1

Peter Christian Asbjornsen i

Joorgen Moe

NORVEKE BAJKE I PRICE

S norvekoga preveo
Josip Tabak

Naslov izvornika:
NORSKE FOLKEEVENTYR
samlede ved
P. Asbjornsen og Jorgen Moe

Sadraj
Kari Drvenhalja
Mueva ki i enina ki
Poteno zaslueni srebrnjak
Petar Bogatun
Rian
Istono od sunca i zapadno od mjeseca
Bradonja Hoken
Majstor u lupekom umijeu
Mlinac na dnu mora
Djevojka na staklenom brdu
Tri godine sluio bez plae
Ukrao divu srebrne patke
S divom jeo za okladu
Dvanaest divljih pataka
Pravda i krivda
Branin Gudbrand
Prodrljiva maka
Jo ima takvih ena
Giske
Naopaka ena
Htio ovjek kuu urediti
Pohitjela koko
Poo pijevac po vodu
Pogovor
Copyright

KARI DRVENHALJA
Bio jednom kralj to je obudovio, a iza ene mu ostala ki tako
lijepa i umilna da je ljepe i umilnije ne moe zamisliti. Kralj je
dugo alio za kraljicom, jer ju je silno volio, ali mu naposljetku
samoa i udovitvo dojadi, te se on ponovno oeni nekom
kraljevskom udovicom, koja takoer imaae ker, ali ova bijae
toliko runa i zla koliko je prva bila lijepa i blaga. Maeha i njezina
ki zavidjele kraljevoj keri na njezinoj ljepoti, ali dok se kralj
nalazio na dvorima, nisu se usuivale da joj ita naao uine, jer je
kralj volio svoje dijete.
Nakon nekog vremena kralj se zaratio s nekim drugim kraljem
pa krenuo s dvora i otiao u boj. Sad je kraljica pomislila da moe
raditi to hoe, te je uzela da bije i zlostavlja lijepu kraljevnu na
svakom koraku i da je glau mori, a naposljetku je potjera da
goveda pase. I tako je kraljeva ki ila gorom i dolinom, uvajui
stado, a za jelo je dobila malo ili nita. Mravjela je i blijedjela
lijepa kraljevna, gotovo uvijek bila tuna i alosna i suze ronila.
U stadu to ga je kraljevna uvala bio lijep i golem bik,
Bijelonja: uvijek on odisao istoom i svjeinom i esto prilazio
kraljevni i putao da ga ee. Dok je ona jednom sjedila sva ojaena
te suze lila, doe Bijelonja pa je upita zato je tako tuna i alosna.
Ona mu ne uzvrati nego okrenu jo gore plakati sve joj suza
suzu sustizala.

Znam ja to je tebi, premda nee da mi kae rei e joj

Bijelonja. Plae je r je kraljica prema tebi zla i okrutna, pa te
glau eli ubiti. No nemoj se za jelo brinuti: u mome je lijevom uhu
rubac: izvuci ga i prostri, pa e imati jela koliko ti drago.
Kraljevna poslua, izvue rubac te ga prostrije po travi, a kako
to uini, rubac se prekri najljepim jelima to ih moe zamisliti, a
bijae i vina i medovine, i kolaa medenjaka. Kraljevna vrati duu u
se, i odonda je uvijek rubac prostirala, pa joj se brzo vratila snaga i
zdravlje, bila ona bijela i rumena, i tako se opet lijepo ispunila da je
maeha sva pozelenjela od muke, a s njome i njezina kotunjava ki.
Kraljici maehi nije u glavu ilo kako joj pastorka moe tako
lijepo izgledati kad je stavljena na tako posnu i oskudnu hranu. I
stoga naredi jednoj svojoj slukinji da za kraljevnom i njezinim
stadom ode u umu te pripazi i razvidi to je posrijedi: miljae
4

kraljica da tko od slugu i slukinja daje kraljevni jela.

Djevojka otila za kraljevnom u umu te pripazila, i tako
vidjela gdje kraljevna izvlai rubac iz Bijelonjina lijevog uha,
prostire ga po travi, a rubac se puni najljeptm jelom i pilom
vidje onda kako se kraljevna lijepo gosti i sladi, pa kad razabra to je
i kako je, odmah odjuri kraljici te joj sve ispria.
Uto se i kralj vratio na dvore, poto je pobijedio onoga drugog
kralja to je s njime ratovao. Na dvorima nastade radost i veselje, a
najvie se obradovala kraljeva ki. A kraljica se meutim priinila
bolesnom te lijenika bogato nagradila da ovaj kae kako joj nema
spasa osim ako joj ne daju da jede mesa od bika Bijelonje.
I kraljevna i mnogi drugi pitali lijenika zar nema kakva
drugog lijeka: hotijahu zatititi bika, jer su ga svi voljeli, te kazivahu
kako onakva nema u svoj kraljevini. Ali ne, Bijelonju je trebalo
zaklati, ba njega, i tu nema druge. Kad je kraljeva ki to ula, sva
se stui, te odjuri dolje u staju gdje bijae bik. Bijelonja stajao
oborene glave i tako tuno izgledao da je kraljevna briznula u pla.
Zato plae? upita je Bijelonja.
A kraljevna mu ispria kako se kralj vratio i kako se kraljica
razboljela te lijenika potkupila da kae kako e ozdraviti samo
onda ako joj dadu Bijelonjina mesa, i tako e eto njega, Bijelonju,
zaklati.
Smaknu li mene, ubrzo e i na tebe doi red objasni joj
Bijelonja. Nego ako si za to, bjeimo noas.
Kraljevni se uini da nije od nje lijepo da oca ostavi, ali joj isto
tako bijae jasno da je jo gora nevolja ostati te s kraljicom, zlom
maehom, ivjeti pod istim krovom. I tako obea Bijelonji da e s
njime.
Kad su uveer svi pozaspali, iskrade se kraljevna te se odulja u
staju Bijelonji. Bijelonja joj kaza da mu se vine na lea, a kad ona
uzjaha, on potee odande to je mogao bre. Kad ujutro poranie i
pooe da zakolju bika, ovoga vie ne naoe, a kad je kralj ustao i
upitao za svoju ker, ni nje ne bijae. Kralj razasla glasnike na sve
strane i udari u sva crkvena zvona, ali nitko ne mogae nita rei.
A Bijelonja meutim jurio s kraljevnom i proao mnoge
zemlje, te naposljetku doao do nekakve goleme bakrene ume: sve
ondje bilo od bakra stabla i grane, lie i cvijee. No, prije nego
to e u umu, rei e Bijelonja kraljevni:
Kad uemo u umu, dobro pazi da ni listak ne otkine, jer ne
5

bude li pazila, gotovo je i sa mnom i s tobom: tu ti ivi div su tri

glave, njemu uma pripada.
Kraljevna obea da e dobro paziti i da nita nee trgati.
I zaista bijae veoma paljiva te se uklanjala i lijevo i desno i
rukom odmicala grane samo da se nita ne otrgne. Ali uma bila
tako gusta da se gotovo nije moglo prolaziti, i ma koliko kraljevna
pazila, ipak otkinu jedan list, koji joj ostade u ruci.
Jao, jao! zajada Bijelonja to si to uinila! Sad mi se
valja boriti na ivot i smrt! A list da si dobro skrila!
Uto izbie nakraj ume, a kako oni iz ume, pred njima se
pojavi div su tri glave.
Tko to moju umu dira? zagrmje div.
uma je moja koliko i tvoja odsijee bik.
To emo tek vidjeti! povika div.
Dobro! doeka bik.
I nasrnue jedan na drugoga. Bik estoko udarao i bo iz sve
snage, ali i div bijae podjednako jak, pa je borba trajala cio dan,
dok najposlije bik ne iznese pobjedu. Iznio je pobjedu, ali je zadobio
tolike rane i ozljede i bio toliko slab da se jedva mogao kretati.
Morade stoga jedan dan poivati. Bik kaza kraljevni da uzme rog s
mau to je divovskoj tjelesini za pojasom i da ga njome namae.
Kraljevna tako uini te namaza Bijelonju, a njemu nato zacijeljee
rane pa on ozdravi, i tako sutradan nastavie put.
Mnoge su i mnoge dane putovali i poto su golem put prevalili,
stigoe do neke srebrne ume: stabla i grane, lie i cvijee sve tu
bijae od samoga srebra.
Prije nego to ue u umu, Bijelonja e kraljevni:
Kad budemo u umi, pazi da nizato na svijetu nita ne
odlomi i ni listak ne otkine, jer je inae gotovo i sa mnom i s
tobom. Tu ti ivi div su est glava, njegova je to uma, a s njime ne
smijem u borbu.
Ne boj se, dobro u paziti da ni listak ne otkinem obea
kraljevna.
No, kad su unutra zali, uma bila tako gusta da se kroz nju
moglo jedva proi. Kraljevna bijae oprezna koliko je samo mogla,
uklanjala se granama ili ih odmicala rukama, ali su je grane svaki
as udarale po licu, tako te joj uza svu smotrenost osta list u ruci.
Jao, jao! zajada bik to si uinila! Sad mi se valja
boriti na ivot i smrt, jer je div su est glava dvaput jai od prvoga.
6

Ali dobro uvaj list!

Kako izioe iz ume, ve i div pred njih izbi.
Tko to moju umu dira? zagrmje div.
uma je moja koliko i tvoja! odbrusi bik.
To emo istom vidjeti! povika div.
Dobro! doeka bik.
I navali na diva, iskopa mu oi i zabi mu rogove u trbuh, ali i
div bio jak i uzvraao udarce, i borba potraja tri cijela dana, a u njoj
bik naposljetku dotue diva. Pobijedio je, ali je bio tako iscrpljen i
umoran da se jedva mogao kretati, a tako prekriven ranama da je krv
curila na sve strane. I sad bik kaza kraljevni da mu rane premae
mau iz roga to je divu za pasom, pa kraljevna tako i uini, a bik
ozdravi. No jo su cio tjedan morali ondje ostati dok je bik mogao
dalje.
Napokon i opet krenue, ali polako, jer Bijelonja bijae jo
slab. Kraljevna ga htjela potedjeti, te mu rekla kako je zdrava i
mlada pa moe i pjeke. Ali joj Bijelonja ne dopusti: morala je i opet
jahati.
Dugo su i podugo ili i mnoge zemlje proli, a kraljevna nikako
nije znala kamo je to Bijelonja nosi. Poto su prevalili golem put,
stigoe do nekakve zlatne ume: bila to krasota kakve ne moe
zamisliti, sve se sjalo i blistalo, sve bijae od samoga zlata stabla
i grane, lie i cvijee...
I tu se zbude kako se zbilo u bakrenoj i srebrnoj umi. Bik
upozorio kraljevnu da nipoto ni listak ne otrgne, je r je u umi
nastan divu su devet glava njemu uma pripada; taj je div i vei i
jai od obojice prijanjih, te se ne moe s njime u borbu upustiti
ni govora o tome.
Kraljevna obea da e dobro paziti i da ni listak nee otkinuti,
ba posigurno. Ali, kad su zali u umu, vidjee da je jo gua nego
to bijae srebrna, i to su dalje ili, sve se tee probijali: uma
bivala sve gua i gua i naposljetku bijae kao da i nee moi kroz
nju. Kraljevna se bojala da togod ne otkine, ugibala se i savijala,
odmicala grane pred sobom, ali su je one svaki as udarale po licu,
tako da nije mogla gledati i vidjeti kamo see, pa joj se tako
naposljetku nae zlatna jabuka u ruci.
Strano se uplaila kraljevna, briznula u pla i htjela jabuku
baciti, ali joj bik kaza da jabuku zadri i da je sakrije: tjeio je
kraljevnu kako je najbolje znao i umio, ali je pred oima imao kako
7

mora estok boj biti, te sumnjao da e dobro ispasti.

I dok oni tako, eto ti diva su devet glava: bijae tako straan da
se kraljevna jedva usudila da ga pogleda.
Tko to moju umu dira? zagrmje div.
uma je moja koliko i tvoja! odsijee bik.
To emo tek vidjeti! povika div.
Dobro! doeka bik.
I u tome jurnue jedan na drugoga da je sve tutnjilo. Bijae
straan sudar da se kraljevna gotovo onesvijestila. Bik divu iskopa
oi te ga probode rogovima. Ali i div bio jak i strahovito udarao, jer
tek to bi divu jednu glavu usmrtio, ostale bi udahnule ivot u nju, i
tako proe cijela nedjelja dana dok je bik uspio dotui diva.
Pobijedio je, ali je bio tako slab i iscrpljen da se nije mogao
vie ni maknuti. Osim toga, bijae sav ranama pokriven. Nije imao
ni toliko snage da kraljevni kae neka s mrtve tjelesine uzme rog s
mau i neka mu rane premae. Ali je ona to i sama uinila, tako te
su biku rane iscijeljele. No tri su tjedna ondje poivali dok su
uzmogli dalje.
Najposlije oni polako krenuli, jer je Bijelonja rekao da im valja
dalje, pa poto su preli preko mnogih brda i dolina i proli kroz
mnoge guste ume, stigoe podno neke gore.
Vidi li togod? upita Bijelonja kraljevnu.
Ne vidim drugo doli nebo i tu goru odgovori ona.
Ali to se oni vie peli, okolna brda bivala sve manja i nia,
tako te je kraljevna imala sve vei vidik.
Vidi li sada togod? opet e joj Bijelonja.
Vidim sada male dvore u daljini uzvrati kraljevna.
Nisu mali nego su daleko objasni Bijelonja.
Naposljetku stigoe pod neko brdo s okomitom hridi.
Vidi li sada togod upitat e bik kraljevnu.
Vidim eno povelike dvore odgovori kraljevna.
Valja ti onamo opet e bik. Pred dvorima ti je svinjac,
a u svinjcu halja od drvenih ploica. Tu halju odjeni na se pa ui u
dvore i kai da se zove Kari Drvenhalja i da slubu trai. A sada
uzmi svoj no pa mi glavu odrei; zguli mi kou pa je smotaj i stavi
podno hridi, a na nju metni ona dva lista, bakreni i srebrni, i zlatnu
jabuku. Pokraj hridi ima tap: eli li togod od mene, udri tapom o
stijenu.
Kraljevna se skanjivala, nije htjela da uini to se od nje
8

zahtijeva. Ali, kad joj bik kaza da je to jedina hvala koju od nje trai
za sve ono to je za nju uinio, ne bijae joj druge nego posluati.
Stijesnilo joj se oko srca, ali je ipak uzela no te rezala dok biku nije
glavu odrezala. A onda mu zguli kou, lijepo je sloi i stavi podno
hridi, a na nju metne bakreni i srebrni list, i zlatnu jabuku.
Poto je s time bila gotova, poe gore u svinjac, sve plaui i
jecajui: bijae silno tuna i alosna. Zatim odjenu na se drvenu
halju pa ue u dvore.
Kad je ula u kuhinju, kaza da se zove Kari Drvenhalja i da
slubu trai. Kuhar joj ree da je moe zaposliti ako je voljna sue
prati, jer je sudopera ba nedavno otila. Tako kuhar, i jo nadoveza:
No kad neko vrijeme ovdje bude, i ti e se zasititi pa otii.
Ne, neu posigurno uvjeravala ga ona.
Primila se posla te marljivo prala i istila, i bila vrlo spretna.
U nedjelju na dvorima oekivali goste. Kari zamoli da smije
kraljeviu odnijeti vodu za umivanje, a drugi se na to nadadoe
smijati.
to e ti gore u odajama? rekoe podsmjehujui se.
Zar misli da kraljevi eli za tebe znati, za tebe tako runu i
neuglednu.
Ali ona bila uporna u svome te molila i molila, dok joj
najposlije ne dopustie.
Pola ona s vodom uza stepenice i dok je tako ila, kloparale
drvene ploice na njezinoj halji, pa kraljevi izie i upita:
Tko si ti?
Nosim vam vodu za umivanje.
Zar misli da mi treba voda koju mi ti nosi? doeka
kraljevi.
I u tim joj rijeima istre umivaonik iz ruku pa je zapljusnu
onom vodom, i tako joj ne preosta drugo nego da ode.
Kad je sila, opet stade moliti i salijetati da je puste u crkvu.
Dopustie joj i to, jer se crkva nalazila odmah u blizini. No najprije
ona ode do one hridi te tapom udari u stijenu, kako joj bik bijae
kazao.
Tek to je o stijenu udarila, ondje se stvori nekakav ovjek pa
je upita to eli. Kraljevna mu kaza kako su joj dopustili da ode u
crkvu i propovijed uje, ali eto nema ruba da se odjene. ovjek joj
nato dade haljinu to bijae tako sjajna kao ona bakrena uma, a
povrhu joj dade jo i konja i sedlo. Kad je dola u crkvu, bijae tako
9

lijepa da su se svi udili i pitali tko bi to mogao biti, te gotovo nitko

nije sluao to propovjednik govori, svi su u nju gledali. I kraljeviu
se toliko svidjela da ni aska nije skidao oiju s nje.
Kad je izlazila iz crkve, kraljevi se pouri za njom da joj vrata
pridri i da ih za njom zatvori, i tako se dogodi da mu je u ruci
ostala jedna njezina rukavica. A kad je krasnica konja uzjahivala,
kraljevi joj se i opet priblii te je upita odakle je.
Iz Umivendvora odgovori Kari.
I dok je kraljevi vadio rukavicu da joj je preda, ona prozbori:
Svjetlo sprijeda, tama za mnom,
da kraljevi ne razbere
kamo konjic grabi sa mnom!
Kraljevi jo nikad nije vidio tako krasne rukavice, pa je jahao
daleko traei zaviaj otmjene dame to je ostavila svoju ipkastu
rukavicu. Traio kraljevi i raspitivao se, ali mu nitko nije znao nita
kazati.
Druge nedjelje valjalo je da netko skokne kraljeviu da mu
rubac odnese.
Smijem li mu ga ja odnijeti? zamoli Kari.
Ba si pogodila! doekae ostali koji bijahu u kuhinji.
Valjda se sjea kako si se proli put provela.
Ali Kari nije poputala nego je molila i salijetala, dok joj
najposlije ne dopustie. I tako ona uza stepenice, a drvena joj halja
klopara li, klopara.
Zauvi klepetanje, kraljevi izie da vidi to je, pa kad razabra
da je to Kari, uze joj rubac iz ruke te joj ga baci u lice.
Nosi se, nakazo! izdere se kraljevi na nju. Zar misli
da mi treba rubac to si ga ti dodirnula svojim prljavim prstima?
Kraljevi nato ode u crkvu, a Kari sie u kuhinju te uze moliti
da i nju puste onamo.
Ta to e u crkvi kad nema ni pristojna ruha nego tu
drvenu halju, i kad si tako runa i prljava! rekoe joj ostali.
A Kari kaza kako sveenik lijepo govori i kako ga ona rado
slua, te opet uze moliti i salijetati, dok joj najposlije ne dopustie.
Otila Kari, no najprije je svratila do hridi te udarila tapom, a
nato se opet pojavio onaj ovjek te joj dao haljinu jo ljepu od prve:
bila je sva srebrom protkana, te se sjala i blistala ko ona srebrna
10

uma. I krasna je konja dobila, na kojem bijae sve od srebra

pokrovac i sedlo, vala i uzde, i sva ostala oprema i nakit.
Kad je dojahala pred crkvu, ljudi jo stajahu na breuljku pred
vratima. Svi se zaudie i zapitae tko bi to mogao biti, a kraljevi
odmah pristupi da konja pridri dok djevojka sjae. Ali ona brzo
skoi te mu kaza kako ne treba da se trudi je r joj je konj veoma
miran, a tako opet nauen da stoji i da se ne mie dok mu ona ne
zapovjedi.
Svi nato uoe u crkvu, ali nitko nije sluao to propovjednik
zbori, svi su samo u nju gledali. A kraljevi se sada jo vie u nju
zagledao negoli proli put.
Kad se propovijed zavrila i kad je krasnica izila iz crkve te
pola da konja uzjae, kraljevi potra za njom pa je upita odakle je.
Iz Rubacdvora odgovori ona i u isti as ispusti svoj bi.
A kad se kraljevi sagnuo da ga pridigne, ona zaubori:
Svjetlo sprijeda, tama za mnom,
da kraljevi ne razbere,
kamo konjic grabi sa mnom!
I govorei to ieznu, te nitko nije znao kamo je odjurila i
nestala. Kraljevi i opet jahao svuda naokolo i raspitivao se za
njezinu postojbinu. No nitko mu nije znao nita kazati, pa se
kraljevi najposlije morao vratiti neobavljena posla.
I opet svanula nedjelja, a netko morao kraljeviu, da mu ealj
odnese. Kari molila neka joj dopuste da mu ga ona odnese, ali joj
drugi napomenue kako se proli put provela.
Ta kako e se pojaviti pred kraljeviem tako runa i prljava
i u toj drvenoj halji korili je u kuhinji, ali se ona nije dala, nego je
molila i dodijavala, dok joj najposlije nisu dopustili.
Pola ona uza stepenice, a drvene ploice njezine halje i opet
klepetale. Kraljevi zauo klepet te iziao da vidi to se zbiva, pa
kad je pred sobom ugledao Kari, istre joj ealj iz ruke te joj ga
baci u glavu govorei joj neka se odmah nosi.
Kraljevi zatim ode u crkvu, a Kari sie u kuhinju te zamoli da
i nju puste onamo. I opet joj uzeli govoriti io e ona meu svijet
onakva runa i prljava, a bez ikakva drugog ruha doli one drvene
halje na sebi.
Ako te kraljevi ili tkogod drugi ondje ugleda
11

pripomenue joj zlo i naopako: loe emo se svi provesti.

Ali Kari uzvrati kako ljudi imaju za im e se osvrtati i to e
gledati: nee nju nitko ni opaziti. I tako je molila i salijetala, dok joj
najposlije ne dopustie.
I sad bijae kao to je bilo i u dva prola navrata. Najprije je
otila do hridi te o nju udarila tapom, a nato se i opet pojavio onaj
ovjek te joj dao haljinu kudikamo ljepu i sjajniju negoli proli put:
bila haljina sva zlatom protkana i draguljima ureena. I krasna je
konja Kari dobila, a na konju sva oprema od samoga zlata.
Kad je crkvi dojahala, sveenik se sa svojom pastvom jo
nalazio vani: ekahu da ona doe. Kraljevi odmah pritra da joj
konja pridri, ali ona hitro skoi i kaza:
Hvala, nije potrebno da se trudite jer mi je konj miran i
pitom, nee se maknuti dok mu ne zapovjedim.
Svi potom uoe u crkvu, a propovjednik se uspe na
propovjedaonicu. No nitko nije sluao to ovaj kazuje: svi su gledali
u nju te se udili i pitali tko bi to mogao biti. A kraljevi se jo vie
ponio eljom za ljepojkom, zagledao se u nju jo vie negoli proli
put. Nita nije uo ni sluao nego je samo u nju gledao.
Kad se sluba Boja zavrila te krasojka krenula da izie,
kraljevi u trijemu izlio bavu katrana da bi nekako imao izliku da
se nae uz ljepojku te joj pomogne. Ali se ona nije brinula, nego je
jednom nogom zagazila posred katrana te skoila na istinu. No
pritom joj jedna cipela ostade u katranu. Kad je pola da uzjae,
kraljevi potra za njom te j e upita odakle je:
Iz ealjdvora odgovori Kari.
A kad joj kraljevi htjede pruiti cipelu, ona opet izgovori:
Svjetlo sprijeda, tama za mnom,
da kraljevi ne razbere
kamo konjic grabi sa mnom!
Kraljevi i opet nije znao kuda je krenula i kamo je nestala, te
je i opet dugo jahao naokolo te se raspitivao za ealjdvor. Kako mu
nitko nije znao nita kazati, on objavi da e mu enom biti ona kojoj
pristaje zlatna cipelica.
I sabrae se djevojke sa svih strana, lijepe i rune, ali ni u jedne
ne bijae tako mala noga da bi joj pristajala ona zlatna cipelica.
Najposlije dola i zla maeha Kari Drvenhalje i sa sobom dovela
12

svoju ker. Ovoj pak pristajala zlatna cipelica. A bila ta djevojka

tako runa i tako odurna da je kraljevi teka srca odrao obeanje.
Priredilo se svadbeno slavlje, te rugobu nakitili kao mladu. Kad
je kraljevi s njome jahao put crkve, sa drveta se oglasi ptica:
Malo palac, malo zapetica
lanoj mladoj odsjeena:
Drvenhalje zlatna cipelica
sva je krvlju zalivena.
I pooe da vide je li istina to ptica pjeva, a kad tamo, imadoe
to i vidjeti: iz cipelice krv prokapljuje. Ptiica je dakle istinu
kazivala.
Sad kraljevi naredi da sve ene i sve slukinje to bijahu na
dvorima pokuaju obuti cipelicu, da se vidi pristaje li kojoj, ali se
nijedna meu njima nije nala kojoj bi cipelica pristajala: nijednoj
ne mogae na nogu.
A gdje je Kari Drvenhalja? najposlije e kraljevi poto
su se ve sve izredale i pokuale cipelicu obuti. Ta dobro je kraljevi
razumio ptiji poj te imao na pameti to je ptica pjevala.
Zar Kari? doekae ostali. Ne koristi nju zvati niti to
ima smisla, jer u nje su noge ko u konja.
Svejedno! odvrati kraljevi. Kad su se sve obredale,
moe i ona.
Kari! zovnu kraljevi na vrata, a Kari poe uza stepenice.
Dok se uspinjala, kloparahu drvene ploice njezine halje, kloparahu
i klepetahu da je sve odzvanjalo.
Ti e sada cipelicu obuti i kraljicom postati! rekoe
ostale djevojke pa okrenue u smijeh i ruganje.
A Kari uze cipelicu te je bez ikakve muke, sasvim lako, nazu
na nogu, a onda zbaci sa sebe drvenu halju i pokaza se u haljini
zlatom protkanoj: sva se sjala od zlata i nakita. Sad se vidje da na
drugoj nozi ima zlatnu cipelicu.
Kraljevi je odmah prepozna i sav obradovan pritri te je zagrli
i poljubi. Kad je pak uo da je kraljevska ki, jo se vie obradova.
Potom se njih dvoje vjenae i proslavie svadbeno slavlje. Radosti
njihovoj nije bilo ni kraja ni konca,
ali naoj prii, znaj,
13

evo sad je doo kraj.

14

MUEVA KI I ENINA KI
Bio neko udovac koji je imao ker, pa se oenio enom u koje
takoer bijae ki. enina ki bila zla i lijena i nikakva se posla nije
laala. A mueva ki bila dobra i marljiva, satirala se od posla, pa
ipak nikako da maehi ugodi: maeha i njezina ki neprestano
mislile o tome kako da se djevojke rijee.
Jednoga dana sjedile djevojke kraj studenca i plele: enina ki
imala lanen konac za pletivo, a mueva ki nita drugo doli svinjske
ekinje.
Uvijek si tako marljiva i u radu si iskusna progovori
enina ki a ja se ipak ne bojim da se s tobom kladim i u pletenju
nadmeem.
I stjerale razgovor na jedno te se okladile, a pogodba im bila
ova: ona od njih dviju kojoj prvoj ponestane konca, mora u
studenac. Poele one plesti, i tako muevoj keri prvoj konac izie,
te ona morade u studenac.
Skoila djevojka u vodu i nepovrijeena stigla na dno. Kad se
nala na dnu, ogleda se oko sebe, a to svuda naokolo divna zelena
livada.
Poe dalje i kako je ila, isprijei joj se grmlje poput kakve
ivice. Djevojka htjede preko grmlja, ali joj ono progovori:
Nemoj me gaziti, pa u i ja tebi jednom pomoi.
Djevojka uzela oprezno prelaziti, te je ila tako lako i paljivo
da grmlja gotovo nije ni dodirnula.
Idui dalje naie na kravu arulju to je muzlicu nosila na
rogovima. Bila to velika i lijepa krava, a vime joj puno i oblo.
Budi dobra pa me pomuzi kaza joj krava jer mi je
vime nabreklo od mlijeka. Moe popiti koliko ti drago, a ostatak mi
izlij po papcima, pa u i ja tebi jednom pomoi.
Djevojka uini kako ju je krava zamolila, i tek to se dotakla
vimena i sisa, iknu mlijeko u muzlicu. Poto je pomuzla kravu,
djevojka se napi mlijeka i ugasi e, ostatak izli kravi po papcima, a
divu opet objesi kravi na rogove.
Zaputila se djevojka dalje sjenokoom pa tako naila na golema
ovna: na njem tako gusto i dugo runo da mu se po tlu vuklo, a na
jednom mu rogu povelike kare.
Postrizi me, postrizi me! kaza joj ovan. Stenjem evo
15

pod teretom svoga runa, a tako mi je vrue da u zamalo svisnuti.

Uzmi vune koliko ti drago, a ostatak mi spleti oko vrata, pa u i ja
tebi jednom pomoi.
Djevojka se odmah pokaza spremnom da uini to je ovan
moli, a ovaj lee i poloi joj glavu na krilo. Mirno je i nepomino
leao, a djevojka ga marljivo strigla i pritom bila tako paljiva da ga
nijednom nije zarezala ni pritinula. Kad bijae gotova sa striom,
djevojka uze vune koliko je htjela, a ostatak oplete ovnu oko vrata.
Opet se zaputi pa poslije nekog vremena doe do nekog drveta.
Bijae to jabuka to je tako urodila plodom da su joj se grane do
zemlje svijale. Uza samo stablo bio prislonjen podugaak tap.
Budi dobra pa mi jabuke oberi da bi mi se grane mogle
ispraviti i uzdii zamoli je drvo. Teko je biti uvijek tako
savijen. Jabuke koje ne moe rukom ubrati, omlati tapom, ali
paljivo, da me ne povrijedi. Jedi koliko moe, a to ostane, lijepo
mi podno stabla poredaj, pa u i ja tebi jednom pomoI.
Djevojka uze brati jabuke, a koje ne mogae rukom dohvatiti,
paljivo omlati tapom. Potom se najede koliko je mogla, a ostale
lijepo poreda uza stablo.
Ponovno poe dalje, a nakon nekog vremena eto je pred
nekakvu veliku kuu: bio to nastan eni od divovskog roda i
njezinoj keri. Djevojka ue te upita bi li mogla dobiti kakva posla.
Ah, kakve nam koristi doeka ena. Tolike ih
imaasmo, ali nijedna ne bijae ni za to.
No djevojka je tako uljudno i uporno molila da je ipak uzmu u
slubu dok je najposlije ne uzee.
Sad ena tutnu djevojci reeto u ruke te je posla po vodu. Uini
se djevojci nezgodnim i neprilinim da u reetu vodu nosi, ali ne
ree nita nego posluno poe, a kad je dola na zdenac, ptiice joj
zacvrkutae:
Glinom oblijepi,
slamom zaepi!
Glinom oblijepi,
slamom zaepi!
Djevojka tako i uradi, te je sad mogla u reetu vodu nositi. I
vrati se kui, a kad divovska grdoba ugleda vodu u reetu, rei e
djevojci:
16

 Nisi to sama iznala!

Nato je posla da staju okida i da krave pomuze. No, kad
djevojka ue u staju, nae ondje lopatu golemu i tako teku da je
nije mogla ni maknuti a kamoli njome se sluiti. Nala se djevojka u
neprilici, nije znala to da pone. Ali je ptiice i opet izvukoe iz
tijesna, te joj zapjevae da samo malo neisti metlom izbaci i sav
e ostali smet izletjeti iz staje.
Djevojka poslua, i tek to je metlom zamahnula, ve sva staja
bijae okidana i pometena te je upravo odisala istoom.
Sad joj valjade musti, ali se krave tako ritale i udarale da im se
djevojka nije mogla ni prikuiti. O mui ni govora. A ptiice vani i
opet se pjesmom oglasie:
Kaplju-dvije,
mnogo nije,
nama daj,
pa je kraj.
Djevojka tako i uini: dade pticama malko mlijeka, a nato se
sve krave umirie i pustie da ih djevojka muze nisu se vie ritale
niti su udarale, nijedna ni nogom da makne.
Kad je divovska nakaza vidjela gdje se djevojka s mlijekom
vraa, rei e joj:
Nisi to sama iznala! A sad uzmi onu crnu vunu pa je operi
da bude bijela.
Sad djevojka zaista nije znala kako e s tim poslom, jer jo
nikad nije vidjela da je itko crnu vunu oprao da bude bijela. Ali joj
ne bijae ni kud ni kamo, ve uze vunu i ode na zdenac.
Kad ona onamo, ptice je doekae pjesmom u kojoj kazivahu
da vunu stavi u golemi kabao to se ondje nalazi i vuna e
pobijeljeti.
Ne, nikako mi ne ide u glavu doeka divovska nakaza
djevojku kad se ova vratila s bijelom vunom.
Ne, s tobom mi nita ne pomae, jer sve uradi to ti se
rekne, te e mi najposlije ivot zagorati. Najbolje e biti da ti dam
tvoje pa da se pokupi.
To rekavi, divovska grdoba iznese pred nju tri kutije: jednu
crvenu, drugu zelenu, a treu plavu. Trebalo je da djevojka uzme
jednu, i to da joj bude nagrada i plaa za slubu.
17

Opet se djevojka nala na muci, jer nije znala koju da izabere,

ali joj se ptiice i sad javie svojom pjesmom i cvrkutom:
Nemoj crvenu,
nemoj zelenu!
Hoe pravu,
uzmi plavu!
I djevojka odabra plavu, kako su joj ptiice u pjesmi kazale.
Trista mu jada, to e mi platiti! zausti nakaza prijetei.
Kad je djevojka pola, divovska grdoba za njom baci usijanu
eljeznu ipku, ali djevojka brzo zamakne za vrata pa je eljezo nije
pogodilo; i to joj bijahu ptice kazale i tako je svjetovale.
Djevojka sad potee to je noge nose, a kad stie do drveta, za
sobom na putu zau stranu buku: bila to divovska nakaza sa svojom
keri, za djevojkom se nadala u potjeru. Djevojci se stijesnilo oko
srca, strah joj u kosti uao, nije znala kamo da se djene.
Hodi k meni, ja u ti pomoi prozbori joj drvo. Sakrij
se meu moje grane, jer ako te nakaza i njezina ki ulove, uzet e ti
kutiju i na komade e te razderati.
Djevojka tako i uini, a ve eto i nakaze sa svojom keri.
Vidje li kakvu djevojku? obrati se nakaza drvetu. Je li
tuda prola?
Jest, projurila je jedna ovuda uzvrati drvo ali je ve
daleko odmakla, neete je vie stii.
Nato se divovska grdoba okrenu te poe kui.
Djevojka proslijedi put, a poto j e malo odmakla i stigla do
ovna, za sobom opet zau stranu buku. I opet je strah obuze, je r nije
znala to e i kako e. Bijae joj jasno da se nakaza predomislila pa
opet pojurila za njom.
Hodi k meni, ja u ti pomoi javi joj se ovan.
Sakrij mi se bre u vunu, pa te grdoba nee vidjeti. Jer ako
te vidi, uzet e ti kutiju i jo e te na komadie raznijeti.
Djevojka poslua, i tek to se skrila, eto ti ve i one nakaze.
Vidje li kakvu djevojku? upita ovna. Je li tuda prola?
Vidjeh jednu otoi, projurila je ovuda odgovori ovan.
Ama ti je daleko odmakla, nee je vie stii, bjeala je kao da je
vihor nosi.
Nakaza se nato okrenu i poe kui.
18

Djevojka i opet uze put pod noge, a kad je stigla do krave,

ponovno za sobom zau onaj strani tropot.
Hodi k meni, ja u ti pomoi! spremno e joj krava.
Sakrij mi se pod vime, jer ako te grdoba vidi, uzet e ti
kutiju i svu e te rastrgati.
Djevojka poslua. Ne proe dugo, kad eto ti one nakaze.
Vidje li kakvu djevojku? upita kravu. Je li tuda
prola?
Vidjeh jednu prije nekog vremena odgovori krava ali
je ona ve daleko, jer je svojski grabila; nee je vie stii.
Nakaza se i opet okrenu te poe kui.
Djevojka ponovno uze put preda se, pa poto je neko vrijeme
ila i ve bila blizu grmlja, opet za sobom zau stranu onu buku i
silno se prepade. Ta znala je da se to nakaza predomislila te jo
jednom za njom pojurila.
Bre k meni, ja u ti pomoi pozva je grmlje.
Zavuci se u moje iblje da te zlotvorka ne opazi. Jer ako te
opazi, uzet e ti kutiju i na komade e te rastrgati.
Djevojka ne budi lijena, bre-bolje u grmlje se zavue.
Vidje li kakvu djevojku? upita divovska nakaza kad
onamo stie. Je li tuda prola?
Ne, nikakve djevojke ne vidjeh odgovori grmlje, pa se
naljuti da je sve praskalo i pucketalo, i toliko se uzdie, te ne bijae
ni govora da bi se onuda moglo proi.
Divovskoj grdobi ne preosta drugo doli da se okrene i da se
vrati odakle je i dola.
Kad je najposlije mueva ki stigla kui, ena i njezina ki jo
se vie na nju naozubie i zavist ih poe jo vie izjedati: djevojka
postala stasita i toliko se proljepala da bijae milina pogledati je.
Nisu joj dopustile da ostane i ivi s njima, u kui, nego je istjerae u
svinjac: tu joj valjalo ivjeti.
Djevojka lijepo oisti i opra svoj tijesni nastan, a onda otvori
kutiju da vidi kakvu je nagradu dobila za svoju slubu. Kako podie
poklopac, u kutiji se pokaza toliko zlato i srebro i toliko drugih
dragocjenosti da je mogla i zidove i pod, vrata i strop zlatom
pozlatiti te srebrom i draguljima uresiti. I ljepe sad bijae u njezinu
svinjcu negoli na najljepim kraljevskim dvorima.
Kad su maeha i njezina ki vidjele taj sjaj i krasotu, uskipjee
silnim bijesom te uzee da kopkaju i da ispituju djevojku kakvu je to
19

slubu imala kad ju je takva nagrada zapala.

