi put ula na tom mjestu amor
nagaanja za svojim stopama, koji nije zamro nakon samo jedne
primjedbe. To me u La Serenissimi uzbunilo kao nikada prije u Terre
dAnge.
Zbog ega, umjesto da poem ravno natrag u svoje unajmljeno
prebivalite, uinila sam neto to bi se moglo smatrati nepromiljenim,
iako nije utjecalo na nau potragu. Tog me dana pratio Fortun pa sam ga

271

zamolila da naredi laaru da nas odveze u kurtizansku etvrt La
Serenissime.
ovjek je blenuo u Fortuna, a potom i u mene, te ponovio pitanje
Fortunu, nesiguran je li dobro razumio njegov caerdicci s dangelinskim
naglaskom. Joscelin mi u prvom redu to nikad ne bi dopustio, a Remy ili
Ti-Philippe bi od toga nainili prostaku alu. Fortun je pak to prihvatio
mirno, na emu sam bila zahvalna.
Odmahujui glavom, laar nas je povezao neto nie niz Veliki kanal,
a onda skrenuo u jedan od sporednih vodenih putova. Postupno su kue
postajale manje i siromanije, trona drvena zdanja. Ako je moj osjeaj za
orijentaciju ita vrijedio, nismo se nalazili daleko od kue u kojoj je
stanovao metar Acco. Ubrzo smo klizili ispod klimavog pjeakog mosta
i stigli u etvrt gdje su vrata kua bila obojana arko crveno i gdje je bilo
kudikamo vie pristanita za koja bijahu privezane gondole, pa ak i
pokoji pozlaeni bissone.
ene u jeftino obojanoj odjei lijeno su se naginjale s balkona nad
nama, lascivno dovikujui Fortunu, obeavajui mu uitke koje mu
njegova visokoroena dama to sam, pretpostavljam, bila ja nikad ne
bi mogla pruiti. Nekoliko njih, opazivi njegove dangelinske crte,
ponudilo mu je besplatnu uslugu, a jedna od njih, teturajui na visokim
cokulama po blatnoj etnici uz rub kanala, nacerila se i podigla pred njim
svoje suknje, razotkrivi se. Iz unutranjosti uskih kua uli smo zvuke
povienih glasova, smijeha i razuzdane pijanke. Pomislila sam na red,
eleganciju i ponos Trinaest kua Nonog dvora, te sam mogla zaplakati.
Je li dosta, moja gospo? upitao me Fortun; i sam je izgledao kao da
mu je zlo. Dud je dobro pogodio kad je pretpostavio da e me
podmitljivost Asheratina Proroita uznemiriti. Ali nije ni slutio koliko e
se svetogrdnim ovaj prizor initi dangelinskim oima. Zapitala sam se
kako je princ Benedicte uspio izdrati ovdje toliko dugo i bolje razumjela
zato se osamio na Malom dvoru.
Dosta je, rekla sam vrsto. Prevrui oima, laar je uronio svoje
dugo veslo u vodu kanala i okrenuo gondolu. Poput Eluinih kraljevskih
potomaka, pobjegla sam natrag u utoite poznatog.
U naem unajmljenom domu, zatekli smo nasmijan tim Ti-Philippea
i Remyja, koji su proveli dan tragajui za vijestima o zastranjelu
Phanuelu Buonardu, jednostavnom namarrskom vojniku o kojem je,
inilo se, ovisila cijela jedna urota. Nakon posjeta dudu i etvrti
kurtizana, ni za im nisam toliko eznula koliko za dugom kupkom, ali
znatielja me ponukala da poujem njihove novosti.
Pronali smo ga, zadovoljno ustvrdi Ti-Philippe. Trebao nam je
cijeli dan ribarenja po laguni i razvezivanja usta ostalih ribara jeftinim

272

brendijem, moja gospo, ali upecali smo gada, da prostite na izrazu!
Oenio se jednom od Pidarijevih, koji su obitelj puhaa stakla...
Koji, prekine ga Remy, imaju roaka bez dara za taj zanat, za
kojeg su drali da je bolje da baca mree negoli da razbija grlie boca. A
kad smo njemu rekli kako sluimo slavnu damu koja bi moda poeljela
naruiti cijelo okno od olovom zalivenog stakla za samu kraljicu Terre
dAnge, ako bi joj Pidari htjeli pokazati njihovu radionicu, skoro se zapleo
o vlastite noge da nas s njima upozna!
Njihov je entuzijazam bio zarazan i nisam se mogla obuzdati da se ne
nasmijem. Pa, rekla sam, kad sam ponovno uspostavila kontrolu nad
sobom. Njezina e se visost veoma iznenaditi kada dozna na to se danas
obvezala. Moe li nas odvesti sutra?
Remy odmahne glavom. Mora najprije dobiti njihov pristanak. Vrlo
su nezgodni ti puhai stakla; uvaju tajne zanata i tome slino. Ali on e
nas odvesti istom sljedeeg dana.
Upravo je taj trenutak Joscelin, ve dan i pol odsutan, izabrao da se
ponovno pojavi. Stajao je trepui na ukoenu poslijepodnevnu svjetlu
salona, kruei pogledom preko nas etvero, i s mapama jo rairenim po
jedaem stolu. to se dogodilo? upitao je mrtei se. Zar ste neto
doznali?
Moglo bi se tako rei, odvratila sam.


273

TRIDESET DEVET



rebalo je vremena da se Joscelinu objasne dogaaji od posljednja dva
dana, premda je brzo pohvatao njihovo znaenje zagledavi se
zamiljeno u Fortunove mape i crtee na njima.
Kad sam zavrila, pogledi su nam se sreli u onoj staroj, dobro znanoj
tiini.
Percy de Somerville, izustio je tiho.
Poslao ih je sve u La Serenissimu. Vrtjela sam uvojak kose, jo
vlane od kupke barem sam ga toliko dugo natjerala da prieka novosti
oko prstiju. Ali zato?
LEnvers je dovoljno pametan da mu namjesti zamku, ree
Joscelin s oklijevanjem. Ako bi to itko mogao.
Navlaei sumnju na sebe? Odmahnula sam glavom. To mi zvui
malo vjerojatno.
Znam. Joscelin ocrta putanju hodnika na mapi, ne pogledajui me.
A Ghislain? Stavili smo svoje ivote u njegove ruke. Stavili smo
Drustanov ivot u njegove ruke.
Znam. Uzdahnula sam. Znam, znam! A Ysandre je stavila sudbinu
cijelog kraljevstva u ruke Percyja de Somervillea i on ju nije iznevjerio. Pa
ipak... o, Josceline, ne znam. Kad bih mogla pronai smisao u svemu
tomu, bilo bi mi lake povjerovati. Neto nedostaje. Dijelovi se ne slau.
Da. Ipak. Trijezno me pogledao. Moramo otii Benedicteu s ovim,
Phdre. Dovoljno si uinila. On mora znati. I Ysandre. O komu god se
radilo i zbog ega god je to izveo... ako je nakanila provesti progressus, to
znai da e napustiti zemlju. A ako joj ne pruimo dovoljno dobar razlog
da to ne uini, ostavit e Barquiela LEnversa kao svog regenta, a Percyja
de Somervillea kao zapovjednika kraljevske vojske. U oba sluaja...
Znam. Naslonila sam bradu na isprepletene ruke. Dopusti mi da
porazgovaram S tim Phanuelom Bounardom. On je posljednja karika.
Uspijemo li malo vie rasvijetliti tu zagonetku... Krupna je to stvar,
Josceline. Ne bih se usudila otii princu Benedicteu ako ne bih bila toliko
sigurna da sigurnija ne mogu biti. Ne s ovom vrstom hipoteze.
Trenutak poslije, nevoljko je kimnuo glavom. Prvo Buonard, a onda
ravno u Mali dvor. Ma to nam on rekao, ak i ako to ne bude nita. U
redu?
T

274

U redu. Zvuk pljuskanja i smijeha vani iz kanala dopro mi je do
uiju pa sam bacila pogled ka prozoru. Joscelin brzo ustane i prie
balkonu, gdje su njegovu pojavu pozdravili podrugljivi povici odozdo.
Okrenuvi se, bezizraajna lica, razgrnuo je zastore. Vas trae, moja
gospo.
Smotavi vlanu kosu u debelu pletenicu preko jednog ramena,
prola sam pokraj njega kako bih izala na balkon i pogledala dolje.
Bissone Immortala zaljuljao se u kanalu poda mnom dok je Severio
teturavo ustajao, a lanovi njegova kluba se naslanjali na vesla i
ohrabrivali ga povicima. Voda se mrekala, a njihove su baklje bacale
lelujave odraze po njoj. Na pramcu su se vitke ruke pozlaene Asherat
naginjale na-prijed-natrag s ljuljanjem amca, kao da je boica
pokuavala umoiti ake u Veliki kanal.
Phdre, Phdre, Phdre! pijano povikne Severio. Dala si mi rije,
a ve me etiri dana ignorira! Sad e mi srce vjerojatno prepui! Reci da
e sutra doi na Rat cvijea ili se zaklinjem da u se baciti u kanal istog
trenutka i svemu stati na kraj!
Glas mu je odjekivao preko vode, odbijajui se o elegantne kue. Na
prozorima posvuda du kanala, vidjela sam kako se pale svjetiljke. Moj
gosparu, doviknula sam, probudit ete sve Sestiere. Ako obeam da u
navratiti, hoete li tiho poi kui?
Za poljubac, hou! Severio krene da e koraknuti naprijed, a
bissone se opasno nagne; usudim se rei kako bi poletio naglavake u
vodu da ga nekolicina njegovih Immortala nije dograbila za bogat porub
njegova haljetka i povukla ga natrag, gromko se smijui. Phdre,
ovjekovo bi srce i slabine izgladnjeli od mrvica koje mi ovdje baca, dok
si u Terre dAnge prostrla itavu gozbu! Molim te jedan poljubac i nee
me biti do sutra, kunem se!
Zastori su se pomakli iza mene, a ja se okrenuh i spazih Joscelina
kako se naginje u sjeni balkonskih vrata. eli li da ih se otarasim?
Ne, promrmljala sam. Severio i njegovi kompanjoni poeli su
pjevati, buno i bez sluha. S drugoga balkona netko im je doviknuo da
budu tiho, te sam zaula prepoznatljiv zvuk pranjenja none posude
koju je netko prolijevao u njihovu pravcu, a zatim prijetnje i prosvjede
Immortala. ak i na slabu svjetlu mogla sam razabrati gnuanje u
Joscelinovim oima. On je najbolja izlika koju imam, Josceline, i dudev
unuk. Ne pravi probleme. Trebam jo samo jedan dan. Bez rijei, vratio
se unutra, a ja se opet okrenuh prema balkonu.
Phdre, Phdre, doi dolje! dozivao je Severio maui rukama.
Ovaj put zbor povika du kanala zamolio ga je da umukne.
Nagnula sam se preko ograde. Moj gosparu, dajem vam rije. Sad
idite kui jer u je u protivnom povui. Nakon toga povukla sam se

275

unutra i vrsto zalupila balkonska vrata te navukla zastore. Vika se
nastavila jo nekoliko minuta, a onda je utihnula. Potraila sam
Joscelina, ali njega nije bilo.
Nisam imala razloga da ne odrim obeanje u vezi sutranjeg dana i
nisam imala nikakvog drugog posla dok se ne sastanemo s obitelji
Phanuela Buonarda na otoku puhaa stakla, te sam sudjelovala u Ratu
cvijea i, istinu govorei, pokazalo se da je to bio jedan od armantnijih
serenissimanskih obiaja kojima sam svjedoila. Radi se o hinjenoj bitki
izmeu sinova i keri Sto cijenjenih obitelji, koja se odravala u maloj
utvrenoj palai najednom od manjih otoka, na suprotnoj obali irokog
kanala od hrama Baal-Jupitera.
To je znailo da sam silom prilika bila zatoena u utvrdi s drugim
mladim enama, ali ovaj put prevladavalo je ozraje takvog veselja da ak
ni ja nisam mogla svoje drutvo smatrati dosadnim. Prevezli su nas preko
kanala kako bismo zatekli utvrdu opskrbljenu buketima cvijea -ruama,
geranijima, gladiolama, crnjikom, orhidejama i ljubicama kao i upljim
jajima napunjenim komadiima arenih konfeta ili obojanog brana. To
je, inilo se, bilo nae naoruanje.
U hramu Baal-Jupitera mladii su primili sveenikov blagoslov i
otisnuli se u nepreglednoj armadi gondola kako bi napali utvrdu. Kao i za
vrijeme zabava-primirja, sve su nesuglasice bile odbaene; ovo je bio
ritual udvaranja, jedan od vrhunaca ljeta. Nagnule smo se s prozora kule i
gledale ih kako dolaze bljeskajui veslima na svjetlu sunca, dok su im brzi
pramci presijecali vodu.
Kad su stigli, kliui od smijeha i dobrog raspoloenja, gondole su se
nagomilale oko podnoja kule poput jata crnih riba, a mladii u njihovim
haljecima i prugastim hlaama sainjavali su arenilo boja u njima.
Nagnule smo se s prozora i zasule ih cvijeem, sve dok zrak nije ispunila
oluja latica. Uzvratili su naoj salvi na jednak nain, bacajui rupie i
slatkie, mirisne kesice i druge sitnice, molei nas da otvorimo morska
vrata ili spustimo konopac. I Severio je bio ondje, pogledajui me i molei
znatno draesnijim tonom nego to je to inio protekle noi, ali ki lana
Consiglia Maggiore uhvatila je pomander i prva popustivi, bacila ljestve
od konopa, kojima su nas takoer opskrbili, ukraene veselim vrpcama.
Time se igra promijenila, te su se mladii u svojim gondolama stali
natjecati za bolje mjesto, kako bi mogli izvesti smion skok i dohvatiti
ljestve od konopa. Veina je meutim promaila, pljusnuvi u lagunu, iz
koje su ih izvukli njihovi drugovi, a oni koji su se domogli ljestava, postali
su mete za jaja punjena branom i konfetima. Immortali su dopustili
Remyju i Ti-Philippeu da se ukrcaju s njima te je, zahvaljujui njihovu
trudu, gondola Benita Dandija dospjela na dohvat ljestvama. Vjeti
mornari, nacerili su se i pridrali mu ljestve. Unato naim nastojanjima
Giulia Latrigan bacila je jaje koje se rasprsnulo u mlazu modrog brana

276

i prekrilo mu polovicu glave Benito se domogao kule i oteo poljubac
prvoj eni koju je uhvatio, a ja sam se dobro pobrinula da to ne budem ja.
Dolje su sinovi Sto cijenjenih obitelji i moja dva viteza stali
klicati kad je Benito pokazao znak pobjede s prozora, prije nego to je
siao otvoriti morske dveri.
Poslije su nam se sluge i pratilice pridruili te se priredila velika
gozba na kojoj se sluilo mnogo vina u dvoritu utvrde. Kad je poeo ples,
pobrinula sam se da drim na oku Remyja i Ti-Philippea, koji su naili na
veliko divljenje serenissimanskih djevica. Nisam se posve uzdala ni u
jednog od njih da ne bi smatrali vrlo duhovitim osvojiti dangelinskim
armom ono to bi svaka neudata serenissimanska ena trebala uvati;
Stotinu cijenjenih obitelji smijeno su visoko veliali djevianstvo. Na
sreu, pratilice su razmiljale poput mene, te su drale moje vitezove na
oku.
Danas e se ugovoriti mnogi brakovi, primijetio je Severio stojei
pokraj mene. Phdre, ako ti se ispriam zbog sinonjeg ponaanja,
misli li da bi mi mogla dati odgovor na moju prosidbu?
Nadigla sam obrve. Kako da odgovorim kad jo nisam ula tvoju
ispriku?
Nacerio mi se i spustio na koljeno. Moja gospo Phdre n Delaunay
de Montrve, ispriavam se zbog svog strahovito nepristojnog ponaanja.
Poi sa mnom, dodao je ustavi i uhvativi me za ruku. elim ti neto
pokazati.
Ostavili smo dvorite kroz pokrajnja vrata, a Severio me poveo kroz
mali vrt gdje je glog cvjetao na uzvisini. S vrha breuljka mogli smo
vidjeti preko zidina utvrde i kanala, tamo gdje su stajali hram Baal-
Jupitera i njegov veleban kip. Sunce se spustilo nisko i njegove su
ukoene zrake isticale munju u rukama koraajueg boga, ugavi je
zlatnim plamom.
Prelijepo je, rekla sam, iako me proela studen, znajui to sam
znala o svetogru u srcu La Serenissime.
Ni upola tako lijepo kao ti. Severio mi stisne ruke, malice prejako.
Zapadno sunce nalazilo mu se iza lea, te mu je lice bilo u sjeni. Phdre,
dovodi me do ludila. Hoe li poi za mene ili ne?
Mislim da sam ga mogla jo zavlaiti, da me nisu toliko obuzeli
dogaaji proteklih nekoliko dana; loe sam obavila posao i dala mu ovu
priliku. Prine Severio, rekla sam njeno, traei njegov zasjenjen
pogled. Zamalo ste me uvjerili.
Zamalo, promrmljao je. Zamalo. Ruke su mu se napele, prsti
arili u moje podlaktice. Mekoputna sam budala kad se zaustavljam na
zamalo i njenou pokuavam snubiti ono to se osvaja silom! Glas mu

277

je bio hrapav od grube elje, te me vrsto privukao k sebi, traei svojim
ustima moja.
Gospodine! Izmaknula sam glavu, prostrijelivi ga oima. Kushiel-
ov dar, Kushielovo prokletstvo; mogla sam osjetiti spremnost svog tijela
na predaju. Mogao je i on. Prolo je mnogo vremena, a ja nisam bila
Cassiline, stvorena da ivim u celibatu. Severio mi je ve jednom
prekinuo suu; zato ne i sada? Ali sjetila sam se etvrti kurtizana i
pomislila, nema asti u ovome u La Serenissimi. Naamaha je odvratila
svoje lice od ovog mjesta, a Kushiel to od mene nije traio, niti me Elua
prisiljavao. Kad sam opet prozborila, glas mi je bio vri nego to sam
smatrala moguim. Plemeniti gospodine, moj odgovor je ne.
Severio Stregazza je bio jednom etvrtinom D Angeline. Trebalo je
vremena, ali bilo je dovoljno. Spustio je ruke i hladno me pogledao.
Kako moja gospa eli. Moji e vas ljudi otpratiti kui.
I s tim me ostavio u vrtu, vraajui se brzim koracima sveanosti u
dvoritu, gdje bi bilo koja od desetaka ena rado prihvatila prosidbu
dudeva unuka, i ne slutei kakva bi ih vrsta nasilnog uitka ekala u
branoj postelji. Ja, koja sam to i predobro znala, ostala sam sama i
potitena, borei se sa udnjom koja nije imala mjesta u vrsto
odreenim restrikcijama serenissimanskog plemstva.
Da bar, da bar, da bar. Da sam bolje ravnala Severiom a trebala
sam na odnos nikad ne bi dosegnuo kritinu toku te noi. A da se to
nije dogodilo, nikad ne bih uinila ono to sam uinila poslije. Vratila
sam se u dvorite gdje je meu kerima Sto cijenjenih obitelji vladalo
poprilino veselje to se Severio Stregazza rijeio svoje dangelinske
zaluenosti. To me uinilo otvorenom metom za Sto cijenjenih sinova, te
sam spazila sjaj u oima Immortala, koji su znali to sam bila i uvali
tajnu zbog Severia. Popila sam dvije ae vina malko prebrzo i izgubila
povjerenje u sebe. Pronaavi Remyja, uhvatila sam ga za ruku. Kui,
promrmljala sam. I ne ostavljaj me dok tamo ne stignemo.
Na svoju ast, tako je uinio.
Sumrak se sputao na La Serenissimu kad smo stigli u na dom, i
obojio grad ljubiasto i modro. Srce me boljelo zbog izgubljene ljepote
dana i Severiove gorine, zbog komadia mog ivota koji su mi uvijek,
naizgled, klizili kroz prste. Dua mi je zadrhtala na mraan posao dana
koji je leao pred nama. Zahvalila sam svojim vitezovima i zaeljela im
ugodnu veer te se povukla u lonicu, gdje sam ostavila svjetiljku
upaljenu i stajala na balkonu zurei u no, sve dok se lako kucanje nije
zaulo na mojim vratima.
Bio je to Joscelin s upitnim izrazom na licu. Phdre? Jesi li dobro?
Remy je zabrinut za tebe.

278

Sigurno je i bio, pomislila sam, kad je poslao Joscelina. Dobro sam.
Ui. Zatvorivi vrata za njim, slegnula sam ramenima i obujmila se
rukama. Nije mi nita. ivci, moda. Dan je bio dug.
Severio? Joscelin nadigne obrve.
Svreno je. Umorno sam se nasmijala. Znam to si o njemu
mislio, ali nije bio tako lo, doista. Imao je svojih vrlina. A zna,
Josceline, nekad je prilino lijepo kad ti udvaraju zbog tebe same, a ne
zato to su za to platili, i da netko eli sa mnom provesti svoj ivot zbog
onoga to jesam, a ne unato tomu. Bez obzira na to, dodala sam, to bi
njegov otac moda na kraju odluio.
Joscelin je utke stajao i uo samo prvi dio mojih rijei. Nije
poteno, izustio je tiho. U pitanju je i ono to sam ja, a ne samo to to si
ti. Problem je uvijek leao izmeu nas dvoje. Phdre... Nainio je korak
prema meni, jednom mi rukom dotaknuvi kosu; okrenuvi se prema
njemu, uzdignula sam lice.
Da bar, da bar, da bar. Da ga Remy nije poslao...
Joscelin je bio ljudskog roda; ak ni Cassilini nisu napravljeni od
kamena. Ruka mu je kliznula kroz moju kosu, a ja sam osjetila drhtaj koji
ga je proeo kad su mu prsti okrznuli moj zatiljak. Phdre, ne,
promrmljao je uz moje usne kad sam ga poljubila, ali on je bio taj koji je
sagnuo glavu prema meni. Cassielov sluga, trebala sam ga pustiti; ali ja
sam bila Naamahina, te sam umjesto toga ovila ruke oko njegova vrata,
ljubei ga. Mislim da bi me bio odgurnuo da ga vlastite ruke nisu izdale,
vrsto se ispreplevi oko moga struka. Nemoj, apnuo je u moju kosu.
Jesam.
Nije bilo njeno, prvi put i jedini izmeu nas dvoje. Rastrgan
izmeu oaja i elje, Joscelin je bio grublji nego to mu je bio obiaj. A ja
nisam mogla prikriti uitak koji mi je to donijelo, priguivi krike uz
isklesanu krivulju njegova ramena. Prebrzo je zavrilo, i prekasno da bi
se ponitilo. U ljubavi ima i bezumlja. Promatrala sam ga dok je odlazio,
skupljajui svoju odjeu, odvraajui pogled kako bi prikrio gaenje
prema samom sebi koje mu se zrcalilo u oima. Nag na mjeseini, bio je
prelijep. Njegovi su miii klizili u njenoj igri sjenki pod blijedom mu
koom, a svijetla mu se kosa prelijevala. Morala sam sklopiti oi pred tim
i sluati um njegova odijevanja.
Kad sam ih opet otvorila, nisam birala rijei. Odlazi.
Da. Nije ni on; nikad nismo, nas dvoje.
Hoe li se vratiti?
Ne znam, otvoreno e Joscelin. Phdre, ne treba me. Ovo nije
Skaldija. Bilo koji od tvojih vitezova moe ti sluiti bolje od mene, i slui.
Posve te dobro uvaju. Pogrijeio sam u vezi s njima. Ako jo nisi

279

pronala to trai, pronala si dovoljno. Sutra e sve to biti u
Benedicteovim rukama, a tako je i bolje. Moi e se vratiti kui i opet biti
ljubimica Grada.
A tvoja zakletva? Prisilila sam se da to upitam.
Joscelin slegne ramenima. Pogazio sam sve svoje zakletve, osim
jedne, zbog tebe, moja gospo, rekao je tiho. Recimo da si ti sama
prekrila ovu posljednju.
Postoje tuge koje su pregoleme za suze; ova je gotovo bila takva.
Gotovo. Gledala sam ga kako odlazi suhih oiju i ula kljocaj vrata
lonice za njim, glasniju lupu ulaznih vrata dok su se zatvarala i pospano
mrmljanje malog sluge koji se ustao da ih zabravi za njim. Tek tada
njegova me odsutnost pogodila poput udarca, ta strahotna praznina.
Toliko puta, poput plime, povlaio se samo kako bi se vratio. Ovaj put,
osjetila sam tek odsutnost i ponor beznaa. Isplakala sam dovoljno suza
da bih napunila bezdan i, premda sam mislila da nikad neu, naposljetku
sam zaspala u bjelini potpune iscrpljenosti na svom promoenom i
gorkom jastuku.


280

ETRDESET



dje je Joscelin? Bio je to Ti-Philippe, najvedriji i najbezbriniji od
njih trojice, koji je postavio to pitanje; Fortun je bacio jedan pogled
na moje krvave oi i mudro ostao utjeti, a Remy, koji mi je poslao
Joscelina, izbjegavao je moj pogled.
Otiao je, rekla sam kratko. I najvjerojatnije se nee vratiti.
Spustila sam okrajak demom premazanog kruha s kojim sam se
poigravala nisam imala teka i obratila se Fortunu. Ima li mapu?
Da, gospo. Pokazao je na cilindrinu konu futrolu pokraj sebe.
Svi smo spremni, dodao je tiho, a brod eka. Kad god vi kaete.
Idemo. Naglo ustavi od doruka za stolom, ostavila sam ih da tre
za mnom. Moja slukinja Leonora buljila je za nama tresui glavom,
nedvojbeno se udei neobinim dangelinskim obiajima. Pa, ako je
moje ponaanje tog dana bilo udno, pripisat e ga razlazu sa Severiom.
Ako to ve nije uinila, nee joj dugo trebati.
Ribarski roak obitelji Pidari, koji se zvao Fiorello, ekao nas je
nestrpljivo u malom skifu s jednim parom vesala i improviziranim
jedrom. Rasprostro je vreu po sjeditu za mene kad sam stupila na
palubu i primio se vesala im smo se svi ukrcali. Bilo kojeg drugog dana
moda bih se nasmijala nainu na koji su se Phdrini momci spotaknuli
jedan preko drugoga zbog brzine kojom smo se otisnuli. Bilo kojeg
drugog dana, moda bih se razveselila kad smo izali iz kanala i razvili
skromno jedro kako bismo pohrlili lagunom.
Svejedno, pomislila sam zurei u zelene valie. Danas traim
audijenciju s princom kraljevske krvi kako bih mu iznijela svoje sumnje
protiv jednog od elnih plemia kraljevstva. Moda je prikladno da mi
raspoloenje odgovara dananjim djelima.
Isla Vitrari jedan je od najveih otoka koji lee u zaklonu goleme
lagune, i vrlo je ugodan. Luka mu je jako duboka i ondje pristaju
trgovaki brodovi nosei predmete od stakla na prodaju. Fiorello Pidari je
dobacio konopac nekolicini momaka na obali, zbijajui poalice s njima;
oito je ovdje bio poznat. Luki kapetan mu je kimnuo i domahnuo dok
smo se iskrcavali.
Slijedili smo svojeg vodia po dobro utabanu nogostupu, pokraj
obrtnikih radionica iz ijih je pei za staklo kuljao dim i koje su
ljubomorno uvali mladi egrti. Upravo je princ Benedicte predloio da se
staklane presele na ovaj otok prije nekih petnaest godina, jednom mi je
G

281

rekao Severio. Ranije su bile smjetene na podruju La Serenissime, to
je prouzrokovalo brojne poare. Nije ni udo, pomislila sam, zavirivi
kroz jedna vrata otvorena radi propuha i ugledavi crveni ar pei unutra
i miiavog serenissimanskog obrtnika pri svom poslu. Nosio je konu
pregau i usnama obuhvatio vrh upljeg tapa, naduvi obraze poput
mijeha. to je izraivao, ne znam.
Tek kad smo se pribliili radionici Pidarijevih, na je vodi postao
nervozan.
Nema dima, promrmljao je dok smo prilazili niskoj graevini.
Zato pei ne rade? Pei bi trebale raditi.
Ubrzo smo doznali zato.
Visok i elav poput jajeta bio je mukarac koji je izaao iz radionice,
odsutno je obrisao ruke o svoj haljetak, kao da je navikao nositi pregau.
Fiorello, rekao je tuno, pruivi ruke naem vodiu. Ah, Fiorello!
Spazivi nas ostale, izraz mu se promijenio. Vi! Va je narod dovoljno
uinio, rekao je mrko, pokazujui dolje niz stazu. Odlazite odavde! Ne
elimo va soj ovdje!
To je dostajalo da me zaustavi na mjestu i otjera tugu iz glave.
Fiorello je buljio s nerazumijevanjem, a moji su vitezovi izmijenili
poglede; koraknula sam naprijed.
Majstore puhau, rekla sam njeno. Ja sam Phdre n Delaunay
de Montrve iz Terre dAnge. Imala sam dogovor u vezi narudbe za moju
kraljicu. ao mi je ako sam dola u nezgodan as.
O, to da, rekao je grubo. Oprostite, moja gospo, ali dogodila nam
se smrt u obitelji. Razbojnici, najvjerojatnije, ili oni prokleti Vincenti, koji
vrebaju na najslabije od nas da im otkrijemo formulu za nau zelenu
boju! A moda je i moja ki bila glupa to je vjerovala da se suborci
njezina mladca nee htjeti osvetiti.
Najslabiji od njih, kerina glupost, mladevi suborci. Srce mi je
klonulo. Va zet? upitala sam na glas, ve znajui odgovor.
Napali su ga na povratku kui iz luke krme. Pogled majstora
Pidarija postao je sumnjiav. Rekao sam joj da je luda, to se udaje za
jednog takvog. to vi znate o njemu?
Ja sam ga poznavao, signore. Ti-Philippe je bio taj koji je stupio
naprijed, rairenih i iskrenih modrih oiju. Iako sam bio pripadnik
mornarice njezina visoanstva, a on njezine strae, borili smo se zajedno
na istom ratitu i ispili zdravicu, poslije, u slavu zemlje i mora. Moemo li
izraziti nau suut njegovoj udovici?
Pretpostavljam da moete, rekao je nevoljko i, okrenuvi se, po-
vikao u radionicu. Serena!

282

Nazvana po gradu njezina roenja, u udovici Phanuela Buonarda
nije bilo nikakve smirenosti tog dana; pojavila se blijeda lica i drhtei, a
ja sam smjesta uvidjela da se nalazim u prisutnosti tuge koja je
umanjivala moju vlastitu. Tuge, pomislila sam s uasom, kojoj sam ja bila
mogui uzronik.
to hoete? Serenin glas se tresao. Vi ste straari? to hoete?
Nismo straari. Fortun je govorio njeno, naklonivi joj se. Bivi
mornari, sada u slubi moje gospe Phdre n Delaunay de Montrve.
Doli smo trgovati, ali ostajemo tugovati, signora. Vitez Philippe, on je
poznavao vaeg mua i lijepo o njemu zborio.
Usta su joj se nijemo pomicala, a oi pretraivale sva naa lica,
zadravi se najdulje na mom, uoivi znak Kushielove strijele s nekom
vrstom strahopotovanja. Vi, rekla je zaueno. Phanuel vas je
spominjao. Doveli ste Picte, Obojani narod, kad se borio sa Skaldima.
Ljudi su nosili va stijeg. Oni... spjevali su pjesme o vama. Vi.
Da, rekla sam tiho. Ovi ljudi. Signora, molim vas primite nau
najdublju suut.
Zato bi oni to uinili? Njezine tamne, ranjene oi preklinjui su
traile odgovor. Njegova braa meu straom! Zato? Bojao se, nikad mi
nije htio priznati.
Iza nje, majstor Pidari alosno strese elavom glavom i poe unutra.
Gledala sam za njim razmiljajui. Signora, obratila sam joj se. Ako su
DAngelini krivi za ovo, osobno u to istraiti. Ali zato to mislite? Va
otac ne misli.
Oglasila se zdvojnim smijehom koji je dijelom bio priguen jecaj.
Moj otac! Misli da je Phanuel bio enskast i slab jer je imao lijepo lice.
Ali bio je vojnik, moja gospo. Razbojnici ga ne bi tako lako savladali, ni
batinai Vincentijevih. Vojnici su ga ubili, i to elikom. Serena Buonard
pokae na svoje srce. Tono tu, otricom. Neustraivost ozari njezine
oi. Raspitat u se po luci i provjeriti jesu li nekoga potkupili da pusti
dangelinske straare na obalu!
Okrenula sam se Remyju koji je kimnuo prije nego to sam i
prozborila. Remy. Povedi Fiorella i idi. Budu li traili da im plati da
progovore, uini to. Nadoknadit u ti troak.
Hvala vam, moja gospo, hvala! Serena mi zahvalno stisne ruke.
Osjetila sam muninu. Moj otac misli da sam luda, ali ja znam da nisam.
Zato? Zato su to uinili?
Signora. Borila sam se s prevrtanjem eluca. Zato je va mu
prihvatio slubu u La Serenissimi?
Rekao je da mu je zapovjednik ponudio novac, mnogo novca,
apnula je, ispustivi mi ruke. Novca da ode vrlo daleko. Ali postojalo je

283

neto to je htio zaboraviti, a Mali dvor nije bio dovoljno daleko da mu u
tomu pomogne. Stoga je pobjegao k meni. Prkosno je isturila bradu; bila
je ljupka, pod svojom tugom, na serenissimanski nain. Smatrao je da je
Isla Vitrari dovoljno daleko, dodala je alosno. Ali prevario se.
Ne, promrmljala sam. Signora, va mu je bio prvi koji je otkrio
strano zlodjelo, u utvrdi Troyes-le-Monta gdje se odvila posljednja bitka
sa Skaldima, a ja mislim da je moda bjeao ba od te uspomene. Je li
vam ikad o tome govorio?
Kimnula je, zagledana u daljinu. Jest. Glas joj je bio jedva ujan
apat. Rekao mi je, jednom. Mislio je... mislio je da ovjek spava i
naalio se s njime, kao to straari znaju initi. A onda je ugledao krv na
njegovoj tunici i kako su mu oi otvorene i nepomine. Serene Buonard
odmahne glavom. Nita drugo. Samo da se zora zasivjela na istoku i
donijela miris zrelih jabuka na jutarnjem povjetarcu.
Jabuke. Uzdahnula sam na tu rije, a srce mi se sledilo u grudima.
Troyes-le-Mont je stajao na ravnici u blizini pobreja Camlacha, a Skaldi
su opustoili sve oko njega u krugu od deset milja.
Nikakve jabuke nisu dozrijevale u Troyes-le-Montu, ni tog ljeta ni
ikad.
Ono to se poslije toga dogodilo izblijedjelo je iz moga sjeanja,
usred uasa i grizoduja. Obeala sam, pretjerano, kako u se pobrinuti
da pravda sustigne ubojice Phanuela Buonarda. Blijedi i okirani, Fortun
i Ti-Philippe su me podrali. Usudim se rei da nitko od nas prije toga u
to nije vjerovao. Napipala sam svoju novarku, razvezavi je s pojasa i
predavi je u cijelosti u Serenine ruke. Bila je puna zlatnih solida, te su se
ak i u tuzi, njezine oi razrogaile na njezin prizor. Obeala sam se
vratiti nekom drugom prilikom zbog kraljiine narudbe.
Kad smo sve to obavili, otili smo, zamijenivi dostojanstvo urbom
im smo umakli izvia. U luci nas je doekao Remy, mrka lica. Serena
Buonard je imala pravo. DAngelinski straari iskrcali su se prethodne
noi, potplativi drugog pomonika lukog kapetana.
Trebali su bolje prikriti tragove, primijetila sam tiho. Fiorello,
odvezi nas natrag.
Posluao je, velikom brzinom, i sam izgledajui prilino loe. Morala
sam zamoliti novac od Fortuna da mu platim, budui da sam sve svoje
dala Sereni. Svratili smo u nau unajmljenu kuu tek toliko dugo da
odjenemo prikladnu dvorsku odjeu i zato, iako to nisam izgovorila, to
sam se unato svemu nadala da se Joscelin vratio.
Nije.
Milostiva, s potovanjem mi se obratila Leonora donijevi mi
pisamce na pladnju. Ovo je stiglo dok ste izbivali.

284

Severiova isprika, moda; nehajno sam ga okrznula pogledom i
opazila peat. Bio je to labud kue Courcel. Razlomila sam peat i
rastvorivi debeli pergament, proitala ga.
Sve bolje i bolje; madame dArbos je odrala rije. Bio je to poziv na
audijenciju s princom Benedicteom i njegovom enom, tog istog
poslijepodneva. Promrmljala sam molitvu zahvalnosti Blaenom Elui to
mi je olakao put.
Najtee od svega bilo je ono to sam zatraila od svojih vitezova
okupivi ih oko sebe. Princ Benedicte me je pozvao u audijenciju. Rekla
sam podigavi pismo. Na je posao napola zavren. I voljela bih vas sve
imati uza se jer ste to zasluili i zato to je ovo to inimo opasno. Ali...
Oklijevala sam. Ako je itko od vas voljan ostati, bila bih vam zahvalna.
Ako... ako se Joscelin vrati, trebao bi znati za ovo.
Pogledali su se meusobno, sva trojica. Vidjela sam Fortuna, mirnog
kao uvijek, voljnog preuzeti teret; Remy, optereen krivnjom to mi ga je
poslao, otvori usta. Ali Ti-Philippe bijae taj koji je prvi stupio naprijed.
Ja u ostati, moja gospo, rekao je vrsto, pogledavi me.
Naposljetku, nisam od koristi za ovakav posao. Bolji sam u laganju i
kockanju nego u govorenju okrutne istine, i u pijenju i zapodijevanju
kavgi, nego u klanjanju kraljevskim osobama. Ostat u i oderati Sir
Cassilinu kou to vas je napustio, ako se vrati.
Hvala ti, apnula sam, obujmivi mu lice objema rukama i
poljubivi ga. Hvala ti, Philippe!
Nije to nita, promucao je porumenjevi. Kad krenemo u potjeru
za straarima zbog onoga to su uinili jadnom Phanuelu, onda elim
sudjelovati, moja gospo!
I hoe, obeala sam. Zagladivi opravu objema rukama, pobrinula
sam se da je padala kako treba; svilenu, boje marelice, sa zlatnim
brokatom, koju sam nosila prvoga dana u La Serenissimi, naglaenu sada
velikim ovratnikom dudevih bisera. Hoemo li krenuti?
Poslije vas, moja gospo. Fortun izvede naklon, ozbiljan i svean.
Udahnula sam duboko pa smo se uputili u Mali dvor da bismo
optuili plemia kraljevstva.
Malo me toga to sam u ivotu uinila poput penjanja po stropnim
gredama u dvornici Waldemara Seliga kako bih uhodila njegove ratne
planove, sueljavanja s Gospodarom Tjesnaca, prolaenja kroz skaldski
logor po noi ispunilo tolikim strahom. Drala sam na umu tugu Serene
Buonardi dok smo putovali gondolom po Velikom Kanalu, sjeanje na
jedan san, nasmijano lice Percyja de Somervillea i prezasien miris
jabuka. Ako sam pogrijeila, pomislila sam, neka mi Blaeni Elua oprosti,
ali ako sad ne progovorim, drugi bi mogli umrijeti.

285

Na vratima Maloga dvora pokazala sam svoje pismo zadravajui lice
smirenim. Ve sam jednom uzbunila straare; nisam to htjela ponoviti.
Neka Benedicte to rijei, kad jednom dozna. Propustili su nas dalje i uveli
u predvorje te smo ondje ekali. Fortun je opipavao konu futrolu u
kojoj su se nalazile nae mape, ako bi tko zatraio dokaz nae istrage.
Remy mi je uputio brz, nervozan osmijeh. Ponavljala sam u glavi rijei
svog izlaganja, opet i iznova, i nastojala suzbiti oajniku elju da je
Joscelin uza me.
Da bar, da bar, da bar.
Grofica Phdre n Delaunay de Montrve, najavio je posluitelj
otvorivi vrata u prijestolnu dvoranu.
Ustala sam, a Remy i Fortun su se poredali iza mene, te sam ula.
Bila je to prostorija elegantnih razmjera, ne previe razmetljiva, ali sa
svim znaajkama dangelinske ljepote. Ondje su se nalazila dva
prijestolja, jedno do drugog, s tim da je jedno bilo manje; prikladno za
dangelinskog plemia koji je enidbom ulazio u kremu serenissimanske
aristokracije. Princ Benedicte je sjedio na svom, veem prijestolju, s
uspravnim dranjem biveg vojnika. Quintilius Rousse mi je to rekao.
Imao je courcelovski izgled, lice naborano od godina, ali i dalje
plemenito, i kosu, neko tamnu, koja je postala eljezno siva. Vidjela sam
njegova brata kralja Ganelona prije nego to je umro; Benedicte mi se
pak inio mlaim od svojih ezdesetak ljeta.
Phdre n Delaunay de Montrve, rekao je pozdravljajui me
svojim bogatim glasom. Dobrodola.
Njegova dangelinska nevjesta stajala je okrenuta nam leima,
predajui svog malog sina dadilji; draestan potez, pomislila sam.
Okrenula se kako bi zauzela mjesto na manjem prijestolju, a srebrna
mreica Asheratina vela zabljesnula je kad su prozirna staklena zrnca
prelomila zrake svjetlosti.
Vaa Visosti. Duboko sam se naklonila, i ostala tako. ula sam
kako iza mene moji vitezovi sagibaju koljena. Progovorila sam ne diui
se i virei kroz trepavice. Vaa visosti, prine Benedicte, donosim vam
crne vijesti. Izdaja je zatrovala samo srce Terre dAnge, proklijavi ak i
unutar vae osobne strae.
Da, ozbiljno e Benedicte gledajui me s visoka. Znam.
Otvorila sam usta kako bih nastavila; nisam oekivala njegov
odgovor pa sam zastala na pola daha. Jednim gracioznim pokretom
njegova je nevjesta odgrnula Asheratin veo, razotkrivi mi svoje
nasmijeeno lice.
To to trai pronai e na posljednjem mjestu gdje bude
gledala...
Zdravo, Phdre, ree Melisande.

286

ETRDESET JEDAN



tajala sam sleena i nijema kao da mi je tlo propalo pod nogama. I
shvatila sam, prekasno.
Bila sam izigrana od samog poetka.
Na svom se prijestolju princ Benedicte promekolji i kimne prema
stranjem dijelu dvorane. Tek sam tada zaula zvuk zabrtvljenih vrata,
korake straara i klizavo-hrapav um izvlaenja oruja; tek tada ula sam
kratko, zaprepateno disanje svojih vitezova iza sebe.
A na Melisandinu prelijepu licu traak saaljenja.
To je prekinulo moju paraliziranost. Okrenula sam se suelice
Remyju i Fortunu, a jedna mi je rije otro izletjela s usana: Bjeite!
Da bar, da bar, da barem. Da je barem Joscelin bio s nama, moda
bismo uspjeli, moda bismo se probili. Bilo je samo deset straara;
LAgnaciti, pripadnici garnizona Troyes-le-Monta, kupljene i plaene
odanosti. On je bio Cassiline, obuen da se bori u tijesnom okruju, i
prekaljen u prevelikom broju bitaka. Moda bismo uspjeli.
Ili bi Joscelin moda poginuo s njima. Nikad neu saznati.
Dobro su se borili, moji vitezovi. to bi se dogodilo da su se domogli
vrata, ne znam. Moda bi izvukli iz Maloga dvora ive glave. Volim tako
razmiljati. Imali su iznenaenje na svojoj strani i dovitljivu okretnost.
Ali ja sam potpisala njihove smrtne presude kad sam ih dovela sa sobom
pred novu nevjestu princa Benedictea i vidjela to ispisano na njezinu
izrazu lica i njegovu kimanju glavom.
Prisilila sam se da promatram. Bila sam odgovorna.
Moj pouzdani Fortun, koji je predobro nauio moje lekcije. Krenuo
je ravno na vrata, koristei snagu svojih irokih ramena da se probije,
triput ranjen prije nego to im je doao blizu. Remy je oteo ma jednom
od straara i na trenutak ih drao na odstojanju, psujui poput mornara,
kakav je i bio. Remy, koji je prvi podignuo barjak Phdrinih momaka,
onaj strijelom ispresijecan skrletni krug, na cesti za Dobriju.
Gledala sam ga kako pogiba, savladan istom brojnou protivnika.
Pjevao je koranice na putu, one koje sam oajniki pokuavala utiati.
Pjevao je po kanalima La Serenissime, u mojoj slubi. Izdajniki elik
straara princa Benedictea zauvijek ga je uutkao.
Pogodili su Fortuna s lea, bodeom nisko u bubrege. Njegova
ispruena ruka ostavila je dug trag krvi na pozlaenim rezbarijama vrata
prijestolne dvorane. Jo je imao mapu Troyes-le-Monta prebaenu preko
S

287

lea u prijenosnoj futroli, ludin prtljag. Vidjela sam kako mu usta
oblikuju krug boli dok je polako padao na koljena; morali su ga ponovno
probosti, u srce. Tada mu se lice smirilo, a svjetlost zamrla u oima dok je
klonuo na mramorni pod.
Fortun, koji mi je odabrao sluiti davno prije ostalih, jer sam nosila
vodu ranjenima i umiruima na bojnom polju Bryn Gorryduma, zbog
zapanjena izraza na mom licu kad sam uzela ma Quintiliusa Roussea i
proglasila ga vitezom.
Imao je sretno ime, moj Fortun.
Sada sam upoznala prazninu savrenog i posvemanjeg beznaa.
Svi zvuci borbe su utihnuli, zamijenjeni prozainim zveketom
straara dok su brojali svoje rane i odlagali tijela za odstranjivanje,
mrmljajui dogovore i alibije. Nije u tome bilo veselja; barem nisu uivali
u svom poslu. Jedan se uspravio, pogledavi u mom pravcu, gurnuvi
svog druga laktom i potraivi par lisiina koje su mu visjele o pojasu.
Okrenula sam se svojim suverenima, princu kraljevske krvi i njegovoj
pogubnoj nevjesti, koji su sjedili jedno do drugoga, poput para
menekhetanskih kipova, na svojim prijestoljima.
Nisam se trudila s njim; samo s njom.
Zato me samo ne ubijete? upitala sam jednostavno.
Melisande polako odmahne glavom, s izrazom njene tuge na svom
besprijekorno ljupku licu. Ne mogu, rekla je gotovo ljubazno. Ne samo
zato to bih time, draga moja, unitila neto nezamjenjivo. Kazna za
usmrivanje Kushielove izabranice tisuu je godina patnje. Zastala je,
zamiljeno. Tako barem vele u Kushethu, vrijedi za druge potomke Elue
i njegovih Suputnika. Za nekoga iz Kushielove loze, deset tisua godina.
Mrmljajui ispriku, pristupio mi je straar s lisiinama. Pruila sam
ruke bez pitanja, osjeajui kako se okovi od hladnog elika obavijaju oko
mojih zapea. A za izdaju?
Elua nije mario za politiku smrtnika, kao ni Kushiel. Melisande
odmahne glavom i raskonom modro-crnom kosom skromno uhvaenom
u srebrnu mreicu. Igrali smo igru, Phdre, rekla je meko. Izgubila si.
Namjestili ste mi, apnula sam odgovor. Od samog poetka.
Zapravo i nisam. Nasmijeila se. Dola si preblizu. Da nisi tako
dobro igrala... kimnula je prema mojim palim vitezovima, ija su tijela
bila uredno zamotana u plateve, ... oni bi moda bili ivi.
U oima su mi se pojavile suze; odsutno sam trepnula da ih
odagnam, napola zaboravljajui to su znaile, i okrenula sam se princu
Benedicteu. Lanac izmeu mojih okovanih zapea labavo je visio uz
brokatom ukraenu svilu moje haljine boje marelice. Moj gospodaru,
zato?

288

Eluina loza ne smije se prodati zbog politike dobiti, mirno e
Benedicte. Ni La Serenissimi, na to me osudio moj brat Ganelon. Ni
Albi, kao to je moja praneakinja Ysandre prodala sebe. Ne. Strogo me
promotrio. Terre dAnge treba nasljednika iste krvi. Uinio sam samo
ono to je bilo neophodno.
Bila bih se nasmijala da sam mogla prestati plakati. Sa enom koja
nas je htjela predati Skaldima, upitala sam gubei dah. Moj gospodaru,
niste li mogli pametnije izabrati?
Sa enom, kratko je odgovorio princ Benedicte, koja je mogla
izruiti kraljevsku vojsku u moje ruke. Ustao je s trona, skreui pogled s
mojih ubijenih vitezova, i otro kimnuo Melisandi. Svreno je, kako si
eljela. Preputam je tebi.
Napustio je prijestolnu dvoranu kroz stranji ulaz, a dvojica njegovih
straara uhvatila su korak za njim. Zurila sam u Melisande. Dali ste mu
Percyja de Somervillea. Kako?
Ah, dobro. Izraz joj je bio neitljiv. Lord Percy je gajio jednake
osjeaje, vidi. Bio je voljan dati vojnu podrku usponu Baudoina de
Trevaliona na prijestolje. Naalost, bio je dovoljno brzoplet i to pisano
objavio Lyonettei de Trevalion, Lavici od Azzalle. ini se da ju je prilino
volio, na Percy.
A vi imate to pismo. Kimnula sam; sada je sve imalo smisla. Tajne
Lyonette de Trevalion nisu sve umrle s njom, niti su bile zakopane u
knjizi s njezina suenja u kraljevskom arhivu; knjizi za koju su toliki
plemii kraljevstva pokazali zanimanje.
Da, zamiljeno e Melisande. Mislila sam da bi moglo dobro
doi.
Nije se vie imalo to rei. Mahnula sam okovanim rukama. A za to
sam ja optuena? upitala sam. Slubeno?
Slubeno? Melisande nadigne svoje fine obrve. Mislim da nee
biti slubene istrage. Tvoj razlaz sa Severiom Stregazzom podrobno je
zamijeen; nitko nee dovoditi u pitanje tvoj nestanak iz La Serenissime.
No bude li komentar nuan, tu je uvijek mala injenica tvojih nastojanja
da zatre dangelinski trgovaki status s Albom. A otrovala si i biveg
dudevog astrologa, Phdre. Osobu zvanu metar Acco, vjerujem. Bilo je
svjedoka, ako se tko bude zanimao. teta to su se tvoji ljudi oduprli
ispitivanju. Nedvojbeno e i ostali uiniti isto kad ih pronaemo. ak i
tvoj Cassiline. Ponovno se zakrivi velom, pljesnula je rukama, pozvavi
preostale straare. Zavrili smo ovdje. Odvedite je na La Dolorosu.
I jesu. O, jesu.
Pola sam posluno, teturajui i omamljena. Dugaak je to put.
Natakli su mi kukuljicu od gusto tkanog materijala preko glave i odvezli
me brodom preko cijele lagune, pristavi na njezinu junom kraju. Kad

289

smo se domogli kopna, odstranili su mi kukuljicu s glave; bilo mi je
svejedno budui da sam rado doekala zaborav tame.
Ovdje je kopno bilo neobraeno i divlje. Tu su ekali sluge s
konjima; Benedicteovi straari pomogli su mi uzjahati, izbjegavajui moj
pogled. Netko drugi poveo je mog ukopljenca dok smo vijugali uz obalu,
po uskoj i umovitoj stazi.
Melisande, mislila sam, bez prestanka. Melisande.
Nevjesta princa Benedictea.
Nazrela sam ga kroz drvee crni otok. Propinjao se, goletan i
prkosan u suton, odijeljen od obale prostranstvom uzburkane vode.
Izmeu La Dolorose i glavnog kopna nalazio se samo visei most, dug
potez grubih dasaka i ueta, razapet izmeu neba i zemlje.
Na kopnu se nalazila straarska kula s malobrojnom posadom. Moje
su straare zaustavili i propitali; postojala je lozinka i protu-lozinka. Dali
su je sigurnim tonom, te sam s najvieg prozora straarnice ugledala
vjeto izveden signal baklji i zrcala, koji je bljescima poslao potvrdu
otoku. Sa zdepaste gromade utvrde, koja se uzdizala na morskoj litici,
zabljesnuo je odgovor, presjekavi sve dublji sumrak.
Sjahali smo, a dvojica straara primila su me za ruke, vodei me
preko mosta. Pola sam bez prosvjeda.
Usudim se rei kako bih bila premrla da nisam odavno nadvladala
strah. Straari su me lako pridravali samo svojim rukama, drei se za
ogradu od konoplje s vanjske strane. Hodala sam izmeu njih, okovana i
nedodirljiva, dok je praznina zjapila izmeu lelujavih dasaka, a duboko,
duboko dolje, gnjevno more kljualo i naviralo. Pustite me k njemu,
pomislila sam, to me briga? Zakazala sam. Moj gospodar Delaunay
smatrao je nunim obuiti nas vjetinama akrobata upotrijebila sam ih,
jednom ili dvaput u ivotu. Neka se barem ne pria da sam ga na samom
kraju osramotila. Hodala sam mirno i graciozno po tom jezivom mostu,
idui ususret svojoj kobi kao da se radi o posljednjem meceni.
Nekih petnaest koraka od drugog kraja mosta nekoliko uvara s
runim sjekirama zagradili su put kako bi zatraili odziv, namjestivi
sjeiva iznad konopaca koji su pridravali most za stupovlje. Shvatila
sam, tada, zato je La Dolorosa trebala tako malo ljudstva. Dva udarca
sjekirom, i most bi bio presjeen, a mi bismo se survali u uzburkanu vodu
i nazubljene stijene pod njim. Lozinka, jo jedna protu-lozinka, ovaj put
drukija; moji su je straari izrekli zadihanim glasovima, a uvari se
sklonili u stranu.
Pao je mrak kad smo preli most. Jedan od uvara iznio je baklju iz
straarske kolibe pokraj mosta te nas poveo uskim, kamenitim puteljkom
do utvrde. Valovi su tutnjili i huali dok su udarali o stijene u podnoju

290

otoka, povlaei se uz zvuk slian jauku. Uinilo mi se da se sam kamen
pod mojim nogama trese.
Zidine utvrde bijahu sazdane od debelih blokova granita, bez
prozora, osim na kulama. Unutra je zvuk bijesnog mora bio priguen.
Stajala sam u neukraenoj odaji, u pratnji uvara, dok su ostali otili po
upravitelja, te sam blijedo zurila u zidove, pitajui se gdje su vadili kamen
i kako su ga dopremili na otok. udno je to tuga ini vaem umu.
Upravitelj se pojavio u pratnji para tamniara, otirui usta; digli su
ga s veere. Bio je Serenissimanac, u kasnim etrdesetima, smrknuta lica.
Malice se prenuo kad me ugledao, ali se brzo oporavio. To je ona?
Da, potvrdi jedan od mojih straara. Podigavi kolajnu oko svog
vrata, izvukao je klju i otkljuao lisiine s mojih zapea, pazei da mi ne
susretne pogled.
Odjea, kratko e upravitelj. Nii od dvojice tamniara pohita
naprijed nacerena lica, gurnuvi smotuljak sive vune u moje zateene
ruke. Bio je zrikav, a munjevit mu je pogled srljao sad amo sad tamo, te
sam se zapitala jesu li mu sve bile na broju. Navucite to, ree mi
upravitelj. Sve ostalo, ostavite.
Stajala sam na trenutak, zbunjena. Upravitelj je neumoljivo ekao.
Mislio je smjesta.
Pa, pomislila sam, ja sam D Angeline i Naamahina slubenica. Neka
ine sa mnom to hoe na ovom mjestu, ali neu im pruiti zadovoljtinu
da pred njima umirem od stida. Otkopala sam dudev raskoni ovratnik
od biserja i skinula ga s vrata, hladno ga predavi upravitelju, a onda se
okrenula prema zidu i poela otkapati dugmad na haljini. Izula sam
dvorske cipelice i svukla haljinu s ramena. Kliznula je na tlo u hrpu oko
mojih glenjeva, svileni nabori boje marelice ukrueni od zlatnog
brokata, ostavivi me nagom.
Elua! promuca jedan od Benedicteovih straara, zvuno progutavi
slinu.
Ne obazirui se na njega, razmotala sam sivu vunenu haljinu i
navukla ju preko glave pa se tek tada okrenula prema njima. S velikom
panjom odstranila sam zlatne filigranske naunice koje sam nosila i
odstranila zlatnu mreicu s kose.
Evo. Poloila sam ih u upraviteljeve ruke. To je sve.
Dobro. Kratko je kimnuo tamniarima. Odvedite je u njezinu
eliju.


291

ETRDESET DVA



oja je elija bila kamena prostorija od samo sedam etvornih stopa.
Sadravala je leaj od slamom punjenog platna, nizak drveni stolac
i dva vedra; jedan napunjen vodom, a drugi prazan, koji je sluio kao
nona posuda. Vrata, umetnuta u plitak dovratak, bila su od hrastovine
okovane s mjedi. Uzak prozor nalazio se visoko na suprotnom zidu,
zagraen eljeznim reetkama.
Isprva sam ga smatrala blagodati.
Tamnica La Dolorose lei ispod utvrde, s jedva dva tuceta zatvorskih
elija. Proli smo hodnikom, a ja sam osjetila kako me odozgo titi golem
teret utvrde, strahovit osjeaj teine i skuenosti. Tihi zvuci uli su se
kroz nekolicinu drugih hrastovih vrata; struganje i pla, a kroz jedna,
ritmino, beskrajno jaukanje. Pokuala sam ne razmiljati o uzroku. Sve
su elije bile poredane du vanjske strane utvrde, a oni uski prozori,
smjeteni na palac ili dva iznad razine tla, gledali su na alobno more.
Svaka je imala prozor; sada to znam. Zrak i svjetlo, pomislila sam,
spazivi ga na trenutak na bljesku fenjera kad su me tamniari doveli.
Potom su otili, odnijevi fenjer i zakljuavi teka vrata, ostavljajui me
u jednolinoj tami.
A tada sam zaula zvuk.
Bio je to onaj koji sam ula vani, udaranje mora o obalu, siktav jauk
dok su se valovi povlaili, opet i iznova, neumoljivo. A u fijukanju vjetra,
nemilosrdan vapaj tuge. Vani je zvualo velianstveno.
Unutra, dovodilo je do ludila. Znala sam, tada, zato na utvrdi nije
bilo prozora osim onih neophodnih za obranu. La Dolorosa, otok tuge,
nastao iz Asheratine alosti za njezinim ubijenim sinom. Znala sam zato
su mornari zvidali, prolazei pokraj njega. Znala sam zato su
zatvorenici plakali i jaukali, sluajui ga bez prestanka, iz dana u dan.
Smrtnici nisu sposobni podnositi vapaj boanstva.
Slijepa i zagluena morem, kleknula sam na kamene ploe poda
svoje elije i pipanjem traila put do leaja. Vunena haljina, preduga,
vukla se za mnom. Domogavi se prostirke, sklupala sam se u loptu,
pokrivi rukama ui.
Tu sam leala sve dok sivo svjetlo zore nije prodrlo kroz uzak prozor
da me pronae, drhtavu i besanu.
Tako je zapoela moja svakodnevica na La Dolorosi. Danju je zvuk
bio podnoljiviji. Mogla sam se popeti na prste na drvenu stolcu, drei se
M

292

za reetke i virei kroz prozor kako bih vidjela da je to bilo more, samo
more i vjetar to su grmjeli i jaukali tako turobno. Nou bi um poprimio
jeziv prizvuk beskrajne besmrtne tuge, kojim kao da je vibrirao sam
kamen i koji bi mi prodirao u kosti, prisiljavajui me da pokrijem ui i
cvilim do jutra.
Dvaput na dan straar je donosio hranu, koja se razlikovala i u
kakvoi i u koliini. Kadikad to ne bi bilo nita vie od zobene kae ili
juhe od lee; kadikad kruh i tvrda kobasica, kadikad riblja juha ili komad
ovetine. Jednom tanjur kuhanog povra. Isprva nisam jela, odluivi
radije umrijeti negoli poludjeti na tom mjestu. Ako nita drugo nisam
mogla, mogla sam barem to, lei u smrt pred Melisandinim nogama.
To mi je pruilo izvjesno mrano zadovoljstvo o kojem sam mozgala
dok sam sve vie slabjela. Kushiel je sa mnom napravio lo izbor, ali
njegova e strijela barem jo jednom pogoditi tu pretjerano nadarenu
ker njegove loze. Melisande moda ipak zasjedne na tron Terre dAnge,
ali proivjet e ostatak svog ivota u strahu od njegova svretka. Nee je
ekati prelazak u pravu Terre dAnge-koja-lei-s-one-strane, zemlju Elue
i njegovih Suputnika, ve deset tisua godina patnje, ako je kushelinska
predaja govorila istinu.
Tako sam razmiljala sve dok upravitelj nije doao u moju eliju.
Doveo je sa sobom najkrupnijeg od svojih tamniara, zdepastog
Serenissimanca koji je bio priglup i posluan zvao se Tito. Uavi
unutra, zatvorili su vrata za sobom. Tito je nosio zdjelu iz koje se puilo, a
ja sam mogla nanjuiti riblju juhu ponad odurnog smrada rijetko
pranjene none posude.
Tito, glatko e upravitelj. Uhvati je i stisni joj nos.
S izrazom koji se mogao protumaiti kao suosjeajan na iroku,
priprostu licu, div je spustio zdjelu i kleknuo uz moju prostirku, s koje od
slabosti nisam mogla ustati. Upravitelj je privukao stolac i sjeo dok je
Tito stavljao jednu masivnu aku na moje grudi i priklijetio me. Drugom
rukom zaepio mi je nosnice.
To je proteklo onako kako se moglo i oekivati, iako mogu rei da
sam se odupirala ee nego to su oekivali. Na kraju me izdalo vlastito
tijelo gutajui zrak, premda sam jedino eljela smrt. Upravitelj mi je
silom gurnuo kositrenu kutlau meu zube, izlivi juhu u moja usta.
Zagrcnuvi se njome, neto sam progutala, a dobar dio udahnula. Tito me
podigao u sjedei poloaj dok sam kaljala i grcala, a crvena mi izmaglica
lebdjela pred oima i krv umjela u uima tako glasno da je zagluila
vjeni jauk Asheratina mora, pulsirajui strano i grubo, uzdrmavi me
poput broncom oivienih krila.
No dobro, pomislila sam, beznadno. ini se da mi je sueno ivjeti.

293

Moje su zapovijedi da vas odravam na ivotu. Upraviteljev ton bio
je sur i tvrdokoran poput zidina utvrde. Bio je dobar izbor za taj posao.
Ovo emo uiniti koliko god puta bude potrebno, i koliko god dana.
Hoete li jesti?
Hou, protisnula sam slabano.
Upravitelj je predao zdjelu i kutlau Titu i otiao. Obujmivi zdjelu
jednom rukom, div me premjesti paljivo kao dijete svoju novu lutku
kako bih mogla sjediti naslonjena na zid. Zakaljala sam se, a plua su mi
gorjela od juhe koju sam udahnula. ekao je strpljivo da zavrim, a onda
pruio zdjelu objema rukama.
Bila je to jedina milost koju mi je itko iskazao. Hvala ti, rekla sam
njeno, prihvativi zdjelu od njega. Polaganim, bolnim gutljajima, popila
sam ostatak juhe, vrativi praznu zdjelu kad sam zavrila.
Bila sam mlada, i Kushielova izabranica; brzo sam povratila snagu.
Dok se smrt povlaila iz mog dosega, a duboka potresenost izazvana
strahom i izdajom umanjivala, razum mi je opet poeo djelovati te sam
polako poela sagledavati svoju situaciju.
Ako je Tito bio najbolji meu tamniarima, unato svom
zastraujuem izgledu, Malvio i Fabron bili su najgori. Malvio bijae
zrikavi tamniar kojeg sam vidjela pri dolasku i rijetko je govorio, ali se
cijelo vrijeme kesio, dok mu je nemiran pogled vrludao po meni kad god
bi na njega doao red da donese hranu, dok je ekao kako bi se uvjerio da
sam ju pojela. Isprva, nije radio nita drugo osim gledanja. Za svog treeg
posjeta posegnuo je u svoje hlae, dirajui se i cerei. Za sljedeeg je
odrijeio uzicu hlaa i izvukao svoj ukruen falus, taman i nabrekao od
krvi, te mi ga pokazao. Odvratila sam pogled dok se dovodio do vrhunca,
znajui da se cerio. Kad je zavrio, spremio ga je natrag, mirno priekavi
da pojedem i predam mu prazan tanjur.
To sam i uinila, bojei se da e, ako upravitelj ponovno doe, sa
sobom dovesti Malvia.
Fabron je, naprotiv, neprestano govorio, primaknuvi se dovoljno
blizu da sam mogla nanjuiti njegov dah dok mi je pripovijedao do
lascivnih pojedinosti kada, gdje i kako tono bi sa mnom radio sve to je
elio sa mnom raditi. Premda nije bio izrazito matovit, nikad se nije
umarao od opisivanja inova u koje se sa mnom htio upustiti.
Koliko bih ti vrijedila? upitala sam ga jednom, zabacivi glavu kako
bih ga pogledala. Moja sloboda? Za nju, uinila bih sve to eli, i vie.
Na to se sav smeo te problijedio i pobjegao, pograbivi pladanj s
mojom napola pojedenom veerom.
Da sam bila junakinja romantinog epa, nedvojbeno bi stvari bile
drukije; uspjela bih ga namamiti oijukanjem i suptilnim poluobeanji-
ma, obmanuvi ga da mi pomogne pri bijegu. Avaj, u stvarnosti, ak ni

294

priprosti tamniari nisu toliko glupi da bi riskirali da budu razotkriveni
zbog obeanja lascivnih uitaka. Uistinu, nije bilo nieg primamljivog u
mojoj ponudi. Bila je sredina ljeta, a nesnosna je vruina uinila smrad
neispranjene none posude gotovo neizdrivim. Gruba vunena haljina
mahnito me svrbjela i zaudarala po znoju, a predug porub i visei rukavi
olinjali su se i zaprljali. Svlaila sam je kad god bih se usudila, bre-bolje
je navlaei im bih zaula klju u bravi.
Smrdjela je, ja sam smrdjela i cijela je moja elija smrdjela. Noi su
donosile posvemanju tamu i svodile svijet na lom i jauk Asheratine
strahotne tuge. Dani su donosili dosadu i jad koji su ludilo inili gotovo
dobrodolim.
Takav je bio moj ivot.
Nekoliko tjedana kasnije Tito je uao u moju eliju natovarenih
ruku. Oprezno sam promatrala dok je odlagao do vrha pun abar svjee
vode i smotuljak tkanine. Posegnuvi u depove, izvukao je dva tvrdo
kuhana jaja i jabuku, pravu gozbu. Jedi, rekao je pruivi mi ih, a
potom, izvadivi neto iz drugog depa: Operi se.
Bio je to istroen komad sapuna, koji je jako mirisao na luinu, no
usudim se rei da nikad nisam prihvatila mecenin dar s toliko zahvalna
strahopotovanja kao to sam prihvatila tu dlaicama posutu kuglu. Tito
je okrenuo glavu i podigao nonu posudu jednom rukom, drei je
paljivo podalje od sebe dok je ostavljao moju eliju.
Zanemarivi hranu, svukla sam svoju ogavnu haljinu i kleknula na
pod pred abrom vode. Sapun je bio zrnat i nije mnogo pjenio. Pekao je
dok sam se revno ribala. Bio je to divan osjeaj. Oprala sam ak i kosu
nakon to sam istrljala svaki pedalj koe, nagnuvi se nad abar kako bih
uronila cijelu glavu. Voda dotad vie nije bila nimalo ista, ali nisam
marila; bila je ia od mene. Kad sam zavrila, prouila sam zaveljaj
tkanine i otkrila da se radi o istoj haljini, od iste grubo tkane sive vune.
Tito se vratio s dobro izribanom nonom posudom, te jo jednim
manjim abrom svjee pitke vode. Sklupala sam se na svojoj prostirki i
dovrila jabuku, uivajui u luksuzu istoe, prvi put tih tjedana.
Hvala ti, rekla sam kad je pokupio odbaenu haljinu, ostatak
sapuna i ljuske jajeta. Za sve ovo. Na moje iznenaenje, uputio mi je
pogled duboke zabrinutosti, odmahnuo krupnom glavom i otiao.
Nije prolo dugo dok nisam doznala zato.
Odjevena u istu haljinu, stajala sam na stolcu kraj prozora,
zavlaei ruku kroz eljezne reetke kako bih bacala mrvice okrajka kruha
koji sam sauvala galebovima to su kruili oko otoka. Dostajalo je da ih
samo jedan otkrije pa da ih se srui pola tuceta, te su se natezali i
prepirali bunim kricima na tlu pred mojim prozorom, kljucajui otrim

295

kljunovima. Bilo je to pomalo uznemirujue, gledati ih s iste razine, ali mi
je umanjivalo dosadu, dok je njihovo krianje nadjaavalo zvuk mora.
Takoer je prikrilo zvuk otvaranja mojih vrata.
Phdre, to to, pobogu, radi?
Bio je to Melisandin glas, raskoan i podsmjeljiv, zvuei ba kao da
me susrela u Gradu ili na dvoru, a ne zatoenu napola pod zemljom u
samotnoj tamnici, po njezinoj zapovjedi. Srce mi je poskoilo. Ubrzana
bila, okrenula sam se polako prema njoj.
Na mutnu sivu svjetlu svoje elije, Melisande je blistala poput
dragulja. Nikakav joj veo nije pokrivao lice, njezinu besprijekornu
bjelokosnu put, puna usta i oi, oi tamnomodre boje safira. Kosa joj je
padala slobodno onako kako sam je se sjeala, mrekajui se u modro-
crnim valovima. Njezina je ljepota oamuivala.
Hranim galebove, odgovorila sam budalasto.
Melisande se osmjehne. A hoe li jednoga uiniti svojim posebnim
ljubimcem, i uvjebati ga da prenosi poruke, kako bi upozorila Ysandre i
spasila svoj narod?
Ostala sam gdje sam bila, stojei na stolcu, leima okrenuta prozoru.
Izgledala smijeno ili ne, taj mi je poloaj davao prednost visine i drao
me to je dalje mogue od nje. Pobijedili ste, rekla sam jednolinim
glasom. Budite tako ljubazni pa mi se vie ne rugajte, moja gospo. to
hoete?
Da te vidim, mirno e Melisande. Da ti ponudim izbor. Vidjela si,
drim, to ti nosi budunost; prljavtinu, dosadu i ludilo. A to je tek
najmanji dio. Dok sam u La Serenissimi, bit e zatiena, Phdre.
Upravitelju je nareeno da pazi kako ti se nita zlo ne bi dogodilo i kako
te njegovi tamniari ne bi napastovali. Kad odem, slegnula je ramenima,
bit e gore.
Pomislila sam na Malviov nemiran pogled i osjetila muninu. Kad
odete, ponovila sam zatomivi prevrtanje eluca. A kad e to biti? Na
jesen, moda, kad Ysandre ostavi kraljevsku vojsku u rukama Percyja de
Somervillea i krene na progressus, jaui u serenissimansku stupicu?
Melisande nije odgovorila, a ja se muklo nasmijah. Osudili su vas kao
izdajicu, moja gospo. Zar mislite da dangelinski narod tako lako
zaboravlja?
Narod vjeruje to mu se kae. Njezin je izraz ostao spokojan.
Osudila me tvoja rije. No Ysandre te se ve odrekla, zahvaljujui tvojoj
domiljatosti. Ako i tebe proglase izdajicom zbog spletkarenja protiv
dangelinskih trgovakih interesa, rijetki e posumnjati kad im kau da si
lagala.
Nisam spletkarila protiv dangelinskih trgovakih interesa.

296

Ne? Melisande nadigne obrve. Ali Marco Stregazza e se zakleti da
jesi.
Ah. Provirila sam van kroz prozor prema uzburkanu sivom moru
iza ruba litice. A je li lano prikazao i nemoral u Asheratinu Proroitu?
Trpim njezinu bol ve mnogo dana. Ne bih se voljela suoiti s njezinim
gnjevom.
Ne. Ton joj je bio miran. Ne bi se usudio; to je bila Marie-Cele-
steina ideja. Nisam tolika budala da bih se alila s Asherat-Od-Mora.
Njezin mi je hram pruio utoite, a ja sam na tomu zahvalna. Ako
njezinim sredstvima mogu postii svoje ciljeve, to bolje, ali ne bih
riskirala svetogre. Nijedan DAngeline ne bi, niti ijedan pravi
Serenissimanac.
Marie-Celeste stoji izmeu dva svijeta i ne boji se odgovarati
bogovima nijednoga od njih, dodala je. Ne zvui iznenaeno.
Imala sam vremena za razmiljanje, moja gospo, procijedila sam
suho, uzvrativi joj pogled. Kakav mi to izbor nudite?
Zasad, izbor izmeu dviju tamnica. Ove... Melisande pokae na
kamene zidove, slamaricu i prazni kabao, ... ili moje. Rijei su visjele u
zraku izmeu nas, a ona se ovla osmjehnula. Bila bi dobra izdajica,
Phdre. Ali bila bi jo vrsnija pokajnica za moje grijehe.
Stajala sam balansirajui na stolcu, neobino oamuena. I to
predlaete, moja gospo? upitah, dok mi se vlastiti glas inio udnim i
nepoznatim, vedar poput njezina kad me zadirkivala zbog galebova.
Ukrotiti me poput jogunastog drjebeta?
Melisande se blago osmjehne. Da.
Progutala sam slinu i skrenula pogled.
Pretijesna i premalena bila je moja elija da nas zaprimi obje. Cijeli
iroki svijet bio je premalen. Slabost je to, Kushielova strijela. Grimizni
trunak koji mi je obiljeio oko bio je samo manifestacija istinske
unutranje mane, rane koja je prodirala u sr moje due. Ono to je
Melisande nudila; Elua, to je obeanje bilo tako slatko! Ne odupirati se
vie vlastitoj prirodi ve joj se prepustiti cijelim srcem, nudei je
objeruke onoj osobi, jedinoj osobi, koja je uvijek, ali uvijek znala pravu
bit onoga to sam bila.
Kao to sam ja znala njezinu.
Melisande je od mene neto htjela.
I srce i misli radili su mi svom brzinom, dok sam stajala drhtei pred
njom. Ruka mi se nesvjesno podigla da potrai praznu udubinu pod
mojim vratom gdje je njezin dijamant tako dugo visio, uzica koju mi je
natakla da vidi dokle u bjeati. Joscelin, apnula sam. Ne moete ga
pronai.

297

Vjee su joj zatreperile, sasvim neznatno.
Nasmijala sam se glasno, nemajui to izgubiti. Ni Ti-Philippea?
Nemojte mi rei! Zato mislite da bih znala gdje ih moete pronai, moja
gospo? Joscelin Verreuil me ostavio, jer sam poinila neoprostiv zloin i
zavela ga. Ako je Philippe umaknuo vaim straarima... otkud znam?
Marcovi bi ljudi bili uspjeniji od mene, ako ga Benedicte ve ne moe
pronai.
Skoio je u kanal, zapravo. Melisandin glas je bio iznenaujue
ravnoduan. S balkona. ini se da Rousseovi mornari plivaju kao ribe.
Marco je miljenja da umire od groznice, ako je uope iv. Kanali su
poznati po svojoj kunosti. La Serenissima je dobro opkoljena, nee je
napustiti ni morem ni kopnom, niti poslati vijesti. ak i da uspiju,
premalo znaju da bi nam pokvarili planove. Ipak, i premalo je previe. Ali
o tome emo kasnije. Prila je blizu, preblizu, nasmijeena, i podigla
ruku kako bi je poloila na moj obraz. Razmisli o mojoj ponudi. Dodir
joj je bio hladan, ali me oprio poput vatre. Sklopila sam oi, tresui se
poput lista u oluji. Mogla sam nanjuiti njezin miris, neznatan mous
proet mirodijama. Poeljela sam pasti na koljena, poeljela sam okrenuti
glavu i obuhvatiti njezine prste ustima.
Nisam.
Razmisli o tome, ponovila je Melisande, povukavi ruku. Vratit u
se.


298

ETRDESET TRI



onuda.
Opasna ponuda.
Nakon to je Melisande otila, sjedila sam sklupana na svojoj
prostirki, ruku obavijenih oko koljena, razmiljajui. Prije je bilo
drukije. U beznau ima izvjesne mirnoe. Sada mi je ak i taj luksuz bio
oduzet.
Morala sam razmiljati.
Joscelin i Ti-Philippe, ivi! Nalazili su se u yeshuitskoj etvrti, u to
sam bila uvjerena. Bilo je to jedino mjesto gdje ih se ni Benedicte ni
Stregazze ne bi sjetili potraiti; bilo je to prvo mjesto kamo bi Joscelin
otiao. A ako je Ti-Philippe pobjegao, ako je bio dovoljno pametan i
sposoban, tamo e ga najprije potraiti. Sada sam zahvaljivala Elui to su
moji vitezovi bili dovoljno sumnjiavi da prate Joscelina tijekom njegovih
nestanaka.
Znali su dovoljno, njih dvojica, da iznesu optubu protiv Percyja de
Somervillea iako nisu imali dokaza. Upravo ih je ono to nisu znali
moglo stajati ivota. Princ Benedicte... Benedicte i Melisande. Ipak,
pomislila sam, Ti-Philippe je bio dovoljno mudar da pobjegne, kad je
spazio Benedicteove straare.
Straare Percyja de Somervillea, za koje smo svi mislili da ih je princ
Benedicte primio u svoju slubu nita ne slutei.
Znao je da smo Remy, Fortun i ja otili u Mali dvor, i da nas poslije
toga vie nitko nije vidio.
Ali nee znati zato, mislei da nas je mogao zadesiti velik broj
nezgoda na putu izmeu kue i palae. Prevrtala sam taj problem opet i
opet po glavi, i neizbjeno izvlaila isti zakljuak. Doseg svega ovoga bio
je prevelik i preteak za pojmiti. Ni Ti-Philippe ni Joscelin nikad nee ni
naslutiti Benedicteovu izdaju.
To to trai pronai e na posljednjem mjestu gdje bude
gledala...
Ovoga se nisam ni sjetila; nee ni oni. Jedino emu sam se mogla
nadati bilo je to da e ih moj nestanak i izdajniki straari uiniti
opreznima, dovoljno da izbjegavaju Mali dvor i odu ravno k Ysandre.
Ako su preivjeli. Ako Ti-Philippe nije negdje leao na poljskom
krevetu cijedei znojem posljednju kap ivota zbog kakve jezive poasti
P

299

koju je zaradio u kanalu. Ako Joscelin nije bio na pola puta do sjevernih
stepa, ganjajui nekakvo tajanstveno yeshuitsko proroanstvo.
I ako uspiju doprijeti do kraljice, to je Melisande, koja se rijetko
ime davala obmanuti, smatrala nemoguim.
Ako, ako, ako.
Opasno je, unato svemu, gajiti nadu.
Nisam dvojila u istinitost Melisandinih tvrdnji. Banalna je injenica
da povijest piu pobjednici. Sa vrstom podrkom vojvode Percyja de
Somervillea i princa Benedictea de la Courcela na svojoj strani, ugled e
joj biti vraen, gotovo neokaljan. Nekolicina e prosvjedovati i brzo biti
uutkana. Rijetki e se moda pobuniti; ne mnogi, pomislila sam. Nisam
zaboravila amorenje meu plemstvom kad je Drustan mab Necthana
ujahao u Eluin Grad.
Mnogi, previe njih, obradovat e se to su se rijeili pictijskog
prinevskog supruga, ija bi krv okuila nasljednike kue Courcel. No
nita takvo ne bi doekalo Benedictea, koji je jo uvijek bio Ysandrin
nasljednik. Ne, njegova e ga serenissimanska djeca naslijediti ovdje. A u
Terre dAnge, istokrvni sin, kojeg mu je rodila dangelinska supruga.
Melisandin sin.
A to se tie Ysandre de la Courcel, pomislila sam, ona e postati
tragina fusnota dangelinske povijesti. Ubijena, nedvojbeno, tijekom
kakve serenissimanske intrige koja e poi krivo. to je Melisande
planirala, nisam znala, ali mogla sam dobro pretpostaviti da nikakav trag
nee voditi do nje, ni do Benedictea.
Tko bi ustao protiv nje, s Benedicteom na njezinoj strani?
Tu je bio Quintilius Rousse a s njim ovjek nikad nije bio nacistu.
Hoe li to progutati ili ne? Nikad ne bi povjerovao da sam izdajnica,
pomislila sam, ni da je Melisande neduna. Pa ipak, poznavao je
Benedictea od davnina, kao i Percyja de Somervillea. to bi kraljevski
admiral mogao uiniti kad bi vojska zauzela kopno? Vrlo malo,
najvjerojatnije; pogotovo ako bi serenissimanska mornarica pruila
podrku Benedicteovom pravu na prijestolje. Ako bi Marca Stregazzu
izabrali za duda, ne dvojim da bi to slijedilo. Quintilius Rousse bio je
lukav i znao preivjeti. Mogao bi podrati Benedicteovo pravo, ako bi
osjetio da nema drugog izbora.
Tu je bio i Barquiel LEnvers.
A on je, pomislila sam skrueno, bio klju. Vojvoda LEnvers, kojeg
sam smatrala svojim neprijateljem. Bio je razlog zbog kojeg se Benedicte
nije usuivao djelovati bez podrke kraljevske vojske. Kao Ysandrin ujak,
bio je najblii u redu za prijestolje, s branim vezama s Aragonijom,
Albom i Khebbel-im-Akkadom. Koje bi se sve mogle sjatiti na

300

LEnversovu stranu ako i traak sumnje bude okruivao Ysandrinu smrt.
Drustan bi, u to sam bila uvjerena; nisam zaboravila ni etu aragonskih
kopljanika koji su se s nama borili protiv Skalda te smrtonosnu
akkadijsku konjicu.
Morat e djelovati brzo, Benedicte, Melisande i de Somerville, kako
bi osigurali prijestolje i oslobodili se Barquiela LEnversa.
Budala sam, pomislih, to sam tako olako povjerovala. Nije sve
izgubljeno dok se igra ne privede kraju, a to nije bio sluaj, jo uvijek.
Melisande mi je podijelila loe karte, ali neke se jo nisu odigrale.
Tako sam mozgala i premiljala, sve dok se svjetlo nije poelo gubiti
u, mojoj tijesnoj eliji, a jedan od tamniara mi donio veeru. Constantin,
tako se zvao, utljiv i sijed. to se tamniara ticalo, on mi se prilino
sviao, jer me nije muio.
Constantine, rekla sam kad sam mu vratila prazan pladanj. Bi li
prenio upravitelju poruku od mene?
Premjestio je pladanj u rukama i stameno me odmjerio. Prenijet u
je. Ne obeavam da e je sasluati.
Razumijem, odvratila sam ozbiljno. Molim te, reci mu kako
traim da me saslua.
Hou.
Vie od toga nije rekao pa sam se time morala zadovoljiti. No koja
se sputala napokon je iscijedila posljednje svjetlo iz moje elije. Sjedila
sam na prostirki i promatrala kako veernje rumenilo blijedi kroz moj
uski prozor, a modri se sumrak boji u sivo, te potom u zvijezdama posuto
crno. Kako je vidljivost slabila, tako je beskrajan jauk Asheratine tuge sve
vie ispunjavao moja osjetila. Budna, sluala sam razabirui zvuke koji su
stvarali ostali zatvorenici meu kakofonijom. Svima sam im nadjenula
imena, za beskrajnih noi. Narika, iji su se leleui krici uzdizali i
padali bez prestanka. Struga, koji je pravio zvuke poput male ivotinje
koja pokuava prorovati tunel kroz tvrdi kamen. Psova, kojemu je
preostalo dovoljno razuma da proklinje svoju sudbinu. Udarac... nisam
voljela razmiljati o tome to je Udarac radio, a to je proizvodilo tupo,
prigueno lupanje koje je ritmiki pratilo zavijanje noi. Bilo je i drugih,
moda sedmero ili osmero. Bilo je teko procijeniti, ak i mom
uvjebanom uhu. Nisam bila sigurna jesu li Molitelj i Vritavac bili jedna
te ista osoba. Nikad ih nisam ula istovremeno, ali nisam bila sigurna
radi li se o jednom zatoeniku ije je stanje fluktuiralo izmeu
preklinjueg oaja i divljeg bijesa, ili samo o orkestracijama bezumlja.
Kad odem... bit e gore.
Postat e gore. Postat e jo mnogo gore. Noima jo uvijek nisam
vritala, ve se samo jecajui budila iz nemirna sna. Tada su mi snovi bili

301

puni Malviova nemirna, nacerena pogleda, Fabronovih prostakih
aputanja u moje uho... ah, Elua! Postat e mnogo, mnogo gore.
Ako su Joscelin i Ti-Philippe ivjeli, ako su imali ikakvih izgleda, ovo
je vrijedilo toga.
Jer nisam mislila da u se jo dugo moi oduprijeti Melisandi.
Ako.
Naposljetku sam zaspala, iscrpljena muenjima vlastita uma. Jutro
je dolo i dobrano se oduilo; naposljetku, tamniar je stigao s jelom. Bio
je to Tito, sa suosjeajnim izrazom na iroku, neuglednu licu. Upitala sam
ga hoe li me upravitelj danas primiti, a on je slegnuo ramenima,
odmahujui glavom. Nije znao. Svejedno sam mu zahvalila i pojela
jutarnji obrok. Pladanj hladne kae, ali zaslaene medom. Zdepasti me
Tito promatrao da vidi hoe li mi se svidjeti.
Od tebe? upitala sam.
Kimnuo je i nasmijeio se poput djeteta. Stigo je danak pelara.
Dobio sam ovolki komad. Rairivi goleme ruke, pokazao je veliinu
saa. Sauvao sam malo za tebe.
Unato svemu, nasmijeila sam se. Hvala, Tito. Vrlo je ukusno.
Nema te hridi na kojoj smrtna dua moe zaglibiti, a da na njoj ne
nae kakav krhak izdanak ljudske dobrote koji se bori da iznikne; u to
sam se osobno uvjerila. Je li znak unutarnje slabosti to sam ju uvijek
nastojala nagraditi? Nisam znala, osim da u opet uiniti isto, iako se
Titova prostoduna dragost na kraju pokazala istodobno i blagoslovom i
prokletstvom. Tako razmiljam sada; onomad, samo sam ga promatrala
kako oprezno brie posljednje izdajnike tragove meda s tanjura i cucla
prste, istodobno i zahvalna i tuna to se dobrota u mom ivotu svela na
ovo.
Upravitelj nije doao ni tog dana, ni idueg. Koraala sam
zaguljivom elijom, znojna i razdraljiva. Svaki put kada bih zaula klju
u bravi, srce bi mi zakucalo bre od straha da je to Melisande dola po
moj odgovor. Strah i strepnja spojeni u jeziv vor sloene udnje koja mi
je ostavljala usta suhima i od koje mi je bilo bubnjalo u venama.
Treega dana doao je upravitelj.
ula sam klju, ovaj put, prerano da bi se radilo o straaru s
veerom. Brzo, drhtavim prstima, sputala sam kosu na potiljku u labavo
klupko koje na Nonom dvoru zovemo ljubavnikov vor, a koje je dralo
bez ukosnica ili mreice. Sabravi se u nekakav privid dostojanstva,
ustala sam da doekam svog gosta, zagladivi sivu haljinu.
Kad je upravitelj uao, praen Fabronom, naklonila sam glavu
uputivi mu pozdrav meu ravnopravnima, koji koristimo na dvoru. Nije

302

odgovorio, ve samo izustio svojim bezbojnim glasom. Htjeli ste me
vidjeti.
Da, gospodine upravitelju. Duboko sam udahnula; nisam oekivala
da e se smekati. Gospodine, htjela bih vas zamoliti za uslugu. Htjela
bih poslati pismo, nita vie. Zastala sam, a on je i dalje utio. Neu vas
vrijeati uvjeravanjem u svoju nevinost, gospodine, nastavila sam.
Usudim se rei da ste se toga dovoljno nasluali, a nije na vaem mjestu
da sudite, ve da samo provodite zakon. Traim samo priliku da
obavijestim svoju kraljicu o svojoj sudbini. Kako je ona moj suveren, ima
pravo znati; nita manje ne bismo omoguili bilo kojem tuincu u Terre
dAnge. A moete mi vjerovati, dodah, kad vam velim da bi Ysandre de
la Courcel dobro naplatila tu obavijest. Izraz mu se nije promijenio.
Koraknula sam naprijed. to god zatraite, gospodine, rekla sam vrsto.
Stavit u to na papir i obvezati je svetim rijeima kue LEnvers, lozom
njezine majke, koje ak ni sama kraljica ne moe odbiti.
A to sam i mogla, jer sam sada znala da me Nicola LEnvers y Aragon
nije prevarila, ve mi u ruke stavila veoma mono oruje. Imala je pravo,
Barquiel LEnvers i ja dali smo se glupo zaslijepiti naim sumnjama, a
zbog toga e prijestolje moda biti izgubljeno. Poput svadljive djece u
taglju, zaboravili smo da smo ostavili otvorena vrata kroz koja bi se
mogao uuljati vuk.
Nije vano to vi vjerujete. Samo upamtite.
Jesam.
Upravitelj se promekolji. Preko njegova lijevog ramena, Fabron je
ustima oblikovao neku opscenu rije, oponaajui vlaan poljubac. Nisam
se obazirala na njega, ve usredotoila na upravitelja.
Koji je glatko rekao: Ne.
Buljila sam, nita ne shvaajui, i ekala da kae jo neto, dok mi je
srce tonulo poput kamena u grudima. Kad nita nije stiglo, potisnula sam
luaki poriv da se nasmijem, te umjesto toga rekla: Gospodine, smijem
li pitati zato?
Njegove su rijei bile odmjerene poput sporog kapanja vode u peini.
Ovo je La Dolorosa, a ja sam njezin upravitelj. Ni vie ni manje. Asherat
vas je poslala, i ja u vas uvati dok opet ne doe po vas.
Asherat! Rije mi je izletjela s usana. Gospodine, sam ugled
Asheratina Proroita potkopan je u uroti koja me ovamo dovela!
Raspitajte se, ako ne vjerujete, raspitajte se u velikom hramu na Trgu i
doznajte nije li mjesto njezine Proroice bilo uzurpirano na jedan dan!
Pitajte samog duda, Asheratina miljenika, kako su se Njezine sveenice
ponijele prema njemu! Govorim vam, prijestolja ovise o ovom pismu i
sama svetost vaih uvjerenja!

303

Buncala sam; znala sam da buncam. I to je gore, inilo se da ne
mogu prestati. Dok se bujica mojih rijei nastavljala, vidjela sam kako je
upravitelj Fabronu dao znak glavom, a ovaj stupio naprijed i zgrabio me
za ruke, gurnuvi me unatrag. Izmanevrirao je tijelo blizu mome,
oblizujui usne.
Nije bilo lako, ali ponovno sam uspostavila vlast nad sobom te sam
ga se otresla. Melisandino jamstvo zatite jo je vrijedilo; pustio me
razmetljivo, podigavi obje ruke u zrak.
Dao Elua da ovo poalite, gospodine, tiho sam rekla upravitelju.
Moete se tako moliti, ako elite. Vie od toga nije rekao, ve je
otvorio vrata moje elije, mahnuvi Fabronu da izae prvi i slijedei ga.
Vrata su se zatvorila i zakljuala, ostavljajui me opet samu.
Jedna nada izgubljena.
Preostali su samo Joscelin i Ti-Philippe... ili Melisande.
Nisu mi se sviali moji izgledi ni u jednom ni u drugom sluaju.


304

ETRDESET ETIRI



elisande nije stigla bez upozorenja.
Znala sam, idui put kad je tamniar donio kabao za pranje i sapun,
to to znai. Ovaj put u tome nisam pronalazila zadovoljstvo, ve samo
odreen gorak humor. Ne bi bilo prikladno da me prinevska supruga
Benedictea de la Courcela zatekne neopranu i neurednu u prljavoj i
smrdljivoj eliji, dakako. Ne, Melisande bi zapovjedila da me operu, kao
da je kakav ratni vojskovoa, a ja njezina odabrana zarobljenica.
Uinila sam to, iako sam bila u iskuenju da ne posluam. Ali budui
da su me ve jednom silom hranili, nisam eljela ponoviti to iskustvo i s
pranjem, a neto u tamniarevu pogledu bio je nov, te mu ime jo
nisam znala davalo je naslutiti kako je takvo to bilo mogue. Kad sam
zavrila, odjenula sam istu haljinu koju je donio i sjela prekrienih nogu
na prostirku da ekam.
Nisam morala ekati dugo.
Ovaj put nisam se trgnula niti ustuknula. Ostala sam na mjestu kad
je Melisandina prisutnost ispunila eliju poput plamena svijee ili
pjesme. Bila sam ponosna na taj mali in volje. Ako sam zahvaljujui njoj
ovako nisko pala, onda u taj teritorij prisvojiti za sebe. Neka se saginje,
ako eli doprijeti do mene.
Tako sam razmiljala; budui da je to ipak bila Melisande, nije se
sagnula, ve samo spustila pogled na mene, odgonetnuvi do pojedinosti
to sam radila i zato. Neznatan osmijeh lebdio joj je u krajiku usana.
Nisam posjedovala trik koji ona nije poznavala. Ono to me moj gospodar
Delaunay nauio, nauio je i nju, prije mnogo vremena. A zauzvrat, ona
ga je nauila iskoritavati ljude.
Kao to je iskoristio mene.
Jesi li odluila? priupita Melisande.
Nagnula sam glavu natrag uz kameni zid elije. to biste uinili sa
mnom?
Netko bi drugi pogreno protumaio znaenje; Melisande nije.
Postoji tamnica u Malom dvoru. Zadrala bih te ondje dok... dok se
stvari u La Serenissimi ne srede. Ili moda dulje. To bi ovisilo o tebi.
Blago se ogledala po mojoj eliji. Mnogo je ugodnije nego ovdje jer su je
izgradili za zabavu kushelinskim gostima. Imala bi svjetla i udobnosti;
pristojnu odjeu, hranu i potenu kupku. Knjige, ako eli; knjinica je
M

305

dobra. Je li zbog toga osiguranje loije, pita se? Nije. Odmahnula je
glavom. Ne pretjerano.
Samo donekle.
Da, zamiljeno e Melisande. Donekle.
Postoji mogunost da bih vas mogla prevariti i zadobiti vae
povjerenje.
Da. Bljesak zabavljenosti ozari njezine predivne oi. Postoji i to.
No usudim se rei da, kad bi je smatrala vjerojatnom, onda je ne bi
izrekla na glas.
Budui da je to bila istina, nisam se ni potrudila odgovoriti, ve sam
umjesto toga upitala: emu uope riskirati? Sve za im teite lei vam
nadomak ruci. Vrijedi li to ugroziti, ma kako neznatan bio rizik, samo
kako biste se poigrali mnome? Ne vjerujem, moja gospo, i stoga sumnjam
u ovu vau ponudu.
Doista? Melisande prie prozoru kako bi se zagledala kroz njegove
reetke u daleki obzor, a svjetlost izvana uini njezino lijepo lice
spokojnim. Igra prijestolja smrtonosna je igra, draga moja. ak i ako
ovaj gambit propadne a nee ipak sam osigurala zavrnicu. Moj sin,
koji je u svemu tomu neduan, trei je u nizu za prijestolje, jedini
potomak Courcelove loze neokaljan izdajom. Nijedan drugi pripadnik
kue Shahrizai nije toliko postigao. Ali ti... Okrenuvi se, nasmijeila mi
se. Kushiel te izabrao, Phdre, i oznaio kao svoju. Igrati se s tobom,
znai igrati igru bogova.
Zadrhtala sam. Vi ste ludi, protisnula sam slabano.
Ne. Melisande opet odmahne glavom. Samo ambiciozna. Ponovit
u pitanje: jesi li odluila?
Lom i jauk tugujueg mora ispunili su tiinu koja se protezala
izmeu nas. Izludjet e me, s vremenom; ve su poeli. Znala sam to,
onog dana kad sam buncala nakon to me upravitelj odbio. Ali barem e
to ludilo zahvatiti samo mene, a ja u si ostati vjerna do samog kraja.
Melisandin nain... to je bilo neto drugo. Budem li kockala i izgubila,
iznevjerit u mnogo vie.
Rastrgana izmeu uasa i enje, beznadno sam se nasmijala. Moja
gospo, unitena sam i ovako i onako. Zato me tjerate da biram?
Unitena? Nadigla je obrve. Mislim da mi ini nepravdu.
Ne, rekla sam. Tu je jo Ti-Philippe. I Joscelin.
Doista ga ljubi, zaueno e Melisande. Odvratila sam pogled, i
zaula njezin smijeh. Cassielov sluga. Prikladna napast za Kushielovu
izabranicu i Naamahinu... je li doista umaknuo tvojim draima?
Jest, apnuh.

306

Ah, ali moe pretpostaviti kamo je pobjegao. Phdre. Njezin me
glas primorao da okrenem glavu. Bilo je samilosti i neumoljive okrutnosti
u njezinu pogledu. U svakom sluaju, on je otiao. to sad vrijedi ta
slijepa i nerazumna odanost? upitala je blago. Tvom Cassilinu koji te
napustio; Ysandrei de la Courcel, koja te iskoritavala kad si joj trebala.
Elui i njegovim Suputnicima svejedno je tko sjedi na prijestolju Terre
dAnge. Reci mi, misli li da bih bila lo suveren?
Ne, promrmljala sam, iznenadivi nas obje istinom. To to radite,
moja gospo, imate naviku raditi vrlo dobro. Kad biste se jednom domogli
trona, ne dvojim da biste vladali sa snagom i otroumljem. Ali ne mogu
odobravati vae postupke.
Phdre. Samo moje ime; Melisande ga je izgovorila kao da je
poloila prst na moju duu, mek i zapovjedniki. Doi ovamo. Prela je
prostoriju kako bi stala preda me, ispruivi ruku, a ja ju prihvatih bez
razmiljanja, posluno ustavi s instinktom usaenim u samo moje bie,
koji su mi utuvljivali u glavu od etvrte godine. Samo snagom svoje volje i
pogubnim arima svoje ljepote, Melisande me drala zarobljenu i drhtavu
pred sobom, obujmivi mi lice objema rukama. Zato se odupire
vlastitoj elji? Sam Blaeni Elua nam je zapovjedio, ljubi kako eli.
Da sam imala kamo pobjei, pobjegla bih. Da sam joj se mogla
oduprijeti, oduprla bih se. Nisam to ni imala ni mogla. Nisam joj ak ni
uspjela odgovoriti. Od njezinog me mirisa spopala vrtoglavica.
Stajala sam ukipljeno i posluno, dok mi je srce lupalo prebrzo,
prejako.
Tako blizu, tako lijepa.
Tako opasna.
Melisande sagne glavu i poljubi me.
ok je proao kroz mene poput koplja; mislim da sam glasno
uzdahnula. Mana, slabost; Kushielova strijela, probola me do same sri.
A nakon oka nastupila je elja, golem potapajui val elje koji mi je
pomeo volju poput granice u bujici, pomeo sve na svom putu. enja,
ah, Elua! Ovo se spremalo izmeu nas dugo vremena, i bilo je slatko,
mnogo slae nego to sam se sjeala. Usidrena u Melisandinim rukama,
zaljuljala sam se, topei se pod usnama i jezikom, elei jo vie i vie.
Kosti su mi se pretvorile u tekuu vatru, tijelo poprimalo oblik njezine
elje. Moje su grudi boljele od udnje, rastua mi je plima navirala u krvi,
slabine arile, a tijelo eznulo da se spoji s njezinim. Sve to je traila,
dala sam. Sve to sam bila, sve to sam trebala biti, postala sam pod
njezinim poljupcem.
Bilo je to poput povratka kui.

307

Melisande je znala; kako i ne bi? Borei se za dah, privila sam se uz
nju, rukama joj steui ramena. Nisam se ak ni sjeala da sam ih
podigla. Neznatan, pobjedniki smijeak izvio joj je usne kad me pustila.
Uzdahnula sam drui i koraknula natrag... jedan korak, dva, a
njezin je osmjeh postao upitan... i zabacivi glavu natrag svom silinom,
estoko sam tresnula njome o kameni zid elije.
Vrua, prodorna bol obavijestila me da sam pogrijeila, ne pogodivi
plosnati zid, ve brid udubine gdje su stajala vrata. Bubnjala je po mojoj
lubanji poput Kushielovih bronanih krila, pulsirajua agonija koja je
zastrla crvenu izmaglicu pred mojim oima, bubnjajui i bubnjajui,
izbijajui mi iz glave Melisandinu dra.
Nasmijala sam se kad sam nemono kliznula na pod, videi kako joj
se prepast pomalja na ljupkome licu.
Phdre!
Bio je to tek drugi put da sam ga takvog ula, njezin melodian glas
rastrojen od preneraenosti. Vlana toplina kliznula mi je niz potiljak,
slijevajui se naprijed u udubinu mog vrata, grimizan potoi. Doista,
napukla sam lubanju.
Gdje ti je u sedam pakala pamet? Melisande uzrujano promrmlja,
oiju napetih i preplaenih kad je kleknula pokraj mene, pritiui
presavijeni rupi na moj potiljak. Omamljena i oslabljena bolom,
uspravila sam se da ju pogledam. Kunem se, Phdre, i ivoj si mi deset
tisua godina patnje!
Melisandino lice i moja elija zamutili su mi se pred oima,
progutani agonijom. Marila je, doista je marila za mene, a ja se nisam
mogla prestati tome smijati, pronaavi vlastiti beskoristan trijumf u
oamuenu bezumlju boli. Iako mi je Kushielova crvena izmaglica zastrla
vid, iako mi je glava pucala, moje su misli bile bistre. Ravnotea moi se
promijenila inei nas, napokon, jednakima. Izraz usredotoenosti
nabrao je to glatko elo dok je Melisande pokuavala zaustaviti krvarenje.
Dri ovo, rekla je kratko, pritisnuvi moje mlitave prste oko krvlju
natopljenog rupia. Posluala sam, gledajui je dok je ila k vratima i
otrim kucanjem pozvala tamniara. Dovedi lijenika, zapovjedila je na
otresitu caerdicciju. Ili neto najblie toj definiciji to imate na ovom
mjestu.
Sigurno je brzo posluao; mogla sam uti njegove korake kako se
gube niz hodnik. Melisande me nijemo promotrila napunivi zaimau
vode iz mog vjedra za pijenje i upotrijebivi je da ispere krv s ruku,
paljivo i temeljito. Sjedila sam naslonjena leima na zid, pritiui
njezin rupi na glavu. Kosa mi je ve bila slijepljena od krvi.
Morat ete biti brzi, rekla sam tada, kao da nisam sjedila krvarei
po podu elije. Barquiel LEnvers nije budala, i gaji svoje sumnje. Zauzet

308

e prijestolje kao regent im uje vijesti i zatraiti punu istragu prije nego
to ga prepusti.
etiri teklia na brzim konjima krenut e iz La Serenissime u
trenutku kad zvonik na Velikom trgu oglasi Ysandrinu smrt... hladno e
Melisande. Sa svjeim konjima koji e ih ekati na svakoj postaji do
Eluinog Grada. Percy de Somerville zauzet e Grad prije nego to vojvoda
Barquiel dozna vijesti.
I biti proglaen urotnikom, predmnijevam. Promekoljivi se na
kamenim ploama, poslala sam novi val agonije u tutnjavu glavom.
Kako e Ysandre umrijeti?
Dovoljno zna. Klju u bravi; Melisande ustukne kako bi propustila
upravitelja i tamniara. Bezizraajno ju je promotrio i priao da me
pregleda privukavi mi glavu naprijed i razdijelivi od krvi mokre uvojke.
Osjetila sam kako mi prstima opipava ranu.
Posjekotina na tjemenu, objavio je ustajui i otirui ruke o runik.
Nije ozbiljno. Rane na glavi imaju obiaj krvariti. Ova nije tako duboka
da ju treba ivati. Krv se ve zgruava. Upravitelj svrne svoj bezizraajan
pogled na straara. Neka se jedan dan odmara bez ometanja.
Principessa. Kratko je pognuo glavu Melisandi. Jo neto?
Ne. Ton joj je bio neitljiv. Dajte mi jo par trenutaka sa
zatvorenicom.
Opet je kimnuo. Pokucajte kad budete spremni.
Melisande je zurila u vrata koja su se zatvorila za njim. Predaja kae
da je pripadnik njegove obitelji sluio kao upravitelj La Dolorose otkad je
Asherat-Od-Mora prvi put zaplakala, primijetila je. Najprije su uvali
Eshumunovo tijelo, nakon to ga je Baal-Jupiter ubio. Tako kau. A vele i
da je nepotkupljiv budui da ga je na to mjesto postavila sama boica.
Pogledala me. No ti si to ve saznala.
Slegnula sam ramenima. Zar ste oekivali da neu pokuati?
Teko. Ogledala se po pustoj eliji. Ovo je bijedna nagrada za
slubu njegova pretka. ini mi se sumnjivom au, osvojiti naklonost
boga.
Da, moja gospo, rekla sam cinino. Cijenim ironiju. Ali nije As-
herat-Od-Mora od ovog mjesta stvorila tamnicu. To je uinila okrutnost
smrtnika, a njihov je zaborav iskrivio svrhu upravitelja, tijekom dugih
stoljea.
Moda. Oni nisu poput nas, koji ne zaboravljamo. Melisande
izvede jednostavan, graciozan pokret. Pogledale smo se bez rijei. Prije
dvije godine, mahnula je glavom prema zidu, ne bi to uinila.
to je oekivala, ona koja me prodala u ropstvo meu Skaldima?
estoko sam se borila da preivim, i zaradila jo vee nedae za svoj trud.

309

Istina, Ysandre me iskoritavala kad je trebalo, poslavi me u opasnost
jednako veliku poput one kojoj sam netom umaknula. Ali ja sam tada
otila svojevoljno. Suoila sam se sa smru, vie no jednom. Uetala sam
u rairene ruke smrti na bojitu Troyes-le-Monta, znajui to radim.
Izgubila sam prijatelje i voljene, i oplakala ih. Nisam vie bila kao prije,
kad me Melisande prvi put imala. Takve bijahu moje misli, dok sam
sjedila na kamenim ploama svoje elije i zurila u njezino nemogue
lijepo lice.
Tada sam bila dijete, moja gospo, rekla sam tiho. Moja je cijena
sada via.
Prvi put nisam je se bojala; bila sam sigurna u Kushielovoj jezivoj
sjeni, a muna, pulsirajua bol u glavi jo me titila. Melisande samo
kimne prihvaajui moj odgovor. Dat u ti jedan dan, rekla je.
Prekosutra ujutro, dvojica Benedicteovih straara doi e po tvoj
odgovor. Razgovarat e s tobom osobno. Ako tvoj odgovor bude
potvrdan, poi e s njima. Ako ne bude... Slegnula je ramenima. Ostat
e. Zauvijek. Neu te opet pitati.
Razumijem.
Dobro. Melisande se okrene da pokuca na vrata, ali se opet osvrne.
Nije ti bilo mudro ovo dijeljenje toliko brzo odigrati, Phdre. Ubudue
u biti opreznija.
Odigrala sam karte koje ste mi podijelili, moja gospo, odvratih.
Doista? Znatieljno me odmjerila. Pitam se, ponekad.
Na to nisam imala odgovora. Melisande me gledala jo trenutak
dulje, a onda kucnula na teka vrata da joj otvore. Jo jednom klju je
kljocnuo u bravi, a reze zakripale. Promatrala sam je dok je odlazila,
odnosei sa sobom svaki pedalj boje i ljepote.
Samo je njezin miris ostao.
Rastvorivi ruku, otkrila sam njezin presavijeni, krvlju natopljen
rupi, iji su se nabori ve poinjali ukruivati sve dok ga nisam
Rastvorila i zagladila. Bio je od finog batista, obrubljen ipkom, s malim
labudom kue Courcel izvezenim u jednom kutu. Prikladan ljubavniki
dar, s obzirom na to kako su stvari stajale izmeu nas.
Jedan dan.
A onda sam morala odluiti.


