Академический Документы
Профессиональный Документы
Культура Документы
DRUGA ZADUBINA
Prevod: Vuievi Gordana
Asimov Isaac SECOND FOUNDATION, 1953.
Serija "Roboti-Carstvo-Zadubina"
(13)
POLARIS
1986.
PROLOG
Prvo Galaktiko carstvo odralo se deset hiljada godina. Obuhvatalo je sve planete u Galaksiji
pod svojom centralizovanom vlau; ponekad tiranskom, ponekad milostivom, ali uvek sreenom.
Ljudska bia behu zaboravila da je mogu i neki drugi oblik bitisanja.
Sva, izuzev Harija Seldona.
Hari Seldon je bio poslednji veliki naunik Prvog carstva. On je bio taj koji je psihoistorijsku
nauku doveo do njenog vrhunca. Psihoistorija je predstavljala sr sociologije; bila je to nauka o
ljudskom ponanju svedenom na metematike jednaine.
Ljudska jedinka je nepredvidljiva, no reagovanja ljudskih masa, kako je to Seldon ustanovio,
mogu se statistiki obraditi. to je vea masa, to se moe postii vea tanost. A veliina ljudskih
masa sa kojom je Seldon operisao bila je ni manje ni vie nego veliina stanovnitva Galaksije koje
se u njegovo vreme brojalo na kvintilione.
Seldon je bio i onaj ovek koji je, uprskos zdravom razumu i optem ubeenju, proniknuo u to da
se sjajno Carstvo, na izgled tako snano, nalazi u stanju neizleivog raspadanja i opadanja. Predvideo
je (ili reio jednaine i protumaio brojke u njima, to je isto) da e preputena sama sebi Galaksija
proi kroz tridesethiljadugodinji period bede i anarhije, dok ponovo ne izraste jedna jedinstvena
vlada.
Latio se toga da popravi situaciju, da dovede do takvog stanja koje bi za samo hiljadu godina
obnovilo mir i civilizaciju. Briljivo je osnovao dve naseobine naunika, nazvavi ih, 'Zadubinama'.
Namerno ih je smestio na, suprotne krajeve Galaksije. Jedna Zadubina je osnovana potpuno javno.
Postojanje one Druge zadubine utonulo je u utanje.
Zadubina i Zadubina i Carstvo pripovedaju o prva tri stolea istorije Prve zadubine. Svoje
postojanje je zapoela kao mala zajednica Enciklopedista, izgubljena u praznini spoljnog ruba
Galaksije. Periodino bi se susretala sa krizama u kojima bi se sakupile promenljive veliine
ljudskih odnosa, kao i drutvenih i privrednih tokova. Njena sloboda delanja protezala se iskljuivo
jednom odreenom putanjom, i kada bi delala u tom pravcu pred njom bi se otvarao novi horizont
razvoja. Sve je to bio isplanirao Hari Seldon, sada ve davno mrtav.
Pomou svoje nadmone nauke Prva zadubina je zauzela okolne varvarizovane planete. Sukobila
se s anarhoidnim generalisimusima, koji su se bili otcepili od umirueg Carstva, i porazila ih.
Sukobila se i sa samim ostatkom Carstva, pod njegovim poslednjim jakim carem, i poslednjim jakim
generalom - i potukla ga.
A onda se nala pred neim to Hari Seldon nije mogao predvideti - pred nadmonom snagom
jednog ljudskog bia, jednog mutanta. Stvorenje, poznato kao Mazgov, roeno je sa sposobnou da
ukalupljuje ljudska oseanja i oblikuje njihove umove. Svoje najljue protivnike pretvarao je u svoje
odane sluge. Vojske nisu mogle, nisu elele da se bore protiv njega. Pred njim je pala Prva zadubina
i Seldonovi planovi se delimino sruie.
Preostala je bila jo tajanstvena Druga zadubina, meta svih traganja. Da bi upotpunio svoje
osvajanje Galaksije Mazgov je morao nai Drugu zadubinu. Privrenici onog to je preostalo od
Prve zadubine morali su je pronai iz sasvim drugih razloga. Ali gde se ona nalazi? To niko nije
znao.
Ovo je, dakle, pria o traganju za Drugom zadubinom!
pogledati bez podsmeha. Pedesetak kilograma bilo je rasporeeno na nekih sto sedamdeset i pet
centimetara. Udovi su mu bili kao neke koate stabljike koje su uglasto dikljale iz njegove
usukanosti i nespretnosti. Mravo lice mu je potpuno zaklanjao mesnati kljun, trei napred neka tri
palca.
Jedino su njegove oi izneveravale tu komediju koja se zvala Mazgov. U njihovoj blagosti blagosti neobinoj za najveeg osvajaa Galaksije - nikada nije bila potpuno prikrivena tuga.
U gradu se mogla nai svaka razonoda kakvu moe pruiti jedan grad obilja u jednom svetu obilja.
Svoju prestonicu je mogao zasnovati u Zadubini, tom najmonijem od svojih do sada pokorenih
neprijatelja, ali ona se nalazila daleko na samom rubu Galaksije. Smeten blie sreditu, sa dugom
tradicijom zabavita aristokratije, Kalgan mu je vie odgovarao - strateki.
Meutim, u tradicionalnoj veselosti Kalgana, jo vie narasloj zbog neuvenog blagostanja, nije
naao svoj spokoj.
Pribojavali su ga se i sluali ga, a moda ak i potovali - sa pristojne razdaljine. Jer, ko bi
mogao da ga pogleda bez podsmeha? Samo oni koje je preobratio. A kakvu vrednost ima njihova
vetaka privrenost? Nedostaje joj aroma. Mogao je uvesti titule, nametnuti rituale, izmisliti sloene
ceremonije, ali ni to ne bi nita izmenilo. Bolje je - ili bar nije nita gore - prosto biti Prvi graanin i kriti se.
U njemu iznebuha izbi pobuna - snana i brutalna. Ne smemo se odrei ni delia Galaksije. Pet
godina utao je zakopan ovde na Kalganu zbog venog, maglovitog straha od svemira, zbog opasnosti
koja preti od neviene, neuvene, nepoznate Druge zadubine. Ima trideset i dve godine. Nije star ali se tako osea. Ma kolike da su njegove mutantske duhovne moi, telo mu je fiziki slabo.
Svaku zvezdu! Svaku zvezdu koju je mogao videti, a i svaku onu koju nije mogao videti. Sve one
moraju biti njegove!
Osvetiti se svima. oveanstvu kome nije pripadao. Galaksiji u koju se nije uklapao.
Iznad glave mu zatreperi hladna signalna svetlost. Mogao je da sledi kretanje oveka koji je uao
u palatu, a istovremeno da oseti kako vlakna njegovog mozga zapljuskuje emocionalni sadraj kao da
je u samotnom sumraku njegovo mutantsko ulo ojaalo i postalo jo osetljivije.
Bez napora je prepoznao osobu. Bio je to Prier. Kapetan Prier iz bive Zadubine. Kapetan
Prier koga su zanemarivale i prenebregavale kod unapreivanja birokrate iz uprave to je propala.
Kapetan Prier iju je sitnopijunsku delatnost on izbrisao i koga je on uzdigao iz blata. Kapetan
Prier, koga je najpre proizveo u pukovnika a zatim u generala, iji je delokrug rada on proirio na
itavu Galaksiju.
Iako je zapoeo kao okoreli bundija, sadanji general Prier bio je potpuno odan. No, uprkos
svemu, nije odan zbog povlastica koje je dobio, nije odan iz zahvalnosti niti je odan da bi poteno
uzvratio, ve je odan zahvaljujui majstoriji preobraanja.
Mazgov zna za taj snani nepromenljivi sloj odanosti i ljubavi kojim su obojeni svaki vrtlog i
kovitlac oseajnosti Hana Priera - taj sloj koji je on sam usadio pre pet godina. Duboko pod njim
bili su tragovi prvobitne tvrdoglave individualnosti, netrpeljivosti prema vlasti, idealizma, ali ih je
sada ak i on sam teko otkrivao.
Iza njega se otvorie vrata i on se okrenu. Providni zid postade neproziran, a purpurna veernja
svetlost ustuknu pred belim, bletavim sjajem atomske energije.
Han Prier sede na pokazano mu mesto. Nije bilo klanjanja, kleanja, niti ukazivanja potovanja u
privatnim audijencijama s Mazgovom. Mazgov je bio samo Prvi graanin. Oslovljavan je sa
'gospodine'. U njegovom prisustvu si sedeo i smeo da mu okrene lea ako bi ti to naspelo.
Hanu Prieru je sve to potvrivalo sigurnu i samopouzdanu vlast tog oveka. To mu se veoma
svialo.
"Jue sam dobio tvoj poslednji izvetaj", progovori Mazgov. "Ne poriem da ga u izvesnom
smislu smatram obeshrabrujuim, Prieru."
General svede obrve. "Da, mogu da zamislim... ali, ne vidim do kakvih sam drugih zakljuaka
mogao doi. Prosto, Druge zadubine nema, gospodine."
Mazgov je razmiljao, a onda polako odmahnu glavom, kako je to ve mnogo puta ranije uinio:
"Postoji tvrenje Eblinga Miza. Uvek ostaje tvrenje Eblinga Miza."
Nije to bila nova pria. "Miz je moda bio najvei psiholog Zadubine", ree Prier bez
okolienja, "ali prema Hariju Seldonu on je bio kao odoje. U vreme kada je prouavao Seldonova
dela nalazio se u stanju vetake stimulacije koju je prouzrokovala kontrola vaeg mozga. Moda ste
ga suvie gonili. Moda je negde pogreio. Gospodine, mora biti da je pogreio."
Mazgov je uzdahnuo, isturivi turobno glavu na tanunoj peteljci vrata. "Da je poiveo samo jo
jedan minut. Upravo se spremao da mi kae gde se nalazi Druga zadubina. Znao je, kaem ti. Nije
trebalo da se povlaim. Nisam morao da ekam i ekam. Toliko je vremena izgubljeno. Pet godina je
protraeno."
Prier nije mogao da osudi slabiki izliv svog vladara, to mu je zabranjivao njegov kontrolisani
duhovni sastav. Umesto toga postao je uznemiren, neodreeno nespokojan. "Ali kakvo bi drugo
objanjenje moglo biti mogue, gospodine? Pet puta sam odlazio. Marrute ste vi lino isplanirali.
Ne postoji asteroid koji nisam temeljno pretraio. Ima tri stotine godina kako je Hari Seldon iz starog
Carstva, navodno, osnovao dve Zadubine, kako bi one predstavljale jezgra novog Carstva koje bi
zamenilo staro, umirue. Sto godina posle Seldona Prva zadubina - koju tako dobro poznajemo postaje poznata irom Periferije. Sto i pedeset godina posle Seldona - u vreme poslednje bitke sa
starim Carstvom - postala je poznata i irom Galaksije. Sad ima ve tri stotine godina - i gde bi
trebalo da se nalazi ova tajanstvena Druga zadubina? Za nju nisu uli ni u jednom viru galaktike
reke."
"Ebling Miz je rekao da se ona krije. Jedino tajnost moe da pretvori njenu slabost u snagu."
"Tolika tajnovitost se na kraju pretvara u mogunost nepostojanja."
Mazgov podie glavu, a pogled mu je bio otar, lukav: "Ne. Ona postoji." Uperio je u pravcu
Priera svoj koati prst. "Taktika e se malo izmeniti."
"Nameravate da i sami krenete? To vam ne bih posavetovao." Prier se namrti.
"Ne, naravno da ne. Ti e ponovo krenuti - poslednji put. Ali ovog puta sa jo jednim ovekom
sa kojim e zdrueno komandovati."
Vladao je tajac, a onda Prier otro upita: "S kim to, gospodine?"
"Ima jedan mladi ovde, na Kalganu. Bejl enis."
"Nikada nisam uo za njega, gospodine."
"Pa, verujem da nisi. No, otrouman je, ambiciozan, a nije preobraen."
Na trenutak Prieru zaigra snana brada. "Ne vidim u tome nikakvu prednost."
"Postoji jedna, Prieru. Ti si snalaljiv i iskusan ovek. Verno si me sluio. Ali ti si preobraenik.
Tvoja jedina motivacija je naturena i sastoji se u bespomonoj privrenosti prema meni. Kada si
izgubio svoju uroenu motivaciju neto si izgubio, neki nepoznati, tanani poriv koji ja uopte ne mogu
nadomestiti."
"Ne oseam to, gospodine", tmurno e Prier. "Vrlo dobro se seam kakav sam bio u ono vreme
kada sam vam bio neprijatelj. Ne oseam se nimalo inferiornijim."
"Prirodno je to se ne osea", i Mazgov usta iskrivi u osmeh. "Ovde tvoje rasuivanje teko da
moe biti objektivno. Dok taj enis - on je zbog sebe samog ambiciozan. Potpuno je pouzdan, ali ne
zbog odanosti, ve zbog sebe samog. Zna da napreduje zbogt toga to me dri za skute i sve e uiniti
kako bi uveao moju vlast, kako bi se odrao dugo i otiao daleko, a da mu cilj bude sjajan. Ukoliko i
on krene s tobom, iza njegovog traganja e stajati i jedan dodatak podstrek - podstrek zbog njega
samog."
"Zato onda ne ponitite moju preobraenost" ' uporno e Prier, "ukoliko mislite da bi me to
usavrilo. Teko da se u mene sada ne moete pouzdati."
"To nikako, Prieru. Dok si na dohvatu ruke, na dometu atomskog pitolja, meni na domaku, i dalje
e te vrsto drati preobraenje. Ako bih te ovog trenutka oslobodio, ve sledeeg bih bio mrtav."
"Vrea me to tako mislite." Generalove nozdrve se uznemireno rairie.
"Nisam hteo da te uvredim, ali ti ne moe shvatiti kakva bi bila tvoja oseanja kada bi bio
slobodan da ih oblikuje sledei svoju prirodnu motivisanost. Ljudski um se opire kontroli. Zbog toga
i obian ovek, hipnotizer, ne moe hipnotisati neku osobu protiv njene volje. Ja mogu, zato to nisam
hipnotizer; a veruj mi, Prieru, ozlojeenost koju ne moe da pokae i koju ak i ne zna da gaji,
predstavlja neto s im ne bih eleo da se susretnem."
Prier pognu glavu. Oseaj beskorisnosti ga bee iscedio, ostavljajui mu mutno sivilo i
usplahirenost. S mukom, on izusti: "Ali kako moete da verujete tom oveku? Mislim, potpuno - kako
zbog preobraenja moete verovati meni?"
"Pa, pretpostavljam da se u njega ne mogu potpuno pouzdati. Zbog toga ti mora poi s njim.
Vidi, Prieru", i Mazgov se zagnjuri u prostranu naslonjau; oslonjen o njen meki naslon izgledao je
kao neka uglasto oivljena akalica, "ukoliko on bude natrapao na Drugu zadubinu, i ukoliko mu
padne na um da bi sporazum s njom za njega bio probitaniji od onog sa mnom... Shvata?"
"To je ve bolje, gospodine." U Prierovim oima sevnu duboki, zadovoljni sjaj.
"Tano. Ali ne zaboravi da mora imati odreene ruke koliko god je to mogue."
"Svakako."
"I... hm... Prieru. Mladi je lep, prijatan i veoma rmantan. Ne dozvoli da te namagari. Opasna
je to i beskrupulozna osoba. Ne prepreuj mu put, osim ako si spreman da mu se kako valja
suprotstavi. To je sve."
Mazgov je opet bio sam. Pogasio je svetla i ponovo zidu vratio prozirnost. Nebo je sada bilo
purpurno, a grad tek mrlja svetlosti na horizontu. emu sve ovo? ak i da postane gospodar svega to
postoji? ta onda? Da li e to doista spreiti da ljudi poput Priera budu visoki, samouvereni i jaki?
Da li e Bejl enis izgubiti svoju lepotu? Da li e on sam postati drukiji?
Proklinjao je svoje sumnje. ta je zapravo hteo?
Iznad glave mu zatreperi hladna signalna svetlost. Mogao je da sledi kretanje oveka koji je uao
u palatu i gotovo protiv svoje volje oseti kako emocionalni sadraj blago zapljusnu vlakna njegovog
mozga.
Bez muke je prepoznao osobu. Bio je to enis. Mazgov ovde nije video jednoobraznost, ve
iskonsku raznovrsnost jakog uma, netaknutog, uma koji nije oblikovalo nita drugo osim mnogostrukih
zbrka Univerzuma. Taj um se koprcao u bujicama i talasima. Na povrini se nalazila opreznost,
tanunog, ublaavajueg dejstva, ali su se u njegovim skrivenim dubinama nalazile mrvice cininog
prostakluka. Ispod se nalazila snana struja samoivosti i samoljublja. Ovde-onde proarana
svirepim humorom, a ispod svega je leala duboka, mirna kaljuga ambicije.
Mazgov je oseao da moe posegnuti unutra i zagaditi struju, izvui kaljugu iz korita i skrenuti je
drugim pravcem, presuiti jedan, a zapoeti drugi tok. No, ta bi to vredelo? ak i kad bi povio
kovrdavu enisovu glavu u najpokornije oboavanje, da li bi time promenio svoj sopstveni
groteskni izgled zbog koga se krio od dana i voleo no, onaj isti izgled koji ga je inio pustinjakom
usred carstva to je bez pogovora bilo njegovo?
Iza njega se otvorie vrata i on se okrenu. Providni zid postade neproziran, a tama ustupi pred
belim bletavim vetakim svetlom atomske energije.
"Ovo ba i nije neka neoekivana ast, gospodine", ree Bejl enis lako se sputivi na stolicu.
Protrljavi s etiri prsta odjedanput svoju surlu, Mazgov kao da pomalo ljutito odvrati: "Zbog
ega, mladiu?"
"Pretpostavljam, predoseanje. Osim, ako ne bih priznao da sam sluao glasine."
"Glasine? Na koju od nekoliko tuceta raznih vrsta misli?"
"Na onu koja kae da se planira obnavljanje galaktike ofanzive. U sebi se nadam da je tana i da
u u toj ofanzivi odigrati odgovarajuu ulogu."
"Ti, dakle, misli da Druga zadubina postoji?"
"to da ne? Ona bi stvari uinila zanimljivim."
"A smatra je i zanimljivom?"
"Naravno. Zbog same njene tajanstvenosti. Gde biste nali bolji predmet za nagaanja? U
poslednje vreme u novinskim dodacima i nema nieg drugog - to je verovatno neki znak. Kosmos je
naloio jednom od svojih vodeih novinara da sroi feljton o tome da se taj svet sastoji od bia
istog duha - znate, Druga zadubina - od bia koja su razvila duhovnu mo koja stvara toliku
energiju da se moe uporediti sa svim energijama poznatim fizici. Mogu izazvati eksploziju
svemirskih brodova i razneti ih na svetlosne godine daleko, planete mogu pomeriti iz njihovih
orbita..."
"Zanimljivo. Da. No, ima li ti neku ideju o toj stvari? Da li prihvata tu ideju o duhovnoj
energiji?"
"Tako mi Galaksije, ne! Mislite da bi takva stvorenja ostala na svojoj planeti? Ne, gospodine.
Mislim da Druga zadubina ostaje skrivena zbog toga to je slabija nego to mislimo."
"U tom sluaju lako u ti objasniti svoju zamisao. Da li bi voleo da predvodi jednu ekspediciju
koja bi trebalo da nae Drugu zadubinu?"
Na trenutak je izgledalo da je enisa zatekao iznenadni nalet dogaaja brzinom veom od one za
koju se pripremao. Jezik mu se oigledno spleo, te produi da uti.
"Pa?" hladno e Mazgov.
"Sigurno. No, gde treba da idem? Imate li nekih obavetenja?" enis nabra elo.
"S tobom e poi i general Prier..."
"Znai da ja neu predvoditi?"
"Kad zavrim, proceni sam. Sluaj, ti nisi iz Zadubine. Roen si na Kalganu, zar ne? Da. E, znai
da tvoje znanje o Seldonovom planu moe biti maglovito. Kada je Prvo galaktiko carstvo poelo da
propada Hari Seldon i grupa psihoistoriara proanalizirali su budui tok istorije pomou
matematikih sredstava kakvih vie u ovo degenerisano vreme nema, pa su osnovali dve Zadubine,
po jednu na svakom kraju Galaksije, i to na takav nain da ih privredne i socioloke sile koje se
polagano budu razvijale naine iama Drugog carstva. Hari Seldon je planirao hiljadu godina za
ostvarenje ovoga - a bez Zadubina bi trebalo trideset hiljada godina. Meutim, on nije mogao da
rauna na mene. Ja sam mutant i mene psihoistorija nije mogla predvideti, jer se ona jedino moe
baviti prosenim reakcijama mnotva. Shvata?"
"Potpuno, gospodine. Ali kako ja ulazim u to?"
"Brzo e shvatiti. Nameravam da ujedinim Galaksiju - i da za tri stotine godina ostvarim
Seldonov hiljadugodinji cilj. Pod mojom vlau jo uvek cveta jedna zadubina, svet fiziara. U
blagostanju i redu Saveza atomska oruja koja je ona razvila mogu savladati bilo ta u Galaksiji osim, moda, Druge zadubine. Zbog toga se moram obavestiti o njoj. Prier je vrsto ubeen da ona
uopte ne postoji . Ja, meutim, znam da nije tako."
"Kako znate, gospodine", obzirno upita enis.
"Zbog toga to je neko dirao u mozgove koji su pod mojom kontrolom." U rei Mazgova iznenada
provali srdba. "Veto! Suptilno! Ali ne toliko suptilno da to ne bih opazio. To meanje se sve vie
pojaava i pogaa dragocene ljude u vanim asovima. Da li se sada udi to me je svih ovih godina
zadravala izvesna smotrenost?
U tome je tvoja uloga. General Prier je najbolji ovek koji mi je preostao; meutim, vie nije
pouzdan. Naravno, on toga nije svestan. Ali ti, ti si nepreobraen i, stoga, oni ne mogu odmah otkriti
da si moj ovek. Moe due drati Drugu zadubinu u zabludi nego to bi to mogao initi neko od
mojih ljudi - moda, dovoljno dugo. Razume?"
"Hm, hm! Da. No, oprostite, gospodine, postavio bih vam nekoliko pitanja. Na koji nain su ti vai
ljudi poremeeni, kako bih mogao da otkrijem promenu u generalu Prieru, ako do nje doe. Da li
ponovo postaju nepreobraenici? Da li postaju nelojalni?"
"Ne, rekao sam ti da je to tanana promena. Utoliko vie uznemirava jer se tee otkriva; ponekad
moram da ekam pre nego to bih delao, u nedoumici da li je kljuni ovek samo uobiajeno udan,
ili je neko petljao po njemu. Njihova privrenost ostaje nedirnuta, ali se gube inicijativa i
dosetljivost. Ostaje mi savreno normalna osoba, na izgled, ali i potpuno neupotrebljiva. U toku
prole godine est osoba je tako obraeno. estorica mojih najboljih ljudi." Podie mu se krajiak
usana. "Sada su zadueni za baze za obuku, a moja je arka elja da ne iskrsne neko vanredno stanje
kada bi trebalo da odluuju."
"Pretpostavimo gospodine... pretpostavimo da nema Druge zadubine. A ta ako postoji neko
drugi kao vi - jo jedan mutant?"
"Planiranje je suvie briljivo, dugorono. Pojedinac bi vie urio. Ne, to je bez sumnje neki svet,
a ti e biti moje oruje protiv njega."
"Oduevljen sam tom prilikom." enisu zablistae oi dok je odgovarao.
Meutim, Mazgov prekide ovaj iznenadni izliv oseanja sledeim reima: "Da, oigledno je da
misli da e uiniti izuzetnu uslugu, vrednu izuzetne nagrade - takve, da, moda, postane moj
naslednik. To je tano. Ali zna, postoje i izuzetne kazne. Moja emocionalna gimnastika ne
ograniava se samo na stvaranje odanosti."
Bledi osmeh na njegovim usnama bee nemilosrdan, a enis uasnuto poskoi sa stolice. Samo na
trenutak, u magnovenju, enis je osetio kako ga obuzima neodoljiva tuga. Sruila se na njega s
fizikim bolom koji mu je nepodnoljivo pomutio razum, a zatim se podie. Sada od nje nita nije
preostalo, osim jakog oseanja gneva.
"Gnev nee pomoi... da, sad ga prikriva. Zar ne? Ali vidim ga. Zato zapamti - ovako neto moe
biti i jae, a moe se i zadrati. Pomou kontrole oseanja ubijao sam ljude, nema okrutnije smrti."
Mazgov zastade. "To je sve."
Mazgov ponovo ostade sam. Ugasio je svetla i ponovo zid pred njim postade proziran, Nebo je
bilo crno, a sklop galaktikog Soiva irio je zvezde po kadifastim dubinama svemira. Sva ona
sumaglica oko magline pretvorila se u dugu ne ostavljajui nita drugo do oblak svetlosti.
I da sve to postane njegovo...
A sad, poto je izvrio i poslednje pripreme, mogao je da spava.
Prva meuigra
Zaseda Izvrno vee Druge zadubine. Za nas su oni samo nemuti glasovi. Nisu bitni ni tano
mesto sastanka, niti identitet prisutnih.
Strogo uzevi, ne bismo mogli ak ni da pomislimo da tano predstavimo neki deo sednice, osim
ako ne bismo eleli da potpuno rtvujemo i onu minimalnu razumljivost koju s pravom oekujemo.
Ovde imamo posla s psiholozima - i to ne obinim psiholozima. Recimo, pre sa naunicima
psiholokog smera. Odnosno, sa ljudima ija je fundamentalna koncepcija naune filosofije okrenuta
u potpuno drukijem smeru od onih nama poznatih. "Psihologija" naunika vaspitavanih na aksiomima
izvedenim iz posmatrakih obiaja fizike ima samo najmaglovitiju vezu sa psihologijom.
To je otprilike isto onoliko koliko bih mogao da postignem kad bih slepcu objanjavao boju, a da
sam i sam kao postmatra slep.
Napominje se da svaki od okupljenih umova potpuno shvata kako rade umovi onih ostalih; ne
samo na osnovu opte teorije, ve i na osnovu specifine primene tih teorija na odreene pojedince u
toku jednog drugog razdoblja. Govor kakav je nama poznat nije potreban. Odlomak reenice bio bi
ravan neumerenoj blagoglagoljivosti. Gest, glas, krivljenje bore na licu - ak i stanka u odabranom
trenutku pruaju dovoljno podataka.
Uzeta je, stoga, sloboda da se slobodno prevede deli konferencije u krajnje odreene spojeve
rei kakvi su neophodni umovima jo od detinjstva usmeravanim ka filosofiji fizikih nauka, makar i
uz opasnost da se izgube tananiji prelivi.
Jedan 'glas' vodio je glavnu re, a pripadao je osobi poznatoj jednostavno kao Prvi govornik.
"Sada je sasvim jasno ta je bilo to to je Mazgova zaustavilo u njegovom prvom neobuzdanom
naletu. Ne mogu rei da ta stvar baca povoljnu svetlost na... pa... ustrojstvo situacije. Oito je da je
gotovo otkrio na poloaj pomou vetaki pojaane duhovne energije onog oveka koga su nazivali
'psihologom' Prve zadubine. Psiholog je ubijen neposredno pre no to e saoptiti svoje otkrie
Mazgovu. Zbivanja koja su dovela do toga su potpuno nepredvidljiva za proraune iz Tree faze. Sad
ti nastavi!
Petog govornika odao je ljutiti preliv u glasu: "Izvesno je da je situacija pogreno voena. Mi
smo, naravno, veoma ranjivi na masovni napad, a naroito na napad koji bi vodio takav duhovni
fenomen kakav je Mazgov. Ubrzo poto se po prvi put proslavio u Galaksiji osvajanjem Prve
zadubine, tanije posle pola godine, obreo se na Trantoru. Za daljih pola godine bio bi ovde, a
izgledi su nam bili zapanjujue nenaklonjeni i, da budemo precizni, 96,3 plus ili 0,05 odsto minus.
Proveli smo dosta vremena analizirajui sile koje su ga zaustavile. Znamo, naravno, ta je bilo to to
ga je prvenstveno gonilo. Meutim, jedino prodrevi do Tree faze mogli smo da utvrdimo - po
obavljenom inu - mogunost njegovog animalnog postupanja u prisustvu drugog ljudskog bia koje
bi prema njemu gajilo iskrenu naklonost.
Poto to animalno ponaanje zavisi od toga da li je u odgovarajuem trenutku prisutno to drugo
bie, itava je stvar bila neoekivana. Nai agenti su sigurni da je neka devojka ubila njegovog
psihologa - ona devojka u koju se Mazgov zbog oseanja pouzdao i koju upravo zbog toga nije
kontrolisao - prosto zato jer joj bio drag.
Posle tog dogaaja koji nas je upozorio - a za one koji iziskuju pojedinosti i za potrebe Centralne
biblioteke izvrena je matematika obrada predmeta - Mazgova smo zadravali neortodoksnim
metodama i tako svakodnevno stavljali na kocku itav Seldonov plan istorije. To je sve."
Prvi govornik saeka jedan trenutak kako bi omoguio okupljenim osobama da potpuno upiju
smisao. "Situacija je, dakle, veoma nestabilna. Prvobitni Seldonov plan je izvitoperen do take
prskanja, a moram naglasiti da smo strahovito u svemu greili zbog ogromnog nedostatka predvianja
- tako da se nalazimo pred neopozivim slomom Plana. Pored nas protie vreme. Mislim da nam je
preostalo samo jedno reenje - a i ono je opasno.
Moramo dozvoliti Mazgovu da nas pronae - u izvesnom smislu."
Napravio je jo jednu stanku da bi prikupio njihove reakcije, a onda e: "Ponavljam - u izvesnom
smislu."
zvezdama Galaksije. Upereni prst se zadra na siunoj crnoj mrlji koja je izgledala kao neka rupa u
pegavom tkivu svetlosti.
"Stelografski snimci je nazivaju Peloovom maglinom. Posmatraj je. Sad u uveliati sliku."
Prier je i ranije posmatrao fenomen uveliavanja slike na Soivu, ali mu je i dalje zastajao dah.
Bilo je to kao da se ovek nalazi pred oknom u nekom svemirskom brodu koji srlja kroz strahovito
naseljenu Galaksiju ne prelazei pri tom u hipersvemir. Iz jednog zajednikog sredita zvezde su se
razilazile prema njima, rasplamsavale i survavale s ivica ekrana. Pojedinane take se odvojie, a
zatim postadoe loptaste. Nejasne mrlje se rastavie u na desetine hiljada takica. Pri tome se stalno
imao oseaj kretanja.
enis to proprati ovim reima: "Primetie da se kreemo pravolinijski od Trantora do Peloove
magline, tako da, u stvari, i dalje vidimo poloaj zvezda onako kako bismo ga videli sa Trantora.
Verovatno postoji neznatna greka zbog gravitacionog skretanja svetlosti koje ne mogu da izraunam,
ali siguran sam da ono ne moe biti veliko."