I vi moete lako do nje objasni im djevojka. Sluila
sam takvu eljad kakvoj nije ravne.
I lijepo im izreda to je i kako je bilo. A maehina ki nato
odmah htjede u slubu, da i ona dobije onakvu kutiju s blagom.
I opet djevojke sjele kraj studenca i uzele plesti. No sad je
enina ki imala svinjske ekinje za pletivo, a mueva lanen konac,
a kojoj prvoj ponestane konca, ta e u studenac. Ne potraja dugo, a
eninoj keri izie konac, te ona morade u studenac.
Sad bijae s njom kao to je bilo i s muevom keri:
nepovrijeena stigla na dno te se nala na krasnoj zelenoj sjenokoi.
Zaputila se ona, a poto je neko vrijeme tako ila, stie i ona do
onoga grmlja.
Nemoj me ugaziti, pa u i ja tebi drugi put pomoi
prozbori grmlje.
Ba me briga za bezvrijedno grmlje! odbrusi djevojka pa
zagazi po grmlju da se sve lomilo i pucketalo.
Malo kasnije naie na kravu kojoj vime bijae nabreklo od
mlijeka.
Budi dobra pa me pomuzi lijepo e joj krava.
Popij koliko ti drago, a ostatak mi izlij po papcima, pa u i
ja tebi jednom pomoi.
Djevojka sjede te pomuze kravu, ali kad je potegla da pije,
nita ne osta da se izlije kravi po papcima, a to se tie muzlice, zla
je djevojka hitnu niza stranu pa krenu dalje.
Poto je neko vrijeme ila, doe do ovna to je za sobom runo
po tlu vukao.
Budi dobra te me postrizi, pa u i ja tebi jednom pomoi
zamoli je ovan. Uzmi vune koliko ti drago, a ostatak mi spleti
oko vrata.
Djevojka sjede da ovna strie, ali bijae tako nemarna i
nepaljiva da ga je nekoliko puta pokrupno u kou zarezala, a to se
tie vune, svu je sa sobom uze.
Nakon nekog vremena eto je pod jabuku to je savila grane od
mnogoga ploda.
Budi dobra pa mi jabuke oberi da bi mi se grane mogle
ispraviti i uzdii zamoli drvo. Teko je biti uvijek tako
savijen. Pazi da me ne povrijedi, a moe jesti koliko ti drago.
Ostatak mi lijepo poredaj podno stabla. Eto tako, pa u i ja tebi
20

jednom pomoi.
Djevojka uze brati jabuke, potrga to joj bijae na dohvatu, a
koje ne mogae dosegnuti, omlati tapom, ali se nije brinula da drvo
ne povrijedi, nego je mlatarala i itave grane odlamala. Kad se pak
naklopila da jede, jela je dok se nije prejela, a ostatak kojekako
nabaca pod stablo.
Sad je pola dalje i napokon dola do kue u kojoj ivljae ena
od divovskog roda i njezina ki. Tu zatrai da je uzmu u slubu.
ena joj kaza kako ne treba nikoga, jer da nijedna slukinja nije ni
za to, a neke su opet takve da joj imovinu odnose. No djevojka se
nije dala odbiti, nego je navaljivala da je prime, pa gospodarica
najposlije pristade da je uzme ako je za to.
Najprije joj dade reeto da u njemu vode donese. Djevojka ode
na studenac te uze vodu zahitati, ali koliko god ona u reeto lijevala,
sve je opet iz njega curilo, i tako nikad nakraj s poslom. A onda e
ptiice:
Glinom oblijepi,
slamom zaepi!
Glinom oblijepi,
slamom zaepi!
No djevojka se nije brinula za to to ptice pjevaju i kazuju,
nego jo uze na njih bacati ljunak i kamenje, pa ptiice odletjee, a
njoj valjade natrag s praznim reetom. Kad se vratila neobavljena
posla, gospodarica je doeka pogrdama.
Sad je imala staju okidati i krave pomusti. Nije bila za to, ali
ipak ode. U staji nije mogla lopatom ni maknuti, je r bijae prevelika
i preteka. Ptice joj zacvrkutae isto to i muevoj keri da samo
malo neisti metlom izbaci, pa e sav ostali smet izletjeti iz staje.
Ali ona pograbi metlu pa je baci na ptice. Kad je uzela musti, krave
se toliko uzjogunie i poee ritati da su joj prolile i ono malo to j e
uspjela u muzlicu namusti.
A ptice joj se i opet pjesmom oglasie:
Kaplju-dvije,
mnogo nije,
nama daj,
pa je kraj.
21

Ali djevojka nije marila, nego je krave udarala i bubotala, a na

ptice bacala sve do ega mogae doi. I tako ostavi nered: niti je
staju okidala niti je krave pomuzla. Kad se vratila neobavljena posla,
gospodarica je doeka grdnjama i batinama.
Doe na red da se vuna pere. Djevojci je valjalo crnu vunu
oprati da bude bijela. Ali odakle bi ona za to bila!
Gospodarici bilo dosta, ba joj dozlogrdjelo. Iznese ona tri
kutije jednu crvenu, drugu zelenu, a treu plavu. Djevojci valjalo
izabrati jednu, da joj bude nagrada za slubu.
Ptice joj se i opet javie svojom pjesmom i cvrkutom:
Nemoj crvenu,
nemoj zelenu!
Hoe pravu,
uzmi plavu!
No ona se nije brinula o tome to joj ptice u pjesmi kazuju,
nego posegnu te uze crvenu kutiju: ta joj je bila najsjajnija i za oko
najljepa. Uze kutiju i krenu kui.
Mogla je ii mirno i bez brige, je r nikoga ne bijae tko bi je
slijedio ili gonio.
Kad je dola kui, mati joj se silno obradovala. Obje odmah
uoe u veliku sobu i ondje stavie kutiju: bijahu uvjerene da je u
njoj samo zlato i srebro, pa miljahu njime obloiti zidove i strop.
No kad je otvorie, iz nje povrvjee same zmije i akrapi, a i djevojci,
kad bi samo zazinula, iz usta ispadale guje i krastae, prava strahota,
tako da se s njome nije moglo u kui ostati. To bijae nagrada to ju
je dobila za svoju slubu u ene od divovskog roda.

22

POTENO ZASLUENI SREBRNJAK

Bila neko neka siromana ena pa ivjela u bijednoj kolibi
daleko izvan sela. U kui joj se malo toga nalo ime bi duu
okrijepila, a ba nita na emu bi se ogrijala, pa zato poalje svoga
maliana u umu da sakupi drva. Skakao djeak i poskakivao,
hopkao i cupkao da bi se ugrijao: ta bijae siv i hladan jesenski dan,
i svaki put kada bi u svoj snop stavio granu ili suharak, valjalo mu
se udariti po ramenima, je r su mu ruke pocrvenjele od hladnoe te
bijahu ba ko bobe na grmlju borovke izmeu kojega je iao.
Kad mu sveanj bude dovoljno velik, djeak okrene kui, a put
ga navede preko nekog strnita. Tu opazi uglat bijel kamen.
Ah, jadni stari kamene, kako li si bijel i blijed, zacijelo ti je
strano studeno! rei e djeak, i u tim rijeima skine sa sebe
kaput pa njime zaogrne kamen.
Kad je sa svojim svenjem doao kui, mati ga odmah upita to
ima to da znai te po takvoj studeni ide u samoj koulji. Djeak nato
pripovjedi kako je vidio star uglat kamen, sav bijel i blijed od
hladnoe, pa mu dao svoj kaput.
Budalo! doeka mati. Zar misli da kamen osjea
hladnou? A kad bi i bilo tako i kada bi se sav tresao od studeni, i
opet je svatko sebi najblii. Dosta tvoja odjea stoji, da njome
omata kamenje po polju.
I otjera djeaka da donese kaput.
Kad je djeak doao do kamena, kamen se okrenuo i jednom
stranom izdigao iz zemlje.
Sigurno je to stoga to si imao kaput, jadni kamene!
zakljui djeak.
No kad ga pogleda malo bolje, imade to i vidjeti: pod
kamenom sandui pun bijelih srebrnjaka.
Zacijelo su to ukradeni novci, pomisli djeak; nitko nee
poteno zaslueni novac stavljati pod kamenje u umi.
Djeak uzme sanduk, ponese ga do jezera to bijae odmah u
blizini, pa sav onaj novac baci u vodu. Potonu srebrnjaci, ali jedan,
od etiri ilinga, ostane vodi na povrju.
Taj je poteno zasluen, takav ne tone, rekne djeak u sebi,
uzme srebrnjak, pa s njime i svojim kaputom krene kui.
Kod kue pripovjedi majci to je i kako je bilo: doao ja, veli,
23

onamo i naao kamen okrenut, a pod njim sanduk srebrnjaka, pa ja

sanduk odnio na jezero i novac bacio u vodu, jer to bijahu ukradeni
novci.
Ali je jedan srebrnjak ostao na vodi i plovio nadovee
djeak; taj sam uzeo, je r je poteno steen.
Glupane! doeka mati, jer bijae ba gnjevna. Kad bi
poteno bilo samo ono to na vodi pliva, onda na svijetu ne bi bilo
mnogo potenja. Da su novci bili i deset puta ukradeni, ti si ih naao,
a svatko je sebi najblii. Da si novce zadrao, mogli bismo lijepo
poivjeti za sav svoj vijek. Ali si ti glupan, pa e takav i ostati, i
zato vie neu da se s tobom jadim i nateem, nego idi pa sam sebi
kruh zasluuj.
I djeaku ne preostane drugo nego da se otisne u iroki svijet.
Uzeo on put pod noge, i dugo je i dugo obilazio bijelim svijetom
traei slubu. No, kamo god bi doao, ljudi nalazili da je malen i
nejak, te kazivali kako ga ne mogu uzeti u slubu, jer da ga ne mogu
ni za to upotrijebiti.
Naposljetku doe nekome trgovcu. Tu ga zadre da pomae u
kuhinji, da kuharici nosi vodu i drva.
Tu je djeak dugo sluio, i ve se zamomio, kad j ednoga dana
trgovac opremi brod, da otplovi u tuinu, za svojom trgovinom. Na
polasku svakoga svog slugu upita to bi da mu kupi i na povratku
donese. Poto svi izredaju svoje elje, doe red i na momia to je
u kuhinju nosio vodu i drva, a ovaj trgovcu prui svoj srebrnjak.
to da ti za nj nabavim? upita trgovac. Nee to biti
ba velika kupovina.
Kupite mi to za nj mognete dobiti, poteno je zasluen, to
znam odgovori momi.
Trgovac obea da e tako uiniti, pa se ukrca na brod i odjedri.
Kad trgovac u tuini iskrca brod i drugom ga robom nakrca, i
kad nakupuje to su sluge eljele, lijepo se vrati na svoj brod i naumi
otploviti. Istom se tada prisjeti da mu je momi iz kuhinje dao
srebrnjak da mu za nj togod kupi.
Zar da zbog toga srebrnjaka jo jednom odem u grad?
pomisli trgovac. ovjek samo ima neprilike s tim tricama.
Uto naie neka starica s vreom na leima.
to ti je to u vrei, majice? upitat e trgovac.
Ah, nosim evo maku odgovori ena; ne mogu je vie
hraniti, pa sam naumila da je u more bacim.
24

Hm, momak je kazao da mu za srebrnjak kupim to mognem

dobiti, rei e trgovac u sebi, pa e onda starici:
Hoe li za nju etiri ilinga?
ena bre-bolje prihvati ponudu i sklopi pazar.
Kad se trgovac otisnuo na debelo more, obori se strano
nevrijeme, oluja zahvati brod pa ga potjera tako da trgovac nije znao
kamo plovi, i najposlije ga pritjera obali na kojoj nikad nije bio. Tu
trgovac spusti sidro, sie s broda pa ode u grad.
U krmi, u koju je zaao, bio prostrt stol, a na svakome mjestu
za svakog gosta bila pripremljena iba. Zaudno to bude trgovcu,
nije mu ilo u glavu to e im tolike ibe: Dobro u pripaziti to
drugi rade, pa u i ja tako.
A kad su jelo donijeli na stol, imade prilike vidjeti emu slue
one ibe: sa svih strana povrvjeli mii, bile ih tisue i tisue, a svaki
je gost za stolom morao svojom ibom razmahivati i oko sebe
udarati, tako da se nita nije ulo do udaranja sve udarac za
udarcem, praskanje i pucketanje, jedno gore od drugoga. Ponekad bi
gosti jedan drugoga pogodili po licu, pa morali zastati da se ispriaju
kazujui: Oprostite!
Muno je jesti u toj zemlji primijeti trgovac. Ama
zato ne drite make?
Make? to vam je to? u udu e domai, jer nisu za
make znali.
Trgovac nato ode po maku to ju je kupio za kuhinjskog
momka, pa kad se maka pojavila na stolu, mii bre-bolje u svoje
rupe, tako te ljudi mogahu bez brige objedovati: od pamtivijeka nisu
u toj zemlji jeli u takvu miru i tiini. I dakako, odmah ponu trgovca
moliti i zaklinjati da im proda svoju divnu ivotinju. Toliko su ga
molili i salijetali, te on naposljetku pristane, ali zatrai stotinu talira.
Oni mu smjesta izbroje novac i jo mu lijepo zahvale na usluzi.
Otisne se trgovac s one obale i odjedri dalje, ali tek to zaplovi
puinom, ugleda maku gdje stoji navrh glavnog jarbola. Malo
zatim opet se podigne oluja i strano se nevrijeme razmae, jo gore
negoli prvi put, te brod ponovno bude pritjeran nekom kraju gdje
trgovac jo nikad nije bio.
Iskrca se trgovac pa u krmu, i gle i tu na stolovima ibe, ali
vee i due. A bogme i bijahu potrebne, jer su tu vrvjeli mii dvaput
vei od prijanjih.
I tude trgovac proda maku i dobro je unovi: ovaj put dobije
25

dvije stotine talira, i to bez pogaanja.

Kad je odjedrio i malko morem zaplovio maka i opet na
jarbolu. Malo zatim eto i nevremena, nebo se sastavilo s morem i
zemljom, vjetar potjera brod te ga pritjera nepoznatoj obali. Iskrca
se trgovac pa hos-bos u krmu. Kad on onamo, a to u krmi stolovi i
opet puni iba, ali kudikamo duih i debljih svaka iba lakat i pol
duga, a debela ko drak na metli, tako te zapravo i nisu ibe ve
tapovi. A ljudi se ale kako im nema nita gore i munije negoli
sjesti za ruak ili veeru, jer tu vrve tisue i tisue debelih runih
takora. Jedva na jedvite jade smogne zgodu da u usta strpa
zalogaj, tako se tu teko obraniti od takora. Elem, da ne duljim,
trgovac i opet na brod po maku, tako te su mogli u miru jesti.
Navalili ljudi na trgovca te ga moli i salijetaj da im proda svoju
maku. Dugo se on sustezao i zatezao, ali naposljetku pristane da im
dade maku za tri stotine talira. Oni mu odmah izbroje novac, i po
vrhu mu lijepo zahvale elei mu zdravlje i svaku sreu.
Kad je trgovac isplovio na more, uzme sraunavati koliko je
momak zaradio svojim srebrnjakom.
Jest, pravo je, neto novaca treba da dobije, rei e trgovac u
sebi, ali ne sve; ta meni ima zahvaliti to sam mu kupio maku, a
svatko je sebi najblii.
No u koji je as to u sebi dokonao, nadigne se strana oluja i
silno se nevrijeme razmae, tako te svi pomisle gotovo je s
brodom, ode na dno. I trgovac razabere da tu nema ale, nego mu se
valja zavjetovati da e momku isplatiti sve do posljednjeg talira. I
tek to se tako zavjetovao, gle oluja jenjala i more se smirilo, a
povoljan mu vjetar okrene u jedra, tako te trgovac sretno stigne u
zaviaj.
Poto se iskrca, preda momku est stotina talira, i povrhu mu
jo dade svoju ker za enu. Jer sad momak, to je u kuhinji sluio,
bijae bogat ko i trgovac, i jo vie, te je odonda ivio u svakoj srei
i zadovoljstvu. Svoju je majku uzeo k sebi i lijepo je pazio. Nije bio
kao to su drugi, nego je kazao: Ja ne vjerujem u to da je svatko
sebi najblii.

26

PETAR BOGATUN
Bio jednom neki ovjek koga su zvali Petar Bogatun jer je
neko obilazio zemljom i torbario, to jest bavio se trgovinom
nasitno, pa sastavio mnogo novaca i tako postao bogat i ugledan. Taj
vam je nekadanji trgovac pokuar, a sada Petar Bogatun, imao ker
koju je toliko volio da je odbijao sve prosce to su dolazili da je u
njega prose: inilo se njemu da nijedan nije dobar za nju. Poto je
sve tako jednoga za drugim odbio, najposlije vie nitko i nije
dolazio, pa kad su godine zaredale, poboja se Petar da mu ki ne
ostane usidjelica.
udim se govorio on svojoj eni udim se kako nitko
ne dolazi da nam ker prosi, a zna se da je imuna. udno mi je,
velim, da nikoga nema, a djevojka iz bogate kue, ima novaca i nosi
velik miraz. Sve mislim da mi valja poi do zvjezdoataca te ih
upitati tko je eka, koga li je njoj sudbina namijenila kad se eto nitko
iv ne javlja.
A odakle da ti oni na to odgovore? upita ga ena.
Pa oni sve itaju u zvijezdama uzvrati Petar Bogatun.
I napuni depove novcem te se uputi do zvjezdoataca, a kad k
njima stie, zamoli ih da pogledaju u zvijezde i da mu kau kakav je
mu suen njegovoj keri. Oni pogledae u zvijezde, ali rekoe da
nita ne mogu vidjeti. No Petar ih zamoli da bolje pogledaju i da mu
kau to ih pita, a on e im dobro platiti. Sad zvjezdoslovci
zagledae bolje te mu rekoe da e mu ki poi za mlinarskog
sinia koji se upravo rodio u mlinu to stoji tik podno njegova
imanja.
Petar nagradi zvjezdoslovce sa stotinu talira, pa s
proroanstvom to ga je dobio krenu kui.
Iao Petar, a putem sve u sebi prebirao one rijei udom se
udei: nije mu ilo u glavu da e mu ki poi za onoga koji je istom
na svijet doao i koji je, po vrhu, takav siromaak. To kaza i eni
kad je kui doao, i nadoveza:
Rad bih znati mogu li mlinara i mlinaricu privoljeti da mi
prodaju dijete, jer ako ga jednom dobijem, lako u ga se osloboditi.
Ja mislim da e moi doeka ena jer su puka
sirotinja.
Petar Bogatun sie k mlinu, ue te upita mlinaricu bi li mu
27

htjela prodati sinia. A ena ni da uje.

Ne razumijem kako ne pristaje rei e Petar Bogatun
mlinarici. U kui vam se gola neimatina zacarila, a ni dijete
vam, bogme, nee ivot ba olakati.
No ena je toliko voljela svoje dijete da se nije htjela s njime
rastati. Kad je mlinar doao, Petar Bogatun i njemu kaza isto te mu
ponudi est stotina talira za maloga svotu za koju su mlinar i
mlinarica mogli kupiti imanje, pa vie ne bi morali da se mue i
melju za druge i da gladuju kad voda presui.
Mlinaru se ponuda ne uini loom, te se on porazgovori sa
enom, tako te Petar Bogatun najposlije dobi maliana, a mlinar
ponueni novac. Mlinarica udarila u pla i kuknjavu, a Petar je uzeo
tjeiti kako e malome biti dobro; ali mu moraju obeati da nee
pitati za sina, jer e ga on poslati u daleke zemlje da ui strane
jezike.
Kad je Petar Bogatun s malianom doao kui, naredi da se
naini malen sanduk, a iznutra tako lijepo ureen da se ne moe
ljepe zamisliti. Kad sanduk bijae gotov, Petar ga zali smolom,
unutra poloi mlinarskog sinia, zatvori poklopac pa sanduk pusti
niz rijeku.
Sad sam ga se oslobodio, pomisli Petar Bogatun. A sanduk,
poto je dugo plovio niz rijeku, zae u vodeni tok to je vodio
nekome drugom mlinu, kliznu jazom i na kraju zape o mlinsko kolo,
tako te se mlin ustavi. Mlinar nato sie da vidi zato mu je kolo
stalo, pa nae sanduk te ga unese gore u mlin. A kad je o podne
doao kui, rei e eni:
Ba sam radoznao to je u sanduku: nanijela ga voda na
mlinsko kolo, pa mi se jutros mlin ustavio.
Odmah emo vidjeti doeka ena jer je klju eto u
bravi: samo otkljuaj i otvori.
Otvorie, a to u sanduku najljepe i najljupkije dijete to se
moe zamisliti. Mu i ena silno se obradovali pa zadrali maliana:
sami nisu imali djece, a bijahu u dobi dobrano odmakli, tako te se
vie ne mogahu djeci nadati.
Poto je i opet izminulo neko vrijeme, Petar Bogatun ponovno
zapao u udo: kako to te nitko ne dolazi da mu ker prosi, a zna se
da je bogata i da velik miraz nosi. udio se on i ekao, ali kako
nikoga ne bijae, opet poe do zvjezdoataca, a kad k njima stie,
ponudi im velik novac da u zvijezde pogledaju i da mu kau koga li
28

je sudbina odredila da bude mu njegovoj keri.

Pa ve smo ti rekli da e poi za mlinareva sina
odgovorie zvjezdoznanci.
Dobro je to i lijepo otpovre Petar Bogatunama s njim je
polo krivo: umro je.
I tu sad Petar Bogatun ponudi zvjezdoznancima dvije stotine
talira da mu kau tko je suen njegovoj jedinici.
Zvjezdoznanci ne imadoe ni kud ni kamo nego i opet
pogledae to u zvijezdama stoji. I silno se naljutie i rekoe:
Ipak e poi za mlinareva sina, koga si pustio niz rijeku u
nakani da ga se rijei. Za njega e poi, jer je on iv, a nalazi se u
mlinu to je toliko i toliko udaljen ide li nizvodu.
Petar Bogatun dade im dvije stotine talira za njihovo itanje i
gonetanje, pa krenu kui sve usput prebirui u sebi i razmiljajui
kako bi se rijeio mlinareva sina.
Kad se vratio, Petar Bogatun najprije ode do onoga mlina. I
gle: mlinarev sinak toliko je odrastao da je ve pomagao u mlinu.
Postao to lijep i kran momak.
Bi li mi dao tog momka? upitat e mlinara Petar
Bogatun.
Bogme ne bih uzvrati mlinar. Othranio sam ga i
odgojio kao svoga sina; momak je valjan i radin, pa mi je na pomo
i na korist u mlinu, a mene snage ve ostavljaju.
I sa mnom ti je tako preuze Petar Bogatun. Zato i
traim kome bih predao posao i u trgovinu ga uputio. Prepusti li mi
momka, dat u ti est stotina talira; tim novcem moe kupiti imanje
te u miru i sigurnosti provesti svoje stare dane.
Kad je mlinar to uo, odmah se pogodio s Petrom Bogatunom
te mu prepustio momka.
Petar Bogatun i momak putovali daleko i obilazili bijelim
svijetom trgujui, pa tako jednom stigli u neku gostionicu to se
nalazila kraj goleme neke ume. Iz te gostionice posla Petar mladia
kui, s pismom svojoj eni. Ide li se pravo, preko ume, put ne
bijae dalek. Kaza momku nek pozdravi njegovu enu i neka joj
porui da brzo izvri ono to u pismu stoji. A u pismu stajalo da
ena ima odmah naloiti veliku vatru te u oganj baciti mlinareva
sina, a ne uini li tako, on e je, Petar Bogatun, ivu spaliti.
Momak s pismom udari preko ume, a kad bijae k veeru, eto
ga pred neku kuu daleko u umi. Ue u kuu, a to u njoj ni ive
29

due. No u jednoj sobi bila raspremljena postelja, te se on lijepo

isprui. Pismo je zadjenuo za vrpcu na eiru, a eir namaknuo na
lice.
Kad su razbojnici doli kui a tu, valja znati, bijae nastan
razbojnika ugledae momka gdje na postelji lei, pa se zaudie i
zapitae tko bi to mogao biti. Jedan izmeu razbojnika uze pismo,
otvori ga i proita.
Hm, hm proguna razbojnik. To se Petar Bogatun
bavi na putu. Podvalit emo mi njemu, lopovu jednom, jer je grehota
to je naumio da stari gavran na drugi svijet otpremi ovako mlada i
zgodna momka.
I razbojnici lijepo napisae drugo pismo eni Petra Bogatuna te
ga zadjenue momku za eir dok je jo spavao. U pismu iskitie da
ena ima odmah ker vjenati za mlinareva sina, prirediti svadbeno
slavlje, mladencima predati miraz, konje i goveda, ovce i kuni
namjetaj, te ih lijepo i udobno smjestiti na posjedu na obronku, a ne
uini li sve tako dok se on vrati, teko njoj.
Sutradan razbojnici pustie momka da ide, a kad je ovaj doao
kui, predade trgovevoj eni pismo, izrui joj trgoveve pozdrave i
kaza kako joj mu poruuje da ima odmah izvriti to u pismu pie.
Zacijelo si ga valjano sluio napomenu ena momku
kad mi evo ovakvo pismo alje. Jer kad ste polazili, bio je toliko
ljutit na te da nije znao kako bi ti ivot uzeo.
I brzo priredi svadbu te mladencima predade miraz konje,
goveda, ovce i ostalo te ih lijepo smjesti na imanju na obronku.
Malo zatim eto ti Petra Bogatuna kui, i kako banu, odmah
enu upita je li sve izvrila kako joj je pisao.
Jesam, sve sam uinila kako si traio odgovori ena.
Bilo mi je dodue poneto udno, ama nisam smjela drukije.
Nato Petar upita gdje je ki.
Pa i sam dobro zna gdje je doeka ena. Gdje bi
mogla biti nego s njime u kui na obronku, kako si i pisao.
Kad je Petar Bogatun uo to je i kako je bilo, i kad mu je ena
pokazala crno na bijelu, zapade u takav bijes da je gotovo puknuo
od muke, pa odmah odjuri gore na imanje gdje bijahu mladenci.
Dobro je, mladiu, dobio si moju ker kaza trgovac
mlinarevu sinu ali ako je eli i zadrati, treba da potrai zmaja
od Dibenfarta i da mi donese tri krljuti s njegova repa, jer tko ih
ima, moe dobiti to god eli.
30

 A gdje da ga naem? u udu e mlai zet.

Ne znam ja odsijee Petar Bogatun. To je tvoja stvar.
Momak tuan i alostan uze put pod noge, i poto je neko
vrijeme iao, stie do nekakvih kraljevskih dvora. Tu u ui i
pitati, pomisli momak. Ljudi s dvora bolje i vie znaju o svijetu
negoli drugi, moda u tu doznati za pravi put.
Kad je stupio na dvore, kralj ga upita tko je, odakle je i to
trai. Momak lijepo odgovori, a to se tie svrhe i puta, napomenu:
Idem u potragu za zmajem od Dibenfarta: valja mi istrgnuti
tri krljuti iz njegova repa, ako ga samo naem.
Valja imati sree kaza kralj jer jo nisam uo da se
itko odande vratio. Ako li ga kada nae, upitaj ga od mene zato u
bunaru nemam iste vode: istio sam ga i istio, ali iz bunara nikad
iste vode.
Dobro je, upitat u ga obea momak.
Na dvorima ga lijepo primili, nahranili, ukonaili, a kad je
sutradan polazio, dadoe mu jela i novaca, da mu se na putu nae.
Krenuo momak te je cio dan pjeaio, a kad je bilo k veeru,
eto ga pod druge kraljevske dvore. Kad je uao u kuhinju, doe kralj
te ga upita odakle je i kamo je namjerio.
Valja mi potraiti zmaja od Dibenfarta te mu s repa otrgnuti
tri krljuti.
Za to se hoe sree kaza kralj jer jo nisam uo da se
tkogod odande vratio. Ali stigne li onamo, upitaj ga od mene gdje
mi je ki: nestala mi je prije mnogo godina. Tragao sam za njom i
udarao na sva zvona, ali mi nitko nije znao nita o njoj kazati.
Dobro je pitat u ga obea momak.
Lijepo su ga primili i ugostili na dvorima, a kad je polazio,
dadoe mu hrane i novaca.
I opet je cio dan iao, a kad se usutonilo, eto ga ponovno podno
nekih kraljevskih dvora. Tu mu se u kuhinji javi kraljica te upita
odakle je i kamo ga put vodi.
Idem zmaju od Dibenfarta da mu istrgnem tri krljuti s repa
odgovori momak.
Potrebna je za to srea, i te kakva srea preuze kraljica
jer jo nisam ula da se itko vratio tko je tamo iao. No ako ga
nae, upitaj ga od mene gdje da naem svoje zlatne kljue to sam
ih izgubila.
Hou, upitat u ga obea momak.
31

I opet je uzeo put preda se, pa poto je podugo iao, izbi na

veliku i iroku rijeku. Tu je stao, i dok je razmiljao kako e na
drugu stranu, ili mu pak valja obalom niz rijeku, ugleda nekakva
ovjeka to bijae sav pogrbljen i sav grohnuo od starosti; ovaj ga
upita kamo je namjerio.
Idem zmaju od Dibenfarta, naem li koga da mi kae gdje je
odgovori momak.
Ja ti mogu kazati preuze starac jer ja prenosim ljude
koji k njemu hoe. On ti je odmah prijeko. im se uspne na brijeg,
vidjet e mu dvore. Bude li s njime govorio, upitaj ga dokle u ja
ovdje biti i prenositi.
Hou, upitat u ga obea momak.
Starac ga uze sebi na lea te ga prenese preko rijeke, a kad se
momak uspeo na brijeg, ugleda zmajeve dvore i stupi unutra. Kad
on tamo, a to unutri kraljevska ki sama samcata.
Ah, dobar ovjee! zausti kraljevna. Zar se to ljudsko
bie ovamo usuuje? Otkad sam ovdje jo nitko nije ovamo kroio, i
bolje po te da to bre ode, jer doe li zmaj pa te opazi, odmah e te
progutati, a meni zlo i naopako.
Ne odsijee momak ne idem dok mu s repa ne
otrgnem tri krljuti.
Nikad nee do njih! uzvrati mu kraljevna.
No momak ne bijae nakan da ide; htio je doekati zmaja,
otrgnuti mu tri krljuti s repa i uti odgovor na svoja pitanja.
Kad si ve navro, valja mi vidjeti mogu li ti ime pomoi
najposlije e kraljevna. Hajde pokuaj moe li podii ma to na
zidu visi.
Momak pokua, ali uzalud: nije ga mogao ni maknuti.
Gutni gutljaj iz ove uture opet e kraljevna. Momak
gutnu i posjedi jo neko vrijeme, a onda mu valjade ponovno
pokuati. Upe snagu i uzmoe ma krenuti.
Treba da jo malo gutne i da mi onda ispria to te ovamo
vodi.
Momak opet gutnu, pa onda uze kazivati kako ga neki kralj
zamolio da zmaja upita zato u kraljevu bunaru nema iste vode; od
drugoga kralja valja mu zmaja pitati gdje je kraljeva ki to je
nestala prije mnogo godina; neka pak kraljica pita gdje su zlatni
kljui to ih je izgubila, a u ime starca s rijeke mora zmaja upitati
dokle e starac ljude prenositi.
32

Poto je sve lijepo iznizao, momak opet posegnu za maem, i

gle mogae ga podii, a kad je gutnuo jo gutljaj, lako je njime
razmahivao.
Ne eli li da te zmaj odmah proguta, sakrij se pod postelju
svjetova kraljevna momka kad se veer primakla. Sad e
uskoro zmaj na vrata. Pod posteljom uvuci duu u se, da te strani
zmaj ne osjeti. Kad legnemo u postelju, ja u ga sve ono pitati. A ti
pazi i sluaj. Miruj dok se zmaj ne utia i ne zaspi, a onda se iuljaj i
uzmi ma, pa kad zmaj ustane, dobro gledaj da mu jednim zamahom
glavu odsijee i da mu u isti as istrgne tri krljuti, jer ne bude li
tako, on e ih sam otkinuti da od njih nikome ne bude koristi.
Momak se zavukao pod postelju, a neko vrijeme zatim eto ti
zmaja na vrata.
Hu, hu, tu po ljudskom mesu vonja! zabrekta zmaj.
Ah, to je ovuda proletio gavran s ljudskom kosti u kljunu, pa
mu kost na krov pala objasni kraljevna. Bit e valjda da ti to
vonja.
Valjda doeka zmaj.
Nato kraljevna iznese jelo i pilo, pa poto poveerae i veeru
zalie, legoe na poinak. Neko su vrijeme leali, a onda se
kraljevna uznemiri i odjednom probudi.
A joj! povika ona.
to ti je? upita je zmaj.
Ah, tako nemirno spavam odgovori kraljevna.
I udan sam san usnila.
to si usnila? Kazuj! opet e zmaj.
Usnilo mi se preuze kraljevna da je doao nekakav
kralj pa te pita to bi i kako bi da mu u bunaru bude iste vode.
Pa to bi morao i sam znati! uzvrati zmaj. Treba da
prekopa bunar, pa da sa dna ukloni stari gnjili panj, i eto mu iste
vode. A sada mirno spavaj.
Poto je kraljevna neko vrijeme leala, opet se uznemiri, stade
se bacati po postelji, pa se i opet probudi.
A joj! povika ona.
to je opet? upita zmaj.
Ah tako nemirno spavam i tako udno sanjam! odgovori
kraljevna.
Kazuj to si sanjala? navali zmaj.
Usnilo mi se proslijedi kraljevna usnilo mi se da je
33

doao nekakav kralj pa te pita gdje mu je ki, nestala je prije mnogo

godina.
Ti si ta ki preuze zmaj ali te on nee nikad vie
vidjeti. A sada spavaj, i nemoj kojeta sanjati, nego me pusti na
miru, jer u ti inae rebra polomiti.
No nije kraljevna dugo mirovala: opet se poela trzati pa se
ponovno probudila.
A joj! povika kraljevna.
to je opet? zabrekta zmaj, a bijae tako bijesan to ga je
oda sna trgla da se od pustoga bijesa htio gotovo raspuknuti.
Ne smije se ljutiti prozbori kraljevna ali sam i opet
udan san usnila.
K vragu ti i tvoji snovi srdito e zmaj. to si to sada
sanjala?
Usnilo mi se produi kraljevna da je dola neka
kraljica pa te pita bi li joj mogao rei gdje da nae zlatne kljue to
ih je izgubila.
Neka pogleda meu grmlje gdje se poslije ruka obino lei,
pa e ih nai kaza zmaj. A sad me pusti na miru i nemoj mi
vie sa snima dolaziti.
Spavali su neko vrijeme, ali se kraljevna i opet uznemiri pa se
odjednom probudi.
A joj! povika kraljevna.
Nee ti mirovati dok ti vratom ne zakrenem! gnjevno e
zmaj. Bijae tako bijesan da je htio iz koe iskoiti. to je opet?
Ne smije se Ijutiti, nisam kriva neduno e kraljevna.
Eto i opet sam udan san usnila.
Takve gluposti ja nikada ne sanjam preuze zmaj. to
si to usnila?
Eto, usnilo mi se proslijedi kraljevna doao ovjek s
rijeke i pita dokle e on tako ljude prenositi.
Glupan jedan, mogao bi se brzo muke rijeiti kad bi idueg
namjernika bacio u vodu i kazao: Sad ti prenosi dok se ne
otkupi! I da si me sad ostavila na miru sa svojim snovima, jer u ti
u drugu sviralu zasvirati!
Kraljevna ga je zaista ostavila na miru, a kad se sve stialo, i
kad je mlinarev sin uo zmaja gdje hre, izvue se ispod postelje.
Prije nego to je dan svanuo ustade zmaj iz postelje, ali tek to je
dvjema nogama stao na pod, momak mu odsijee glavu te iupa tri
34

krljuti s repa.
Sad nastade velika radost, te momak i kraljevna uzee zlata i
srebra i drugih dragocjenosti koliko god mogahu ponijeti, pa kad su
doli na rijeku, toliko su onog ovjeka zaposlili svim onim to je
valjalo prenijeti da je zaboravio pitati to je zmaj kazao; prenosio je
jedno za drugim, dok sve ne bijae na drugoj obali, zajedno s
momkom i kraljevnom.
Da, zaista, jesi li pitao zmaja to sam te molio?
sjeti se ovjek kad momak i kraljevna htjedoe dalje.
Jesam odgovori momak. Rekao je, kad i opet tkogod
namjeri preko rijeke, da ga baci u vodu i kae: Sada ti prenosi
dok se ne otkupi! Uini li tako, slobodan si.
Trista mu jada! povika starac. Da si mi to prije kazao,
bio bi me ti izbavio.
Poao momak s kraljevnom dalje, pa kad je stigao na prve
kraljevske dvore, ondje ga doekala ona kraljica i odmah zapovre
je li zmaja pitao o njezinim zlatnim kljuima.
Jesam odgovori momak, pa joj onda na uho priapnu:
kazao je da pogleda u grmlje gdje poslije podne zna leati.
Pst, pst, nita ne govori uutka ga kraljica te mu dade
stotinu talira.
Kad su stigli na druge dvore, upita ga onaj kralj je li govorio sa
zmajem o onome to ga je molio.
Jesam odgovori momak evo ovo ti je ki.
Kralj se toliko obradovao da bi rado dao svoju ker i polovinu
kraljevine. No kako je ovaj ve bio oenjen, to mu kralj dade dvije
stotine talira, konje i kola, i toliko zlata i srebra koliko je momak
mogao ponijeti.
Kad je stigao do treih dvora, kralj ga odmah upita je li sa
zmajem razgovarao o njegovoj brizi.
Jesam odgovori momak. Kazao je da ti valja prekopati
bunar te sa dna izvaditi stari panj, pa e imati iste vode.
Kralj ga nadari sa tri stotine talira.
Momak nato krenu pravo kui. Zlatom se i srebrom tako
dotjerao da je nadaleko blistao. Sad je bio kudikamo imuniji negoli
Petar Bogatun. Kad je pak ovaj dobio tri traene krljuti, nije vie
nita imao protiv momka i sklopljenog braka. A kad je vidio sve ono
bogatstvo, nije se mogao dovoljno nauditi, pa upita momka ima li u
zmaja jo takva blaga.
35

 Ima odgovori momak. Ima ga kudikamo vie nego to

sam mogao ponijeti, ima ga na tovare, i mnogi su konji potrebni da
bi ga prenijeli. Ako e onamo, dosta e ga nai.
Petar Bogatun zaista naumio da ide. Zet mu objasni kuda e ii,
tako da mu ne treba za put pitati.
A to se tie konja nadoveza mlinarev sin najbolje je
da ih ostavi s ove strane rijeke, jer e ti onaj starac pomoi da
prenese blago.
Petar Bogatun krenu od kue, a sa sobom ponese veliku torbu s
hranom i povede mnogo konja. Kad je izbio na rijeku, konje ostavi
na obali, s ovu stranu, kako mu je zet rekao, a sam, onom starcu na
leima, krenu preko rijeke. Kad bijahu nasred rijeke, starac ga baci u
vodu i kaza:
Sada ti prenosi dok se ne otkupi!
Ako ga tkogod nije izbavio, onda Petar Bogatun jo i danas
prenosi ljude i terete preko one rijeke.