310

ETRDESET PET



og sam dana mnogo razmiljala o Hyacintheu.
Bila je to ironija, u situaciji ve ionako bremenitoj tekom ironijom.
Izabrala sam istu sudbinu kad sam proniknula zagonetku Gospodara
Tjesnaca; ne samo ivotni vijek, ve cijelu vjenost, na samotnom otoku.
Ne bih se morala suoiti s ludilom Asheratine tuge, dakako, ali usudim se
rei da bi stoljea dosade rezultirala neim slinim.
Hyacinthe je upotrijebio dromonde za itanje prolosti i preoteo
moju kob.
A sada sam ponovno bila suoena s njom.
Kako je on izdrao, pitala sam se. Kako mu je sada? Gospodar
Tjesnaca upozorio je da e egrtovanje biti dugo. Deset godina? Pedeset?
Stoljee? Zaklela sam se da u poduzeti sve da ga oslobodim. Umjesto
toga, i sama sam bila zatoena, a sve to su moja nastojanja postigla bilo
je da odvedu Joscelina Yeshuitima kako bih ga izgubila. Sada, virila sam
kroz uski prozor u izluujue more i pitala se je li postojao kakav nain
da me Hyacinthe oslobodi. Pitala sam se, uzaludno, na brodu iz
Marsilikosa, dokle se protezala domena Gospodara Tjesnaca.
Voljela bih da sam dola do nekog drugog zakljuka. Ali njegov doseg
nikad nije dopirao dalje od par milja izvan Tjesnaca, a ja sam bila vrlo,
vrlo daleko odatle.
I vrlo, vrlo sama.
Naslonila sam bolnu glavu na rub prozora. Melisande je imala pravo,
bila sam glupa to sam otkrila dokle sam bila spremna ii da joj se
oduprem. Sve to sam time zaradila bila je natuena glava i kratkotrajno
zadovoljstvo to sam ju vidjela iznenaenu. Bio je to glup potez i neto
to neu esto ponavljati. Pa ipak... bilo mi je potrebno saznati, zbog
mene same, da sam ju mogla poraziti, ako bih smogla dovoljno volje.
Iako mi je trebala napukla lubanja da razbije aroliju jednog
poljupca.
A Melisande je bila sposobna za mnogo, mnogo vie od toga.
Znala sam; sjeala sam se. Sjeala sam se i predobro. Anguisette je
rijedak instrument; veini mojih mecena manjkala je vjetina da sviraju
na svim mojim icama. Bol i zadovoljstvo, da, naravno, ali bilo je i drugih.
Okrutnost, ponienje, dominacija... ali i samilost i dobrota. Sve je to
trebalo da bi se stvarala uistinu neponovljiva glazba. To je bio onaj dio
koji su rijetki shvaali.
T

311

Ljubav.
Bila je to moja kob s Melisande, uvijek potencijalan klju mog
unitenja. Bez obzira na to koliko sam je mrzila a mrzila sam je mnogo i
na brojne naine postojao je dio mene koji nije, i koji nikad nee.
Waldemar Selig je bio dostojan protivnik s prednou potpunog
posjedovanja, ali bez obzira na to koliko me puta savladao, i na koliko
naina, nikad nisam osjetila rizik da u se izgubiti u njemu. Nikad nisam
bila ni najmanje zaljubljena u njega.
No, unato svemu, sada sam znala; taj je ma imao dvosjeklo sjeivo.
Melisande je dovoljno marila za mene da bude ranjiva, barem malo.
Upravo je tako i Kushiel mario za prokletnike u njegovoj skrbi, kad je jo
bio Boji Kanjavatelj; toliko ih je ljubio da su bol primali poput melema i
preklinjali ga da ih ne ostavi. To je i Kushiela uinilo ranjivim, jer je
Jedini Bog postao nezadovoljan njime i odluio ga svrgnuti. Ali on je
poao za Blaenim Eluom, koji je rekao, ljubi kako eli. Pitala sam se je
li se bojao, silni Kushiel, te svoje keri koja je plamtjela tolikim sjajem.
Elua i njegovi Suputnici nisu se prepirali meu sobom; ljubomora prema
drugim bogovima bila im je strana. Meutim, svaki je prisvojio za sebe
provinciju u Terre dAnge i samostalno ju drao. Svaki osim Blaenog
Elue, koji je vladao bez vlasti, lutao i lovio, i Cassiela, koji je ostao uza nj i
mario samo za Eluu.
Ostali Kushiel, Azza, Shemhazai, Naamah, Eisheth i Camael jesu
li ljubomorno uvali svoja besmrtna prijestolja u Terre dAnge-koja-lei-
s-one-strane? Moda. Tako je bilo s drugim bogovima, na drugim
mjestima. Stojei u srcu Asheratine tuge, znala sam da je to bila istina.
Smrtnici pokoravaju i ubijaju; bogovi se uzdiu i propadaju. Igre koje
igramo na zemaljskoj ploi odjekuju nebeskim svodom.
Melisande je to znala.
Nosila sam biljeg Kushielove strijele.
Moje su misli lovile jedna drugu ukrug. Pokuala sam se pomoliti;
Kushielu, Naamahi, koji bijahu moji besmrtni zatitnici; Blaenom Elui,
koji je gospodar nas sviju. Ali gromki bijes Asheratine tuge ratrkao mi je
misli, odagnavi utjehu molitve.
Da nisam za neto bila izabrana, sada bih bila mrtva, jednako kao
Remy i Fortun. Ali za to? Da pomrsim Melisandi raune time to u je
odbiti, uskraujui joj priliku da slomi Kushielovu strijelu? Ili da se s
njom suoim i pokuam osvojiti vei ulog?
Bit e oprezna; bit e vrlo, vrlo oprezna. Moji izgledi da joj ometem
planove bili su gotovo nepostojei.
Gotovo.
to je bila ta dalekosenija igra koju je igrala? Nisam znala. Na kraju
svoga dana odgode nisam bila nita pametnija. Zurila sam kroz prozor

312

premiljajui, dok su zrake zalazeeg sunca okrvavile vodu. Poeljela sam
da je Hyacinthe sada sa mnom tu, da mi ita dromonde. Iako bi odbio;
nikad to za mene nije htio uiniti. Isprva iz straha. Njegova mi je majka
prorekla da u poaliti dan kad doznam odgovor za kojim tragam,
Delaunayju zagonetku. Imala je pravo, jer to je bio dan kad je poginuo.
Kasnije, Hyacinthe je rekao da ne vidi nita, jer je put mog ivota
sadravao previe raskrija. Doista, upravo sam stajala na jednom od
opasnijih. Ipak, poeljela sam da je sa mnom. Moj jedini pravi prijatelj,
tako sam ga neko zvala. ak i Joscelin, obvezan svojom zakletvom, nije
se pokazao tako iskrenim.
Mene i Hyacinthea vezivala je samo ljubav.
A i on bi bio izgubljen kad bih odbila Melisande. Ma kako slaba bila
nada da u pronai nain da prekinem njegov geis, ona e umrijeti sa
mnom tu na La Dolorosi. Reem li da... knjige, ako eli, rekla je
Melisande. Mogla bih nastaviti. A nije bilo nieg, nieg ime je mogla
nauditi Hyacintheu, to mi je prualo odreeno mrano zadovoljstvo.
Ali tu je jo bio Ti-Philippe... i Joscelin.
Moj Cassiline koji me napustio. Mrzila sam ga zbog toga; mrzila i
oajavala, jer to mu je moda jedino i spasilo ivot. Ali to me ostavilo
ucviljenom i u potpunosti samom. Bila sam jaa s njim uza se, s mojim
Savrenim Suputnikom. Dao mi je hrabrosti i snage da prijeem skaldsku
divljinu po zimi, a kad mi je Ysandre naloila da odem na Albu, ostavio je
i samo Cassilinsko bratstvo kako bi iao sa mnom.
A onda me napustio.
Svjetlost na vodi prela je u svijetloljubiastu boju, a Tito je stigao s
mojom veerom, zabrinuto pogledavajui moje lice, krvavu haljinu i
nukajui me da jedem prije nego to svjetla u potpunosti ne nestane.
Jesam, naposljetku, samo da mu ublaim tjeskobu. Odbijem li, i
ostanem, njegova nezgrapna dobrota bit e jedina iskra u mom ivotu.
Pitala sam se hoe li se nastaviti? Ako Melisande podigne zabranu, a
upravitelj dade svojim ljudima slobodu da me koriste kao igraku, hoe li
i Tito biti meu njima? Priglup i dobar, da, ali mukarac, skuen na ovoj
hridi. Zamislila sam kako mu Malvio pokazuje to treba raditi, cijelo se
vrijeme cerei, i zadrhtala.
Ono najgore... nisam si htjela ni predoiti.
Zahvalila sam Titu kad mi je odnio pladanj, zatvorivi vrata za
sobom. Sada je bilo teko razaznati oblike. Pipajui oko sebe, domogla
sam se abra s pitkom vodom, paljivo odmjerivi vodu koju sam popila
kako bi mi preostalo togod da se umijem. Kosa na potiljku bila mi je
kruta od osuene krvi, ali nisam imala dovoljno vode da ju isperem.
Smoila sam prste dovoljno da ju razdijelim, oprezno opipavi ranu. Krv
se nad njom ve zgruala, pomislila sam, te je poinjala zarastati. Jo

313

jedan znak Kushielove sumnjive milosti, kojom me odravao ilom kako
bih mogla trpjeti nove muke.
Dolaskom noi stigao je i hirovit vjetar te brzi oblaci koji su zaklonili
zvijezde. Budna, stajala sam stiui reetke prozora, buljei u jednolinu
tamu i osjeajui topao povjetarac na koi. Asheratina tuga jaukala je s
vjetrom i nadiruim morem. Odvojila sam zvukove preostalih
zatvorenika, pronaavi nov glas meu njima, ili moda samo novu fazu
ludila. Ovo je bio dubok krik rastueg tenora koji bi dosezao odreenu
visinu, a onda se slamao u grleni hropac; Urlikavac, tako sam ga nazvala.
Oslukivala sam ostale, brojei, i nisam ula Vritavca, iako se Moliteljev
glas nalazio meu njima, izvodei beskrajnu litaniju preklinjanja.
Pa, pomislila sam, moda su cijelo vrijeme bili razliite osobe, te je
Vritavac postao Urlikavac. Moda je ovaj Urlikavac bio novi zatvorenik,
ali jo sam sluala i zakljuila da nije, da je zvuk bio previe neljudski.
Stari zatvorenik s novim glasom, dakle. Nova faza ludila.
Vratila sam se do svog leaja pipanjem, pitajui se kakav u ja imati
glas kad se slomim? Buncalo, moda. Nadala sam se da u zadrati
razumljiv govor, barem neko vrijeme. Dulje od veine, najvjerojatnije.
Trebat e mnogo vremena da Kushielova izabranica posve zaboravi to
znai biti ovjekom. Oni nisu poput nas koji ne zaboravljamo.
Moda nikad i neu, sve do smrti.
Ne mislim da mi je nedostajalo hrabrosti, premda priznajem, to je
hrabrost moje vrste. Nisam ratnica, da bih se suoila s golim elikom na
bojinici, ali istina je, ono o emu sam ranije razmiljala; suoila sam se
ve s kobnom sudbinom. Premda sam se bojala, premda sam se molila i
preklinjala da bude drukije, ipak sam ila naprijed. U skaldsku zimu, u
zube Tjesnaca, u ruke Waldemara Seliga. Nisam bila kukavica.
Ali s ovom se sudbinom nisam mogla suoiti.
Neka bude, pomislila sam, sjedei sama u tami. Ne mogu ovo.
Blaeni mi se Elua smilovao, ali radije bih bila Melisandina igraka nego
slomljeno bie u eliji. To mi je barem prualo priliku, krhku,
smrtonosnu priliku, ali ipak priliku. Ovdje je nisam uope imala.
Izabrala sam.
Kad sam jednom donijela odluku, osjetila sam se nekako mirnije i
napokon se bila sposobna pomoliti. Molila sam se dugo vremena, Elui i
njegovim Suputnicima, svima njima, da me tite i vode i, iznad svega, da
mi podare snagu kako ne bih izdala vlastite suputnike. A ako je postojala
kakva mogunost, i najmanja mogunost, da su Ti-Philippe i Joscelin bili
ivi, pomolila sam se da jo uspiju djelovati protiv Melisande i
Benedictea, kako bi moje usne ostale zapeaene. Bit e oprezna, ali urit
e se; spoznaja da su joj umakli inila ju je nemirnom. No dobro, neka

314

posluim kao ivi mamac, bez obzira na cijenu, bez obzira na to to bi mi
mogla uiniti. Neka moja bol okaje smrti koje sam izazvala.
Dajte mi da utim. Da budem rtva.
To je bilo bolje od ovoga.
Kad sam zavrila, osjetila sam mir prvi put nakon to sam vidjela
Melisande i unato izluujuem jauku Asheratine tuge, unato kricima i
urlicima ostalih zarobljenika noenih na nonom vjetru, spustila sam
glavu na leaj i vrsto zaspala.
Probudili su me glasni povici.
Smjesta sam se osvijestila, osjetivi bubnjanje u glavi i podigavi se u
uanj na leaju. Ovo nisu bili ni vjetar ni more, ni ludilo zatvorenika; ne.
Zvuk je odjeknuo mojim sjeanjem, prizvavi druge nalik njemu. Ljudi,
povienih glasova; izvjetaji i urne zapovijedi. ula sam ih zadnji put u
Junoj tvri, meu Nepomirljivima, kad je kapetan Tarren dEltoine
poslao jahae na sjever da potrae straare Troyes-le-Monta. Bio je to
zvuk garnizona, no garnizona na nogama. Plamen baklje proarao je
tamu pred mojim uskim prozorom, a glas neto doviknuo na caerdicciju.
A kroz debela vrata elije, zaula sam hitre korake na hodniku,
zveket kljueva, vrata kako se otvaraju i uz tresak zatvaraju.
Provjeravali su zatvorenike.
La Dolorosa je bila napadnuta.
Jedva sam imala vremena za razmiljanje kad su se i moja vrata
rastvorila, a nenadan me bljesak fenjera prisilio da se lecnem. Zaklonila
sam oi rukom, razabravi tamniarev obris dok je on ve zatvarao vrata,
zadovoljan to sam bila na sigurnom.
Fabrone, molim te! Glas mi je prestigao misli, preklinjui.
Oklijevao je, a ja ustadoh s prostirke jednim gracioznim pokretom,
upotrijebivi svu vjetinu Nonog dvora. Molim te, zar mi nee rei to
se dogaa? molila sam ga, rairivi obje ruke. ula sam viku i prepala
se!
Oklijevao je, a onda se iskesio. Je l, DAngeline, inae me ne bi
udostojila pogledom, osim kad se boji, ha? Misli da u te zatititi, a nije
mi te doputeno niti taknuti?
Molim te. Nisam morala odglumiti drhtaj u glasu. Kad bi mi samo
rekao, ja bih... ja bih ti dopustila, kunem se. Neu rei ni rijei.
Strah i poslunost bili su snano usaeni u njega; ak i tada, zastao je
prije nego to je s dva brza koraka uao u eliju, zatvorivi vlata i
odloivi fenjer. Osvijetljeno odozdo, lice mu bijae jezivo zasjenjeno. Da
vidim, onda, muklo e Fabron. Budi brza.

315

Ne odmiui pogled s njega, kliznula sam preveliku vunenu haljinu s
lijevog ramena. Vratni izrez se duboko spustio, ogoljevi jednu nagu
dojku. Ispustio je grlen zvuk i koraknuo naprijed, poseui za mnom.
Nije mi u prirodi da budem nasilna. Ubila sam jednog ovjeka, u
samoobrani, i preklinjala ga da me ne izaziva. Bezbradi Harald, tako se
zvao; starjeina na Gunterovu imanju. Bio je ljubazan prema meni i
darovao mi svoj plat. Ali odjahao je za mnom, za ast svog imanja, i bio
bi ubio Joscelina, a mene odvukao natrag Seligu.
ovjek ini to mora.
Ono to sam napravila Fabronu, svako dijete od sedam ili vie
godina na Nonom dvoru zna izvesti, sluajui ogovaranja milosnika.
Dakako, time bismo zaradili otru kaznu, ali smo svejedno za to znali.
Kad su mu prsti okrznuli moju kou, pogodila sam ga koljenom snano i
brzo, ravno meu noge. Usudim se rei da su godine plesa i akrobacije
pripomogle; bio je to pun pogodak, i grub. Njegov zvuk je bio uasan, a i
sam je Fabron proizveo uasan zvuk, visok i prodoran, presavivi se i
stisnuvi rukama prepone. Nisam si mogla priutiti grizoduje i samilost;
okrenula sam se sveudilj bez razmiljanja i pograbivi drveni stolac,
zamahnula njime u otrom luku prema njegovoj pognutoj glavi.
Uhvatila sam ga po sljepooici s tupim treskom, te se skljokao.
Nepomian, ostao je leati na podu moje elije. Teko diui, spustila sam
stolac i opet navukla haljinu da se pokrijem, a onda stala oslukivati.
U daljini, nastavljala se konfuzna vika. Prila sam vratima,
pritisnuvi uho na teko drvo. Na hodniku, nita.
Vrativi se Fabronovu onesvijetenu tijelu, zavukla sam ruku ispod
njega i pronala kolut kljueva o njegovu pojasu. Na sljepooici mu se ve
poinjala nazirati masnica, ali disao je ravnomjerno. Uzela sam kljueve i
fenjer. Trebalo mi je nekoliko pokuaja da pronaem ispravan klju svoje
elije; no tada sam uspjela, a vrata su se otvorila na mraan hodnik.
Izala sam, paljivo zakljuavi vrata za sobom i Fabrona unutra.
Hodnik bijae tih i prazan, a fenjer je bacao mahnite sjene po
kamenim zidovima dok je drhtao u mojoj nemirnoj ruci.
Dvanaest vrata od drveta okovanog s mjedi, sva zakljuana u nizu.
Nisam ih mogla ostaviti.
Moja su bila trea s kraja. Pola sam ka prvima, oajniki
iskuavajui klju za kljuem, sve dok se nisu otvorila... u praznu eliju.
Pokuala sam idua, troei dragocjene sekunde, samo kako bih zatekla
isti rezultat, praznu eliju, osam puta osam stopa, koja nije imala niti
prostirku da ju ublai. Prola sam pokraj svojih vrata jo se nije uo
nikakav zvuk, Fabron je i dalje bio u nesvijesti te pokuala s etvrtima.
Prazno.

316

Psujui ispod glasa, borila sam se sa zveketavim eljeznim kolutom,
traei klju petih vrata. Napokon sam ga pronala; pristajao je, vrata su
se otvorila.
Prepoznala sam po zapahu da je ova bila nastanjena.
Ono to sam ugledala u eliji, ne volim prizivati u sjeanje.
Mukarevo tijelo, ili neto poput toga, ualo je uza zid pod prozorom,
struui po kamenju dugim, savijenim noktima. Osvrnuvi se prema
svjetlu uz cvile, podigao je nadlakticu da bi zaklonio oi i pokazao zube u
grimasi. Kosa mu je sijedjela, zamrena i slijepljena od dugih godina
nebrige. Ustuknuvi korak od dovratka, podigla sam fenjer visoko kako
bih osvijetlila svoje lice i pokazala da nisam bila tamniar.
Slobodni ste, rekla sam tiho na caerdicciju. Iako ne znam koliko
dugo. Netko je napao tvravu. Ostanite ako elite ili idite ako ste voljni
riskirati. Slobodni ste da odluite sami.
Spustio je ruku i zakiljio u mene, trepui. Usta su mu se micala, ali
iz njih nije izaao nikakav ljudski zvuk. t... t... t...?
Ne znam, rekla sam. to god da je htio pitati, ja mu na to nisam
mogla odgovoriti. Sve to mogu jest pruiti vam priliku. Iskoristite je ili
ne i neka vas Blaeni Elua uva.
S naporom progutavi knedlu od uasa, pohitala sam do susjedne
elije, a potom i do idue, dok su mi se strah i u penjali u grlo. Sve sam
ih pustila na slobodu te noi, preostale zatvorenike, Asheratine
utamniene oaloene. Gotovo svaka elija bila je jednako strana poput
prve. Neke sam prepoznala po izgledu. Udarac je stajao pred svojim
prozorom lupajui od modrica pocrnjelim elom o reetke to je bio
zvuk koji sam noima sluala. Molitelj je bio ondje najmanje vremena,
izuzev mene. Stajao je uspravno, zapanjeno trepui na svjetlu. Mlai
ovjek, ni trideset godina star; kosa mu je izrasla samo do ramena.
Molim vas? upitao je nesigurno. Kunem se, to nije bio moj bode,
kunem se, moj gosparu! Samo me pustite, pa u to i dokazati, dovest u
vam ovjeka koji je to uinio. Molim vas, moj gosparu? Molim vas?
Slobodni ste da odluite sami, promrmljala sam, osjeajui
muninu, dok sam ponavljala svoju litaniju. Ve sam ju izrekla est puta;
osam prije nego to sam zavrila. Du cijelog hodnika, s mjedi okovana
vrata elija stajala su otvorena i odkrinuta, mrana, razjapljena usta iz
kojih je dopirao smrad izmeta i prljavtine i ritmino naviranje
oaloenog mora, isprekidano udaljenim povicima. Negdje iznad, mogla
sam uti zvuk treih koraka.
Ali hodnik je stajao prazan, izuzev mene; i tih. Svi njihovi glasovi su
utihnuli.
Nisam ih mogla prisiliti da odu, nisam ih mogla prisiliti da izaberu,
kad nisam znala to se dogodilo. Uinila sam sve to sam mogla. Savivi

317

se u struku, spustila sam fenjer na kraj hodnika, ostavljajui ga da
obasjava prazne zidove. Neka imaju barem to, pomislila sam.
Bilo mi je sigurnije kretati se u tami, iako nisam znala kamo idem.
Prolo je mnogo vremena, otkad sam upotrijebila vjetinu prikradanja
kojom me Delaunay obuio, ali nisam zaboravila. Tijelo u sjeni tee se
primijeti. Promatrai na svjetlu zaslijepljeni su njime; uvijek, uvijek, dri
se sjene.
Omotavi Fabronove kljueve u nabor haljine kako bih priguila
njihove zveckanje, zaputila sam se do podnoja stuba koje su vodile iz
tamnice.


318

ETRDESET EST



ekoliko dugih trenutaka uala sam i oslukivala na vrhu stuba.
Odnekud su dopirali glasovi s druge strane vrata, tihi zbog daljine.
Pokuala sam prizvati u sjeanje plan utvrde iz svog jedinog
kratkotrajnog pogleda na nju. Bila bih se debelo osramotila da me
Delaunay propitao o njoj; omamljena od oka i prieljkujui samo svoju
smrt, jedva sam obratila pozornost. Ipak, nisam se sjeala da je na sama
vrata bila postavljena ikakva straa.
Morala sam riskirati. Iskuala sam kvaku i otkrila da je zakljuana.
Kako bilo, na Fabronovu kolutu morao se nalaziti klju! Odmotala sam ih
iz haljine i stala razvrstavati s pomou opipa na slaboj svjetlosti koju je
bacao fenjer u hodniku iza mene. Tri su bila vea od ostalih, a jedan
manji. Iskuala sam jedan vei, a potom drugi, i taj je otkljuao vrata.
Ponovno zamotavi kljueve, povukla sam zasun i odkrinula vrata,
provirivi kroz pukotinu.
Nije se imalo bogzna to vidjeti, a jo je manje bilo svjetla na emu bi
se to i vidjelo. Prazna straarska odaja, inilo se, s klupom na dijelu zida
vidljivom kroz odkrinuta vrata i nerabljenim eravnikom. Usudim se
rei da je u elijama bilo hladno i vlano tijekom zime; ova je soba sluila
kao mjesto gdje su tamniari mogli ugrijati ruke izmeu izleta dolje.
Glasovi koje sam ula dopirali su odnekud mnogo dalje od straarske
odaje.
Nema druge, pomislila sam, i oprezno se provukla kroz vrata,
ostavivi ih pedalj otvorenima iza sebe. Bilo je udno sluati kako
beskrajan huk mora napokon postaje priguen.
Iza straarske odaje nalazilo se neto to bi predstavljalo veliku
dvoranu u svakoj drugoj utvrdi ove veliine. Samo ju je nekoliko baklji
osvjetljivalo, a i te su slabo tinjale. Oprezno sam pogledala iza ugla
nadsvoenog ulaza. Kamin na jednom kraju, hladan i pust, dugaak stol i
tek nekoliko stolica. Na oba kraja nalazili su se hodnici. Kroz ulaz na
donjem desnom kraju dopirala je svjetlost fenjera i zvuk glasova.
Drugi je bio mraan, ali sam odatle zaula korake u trku. Povukla
sam se u sjene kad se pojavio trei straar, a potpetice njegovih izama
odjeknule su dvoranom. Slabano svjetlo bljesnulo je s njegove eline
kacige i prnjaka, a u jednoj je ruci nosio kratko koplje.
Nedostatak znanja je koban. Ostavila sam straarsku odaju i slijedila
ga, drei se sjenki. ak i da se nisam znala neujno kretati, bose mi noge
ne bi stvarale nikakav zvuk na hladnim podnim ploama.
N

319

Prolaz se granao, iri je hodnik vodio lijevo, a ui nastavljao ravno.
Svjetlost se prosula iz odaje desno od uskog prolaza, a odatle su dopirali
glasovi. Osjeajui se zastraujue izloenom, priuljala sam se dovoljno
blizu da ujem. i
... nikakav odgovor iz straarske kule, gospodine upravitelju!
straar kojeg sam slijedila je izvjetavao, s prizvukom hitnje u glasu. Dali
smo signal triput, gospodine, kako ste naredili!
Upraviteljev glas, jednolian i neumoljiv. A na otoku?
Dubok uzdah. Nita vidljivo, gospodine. Premrano je da bi se ak i
tlo razaznalo.
Nastala je stanka prije nego to je upravitelj opet prozborio.
Nastavite proeljavati otok. Podvostruite broj baklji; nema mnogo
mjesta na kojima bi se uljez mogao skriti. Gitto, ostavi etvoricu da
uvaju most na ovom kraju, a etvoricu povedi prijeko pa osigurajte
straarsku kulu. Dajte znak kad je budete zauzeli. Balbo, vrati se na svoje
mjesto u kuli i obavijesti me im to obave. Muk, a onda se glas za
stupanj povisio. to ekate? Idite!
Nisam ekala njegovu zapovijed; u asu kad ju je izdao, ve sam se
kriom povlaila prema uglu. Skrenuvi u iri hodnik, nadigla sam duge
skute svoje prljave haljine i potrala, a strah mi je dao bosim petama
krila.
Tada sam ugledala, ravno preda mnom, bakljom osvijetljenu sjenu
prilike koja se pribliavala s druge strane hodnika.
Ovdje se nalazila mala nia u kojoj je stajao Eshumunov kip na
crnom mramornom stupu; nasmijeen mladi okrunjen vijencem ita.
Nisam imala drugog izbora. apnuvi molitvu za oprost umorenom
boanstvu, mugnula sam u niu, skutrivi se u uanj u sjeni njegova
stupa.
Trei koraci odjeknue hodnikom, i zveket tapova. Nisam se
usudila pogledati, drei glavu dolje kako mi lice ne bi uhvatilo svjetlo.
Koplja, pomislila sam, ili baklje; neto iz spremita. Usredotoen na svoju
zadau, straar me mimoiao nita ne opazivi, a ja sam zaula kako
ravnomjeran ritam njegovih koraka odmie niz hodnik.
Nisam se mogla vratiti tim putem. Stoje lealo naprijed? Spremita i
to jo? Snagom volje prisiljavajui uzbueno srce da se smiri, usmjerila
sam pozornost, napinjui ui. Budala kakva jesam, umalo sam zaboravila
vlastiti savjet i zanemarila preostala osjetila. Usredotoivi se na
oslukivanje opasnosti, promrmljala sam tihu psovku zbog nametljivo
otra mirisa svjee sjeckana luka koji je dopirao odnekud iza mene.
Luk. Kuhinja. Doznala sam od Tita da su se tamniari izmjenjivali u
kuharskoj dunosti, katkad s boljim, a katkad s loijim rezultatom.

320

Garnizon se hranio namirnicama koje su kao danak plaali ljudi s kopna;
zatvorenici su jeli njihove ostatke.
Ako je postojalo jedino mjesto na otoku koje bi te noi bilo pusto,
onda je to kuhinja.
Sad sam doista oslunula i zatekla hodnik tihim. Ponudivi nijemu
zahvalu Eshumunu na njegovoj zatiti, osovila sam se na noge i promolila
se iz zaklona njegove statue. Drei se sjenki to sam bolje mogla, brzo
sam pourila niz hodnik, slijedei miris luka.
Kuhinja nije bila daleko, smjetena na lijevoj strani u dnu hodnika.
Bila je prostrana i mrana, osvijetljena tek sjajnom eravicom u pei, ija
su vrata bila odkrinuta. Mali snop trijea i cjepanica leao je na tlu
pokraj nje, naputen. Hrpa grubo isjeckanog luka stajala je na tezgi, kao i
vijenac kobasica, nedovoljno i za garnizon i za zatvorenike. Obrok,
pretpostavila sam, za straare koji su odradili prvu nonu smjenu u slubi
na mostu.
Samo, netko je preao most, inae ne bi pretraivali otok.
Mislim da se tada nisam ni usuivala nadati. to god to bilo, tko god,
kako god i sama sam prela most do La Dolorose, koji se ljuljao nad
ubojitim morem, dok su straari ekali na drugom kraju, sa sjekirama
podignutim iznad konopaca. Nisam mogla zamisliti da ga je netko mogao
kradomice prijei. Dio, moda; ak polovicu ili vie, ali nije bilo naina da
se neopaeno prijee cijeli. Stoga se nisam usuivala nadati, ak ni
planirati, ve sam samo traila, poput uhvaene ivotinje, bilo kakav
nain bijega.
Na mutnu svjetlu eravice, pretraila sam kuhinju. Zaudarala je po
svjeem luku i ustajalim mirisima tisua prolih jela. Bilo je ondje kotlova
i lonaca, set noeva, i hrpa pladnjeva na kojima se zatvorenicima odnosila
hrana. Nita vie. Iza niskog luka nalazila se smonica. Ondje nije
dopiralo nikakvo svjetlo, te sam bila primorana istraivati naslijepo.
Krike usoljene slanine visjele su sa stropa, lako uoljive zbog mirisa.
Vree zrnja bijahu naslagane uza zidove, lea i grubo samljeveno brano.
Pronala sam koare patlidana, glatke kore i tvrdih na dodir, kao i jo
jednu koaru zrelih tikvica. Nisu tako loe jeli pripadnici garnizona na La
Dolorosi, iako iz ostataka jela koje su mi sluili nisam ba mogla pohvaliti
njihovo kulinarsko umijee.
No dobro, bila sam okruena hranom. I to sad? Bila sam na
sigurnom, ali i dalje u stupici kao prije. Budui da nisam imala druge,
nego vratiti se istim putem i suoiti sa straarima, zavezala sam
Fabronove kljueve u nabor haljine i poela kruiti po rubu smonice,
izbjegavajui hrpe hrane i prelazei objema rukama po hladnim kamenim
zidovima.

321

inila sam to iz jalovog osjeaja dunosti, bez stvarne nade da u
pronai ita to bi mi posluilo u mojoj nedai. Zbog ega sam se, kad su
mi ruke dole u dodir s grubim drvom umjesto kamenom, ukoila od
nevjerice.
Kunem se da sam stajala cijelu minutu prije nego to sam se
pomakla, pipajui opreznim prstima po nadsvoenom obliku prozora
pokrivenom tekim drvenim kapcima, okovanim mjedi i zatvorenim
eljeznom prekom i lokotom. Prozor za opskrbu, pomislila sam, izvana.
Ovuda su se namirnice dopremale u smonicu.
Bio je dovoljno velik da zaprimi vreu ita. Mogla sam se provui
kroza nj.
Prsti su mi drhtali dok sam odvezivala vor na haljini i vadila
Fabronove kljueve, traei najmanji. Morao je biti taj! Dok su mi se usne
pomicale u nijemoj molitvi, stavila sam klju u lokot. Trebala su mi tri
pokuaja, toliko mi se tresla ruka.
Ali pristajao je.
Uz tih kljocaj, lokot se otvorio. Oprezno sam ga odstranila i sagnula
se da ga spustim na pod. Bolno polako, izvukla sam preku, a onda
pritisnula uho na drvene kapke, oslunuvi.
S druge strane, mogla sam uti tutnjavu mora, i nita vie. Nije bilo
druge nego da pokuam. Koliko bi gore moglo biti, da me uhvate?
Mnogo. Ve sam to znala. Ali to bi se ionako dogodilo. Progutavi
strah, rastvorila sam prozorske kapke.
Noni je zrak puhnuo unutra, a jauk Asheratine tuge ispunio mi ui.
U tami koja je leala vani ugledala sam blistave iskre baklji kako se
pomiu ovdje-ondje po otoku, radei u parovima. Predaleko da bi me
opazili, pomislila sam. Baklja baca krug svjetla od moda nekih petnaest
stopa u promjeru; ne vie. Iza prstena svjetla, nosa baklje je slijep.
Nono nebo bilo je oblano, bez mjeseca ili zvijezda koji bi me odali. ak i
da su traili a nisu, traili su uljeza, nisu promatrali utvrdu ne bi
vidjeli.
Sve sam to znala, istina. Ipak, bilo je zastraujue, uspentrati se kroz
prozor, otkrivi svoju ranjivost, te skoiti, izloena, na kameni puteljak
pod njim. Na trenutak, samo sam uala u podnoju zida utvrde, teko
diui.
Nisam mogla ostati. Nada mnom, prozor za opskrbu zjapio je
otvoren, prodor koji je samo ekao da bude otkriven. Dola sam k sebi,
odredivi svoj poloaj. Nalazila sam se na kopnenoj strani utvrde,
najudaljenijoj od litica. Meni slijeva leao je stranji dio utvrde; zdesna
proelje i strm, kameni puteljak do mosta.

322

Upravo se u tom pravcu sabralo najvie baklji, a povremeni tihi
povici uli su se ponad mora. Napeto sam oslukivala zveket oruja, ali
nita nisam ula. Pa, pomislila sam, ako ne mogu onuda, moram naokolo,
i nadati se kakvoj pukotini. to god da se dogodilo, nisu pronali uljeza.
Netko je zauzeo straarsku kulu na kopnu, toliko sam znala; jesu li je
upraviteljevi ljudi ponovno osvojili ili ne, nisam znala. Ako nisu...
postojala je ansa.
Morala sam doi do mosta. Nije bilo druge.
Kad smo bili djeca, Delaunay bi postavio poligone za Alcuina i mene,
labirinte kroz koje smo se morali snalaziti vezanih oiju, sve dok se nismo
nauili kretati neujno i brzo u mraku. Tada sam matala o pretraivanju
odaja kakvog bogatog mecene dok bi taj spavao, u potrazi za Elua-zna-
kakvim opasnim tajnama. Nikad dotad nisam uporabila te vjetine, ali
sada jesam, zaputivi se oko podnoja goleme utvrde.
Koliko je trajalo, ne znam. inilo se poput vjenosti, iako bih se
usudila rei da nije trajalo dulje nego to vodi treba da se ugrije za kupku.
Jednom je par straara proao tik do mene, prisilivi me da se neujno
povuem dalje od dvostrukog prstena svjetla koje su bacale njihove
baklje. Vulkanski kamen otoka imao je otre, nazubljene bridove koji su
se bolno usjecali u bose tabane mojih nogu, ali ujela sam se za usnicu i
utjela, putajui da mi bol izotri osjetila.
Ponekad je prednost biti anguisette.
Straari su bili nervozni, mogla sam to razabrati iz njihovih tihih
glasova. ... djed ga je vidio, i vie nikad nije prozborio nijednu rije,
mrmljao je jedan od njih. Ako mene pita, nita ljudsko ne moe prijei
onaj vraji most a da ga nitko ne opazi.
Pascal ga je vidio, drugi e kratko. Pobjeglo je prije nego to ga je
dokrajilo, i jo je bio iv kad ga je Gitto pronaao. Umro je pokuavajui
rei to je vidio. Nije prelo preko mosta, ve dogmizalo ispod njega.
Da, kao divovski vraji pauk! odgovori prvi. Kaem ti, to god da
traimo, nije ljudskog roda. Nijedan ovjek to ne bi mogao izvesti.
Dok sam uala u mraku, jedva se usuujui disati dok su odmicali
izvan dometa, pokuala sam zamisliti to stvorenje kako gmie ispod
onog smrtonosnog mosta, drei se za vanjsku stranu i zadijevajui prste
nogu i ruku izmeu vorovima spojenih dasaka, kako se pomie jednu po
jednu varljivu dasku, visei naopako na divljem vjetru, ponad bijesnog
kotla mora i stijena... tko bi se usudio pokuati neto takvo?
Znala sam jednoga.
Joscelin.
Da se nisi usudila nadati, rekla sam samoj sebi, promatrajui kako se
baklje gube; da to nisi ni pomislila! Bilo je previe, bilo je nemogue.

323

Kako je mogao otkriti gdje sam? To je sigurno bilo neto drugo, nekakav
politiki prevrat, to su neprijatelji Marca Stregazze vrili napad na jedno
od njegovih uporita. Tko zna kakve su se sve intrige skrivale iza ostalih
zatoenika La Dolorose? Sigurno je tako i ne smijem ni sanjati neto
drugo.
A ipak si nisam mogla pomoi. Nada, krhka i treperava, uskomeala
se u mom srcu. Oeliila je moju odlunost i podarila mi novu hrabrost
dok sam oprezno hodala oko mrakom zateene utvrde kako bih se
domogla litica. Ovdje, na razini tla, nalazili su se uski, zagraeni prozori
zatvorskih elija, koji su kiljili preko kamene litice prema moru. Kroz
njih je prodiralo slabo svjetlo, ali nikakav zvuk. Kleknula sam pokraj
prvoga i pogledala unutra.
Bila je prazna. Sve su bile prazne, ak i moja, koju sam prepoznala
po ptijim izmetinama na tlu pred prozorom gdje sam hranila galebove.
Svjetlo je dopiralo iz hodnika iza otvorenih vrata elije, gdje sam
ostavila fenjer. Ustala sam i udaljila se od prozora elija u dublju sjenu
zida utvrde.
Asheratin je vjetar ovdje bio snaniji i jaukao mi je u uima. Litice su
sada bile puste; nije se imalo gdje skriti izmeu utvrde i njih. Mogla sam
osjetiti kako mi kamen podrhtava pod bosim nogama od udara valova.
Dakle, Fabron je bio na slobodi, a oni su znali da sam pobjegla.
Gdje su bili preostali zatvorenici?
Stajala sam nepomino, napinjui ui naspram urlanja vjetra. Ondje,
da; odnekud sprijeda, mogla sam uti slabe, vjetrom ibane povike i sraz
oruja. mugnuvi brzo pokraj niskih prozora, zaputila sam se naprijed.
Nisam daleko odmaknula prije nego to sam nabasala na bitku.
U kojem god da su se trenutku zatvorenici La Dolorose pojavili,
mogla sam se okladiti da su zatekli garnizon u neredu. Nitko tko je sluio
na tom mjestu nije mogao izbjei da ne bude opsjednut sablastima;
sigurno ih je okirala ta navala osmero ispijenih, raupanih prikaza,
dovedenih u stanje bjesnila u kojem nisu znali za strah.
Borba se proirila iza ugla, puna zbrke i panike. Barem polovina
zatvorenika bila je naoruana kratkim kopljima koja su oteli prvim
straarima na koje su nabasali. Usudim se rei da cijeli garnizon La
Dolorose nije brojio vie od trideset ili etrdeset ljudi u najboljem
sluaju, a tek ih je aica ostala uvati samu utvrdu.
Ostali su bili poslani da proeljaju otok te su se upravo vraali
trkom, dok se plamen baklji vijorio za njima, osvjetljujui nevjerojatan
prizor. arita nasilja opkolila su zatvorenike koji su se borili iskeenih
zuba i s ukradenim orujem, kad su ga imali, a golim rukama i
poremeenim bijesom, kad nisu, polako se povlaei. Unato veem broju
i superiornijem oruju, zadatak nije bio lak za straare, ionako

324

natovarene bakljama, dok je tama ila u prilog zatvorenicima ije su oi
bile priviknute na no.
Ipak, to nije moglo potrajati. Kako je pristizalo sve vie straara,
zatvorenici su se povlaili sve dalje. Pojavila se Titova masivna prilika,
jurnuvi u srce okraja. Zapostavivi svoje koplje, nosio je baklju veliine
cjepanice, vitlajui njome u silovitim lukovima, tako da se s nje vijorio
plamen, a ona huktala tako glasno da sam ju mogla uti ponad vjetra.
Trebala sam pobjei, znala sam; vratiti se istim putem oko tvrave,
iskuati drugu stranu i provjeriti je li most moda ostao bez strae.
Doista, jedan od zatvorenika baratao je runom sjekirom, moda
otetom straarima. Bio je to Molitelj, kojeg sam prepoznala po njegovoj
do ramena dugoj kosi. Sada nije preklinjao, ve pravio grimase, divlje
zasijecajui prema paru straara koji su ga prisiljavali da se povlai
natrag, korak po korak, prema rubu litice.
Nisam mogla pobjei. Ja sam ih oslobodila; ja sam ih dovela do
ovoga. Kao ni s Remyjem i Fortunom, nisam mogla odvratiti pogled.
Promatrala sam kroz suze kako Molitelj zamahuje sjekirom, daui,
nesposoban da se probije unutar dosega straarskih kopalja.
A ugledala sam, na drhtavom svjetlu baklji, kako se neija ruka
podie iznad ruba litice iza njega.
Bilo je teko razabrati priliku koja se za njom pojavila, popela se i
zakotrljala, odjevena u tamno ruho i zakukuljena, zaustavivi se u
borilakom unju. Nije bilo vano. Znala sam. Prije nego to su dvije
jednake eline otrice bljesnule pred njim, prije nego to se zavrtio,
pokosivi jednog straara smrtonosnom gracilnou, prije nego to je
drugi bezuspjeno posegnuo za njim, uspjevi samo otrgnuti kukuljicu
koja je otkrila poput ita plavu kosu, sjajnu na treperavom svjetlu; znala
sam.
Neto je popustilo u mom srcu; zid oaja i samoe koji sam podigla
tako davno, one kine noi u Montrveu, kad je doao iz vrta. A na
njegovo mjesto stali su radost i olakanje, i ah, Elua! ljubav.
Uhvaena izmeu smijeha i suza, iskoraila sam iz sjenki utvrde, na
svjetlost baklji koja je obasjavala kamenito tlo. Rijeio se drugog straara,
gurnuvi zaprepatenog Molitelja prema strmom puteljku do mosta. U
borbi izmeu nas, straari su se poeli okretati, shvativi da su bili
suoeni s novom prijetnjom iza njihovih lea.
Dok je izvodio svoj iroki cassilinski naklon, poviknula sam njegovo
ime svom snagom, povisivi glas kako bi se to bolje uo ponad vjetra i
mora.
Josceline!

325

Je li me uo ili ne, nikad nisam doznala; ali ugledao me kad se
uspravio. Preko razdaljine, preko etrdesetak straara i zatvorenika koji
su se borili izmeu nas, nai su se pogledi sreli.
U tom sam trenutku osjetila kako se vrak koplja utiskuje u moju
kraljenicu.


326

ETRDESET SEDAM



e miite se, gospo, apnuo mi je glas na caerdicciju u uho.
Bio je to glas koji nisam poznavala.
Stala sam kao skamenjena i osjetila da me netko uzima za ruku,
grubo me okrenuvi; Malvio, koji nikad nije govorio. Nacerio mi se, a
njegov je nemiran pogled izgledao posve sumanuto. Skrativi hvat koplja,
kruio je oko mene, postavivi se izmeu mene i spasa. Pomaknuvi se
oprezno, okrenula sam se prema njemu. Mogla sam jo uti zvuke bitke,
ali odjednom su djelovali vrlo daleko.
Svijet mi se sveo na nas dvoje.
Hodajte, ree Malvio, a njegov je rijetko koriten glas zvuao
gotovo prijateljski. Bocnuo je kopljem prema meni, a ja ustuknuh za
korak. Nastavio se ceriti. Hodajte.
Nainila sam jo jedan korak natrag.
Iza mene nije bilo nieg osim etrdeset hvati kamenita tla i rub litice.
Znala sam, to mi je bio vidik tokom nebrojenih dana. A iza litice
nitavilo. Bio je to najistureniji rt, nadvijen nad gnjevnim morem.
Hodajte. Malvio ponovno podbode kopljem, veselo. Stajala sam
nepomino te je to ponovio, dovoljno jako da probije grubu vunu moje
haljine i bone kou pod njim. Hodajte!
Nainila sam jo jedan korak, osjeajui otre bridove kamenja pod
bosim nogama. Preko Malviova ramena, mogla sam vidjeti kako se borba
iri i Joscelina zagraenog ivicom kopalja, kako se izmie i izvija. Moglo
je biti drugaije, da je imao svoj ma; to bi umanjilo razliku domaaja. Ali
ne, dopuzao je donjom stranom viseeg mosta. Teina maa bila bi
prevelika.
Doao me spasiti samo sa svojim bodeima. A mogao je u tome i
uspjeti, uz malo vremena i potpomognut kaosom.
Zatvorenici su se pobrinuli za kaos. Ja sam mu morala kupiti malo
vremena.
to god eli, mirno sam rekla, Malvio, ja u uiniti.
To ga je natjeralo da zastane. No tada je odmahnuo glavom, cerei
se, i ponovno me podbo. Nainila sam jo jedan korak. Ne, rekao je.
Prekasno je. Sad ste Asheratina.
Iza mene naviranje mora bivalo je sve glasnije, a ja sam mogla
osjetiti promjenu u nainu na koji je tlo podrhtavalo pod mojim bosim
N

327

tabanima. Dublja trenja, uplja vibracija. Nalazili smo se na izboini.
Koliko jo do ruba? Dvadeset stopa? Deset? Vjetar me udarao, ibajui mi
ionako zamrenu kosu u jo gore vorove, i slijepivi mi haljinu uz noge.
Postajalo je tamnije, ovako daleko od bakljama obasjane bitke. Jedva
sam mu uspijevala razaznati lice. Malvio, rekla sam. Nemoj to initi.
Kunem ti se, to nije Asheratina volja. Njezini sljedbenici su je izdali, oni
koji su me ovamo doveli.
Ovamo su vas doveli da umrete, rekao je ljubazno, bocnuvi
kopljem.
Ne. Brzo sam ustuknula za korak, a onda mugnula u stranu,
pokuavi ga zaobii. Ali bio je brz, za jednog Caerdiccija, a imao je i
koplje. Zamahnuo je njime da mi zagradi prolaz, manevrirajui iza njega.
Udaljeni bljesak baklje kliznuo mu je preko nacerena lica, njegova
poremeena pogleda.
Hodajte, rekao je, podbadajui.
Otila sam onoliko sporo koliko sam se usuivala. Iza nas, opazila
sam da se broj straara prorijedio, ali sada su bili organizirani, a jedna je
oklopljena prilika sa titom veliine ovjeka koraala po rubu, izvikujui
neujne naredbe.
Upravitelj, pomislila sam. Postrojio je preostale straare u dvije
vrste, lea uz lea; jedni su drali na odstojanju zatvorenike, drugi
Joscelina. Dva ovjeka stajala su podalje od borbe, drei baklje u zraku
jedan je bio golemi Tito. Opazila sam kako je upravitelj bljesnuo titom
prema kuli i pokret u zamraenu prozoru. Strijelac, naoruan
samostrelom.
La Dolorosu bi bilo lake braniti s pravim bedemima i strijelnicama,
muertriereima poput onih kojima se diio Troyes-le-Mont. Ali svi bi
poludjeli poput Malvia da su je titili na taj nain, sluajui vjetar iz sata
u sat. Bilo je dovoljno loe straarima na mostu. Nainila sam jo jedan
korak natrag promatrajui strijelca.
Bilo je premrano da bi ga se vidjelo, i predaleko; nisam vidjela kad
je poeo ispaljivati, sa sporim stankama izmeu ponovnog nabijanja.
Jedan od zatvorenika je zateturao, zamahujui sijedom kosom, a onda su
se dvojica razdvojili, a linija straara koja ih je drala na odstojanju
poela se razbijati dok su se zatvorenici povlaili izvan dometa strijela.
Hodajte, ponovi Malvio po naizgled stoti put.
Nainila sam korak i stala. Vjetar me povukao, a more tutnjilo i
jaukalo, gotovo pod samim mojim nogama, sudei prema njegovu zvuku.
Nalazila sam se gotovo na rubu. A ovo je bila izboina, s dubokim lukom
koje je ispod nje izjelo more. Znala sam, vidjela sam je s palube Darielle
na onom sudbonosnom putovanju, dok su mornari zvidali prolazei

328

pokraj crnog otoka. Tu neu pronai nikakvo uporite kao to je uspjelo
Joscelinu, gdje bih uala skrivena iza ruba litice.
Ispod nije bilo stijena, samo more. Bila je to slaba utjeha.
Nisam bila spremna umrijeti.
Malvio bocne kopljem u mene. Stajala sam nepomino u tami. Opet
je bocnuo, pa sam ovaj put zgrabila drak objema rukama, ispod mjesta
gdje su uzice pridravale glavu koplja, vrsto ga povukavi, uvis i dalje od
sebe. To ga je iznenadilo; usudim se rei da to nije oekivao. Licem u lice
na visokoj litici, hrvali smo se, dva para ruku vrsto stegnutih oko koplja.
Moj stisak na glatku, izlizanu drku poeo je kliziti. Divlje se kesei,
Malvio izvije koplje, iskoristivi svoju superiorniju visinu i snagu kako bi
mi ga istrgnuo iz ruku. I uspjelo bi mu, za par sekundi. Svjesna da sam
izgubljena, oajniki sam kriknula u smjeru bitke. Josceline! Benedicte
je taj, Benedicte i Melisande! Benedicte je izdajnik!
Bili smo preblizu ruba, preblizu gromoglasnog mora. ak sam i ja
ula kako mi se vlastite rijei gube, dok mi ih je s usana trgao nariui
vjetar. Malvio jo jae okrene koplje i povue ga. Pokuala sam ga zgrabiti
posljednji, oajniki put, struui noktima po konim uzicama, a onda je
on zamahnuo tupim krajem u iroku luku i tresnuo me njime u bradu.
eljust mi se zatvorila uz ujan kljocaj, a mlaz boli ispunio glavu.
Nisam ni bila svjesna da sam pala sve dok nisam osjetila otro kamenje
pod dlanovima. Na rukama i koljenima treptajima sam pokuala
odagnati zvijezde, zamijenivi ih Kushielovom crvenom izmaglicom.
Sjajna, tako sjajna! Pramenovi nalik na plamen zastrli su mi vid, a kroz
vlane uvojke kose koja mi je visjela preko oiju, ugledala sam kako
Malvio, i dalje naceren, pravi korak naprijed, podiui koplje s vrhom
prema dolje, namjetajui se ponad mog klonulog tijela.
Ne!
Duboki caerdiccijski glas, potmuo od bijesa; ne Joscelinov, ne. Jo
jedan ognjeni plamen proparao je no, a za njim se oglasio tresak drveta
po mesu. Malvio je oteturao od mene u pljusku crvenih iskri. Koplje je
palo, nekodljivo zveknuvi o moja lea i o kameno tlo.
Bio je to moj tamniar Tito.
Osovila sam se na noge u asu da vidim drugi udarac svog spasitelja
dok je Tito zamahivao bakljom veliine balvana na Malvia koji se
povlaio. Dohvatila ga je po strani glave, uz jo jedan roj iskri i hrskav
zvuk koji nije bilo mogue krivo protumaiti. Malvio se sruio poput
stijene i vie se nije pomaknuo. Za razliku od Fabrona, taj vie nee
ustati.
Tito se okrenuo prema meni, s dubokim izrazom tuge na svom
priprostu, nelijepu licu.

329

Tito, apnula sam kad je nainio korak prema meni, zurei s
uasom iza njegovih lea u nadolazeu hajku. Ah, ne!
Bili su to zarobljenici, divlji i pomahnitali, koji su se sjurili za njim,
koji su prenijeli sukob na liticu. Nisam saznala, do dananjeg dana, zato
su to uinili; jesu li ga progonili kao omrznutog tamniara ili iz neke
poremeene zahvalnosti, mislei da mi je prijetio, meni koja sam ih
oslobodila. S kopljima i sjekirom zatjerali su ga u kripac, a on se
ustremio poput kolosa, urlajui, izborivi polukrug prostora pred sobom
velikim zamasima svoje razbuktane baklje.
Prestanite! viknula sam sumanuto, uhvaena u stupicu iza njega.
Pustite ga!
Nije bilo koristi. Uto ih je sada organizirano mnotvo straara napalo
s lea, dok je upravitelj trao pokraj njih, psujui i izdajui zapovijedi
koje nitko nije sluao, a na kraju svega toga, Joscelin, napola zaboravljen,
koji se domogao koplja te sad njime vitlao poput tapa, munjevitom
brzinom, probijajui sebi prolaz kroz sredinu.
Blizu, tako blizu.
Vidjela sam da je jedan zatvorenik pao, proboden s lea. Vidjela sam
kako se drugi zavrtio vritei kad su se njegovi dronjci zapalili, te se stao
kotrljati po zemlji i udarati sama sebe. Vidjela sam Joscelina, mrka lica,
kako omamljuje jednog straara udarcem po kacigi, okreui koplje i
presijecajui ovjekov nezatien vrat. Nijednom nije zastao, ve se
sveudilj kretao, hrlei naprijed.
Sve je bilo vrlo slino snu.
A onda sam spazila upravitelja, mirnog i neumoljivog, kako izvlai
jednog straara iz borbe, pomie se nadesno od mog divovskog branitelja
i pokazuje rukom.
Na mene.
Vidjela sam straara, bezlinog u sjeni njegove kacige, kako
zamahuje svojim kratkim kopljem i nadie ruku za izbaaj, usmjerivi
vrak tono i sigurno u moje srce. A znala sam i da sam se nalazila u
stupici, ne imajui kamo. Iza mene nije bilo nieg osim odronjenog ruba
litice. Oko mene, nita osim alobnog vjetra. Joscelinovo lice, okreui se,
opazilo je prekasno, a njegove su usne oblikovale oajniki krik. Izmeu
nas, Tito, golem na sjenama koje su bacale baklje, okrenuo se polako i
tromo poput planine.
Straar je nadigao ruku; upravitelj izustio jednu rije.
Koplje je ciljalo u moje srce.
Izbacio ga je.
Nevjerojatno je udno, kako vam se takvi trenuci neizbrisivo ureu u
pamenje. ak i sada, ako sklopim oi i oslunem kako ocean udara o

330

obalu, mogu ga vidjeti kako se odvija bolnom polaganou. Joscelina, koji
se kretao presporo, kroz straare to su se pred njim sklanjali poput
vjetrom noene pljeve. Usredotoenost bacaa koplja, teret koji je
premjestio na prednju nogu dok je izbacivao koplje, graciozan luk koji je
njegova ruka nainila i otvorenu aku kad ga je pustio, rairenih prstiju.
Tvrdu, ravnu liniju baenog koplja, usmjerenog prema mom srcu.
I Tita, kako srlja da mu presijee put, maui bakljom kao toljagom.
Kriknula sam, pokuala ga zgrabiti za jednu masivnu ruku, maknuti
ga s puta; prekasno. elei udarcem izbiti koplje s njegove putanje,
promaio je. Koplje ga je pogodilo punom silinom, probivi rupu u
njegovu oklopu ispod otvora za ruku. Golemu rupu, na tako krupnu
ovjeku. Sraz ga je nagnao da zatetura, sudarivi ga sa mnom i zanijevi
nas oboje natrag prema rubu litice, dok je jo stiskao goruu baklju u
malaksaloj ruci.
Njegov mrtav teret zanio me preko ruba.
Pala sam.
Kroz vjetar i hukom ispunjenu tamu, padala sam beskonano prema
morskom kotlu, a iznad mene, u noi, ugledala sam baklju kako se
obruava za mnom poput zvijezde padalice.
Sve dok nisam udarila o povrinu i vie nita nisam vidjela.


331

ETRDESET OSAM



okiralo me to sto sam jo iva.
Sraz slijetanja izbacio mi je sav zrak iz plua. Nisam uope osjeala
udove, niti znala to je gore, a to dolje; sve je bilo crno, a jedino mi je
osjeaj zraka na licu govorio da sam izronila na povrinu.
iva.
Grudi su mi se uzaludno podizale dok sam nastojala doi do daha, a
valovi se pjenili svud oko mene. Jedan mi se prelomio preko glave,
povlaei me dolje. Osjetila sam kako mi se usta pune vodom, i znala
kako bih trebala prestati s nastojanjem da diem; ali nisam mogla. Velik
pritisak, odnekud, izdaleka, otra bol. Jesu li mi oi bile otvorene ili
zatvorene? Nisam znala.
Bilo je zraka; zraka! Prisilila sam noge da se pokrenu, nesigurna jesu
li me ili nisu posluale, nesigurna plivam li prema gore ili jo dublje. Sve
je bilo zbrkano, a more mi je hualo u uima.
Pomislila sam da sam se utopila, a onda sam ga ponovno osjetila;
zrak, na licu, protkan od soli peckavom morskom prainom. Stezanje u
grudima mi je popustilo pa sam uvukla grub, hroptav dah. Koliko god je
zapekao, bio je sladak. Zamahnula sam rukama, osjeajui otpor vode,
pomiljajui na sekundu da u preivjeti.
A onda se more narugalo mojoj gluposti, navrijevi mi preko glave,
dok me umno povlaenje valova vuklo sve dublje i dublje. Valovi su se u
svim smjerovima razbijali i povlaili s nazubljenih hridi crnog otoka,
tvorei vrtlog. Bilo je bolje dok sam se smatrala mrtvom; iva, i svjesna
toga, oajniki sam se borila protiv zapjenjenih valova. Natopljeni nabori
moje vunene zatvorske haljine obavijali su mi udove poput mrtvakog
pokrova, teki od vode, povlaei me poput sidra.
Tako pokapaju mrtve, u dubinama.
Dah; jedan dah. Plua su me boljela od nude da ga izbacim, da
usrem drugi. Stisnula sam zube da odagnam poriv, osjeajui pritisak
mora. Pod vodom. Jednostavna elja, disati. Ljudi to ine tisuu puta u
jednom satu, nikad ne razmiljajui. U disanju je ivot, a ne smrt.
Ali smrt je pod vodom.
Grudi su mi se poele nehotice griti od napora da zadre zrak.
Pruila sam ruke, seui, ne pronalazei nita, uzalud lamatajui i
udarajui nogama. Uzvrtloena voda me nemilosrdno natezala, vukui
me as tamo, as amo, sve dublje. Pobjenjeli zvuk mora bio je jeziv,


332

ovdje u bubnjajuem, praiskonskom srcu Asheratine tuge. Izdaleka,
mogao vas je izludjeti. Ovdje, u samom srcu, ubijao je.
Drevni Helleni su znali da je vidjeti neke stvari znailo smrt.
Ovo je bila jedna o njih.
Tonula sam, dublje i dulje, zapletena u moj uskovitlani vuneni
pokrov. A ispod pobjenjelih valova, ispod huueg gnjeva, pronala sam
spokojnu, beumnu jezgru tuge. Tu, u najcrnjim dubinama, nita nije
postojalo. Samo nepodnoljiv pritisak, i tiha izvjesnost smrti. Vie nisam
mogla izdrati bol u pluima, te sam ispustila posljednji, dragocjeni dah,
sluajui ga kako izlijee iz mene u niski mjehuria, posljednjoj uvredi
koju bi smrtno tijelo nanijelo svetim dubinama Eshumunova cenotafa,
spomeniku ubijenog boanstva, i voljenog sina.
Sav ivot koji je preostao u mom tijelu mogao se mjeriti u razmacima
posustalih otkucaja srca. eznula sam za zrakom kao to nisam eznula
ni za im u svom ivotu; ni za Delaunayjevim odobravanjem, ni za
Hyacintheovim drutvom, ni za Ysandrinim tovanjem, ni za
Joscelinovom ljubavi, ne, ak ni za Melisandinim poljupcem. Tijelo mi je
izgaralo za njim, grudi se nadimale, miii drhtali. Za sekundu, za deset
sekunda, predat u se. Otvorit u usta i duboko udahnuti; ne zrak, ve
mlaz vode, koji e mi ispuniti plua. To e biti kraj, posljednji teret,
nakon kojega vie neu izroniti.
Elua, molila sam se u posljednjim sekundama koje su mi preostale,
Blaeni Elua, oprosti mi, jer sam iznevjerila i tebe i sve one koje ljubi!
Naamaho, smiluj mi se, jer sam ti sluila dobro i poteno. Ah, Kushielu,
najstroi meu gospodarima, smiluj se svojoj izabranici. Sve to si od
mene traio, uinila sam; oprosti mi to to nije bilo dovoljno.
Molitve su mi ostale bez odgovora. ak ni okrutan lepet Kushielovih
bronanih krila nije se oglasio u mojim uima, ve samo istanjeni
otkucaji mog posustalog srca, um krvi u uima, koji su mi slali slabaan
pozdrav. Bila sam predaleko, predaleko od zemlje svog roenja, gdje bi
me mogli uti bogovi TerredAnge, predaleko.
Tada sam spoznala pravi strah, otvorenim oima krvarei slane suze
u ocean tuge. Umrijeti, sama i naputena! To je najgora sudbina s kojom
se DAngeline moe suoiti. Dola sam do samog ranjivog kraja svoje
hrabrosti i, poput djeteta, posegnula za jedinom moguom utjehom,
odriui se volje i izbora kako bih poloila svoj usud u tue ruke.
Asherat, pomolila sam se nijemo, ustima oblikujui rijei naspram
nadirue vode, Asherat-Od-Mora, oprosti mi. Za smrt tvog sina
Eshumuna, ao mi je; ula sam tvoju tugu i dijelim ju s tobom. Samo mi
potedi ivoti, i kunem ti se, iskazat u ti poast; tako mi imena Blaenog
Elue, tvog nezakonitog sina, zaklinjem se da u se vratiti u La

333

Serenissimu i proistiti tvoj hram od onih koji vjeru u tebe izokreu u
vlastite svrhe.
Ja, Phdre n Delaunay, to priseem.
Priseem.
Je li bilo dogovora? Ne mogu posve sigurno rei, budui da nisam
odgojena u vjeri Asherat-Od-Mora. Bila sam slaba i u bunilu, omamljena
padom i manjkom zraka, ali za jedno znam da je istina. Dok su posljednji
tragovi kontrole poputali u mom preoptereenom tijelu, dok su se moja
usta nemono otvarala i zatvarala naspram prodora morske vode, koja je
strujala kroz moje stisnuto grlo u plua, zaula sam neto; zvuk, pokret.
Duboko, postojano brujanje ispunilo je vodu, zvuk jake struje, koja je
vijugala oko hridi La Dolorose.
Struja, jaka struja.
Struje oko La Dolorose jake su i nepredvidive...
Tako je govorio kapetan Darielle; a tako je i bilo. Duboko, duboko
ispod povrine valova, tekla je mona struja, te me obujmila poput para
ruku, povlaei me dalje od otoka.
Dalje, i uvis.
Glava mi je izbila na povrinu te sam uvukla jedan isprekidan,
hripav udisaj, i ispustila ga grcajui, lamatajui rukama, i ne shvaajui u
svojim mahnitim naporima da je more gdje sam izronila bilo mirno,
mirno i tiho, izuzev glatkog, postojanog privlaenja struje. Jedva sam
uspijevala disati, iskaljavajui morsku vodu i osjeajui kako mi kaplje,
gorka i topla, niz bradu. Plua su mi gorjela, eludac mi je gorio, a negdje
u blizini rebara ponovno se javila otra bol. Bukala sam nogama,
pokuavajui se odrati na povrini, i shvatila da sam doista bila iva, iva
i da diem.
vrst predmet bubnuo mi je o ruku, prenuvi me i natjeravi da
pljesnem po vodi, a moji isprueni prsti naili su na drvo, mokro od mora
i sluzavo na dodir, ali vrsto i plutajue, golem komad veliine grede, s
jednim krajem ljepljivim od katrana.
Titova baklja, koju je zahvatila ista struja.
Hvala ti, apnula sam muklo, grla hrapava od boli. Privila sam se
uz baklju, ovivi obje ruke oko nje, oajna poput brodolomca koji se dri
za slomljeni jarbol. Malko je potonula, ali je nastavila plutati, ponijevi
dovoljno moje teine da sam mogla drati glavu nad vodom. Hvala ti.
Tek tada sam se ogledala oko sebe, zurei preko vode da vidim gdje
sam. Kad sam vidjela, zastao mi je dah.
Asheratina struja nije bila ala. Bez hridi ili obale koji bi joj pruili
otpor, protjecala je poput neujne rijeke, brza i sigurna, ocrtavajui

334

nevidljivu putanju preko mora. La Dolorosa je leala dobrano iza mene,
crn, nazubljen oblik oznaen siunim tokicama plamena.
Jedna se kretala nie od ostalih, sputajui se niz litice prema
podnoju.
Josceline, pomislila sam u agoniji, dok me struja odnosila, vukui
me dalje na puinu. O, Josceline!
Iako je bilo uzalud, kriknula sam, viui preko uzbibanih valova sve
dok me promukli glas nije izdao, a bol u rebrima oteala disanje. Nitko
me nije mogao uti s te udaljenosti, ponad gromkog talasanja u podnoju
La Dolorose. Nije bilo vano. Kad vie nita drugo nisam mogla, poloila
sam obraz na ruke, jo obavijene oko baklje, i zaplakala od izmodenosti,
plutajui na neumoljivoj struji.
Preivjela sam tu no, a dao Blaeni Elua da vie ne doivim nijednu
poput te. Usudim se rei da bih, u bilo kojem drugom razdoblju,
vjerojatno umrla od izloenosti hladnoi, ali jo je bilo kasno ljeto i more
je bilo umjereno toplo. U posljednjim satima prije zore, temperatura
zraka je pala te sam divlje drhtala. Glava me boljela, kao i eljust, a otra
bol probadala mi je utrobu; ne mogu ak ni opisati bol u rukama,
stisnutim oko plutajueg debla Titove baklje. S uistinu junakim
naporom, uspjela sam podii mokre skute do struka i omotati komad
vunene tkanine oko baklje, privezavi se za nju.
U dubini se neto kretalo. ula sam ih i osjetila dvaput, neto
veliko okrznulo mi je gole noge, nagnavi me da zadrhtim od straha i
gaenja. Asherat-Od-Mora, molila sam se, potedjela si me; neka tvoja
bia budu blaga prema meni!
Bilo da se radilo o Asheratinoj milosti ili nekoj drugoj zatiti,
stanovnici mora nisu mi naudili. I premda sam pomiljala da ta no
nikad nee zavriti, s vremenom je dola kraju. Nisam znala, sve dok
nebo nije posivjelo na istoku, kojim me pravcem nosila struja. U
potpunom mraku oblane noi, gajila sam neku slabu nadu da e me
ponijeti du obale, moda nadohvat kopna. Ali komadi
blijedonaranastog neba na daleku obzoru kazao mi je suprotno; odnijela
me na puinu.
Sjetila sam se kapetanove prie o trgovcu koji se utopio nedaleko od
La Dolorose i isplivao na illyirsku obalu, i doivjela nov strah. Skriveno
iza oblaka i sablasno, sunce se polako uljalo obzorom. Magla je visjela
nad morem, gdje je zrak jo bio hladniji od vode. Ali sunce e se dii,
pomislila sam, i ugrijati zrak, dovoljno da sagori maglu, povukli se oblaci
ili ne.
I postat e vrue.
Drei se za svoju improviziranu plutau, oblizala sam suhe, slane
usne. Zaokupljena strahovanjem da u se utopiti ili da e me prodrijeti

335

kakvo udovite iz dubina, izmuena od boli svojih ozljeda, nisam ni
pomislila na e.
Ali kad sam je se jednom sjetila...
Jezik mi se inio nateklim, grlo i plua oguljeni od morske vode koju
sam udahnula. Bojala sam se nevidljivih uasa noi, ali bilo je vjerojatnije
da e me ubiti dan. ovjek moe dugo izdrati bez hrane; znala sam,
prola sam to. Ali ne bez vode. A ja ju nisam imala.
Nisam se pomolila kad me pogodila cijela smrtonosna ironija
situacije. Bila sam prevarena, izdana i zatoena; umaknula sam smrti
nebrojeno puta i ostavila previe mrtvih za sobom. Sama pomisao, koja
mi se uporno vraala, da je ovo bio kraj bila je previe za mene.
Nasmijala sam se, pomislim, ili nainila nekakav zvuk koji je trebao
biti smijeh. Grub zvuk, poput zova vrana. Nisam ni znala da ga stvaram
sve dok se nisam napregnula da uhvatim drugi zvuk, slab i dalek, koji je
odjekivao preko vode, i zatekla se kako srdito prieljkujem da kretav
zvuk utihne. I jest, kad sam shvatila da sam to bila ja.
A u tiini koja je uslijedila, zaula sam drugi zvuk, slab ali sve blii i
blii; postojan ubor vode koja je protjecala uz drveni trup, utanje i
pucketanje jedra na povjetarcu.
S poloaja u kojem sam se nalazila, jedva stopu iznad valova, najblii
brod je izronio iz magle poput velebne ptice, koja nisko nadlijee more.
Jedan, dva, tri... bilo ih je sveukupno est, s kosim jedrima nadutim od
vjetra poput bijelih krila, i uvuenih, netaknutih vesala.
Podigavi se to sam najvie mogla iznad povrine vode, borei se sa
zauzlanom tkaninom koja me vezivala za cjepanicu, oslobodila sam jednu
ruku i visoko mahnula njome, viui. Ovamo! Ovamo! Za ime Elue,
pomozite!
Glas mi je jedva zvuao ljudski, a napor zbog njegova povisivanja
zaprijetio je da e mi razderati oteklo grlo. Dva su me broda mimoila,
nestavi brzo u magli koja se zadrala, a ja sam se bespomono zibala na
vodi. Na trenutak sam bila uvjerena da me nisu uli ni vidjeli, da su me
smatrali nekakvom prikazom, kao to se i inilo. Suze su me zapekle u
oima, a ja glupo pomislih, evo jo tjelesne tekuine koju u izgubiti, no
dobro, bre u umrijeti ako zaplaem.
A tada je glas poviknuo na jeziku koji nisam prepoznala, a jedan je
od brodova skrenuo, okreui se bre nego to sam drala moguim.
Trokutasto jedro olabavjelo je uz jarbol i istovarilo vjetar, a tada se, uz
koordinacijske povike, konopac vrsto zategnuo, a pramac zanjihao
prema meni. Jo jedna zapovijed, otra i autoritativna, te su van izala i
vesla.
Usred oceana, privila sam se uz Titovu baklju i gazila kroz vodu,
zurei u brod koji je pristajao uza me. Veslai su se naslonili na vesla,

336

zapanjeno izvirujui licima preko ograde. Sa shta? uskliknuo je jedan,
nainivi praznovjernu gestu. N Vila!
Drugi se ovjek pojavio iza njega, nagnuvi se naprijed da me
pogleda; a nekog tako zastraujueg nisam esto viala. Duga, crna kosa
bila mu je sputana u perin navrh glave, a dugi, objeeni brkovi
uokvirivali su mu bijel osmijeh, koji je otkrivao jedan zub manje s gornje
lijeve strane.
Djo, rekao je odluno. shta DAngeline.
I s tim rijeima, bacio je konopac.


337

ETRDESET DEVET



razdoblju od nekoliko otkucaja srca, moji neoekivani spasioci
dopremili su me na svoj brod, povlaei konopac za koji sam se
uhvatila, te me bez ceremonije istovarili na palubu. Nestabilna i obamrla,
mogla sam samo kleati u drhtavom klupku, kapajui slanu vodu po
daskama.
Posada je mrmljala na njihovu nepoznatu jeziku, dok me onaj s
perinom pretpostavila sam da je bio njihov kapetan ignorirao
poviknuvi nov niz zapovijedi. Posluavi ustro, bacili su se u akciju. Jo
jednom jedro je olabavjelo na dugom kriu jarbola, a plovilo se zanjihalo,
okreui se. eludac mi se stisnuo od iznenadnosti svega toga. Veslai su
izveli mnotvo zaveslaja, a onda su se konopci zategnuli, a jedro nadulo.
Podigli su vesla i uvukli ih.
Na pramcu se mladi bez koulje nagnuo ponad vode i zamahnuo
crvenim plamencom signalizirajui preostalim brodovima, koji su
besposliarili u blizini, oputenih jedara. Jedan po jedan, sa
zadivljujuom usklaenou, poveli su se za naim primjerom.
I tada smo krenuli slijedei istoni kurs preko maglovitog mora.
S naporom sam podigla glavu da bih procijenila situaciju. Na brodu
je bilo nekih petnaestak ljudi, razliite starosne dobi, od mladia koji je
mahao zastavicom, i za kojeg sam pretpostavila da nije imao vie od
etrnaest ljeta, do sjedobrada ovjeka ilava izgleda. Veina su bili
tamnokosi poput kapetana, iako je tu i tamo prevladavala i ria nijansa.
Svaki od njih, ak i mladi, nosili su kratak ma o boku, a vijenac
malih okruglih titova bio je uredno okvaen ispod ralji za vesla, iako
premalen za jedan ratni brod. Na vanjskom spremitu broda, mogla sam
vidjeti uredno naslagane sanduke i krinje, privezane platnom za jedra.
Mogao je to biti malen, dobro branjen teretni brod, pomislila sam. I dalje
kleei, uzdigla sam pogled k vrhu glavnog jarbola koji se blago zibao
naspram sve svjetlijeg neba. Tamo gdje su se trebale vijoriti boje teretnog
plovila, nije bilo nieg osim jedra i konopaca.
Sve je to govorilo da su moji spasitelji najvjerojatnije bili gusari. Kad
mu se druina sigurno dala na put, kapetan je oprezno pregazio palubu
natrag do mene, unuvi preda mnom dok se pola tuceta njegovih ljudi
natiskalo iza njega. Drhtei, podigla sam se u slubeni abeyante kleei
poloaj Nonog dvora.
U

338

Kur t vend? upitao je mrtei se i trljajui palcom uzan pramen
dlaica koji mu je resio bradu. Sa t atje?
ao mi je, rekla sam ponizno, ne razumijem. Rekli ste... rekli ste
DAngeline, moj gosparu; da, ja sam DAngeline. Ne govorite taj jezik?
DAngeline. Okrenuo je glavu i prezrivo pljunuo preko ograde
broda. Dvojica mornara u blizini neto su promrmljala, ukrstivi prste i
dotaknuvi se elima, jo jedna neobina gesta. DAngeline, djo, rekao
je, dodavi nepromiljeno, Caerdicc.
Trebao mi je trenutak da shvatim znaenje njegovih rijei, toliko su
mi misli bile ratrkane. ak i tada, morala sam traiti rijei na drugom
jeziku osim materinjem. Caerdicci, rekla sam, ponovivi za njim, i
nadajui se da sam dobro razumjela. Govorite caerdicci?
Da, naravno da govorim, ja. Ustao je, prekriio ruke i dobacio mi
bahat pogled. Mislite da sam nepismen seljak, ha? Ja plemenita roda iz
Epidaura, ja!
Sjela sam na pete, spajajui djelie slagalice. Vi ste Illyrac.
Illyrac, da. Neoekivano se osmjehnuo i naklonio. Iz Epidaura.
Od svih zemalja Europe, o Illyriji sam znala vrlo malo, osim da je
uvijek zauzimala nesiguran poloaj, rascjepkana osvajakim pohodima
Hellasa i Tiberiuma, La Serenissime i Ephesiuma i izloena invazijama s
nepreglednih sjeveroistonih podruja. Poput Terre dAnge prije Eluina
dolaska, okretala se kako vjetar pue, preivljavajui kako je znala i
umjela. Svugdje je bilo tako osim u utvrenu gradu Epidauru; taj je
zadrao dozu neovisnosti.
Toliko sam znala o tome i nita vie. ini se udnim, sada.
Drago mi je to sam vas upoznala, moj gosparu, i hvala vam, rekla
sam uljudno premda promuklo naklonivi glavu. Vjerujte mi, vaa
dananja pomo zaradit e vam veliku zahvalnost kraljice Ysandre de la
Courcel. Ja sam grofica Phdre n Delaunay de Montrve, iz Terre
dAnge.
Da, veliku... zahvalnost. Nasmijeio se i kimnuo, paljivo
oponaajui moj izgovor na svom ne pretjerano tenom caerdicciju. Ja
sam Kazan Atrabiades, ja. Meni ast to vas imam kao moja... Okrenuvi
glavu, pozvao je jednog od sjedobradih, upitavi ga neto na illyrskom.
ovjek odgovori s potovanjem, ponudivi caerdiccijsku rije za kojom je
kapetan tragao. kolovao se za uenjaka, ocijenila sam po njegovu
slubenom naglasku. Sluaj je htio da sam bila u pravu, premda o tome
tada nisam pretjerano razmiljala, jer mi se krv sledila kad sam ula rije
koju je izgovorio. ... moja taokinja, dovrio je zadovoljno Kazan
Atrabiades, okrenuvi se opet prema meni.
U tom sam se trenutku onesvijestila.

339

Nisam to uinila, usudim se rei, toliko od oka zbog njegovih rijei
koliko je to bio kumulativan uinak traume koju sam doivjela. Svejedno,
to god da ju je uzrokovalo, bila je to potpuna nesvjestica kakvu sam
rijetko kad doivjela; a ak i tada samo s nekolicinom biranih mecena.
Nebo mi je zaplesalo pred oima, napeti konopci i jedra se zavrtjeli, a
potom sam ugledala drvene podnice palube kako mi hrle ususret.
Kad sam otvorila oi, nala sam se pod platnenom tendom,
zaklonjena od sunca koje se sveudilj penjalo nebom. Vjeto pokrpana
vrea u kojoj su se nalazile zakrpe za popravak jedara poivala mi je pod
glavom, tvorei jastuk uza zid prednjeg katela, kamo su me smjestili da
nikome ne smetam.
Budni ste, dobro. Evo.
Glas je zborio na caerdicciju; glas sjedobradog, koji je odgovorio
Atrabiadesu. Miiava ruka, naborana i preplanula od sunca, gurnula mi
je mjeinu vode pod nos.
Primivi je sa zahvalnou, osjetila sam kako se voda buka pod
objema rukama dok sam prinosila grli ustima i stisnula mjeinu. Voda,
topla i ustajala, iknula mi je u usta. Imala je okus bolji od najdubljeg
zdenca, najhladnijeg izvora. Na trenutak sam ju samo zadrala u ustima,
mukajui je naokolo, osjeajui kako se vlaga vraa mom solju
poharanom tkivu. Tada sam oprezno progutala, u malim dozama.
Jo malo, rekao je. Ne previe.
Prisilila sam se da ga posluam, premda nevoljko; iako sam se
osjeala kao da bih mogla strusiti galone da ne utaim e i predobro sam
znala da bi mi od toga pozlilo. Kad sam zavrila, pomogao mi je odloiti
mjeinu. Hvala vam, rekla sam, pomuivi se da sjednem i okrenuvi
glavu kako bih mu bolje vidjela lice. Spasili ste mi ivot, mislim. Smijem
li znati vae ime, gospodine?
Glaukos me zovu. Bore smijeha nabrale su smeu kou oko
njegovih sivih oiju. I nitko me nije zvao gospodinom cijelog mog ivota.
Rob, da, i hajduk; gospodin, nikad. Ovdje zapovijeda samo Kazan
Atrabiades, a on nema nikakav naslov, niti e ga ikad imati. Ali vi ste,
drim, plemenita roda, moja gospo, nije li tako?
Ja sam grofica de Montrve, rekoh, nastojei malice dobiti na
vremenu. Dolje na krmi, Atrabiades je razgovarao s mornarom koji je
usmjeravao preku kormila, paljivo izbjegavajui pogledati u mom
pravcu. Titula je nasljedna, a pravo da ju nosim dodijelila mi je Njezina
Visost Ysandre de la Courcel, kraljica Terre dAnge. Glaukose, moram
najhitnije razgovarati s Njezinom Visosti. Kako se lord Atrabiades ophodi
s taocima?
Ah, nemojte se sada uznemirivati. Udobno se smjestio na palubu.
Nikad nijednog nije upecao iz mora, niti imao ni upola tako lijepu

340

taokinju, ali potovat e konvencije, na Kazan. Imate li nekog tko bi za
vas platio otkupninu?
Da, naravno. Bilo mi je navrh jezika da kaem kako bi Ysandre
otvorila kraljevsku riznicu za vijesti koje sam nosila, ali nasreu, navika
diskrecije natjerala me da zastanem. Sama u mu napisati garantno
pismo, za svog zastupnika u La Serenissimi.
Glaukos se zahihoe. Gdje e mu najvjerojatnije odrubiti glavu ako
stupi nogom na tlo? Ne, moja gospo, ne pomiljajte na to. Kazan
Atrabiades nee poi u La Serenissimu. Dajte mu srebro na ruke i pustit
e vas na slobodu poput ptice.
Vrlo je hitno, ponovila sam uljudno.
Ne sumnjam. Prijazno, pruio mi je natrag mjeinu vode. Gucnite
jo jednom. Glas vam zvui poput raspuknute svirale. Nije ni udo to su
ljudi pomislili da ste jedna od Vila.
Otpila sam jo malo osjeajui kako mi se ivot vraa u udove sa
svakim gutljajem. to su Vile?
Dusi, ljubazno e Glaukos. Due mrtvih koje se pojavljuju u liku
lijepih djevica. Kad mukarac ugleda Vilu, srce mu oboli od ljubavi pa
odbija i jesti i piti, sve dok ne umre. Gotovo sam i sam u to povjerovao,
moja gospo Phdre, iako sam ve viao DAngeline. Ta crvena tokica, u
vaem oku; je li to neka ozljeda? Veoma je... dojmljiva.
Ne. Spustila sam mjeinu lecnuvi se od boli koja mi je proela
utrobu. Ne zapravo. Otkud dolazite, Glaukose? Ne iz Illyrije, rekla bih.
Ah, pa sad, to je duga pria. Podigao je mjeinu i trcnuo vodu u
usta. Rodio sam se u ropstvu u Tiberiumu; majka mi je bila Hellenka, i
sama robinja, i ljubavnica monog ovjeka. Imao sam dobar odgoj, da, te
me kupio bogati pripadnik Comitie da budem tutor njegovoj djeci... recite
mi, boli li vas dok diete?
Da, rekla sam odsutno, razmiljajui. Koliko sam bila na La
Dolorosi? Tjednima, znala sam; no jesu li proli mjeseci? Nisam brojila,
pogotovo ne onih prvih dugih dana. Jo je bilo ljeto, ali primicalo se
kraju. Ako Ysandre ve nije otputovala kako bi zapoela progressas, to e
sigurno uiniti prije nego to glasnik stigne do Eluina Grada. Ne,
pomislila sam; Marsilikos je nudio vee izglede. Roxanne de Mereliot e
sigurno platiti bilo kakvu otkupninu koju bi Atrabiades mogao zatraiti
a i Quintilius Rousse e biti ondje. Bilo bi dobro kad bih mogla unovaiti
admiralovu pomo. Kakva god bila priroda Melisandina plana, ak bi i
Marco Stregazza dvaput promislio prije stupanja u akciju ako bi
dangelinska flota stajala pred obalom Caerdiccae Unitas. Glaukose,
moram razgovarati s lordom Atrabiadesom.
Slomili ste rebro, eto to je; moda i dva. Opipao mi je grudni ko s
iznenaujuom njenou. Ne brinite se, neu vas ozlijediti. Majka mi je

341

bila lijenikova ki, prije nego to su je prodali. Zapali su u tekoe, znate;
nepovoljno rjeenje parnice. Nikad se nemojte sukobiti s tiberijskim
sucem, kaem vam, al pustimo sad to. Kazan e vas nedvojbeno sasluati
kad se jednom sklonimo u luku. To je pitanje posla, vidite. Pobrini se za
djevojku dok ne pristanemo, Glaukose, rekao mi je. Govori njezin jezik,
zna zakrpati ljude. Stoga se nita ne bojte, odrat u rije.
Jao! Ustuknula sam pred njegovim pipajuim prstima. Glaukose,
hvala vam, ali moja rebra mogu priekati; moja otkupnina ne moe.
Hoete li mi pozvati gospodara Atrabiadesa?
Sjeo je na pete i mirno me promotrio. E pa sad, nee vam zahvaliti
to ga zovete gospodarom, niti e skrenuti s kursa zbog dangelinske
plemkinje koju je upecao iz mora, bez obzira na to kako lijepo bilo
njezino lice. A ako to zatraite, morat e vas samo odbiti, bjesnjeti i
malko galamiti, dignuti ruku na vas kako bi pokazao svojim ljudima da vi
niste Vila koja bi mu zatravila srce i uinila ga slabim. Stoga ne, neu
vam ga pozvati.
Nema veze, rekla sam, s naporom se osovivi na noge. Sama u
razgovarati s njim.
Glaukos uzdahne i odmahne glavom gledajui za mnom. Zaputila
sam se prema krmi na klimavim nogama hvatajui se za oputu kad bi se
brod zaljuljao. Mornari su mi se micali s puta, gledajui u stranu.
Spazivi me, Kazan Atrabiades je stajao jedne noge poduprte o uzdignuti
brid spremita i ruke nehajno oslonjene na koljeno, promatrajui moje
napredovanje suenim oima.
Poslije sam shvatila kakav sam prizor morala predstavljati, dok mi je
vjetar ibao od mora zamrenu kosu i pohabanu sivu haljinu, otkrivajui
ive crveno-crne djelie zamrenog znamena koji se penjao izmeu mojih
lopatica do potiljka; u to vrijeme, gotovo i nisam pomiljala na svoj
izgled. Nije ni udo to su praznovjerniji meu njima posumnjali u moju
smrtnost. Ali Kazan je, mogla sam vidjeti, bio pametniji.
to hoete, vi? upitao je kad sam mu se pribliila, nadiui obrve.
Naredio sam Glaukosu da skrbi o vama; to je dovoljno, da?
Moj gospodaru. Izvela sam nesiguran naklon. elite za mene
traiti otkupninu, razumijem. Kad biste samo to prije usmjerili jedra
prema Marsilikosu, vojvotkinja Roxanne de Mereliot, koja vlada kao
gospa od Marsilikosa, platila bi vam u zlatu; prinevsku otkupninu,
kunem se.
Ne, rekavi lijeno, skrenuo je pogled. Vratite se Glaukosu.
Gospodaru Atrabiades, preklinjala sam, poloivi dlan na njegovu
ruku. Molim vas, vrlo je vano da prenesem poruku svojoj kraljici i
nemam vremena za gubljenje. Obeavam vam, u ime Blaenog Elue, da
e vam ona oprostiti to ste me uzeli za taokinju.

342

Sluaj ti, DAngeline! Ruka mu se sklopila oko mog zapea
iznenaujuom brzinom, a crne mu oi gnjevno sijevnule. Ja ne znam,
ja, zato si bila usred mora, ali spasio sam ti ivot, da. Tvoja zemlja, vi
stojite po strani i gledate, dok Serenissima uzima Illyriju za svog vazala.
Mi molimo za pomo, da, ali vi, vi sklapate brakove i sporazume sa
Serenissimom. Atrabiades opet pljune s rjeitim prezirom. Sad mi se
rugate finim izrazima, stojite preda mnom u krpama i pozivate se na
naslov plemkinje, traite od mene da pohitam u pomo vaoj zemlji, da?
Da poem na put bez zaliha, dok me proganjaju serenissimanski
brodovi? Ispustio mi je zapee tako naglo da sam zateturala. Trait u
otkupninu, ja, u svoje vrijeme i na svoj nain. Povisivi glas, zaurlao je
na mene. A sad se vratite Glaukosu!
Da, gospodaru, apnula sam i povukla se drhtei.
Toliko o toj zamisli.
Rekao sam vam, Glaukos e spokojno po mom povratku. Kada
gurate glavu u lavlje ralje, nemojte se iznenaditi ako vam je odgrize. Pa,
onda, moja gospo, hoete li duboko udahnuti i dopustiti mi da vam
posluam prsa? Zabrinut sam za ta vaa rebra.
Tko vam brani, promrmljala sam ne obazirui se na eznutljive
poglede illyrskih mornara kad je Glaukos pritisnuo svoju prosijedu glavu
na moje grudi. Izveo je to smjerno; to nije malen podvig, na brodu
punom gusara. To je dalo vjerodostojnost njegovoj prii o robovanju.
Plua vam zvue isto, rekao je zadovoljno. Ne osjeate proba-
dajuu bol kad udahnete?
Ne. Glaukos, je li istina da smo odbili pomoi Illyriji? upitala sam
ga, dodavi, Terre dAnge, hou rei.
Istina je. Podignite ruke, povezat u vam rebra. To e malko
obuzdati bol, i sprijeiti vas da si jo vie naudite dok budu zacjeljivala.
Djevojka koju sam obuio uinit e to kako treba kad pristanemo.
Usredotoivi se, omotao je komad istog, grubo tkanog pamuka oko mog
prsnog koa, preko vlane haljine. Bilo je to prije nekih etrdeset godina,
ako se dobro sjeam. Ban Illyrije preklinjao je kralja Ganelona od Terre
dAnge za savez, ali kralj je ocijenio La Serenissimu monijom i sklopio
savez s njima, oenivi brata u dudevu obitelj. Kako vam se ini?
Udahnula sam za probu. Bolje, hvala. Nikad za to nisam ula.
Gospodar... hou rei, Kazan zvui ogoreno.
Ah, pa sad, dvojim da je veina DAngelina za to znala, osim kralja i
njegovih savjetnika. Illyri, meutim, to je druga pjesma. Ljudi nikad ne
zaboravljaju one koji im odbiju pomoi u trenutcima nedae. DAngelini
moda nisu neprijatelji, ali niste ni prijatelji, znate. A Kazan... ah, pa,
duga je to pria. Zamotao je preostali zavoj u klupko i spremio ga u
torbu do svojih nogu. Sigurno ste svjesni toga da je Terre dAnge

343

predmet zavisti brojnih zemalja, moja gospo. Gledati kako jedan narod
biva obasut tolikim darovima i u toliku obilju, to pobuuje zavist i
srdbu.
Borili smo se da bismo sauvali to to imamo, rekla sam i predobro
se sjeajui elje Waldemara Seliga da moju zemlju uini svojom.
Glaukos, kako ste od tiberijskog roba postali illyrskim gusarom?
Prodali su me, rekao je jednostavno ubacivi prstohvat trava u
koni pehar. Kad su djeca mog gospodara odrasla, nije vie trebao
tutora, pa me prodao drugom bogatom graaninu, kojemu je trebao
kolovan pisar. Putovao je poslom sa svojim domainstvom, na
trgovakom brodu za La Serenissimu, kad su nas napali.
A Kazan Atrabiades vas je zarobio? pretpostavila sam kiselo.
Glaukos se nasmije, ulivi vodu u pehar i promijeavi ga. Ne ba, moja
gospo. Dao mi je da izaberem hou li se boriti za svog gospodara i
umrijeti, ili mu se pridruiti kao slobodan ovjek. Ah, sada, cijeli sam
ivot proivio u ropstvu, zar ne? Odluio sam zadnje godine provesti kao
slobodan hajduk. Kazan je uvijek pronalazio nain da mu dobro
posluim, a ja nikad nisam poalio svoju odluku. Evo, popijte ovo,
zavrio je pruivi mi pehar.
to je to? Primila sam ga i onjuila, upitno ga pogledavi.
Samo valerijan, da vam ublai bol i omogui da zaspite, rekao je
blago. Tijelo vam zahtijeva poinak, da se zalijei. Zar ne vidite kako
vam se ruka trese? Govorio je istinu; s iznenaenjem sam opazila da mi
je koni pehar drhtao u stisku, zbog ega se napitak bukao. Doista,
podnosite to bolje od vojnika, ali pretrpjeli ste traumu protekle noi, a
pria o njoj morat e priekati. Pijte, a ja u vas uvati. Osmjehnuo mi
se, a oi mu bijahu umilne. Nita vam se nee dogoditi, obeavam.
Ludo odvana ili ne, nisam imala izbora. Vjerovala sam mu pa sam
se napila. Ubrzo me umor svladao i zaspala sam te vie za sebe nisam
znala.


344

PEDEST



novi su mi bili hiroviti i ivi, ispunjeni uznemirujuim prizorima;
tamom ispresijecanom plamenovima i divljim zveketom metala. U
svakom sam bila nepokretna, sputana i privezana, dok mi je Melisandin
glas aptao poput meda u uho, molei me da dam svoj signale, a negdje
iza, drugi su glasovi preklinjali na mukama da to uinim, da ga predam i
oslobodim ih. Fortuna sam ula, i Remyja; jednom je to bio i Joscelin, a
njegovo mi je lice doplovilo pred oi, modrih oiju rairenih od agonije.
To je san, pomislila sam, u nemirnoj besvijesti omamljenoj travama.
San i nita vie, Blaeni Elua, oprosti mi!
Nije ni udo, stoga, to sam se probudila ne znajui ni gdje sam ni
jesam li budna ili spavam. Ljuljanje broda bilo je jednako umirujue
poput snivanja, a neobinost illyrskih glasova oko mene podjednako
nerazumljiva poput rijei izgovorenih u mom snu. Sunce se sputalo kroz
oblake iza nas, a nebo na zapadu bilo je proeto plamenom.
A tu, ovijajui se oko vrha krmenog jarbola prema repu broda,
pomina sjena.
Leala sam sklupana uz vanjski zid prednjeg katela, zurei u nju
ispod platnene tende. Igra svjetla... ne. Kretala se, glatka i zmijolika,
irei ilava krila naspram sve tamnijeg neba; uzdigla je klinastu glavu,
svjetlucavih oiju boje stare krvi. Usta su joj se otvorila u neujnom
siktaju, a iz njih se pojavio trovrhi jezik, palucajui.
Ne stidim se priznati da sam ispustila krik istog uasa.
To je diglo cijeli brod na noge, a mornari su se rastrali tamo-amo,
prepavi se da ih je sustigla serenissimanska mornarica. Glaukos je
pohitao k meni, blijed od straha. Moja gospo, moja gospo! poviknuo je
na zadihanom caerdicciju. to se dogodilo? Samo se Kazan Atrabiades
nije pomaknuo stojei na palubi iroko razmaknutih nogu, i promatrajui
me svojim tamnim oima s drugog kraja broda.
Ponovno sam pogledala prema krmenom jarbolu, i ugledala samo
uzbibani vrh jarbola, lepravo jedro okupano crvenom svjetlou za-
lazeeg sunca, olabavljen konopac koji je visio s kria. Oprostite,
promrmljala sam Glaukosu, prelazei rukama preko lica. Probudila sam
se iz sna i uinilo mi se da sam vidjela... neto.
Okrenuo se prema najbliem mornaru i rekao neto umirujue na
illyrskom; mornar se opustio, nasmijao, i prenio to dalje svom drugu.
ula sam kako se Glaukosove rijei prenose od usta do usta, a potom se
S

345

jedan od ostalih brodova pribliio dovoljno da se s njime moglo
dovikivati, te je pria o histeriji dangelinske taokinje u ali ila amo-tamo
preko valova.
Primijetila sam da se Kazan Atrabiades mrko osmjehnuo, ali se nije
nasmijao.
Spravio sam prejake doze, ispriavao se Glaukos. Oprostite, moja
gospo; navikao sam dozirati odrasle mukarce, vidite. Ah, dobro, sad ste
budni i nema tete. Uskoro emo pristati u luku, kad izae mjesec...
hoete li togod pojesti? Dobro e vam initi, a imamo vika hrane;
janjetinu i riu umotanu u lie vinove loze, ako se nije pokvarila.
Da, odvratila sam gledajui Atrabiadesa. Hvala, to je vrlo
ljubazno. I vode, ako mogu.
Glaukos je donio hranu pa sam jela dok se on vrtio oko mene poput
dadilje. Zalazee sunce ugasilo je svoj plamen na zapadu, ostavljajui
rumenkaste pruge koje su blijedjele na obzoru. Iako se sputala tama,
naa se brzina nimalo nije usporila; ti Illyri navodili su se prema
zvijezdama kad su one bile vidljive, ili opipom i osjetom moda ak i
njuhom kad nisu. Na pramcu svakog brzog broda uao je okretan
mornar s fenjerom, vjeto izraenim, koji je bacao arku iskru svjetla
zahvaljujui kojoj su ostajali u vezi.
Kasnije sam doznala da nije bilo gusara kojeg su se na
serenissimanskoj obali vie bojali od Illyra Kazana Atrabiadesa jer su
njegova pomorska vjetina, te brzina i pokretnost njegovih brodova bile
legendarne. Borio se divlje i nemilosrdno, a njegovi su ljudi bili uvjebani
do preciznosti na kojoj bi im pozavidjeli i camaelinski uitelji vjebovne
izobrazbe. Napadao je brzo, a bjeao jo bre, i nitko ga nikad nije
uhvatio; dijelom stoga to je jedrio poput demona, a dijelom zbog
otocima posute obale Illyrije, koja se mogla pohvaliti mnogobrojnim
skrivenim lukama. U osam godina gusarenja, izgubio je samo tri broda.
U sve to, i jo mnogo vie, uskoro u se i sama uvjeriti; no tada sam
se samo odsutno zaudila vjetini Illyraca i pospano sklupala uz prednji
katel, s iznoenim gunjem iz Glaukosovih zaliha prebaenim preko
ramena kako bih se obranila od hladnoe. Moje muke i ostaci lijeka
ostavili su me umornom i izmodenom, a moj um prazan poput upljeg
bubnja, ispunjen tek muklim odjecima stranih vizija koje sam vidjela.
Sutra, rekla sam samoj sebi. Sutra, na svjetlu dana, ponovno u razmisliti
i pronai neki izlaz iz ovog kripca.
Drijemala sam kad su me probudili koraci, odluan hod razliit od
Glaukosova lakonogog primicanja, te sam otvorila oi dok je Kazan
Atrabiades sjedao na pete svojih izama pokraj mene, naslonivi se
leima na prednji katel. Izaao je mjesec, te sam ga mogla razabrati na
njegovu slabu svjetlu. Ublailo je njegove grube crte, istaknuvi bisernu

346

naunicu u obliku suze koja mu je visjela s lijeve uke, te posuvi
srebrnim sjajem njegovu u perin vezanu crnu kosu koja je bila jaka i
gusta poput grive planinskog ponija.
Svud oko nas brodom je vladala tiina; etvorica ili petorica ljudi
pazili su na uad i preku kormila, razgovarajui apatom, dok su ostali
drijemali gdje su stigli. Povjetarac je bio slab, te smo napredovali polako
ali ustaljeno, dok su valii mrmorili du brodskog trupa. Sjedila sam
utke, ekajui da Atrabiades progovori.
Naposljetku jest.
Vi ste kriknuli, vi, rekao je ne gledajui me, a tih mu se glas stopio
sa zvucima tamom okovana broda. Kad ste se probudili u suton. to ste
vidjeli?
Oklijevala sam, a onda rekla istinu. Neko stvorenje, gospodine; ili
sam barem tako mislila. Slino zmiji, ali krilato, sklupano oko krmenog
jarbola. Podiglo je glavu i zasiktalo na me.
Da. Atrabiades otro uzdahne. Jezikom nalik na... Namrtio se,
traei rije na caerdicciju, no nije ju uspio pronai te je pruio tri prsta,
nainivi njima oblik trozupca. Ovo?
Da! Sjela sam uspravnije, rairenih oiju i potpuno budna. Tono
to!
Kimnuo je, a usta mu se cinino iskrive uokvirena njegovim
brkovima. Ne morate se toga bojati, DAngeline. To vam i dolazim rei.
Kravbhog, on eka samo mene. Krvlju sam proklet, ja, Kazan
Atrabiades. Vama nee nauditi.
Protrljala sam rukama oi, kao da elim izbrisati taj prizor. Ali moj
gosparu, vidjela sam ga.
Da. Atrabiades se tada okrene da me pogleda, oima svjetlucavim
od mjeseine. Nosio je bisernu naunicu i na desnoj uski; ova bijae crna,
no s blagim sjajem koji se prelijevao u svim duginim bojama. Nosite...
znamene. Dotaknuo je moja gunjem prekrivena ramena, gdje je moj
marque leao skriven. Vidio sam, danas. Znam to to znai, ja. Nijemo
sam ga pogledala; odgovorio je divljim osmijehom. Mislite da sam, da
sam barbarin, ha, koji nita ne zna o vaim otmjenim obiajima?
Oduvijek sam bio ratnik, ja, ali moj brat, on je bio uenjak, kolovao se u
Tiberiumu. Daroslav, taj je ondje upoznao DAngeline, oni su mu rekli,
ah! Uvukao je dah i coknuo jezikom. Mukarci i ene, zavjetovani vaoj
boici kurvi, eh, obiljeeni za uitak. Zakleo se da e jednog dana oteti
jednog od njih za sebe. Znam to ste, ja. Kravbhog, on se pojavio da
upozori vau boicu, nita vie.
Naamah, rekla sam mehaniki. Ja sam Naamahina slubenica,
moj gosparu, i vjerujte mi, nju ne zanima vae krvno prokletstvo.

347

Moda. Slegnuo je ramenima. Moda i ne. Naao sam vas kako
onako plutate morem, to bih drugo pomislio, ja? Ne petljajte se u usud
Kazana Atrabiadesa, kravbhog upozorava. Vaa Naamaha od sobnih
uitaka bit e u protivnom alosna.
uplje sam se nasmijala, provukavi ruku kroz od soli zamrenu
kosu. Gosparu Atrabiades, ja sam Naamahina slubenica i Kushielova
izabranica, to je po mom miljenju kadikad prokletstvo pred kojim bi se
ovo vae postidjelo. Dugujem vjernost Asherat-Od-Mora, koja mi je
spasila ivot, te sam se zakletvom obvezala da u proistiti njezino
bogotovlje u La Serenissimi. Nosim zlosretno ime, a od onih koji su mi
pomagali, vie je mrtvih i unitenih nego ivih. Upozorila bih i vas i vaeg
kravbhoga, tko god on bio, da se ne pletete u moju kob, ba kao to ste
vi upozorili mene. A to biste mogli uiniti, moj gosparu, tako da otplovite
u Marsilikos to prije i zatraite moju otkupninu.
Ne zovite me gosparom. Na ostalo se nije obazreo. Ja sam Kazan
Atrabiades, ja. I ne plovim na vau molbu.
Dok sam otvarala usta da mu odgovorim, mornar na pramcu tiho se
odazvao, pokazujui prema obzoru gdje je treperilo svjetlo. U vedroj noi,
mogla sam razabrati nisku kopnenu masu. Atrabiades ustane leernom
brzinom, izdajui zapovijedi dok se brod budio u ivot.
Ostala sam gdje sam bila. Zastao je prije odlaska, zurei u mene
odozgor. Zatrait u za vas otkupninu, DAngeline, ne bojte se. Ali znajte
ovo. Da je poivio, dao bih vas mom bratu Daroslavu, eh, mom malom
bratu uenjaku, koji nije uspio ispuniti to si je obeao.
Upozorenje ili ne, ja sam ga protumaila kao takvo, zagledavi se u
njegovo zasjenjeno lice. to mu se dogodilo?
Ubio sam ga, ja, kratko odvrati Kazan Atrabiades.
Potom se udaljio prema krmi broda ostavljajui me da razmislim o
njegovim rijeima.
Ako sam mislila da je nae putovanje zavrilo kad smo pristali na
kopno, varala sam se. Pod mjesecom i zvijezdama, potpomognuti
svjetionikom na najisturenijem rtu, naih est sablasnih brodova uplovilo
je u luku malog gradia ije ime nikad nisam saznala, na otoku Gavrilosu,
slavnom po svom maslinovom ulju. Ondje smo spustili sidro, a
izaslanstvo graana dolo je doekati gusare na molu, pospanih oiju na
svjetlu baklji, ali s puno dobrog raspoloenja i ala.
inilo se da se odvijala neka vrsta trgovine. Prenapeta da bih
spavala, stajala sam gledajui s palube dok su Kazanovi mornari ulazili i
izlazili iz spremita iznosei robu graanima na uvid. Sol i zaini
doekani su uzbuenim usklicima; svila i fino platno slijeganjem
ramenima, premda sam, tu i tamo, opazila mukarce kako opipavaju
tkaninu s pritajenim uitkom.

348

Na moje iznenaenje, Kazanu su ukazivali potovanje i divljenje.
Nisam tada znala do kojeg je stupnja trgovina bila obustavljena na
illyrskoj obali, ni visoke pristojbe nametnute uvezenoj robi. Njegova je
roba bila ukradena, istina, ali meu sunarodnjacima, Kazan Atrabiades ju
je prodavao i razmjenjivao po potenoj cijeni. Ako je na tome zaraivao,
neka mu; radio je to na troak La Serenissime, a Illyri su mu se zbog toga
divili.
Tada sam sve to mogla samo pretpostaviti iz njihova raspoloenja i
stava, zahvalna to mi je Delaunayjeva obuka omoguavala toliko. Svud
oko mene vodili su se razgovori, prigueno ponono avrljanje, puno
cjenkanja i razmjene. Nisam razumjela ni rijei, i to me izluivalo.
Nemali broj njih pogledavao je u mom pravcu pa sam opazila kako
im ruke potajice izvode pokrete kojima se tjera zlo. Usudim se rei da
sam izgledala prilino nezemaljski, raupana dangelinska prikaza u
sivim dronjcima i neobinu korzetu od zavoja. Kazan Atrabiades nije se
na to pretjerano obazirao, zanemarujui moju prisutnost, zaposlen
pitanjima trgovine.
Odlanulo mi je kad se posao zakljuio, a Glaukos ponovno stvorio
pokraj mene, kvocajui od brige i nareujui mi da legnem. Sjeo je da mi
pravi drutvo dok su Kazanovi ljudi ukrcavali goleme upove ulja u
spremite, vezujui ih konopcima.
Trebali biste spavati, moja gospo, rekao mi je. Ponovno emo
isploviti s prvim svjetlom, a od idue luke nas ne dijeli vie od tri sata
putovanja.
Jo jedan trgovaki pothvat? upitala sam iznureno. Bila sam
umornih kosti, more mi je dozlogrdilo, a koa me opako svrbjela zbog
tankog sloja soli.
E pa sad, idua je postaja posljednja, i bit e mi drago to u vidjeti
dom. Osjeat ete se bolje u pravom sidritu, vidjet ete. Glaukos mi
virne u lice okrenuvi mi rukom bradu. Jako dobro zacjeljujete, rekao
bih. Ako me mjeseina ne vara, ona runa masnica na vaoj eljusti ve je
gotovo izblijedjela, moja gospo. Runo su s vama postupali, je li?
Da. Odgovorila sam odsutno. Kao to velite, duga je to pria.
Glaukose, zato je Kazan Atrabiades ubio svog brata?
Proizveo je zvuk uutkivanja, brzo se obazrevi oko sebe, iako nas
nije mogao uti nitko osim mornara, koji nisu govorili caerdicci. Kazan je
ostao na obali, ispijajui zdravice i smijui se sa seljanima. Ne biste to
smjeli na glas spominjati. Tko vam je to rekao?
On, rekla sam razborito. Tko drugi? Ono stvorenje koje sam
vidjela na jarbolu, to nije bio plod mojih snova. Nazvao ga je nekako,
kravbhog. Rekao je da ima veze s krvnim prokletstvom.

349

Da. Glaukos uzdahne. Ti Illyri, oni su vam jako praznovjerni, u to
nema sumnje. Ono to im ve nije bilo uroeno otkad su planine bile
mlade, donijeli su Chowati kad su provalili i pomijeali svoju krv i obiaje
s Illyrima. Petsto godina kasnije, uju pjesmu Vila u svakom povjetarcu,
a maredonoije u valovima; svako kuhinjsko ognjite mora imati svog
ushakova, a svaka kua svog domuvica kojeg valja tetoiti i podmiivati.
U poljima skrivaju jaja za plvu. U umama okreu odjeu naopake kako
ih leskii ne bi pronali. Kazan, taj je bolji od veine. On se boji samo
kravbhoga, a ostalima se izruguje.
Ima se pravo bojati, promrmljala sam, ako je ono to sam vidjela
stvarno.
Tko to zna? Podigavi ruke Glaukos slegne ramenima. Majka ga je
proklela, krvlju koju je svojom rukom prolio. Kazan vjeruje da e ga, ako
se ikad vrati u Epidauro, kravbhog odnijeti, jer to su bile rijei njezine
kletve. Izuzev toga, smatra se neranjivim. Budui da u to vjeruje, vjeruju i
njegovi ljudi, i slijede ga bez pitanja.
A vi? Pretraivala sam mu lice na slaboj svjetlosti. Vjerujete li i
vi?
Nasmijeio se sebi u bradu. Star sam, moja gospo, i odve temeljito
kolovan u racionalizmu Tiberiuma, gradu mog roenja. Vjerujem u ono
to vidim. Ah, sad sam rekao i previe. Ako elite znati vie, sami pitajte
Kazana, i nemojte mene kriviti ako bude reao. No, ako imate imalo
razuma, posluat ete moj savjet i zaspati.
Na kraju sam, budui da mi nije bilo druge, to i uinila, probudivi se
tek kad smo se opet otisnuli na more, uranjajui vesla u dugim, brzim
zamasima sve dok nismo bili dovoljno daleko na puini da bismo podigli
glavno jedro i uhvatili zapuh vjetra.
Zora je svanula vedra, blijedo ljubiasto nebo preputalo je mjesto
naranastom, a Illyri su pjevali dok su jedrili. Osjeajui razmjernu
sigurnost zbog blizine obale, spremita punog robe i na putu kui, bili su
izvrsno raspoloeni. Glaukos je govorio istinu, bila je jo sredina jutra
kad smo nabasali na mali arhipelag otoka. est ili osam, razabrala sam u
daljini, iako su tek poneki djelovali naseljeno.
Naa se flota zaputila prema jednom od manjih otoka, vrletnih litica,
prema njegovu izgledu, okrunjenom nizom breuljaka borove ume.
Osjetila sam kako mi dah zastaje u grlu dok smo plovili pokraj strme
obale, koja me neugodno podsjetila na La Dolorosine klisure. Nije bilo
znakova ljudskog ivota, nikakve luke ni zaljeva, te sam se zapitala to
Atrabiades sprema. Ni u jednom smjeru, nisam vidjela nikakav nain da
pristanemo.
Tako sam razmiljala, sve dok nismo skrenuli iza otrog rta, a Kazan
Atrabiades poviknuo zapovijed. Jedra su se spustila, a kri jarbola naglo

350

se zanjihao dok smo se okretali brzinom od koje se stiskao eludac. Tada
sam ugledala pred nama uzan otvor skriven u sjenama prijeteih litica.
Illyri su privezali jedra i bacili se na vesla, dobroudno se alei, te smo
kao vodei brod uklizali u hladne sjene.
Zidovi litica, visoki i suri, uzdizali su se s obje nae strane tvorei
golem hodnik. Voda je tiho mrmorila uz bokove broda, gotovo crna od
nedostatka sunanog svjetla. Pljuskanje vesala neobino je odzvanjalo.
Tako smo napredovali nekoliko dugih minuta, sluajui zvuke
ostalih brodova koji su nas slijedili.
A tada su litice propale, a pogled se otvorio na savrenu prirodnu
luku, pjeani zaljev zaklonjen sa svih strana. Sunce je sjalo nad njim na
vedrom modrom nebu, a voda boje akvamarina iskrila se pod njim,
posuta tu i tamo ribarskim amcima. Uzdu polumjeseca obale, ugledala
sam draesno selo. Niske terase uzdizale su se na brdu iza njega,
nevidljive s mora, zasaene vinovom lozom; neto dalje zdesna, podno
borove ume, mogla sam razabrati bijele tokice koje su mogle biti samo
ovce to su pasle na obronku.
Otok Dobrek, rekao je Glaukos, stojei pokraj mene. Dom.
Tako je, mogla sam uti zaprepatenje u svom glasu, lijepo!
Zahihotao se. E pa sad, nisam li vam rekao da ni za im ne alim?