Ekran se bee zaodenuo tamom. Kako se usporavala brzina uveliavanja zvezde bi, alosno se
opratajui, skliznule s etiri ruba ekrana. Na ivicama narastajue magline naglo je zasjao bletavi
univerzum zvezda kao dokaz one svetlosti, jedva skrivene iza uskovitlanih atomskih estica natrijuma
i kalcijuma to ispunjavaju kubne perseke svemira.
"Stanovnici tog dela svemira ovo nazivaju 'Ustima'," pokaza opet enis. "A to je vano, jer jedino
ako se gleda s Trantora to ima izgled usta." Pokazao je na procep u telu magline, oblikovan kao
krezava nacerena usta s profila, podcrtana plamteim sjajem zvezda kojima su bila ispunjena.
"Sledi 'usta'", ree enis. "Sledi 'usta' do drela, gde se suavaju u tanku crtu svetlosti."
Na ekranu ponovo doe do malog uveliavanja, tako da se Maglina odvoji od 'usta' blokirajui
ceo ekran, izuzev tog uskog mlazia koji je enisov prst utke pratio nadole gde se mlazi zadra,
dok njegov prst produi dalje do mesta gde je usamljeno svetlucala samo jedna zvezda, i tu se njegov
prst zaustavi, jer dalje bee crnilo, niim neublaeno. "'Kraj Zvezda'", jednostavno ree mladi.
"Tkivo magline je tu istanjeno tako da se svetlost samo te jedine zvezde tu probija, stremei u jednom
pravcu - da obasja Trantor."
"Pokuava da mi kae..." sumnjiavo ga prekide glas generala.
"Ne pokuavam. To jeste Tazenda - 'Kraj Zvezda'."
Svetla se upalie. Soivo se iskljui. Prier u tri krupna koraka prie enisu. "Kako si se toga
dosetio?"
Sa udno zbunjenim izrazom lica enis se zavali u stolici. "Sluajno. Voleo bih da se mogu
pohvaliti svojom dosetljivou, ali bilo je to sluajno. U svakom sluaju, ma kako da se to desilo,
slae se. Prema naim izvorima Tazenda je oligarhija. Vlada nad dvadeset i sedam nastanjenih
planeta. Nema razvijenu nauku. Uglavnom je to nepoznat svet koji se drao strogo neutralno u
lokalnoj politici te zvezdane oblasti, bez tenji za ekspanzijom. Mislim da bi trebalo da ga
pogledamo."
"Da li si o ovome obavestio Mazgova?"
"Ne. Niti emo to uiniti. Sada smo u svemiru, upravo pred naim prvim skokom."
Uasnut, Prier pritra oknu. Kada ga je podesio, njegove oi se susretoe sa hladnim svemirom.
Ukoeno je posmatrao prizor, a zatim se obazre. Ruka mu sama posegnu za tvrdom, prijatnom
oblinom drke atomskog pitolja.
"Po ijem je to nareenju?"
"Po mom nareenju, generale." enis ga je prvi put oslovio zvanino. "Dok sam te ovde
zadravao. Verovatno nisi osetio ubrzanje jer se zbilo u onom trenutku kada sam uveliavao polje na
Soivu, pa si pomislio da je to neka varka zbog toga to je izgledalo kao da se zvezde kreu."
"Ali... ta to ini? Kakva je onda svrha one tvoje besmislice o Tazendi?"
"Nije to bila besmislica. Bio sam potpuno ozbiljan. Idemo tamo. Krenuli smo danas zbog toga to
je bilo planirano da poletimo kroz tri dana. Generale, ti ne veruje da Druga zadubina postoji, a ja
verujem. Ti samo izvrava nareenja Mazgova bez ikakve vere u njih; a ja vidim ozbiljnu opasnost.
Druga zadubina je za pripreme imala na raspolaganju pet godina. Ne znam kako se pripremila, ali
ta ako je imala agente na Kalganu? Ukoliko u svom umu nosim saznanje o poloaju Druge zadubine,
oni to mogu otkriti. Moj ivot vie ne bi bio siguran, a ja veoma volim svoj ivot. I pored tako
tanune i daleke mogunosti elim da igram na sigurno. Niko ne sme znati za Tazendu, osim tebe, a ti
si za nju saznao tek kad smo ve bili u svemiru. Pa i u tom sluaju postavlja se pitanje posade." enis
se ponovo ironino nasmei, oigledno potpuno gospodarei situacijom.
Prierova ruka se spusti s atomskog pitolja, i na trenutak ga proe neka neodreena nelagodnost.
ta ga je spreilo da dela? ta ga je umrtvilo? Bee jednom takvo vreme kad je bio buntovni,
neunapreivani kapetan trgovakog carstva Prve zadubine, kada bi pre on nego enis preduzeo
smelu akciju kakva je bila ova. Da li je Mazgov bio u pravu? Da li je njegov kontrolisani mozak bio
toliko zaokupljen poslunou da je izgubio inicijativu? Osetio je kako ga zgunjavajua malodunost
baca u udnu malaksalost.
"Dobro si to izveo!" Ipak, ubudue e se posavetovati sa mnom pre nego to bude donosio
odluke ove vrste", primeti on.
Treperenje signala privue njegovu panju.
"To je strojarnica", nehajno e enis. "Krenuli su pet minuta nakon prijema nareenja, a zatraio
sam da me obaveste ako bude nekih tekoa. Hoe malo da se odmori?"
Prier utke klimnu. Naavi se iznenada sam, poe da razmilja o nevoljama koje nose pedesete
godine to se blie. Kroz okno su se videle retke zvezde. Sredite Galaksije je zamuivalo jedan kraj
okna. A ta ako bi bio osloboen uticaja Mazgova...
No, na tu pomisao uasnuto se strese.
Glavni inenjer Hakslani otro pogleda u mladog, neuniformisanog oveka koji je nastupao
samouvereno kao da je oficir Flote, a izgledao kao da zauzima neki poloaj u vlastima. Hakslani, kao
pripadnik Flote jo od vremena kad mu je s brade curilo mleko, uglavnom je brkao vlast sa
odreenim iritima.
Meutim, ovog oveka Mazgov bee postavio, a Mazgov je, naravno, imao poslednju re. to se
toga tie - jedinu. ak ni podsvesno nije to dovodio u pitanje. Emocionalna kontrola je duboko
dosezala.
Bez rei pruio je enisu mali ovalni predmet. enis ga prihvati uz obezoruavajui osmeh. "Vi
ste iz Zadubine, glavni inenjeru, zar ne?"
"Da, gospodine. Osamnaest godina sam sluio u floti Zadubine pre nego to je Prvi graanin
preuzeo vlast."
"Tehniko obrazovanje ste stekli u Zadubini?"
"Kvalifikovani tehniar prvog reda. Centralna kola na Anakreonu."
"Dosta dobro. A ovo ste pronali u kolu za vezu, tamo gde sam vas zamolio da potraite?"
"Da, gospodine."
"Da li to treba da bude na tom mestu?"
"Ne, gospodine."
"A ta bi to onda moglo biti?"
"Hipertraser, gospodine."
"To mi ne kazuje mnogo. Ja nisam iz Zadubine. ta je to?"
"To je ureaj koji omoguuje da se u svemiru ue u trag nekom brodu."
"Drugim reima, mogu nas pratiti ma gde da smo."
"Da, gospodine."
"U redu. To je novi pronalazak, a? Razvio ga je jedan od istraivakih instituta koje je osnovao
Prvi graanin?"
"Mislim da je tako, gospodine."
"A ipak, evo ga. Zanimljivo."
enis je nekoliko sekundi metodino prebacivao hipertraser iz ruke u ruku, a onda ga odluno
prui. "Uzmite ga i vratite tamo gde ste ga i pronali, i to tano onako kako ste ga zatekli. Razumete?
A onda zaboravite na ovo. Potpuno!"
Glavni inenjer se uzdra da skoro automatski ne salutira. Zatim se brzo okrene i izie.
Brod je jurio kroz Galaksiju tako da je njegov trag izgledao kao linija iroko razmaknutih takica
koja je vodila kroz zvezde. Te takice predstavljale su skuene razdaljine od deset do ezdeset
svetlosnih sekundi provedenih u obinom svemiru, a izmeu njih su se pruale praznine od stotinu i
vie svetlosnih godina koje su predstavljale 'skokove' kroz hipersvemir.
Bejl enis je sedeo za komandnom ploom Soiva, i protiv svoje volje oseajui kako ga sam
pogled na Soivo ispunjava neim to se bliilo oboavanju. Nije bio iz Zadubine, te mu stoga
igranje silama okretanjem dugmeta ili prekidanjem kontakta nije predstavljalo drugu prirodu. Mada
Soivo ne bi moglo biti dosadno ni nekom ko je poticao iz Zadubine. Unutar njegovog neverovatno
kompaktnog tela bilo je dovoljno elektronskih kola da moe precizno predstaviti stotinu miliona
pojedinanih zvezda, i to u poloaju kakav su zauzimale jedne prema drugima. A kao da ve i to nije
bio dovoljan podvig, Soivo je bilo kadro da pomera svaki dati deli galaktikog polja du svake od
tri prostorne ose ili, pak, da rotira svaki deli polja oko centra.
Upravo zbog toga je Soivo gotovo dovelo do revolucije u meuzvezdanom putovanju. Na
poecima meuzvezdanih putovanja proraun svakog 'skoka' kroz hipersvemir znaio bi rad u trajanju
od jednog dana do jedne sedmice - a najvei deo tog rada odlazio bi na manje-vie taan proraun
'poloaja broda' na galaktikom repernom razmerniku. U osnovi, to je znailo briljivo posmatranje
najmanje tri dovoljno razmaknute zvezde iji je poloaj, u odnosu na proizvoljni galaktiki
koordinatni sistem, bio poznat.
A ba tu, u rei 'poznat', krila se zakoljica. Svakome ko zvezdano polje dobro poznaje iz izvesne
reperne take, zvezde su individualne kao to su to i ljudi. Meutim, skoi deset parseka, pa nee ni
svoje roeno sunce prepoznati. A moda ga ak nee ni videti.
Odgovor se, naravno, nalazio u spektroskopskoj analizi. Vekovima je glavni predmet
meuzvezdanih tehnikih nauka bila analiza 'svetlosnog potpisa' sve veeg i veeg broja zvezda do
sve sitnijih pojedinosti. Zbog toga, kao i zbog narasle preciznosti samog 'skoka', uvedene su
standardne putne marrute kroz Galaksiju, tako da je meuzvezdano putovanje postalo manje vetina
a vie nauka.
No, ipak, ak i u vreme Zadubine, koja je imala usavrene raunare i novi metod mehanikog
osmatranja zvezdanog polja radi iznalaenja poznatog 'svetlosnog potpisa', ponekad su bili potrebni
dani i dani da se pronau tri zvezde, a zatim izraunaju poloaji u onim oblastima koje nisu od ranije
bile poznate pilotu.
Soivo je sve to izmenilo. Prvo - zbog toga to mu je bila potrebna samo jedna poznata zvezda.
"Da pristanem na neku manju potinjenu planetu. Da bismo najpre saznali to vie moemo o
Tazendi, a zatim da na osnovu toga improvizujemo."
"U redu. Nemam nita protiv. A sad ne zameri - elim da ugasim svetlost."
Odmahnuvi mu rukom, enis ga napusti.
U tami majune odaje na metalnom, ploveem ostrvu, izgubljenom u prostranstvu svemira, general
Han Prier ostade dugo budan sledei svoje misli koje ga odnee fantastino daleko.
Ukoliko je sve ono to je s mukom zakljuio bilo tano - a poto su sve injenice poele da se
slau - onda je Tazenda zaista Druga zadubina. Nije bilo izlaza. Ali kako? Kako?
Moe li to biti Tazenda? Obian svet? Bez posebnih odlika? umez izgubljen u ruevinama
Carstva? Trunka meu krhotinama? Kao izdaleka priseti se zboranog lica Mazgova i njegovog tankog
glasa kada je govorio o Eblingu Mizu, psihologu stare Zadubine, oveku koji je, moda, proniknuo u
tajnu Druge zadubine.
Prier se seti uzbuenja u reima Mazgova: "Kao da je Miza obrvalo zaprepaenje. Kao da je
neto o Drugoj zadubini prevazilo sva njegova oekivanja; kao da je otilo u sasvim drugom pravcu
od onog koji je on oekivao. Da sam samo mogao da proitam njegove misli umesto njegovih
oseanja. A oseanja su bila jasna - prvenstveno je to bilo ogromno iznenaenje."
Osnovno je bilo iznenaenje. Neto je bilo krajnje udnovato! A sad se pojavljuje ovaj mladi,
ovaj iscereni junoa koji je toliko razdragano blagoglagoljiv o Tazendi i njenoj neupadljivoj
subnormalnosti. I da on bude u pravu! Mora biti da jeste. Inae, nita nema smisla.
Poslednja Prierova svesna misao sadrala je trun turobnosti. Onaj hipertraser pored etarske cevi
- jo uvek se tamo nalazio. Pre jednog sata je proverio, kada se enis nalazio dovoljno daleko.
Druga meuigra
Bio je sluajan sastanak u predvorju Venice, na nekoliko minuta pre nego to e ui u dvoranu da
bi se pozabavili tekuim poslovima - u jednom i u drugom pravcu sevnu nekoliko misli.
"I tako, Mazgov je krenuo."
"I ja sam to uo. Opasno! Vrlo opasno!"
"Nije, ako se zbivanja budu odvijala prema postavljenim funkcijama."
"Mazgov nije obian ovek, a teko je manipulisati onima koje je odabrao za svoja orua tako da
on to ne otkrije. Teko je dosegnuti do kontrolisanih mozgova. Kau da je u nekoliko sluajeva
primetio."
"Da, ali ne vidim kako se to moe izbei."
"Lake je sa nekontrolisanim mozgovima. No, njih ima tako malo na vanim poloajima kod
njega..."
Uli su u dvoranu. Ostali pripadnici Druge zadubine krenue za njima.
Seljaci se zbunie. Ne behu uli za Tazendu, ali vojnike, ipak, doekae s uobiajenim
gostoprimstvom. Pridolice su se podrobno raspitivale o prirodi planete, broju stanovnika, broju
gradova - seljaci pogreno shvatie da ta re znai 'sela', to kod svih zainteresovanih stvori zabunu o tipu privrede i drugim stvarima.
Dooe i drugi brodovi, a irom planete behu izdati proglasi da je vladajui svet Tazenda, da e u
polutarskom pojasu - u naseljenoj oblasti - biti osnovane poreske stanice i da e se svake godine
ubirati odreeni postotak ita i krzna, ve prema odreenim brojanim formulama.
Rosemiani su ozbiljno mirkali, nesigurni ta znai re 'porez'. Kada je dolo vreme ubiranja
mnogi su platili, ili su zbunjeno stajali po strani dok su uniformisani doljaci sa druge planete tovarili
ponjeveno ito i koe na prostrana kopnena vozila.
Tu i tamo bi se ogoreni seljaci udruili i izvukli na svetlost dana drevno lovako oruje, ali iz
toga nikada nita nije proisteklo. S gunanjem su se rasturili kada su se pojavili ljudi sa Tazende, a
posle toga su obeshrabreno posmatrali kako njihova ve dovoljno mukotrpna borba za opstanak
postaje jo mukotrpnija.
Meutim, vremenom se uspostavi nova ravnotea. Tazenanski guverner iveo je na odstojanju u
selu Dentri koje je bilo zatvoreno za sve Rosemiane. On i njegovi inovnici behu neka nejasna bia
iz drugog sveta koja su retko ulazila u vidokrug Rosemiana. Zemljoradnici-poreznici, Rosemiani u
slubi Tazende, periodino bi ih obilazili, a na njih behu ve navikli, a i seljak je nauio kako da
sakrije ito i istera stoku u ume, pa i da se uzdri od svega to bi njegovoj izbi dalo izgled
upadljivog obilja. S tupim izrazom nerazumevanja doekivao bi svako raspitivanje za njegovu
imovinu i pokazivao na ono to su mogli videti.
Ali i toga bee sve manje, pa se porezi smanjie; kao da je i samoj Tazendi dojadilo da izvlai
petparce s takvog sveta.
Trgovina oive jer je, moda, Tazenda nju smatrala unosnijom. Ljudi sa Roseme vie zauzvrat nisu
dobijali doterane tvorevine Carstva, ali ak i tazdenanske maine i tazenanska hrana behu bolji od
domaih. Pojavi se i enska odea drukija od one sive, od domaih tkanina - to je bilo veoma
vano.
I tako jo jednom galaktika istorija prilino mirno prohuja mimo njih, dok su seljaci eprkali
ivot iz tvrde zemlje.
Izaavi iz svoje kuice, Narovi dunu u bradu. Prvi sneg je provejavao nad otvrdlom zemljom, a
nebo je bilo natmureno, mutnoruiasto. Oprezno je zakiljio uvis i zakljuio da na vidiku nema
prave oluje. Mogao je mirno putovati za Dentri i otarasiti se svog vika ita, zamenivi ga za
konzervisanu hranu koja e im potrajati cele zime.
Preko ramena riknu kroz vrata koja zbog toga bee malko odkrinuo: "Jesi li napunio gorivom
vozilo malia?"
Iz unutranjosti mu vikom odgovori jedan glas, a onda mu se pridrui najstariji sin ija kratka ria
brada jo nije sasvim izgubila deaku oskudnost.
"Vozilo je napunjeno i dobro radi, izuzev to su osovine u loem stanju", mrgodno primeti. "Al' za
to nisam ja kriv. Rekao sam ti da treba da ih opravi strunjak."
Starac se vrati i odmeri sina kroz natutene vee, a zatim isturi ekinjastu bradu: "A je li to moja
greka? Gde i kako da naem nekoga ko bi ga struno opravio! Da li je za ovih pet godina etva ikad
bila neto vie od oskudne? Da li su moja stada izbegla zarazi? Da li se krzna sama gule sa..."
"Narovi!" Dobro poznat glas iz unutranjosti kue ga prekide usred rei.
"Dobro, dobro - eto, i tvoja majka mora da se utrpava u stvari koje se tiu samo oca i sina",
proguna on. "Isteraj kola i proveri da li su prikolice dobro privrene."
Trea meuigra
Prvi govornik je enjivo zurio u nono nebo. Pramenasti oblaci brzo su promicali preko bledog
sjaja zvezda. Svemir je delovao veoma neprijateljski. U najboljem sluaju bio je hladan i
zastraujui, a da se povrh toga u njemu nalazilo i to neobino stvorenje - Mazgov, tako da je sama ta
sadrina zatamnjivala i zgunjavala svemir u jednu zloslutnu pretnju.
Sednica se zavrila. Nije dugo trajala. Bilo je nekih sumnji i pitanja nadahnutih sloenim
matematikim problemom bavljenja jednim duhovnim mutantom neizvesnog sastava. Morale su se
uzeti u obzir sve granine permutacije.
No, da li i tada mogu biti sigurni? Negde u ovoj oblasti svemira - na domaku, na razdaljini kakve
su ve one u galaktikom svemiru - nalazi se Mazgov. ta li e uiniti?
Bilo je prilino lako upravljati njegovim ljudima. Reagovali su, a i sada reaguju, u skladu s
planom.
Ali kako stoji sa samim Mazgovom?
se opustie ruke koje su tako brzim i tananim kretnjama propraale njihove rei, dajui im veu
plastinost i razliite prelive u smislu. Kriom su pogledali jedan u drugog, oigledno sasvim radi da
onom drugom prepuste re.
" Moj saputnik to pita iz prijateljskih pobuda, jer se slava Tazende pronela Galaksijom", brzo
upade Prier, "a mi emo, naravno, upoznati guvernera sa privrenou i ljubavlju Staraca Roseme."
Nije se uo nikakav uzdah olakanja, ali lica se razvedrie. Jedan Starac pogladi palcem i
kaiprstom bradu, ispravljajui njene talase slabim pritiskom, pa ree: "Verno sluimo gospodarima
sa Tazende."
U Prieru splasnu ljutina zbog neuvijenog enisovog pitanja. Bilo je bar oigledno da ga godine,
koje je odnedavno oseao kako mu se prikradaju, nisu liile sposobnosti da izglauje greke drugih.
"U naem udaljenom kraju Vasione ne znamo mnogo o istoriji gospodara sa Tazende", produi on.
"Pretpostavljamo da ve due vremena ovde na Rosemi milostivo vladaju."
"Ni dedovi najstarijih ljudi ne pamte vremena kada nije bilo gospodara", odgovori mu onaj isti
Starac koji je i malopre progovorio.
"Da li je to bilo razdoblje mira?"
"Bilo je to razdoblje mira." Oklevao je. "Guverner je jak i moan gospodar, koji se ne bi libio da
kazni izdajnika. Naravno, niko od nas nije izdajnik."
"Pretpostavljamo da je u prolosti ve nekog po zasluzi kaznio?"
Opet bee nekog oklevanja. "Niko ovde nikada nije bio izdajnik, ni nai oevi, a ni oevi naih
otaca. Meutim, na drugim svetovima bilo je takvih i smrt ih je brzo sustigla. Ne treba da o tome
razmiljamo, jer mi smo prosti ljudi, siromani zemljoradnici i ne bavimo se politikom."
Primetna je bila uzrujanost u njegovom glasu i sveopta usplahirenost u pogledima svih.
"Moete li nas uputiti kako bismo mogli urediti da nas primi va guverner", prudui Prier.
Istog trenutka nastade preneraenost.
Posle jednog trenutka, koji se odui, Starac ree: "Pa, zar vi ne znate? Guverner e sutra biti ovde.
Oekivao vas je. Za nas je ovo velika ast. Mi... mi... se nadamo da ete rei neku lepu re o naoj
odanosti prema njemu."
"Oekivao nas je, kaete?" Osmeh jedva da iskrivi Priereve usnice.
Starci se u udu zgledae. "Pa ima ve nedelju dana kako vas oekujemo."
Njihove odaje nesumnjivo behu raskone za tu planetu. Prier je stanovao i u gorim. enis je
prema spoljanjem svetu ispoljavao samo ravnodunost.
Meutim, meu njima se pojavila neka napetost drukije prirode nego do tada. Prier je oseao da
se blii as konane odluke, a da je, ipak, poeljno jo malo seekati. Videti pre toga guvernera
povealo bi rizik do opasnih razmera, mada bi pobeda na toj kocki umnogostruila dobitak. Osetio je
mrnju prema maloj brazdi izmeu enisovih obrva, prema tananoj udljivosti s kojom se mladieva
donja usna oslanjala o zube. Odvratna mu je bila nepotrebna gluma, udeo je da se to okona.
"Kao da su nas oekivali", primeti on.
"Da", kratko e enis.
"Samo to? Zar ne moe da prui neki sutinskiji doprinos? Dolazimo ovamo i ustanovljavamo da
nas guverner oekuje. Moe se oekivati da od guvernera saznamo da nas i sama Tazenda oekuje.
Kakvu vrednost onda ima itava naa misija?"
enis podie glavu i ne pokuavajui da prikrije notu dosade u svom glasu: "Jedno je oekivati
nas, a drugo znati ko smo i zato dolazimo."
"Oekuje da e to sakriti od ljudi iz Druge zadubine?"
"Moda. Zato da ne? Zar si spreman da digne ruke? Pretpostavi da su na brod otkrili u svemiru.
Da li je za jedno kraljevstvo neobino da odrava pogranine osmatranice? ak i da smo obini
stranci, bili bismo zanimljivi."
"Dovoljno zanimljivi da nam guverner doe na noge, umesto da bude obratno?"
"Tim problemom emo se baviti kasnije", slegnu ramenima enis. "Najpre da vidimo kakav je taj
guverner."
Prier se namrgodi i napravi grimasu koja mu otkri zube. Situacija je postojala smena.
"Jedno bar znamo", s nametenom veselou nastavi enis. "Tazenda je Druga zadubina, ili
milion delia dokaza jednoduno pokazuju u pogrenom smeru. Kako tumai oiglednu zastraenost
koju metani oseaju prema Tazendi? Nisam primetio znakove politike dominacije. Izgleda da se
njihovi skupovi Staraca slobodno sastaju bez ikakvog uplitanja. Ne izgleda mi ni da je to
oporezivanje o kome toliko priaju na irokoj osnovi, a ni da se efikasno sprovodi. Metani mnogo
govore o sirotinji, ali izgledaju snani i dobro uhranjeni. Kue im jesu rune, a sela neuredna, ali kao
da sasvim odgovaraju svojoj nameni. U stvari, ovaj me svet fascinira. Nikada nisam video
neprivlaniji svet, a ipak siguran sam da stanovnitvo ne pati i da njihovi nekomplikovani ivoti
uspevaju da sadre dobro uravnoteenu sreu kakve nema kod naprednijih naroda u modernim
centrima."
"Pa, ti si to neki ljubitelj seljakih vrlina?"
"Ne dale zvezde!" enisa kao da oraspoloi ta misao. "Samo hou da istaknem znaaj svega ovog.
Izgleda da je Tazenda uspean upravlja, uspean u smislu koji je daleko od efikasnosti Starog
carstva ili Prve zadubine, pa ak i naeg roenog Saveza. Oni su svojim podanicima donosili
mehaniku efikasnost po cenu neopipljivijih vrednosti. Tazenda donosi sreu i dovoljnost. Zar ne
primeuje da je itava usmerenost njihove vlasti drukija? Ona nije fizika, ve psiholoka."
"Zaista?" Prier dopusti sebi malo ironije. "A ta je s onim strahom kod Staraca kad govore o
kanjavanju zbog izdaje koje sprovode ti psiholozi - upravljai mekog srca? Kako se to slae s
tvojom tezom?"
"Da li su oni sami bili podvrgnuti kazni? Govore samo o kanjavanju drugih. Kao da je saznanje o
kanjavanju tako duboko u njih usaeno da se sama kazna i ne mora nikad primeniti! U njihove
mozgove su utisnuti odgovarajui mentalni stavovi, tako da sam siguran da na planeti nema nijednog
tazenanskog vojnika. Zato to ne shvata?"
"Moda u shvatiti kad budem video guvernera", hladno odvrati Prier. "Uzgred budi reeno, a ta
ako se i naim mozgovima manipulie?"
"Trebalo bi da si se ti na to ve privikao", s brutalnim prezirom odvrati enis.
Prier vidno preblede i s mukom se okrenu. Toga dana vie nisu izmenili nijednu re.
U tiini ledene noi bez vetra, oslukujui tihe pokrete u snu drugog oveka, Prier neujno
namesti svoj runi predajnik na ultratalasno podruje na koje enisov prijemnik nije mogao da se
podesi, a onda beumnim dodirom nokta uspostavi vezu s brodom. Odgovor je pristizao u kratkim
razmacima kao beumne vibracije koje jedva da su prelazile prag percepcije.
"Da li je primljena neka vest?" dva puta zapita Prier. "Nikakva. I dalje ekamo", dva puta stie
odgovor.
Prier ustade iz postelje. U sobi je bilo hladno; on sede na stolicu i oko sebe ututka krzneni
pokriva, a onda stade zuriti napolje u zbijene zvezde koje su se po svom sjaju i sloenom razmetaju
toliko razlikovale od ravnomerne izmaglice galaktikog Soiva koja je vladala nonim nebom
njegove rodne Periferije.
Tamo negde izmeu zvezda nalazio se odgovor na tekoe koje su ga ophrvale i on poele da
reenje prispe i najzad sve okona.
Na trenutak se ponovo zapita da li je Mazgov bio u pravu - da li mu je preobraanje otupilo tvrdu
otricu samopouzdanja. Ili je to prosto bilo zbog starenja i promena ovih poslednjih godina?
Nije mu, zapravo, bilo vano.
Bio je umoran.
Guverner Roseme je prispeo bez mnogo epurenja. Njegov jedini pratilac bio je uniformisani
ovek za upravljaem kopnenog vozila.
Samo kopneno vozilo bilo je raskone konstrukcije, no Prieru se ono uini neefikasnim.
Nezgrapno se okretalo, a vie no jednom primeti kako se trza unazad zbog neeg to je mogla biti
prenagla promena brzine. Ve sama konstrukcija je pokazivala da koristi hemijsko a ne atomsko
gorivo.
Tazenanski guverner lako zakorai na tanak sloj snega i krenu izmeu dva reda Staraca punih
strahopotovanja. Ne obaziruu se na njih, brzo je uao. Starci krenue za njim.
To su iz svojih odaja posmatrala dva oveka iz Saveza koji je stvorio Mazgov. On - guverner bio je stamen, prilino zdepast, niskog rasta, neupadljiv.
Pa, ta s tim?
Prier je sebe proklinjao zbog nedostatka sranosti. Lice mu, naravno, i dalje ostade ledeno
spokojno. Nije bilo poniavanja pred enisom, ali vrlo dobro je znao da mu je porastao krivni
pritisak i da mu se grlo osuilo.
Nije to bio fiziki strah. Nije on jedan od onih tupoglavih ljudi bez mate, ljudi od mesa bez
nerava koji su preglupi ak i da se boje - ali fiziki strah bi mogao da objasni i suzbije.
Ali ovo je neto drugo. Bio je to drukiji strah. On letimice pogleda enisa. Mladi je dokono
posmatrao svoje nokte i lenjo doterivao neku neprimetnu neravninu.
U Prieru se neto pobuni. Zato bi se, uostalom enis i bojao mentalne manipulacije?
Prier u sebi zadra dah i pokua da vrati misli unatrag. Kakav je mogao biti pre nego to ga je
Mazgov preobratio od nekadanjeg okorelog demokrate? Teko je bilo prisetiti se. Nije mogao da
sebe zamisli. Nije mogao prekinuti spone koje su ga tesno i emocionalno vezivale za Mazgova. U
mislima se mogao prisetiti da je jednom pokuao da ubije Mazgova, ali ma koliko da se naprezao ne
bi se mogao prisetiti svojih tadanjih oseanja. Moda je to bila samoodbrana samog mozga:
meutim, na intuitivnu pomisao kakva su ta oseanja mogla biti - bez pojedinosti, ve samo shvatanje
njihovog osnovnog smera - stomak mu zadrhta.
A ako je guverner vrljao po njegovom mozgu? A ako su se nematerijalni mentalni pipci oveka iz
Druge zadubine zavukli unutra, u emocionalne naprsline njegovog sastava, rastavile ga i ponovo
sklopile...
Prvi put nita nije osetio. Nije bilo bola, probadanja u duhu - ak ni oseanja diskontinuiteta. Ako
je nekada davno i postojalo takvo vreme - davno, jo pre pet kratkih godina - kada je mislio da ga ne
voli ve mrzi - bila je to grozna iluzija. Stideo se i same pomisli na takvu iluziju.
Ali bola nije bilo.
Da li e sastanak s guvernerom biti ponavljanje toga? Da li e se sve ono to se pre toga zbilo njegova sluba kod Mazgova - itava njegova ivotna orijentacija - pridruiti onom maglovitom snu
iz drugog ivota koji je sadrao re Demokratija? Da i Mazgov postane samo san, a da njegova
odanost bude samo prema Tazendi...
Naglo se okrenu u stranu.
etvrta meuigra
Dva Govornika se susretoe na drumu, a jedan zaustavi onog drugog.