36

RIAN
Bili jednom mu i ena pa ivjeli u obilju, a imali dvanaest
sinova. Sinovi im jedrali i krupnjeli, a kad je i najmlai odrastao i
snagom se opasao, ne htjede vie da kod kue bude, nego naumi u
svijet poi i za sreom se ogledati. Roditelji ga svjetovali da ne
odlazi: ljepe mu je kod kue, ima svega i svaega, nije mu potrebe
u svijet se otiskivati. Ali u njemu sve neto kopkalo da ide, tabani ga
svrbjeli, te mu roditelji najposlije dopuste da krene s postojbine. I
tako momak uzme put preda se i pone svijetom obilaziti, a nakon
nekog vremena stigne na nekakve kraljevske dvore. Ondje zatrai
slubu te je dobije.
U kralja one zemlje bila jedinica ki, ali mu nju ugrabio
nekakav div pa je odnio i sakrio u neku peinu. Kako kralj nije imao
druge djece doli tu ker, i on se i zemlja sva u crno zavili, u tugu i
alost zapali. Obeao kralj svoju ker i polovinu kraljevstva onome
tko mu ker izbavi. Ali se nije naao junak koji bi je izbavio premda
su mnogi pokuali.
Poto je poprilici proveo neku godinu dana u slubi na onim
dvorima, momak se zaelio kue, napala ga ama za roditeljima. I
krene u zaviaj. A kad kui stigne, razabere da su mu roditelji
svijetom promijenili i braa batinu meu se razdijelila, tako da za
nj nije nita ostalo.
Zar me nita od oevine nee zapasti? upita momak.
A zar smo mi mogli znati da si iv poslije tolikog izbivanja
od kue i tolikog tumaranja po svijetu? uzvratie braa. Ali
neka ti bude: gore u planini ima dvanaest kobila koje jo nismo
razdijelili; ako ih hoe kao svoj dio, moe ih uzeti.
Momak bijae sporazuman. Lijepo se brai zahvali te ode u
planinu gdje kobile bijahu na ispai.
Kad se uspeo u planinu i naao kobile, vidje da ve svaka ima
drijebe, a meu njima bilo jedno tako krasno i tako jedro da mu se
sva dlaka sjala: bio je divan malen rian, milina ga pogledati.
Ba si krasan, konjiu moj! ushieno e momak.
A kad bi ti htio da pobije ostalu drebad, tako da bih cijelu
godinu mogao sisati sve kobile, vidio bi u kakva bih se divna i jaka
riana prometnuo! kaza mu drijebe.
Momak tako i uini: pobi svu ostalu drebad pa onda sie u
37

dolinu.
Kad je dogodine doao da vidi drijebe i kobile, nae konjica
tako ila i uhranjena da mu se sva dlaka prelijevala, a tako jedra i
krupna da ga je momak jedva mogao uzjahati. U svake pak kobile i
opet bilo drijebe.
Dobro je bilo to sam te pustio da doji svih dvanaest mojih
kobila ree momak jednogodinjem konjicu. Lijepo si se
snagom opasao, sad bi mogao sa mnom.
Ostavi me jo godinu ovdje odgovori konjic. Pobij
dvanaestero jakonje drebadi da bih i ove godine mogao sisati svih
dvanaest kobila, pa da naljeto vidi snage i ljepote.
Momak tako i uini, a kad je dogodine doao na ispau u
planini da vidi svoje kobile i svoga konjica, a to u svake i opet novo
drijebe. Rian se pak tako uhranio i tako ojedrao da se sav
prelijevao, a toliko opet okrupnio da mu se momak nije mogao na
lea vinuti.
Lijep si mi i jak lani bio, konjicu moj kaza mu momak
ali si ljetos takav kakva ni u kraljevskoj staji nema. A sad u te
povesti.
Ne doeka Rian pusti me jo godinu! Pobij i opet
ostalu drebad, da bih i ljetos mogao sisati svih dvanaest kobila, pa
da naljeto stane i gleda!
Momak i opet uini kako mu konjic kaza, pa pobi svu drebad i
onda ode.
Kad je dogodine doao u planinu da vidi svoje kobile i svoga
konjica, imade to i vidjeti. Upravo se prepao kad je Riana ugledao
nikad nije mislio da konj moe toliki biti. Rianu se valjalo
spustiti na sve etiri da bi momak mogao uzjahati, a jo se i tada
trebalo momku vraki namuiti. Uz to Rian bio tako io i jedar i
tako uhranjen da se sjao poput ogledala. A kobile i opet imale
drebad.
Sad se Rian nije protivio da poe s momkom. Pojahao momak
konja i tako stigao kui, svojoj brai, a braa se snebie od uda, jer
jo nikada nisu za takva konja ni uli a kamoli ga vidjeli.
Valjano mi konja potkujte, dajte mi sedlo i uzde da ih
ljepih nema kaza momak brai pa eno vam svih mojih
dvanaest kobila u planini: uzmite i njih i drebad.
Braa rado na to pristadoe, pa mu konja tako potkovae da je
ispod njega sve kamenje naokolo letjelo dok bi gorom jezdio, i
38

takvim ga zlatnim sedlom osedlae i zlatnim uzdama zauzdae da se

sjalo nadaleko i iroko.
A sad emo na kraljevske dvore! kaza Rian (to mu i
bijae ime). Ali ne smei s uma da u kralja za me zaite dobru
staju i dobru hranu.
Momak obea da e to imati na pameti i da e tako uiniti.
Pojahao momak konja i krenuo od kue, a konj zagrabio da su
sve iskre vrcale. I moe ve misliti, nije mu dugo trebalo da na
onakvu atu pod kraljevske dvore stigne.
Kad momak pred dvore, a to kralj na stubama: stoji i gleda, divi
se konju i junaku, ne ide mu u glavu tko bi to mogao biti.
Svega mi, kazuje kralj u sebi, za cijeloga svog vijeka ne
vidjeh takva delije ni takva ata.
A kad momak upita bi li na dvorima mogao dobiti slubu, kralj
se toliko obradovao da je od radosti gotovo zaigrao na stubama.
Dakako da je momak mogao u slubu, ba dobro doao, i kralj mu to
kaza.
Dobro je doeka momak ali da mi se konju dade staja
kakvu i zasluuje i da ga valjano hrane i timare.
Sve e dobiti, a bit e mu sijena i zobi koliko eli
prihvati kralj, te svi vitezovi moradoe svoje konje izvesti iz staje da
Rianu bude mjesta i zgode.
Nije dugo potrajalo, a na dvorima se u svih pobudi zavist, te bi
svako zlo momku upriliili da su samo smjeli. Smiljali su put i
nain kako da mu napakoste, pa naposljetku smislie da kralju kau
kako se momak pohvalio da je kadar izbaviti kraljevnu koju je div
odavno ugrabio i u goru skrio, moe je, veli, izbaviti ako samo hoe.
Kada kralj to dou, odmah ga pozva preda se te ga podsjeti to
je govorio i ime se hvalio, i najposlije mu kaza da mora rije i
odrati. Mogne li taj pothvat izvesti, dobit e njegovu ker i
polovinu kraljevine, a ne mogne li, neka zna da mu valja poginuti.
Uzalud se momak branio i govorio kako takvo to nije nikad ni
u snu sanjao a kamoli rekao uzalud, kralj ni da uje. Ne bijae mu
druge nego obeati da e poi na taj pothvat.
Ode momak u staju, sav tuan i alostan, te ondje sjede
podnimivi se objema rukama. Kad ga vidje onakva, njegov ga
Rian upita kakvi ga to jadi biju te je tako neveseo. A na to mu on
ispria to kralj od njega trai, pa dometnu:
Ni sam jadan ne znam to da ponem, jer izbaviti kraljevnu,
39

nemogu je pothvat.
Pa nije tako nemogu doeka Rian. Ja u ti pomoi,
ali me mora valjano potkovati. Treba da zatrai dvanaest funti
eljeza i dvanaest funti elika, i dva kovaa da ti daju: jedan da kuje,
a drugi da potkiva.
Momak uini kako mu je Rian kazao, a kralj se nije skanjivao
ni protivio da mu elji udovolji, pa mu dade eljezo i elik, i dvojicu
kovaa povrhu, tako te konj bijae potkovan da ne moe bolje. Nato
momak pojaha Riana i krenu iz kraljevskih dvora, a Rian zagrebe
da se sve prailo.
Kad je momak dojahao podno gore u kojoj kraljevna bijae
zatoena, valjalo mu se uspinjati, a gora se uzdizala okomito poput
kakva zida i bila glatka poput ogledala. No ipak natjera konja da se
penje, i u prvom se naletu malko uspe, all se tada Rianu okliznue
prednje noge, te on kliznu natrag da je sve tutnjilo i praskalo. U
drugom naletu doprije malo dalje, ali se onda Rianu omaknu jedna
prednja noga, te on kliznu dolje da se sva gora potresla. Trei put
zarza Rian:
Hajde da sad vidimo!
I jurnu bijesno da je kamenje letjelo nebu pod oblake jurnu
te uzie na goru. Momak pojaha u trku, zgrabi kraljevnu te je vinu
preda se u sedlo, i prije nego to se div snaao i drljem istreptao iz
oiju, jer bijae u san utonuo, oni zagreboe odande, i tako kraljevna
bi izbavljena.
Moete zamisliti koliko se kralj obveselio kad se momak s
kraljevnom vratio na dvore. Obradovao se kralj gdje mu je ki
izbavljena, ali ne bijae u njegovu srcu prave zahvalnosti, jer su mu
ostali na dvorima svata protiv momka nagovorili, tako da se na
njega ljutio.
Hvala ti to si mi ker izbavio hladno e momku kad je
ovaj s kraljevnom stigao na dvore.
Samo toliko kaza, i ve htjede da se okrene, ali ga momak
zadra:
Ona je sada moja ko i tvoja: nadam se da si ovjek od rijei.
Da, dobit e je, tako sam obeao kaza kralj ali mi
najprije mora sunce pribaviti da mi dvore obasjava.
Dvori naime stajali na osojnu mjestu, sjenila ih visoka hridina
tako da sunce nije nikad u njih prodiralo.
Nismo se tako pogodili doeka momak ali neka bude:
40

sve u pokuati i uiniti kako najbolje znam i umijem, jer kraljevnu

bogme elim.
I opet ode Rianu te mu ree to kralj trai, a Rian mu kaza
kako tu ima lijeka i pomoi. Neka mu se nove potkove udare, i to od
dvadeset funti eljeza i dvanaest funti elika, i dva kovaa da mu
daju jedan da kuje, a drugi da potkiva, pa e ve sunce obasjati
kraljevske dvore.
Momak je dobio sve to mu je trebalo, kralj mu od stida nije
mogao traenja odbiti, i tako Rian bijae valjano potkovan.
Pojahao momak konja, a konj vatreno poskoi, tako da je za svakog
Rianova skoka hridina po petnaest lakata u zemlju propadala, i
tako potraja sve dok sasvim u zemlju ne utonu i sunce obasja
kraljevske dvore.
Kad se momak vratio na dvore, upita kralja hoe li mu sada
dati svoju ker, jer je eto sunce obasjalo dvore. No drugi su opet
svata kralju nagovorili, tako te ovaj momku kaza da e dobiti
kraljevnu i da on, kralj, svoju rije ne porie, ali momak najprije
mora svojoj odabranici nabaviti svadbenog ata kakva i sam ima.
Momak uzvrati kako o tome prije nije bilo govora, te priklopi
kako je kraljevnu sada zasluio. No kralj osta pri svome, i jo
nadoveza:
Ne uini li to se od tebe trai, da zna: ode ti glava!
Tuan i alostan momak ue u staju te Rianu pripovjedi kako
kralj sada od njega trai da kraljevni za svadbu pribavi isto takva ata
kakva i sam ima, a ne nabavi li ga, ode mu glava sa ramena.
A kako da to izvrim zajada momak kad takva kakav
si ti na svem svijetu nema!
Ima meni jednaka doeka Rian ali je teko do njega,
jer je u paklu. No valja da pokuamo sve to se moe. Skokni gore
pa od kralja zatrai da mi udare nove potkove: dvadeset funti eljeza
i dvanaest funti elika, i dva kovaa neka ti dade: jedan da kuje, a
drugi da potkiva. Ali dobro pripazi da potkove budu valjane i avli
otri. I povrhu zatrai dvanaest tona jema, dvanaest tona rai i
dvanaest zaklanih volova, jer sve to treba da sa sobom ponesemo.
Valja nam zatraiti i ponijeti i svih dvanaest volovskih koa, svaku
naikanu sa dvanaest stotina avala, jer sve nam to moe ustrebati.
Potrebna nam je i jedna bava sa dvanaest tona katrana.
Momak doe pred kralja i zatrai sve to mu je Rian rekao, a
kralju se i opet uini da bi bilo ruglo i sramota kad bi mu togod
41

uskratio. I tako momak dobi sve to je nabrojio.

Kad sve bijae gotovo, izjaha konjanik iz kraljevskih dvora.
Poto je dugo i podugo jahao, i poto su ve preli mnoga brda i
doline, upitat e Rian svog jahaa:
uje li to?
ujem strahovito zujanje u zraku, i strah me hvata
odgovori momak.
To su za nama nadale grabeljive ptiurine iz ume
preuze Rian. Poslane su da nas zaustave. Nego prorei rupu na
vreama sa itom, pa e se ptiurine zrnjem zabaviti, a nas
zaboraviti.
Momak poslua te proreza rupe na itnim vreama, i odmah se
ra i jeam poe prosipati na sve strane. Uto doletjee strane
ptiurine u tolikoj mnoini da se sve nebo od njih zacrnjelo. Kad
opazie ito, ne mogoe odoljeti nego sletjee na tlo pa navalie
kljucati ra i jeam, a naposljetku se meu sobom poupae. Tako
ne stigoe da ita naao uine momku i Rianu: bijahu na njih
sasvim zaboravile.
Sad je momak i opet dugo i podugo jahao, preko brda i dolina,
preko bara i movara. I dok su tako ostavljali put za sobom,
odjednom Rian nauli ui te e momku:
uje li togod?
ujem strahovitu lomljavu iz ume, i strah me hvata
odgovori momak.
To su zvijeri iz ume preuze Rian. Poslane su da nas
zaustave. Nego baci dvanaest zaklanih volova, pa e se zvijeri
zabaviti, a nas zaboraviti.
Momak tako i uini, a nato povrvjee sve mogue zvijeri:
medvjedi i vuci, lavovi i svakovrsna druga udovita. Kad zvijeri
vidjee meso, odmah onamo jurnue i navalie da ga razdiru i
prodiru i meu sobom se tako poupae da je krv prskala na sve
strane. Tako zaboravie momka i Riana.
Jahao momak dalje, a vrhovi brda brzo promicali jedan za
drugim, jer je Rian svojski grabio. Najedanput Rian zarza:
uje li to? upita momka.
ujem neto u daljini, kao da negdje drijebe njiti
odgovori momak.
Krupno je to drijebe prihvati Rian a to mu se
njisak slabo uje, to je odatle to nam donde jo mnogo ima.
42

Dugo su i podugo ili, a naposljetku Rian ponovo zarza:

uje li sada? upita momka.
Jasno razabirem konjski njisak odgovori momak.
Jo e ga jednom uti, a onda smo na cilju doeka
Rian.
I opet prevalie dobran put, a Rian i trei put zarza, no prije
nego to je i stigao da momka upita uje li togod, s ispae odjeknu
takvo rzanje te momak pomisli da e se gora raspuknuti.
Tu je! javi se Rian. Bre na me baci volujske koe
naikane avlima, a bavu s katranom na zemlju, pa se uzveri na
onu veliku jelu. Kad konj doe, iz nozdrva e oganj sipati pa e
upaliti katran. A onda dobro pazi: bude li plamen suknuo uvis, moja
je pobjeda; padne li, izgubio sam. Vidi li da je pobjeda na mojoj
strani, brzo na konja baci uzde to e ih sada sa mene skinuti, i
odmah e se pripitomiti.
Tek to je momak koe s avlima bacio na Riana, a bavu s
katranom na zemlju te se uzverao na j elu, kad eto ti konja to mu iz
nozdrva oganj bije, i uas se upali bava s katranom. Izmeu konja
to je dojurio i Riana razvi se takav boj da j e kamenje do neba
letjelo toliko su se grizli i ujedali, bili se nogama i udarali, a
momak as gledao njih, as svraao pogled na bavu, iz koje
naposljetku liznu plamen: jer gdje god bi onaj konj zagrizao ili
smjerio, svagdje bi se namjerio na kou s avlima i najposlije
morade popustiti.
Kad je momak to razabrao, bre-bolje puznu niz jelu te baci
uzde na konja, a ovaj postade tako pitom da ga je mogao momak
voditi na tankoj niti. Konj bijae takoer ri, a tako nalik na Riana
da ih nitko ne mogae razlikovati.
Sad momak pojaha novoga konja to ga je ulovio, pa usmjeri
na kraljevske dvore, dok je Rian kasao sa strane. Kad momak
onamo, a to kralj pred dvorima.
Kai mi kojega sam konja ulovio, a kojega sam prije imao?
obrati se momak kralju. Ne pogodi li, kraljevna je moja.
Ne umijem kazati naposljetku e kralj. Ali, kad si mi
keri pribavio takva divna svadbenog konja, neka bude tvoja. No
najprije da vidimo je li ti suena. Prvo e se ona dvaput sakriti, a
onda e ti. Ako je oba puta nae, a ona tebe ne nae, onda ti je
suena.
Nismo se tako pogodili doeka momak ali emo
43

pokuati kad ve nije druge.

I kraljevna poe da se prva skrije.
Pretvorila se ona u patku te plovila na vodi to bijae tik pred
dvorima. A momak otiao u staju te upitao Riana gdje se skrila.
Samo uzmi puku kaza mu Rian pa naniani na
patku to pliva na vodi pred dvorima, i odmah e ti se kraljevna
pokazati.
Momak dohvati puku pa odmah s njome pred dvore, na vodu.
Ustrijelit u onu patku kaza momak te uze nianiti.
Nemoj pucati, prijatelju, ja sam to! zapomaga kraljevna.
Tako ju je momak prvi put otkrio.
Drugi put se kraljevna prometnula u kruh to je izmeu etiri
druga stajao na stolu. Svi hljebovi bili jedan ko i drugi i nitko ih nije
mogao razlikovati. Momak, meutim, otiao u staju pa Riana opet
upitao gdje se djela.
Samo uzmi no i dobro ga naotri, pa izmeu hljebova to
su u kuhinji na stolu posegni za treim s lijeve strane, kao da e ga
prerezati, pa e ti se javiti kraljevna.
Momak ode u kuhinju te uze otriti najvei no to ga mogae
nai, pa posegnu za treim hljebom s lijeve strane i na nj poloi no
kao da e ga prerezati.
Ba bih komad ovog kruha kaza momak.
Nemoj rezati, prijatelju, ja sam to! zavapi kraljevna, i
tako je momak i drugi put nae.
Sad je trebalo da se on skrije. Rian ga lijepo svjetovao, te se
momak tako skrio da ga bijae teko nai. Najprije se pretvorio u
konjsku muhu pa se skrio Rianu u lijevu nozdrvu. Kraljevna svuda
vrljala i traila, njukala i pipkala, pa htjela poviriti i u staju u kojoj
bijae Rian. Ali Rian iskesio zube i poeo se ritati i oko sebe
udarati, tako te se kraljevna nije usudila unutra, pa nije mogla
momka pronai.
Ne mogu te nai, pa sam izii najposlije e kraljevna, a
momak se na to pojavi pred njom, izie iz staje.
I drugi put Rian ga svjetova kako e se skriti, te se momak
prometnu u grumen zemlje pa se sakri pod kopito Rianove prednje
lijeve noge. Kraljevna vrljala tamo-amo, izmuila se jadna traei,
pa naposljetku i opet pola Rianu u staju. Sad joj je konj dopustio
da mu se priblii, ali pod kopito nije mogla zaviriti, jer je Rian
vrsto stajao na nogama. I tako nije mogla momka pronai.
44

 Izii sam kad ne mogu da te naem najposlije e

kraljevna, a momak se nato pojavi pred njom.
Sad si moja rei e joj momak.
Vidi da mi je suena kaza kralju.
Nek ti bude kad ti je suena doeka kralj.
A onda se slavilo svadbeno slavlje, momak pojahao Riana, a
kraljevna onoga drugog konja, i tako im bogme nije mnogo trebalo
do crkve, moe vjerovati.

45

ISTONO OD SUNCA I ZAPADNO OD MJESECA

Bio jednom neki seljak nadniar koji je imao punu kuu djece,
tako da ih nije mogao valjano ni hraniti ni odijevati; sva mu djeca
lijepa, no najljepa meu njima najmlaa kerka: nju krasila takva
ljepota da se nijedna s njome nije mogla mjeriti.
Jedne veeri, a bijae etvrtak i kasna jesen, bjesnilo strano
nevrijeme: od tame nisi mogao vidjeti ni prsta pred nosom, a od kie
i vjetra sve su zidovi pucali. Sva je obitelj sjedila oko ognjita, i
svako je eljade togod radilo. Najedanput netko triput zakuca na
vrata. ovjek izie da vidi to je, a kad otvori pred njim velik
bijeli medvjed.
Dobar vee! pozdravi bijeli medvjed.
Dobar vee! uzvrati mu ovjek.
Bi li mi htio dati svoju najmlau ker? upita medvjed.
Uinit u od tebe takva bogataa kakav si sada siromah.
Ne uini se ovjeku loim da bude tako bogat, ali pomisli da
najprije treba sa kerkom govoriti. I tako se vrati u kuu i ree kako
vani stoji velik bijeli medvjed: obeava silno bogatstvo dobije li
najmlau ker za enu. Kerka kaza ne, te ne htjede nita o tome
uti. ovjek opet izie te se sporazumi s bijelim medvjedom da ovaj
po odgovor navrati za tjedan dana.
Za to su vrijeme roditelji salijetali ker te joj iznosili do kakva
e bogatstva svi doi i u kakvoj e srei ona ivjeti toliko su joj
toga nagovorili da je ona najposlije pristala. Oprala je i okrpala
svoje jadno ruho, uresila se to je najbolje mogla i spremila za
polazak. A nije imala mnogo da ponese.
Kad doe drugi etvrtak, eto ti uveer bijelog medvjeda da je
vodi. Djevojka uze zaveljaj i sjede medvjedu na lea, a medvjed s
njom uze put pod noge.
Je li te strah?
Nije odgovori ona.
Dobro je doeka medvjed. Samo se dri za moje
krzno, pa je sve u redu.
Jahala je tako i jahala, dugo i podugo, dok naposljetku ne
stigoe do neke goleme stijene. Tu bijeli medvjed pokuca, a u stijeni
se otvorie vrata, te oni uoe u neke dvore. Bile ondje mnoge
dvorane, u svakoj svjetlo gori, sve se sja od zlata i srebra. Zaustavie
46

se u nekoj velikoj dvorani, u kojoj bijae prostrt stol, a na stolu

obilje i divota kakve ne moe ni zamisliti. Tu joj bijeli medvjed
dade srebrno zvonce: ako samo togod poeli, neka zazvoni, i sve e
biti pred njom.
Kad je djevojka jela, osjeti umor i drijem poslije puta, a bijae
ve i dobrano zanoalo; zaelje da legne i da poine te zazvoni onim
zvoncem. Tek to je zazvonila, ve se nae u spavaonici, gdje bijae
raspremljena postelja, tako krasna da je krasnije ne moe poeljeti:
svileno na njoj uzglavlje i podglav, a oko nje zastori sa zlatnim
resama. Od zlata i srebra bilo sve to se u lonici nalazilo. No kad je
djevojka legla i ugasila svjetlo, ue unutra ovjek i lee kraj nje. Taj
ovjek bio bijeli medvjed, koji je nou smio sa sebe skinuti krzno.
Djevojka ga nije mogla nikad vidjeti, jer je uvijek ulazio istom
onda kad bi ona svjetlo ugasila, a nestajao prije nego to zora svane.
Neko je vrijeme sve lijepo bilo, ali malo-pomalo djevojka
postade sjetna i nevesela: snudila se i rastuila gdje po cio dan ide
sama kao duh; napade je ama, i ona poe eznuti za roditeljima i za
sestrama. Bijeli ju je medvjed pitao kakva joj je nevolja, a kad mu
ona kaza to je mui, on joj ree:
Ima tome lijeka, ali mi mora obeati da sa svojom majkom
nee nikad nasamo govoriti, nego jedino onda kad je tkogod
prisutan. Ona e te zacijelo uzeti za ruku, u nakani da te odvede u
sobu, gdje moe s tobom nasamu govoriti. Ali ti ne smije to
dopustiti, je r bi nas time oboje unesreila.
Jedne nedjelje doe bijeli medvjed i kaza da mogu na put, u
posjet njezinim roditeljima. I pooe. Ona mu sjede na lea, a on
uze put pod noge. Podugo su ili i najposlije stigli pred veliku bijelu
kuu. Pred kuom trale i igrale se njezine sestre, a sve na kui i oko
nje bilo lIjepo milina pogledati.
Tu ti ive roditelji kaza joj bijeli medvjed. Ne
zaboravi to sam ti ono rekao, jer e nas inae oboje unesreiti.
Boe sauvaj! Ta kako bih zaboravila! odgovori
djevojka.
Kad stie pred kuu, djevojka ue, a bijeli se medvjed okrenu i
ode.
Neizmjerno se obradovae roditelji kad pred sobom ugledae
svoju ker. Rekoe joj kako nemaju rijei da joj dovoljno zahvale na
onome to je za njih uinila. I poee iznositi sad ovo, sad ono, po
emu se vidi kako im je svima dobro. A onda upitae kako je njoj.
47

Ona odgovori kako je i njoj dobro, ima svega to joj srce ite. Ne
znam kazati to im je jo govorila, ali ne vjerujem da im je ba sve
tono rekla.
Poslije podne, poto su objedovali, doe na red ono i zbude se
onako kako je bijeli medvjed i kazao: mati htjede u svojoj sobi
nasamo sa kerkom razgovarati. Ali se ki sjeti na to ju je bijeli
medvjed upozorio, pa ne htjede s majkom onamo, nego ree:
to imamo razgovarati, moemo i ovdje.
No zbilo se, ni sama ne zna kako, da ju je mati najposlije
navela, te joj valjade kazati to je i kako je.
Pripovjedi kako joj uveer, im svjetlo ugasi, dolazi neki
ovjek i lijee kraj nje; nikad ga jo nije vidjela, jer on uvijek ode
prije nego to zora zabijeli. I eto zbog toga se ona jedi, jer bi da ga
vidi, a preko dana sama je samcata, pa joj je pusto i tuno.
Uh! ta to bi mogao biti div! doeka mati. No, ja u te
pouiti to ti je initi da ga vidi. Dat u ti svijeu, ponijet e je u
njedrima; kad zaspi, upali je pa ga pogledaj, ali dobro pazi da na nj
ne padne ni kap loja sa svijee.
Ki uze svijeu te je sakri u njedra. Uveer doe bijeli medvjed
po djevojku.
Poto su malo popoili, bij eli medvjed upita nije li bilo onako
kako je kazao. Da, bilo je tako, djevojka nije mogla zanijekati.
Ako si posluala majin savjet proslijedi medvjed
onda mene i sebe strovaljuje u nesreu, pa je meu nama svreno.
Ne, nisam, nikako odgovori djevojka.
Kad su stigli kui i kad je djevojka legla, sve bijae kao i
uvijek: doe neki ovjek i lee kraj nje. No u noi, kad je ula da
ovjek vrsto spava, ona ustade, kresnu kresivom i upali svijeu;
prie da osvijetli ovjeka i vidje da je to najljepi kraljevi to su ga
ljudske oi ikad vidjele. On joj se toliko svidje te ona pomisli da joj
nema ivota ako ga odmah ne poljubi. to smislila, to i uinila, ali
joj u nepanji kapnue tri kapi loja na njegovu koulju, i on se
probudi.
Ah, to si uinila povika on. Sad si nas oboje gurnula
u nesreu! Da si samo godinu izdrala, bio bih spaen. Imam
maehu, ona me zaarala, tako te sam obdan bijeli medvjed, a obno
ovjek. Sad je izmeu tebe i mene sve gotovo, moram maehi. Ona
ivi na dvorima to se nalaze istono od sunca i zapadno od
mjeseca. Ondje je kraljevna s nosom tri lakta dugim, njome mi se
48

valja oeniti.
Djevojka briznu u pla i kuknjavu, ali ne bijae pomoi:
kraljevi morade svojim putem. Ona ga upita moe li ga pratiti.
Ne, ne moe odgovori on.
A zar mi ne moe barem kazati put kako bih te mogla
potraiti? priupita ona. To u valjda smjeti?
Da, to je smjela, ali onamo nema nikakva puta. Dvori se nalaze
istono od sunca i zapadno od mjeseca, a onamo nee ona nikad
stii.
Kad se ujutro probudila, nigdje traga ni kraljeviu ni dvorima.
Djevojka se nala na maloj zelenoj istini posred tamne guste ume,
a kraj djevojke bio zaveljaj s njezinim jadnim ruhom tono ga
bijae ponijela kad je onda od kue odlazila.
Poto je istrljala san iz oiju i poto se dobrano isplakala, uze
put pod noge. Pjeaila je tako mnoge i mnoge dane dok najposlije
ne stie podno velika brda.
Pod brdom sjedila starica, igrala se zlatnom jabukom. Djevojka
upita staricu zna li put do kraljevia to je u svoje maehe, na
dvorima koji se nalaze istono od sunca i zapadno od mjeseca.
Odakle ga ti poznaje? upitat e starica. Jesi li ti
moda ona kojom se on imao oeniti?
Jesam, ja sam odgovori djevojka.
Ti si dakle? doeka starica. Tja, nita ti ne znam vie
o njemu doli to da ivi na dvorima to se nalaze istono od sunca i
zapadno od mjeseca, ali ti nikad nee onamo stii. No dat u ti
svoga konja da odjae do moje susjede: moda e ona znati da ti
togod kae. Kad onamo stigne, lupi konja ispod lijevog uha i
zapovjedi mu da se kui vrati. Evo, uzmi i zlatnu jabuku. Neka ti se
nae.
Djevojka uzjaha konja i krenu. Dugo je i dugo jahala dok
naposljetku opet ne stie podno nekog brda. Brdu u podnoju sjedila
starica sa zlatnim motovilom. Djevojka je upita zna li put u dvore
to se nalaze istono od sunca i zapadno od mjeseca. Ta joj starica
odgovori kao i ona prva: nita ne zna o dvorima doli to da lee
istono od sunca i zapadno od mjeseca.
A onamo nee nikad stii nadoveza ena. No dat u
ti svoga konja da odjae do moje susjede: moda e ona togod
znati. Kad onamo doe, lupi konja ispod lijevog uha i zapovjedi mu
da se kui vrati.
49

Tako ree te jo djevojci dade zlatno motovilo i nadoveza:

Moe ti ustrebati.
Djevojka uzjaha na konja i krenu. Dugo je i podugo jahala,
golem je i pogolem put prevalila, te naposljetku i opet stigla podno
nekog velikog brda. Brdu u podnoju sjedila starica i prela na
zlatnoj preslici. Djevojka i opet upita zna li put do kraljevia i gdje
su dvori to lee istono od sunca a zapadno od mjeseca. I sad bijae
kao to je bilo i dvaput prije.
Jesi li moda ti ona kojom se kraljevi imao oeniti?
upita je starica.
Da, ja sam odgovori djevojka.
No ni ta starica nije bolje znala put negoli one dvije prije nje.
Znam da su dvori istono od sunca a zapadno od mjeseca,
ali onamo nee nikad stii kaza starica. Nego, dat u ti svoga
konja da odjae do istonog vjetra i njega upita: moda je on ondje
poznat, pa te moe onamo otpuhati. A kad vjetru stigne, lupi konja
pod uho: sam e se on vratiti.
Tako ree te djevojci jo dade svoju zlatnu preslicu i
napomenu:
Tko zna, moe ti ustrebati.
Djevojka je jahala mnoge dane, i podosta je vremena prolo
dok je onamo stigla. No najposlije je stigla te istoni vjetar upitala
zna li on kazati put to vodi kraljeviu koji boravi istono od sunca a
zapadno od mjeseca.
Da, i on je uo za kraljevia i za one dvore, ali joj puta onamo
ne zna kazati, jer nikada nije puhao do takve daljine.
No, ako ti je po volji predloi istoni vjetar mogu te
odnijeti svome bratu, zapadnome vjetru: moda e on znati da ti
togod kae, jer je mnogo snaniji i dalje dopire. Sjedi mi na lea pa
u s tobom onamo.
Djevojka uini kako joj bi reeno, i zaas odande daleko
odmae. Kad stigoe zapadnome vjetru, uoe u njegov nastan, a
istoni vjetar objasni radi ega dolazi: doveo je sa sobom djevojku
koja bi da poe za kraljevia s dvora to se nalaze istono od sunca a
zapadno od mjeseca; djevojka svuda traga za kraljeviem, a sad je
eto dola zapadnome vjetru da uje zna li joj on rei gdje su dvori o
kojima je rije.
Ne, do takvih daljina nisam jo nikad puhao doeka
zapadni vjetar. Nego, ako ti je sa eljom, mogu te odnijeti
50

junome vjetru, on je jai negoli ijedan od nas dvojice, i to mnogo

jai, te dopire daleko, daleko: moda e on znati da ti kae to pita.
Sjedni mi na lea, pa u te njemu odnijeti.
Ona tako i uini. Kako vjetar brzo leti, put im, dakako, nije
dugo trajao. Kad su cilju stigli, vjetar zapadnjak upita juni vjetar
zna li on djevojci kazati put u dvore to lee istono od sunca a
zapadno od mjeseca; to je eto djevojka kojom se onaj kraljevi treba
da oeni.
Tako? To je ta djevojka? doeka juni vjetar. Daleko sam
doista za svoga ivota dopirao, ali nikada nisam zapuhao do takve
daljine. Nego, ako ti je s voljom, mogu te odnijeti svojem bratu,
sjevernom vjetru; on je najstariji i najsnanlji meu svima nama:
ako on ne znadne gdje su ti dvori, onda ni u koga na svijetu nee
odgovora dobiti. Sjedi mi na lea, pa u te njemu odnijeti.
Djevojka mu sjede na lea, a on pojuri da je sve hualo i
fijukalo. Nisu dugo putovali.
Kad stigoe onamo gdje prebiva vjetar sjevernjak, ovaj se tako
razmahao i razbjesnio da se na daleko i iroko na njegov dah sve
ledilo.
to elite? u mu se huka tek to ih je ugledao, a njih od
te huke prooe hladni trnci.
Ne treba da nas doekuje s tolikom hukom ozva se juni
vjetar: ta ja sam, evo, i djevojka kojom se htio oeniti kraljevi s
dvora to se nalaze istono od sunca a zapadno od mjeseca; ona bi
da te pita jesi li ikad ondje bio i zna li joj kazati put, jer bi htjela
pronai kraljevia.
Znam gdje dvori stoje doeka vjetar sjevernjak. Jedan
sam jedini put onamo dotjerao listak s jasike, ali sam se tada toliko
umorio da mnoge i mnoge dane poslije toga nisam mogao puhati.
No, ako si upela da svakako onamo stigne, te ako se ne boji mene,
uzet u te sebi na lea, pa u pokuati da te onamo otpuhnem.
Djevojka kaza da hoe: mora na one dvore, ako se ikako onamo
moe. Nije ju strah nimalo, a ne bi se bojala sve ako bi i gore bilo.
Dobro, dakle opet e vjetar sjevernjak. Valja ti onda
ovdje prenoiti, jer treba da pred sobom imamo itav dan, elimo li
onamo stii.
Sutradan ranom zorom probudi sjevernjak djevojku, pa onda
stade huati i toliko se osili i nadie da bijae strahota. Zatim s
njome pojuri zrakom kao da e onog asa stii na kraj svijeta.
51

Posvuda se pod njima razmahivala tolika oluja da je ruila kue i

upala stabla iz korijena. Kad su prohujali povrh mora, razbilo se na
stotine brodova. Brzali su sve dalje i dalje, jurili u takve daljine
kakvih nitko ne moe ni zamisliti, a svejednako su letjeli vrh povrja
morskog. Sjevernjak se jurei i reui sve vie umarao, pomalo
jenjavao, tako da gotovo i nije hukao: stiavao se i padao, tako da su
mu naposljetku valovi morski zapljuskivali pete.
Boji li se? upita vjetar djevojku.
Ne, ne bojim se odgovori ona.
Ne bijahu vie daleko od kopna, a u vjetra bijae jo toliko
snage da je djevojku mogao iznijeti na obalu, ba pod prozore
dvorima to stoje istono od sunca a zapadno od mjeseca. A tada
vjetar ve bijae tako iznemogao i slab da je nekoliko dana morao
poivati prije nego to je mogao natrag.
Kad je objutrilo, djevojka sjedne da se igra zlatnom jabukom
pod prozorima onih dvora. Prvo bie to ga je ugledala bijae nosata
nakaza kojom se kraljevi imao oeniti.
Hej, ti! to eli da ti dadem za tu zlatnu jabuku? upita je
nosata kraljevna kad je prozor otvorila.
Nije na prodaju ni za zlato ni za novac odgovari
djevojka.
to bi onda za nju kada je ni za zlato ni za novac ne da?
opet e kraljevna. Dat u ti to eli.
Htjela bih kraljeviu to je na tim dvorima kaza djevojka
koja je dola sa sjevernim vjetrom. Mognem li jednu no provesti
kraj kraljevia, dat u ti jabuku.
Kraljevna joj uzvrati kako moe urediti da joj se ta elja ispuni.
I kraljevna dobi zlatnu jabuku.
No, kad je djevojka uveer ula u dvoranu u kojoj se nalazio
kraljevi, ovaj je ve spavao. Zvala ga je i tresla, jadala se i plakala,
ali ga ne mogae probuditi, jer ga uveer bijahu uspavali nekim
napitkom. A ujutro, kad je zora sinula, doe dugonosa kraljevna te
istjera djevojku.
Toga dana sjede djevojka pod prozore onih dvora i poe
okretati svoje zlatno motovilo, pa se dogodi isto to i dan prije.
Kraljevna upita djevojku to ite za motovilo, a ona odgovori da nije
na prodaju ni za zlato ni za novac, no ako bi mogla no provesti
pokraj kraljevia, dala bi kraljevni motovilo. No, kada je te noi
dola u odaju, on je i opet spavao, i ma koliko ga ona zvala i tresla, i
52

ma koliko vikala i plakala, ne mogae ga probuditi: kraljevi je

spavao kao da u njemu i ne bijae ivota. A ujutro, tek to je zora
zabijeljela, eto ti dugonose kraljevne da istjera djevojku.
I toga dana djevojka sjede dvorima pod prozore da prede na
zlatnoj preslici, a dugonosa kraljevna htjede i tu imati. Otvorila je
prozor i upitala djevojku to trai za preslicu. Djevojka odgovori
isto to i u dva minula dana: da preslicu ne prodaje ni za zlato ni za
novac, ali ako bi mogla gore kraljeviu, da kraj njega no provede,
dala bi je kraljevni. Ova kaza da moe, te od djevojke uze zlatnu
preslicu.
Neke dobre due, meutim, to su na onim dvorima bile
zasunjene, a nalazile se u dvorani tik do kraljevieve, bijahu za
dviju minulih noi ule kako neko ensko eljade tuno plae i jada
u kraljevievoj odaji, pa to rekoe kraljeviu. Kad je kraljevna
uveer dola s napitkom koji uspavljuje, kraljevi se priinio kao da
ga pije, ali ga je prolio iza sebe, jer je znao to je posrijedi. I tako,
kad je djevojka ula, kraljevi bijae budan. Ona mu sad morade
pripovijedati kako je na dvore dola.
Dola si u pravo vrijeme kaza kraljevi jer sutra treba
da se vjenam s kraljevnom. No ja ne elim nosate nakaze, i samo
me ti moe spasiti. Rei u kako mi je elja da vidim je li mi
zarunica valjana, te u od nje traiti da mi s koulje oisti tri lojane
mrlje. Ona e, dakako, prionuti da pere, ne zna ona da si mi ti
koulju svijeom pokapala. A samo ruke dobrih dua mogu je oprati,
a nikako ruke te arobnjake drube. Kazat u kako u za enu uzeti
samo onu djevojku koja mi moe oprati koulju, a dobro znam da ti
moe.
Tu no provedoe u radosti i veselju, a sutradan kad se imala
obaviti svadba, kraljevi kaza:
Najprije elim vidjeti to mi zarunica umije.
Dobro je, neka bude prihvati maeha.
Imam lijepu koulju proslijedi kraljevi; htio bih je za
svadbu, ali su na njoj tri lojane mrlje: htio bih da se opere, a obeao
sam da u se oeniti samo onom koja ih moe oprati. Ako mi
zarunica ne mogne koulje oprati, nije vrijedna da je uzmem za
enu.
Nema u tome tekoe, miljahu mati i ki te prihvatie
pogodbu. Nosata kraljevna prionu da pere to je mogla bolje, ali to
je vie prala i trljala, sve to vee bijahu mrlje.
53

 Ne umije prati! kaza njezina majka, koja bijae stara

arobnica. Pusti meni.
No, tek to se ona primila posla, koulja postade jo umrljanija,
a to je stara vie prala i trljala, sve to vee i crnje bivahu mrlje.
Nato moradoe druge ene od one drube na posao: prionue da
peru, ali to su dulje prale, koulja bivala sve prljavija, tako te
naposljetku bijae takva kao da su je iz dimnjaka izvukli.
Nijedna od vas nije ni za to kaza kraljevi. Vani pod
prozorom sjedi neka bjelosvjetska djevojka: siguran sam da je u
pranju vjetija negoli svi vi. Hej, djevojko, hodi ovamo! pozva
kraljevi.
Kad djevojka doe, on e je upitati:
Moe li oprati ovu koulju?
Ne znam odgovori djevojka pokuat u.
No, tek to ju je dodirnula i u vodu umoila, koulja pobijelje,
te bijae kao snijeg to je istom opraio, i jo bjelja.
Ti e mi biti ena! odlui kraljevi.
A na to stara arobnica toliko pobjesnje da se od bijesa
raspukla, a prsnu i dugonosa kraljevna, i s njome sva ona druba, jer
odonda nita vie o njima ne uh.
Kraljevi i njegova zarunica oslobodie sve dobre due to
bijahu na onim dvorima zatoene, ponesoe sa sobom zlata i srebra
koliko god mogahu nositi, te odoe daleko od dvora to se nalaze
istono od sunca a zapadno od mjeseca.