351

PEDESET JEDAN



zaljevu se vjetar ponovno podigao, veseo povjetarac koji je potjerao
naih est brodova klizei preko vode poput morskih ptica. Opazili
su nas na obali, te se inilo da se cijelo selo okupilo da nas doeka.
Na nekih etrdeset lakata od obale, mornari su se ustrali na sve
strane, sputajui jedra i vezujui ih za kri brzim, usklaenim
pokretima. Ostali su se latili vesala, usporivi nau prilaznu brzinu i
vjeto smjestivi plovila uz dokove. Teko natovareni brodovi malice su
se zaljuljali, ali kako su imali plosnato dno, gaz im je bio plitak te su
uspjeli pristati bez struganja o pjeano dno zaljeva.
Kroza sve to, Kazan Atrabiades je stajao na pramcu vodeeg broda,
razmaknutih nogu, podignutih ruku u znak pobjede. A puk na obali
buno ga je pozdravio, i mukarci i ene.
Bio je to junakov povratak, u to nije bilo sumnje. Kazan je skoio na
obalu im se prvi konopac privezao za kolone, pozdravljen srdanim
zagrljajima mukaraca te osmjesima oboavanja ili vriscima divljenja
ena. Bio je to velianstven ponovan susret sa svih strana, jer su i ostalim
mornarima dobrodolicu kui zaeljele obitelji i prijatelji; ak je i Glaukos
ivahno poskoio da se iskrca, pozdravivi mrzovoljnu mladu enu vie
no upola mlau od njega bunim poljupcima u oba obraza, na to je ona
ljupko porumenjela i stisnula mu ruke.
Usred svega toga ostala sam na brodu, zaboravljena.
Ne zadugo. Opazila sam prvi pogled, ula prvi glas kako je utihnuo,
tiinu koja se irila poput krugova na vodi kad bacite kamen, za kojom su
slijedili krugovi tihog amora. Eshta ne Vila! ula sam to vie no
jedanput, znajui sada to je znailo; ali sada me samo nagnalo da
nelagodno zirnem prema krmenom jarbolu, bezazleno zamotanog jedra.
Ako se kravbhog ondje nalazio, nije se pokazao.
Djo, djo, smirujuim e tonom Kazan Atrabiades, podignutom
rukom zatraivi tiinu. Kad je pridobio njihovu pozornost, pokazao je na
mene i stao dugo govoriti na illyrskom.
Mogla sam vidjeti iz naina na koji im je napetost ostavljala lica da
im je objanjavao kako nisam bila nikakva Vila, ve iva taokinja,
uvjeravao ih je. Unato tomu, moja nesposobnost da razumijem ijednu
rije koju je govorio ispunila me mjeavinom straha i frustracije. Kad sam
dobacila moleiv pogled u Glaukosovu pravcu, pourio je natrag na dok.
E pa sad, nita se ne bojte, moja gospo! doviknuo je. Kazan im govori
U

352

da ste DAngeline, to je sve, i da se prema vama moraju ophoditi kao
prema poasnom gostu za vrijeme vaeg boravka ovdje. Nisam li obeao
da e potivati konvencije?
Jeste, odvrativi, pronala sam malko utjehe u tomu. Rijei Kazana
Atrabiadesa bile su odve svjee u mom umu. Da je poivio, dao bih te
mom bratu. Nije mi se pretjerano svialo uzdati u ast bratoubojice, bez
obzira na to koliko mu se njegov narod divio. Bolje taokinja nego
ropkinja, ali svodilo se otprilike na isto. Na kraju, bila sam ono to mi je
preesto bila uloga za mog kratkog ivota: vrijedna roba.
to god da je Kazan rekao, inilo se da su to prihvatili, nevoljko
stavljajui po strani svoju znatielju kako bi se razili po svom poslu,
raskrujui brod i provodei sloen sustav raspodjele. Glaukos me poveo
tamo gdje je Kazan upravljao istovarom.
Moj gosparu, rekla sam duboko udahnuvi, ponovno zaboravljajui
da ga ne smijem tako oslovljavati, ako bih mogla razgovarati s vama
Sa t djambo! obrecnuo se na me, a nije mi trebao prevoditelj da
shvatim kako mi je reeno da uutim najneuljudnijim moguim izrazom.
Naglo sam zatvorila usta, a Kazan Atrabiades se obratio Glaukosu, dajui
mu dug niz uputa na uurbanom illyrskom. Glaukos mu odvrati na istom
jeziku, neto objanjavajui i pokazujui na moj povezan torzo. Razgovor
se nastavio neko vrijeme, postajui otriji. Na kraju, Kazan slegne
ramenima i okrene lea, otpustivi nas.
Morate zasad poi sa mnom, moja gospo, obavijestio me Glaukos.
Njegovo naborano lice bilo je rumeno. Doite, moja mala Zilje pobrinut
e se za te zavoje i prirediti vam kupku. Njegova mlada ena jer sam
kasnije doznala da je to i bila stupila je naprijed uz polunaklon,
porumenjevi do korijena svoje crvenkasto-plave kose.
Hvala ti, rekla sam sa svom toplinom koju sam mogla prikupiti.
Glaukose, kako se veli hvala ti na illyrskom? Ponovila sam rijei nakon
to mi ih je rekao, smijeei joj se. Falemir dt, Zilje.
Potom mi Glaukos ponudi svoju ruku, te mi, sa svojom mladom
enom koja je uznemireno leprala uz njega, pomogne pri mom sporom,
bolnom prelasku preko vrueg pijeska do njegova doma.
Sve u svemu, provela sam tri dana u Glaukosovoj kui, na oporavku.
Premda sam bila mlada i ilava, moje su patnje na meni ostavile
dublji trag nego to sam mislila. Svakog dana sam ustajala, uporno,
sredinom jutra; do sredine popodneva bila sam mlitava od umora, a
rebra su me tupo boljela. Zilje me korila na illyrskom, ophodei se prema
meni s nekom vrstom vlasnikog strahopotovanja, kao da sam bila
svojeglav i egzotian kuni ljubimac kojeg joj je mu donio sa svojih
putovanja, dok je njezina mlaa sestra, Krsta, koja je ivjela s njima,
buljila u mene rairenih oiju.

353

ene Dobreka napravile su velik promet u lijenikovoj kui tokom ta
tri dana. Usudim se rei da selo nikad prije nije doivjelo toliko
istodobnih zubobolja. Glaukos se, to se njega tie, na to nije obazirao;
smjekala sam se i kimala, zarobljena vlastitom slabou. Zilje je dijelila
klinie koji su se vakali protiv boli i gorljivo brbljala s posjetiocima.
To me gotovo izludjelo, ta nesposobnost razumijevanja. Jezici su mi
oduvijek dobro ili, a zahvaljujui Delaunayjevoj upornosti, savladala
sam trik kako ih rano nauiti. Moda sam bila robinja u Skaldiji, ali sam
barem uvijek znala to se oko mene govori. Ovdje je bilo drukije.
Govorim dangeline, caerdicci, skaldski i cruithne s poprilinom razinom
tenosti; loe mi ne idu habiru i hellenski, a mogu me razumjeti i
Tsingani.
Illyrski, inilo se, nije bio u rodu ni s jednim od tih.
Budui da nisam imala drugog posla, osim zacjeljivanja, bacila sam
se sa mrkom odlunou na svladavanje illyrskog jezika. Moj je zadatak
komplicirala injenica da je Glaukos esto bio odsutan ili nedostupan, a
Zilje i ja nismo dijelile zajedniki jezik. Ipak, prikupila sam malu zalihu
fraza i do kraja svog boravka bila sposobna rei molim i hvala,
zajedno s jo nekoliko jednostavnih izraza panje. Iz njih, uspjela sam
izvui djeli sintakse illyrskog jezika. Bio je to poetak.
to se Glaukosova izbivanja tie, doznala sam da je Kazanu
Atrabiadesu sluio kao knjigovoa, a ne samo kao lijenik, te je bio
zaposlen popisivanjem inventara i razdiobom njihovog posljednjeg
plijena, povjerivi Zilje da se brine za svakodnevne potrebe seljana.
Izmeu biveg roba i njegove mlade ene vladala je iskrena privrenost.
Priznajem, isprva sam pomislila da su mu je darovali kao nagradu za
dobru slubu, ali u tome sam se prevarila. Volio ju je, a i ona njega; a
kako i ne bi, kad je imao bolje srce od mnogih koji su sluili Kazanu.
Njezina sestra Krsta se prema njemu ophodila kao prema popustljivu
ujaku, to je, ini se, odgovaralo svima trima.
Drugog dana stigla je na poklon fina tkanina od Kazana svilen
damast najtamnije ruiaste boje, protkan uzorkom trolista. Provukla
sam njezin nabor kroz prste, zapanjena, i upitno pogledala Glaukosa.
E pa sad, moja gospo, trebate se odjenuti u skladu s vaim
poloajem, zar ne? rekao je, izbjegavajui moj pogled. Rekao sam vam
da e s vama dobro postupati, naposljetku. Stara Noni dolazi danas
poslijepodne. est lijepih igala joj je obeao, ako vam saije neto
prikladno.
Pokuala sam dati tkaninu Zilje i njezinoj sestri, no uzalud.
Kazanova im je elja bila zapovijed. Stara Noni se pojavila u ugovoren
as, grbava starica mrka izgleda, koja je mrmljala, pipkala me i izmjerila
komadom ueta, te se vratila ni dan kasnije s opravom koja me

354

iznenadila svojom elegantnom jednostavnou. Bila je skupljena ispod
grudi i padala ravno do poda. Kroj je potjecao iz neke drevne illyrske
pjesme o traginoj junakinji; poeljela sam imati prijevod kako bih ga
dala Favrielle n Eglantine. To bi ju zanimalo. No barem je preostalo
podosta neuporabljene tkanine, koju sam darovala Zilje i Kristi, na
njihovu radost.
to su od nje nainile, nikad nisam doznala, jer sam do kraja treeg
dana oporavka bila ve dovoljno zdrava da mi se vratila moja
nestrpljivost a uza svu svoju nevoljkost, Glaukos nije mogao porei da
sam se nevjerojatno oporavila. Popustio je mojim zahtjevima i poslao
glas Kazanu Atrabiadesu.
Tako se zgodilo da je gusarski kapetan naredio da me poalju k
njemu, odjevenu u ukradenu tkaninu skrojenu u stilu davno umrle epske
heroine.
Za razliku od istroenih zdanja od borovine u selu, Kazanova kua
bila je sazdana od kamena; blokova kremastog mramora vaenog u
kamenolomu na oblinjem otoku i prevezenom preko mora na Dobrek.
Leala je na korak od seoskog posjeda na stjenovitoj strmini zaljeva,
gledajui prema moru. umarak empresa pruao joj je draestan zaklon,
a arene, kasnocvjetajue puzavice kojima nisam znala imena prianjale
su svojim hvataljkama uz mramorne zidove. Sama kua bila je niska i
razvuena, te dovoljno prostrana da bude plemiev posjed. U svakom
trenutku, pruala je krov nad glavom ne samo Kazanu, ve malobrojnoj
posluzi i trojici ili etvorici njegovih ljudi koji su ondje imali vlastite
odaje. Ondje se nalazila i staja s dva konja, koji bijahu jedini na otoku. Za
sve ostalo koristili su magarce.
Kazan nas je, kad smo stigli, ekao na terasi s pogledom na more,
okruen dvojicom svojih ljudi. Njegova crna u perin vezana griva bila je
sjajna od nedavnog eljanja, a nosio je iroke hlae zadjenute u izme i
preko toga svoju koulju, tijesno krojen komad odjee ukraen illyrskim
vezom. Uzak trak dlaica na njegovoj bradi bio je svjee izbrijan, a ak su
i vrhovi njegovih brkova bili navoteni do iljastog savrenstva.
Gospo Phdre, izjavio je naklonivi se i izgovorivi moje ime s tek
neznatnom pogrekom. elim vam dobrodolicu u moj dom, ja! Moja ste
poasna goa na Dobreku, eh?
Njegovi su ljudi slijedili njegov primjer, zurei u mene i gurkajui se
laktima. Budui da nisam imala druge, naklonila sam se. Mir daj,
Kazane Atrabiadesu. Falemir dt; zahvaljujem vam na gostoprimstvu.
Prenuvi se kad sam ga pozdravila na illyrskom, blenuo je u mene
otvorenih usta. To je razotkrilo prazninu gdje mu je nedostajao kutnjak i
poprilino pokvarilo cjelokupan dojam njegova izgleda. Vjerojatno je i

355

sam to shvatio, jer je zatvorio usta i ustro dometnuo: Niste spomenuli
da govorite illyrski, vi!
Ne govorim, moj gosp Kazane! Naviku nije bilo lako prekinuti.
Samo tih par rijei, koje sam nauila na vaem jeziku, kako bi moje
molbe lake pronale put do vaih uiju.
Namrtio se. Vi ste kao pas kad mu se baci kost, eh, stalno ju
gloete! Razgovarat emo o otkupnini s vremenom, kad ja odredim. Sada
ste moja goa, a Glaukos, on veli da se jo morate odmarati. Stoga ete
otii i to i uiniti. Okrenuvi mi lea, Kazan povisi glas. Marjop!
Krupna prilika izala je iz sjene male kune arkade na arko sunce
terase; ena, masivnih ruku prekrienih na punim prsima. Bila je
srednjih godina ili starija, premda joj je kosa, skupljena navrh glave, bila
crna bez ijedne sijede. Tvrde crne oi na mesnatu licu promotrile su me
bez simpatija.
Marjop, ona je sa mnom otkad sam bio malo dijete, ja. Pobrinut e
se za vas, eh? Marjop! T lesh gezuan, eh? dodao je, zazvavi je.
Marjop jer to joj je bilo ime sasula je bujicu illyrskih pogrda na
njega, na to joj je on uzvratio jednakim tonom. Njegovi su se pomonici
bestidno nacerili, a Glaukos se nelagodno promekoljio pokraj mene.
to je? upitala sam ga.
Misli da donosite nesreu, promrmljao je. Illyri; rekao sam vam
da su praznovjerni. E pa sad, ona ne bi bila prva koja bi tvrdila da je
dangelinska ljepota protuprirodna, ali ta mrljica u vaem oku, no, ini se
da je kravbhog crvenooka zvijer. Mislim da to ima neke veze s tim.
Moda je u pravu, odvratila sam kiselo. Stvorenje koje sam vidjela
ili mislila da sam vidjela posve je sigurno imalo krvavocrvene oi, a ja
nisam gajila iluzije da neu uskoro osjetiti ubod Kushielove strijele.
to god bio razlog prepirke, Kazanova je volja prevladala, a Marjop
je priznala poraz uz mrcaj, kimnuvi mi i otro zamahnuvi glavom
prema unutranjosti kue. Nemajui mnogo izbora po tom pitanju,
zahvalila sam se Glaukosu i pola za njom.
U kui je bilo svjee, zahvaljujui sjeni njezina zaklona od empresa.
Namjetaj je bio prilino kvalitetan, iako neusklaen; tamno i jasenovo
drvo, intarzije i rezbarije, akkadijski tepisi i hellenske vaze. Slijedila sam
Marjop do svoje odaje, koja je bila prilino mala i prazna, i u kojoj se
nalazio samo malen ormar za odjeu i uska postelja preko koje bijae
prostrt bogat pokriva obrubljen krznom kune. Imala je prozor, koji je
gledao prema brdima, a iji su kapci bili rastvoreni kako bi se soba
prozraila.
Ondje me Marjop ostavila, i ondje sam sjedila, smjestivi se na rub
uska kreveta.

356

Nije mi trebalo dulje nego to je potrebno da se oguli i pojede jabuka
da mi postane dosadno. Postoje oni koji su sposobni s lakoom izdrati
nametnutu besposlenost, provodei vrijeme u korisnoj kontemplaciji.
Joscelin, koji je satima mogao odravati svoja cassilinska bdijenja, bio je
jedan od njih; ako to nije bilo na zahtjev mecena, ili u sluaju nude
prilikom uhoenja, ja za to nisam bila sposobna. Na La Dolorosi, to sam
trpjela jer nisam imala drugog izbora. Ovdje, stvari su bile drugaije.
Zagledala sam se kroz prozor, gdje je sunana svjetlost boje meda
grijala udaljene borove, otputajui njihov smolast miris u zrak.
Zagledala sam se u svoje noge, obuvene u nezgrapne sandale koje je
Glaukos nabavio od dobrekog postolara. Ustala sam i otvorila ormar,
koji je bio prazan izuzev plata od fino eljane, tamnomodre vune,
obrubljena bijelim uzorkom.
No dobro, pomislila sam, ako Kazan Atrabiades nije elio da odem,
onda bi postavio straara da me uva ili naredio da se moja vrata
zakljuaju. Kako su stajala otvorena, to je sigurno znailo da mi je bilo
slobodno lutati. Naposljetku, ak i kad bih pokuala pobjei, kamo bih
pola? Dobrek je bio otok, osamljen i siguran. More me utamniilo
jednako postojano kao zidovi od kamena.
Kua je bila tiha i prazna u jutarnjim satima; u ovim krajevima ljudi
su radili sve dok ih nepodnoljiva podnevna vruina ne bi otjerala na
poinak, vraajui se poslu u ranim veernjim satima. U kui, naalost,
nije postojala knjinica, iako nisam zapravo ni oekivala da u je pronai.
Kazan Atrabiades nije bio Waldemar Selig da bi objeruke zgrtao
pokoljenja pisane misli kao orue kojim e oblikovati svoju sudbinu. Ne,
Kazanov je umoreni brat bio uenjak. Oito, moj gusarski gospar nije
elio nikakvih podsjetnika na to zvanje. No pronala sam jednu sobu koja
me dostatno iznenadila da sam zastala na dovratku kad sam zaula zvuk
iznutra. U njoj se nalazio staromodan okomiti tkalaki stan, za kojim je
sjedila Marjop, leima okrenuta prema vratima, tkajui. Pjevuila je dok
je tkala, rukujui tkalakim unkom brzinom i okretnou koje su se
kosile s njezinim obujmom.
Kako joj nisam htjela privui panju niti joj pokvariti ugodno
raspoloenje, tiho sam mugnula pokraj vrata kako bih nastavila sa
svojim istraivanjem. Kazanovu sam odaju prepoznala bez tekoa.
Sadravala je golem krevet s izrezbarenim i pozlatom obrubljenim
uzglavljem koji je prikazivao friz lovakih pasa. Komadi odjee bijahu
nemarno razbacani po krevetu, a par dobro iznoenih izama naslanjale
su se jedna na drugu na podu pokraj njega. Za razliku od toga, njegovo je
oruje bilo uredno objeeno na stalak u kutu. Kratak ma u njegovim
koricama od ornamentirane koe znala sam iz vienja; nisam prepoznala
prnjak i kacigu s otrim grimiznim perom, tit za cijelo tijelo na kojem

357

bijae naslikana ptica grabeljivica koja je stiskala lisnatu granu u
aporcima, crna na crvenoj podlozi.
To nije bio oklop obina vojnika, a prema brizi koju mu je iskazivao,
zakljuila sam da je bio njegov, a ne ukraden plijen, poput veine toga u
kui. Pa, pomislila sam, rekao je da je plemenita roda; moda je to bila
istina. Obazrela sam se po ostatku odaje, elei doznati to mogu o svom
spasiocu i otimau.
Na stolu pokraj kreveta nalazio se pomander od filigranskog srebra,
nedvojbeno dangelinske izrade. Bio je nainjen tako da podsjea na
isprepletenu loptu vinove loze, zaobljeni grozdovi groa u cilindrinom
reljefu. Otvarala se vjetim zavrtajem, i sadravala kuglicu kamfora,
mirisnu poput suncem ugrijanih borova. Dakle, pomislila sam, Kazan
Atribiades voli lijepe i prijatne stvari. Pa, to je bilo dobro za mene; i loe,
premda ne vie nego to sam oekivala. Ukoliko je paljiv s njima, utoliko
bolje.
Jedini drugi zanimljiv predmet u odaji bio je prilino oteen ormar
od tamne empresovine, s bjelokosnim intarzijama u uzorcima mjeseca i
polumjeseca. Bjelokost je bila poutjela od starosti, ispucana na
mjestima, a drvo nosilo stare ogrebotine odavno potamnjele od
rukovanja. Usudim se rei da je to bio lijep komad, neko, ali inio se
neobinim predmetom za otimainu. Otvorila sam vrata donjih polica, na
kojima se nalazila samo odjea. Na vrhu su bile dvije male ladice.
U jednoj se nalazilo nekoliko pergamenata, napisanih na illyrskom,
te zlatan peatnjak. Ukosivi ga prema prozoru i zakiljivi u peat,
razabrala sam grb s trima pelama i sitan natpis. Paljivo sam ga
spremila natrag i otvorila drugu ladicu.
to sam oekivala da u pronai, ne znam, ali sigurno ne djeju
igraku. Ipak, o tome se radilo; drveni vojnik i konj, ni jedan ni drugi vei
od moje ake. Vojnikovi su udovi bili savitljivi, te je mogao sjediti
raskreenih nogu, ili hodati naprijed i natrag, te dizati ma i tit. Izno-
eni tragovi crvene i crne boje bili su vidljivi na drvu.
Jo sam ga drala u ruci i mrtila se kad sam zaula Kazanove
korake.
Nisam imala kamo, te sam mogla samo namjestiti najneviniji izraz
kad se pojavi na vratima. Bila sam nemarna, kad sam dopustila da me
ovako zatee, mislila sam; Delaunay bi mi bio oitao bukvicu.
Kazan Atrabiades je bacio jedan pogled na mene i ukoio se od
gnjeva. Spustite to.


358

PEDESET DVA



vi imamo neke stvari koje su nam dragocjene; privatnosti u koje
drugima ne doputamo da zadiru. Nije mi trebalo rei da je za Kazana
ovo bila jedna od njih. To mu se italo s lica i iz glasa, iz hladnog bijesa
stranijeg od njegova vikanja. utke spremivi igraku, zatvorila sam
ladicu.
ao mi je, rekla sam jednostavno, pogledavi ga. Nisam mislila
nita zlo.
Duboko je udahnuo i ispustio dah s osornim rijeima. Ne biste
trebali biti tu, vi! Rekao sam Marjop da pazi na vas! Sluat ete je, eh, i
pokoravati joj se!
S mecenama se znade kojim e putem krenuti njihovo nasilje i zato.
im je viknuo, znala sam da je pravi izvor njegova gnjeva leao daleko od
mene. Moja su ga djela samo raspirila.
Odvela me u sobu i ostavila. Oprostite, ali nisam navikla na bes-
poslenost. Krotko sam dodala: Samo sam eljela saznati tko ste,
gospodine.
Ja u vam rei, ja, sve to trebate znati, a u ovu ete odaju ulaziti
samo na moju zapovijed, eh? Previe ste toga vidjeli. kripei zubima,
uhvatio me za ruku i povukao za sobom, van iz odaje. Ako vas mui
dosada, obratite se Marjop, pa e vam ona dati enskog posla, eh, da
tkate ili predete, ili izraujete vezivo! Odveo me u veliki unutarnji salon,
gdje su se divani u hellenskom stilu mijeali s kruto uspravnim
caerdiccijskim stolcima. Marjop je ostavila svoje tkanje, te se vrzmala po
hodniku iza nas. Kazan je jo drao moju ruku u svom stisku i stajao
blizu, ibajui me pogledom. Mogla sam osjetiti kako mi bilo kuca pod
vrstim zahvatom njegovih prstiju i osjetiti vrelinu njegova tijela,
pomijeanu s udnim, jetkim mirisom.
Ah, Kushiele, pomislila sam, smiluj se svojoj izabranici! Nije li
dovoljno to ve ovo trpim? Moram li podnositi i ponienje? to mi se
vidjelo na licu, ne znam, ali Kazan je neto opazio; stisak mu je popustio,
a oi odraavale mjeavinu zbunjenosti i strahopotovanja.
Ne umijem raditi te stvari, rekla sam naglas. Priuena sam
drugim vjetinama.
Kurvinskom poslu, rekao je prezrivo, ali bez pravog uvjerenja.
Naamahinom poslu, da, odvratih. Ali kraljica me zapoljava kao
prevoditeljicu. Uenjem jezika i politike, time sam se bavila, a ne
S

359

predenjem i tkanjem. Moj gospodaru, ako me elite zatvoriti u enske
odaje, slobodno vam je; ali mislila sam da ste me primili kod sebe kao
gou, a ne zatoenicu.
Spustio je bradu na grudi i gladio brkove, razmiljajui. Mi
potujemo. .. taoce... u Illyriji, rekao je polako. Prema njima se
odnosimo kako to njihov rang zahtijeva, eh, ako oni koji plaaju
otkupninu ne prekre zadanu rije. Vi niste zatoenica, vi. Dolazim vam
rei, da ete veeras veerati sa mnom i da u sasluati vae rijei. Ali ne
smijete ii kamo nije doputeno, eh?
Da, gospodaru. Gdje mi je, dakle, zabranjeno ii?
Izraz gnuanja preletio mu je licem. Ve ste previe toga vidjeli;
idite gdje hoete, vi. Dodijelit u vam vodia. Tada se udaljio iz odaje
mrmljajui; ula sam Glaukosovo ime i rije odmor, koju sam sluala
dovoljno esto da ju mogu prepoznati. ekala sam pod Marjopnim
mrkim, budnim okom dok se Kazan nije vratio u pratnji mladog ovjeka.
Lukin, on e vam pokazati to elite, rekao je kratko, ponovno izaavi.
Marjop digne ruke u zrak i vrati se svom tkanju.
Tako sam dobila pratioca na Dobreku, dobroudnog mladia ne
starijeg od esnaest ljeta. Imao je crnu kosu koju je nosio u perinu na
tjemenu, povodei se za Kazanom Atrabiadesom, i osmijeh koji se
protezao od uha do uha zbog dodijeljenog mu zadatka; to je bio netko tko
je zakljuio da nisam bila Vila koja mu je odluila ukrasti srce ili je
barem to smatrao vrijednim rizika. Iako nismo dijelili nijedan zajedniki
jezik, zajednika nam je bila mladost, a Lukin je bio otvoren i veseo,
eljan razgovora dok su Zilje i njezina sestra bile stidljive i utljive. Za sve
to smo vidjeli, sve to sam dotakla, natjerala sam ga da mi kae tu rije
na illyrskom. Do dananjeg dana, postoje biljke koje znam imenovati
samo na tom jeziku, a i neke ribe i ptice takoer.
Lukin mi je pokazao i staju, s ponosom uperivi prstom u Kazanova
dva konja. Promatrala sam kako su mu oi zasjale od uitka kad mu je
stari ukopljenac s oiljcima iz bitaka jeo iz dlana, te se s boli prisjetila
Hyacinthea. Ne onakvog kakvim sam ga ostavila, hrabrog i usamljenog,
ve onakvog kakav je bio u Lukinovim godinama, veseo i smion, s darom
za konje.
Iza staja, skupina se ljudi okupila oko kamene pei, golih prsiju i
znojni pod kasnojutarnjim suncem. Upitno sam pokazala na njih, a Lukin
me poveo tamo da pogledam. Ondje je vladala velika strka, a Kazan je
nadgledao operaciju, nareujui da se vatra potie i mjehovi pritiu dok
su dva mukarca u konim pregaama pazila na lonac za taljenje. Jedak
vonj koji sam ranije namirisala bio je vonj taljenog metala.
to rade? upitala sam Lukina. Otiao je tamo da izvadi srebrni
novi iz krinje, pokazujui mi ga, te upirui prstom u kalupe gdje su se

360

srebrni ingoti hladili na tlu. Zbunjeno sam zurila dok je okretao novi,
pokazujui mi obje strane i nudei uzaludno objanjenje na illyrskom.
Iako je novi bio izlizan i grube izrade, mogla sam razabrati muko lice u
profilu na jednoj strani, a na drugoj grb koji sam vidjela na Kazanovu
titu, pticu grabljivicu koja stie granu.
Nakon nekog vremena slegnula sam ramenima, a Lukin je vratio
novi.
elite znati zato rastapamo dobar novac, eh? Bio je to sam Kazan
Atrabiades, koji me doao oinuti pogledom. Odloio je svoju dobru
odjeu po strani i bio nagih prsiju poput ostalih. Serenissimanci
okrenuo je glavu i refleksno pljunuo, donijeli su zakon protiv illyrskog
novca koji prikazuje lice ili grb bana, starog ili novog, mrtvog ili ivog.
Samo je u Epidauru sigurno, a moda vie ni tamo. Svakome tko trguje
illyrskim novcem, zarada se oduzima, a serenissimanski dunosnici je ne
vraaju. Samo ga bace u zatvor ako se potui. Stoga se narod boji, eh, i
ivi u siromatvu iako imaju novaca. Uzimamo zaradu, mi, i otapamo je.
Pomislila sam kako je to bio jednostavan nain da se ugnjetava
vazalski narod. A pomislila sam i na Kazanovo oruje, objeeno s
ponosom i panjom u njegovoj odaji, i na grb koji su nosili. Sluili ste u
njegovoj gardi, rekla sam. Banu od Illyrije.
Jo se jae namrtio. Vas se ne tie, vi, to sam ja radio, rekao je, i
okrenuo se Lukinu, izdavi zapovijed na illyrskom. Moj pratilac kimne, i
dade mi znak da trebamo otii. U tom trenutku drage sam volje
posluala, jer su me rebra poela boljeti. Sunce se nalazilo visoko na
nebu, a od njegove mi se vreline zdruene s arom pei zavrtjelo u glavi.
Kad sam pogledala Kazana Atrabiadesa, opazila sam udne, isprepletene
sjene oko njega. Samo sunanica, rekla sam si; ali sjetila sam se
kravbhoga, i osjetila nelagodu.
U kui je Marjop bacila jedan pogled na mene i s gaenjem stresla
glavom, davi Lukinu kabao i otru zapovijed. Nacerio joj se i
dobroudno otkaskao, dok me ona nimalo njeno gurnula prema odaji
koju su mi dodijelili. Legla sam na postelju, a nekoliko trenutaka poslije
ula je Marjop s lavorom svjee vode i platnenim runikom. Umoila je
runik i ocijedila ga, metnuvi mi ga na elo, ponovno zatresla glavom i
ostavila me.
Spavajui sve do veere, probudila sam se kad je, u sumrak, mlada
slukinja koju dotad nisam vidjela ula na prstima da me probudi.
Pokazala je prema vratima, rekavi samo: Kazan. To je bilo dovoljno.
Ustala sam i zagladila zguvanu haljinu, umivi se mlakom vodom
preostalom u lavoru, te pola k njemu.
Terasa je bila namjetena za veeru i, priznajem, predstavljala je
ugodan prizor. Stol bijae postavljen ispod sjenice, gdje su visjeli

361

grozdovi groa, jo zeleni, ali nabujali. Stalci s izrezbarenim fenjerima
bili su postavljeni naokolo, bacajui meku svjetlost, a more je njeno
mrmorilo. Kazan je ustao kad sam izala na terasu, a oi su mu upijale
moj lik.
Phdre, rekao je zaboravljajui na svoju raniju ljutnju. Sjednite.
Zauzela sam mjesto nasuprot njemu, a i on je sjeo, smijeei se i
nalijevajui mi vino iz glinenog vra. to mislite, eh? upitao je,
mahnuvi rukom po terasi. Ima li vaa zemlja ovakvu ljepotu?
Ne ovakvu. Uvukla sam dubok dah. Gospodaru Kazane, rekli ste
da me elite sasluati. Smijem li govoriti?
Ne. Njegovo munjevito mrtenje zatamnjelo mu je lice. Najprije
emo jesti, vi i ja. Takvi su razgovori za poslije, da? Tako to radimo u
civiliziranim zemljama.
Ja Zastala sam. Da, naravno. Oprostite mi zbog neuljudnosti.
Veerali smo ribu, svjee ulovljenu i poiranu u vinskom umaku, jelo
od povra i komoraa, te kruh umoen u ulje i, moram priznati, tek mi je
bio bolji nego to sam oekivala. Kad smo zavrili, Kazan je mahnuo
slukinji da poisti tanjure. Natoio je jo vina svijetlog vina, s
neznatnim okusom smole iz borovih bavi u kojima ga uvaju i
promotrio me.
Sada, rekao je, moete govoriti o tim pitanjima, vi.
Kimnula sam. Hvala, Kazane. Ono to sam vam ranije rekla, na
brodu, istina je. Pitanje je od velike hitnosti za moju domovinu da se to
prije onamo vratim. To je moja elja, i vama nita ne znai, toga sam
svjesna. Ali, takoer je istina da e moji prijatelji i roaci bogato platiti za
moj brz povratak, a vi biste mogli zaraditi i zahvalnost kraljice Terre
dAnge. Nisam imala roaka vrijednih spomena, ali on to nije morao
znati.
Kazan se igrao sa svojim vinskim peharom i pronicljivo me
pogledao. Zato? Pronalazim vas u krpama usred mora, eh, a vi od mene
traite da povjerujem u to? Glaukos veli da je istina, da ste ona za koju se
predstavljate; znam da je u pravu, ja, jer nikad ne grijei u ovakvim
stvarima. Tko, da, ali zato, drugo je pitanje, da?
Razmislila sam o tome; znala sam da e to pitati. I ja bih na njegovu
mjestu. Kraljica ima neprijatelje, rekoh jednostavno. Znam tko su i
gdje su. Ako ju ne upozorim na njihove planove, nai e se u opasnosti.
Neprijatelji, ah! Protrljao je bradu. U La Serenissimi, eh? Govorite
Glaukosu da ondje imate novac, vi, ali ne kaete da idemo tamonjem
dangelinskom princu, ne. Kad vam on kae da neu u Serenissimu, vi
velite Marsilikos, koji je mnogo dalje.

362

Ako ste voljni poi u La Serenissimu, rekoh bez drhtaja, rijeit
emo ovo na najbri nain. Kraljiina sam slukinja, a princ Benedicte me
ne poznaje da bi za me platio otkupninu, no imam novca na raunu kod
tamonjeg zastupnika. Prodala sam olovo za dobru zaradu. Odredite
svoju cijenu i ja u vam je pokuati isplatiti.
Ah, ne. Odmahnuo je glavom. Glaukos, on je govorio istinu. Ne
idem tamo, ja, niti u poslati ijednog meni odanog ovjeka. Moda
postavljate stupicu, eh? Serenissima e platiti dobru cijenu za glavu
Kazana Atrabiadesa, viu od ijedne otkupnine.
Dobro. Rairila sam dlanove po stolu. Onda je Marsilikos najblii,
gdje je njezina milost Roxanne de Mereliot, moja obiteljska prijateljica, i
priznat e moje pismo. Kunem vam se, ime god poelite, da se vama i
vaim ljudima nee dogoditi nikakvo zlo, a vi moete samo zaraditi.
Kazan me promotrio, crnim oima koje su svjetlucale na svjetlu
fenjera. Ovako kaemo u Illyriji: neka kravbhog proguta moju duu ako
laem. Vidjeli ste ga, vi. Moete li se u to zakleti?
Pomislila sam na bie koje sam vidjela, ovijeno i siktavo na jarbolu.
Pomislila sam na sjene koje su se obavijale oko Kazana Atrabiadesa i
zadrhtala. Da, rekla sam muklo. Kunem se. Plaena otkupnina, i
nikakvo zlo vama i vaim ljudima. Neka kravbhog proguta moju duu
ako laem.
Dobro. Iskapio je svoj kale vina i ponovno ga napunio. Zato ste
pali s litice, vi?
Mislila sam da smo zavrili; umorno sam sklopila oi. To je bila
nesrea, gospodaru Kazane. Dogodila se prilikom pobune, kad su neki
zatvorenici pobjegli.
Mislim da ima mnogo... pobuna... tamo gdje ste vi, vi, rekao je
ironino. Velite da ste kraljiina prevoditeljica, eh, ali mislim da moda
postoji neka druga rije, a ta je uhoda.
Otvorila sam oi i uzvratila mu pogled. Hoete li poslati poruku u
Marsilikos ili ne?
Poslat u, ja. Zamiljeno se poeao po bradi. Koliko vrijedite, eh?
Samo za taj put, za ljude koje u poslati, vrijeme i prelazak, stajat e me
stotinu srebrnih dinara. Vie od toga, eh?
U meni se raspirio bijes, sporotinjajui gnjev prema Kazanu,
povredama i ponienjima koja sam pretrpjela, prema stranim daama
koje je moja sudbina silom utjerivala. Severio Stregazza, unuk duda La
Serenissime, jednom je platio dvadeset tisua zlatnih dukata za samo
jednu no sa mnom, rekla sam s uljivom preciznou. Da, gospodine
gusaru, vrijedim vie od stotinu dinara.

363

Glaukos je u pravu, izgleda da ste doista to to tvrdite, odvrati
Kazan, cerei se i pokazujui rupu u zubalu. Inae se ne biste toliko
razgnjevili, eh? Dakle, dobro. Zatrait u trideset tisua u zlatu, ja. Bogati
ste kad imate toliko! Nisam toliko pohlepan, a traiti vie znailo bi
izazivati bogove, da? Ako plate, onda u vjerovati svemu to kaete.
Platit e, promrmljala sam. U to moete vjerovati.
Vidjet emo, mi, rekao je kratko. elite da poaljem ljude to
prije, da? Meni nije vano, sad ili na proljee. Vi traite brzinu. Koliko
vam je stalo, eh, da ih poaljem sada?
Nisam gajila iluzije u pogledu njegova pitanja. Zar je vano?
upitala sam, promatrajui ga na svjetlu fenjera. Sve to imam, sposobni
ste uzeti, bilo da to sama ponudim ili ne. Rekli ste kako biste me, da je
iv, dali svome bratu. Kakvo sada mito zahtijeva vaa savjest, gosparu, da
morate silom iznuivati moju privolu i pretvarati se da to to traite nije
silovanje?
Lice mu je otvrdnulo. Ne spominjite mog brata, rekavi kratko,
ustao je i udaljio se nekoliko koraka kako bi se zagledao u mrani zaljev.
rtvovao bih va ivot, da, i kraljiin, kad bih time vratio Daroslava.
Toliko mi vrijedite, vi. Ne vie. Okrenuo se, bezizraajna lica. Prema
vama sam postupio kao prema goi, eh. Drugi ljudi, oni ne bi pitali. Ja
pitam, ja; nudim potenu razmjenu.
Pomislila sam na tjedne i mjesece koje sam provela u uzaludnoj
potjeri i sve one koji su me nagovarali protiv toga. Pomislila sam na
Fortuna i Remyja, koji su zbog toga poginuli, i Ti-Philippea, ne znajui je
li iv ili mrtav. Pomislila sam na Joscelina, kojeg sam tako nepoteno
osudila, a koji se sam bez tue pomoi borio protiv garnizona La
Dolorose da bi me oslobodio. Je li jo bio na ivotu? Mislila sam da jest;
malo je nedostajalo da pobijedi, a Cassilini su bili previe tvrdoglavi da bi
umrli. Vidjela sam baklju koja se kretala po liticama u podnoju otoka,
kamo je samo on mogao sii.
Pomislila sam na Ysandre de la Courcel, koja mi je jednom toliko
vjerovala da je stavila svoje prijestolje u moje gole ruke, koja me molila
da ovo ne inim; na Quintiliusa Roussea, koji je preklinjao da uzmem
pratnju.
A pomislila sam i na Melisandin pobjedniki osmijeh.
to god treba, ja u uiniti.
Potena razmjena, rekla sam jednolinim glasom. Neka bude. Ako
sutra poaljete svoj najbri brod, ja u svojevoljno doi u vau postelju,
gospodine gusaru.
Na drugoj strani terase, Kazan Atrabiades kimne glavom. Onda smo
se pogodili, da? Poslat u vam ujutro Glaukosa, s papirom i tintom, da
moete napisati to pismo. Zastao je, a onda grubo dodao: Ne traim to

364

odmah, eh? Glaukos, on veli da ste jo ozlijeeni, i da vam treba vremena
da se odmorite i ozdravite. Nisam barbarin, da to zahtijevam od ene.
I to je barem bilo neto.


365

PEDESET TRI



ilo da sam sumnjala u njegovu ast ili ne, u ovome je Kazan
Atrabiades odrao svoju rije. Ustao je rano i okupio brodsku posadu
prije nego to sam dorukovala.
Ljudi su bili raspoloeni zbog pustolovine. Kazan je odabrao ovjeka
po imenu Nikanor da nadgleda misiju; svog dugogodinjeg zamjenika.
Bio je brz i neumoran, na glasu kao ovjek koji u bitki ne gubi glavu i
kojeg svrbe tabani ako je predugo na kopnu. No dobro, u tome nisam
imala prava odluivati. Nikanor je imao jedanaest ljudi u svojoj posadi.
Od njih, desetorica e poi s njime. Za posljednjeg Kazan je odredio
zamjenu, starijeg ovjeka po imenu Gorian. Taj se sada bavio
popravljanjem mrea, ali je u mladosti putovao i u tim zemljama nauio
hellenski. U kripcu, posluit e kao prevoditelj. Marsilikos je bio vana
luka; ondje se uvijek moglo nai nekoga tko je govorio hellenski. Ne
dvojim da ga je govorila i gospa od Marsilikosa.
Bilo mi je drago to Glaukos nije iao, iako to nije imalo veze sa
mnom; Kazanu je bio previe vaan ovdje. Doao je u kuu kao to mi je
bilo obeano, donijevi nekoliko listova grubo preana papira, novo pero i
boicu crnila.
Budui da nije bilo prikladna pisaeg stola, kleknula sam za stol za
objedovanje, birajui rijei i brzo piui na caerdicciju, a ne
dangelinskom, kako bi Glaukos i Kazan mogli provjeriti ima li u mojim
rijeima i traka izvrdavanja. Roxannei, vojvotkinji de Mereliot i gospi
od Marsilikosa, napisala sam, pozdrav od Phdre n Delaunay, grofice
de Montrve. Dao Blaeni Elua da vas ovo pismo pronae u najboljem
zdravlju. Piem vam pod paskom Kazana Atrabiadesa od Illyrije, kojem
sam duna isplatiti otkupninu. Dobro sam i zdravo i nemam nego rijei
hvale za sve udobnosti kojima me okruio u skladu s mojim poloajem.
Ovo vam pismo on alje na moj zamolbu, a u zamjenu za njegovo brzo
uruenje, obeala sam milost za njega i sve njegove ljude. Molim vas da
prema njima budete blagi, jer e u protivnom moje obeanje biti
prekreno, a moja besmrtna dua izgubljena. Vaa milosti, u ime
prijateljstva koje gajite prema meni i nae zajednike slube poduzete u
ime Njezine Visosti, kraljice Ysandre de la Courcel, molim vas da mi
uinite uslugu i isplatite otkupninu od trideset tisua zlatnih dukata
Kazanu Atrabiadesu, od kojih e se polovica platiti donositelju ovog
pisma, kapetanu Nikanoru, a druga polovica Kazanu Atrabiadesu nakon
to mi zajami siguran dolazak na mjesto razmjene, koje e otkriti
B

366

kapetan Nikanor. Kao jamstvo ovog zajma, molim vas, potraite mog
strica Quintiliusa, kojeg poznajete, i podsjetite ga na pomo koju mi je
obeao poslati u La Serenissimu prije mog putovanja. Zahvalna sam, jer
u tom gradu nisam mogla dobiti traenu podrku. Molim, prenesite mu
moje isprike to ga moram moliti da mi je prui u potpunosti i molim vas,
budite sigurni da u u cjelosti platiti odtetu. Beskrajno sam vam
zahvalna, moja gospo, i neka Elua blagoslovi i vas i vau kuu.
Kad sam zavrila, potpisala sam svoje ime i posula pijesak po papiru
da osuim tintu. Kazan je drao pismo na duljinu ruke i prouavao ga,
mrtei se, sve dok ga Glaukos nije uzeo i proitao naglas. Kazan je umio
itati na caerdicciju, ali je bio dalekovidan, a moje dangelinsko pismo
bilo mu je teko proniknuti.
Taj va stric, bogat je, on? upitao je kad je Glaukos zavrio.
Ima brodove, rekla sam. Dovoljno da bude jamac zajmu. A
potvrdit e i autentinost pisma, jer samo on i ja znamo za tu njegovu
ponudu da poalje pomo.
Dobro. ustro je kimnuo glavom. Dobro je smiljeno, eh? Neto
je rekao Nikanoru na illyrskom, a onda se nacerio i potapao me po
ramenu. Tri tjedna, ne manje! Vidjet ete, vi, kako pravi mornar leti!
Mukarci su se nasmijali i izmijenili nekoliko primjedbi koje nisam
mogla razumjeti; ovaj put, nije mi nimalo bilo stalo do toga. Nitko nije
prepoznao u mom stricu kraljevskog admirala Terre dAnge. Usudim se
rei da bi svaki DAngeline u tome uspio, jer Quintilius je caerdiccijsko
ime i neobino meu nama. Ali esto je u Caerdicci Unitas, te nije nadiglo
obrve meu Illyrima.
On e znati, pomislila sam, dok sam peatila pismo voskom i puhala
po njemu. Sjetit e se; mora! Obeao mi je: Zatreba li ti pomo, Phdre
n Delaunay, jedno znaj. Poalje li poruku gospi od Marsilikosa ili
meni, doi u. Doi u s brodovima, i doi u u punoj sili. Samo sam se
nadala da e iz mojih rijei shvatiti kako sam eljela da napadne La
Serenissimu, a ne Illyre. Kako bilo da bilo; pisala sam to sam izravnije
mogla, pod danim okolnostima. Kad se vosak ohladio, uvukla sam pismo
u torbicu od votanog platna i predala ju Nikanoru, koji ju je prihvatio s
mnogo prenemaganja, privezavi je za svoj pojas.
Nije jo bilo podne kad je brod isplovio. Otila sam jer nisam mogla
podnijeti da to ne vidim, a i zato to je to bio svean dogaaj u
Dobrekom selu. Stari sveenik dohramao je u luku i ponudio molitve na
illyrskom, rtve ljevanice vina te na moje gadljivo zgraanje zaklao
pijetla. Molili su se Bindhusu, koji je Gospodar Mora, i Yarovitu, koji je
njihov Sveti Ratnik; nisam dotad znala da su Illyri imali ikog drugog osim
duhova prirode, sablasti i prokletih stvorenja u svom panteonu, ali imali
su.

367

Kazan Atrabiades izdao je zapovijed s obale da se digne sidro, a
Nikanor ju je ponovio na palubi broda, isukavi ma i podigavi ga tako
da je zabljesnuo na jarkoj svjetlosti sunca. Mornari su uprli o vesla, a
brod se polako udaljio iz luke; kad se naao na sredini zaljeva, pourili su
podii jedro. Rastreslo se, zalepralo i nadulo, a oni su ga tada privrstili,
skrenuvi postojano prema skrivenu prolazu.
Tamo, pomislila sam, stojei na suncem ugrijanu pijesku i gledajui
kako brodica nestaje u daljini, odlazi nada cijelog naroda, u rukama
opora nepismenih illyrskih gusara kojima je samo plijen na pameti.
Ipak, to je bila gotova stvar, a ja vie od toga nisam mogla uiniti.
Prvi put nakon mnogo dana tjedana, moda i mjeseci straan teret
hitnje podigao se s mene, ostavljajui me slabom od olakanja. Sada, kad
mi nitko nije prijetio, zatekla sam se kako drhtim. Suze su mi zamutile
vid te sam se borila da ne trepnem, zurei u Nikanorova sve udaljenija
jedra.
E pa sad, nita se ne bojte, moja gospo, ljubazno e Glaukos
opazivi moju tjeskobu. Dobri su to momci, do posljednjega, i vratit e
se bre nego to mislite, pa e se sve rijeiti, vidjet ete. Nespretno mi je
potapao ruku, a ja odmahnuh glavom, bez rijei, dok su mi suze potekle
niz lice. No, no, nemoj plakati, dijete... elite li da vas otpratim natrag do
Kazanove kue, eh?
Da, molim, apnula sam; nisam se uzdala u vlastiti glas da bih
rekla vie.
Hvala budi Elui, uinio je upravo to jer kad su jednom krenule,
moje su suze tekle bez prestanka. Sve ono vrijeme na La Dolorosi nisam
zaplakala. Od trenutka kad je Benedicte naredio smrti Remyja i Fortuna,
oaj je pretvorio moje srce u kamen. Tek kad sam ugledala Joscelina, taj
je kamen prepuknuo, a ja sam poela osjeati. Ali nada mi je prebrzo bila
oduzeta, a oaj se vratio kao znani suputnik.
A sada me nada, krhka nada, opet razorila, a odmah njoj za petama
stizao je golem, hrlei val tuge koju sam tako dugo obuzdavala. Glaukos
me nekako doveo do Kazanove kue; dotad sam jedva bila sposobna
gledati i samo sam stavljala jednu nogu ispred druge. ula sam kako
njegov glas mrmlja neto Majorp dok sam leala na postelji, sklupana u
klupko i razdirana tihim, drhtavim jecajima.
Dovoljno je, drim, rei da sam sve ponovno proivjela tog dana,
onaj straan, beskrajan trenutak u Benedicteovoj dvorani, gdje sam
gledala kako moji vitezovi bivaju iznenada odsjeeni, nadvladani i
brutalno ubijeni pred mojim oima. Remy koji ih je, psujui, drao na
odstojanju nekoliko sekundi, a onda pao poput ulovljena jelena. I Fortun
koji je doao tako blizu, da mu je ispruena ruka ostavila krvav trag na
vratima. Sve to i vie, svaku minutu svakog dana provedenog u tamnici

368

La Dolorose; jadne, jezive luake, i ah, Elua! Glupog, dobrog Tita, koji mi
je donosio med, i umro titei me, i umalo me odveo sa sobom.
I izraz, grozan izraz na Joscelinovu licu...
Uistinu, imam zlosretno ime.
Tuga lijei, vele u Eisandei; neprolivene suze gnoje se poput rak-rane
na dui. Je li tako ili ne, ne znam. Plakala sam sve dok vie nisam mogla
plakati, a onda usnula dugo i vrsto, kao to nisam jo od one prve noi u
Glaukosovoj kui.
Tako su poeli dugi, polagani dani ekanja, tijekom kojih sam
nauila suosjeati sa enama mornara, koje provode dane traei trag
jedra na obzoru, koji bi nagovijestio siguran povratak njihovih voljenih.
Glaukos je svakog dana navraao u kuu pa smo sjedili u sjeni empresa
jedui posoljenu dinju dok me on uio govoriti illyrski. Trebale su mu
skoro tri godine da ga naui, ali nije imao formalnu metodu uenja, ve
samo one vjetine koje je pabirio u razgovorima s Kazanom. Natjerala
sam ga da me poduava na nain na koji sam navikla uiti jezike,
postavljajui osnovna gramatika pravila i kreui odatle.
Ponekad bi nam se pridruio Lukin, te drugi Kazanovi ljudi, oni
mlai, koji bi ljenarili u ugodnoj sjeni i sluali, upleui se kako bi me
nauili alama i potapalicama od kojih je Glaukosa oblijevala rumen.
Usudim se rei da su pritom pokupili nekoliko rijei caerdiccija... ruku na
srce, veina je dola vidjeti mene. Tako sam ih i upoznala; romantinog
Epafrasa, koji je uzdisao i dobacivao mi moleive poglede; stidljivog
Oltukha, koji je plivao poput ribe i donosio mi darove u obliku koljki
nanizanih na kone vrpce; Stajea i Tormosa, koji su bili braa i vjeni
rivali; Volosa, za kojeg su svi tvrdili da umije razgovarati s pticama; i
Ushaka, kojemu su ui strile poput ruki upa.
Nijedan od njih nije se usuivao taknuti me, jer kakav god bio status
talaca na Dobreku, ja sam svakako bila obiljeena kao Kazanova a to su
potovali. to se njega ticalo, Kazan Atrabiades je to podnosio bolje nego
to sam oekivala, no drao je svoje momke pod budnim okom,
postavivi jednog od starijih, trezvenijih ljudi da ih po potrebi tjera
natrag na posao, te se posvetio bezbrojnim zadacima koje je gusarski
ivot, izgleda, nametao. Bilo je jedara koja je valjalo zakrpati i opute koju
je valjalo obnoviti. Smola se pretvarala u katran, a svaki brod njime
iznova oblagao.
Bilo je i trgovakih izleta, do oblinjih otoka u arhipelagu. Kazan je
otiao na jedan takav nekoliko dana nakon to je Nikanorov brod
otplovio, te je izbivao preko noi, vrativi se dobro raspoloen nakon to
je istovario svoj plijen za dobru zaradu. Ostavio me na miru prije svog
putovanja, potujui svoje obeanje kako e odgoditi svoj zahtjev dok

369

sam se jo oporavljala. Ali opazila sam po njegovu povratku da mu je to
preesto zaokupljalo misli, te me njegov pogled gladno slijedio.
Ujutro, nadgledao je raspodjelu kupljena ita. Sve se to vrilo
razmjenom robe na otoku, gdje su seljani trampili vino, vunu i slino.
Poslije sam imala dnevnu poduku s Glaukosom, a potom, kad je najvreliji
dio dana minuo, Kazan mi je pristupio.
Doite sa mnom, vi, rekao je. elim vam neto pokazati. Znate
jahati konja, eh? Vele da se oni plemenita roda tome obuavaju u vaoj
zemlji, da?
Plemenita roda ili ne, znam jahati, rekla sam ustajui.
Pripremili su konje, a mladi Epafras mi je dobacivao poglede
oboavanja, pridravajui glavu mirne kobile dok sam se penjala na
sedlo. Kazan je zajahao svog starog ukopljenca s nehajnom lakoom, a ja
sam mogla vidjeti iz naina na koji je reagirao na njegov dodir da ga je
jahao dugo i dobro; vjerojatno, pretpostavila sam, u bitku. Ve sam ranije
opazila da je imao oiljke poput jurinog konja, povrne udarce po
grudima i sapima.
Hajdemo, bilo je sve to je rekao.
Jahali smo prema pobreju, gdje je poinjala borova uma, a
koloteinama izrovana staza za vuu trupaca usijecala se u duboku zelenu
sjenu, istokana magareim kopitima i dubokim tragovima trupaca koje
su odvlaili u selo. Zrak je bio svjeiji i mirisniji, te sam ga duboko
udisala dok smo se uspinjali. to smo dalje ili, to su stabla bila vea. Bila
je to stara uma, gdje su Illyri tvrdili da obitavaju Leskii. To su zelenooki
zatitnici ume, obrasli crnim krznom, s raskoljenim papcima; tko god
odsijee drvo a da nije najprije zatraio doputenje Leskiija moe biti
proklet da luta umom dok ne umre i dok svojim tijelom ne nahrani
zemlju.
Gotovo sam i sama bila sposobna u to povjerovati, nakon to je staza
za vuu trupaca zavrila, a mi skrenuli na uzaniji put, izgaeni puteljak
oznaen oguljenom korom na stablima. Uspon je bio strm te smo jahali u
koloni; zatekla sam se kako se osvrem za gustim deblima, napola
oekujui da u zatei par zelenih oiju kako vire u mene. Kazan je bio
neosjetljiv na to; Glaukos je govorio istinu, nije se bojao nieg osim svog
posebnog demona.
Trebalo je sat vremena, ali smo stigli na vrh otoka ne vidjevi
nijednog Leskiija. Tu se drvee prorijedilo, ustupivi mjesto golom
kamenu i velianstvenom pogledu na arhipelag. Priznajem, zastao mi je
dah kad sam ga vidjela, kako se prostire od mene u svim pravcima. Na
kasnom poslijepodnevnom suncu udaljeno more blistalo je poput
kovanog zlata, a ostali otoci leali tamni i magloviti na obzoru. Iza nas
mogla sam jasno vidjeti luku Dobreka, oblikom nalik na raju tipaljku.

370

Jednostavna promatraka koliba uzdizala se na vrhu, a velika lomaa
od drvlja stajala je nedaleko od nje u prstenu dobro raienog tla.
Dvojica Kazanovih ljudi izali su nam u susret, pozdravljajui nas i cerei
se. Odzdravio im je na illyrskom, to sam vie od pola razumjela. Sjedila
sam tapajui kobilin od znoja potamnio vrat i pitala se zato me doveo,
kad je Kazan pokazao prema zapadu i rekao: Tamo.
Tamo se nalazio nejasan obris niskog otoka Halijar, tako ga zovu
malko nalijevo, a dalje, samo pusto more i iroka, blistava staza koju je
po njemu prostrlo sunce. Moj gospodaru? upitala sam uljudno.
U tom pravcu lei Marsilikos, eh? rekao je, pogledavi me iskosa.
Razmiljam da biste ovo htjeli vidjeti, vi. Kad Nikanor doe, ugledat
emo mu jedra, eh, a skorotea e nas doi obavijestiti. Sad vidite, i vi
ete znati, vi, kad stigne.
Bila je to neoekivana ljubaznost i dirnula me; suze su me zapekle u
oima, a blistav prizor se zamutio. Hvala vam, rekla sam, doista tako
mislei.
Da. Nemate na emu zahvaljivati, vi. Kazan je sjeo oputeno u
sedlu, sputenih uzdi, ruku prekrienih na jabuci, te me vrsto pogledao.
Razmiljam takoer da ste sada dobro, eh? A mi imamo dogovor.
Duboko sam udahnula, ne osjetivi ni najmanje acanje u rebrima, te
polako ispustila dah. Jesam, gospodaru, tako je. Red je da ga odrimo.
Kazan naheri glavu. Noas, da? rekao je, a zatim dodao, cerei se: Ili
prije, ako budemo brzo jahali, eh!
Nasmijala sam se i protiv volje.


371

PEDESET ETIRI



sprkos svojim alama, Kazan nije pourivao na povratak, ve je
obuzdao svoju gorljivost i jahao odmjerenim korakom. Sputao se
sumrak u asu kad smo stigli do kue i predali konje skrbi Lukina i
Oltukha, a ja sam vidjela da je terasa pripremljena za veeru.
No dobro, pomislila sam, eli ovo obaviti kako treba. Ako vam je po
volji, rekla sam mu, posegnuvi za svojim suknjama, rado bih se
okupala i presvukla u neto to manje mirie na konja, moj gospodaru.
Tako se radi u Terre dAnge.
Pretpostavio sam to, ja, rekao je zabavljeno. DAngelini, vi se
uvijek kupate, eh? Idite.
Otila sam, i otkrila da su mi u sobi prostrli istu haljinu od
ruiastog damasta, izglaanu vruim glaalima. U kupaonici su se
nalazili svjei platneni runici, te mala boica mirisnog ulja. Zabavljalo
me to se Kazan tako dobro pripremio za ovo, te mi je zbog toga bio
malko drai.
Svejedno je bila istina da me prisilio na ovu nagodbu, i to nisam
zaboravila. Ipak, sklopila sam ju i, inei to, dala svoju privolu. A budui
da sam bila Naamahina slubenica, bila sam na to obvezana. Razmiljala
sam o tome, trljajui mirisno ulje u kou u parom obavijenoj odaji. Sama
je Naamah sklapala pogodbe za mnogo manje.
Moda su postojali drugi naini na koje je mogla postii isti cilj, ali
takav je bio njezin dar, i tako ga je davala. Dobro, pomislila sam,
eljajui kosu u svojoj lonici; ako sam uistinu njezina slubenica, sve se
svodi na isto. Neka bude tako, onda, i neka se pogodba slobodno odri.
Moja gospo Naamaho, molim te da Kazan Atrabiades ispuni i svoj dio kao
to u ja svoj. U tvojim sam rukama i moram se uzdati u tvoju milost.
Upitala sam Marjop na epavom illyrskom ima li zrcalo koje bih
mogla posuditi, ali me samo pogledala preko oka i nainila rukom pokret
da odagna zlo, ogorena noanjim dogaanjima. Predobro sam znala da
Illyri nisu imali propise koji su zabranjivali zrcala, jer je Glaukosova ena
Zilje imala jedno s bronanom drkom koje je rabila. Bez zrcala, bez
kozmetike, bez ukrasa, bez ukosnica; ipak, potrudila sam se to sam
najbolje mogla, stavivi dugu, svjetlucavu ogrlicu od koljki koju mi je
darovao Oltukh i uplevi kosu u ljubavnikov vor na potiljku.
Za koga je dobro je.
U

372

A i jest prolo prilino dobro, usudim se rei, jer kad sam stupila na
terasu, Kazan nije ustao, ve samo sjedio i zurio, otvorenih usta. Postoji
osjeaj koji ovjek upozna, u Naamahinoj slubi; kad se netko posve
preda Naamahi, njezina vas milost ogrne poput plata. Tako je tvrdila
Cecilie Laveau-Perrin, koja me poduila ovim umijeima, a barem je ona
koja je bila ponos Kue Cereusa to trebala znati. Otkrila sam da je to bila
istina.
Ti, muklo e Kazan, osovivi se na noge i naklonivi. Ti bi i bogove
uinila ljubomornima, ti.
Postoji jo neto to nastupa s predavanjem u Naamahine ruke, a to
je elja. Meni bi se ionako dogodila, ali ona bre nastupa s Naamahinom
predajom nego kad ju na to prisiljava Kushielova strijela. Zagledala sam
se u Kazana Atrabiadesa i osjetila da mi krv bre kola venama.
Nije bio loe grae, Kazan, iako sam to oklijevala priznati. Ruku na
srce, njegova divljaka naoitost bila je vrlo traena meu mladim
enama Dobreka. Bio je tat, na neki nain; ako mi illyrska moda iljastih
brkova i uske brade nije bila po ukusu, morala sam priznati da ih je
paljivo njegovao. ak je i sam posjetio kupaonicu, a crna mu se kosa
sjajila od etkanja.
Kad se sve zbroji, doista je ostavljao prilino naoit dojam.
Bila je blaga i lijepa no, sa sjajnim zvijezdama koje su se jedna po
jedna palile na crnom baldahinu nad nama. More je umilo i uzdisalo dok
smo veerali peenu piletinu s rumarinom nadjevenu kozjim sirom,
zajedno sa salatom od lee i perina i vino, velike koliine vina. Bilo je
to crno vino, mlado i malko oporo na jeziku, ali pila sam lakoumno te su
od njega svjetiljke gorjele jae. Kazan je na svaki moj kale odgovarao s
dva svoja, a njegov me pogled nikad nije ostavljao. Kad mu je glas postao
hrapaviji, to je bilo od elje, a ne od vina.
Ue se moe napinjati samo do odreene granice prije nego to
prepukne; tako je bilo i s njime. Slukinja jo nije raistila ostatke veere
kad je Kazan odgurnuo svoj stolac i ustao, pruivi mi ruku. Doi
ovamo, ti, rekao je svojim muklim aptom.
Kao prava Naamahina slubenica, dola sam.
Ruke su mu se vrsto ovile oko mog struka a usta spustila na moja;
jezikom je razdvojio moje usne, i poljubio me kao to izgladnjeli ovjek
jede. Pomama me proela poput munje, te sam mu ovila ruke oko vrata,
dok mu je duga kosa klizila po mojoj goloj koi, i uzvratila poljubac.
Glasno je zastenjao uz moja usta, spustivi ruke nie kako bi obuhvatio
moju zadnjicu, stiui je i privlaei me blie k sebi. Posue je kliznulo
sa stola i razbilo se kad me gurnuo na njegov rub, upirui svojim bedrima
o moja. Zabacila sam glavu dok je dizao ruke kako bi mi pomilovao grudi,
a moje su se bradavice zauzvrat ukrutile pod tkaninom moje haljine.

373

Preao je ustima po mom vratu i grlu kao da me eli cijelu progutati,
strgnuvi ogrlicu od koljaka jednim otrim trzajem.
Nema veze, pomislila sam budalasto, Oltukh e mi napraviti novu.
Bila sam spremna da me Kazan uzme na licu mjesta; Elua zna, i vie nego
spremna. Ali on je bio taj koji se obuzdao, podigavi glavu i teko diui.
Nije u redu, ovdje, rekao je grubo. Unutra!
Unutra, van; nije mi bilo vano. Pograbivi me za ruke dovoljno
vrsto da je zaboljelo, Kazan je pojurio u kuu, vukui me, dok sam
posrtala za njim. Nakratko sam spazila Marjopno lice u prolazu, odve
zapanjeno da bi bilo prijekorno. Kreui se poput vjetra, Kazan me
gurnuo u svoju lonicu i zalupio vrata za sobom.
Ovdje, rekao je, poseui za mnom.
ekaj, apnula sam; i ja sam se uspjela donekle pribrati te sam ga
povela do postelje. Odaju je slabo osvjetljivala jedna jedina glinena
svjetiljka. Sjedio je opinjeno zurei u mene dok sam stajala pred njim i
odvezivala spone koje su privrivale moju haljinu, pustivi je da mi
spuzne s ramena. Vjeto iskoraivi iz nje, kleknula sam ispred njega da
mu svuem kone izme.
Svlaenje je prva vjetina lonice koju uimo, i jedna od najteih koju
se moe izvesti graciozno, jer zna biti nezgrapna na nain na koji voenje
ljubavi nije. Nisam ju esto prakticirala, kao anguisette; ipak, znala sam
o emu se radi. Kad sam mu izula izme, ustala sam da mu svuem
koulju. Postoji trik to se toga tie, zavlaenje ruku ispod obruba kako bi
klizile po koi dok se koulja podie. Mogla sam osjetiti kako mu se prsa
diu i padaju sa svakim brzim dahom.
Kad sam mu odrijeila hlae, prstima okrznuvi ukruen falus
sputan u njima, proizveo je neartikulirani zvuk. Ipak, uspio je ustati.
Polako sam mu povukla hlae prema dolje, lako prelazei noktima po
koi njegovih kukova i nogu, dok sam se sputala na koljena.
Samo sam dotle uspjela doi s dangelinskim finesama i Kazanom
Atrabiadesom, koji je drhtao cijelim tijelom poput konja izbodenog
muhama. U tren oka, bacio me na veliku postelju s pozlaenim
uzglavljem, a njegovo se lice nadvilo nad moje, rumeno od pobjede i elje
dok mi je podizao noge na svoja ramena. Uz silan uzdah olakanja, zario
se u mene do kraja.
Prolo je mnogo vremena; vrlo mnogo vremena, barem prema mom
raunu.
Usudim se rei da je trajalo dulje nego to sam oekivala. Uza svu
svoju nestrpljivost, Kazan je poznavao vrijednost samokontrole te vie
nije bio zelen djearac koji bi se potroio u jednom divljem mlazu.
Osvajanje je spadalo u njegov zanat, te ga je upranjavao na enama kao i
na neprijateljima. Jednom u meni, kretao se dugim, postojanim

374

zamasima, poveavajui brzinu sve dok me nije doveo do ruba uitka i
dalje, a onda usporavajui sve dok nisam zacviljela od frustracije i zarila
mu nokte u lea, molei na dangelinskom. Tek kad sam bila dobro i
poteno obraena, prepustio se vlastitom uitku, a izraz mu je postao
dalek i zamiljen kad je nastupio kljuni trenutak.
Poslije je zaspao, duboko i vrsto poput ovjeka koji je postigao svoj
cilj nakon dugog, napornog rada. Kako mi nije naloio da odem, ostala
sam uz njega, i leala budna razmiljajui dugo nakon to se svjetiljka
ugasila, prisjeajui se kravbhoga i pitajui se. S vremenom su mi vjee
postale teke, te sam i sama zaspala.
Kad sam se probudila, sunce se nalazilo dobrano iznad obzora, a
Kazan je otiao.
Marjop mi je posluila doruak od datulja i meda sa svjeim kruhom
koji se umakao u njih, pogledavi me urokljivim okom i mrmljajui neto
na illyrskom. Jela sam u svijetloj, suncem obasjanoj kuhinji, dok se
nekoliko kunih maaka vrtjelo oko nogu stola, i sluala je sve dok vie
nisam mogla izdrati.
Razumijem, malo, rekla sam na illyrskom. Ne elim nauditi
Kazanu. Kad Nikanor doe, ja u otii.
Uputila mi je isti pogled kao kad sam je zamolila za zrcalo; kao da
sam bila jedna od njezinih maaka koja je iznenada otvorila usta i
progovorila. O, vi niste loi sami po sebi, znam to, rekla je preko volje,
ali bolje da idete sada nego poslije, kad mu otmete srce. Pokazala je na
moje lijevo oko, obiljeeno Kushielovom strijelom. To je znamen
nesree, a kad se krvno prokletstvo ukrsti s krvnim prokletstvom, netko
e umrijeti.
Ili neto slino; nagaala sam, djelomice, ali sam razumjela smisao.
Nee me pustiti dok ne stigne novac. Marjop, zato je Kazan, zapela
sam na toj rijei ... proklet? Zato to je ubio svog brata? Zato?
Ali ona nije htjela odgovoriti, ve je samo okrenula lea ponovno
mrmljajui, pretiho da bih je ula.
Tako je raspored mojih dana i noi ekanja bio ustanovljen. Nemam
rijei kojima bih opisala svoj odnos s Kazanom Atrabiadesom tijekom tog
vremena jer je, na mnogo naina, bio udniji od ijednog kojeg sam dotad
imala. Danju mu je godilo smatrati se mojim domainom, a ne mojim
uzniarom; kadikad je igrao tu ulogu tako dobro da se usudim rei kako
bi je posve zaboravio, premda ja nikad nisam. Nou je bilo drukije te
sam katkad zaboravljala da sam u njegovoj postelji jer sam bila taokinja,
a ne Naamahina slubenica.
A katkada bi bio gotovo prijateljem, to je bilo najudnije od svega.
To su bili trenutci kad je bio bezbrian i elio provoditi noi u
razgovoru i ljubavnoj igri. To se pretvorilo u trajnu alu meu njegovim

375

ljudima, nabrajati razloge zato je Kazan Atrabiades bio nenaspavan.
Kazan je prole noi imao buhe u krevetu i nije mogao spavati od pustog
ekanja, rekao bi jedan ostalima s ozbiljnim izrazom lica. Ne gnjavite
ga danas. A idueg dana, drugi: Sova nije dala Kazanu spavati cijelu
no; uvajte se njegove udi! A Glaukos bi porumenio, znajui da sam
razumjela.
Drugim prilikama bio bi zlovoljan i povuen, a to su bili trenuci kada
bi mi gmiue sjene u kutovima njegove odaje pobudile nelagodu. Tek
kad sam se probudila jedne noi i zatekla ga kako stoji obasjan
mjeseinom drei drvenog vojnika u rukama, progovorio je o tomu.
Kazane, rekla sam blago uspravivi se na postelji. to je?
Na trenutak nita nije rekao, no tada je grubo odgovorio: Nije
vano, eh? Sanjao sam, ja. Nije nita. Idi spavati, ti.
Promatrala sam ga kako paljivo sprema djeju igraku natrag u
ladicu i zatvaraju; nisam joj se pribliila odonda. U snovima ima istine,
gdjekad. San me poslao u La Serenissimu. Kad bi o tome govorio, moj
gospodaru, moda bih mogla pomoi
Sanjam svog brata kad je bio djeak. Kazan me prekinuo mranim
glasom. Dolazi mi prekriven krvlju, eh, i pita zato sam ga ubio! Zastao
mi je dah te sam priekala; zurio je u mene s drugog kraja mjeseinom
obasjane odaje. ekala sam tri otkucaja srca i napokon zapitala, tiho.
Zato si to uinio?
Kratku vjenost samo je strijeljao oima, a onda ga je gnjev napustio
s drhtavim uzdahom pa je sjeo na rub kreveta i zario lice u ake. Jedva
sam mogla razabrati priguene rijei. Bila je to nezgoda.
Naamahina umijea ne tiu se samo ljubavi, iako neuki ljudi tako
misle. Izvukla sam iz njega priu te noi, poput trna, sastavljajui je dio
po dio. Loza Atrabiadesa bila je stara i plemenita u Illyriji; njegov je otac
bio zapovjednik banove garde, s posjedima u Epidauru. Imao je enu
gospodskog roda i dva sina Kazana, ratnika, oev ponos, i Daroslava,
uenjaka, majina miljenika. Kada je otac poginuo u okraju, Kazan je
odstupio s dunosti u epidaurskoj mornarici kako bi slijedio oeve stope i
pridruio se gardi.
Sve se to zbilo prije nekih deset godina, a njemu su bile tek dvadeset
dvije ili tri godine. Bio je neustraiv, bistar mladi ratnik, koji je brzo
napredovao po inovima sve dok nije zapovijedao vlastitom jedinicom.
Bilo je to u vrijeme posljednjeg velikog pokuaja Cesarea Stregazze kao
duda La Serenissime da u potpunosti pokori Illyriju i postavi regenta u
Epidauru da njome vlada.
A u to je vrijeme Kazanov brat Daroslav doao kui na odmor od
svog kolovanja na Sveuilitu Tiberiuma, premda se to uvelike protivilo
eljama njegove mjake.

376

Preklinjao je i preklinjao, on, rekao mi je Kazan zurei rairenih
oiju u svoje uspomene. Uio je o slavnim bitkama, eh, slavnim
generalima. Uvijek je elio biti poput mene, zna? Nositi ma i biti vojnik,
boriti se za Illyriju poput naeg oca. Otkad je bio djeak imao je tu elju,
da postane netko iz pria o kojima je uio. A naa je majka bila tako
ponosna, ona, to ima sina uenjaka, velikog dravnika, eh, eto to je ona
vidjela u Daroslavu, ne nekoga tko e umrijeti na zailjenu kraju koplja,
kao njegov otac i njegov brat, mislila je, ona.
Nalila sam mu vode iz vra na nonom stoliu; ispio ju je jednim
gutljajem i ispriao mi ostatak: kako je banova garda na konjima otjerala
serenissimanski kontingent u pobreja i doznala da se sprema napad na
oruarnicu u Epidauru za dva dana; kako su se planirali sakriti unutra i
postaviti zasjedu napadaima. I kako je Kazan popustio i povjerio
Daroslavu njihov plan, kako bi ga mogao promatrati sa sigurne
udaljenosti.
No to nije bilo dovoljno Daroslavu Atrabiadesu, koji se nadahnuo
lukavou velikih generala o kojima je uio kako bi smislio briljantan
napad s lea. Naoruan drugim najboljim maem svog starijeg brata,
okupio je aicu mladia nezadovoljnih to nisu imali in u banovoj gardi.
Kad su postavili zamku, obruili su se na serenissimansku zatitnicu.
Prema svim izvjetajima, Daroslav se uistinu hrabro borio, otevi
serenissimansku kacigu i veliki tit s grbom Stregazza prvom ovjeku
kojeg je ubio. Tako oboruan probio se kroz serenissimansku liniju i
uletio u arsenal u aru prve pobjede, hitajui kako bi zauzeo svoje mjesto
u borbi uz svoga brata.
Rairio je ruke, on, rekao je Kazan. Odmaknuo je tit, i rekao moje
ime, eh? A ja sam vidio samo kacigu i tit, ja, oruje Serenissime. Probo
sam ga u srce.
Mislila sam... ne znam to sam mislila. Neto drugo prepirka, ena,
neto. Kazan je bio vrele udi; bilo ga je lako zamisliti u ulozi negativca.
Ne kao rtvu te jezive, tragine igre sudbine. ao mi je, rekla sam
naposljetku. Doista, moj gosparu, ao mi je.
Promekoljio se; mislim da je gotovo zaboravio na mene, dok je
pripovijedao. Nije vano, rekao je, a glas mu je ogrubio. Svreno je, a
ja sam proklet, ja, majinim gorkim rijeima radi boljeg uinka, eh? Tako
ih je izgovorila, kad smo ga donijeli kui, a ja slijedio nosiljku, ja, s
Daroslavovom krvi na svojim rukama. Vie nemam dom, ne mogu se
vratiti u Epidauro, jer e mi kravbhog prodrijeti duu. Uvijek eka i
motri, da, ali jo me nee dobiti! Divlje se zapiljio u tamu u kutovima
odaje, kao da ga izaziva da mu se odupre.

377

No dobro; to je bila pria Kazana Atrabiadesa, koji je ubio brata
kojeg je ljubio. Uspjela sam ga s vremenom uspavati, a Daroslavov duh ga
vie nije uznemirivao te noi, niti u noima koje su uslijedile.


378

PEDESET PET



aka je kia padala onog dana kad se vratio Nikanorov brod.
Sjedila sam na klupi u arkadi s Glaukosom, uivajui u svjeini zraka i
brusei svoj illyrski, kad je skorotea stigao s vrha, daui i bosonog.
Netko mu je otiao po zaimau vode, a netko drugi je otrao po Kazana.
U asu kad je brod uplovio u luku, svi smo se okupili na alu da ga
doekamo. Iako mi je izraz lica bio sabran, srce mi je lupalo poput
bubnja. Nije puhao jak povjetarac te se inilo da brodu treba cijela
vjenost kako bi preao mirni zaljev. Opetovano sam otirala kiu iz oiju i
nastojala prikriti nestrpljenje.
Na etrdeset lakata od obale, shvatila sam da neto nije u redu;
Nikanorova je posada bila nepotpuna. Dvanaestorica su otili odavde, ali
izbrojala sam ih ne vie od estorice na palubi. I Kazan je to primijetio.
Opazila sam njegovo zamiljeno nabiranje obrva prije nego to je isukao
ma i pozdravio brod. Okupljena je gomila stala amoriti. Znali su brojiti,
a imali su sinove, brau i mueve na tom brodu.
Nikanor je odgovorio na Kazanov pozdrav povikom, podigavi
vlastiti ma u zrak dok su veslai podizali vesla, a brod kliznuo uz dok.
Neki od Kazanovih ljudi istrali su da ga doekaju, vjeto skaui na
palubu da bi pomogli smotati jedra dok su se veslai odmarali na svojim
veslima.
ekaj ovdje, rekavi mi, Kazan se uputio prema doku.
ekala sam u agoniji dok je vijeao s Nikanorom, nastojei proitati
o emu su govorili iz izraza njihovih lica i gesta. Kazan se mrtio, ali ne od
gnjeva; Nikanor je objanjavao. Dok su razgovarali, ljudi su se zavukli u
spremite, pojavljui se s teko natovarenim krinjama, koje su prenijeli
na al pod Kazanovim mrgodnim pogledom. Svi su se natiskali upinjui
se kako bi vidjeli ili uli, a ja sam se osjetila izguranom i zabrinutom.
Napokon su se Kazan i Nikanor iskrcali, a Kazan se obratio seljani-
ma, odvojivi vremena za letimian pogled u mom pravcu. DAngelini su
pristali na nae uvjete, objavio je na illyrskom razumjela sam ga sad
prilino dobro, iako sam ga slabo govorila, ali su zadrali estoricu naih
ljudi kao jamstvo za nau pogodbu, dok se sve ne zakljui. A kao dokaz
njihove dobre volje, alju ovo. Zapovjedio je da se lokoti na kovezima
razbiju.
Zlatnici su bljesnuli na slabu svjetlu, svjee iskovani dangelinski
dukati, na kojima s jedne strane bijae otisnut Ysandrin elegantan profil,
L

379

a s druge ljiljan i sedam zvijezda Blaenog Elue i njegovih Suputnika.
Cijela polovica moje otkupnine petnaest tisua u zlatu, odjednom.
Tih uzdah oteo se seljanima; usudim se rei da nitko od njih nikad
nije vidio toliko zlata na jednom mjestu. Kazan se nasmijeio poput vuka.
Ovim ih je osvojio, i bio je svjestan toga. A nai e se momci sretno
vratiti kui i s jo ovoliko zlata kad gospu Phdre vratimo njezinu
narodu! poviknuo je, potaknuvi klicanje. Neki od onih najbliih meni
ak su mi stisnuli ruku u znak zahvalnosti, kao da sam svojevoljno
odabrala pribavljanje bogatstva u otkupnini.
Poslije toga Kazan je izdao urne zapovijedi da se otkupnina prenese
na sigurno, a sudionici doeka poeli su se razilaziti. Uhvatila sam
Nikanora za ruku dok je prolazio pokraj mene.
Molim vas, gospodine kapetane, rekla sam mu na nesigurnom
illyrskom. Je li mi gospa od Marsilikosa poslala kakav glas?
Nikanorove su oi zatreptale, a on se umorno isprsio. Ona veli... da,
alje glas. Nikakav spomen, iz straha da ne padne u pogrene ruke. Samo
je rekla da vam prenesem kako je va ujak primio vau poruku i alje
pomo koju ste spominjali. Takoer i to da e ona odrati zakletvu
budemo li igrali poteno, te e nam Kazanovi ljudi biti vraeni. Kratko
mi se naklonio, a ja sam opazila crte umora i ogorenosti urezane na
njegovu licu. To je dovoljno, nadam se.
Jest, odvratila sam pustivi mu ruku. Hvala, gospodine kapetane.
Dovoljno je.
I bilo je; moralo je biti. Samo sam se tomu i nadala... pa ipak.
Oekivala sam vie.
Vijeali su te noi nasamo, Kazan, Nikanor i njegovi ljudi, a njihov se
razgovor protegnuo do sitnih sati. Otvorena je bava vina, a ja sam leala
budna na svojoj uskoj gostinskoj postelji, prvi put otkad me Kazan odveo
na vrh otoka, oslukujui njihove glasove noene na lakom povjetarcu sve
dok se, pri samom kraju, nisu opili i zapjevali illyrske ratne pjesme.
Dosad sam ve donekle upoznala Kazana Atribiadesa pa sam znala kako
je namjeravao dovesti svoje ljude natrag, zdrave i itave, pod svaku
cijenu. Nisam ju mogla kriviti, ali bio je to riskantan potez, taj izbor
Roxanne de Mereliot, da zadri njegove ljude kao taoce do mog povratka.
Bilo bi mi drae da mu je vjerovala na rije.
Ipak, bez njih, nije imala nikakvo jamstvo; petnaest tisua dukata
bili su velika svota, a Kazan ne bi bio lud da je uzeo polovicu i smjesta me
ubio. Bilo je to mudro od nje. Barem sam si tako govorila i molila se da je
to istina, usnivajui uz udaljene zvuke ratnih pjesama.
Ujutro je Kazan bio otresit i dalek, drei me na odstojanju dok se
sastajao sa svojim zapovjednicima i razglabao o strategiji. Zatekla sam
Lukina kako pregledava sulice u oruarnici i ugnjavila ga za informacije,

380

zahvalna to je moje uenje illyrskog uznapredovalo do toke gdje sam za
to bila sposobna.
Istinski je srdit, moja gospo, rekao je Lukin slijeui ramenima kao
da se ispriava. Iako bi najvjerojatnije i sam postupio jednako. Ipak,
izloili su se opasnosti, kad su preli tolik put na brodu s nepotpunom
posadom. Ali vi niste krivi, a Kazan je toga svjestan, mislim.
Gdje e se... razmjena... dogoditi? upitala sam ga.
Nedaleko od june caerdiccijske obale, ondje se nalazi malen otok,
blizu Bara; sitni trgovci gdjekad tamo pristanu da bi se opskrbili svjeom
vodom, ali nema nieg vrijednog da bi Serenissimanci ondje postavili
garnizon, a Baro nema mornaricu. DAngelinski brod ve bi trebao biti na
svom putu, tako spor kakav jest. Nacerio se ovom posljednjem; Illyri
nemaju visoko miljenje ni o ijoj vjetini na moru.
Razmjena e se dogoditi na kopnu?
Lukin odmahne glavom. Ne, usidrit emo se u moru i pristati pokraj
drugog broda. Pokretni smo na moru, moja gospo, vie od ikoje ratne
galije ili trgovakog broda. Kazan se nee olako odrei te prednosti. Niti
e vas predati sve dok njegovi ljudi ne budu na sigurnom.
U drugom kutu oruarnice dva su ovjeka popisivala bave smole i
parala krpe. Kazan Atrabiades je poduzimao sve mjere opreza, pomislila
sam. Hoe, meutim, da? Predati me?
Naravno! Lukin trgne glavu uvis, kao da sam uvrijedila njegovu
ast. Ako vai ljudi ne pogaze zadanu rije, dodao je mrano.
Nee, rekla sam tiho i udaljila se.
etiri smo se dana spremali za to putovanje, a imala sam pravo,
Kazan se uistinu pripremao za najgore. Tri dana zaredom podvrgavao je
svoje ljude nemilosrdnom drilu, u borbi izbliza s kratkim maem i
okruglim titom, te kratkim kopljima i strijeljanju u slamom ispunjene
mete pod uarenim suncem, sve dok se nisu kupali u znoju i psovali ga na
sva usta. Povjerovala sam, tada, da je zapovijedao jedinicom u banovoj
gardi. Nisam znala mnogo o vojnikom pozivu, ali sam se susretala s
njim, a iz onog to sam vidjela, njegovi su ljudi bili dobro obueni; bolje
nego to bi ovjek oekivao od razuzdanih hajduka.
Mene je ignorirao cijelo to vrijeme i, premda sam se prilino
radovala odgodi, ipak sam se osjeala nelagodno. Dotad sam dobro
upoznala njegov um i njegovu ud; nije mi se sviala ta mrana
neuljudnost.
Ipak, dani su prolazili, premda su gmizali u mojim oima, te mi je
nakon nekog vremena Kazan naloio da pokupim svoje stvari i
pripremim se za sutranju plovidbu. Pomislila sam da je sa mnom
zavrio, ali prevarila sam se; uzeo me te posljednje noi, pozvavi me da

381

jo jednom legnem u njegovu veliku postelju s pozlaenim uzglavljem.
Pola sam, molei se Naamahi da pripazi na svoju slubenicu, koja je tako
poteno ispunjavala svoj dio pogodbe. Bio je grub prema meni te noi
doznao je kako sam dobro reagirala na takvo to, iako mislim da nikad
nije posve shvatio zato ali njegovo lice, dok se znojio nada mnom, bilo
je zatvoreno i daleko. Kakve je vizije Kazan Atrabiades vidio iza tih
ukoenih oiju, ne znam; svog brata, moda, ili svoje zatoene ljude koji
su imali lice njegova brata.
to je traio, dala sam; ne mogu si pomoi.
A ujutro smo isplovili.
Jo jednom smo se okupili na alu, a stari nas je sveenik
blagoslovio. Isplovili smo u zoru, a ja sam stajala malice drhtei u haljini
od ruiastog damasta, s vunenim platem preko ramena. Svih est
brodova krenulo je na ovaj podvig. Marjop je bila ondje, te se jecajui
bacila Kazanu oko vrata; podnio je to bolje nego to sam oekivala, sve
dok nije poela psovati sveenika u njegovo ime. Meni je stoiki kimnula
glavom na pozdrav, a usudim se rei da joj je bilo drago to me vie nee
vidjeti.
Glaukos je takoer plovio s nama pa je bio ondje, veseo i nasmijan;
dola je i njegova mlada ena, te njezina sestra. Stidljivo su mi zaeljele
zbogom, zahvalivi mi ponovno na tkanini koju sam im darovala,
zapanjene znanjem jezika koji sam stekla. Upoznala sam njihove
roditelje, pastira i njegovu enu, zanijemjele i izbeenih oiju, koji su
mrmljali neto o Vilama, mislei da ih ne razumijem.
Naposljetku je doao i taj as, pa me Volos, djeak koji je znao
govoriti s pticama, ukrcao na Kazanov brod. Duboko sam udahnula miris
suncem ugrijanih borovih dasaka. Kazan je izdao zapovijed da se podigne
sidro, te su je izvrili; vesla su uranjala i pljuskala na jutarnjem svjetlu, a
na se pramac okrenuo, usmjerivi se prema puini.
Zelena je voda oplakivala bokove broda, a otar povjetarac prebirao
po naim smotanim jedrima; Kazan je izdao zapovijed, a njegovi su ljudi
skoili posluati, pentrajui se na jarbol kako bi razvezali jedra. Jedan,
tri, est je brodova zaplovilo... krenuli smo hitajui preko suncem
obasjanog zaljeva prema usku prolazu, a draesno seoce Dobrek gubilo se
za nama.
Bilo je drukije, ovo putovanje, od mog prvog boravka na brodu kao
taokinje Kazana Atrabiadesa. Oekivala sam slian tretman, planirajui
zauzeti sebi mjesto na palubi i maknuti se ostalima s puta, ali on mi je,
umjesto toga, za smjetaj dodijelio malu kabinu u prednjem katelu.
Ondje me ostavio samu pa sam zakljuila da se njegova srdba prema
DAngelinima openito i gospi od Marsilikosa zasebno, prenijela i na
mene. Dotad sam razumjela znatno vie illyrskog jezika, a Kazanovi su mi

382

ljudi pravili sitne usluge kad ih on ne bi vidio, ali ovo je putovanje
obiljeavala mrana svrhovitost, za razliku od raspoloenog,
pobjednikog duha prethodnog.
Tri dana plovili smo na jug niz illyrsku obalu, a vrijeme je ostalo
lijepo. Dugo, blistavo ljeto preputalo je napokon mjesto jeseni, ali ovdje
se godinja doba kasno izmjenjuju, a dani ostaju topli. Procijenila sam
doba godine po duljini dana i zapitala se gdje je Ysandre sada, na svom
progressusu. Nije daleko, pomislila sam; vjerojatno ga je zapoela
otplovivi u Ditus, na samom kraju Caerdiccae Unitas, te e putovati
kopnom po zapadnoj strani prije nego to prijee unutranjost do La
Serenissime, nadgledajui kako se sjeverni gradovi-drave dre uz
skaldsku granicu. Quintilus Rousse imat e dovoljno vremena da
intervenira. Bude li lukav a znala sam da nije budala poslat e poruku
Ysandri. S dangelinskom flotom spremnom da s mora napadne La
Serenissimu, gradovi-drave Caerdiccae Unitas sigurno e se mobilizirati
na kopnu. Ysandre e stii u La Serenissimu s vojskom saveznika za
svojim leima.
Percy de Somerville bio je jedina opasnost. Nisam se mogla dosjetiti
naina da upozorim lorda admirala na njega. Ipak, nije postojala
vjerojatnost da e Rousse ukljuiti kraljevskog zapovjednika u ovaj
pothvat. Ne, pomislila sam, poslat e glas de Somervilleu, ali samo da ga
obavijesti. U protivnom, to bi ostavilo Terre dAnge bez obrane dok je
flota daleko. No dobro, ni Percy de Somerville nije bio budala. Okretat e
se kako vjetar pue i gledati kako spasiti vlastitu kou. A ako je Ghislain s
njime... Ghislainove trupe i imanja lee u Azzalleu, mora se nadmetati s
Albom, pa se ne bi usudio izazvati bijes Drustana mab Necthane. A
Barquiel LEnvers jo vlada kao regent u Ysandrino ime i zapovijeda
vlastitim snagama.
Sve e ipak ispasti dobro, pomislila sam, a mi smo jo imali
iznenaenje na svojoj strani, unato tomu to sam izgubila tjedne kao
Kazanova taokinja. Sada u se sretno vratiti kako bih razglasila de
Somervilleovo izdajstvo prije nego to ga on stigne provesti; mrea onih
vjernih Ysandri izdrat e dovoljno dugo za to.
Tako sam razmiljala provodei vrijeme na brodu, dok su suncem
pozlaeni otoci ostajali pokraj nas uzdu obale. Glaukos me jednog dana
pozvao na stranu pokazujui prema daleku istoku, gdje se nasip s kopna
protezao ususret monu zazidanu gradu na moru.
Epidauro, promrmljao je kao da se boji da e ga Kazan uti.
Ugledala sam mnoge brodove arenih jedara okupljene ondje u luci,
siune obojene tokice naspram granitnih zidina. Zaobili smo grad u
irokom luku. Unato tomu, ljudi su stali mrmljati i praviti znakove da
otklone zlo, dok je Kazan buljio ravno naprijed, eljusti stisnute od
gnjeva.

383

Idueg dana skrenuli smo na zapad i na otvoreno more.
Stalan povjetarac puhao nam je u lea, a brodovi su hrlili naprijed
poput krilatih stvorenja, poletno preskaui tamnomodre valove. Palube
su rijetko bile ravne, te sam zahvalila Blaenom Elui to imam jak
eludac za plovidbu. Joscelin bi bio zelen u licu i patio; to je bio jedini
trenutak kad sam se poradovala to nije sa mnom, iako mi je pomisao na
njega izazvala osmijeh. Bilo je to pomalo strano, ali uglavnom
ushiujue. ak se i Kazanovo raspoloenje poneto razvedrilo, premda
me i dalje odbijao pogledati.
Za prelazak su nam trebala dva dana, a u zoru treega, posvetio se
ozbiljnu poslu pred nama, izdavi kratke zapovijedi koje su se prenijele
signalnim zastavicama od broda do broda. Oruje se iznijelo iz spremita,
umotano u votano platno protiv vlage; maevi su se brusili, tetive lukova
premazivale voskom i trzale, titovi odvagivali da bi im se provjerila
ravnotea na uzbibanim palubama, nianilo se kratkim kopljima, a uad
se na viekrakim kukama natezala kako bi joj se iskuala snaga.
Do podneva smo opazili otok, siv humak koji se uzdizao iz mora, s
komadiem zelena ipraja koje se nejasno naziralo tamo gdje je leala
luka, i izvor svjee vode po kojem su ga mornari poznavali. Nekoliko liga
iza njega, caerdiccijska obala primjeivala se poput mutne izmaglice na
obzoru.
A ondje pred njom, usidrena na puini, zibala se jedna jedina galija.
Jedra su joj bila sputena zbog vjetra, ali ondje, navrh sredinjeg jarbola,
leprao je poznati plamenac srebrni labud kue Courcel. Suze su me
zapekle u oima kad sam ga ugledala, a srce oivjelo u grudima.
Spustili smo jedro nedaleko od nje, dok je Kazan davao znak ostalim
brodovima da se raire u lepezu, kako bi vei brod drali na odstojanju.
est mornara na svakom brodu uhvatilo se vesala, vjeto ih rabei kako bi
odrali poloaje na nemirnim valovima. Dvojica su se uspentrala na
prednji katel svakoga i uperila strijele u dangelinsku galiju. Nikakav
znak nije stizao s galije, iako sam mogla vidjeti ljude na palubi kako nas
motre i kako im sunce svjetluca s oruja.
Kad se uvjerio da su mu ljudi na svojim poloajima, Kazan je
zakoraio na pramac i skupio ake oko usta, pozdravivi galiju na
caerdicciju.
Nema razmjene dok mi moji ljudi ne budu vraeni! viknuo je.
Najprije ih elim vidjeti, eh? Ukrcajte ih u skif, vi, i poaljite nama!
Prilike na galiji su se pokrenule, vijeajui, a onda je usamljena
figura stupila naprijed da odgovori. Rijei su mu slabo dopirale preko
vode, izgovorene na caerdicciju s dangelinskim naglaskom. Pokaite
nam groficu!

384

Glaukos me uzeo za ruku, povevi me duljinom broda do Kazana. to
god da su vidjeli s te udaljenosti, bilo je dovoljno da ih zadovolji, jer se
uto mali skif spustio u vodu, a osmorica sila niz ljestve od konoplje u
njega. Kazan je pokazao na ostale brodove. Duge, agonijom ispunjene
trenutke, ekali smo dok je skif veslao prema illyrskim plovilima, a tri
broda primala su po dva ovjeka. Sa svakom opreznom razmjenom,
barjaktar bi signalizirao pobjedu Kazanu. Naposljetku se i to zavrilo, a
dvojica veslaa otpoinula su na veslima, osvrui se prema galiji po nove
zapovijedi.
Sad poaljite zlato, vi, doviknuo je Kazan galiji, a mi emo poslat
curu!
Novo vijeanje na galiji i glasnogovornikov odgovor. Dali smo ti
jamstvo, gusaru! Prvo poalji groficu, pa emo mi poslati zlato.
Trebao mi je jedan pogled na Kazanovo lice da znam kako e odbiti.
Metnula sam mu ruku na miicu, moleivo. Molim te, moj gosparu. Dala
sam ti rije, prisegla sam na vlastitu duu. Ljudi Njezine Milosti nee je
pogaziti, obeavam ti!
uti! Krv mu je potamnjela lice dok me ibao pogledom. Nema
pojma o emu govori, ti! Nitko ne postupa poteno s gusarima, eh?
Nema razmjene bez zlata. Ponovno skupivi ake, viknuo je galiji.
Nema razmjene bez zlata!
Galebovi su kruili nad nama, oglaavajui se svojim bunim kricima
za vrijeme duge stanke. ekala sam sa srcem u grlu dok glasnogovornik
nije odgovorio. Ako je neete poslati, onda je dovedite i uzmite zlato
sami! To je najbolje to moemo ponuditi.
Kazan smrknuto kimne; nije oekivao nita manje. Spremni su?
upitao je drugog asnika, ovjeka po imenu Pekhlo.
Pekhlo se obrati barjaktaru, a niz signala preleti od broda do broda.
Sve je spremno, Kazane.
Onda emo ovo obaviti. Kazan povisi glas. Naprijed!
Dogodilo se brzo, tako brzo da me gotovo smutilo; poslije toga nikad
vie nisam posumnjala u njihovu pogubnu gusarsku vjetinu. Usudim se
rei da su i tuceti trgovakih brodova osjetili jednako zaprepatenje, kad
ih je napao Kazan Atrabiades. Veslai su uzburkali vodu bijelom pjenom,
a brod preao udaljenost u tren oka, zanjihavi se pokraj galije sa
suprotne strane, to je isto uinio jo jedan brod, dok su se ostali pribliili
na domet strijela. Kuke su poletjele zrakom, arivi se duboko u drvo na
ogradi galije; netko je skoio da pograbi visee ljestve, a za manje
vremena nego to je potrebno da se to ispripovjedi, itavo tuce illyrskih
gusara nahrupilo je na galiju.

385

U sjeni galije, nisam vidjela nita, ve ula samo rvenje, psovke i
kratak zveket oruja, a onda muklu tiinu. Zagledala sam se u Kazana,
koji mi je mrko uzvratio pogled.
Vrlo dobro, gusaru, dopro je glas dangelinskog glasnogovornika,
zvuei izrazito ozlovoljeno. Poalji groficu i uzmi svoje prokleto zlato!
Nismo ti dali nikakav razlog da pogazi obeanje, a tvoji su ljudi ovdje
brojano nadmaeni.
Ljestve od konoplje visjele su pri ruci, a veslai su primirili ljulju-
kanje broda. Kazan je isukao ma i uperio ga u mene. Kreni, rekao je
tiho. Ja u za tobom.
Zurila sam, s nerazumijevanjem, u vrak njegova maa. Moj
gospodaru?
Kreni! zaurlao je.
Pola sam, s Kazanom za petama, s ijih je lea visio okrugli tit.
DAngelinski glasnogovornik pomogao mi je preko ograde, no nije
me pozdravio, brzo se povukavi kao da me se libio dotaknuti. Kazan je
stigao za mnom, i slobodnom me rukom vrsto primio za lakat. Tada sam
shvatila zato.
Na palubi galije, tucet Ilyra drao je dva tuceta naoruanih vojnika u
nelagodnoj pat poziciji, a njihovu su malobrojnost podupirali promatrai
s ostala etiri broda, ije je oruje bilo upereno u galiju.
Jedino to je bilo dangelinsko na vidiku bio je glasnogovornik,
Courcelova zastava i ja.
Galija je bila serenissimanska.


386

PEDESET EST



krenula sam se tako brzo da sam se istrgnula iz Kazanovog stiska,
zasiktavi na nj: Izdao si me!
Lice mu je bilo bezizraajno. Ne. Naletjeli su na blokadu, na
caerdiccijskom rtu. Nikanor se nije uspio probiti, eh? Uhvatili su ga, i
pronali pismo. Na munjevit trenutak, neto se promijenilo u njegovu
izrazu. ao mi je, da. Ali drali su moje ljude, Phdre. to sam mogao
uiniti, ja? A tada mu je glas opet otvrdnuo, te me grubo okrenuvi
gurnuo naprijed. Evo vam ono po to ste doli, rekao je otresito.
Vodite je.
Posrnula sam, zaustavivi se pred zdepastim Serenissimancem u
kapetanskoj kacigi, sa znakom na prsluku na kojoj bjee izvezen dobro
poznati grb kule i karake obitelji Stregazza.
To je ona? upitao je glasno, dobacivi pogled Kazanu. Ne ekajui
odgovor, obuhvatio mi je bradu prstom i palcem, podiui mi lice prema
sebi i prouavajui ga. Skrletni trunak, tako mi koplja! A znakovi?
Okrenuvi me, pokupio mi je kosu objema rukama, zavirujui u moj
potiljak gdje se vidjela krina rua moga tjelokrasa. Doista. Prokleto
traenje ljepote. Pustio me leerno kimnuvi dvojici svojih ljudi. Ubijte
je.
Krv mi se pretvorila u led te sam se ukoila na mjestu. Nekoliko
koraka dalje, Kazanova su se usta rastvorila od zaprepatenja. Njegovi
ljudi, koji nisu razumjeli caerdicci, nemirno su se promekoljili i
pogledima ga upitali za upute.
Kapetane! Bio je to dangelinski glasnogovornik, koji je zvuao
jednako zaprepateno kao to je Kazan izgledao. Dobio sam zapovijed da
ju dovedem princu Benedicteu!
Da, blago e kapetan. A ja sam dobio zapovijed od gospara Marca
Stregazze da se pobrinem da to ne uinite. Ova je ena uhoda i odbjegla
zloinka, a ako vaeg ishlapjelog princa mui glupa bojazan od
dangelinskog prokletstva zbog prolijevanja njezine krvi, budite uvjereni
da to nije sluaj s gosparom Marcom. Umrijet e ovdje, straaru, pa neka
va princ to rjeava s gosparom Marcom. Za dobro Republike Serene,
imam svoje zapovijedi.
Kazane, dahnula sam; poela sam se tresti. Buljio je u mene, jo
uvijek zgromljen. Zar e im to dopustiti?
Nije odgovorio.
O

387

Ah, dobro, zamiljeno e kapetan. Tvoje zlato, gusaru. Isukao je
ma, pokazujui na par krinja na palubi. Uzmi ga, dakle, i nestani, s
naom zahvalnou. Iako da sam na tvom mjestu... Znaajno je dobacio
pogled prema udaljenom otoku, gdje su se dvije ratne galije pojavljivale
na vidiku iza zavoja obale, bireme s jednim jarbolom koje je pokretao
dvostruki red vesala. Ja bih se pourio, jer naa pogodba zavrava im ju
prihvati. Djevojin ivot Republici Sereni vrijedi vie od tvoga... ali ne
mnogo.
Kazane! kriknula sam.
Glava mu je klonula dok je odvraao lice. Rachlave, Zaiko... uzmite
zlato.
Stajala sam u nevjerici dok su Illyri skoili da ga posluaju, po
dvojica za svaku krinju, pod budnim oima Serenissimanaca. Ostali su
ih titili, formiravi kolonu na obje strane galije dok su se krinje
prenosile na illyrske brodove.
Dobro je. Kapetan bijae zadovoljan. Bude li dovoljno brz, moda
ak i pobjegne, morski vue, iako u moliti Asherat da ne uspije. Ti...
zapucketao je prstima jednome od svojih ljudi, ...i ti. Uinite to sada. To
valja obaviti na licu mjesta, rekao je gospar Marco.
Pokrenuli su se brzo, nedvojbeno odabrani zbog discipline i
vjernosti. Otimala sam se kratko, bez uspjeha, i bila prisiljena kleknuti na
palubu. ula sam kako neki glas prosvjeduje na illyrskom, i biva brzo
uutkan; Lukin, pomislila sam. A tada se ruka grubo zaplela u moju kosu,
zabacivi mi glavu kako bi ogolila moj vrat za ma. Sve se odvijalo tako
brzo, da sam jedva imala vremena osjetiti uas prije nego to sam vidjela
kako serenissimanski vojnik staje preda mnom, zamahujui maem na
udarac.
Tada sam shvatila da u umrijeti.
Urezan mi je u sjeanje taj trenutak; sunce koje je svjetlucalo s brida
otrice, kapetanovo hladnokrvno lice iza mog krvnika, ak i osjeaj
suncem ugrijanih dasaka pod mojim koljenima. I Kazanov nijemi krik,
koji je bujao od bijesa i srdbe sve dok se nije inilo da e prelomiti samo
nebo.
Nikad nisam vidjela udarac koji je skinuo glavu mog budueg
krvnika s njegovih ramena, samo njegovo tijelo koje se sruilo do mojih
koljena, i krv koja se skupljala oko njegova prerezana vrata. Digao mi se
eludac te sam potisnula val munine, otimajui se vojniku koji me drao.
U asu kad sam se osovila na noge, kaos je zavladao na palubi galije a u
sreditu svega nalazio se Kazan Atrabiades, vitlajui maem poput
opsjednutog ovjeka.
Brojano nadvladani, Illyri su se borili da si osiguraju uzmak,
potpomognuti salvom lakih kopalja i zapaljenih strijela s okolnih

388

brodova. Ugane, u smolu umoene krpe omotane oko strijela zapalile su
tuce malih poara po palubi, pridonosei zbrci. I Kazan i serenissimanski
kapetan urlali su zapovijedi koje su zaraeni vojnici i gusari tek napola
uli. A tada vie nita nisam vidjela jer me jedan od potonjih zgrabio oko
struka, prebacivi me preko ograde i spustivi u spremne ruke Glaukosa,
koji je nemirno ekao na drugom brodu.
Koliko je potrajalo, ne znam sate, inilo se, iako se usudim rei da
nije proteklo vie od par otkucaja srca prije nego to su za nama stigli
ostali, barem oni koji su mogli, a i sam se Kazan prebacio preko ograde.
Na se brod zaljuljao od njihove nenadane teine, dok su strijelci navrh
prednjeg katela nemilosrdno ispaljivali strijelu za strijelom na galiju da
pokriju njihov uzmak.
Bjeimo! viknuo je Kazan veslaima, rumen od bijesa. Bjeimo!
A pobjegli i jesmo, te su vesla zamutila vodu neujednaenim ritmom
dok su ostali ispustili oruje na mjestu, hitajui da podignu jedra. Na
pramcu, barjaktar je frenetino signalizirao ostalim brodovima pozivajui
ih na bijeg.
Galija nas nee progoniti; Kazanovi gusari dobro su obavili svoj
posao. ak i na jasnom svjetlu dana, mogla sam vidjeti plamenove koji su
oblizivali prvenjau. Sitne prilike trale su po palubi oformivi brigadu za
gaenje kako bi sprijeili da se plovilo posve ne zapali.
Ali bilo je i drugih, onih koje je skrivao otok, a ti su se kretali brzo,
nazirui se u daljini. Vjetar koji nam je postojano puhao u lea cijelim
putem od Illyrije, sada je radio protiv nas. Na let vie nije bio elegantan i
usklaen kao prije; sada, svih est brodova bezglavo se ratrkalo, borei
se s jakim pramanim vjetrom. Trojica ljudi leala su ranjena na palubi,
stenjui. Prebrojila sam ih; dvojica se nisu vratila. Glaukos se mirno
bacio na posao, s rastvorenom torbom pokraj sebe, nastojei im povezati
najtee rane. Otila sam mu pomoi, a on je nakratko podignuo pogled k
meni.
Nisam znao, moja gospo, rekao je. Kunem se.
Vjerujem vam. I jesam; nije se vie imalo to rei, niti je bilo
vremena za govore. Brzo smo zajedno radili, trudei se to smo najbolje
mogli za njih, a ja sam zahvaljivala Blaenom Elui to sam nauila
poneto od ratne medicine nakon strane bitke kod Troyes-le-Monta.
Cijelo to vrijeme, serenissimanske ratne galije jurile su za nama.
Dostigle su esti brod, najsporiji, kad smo bili jedva esto lakata
daleko. Prema rezonantnom, muklom zvuku prepoznala sam da su na
prednjem katelu imali postavljene baliste. Dokrajio ih je nesretan
pogodak, oprugom odapeta strijela koja je prepolovila kri jarbola i
oborila im jedra. Nismo mogli pomoi ve samo gledati kako se manje
plovilo ziba na vodi, nemono i preputeno sudbini. Serenissimanci su

389

nahrupili na brod, jer je na njemu bila jedna od krinja sa zlatom. Barem
je brzo potonuo.
Lukin je bio na tom brodu, pomislila sam, sjetivi se da sam mu ula
glas. Bio je to onaj s kojeg su ukrcali na udaljeniju strane galije; trebalo
mu je vie vremena da pobjegne. Bila bih zaplakala, da mi je preostalo
suza.
Tako je zapoeo na bijeg, koji se ak i u sjeanju ini beskonanim.
Poput zeeva koje progone psi, bjeali smo od serenissimanskih ratnih
galija preko irokog, uzburkanog mora, danju i nou, lavirajui i
eskivirajui bez prestanka. Brzini i okretnosti illyrskih plovila
suprotstavljao se nemilosrdan ritam velebnih ratnih galija, koje nisu
marile za vjetar i imale napretek radne snage. Doznala sam, poslije,
koliko je ljudi Marco Stregazza ukljuio u taj pothvat; brojili su vie
stotina. Kadikad bi se pribliili, a baliste bi odjeknule; tada bi strijele
prohujale zrakom aljui uvis goleme gejzire vode svud oko nas. Jedna
takva probila je nae krmeno jedro, a Kazan je izviknuo naredbe,
nepokolebljivo, zapovijedajui da se jedro skine, a olujno podigne. Kako
su to uspjeli po onim velikim valovima, ne znam, ali jesu.
Nastojala sam pomoi koliko sam mogla, donosei hranu i vodu
onima kojima su bili potrebni. Drugog dana, svi smo imali podonjake od
iscrpljenosti i nedostatka sna a galije su nas sveudilj progonile. Tog
smo dana izgubili i drugi brod, koji je potonuo jer je skrenuo bono u
vjetar. Umalo se prevrnuo te je u nj prodrla voda, previe vode. Jo
jednom, nismo mogli nita osim gledati iz daljine dok su se polako
ispravljali i klatili, utonuli do polovice ograde, ekajui smrt dok im se
pribliavala jedna od birema.
S etiri preostala broda, bjeali smo za goli ivot.
A kad je pao mrak, Kazanov drugi asnik zametnuo je s njime
prepirku.
Slijedit e nas u prokleti grob, Kazane! to e uiniti, odvesti ih
ravno u Dobreku luku i pustiti da nas sve pohvataju? Velim ti, to je
jedini nain!
A Kazan, mrka lica: Ne. Izgubit emo ih po mraku.
Pekhlo ga je opsovao s mornarskom rjeitou. Rekao si to i sino, a
jo su tamo, za naim repom poput lovakog opora! Zar e nas sve
osuditi na patnje vlastite majke, Kazane? Velim ti, ovdje vodimo smrt na
uzici, a Epidauro ima jedinu silu koja ih moe zaustaviti! Koliko e ljudi
poginuti, ako im dopustimo da nas nasuu drugdje?
A ti e zamoliti bana da izazove dudeva sina u nae ime? podsjeti
ga Kazan. Odbit e; bio bi lud kad bi to uinio. Mi smo gusari, Pekhlo!
Pravda je na Stregazzinoj strani!