"Javio mi se Prvi govornik."
U oima drugog javi se napola prestraen treptaj: "Dolo je do ukrtanja?"
"Da! Valjda emo doiveti da i nama svane!"
kolu veze?"
Atomski pitolj kao da zadrhta. enis se ne bi u to zakleo.
"Ne izgleda iznenaen. No, neu traiti vreme sumnjiei te da si iznenaen. Da, znao sam za
hipertraser. A sad, poto sam ti pokazao da sam znao neto to nisi mislio da znam, ja u tebi rei
neto to ne zna, a ja znam da ne zna."
"Dozvoljava sebi suvie dugaak uvod, enise. Oekivao bih da ti je smisao za izmiljanje bolje
podmazan."
"Ovo nije nikakvo izmiljanje. Bilo je izdajnika, naravno, ili neprijateljskih agenata, ako ti se ta
re vie dopada. Meutim, Mazgov je to na dosta udan nain saznao. Zna, izgleda da je neko
petljao po nekim od njegovih preobraenika."
Ovog puta atomski pitolj zadrhta. U to nije bilo sumnje.
"Povlaim to, Prieru. Zato sam mu bio potreban. Bio sam nepreobraen. Zar ti nije naglasio da
mu je potreban jedan nepreobraen ovek? Navevi pravi razlog, ili ne?"
"Probaj s neim drugim, enise. Da sam bio protiv Mazgova, znao bih to." Tiho i brzo Prier
proveri svoj mozak. Izgledao je isti. Izgledao je isti. ovek je, oigledno, lagao.
"Hoe da kae da osea odanost prema Mazgovu? Moda. U odanost nisu dirali. Mazgov je
rekao da bi se to suvie lako otkrilo. Ali kako se psihiki osea? Bezvoljno? Da li si se sve vreme
oseao normalno, otkako si krenuo na ovo putovanje? Ili si se katkada oseao udno, kao da nisi ba
sasvim onaj stari? Je l' ti to pokuava da kroz mene izbui neku rupu, a da ne dodirne obarae?"
Prier povue atomski pitolj za pola palca. "ta pokuava da kae?"
"Kaem da su po tebi petljali. Manipulisali su tobom. Nisi video Mazgova da stavlja taj
hipertraser. Nisi video nikoga kako to ini. Samo si ga tamo naao i pretpostavio da nas prati.
Sigurno da tvoj runi primopredajnik uspostavlja vezu s brodom preko talasne duine koja ne
odgovara mojoj. Misli da nisam to znao?" Sada je govorio ubrzano, ljutito. Maska ravnodunosti se
sada pretvorila u svirepost. "Ali odande nam ne dolazi Mazgov. Nije to Mazgov."
"Ko dolazi, ako ne on?"
"A ta ti misli? Taj hipertraser sam pronaao onog dana kada smo krenuli. Ali ja nisam
pretpostavljao da je to Mazgov. Nije imao razloga da se mea u tom asu. Zar ne zapaa kako je to
nesmisleno? Da sam ja izdajica, a da on to zna, mogao je da me preobrati isto onako lako kako je to s
tobom uinio, ime bi iz mog mozga izmamio tajnu poloaja Druge zadubine a da me ne alje preko
polovine Galaksije. Moe li ti da sakrije neku tajnu od Mazgova? A ako ja nisam znao, onda ga do
nje ne bih mogao dovesti. Zato bi me onda, u oba sluaja, poslao? Jasno je da je hipertraser tamo
stavio neki agent Druge zadubine. To nam se sada pribliava. A da li bi bio prevaren da po tvom
vrlom mozgu nisu vrljali? Kakva je to tvoja vrsta normalnosti kad si krajnju ludost smatrao
mudrou? Da ja dovedem brod Drugoj zadubini? ta bi s brodom uradili?
Tebe ele, Prieru. O savezu zna vie nego iko drugi, osim Mazgova, a za njih nisi opasan, dok
on to jeste. Zbog toga su mi u um i ulili smer traganja. Naravno, da bi bilo potpuno nemogue da
pronaem Tazendu nasumice tragajui po Soivu. Znao sam to. Ali sam znao i to da nas sledi Druga
zadubina i znao sam da je to njihovo maslo. Zato ne igrati njihovu igru? Bila je to borba
blefiranjem. Oni su eleli nas, a ja sam eleo njihov poloaj, pa nek svemir odnese onog iji blef nije
vei.
Meutim, sve dok je tvoj atomski pitolj uperen u mene, mi gubimo. A to oigledno nije tvoja
ideja. Njihova je. Predaj mi pitolj, Prieru. Znam da ti ovo izgleda pogreno, ali ne govori to tvoj
um, ve iz tebe govori Druga zadubina. Predaj mi pitolj, Prieru, pa emo se zajedno suoiti s onim
to nam se pribliava."
S uasom Prier oseti narastanje zbunjenosti. Izgleda tano. Zar je mogao toliko pogreiti? Zbog
ega ta vena sumnja u sebe? Zato nije siguran? ta je to to ini da enis zvui tako ubedljivo?
Ubedljivost?
Ili se to njegov izmueni um odupire upadu stranog?
Da li je pocepan nadvoje?
U magli spazi kako pred njim, ispruivi ruku, stoji enis - i u magnovenju postade siguran da e
mu predati pitolj. I upravo kad mu se miii ruke istegoe iza njega se - naroito brzo - otvorie
vrata i on se obazre.
U Galaksiji ima, moda, ljudi koje bi ovek u mirnijim prilikama mogao da zameni za druge.
Sledstveno tome, postoje moda i duevna stanja kada se i neslini parovi ne mogu razlikovati. Ali
Mazgov stoji iznad svakog spoja ta dva inioca.
Ni sva agonija Prierova uma nije mogla spreiti da spokojna snaga istog trenutka ne preplavi
njegov um.
Nema te situacije u kojoj bi Mazgov fiziki mogao dominirati. Nije dominirao ni u ovoj.
Bio je prilino smena pojava u vieslojnoj odei koja je odebljala njegovu svakodnevnu
mravost, ne dozvoljavajui mu, ipak, da se domogne normalnih dimenzija. Lice mu je bilo
zabraeno, a ono to je preostalo od uvek istaknutog kljuna bilo je crveno od hladnoe.
Nije bilo, verovatno, nedolinije vizije izbavitelja.
"Zadri svoj atomski pitolj, Prieru", ree on a onda se obrati enisu, koji je slegnuo ramenima i
seo: "Ovde kao da je prilino smuen i prilino protivrean emocionalan kontekst. ta treba da znai
to da vas prati jo neko, osim mene?"
"Da li je hipertraser postavljen na brod po vaem nareenju, gospodine", brzo upade Prier.
"Svakako. Zar je verovatno da bi neka druga organizacija iz Galaksije, osim Saveza svetova,
imala pristupa na brod?"
Mazgov ga gladno pogleda.
"Rekao je..."
"Pa, on je ovde, generale. Nije potrebno posredno citiranje. Ima li ta da prizna, enise?"
"Da, ali, oigledno, svoje greke, gospodine. Mislio sam da je taj traser tamo podmetnuo neki
plaenik Druge zadubine i da smo ovde dovedeni zbog nekog njihovog cilja kome sam bio spreman
da se suprotstavim. Osim toga, imao sam utisak da je general manje-vie u njihovim rukama."
"Zvui kao da to vie ne misli."
"Bojim se da ne mislim. Da nije tako, ne biste se pojavili na vratima."
"E, da to onda isteramo na istinu." Mazgov zguli spoljne slojeve postavljene, elektrinom strujom
grejane odee. "Nee vam smetati ako i ja sednem? A sad - ovde smo bezbedni od svake opasnosti
da neko upadne. Nijedan stanovnik ove sante leda nee imati elju da se ovom mestu priblii. U to
vas uveravam." U njegovom naglaavanju svoje moi bee neke okrutne ozbiljnosti.
enis ispolji svoje gnuanje. "emu izdvajanje? Da neko nee da poslui aj i uvede igraice?"
"Teko. Kakva bee ona tvoja teorija, mladiu? Neko iz Druge zadubine pratio je vae kretanje
pomou ureaja kojim ne raspolae niko osim mene - a kako ono ree da si pronaao ovo mesto?"
"Gospodine, da bi se objasnile izvesne poznate injenice, izgleda oigledno da su u moju glavu
ulivene neke ideje..."
"A to su uinili pripadnici te iste Druge zadubine?"
"Pretpostavljam da to nije mogao biti niko drugi."
"Zar ti nije palo na im da ukoliko neko iz Druge zadubine moe da te natera, namami ili privue
da zbog nekih njihovih ciljeva ode u Drugu zadubinu - a pretpostavljam da si smatrao da se koriste
metodima kakvi su moji, mada, podseam te, ja mogu da usadim oseanja, a ne i ideje - zar ti nije
palo na um i to da taj neko ko to moe onda nema potrebe da vam podmee hipertraser?"
Preneraeni enis naglo podie pogled i susrete se s krupnim oima svog suverena. Prier je neto
gunao, a na ramenima mu se ogledalo olakanje.
"Ne", odvrati enis, "to mi nije palo na um."
"I da nisu mogli da se oseaju sposobnim da vas usmeravaju, ukoliko su morali da vam prate
kretanje, kao i to da biste, neusmeravani, imali veoma malo izgleda da pronaete put dovde, kao to
ste uinili. Da li si na ovo pomislio?"
"Ni na to."
"A zato ne? Da li je tvoj duhovni nivo opao u veoj meri nego to je verovatno?"
"Na to jedini odgovor moe biti jedno pitanje, gospodine. Da li se i vi pridruujete optubama
generala Priera da sam izdajnik?"
"U sluaju da je zaista tako, ima li da neto kae u svoju odbranu?"
"Samo ono to sam izloio i generalu. Da sam bio izdajnik i da sam znao gde se nalazi Druga
zadubina mogli ste me preobratiti i smesta to saznati. Ukoliko ste smatrali da me treba pratiti, onda
ranije nisam znao i nisam bio izdajnik. Tako da na va paradoks odgovaram svojim."
"A kakav ti je zakljuak?"
"Da nisam izdajnik."
"S tim se, oigledno, moram sloiti, poto je tvoje obrazloenje neoborivo."
"A mogu li vas onda zapitati zato ste nas sve vreme iz potaje sledili?"
"Zbog toga to za svaku injenicu postoji i neko tree objanjenje. I ti i Prier ste neke injenice
objasnili na sebi svojstvene naine, ali ne sve. Ja u vam - ako mi date vremena - objasniti sve. I to
prilino brzo, tako da je mala verovatnoa da ete se dosaivati. Sedi, Prieru, i daj mi pitolj. Vie
ne preti opasnost da nas neko napadne. Ni odavde, a ni sa strane. Zapravo, ak ni od Druge
zadubine. Zahvaljujui tebi, enise."
Soba je bila osvetljena kako je to bilo uobiajeno na Rosemi - pomou ice zagrejane elektrinom
strujom. O tavanicu je bila okaena jedna sijalica u ijoj je mutnoj, utoj svetlosti svaki od njih
bacao senku.
"Poto sam smatrao neophodnim da pratim enisa, jasno je da oekujem da time neto postignem",
zapoe Mazgov. "Kako je sa zauujuom brzinom i neposrednou krenuo ka Drugoj zadubini,
moemo opravdano pretpostaviti da je to ono to sam i oekivao da e se desiti. Poto od njega
nisam neposredno primio obavetenje, neto se moralo ispreiti. To su injenice. enis, naravno, zna
odgovor. Znam ga i ja. A ti, Prieru?"
"Ne, gospodine", tvrdoglavo e Prier.
"Onda u ti objasniti. Samo jedna vrsta oveka moe istovremeno znati gde je Druga zadubina i
mene spreavati da to saznam. enise, bojim se da si ti sam iz Druge zadubine."
Nagnuvi se napred, enis se osloni laktovima o kolena i, ne promenivi izraz, besno upita:
"Kakav je tvoj pouzdan dokaz? Danas se ve vie nego dva puta pokazalo da je dedukcija pogrena."
"Postoji i pouzdan dokaz, enise. To je prilino lako. Rekao sam ti da je neko dirao u moje ljude.
Taj koji je to inio morao je oigledno biti neko ko je - a) nepreobraen, i - b) prilino blizu sredita
zbivanja. Polje je bilo iroko, mada i ne sasvim neogranieno. Imao si suvie uspeha, enise.
Ljudima si se suvie dopadao. Suvie dobro si se snalazio.
Onda sam te pozvao da preuzme ovu ekspediciju, i to te nije iznenadilo. Motrio sam tvoje
oseanje. Nije ti smetalo. Preterao si tada sa samouverenou, enise. Nijedan zaista obian ovek
ne bi mogao da izbegne bar malo kolebanja zbog takvog zadatka. Poto je tvoj mozak izbegao to
koleganje, mogao je biti ili budalast ili kontrolisan.
Te dve mogunosti je bilo lako proveriti. U trenutku oputenosti dokopao sam se tvog mozga i na
trenutak ga ispunio tugom, a zatim je uklonio. Sa tako savrenom vetinom bio si posle ljut da sam se
mogao zakleti da je to bila prirodna reakcija - da ne bee onog to se najpre desilo. Naime, kad sam
se stuito na tvoja oseanja u jednom trenutku, u magnovenju, pre nego to si se obuzdao, tvoj mozak
je pruio otpor. Samo sam to hteo da saznam.
Niko ne bi mogao da mi se opire, ak ni na tren, a da ne poseduje mo kontrole slinu mojoj."
"I? ta sad?" enisov glas je bio tih i gorak.
"A sad e umreti - kao pripadnik Druge zadubine. To je neophodno i verujem da e razumeti."
enis je ponovo netremice gledao u otvor pitoljske cevi. Njim je ovog puta upravljao um nimalo
slian Prierovom, kojeg je mogao da obre kako mu drago, ve um zreo i otporan na silu kakav je i
njegov roeni.
Deli vremena koji mu je bio ostavljen za ispravku zbivanja bio je kratak.
Za oveka sa normalnim brojem ula i normalnom nesposobnou za emocionalnu kontrolu teko
je da opie ono to se zatim desilo.
U sutini, evo ta je enis shvatio u ovom siunom vremenskom razmaku, koliko je trebalo da
kaiprst Mazgova gurne kontakt obaraa.
Tadanji emocionalni sastav Mazgova sastojao se od otre i uglaane reenosti, ni najmanje
zamagljene nekim oklevanjem. Da je enisa kasnije dovoljno zanimalo da izrauna vreme od odluke
da puca do prispea dezintegriue energije, mogao je shvatiti da je mogunost da umakne trajala oko
jedne petine sekunde.
To jedva da je bilo neko vreme.
U tom istom majunom vremenskom razmaku ono to je Mazgov shvatio bilo je to da je
emocionalni potencijal enisovog mozga iznebuha provalio nagore, a da njegov sopstveni mozak nije
osetio nikakav udarac, kao i to da ga je istovremeno, iz neoekivanog pravca, kao vodopad
preplavila ista, prodorna mrnja.
Taj novi emocionalni element ukloni njegov kaiprst s kontakta. Nita drugo to nije moglo uiniti,
a gotovo istovremeno s promenom u ponaanju nastupi i potpuno shvatanje nove situacije. Bila je to
iva slika koja potraja krae nego to bi to njen znaaj s dramskog stanovita iziskivao. Tu je bio
Mazgov, iji je kaiprst skliznuo s atomskog pitolja, kako netremice zuri u enisa. Zatim enis, sav
napet, koji gotovo da se nije usuivao da die. I Prier, zgren na stolici, kome se svaki mii gotovo
do kidanja grio: ija se svaka tetiva izvijala u naprezanju da se baci napred, lica najzad izbaenog iz
uvebane odrvenelosti i pretvorenog u neprepoznatljivu samrtnu masku uasne mrnje, dok su mu oi
jedino, potpuno i pre svega bile zaokupljene Mazgovom.
Izmeu enisa i Mazgova tek jedna ili dve rei behu izmenjen - tek re ili dve i potpuno
ogoljavajue strujanje emocionalne svesti koje e zauvek ostati pravi nain uzajamnog
sporazumevanja izmeu takvih kakvi oni bejahu.
Zbog naih sopstvenih ogranienja, potrebno je prevesti u rei ono to se zbilo u tom asu, a i
neto kasnije.
"Prvi graanine, ti si izmeu dve vatre", usiljeno ree enis. "Ne moe istovremeno kontrolisati
dva mozga, ne kada je jedan od njih moj i prema tome, moe da odabere. Prier je sada osloboen
od tvog preobraenja. Ja sam raskinuo lance. To je onaj stari Prier; onaj koji je jednom pokuao da
te ubije; onaj koji te smatra neprijateljem svega onog to je slobodno, pravino i sveto; a, osim toga,
on je onaj koji shvata da ga ve pet godina svodi na bespomonu ropsku ulizicu. Sada ga zadravam
potiskujui mu volju, ali to e prestati ako me ubije, mnogo bre nego to ti bude mogao da
pokrene atomski pitolj ili ak i svoju volju... ubie te."
"Ako se okrene da bi ga vratio pod svoju kontrolu, ubio ili bilo ta uinio, nee moi da se
dovoljno brzo ponovo okrene kako bi mene zaustavio."
Mazgov se i dalje nije pomerao. Samo tiho uzdahnu u znak priznanja.
"Tako, sad baci taj pitolj", ree enis, "pa da opet budemo na ravnoj nozi i da Prier ponovo
postane tvoj."
"Napravio sam jednu greku", najzad izusti Mazgov. "Greka je to je tree lice prisutno u mom
sukobu s tobom. To je uvelo jednu suvinu promenljivu veliinu. To je greka za koju se, drim, mora
platiti."
Nemarno je ispustio pitolj i stopalom ga odgurnuo na drugi kraj sobe. Istovremeno, Prier se jo
jednom zgri i stropota u dubok san.
"Bie normalan kad se ponovo probudi", ravnoduno primeti Mazgov.
itava ova razmena misli od trenutka kada je kaiprst Mazgova poeo da pritiska obara kontakta
do trenutka kada je ispustio atomski pitolj odvila se za vreme krae od jedne i po sekunde.
Ali ba tu, ispod granice svesti, u vremenu koje je bilo upravo iznad granice opaanja, enis
uhvati kratkotrajni zraak oseanja Mazgova. Bio je to zraak sigurnog i samopouzdanog trijumfa.
proslavila njegova pobuna protiv takvih brana. Ta poslednja iskra mladalakog stvaralatva u njemu
osvetlila je Carstvo svetlou zalazeeg sunca i maglovito nagovestila sunce Drugog carstva koje se
raalo."
"Vrlo dramatino. I, ta onda?"
"Tako je on, prema psihoistorijskim zakonima, stvorio svoje Zadubine, ali, ko bi bolje nego on
sam mogao znati da su ak i ti zakoni relativni! On nikada nije stvarao konani proizvod. Konani
proizvodi su za dekadentne umove. Njegov je imao evoluirajui mehanizam, a Druga zadubina je
bila orue tog mehanizma. Mi, Prvi graanine tvog privremenog Saveza svetova, mi smo istinski
uvari Seldonovog plana. Jedino mi!"
"Da li to pokuava da se reima ohrabri", prezrivo upita Mazgov, "ili pokuava da na mene
ostavi utisak? Meutim, Druga zadubina, Seldonov plan i Drugo carstvo na mene ne ostavljaju ni
najmanji utisak, niti u meni bude neko saoseanje, simpatiju, odgovornost, niti diraju u neki drugi
izvor emocionalne pomoi, na ta eli da me navede. Uostalom, jadna budalo, o Drugoj zadubini
govori u prolom vremenu, jer ona je unitena."
enis je oseao kako narasta jaina emocionalnog potencijala koji je pritiskao njegov um, dok se
Mazgov pridizao sa stolice i pribliavao. Pomamno mu se suprotstavi, ali u njega se nemilosrdno
uunjalo neto, mrcvarei i povijajui njegov mozak unazad... unazad.
Za sobom je osetio zid, a pred njim je bio Mazgov, ispijen, podboen, dok su se ispod one planine
od nosa uasavajue smeila usta.
"Tvoja igra je zavrena, enise", ree Mazgov. "Igra svih vas - svih ljudi iz onoga to je nekad
bila zadubina. Nekad bila! Nekad bila! Zbog ega si sve ovo vreme sedeo i trtljao Prieru, kad si
mogao navaliti na njega i oduzeti mu atomski pitolj bez ikakve primene fizike sile? ekao si na
mene, zar ne, ekao si da me pozdravi u situaciji koja ne bi suvie izazvala moje podozrenje.
teta za tebe da nita nije ni trebalo da ga izaziva. Poznavao sam te. Suvie dobro sam te
poznavao, suvie dobro, enise iz Druge zadubine.
Meutim, na ta sad eka? I dalje me oajniki obasipa reima, kao da i sam zvuk glasa treba da
me sledi na mestu. A dok govori stalno neto u tvom umu eka, eka i jo uvek eka. Meutim, niko
ne dolazi. Niko od onih koje oekuje - niko od tvojih saveznika. Ovde si sam, enise, i ostae sam.
Da li zna zbog ega?
Zbog toga to me je tvoja Druga zadubina do krajnosti pogreno procenila. Rano sam saznao
njihov plan. Mislili su da u vas pratiti dovde i postati njihova peenica. Zaista je trebalo da bude
mamac - mamac za jadnog, budalastog, slabanog mutanta, tako zagrejanog za Carstvo da e
zaslepljeno srljati u oitu zamku. No, da li sam njihov zatvorenik?
Pitam se da li im je palo na um da bih teko mogao da ovamo doem bez svoje flote, a protiv
svake njene artiljerijske jedinice Druga zadubina je potpuno i alosno bespomona. Da li su
pomislili na to da se neu zaustaviti radi razgovora ili ekati na dogaaje?
Pre dvanaest asova moji brodovi su lansirani protiv Tazende i skoro da su sasvim okonali svoj
zadatak. Tazenda lei u ruevinama, njeni nastanjeni centri su zbrisani. Nije bilo otpora. Druga
zadubina vie ne postoji, enise, a ja, nastrani runi slabi, ja sam gospodar Galaksije."
enisu nije preostalo nita drugo do da bespomono odmahne glavom. "Ne... Ne..."
"Da... Da..." oponaao ga je Mazgov. "A ukoliko si ti jedini preiveli, a moda i jesi, nee to
dugo biti."
Tad nastupi duga, znaajna stanka, a enis skoro zaurla od iznenadnog bola nastalog prodiranjem
u najdublja tkiva njegovog mozga.
Mazgov se gunajui povue. "Nedovoljno. Uopte nisi poloio ispit. Tvoje oajanje je gluma.
Tvoj strah nije onaj sveobuhvatni strah vezan za unitenje nekog ideala, ve sitna stepnja da sam ne
bude uniten.
Nejaka ruka Mazgova epa enisa za guu, no njenog slabanog stezanja enis iz nekih razloga
nije mogao da se oslobodi.
"Ti si moja sigurnost, enise. Ti si moj nadzornik i zatita od svake nedovoljne procene koju bih
mogao nainiti." Po njemu su svrdlale oi Mazgova. Uporne... Traei...
"Da li sam dobro proraunao, enise? Da li sam nadmudrio tvoje ljude iz Druge zadubine?
Tazenda je zaista unitena, enise, strahovito razorena; zato je onda tvoje oajanje samo
pretvaranje? Gde je istina? Moram saznati stvarnu situaciju i istinu. Kazuj, enise, kazuj! Znai li to
da nisam dovoljno duboko prodro? Da opasnost jo uvek postoji? Govori, enise! Gde sam
pogreio?"
enis je oseao kako mu se rei izvlae iz usta. Nisu dragovoljno izlazile. Stegao je zube da ih
zadri. Ugrizao se za jezik. Napregao je svaki mii u glavi.
A one su izlazile - s grcanjem - izvuene na silu - i usput razdirale njegovo grlo, jezik, krunile
zube.
"Istina", zapiskuta, "istina..."
"Da, istina. ta jo treba preduzeti?"
"Seldon je ovde osnovao Drugu zadubinu. Ovde, kao to sam rekao. Nisam lagao. Doli su
psiholozi i uspostavili kontrolu nad domaim stanovnitvom."
"Sa Tazende?" Mazgov dublje zaroni, kako bi muenjem preplavio oseanja drugog oveka brutalno ih rastrui.
"Tazendu sam unitio. Ti zna ta elim. To mi daj."
"Nije Tazenda. Rekao sam da pripadnici Druge zadubine ne moraju biti oni ljudi koji su na izgled
na vlasti. Tazenda je fasada..." Rei su bile skoro nerazumljive, a obrazovale su se protiv svakog
atoma volje pripadnika Druge zadubine.
"Rosema... ? Rosema? Rosema je taj svet..."
Mazgov olabavi svoj stisak, a enis se sroza u hrpu bola i izmuenosti.
"A mislio si da mene namagari", tiho upita Mazgov.
"Bio si namagaren." Bee to poslednja mrvica otpora u enisu.
"Ali ne dovoljno dugo za tebe i tvoje. U vezi sam s flotom. A posle Tazende moe na red doi i
Rosema. Meutim, najpre da..."
enis oseti kako se prema njemu uspinje muni mrak koji ni mahinalno prineta ruka do oiju nije
mogla da odagna. Tama ga je guila i dok je oseao kako se njegov razderani, ranjeni mozak vrti u
krug, unazad, unazad u veno crnilo - poslednja slika bee slika trijumfalnog Mazgova - akalica
koja se smeje - taj dugi mesnati nos koji sav podrhtava od smeha.
Zvuk se izgubi. Tama ga s ljubavlju obgrli. Zavrilo se s oseanjem rasprskavanja koje je liilo na
reckavi sev munje i enis se polagano vrati na zemlju, dok se u suzama okupane oi vraao pomueni
vid.
Glava ga je nepodnoljivo bolela, a jedino je uz strano probadanje mogao da joj prinese ruku.
Bio je iv, oigledno. Meko, kao paprje uhvaeno u vrtlogu vazduha to je prohujao, misli mu se
sredie i otplovie na otpoinak. Oseao je da u sebe uvlai utehu - izvana. Polako, muno pognu
vrat, a kao otar probad nastupi olakanje.
Jer vrata behu otvorena, a preko praga je upravo preao Prvi govornik. Pokuao je da neto kae,
vikne, upozori, ali jezik mu se sledio; znao je da ga Mazgov delom svog monog uma jo dri i u
njemu zadrava svaku re.
Jo jednom povi vrat. Mazgov je i dalje bio u sobi. Bio je ljut, uagrena pogleda. Vie se nije
smejao, a zube mu je razotkrivao svirepi osmeh.
enis oseti kako se njegovim mozgom, isceliteljski ga dotiui, sporo kree emotivni uticaj Prvog
govornika, a kada se taj uticaj sukobi s odbranom Mazgova i posle jednog trenutka borbe povue,
nastupi oseanje obamrlosti.
S jarou, grotesknom za njegovo mravo telo, Mazgov promuklo ree: "Dakle, drugi dolazi da bi
me pozdravio." Njegov gipki um prui pipak van sobe - daleko - daleko.
"Sam si", ree.
Potvrdivi, Prvi govornik ga prekide. "Sasvim sam. Nuno je da budem sam, poto sam ja bio taj
koji je pre pet godina pogreno procenio vau budunost. Pruie mi izvesno zadovoljstvo da tu stvar
popravim bez iije pomoi. Na alost, nisam raunao na jainu vaeg polja emocionalnog odbijanja,
kojim je ovo mesto okrueno. Dugo mi je trebalo da prodrem. estitam vam na vetini kojom je
sagraeno."
"Nema na emu", neprijateljski odvrati Mazgov. "Nemoj traiti komplimente na mene. Da li si
doao da iver tvog mozga pridrui ovom ovde slomljenom stubu vaeg beznaajnog kraljevstva?"
"A ovek koga zovete Bejl enis dobro je obavio svoj zadatak", osmehnu se Prvi govornik,
"utoliko pre to vam ni izdaleka nije bio mentalno ravan. Primeujem, naravno, da ste ga zlostavljali,
mada emo jo moda i moi da ga u potpunosti povratimo. Hrabar je to ovek, gospodine. Sam se
prijavio za ovaj zadatak, iako smo bili u stanju da matematiki predvidimo ogromne izglede za
oteenje njegovog duha - to je, kao to naravno znate, mnogo groznija alternativa od obinog
fizikog sakaenja."
enisov duh je uzaludno pulsirao onim to je eleo, a nije mogao da izrekne; eleo je, a nije
mogao da dovikne upozorenje. Mogao je samo da zrai stalnu struju straha... bezumnog straha...
Mazgov je bio spokojan. "Zna, jamano, za unitenje Tazende."
"Znam. Napad tvoje flote bio je predvien."
"Da, to pretpostavljam. Ali ne i spreen, a?" otro upita Mazgov.
"Ne, ne i spreen." Emocionalna simbologija Prvog govornika bila je jasna kao dan. Bilo je to,
maltene, samozgraanje, potpuno gnuanje nad samim sobom: "A greka je vie moja, nego vaa. Ko
je pre pet godina mogao i zamisliti vau mo? Od poetka smo sumnjali i od onog trenutka kad ste
zauzeli Kalgan - da imate sposobnost emocionalne kontrole. To nije bilo suvie zauujue, Prvi
graanine, kao to vam mogu i objasniti.
Emocionalni kontakt kakav posedujemo vi i ja nije neki posebno nov razvoj. Zapravo, sadran je u
ovejem mozgu. Veina ljudskih bia kadra je da na primitavan nain proita oseanje, pragmatiki
ga povezujui sa izrazom lica, tonom glasa i slinim. Prilian broj ivotinja poseduje, u izraenijem
stepenu, tu odliku; u prilinoj meri koriste ulo mirisa, dok su oseanja, naravno, manje sloena.
U stvari, ljudska bia su sposobnija i za mnogo vie, ali je s razvitkom govora pre milion godina
sposobnost emocionalnog kontakta poela da zakrljava. Veliko je postignue nae Druge zadubine
da su ovom zaboravljenom ulu bar donekle vraeni njegovi potencijali.
Meutim, ne raamo se sa sposobnou da to ulo u potpunosti iskoristimo. Strahovitu prepreku
ini taj milion godina propadanja, te stoga ulo moramo vaspitavati i vebati onako kao to vebamo
svoje miie. A u tome lei osnovna razlika izmeu nas. Vi ste roeni s njim. Toliko moemo
izraunati. Moemo, takoe, izraunati dejstvo takvog ula na osobu u svetu ljudi koji ga nemaju. U
carstvu slepih oravi je... Izraunali smo u kojoj e meri megalomanija ovladati vama, uvereni da
smo spremni. Meutim, za dva inioca nismo bili spremni.
Prvi je bio veliki domet vaeg ula. Mi emocionalnu vezu moemo proizvesti samo na domaku
oka, i to je razlog to smo vie bespomoni u odnosu na fizika oruja nego to biste pomislili. Vid
igra tako ogromnu ulogu. S vama to nije sluaj. Za vas se izvesno zna da ljude drite pod kontrolom i
da, tavie, sa njima imate blisku emocionalnu vezu, ak i kad su vam van domaka oka i uha. To je
prekasno otkriveno.