54

BRADONJA HOKEN
Bila neko kraljevna koja se toliko oholila i napuhavala da joj
nijedan prosac ne bijae po volji; svima se ismijavala i sve ih
otpravljala jednoga za drugim. A ipak prosci stizali sa svih strana,
jer je neobino bila lijepa, vjetica jedna.
Jednom tako doao i neki kraljevi te je zaprosio. Zvao se on
Bradonja Hoken. Uveer toga dana kad je taj kraljevi stigao,
kraljevna kaza svome dvorskom luaku da jednome kraljevievu
konju odree uke, a drugoga da zadere po njuki sve do uiju.
Luak tako i uini.
Kad je prosac sutradan polazio, kraljevna stajae na trijemu.
Gle uda! uzviknu kraljevna. Takvo to jo nisam
vidjela. Otri sjevernjak to ovuda brije, odnio ui jednome tvom
konju, a drugi se na to natrgao toliko smijati da mu se njuka
razvalila od uha do uha. Ha-ha-ha!
I duei se od pustoga smijeha ode odande, a kraljevia pusti da
ide svojim putem.
Odjahao kraljevi kui, ali u sebi smislio kako e se ve
osvetiti i odaliti alu. Kad je doao kui, stavi na lice veliku bradu
od mahovine, navue na se irok kouh te se preodjenu da bijae kao
kakav prosjak. Zatim ode nekome zlataru, kupi u njega zlatan
kolovrat, zametnu se njime te uze put pod noge.
Zaputio se preodjeveni kraljevi i jednoga jutra osvanuo pod
prozorima one kraljevne. Zastao on ondje te poeo turpijati i
namjetati, sav se zabavio kolovratom, je r naprava zapravo jo nije
bila sasvim gotova, nije na njoj bilo ni vretena.
Kad je kraljevna izjutra prila prozoru, odmah ga otvori pa
tuina upita ne bi li prodao zlatni kolovrat.
Ne bih, nije na prodaju odgovori Bradonja Hoken ali
se moemo pogoditi: pusti li me da noas prenoim pred vratima
tvoje odaje, dobit e kolovrat.
Kraljevni se ne uini loom kupnja: ta nita je ne stoji. Ona
pristade te uze kolovrat, a uveer Bradonja Hoken lee pred vrata
njezine odaje. A kad se dobrano unoalo, poe Hoken strahovito
zepsti i drhtati.
Hu-hu-hu! Strano je ovdje hladno, pusti me unutra!
povika Bradonja.
55

 Ta zar si poludio! uplaeno e mu kraljevna iz odaje.

Hu-hu-hu! Strano mi je hladno, pusti me unutra! opet e
Bradonja Hoken.
Pst! uti! uutkivala ga kraljevna. Budi miran, jer uje
li mi otac da je neki ovjek tude, propala sam!
Uh-hu-hu-hu! Sav u se smrznuti! zajada opet Bradonja
Hoken. Pusti me unutra da spavam na podu.
Kraljevni ne preosta drugo doli da ga pusti unutra, a kad
Bradonja ue, lijepo se savi na podu te u san zavesla.
Nakon nekog vremena Hoken opet doao te se poeo vrzmati
kraljevni pod prozorima; donio vreteno pa uzeo turpijati, jer jo ne
bijae sasvim dovreno.
Kad je kraljevna zaula turpijanje, otvori prozor pa doljaka
upita to ima.
Evo imam vreteno za kolovrat to si ga onomadne od mene
kupila odgovori Bradonja Hoken. Miljah, kad ima kolovrat,
zacijelo e ti trebati i vreteno.
A to trai za nj? upita kraljevna.
Nije na prodaju, ali se lako moemo pogoditi odgovori
Bradonja Hoken. Pusti li me da i noas noim u tvojoj odaji na
podu, dobit e vreteno.
Kraljevna pristade, ali ga upozori da bude miran, da ne
cvokoe i ne dre.
Bradonja Hoken obea da nee galamiti i drhtati, ali kad se
unoalo, poeo zepsti i cvokotati, te kraljevnu moliti neka ga pusti
da spava pred njezinom posteljom.
Kraljevna se bojala da je otac ne uje, i tako joj ne bi druge
nego Bradonju pustiti da se primakne njezinoj postelji. I Bradonja
Hoken lijepo lee pred njezinu postelju, te je bio miran i spavao da
ne moe bolje.
Sad je prolo neto vie vremena dok se Bradonja Hoken opet
pojavio. Kad je osvanuo kraljevni pod prozorima, imae zlatno
motovilo u rukama. Sjedio je ondje i turpijao. Sve bijae kao i prije.
Kad je zaula turpijanje, kraljevna pomoli glavu kroz prozor, nazva
turpijau dobro jutro pa ga upita to trai za motovilo.
Nije na prodaju odgovori Bradonja Hoken ali emo se
lako pogoditi: pusti li me da noas spavam u tvojoj odaji, s glavom
na tvojoj postelji, dobit e motovilo.
Kraljevna kaza da pristaje ukoliko je on nakan da bude miran i
56

da ne die viku. On joj obea da e uvui duu u se te utjeti kao

olovom zaliven. I u tom obeanju ue.
Sve je prolo lijepo i dobro, ali kad bijae u gluho doba noi,
Bradonja opet poe huktati i drhtati da su mu sve zubi cvokotali.
Hu-hu-hu, to me studen ujeda! zajada Bradonja.
Pusti me k sebi u postelju da se ugrijem.
Ta jesi li poludio! prestravi se kraljevna.
Hu-hu-hu! zadrhta i zacvokota Bradonja Hoken. Pusti
me k sebi u postelju! Hu-hu-hu!
Pst! uti za ime boje! umirivala ga kraljevna.
Ako mi otac uje da je kakav ovjek ovdje, propala sam: ta
odmah bi me ubio.
Hu-hu-hu! Pusti me u postelju! zaintaio Bradonja, a
drhtao od studeni i cvokotao da se sva soba tresla.
Kraljevni ne bijae ni kud ni kamo nego Bradonju pustiti u
postelju. A on se uvukao, te je spavao da ne moe bolje.
Izminulo neko vrijeme, pa kraljevna dobila malo dijete, a kralj
se, njezin otac, toliko razbjesnio te umalo to nije sasjekao i nju i
dijete.
Malo potom eto ti opet Bradonje Hokena, preodjevena u
prosjaka. Doao on kao sluajno, pa kao i svaki drugi siromah
zavirio u kuhinju. Doe kraljevna te ga vidje, a kako ga spazi,
odmah zabugari:
Ajme meni to si me unesreio! Otac se toliko na me
naljutio i toliko je bijesan da e iz koe iskoiti. Hajde vodi me sa
sobom, svojoj kui.
I previe si ti na dobro vikla a da bi sa mnom pola
doeka Hoken. Ja ti imam samo bijednu kolibicu da u nju glavu
sklonim, a odakle bih ti hranu smogao, toga bogme ne znam, jer mi
se valja vraki muiti da i sam nekako kraj s krajem sastavim.
Svejedno mi je kako je u tebe kaza kraljevna samo me
vodi sa sobom, je r ostanem li dalje ovdje, zacijelo e mi otac ivot
uzeti.
Naposljetku joj bi doputeno da poe s prosjakom, kako ga ona
nazivae.
Uzeli oni put preda se i podugo su tako ili, a njoj pjeaenje
ba ne bijae lako. Kad su za sobom ostavili mee oeve joj
kraljevine te stupili u drugu zemlju, kraljevna upita:
ija je to zemlja?
57

 Bradonje Hokena odgovori njezin suputnik.

Jadne li mene! uzdahne kraljevna. Da sam ga uzela i
za nj pola, ne bih se sada kao prosjakinja ovuda potucala.
I kad god bi tako naili na kakav krasan dvorac, umu ili
imanje, pa kraljevna upitala ije je to prosjak bi joj uvijek
odgovorio: To je Bradonje Hokena. A ona uzdisala i plakala,
kajala se to nije pola za onoga koji sve to posjeduje.
Najposlije stigoe do neke ume u blizini kraljevskih dvora. U
umi bila kolibica, a lijepo se odande vidjeli dvori. Prosjak kaza da
je ta kolibica njegovo stanite, tu im valja ivjeti. Priklopi kako je
poznat na dvorima te e onamo, ne bi li joj ondje pribavio posla, da
bi imali od ega ivjeti. On sam, ree, radi ondje cijepa drva i
nosi vodu u kuhinju.
I u tim rijeima ode, a nju i dijete ostavi u kolibi. Kad se uveer
vratio, donio je sa sobom neto jela, ali ga nije mnogo bilo.
Uvijek je tako izjutra od kue odlazio, a uveer se vraao s
kraljevskih dvora. Kad se tako jedne veeri opet vratio, kaza svojoj
druzi:
Sutra u ja ostati kod kue i dijete uvati, a ti e na dvore,
jer je kraljevi rekao da mora pomoi u peenju.
Ja da peem? u udu e kraljevna. Ne znam ja pei,
jo nikada nisam pekla.
Mora onamo opet e Bradonja Hoken. Valja ti ii
kad je kraljevi tako odredio. A ako ne zna pei, moe nauiti.
Treba da gleda to drugi rade, a kad bude polazila, ukradi koji
krui za mene.
Ne znam ja krasti odvrnu kraljevna.
Valja da naui preuze Bradonja Hoken. Ta vidi da s
jelom jedva izlazimo. I dobro pripazi da te kraljevi ne vidi, jer
njegovo oko svuda stie i svagdje zaviruje.
Kad je ona malo odmakla, Hoken udari kraticom, tako da je
prije nje stigao na dvore. Ondje odbaci svoje dronjke i bradu, pa se
preodjenu u kraljevsko ruho.
Kraljevna je pomagala u peenju, a kad je bila gotova s
poslom, uinila je kako joj je Hoken rekao: sve je depove napunila
kruiima. No, kad je uveer pola kui, javi se kraljevi:
Ovu prosjakinju ne poznajemo dobro, pa nee biti naodmet
da pogledamo nije li togod uzela i sa sobom ponijela.
I kako to ree, uze joj depove pretraivati i prevrtati, a kad u
58

njima nae kruie, silno se naljuti i uzgalami. A ona udarila u pla

i kuknjavu:
Prosjak mi je tako rekao, pa sam morala.
Zlo bi s tobom bilo kaza kraljevi ali neka ti bude,
opratam ti zaradi njega.
Ode ona, a Hoken bre-bolje skide sa sebe kraljevsko ruho,
opet na se navue kouh te na lice prilijepi bradu, pa se nae u
kolibici, kraj djeteta, prije nego to je ona stigla.
Natjerao si me da uinim neto zbog ega sam se pokajala
ree mu kraljevna kad je kui dola. To mi je prva, ali i
posljednja kraa.
I onda mu ispria to je i kako je bilo i to joj je kraljevi nato
rekao.
Nakon nekoliko dana, kad se Hoken jedne veeri s dvora vrati
kui, rei e svojoj druzi:
Sutra u ja ostati kod kue i dijete uvati, a ti e onamo na
dvore da i opet pomogne, jer se ondje kolje, pa ti valja kobasice
nadijevati.
Ja da kobasice nadijevam? u udu e kraljevna. Ne
razumijem se ja u to. Kobasice sam jela, ali ih nisam nikad
nadijevala.
Pa e nauiti odsijee Hoken. Valja ti onamo,
kraljevi je tako naredio.
I objasni joj da gleda to i drugi rade pa e nauiti, a na kraju
jo nadoveza neka ne zaboravi da koju smahne i njemu donese.
Ne, ne znam ja krasti uzvrati ona. Ta sjea se kako je
proli put bilo.
Treba da naui opet e Hoken. I nije reeno niti je
igdje zapisano da e uvijek zlo proi.
Ona poe, a poto je malo odmakla, Hoken udari prijekim
putem, te prije nje stie na dvore. Ondje odbaci kouh i lanu bradu,
pa kad je ona dola, on je ve bio u kuhinji, u kraljevsko ruho
odjeven.
Kraljevna je pomagala u klanju i nadijevala kobasice, a kad
bijae gotova s poslom, uini kako joj je Hoken rekao: sve depove
natrpa kobasicama. No kad htjede kui, javi se kraljevi:
Ovu prosjakinju od proli put znamo kao enu u koje su
dugi prsti, pa e stoga najbolje biti da pogledamo nije li togod uzela
i sa sobom ponijela.
59

I u tim rijeima uze da joj depove izvre. A kad nae

kobasice, strano se naljuti i uzgalami te joj zaprijeti kako e je sudu
predati.
Ne, za ime boje! zakuka ona. Pustite me da idem!
I plaui objasni kako joj je prosjak rekao da tako uradi.
Zlo bi s tobom bilo preuze Bradonja Hoken, zlo i
naopako. Ali neka ti bude, opratam ti zbog njega.
Kad je otila i kui krenula, Hoken odbaci kraljevsko ruho,
navue na se kouh i prilijepi bradu, pa onda zabrza kraticom. Dok
je ona stigla, on ve bijae u kolibi. Sad mu ona poe priati to je I
kako je bilo, te kaza kako joj je to posljednja kraa. Nee vie krasti,
nee nipoto.
Izminulo neko vrijeme, pa kad je Hoken s dvora jedne veeri
doao kui, opet e svojoj druzi:
Kraljevi se eni, ali mu je zarunica oboljela, tako te joj
kroja ne moe uzeti mjeru za svadbeno ruho. I zato kraljevi hoe
da doe na dvore, da ti ondje uzmu mjeru, veli da si istog stasa i
uzrasta kao i njegova odabranica. Kad ti uzmu mjeru, nemoj se
odmah natrag pouriti, nego pripazi i gledaj kako kroja tkaninu
ree i kroji, pa uzmi najvee komade i ovamo ih donesi, da mi bude
za kabanicu.
Ne, ne znam ja krasti usprotivi se ona. Neu da
kradem, ta zna kako je proli put bilo.
Treba da naui uporno e Hoken. Nije reeno da e
i opet zlo proi.
Mislila je, dodue, da nije u redu to od nje trai, ali je otila i
uinila kako joj je kazao. Stajala je i gledala dok je kroja rezao i
krojio, pa je najvee komade smotala i u depove gurnula. Kad je
htjela da poe, javi se kraljevi:
Treba da pogledamo nije li i opet pokazala svoje duge prste.
Tako ree pa joj poe po depovima preturati, a kad nae
ukradenu tkaninu, silno se naljuti i uzvika, razgnjevi se toliko da se
to opisati ne moe. A ona udarila u pla i kuknjavu:
Prosjak mi je tako rekao, pa sam morala.
Zlo bi s tobom bilo, zlo i naopako otro e kraljevi
ali neka ti bude. Opratam ti zbog njega.
Sad bijae kao i proli put. Kad je kui stigla, ondje ve Hoken
bio.
Ah, neka mi se Bog smiluje zavapi ona kad je kui dola.
60

 Sasvim sam se upropastila zbog tebe. Uvijek trai to se ne

smije. Kraljevi se ovaj put toliko razbjesnio da mi je zaprijetio
sudom i zatvorom.
Nakon nekog vremena, kad se Hoken uveer vrati kui, rei e
svojoj druzi:
Sad kraljevi hoe da ode na dvore, da mu bude umjesto
zarunice, jer je prava jo uvijek bolesna, ne ustaje iz postelje. On
hoe da se svadba ve jednom odri, pa e se ti pojaviti umjesto
zarunice. Tako si joj, veli, slina, da nitko nee vidjeti razlike.
Valja ti se dakle spremiti, pa ujutro na dvore.
ini mi se da ste obojica pamet izgubili, i ti i kraljevi
doeka ona. Misli li da sam takva da mogu kneevsku zarunicu
prikazivati? Ta nijedna prosjakinja ne izgleda gore od mene.
Nita zato. Kraljevi tako hoe, pa e tako i biti odsijee
Bradonja Hoken.
Njoj ne bijae ni kud ni kamo, morade onamo. A kad je na
dvore dola, ondje je tako odjenue i nakitie da nijedna kraljevna
nije mogla biti ljepa ni naoitija. Odoe u crkvu, povedoe je i
vjenae kao mladu, a na povratku priredie na dvorima veliko
slavlje i veselje.
Igralo se i sviralo, veselilo i slavilo, i dok je tako s kraljeviem
igrala, ona sluajno pogleda kroz prozor te opazi da je koliba u
plamenu.
Ah, koliba! Prosjak i dijete! povika zaprepatena te
umalo da se ne srui.
Tu je prosjak i dijete, a koliba nek gori! doeka Bradonja
Hoken.
Prepozna ga ona, i tek sada nastade pravo slavlje i veselje.
Tako je to bilo, i nita odonda nisam o njima uo.

61

MAJSTOR ULUPEKOM UMIJEU

Bio jednom neki nadniar pa imao tri sina; nije im mogao nita
u nasljee ostaviti, a prevelika ga siromatina pritisla da bi ih mogao
na zanat poslati. I zato im naposljetku rekne neka rade to im se
svia i neka idu kamo ih volja, a on e ih rado malo otpratiti, pa tako
i uini. Iao je s njima dok nisu izbili na raskrije. Tu se svi lijepo
oproste, sinovi udare svaki svojim putem, a otac se vrati kui. Nisam
nikad saznao kamo su stigla starija dvojica i to je s njima bilo, ali je
najmlai daleko dotjerao.
Jedne noi put ga nanio u nekakvu golemu umu, i ba kad je
dobrano u nju zaao, strahovito se nevrijeme obori. Razmahala se
oluja, udio vjetar, te momak nije mogao ni oka otvoriti, i prije nego
to se i sabrao, bijae zabasao i zalutao, nigdje staze ni puta. No iao
on dalje, onako nasumce, i naposljetku ugledao gdje u umi nekakvo
svjetlo treperi. Odmah on usmjeri korak onom svjetlu, i najposlije
stigne onamo. Bila ono povelika kua, a u njoj se rasplamsala vatra
na ognjitu, tako te momak razabere da ukuani jo nisu zaspali.
Ue on u kuu i unutri nae nekakvu staricu to se zabavila kunim
poslovima.
Dobar vee nazva momak.
Dobar vee uzvrati mu starica.
Uh, noas je vani strano nevrijeme proslijedi momak.
Jest, zaista prihvati starica.
Mogu li noas ovdje prenoiti? upita pridoli.
Ne valja da ovdje noi odvrati starica jer kad se ljudi
vrate pa te ovdje nau, ubit e i tebe i mene.
Kakvi ljudi? priupita doljak.
Ovo ti je nastan razbojnicima i slinoj eljadi objasni
starica. I mene su ugrabili dok bijah dijete, pa me ovamo doveli
da im kuu vodim.
Svejedno u tu ostati, pa neka bude to bude odlui
momak jer po ovom nevremenu ne mogu nikamo.
Onda si sam sebi zlo pripravio doeka starica.
Momak se oprui na postelju to je ondje stajala, ali se ne usudi
zaspati. Uto banu i razbojnici, a starica im rekne kako je unutri
nekakav momak namjernik koga nije mogla odvratiti od kue.
Jesi li vidjela ima li novaca? upitaju razbojnici.
62

 On i novac? doeka starica. Taj vam jadnik jedva

neto da na sebi ima!
Razbojnici se ponu saaptavati i svjetovati to da s njim urade
da ga ubiju ili pak to drugo. Meuto momak ustane i s njima
rasprede razgovor, pa ih upita bi li im trebao sluga, on bi rado da u
njih slui.
Bi prihvate oni: ako ima volje za na zanat, moe k
nama u slubu.
Imam preuzme momak svejedno mi je kakva se
zanata laam: kad sam od kue polazio, otac mi ostavio na volju da
zanat biram.
Ima li volje da krade? priupitaju razbojnici.
Imam, to ne bih imao odgovori momak, mislei da mu
nee biti teko ni opasno da naui taj zanat.
Neto dalje od njih ivio neki ovjek to je imao tri vola:
jednoga je naumio povesti u grad, na pazar, da ga proda, a razbojnici
to doznali. I tako reknu momku da e ga uzeti sebi u slubu ako
uspije da onom ovjeku putem ukrade vola, a da onaj to ne opazi; uz
to, ne smije ovjeku nita naao uiniti. Ne uspije li u toj pogodbi,
ne trebaju ga u svojoj slubi.
Momak u kui nae i sa sobom ponese lijepu cipelu sa
srebrnom kopom. Kad je iziao te ispao na put kojim je imao proi
ovjek s volom, postavi cipelu na cestu, a sam se sakrije u grmlje.
Kad naie ovjek to je vodio vola na pazar, odmah opazi
cipelu te e u sebi: Ba lijepa cipela, eh, da mi je i druga, ponio bih
je kui da jednom enu obradujem. A imao je ovjek enu, i to
tako zlu i naopaku da je jadni mu malo kada prolazio bez batina.
No ovjeku se inilo da mu nema koristi od jedne cipele; nije znao
to e s njome kad nema druge, pa tako on proslijedi putem, a cipelu
ostavi gdje je i bila.
Poto ovjek s volom malo odmakne, momak izie iz svoga
zaklona, uzme cipelu, pa kroza umu prijekim putem prestigne
ovjeka te opet cipelu stavi na cestu. Kad naie onaj s volom i opazi
cipelu, silno se naljuti to je bio glup te onu prvu cipelu ostavio
umjesto da ju je uzeo i sa sobom ponio. Trknut u nazad pa uzeti i
onu cipelu, rekne u sebi, pa privee vola za ogradu. Tako u imati
par lijepih cipela za enu, valjda e jednom biti zadovoljna.
I vrati se te stane traiti cipelu, i podugo je tako traio, ali
cipele nigdje, uzalud mu trud. Najposlije mu ne preostane drugo doli
63

da s onom jednom to je imae, ode po vola i da proslijedi put. A

momak, meutim, odvezao vola pa s njime odmaglio. Kad ovjek
stigne do ograde i vidi da je vola nestalo, okrene u pla i kuknjavu:
bojao se da e ga ena izbiti na mrtvo ime kad sazna da je vol otio
na pazar.
Smiljao ovjek to e i kako e, pa mu najposlije na um padne
da iz staje odvede drugoga vola i da ga u gradu skupo proda, kako
ena ne bi nita opazila. Kako smislio, tako i uinio: ode kui te
izvede vola, sve krijui se da ga ena ne vidi, pa s njime ravno na
pazar. No razbojnici i to nanjuili, pa momku kazali da ovjeku i
drugog vola onako lijepo digne: bez ikakve sile i nasilja, a tako
spretno da onaj to i ne opazi. Uspije li u tome, primit e ga kao sebi
ravna.
Nema u tome nikakve tekoe prihvati momak.
Ovaj put uzme i sa sobom ponese konop pa se objesi ondje
kuda je imao proi onaj dobrijan sa svojim volom; ali nije namakao
omu oko vrata, nego se vezao ispod pazuha i tako objesio. Kad
naie ovjek s volom i ugleda objeenika, postade mu neobino pri
dui, te e ovako:
Zlo si uradio, nevoljnie, to si se objesio, ali ti moje suze
ne pomogoe: visi ti, brajko, jer ti ja ne mogu ivot udahnuti.
Tako ree pa potegnu ue i povede vola.
Kad on malo zamaknu, momak bre-bolje sa drveta pa prijekim
putem opet preda nj, i ondje se objesi kraj ceste.
Jesi li zaista objeenik ili utvara? rei e dobrijan kad
onuda naie. Bio ti jedno ili drugo, meni svejedno: visi kako
visi, to u ti ja!
Tako ree pa pokroi dalje sa svojim volom.
Momak i sad kao i proli put: im je dobrijan malko zamaknuo,
on bre-bolje na zemlju pa kraticom opet preda nj, i ponovno se
objesi kraj puta kuda je onaj imao proi.
Zaista strano! zausti dobrijan kad ugleda i treega
objeenog. Zar se ba sva trojica objesila? Ne, naprosto ne mogu
vjerovati. Bit e prije da ja to prikaze vidim. Rad bih znati to je
posrijedi: ako prva dvojica jo vise, onda je prava zbilja, strana
stvarnost, a ako ih nema, onda nisu nita drugo nego utvare.
Tako ree i priveza vola, te okrenu natrag, da vidi to je s
objeenima. Dok se on vraao i redom gledao po drveu, momak
skoio, odvezao vola i podbrusio pete.
64

Kad se dobrijan vratio po vola, u nakani da proslijedi put u

grad, pa kada je vidio da ga nema, sav zanijemje od prepasti: bijae
mu da iz koe iskoi, moe misliti. I opet dobrijan udari u pla i
kuknjavu. No naposljetku se primiri te ovako u sebi rasprede:
Ne preostaje mi drugo nego da se vratim kui, po treeg vola.
Valja mi ga kriom izvesti, da ena ne vidi, a toga bogme moram
dobro prodati.
I zaista se vrati kui te izvede i treeg vola a da ena nije nita
opazila. No razbojnici i to saznali, pa momku rekli: uspije li da
dobrijanu i treeg vola smahne, kao to mu je smahnuo i prva dva,
uzet e momka sebi za vou, on e im biti harambaa.
Momak i opet u umu, pa kad ovjek unuda naie s volom,
momak okrene rikati ba kao vol, da je sva uma odjekivala. Kad
zauje riku, dobrijan se silno obraduje: uini mu se da to rie njegov
vol, te pomisli da e eto nai i jednoga i drugog. I prevrui tako u
pameti, privee treeg vola pa zae po umi da trai ona dva. A
momak, meutim, umakne s volom.
Kad se dobrijan vratio iz ume te razabrao da je i treeg vola
izgubio, zapade u takav oaj, udari u takav pla i kuknjavu da se
opisati ne moe. Nekoliko se dana nije usuivao kui, od pustog
straha pred enom: bojao se, ubit e ga ona im joj na oi izie.
A razbojnici, opet, ne bijahu ba zadovoljni to im momka
valja uzeti za harambau, da bude nad svima.
Jednog dana naumili oni izvesti pothvat u kojem ih momak nije
mogao slijediti. Otili svi do jednog, nestali, a momka ostavili sama
u kui.
Ostavi tako sam kod kue, momak najprije izvede iz staje ona
tri vola te ih pusti, a oni se vrate svome gospodaru; moe misliti
koliko se ovaj obradovao kad ih je opet vidio.
Nato izvede konje to ih razbojnici imaahu, pa ih natovari
svim najboljim i najljepim to mogae nai: zlatom i srebrom,
skupocjenim tkaninama i ostalim lijepim stvarima, a starici kaza
neka razbojnicima izrui lijep pozdrav, on im na svemu najljepe
zahvaljuje, i eto odlazi, vie ga nee dostii.
Tako ree pa uze put preda se.
Dugo je i podugo iao i najposlije izbio na onaj put s kojeg je i
svrnuo razbojnicima. Prije nego to je stigao kui, gdje mu otac
ivljae, odjenu se u nekakvu odoru to je bijae naao meu
razbojnikim stvarima. Bila to odora nalik na generalsku, on se u
65

njoj uzeo koiti kao kakav veliki gospodin. Takav sjaha pred
oinskom kuom te zakorai unutra. Kad ue, upita bi li mogao tu
prenoiti.
Ta kako bih mogao ovdje ukonaiti tako otmjena
gospodina? doeka domain. Jedva da i za se imam postelju,
vidite kakva je jadna.
Uvijek si bio tvrd, pa si takav i ostao preuze momak.
Nee eto ni roenog sina da pod krov primi.
Zar si ti to, sine? u udu e starac.
Zar me vie ne poznaje? priupita momak.
Starac prepozna sina.
A ime si se to bavio da si se tako brzo prometnuo u tako
otmjena gospodina? opet e starac.
Odmah u ti rei odgovori momak. Kazao si da
ponem to me volja, te sam otiao u nauk nekim lupeima i
razbojnicima, pa evo izuio zanat, i sad sam majstor u lupekom
umijeu.
Tik kraj oinske mu kue ivio neki upravni inovnik; imao
ovaj velik posjed i svu silu novaca ni sam nije znao koliko ga je u
njega bilo; a po vrhu imao on ker, ba ljupku i milu djevojku. Nju
je lupe htio sebi za enu, pa stoga kaza ocu da ide za nj u susjeda
ker prositi.
A upita li te kakav zanat imam nadoveza sin kai mu
da sam majstor u lupetvu.
ini mi se da si sasvim poludio u udu e starac.
Pametan zacijelo nisi kad ti takve ludosti na um padaju.
Nema tu druge nego valja da ide i da mi njegovu ker
isprosi uporno e momak. Tako mora biti, tako i nikako
drukije.
Ama kud u ja u onakva gospodina i bogataa za te ker
prositi zajada otac. Ne usuujem se ja onamo, neu ni za ivu
glavu.
Mora! zagrmi sin.
I morade. Nije li htio milom, morao je silom. Svejednako se
starac jo sustezao, ali sin pograbi podebelu brezovau pa njome
poprijeti ocu, tako te ovome ne bi druge: uzdiui i jadajui upade
veleposjedniku u kuu.
to ti je, dobar ovjee? upita ga veleposjednik.
Ama nevolja me snala odgovori starac, te otepi
66

kazivati kako je imao tri sina, kako im je rekao da idu kud ih oi

vode i noge nose i nek ponu to ih volja...
A sad se evo vratio najmlai najposlije e starac pa mi
zaprijetio i natjerao me ovamo da za nj ovdje u vas ker prosim i da
vam kaem kako je majstor u lupekom umijeu.
Umiri se, dobar ovjee doeka bogatun. Vrati se kui
pa mu kai da umijee mora najprije dokazati. Ako u nedjelju u
mojoj kuhinji ukrade peenku s ranja kad svi paze, dobit e moju
ker.
Starac tako isporui sinu, a ovaj ree da je to njemu sitnica.
Majstor lupe ulovi tri iva zeca, strpa ih u torbu, navue na se
dronjke, pa se takav jadan i kukavan uulja sa svojom torbom u
hodnik inovnike kue, kao da je kakav mladi prosjak. Sam
gospodar i sva kuna eljad bijahu u kuhinji da peenku uvaju.
Dok oni tako, momak najedanput ispusti jednog zeca, a zec
nae bjeati preko vrta.
Gle zeca vani! uzviknue oni u kuhinji pa htjedoe u vrt
da ga uhvate.
Pustite ga samo ree gospodar ta tko e zeca u trku
uloviti.
Malo zatim momak ispusti i drugoga, a kad ga oni iz kuhinje
ugledaju, pomisle da je to onaj isti, pa i opet htjednu van, ali ih
gospodar opomenu da se okane orava posla.
Nakon nekog vremena momak ispusti i treeg, a ukuani
pomisle da je onaj isti, pa opet htjednu van da ga uhvate.
Neobian je to zec to se tuda etka i prolijee napokon
e gospodar. Hajde da ga pokuamo uhvatiti!
Gospodar van, ostali s njime, zec naprijed, a druba za njim,
ba divota.
I dok oni tako, majstor lupe lijepo u kuhinju te peenku s
ranja, pa onda bje odande. Ne znam kakvu je peenku posjednik
imao te nedjelje, ali znam da do zeje nije doao, premda je jurio to
je najvie mogao i premda se svojski umorio i naznojio.
U podne doe upnik, pa kad mu posjednik pripovjedi to mu
je majstor lupe upriliio, upnik da pukne od smijeha. Rugao se
upnik, sve mu se trbuh tresao od pustog smijeha.
Ne znam kako se ovjeku moe dogoditi da ga takav klipan
za nos povue mudrovao upnik. Meni se to ne bi dogodilo.
Samo ekaj priklopi posjednik; moda te snae prije
67

nego to i pomisli.
A upnik i dalje svoju tjerao, tvrdio jedno te isto i smijao se
domainu to ga je lupe onako namagario.
Poslije podne eto ti majstora lupea posjedniku u kuu: doao
ovjek po njegovu ker, kako su se i pogodili.
Valja ti dalje kunje izdrati rei e mu posjednik, lijepo
ga doekujui. to si danas izveo, nije nita osobito. ujder: bi li
mogao upnika nekako obrlatiti i za nos povui? Htio bih da mu
odmastim alu: rugao mi se to si me namagario.
Kako ne bih! Ta to je sitnica prihvati majstor lupe.
I preodjene se u pticu: umota se u veliku bijelu plahtu, sa
zaklane guske skine krila te ih pripne sebi na lea, pa se takav
uveer popne na veliku bukvu to bijae u vrtu upnog dvora. Kad
se u mrak upnik vratio kui, momak pone s drveta dovikivati:
Gospodine Larse! Gospodine Larse! (Tako se upnik zvao.)
Tko me zove? odazva se upnik.
Ja sam, Aneo Boji to je poslan da ti objavi kako e iv u
kraljevstvo nebesko zbog velike pobonosti svoje protisne lupe.
Drugog ponedjeljka uveer treba da si spreman, doi u tada da
te u vrei ponesem. Sve zlato i srebro, i sve drugo blago od ovog
svijeta to ga ima, skupi na jednu hrpu na podu svoje dvorane.
Gospodin Lars padne na koljena pred anelom i zahvali na
tome poslanju, a u drugu nedjelju odri u crkvi oprotajnu
propovijed: u njoj iznese kako mu se aneo nebeski ukazao na bukvi
te mu objavio da e zbog velike pobonosti iv na nebo. A govorio
je upnik tako zanosno i potreseno da je sve u crkvi plakalo, staro i
mlado, muko i ensko.
U ponedjeljak se uveer majstor lupe javi kao aneo, a upnik
opet padne na koljena i zahvali anelu prije nego to e ga ovaj u
vreu strpati. A kad upnik bijae u vrei, majstor lupe pone ga za
sobom vui preko ravni i neravni, preko grmlja i kamenja.
Avaj, avaj! zajada pop u vrei kuda to idemo?
Uska je staza to na nebo vodi oglasi se majstor lupe, pa
uzme upnika u vrei vui jo bre i nemilosrdnije, tako da su mu se
gotovo polomile kosti.
Najposlije ga baci u posjednikov gusinjak, guske zapsiu i
navale da ga ujedaju, tako te pop u vrei bijae vie mrtav nego iv.
Avaj, avaj! Gdje sam sada? protui pop u vrei.
U istilitu, da se oisti i osvjetla za ivot vjeni!
68

priklopi lupe, pa onda ode u upni dvor i ondje pokupi sve zlato i
srebro i ostale dragocjenosti to ih upnik bijae kod sebe
nagomilao.
Ujutro eto ti guarice da ispusti guske iz gusinjaka. Kako
otvori vrata, zauje gdje netko u vrei stenje i kuka.
Tko ste, za ime boje, i kakva vam je nevolja? u udu e
guarica.
Ah, ako si aneo nebeski, pusti me van i vrati me opet na
zemlju, jer mi je ovdje gore negoli u paklu: sve me nekakvi sitni
avoli bodu i klijetima tipaju protui upnik.
Nisam ja nikakav aneo, Bog s vama doeka djevojka te
pomogne popu da se iz vree izvue. Ja samo uvam guske
poglavitog gospodina. A vas su sami vrazi pakleni ovamo strpali da
vas guske izujedaju.
Ah, to je onaj lupe nad lupeima, jadna li mene! zakuka
upnik. Jao, moje zlato i srebro, odoe moje dragocjenosti!
Zavajkao upnik i protuio, pa pojurio kui kao vihor, tako te
djevojka pomisli da je onog asa s uma siao.
Kad je posjednik saznao kako se upnik proveo, kad je douo
kako je uzanom stazom iao u nebo i u istilitu bio, naduio se
smijati tako i toliko da se jedva ustavio: bijae mu ba da pukne od
smijeha. No, kad je majstor lupe doao da mu ker odvede, kako su
se i dogovorili, posjednik ga lijepo doeka te e mu ovako:
Jo ti valja jednu kunju izdrati. Ova je tea nego prola,
jer treba da zaista vidim jesi li valjan i sposoban. Imam u staji
dvanaest konja; svakoga e uzjahati po jedan sluga, pa ako si kadar
da ispod slugu ukrade konje, svaka ti ast. Uspije li u tome, gledat
u da to uinim.
Dobro je suglasi se majstor lupe. Ako je to put i
nain da dobijem vau ker, u redu...
Jest prihvati posjednik izvede li to, uinit u to
najbolje mogu.
Nato majstor lupe ode u duan i kupi dvije boce rakije; u
jednu nalije nekakav napitak to uspavljuje, a u drugoj ostavi rakiju
kakva i bijae, pa onda pronae jedanaest momaka za se: ovi su se
imali preko noi skriti iza posjednikova taglja. Za lijepe rijei i
bijele novce u neke babe nabavi odrpanu suknju i bluzu, uzme tap u
ruke i torbu na lea pa se tako preodjeven uveer uputi prema
posjednikovoj staji. Kad je onamo stigao, sluge su upravo napajale
69

konje.
Kojeg e bijesa tu? izdere se na staricu jedan izmeu
slugu.
Uh, uh, tako je hladno! zajada starica, to jest preodjeveni
lupe, pa pone drhtati i cvokotati od zime. Uh, na toj studeni i dua
bi se u ovjeku smrzla! Smijem li se stisnuti tu za vratima?
Gle ti nje! javi se drugi. Ded se kupi otale, jer ako te
vidi gospodar, zlo i naopako!
Jadna starica! prozbori trei, komu se oito saalilo na
nju. Nek sirota tu ostane, nee nam nesreu donijeti.
A drugi ni da uju o tome, i dok su se tako rjekali i natezali i
oko konja se brinuli, stara se sve vie uljala unutra i naposljetku se
smjesti za vrata, tako te je isprva nitko nije ni vidio.
Kad se unoalo, bijae hladno slugama to su onako morali
mirno jahati na konjima.
Hu, hu, ba je vraki hladno! javi se jedan izmeu njih pa
se stane trljati i udarati po mikama i ramenima.
I meni je bogme hladno, sav drem i cvokoem potui
se drugi.
Eh, kad bi tkogod imao malo duhana! oglasi se trei.
Imam ja ozva se neki meu njima.
I zaista izvue svitak duhana, koji meu se podijele: nije ga,
dodue, bilo mnogo na svakoga od njih, ali su ipak mogli vakati i
pljuckati. Malo su se tako zabavili, ali studen nisu odagnalL
Hu-u-hu! opet e jedan izmeu njih, sav se tresui.
Hu-u-hu! protisne starica i zacvokoe zubima da su joj
vilice samo klopotale.
I tako drui i cvokoui izvue iz torbe bocu s istom
rakijom, malo je protrese i promuka, te potee dva-tri gutljaja, a u
grlu samo to zaklopota klo-klo, klo-klo.
to ti je u boci, enska glavo? upita jedan izmeu
konjuara.
Imam evo malo rakije odgovori tobonja starica.
to? Rakije? Daj mi gutljaj! Daj mi gutljaj! zauste sva
dvanaestorica kao iz jednih usta.
Samo malo imam piskutne starica ne moete ni usta
skvasiti.
No momci navalili da im je rakije, ma bilo da jezik ovlae, a
stara na to izvadi bocu s napitkom za uspavljivanje pa s njime
70

zareda od jednoga do drugog, tako da je svaki gucnuo, i dok je stigla

do dvanaestog, prvi je ve, tono rije, hrkao sve u esnaest.
Nato majstor lupe zbaci sa sebe one dronjke pa polako jednog
slugu za drugim skine s njihovih konja te ih prebaci preko grede,
zovne svoje ljude te odmagli s posjednikovim konjima.
Kad je posjednik ujutro doao da vidi jesu li konjuari u staji i
jesu li konji na broju, konjuari polako ponu dolaziti k sebi. Pruali
su jadnu i smijenu sliku: jedni jahali na debelim gredama i
mamuzali da je sve iverje letjelo, a drugi leali onako prevjeeni ili
sjedili po balvanima ba kao luaci.
Tako dakle! ljutito e gospodar. Vidim ve tko je tu
bio. Jadnih li mi momaka to putaju da im lupe ispod nogu konja
ukrade!
I podijeli svakom to ga ide, zato to nisu bolje pazili.
Kad je dan poodmakao, eto ti majstora lupea da izvijesti to je
i kako je bilo i da zatrai posjednikovu ker, kako su se i dogovorili.
Posjednik mu dade stotinu talira te mu rekne da jo mora neto
izvriti, neto bolje i vee od prijanjih pothvata.
to misli, jesi li kadar da ispod mene ukrade konja dok na
njemu sjedim i jaem? upita ga posjednik.
Jesam kadar ako e mi onda pripasti tvoja ki odgovori
majstor lupe.
Valja mi vidjeti to valja i moe preuze posjednik te
lupeu naznai dan u koji e on, posjednik, jahati na nekoj velikoj
poljani.
Majstor lupe odmah nabavi jadno i matoro kljuse, oplete uzde
od vrbova lika i iblja, kupi stare taljige i veliku bavu, a nekoj
siromanoj i bezuboj babi obea deset talira ako se uvue u bavu i
na epnicu stavi usta: nita joj se nee dogoditi, jedino e se malo
provozati, treba samo da zine na epnicu, a on e onuda uturiti prst,
pa ako ga izvadi vie negoli jednom, dat e joj deset talira. Sam
pako navue na se nekakve dronjke jadne i kukavne, nagaravi lice,
stavi vlasulju i prilijepi bradu, tako da ga nitko ne mogae
prepoznati. Takav se odveze na poljanu gdje je posjednik ve
podugojahao.
Kad bijae kraj poljane, udesi te su se taljige vukle tako tuno i
polako da su se jedva s mjesta micale: puznule bi malko naprijed pa
zastale, opet pole pa zapele, i sve tako jadno, te posjedniku ne bi
nikad na um palo da bi to mogao biti majstor lupe.
71

Kad ugleda bijedna kola, posjednik dojae i koijaa upita nije

li vidio koga da po umi vrlja.
Nisam nikoga vidio odgovori koija.
ujder proslijedi posjednik: bi li htio malo pojahati po
umi te pogledati ne vrlja li tkogod onuda. Moe uzjahati moga
konja, a dat u ti dobru napojnicu za tvoj trud.
Ne, ne mogu uzvrati ovjek jer mi valja ovu bavu
medovine odvesti na neko svadbeno slavlje; osim toga, putem mi
ispao ep, pa evo sve vrijeme moram drati prst u rupi.
Ni brige te, samo ti odjai i razgledaj po umi doeka
posjednik a ja u ti pripaziti na konja i na bavu.
Dobro je prihvati ovjek ali morate odmah staviti prst
u epnicu, im ja svoj izvuem.
Posjednik ga uvjeri da e uiniti sve najbolje, a majstor se
lupe lijepo vine u sedlo, pa naprijed.
Promicalo vrijeme i prolazilo, ali nikoga natrag. Posjedniku
najposlije dosadi da dri prst u epnici, te ga on izvue, a na to baba
iz bave zaklepeta:
Sad mi pripada jo deset talira!
Tu sad posjednik razabere to je i kako je s tom bavom i
medovinom, pa okrene kui. No, tek to malo odmakne putem, doe
mu konj u susret, jer je majstor lupe na njem ve stigao kui.
Sutradan eto lupea posjedniku: doao po njegovu ker, kako
su se i pogodili. Posjednik ga lijepo doeka, dade mu dvjesta talira i
napomene da mu valja jo jednu jedinu kunju izdrati: bude li
kadar da i taj posljednji pothvat izvede, dobit e njegovu ker.
Majstor lupe odmah zaeli da uje pogodbu, te posjednika
pouri da kazuje to bi sad.
Moe li mi s postelje ukrasti plahtu, a s moje ene koulju?
upita ga posjednik.
Nije ni to nemogue, ako me onda posigurno eka vaa ki
uzvrati majstor lupe.
Kad se unoalo, lupe ode pod vjeala, skine sa njih
objeenika, uprti na lea pa s njim natrag; zatim donese ljestve,
postavi ih pod prozor posjednikove spavaonice, uspne se te mrtvaca
pone micati uz prozor gore-dolje, kao da se netko eli u sobu
uuljati.
eno, eno majstora lupea apne posjednik svojoj eni
gurkajui je. Sad u ga ustrijeliti.
72

I u tim rijeima dohvati puku to mu bijae uz postelj u.