390

Ne u ovom, tvrdoglavo e njegov drugi asnik. Pobrinuo bi se da
dobijemo poteno suenje, bi, a mi smo odrali na dio pogodbe;
Stregazza je taj koji ju je pogazio. Voljan sam umrijeti za tebe, Kazane, ali
ne i za tvoje vraje krvno prokletstvo, ne!
Moj gospodaru. Na slabom svjetlu uljnih fenjera, rukama sam
pronala put do prednjeg katela, gdje su se prepirali. Moj gospodaru,
bude li mi ban Illyrije obeao zatitu, moi e zatraiti pomo prijestolja
Terre dAnge. Priseem da je tako.
Kazan me pogledao opsjednutim oima. Tvrdite to, moja gospo?
upitao je na illyrskom. Pa, dovoljno vas esto nisam uzimao u obzir, kad
ste mi pokuavali to rei. Ipak, ini se da su Serenissimanci voljni ubiti ili
poginuti da vas se doepaju, a mislio sam da nemaju veeg neprijatelja od
mene. Uzdahnuo je. Neka bude. Ako budu blizu i u zoru, kreemo
prema Epidauru.
Zapovijed se razglasila, prenoena fenjerom od broda do broda. ula
sam provalu isprekidanog klicanja, jedva ujnu ponad vode. Pekhlo se
urno otiao posavjetovati s mornarima koji su upravljali kormilima.
Ostavljen sam, Kazan Atrabiades je sklopio oi.
Moj gospodaru, rekla sam mu na njegovu jeziku. Dugujem ti
ivot.
Da. Oi su mu ostale sklopljene. Nisam mislio da e te htjeti ubiti,
Phdre n Delaunay. Rekli su Nikanoru da e dangelinski princ platiti
tvoju otkupninu, ako te predamo. Drao sam da e to biti u redu. Rekla si
da bi otila k njemu, samo to te on ne poznaje.
S naporom sam progutala slinu prisjetivi se. To nije bila istina, moj
gospodaru. Princ Benedicte je izdajnik, udruen s Marcom Stregazzom.
Znala sam to. Dopustila sam da vjeruje u suprotno. I duboko mi je ao
zbog toga. Da nisam, onda... onda bi moda jo bili ivi, oni koji su
poginuli.
Ne. Kazan otvori oi. Serenissima nam je postavila zamku, kanei
nas uhvatiti oboje, iako su tebe vie eljeli. Ionako bi se ovo dogodilo.
Uputio mi je umoran osmijeh. Rekla si mi da je to bila nezgoda, kad si
pala u more.
I jest, odvratih.
Pobjegli zatvorenici, blizu mora. Podigao je pogled prema nonom
nebu, vjetrom gonjenim oblacima koji su zastirali zvijezde. Nisam
razmiljao kad si mi rekla. Mislio sam, tada, da se moda radilo o izgredu
u luci, onakvom kakav znade povui pasivne promatrae sa sobom. Ali
mislim da si ti bila jedna od zatvorenika, da? Postoji samo jedan
serenissimanski zatvor na moru za koji znam, gdje protjeu udne i
smrtonosne struje. To je mjesto za koje su svi mornari uli, mjesto koje

391

izbjegavaju. Obazreo se prema meni. Nitko nikad nije pobjegao s crnog
otoka. Tko si ti, da ti je to uspjelo?
Imala sam pomo, moj gospodaru. Nije bilo svrhe to poricati.
Spasioca.
Kazan se promekolji. Onda postoji sila u Serenissimi, koja ti je
vjerna?
Ne. Odmahnuh glavom. Bio je to moj suputnik, Joscelin.
Na trenutak me gledao bez rijei. Jedan ovjek? upitao je napokon.
Jedan je ovjek zbog tebe napao crni otok? Kimnula sam. Kazan se
kratko nasmije. Onda je lud, mislim, ili odve zaljubljen u tebe.
Ne. Protrljala sam oi, koje su me svrbjele od umora. Ne znam.
Pomalo i jedno i drugo, moda.
Izgleda drugaije kad govori o njemu.
Nisam odgovorila. Previe se toga moglo rei, i premalo, a misao na
Joscelina bila je vie nego to sam mogla podnijeti. U nedostatku rijei,
ponad zvuka valova i kripe opute, dopro je dalek zvuk bubnja,
jednolian i neumoljiv.
Negdje iza nas preko tamnog mora, primicale su se serenissimanske
ratne galije, gonei naa slaba, nestalna svjetla. Kazan se zagledao preko
valova. Dakle, onda idemo u Epidauro, rekao je tiho. Samo znaj...
Prebacio se na caerdicci, jezik kojim smo uvijek razgovarali meusobno.
Nisam mislio da e te ubiti, eh? Sjeaj me se po dobromu, ti. Dotaknuo
mi je kosu, i uputio slabaan osmijeh. Marjop je bila u pravu, da? Ipak
je to loa srea. Ali mislit u na tebe, kad umrem. Daroslavu e biti drago,
to sam upoznao nekog kao ti, prije kraja.
Ni na to nisam imala rijei; gledala sam ga kako odlazi, savjetuje se
sa svojim ljudima, dijelei dobru rije ovdje ili ondje, dajui im nadu.
Rujna je zora svanula na istoku s purpurnim oblacima
ispresijecanim poderanim prugama naranaste boje, pretvarajui valove
u broncu. Vjetar se podigao, besciljan i promjenjiv, a njegovi su nas
zapui sa sjevera gonili ustranu i stvarali vrhove bijele pjene na krestama
valova. Nai su progonitelji i dalje bili iza nas, a ako su napokon poeli
posustajati, tako se i nae napredovanje usporilo.
Slijedili su na pola lige iza nas, ne vie. Da nam je vjetar iao u
prilog, moda bismo uspjeli; Kazanovi su se brodovi mogli ratrkati u
jednom od mnogobrojnih arhipelaga, nestavi za par minuta. Oduvijek
im je bilo u planu izbjei progon, i to uspjeno; ali progon nikad nije bio
tako dobro isplaniran, tako uporan. U prolosti, Kazan Atrabiades je
ostavljao dojam oportunista. Ovaj put, prilike su bile na strani Marca
Stregazze, a on ih je iskoristio do krajnosti.
Zaputili smo se prema Epidauru.

392

Kazan se kratko obratio svojoj posadi. Znate s im smo suoeni, svi
vi, iza i ispred. Neka me prokletstvo moje majke onda snae; dovoljno je
zakasnilo. Ako ban iz toga moe profitirati, na kraju e se isplatiti.
Pekhlo, reci Nikanoru da mu predajem zapovjednitvo kad umrem.
Traim samo da ostavi kuu Majorp i pobrine se da dobije pravi tkalaki
stan, uspravan tkalaki stan poput onih koje rabe DAngelini. Povisio je
glas viui naredbu: Sva jedra prema Epidauru!
Nisu klicali, tada, ve samo posluali. Vratila sam se k Glaukosu da
vidim mogu li mu kako pomoi. Radio je u mranu spremitu, gdje su
ranjenici bili smjeteni, a njegovo inae veselo lice bilo je tvrdo i
naborano.
Hvala svim bozima, promrsio je, to je zaboravio na svoje
prokleto praznovjerje dovoljno dugo da nam spasi kou. Vi ste ga na to
nagovorili, moja gospo?
Donekle. Dohvatila sam njegovu torbu koja je zaprijetila da e se
prevrnuti kad je brod naglo skrenuo. Misli da e umrijeti, Glaukose.
Znam. Pridrao se za unutranju stijenu broda, a onda sagnuo da
provjeri zavoj, njuei da vidi je li se rana zagnojila. Mornar, polusvje-
stan, mrmljao je od boli.
Vjerujete li u to?
E, pa sad... Glaukos zirne u mene. Ne znam, moja gospo. Ako me
pitate smatram li da e ga kravbhog odnijeti, pa, ne, mislim da to ne
postoji. To je illyrsko praznovjerje, eto to, i nita drugo, prie kojima se
plae djeca. Ali vidio sam da, kad ovjek odlui umrijeti, duh moe
otprhnuti poput ugaena plamena svijee. Kazan, taj u sebi ima vie
ivota od desetorice drugih. Pa ipak... ne znam.
Tada se brod opet otro nagnuo, pretvarajui svaki razgovor u
uzaludan napor. Pomogla sam mu kako sam znala i umjela, a kad vie od
toga nisam mogla, vratila sam se natrag na gornju palubu. Jutarnji su se
oblaci zgusnuli, a kia tu i tamo prijetila, pomiui se povrinom mora
kao od svoje volje. Serenissimanske galije jo su se vie pribliile.
A pred nama je leao Epidauro.


393

PEDESET SEDAM



rad Epidauro postojao je dugo, barem kako Illyri raunaju povijest;
oduvijek je bio naseljen, iako su Tiberijci ondje izgradili prve utvrde.
Neko otok, povezan je s kopnom putem nasipa, a s tri ga strane brani
voda i vrste zidine kojima je okruen.
Sjurili smo se prema njemu poput lia noenog vjetrom na sve
strane, dok su se Kazanovi mornari frenetino pentrali sa svakim novim
bordianjem. A cijelo to vrijeme za nama je dopiralo neumoljivo
bubnjanje, a redovi vesala serenissimanskih ratnih galija stvarali su
dvostruke trake pjene.
Nije bilo dvojbe da su na dolazak opazili s lukih straarskih kula
jer je odgovor bio brz. S tolike daljine da su djelovali poput djejih
igraaka, opazili smo ih; brodovi illyrske mornarice koji su se okupljali u
luci, njihova etvrtasta jedra grimizno obojena s crnim grbom banove
ptice grabeljivice.
Neka nas zatvore, pomislila sam; nije vano, dokle god ne moramo
umrijeti od ruku Serenissimanaca. Ako taj ban Illyrije posjeduje imalo
razuma, sasluat e me i prihvatiti obeanje Ysandrine naklonosti. Molit
u milost za Kazana i njegove ljude u ime Terre dAnge; to god da su
poinili u prolosti, La Serenissima u ovom sluaju nema pravo na njih.
Neka Serenissimanci blokiraju caerdiccijski rt koliko ih volja, postoje
drugi putovi, iako moda traju dulje. Ne mogu pokriti cijelu caerdiccijsku
obalu. Sigurno moemo pronai mjesto proboja pa, ako ne uspijem doi
do Marsilikosa, mogla bih moda presresti Ysandre na njezinu
progressusu.
Tako sam govorila u sebi, i hranila slabu iskru nade koja mi je
preostala, dok se tmurno nebo muklo orilo od gromova, a zidine
Epidaura pribliavale.
Ljude je osokolio prizor okupljene illyrske morske sile, te su pustili
od sebe povike zahvalnosti i hvale glasovima koji su se slamali od umora.
Jedan od brodova uhvatio je rijedak dobar zapuh vjetra, hitajui naprijed
sa svojim trokutastim jedrom nagnut pod otrim kutom; Nikanorov brod,
pomislila sam, a netko je uskliknuo kad su izbili na elo. Iza nas, ratne su
se galije pokolebale, a zapovjednici posumnjali u mudrost progona svog
plijena u naruje jedinog neporaenog sjedita vazalske nacije.
A na pramcu broda stajao je Kazan Atrabiades, mrtvaki blijeda lica.
Cijela mi se koa najeila od jeziva predosjeaja.
G

394

Uspijevala sam potisnuti, dotad, punu istinu svjesne vizije koju sam
vidjela na ovom istom brodu, pripisujui je strahu i sjenama, koje je
stvarao napola usnuo um okaljan upamenim grizodujem. Ono to je
zadesilo Kazanova brata bilo je strano, i dovoljan razlog za none more.
One su prestale otkako sam izvukla priu iz njega. A to se tie onoga to
sam i sama vidjela, tada sam se nalazila u bunilu, netom izvaena iz
mora, nakon kunje koja bi i mnoge ratnike dovele do ludila.
Ali znala sam da nije bilo tako.
Blaeni Elua, pomolila sam se, dok mi je morska praina tjerala suze
na oi, potedi ga! Molim te, molim te, daj da sigurno pristanemo.
Naamaho, uvaj svoju slubenicu, koja ti je sluila dobro i vjerno! Ako je
on mecena, neka se znade da nije krtario na ponudi; ljudi su poginuli
kako bi mi on spasio ivot. Moj gospodaru Kushielu, ah! Poloio si svoju
ruku na mene i potjerao me u svijet; ako ne eli da sada poginem,
ponudi mi svoju zatitu. A molila sam se i Asherat-Od-Mora, kojoj me
obvezao dug asti; moja gospo, ako elite da zavjet ispunim, privijte ovaj
brod na svoje grudi i ne dajte da propadne!
Premda su se na nebu skupljali oblaci i polijevali nas kiom, premda
je munja bljeskala mranim trbuhom neba, osjetila sam da su se moje
molitve ule, a neka se pritajena prisutnost obavila oko mene. Neka bude
tako, prozborio je glas u mom srcu. Ali on nije na.
Kia je pljutala kao iz kabla, a mornari su psovali borei se s uadi
koja ih je ibala, klizava i noena vjetrom. Bljesak munje obasjao je nebo
pa sam spazila sva tri preostala broda kako nas prestiu, primiui se
ulazu u luku, jedara napadno bijelih naspram olovnog sivila. A u
mranom, zaslijepljujuem ishodu, mukli krik.
Nisam ga vidjela sve dok munja ponovno nije bljesnula; Kazan, jo
uspravan, obavijen pipcima kravbhoga. Od glenjeva do grudi omatao
ga je njegov zmijoliki rep; njegov vijugav vrat uzdizao mu se iznad glave,
a ilava se krila irila i mahala tmastim zrakom. Oi su mu svjetlucale
poput rubina u klinastoj glavi, a usta se rastvarala sa siktajem, dok mu je
trorogi jezik palucao prema njegovu licu. Uzalud se borio s njim,
slobodnom rukom u kojoj je drao ma, ne uspijevajui nainiti ni
udubinu u onim nadnaravnim ljuskama.
to su ostali vidjeli tog dana, ne znam; to nije neto o emu su voljni
govoriti. Znam to sam ja vidjela. I to je dovoljno.
Sjeverni naleti vjetra koji su nas muili cijelog dana ponovno su
zapuhali, zabijajui kiom tjeranu aku u bok broda. Mornari su kriknuli
od nemona bijesa i borili se s golemim valovima, s vjetrom, s
konopcima.
A Kazan Atrabiades se borio s kravbhogom...

395

Bio mu je prejak protivnik, prevelik i snaan, rastui sa svakim
munim laktom kojim smo se primicali luci Epidaura. Nisam bila
svjesna, sve dok nisam zaula hropac u svom grlu, da jecam. Glava mu se
propela nad njim, zaklanjajui ga od kie, a pokretljiva se eljust sputala
i irila.
Neka kravbhog proguta moju duu ako laem...
Napola zaslijepljena suzama i ibanjem kie, posrtala sam po
naherenoj palubi prema brodskoj krmi; veslo koje se otelo iz ralji umalo
me oborilo na tlo, prije nego to sam uspjela. Privila sam se uz krmeni
jarbol, mokre kose koju mi je vjetar lijepio po obrazu, jedva sposobna uti
vlastiti glas kako vie ponad buke. Okrenite brod, tako vam Elue,
okrenite brod! Zar ne vidite da ga ubija! Na iznenadnu bljesku munje,
ugledala sam kormilara kako bulji u mene otvorenih usta, razrogaenih
oiju, i shvatila da viem na dangelinskom. Traei illyrske rijei, uvukla
sam dubok dah i ispustila ga svom snagom. Okrenite brod!
Otar, dvostruk prasak groma podcrtao je moje rijei. Sa stravom
ispisanom na licu, kormilar je snano povukao motku kormila, a brod,
nagnuvi se, usmjerio je pramac na jug i divljaki okrenuo jedro. Ljudi su
kriknuli, posrui, traei uporite; vidjela sam kako gubimo dvojicu,
koje je otar zaokret odbacio preko ograde. Imala sam tek toliko vremena
da uputim munjevitu molitvu kako bi ipak doplivali do luke, a tada se
sjeverni vjetar obruio na nas, a jedra nam se napela te smo hitali, hitali
pred vjetrom.
Klonula sam na koljena u podnoju krmenog jarbola i zaplakala.
Bismo li stigli u Epidauro tog dana da nisam prozborila? Ne znam.
Odluila sam se u razmaku otkucaja srca, a kad je odluka jednom bila
donijeta i djelo izvreno, nije se vie moglo natrag. Pa ipak, da to opet
moram ponoviti, izabrala bih isto, makar je prijestolje Terre dAnge bilo
na kocki. Previe je poginulo onih koji su mi pomagali. U tom stranom,
olujnom trenutku, nisam mogla svjesno osuditi Kazana Atrabiadesa na
smrt. Nikad nisam shvaala, do tog trena, kako je Joscelin mogao odluiti
ostati sa mnom u Skaldiji, kad je imao priliku pobjei i upozoriti narod na
Seligov plan. Sada mi je bilo jasnije.
I tako smo pobjegli pred olujom, a to je putovanje bilo stranije nego
to se rijeima da opisati. Nisam mislila da bi obina sila prirode mogla
biti opasnija od bijesa Gospodara Tjesnaca. Varala sam se. To to su
plovilo i posada preivjeli potvrda je vjetine illyrskih mornara; nikad se
vie neu nasmijati kad ih ujem kako se hvale svojim pomorskim
umijeem. Nou i danju vjetar nam je huao za leima tjerajui nas
stalno na jug. Vie nego jednom pomislila sam da e nam se brod sigurno
prepoloviti dok je propadao u dolinu izmeu dva vala; vie nego jednom
pomislila sam da emo se prevrnuti kad se divovski val zelene vode

396

prelomio poput groma iznad broda, preplavljujui palube. Polovinu naih
zaliha pokvarila je slana voda, a jedna dragocjena bava svjee vode
napukla je i proputala. Glaukos nije mogao nita uiniti za ranjene, osim
da se moli.
to se Kazana tie, bio je poput ovjeka koji budan sanja, otvorenih
oiju i beutan. Jedva sam ga uspijevala skloniti s puta u prednji katel,
dok su se njegovi mornari borili za nae ivote. Gledao me dok sam mu se
obraala bez ijednog znaka razumijevanja.
Nije bilo ni govora o potjeri serenissimanskih ratnih galija. ak i da
su nas imali volje slijediti, ne bi uspjeli; nijedan vesla ne bi izdrao u toj
oluji. Promoena i iscrpljena do kosti, nisam mogla nita nego se pitati i
moliti, nadajui se da su radije okrenuli natrag nego riskirali
konfrontaciju s cijelom epidaurskom mornaricom.
Pekhlo, Kazanov zamjenik na brodu, bio je jedan od onih koje sam
vidjela baene preko ograde kad smo utekli. S beskorisnim Kazanom,
Tormos je preuzeo zapovjednitvo i pronaao snagu u svojoj dui tog
sudbonosnog dana jer, koliko god je situacija bila opasna, on nije
posustajao. Njegova je bila odluka da jaemo na kresti oluje, iako se
usudim rei da bi, da je znao koliko emo dugo izdrati i koliko e nas
daleko odnijeti, pokuao nekamo pristati. Ali kad smo jednom skrenuli,
vie nismo za to imali prilike; vjetar nas je gonio dalje od obale i u
uzburkano more. Triput se pokuao domoi kopna; triput nas je oluja
otpuhala natrag.
Koliko je dugo trajalo? est dana, moda sedam. Izgubila sam raun.
O naem poloaju na licu zemlje, nisam imala nikakvu predodbu. Nisam
navigator da bih se znala navoditi prema zvijezdama; ak i da jesam,
nijedna se zvijezda nije vidjela tijekom tog strahotnog bijega. Samo valovi
i jo vie valova te golemo, bijesom ispunjeno nebo, sve dok se
naposljetku oluja nije ispuhala i malaksala, ostavljajui nas oamuenima
i izmodenima, privijajui se uz na poluosakaen brod koji je plutao na
njedrima blagoga mora.
Bilo je vedro jutro kad se to dogodilo i sunce je bljetalo srebrnim
sjajem po vodi. Uputila sam se k Tormosu s pretjeranim opreznom,
nenavikla na stabilno ljuljukanje naeg plovila. Pogledao me crveno
obrubljenim oima, umoran preko svake mjere.
Tormos, rekla sam. Glas mi se prelomio na njegovu imenu;
izgubila sam ga pokuavajui nadjaati gromoglasno more. Proistila sam
grlo obraajui mu se na illyrskom. Gdje smo, znate li?
Samo me tupo pogledao i odmahnuo glavom.
Svud oko nas more je svjetlucalo na suncu. Tamno modra bila je
voda, i duboka. Na palubi mornari su se kretali polako rasteui udove
koji su im bili zgreni za vrijeme dugotrajnog odupiranja oluji.

397

Glaukosova glava i ramena pojavila su se u otvoru teretnog prostora dok
je podizao nau posljednju bavu svjee vode na palubu. inila se bijedno
malom. Osjetila sam vrtoglavicu i nisam se mogla sjetiti kada sam zadnji
put jela.
Gledajte!
Viknuo je to Oltukh, upirui prstom; Oltukh, koji mi je izradio
ogrlicu od koljaka. Svi smo pogledali i opazili u to je pokazivao, u jato
dupina koje je probijalo povrinu valova, glatki i sivi, nosei svoje vjene
osmijehe. Jedan je iskoio vrlo blizu broda, otpuhnuvi mlaz vode u zrak.
Asherat-Od-Mora, pomislila sam, voli dupine.
Tamo. Glaukosov glas, po prvi put drhtav od starosti. Nagnula sam
se preko ograde, zurei iza veselih dupina. Tamo, tamo! Zar ne vidite?
Kopno! Ruka mu se podigla, drhtava; shvatila sam tada da se
progovorivi na hellenskom vratio jeziku svog djetinjstva, kojemu ga je
nauila majka robinja. Kopno! viknuo je pokazujui. Kopno!
Tormos se namrtio, gurajui mornare s puta. Shvatio je urgentnost,
ako ne smisao rijei. Svi smo se tada natisnuli kako bismo bolje vidjeli,
zagledajui ponad vode dok su naa rasparana jedra krotko leprala na
blagom povjetarcu.
Tamo, na obzoru, leala je mrlja tame.
Kopno.
Uskliknuli smo, i zaplakali, i usmjerili jedra prema kopnu. Preka
kormila je prepukla, a samo se kormilo prepolovilo pod strahotnom silom
koju smo pretrpjeli; ipak, vukli smo se povrinom vode, a otok pred nama
bivao je sve vei i vei. Nije to bio Dobrek, ovaj otok; ne, bio je vei, a
njegova je veliina bila varljivo umanjena daljinom. to smo se vie
pribliavali, to je vie rastao, a ono to je izgledalo poput bregova u
njegovu sreditu postale su planine, zaogrnute umom i pozlaene
jarkom svjetlou sunca.
Vidjela sam Glaukosovo lice, trenutak kad ga je prepoznao. Uvukao
je otar dah, a strahopotovanje mu je preplavilo lice. Bio je Tiberijac po
odgoju i Illyr po izboru, ali krv mu je bila hellenska, a ono to je znao,
nauio je na majinom koljenu.
To je Kriti, rekao je pun potovanja. Stigli smo na Kriti.
Premjerila sam na put u glavi i pomislila, moda i jesmo. Bili smo
noeni ravno na jug, niz obalu Illyrije, uz kopno Hellasa. Jesmo li doista
dospjeli tako daleko, da smo stigli do otoka kue Minoj? Sjetila sam se
Delaunayjeve radne sobe, zemljovida rairenih po stolu, okupanih
kasnim poslijepodnevnim suncem. Doista, moda i jesmo.
Na Tormosovu zapovijed, slijedili smo dupine, a da to nitko nije
proglasio praznovjerjem. Kazan je izaao iz prednjeg katela i promatrao

398

nas s djetinjim zanimanjem, uznemirujue prazna lica. Primila sam ga za
ruku i usmjerila do sigurnijeg mjesta uz ogradu; posluao je bez
prosvjeda.
Dovoljno smo se pribliili da bismo razabrali oblik otoka, koji je
mjerio nekih tridesetak liga od rta do rta. Obale su bile strme i stjenovite,
ali tu i tamo mamio nas je pjeani al. Jato galebova kruilo je nad nama
oglaavajui se svojim reskim kricima; mladi Volos, pobjedniki iv,
podigao je glavu i odgovorio im na njihove prodorne krike. Galebovi,
skrenuvi prema kopnu, zaputie se prema najmanjem zaljevu,
polumjesecu bijelog pijeska ugnijedenom izmeu kamenitih krakova.
Napola se smijui, a napola plaui, Tormos zapovijedi brodu da ih
slijedi.
Tamnomodra voda prela je u boju safira, a na povjetarac posve je
utihnuo. Neobeshrabren, Tormos zapovjedi Illyrima da se prime vesala,
te su veslali nepravilnim ritmom dok ga je on odmjeravao udarcima
nogom. Kolebljivo, no junaki, dok su nam poderana jedra prazno
leprala, klizili smo kroz vodu, sve dok ona nije postala plia i poprimila
boju akvamarina.
Proli smo kroz vrata luke.
Koliko god sam bila oamuena, trebao mi je trenutak da shvatim
kako je zvuk koji sam ula bio glasniji od ritma veslaa, i dopirao je preko
vode. Taj je ritam nezamjenjiv, kad ga jednom ujete. Odmjerava se
brzinom otkucaja ljudskog srca i odmjerava se s pomou bronce,
najstarijeg alata na svijetu koji je ljudski rod ikad uobliio u tu svrhu.
Nisam primijetila, prije nego to smo dobrano zali meu njih, peine
koje su ispresijecale krakove luke, kameni sloj nad kamenim slojem,
uzdiui se iznad nas.
No tada jesam, i znala sam da je otud dopirao zvuk udaranja o
gongove, te mi se kosa najeila na potiljku dok smo klizili podno peina.
Ovo nije bilo obino pristanite. Preli smo prag svetog mjesta.
Tako smo uplovili u luku Temenosa.


399

PEDESET OSAM



a alu je bilo djece; to nisam oekivala.
Pozdravili su na dolazak gorljivim usklicima, hrlei poput galebova
preko zrnatog bijelog pijeska dok se na brod nasukivao u pliaku.
Zbunjen, Tormos je dobacio konopac na obalu, a itavo tuce revnih ruku
ga je zgrabilo, te su djeca svojski uprla, odvlaei nae plovilo blie obali.
Imali smo sreu to illyrski brodovi imaju tako plitak gaz, te smo se mogli
iskrcati i odgacati na obalu. Kazan je poao bez pomoi, te mi se uinilo
da mu lice odaje budnost po prvi put nakon Epidaura.
Zvuk bronanih gongova je utihnuo i ostavio za sobom duboku
tiinu.
Umrljana solju, trpei bol i nestabilna na nogama, ekala sam s
ostalima, stojei na alu i gledajui prema stubama uklesanima u ivu
stijenu, koje su se blago sputale prema moru.
Doekat e nas eta straara, pomislila sam; ovjek takvo to
oekuje, kad se nepozvan iskrca u stranoj luci. Umjesto toga, pojavio se
samo jedan ovjek, nenaoruan, u pratnji sedam mladia i sedam
djevojaka. Bio je srednje dobi, tamnokos i bradat, s dijademom vrpca
upletenom u kovrastu kosu, odjeven u bogate halje obloene dva pedlja
irokim vezivom. Jedan od mladia nosio je suncobran nad njegovom
glavom, s ijih su bica visjele kianke biserja, blistajui na suncu.
Dobrodoli, tuinci, rekao je zvunim glasom, pozdravivi nas na
hellenskom. Ja sam Oeneus Asterius, hierofant Temenosa. Mimoili ste
iroke luke i drubu ljudi kako biste stigli ovamo. Neka vam majka Dia
prui dobrodolicu. Tko meu vama dolazi da bude proien?
Usudim se rei da smo prilino glupo buljili; meu svima nama,
samo smo Glaukos i ja razumjeli hellenski jezik, a nijedno od nas nije
znalo to je time mislio.
Tako nas je dvostruko iznenadilo kad je Kazan stupio naprijed,
bistrih oiju i odluan.
Ja sam Kazan Atrabiades iz Epidaura, objavio je na illyrskom.
Dolazim nosei krvnu krivnju za smrt mog brata.
Hierofant se zagledao u nj duboko usaenim oima i kimnuo, a onda
se obratio jednoj od djevica. Iole, dovedi Mezentiusa, koji govori illyrski
jezik.
Pogledavala sam prema Glaukosu, koji je nemono otvarao i
zatvarao usta, zanijemio od prepasti. Milostivi hierofante, rekla sam na
N

400

hellenskom, odgurnuvi mokru, od soli ukruenu kosu s lica i
pretresajui mozak za pravim rijeima. Ja govorim illyrski, donekle. A
govori ga i ovaj ovjek, Glaukos iz Tiberiuma, dodala sam, kimnuvi
prema njemu. A gospodar Atrabiades govori i caerdicci. Proli smo
naporno putovanje, moj gospodaru, a pria o njemu je duga. Ako nam
ponudite gostoprimstvo, nagradit emo vas u zlatu.
Bila je to istina, jer unato naem pohabanom izgledu, imali smo u
spremitu polovicu preostale otkupnine; sedam tisua pet stotina
dangelinskih zlatnih dukata. Hierofant me odmjerio svojim netreminim
pogledom, onako kako znade gledati sokol, ili vuk, a onda se okrenuo
prema Kazanu i obratio mu se na caerdicciju. Rijei su mu bile malko
nesigurnije, ali nita manje zvune. Razumijete, dakle, zato ste doli?
Da, Minojev sine. Kazan pogne glavu. Razumijem, ja.
Glaukos je prevodio ostatku posade, dovoljno se oporavivi da to
obavi. Zurila sam u Kazana, a neto mi se probudilo u sjeanju; ponovno
sam ula glas Thelesis de Mornay. Helleni tvrde da potomci kue Minoja
imaju sposobnost oistiti ovjeka od krvnog prokletstva; to je Zagreusov
dar. Kazane, rekla sam tiho. Jesi li siguran? Jer sjetila sam se i to je
potom rekla. Ali takoer sam ula da rijetko koji smrtnik moe podnijeti
postupak a da pritom u najmanju ruku ne izgubi razum.
Jesam, Phdre. Govorio je mirno, a prisutnost razuma vratila mu
se na lice. Siguran sam, ja.
Phaedra. Hierofant je otegnuto izgovorio rije, kuajui je na
vlastitom jeziku. Ah. Nosi...
... zlosretno ime, dovrila sam umorno umjesto njega. Da, moj
gospodaru, poznajem povijest vae kue, i podrijetlo moje imenjakinje.
No dobro, Kazan Atrabiades je doao po iskupljenje; mi ostali edni
smo, gladni i umorni do kosti, a na brodu ima ranjenih. Hoete li nam
pruiti gostoprimstvo ili ne?
Bljesak zabavljenosti ozario mu je tamne oi. Nestrpljiva si, malena,
ali moda otkrije dublju istinu u toj prii nego to si svjesna. Doite,
otpratit u vas u palau Temenosa, gdje moete pronai poinak i
osvjeenje. Mislim da e se Kora eljeti sastati s tobom povrh ovog
molitelja, jer Eluina djeca rijetko dolaze na ovaj otok, a ti nosi vrlo
znaajno ime. Moda u sebi krije vie nego to se na prvi pogled vidi,
premda je to u ovom asu teko rei, mokra si i prljava.
Krv mi je uarila obraze, a ja sam pregrizla jezik da zajedljivo ne
odgovorim. Mornari su uurbano stali vijeati o tome to e i kako s
brodom, a hierofant je poslao djevicu Iole s uputama da dovede
Mezentiusa koji je govorio illyrski te aicu ribara iz sela da pomognu
iznijeti ranjenike i izvui nau oteenu brodicu na obalu. Ostavila sam
Tormosa i Glaukosa na dunosti, nakon to mi je obeano da e ih

401

smjestiti u odajama inicijanata i dobro se za njih pobrinuti. Uza svu svoju
obnovljenu lucidnost, Kazan nije pokazivao nikakvo zanimanje za
sudbinu svog broda i posade.
Do palae nas je dijelila kratka etnja. Hierofant je hodao sveanim
korakom, okruen sa svake strane svojim inicijantima. Naga ili gotovo
naga djeca trkarala su oko nas, pretvarajui sve u igru; nikome to, ini
se, nije smetalo. Borei se s iscrpljenou i s morskim nogama, probila
sam se do hierofanta, zaobiavi mladia koji je nosio njegov suncobran,
a koji mi se nasmijeio. Poput ostalih, nosio je halju od neukraenog
bijelog platna, tako fino tkanu da je bila gotovo prozirna.
Milostivi hierofante, poela sam. Ako vam je po volji, moje puno
ime je Phdre n Delaunay, grofica de Montrve, a nalazim se na vrlo
vanom zadatku za njezinu visost Ysandre de la Courcel, kraljicu Terre
dAnge. Bojim se da me je oluja koja nas je amo dovela veoma udaljila s
puta, te vas povrh vaeg gostoprimstva moram zamoliti i za pomo; ako
ne vas, moj gosparu, onda koga god vi drite prikladnim. Hoete li mi
udijeliti audijenciju, ili mi sroiti pismo preporuke za odgovarajuu
stranku? Obeavam vam, njezina visost e vau pomo uiniti vrijednom
truda.
Na mekoj sjeni suncobrana, blago me pogledao. Dola si u
Temenos, malena. Mimoila si iroku luku i drubu ljudi.
Da, ali...
Phdre. Kazan bijae taj koji se javio. Doli smo ovamo jer je
neophodno, eh? to emo iz toga dobiti uskoro e biti bjelodano.
Oajavajui, odustala sam. Mladi sa suncobranom pogledao me
krajikom oka, i dalje se smijeei.
Tako smo stigli u palau Temenosa, nisku i velianstvenu graevinu
pokraj mora, u podnoju unutranjeg gorja. To je jedna od najstarijih
palaa na otoku, i jedna od najmanjih, unato svom arenom sjaju. Selo
se gnijezdilo u njezinu podnoju, a male okreene kuice blistale na
suncu; otuda je dotrala naa djeja pratnja, smijui se i viui.
Sama je palaa bila u potpunosti nebranjena, to mi se inilo
neobinim, jer u tom trenutku jo nisam stekla pravi dojam o samom
zdanju. Proli smo kroz iroke dveri s rogovima u obliku polumjeseca
postavljenima nad njima, te stupili u samu palau. Unutra je vladao
drugaiji svijet; zavojite arkade zdepastih stupova koje Kritijci jako vole,
a ija su obla, pri vrhu suena tijela bila obojena jarkim crvenim i
modrim bojama, s pozlaenim kapitelima.
Na jednom takvom hierofant je zastao i, podigavi ruku, obratio se
Kazanu s velikom ozbiljnou na caerdicciju. Razumijete, sada, da se
morate povui u osamu prije odlaska thetalosu, i da ne smijete ni jesti ni
piti.

402

Kazan vrsto kimne. To se podrazumijeva, da.
No dobro. Proculus e se pobrinuti za vas do trenutka vaeg
posveenja. Priekao je dok inicijant nije odveo Kazana, a onda se
okrenuo k meni. to se tebe tie, malena, nema takvih proskripcija.
Euralyke e ti pokazati tvoju odaju, gdje se moe odmoriti, i gdje emo ti
posluiti okrepu. Moda bi ti dobro dola i kupka?
ula sam kako mu se traak zabavljenosti vratio u glas, i to me
zapeklo. Pomislila sam na sve to sam pretrpjela da se iva domognem
ovog mjesta, i uspravila unato vrtoglavici od gladi i umora. Da, moj
gospodaru, odvratila sam hladno. Kupka bi mi uistinu dobro dola. A
kad budem spremna, ako mi vi ne elite udijeliti audijenciju, potrait u
nekog tko hoe.
Nisam kanio vrijeati, mlada Phaedro. Ako trai politiki azil,
trebala si poi u luku Kommos, a ne u Temenos. Ali dola si ovamo. Tvog
suputnika goni prijeka potreba, a ti... Hierofant se nasmijei.
Razgovarat u s Korom o tebi, pa emo vidjeti.
Time sam se zasad trebala zadovoljiti; a, ruku na srce, bila sam
dovoljno umorna da vie nisam prigovarala. Djevica Euralyke, sveana i
nasmijeena, odvela me u udobnu odaju, ije su zidove ukraavale freske
ptica. Na nju se nastavljala odaja za kupanje, s kadom od obojene
keramike, a sluge su donijeli vruu vodu u vrevima da ju napune. Dok
sam se kupala, prostrli su istu odjeu za mene, haljinu od bijelog platna i
modri ogrta, jednostavne, ali fine tkanine. Poslije sam sjela i raeljala
kosu, uivajui u osjeaju istog sukna na koi. Hrana je stigla kao to je
bilo obeano, svje kruh i pikantan kozji sir te jelo od janjetine koje je
imalo blag okus po cimetu. Sve sam pojela, osjeajui kako svijet oko
mene ponovno postaje cjelovit, te sam sve to zalila hladnom vodom i
dobrim crnim vinom.
Imala sam namjeru nastaviti s traenjem audijencije odmah poslije
jela, ali kad sam zavrila, svladao me velik val umora. Premda je prolo
dugo otkad smo pobjegli oluji, nitko od nas danima nije mnogo spavao,
osim kratka drijemanja koje bismo tu i tamo ukrali izmeu udara vjetra.
Sklopit u oi samo na asak, rekla sam samoj sebi, opruivi se na
postelji; samo na asak, a onda u potraiti tu Koru, tko god ona bila.
Jo sam o tome razmiljala dok sam tonula u dubok, taman zdenac
sna.
Probudile su me duge sjene, koje su puzale po freskama na
zidovima; probudila sam se raupana i zbunjena, nesigurna gdje se
nalazim. Prespavala sam dobar dio dana. Sjetivi se, ustala sam i
protegnula od sna ukoene udove, zagladivi zguvanu odjeu. Jedva sam
zavrila s time kad su se vrata moje odaje otvorila da propuste hierofanta,
praenog parom inicijanata.

403

Kora e te primiti.
Nastojei ne zijevnuti, pola sam za njim kroz jo jedan niz hodnika,
ije je jarke boje ublaavalo ukoeno svjetlo koje je dopiralo kroz prozore.
Hierofantov izraz bio je nepromijenjen, ali inicijanti su me potajno
promatrali krajicima oiju; mislim da nikad prije nisu vidjeli
DAngelina.
Stupili smo u veliku odaju, sa svih strana olienu procesijom mladia
i djevica koji su nosili posude za rtve ljevanice a na suprotnom kraju
stajalo je prijestolje, na kojem je sjedila ena, ekajui nas. Uz mali ok,
potpuno sam se probudila.
Nije lako opisati Koru Temenosa, niti moju reakciju na nju. ena, da,
blijede koe i kose bronane nijanse, iako su joj oi bile tamne poput
hierofantovih, tekih vjea i sjajne. Nosila je modru haljinu izvezenu
zlatnim zvijezdama i veleban ovratnik od bjelokosnih ploa optoenih
zlatom, a preko svega toga, ogrta boje afrana. Iako joj je koa bila
glatka, a grudi vrste, ocijenila sam da je imala oko etrdeset godina.
ena, a ipak proeo me drhtaj dok sam uzdizala pogled k njoj i osjetila
sam takav mete misli i osjeaja da sam ih jedva mogla sve imenovati.
Divljenje i strah te elju, nenadanu i nepozvanu. Pomislila sam na
veleban Asheratin kip u njezinu hramu u La Serenissimi, i na slijepu
sveenicu Biancu, kako prua svoju vornatu ruku da me dodirne.
Pomislila sam na Veliki Naamahin hram i ugledala njezino lice pred
sobom, nedokuivo i dareljivo.
Pomislila sam i na Melisande.
A pomislila sam i na neto ega se godinama nisam sjetila; na
majino lice kad sam ju posljednji put vidjela, u dvoritu kue Cereusa,
onog dana kad me prodala u slubu.
Sve to i jo vie proletjelo je mojim umom prebrzo da bih nabrojila
prije nego to je Kora prozborila, a njezin jasan glas umirio kovitlac u
meni. Phdre n Delaunay, rekla je, davi mom imenu ispravan
dangelinski naglasak. Dobrodola.
Kleknula sam abeyante, osjetivi hladnou mramornog poda pod
koljenima. Moja gospo.
Hajde, neemo tako. Daj da te vidim, Eluino dijete. Nagnuvi se
naprijed, podigla mi je bradu dvama prstima i zagledala mi se u lice.
Vidjela sam kako je opazila moje grimizom obiljeeno oko, a moda i
neto vie, jer su joj se obrve nadigle. O, Oeneuse! Ovu si trebao i ranije
dovesti. Obavija te blistava sjena, dijete. Zna li da je bog poloio svoju
ruku na tebe?
Da, moja gospo. Priinjalo mi je zadovoljstvo promatrati je. Kus-
hielova me strijela oznaila; Kushiela, koji je neko bio Kanjavatelj
Jedinog Boga, yeshuitskog Adonaija. Ali takoer sam posveena

404

Naamahinoj slubi, koja je Gospodarica uitaka. A kako sam DAngeline,
dugujem tovanje Blaenom Elui, koji je Zatitnik nas sviju.
Triput obiljeena, i vie, zamiljeno je izustila, pustivi me, jer ima
tu jo neto.
Da, moja gospo Koro. Sjela sam na pete, uivajui u blagoj
neudobnosti tvrdog mramora. Prolo je mnogo vremena otkad sam
nekome mogla iskazati podlonost s nepatvorenim zadovoljstvom; vodila
sam udan ivot za jednu anguisette. Dala sam obeanje i Asherat-Od-
Mora.
Dakle. Nasmijeila se, a neznatne bore namrekale su kutove
njezinih oiju. A ipak si dola u Temenos traei samo politiku pomo,
kae mi Oeneus. Kako to?
Duboko udahnuvi, isprela sam joj priu, kazujui je u cijelosti, od
mojih razloga za odlazak u La Serenissimu do Kazanove borbe s
kravbhogom i naem stranom, olujom ibanom bijegu na Kriti. Sluala
je bez primjedba, dok su sjene tamnjele u kutovima prijestolne dvorane, a
u bijelo odjeveni inicijanti neujno se ushodali naokolo palei zidne
baklje. Hierofant Oeneus Astereus stajao je pokraj nje, te i sam gledao i
sluao. Nije mi palo na pamet da laem ili uskratim istinu jer sam
napokon shvatila da sam dospjela na sveto mjesto i da su i on i ona bili
sveenici, iako ga je ona zasjenjivala svojim sjajem kao to sunce
zasjenjuje mjesec.
Zavladala je kratkotrajna utnja kad sam zavrila, a oni su izmijenili
poglede. Opazila sam tada da su bili iste krvi, premda im je put bila
razliita. Premda su svi oni Helleni, u kui Minoja ima achaijske krvi s
kopna, jo od vremena moje imenjakinje. Ponovno sam zadrhtala i
prisilila se da ju oslovim.
Hoete li mi pomoi, keri Minojeva?
Njezin se pogled opet vratio k meni, proet suosjeanjem. Moja mo
lei drugdje, Phdre n Delaunay ; takvu pomo nisam sposobna dati. Od
iskupljenja velike izdaje, kua Minoja prihvatila je taj Zagreusov dar koji
ini otok Kriti dijelom svijeta, ali ne u potpunosti, ne na nain na koji ti
shvaa politiku. Mislim da te Majka Dia ovamo dovela kako bi izlijeila
tvog suputnika, jer on je taj koji ti je obeao pomo u ovoj stvari, a
njegova zemlja treba prijateljstvo Terre dAnge. Preivi li thetalos, mislim
da e to i uiniti. Ali... podigla je prst, vidjevi da sam otvorila usta kako
bih prosvjedovala, ... ovoliko pak mogu uiniti. Pruit emo ti pomo,
tako da emo popraviti njegov brod. Pobrinut emo se za vae ranjenike.
A ja u se postarati da dobije audijenciju s arhonom Phaistosa, koji lei
na nizinama iza Temenosa. Kriti nee otploviti u rat na tvoju molbu, ne,
ali mislim da e ti on moda podariti jedan brod koji bi posluio kao
tekli.

405

Pognula sam glavu. Dostajat e; moralo je. Ljubazni ste, moja gospo
Koro.
Moe me zvati Pasiphae, rekla je i ponovno se nasmijeila.


406

PEDESET DEVET



inilo se da se moja audijencija kod arhona Phaistosa nee odobriti sve
dok se Kazan ne podvrgne obredu proienja zvanom thetalos. Ruku
na srce, nije mi bilo krivo zbog toga, jer sam se dvoumila oko toga to bih
trebala zatraiti od njega.
Mnogo je toga ovisilo o Kazanovu opstanku, ali nisam mogla dobiti
nikakve jasne odgovore u pogledu prirode tog rituala. Nisam bila svjesna,
dotad, koliko mi je postao drag, i to me duboko izjedalo.
Bio je tvoj uzniar, zaueno je primijetila Pasiphae; iako je
odbijala odati pojedinosti njihovih misterija, prilino mi se povjeravala,
jer je i moju prisutnost na Temenosu smatrala misterijem. Izdao te
tvojim neprijateljima. Kako to da ti je onda stalo do njega?
Namrtila sam se, nesigurna kako uobliiti odgovor. Moja gospo, to
to velite je istina. Ali krvno prokletstvo koje ga je uinilo gusarom bilo je
tragedija za koju on nije odgovoran, kao to nije odgovoran ni za politiku
koja ga tjera da zamjera mojoj zemlji. Prema meni se ponio poteno,
unutar vlastitih ogranienja i nije me namjeravao izdati. Kad je do toga
dolo, riskirao je vlastiti ivot da bi spasio moj. Nemono sam slegnula
ramenima. Da, moja gospo, ako me to pitate; stalo mi je do njega. Ja
sam DAngeline i obvezana sam naputcima Blaenog Elue. Ne mogu mu
oprostiti za ono to je uinio. Ali porei moje osjeaje... bila bi to povreda
Eluinog svetog povjerenja.
Elua. Prouavala je nalieni kiliks, tresui glavom. Inicijant se brzo
primakao kako bi podignuo vinski vr i napunio njezin kale. Sjedile smo
na draesnoj terasi palae, s pogledom na more. Mnogo je bogova bilo,
jer Majka Dia ima mnogo sinova; nose isto toliko oblija koliko ona ima
lica. Ali nikad nije postojao netko poput Elue, koji si je prisvojio cijeli
jedan narod i odbacio lance reinkarnacije. to mogu Zemljina najstarija
djeca misliti o njezinoj najmlaoj, Phdre? Ne znam kamo vodi va put.
Nisam joj odgovorila jer nisam znala kako, ve sam umjesto toga
pogledala prema posveenim rogovima na vrhu palae, koji su se
uspinjali da prohodu nebo. Narod Cullach Gorryma, Crnog Vepra,
takoer je tvrdio da su najstarija Zemljina djeca. Tko bi ga znao? Moda
su bili jedni te isti, kad smo ve kod toga. Postoje razliite istine. Moja
gospo, oduvijek su mi govorili da nosim zlosretno ime, ali hierofant
Oeneus Asterius mi je natuknuo kako ne znam cijelu istinu o toj prii,
dok i vae ime prati nesretna zvijezda, jer je Pasiphae bila Minotaurova
mati, ako me sjeanje na povijest ne vara. Nije li tako?


407

I jest i nije. Pasiphae se zamislila i odgovorila mi nakon nekog
vremena. Oduvijek je vladao sukob izmeu zemlje i neba, starog i novog.
Majka Dia opstaje, ali njezini sinovi, ah! Vjeno tee prerezati ue koje ih
vee za Nju i vjeno se boje raati vlastite nasljednike. Ariadne Najsvetija
izdala je sina svoje majke, predavi ga otrici Theseusa Achaijca. A kako
se moja imenjakinja Pasiphae molila za nain osvete te tragedije i gubitak
svog djeteta, Zagreus joj je odgovorio, onaj kojeg Achaijci zovu Iacchos i
koji nosi darove pronicavosti i ludila. Osobno je doao po Ariadne, iju
sudbinu zna a upravo se tvoja imenjakinja, Phaedra, osvetila
prekritelju, Theseusu Achaijcu, ponudivi sebe kao rtvu kako bi
prekriteljeva sina ubilo prokletstvo vlastita oca, zatvorivi time krug u
krilu Majke Die. Zbog toga tujemo njezinu uspomenu i zbog toga nam je
Zagreus podario ovaj dar, da se moemo proistiti od zla koje smo
poinili. Achaijci drugaije kazuju tu priu, a njihovi su pjesnici oni koje
svijet slua, ali ovdje, u srcu svijeta, drimo se drevnih istina. Naherila je
glavu prema meni. Razumije li sada?
Ne, rekla sam tiho. Moda malko bolje. Ne razumijem sve to o
ljubomornim bogovima koji se meusobno ubijaju i boje vlastitih
potomaka. Nije tako s Blaenim Eluom i njegovim Suputnicima.
Ne? Pasiphae se blago nasmijei. A ipak, prema onome to si mi
ispriala, mislim da je tvoj Kushiel Kanjavatelj dobio potomka kojeg se
boji.
Sjetila sam se Melisandinih rijei i zadrhtala. Kushiel te izabrao,
Phdre, i oznaio kao svoju. Igrati se s tobom, znai igrati igru bogova.
Moda, promrmljala sam. Ali ja sam samo smrtnica, moja gospo, i
pokuavam spasiti prijestolje svoje kraljice, kojoj sam prisegla na
vjernost, a voljela bih spasiti i ivot svog prijatelja iji su ljudi poginuli u
nastojanju da me spase. Neka bogovi svojataju koga hoe; ja sam odanost
poklonila onima koje poznajem i volim. A ako imate neto protiv toga,
rei u da je Blaeni Elua propovijedao isto.
To, ree Pasiphae, je ono to ga ini tako zanimljivim. Ustavi,
prila je rubu terase, gdje su je ribari odozdo mogli vidjeti i pruiti svoje
ruke traei njezin blagoslov. Dala ga je slobodno, raskrilivi ruke prema
njima, a zalazee sunce obrubilo ju je svjetlou. Prebrodila sam ok
naeg prvog susreta, ali njezina me prisutnost i dalje ispunjavala
strahopotovanjem. Drugaiji je to svijet, Kriti. Zalazee sunce prostrlo je
plamenu stazu po vodi, a ja sam u peinama koje su prekrivale zidove
luke nazrela treptaj bijelih halja, koji je znaio prisutnost inicijanata. Oni
su bili ti koji su udarali u gongove na naem dolasku.
To sam doznala tek poslije, no mogu takoer potvrditi da su te
peine bile drevne, starije ak i od sjeanja kue Minoj. Koristile su se kao
obitavalita otkad je prvi ovjek kresnuvi jednim kremenom o drugi,

408

zaprepateno kriknuo na prizor modre iskre koja je iz toga nastala. Ali to
su sveti poslovi i bolje je o njima ne govoriti.
Donji rub suneva diska utonuo je iza horizonta, a Pasiphae se,
spustivi ruke, okrenula natrag k meni. Tvoj Elua ini to ga je volja,
rekla je blago. Ali ovo je moje mjesto, a ovo je moj dar. Sutra e se Kazan
Atrabiades podvri thetalosu pa, ako je po volji Majke Die, preivjet e.
Ima moje doputenje da prisustvuje obredu, ako eli. Jesi li se tako
odluila?
Zadrhtala sam u svojoj koi i znala da je zborila istinu. Da,
Pasiphae. Prisustvovat u.
Idueg dana, nisam je uope vidjela, kao ni Kazana, kojeg nisam
vidjela otkad se povukao u osamu. Pola sam umjesto toga u luku
Temenosa i razgovarala s Tormosom i Glaukosom koji su nadgledali
popravak naeg oteenog broda. To je, barem, bilo dobro obavljeno;
Kritijci su slavni mornari, naposljetku, a otok je bio bogat hrastovinom i
empresovinom. Obradovala sam se to ih vidim dobro odmorene i
razmjerno dobro raspoloene, i to su se takoer pobrinuli za sigurnu
pohranu nae krinje zlata. Priznajem, obradovala sam se i drutvu Illyra
i njihovim priprostim alama, pronalazei utjehu u onom to mi je
postalo blisko.
Vjerovali su, do posljednjega, da e Kazan prevladati izazov
thetalosa i vratiti im se isti kao prije, neustraiv i lukav voa koji je umio
nanijeti veliku tetu njihovim neprijateljima i utei bez ozljeda. Doista,
poeli su ispredati vlastite mitove iz dogaaja koji su nas zadesili, u
nedogled nabrajajui naine na koje e se Kazan osvetiti izdajnikim
Serenissimancima.
Smijeila sam se i alila s njima i molila se da budu u pravu, i zbog
Kazana i zbog sebe. Nisam marila za osvetu, ali negdje u Caerdicci
Unitas, Ysandrin seprogressus nastavljao svojim mirnim, bezazlenim
tokom prema smrtonosnoj zamci, dok je u Terre dAnge, Percy de
Somerville ekao odobrenje da osvoji Eluin Grad. Ovo dugo ekanje bilo
je prava muka.
Kad je sunce poelo zapadati, vratila sam se u palau, gdje su poele
pripreme za ritual. Nije bilo dvojbe; nisam imala to traiti u tim
ritualima, osim kao promatra, i to milou Kore, moje gospe Pasiphae.
Ipak, otrpjeli su moju prisutnost, a kako mi usne nisu zapeaene
zakletvom, mogu prepriati to sam vidjela od obreda i to sam vidjela
poslije, iako je to neto sasvim drugo. Poeo je izvan palae, u podnoju
planine, gdje su se tri reda inicijanata pobrinula za glazbu, zbor i ples.
Baklje su osvjetljavale povorku, a plesai se vrtjeli u krugovima, sad amo,
sad tamo, a njihovi stopljeni glasovi proizvodili vieglasja. Svukli su halje
za ovu priliku i nosili samo suknjice od bijelog platna, sputane u struku

409

pletenim konim pojasovima, dok im je tamna koa blistala na svjetlu
baklji, svjee nauljena. U sreditu svega toga stajao je Kazan Atrabiades,
ljuljajui se na nogama, a njegovo mi se lice inilo poput lica stranca. Nije
uzimao ni jela ni pia otkad smo se iskrcali; puna dva dana. Djelovao je
ispijeno i edno, a oi su mu gorjele u njihovim dupljama.
To je bio njegov izbor, napomenula sam si, sjetivi se kravbhoga;
ako ima priliku da ga se oslobodi, nije na meni da mu proturijeim. Ipak,
bojala sam se za njega.
Zauo se veleban odjek bronanih inela, te su se ugale dvije baklje,
goleme smolom natopljene cjepanice uspravljene na jednom kraju.
Nisam mogla ne sjetiti se La Dolorose i svog pada s litica, Titove masivne
baklje koja se vrtjela iznad mene kroz tamnu no; ali izmeu njih stajala
je Kora, a njezina je prisutnost zasjenila sve ostalo.
Djevica, znaenje je njezine titule; usudim se rei da je ono samo
nominalno, jer sam ve po zadebljanju njezina struka procijenila da je
raala djecu. No to nije bilo vano, jer je uistinu bila ono to je svojatala
na temelju te titule, slubenica Majke Die. Nosila je drevne regalije za taj
obred, nabrane suknje naivene bjelokosnim medaljonima i prsluk koji
joj je razgolitio grudi, bradavica potamnjenih od kane. Zlatni dijadem
stajao joj je navrh glave, a kosa nakovrana ugrijanim eljezom, padala je
u spiralnim uvojcima po njezinim ramenima.
Iako je meu inicijantima bilo i mukaraca i ena, ovdje su Koru
dvorile samo sveenice. Na Kriti, kao i na mnogim drugim mjestima,
sudska vlast spada u domenu mukaraca, no u sri svega, ene dre
autoritet. Tako, dok se hierarh starao o svakodnevnom upravljanju
Temenosom i poduavao inicijante misterijima, Kora je bila ta koja ih je
posveivala.
Frule su zasvirale i utihnule, a plesai zaustavili svoju vrtnju. Kora
tada prozbori, a zbog neke akustine varke tog prostora inilo se da
njezine jasno izgovorene rijei odzvanjaju u svaijem uhu. to eli,
molitelju?
Nesiguran, ali uspravan, Kazan odgovori, jezika odebljalog od ei i
borei se s upamenim hellenskim govorom. elim biti proien od
krivnje za smrt svog brata.
to nudi kao rtvu? Rijei su joj bile odmjerene poput biserja na
koncu.
Nudim svoje ime i svoja sjeanja. Zaljuljavi se, Kazan se pribrao i
nastavio vrim glasom. Nudim sve to elite uzeti.
Stanka, a tada je opet prozborila. To je dovoljno.
Ah Elua! pomislila sam, dok su Korine sveenice iznosile vodu i
itarice, u jedva dovoljnoj koliini da mu ovlai usta kako bi mogao
gutati. udovino je nepoteno, da jednog ovjeka toliko opsjeda strana

410

nesrea. Kazan Atrabiades nije namjeravao ubiti svog brata. A ipak sam
vlastitim oima vidjela kako ga je prokletstvo snalo, poteno ili ne. Bilo
je njegovo pravo traiti pokoru, a nije bilo na meni da prigovaram nainu.
Tko sam uostalom ja, da bih sudila o tim stvarima? I sama sam
povremeno traila okajanje, od ruku Kushielovih sveenika; doista,
Nepomirljivi Camlacha smatrali su me instrumentom istog.
Meutim, mogla sam razumjeti to znai proistiti uspomene od
boli. No bilo je neto posve drugo ponuditi same uspomene na rtvenik
okajanja. Moda me ta mogunost ne bi toliko uznemirila da nisam
provela vrijeme na La Dolorosi, gdje sam vidjela ludilo iz prve ruke i
poela ga smatrati dragim suputnikom, a pomisao da se svojevoljno
izloim njegovu riziku ispunjavala mi je srce uasom.
Kora je dala znak, a bubnjevi su se oglasili, zajedno s frulama i
inelama, dok je hierofant stupao naprijed da pokae put do planinske
staze. Inicijanti koji su nosili baklje primakli su se u parovima,
zaustavljajui se na postajama du staze kako bi osvijetlili put povorci
koja je uslijedila. Tako smo se popeli na planinu, strmim i uskim
puteljkom, dok su se svjetla palae gubila za nama.
Kazan je hodao sam, sa sveenicama ispred i iza sebe. Spotaknuo se
vie no jednom, ali nitko mu nije pokuao pomoi. Hodajui na zaelju,
naprezala sam se da ga vidim i eznula da mu pomognem, pretpostavivi,
premda mi to nitko nije rekao, da je to bilo zabranjeno. Nisam bila
sigurna da e uspjeti jer je staza bila varljiva, ali jest.
Nedaleko od vrha, stigli smo do naeg cilja, peine, mranog ulaza i
goleme, vee od onih koje sam vidjela da obrubljuju zidove luke. Pred
njom se nalazio mali plato, a ondje se Kora zaustavila. Baklje su bacale
udne, vijugave sjene po pragu peine, ali ona je bila duboka, a njezina
unutranjost ostajala je mrana i nedokuiva.
Drhtavim prstima Kazan je svukao odjeu sve dok nije stajao kao od
majke roen pred Korom, te ga je ona oprala vodom i pomazala mu elo
uljem. Kleknuo je, a ona mu je odrezala uvojak kose otrim noiem,
svezala crvenu nit oko nje i metnula je na pladanj, izgovarajui molitvu za
njegovu sigurnost. Tada mu je oko vrata objesila jednu jedinu kauri
koljku na konoj vrpci, kako bi ga posvetila Majci Diji.
To je trajalo neko vrijeme pa sam se zatekla kako trepem od umora,
napola hipnotizirana svjetlom baklji i aputavom glazbom koja kao da je
dopirala iz same planine, jer su se inicijanti bili ratrkali po stijenama.
Naposljetku, Kora je ponudila zadnju rtvu ljevanicu vina i odmaknula se
korak od peine.
Poelo je, rekla je tiho, naciljavi rijei tako da su odjeknule u
samom ulazu u peinu. Idi, Kazane Atrabiadesu, i oslobodi se toga.

411

S mjesta gdje sam stajala, vidjela sam kako Kazan oklijeva, a onda
uspravlja ramena.
Uao je u peinu i vie ga nisam vidjela.


412

EZDESET



dijenje koje Kritijci izvode tijekom thetalosa dugo traje.
Poprilino sam vremena stajala s ostalima, ekajui i promatrajui,
ali noge mi bijahu umorne od uspona, a jo me bolio svaki djeli tijela od
udaraca koje sam pretrpjela na naem olujom zahvaenom brodu.
Naposljetku sam odustala i sjela u udubinu kamene gromade, jo toplu
od sunca. ovjek moe svugdje pronai utjehu kad je dovoljno umoran.
Kritijci su i dalje uporno stajali, Kora i njezine sveenice sjedne strane
peinskog ulaza, hierofant s druge, dok su okretni inicijanti uali na
klisurama poput koza na planinskom obronku.
Glazba se priguila u brujei amor. Baklje su dogorijevale, iskrei se
i tiho pucketajui. Svako malo dopro bi utav zvuk neijeg mekoljenja
bili su ipak samo ljudi ali inae se nita nije micalo, osim zvijezda na
nebu, niti se uo ijedan zvuk.
Doista, s naporom sam se trudila ostati budna; nije mi palo na
pamet da neu uspjeti. Bila sam prepuna strepnje za Kazana i izmuena
tisuama drugih briga. Ponovila sam u glavi govor koji sam namjeravala
odrati arhonu Phaistosa, traei prave rijei kojima bih iznijela svoju
molbu. Moja se retorika obuka odvila na caerdicciju, ne na hellenskom,
te sam eljela biti to uglaenija kad uem u iroku luku i drubu ljudi,
kao to se hierofant izrazio. Drevni su poznavatelji dravnikog umijea,
Helleni, a Kritijci su najdrevniji od sviju.
Latila sam svoj govor u mislima sve dok nije zablistao, i pritom
zaspala.
Koliko sam dugo snivala, ne znam. Probudila sam se, jednom, i
nisam ula nita osim drndanja glazbe i dalekog zujanja cvraka.
Podsjetilo me na djetinjstvo u Delaunayjevom domainstvu, kad bih se
probudila u postelji uvi amor razgovora koji bi dopirao iz udaljenog
dvorita kad god je zabavljao drutvo do sitnih nonih sati. Pronalazei
utjehu u toj uspomeni, omotala sam ogrta oko sebe da bih se zatitila od
none studeni i ponovno utonula u san.
Probudio me zvuk kolanja vlastite krvi, utav zvuk, ali blizak, ne
dalek; tiha, uporna plima koja mi je jeala u uima.
Znala sam taj zvuk.
Otvorila sam oi i ugledala planinski obronak okupan crvenom
izmaglicom, nepomine Kritijce, baklje i sve ostalo. S pouzdanim
osjeajem jeze, ekala sam, ali ono to sam zaula nije bio Kushielov glas.
B

413

Umjesto njega stigao je krik, silan, nijemi krik uasa, koji je dopirao
iz ulaza u peinu. Mrmor je proeo Kritijce, a negdje nada mnom, jedna
je inicijantkinja otro udahnula. Tada je Kora podigla ruku da ih zaustavi
te su svi utihnuli. Krik se ponovno oglasio, hrapav od uasa; i opet, i opet.
Blaeni Elua, pomislila sam, zar tomu nee biti kraja? Suze su me
zapekle u oima i ugrizla sam se za usnicu da budem tiho. Ve sam ula
takve krike, u beskrajnim noima La Dolorose, gdje je alobno naviranje
mora liavalo zatvorenike razuma dio po dio. A vidjela sam i rezultate tog
muenja, bijedne, poluljudske nesretnike koje sam pustila iz
zatoenitva.
Nisam to mogla ponovno proivjeti.
Neujno se kreui, vre sam ovila tamni ogrta oko sebe,
prebacivi nabor preko glave da si zasjenim lice. Bilo mi je krivo to sam
se nalazila na kraju povorke dok smo se penjali stazom, ali sada sam
pozdravila sretan sluaj koji me postavio na sam rub okupljene gomile,
jer mi je omoguio da mugnem natrag u tamu i kruim oko obodnice
promatraa.
Nije bilo tako jednostavno kao to zvui jer sam se morala kretati
neujno u potpunoj tami preko varljivog i nepoznatog terena. S mrkom
odlunou, odmjeravala sam svoje pokrete u skladu s Kazanovim
muklim kricima, pribliavajui se ulazu u peinu. Cijelo to vrijeme,
hrvala sam se s vlastitom savjeu oko umjesnosti svojih postupaka.
Instinktivno sam vjerovala Pasiphaei i znala, izvan svake dvojbe, da je
ovo mjesto imalo mo i da je ona s pravom bila dio te moi u svojoj ulozi
Kore. Ali, unato tomu, bilo je moi i na La Dolorosi, jezive moi
Asheratine besmrtne tuge, a ljudska ju je pogreka uinila mjestom
strave.
Kritijci priaju drugaiju priu o smrti moje imenjakinje; tko zna
koja je ispravna?
Na to me Kushiel prisiljavao ako ne na ovo?
Nisam imala odgovore, osim onoga koji sam ranije dala Pasiphaei;
bila sam DAngeline i mogla sam se samo povoditi za privrenostima
vlastitog smrtnog srca. Moja djela dovela su Kazana na ovo mjesto.
Nisam mogla besposleno stajati po strani i sluati kako ga ono dovodi do
ludila.
Uska pukotina vodila je prema lijevoj strani ulaza u peinu. Pred
njom je stajao hierofant, nekih pet koraka ispred. U tami izvan neravna
prstena baklji, sjela sam na pete i prouila svoj put. Uspijem li doi
dotamo, mogla bih se lako provui pokraj njega, ali izmeu nas stajalo je
dvoje inicijanata i nije bilo sigurnog naina da ih se mimoie.

414

Kushielu, pomolila sam se nijemo, ila sam gdje god si traio i nikad
ti nita nisam odbila. Ako uistinu eli da ovo uinim, udijeli mi svoju
pomo.
Nije bilo drugog odgovora osim tiine; a tada je Kazan ponovno
kriknuo, s golim strahom u glasu. Iznenadan povjetarac podigao se s
mora, a baklja najblieg inicijanta se ugasila. Drugi mu se oprezno
primakao, te su na trenutak okrenuli lea, skutrivi se pred vjetrom da
upale utrnulu baklju.
No, pomislila sam; to je prilino oito.
Kliznula sam poput sjene pokraj inicijanta, iza hierofantove
nepomine prilike, i u ulaz peine van dometa svjetla baklji.
U peini je vladala tama, crna, neprobojna tama, a kad sam se
jednom zatekla u njoj, shvatila sam da je bila dublja nego to sam
predmnijevala. Kazan se oglasio jo jednim prestravljenim krikom, iji je
zvuk dopirao odnekud ispred i malice ispod, jer se pod peine naginjao.
Ispruila sam obje ruke preda se i slijepo kroila prema zvuku. Sada sam
mogla uti njegovo disanje, hroptavo i isprekidano, potiui jeku u tami.
Je li bilo prekasno, ak i sada? Vjerojatno je i bilo, pomislila sam,
oajavajui. Koliko je drugih lealo mrtvo ili uniteno za mojim tragom?
Zlosretno ime, rekla sam samoj sebi, sa svom samozavaravajuom
prijetvornou djeteta. Nije bilo tako. Svojevoljno sam se usmjerila na
ovaj put od dana kad je stigla poiljka Melisande Shahrizai; prihvatila
sam njezin gambit, svjesna da je to bio luaki potez. Mudrije glave
pokuale su me razuvjeriti, od Thelesis de Mornay i Ysandre de la Courcel
do Quintiliusa Roussea, da, pa ak i Joscelin.
A ja nisam htjela ni uti, ne obazirui se ni na kog od njih, ve
odvukavi Joscelina i moje sirote, drage vitezove u njihovu kob. Nicola,
Nicola LEnvers y Aragon, pokuala mi je ukazati na glupost mog
arogantnog nepovjerenja, a ja sam bila preve ponosna da ju sasluam,
tako zadovoljna vlastitom pameu, tako sigurna da gospodarim igrom.
Bila sam jednako pametna i na Dobreku, zatajivi Kazanu istinitost
moje situacije, prikrivi njezine slabosti; o, itekako pametna, Phdre!
Tako pametna da me zbog toga ne znajui predao mojim neprijateljima.
Kolika je bila cijena smrti tog spaavanja, kako bih mogla ivjeti? Jedan
brod? Oba? Koliko je ljudi poginulo na serenissimanskom brodu? A sada
je Kazan leao vritei kao sumanut na mukama u dnu peine,
zahvaljujui mojoj pameti.
Usredotoila sam se na tu misao i zadrala ju, prisiljavajui se da
nainim jo jedan korak u njegovu pravcu, pa jo jedan, neodreeno
svjesna u jednom dijelu svog uma da je bilo neeg neprirodnog u toj
provali krivnje, to me paraliziralo.
Ali to je bila istina, sve je bila istina.

415

A Kazan je bio najmanji djeli toga. O, da, pohrlila sam bezobzirno i
neoprezno u opasnost, i odvela svoje najvoljenije sa sobom. Remy i
Fortun, hladnokrvno ubijeni, zbog glupog grijeha vjernosti nekomu kao
to sam ja. Ti-Philippe, za koga nisam znala je li iv ili mrtav, i Joscelin;
ah, Elua, Joscelin! Koliko sam mu puta nanijela nepravdu, kolikim sam
ga okrutnostima podvrgla, stavljajui njegov zadnji preostali zavjet na
toliku kunju da je morao prezreti ili njega ili sebe samog.
Najgore od svega, uivala sam u tome. Provocirala ga kako bi se
obruio na mene okrutnim rijeima, i pronalazila anguisettin strahotan
uitak u boli koju je to izazivalo; boli ranjenog srca, dubljoj i istananijoj
od ikoje tjelesne patnje.
A ako sam mislila da sam tada upoznala to je bol, to nije bilo nita
prema ovomu.
Vidjela sam svoje mane i gluposti razotkrivene u svoj njihovoj
gnusnoj tatini, i straan danak u ljudskim ivotima i patnju koju su
prouzroili. Znala sam da mi dua visi ogoljena i iibana na raspinjalu
koji su podigla moja vlastita djela. Imena i lica, previe da bi ih se
nabrojalo, jer u pitanju nije bio samo ovaj sluaj, ve gotovo sve to sam
uinila otkad uz svoje ime nisam imala drugu titulu osim one
Dealunayjeve anguisette. Njegov vojnik Guy, opako umoren, umorstvo
koje se moglo sprijeiti da nisam utjela u vezi Alcuinovih planova.
Alcuin, Alcuin i moj gospodar Delaunay... Zagrcnula sam se od te
uspomene, sjetivi ih se u lokvama krvi i kako sam prikrila omaku koja
je otkrivala dubinu Melisandine spoznaje; to ih je moglo spasiti, da nisam
bila prevelika kukavica da bih progovorila, moglo je Delaunayju pruiti
klju da izbjegne u tanine skovanu urotu.
Ovo se nastavljalo, unedogled, a ja sam se borila s plimom injenica
dok su mi Kazanovi krici odzvanjali u uima. Razumjela sam, sada, zato
je vritao. U moru boli probijala sam se do stranjeg dijela peine, sve
dok nisam zaula njegovo hrapavo disanje i pala na koljena, slijepo
pipajui oko sebe.
Bio je ondje, leei na podu peine, koe hladne na dodir, ali iv.
Kazane, apnula sam, prodrmavi ga za rame. Kazane, ovo nije
vrijedno cijene ludila. Kazane, poi sa mnom!
Pomakao se, pruivi jednu ruku, pipajui niz moju miku kako bi
me uhvatio za aku i vrsto ju stisnuo, a onda ga je bol probuenog
grizoduja ponovno pogodila i tada je jae pritisnuo moju ruku, sve dok
nisam mogla osjetiti kako mi kosti ake kripe, i sjetila se, sjetila se...
... kako sam navela Joscelina da ubije glaveinu Trygvea, da ga
zadavi kako bismo se oslobodili, pustivi da ta tama padne na
Joscelinovu duu; kako sam ubola noem Haralda Bezbradog, ubivi ga
vlastitim rukama, i druge, tolike druge! Ja sam to uinila, ja sam sve to

416

uinila. Proaptala sam muklu, jalovu molbu za oprost, sjeajui se. Svih
mrtvih Dalriada, koje sam nagovorila na rat; Eamonna mac Connora,
njegove svijetle kose naspram krvlju natopljenog bojita. Hyacnthea, ah,
Elua, Hyacinthea! Ne mrtvog, ve gore sudbine; zaplakala sam u tami.
Magistera Acca, kojeg sam navela da si oduzme ivot, i sirotog Tita s La
Dolorose, iju sam ljubaznost iskoristila za vlastite ciljeve.
Bila je to moja krivica, samo moja.
Upoznala sam bol Elua zna, upoznala sam bol. Moj dar i umijee
jest da ju trpim, a upoznala sam ak i onu nepodnoljivu bol, pod noem
Waldemara Seliga na poljima Troyes-le-Monta.
Ovo je bilo gore.
Nakon nekog vremena, vie nisam bila svjesna pojedinog nastupa
grizoduja, ve samo goleme, bezline agonije. Dizala me u visine i
sputala u ponore u isti mah, a ja sam osjetila njezino bujanje u samim
kostima. Krik mi se skupljao u dnu grla, te sam stisnula vilicu da ga
sprijeim, mislei, neu vritati, neu vritati, sve dok nisam bila sigurna
jesam li to mislila ili izgovarala, jesam li vritala ili ne. Vidjela sam crvenu
boju u tami peine, i Kushielovo lice pred sobom, strogo i bronano, ije
su usne oblikovale rijei koje nisam uspijevala razumjeti; pomislila sam,
kad bih barem mogla, iskupila bih se za sve, ali nisam se mogla
usredotoiti na neizmjernost vlastitih grijeha. A tada mi je sinulo da bi
svemu ovom doao kraj ako bih dala svoj signale, te sam zaula
Melisandin glas kako mi govori to isto, bogat poput meda, dopirui
odnekud izvan boli...
... i pomislila sam s posljednjim hropcem svijesti, ne!


417

EZDESET JEDAN



egdje su govorili glasovi.
inilo mi se da se vraam iz velike daljine kako bih ih razumjela,
kako bih razluila rijei i reenice od besmislenih zvukova koji su mi
salijetali ui. Nisam mogla razumjeti zato se to inilo tako tekim, ali
jest, jer ak i kad sam prepoznala zvukove kao govor, nisam mogla
razabrati to su govorili, iako se inilo da su nadomak ruci. Ah, pomislila
sam, zadovoljna tim otkriem, to je stoga to govore na hellenskom, te mi
se priinilo da poznajem taj jezik. S naporom sam ga se pokuala
prisjetiti, i pomislila da bi mi, kad bih otvorila oi, moda bilo lake
razmiljati. Pokuala sam to uiniti, ali bilo je teko, jer su mi trepavice
bile slijepljene nekom ljepljivom tvari.
... da ju premjestimo ili da ju njegujemo ovdje?
Da, pomislila sam, znam taj glas; to je hierofant Temonosa. Na otoku
sam Kriti u mjestu zvanom Temenos, i oskvrnula sam njihov misterij.
Tiho. Budi se.
Prepoznala sam i taj glas. Pripadao je Pasiphaei Asterius, keri kue
Minoj, koju zovu Kora.
Evo. Zauo se zvuk neijih pokreta, tiho pljuskanje vode, a tada
sam osjetila kako mi netko umiva oi vlanom krpom. Otvorila sam ih, i
ugledala Koru kako klei pokraj mene, ozbiljno se mrtei, jo odjevena u
svoje obredne regalije. Moe li govoriti, Phdre?
Nisam bila sigurna. Otvorila sam usta i pokuala. Da, moja gospo.
Ratni urlik oglasio se negdje iza nje; dovoljno glasan da raskoli svod,
pomislila sam, i sigurno dovoljno glasan da mi raskoli lubanju. A tada me
s poda gdje sam leala u vrtoglav zagrljaj od kojeg su pucale kosti podigao
nasmijani Kazan Atrabiades.
Kazane! Spusti je!
Posluao je; premda nije znao hellenski, znao je to je Kora mislila.
Nesigurno sam zateturala na nogama, uhvativi se za njegov rukav. Jo se
cerio, a lice mu je bilo razdragano kao u djeaka. Polako sam pomaknula
glavu, iskuala udove da provjerim da li jo rade. inilo se da rade. Kora i
hierofant te aica inicijanata stajali su u suncem obasjanoj peini, zurei
u mene s neshvaanjem u njihovim tamnim kritskim oima.
Dobro... si? oprezno je upitala Pasiphae.
Pomaknula sam jezik po ustima i progutala. inilo se da i to
funkcionira. Ja... iva sam, moja gospo.
N

418

Potomci Minoja izmijenili su pogled, a hierofant rairio ruke,
odriui se osude. Pasiphae odmahne glavom, i dalje se mrtei. Nitko se
nikad nije podvrgao thetalosu neposveen i preivio da o tome pria. Ne
mogu ti udijeliti oprost od grijeha, Phdre, ali Majka Dia te potedjela, a
gdje Ona pokae milost, mi moemo samo slijediti njezin primjer. Ako
moe hodati, vratit emo se u palau i o ovome razgovarati kasnije.
Razumijem.
Prela sam put natrag bez iije pomoi, iako se povorka morala
zaustaviti mnogo puta kako bih otpoinula. Na svjetlu dana, Kritijci ak
i Pasiphae izgledali su iscrpljeni od kunje obreda; meu inicijantima,
frule i bubnjevi labavo su im visjeli iz ruku. esto su me promatrali, s
nesigurnou u tamnim oima. Samo je Kazan pucao od energije i dobrog
raspoloenja. to god da se dogodilo u peini, on je iz nje izaao
preobraen.
U palai su me odveli u moju staru odaju i dali mi riblju juhu i
kuhano vino za pie. Jedna od starijih inicijantkinja ostala je uza me, a
Kazan se motao po odaji sve dok ona nije nainila pokret kao da ga tjera.
eli da ode, Kazane, obavijestila sam ga; kroz slojeve iscrpljenosti,
bila sam svjesna svoje zabavljenosti. Trebala bih se odmarati. Idi
popriaj s Tormosom i ostalima; ekaju da uju novosti o tebi.
Sada sam ti dunik. Sjeo je na rub moje postelje i izgledao ozbiljno,
govorei na illyrskom. Ne bih preivio bez tebe, Phdre. Kad nisam htio
otii, ti si me i dalje drala za ruku i obraala mi se, govorei da me nee
ostaviti, da e ostati i da emo ovo izdrati zajedno i preivjeti da
doekamo dan.
Zbilja? Umorno sam se zagledala u njega; nisam se sjeala da sam
ita takvo rekla.
Jesi. Neoekivano, opet se nacerio, pokazujui pukotinu u zubima.
A ja sam slijedio nit tvog glasa poput Thesea iz labirinta! Samo,
otrijeznio se, samo to mi je Kora na kraju otvorila vrata, a ti si ostala u
tami. Zato, ne znam.
Ja znam, rekla sam tiho. Kazane, ondje sam ula neovlateno.
Moda. Promislio je o tome i zadrhtao. Ipak, umro bih.
Nisi. A nisam ni ja. Sad idi i razgovaraj sa svojim ljudima. Sklopila
sam oi i naslonila glavu na jastuke. Kroz velove nadolazeeg sna, mogla
sam uti Kazana kako prijeti inicijantkinji tekim posljedicama ako mi se
ita loe dogodi, i njezino ogoreno inzistiranje na njegovu odlasku. Ni
ona ni on nisu razumjeli ni rijei onoga to je ovaj drugi govorio, to bi
me nagnalo na osmijeh da sam se bila sposobna smijeiti, ali bila sam
predaleko te tada vie nita nisam ula. Spavajui cijelog tog dana i
sljedeu no, probudila sam se na svjetlu novog dana. Svijet se inio
blistav mojim oima, svjee opran i ist, a sve boje ivljima nego to sam

419

ih se sjeala. Iako sam jo bila slaba, poput tek roena maia, osjeala
sam spokoj i mir. Nedugo nakon to sam prekinula post, dola je druga
inicijantkinja jer su me uvali i njegovali na smjene dok sam spavala
donijevi poziv za posjet Kori.
Iznijeli su mi novu odjeu, prilino finiju nego prije; haljinu boje
afrana s grimiznim ogrtaem. Paljivo se odjenuvi, namjestila sam
ogrta preko ramena i otila odgovoriti na Pasiphaein poziv.
Primivi me u prijestolnoj dvorani, pokaza mi rukom na stolac kad
sam htjela kleknuti. Sjedni. Nakon to sam to uinila, na trenutak me
promatrala bez rijei. Ne znam to bih mislila o tebi, Phdre n
Delaunay. Pregledala sam zapise i u njima se ne spominje nita slino, da
je itko ikad oskvrnuo misterij thetalosa i izaao netaknut. Predznaci nita
ne govore; kune zmije piju mlijeko i uivaju na suncu; Majka Dia nije
bijesna, a Zagreus uti. A ipak mislim da se nisi izvukla bez povrede.
Ne, rekla sam. To ne bih tvrdila.
Ispriaj mi to se dogodilo.
Rekla sam joj drage volje, govorei iz male, mirne jezgre u svom
sreditu. Kad sam zavrila, smrknuto je kimnula. Da. To je priroda
obreda, suoiti se s otkrivanjem onog najgoreg u sebi. alosti me to te ne
mogu odrijeiti od tih grijeha, a ipak... Stresla je glavom. Bogovi ute.
To ne moe biti. Ono to si vidjela, ponijet e sa sobom.
Znam, rekla sam tiho. Razumijem, moja gospo; doista,
razumijem.
Pasiphae me pogledala sa samilou. Onda shvati i ovo. U peini
thetalosa otkriva se najmranija istina; istina koju elimo sakriti od nas
samih. To ne znai da je to cijela istina, Phdre.
Ne. Odvagnula sam svoj odgovor. I toga sam svjesna. Moja gospo,
vidjela sam u toj peini stvari koje bih promijenila, da mogu; inove
ponosa i sebinosti od ije same pomisli zadrhtim. Ali ostalo... tko zna?
Mnogi su umrli zbog mojih izbora; mnogi nisu. Boica gleda iz prolosti i
broji mrtve, ali ne broji nae ive.
Oh... Pasiphaeine su se usne izvile u mali osmijeh. Broji ih, u to
budi sigurna. Ali ukupan zbroj nam nikad ne bude poznat. Svejedno,
jasno mi je da te u tom pogledu uva ruka nekog boga i neu se upletati,
niti u zanijekati to se dogodilo. Kad bude sposobna putovati, pruit u
ti pomo koju sam obeala pismo preporuke arhonu od Phaistosa i
pratnju do grada. On je udaljen samo sat jahanja.
U iroku luku i drubu ljudi, pomislila sam na glas. Hvala, moja
gospo Koro.
Nema na emu. Njezin je zamiljen pogled poivao na meni.
Kazan Atrabiades je prinio posvetnu rtvu u zlatu, kako i prilii, a

420

Oeneus se pobrinuo da mu brod opet bude osposobljen za plovidbu. Ali
ti... ti si mi donijela tajnu o kojoj mi valja razmisliti, a to vrijedi vie od
zlata. Hvala ti na tomu, Phdre n Delaunay. To se uvijek ne dogodi za
ivota onih koji slue kao Kora od Temenosa. Nadam se da si ovdje
pronala to si traila.
Promekoljila sam se na stolcu. Moja gospo, ako mi to omogui da
se vratim odakle sam dola i sprijeim ubojstvo svoje kraljice, onda da,
jesam. Moemo li krenuti u Phaistos ve sutra?
To ju je prenulo, dovoljno da je obina smrtnica provirila iz dubokih
sveeniinih oiju. Sutra? Ve bi htjela jahati, nakon svega to si
pretrpjela?
Vrijeme je luksuz koji ne posjedujem. Promigoljila sam ramenima;
tijelo mi je bilo ukoeno i bolno, ali posluit e svrsi. U dobru i u zlu, ja
sam Kushielova izabranica, moja gospo.
Okrutan bog, promrmljala je, i neobian. No dobro, bit e kako
eli. Razgovarat u s Oeneusom, pa e on izvriti pripreme. Demetrios
Asterius je arhon grada; on je od naeg Roda i ima otro oko za trgovinu.
Svidjet e ti se, mislim, dodala je smijeei se. Vedra je duha, ali ne daj
se zavarati; promuuran je uza svu svoju zaigranost. Preporuit u te.
Dunica sam vam.
Ne. Pasiphae odmahne glavom. Kao to si ti poslana, tako i ja
sluim. inimo te stvari na zapovijed bogova. Phdre, iako ti ne mogu
udijeliti oprost od grijeha, ima moj blagoslov ako ga eli.
Drage volje, moja gospo, odgovorila sam iskreno. I tako sam ipak
kleknula ispred nje, a ona je poloila ruku na moju glavu i izrekla
invokaciju svojim zvonkim glasom. Osjetila sam kako mi njegova snaga
odjekuje u kostima i znala da sam okrznula samo srce misterije ovog
mjesta.
Odrala je rije te nam je sutradan ujutro dodijeljen prijevoz. Bilo
nas je desetoro, sve u svemu, jer su se oni ljudi koji bijahu ranjeni
dostatno oporavili pod njezinom paskom; estorica e otploviti brodom u
luku Kommos, pod Tormosovim zapovjednitvom, da bi ondje priekali
Kazanove zapovijedi. Glaukos e putovati s njima u slubi prevoditelja.
to se nas ostalih ticalo, Kazan, ja i dvojica drugih Spiridon i Gavril
bijahu im imena putovat emo volovskom zapregom u grad Phaistos.
Ovo nisu bila seljaka kola, ve raskono vozilo, ije su bone strane
bile ukraene kienim ukrasima i grbom u obliku snopova ita i
isprepletene loze koja je simbolizirala savez Majke Die i Zagreusa, njezina
sina i ivotnog pratioca. ak su i volovi bili plemenite ivotinje, irokih
ela i blagih oiju, sa pozlaenim kapicama na vrcima rogova. Znali su
podosta toga o uzgoju stoke, na Kriti. Na vozar bio je sitan i tamnoput s
lakim osmijehom, iako je rijetko govorio.

421

Tako smo krenuli.
Ako se Temenos inio zasebnim svijetom, odijeljenim od vremena, to
nije vrijedilo za ostatak otoka. Otili smo uskom cestom koja je vijugala
izmeu niskih planina, no uskoro smo stigli u plodne ravnice doline
Messara, gdje su u izobilju rasle svakojake vrste usjeva. Cesta se proirila,
a mi susreli druge putnike koji su putovali pjeice ili na leima konja ili
magarca i, dakako, na seoskim kolima krcatim proizvodima jer se inilo
da je u Phaistosu bio trni dan. Na bi vozar zvidao kroz zube i kimnuo
na pozdrav s vremena na vrijeme; ostali putnici dotakli bi elo
odzdravljajui mu, a ja sam bez pitanja shvatila kako su znali da je sluio
Koru.
Kazan je sve to upijao s djeakim, bezazlenim uenjem, a ne
ponosim se priznati da sam mu malko zavidjela na tome. Nikakva sjena
boli nije mu titala duu; odrjeenje mu je omoguilo da okrene novu
stranicu. Ali ja sam bila anguisette, a uspomena na bol bila mi je dobro
znan suputnik, nikad posve neeljen. Bila sam to to jesam. I to je bilo
dovoljno.
A imala sam i osobnih problema koji su me jo zaokupljali.
Kad smo se udaljili od Temenosa, postavila sam mu pitanje, iako
sam se bojala naeti tu temu. Kazane, rekla sam tiho, tie od kripe
volovske zaprege, govorei na caerdicciju kako nas nitko od naih
suputnika ne bi nauo. Nisam eljela bespotrebno vriti pritisak na njega.
to e sada, kad si se oslobodio krvnog prokletstva? Hoe li se vratiti
kui, u Epidauro?
to u? Iznenaeno me pogledao. Zar ti Kora nije govorila o tome,
Phdre? Ako e taj arhon, ako e ti udijeliti pomo Krite, eh, onda dobro,
ja u otii, ali ona dri da nee poslati ratne brodove, on. Stoga emo
vidjeti kako e postupiti, da, a ja u uiniti to god eli, jer sam tvoj
dunik, eh? Njegov se izraz uozbiljio. Nije samo stvar u tome da ti
dugujem ivot, tebi, iako je tako. Da sam uinio to si htjela, da sam
otplovio u Marsilikos, a ne na Dobrek, eh, nita se od ovoga ne bi
dogodilo. A da sam rekao istinu kad se Nikanor vratio; ne bi ni onda.
Mogao sam te poslati u Epidauro, da, iako onamo nisam mogao doi
sam; ban bi bio moan saveznik tvojoj zemlji. Te sam stvari vidio, ja,
dodao je tiho, u peini.
Mogla sam se nasmijati, ili zaplakati; zbog tuih smrti koje smo
oboje skrivili, njegove su vizije bile jednako stvarne kao moje. Onda ako
nam arhon ne pomogne
Plovimo u Epidauro, dovri Kazan umjesto mene, ponovno se
nasmijeivi. A ja u se pobrinuti za Nikanora i ostale, eh, i zamoliti
bana da ti pomogne, ja, jer jedno sam uivao njegovu naklonost, a samo

422

me majino prokletstvo udaljilo od nje. A ako odbije, onda kamo god
poeli ii, ja u te osobno odvesti, da!
Suze su me zapekle u oima. Hvala ti, rekla sam i ponovila, hvala
ti.
Nema na emu, rekao je slegnuvi ramenima i dodao na illyrskom.
Moramo izravnati raune sa Serenissimancima!
Ovo posljednje nauli su Spiridon i Gavril te su stali klicati,
prikljuivi se krvoednim zakletvama na osvetu. I tako se to nastavlja,
pomislila sam skrueno; premda nisam mogla ne osjetiti radost zbog
njihove podrke. ak i nakon thetalosa, Kazan je spreman proliti svjeu
krv. Iako se sjea, proistio se od toga; poinje ispoetka.
Moda to nije bila tako loa stvar, nositi ivu uspomenu na tu bol.
Takvim sam mislima zaokupila svoj um, te smo ubrzo stigli pred
vanjske zidine Phaistosa. Ondje se natiskala otvorena trnica, gdje su
mali posjednici trgovali meu sobom i onim obrtnicima i trgovcima iz
grada koji su prodavali nesolidnu robu seljanima po snienim cijenama.
Provukli smo se izmeu njih, polako se primiui gradskim dverima.
Phaistos je smjeten na blagom brdacu, s palaom na sljemenu i
gradom koji se iri oko nje i sputa niz padinu prema luci Kommos. Zid
koji okruuje grad je nizak, iako su arhonovi straari bili postavljeni na
visokim obrednim dverima. Nosili su lak oklop na vruini rane jeseni,
kacige s crvenim perjanicama, eline kirasire preko platnenih kiltova
koji su im ostavljali noge golima, sa sandalama i oklopima za goljenice.
Nosili su kratka koplja i titove od volovske koe, premda je otprilike
polovica odreda ostavila titove naslonjene uza zid dok su razgovarali i
meusobno se alili.
Naa kola su letimice pogledali i mahnuli nam da uemo u grad;
nekoliko straara nasmijeilo se i dotaknulo ela naem vozaru, a neki su
se meusobno podboli laktima i zabuljili u nas, pokazujui prstom. ula
sam kako nas zujanje nagaanja slijedi dok smo ulazili u grad, ali ubrzo
se izgubilo u buci kritske trnice.
Stigli smo u Phaistos, grad iroke luke.


423

EZDESET DVA



haistos je uistinu svjetski grad, prepun vreve i znatno razliit od
spokojnog Temenosa. Nije tako velik kao drugi luki gradovi koje sam
vidjela, Marsilikosa i La Serenissime, ali lei na trgovakim putovima te
se ondje mogu vidjeti pripadnici mnogih naroda pomijeani s Kritijcima.
U luci se toga dana nalazio epheki brod, i aica Umaiyyata na
trnicama, kao i Helleni s glavnog kopna te prilian broj Caerdiccija iz
neke od junih gradova-drava. Drala sam oi i ui otvorene za
dangelinska lica i glasove, ali nisam na njih naila.
Veina ulica su uske i namijenjene samo za pjeaki promet, iako
postoji nekoliko irokih avenija koje vode do trnice, luke i palae.
Truckali smo se polako po jednoj takvoj, kreui se prema brijegu palae.
Kritijci su tu i tamo doticali ela. Volovi su kimali glavama dok su klipsali
u ormi i sagibali svoje rogove pozlaenih vrhova kao da im odzdravljaju.
Ja sam roena i odrasla u gradu, te je bilo dobro ponovno se zatei u
poznatom ozraju. Opazila sam drutvene slojeve pomijeane na jednom
mjestu, puane rame uz rame s plemiima i plemkinjama. Bogat niz
mirisa prevladavao je u zraku; slani okus mora, mirisna ulja, janjei
kebabi koji su cvrali na ugljenu eravnika, svjee ulovljena riba, pikantni
zaini i ljudski znoj, te povremen zapuh tamjana iz daljine.
Spiridon i Gavril zapanjeno su zurili oko sebe te mi je sinulo da
nikad prije nisu vidjeli pravi grad.
Ovdje je neko bilo i illyrskih trgovaca, primijetio je Kazan tihim
glasom. Prije dvadeset godina, eh. Sada su nam Serenissimanci oduzeli
trgovaka prava i naplauju visoku pristojbu svima koji bi trgovali
izravno s bilo kime, osim s njima. A mene zovu gusarom, mene! Osvojili
bi Kriti da se usuuju, da, i cijeli Hellas, ali Kriti nikad nije pao.
Istina je, iako je Tiberium to pokuao tijekom zlatnih godina njegova
carstva. Kad je cijeli kopneni dio Hellasa pao pod tiberijsku vlast, Kriti je
zadrao suveren status. Iako otok vie ne vlada hellenskim morima, kad
su mu napali obale, Kritijci su se povukli u planine i borili se neustraivo
i lukavo, namamivi tiberijske trupe u njihovu kob. Tako otok nikad nije
bio poraen, a kad se Tiberijsko carstvo sruilo, Kritijci su ponovno
zauzeli svoje obale.
Doli smo naposljetku pred dveri palae, a tu su arhonovi vojnici
drali strou strau. Na se vozar obratio voi odreda, a ja sam pokazala
Pasiphaeino pismo. Prouio je peat, dok mu je sunce bljetalo s elika
pognute kacige, a onda uljudno kimnuo glavom.
P

424

Ovdje ste dobrodoli, prema zapovjedi Kore Temenosa. Molim,
siite s volovskih kola, a ja u poslati vijest arhonu.
Posluavi, priekali smo uvedeni unutar dveri. Na vozar dotaknuo
je elo na pozdrav i krenuo okretati kola, polako se vraajui kroz grad.
Ispunila sam vrijeme prouavajui palau Phaistosa, koja je bila
kudikamo grandioznija od Temenoke. Uspinjala se niskim brijegom u
terasastim slojevima, a trjemovi s crvenim stupovima i s pogledom na
grad sputali su se prema moru. Naposljetku, doao nas je pozdraviti
dvorski dunosnik, otmjen Kritijac srednje dobi, s poasnim lancem oko
vrata i bijelom tunikom ukraenom vezivom na rubovima. Naklonio se
obraajui nam se na hellenskom.
Phdre n Delaunay iz Terre dAnge, Kazane Atrabiadesu iz
Epidaura, ja u odvesti vas i vae ljude u arhontovu nazonost.
Ukratko sam to prevela Kazanu i Illyrima, te smo slijedili
dunosnika dvoritem i uspeli se irokim stubitem, proavi ispod
velebnog alabasternog luka na ulazu.
ivahno je to mjesto, palaa u Phaistosu. Mimoili smo otmjene
kritske plemie i plemkinje, koji su se kretali pjeice ili u palankinima
koje su nosili sluge, na putu za gradsku trnicu ili na povratku s nje;
avrljali su meu sobom, smijui se i gestikulirajui. U Phaistosu se
odijevaju u skladu s vruinom, pa sam opazila kako Spiridon i Gavril
napreu oi kako bi bolje osmotrili plemkinje u platnu tako tankom da su
se pod njim nazirali obrisi njihovih tijela, ni priblino tako edno poput
illyrske odjee. To me tjeralo na osmijeh.
Dunosnik nas je odveo u Gornje istono krilo palae i zastao pred
vratima. Mogla sam udi neobine zvukove iznutra, stenjanje i lupu.
Kazan me upitno pogledao, a ja sam slegnula ramenima. Dunosnik je
proistio grlo i pokucao tri puta, a zatim otvorio vrata.
Ona nisu vodila u odaju ve u malo, otvoreno dvorite s pjeanim
podom. U dnu dvorita nalazio se zdenac i ono je sa svih strana bilo
okrueno klupama i palmama datulje u masivnim glinenim upovima.
Kritski plemii sjedili su na klupama, praeni slugama sa suncobranima,
jedui, pijui i razgovarajui dok su promatrali nadmetanje u hrvanju.
Nekih pola tuceta drugih hrvaa stajalo je postrance i promatralo,
ocjenjujui izglede i bacajui oklade.
Stajali smo diskretno s jedne strane i ekali. Zagledala sam se u
posjednute plemie pokuavajui pogoditi koji je od njih arhon dok se
odigravalo nadmetanje. Oba borca bili su nagi i nauljeni, kose sputane u
perine. Jedan je imao prednost visine i dosega, ali je sitniji ovjek bio
brz, neprestano mu izmiui iz stiska. Gledatelji su glasno uzdisali,
kliui na svako zamalo uspjelo obaranje i bijeg. Kazan je zurio, zbunjeno
se mrtei; preostala dvojica Illyra nelagodno su promatrala prizor. Svui

425

e se da zaplivaju, ali ne zbog mnogo ega drugog, a ak i tada ne u
prisutnosti ena.
Nakon nekog vremena, hrvai su se uklijetili u kotac, poduprijevi
se nogama, ruku stisnutih na protivnikovim nadlakticama. Gledala sam
kako im noge struu po dubokom pijesku traei uporite i prednost dok
su obojica nastojali izbaciti drugoga iz ravnotee. Manji je ovjek nainio
fintu ulijevo pokuavajui zakvaiti suparnikov gleanj, ali ovaj je bio
spreman na to te ga je udario bokom koristei teinu svojih dugih ruku
da to izvede jo jednom. Manji natjecatelj je pao na pod sletjevi uz
zvuan tresak. Publika je uzdahnula, a pobjednik ustuknuo za korak i
duboko se naklonio; kad je gubitnik nasmijano skoio na noge, svi su
zapljeskali, a ja sam shvatila da je to bio arhon.
Priao nam je onakav kakav je bio, kao od majke roen s Peatom
Minoja objeenim o vrpcu oko vrata, koe sjajne od ulja, izuzev nekoliko
mrlja pijeska.
Ja sam Demetrios Asterius, predstavio se razdragano, arhon
Phaistosa. ujem da mi vas alje Pasiphae. Je li vam itko ikad rekao da
vam kosa sjaji poput zvijezda uhvaenih u mreu nonog neba?
Porumenjevi, kleknula sam na suncem ugrijan pijesak. Moj
gospodaru arhone, molim, primite moje pozdrave. Ja sam Phdre n
Delaunay, grofica de Montrve, iz Terre dAnge.
Majko Dia, mislim da bih to i sam mogao pogoditi! Dovoljno ste
lijepi da poaljete Boicu Ljubavi trkom po ogledalo. Metnuvi ruke na
bokove, arhon odmjeri Kazana, koji se naklonio, gledajui u stranu. A vi
ste sigurno Epidauranin. Pa, vas dvoje ste mi neobian par!
Ja sam Kazan Atrabiades, ja, ukoeno e Kazan na caerdicciju.
Arhon nadigne obrve i promijeni jezik bez ikakva napora. Ako je
tako, nosite ime gusara, Illyru!
Kazan se naceri poput vuka; usudim se rei da mu je imponiralo
otkriti kako ga je njegova reputacija pretekla. Mogue je, eh? Ali
podvrgao sam se thetalosu, ja.
Tako mi je reeno. Pronicljiv izraz preletio je licem Demetriosa
Asteriusa, a ja sam dobro upamtila to je Pasiphae rekla za njega. Iako je
bio vitak i tamne puti, imao je neeg njezinog u oima; duboko usaenim
oima kue Minoj; nazivaju se Rodom. Imate pismo, vjerujem?
I dalje kleei, predala sam mu ga. Njegovi vitki prsti vrsto su se
sklopili oko mog zapea umjesto da uzmu pismo, te me povukao na
noge, smijui se. Ne morate kleati preda mnom, gospo Phdre, koliko
god to draesno izgleda. Da vidimo to nam Pasiphae pie. Izvukavi mi
pismo iz ruke, otro je zazvidao u pravcu okupljenih hrvaa. Jedan
podigne glavu uzvraajui mu osmijehom, te nam se prie pridruiti. Bio
je visok i stasit, kose boje potamnjele bronce i sivih oiju u kojima se

426

skrivao tih podsmijeh. Ovo je Timanthes, odsutnim e duhom arhon,
prebacivi ruku preko ramena svog prijatelja dok je prouavao
Pasiphaeino pismo. Moe me pobijediti u dva pokuaja iz tri, ali se nikad
time ne hvali. Evo, Timanthes, kako ti ovo tumai?
Timanthes proita pismo u tiini, a pogledi im se susretnu kad je
zavrio. Mora ju sasluati na pravoj audijenciji, Demetrios. Pitanje je
preteko da bi se o njemu odluivalo na licu mjesta.
To sam i ja pomislio. Arhon pljesne rukama, okreui se kako bi
oslovio okupljene Kritijce, koji su se natiskali na klupe, zurei i apui.
Hvala na dolasku, doviknuo im je. Nadam se da ste se dobro zabavili!
Ponovno su uljudno zapljeskali i brzo se razili povevi sa sobom sluge u
svojoj pratnji i usput nas odmjerivi krajikom oka. U pozadini su se
ostali hrvai stali polijevati kablovima vode izvuene iz bunara.
Demetrios Asterius dotaknuo je prstima usne i zamiljeno nabrao obrve.
Va brod je u luci, ne? upitao je Kazana na caerdicciju. Nije mi jasno
koji je va udio u ovoj stvari, gusaru. Zakon Temenosa titi vas kao
molitelja, ali ne protee se na pitanja drave ako su vae namjere loe.
Kazan spusti pogled k njemu; bio je za cijelu glavu vii od arhona.
Ono po to sam doao, ve sam dobio, Minojev sine. Sad sam tu da
vidim to ete vi uiniti, eh, a to vi neete, ja hou. Jeste li me razumjeli,
vi?
Mislim da jesam. Arhon ustro kimne. No dobro, sasluat u taj
va zahtjev, gospo Phdre, i vaeg... ivotnog pratioca, je li?
Nije, odvratila sam tiho. Gospodara Kazana Atrabiadesa i mene
vezuju... zajedniki dugovi, moglo bi se rei. On nije moj ivotni pratilac.
Ne? Opet je nadigao obrve i nacerio se. Dobro je, onda.
Timanthes, ne sjaji li joj kosa poput zvijezda uhvaenih u mreu noi?
Izmijenili su jo jedan pogled, a Timanthes je odmahnuo glavom,
smijeei se. Tvoja sestra bi se razbjesnila da me uje kako govorim
takve stvari, zakljui arhon ne zvuei nimalo uzrujano. Ali to da
radim, hmm, kad mi sama Kora alje nekog ovakvog na vrata? Ah, dobro!
Dragi moj gusaru, rekao je Kazanu, predlaem vam da pronaete
smjetaj za vae ljude u gradu. Reeno mi je da ondje ima mnogo dobrih
svratita, ako imate ime platiti. to se vas tie, potovat emo prava
molitelja koji se podvrgnuo thetalosu; ovdje ste slobodni ostati. I vi, moja
gospo. Izveo mi je naklon, a Minojev peat odbio mu se o nage grudi kad
se uspravio. Vas emo svakako udomiti. Timanthes, pobrini se za to.
Da, Demetriose. Timanthes mi se nasmijeio. Bit e uinjeno.
Mislim da se Kazanu nije svidio razmjetaj mislim da mu se ni
arhon nije pretjerano svidio ali bilo je tako kako je bilo, te me
Timanthes otpratio u udobne odaje u zapadnom krilu palae.