Drugo, nismo znali za vae fizike nedostatke, a naroito za onaj koji je vama izgledao toliko
vaan da ste uzeli ime Mazgov. Nismo uzeli u obzir da niste samo mutant, ve i jedan sterilni mutant,
a pored nas je neopaena promakla i dodatna psihika izvitoperenost usled vaeg kompleksa manje
vrednosti. Jedino smo uzeli u obzir megalomaniju, a ne i intenzivnu psihopatsku paranoju.
Ja snosim odgovornost za sve te propuste, zato to sam bio voa Druge zadubine u vreme kada
ste osvojili Kalgan. Kad ste unitili Prvu zadubinu saznali smo - ali prekasno - i zbog te greke
milioni su umrli na Tazendi."
"A sad e sve popraviti!" Tanke usnice Mazgova se iskrivie, dok mu je mozak pulsirao
mrnjom. "ta e preduzeti? Uloviti me? Vratiti mi moju mukost? Odstraniti iz prolosti dugo
detinjstvo u otuenoj sredini? Da li ali moje patnje? Da li ali moju nesreu? Ne alim zbog onog
to sam iz nude poinio. Neka se Galaksija sama uva to bolje moe, jer prstom nije mrdnula da
meni prui zatitu kad mi je bila potrebna."
"Vaa oseanja su, naravno, samo plod vae predistorije i nee biti osuena - ve samo
promenjena", ree Prvi govornik. "Unitenje Tazende bilo je neizbeno. Druga mogunost je mogla
biti mnogo obimnije razaranje irom cele Galaksije u toku vie stolea. Na na ogranieni nain
uinili smo sve to moemo. Sa Tazende smo povukli koliko god smo mogli ljudi. Ostatak sveta smo
decentralizovali. Na alost, nae mere su nuno bile daleko od zadovoljavajuih. Mnogi milioni su
preputeni smrti - zar alite zbog toga?"
"Nimalo, kao to ne alim ni onu stotinu hiljada koja mora da umre na Rosemi najkasnije kroz est
asova."
"Na Rosemi?" brzo upita Prvi govornik.
Okrenuo se prema enisu koji sebe bee prinudio na polusedei poloaj, i njegov mozak primeni
silu. enis oseti kako se nad njim vodi dvoboj umova, a zatim brzo prsnue okovi i iz njegovih usta
spotiui se kuljnue rei: "Gospodine, potpuno sam izneverio oekivanja. Silom mi je to izmamio ni
desetak minuta pre vaeg dolaska. Nisam mogao da mu se oduprem i nemam ime da se pravdam. Zna
da Tazenda nije Druga zadubina. A zna i to da Rosema jeste."
Okovi ga ponovo stegnue.
"A tako! ta nameravate da uinite?" Prvi govornik se namrti.
"Zar se doista pita? Zar ti je zaista teko da pronikne u oigledno? Sve ovo vreme, dok si mi
pridikovao o prirodi emocionalnog kontakta - sve ovo vreme dok si se frljao reima kao to su
megalomanija i paranoja, ja sam delao. Bio sam u vezi s mojom flotom i ona ve ima svoje
instrukcije. Kroz est asova, izuzev ako iz nekog razloga ne povuem svoje nareenje,
bombardovae celu Rosemu osim ovog usamljenog sela i okolne oblasti od stotinak kvadratnih milja.
Temeljno e to obaviti, a onda e se spustiti ovde.
Ima est asova, a za est asova ne moe pobediti moj um, niti moe izbaviti ostatak
Roseme.."
Mazgov rairi ruke i ponovo se zasmeja, dok je izgledalo da Prvi govornik s mukom shvata ovaj
novi razvoj.
"Kakva je alternativa?"
"Zato bi bilo alternative? Nita vie ne mogu postii nekom alternativom. Treba li da tedim
ivote ovih s Roseme? Ukoliko mi dozvoli da moji brodovi pristanu i svi se vi podvrgnete - svi
ljudi iz Druge zadubine - duhovnoj kontroli dovoljnoj da me zadovolji, moda bih povukao
nareenje za bombardovanje. Vredelo bi staviti tolike ljude visoke inteligencije pod moju kontrolu.
Ali s druge strane, bio bi to znatan napor i konano se, moda, ne bi isplatilo, tako da mi nije naroito
stalo da na ovo pristane. ta kae, pripadnie Druge zadubine? Kakvo oruje imate protiv mog
mozga, snanog bar onoliko koliko su to vai mozgovi, i protiv mojih brodova koji su bezmerno jai
od bilo ega o emu ste ikad i sanjali da imate?"
"ta imam?" sporo ponovi Prvi govornik. "Pa nita... izuzev zrnca... takvog majunog zrnca
saznanja koje ak ni vi nemate."
"Govori brzo", nasmeja se Mazgov, "govori domiljato. Jer ma koliko da se bude migoljio, iz
ovoga se nee izmigoljiti."
"Jadni mutante", ree Prvi govornik, "nemam ja ta da se migoljim. Zapitajte se sami zbog ega je
Bejl enis poslat kao mamac na Kalgan - Bejl enis koji je, iako mlad i hrabar, skoro isto toliko od
vas duhovno inferiorniji kao to je to i ovaj va usnuli oficir, ovaj Han Prier. Zato nisam otiao ja
sam, ili neko od naih ostalih voa. Neko ko bi vam bio vie dorastao?"
"Moda niste bili dovoljno budalasti, a moda mi niko od vas nije dorastao", primi krajnje
samouveren odgovor.
"Pravi razlog je loginiji. Znali ste da je enis iz Druge zadubine. Nije imao snage da to prikrije.
A znali ste i to da ste od njega nadmoniji, stoga se niste bojali da igrate njegovu igru i da ga sledite,
kako je eleo da uinite, ne biste li ga kasnije nadmudrili. Da sam ja otiao na Kalgan, ubili biste me
jer bih predstavljao istinsku opasnost, a da sam umakao smrti skrivajui svoj identitet, onda ne bih
uspeo da vas ubedim da me pratite po svemiru. Namamilo vas je samo to to ste znali da je
inferiorniji. A da ste ostali na Kalganu ni sva sila Druge zadubine ne bi vam naudila, jer biste bili
okrueni vaim ljudima, vaim mainama i vaom duhovnom moi."
"Crve, moja duhovna mo je jo uvek sa mnom", podseti ga Mazgov, "a ni moji ljudi ni maine
nisu daleko."
"Tano, ali niste na Kalganu. Nalazite se ovde u kraljevini Tazenda, koja vam je logino
predstavljena kao Druga zadubina - veoma logino predstavljena. Morala vam je biti tako
predstavljena jer vi ste mudar ovek, Prvi graanine, i sledite samo logiku."
"Tano, i to je bila trenutna pobeda vae strane, ali ostalo mi je jo vremena da izmamim istinu iz
tvog oveka, enisa, i pameti da shvatim da takva neka istina moe postojati."
"A kod nas je postojalo, oh, pa neko ne suvie prepredeno shvatanje da ete moda otii korak
dalje, i zato je Bejl enis pripremljen za vas."
"To sasvim sigurno nije bio, jer sam njegov mozak oerupao kao neko pile. Podrhtavao je preda
mnom razgoljen i otvoren dok mi je govorio da je Rosema Druga zadubina, a ja sam ga zbog te
osnovne istine toliko sravnio i samleo da se ni estica podvale nije mogla uvui u neku mikroskopsku
pukotinu."
"Dosta tano. Utoliko je bolje to smo bili predostroni. Ve sam vam rekao da je Bejl enis bio
dobrovoljac. Znate i koja vrsta dobrovoljca? Pre nego to je krenuo iz nae Zadubine za Kalgan i
prema vama podvrgao se drastinoj operaciji emocija. Mislite li da je bila dovoljna da vas zavara?
Zar mislite da bi mentalno netaknuti Bejl enis bio u stanju da vas zavara? Ne, i sam Bejl enis je
bio zavaran zbog nude, a dobrovoljno. Do same sri svog mozga Bejl enis iskreno veruje da je
Rosema Druga zadubina.
Ima ve tri godine kako mi iz Druge zadubine gradimo takvu iluziju ovde u kraljevini Tazenda,
pripremajui se i oekujui vas. Uspeli smo, zar ne? Prodrli ste do Tazende, pa i dalje, do Roseme -
Poslednja meuigra
Bejl enis je sedeo u sobici obloenoj belim ploicama i preputao svoj mozak odmoru. Bio je
zadovoljan to ivi u sadanjosti. Tu su bili zidovi i prozor, a napolju trava. Nisu imali nikakvih
naziva. Bile su to prosto stvari.
Nalazili su se tu i sto, stolica i knjige koje su se same, bez urbe, projektovale na ekranu u
podnoju njegove postelje. Bila je tu i negovateljica koja mu je donosila hranu.
U poetku se trudio da spoji odlomke koje bi nauio. Kakvi su bili odlomci razgovora voenog
izmeu dva oveka.
"Sada je nastupio potpuni gubitak govora. Oien je, mislim, bez oteenja. Treba vratiti snimak
njegove prvobitne konstitucije modanih talasa."
Zvuke je znao naizust, ali su nekako bili udni - kao da neto znae. Ali zato se truditi?
Bolje je posmatrati lepe boje to se smenjuju na ekranu u podruju te stvari na kojoj lei. A onda
je neko uao i neto po njemu radio, pa je dugo spavao.
A kad je i to prolo, krevet je iznenada postao krevet, znao je da se nalazi u bolnici, a rei kojih
se priseao imale su sada pun smisao.
"ta se deava?" Seo je.
"U Drugoj zadubini si i vraen ti je tvoj um - tvoj prvobitni um." Kraj njega se nalazio Prvi
govornik.
"Da! Da!" enis shvati da je on on, a u tome bee nekog neverovatnog oseanja trijumfa i radosti.
"A sad mi reci", upita Prvi govornik, "da li sad zna gde se nalazi Druga zadubina?"
Istina ga u jednom ogromnom talasu preplavi. enis nije odgovarao. Kao i Ebling Miz pre njega,
bio je svestan samo ogromnog iznenaenja od kojeg se prosto ukoi.
Najzad klimnu i ree: "Tako mi svih zvezda Galaksije - sad znam."
7. ARKADIJA
Arkadija Darel odluno izrecitova u mikrofon svog novog transkribera:
"Budunost Seldonovog plana od A. Darel", a onda sumorno pomisli da e jednog dana, kada
bude veliki pisac, sva svoja remek-dela pisati pod pseudonimom Arkadi. Samo Arkadi. Bez ikakvog
prezimena.
"A. Darel" je upravo ono to mora da pie na svim svojim pismenim zadacima za predmet Sastav i
govornitvo... tako bez ukusa. I sva ostala deca su tako morala da rade, izuzev Olinta. Deo kome se
ceo razred smejao kad je to jednom uinio. A Arkadija je ime za devojice koje su joj nadenuli samo
zato to se tako zvala neka njena prababa; njeni roditelji su jednostavno bili potpuno lieni mate.
Sad, kad je ve imala etrnaest godina i dva dana, pomislili biste da su priznali tu prostu injenicu
da je odrasla i da e je zvati Arkadi. Stisnula je usta prisetivi se oca kako podie pogled s ureaja
za posmatranje knjiga, tek toliko da bi joj dobacio: "Ama, ako se sad pravi da ima devetnaest
godina, Arkadija, ta e raditi kad ti bude dvadeset i pet, a svi momci budu mislili da ti je trideset?"
Celom duinom istegnuta preko doruja i sedita svoje naroite naslonjae mogla je da se vidi u
ogledalu na toaletnom stoiu. Malo joj je vidik zaklanjalo stopalo, jer je vrtela papuu oko palca, pa
zato navue papuu i sede uspravno, neprirodno ukrutivi vrat to bi je, u to je bila sigurna, obino
izduilo za itava dva palca u jednu sasvim vitku, dostojanstvenu pojavu.
Na trenutak zamiljeno pogleda u svoje lice - predebelo. Iza zatvorenih usana rastvori vilice za
pola palca i iz svakog ugla osmotri iz toga proisteklu neprirodnu usukanost. Brzo jezikom ovlai
usnice, i malkice ih s vlanom mekoom napui. A onda opusti kapke na umorno blazirani nain... Uh,
bez veze, kad joj samo obrazi ne bi bili tako glupavo rumeni.
Onda poloi prste na spoljne uglove oiju i iskosi kapke ne bi li postigla onaj tajanstveni,
egzotini i enjivi pogled ena sa unutranjih zvezdanih sistema, ali joj se aka isprei tako da ba
nije mogla dobro da vidi svoje lice.
Zatim podie bradu i posmatrajui se iz poluprofila, dok su joj oi malo pekle od gledanja iskosa,
a vratni miii malkice boluckali, izusti glasom za oktavu niim od svog normalnog: "Stvarno, oe,
ako misli da i mrvicu brinem ta e misliti neki glupavi mladii, ti onda..."
Tada se priseti da joj je mikrofon u ruci jo uvek ukljuen i uasnuto uskliknu: "Uh, bez veze", i
iskljui ga.
Sledee rei se pojavie na bledo ljubiastom papiru na kome je crta u boji breskve odvajala
marginu s leve strane:
Budunost Seldonovog plana
"Stvarno, oe, ako misli da i mrvicu brinem ta e misliti neki glupavi mladii, ti onda
Uh, bez veze."
Sva ljuta izvadi list iz maine, a drugi sa kljocanjem uredno upadne na mesto. S lica joj se, ipak,
izbrisa razdraenost, dok joj se ustaca rairie u samozadovoljnom osmehu. Delikatno omirisa papir.
Ba kako treba. Taman koliko treba elegancije i arma. A i krasnopis je upravo poslednja re.
Maina bee dopremljena pre dva dana, na njen prvi odrasli roendan. "Ali oe, svako, ali ba
svako u razredu ko ma i najmanje polae pravo da bude neko, ima mainu. Samo neki stari
bezveznjaci koriste rune maine... "
"Nema drugog modela koji bi, s jedne strane, bio tako mali, a s druge toliko prilagodljiv. Prema
smislu reenice pie bez greke i odreuje interpunkcije Prirodno, predstavlja veliku pomo u
kolovanju jer ohrabruje korisnika da pravilno izgovara rei i die, kako bi obezbedio da nema
niza mudrih i odvanih ljudi kakvi su bili Salvor Hardin i Hober Melou, ljudi koji su znali da
otroumno protumae Plan i da nau zemlju provedu kroz njegove...
(U konceptu je i ovde imala "kompleksnosti", ali zakljui da ne bi trebalo da ponovo rizikuje.)
... sloenosti. Sve nae planete jo s dubokim potovanjem gaje uspomenu na njih, iako su od tada
prola stolea.
Vremenom je Zadubina izgradila trgovaki sistem koji je kontrolisao veliki deo sivenjanskog i
anakreonskog sektora Galaksije, pa je ak i pobedila ostatke starog Carstva pod njegovim poslednjim
velikim generalom Belom Riozijem. Izgledalo je da nita ne moe zaustaviti odvijanje Seldonovog
plana. Svaka kriza koju je Seldon planirao nastupila bi u predvieno vreme i bivala reena, a sa
svakim razreenjem Zadubina bi napravila jo jedan krupan korak ka Drugom carstvu i miru.
A onda,
(Ovde izgubi dah i poe da itei isputa rei kroz zube, no maina ih spokojno i elegantno
zapisa.)
kada su nestali i poslednji ostaci mrtvog Prvog carstva i dok su jedino nesposobni generalisimusi
upravljali iverkama i ostacima trulog kolosa,
(Tu reenicu je uzela iz trilera prolonedeljne video-emisije, ali kako matora gospoica Erlking
slua samo simfornije i predavanja nee primetiti.)
pojavio se Mazgov.
Plan nije predvideo tog udnog oveka. Bio je to mutant ije se roenje nije moglo predskazati.
Posedovao je neobinu i tajanstvenu mo da kontrolie i upravlja ljudskim oseanjima, te je tako po
svojoj volji mogao da povija ljude. Brzinom od koje zastaje dah postao je osvaja i graditelj Carstva
sve dok, konano, nije pobedio i samu Zadubinu.
Ipak, nije se domogao vlasti nad univerzumom jer su ga u prvom briuem naletu zaustavile
mudrost i odvanost jedne velike ene
(Ponovo iskrsava stari problem. Otac bi insistirao da uopte ne spominje injenicu da je unuka
Bejte Darel. Svako to zna, a Bejta je bila valjda najvea ena koja je ikada postojala i stvarno je bez
iije pomoi zaustavila Mazgova.)
na nain o kome je prava pria u celosti poznata samo nekolicini.
(Tako! Ako bude itala sastav razredu ovaj poslednji deo bi mogao da se proita znaajnim tonom
i neko e sigurno upitati kakva je prava pria, a onda... pa, sigurno ne moe tek da odbije da ispria
istinu ako je pitaju, zar ne? U sebi je ve uvreeno i reito pravdajui se vrdala pred ispitivanjem
strogog roditelja.)
Posle pet godina uzdrane vladavine dolo je do nove promene iji razlog bee nepoznat, a
Mazgov je napustio sve planove za dalja osvajanja. Njegovih poslednjih pet godina bile su godine
vladavine jednog prosveenog despota.
neki kau da je promenu u Mazgovu prouzrokovala intervencija Druge zadubine. Meutim,
nijedan ovek nije nikada otkrio tano mesto te druge Zadubine, niko ne zna njenu tanu funkciju, te
stoga ta teorija ostaje nepotvrena.
Od smrti Mazgova itavo jedno pokolenje je prolo. Kako onda stoji s budunou, sada kad se on
pojavio i iezao? Naruio je Seldonov plan tako da je izgledalo da se raspao u paramparad;
meutim, im je umro, Zadubina se iznova podigla ba kao nova iz ugaslog pepela umirue zvezde.
(Ovo je sama izmislila.)
Opet je na planeti Terminus sredite trgovinske federacije gotovo isto onoliko velike i bogate
kakva je bila i pre osvajanja, a ak i miroljubivije i demokratskije.
Da li je ovo bilo planirano? Da li jo ivi veliki Seldonov san i da li e se kroz est stotina godina
Posle poprilinog utanja, on ukoeno upita: "Pa sad, sluaj, malecka, ako nee da ostanem, a
nee ni da odem, ta zapravo hoe da uradim?"
"Pretpostavljam da bi mogao da ue. Dr Darel zaista stanuje ovde. Sad u iskljuiti ekran."
Smotreno bacivi ispitivaki pogled, mladi gurnu ruku kroz prozor, onda se skupi i provue kroz
njega. Ljutitim pljeskom akom otrese svoja kolena, podigavi svoje pocrvenelo lice prema njoj.
"Jesi li ba siguran da tvom karakteru i ugledu nee nakoditi ako me ovde zateknu?"
"Ne toliko koliko bi tvom nakodilo, jer bih im napolju zaujem korake vikala i dreala da si
silom upao unutra."
"Da?" sa izvetaenom utivou e on. "A kako bi objasnila iskljueni zatitni ekran?"
"Pih! To bi bilo lako. Pre svega, i nema ga."
ovekove oi se alosno rairie. "Znai, blef? Koliko ti je godina, dete?"
"Mladiu, to smatram krajnje drskim pitanjem. Osim toga, nisam navikla da me oslovljavaju sa
'dete'."
"Ne udim se. Verovatno si ti preruena baba Mazgova. Nemoj zameriti to u se sad izgubiti pre
nego to organizuje neki lin u kome bih ja bio glavni glumac."
"Bolje ti je da ne ide - jer te moj otac oekuje."
ovek je ponovo sumnjiavo pogleda. Obrva mu se podie dok je nehatno upita: "Oh? Ima li
nekog kod tvog oca?"
"Ne."
"Da li ga je neko skoro posetio?"
"Samo raznosai robe - i ti."
"A da li se desilo neto neubiajeno?"
"Samo ti."
"Mani se mene. Ne, uostalom, nemoj. Kai, kako zna da me tvoj otac oekuje?"
"To je bar lako. Prole nedelje je primio linu kapsulu ifrovanu na njega lino, a unutra je bila
samooksidirajua poruka. Omot od kapsule je bacio u dezintegrator smea, a jue je dao Poli - naoj
kunoj pomonici - mesec dana odmora da bi posetila svoju sestru u Terminus Gradu; danas popodne
je razmestio postelju u gostinskoj sobi. Tako sam saznala da nekog oekuje, a da ja o tome ne treba
nita da znam. Obino mi sve pria."
"Stvarno! Ba me udi da je to uopte potrebno. Pre bih mislio da ti ve sve zna i pre nego to ti
ispria."
"Obino i znam." Onda se nasmeja. Oseala se vrlo prijatno. Jeste da je posetilac bio stariji
ovek, ali vrlo otmeno izgleda sa onom kovrdavom smeom kosom i vrlo plavim oima. Moda bi
mogla jednom da se ponovo susretne s nekim slinim, jednom kad i ona sama bude stara.
"A kako zna da ba mene oekuje?"
"Pa ko bi drugi mogao biti? Tako si se tajanstveno drao, ako zna ta mislim, pa onda skae i
pokuava da ue kroz prozore, umesto da ue kroz ulazna vrata kako bi uradio da ima malo
pameti." Priseti se omiljene reenice i brzo je upotrebi: "Mukarci su tako glupi!"
"Dete, prilino si uobraena, je l' da? Hou rei, gospoice. Zna, moe ti i da pogrei. A ta
ako ti sad kaem da je za mene sve ovo nepoznato i da, koliko znam, tvoj otac oekuje nekog drugog,
a ne mene?"
"A u to ne verujem. Nisam te pozvala da ue sve dok nisam videla da si bacio torbu za spise."
"ta?"
"Tvoju torbu za spise, mladiu. Nisam slepa. Nisi je sluajno ispustio, jer si prvo pogledao dole,
kao da hoe da bude siguran da e se spustiti kako valja. Mora biti da si onda zakljuio da e pasti
ba iza ivice gde se nee videti, pa si je ispustio i ne pogledavi za njom. Poto si uao kroz prozor,
a ne kroz vrata, mora biti da se malo pribojava da se upusti u kuu pre nego to je pretrai. A
poto si sa mnom imao problemi, pobrinuo si se za torbu pre nego za sebe, to znai da ono u torbi
smatra vrednijim od sopstvene bezbednosti, a to znai i to da si prilino bespomoan sve dok si
ovde, a torba je napolju i mi znamo da je tamo."
Zastala je da bi povratila tako potreban dah. ovek, krgutnuvi zubima, primeti: "Jedino to mi se
ini jeste to da u te otprilike napola pridaviti i izii odavde sa torbom."
"Jedino, mladiu, to ja sluajno imam pod krevetom bejzbolsku maku koju odavde gde sedim
mogu da dohvatim za dve sekunde, a za jednu devojku veoma sam snana."
orsokak. Najzad, s usiljenom utivou, 'mladi' ree: "Poto smo se ve toliko spajtaili, kako
bi bilo da se predstavim? Ja sam Pelej Antor. A kako se ti zove?"
"Ja sam Arka... Arkadi Darel. Drago mi je to sam se s tobom upoznala."
"A sad, Arkadi, kako bi bilo da bude dobra devojica i pozove svog oca?"
Arkadija se nakostrei. "Nisam ja devojica. Mislim da si vrlo bezobrazan... naroito kad se uzme
u obzir da trai uslugu."
"Pa dobro. Kako bi bilo da bude dobra, ljubazna, mila stara gospoa koja mirie na lavandu i da
pozove oca?" uzdahnu Pelej Antor.
"Ni to nije ono to sam mislila, ali pozvau ga. Ali ne tako da bih skinula pogled s tebe, mladiu."
Zatrupkala je po podu.
Iz hodnika se zaue uurbani koraci, i vrata se naglo otvorie.
"Arkadija..." Zau se tihi prasak izdahnutog vazduha, a zatim dr Darel upita: "Ko ste vi,
gospodine?"
Sa oiglednim olakanjem Pelej skoi na noge: "Dr Toran Darel? Ja sam Pelej Antor. Mislim da
ste primili vest o meni. Bar tako kae vaa ker."
"Moja ker kae da sam je primio?" Spustio je namrteni pogled na nju, a taj pogled se bezopasno
odbio o razrogaenu i neprobojnu mreu nedunosti s kojom je optubu bila primila.
Dr Darel najzad ree: "Oekivao sam vas. Ako nemate nita protiv, da siemo." Zastao je jer mu
pogled uhvati neko kretanje koje istovremeno primeti i Arkadija.
Potrala je ka transkriberu, no sasvim nepotrebno, jer je njen otac stajao upravo pored njega.
"Pustila si ga da sve ovo vreme radi, Arkadija", slatko joj se obrati.
"Oe", istinski uplaeno zacia, "jedan gospodin ne ita linu prepisku druge osobe, osobito kad
je u pitanju usmena prepiska."
"Aha", odvrati joj otac, "ali kad je ta 'usmena prepiska' s nepoznatim ovekom u tvojoj spavaoj
sobi? Arkadija, kao otac moram te tititi od zala."
"Uf, bez veze... nema tu nita onako."
"A ima, dr Darele!" napreac se nasmeja Pelej. "Ova mlada dama se upravo spremala da me
optui za raznorazne stvari i zato upravo insistiram da to proitate, kako bih nekako oprao svoju
ast."
"Oh..." Arkadija s mukom ugui suze. ak joj ni roeni otac ne veruje. Pa taj prokleti transkriber...
Da se taj blesan nije zablejao kroz prozor tako da je zbog njega zaboravila da ga iskljui. A sad e
otac da joj dri dugaku, blagu govoranciju o tome ta mlade dame ne treba da rade. Izgleda da nije
postojalo nita to treba da rade, izuzev, moda, da se zagrcnu i umru.
"Arkadija", blago e njen otac, "ini mi se da jedna mlada dama..."
Znala je da e tako biti. Znala je.
"... ne treba da bude toliko drska prema starijima od sebe."
"A zato je virio kroz moj prozor? Jedna mlada dama ima pravo na privatan ivot... Sad u morati
da ponovo ispoetka radim taj prokleti zadatak."
"Nije tvoje da rasuuje o ispravnosti injenice da je doao na tvoj prozor. Jednostavno, nisi
smela da ga pusti unutra. Trebalo je da me smesta pozove - naroito, ako si mislila da ga
oekujem."
"Dobro je da ga nisi video - bilo je tako glupo", svadljivo e ona. "Sve e odati ako nastavi da
ulazi kroz prozore umesto kroz vrata."
"Arkadija, niko ti ne trai miljenje o stvarima o kojima nita ne zna."
"Ama, znam. To je o Drugoj zadubini, eto o emu je."
"Gde si to ula", blago je upita dr Darel.
"Nigde, ali ta drugo moe biti tolika tajna? I nemoj brinuti da u nekome rei."
"G.Antore, moram vam se zbog svega ovoga izviniti", ree dr Darel.
"U redu je", prilino izvetaeno odgovori Antor, "niste vi krivi to se prodala silama mraka. Ako
nemate nita protiv, zapitao bih je neto pre nego to poemo.Gospoice Ar kadija..."
"ta elite?"
"Zato smatrate da je glupo ulaziti kroz prozore umesto kroz vrata?"
"Glupanderu, zato to tako prosto reklamira ono to hoe da sakrije. Ako u sebi nosim neku
tajnu neu staviti flaster na usta tako da svako zna da neto krijem. Priau onoliko koliko i obino,
samo o neem drugom. Zar nisi nikada itao izreke Salvora Hardina? Zna, on je bio na prvi
gradonaelnik."
"Da, znam."
"E, on je imao obiaj da kae da moe uspeti samo ona la koja se sebe ne stidi. Rekao je jo i to
da nita ne mora biti istinito, ali da sve mora zvuati istinito. A kad ulazi kroz prozor to biva la
koja se sebe stidi, a ne zvui istinito."
"ta bi onda uradila?"
"Da sam ja elela da se zbog nekog veoma poverljivog posla vidim s mojim ocem, sasvim
otvoreno bih se sa njim upoznala i viala zbog raznoraznih krajnje legalnih stvari. A onda kad bi
svako znao za tebe i normalno te povezivao s mojim ocem, mogao bi biti strogo poverljiv koliko te
volja, a da niko i ne pomisli da se neto zaudi."
Antor udno pogleda u devojicu, zatim u dr Darela, a onda ree: "Hajdemo. Ostavio sam torbu
koju moram da pokupim iz vrta. ekajte! Samo jo jedno pitanje: Arkadija, ti zapravo nema
bejzbolsku maku pod krevetom?"
"Ne! Nemam."
"Ha! Tako sam i mislio."
Dr Darel zastade na vratima. "Arkadija, kada bude ponovo pisala taj sastav o Seldonovom planu,
nemoj bez potrebe biti tajanstvena o svojoj baki. Taj deo ne treba ni pominjati."
On i Pelej su utei silazili niz stepenice, dok posetilac prigueno ne zapita: "Oprostite,
gospodine, moete li mi rei koliko joj je godina?"
"Prekjue je napunila etrnaest."
"etrnaest? Velika Galaksijo... Recite, da li vam je ikad pominjala da namerava da se jednog
dana uda?"
"Ne, nije. Bar ne meni."
"E, ako ikad to bude uinila, upucajte ga. Mislim, onog za kog bude trebalo da se uda." Mirno se
zagleda u oi starijeg oveka. "Ozbiljno govorim. ivot ne moe doneti nita groznije nego to bi bilo
iveti s njom kakva e biti kad joj bude dvadeset godina. Naravno, ne elim da vas vream."
8. SELDONOV PLAN
MATEMATIKA - ...Sinteza prorauna n-promenljivih i n-dimenzionalne geometrije predstavlja
osnovu onog to je Seldon jednom nazvao "moja mala algebra oveanstva..."
ENCIKLOPEDIJA GALAKTIKA
Osvrnimo se po sobi!
U ovom asu ne radi se o mestu na kome se ta soba nalazi. Dovoljno je rei da je Druga zadubina
u toj sobi postojala vie nego igde drugde.
Bila je to soba koja je vekovima bila prebivalite iste nauke, a da ipak nije sadrala nijednu od
onih drangulija koje su u toku milenijuma vezivanja pojmova poele da se izjednauju s naukom.
Umesto toga, bila je to nauka koja se bavila samo matematikim konceptima na nain slian
spekulaciji pradavnih rasa u primitivno preistorijsko doba, pre pojave tehnologije; pre nego to e se
ovek otisnuti sa jednog, sada nepoznatog sveta.
Prvo, u toj odaji se nalazio - uvan duhovnom naukom jo uvek nedostinom za udruenu fiziku
mo ostatka Galaksije - Praradijant koji je u svom jezgru sadrao potpuni Seldonov plan.
Drugo, u istoj sobi nalazio se i jedan ovek - Prvi govornik.
Bio je dvanaesti po redu u nizu glavnih uvara Plana, a njegova titula nije sadrala nikakvo dublje
znaenje, osim injenice da je na skupovima predvodnika Druge zadubine prvi uzimao re.