Ne smije to nikako! usprotivi se ena. Ta sam si ga
naveo da ovamo doe.
Ipak u pucati! otresito e posjednik, pa uzme nianiti.
Nianio on i nianio, ali nikako da valjano naniani: as bi
glava bila previsoko, da se od nje jedva neto pokazivalo, as bi se
opet odmakla, tako da se nije ni vidjela. No naposljetku ispali, a
mrtvac tresne o zemlju. Majstor lupe bre-bolje niz ljestve, pa bje
odande.
Ja sam dodue ovdje vlast rei e posjednik ali ipak
ne bih htio ljudima dati prilike da se saaptavaju i da mrtvaca vide;
najbolje e biti da siem i da ga pokopam.
ini kako misli da je najbolje suglasi se ena.
Posjednik sie, no tek to je iziao, ve se majstor lupe
prokrade te se uulja eni u sobu.
Onda? upita ena, jer miljae da je to njezin mu.
Jesi li gotov s poslom?
Ah, jesam uzvrati majstor lupe samo sam ga malo
ukopao i zemljom prekrio da se ne vidi; toliko zasad, jer vani lije ko
iz kabla; poslije u ga temeljitije zakopati. Nego, daj mi plahtu da se
obriem: sav sam se krvlju umazao.
ena mu dade plahtu.
Daj mi svoju koulju proslijedi on jer plahta, kako
vidim, nije dovoljna.
Poto dobije i koulju, sjeti se da je zaboravio zakljuati kuna
vrata, pa mu valja jo i to obaviti prije nego to opet legne.
I tako ode s plahtom i kouljom.
Za neko vrijeme eto pravog mua u sobu.
Dugo ti je trebalo da vrata zakljua! doeka ga ena.
to si uradio s plahtom i kouljom?
Kako? u udu e posjednik.
Pitam opet e ena to si uradio s plahtom i kouljom
to sam ti dala da krv obrie?
Sto mu gromova! zagrmje posjednik. Zar je i to
odnio?
Ujutro doe majstor lupe da odvede posjednikovu ker, kako
su se i dogovorili. Posjedniku nije preostalo drugo nego da mu je
dade, i mnogo novaca povrhu, kao miraz, jer se bojao da bi mu
majstor lupe mogao ukrasti i oi iz glave i najposlije ga dovesti da
73

bude predmetom razgovora i sprdnje.

Odonda je majstor lupekog umijea poivio u srei i
zadovoljstvu. Je li i dalje krao, ja ti ne znam, ali ako jest, znaj da je
bilo samo za zabavu.

74

MLINAC NA DNU MORA

U davno pradavno doba bila dva brata: jedan bogat, a drugi
siromaan. Osvanuo Badnji dan, a siromani se brat zavrnuo u
tijesnu: zatekao se bez mrve kruha i bez komadia mesa, pa stoga
otiao svome bogatome bratu te ga zamolio da mu u ime boje dade
togod. Nije to siromaak prvi put zakucao bratu na vrata: bogati mu
je ve i prije davao, pa se zato nije ba obveselio kad mu se
siromaak sad obratio.
Uini li to ti reknem, dat u ti itavu svinjsku butinu
predloi bogati siromanome.
Ovome to bilo po volji, te on obea i lijepo se bratu zahvali.
Bogati na to dohvati butinu te je dobaci bratu govorei:
Eto ti je, a sad idi u pakao!
Kad sam obeao, valja mi rije i odrati kaza siromaak,
uze butinu te ode.
Dugo je iao, putovao cijeli boji dan, a kad se smrklo, stie do
nekog mjesta odakle se silna svjetlost prosipala. Valja mi vidjeti
nije li to moda pakleno drijelo, pomisli ovjek koji je nosio
osuenu butinu, pa usmjeri onamo. Malo dalje u umi naiao putnik
na nekakva ovjeka: bio to starac s dugom bijelom bradom, a sjekao
drvo za badnjak.
Dobar vee! nazva putnik.
Dobar vee! prihvati starac. Kamo e u to doba?
Valja mi u pakao, a ne znam jesam li pravo pogodio
odgovori siromaak.
Dobrim si putem udario, tu je pakao preuze starac te
ovako nadoveza:
Kad ue onamo, svi e se pojagmiti da od tebe kupe tu
butinu, jer je svinjetina jelo kakvo se rijetko kada nae u paklu; no
nemoj je prodati ni za kakve novce, nego neka ti za nju dadu mlinac
koji se nalazi za vratima. Vrati se onda s mlincem ovamo, pa u te
nauiti kako ti valja njim baratati, jer mlin ima svoju svrhu i
namjenu to ne smei s uma.
ovjek koji je nosio svinjeu butinu, lijepo zahvali starcu koji
ga je uputio, te zakuca na paklena vrata.
Kad je uao onamo, bijae upravo onako kako je starac kazao:
svi avoli, veliki i mali, okruie doljaka, ba kao mravi kad se
75

natisnu oko kakva crvia, te ga poee salijetati da im proda butinu,

sve se meu sobom nadmeui tko e mu vie ponuditi.
Bijae mi zapravo namjera da se ja i moja ena pogostimo
ovim ukusnim zalogajem na Badnju veer objasni im putnik
ali kad ve valja da butinu prodam, elja mi je da za nju dobijem
mlinac koji se nalazi za vratima.
Teko bijae metru paklenom da se rastane s onim mlincem, te
se on poeo s ovjekom pogaati i kojekako izmicati, ali se ovaj
tvrdoglavio u svome, ni za dlaku da popusti, tako da vragu
najposlije ne preosta drugo nego da mu prepusti mlinac.
Kad je ovjek iziao iz pakla, upita starog drvosjeu to i kako
valja raditi s mlincem; starac mu pokaza, a siromaak mu na tome
lijepo zahvali, pa se uputi kui to je mogao bre, no kako god
zapeo, nije mogao doma prije ponoi.
Gdje si toliko izbivao, za ime boje? doeka ga ena kad
je ovjek o ponoi stigao kui. Uzalud sam te ekala iz sata u sat,
nemam eto ni dvije trijeske da ih ukrstim ispod lonca s boinom
kaom!
Nisam mogao prije, valjalo mi svidjeti neki posao
objasni joj ovjek a bijae mi dobrano daleko ii. No sad stani pa
gledaj!
Kad to ree, stavi mlinac na stol te zatrai da mu sprava
najprije namelje svjetlosti, pak stolnjak, zatim jestvina i piva, i
svega drugog bez ega nema prave asti o Badnjoj veeri; a mlinac
sve mlio to je ovjek traio.
ena se zapanjila od uda, krstila se i lijevom i desnom, pa
zaintaila da joj ovjek kae odakle mu taj udesni mlinac. No
ovjek nikako da pristane, nije htio kazivati.
Svejedno je, eno, odakle mi uzvraao ovjek; vidi,
eto, mlinac je dobar, a voda to ga tjera, ne ledi se.
I ovjek nabrajao, a mlinac mlio i jela i pila i svakoga bojeg
dara preko cijelog Boia, pa treeg dana ovjek pozva prijatelje na
gozbu.
Kad je bogati brat vidio koliko je toga u siromaka
pripremljeno i gostima izneseno, raesti se, zapljusnu ga bijes i
zavist.
Jo na Badnji dan kaza bogata ostalim gostima bijae
mi brat takav siromah, te je od mene traio da mu togod dadem, a
sad eto odjednom prireuje gozbu, kao da je kakav grof ili kralj.
76

A onda, obraajui se svome dojako siromanome bratu:

Gdje si se pri vragu dokopao svega tog bogatstva?
Za vratima odgovori vlasnik mlinca, jer nije mario da i o
emu kome raun polae.
No uveer, kad je malo nalio glavu, nije vie krio, nego iznese
to je posrijedi, izie s mlincem na vidjelo.
Eto, tu je izvor moga bogatstva, od njega mi svako blago!
ree, pokazujui mlinac, te uze nareivati da mu se izmelje sad
ovo, sad ono.
Kad je bogati vidio to udo, navro on i navalio da mu brat
proda mlinac, pa se poslije mnogog natezanja na kraju pogodie za
trista talira, ali da mlinac do sjenokosa ostane u koga je i dosad bio.
Bude li dotad u mene, mogu sebi namljeti jela za mnoge godine,
miljae dosadanji vlasnik.
Dakako da se do sjenokosa nije na mlincu ra uhvatila, jer se
mljelo bez prestanka, pa kad je dolo dogovoreno vrijeme, brat bratu
predade kupovinu. No dojakonji vlasnik nije uputio novoga to e i
kako valja s mlincem initi.
Uveer bogati brat odnese mlinac kui, a ujutro kaza eni neka
ide u polje i za koscima kupi sijeno, a on e meuto ruak spremiti.
Prije nego to e dan prepoloviti, stavi ovjek mlinac na kuhinjski
stol i zapovjedi:
Melji ribe i juhe, a namelji pobrzo i podobro!
A mlinac otpaoi, pone mljeti ribe i juhe te namelje toliko da
se najprije napunie sve zdjele i lonci, a onda se preplavi sva
kuhinja. ovjek se uzvrtio oko mlinca, okretao ga tamo i amo ne bi
li kako zaustavio tu pustu meljavu, ali vraja sprava nikako da stane,
nego je domala namljela toliko juhe da se ovjek gotovo uduio.
Otvorio on vrata od sobe, no ne potraja dugo te se i soba napuni, a
ovjek jedva stie da se uhvati za kvaku na vratima usred one
poplave od orbe. Otvorio kuna vrata da van umakne, a kako ih
otvori, juha za njim, te preplavi dvorite i potee poljem.
ena meuto kupila sijeno, ali kako se oteglo, uini joj se da je
mu nekako okasnio s pozivom na ruak.
Kad nas mu ne zove, mi emo i sami kui ree ena
koscima; sve mi se ini, ne moe on s juhom nakraj, pa treba da
mu pomognemo.
I pooe kui. Kako izbie iza brijega, ugledae kako se prema
njima valja juha s ribom i kruhom, sve jedno preko drugoga, a pred
77

grdnim valom ovjek juri kako ga noge nose.

Dao Bog da je u svakoga od vas stotinu trbuha! povika
ovjek. Ali pazite da se u juhi ne uduite.
Govorei to projuri mimo njih kao da ga avo goni, pa ravno
bratovoj kui. Sav zasopljen zamoli brata da uzme nazad mlinac,
ako za Boga zna, i da ga odmah nosi.
Ta sve e selo propasti u ribi i juhi bude li mlinac jo imalo
mlio! u strahu e bogata.
No siromah ne htjede po mlinac dok mu bogata ne isplati jo
trista talira. Ovome ne preosta drugo ve novac nasrijedu.
Sad je siromah imao i novac i mlinac, pa je uskoro sagradio
kuu, jo ljepu nego to je u brata; mlincem je namlio toliko zlata
da je samim zlatnim ploama pokrio kuu koja mu je stajala odmah
na obali, pa se blistala da se vidjelo s debelog mora. Tko bi god
onuda morem plovio, navratio bi novom bogatau u zlatnu kuu da
se divi krasotama i da vidi udesni mlinac o kojemu se glas pronio
na daleko i iroko, tako da ne bijae nikoga tko o njemu nije uo.
Jednom onuda plovio neki brodar pa navratio da vidi mlinac.
Kad ga vidje, upita vlasnika moe li mlinac i sol mljeti.
Dakako da moe! odgovori vlasnik.
Kad je to uo, brodar navali da mu ovjek proda mlinac, pa
stajao koliko mu drago. Budem li imao taj mlinac, kazivao brodar
u sebi, nee mi vie trebati da tako daleko po sol plovim i da je
brodom prevozim.
Spoetka ovjek ni da uje o prodaji, ali ga je brodar toliko
salijetao i tako ga usrdno molio da mu ga on naposljetku dade, a
dobi za nj mnoge i mnoge tisue talira.
Kad je brodar doao do mlinca, ne htjede dulje ondje ostati, jer
se bojao da bi se vlasnik mogao predomisliti; stoga se pourio da
otplovi, a u urbi zaboravio upitati to e i kako valja s mlincem
initi. Kad se dobrano otisnuo i ve plovio debelim morem, dohvati
brodar neobinu spravu.
Melji soli, ali zapni svojski! zapovjedi brodar.
A mlinac okrenu mljeti da je sve pucalo i praskalo. Kad se brod
napunio solju, htjede brodar zaustaviti meljavu, ali to god poduzeo,
mlinac nikako da stane, gomila soli bivala sve vea i vea, i
naposljetku ode brod na dno.
I sad je mlinac na dnu morskom te melje i dan-danas, a to je
uzrok to je morska voda slana.
78

DJEVOJKA NA STAKLENOM BRDU

Bio neko neki ovjek koji je imao livadu u pobrdalju, a na njoj
mu stajao sjenik u koji bi spremao sijeno. Za posljednjih mu godina
sjenik bio prilino prazan, jer bi redovito za Ivanjske noi, u doba
kad je trava najljepa i najbujnija, livada sasvim ogoljela, ba kao da
je kakvo stado preko noi travu popaslo i pogazilo. Tako bilo jedne
godine, tako druge, pa se ovjek raestio te sinovima imae ih on
trojicu rekao da jedan od njih mora dogodine na Ivanjsku no
noiti u sjeniku i paziti: ne smije se dogoditi da mu i trei put
sjenokoa ogoli.
I tako najstariji sin poe da uva livadu; kaza kako nee
nikome dati u travu ma poli na nju bilo ljudi, bilo ivotinje, bilo
pak avo glavom. Kad je bilo k veeru, ode on u sjenik te ondje lee
da spava, a kad se zanoilo, nadie se takva buka i takav trijesak
nastade da su zidovi pucali I krov se lomio. Momka spopade strah,
te on strugnu glavom bez obzira, pojuri to ga noge nose a
sjenokoa i te noi ogolje, kao to je ogoljela i minulih godina.
Dogodine, uoi Ivanjdana, ovjek ree kako ne smije biti da iz
godine u godinu ostaju bez sijena: jednome izmeu sinova valja
onamo, a taj mora dobro paziti. Sad je bio red na srednjemu da ide u
sjenik i da ondje prenoi, te on i krenu, a kad stie, lee da spava
kao to mu je i brat lani spavao. Kad se dobro unoalo, nastade buka
i trenja, jo stranija negoli za prole Ivanjske noi. Kad je momak
to zauo, sav premrije od straha pa utee da ga ni najbri hrt ne bi
stigao.
Prohujala godina, doao red na najmlaega da ide sjenokou
uvati. Kad se spremio da krene, starija dvojica udarie u smijeh i
ruganje.
Ba se naao pravi da livadu uva! rugala se braa.
Zar ti, koji ne zna drugo doli se na ognjitu grijati i po pepelu
eprkati!
Ali najmlai nije mario za njihovo brbljanje, nego kad se
usutonilo, on pravo na livadu. Leao je u sjeniku, a u neko doba noi
okrenu buka i trijesak da bijae strahota. Kad nije togod gore, lako
u s time, pomisli momak. No malo kasnije nastade lomljava i
zemlja se poe tresti tako da su slamke letjele na sve strane. Kad
nije togod gore, lako u s time, opet e momak za sebe. Odmah
79

potom eto i tree tutnjave i zemljotresa, te momak pomisli da e se

zidovi razletjeti i krov slomiti. A kad to minu, nastade takva tiina
da se ni uanj nije uo. Hoe li i opet? pomisli momak, ali nita
ne bijae, tiina svuda, ni s koje strane nikakva uma.
Poto je jo malo tako leao, uini mu se odjednom kao da vani
konj pase, i to tik ispred vrata. Priulja se momak, a kad proviri kroz
pukotinu, imade to i vidjeti: pred vratima stoji konj i travu pase, a
tako lijep i velik da takva jo nije vidio; na konju i sedlo i uzde, i jo
potpuna oprema za jednog viteza, sva od bakra i tako svijetla da
samo blista.
Ah! Ti nam dakle uvijek travu popase! ree momak u sebi.
Ali u ti ja ve zabraniti. I bre-bolje dohvati svoje ognjilo pa ga
baci na konja tako da se ivotinja nije mogla ni s mjesta maknuti;
bijae konj tako miran da je momak mogao s njim to je htio.
Momak se vinu u sedlo i odjaha da negdje konja smjesti. Kamo je
odjahao i gdje je konja smjestio to nitko ne zna osim njega.
Kad se najmlai sin vratio kui, braa mu opet udarie u smijeh
te ga upitae kako je bilo.
Zacijelo nisi dugo leao u sjeniku, a tko zna jesi li ikako bio
na livadi doekae ga starija dvojica.
Leao sam u sjeniku sve dok se sunce nije rodilo, ali niti to
uh niti to vidjeh odgovori momak; ne znam ega se bijaste
onoliko prepali.
ekaj malo: odmah emo vidjeti kako si livadu uvao
uzvratie braa.
I odoe na sjenokou, a kad tamo, teko im roenim oima
vjerovati: trava ba kakva je i bila, visoka i gusta kao sino.
Kad i opet bilo uoi Ivanjdana, sve polo po starom: starija se
dva brata nisu usuivala da idu u sjenik da livadu uvaju, a najmlai
htio i smio. I ovaj put sve se zbilo ko i minule Ivanjske noi:
ponajprije strana buka i potresanje, zatim drugi pa i trei put, a sve
trenje bile kudikamo jae negoli prole godine. Nato iznenada sve
utihnulo, te se momku uinilo kao da konj pase pred vratima. I opet
se on priuljao, provirio kroza ipilo, i gle vani opet, odmah kraj
zida, stajao konj i travu pasao, no taj bio jo vei i ljepi nego
prijanji, a na njem sedlo i uzda, i po vrhu potpuna oprema za
jednog viteza, sva od srebra, i tako divna da je takve jo nitko nije
vidio.
Aha! Ti si nam noas htio travu popasti! pomisli momak.
80

Ali u te ja ve sprijeiti! I bre-bolje posegnu za svojim

ognjilom te ga baci konju na grivu, pa je ivotinja stajala krotka kao
ovca. Momak se vinu u sedlo pa s konjem onamo kamo i s prvim, a
potom se vrati kui.
Danas je zacijelo ljepota na livadi! podrugljivo ga
doekae braa.
Dakako! uzvrati im najmlai.
I opet braa odoe da pogledaju, pa kad onamo, a to trava
visoka i gusta ko i prije, milina je vidjeti. No nisu stoga braa
postala ljubaznija s najmlaim ba nimalo.
Izminula godina, Ivanje i opet bilo na pragu, valjalo sjenokou
uvati, no nijedan se od starije brae nije usudio u sjenik da ondje
spava, a najmlai smio: starija se dvojica koila od straha pri
pomisli na no to su je ondje zanoili, no koju nikad vie nee
zaboraviti.
Dogodilo se to i za dviju prolih Ivanjskih noi: zaredale tri
lomljave i trenje, sve j edna gora od druge, tako da je za posljednje
momak bio bacan od zida do zida. I onda iznenada mir, grobna
tiina. Poto je jo malo leao, zau izvana nekakvo griskanje, pa i
opet poviri kroz pukotinu na vratima, kadli vani krupan konj, jo
vei i ljepi negoli prijanja dva; i na njemu sedlo i uzda, a po vrhu
potpuna oprema, sva od suhog zlata.
Aha! Ti si nam noas naumio travu popasti! pomisli momak.
Ali nee, ne, ja u te sprijeiti! I u tome uze svoje ognjilo pa ga
baci na konja, a ovaj osta kao da je ondje prikovan, tako da je
momak mogao s njime to ga volja. Nije momak asa asio, ve
odmah pojaha konja pa s njime onamo gdjeno je i ona dva ostavio.
Poto je to obavio, vrati se kui.
Braa mu, kad se vratio, i trei put udarila u ruganje. Priklopie
kako je zacijelo dobro uvao livadu, kad je eto takav te se ini da
jo nije drijem iz oiju istreptao. I jo mu priie kojeta na tu
priliku. No najmlai nije mario za njihovo brbljanje, samo im kaza
da pou na sjenokou. Odoe oni da pogledaju, i gle! trava visoka
i bujna ko i sino to bijae.
Kralj one zemlje imao ker pa po svoj kraljevini objavio da e
je udati samo za onoga koji se uspne na stakleno brdo, podno kojega
bijahu kraljevski dvori. Stakleno brdo bilo visoko, a uglaano poput
leda. Brdu na vrhuncu sjedila bi kraljevna, a tri joj zlatne jabuke na
krilu leale: tko bi se uspeo na stakleno brdo i kraljevni uzeo tri
81

jabuke iz krila, njega bi zapala kraljevna i polovina kraljevine

tako je objavio kralj po svim upama u svojoj zemlji i po mnogim
kraljevinama u tuini.
Kraljevna bila neobino lijepa, te bi se svaki tko bi je vidio,
odmah u nju zagledao, htio ili ne htio. I tako svima kraljeviima i
vitezovima, dakako, bila elja da ih zapadne kraljevska ki i pola
kraljevine po vrhu, pa se oni sjatili sa svih strana svijeta, toliki i u
tako krasnoj opremi da se sve na njima sjalo, a takvi im opet bili
konji, da su samo poigravali. Ne bijae ni jednoga meu
kraljeviima i vitezovima koji nije pomislio da bi njemu imala
pripasti kraljevska ki i polovina kraljevine.
Kad je svanuo dan to ga je kralj odredio, natislo se podno brda
toliko kraljevia i vitezova da je sve vrvjelo od njih; bilo ondje i
drugoga svijeta, jer svatko tko je samo mogao hodati i puzati
hotijae onamo da vidi koga e zapasti kraljevska ki.
I dva brata koja su uhvatila maglu kadno im valjade livadu
uvati, naumili onamo, ali najmlaega ne htjeli sa sobom povesti.
Budu li, rekoe, poveli takvo udovite, runo i prljavo kao to je
on, koji samo sjedi uz ognjite i po pepelu eprka, svijet e im se
smijati i rugati.

Meni je i samu dobro, ostat u kod kue uzvrati im

najmlai.
Kad dvojica brae stigoe podno brda, kraljevii i vitezovi ve
poeli da se penju uza stakleno brdo, te su se konji pod njima
pjenili, ali sve uzalud: tek to bi konj stao kopitom na brdo, ve bi
natrag kliznuo, tako da ne bijae ni jednoga jedinog koji bi se uspeo
barem za lakat-dva. A nije bilo ni udo, jer brdo bijae glatko poput
ogledala, a uspravno se dizalo gotovo kao zid.
Svi koji bijahu poli da sreu okuaju, hotijahu da ih zapadne
kraljevska ki i da steknu polovinu kraljevine, pa su jahali i
natjerivali konje, ali su uvijek klizali natrag, zalud im bio sav trud i
muka. Naposljetku se svi konji toliko umorili da vie nisu mogli s
mjesta, znoj ih oblijevao i curkom sa njih tekao, a pjena im se s usta
kidala. I tako kraljevii i vitezovi moradoe od nakane odustati.
Kralj upravo naumio objaviti kako e se sutra iznova poeti
jahanje uza stakleno brdo ne bi li koga ipak srea posluila, kadli u
taj as banu vitez na tako krasnu konju kakva nikad nisu vidjeli, a u
opremi od bakra, tako sjajnoj da se ovjek mogao u njoj ogledati.
Kraljevii i vitezovi doviknue neznancu da se ne mui i ne
82

pokuava da se uzbrdo penje jer ionako nee uspjeti. A on kao da ne

uje, pojaha ravno na stakleno brdo pa tako i dalje, ba kao da brdo i
nije od stakla; uspe se poprilino bijae prevalio dobru treinu
a onda okrenu konja pa natrag niz brdo.
Kraljevni se inilo da jo nije vidjela tako lijepa viteza, te e u
sebi: Da samo hoe ovamo! No kad vidje da je okrenuo konja,
ona bre-bolje baci jednu zlatnu jabuku za njim, a jabuka mu se
skotrlja u izmu. Kad se vitez tuinac opet naao podno brda,
podbode konja pa odjuri svojim putem, i to tako brzo da nitko nije ni
vidio ni znao to je s njim bilo.
Uveer su svi kraljevii i vitezovi morali pred kralja da bi onaj
to se toliko uspeo uza stakleno brdo mogao pokazati zlatnu jabuku
koju mu je kraljevna dobacila. No nijedan meu njima ne imade to
pokazati; izlazili pred kralja jedan za drugim, ali ni u koga ne bijae
zlatne jabuke.
Kad su braa stigla kui, uzeli oni najmlaemu nadugo i
nairoko raspredati o tome kako je bilo s onim penjanjem na
stakleno brdo. Priali mu kako najprije ni jedan izmeu sviju nije
mogao ni koraka uz brdo, a onda doao nekakav neznani vitez u
opremi od bakra, tako svijetloj da se sve za njim sjalo.
Taj je znao jahati! rekoe braa. Preao je treinu
staklenog brda, a mogao je i na vrh da je samo htio; onda okrenu
konja pa natrag, jer je zacijelo mislio: dosta za ovaj put.
Eh, to bih ga htio vidjeti! protisnu najmlai, a sjedio je
kraj ognjita i eprkao po pepelu, kako mu ve bijae u navadi.
Zar ti? prezirno e braa. Ba si takav da bi mogao
meu veliku gospodu! Sjedi gdje i sjedi, nesreo!
Sutradan braa opet odoe pod stakleno brdo; najmlai ih
molio da ga povedu sa sobom da i on vidi, ali oni ni uti o tome:
previe je, rekoe, ruan, ne smije on meu svijet.
Meni je i samu dobro, ostat u kod kue doeka
najmlai.
Kad su braa stigla podno staklenog brda, kraljevii i vitezovi
ba bijahu poeli da se penju, a jesu bogme ibali konje. Ali im
koristi ne bijae: natjerivali konje pa se natrag klizali; upravo kao i
proli put. Ni jedan se izmeu sviju nije uspeo ni za lakat uz brdo.
Poto im se konji izmorie da se ne mogahu vie ni maknuti,
moradoe kraljevii i vitezovi odustati od nakane.
Kralj naumio objaviti kako e se sutradan pothvat ponoviti
83

posljednji put ne bi li moda ipak koga srea posluila, no prisjeti se

viteza neznanca u opremi od bakra, te odlui da jo malo prieka
nee li opet doi. Ali viteza u bakarnom oklopu ne bijae, nego se
pojavi drugi, na konju koji je bio kudikamo ljepi, a u opremi od
srebra, tako sjajnoj da se nadaleko blistala.
Kad se vitez pojavi, drugi mu doviknue da se ne mui i ne
penje uza stakleno brdo, jer je ionako uzalud. Ali on kao da i ne
uje, okrenu konja ravno na stakleno brdo, pa pojaha gore i odmae
jo vie negoli vitez u oklopu od bakra. Poto je preao dvije treine,
okrenu konja pa opet dolje. Jo se vie svidio kraljevskoj keri, te
ona jo vema poelje da on gore doe. No, kad vidje da je okrenuo
konja, baci za njim drugu jabuku, a jabuka mu se skotrlja u izmu.
Kad se vitez naao podno brda, obode konja pa odjaha tako brzo da
nitko nije mogao vidjeti kamo je nestao.
Uveer svima valjalo pred kralja i kraljevnu da pokae j abuku
tko je ima, pa zaredali jedan za drugim, ali zlatne jabuke ni u kojeg.
Braa opet stigla kui te se raspriali kako je bilo i kako nitko
izmeu sviju nije mogao uza stakleno brdo.
A onda rekoe starija dvojica iznenada doao nekakav
vitez s opremom od srebra, i da vidi to je jahao! Preao vie od
dvije treine pa onda okrenuo natrag. A jest momak od oka! Njemu
je kraljevna bacila drugu jabuku.
Eh, to bih ga htio vidjeti! uzdahnu najmlai.
Nije on pepeo po kojem eprka, ti nakazo! odbrusie mu
starija dvojica.
I treeg dana bilo isto onako: najmlai molio da ga braa sa
sobom povedu, ali oni ni da uju o tome. Kad su stigli pod brijeg,
nitko da se gore uspne, ba ni za lakat-dva. Svi su sad ekali viteza s
opremom od srebra, ali njega niotkuda. Najposlije eto ti nekakva
viteza neznanca s opremom od zlata koja se sija na sve strane;
dojaha na tako krasnu konju kakva jo nitko nije vidio. Koliko se
zadivie, kraljevii i vitezovi ne stigoe doviknuti mu da se ne mui
i ne pokuava uza stakleno brdo; kad su se pribrali od pustog
udivljenja, on ve natjerao konja uzbrdo i odmakao, ba kao da
poljem jezdi. Tako se brzo uspeo, te kraljevska ki ne imade kada
zaeljeti da vitez gore doe. Kad izbi na vrh, uze treu zlatnu jabuku
kraljevni s krila, okrenu konja pa opet niz brdo i nesta, kao da je
u zemlju propao.
Kad su braa stigla kui, opet udri priaj sve po redu, a
84

najposlije ispriae ono o vitezu s opremom od zlata.

Ono ti je junak! napomenue braa. Onakva jahaa
nee na svem svijetu nai!
Eh, to bih ga htio vidjeti! uzdahnu najmlai.
Misli da je to ugljen i pepeo po kojem si nauio eprkati
odbrusie mu braa. Nije to za te, prljave.
Sutradan valjalo svima kraljeviima i vitezovima pred kralja i
kraljicu (one veeri, sve mi se ini, bijae ve kasno), valjalo je
onamo da pokae zlatnu jabuku ako je tko ima. Redali se oni jedan
za drugim, najprije kraljevii pa onda vitezovi, ali zlatne jabuke ni u
koga.
U nekoga mora biti kaza kralj; ta svi smo vidjeli da se
jedan uspeo pa kraljevni uzeo jabuku s krila.
I zapovjedi da mu svi podanici imaju doi na dvore, da pokae
zlatnu jabuku tko je ima. I dolazili jedan za drugim, ali zlatne jabuke
ni u koga. Konano dola i dva brata oni bijahu posljednji. Kad
ni oni ne mogoe jabuke pokazati, kralj upita nee li jo tkogod biti
u njegovoj kraljevini.
Jest, jo je jedan brat u nas kod kue kazae dvojica
starijih ali on posigurno nema zlatne jabuke, kad se od pepela
nije micao.
Svejedno! odsijee kralj. Kad su svi bili na dvorima,
moe i on doi!
I najmlaemu tako valjade na kraljevske dvore. Kako onamo
stie, kralj ga upita:
Ima li ti zlatnu jabuku?
Imam odgovori momak: evo jedne, evo druge, evo
tree.
I u tim rijeima izvadi iz depa sve tri jabuke jednu za drugom,
a onda sa sebe baci dronjavo ruho te se pojavi u svome zlatnom
oklopu, da je sve zasjalo.
Ti e dobiti moju ker i polovinu kraljevine ree kralj
jer si i jedno i drugo poteno zasluio.
Potom se odra svadba, te najmlai brat dobi i kraljevnu i
polovinu kraljevine. Na svadbi bilo radosti i veselja, jer su u slavlju
svi mogli sudjelovati, ako se i nisu popeli na stakleno brdo, pa ako
ve nisu slavlje proslavili, onda ga valjda jo i danas slave.

85

TRI GODINE SLUIO BEZ PLAE

Bio jednom neki siromah koji je imao sina jedinca, a taj mu bio
tako lijen i nespretan da nikakva posla nije ni htio ni znao.
Ne elim li toga lijeninu hraniti itava svog ivota, treba da
ga poaljem daleko gdje ga nitko ne zna, govorio otac u sebi.
Bude li jednom daleko od kue, nee lako natrag pogoditi.
I ovjek uzeo sina za ruku pa ga vodio daleko i iroko po
svijetu nudei ga u slubu. No nitko ga nije htio.
Poto su dugo tako obilazili, dooe nekome bogatau o
kojemu se kazivalo da sedam puta okrene iling prije nego to se od
njega odvoji. Taj je htio momka za slugu, ali da mu tri godine slui
bez plae, a kad to vrijeme izmine, gospodar e dva dana zaredom
rano u grad te e kupiti ono to najprije ugleda, a treeg e sam
momak onamo da i on kupi prvo to vidi; sve tri stvari koje se tako
kupe, bit e momku umjesto plae.
Momak je sluio tri godine i za to se vrijeme pokazao boljim
nego to se mislilo. Nije, dodue, bio uzorit sluga, ali ni gospodar ne
bijae od najboljih, jer je pustio momka da sve ono vrijeme ide u
istoj odjei u kojoj je i doao, tako da se vie i nije moglo govoriti o
nekakvu ruhu, je r na momku bijae zakrpa do zakrpe.
Kad je doao dan da se ide u kupovinu, gospodar se zaputi u
grad to je samo mogao ranije. Skupe se stvari vide jedino po danu;
nitko s njima nee na cestu tako rano, rei e gospodar u sebi. I
ovako me jo moe skupo stajati, jer mi valja kupiti na to se
namjerim.
U gradu je na ulici najprije susreo neku staricu koja je nosila
koaru, a na koari bio poklopac.
Dobro jutro, bakice pozdravi je ovjek.
Dobro jutro, gazda otpozdravi starica.
to ti je u koari? upita ovjek.
Zar bi htio znati? doeka ena.
Bih, jer treba da kupim na to najprije naiem prihvati
ovjek.
Ako bi da zna, onda kupi! odvrnu starica.
to stoji? opet e ovjek.
etiri ilinga odgovori ena.
Cijena mu se ne uini visoka te ostade pri njoj. Otklopi
86

poklopac, a to u koari sasvim mlado tene.

Zar ste se ve vratili, gospodaru? upita momak.
Jesam odgovori gospodar.
A to ste to kupili? opet e momak.
Nije, dodue, nikakva rijetkost to sam kupio, te ne znam
treba li da to i pokazujem odgovori gospodar; no kupio sam
ono na to sam najprije naiao, a to je psi.
Od srca vam hvala doeka momak jer oduvijek pse
jako volim.
Drugog dana ne bijae nita bolje. Gospodar i opet iziao
ranom zorom, pa tek to je stupio u grad, susrete staricu s koarom.
Dobro jutro, bakice pozdravi je ovjek.
Dobro jutro, gazda zaelje mu starica.
to ti je to jutros u koari? upita ovjek.
Kupi, ako bi da zna! kaza starica.
to stoji? opet e ovjek.
etiri ilinga odgovori ena.
Uvijek ista cijena, pomisli ovjek pa kaza:
Dobro je, daj ovamo a bijae uvjeren da e danas kupiti
togod bolje negoli juer. Kad podie poklopac, a u koari sitno
mae.
Kad se vratio kui, momak opet stajao na vratima da vidi kakva
li ga plaa stie za drugu godinu.
Zar ste se ve vratili, gospodaru? doeka ga momak.
Jesam odgovori gospodar.
to ste danas kupili? opet e momak.
Nita bolje negoli juer odgovori gospodar ali sam
uradio kako smo se pogodili: kupio sam ono na to sam najprije
naiao, a to bijae ovo mae.
Bolje niste ni mogli doeka momak jer make
oduvijek volim koliko i pse.
Nisam loe proao, pomisli ovjek; ali e drukije biti kad
momak poe sam u kupovinu.
Treeg dana bijae red na momku da se on zaputi. Tek to je
uao u grad, susrete onu istu staricu s koarom.
Dobro jutro, bakice pozdravi momak.
I tebi, mome uzvrati starica.
to to ima u koari? upita momak.
eli li znati, a ti kupi! doeka ena.
87

 Je li na prodaju? opet e momak.