427

Arhon e vas posjetiti za sat vremena, sveano mi je izjavio. Nee
pustiti da onaj kog je poslala Kora predugo eka.
Hvala, Timanthes. Promotrila sam ga. Vrlo vam je stalo do njega,
zar ne?
Ugao njegovih usta izvio se u osmijeh. Da, moja gospo, tako je.
Naslutila sam da su bili ljubavnici; s pravom, izgleda. Proitali ste
Korino pismo. Hoe li prema meni biti milostiv, to mislite?
Timanthes je stao prouavati grede stropa. Poteno e vas sasluati,
moja gospo. Isto bi uinio za svakog molitelja, a Minojeva djeca potuju
savjete jedni drugih, pogotovo kad oni dolaze iz Temenosa. Hoe li vam
pruiti pomo? Trijezno me pogledao. Ne znam. Ako sam dobro
shvatio, navukli ste na sebe neprijateljstvo mone nacije, a La
Serenissima lei blie Kriti nego Terre dAnge. Dobro razmotrite to
traite, moja gospo.
Hou, rekla sam. Hvala vam.
Ostavio me tada. Improvizirala sam kako bih se osvjeila, umivi
ruke i lice u lavoru vode ostavljenom u tu svrhu, a onda sjela i ekala,
razmiljajui to u rei. Lijepi govor koji sam jednom davno dotjerala
posve mi je izvjetrio iz glave u peini Temenosa, isjeckan na komade i
zauvijek izgubljen zbog onog to sam ondje prola. ak i da nije, sroila
sam ga s posve drukijom publikom u mislima; nisam znala kako bih
protumaila tog arhona, kojemu nimalo nije smetalo primati molitelje na
podlozi za hrvanje, i iji je pogled nagovjetavao intelekt koji je njegovo
ponaanje nijekalo.
Na kraju, odluila sam rei istinu. Ako sam ita nauila u peini
Temenosa, bilo je to da su moja nastojanja da budem lukava vodila
jedino u propast. Tako se zgodilo da sam, kad su napokon poslali po
mene i kad me Demetrios Asterius primio u svojoj prijestolnoj dvorani,
izloila svoju priu iskreno, govorei na caerdicciju zbog Kazana, koji je
sijevao oima pokraj mene.
Arhon je zamiljeno sluao, prekidajui me tek kako bi tu i tamo
zatraio poblie objanjenje, a njegova su pitanja bila razborita. U bijelim
dravnikim haljama, ukraenim purpurno-zlatnim obrubom, vie je
djelovao kao vladar. Lijepo izraen zlatni dijadem resio mu je glavu, iako
sam mogla vidjeti da mu je crna, kovrava kosa jo vlana od kupanja.
Timanthes je stajao pokraj prijestolja, a prema njegovoj istoj odori
zakljuila sam da je i on bio plemenita roda.
Kad sam zavrila, arhon je trijezno zakimao. Vaa dilema je jasna,
moja gospo Phdre, i vjerujem onomu to ste rekli. Kora mi vas ne bi
preporuila da niste zborili istinu. Kakva je priroda vaeg zahtijeva?
Uvukla sam dubok dah. Milostivi ahrone, moja potreba je
dvostruka. Bojim se kako je prekasno da presretnem kraljicu na njezinu

428

progressusu. Moja jedina nada da sprijeim njezino ubojstvo jest da
odem u samu La Serenissimu i molim se da u stii onamo prije nje. to
se toga tie, traim samo da mi udijelite prijevoz i pratnju, kako bih se
mogla sigurno domoi grada.
A drugo?
Brzi brod i teklia, milostivi arhone, da odnese pismo gospi od
Marsilikosa. Susrela sam mu pogled. Izdaja se u ovom sluaju skriva i
kod kue i u inozemstvu, moj gospodaru. Ne uspijem li sprijeiti smrt
svoje kraljice, mogla bih ipak sprijeiti preotimanje prijestolja.
Demetrios Asterius spoji vrhove prstiju okrznuvi pogledom Kazana.
A to vi na ovo velite, gusaru? Hoete li izvriti ono to ja odbijem?
Ve sam se izjasnio, kratko e Kazan.
Jeste, i to vrlo jezgrovito. Zanemarivi Kazanovo prigueno
reanje, arhon svrne svoju pozornost na mene, nadigavi obrve.
Oprostite mi na neotesanosti ovog pitanja, draga moja, ali radi se o
jednom koje moram postaviti. Mnogi iz Minojeva Roda obdareni su
pronicljivou, sposobnou razabiranja volje bogova; ja nisam jedan od
njih i moram se osloniti na ono malo vjetina koje sam kao vladar stekao.
Stoga pitam: kakvu korist od te usluge ima Kriti?
Bila sam spremna na to pitanje. Uspijem li, makar i djelomice, moj
gospodaru, stei ete zahvalnost Terre dAnge i moi ete izabrati svoju
nagradu. Novac, ako ga elite, trgovaka prava s Terre dAnge i Albom, ili
vjetinu dangelinskih graditelja; moda ak i savez kroz brak, premda
nisam ovlatena za to obeanje.
A ako pretrpite potpun neuspjeh? upitao je, ali ne neljubazno.
Zastala sam i zatresla glavom. Nita ne mogu jamiti, moj gospodaru.
Ipak, moete mnogo toga stei, a malo stavljate na kocku.
Lijepo reeno, draga moja, premda tu valja odvagnuti vie toga
nego to mislite. Arhon ponovno spoji vrhove prstiju i prinese ih
usnama, gledajui u daljinu. Molim vas vjerujte mi kad kaem da
shvaam hitnost vae situacije, rekao je naglo, doavi do nekog
zakljuka. Ali to nije zahtjev koji mogu odobriti ili uskratiti u hiru
trenutka. Dopustite mi jedan dan da ga razmotrim, pa u sutra imati
odgovor za vas. Ako vam je to prihvatljivo?
Pogledala sam Kazana, koji je slegnuo ramenima. Trebao nam je
barem jedan dan da poteno opremimo brod za put jer, premda su ga
osposobili za plovidbu u Temenosu, nismo uspjeli zamijeniti neophodne
predmete kao to su bave za vodu i druge zalihe.
Da, milostivi arhone, rekla sam naklonivi se. Prihvatljivo je, a ja
sam zahvalna na vaoj dobroti.

429

Dobro. Nasmijeio se, a raspoloenje mu se razvedrilo. Onda ete
mi uiniti ast i prisustvovati veeranjem banketu kao moja goa?
Gospa Althaia je razglasila kako e se jako rasrditi ako ne pozovem nae
egzotine posjetitelje. Arhon iskosa uputi zabavljen pogled Timanthesu,
koji nijemo strese glavom, a onda doda Kazanu: I vi, dakako, dragi moj
gusaru. Gospe je zaintrigirao va divlji, mrgodan pogled. Bit e to
zanimljiva veer.
Kazanovo je lice bilo neitljivo, a naklon odrjeit. Hvala, milostivi
arhone, rekao je pomno birajui rijei, ali imam posla na svom brodu. S
vaim doputenjem, vratit u se sutra.
Kako elite. Demetrios Asterius mahne jednom rukom, a onda
naheri glavu prema meni. Ali vi me, nadam se, neete razoarati. Ne
viamo esto DAngeline; bila bi teta propustiti vae drutvo.
Moj gospodaru, rekla sam, bit e mi ast.


430

EZDESET TRI



akon audijencije, odveli su me natrag u gostinske odaje te odatle u
kupelj, gdje su mi priredili raskonu kupku koje se ne bi postidio ni
Noni dvor. U palai Phaistosa imaju sluge ija je jedina svrha paziti na
kupelji, provjeravati temperaturu vode, prostirati svjee runike i slino.
Dok sam uivala, mlada ena obinog lica ula je nosei pladanj s vrem
slatkog ulja, te kleknula pokraj kade, promrmljavi kako je gospa Althaia
poslala svoju osobnu slukinju da me podvori, jer je bila obuena u
umijeima masae.
Iako sam svakako ivjela bez njega, nikad nisam odbila luksuz. Tako
se zgodilo da sam ustala kapajui iz kupke kako bih legla na jednu od
alabasternih klupa, preko koje bijae prostrta ista lanena plahta.
Djevojka je odvraala pogled, kao i ja, ali kad je krenula mazati ulje po
mojim leima, ula sam je kako uvlai dah. Zaboravila sam na Naamahin
znak, jarko crn i crven na mojoj svijetloj koi.
Nemoj se bojati, rekla sam joj na hellenskom. To je samo znamen
Naamahe, ija sam slubenica. Vi biste ju nazvali boicom,
predmnijevam.
Odmahnula je glavom, apnula neto na dijalektu koji nisam
prepoznala, i razmazala ulje. Bilo da sam joj uspjela ublaiti nelagodu ili
ne, bacila se na posao bez daljnjeg oklijevanja, te je ubrzo osjeaj ugode
proeo moje udove. Sklopila sam oi, glave naslonjene na ruke, i pustila
da njezine vjete ruke olabave vorove napetosti iz mojih miia.
U tom pospanom i ugodnom stanju, nisam obraala preveliku
panju na to tko ulazi ili izlazi iz kupelji sve dok nisam zaula nepoznat
glas kako govori: Drago mi je, gospo Phaedra, to se ini da uivate u
uslugama moje robinje Chloris.
Otvorila sam oi i ugledala kritsku plemkinju kako stoji preda
mnom, a blag, odmjeravajui osmijeh izvija joj usnice. Prema njezinoj
pomno poeljanoj bronanoj kosi i sivim oima i njezinoj prisnosti
pretpostavila sam da je bila Timanthesova sestra. Prenulo me, uti ju
kako moju maserku naziva svojom robinjom; unato tomu, uljudno sam
odgovorila. Vi ste gospa Althaia, mislim. Vaa sam dunica, moja
gospo.
Da, doista. Kruila je oko klupe, mjerkajui me. Trebala sam otii
na hrvanje, ini se, a ne na trnicu; propustila sam priliku da dobijem
informaciju iz prve ruke. Timanthes mi nije rekao da nosite biljeg
hetaere.
N

431

Timanthes, odvratih, nije znao. Ovdje sam kao sluga njezine
visosti Ysandre de la Courcel, kraljice Terre dAnge, a ne Naamahe, moja
gospo. Ovo je dangelinska stvar.
Je li? Zastavi preda mnom, gospa Althaia pogleda niz svoj nos i
nadigne graciozan luk svojih obrva. Demetrios Asterius je postojan u
svojoj ljubavi prema mom bratu, ali je poznat po hirovitu oku za ene.
Izmeu nas postoji dogovor, da, ali jo se nisam obeala Minojevu sinu.
Ima li boljeg naina da se postavi zamka arhonu Phaistosa od
dangelinske plemkinje koja prakticira zanat hetaerae? Njezina se usta
kiselo objese. Znam neto o vaem narodu, gospo Phaedra. Poznati ste
po umijeu aranja u lonici.
Naslonila sam bradu na aku. Nije mi namjera, moja gospo, zavesti
arhona.
Ne? Djelovala je nesigurno.
Ne, rekla sam vrsto. Ovdje se radi o dravnikom pitanju. Ni
vie, ni manje.
A ako se on ponudi? izazivaki e Althaia. Kritska pomo, za
zadovoljstvo vaeg drutva u lonici. Biste li odbili?
Razmislila sam. Robinja, Chloris, shvatila je da prislukuje, pognula
glavu i nastavila trljati ulje u moju kou, zaglaujui bezbrojne boljke
mojih dugovjekih patnji. Poznajete arhona, moja gospo Althaia, rekla
sam. Bi li to ponudio?
Odvratila je pogled i promrmljala: Ne. Usta su joj zadrhtala od
traka samozatajna humora koji sam primijetila u njezina brata. Pa,
mogao bi. Ali ja mu ne bih vjerovala, kad bi to uinio. Promuuran je
trgovac, Demetrios. Ne bi ponudio nikakvu povoljnost koju inae ne bi
svojevoljno pruio. Ali mogao bi vas pokuati uvjeriti da to doista ini.
Glas joj je sadravao oklijevajui zvon istine, a u njezinu vladanju
nije bilo onih izdajnikih tragova lai. Osmjehnula sam se. Onda ste mi
uinili dvostruku uslugu, moja gospo. Zauzvrat vam se kunem da nemam
drugih namjera osim onih koje sam navela.
No, dobro. Althaino se dranje opustilo. Zato neete dovesti
vaeg gusara na moj banket, gospo Phaedra? rekla je zaigrano. ujem
da ga krasi vrlo muevan stas i da je ak prkosio samom arhonu drskim
rijeima. Demetriosu biste nadraili ivce na najbolji mogui nain kad
biste ga doveli!
Mogla sam osjetiti napetost u Chlorisinim rukama. Kazan Atabiades
nije moj da mu mogu zapovijedati, moja gospo, rekla sam tiho. Gusar
je, da, ali nije poinio nikakav zloin protiv Hellasa i slobodan je
graanin Illyrije.

432

O, pih! Odmahnula je rukom. Mogli biste ga nagovoriti, sigurna
sam. Tako ste ozbiljni, za jednu hetaeru! Nadam se da neete biti tako
dosadni na mom banketu. Svi se nadaju rijetkoj zabavi.
Potrudit u se da razonodim, moja gospo, rekla sam zajedljivo.
Mislim da nikad prije nisam bila proglaena dosadnim drutvom, ali
izvukla sam iz toga upozorenje. Kritsko drutvo drevno je po svojoj
sofisticiranosti, ak i meu Hellenima. elim li da arhon ozbiljno
razmotri moj zahtjev, bilo bi bolje da se pojavim kao prava dangelinska
plemkinja, a ne dronjava izbjeglica u oajnom kripcu. injenica da sam
se vie osjeala poput ovog drugog nije bila vana.
Raunat u na to, nehajno e Althaia, dodavi prilino drugaijim
tonom: Chloris! Prekini brojiti zjake i radi svoj posao. Uvjerena sam da
je gospa Phaedre navikla na kudikamo bolju uslugu u Terre dAnge;
nemoj me osramotiti!
Robinja je poniknula glavom i promrmljala ispriku, gnjeei rukama
moje lopatice. Priekala sam da Althaia ode prije nego to sam joj se
obratila. To nipoto nije istina, rekla sam blagim tonom, naslonivi se
na lakat i okrenuvi glavu da ju pogledam. Vrlo si vjeta, Chloris; mogla
bi se zaposliti u svakom dangelinskom kuanstvu.
Neugledno je porumenjela, spustivi bradu prema prsnoj kosti i
odvrativi gotovo neujno. Nisam slobodna da mogu traiti posao.
Roena si na slobodi ili u suanjstvu? upitala sam suosjeajno.
Brada joj se podigla te mi je susrela pogled. Slobodi.
Cijeli jedan svijet tuge i gubitka krio se u toj jednoj rijei i, premda
nikad nisam doznala vie o njezinoj prii, bilo mi ju je ao. Iskusila sam
ivot u slubi, a iskusila sam i suanjstvo, a postoji razlika izmeu to
dvoje. Jedno je potovati pravila poloaja, rekao mi je Anafiel Delaunay,
onoga dana kad je otkupio moj marque i uzeo me u svoje kuanstvo, a
neto posve drugo ophoditi se prema ljudima kao da su imovina.
Prodana sam u slubu kao dijete; nikad u potpunosti nisam cijenila
razliku sve dok nisam postala robinjom na imanju Guntera Arnlaugsona.
ao mi je, rekla sam Chloris, znajui da su te rijei nedovoljne.
Ponovno je spustila glavu, a usta su joj se iskrivila od gorke
zadovoljtine. inite ju nervoznom, lypiphera, promrmljala je. Poput
srne meu stokom, kao to ve jeste. Dobro je to vidjeti. Poslije toga, u
strahu da je rekla previe, moji napori da izvuem jo neto iz nje naili
su na neuspjeh... ali njezine su mi se rijei zadrale u mislima kad sam se
vratila u svoje odaje i otkrila da je arhon poslao gomilu odjee za veernju
zabavu, kao i sluge koji su se trebali pobrinuti za moje odijevanje. No
dobro, pomislila sam; ako eli dangelinsku ljepotu, ispunit u mu tu
elju. Pomno sam pregledala izloene haljine, izabravi opravu koja je

433

naizgled predstavljala vrhunac kritske mode kakvu sam dotad vidjela;
bogati bijeli nabori, drapirana nisko i sprijeda i straga.
Moj se marque jasno prozirao kroz nju, a bradavice sam namazala
ruem po kritskom obiaju, ali kosu sam poeljala na dangelinski nain,
sputavi je na potiljku i namjerno pustivi da mi nekoliko pramenova
pobjegne. Slukinja mi je na koljenima ponudila pladanj s tucetom
majunih upova kozmetike i pomada, ali sam na njima tedjela, tek
traak rua za usne i potez ugljena da potamnim trepavice. Zurei u
ogledalo, jasno sam vidjela svoje lice, prvi put od La Serenissime. inilo
se udnim to se samoj sebi nisam vie promijenila; eno kosine mojih
jagodica i usana oblikovanih za preklinjanje ili ljubljenje, eno lepeze
trepavica, eno poznatog luka obrva i tamnih iroko razmaknutih oiju s
upadljivom grimiznom mrljicom u lijevom irisu. A ipak je postojala
razlika, neka razlika, sjena ozbiljnosti koje ondje prije nije bilo.
Ono to si vidjela, ponijet e sa sobom.
Pa, pomislila sam; ja sam DAngeline, nauit u to nositi s
dostojanstvom. Uskoro su arhonovi sluge stigli klanjajui se da me
otprate k njemu, a odatle na banket gospe Althaie.
Demetrios Asterius me dugo i prodorno pogledao kad su me uveli
pred njega, prekinuvi se naposljetku zamahom glave. Kritski vam stil
pristaje, draga moja Phdre, rekao je blago. Volio bih da ste ovamo
doli pod sretnijim okolnostima. Doite, dakle, i uivajmo dok moemo.
Posljednji smo stigli u Althaine elegantne odaje, gdje je mnogo
gostiju, plemia i plemkinja, poivalo na divanima u prostranu salonu.
Ustali su i naklonili se ili savili koljena kad je arhon uao, a potom je
Demetrios krenuo od jednog do drugog izmjenjujui neformalne
pozdrave, isprekidane poljupcima i usklicima. Predstavio me svima, pa
sam ubrzo ula kako se moje ime prenosi odajom, gdjegod izgovoreno na
dangelinski nain, gdjegod na hellenski. Bili su prisni jedni prema
drugima, odbacivi poasne titule kako bi se oslovljavali osobnim
imenima. Althaia me pozdravila poput stare prijateljice, poljubivi me u
oba obraza, a potom pljesnuvi rukama kako bi naredila da nam se nalije
vino.
Bilo je istodobno ugodno i neobino prisustvovati takvoj zabavi.
Razgovor je bio duhovit i ivahan; tako ivahan da mi ga je kadikad bilo
teko pratiti, jer je moj hellenski bio sporiji od njihova, a kritski naglasak
pomalo stran mom uhu. Razgovarali su o lakim temama; ljubavnim
aferama, kazalitu, modi. Tako to biva na takvim okupljanjima, ozbiljniji
se razgovori uvaju za poslije. Unato tomu, nisam imala srca askati na
takav nain, iako sam to prilino dobro prikrivala.
Je li istina, Phaedra, bez daha me upitala jedna dama, da u Terre
dAnge svatko ima po etiri ljubavnika, i mukarci i ene?

434

Nije, moja gospo. Nasmijeila sam se njezinu bezazlenu
zanimanju. Dakako, postoje oni koji ih imaju; toliko i vie. Ali postoje i
drugi kojima je uitak biti odan samo jednom partneru i nikom drugom.
Kao hetaera, sigurno spadate u prvu kategoriju, draga moja, slatko
e Althaia, zavalivi se u divan koji je dijelila sa svojim bratom;
Timanthes se ujeo za usnicu, skrivajui smijeak. Koliko ljubavnika
svojatate?
Nijednog. Susrela sam njezin zaprepaten pogled i odmahnula
glavom. Nije jedno te isto, uzeti mecenu i uzeti ljubavnika. Za
Naamahinog slugu velika je ast podariti meceni ljubavniki simbol i
povlastice, ali ja to nikad nisam uinila.
Nikad? Demetrios nadigne obrve. Nemate supruga, ivotnog
pratioca, ni ljubavnika... pa to je gotovo zloin, rekao bih! Dva plemia i
jedna plemkinja u njegovoj blizini nasmijano su se sloili.
Naherila sam glavu prema njemu. Ah, ali milostivi arhone, nikad
me niste pitali imam li ivotnog pratioca.
Pitao sam
Pitao si je li joj gusar ivotni pratilac, Demetriose, javio se Ti-
manthes, rumen od vina i dobrog raspoloenja. Ne ima li ga.
Ja... ah. Da. Razmislio je. Jesam. inilo se vjerojatnim, s obzirom
na to kako je stajao uz vas i strijeljao me pogledom. Dakle. Uzdahnuo je.
To nije gusar, onda.
Ne, moj gospodaru. Zamislila sam Joscelinovo lice, zgroeno na tu
usporedbu, i nasmijeila se u sebi. To nije gusar.
Pa, bilo bi previe, pretpostavljam, zamisliti da nekomu poput vas
manjka drutvo. Dementrios Asterius ponovno uzdahne. Althaia,
obeala si nam razonodu, zar ne?
Dakako, Demetriose, rekla je glatko, ponovno pljesnuvi rukama
da pozove plesae.
Bilo ih je estero, mladih mukaraca i ena, a bili su vrlo vjeti,
izvodei sloen niz plesova u sreditu prstena divana, sa siunim
zvoncima na zapeima i glenjevima kojima su udarali zamren ritam.
Promatrala sam ih dok sam u glavi bila negdje drugdje, razmiljajui o
Joscelinu. Nisam ga imala nikakvog prava svojatati, nikakvog prava
proglaavati svojim ivotnim pratiocem. Jednom je imao tu ulogu, ali je
se odrekao. Sjetila sam se njegova dugog bdijenja u kiom natopljenu
vrtu, onog dana kad sam mu rekla da se vraam u Naamahinu slubu.
Bila je istina, ono to sam vidjela u thetalosu; nanijela sam mu veliku
nepravdu i povredu.

435

A da nisam, stajao bi uz mene u Malom dvoru kad je Melisande
Shahrizai odstranila svoj veo, a princ Benedicte naredio smrt mojih
suputnika. Broj preivjelih nam nikad nije unaprijed poznat.
Nakon plesa opet se toilo vino, a potom posluila i veera, jelo za
jelom kritskih delikatesa. Bilo je mnogo morskih plodova, koji su ondje
izvrsni, posebno meka lignja posluena u umaku od vlastitog crnila, iako
izgleda prilino neprivlano. Nakon glavnih jela stigao je mijeani
pladanj slatkih dinja i jakih sireva, koje su neki od susjeda na divanima
prstima posluivali jedni drugima, a zatim pahuljast led s okusom
bademova mlijeka za desert. Nisam mogla zamisliti kako su doli do leda
u toj klimi, ali arhon me uvjerio da zimi ima snijega na najviim
vrhovima Krite, te da zamrzavaju velike blokove leda koje uvaju preko
ljeta u dubokim, hladnim cisternama.
Kad su se ostaci veere raistili, robovi su ponovno stali kruiti s
vinom, a ja sam bez razmiljanja zahvalila mladiu koji mi ga je natoio.
Zadovoljstvo mi je, lypiphera, promrmljao je ne podiui pogled.
Bilo je to isti naslov koji je upotrijebila maserka Chloris, i koji mi je bio
nepoznat; primijetila sam kako se glava Demetriosa Asteriusa naglo
podigla, i osjetila njegov pronicljiv pogled. Tako vas oslovljavaju, zar
ne? upitao me.
Ne znam, moj gospodaru, odvratila sam iskreno; toilac vina
premjestio se dalje. Ve sam ga jednom ula, ba danas. to znai?
utio je na trenutak, a onda zamiljeno odgovorio. Nositeljica boli.
Oh. Kako nisam znala to bih drugo rekla, zagledala sam se u svoj
vinski kale. Bio je vrlo fino izraen, od porculana tako tankog da je bio
gotovo proziran, oslikan iznutra prizorom kritskih brodova u plovidbi.
Demetrios Asterius prui ruku da dotakne slobodan uvojak moje kose
provlaei ga izmeu prsta i palca.
Poput svile na dodir, rekao je skrueno. Moja gospo Phdre, vrlo
je vjerojatno da u oeniti Althaiu, koja sa sobom donosi golem miraz u
posjedima koji bi proirili obalu mojih imanja, koja mi je draga, i ijeg
brata jako volim. elim li biti proglaen nasljednikom Minoja, a elim, to
je pametan put. Ali elio bih, jako bih elio, da ste doli ovamo pod
sretnijim okolnostima. Takoer bih jako elio da je moja draga roaka
Pasiphae smatrala nunim ponuditi svoj savjet. Ovdje se radi o dubokim
problemima, a moje vjetine lee u rjeavanju povrinskih stvari.
Mislim da sam znala, tada, koji e biti njegov odgovor.
Milostivi arhone, rekla sam tiho. Da mi je Kora mogla odgovoriti,
uinila bi to. Nisam dola traiti ono to sam pronala na Kriti, bilo to
sueno ili ne. Molim samo vau pomo, u brodovima i ljudima. Pitanje je
to za vladara, te na njega morate na taj nain i odgovoriti.

436

Tako je. Uzdahnuo je, a onda opet prizvao osmijeh na lice. Sutra.
Za veeras, jo ste moja goa, a eka nas jo zabave!
Sredite prstena divana se raistilo, a vinski kalei ponovno
napunili. Althaini robovi iznijeli su stalak sa srebrnim lijevkom za igru
kottabosa, oprezno namjestivi plastinx na vrh iljka. Malko mi se
stisnulo u grlu; nisam igrala kottabos od smrti mog gospodara
Delaunayja. Iako je to hellenska igra, popularna je meu DAngelinima;
igrala sam je prvi put one noi kad je Alcuin izaao u drutvo, i kad je
Delaunay pobijedio u Cecilienoj igri i kao nagradu zatraio drabu.
est tisua dukata bila je postignuta cijena Alcuinova djevianstva.
Nitko se nije sjeao da je takva svota ikad bila plaena za Naamahinog
slugu, ak ni ja, koja sam odrasla na Nonom dvoru. Zavidjela sam mu
zbog toga, tada, sjetila sam se; moja, kad je doao moj trenutak, bila je
nia. Ne bih, da sam znala kako se uistinu osjeao zbog toga.
Delaunay mi je rekao da e moja poetna cijena s vremenom samo
rasti. Imao je pravo i u vezi s tim, ali ja bih rado sve to mijenjala da ih
obojicu opet mogu vratiti u ivot.
No u takvim nam stvarima izbor nije mogu, pa sam se stoga
smijeila, smijala i igrala kottabos te iznenadila Kritijce pobjedom u
jednoj rundi zahvaljujui okretnom izbaaju taloga iz svog vinskog
kalea, jer nas je Delaunay oboje nauio vjeto igrati nakon Alcuinove
drabe. Za svoj zalog, zatraila sam pravo da dijelim divan s domaiinim
naoitim bratom, to je svima bilo zabavno i to je godilo Althaii, koja je
zatim podijelila divan s Demetriosom, koji me promatrao svojim
pronicljivim, ironinim pogledom dok je Timanthes poveo ugodan
razgovor, nijedan od njih zavaran mojim motivima.
I tako je veer prolazila, sve dok nije dolo vrijeme za odlazak.
Obdareni ste dvorskim vjetinama, moja gospo, rekao mi je
Demetrios Asterius, obujmivi mi rukama lice kad smo zastali pred
Althainim odajama, a njegovi sluge i Timanthes strpljivo ekali. Umirila
sam se pod njegovim dodirom. Dobro je to, pretpostavljam. Podigao je
tamne oi prema Timanthesovim. Hoe li je otpratiti do njezina
apartmana?
Dakako.
Dobro. Demetrios uzdahne. Onda, Phdre, zaeljet u vam noas
laku no kao mukarac, jer od sutra moram biti vladar, rekao je i
sagnuvi glavu, poljubio me. Usne su mu bile tople i meke, a ljubio je
vjetinom steenom dugim prakticiranjem. Proeo me drhtaj uitka, a
Demetrios je spustio ruke, gotovo me odgurnuvi od sebe. Idite, mala
nositeljice boli, rekao je ohrapavjelim glasom. Zadali ste mi boljku koju
u itekako upamtiti.
ao mi je, moj gospodaru. I moj je glas bio malko ubrzan.

437

Neka vam ne bude. Sjeat u je se sa zadovoljstvom. Pribravi se,
arhon se nasmijei. Timanthes, otprati nau gou u njezine odaje, ali da
ti nije palo na pamet da se zadrava. Postoje neke stvari koje
prijateljstvo ne moe prebroditi, a ovo bi mogla biti jedna od njih.
Ako je preivjelo moju sestru, moe preivjeti sve, odvratio je
Timanthes, nimalo se ne smevi.


438

EZDESET ETIRI



jutro nas je Demetrios Asterius ponovno primio i, vjeran svom
obeanju, bio je svakim pedljem arhon, a u njegovu ponaanju nije
se vidjelo ni traga jueranjem hrvau ili kompanjonu u piu.
Ponovno sam se sastala s Kazanom u predsoblju i otkrila kako sam
bila vrlo sretna to ga vidim. Proli smo mnogo toga zajedno, on i ja,
dovoljno da je predstavljao utjehu poznatoga. Potroio je neto novca od
otkupnine na odjeu i posjet brijau, te je izgledao pristojnije, iako nita
manje divlje; njegova je crna kosa sjajila u svom duguljastom visokom
perinu, brkovi mu bijahu voskom premazani u iljke, a tanki potez brade
precizno izbrijan. Nije to zbog ovog nevanog kralja, eh, rekao je
prezrivo kad sam izrekla primjedbu na njegovu odjeu. Ali danas
isplovljavam, po vae ljude ili moje, ja, i zato ne elim na put u
dronjcima.
Nismo morali dugo ekati prije nego to su nas pozvali, a ozraje u
prijestolnoj dvorani bilo je sveano.
Grofice Phdre n Delaunay de Montrve iz Terre dAnge, oslovio
me Demetrios postojanim tonom. Podastrli ste nam velik zahtjev. Dvije
usluge ste traili; jednu u ispuniti. Spojio je vrhove prstiju. Nadam se
da shvaate, da su u pitanju samo simpatije, drage bih volje odobrio oba.
Ali otpratiti vas u La Serenissimu... Odmahnuo je glavom. To ne mogu.
Bilo da Serenissimanci imaju pravo ili ne traiti vau smrt, suprotstaviti
im se na taj nain na njihovu pragu bio bi otvoren in neprijateljstva. A
ako u iemu ne uspijete, Phdre n Delaunay, stei u za Kriti i doista,
za cijeli Hellas monog neprijatelja. Ne, ne jednog, ve dva jer, ako sam
dobro razumio, ne uspijete li, dangelinsko prijestolje dopast e tom
Benedicteu de la Courcelu, koji je sklopio savez sa Stregazzama. Nije li
tako?
Da, milostivi arhone, promrmljala sam. Tako je.
ao mi je. Njegove su tamne oi bile pune samilosti. Zatraili ste
da se poalje tekli u Marsilikos, i tako e i biti. Kamo god jo na ovoj
zemlji poelite ii, ja u vas tamo poslati. Ali ne mogu riskirati izlaganje
Krite ujedinjenu bijesu La Serenissime i Terre dAnge, bez obzira na
nagrade koje bi taj rizik mogao poluiti u sluaju da uspijete. Ako eli
mudro vladati, ovjek mora odvagnuti sve mogunosti. U ovom sluaju
nema dobiti koja bi vrijedila cijene neuspjeha. Moete li to shvatiti?
Da. Progutala sam i pognula glavu. Nisam oekivala nita vie, iako
je ovo obeshrabrivalo. Shvaam, milostivi arhone.
U

439

Odvagnete li vlastite mogunosti, Phdre, rekao je blago, mogli
biste doi na isti zakljuak. Ako je to to ste mi rekli istina, vai su izgledi
za uspjeh u La Serenissimi slabi. Ondje vas vjerojatno, ako ne i sigurno,
ekaju zarobljenitvo ili smrt. Uinili ste sve to ste mogli, i vie, premda
se ruka sudbine na vas podizala na svakom koraku. Poujte me dobro,
dakle, i posluajte moj savjet. Tekli nije sigurna stvar, draga moja, a
poruku u stranevoj ruci prelako je zanemariti. Ne aljite glase u
Marsilikos, ve poite, odnesite poruku sami, i podignite na noge one
saveznike kojima vjerujete, osigurajte prijestolje od izdaje izvana. Time
moete proigrati ivot svoje kraljice, da, ali moete postii ouvanje
kraljevstva i vlastitog ivota. to velite?
ekao je, promatrajui, a ja nisam odgovarala. Pokraj mene, Kazan
se nemirno promekoljio. Mudro govori, on, promrmljao je. I ja bih
rekao isto, da si pitala.
Bilo je primamljivo Elua, bilo je primamljivo! Otploviti, ne natrag
u opasnost i gotovo sigurnu smrt, ve u Marsilikos i sigurnost; kui, otii
kui. K umirujuoj mudrosti Roxanne de Mereliot, koja bi uzela stvari u
svoje sposobne ruke, k ohrabrujuoj snazi Quintiliusa Roussea, da, ak i k
Barquielu LEnversu, tom pametnom, lukavom vojvodi za kojeg sam bila
uvjerena da mu ne mogu vjerovati... i osuditi Ysandre de la Courcel na
smrt, koja mi je jednom dovoljno vjerovala da je stavila cijeli narod na
kocku samo zbog mojih rijei; ne samo Ysandre, ve moda i sve koji su
putovali s njom na progressusu, sve koji su je podravali u La
Serenissimi.
Joscelina.
Pritisnula sam korijenima dlanova oi razmiljajui. Demetrios
Asterius je imao pravo, bilo je opasno povjeriti poruku u ruke neznanca i
gotovo razumno otii. Gotovo. Spustila sam ruke i otvorila oi. Milostivi
arhone, hoete li mi se zakleti da e va tekli uiniti sve to je ljudski
mogue da preda moju poruku gospi od Marsilikosa? Zastao je, a onda
trijezno kimnuo. U toliko se mogu zakleti, moja gospo. U ime Majke Die
i kue Minoja, kunem se.
A ti... obratila sam se Kazanu, ... hoe li me odvesti u La Sere-
nissimu, ma to da se dogodi u Epidauru?
Kazanove oi zasjae. To sam ve rekao, ja; neka mi kravbhog
proguta duu ako laem! To je dug koji imam i potovat u ga, ja. iroko
se osmjehnuo. Da si uvijek mudro postupala, sad bih bio mrtav, da?
Okrenula sam se opet prema arhonu. Hvala vam, gospodaru, na vaoj
ponudi, koja je plemenita, rekla sam tiho. I na vaem savjetu, koji je
dobro promiljen. Ali vjerujem da moja poruka nee ostati bez
odgovora.

440

Neka bude tako. Na licu mu se pojavila ukoenost, te sam znala
kako se nije nadao da e me opet ugledati ivu. Predajte mi svoje pismo,
a ja u smjesta otposlati jedan brod. Neka vas vai bogovi uvaju, Phdre
n Delaunay. Dosad su to slabo inili.
Nisam odgovorila, ve nakratko kleknula pred njega, te smo se
oprostili, iako ne prije nego to sam uhvatila suosjeajan Timanthesov
pogled, koji je stajao na svom mjestu pokraj arhonovog prijestolja. Kazan
je otiao u luku, gdje sam se s njim imala sastati za dva sata.
To sam vrijeme provela piui svoje poslanice, a prva je bila
najdulja; ta je glasila na Roxanne de Mereliot, gospu od Marsilikosa. Nije
bilo potrebe ni svrhe da sada prikrivam svoju namjeru, te sam otvoreno
pisala o stanju u La Serenissimi, o Benedicteovoj izdaji, o Melisandinoj
ulozi, o planovima Marca Stregazze. Pisala sam i o sudionitvu Percyja de
Somervillea i njegovoj ulozi u Melisandinu bijegu iz Troyes-le-Monta, kao
i o nainima na koji ga je ucijenila, pismu u vezi starog sluaja izdaje
Lyonette de Trevalion. A napisala sam i neke stvari koje su mogle
potvrditi moj identitet, molei je da, ako bude nesigurna, upita
Quintiliusa Roussea tko je brojio zrnca pijeska na alu Kushetha,
usporeujui njihovo mnotvo sa Skaldima. Toga e se sigurno sjeati, jer
je to bila prekretnica koja ga je uvjerila da poe na Ysandrinu bezumnu
potragu na Albu, i neto to smo samo on i ja znali.
Napisala sam sve to i jo vie, predlaui saveznike i daljnje korake,
razlaui vazalsku vjernost Ghislaina de Somervillea koji je moda bio
upleten u oeve planove. Napisala sam previe toga, nedvojbeno, jer sam
tjednima bila sama s tim mislima, pa je stavljati ih na papir bilo gotovo
isto kao podijeliti ih s nekim. Naposljetku sam izraunala poloaj sunca i
shvatila koliko je vremena prolo, pa se bacila na pisanje druge poslanice.
Ova je bila upuena vojvodi Barquielu LEnversu.
Njemu sam napisala tek ovo, dok mi je ruka prilino drhtala
stavljajui rijei na papir. Vaa milosti, obratite pozornost na poruke
vojvotkinje Roxanne de Mereliot, gospe od Marsilikosa. Sve to sam joj
rekla, istina je. Plamenom vas rijekom zaklinjem da uvate Eluin Grad od
svih uzurpatora, ukljuujui vojvodu Percyja de Somervillea.
Bilo je gotovo. Posula sam pismo pijeskom, nagnuvi stranicu da
odstranim viak i puhnuvi u tintu. Bio je to samo jedan grad u
kraljevstvu od sedam pokrajina, ali bio je to Eluin Grad, jedino mjesto u
Terre dAnge koje je Blaeni Elua uinio svojim i nitko, ni mukarac ni
ena ni dijete, nije imao pravo okruniti se za vladara kraljevstva igdje
drugdje, osim tamo. Ako ovo uspije oh, Elua, ako uspije! dugovat u
vie nego to rijei mogu izrei Nicoli LEnvers y Aragon, koja me
pokuala u potenoj namjeri uvjeriti kako smo njezin roak Barquiel i ja
prijetili rastrgati Ysandre nadvoje naim meusobnim nepovjerenjem i

441

koja mi je dala tajnu lozinku njezine Kue kao dokaz svoje iskrenosti.
Nije vano to vi vjerujete. Samo upamtite.
Kao Delaunayjeva uenica do samog kraja, pohranila sam ju u
sjeanje, zajedno s njezinim ironinim smijekom i oprotajnim
poljupcem. Uinite mi uslugu i nemojte to pokuavati ako nije
neophodno.
Sada je neophodno, Nicola, pomislila sam, zapeativi drugo pismo
votanim tapiem, uistinu je neophodno, i to god zauzvrat budete od
mene traili, ispunit u. Ah, moj gospodaru Kushielu, ako tvoja krv
uistinu tee ilama kue LEnvers zajedno s Naamahinom i Eluinom,
neka poslua ovu molbu!
Timanthes je bio taj koji je doao po pisma. Predala sam ih u
njegovu pohranu.
Demetriosu je iskreno ao to ne moe u potpunosti ispuniti va
zahtjev, tiho mi je rekao. Nadam se da ste toga svjesni.
Jesam. Susrela sam njegov miran pogled. On je dobar vladar, zar
ne?
On... Timanthes duboko uzdahne. Da. Jest.
Moglo je biti tako, pomislila sam, s mojim gospodarom Delaunayjem
i Rolandeom de la Courcelom, koji ga je ljubio. Delaunay bi bio poput
ovog ovjeka Timanthesa, na poasnom mjestu uz njega, postojan krijes
bez obzira na to kako se mijenjali hirovi njegova gospodara, znajui da e
se na kraju uvijek vratiti. Bilo bi tako da je princ Rolande oenio svoju
prvu obeanu, Edme de Rocaille, koja ih je obojicu ljubila i smijeila se
njihovu prijateljstvu. Gospa Althaia je to razumjela i nije traila nita
vie, podjednako ljubei svog brata i vladara. Neka ju Demetrios Asterius
onda oeni i neka zadri i svog Timanthesa; neka ogorena suparnica
nikad ne stane izmeu njih kao to je to Isabel LEnvers uinila,
pokrenuvi neopoziv lanac izdaje i mrnje.
Ti su dogaaji uinili Anafiela Delaunayja onakvim kakav je bio kad
sam ga upoznala, briljantan, nemilosrdan i mudar, ali i dobar; Elua zna,
imala sam razloga to tvrditi. A ipak, nikad ga nisam vidjela sretnim,
izuzev onih par dragocjenih tjedana prije kraja, kad je Alcuin osvojio
njegove neumoljive zidove kako bi mu ponudio malo ljubavi a ak i
tada, zavidjela sam im na tome, ljubomorom djeteta.
Onda ga volite, Timanthes, rekla sam, a suze su me zapekle u
oima. Takvo to se rijetko moe nai, dobar vladar i drag prijatelj.
Volite ga i dopustite mu da i on vas voli zauzvrat, jer Blaeni Elua ne trai
nita vie od nas.
Hou, rekao je ozbiljno, djelujui tek malko iznenaeno. inim to.
Gospo Phaedra, Demetrios me zamolio da vas pitam, imate li kakvu
poruku koju elite da tekli upamti? Mislim da se Serenissimanci nee

442

usuditi zaustaviti i pretraiti kritski brod, ali ako to uine, bilo bi bolje da
se vae poruke pohrane u pamenje, ako bude nuno unititi vae pismo.
Bila je to mudra ideja; zastala sam na trenutak da se priberem. Da.
Zamoli ga da upamti ovo: Benedicte je izdajnik, uzeo je Melisande za
enu. Planiraju ubiti kraljicu. Percy de Somerville se urotio s njima.
Recite Barquielu da ga plamenom rijekom zaklinjem da uva Grad od
njih.
Ponovio je to nekoliko puta, sve dok se nisam uvjerila da je sve
upamtio od rijei do rijei; brzo je uio. Kad je zavrio, uzeo je moje ruke
u svoje. Poruka e biti prenijeta, gospo Phaedra. Minojev Rod ne
zaklinje se olako, a onaj e brod otploviti s Korinim blagoslovom; sama
Majka Dia pobrinut e se da sretno stigne u luku. Poruka je stigla iz
Temenosa prije niti sat vremena. Neznatno se osmjehnuo mom izrazu.
Postoje stvari koje Kora zna bez rijei, a o njima ju ne ispitujemo.
Molim vas, zahvalite joj u moje ime, apnula sam.
Timanthes kimne. Hou. Jo me drei za ruke, oklijevao je, traei
rijei i skrenuvi pogled u daljinu. Postoje... i druge glasine, koje su
stigle iz Temenosa, rekao je polako. Sluge vole brbljati, kad sveenici i
sveenice dre jezik za zubima, iako je i to sigurno neto to Kora
dozvoljava. Ali... to ime koje su vam nadjenuli, lypiphera; izgovaraju ga
sa strahopotovanjem i nadom, oni koji slue.
Drhtaj je preletio duinom moje kraljenice, kao da me golemo krilo
neprimjetno okrznulo. Nije to uvijek loe, spoznati bol, rekla sam,
susrevi mu pogled kad su mu se oi opet spustile na moje lice. Sjeati
se. Bila sam robinja, Timanthes. To je bol koje se sjeam. Nepravda je
postupati s ljudima kao sa stokom.
Dugo me nijemo gledao, a onda odvratio pogled. I drugi su se
zalagali za to; ali Kriti je drevna zemlja, pa su i nai obiaji drevni. Ipak,
obiaji se mijenjaju, a nove se stvari raaju pod suncem. Vi ste jedni od
njih, vi Eluina djeca, Razmislit u o tome to ste rekli i spomenuti to
Dementriosu.
Hvala vam. Stisnuvi mu ruke, dala sam mu oprotajni poljubac.
Recite arhonu da sam mu zahvalna na pomoi i da vas dobro uva.
Koraknula sam natrag, smijeei se. Drugi u put doi pod sretnijim
okolnostima, obeavam.
Na to se nasmijao i stresao glavom, te smo se rastali u veselju. To je s
moje strane bilo puko razmetanje, ali tako se i ratnici znaju aliti na
bojitu, pa rekavi neto, bivaju osokoljeni. Tako sam i ja napola
povjerovala vlastitim rijeima i otkrila da mi raspoloenje raste dok sam
ostavljala palau Phaistosa, praena odredom arhonovih straara kroz
grad do luke Kommos. Iako sam ponovno kretala u izvjesnu opasnost,
sunce je vedro sjalo nada mnom, a pogledi straara i ljudi na ulici bili su

443

ispunjeni potajnim divljenjem. Napokon sam za sobom ostavila dobro
obavljen posao.
Hoe li se kritski brod uspjeti probiti do Marsilikosa, bilo je izvan
moje kontrole, nalazila se ja na njemu ili ne. A ako uspije pa, Roxanne
de Mereliot e posluati moje rijei, u toliko sam se barem uzdala. Nisam
ispriala arhonu o svojoj prolosti, osim onih dogaaja u La Serenissimi
koji su se odnosili na danu situaciju, ali gospa od Marsilikosa je svakako
znala da joj ja od svih ljudi ne bih poslala lano upozorenje. to se
Barquiela LEnversa ticalo, on e potovati svoju obiteljsku lozinku, a
moda i nee; nisam mu bila toliko draga da bi mi pomoglo da se osobno
doem zaloiti za nau stvar. Ruku na srce, ako pisma sretno stignu,
pomislila sam, ne bih vie od toga mogla uiniti ni da sam i sama ondje.
Luka je bila krcata i zaposlena, jer se urno trgovalo u ovim
posljednjim lijepim jesenskim mjesecima. Moja me pratnja okruila,
probijajui mi put po molu sve dok nismo stigli do Kazanova broda.
Otrooki Oltukh me prvi spazio i oglasio se povikom dobrodolice, a svi
su ostali ponovili pozdrave, borei se za mjesto na ogradi da mi pomognu
oko ukrcavanja; topla dobrodolica, od strane praznovjernih gusara koji
su me se jedno klonili poput strane sablasti. Glaukos, koji je uvijek bio
ljubazan, privio me u snaan zagrljaj.
Kazan je sve to promatrao s izrazom ironije. Postala si sreonoa,
eh? rekao mi je. Nikad nisam o tome sanjao, da u se vratiti u Epidauro.
Ako si spremna, isplovljavamo, mi.
Vjetar je puhao svjee i postojano, more izvan luke plesalo od valova
s bijelim krestama; ivahno more, ali ne i opasno, onakva vrst izazova
koju illyrski mornari silno vole. Osjetila sam kako me vjetar povlai za
kosu i nasmijeila se.
Spremna sam, moj gusaru. Isplovimo.


444

EZDESET PET



rekomorsko putovanje je, ovaj put, prolo bez veih uzbuenja. Iako
su noi bile svjee, vjetar i vrijeme ostali su povoljni. Popravci
izvedeni na brodu u Temenosu lijepo su drali te je u potpunosti bio
osposobljen za plovidbu. Kazan je dobro iskoristio vrijeme u Phaistosu,
pa su nae zalihe bile obnovljene; tovie, kupio je mape hellenskih voda
koje su mu omoguile da ucrta najbri kurs za povratak kui.
Preli smo najprije golemo prostranstvo otvorena mora, a strme
planine Krite brzo su se pretvorile u tokicu za nama. Odatle nam je
trebao samo dan plovidbe da bismo stigli nadomak hellenskog kopna.
Imajui na pameti na straan, olujom gonjen bijeg na jug, Kazan je pazio
da mu obala uvijek bude na vidiku, koja nam je sada leala s desne
strane.
Iako smo postojano napredovali, bio je to polagan posao, probijati se
uz obalu. Moja euforija izazvana slanjem kritskog teklia je izblijedjela, a
misli su mi se ponovno okrenule La Serenissimi, to me uinilo
razdraljivom i pretjerano svjesnom prolaska vremena. Provodila sam
jalove sate nagaajui kretanje Ysandrina progressusa i, usudim se rei,
iskuala ak i Glaukosovo strpljenje ispitujui ga o duini caerdiccijskih
cesta. Prilino ih je dobro poznavao, budui da je bio trgovaki pisar za
svoga robovanja, ah nije mogao pretpostaviti nita bolje od mene kojom
e brzinom progressiv regalis putovati, niti koliko e se dangelinska
vladarica zadrati u pojedinu gradu.
Bilo je, meutim, jasno da smo zali duboko u jesen, a Ysandrina se
svita trebala vratiti kui prije svretka godinjeg doba. Nou sam loe
spavala i poela lutati palubama, omotana u svoj vuneni ogrta, Korin
dar. inilo se da mornarima na strai godi moje drutvo, te su me uili
illyrske pjesme i ale, pokazujui mi takoer i igre koje su igrali da im
proe vrijeme. Na Kazanovu sam brodu nauila bacati kocku i postala
prilino vjete ruke jer je to zahtijevalo izvjesnu okretnost zgloba, ne
mnogo razliitu od nekih Naamahinih umijea.
to se tih tie, Kazan Atrabiades nijednom nije poloio ruku na
mene; a, istinu govorei, nisam sigurna to bih uinila da jest. Bilo je to
dijelom zbog brodske discipline, jer je Kazan bio jedan od onih voa koji
su radili sve to i njegovi ljudi takoer, na brodu te veliine nema
mnogo privatnosti. Doista, doivjela bih bolan podsjetnik na to kad god
bih morala obaviti nudu, to, moram dodati, nije lak zadatak na brodu
P

445

bez nunika. U tim sam trenutcima imala zbog ega zahvaljivati na
illyrskoj ednosti.
Najveim je dijelom, pak, Kazanova obzirnost bila uzrokovana onim
to je doivio u thetalosu, a o tom je iskreno govorio sa mnom ve prvog
dana plovidbe.
Ono to se odvilo izmeu nas, tebe i mene, znaj da to ne
namjeravam ponoviti, imati te na taj nain. Odmahnuo je glavom, a
biserne naunice u obliku suza bljesnule su na mutnom svjetlu kabine.
Saznala sam nakon naeg prvog susreta da su illyrski mornari vjerovali
kako one izotravaju vid; ak je i Kazan bio dovoljno praznovjeran da u to
povjeruje. To je zbog onoga to sam vidio, u thetalosu, ja. Goom sam
te nazvao jer, premda sam izgubio svoje roenjem steeno pravo, ponosio
sam se, ja, onim to sam stvorio od Dobreka, da. Nasmijao se. Odrei se
naslova plemia, a ivjeti kao jedan, eh? I kao gusar, kad god bi mi se
prohtjelo. Ponudio sam ti pogodbu, tebi, koja to zapravo nije bila. Znao
sam da ne moe odbiti. Da nisam to uinio, moda bi stvari bile drukije,
eh? Da smo imali povjerenja rei istinu, mi, Serenissimanci nas ne bi
prevarili. Dakle. Slegnuo je ramenima. Sada to vie ne traim, ja.
Hvala ti, moj gospodaru Kazane. Nasmijeila sam se. To je uistinu
gesta dostojna jednog plemenitaa.
Moda u opet to biti, eh? Gospodar Atrabiades. Kazan baci
nepogreiv pogled kroz zidove kabine prema sjeveru, prema domu, s
neskrivenom enjom na licu. to god da se dogodi, vrijedit e truda,
samo da opet stupim nogom u Epidauro. Druga misao proletjela mu je
glavom te se opet osvrnuo prema meni suenih oiju. Jesi li otila s
njim, ti?
S kim? Doista nisam znala na koga misli.
Onim... Krenuo je da e pljunuti, a onda se predomislio. Onim
Demetriosom, onim arhonom, s njegovim uljima i kovrama i onim
fifiriem.
Nadigla sam obrve. to te se tie, moj gospodaru, ako jesam?
Dobro. Kazan se naceri, nepostieno. Rekao sam da neu pitati,
eh; nisam rekao da neu o tome misliti, ja!
Na to sam zakolutala oima, ali mu nisam odgovorila; ostavio je
kabinu smijui se, vrlo zadovoljan sobom. Bilo je to neto to sam
primijetila, da se mukarci vole meusobno natjecati, ak i kad nemaju
to time dobiti. Moda ni ene nisu nita bolje, sve u svemu, ali smo
barem pritom suptilnije, i bre procjenjujemo uloge.
A bre i pravimo od mukaraca budale.
Nisam se mogla suzdrati da tada ne pomislim na Melisande i da u
jednom djeliu sebe ne zavrtim glavom od divljenja. Sve nas je napravila

446

budalama, i mukarce i ene. Nevjerojatna briljantnost njezine spletke
gotovo mi je zasljepljivala razum. Skriti se naoigled sviju, na onom
istom mjestu kamo nas je izazvala da ju potraimo Elua, kakva drskost!
ak i ja, koja sam znala za to je sve bila sposobna, nikad tako neto ne
bih ni sanjala.
Reci mi, misli li da bih bila lo suveren?
Opasno je diviti se svom neprijatelju.
Silom sam spustila ruku, koju sam podigla kako bih je stisnula oko
svog golog vrata gdje je neko leao njezin dijamant i umjesto toga
pomislila na jezivu, krvlju poprskanu tamu u peini Temenosa. Ondje
sam se suoila s tragom smrti koji sam ostavila za sobom, s onima koji
vie nisu ivjeli zbog gluposti moje odluke. Ali Kora je rekla istinu;
thetalos je otkrivao najmraniju istinu, ali ne u cijelosti. Kadikad sam
loe izabirala, da, ali Melisande je bila ta koja me dovela do raskrsnica
najgorih izbora, a krivnja prolivene krvi leala je jednako na njezinim
pleima, kao i na mojim.
Nije ni udo to su se Nepomirljivi onako nazvali. Do te raskrsnice ih
je doveo ponosni, prokleti Isidore dAiglemort, da, ali tko je doveo njega?
Melisande.
Ah, moja gospo, pomislivi, zagledala sam se dalje od zidova kabine.
Donijeli ste svoje odluke, a ja sam ta koja zbraja njihovu cijenu i snosi
njihovu bol. Ali, dobrim je dijelom vaa, ta sjena koju nosim, a s voljom
Blaenog Elue, vratit u je vama, odakle je i potekla. A onda emo vidjeti
kako vam se svia.
Tako sam i ja gledala na sjever, s jednako mnogo enje i kudikamo
vie straha od Kazana Atrabiadesa, a ligu po ligu, gmizali smo uz obalu
Hellasa i u illyrske vode, a mornari su stali vikati i klicati kad smo proli
svjetionik na otoku Kerkira, koji oznaava poetak teritorija Illyrie za sve
pomorce. A Elua mi pomogao, i ja sam klicala s njima, kao da sam i sama
Illyrka. Postali smo ratni drugovi, Kazan, njegovi ljudi i ja, i suoili smo
se sa zajednikim neprijateljima; Serenissimancima, kravbhogom,
olujom, pa ak i uasom thetalosa.
Treeg dana nakon to smo stupili u illyrske vode, stigli smo u
Epidauro.
Vidjela sam ga dvaput prije; sada je predstavljao gotovo poznat
prizor, iroka luka okruena vrstim granitnim zidovima, s utvrenim
straarskim kulama koje su se uzdizale sa svake strane ulaza. Ne znam
tko je prvi ugledao grad, jer se ovaj put nitko nije oglasio povikom, a
nakon nekog vremena svi smo ga vidjeli. U luci se moglo nazreti mnogo
brodova; pripadnike banove armade s crvenim jedrima, ribarske i
trgovake brodice. Nijedna serenissimanska ratna galija nije se nazirala.
Dan je bio lijep i vedar, sa ivahnim tipanjem vjetra koje je toplokrvne

447

tipove, poput Glaukosa i mene, nagnao da odjenu vunenu odjeu. Vjetar
je namrekao more u valie, s ijih se tisuu vrhova ljeskalo sunce.
A glasno je oinuo i vijoree platno kad je Tormos, nepozvan, izdao
zapovijed kao kapetanov zamjenik da se olabavi jedro. Sjeao se svi
smo se i predobro sjeali to se dogodilo kad smo zadnji put pokuali
ui u Epidauro.
Mornari su drali svoje poloaje, oputenih konopaca, labavo
ravnajui prekom kormila, te je na brod lagano skrenuo u stranu dok
smo se svi zagledali u Kazana Atrabiadesa; on nam je uzvratio pogled
videi strah ispisan na naim licima.
to ekate? upitao je na illyrskom. Nisam li vam odredio kurs?
Plovimo u Epidauro.
S tim rijeima okrenuo nam je lea, preavi duljinu palube kako bi
se zaustavio na pramcu i usmjerio lice prema svom domu.
Tormos zakripi zubima i izda zapovijed. Kao to je rekao. U
Epidauro!
Naa su se jedra pucketajui napela na vjetru; okrenuvi se, brod je
ponovno usmjerio pramac prema naprijed. Mladi Volvos zabaci glavu uz
izazovan poklik dok smo poinjali kliziti ponad valova, a galeb koji je
kruio nad nama, uzvratio mu je, prodorno i divlje. Otila sam do
Kazana. Stajao je raskreenih nogu i prekrienih ruku, a premda mu je
lice bilo mirno i odluno, ipak sam vidjela kako mu marci prelaze po
koi.
Doe li po mene, rekao je krajikom usana, ne zaustavljajte se.
Gurni me preko ograde i nastavite dalje, ako kravbhog doe.
Utvreni zidovi luke hitali su nam ususret, uzdiui se pred mojim
oima. Mogla sam razabrati ljude na brodovima, kako upiru rukama i
viu, crnu pticu grabljivicu na crvenim jedrima banovih brodova i bljesak
sunca na elinim kacigama onih koji su njima upravljali.
Nee, rekla sam, elei svim silama da bude tako.
Kazanove usne su se na trenutak bezvuno pomicale, a pogled mu je
bio nepokolebljivo uprt u obalu. Molim se da si u pravu. Uvukao je dah
kao da trpi bol. Ah!
Uli smo u vode luke.
Brod je eruptirao od pomahnitale ekstaze, a mornari su gromoglasno
klicali, smijui se i toptajui nogama po drvenoj palubi, dovikujui se s
banovom flotom koja nas je brzo opkolila. Kazan Atrabiades! To je
Kazan Atrabiades iz Epidaura! Kazan! Ka-zan! Ka-zan!
Uzvratni poklik se uzdigao i proirio poput poara, prelazei od usta
do usta i odzvanjajui lukom, dok su banovi straari bubnjali po svojim
titovima. Hia, Ka-zan! Hia, heia, Ka-zan! Hia, Ka-zan!

448

Na pramcu se Kazan Atrabiades cerio od uha do uha i podigao ruke
na uzvrat pozdrava.
Promatrala sam sve to rairenih oiju i otvorenih usta. Zaboravila
sam, u drevnoj civiliziranoj Kriti, da je Illyria bila vazalska nacija pod
ugnjetavakim vladarom, da je sumnjiva slava koja je prenijela Kazanovo
ime ak i do uiju arhona od Phaistosa dok je moje, ako smijem dodati,
prizvalo tek sjenu jedne drevne prie Kazana u njegovoj domovini
uinila znamenitim.
Illyri su ga doekali kao junaka.
Pratnja banove armade uvela nas je u samu luku, dok je klicanje
odzvanjalo ak i s vrhova utvrenih kula. Nai su se mornari vratolomno
uzverali po oputi, visei sa strana broda kako bi se dovikivali s drugim
mornarima, izmjenjujui vijesti i raspitujui se za svoje negdanje
drugove; Tomos je bio taj koji je odrao dovoljno reda da bi nas uveo u
luku, mrtei se i urlajui zapovijedi. Kazan se samo cerio i mahao, kao
da blagoslivlja, udesno iv i svoj na svome. A ja... na mene su gotovo
zaboravili u tom urnebesu.
Ne uzmite mu to za zlo, rekao je Glaukos prebacivi utjenu ruku
oko mojih ramena. E pa sad, nee on na vas zaboraviti, ne on. Zna to
vam duguje, kako ne bi znao. Samo mu dopustite da uiva u ovom
trenutku, moja gospo, pa ete vidjeti da imam pravo.
Zadrhtala sam, neobino osamljena i preplaena sa svojim mislima.
Nadam se. Trenutak je jedino to imam.
Dotad smo ve stigli do mola, gdje se okupila omanja gomila;
mladii koji se motaju po svakoj luci nadajui se da e zapasti za oko
nekome od svojih junaka rastrali su se na sve strane, prenosei vijesti o
povratku Kazana Atrabiadesa po cijelom Epidauru. Bilo mi je prilino
drago kad smo se iskrcali to uza se imam nepokolebljivu Glaukosovu
prisutnost, koja me titila od uzbibane mase ljudstva. Kao Hellen roen u
Tiberiumu, bio je u jednakoj mjeri otpadnik kao i ja.
Gotovo svi okupljeni bijahu mukarci, a vijesti koje su prenosili
kovitlale su se iznad moje glave u kakofoniji illyrskog jezika, gotovo
nadilazei moje razumijevanje; pohvatala sam pokoju reenicu i shvatila
da su druga tri broda sretno pristala kad smo pobjegli pred
serenissimanskim galijama, da su se Serenissimanci zadrali izvan voda
luke kad su spazili tamu koja se okupila iznad Kazanova broda, te se
povukli kad nas je mona ruka oluje odbacila na jug. S obale i brodova
Epidaurani su sve to promatrali i otpisali nas kao izgubljene. Ban je
pruio azil svim Kazanovim ljudima, izjavivi da nema dokaza o
prijestupu; svi koji su preivjeli a Pekhlo, baen s naeg broda, bio je
meu njima nalazili su se tu, u Epidauru.

449

I, dakako, doli su nas pozdraviti, pohrlivi iz jeftinih konaita na
mol, ushieni i razdragani. Tek kad je stigao odred banove garde
uspostavio se nekakav privid reda, a njihove su kacige s grimiznim
krestama razdvojile gomilu, nainivi malo prostora. Kazan je tada
pozvao svoje ljude, okupivi ih iza sebe dok mu je voa odreda pristupao.
No, no, tiho izusti voa. Dakle, Kazan Atrabiades se vratio, eh?
Neoekivano, napravio je fintu kao da e udariti Kazana u lice; Kazan mu
je lako izmakao, cerei se, i privukao ga u zagrljaj.
Czibore, eunuhov sine! uskliknuo je pljesnuvi ga po leima.
Nauio sam te vaditi ma! to je Zim Sokali mislio, kad je predao
zapovjednitvo takvome kao ti?
Da te dugo nema u Epidauru, najvjerojatnije, nasmijao se Czibor,
uzvrativi zagrljaj. Tako mi Yarovita, tako je dobro opet te vidjeti! Kako
je dolo do svega ovog?
Bio sam na Kriti i u kui Minoja, trijezno e Kazan.
Ah. Czibor ustupi za korak i odmjeri ga. Istina je, dakle, to
priaju? Ondje postoji sila koja moe sprati s ovjeka krvno prokletstvo?
Kazan raskrili ruke. Vidi me pred sobom, Czibore. Strana je to
stvar, ali je istina.
Voa odreda kimne. Onda je dobro. Zim Sokali e htjeti uti vie o
tome. Predstavlja mu problem, Kazane, uistinu. Tvoje ime i tvoja djela
poznati su Serenissimancima, a oni e douti za tvoj povratak, ako je
suditi po ovoj graji. Njegov je pogled okrznuo okupljenu gomilu i spazio
mene, kako stojim pokraj Glaukosa; oi su mu se rairile. Tvoji su ljudi
doli s priama o dangelinskoj eni vrijednoj trideset tisua zlatnih
solida, Kazane, rekao je polako. Serenissimanski su se trgovci
raspitivali po gradu, a izaslanik kojeg su poslali Zim Sokaliju zanijekao je
da ita zna o tom. Nisam osobno vjerovao tim priama, ali ako neto
takvo postoji, mislim da mi je upravo pred oima.
Jest, ree Kazan. A mislim da e je i ban htjeti vidjeti.
ini mi se da si u pravu, zajedljivo e Czibor.
I tako smo se uputili prema utvrdi bana Illyrie, za kojeg sam doznala
da ga je njegov narod zvao Zim Sokali, Sokolov sin. Silan je to grad,
Epidauro, sazdan od kamena i okruen debelim zidinama. Praeni
Cziborom i njegovim ljudima, nismo daleko odmaknuli po uskim,
potaracanim ulicama prije nego to se zauo buran topot kopita, a koija,
uletjevi meu gomilu mukaraca i mladia koji su hodali s nama,
razbjeala ih. Prije nego to su banovi straari uspjeli reagirati, vrata
koije su se irom otvorila, a starija je ena posrnula van, lica napeta i
mokra od suza.
Kazane, plaui je rekla raskrilivi ruke prema njemu. Kazane!

450

Nainio je korak prema njoj, dok mu je zapanjenost svitala u oima.
Majko?
Knedla mi je zapela u grlu dok sam promatrala taj ponovni susret.
Od svih darova thetalosa, ovaj je moda bio najdragocjeniji: oprost, od
srca dan i primljen s obiju strana. Dobro sam poznavala bol koju je trpio
Kazan, gorku krivnju zbog bratovljeve smrti od vlastite nesvjesne ruke;
leala sam uz nju, vidjela ju kako zuri budna i suhih oiju u sitnim
nonim satima. Patnju njegove majke mogla sam samo nasluivati. Neki
mali dio nje spoznala sam u tim trenutcima, da je bila udovica liena svog
ljubljenog mlaeg sina, probuena iz prvog ludila boli kako bi shvatila da
je izgubila i starijega, osudivi ga vlastitom bijesnom kletvom. Kad je
pria o serenissimanskim ratnim galijama i Kazanovoj bitki s
kravbhogom doprla i do njezinih uiju, smatrala ga je mrtvim i ponovno
plakala, po trei put tugujui za dvojicom sinova koje je rodila.
Pa, pomislila sam, ako ni u emu nisam uspjela, u ovomu bar jesam,
i to na najbolji mogui nain.
Gospo Njesa, blago se obratio Czibor Kazanovoj majci, skinuvi
kacigu i tutnuvi je pod ruku iz potovanja. Molim, oprostite mi, ali
imam zapovijed da vaeg sina odvedem ravno pred bana.
Da, naravno. Nasmijeila se kroz suze, stisnuvi mu ruke jo
jednom kao da se eli uvjeriti u njegovu stvarnost. Tako si visok, sine
moj! Zaboravila sam koliko. Marjop je dobro skrbila o tebi. Je li jo iva?
Je li dobro? eljela bih joj rei, da mogu, kako alim zbog svojih otrih
rijei.
Rei e joj sama, majko, jer je dobro i zdravo na Dobreku i osobno
u poslati po nju. Izvukavi se iz zagrljaja, Kazan se sagne da ju poljubi u
obraz. Samo najprije moram k banu, dodao je tiho, jer postoje dugovi
koje moram vratiti prije nego to dovedem stvari u red u naoj kui.
Czibor vrati kacigu na glavu. Hajde. Zim Sokali eka.


451

EZDESET EST



tvrda Sokal stoji u srcu grada Epidaura, strmih zidova i masivna,
zdanje izgraeno da bude branjeno u gradu ozidanom za obranu.
Neko, usudim se rei, bilo je to lijepo utoite illyrskom narodu, s irom
otvorenim dverima i plamencima koji su se vijorili sa svakog vrha. Sada
je odisalo mrkim otporom, ponosno i odluno, zidova lienih ukrasa i
dveri vrsto zabrtvljenih, koje su se oprezno otvorile na Cziborovu
lozinku.
Moglo se vidjeti, s vrha donje terase utvrde, zato samo Epidauro
nije potpao pod vlast La Serenissime. Goleme dveri podboene kulama
branile su uzak nasip s kopna, a sve je ostalo okruivala voda. ak bi i
mona serenissimanska mornarica teko pronala slabu toku napadajui
Epidauro s mora, suoena sa svih strana tim bezlinim sivim zidovima
koje je banova straa naikala strijelcima, trebueima i balistama. Ah,
uzdahnuo je Kazan promatrajui grad. Dom!
Nisam izustila to mi je bilo na umu; da je draesno selo na Dobreku
bilo kudikamo ljepe. Gledala sam oima stranca. Roenim Illyrima,
ozidani Epidauro sadravao je duu njihove zemlje, stisnutu aku
podignutu na izazov ugnjetavau. To sam ponajvie vidjela u Kazanovu
gladnu pogledu, ali opazila sam istu stvar i na licima ostalih njegovih
kompanjona s otoka koji nikad nisu vidjeli grad prije Phaistosa.
No dobro, nisam od njih oekivala da eznu za zlatnim poljima Terre
dAnge, drevnim maslinicima i vinogradima, i cvatuoj lavandi koja
ispunjava zrak mirisom. Od same mi se te pomisli srce bolno stegnulo u
grudima. Ako nita drugo, znala sam to znai biti izgnanik. Barem nam
je to bilo zajedniko.
Kad smo se jednom nali u utvrdi, Kazanove su ljude stavili pod
dobronamjerni nadzor banove garde, kako bi ih najeli i udomili.
Samo su Kazana i mene otpratili pred bana, a ja sam se osjeala
nervozno i nelagodno, svjesna svog neopranog stanja i solju umrljane
odjee. to se njega ticalo, Kazan je bio pun pouzdanja i dobrog
raspoloenja, uvjeren da e ga doekati dobrodolica.
Ban nas nije primio u dravnikoj pompi, ve u svojoj radnoj sobi,
prostranoj odaji po kojoj bijahu razbacani slubeni papiri i peticije. Mala
vatra gorjela je na ognjitu, rastjerujui jesensku svjeinu, a dva postarija
psa drijemala su pred njim na izlizanom sagu. Czibor je stajao u stavu
mirno sve dok ga ban nije pogledao.
U

452

Zim Sokali, najavio je. Dovodim vam Kazana Atrabiadesa, neko
iz Epidaura, i... Glas mu se nemono izgubio; nije se potrudio da mi
dozna ime.
Phdre n Delaunay de Montrve iz Terre dAnge, rekao je ban
dubokim glasom, a njegov se procjenjujui pogled zaustavio na meni.
Sjedio je nepomino na stolcu pokraj vatre. Njezino ime mi je poznato.
Govorio je caerdicci. Kleknuvi pred njim, pognula sam glavu. Moj
gospodaru, ja govorim illyrski, ako vam je po volji, rekla sam smjerno.
ao mi je ako sam poremetila va mir.
Da. Ban je govorio zamiljeno; bio je zdepast mukarac od nekih
pedesetak godina, crne kose i brade jo netaknute sjedinama. Njegovo je
lice bilo mesnato, ali je u njemu ipak bilo natruhe ispijenosti, kao da ga je
muila glad koja nije imala veze s okrepom tijela. Jeste li ili niste, to
emo jo vidjeti. Pogledao je tada Kazana i polako se osmjehnuo. Dakle.
Gusaru.
Kazan se naklonio i munjevito osmjehnuo na odgovor. Zim Sokali.
Vraam se u vau slubu.
Tako je, gusaru. Tako je. Na to se ban nasmijao i naloio nam
oboma da sjednemo. Uto su sluge ule s vrevima jaka aja, koji su
posluili u malim srebrnim alicama i s pladnjem slastica, kolaa
nainjenog od bademova tijesta. Kad su otili, njegova gospa supruga
dola nas je pozdraviti i provjeriti treba li mu jo neto. Bila je deset ili
vie ljeta mlaa od njega, svijetle kose, blijedih oiju i irokih, ukoenih
jagodica koje su odavale da je bila jedna od Chowata, onih osvajaa koji
su se davno asimilirali u Illyriu. Ve po tome sam ga ocijenila kao
otroumna vladara, koji je dobro znao kako ujediniti svoj narod.
Vasilii Kolcei, zvao se ban; njegovoj je eni ime bilo Zabla. Drala je
oi oborene sve dok ju nije otpustio uz zahvalu, pokazujui skromnost
tipinu za illyrske ene. A po tome sam ju ocijenila kao otroumnu enu
vladara, jer nije bilo nieg ednog u snanim crtama njezina lica.
Uz alice jakog aja, Kazan Atrabiades je, iznjevi povijest naeg
poznanstva svom gospodaru, ponudio objanjenje o tome tko sam bila i
to je traio u razmjenu za mene, o tome kako se dogodilo da su njegove
ljude dognale serenissimanske ratne galije u luku Epidaura i o tome to
nam se dogodilo kad smo skrenuli s puta kako bismo umaknuli bijesu
kravbhoga.
Dakle tako, ozbiljno e dan, gledajui me. I sad je Kazan
Atrabiades osloboen od krvnog prokletstva, ali ne i od ucjene koju su
Serenissimanci raspisali za njegovu glavu. A vi, mlada DAngeline,
prezrena od strane Krite, doli ste prositi pomo Epidaura.
to se Krite i Hellasa tie, korist nije vrijedila rizika, Zim Sokali,
rekla sam odravajui glas mirnim. Moe li Illyria tvrditi isto?

453

Promekoljivi se, potaknuo je pse da podignu glave i ponovno ih
spuste uz uzdah. Bio sam djeak kad su Serenissimanci poeli osvajati
nau obalu, dio po dio, a moj je otac pisao kralju Terre dAnge traei
njegovu pomo u vidu saveza. Da vam ispriam kako je ovaj odgovorio?
Ne. Odmahnuh glavom. ula sam, gospodaru, i ao mi je, duboko
mi je ao. Ali to je bilo tada, ovo je sada. Hoete li rtvovati sadanjost da
biste osvetili prolost?
Opasno je. Vasilii Kolcei je gucnuo svoj aj i zagledao se u vatru.
Arhon Phaistosa je rekao istinu. Epidauro se suprotstavio Serenissimi;
ne moe se suprotstaviti Serenissimi i Terre dAnge zajedno, ako ne
uspijete. A dok smo mi jaki, obala Illyrie lei slaba i ranjiva, naseljena
garnizonima serenissimanskih vojnika. Koju e cijenu oni platiti za va
neuspjeh, ako nas proglase izdajnikim vazalima?
Moemo se boriti, neustraivo e Kazan. Zim Sokali, otoani su
jai nego to mislite, jai nego to Serenissimanci smatraju. Na emu sam
radio proteklih osam godina, ako ne na tomu?
Radio si na tomu, da, i vrebao Serenissimance kao to sokol vreba
kuninjak, mrko e ban, sve dok pola Illyrie i cijeli Epidauro, te svaki
trgovac i kapetan galije na moru nije saznao tvoje ime, Kazane Atra-
biadese. A sada dolazi traiti... to? Azil? Povratak u moju slubu? Ne
trai jednostavnu uslugu. Epidauro vrvi serenissimanskim uhodama; ne
mogu zakljuati vrata trgovcima da ne prekrim uvjete nae nezavisnosti.
Da si doao potajno, bilo bi lake. Mogu samo zahvaliti to je opa strka
koju si izazvao prikrila vijest o dolasku gospe Phdre, jer mi se ini da se
dudevi emisari vie zanimaju za nju nego za tebe, Atrabiadese.
Ne dud, rekoh. Njegov sin, Marco Stregazza.
Vasilii Kolcei slegne ramenima. Svejedno. Odrali su izbore u La
Serenissimi; Consiglio Maggiore je glasovao. Marco Stregazza je izabran
za duda. Njegova e se investitura odrati za tjedan dana, a njegov otac
e odstupiti s prijestolja. Izvio je usne u tanak osmijeh. To je Asheratina
volja, tako kau. A vaa e kraljica stii u La Serenissimu kako bi
svjedoila ceremoniji i izmijenila zavjete dobre volje s novim dudem.
Svijet se zavrtio oko mene, a ja sam epala rukohvate svoje stolice
oajnikom estinom, prisiljavajui se da se usredotoim. Marco izabran
za duda! A Ysandre samo tjedan daleko, jae, nita ne slutei, u sigurnu
smrt. Sva moja pitanja, moje nesigurnosti, sve se svelo na ovo.
Imala sam tjedan dana, nita vie.
Kazan, koji je sjedio meni nasuprot, problijedio je, premda ne zbog
mene; na povratku kui bio je doekan kao junak, ne raunajui na to
koliko e to kotati Epidauro. Serenissimanci... Glas mu je bio hrapav.
Czibor mi je pokuao rei. Doznat e za moj povratak i zatraiti od vas
moju glavu, Zim Sokali.

454

Da, smrknuto e ban. Hoe.
Kazan ustade i ushoda se po odaji, zurei u ugovore i peticije
razbacane po svakoj povrini. Ban ga je nepomino promatrao, a psi
podigli glave sa apa, pratei ga pogledima. Hierofant Temenosa mi je
rekao da je zakon thetalosa apsolutan, eh, ree Kazan nakon nekog
vremena, zajedljivo se osmjehnuvi. Za ono to je Majka Dia oprostila,
ovjeka se vie ne moe kriviti. Ali mislim da Serenissimanci nee
potovati zakon thetalosa, s obzirom da Kriti lei tako daleko od njihovih
obala. Ne, ako si u pravu, dodao je dobacivi mi strelovit pogled, i ako
obeauju vlastite hramove.
Podrovali su volju Asherat-Od-Mora, rekla sam tiho. U to sam se
uvjerila. Zaklela sam se da u oistiti njezin hram.
Dakle tako. Kazan slegne ramenima, kvrcnuvi pergament
kaiprstom. Toliko o volji bogova, u usporedbi s politikom ljudi. Zim
Sokali, pokuao sam pravedno vladati nad onim to mi je dano, ali ja sam
ponajprije ratnik i ne mogu obraunavati steenu i izgubljenu mo na
papiru, ni cijenu ljudskih ivota. Za koliko e me vremena Serenissima
doi potraiti, to mislite?
Jedan od pasa osovio se na noge i gurnuo njuku u banovu ruku;
ovaj ga je mehaniki poeao po glavi, nalazei se negdje daleko u
mislima. Ne tako brzo kao to bi inae uinili da ceremonija investiture
nije tako blizu. Ako dangelinska djevojka govori istinu, kimnuo je
prema meni, Marco Stregazza nee pretjerano protegnuti svoj doseg dok
ne osigura prijestolje. Dva tjedna, moda vie.
Onda je stvar jednostavna, Zim Sokali. Kazan rairi ruke. Otplovit
u u Serenissimu s onima od svojih ljudi koji to budu htjeli i s Phdre n
Delaunay. Ja sam gusar, je li? to god da se dogodi, moi ete rei dudu
da sam se ogluio o vae naredbe. Nacerio mi se, blistavih oiju. Recite
im da je ona Vila, da me zaarala. Moda povjeruju.
Kazane... Vidjela sam njegovu majku kako plae od radosti zbog
njegova povratka. Srce me zaboljelo, u raskoraku s hitnosti moje nude.
Ne znam.
Ban je odmahivao glavom. Ne, rekao je trijezno. Nije tako
jednostavno, gusaru. Podigavi pogled kad se njegova ena, gospa
Zabla, vratila u odaju, kratko joj je kimnuo i nastavio dok je ona
zauzimala svoje mjesto stojei uz njegov stolac. Sam ne bi nikad stigao
do luke. Serenissimanci e pretresti tvoj brod, kao to pretresaju svaki, a
ako te ne prepoznaju po izgledu a moda i hoe sigurno e prepoznati
enu. Poastio me neveselim osmijehom. Mladu dangelinsku enu
nevjerojatne ljepote, bijele puti i tamne kose i oiju, s grimiznom
tokicom u lijevom, nalik na ubod trna. Bojim se da vas nije lako
preruiti.

455

Sigurno ima naina! frustrirano e Kazan.
Kazane, ne. Glas mi je drhtao, ali sam nastavila. To nije vrijedno
tvog ivota, ni ivota tvojih ljudi, kad ih je toliko ve poginulo. Ako mi
eli pomoi, daj mi dostatno otkupnine koju si dobio da mogu platiti
prijevoz na trgovakom brodu, i pokuati sreu s lukom straom. Ne
mogu tvoju majku opet tako brzo liiti djeteta.
A hoe li Serenissimanci biti blai kad dou po mene? upitao je
otro, spreman na prepirku kao da se nalazi na svom imanju na Dobreku.
Hou li napraviti dobro djelo dovodei cijeli Epidauro u opasnost?
Zim Sokali se moe pozvati na zakon thetalosa. Prostrijelila sam ga
pogledom, podjednako se zaboravivi. Ako ga Marco Stregazza bude htio
osporiti, neka to rijei s Kritom; cijeli e mu Hellas zamjeriti ako prekri
Korisno pravilo!
Dunik sam ti
Dvaput si mi spasio ivot; jednom na moru i jednom od
Serenissimanaca. Izravnali smo raune, Kazane, a ja ne znam mogu li
podnijeti jo jednu smrt na svojoj savjesti!
Nije na tebi da utvruje to komu dugujem! Vidio sam to, u the-
talosu
Skrij je. Bio je to enski glas koji je prekinuo nau prepirku,
obraajui se banu. U brod po kojem mu alje danak.
Kazan i ja prestali smo raspravljati kako bismo se tupavo zagledali u
gospu Zabelu, jer je upravo ona progovorila. Ban je zabacio glavu kako bi
ju odmjerio pogledom, ekajui prstima zadebljanje na psetovoj iji;
ovaj se oslonio na njegove noge i poloio mu bradu na koljeno. Kako da
je skrijemo?
Osmjehnula mu se odozgo. Kad je moja pra-pra-pramajka pobjegla
iz stepa, uinila je to i mnogi Chowati, te naila lana dna u svoje bisage
kako bi skrila zlato. To je prikladan dar za Marca Stregazzu, drim.
Srce mi je ubrzalo otkucaje. Poasni brod. aljete brodom dar La
Serenissimi, moj gospodaru?
A mladi Atrabiades i njegovi ljudi mogu zauzeti svoja mjesta meu
donositeljima moga dara da nitko nita ne posumnja, ree ban svojoj
eni dovravajui njezinu misao; irok osmijeh zasjao mu je na licu.
Dobro zamiljeno, draga moja, i uistinu prikladan dar.
Da! gorljivo e Kazan. A ako ita poe po zlu, moemo rei da smo
silom zauzeli brod, da vi niste krivi, Zim Sokali!
Kazane, ne
Vasilii Kolcei podigavi ruku zatrai tiinu, strogo me pogledavi.
Nije na vama da odluujete to e Kazan Atrabiades initi ili to nee.
Kako je illyrski podanik, nalazi se pod vlau Serenissime, a njezine je

456

zakone prekrio, do te mjere da ga ni ja, a svakako ni Minojeva djeca ne
moemo zatititi od progona. On predlae astan put. To to ne elite
njegovu krv na svojoj savjesti vrlo je pohvalno, DAngeline, ali elite
spasiti i svoju kraljicu. To ste pitanje postavili dvama vladarima, a sada
ga ja postavljam vama. Je li korist vrijedna rizika?
Pogledala sam Kazana i pomislila na lice njegove majke, staro i uvelo
od tuge, prekriveno tragovima suza radosnica. A pomislila sam i na Terre
dAnge, svoja ljubljena zlatna polja prerovana u krvavu kau graanskog
rata ako ubiju Ysandre, a Benedicte de la Courcel ustane na oruje protiv
Barquiela LEnversa u borbi za prijestolje. Pomislila sam na narod
oslabljen unutranjim trvenjima i Skalde kako se okupljaju na naim
granicama, trebajui samo jo jednog Seliga kako bi uoili i ugrabili
priliku.
I osmijeh Melisande Shahrizai.
Da. Pognula sam glavu. Da, gospodaru. Vrijedna je.
U profesiji uhodarenja, smrtna je pogreka posumnjati u sebe. Djelo
jednom uinjeno, ne moe se ponititi. Iz tog razloga, Delaunay je
poduavao Alcuina i mene da podrobno razmiljamo kad imamo
vremena i brzo u nudi, i da se, kad jednom donesemo izbor, nikad ne
teimo vratiti na raskrije te odluke jer ak i kad se odabere pogreno,
odluka se ne moe povui. Tako je bilo i s ovim. Ako emo pravo, trebala
sam Kazanovu pomo; bez pomoi nisam imala anse za uspjeh. Ako
cijena boli bude prevelika, pa, doi e i dan obrauna; ali najprije u ovo
provesti do kraja.
Na je dolazak uistinu bio pravodoban, jer je poasni brod imao
otploviti sutradan, nosei darove za investituru Marca Stregazze kao
duda. Stolari su radili cijelu no kako bi nainili koveg s lanim dnom,
prikladan da sakrije mene i zapremi danak; obilje zlata, kao da ga je La
Serenissimi trebalo, krzno kune i cibetke, te jantar Chowata. Rupe za zrak
bijahu vjeto izbuene u bogato izrezbarenoj empresovini u podnoju
kovega kako bih mogla disati.
Ipak, nisam se radovala onom to me ekalo.
Ban i njegova ena pruili su mi konak te noi, ljubazno postupajui
sa mnom. Ve su zapoeli kampanju lanih informacija, na njezin
prijedlog, dodavi la rairenim glasinama o povratku Kazana
Atrabiadesa. Mali trgovaki brod izgubljen na moru napokon se sretno
vratio kui, glasila je protu-glasina; i o, da, mlada hellenska robinja stigla
je brodom s njima, ako je itko za nju uo, a svoju je slobodu skupo platila
na dalekoj Kriti, nije bila DAngeline, ne, ali iznimno ljupka.
Dakako, previe je ljudi tomu svjedoilo iz prve ruke da bi
povjerovali lai, ali dovoljan broj nije. Dovoljan da im dade temelj za

457

poricanje ako bi do toga dolo. Ljudi vjeruju to im se kae, rekla je
Melisande. To je bilo razoaravajue tono.
No je bila duga, a ja sam loe spavala, iako se to inilo glupim kad
zapravo neu uiniti nita drugo nego se zorom ukrcati na jo jedan
pakleni brod. etiri emo dana provesti na moru, a ja se nisam
namjeravala uspentrati u onaj koveg dok ne ugledam proklete hridi La
Dolorose. Ali to je bio poetak kraja ove duge igre koja je poela onog
dana kad je Melisande Shahrizai presloila moj sangoire plat i zamotala
ga u sveanj. Izgubim li ovu rundu, druge nee biti, ni drugog bacanja
kocke, ni posljednjeg manevra. to bi god zadesilo Terre dAnge,
Melisande bi pobijedila. Ysandre e biti mrtva, kao i svi koji su joj
pokuali pomoi, ukljuujui mene ako Marco Stregazza doe na svoje.
A ako pak ne... pripast u njoj.
Nisam bila sigurna to bi od toga bilo gore.
Vie nego ita te mi je noi nedostajao Joscelin. Mislim da do tog
trenutka nikad nisam u potpunosti shvatila koliko je pomagao odrati
moje demone na odstojanju. Jer najgore od svega, unato svemu, unato
manipulaciji i izdaji, zatoenitvu i zlostavljanju, utapanju i ivotu
taokinje, unato svim uasima thetalosa i stravinoj spoznaji koju mi je
podario, ah, Elua, unato svemu tomu, jo sam udjela za njom. Nisam si
mogla pomoi, nita vie nego to sam mogla izbrisati ubod Kushielove
strijele sa svog oka, a to sam se vie s tim borila u treperavim dubinama
svoje due, to sam vie u srcu eznula za Joscelinovom prisutnou.
Koliko je god bio nevjerojatno, udesno, neukrotivo jogunast, voljeti ga
bilo je jednako grabljenju noa; ist, bijel plamen boli koji me drao
privezanom za sebe samu.
Cassielov bode, kojim je Elua odgovorio glasnicima Jedinog Boga;
Cassielov sluga, kamen kunje mog prostrijeljenog srca. Razmiljajui o
takvim misterijima, pala sam naposljetku u nemiran san i probudila se u
zoru na poetku zavrne igre.


458

EZDESET SEDAM



utro je svanulo svjee i maglovito; poasni brod leao je obavijen
maglom u luci. Ja sam stajala drhturei na molu dok su ukrcavali
veliki sanduk i zalihe za nae putovanje. Zabla mi je darovala teak
vuneni plat, tamnosme i s kukuljicom, a ja sam odloila Korin modri
ogrta u njegovu korist. Zakopavao se srebrnim broem, u obliku
epidaurskog sokola.
Isti lik krasio je odoru u koju Kazan Atrabiades i estorica njegovih
ljudi bijahu odjeveni, izrazito crn nasuprot njihovim novim grimiznim
surkama koje su nosili preko lakog oklopa. Svu sam estoricu znala
poimence; bili su to oni mladi, smioni mornari koji su dolazili sjediti na
Glaukosovim podukama i uili me illyrski: Epafras, Volos, Oltukh,
stidljivi Ushak klempavih uiju i braa Stajeo i Tormos, uvijek
natjecateljski raspoloeni. Tormos je iao, jer je drao rang Kazanova
zamjenika, a brat ga nije htio pustiti samog.
Nedostajao je Lukin, iji me brzi osmijeh podsjeao na Hyacinthea;
on je poginuo, ubili su ga Serenissimanci. Nastojala sam ne misliti na to.
Ostali su nas doli ispratiti, okupivi se u maglovitoj zori. Jedan od njih
bio je Glaukos, koji me privio na grudi, oiju vlanih od suza.
E, pa, moja gospo, apnuo je. Iao bih s vama da se usudim, ali
ovo je zadatak za mladog ovjeka. Bojim se da bih vas samo usporavao.
Naredila bih Kazanu da vas iskrca na obalu da ste to makar i
pomislili uiniti, Glaukose. Sjetivi se njegovih brojnih dobroinstava, i
moje su oi zasuzile te sam nepristojno mrcnula. Vratite se kui na
Dobrek, svojoj lijepoj eni, a ako me se koji put sjetite, izrecite molitvu
bilo kojem bogu koji vas bude htio sasluati.
Metnuo je ruke na moja ramena. Pokazali ste mi uda, jeste, takva u
koja bi ak i stari tiberijski rob mogao povjerovati, i uinili od Kazana
Atrabiadesa plemenita ovjeka unato njegovoj udi. Neu vas tako brzo
zaboraviti, dijete.
Hvala vam. Brzo sam ga zagrlila i poljubila u sjedinama obrastao
obraz. Hvala na svemu.
A tada je bilo vrijeme za ukrcaj u brod pod zapovjednitvom Pjtria
Kolceia, banova srednjeg sina, koji e nadgledavati sveani pohod. Bio je
mlad, tek nekoliko ljeta stariji od mene, s dranjem prekaljena ratnika.
Nakon to se uvjerio da smo se svi ukrcali, slubeno se oprostio sa svojim
J

459

roditeljima koji su sjedili na konjima na molu meu kordonom banove
garde. Preavi mosti, dao je zapovijed za isplovljavanje.
Bilo je neobino nakon toliko vremena provedenog na Kazanovu
gusarskom brodu, nalaziti se na pravom plovilu etvrtastih jedara,
irokih paluba i s leajima u potpalublju. Stajala sam drei se za ogradu
dok se brod polako otiskivao od obale i gledala prema luci. Ban i njegova
ena nepomino su sjedili u sedlu, gledajui za nama dok se ranojutarnje
sunce iskosa probijalo kroz maglu.
Tvoja mati nije dola? pitala sam Kazana zatekavi ga pokraj sebe.
Nije. Odmahnuo je glavom. Kapljice rose prianjale su mu uz kosu poput
dragulja. Oprostio sam se s njom u naoj kui, ja. Svom domu iz
djetinjstva, eh, rekao je, odgovorivi mi na caerdicciju, iz navike. Rekla
mi je, ona: Kazane, brzo se vrati kui i vrati se kao jo vei junak.
Dao Blaeni Elua da bude tako, promrmljala sam.
Kad smo napokon izali iz luke, Pjtri Kolcei je izdao zapovijed da se
podigne jedro te smo se dali na put plovei postojano i sigurno po
valovitu modru moru. Nekih dvadesetak mornara upravljalo je brodom,
vjetih ruku i sposobnih. Banovo pomno izabrano poslanstvo takoer je
brojilo dvadesetak ljudi, pod Pjtrijevim vodstvom; sedmorica od njih
bijahu Kazan i njegovi ljudi. Kad smo bili u pokretu, banov srednji sin
preao je palubu da bi nam se pridruio.
Pjtri je imao oevu tamnu put, ali iroke, ukoene jagodice i sivo-
modre oi svoje majke; nosio je kosu u perinu na tjemenu i imao dug,
zailjen brk poput Kazana. Zapitala sam se je li se povodio za njim ili je to
bio stil koji je uvela banova garda. Nikad nisam doznala to je od to dvoje
bilo istina.
Phdre n Delaunay, rekao je, pozdravivi me irokim naklonom.
Kazane Atrabiadesu. Kasno ste se pridruili ovoj misiji. Bio sam budan
do sitnih nonih sati, dok su me i majka i otac upuivali u situaciju.
Zahvalna sam vam na vaoj pomoi, rekla sam slubeno. U ime
Terre dAnge, hvala vam.
Osmjehnuo se, a u tom je osmijehu bilo neprobojne otroumnosti
njegova oca, ali i smijeka ratnika. Imam svoje zapovijedi. Ako ita poe
po zlu, mojim je ljudima nareeno da spuste oruje, rekao je Kazanu, a
vaima da krenu na njih i uzmu ih za taoce, kako bismo mogli tvrditi da
ste nas svladali pomou izdaje i na prepad. Takva je sudbina srednjeg
sina, iju se ast moe zanemariti kad god zatreba. Ali, ako sve poe po
planu... Njegov se osmijeh potpuno rascvao u ratniku surovost.
Serenissimanci e skupo platiti ovaj danak koji utjeruju!
A srednji e sin porasti u oima Zim Sokalija! sloio se Kazan s
krvoednom veselou. Yarovitova milost uvala tvoj ma, Pjtri Kolcei.

460

Jesi li vjebao pod Gjergijem Hamzom? dodao je odmjeravajui
spomenuto oruje.
Ostavila sam ih da usporeuju sjeanja o vrlinama banovih uitelja
maevanja, te se ushodala po palubi pronalazei jednostavan uitak u
sunevoj rastuoj toplini, jarkim zrakama koje su otapale maglu dok smo
izlazili na otvoreno more. Illyrski su se mornari prenuli kad su me
ugledali, brzo izvodei rukama geste praznovjerja; gotovo sam zaboravila
kako su me Kazanovi ljudi isprva prihvaali. Sada je jedan od njih hodao
za mnom, samozvani uvar. Bio je to Ushak, ije su stree ui bile
skrivene ispod stoaste eline kacige. Zaario bi se u licu kad god bih se
osvrnula za njim, sve dok se nisam glasno nasmijala i zastala da ga
priekam, ponudivi mu ruku koju je prihvatio, porumenjevi.
Lijep je dan, primijetila sam na illyrskom. Zar ne, Ushak?
D-da. Bio je crven poput kuhanog jastoga, i usto mucao. Svaki je
dan l-lijep, kad je blagoslovljen pogledom na vas! izlanuo je navrat-
nanos.
Je li? Zastavi, pogledala sam ga. Zato si doao, Ushak?
Grlo mu se grevito stezalo. To je... jedan od razloga, moja gospo,
rekao je ukoeno. Mislim... nema nieg takvog na Dobreku, takvog kao
to ste vi. Umrijeti u vae ime... to, to bi b-bila ast!
ivjeti bi bila vea, rekla sam blago. Ja sam DAngeline i
Naamahina slubenica, da, ali za ljepotu ne vrijedi mrijeti.
Odmahnuvi glavom, porumenio je i tekom mukom progutao slinu.
Ne... ne samo za to, moja gospo. Vi, bili ste dobri prema nama, nauili
ste na jezik, smijali se naim alama... ak, ak i mojim. Opet je
progutao i nemono dodao: Bili ste ljubazni.
Razmislila sam o tom, pretraujui pusto modro nebo. Zar je svijet
tako okrutan da je to sve to je dovoljno da se ovjeka potakne da riskira
svoj ivot? Ljubaznost?
Da. Drhtaj i grcaj. Ushak nije uzmicao muevno me drei za ruku.
Katkad... j-jest, moja gospo, zakljuio je vrsto.
Ah, Elua! Pognula sam glavu preplavljena bezimenim osjeajem.
Razumjela sam Kazana, dug koji je osjeao; razumjela sam bana i njegov
rod, koji je odvagnuo korist od rizika. ak i one od Kazanovih ljudi s
kojima sam plovila, razumjela sam ih bolje; povezali smo se, da, one
strane noi, i tijekom uasa Temenosa. Ali ovo... ovo je dolazilo ravno iz
srca.
Ljubi kako eli.
Budale su oni koji Eluu smatraju mekoputnim bogom, dostojnog da
ga tuju samo zaljubljeni zanesenjaci. Neka ratnici diu graju za
bogovima krvi i groma; ljubav je teka, tea od elika i triput okrutnija.

461

Neumoljiva je poput plime, a ivot i smrt podjednako idu za njenim
stopama.
Provela sam mnogo vremena u kontemplaciji za vrijeme tog
putovanja jer nisam imala to drugo raditi, a eljela sam se izmiriti to
sam najbolje mogla s Blaenim Eluom i njegovim Suputnicima prije
dolaska u La Serenissimu. Na je plan bio jednostavan, ako upali. Kad se
pribliimo luci, ja bih se sakrila u koveg. Ako bi pretraga lukih straara
otkrila moje skrovite... no dobro, dalje od toga ne bi ilo. Ako ne,
poasni brod bi nastavio Velikim kanalom kako bi se usidrio pri
rezidenciji Janariua Rossatosa, koji je bio illyrski veleposlanik u La
Serenissimi, pa bismo odatle planirali idui potez.
Nadala sam se da e se predaja danka novoizabranom dudu odigrati
prije obreda investiture jer bi nam to dalo priliku da Kazan i njegovi ljudi
odnesu poruku Ysandri. No, to nismo znali; ak ni Pjtri nije bio siguran
u protokol, a toan datum dolaska dangelinskog progressusa regalisa
ostao je nepoznat.
eljela sam znati to je Melisande planirala.
Jer svakako, bez obzira na to ija ruka drala bode ili boicu otrova,
bez obzira na to ija usta izrekla zapovijed, um koji e to osmisliti bit e
njezin... iako nee postojati nikakav jednostavan trag koji bi vodio do
njezina praga. U to sam bila podjednako sigurna. A Marco i Marie-
Celeste Stregazza takoer su bili lukavi; nijedno od njih ne bi riskiralo
pokazati karte kad je u pitanju bila smrt vladajueg monarha.
Nezgoda, a onda? Morala bi biti vrlo, vrlo dobro orkestrirana i
sigurna stvar. Podmazana stuba, prevrnuta gondola; mogue, ali
nepouzdano. Ne, Melisandin plan bi bio nerizian. to je znailo... to?
Bilo bi ga lako provesti na Malom dvoru. Otrov, ubojica... Ysandrini
straari e se opustiti, nee traiti izdaju na dvoru princa Benedictea. Bilo
je mogue; ali ne, to bi odve zaudaralo na sumnju. Domoi se prijestolja
jedna je stvar; Melisandina sposobnost da ga zadri jer je svakako
kanila dobrano nadivjeti Benedictea i ustoliiti svog sina kao nasljednika
ovisila je o tome hoe li dangelinski narod prihvatiti njezinu
nedunost. Ysandre de la Courcel nee umrijeti pod njezinim krovom.
Onda, gdje?
Na javnom mjestu, pomislih. Javnom mjestu, gdje oi cijele La
Serenissime mogu vidjeti da princ Benedicte i njegova lijepa ena, kao i
novi dud, nisu imali nikakvog udjela u smrti kraljice Terre dAnge.
Melisande e smisliti neto tako briljantno, bila sam uvjerena. Jedini
problem bio je taj da jo nisam mogla naslutiti to.
Dotle sam dospjela u svojim spekulacijama, i dalje ne. Bilo je previe
nepoznatih varijabli, ponajvea od njih bila je injenica da je, koliko sam
ja znala, Ysandrina svita moda ve stigla, a djelo ve bilo izvreno. Kad

462

su mi misli poele loviti jedna drugu u krug, ostavila sam ih se i provela
vrijeme s Kazanovim ljudima sluajui kako izmjenjuju prie s banovim
straarima i poboljavajui svoje umijee u bacanju kocki. Poelo je kiiti
drugog dan na moru; nita to bi nam usporilo napredovanje, no hladna,
neumoljiva rosulja koja je ledila do kosti gotovo je sve mornare koji nisu
bili na dunosti otjerala u potpalublje. Koliko god je ondje bilo vlano i
tijesno, bilo je bolje od drhturenja na otvorenom.
etvrtog dana vrijeme se razvedrilo te smo do kasnog popodneva
proli La Dolorosu.
Otila sam do ograde i bacila pogled im sam zaula povik da su je
ugledali; Hrid jauka, zovu je na illyrskom. Pjtri Kolcei naredio je
brodskom kapetanu da ju zaobie u to irem luku. Nitko od Illyra nije
htio ni pogledati u pravcu crnog otoka. Zvidei nemelodino, kao to su
inili mornari na Dariellei, ukoeno su zurili naprijed ili na istok,
opipavajui amulete i izvodei pokrete zatite od zla u smjeru u kojem se
nisu usuivali gledati.
Ja sam pogledala; morala sam.
Ondje je stajao, manje-vie isti, otok s liticama od crnog bazalta,
uzdignutim u nebesa, i valovima koji su se slamali o njegovo podnoje.
Tvrava gdje sam bila zatoena jo se gnijezdila navrh otoka, kamena i
nijema. Mogla sam uti, sada kad sam ih znala razluiti, alosne,
izluujue vjetrove koji su poigravali ponad litica.
Tek kad smo ga gotovo mimoili, ugledala sam most, most od uadi
koji je neko premoivao smrtonosni ponor izmeu kopna i otoka, sada
labav i lelujav nasuprot litica La Dolorose. Njihao se na vjetru, a drvene
su mu se daske polako raspadale udarajui o stijene. Na kopnu je
straarnica i dalje uzalud bdjela. La Dolorosa bijae naputena.
Netko je presjekao most.
Joscelin, pomislila sam, dok mi je srce sumanuto tuklo u grudima.
Phdre. Bio je to Kazanov glas. Dotaknuvi mi nadlakticu,
probudio me iz snatrenja. Vrijeme je.


463

EZDESET OSAM



potpalublju illyrskog broda, svjetlost svjetiljki plesala je po sadraju
banovog danka ljeskajui se na gomilama zlata i jantara. Dvojica
Pjtrijevih ljudi pogledom su od svog voe zatraili doputenje; dao im je
znak glavom da nastave. Radei brzo ispraznili su sadraj iz kovega,
pozamanu hrpu blaga. Za njim je slijedio sloj kuninih kouha, mekog,
raskonog krzna naslaganog na pod kabine.
Lano dno kovega zjapilo je prazno.
Pjtri Kolcei klekne, izvukavi bode i zarivi ga u spoj dasaka.
Lijepo je pristajao; banovi stolari dobro su obavili posao. Promigoljio je
otricu, pomaknuo ju prema gore. Popustivi, lano se dno podiglo se za
dlaku. Posegnuo je poda nj zavukavi nokte u uski lijeb i odigao ga s
grimasom na licu. Popustilo je, meutim, te je podigao cijelo lano dno s
tankog izbojka koji ga je pridravao.
Malo je mjesta preostalo izmeu pravog i lanog dna. Vrlo malo.
Zagledavi se unutra, uzdahnula sam. vrst, mraan i teak bio je koveg,
izraen od empresovine i okovan srebrom. Bilo je otvora za zrak, da,
izdubljenih u sreditima kitnjastih cvjetnih motiva koji su ukraavali
podnoje; otvora tako sitnih da kroz njih ni svjetlo nije prodiralo. Nisam
raunala, dotad, koliko sam se bojala zatoenitva u tom prostoru.
Nema vremena, gospo Phdre, tiho e banov srednji sin. Ugledali
smo Bellonusovo koplje. Moramo se pripremiti za dolazak.
Kimnula sam jednom i uvukla jo jedan dubok dah inilo mi se da
ne mogu udahnuti dovoljno zraka u plua i ogledala se za Kazanom i
njegovim ljudima, ija su mi se lica odjednom sva inila vrlo poznata i
draga. A tada, kako me hrabrost ne bi izdala, uspela sam se u koveg i
zavukla u taj strahotno, strahotno uzak prostor, privukavi koljena vrsto
na trbuh i spustivi bradu, stijenjena odasvud stranicama kovega.
Sad, zapovijedi Pjtri. Uinite to brzo!
Epafras i Oltukh vratie lano dno na mjesto i to bijae posljednji
traak svjetla i ivota koji sam vidjela; njihova zabrinuta lica, brzo
zaklonjena vrstim komadom drveta. A tada me lano dno pritisnulo
odozgo te sam se nala u tami. Ramena i bokovi bili su mi zgnjeeni pod
njim; promekoljila sam se, nastojei se pomaknuti, ali nije bilo mjesta.
Bilo je tijesno i bez zraka. ula sam mek zvuk kuninih krzna koja su
slagali na lano dno i suzbila val panike. Ne bez zraka, ne; samo je
djelovalo tako. Tu, u posvemanjem mraku, mogla sam vidjeti zrane
U

464

otvore; jedan mi je bilo tik pred lijevim okom, proputajui slabaan
traak svjetlosti svjetiljki.
Ako se svjetlo moglo probiti, moe i zrak, rekla sam samoj sebi. Nije
pomoglo. Osjetila sam kako mi se grudi nadimaju, nehotino hvatajui
zrak, te se prisilila da se smirim, mislei, die, Phdre, ne umire, ne
gui se.
Jednostavna stvar, ovo zatoenje, a ipak zastraujua. Usudim se
rei da bih ga bolje izdrala kad sam bila mlaa prije La Dolorose i prije
utapanja. Ovako, jedva sam se suzdrala kako ne bih poela lupati po
stranama kovega i preklinjati da me puste van. Umjesto toga, drhtala
sam i grcala i molila se da sve proe glatko s lukim straarima glatko,
i, oh, Elua, brzo!
Zvuci koje sam ula s jednim uhom pritisnutim o dno kovega bili su
udni i prigueni, dopirui kroz samo drvo. Pljuskanje vode o trup broda,
slab topot koraka i dubok um vesala. A iz daljine, iz velike daljine,
povremen povik. Trajalo je i trajalo, sve dok naposljetku nisam osjetila
promjenu kad smo se pribliili luci; nae se kretanje usporilo, zaula se
kripa sputanja glavnih jedara, a zatim obratni zaveslaj vesala, koji nas
je zaustavio.
Trenutak tiine, sve dok se zvuk koraka nije viestruko pojaao.
Znam, jer mi je Kazan poslije ispriao, da su serenissimanski luki
straari krajnje temeljito pretraili brod. Illyri bijahu prisiljeni spustiti
sidro, pa su se svi okupili na palubi predavi svoje maeve i stojei u
stavu mirno dok je luki kapetan ravnao pretresom. Kazan i njegovi ljudi
stajali su meu njima, ne trepui i ne kolebajui se, ne znajui hoe li ih
prepoznati kao gusare. Svi su negdje na sebi imali skrivene bodee; doe
li do najgoreg, umrijet e u borbi.
Svaka mrea za spavanje i svaki leaj bili su prevrnuti, svaka kabina
ispremetana, svaki vojniki torbak otvoren i pretraen; zaliha srebrnih
denara s likom bana Illyrie oduzeta najboljim kockarima. Pjtri Kolcei
uloio je bijesan prigovor, tvrdei da nisu namjeravali upotrijebiti novac
za kupovinu. Luki kapetan ga je ignorirao, te izdao zapovijedi da se
pretrai koveg u kojem se nalazio danak bana Illyrie.
Sve sam to doznala poslije; tada, ula sam ih samo kako ulaze u
kabinu, pritajivi se poput mrtvaca u mom tijesnom skrovitu, jedva se
usudivi disati. inilo se da e me odati vlastito lupanje srca. Pjtri Kolcei
je otkljuao poklopac kovega i podigao ga; kripa arki prodrla mi je do
sri kostiju. I dok sam leala vrsto sklupana i prestravljena pod lanim
dnom, serenissimanski luki straari ispraznili su koveg predmet po
predmet, zbrajajui banov danak.
Koliko je dugo trajalo, ne znam; itavu vjenost, inilo mi se. Kad je
serenissimanski straar posegnuo u koveg da odstrani posljednje kunino

465

krzno, zglobovima je prstiju kucnuo po drvetu tono iznad mog uha. Zvuk
je djelovao neposredno poput udarca te nisam mogla zamisliti da nije
osjetio moju prisutnost, toliko sam akutno bila svjesna njegove.
Vidjet e, pomislila sam; pogledat e u koveg, pogledat e s njegove
vanjske strane, i shvatiti da nedostaje stopa prostora.
Ta mi je misao prelijetala glavom, opet i iznova, dok je metodian
glas nabrajao predmete danka na caerdicciju, a pero strugalo po
pergamentu. Poprimilo je vlastiti ritam, bubnjajui u mom umu: vi-djet-
e, vi-djet-e, vi-djet-e. Borila sam se da to ne bih izrekla naglas, borila
se da bih suspregnula drhtanje udova, borila se da bih odrala disanje
tihim i ravnomjernim.
Jo sam bila usredotoena na to kada sam zaula priguen glas
lukog kapetana. Danak je prebrojen do posljednjeg novia i kouha,
Illyru. Ako ega bude nedostajalo kad ga riznica obrauna, to e platiti
na svojoj koi.
Stii e tako kako ste ga zatekli, hladno e Pjtri Kolcei, preciznim i
tenim caerdiccijem. Ako je va rizniar lopov, ja odbijam odgovarati za
to.
Kapetan je neto odgovorio, no ja nisam ula od bubnjanja kuninih
krzna koja su nemarno bacali natrag u koveg. Ovaj put, mogla sam
zaplakati od radosti zbog povratka osjeaja zaguljive teine. Dio po dio,
banov je danak bio vraen na mjesto. Netko je zalupio poklopcem
kovega, a prasak mi je gotovo rasprsnuo lubanju. Nisam marila; bila je
to glazba za moje ui. Koraci su se povukli, vrata kabine zatvorila.
Ispustila sam dugo zadravan dah i zahvalila Blaenom Elui.
Premda se moj uas donekle umanjio, neudobnost poloaja samo se
uveala. Smatrali smo najmudrijim da ostanem skrivena dok se koveg
ne bude mogao sigurno istovariti i unijeti u veleposlanikovu rezidenciju,
pa sam ondje ostala, ukoena u zaguljivoj tami, dok je banov brod
prelazio luku i nastavljao dalje uz Veliki kanal.
Usudim se rei da su plovili to su bre mogli, ali za razliku od
Kazanovih brodova, poasni brod nije bio sazdan za brzinu u tijesnom
okruju, a bilo je dosta prometno u luci i u kanalima. Leala sam mirno,
ne obazirui se na bolno iganje u zgrenim udovima, brojei vlastite
uzdisaje kako bih mjerila putovanje i zamiljajui u sjeanju prizore
pokraj kojih smo prolazili: Arsenal, Dudevu palau pokraj Campo
Grandea, gdje je kip Asherat-Od-Mora gledao na luku, hram Baal-
Jupitera i, o, da, Mali dvor s ponosno razvijenom zastavom kue Courcel.
Druge kue Stotinu plemenitih obitelji obrubljivale su Veliki kanal, za
njima se uzdizao velianstveni most Rive Alto, a iza njega, skladita,
banke i rezidencije stranih veleposlanika...