Njegov prethodnik pobedio je Mazgova, no ruevine tog dinovskog okraja jo su zakrivale
putanju Plana... Dvadeset i pet godina su on i njegova uprava pokuavali da nateraju Galaksiju
tvrdoglavih i glupih ljudskih bia da se vrati na put... Bio je to ogroman posao.
Prvi govornik pogleda u vrata koja su se otvarala. ak i dok se u samoi odaje osvrtao na etvrt
veka svog pregnua, to se sada polagano i neizbeno blii svom vrhuncu, ak i dok se time bavio,
njegov um je s blagim iekivanjem posmatrao pridolicu. Tog mladia, uenika, jednog od onih koji
e vremenom, moda, preuzeti njegovu dunost.
Mladi je bojaljivo stajao na vratima, tako da je Prvi govornik morao da ode do njega i da ga
uvede, prijateljski mu poloivi aku na rame.
Uenik se stidljivo osmehnu, na ta Prvi govornik uzvrati reima: "Mora mi najpre rei ta te
dovodi."
Sada su se gledali preko pisaeg stola. Nijedan od njih nije govorio na nain koji bi neki ovek iz
Galaksije, a da i sam nije bio pripadnik Druge zadubine, mogao prepoznati kao govor.
Prvobitno je govor bio sredstvo pomou koga je ovek nauio da nesavreno saoptava misli i
oseanja svog uma. Poto je po svojoj volji odredio da zvukovi i spojevi zvukova predstavljaju
izvesne duhovne prelive, razvio je metod optenja - ali takav metod koji je svojom nespretnou i
zatupljujuom nedovoljnou izmetnuo svu tananost uma u grubu i grlenu signalizaciju.
Nie... i sve nie... rezultati se mogu pratiti; a sve patnje koje je oveanstvo upoznalo mogu se
pripisati samo toj injenici da nijedan ovek u istoriji Galaksije, pre Harija Seldona i nekolicine
posle njega, nije mogao zaista shvatiti drugog oveka. Svako ljudsko bie ivelo je iza neprobojnog
zida magle koja davi, a u kojoj nije bitisao niko osim njega. Povremeno bi pristizali nejasni signali iz
dubine pilje u kkojoj bi bio neki drugi ovek - tako da bi svaki od njih pipajui mogao traiti onog
drugog. Meutim, kako se nisu poznavali, to nisu mogli ni da shvate jedan drugog, niti su imali
poverenja jedan u drugog, a jo od detinjstva su oseali svu stravu i nesigurnost te krajnje izolacije -
bio je to progonjeni strah oveka od oveka, divlja grabeljivost oveka prema oveku.
Desetinama hiljada godina stopala su se lepila i vukla kroz blato - prikivajui za zemlju mozgove
koji su za sve to isto vreme mogli drugovati s zvezdama.
S nagonskim lukavstvom ovek je nastojao da zaobie zatvorske reetke obinog govora.
Semantika, simbolika logika, psihoanaliza; sve su to bila sredstva pomou kojih se govor mogao ili
usavriti ili zaobii.
Psihoistorija je predstavljala razvoj duhovne nauke; u stvari, njenu krajnju matematizaciju koja je
konano uspela. Kroz razvoj matematike neophodne za shvatanje injenica iz fiziologije nerava i
elektrohemije nervnog sistema koje su se imale, koje su se morale pripisati nuklearnoj energiji, po
prvi put je postalo mogue zaista razviti psihologiju. A uoptavanjem psiholokog saznanja od
pojedinaca do skupina matematizovana je i sociologija.
Vee skupine; milijarde koje su zauzimale planete; trilioni koji su zauzimali sektore; kvadrilioni
koji su zauzimali itavu Galaksiju, postadoe ne samo ljudska bia ve i gigantske sile koje se mogu
podvrgnuti statistikoj obradi - tako da je za Harija Seldona budunost postala jasna i neizbena, a
Plan se mogao postaviti.
Taj isti sutinski razvoj duhove nauke, koji je doveo do stvaranja Seldonovog plana, uinio je i to
da je za Prvog govornika bilo nepotrebno da upotrebljava rei obraajui se Ueniku.
Svaka reakcija na nadraj, ma koliko beznaajna bila, potpuno je ukazivala na sve ma i najmanje
promene, na sve treptave struje koje su se javljale u mozgu sagovornika. Prvi govornik ne bi mogao
instinktivno osetiti emocionalni sadraj Uenika - kako je to mogao Mazgov, zato to je Mazgov bio
mutant ije sposobnosti verovatno nikada nee biti potpuno shvatljive jednom obinom oveku,
makar on bio iz Druge zadubine - Prvi govornik je pre dedukcijom dolazio do njega, kao rezultatom
intenzivne obuke.
Kako je u drutvu zasnovanom na govoru, meutim, sutinski nemogue verno prikazati metod
optenja izmeu pripadnika Druge zadubine, to e se ovo pitanje ubudue potpuno zanemariti. Prvi
govornik e biti predstavljen kao da govori na uobiajeni nain, a ako prevod ne bude uvek veran,
bar je u datim okolnostima najbolji mogui.
Stoga emo pretpostaviti da je Prvi govornik zaista rekao "Mora mi najpre rei ta te ovamo
dovodi", umesto to se samo upravo tako osmehnuo i podigao prst tano ovako.
"Marljivo i uspeno si prouavao duhovnu nauku u najveem delu svog ivota", nastavi Prvi
govornik. "Upio si sve ono to su ti tvoji uitelji mogli pruiti. Vreme je da ti i nekolicima tebi
slinih zaponete naukovanje za zvanje Govornika."
Na suprotnoj strani stola pojavi se uzbuenje.
"Ne mora to flegmatino primiti. Nadao si se da e ispuniti uslove. Pribojavao si se da nee.
Zapravo, i nada i bojazan su slabosti. Znao si da e biti primljen, a oklevao si da tu injenicu
prizna jer bi te takvo saznanje igosalo kao samouverenog i, stoga, nepodobnog. Besmislica!
Najbeznadenije glup ovek je onaj koji nije svestan svoje pameti. Primljen si delom i zbog toga to
si znao da e biti primljen."
Na suprotnoj strani stola nastupi olakanje.
"Ba tako. Sad se bolje osea i nisi na oprezu. Spremniji si da se usredsredi i da shvati.
Zapamti, da bi bio zaista efikasan nije potrebno drati mozak pod strogom barijerom kontrole koja
pronicljivom ispitivau prua isto onoliko obavetenja koliko i ogoljen um. ovek treba da neguje
nedunost, poznavanje samog sebe i nezaokupljenost samim sobom koje ne ostavljaju nita za
skrivanje. Moj mozak je otvoren prema tebi. Neka tako bude s nama obojicom.
"Nije lako biti Govornik", produi on. "Prvo i prvo, nije lako biti ni psihoistoriar, pa ni najbolji
psihoistoriar ne mora ispuniti uslove da bi postao Govornik. Postoji, ipak, jedna razlika. Govornik
ne samo da mora poznavati sve matematike sloenosti Seldonovog plana, ve mora oseati i
naklonost za taj Plan i njegove ciljeve. Mora voleti Plan; za njega on mora biti ivot i dah. I vie od
toga, mora mu biti kao iv prijatelj.
Da li zna ta je ovo?"
Ruka Prvog govornika polako je lebdela nad crnom uglaanom kockom na sredini stola. Kocka se
niim nije isticala.
"Ne, Govornie, ne znam."
"uo si za Praradijant?"
"Ovo?" Zaprepaenje.
"Oekivao si neto plemenitije, neto to uliva vie strahopotovanja? Pa, prirodno. Stvoren je u
doba Carstva, a stvorili su ga ljudi iz Seldonovog vremena. Skoro etiri stotine godina savreno slui
naim potrebama, ne iziskujui nikakve opravke niti doterivanja. Na svu sreu, jer niko u Drugoj
zadubini ne bi tehniki bio spreman da njime rukuje." Blago se nasmei. "Oni u Prvoj zadubini bi
mogli napraviti kopiju, ali to, naravno, ne smeju nikad saznati."
Pritisnuo je polugicu sa strane stola i soba se nae u tami. No samo za trenutak, jer se postepeno
zarumenee, a potom oivee od svetlosti dva dugaka zida sobe. Svetlost je u poetku bila
bisernobela, a zatim se ovde-onde pojavie nejasne tamne mrlje i najzad sitno, uredno, crno napisane
jednaine s povremenom crvenom tankom crtom koja je krivudala kroz tamniju umu kao vrludavi
potoi.
"Prii, sine, i stani ovde ispred zida. Nee praviti senku. Iz Praradijanta svetlost ne zrai na
uobiajeni nain. Da ti pravo kaem, ak i ne nasluujem pomou kog medija se ovaj efekt postie,
ali senku nee praviti. To znam."
Stajali su zajedno u svetlosti. Svaki zid je bio trideset stopa dug, a deset visok. Rukopis je bio
sitan i pokrivao je svaki pedalj zida.
"To nije ceo Plan", ree Prvi govornik. "Da bi ceo stao na dva zida pojedine jednaine bi morale
biti svedene na mikroskopske veliine, ali to nije neophodno. To to vidi predstavlja najvanije
delove Plana do danas. O tome si ve uio, zar ne?"
"Da, Govornie, jesam."
"Prepoznaje li neki deo?"
Due utanje, uenik pokaza prstom, i dok je to inio sa zida se ukloni red jednaina, dok se u
visini oiju nae onaj niz funkcija na koje je mislio - ovek jedva da bi poverovao da brz, uopte
pokret ruke moe biti dovoljno precizan.
Prvi govornik se tiho nasmeja. "Videe da je Praradijant usklaen s tvojim mozgom. Moe
oekivati i druga iznenaenja od te male sprave. ta si eleo da kae o jednaini koju si odabrao?"
"To je Rigelov integral", zamuca Uenik, "koji koristi planetarnu raspodelu izvesnog skretanja da
bi prikazao prisustvo dve osnovne klase na planeti, ili moda u sektoru, a povrh toga i profil
nestabilnih oseanja."
"A ta to znai?"
"Predstavlja granicu tenzije, poto ovde imamo konvergentne nizove." On pokaza rukom, i
jednaine se ponovo pomerie.
"Dobro", ree Prvi govornik. "A reci mi ta misli o svemu ovome? Zaokrueno umetniko delo,
je l' da?"
"Sasvim."
"Greka! Nije!" Prvi govornik odseno dodade: "To je prva lekcija koju mora zaboraviti.
Seldonov plan nije zavren, niti taan. Umesto toga, on je samo ono najbolje to se svojevremeno
moglo postii. Desetine ljudskih pokolenja skapavalo je nad ovim jednainama, radilo na njima,
ralanjavalo ih do poslednjeg desetnog mesta i ponovo sastavljalo. inili su i vie od toga.
Posmatrali su kako prolazi gotovo etiri stotine godina, proveravajui stvarnost predvianjima i
jednainama i stiui saznanja. Saznali su mnogo vie nego to je Seldon ikada znao, te ukoliko sa
velikim sakupljenim znanjem moemo da ponovimo Seldonovo delo, moemo i vie uraditi. Je li ti to
sasvim jasno?"
Uenik je izgledao malo uasnut.
"Pre nego to dobije zvanje Govornika", produi Prvi govornik, "i sam e morati da da
originalni doprinos Planu. Nije to tako veliko svetogre. Svaki crveni znak koji na zidu vidi
predstavlja doprinos nekog od nas, koji smo iveli posle Seldona. Eto... eto..." Pogledao je
uvis..."Tamo!"
Ceo zid kao da se zavrteo nadole, prema njemu.
"Ovo je moj doprinos." Tanka crvena linija okruivala je dve ravaste strele i obuhvatala est
kvadratnih stopa izvedenih zakljuaka du svake strele. Izmeu njih dve protezali su se nizovi
jednaina u crvenoj boji.
"Ne izgleda ba mnogo", primeti Govornik. "To je etapa Plana do koje nam treba jo onoliko
vremena koliko je do sada proteklo. To je period ujedinjavanja, kada e se budue Drugo carstvo
nai u rukama suparnika koji e zapretiti da ga pocepaju ukoliko borba bude suvie izjednaena, ili
e ga umrtviti ukoliko borba bude sasvim nejednaka. Ovde se razmatraju obe mogunosti, analiziraju,
a daje se i metod pomou kojih se svaka od tih situacija moe izbei.
To su, ipak, samo verovatnoe, i zato moe postojati i trei put. To je put za koji postoji relativno
mala verovatnoa - tanije, dvanaest zarez est odsto - ali deavalo se da su se i stvari s manjim
izgledima ve ostvarivale, a i sam Plan je ispunjen etrdeset odsto. Razmotrena je ta trea
verovatnoa, koja lei u eventualnom kompromisu izmeu dve ili vie suprotstavljenih linosti.
Pokazao sam da bi to Drugo carstvo zamrzlo u nekorisni kalup, a da bi mu zatim nanelo vie tete
graanskim ratovima nego to bi to bilo da do kompromisa uopte nije ni dolo. Na svu sreu, i to se
moe preduprediti. U tome je moj doprinos."
"Mogu li da vas prekinem, Govornie... Kako se vri promena?"
"Pomou Praradijanta. Na primer, sam e ustanoviti da e u tvom sluaju tvoje proraune strogo
proveriti pet razliitih odbora, da e se od tebe traiti da ih odbrani od udruenog i nemilosrdnog
napada. Zatim e proi dve godine, pa e se tvoj razvoj ponovo ocenjivati. Vie no jednom se
dogodilo da je neto to je izgledalo kao savren rad otkrilo svoje slabosti tek posle dokaznog
postupka od vie meseci ili godina. Ponekad sam saradnik otkrije greku.
Ukoliko posle dve godine i novog ispita, nita manje iscrpnog od prethodnog, ponovo poloi - ili
bude i bolji ako je u meuvremenu mladi naunik rasvetlio neke dopunske pojedinosti, dodatne
dokaze, doprinos se unosi u Plan. Bio je to vrhunac moje karijere; bie vrhunac tvoje.
Praradijant se prilagouje tvom umu, a sve promene i dopune se mogu obaviti putem duhovne
veze. Niim nee biti obeleeno da je ispravka ili dopuna tvoja. U itavoj istoriji Plana nije bilo
personalizacije. On je delo svih nas zajedno. Shvata li?"
"Da, Govornie."
"E, onda dosta o tome." On krupno zakorai do Praradijanta i zidovi ponovo postadoe neispisani,
jedino se du gornjeg ruba protezala uobiajena rasveta. "Sedi ovde za moj sto, pa da ti neto kaem.
Uenik potrai skriveni smisao ovog pitanja i nae ga. Njegov odgovor bee zbunjujui. "Iz onog
istog razloga zbog koga se pojedinosti Plana kao celine moraju kriti od oveanstva uopte. Zakoni
psihoistorije su statistike prirode i prestaju da vae ako postupci pojedinaca nisu nasumine
prirode. Ukoliko velika grupa ljudskih bia sazna kljune pojedinosti Plana njihovi postupci bi bili
voeni tim saznanjem i ne bi vie bili sluajni u smislu psihoistorijskih aksioma. Drugim reima, oni
ne bi vie bili savreno predvidljivi. Oprostite, Govornie, ali oseam da odgovor ne zadovoljava."
"Dobro je kad to osea. Odgovor ti je prilino nepotpun. Sama Druga zadubina mmora biti
skrivena, a ne samo Plan. Drugo carstvo jo nije obrazovano. Jo imamo drutvo koje bi se
suprotstavljalo vladajuoj klasi psihologa, drutvo koje bi se bojalo njenog razvoja i borilo protiv
nje. Da li sada razume?"
"Da, govornie. To pitanje nikada nije bilo istaknuto..."
"Ne izvlai se. Nije to uinjeno u uionici, ali ti mora biti u stanju da do njega sam doe,
dedukcijom. Ovo i jo mnoga druga pitanja prei emo sada i uskoro, tokom tvog naukovanja. Kroz
nedelju dana e me ponovo videti. elim da do tada dobijem tvoje opaske u vezi s jednim
problemom koji ti sada postavljam. Ne traim potpunu i detaljnu matematiku razradu. Za nju bi i
strunjaku bila potrebna jedna godina, a ti ima nedelju dana. Ali elim osnovne podatke o
tendencijama i pravcima...
Tu ima izvod iz Plana za vremensko razdoblje od pre pola veka. Sve potrebne pojedinosti su
date. Primetie da se putanja koja je sledila pretpostavljenu realnost razilazi od svih planiranih
predvianja; njena verovatnoa je bila manja od jedan odsto. Proraunae koliko se jo moe
nastaviti to razmimoilaenje pre nego to postane nepopravljivo. Proraunaj i verovatni ishod kad ne
bi bilo ispravke, a i izvodljiv metod ispravke."
Uenik je nasumce pritiskivao dugme na ureaju i bezizrazno posmatrao odlomke koji su se
pojavljivali na ugraenom ekranu ureaja.
"Zato ba ovaj problem, Govornie? Oito, ima i nekog drugog znaaja, osim isto akademskog",
upita on.
"Hvala ti, sinko. Brz si kao to sam i oekivao. To nije izmiljeni problem. Pre gotovo pola veka
Mazgov je upao u galaktiku istoriju i deset godina bio najvea izolovana injenica u univerzumu.
Bio je nepredvien, neobuhvaen proraunima. Ozbiljno je izvitoperio Plan, ali ne i fatalno.
Meutim, da bi ga zaustavili pre nego to bi zaista postao fatalan, bili smo primorani da mu se
aktivno suprotstavimo. Otkrili smo nae postojanje i, to je mnogo gore, deo nae moi. Prva
zadubina je saznala za nas, a njeni postupci su sada zasnovani na tom saznanju. Razmotri postavljeni
problem. Ovde. I ovde.
Prirodno, o ovome nemoj nikom priati."
Dok je saznanje prodiralo u Uenika vladalo je zaprepaeno utanje, a onda e: "Znai da je
Seldonov plan propao!"
"Ne jo. Jedino, moglo se desiti da propadne. Verovatnoa za uspeh jo uvek iznosi dvadeset i
jedan zarez etiri odsto, prema najnovijoj proceni."
9. ZAVERENICI
Dr Darelu i Peleju Antoru veeri su prolazile u prijateljskoj razmeni misli, a dani u prijatno
beznaajnim poslovima. Mogla je to biti obina poseta. Dr Darel je mladia predstavio kao svog
roaka, preko iz svemira, i taj klie utoli radoznalost.
Meutim, deavalo se da se u razgovoru nekako spomene neko ime. Mirno bi se razmislilo. Dr
Darel bi rekao jedno 'Ne' ili 'Da'. U razgovoru preko otvorenog komuni-talasa uzgred bi bio upuen
poziv: "elim da te upoznam s mojim roakom."
Arkadijine pripreme su se odvijale na sebi svojstven nain. U stvari, njeni postupci su se
najmanje mogli smatrati otvorenim.
U koli je, na primer, navela Olinta Dema da joj pokloni zvuni prijemnik na bateriju koji sam
bee napravio. Pri tome je upotrebila metode koji su ukazali na to da njena budunost obeava
opanost za sve mukarce koji budu doli u dodir s njom. Da ne idemo u pojedinosti - ona je samo
pokazala takvo zanimanje za hobi kojim se sam Olint hvalio - imao je kod kue radionicu - spojila je
to sa vrlo dobro iznijansiranim prenosom tog zanimanja na bucmaste crte samog Olinta, tako da se
nesreni junoa obreo kako 1) nadugako i ivahno izlae principe hipertalasnog motora, 2) postaje
vrtoglavo svestan krupnih zaokrugljenih oiju koje su tako vedro poivale na njegovim i 3) kako sam
gura u njene voljne ake svoju najveu dotadanju kreaciju, napred pomenuti zvuni prijemnik.
Posle toga Arkadija se u smanjenim dozama druila sa Olintom, dovoljno dugo da otkloni svaku
sumnju da je razlog njenom prijateljstvu bio taj zvuni prijemnik. Mesecima posle toga Olint je
raljikama svog duha obrtao uspomenu na to kratko razdoblje u svom ivotu, dok je, najzad, zbog
nedostatka neeg novog, nije ostavio i pustio da padne u zaborav.
Kada je prispelo sedmo vee i kada je petoro ljudi sedelo u Darelovoj dnevnoj sobi sa hranom u
sebi, a duvanom pri sebi, na spratu je Arkadijin pisai sto zauzimao prilino neugledan domai
proizvod Olintove bistrine.
Dakle, petorica. Razume se, dr Darel, pomalo osedele kose, uredno odeven, izgledajui neto
stariji od svoje etrdeset i dve godine. Ozbiljni Pelej Antor, povremeno iva pogleda, izgledao je
mlad i u sebe nesiguran. Pa trojica novih: video-niovinar Doul Terbor, krupan, punih usana;
penzionisani univerzitetski profesor fizike dr Elvet Semik, sav sparuen i naboran tek napola je
ispunjavao svoje odelo; i trkljasti, nespretni bibliotekar Homir Man. Dr Darel je govorio spokojno,
uobiajenim trezvenim tonom: "Ovaj skup je sazvan, gospodo, zbog nega malkice vanijeg nego to
su drutveni razlozi. Verovatno ste to nagaali. Poto ste zbog vaih predistorija namerno odabrani,
moete pogoditi i to da je ovo skopano s opasnou. Neu je umanjivati, ali elim da naglasim da
smo svi mi ionako Osueni ljudi.
Zapazili ste da nikog od vas nismo ni pokuali da kriom pozovemo. Ni od kog nije zatraeno da
ovamo doe a da ga niko ne vidi. Prozori nisu nameteni tako da se ne moe gledati unutra. Oko sobe
nema nikakvog zatitnog ekrana. Da ne uspemo potrebno je jedino to da privuemo panju
neprijatelja, a najbolji nain da se ona privue bio bi kada bi pokuali sa lanom i teatralnom
tajanstvenou.
(Ha, pomisli Arkadija naginjui se prema glasovima koji su - pomalo kripavo - dopirali iz male
kutije.)
"Da li ste razumeli ovo?"
Propraajui svaku svoju reenicu nabiranjem lica koje mu je otkrivalo zube i krivei donju usmu,
Elvet Semik ree: "Oh, prei na stvar. Kai nam neto o mladiu."
"Zove se Pelej Antor", odvrati dr Darel. "Bio je uenik mog starog kolege Klejzija, koji je umro
prole godine. Pre svoje smrti Klejzi mi je poslao snimak njegovog mozga do petog podsloja, a taj
snimak je uporeen sa snimkom mozga oveka pred vama. Vama je, naravno, poznato da se snimak
tog podsloja ne moe falsifikovati, a da to ne mogu ak ni ljudi koji se bave psiholokom naukom.
Ako to ne znate, morate primiti moje rei kao tane."
"Negde treba da ponemo", iskrivivi usta ree Terbor.
"Uzeemo da je ono to kae tano, jer ti si najvei elektroneurolog u Galaksiji otkako je Klejzi
umro. Bar tako sam te nazvao u poslednjem video-komentaru, a ak sam i sam u njega poverovao.
Koliko ti je godina, Antore?
"Dvadeset i devet, g.Terbore."
"Hm, hm, hm! A i ti si elektroneurolog? Veliki?"
"Tek ovladavam naukom. Ali radim marljivo, a imao sam tu sreu da budem Klejzijev uenik."
Man upade. Kad god bi bio uzbuen pomalo bi zamuckivao: "V-v-voleo b-b-bih da p-p-ponete.
Mislim da svi s-s-suvie p-p-priate."
Dr Darel odie obrve u pravcu Mana. "U pravu si Homire. Dajem ti re, Peleju."
"Ne bih jo govorio", polako ree Pelej Antor. "Pre nego to ponemo - mada shvatam oseanje g.
Mana - moram zatraiti podatke o vaim modanim talasima."
"ta ovo znai, Antore? Na kakve podatke o modanim talasima misli?" Darel se namrti.
"Na snimke svih vas. Moj ste uzeli, dr Darvele. Ja moram uzeti va i svih ostalih. Merenja moram
obaviti sam."
"Zato bi nam verovao, Darele", primeti Terbor. "Mladi je potpuno u pravu."
"Hvala vam", ree Antor. "Ako nas povedete do vae laboratorije, dr Darele, mi emo za vama.
Jutros sam uzeo slobodu da proverim va aparat."
Elektroencefalografska nauka istovremeno je i nova i stara. Stara je u tom smislu da saznanje o
tome da nervne elije ivih bia proizvode mikrostruje pripada onoj ogromnoj kategoriji ljudskog
saznanja ije je poreklo potpuno zaboravljeno. To je saznanje koje se protee tako daleko unazad,
ak do najranijih ostataka ljudske istorije.
A ipak, i novo je. injenica postojanja mikrostruja dremala je tokom desetina hiljada godina
Galaktikog carstva kao jedan od onih ivih i neobinih, ali sasvim nekorisnih delova ljudskog
saznanja. Neki su pokuali da izvre klasifikaciju talasa na talase budnog i usnulog stanja, spokojnog
i uzbuenog, dobrog i loeg - ali ak i najire koncepcije posedovale su svoje horde iuzetaka koje bi
sve pokvarile.
Drugi su pokuavali da dokau da postoje grupe modanih talasa, slino dobro poznatim krvnim
grupama, kao i to da je odreujui inilac spoljna sredina. To su bili rasisti koji su tvrdili da se
ovek moe podeliti u podvrste. Meutim, takva filosofija nije mogla stati ispred nadmonog
ekjumenskog pokreta, prouzrokovanog injenicom da je Galaktiko carstvo bilo jedina politika
jedinica koja je obuhvatala dvadeset miliona zvezdanih sistema, a da je spajalo sve ljude od
centralnog sveta Trantora - sada samo velianstvene i nemogue uspomene na veliku prolost - do
najusamljenijeg asteroida na periferiji.
S druge strane, u drutvu koje se toliko posvetilo fizikim naukama i beivotnoj tehnologiji, kakvo
je bilo Prvo carstvo, postojalo je neodreeno ali snano socioloko potiskivanje prouavanja uma.
Manje je uvaavano zato to je bilo od manje neposredne koristi; slabo je finansirano jer je bilo
manje unosno.
Posle raspada Prvog carstva nastalo je rasparavanje organizovane nauke koja je sve vie i vie
nazadovala, idui nie i od osnova atomske energije, tamo do hemijske energije uglja i nafte. Jedini
izuzetak od ovoga bila je, naravno, Prva zadubina, gde je odravana oivljena i ojaana iskra nauke
i konano bila dovedena do rasplamsavanja. Ali i tu je fizika vladala, a mozak, osim u hirurgiji,
ostajao poprilino zanemarena oblast.
Hari Seldon je prvi izneo neto to e se vremenom pokazati kao tano.
"Nervne mikrostruje u sebi nose varnicu svakog promenjenog nadraaja i reakcije, bili oni svesni
ili ne. Modani talasi zabeleni drhtavim iljcima i udolinama na kockastom papiru ogledalo su
zdruenih misaonih impulsa milijardi elija. Teoretski, trebalo bi da analiza otkrije i poslednju misao
i najmanje oseanje subjekta. Trebalo bi da se otkriju razlike koje potiu ne samo od krupnih fizikih
mana, nasleenih ili steenih, ve i od promenljivih emotivnih stanja, steenog obrazovanja i
iskustva, pa ak i od neeg tako tananog kao to je to promena ivotne filosofije subjekta."
Ali ak ni Seldon nije mogao otii dalje od spekulacije.
A sada, ima ve pedeset godina kako ljudi iz Prve zadubine kidiu na to neverovatno ogromno i
sloeno skladite novog saznanja. Prili su mu, prirodno, pomou novih tehnika kakva je, na primer,
primena elektroda na avu lobanje nainjenom novorazvijenim sredstvima koja su moguavala da se
sa sivim elijama uspostavi neposredna veza, a da ak nije potrebno obrijati ni deli glave. Postoji i
ureaj za snimanje koji automatski belei podatke o modanim talasima kako u globalu, tako i u
posebnim funkcijama sa est nezavisnih promenljivih.
Najvaniji je, moda, bio narastao ugled encefalografije i encefalografa. Najvei od njih, Klejzi,
uestvovao je na naunim skupovima kao ravan fiziarima. Sam dr Darel, mada se vie nije aktivno
bavio naukom, bio je poznat po svojim sjanim dostignuima u encefalografskoj analizi isto onoliko
koliko i po injenici da je sin Bejte Darel, velike junakinje prethodne generacije.
I tako, dok dr Darel sada sedi na svojoj naslonjai, neni dodir peperjastih elektroda jedva da
nagovetava neki pritisak na njegovu lobanju, a igle u vakuumizovanom prostoru podrhtavaju tamoamo. Leima je okrenut registratoru - u protivnom bi, kao to je poznato, pogled na krivulje koje se
pomeraju doveo do nesvesnog pokuaja da se one kontroliu sa vidnim rezultatom - meutim, on zna
da glavni brojanik izraava snano ritmiku i malo promenljivu sigma-krivu njegovog snanog i
disciplinovanog mozga. A nju e potkrepiti i oistiti pomoni brojanik koji pokazuje talase malog
mozga. eoni reanj e prouzrokovati otre, gotovo diskontinuelne skokove, a priguena kolebljivost
iz ispodpovrinskih podruja sa svojim uskim podrujem frekvencija...
Poznavao je snimak svojih modanih talasa onako kao to slikar savreno poznaje boju svojih
oiju.
Kad Darel ustade iz lealjke Pelej Antor ne ree ni re. Mladi izdvoji sedam snimaka, osmotri ih
hitrim, sveobuhvatnim pogledom oveka koji tano zna ta se trai od svake siune, gotovo
nepostojee facete. "Ako nemate nita protiv, dr Semik, vi ste na redu."
Od starosti poutelo Semikovo lice bilo je ozbiljno. Encefalografija je bila nauka koja se razvila
kad je ve bio star i o njoj je malo znao; skorojevika nauka koju je pomalo mrzeo. Znao je da je star
i da e to pokazati snimak njegovih talasa. To su pokazivale bore na njegovom licu, njegov pogureni
hod, drhtanje ruke, ali oni su govorili samo o njegovom telu. Snimci modanih talasa mogu pokazati
da mu je i um ostario. Neprijatni i nedozvoljeni upad u ovekovu poslednju utvrdu, u njegov roeni
um.
Elektrode behu postavljene. Sam postupak, naravno, nita ne boli od poetka do kraja. Jedino je
postojalo neko slabo treperenje, daleko ispod praga oseanja.
Potom doe red na Terbora, koji je u toku petnaestominutnog postupka sedeo mirno i neosetljivo,
pa na Mana koji se na prvi dodir elektroda trgnuo, a zatim proveo ostatak vremena beei oi kao da
eli da ih izvrne i da posmatra kroz rupu na svom potiljku.
iznenada utvruje da si blizu unitenja. Prirodno, zgadie ti se kula od slonovae u kojoj si obitavao;
osama u kojoj si se kolovao; teorije na kojima si odrastao", ozbiljno mu je govorio Prvi govornik.
"I sam sam jednom imao to oseanje. Ono je normalno. Ipak, bilo je nuno da u godinama u kojima
si se formirao nema neposredne veze sa Galaksijom, da ostane ovde gde ti se itavo saznanje
filtrira, a um paljivo brusi. Mogli smo ti i ranije pokazati ovaj... ovaj delimini neuspeh Plana i
potedeti te sadanjeg udarca, ali onda ne bi ispravno shvatio njegov smisao, kao to e sada moi.