Starica kaza da jest i da stoji etiri ilinga, te se i pogodie.
Nije mi loa kupovina, pomisli momak, jer mi valja kupiti
na to prvo naiem. Htjede uzeti to je u koari, ali ga starica
pretee.
Tvoja je i pita i tepsija, to jest i koara i ono to je u njoj. Ali
ne zaviruj dok ne stigne kui. Jesi li uo?
Dobro je, neu, razumio sam uvjeravae momak.
No, kad se kui vraao, neprestano je kopkalo u njemu da vidi
to je u koari. Sve je o tom premiljao i najposlije nije mogao
odoljeti nego poe da zaviri. Odmaknu malo poklopac, sasvim malo,
no tek to ga je odmaknuo, iz koare iskoi malen guter te pojuri
cestom da je sve italo a u koari nita vie.
Stani, ekaj, ja sam te kupio! povika momak.
Ubodi me u rep! Ubodi me u repi vikae guter.
Momak ne bijae lijen, ve potee za njim pa mu zabode no u
rep, ba kad se guter htio uvui u neku pukotinu u zidu a u taj
as od gutera postade ovjek, tako lijep i naoit kao da je kakav
kraljevi, a to zapravo i bijae.
Sad si me spasio i sa mene skinuo arolije prozbori mu
kraljevi. Ona ena s kojom si trgovao ti i tvoj gazda, vjetica je
koja me pretvorIla u gutera, mog brata u psia, a sestru u maku.
Da, udnih li stvari, pomisli momak.
Jest proslijedi kraljevi vjetica se ba zaputila da nas
baci u more da se ondje utopimo. No ako bi tkogod naiao, pa nas
htio kupiti, morala nas prodati po etiri ilinga. Eto, tako je bilo. A
sad hajde sa mnom mom ocu na dvore da te nagradi za ono to si
uinio.
Zacijelo je donde veoma daleko pripomenu momak.
Ne, nije uvjeravae ga kraljevi; eno, ondje je i
pokaza na visok brijeg u daljini.
Ili su to mogahu bolje, ali ipak bijae dalje nego to se inilo:
istom su u kasnu no cilju stigli. Kraljevi pokuca na vrata.
Tko to kuca na moja vrata i san mi razbija? u se glas iz
brijega. A glas taj bio tako gromak da se zemlja tresla.
Otvori oe, ja sam, tvoj sin koji se evo vraa javi se
kraljevi.
Otac pohitje i sav radostan otvori.
Ve sam mislio da si na dnu mora kaza starac. A gle,
88

nisi sam!
To je momak koji me izbavio objasni kraljevi.
Zamolio sam ga da doe sa mnom kako bi ga ti nagradio.
Za to emo se ve pobrinuti, miljae starac, te ih pozva:
Hajde uite, pa se lijepo odmorite.
Uoe i sjedoe, a starac na vatru baci naramak cijepana drveta
i dvije-tri klade, tako da se od plamena rasvijetli svaki kut kao u po
bijela dana, a kamo god pogledae, bijae sama krasota. Neto takvo
nije momak nikad vidio, a onakva jela i pila kakvo im je stari
donosio, nije jo nikad kuao. Zdjele i pladnjevi, pehari i vrevi
sve bijae od samoga zlata i srebra.
Mladie nije trebalo nuditi: jeli su i pili i lijepo se zabavljali, a
spavali do kasno sutradan. Prije nego to se momak probudio, starac
mu ve donio jutarnje pie u zlatnoj kupi. Poto je momak navukao
svoje jadno ruho i poto se najeo, starac ga povede naokolo te mu
sve pokaza, ne zaboravi mu spomenuti da moe uzeti ono to mu
srcu drago kao nagradu, zato to je izbavio kraljevia. A bijae
ondje to i vidjeti, i jo vie ponijeti asne mi rijei.
to eli? upita ga kralj. Moe uzeti to ti drago: ta
vidi da ima odakle.
Momak ree da e najprije razmisliti i s kraljeviem se
dogovoriti. I to mu bi ostavljeno na elju.
Sad si zacijelo vidio mnoge divote doeka ga kraljevi.
Jesam potvrdi momak ali ded mi kai to bih od ove
divote sa sobom ponio; tvoj otac veli da mogu birati.
Od svega to si vidio ne treba nita da uzme kaza
kraljevi. U mog je oca malen prsten na ruci, trai neka ti ga
dade.
Momak tako i uini: zamoli kralja da mu dade mali prsten koji
nosi na prstu.
To je najdragocjenije od svega to imam doeka kralj;
ali sin mi je, dakako, jo drai, pa u ti stoga dati prsten. Zna li
kakva se mo u njemu krije?
Ne znam odgovori momak.
Dok ti je na prstu, moe imati sve to zaeli objasni mu
kralj.
Momak lijepo zahvali, a kralj mu i kraljevi zaeljee sretan
put i opomenue ga da dobro pazi na prsten.
Nije daleko odmakao cestom, kadli mu na um pade da okua
89

to prsten moe. I tako zaelje da se odjene u novo od glave do pete.

Tek to je to zaelio, ve bijae u novom ruhu, divan i sjajan poput
srebrnjaka koji je istom skovan. A onda pomisli: Zgodno bi bilo da
se sad naalim s ocem: nije ba bio ljubazan dok bijah kod kue.
I zaelje da se nae pred vratima oinske kue, isto onako
odrpan kakav bijae prije. I u isti as stajae ondje.
Dobar dan, oe, i hvala ti na onome to je bilo oglasi se
sin.
No kad otac vidje kako dolazi jo odrpaniji nego to bijae kad
je odlazio, naljuti se i poe grditi.
Od tebe nikad nita kad ni za sve vrijeme to si izbivao, nisi
stekao krpe da se odjene!
Nemoj se, oe, ljutiti doeka momak: po dronjcima ne
smije misliti da sam propalica. Sad e na kraljevske dvore da u
kralja zaprosi ker meni za enu.
Hajde to se ruga i budali ukori ga otac.
No momak uzvrati da ozbiljno misli, te dohvati brezovu granu i
pogna oca na kraljevske dvore tako da je starac spotiui se upao u
dvoranu ba pred kralja.
to je, kakva ti je nevolja, dobar ovjee? doeka ga
kralj. Ako ti je tko nepravdu nanio, ja u ti pravdu priskrbiti.
Starina kaza da nije nepravda posrijedi, ve drugo, te iznese
kako ima sina koji mu je na najveu brigu; nikad nita od njega, a
sad eto i ono malo pameti izgubio:
Ta evo me brezovom granom dotjera dvorima na vrata, te
mi zaprijeti: ne isprosim li mu kraljevu ker...
Umiri se, dobar ovjee prekide ga kralj. Ded ovamo
toga sina, neka preda me doe da vidim kako emo se pogoditi.
Momak upade pred kralja, a tako je pohitao da su dronjci na
njemu leprali.
Hou li dobiti tvoju ker? istrese momak.
Treba da se o tome jo porazgovaramo uzvrati kralj.
Tko zna da li ti nju zasluuje, ili ona tebe.
Vidjet emo! miljae momak u sebi.
Ba nedavno u luku uplovio velik brod koji je stigao iz tuine;
mogao se vidjeti s prozora kraljevskih dvora.
Evo da vidimo proslijedi kralj: ako u sat-dva moe
sagraditi isti onakav brod kakav je dolje u fjordu, da na nj bude u
svemu nalik, a isto onako lijep, moda e dobiti moju ker.
90

 Samo kad nije nita vie! doeka momak, pa izduhnu iz

odaje i odjuri na obalu.
Na obali sjede na gomilu pijeska, a poto je podugo tako sjedio,
zaelje da se u fjordu stvori potpuno opremljen brod, s jarbolima i
jedrima i svom ostalom opremom, u svemu da bude slian brodu
koji je ondje usidren.
Tek to je to poelio, stvori se brod u fjordu, a kad kralj vidje
gdje su dva umjesto jednoga, doe na obalu da izbliza vidi to je
posrijedi. Kad stie onamo, ugleda momka kako stoji u amcu, s
metlom u ruci, kao da e oistiti ako je jo gdjegod kakva mrlja, i na
kraju osvjetlati grbove.
Kad momak opazi kralja na obali, odbaci metlu i povika:
Brod je evo gotov! Hou li sada dobiti tvoju ker?
To je s brodom u redu, a to se tie keri, valja ti jo kunju
izdrati odgovori kralj. Sagradi li za sat-dva dvore kao to su
moji, onda emo vidjeti.
Samo kad nije nita gore! odvrnu momak i ode odande.
Poto se naokolo proetao toliko da se ve bijae primaknuo
odreeni sat, momak zaelje da se ondje stvore dvori kao to su
kraljevski. Ne potraja dugo, a ondje ve stajali dvori moe
vjerovati.
Tek to se to zbilo, eto ti kralja, s kraljicom i kraljevnom, da
pogleda nove dvore. Momka i opet zatee gdje vitla metlom i isti.
Evo su dvori gotovi! povika momak. Hou li je sada
dobiti?
To je s dvorima u redu odgovori kralj. Hajde da
uemo pa da razgovaramo.
Vidio kralj da momak zna vie negoli se samo najesti, pa uze
smiljati kako bi ga se rijeio.
Kralj poe naprijed, za njim kraljica, a kraljevna ba pred
momkom. I dok su tako ili, momak zaelje da bude najljepi na
svem svijetu, a to poelje, to mu se odmah i ispuni. Kad kraljevna
vidje u kakva se krasnika odjednom prometnuo, gurnu laktom
kraljicu, a ova opet kralja, pa poto su se sve troje dovoljno naudili,
shvatie da je taj momak neto vie negoli samo onaj odrpanac
kakav im se najprije prikazao. Sporazumjee se meu sobom da se
kraljevna prema njemu pokae ljubazna da bi kako saznala to je s
njime.
Kraljevna je tako i inila i od puste ljubaznosti pretvorila se u
91

med i eer, neprestano je obilazila oko momka te mu se umiljavala

i kazivala mu kako ni dan ni no ne moe bez njega. Kad je bilo k
veeru toga prvog dana, kraljevna mu umiljato kroz ui provue:
Eto emo nas dvoje biti svoji, pa kad je tako, ne treba da
preda mnom ima kakve tajne; ne smije mi kriti kako si namaknuo
sve te krasote.
I onako e uskoro saznati uzvrati joj momak. ekaj
da najprije budemo mu i ena, jer prije toga nita ne kazujem.
Sutradan uveer kraljevna stala jadati i kukati; vidi ona jasno,
veli, kako je njemu malo do nje stalo kad joj nee da kae ono to ga
ona moli; kako li je onda to s njegovom ljubavi prema njoj kad joj u
takvoj sitnici nee elji da udovolji. Dodijalo momku, pa da je
umiri, pripovjedi joj sve to je posrijedi. A ona ne budi lijena, te s
novou otra kralju i kraljici. Dogovorie se kako e momku
skinuti prsten s prsta. A kad se domognemo prstena, pomislie,
nee nam biti teko da se rijeimo momka.
Kad se usutonilo, eto ti kraljevne k momku s napitkom koji
uspavljuje; kaza kako mu donosi ljubavni napitak, jer joj se ini da
je on ne voli koliko bi trebalo. Momak, ne mislei ni na kakvo zlo,
ispi napitak, a kako ga ispi, onog asa zapade u tako tvrd san da se,
tono rije, ne bi prenuo sve kad bi se kua nad njim sruila.
Kraljevna mu nato skinu prsten s prsta i sebi ga nataknu, te onda
poelje da se momak nae gdje lei na cesti, na gomili smea, a njoj
da se, umjesto njega, stvori najljepi kraljevi na svijetu. Kako
poeljela, tako i bilo.
Nakon nekog vremena momak se probudi, pa se zaudi kad
vidje da lei na gomili smea. Ponajprije pomisli da je sve samo san,
ali kad opazi da nema prstena, pojmi to se zbilo, te pade u takav
oaj da je potrao prema moru u nakani da u vodu skoi i da se
utopi. Kako je namjerio na obalu, na putu susrete maku, koju mu
gospodar bijae kupio.
Kamo si namjerio? upita ga maka.
U more, da se utopim odgovori joj momak.
Nemoj tako proslijedi maka; opet e ti do svoga
prstena.
Kad je tako... promuca momak, ali maka ve zagrebla
putem. Kako je ila, najednom naila na mia, pa e ovome:
Sad u te zgrabiti!
Nemoj, molim te procvilje mi pa e dobiti prsten.
92

 Kad je tako...
Elem, poto je svatko na kraljevskim dvorima u san utonuo,
mi poe naokolo uljajui se i traei gdje lee kraljevna i
kraljevi; naposljetku nae rupicu pa se kroz nju provue unutra. u
mi gdje njih dvoje jo razgovaraju i opazi kako kraljevi natie
prsten sebi na prst, a kraljevna mu govori:
Pazi dobro na prsten, prijatelju.
Ni brige te odgovori kraljevi: ta nitko nee kroza
zidove zarad prstena. Ako misli da mi nije siguran na prstu, mogu
ga staviti u usta.
Poslije nekog vremena kraljevi se oprui na lea da tako
zaspi. No, kako se okrenuo poleice, prsten mu se zaletje u grlo, pa
se kraljevi zakalja, a prsten nato iskoi te se zakotura po podu.
Mi odmah cap! Zgrabi prsten pa se s njime odulja maki koja je
vrebala kraj mije rupe.
Meuto kralj pograbio momka, vrgnuo ga u neku golemu kulu i
osudio na smrt zato to se, kaza kralj, egaio s njime i s njegovom
keri. Tako je momak ondje morao amiti do dana kad se imala
osuda izvriti. No maka se neprestano uljala oko kule i kuala da
se onamo s prstenom uulja. A na maku se oborio soko, zgrabio je
svojim pandama i s njome odletio preko mora. Nato iznenada
doao orao, okomio se na sokola, a soko ispustio maku, te ona pala
u more. Kad je osjetila mokrinu, toliko se prepala da je ispustila
prsten pa zaplivala na obalu.
Tek to je maka stresla vodu sa svoga krzna te se umila, naie
pas tono ga gospodar bijae momku kupio.
to da jadna zaponem zajadala maka pa udari u pla i
kuknjavu. Prsten je izgubljen, momka e smaknuti!
Ne znam nita o tome doeka pas znam samo da mi u
trbuhu neto trza i udara kao da e mi se eludac prevrnuti; ta gore
ve i ne moe biti!
Vidi, zacijelo si se prederao umovala maka.
Nikad ne jedem vie nego to mogu objasni joj pas a
nisam pojeo nita doli uginulu ribu to su je valovi na obalu bacili.
Moda je riba progutala prsten mudrovala maka pa i
tebi sad valja ivotom okajati to ne moe zlato probaviti.
Tkozna, moda i jest tako rei e pas, kao da se sa
sudbinom pomiruje; kad ve valja umirati, bolje odmah nego
poslije; moda e se tako momak izbaviti.
93


Nije potrebe javi se mi, koji takoer ondje bijae; ne
treba mi nego da se uvuem; ako je prsten zaista unutri, ja u ga ve
nanjuiti.
I mi se zavue u psa; nije dugo potrajalo, te se i opet pojavi
nosei prsten. Maka odmah zagrebe putem, stie podno kule,
uzvera se gore i kroz rupu dade momku prsten.
Tek to je stavio prsten na prst, momak zaelje da se kula
rasprsne. Tako i bi. Momak stajao na vratima te psovao kralja,
kraljicu i kraljevnu i nazivao ih huljama. Kralj odmah pozva svoje
ratnike te im zapovjedi da opkole kulu i da uhvate momka, iva ili
mrtva. A momak samo zaelje da svi vojnici do vrata zapadnu u
veliku movaru koja se nalazi iza brda, jer e tako imati dosta muke
da se izvuku.
Poto bijae gotov s vojskom, opet se obori na kralja, kraljicu i
kraljevnu, zaelje da dovijeka ame u kuli u kojoj bijahu njega
zatvorili.
Nakon toga preuze zemlju i prijestolje u svoje ruke. Onaj se pas
pretvorio u kraljevia, a maka se opet pretvorila u kraljevnu, kojom
se momak oenio, pa se slavilo svadbeno slavlje, bogato i krasno.

94

UKRAO DIVU SREBRNE PA TKE

U nekog siromaha bila tri sina. Kad im otac umrije, starija
dvojica naume u svijet, da se za sreom ogledaju, a najmlaega ne
htjednu sa sobom povesti.
Nisi ba nizato podoban rekoe mu oni nego da
sjedi uz ognjite i da po pepelu eprka.
Onda mi valja samome na put odvrati najmlai.
Zaputila se starija dvojica, pa poslije nekog vremena eto ih na
kraljevske dvore; ondje se pogode u slubu, jedan u konjuara, a
drugi u vrtlara. I najmlai krenuo s postojbine, a sa sobom ponio
nave jedino to je iza roditelja ostalo, a za to starija dvojica
nisu marila. Bijae dodue momku teko nave nositi, ali ih nije htio
ostaviti.
Poslije nekog vremena eto i njega na kraljevske dvore, te e i
on slube da se primi, ali mu ondje odgovore da za njega nemaju
posla. A kako je on lijepo molio, naposljetku mu dopuste da ostane
u kuhinji, da kuharici nosi vode i drva. Momak bio okretan i marljiv,
tako te ne proe dugo, a on ve cijenjen u oima sviju. Starija pak
dvojica bila lijena, pa esto izvlaila batine, a malu nagradu. Kad
vide kako najmlai lijepo prolazi, braa mu postanu zavidna te se na
nj naozube.
Nasuprot kraljevskim dvorima, s druge strane velike vode, bio
nastan golemu divu, a taj div imao sedam srebrnih pataka, to su
daleko plivale po vodi, tako da ih mogahu vidjeti s kraljevskih
dvora. Kralj je esto ve poelio da mu se nekako domoi tih
pataka; starija to braa znala, pa e stoga konjuaru:
Kad bi na brat samo htio, mogao bi on kralju pribaviti
srebrne patke: ta sam se time hvalio.
Nije dugo potrajalo, moe misliti, a konjuar ve otrao kralju
pa mu prenio to su braa kazala. A kralj nato pozove najmlaega te
e mu rei:
Braa ti evo vele da mi moe pribaviti srebrne patke; ja ti
evo zapovijedam da mi ih pribavi!
Nikad takvo to nisam ni pomislio, a kamoli kazao! u
udu e momak.
Rekao si uporno e kralj pa mi ih i stvori!
Dobro kad nije druge prihvati momak; neka mi se
95

onda dade vrea rai i isto toliko penice, pa u pokuati.

Dadu mu to je traio, a on ito prespe u nave tono ih bijae
od kue donio, sjedne u njih pa zavesla preko vode. Kad pristane na
drugu obalu, zae po obali tamo-amo i stane sipati ito, tako te
naposljetku uspije da patke dovabi u nave, a onda iz sve snage
zavesla natrag.
Kad se nae nasred vode, pojavi se div te ga opazi.
Jesi li to umaknuo sa sedam mojih srebrnih pataka?
povika div.
Jesam! odgovori momak.
Hoe li opet doi? upita div.
Moda doviknu mu momak.
Kad je sa sedam srebrnih pataka stigao kralju, postane jo
omiljeniji na kraljevskim dvorima, a i sam ga kralj pohvali. No
braa mu jo nenavidnija i jo gnjevnija pa izmisle da konjuaru
kau kako im se brat pohvalio da kralju moe pribaviti divov
pokriva, ako mu se samo prohtije. A konjuar, ne budi lijen, ve i
opet s time kralju.
Kralj pozove momka preda se pa mu spomene to mu braa
vele: da je kadar pribaviti divov pokriva sa srebrnim i zlatnim
etvorinama.
Kad je tako ree kralj onda ga i pribavi, jer ti inae
ode glava!
Momak i opet ono isto: nije, veli, takvo to ni u snu sanjao, a
kamoli kazao. No ne bijae druge, valjade mu se toga poduhvatIti ili
se sa ivotom rastaviti, pa zato zatrai da mu kralj dopusti tri dana
za premiljanje.
Kad minu vrijeme, momak opet u nave pa preko vode, a kad
na drugu stranu, izie na obalu, pa tamo-amo vrebaj i zasjedaj.
Najposlije opazi kako su u divovskom prebivalitu u brdu izvjesili
pokriva da se prozrai: ostavili pokriva vani pa se opet u stijenu
zatvorili. Kako ga momak ugleda, odmah ga spodbi, pa s njime u
nave, a onda zavesla natrag to je mogao bre i bolje.
Upravo kad bijae nasred vode, pojavi se div te ga opazi:
Jesi li ti onaj koji mi je odnio sedam srebrnih pataka?
zagrmje div.
Jesam odgovori momak.
A jesi li ti sada umaknuo s mojim pokrivaem na kojem su
srebrne i zlatne etvorine? opet e div.
96

 Jesam! uzvrati mu momak.

Hoe li opet doi? upita div.
Moda odgovori momak.
Kad je iziao pred kralja i pokazao pokriva sa srebrnim i
zlatnim etvorinama, jo vie u sviju poraste u cijeni negoli prije, a
kralj odredi da momak odsele bude njegov osobni sluga. Dvojica
brae, ionako ve kivnI, sad se jo vie razbjesnie, pa da mu se
osvete, odu konjuaru s novom lai to su je protiv najmlaeg
skovali.
Brat nam se pohvalio da je kadar kralju pribaviti zlatnu
harfu to je div ima rei e starija dvojica konjuaru; ta je harfa
takva te se svatko, ma koliko bio tuan, odmah razveseli im se na
njoj pone prebirati.
Konjuar s onih stopa ravno kralju, a ovaj odmah momka preda
se.
Kad si kazao, valja ti je i donijeti opet e kralj;
pribavi li je, dobit e moju ker i polovinu kraljevine; ne mogne
li, ode ti glava.
Takvo mi to ne bijae ni nakraj pameti, a kamoli da bih to
rekao u udu e momak; no kad nije druge, pokuat u, a est
mi dana treba da bih o tome promislio.
Kralj mu dopusti taj rok, a kad vrijeme izminu, momku valjade
na put. Stavi on u dep eljezni klin, brezov tapi i kusatak svijee,
pa zavesla preko vode. Kad pristane na drugu stranu, zae tamo-amo
po obali da vreba. Malo zatim eto ti diva: opazio momka.
Jesi li mi ti odnio srebrne patke? zagrmje div.
Jesam! odsijee momak.
A jesi li mi ti odnio pokriva sa srebrnim i zlatnim
etvorinama? opet e div.
Jesam! doeka momak.
Div ga nato pograbi pa ga odvue u svoje brdo.
Evo, keri moja, ulovih onoga to mi je ukrao srebrne patke
i pokriva sa srebrnim i zlatnim etvorinama obrati se div svojoj
keri; ded ga zatvori u kotac da se utovi, pa emo ga zaklati i
prijatelje pozvati na gozbu.
Odmah ki poslua oca te momka zatvori u kotac; tude on
provede osam dana, i za to je vrijeme dobivao jela i pila kakva je
samo poelio, a toliko opet koliko je samo mogao pojesti. Kad se
napunilo osam dana, rei e div svojoj keri:
97

 Idi onamo pa mu zarei mali prst da vidimo je li se ugojio.

Ki poslua oca pa ravno pred kotac; tu e ona momku:
Ded mali prst ovamo! A momak umjesto prsta prui klin, te
divovska ki u nj zaree.
Nije, ne! Tvrd je kao eljezo kaza ki kad se vratila da
oca izvijesti; nije jo za klanje.
Nakon drugih osam dana sve se ponovi, samo to je taj put
momak pruio brezov tapi.
Tja, neto je bolje ree ki divu kad se vratila da ga
izvijesti; bio bi jo tvrd za vakanje, poput drveta.
Poslije osam dana opet e div keri neka ode i pogleda je li se
ve udebljao.
Ovamo mali prst! kaza divovska ki momku, kad je dola
pred kotac, a momak joj prui kusatak svijee.
Sad je sami loj! izvijesti ki oca.
Dobro je! doeka div. Idem ja da goste pozovem, a ti
ga dotle zakolji, pa jednu polovinu ispeci, a drugu skuhaj!
Kad je div otiao, ki uzme otriti golem i dugaak no.
Zar e me time zaklati? upita je momak.
A da ime drugim! odvrnu divovska ki.
Nije otar preuze momak; ja u ti ga naotriti, pa es
me lake zaklati.
Dade mu no, a on prionu da ga otri i brusi.
Ded da ga ogledam na tvojoj pletenici predloi joj
momak; ini mi se, dobar je sada.
Ona pristane, ali kad je on uhvati za pletenicu, nagne joj glavu
unazad te je zakolje; potom polovinu divovske keri ispee, a drugu
skuha, pa sve iznese na stol. Poto je to obavio, odjene se u njezine
haljine i sjedne u kut.
Kad je div s gostima prispio, pozove ker miljae on da mu
je ono ki to u kutu sjedi pozove je da sjedne za stol i da jede.
Ne mogu jesti odgovori momak. Silna me sjeta
napala.
Pa zna tome lijeka doeka div; eno ti zlatne harfe pa
zasviraj.
A gdje je preuze momak.
Pa zna gdje je uzvrati div: sama si je onamo stavila
kad si je proli put uzimala: eno ti je nad vratima.
Momak ne pusti da mu se dvaput kae, nego skine harfu te je
98

iznese da svira. Kad je ponajbolje po njoj prebirao, prekine svirku,

gurne nave u vodu pa zavesla nosei ugrabljenu harfu, a zaveslao je
tako da se sve pjenilo.
Nakon nekog vremena uini se divu da mu je ki podugo
izostala, te on izie van da vidi to je s njome; kad on van, ugleda na
vodi momka to se u navama ve daleko otisnuo.
Jesi li ti onaj to si mi odnio sedam srebrnih pataka?
povika div.
Jesam! odgovori momak.
A jesi li ti odnio pokriva sa srebrnim i zlatnim
etvorinama? opet e div.
Jesam! odreza momak.
Jesi li to ti umaknuo sa zlatnom harfom? proslijedi div.
Jesam! potvrdi mu momak.
A zar te nisam pojeo? u udu e div.
Nisi, ne! Pojeo si svoju ker! odvrnu momak.
Kad je div to uo, toliki bijes u njem uskipi da se namjestu
raspuknuo. Nato momak zavesla natrag i ponese sa sobom itavu
gomilu zlata i srebra, koliko god mogae u nave stati.
Vratio se momak s pustim onim blagom na kraljevske dvore, sa
zlatnom harfom po vrhu, pa kad je s time doao pred kralja, ovaj mu
dade svoju ker i polovinu kraljevine, ba kako je obrekao. No nije
momak brai zlom uzvratio nego ih obasuo svakim dobrom, jer
miljae: samo su mu najbolje eljeli, te mu se na najveu korist
okrenulo to su kazali.

99

S DIVOM JEO ZA OKLADU

Bio neko siromaan seljak pa imao tri sina; zlo je ivio, bio on
star i potrebit, sasvim iznemogao, a sinci opet nikakva posla da se
late. Imao seljak poveliku, lijepu umu kraj kue, pa htio da sinovi
idu u sjeu ne bi li togod zaradili da dug vrate.
Bilo ba povuci-potegni, no najposlije ih otac privoli da se
prihvate posla, tako te najstarijem valjade najprije poi. Kad je prvi
sin doao u umu i poeo sjei usahlu jelu, eto ti nekakva golema
diva preda nj:
Bude li sjekao u mojoj umi, ubit u te! zaprijeti mu div.
Kad je momak to uo, odbaci sjekiru pa pojuri kui to ga noge
nose. Sav izbezumljen upade u kuu te ispria to mu se dogodilo. A
otac na to kaza da je u momka zeje srce: njega, staroga, dok bijae
mlad, nisu nikad divovi u sjei prijeili.
Sutradan bi red da srednji sin ide u umu. Otiao on, pa se s
njime zbilo isto to i s najstarijim. Tek to je dva-tri puta zasjekao,
preda nj se isprijei div te mu zagrmje:
Bude li u mojoj umi sjekao, ubit u te!
Momak se nije usudio ni da ga pogleda, ve odbaci sjekiru pa
strugnu, ba kao i prvi. Kad je kui stigao, otac mu priu doeka
istim rijeima kojima i prvu: kad je on, starac, bio mlad, nisu ga
divovi u sjei prijeili.
Treeg dana htjede najmlai u umu.
Kamo e, ro, kad se nikad s ognjita nisi micao! rei e
mu starija dvojica.
No najmlai nita ne uzvrati, ve zatrai da mu daju podosta
hrane. U kui nije bilo mesa, ali mati objesi lonac na vatru da mu
barem togod skuha. Kad jelo bijae gotovo, sinak s njime u vreu
pa izdunu iz kue.
Doavi u umu, uze da sijee, ali se domalo pojavi div te e i
njemu:
Bude li u mojoj umi sjekao, ubit u te!
Momak ne budi lijen, ve iz vree dohvati jedan sirac pa ga
zgnjei u ruci da je iz njega sirutka potekla.
Ne bude li tih i miran zaprijeti momak divu zgnjeit
u te kao to sam ovaj kamen zgnjeio da sve iz njega voda tee.
Nemoj, prijane zamoli div; potedi me, pa u ti
100

pomoi u sjei.
Kad je tako, neu ti nita doeka momak.
A div svojski prionuo da sijee tako da su toga dana mnogo
stabala oborili i na gomilu dovukli. Kad je dan prevalio k veeru,
rei e div:
Moe sa mnom u moj stan; blie je negoli tvojoj kui.
Momku to bijae po volji, te on prihvati. Kad su stigli divu u
kuu, ovaj uze da na ognjitu vatru naloi, a momku valjade u kotao
naliti vode da bi se kaa skuhala. Ali ondje stajala dva eljezna
abra tako golema i teka da ih momak nije mogao ni s mjesta
maknuti. No momak se brzo domislio, pa e divu:
Ne vrijedi da idem na vodu s ovim naprnjacima: radije u s
cijelim studencem ovamo.
Nemoj, prijatelju prepade se div; ne mogu bez
studenca ostati, evo ti, pa naloi vatru, a ja u po vodu.
Kad je div vode donio, skuhae pogolem kotao pun kae.
Ako si za to predloi momak jest emo za okladu.
Moemo prihvati div, jer miljae da e s momkom lako
nakraj.
Sjedoe za stol, a momak kriom priveza svoju vreu preda se,
tako da je vie trpao u vreu nego to je stavljao u usta. Kad se vrea
napunila, izvue on no iz depa pa raspori trbuh to jest vreu, u
koju je kau trpao. Div se nae u udu, ali nita ne ree. Poto su jo
neko vrijeme jeli, div odloi licu.
Ne mogu vie zapuhao se div.
Mora! odvrnu mu momak. Ja nisam ni upola sit. Ded
uradi kao to sam ja, raspori malo trbuh, pa e moi jesti koliko
hoe.
Ali to strano boli potui se div.
Nije vrijedno rijei troiti doeka momak.
I uze div no pa raspori trbuh kako mu je momak rekao, a kako
ga raspori, tako se i sa ivotom rastavi. Momak nato pokupi sve
zlato i srebro koje nae u onom brdu gdje bijae nastan divov, pa s
tim krenu kui. Sad je mogao dobrano dug vratiti.

101

D VANAEST DIVLJIH PATAKA

Jednom neka kraljica zaeljela da se proveze na saonama: bio
zimski dan, a novi snijeg istom opraio. Izvezla se ona, no tek to se
malo odmaknula, udari joj krv iz nosa tako da morade sii sa saona.
I dok je stajala naslonivi se na ogradu kraj puta i gledala crvenu krv
na bijelom snijegu, najedanput se neto prisjeti kako ima dvanaest
sinova, a nijedne keri, te e za sebe: Da mi je ker bijelu kao
snijeg i rumenu kao krv, ne bih za sinove marila. Tek to je to
potiho izgovorila, pred njom se iznebuha stvori nekakva vjetica.
Ker bi htjela, a? prozbori vjetica. I da ti je bijela kao
snijeg i rumena kao krv. E pa dobro, imat e je, ali e sinci biti
moji, a moe ih kod sebe zadrati do kerina krtenja.
Kad doe doba, kraljica dobi ker, koja bijae bijela kao snijeg,
a rumena kao krv, ba kako je vjetica obeala, i zato djevojici
nadjenue ime Snjeguljica-Ruica. Velika radost nastade na
kraljevskim dvorima, a kraljica se toliko obveselila da se ne moe
rijeima iskazati. No, kad se sjetila to je obeala vjetici, porui
nekome srebrnaru da naini dvanaest srebrnih lica, svakom
kraljeviu po jednu, a isto tako jednu i za Snjeguljicu Ruicu.
Onog dana kad su malu kraljevnu krstili, kraljevii se
pretvorie u dvanaest divljih pataka koje odletjee s kraljevskih
dvora; odonda ih nitko nije vidio ni togod o njima uo. Mala
kraljevna meuto rasla i napredovala, i od nje postala krasna
djevojka. No uvijek bijae nekako povuena i nujna, te nitko ne
mogae razabrati to joj je na srce palo.
Jedne veeri kraljica se neto snudila, glavom joj se vrzle
mnoge misli, sve joj sinovi na pamet izlazili, pa ona sjede do
Snjeguljice-Ruice te e ovoj:
to si, kerce, uvijek alosna? Mui li te togod, samo kai;
eli li togod, samo reci, i odmah e ti se srcu ugoditi.
Tako mi je pusto odgovori Snjeguljica - Ruica; u
svakoga ima brae ili sestara, a ja sam tako sama, nikog nemam, i
eto zato sam alosna.
I ti si, dijete moje, imala brau opet e kraljica;
imaah dvanaest sinova, dvanaestero tvoje brae, pa sam ih sve za te
dala.
I tu kraljica pripovjedi svojoj keri to je i kako je bilo, kaza joj
102

o vjetici i o kraljeviima.
Kad je kraljevna to ula, nije vie mira imala; koliko god je
kraljica plakala i molila, nije pomagalo: kraljevna odluila da ide u
potragu za braom; smatrala je da je ona kriva nesrei to je brau
snala. I kako naumila, tako i uinila: otila kraljevna s dvora. Ila
ona po svijetu, ila neprestance i tako daleko dospjela da ti je upravo
neshvatljivo kako je onako njena djevojka mogla onoliki put
prevaliti.
Na svome dugom putu namjerila jednom kroz nekakvu umu,
kojoj kanda kraja ne bijae, pa se jednog dana tako umorila da nije
mogla dalje, nego se spusti na tlo i zaspa. i dok je ondje spavala,
usnije neobian san: Zala ona u umu pa sve dalje, dok ne doe do
nekakve kolibe, a kad tamo u kolibi sva njezina braa.
Kraljevna se u taj as probudi te pred sobom u zelenoj
mahovini ugleda ugaenu stazu koja vodi duboko u umu. Ona udari
tuda pa najposlije stie pred onakvu kolibu kakva joj se u snu
ukazala.
Kad ue unutri nikoga, no bilo ondje dvanaest postelja i
dvanaest stolica, na stolu pak dvanaest srebrnih lica, i tako od
svega po dvanaest to god se u kolibi nalazilo. Kraljevna se toliko
obradovala da tako radosna ne bijae ve mnoge i mnoge godine: ta
odmah je razabrala da joj tu braa ive i da su to njihove postelje,
stolice i lice.
Odmah ona naloi vatru, pomete kuu, pospremi postelje,
skuha jelo i sve lijepo uredi milina pogledati; poto je priredila
jelo i sve razdijelila kako treba, sjede i sama za stol da porua, ali joj
lica ostade na stolu, a kad bijae sa svime gotova, ode te se sakri
pod postelju najmlaega brata.
Tek to se onamo zavukla, zau nekakvo zujanje u zraku, a
odmah zatim doletje dvanaest divljih pataka; kako prijeoe preko
praga, pretvorie se u kraljevie.
Gle kako je tu ugodno i toplo! kazae braa. Bog ga
blagoslovio tko nam je tako lijepo naloio i jelo skuhao!
I u tome svaki prihvati svoju srebrnu licu da jede. No, kad je
svaki svoju uzeo, ipak jo jedna ostade, a ta bijae sasvim ko i
druge, nikakve na njoj razlike. Kraljevii pogledae jedan drugoga
pa se zaudie.
To je lica nae sestre ree jedan izmeu njih a kad je
tu lica, nee ni sestra biti daleko.
103

 Je li to naa sestra ovdje mrko e najstariji treba da

pogine: ta ona je kriva naoj nesrei.
A sestra leala pod posteljom i sve ula.
Ne! doeka najmlai. Bio bi grijeh da je ubijemo; nije
nas ona u nesreu strovalila; ako nam je itko kriv, onda je to naa
roena mati.
Poeli oni svuda traiti, zagledati i tamo i amo, a najposlije
zavirili pod postelje; kad su doli do postelje najmlaega kraljevia,
naoe kraljevnu te je izvukoe odande.
Najstariji kraljevi i opet zahtijevao da je ubiju, ali ona udarila
u pla i lijepo molila da je potede:
Nemojte me, brao, ubiti zajadala sestra ta tolike sam
godine ila za vama u potragu, pa kad bih vas mogla izbaviti, i ivot
bih svoj dala.
Kad nas hoe izbaviti doekae braa onda ostaj na
ivotu, a mogla bi nas izbaviti, samo ako hoe.
Kaite mi to i kako treba, pa u uiniti, ma bilo ne znam to
preuze kraljevna.
Valja ti sabirati svilu s jurjevskog cvijetka objasnie joj
kraljevii izgrebenati je i ispresti od nje preu, pa otkati tkaninu
od koje e nam onda saiti dvanaest kapa, dvanaest koulja i
dvanaest vratnih rubaca, a dok to bude radila, ne smije ni govoriti,
ni smijati se, ni plakati; mogne li tako, izbavljeni smo.
A gdje u nai toliku svilu za tolike kape, koulje i rupce?
upita Snjeguljica-Ruica.
Ve emo ti pokazati odgovorie kraljevii, pa je
odvedoe na neku veliku livadu. Na livadi bilo toliko onog cvijea s
bijelom svilom koja se njihala na vjetru i sjala na sunevu sjaju, te
se inilo kao da je snijeg opraio.
Nikad kraljevna jo nije vidjela toliko jurjevskog cvijea.
Odmah poe trgati i skupljati, te nabra toliko svile koliko je mogla
nositi. Kad se uveer vratila kui, prionu da grebena i da preu
prede. Dugo je tako skupljala svilu pa preu prela, a sve to vrijeme
brinula se za kraljevie: jelo im kuhala, postelje spremala, kuu
redila. Tako je ilo svakog dana, a uveer bi se kraljevii utei i
umei vraali kui; tu bi nou bili kraljevii, a izjutra bi odlazili
kao divlje patke.
Jednog dana izila kraljevna na livadu da svile nakupi
mislim, bijae to pola posljednji put kadli onuda naie mladi
104

kralj koji je upravljao onom dalekom zemljom: bio on u lovu pa na

konju dojurio i ugledao kraljevnu. Kad je kralj vidje, zadivi se
lijepoj djevojci koja svilu sa cvijea kupi, pa je upita za to e joj.
Kad na pitanje ne dobi odgovora, jo se vie zaudi, a kako mu se
djevojka svidjela, htjede je sa sobom odvesti na dvore da mu enom
bude. I stoga kaza svojim slugama da mu je podignu na konja.
Snjeguljica - Ruica zamoli rukama i poe pokazivati na torbe u
kojima se nalazio njezin rad. Kad je kralj razabrao to bi ona da
kae, zapovjedi slugama da ponesu torbe. Sad se kraljevna umiri.
Vidje ona da je kralj dobar i lijep ovjek i da joj je naklonjen.
Stigla pratnja na kraljevske dvore. Kad stara kraljica, koja
bijae maeha mladoga kralja, ugleda Snjeguljicu-Ruicu, silno se
razbjesnje od zavisti to je djevojka onako lijepa, i zato prvom
prilikom ree mladom kralju:
Zar ne vidi da si vjeticu doveo? Zar njome da se eni? Ta
ona ne otvara usta, niti se smIje, niti plae.
No mladi kralj nije mario za ono to maeha kazuje nego
odredi da se svadba proslavi. I poivjee sretno i zadovoljno, ali u
svoj srei nije Snjeguljica-Ruica prestala koulje iti.
Kad je godina minula, sudbina obdarila Snjeguljicu - Ruicu
malim kraljeviem, a stara se kraljica nato jo vie razbjesnje, te
umalo to nije pukla od zlobe i zavisti. I tako, kad se unoalo, uulja
se u odaju gdje je spavala mlada kraljica, uze joj dijete pa ga baci u
jam u punu zmija; zatim se vrati, zareza mladoj kraljici u prst te je
krvlju namaza oko usta, a onda ode mladom kralju pa mu ree:
Hodi da vidi koga si za enu uzeo! Sad je eto svoje dijete
pojela!
Kralj se toliko rastuio da mu umalo suze ne navrijee, te e i
sam:
Bit e da je tako, kad eto na svoje oi vidim! No zacijelo to
nee vie uiniti: ovaj put u joj oprostiti.
Prije nego to je druga godina izminula, mlada kraljica dobi
drugog sinia, a s njime bijae to i s prvim. Maeha se jo vie
grizla u zavisti i bila jo bjenja: i opet se nou uuljala mladoj
kraljici u lonicu, uzela dijete pa ga bacila meu zmije, a onda
kraljici zarezala u prst te joj krvlju umastila usta;
Evo, kanimo spaliti moju enu jer je vjetica odgovori
kralj svoju je djecu pojela.
Nije ona svoje djece pojela uzvratie kraljevii, a onda e
105

svojoj sestri:
Govori, sestro, jer si nas izbavila, pa sada i sebe izbavi.
I onda Snjeguljica - Ruica ispria to je sve i kako je bilo,
pripovjedi kako joj se stara kraljica uvlaila u lonicu i djecu joj
odnosila, pa je zatim u prst zarezala i krvlju je mazala po ustima.
Nato kraljevii odvedoe kralja nad jamu punu zmija: u jami
bilo troje djece i sa zmijama se i abama krastaama igralo, a ljepe
djece valjda na svijetu ne bijae: nikako oko da s njih skine.
Kralj povede djecu sa sobom pa s njima maehi; upita je to
zasluuje i kakvom kaznom da se kazni onaj koji ima srce da okrivi
nedunu enu i uniti troje tako krasne djece.
Taj zasluuje da ga dvanaest divljih konja na komade
rastrga! odgovori stara kraljica.
Sama si osudu izrekla, sama e kaznu podnijeti! kaza
kralj te zapovjedi da se kazna izvri.
Dvanaest neukroenih konja raznese zlu maehu na komade, a
Snjeguljica-Ruica s kraljem, s djecom i braom ode svojim
roditeljima te im pripovjedi to se sve s njome zbilo. U svoj
kraljevini nasta radost i veselje to se kraljevna spasila i to je
izbavila svoje dvanaestero brae.