466

Stigli smo. ula sam kako se vesla gurkaju i pljuskaju dok su veslai
namjetali brod u pravi poloaj, lupu podstavljenih bokobrana
prebaenih preko ograde kako bi ublaili pristanak uz dok i teak tresak
sidra baenog u mutnu zelenu vodu. Uslijedili su bezbrojni glasovi
mornara koji su sputali jedra i privezivali brod, a zatim, na svu sreu,
otvaranje vrata kabine i illyrski glasovi, vojnici koji su se brzo kretali pod
zapovjednitvom Pjtria Kolceia.
Trebala su etvorica da ponesu koveg, teak sam po sebi, a jo tei
zbog mog tereta pridodanog danku. Uasan osjeaj, nai se u takvoj
stupici, noena i ljuljana u zraku. Panika mi se vratila, znoj curio izmeu
lopatica dok se koveg podizao, nespretno zanjihao i poeo kretati. Svaki
put kad bi se nakrivio, eludac bi mi poskoio od straha; na izlasku iz
potpalublja, na putu niz mosti i, najgore od svega, uz strmo stubite koje
je vodilo u veleposlanikovu rezidenciju.
Ondje su, napokon, spustili koveg uz tresak koji mi je potresao
kosti. ula sam glasove, poznate i nepoznate, kako izmjenjuju
formalnosti i uurbana objanjenja, a tada ih je presjekao Kazanov glas.
Pjtri, klju. Izvucite je smjesta!
Klju je kljocnuo u bravi, a poklopac se podignuo. Po trei put toga
dana banov je danak bio istovaren, zlatni novii i komadi neobraenog
jantara bezobzirno baeni na gomilu dok su ih Kazanovi ljudi vadili
objeruke, zavitlavi krzna za njima. vre sam sklupala tijelo
zadrhtavi dok je netko zadjenuo otricu bodea u spoj dasaka, vrlo blizu
mojoj nezatienoj glavi, otvarajui lano dno. Bio je to Kazan; ula sam
ga kako psuje dok su mu nokti uzalud pokuavali zagrabiti uporite,
traei uzani lijeb.
Ja u. Pjtrijev glas, ustar i nestrpljiv. Makni ste. Makni se, kad ti
velim! Znam kako se to radi. Ne, ovdje podigni ga s pomou drka.
Iznenada je pritisak na meni je nestao, a stvorili su se svjetlo i zrak,
svje, ist zrak. Uvukavi golem, hroptav udisaj, ispunila sam plua i
podigla se na koljena u kovegu. Preplavio me val vrtoglavice, pa sam se
morala uhvatiti rukama za stranice kako bih ostala uspravno.
Phdre? Kazanovo lice pojavilo se preda mnom. Jesi li dobro?
Kimnula sam, to je samo pogoralo vrtoglavicu. Iza Kazana ugledala
sam postarijeg illyrskog plemia, elegantno odjevena, obrva nadignutih u
zapanjenoj slutnji. Pjtri se provukao izmeu nas, naklonivi se i pruivi
pismo ovjeku.
Veleposlanice Rossatos, rekao je uljudno. Moj otac e vam sve
objasniti.
I jest, vjerujem; nikad nisam tono saznala to je ban napisao. Janri
Rossatos pozvao je illyrskog slugu u kojega se pouzdao da nam donese
vina dok je dvaput iitavao pismo, ne urei se s njime. Nalazili smo se u

467

njegovu salonu koji bijae lijepo ureen, iako je namjetaj bio
jednostavan prema serenissimanskim mjerilima. Sjela sam na divan i
otpila vino, osjeajui se sigurnije i udei se ponovnom prizoru lelujanja
odraene svjetlosti s kanala po zidovima i stropu. I Pjtri je sjeo, kao i
Kazan; ostala etvorica njihovih ljudi ostali su na nogama.
Kad je zavrio, Rossatos se zapiljio u mene. Imao je lice diplomata,
glatko i lukavo unato borama od starosti, a ovjek nije mogao na njemu
proitati misli. Kontesa de Montrve, predmnijevam, rekao je na
besprijekornom caerdicciju.
Ustala sam i naklonila se. Gospodine veleposlanie, ja sam Phdre
n Delaunay de Montrve. Molim, primite moju zahvalnost na vaem
gostoprimstvu.
Vjee su mu zatreperile. Samo izvravam volju Zim Sokalija, moja
gospo. Ovdje ste dobrodoli. Kvrcnuo je pismo. Ovim mi je
zapovijeeno da vam pruim svu moguu pomo, ako to ne ugroava na
ovdanji poloaj. Ako sam dobro shvatio, elite sprijeiti atentat na vau
kraljicu, je li? Ysandre de la Courcel od Terre dAnge?
Da, gospodine.
Imate dokaza o toj uroti?
Oklijevala sam. Gospodine... da. ena koju je princ Benedicte uzeo
za suprugu proglaena je izdajicom i osuena na smrt u Terre dAnge. On
to zna i svjesno je prevario kraljicu u tom pogledu. To je sav potreban
dokaz.
Ah. Janri Rossatos je pridao veliku teinu tom jednom slogu. A
jeste li spremni iznijeti tu optubu pred izabranim dudem, njegovim
zetom?
Ne. Odmahnula sam glavom. Marco Stregazza je njegov
saveznik.
Zaista? Rossatos se zavali na stolac, djelujui zaintrigirano. Znate,
prije mjesec dana, nasmijao bih se da to ujem, toliko su se dugo princ
Benedicte i Stregazza gloili. Bilo je udno i nevjerojatno kako se njihova
zavada rijeila gotovo pred sam dan izbora. Veina se slae da su
Benedicteova podrka i obeanje dangelinskih sredstava kojim e se
financirati nova jaruanja kanala i izgradnja dobili Marcu izbore.
Tako je bilo i planirano, rekla sam.
Moda.
Ne. Sigurno. Uzdahnula sam. Dopustite da pogodim, gospodine
veleposlanie. Princ Benedicte se pokajao zbog svoje ishitrenosti u
imenovanju novoroenog sina Imriela nasljednikom njegovih
dangelinskih posjeda i vratio ih u nasljee svojoj keri Marie-Celeste.
Jesam li u pravu?

468

Veleposlanik nadigne obrve. Prilino. I to s tim? Djeak moe
naslijediti Mali Dvor, ki ne moe. Barem ne u Serenissimi.
Djeak e naslijediti Terre dAnge, rekla sam tiho. To je njihov
plan. Ali ne mogu vam ga dokazati, gospodine, a da sama pritom ne
izgubim ivot.
Ona govori istinu, nestrpljivo proguna Kazan. Stajao sam na
serenissimanskom brodu, ja, dok je njegov kapetan davao zapovijed da se
Phdre n Delaunay pogubi po nalogu Stregazze, eh, Marca Stregazze.
Nisam to dopustio, ja. Dakle, koliko vrijedi vaa pomo, diplomate?
Rossatos nemono rairi ruke i zirne u Pjtria, banova sina. Malo,
bojim se. Moja rije ima slab utjecaj na duda, ak i u najboljem sluaju.
Sada Cesare uope ne odrava audijencije zbog zdravlja, tako kau a
to se novoizabranog duda tie... Marco tvrdi da mu pobonost brani
primati strane poslanike sve dok ne bude zakonito ustolien za duda.
to je s Ysandre? upitah. Je li dangelinski progressus regalis
stigao?
Odmahnuo je svojom elegantnom glavom, uredno ostriene sre-
brnosive kose. Sutra, vele; dan prije investiture. Njezini su izaslanici
stigli danas, iz Paventa.
Gdje su smjeteni?
Na Malom dvoru, ree Rossatos. Gdje drugo? Princ Benedicte se
tjednima priprema. teta je, dodao je zamiljeno, to se pria da je
njegova ena oboljela, i da moda nee moi prisustvovati slavlju.
Pitala sam se hoe li Melisande riskirati da ju prepoznaju, s velom ili
ne. Slutim da je to bolest iz koristoljublja, gospodine, isto kao to slutim
da dudevo loe zdravlje nije prirodnog uzroka. Ne bih se zaudila da je
Marie-Celeste Stregazza otrovala sirotog starog Cesarea neim to mu je
izazvalo dizenteriju. Imate li pristup na Mali dvor?
Ne. Rossatosov je glas bio otresit; nijedan diplomat ne voli priznati
takav poraz. Prolog tjedna, da; idueg tjedna, moda. Danas, sutra,
prekosutra... ne. Morate shvatiti, konteso, da je La Serenissima u
previranju. Dud odstupa prije vremena, novi je dud izabran,
dangelinska kraljica dolazi u posjet... sve to, a grad je usto na nogama
zbog nereda. Sigurnosne mjere u palai i na Dvoru otrije su nego ikad, a
tako e ostati dok Marco Stregazza ne natakne dudev peatnjak na prst.
Ni u emu ne riskira, kao ni princ Benedicte. No ovaj put nee samo
illyrsko poslanstvo poljubiti vrata. Poznajem akkadijskog veleposlanika,
koji je zahtijevao pozivnicu na sveanost u Malom dvoru ak su i
njegovu molbu odbili, a on je kalifov poslanik, iji je sin oenjen za
kraljiinu roakinju!
Trepnula sam, premiljajui o njegovim rijeima. Neredi?

469

Neredi, da. Janari Rossatos nehajno slegne ramenima. Poznajete
li La Serenissimu, konteso? Scholae, obrtnike cehove? Polovica ih
trajka, trgovaki brodovi ame prazni u luci, a na ulicama vlada nasilje.
ak je i trnica na Campo Grande zatvorena, ima pet dana. Radnici u
solanama ondje su napravili urnebes, prevrnuvi tezge svima koji su se
usudili prodavati robu. Nastala je tunjava, a dvojica mladia ija su
imena zapisana u Zlatnoj knjizi su ubijena. Nou Schola svjeara
podmee poare ubacujui upaljene votanice u domove Stotine
plemenitih obitelji.
Neredi, ponovila sam, zamiljeno dotaknuvi prstima usne. to
Ricciardo Stregazza kae na to?
Ricciardo? Rossatos me iznenaeno pogleda. Sve je to on skrivio,
tvrdi Marco. Njegov brat je digao Scholae u trajk, u triavoj osveti za
svoj poraz. Do njegove investiture, kad e Marco moi sasluati pritube
predvodnika Scholae, Ricciardo je osuen na kuni pritvor.
Ricciardo ne bi pobunio obrtnike cehove iz osvete, primijetila sam
odsutno. Iskreno se brinuo za njihove interese. Koliko je Scholaea
umijeano?
Glasine vele da ih je tucet, ili vie, ree Rossatos. Dokazano?
Slegnuo je ramenima. Barem ih sedam trajka. to se nasilja tie,
serenissimanska straa uhitila je lanove cehova solana, svjeara i sedlara
koji su sudjelovali u remeenju javnog mira. A te mlade budale iz
plemikih klubova, koji su voljni zapodjenuti kavgu na najmanji treptaj
oka, samo dolijevaju ulje na vatru.
Phdre, znatieljno e Kazan, o emu razmilja?
On i Pjtri strpljivo su sjedili tijekom naeg razgovora sluajui i
ubacujui pokoju rijetku primjedbu, ili ak ni toliko. Okrznula sam ga
pogledom. Da planiram inscenirati javni atentat, rekla sam polako,
pobrinula bih se da unesem dozu pomutnje kako bi moj izvritelj mogao
neprimjetno zadati udarac. Ulini bi neredi bili idealni. Gospodine
veleposlanie, gdje e se odrati obred investiture?
U Asheratinu Velikom hramu, odvrati Janri Rossatos. A povorka
e proi Campo Grandeom, gdje e novoproglaeni dud obeati svoju
vjernost Asherat-Od-Mora.
Sjedila sam nepomino, oslukujui kako mi valovi pritiu bubnjie,
oslukujui duboko, postojano brujanje struje oko La Dolorose koja me
odnijela na povrinu vode i spasila mi ivot. Morala sam odrati jedno
obeanje i znala sam, u dubini due, gdje u ga odrati. To e se dogoditi
ondje, rekla sam sluajui vlastiti glas kako dopire do mene upalj i
praen jekom, kao iz velike daljine. U prisutnosti Ysandre de la Courcel i
tisuu ljudi stijenjenih na Trgu, previe da bi ih se moglo obuzdati.
Dogodit e se ondje.

470

EZDESET DEVET



ilo je frustrirajue nalaziti se istodobno tako blizu, a tako daleko, biti
tako sigurna, a ne biti u mogunosti da to dokaem, a i da sam mogla,
to ne bi imalo svrhe. Illyrski veleposlanik je rekao istinu. Nije imao
naina da dopre do Ysandre, ni ikoga od njezinih ljudi.
Pjtri Kolcei se uljivo prepirao s njim te veeri budui da je odluio
okuati sreu kao sin bana Illyrie te pisati Malom dvoru traei
audijenciju s princom Benedicteom, to bi mu omoguilo da prenese
poruku nekome iz Ysandrine pratnje. Nakon nekog vremena Rossatos je
popustio, pa su pismo poslali; odgovor je stigao brzo, do idueg jutra.
Princ Benedicte e biti poaen da udovolji njegovu zahtjevu... nakon
dudeve investiture.
Nisam gajila iluzije u pogledu izvora tih mjera predostronosti.
Marco Stregazza je moda vjerovao da sam mrtva, da sam izgubila ivot u
stranoj oluji koja je odnijela na brod na jug pred oima
Serenissimanaca. Melisande ne bi toliko riskirala, a pobrinula bi se da to
ne uine ni Stregazze. Nikakvoj se illyrskoj molbi nee udovoljiti dok
Ysandre ne bude mrtva.
Stigla sam u La Serenissimu, a pomo bana Illyrije dosegla je svoje
granice.
Trebala sam nemogue.
Trebala sam Joscelina.
Vi ste ludi, razdraeno je izjavio Janri Rossatos. Vrlo ste lijepi,
konteso, i lako prepoznatljivi. Ako je polovica onog to nagaate istina,
dovodite moj poloaj u veliku opasnost, uistinu vrlo veliku. Ne, dodao je
odmahujui glavom. Ne mogu to odobriti, nikako ne mogu. Morate
ostati ovdje dok se investitura ne odri. Ako elite poslati kakvu poruku,
pruit u vam pomo, ali ako vas otkriju u drutvu Illyra ne mogu biti
odgovoran za to.
ao mi je, gospodine veleposlanie, rekla sam mu, ali moram ii.
Nije istina da morate!
Usudim se rei, da Rossatosu nije bilo pametno poprimiti tako
silovit ton u prisutnosti Kazana Atrabiadesa. Besposliarei na dovratku,
Kazan se nacerio i opipao balak svog maa. Gotovo sam pomislio da ste
izrekli zapovijed, vi, rekao je veselo. Srea to sam gusar, eh, i to ne
marim za te stvari, ja.
B

471

Rossatos porumeni od nemonog gnjeva, dobacivi pogled Pjtriu
Kolceiu. Vi ste Zim Sokalijev sin, gospodaru poduzmite neto! Sve nas
eka bijes Serenissime, ako ove luake uhite!
U redu, leerno e Pjtri, ietavi na balkon. Vani se nagnuo preko
balustrade i prodorno zazvidao; odozdo mu je stigao odgovor, pa se
vratio sjajnih i zamiljenih sivo-modrih oiju. Oprostite, gospodine
Rossatos, ali ne vjerujem da je moj otac elio da po svom nahoenju
upravljate kretanjima naih gostiju, a osobno smatram da ovu pomo
vrijedi pruiti. Vaa gondola je spremna, dodao je Kazanu. Ima
trostranu tendu, to bi trebalo upaliti. Ako ne... Slegnuo je ramenima, pa
su si obujmili zapea u ratnikom stisku. Yarovit blagoslovio tvoj ma,
gusaru.
I va, odvrati Kazan. Phdre? Idemo li u taj, taj Yosuin hram?
Yeshuin, rekla sam. Da. Obratila sam se veleposlaniku. ao mi
je, gospodine. Znajte da u zanijekati vau umijeanost ako nas uhvate.
Nije odgovorio, pa sam, preavi odaju, zastala kako bih oslovila banova
srednjeg sina. Njemu sam tiho rekla: Hvala vam, gospodine.
Pjtri Kolcei se ironino nasmijeio. Iao bih s vama da se usudim.
U svakom sluaju, drago mi je to smo vas dovde sretno doveli. Rossatos
je u pravu, ovo je najvie to mogu uiniti, a svejedno je rizino, putati
vas i gusara da slobodno lutate. Neka vam je sa sreom, moja gospo.
Naputanje veleposlanikove rezidencije bilo je najgore od svega.
Unato duboko zasjenjenoj kukuljici illyrskog plata i pratnji Kazana i
njegovih ljudi koja me zaklanjala od pogleda, osjeala sam se strahovito
izloenom dok sam izlazila na prohladno svjetlo zore. Gondola je bila
skromna, naeta zubom vremena, ali vrsta, izblijedjele boje i s prilino
zakrpanom tendom. Drei glavu pognutu oprezno sam zakoraila na nju
i smjestila se na vreevinu poloenu ispod tende, okruena platnenim
zidovima. Kazan je sjeo odmah nasuprot meni, jo me bolje skrivajui.
Poput svojih ljudi, zamijenio je oklop i livreju za primitivno gusarsko
ruho.
Ako bi tko upitao, bili su mornari plaenici koji su zbog trajkova
ostali bez posla; bilo je to prilino uvjerljivo objanjenje, jer su mnogi
Illyri radili za serenissimanske trgovce, cijenjeni zbog svoje pomorske
vjetine, a u nemogunosti pronalaska posla zbog zatiranja trgovine u
Illyriji. Ta krinka ne bi izdrala pomniju provjeru, dakako Rossatos je
bio u pravu, bilo me teko preruiti ali nismo imali drugog izbora.
Veliki kanal bio je krcat brodovljem unato ranom satu; patrole
serenissimanske strae ve su krstarile ulicama. A iza luka Rive Alta,
vodenim je kanalima vladala prava gungula, dok su se pozlaeni bissonei
koji su pripadali pristaama Stregazza nadmetali za bolji poloaj s
brodovima serenissimanske mornarice.

472

Dolaze ovuda, Phdre, izvijestio me Kazan na proaptanom illyr-
skom, promolivi glavu ispod tende. Mislim da blokiraju glavne kanale,
kako bi ih osigurali za kraljiin ulazak. Jo moemo otii, ali povratak e
biti druga pjesma. Jesi li sigurna da eli dalje?
Zadrhtala sam, nimalo sigurna; ako je postojala mogunost, bilo
kakva mogunost, da doem do Ysandre pri njezinu dolasku, bila bih
luda da ju propustim. Upasti na njezin brod, skoiti na nj s mosta, ispaliti
strijelu s porukom privrenom za drak...
Ima li ikakvog izgleda da dopremo do kraljice odavde? upitala sam
ga.
Kazan je oklijevao, a potom odmahnuo glavom. Sa sedmoricom
ljudi? Ne. Izginuli bismo.
Onda idemo dalje, odvratila sam smrknuto.
Zaklonjena iza tende, nisam vidjela mnogo od ndeg putovanja.
Kazanovi ljudi manevrirali su tronom gondolom brzo i djelotvorno, iako
priznajem da je naa putanja prilino vijugala labirintom kanala te je
trebalo dosta truda da pronaemo Yeshuitsku etvrt. Leala je u
osiromaenu istonom dijelu grada, gdje su sve graevine bile
jednostavne drvene konstrukcije, a blatnjave ulice nepoploene. Naalost
za Yeshuite, no sreom za nas; kad smo jednom ostavili za sobom Veliki
kanal i vee vodene putove, viali smo manje straara.
Bilo je dobro to smo otili u zoru. U asu kad smo pronali
Yeshuitsku etvrt, sunce se nalazilo dobrano iznad obzora.
Yeshuiti su uinili to su mogli da svoje prebivalite uine to
udobnijim. Kue bijahu krne izgradnje, a daane etnice bijahu
postavljene preko mulja; voda u samim uskim kanalima bila je ia i nije
zaudarala po izmetu kao na drugim mjestima. Tu i tamo, upovi cvijea
ukraavali su drvene balkone. Malo je ljudi bilo vani tako rano ujutro, ali
sam ula zvuk zvonkog glasa uzdignutog u pjesmi kako dopire odnekud iz
etvrti.
To e biti hram, rekla sam Kazanu. Je li sigurno da se iskrcamo?
Prilino sigurno, rekao je sumnjiavo. Ti radije ostani, a ja u
poi.
Govori li habiru? upitala sam, a on je zakolutao oima. To
moram biti ja, Kazane. Ako sam u pravu, ako su ga skrivali ovako dugo,
nee pokloniti povjerenje nikom drugom.
Nakon nekoliko minuta prepirke, pristali smo na kompromis. Ja
sam trebala poi, povevi Kazana i jo trojicu kao svoju pratnju; ostali e
ostati s gondolom. Brzo smo preli etvrt, dok su Illyri budno motrili na
sve strane, ali nijedan Serenissimanac nije bio na vidiku, ne ovdje.

473

Hram je bio skromno, nisko zdanje, izgraeno od drveta s vrstim
kamenim temeljem. ula sam kako se glas pjevaa pojaava kako smo se
pribliavali, uzdiui se i sputajui u obrednoj pjesmi; Saakharit,
pomislila sam, prizvavi u sjeanje neto od Rebbeovog uenja. Bilo je
nezgodno to smo stigli za jutarnje molitve, ali nije bilo druge. Nisam
smjela gubiti vrijeme.
Na drvenim vratima bio je ugraviran khai simbol. Odgurnula sam ih
i ula, okruena etvoricom illyrskih gusara.
Stupili smo u predvorje koje je vodilo u sam hram, gdje je sjedilo na
desetke vjernika. Pjeva je prekinuo svoju pjesmu iznenaen, a njihov je
Rebbe ostao otvorenih usta za propovjedaonicom. Svi u hramu, i
mukarci i ene, nosili su jarko ute kape kakvu je imao i Yeshuit kojeg
sam prije tako mnogo vremena vidjela na Campo Grandeu. Jedan za
drugim, posjednuti su se vjernici okrenuli kako bi nas promotrili.
Svi su djelovali prestravljeno, a Joscelin nije bio meu njima.
Barukh hatah Yeshua aMashiach, oe, rekla sam uljudno na
habiru; bilo mi je teko priviknuti jezik na otre slogove nakon toliko
vremena. O... oprostite mi to ometam vau molitvu, ali stvar je vrlo
hitna. Traim DAngelina, Joscelina Verreuila.
Kongregacija je promotrila Rebbea; spustio je pogled i oblizao usne,
dva izdajnika znaka ovjeka koji se sprema lagati. Ne znam na koga
misli, dijete.
Ne? Onda u se izraziti ovako, oe, rekla sam i ponovila rijei koje
je izgovorio Yeshuite na Campo Grandeu, nakon to mu je Joscelin
dohrlio u pomo. Traim onoga ija sjeiva blistaju poput zvijezde u
njegovim rukama.
Glas mlad, muki glas ispustio je zvuk negdje u gomili, a ja sam
opazila kako je neka ena vrsto spustila ruku na rame svog sina,
prisiljavajui ga da sjedi dok je ovaj htio ustati. Kazan se promekolji
traei od mene daljnje upute. Rebbe je utio. Sa strane hrama vodio je
prolaz. Zaputila sam se njime zabacivi kukuljicu plata, sve dok se nisam
zaustavila pred povienim podijem.
Dobro me pogledajte, oe, rekavi tiho, uzdigla sam lice da me
moe promotriti. Ja sam Phdre n Delaunay, a Joscelin Verreuil je moj
zakletvom obvezan suputnik. Ovim rijeima i ovim licem koje vam
pokazujem, stavila sam svoj ivot u vae ruke.
Rebbe opet oblie usne i zirne pokraj mene u Illyre. Nije bio star za
slubu, ne stariji od etrdeset godina. Iza njega, treperavo svjetlo Ur
Tamida, svjetlo koje nikad ne gasne, bacalo je sjene po svetom kovegu
svitaka. Ja... ujem to govori, dijete. Ali ta osoba koju trai... nije
ovdje.

474

Moete mu dostaviti poruku. Zadrala sam glas mirnim. Pre-
klinjem vas, svime to vam je sveto, da to uinite. Recite mu da sam
dola. Recite mu da ste vidjeli dangelinsku enu, koja u lijevom oku ima
grimiznu mrljicu. Ljudi u mojoj pratnji moji su prijatelji; povjerila bih im
vlastiti ivot. Recite mu da se kunem, Cassielovim bodeom. Dok sunce
bude visoko na nebu, ekat u ga, u krmi Kod sedam stranaca.
Vie nisam mogla rei. Podigavi kukuljicu, okrenula sam se i
zaputila natrag. U sjenovitu predvorju, Kazan se nacerio, a bijeli su mu
zubi bljesnuli nasuprot tami, izuzev rupe gdje je jedan nedostajao.
ekamo? upitao je; moda nije razumio moje rijei, ali je dobro
proitao Rebbeovo lice i znao za moj plan.
ekamo, rekla sam.
Krma Kod sedam stranaca imala je prednost to je bila na iznimno
zlu glasu i to ju je nairoko izbjegavala serenissimanska straa ako to
nije bilo krajnje neophodno. Bila je to taverna i prenoite koju je sa
znatnim entuzijazmom preporuio jedan od mornara Pjtrija Kolceia,
koji je ondje odsjedao kao plaenik prije nego to je stupio u banovu
slubu.
ak i u jutarnjim satima, vrvjela je besposlenim pomorcima iz
mnogih zemalja; Caerdicci, Epheani, Akkadijci, Umaiyyati, ak i
nekoliko Skalda, zbog ega sam kao i uvijek nesvjesno zadrhtala. Nije bilo
drugih Illyra, to mi je bilo drago. Privatnost je tim vea ako nitko ne
govori vaim jezikom. Dvojica naih ostali su kod gondole, a Kazan i
Tormos su nam raistili put do stranjeg dijela zajednike prostorije,
probijajui se pukom silom dok su ostali pazili da me dobro opkole.
Drala sam glavu pognutu i zaklonjenu kukuljicom; zaulo se
nekoliko dobroudnih psovki, ali ostale se muterije uglavnom nisu
osvrtale za nama, pretpostavljajui da sam bila luka kurva koju su
unajmili i meu sobom dijelili Kazan i njegovi ljudi. Taj put, nisam imala
nita protiv takve pogreke.
Kazan je zauzeo stol u najudaljenijem, najmranijem kutu krme
tako to je pogurnuo usnulog pijanca, koji se doslovce nije ni trgnuo.
Smjestili smo se za stol, a Ushak je otiao po vr vina, paljivo prebrojivi
serenissimanske novie koje mu je dao Kazan kako bi provjerio
vrijednost valute.
Ovo je gnusno! izjavio je Tormos, uvukavi dah s otrim siktajem
kad ga je okusio. Bolje je ono koje pravimo na Dobreku. Mislio sam da
e vino biti sama boja sukrvica, tu u Serenissimi.
Kad si budala, spremno odvrati njegov brat Stajeo. Moja gospo
Phdre... Voljan sam piti loe vino i kockati se cijeli dan, ako vi to elite,
ali zato smo ovdje? Mislio sam da smo doli ubiti Serenissimance i

475

spasiti vau kraljicu! to moe taj... DAngeline, izgovorio je rije s
prezirom kojega sam dosad bila poteena, a da mi ne moemo?
Odasvud se oglasio gunav odjek tog pitanja, a Kazan je nadigao
obrve u mom pravcu; premda se suzdrao od pitanja, ono ga je svakako
kopkalo.
Ne znam, odgovorila sam iskreno. Ruku na srce... moda nita.
Ako nita drugo, barem e poveati na broj na osam ljudi umjesto na
sedam; devet, ako me bude pratila Eluina milost, pa se pokae da je moj
vitez Philippe jo na ivotu.
Devetorica e izginuti malko sporije od sedmorice, ree Kazan. Ali
ne mnogo.
Moda. Uvukla sam dah. Od desete godine, Joscelin Verreuil
odgajan je za pripadnika Cassilinskog bratstva i poduavan borilakim
vjetinama kako bi titio potomke Elue i njegovih Suputnika od zla. Moj
gosparu Kazane, ti i tvoji ljudi odvani ste ratnici, u to sam se uvjerila, ali
osujetiti atentat na regenta iz neposredne blizine... to je neto za to je
Joscelin cijelog ivota bio obuavan. Ako postoji nain da se to obavi, on
e ga pronai.
Ostali Illyri oglasie se s omalovaavajuim primjedbama i alama
nikad se nisu susreli s DAngelinom u bitki, a kamoli s Cassilinom ali
Kazanovo je lice bilo zamiljeno. Tvoja kraljica, rekao je. Nema li ona
ve takve straare u svojoj slubi?
Ima, priznala sam. Barem dvojicu, moda vie, zbog progressusa.
Ali ako se ita dogodi, oni nee traiti izdaju na strani princa Benedictea.
Muklo sam se nasmijala, sjetivi se Joscelinove neko estoke odanosti
svojoj zakletvi. Doista, oni su Cassilini i titit e kuu Courcel do smrti.
A smrt e ih i zadesiti, zamiljeno e Kazan. Vinski vr ponovno je
poao u krug, a njegovi ljudi bacili su kocku da vide tko e snositi troak
sljedee runde; to je dopalo Epafrasa koji je otiao s grimasom na licu.
Kazan ih je ignorirao i pruio ruku da namjesti prstima uvojak moje kose.
Mislim da se ne boji smrti, ti, rekao je tiho na caerdicciju. Ali mislim,
ja, da se boji umrijeti prije nego to jo jednom vidi tog, tog Joscelina
Vereuilla.
Rekla sam istinu, kazala sam mu.
Izvio je usne u iskrivljen smjeak. To vjerujem, eh? Volio bih
susresti tog ovjeka, ja, koji je napao crni otok bez tue pomoi. Stajao
sam s tobom na brodu, da, i vidio da je kula prazna, da most visi. Ostali
se nisu usudili pogledati, ali ja jesam. Pa ipak... tvoj glas omeka kad
spomene njegovo ime. Mislim da ga ljubi, ti.
Da. Dugovala sam mu istinu. Ljubim ga.

476

Kazan kimne. Dakle, vidjet emo, eh? Ako doe, dobro je. A ako ne
doe?
Okretala sam zemljani vinski krag u rukama. Ako ne doe, poi
emo lordu Ricciardu Stregazzi i moliti ga za pomo. To e uzbuniti
dudevu strau, te e nas zbog toga vjerojatno proganjati, ali Ricciardo
moda moe podii preostale Scholae da odgovore na Marcov napad.
Dobro, ustro e Kazan. I to je neto, a Serenissimanci e izginuti.
Bolje da to pokuamo, nego da se predamo.
Na to nisam odgovorila; nisam mogla ne pomisliti kako je veina
Serenissimanaca samo slijedila naredbe, ne znajui nita vie o
Marcovim makinacijama nego to bi znalo malo dijete. Nije mi se svialo
pomiljati na njihovu pogibliju. U peini thetalosa odgovarala bih za to.
Vrijeme je prolazilo, a jo se jedan vr vina iskapio; Stajeo i Ushak
otili su zamijeniti Oltukha i Volosa na straarskoj dunosti uz gondolu.
Vratili su se izvijestivi nas da se sunce nalazi na par stupnjeva od zenita.
Izvadile su se kocke, uz dobronamjerno kokanje. Upravo sam poela
oajavati, kad je jedan Yeshuite uao u krmu.
Bio je sam, ime se isticao, a oima je preao po svjetini, traei
unakrsno. Nisam ga isprva smatrala Yeshuitom; nije nosio utu kapu, a
uvojci sa strane lica bijahu mu odrezani. Nismo riskirali. Kad mu je
pogled pao na na stol, Kazan me povukao sebi u krilo uz grohotan
smijeh, pretvarajui se da sam doista bila djevojura koju je unajmio sebi
za zabavu.
To bi prevarilo sluajnog promatraa; no nije prevarilo mladia
tamnih, prodornih oiju. Zaputio se k naem stolu i upitao na habiru: Vi
ste ta kojoj se Otpadnik zavjetovao?
Volos skoi na noge i izvue bode, prinijevi njegov vrak
Yeshuitovom grlu.
Pusti ga, rekla sam na illyrskom, a potom dodala na caerdicciju
kako bi Kazan mogao razumjeti: Ja sam Kushielova Izabranica i
Naamahina slubenica, a Joscelin Verreuil je poloio Cassielovu zakletvu
da e me tititi. Sumnjate li? Zabacila sam kukuljicu, a Yeshuite je otro
uvukao dah.
Ne, rekao je jednostavno i naklonio se, ukrstivi podlaktice na
cassilinski nain. Pod grubo tkanom odjeom, koni titnici titili su mu
ruke. Sumnjate li tko me alje?
Ne. Srce mi je bubnjalo u grudima; Kazanove su ruke lako poivale
na mom struku. Je li tu?
Nije tu. Mladi Yeshuite odmahne glavom. Govorio je caerdicci s
blagim naglaskom, a na Volosovu se uperenu otricu nije obazirao kao

477

da.nije ni postojala. Ja sam Micah ben Ximon, a on me poslao da vas
dovedem k njemu.
Ustala sam; Kazan je povukao ruke. Onda nas vodi.


478

SEDAMDESET



ok smo ostavljali Krmu kod Sedmorice stranaca buknula je svaa;
vidjela sam da je Tormos namjerno bubnuo laktom visokog
Umaiyyatija koji je u ruci drao krag piva, te sam pretpostavila da je to
bilo namjeteno. Poastili su se uvredama, uz odgovarajue geste; a
potom su izmijenili i par udaraca. Kazan me neopaeno progurao mimo,
slijedei Micaha ben Ximona, a Tomos nas je dostigao vani, cerei se.
Muterije krme moda e prizvati u pamet aicu svadljivih Illyra
na odlasku, ali nee se sjetiti dangelinske ene u njihovu drutvu, ni
usamljenog Yeshuita.
Micah je imao skif, kudikamo troniji od nae nabrzinu kupljene
gondole. Ukrcao se u nj i prihvatio vesala, ekajui. Kazan je odluio da
emo on i ja putovati s Yeshuitom, kao i Oltukh; ostali e slijediti u
gondoli, pod Tormosovim zapovjednitvom. Stajeu nije najbolje leglo to
se mora pokoravati bratovim naredbama. Opazila sam kako Yeshuit iri
oi, promatrajui kako se Illyri prepiru. Bio je mlai nego to sam
ocijenila u krmi, ne stariji od sedamnaest ili osamnaest.
Kreni, rekla sam nagnuvi se naprijed. Rijeit e to ve oni i poi
za nama.
Dobacio je pogled Kazanu koji je kimnuo; Oltukh se smjestio na
klupu do Micaha i dohvatio jedno veslo, te se skif brzo primakao sredini
kanala dok su slono veslali. Nedugo zatim, za nama je krenula i gondola,
s koje se jo ula salva povienih illyrskih glasova.
Kazan nije mogao suspregnuti osmijeh.
La Serenissima je podignuta na otocima; neki su vei, neki manji,
neki oteti moru i povezani mostovima i kanalima... a neki pak ne. Na
jedan od potonjih odveo nas je Micah ben Ximon, malen humak tla s
gustom borovom umom, ije je isprepleteno korijenje na rubu vode
inilo pristajanje nezgodnim. Bilo je oito da se zapoelo s nekim
pripremnim krenjem na obali, ali je posao bio naputen.
amce su izvukli na obalu i sakrili pod busenjem potamnjele
jesenske paprati, a mi smo se oprezno zaputili preko spaljenog komada
zemlje, iz ijeg je pepela strilo korijenje, zapinjui mi za suknje. Iako
nikakav puteljak nije bio vidljiv, Micah je smiono uetao u gutaru
borova na rubu ume znajui kamo ide. Nepokolebljivo sam ga slijedila, a
Kazan je dao znakove rukom svojim ljudima, koji su se rairili kako bi
nas opkolili s boka. Njima je teren bio prilino poznat, Dobreka su brda
D

479

bila vrlo slina, iako su se oprezno ogledali preko ramena, traei
Leskiije.
Taj put nisam traila umske duhove. Traila sam Joscelina.
Borova se uma zatvorila oko nas, tamnozelena i prijetea. Ovamo
nikad nisu kroile radnike izme. Micah nas je vodio bez posustajanja, a
borove su iglice meko tonule pod njegovim nogama. Svrbljiva i znojna od
napora, spustila sam kukuljicu vunenog plata i postila da me povjetarac
osvjei. Nitko me nije mogao vidjeti. Pogledala sam Kazana, koji je
olabavio ma u koricama, ogolivi zube u osmijeh i spreman za bitku. U
asu kad se uma povukla pred otvorenom livadom, bila sam uznemirena
sumnjama. Dala sam Rebbeu svoje ime. Ako su me Yeshuiti odluili
izdati, to bi bilo prilino lako, a za to bi ih nedvojbeno dobro nagradili.
Micah zastane, Kazan i ja pokraj njega. S nae desne i lijeve strane,
ostali su Illyri izali iz ume, nekolicina s ve isukanim kratkim
maevima. U sreditu proplanka, nekih desetak ljudi stajalo je postrojeno
u nepravilnu vrstu, svi naoruani, a dvojica sa samostrelima.
Srce mi je udaralo poput bubnja.
Nainila sam korak naprijed. Njihov je voa nainio korak naprijed.
Nosio je grubo tkanu odjeu poput ostalih, a zamrena griva kose
bila mu je udne, pepeljaste nijanse, ali s njegovih se zapea ljeskao
elik, dok mu je balak irokog maa strio iznad lijevog ramena, i bila
bih ga prepoznala bilo gdje.
Phdre?
Njegov glas, Joscelinov glas, prelomio se na mom imenu, a suze su
mi zamaglile oi od nevjerice, od lutajue oajnike nade. Nainila sam
korak, a potom jo jedan i pokuala izustiti njegovo ime, samo to me je
glas iznevjerio i zastao mi u grlu, a tada se on pokrenuo, trei, sve dok
nije bio preda mnom, a njegove se ruke ovile oko mene, vrste i ive, te
sam se nala u zraku, zurei s visine u njegovo zapanjeno lice. Istodobno
se smijui i plaui, obujmila sam mu lice dlanovima i prekrila ga
poljupcima.
O, Josceline, Josceline! Moj glas, zadihan od sree. Dopustivi da mu
spuznem iz naruja, spustio me na tlo zakopavi obje ruke u moju kosu i
privukavi me k sebi.
Nikad vie, nikad, nikad, nikad, Phdre, kunem se, promrmljao je
prekidajui priguene rijei mahnitim poljupcima, u ime Blaenog Elue,
kunem se, nikad te vie neu ostaviti, uzmi tisuu mecena ako eli, uzmi
deset tisua, udaj se za Severia Stregazzu, ba me briga, ali nikad te vie
neu ostaviti!
Uzdigla sam lice, a on me poljubio, dugo i vrsto, sve dok elja i
ljubav, poput bodea u mom srcu, nisu zavrtjele svijet oko mene, te sam

480

se morala primiti za prednjicu njegova haljetka kad me pustio, borei se
da ostanem na nogama.
Pogledali smo se.
iva si, apnuo je Joscelin sa zaprepatenjem u ljetnomodrim
oima.
Ti... tvoja kosa! odvratila sam budalasto, podigavi ruku da ju
dotaknem, kutravu tamnosmeu, proaranu pepeljasto sivim
pramenovima. to si uinio od svoje kose!
To je boja od oraha. Progovorio je neki drugi glas, dangelinski
glas, tanak, ali poznat. Isprat e se, s vremenom. Okrenula sam se u
Joscelinovu naruju, potraivi govornika; Ti-Philippe mi se nacerio, a
njegovo je mravo, ispijeno lice blistalo podjednako kutravom upom
kose, obojanom u mrku, tamnosmeu boju.
Philippe! Ovivi mu obje ruke oko vrata, poljubila sam ga u obraz.
vrsto me zagrlio, a ja sam ugledala suze u njegovim oima kad me
pustio.
Mislili smo da ste mrtvi, gospodarice, rekao je meko. Joscelin vas
je vidio kad ste pali s litice.
Ne. Nasmijeila sam se kroz suze. Ne posve, ne jo. S mukom sam
progutala slinu, dodavi: Fortun i Remy... Fortun i Remy su mrtvi.
Pretpostavili smo. Joscelinov je glas bio tih. Phdre tko su ovi
ljudi?
Nainio je korak natrag, a ukrtene su mu ruke lebdjele iznad
balaka njegovih bodea. Obrisavi oi i sabravi se, opazila sam da su se
Kazan i njegovi ljudi primakli kako bi me okruili, dok su ostali,
Joscelinovi ljudi Yeshuiti, vidjela sam, mladi mukarci i jedna ena
uinili isto sa svoje strane. Shvatila sam da smo govorili dangelinski, i da
nitko od njih nije znao to se dogodilo.
Prijatelji, do posljednjeg, izjavila sam vrsto na caerdicciju i
ponovila to na illyrskom za Kazanove ljude. Prijatelji. Pogledala sam
Joscelina, dok mi se srce slamalo od prizora njegova ljubljenog lica.
Joscelin Verreuil, ovo je Kazan Atrabiades. Dugujem mu svoj ivot.
Promotrili su jedan drugoga; dva mukarca, otprilike jednake visine,
s nekih deset godina razlike u starosti. to se odvilo u tom nijemom
dijalogu, nikad neu znati. Kazan je bio taj koji je prekinuo muk, iroko
se nacerivi.
Kao to joj ja dugujem svoj, ja, rekao je. uo sam o vama,
DAngeline! Nadam se da ste dorasli reputaciji koju uivate, vi.
Joscelin se naklonio, a ukrteni titnici za podlaktice zabljesnuli su
mu na jesenjem suncu. Osmjehnuo se kad se uspravio, iskrivljenim,
poznatim smijekom, a moje je srce zapjevalo kad sam ga vidjela. Ako

481

vam Phdre n Delaunay duguje ivot, gospodine, rekao je, onda vam
ja dugujem razlog zato ivim. Budimo prijatelji.
Tako smo se sastali, Illyri, Yeshuiti i DAngelini, a izmeu nas je
stvorena spona. S mjesta naeg susreta na proplanku otili smo do
Joscelinova tajnog logora, grubog naselja od atora i straara gdje smo
sjeli vijeati.
Prepriati sve to se govorilo na tom zboru trajalo bi gotovo jednako
dugo koliko je trebalo da se sve to doivi, premda smo pripovijedali
uurbano i naizmjence, poevi usred prie, dok su nam se glasovi
isprepletali u mnotvu jezika. Ispriala sam turu sr onoga to me
zadesilo otkad sam se survala s litica La Dolorose, ostavivi veinu detalja
s naeg boravka na Kriti za drugi dan, a Joscelin i Ti-Philippe ispriali su
svoj dio.
Uz mnogo upadica, povezala sam priu djeli po djeli. Kad su
Benedicteovi straari upali u na unajmljeni dom na kanalu, Ti-Philippe
je u dvojici prepoznao veterane Troyes-le-Monta koje smo sreli samo
nekoliko dana prije u barakama Malog dvora. Nakon umorstva Phanuela
Buonarda. Ne oklijevajui, skoio je s balkona u kanal pod njim i probio
se potom, promoen, smrdljiv i ve drhturei od groznice, do Yeshuitske
etvrti, gdje je znao da je Joscelin obuavao Yeshuite za borbu. Ipak je
bio sretan sluaj to su bili toliko zabrinuti da su ga uhodili. Marco
Stregazza je zamalo bio u pravu to se tie kuge; Ti-Philippe je bolovao
dva tjedna, ali nije umro.
A i meni je bilo jednako teko pri dui, mrko e Joscelin, kad god
bih pomislio na to to se dogodilo. Nismo se usuivali pribliiti ni Malom
dvoru ni palai straari su tragali na sve strane ali, hvala budi Elui,
nisu se sjetili provjeriti Yeshuitsku etvrt.
Kako si me, zaboga, pronaao? upitala sam, zbunjena.
Mi smo vas pronali, izjavi Micah tihim glasom. eljali smo grad,
sluei se i oima i uima. Dugo je trebalo, jer se nismo usuivali
potaknuti sumnju. Jedno ili dvoje od nas slijedilo je straare koji su
traili DAngeline. Gdje god su proli, ljudi su o tome govorili, ak i
Yeshuitima. Bilo je jednostavno izmisliti glasinu da su dangelinsku enu
otela dvojica njezinih sunarodnjaka, kako bi narod mogao pripovijedati
to je vidio.
Ali nitko u gradu nije vidio nita, rekla sam. Kako bi mogli?
Micah se nasmijei. No jedan jest. Lovio je guske na drugom kraju
lagune i sakrio se kad je vidio da brod pristaje, s dangelinskim vojnicima
i enom, koja je bila pokrivena kukuljicom i posrtala, s bisernim
ovratnikom oko vrata.
Zaboravila sam na dudev dar. To je bilo dovoljno da uvjeri Joscelina
i Ti-Philippea. Uz pomo Micaha i jo trojice preli su lagunu skriveni na

482

dnu ribarskog amca i slijedili moj trag kopnom. Benedicteovi su ljudi
bili dovoljno oprezni, ali straari La Dolorose su bili manje diskretni;
pelar koji je prodavao med garnizonu uo je glasine o mom postojanju. S
boli u grudima, sjetila sam se Tita kako oblizuje prste, prodirui dokaz
svoje dobrote.
Kako se pokazalo, Joscelin ipak nije posve sam napao La Dolorosu;
Ti-Philippe i etvorica Yeshuita koji su ga preklinjali da pou, elei
iskuati svoje otrice i novosteenu vjetinu pomogli su mu osvojivi
straarsku kulu i osiguravi im uzmak. Ali sve je to bilo uzalud kad sam
se ja survala s litice, a nakon jalove pretrage, vratili su se u La
Serenissimu, prerueni u pohabane odore koje su jo i sad nosili i odluili
priekati Ysandrin dolazak.
Nisam znao to bih drugo, priznao je umorno Joscelin, ekajui
svoju zamrenu kosu. Moda smo pogrijeili to smo se vratili, jer je
sada gotovo nemogue otii, a jo je gore otkad su poeli neredi. Ali
jedino o emu sam mogao misliti bilo je kad ne bismo uspjeli, kad
bismo se mimoili s progressusom i na kraju ga morali loviti preko pola
Caerdiccae Unitas... Odmahnuo je glavom. Barem smo znali da
Ysandre stie ovamo. Da nije bilo tvoje poruke, sada bismo ve krenuli
prema Malom dvoru. To je i dalje rizik, ali ipak imamo izgleda. Ne znam
koliko se straara vratilo, ali de Somervilleovi se ljudi ne usuuju
djelovati tako otvoreno s kraljiinom svitom u rezidenciji. Ako bih ih
zadrao dovoljno dugo... moda bi Ti-Philippe uspio doi do Ysandre s
vijeu o de Somervilleovoj izdaji. Nisam se usuivao, dok je ondje bio
samo princ Benedicte, ali Ysandre e znati od koga je poruka dola.
Zapiljila sam se u njega, sleena od oka. ivjela sam s tim tako dugo da
sam zaboravila, zapoevi svoju priu u sredini, od La Dolorose. Ti ne
zna, apnula sam. O, Josceline! Blaeni Elua smiluj se...
to? upitao je, nabravi elo. to je?
Oteo mi se grohot neobuzdanog smijeha; pritisnula sam ruke na lice.
Melisande, dahnula sam. Za nju se princ Benedicte oenio. Za
Melisande Shahrizai.
Molim? Joscelinov je glas bio visok i napregnut. Pokraj njega je Ti-
Philippe problijedio. Illyri i Yeshuiti zurili su nita ne shvaajui,
izgubljeni u politici svega toga.
O, da, rekla sam jednostavno. To me doekalo na audijenciji u
Malom dvoru. Pobona ratna nevjesta Benedictea de la Courcela koja je
pobjegla iz svoje domovine da zatrai utoite u Asheratinu hramu.
Zna li on? upita Joscelin tonom punim gaenja. Sigurno ne bi...
Zna. Pogledala sam ga sa saaljenjem sjetivi se vlastitog uasa.
Josceline, dao je zapovijed za Remyjevu i Fortunovu smrt. eli
istokrvnog dangelinskog nasljednika na prijestolju. Melisande mu je to

483

mogla podariti... i dovesti mu kraljevskog zapovjednika i njegovu vojsku
u ake. Uinila je oboje. On zna.
Ti-Philippe opsuje polako i metodiki. Joscelin se osovi na noge,
nemirno se ushodavi, nesposoban obuzdati svoj bijes zbog izdaje.
Mislili smo da su te odveli straari iz Troyes-le-Monta, rekao je naglas.
Mislili smo da je poziv bio varka, da se na Malom dvoru odvijala urota
koje je Benedicte bio nesvjestan. Elua! Phdre, zna li koliko mi je puta
palo na pamet da poem do njega? Da nisam odluio priekati kraljiin
dolazak... Zastao je, a na licu mu je osvanula spoznaja. Ubit e je, zar
ne?
Da, rekla sam. Pogledi nam se susretoe u tiini.
Zna li gdje, kada i kako?
Mislim da znam. Progutala sam slinu. Ako sam grijeila... Ili
barem gdje i kada. Bit e to u Asheratinu hramu, na obredu investiture.
Ti neredi... Stresla sam glavom. Inscenirani su. Upoznao si Ricciarda
Stregazzu, Josceline; on ne stoji iza njih. Okladila bih se u vlastiti ivot.
To se mora obaviti na otvorenom, gdje svijet moe vidjeti da ni Benedicte
ni Melisande ni Marco Stregazza nemaju nita s tim. Jedino bi se tamo to
moglo uvjerljivo izvriti, osim toga, oni u Hramu imaju saveznike.
Upravo je njihovo lano proroanstvo navelo duda da odstupi.
A tamo su pruili utoite i Melisandi Shahrizai, mrano e Jos-
celin.
Ne, rekla sam. To su uinili u potenju, koliko ja znam. Marie-
Celeste Stregazza je ta koja je podmitila hram. A ja sam dala obeanje
Asherat-Od-Mora da u oistiti njezinu vjeru od korupcije. To e se
dogoditi ondje, Josceline. Sutra.
Sjeo je i spustio glavu na ruke.
Dakle idemo tamo, eh? Kazanov glas prekinuo je utnju, veseo i
neustraiv. Leerno zavaljen, naslonjen na lakat, ogledao se po drutvu
koje je sjedilo. Sedmorica bi mogla poginuti, ili osmorica ili devetorica,
da, ali ovdje nas je skoro dvadeset, nas. Vidio sam taj hram s broda, ja.
Dvadesetorica bi bila dovoljna, moda, da zauzmu ulaz i na neko vrijeme
ga obrane.
Ne. Joscelin prozbori ne diui pogled. Ne Yeshuiti.
Josceline. Micah je prigovorio, kao i jedan ili dvojica ostalih.
Riskirao si vlastitu sigurnost da nam pomogne, kad ti nismo mogli
nita ponuditi zauzvrat. Nije na tebi da odreuje kako emo ti to platiti.
Uinili ste dovoljno, i vie od toga. Joscelin podigne glavu kako bi
mu uputio miran pogled. Ne, Micah. Ovo nije poput napada na
straarsku kulu. Izgledi su loi, vrlo loi, a nema naina za uzmak. To je
gotovo sigurna smrt.

484

Ratnika smrt, da, doda Kazan spremno.
Micah porumeni. Nisi li nas uvjebao da postanemo ratnici?
ogoreno je upitao Joscelina. Onda nas tretiraj kao sebi ravne i pusti nas
da se borimo.
Obuio sam vas kako biste mogli ispuniti svoje proroanstvo i
povesti svoj narod na sjever. Joscelinov je ton bio blag. Ne da poginete
u La Serenissimi branei moju kraljicu.
A pustit e Illyrima da se bore! gnjevno izlane drugi momak.
Dobacila sam pogled Kazanu pitajui se kako e on to primiti;
sreom, bio je zabavljen, obrva nadignutih na ideju da e jedan
DAngeline odluivati gdje i kada se smije boriti. Svi Illyri, ak i Ushak,
koji mi se inio tako mlad i zelen kad god bih ga zamislila kako riskira
ivot, djelovali su poput prekaljenih veterana u usporedbi s Yeshuitima.
Sluala sam dok je Joscelin odbacivao njihove prigovore, nadajui se da
e se urazumiti.
Usred svega toga, javila se mlada ena, skupivi obrve.
Josceline, rekla je, s mekom natruhom habiru naglaska u svom
glasu. to ako bi bilo ba kao u straarskoj kuli?


485

SEDAMDESET JEDAN



emogue je rei kada se prsti bogova upletu u poslove smrtnika i s
kojom svrhom, ali svakako ima trenutaka kad se to dogodi. Premda
Yeshuiti nemaju tradiciju da im se ene bore rame uz rame s
mukarcima, kakvu se moe pronai kod Albana i Dalriada, djevojka
Sarae je potjecala iz obitelji ozloglaeno svojeglavih ena.
Odluila se nauiti samoobrani, kako bi mogla putovati sa svojim
ljubljenim, Micahom ben Ximonom, kad budu slijedili Yeshuino
proroanstvo i otputovali na sjever. Uinivi to, prekinula je veze sa
svojom jednako tvrdoglavom majkom, koja joj je bila ugovorila brak s
nekim drugim.
Sarae nije bila prva ena u svojoj obitelji koja je na taj nain prkosila
eljama svojih roditelja.
Moja pra-pratetka Onit, promrmljala je, odjednom se postidjevi
to govori pred toliko paljivih sluatelja, radije je pobjegla nego da se
uda za debelog trgovca sagovima, pobjegla i stupila u hram Asherat-Od-
Mora. Kad je ve bila vrlo stara, vratila se kui da umre. Nama djeci nije
bilo doputeno da ju vidimo kako nas ne bi iskvarila, ali znali smo se
uuljati u njezinu sobu i sluati prie o tovanju strane boice Asherat.
Obazrevi se oko sebe, proistila je grlo. Postoji balkon iznad hrama na
kojem proroica dvaput na godinu izrie proroanstvo cijelom gradu,
okrenuta prema oltaru, dok se ljudi okupe pod njim. Onit nam je rekla
kako se to izvodi s pomou komore za jeku koja ini njezin glas monim i
s pomou bronane ploe kojom su tresli oponaajui zvuk groma.
Smijali smo se od pomisli da se jedna boica slui takvim trikovima.
Postoji i tajni prolaz, tako da izgleda kao da proroica nestaje i da nije
sila s balkona, no on zapravo vodi u tunel ispod kanala.
Zavladao je muk dok smo razmatrali to bi to za nas znailo, izuzev
Kazanova mrmljanja dok je prevodio njezine rijei na illyrski svojim
ljudima.
Gdje tunel izlazi? upita Joscelin s nevoljkim zanimanjem.
Odgurnuvi kosu s lica, zamiljeno se namrtila. U skladite gdje se zimi
spremaju neke stvari; ulje, tkanine i slino. Ionako je sluio samo za
kratko zadravanje. Kad bi se hram ispraznio, proroica bi se vratila i
spustila stubama. Samo sveenice i eunusi hrama znaju za to. Tako da ne
bi bio naroito uvan, ako bi uope bio.
Josceline, rekoh.
N

486

Pogledao me. Ne. O, ne.
Moglo bi upaliti.
U hramu, izustio je polako, dupkom punom pristaa Benedictea i
Marca Stregazze i s mogunou da pobunjenici svakog trena provale
kroz vrata.
Slegnula sam ramenima. Postoji mogunost bijega, a velika veina
prisutnih nisu njihovi pristae, ukljuujui Cesarea Stregazzu koji je
tehniki jo dud.
Nema pojma kako namjeravaju ubiti Ysandre, je li?
Ne. Odmahnula sam glavom, sa aljenjem se prisjetivi Meli-
sandinih rijei. Ve sam ju to upitala. Zna dovoljno. Pobunjenik,
najvjerojatnije. Pokuat e to podmetnuti Ricciardu i rijeiti ga se jednom
zauvijek. Sigurna sam da e se pronai svjedoci koji e to potvrditi. Nije
vano, Josceline. Budemo li tamo, imamo mogunost da to sprijeimo. U
protivnom, ona e umrijeti.
To je dobar plan, DAngeline, primijeti Kazan. Bolji od upada kroz
vrata, eh? Poginemo li, nacerio se, mnogi e Serenissimanci poginuti s
nama, da.
Svia mu se ta ideja, zar ne? upitao me Joscelin, a onda se odluno
okrenuo prema Sarae. U redu, onda. Zna li pronai to skladite?
Da. Glas joj je bio napregnut, lice blijedo i tvrdoglavo. Pokazat u
ti... ako nas povede sa sobom da se borimo uza te.
Joscelin opsuje i uhvati se za svoju zamrenu kosu. Rekao sam ne!
Nije to tvoj izbor, otpadnie, mirno e Micah, ve na.
Joscelin otvori usta kako bi opet protestirao, kad li ga Ti-Philippe
prekine. Josceline, on je u pravu, nije to na izbor. Pusti ih da nam se
pridrue ako ele i ako su voljni sluati naredbe. Mogu uvati tunel i
zatititi na uzmak. Rizik nije vei od onog na La Dolorosi, dodao je
odmjerivi Micaha, a predosjeam da e ih zatei na Trgu ako im
zabrani dolazak. Ovako barem nee biti na vidiku, pa ih moda nee
uhapsiti to su naoruani protivno zakonu.
Na kraju, nije bilo druge. Kad smo se jednom sloili, Sarae je
dobrovoljno otila s Ti-Philippeom provjeriti sigurnosne mjere oko
skladita. Taj mi se rizik nije sviao, jer se skladite nalazilo dovoljno
blizu Velikog kanala da e u blizini biti straara, ali morala sam priznati, s
njegovim ispijenim licem, grubo tkanom odjeom i seljakim eirom
iroka oboda na obojanoj, podrezanoj kosi, Ti-Philippe nije nimalo
nalikovao na sebe. to se Sarae ticalo, nitko nije tragao za Yeshuitima.
U svakom sluaju, pomislila sam, ako se to dogodi, najvjerojatnije
e ih otjerati i prisiliti da odu zaobilaznim putem; k tomu, Ysandre je

487

dosad vjerojatno ve stigla te e se mrea osiguranja vrsto zategnuti oko
Malog dvora. Ipak, nisam se mogla smiriti do njihova povratka.
Kazan i njegovi ljudi bacili su se na pravljenje vjetrobrana za zaklon
preko noi, jer se inilo da nismo imali drugog izbora nego ostati na tom
bezimenom otoku, barem do sitnih nonih sati. Yeshuiti su im oprezno
pomogli, a Joscelin i ja smo sjeli zajedno imajui previe toga za ispriati
i premalo vremena da bismo to izveli.
Tako mi je ao, rekao je naposljetku. Zbog svega.
Ne. Primila sam ga za ruku. Meni je ao. Povrijedila sam te svojim
djelima i nanijela ti nepravdu u svojim mislima. Natjerala sam te na
okrutnost, dovela te do toke slamanja i uivala kad si na kraju
pokleknuo. Josceline, ja sam kriva.
Imala si razloga, rekao je suho.Phdre, zaljubio sam se u tebe
otvorenih oiju, i borio se s tim na svakom koraku. Kad si mi rekla da se
vraa u Naamahinu slubu, pomislio sam da vie od toga neu moi
podnijeti da se ne slomim. Kad si poela provoditi toliko vremena sa
Severiom, bio sam siguran u to. A kad si nestala, shvatio sam da nisam ni
poeo poimati koliko toga mogu podnijeti. Spustivi pogled na srebrni
khai privjesak koji mu je jo poivao na grudima, obuhvatio ga je
slobodnom rukom i kratko, naglo povukao, prelomivi tanak lanac.
Yeshuiti e morati jo malo priekati da Cassielov Otpadnik ponikne
glavom pred Mashiachovim prijestoljem, rekao je drei sjajan predmet
na svom dlanu. Eluin sveenik je govorio istinu, izabrao sam put
Suputnika.
Sklopila sam mu prste oko privjeska i nagnula se da mu poljubim
ruku. Zadri ga. Uinio si to si mogao za njih. Dao si im sredstva da bi
preivjeli.
Ako ih uspijem odrati na ivotu dovoljno dugo. Okrznuo je moju
kosu vrcima prstiju izustivi moje ime sa uenjem. Mislio sam da sam
te izgubio, uistinu.
I ja sam se smatrala izgubljenom, rekla sam. Vie no jednom. Ali,
evo nas.
Do sutra, barem. Joscelin izvije usne u svoj blagi osmijeh. Mogu li
te ikako uvjeriti da ne ide?
Odmahnula sam glavom. Ne. Naposljetku, ja sam ovo zapoela, a
suoila sam se s previe vrsta smrti i ludila da ovo ne bih dovela kraju.
Tako sam i mislio. Zamiljeno je pogledao nae isprepletene ruke.
Misli li da postoji ikakav izgled da doekamo kraj ivi?
Postoji, rekla sam. Uspijemo li okrenuti struju protiv princa
Benedictea, barem nakratko, Marco Stregazza se moda okrene s njom
radije nego da padne zajedno sa svojim saveznikom. Uoi li opasnost i

488

priliku da se spasi, iskoristit e ju. Promekoljila sam se, razmiljajui.
Josceline, misli li da bi netko od tvojih Yeshuita mogao poslati poruku
Ricciardu Stregazzi? Nalazi se u kunom pritvoru, ali ako su mu Scholae
jo vjerne, barem one koje nisu u Marcovu depu, mogli bi neutralizirati
pobunjenike.
To bi moglo potaknuti sumnju, ako ga uvaju, rekao je zamiljeno.
to je s njegovom enom? Sjetila sam se Allegre Stregazze, kako
sjedi za svojim stolom u draesnoj knjinici s pogledom na njihovo
imanje i kako za mene sastavlja pismo preporuke. Ono me uvelo u Mali
dvor, gdje sam etala Kraljiinim vrtom s madame Felicity dArbos i
divila se draesnom prizoru velom obavijene ene princa Benedictea i
njezina djeteca na balkonu. Na glasu je po svojoj ekscentrinosti,
kolovana ena u La Serenissimi. Bi li bilo sumnjivo ako bi joj mladi
yeshuitski uenjak dostavio neki svitak?
Vjerojatno ne bi, priznao je Joscelin, nacerivi se protiv volje. Tvoj
um i dalje izbacuje zamisli kao to siovaleka vjetrenjaa melje ito.
Bolje radi kad sam s tobom, rekla sam. Ima li pera i papira na
ovom vaem zaputenom otoku?
Moda. Ustao je. Teppo je prevelik uenjak da ih ne bi ponio... o,
priekaj, imam neto to e posluiti umjesto papira, u svakom sluaju.
Nestavi u jednom od atora, pojavio se sa zaveljajem umotanim u
votano platno. Kad je Ti-Philippe iskrsnuo sa svojom priom, otiao
sam k Mafeu Bardoniju, ovjeku tvog ovdanjeg zastupnika. Pomislio
sam, ako si kojim sluajem ostavila kod njega poruku, da bih trebao
doprijeti do njega prije nekog drugog. Dobila si pismo od kue, rekao je,
predavi mi ga. Eugnie ga je poslala na skrb ovjeku tvog zastupnika,
budui da joj nisi pisala s nove adrese. Otvorio sam ga, dodao je dok ga
je poinjao odmatati. Ali nije imalo veze s tvojim nestankom. Bilo je to,
zapravo, pismo Micheline de Parnasse, kraljevske arhivarke, koja je
napokon dobila odgovor prefekta Cassilinskog bratstva; lorda Calvala,
koji je naslijedio mjesto kad je lord Rinforte preminuo nakon duge
bolesti. U skladu s njezinim davnim obeanjem, priloila je popis one
Cassilinske brae koji su dvorili kuu de la Courcel, podatak odstranjen iz
knjige u kraljevskom arhivu.
Vidio si o emu se radi? upitala sam Joscelina.
Kimnuo je. Toliko si doznala i iz istrage Thelesis de Mornay,
rekavi, slegnuo je ramenima i dodao lakonski: I ja sam mu pisao, zna.
Lord Calval se nije potrudio da mi odgovori.
Cassilinsko bratsvo nije proglasilo kraljevsku arhivarku
anatemom, primijetila sam odsutno. Tebe jest. Josceline, ovo nije isti
popis kao onaj koji je dobila Thelesis.

489

Ne? unuo je kako bi mi zavirio preko ramena. to je drugaije?
Moj gospodar Delaunay znao je izazvati Alcuina i mene da na-pregnemo
nae sposobnosti promatranja i pamenja, ispitujui nas u neoekivanim
intervalima o naizgled najbezazlenijim stvarima. Ta me navika pratila
cijelog ivota. Usudim se rei da ne bih pregledala cijeli popis da nije bilo
nje. Ali jesam te sam nabasala na ime od kojeg mi se krv sledila od zle
slutnje, a ruka mi se vlastitom voljom podigla da ga prekrije.
Tvoja kraljica, nema li ona ve takve straare u svojoj slubi?
Thelesisin popis imao je samo posvojena imena onih koji su stupili u
kuanstvo lorda Rinfortea, imena kakva su joj Cassilinska braa sama
dala, proaptala sam. Ovo potjee izravno iz prefektovih arhiva, te
navodi njihova imena u cijelosti. Knjiga u kraljevskim arhivima, ona koju
su oskvrnuli, sigurno je navodila isto. O, Josceline! Mislim da znam kako
planiraju ubiti Ysandre.
Znao je to sam proitala. Izgledao je kao da e mu pozliti. Da
vidim.
Odmaknula sam ruku da otkrijem ime: David de Rocaille n Rin-
forte.
De Rocaille, glasno e Joscelin i proguta pljuvaku. David de
Rocaille.
Ti si Siovaleanin i Cassiline, rekla sam tiho. Josceline, Ysandrina
mati Isabel bila je odgovorna za smrt Edme de Rocaille. Trebala sam
znati; tako je zapoela Delaunayjeva zavada s njom. Je li Edme de
Rocaille imala brata koji je pristupio Bratstvu?
Ne znam. Pritisnuo je korijene dlanova u oi. Nikad nisam pratio
genealogije Velikih kua Siovale; znao sam da me eka Cassielova sluba.
A je li bio meu Cassilinima... ne znam. Mogue je da je otiao prije nego
to sam zapoeo svoju obuku. Ah, Elua! Spustivi ruke, pogledao me s
bolom u oima. Onaj vojnik, meu Nepomirljivima... rekao je da ga je
vidio, zar ne? Cassilinskog brata, u pratnji ene za koju je mislio da je
Persia Shahrizai.
Svariel od LAgnace je to rekao, promrmljala sam. Fortun je to
zapisao u svojim biljekama.
Zato bi to uinio? zahtijevao je Joscelin, blago unezvijeren. Zato
sada, nakon toliko vremena? Zato se osvetiti nekome za zloine njezine
majke? ak i da je to istina, ako je bio u Ysandrinoj slubi, mogao je to
uiniti bilo kad! Zato upravo sada?
Ne znam. Pazila sam da mi glas bude blag. Melisande je ucijenila
Percyja de Somervillea; moda je on napravio isto de Rocailleu, ili ona.
On je svakako namjerno skrivao svoje ime; trenutak odgovara njezinim
potrebama, a diverzija njegovim; panja preostalih Cassilina na strai bit
e usmjerena drugamo. Moda je ekao isto to i princ Benedicte,

490

istokrvnog dangelinskog potomka potomka neokaljanog lenverkom
krvi da naslijedi prijestolje. Moda sam u krivu, naposljetku. To je
samo pretpostavka.
Ne, rekao je tupo. Svi djelii slagalice su na broju. Ima u tom
previe smisla, Phdre. Pobuna u svrhu odvraanja pozornosti, da; ali
koji bi atentator mogao biti siguran da e se probiti kroz kraljiinu strau,
ukljuujui Cassiline? Ovako je stvar sigurna. A Benedicte, Melisande i
Marco... kao to si rekla, cijeli bi svijet vidio da su njihove ruke iste.
Perverzno, zatekla sam se kako traim argumente protiv toga, elei zbog
Joscelina da to nije istina. Ipak, to bi bilo samoubojstvo s njegove
strane.
Oglasio se kratkim smijehom, grubo povlaei ruke kroz kosu. Da,
rekao je jednostavno. Ako David de Rocaille n Rinforte razmilja o
ubojstvu kraljice Terre dAnge, sprema se umrijeti. Ponestalo mi je vie
rijei te sam samo kleknula i obujmila ga u zagrljaj. Trenutak poslije,
Joscelin je zadrhtao, podigavi ruke da uhvati moje. A ako je to sluaj,
apnuo je, ispunit u mu elju. U redu. Pusti me, pa idem provjeriti ima
li Teppo pisaljku i papir vika.
Zakratko, doveo je mladog Yeshuita, momka njena lica ije su ruke
bile prekrivene uljevima i mrljama od tinte. Teppo je promucao pozdrav
prostirui preda mnom cijelo bogatstvo pisaeg materijala, tintaricu,
pero, i nekoliko kvalitetnih listova papira. Sastavila sam kratku poruku za
Allegru Stregazza. Moja gospo, jednom ste mi pomogli u svojoj dobroti
preporuivi me prijateljici vae majke. Rei u vam zauzvrat da se Marco
Stregazza urotio s Benedicteom de la Courcelom protiv vaeg supruga,
njegova brata Ricciarda, pobunivi Scholae kako bi ocrnio njegovo ime.
Poruite mu da naredi onim lanovima cehova koji su mu jo odani da
odre mir na Campo Grandeu tijekom obreda investiture jer, ako to ne
uini, bit e proglaen jednim od zavjerenika odgovornih za kraljiinu
smrt. Kunem se da je to istina.
Nisam ga potpisala; Allegra Stregazza e dobro znati tko sam, a ako
pismo presretnu, moi e sve porei, koliko god joj to pomoglo. A Teppo,
koji je oprezno smotao pismo izmeu dva svitka, sa strahopotovanjem, u
svojim crnilom umrljanim prstima, osobno e joj ga dostaviti; inzistirao
je na tome.
Jo jedna krhka barka, pomislila sam gledajui ga dok je odlazio
krivudajui kroz nisko bunje; jo jedan brod nade koji nosi moje rijei.
Pitala sam se jesu li pisma koja sam poslala gospi od Marsilikosa i
vojvodi LEnversu stigla, i jesu li djelovali u skladu s njima.
Nije bilo mnogo vremena za duboko razmiljanje jer je u logoru
buknula pometnja. Sjeiva su se ukrstila, a povici odjeknuli, mjeavina
illyrskog, caerdiccija i habiru.

491

Za ime Elue, promrmlja Joscelin. to je sad?
Trebala sam pretpostaviti, da sam o tome uope razmiljala.
Kazanovi ljudi iskuavali su Joscelinove Yeshuite. Stigli smo u sredite
logora i zatekli Stajea i Micaha kako krue jedan oko drugog. Dogaa se
to kada ljudi koji se ne poznaju zajedno otre maeve. Illyr je imao svoj
okrugli tit i kratak ma, malice previsok gard i irok osmijeh na licu.
Micah ben Ximon drao je dva bodea na cassilinski nain, budan i
oprezan, izvodei nogama korake koje mu je Joscelin utuvio u glavu, s
poprilinom dozom strunosti.
Kazane, uzdahnula sam. Ovo je ludo.
Priao je kako bi stao pokraj Joscelina i mene, nehajno slijegajui
ramenima. To ti veli, ti, ali moji ljudi, njima se ne svia to e se boriti
uz neuvjebane djeake s noevima u rukama, ne. Ako je dostojan, neka
to dokae, eh, pa emo svi bolje vojevati.
Josceline. Okrenula sam se moleivo k njemu.
Micah se umije obraniti, rekao je odsutno, promatrajui. Vrlo je
dobar, za nekoga tko je tako kasno poeo. Vidi?
Dok smo promatrali, Micah je izveo fintu lijevim bodeom; vjetim
pokretom, Stajeo je krenuo da e ga rubom tita odalamiti po ruci.
Yeshuite se brzo zavrtio, nekako se pomaknuvi ispod udarca kako bi
zavrio s vrkom desnog bodea uperenim u Illyrov trbuh.
Kazan zazvidi kroz zube. Ostali Illyri se nasmijae i zapljeskae, a
Stajeo ustukne s kiselim izrazom na licu podiui ma u znak predaje.
Micah izvede brz cassilinski naklon i spremi bodee u korice.
Borit e se, ree Kazan, zadovoljno. Odmjerio je Joscelina. Vi ste
ga to nauili?
Da. Joscelin s odobravanjem kimne Micahu koji porumeni od
zadovoljstva.
Zato bez maeva, eh? Dosjetljiv je taj nain borbe, ali na ratitu...
Kazan povue ruku preko grla. Sjec!
Zato to je Yeshuitima zabranjeno nositi oruje u La Serenissimi,
Joscelin e tvrdim tonom. Kao i drugdje. A bode, par bodea, mogu se
skriti, dok ma ne moe. Tome su me nauili, gosparu Atrabiades, jer sam
prije svega obuen, ne da bih oduzimao ivot na bojitu, ve da bih se
umio obraniti u tijesnom okruenju, gdje se mau moe isprijeiti
neduno meso.
Ali nosite ma, vi, leerno e Kazan. Znate li se njime koristiti,
vi?
Da, odvrati Joscelin.

492

Ugrizla sam se za jezik na tu nedoreenost. Kazane, rekoh. Ca-
ssilini vade maeve samo kako bi ubili. On se zna njime koristiti. Vjeruj
mi.
Kazan Atrabiades me odmjeri iskosa, a u tom pogledu bijae cijela
naa povijest. Kad se sve zbroji i oduzme, bilo je te povijesti poprilino.
Nacerio se i iroko naklonio. Kako eli. Moji ljudi e se boriti pokraj
njegovih, eh, i to je dovoljno. Ali volio bih vidjeti, ja, to se dogaa kad
ovaj DAngeline isue svoj ma!
Ostavio nas je, smijui se, kako bi se pridruio ostalima u
suosjeanju sa Stajeom zbog njegova poraza. Joscelin ga je na trenutak
promatrao, a onda se okrenuo prema meni uzdignutih obrva.
Doista pronalazi zanimljive suputnike, Phdre, bilo je sve to je
rekao.
Da. Pogledala sam ga otvoreno. Dvadesetorica njegovih ljudi
poginula su, a to se ne bi dogodilo da se nisu zbog mene sukobili sa
Serenissimancima. Svi koji su s njim, kao i sam Kazan, voljni su umrijeti
s nama. Ima li to protiv toga?
Ne. Joscelin me zagrli i privue k sebi. Trebam li imati?
Prilino mi se svialo to njegovo novo lice. Bilo bi lijepo, pomislila
sam eznutljivo, kad bismo oboje poivjeli dovoljno dugo da u njemu
uivamo.


493

SEDAMDESET DVA



i-Philippe i Sarae vratili su se u ranim veernjim satima, uzbueni i
puni prie inilo se da skladite nije bilo uvano izvana te da ga,
osim toga, serenissimanska straa nije pretjerano motrila. Ako je itko od
nas gajio sumnje, to je zapeatilo stvar. Na je plan bio utanaen. U
sitnim satima prije zore kriom emo zauzeti skladite i osigurati si
pristup u hram Asherat-Od-Mora.
Mladi yeshuitski uenjak Teppo takoer se vratio, premda s manje
podataka. Straari Marca Stregazze postavljeni da bdiju nad njegovim
kunim zatvorom dopustili su mu da preda svitke bez pretjeranog
zanimanja, ali njih je odnijela slukinja; jesu li pronali put do Allegrinih
ruku ili ne i kakva je bila njezina reakcija on nije znao.
No dobro, nisam oekivala vie od toga, a bila sam sretna to su se
svi vratili ivi i zdravi.
Spojivi zalihe hrane, priredili smo pristojan obrok od sitne divljai
zeevine, i para patki zainjen jesenskim bobicama, divljim travama i
zdjelom lee. Illyri su razdijelili nekoliko mjeina vina, a bilo je mnogo
svjee vode iz potoka koji je izvirao na otoku. Poslije smo sate none
strae raspodijelili meu svojom druinom, uz podosta zadjevica oko toga
tko e preuzeti vitalne dunosti.
Tama se sputala dok su se Yeshuiti zbili na okup, tiho se prepirui
na habiru. Kazan ih je besposleno promatrao, a ja sam ga predobro
poznavala da ne bih pretpostavila kako e Illyri drati zasebnu strau.
Ja u preuzeti prvu strau, objavio, je Joscelin, elei staviti toku
na to pitanje. A Philippe posljednju. Ove izmeu podijelite meu sobom.
Je li to dovoljno?
Ali... Josceline. Jedan od mlaih momaka Elazar, bilo mu je ime
djelovao je uzrujano. Mislili smo... vi ste, naposljetku, DAngelini, a ti
si riskirao svoj ivot da ju spasi.
Joscelin ga pogleda s nerazumijevanjem.
Tvoj ator, neuvjerljivo e Elazar. Mi... no, vidjet e.
A vidjeli jesmo, kako su postavili par upaljenih uljanica u njegov
skromni ator, posuli prostirku i grubo tlo kasnocvjetajuim umskim
ruama, sitnim i mirisnim, paljivo ubranim s gustog bunja. Zastao mi
je dah, te sam ga ispustila u obliku zadihanog smijeha. Ti-Philippe se
nacerio s trakom svoje stare vragolastosti, Yeshuiti su se promekoljili
od stida, a Oltukh, provirivi preko njihovih ramena, doviknuo
T

494

primjedbu na illyrskom koja je izazvala smijeh nekolicine Kazanovih
ljudi.
Phdre, ree Joscelin, a glas mu se izgubio kad se osvrnuo prema
meni, to ne mora...
Ne? Nadigla sam obrve. Na kraju krajeva, ipak smo DAngelini.
Nakon sekunde stanke, Joscelin se nasmijao, slobodnim i
nesputanim zvukom koji nisam ula jo od Montrvea. Jednim
pokretom, podigao me u svoje naruje. Micah, rekao je preko ramena,
sagnuvi se kako bi se provukao kroz zaklopac atora, preuzmi prvu
strau. Philippe, probudi me kad kucne as.
I s time, zatvorio je zaklopac za nama.
Naamahin dar je mnogostruk, a ja sam ga upoznala u raznim
oblicima; ipak, mislim da mi nijedan od njih nije bio tako dragocjen
poput te noi s Joscelinom na bezimenom otoku La Serenissime. Nakon
toliko vremena, bili smo jedno drugom gotovo stranci, a ipak istodobno
tako bolno poznati. Zaboravila sam njegovu istu, zapanjujuu ljepotu
koja je blistala poput isklesanog mramora na svjetlu svjetiljki. Bez velike
umjetnosti, ve samo pomou ljubavi i jednostavne elje, ponovno sam
otkrivala njegovo tijelo pedalj po pedalj. A Joscelin... ah, Elua! to god se
to slomilo u njemu, oslobodilo je strast koju je dugo, predugo drao pod
krutom stegom; njegove su me ruke i usta doticale sve dok nisam
zavapila za oslobaanjem, te me tada uzeo njenom estinom, dok su
jesenske rue, pritijenjene mojim tijelom, svojim otrim, podmuklim
trnjem bole moju nagu kou. To je samo jo vie potaknulo moj uitak, a
on je toga bio svjestan, ali nije mario, ve mu je tajan osmijeh izvio usne
dok je saginjao glavu da me poljubi.
Poslije smo dugo leali, isprepleteni i bez rijei.
Nedostajao si mi, promrmljala sam naposljetku u tvrdu krivulju
njegova ramena. Strahovito. Predugo, Josceline.
I ti meni. Provukao je prste kroz moju kosu koja mu se prosula po
prsima. to misli, hoe li me onaj tvoj gusar izazvati zbog ovoga na
dvoboj?
Ne. Poljubila sam ga u rame. Nipoto.
Dobro, izustio je sneno. Ne bih ga volio ubiti, jer mi se ini da ti je
prilino drag.
Pomislila sam na sve ono to mu jo nisam povjerila kravbhoga,
Koru i thetalos, moju pogodbu s Kazanom i smrt njegova brata sve to, i
jo vie. Tiho sam se nasmijala jer nije bilo vano; u ovom trenu, nita
nije bilo vano. Ako bude vremena, ako uz Eluinu pomo preivimo,
ispriat u mu sve, da, i sasluati njegove prie, sve to je ostavio

495

neizreenim, ukljuujui i to je li doista odsjekao kosu bodeom ili ne, jer
je tako izgledala.
A ako vremena ne bude... imali smo ovu no i Naamahin dar.
Dugo sam bila njezina slubenica, pomislila sam. Ovo sam zaradila.
Tako razmiljajui, utonula sam u san i, kao nagradu za sve nemirne
noi koje sam doivjela, za sve bezbrojne brige koje su mi opsjedale um, s
Joscelinovim rukama oko sebe i njegovim postojanim disanjem u svom
uhu, spavala sam bez snova, poput djeteta, sve dok nas Ti-Philippeovo
diskretno grebanje po atoru nije probudilo.
Ovo je samo moje miljenje, ali usudim se rei da sam iskusila
dovoljno i previe tih hladnih, vlanih sati prije zore, kada kivni mjesec
zapoinje svoj silazak, a zvijezde postaju daleke i mutne. Navukla sam
svoju odjeu kritsku haljinu, illyrski plat, ni traga neeg domaeg da
me utjei dok je Joscelin, koji se uvijek brzo odijevao, ve vrljao vani
po logoru.
U asu kad sam se pojavila, naa je druina ve bila na zboru, koliko
god loe sastavljena. Yeshuiti su djelovalo bolno mlado dok su opipavali
svoje oruje i nastojali prizvati izraze stroge odlunosti.
Prijatelji moji, obratila sam im se, danas je dan kada kreemo u
sigurnu opasnost. Molim vas, ako itko od vas u svom srcu nije u
potpunosti odluan da u ovom ustraje, neka se povue sada, jer ovo nije
vaa bitka, i nema sramote u odustajanju. Za pomo koju ste nam dali, bit
u vam uvijek zahvalna. ekala sam u sumranoj tiini. Nitko se nije
pomaknuo. Dobro. Onda budimo drugovi po oruju, koliko god nas
malo ima, i ustanimo protiv sila pohlepe i astohleplja koje se potajno i
na prevaru pokuavaju domoi onoga to im po zakonu ne pripada.
Pokaimo svijetu da ast nije zaboravljena i da e nam sami bogovi -
bogovi Illyrije, Terre dAnge, Yeshuita, i same La Serenissime pruiti
pomo kad muevi i ene krajnje hrabro nastoje uiniti pravednu stvar.
Tada sam im razloila svoj plan. Oi djevojke Sarae rairile su se i
poniknula je glavom, petljajui oko samostrela koji je drala; je li to
smatrala svetogrem ili ne, ne mogu rei. Yeshuiti su zaamorili. Ti-
Philippe je oduevljeno opsovao. Kazan Atrabiades se toliko estoko
smijao da je imao potekoa u prevoenju mojih rijei svojim ljudima.
Neki su se Illyri nacerili kad su uli; neki su nainili praznovjerne geste
da bi odagnali zlo.
Joscelin me dugo gledao bez primjedbe. Jesi li izgubila razum?
upitao je. Ne.
to drugo predlae da uinimo? Dospijemo li unutra, neemo
imati mogunost da se pritajimo. Gledala sam kako mu se misli roje iza
oiju. Josceline, brojano smo nadjaani. Ysandre je brojano
nadjaana. ak ako uspijemo ui u skladite i doprijeti do hrama to

496

ako to ne bude dovoljno da ju upozorimo? Melisande i Marco imaju
previe toga za izgubiti i previe saveznika pri ruci. Trebamo preobratiti
neke od njih, ili ih barem zbuniti. Ne mogu se sjetiti drugog naina. Ti
moe?
Sklopio je oi. Ne.
Dala sam rije, rekla sam tiho, i ovako ju kanim odrati.
Otvorio je oi i pogledao me. A ako sve poe naopako?
Slegnula sam ramenima. Bjeat emo kao da nas svi vrazi gone i
moliti se da skladite nije opkoljeno. Ogledala sam se po njihovim
napetim licima. Ima li netko bolji plan? Nema. U redu, rekla sam. Da
krenemo?
Tomu se, barem, nitko nije usprotivio. Zaputili smo se preko
neravnog terena, probijajui se kroz gotovo potpunu tamu do ruba vode,
gdje su nai amci leali skriveni. Dva skifa sveukupno i naa teko
steena gondola. Gusta paprat leala je trunui u vodi; do dana
dananjeg, miris gnjilog lia vraa mi uspomenu na to jutro sa svom
njegovom nervoznom tjeskobom. Tanka magla lebdjela je nad rijekom.
Zauzela sam svoje sjedalo pod tendom gondole budui da nije bilo mjesta
na manjim skifovima. Uz tiho pljuskanje i nekoliko priguenih psovki,
otisnuli smo se od obale.
Bilo je to napeto putovanje, pogotovo nakon to smo napustili aem
zakrenu rijeku i uli u same kanale, vijugajui vodenim putovima La
Serenissime. U jednom trenutku neki je bissone, pun pijanih sveara na
povratku kui iz tronih zdanja etvrti kurtizana, proao pokraj nas,
glasova uzdignutih u muklom, neskladnom napjevu, dok je fenjer na
njegovu pramcu bacao drhtavu svjetlost po tamnoj vodi. Skrili smo se u
sjene uzdu kanala i svi se skutrili jedva se usuujui disati. Kad su
proli, veslai su opet neujno pokrenuli naa plovila.
Ulica u kojoj bijae smjeteno skladite bila je tiha, a kue su bile
neto skromnije od onih koje su obrubljivale Veliki kanal. Ulica protkana
tek pokojim elegantnijim trgovakim zdanjem, draguljarnicama,
trgovinama tkanina i tome slino. Iza krovova dvokatnica mogla sam
vidjeti iljaste kupole hrama Asherat-Od-Mora kako stre prema nebu, u
praskozorje, zastirui sve bljee zvijezde.
Tamo, apnula je Sarae, a glas joj se tiho pronio preko vode.
Pokazala je na mramornu graevinu, duguljastu i nisku, s jednim jedinim
ulazom na razini ulice. U prvom skifu, Ti-Philippe je ve skretao u tom
smjeru. Beumno smo pristali uz nju i iskrcali se. Jedan vesla ostao je u
svakom od manjih amaca, a par Illyra u gondoli.
Pribliite se luci koliko god moete i pustite amce, promrmljao je
Joscelin na caerdicciju. Vratite se brzo, ali uvajte se straara.

497

Ponovila sam to na illyrskom, a Kazan je otresito kimnuo na
pristanak. Ako je bilo ikakve nade da emo se provui nezapaeno,
nikako ne bi valjalo da tri nepoznata amca budu usidrena u blizini.
Veslai su se otisnuli i zaputili prema luci, brzo i neujno.
Ostavili su nas petnaest skutrenih u mranoj ulici, areno drutvo
naoruano do zuba, strahovito sumnjivo i izloeno svakom prolazniku.
Pomislila sam na stree kupole hrama i zadrhtala. Jedan povik bio bi
dovoljan da dovede serenissimansku strau do nas.
Vrata skladita bila su vrste hrastove konstrukcije, za polovinu via
od ovjeka, s Asheratinom krunom zvijezda urezanom u srebru. Joscelin i
Kazan, obojica su, opipavi ih, isukali bodee kako bi proeprkali po
arkama i masivnoj bravi. Bila su dobro i poteno zakljuana, zatvorena
iznutra, arke umetnute duboko i vrsto. Iillyri stadoe mrmljati ispod
glasa. Obavila sam se platem i premjestila s noge na nogu, napeta i
nervozna. Kazan prokune i udari mramorni kamen zgrade korijenom
dlana; jednom od Habirua ote se priguen glas iz grla.
Vie nisam mogla izdrati. Za ime Elue! Josceline, makni se s puta,
prosiktala sam strgnuvi srebrni bro u obliku sokola koji mi je
pridravao plat. Posluno se sklonio, a Kazan je nadignuo obrve dok sam
stavljala iglu izmeu zubi, savijajui vrak u siunu kuku. Kleknuvi,
uvukla sam je u bravu, traei jeziak koji e pomaknuti zasun s druge
strane i u sebi blagosiljajui Hyacinthea koji me nauio toj sumnjivoj
vjetini. Brava nije bila komplicirana, ali je bila teka, pa sam zadrala
dah kad sam zakvaila jeziak, njeno ga pomiui kako ne bi savio krhku
srebrnu iglu.
Usred mog postupka zauo se zvuk treih koraka, bosih nogu koje
su meko tapkale po drvenoj etnici; nai veslai, na povratku. Nisam se
usudila podii pogled, ali sam ula zadihan glas. Odred straara dolazi
pjeice! Na pola puta do ugla!
Illyrski elik je zastrugao kad su Kazanovi ljudi posegnuli za svojim
maevima, a ja sam zaula tjeskobnu, aputavu molitvu na habiru.
Phdre? mirno je upitao Joscelin.
Sklopila sam oi i pritisnula iglu pomiui jeziac nalijevo. Igla se
savila, savila... i izdrala. Uz buan kljocaj zasun se pomaknuo.
Pridravajui plat jednom rukom, drugu sam stavila na kvaku vrata
skladita i pritisnula je.
Popustila je, otkrivi uzak procjep mrane unutranjosti.
Hajde, hajde!
Nahrupili smo unutra u gomili, bosonogi veslai sa izmama u
rukama, bez ikakvog reda i poretka, a netko je zatvorio vrata za nama,
tiho i vrsto. Unutra je vladao potpun mrak. Visoki prozori nalazili su se
du vanjskog zida kako bi proputali dnevnu svjetlost, ali kroz njih nita

498

nije prodiralo u ovim sitnim satima prije zore. Gurkala su me aputava,
nervozna tijela. Netko mi je nagazio na rub plata, zamalo mi ga
povukavi s ramena. Svukla sam ga i omotala oko jedne ruke.
Mogu zamisliti koliko bi izgledalo smijeno da nas je netko mdgao
vidjeti u naem tijesnom klupku koje se vrtjelo na mjestu. Nedvojbeno je
tako i bilo kad su se vrata na drugom kraju glavne prostorije irom
otvorila, a na nas se prosuo iznenadan sjaj baklje.
to...? Bio je to jedan od eunuha hrama, mirkavih i pospanih
oiju, s bakljom u uzdignutoj ruci i obrednim kopljem labavo dranim u
drugoj, sa srebrnim bodljikavim vrkom uperenim u pod. Nije ni izustio
vie od toga, jer je Sarae, reagirajui refleksno zbog straha, podigla svoj
samostrel i odapela ga u njega.
Strijela ga je pogodila u vrat; trepnuo je jo jednom, polako i
iznenaeno, dok mu je koplje uz zveket palo na tlo. Jo stiui baklju
klonuo je na koljena i skljokao se naprijed, potrbuke i nepomian, dok je
baklja sada palucala na podu pokraj njegove ispruene ruke.
Kazan i njegovi ljudi smjesta poletjee naprijed, isukanih maeva i
uzdignutih titova, preskaui palo tijelo kako bi uli u susjednu odaju.
Bili su gusari, naposljetku, poasti mora, obueni napadati u roju. S boli
u srcu, slijedila sam ih, dok su Joscelin i Ti-Philippe mrko poli po baklju
i otpravili Yeshuite da pretrae ostatak graevine.
Sve u svemu, etiri su sluitelja bila postavljena da uvaju skladite;
ondje su se nalazile prostorije za konak, zahod i sirotinjska kuhinja iza
vrata kroz koja je uao onaj prvi. Jo su dvojica bili mrtvi prije nego to
sam onamo stigla, ubijeni polugoli u svojim krevetima, a Tormos je dizao
svoj ma da zada ubojiti udarac etvrtom.
Ne! kriknula sam. Zastao je. Eishethine ti milosti, ne trebaju nam
mrtvi, Kazane! preklinjala sam. Ostavi ga na ivotu, on nam moe
pokazati gdje je tajni prolaz.
Kazan je oklijevao, a onda kratko rekao: Uini kako je rekla.
Bili su mladi, uvari skladita, a preivjeli nije bio iznimka. Ocijenila
sam da nije bio stariji od Joscelinovih Yeshuita, iako je to bilo tee
odrediti jer je bio kastriran i bezbrad. Gledao je irokim, prestravljenim
oima dok su Illyri istili oruje, a ja mu se primaknula blie.
Kako se zove? upitala sam tiho.
Cer... Cervianus. Sok i strah potaknuli su njegov mucav odgovor.
Cervianuse, pomozi nam i ostat e iv, obeavam. Postoji prolaz
ispod kanala koji vodi do Asheratina hrama. elim da nam ga pokae.
Njegove su oi srljale amo-tamo, a grlo mu se stegnulo kad je glasno
progutao slinu, ali uza sav svoj strah, nije bio kukavica. Ne znam ni za
kakav prolaz.

499

Boji se da e iznevjeriti boicu? upitala sam ga, a njegove su se
oi uprle u moje lice, dok su mu se zjenice rairile. Cervianuse, kunem ti
se, Asherat-Od-Mora ve je iznevjerena, od strane one koja uiva njezinu
najveu milost, a noanji dogaaji plod su te izdaje. Iako sluim
drugoga, dola sam da ju osvetim.
Neki od Kazanovih ljudi su stali gunati; doli su ubijati Serenissi-
mance. Nisam se obazirala na njih.
Nije bio ni kukavica ni budala, Cervianus. Oblizao je usne, drhtei.
A ako vam ne pomognem? to tad?
Umrijet e, rekla sam. A mi emo ga svejedno pronai.
Nakratko je sklopio oi. U podzemnoj je prostoriji. Vrata su
skrivena. Dopustite da se odjenem, pa u vam ih pokazati.
Illyri se povukoe dopustivi mu da ustane. Uzdajui se u Kazana da
e odrati red, vratila sam se u skladini prostor. Joscelin i ostali su
ekali; ondje nije bilo nikog drugog, samo nizovi upova s uljem i hrpe
tkanina, kao to je Sarae tvrdila. Bila je blijeda i drhtala je, a Micah ju je
pokuavao utjeiti. Joscelin me pogledao kad sam se vratila.
Hladnokrvno je ubila ovjeka, rekao je. To je teko podnijeti.
Znam, odvratila sam. Gdje si uope nabavio samostrele?
Oduzeli smo ih straarima u kuli La Dolorose. Dobacio joj je
pogled pun saaljenja. Mislio sam da e biti sigurnije ako ga ona bude
nosila. Ionako smo prokleti ako nas uhvate, a ona nije vjeta s bodeima.
Odmotala sam plat i istresla ga, prebacivi ga preko ramena i arivi
savijenu iglu broa kroz vunenu tkaninu kako bih ga privrstila. Na
svoju nesreu dobro gaa, rekoh ironino. Moda je bolje da doive
takvo to prije nego to si odlue izvojevati put u sjeverne krajeve.
Proroanstva nikad ne spominju cijenu u krvi koju potrauju.
Ne. Joscelin se trgnuo iz snatrenja. Ostali?
Mrtvi, osim jednoga, rekoh. Pristao je da nam pokae prolaz.
Obeala sam da e zato ostati iv.
Hajdemo onda.
Pronali smo i upalili jo jednu baklju i nekoliko svjetiljki, te nas je
na njihovu svjetlu Cervianus poveo u stranji dio skladita. Odjenuo je
tamnomodru tuniku Asheratina sluitelja, s grbom njezine zvjezdane
krune izvezenim srebrnom niti na grudima, bogatu i svjetlucavu usred
Illyra koji su ga okruivali, ali oi su mu djelovale poput crnih rupa na
licu slinom maski.
Tamo je, rekavi gotovo neujno, pokazao je na mamutsku glinenu
posudu, visoku do Kazanovih ramena. Ispod upa.
Uz sumnjiavo gunanje, Kazan upre ramenima o up i stane ga
gurati. Naherio se pod njegovom snagom, budui da je bio prazan, a jo

500

su mu se dvojica pridruila kako bi ga oprezno otkotrljali na jednu
stranu. Cervianus je govorio istinu. Ispod njega leala su podna vrata,
umetnuta u istoj razini s kamenim ploama poda. Joscelin epa eljezni
prsten i povue ga; uz tihu kripu arki vrata su se otvorila otkrivajui
zjapei etverokut tame koji je zaudarao na istroen zrak i plijesan.
Izlizane kamene stube vodile su dolje, a prvih se nekoliko naziralo pod
svjetlom baklji.
I ovo vodi do proroiina balkona u samom hramu, je li? upitala
sam Cervianusa.
Da. Svrnuo je svoj prazan pogled na mene. Ispod kanala.
A Proroica odande ne nadzire obred investiture?
N... ne. Cervianus je oklijevao i odmahnuo glavom. Samo dvaput
na godinu, za vrijeme Fatum Urbanusa, mislim. Ne znam pouzdano. Ja
sam samo nii sluitelj, a za mog ivota nijednog duda nisu ustoliili.
Ali...
Ali obavijestili bi vas da je tunel trebalo otvoriti za proroiino
koritenje, zar ne? upitala sam njeno. Kako biste se pripremili da ju
primite, dok se ne bi opet mogla neopaeno vratiti.
Da. Zurio je u mene s ogorenom mrnjom u zasjenjenim oima.
Nisam ga krivila. To je naa dunost, zapisivati inventar i uvati prolaz.
Obavijestili bi nas.
Dakle. Joscelin klekne pokraj otvorenih podnih vrata, podigne
svjetiljku i zaviri u tamu pod njima. Ima li straara u tunelu, ili na
drugom kraju?
Nema drugih straara! Cervianus bijesno ispljune rijei. To je
bila naa dunost, naa sveta dunost! Nitko ne zna za ovaj prolaz. Prije
tisuu i vie godina zidari koji su ga izgradili ubijeni su kako bi ostao
tajan.
Draesno, promrmlja Joscelin. Sarae ispusti nehotian zvuk, za-
grcnuvi se nad spoznajom o razmjeru do kojeg su prie na samrtnoj
postelji njezine pra-pratetke Onit izdale poslovne tajne reda koji ju je
titio veinu njezina ivota. Ja sam, pak, sjela na pete, razmiljajui.
Cervianuse, upitah, to se sada dogaa u hramu?
Mrzovoljno je slegnuo ramenima, a onda se lecnuo kad mu je Kazan
Atrabiades pokakljao rebra bodeom. Krunska sveenica i njezinih
estero Odabranih odravaju bdijenje molei se da Asherat-Od-Mora
prihvati za svog Miljenika onoga kojeg je narod izabrao, kako bi se meu
njima stvorila istinska veza. Tako mi je reeno. U zoru poinju pripreme,
a kad sunce pogodi krunu Njezina kipa koji gleda na luku, povorka e
krenuti iz Dudeve palae prema hramu.
U tom sluaju, rekla sam, bilo bi najbolje da se pripremimo.

501

SEDAMDESET TRI



tube koje su vodile u tunel bijahu uske i varljive, prekrivene skliskim
slojem plijesni. Bilo mi je lako povjerovati da se ovaj prolaz koristio
samo dvaput na godinu. Ili smo u koloni po jedan, s Joscelinom na elu.
Bila sam mu odmah za petama, a Ti-Philippe iza mene; Kazan i njegovi
Illyri ili su za nama.
Nakon krvoprolia u skladitu, Yeshuitima je manje smetalo ostati
na zaelju kako bi osigurali na uzmak. Oni koji su se borili na kopnu La
Dolorose izveli su istu stvar protiv naoruanih zatvorskih straara;
meutim, ovo je bilo neto posve drugo, to nasumino ubijanje nevinih
sluitelja, makar imali obredna koplja u rukama. Naili smo na hrpu
vrea ita privezanih konopcem i, prerezavi konopac, upotrijebili ga da
Cervianusu sveemo ruke i noge; usta smo mu zaepili komadom
posteljine.
Bilo mi je krivo, ali drugog izbora nismo imali. Obeala sam mu da
emo mu potedjeti ivot, ali nismo mogli riskirati da ga ostavimo na
slobodi kako ne bi dignuo uzbunu. Tkanina se grubo usjekla u kutove
njegovih usana, a njegove su me upale oi i dalje obasipale mrnjom.
Obratila sam mu se prije nego to smo otili.
Ako ti to ita znai, kazala sam mu, rekla sam ti istinu,
Cervianuse. ao mi je zbog smrti tvojih drugova.
Njegov se izraz nije promijenio. Kazan me, u prolasku, uhvatio za
ruku. Ne troi samilost na njega, ti, savjetovao me mranim tonom. Da
ih nismo iznenadili, eh, katamiti bi nas ubili, da. ula si ga to je rekao za
tunel, eh? Ne oklijevaju ubiti za svoju boicu.
To je bila istina pa ipak. Znala sam, izvan svake sumnje, da u,
budem li ponovno leala sklupana trpei agoniju thetalosa, trpjeti i
krivnju zbog njihove smrti. Neka bude. Donijela sam svoje odluke znajui
posve dobro da moram ivjeti s njihovim posljedicama. Bila je to,
naposljetku, samo bol; a tko je bio bolje opremljen da ju trpi od mene?
Sigurno, pomislila sam, iako to nikad pouzdano ne moemo znati, broj
preivjelih mora pretegnuti nad brojem mrtvih.
Ako uspijemo.
Sve nie i nie sputale su se stube, postajui sve skliskije. Jednom
mi je potpetica poletjela, a ja sam ispruila ruku da se pridrim, zatekavi
zidove zelene od sluzi i vlagu kako curi izmeu vrstih kamenih blokova.
Nalazili smo se pod gradom sagraenim na vodi. U asu kad smo stigli do
S

502

razine tunela, zrak je postao znatno vlaniji. Plamen Joscelinove uljanice
je zatreperio, a ja sam osjetila kako mi plua vape za okrepom. Prolaz je
otvoren na naem kraju, podsjetila sam se; zrak sigurno ulazi u nj.
Joscelin je podignuo ruku i strpljivo priekao da se plamen umiri,
zasjavi jasnije. Zbijeni iza nas, Illyri su praznovjerno mrmljali, utihnuvi
na Kazanovu otru zapovijed.
Nastavili smo dalje.
Ne znam koliko je dug bio taj kamenom ozidan put podno grada
sagraenog na vodi. Ne previe, predmnijevam; tek jedan blok kua, kako
bi arhitekti to mjerili. Vani sam vidjela kupole hrama i zadrhtala zbog
njihove blizine. Dok smo bili pod zemljom, inio se na drugom kraju
svijeta. Tvrd, vlaan kamen apsorbirao je zvuk naih koraka sve dok se
nismo inili poput kolone nespretnih sablasti. Osjetila sam umor
potaknut vlagom, hladnoom i kamenom, beskrajnim mranim okom
tunela koje se otvaralo u nedogled pred nama. Gotovo sam se prenula
kad se Joscelin zaustavio preda mnom i zagledao uvis podigavi
svjetiljku.
Jo jedan niz stuba, jednako strmih i uskih, vodio je uvis i nestajao u
tami. To je to, apne Joscelin. Phdre, plan je tvoj. to eli da
uinimo?
Zagledala sam se u stube, napreui oi i ui, ali nisam mogla
prodrijeti kroz tamu, a nikakav zvuk nije dopirao do nas u tunelu. Pusti
me da odem prva i provjerim, odvratila sam aptom. Ako su Asheratine
sveenice jedina opasnost, u boljoj sam poziciji da ju izbjegnem.
Lice mu se napelo. A ako nisu, onda si u najgoroj. Idem s tobom.
Hoe li ostati tri koraka iza mene i priekati na stubama na moj
znak?
Joscelin zastane, a onda kratko kimne.
Dobro. Okrenula sam se prema ostalima. ekajte ovdje. Izvidjet
emo situaciju i obavijestiti vas.
Ti-Philippe ispusti rezigniran uzdah; imao je dovoljno pameti da me
ne pokuava odgovoriti od toga. Kazan se namrtio. Ovo mi se nita
manje ne svia nego njemu, rekao je dubokim glasom pokazavi bradom
na Joscelina. To da e prva uetati u opasnost, ne. Radije netko od nas.
Nasmijeila sam se u mranom, svjetiljkama osvijetljenom tunelu.
Dobro si pogodio kad si me nazvao uhodom, moj gospodaru, onomad
davno na Dobreku. Za taj sam posao obuena. Ne bih ti dopustila da ide
umjesto mene isto kao to ti meni ne bi dopustio da povedem tvoje ljude
u bitku.
Netko na zaelju Volos, uinilo mi se ispriao je ispod glasa
illyrsku alu glede prirode i dometa moje obuke. Bilo mi je drago to je

503

slabo svjetlo prikrilo moju rumen i dvostruko drae to Joscelin nije
govorio ni rije illyrskog. Kazanova su se usta nevoljko izvila u osmijeh.
Onda budi oprezna, ti, rekao je glasno.
Kimnula sam, duboko udahnula i krenula se uspinjati stubama.
Tee se neujno kretati u potpunoj tami, to sam ubrzo otkrila kad su
mi strmi, visoki zidovi zagradili pogled na tunel poda mnom. Svi zvuci
djeluju pojaano, a ovjeka spopadne vrtoglava nesigurnost u nedostatku
fiksnih toaka unutar vidnoga polja. Dobro da je Delaunay tjerao Alcuina
i mene da te stvari vjebamo s povezima na oima. Pustila sam da mi
vrci prstiju prelaze po sluzavim zidovima i mirno se penjala, korak po
korak, neujno. Vjeran svojoj rijei, Joscelin je iao nekoliko stopa iza
mene. Prikradanje mu je dobro ilo Cassilini su obueni za kretanje sa
skladom, ravnoteom i diskrecijom, a sve mu je to sada dobro posluilo
ali mogla sam ga prilino jasno uti; povremeno struganje ili kripa koe,
tih zvuk njegova disanja.
No, s druge strane, ja sam obuena da ujem i takve stvari.
Sluaj je htio da nae uljanje na stubama nije bilo potrebno; na
vrhu su ih zatvarala druga vrata. Opipala sam glatko, mahovinom obraslo
drvo objema rukama i pritisnula uho na nj, nainivi grimasu od gaenja.
Tiho, posve tiho, mogla sam razabrati zvuk glasova s druge strane,
duboko ritmiko pjevanje.
U hramu, pomislila sam; no ne dovoljno blizu da bi bilo odmah za
vratima. Oprezno sam iskuala kvaku. Bila su zakljuana, dakako.
Eunuh moda ima klju. Joscelin mi je progovorio na uho, tako
tiho da mu je dah jedva zalelujao moju kosu.
A moda i nema, promrmljala sam odgovor posegnuvi za svojim
broem. Ovako e biti bre. Pronala sam bravu opipom, naslijepo
uguravi iglu; kod takvog zadatka to i nije toliko vano. Tiho struganje
buno je odjeknulo u mojim uima.
ao mi je, gotovo e neujno Joscelin, to nikad nismo pronali
naina da ga oslobodimo.
Dakle, i on je mislio na Hyacinthea.
Ne reci nikad. Nismo jo mrtvi. Brava je popustila, a ja zadrah
dah na gromoglasni zveket, umirivi se i oslukujui.
Jesi li uspjela? apne Joscelin; on nita nije uo. Jesu li se
otvorila?
Kimnula sam, zaboravljajui da me on ne moe vidjeti. Odmakni
se. Okrenuvi kvaku, odkrinula sam vrata sasvim malo. Samo je slabo,
ambijentalno svjetlo prodrlo kroz pukotinu, a ja sam sada mogla jasnije
uti pjevanje. etiri ili vie glasova; bilo ih je teko razluiti jer su pjevali
uglas, ali su svakako dopirali iz daljine, odjekujui u kupoli hrama. Jae

504

sam napela ui kako bih razabrala neke blie zvukove, ali nisam ula
nita. Ponovno si prikopavi plat, navukla sam njegovu kukuljicu i
mugnula kroz vrata sagnuvi se kako bih unula s oba dlana pritisnuta
na pod.
Nieg nije bilo ispred mene, a samo vrata iza. Nalazila sam se u
hodniku niskog svoda koji se penjao uvis prema visoku, usku zasvoenu
prolazu. Uokvirivao je niu s balkonom, na kojoj se nalazio tronoac. Na
desno i na lijevo od nie, jasno vidljivi otraga, stajahu otvori u mrane
komore, ukoene udubine u zidu koje su, poput hodnika, bile potpuno
nevidljive s prednje strane. Leei na trbuhu, poela sam puzati naprijed,
smjestivi se iza stolca kako bih provirila izmeu njegovih nogu i
balustrade van prema hramu.
Tono nasuprot mene nalazio se masivan kip Asherat-Od-Mora,
razrogaenih oiju i prodorna pogleda, ije je elo resio polumjesec; stara
je bila ova boica, drevna i mona! Zastao mi je dah dok sam ju gledala
osjeajui kako mi hladan znoj izbija izmeu lopatica. Dola sam odrati
svoje obeanje, podsjetila sam ju nijemo; uvaj se djece svoje djece, o
Asherat!
Dolje hram bijae ispunjen svjetlou votanica i slatkim modrim
dimom tamjana. Otpuzala sam naprijed kako bih bacila pogled na prizor.
Sedam ena stajalo je pred kamenim oltarom i velianstvenim kipom
boice, sedam ena odjevenih u halje od leprave modre svile,
prevuenima srebrnom mreom i sa svjetlucavim, kristalima protkanim
velovima. Ona u sredini nosila je tijaru na rasputenoj kosi, sa sedam
dijamanata umetnutih u zvjezdane srebrne zrake. Krunska sveenica,
pomislila sam, i njezinih est Odabranih. Jednoj kosa bijae bijela poput
mljeike, a uzdignute ruke vornate od starosti; stara Bianca, koja mi je
tono prorekla sudbinu. Onda je, dakle, ovo bio njezin balkon, s kojega
sam pijunirala, jer je ona svakako bila prava proroica.
Osjetila sam se malko bolje pomislivi na to.
A koja je izdala boicu zbog zlata ili smrtne moi? Vespasia, znala
sam; to je bilo ime Biancine nasljednice koja je dudu izrekla lano
proroanstvo. Je li ona bila jedna od Odabranih? Nisam to mogla znati.
Krunska sveenica? Moda. Ako ne ona, to je morala biti jedna ili vie
njih Odabranih. Takav rizik, takvo svetogre, nije se olako poduzimalo,
bez sigurnosti u dobit. Licem u lice, mogla bih procijeniti; skrivena iznad,
mogla sam malo toga razabrati.
Dva niza stuba vijugala su s balkona, vodei dolje do poda. Gmiui
poput jegulje provjerila sam oba i zatekla ih praznima; samo su se stube
od ruiastim ilama proarana mramora gubile iz vida tamo gdje su se
savijale, uokvirene pozlaenom ogradom. No dobro; dosad, barem,

505

Cervianus nije lagao. Oprezno sam se povukla kako bih zavirila u
skrivene bone prostorije.
Rezonantne komore, i jedna i druga; Saraina pra-pratetka Onit
takoer je govorila istinu. Neto sam malo znala o tomu zahvaljujui
prijateljstvu s Thelesis de Mornay. Svaka je imala glasnjae, vjeto
postavljene, kako bi provodile proroiin glas u komoru, a odatle u
zasvoen strop centralne kupole, strahovito ga pojaavi. Trik, pomislila
sam, je u tome da se glas usmjeri na pravo mjesto; a to se moglo uiniti u
oba smjera, ili nadesno ili nalijevo. U jednoj se nalazila savitljiva
bronana ploa, privrena za mehanizam polugom i zupanicima.
Pretpostavila sam da je to bio stroj za grmljavinu. Helleni su od starina
imali takve sprave.
Izuzev bronane ploe i nekoliko obrednih predmeta kandila i
tome slino komore su bile prazne. Zadovoljna istragom diskretno sam
se povukla i klisnula kroz vrata da bih se pridruila Joscelinu.
Dostajat e za nae potrebe, rekla sam tiho. Onako je kao to je
Cervianus rekao; dolje se odrava bdijenje. Neka nam se Ti-Philippe
pridrui, a Kazanovi Illyri neka priekaju iza ovih vrata, na stubitu.
Radije bih da nam ne budu na putu, i da budu tihi.
Joscelin kimne, jedva vidljiv na slabu, treperavu svjetlu. To je
bezuman plan, Phdre, apnuo je. Svjesna si toga, zar ne?
Bezumniji od pjevanja skaldskih ognjinih pjesama Gospodaru
Tjesnaca? uzvratila sam aptom.
Ne. Nacerio se u tami. Taj je bio moj, zar ne? U tom sluaju moe
kriviti Tsingana to me odjenuo u mendacantske halje i moliti se da tvoj
plan upali barem upola tako dobro.
Vjeruj mi, rekla sam usrdno, molim se. Slijepo posegnuvi za
njim, okrznula sam mu obraz vrcima prstiju, umrstila sam prste u
njegovu podrezanu zamrenu kosu, privukla sebi i estoko ga poljubila.
Elua te uvao, ma to da se dogodi.
I tebe, apnuo je Joscelin uz moje usne. I tebe, ljubavi.
Sve vrijeme to smo bili zajedno i tijekom svega to smo pretrpjeli,
nisam se mogla sjetiti da me ikad tako nazvao. Pustila sam ga, a dah mi je
zastao u grlu. Idi, onda, i dovedi ih.
Posluao je i doskora smo svi bili na mjestima. Sa svakim osjetom i
svakim ivcom na rubu, mislila sam da e me ukanje, kripa i apati
izludjeti, ali ruku na srce, izveli su to diskretno. Kazan i njegovi ljudi
ekat e na stubitu, spremni da se bace u akciju ako ustreba; Joscelin i
Ti-Philippe vrebali su u rezonantnim komorama, skriveni s vida svima,
osim meni, odakle sam ih mogla pozvati jednim pogledom.