Dakle, ti uopte ne nalazi reenje za problem?"
Uenik odmahnu glavom i oajno ree: "Nikakvo."
"Nije ni udo. Sasluaj me, mladiu. Postoji jedan put koji se sledi ve vie od jedne decenije.
Nije to uobiajen put, ve put na koji smo protiv svoje volje primorani. Vezan je za male
verovatnoe, opasne pretpostavke... .Bili smo ak prisiljeni da se povremeno bavimo i pojedinanim
reagovanjima, zato to je to bio jedini mogui put, a ti zna da po svojoj prirodi psihostatistika nema
smisla ako se primeni na manju od planetarnih koliina."
"Imamo li uspeha?" zadihano upita Uenik.
"Jo se ne moe rei. Do sada smo odrali stabilnu situaciju - no, po prvi put u istoriji Plana
mogue je da ga unite neoekivani postupci neke jedinke. Uskladili smo najmanji broj neupuenih sa
eljenim duhovnim stanjem, imamo agente - ali njihove putanje su planirane. Ne usuuju se da
improviziju. To treba da ti bude jasno. Neu ti skrivati najgore - ako nas ovde otkriju, na ovom svetu,
nee biti uniten samo Plan, ve i mi, naa fizika bia. Zato, vidi, nae reenje nije sasvim dobro."
"Ali to malo to ste mi naveli uopte ne zvui kao reenje, ve kao oajniko nagaanje."
"Ne. Recimo, razumno nagaanje."
"Kada e nastupiti kriza, Govornie? Kada emo saznati da li smo uspeli, ili ne?"
"Kroz godinu dana, bez sumnje."
Uenik razmisli o ovome, pa klimnu. Rukovao se s Govornikom. "Pa dobro je znati."
Okrenuo se i otiao.
Prvi govornik je utke gledao napolje, dok je prozor postajao proziran. Gledao je mimo gigantskih
konstrukcija u tihe, naikane zvezde.
Godine e brzo prohujati. Da li e neko od njih, bilo ta od Seldonovog naslea, preiveti tu
godinu?
Darel pomirljivo prui ruku. "Dobro, dobro, Poli. Nije vano. Hteo sam samo da budem siguran
da dobro shvata ta se desilo."
Brzo je razmiljao. Ne bi vredelo da joj kae da zaboravi. Za neprijatelja je 'zaboraviti'
besmislena re, a objanjavanje bi imalo suprotno dejstvo, jer bi svemu davalo veu vanost. Zato
umesto svega ree: "Zna, ba je udna devojica. Jo od onda kako smo se dogovorili da ovog leta
ide na to svemirsko putovanje, bila je sva uzbuena."
"A zato meni sve ovo vreme niko nije ni spomenuo to svemirsko putovanje?"
"Dogovoreno je dok si bila na putu, pa smo na njega zaboravili. Nema tu nieg sloenog."
Prvobitna Polina oseanja sada se usredsredie na jedno, na snano nagodovanje. "Prosto, a?
Siroto pilence mi je otilo samo s jednim koferom, bez ijedne pristojne krpice na sebi, a uz to i samo.
Koliko e ostati?"
"Nemoj o tome da brine, Poli. Na brodu e biti dosta odee za nju. Sve je sreeno. Kai g.
Antoru da elim da ga vidim. A pre toga, je li ovo taj predmet koji mi je Arkadija ostavila?" Obrtao
ga je u ruci.
Poli zabaci glavu uvis. "Sigurna sam da ne znam. Pismo je bilo na njemu i to je sve to mogu da
kaem. Zaboravili da mi kau, nije nego. Da joj je majka iva..."
Darel joj odmahnu da ide. "Molim te pozovi gospodina Antora."
Antorovo gledite o ovom pitanju radikalno se razlikovalo od miljenja Arkadijinog oca. Svoje
prve primedbe je naglaavao stezanjem pesnica i upanjem kose, to se vremenom pretvori u
ogorenost.
"Tako vam Velikog svemira, ta ekate? ta obojica ekamo? Naite preko video ureaja
svemirsku luku i zatraite da stupe u vezu sa Unimarom."
"Polako, Peleju, to je moja ker."
"Ali Galaksija nije vaa."
"Stani. Ona je inteligentna devojica, Peleju. Briljivo je ovo smislila. Bolje bi bilo da sledimo
njen nain rasuivanja, dok je ovo jo svee. Zna li ta je ovo?"
"Ne. Kakve to veze ima?"
"Zato to je ovo zvuni prijemnik."
"To?"
"Amaterski, ali radi. Isprobao sam ga. Zar ne shvata? Ona nam tako kae da je sluala na
razgovor o Planu. Zna gde i zato Homir Man ide. Zakljuila je da bi bilo uzbudljivo poi sa njim."
"Oh, Velikog mi svemira", zajeca mladi. "Jo jedan mozak po kome Druga zadubina moe
kopati."
"Izuzev, to ne postoji razlog da Druga zadubina a priori posumnja da etrnaestogodinja
devojica predstavlja neku opasnost - osim, ako ne uinimo neto to bi na nju skrenulo panju, neto
kao to bi bilo vraanje broda iz svemira samo da bi se ona skinula s njega. Zaboravlja li s kim
imamo posla? Koliko smo blizu toga da nas otkriju? A kako bespomoni, ukoliko do toga doe?"
"Ali ne smemo dozvoliti da sve zavisi od jednog aavog deteta."
"Ona nije aava, a mi ne moemo da biramo. Nije trebalo da pie pismo, no uinila je to da bi
nas spreila da od policije zatraimo da potrai izgubljeno dete. Njeno pismo predlae da celu stvar
izvrgnemo u Manovu prijateljsku ponudu da povede ker svog starog prijatelja na kratak raspust. A
to i da ne? Prijatelj mi je ve dvadeset godina. Zna je jo kad je imala samo tri godine, kad sam je
doveo s Trantora. To je sasvim prirodno, i zapravo treba da smanji sumnju. pijuni ne vode sa
sobom etrnaestogodinje neake."
"Tako. A ta e Man uiniti kad je pronae?"
Dr Darel malo natuti vee. "Ne bih mogao da kaem... ali drim da e ona znati da sa njim izie
na kraj."
Kua je, ipak, nou izgledala nekako pusta, a dr Darel ustanovi da mu sudbina Galaksije vrlo malo
znai kada je luckasti sitni ivot njegove keri u opasnosti.
Uzbuenje na Unimaru, iako je u pitanju bio manji broj linosti, bilo je znatno snanije.
U spremitu za prtljag Arkadija u poetku utvrdi da joj iskustvo pomae, a zatim da joj nedostatak
istog odmae.
Tako je poetno ubrzanje saekala sa ravnodunou, a sa stoicizmom, mnogo tananiju muninu
koja je propratila ulazak i izlazak u i iz prvog skoka kroz hipersvemir. Na prethodnim svemirskim
putovanjima iskusila je obe pojave i za njih se pripremila. Znala je da je spremite za prtljag
ukljueno u brodski sistem provetravanja, i da ak moe biti i okupano zidnom svetlou. Ovu
poslednju mogunost ipak je i iskljuila kao preterano neromantinu. Ostala je u mraku kako se i
prilii jednom zavereniku, tiho diui i oslukujui razne umove koji su pratili Homira Mana. Bili su
to uobiajeni umovi kakve pravi ovek kad je nasamo. Fuljanje cipela, trljanje tkanine o metal,
uzdisaji tapaciranog sedita stolice pod teinom, otro kljocanje komandi, ili tih pljeskavi zvuk
dlana iznad fotoelektrine elije.
Kasnije, meutim, Arkadiju sustie nedostatak iskustva. U mirko-knjigama i u video-emisijama
slepi putnici kao da su imali neograniene sposobnosti za skrivanje. Naravno, uvek je postojala
opasnost da se neto pomeri i uz obavezni tresak padne, ili da se kine - na video-emisijama gotovo je
bilo sigurno da e kinuti. To je bila opte usvojena stvar. Sve je to znala i pazila je. Shvatila je i to
da moe oedneti i ogladneti. Za to se pripremila uz pomo konzervi iz ostave. Ali bilo je jo neega
to filmovi nikada nisu spominjali, a Arkadija sa zaprepaenjem shvati da uprkos najboljim
namerama na svetu u spremitu moe ostati skrivena samo za jedno ogranieno vreme.
Kod sportske jednosed krstarice, kakva je bila Unimar, ivotni prostor se uglavnom sastoji od
jedne odaje, tako da nije postojala ni ona opasna mogunost da se iunja iz spremita dok bi se Man
bavio negde drugde.
eljno je iekivala da se jave zvuci sna. Kad bi samo znala da li hre. Znala je, bar, gde se nalazi
leaj i mogla je razaznati njegovo kripanje. Uskoro se zau duboki uzdah i zevanje. ekala je u sve
dubljoj tiini, koju je prekidao tihi protest leaja kada bi se menjao poloaj ili pomerala noga.
Na pritisak prsta lako je otvorila vrata spremita i pomno istegla vrat...
Otro je presee veoma jasan ljudski glas. Arkadija se ukipi. utati! I dalje utati! Pokuala je da
proviri kroz vrata, a da ne pomeri glavu i nije uspela. Glava poe za oima.
Homir Man je, naravno, bio budan - itao je u postelji, okupan uskim snopom meke svetlosti
svetiljke kraj uzglavlja, a sada je razrogaivi oi zurio u tamu, kriom pipajui pod jastukom.
Arkadijina glava se naglo povue. Svetlost sad potpuno utrnu, a Manov glas sa drhtavom
odlunou ree: "Imam atomski pitolj i pucau, tako mi Galaksije..."
"To sam samo ja. Ne pucajte", zacvile Arkadija.
Zadivljujue je kako je lomni cvet romantina avantura. itavu stvar moe da pokvari pitolj iza
kog se nalazi nervozni niandija.
Svetlost se ponovo upali - na celom brodu - Man je sedeo u postelji. Pomalo posedele malje na
mravim grudima i retka jednodnevna brada davale su mu potpuno varljiv izgled pokvarenosti.
Arkadija ue povlaei svoju metalensku jaknu koja garantovano nije trebalo da se guva. U
trenutku sumanutosti Man gotovo iskoi iz postelje, ali se priseti i mesto toga povue arav do
ramena, pritom mucajui: "K-k-kako?"
Nije se uopte mogao razumeti.
Arkadija smerno zamoli: "Izvinite za trenutak. Moram da operem ruke." Geografija broda bila joj
je dobro poznata i ona se brzo iunja. Vratila se s potpuno povraenom hrabrou, a pred nju stade
Homer Man koji je na sebi imao izbledeli ogrta za kupanje, a u sebi slepi bes.
"Tako ti crnih rupa u svemiru, ta r-r-radi na brodu? K-k-kako si ovamo dospela? ta m-m-misli da s tobom uinim? ta se to ovde dogaa?"
Mogao je da tako beskonano postavlja pitanja, ali ga Arkadija slatkim glasom prekide: "Samo
sam elela da poem s tobom, ika Homire."
"Zato? Ne idem nigde."
"Ide na Kalgan po podatke o Drugoj zadubini."
Man ispusti neki divlji krik i sasvim malaksa. Za trenutak Arkadija prestraeno pomisli da e
dobiti histerini napad, ili da e poeti da udara glavom o zid. Jo je drao atomski pitolj, pa joj se
stomak sledi dok ga je gledala. "Pazi... Polako...", bee jedino to joj pade na um da kae.
S mukom se doveo u relativno normalno stanje i s takvom silinom trensnuo atomski pitolj na leaj
da je mogao da ga aktivira i napravi rupu u koritu broda.
"Kako si ula?" polako je upita, kao da pri tom paljivo zubima stee svaku re ne bi li zaustavio
njeno drhtanje pre nego to je izustiti.
"Lako. Samo sam dola u hangar s koferom i rekla: 'Prtljag gospodina Mana', a ovek je ne diui
pogled mahnuo palcem."
"Zna, morau da te vratim", ree Man i na tu pomisao u njemu se rodi neko iznenadno,
neobuzdano likovanje. Svemira mu, nije ovo njegova greka.
"Ne moe" mirno e Arkadija, "to bi privuklo panju."
"ta?"
"Zna. Svrha tvog odlaska na Kalgan je u tome to je za tebe prirodno da ode i zatrai dozvolu
da pregleda arhivu Mazgova. Pri tome mora biti tako prirodan da uopte ne privue panju. Ako se
vrati sa devojicom - slepim putnikom - to moe dospeti ak i u televizijske novosti."
"G-g-gde si ula za Kalgan? To je... hm... detinjasto!"
Naravno, bio je suvie reit da bi bio ubedljiv, ak i za nekog ko bi znao manje od Arkadije.
"ula sam preko zvunog prijemnika", ne uspe da potpuno obuzda ponos. "Sve znam o ovome - i
zato mora da me pusti da idem s tobom."
"A tvoj otac?" On naglo izbaci poslednji adut. "Mogao bi pomisliti da su te oteli... da si mrtva."
"Ostavila sam mu pisamce", ree ona adutirajui, "a on e verovatno znati da ne sme da pravi
gubu, ili tako neto. Verovatno e od njega dobiti svemirogram."
Na dve sekunde poto je ovo izustila naglo se oglasi prijemni signal, to je Man jedino mogao da
objasni nekim inima.
"Kladim se da je ovo otac." I bio je.
Poruka nije bila dugaka, a bila je upuena Arkadiji. Glasila je: "Hvala ti za lepi poklon koji e,
u to sam siguran, dobro iskoristiti. Lepo se zabavi."
"Vidi", ree ona, "to su uputstva."
Homir se brzo privikao na nju. Posle nekog vremena bilo mu je i drago to je tu. Docnije se pitao
kako bi bez nje izdrao. Brbljala je! Bila je uzbuena! A najvie od svega, bila je potpuno bezbrina.
Znala je da je Druga zadubina neprijatelj, ali je to nije uznemiravalo. Znala je da na Kalganu on
treba da se susretne sa neprijateljskim nastrojenim zvaninicima, ali je na to jedva ekala.
Moda je ovakav stav poticao od injenice da je imala etrnaest godina.
Tek, jednonedeljno putovanje je sada znailo razgovor, a ne samoispitivanje. Naravno, nije to bio
neki uzvieni razgovor, jer se uglavnom vrteo oko devojicinih predstava o tome kako bi bilo
najbolje postupiti sa Gospodarem Kalgana. Zabavne i besmislene ideje, bez sumnje, mada izlagane s
mnogo promiljanja.
Homir utvrdi da je zapravo kadar da se smei dok slua, pitajui se iz kog li je to bisera od
istorijskog romana stekla tako nakaradnu sliku o velikom univerzumu.
Bilo je to vee pred poslednji skok. Kalgan je bio sjajna zvezda u retko treperavoj praznini
spoljnih prostranstava Galaksije. Na brodskom teleskopu video se kao neka iskriava mrlja jedva
primetnog prenika.
Arkadija je sedela prekrtenih nogu na jedinoj udobnoj stolici. Nosila je par pantalona i ne suvie
iroku koulju koji su pripadali Homiru. Njena mnogo enstvenija odea, oprana i izglaana, ekala
je na sletanje.
"Zna, pisau istorijske romane." Bila je sasvim zadovoljna putovanjem. ika Homiru nije ni
najmanje smetalo da je slua, a razgovor je mnogo prijatniji kad govorite zaista inteligentnoj osobi
koja ozbiljno prima vae rei.
"Proitala sam gomile knjiga o svim velikim ljudima u istoriji Zadubine. Zna, o Seldonu,
Hardinu, Melou, Deversu i svim ostalim. ak sam proitala i dobar deo nog to si ti napisao o
Mazgovu, samo to nije bilo mnogo zabavno itati one delove gde zadubina gubi bitku. Zar ne bi
vie voleo da ita istoriju u kojoj bi bili sasvim izostavljeni ti glupavi, tragini delovi?"
"Bih", ozbiljno se sloi Man, "ali to ne bi bila potena istorija, zar ne, Arkadi? Nikada nee stei
nauni ugled ako ne bude iznela celu priu."
"Pih! Kome je stalo do naunog ugleda?" Bio je sladak. Ve danima ne proputa da je zove
Arkadi. "Moji romani e biti zanimljivi, prodavae se i bie slavni. Kakva je vajda pisati knjige,
osim ako nee da se prodaju i da postane slavan? Ne elim da za mene znaju samo neki matori
profesori. Svako mora znati za mene."
Na tu pomisao oi joj od zadovoljstva potamnee; provrpolji se da bi se udobnije smestila. "Zna,
im budem uspela da me otac pusti, posetiu Trantor da bih sakupila materijal o Prvom carstvu. Da li
zna da sam se rodila na Trantoru?"
Znao je, ali joj odvrati: "Stvarno?" unosei u svoj glas pravu meru uenja. Za nagradu primi
neto to je bilo izmeu ozarenosti i iskliberenosti.
"A-ha. Moja baba... zna, Bejta Darel, za nju si uo... bila je jednom s dedom na Trantoru. U
stvari, tamo su zaustavili Mazgova kad mu je itava Galaksija bila pod nogama: pa su i moj otac i
majka tamo otili im su se venali. Tamo sam roena. ak sam i ivela tamo sve dok majka nije
umrla. Imala sam samo tri godine i ne seam ga se mnogo. Da li si nekad bio na Trantoru, ika
Homire?"
"Ne, to ne bih mogao rei." Leima se oslonio na hladni pregradni zid i odsutno sluao. Kalgan je
bio vrlo blizu i oseao je kako mu se vraa nelagodnost.
"Zar nije Trantor najromantiniji svet? Otac kae da je pod Stanelom V na njemu bilo vie ljudi
nego na deset dananjih svetova. Kae da je to bio jedan veliki metalni svet - veliki grad - da je bio
prestonica itave Galaksije. Pokazao mi je slike koje je snimio na Trantoru. Sad je sve u ruevinama,
ali je jo uvek udesno. Ba bih volela da ga ponovo vidim. U stvari..."
"Da?"
"Zato nas dvoje ne bismo otili tamo kad svrimo posao na Kalganu?"
Na licu mu se ponovo pojavi neto od starog straha: "Kako? Ne poinji s tim. U pitanju je posao,
a ne zabava. Zapamti to."
"Ali i ovo bi bilo zbog posla", zacia ona. "Na Trantoru mogu postojati neverovatne koliine
12. GOSPODAR
Od svih svetova u Galaksiji Kalgan je, nesumnjivo, imao najneobiniju istoriju. Istorija planete
Terminus, na primer, bila je istorija skoro neprekidnog uspona. Istorija Trantora, nekadanje
prestonice Galaksije, bila je istorija gotovo neprekidnog propadanja. Dok Kalgan...
Kao svet uivanja Kalgan se po prvi put prouo po Galaksiji na dva stolea pre roenja Harija
Seldona. Bio je to svet provoda u tom smislu to je od provoda stvorio industriju - i to strahovito
unosnu.
Bila je to i stabilna industrija. Najstabilnija industrija u Galaksiji. Dok je itava Galaksija kao
civilizacija malo po malo propadala, na Kalgan jedva da se sruio deli katastrofe teak kao perce.
Ma kako da su se privreda i sociologija susednih sektora Galaksije menjale, uvek je postojala neka
elita, a za svaku elitu je svojstveno to da raspolae slobodnim vremenom, samim tim to ini elitu.
Kalgan je, stoga, stajao na usluzi, sa redom i sa uspehom, enskastim, namirisanim kicoima sa
Carskog dvora i njihovim ljateim, pohotljivim damama; neotesanim, bunim generalisimusima,
koji su gvozdenom rukom vladali krvlju osvojenim svetovima, i njihovim razuzdanim lascivnim
devojurama; debelim, sladostrasnim poslovnim ljudima iz Zadubine i njihovim sonim, sramnim
ljubavnicama.
Nije pravio nekakvu razliku izmeu njih, jer su svi imali novaca. A poto je Kalgan svima pruao
usluge i nikome nije zabranjivao ulaz; poto je imao razboritosti da se ne mea u svetsku politiku; da
se ne uputa u ispitivanje zakonitosti bilo ega, cvetao je kad niko drugi nije, ostajao je nagojen kad
su svi drugi mravali.
Tako je, to jest, bilo do Mazgova. A onda je nekako i Kalgan pao pred osvajaem koga nisu
zanimali ni zabava niti ita drugo izuzev osvajanja. Njemu su sve planete bile sline, pa i Kalgan.
I tako se itavu jednu deceniju Kalgan nalazio u neobinoj ulozi galaktike metropole, gospodaara
najveeg Carstva od nastanka samog Galaktikog carstva.
Sa smru Mazgova iznenadno, kao grom, nastupi pad. Zadubina se otcepila. Sa njom i posle nje,
uinio je to i najvei deo preostalih dominiona koje je drao Mazgov. Posle pedeset godina preostala
je samo zauujua, smuena uspomena na to kratko razdoblje moi, slina nekom opijumskom snu.
Kalgan se nikada nije potpuno oporavio. Nije vie nikada mogao postati onaj bezbrini svet uivanja
kakav je bio, zato to ga arolija moi nikada nije sasvim oslobodila svog stiska. Umesto toga iveo
je pod upravom niza ljudi koje je Zadubina nazivala Gospodarima Kalgana, dok su oni sami sebe
nazivali Prvim graaninom Galaksije, po ugledu na jedinu titulu Mazgova, gajei pri tom iluziju da su
i oni osvajai.
Sadanji Gospodar Kalgana nalazio se na tom poloaju tek pet meseci. Prvobitno ga je stekao
zahvaljujui svom zapovednikom poloaju u kalganskoj floti i alosnom nedostatku predostronosti
prethodnog Gospodara. Meutim, na Kalganu niko nije bio ba toliko glup da se suvie dugo ili
podrobno uputa u pitanje zakonitosti. Takve stvari su se dogaale i najbolje je bilo prihvatiti ih.
Meutim, ovakva vrsta opstanka najsposobnijih, uz stavljanje naglaska na krvolonost i opakost,
povremeno je dozvoljavala da na elo izbije i sposobnost. Gospodar Stetin bio je prilino sposoban,
i sa njim se nije nimalo lako izlazilo na kraj.
Nije to bilo lako za njegovu eminenciju, ninistra predsednika, koji je s krasnim odsustvom
predrasuda sluio i prethodnog kao i sadanjeg Gospodara, a koji e, ako bude poiveo, sluiti isto
toliko asno i narednog.
Nije to bilo lako ni za Gospou Kaliju, koja je Stetinu bila vie od prijateljice, a ipak manje od
supruge.
Te veeri su se u linim odajama Gospodara Stetina nalazile samo tri osobe. Krupni Prvi
graanin, blistav u admiralskoj uniformi koju je imao obiaj da nosi, besno se mrgodio na tvrdoj
stolici, sedei ukrueno kao i sama plastika od koje je bila stolica. Njegov ministar predsednik, Lev
Mejrus, gledao ga je sa odsutnom nezainteresovanou, gladei dugakim, nervoznim prstima,
odsutno i ritmiki, duboku boru koja je krivudala od kukastog nosa du mravog, upalog obraza, do
jedne take skoro na vrhu posedele brade. Gospoa Kalija se ljupko smestila na runskom krznenom
pokrivau leaja od penaste plastike, a pune usnice su joj pomalo podrhtavale od puenja na koje
niko nije obraao panju.
"Gospodaru", ree Mejrus - bee to jedini nain oslovljavanja jednog gospodara koji je sebe
nazivao prosto Prvim graaninom - "nedostaje vam izvesna perspektiva istorijskog kontinuiteta. Va
sopstveni ivot i njegovi udesni obrti doveli su vas do toga da smatrate da je i kretanje civilizacije
isto toliko podlono iznenadnim promenama. A ono to nije."
"Mazgov je dokazao suprotno."
"Ali ne moete krenuti njegovim stopama. Setite se da je on bio neto vie od obinog oveka. A
ni on nije imao u potpunosti uspeha."
"Macane", iznebuha zacvile Gospoa Kalija i zguri se na jedan gnevan pokret Prvog graanina.
"Ne prekidaj, Kalija", grubo joj dobaci Gospodar Stetin. "Mejruse, dosadilo mi je mirovanje.
Moj prethodnik je proveo svoj ivot doterujui flotu tako da je postala tanano usklaeni instrument
kome u Galaksiji nema premca. Umro je, a da je ta velianstvena maina dokono poivala. Da tako
nastavim? Ja, admiral Flote?
Koliko jo treba da pa ta maina zara? Zasad predstavlja bavu bez dna za Riznicu, a nita ne
daje za uzvrat. Njeni oficiri ude za novim posedima, njeno ljudstvo za plenom. Ceo Kalgan eli
povratak Carstva i slave. Da li to moe shvatiti?"
"Iako upotrebljavate samo rei, shvatam ta mislite. Novi posedi, plen, slava - sve je to prijatno
kad se stekne, ali proces sticanja je esto opasan, a uvek neprijatan. Prvi zanos ne mora potrajati. U
itavoj istoriji nikada nije bilo uputno napadati na Zadubinu. ak bi i za Mazgova bilo pametnije da
se uzdrao..."
U plavim, bezizraznim oima Gospoe Kalije pojavie se suze. U poslednje vreme jedva da je
viala Macana, a sada kad joj bee obeao vee nasamo, utrpao se ovaj grozni mravi, sivi ovek
koji je uvek pre gledao kroz, nego u nju. Nije se usuivala da ma ta kae, prestravila se ak kad joj
se ote jedan jecaj.
Stetin je sada govorio onim njegovim glasom koji je mrzela, otrim i nestrpljivim. "Robuje
dalekoj prolosti. Zadubina jeste vea i po obimu i po broju stanovnika, ali je labavo povezana i na
jedan udarac e se raspasti. Danas je dri samo inercija, inercija za koju sam dovoljno jak da je
smrvim. Hiponotizovan si starim vremenima, kada je samo Zadubina imala atomsku energiju. Bila je
u stanju da umakne poslednjim udarcima umirueg Carstva, a onda se nala jedino pred
praznoglavom anarhijom generalisimusa koji su atomskim brodovima Zadubine mogli suprostaviti
samo olupine i ostatke prolosti. Dragi moj Mejruse, Mazgov je sve to izmenio. Znanje koje je
Zadubina gramzivo drala za sebe proirio je kroz polovinu Galaksije, a u nepovrat je otiao
monopol nad naukom. Moemo da joj budemo ravni."
"A Druga zadubina", neuzbueno upita Mejrus.
"A Druga zadubina", isto toliko neuzbueno ponovi Stetin. "Da li su ti poznate njene namere!
Trebalo joj je deset godina da zaustavi Mazgova, ako je ona zaista bila taj inilac, u ta neki
sumnjaju. Zar ti nije poznato da dobar deo psihologa i sociologa Zadubine smatra da je Seldonov
plan potpuno naruen jo od vremena Mazgova? Ukoliko vie nema Plana, onda postoji jedan vakuum
koji ja mogu popuniti isto toliko dobro kao i svaki drugi ovek."
"Nae poznavanje ovih pitanja nije dovoljno veliko da opravda stavljanje na kocku."
"Nae poznavanje, moda, ali na planeti se nalazi posetilac iz Zadubine. Da li to zna? Neki
Homir Man - koji je, kako sam obaveten, pisao lanke o Mazgovu i upravo izrazio miljenje da
Seldonov plan vie ne postoji."
Ministar predsednik klimnu: "uo sam za njega, ili bar za njegove radove. ta hoe?"
"Traio je dozvolu za ulazak u palatu Mazgova."
"Zaista? Bilo bi pametno odbiti ga. Nikada nije preporuljivo ruiti predrasude na kojima se dri
planeta."
"Razmisliu o tome, pa emo ponovo porazgovarati."
Poto se poklonio, Mejrus se udalji.
"Ljuti se na mene, Macane", planim glasom upita Gospoa Kalija.
"Jesam li ti rekao da me nikada ne naziva tim smenim imenom u prisustvu drugih?" okomi se
Stetin na nju.
"Nekada ti se dopadalo."
"Pa, vie mi se ne dopada, i da se to vie ne ponovi."
Zloslutno je gledao u nju. Za njega je predstavljalo tajnu zato je uopte jo trpi. Bila je tako
meka, praznoglava, prijatna na dodir, imala je neku popustljivu privrenost to je predstavljalo
ugodnu stranu tekog ivota. No, ak i takva privrenost postajala je zamorna. Sanjala je o udaji, o
tome da bude Prva dama.
Smeno!
Bila je sasvim na svom mestu dok je bio samo admiral, ali mu je sada, kao Prvom graaninu i
buduem osvajau, bilo potrebno vie. Potrebni su mu naslednici koji e moi da objedine njegove
budue dominione, neto to Mazgov nikada nije imao i zbog ega njegovo Carstvo i nije moglo
nadiveti njegov udan, neljudski ivot. Njemu, Stetinu, bio je potreban neko iz velikih istorijskih
porodica Zadubine s kim bi mogao da stvori jednu dinastiju.
Razdraeno se pitao zato se sada ne otarasi Kalije. Ne bi bilo problema. Malo bi slinila... Ali
posle kraeg premiljanja, odbaci tu misao. S vremena na vreme, imala je i dobrih strana.
Kalija se sada sasvim razvedrila. Nestao je uticaj Sedobradog i granitno lice njenog Macana
omeka. Jednim lepravim pokretom se podie i otprhnu ka njemu.
"Nee da me grdi, a?"
"Ne", odsutno je potapka. "Samo budi mirna neko vreme. Moram da razmislim."
"O oveku iz Zadubine?"
"Da."
"Macane?" utanje.
"ta je?"
"Macane, rekao si da je s tim ovekom i neka devojica. Sea se? Da li bih mogla da je vidim
kad doe? Nikad..."
"Kako zna da elim da sa sobom povede i to svoje razmaeno derite? Treba li da se moja sala
za prijeme pretvori u kolu? Dosta s tim tvojim glupostima, Kalija."
"Ali ja bih se za nju postarala, Macane. Nita ti ne bi imao s njom. Prosto, retko kad imam priliku
da vidim decu, a zna da ih toliko volim."
Podrugljivo je pogleda. Nikad joj ovog nije bilo dosta. Voli decu, to jest njegovu decu, to jest
njegovu zakonitu decu, to jest brak. Nasmejao se.
"To malecko dete", primeti on, "velika je devojica od etrnaest - petnaest godina. Verovatno je
visoka kao i ti."
"Ali smem li? Mogla bi da mi pria o Zadubini", zbunjeno e Kalija. "Oduvek sam elela da
odem u nju. Deda mi je bio iz Zadubine. Macane, hoe da me jednom odvede u nju?"
Na tu misao Stetin se nasmei. Moda e i otii - kao osvaja. Raspoloenje, kojim ga ispuni ta
pomisao, oseti se i u njegovim reima: "Hou, hou. Moe se videti s tom devojicom i do mile
volje se izrazgovarati o Zadubini. Ali ne u mojoj blizini, razume?"