106

PRAVDA I KRIVDA
Bila neko dva brata, jedan pravedan, a drugi nepravedan.
Pravedni bio iskren i dobar sa svakim, a nepravedni tako zao i pun
lai da mu se nikad nije moglo vjerovati. Mati im ivjela u
udovitvu, pa se muno kroza ivot probijala, i tako je sincima, kad
su poodrasli, valjalo u svijet, trbuhom za kruhom. Kad su polazili,
svakome mati dala na put torbu s hranom, te sinci krenuli od kue.
Putovala braa, a kad je sunce k veeru prevalilo, sjedoe na
deblo to ga je oluja u umi iupala, pa svoje torbe preda se, jer
kako su cio dan hodili, bijahu dobro ogladnjeli: valjalo je da uzmu
koji zalogaj.
Zna li to? predloi nepravedni pravednome.
Jest emo najprije iz tvoje torbe, dok u njoj togod bude, pa
emo onda iz moje.
Pravednome to bilo s voljom, te se oni prihvatili jela; no sve
najbolje nepravedni trpao u se, a pravednoga zapale samo kourice i
korice. Ujutro su opet jeli iz torbe pravednoga, a isto tako o podne,
te u pravednoga vie nita i ne osta.
Ili oni dalje, pa kad je bilo k veeru i trebalo glad utaiti,
htjede pravedni da jede iz bratove torbe, ali ovaj ne dade, ve kaza
da je jelo njegovo i da nema vie nego to mu samome treba.
A ti si jeo iz moje, sve dok je togod u njoj bilo potui se
pravedni.
Nitko nije kriv to si takva budala te puta da ti drugi jelo
izjede odbrusi mu nepravedni; sad sjedi i oblizuj usta kad
nita nema.
Nepravedan si i takav e do smrti ostati kaza pravedni.
Kad je nepravedni to uo, toliko se raestio da je skoio na
brata te mu oi iskopao.
Sad e vidjeti tko je pravedan, tko li nepravedan, slijepa
volino procijedi nepravedni i ostavi brata.
Siromah pravedni poe dalje kroz gustu umu pipajui oko
sebe; bijae slijep i sam, nije znao to da pone. Najposlije doe pod
golemu lipu te se uspe na drvo da se preko noi zatiti od zvijeri.
Kad ptice zapjevaju, onda je dan, pomisli slijepac, te mi valja
nastojati da se odavde izvuem.
Poto je malo posjedio na lipi, odjednom zau kako netko doe
107

pod drvo te prionu da kuha i pee, a ubrzo eto cijelog drutva, pa

kako se poee pozdravljati, razabra da se tu sastali medvjed, vuk,
lisica i zec da proslave Ivanje.
Naklopili se oni na jelo te poeli uivati, a kad sve pojedoe,
sjedoe da malo meu sobom prodivane, pa tako lisica predloi:
Hajde, dok smo ovdje, da prie priamo.
Svidje se ostalima njezin prijedlog, te prvi poe medvjed, jer on
bijae najugledniji meu njima.
U engleskog su kralja slabe oi zaveze medvjed ne
vidi gotovo ni korak pred sobom; kad bi se ujutru uspeo na ovu lipu,
dok je jo rose na liu, pa rosom namazao oi, odmah bi progledao,
te bi mu vid bio ko i prije.
Jest preuze vuk u engleskog je kralja gluhonijema ki,
ali kad bi znala to ja znam, bilo bi joj odmah lijeka. Kad se lani
priestila, ispljunula je kruh, a nato dola velika kornjaa te ga
progutala. Kad bi samo kopali pod crkvenim podom, nali bi
kornjau; skupila se ona pod rtvenikom, a kruh joj se isprijeio u
grlu; kad bi je razrezali pa kruh dali kraljevni da ga pojede, opet bi
mogla uti i govoriti kao i drugi ljudi.
Jest, jest prihvati lisica kad bi engleski kralj znao to
ja znam, na dvorima mu ne bi bila onako loa voda. Pod velikim
kamenom nasred dvorita krije se najia izvor-voda koju moe
poeljeti, te bi je i nali kad bi bili pametni te ondje kopali.
Jest najposlije e zec u engleskog je kralja najljepi
vonjak u cijeloj zemlji, ali mu od njega ni jabuke, jer je u zemlji
zakopan zlatni lanac, koji je triput opasan oko vrta; kad bi ga
iskopao, imao bi najljepi i najbolji vonjak u svoj kraljevini.
Ve je kasna no, pa nam je najbolje da idemo kui
opomene ih lisica, pa tako odoe.
Poto su otili, pravedni brat, koji je bio na lipi, odmah zaspa, a
im su ujutro ptice zapjevale, on se probudi, pa uze rose s lia i
namaza oi, a kako ih namaza, odmah progleda.
Sad on poe pravo na dvore engleskoga kralja, pa kad stie,
zatrai da ga uzmu u slubu, i tako se ondje zaposli.
Jednog dana iziao kralj na dvorite, pa poto je malo proetao,
htjede da se napije vode na svome studencu jer bijae od vruine
oednio. No kako mu je zahitie, voda sva kalna i mutna. Kralj se
naljuti i prozbori:
Mislim da u svoj kraljevini nema ovjeka u ijem je
108

dvoritu tako loa voda, i jo je moram iz tolike daljine dovoditi!

Kad to u pravedni brat, progovori:
Dade li mi, gospodaru, nekoliko ljudi u pomo da razbijem
golem kamen koji je nasred dvorita, bit e ti iste i bistre vode
koliko ti srce ite.
Kralj odmah bijae za to: tek to su razbili kamen i malo
kopali, iknu voda u najbistrijem mlazu, te je istije i svjeije ne
bijae u svoj Engleskoj.
Neko vrijeme poslije toga kralj i opet siao na dvorite;
najedanput se velik jastreb ustremi na pilie, a sve sluge poee
pljeskati rukama i vikati:
Eno ga! Eno ga!
Kralj pograbi svoju puku da ustrijeli jastreba, ali nije mogao
donde vidjeti, pa se stoga sneveseli i ree:
Kad bi Bog koga poslao da mi oima nae lijeka! ini mi se
da u uskoro sasvim oslijepiti.
Ja u ti, gospodaru, kazati kako e oi izlijeiti! javi se
pravedni brat te ispria kralju o udotvornoj rosi od koje je i sam
progledao.
Kralj se nato jo iste veeri uputi onoj lipi, pa kad je ujutro
rosom s lia oprao oi, mogae vidjeti ko i neko.
Od tog vremena nitko kralju ne bijae blii od pravednog brata,
tako da je ovaj, gdje god se kralj nalazio, uvijek morao uza nj biti.
Jednog jutra izili oni zajedno u vrt.
Ne znam odakle to pojada se kralj ali nitko zacijelo
nije u svoj vonjak uloio toliko koliko ja, pa ipak mi od tolikih
voaka ni jabuke nema.
Dade li mi ono to je triput opasalo tvoj vonjak, a u zemlji
je zakopano javi se pravedni i dade li mi ljudi da to otkopam,
vonjak e ti raati plodom.
To je kralj rado htio. Pravedni dobi ljude, te oni prionue da
kopaju i naposljetku iskopae cio zlatni lanac. Pravedni postade sada
bogat ovjek, bogatiji i od samoga kralja, no ovaj bijae zadovoljan,
jer mu se u vonjaku grane k zemlji svijahu od pustoga ploda, a
takvih kusnih jabuka i kruaka jo nitko nije kuao.
Jednog dana etali kralj i pravedni brat te razgovarali sad o
ovom, sad o onom, a uto naila kraljevna, pa se kralj rastui kad je
vidje.
Zar nije grehota potui se kralj da tako krasna
109

kraljevna kao to je moja ki, ne moe ni uti ni govoriti.

Ima tome lijeka doeka pravedni brat.
Kralj se silno obradovao kad je to uo, pa u silnoj radosti obea
pravednome bratu da e mu dati svoju ker, ako je izlijei, i pola
kraljevine po vrhu.
Pravedni povede sa sobom nekoliko ljudi u crkvu, iskopa ondje
kornjau koja se krila pod oltarom, zareza je pa izvadi kruh i dade
ga kraljevni da ga pojede. Onog asa kraljevna se izlijei, te mogae
uti i govoriti ko i drugi ljudi.
Sad se imala proslaviti svadba, sve se za nju spremalo, a imala
je biti takva da se glas o slavlju pronese svom kraljevinom.
Kad je na dvorima zavladala radost i veselje odjeknulo, eto ti
odjednom nekakva siromaha pred vrata: zakuca on i zamoli da mu
daju malo jela: bijae tako poderan da su se u udu svi pred njim
kriali. Pravedni ga brat prepozna i razabra da je to njegov
nepravedni brat.
Zar me ne poznaje? upita pravedni brat.
Ta odakle bih znao takva gospodina! odgovori mu
nepravedni.
Ipak me poznaje opet e pravedni. Lani si mi oi
iskopao. Nepravedan si i takav e do smrti ostati, tako sam onda
rekao, pa ti i sada velim. No, bez obzira na to, brat si mi roeni, pa
te ne smijem pustiti da gladan odavde ode; dobit e jela, pa e
onda k onoj lipi na kojoj sam ja lani sjedio; ondje e uti neto to
e ti biti na veliku korist.
Nepravedni ne pusti da mu se dvaput kae. Kad je pravedni
imao toliko koristi od toga to je jednu no na lipi sjedio, ree u
sebi nepravedni, te je eto postao kraljem polovini Engleske,
onda... Tako pomisli nepravedni pa se odmah tamo zaputi, a kad
stie, uzvera se na lipu.
Nije dugo gore sjedio, dok eto ti ivotinja pod drvo da jedu i
piju i da slave Ivanje. Kad s jelom bijae gotovo, lisica htjede da
priaju prie, a nepravedni naulio ui, pa slua li, slua. No
medvjed bio mrzovoljan pa zabrunda:
Netko je izbrbljao to smo lani govorili, tako da nam valja
utjeti o onome to znamo.
ivotinje na to zaeljee jedna drugoj laku no, pa se razioe,
tako te nepravedni ne imade prilike da postane pametniji, a sve stoga
to je nepravedan bio i takav ostao.
110

BRANIN GUDBRAND
Bio jednom ovjek po imenu Gudbrand; imao on kuu koja je
bila daleko, na obronku nekog brda, pa su ga stoga zvali Branin
Gudbrand. Taj ovjek ivio tako lijepo sa svojom enom i u takvoj
slozi da se sve ono to bi mu uradio, eni inilo tako dobro i
valjano da ve bolje i ne moe, i ma to mu uinio, eni uvijek bilo
po volji. Imali oni komadi zemlje, stotinu talira u krinji i dvije
krave u staji. Jednog dana rei e ena muu:

Sve mislim da bi nam s jednom kravom valjalo u grad da je

prodamo kako bismo sastavili i u rukama imali neto novaca kao to
i drugi imaju; onih stotinu talira to su u krinji ne smijemo dirati, a
ne znam zato bi nam ba trebale dvije krave. Uz to, ruku na srce,
imat u manje brige i posla oko jedne krave negoli oko dviju, kao
to dosad imaah.
Uini se Gudbrandu da ena pravo i razborito govori, pa stoga
povede kravu u grad da je proda. No, kad je stigao u grad, ne nae
nikoga tko bi kravu kupio.
Eh, sto mu jada, miljae Gudbrand, idem ja s kravom kui,
imam za nju i staju i jaram, a jednako mi je daleko natrag kolik i
ovamo. I u tim mislima okrenu ovjek kui.
Poto je neko vrijeme tako iao vodeI kravu, susrete ovjeka
koji je imao konja pa ga htio prodati. Gudbrand pomisli kako je
bolje imati konja negoli kravu, pa se tako s njim promijeni.
Zaputio se dalje, pa kad je malo odmakao, susrete ovjeka koji
je pred sobom gonio ugojenu svinju. Pomisli Gudbrand da je bolje
imati ugojenu svinju negoli konja, pa se i opet promijeni. Poto je
prevalio dio puta, naie na ovjeka koji je imao kozu.
Zaista je bolje imati kozu negoli svinju, pomisli Branin
Gudbrand, pa se promijeni s ovjekom koji je imao kozu. Poao
Branin dalje pa se nakon nekog vremena namjerio na ovjeka koji
je imao ovcu. Branin i opet u zamjenu, mislei za se: Uvijek je
bolja ovca negoli koza.
Klimao Branin dalje pa susreo ovjeka koji je nosio gusku
pod rukom; i s ovim se Gudbrand brzo pogodi te dade ovcu za
gusku. Usmjerio on dalje pa naiao na ovjeka koji je nosio pijetla; i
tu Branin Gudbrand obavi zamjenu, sve kazujui u sebi: Jest,
svagda je bolje imati pijetla negoli gusku.
111

Iao dalje, pa kako je ve i dan poodmakao, osjetio ovjek glad

te prodao pijetla za dvadeset ilinga, a za taj novac kupio jela. Ta
bolje je ivot spasiti negoli imati pijetla, miljae Branin
Gudbrand.
Proslijedio on dalje na putu kui pa tako naiao pokraj prvog
susjeda i svratio unutra.
Kako si proao u gradu? upitae ga u susjeda.
Tako, tako odgovori Branin Gudbrand; ne mogu se
ba kakvom sreom pohvaliti, ali nisam ni loe proao. I na to
ispria sve po redu, od poetka do kraja.
Lijepo li e te ena doekati kad joj s tim kui doe!
podrugljivo e susjed. Bogme ne bih htio da sam u tvojoj koi!
Moglo je jo i gore biti doeka Branin Gudbrand.
Sad, bilo dobro ili loe, u mene je tako dobra ena da nikad nita ne
kae, to god ja uinio.
Moe biti, ali ne vjerujem opet e susjed.
Hoemo li se okladiti? predloi Branin Gudbrand.
Imam u kui na dnu sanduka stotinu talira; smije li staviti toliko?
Stavljam, vrijedi! prihvati susjed, i oni se okladie.
Branin Gudbrand ostao u susjeda dok se nije smrklo, a onda
se obadvojica uputie Gudbrandovoj kui. Kad su stigli, susjed osta
vani, pred vratima, da prislukuje, a Gudbrand ue unutra.
Dobar vee! pozdravi Branin Gudbrand kad ue unutra.
Dobar vee! uzvrati mu ena. Jesi li se to, Bogu hvala,
vratio iz grada?
Jesam evo kaza Gudbrand.
Sad ga ena upita kako je bilo u gradu.
Ah, tako, tako odgovori Gudbrand ne mogu se ba
osobitom sreom pohvaliti; kad sam doo u grad, ne bijae nikoga
da kravu kupi, pa sam je zamijenio za konja.
E, ba ti hvala doeka ena i zasluujemo da se
vozimo u crkvu kao i drugi, pa kad moemo drati konja, zato ga
ne bismo drali? Hajde, muiu, pokai mi konja!
Bih, ali nemamo konja uzvrati Gudbrand jer kad sam
malo popoiao, zamijenih ga za svinju.
Divota! Kao da si mene pitao! uskliknu ena. Ba ti
hvala! Imat emo slanine da doekamo gosta kad nam se u kuu
navrati. Pa i to bismo s konjem? Samo bi nam prikrpljivali kako
smo se ponijeli te vie ne moemo pjeke u crkvu, kao i prije. Hajde,
112

muiu, da vidimo svinju.

Ali ni svinje nemam opet e Gudbrand jer sam je,
idui dalje putem, zamijenio za kozu.
E, sve ti tako dobro radi! oduevi se ena. to bih ja
sa svinjom, kad pravo razmislim? Samo bi nam priivali: Gle onih:
poderu sve to imaju. A sad eto imam kozu, bit e mlijeka i sira.
Hajde, tatice, da vidimo kozu!
Ni koze nemam proslijedi Gudbrand jer sam na putu i
kozu mijenjao pa za nju dobio krasnu ovcu.
E, jesi mi elji udovoljio, kao da sam sama ondje bila!
uzviknu ena. Pa i to bismo s kozom? Morala bih vascijeli dan s
njome po brijegu, da brsti. A sad imam ovcu, bit e vune i odjee, i
jela po vrhu! Hajde, muiu, da vidimo ovcu.
Bih, ali ni ovce nemam prihvati Gudbrand jer sam je
usput zamijenio za gusku.
Od srca ti hvala! primetnu ena. Ta to bih zapravo s
ovcom? Nit imam vretena nit preslice! Ne moram trti glave radi
odjee, ne moram se pletivom muiti. Odjeu moemo kupovati kao
to smo i dosad radili. Bit e guetine, koje sam se odavno
zaeljela, a bit e i perja za jastuke. Hajde, tatice, da vidim gusku!
Jest, ama ni guske nemam opet e Gudbrand jer sam
je na putu dao u zamjenu za pijetla.
Kako si se samo divno dosjetio! preuze ena. Ba kao
da si mene pitao! Dakle, pijetla si donio! Pa to je kao da si kupio uru
budilicu, jer svakog jutra pijetao kukurikne u etiri sata, tako te onda
i mi moemo u pravo vrijeme na noge. Pa to bismo s guskom? I ne
znam ja guetinu stavljati u salamuru, a jastuke mogu napuniti i
travom svjetlikom. Ded, muiu, da vidim pijetla!
Ama ni pijetla nemam! najposlije e Gudbrand. Kako
sam iao putem, ja pregladnio, pa mi valjade prodati pijetla za
dvadeset ilinga da ivot spasim.
Dobro si uinio, Bogu hvala! uzviknu ena. to god
bilo, ini ba onako kako samo poeljeti mogu. Pa to bismo s
pijetlom? Sami smo sebi gospodari, te moemo izjutra leati dokle
nas volja. Bogu hvala, kad si mi opet ovdje, ti, koji sve zna uraditi
da ne moe bolje, pa mi ne treba pijetla ni guske, svinje ni krave.
Gudbrand nato otvori vrata.
Jesam li dobio stotinu talira? povika susjedu, a ovome ne
bijae druge nego priznati da je izgubio okladu.
113

PRODRLJIVA MAKA
Ono ti neko bio neki ovjek pa imao maku, a ta bila tako
strano prodrljiva da je vie nije htio drati. Naumio on o vrat joj
objesjti kamen pa s njome u rijeku, ali prije nego to je baci, hotijae
da je jo jednom nahrani. Kaza eni neka maki dade jela, a ena
pred maku stavi anak kae i loni masla. Maka sve to podera, a
onda obliza brke i strugnu kroz prozor. Na gumnu stajao ovjek i
ito mlatio.
Dobar dan, goso, na gumnu oso javi se maka.
Dobar dan, mako uzvrati ovjek jesi li jutros ve
jela?
Ah, malenkost, gotovo sam jo natate odgovori maka.
Zapao me samo anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo
splaslo, pa evo premiljam bih li i tebe progutala.
To rekavi pograbi ovjeka te ga proguta. Zatim okrenu u staju.
U staji sjedila ena i krave muzla.
Dobar dan snajo, u staji majo1 pozdravi maka.
Dobar dan, mako, jesi li ti to? doeka ena. Jesi li
pojela togod?
Ah, malo me jutros zapalo, gotovo sam jo natate
odgovori maka. Pojela sam svega anak kae i loni masla,
anak tanak, a maslo splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, pa evo
premiljam ne bih li i tebe progutala.
I u tim rijeima pograbi enu pa je proguta. Zatim prie kravi
prethodnici to bijae za jaslama.
Dobar dan, miljenice, kravo prethodnice kaza maka
kravi za jaslama.
Dobar dan, mako uzvrati krava. Jesi li jutros ve
jela?
Ah, malenkost, gotovo sam jo natate preuze maka.
Pojela sam svega anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo
splaslo, i k tome gosu na gumnu osu i snaju u staji maju, te evo
premiljam ne bih li i tebe poderala.
Tako ree, obori se na kravu pa i nju podera.
Potom ode u vrt i ondje sjede. U vrtu stajao ovjek i skupljao
1 M aja = redua, stanarica. Prev.

114

lie.
Dobar dan, vrtlaru u vrtu prtljaru javi se maka.
Dobar dan, mako doeka vrtlar. Jesi li jutros ve
jela?
Ah, malenkost, gotovo sam jo natate odgovori maka.
Pojela sam svega anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo
splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju i za
jaslama miljenicu kravu prethodnicu, a sad evo premiljam bih li i
tebe progutala.
Tako ree pa pograbi vrtlara te i njega podera.
Potom poe do gomile kamenja. Na kamenju bila lasica i
vrebala naokolo.
Dobar dan, lasico na kamenju krasico proslovi maka.
Dobar dan, mako odbesjedi lasica. Jesi li jutros ve
jela?
Ah, malenkost, gotovo sam jo natate preuze maka.
Pojela sam svega anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo
splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za
jaslama miljenicu kravu prethodnicu i vrtlara u vrtu prtljara, pa sad
evo mislim da i tebe progutam.
I to govorei jurnu na lasicu te i nju podera.
Pola maka dalje, a nakon malo vremena eto je podno neke
lijeske. Na lijeski uala vjeverica i brala ljenjake.
Dobar dan, vjeverice na lijeski proverice nazva joj
maka.
Dobar dan, mako ozva se vjeverica. Jesi li jutros ve
jela?
Ah, malenkost, gotovo sam jo natate poali se maka.
Pojela sam svega anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo
splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za
jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu
na kamenju krasicu, pa sad mislim da i tebe progutam.
To izusti pa pograbi vjevericu te i nju podera.
Proslijedi dalje, a malo zatim susrete lisicu to je vrljala i
njukala na rubu ume.
Dobar dan, prijo lukavice lijo javi se maka.
Dobar dan, mako, jesi li jutros ve jela? doeka lisica.
Ah, sitnicu, gotovo sam jo natate rei e maka.
Pojela sam svega anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo
115

splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za

jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu
na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, pa sad mislim
da i tebe progutam.
I u tim rijeima pograbi lisicu te i nju podera.
Poto je malo odmakla, susretne zeca koji je stranom skakutao.
Dobar dan, skoivrae zeiu kratki repiu prozbori
maka.
Dobar dan, mako prihvati zec. Jesi li odjutros ve
togod jela?
Oh, malenkost, gotovo sam jo natate potui se maka.
Pojela sam samo anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo
splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za
jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu
na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, i priju lukavicu
liju, pa evo mislim da i tebe progutam.
Tako ree i pograbi zeca te i njega proguta.
Odetala maka dalje, a nakon nekog vremena susrela vuka.
Dobar dan, vuino gorska hajduino kaza maka.
Dobar dan, mako prihvati vuk. Jesi li odjutros togod
zagrizla?
Ah, malenkost, jo sam gotovo natate odgovori maka.
Izjela sam samo anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo
splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za
jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu
na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, i priju lukavicu
liju i skoivraga zeia kratkog repia, pa sad mislim da i tebe
smaem.
To kaza pa srnu na vuka te i njega podera.
Zala maka u umu, i poto je dugo i podugo ila, preko brda i
dolina, susrela medvjee mladune.
Dobar dan, mee maljo mrka haljo otpoe maka.
Dobar dan, mako preuze mee. Jesi li danas ve
togod jela?
Ah malenkost, jo sam gotovo natate procijedi maka.
Izjela sam samo anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo
splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za
jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu
na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, i priju lukavicu
116

liju, i skoivraga zeia kratkog repia, i vuinu gorsku hajduinu,

pa sad mislim da i tebe progutam.
I u tim rijeima dohvati maloga medu te i njega proguta.
Poto je jo malo odmakla na svom putu, susrete medvjedicu
to je udarala po drveu da se sve kora gulila, koliko meka bijae
bijesna to je izgubila svoje mlado.
Dobar dan, meko ljuta kmeko zapoe maka.
Dobar dan, maco prihvati meka. Jesi li danas togod
prigrizla?
Ah, malenkost, gotovo sam jo natate otepi maka.
Izjela sam samo anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo
splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za
jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu
na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, i priju lukavicu
liju, i skoivraga zeia kratkog repia, i vuinu gorsku hajduinu, i
mee malju mrku halju, pa sad mislim da i tebe pojedem.
I tek to je to izrekla, jurnu na meku te i nju podera.
Pola maka dalje, pa nakon nekog vremena susrela i samoga
mrkog medvjeda.
Dobar dan, dundo medo brundo javi se maka.
Dobar dan, mako prihvati medvjed. Jesi li se danas
omrsila?
Ah, malenkost, gotovo sam jo natate uzvrati maka.
Izjela sam svega anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo
splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za
jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu
na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, i priju lukavicu
liju, i skoivraga zeia kratkog repia, i vuinu gorsku hajduinu, i
mee malju mrku halju, i meku ljutu kmeku, pa sad mislim da i
tebe pojedem.
Tako ree, dohvati medvjeda te i njega podera.
Ila maka dugo i podugo, dok i opet nije zala u naseljen kraj.
Tu susrete svatovsku povorku na putu.
Dobar dan, namjernici svati veselnici pozdravi maka.
Dobar dan, mako uzvratie svatovi. Jesi li danas ve
omastila brke?
Ah, malenkost me zapala, gotovo sam jo natate
rasprede maka. Izjela sam samo anak kae i loni masla,
anak tanak, a maslo splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u
117

staji maju, i za jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu

prtljara, i lasicu na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu,
i priju lukavicu liju, i skoivraga zeia kratkog repia, i vuinu
gorsku hajduinu, i mee malju mrku halju, i meku ljutu kmeku, i
dundu medvjeda brundu, pa sad mislim da i vas pojedem.
I u tim rijeima zae po svatovskoj povorci te i nju podere
mladu i mladoenju, sve svatove redom, kuhare i svirce, konje i sve
ostalo, uzdu i poprijeko.
Uzela maka put pod ape, pa poto je izminulo neko vrijeme,
izbi pred neku crkvu. Tu se namjeri na pogrebnu povorku.
Dobar dan, ukopnici tuni sprovodnici pozdravi ih
maka.
Dobar dan, mako otpozdravie alobnici. Jesi li
danas togod niz grlo pustila?
Ah malenkost, jo sam gotovo natate zavajka se maka.
Izjela sam anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo
splasla, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za
jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu
na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, i priju lukavicu
liju, i skoivraga zeia kratkog repia, i vuinu gorsku hajduinu, i
mee malju mrku halju, i meku ljutu kmeku, i dundu medvjeda
brundu, i na putu namjernike svate veselnike, pa sad mislim da i vas
pojedem.
I ne asei asa navali na sprovodnike, pa proguta i njih i
mrtvaca.
Kad je to progutala, uputi se ravno na nebo, i poto je dugo i
podugo ila, naie na mjesec u oblaku.
Dobar dan, mjesee gegave u oblaku mirave proslovi
maka.
Dobar dan, mako uzvrati joj mjesec. Jesi li svoje
omastila brke?
Ah, malenkost, gotovo sam jo natate zaveze maka.
Izjela sam samo anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo
splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za
jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu
na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, i priju lukavicu
liju, i skoivraga zeia kratkog repia, i vuinu gorsku hajduinu, i
mee malju mrku halju, i meku ljutu kmeku, i dundu medvjeda
brundu, i na putu namjernike svate veselnike, i kraj crkve ukopnike
118

tune sprovodnike, pa sad mislim da i tebe progutam.

To ree pa navali na mjesec te i njega podera, zajedno s
njegovim srpom i punom ploom.
Dugo je i podugo maka ila pa tako dola do sunca.
Dobar dan, klatilo nebesko svjetilo prozbori maka.
Dobar dan, mako uzvrati joj sunce. Jesi li danas ve
togod jela?
Ah, malenkost, gotovo sam jo natate zapovrnu maka.
Izjela sam samo anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo
splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za
jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu
na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, i priju lukavicu
liju, i skoivraga zeia kratkog repia, i vuinu gorsku hajduinu, i
mee malju mrku halju, i meku ljutu kmeku, i dundu medvjeda
brundu, i na putu namjernike svate veselnike, i kraj crkve ukopnike
tune sprovodnike i mjeseca gegavca u oblaku miravca, pa sad
premiljam ne bih li i tebe progutala.
I u tim rijeima pade po suncu te i njega podera.
Zaputila se maka dalje, ila dugo i podugo, pa izbila na neki
most sastavljen od brvana. Na mostu susretne krupna jarca.
Dobar dan, na mostu jare bradati stare rei e mu
maka.
Dobar dan, mako doeka jarac. Jesi li danas ve
togod prigrizla?
Ah, malenkost, gotovo sam jo natate zaveze maka.
Izjela sam samo anak kae i loni masla, anak tanak a maslo
splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za
jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu
na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, i priju lukavicu
liju, i skoivraga zeia kratkog repia, i vuinu gorsku hajduinu, i
mee malju mrku halju, i meku ljutu kmeku, i dundu medvjeda
brundu, i na putu namjernike svate veselnike, i kraj crkve ukopnike
tune sprovodnike, i mjeseca gegavca u oblaku miravca, i sunce
klatilo nebesko svjetilo, pa sad premiljam ne bih li i tebe smazala.
To emo tek vidjeti! isprijei se jarac, pa rozima gurnu
maku da se prevrnula s mosta, pala u rijeku te se ondje raspukla.
Sada svi izmiljee i svatko ode na svoje mjesto, te svi oni to ih
je maka progutala bijahu ko i prije i goso na gumnu oso, i snaja
u staji maja, i za jaslama miljenica krava prethodnica, i vrtlar u vrtu
119

prtljar, i lasica na kamenju krasica, i vjeverica na lijeski proverica, i

prija lukavica lija, i skoivrag zei kratki repi, i vuina gorska
hajduina, i mee malja mrka halja, i meka ljuta kmeka, i dundo
medvjed brundo, i na putu namjernici svati veselnici, i kraj crkve
ukopnici tuni sprovodnici, i mjesec gegavac u oblaku miravac, i
sunce klatilo na nebu svjetilo.

120

JO IMA TAKVIH ENA

Bio jednom siromaan ovjek sa enom, pa se njih dvoje nalo
u nevolji, ba u doba sjetve: valjalo im sijati ito, a u njih ni zrna
sjemena, niti pak imahu novaca da ga drugdje kupe. Imali oni jednu
jedinu kravu, i nije preostalo drugo nego da je prodaju: morao
ovjek s kravom u grad da bi onda od utrka kupio ita za sjetvu.
ovjek ve poveo kravu, ali se ena dosjetila kako ne smije mua
pustiti da sam ide bojala se da on novac ne zapije. I stoga potee
da sama povede kravu, a usput ponese jo i jednu koko.
Tik pred gradom namjeri se na nekakva mesara.
Je li krava na prodaju, majice? upita mesar.
Jest odgovori ena.
A koliko za nju trai?
Traim za kravu etiri novia, ali koko moe dobiti za
deset zlatnika odgovori ena.
Ne treba mi koko kaza mesar kad vidje s kime ima
posla; nju e lako prodati kad u grad dade; a za kravu evo ti
etiri novia.
ena prodade kravu i primi etiri novia. No, kad doe u grad,
ne nae se nitko lud da za jadnu i mravu koko dade deset zlatnika.
Stoga ena pohitje natrag mesaru pa mu ree:
Ne mogu, kume, kokoi da prodam; mora i nju uzeti kad si
ve kravu uzeo.
Ve emo se pogoditi kaza mesar, te poasti enu jelom i
tolikim pilom da se opila i sasvim pamet izgubila.
Zaspala baba kao klada, a mesar je dotle smolom oblijepio i u
perje zavaljao.
Kad se probudila ena u perju od glave do pete, pa zinula od
uda, sve kazujui: Jesam li to ja ili nisam? Ne, to nikako ne mogu
ja biti, zacijelo je to kakva golema neobina ptica. A kako u,
dobijesa, saznati jesam li to ja ili nisam? Ah, sad znam: budu li mi
telii ruke lizali kad kui doem, a pas ne zalaje na me, onda sam to
ja.
Zaputila se ena kui, a kad pas opazi onu nakazu, okrenu lajati
kao da su svi vrazi na dvorite povrvjeli. Ne, ja to nisam, ba
posigurno, kaza ena pa krenu dalje. A kad je dola u staju, telii
joj ne htjedoe ruku lizati, vonj ih smole odbijao. Ne, to nisam ja,
121

zacijelo je to kakva neobina ptica, zakljui ena pa se pope staji

na krov, razmaha se rukama kao da su krila, hotei da uvis prhne.
Kad ovjek vidje prikazu na krovu, istra iz kue s pukom u
rukama pa naniani.
Ah, ne pucaj, to sam ja! povika ena.
Zar ti? u udu e mu. Pa to se onda gore vere, kao
da si koza. Ovamo silazi da mi raun podnese!
Puznu ena s krova, ali u nje ni pare u depu: kadno se opila,
bacila i ona etiri novia to ih je od mesara dobila. Kad je mu
uo kako je otila krava, raesti se i kaza kako odlazi od kue, i nee
se vratiti prije negoli se namjeri na jo tri ene koje su tako lude.
Otiao mu od kue pa poslije nekog vremena stigao do neke
kolibe koja je istom sagraena: as iz kolibe izlijee, a as u nju
ulijee ena s praznim reetom u ruci; a svaki put kad u kolibu ulazi,
pokriva reeto svojom pregaom, kao da u njemu neto ima, te ga
onda prevre na pod, kao da togod istresa.
to to radi, majice? upita ovjek.
eljela bih eto barem malo sunca u kuu unijeti odgovori
ena ali evo ne znam kako mu je to: kad sam vani, imam sunca u
reetu, a im unutra doem, nema ga vie. Dok sam ivjela u staroj
kolibi, imaah dosta sunca, premda ga nikad nisam unosila, ba ni
mrve. Da mi tkogod hoe pribaviti sunce, dala bih mu trista talira.
Ima li sjekiru? upita ovjek. Ovamo je, ja u ti sunca
priskrbiti!
Dade mu ena sjekiru, a on prosijee okna na zidovima
brvnare, jer su ih tesari zaboravili; i odmah ue sunce, a ovjek dobi
svojih trista talira. To je eto jedna! kaza ovjek u sebi te proslijedi
svojim putem.
Iao je neko vrijeme pa stigao pred nekakvu kuu iz koje se
ula strahovita vika i zapomaganje. Ue unutra, a kako banu, imade
to i vidjeti: ena prakljaom udara mua po glavi i navlai mu
koulju na kojoj nema proreza za vrat.
Zar si, enska glavo, naumila mua ubiti? upita je ovjek.
Nisam odgovori ena nego bih da na ovoj koulji
nainim prorez za vrat.
Mu vikao, jer je zlo s njime bilo, a kad u doljaka, prostenja
jadnik:
Bog da se smiluje svakome tko novu koulju navlai! Kad
bi tkogod mojoj eni pokazao kako se drukije pravi prorez na
122

koulji, dao bih mu trista talira.

Odmah u joj pokazati: Noice ovamo! prihvati doljak.
Dadoe mu noice, a on naini prorez, pa onda s novcima koje
je dobio krenu dalje. To je druga! kaza ovjek u sebi.
Hodio je dalje, a malo poslije eto ti ga pred neki seoski dvor;
ovjek naumi da se tu asak odmori, pa ue unutra. Kad stupi u
kuu, seljanka ga doeka:
Otkud ti, kume?
Evo iz svog kraja... odgovori ovjek i tu htjede da kae
ime svog sela, ali ne stie da dorekne, jer ga ena ve prekide:
Kako? ak iz raja?2 Onda zacijelo poznaje pokojnog Petra,
moga drugog mua?
Ta se ena, naime, triput udavala: prvi joj i trei mu bili zli, pa
stoga za drugoga, koji bijae dobar, miljae da je u raju.
Dobro ga znam uzvrati doljak.
A kako mu je gore u raju? upitat e ena.
Oskudica ga bije doeka doljak; ide siromah od vrata
do vrata, nema ime da se nahrani nit ima ruha da se odjene, a o
novcu da i ne govorim.
Bog mi se smilovao! povika ena. Nije Petru nuda da
oskudijeva kad je toliko iza sebe ostavio. Eno puna potkrovnica ruha
to ga je nosio, i po vrhu pun sanduk novaca. Jesi li, kume, hoak da
mu to odnese, dat u ti kola i konje da moe odvesti. Konj i kola
neka mu ostanu da ne mora pjeke od kue do kue.
Putnik dobi puna kola ruha i po vrhu sanduk pun samih
srebrnjaka, a od jela i pila koliko je htio, pa onda krenu sa svojim
tovarom. To je trea! kaza ovjek u sebi.
U polju se nalazio trei mu one seljanke i zemlju orao. Kad
vidje kako neznanac odlazi s njegovim konjem i kolima, pohitje
kui te upita enu tko se to izvezao s njegovim konjem sivaljem.
Ah odgovori ena bio tu ovjek koji je doao iz raja,
pa pria kako je Petra, moga drugog mua, pokoj mu dui, pritisla
nevolja, te on obija tue pragove, nema ni odjee ni novaca, a ja mu
eto poslala sve njegovo staro ruho i stari sanduk sa srebrnjacima.
Razabra mu kamo to smjera i kakav je vjetar okrenuo, te on
odmah osedla drugog konja i nadade za strancem. Nije dugo

U norvekom igra rijeima: Ringerike (ime okruju) i Himmerike (raj, nebo).

Prev.

123

potrajalo pa on ve sustigao onog to se na kolima vozio. Kad kum s

onog svijeta vidje da ga netko goni, skrenu s kolima u umarak,
iupa s konja aku dlake pa se uspe na breuljak; ondje konjsku
dlaku razmetnu po brezi te lee na zemlju i poe buljiti u oblake.
Da uda li neviena! poe se iuavati putnik, kao da sam
sa sobom govori, kad je seljanin onamo dojahao. Takvo to za
svoga ivota nisam vidio!
Seljanin stao pokraj njega te ga neko vrijeme gledao, udei se
to bi to moglo biti, s ega se onaj toliko snebiva, te ga najposlije
upita:
Zato tu lei i u to to gleda?
E, takvo to nisam u svem ivotu vidio! uzvrati upitani.
Eto maloas tuda naiao ovjek s konjem sivaljem pa uziao
ravno u nebesa. Jo je evo konjska dlaka na brezi. A, eno, gore u
oblacima vidi mu sivalja.
Seljanin sad gledao u oblake, sad u ovjeka, pa e naposljetku:
Ne vidim nita drugo doli konjsku dlaku po brezi.
Pa i ne moe nita vidjeti otuda prihvati putnik; valja
ti ovamo lei pa gledati u oblake ne skreui oiju.
Legao seljanin na zemlju te se zagledao u oblake, a dok je tako
buljio da su mu se oi vodom nalile, putnik se vinuo na njegova
konja pa potjerao i ovoga i kola to je mogao bre. Kad su kola
poela tandrkati cestom, skoi seljanin na noge, ali se nemalo
iznenadi kad onoga ugleda kako je odmaglio s kolima i sa oba
njegova konja; toliko se ubezeknuo od uda da ve bijae kasno kad
se sjetio da bi valjalo u potjeru.
Oborio seljanin nos pa zaklimao kui. Kad se vratio pa ga ena
upitala gdje mu je konj, on joj odvrnu:
I njega sam poslao Petru da ne mora po raju kolima
tandrkati: nek ih proda pa neka kupi koije da se u njima vozi.
E, ba ti hvala razdragano e ena; nisam nikad
vjerovala da si tako dobar.
Kad je putnik doao kui sa svojih est stotina talira, sa kolima
ruha i sandukom novaca, vidje da mu je itavo polje uzorano i
posijano. I stoga ponajprije upita enu odakle joj sjeme za sjetvu.
Ah odgovori ena uvijek sam sluala gdje kazuju
kako tu sve lijepo rodi to god posije; i zato sam posijala sol to je
ovamo donose seljaci sa sjevera: bude li ubrzo kie, lijepo e
proklijati.
124


Luda si, pa e takva i do smrti ostati doeka ovjek;
ali nek ti bude, jer druge nisu nita pametnije.