506

to se mene ticalo, zauzela sam prijanje mjesto, legavi na trbuh i
zagledavi se kroz noge stolca u hram poda mnom. Bila je to igra ekanja,
od ovog trena pa nadalje,
A ekala jesam, jo jednu naizgled pravu vjenost, napola uljuljkana
melodinim pjevanjem odozdo. Nije vano, pomislila sam. ekala sam i
ekala, i ekala, i ekala, za cijele ove duge pustolovine; ekala vijesti u
Eluinom Gradu, ekala da se dogaaji preokrenu u La Serenissimi, ekala
svoju otkupninu, ekala thetalos, ekala arhonov odgovor... mjesece i
mjesece nisam radila nita drugo osim ekala.
Mogla sam ekati jo malo dulje.
Napokon je Krunska sveenica zavrila njihovu litaniju te se ustala
sa svojim Odabranima, sklopivi ruke. Negdje vani svitala je zora. Leala
sam skrivena, gledajui kako se hram Asherat-Od-Mora budi u ivot.
Svijee su se zamijenile, kandila napunila, a veliki drveni podij dovuen
je pred oltar u tri dijela, koja su teglili izmueni eunusi. Nedirnut svime
time, velianstven lik Asherat zurio je naprijed, pruajui ruke prema
dolje da dotakne od kamena isklesane valove.
U toj vrevi isprobala sam jainu rezonantne komore, tiho
zapjevuivi u oba smjera sve dok se nisam uvjerila da sam pogodila kut.
Ti-Philippe me gledao kao da sam poludjela, no drao je jezik za zubima;
Joscelinove su oi svjetlucale razuzdanou koja je odgovarala mojoj. Kad
bi se jednom obvezao na neto, ne bi se sustezao. Stekao to u svojoj
kratkoj slubi kod Anafiela Delaunayja ili ne, u tom smo pogledu bili
slini.
Negdje je zraka svjetla pogodila Asheratinu krunu pokraj luke.
Vidjela sam kako se sunce slijeva u hram kad su se velika ulazna
vrata otvorila prema predvorju; ula sam priguen urlik okupljene
svjetine vani, na Campo Grandeu. ula sam kako se pojaava dok se
povorka pribliavala, a dudeva se garda postrojavala u dvostruku vrstu,
na ijim se zidovima od titova i kopalja slamao prosvjed. Vidjela sam
kako Krunska sveenica zauzima mjesto pred oltarom, okruena svojim
izabranicama, dok su se akoliti i sluitelji pripremali primiti kraljevsku
svitu.
Vidjela sam kako ulaze u hram.
Ah, Elua! Svi su bili na broju, svi. Cesare Stregazza, jo uvijek dud i
krhka ena kraj njega koja je zacijelo bila njegova supruga; Marco i
Marie-Celeste, s ponositim Severiom uza se. Ostale sam prepoznala po
vienju i znanju steenom, naizgled, tako davno: Orsa Latrigana i
Lorenza Pescaru, nekadanje aspirante na dudevo prijestolje, koje je
porazilo Marcovo nastojanje, a i druge, takoer lanove Stotine
plemenitih obitelji i Consiglia Maggiore, plemie iz est sestiera, u

507

napadno raskonu ruhu, ogorene ili ulizivaki raspoloene, ovisno o
njihovoj prirodi.
A ondje je bilo i DAngelina . O, da, bilo je DAngelina.
Zapanjilo me vidjeti Ysandre de la Courcel kako ulazi u Asheratin
hram; vidjeti, nakon toliko vremena, svu slavu i ljepotu Terre dAnge,
moje domovine, personificirane u mojoj kraljici. Nosila je
blijedoljubiastu haljinu sa zelenim platem, Eluinom bojom, ukraen
zlatnim brokatom, a ak i s mog loeg poloaja na podu balkona, mogla
sam vidjeti da je izrada bila iznimna. Jednostavna zlatna dijadema stajala
joj je navrh svijetloplave kose koju je sputavala zlatna mreica, a njezin je
profil svojom istoom oduzimao dah.
Nekako sam uspjela zaboraviti da Ysandre nije bila nita starija od
mene.
Zajedno sa aicom dangelinskih velikaa i kolonom vojnika koji su
zauzeli mjesta u pozadini hrama, etiri Cassilinska brata otpratila su je na
poasno mjesto s desne strane starog i novoizabranog duda na podiju. U
svojim pepeljastosivim odorama, kose sputane u uredne svitke na
potiljku, s bodeima o pojasu i maevima na leima, bili su gotovo
identini, svi iste dobi, negdje izmeu etrdesete i pedesete, pretpostavila
sam. Svaki je od njih mogao biti David de Rocaille... ili nijedan.
A tada je ula pratnja princa Benedictea.
Nisam bila sigurna, dotad, hoe li se Melisande usuditi. Trebala sam
znati da hoe. Ula je ruku pod ruku s Benedicteom de la Courcelom,
visokim i ilim u modrim i srebrnim bojama svoje kue, a njegovo
uspravno dranje prikrivalo mu je godine. Njezina haljina od
tamnomodrog baruna slagala se s njegovim prslukom, a glava joj je bila
edno oborena, dok joj je blistav Asheratin veo skrivao lice; ali otraga, ah!
Kosa joj je padala slobodno i nesputano, slijevajui se u sjajnim modro-
crnim valovima do dna lea.
Melisande, pomislila sam, nijemo se smijui, sa suzama u oima; o,
Melisande!
Kad se sve zbroji i oduzme, nije joj bilo ravne.
Srce mi je jae zakucalo u grudima, a disanje postalo oteano i
ubrzano, zbog ega su mi se osuila usta. udnja je u meni pulsirala
poput bila, dok sam se prisjeala njezinih ruku, njezinih usana, njezina
mirisa. Ali predugo sam ve bila Naamahina slubenica, dvaput
posveena, te sam znala kako je trpjeti udnju eu od boli. Povorka
straara ih je okruivala, odjeveni u livreje kue Courcel. Dobro sam
promotrila njihova lica i opazila poprilian broj veterana Troyes-le-
Monta meu njima dok su zauzimali mjesto meu zbijenom masom
plemenitih vazala u pozadini hrama. Benedicte i Melisande uspeli su se

508

na podij lijevo od Marca i Marie-Stregazza, njihovih vrstih saveznika i
ponovno ujedinjene svojte.
Posljednji koji su uli, dvostruka kolona dudeve strae, osigurali su
vrata od gomile koja je ve urlikala na Campo Grandeu. ula sam otro
izreene zapovijedi i naloge dok su to inili i naslutila ispravno, kao to
se pokazalo da je barem jedna jedinica gradske serenissimanske strae
bila postavljena na uvanje vrata izvana.
Unutra je sve utihnulo, izuzev utanja i amora nekoliko stotina
tijela okupljenih na jednom mjestu te piskutanja gorueg tamjana i tihog
pucketanja plamiaka svijea. Sa svog visokog skrovita zurila sam u
okupljen prizor. Donijeli su stolac za Cesarea Stregazzu; mogla sam
vidjeti iljastu grimiznu kapu na njegovoj prorijeenoj bijeloj kosi i
dudev peatnjak kako se ljeska zlatom s njegove drhtave ake koja je
poivala na naslonu za ruke.
Zatraio je moju pomo da bi ga zadrao, lukavi stari manipulator.
Dakako, on je naumio neto drugo od onoga to je meni bilo na umu; ali
to je bio put koji mi se ponudio, a drugog izbora nisam imala.
Obred investiture upravo je trebao zapoeti.


509

SEDAMDEST ETIRI



ao veina obreda, i ovaj je poeo zazivanjem bogova.
Uzdignuvi obje ruke prema liku Asherat-Od-Mora, Krunska je
sveenica izgovorila molitvu iui da udijeli svoj blagoslov dananjim
dogaanjima, dok su njezine Odabrane stupile naprijed sa rtvama;
blistavim obrednim posudama, pozlaenim koarama voa i ita, smeim
jajima u srebrnoj zdjeli, draguljem optoenim vinskim peharom, to se
sve odloilo na oltar.
Laknulo mi je to nee biti krvne rtve.
Teko je odabrati idealan trenutak. Pomiljala sam da iskoristim
molitvu Krunske sveenice, to bi bilo prikladno, a ipak... Manjkalo je
dramatinosti. Bolje da se dogodi na vrhuncu sveanosti, kada okupljeni
ve budu susprezali dah. eljela sam da im mogu vidjeti lica umjesto
potiljaka. Kad je molitva zavrila, a rtve se prinijele, Krunska sveenica i
Odabrane okrenule su se prema svjetini, ali nisu njihovi izrazi lica bili ti
koji su me zanimali.
U litaniji koja je uslijedila, Krunska sveenica navela je drevnu
povijest La Serenissime i dudevu ulogu u njoj, nabrojivi njegove
dunosti, koje je estero Odabranih izgovorilo u stilu pitanja i odgovora.
Bio je to prilino lijep obred, kad ga ne bi promatrali iz skrovita, drhtavi
od napetosti. Naulila sam ui da osluhnem buku gomile na Campo
Grandeu, koja se povremeno mogla nauti. Nije dosegnula kritinu toku.
Ne, pomislila sam; priekat u sve dok Marco Stregazza ne ponese
dudev peatnjak na svom prstu. On nee riskirati da mu ita omete
investituru. Stvar mora biti gotova, prije nego to nastane kaos. ak i
odozgo, mogla sam proitati to iz njegova dranja, istodobno i oputenog
i gorljivog. Pitala sam se je li Alegra Stregazza primila moju poruku i je li
njezin suprug Ricciardo odgovorio okupivi Scholae.
Trajala je prilino dugo ta ceremonija, sve dok mi pozornost nije
gotovo poela lutati. Trgnula sam se, zabrinuvi se; ako sam ja bila
rastresena, koliko su rastreseniji bili Joscelin i Ti-Philippe, te Kazan i
njegovi Illyri skriveni iza vrata, koji ne bijahu uvjebani podnositi
dosadu? Uto se Krunska sveenica obratila novoizabranom dudu, a
moja se pozornost izotrila.
Marco Plautius Stregazza, zapjevuila je oslovivi ga punim
imenom. uo si ovdje nabrojene svete dunosti koje stjee onaj koji bi se
predao u ruke Asherat-Od-Mora i zauzeo prijestolje duda La
K

510

Serenissime. Voljom naroda, glasom Consigglia Maggiore i privolom
Asheratina hrama, ti si za to imenovan. eli li poloiti ovaj zavjet?
elim, vrsto e Marco Stregazza stupivi naprijed.
Zaklinje li se svojim ivotom da e vjerno provoditi ove dunosti?
Zaklinjem se.
Obvezala ga je, tada, dugom i kompliciranom zakletvom koju nisam
uspjela upamtiti i koju je Marco ponovio od slova do slova, a onda ga
pozvala do oltara da mu pomae elo uljem, to sam promatrala u agoniji
neodlunosti. Da to bude sada? To se mora uiniti prije nego to se
sakrament dovri.
Vaa Milosti, obratila se Krunska sveenica Cesareu Stregazzi, ne
naklonivi posve glavu. Pred Asherat-Od-Mora kucnuo je as. Vrijeme je
da dudev peatnjak prijee drugomu. Vidjela sam kako se njegova
grimiznom kapom pokrivena glava poraeno prigiba, a njegove vornate
ruke podiu s naslona dok su mu drhtavi prsti petljali oko masivnog
zlatnog peatnjaka.
Sada. Da.
To je bio taj trenutak.
Povukavi se natrag, podigla sam se na koljena, dok mi je dah drhtao
u pluima, a ja u mislima uvjebavala caerdiccijske rijei, jainu i
intonaciju. Asherat, pomislila sam, okrznuvi pogledom boiin kip, zbog
ovoga si me spasila; prui mi sad svoju pomo. Eluinovo sam dijete,
Kushielova Izabranica i Naamahina slubenica, ali ti si me izvukla iz
morskih dubina i privila me na svoje grudi kako bih danas bila tu. Ako je
ovo tvoja volja, onda se poslui mnome!
U sjeanju sam ponovno zaula jaukanje, izluujuu naricaljku
vjetrova La Dolorose, zvuk koji sam trpjela nebrojeno dana, nebrojenih
crnih noi u siunoj eliji, tugovanje ucviljene boice. Gubitak, beskrajan
gubitak; Asheratina tuga za njezinim umorenim sinom Eshmunom
izmijeana s mojom. Joscelinovo lice na treperavom svjetlu plamena,
ispunjeno oajem; baklja koja pada poput zvijezde. Kazanov brat kako
umire na drugom kraju Kazanova maa. Peina Temenosa, krvna krivnja
koju sam nosila poput okova. Poniteno prokletstvo, ponovno baeno
pod podmuklom krinkom; izgubljen sin, izgubljen ljubavnik...
Jarko i blistavo zlato, dudev peatnjak skliznuo je sa vornatog
prsta Cesarea Stregazze.
Kleei na balkonu, usmjerila sam glas prema rezonantnoj komori.
O moj Ljubljeni, zato me ostavlja?
Dobar su posao napravili, ti zidari koji su umrli da sauvaju boiine
tajne; vlastite su me rijei prepale, velianstvene i sonorne, odjeknuvi sa

511

same nadsvoene kupole prema svakom kutku hrama. Negdje je
zemljana posuda nekom ispala i razbila se.
Mislim da u tom trenutku nije bilo nikoga tko nije podigao pogled
prema vrhu kupole, traei prisutnost boanstva. U tom trenutku, dvije
godine opreznog planiranja, dvije godine teko steenih, kupljenih i
prodanih saveza, poele su se raspadati.
To je znak! kriknuo je Cesare Stregazza svojim drhtavim glasom,
tutnuvi dudev peatnjak natrag na prst i stisnuvi aku na naslonu za
ruke. Znak!
To je varka! prosike Marie-Celeste Stregazza, zavrtjevi se u svom
sveanom ruhu. Mogla sam samo pretpostaviti kako je pogledom oinula
Krunsku sveenicu i okupljene Odabrane. Varka, velim! Razotkrijte ju i
stanite joj na kraj!
Dobro sam pogodila kad sam ju ocijenila lukavijom od njih dvoje.
Krunska sveenica, dvije njezine Odabrane; okrenule su glave,
pretraujui balkon, dok im je shvaanje polako svitalo na licu. Ostali su
slijedili njihove poglede. Reagiravi polako, dudevi straari poeli su se
neodluno pomicati i dalje u nemogunosti da me opaze.
Kakva je varka istina, Serenissimanci? doviknula sam im. Kog je
boica izabrala, tog se dok je iv ne odrie. Tu ste zbog lanog
proroanstva, Serenissimanci. Marco Stregazza se eli domoi dudeva
prijestolja u vlastite svrhe, dok Benedicte de la Courcel prieljkuje smrt
svoje kraljice.
Tada je nastao urnebes.
Krunska je sveenica djelovala prva, brzo, pruivi ruku kako bi
pokazala na balkon. Uljez se usudio oskvrnuti Asheratin hram! kriknula
je. Uhvatite je!
Nastala je stanka, a tada su se eunusi hrama pokrenuli da je
posluaju, a po nekoliko ih se sa svake strane stalo penjati zavojitim
stubitem, oprezno drei obredna koplja pred sobom.
Sad, Josceline, promrmljala sam preko ramena, glatko se osovivi
na noge. Uz mrk osmijeh, pojavio se iz rezonantne komore, a Ti-Philippe
na drugoj strani samo korak iza njega. Svaki je zauzeo mjesto navrh
jednakih stubita; uskih, zavojitih stubita koje je odozgo mogao obraniti
jedan naoruan ovjek. Sluitelji su zastali na prvom zavoju, neobueni za
bitku i preplaeni.
Koraknuvi na balkon i poloivi ruke na ogradu, spustila sam
pogled na hram. Neka me sada vide; vie nije bilo vano. U uskomeanoj
gomili, podjele su se svejedno jasno opaale. Kapetan dudeve garde i
skoro tri etvrtine njegovih ljudi ekali su naloge Marca Stregazze, dok su
preostali, zbunjeni, prelijetali pogledom od svog zapovjednika preko

512

Cesarea Stregazze do ostalih serenissimanskih plemia koji su polako
poeli shvaati situaciju, ijedan se za drugim priklanjali dudu, Cesareu.
Ysandre stajae visoka i uspravna, blijeda lica, dok su njezina
Cassilinska braa tvorila etverokut oko nje, ukrtenih titnika i bodea
spremnih na obranu. DAngelinsko plemstvo sjatilo se iza nje, a vojnici su
se rairili da ih zatite.
Stara, slijepa sveenica Bianca podigla je dva drhtava prsta prema
Asheratinu liku, miui usnama u molitvi; s drhtajem je svoje slijepo lice
svrnula prema Krunskoj sveenici i poela se udaljavati od nje, a tri
preostale Odabrane su je slijedile.
A dangelinski straari Malog dvora premjestili su se kao na znak u
vrsto klupko oko princa Benedictea i njegove plemenite supruge.
Melisande.
Okrenula se i stajala nepomino, zastrta lica uzdignutog prema
balkonu, a ja sam znala da su iza kristalnog svjetlucanja njezine oi bile
uprte u moje lice. Zurila sam u nju odozgo, drhtei, steui prstima
mramornu balustradu.
Phdre? Bijae to Ysandrin glas, istovremeno otar i smeten. to,
tako ti Eluinog blaenog imena, radi ovdje, i o emu to govori? Mislila
sam da si otila u Ephesium!
Vaa visosti, rekla sam tiho, ne premjetajui pogled. ak i bez
rezonantne komore, moj se glas pronosio s ove visine. Dopustili ste mi
da odem u potragu za izdajnicom Melisande Shahrizai. A ja sam je
pronala, rekla sam, podigavi ruku i uperivi je ravno u Melisande, koja
je ponosno stajala uz Benedictea. Tamo.
Iako ne mogu biti sigurna, gotovo sam uvjerena da sam vidjela kako
se Melisandina glava neznatno sagiba prema meni kao na duelantski
pozdrav; sigurna sam pak da sam vidjela kako je lijevom rukom dala
tajni znak, koji je preuzela Marie-Celeste Stregazza i prenijela ga
Krunskoj sveenici, koja je kimula u smjeru predvorja. Lako primjetljivo,
odozgo, za nekog tko je u tome uvjeban; ipak, nita nisam mogla
poduzeti. Usne su mi oblikovale povik upozorenja, ali ve je bezimena
ruka odmakla zasun na velebnim vratima Asheratinog hrama.
Pobunjenici! poviknuo je visoki muki alt iz predvorja, a akoliti i
sluitelji poeli su se povlaiti u sam hram kad je juri grubo naoruanih
radnika i trgovaca nahrupio kroz irom rastvorena ulazna vrata.
Tada je zapoeo okraj.
Usudim se rei da priljev nije bio tako velik kao to su urotnici
oekivali. Sada, kad su vrata bila otvorena, ula sam kako se zveket i urlik
kavge nastavlja na Campo Grandeu i znala, uz veliki val nade, da je
Ricciardo okupio Scholae. Ipak, postojala je nepokolebljiva jezgra koja je
prodrla u hram, a to je bilo dovoljno da nasilje eruptira. Neprijatelj ili

513

saveznik, tko bi ga znao? Gledala sam kako se sve to odvija s visine,
usredotoivi se na Ysandrine Cassiline dok su istovremeno dvije skupine
napadaa juriale na balkonske stube poda mnom.
Prvu, pobunjenike s toljagama i orujem domae izrade, Joscelin i
Ti-Philippe lako su odbili. Druga je bila dudeva garda, koju nije bilo tako
lako rastjerati.
Gusaru! povikne Joscelin preko ramena, izmiui se u tijesnom
prostoru i zaustavljajui zamahe maevima svojim ukrtenim bodeima.
Sad!
Uz ushien pokli, Kazan Atrabiades je izveo svoje Illyre iz skrovita,
te su se progurali pokraj Joscelina i Ti-Philippea, probijajui si put
titovima i kratkim maevima niz zavojite stube. Krv je potekla,
poprskavi mramor i kamen. ula sam guranje i viku, jauke ranjenih.
Jedan od Illyra je pao. Psujui, Kazan je zagazio kroz tunjavu,
odgurnuvi jednog Serenissimanca i bacivi ga preko ograde stubita.
A u sreditu hrama, klin naoruanih trgovaca uporno se primicao
pratnji moje kraljice, a dudevi su se straari odani Marcu Stregazzi
oprezno povlaili pred njihovim napadom. Opazila sam vjetinu kojom su
se borili i dobrano istroene maeve koje su nosili, te zakljuila da to nisu
bili potkupljeni ustanici, ve plaenici kojima je bilo zapovijeeno da
napadnu Ysandrinu svitu.
Bliio se pokuaj atentata.
Nitko nije gledao, premda se dogaalo naoigled sviju. Marco
Stregazza je vikao, nastojei da ga uju ponad graje, ali moja je optuba
poluila uinak; podrka je poela otjecati od njega i postojano rasti oko
Cesarea. Dud! zaurlao je glas, a drugi preuzee poklik. K dudu!
etiri Cassilinska brata, dva sprijeda i dva otraga, kretali su se
nevieno tenom gracioznou, a oko svakog se nalazio prsten prostora u
kojem je elik pleo smrtonosne ornamente.
Netremice sam ih promatrala, a Joscelin mi se pridruio na balkonu,
slijedei moj pogled dok su Kazanovi ljudi branili stube. Oboje smo uli
trenutak kad se Marco izvukao iz nepovoljne situacije, uvukavi dah i
viknuvi dovoljno glasno da na asak prekine borbu.
Serenissimanci, izdani smo! Prevarili su nas! Benedicte de la
Courcel me prevario!
U stanci su se pripadnici dudeve garde prestali meusobno boriti i
izmijenili nesigurne poglede, njihova podijeljena odanost ponovno
ujedinjena Marcovim politikim dezerterstvom. Nije trebalo mnogo.
Smrknutom odlunou Serenissimanci su se poput jednoga okrenuli
protiv svite Malog dvora i provala je nasilja ponovno zapoela.

514

Na svoju ast, Benedicte de la Courcel nije bio kukavica. Neko je bio
junak i hrabar ratnik najstariji heroj Bitke trojice prineva u kojoj je
njegov neak Rolande izgubio ivot. Mislim da nije raunao na to da e se
opet boriti u jesen svoga ivota, ali jest, iupavi svoj obredni ma iz
draguljima optoenih korica i hrabro ga zavitlavi u obranu svojih ljudi...
i svoje ene.
Zaboravljeni, Illyri spustie oruje na stubama, dolazei do daha.
Oni pobunjenici, pravi sinovi Scholae, ruku umrljanih od rada i
izbezumljenih lica, poee se povlaiti ili bjeati, osjetivi da je njihova
stvar izgubljena.
No to nije vrijedilo za plaenike, koji su se nastavili boriti. Mislim da
nisu bili dovoljno vjeti ni brojni da bi nadvladali Ysandrinu strau. Nisu
to ni trebali biti. To im naime nije bio cilj. Bilo ih je dovoljno da napadnu
DAngeline i zaokupe ih borbom ak i Cassiline, koji jo nisu isukali
maeve da ubiju. A to nee ni uiniti u serenissimanskom hramu, ne bez
kraljiine zapovijedi, osim ako joj ivot ne bi bio uistinu ugroen. Bilo je
dovoljno odrati kordon zatite oko nje.
Ysandrino je lice bilo napeto od straha i srdbe; veinom od srdbe.
S druge strane hrama, zurila sam u nju i u njezine Cassiline. Prouavala
sam ih, jednog za drugim, a pogled mi se neprestano vraao na jednog
posebnog, s prednje lijeve strane, dok sam se prisjeala popodneva u
Dvorani portreta, gdje je visjela slika Isabel LEnvers de la Courcel,
neprijateljice mog gospodara Delaunayja, majke kojoj je Ysandre tako
nalikovala.
A ondje je visio i portret Edme de Rocaille, Rolandeove zarunice,
ene za koju bi poao da Isabel nije kumovala njezinoj nezgodi.
Moja je majka bila odgovorna za njezinu smrt, zna.
Znala sam; o, kako sam znala! Taje smrt uobliila moj ivot na
naine koje sam jedva mogla pojmiti, pretvorivi Anafiela Delaunayja,
prineva ljubavnika, u ovjeka kojeg e njegovi neprijatelji prozvati
Gospodarom kurvi-uhoda; stvorivi od mene anguisette odgojenu da
prua uitak na Dvoru Nonocvatueg cvijea, jedno od njegovih
najistananijih oruja.
Jedna smrt; toliko posljedica.
Zurila sam u brata Edme de Rocaille.
Da ga nisam tako prodorno gledala, moda ga ne bih bila uoila,
poetak onog sudbonosnog okreta u praznom prostoru koji ga je
okruivao, graciozan i fluidan, za vrijeme kojeg je bacio desni bode u
zrak i uhvatio ga za sjeivo kako bi ga mogao zavitlati.
Josceline! epala sam ga za miicu jednom rukom, upirui
prstom druge. Tamo!

515

Joscelin je govorio istinu; Cassilinski brat koji smjera izvriti atentat
na svog suverena doista bi bio spreman umrijeti.
David de Rocaille je izvodio terminus.


516

SEDAMDESET PET



avid de Rocaille! Odapet kao strijela s balkona, Joscelinov je krik
odjeknuo sa zasvoene kupole kad se ovaj bacio u akciju, istrgnuvi
se iz mog stiska i mugnuvi pokraj Kazanovih zgranutih Illyra na
stubitu. Na drugom kraju hrama, u sivo odjevena prilika se pokolebala...
a potom nastavila s terminusom, postavivi otricu lijevog bodea pod
vlastito grlo dok je desnicu podizala na zamah.
Ravno prema Ysandre de la Courcel, kraljici Terre dAnge.
Nije ni opazila bode, zurei umjesto toga u balkon s mrkim izrazom
na borbu spremnog monarha, pitajui se koju je novu prijetnju
nagovijestio taj pokli.
Na otrom zavoju stubita, Joscelin skoi na ogradu, uhvativi
ravnoteu ponad borbe i prebacivi bode u desnicu kako bi ga primio za
sjeivo. Rocaille je tada doista zastao, a mislim da su im se na trenutak
pogledi susreli preko pretrpanog prostora. S osmijehom mrtvake glave,
brat Edme de Rocaille pogledao je kraljicu i krenuo da e zavitlati bode.
A s molitvom koja je bila polukletva, Joscelin ga zavitla prvi.
Mislim da ne pretjerujem kad kaem da je sam Cassiel tog dana
vodio Joscelinovu ruku, jer je to bio nemogu izbaaj pod nemoguim
okolnostima. Ne znam kako bi ga drugaije izveo. Prevrui se u zraku,
otrica je sijevnula iznad glava zaraenih straara.
Spreman umrijeti ili ne, David de Rocaille je reagirao instinktivno,
blokirajui udarac titnikom jedne ruke. Joscelinov je bode zveknuo o
njega i bezopasno pao na pod. Sporo reagiravi, oni najblii njemu su se
okrenuli, ne shvaajui to se dogaa. Nakratko sklopivi oi, David de
Rocaille se naklonio i spremio bodee u korice, posegnuvi preko ramena
da isue ma.
S nijemim krikom, Joscelin se bacio s ograde, ratrkavi pripadnike
dudeve garde kad je sletio.
Usudim se rei da bi ga bili na tom mjestu ubili da je imalo priekao,
ali on ih je iznenadio i, prije nego to su uspjeli reagirati, ve je preao
pola puta kroz gomilu. Stajala sam ukoena od straha dok se probijao
kroza nj.
Usred tog kolebanja, David de Rocaille je napao ali je ekao
trenutak predugo da bi iskoristio svoju prednost. Sa okom i nevjericom
ispisanima na licima, Ysandrini preostali Cassilini zbili su redove oko nje
i suoili se sa svojim suborcem.
D

517

Jedan je umro brzo, presporo podigavi gard, nekako i dalje mislei
da je sve to bila strana pogreka, sve dok mu David de Rocaille nije
raskolio grudi ukoenim, dvorunim udarcom. Drugi se bolje borio i
moda bi dulje poivio da je isukao ma umjesto to se oslonio na svoje
bodee; pao je kad se de Rocaille spustio na koljeno i, izvevi irok zamah
prema njegovim nogama, dokrajio ga, kad je ovaj pao, brzim
zasijecanjem u vrat.
U tom je asu stigao Joscelin, a njegov je ma zvonko pozdravio
slobodu kad ga je isukao iz korica. David de Rocaille, izustio je tiho.
Okreni se i suoi sa mnom.
Posljednji se Cassiline polako povukao, pokrivajui Ysandrin uzmak.
U tiini, David de Rocaille se okrenuo kako bi doekao Joscelina
Verreuila.
Osim na poljanama za vjebu u njihovu svetitu, gdje ih odgajaju i
vjebaju pod budnim okom prefekta, nitko iv nikad nije vidio dva
cassilinski obuena ratnika kako se meusobno bore. To je prizor
sposoban dovesti itav urnebes na mrtvu toku a upravo se to i
dogodilo. DAngelini, Serenissimani, plaenici... svi odreda, stavili su
svoje zadjevice na stranu dok su zadivljeno promatrali, ustuknuvi kako
bi borcima napravili prostora.
Stisnula sam ogradu balkona tako jako da su me prsti zaboljeli i
gledala to se odvija.
Do dana dananjeg to je jedna od najpogibeljnijih i najljepih stvari
kojoj sam ikad svjedoila. Njihove su otrice ibale i sudarale se u
strukturama presloenim da bi ih oko moglo pratiti, dok su prelazili iz
akcije u akciju, pokretima izvjebanim od djetinjstva nadalje. Na svojoj
strani Joscelin je imao ilost mladosti; ali DAngelini ne stare brzo. De
Rocaille je bio ovjek u jeku ivota, a snaga ga jo nije bila napustila te se
borio nemajui to izgubiti.
Anatemo! prosiktao je kad su im se otrice zakaile. Izdao si
Bratstvo za jednu od Naamahinih ljubimica!
tujem svoj zavjet Cassielu, mrko e Joscelin. Kako e ti
odgovarati za svoj, vjerolomnie?
David de Rocaille odgovorio mu je vjetim okretom, oslobodivi
svoju otricu i koraknuvi unatrag kako bi naciljao silovit udarac u
Joscelinovu glavu; Joscelin se izmaknuo i zavrtio, a de Rocailleova je
otrica nekodljivo preletjela iznad njegove dopola odrezane kose, dok je
on, uspravljajui se, zamahnuo prema protivnikovu torzu. Ovaj je vjeto
parirao te su se nastavili boriti, vrtei se i izmiui. Bili su naoko neobini
protivnici, David de Rocaille kao primjer strogosti i sposobnosti u svojoj
sivoj cassilinskoj odori, a Joscelin u svojoj grubo tkanoj odjei, zamrenih
uvojaka jo mjestimice obojanih orahovom bojom.

518

U toj oprenosti, meutim, leala je razlika izmeu njih. Iako je de
Rocaille bio dvadeset godina stariji, Joscelin je imao gorku mudrost
iskustva. David de Rocaille je proveo ivot dvorei regente Terre dAnge.
Nikad prije nije isukao ma da ubije.
Joscelin jest. Bila sam s njim kad se tukao s starjeinama Waldemara
Seliga, sam i bez iije pomoi u bijesnoj skaldskoj snjenoj oluji, to i
dalje ostaje jedna od njegovih najveih bitaka i jedna koju pjesnici nisu
opjevali. Bila sam prisutna kad se borio s Tarbh Croima na Albi, branei
krvlju i pokoljem mene i obitelj Drustana mab Necthane, koji ga je zbog
toga prozvao bratom. A bila sam i na La Dolorosi, kad ju je napao samo
golim bodeima, nastojei izvojevati moju slobodu.
Znao je to znai boriti se za ljubav.
Polako, strahovito polako, srea se poela okretati protiv Davida de
Rocaillea. Njega, koji nije imao to izgubiti, a ni stei, osim smrti. No
blistave su otrice sveudilj sijevale, drane u dvorunim cassilinskim
stiscima duelista, a njihovi su suptilni kutovi i meusobna igra bili gotovo
nezamjetljivi promatraima; ipak, manevrirali su jedan oko drugoga u
nizu sloenih koraka i okreta, prebrojni da bi ih se sve moglo navesti. Ali
David de Rocaille je poinjao oajavati i to mu se vidjelo na licu.
Bilo je teko, Elua zna, tee od mnogo toga to sam uinila, okrenuti
lea toj borbi i ogledati se po hramu. Nekoliko stotina ljudi kojima je
manje toga ovisilo o tom sukobu nisu to mogli uiniti.
Znala sam tko jest.
Ujedinivi snage pod zapovjednitvom Cesarea Stregazze,
serenissimanski kontingent opkolio je Benedicteovu svitu. Veina njih
dotad se ve predala, daleko nadmaena brojem, a ja sam ugledala
okupljeno klupko ljudi oko samog princa Benedictea, koji je pao i krvario
iz mnogih rana, a grudi mu se polako dizale i padale dok je teko disao.
Vidjela sam plaenike koji su napali Ysandrinu pratnju kako se povlae
uza zidove hrama, kreui se prema izlazu. ula sam povike i psovke
serenissimanske strae pred vratima, koja je sada uistinu nastojala
suzbiti natisnuto graanstvo i trgovce. Zaula sam sve jai amor iz
hrama i morala se osvrnuti.
Na tlu hrama, David de Rocaille je poveo divlju obranu, ponovno
napredujui, pretvarajui svoj oaj u divlju energiju i nastavljajui s
napadom; smijeio se sada, stisnutih zuba, onako kako se smijei ovjek
suoen sa smru. Korak po korak, primoravao je Joscelina na
povlaenje...
Vidjela sam ih, a vidjela sam i kako ih cijela La Serenissima
promatra. Boljelo je odvratiti pogled, ali morala sam.

519

I tada sam spazila Melisande Shahrizai u svojoj modroj haljini i
svjetlucavu velu, kako mirno hoda prema predvorju, i kako ju nitko
pritom ne gleda.
to god da se dogodi, ona e ietati slobodna.
Na tlu hrama se Joscelin oprezno povlaio, spreman i pribran, a
svjetlucava linija njegove otrice otklanjala je de Rocailleove udarce dalje
od njegova tijela. Kretao se paljivo, precizno smjetajui svoje noge, dok
mu se tijelo izvijalo i ekalo da David de Rocaille potroi posljednju,
bjesomunu snagu. Preivjet e; morao je ivjeti. Borio se za ljubav.
Promatrala sam ga sa srcem u grlu. Sigurno, sigurno, ono je pobjeda
ispisana u njegovu pogledu, strpljivom i opreznom.
Sklopila sam oi i donijela odluku.
Moram neto obaviti, promrmljala sam nesigurno Ti-Philippeu,
koji mi se pridruio na balkonu kad je Joscelin otiao za de Rocailleom.
Za Fortuna, za Remyja... za sve nas. Hoe li poi sa mnom?
Kimnuo je jednom, ozbiljan poput smrti, moj veseli vitez. Moja
gospo, na to sam se obvezao.
Onda doi.
Vukui ga za sobom, pohitala sam niz stubite, pokraj Stajea i Tor-
mosa, koji su se napokon borili rame uz rame, pokraj Oltukha, koji me
zgranutim glasom upitao kamo u, i sruila se u svjetinu, migoljei kroz
guvu. Za to je potrebna vjetina, kao i u mnogoemu drugom; to je jedna
od prvih stvari koje nas ue, na Nonom dvoru, kako se kretati meu
mecenama na velikim svetkovinama. Izabrala sam neizravan put,
slijedei otvore izmeu natiskanih tijela, ne obazirui se na povike dok
sam prolazila. Jednom sam se spotaknula o neto i, spustivi pogled,
spazila da je to bio Joscelinov bode koji mu je ispao, odgurnut nogom i
zaboravljen od strane gledatelja. Pod zatitom zveketa elika, brzo sam se
sagnula i pokupila ga, hitajui dalje.
Izgubila sam Ti-Philippea negdje u svjetini, iako sam ga jo mogla
uti, njegove estoke psovke i objanjenja dok su ga Serenissimanci
nastojali zadrati. Da je Melisande hodala manje leernim korakom,
dudeva straa bi je moda opazila, i zaustavila... ili bi moda stigla do
predvorja prije mene. No, nije.
Ja sam onamo dola prva.
Sama izuzev grupice izbezumljenih akolita, okrenula sam lea
vratima hrama i postavila se Melisandi na put, podigla Joscelinov bode
izmeu nas, nisko i uperen uvis kao to sam vidjela da on ini. Pred
vratima stajala je serenissimanska straa, prijeei ulaz svjetini na
Campo Grandeu. Propustit e je, pomislila sam; vjerojatno su imali
zapovijedi da to uine.

520

Melisande je zastala i promotrila me kroz svoj veo.
Moja gospo Melisande, rekla sam nastojei da mi glas ostane
miran. inilo se nemoguim da sam govorila boiinim odjekujuim
glasom prije samo nekoliko minuta. Neete otii odavde.
Phdre. Cijeli se svijet skrivenih znaenja krio u toj jednoj
jednostavnoj rijei, mom imenu, cijela bitka sa svim svojim sloenim
spletovima neprijateljstva i ljubavi, mrnje i udnje, koji su leali izmeu
nas, zaodjenuti blagom zabavljenou koju im je samo Melisande mogla
podariti, zasijecajui u sr moje due i odbacujui sve ostalo kao neto
uzgredno. Zar e vlastitom rukom poiniti zloin da me sprijei?
Sklopila sam oi, ne elei gledati kako njezina ljepota blista poput
baklje iza vela, a onda ih ponovno otvorila, ne namjeravajui ju ispustiti
iz vida. Mogla sam uti, s druge strane gomile, promjenu u smrtonosnoj
glazbi maevanja. Sada su ofenzivni zamasi zvonili odmjereno i jasno,
nepokolebljivo, strpljivo prikradanje, kao protutea oajnikom,
zveketavom pariranju. Budem li morala.
Onda uini to, rekla je jednostavno i koraknula naprijed.
Drhtala sam i prije nego to je to uinila; ubila sam samo jednu
osobu u cijelom svom ivotu, i to u samoobrani, ali ona nije bila
Melisande. Ispruila je jednu ruku, milujui goli elik Joscelinova
bodea, klizei po njemu prstima kako bi prekrila moje na mjestu gdje su
stiskali drak.
Hoe li? opet je upitala, ozbiljnih, divnih oiju iza vela dok je
izvijala bode u mom stisku, okreui ga protiv mene, dok su mi koljena
klecala od dodira njezine ruke. Dah mi je izlazio u bijelim odbljescima, a
osjetila sam kako mi srce prejako kuca te proklela vlastito zlosretno
roenje koje me tjeralo da poputam volji Kushielova najdivnijeg
potomka. Hoe li doista?
Negdje, na prostoru hrama, Joscelin je pojaavao svoj napad. Znala
sam to, prepoznala sam zvuk udaraca njegova maa, kako se ubrzavaju
prema pobjedi. Ali to je bilo vrlo daleko, a moj se svijet sveo na
malobrojne pedlje koji su me dijelili od Melisande Shahrizai. Njegov se
bode uzdigao izmeu nas, njezina je ruka vodila moju, a bode vie nije
bio uperen u Melisande. Moji udovi nisu sluali moje elje, predavi se
njezinima s tromou protiv koje sam se uzalud borila. Njeno,
neumoljivo, dizao se bode, vrsto stisnut u naim isprepletenim rukama,
sve dok njegov vrak nije poivao pod mojom bradom, bockajui njenu
kou.
Da, dahnula sam, odnekud, iz daljine, uasnuta vlastitim
odgovorom. Njezin me miris opkolio, budei moju udnju, a toplina
njezina tijela bila mi je razorno blizu. Podigla sam pogled k njoj,
osjeajui ubod bodea, obeanje posljednje obljube meu nama.

521

Pomislila sam na Anafiela Delaunayja kako lei u vlastitoj krvi; na
Alcuina koji mi je bio poput brata. Pomislila sam na Fortuna i Remyja,
Phdrine momke, ubijene zbog svoje odanosti. A iako su njihove sjene
vikale za osvetom, nisam mogla zadati udarac. Ne njoj, ne Melisandi. Na
kraju krajeva, bila sam to to sam bila, Kushielova Izabranica. Snaga nije
bila moje oruje; samo predaja. Je li Melisandi sloboda vrijedila
Kushielovih muka? Pojaala sam stisak na bodeu pod njezinom akom,
podigavi drugu ruku da pokrijem njezinu, gurajui otar vrak jae pod
svoju bradu, elei dovriti terminus zapoet tako davno na poljima
Troyes-le-monta. Hoe li?
Dostajao je samo trenutak oklijevanja.
Melisande je zastala.
Immortali! Ime plemikog drutva odjeknulo je poput bojnog
poklia, a ja prepoznah glas koji ga je izustio; Severio Stregazza, koji je
prodro kroz redove Serenissimanaca kako bi uao u predvorje s
nasmijanim Ti-Philippeom i nekolicinom svojih drugova u pratnji,
isukanih maeva. Spustite bode, mrko e Severio, i odmaknite se od
nje, principesso! Napojili ste moju obitelj s dovoljno otrova za cijeli ivot;
nemojte je jo vie okaljati.
U istom trenu, unezvjereni Ricciardo Stregazza uvjerio je
serenissimansku gardu da ga propuste kroz vrata hrama, praenog
vojskom trgovaca...
... a odnekud, u zaelju hrama, uzdigao se silan povik kad se ma
Joscelina Verreuila zario u tijelo Davida de Rocaillea, stavivi toku na
bitku ije sam proputanje dovijeka alila.
S gestom beskrajne milosti, Melisande olabavi stisak na bodeu i
ustukne za jedan jedini korak.
Ostala sam, strahovito izloena, drei bode pod vlastitom bradom.
Hitro sam ga odbacila. Plaenici i pobunjenici su pobjegli, atentator bio
sprijeen, saveznici se okupili, Benedicte bio poraen, a Marco je
promijenio stranu. Uvukla sam dug, drhtav dah. Hvala vam, rekla sam
Severiu. Dunica sam vam, gospodine.
Zahvalite svojem vitezu i njegovu okretnom jeziku, rekao je kratko,
a onda kimnuo Ricciardu. Zdravo strie. Ne biste li trebali biti u kunom
pritvoru?
Ricciardo je teko disao; kasnije sam doznala da je poveo estoku
bitku kako bi umaknuo straarima sa svog imanja. Neredi na Campo
Grandeu su suzbijeni, rekao je, ne obazirui se na pitanje. Hukai su
uhieni. Severio, ao mi je, ali zaklinju se da je tvoj otac imao veze s
ovim.
Nakon stanke, Severio otresito kimne. Pokuali ste me upozoriti.
Hvala vam. Okrenuo se svojim drugovima Immortalima. Odvedite enu

522

mog djeda k njemu, rekao je s gnuanjem. Neka ga utjei u njegovoj
patnji, kad ga je ve dovela u ovaj beznadan poloaj.
Melisande mu nita nije rekla. Dobro sam se sjeala njegova
ogorenja zbog Benedicteova odnosa prema svojoj djeci i unucima
mijeane krvi; upravo je taj okrutan odnos Melisande pretvorila, kap po
kap, u otrov izdaje. Ovdje nee pronai samilost. Bez jo jednog pogleda,
samovoljno je otila.
Ti-Philippe se sagnuo da pokupi Joscelinov bode, zadjenuvi ga o
pojas. Moja gospo, rekao mi je. Mislim da je vrijeme da vidimo svoju
kraljicu.
to god se moda govorilo za njega, Cesare Stregazza je u sebi imao
zapovjedniku crtu. Prije nego to smo se probili do sredine hrama,
uspostavio je nekakav privid mira. Marco i Marie-Celeste kleali su mu
do nogu, preklinjui za milost zbog svog udjela u uroti, tvrdei da su ih
zavarali Benedicte i njegova podmukla supruga.
Njegove naborane vjee su zaigrale; nije popustio ni pedlja. Je li to
istina? strogo je upitao Melisande, koja je stajala visoka i uspravna
pokraj krvareeg tijela njezina kraljevskog supruga.
Ni najmanje, Vaa milosti, odvratila je mirno. Upravo je vaa
snaha podmitila Krunsku sveenicu da dogovori lano proroanstvo i
pobrine se da pobunjenike puste u hram. Dva glasa u Consiglio
Maggioreu, vjerujem da su bili cijena. Osobno se ne bih spustila tako
nisko da poinim svetogre.
Marie-Celeste Stregazza uvue siktav dah i neto otro odgovori;
nisam ju ula, jer sam se napokon probila do Ysandrine svite. A tamo...
Josceline! Obujmila sam ga rukama, provjeravajui je li iv i itav;
i bio je, izuzev nekoliko manjih rana na rukama. Nasmijao se mom
nasrtaju, odmaknuvi me od sebe tek dovoljno daleko da bi me poljubio.
Tvoj je nastup doista dramatian, poluroakinjo, ironino e
kraljica Terre dAnge.
Uasnuta, pustila sam Joscelina i brzo kleknula pred njom. Vaa
visosti, oprostite mi
O, Phdre, ustani. U Ysandrinu se glasu uo trag poznate
nestrpljivosti. ao mi je to ti nisam vjerovala. Bila si u pravu, i vie od
toga, i o tomu emo razgovarati u detalje poslije. Doi, zasluila si
svjedoiti ovom susretu.
Radije ne bih otila, ali zapovijed suverena se ne odbija. Gomila
serenissimanskih plemia i straara razdijelila se kad se Ysandre de la
Courcel zaputila prema svom roaku, a ak je i dud utihnuo. Ja sam
svoju bitku vodila s Melisande, uvijek s Melisande; gotovo sam zaboravila

523

da je Benedicte de la Courcel bio Ysandrin prastric, njezin najblii ivi
rod s oeve strane.
Teko je primila tu izdaju.
Zato? upita Ysandre, ne obazrevi se na Melisande kako bi kle-
knula pokraj njega. Zato ste to uinili, strie?
Benedicte zabijeli oima; njegovo izborano lice se zgrilo, a krvava se
pjena pojavila na kutovima njegovih usana. Polegli su ga na plat od
zlatne tkanine i bio je na izdisaju. Njegov umirui pogled zaustavio se na
Severiu Stregazzi, koji stajae u blizini, a lice mu proe prezir.
Barbarska... krv... okaljala je Eluinu lozu, ispljunuo je. Ovdje je ve
dovoljno loe... tamo... modronalieni barbarski Picti u tvojoj postelji...
Bilo je dovoljno; Ysandre se uspravila dok je njega spopadao gr, a lice joj
je otvrdnulo. Pobrinite se za nj, otro je rekla eisandinskoj vidarici koja
je putovala s njom. Preivi li, suoit e se s naom pravednou. Pogled
joj padne na Melisande koja je napokon odmaknula svoj veo. Dugo
nijedna nije progovorila. Svoj si ivot, Ysandre e naposljetku, kamena
lica, ve proigrala. to se tvog sina tie... Zastala je. to se tvog sina
tie, usvojit u ga u svoju obitelj i podii kao vlastito dijete.
Moda, mirno e Melisande.
Nasmijala sam se; nisam ga mogla obuzdati, kratak, grevit smijeh.
A Melisande Shahrizai je svrnula svoj divan, otkriven pogled na me,
nadigavi svoje elegantne obrve. Moja gospo, rekla sam joj, ispunjena
tugom i nemonim bijesom zbog izgubljenih ivota, i plaenih cijena,
ponovivi rijei koje mi je jednom uputila u prijestolnoj dvorani Malog
dvora. Igrale smo igru. Vi ste izgubili.
U tiini napetog hrama, Melisande mi se hladno nasmijeila.
Suoena s Ysandre, pred oima cijele La Serenissime, s Marcom koji ju je
izdao i s Benedicteom na samrti, Melisande Shahrizai mi je odgovorila
ledenom preciznou.
Nisam jo zavrila.
Tada su poela zvoniti zvona.


524

SEDAMDESET EST



tvari su se odvijale veoma brzo.
Znala sam, naravno; morala sam znati. Bila je to jedna od rijetkih
stvari koje mi je Melisande odala u mojoj jezivoj eliji na La Dolorosi.
etiri teklia na brzim konjima krenut e iz La Serenissime u trenutku
kad zvonik na Velikom trgu oglasi Ysandrinu smrt...
Na svoju ast, dud je reagirao otroumnom brzinom, naredivi da
zvona smjesta utihnu i odaslavi gradsku strau na kopno da zaustavi
odmicanje teklia. Iako smo to tek kasnije saznali, usudim se rei da smo
ve tada bili svjesni da smo zakasnili. Istinu govorei, vie se od toga nije
dalo uiniti. Melisande je sve vjeto isplanirala. Bilo je prekasno jo kad
je odjeknulo prvo zvono.
etiri teklia, koje su svjei konji ekali na svakoj postaji do Eluinog
Grada, nosili su iskru rata. Ysandre je sasluala moje vijesti ne trepnuvi
okom; dotad je ve bila oguglala na iznenaenja.
Dakle, Percy de Somerville e zauzeti Grad, bilo je sve to je rekla.
Moda. Rekla sam to pogledavajui Melisande. A moda i nee,
moja gospo. Mislila sam na svoj protupotez, kritsku poslanicu koja je tek
trebala odigrati svoju ulogu, no zasad sam utjela.
Draga moja kraljice, otpoe Cesare Stregazza. Istinski alim nad
ovim to se zbilo. to god se moe poduzeti da se kazne odgovorni...
drhtavi mu je glas ojaao, ... bit e poduzeto, makar i moj roeni sin
platio glavom.
elim da se samo oni roeni u Terre dAnge dovedu pred moj sud,
mrko e Ysandre. Osobito Melisande Shahrizai.
Tako e i biti, obea dud.
Melisandin hladni prkos nije ni trunicu popustio. Zar ete
oskvrnuti utoite Asherat-Od-Mora, vaa milosti? upitala ga je,
nadigavi bradu i promotrivi ga. Jer upravo to mi je ovdje bilo
prueno.
Netko prokune; kasnije sam saznala da je to bio lord Amaury Trente,
koji je sluio kao Ysandrin zapovjednik strae na progressusu: Tako mi
Eluinih muda! Sigurno se alite, gospo!
Ne. Trebalo je hrabrosti da Odabrana sveenica tako odvrati. Iako
je bila blijeda i tresla se, nije uzmicala; nije to bila jedna od onih koje su
stajale uz Krunsku sveenicu, ve ona koja je uasnuto ustuknula pred
njezinim svetogrem. Milostiva govori istinu. Pruili smo joj utoite po
S

525

dolasku u La Serenissimu. Ona se sada na to poziva, pred svetim
Asheratinim licem. Kunem se svojim zavjetima: ima pravo na to.
Cesare Stregazza, po Asheratinoj milosti jo uvijek dud, podrao je
njezinu trabinu, iako ga je to boljelo. Nije imao izbora, nakon svega to
se zbilo. Oskvrnue hrama dovelo je do pada Marca i Marie-Celeste; dud
se u to nije mogao uputati.
Ysandre ga je sasluala kamena lica.
Dok god bude ovdje, ivjet e, rekla je Melisandi. Stupi li
nogom van Asheratina posjeda, izgubit e ivot. Tvoji posjedi, tvoja
imovina, tvoj sin bit e izgubljeni. Je li ti jasno?
Savreno. Melisande je pognula glavu uz blag, skriven osmijeh.
Proli su me trnci.
Situacija je sada ve bila dobrano pod kontrolom. Dudeva straa je
ispratila dangelinske zarobljenike, a lijenici su doli pobrinuti se za
ranjenike. Ricciardo Stregazza i njegovi trgovci bili su od neprocjenjive
pomoi toga dana, pobrinuvi se potiho i uinkovito za mnogo toga to je
trebalo obaviti; a bilo mi je drago vidjeti Severia da radi uz njega. Njihov
je ugled toga dana porastao u oima La Serenissime, a imao je i zato.
Tijelo Davida de Rocaillea lealo je potrbuke, a krv se cijedila
mramornim podom.
Kasnije sam doznala kako je zavrilo. Na koncu je znao da je
pobijeen, pa je sam krenuo u ubilaki napad. Bolje nego da je preivio i
da ga ispituju; usudim se rei da je i sam to znao. Joscelin ga je pitao
kako e odgovarati za krenje svog zavjeta. Odgovorio je vlastitim
ivotom.
Nakon to je Ysandrina eisandinska vidarica napravila sve to je
mogla za princa Benedictea, koji je na nosilima odnesen pod dudevu
skrb, tiho sam prozborila s njom, poslavi je na balkon na kojem su se
neupadljivo pritajili Kazan i njegovi ljudi, na trenutak zaboravljeni. Volos
je bio ranjen, posjekotina mu se pruala niz elo duboka gotovo do kosti.
Ti-Philippe je ve odjurio u tunel, naredivi Yeshuitima da se raziu.
S Illyrima je imao manje sree.
Prila sam Cesareu Stregazzi, duboko se poklonivi pred njim. Bio je
u punom sjaju, ponovno uspostavivi vrhovno zapovjednitvo u kojem
nije uivao mnogo mjeseci; njegove naborane vreaste vjee zaigrale su
kad me ugledao, a djelovao je zabavljeno. Dakle, uhodo mala! Ipak si
odrala rije koju si mi dala. Gdje je dar koji sam ti zauzvrat dao?
Biserna ogrlica, sjetih se. Spasila mi je ivot, na neki nain, posluivi da
me prepoznaju Joscelinovi yeshuitski tragai. O tomu morate pitati
upravitelja La Dolorose, vaa milosti, Ako doputate, trebala bih jo
jednu uslugu.

526

Znatieljno je nabrao elo. Doista? Pa, izgleda da ju moram ispuniti.
to izvolijevate?
Duboko sam udahnula, ne sasvim nesvjesna uinka koji je to imalo
na njega. Joscelin je stajao iza mene, s jednom rukom na mom ramenu.
Pomilovanje, vaa visosti, za one saveznike koji su mi pomogli sauvati
vae prijestolje. Va sin Marco zahtijevao je njihovu smrt. Ve je bilo
nasilja. Htjela bih da im se oproste sva nedjela.
Je li to sve? Dud se lukavo nasmijao. Onda e tako i biti.
Zaklinjete li se pred Asheratinim oltarom? upitah.
Cesare Stregazza mahne rukom, a dudevski peat zabljesne zlatom
dok je dozivao svjedoke. Kunem se, konteso, pred licem Asherat-Od-
Mora da oslobaam krivnje u oima La Serenissime sve one koji su vam
pomogli u spreavanju ove zavjere. Je li to zadovoljavajue?
Jest, vaa milosti. Kimnula sam Ti-Philippeu na balkonu, i za koji
se tren pojavio Kazan, lijeno se spustivi niza stube i preavi hram,
cerei se od uha do uha. Ovo je Kazan Atrabiades iz Epidaura, vaa
milosti, predstavnik svojih ljudi. Bit e vam zahvalni na oprostu.
Dudeve naborane usne nakubile su se od cininog nezadovoljstva.
Morski vuk koji nam je mnogo godina haraio brodove, procijedio je
kiselo. Znam to ime. udno birate saveznike, konteso. Mislio sam da
govorite o ovom tu maevaocu, koji nam je priredio pravu predstavu.
Svejedno, rekoh. Trebalo je mnogo saveznika da vam spase
prijestolje, vaa milosti.
Zagunao je, jer mu se ovo nije svialo koliko ni podravanje
Melisandinog zahtjeva; moda i manje. Ali je iz tih istih razloga i to
morao uiniti. Zakleo sam se.
Kazan mu se iroko nakloni, i dalje se cerei. O moni dudu,
zahvalan sam, ja! Moja sirota majka, i ona vam zahvaljuje na milosti, da,
to e doekati da joj se sin iv vrati kui.
Ne ispitujte granice te milosti, gusaru, odvrati Cesare Stregazza,
zajedljivo ga odmjerivi. Ona brie tek prolost, ne i budunost.
Naravno, moni dude. Kazanovo dobro raspoloenje nije
poznavalo granica, dok je stajao slobodan i pomilovan u Asheratinom
hramu gdje je dobio priliku proliti serenissimansku krv. No tko zna to
e donijeti budunost, eh?
Uz Joscelinovu pomo, izvela sam ga odande prije nego to se dud
predomislio i predstavila ga Ysandrei de la Courcel, koja je plaho
zatreptala na njegovu zastraujuu pojavu. Zahvalni smo vam na
pomoi, gospodaru Atrabiades, rekla je slubeno. Vidim da mi Phdre
n Delaunay ima jo mnogo toga ispriati o svojim pustolovinama.

527

Duga je to pria, da, odgovori Kazan pojednostavljeno. Visosti,
samo za vae ui priznajem da Sam postupao, ja, pod blagoslovom Zim
Sokalija, bana Illyrije. Upamtit ete, nadam se, da je moj siroti podaniki
narod pruio pomo silnoj Terre dAnge u asu nevolje, eh?
Hou. Kraljica ga je mirno promatrala, vidjevi dalje od divljeg,
brkatog lica, njegova perina i viseih gusarskih naunica. Bila je to ona
ista jasnoa gledanja kojom je proniknula kroz modre vijugave tetovae i
hromost Drustana Mab Necthane prepoznavi u njemu kralja dostojnog
da s njom jednog dana podijeli prijestolje i dostojnog ljubavi. Nosei
breme izdaje bliskog roaka, jedva izbjegnutog atentata i kraljevstva
kojemu je prijetila opsada, Ysandre de la Courcel stajala je nepokolebljivo
te mu ponosno i zahvalno kimnula glavom. Upamtit u, Kazane
Atrabiadesu.
Ipak je postojao razlog zato sam riskirala ivot za nju.
Kazan joj se naklonio prije odlaska, duboko i iskreno.
Illyri su se povukli kroz tunele, brzo i uinkovito, a dvojica su meu
sobom nosila Volosa. Vidarica me uvjeravala da e preivjeti, premda je
posjekotina izgledala stravino i njemu je bilo muno im bi ga pomakli.
Na tom im putu nisam zavidjela, iako mi je bilo drago to e se pobrinuti
da su Yeshuiti zaista otili, i to e osloboditi sirotog eunuha Cervianusa.
Natjerala sam Kazana da mi obea kako e ga pustiti neozlijeena, budui
da nam sada vie nije mogao nauditi.
Tada smo razmijenili pozdrave; namjeravala sam ga posjetiti u
rezidenciji illyrskog veleposlanika, budem li mogla, no pribojavala sam se
da emo iz La Serenissime otii u urbi, a da u dotad biti prilino
zaokupljena svojim obvezama prema Ysandri. Sve se tako brzo
promijenilo, sada kad sam opet bila meu DAngelinima, unato naem
politiki neizvjesnom poloaju.
Teko je prekinuti veze skovane u posebnim okolnostima. Zahvalila
sam svakom ponaosob romantinom Epafrasu, moreljupcu Oltukhu,
vjeno zavaenim Stajeu i Tormosu, klempavu Ushaku i sirotu Volosu,
koji je razvukao boleljiv smijeak i svakomu dala poljubac za rastanak.
Tada me Kazan ironino pogledao, provukavi uvojak moje kose kroz
prste. Zvijezde uhvaene na nonom nebu, eh, nije li to onaj slatkorjeivi
Minojev sin rekao? Proli smo dalek put, otkako sam te izvukao iz mora,
Phdre n Delaunay. Neu te tako skoro zaboraviti, ti.
Ni ja tebe, gospodaru Atrabiades, rekla sam tiho. Ni skoro, ni
ikad.
I tako zavrava. Spustio je ruku i pogledao prema tunelu. Najbolje
da krenem. Ako se vie ne vidimo, neka te tvoji bogovi uvaju. Oni i onaj
visoki DAngeline, eh? Nije mogao zatomiti osmijeh. Sad kad sam ga
vidio kako barata maem, da, mislim da to moda i nije nemogue! Na

528

to sam se nasmijala, a Kazan je pognuo glavu da me poljubi za rastanak.
Uspravivi se, otiao je, nestajui u tunelu bez osvrtanja. Na trenutak sam
zaula illyrske glasove kako odjekuju mranim prolazom, a potom su
krenuli dalje i ieznuli.
Vratila sam se u hram i svomu narodu.
Marca i Marie-Celeste ispratili su pripadnici dudeve strae ija se
odanost nikad nije pokolebala, pod budnim okom Lorenza Pescara,
kojemu nisu bili mili. Bit e u kunom pritvoru sve dok Glavni tribunal
ne bude mogao zasjedati.
to se tie Krunske sveenice i njezinih dviju saveznica meu
Odabranima Asheratine slubenice e se same pobrinuti za svoje,
dijelei vlastitu pravdu. Podigla sam pogled prema njezinu visoku kipu i
zadrhtala. Znala sam da Asherat-Od-Mora ne postupa milosrdno s onima
koji su je izdali.
A Melisande Shahrizai je uivala njezinu zatitu. To je bila najvea
ironija.
U jednom je kutu hrama Ysandre de la Courcel odrala izvanredno
ratno vijee sa svojim zapovjednikom strae i ostatkom pratnje. I
Joscelin je bio ondje, no Ti-Philippe nije bio na vidiku; poslije sam
doznala da se vratio do bezimenog otoka kako bi se uvjerio da su Yeshuiti
sretno umaknuli.
Razglabalo se o planu zauzimanja Malog dvora i naem brzom
povratku u Terre dAnge, jer je to, kako sam doznala, bila Ysandrina
namjera: razaslati svoje kraljevske teklie za petama Melisandinih
emisara, osigurati Mali dvor i skrbnitvo nad Benedicteovim i
Melisandinim nejakim sinom, te potom to urnije nastaviti prema Terre
dAnge i Eluinom Gradu, kako bi pruila dokaz proglasu njezinih teklia
da je jo bila na ivotu i pozabavila se ustankom Percyja de Somervillea.
Dotad je ve pristigla potvrda da su Melisandini teklii uspjeli
odmai. Sa zamjenskim konjima ve na poloajima, mogli su stei itav
dan prednosti nad potjerom.
Nee biti lako ako je de Somerville utaborio kraljevsku vojsku
unutar gradskih zidina. Izraz lorda Trenta bio je smrknut. Trebat e mu
svega nekoliko sati da ga zauzme na prevaru. A kad to napravi, njegovi bi
ljudi mogli ostati uza nj ak i kad se vratite, vaa visosti, budu li morali
birati izmeu toga i vjeala.
A ako ponudimo pomilovanje svima koji su nasamareni? upita
Ysandre zamiljeno.
Lord Trent slegne ramenima. Moda. De Somerville e tvrditi da je
to varka. A bez vojske na svojoj strani, teko emo se uspjeti dovoljno
pribliiti kako bismo raskrinkali tu la. Bit e oprezni; na rukama e im
biti krv Barquiela LEnversa.

529

Proistila sam grlo. Moja gospo... moglo bi biti i drukije. Ako je
Eluinom voljom stigla, poslala sam vaem stricu vojvodi poruku, molei
ga da obrani Grad od svih pretendenata, ukljuujui i Percyja de
Somervillea. Poslua li lozinku kue LEnvers, mogao bi to i uiniti.
Ysandre je zurila u mene. to si uinila?
Ponovila sam to sam rekla, dodavi: Najprije je trebala biti
dostavljena gospi od Marsilikosa, po glasonoi na brodu arhona od
Phaistosa, moja gospo.
Phaistos, blijedo e Ysandre. Phaistos je grad, zar ne, na otoku
Kriti?
Jest, moja gospo. Osjeala sam se glupo, iako nisam imala zato.
Mislite li da e potovati LEnversovu lozinku?
Ysandrine su se usne bezvuno micale. Lozinka, izustila je
naposljetku. Gdje si ne, nije bitno. Da. Mogao bi. Trebao bi. U svakom
sluaju, bit e ga tee ubiti. Stala je neto uspravnije, kao da joj je breme
na pleima olakalo. Amaury, koliko je ljudi potrebno da se zauzme Mali
dvor?
Stotinu vie nego to ih imamo ovdje, spremno odvrati lord Trente.
Dobro. Pitat emo duda. A potom, ree kraljica, idemo dalje.
Uspostavivi kontrolu nad situacijom, Cesare Stregazza je rado
pozajmio pomo nekoliko odreda dudeve garde, pa su zajedno s njima
Ysandrine snage proeljale Mali dvor osiguravi ga od vrha do dna.
Otila sam tamo, uz Ysandrine dvorske dame i ostale neborce jer, na
kraju krajeva, u La Serenissimi nije bilo sigurnijeg mjesta. A imali smo i
Joscelina da nas uva.
Palau je branio tek malen garnizon; mnogi su otili sa svojim
gospodarom i gospodaricom na obred investiture, pa su ve bili stavljeni
pod nadzor. Iako tomu nisam svjedoila, nekoliko Benedicteovih
DAngelina se borilo i poginulo. Bila je to junaka smrt te su je zato,
pretpostavljam, i odabrali. Ostali su se predali, stavljajui se radije na
Ysandrinu milost nego da se prepuste dudevoj. Njih su drali u sigurnim
prostorijama Malog dvora, koje su ukljuivale tamniku eliju
opremljenu poput raskone odaje uitaka s tapeciranim zidovima, mekim
jastucima razbacanim po debelim sagovima i bogatom zbirkom bieva.
Pola sam je vidjeti; morala sam, iako nisam znala objasniti zato.
Joscelin je poao sa mnom i gledao me bez rijei dok sam stajala u
hodniku i tresla se, gledajui kako unutra odvode estero straara.
Ovo je bilo namijenjeno meni, napokon sam izustila.
Melisande. Rekao je to tiho; kimnula sam. No umjesto toga
poslala te na La Dolorosu.

530

Da. Zurila sam u svjetlost baklje koja se ljeskala na raskonim
tkaninama; mekim, ugodnim materijalima. Kako bi se ovo u usporedbi
inilo poput raja. I zaista i bi. Dotakla sam svoj goli vrat na kojem je
neko visio njezin dijamant i opet zadrhtala. Odluila sam prihvatiti
njezinu ponudu, Josceline. One noi kada si doao. Evo ega si me
potedio.
Mudro je utio, primio me za ruku i odvukao odatle.
Kad je palaa Malog dvora bila osigurana, dvojica su kraljevskih
teklia odaslana da ih hitri gondolijeri prevezu na kopno gdje je bio
utaboren drugi, manji dio kraljiine pratnje i gdje su pasli konji.
Ipak, pretres Benedicteove palae je nastavljen, a nadgledao ga je
Amaury Trente. ak i nakon to su dudevi straari rasputeni uz
zahvale, pretres je nastavljen sve dok naposljetku lord Trente nije podnio
izvjetaj Ysandri, koja se povukla u prijestolnu dvoranu princa
Benedictea.
Vratila sam se s razgledavanja Melisandine tamnice u kraljiinu
slubu zajedno s Joscelinom i aicom ostalih DAngelinskih plemia.
Opazila sam napetu bespomonost na licu lorda Trentea dok je podnosio
izvjetaj, odmahujui glavom.
ao mi je, vaa visosti, kazao je, ali djetece nije ovdje.


531

SEDAMDESET SEDAM



neko doba usred noi stigla je vijest iz Dudeve palae da je princ
Benedicte de la Courcel podlegao ozljedama.
Ysandre je vijest primila tek kimnuvi glavom, a to je o tom zapravo
mislila nisam nikad saznala. Dokaz je njezine moralne snage to to je
podnijela sve te grozne izdaje ne podlegavi porivu za osvetom. Unato
burnu negodovanju, uredila je da tijelo Davida de Rocaillea brodom
prebace kui i sahrane na obiteljskom imanju.
Traio je moj ivot u zamjenu za sestrinu smrt, rekla je
nepokolebljivo. Neka ovdje tomu bude kraj. Koliko znam, tako je i bilo,
izuzev onih dogaaja koji su ve bili otpoeli.
Ysandrina potraga za Benedicteovim i Melisandinim sinom bio je jo
jedan dokaz njezina karaktera, iako ima onih koji su tvrdili i uvijek e
ih biti da je htjela djetetov ivot. No nije bilo tako. Nakon neto vie od
dvije godine braka, Ysandre i Drustan jo nisu bili zaeli. Smru princa
Benedictea i padom u nemilost kerki koju mu je rodila serenissimanska
supruga, nasljedni su nizovi bili jasni. Koliko god mu je vjerovala i kakve
god bile njegove ambicije, Barquiel LEnvers nije imao ni kapi
courcelovske krvi u ilama; a kua Courcel drala je prijestolje Terre
dAnge.
Dok kraljica ne zane, maleni Imriel de la Courcel bio joj je
nasljednik.
Ne vjerujem da je Ysandre eljela da je on naslijedi bila je mlada i
svesrdno se nadala da e imati vlastite djece ali je iskreno govorila u
hramu Asherat-Od-Mora. Ne elei dopustiti da joj obitelj zatruje nova
krvna zavada, radije je odabrala primiti dijete u svoje kuanstvo i
pobrinuti se da bude odgojen u asti i potenju, te time osujetiti sve nade
koje je Melisande Shahrizai polagala u to da e joj sin naposljetku
rascijepiti kuu Courcel.
Moglo je ak i uspjeti.
Djetetova je dadilja dala svoj iskaz zamuckujui na dangelinskom,
opet i iznova. Sve to je znala, jest da je dobila naredbe da ga pripremi za
odlazak na obred investiture, sita i odmorna prije zore, te povijena u
srebrom protkanu svilu. Jedan od princezinih dvorjana, ovjek kojega je
znala iz vienja ali ne i po imenu, doao je po dijete, te mu ga je predala
na brigu. Ni ovjek, a ni dijete vie nisu vieni.
U

532

Imali smo jasan opis djeteta iz raznih izvora: beba od nekih est
mjeseci, svijetle koe, guste crne kose i oiju nijanse modrog sutona. Po
svemu sudei, Imriel de la Courcel bio je prelijepo djetece nedvojbeno,
pravi majin sin.
Koji je jednako tako nedvojbeno nestao.
Naredni je dan donio neobine, poznate odjeke posljedica bitke kod
Troyes-le-Monta dok su stanovnici Maloga dvora dovoeni pred Ysandre
na muno ispitivanje. Nekolicina je pritvorena, no veina se pokazala
iskreno neupuena u Melisandin identitet i Benedicteovu izdaju. Nitko
nije znao nita o nestalu nasljedniku. Zadnji put sam i sama bila
podvrgnuta ispitivanju; ovog sam puta stajala uz Ysandrino prijestolje,
motrei i pazei na tragove lai. to se djeteta tie, nisam ih nala.
Melisandin plan u sluaju nepredvienih okolnosti bio je obavijen
tajnou.
Ti-Philippe se tiho vratio u rane jutarnje sate, izvijestivi s umornim
olakanjem da su se Yeshuiti sretno izvukli; to mi je bilo drago uti, a
Joscelinu jo i vie. Jednog dana, skupina serenissimanskih Yeshuita
doista e se zaputiti u daleke sjeverne zemlje, gdje sunce ljeti nikad ne
zalazi ve dan i no sja nad snjenim krajolikom, a vodit e ih mladi
imenom Micah ben Ximon, koji se borio ukrtenim bodeima to su mu u
rukama blistali poput zvijezda no to je pria za neku drugu priliku, i
nije moje da je kazujem.
Samo mi je bilo drago to nije ukljuivala Joscelina.
No je bila duga, a slijedio ju je dug dan. Ysandri sam u jednom
trenutku podnijela cjelovit izvjetaj, potanko kazujui sve ega sam se
mogla sjetiti od dolaska u La Serenissimu do povratka i pojavljivanja na
balkonu. To je trajalo gotovo dva sata, a Ysandrina je tajnica kraljevske
komore, gospa Denise Grosmaine, sve vrijeme bjesomuno zapisivala,
struui perom po pergamentu. Nisam sigurna koja je od nas bila
umornija kad sam zavrila. Ysandre me tek pogledala nadignutih obrva.
Blaeni Elua i njegovi Suputnici oito bdiju nad tobom, Phdre,
zakljuila je. Jer mi ne pada na pamet kako si drukije preivjela da bi
mi ovo ispriala.
Ni meni, moja gospo, odvratih umorno. Ni meni.
Primila me za ruku, a pogled joj se uozbiljio. Bdiju i nada mnom,
Phdre n Delaunay, kad su mi dali slubenicu kakvu nijedan smrtnik ne
zavrjeuje. Anafiel Delaunay je prisegnuo mom ocu iz ljubavi. Nisam
traila da ispuni prisegu u njegovo ime. Ipak, znaj da sam ti zbog toga
zahvalna, vie nego to se dade izrei rijeima. Uspomena na njega ivi u
tvojim djelima. Ni ja neu zaboraviti.
Kimnula sam, ne mogavi ni pisnuti od suza koje su me guile.
Ysandre se blago osmjehnula, stisnula mi ruku te ju pustila, a ja sam

533

nijemo zahvalila Blaenom Elui to je zaeo lozu koja je iznjedrila ovakva
potomka, dostojna sluenja.
Da nije rata koji se poeo zahuktavati kod kue, bili bismo se due
zadrali u La Serenissimi. Bilo je jo pregrt poslova koje je valjalo
dovesti u red, a meu njima i veoma vano pitanje nasljedstva Maloga
dvora. Optubom obiju Benedicteovih kerki za izdaju i nestankom
njegova sina, nasljedni je niz jasno upuivao na Severia. Zaloila sam se
za nj, jer sam smatrala da mu barem toliko dugujem ipak mi je spasio
ivot no na kraju je Ysandre odluila imenovati lana svoje pratnje,
vikonta de Cherevina, da slui kao upravitelj posjeda dok se stvar ne
rijei.
Bio je to opasan poloaj, a on ga je prihvatio staloeno, dobro
poznavajui rizike koje je ukljuivao. De Cheverin je bio ovjek koji je
sluio pod Ganelonom de la Courcelom kao veleposlanik u Tiberiumu, te
je bio nepokolebljivo odan i dobar poznavalac caerdiccijske politike.
Ipak, trebala su puna dva dana da se rijei zadaa osiguranja Maloga
dvora i dobije dudeva suglasnost u vezi ustroja. Drugoga su dana
Ricciardo i Allegra Stregazza doli u posjet kraljici Terre dAnge.
Ysandre ih je bez oklijevanja primila, ne samo na osnovi njihovih
djela, ve i na moj savjet, ako smijem tako rei. Ricciardov ugled, kao i
ugled cijele Sestieri Scholae, porastao je od okraja u hramu; proglaen je
narodnim junakom, jer se suprotstavio bratu kako bi uguio ustanak.
Ysandre je bila vrlo ljubazna prema njima, a meni je zaigralo srce kad
sam vidjela ozareno lice Allegre Stregazza dok je primala zahvale za svoju
ulogu jer upravo je ona dobila moju poruku skrivenu u yeshuitskom
svitku i nagovorila Ricciarda da neto poduzme.
Grofice de Montrve. Zastali su na odlasku s primanja, a Ricciardo
se prignuo da me iz zahvalnosti poljubi. Spasili ste mi ivot, i mnogo
vie, rekao je usrdno. Ako postoji ita to mogu uiniti za vas, samo
recite.
Zapravo, ima neto, odgovorih pogledavajui Allegru. Gospodine,
u Terre dAnge, Naamahine slubenice tite stoljetni cehovski zakoni.
Primijetila sam da je u La Serenissimi etvrt kurtizana na loem glasu,
jedan od najbjednijih dijelova grada. Ako mi elite odati poast za ono to
sam uinila, moda bi serenissimanske kurtizane mogle stati pod okrilje
Sestieri Scholae. Ako se ele i dalje baviti tim zanatom, neka ue i
obrazuju se, i neka im se zbog njihove zatite i dobrobiti odobre cehovski
zakoni.
Ricciardo je odgovorio razjapivi usta od iznenaenja, no vidjela sam
u Allegrinim oima traak smionosti i razumijevanja. Prouila je obiaje i
manire Terre dAnge, zavidei nam na slobodi u ljubavnim pitanjima; ako

534

je u La Serenissimi postojala ena voljna pobrinuti se za uzdizanje
kurtizanske klase, bila je to Allegra Stregazza.
Nauiti ih itati i pisati, lijepim umijeima poezije i konverzacije?
upitala je osmjehujui se. Tim vjetinama koje se smatraju
nedostojnima plemkinja?
Da, moja gospo. Uzvratih joj osmijeh kimnuvi glavom. Upravo
tako.
Ricciardo je zatvorio usta i progutao, gledajui svoju ljupku i
sposobnu suprugu. Grofice, ree mi napokon. U vau u ast u tomu
nastojati.
To mi je drago uti.
I doista, to se toga tie, Ricciardo Stregazza je odrao obeanje,
stvorivi ostavtinu koja je nastavila ivjeti i nakon njegove smrti. Iako
nijedna serenissimanska kurtizana nije nikad bila ravna Naamahinim
slubenicama jer ak i na zalasku svoje moi, Dvor nonocvatueg
cvijea ostao je bez premca s vremenom su postale sinonim za
dovitljivost i otmjen uitak u Caerdicci Unitas. Odnosno, da se ispravim,
barem ene jesu, jer se nijedan caerdiccijski mu koji je drao do sebe
nikad se ne bi prodavao.
Kada je napokon postalo izvjesno da potraga za Imrielom de la
Courcelom nee uroditi plodom, Ysandre je poslala sluge u Asheratin
hram da pripreme sastanak s Melisande Shahrizai. Na moj uas, htjela je
da mu i ja prisustvujem. Smatrala je da poznajem Melisandin um bolje
od ikoga, a ja sam oklijevala upravo iz tog razloga.
Ipak sam otila.
Dobila sam natrag neke svoje stvari iz odaja Marie-Celeste
Stregazza; ne ono to sam izgubila na La Dolorosi te stvari vie nikad
nisam vidjela, ukljuujui i velebnu bisernu ogrlicu koju mi je dao dud
ve predmete koje su mi zaplijenili iz unajmljene kue na kanalu. Bilo je
tu neto moje garderobe, od koje je dio prekrojen kako bi pristajao
Marie-Celesti, vjeno gladnoj najnovije dangelinske mode i dio koji nije,
zbog nedostatka odgovarajue tkanine. Bilo me je znatno manje za
pokriti.
Meu predmetima koji su mi vraeni nalazio se i moj sangoire plat.
Njega nisam odjenula, ve paljivo sloila na dno svog sanduka. Nisam se
mogla natjerati da ga se rijeim, ba kao ni Marie-Celeste Stregazza. Ipak
je to bio Delaunayjev poklon.
Bio je tu i peatnjak iz Montrvea kojeg sam primila uz veliko
olakanje, ne toliko zbog njega samog koliko zbog sjeanja na svog
gospodara Delaunayja, koji ga nikada nije nosio iako je na to imao pravo.
Sva srea to ga ni ja nisam nikad nosila, budui da je prsten bio prevelik
za moj prst, jer bih i njega bila izgubila na La Dolorosi. Marie-Celeste je

535

prsten zadrala iz praktinih razloga, a ne iz pohlepe, koristei ga da stavi
moj peat na nekoliko krivotvorenih pisama poput onoga koje je, kako
sam poslije otkrila, uvjerilo Ysandre da sam otila u Ephesium slijedei
glasinu o Melisandinoj pojavi. Ti-Philippe je dao draguljaru na Malom
dvoru da popravi lani na kojem je visio Joscelinov khai privjesak, te je
dao na njega objesiti peatnjak Montrvea kako bih ga i ja mogla nositi
oko vrata. Zaridala sam kad mi je pokazao to je uinio.
Tako sam, odjevena u vlastito ruho, u jednu od onih sjajnih haljina
koje mi je skrojila Favrielle n Eglantine, i nosei na grudima znakovlje
svoje titule, otila pred Melisande Shahrizai. Ipak mi je to malo pomoglo
prisjetiti se kako doista jesam grofica de Montrve.
To i nije mnogo znailo kada je u pitanju bila Melisande. Ali je
pomoglo.
Raspoloenje u hramu je bilo sumorno, a kako i ne bi, kada smo
nauli glasine koje su doprle ak i do Malog dvora. Krunska sveenica i
dvije Odabrane koje su joj pomogle u svetogru bile su mrtve, pogubljene
u skladu s ritualom hrama. Asheratina osveta bila je brza i pouzdana, a
njihova joj je krv zatamnila oltar. Prolazei pokraj njezina kipa, odvratila
sam oi. Bilo je to u skladu s njihovim zakonima, ali nisam htjela
razmiljati o tomu.
Dopratili su nas do salona u stranjem dijelu hrama; lijepe odaje s
divanima i malenom fontanom koja je stvarala zvuk vodopada. Okruena
sveenicama i slukinjama, odjevena u modre halje i svjetlucavi veo,
Melisande nas je doekala poput kraljice, kakva je sama po sebi i bila.
Ysandre de la Courcel sjela joj je nasuprot ne ekajui da joj ponude.
Mi ostali a to je ukljuivalo mene, Joscelina, lorda Trentea, gospu
Grosmaine, dvojicu straara i Ysandrina preivjelog Cassilina ostali
smo na nogama.
Vaa visosti. Melisande uini ljupku gestu potovanja, a glas joj
bijae ugodan i neoptereen. emu dugujem ovu ast?
elim dijete, odgovori mirno Ysandre. to si uinila s njim?
Ah. Iza vela, Melisande se osmjehnula, a ja sam znala da joj je lice
ozarila spoznaja. Moj sin. Na sigurnom je, vaa visosti. Hvala vam na
brizi.
Nije mi do igre, gospo Shahrizai. Kraljiin se glas postroi. Nije mi
do tvoje igre. Postupam u interesu kraljevstva; ni vie ni manje. Gdje je
dijete?
Kraljevstva, prihvati Melisande zajedljivo. Doista. Je li u interesu
kraljevstva da samo jedan vladar bude na prijestolju? Blaeni Elua nije
tako mislio; upravo su njegovi Suputnici rascijepali kraljevstvo na
zavaene dijelove. Pokuavate zadrati nagradu koju ste sluajno stekli
roenjem, Ysandre de la Courcel. Ja je se pokuavam domoi putem

536

razboritosti s kojom sam roena. ak se i dudevi La Serenissime mogu
pozvati na mandat narodnih izbora za opravdanje svoje vlasti. Nemojte
mi govoriti da vam nije do moje igre.
Ysandre problijedi; mislim da nikad prije nije istinski stupila u
dvoboj umova s Melisandom. Ipak, ostala je sabrana. Nemam ni
vremena ni volje uputati se u prepucavanje. Ako ti je elja bila
reformirati dangelinski sustav vladavine, latila si se tog posla na prilino
neobian nain. Kazna za ono to si uinila dobro ti je poznata.
Predlaem da ti sin bude poteen te ljage i da ga se odgaja za slavu koja
mu pripada.
Moja elja? Ne. Samo primjeujem kako ono to elimo i nije tako
razliito. Vi elite prisvojiti mog sina u svoju obitelj. Melisande se
oputeno naslonila na divan. A to mi nudite za njega, vaa visosti?
Slobodu? Povrat svih titula i posjeda?
Pero gospe Grosmaine zakripalo je po pergamentu dok je biljeila
njihov razgovor. Amaury Trente je proizveo zvuk u dnu grla. Ne,
napokon e Ysandre. Ni jedno, ni drugo.
Melisandine se obrve nadigoe pod velom. Ne? upitala je
podrugljivo. Ne nudite mi... nita? udi li vas onda to vam nita ne
nudim zauzvrat?
Zar te toliko nije briga za tvoju vlastitu krv? upita Ysandre
prijekorno. Zatoena si ovdje dok ne ode ili ne umre, Melisande
Shahrizai, a ve je objavljeno da je to dvoje jedno te isto. Neu se
pogaati s osuenim izdajicama; no ti si ipak majka, zar ne? Tvom sinu
nudim status, ugled u oima kraljevstva, zasluenu ulogu na dvoru. Zar
e ga osuditi na ivot pijuna? Zar e se skrivati iza Asheratina oltara i
gledati kako ga nevrijedne ruke koriste kao igrau figuru, pokuavajui se
domoi nagrade koju si i sama htjela? Od prezira joj se iskrivie usta.
Ljubi kako eli. Zapovijed Blaenog Elue isprazna je za nekoga poput
tebe.
Da se niste usudili uiti me ljubavi!
U tim je rijeima odjeknula snaga, od koje su mi kraljenicom proli
trnci. Otro sam uvukla dah, sretna to mi Joscelinova ruka poiva na
kriima, pridravajui me. Bila sam svjesna, strahovito svjesna,
strastvenog bljeska u Melisandinim zastrtim oima.
Zar zaista mislite da bih vam dopustila da mi odgajate jedinca i
okrenete ga protiv mene, kraljice Terre dAnge? upitala je tiho, ustajui s
divana ubojitom gracioznou. Ne. O, ne. Meu nama nije bilo
neprijateljstva. Uvijek sam razumjela, ako vi i niste, da igramo igru.
Uzmete li mi sina, postajemo neprijatelji.

537

Ysandre se zgranula, ali ne i uplaila, spremno odgovorivi.
Pokuala si razjediniti kraljevstvo, Melisande Shahrizai. Oduvijek sam te
smatrala neprijateljem.
Doista? Melisande joj uputi bridak osmijeh. Dvije sam godine
drala va ivot u svojim rukama. Da sam samo poeljela... okrenuvi
glavu, ispruila je ruku da vitkim prstima dotakne prsa Ysandrina
preivjelog Cassilinskog brata ... mogla sam vam ga svakog trena
oduzeti. Ali eljela sam nagradu, vae prijestolje. A zbog toga sam morala
odabrati as kada u moi kontrolirati dogaaje koji bi uslijedili.
Osmijeh joj se zaledio na licu. Vjerujte mi, vaa visosti, dodala je, ne
elite da vas gledam kao neprijatelja.
Cassiline, kojemu je ime bilo Brys n Rinforte, teko je disao, ruke su
mu obigravale nad bodeima, a znoj orosio elo dok je pokuavao ostati
miran. Poput Joscelina, svjedoio je kako jedan od njegove Brae gazi
svoju zakletvu na najnevjerojatniji nain i jako je dobro znao da je
Melisande bila razlog, ako ne i uzrok.
Dalje od njega. Joscelinov se ma zvonko oslobodio korica, a on ga
je uperio pravo u nju, smrknutih i nesmiljenih oiju. Suoio sam se s
prokletstvom vie puta negoli moe nabrojati, keri Kushielova. Jedno
vie nita ne bi mijenjalo. Dalje od njega.
Cassiline. Melisande ga hladno pogleda, a vrhovi prstiju joj i dalje
poivahu na Brysovim ustreptalim prstima. Jesi li se ikad suoio s
gubitkom naklonosti svoje ljubljene Phdre? Jer to te sigurno eka,
oduzme li mi ivot.
Pogledao me; svi su me pogledali, ak i sveenice i sluitelji, a ja od
buke u glavi nisam mogla razmiljati, od uma krvi koja mi je bubnjala u
uima. Prstima sam pritisnula sljepoonice i kriknula: Sjednite!
Nitko nije sjeo, no Melisande je koraknula natrag i spustila ruku,
dajui mi znak da kaem to imam. Brys n Rinforte je ispustio dah;
tajniino je pero zakripalo. Ysandre je utke promatrala. Pogledah u
Melisande.
Moja gospo, proaptala sam. Znate to traimo. Postoji li cijena
koju nismo spomenuli, a koju biste prihvatili?
Nisam ju planirala, tu pogodbu; da sam razmiljala o tome,
pokolebala bih se. Pa ipak, bila je to ona ista ponuda koja je leala na
stolu izmeu nas jo od onih stravinih dana i noi kad sam trunula u
tamnicama crnog otoka.
Tu, u Asheratinom hramu, s njom su se ophodili kao prema kraljici
a kako i ne bi kad je to i bila, plemenitog roda, ubojite dvorske vjetine, i
k tomu mati koja je ostala bez vlastitog sina. Provela sam mnoge mrane
noi na La Dolorosi; znala sam kolika je tuga Asherat-Od-Mora. Znala
sam to to znai za one koji su sluili boicu. titili bi je koliko god bude

538

htjela. I udovoljili bi joj, ako bi me poeljela. Nije to mala cijena, ne; ali
moda bi se isplatila, ako bi se njome kupio mir.
Napokon bi prekinula niz krvoproliem izazvanog grizoduja koji je
moj ivotni put prouzroio, a kojemu sam svjedoila u peini thetalosa.
Barem to.
Polako, sa aljenjem, Melisande Shahrizai odmahne glavom, od ega
joj se modro-crni zastor kose namrekao na leima. Ne, rekla je tiho.
Ne za ovo. Ne za mog sina.
ula sam Joscelina kako isputa dugo suspregnut dah te sam se
uspravila, okrenuvi se prema kraljici. Pitali ste. Moj mi je sabrani glas
zvuao poput neznaneva. Dobili ste odgovor, vaa visosti. Hoete li
posluati moj savjet?
Hou, odvrati Ysandre.
Poite kui, vaa visosti, kratko sam kazala. Igra se odigrava htjeli
vi to ili ne, a ovdje je ne moete dobiti. Percy de Somerville kree na vae
prijestolje, jo i sada iekujui vijest koja hita k njemu na krilatim
kopitima. Poite kui, i obranite ga.
Ysandre me sasluala kamena lica, jednom kimnula te ustala. Moja
ponuda stoji, obratila se Melisandi. Zasad. Sjeti se da sam ti je dala. Ne
ekajui odgovor, izila je iz salona, a za njom uslijedie i lanovi pratnje.
Melisande je ostala na nogama, gledajui za njom, zamiljena iza
svjetlucava vela.
Pogledala sam ju jo jednom prije nego to u poi za kraljicom, i ne
znam rei o emu je razmiljala. ak i poraena, Melisande je ostala
neponiena. Otrgnuvi pogled, krenula sam za pratnjom koja je odlazila,
a Joscelinova je ruka poivala na mom laktu, vodei me kad su mi noge
posrnule i pridravajui, a njegova ljubav bijae bode prema kojem sam
podeavala kompas svoga srca.
U samom hramu, lord Amaury Trente se obruio na novoimenovanu
Krunsku sveenicu, onu koja je branila Melisandino pravo na utoite i
koja je sada stajala na mjestu svoje prethodnice. DAngelinski zakon
nalae da bude pogubljena! uzviknuo je dajui oduka jalovom bijesu.
Kako moete braniti nekoga takvog, iji je medeni jezik prolio vie krvi
od ratnike otrice?
Premda je bila dovoljno mlada da bi zadrhtala, bila je i dovoljno
stara da se ne bi pokolebala, isturivi bradu. Smijemo kazniti samo one
koji zgrijee protiv boice, a to smo u skladu s Njezinim zakonima i
uinili. Asheratinu naklonost uivaju podjednako i kobra i lav,
gospodaru. Kojim pravom tvrdite drukije?
Zaokupljena vlastitim brigama, okrenuvi se i ne ekajui njegov
odgovor, umalo sam se sudarila s nekom drugom sveenicom. Nju sam

539

poznavala staru Biancu mlijenobijelih oiju. Joscelin, koji mi je bio za
petama, zabio se u mene kad sam stala.
Ah, izgovori starica zadovoljnim glasom, podiui ruku da mi
opipa lice. Dijete Eluino koje uini kako mu je Majka naloila i oisti Joj
kuanstvo. Zaista, na dui nosi Njihove otiske, dijete. Zahihotala se sebi
u bradu. Ni bogovi ti ne mogu odoljeti. Hoe li da ti proreknem
sudbinu, kad si ve ti stala na mjesto proroice i skovala nau?
Zadrhtavi od njezina dodira, pozdravila sam Joscelinovu postojanu
prisutnost iza svojih lea. Ne troite uzalud ipke, stara majko! Neka
bogovi za promjenu odaberu neko drugo sredstvo i pozabave se vlastitim
sudbinama. Ja sam svoj obol dala.
Ne trebaju mi ni plodovi zemlje ni ivo meso da bih prorekla tvoju
sudbinu, ree Bianca samozadovoljno zadravi uvele prste na mojoj
koi. Vjerno slui i upamti kako su te drugi nazvali uini li to, deset
e godina imati mira. Odmaknula je ruku i zatreptala poput djeteta,
slijepa i zbunjena. Toliko mi je doputeno rei, ne vie.
Hvala vam, proaptah; to sam drugo trebala rei? Sagnuvi se
jer su je godine toliko smeurale da joj je glava dopirala tek do moje
brade zagrlih je napipavi joj kosti krhke poput skakavca. Neka te
Blaeni Elua uva, stara majko. Vrijeme je da poem kui.
I tako je nae primanje zavrilo te sam zadnji put izala iz hrama
Asherat-Od-Mora slijedei svoju kraljicu iz sjene njegovih kupola na
sunce koje nas je ekalo. Ispunila sam zavjet koji sam dala u morskim
dubinama. Bilo je svreno, ali nisam osjeala pobjedu, ve tek gubitak i
zbunjenost. lanovi kraljiine svite bili su umorni i maloduni, osujeeni
injenicom da je hram titio Melisandu i u strahu od onoga to nas
oekuje.
No ipak, nepokolebljivom je snagom Ysandre de la Courcel podigla
glavu gledajui nepogreivo u pravcu doma.
Dobro si rekla, ree. Jaemo u Terre dAnge.


540

SEDAMDESET OSAM



o je jedan dan proao u pripremama za polazak.
Nije bilo vremena da potraim Kazana kod illyrskog veleposlanika;
moje su se slutnje obistinile u vezi s tim. Meutim, vidjela sam Severia
Stregazzu, koji je doao na Mali dvor posavjetovati se s vikontom de
Cherevinom. Iako je Ysandre odgaala presudu o tom pitanju, preutno
se pretpostavilo da e zahtjev na kraju biti rijeen u Severiovu korist.
Bio je to nelagodan sastanak, iako mi je bilo drago to ga je zatraio.
Ne mogu vam ba zahvaliti to ste mi unitili obitelj, Phdre n
Delaunay.
Znam, promrmljala sam. Da je barem bilo drukije, Severio. Ali

Zaustavio me gestom. Znam. Otac je poinio izdaju. Majka je
poinila svetogre. Zahvaljujui Asheratinoj, Eluinoj ili Baal-Jupiterovoj
milosti, ili kojeg god boanstva koje bdije nada mnom, dovoljno sam
drukiji od njih da bih ih mrzio zbog toga. Ali, oni su mi ipak roditelji i
odgojen sam da ih potujem. Uzdahnuo je. Uinili ste to je bilo
ispravno i neophodno. Samo to bih elio da tako nije moralo biti.
to e im se dogoditi?
Vjerojatno zatvor. Severio slegne ramenima. Moda izgon. Ovisi o
presudi Glavnog tribunala, raspoloenju ljudi i Consiglio Maggiorea,
srdbi moga djeda i, takoer, tiho je dodao, ovisi o Terre dAnge.
Znala sam na to cilja, iako ni ja ni on to nismo rekli. Marco i Marie-
Celeste nisu optueni da su planirali ubiti duda, ve ga zbaciti. Njihova
uloga u pripremanju atentata na kraljicu Terre dAnge bila je mnogo tea
optuba. No ako stvari doma krenu po zlu... ako Ysandre izgubi
prijestolje, nijedan dangelinski glas nee zahtijevati serenissimansku
pravdu. Percy de Somerville bi vladao, u ime zakonskog nasljednika, sina
princa Benedictea. A ako bi neto i zatraio, bila bi to sloboda za
nepravedno optuenu majku malog nasljednika. Ne udi to je Melisande
bila spremna ekati.
Terre dAnge je pod vladavinom Ysandre de la Courcel, bilo je sve
to sam rekla.
Doista se nadam. Umoran sam od toga da me spletke primoravaju
birati strane. Severio me primio za ruku, ozbiljna lica. Prilino je sazreo
od onog mladog plemia gruba jezika kojeg sam upoznala u palai.
Phdre, ne znam hoe li nas nadolazei dogaaji pretvoriti u neprijatelje
J

541

ili saveznike. Ako Ysandre padne... moram ostati uz La Serenissimu, a
grad e ii za profitom. Tko god bude vladao u Terre dAnge, trgovina se
mora nastaviti. Ali znajte da u vas se uvijek rado sjeati i ao mi je zbog
svega otprije to se meu nama dogodilo.
Dugujem vam ivot, odgovorih mu. Zbog toga u vam, izmeu
ostalog, biti zauvijek zahvalna, prine Severio.
Na to se malko osmjehnuo. Nauili ste me da se ponosim svojim
dangelinskim naslijeem, Phdre n Delaunay, i da se ne bojim onih
dijelova sebe koje sam prezirao. Mislim da taj brak i ne bi bio tako lo.
Poklonivi se, Severio mi pusti ruku. Sretno vam, moja gospo, ree tiho.
I upozorite svoju kraljicu da ne rauna predugo na dudevu potporu.
Kada ona napusti serenissimansko tlo, djed e ekati da vidi kako e se
stvari odvijati.
Nisam u to ni sumnjala; meutim, Severio je sporo uio obiteljski
posao spletkarenja. Pomolila sam se da takav i ostane jer je zbog toga bio
bolja osoba. Hvala vam, gospodaru, i neka vas Blaeni Elua i dalje uva
u milosti.
Ovo je bio moj posljednji oprotaj u La Serenissimi jer smo krenuli
sljedeeg dana u zoru, ispraeni na monom dudevom brodovlju do
dangelinskog tabora na kopnu. Srce mi je zaigralo kad sam ugledala
svijetle svilene atore s kojih su se vijorili plamenci, sjajnodlake konje na
ispai, stotine dangelinskih lica kako nestrpljivo ekaju.
Tako mnogo... a ipak tako malo, kad bi se odvagnuli izgledi. Pratnja
progressusa regalisa brojila je svega sedamsto ljudi, od ega su gotovo
dvije stotine bili kune sluge, kuhari, konjuari, velje, vlasuljari, pjesnici,
glazbenici i ostali. Dva tuceta plemia, to mukaraca, to ena, pratila su
kraljicu; taj je broj bio odreen obiajem prije mnogo stoljea. Neki su
poveli obitelji i osobne uvare. inilo me nervoznom vidjeti djecu u
pratnji a bilo ih je nekoliko znajui kakvu opasnost ostavljamo za
sobom, i kakva opasnost lei pred nama.
Svrha progressusa nikada nije bila pokazati dangelinsku snagu u
Caerdicci Unitas; in je to potovanja i meusobnog povjerenja. Nijedan
ga vladar nije poduzeo kad su gradovi-drave bili zaraeni to je jedan
od razloga zato se tako dugo nije dogodio i nijedan ga vladar nije
poduzeo bez potpune sigurnosti u odanost DAngelina okupljenih iza
njega, obeavajui stranu odmazdu svakom narodu koji bi se usudio
zaprijetiti progressusu. Iako su iza njega stajali valjani politiki razlozi,
ponajvie potreba za obnavljanjem caerdiccijskih saveza ija se odsutnost
osjetila za vrijeme Seligove invazije, mislim da se Ysandre na nj ne bi
odvaila bez uporna navaljivanja Benedictea de la Courcela.

542

Kraljiina straa brojila je svega petsto ljudi. A stotinu njih trebalo
je ostati u La Serenissimi kako bi osigurala upraviteljstvo vikonta de
Cherevina na Malom dvoru.
Ako je bilo ijedne svijetle toke, to je znailo da emo se moi brzo
kretati, vraajui se starom cestom preko Caerdiccijskog poluotoka
nanizanog savezima uvrenim tek nekoliko dana i tjedana prije. Ako
Elua dade, pomagat e nam u pogledu zaliha i svjeih konja.
Ysandre je odrala kratak sastanak s kapetanom strae i njegovom
preostalom etvoricom porunika, rizniarom i glavnim konjuarom. O
emu god da su priali, nije slutilo na dobro ator prua slabu izolaciju
kad se glasovi podignu u otroj raspri. Znam da je Ysandre napustila
sastanak poprilino srdita, boja joj je navrla u izraene jagodice, a
Amaury Trente je ljutito jurio oko atora urlajui ljudima da raspreme
logor.
Rekordnom su brzinom natovarena kola sa zalihama te ustrojena i
oblikovana kolona. Jedan od pomonika glavnog konjuara naao je
konje za Joscelina, Ti-Phillipea i mene; bilo je mnogo konja bez jahaa
budui da ne bi bili od velike koristi uvarima koji su ostali u La
Serenissimi. Za nekolicinu lanova druine bilo je i koija, no veina je
jahala, to je Ysandri bilo drae.
Dobili smo mjesto u redovima plemia iza kraljice, opkoljeni
kordonom njezinih straara. Nitko se nije potrudio obavijestiti nas o
planu akcije; zapovjedni nas je lanac zaobiao, nikad nas i ne ukljuivi.
Ti-Philippe je ovo podnosio cijelih pola sata jahanja prije nego to je
poeo zapitkivati straare i saznao da smo se zaputili u unutranjost
Paventa, dva dana odatle. Kraljiini izaslanici ve su odjahali ispred
nas da obavijeste gradskog principea.
Ysandrina je namjera bila sve manje vane lanove pratnje smjestiti
na sigurno u Pavento te nabaviti zalihe kako bi to bre nastavila prema
Terre dAnge preko Milazze. Protivljenje lorda Trentea nije bilo vezano uz
ovo, izgleda. Prema glasinama koje je Ti-Philippe prikupio, kraljica je
odbila razmotriti prijedlog od kojeg nije odustajao, da okupi
caerdiccijsku vojsku koja bi nas otpratila u Terre dAnge.
Ako emo pravo, nisam znala to misliti; bilo mi je drago to mi za
promjenu nikakve odluke nisu visjele nad glavom. Uurbano smo
putovali dobro sazdanom tiberijskom cestom, ogrnuti platevima protiv
jesenske studeni. Unato svemu, osjetila sam neku radost. Bila sam
mlada i iva, a uza me su bili Joscelin i Ti-Philippe. Koliko god smo
izgubili a svaki put sam nanovo tugovala kad bih se sjetila Remyja i
Fortuna nitko se od nas nije nadao da e se otisnuti na ovo putovanje
kui. to god nas ekalo na kraju, svaki je korak bio blagoslov.
Za Ysandre de la Courcel je to bila sasvim druga pria.