"asna re, nee ti smetati. Primiu je u svojim odajama." Ponovo je bila zadovoljna. U poslednje
vreme nije joj se esto pruala prilika da stvari idu po njenoj elji. Savila je ruke oko njegovog
vrata; oseti kako se posle majunog oklevanja vratni miii olabavljuju, a velika glava sputa na
njeno rame.
13. GOSPOA
Arkadija je oseala likovanje. Koliko se ivot promenio otkako je onaj Pelej Antor zalepio svoje
glupavo lice za njen prozor - a sve to samo zato to je imala dovoljno vidovitosti i hrabrosti da uradi
ono to je trebalo uraditi.
Evo je na Kalganu. Bila je u velikom Centralnom pozoritu i uivo videla neke od pevakih
zvezda uvenih ak i u dalekoj Zadubini. Sasvim sama kupovala je u Cvetnoj stazi, modnom centru
najveselijeg sveta u svemiru. Sve je sama odabirala, jer se Homir u to nije nita razumeo.
Prodavaice nisu stavljale nikakve primedbe na dugake, sjajne haljine sa onim vertikalnim prugama
koje su je inile tako visokom, a novac Zadubine imao je veliku, veliku vrednost. Homir joj je dao
novanicu od deset kredita, i kad ju je zamenila za kalganske 'kalganide' dobila je strano debeo
sveanj.
ak su joj i kosu doterali - pozadi polukratka, s dva sjajna uvojka na svakoj slepoonici. Neim
su je premazali tako da je izgledala zlaanija no ikad, prosto je sijala.
A ovo, ovo je bilo najbolje od svega. Jamano, palata Gospodara Stetina nije toliko velika i
raskona kao pozorite, niti tajanstvena i istorijska kao stara palata Mazgova - od koje su do sada
samo uspeli da nazru tornjeve dok su kroz vazduh obilazili planetu - ali, zamislite, pravi Gospodar.
Bila je van sebe od te divote.
I ne samo to. Sad se nalazila oi u oi s njegovom ljubavnicom. U mislima Arkadija upotrebi
veliko slovo Lj zato to je znala kakvu su ulogu u istoriji igrale takve 'ene', znala je za njihove ari i
mo. U stvari, esto je i sama pomiljala da postane tako neko svemono i blistavo stvorenje, ali u to
vreme u Zadubini ljubavnice nekako nisu bile u modi, a osim toga otac joj verovatno ne bi dozvolio
kad bi do toga dolo.
Naravno, Gospoa Kalija nije odgovarala Arkadijinoj predstavi o toj ulozi. Prvo, bila je prilino
debeljukasta i nimalo nije izgledala pokvareno ili opasno. Jedino malo uvela i kratkovida. A i glas
joj nije bio grlen, ve tanak, a..."
"Dete, hoe li jo malo aja?" upita Kalija.
"Hvala vam, molila bih jo jednu olju, Vaa milosti..." Ili je trebalo rei Vaa visosti?
Sa snishodljivou jednog znalca Arkadija produi: "Lepi su vam ti biseri, gospoo." (Sve u
svemu 'gospoo' jo je i najbolje zvualo.)
"Ah? Misli?" Kaliji kao da je ovo godilo. Skinula ih je i pustila da se mleno njiu tamo-amo.
"eli li ih? Tvoji su ako ti se dopadaju."
"On, moji... Stvarno mislite..."Obree joj se u aci, ali ih ona tuno odgurnu govorei: "Ocu se to
ne bi dopalo."
"Ne bi mu se svideli biseri? Ali to su prilino lepi biseri?"
"Htela sam da kaem, ne bi mu se svidelo da ih primim. On kae da ovek ne sme da prima skupe
darove od drugih."
"Ne sme? Ali... mislim, meni ih je poklonio Mac... Prvi graanin. Misli da to nije bilo u redu?"
Arkadija pocrvene: "Nisam htela..."
No, Kaliji bee dojadila ova tema. Pustila je bisere da skliznu na zemlju i rekla: "Htela si da mi
pria o Zadubini. Molim te, uini to odmah."
Arkadija se iznenada nae u neprilici. ta ovek da pria o svetu dosadnom do suza. Za nju je
Zadubina bila grad u predgrau, udobna kua, dosadna obaveza odlaska u kolu, nezanimljiva,
veno ista zbivanja jednog mirnog ivota. Stoga nesigurno ree: "Ona je, rekla bih, ba kao to je
vidite u mikro-knjigama."
"Ah, gleda mikro-knjige? Ja dobijem glavobolju kad god probam. Mada, zna, uvek mi se
dopadnu ljubavne video-prie o onim vaim trgovcima - tako su to krupni, neukrotivi mukarci. Uvek
je tako uzbudljivo. Da li je i tvoj prijatelj, g.Man, jedan ood njih? Ni upola ne izgleda toliko
neukrotivo. Veina trgovaca ima brade i krupne basove, a tako se zapovedniki ponaaju prema
enama, ne ini li ti se?"
"Gospoo", Arkadija se usiljeno osmehnu, "to je samo deo istorije. Hou rei, kada je Zadubina
bila mlada trgovci su bili pioniri koji su pomerali granice i ostatku Galaksije donosili civilizaciju. O
svemu tome smo uili u koli. Ali ta vremena su prola. Vie nemamo trgovce, ve samo korporacije,
i tako to."
"Stvarno? Kakva teta. Pa ta onda g.Man radi? Mislim, kad ve nije trgovac."
"ika Homir je bibliotekar."
Kalija prinese ruku ustima i zakikota se. "Hoe da kae da se stara o mikro-knjigama... Oh, tako
mi... Ali to je tako glup posao za jednog odraslog oveka."
"On je vrlo dobar bibliotekar, gospoo. To je veoma cenjen poziv u Zadubini." Spustila je malu
ajnu olju, koja se prelivala u duginim bojama, na mlenometalnu povrinu stola.
Njena domaica se sva pretvori u brinost. "Drago dete, sigurna sam da nisam htela da te uvredim.
Mora biti da je vrlo inteligentan ovek. im sam ga posledala primetila sam to u njegovim oima.
Bile su tako... tako inteligentne. A mora biti da je odvaan im eli da vidi palatu Mazgova."
"Odvaan?" U Arkadiji se probudi oprez. Na to je ekala. Zaplet! S krajnjom ravnodunou,
zagledajui vrh palca, ona upita: "Zar ovek treba da je hrabar da bi poeleo da ue u palatu
Mazgova?"
"Zar ne zna?" Rairila je oi i spustila glas. "Na nju je baeno prokletstvo. Kada je umirao
Mazgov je naloio da niko u nju ne ulazi sve dok ne bude osnovano Carstvo Galaksije. Niko sa
Kalgana ne bi se usudio ni da zakorai na njeno tle."
Arkadija je gutala ove rei. "Ali to je sujeverje."
"Nemoj tako govoriti" rastui se Kalija. "Macan to uvek kae. Kae da je za njega korisno da
govori da to nije sujeverje, kako bi zadrao svoju premo nad ljudima. Meutim, primetila sam da ni
on sam nikad nije u nju otiao. A ni Talas, koji je bio Prvi graanin pre Macana." Neto joj pade na
um, pa se opet sva pretvori u ljubopitljivost. "A zato gospodin Man hoe da vidi palatu?"
To je bio trenutak da Arkadija pone da sprovodi svoj briljivi plan. Iz proitanih knjiga vrlo
dobro je znala da je vladareva ljubavnica ona koja dri pravu vlast iza prestola, da je pravi izvor
uticaja. I zato, za sluaj da ika Homir ne uspe kod Prvog graanina - a sigurna je da e tako biti mora popraviti taj neuspeh pomou Gospoe Kalije. Naravno, i sama Gospoa Kalija pomalo je
zagonetna. Uopte ne izgleda bistra. Ali itava istorija dokazuje...
"Postoji jedan razlog, gospoo, ali vas molim da ga zadrite za sebe."
"asna re", odvrati Kalija uz odgovarajui pokret prema mekoj, nabujaloj belini grudi.
Arkadijine misli su za jednu reenicu prednjaile reima koje je izgovarala: "Znate, ika Homir je
veliki autoritet o Mazgovu. Napisao je o toj temi more knjiga i smatra da se itava galaktika istorija
izmenila otkako je Mazgov osvojio Zadubinu."
"Oh!"
"Smatra da Seldonov plan..."
Kalija zapljeska rukama. "Znam za Seldonov plan. Video emisije o trgovcima uvek su bile i o
Seldonovom planu. Trebalo je da taj Plan sredi da Zadubina uvek pobeuje. S tim je neke veze
imala nauka, mada nikad nisam mogla shvatiti zato. Uvek izgubim strpljenje da sasluam
objanjenje. Ali ti samo produi, draga. Drukije je kad ti objanjava. Kod tebe sve izgleda jasno."
"Kako onda ne razumete da Seldonov plan nije delovao ni onda kad je Mazgov pobedio
Zadubinu, i da od tada vie ne deluje? Ko e onda obrazovati Drugo carstvo?"
"Drugo carstvo?"
"Da, ono se jednog dana mora osnovati, ali kako? To je, vidite, problem. A tu je i Druga
zadubina."
"Druga zadubina!" Uopte nije shvatala.
"Da, oni su pioniri istorije koji idu stopama Seldona. Zastupali su Mazgova zato to je bio
preuranjen, ali sada moda pomau Kalganu."
"Zato?"
"Zato to Kalgan sada prua najbolju mogunost da postane jezgro novog Carstva."
Gospoa Kalija ovo kao da maglovito shvati. "Hoe da kae da e Macan stvoriti novo
Carstvo?"
"Ne moemo to sa sigurnou rei. ika Homir tako misli, ali mora da pregleda arhivu Mazgova
kako bi se uverio."
"To je veoma teko", sumnjiavo ree Gospoa Kalija.
Arkadija die ruke. Uradila je koliko je mogla.
Gospodar je bio u manje-vie groznom raspoloenju. Seansa sa onim slabiem iz Zadubine bila
je sasvim besplodna. to je jo gore, bila je i neprijatna. Biti apsolutni vladar dvadeset i sedam
svetova, gospodar najvee vojne maine u Galaksiji, posednik najdalekosenijih ambicija u
univerzumu, a upustiti se u besmislenu raspravu s nekim aavim istraivaem starina.
Prokletstvo!
On da povredi kalganske obiaje? Da dozvoli da po palati Mazgova preturaju zato da bi jedna
budala napisala jo jednu knjigu? Za stvar nauke! Svetinju saznanja! Velika Galaksijo! Zar da njemu
otvoreno, najozbiljnije, bacaju u lice ovakve parole! Osim toga - tu neto poe da ga pecka - tu je i
kletva. Nije verovao u nju, a koji bi razboriti ovek i verovao? Ali ako treba da joj prkosi, trebalo bi
da razlog bude jai nego to su razlozi one budale.
"ta hoe?" obrecnu se, a Gospoa Kalija se primetno zguri od straha na ulazu.
"Zauzet si?"
"Da. Zauzet."
"Macane, pa ovde nema nikoga. Zar ne mogu ak ni minut s tobom da porazgovaram?"
"O, Galaksijo! ta hoe? Brzo."
"Devojica mi je rekla da ele da idu u palatu Mazgova", rei su joj zapinjale, "pa sam pomislila
da bismo i mi mogli s njom. Mora da je unutra boanestveno."
"To ti je rekla, a? E, nee ii, a ni mi. Sad idi i gledaj svoja posla. Dosta mi te je."
"Ali Macane, zato ne? Zar nee da ih pusti? Devojica je rekla da e ti stvoriti Carstvo?"
"Ba me briga ta je rekla... ta ree?"
Krupnim koracima prie Kaliji i snano je uhvati iznad lakta, tako da su mu prsti dubokko utonuli
u njenu meku put. "ta ti je rekla?"
"Boli me! Ako me tako bude gledao neu moi da se prisetim ta je rekla."
On je pusti, a ona jedan trenuak uzaludno trljae crvene tragove. Cmizdrila je: "Obeala sam
devojici da ti neu rei ni rei."
"Kakva teta. Govori! Smesta!"
"Pa, rekla je da je Seldonov plan promenjen i da negde postoji jo jedna Zadubina koja priprema
da ti stvori Carstvo. To je sve. Jo je rekla da je g. Man vrlo vaan naunik i da se u palati Mazgova
14. STREPNJA
Poli je postavljala za doruak pogledajui jednim okom na nov projektor na stolu, koji je tiho
bljuvao novosti dana. Ta odsutnost jednog oka bila je prilino lako izvodljiva, a ne nautrb
efikasnosti. Poto je svako jelo bilo sterilno upakovano u posude koje su sluile i za kuvanje, a po
upotrebi bivale bacane, njena jedina dunost u pogledu doruka sastojale se od izbora jela,
postavljanja i uklanjanja ostataka.
Coktala je jezikom na ono to je videla i retrospektivno se poluglasno vajkala. "Oh, ljudi su toliko
pokvareni", na ta Darel uzvrati jednim: "Hm."
Kada je automatski poela da oplakuje opakost sveta, glas joj postade kretavo promukao. "Zbog
ega ti grozni Kalganci", naglasila je drugi slog i otegla a, "to rade? Mislio bi ovek da e ga ostaviti
na miru? Ne... Samo pogledajte ovaj naslov: 'Neredi pred Konzulatom Zadubine'. Oh, kako bih
volela da mogu da im kaem ta mislim. U tome je nevolja s ljudima, prosto ne pamte. Ne pamte, dr
Darele, uopte nemaju pamenja. Uzmite proli rat, posle smrti Mazgova - naravno, tad sam bila
sasvim mala - i, uh, sve one tarapane i guve. Stric mi je tada poginuo, bilo mu je tek dvadeset
godina, samo dve godine je bio u braku, a erka mu je bila beba. Jo i sada ga se seam - imao je
plavu kosu i rupicu na bradi. Imam negde trodimenzionalnu kocku s njim... A sad ta njegova erka
ima sina u floti, a ako bi se neto desilo najverovatnije e...
Imamo bombarderske izvidnice i sve starce su uzeli u stratosfersku odbranu... Mogu zamisliti ta
bi sve bili kadri da urade ako su Kalganci toliko zabrazdili. Dok smo jo bili deca majka nam je
priala o hrani na karte, cenama i porezima. ovek je jedva sastavljao kraj s krajem...
Pomislili biste da e ljudi imati dovoljno pameti da ne poele da se to ponovi; da nemaju s tim
nikakve veze. Uostalom, mislim da to narod i ne radi; verovatno bi i sami Kalganci radije sedeli kod
kue sa svojim porodicama nego da se naokolo zamlauju u brodovima i ginu. To je taj grozni tip,
Stetin. udo da takve ljude putaju da ive. Ubio je starca, kako se ono zvae, Talasa, a sad prosto
gori od elje da postane gospodar svega.
Ne znam zato uopte eli da se bori protiv nas. Mora da izgubi, kao to je to uvek bilo. Moda je
sve to u Planu, mada mi se katkada ini da to mora biti neki zao plan, kad u njemu ima toliko borbe i
ubijanja, iako sigurno ne mogu nita rei protiv Harija Seldona, jer je o svemu tome sigurno znao
vie od mene, a ja sam moda budala to sumnjam u njega. Mnogo je kriva i ta druga Zadubina. Ona
je sad mogla da zadri Kalgan i sve popravi. Ionako e to na kraju uraditi, a mislili biste da e to
uiniti pre no to bude poinjeno zlo."
"Neto si rekla, Poli?" Dr Darel podie pogled.
"Nita, doktore, ama ba nita." Poli rairi oi, a onda ih ljutito pritvori. "Ne kaem ni re. U ovoj
kui ovek bi pre crkao nego to bi progovorio re. Skoi ovamo, skoi onamo, ali samo probaj da
neto kae..." Udaljila se sva besna.
Na Darela njen odlazak ostavi isto onoliko mali utisak koliko je ostavilo i njeno prianje. Kalgan!
Glupost! Samo fiziki neprijatelj! Takvi su uvek bivali pobeeni!
A ipak nije mogao da ostane po strani od ove budalaste krize. Pre sedam dana gradonaelnik je od
njega zatraio da prihvati da bude upravnik istraivanja i razvoja. Obeao je odgovor za danas.
Pa...
Promekolji se sa nelagodnou. Zar on! A moe li da odbije? Izgledalo bi udno, a nije smeo
dozvoliti da neto bude udno. Konano, ta ga je briga za Kalgan? Za njega postoji samo jedan
neprijatelj. Oduvek je postojao.
Dok mu je ena bila iva bio je presrean da izbegne obavezu; da se sakrije. Oni dugi, spokojni
dani na Trantoru, dok su se oko njih nalazile razvaline prolosti! Tiina poruenog sveta i sveopti
zaborav!
No, ona je umrla. Sve u svemu, trajalo je krae od pet godina, a posle toga je znao da e moi da
ivi samo ako se bude borio protiv tog maglovitog i zastraujueg neprijatelja koji ga je liio
dostojanstva mukosti upravljajui njegovom sudbinom; neprijatelja koji je ivot pretvorio u jadnu
bitku protiv predodreenog ishoda; neprijatelja koji je ceo univerzum sveo na odvratnu, smrtnu
partiju aha.
Nazovite to oplemenjavanjem - on sam je to tako nazivao - ali borba je njegovom ivotu pruila
smisao.
Otiao je najpre na Univerzitet na Santaniju, gde se pridruio Klejziju. Bilo je to pet dobro
utroenih godina.
Pa ipak, Klejzi je bio samo sakuplja podataka. Na pravom zadatku ne bi mogao uspeti, a kad se
Darel u ovo uverio znao je da je vreme da ga napusti.
Klejzi je moda radio u tajnosti, ali imao je ljude koji su radili za njega i sa njim. Imao je subjekte
ije je mozgove sondirao. Imao je podrku Univerziteta. Sve su to bile slabosti.
To Klejzi nije mogao shvatiti, a on, Darel, to mu nije mogao objasniti. Rastali su se kao
neprijatelji. Bilo je to u redu, morali su.
Morao je da ode kao poraeni - za sluaj da je neko motrio na njega.
Dok je Klejzi radio sa dijagramima Darel je u dubinama svog uma radio s matematikim
pojmovima. Klejzi je radio s mnogima, Darel ni sa kim. Klejzi na Univerzitetu, Darel u tiini doma u
predgrau.
Prispeo je maltene pred cilj.
Kad je u pitanju veliki mozak, pripadnik Druge zadubine nije ljudsko bie. Najbistriji filosofi,
najvispreniji neurohemiari moda i ne mogu nita otkriti a ipak, neke razlike mora biti. A poto je
razlika neka razlika u duhu, tamo se i mora otkriti. Recimo, neki e ovek kao Mazgov - a nesumnjivo
je da pripadnici Druge zadubine imaju, uroene ili steene moi kakve je imao Mazgov - ovek sa
sposobnou da otkrije i upravlja ljudskim oseanjima izvesti iz toga potrebno elektronsko kolo, a iz
toga konano podatke encefalografa na kome ne bi mogao a da se ne oda.
A sad se u njegov ivot ponovo vratio Klejzi u liku svog revnosnog mladog uenika Antora.
Ludost! Ludost! Sa svim onim njegovim grafikonima i tabelama ljudi u kojima su vrene promene.
On je to nauio da otkrije jo pre mnogo godina, ali kakva je korist od toga? eleo je ruku, a ne
alatku. Meutim, morao je pristati da se pridrui Antoru, jer je to bio mirniji put.
Ba onako kao to e sada postati Upravnik istraivanja i razvoja. Bio je to zaista mirniji put! I
tako je ostao zavera unutar zavere.
Na trenutak ga uznemiri pomisao na Arkadiju, ali je se odmah otrese. Da su ga ostavili na miru to
se uopte ne bi desilo. Da su ga ostavili na miru, niko ne bi bio ugroen, osim njega. Da su ga
ostavili...
Oseao je kako u njemu nedolazi gnev - na mrtvog Klejzija, ivot Antora, sve same dobronamerne
budale...
No, ona je sasvim kadra da se za sebe pobrine. Vrlo je zrela devojica.
Moe se pobrinuti za sebe!
Bio je to samo apat u njegovom duhu...
Ipak, moe li?
U asu kad je dr Darel sam sebi utueno govorio da moe - ona je sedela u hladnom asketskom
predsoblju izvrne kancelarije Prvog graanina Galaksije. Sedi tu ve pola asa, a pogled joj
polagano klizi po zidovima. Pored vrata kroz koja je prola sa Homirom Manom nalazila su se dva
naoruana straara. Ranije ih nije bilo.
Sada je bila sama ali je oseala neprijateljstvo i samog nametaja u sobi. I to po prvi put.
A zato je tako?
Homir je bio s Gospodarom Stetinom. ta tu nije bilo u redu?
Bila je ljuta zbog ovoga. U slinim situacijama u mikro-knjigama i video-emisijama junak bi
predvideo ishod, a kad bi taj ishod nastupio bio bi za njega pripremljen, dok ona - ona samo sedi.
Svata je moglo da se desi. Svata! A ona samo tu sedi.
Da se vrati unazad. Da vrati misli unazad. Moda e neto iskrsnuti.
Ve dve nedelje kako Homir gotovo ivi u palati Mazgova. Uz dozvolu Stetina, jednom je poveo
sa sobom. Palata je bila velika i sumorno masivna, bila je to palata koja zazire od dodira sa ivotom
da bi usnulo tonula u svoje odzvanjajue uspomene, dok na korake odgovara upljim treskom ili
besnim topotom. Nije joj se dopalo. Mnogo su lepi bili veliki, veseli drumovi glavnog grada,
pozorita i prizori sveta u sutini siromanijeg od Zadubine, ali spremnijeg da vie potroi od svog
bogatstva da bi se pokazao.
Uvee bi se Homir vraao ispunjen strahopotovanjem.
"Za mene je to svet snova", aputao bi. "Kad bih samo mogao da palatu rastavim kamen po kamen,
sloj po sloj aluminijumske suneraste mase. Kad bih to mogao da odnesem na Terminus... Kakav bi
se muzej od toga dao nainiti!"
Kao da je izgubio onu svoju nekadanju nesigurnost. Postao je umesto toga ustar, ozaren.
Arkadija je to uoila po jednom sigurnom znaku, u to vreme gotovo da nijednom nije zamucao.
Jedanput je spomenuo: "Postoje izvodi iz beleaka generala Priera..."
"Znam za njega. To je onaj general Zadubine koji je proeljao Galaksiju traei Drugu
zadubinu, zar ne?"
"Nije ba bio general, Arkadi, Mazgov ga je preobratio."
"Oh, to je isto."
"Galaksijo, to eljanje koje pominje bilo je beznadean poduhvat. Originalni zapisnici sa
Seldonovog sabora koji je pre pet stotina godina osnovao obe Zadubine samo na jednom mestu
spominju Drugu zadubinu. Kau da se nalazi na drugom kraju Galaksije, na 'Kraju zvezda'. Mazgov i
Prier su samo od toga mogli poi. ak i da su pronali Drugu zadubinu, Mazgov i Prier nisu imali
naina da je prepoznaju. Kakva ludost.
"Imaju zapisnike..."gunao je za sebe, ali ga je Arkadija udno sluala, "... koji sadre skoro
hiljadu rei, dok broj rei raspoloivih za prouavanje mora biti da je blii jednom milionu. A nismo
nita..."
Zabrinuta, Arkadija ga nervoznim apatom prekide: "Psst!"
Homir pretrnu, a zatim se polagano oporavi: "Bolje da ne priamo", proguna.
A sad se Homir nalazio kod Gospodara Stetina, dok je Arkadija sama ekala napolju oseajui
kako joj se srce bezrazlono stee. To je bilo ono najstranije. Izgledalo je da nema razloga.
S druge strane vrata i Homir je plivao u moru elatina. S preteranom estinom borio se sa svojim
mucanjem tako da je, naravno, jedva uspevao da razgovetno izusti dve uzastopne reenice.
Gospodar Stetin bio je u paradnoj uniformi, visok dva metra, izraenih vilica i svirepih usana.
Stisnutim osionim pesnicama snano je udarao takt svojim reenicama.
"Imali ste dve nedelje a dolazite mi s nekim priama. Ni o emu. Hajde, gospodine, recite mi ono
Prst koji je izbezumljeno dozivao nije nailazio na odziv nekoliko dugih trenutaka, a onda ona na
prstima pree preko poda sa predostronou koju joj je nametao i sam pogled na tu belu, drhtavu
priliku.
U hodniku njihovi koraci behu kao prigueni apat. Gospoa Kalija je, naravno, bila ta koja je
Arkadiju tako snano uhvatila za ruku da je zabolelo, ali iz nekog razloga ona se ne usprotivi da poe
s njom. Gospoe Kalije se, bar, nije pribojavala.
A zato je bilo tako?
Uoe najzad u budoar, ruiasto peperjast i pahuljasto beo. Gospoa Kalija leima podupre
vrata.
"To je bio na tajni prolaz do mene... do moje sebe, ovaj, iz njegove kancelarije. Ovaj, njegov."
Pokazala je palcem kao da joj i sama pomisao na njega pritiska duu teskobnim, samrtnim strahom.
"Sva srea... sva srea..." Rairene zenice crnilom zaklonie plavetnilo duice.
"Recite mi..." stidljivo zapoe Arkadija.
"Ne, dete, ne." Kalija se pomamno uurba. "Nemamo vremena. Skini haljinu. Molim te. Molim te.
Nai u ti drugu, da te ne prepoznaju."
Bila je u garderobi, neupotrebljive prnje je bacala u nemarne gomile po podu, mahnito tragajui
za neim to bi jedna devojica mogla da obue, a da ne izgleda kao slika nekog ko mami na
ljubakanje.
"Evo, ovo e biti dobro. Mora biti dobro. Ima li novaca? Na, uzmi ovo - i ovo." Ona poskida
ukrase sa svojih uiju i prstiju. "Samo idi kui - kui u tvoju Zadubinu."
"A moj ika... Homir?" Uzalud se priguenim glasom bunila ispod nabora raskone metalne
tkanine sladunjavog mirisa, to joj silom bi navuena preko glave.
"On ne ide. Macan e ga zauvek zadrati, ali ti ne sme ostati. Oh, zar ne shvata?"
"Ne." Arkadija je primora da stane. "Ne razumem."
Gospoa Kalija joj snano stee obe ruke. "Mora se vratiti kako bi upozorila va narod da e biti
rata. Zar ti nije jasno?" Apsolutni strah je, na izgled paradoksalno, pridao sasvim neuobiajenu
visprenost njenim mislima i reima. "Hajde sa mnom."
Napolje, ali drugim putem! Pored sluinadi koja je buljila za njima, ali nije imala razloga da
zaustavi nekog koga je nekanjeno mogao zaustaviti samo Gospodar Kalgana. Straari su kuckali
potpeticama i pozdravljali orujem dok su prolazile kroz vrata.
Arkadija je samo povremeno dolazila do daha tokom tog puteestvija koje kao da je trajalo
godinama - mada je od onog asa kada joj je beli prst po prvi put domahnuo do trenutka kad se nala
na spoljnim vratnicama, iza kojih su bili ljudi i udaljena buka saobraaja, proteklo samo dvadeset i
pet minuta.
Osvrnula se sa iznenadnom zaplaenom samilou: "Ne... ne znam zato ovo inite, gospoo, ali
hvala vam... ta e biti sa ika Homirom?
"Ne znam", zavapi Kalija. "Zato ne ide? Idi pravo na kosmodrom. Ne ekaj. Moda te ve ovog
asa trai."
Arkadija je i dalje oklevala. Ostavljajui Homira, sa zakanjenjem - kad je ve oko sebe oseala
slobodan vazduh - postade sumnjiava. "ta vas je briga ako to uini?"
"Ne mogu to objasniti tako maloj devojici kao to si ti", promrmlja Gospoa Kalija, ugrizavi se
za donju usnu. "Bilo bi nepristojno. Ti, ti e porasti, a ja... ja sam se s Macanom upoznala kad mi je
bilo esnaest godina. Zna, ne mogu te pustiti da se vrzma naokolo." U njenom pogledu bee nekog
napola posramljenog neprijateljstva.
Arkadija se ukoi od skrivenog smisla i samo proapta: "ta e vam uraditi kad otkrije?"
"Ne znam", plano joj uzvrati Kalija i prinese ruke glavi dok se skoro trei udaljavala irokom
stazom ka zdanju Gospodara Kalgana.
Meutim, jo jedan sekund, koji se odui u venost, Arkadija se ne pomeri zato to je neto
opazila u onom poslednjem trenutku pre nego to e Gospoa Kalija otii. Te zastraene,
izbezumljene oi na trenutak se - u magnovenju - ozarie hladnom veselou.
Ogromnom, neljudskom veselou.
U tako hitrom sevu para oiju bilo je teko neto opaziti, ali Arkadija nije bila u nedoumici ta je
videla.
Sad potra - potra kao bez due - besomuno traei slobodnu javnu ekaonicu iz koje je ovek
pritiskom na dugme mogao da dozove jedno prevozno sredstvo.
Nije beala od Gospodara Stetina, ni od njega ni od svih njegovih gonia koje bi mogao za njom
poslati, niti od svih njegovih dvadeset i sedam svetova, ak i kad bi se svi zajedno kao neka
dinovska pojava sruili na njenu slabaku senku.
Beala je od jedne nene ene koja joj je pomogla da umakne. Od eljadeta koje joj je dalo
novaca i nakita, koje je rizikovalo roeni ivot da bi spasla njen. Beala je od bia za koje je sigurno
i konano znala da je ena iz Druge zadubine.
Vazduni taksi pristade s tihim krckanjem na svoje mesto. Vetar kojim bee propraen njegov
dolazak dotae Arkadijino lice i zamrsi joj kosu pod mekom krznenom kapuljaom koju joj je Kalija
dala.
"Kuda, gospoja?"
Oajniki se naprezala da svom glasu da dubinu kako ne bi detinje zvuao. "Koliko svemirskih
luka ima u gradu?"
"Dve. 'oete?"
"Koja je blia?"
Zablenuo se u nju. "Glavna kalganska, gospoja."
"Onda u drugu, molim vas. Imam para." U ruci joj se nae novanica od dvadeset kalganida. Njoj
je malo znaio iznos novanice, ali se taksista s odobravanjem isceri: "Gde god 'oe gospoja.
Nebeski taksi vozi gde 'oe."
Hladila je obraz uz pomalo plesnivi naslon sedita. Ispod su se natenane pomerale svetlosti grada.
ta da uradi? ta da uradi?
U tom asu je znala da je glupava, glupava uplaena mala devojica daleko od oca. Oi su joj bile
pune suza, a duboko u grlu zastade joj mali, neujni krik koji je ranjavao unutra.
Nije se bojala da e je uhvatiti Gospodar Stetin. Za to e se postarati Gospoa Kalija. Gospoa
Kalija! Stara, debela, glupa, ali nekako dri svog gospodara. Oh, sad je bilo prilino jasno. Sve je
bilo jasno.