125

GISKE
Bio jednom neki udovac pa imao gazdaricu koja se zvala
Giske; htjela ona da se uda za udovca, te ga neprestano salijetala i
kroz ui mu provlaila kako bi trebalo da se njome oeni. ovjeku
to najposlije dodijalo, ali nije znao ega bi mu se valjalo poduhvatiti
da se rijei Giske.
Bilo nekako izmeu kosidbe i etve, konoplja dozrela, pa dolo
doba da se upa, a kako se Giske uvijek smatrala spretnom i
marljivom, otila ona da upa konoplju, te je upala sve dok joj se
od jaka mirisa nije zanesvijestilo, i tako se ona prostrije po zemlji i
ondje ostade ne miui se. Dok je ona spavala, doao ovjek sa
noicama u ruci pa joj podrezao haljinu sve do koljena, te ju onda
namazao najprije lojem, a potom au, tako da bijae kao sam avo.
Kad se Giske probudila pa vidjela kako je runa, nije mogla
samu sebe prepoznati. Jesam li to ja ili nisam? stala se ona pitati.
Ne, to posigurno nisam ja; za sveg ivota nisam bila tako runa;
zacijelo je to avo.
Da bi bila naistu i saznala to je posrijedi, poe kui, odkrinu
vrata i upita gospodara:
Je li vaa Giske kod kue?
Kod kue je, dakako odgovori ovjek, jer se htio otarasiti
nametljivice.
Onda ja nisam njegova Giske, zakljui gazdarica u sebi, te
ode, a ovjek osta zadovoljan to je maknuo brigu s vrata.
Ila Giske pa u neko doba stigla u veliku umu i ondje se
namjerila na dvojicu lopova. Valja da se njima pridruim, ree u
sebi, jer kako sam avo, bit e to pravo drutvo. Ali lopovi nisu
tako mislili, jer kad ugledae nakazu, ugrabie istac i strugnue da
se sve prailo: miljahu da im je sam neastivi za petama te hoe da
ih pograbi. No nije im trka mnogo pomogla: Giske imala duge krake
pa ih pruila u potjeru za onom dvojicom i stigla ih prije nego to su
mogli ita razabrati.
Ako ete u krau, ja u s vama da vam pomognem kaza
Giske jer dobro poznajem ovaj kraj.
Kad lopovi to ue, pomislie eto im dobra drutva, pa se vie
nisu bojali.
Kazae kako bi rado na posao da ukradu jednu ovcu, ali ne
126

znaju gdje bi je mogli nai.

Nita lake od toga! doeka Giske. Dugo sam sluila
u nekog seljaka, tu kraj ume, te i po mrklom mraku mogu pogoditi
u staju gdje su ovce.
Svidje se lopovima to to ue, pa kad stigoe do ovare,
morade Giske unutra da im doda ovcu. Ovara bila odmah kraj
kue, s onu stranu gdje je soba u kojoj je gospodar spavao; i zato je
Giske ulazila tiho i oprezno. A kad ve bijae unutri, povika van
lopovima:
Hoete li ovna ili ovcu? Ima ovdje i jednoga i drugoga.
Pst! pst! uutkivali je lopovi. Gledaj samo da je to
deblje!
Dobro, dobro, ama hoete li ovna ili ovcu? povika Giske,
jer moete birati ko mekih kruaka.
Pst! uti! upozoravali je lopovi. Gledaj samo to je
pretlje,3a svejedno nam je li ovan ili ovca.
Hou, hou, ama recite elite li ovna ili ovcu?
tvrdoglavila se Giske. Ta moete birati.
Zavei ve jednom i uzmi to je tusto, a ne gledaj je li ovan
ili ovca odrezae lopovi.
Dok su se oni tako natezali, na viku se probudio gospodar, pa
istrao onako u koulji da vidi to se zbiva. Kad ga lopovi ugledae,
uhvatie maglu, a Giske s njima, tako da je oborila ovjeka.
Stanite! Stanite! uzvika se ona za lopovima.
ovjek nije opazio lopova nego je ugledao samo crnu nakazu,
pa se tako prestravio da se sprva nije usudio ni ustati: miljae da je
sam avo sunuo iz njegove ovare. Nije znao to da pone, nego se
vratio i probudio kunu eljad, te svi zajedno poee da se mole, jer
je ovjek uo da se molitvom avo goni.
Sutradan uveer naumili lopovi da ukradu tustu gusku, a Giske
im imala put pokazati. Kad su doli pred gusinjak, Giske morade
unutra da im gusku doda, jer je ona poznavala prilike.
Hoete li gusku ili guska? Ima tu svega! povika Giske
kad je ula u gusinjak.
Pst! pst! uutkivali je lopovi. Uzmi samo to je deblje!
Dobro, dobro, ama hoete li gusku ili guska? zaintaila
se Giske. Ima tu da moete birati! Kazujte to ete!

3Pretio (debeo), komparativ: pretlji Prev.

127

 uti! uti! opominjali je lopovi. Uzmi to je tusto, a

svejedno nam je li guska ili gusak.
Dok se Giske tako pogaala s lopovima, zagaka j edna izmeu
gusaka, za njom druga, te najposlije graja u gusinjaku, zagakale sve
guske i zadaktale iz sveg glasa. Probudio se gospodar pa istrao da
vidi to se zbiva. Kad ga lopovi opazie, odmah podbrusie pete, a
Giske nadala za njima poput vihora, tako te seljanin pomisli da je
projurio sam avo pakleni: Giske naime bila dugonoga, a podrezana
joj haljina nije u trku smetala.
Stanite! Stanite! vikala Giske za lopovima. Ta moete
dobiti to vas volja: gusku ili guska!
No lopovima se inilo da im nije vrijeme da zastajkuju, a to se
tie seljanina, on se vratio u kuu pa sa svojom eljadi, velikom i
malom, okrenuo u molitvu, jer bijae uvjeren da je ono avo
posukao iz gusinjaka.
Trei dan uveer pregladnjeli i lopovi i Giske da im je sve
kruljilo u crijevima, pa smislili da provale u smonicu nekom
seljaku iji dvor bijae kraj ume, i da ondje sebi jela namaknu. Kad
su doli pred smonicu, lopovi ne htjedoe unutra, nego morade
Giske, a oni e vani doekivati to im bude dobavila.
Kad je Giske ula, nae se sred obilja svega i svaega mesa,
slanine, kobasica, grakova kruha... Lopovi je opomenue da uti i
da im samo izbaci kakva jela, te je podsjetie kako su proli i
praznih aka ostali u dva prijanja pokuaja. No Giske i opet povika
da je sve odzvanjalo.
Hoete li mesa ili slanine, kobasice ili kruha? Ima tu to
vam srce ite, pa moete po volji birati!
Vika iz smonice ula se u kui, tako te se probudio seljanin pa
istrao da vidi to se zbiva. Kako ga ugledae, lopovi zagreboe, ni
hrt ih ne bi stigao. A Giske skoi za njima, onako crna i nakazna
kakva bijae.
Stanite! Stanite! uzvikala se ona za lopovima. Moete
dobiti to hoete! Svega ima!
Kad je seljanin ugledao onu nakazu, pomisli da je avo, jer
bijae uo to se u drugih dogodilo prole i pretprole noi. I poe se
moliti, a s njime i sva ostala eljad, da bi avla otjerali.
U subotu uveer lopovi naumili ukrasti tusta jarca da im bude
za nedjelju. A jest im i trebao, jer su ve nekoliko dana gladovali.
Ne htjedoe da Giske ide s njima, jer im, kako kazae, svojim
128

jezikom samo nesreu na glavu navlai.

ekala ih Giske u nedjelju ujutro, a bila gladna, pregladnjela:
tri cijela dana nije nita u se stavila. I zato ode na repite, iskopa
repu-dvije i poe jesti. U seljanina, ije ono repite bijae, uao neki
nemir, te on poao da pregleda svoju repu; krenu preko moaline
pod brijegom, kako mu ve bijae u navadi, pa kad stie na repite i
ugleda crnu prikazu gdje mu po repi vrlja, pomisli da je sam
neastivi ulomio zub na njega i na repite mu pao.
Potee seljanin kui to ga noge nose te ondje pripovjedi kako
mu je avo repite poklopio. Svi se u kui zaprepastIe kad to ue,
pa rekoe: najbolje je poslati po upnika da on avola epa.
Ne ide to da po upnika aljemo usprotivi se ena; ta
nedjeljno je jutro, nije veleasni jo ni ustao, a ako i jest, ne moe on
ovamo, jer se sprema za propovijed.
Obeat u mu ugojeno tele, pa e ve doi odreza ovjek.
Rekavi to, odjuri u upni dvor. Kad je onamo stigao, upnik
jo ne bijae ustao. Djevojka pusti ovjeka unutra pa ode gore
upniku da mu kae kako ga dolje eka taj i taj ovjek, koji bi rad s
njime govorili. Kad upnik razabra da ga tako ugledan seljanin dolje
eka, odmah ustade, navue hlae, te sie onako u papuama i s
nonom kapom na glavi.
ovjek mu izie sa svojom nevoljom, kaza kako mu je
neastivi na repite pao; veleasni neka bude ljubazan pa nek doe
da epaju avla, a on e, seljanin, veleasnome poslati tusto tele.
upniku bijae s voljom, samo htjede zovnuti momka da mu
konja osedla dok se on odjene.
Ne moe to veleasni pobrza ovjek jer avo nee
dugo ekati, pa ako jednom ode, tko e ga onda uloviti; nego vi
odmah sa mnom takvi kakvi jeste.
I ne bijae druge, ve upnik pohitje s njim onakav kakav se
zatekao, u papuama i u nonoj kapi. Kad bijahu kraj barutine,
upniku papue popadale u glib, te ih nije mogao izvui. Seljak na
to uprti upnika na lea pa tako s njime poe oprezno dalje, sve
stajui tu na humak, ondje na panj. Kad bijahu nasred movare,
opazi ih Giske pa pomisli da se to lopovi vraaju s ukradenim
jarcem.
Je li mastan, a? Je li tust? povika Giske da se sve naokolo
razlijegalo.
Vraga ja znam je li tust ili mrav promrsi seljak.
129

Hajde ovamo pa vidi ako ti je volja znati!

To ree, te u silnom strahu koji ga je spopao, zbaci upnika s
lea, te ovaj pade u glib, a seljanin oprui kui to ga noge nose. I
tako, ako upnik nije odande ustao, onda jo i sada ondje lei.

130

NAOPAKA ENA
Bio jednom neki ovjek koji je imao zlu enu, a bila ona tako
zla i naopaka da nipoto nije valjalo s njome imati posla. ovjek
nije naprosto znao kako da s njome nakraj izie; to god on htio, ona
uvijek bila protivna i osorno odbijala.
Jedne nedjelje ovjek sa enom iziao da vidi kako je na
njihovu polju. Kad su doli do neke njive, koja bijae na drugoj
strani rijeke, ovjek ree:
Ala eno, lijepo li je ova livada pokoena! Sutra valja i
nama kositi.
Jest, sutra moemo strii! doeka ena.
Bog s tobom, enska glavo u udu e ovjek. Kakvo
te strienje spopalo? Ta velim, sutra emo kositi.
Strii! Strii! uporno e ena.
Nikad nije naodmet da eljade togod zna prihvati ovjek
ali mi se ini da si ti izgubila i ono malo pameti to si je imala.
Zar si vidjela da je itko njivu strigao?
Malo ja znam, i malo ja elim znati tvrdoglavila se ena
ali posigurno znam da su njivi potrebne noice, a ne kosa. Ne
treba da o tome preklapamo; velim, strii emo, i eto!
Tako su ili te se putem prepirali i svaali, pa u tome doli na
most koji je vodio preko rijeke, a bila ondje poduboka jama.
Stara poslovica veli, kaza ovjek u sebi, da bez alata nema
zanata i da valjano orue znai ve polovinu posla, ali mi se ipak
ini da bi neobino bilo to koenje s noicama u ruci, kao da je
stria ovaca posrijedi. I okrenu se eni:
Hoemo li kositi, a?
Ne, nego strii, strii! povika ena i poskoi pa mu i
lijevom i desnom unese dva prsta pred nos, strigui njima kao da su
noice, a sve viui: Strii, strii!
No, kako se uzjogunila, nije gledala preda se nego u ovjeka i u
svoje strickanje, pa se tako spotaknu o kraj neke grede na mostu i
pade u rijeku.
Navika je jedna muka, a odvika dvije, pomisli ovjek, ali
nee biti naodmet da i to pokuam. I sie, zagazi u vodu, uhvati
enu za kosu na zatiljku, pa joj glavu izvue nad povrje.
Hoemo li onda kositi, a? upita je ovjek.
131

 Strii, strii! povika ena.

Dat u ja tebi tvoju striu! ljutnu se ovjek pa je zagnjuri
u vodu.
No ni to nije pomoglo, jer kad ju je izvadio iz vode, ena i opet
kaza da e strii.
Ne mogu da mislim, ree ovjek u sebi, nego da je luda.
Mnogi je lud, a ne zna, mnogi bio pametan, pa vie nije. Ipak valja
da jo j ednom pokuam.
No tek to je ovjek enu zagnjurio, ona podie ruku vrh vode i
poe prstima strickati kao noicama. ovjek se razljuti, pa je
poduboko zagnjuri i tako ju je podugo drao. Ruka najednom klonu,
a ena toliko otea da ju je morao ispustiti.
Misli li i mene potegnuti u dubinu, onda ostaj dolje,
nakazo! ree ovjek. I ena ostade.
Poslije malo vremena uini mu se da nije u redu to j u je
ostavio dolje i to je nije izvukao na svijet, pa poe niz rijeku da je
trai. No koliko god se muio i traio, nije j e mogao nai. Pozva
zatim ukuane i susjede da je trae.
Traili su svuda nizvodu, pretraili svu rijeku, ali ene ne
mogoe nai.
Eto, nema pomoi kaza ovjek. Bijae to ena mimo
sve ene, jer se sveg ivota tvrdoglavila, uvijek tjerala naopako,
uvijek uzvodu, pa zacijelo nije nisad drukija. Treba da pogledamo
uzvodu, ak i vie vodopada; moda je zaplovila uzvodu.
Pooe uzvodu i stadoe traiti, ak i iznad vodopada, i zaista
je ondje ena leala. Ta bjee to ena to je uvijek ila uzvodu, to
jest uvijek radila naopako.

132

HTIO OVJEK KUU UREDITI

Bio jednom neki ovjek koji je uvijek prigovarao, zlovoljio se i
mrgodio, nikad mu ena nije mogla ugoditi. Jedne veeri, a bijae to
u jeku etve, vratio se on pokasno iz polja te poeo grditi i kleti da je
sve praskalo.

Mani se, tatice, te vjene zlovolje umirivala ga ena;

sutra emo se promijeniti s poslom: ja u s koscima u polje, a ti e
kuu rediti.
ovjeku to bilo po volji, te on odmah prihvatio to mu je ena
predloila.
Ranim jutrom ena kosu na rame pa s koscima u polje da kosi,
a mu ostao da kuu redi. Ponajprije ovjek ulio mlijeko u stap i
prihvatio meaju da maslac mete, pa poto je neko vrijeme stapao,
navalila na nj e, te on siao u pivnicu da piva natoi. Upravo kad
je odvrnuo slavinu te pivo poteklo u pivski vr koji je pod curkom
drao, zau domain roktanje prase bijae u kuhinju dovrljalo;
kako ga zau, potee s vrem u ruci, pojuri to ga noge nose, ali
zaboravi da zavrne slavinu. Kad se iz pivnice uspeo u kuhinju,
imade to i vidjeti: stap ve prevrnut, mlaenica se s maslacem izlila
po podu, a prase mljaska li, mljaska. Kad vidje to se zbilo, ovjeka
spopade takav bijes da je zaboravio bure i kao lud sunuo za
prasetom, dostigao ga na vratima i tako ga estoko udario da je
odmah otegnulo papke. Sad mu na um pade da mu je pivski vr jo
u ruci, pa pohitje u pivnicu, a kad tamo iz bureta isteklo pivo.
ovjek ode u smonicu, napuni stap vrhnjem te opet prionu da
mete, jer je htio maslaca za ruak. Stapao je neko vrijeme, pa se
prisjetio da mu je krava jo u staji te nema ni hrane ni vode, premda
je ve davno odjutrilo. Pomisli ovjek kako mu je daleko da je tjera
na pau, pa naumi da je na krov odvede, jer je krov tratinom
pokriven, na njemu krasna povisoka trava, a kua je opet uz
breuljak tako da mu nee biti teko da kravu dovede kad samo
onamo prui dasku s breuljka. Opametio se ovjek pa sad ne htjede
stap u kuhinji ostaviti, je r mu ondje bijae sini: mogao bi malian
puui naokolo stap prevrnuti. I stoga uprti stap na lea te izie. No
najprije hotijae kravu napojiti prije nego to e je na krov odvesti,
pa zato dohvati vedro da na studencu vode zahvati. No kako se sae
studencu, sve mu vrhnje iz stapa potee po vratu.
133

Jo je malo trebalo pa da i dan prepolovi, a u njega sveudilj ne

bijae maslaca; stoga ovjek preumi te odlui da kau skuha. I priao
ognjitu, napunio lonac vodom te ga objesio nad vatru da voda u
njem zavri. Upravo s time bijae gotov kadli mu na um pade da bi
krava mogla pasti s krova te nogu prebiti ili pak vrat slomiti, pa se
stoga pouri na krov da je privee. Jedan kraj ueta sveza kravi oko
vrata, a drugi baci kroz dimnjak na ognjite, pa onda sie i sebi ga
sveza za butinu; voda meuto zavrela, tako da mu valjade kau
zamijeati. Dok je on mijeao, krava pade s krova te ovjeka na
uetu povue u dimnjak; tu se on zaglavio pa ni tamo ni amo, a
krava vani visjela izmeu neba i zemlje, otimala se i klatila ne
mogavi ni gore ni dolje.
ena podugo ekala te se valjano naekala da je mu zovne na
ruak; ekala ona i izgledala, ali njega nema te nema. Naposljetku
joj dodijalo pa krenula kui. Kad vidje kako krava visi, odmah prie
te kosom presijee ue, a uto i ovjek pade iz dimnjaka. Kad ena u
kuhinju, a to ovjek stoji naglavce u loncu s kaom.

134

POHITJELA KOKO
Bila jednom neka koko, pa ti ona uveer uzletjela na visok
hrast i ondje sjela da prenoi. Nou joj se usnilo ne doe li ona na
Dovrefjell, sav e svijet propasti. I zato odmah, im se probudila,
sletjela koko sa hrasta pa uzela put pod noge. Ila koka i brzala, pa
nakon nekog vremena susrela pijetla.
Dobar dan, pjetliu, zeleni repiu pozdravi koko.
Zdravo, koko voko uzvrati joj pijetao. Kamo si to
tako uranila?
Ah, valja mi na Dovrefjell da svijet ne propadne
odgovori koko.
A tko ti je to kazao, koko voko? upita pijetao.
Noas mi se usnilo dok sam na hrastu spavala odgovori
koko.
Onda u i ja s tobom naposljetku e pijetao.
I njih se dvoje zaputie. Podugo su tako ili, pa onda susreli
patku.
Zdravo, patko igo - migo pozdravi je pijetao.
Zdravo, pjetliu crveni krestiu uzvrati mu patka;
kamo si to udario, i jo tako rano?
Valja mi na Dovrefjell da svijet ne propadne odgovori
pijetao.
A tko ti je to kazao, pjetliu crveni krestiu? upita ga
patka.
Koka voka pohitje pijetao.
A tko je to tebi rekao, koko voko? priupita patka.
Noas mi se usnilo dok sam na hrastu spavala objasni
koko.
I ja u s vama odlui patka.
I tako u lijepu drutvu pooe dalje. Ili njih troje pa nakon
nekog vremena susreli gusku.
Dobar dan, gusko eveljajko pozdravi patka.
Dobar dan, patko igo - migo uzvrati joj guska; kamo
si to tako uranila?
Valja mi na Dovrefjell da svijet ne propadne zakloca
patka.
A tko ti je to kazao, patko igo-migo? zaakta guska.
135

 Pjetli zeleni repi odvrnu patka.

A tko je to tebi rekao, pjetliu crveni krestiu opet e
guska.
Koka voka pobrza pijetao.
A odakle ti to zna, koko kokorajko? zaintaila guska.
Noas mi se snilo, gusko eveljajko objasni koko;
usnilo mi se dok sam na hrastu spavala.
Onda u i ja s vama najposlije e guska.
Zaputilo se drutvance dalje, a u neko doba eto mu lisice u
susret.
Dobar dan, teta lijo pozdravi guska.
Dobar dan, gusko eveljajko uzvrati joj lisica.
Koje dobro, teta lijo?
A kamo e ti, gusko eveljajko?
Evo idem na Dovrefjell da svijet ne propadne zagaka
guska.
Tko ti je to kazao, gusko guice? upita je lisica.
Patka iga-miga odbesjedi guska.
Tko je to tebi rekao, patko igo-migo?
Pjetli zeleni repi zapakala patka.
A tko je to tebi u glavu ulio, pjetliu crveni krestiu?
Koka voka odvrnu pijetao.
Odakle ti opet zna, koko kokorajko?
Noas mi se snilo, teta lijo objasni koko; usnilo mi se
dok sam na hrastu spavala, da e sav svijet propasti ne doem li na
Dovrefjell.
Tek kojeta! doeka lisica. to muka: nee svijet
propasti ako vi tamo ne doete! Radije vi poite sa mnom u moj
lisinjak, bit e vam bolje: ondje je toplo i ugodno.
Drutvu koje se nalo na putu svidje se taj prijedlog, pa sve
etvero krenu s lisicom u njezin nastan. Kad stigoe onamo, lisica
naloi dobru vatru na ognjitu, pa ih od topline sve obuze drijem.
Patka i guska zakunjae u kutu, a pijetao i koko uzletjee na preku.
Kad guska i patka zaspae, lisica zakla gusku te je ispee.
Zapahnu koku vonj s ognjita, pa se ona uspela na preku vie i
onako polusnena protisnula:
Fuj, kako tu smrdi!
Kojeta! doeka lisica. To je samo dim s ognjita.
Zavezi se ti, prijo, u san i ne troi rijei!
136

Koko i opet zaspala, a lisica tek to je gusku smazala, zakla i

patku, ispee je na aru pa se naklopi na peenku.
Probudila se koko od pustoga onog vonja koji je ozdo dopirao,
pa se uspela za jo jednu preku navie, i dok se uspinjala, i opet
protisnula:
Fuj, kako tu smrdi!
No istodobno koka i oi otvorila, a kako ih otvori, imade to i
vidjeti: lisica smazala i gusku i patku. Kad razabra to se zbilo,
pobrza koka na najviu preku, pa kroz dimnjak pogleda van.
Da divnih li gusaka to tuda lete! zakakota koko lisici, a
ova odmah izduhnu van ne bi li se plijena domogla.
Dok se lisica zabavljala vani, koka probudi pijetla te mu kaza
to se zbilo s guskom eveljajkom i s patkicom gegavicom. Nato
pjetli zeleni repi i koka kokorajka izletjee kroz dimnjak, i da nisu
stigli na Dovrefjell, doista bi svijetu bio kraj.

137

POO PIJEVAC PO VODU

Pijevac jednom etat poo
i u umu tako doo
s kakotavom tustom vokom,
enom svojom arenkokom.
Meu lijeskam sve se vere,
ljenjake on s njome bere.
Sve po jedno i po dva
guta koka zrna ta,
popana je, nuto jada,
te e stradat iznenada:
od ljenjaka ljuska mala
u grlu je koki stala.
Vrat je koka istezala,
krilima je razmahala,
noicama eprkala
i na zemlju bolna pala.
Po vodu je pijevcu ii
te na izvor bre stii,
da pomogne tako voki,
eni svojoj arenkoki,
to u umi bolna lee
smrt je, jadnu, za vrat stee.
Kraj izvora pijevac stao
i glas njemu podigao:
Vode meni, izvoriu,
bre davaj, dragoviu:
vodu nosit ja u voki,
eni svojoj arenkoki,
koju strana mora mori
sa smru se jadna bori.
Izvor njega doekaj :
Prvo meni listak daj,
138

onda vodu uzimaj.

I pijevac lipi haj:
Lipo moja, krasotice,
daj mi listak, mirisnice:
izvoru u listak dati,
pa u vodu uzimati;
vodu nosit ja u voki,
eni svojoj arenkoki,
koju strana mora mori
sa smru se jadna bori.
Ovako mu lipa zbori:
Listak uzmi onaj as
kad mi dade zlatan pas.
K divu pijevac die glas:
Ja sam koki nao spas
da li meni zlatan pas:
s njime ja u lipi hodit,
te u od nje listak dobit;
izvoru u listak dati,
pa u vodu uzimati;
vodu nosit ja u voki,
eni svojoj arenkoki,
koju strana mora mori
sa smru se jadna bori.
Div oima samo krui:
izme prvo ti mi prui,
pa se onda pasom slui.
A pijevcu korak dui:
Hej izmaru, dragi krpo,
bi li izme meni skrpo:
izme j a u divu dati,
zlatan pas tad opasati;
s njime ja u lipi hodit,
te u od nje listak dobit;
izvoru u listak dati,
pa u vodu uzimati;
vodu nosit ja u voki,
eni svojoj arenkoki,
koju strana mora mori
139

sa smru se jadna bori.

izmar njega blago kori:
ekinje mi prvo stvori,
pa o izmam onda zbori.
Pijevac odmah vepru smjeri:
Grdan vepre, umska zvijeri,
ekinja mi ti saberi:
s njima ja u krenut krpi,
da on meni izme skrpi;
izme ja u divu dati,
zlatan pas tad opasati;
s njime ja u lipi hodit,
te u od nje listak dobit;
izvoru u listak dati,
pa u vodu uzimati;
vodu nosit ja u voki,
eni svojoj arenkoki,
koju strana mora mori
sa smru se jadna bori.
Velja mudrost vepra resi:
ita, pijeve, ti donesi,
pa ekinje tad odnesi.
Pijevac onda gumnu hita:
Vrioe (pijevac pita),
hoe li mi dati ita;
sa itom bih vepru tade,
da ekinja on mi dade;
s ekinjama ja u krpi,
da on meni izme skrpi;
izme ja u divu dati,
zlatan pas tad opasati;
s njime ja u lipi hodit,
te u od nje listak dobit;
izvoru u listak dati,
pa u vodu uzimati;
vodu nosit ja u voki,
eni svojoj arenkoki,
koju strana mora mori
sa smru se jadna bori.
140

Od vepra je mlatac gori:

Najprije mi po kruh hitaj,
pa za ito onda pitaj.
Slua pijevac savjet i taj:
Pekarice (njojzi ree),
daj mi kruha, gospo sree:
na gumno u s kruhom ii
i u mlatca ito dii;
sa itom bih vepru tade,
da ekinja on mi dade;
s ekinjama ja u krpi,
da on meni izme skrpi;
izme ja u divu dati,
zlatan pas tad opasati;
s njime ja u lipi hodit,
te u od nje listak dobit;
izvoru u listak dati,
pa u vodu uzimati;
vodu nosit ja u voki,
eni svojoj arenkoki,
koju strana mora mori
sa smru se jadna bori.
Pekarica njemu zbori:
Kad mi drva ti nanese,
moe kruha da odnese.
Drvosjei pijevac kuko:
Drvosjeo, snana ruko,
bi l' mi koje drvo svuko:
pekarici da ga nosim,
u nje kruha da isprosim;
na gumno u s kruhom ii
i u mlatca ita dii;
sa itom bih vepru tade,
da ekinja on mi dade;
s ekinjama ja u krpi,
da on meni izme skrpi;
izme ja u divu dati,
zlatan pas tad opasati;
s njime ja u lipi hodit,
141

te u od nje listak dobit;

izvoru u listak dati,
pa u vodu uzimati;
vodu nosit ja u voki,
eni svojoj arenkoki,
koju strana mora mori
sa smru se jadna bori.
Nato e mu drvar rei:
Sjekiru ja moram stei,
da bih mogo drva sjei.
Pijevac dalje poskakuj:
Kovaino, ded me uj,
sjekiru mi bre kuj:
drvosjei to je prvo,
da bi meni sjeko drvo;
pekarici da ga nosim,
u nje kruha da isprosim
na gumno u s kruhom ii
i u mlatca ita dii;
sa itom bih vepru tade,
da ekinja on mi dade;
s ekinjama ja u krpi,
da on meni izme skrpi;
izme ja u divu dati,
zlatan pas tad opasati;
s njime ja u lipi hodit,
te u od nje listak dobit;
izvoru u listak dati,
pa u vodu uzimati;
vodu nosit ja u voki,
eni svojoj arenkoki,
koju strana mora mori
sa smru se jadna bori.
Kova pijevcu dri slovo:
Zna li, brajko, to je novo:
uglja treba da bih kovo.
Ugljenaru pijevac ovo:
Ded enicu sad potakni,
ugljena mi ti namakni:
142

kova ugljen potrebuje,

da sjekiru meni skuje;
drvosjei to je prvo,
da bi meni sjeko drvo;
pekarici da ga nosim,
u nje kruha da isprosim;
na gumno u s kruhom ii
i u mlatca ita dii;
sa itom bih vepru tade,
da ekinja on mi dade;
s ekinjama ja u krpi,
da on meni izme skrpi;
izme ja u divu dati,
zlatan pas tad opasati;
s njime ja u lipi hodit,
te u od nje listak dobit;
izvoru u listak dati,
pa u vodu uzimati;
vodu nosit ja u voki,
eni svojoj arenkoki,
koju strana mora mori
sa smru se jadna bori.
Ugljenaru pijevca ao
pa on njemu uglja dao.
Do uglja je kova doo,
sa sjekirom drvar poo,
pekarica drva ima,
mlatac meki kruh uzima,
vepar tako dobi ita,
s ekinjam se krpi hita,
izme gorski div obuva,
zlatan pas sad lipa uva,
na izvor je listak pao,
izvor pijevcu vode dao,
s njome ovaj brza voki,
eni svojoj arenkoki,
koju strana mora mori
sa smru se jadna bori.
Gutnu gutljaj tusta voka,
143

na samrti arenkoka:
voda bolnoj zdravlje dade
i na noge koka stade.

144

POGOVOR
Ne znamo otkad postoje bajke i kako su nastale. Ima vie
teorija o njihovu postanku, i moda su sve istinite i prihvatljive. A
oito je da su bajke dole iz duboke davnine, iz djetinjstva ljudskog
roda, iz prapovijesti ovjeanstva, kad je ovjek sa svijetom bio
jedno, kad se tek uio ivjeti, misliti, raditi, govoriti...
Zato su djeca i bajke duboko vezani. I djeca se, kao i onaj
davni ovjek (u ponedjeljak ujutro kad svijet bijae nov novcat,
kako je rekao Kipling), tek ue ivotu. Sve je novo, sve nepoznato,
vrata su irom otvorena... Sve je mogue u svijetu djetinjstva i u
svijetu bajke. Mogue je preletjeti preko mora i gora na leteem
ilimu; mogue je svladati divove i zmajeve i zadobiti kraljevnu, sve
ako to bila i djevojica iz susjedstva; mogue je pretvoritt se as u
lava, as u patku, pa zastraiti i nadmudriti neprijatelja, sve ako to
bio onaj umiljeni djeak iz prve klupe (jai od tebe).
Bajke svih naroda naizgled su sline. Slino je u njima ono
mitsko, praiskonsko, sjeanje na vlastite poetke, ali kako je vrijeme
prolazilo (a bijahu to tisuljea i tisuljea) i povijest se stvarala,
stvarali se jezici, narodi i granice, bajke se poee razlikovati:
osnovna je misao ostala, ali se kazivanje promijenilo svaki je
narod u njih unosio spoznaje vlastitog iskustva i zaodio ih u vlastiti
izriaj. I tako svaki narod ima svoje bajke i prie, graom svoga
jezika i svoga sjeanja pripovijeda jedan prastari motiv iz dalekoga
opeg sjeanja, smjeta ga na svoje tlo, pod svoje nebo.
I tako je bivalo da je svaki narod, unosei svoje elemente,
stvarao prepoznatljivo svoje prie. U norvekim pukim priama,
primjerice, nema vila: smrzle bi se u neprijaznim, hladnim,
vjetrovitim i snjegovitim gorama u svojim pauinastim
haljinama. Vile emo zato potraili u pitomijim podnebljima. Ali
emo u skandinavskim umama i planinama naii na umske i
gorske patuljke, na duhove i divove (zovu ih troll), i na medvjede,
nekad i zaarane oni onamo upravo pristaju, nisu toliko osjetljivi
na hladnou: divovi mogu obarati i upati stabla iz korijena (jednom
rukom to je to njima) i grijati se u svojim peinama, a patuljci,
predani uvari gorskog blaga, ruda i dragog kamenja, mogu svoj
nastan nai u samom srcu planine. Domai pak duhovi i patuljci
borave u kakvu zakutku u kui, uz toplo ognjite, tu im je udobno,
145

nema vjetra ni studeni. A medvjedi opet e, nisu to medvjedi nego

esto zaarani kraljevii koji su se zaljubili u siromane umareve
keri...
Kako su stoljea prolazila i dolo poznato vrijeme europske
povijesti: kranstvo, feudalizam, kriarske vojne, vojske i obrti
(mnogo toga dobroga i loeg, ali nita ni posve dobro ni posve loe,
j er ovjek j e kroio velikim koracima i utirao put civilizaciji i
kulturi) uoe u bajke i prie elementi te povijesti i tog iskustva.
Uoe sveci koji su hodili zemljom potapajui se kvrgavom
batinom i ispunjavajui tri elje dobrim ljudima (nagrada za dobrotu
i milosre izrazito kranska kategorija); uoe junaci i vitezovi
zveckajui oklopima, i zlatnim maevima poskidae glave
zmajevima (pazite, to je borba izmeu dobra i zla); uoe pametna i
glupa braa traei po svijetu majstore koji e ih uiti zanatima i
vjetinama; uoe napokon islueni vojnici (dakako, neustraivi),
suci i gradonaelnici (dakako, podmitljivi), tako da se mnogo toga
moe razvidjeti izmeu redaka. Eh, gotovo zaboravismo kraljeve:
bilo ih je svakakvih. Veina je teila za zlatom i moi, a bilo je
(izuzetno) i posve skromnih kraljeva, gotovo malo boljih seljaka, s
dvorima koji bijahu malo vee seljake kue, i tako jednostavnih i
primitivnih da su njihove keri biskale junake zaspale im na krilu.
I tako su bajke ivjele iz narataja u narataj, priale se uz
ognjite za dugih zimskih veeri, a bilo je i pravih priala,
specijalista to bismo danas rekli, koji su tako umjeno i lijepo
pripovijedali da su bili nadaleko poznati i aeni.
Dolo je tako vrijeme kad su se europski narodi poeli buditi
(dakako, ne odjednom) i postali svjesni sebe, svoje vlastitosti, svoga
jezika i povijesti. To se vrijeme naziva romantizmom (u europskim
okvirima) i poklapa se s buenjem nacionalne svijesti i stvaranjem
nacionalnih drava onako kako ih danas shvaamo. Ueni ljudi
poeli su odlaziti na sela, u narod, oslukivati to i kako govore
puani, traiti korijene svoje prolosti. Oarani pukim pjesmama i
priama, poee ih zapisivati.
*
Bilo je razliitih sakupljaa norvekih narodnih pripovijedaka,
a najpoznatiji i najzasluniji bijahu dva prijatelja: Peter Christen
Asbjornsen (P. Kristen Asbjernsen, 1812 1885) i Jorgen Moe
(Jergen Mu, 1813 1882). Oni su u Norveana ono to su braa
146

Grimm u Nijemaca.
Prvi bijae sin nekog staklara iz Osla, spretan pripovjeda i
prirodoslovac (prvi je u Skandinaviji upozorio na Darwina), a drugi
bijae sin imuna seljaka iz okruja Ringerike, lirik, pripovjeda i
poslije biskup. Upoznali su se i vezali prijateljstvo jo kao mladii i
ostali prijatelji cio ivot. Obojica itahu bajke i prie to ih u
Njemakoj sakupie braa Grimm, i to ih je poteklo da godine 1837,
i dalje, zareaju po selima i zaseocima i ponu skupljati puke prie
svoje domovine. U prosincu 1841, objavili su prvu zbirku, a 1844.
drugu. Zatim su stali.
A stali su zato to su te prie, lako kazivane narodnim jezikom,
oni objavili na slubenom jeziku riksmaalu jeziku uprave,
vojske, novina i kole, to su ga nametnuli Danci za etiri stoljea
svoje vladavine u Norvekoj (1380-1814). To vrijeme Norveani
nazivaju mrak od etiri stoljea. Sada su se prijatelji dogovorili da
jezik pripovijedaka ostave u narodnom govoru i kazivanju i da u nj
ne unose ukoene, tvrde i neprirodne izraze vladajueg jezika. Do
sljedeeg izdanja proteklo je osam godina, i u njemu je, i u svima
nadalje, vidljiv tok toga ienja i ponarodnjavanja. Nije to teklo
posve glatko, jer su kritiari prigovarali sirovosti pukog jezika
to ga sakupljai nisu htjeli ni uljepavati ni stilizirati.
Konano su norveke bajke i prie zasjale u svome istom
pukom jeziku landsmaalu onako kako su i kazivane, i
odraavaju pravi duh, pravi still norveki. I oni koji su poslije
obilazili selima, zapisali su te bajke i prie u gotovo istom
kazivanju, gotovo istim izriajem.
Objavljivanje narodnih pripovijedaka za norveki j e knjievni
j ezik imalo veliko znaenj e, kudikamo vee negoli u nekih drugih
europskih naroda. One su dole kao objava: ule su u sve pore ivota
i umjetnosti u slikarstvo, glazbu i knjievnost, jer pokoljenje
knjievnika to bijae mlado kad su objavljene, svojski je prigrlilo
norveki stil i puki jezik, i nikad ga vie nije napustilo.
*
Ove su bajke i prie izabrane iz kritikoga norvekog izdanja
to ga je priredio norveki strunjak na tom podruju Knut Liestol, a
pod naslovom Samlede Eventyr (Sabrane bajke) objavila ga naklada
Gyldendal Norsk Forlag u Oslu 1944.
Prevoditelj je prevodio s izvornika i potovao ga, drei se
147

naela: nita ne vadi, nita ne domei. Nastojao je ritmom i glazbom

naeg narodnog jezika prikazati izvornu tenost i jedrinu norvekog
izraza. Trebalo je jednostavnosti, ak i krutosti, nikakva
uljepavanja ni biranja izraza, jer su i norveke bajke takve. Izriaji
to ih dosad moda niste uli, primjerice utiha na moru, dan
upolovio, jutro prosivjelo, opasao se snagom samo su
obini narodni izrazi koji se pomalo zaboravljaju ili su zaboravljeni,
pa nam se jezik sve vie osiromauje i izrazom i glazbom. A izgubiti
i zaboraviti rijei i izraze vlastitog jezika isto je kao izgubiti
dragocjeni obiteljski nakit to su ga proli narataji brino uvali od
koljena do koljena i diili se njime.
A jezik je mnogo, mnogo vie od toga. Jezik je nae duhovno
narodno blago, nae obiteljsko blago i tvoje vlastito.
Josip Tabak

148

Copyright
Dubravko Deletis

149

150