543

I sam prelazak granice bit e opasan, promrmljao mi je Joscelin te
veeri dok smo leali u malom vojnikom atoru koji su nam doznaili; i
njih je bilo dovoljno. S etristo ljudi? De Somervilleu ne bi trebalo
mnogo da postavi zamku.
De Somerville ne zna da je iva, podsjetih ga. Iako me uope ne bi
udilo da je Melisandi to svejedno palo na pamet.
Ni mene. Nalaktivi se, promotrio me pod slabim svjetlom koje su
nae logorske vatre bacale kroz neprozirnu svilu atora. Bi li stvarno
pola s njom da je to zatraila?
Osjetila sam promjenu u njegovu glasu; nismo priali o tom od onog
bezuspjenog sastanka u Asheratinu hramu. Bilo je malo privatnosti i jo
manje vremena. Prislonila sam ruku na njegova topla njedra, osjetivi
pod njima snane otkucaje. Ne znam, iskreno sam odvratila. Josceline,
tako bi svemu doao kraj i mogli bi se poloiti temelji mira. Za to... moda
i bih.
U pitanju je bilo i vie od toga, a kako i ne bi uza sve to se dogodilo
na Kriti; spoznala sam tamu vlastite due, a pred time nisam mogla
zatvoriti oi. Na kraju, ja jesam anguisette. Za te mi je stvari manjkalo
rijei. Ne moe se govoriti o tajnama. Ipak, Joscelin je bio sveenik svoje
vrste i poznavao me.
Na trenutak je zautio vrtei uvojak moje kose meu prstima.
Yeshuiti ga obeavaju, napokon je prozborio. Potpuno odrjeenje.
Razmiljao sam o tomu. Na kraju... Ironino se osmjehnuo. Na kraju,
odabrao sam onako kako u uvijek odabrati. Bojim se i pomisliti da e te
ona jednoga dana pitati, a ti nee znati to odabrati.
Kada si joj zaprijetio, Melisande je zatraila cijenu koju nisi htio
platiti, rekoh. Ja sam ponudila onu koju je ona odbila. Htjela je igrati
igru prijestolja sa samim Kushielom; bila je voljna riskirati da joj zbog
toga propadnu svi planovi. Ali ne i sina. Dijete je dvosjekli ma,
Josceline. To je znanje koje vrijedi imati.
Phdre n Delaunay, apnuo je privukavi me blie, zar ti mozak
nikad ne prestaje raditi?
Katkad, priznala sam. Ako ti
Ni to mu nisam morala rei jer, iako je i to bila tajna svoje vrste, bila
je to Naamahina tajna i znanje o njoj dostupno je svim ljubavnicima ako
su ga voljni prihvatiti. Neko davno uno bismo se posvaali oko onog
to se zbilo u hramu. Sada je Joscelin radije posluao Naamahinu
mudrost, nego Cassielovu logiku i uutkao me poljupcem, preavi na one
stvari od kojih mi mozak potpuno prestaje raditi.
Drugoga dana, stigli smo do Paventa, a pred gradskim nas je
zidinama doekala poasna straa koju je poslao principe Gregorio
Livinius. Dok se tabor podizao na plodnim poljima oko grada, Ysandre i

544

probranu skupinu plemia koja je ukljuivala i mene otpratili su
unutra.
Pavento je prijatan grad, iako sam ga vidjela vrlo malo. Odjahali smo
pravo u principeovu palau, isklesanu u sivu kamenu izvaenom sa
sjevernih planina, no sivi dojam su popravile jarko tkane tapiserije; u
Paventu su poznati po bojama za tkanine.
Gregorio Livinius bio je io, energian ovjek u etrdesetima.
Gorljivo je htio uvrstiti veze s Ysandrom, nadajui se da e poveati
gradsko blagostanje pojaanom trgovinom s Terre dAnge. Ova je opala u
godinama skaldskog haraenja koje je prijetilo kopnenim rutama, ali od
poraza Waldemara Seliga, Skaldi su prestali napadati.
Principe Gregorio je na nau sreu gorljivo elio podrati novi savez,
iako smo se dugo pogaali oko cijene njegove pomoi. Veinu onoga to
je zatraio, Ysandre je odobrila bez oklijevanja. Zauzvrat, on nas je
obeao opskrbiti zalihama za put i otvoriti grad naoj pratnji, pruivi
sigurno utoite za gotovo dvije stotine ljudi Sve koji ne mogu nositi
ma, rekla je Ysandre smrknuto.
Bilo je iznimaka, dakako; kao tajnica kraljevske komore, gospa
Denise Grosmaine bila je obvezana pratiti kraljicu, a nekoliko konjuara,
slugu i kuhara, smatralo se neophodnima, ukljuujui i vidaricu.
A tu sam bila i ja, premda me se nije smatralo neophodnom.
Na kraju ju je uvjerilo puko moljakanje; s njom su pole jo dvije
dvorske dame, jer je teko mogla odbiti njihove molbe nakon to je
usliila moju. Ysandre bi nas rado sve bila ostavila. Manje bi ljudi time
ugrozila; manje ih morala tititi.
Moja gospo, preklinjala sam, kleei pred njom. Bila sam
prevarena, zatoena, izbatinana, gotovo utopljena, oteta, izgubljena u
oluji, zamalo poludjela, i jo mi se prijetilo noem. Ako mi nita drugo ne
doputate, dajte mi da idem kui!
Phdre, Ysandre uzdahnu. to te vie pokuavam maknuti nevolji
s puta, to te zatiem dublje u njoj. U redu. Kad bih te pokuala ostaviti,
vjerojatno bi se opet negdje pojavila s vojskom razbojnika za vratom.
Moe poi. Uputila je kiseo pogled ivahnoj barunici Marie de Flairs,
koja je ve krenula priloiti svoju molbu mojoj, te gospi Vivienne Beldor
koja je bila korak iza nje. Elua, dosta! Gospodaru Cassiline, hoete li se
pobrinuti za njihovu sigurnost?
Stojei pokraj nje, Brys n Rinforte djelovae uznemireno; no
kraljica je mislila na Joscelina. Iskoraio je, duboko se poklonivi
ukrtenih titnika za nadlaktice. Isprala sam mu veinu boje iz kose na
Malom dvoru te podrezala vrhove tako da je izgledao donekle pristojno.
Vaa visosti, kazao je mirno. Hou.

545

Tako je odlueno te je Joscelin Verreuil postavljen za zapovjednika
onih vojnika u slubi kraljiinih dama. Ako sam se i pobojala da e se oni
tome usprotiviti, bila sam u krivu, jer se o njegovoj borbi u hramu s
Davideom de Rocailleom ve prialo priguenim apatima. Ti-Philippe je
sa zabavljenou primio vijest o Joscelinovu zadatku. Neprijateljski su
dani meu njima bili daleka prolost, a zamijenile su ih spone
meusobna potovanja.
Ysandre od principea Gregorija nije zatraila vojnu pomo, a premda
je lordu Trenteu to zasmetalo, zadrao je jezik za zubima; Pavento je bio
malen i nije mogao ustupiti velik broj trupa. On je svoje nade polagao u
Milazzu, a to je pitanje izmeu njih ostalo nerijeeno.
Druga dobra vijest koju smo doznali za naeg boravka ondje bila je
da se Melisandini teklii nisu zaustavili kako bi proirili vijest o
Ysandrinu navodnu ubojstvu. To bi ih usporilo i, s druge strane, otealo
na put jer bismo morali gubiti vrijeme na stiavanje glasina i uvjeravanje
moguih saveznika da nam je poloaj i dalje odriv. Ovako, kako je bilo,
Ysandre nije morala nita objanjavati, osim da je do nje doprla glasina o
manjoj pobuni kod kue, to je zahtijevalo hitan povratak.
To je bila dobra vijest.
Loa vijest bila je da je principe Gregorio dobio obavijest o dvojici
dangelinskih teklia koji su pronaeni ubijeni na cesti neto istonije od
Paventa, najvjerojatnije kao rtve pljakaa. Iako su im oduzeli sve stvari
i odjeu, prepoznali smo ih po opisu obojica su bili kraljevski teklii.
Planovi unutar planova i zamke unutar zamki; Melisande se dobro
pripremila. Nitko nije raznosio vijest o nama, osim onih teklia koje je
osobno odabrala.
A prednost im se poveala na dobrih pet dana.


546

SEDAMDESET DEVET



urbano smo napustili Pavento rastereeni od kola i koija, gonei
konje najbre to smo se usuivali. Posavjetovavi se s glavnim
konjuarom, lord Trente je procijenio da nam je bolje tedjeti ivotinje
nego traiti svjee konje za etristo i neto jahaa.
Vie nije bilo nade da se izdaja izbjegne. to bude, bit e;
Melisandini e teklii donijeti vijest Percyju de Somervilleu mnogo prije
naeg povratka. Ako je kritski brod sigurno doplovio, Roxanne de
Mereliot je imala potpun izvjetaj o de Somervilleovoj izdaji to je
mogla po tom pitanju napraviti nisam znala, osim proslijediti svoje
upozorenje Barquielu LEnversu i ostalim znanim kraljiinim
saveznicima, i moda otpoeti pripreme za rat. Quintilius Rousse bi
pruio pomo, ali mornarica ne moe mnogo uiniti na kopnu.
Stvar nije bila jednostavna, jer je de Somerville pod zapovjednitvom
imao kraljevsku vojsku, a bio je i vladajui vojvoda LAgnace. Bez dokaza
i znatnih snaga na raspolaganju nisu ga mogli tek tako uhititi. A ako
je s njim bio i Ghislain, to je znailo da se u Azzallei dignuo ustanak. Uz
azzallsku prijetnju granicama Namarre, Barquiel bi bio ostao bez podrke
vlastite pokrajine; tovie, na vijest o Ysandrinoj smrti, dolo bi mu malo
pomoi s bilo koje strane. Eluin Grad postao bi otok u srcu de
Somervilleovih snaga.
Naravno, ako kritski brod nije doao, bit e mrtav.
Stvarnost prijetnje koja nas je na povratku ekala postala je sasvim
jasna smru dvojice kraljevskih teklia. U najboljem sluaju, bili smo
suoeni sa zemljom na rubu graanskog rata. Brzo smo napredovali
caerdiccijskim poluotokom na tom mahnitom putovanju, a raspoloenje
smrknute odlunosti ujedinio je nau druinu.
Mnogo godina kasnije saznala sam da se nisu prestale raspredati
prie o galopu druine Ysandre de la Courcel starim sjevernim pravcem u
Caerdicci Unitas. To je uistinu bio prizor za pamenje. Kraljiina je straa
nosila bljetave oklope ukraene srebrnim intarzijama i tamno-modre
surke s grbom labuda kue Courcel; vie od tucet plamenaca vijorilo se
nad nama na povjetarcu oznaavajui plemike kue koje su jahale uz
Ysandre, a nad svima njima zlatni Eluin ljiljan na zelenu polju. Glasine su
rasle kuda god bismo smo proli bez zaustavljanja, a kazivale su o divljoj
druini s ijih je lica zraila sablasna svjetlost i koja je jahala nezemaljska
i strahotna, bez potrebe za predahom i snom, te o lijepoj kraljici koja ih je
vjeno tjerala naprijed.
U

547

Moram rei da sam se nasmijala kad sam ula te prie; narod ih nije
pripovijedao tamo gdje bismo se nou utaborili i gdje bi se rizniar
trampio s prepredenim ratarima kako bi nam dali svoja polja i potoke na
koritenje, dok bi etristo izmorenih i od sedla nauljanih dangelinskih
vojnika nestrpljivo ekalo naredbu da sjau, proklinjui teretne konje koji
su se razmiljeli i naruili im formaciju. Pa ipak, u tome, naposljetku, ima i
istine.
Trebalo nam je tjedan dana da bismo stigli do Milazze, a nae su
zalihe iz Paventa izdrale dovoljno dugo. Amaury Trente se protivio
naem zaobilaenju gradova koji su nam bili na putu jer smo time
umanjivali mogunost da nam se pridrui caerdiccijska vojska; i to je
jasno pokazivao. Mnogo je nade polagao u Milazzu, koja je od svih velikih
gradova-drava leala najblie kopnenoj dangelinskoj granici.
Ysandre je ostala neumoljiva.
Ne, rekla je kratko i jasno. Ma to drugo napravila, neu povesti
stranu vojsku na dangelinsko tlo, Amaury.
Ojaeno je razbaruio kosu. Trebali smo stii u Milazzu sutradan do
podneva, pa je raunao da e dotad ve uspjeti uvjeriti kraljicu. Visosti,
uz jo tisuu ljudi moi ete sa sigurnou umarirati u Eisande a
vojvoda od Milazze si to lako moe priutiti. Za ime Blaenog Elue, zar
neete posluati razum?
Posluajte vi mene, lorde Trente, rekla je Ysandre staloenim
glasom. Percy de Somerville se ne moe nadati da e okrenuti cijelu
kraljevsku vojsku i narod Terre dAnge protiv mene ako ih ne uvjeri da
sam izdajica. A caerdiccijska vojska bi mu ponudila taj dokaz.
On i ne zna da ste ivi! povika Amaury upajui kosu.
Ali saznat e, odvrati Ysandre tiho. ut e izvjetaj i saznati,
premda bi to mogao porei i proglasiti me varalicom. Trebam li biti tako
naivna i pretpostaviti da se de Somerville nije pripremio za mogunost
neuspjeha?
Amaury Trente uzdahnu i pusti da mu ruka padne na zemljovid
rairen preko lovakog stola pokraj sredinje vatre, gdje je Ysandre
odravala ratno vijeanje. U redu, ree. U redu. Onda barem po-
hitajmo u Liguriju, pa otplovimo brodom do Marsilikosa gdje e nas
doekati sigurna luka i pregrt saveznika.
Gospodaru Trente. Ti-Philippe je na njegov mrk pogled skrueno
proistio grlo. Oprostite, ali cijeli sam ivot proveo kao mornar i velim
vam da je sezona ve opasno odmaknula za takav prijelaz. Bit e vam jako
teko nai dovoljno brodova koji bi htjeli krenuti na taj put.
Protrnula sam iznutra na samu pomisao jo jednog opasnog
morskog putovanja, ali nisam ni pisnula. Amaury je tresnuo akom o stol
tako da je zemljovid poskoio.

548

Zar nema drugog naina? inzistirao je. Sigurno postoji neki nain
ulaska na dangelinsko tlo koji je i izvediv i prihvatljiv, Ysandre!
Kraljiin izraz lica na svjetlu vatre bijae odluan i tvrdoglav, a ja
sam znala da ne eli uti nikakve prijedloge koji nisu ukljuivali izravan
galop u Eluin Grad, da se nepravde isprave. Provukavi se pokraj njezinih
savjetnika, zagledala sam se u zemljovid pod Amauryjevom stisnutom
akom.
Sjeti se kako su te drugi zvali...
Moja gospo, rekoh. Postoji nain, ako ga elite uti.
Ysandre me otro pogleda i nakrivi glavu. Sluam, Phdre.
Ako od Milazze nastavimo na sjever i prijeemo granicu tu, u
brdima, rekla sam pokazujui put prstom, ui emo u Camlach koji
uvaju Nepomirljivi. Vidite, ovdje se nalazi garnizon June tvre.
Camlach! procijedi Amaury Trente s gaenjem. Crni su titovi ve
jednom izdali kraljicu, grofice. Zato mislite da e se skanjivati dulje od
de Somervilleovih snaga da bi to ponovili?
Jamim za to svojim ivotom, gospodaru, rekla sam samouvjereno.
Kakvom god se politikom de Somerville posluio da njima manipulira,
Nepomirljivi su prisegnuli vlastitim ivotima da e sa sebe sprati ljagu te
izdaje. A budui da su odluili trpjeti za svoje grijehe, proistila sam
grlo, zakleli su se na poslunost mom gospodu Kushielu i njegovim
izabranicima.
Pokraj mene, Joscelin se promekolji prisjeajui se. Ysandre me
strogo pogledala.
Nudi svojoj vrhovnoj kraljici i zakonitoj vladarici Terre dAnge
zatitu vojnika koji su prisegnuli na poslunost anguisettei? suho me
upitala. Osjetila sam kako mi rumen navire u obraze.
Moja gospo otpoela sam slabanim glasom.
No dobro. Ysandre me prekinula zagledavi se u daljinu, a ja sam
tada shvatila da njezin ton nije bio podrugljiv a shvatila sam i to da ju
nije samo tvrdoglavost drala na zacrtanu putu. Ljudi vele da Eluini
potomci kadikad mogu uti njegov zov; vjerujem da ga je Ysandre u tom
trenutku ula, kako ju doziva u njegov Grad. Moj ponos i glupost doveli
su nas u ovaj kripac. Da sam jo onomad davno obratila pozornost na
tvoje strahove, ne bih s takvim povjerenjem otila u La Serenissimu.
Odaberimo sad put iskupljenja i predajmo se u Kushielove ruke.
Nepomirljivi e oformiti nau prethodnicu i ispratiti nas u Eluin Grad.
Nepomirljivi su se zakleli Camaelovim maem da e zauvijek uvati
granice Camlacha!, opet uzdahne Amaury Trente. A vi ste im odobrili
pravo na to, Ysandre. Dokau li se odanima, mislite li da e tako lako
pogaziti zakletvu?

549

Katkad, promrmlja Joscelin, valja pogaziti jednu zakletvu da bi se
ispunila neka vanija.
Tako je. Ysandre nanovo svrne pogled na me. to kae, Phdre
n Delaunay ? Ti e im zapovijedati, a ne ja. Kushielova izabranica ima
pravo od njih traiti ono to kraljica Terre dAnge ne moe. Hoe li se
Nepomirljivi pokoriti?
Pred oima mi se pojavilo lice Tarrena dEltoinea okupano svjetlou
vatre, spokojno i neumoljivo. Kushielova namjesnica ne mora znati to
njezin gospodar od nje trai, rekao mi je; ali to je bilo prije nego to sam
se podvrgnula tajnama Temenosa. Znala sam to radim kad sam od ljudi
zahtijevala da pogaze svoje zavjete i krenu u smrt. Kushielova
namjesnica, tako su me zvali, no u Phaistosu me ropkinja nazvala
lypipherom, nositeljicom boli. Hoe, moja gospo, tiho sam odgovorila.
Pokorit e se.
Tako je odlueno da emo od vojvode od Milazze zatraiti tek
gostoprimstvo i obnavljanje zaliha. Ondje su nas primili uz mnogo
pompe te su cijelu nau druinu proveli kroz gradska vrata, natkrivi
glavu Ysandre de la Courcel pozlaenim baldahinom dok smo paradirali
ulicama kako bismo uli u monu utvrdu Castella. To je golema, obzidana
tvra koja obuhvaa cijeli jedan perivoj, s visokim vrstim tornjevima na
svakom uglu.
Vojvoda od Milazze bio je trom, razborit ovjek i mogla sam opaziti
da se udio Ysandrinoj urbi i cijeloj prii. Moram rei da se
velianstveno drala pred njim, hladnokrvna pogleda i uzdignute glave,
ne uzmiui ni pedlja pred njegovom sumnjiavosti; a pomislila sam
takoer da je mudro odabrala kada je odbila od njega zatraiti vojsku.
Tada se umijeala njegova supruga vojvotkinja, plemkinja iz stare
tiberijske loze, pozivajui se na pravila gostoprimstva da se udovolji
Ysandrinu zahtjevu.
I tako smo se pogostili u Castellu, a vojvoda je otvorio svoje ostave i
obeao vodie koji e nam pokazati najbri put kroz camaelinska brda.
Mislim da je toga dana Amaury Trente poalio svoju brzopletost to se
htio pouzdati u caerdiccijske snage, iako to nikad nije priznao. Ipak, svi
su imali priliku vidjeti kako se brzo ponuena saveznika ruka moe
povui kad vam srea okrene lea.
Ujutro smo krenuli za Camlach.
O tom u putovanju malo toga rei. Ve sam prela Camaeline, preko
najviih vrhova, po najveoj zimi. Bilo je to grozno putovanje, na kojem
sam nekoliko puta dnevno pomiljala da bih mogla umrijeti ili
jednostavno odustati. Premda je ovo bilo kudikamo lake, nikako nije
bilo ugodno. Iz prtljage sam iskopala svoj sangoire plat i prebacila ga
preko vunena illyrskog plata, tresui se ispod oba. Usudim se rei da

550

bismo na tom putovanju svi bili klonuli da nije bilo Ysandre de la
Courcel, koja je podnosila iste tegobe i sve ih ignorirala upirui pogled na
zapad nepromijenjenim arom mornara koji slijedi Sjevernjau. Poput
ostalih skutrila sam se na konju i slijedila ju, puui u gotovo smrznute
prste. Bila bih legla sa samim Seligom za par skaldskih vunenih rukavica
na tom putovanju.
Joscelin je, naravno, jahao blistavih oiju i na oprezu, udiui
planinski zrak i osvrui se unaokolo. Rodio se i odrastao u planinama
Siovale, koje su surove barem koliko i ova brda. Zbog toga sam ga malko
mrzila i tjeila se znajui da se i Ti-Philippe osjeao isto kao i ja.
Nai vodii iz Milazze i sami brani, zaogrnuti krznom i utljivi
rasplinuli su se im smo se pribliili granici, pokazavi nam posljednji
prijevoj uz urne naklone. Ysandrin im je rizniar dobacio nekoliko
srebrnjaka koje su spretno uhvatili prije nego to su posve iezli.
Stupali smo prijevojem u dugoj koloni dok su nam konji posrtali od
umora.
Terre dAnge, pomislih. Bila sam doma. Ma to se dalje dogodilo,
barem smo dovde doli. I drugi su isto osjeali, jer sam ula vie od
jednoga glasa kako apatom izgovara molitvu zahvale.
Prolo je svega nekoliko minuta prije nego to nas je uoio usamljeni
straar. Amaury Trente je pojurio za njim viui, no prekasno; straar je
munjevito uzjahao i odmaglio na svjeem konju. Lord Trente je ubrzo
zaostao daleko za njim pa se vratio. Naslonila sam se na jabuku sedla
uivajui u trenutku odmora, no podigavi pogled, shvatila sam da
Ysandre zuri u me.
Ovo je tvoj plan, Phdre, rekla je. to eli da napravimo?
Slijedimo ga, odvratih umorno. I dajte mi da jaem na elu, moja
gospo. Obeala sam da u jamiti za ovaj plan.
Ysandre je zastala, pa kimnula; predstraa Amauryja Trentea se
razdvojila da bi napravila prolaz. Odjahala sam zauzeti mjesto na elu
druine, s Joscelinom, mojom cassilinskom sjenom, uza se, zastavi tek
kako bih dala nekoliko uputa Ti-Philippeu i ostalim vojnicima koji su
titili Ysandrine dame.
I tako smo nastavili jahati.
Bilo je kasno poslijepodne kad nas je izvidnica opazila, a sunce je
kroz borove sjalo nisko i naranasto. Pomno su odabrali svoje mjesto:
usko grlo na kamenoj stazi zbog kojeg se naa druina razvukla u
ratrkanu kolonu iza nas. Njih dvadesetorica, spremnih samostrela, u
iznoenim oklopima i s crnim titovima ovjeenim uz bok. Znala sam
koliko su vjete bile njihove formacije. Dostajao bi ih tucet da nas ovdje
zadre dobar dio sata, dok bi ostali odjurili da podnesu izvjetaj; garnizon
je nedvojbeno ve bio postrojen i na putu ovamo.

551

Tko ste vi to nepozvani stupate na dangelinsko tlo? upita jedan
od najisturenijih, glasom priguenim od vizira kacige. Predstavite se!
Podbola sam konja naprijed, prestraeno svjesna iljaste strijele na
njegovu samostrelu uperene ravno u moje srce. Gospodo straari, ja sam
Phdre n Delaunay de Montrve, rekoh glasno. Traim siguran prolaz
meu Nepomirljivima za njezino visoanstvo Ysandre de la Courcel,
kraljicu Terre dAnge.
U mojim rijeima nije bilo jeke Kushielove broncom oiviene oluje,
ni traka grimizne izmaglice u mom vidu; samo moj glas, slabaan i
izmoren na hladnu zraku. Ipak, voa se prenuo, spustivi samostrel.
Nastao je amor, i ispred i iza mene. Podigao je vizir i odjahavi
naprijed, zaustavio konja pokraj mene dok se naginjao u sedlu kako bi
me bolje pogledao. Joscelin se sav napeo primiui ruke svojim
bodeima. Nisko sunce bljesnulo je s njegovih titnika, a jedan od
Nepomirljivih je uskliknuo.
Moja gospo! Voa izvidnice razrogai oi; ugledao je moj pogled
obiljeen strijelom. Prije nego to sam uspjela prozboriti, sjahao je i
kleknuo na snijegom prekrivene borove iglice. Kushielova izabranice,
procijedio je, ekamo vae zapovijedi.
I opet sam ostala zbunjeno sjediti dok su, jedan po jedan,
Nepomirljivi silazili s konja, sagibali glave i savijali koljena preda mnom,
a ni po drugi mi put to nije bilo nita manje udno nego prije. Okrenula
sam se u sedlu kako bih pogledala svoju kraljicu u njezine ljubiaste oi,
kraljicu koja je na moj zahtjev pristala staviti na kocku ak i svoje
prijestolje. Okrenula sam se natrag prema Nepomirljivima.
Vodite nas u Junu tvru, kazala sam. Trebam uslugu kapetana
dEltoinea.


552

OSAMDESET



arren dEltoine nas je doekao s gostoljubivou i u nemalu udu.
Visosti, rekao je bez uvijanja spustivi se na koljeno i pognuvi
glavu pred Ysandre. Oprostite mi na iznenaenosti, ali nismo oekivali
da emo vas vidjeti ivu. Prije dva dana primio sam vijest da ste ubijeni u
La Serenissimi te da je va ujak, vojvoda LEnvers, zauzeo prijestolje i
zatvorio Grad.
Suze olakanja navrle su mi na oi. Uistinu? upitala sam ne marei
za protokol. Barquiel LEnvers dri Eluin Grad?
DEltoine je zaustio da bi odgovorio, no tada je pogledao Ysandre
koja je kratko kimnula. Ustanite, kapetane, i recite nam to znate,
naredila mu je.
To je i uinio, u prepunoj vijenici garnizona June tvre, dok su se i
lanovi kraljiine druine i Nepomirljivi natiskivali da pouju vijesti.
Visosti, ne jamim za istinitost, ali evo to mi je reeno. Prije est dana
teklii princa Benedictea donijeli su vijest da je u La Serenissimi dolo do
ustanka i da ste muki ubijeni u zavjeri kojoj je na elu bio brat
novoizabranog duda, uz pomo Cassilinskog izdajnika. Nosili su
zapovijedi vojvodi de Somervilleu da se pobrine za sigurnost Grada jer e
princ Benedicte ubrzo doi za njima. Lord Percy je odmah poeo
premjetati jedinice iz Champs-de-Guerrea, a, uz duno potovanje,
visosti, va je ujak Barquiel iskoristio svoje ovlasti regenta da bi izveo pu
i zabranio mu pristup u Grad.
A sad? upita Ysandre mrko.
Kapetan Nepomirljivih slegnuo je ramenima rairivi ruke.
LEnvers je u Gradu imao poprilian broj svojih ljudi, a izgleda da su mu
kraljevska i gradska straa odane. To je dovoljno da izdri neko vrijeme.
Kraljevska vojska utaborena je pod samim gradskim zidinama; lord Percy
oklijeva upotrijebiti opsadne strojeve na dragulju Terre dAnge. Nada se
da e se Grad predati i izruiti vaeg ujaka kad stigne princ Benedicte.
Princ Benedicte nee doi, gospodine, rekla sam tiho. Tono ste
pogodili kada ste pretpostavili da sam ila u lov na izdajice. Nala sam
ih.
Na trenutak je utio, a kada je progovorio, glas mu je bio teak.
Princ Benedicte?
Da. Bilo mi ga je ao; teko e to primiti, budui da je ve sluio
pod jednim izdajnikom. On je bio jedan od njih. Traila sam nestale
T

553

straare Troyes-le-Monta, sjeate li se? Nala sam ih u La Serenissimi, na
Malom dvoru Benedictea de la Courcela.
Tarren dEnvers nije bio priglup ovjek. Odmjerio me pogledom
spoznaje. Koji je poslao svoje teklie lordu Percyu, kraljevskom
zapovjedniku, a ne kraljiinu odabranom regentu.
Da, gospodine, rekoh. ao mi je.
Jeste li sigurni?
Sigurni smo, umijea se Ysandre svojim hladnim glasom, iako joj
je izraz lica bio suosjeajan. Upravo je Percy de Somerville omoguio
bijeg Melisande Shahrizai. I tada mu je ispriala cijelu pripovijest,
poevi od de Somervilleova suuea u spletkama Lyonette de Trevalion,
preko Melisandine ucjene, njezine varke u La Serenissimi, izdaje princa
Benedictea, zavjere obitelji Stregazza, pokuaja Davida de Rocailla da
osveti sestrinu davnu smrt, pa sve do nestala nasljednika Imriela de la
Courcela.
DEltoineov izraz lica skamenio se od sve veeg bijesa koji se
odraavao na licima svih Nepomirljivih. Visosti, protisnuo je kad je
zavrila. Moji su vam teklii na raspolaganju. Pronijet e ovu priu du
cijelog Camlacha, te u Eisheth, Namarre i Siovale, kako biste mogli poeti
okupljati vojsku koja e krenuti na lorda Percyja
Ne. Ysandre odmahne glavom. Dok sam ja kraljica, neu
potpirivati graanski rat u Terre dAnge. Jaem u Eluin Grad, kapetane,
kako bih uzela natrag svoje prijestolje.
Zurio je u nju; iza sebe sam zaula kako je Amaury Trente teko
uzdahnuo. to elite da napravim, visosti? upita dEltoine zbunjeno.
Iskoraknula sam. Gospodine kapetane, otpoela sam slubeno,
jedno ste mi rekli da su Nepomirljivi prisegnuli na poslunost
Kushielovim izabranicima. Evo to traim, u Kushielovo ime: neka vaa
eta povede njezino visoanstvo kraljicu u Eluin Grad.
Da napustimo granicu? problijedi Tarren dEltoine. Grofice,
poloili smo zakletvu i Camaelu da emo uvati prijevoje od Skalda dokle
god budemo ivi. Traite li da napustimo ovu svetu dunost?
Imate drugih novaka kojima moete sastaviti garnizone, a Skaldi su
se povukli daleko od naih granica, odvratila sam mu. Prijetnja
kraljevstvu sada lei u njegovu srcu, gospodine, a va put k iskupljenju
lei u suoavanju s izdajom, a ne sa Skaldima.
Odvratio je pogled od mene progunavi: Traite previe,
anguisette.
Da. Iako me njegova patnja boljela, nisam posustala. Znam.

554

Dugo vremena nije prozborio, ali je naposljetku odrjeito kimnuo.
Visosti, rekao je Ysandri. Dajte mi dan da okupim Nepomirljive.
Otpratit emo vas do Eluinog Grada.
Tako je odlueno te su jahai krenuli jo istog sata hitajui na sjever
da obavijeste usputne postaje garnizona. Dobro sam znala kako se brzo
mogu postrojiti Crni titovi. to se nas tie, iskoristili smo odmor kako
smo najbolje znali unutar June tvre a i izvan nje, podigavi logor za
veinu strae Amauryja Trentea.
S donoenjem odluke i plana koji je trebalo provesti ak i ovako
ludo odvanog na se duh osnaio. Bio je to, naposljetku, svojevrstan
povratak kui; a mi smo bili DAngelini. Iznesene su bave vina koje se
kuhalo u golemim kotlovima nad ognjitem, zainjeno mirodijama, i
dijelilo meu straarima i vojnicima te nekolicinom nas. Jedan sijedi
bivi vojnik koji je radio kao opskrbnik garnizona iznio je prilino
natimanu malu harfu, a Marie de Flairs i Vivienne Neldor su se
izmjenjivale u sviranju i pjevanju. Ysandrine dvorske dame su otrpjele
putovanje bez prigovora, te sam prema objema stekla divljenje. Usudim
se rei da je njihov trud veoma pomogao u podizanju raspoloenja
camaelinskih vojnika koji su jo bili potreseni naim vijestima. Mi koji
smo bili na putu, imali smo vie vremena da se na njih priviknemo.
Ysandre se povukla na razgovor s kapetanom dEltoineom, lordom
Trenteom i njihovim raznim podzapovjednicima, izraujui detaljan plan
akcije. Nije mi bilo ao to sam izostavljena iz tih strategija, sa
zadovoljstvom sam to prepustila dravnim voama.
Kako je veer odmicala, poela se bacati i kocka, kako to esto biva
kada se vino i vojnici okupe na istom mjestu. Gledala sam kako Ti-
Philippe olakava jednog od Nepomirljivih za mjesenu plau, smijuljei
se dok je bacao pobjedniku kombinaciju. Izgledao je gotovo kao u
ranijim danima, dok su Remy i Fortun bili ivi, i taj me prizor osokolio.
Spomenula sam to Joscelinu, koji se sloio.
Ranije nikad nisam smatrao da je ita vie od drske budale, rekao
je ozbiljno. Mislio sam da je stupio u tvoju slubu iz ale. No pogrijeio
sam, pouzdaniji je nego to sam mislio. Upravo je on odrao Yeshuite na
okupu kad smo napali La Dolorosu, i on je najzasluniji to smo odatle
izvukli ivu glavu; ja sam bio gotovo izvan sebe, mislei da je moj pokuaj
da te spasim moda skrivio tvoju smrt. Umalo i jest.
Pomislila sam na Melisandinu raskonu tamnicu pod Malim dvorom
i zadrhtala. Prije bih rekla da si me spasio od sudbine gore od smrti.
Elua zna to bi se dogodilo da se nisi pojavio one noi. Ja ne znam i drago
mi je zbog toga.
Ti-Philippe je pokupio svoje dobitke, gurajui kovanice u nabreklu
novarku za pojasom. Pobjegao mu je srebrnjak otkotrljavi se po tlu.

555

Bljesnuo je na svjetlu baklji poput onih kovanica koje je rizniar dobacio
vodiima iz Milazze. Sagnula sam se po njega. Bio je to novoskovani
novi, jedan od prvih za Ysandrina kraljevanja, prikazujui je iz profila
kako sjedi s Eluinim ljiljanom na naliju. Slinost je bila velika;
dangelinski obrtnici vjeti su u takvim stvarima. Zagledala sam se u
njega prisjeajui se Kazana i njegovih ljudi kad su onomad lijevali
kovanice s propisanim likom i grbom bana Illyrije u srebrne kalupe. Sada
kad sam ga upoznala, ne vjerujem da bih prepoznala Vasiilija Kolceija po
licu s tih kovanica.
No po ovome bih prepoznala Ysandre de la Courcel. Sjetila sam se
kako se metar ceremonije pripremao za ulazak Drustana mab Necthane
u Grad i kako sam jahala u veselu drutvu Nicole LEnvers y Aragon, koja
je djeci putem dijelila novie, molei ih da zaspu ruarcha cvijeem, dok
sam ih ja uila pozdravu na cruithneu.
Moja gospo Phdre. Ti-Philippe mi je uputio zabavljen naklon i
pruio ruku. Moj dobitak, molim.
Philippe! Trgnuvi se iz snatrenja, pogledala sam ga. Mogu li ovo
malice zadrati?
U drugoj je ruci prevrtao kocku, nacerivi se. Hoete li zaigrati
protiv mene za to, moja gospo?
Nadigla sam obrve i nasmijala se. Ako ba eli.
Usudim se rei da mi je srea vie nego ita drugo donijela pobjedu u
tom bacanju kocke, premda su me Kazanovi ljudi dobro poduili. Ti-
Philippe je ljubazno predao kovanicu, a vojnici su se nasmijali kad sam je
tutnula pod podsuknju.
Joscelin me podrugljivo pogledao. Phdre n Delaunay, to sada
smilja? upitao me milujui me po kosi.
Ma nita. Naslonila sam se na njega uivajui u njegovoj toplini i
pouzdanosti. Imam ideju, to je sve.
ini mi se da sam ve puno puta uo te rijei, rekao je podbadajui.
Sljedeeg sam jutra zatraila primanje kod Ysandre i njezinih sada
zdruenih ratnih zapovjednika. Amaury Trente se uhvatio za kosu i
zabuljio u mene u nevjerici. Ysandre nije dala odgovor, ve je upitno
pogledala Tarrena dEltoinea. A dEltoine se pak ushodao amo-tamo po
vijenici, mrtei se.
Znate li da je to suludo? upitao me, zaustavivi se preda mnom.
To je samo ideja, gospodine, odvratila sam pokorno. Mislila sam
da nam je jedna od glavnih potekoa dokazati kraljiin identitet prije
nego to je de Somerville proglasi varalicom.
Tako je. Kapetan Nepomirljivih zatvorio je oi. Samo to...
Hoe li upaliti? upita Ysandre.

556

Otvorio je oi. Moglo bi.
Otvorite riznice. Glas joj nije doputao raspru. Ispraznite
novanike uvara. Koliko god imali kovanica s mojim likom, vratit u im
dvostruko njihovu vrijednost. Kapetane, iskuat u sve naine da uspijem
bez krvoprolia, ukljuujui i ovaj.
Kako vi kaete, visosti.
Sve u svemu, bio je to znatan ulov, jer garnizoni Camlacha nisu bili
siromani, a vojnici nisu imali na bogzna to troiti plae u hladnim
mjesecima. Malo mi je pozlilo dok sam gledala pripreme, jer je ovo u
potpunosti bila samo moja zamisao. Ako propadne, neu za to moi
okriviti nagovore nijednog boga. A opet, ako propadne, najvjerojatnije e
i nama odzvoniti. Svega est stotina jahalo je protiv cijele kraljevske
vojske koja se brojila u tisuama a nitko jo nije znao je li Ghislain de
Somerville bio umijean ili nije, i na koji nain. Nepomirljivi nisu imali
nikakvih vijesti iz Azzalle.
Unato svim prigovorima, lord Amaury Trente je provodio
Ysandrine naredbe ustrajnom uinkovitou te sam uvidjela zato ga je
odabrala za kapetana strae svog progressusa. Ysandre nikad nije traila
slijepu poslunost, ve jedino odanost. On je to imao i slui mu na ast
to nijedan njegov vojnik nije prezao od toga da ga slijedi, iako sam
sigurna da su mnogi to smatrali pravom ludou.
Vie me zabrinjavao Brys n Rinforte, njezin cassilinski straar, koji
ju je pratio poput oronule sive sjenke. Djela Davida de Rocaillea
uzdrmala su ga do temelja i nisam vjerovala da se oporavio od toga; oni
koji su odve nepopustljivi u svojim uvjerenjima radije e se slomiti
negoli se prilagoditi udarcima sudbine. Znala sam da je i Joscelin bio
zabrinut, ali nije mogao nita rei to bi ovaj bio voljan uti.
S druge strane, kako ih se u Junu tvru tijekom dana slijevalo sve
vie i vie, Nepomirljivi su postajali sve ustrajniji u svojoj odluci,
naposljetku prihvaajui strane vijesti i teku zadau koju sam im dala s
vatrenom camaelinskom nepokolebljivou. Premda nedovoljno
razumijem elju za stjecanjem slave u bitki, razumjela sam glad za
iskupljenjem koja ih je pokretala. Moj gospodin Kushiel je strog
gospodar, no njegovo tovanje je oduvijek sluilo svrsi.
Tarren dEltoine je dobio svoj dan, pa kad je sljedeega jutra izalo
sunce, itava se druina Crnih titova okupila u Junoj tvri. To je sam
po sebi bio herojski podvig, premda oni imaju svoje naine komunikacije
i brzog putovanja kroz camaelinska brda, sustav koji je pokrenuo Isidore
dAiglemort kada je osnovao Saveznike Camlacha.
Kada smo ostavili Junu tvru, bilo je studeno, svjee jutro, mirno i
bez vjetra, nebo je nad nama bilo blistavo modro, a dah nam izlazio u
oblaiima mraza. Prije negoli smo krenuli, Ysandre de la Courcel odrala

557

je kratak govor sjedei na svom omiljenom sivom paripu, s ljubiastim
platem prebaenim preko njegovih sapi i jutarnjim suncem koje joj je
zlatilo svijetlu kosu.
Naa je namjera odavde odjahati u Eluin Grad i zauzeti natrag
prijestolje za koje smo roeni! otpoela je jasnim prodornim glasom.
Ne pokuavam ovo izvesti ni zbog moi, ni zbog novca, ve iz ljubavi.
Blaeni nam je Elua zapovjedio, Ljubi kako eli. Terre dAnge, moju
prvu i najveu ljubav, ugrozili su oni koji je ele razjediniti kako bi je
mogli posjedovati. Budui da sam potomak Eluine loze i zakonito
okrunjena kraljica Terre dAnge, neu dopustiti da se to dogodi. Neka se
nijedan mu ili ena meu vama ne zaputi danas odavde ako to ne ini
svojom slobodnom voljom! Neka nitko meu vama ne jae uza me ako to
ne ini iz ljubavi prema blaenom Elui i ovom velianstvenom narodu
kojeg je iznjedrio!
Klicali smo joj dok nam grla nisu promukla, a Nepomirljivi
kopljanici podigli su vrke svojih oruja prema nebu. Ysandrino je lice
bilo rumeno i sjajno, a drim da su svi koji su se toga dana ondje okupili
vidjeli ono to sam ja vidjela pred Milazzom; da ju svijetla Eluina sjena
obavija poput ogrtaa.
Tako smo krenuli.


558

OSAMDESET JEDAN



d Eluinog Grada dijelila su nas etiri dana jahanja, a glasina se irila
pred nama poput poara.
Znali smo da e se to dogoditi; tovie, poticali smo to. ak i u
malenim selima Camlacha doulo se da je kraljica mrtva te da se Percy de
Somerville i Barquiel LEnvers nadmeu oko vlasti u Gradu. DAngelini
nisu poznati po tome da besposleno sjede na vijestima od tolike vanosti.
Veseli me rei da je glas o tome kako je Ysandre de la Courcel jo iva bio
doekan s neopisivim veseljem.
Primijetila sam to jo kad sam u proljee jahala u Junu tvru; Terre
dAnge je procvala pod Ysandrinom vlau, a njezin brak s Drustanom
mab Necthanom narodu je donio jo vie bogatstva i trgovanja. Ako se
plemstvo zgraalo nad tim neuvenim savezom sa stranom velesilom te
mijeanjem Eluine loze s barbarskom krvi jer princ Benedicte i Percy
de Somerville nisu bili jedini koji su se tako osjeali puk je znao da se
njihova lijepa kraljica udala iz ljubavi. Sjeali su se i da je njezin
barbarski kralj bio junak kraljevstva, a pod tim su sjedinjenjem upoznali
samo mir i blagostanje.
Tu i tamo dijelili smo putem srebrnjake, a oni koji su ih primali
dobro su uoavali slinost. U Camlachu nee biti sumnje da ena koja se
predstavljala kao Ysandre de la Courcel nije varalica.
U LAgnacei je bilo tee.
Nije bilo naina da se sprijei irenje glasina, osim kad bismo
marirali dan i no, no i Tarren dEltoine i Amaury Trente smatrali su da
bi to bilo suludo. Tako smo ovo odluili iskoristiti putajui da vijesti lete
od sela do sela kad god bismo se zaustavili na veernji poinak. Ako su
nas itelji Terre dAnge u Camlachu doekali s nadom i veseljem, tek
nekoliko milja dalje u LAgnacei naili smo na rastuu nevjericu.
Vijest o Ysandrinu preivljavanju doprla je i do uiju Percyja de
Somervillea, a on je reagirao na jedini mogui nain, proglasivi je
varalicom.
Zaboljelo ju je vidjeti priproste ratare i obian puk kako se dolaze
izrugivati i djecu kako grabe smrznutu zemlju da bi gaala njezinu
pratnju. Nepomirljivi su oformili prethodnicu, kopljanici stupali po
etvorica usporedo, a za njima je jahala konjica s odbojnim i prijeteim
crno obojanim titovima. Nisu se obazirali ni lijevo ni desno na
izrugivanje, kao ni Ysandre, koja je jahala izmeu Tarrena dEltoinea i
O

559

kapetana garnizona Sjeverne tvre te svog Cassilinskog straara tek pola
koraka iza nje. Nas koji smo ih slijedili zapalo je da osporimo tvrdnje
Percyja de Somervillea, navjeujui Ysandre de la Courcel kao istinsku
kraljicu Terre dAnge i proglaavajui djela vojvode de Somervillea laima
i izdajom.
Usudila bih se rei da su upravo kovanice dovele do preokreta, iako
Amaury Trente to nikad ne bi priznao. Isprva su djeca poela vikati i
trati za njima prepirui se u preoranim poljima oko sjajnih komadia
srebra; odrasle se nije moglo kupiti tako lako; odredili su viu cijenu za
svoj dangelinski ponos. No kad bi se jedno ili dvoje djece uspravilo i
zagledalo upirui prstom u Ysandre, poeli su obraati pozornost.
I tako smo poeli stjecati sljedbenike.
Neke je, nedvojbeno, privukla sama injenica da smo doslovce bacali
novac; ali ne sve, drim. Vidjeli su i, povjerovavi, shvatili da se ovdje
skrivao rasplet drame dostojan pjesnikih stihova. I bili su DAngelini. Po
dvoje ili troje, kapi koje su bujale u rijeku, doli bi se pridruiti svojoj
kraljici.
Koliko ih je dolo, ne znam. Bilo je ratara, kolara i tkalaca, svjeara,
pelara i sirara; nije bilo tog grada ni sela odakle nam se barem netko ne
bi pripojio. Neki su bili dovoljno stari da imaju izborana lica, iako jo
dovoljno ili za mar; nekolicina je bila mladih, jo uvijek djece. Te smo
otpravljali kad god smo mogli, premda ih je putem zamijenilo jo vie.
Vidjela sam suze u Ysandrinim oima dok je odluno upravila lice ka
Eluinom Gradu.
Upravili su ga i oni. A broj im je nastavio rasti.
Upravo na raskriju Eishethinog puta presrela nas je jedinica de
Somervilleove konjice; petsto naoruanih vojnika na konjima. Kasnije
sam doznala da su bili stacionirani u Eisandei uz cestu iz Milazze,
pripravni da se suprotstave svakom upadu i doista, upravo je
Melisandina lukavost predloila ovu mjeru pripravnosti, premda su ih de
Somervilleove zapovijedi pozvale natrag zbog glasina o kraljiinu
povratku i postavile nam ih na put. Mislim da nije raunao na to da e
nas pratiti svi Nepomirljivi.
Znam da nije raunao na stotine nenaoruanih puana.
Bila je to pat pozicija. Vojnici kraljevske vojske rastegli su se u iroku
luku preko ceste i susjednih polja. Naa se druina zaustavila, a Tarren
dEltoine izdao je jednu jedinu zapovijed; Nepomirljivi su odgovorili kao
dobro podmazan stroj, kopljanici se razdvojili u dvored oi u oi s de
Somervilleovim vojnicima, a konjica se grupirala iza njih, napeta poput
strijele spremne da probije redove kraljevske vojske. Bili smo sigurni iza
njih, obloeni s oba boka i otraga kraljiinom gardom pod
zapovjednitvom lorda Trentea.

560

Ysandrin glasnik, koji bijae odabran zbog hrabrosti barem koliko i
zbog zvonka glasa, probio se na elo druine, nosei stijeg na kojem su se
zajedno vijorili ljiljan i zvijezde Elue i njegovih Suputnika te srebrni
labud kue Courcel.
Napravite mjesta! povikao je, a glas mu odjeknuo preko pokoenih
polja. Mjesta za Ysandre de la Courcel, kraljicu Terre dAnge.
Nastala je stanka, a ja sam znala da zapovjednik de Somervilleove
konjice procjenjuje situaciju. S te udaljenosti nije mogao prepoznati
kraljicu, no mogao nas je prebrojiti i nije bio budala. Za tren je podbo
visokog konja da istupi i zavrtio ga na cesti. Varalice! uzviknuo je.
Podla prevarantice! Doekat emo tebe i tvoje izdajnike Crne titove na
vratima Grada!
S tim je rijeima podigao ruku i izdao zapovijed, pa su se rairena
krila konjice kraljevske vojske skupila povijajui se unatrag kad su se
uskovitlali u nareeno povlaenje pokazujui nam hitre sapi i repove
svojih konja. Nekoliko naih dangelinskih sljedbenika potralo je za
njima viui, no brzo su odustali od potjere.
Pa, Tarren dEltoine zamiljeno primijeti, sad znamo da e nas
ekati.
Za samo nekoliko sati pokazalo se da je bio u pravu.
Nisam bila na bojinici, onomad kad su Drustan mab Necthana,
Ghislain de Somerville i Isidore dAiglemort s nekoliko tisua ljudi
nagrnuli na golemu skaldsku vojsku. Gledala sam to s bedema Troyes-le-
Monta; ipak, nije to ista stvar. Danas sam, meutim, znala kako su se
osjeali. Bijele zidine Eluinog Grada bljetale su u daljini, a izmeu nas i
grada stajala je cjelokupna kraljevska vojska. Iako je stajaa vojska brojila
samo etiri tisue ratnika, nas je bilo svega esto, a takvi su nam bili i
izgledi.
Percy de Somerville nee ponoviti pogreku Waldemara Seliga;
drao je dio svojih eta u rezervi, neumoljivo nadzirui izlaze iz Grada.
Kad bi Barquiel LEnvers i imao naina da krene u protunapad, ne bi mu
se pruila prilika.
Doekala nas je veina njegovih snaga, a nalazili su se u takvoj
formaciji koja nam je govorila da je de Somerville iz izvjetaja konjice
dobio uvid u nau brojnost te se pripremio na nas. Jo dok smo se
pribliavali, red strijelaca koji su kleali u prvim redovima s dugim
lagnakim lukovima odapeo je salvu.
titove uvis! uzvikne kapetan dEltoine; uvis su se i podignuli, zid
crno obojenog elika to je zagradio nebo. To je stara dobra tiberijska
taktika, uinkovita kod pjeadije; no nije bila namijenjena za obranu
konjice. Kia strijela pala je sikui, a ja zauh udarce kovine o kovinu
dok su se odbijale od titova, te bolne krikove kad su pronale meso, jeziv

561

zvuk ranjenih konja. Netko je u blizini jaukao. Provirivi iza Joscelinovih
ruku jer se nadvio nada me i vrsto me obujmio, napola me povukavi
sa sedla da me zatiti s oba titnika ugledala sam djeaka ne starijeg od
dvanaest godina uz bok nae kolone, pozelenjelog od boli kako nita ne
shvaajui mee ruku na ipku koja mu je strila iz prsa. Bio je otrao
naprijed, da bolje vidi.
O ne, protisnula sam. Elua, ne!
I Ysandre ga je vidjela; grlo joj se micalo dok je gutala. Gotovo je
aptom dala zapovijed Tarrenu dEltoineu: Naprijed.
I krenusmo.
To mora da je bio zastrauju prizor, taj zid Crnih titova koji
neustraivo ide naprijed. Nisu svi uspjeli, jer su neki lagnaki strijelci
Percyja de Somervillea pronali mete. Pogodilo me poput koplja u trbuh
kad sam morala konjem zaobii tijelo ubijenog camaelinskog konjanika
koji je leao na cesti jo uvijek otvorenih zacakljenih oiju, steui rukom
drku tita. Ja, koja mu nisam znala ni ime, poslala sam ga ovamo da
umre.
Stupali smo i dalje, a s neba je pala i druga salva strijela, pa trea.
Tucet ljudi zadobio je teke rane usprkos titovima, sve dok se nismo
dovoljno pribliili da je Percy de Somerville morao narediti strijelcima da
se povuku kroz redove i odaslati vlastite kopljanike, tisuu ratnika, da se
postave protiv naih nadiruih snaga dok je on premijetao dvije treine
konjice kako bi nam doli s boka i opkolili nas. Seljani koji su dotad tako
hrabro marirali uz nas, zbili su se iza kraljiine strae, nesigurni i
prestraeni.
Odnekud, s dalekih bijelih zidina Eluinog Grada, zaula se vika i
zvuk rogova, no bio je tih i dalek, a nau su siunu druinu okruili de
Somervilleovi vojnici, s bodljikavom umom kopalja uperenom u nas.
Usred tog muka, Ysandre de la Courcel izrekla je tihu molitvu; samo su
joj se usne micale.
Glasnice, potom je tiho rekla. Dajte proglas.
Unutarnji redovi Nepomirljivih su se razmaknuli, dajui mu
prostora meu predstraom odakle je mogao prenijeti poruku kraljevskoj
vojsci. Uvukao je dah od kojeg su mu se plua zasigurno napregnula do
toke pucanja, proderavi se: Mjesta za Ysandre de la Courcel, kraljicu
Terre dAnge.
Uz urlik su kopljanici Percya de Somervillea napali nadirui naprijed
poput golema vala; nagrnuli su i razbili se o nepomian zid Crnih titova,
Nepomirljivih Camlacha. Svuda oko i iza nas zavladao je kaos, a de
Somervilleova se konjica nala u potpunoj zbrci zbog prisutnosti
nenaoruanih graana koji su im se zatekli na putu.
Ys-an-dre! Ys-an-dre!

562

Nepomirljivi kopljanici zabili su se poput klina u de Somervilleovu
pjeadiju, a konjica je navalila odostraga, proirujui ga, te je kraljica
Terre dAnge ujahala u procijep. Amaury Trente, izvikujui zapovijedi, na
trenutak zastane, divlje se ogledavi naokolo. Kraljiina straa!
proderao se. Sad!
Ostalo im je manje kovanica nego to bih voljela; no dovoljno.
Svatko od ljudi nakupio je zalihu. Sada su ih potroili, zbivi se iza
Ysandre i redova Nepomirljivih, naguravajui se s grupom plemia koju
su okruili ukljuujui i mene i zavitlali preostale zalihe s pomou
praki od domaeg sukna. Pljusak srebrnjaka iknuo je u zrak, rasuvi se
nad okupljenim snagama kraljevske vojske, koji su zastali od samog
iznenaenja zbog ove neuvene kie s nebesa.
Niemu se boljem nisam ni nadala.
U zaprepatenosti koja je uslijedila, druina Ysandre de la Courcel
navalila je naprijed, opkoljena jahaima Nepomirljivih... a isprekidano
klicanje seljana poelo se sve glasnije uti.
Ys-an-dre! Ys-an-dre!
Na vanjskim rubovima nae druine borba se obustavila. Baene
kovanice, usklici puana i crni titovi Nepomirljivih otvorili su prolaz do
srca kraljevske vojske.
Ne mogu! Rekao je to Brys n Rinforte, Cassiline, napetim i
pomahnitalim glasom. Ruke su mu drhtale na uzdama, a konj se ivano
trzao pod njim. Vaa visosti jednom sam vas ve iznevjerio; iznevjerit u
vas opet! Ne traite to od mene!
Miruj, Cassiline, odvrati Ysandre njeno. Ne traim to.
ula sam kako Joscelin uvlai dah; uhvatio je moj pogled, mrtav
ozbiljan. Kimnula sam. On i ja smo odavno nauili govoriti bez rijei.
Znala sam to namjerava. Vaa visosti, otpoeo je.
Ne. Ysandre podignu ruku. Ne, Josceline, rekla je tiho. Moram
to uiniti sama.
Usporivi, zastao je. Nepomirljivi su stajali na mjestima, lica
smrknutih od odlunosti. Zamor poput nadirue plime pronio se
nepreglednim mnotvom kraljevske vojske pribliavajui se uima
Percyja de Somervillea. Brys n Rinforte sjahao je na drhtave noge i
zagnjurio lice u vrat svog konja. Joscelin se naklonio u sedlu, ukrstivi
pred sobom ruke u titnicima. Poput ostalih, promatrala sam.
A Ysandre de la Courcel odjahala je naprijed sama izmeu redova
Nepomirljivih.
Kraljica Terre dAnge.
Prolaz koji su Nepomirljivi napravili bio je irok za jednog jahaa i
Ysandre ga je sporo prelazila, a u svakom koraku koji je njezin parip

563

nainio vrebao je beskraj neizvjesnosti. Brada joj je bila isturena, modre
oi rairene i naizgled neustraive. ula sam Amauryja Trentea negdje
pokraj sebe kako mrmlja molitve i ljubavne rijei poput psovke. Umirui i
ranjeni su jaukali od bola, a vojnici kraljevske vojske stajali su neobino
mirno, zurei kroz Crne titove.
Kada je Ysandre prola dvije treine kordona, Tarren dEltoine
izdade zapovijed s dvije kratke rijei. Naprijed mar!
Bezgrenom tonou za koju su i obuavani, Nepomirljivi su podigli
koplja i zasukali maeve, stupajui kroz mnotvo kraljevske vojske,
prema Eluinom Gradu.
Ja, koja sam bila ondje, nemam rijei kojima bih opisala taj prizor;
kako su se redovi vojnika razdvajali, izmiui se pred prolaskom kraljice
Terre dAnge i njezine siune predstrae. Kako su klupka napadaa
nagrnula i utihnula, kako im je strahopotovanje osvanulo i ostalo na
licima, dok se spokoj irio bojitem. Neki su pogledavali u srebrnjake
koje su drali u rukama uljevitim od maa. Neki su tek zurili, a neki
kleknuli. Velika je i silna stvar vidjeti vojsku kako se razdvaja poput mora
u yeshuitskoj prii.
Ysandre se nijednom nije pokolebala.
Staza koju su rastvorili vodila je ravno do lorda Percyja, vojvode de
Somervillea, kraljevskog zapovjednika. Slijedili smo je, poluorganizirana
aica koja je jahala za njom, i oamueni puk koji je vrludao meu
lanovima kraljiine strae na konjima. Za nama, stotine i stotine de
Somervilleovih vojnika zatvorile su jaz.
A pred nama je neprestano stupao siuan kordon Crnih titova i u
prolazu meu njima usamljeni lik kraljice, bez krune, plave kose koja joj
je u valovima padala niz lea, s platem to je u bogatim naborima padao
preko sapi njezina paripa dok je smanjivala udaljenost izmeu sebe i
Percya de Somervillea sporim, ujednaenim korakom.
Preuzimam zasluge za kovanice; to je bila moja zamisao, i imale su
svog utjecaja, ostajem pri tome. No bile su odgovorne tek za onaj prvi
bljesak iznenaenja, koji je odkrinuo vrata. Cijela mi se koa najeurila
od te grozne, zastraujue udaljenosti, u iekivanju dodira elika.
to do toga nije dolo to je bilo iskljuivo zahvaljujui hrabrosti
Ysandre de la Courcel.
Lord Percy je ekao sa svojim najodanijim vojnicima oko sebe,
sjahavi, stojei vrsto usaenih nogu, poput kakva drevna, mona stabla.
Njegov je oklop sa zlatnim intarzijama blistao, no kacigu je drao pod
miicom ruke. Usudila bih se rei da je znao to ga eka, im mu je vojska
posustala. Bio je dobar zapovjednik; dugo godina najbolji, gotovo cijelog
mog ivota.

564

Ysandre se zaustavila pred njim. Znate li tko sam, gospodine?
upitala je tiho.
Da. Izraz lica mu se nije nimalo promijenio kad je povisio glas da
odgovori. Miris jabuka utio se na prohladnu jesenjem zraku, blag i
sladak poput vonjaka okupana suncem. Vi ste Ysandre de la Courcel,
kraljica Terre dAnge.
Zvuk poput neizmjernog jecaja pruio se poljem; vojnici, koji to jo
nisu uinili, zasukali su maeve i odbacili titove uz tresak znajui, bez
sumnje, to su uinili. Sam meu tisuama koji su postieno kleknuli,
Percy de Somerville ostao je na nogama, pogleda uprta u oi svoje
kraljice.
Percy de Somerville, rekla je, uhien si zbog veleizdaje.


565

OSAMDESET DVA



a zidina Grada krenulo je klicanje.
Branitelji Eluinog Grada pod zapovjednitvom Barquiela LEnversa
svemu su svjedoili s visokih bijelih zidina; zaista, upravo je Barquielov
opis Thelesis de Mornay iskoristila u svom epu kad je pretoila te
dogaaje u stihove. Lako je bilo razabrati njegov lik u ljubiastoj surki
LEnversovih preko oklopa, dok je podizao ma za pozdrav. Zimsko je
sunce bljesnulo po cijeloj njegovoj duini, a Ysandrin je glasnik zauzvrat
uzdignuo njezin stijeg.
Na licima mnogih oko sebe vidjela sam veselje i olakanje dok su
odgovarali na povike branitelja, no meni je u srcu bilo preteko da bih se
radovala. Vidjela sam duboku tugu na licima vojnika kraljevske vojske,
koji su pokuavali shvatiti to su uinili. Vidjela sam Brysa n Rinfortea
kako se trese od stida. Vidjela sam surovu odlunost na licima
Nepomirljivih koji nikad nee prestati okajavati svoj zloin, i vidjela sam
Ysandrinu vidaricu i njezinog pomonika kako prolaze kroz redove
zapoinjui posao zbrinjavanja ranjenika i umiruih. Vidjela sam
zacakljene oi camaelinskog konjanika kojeg sam obila i ruku seoskog
djearca kako u nevjerici grabi ipku strijele koja mu je izlazila iz tijela.
Vidjela sam sjenu koja se nadvila nad Ti-Philippeov osmijeh i sjetila se
kako mi je srce bilo kao kamen kad su Remy i Fortun ubijeni.
Ovih stvari ne bi smjelo biti.
A tu sam tugu vidjela i na licu Ysandre de la Courcel koja je zurila u
ovjeka kojemu je vjerovala od roenja, u svog kraljevskog zapovjednika,
junaka kraljevstva, suverenog vojvodu LAgnace, svog roaka i princa
kraljevske krvi s bakine strane.
Mislim da je i on to osjetio; to bi se dalje zbilo meu njima, ne
znam, jer se sa zidina zaula druga vrsta klicanja. Podigla sam pogled i
ugledala ih kako upiru prstom prema sjeveru i valu zvuka koji se
pribliavao s vanjskog ruba kraljevske vojske pretvarajui prizor u rijei.
Pristizao je Ghislain.
Pustite ga da proe, ree Ysandre.
Doao je naoruan za bitku, nosei boje i stijeg kue Trevalion,
tamnomodri s tri broda i Navigatorovom zvijezdom, a nekih tri stotine
ljudi jahalo je s njim. Kraljevska je vojska rascijepila redove da bi
propustila njegovu druinu dok je jahao pravo prema nama. Ysandre ga
je mirno promatrala, naredivi Nepomirljivima da ostanu po strani.
S

566

estoko su jahali, konji su im bili zapjenjeni i gotovo posve
iscrpljeni. Ghislain de Somerville zauzdao je konja pred Ysandrom, a
njegova se druina zaustavila za njim, nepomini sve do jednoga dok je
skidao kacigu i pritiskao stisnutu aku na prsa.
Moja kraljice, rekao je sa zastojom u glasu; lice mu je bilo
izoblieno od emocija.
Ysandre je naklonila glavu. Moj lorde de Somerville.
Ne zovite me tako, visosti. Ghislain okrene glavu prema ocu, a
mjeavina mrnje i ljubavi oblije mu lice. Je li istina?
Percy de Somerville nije odvratio pogled iako mu se u oima vidjela
strahovita tjeskoba. to god da je bio, nije bio kukavica. Jest.
Ghislain je ustuknuo kao od udarca, a potom pruio stisnutu pest i
otvorio je. Komad zelene tkanine pao je na ugaeno tlo i na tren sam
vidjela izvezene grane jabukova stabla, znakovlje loze de Somervillea. U
ime Elue i Anaela, rekao je otro, odriem se svoje kue. Nema vie
Ghislaina de Somervillea.
Osjetila sam suze u oima, a krv mi je glasno zatutnjala u glavi, uz
nalet lepeta bronanih krila i traak grimiza koji mi je preplavio moj ve
ionako zamuen vid. Percy de Somerville pognuo je glavu u tuzi,
pogrbivi iroka ramena, a ja sam znala da se neto u njemu slomilo.
Moj gospodar Kushiel je okrutan, ali pravedan.
uli smo i primili na znanje, rekla je Ysandre tiho, a u pogledu joj
je bilo suosjeanje. Moja gospodo i dame Terre dAnge, poimo kui.
Barquiel LEnvers doekao nas je na gradskim vratima, gdje je
zavladalo neto tmurnije raspoloenje nakon poetnog veselja; ova se
pobjeda nee proslaviti trijumfom, nego tek priguenim mrmljanjem uz
izmjenu poljupca dobrodolice. Ne znam koje su rijei izgovorili. Kada su
se razdvojili, LEnvers me pogledao, a traak stare, poznate ironije
sijevnuo mu je u oku.
Delauneyjeva anguisette, prepoznao me. Poslali ste
pravovremenu poruku.
Drago mi je to ste obratili pozornost na nju, gospodaru, odvratila
sam pristojno.
Sroili ste je poprilino uvjerljivo. Nadigao je obrve. Ysandre,
hoe li zauzeti svoje prijestolje? Biti tvojim namjesnikom tegoban je
zadatak.
I tako se kraljica Terre dAnge vratila u Eluin Grad. Ulice su
preplavili ljudi, a mnogi su otvoreno plakali dok je prolazila. Sve ove duge
dane mislili su da je mrtva jer je de Somerville sprijeio da glas o njezinu
povratku dopre do opkoljenog Grada. Snaan je dokaz volje i vodstva
Barquiela LEnversa to je uspio sauvati red u Gradu i zadrati odanost

567

kraljeve i gradske strae tijekom cijele opsade. Moja je kritska poruka
stigla jedva nekoliko dana prije Melisandinih teklia, no dola je u pratnji
kontingenta eisandinskih trupa koje je poslala Roxanne de Mereliot,
najotrije ga potiui da brzo reagira i osigura grad. To je i napravio,
poslavi u Namarre po skupinu svojih u Akkadiji obuenih ljudi i
postavljajui strau na Champs-de-Guerre. Kada se kraljevska vojska
poela mobilizirati, LEnversove su uhode pohitale navrat-nanos u Grad
te su dveri zatvorene i zapeaene.
Sve sam to saznala s vremenom; tada je jednostavno bilo previe
posla da bi se raspredale prie. Percy de Somerville odveden je u pritvor
zajedno sa svojim natporunicima i podzapovjednicima jer su zasigurno
barem neki od njih morali znati to se sprema. Ysandre je imenovala
Barquiela LEnversa kraljevskim zapovjednikom pro tem i nadglednikom
vojnog suenja asnicima; budui da je bio plemi, de Somervilleu e se
suditi pred sazivom Parlamenta, kao jedno davno obitelji iz kue
Trevalion.
Upravo je Marc de Trevalion, doznala sam, posumnjao u
umijeanost lorda Percyja kada je vijest o kraljiinoj smrti i opsadi Grada
stigla u Azzalle, i upravo je on o tome obavijestio svog zeta Ghislaina.
Znao je to je Melisande znala, premda za to nije imao dokaza; da se
Percy de Somerville zavjetovao na potporu zahtjevu Lyonette de
Trevalion da postavi princa Baudoina na prijestolje. Da je barem ranije o
tome progovorio, potedio bi nas mnogih patnji. Pretpostavljam da je u
tom trenutku smatrao kako je to davna prolost i kako bi time samo
nanio drugima bol, budui da mu je ki udana za de Somervilleova sina. I
bio bi u pravu, da nije bilo Melisande.
Je li Marcu de Trevalionu ikada palo na pamet osumnjiiti de So-
mervillea za njezin bijeg, ne bih znala rei. Nije bio ondje, u Troyes-le-
Montu. Tvrdi da nije, a Ghislain mu vjeruje. Naposljetku, ne bi imao
nikakvog razloga posumnjati da je Melisande uope i znala za de
Somervilleovu umijeanost osim injenice da je ona Melisande. Meni bi
to bilo dovoljno... no, ja je predobro poznajem. Ysandre je prihvatila
njegovu asnu rije; ne znam je li mu povjerovala. Dovoljno da to pitanje
zakljui, usudim se rei.
Ysandre je odrala primanje za lagnake seljane koji su pratili nau
druinu, doznavi im imena, i zahvalivi svakom ponaosob; svakome je
dala dar, zlatni dukat s njezinim otisnutim likom zaiven u barunastu
novarku s grbom Courcela. Ima cinika koji tvrde da je to napravila iz
politike koristi jer je u LAgnacei nuno moralo doi do nereda zbog
uhienja njezinog oboavanog vojvode de Somervillea, no ja, koja sam joj
vidjela suze u oima kad su nam se doli pridruiti, znala sam da nije
tako.

568

Odrana je i privatna sveanost u ast zasluga Nepomirljivih.
Ysandre bi uinila i vie, jer su zasluili i, takoer, to bi pomoglo vratiti
dobar ugled bivih Saveznika Camlacha no svi do jednoga to su odbili.
Bila sam tu kad im je zahvalila i blagoslovila ih, te izrekla molitvu za
mrtve. Desetorica su umrla, jedan na njih dvadeset. To nije bila pobjeda
bez prolivene krvi.
Jesmo li dobro uinili, Kushielova izabranice? upitao me Tarren
dEltoine.
Dobro ste uinili, gospodine, odvratila sam.
Sjetila sam se proroanstva stare Biance u hramu Asherat-Od-Mora i
pomolila se da je govorila istinu. Napravila sam kako je traila, sjetivi se
kako su me zvali meu Nepomirljivima. Deset godina mira, obeala je;
godinu, pomislila sam, za svakog ovjeka kojeg sam poslala u smrt pred
Eluinim Gradom.
Glasnici su jahali dan i no, kraljevski teklii koji su raznosili vijest
po cijelom kraljevstvu smirivali su neistinite glasine i mogue pobune.
Ghislain n Trevalion jer tako se sada zvao, slubeno usvojen u
punevo kuanstvo odjahao je u Azzalleu, zavjetovavi se kako e se
pobrinuti da brod preko Tjesnaca ponese pismo i potpun izvjetaj
Drustanu mab Necthani u Bryn Gorrydumu. To nee biti jednostavan
podvig jer je zimska plovidba bila opasna, no nitko nije znao je li glasina
dosegla albske obale pa je Ysandre strahovala da Drustan moda misli da
je mrtva. Teko joj je palo to je bila razdvojena od njega u ovakvu trenu.
Neizmjerno sam to osjeala, jer nikad nisam bila sretnija to imam
Joscelina uza se. Vratiti se u svoju draesnu kuicu bila je gorko-slatka
patnja. Moja glavna kuharica Eugnie zagrlila me poput majke, plaui
zbog naeg povratka, najprije od sree to smo na sigurnom, a potom od
tuge zbog gubitka Remyja i Fortuna. Tu smo svi mi itekako osjeali
njihovu odsutnost. Nedostajalo mi je uti Remyjev glas kako se uzdie u
pjesmi iz neoekivanih predjela kue, nedostajalo mi je vidjeti Fortuna u
dnevnoj odaji, kako odie tamne, mirne oi s tlocrta Troyes-le-Monta na
kojemu je tako vrijedno radio. Onomad su mi bili utjeha i drugovi, moji
vitezovi.
Najtee je bilo Ti-Philippeu koji je izgubio najmilije prijatelje.
Ponudila sam mu otpust iz svoje slube, isplativi mu zaostalu
viemjesenu naknadu, no odbio je.
Kome bih uope mogao sluiti nakon vas, moja gospo? pitao je uz
slabaan osmijeh. Imam toliko pria za pripovijedati da u vinarijama
godinama neu morati potroiti ni novia. Uostalom, oni to ne bi
odobrili. Ipak su Phdrini momci odani.
Stoga sam ga poslala u Montrve da izvidi kako napreduje moje
alosno zanemareno imanje; naravno, cvjetalo je u mojoj odsutnosti, pod

569

sposobnom brigom mog majordoma i njegove supruge. No oni su
proslavili njegov dolazak i obasuli ga panjom, molei ga za vijesti, a
njemu je prijalo neko se vrijeme pretvarati da je gospodar posjeda.
Naravno, bilo je i drugih, radosnijih susreta; s Thelesis de Mornay,
koju sam smatrala bliskom prijateljicom, i s mojom starom mentoricom,
Cecilie Laveau-Perrin, koju sam jednako tako voljela. Cecilie je trebao
cijeli otkucaj srca da uoi promjenu u Joscelinovu i mom odnosu i zgrabi
nas za ruke, blistajui od iskrena odobravanja.
O, dragi moji, doista ste ostavili po strani svoje razlike! Nita me ne
moe vie usreiti.
Joscelin je nadignuo obrve, smijeei joj se nehinjenom privrenosti.
Jeste li arobnica, gospo Cecilie, kad toliko vidite?
Nisam, ljepotane. Cecilie ga od dragosti potapa po obrazu. Ja
sam Naamahina slubenica, a ona daruje one koji joj vjerno slue
pronicljivou da vide sve to bi ostali htjeli skriti u svojim srcima. Dobro
to upamti, doe li ikad vie u napast da ostavi Phdre.
To nee biti tako skoro, odvrati Joscelin tiho. Toliko mogu
obeati.
Poli smo vidjeti i Rebbea, Nahuma ben Isaaca. Broj Yeshuita u
Eluinom Gradu se smanjio; nekoliko je stotina otilo tijekom ljetnih
mjeseci u potrazi za sudbinom u dalekoj sjevernoj zemlju. Bilo je nekih
izgreda u Gradu; ne mnogo, jer je Ysandre posluala moju molbu i
naredila da se s mladim yeshuitskim usijanim glavama postupa blago ako
oito ne budu krili zakon. Nismo mi Serenissimanci. Ne, otili su
dobrovoljno, a to je yeshuitsku zajednicu ostavilo starijom i tunijom.
Dogodilo se ono ega se Rebbe pribojavao; djeca Yisra-ela su se
podijelila.
ao mi je, uitelju, rekla sam Rebbeu sjedei na stolcu do njegovih
nogu.
I meni je, mlada Phdre no Delaulay, prihvatio je tuno. I meni je.
Samo Adonai zna tko je od nas u pravu, no katkad se molim da ja nisam.
Namrteno pogleda Joscelina. Pria se da si im u La Serenissimi stavio
oruje u ruke, odmetnie, i nauio ih da se bore.
Istina je, oe. Joscelin ga pogleda ne trepnuvi.
A ipak si napustio Yeshuin put.
Joscelin je odmahnuo glavom. Ja ne omalovaavam Yeshuina
uenja, oe. Izuzetno mi je znaajno ono to sam nauio. No ja sam
DAngeline i Cassielov izabranik. Makar me odvelo u propast, i dalje
moram slijediti svoje srce, a ne Mashiacha. Posegnuvi u novarku za
pojasom, izvukao je khai privjesak i pruio ga. Uzmite ga, molim vas, i
vratite ga onoj koja mi ga je dala. Nisam ga dostojan nositi.

570

Hanne nema, odmetnice. Rebbeov je ton bio nemilosrdan. Otila
je s ostalima na sjever. Bila bi ti dala srce da si ga prihvatio, no ti si
umjesto toga odabrao vlastitu stazu.
Nisam znao, proapta Joscelin blago problijedjevi. Koliko god
sam ga ljubila, bio je pomalo glup za neke stvari. Rebbe uzdahne,
trgnuvi bradom prema privjesku u Joscelinovoj ruci.
Onda ga zadri i zapamti kako drugima oko sebe nehotice nanosimo
zlo, rekao je strogo. Vi, djeca Eluina, lako zaboravljate kako ljubav koju
zazivate moe posjei poput otrice; ak i ti, odmetnie. Ipak, dodao je
blago se osmjehnuvi s dubokim borama oko oiju, srce mi se raduje to
vidim da ste oboje ivi.
Joscelin se zamislio nad ovim i nije mi bilo ao zbog toga; sjetila sam
se kakvu smo bol tih dana nanosili jedno drugomu. Dobro sam znala
koliko je toga bilo moje djelo; nisam zaboravila nita od onoga to sam
proivjela u thetalosu. No razgovarala sam i s Korom i znala sam da
svatko od nas nosi svoje vlastite neobazrive grijehe koje prerijetko
priznajemo.
U danima nakon Ysandrina povratka vidjela sam i Quintiliusa
Roussea koji je bio u Marsilikosu kad je pristiglo moje pismo, spremajui
se s flotom za prezimljavanje; umjesto toga, poveo ih je uzvodno rijekom
Aviline da se usidre svega nekoliko milja juno od grada, spreman
napasti de Somervilleove trupe i s vode ako zatreba, dok je Roxanne de
Mereliot okupljala vojsku u Elisandei i Siovalei. Kraljevski admiral je
ostao blaeno nepromijenjen i nemilosrdno se izderao na mene zbog
rizika kojima sam se izloila, hvatajui me u zagrljaj od kojega pucaju
kosti.
La Serenissima e platiti, rekao je prijetei. Vidjet e da hoe!
Gospodaru admirale, zastenjala sam, jo uvijek pokuavajui doi
do zraka. Unato svemu to se zbilo, La Serenissima je i dalje pod vlau
Cesarea Stregazze, koji je prisegnuo na savez s Ysandrom de la Courcel.
Situacija je osjetljiva, pa pretpostavljam da bi vam kraljica zamjerila kad
biste zahtijevali osvetu protivno njezinim naredbama.
Rousse me prostrijelio pogledom ispod svojih obrva. Sravnio bih sa
zemljom cijeli njihov vraji Arsenal da su te ozlijedili, dijete, budi
sigurna. Uostalom, La Serenissima nam nije prijatelj dokle god dre
Melisande Shahrizai na sigurnom i udobnom i to je to, eh!
Da, rekla sam tiho. To je to.
To je bila i ostat e istina; Melisande Shahrizai Melisande
Shahrizai de la Courcel je ostala iva i zdrava pritvorena u hramu
Asherat-Od-Mora. Te su se zime pisma raznosila tamo-amo od Eluinog
Grada do La Serenissime. Stari, lukavi dud izrazio je veliku radost
saznavi da je Ysandre zadrala vlast nad kraljevstvom, no izjanjavao se

571

nemonim u vezi s njezinim opetovanim zahtjevima za Melisandinim
izruenjem.
Znam, jer je Ysandre otvoreno sa mnom razgovarala o tome, a i sama
sam dobivala pisma od Severia Stregazze i katkad od njegove strine
Allegre. Vijesti su uvijek bile iste: Melisande je u hramu, postupaju s
njom kao s kraljicom i naizgled je zadovoljna to je tako.
Njezinu sinu Imrielu nije bilo ni traga.
to bih sad trebala dalje, Phdre? jednom me Ysandre upitala u
rijetkim trenucima frustracije. Pokuavala si me upozoriti na nju, a ja
nisam pridavala znaenje tvojim strahovima. Ti, koja je najbolje poznaje
reci mi sada to mogu oekivati od Melisande Shahrizai!
Moja gospo, ne znam, odvratila sam bespomono rairivi ruke.
Melisandini su planovi propali, osim ovog posljednjeg uzmaka. Ako je
zadovoljava ostati u hramu a mislim da ju tamo ne mogu zadrati nita
bolje nego u Troyes-le-Montu, dapae, jo i loije to je stoga to daljnji
mogui planovi koje je isprela jo nisu urodili plodom. Ne mogu niti
pretpostaviti koji bi to planovi mogli biti.
Ysandre me ironino pogleda. Djeak je sljedei u nizu za moje
prijestolje. Ne moe pretpostaviti?
Lako je pretpostaviti to, odgovorila sam gledajui je u oi.
Problem je razaznati kako. Kunem vam se, moja gospo, bit u na
posebnom oprezu i izvjetavati vas o svemu to saznam. Ali ne mogu vam
nita obeati.
Bilo bi lijepo, rekla je Ysandre blago, kad bi nala dijete.
Jednog u se dana sjetiti tih rijei s velikom i gorkom ironijom; tada
sam samo naklonila glavu primivi na znanje elje svoje kraljice. Nisam
se ponudila vratiti u Naamahinu slubu kako bih nastavila s potragom.
Nisam donijela nikakvu odluku po tom pitanju, a u svakom sluaju,
nisam vjerovala da bi Melisande uplela ijednog mog trenutnog ili
izglednog mecenu kad je u pitanju bila sigurnost njezina sina. Vidjela
sam strast kojom su joj oi sijevnule kada je Ysandre kritizirala njezinu
skrb o djetetu. Ne, Melisande nee riskirati djeaka, ak ni poradi nae
prepredene igre; a ako Naamah eli da joj se slubenica vrati, neka me
sama pozove.
I tako je prola zima, a kraljevstvo je polako zacjeljivalo od drugog
izdajnikog oka u isto toliko godina. Parlament je sazvan izvan radne
sezone i odrano je suenje Percyju de Somervilleu. Morala sam
svjedoiti, kao i Ti-Philippe, koji je uo rijei udovice Phanuela
Buonarda; pravorijek je unaprijed donesen budui da je jedan od de
Somervilleovih porunika ve dao puno priznanje na vojnim
sasluanjima kojima je predsjedao Barquiel LEnvers. ula sam sumnjive
komentare o metodama ispitivanja vojvode LEnversa, no nije podnesena

572

nijedna alba, pa je veina vojnog zapovjednitva bila odtereena. Drala
sam jezik za zubima; Barquiel LEnvers zavrijedio je moje strpljenje.
Poput njegova natporunika, Percy de Somerville bio je proglaen krivim
za veleizdaju i osuen na smrt, a nain usmrivanja imao je pravo birati.
Kao dobar vojnik do kraja, negdanji se kraljevski zapovjednik bacio na
vlastiti ma.
Grad za njim nije tugovao kao za Baudoinom de Trevalionom, jo
jednim junakom kraljevstva koji je umro na isti nain. Ta je zavjera bila
mrtvoroene koje su pobacile Melisandine spletke; ova se sasvim
izlegla, a sjeanje na Eluin Grad opkoljen kraljevskom vojskom bilo je
odve svjee. Ipak, mislim da se nitko nije ni veselio. to se mene tie,
jednostavno, bilo mi je drago da je gotovo.
Rano sam proljee provela udubivi se u nastavak prouavanja
habiru nauka, paljivo slijedei korake koje sam otpoela godinu ranije.
Nisam zaboravila na svog Princa Putnika, niti se prestala nadati
pronalasku kljua do njegove slobode. Takoer sam kupila nekoliko
illyrskih knjiga brinui se da ne zaboravim taj jezik, pa sam vjebala
piui pismo Kazanu Atrabiadesu. Kad se vrijeme popravi, Quintilius
Rousse e se otisnuti u Epidauro vodei sa sobom izaslanika koji e
zapoeti trgovinske pregovore. Ni Ysandre nije zaboravila na svoje
obeanje, a Rousse e nakon toga nastaviti za Kriti, nosei veoma
velikoduan dar arhonu Phaistosa. Takoer sam napisala pismo
Demetriosu Asteriusu te njegovoj roakinji Pasiphaei, Kori Temenosa, na
koju sam esto mislila.
Kada su se ispuhali i posljednji divlji proljetni vjetrovi, bijahu
otvoreni plovidbeni putovi. Rousseova se flota otisnula iz Marsilikosa... a
jahai iz Azzalle jo jednom su se nadmetali da budu prvi u palai s
vijeu da je admiralski brod Cruarcha Albe uoen u Tjesnacu. Ysandrino
se lice razvedrilo zbog te vijesti i kada je objavila da je napokon vrijeme
za slavlje, svim sam se srcem sloila.
Imali smo zimu za sjeanje i tugovanje, moja gospo, rekoh.
Proljee je, i vrijeme za veselje. Ne pada mi na pamet bolji razlog za
slavlje od povratka mog gospodara Drustana.
To emo i proslaviti, u izobilju, no ima jo jedna stvar koja
nedostaje, poluroakinjo. Ysandre me pogledala s podrugljivom
zabavljenou; bojim se da sam je ponekad izluivala, premda me
poprilino voljela. Bile smo vrlo razliite, Ysandre i ja. Phdre n
Delaunay de Montrve, nije mi promaklo, znam da dugujem ivot i
prijestolje, tebi i tvojim suputnicima. ekala sam pravi trenutak da bih
upriliila slubeno priznanje tvojih djela. Zar si doista mislila da u
pustiti da to proe bez gozbe?
Zapravo, rekoh, i jesam.

573

OSAMDESET TRI



li to namjerava uiniti? upitao je Joscelin.
Ne znam! odbrusila sam ivano. Ne eli rei. Pretpostavljam da
e odrati govor i nazdraviti nam pred okupljenim plemstvom
kraljevstva. Nemoj se smijati. Uprla sam prstom u Ti-Philippea koji se
proljetos vratio iz Montrvea. I ti si ukljuen u ovo, vitee.
O, ne bih to nikako propustio. Nadigao je obrve i nacerio se. elim
vidjeti lica onih vaih mecena koji e tome prisustvovati kada uju to ste
sve uinili. Mislim da veina njih nije ni slutila da lijeu s pravom
pravcatom junakinjom iz pjesnikih pria.
Za pohvalu, Joscelin je reagirao zavitlavi bobicu groa u
Philippeovu glavu; Ti-Philippe ju je izbjegao smijui se. Meu njima se
tota promijenilo od La Serenissime. Razmislila sam o Ti-Philippeovim
rijeima u kojima je bilo odreene istine. Neobino je kad vas veliaju
ljudi meu kojima vas je odreen broj vidio nagu i na koljenima. Nikad
nisam namjeravala biti ita drugo doli kurtizana. Neobian me zaokret
sudbine pretvorio u neto drugo.
Delaunayjeva anguisette, rekao je Joscelin naglas, a misli su mu
ile istim tijekom kao i moje. Bio bi ponosan vie negoli se moe izrei,
Phdre; poznavao sam ga dovoljno dugo da to znam. Neka te Ysandre
nagradi. Zasluila si.
Svi smo zasluili, a i ti e doi, gospodaru Cassiline, bez galame.
Zabacila sam glavu i odmjerila ga. A ni posjet brijau ne bi bio
naodmet.
Od La Serenissime, Joscelinova je kosa izrasla u kutravo, poput ita
zlatno izobilje; mislim da je nije podrezivao jo od mojih pokuaja, nego
ju samo vezivao odostraga u pletenicu, iz ije su podvezane duine bjeali
neposluni pramenovi. Kunem se, bio je neobazriv prema svom izgledu
koliko i bogati pijanac prema svojoj novarki. Naposljetku sam ga stavila
pod Ti-Philippeov nadzor da se oia kako spada, i naruila nova ruha za
sve troje.
Favrielle n Eglantine je za vrijeme moje odsutnosti postigla uspjeh;
teko je povjerovati, no njezin je jednogodinji zakupniki odnos u Kui
Eglantine ve bio istekao, pa je otvorila vlastiti salon u suknarskoj etvrti.
Bio je malen, ali uspjean, smjeten u prizemlju jedne zgrade. Ve je
imala i tri pomonika tkaninara, krojitelja i drugu velju i uskoro se
nadala zaposliti jo nekog.
A

574

Grofice, pozdravila me nadigavi usnu s oiljkom; udno, no od
njezina sam se nepromijenjena ponaanja osjetila samouvjerenije.
Dolazite u krivom trenutku, kao i obino. Imam nekoliko narudba u
kratkom roku, od kojih je podosta, izgleda, za vau proslavu.
Pretpostavljam da mislite kako u za vas nai vremena, samo zato to
vam dugujem zahvalnost?
Ne, odvratila sam veselo. Nai e vremena jer to jest moja
proslava, a ti si lukava poduzetnica, i jer u ti do u sitnice rei to se nosi
na dvoru arhona Phaistosa na Kriti. Takoer, ako hoe, priat u ti i o
haljini koja je za me skrojena prema drevnoj pjesmi iz Illyrije.
Favrielle je zastala suzivi prema meni svoje zelene oi. Recite mi. I
jesam, dok je ona izraivala skice i zapisivala biljeke koraajui po sobi,
mrmljajui za sebe i izvlaei uzorke tkanina. Kada sam zavrila, ljutito je
zatraila jo papira i jo neko vrijeme sjedila, mahnito crtajui i mutei
pigment, pa mi na koncu pokazala rezultat oprava najie zelene boje,
nabrana i svezana ispod grudi u kritskom stilu, gotovo prozirna preko
pripijene haljine od tamnobronane svile. Na papiru je djelovala poput
drevna hellenskog kipa zavijenog tankom draperijom.
Veoma lijepo, rekla sam i osmjehnula se kad sam opazila da se
mrti. Moe li je skrojiti na vrijeme za gozbu?
Naravno, mogla je i skrojila je; bila je odve udesna da ne bi, a
Favrielle n Eglantine se ponosila svojom nadarenou. Usto,
posjedovala je mo uvjeravanja koja je nadilazila moje poimanje, takvu
da je pridobila Joscelina da se izvue iz svoje uobiajene sumorne
cassilinski nadahnute sive odjee. Zaprepastila sam se kad sam ga vidjela
u umskozelenu haljetku i usklaenim hlaama, ozbiljnog i elegantnog.
Po svojoj elji, Ti-Philippe je odjenuo sveanije ruho, u nijansama iste
boje, uz usko pripijen prsluk sa zelenim i bronanim prugama preko
tamnih hlaa i bijele koulje dugih rukava, pa smo ba svi izgledali
prilino dobro.
Gozba je odrana u velebnoj plesnoj dvorani palae, uz ogroman
jedai stol koji je podsjeao na banket prikazan na prelijepim freskama
Elue i njegovih Suputnika za veerom; doista, Ysandre nije ni na emu
tedjela. Izbojci cvatuih grana obavijali su vitko stupovlje breskva,
trenja i jabuka a sitne staklene svjetiljke su te veeri bile napunjene
bistrom vodom, ljeskajui se bijelom svjetlou. U umjetnoj je spilji
poskakivala fontana, pridavajui svoj tekui ubor glazbi sviraa, a ponad
svega su milozvuno cvrkutale zebe u pozlaenim filigranskim kavezima.
Mislila sam da smo zakasnili, premda smo doli na vrijeme, kako je i
pisalo u kraljiinoj pozivnici, jer se inilo da se cvijet dangelinskog
plemstva ve okupio. Tek kad nas je komornik najavio, shvatila sam to
se zbiva.

575

Grofica Phdre n Delaunay de Montrve, Messire Joscelin
Verreuil, vitez Phillipe Dumont, prozvao je zvonkim glasom.
Osim cvrkuta i fontane, kad je glazba stala, nad golemi je prostorom
polegao muk; no tada se zauo blagi val pljeska, a dangelinske su se glave
prigibale u naklon. Sve dotad nisam potpuno razumjela da smo mi
poasni gosti i da je gozba ekala na na ulazak. Ysandre nas je osobno
doekala pruajui obje ruke u znak pozdrava, a uz nju Drustan mab
Necthana.
Naravno, vidjela sam ga kada je u povorci uao u Grad, ali tada je
bilo vremena tek za kratko avrljanje. Srce mi je zaigralo kad sam ga
nanovo vidjela; njegov tih osmijeh, mirne i staloene tamne oi na modro
iaranu licu.
Dobro je, rekao je na cruithneu, jeziku koji nam je bio zajedniki,
to se okupljamo da proslavimo tvoju hrabrost, Phdre n Delaunay.
Sjetila sam se Ysandrina jahanja izmeu crnih titova Nepomirljivih,
iji je uspravan profil prkosio trupama Percyja de Somervillea, i
odmahnula glavom. Ako sam igdje vidjela i djeli hrabrosti, gospodaru
Cruare, vidjela sam je kod vae gospe supruge, moje gospodarice i
vladarice.
Drustanove su se tamne oi naborale od zabavljenosti. Nemoj to
govoriti, inae e se naljutiti na tebe; elja joj je da ti da to ti pripada.
Okrenuo se Joscelinu, obuhvativi mu podlaktice. Brate moj, rekao je
jednostavno. Da si manje vjet s otricama, onog bi dana umrlo moje
srce u meni.
A s njim i srce Terre dAnge, protisnu Joscelin snano mu
uzvrativi stisak. Neobino mi je drago to sam danas ovdje, gospodaru
Cruare.
Nakon toga Drustan se okrenuo Ti-Philippeu; nisam ula to je
rekao jer me zahvatio kovitlac pozdrava, ispruenih ruku, obraza
prislonjenih na poljubac dobrodolice. Bilo je tu ljudi koje nisam vidjela
gotovo godinu dana zaista, lica koja sam zadnji put vidjela kako se
naslauju nad prepirkom koju sam inscenirala s Ysandreom i
Drustanom. To vam je politika. Dok god sudbina kraljevstva visi u zraku,
takve se stvari nastavljaju. inilo se da je prolo mnogo vie od godine
dana. Vidjela sam lica onih koji su znali lorda Amauryja Trentea, gospe
Vivienne, drugih koji su bili dijelom nae strane jurnjave preko
Caerdiccae Unitas i u oima sam im vidjela odraz te iste spoznaje, da je
sve bilo za dlaku. Bili su ondje, u hramu Asherat-Od-Mora, u kojem je
Benedicte de la Courcel umalo osvojio prijestolje Terre dAnge.
Za ostale, bila je to puka pjesnika pripovijest.
Grad je pretrpio desetodnevnu opsadu; kako brzo i lako ljudi
zaboravljaju! Za to je bio kriv Ysandrin prolazak na konju kojim je

576

prikazala cijelu Melisandinu obimnu i slojevitu spletku tek kao
nesporazum, a izdajniko ludilo jednog ovjeka kao fusnotu u povijesnim
analima. Tek sada, vidjevi bezbrinost i veselje dangelinkih plemia,
razumjela sam pravi znaaj njezinih djela.
Nisu svi zaboravili, jer je tu bio i Barquiel LEnvers. U prepunoj
plesnoj dvorani pogledi su nam se sreli, pa je naklonio plavu podianu
glavu priznavajui mi zasluge. Krivo smo procijenili jedno drugo, on i ja, i
oboje smo to znali. Ako su nam metode i bile neuobiajene, ipak su nam
ciljevi bili isti.
Nicola LEnvers y Aragon mi je pokuavala to rei, no nisam je htjela
sluati; to sam otkrila u thetalosu, cijenu svog ponosa i sablast
Delaunayjeva starog neprijateljstva. Razmiljajui o tom, nije ni udo da
sam gotovo pomislila kako mi se njezin lik priinja meu nama. No
pogrijeila sam jer je Nicola doista bila tu i smijala se momu treptavu
zaprepatenju preko glava svjetine; nisam mogla sprijeiti da mi od toga
krv jae ne zakuca u ilama.
Meutim, nisam imala vremena razgovarati s Nicolom ili ijednim
gostom prije nego to se oglasilo zvono da nas pozove za stol. Ysandre i
Drustan predsjedali su na oba kraja. Kao njezin najblii roak i vojvoda
po inu, Barquiel LEnvers sjedio je kraljici zdesna, a ja sam mu bila
nasuprot, njoj slijeva, na poasnu mjestu; to bi me uinilo nervoznom da
Joscelin nije sjedio uza me, a Ti-Philippe njemu nasuprot, obliven
neskrivenim veseljem. Objed je bio vie nego dobar, a livrirana je posluga
kolala nepogreivom uinkovitou, lijui vino kao vodu. Slueno je jelo
za jelom; eva i fazan u slasnu pecivu, dimljena jegulja, janjea vratina
punjena ribizom i mrvljenim bijelim sirom, peena deverika, drhturavi
elei zainjeni mukatnim oraiem i lovorovim listom... Ne mogu se
sjetiti svega to smo jeli ni svega o emu smo priali, nego samo da je
razgovor lako tekao, pladnjevi i pehari sjali, a no imala ar koji ostaje u
sjeanju.
Kada je poslueno posljednje jelo i ispranjen i posljednji pladanj,
Ysandre de la Courcel pljesnula je rukama. Posluga nas je nanovo
okruila da nam napuni ae likerom i iznese posude pune ueerene
naranine i limunove kore, namjetene tako da nalikuje na bukete cvijea
sa zaeerenim ljubicama u sredini. Nie za stolom, Thelesis de Mornay
je ustala i naklonila se molei za nau pozornost dok je najavljivala
izlazak Gillesa Lamiza, njezina nadarena pjesnika-egrta. Umoili smo
ruke u zdjelice za pranje prstiju ispunjene ruinom vodicom prije nego
to smo pristojno zapljeskali.
Ve sam vidjela tog mladia u Thelesisinim odajama; pomagao joj je
oko mnogo stvari i zapisivao joj biljeke kada sam ispredala dugu
pripovijest o svojim pustolovinama. Bilo je to za njezin rad na
Ysandrinskom ciklusu, pretpostavljala sam, ali tek djelomice ispravno.

577

Thelesisine su tamne, lijepe oi zablistale od zadovoljstva kada je
otkriveno njezino iznenaenje Gilles Lamiz je takoer radio na svom
vlastitom, skromnijem prinesku.
Bio je to spjev temeljen na mojim podvizima i podvizima mojih
suputnika.
Rezultat njegova truda nije bio lo i dobro je krasnoslovio, jasnim
tenorskim glasom iji je obujam dugovao mentoriinu obuavanju.
Naslonila sam bradu na dlan i sluala, zadivljena to ujem vlastita djela
ispripovijedana na takav nain, gotovo u cijelosti onako kako sam ih se i
sjeala. Mladi Gilles je dobro sluao i uspio doarati bolno ludilo La
Dolorose, no izostavio je smrad i dosadu. Moj ljutiti odgovor na ponudu
Melisande Shahrizai jeao je dostojanstvom, a ne krvavoglavom
stvarnou oajnikog prkosa kojeg sam se sjeala. Smatrala sam da je
velianstven pothvat Joscelinova napada na crni otok dobro prenesen,
kao i Ti-Philippeovo junako postrojavanje njihovih slabo obuenih
yeshuitskih saveznika u obrani kule, no poslije su se obojica smijali,
govorei da je bilo i poprilino panike i straha koji nisu ni spomenuti.
I tako se nastavilo te moram priznati da je sve zvualo kudikamo
dojmljivije pretoeno u stihove. Okraj na moru, kravbhog i oluje su bili
zastraujui, to je bila tek puka istina. Kazan Atrabiades ispao je prilino
romantian, to me nasmijalo; mislim da bi mu se svidjelo. U Gillesovoj
verziji, Demetrios Asterius, arhon Phaistosa, ponudio je svoju pomo
zbog zadivljenosti mojom ljepotom. Pomislila sam kako to ne odaje
priznanje njegovim lukavim trgovakim psinama, no dangelinski plemii
za stolom su me pogledali krajikom oka i mudro kimnuli, sasvim
spremni povjerovati da je to istina.
Pripovijest koja je nedostajala bila je ona o thetalosu, jer nju nisam
ispriala ak ni Thelesis de Mornay. To je tajna, te se o takvim stvarima
ne moe govoriti neupuenima; dostajalo je rei da je proveden obred te
da je Kazan Astrabiades iz Epidaura bio oien od krvne krivice.
Spjev Gillesa Lamiza zavrio je u Asheratinu hramu, mojom objavom
s proroiina balkona i Joscelinovim napetim dvobojem s cassilinskim
izdajnikom Davidom de Rocailleom. Usudim se rei da je ovo potonje
dobro zvualo i bez uljepavanja, a tome ak ni Joscelin nije prigovorio.
Iako mu zbog toga cijelo kraljevstvo zna ime, to nije djelo kojim se
ponosi. Dva Cassilinska brata vie danonono ne slue vladara Terre
dAnge. Ysandre je nakon La Serenissime i dezerterstvom Bryna no
Rinfortea na bojitu prekinula sedamstoljetnu tradiciju, raspustivi ih
slube.
Ironino je da je Cassilinskom bratstvu porasla popularnost nakon
to je spjev Gillesa Lamiza stekao slavu, te su plemii zahtijevali
Cassilinske straare, a obitelji koje su prije vie generacija napustile tu

578

tradiciju, slale su srednje sinove na odgoj kod Brae. Joscelin se samo
cinino nasmije kada ga ljudi pitaju o tome i promijeni temu.
Kada je Gilles Lamiz zgotovio, zauo se pljesak, poprilino jak i
odjekujui, a veina njega bila je usmjerena meni. Osjetila sam kako me
preplavila vruina. Mladi se pjesnik opetovano klanjao, a Thelesis de
Mornay blistala je od ponosa. Ysandre je podigla ruku za tiinu, emu se
brzo pokorilo.
uli ste njihova djela, rekla je jasno, a i mi smo se okupili da im
iskaemo ast.
Ustavi poput kraljice, okruena Drustanom mab Necthanom s jedne
i Barquielom LEnversom s druge strane, najprije je prozvala
Philippea, mog viteza Ti-Philippea, dodijelivi mu medalju za
hrabrost, teki zlatni medaljon s ispupenim Camaelovim maem i
Eluinim ljiljanom, ovjeen o iroku zelenu vrpcu. Suze su mi navrle na oi
dok sam gledala posljednjeg od Phdrinih momaka kako klei pred
Ysandrom, neuobiajeno ozbiljan, opipavajui teku medalju dok mu je
govorila da ustane.
Zatim je pozvala Joscelina i, odobravao on to ili ne, srce mi je pucalo
od ponosa dok sam gledala njegovu dostojanstvenu ljepotu prilikom
izvoenja cassilinskog naklona, koji je toliko bio dio njega da se nitko nije
usudio dovoditi ga u pitanje, i kad je kleknuo pred kraljicu. I on je dobio
medalju za hrabrost primivi je iz ruke Barquiela LEnversa koji je jo
sluio kao kraljevski zapovjednik; i jo neto osim toga. Drevna je
tradicija da vladajua kraljica imenuje junaka koji e ratovati u njezino
ime, objavila je Ysandre, podiui fino isprepleten vijenac vinove loze s
jastuka koji je pridravao spreman sluga. Ja to nisam uinila, Josceline
Verreuilu, ali zahvaljujem Blaenom Elui to te odabrao da ispuni tu
dunost kada je bilo potrebno. Ni sama ne bih mogla bolje odabrati.
Tada mu je stavila vijenac na plavu kosu pognute glave.
Za mene bi ve to bilo dosta, da vidim voljene tako poaene, no
nije bilo dovoljno za Ysandre de la Courcel, koja me pozvala da stanem
pred nju. To sam i uinila, no kada sam se htjela nakloniti i spustiti na
koljena, odmahnula je glavom i uhvatila me za zapee, zadravi me
uspravnom.
Grofice Phdre n Delaunay de Montrve, Ysandre mi izgovori ime
i titulu sa sjajem u oku, usudila bih se rei da je popila vina koliko i mi
ostali. Kao i tvojim mecenama, koji te cijene vie od zlata, bit e mi
zadovoljstvo nametnuti izazov tvojoj jedinstvenoj neukrotivoj volji. Radi
djela kojih smo velianje veeras sluali u stihovima, radi tvoje
neizmjerne hrabrosti, i radi uspomene na tvog gospodara Anafiela
Delaunayja, koji nas je sve nauio to doista znai odrati zakletvu danu u
ljubavi, dodjeljujem ti Suputnikovu zvijezdu.

579

Buljila sam nita ne shvaajui dok je nasmijeeni Drustan mab
Necthana pruao jedan predmet bro, viekraku zlatnu zvijezdu s
jednim bruenim dijamantom u sredini na ijem je licu tankim crtama
bio urezan Eluin peat, djelo majstora draguljara. Ysandre je uzela bro
od njega i spretnim ga prstima privrstila na moju haljinu.
Ovo ti daje pravo, rekla je tiho, da mi se u javnosti i privatno
obraa kao jednakoj i ne savija koljeno pred nijednim Eluinim
potomkom u cijelu kraljevstvu; tovie, ne uiniti tako znai obezvrijediti
ast koju ti veeras ukazujem. Pokae li ovo ijednom od mojih straara,
propustit e te na primanje bez pitanja. I kunem ti se, to god imala rei,
ja u te sasluati. Nainivi korak natrag, Ysandre je odmjerila svoje
djelo. Takoer, dodala je, ovo ti donosi i povlasticu. to god zatrai od
mene, a da je u mojoj moi i da imam pravo to odobriti, hou. Ako neto
eli, pitaj sad.
Nita ne elim, moja go Ugledavi njezin upozoravajui pogled,
progutala sam. Ysandre.
Onda u redu. Kraljica Terre dAnge se nasmijeila. Primi ovo uz
moju zahvalu, poluroakinjo, a povlasticu sauvaj za dan kada ti zatreba.
Do tada, pijmo u tvoje zdravlje i zahvalimo Blaenom Elui to smo svi ivi
da to i moemo.
Barem sam to mogla napraviti, i jesam, vrativi se na mjesto i
saekavi dok se ae opet napune, odri i otpije zdravica, prije nego to
sam iskapila aicu likera osjeajui njegov plameni oganj kako mi ee
utrobu kao da ju eli uskladiti s mojom rumenom koom. I time je,
sreom, zavrilo Ysandrino priznanje, pa je zadovoljno naredila
glazbenicima da zasviraju plesnu melodiju i proglasila gozbu otvorenom
za slavlje.
Prepuna sam srca promatrala Ysandre i Drustana kako poinju prvi
ples, a ubrzo su im se pridruili i brojni drugi parovi. Obavivi svoju
dunost, sada su imali oi samo jedno za drugo, ne odvajajui poglede i
iskreno se osmjehujui; dva kraljevstva, dva vladara, sjedinjena u ljubavi
i zajednikom snu. Moje je uvjerenje da je to dublje znaenje zapovijedi
Blaenoga Elue; u ljubavi, ma kako se ona oitovala, vei smo od onoga
to nas ini pojedincima.
Imala sam vrlo malo vremena za razmiljanje jer me Barquiel
LEnvers zamolio za ples i drage sam mu se volje odazvala, sretna zbog
prilike da pred oima kraljevstva ostavimo iza sebe nae razmirice.
Kasnije sam potraila Joscelina, no ve je plesao s Thelesis de Mornay;
priao mi je Gilles Lamiz, a neoekivano nervozno zamuckivanje uvuklo
se u pjesnikov glas. Za plesa me drao tako njeno da bi netko pomislio
da sam od porculana. Morala sam se nasmijeiti na to, na pomisao da bih
se mogla tako lako slomiti nakon svega to sam pretrpjela. Kad smo

580

zavrili, otpila sam zdravicu za njegov spjev, iz nestanog uitka da ga
vidim kako jo vie zamuckuje i crveni se. Liker je bio opojan i inilo mi
se da od njega svjetiljke jasnije plamte.
Postoji neobuzdana i prodorna slast u slavljenju ivota nakon duga
tugovanja; svi smo ju te noi osjetili. Proljee je uvijek vrijeme
preporoda, te se inilo prikladnim nakon toliko dugo vremena nanovo
otkriti istu, nepomuenu sreu.
Phdre n Delaunay . Okrenula sam se prema glasu prepoznavi
ga; Nicola LEnvers y Aragon me veselo promatrala. Nije te lako veeras
dobiti na aicu razgovora, kazala je dajui mi poljubac na pozdrav.
Nicola. Uhvatila sam je za ruku, imajui previe toga za rei, i bez
rijei kojima bih to izrekla. Bila si u pravu s onim to si mi pokuavala
rei. Dugujem ti vie nego to ti ikad mogu vratiti.
Hmm. Slegnula je ramenima i lijeno se osmjehnula, od ega mi je
srce ubrzalo otkucaje, prisjetivi se naih ljubavnih igara. Naravno,
mogla bi pokuati. ula sam da se nisi vratila u Naamahinu slubu, ali
nita te ne spreava da uzme ljubavnicu. Pogled njezinih ljubiastih
oiju odlutao je preko mog ramena te je u znak pozdrava naklonila glavu.
Drago mi je, moj lorde Cassiline.
Gospo Nicola.
Gotovo sam poskoila na zvuk Joscelinova glasa, istegnuvi glavu da
mu vidim izraz lica. Nicola se nasmijala ispruivi ruku da me pomiluje
po pocrvenjelu obrazu.
Razmisli o tome, rekla je nehajno, odlazei.
Zaustila sam govoriti, no Joscelin me prekinuo. Phdre, ako
pomilja o uzimanju ljubavnika
Ja ne
smatram da bi bila dobra zamisao da me najprije proglasi svojim
slubenim ivotnim pratiocem.
Josceline, ja ne... Zastala sam, zurei u njega. Imao je naheren
osmijeh na licu, a zeleni mu se vijenac nakrivio na glavi, zbog ega je
izgledao poput mladog, pripitog boanstva. Misli li ozbiljno?
Rekao sam ti u La Serenissimi, nije me briga, pa i da uzme tisuu
mecena.
Ma ne to, prekinula sam ga. O tome da te proglasim ivotnim
pratiocem.
A to. Joscelin se nasmije. Phdre n Delaunay, ne odgovaramo si
na vie naina negoli znam nabrojati, i htjeli-ne htjeli, uvijek emo
pronalaziti dosad nesanjane naine da se meusobno povrijedimo.
Jedino to bi bilo gore od toga da provedem ivot s tobom jest biti bez
tebe to sam ve uinio i nikad vie ne elim iskusiti takvo to. Ako si

581

mogla pronai put k meni preko pijanih gusara, serenissimanskih ubojica
i smrtonosnih oluja, neu gubiti vrijeme brinui se o nekoliko
astohlepnih mecena. Uostalom, nacerio se, raunam da mi je bolje
zatraiti tu ulogu prije nego to pronae nain da oslobodi onog vrajeg
Tsingana s njegova pustog otoka i
Nije dospio dalje, jer sam mu se u tom trenutku bacila s obje ruke
oko vrata i poljubila ga tako snano da nam se oboma zavrtjelo u glavi.
Negdje u Asheratinu hramu Melisande Shahrizai je vjerojatno kovala
novu i smrtonosnu zavjeru; negdje, sam Elua zna gdje, raslo je dijete, s
njezinom krvi u venama i pravom na prijestolje Terre dAnge. Negdje u
Illyriji, u La Serenissimi, u Terre dAnge, u Albi, rodbine poginulih u
dogaajima koje sam pokrenula i dalje su oplakivale svoje mrtve, a
negdje u Tjesnacu Princ Putnika je nastavljao svoju samotnu sudbu.
Nita od ovoga nisam zaboravila jer me negdje u peini u Temenosu ta
spoznaja zauvijek ekala. No postoji granica koliko boli mi smrtnici
moemo podnijeti, pa ak i ja, a u tom je trenutku moj svijet je bio
omeen sreom, sadranom u Joscelinovu prelijepu licu koje sam drala
u rukama, a njegove su mi se ljetnomodre oi smijeile.
Jesam li spomenula, apnula sam mu, da te ljubim?
Jesi, odvratio je aptom, ljubei me, ali to vrijedi ponoviti.
S rukom u ruci provlaili smo se izmeu sveara traei Ysandre de
la Courcel, koja je opet sjedila za dugim stolom do Drustana, dok joj je
jedan od dvorjana ispredao zanimljivu pripovijest. Kad smo se pribliili,
odigla je pogled, a dvorjanin je prekinuo priu, potujui pravo prednosti
koje mi omoguava Suputnikova zvijezda.
Da? upitala je blago Ysandre.
Vaa vis Zaustavila sam se i proistila grlo. Ysandre. Pred
Blaenim Eluom i svim okupljenima, elim predstaviti Joscelina
Verreuila kao svog ivotnog pratioca.
Drustan mab Nechtana se nasmijao, a kraljica Terre dAnge nadigla
je obrve.
Bilo je i vrijeme.