Ona ajanka kod Kalije na kojoj je bila tako pametna. Bistra mala Arkadija! Neto se u Arkadiji
guilo i mrzelo samu sebe. Ta ajanka je bila izreirana, pa je onda verovatno izreirano i to da
Stetin ipak dozvoli Homiru da pregleda palatu. Ona, glupava Kalija je to elela, a uredila je da joj
pametna mala Arkadija prui potpuno sigurno opravdanje koje u duhovima rtvi nee izazvati nikavu
sumnju, a ipak e iziskivati i njeno uee u najmanjoj moguoj meri.
Zato je onda slobodna? Homir je ostao kao suanj, naravno... Izuzev...
Izuzev, ako se ne vraa u Zadubinu kao mamac - kao mamac koji treba da ostale dovede u
njihove... ruke.
Znai, ne sme se vratiti u Zadubinu...
"Gospoice", razdraeno upita, "treba li vam maina ili tek tako stojite?"
Po prvi put shvati da stoji pred mainom za karte. Stavite krupnu novanicu u prorez, iza kog
iezne. Pritisnete dugme ispod vaeg odredita, a karta i taan kusur istovremeno ispadnu, kako to
odredi nepogreivi elektronski ureaj. Bilo je to to neto obino i nema razloga da neko pred
mainom stoji pet minuta.
Arkadija zavue dve stotine kredita u prorez i iznenada postade svesna natpisa "Trantor." Trantor,
mrtva prestonica mrtvog Carstva, planeta na kojoj se rodila. Pritisnu dugme kao u snu. Nita se ne
desi, osim to zatrepterie crvene brojke 172,18 - 172,18 - 172,18 Toliki je iznos nedostajao. Jo dve stotine kredita. Karta bee izbljuvana prema njoj. Kad je se
dotae, ona se otkide, a za njom se iskotrlja sitnina.
Zgrabila ju je i potrala. Oseala je da je ovek iza nje sasvim blizu, nestrpljiv da se to pre
dokopa maine, no ona se, bez obaziranja, izmigolji pred njim.
A nije imala gde da pobegne. Svi su joj bili neprijatelji.
Ne shvatajui to, posmatrala je gigantske svetlee natpise u vazduhu: Stefani, Anakreon, Fermus...
Bee tu ak i jedan natpis Terminus; udela je za njim, ali se ne usudi...
Za beznaajan iznos mogla je iznajmiti najavljiva koji bi mogla namestiti na koje god odredite
bude poelela, staviti ga u tanu tako da ga samo ona uje na petnaest minuta pre poletanja. Ali takve
naprave su samo za one ljude koji su bezbedni, koji mogu zastati da se prisete.
Pokuavajui da istovremeno gleda na dve strane naletela je pravo u neiji meki trbuh. Osetila je
iznenaeni izdisaj, jeanje, a zatim kako joj se na ruku sputa jedna aka. Oajniki se koprcala, ali
nije imala vie daha do da tiho u dibini grla zamaue.
ovek je vrsto drao i ekao. Polako joj ue u iu pogleda i ona uspe da ga osmotri. Bio je
prilino punaak i niskog rasta. Kosa mu je bila bela, obilna, zaeljana unatrag kao griva, to je bilo
u udnom neskladu sa okruglim crvenim licem koje je na sav glas odavalo seljako poreklo.
"ta je?" upita je najzad, mirkajui, sa otvorenom radoznalou. "Izgleda prestraena."
"Izvinite", izbezumljeno e Arkadija. "Moram da idem. Oprostite mi."
Meutim, ne osvrui se na to, on produi: "Pazi devojice! Ispustie kartu." Izvue je iz njenih
belih prstiju koji mu ne pruie otpor, pa je s oiglednim zadovoljstvom pogleda.
"Tako sam i mislio", primeti, a onda zaurla kao bik: "Mami-ice-e-e!"
Kraj njega se istog trenutka obre neka ena, neto nia, neto okruglastija, neto rumenija. Navila
je jedan nemirni sedi uvojak oko prsta i unula ga pod odavno demodirani eir.
"Tatice", ukori ga, "zato tako vie meu svetom? Ljudi te gledaju kao da si poblesavio. Misli
da si na majuru?"
Vedro se osmehnu Arkadiji koja nije reagovala: "Ponaa se kao medved." Zatim otro nastavi:
"Tatice, pusti devojicu. ta to radi?"
Tatica, meutim, samo mahnu kartom prema njoj: "Pogle, i ona ide na Trantor!!
Mamiino lice se smesta ozari. "Jesi li s Trantora? Pusti joj ruku, Tatice." Poloila je prepunjeni
kofer na stranu i blagim ali nepopustljivim pritiskom naterala Arkadiju da sedne na njega. "Sedi i
odmori noice. Do broda ima jo itav sat, a na klupama spavaju badavadije. Sa Trantora si?"
Poputajui, Arkadija duboko uzdahnu i promuklo odvrati: "Tamo sam roena."
Mamica radosno pljesnu rukama. "Ovde smo ve mesec dana i do sada nikako da sretnemo nekog
od naih. Ba je ovo fino. Tvoji roditelji..." Ona upitno pogled oko sebe.
"Nisam s roditeljima", oprezno e Arkadija.
"Sasvim si sama? Tako mala devojica?" U Mamici su se meali zgraanje i simpatija. "Kako to?"
"Mamice", Tatica je povue za ruku, "pusti me da ti neto kaem. Neto nije u redu. Mislim da je
uplaena." Iako je oigledno nameravao da apue, njegov glas je sasvim jasno dopirao do Arkadije.
"Trala je - posmatrao sam je - a uopte nije gledala kuda ide. Pre nego to sam uspeo da joj se
uklonim s puta naletela je na mene. Zna ta? Mislim da je u nekoj nevolji."
"Zavei onda, Tatice. Na tebe bi svako naleteo." Pridruila se Arkadiji na koferu koji izmodeno
zakripa pod dodatnim teretom, a onda obgrli drhtavo devojicino rame. "Bei od nekog, zlato? Ne
boj se da mi kae. Pomoi u ti."
Arkadija pogleda u blage sive enine oi i oseti da joj usne podrhtavaju. Deo mozga joj je
govorio da su ovo ljudi sa Trantora sa kojima bi mogla da poe; koji bi joj pomogli da se zadri na
planeti sve dok ne odlui ta e dalje, gde posle da ide. A drugi deo mozga, mnogo glasniji, sa nekom
zbrkanom nerazgovetnou kazivao joj je da ne pamti svoju majku; da je smrtno umorna od borbe sa
univerzumom; da jedino eli da se sklupa, a da oko nje budu neke jake i nene ruke; da bi da joj je
iva majka mogla... mogla...
Po prvi put te noi ona zaplaka, zaplaka se kao beba i bee zbog toga srena; istezala je
staromodnu haljinu i potpuno joj ovlaila porub, dok su je meke ruke obgrlile i blagom akom
milovale uvojke.
Tatica je bespomono stajao posmatrajui ih, nespretno traei maramicu koja mu, kad je izvadi,
bee istrgnuta iz ruke. Upozoravajui ga da uti, Mamica ga prostreli pogledom. Oko ove male
grupice gomile su kuljale sa istinskom ravnodunou nepovezanih gomila kakve su svugde. Bili su u
stvari sami.
Najzad suze prestadoe da cure, a Arkadija se slabo osmehnu dok je pozajmljenom maramicom
brisala crvene oi: "Bez veze", proapta, "ja..."
"Psst! Psst! Ne govori, usplahireno e Mamica, "samo sedi i malo se odmori. Povrati dah. Onda
e nam rei ta ne valja, pa emo to, videe, popraviti i sve e biti dobro."
Arkadija prikupi ostatke prisebnosti. Nije mogla da im kae istinu. Nikome nije mogla da kae
istinu... A bila je suvie umorna da bi mogla smisliti neku dobru la.
"Ve mi je bolje", proapta.
"Dobro", ree Mamica. "Kai nam sada u kakvoj si nevolji. Nisi napravila neko zlo? Naravno,
pomoi emo ti ma ta da si uradila, ali reci nam istinu."
"Sve emo uiniti za prijatelja s Trantora", irokogrudo dodade Tatica, "a, Mamice?"
"Zavei, Tatice", dobi nezlobiv odgovor.
Arkadija je kopala po tani; bar ona joj je preostala, uprskos onom brzom presvlaenju na koje je
bila prisiljena u odajama Gospoe Kalije. Pronala je ono to je traila i pruila Mamici. "To su
moje isprave", snebivala se. Bio je to sjajan sintetiki pergament koji joj je na dan dolaska izdao
ambasador Zadubine, a potpisao nadleni kalganski inovnik. Bio je velik, kitnjast i impresivan.
Mamica ga bespomono pogleda i prui Tatici, koji poe da ita njegovu sadrinu vano krivei usta
"Ti si iz Zadubine?" upita je on.
"Da. Meutim, roena sam na Trantoru. Vidite, tu pie..."
"A-ha! Izgleda mi u redu. Zove se Arkadija, a? To je lepo trantorsko ime. Ali gde ti je ika? ovde
pie da si dola zajedno s tvojim ikom Homirom Manom."
"Uhapen je", sumorno e Arkadija.
"Uhapen..." oboje rekoe uglas. "Zato?" upita Mamica. "Je l' neto uradio?"
Odmahnula je glavom. "Ne znam. Doli smo u obinu posetu. ika Homir je imao neka posla sa
Gospodarom Stetinom, ali... ." Nije morala da se trudi da odglumi jezu. Bila je prava.
Na Taticu ovo ostavi utisak. "Sa Gospodarom Stetinom? H-mm. Tvoj ika mora da je neki vaan
ovek."
"Ne znam o emu se radilo, ali Gospodar Stetin je hteo da ja ostanem..." Prisetila se poslednjih
rei koje joj je odglumila Gospoa Kalija. Kako je znala da Kalija nije bila strunjak, pria je mogla
da proe i po drugi put.
Zastala je, a Mamica se zainteresova: "A zato ba ti?"
"Nisam sigurna. eleo... eleo je da veera sa mnom nasamo, a ja sam mu rekla ne - zato to sam
htela da i ika Homir poe. udno me je pogledao i stalno me drao za rame."
Tatiina usta se malko otvorie, dok mamica napreac pocrvene i razjari se: "Koliko ti je godina,
Arkadija?"
"Skoro etrnaest i po."
Mamica umno uzdhnu i ree: "I takve putaju da ive. I psi na ulicama su bolji. Ti, zlato, bei od
njega?"
Arkadija potvrdi glavom.
"Tatice, idi odmah do obavetenja i vidi kad se tano postavlja brod za Trantor. Pouri!"
Tatica napravi jedan korak, pa zastade. Iznad glave se s metalnim prizvukom prolomi snaan glas i
pet hiljada pari oiju zaprepaeno pogleda uvis.
"Ljudi i ene", ree s otrinom, "vri se pretres aerodroma da bi se pronaao opasan begunac.
Aerodrom je opkoljen. Niko ne moe da ue ni da izie. Meutim, pretres e se veoma brzo obaviti,
a za to vreme nijedan broj nee pristati niti poleteti, niko od vas nee propustiti svoj brod. Bie
sputena mrea. Niko od vas ne sme da napusti svoj kvadrat dok ne bude uklonjena mrea, u
protivnom biemo primorani da upotrebimo neuronske bieve."
U toku minuta ili neto manje, dok je glas odzvanjao velikom kupolom ekaonice svemirske luke,
Arkadija nije bila u stanju da se pomeri ak i da su se sva zla Galaksije sakupila u jednu loptu i
bacila na nju.
Ovaj pretres je mogao jedino znaiti da je trae. Tu ideju nije trebalo ak ni formulisati kao kakvu
preciznu misao. Ali zato...
Kalija je izmajstorisala njeno bekstvo. A Kalija je iz Druge zadubine. emu onda potraga?
Moda Kalija nije uspela? Zar moe Kalija da ne uspe? Ili je ovo deo plana, ije su joj pojedinosti
nepoznate?
U trenutku kolebljivosti poelela je da skoi i vikne da se predaje, da e poi sa njima... da e...
No Mamiina aka se nae na njenom runom zglobu: "Brzo! Brzo! Idemo u toalet pre nego to
ponu."
Arkadija nije shvatala. Sva obnevidela, krenu. Probijale su se kroz gomilu sleenu u zateenim
grupicama, dok je glas jo grmeo poslednje rei.
Mrea se sada sputala, a Tatica je to otvorenih usta posmatrao. uo je i itao o njoj, ali je nikada
nije video u stvarnosti. Svetlucala je u vazduhu, bio je to zapravo samo niz izukrtanih uskih zranih
snopova koji su obasjali vazduh bezopasnom mreom bletave svetlosti. Uvek bi tako uredili da se
polagano sputa odozgo, kako bi izgledalo kao da pada neka mrea, to je izazvalo sve one strane
psihike implikacije uhvaenosti u zamku.
Sada se nalazila u visini struka, a u svakom pravcu izmeu svetlosnih linija bilo je po deset stopa.
Stojei na svojoj stotini kvadratnih stopa, Tatica ustanovi da je sam, dok su se u susednim kvadratima
gurali. Oseao se upadljivo usamljenim, ali je znao da bi pomeranje ka veoj anonimnosti neke grupe
znailo prelazak preko jedne od svetlosnih linija, podizanje uzbune i sputanje neuronskog bia.
ekao je.
Preko glava jezivo prestraene, onemele mase, koja je ekala, mogao je u daljini nazreti
pomeranje reda policajaca koji su osvetljeni kvadrat po kvadrat eljali veliku povrinu ekaonice.
Prolo je dosta vremena dok najzad jedna uniforma ne zakorai u njegov kvadrat, briljivo
beleei njegove koordinate u slubenu belenicu.
"Isprave!"
Tatica ih prui i one bejahu struno pregledane.
"Vi ste Prim Palver, sa Trantora; na Kalganu ste boravili mesec dana, na povratku za Trantor.
Odgovorite sa da ili ne."
"Da, da."
"Kojim poslom ste bili na Kalganu?"
"Ja sam trgovaki predstavnik nae poljoprivredne kooperative. Pregovarao sam sa strunjacima
Odeljenja za poljoprivredu Kalgana."
"Hm-m-m! Vaa ena je s vama? Gde je? Pominje se u vaim ispravama.
"Molim vas. ena mi je u..." On pokaza rukom.
"Hanto", riknu odjednom policajac. Pridrui mu se jo jedna uniforma.
Prvi suvo primeti: "Jo jedna enska u klozetu, o Galaksijo. Tamo mora da vrvi. Zapii njeno
ime."
"Je l' jo neko s vama?"
"Moja neaka."
"Ne spominje se u ispravama."
"Dola je posebno."
"Gde je? Ne treba, znam, Hanto, zapii i neakino ime. Kako se zove? Pii - Arkadija Palver.
Ostanite tu, Palveru. Pobrinuemo se za enske pre nego to odemo."
Tatica je beskonano ekao. A onda mnogo, mnogo docnije do njega domarira Mamica odluno
vodei za ruku Arkadiju, dok su ih dva policajca pratila.
Uoe u Tatiin kvadrat i upitae: "Je li ova matora daftara vaa ena?"
"Da, gospodine", pomirljivo e Tatica.
"Onda joj bolje recite da e nagrabusiti ako bude govorila kao to razgovara sa policijom Prvog
graanina." Policajac jarosno ispravi ramena. "Da li je ovo vaa neaka?"
"Da, gospodine."
"Hou njene papire."
Gledajui pravo u lice svog mua, Mamica neprimetno ali nita manje odluno, odmahnu glavom.
Posle kraeg utanja Tatica primeti s bledim smekom: "Mislim da to ne mogu initi."
Posle kraeg utanja Tatica primeti s bledim smekom: "Mislim da to ne mogu uiniti."
"Kako ne moe?" Policajac isprui ogrubeli dlan. "Daj!"
"Diplomatski imunitet", poluglasno primeti Tatica.
"ta kae?"
"Rekao sam da sam trgovinski predstavnik nae poljoprivredne kooperative. Kod kalganske vlade
sam akreditovan kao zvanini inostrani predstavnik, a moje isprave to jasno potvruju. Pokazao sam
vam ih i ne elim da me vie uznemiravaju."
Policajac na trenutak bee zbunjen: "Moram da vidim vae isprave. Takvo je nareenje."
"Odlazi", naglo upade Mamica. "Kad nam bude potreban poslaemo po tebe, ti... bitango."
Policajeve oi zamurie. "Pazi na njih, Hanto. Idem po porunika."
"Da svemir da da slomije nogu", povika za njim Mamica. Neko se nasmeja, a onda naglo prigui
smeh. Pretres se bliio kraju. Gomila je postajala opasno nemirna. Proteklo je etrdeset i pet minuta
otkako je mrea poela da pada, a to je isuvie dugo vreme da bi se mogao postii najbolji efekat.
Porunik Dirid je stoga sebi uurbano krio put ka zgusnutom sreditu gomile.
"Je li ovo ta devojica", umorno upita. Pogledao je u nju, oigledno je odgovarala opisu. Sve ovo
zbog jednog deteta.
"Molim vas njene isprave."
"Ve sam objasnio..."zapoe Tatica.
"Poznato mi je ta ste objasnili i ao mi je", odvrati porunik, "ali dobio sam nareenje i tu ne
mogu nita. Ako elite, kasnije moete uloiti protest. U meuvremenu, ako ustreba, moram upotrebiti
i silu."
Tajac. Porunik je strpljivo ekao.
Tatica promuklo ree: "Daj mi isprave Arkadija."
Arkadija panino odmahnu glavom, ali Tatica klimnu: "Ne boj se. Daj ih meni."
Ona bespomono isprui ruku i dozvoli da dokumenti preu u drugu ruku. Tatica ih nespretno
rastvori, paljivo pregleda, a zatim urui. I porunik ih je briljivo zagledao. Pogled mu se u jednom
dugom trenutku zadra na Arkadija, a onda otrim pucketanjem sklopi knjiicu.
"Sve je u redu", ree. "U redu je, momci."
Otiao je, jedva da je proteklo dva minuta kad ieznu mrea, a glas odozgo oglasi povratak na
normalno stanje. Zaori se graja napreac olakane gomile.
"Kako ste... kako..." upita Arkadija.
"Psst! Ni rei", ree Tatica. "Bolje da krenemo na brod. Uskoro e biti postavljen."
Nalazili su se na brodu. Imali su privatnu kabinu i zaseban sto u trpezariji. Od Kalgana su ih
razdvajale dve svetlosne godine, pa se smirena Arkadija najzad odvai do ponovo pokrene to pitanje.
"Ali gospodine Palvere, oni su mene traili i mora biti da su imali moj opis sa svim
pojedinostima. Zato me je pustio?"
Tatica se ozareno smeio nad svojim peenjem. "Pa, Arkadija, dete, to je bilo lako. Kad ima
posla sa zastupnicima, nakupcima i konkurentskim kooperativama, naui neke trikove. Imao sam na
raspolaganju dvadeset i vie godina da ih nauim. Vidi, dete, kad je porunik otvorio tvoje isprave,
unutra je naao ispresavijanu novanicu od pet stotina kredita. Prosto, zar ne?"
"Vratiu vam... asna re, imam puno para."
"Pa", Tatiino lice zbunjeno se smeilo dok je odbijao novac. "Za zemljakinju..."
Arkadija die ruke. "A ta bi bilo da je uzeo novac, a ipak me prijavio, uz to me optuivi i za
podmiivanje?"
"Da se odrekne pet stotina kredita? Dete, bolje poznajem ljude od tebe."
No, Arkadija je znala da ne poznaje ljude bolje. Ne ove ljude. Te veeri u postelji paljivo
razmisli i postade sigurna da nikakav mito ne bi spreio policijskog porunika da je uhvati, osim ako
to nije bilo planirano. Nisu eleli da je uhvate, a ipak su se pravili kao da to rade.
Zato? Da bi bili sigurni da e otii? I to na Trantor? Da li je prostoduni par meka srca sa kojim
je sada samo orue u rukama Druge zadubine, bespomoan koliko i ona? Mora biti da jeste!
A da li je?
Sve je bilo uzaludno. Kako bi se mogla izboriti protiv njih? Ma ta da uini, moe se desiti da je
to upravo ono to su ti strani svemonici eleli da uine.
Ipak, mora ih nadmudriti. Mora! Mora! Mora!
"A mislio sam da trai tane mere. To je mala dida." Pokaza zglavak palca. "Otprilike ovoliki."
"Odlino, a moe li napraviti ovako neto?" Brzo je skicirao neto u belenici na krilu, a zatim to
dodao starom fiziaru koji sumnjiavo zakilji, pa se nasmeja.
"Zna, mozak zakrei kad omatori ovako kao ja. ta hoe da napravi?"
Darel je oklevao. Na trenutak je oajniki poeleo poznavanje fizike zatvoreno u mozgu drugog
oveka, zato jer tada ne bi mogao da svoje misli izraava reima. Ali takva elja bila je uzaludna i on
poe da objanjava.
Semik je odmahivao glavom. "Bie tu potrebni hiper-releji. Jedino oni mogu dovoljno brzo
funkcionisati. Grdno mnogo releja."
"Ali se ovo moe napraviti?"
"Naravno."
"Moe li da nabavi delove? Ovaj, a da ne prouzrokuje govorkanja? U okviru tvog redovnog
posla?"
Semik odie gornju usnu: "Mogu li da nabavim pedeset hiper-releja? Toliko ne bih upotrebio
itavog ivota."
"Sad radimo na vojnom projektu. Zar ne moe smisliti neto neduno, za ta bi ti bili neophodni.
Novaca imamo."
"Hm, hm. Moda u neto smisliti."
"U kojoj najmanjoj veliini moe napraviti ceo ureaj?"
"Hiper-releji mogu biti u mikro-veliini... provodnici... cevi... Svemira mu, pa tu ima nekoliko
stotina kola."
"Znam. Koliki e biti?"
Semik pokaza rukama.
"Preveliki", odvrati Darel. "Moram ga obesiti o pojas."
Polako je guvao skicu u tvrdu lopticu. Kad postade uto tvrdo zrnce spusti je u pepeljaru i ona
nestade u malom belom plamenu molekularnog raspadanja. "Ko ti je na vratima?" upita.
Semik se nae preko stola kako bi pogledao u mali mleni ekran iznad ulaznog signala. "Mladi
Antor. Sa njim je jo neko."
Darel odmae stolicu: "Semie, o ovome jo ni rei ostalima. Ukoliko oni saznaju, to bi mu
saznanje donelo smrt, a dovoljno je to se dva ivota rizikuju."
Pelej Antor je izgledao kao neki pulsirajui vrtlog aktivnosti u radnoj sobi Semika, koja je kao da
je nekako imala isto onoliko godina koliko i njen stanar. U lenjom vazduhu tihe sobe, iroki letnji
rukavi Antorove tunike kao da su jo vijorili od spoljnjih povetaraca.
"Dr Darele, dr Semik - ovo je Orum Dirid."
Doljak bee visok. Dugaki pravi nos davao je njegovom mravom licu mrzvoljan izgled. Dr
Darel prui ruku.
Antor se malo osmehnu. "Policijski porunik Dirid", znaajno dopuni on, "s Kalgana."
Darel otro pogleda mladia. "Policijski porunik Dirid. S Kalgana", ponovi on rastavljajui
rei. "I ti ga ovamo dovodi? Zato?"
"Zato to je na Kalganu on poslednji video vau ker. Stanite, ovee."
Antorov likujui izraz naglo se pretvori u zabrinutost i on stade izmeu dva oveka, silovito se
nosei sa Darelom. Polagano i ne ba neno prisili starijeg oveka da ponovo sedne.
"ta to pokuavate?" Antor skloni smei uvojak s ela, nemarno sede na sto i zamiljeno zaklati
nogom. "Mislio sam da vam donosim dobru vest."
Darel se neposredno obrati policajcu: "ta je znailo ono kad je rekao da ste vi poslednji videli
moju ker? Da li je moja ker mrtva? Molim vas da mi bez uvijanja kaete." Lice mu preblede od
strepnje.
Bezizrazno, porunik Dirid odvrati: To poslednji na Kalganu bila je fraza. Ona vie nije na
Kalganu. Vie od toga ne znam."
"Dozvolite mi da razjasnim", upade Antor. "Doktore, izvinjavam se ako sam preterao s dramskim
efektima. Toliko se neljudski drite u vezi s ovim, da zaboravljam da imate oseanja. Pre svega,
porunik Dirid je jedan od naih. Rodio se na Kalganu, ali mu je otac bio iz Zadubine; sluba pod
Mazgovom odvela ga je na tu planetu. Odgovaram za porunikovu lojalnost prema Zadubini. S njim
sam u vezi od onog dana kad smo prestali da od Mana primamo dnevne izvetaje..."
"Zato", ljutito ga prekide Darel. "Mislio sam da je odlueno da po tom pitanju nita ne
preduzimamo. Izlagao si opasnosti njihove i nae ivote."
"Zato to sam ja u ovoj igri due", dobi isto toliko ljutit odgovor. "Zato to na Kalganu poznajem
neke veze za koje uopte niste znali. Zato to delam na osnovu jednog dubljeg saznanja, razumete?"
"Mislim da si potpuno lud."
"Hoete li me sasluati?"
Tajac. Darel obori pogled.
Antorove usne iskrivi neki poluosmeh. "U redu, doktore. Dajte mi nekoliko minuta. Ispriaj mu,
Dirid."
"Koliko ja znam, dr Darele", nausiljeno e Dirid, "vaa ker je na Trantoru. U istonoj
svemirskoj luci je, bar, imala kartu za Trantor. Bila je sa trgovinskim predstavnikom s te planete, koji
je tvrdio da mu je neaka. Vaa ker kao da ima neku udnu zbirku roaka, doktore. To je bio drugi
ika koga je stekla u vremenu od dve nedelje. Trantorac je ak pokuao da me podmiti; verovatno
sada misli da su se zahvaljujui tome izvukli." Podrugljivo se nasmei na tu pomisao.
"Kako je izgledala?"
"Zdrava i itava, koliko sam zapazio. Uplaena. To joj se ne udim. Celo odeljenje se dalo u
poteru za njom. Jo uvek ne znam zbog ega."
Darel kao da prvi put posle nekoliko minuta udahnu. Bio je svestan drhtanja svojih ruku i s mukom
pokua da ga obuzda. "Znai, dobro je. Ko je taj trgovinski predstavnik? Vratite se na njega. Kakvu
ulogu on u tome igra?"
"Ne znam. Znate li neto o Trantoru?"
"Nekada sam tamo iveo."
"Sada je to poljoprivredni svet. Uglavnom izvozi stonu hranu i itarice. Veoma kvalitetne!
Prodaje ih irom Galaksije. Na planeti postoje jedno ili dva tuceta poljoprivrednih kooperativa, a
svaka od njih ima predstavnika u inostranstvu. To su prevejanci... Istorija tog tipa mi je poznata.
Dolazio je i ranije na Kalgan, obino sa enom. Savreno je poten. Savreno bezopasan."
"Mmm. Doktore, Arkadija je roena na Trantoru", upita Antor. "Vidite kako se slae. elela je da
se izgubi - brzo i daleko - a Trantor se sam nametnuo. Ne mislite?"
"Zato se nije vratila ovamo", upita Darel.
"Moda su je progonili, pa je mislila da mora opet zavaravati trag?"
Dr Darel se ne usudi da postavi jo neko pitanje. Neka je onda, neka bude bezbedna na Trantoru,
onoliko bezbedna koliko to ovek moe biti bilo gde u ovoj mranoj i uasnoj Galaksiji. Dotetura se
do vrata, oseti lak Antorov dodir na rukavu, zastade, ali se ne osvrnu.
"Nemate, nadam se, nita protiv ako i ja s vama krenem kui, doktore?"
Mladi se kiselo nasmei. "Ne poznajete vi toliko va mozak koliko ga oni mogu poznavati.
Pretpostavite da znajui vas oni mogu raunati na ono to vi smatrate, samo smatrate da je
neverovatan postupak, prosto zbog toga to unapred znaju kojim pravcem e se kretati vae
rasuivanje."
"U tom sluaju, nema izlaza. Jer ako sledim nain rasuivanja kakav si upravo opisao, pa odem na
Trantor, moda su i to predvideli. To je beskonaan krug nad-nad-nad-nadmudrivanja. Bilo koji
pravac da odaberem, jedino mogu da krenem ili ostanem. Sloeni in odmamljivanja moje keri
preko polovine Galaksije ne moe imati svrhu da me zadri gde sam, jer bih ja sasvim sigurno tu
ostao i da nita nisu preduzeli. Jedino je moglo da ima svrhu da me pokrene, a zato u ostati.
Osim toga, Antore, ne duva svakom oveku Druga zadubina za vrat; nisu sva zbivanja plod
njihovog pomeranja marioneta. Moda nemaju nikakve veze sa Arkadijinim odlaskom, pa e ona
moda na Trantoru biti bezbedna, dok smo svi mi ostali mrtvaci."
"Ne, tu ste na pogrenom putu", otro primeti Antor.
"Ima li neko drugo tumaenje?"
"Imam, ako biste me sasluali."
"Oh, samo napred. Strpljenje mi ne nedostaje."
"Pa... koliko poznajete svoju roenu ker?"
"Koliko svaki pojedinac poznaje nekog drugog? Moje poznavanje je oigledno nedovoljno."
"Ako se tako posmatra ista je stvar i s mojim poznavanjem, ak i vie - izuzev to sam je ja gledao
nepristrasno. Prvo - ona je zagriena mala romantiarka, jedine intelektualca iz kue od slonovae,
odrasla u nestvarnom svetu pustolovina sa video-ekrana i mikro-knjiga. ivi u nastranoj fantastinoj
tvorevini o pijunai i spletkama koju je sama izgradila. Drugo - inteligentna je; u svakom sluaju,
dovoljno da nas nadmudri. Paljivo je isplanirala da prislukuje prvi sastanak i u tome uspela. Tree
- gaji nezdravi kult junatva svoje babe, vae majke, koja je potukla Mazgova.
Mislite da sam do sada bio u pravu? U redu. Za razliku od vas primio sam potpuni izvetaj od
porunika Dirida, a povrh toga, i moji izvori obavetenja na Kalganu prilino su iscrpni. Svi se ti
izvori slau. Na primer, znamo da na sastanku sa Gospodarom Kalgana Homiru Manu nije bila data
dozvola za ulazak u palatu Mazgova, a da je ta odluka napreac povuena poto je Arkadija
razgovarala sa Gospoom Kalijom, odlinom prijateljicom Prvog graanina."
"A kako ti sve ovo zna", prekide ga Darel.
"Pre svega, Dirid je u toku policijske akcije traganja za Arkadijom razgovarao sa Manom.
Prirodno, imamo potpunu kopiju pitanja i odgovara.
A uzmite i samu Gospou Kaliju. Govorka se da je Stetin izgubio interesovanje za nju, ali
injenice tu glasinu ne podupiru. Ne samo to je u stanju da pretvori Gospodarevo odbijanje dato
Manu u pristanak, nego ak moe da otvoreno organizuje Arkadijin beg. Pa, tuce vojnika oko
Stetinovog zdanja posvedoilo je da su njih dve viene zajedno te poslednje veeri. Ipak, ostaje
nekanjena. I to uprkos injenici da se za Arkadijom traga sa na izgled najveom revnou."
"ta onda zakljuuje iz ove poplave protivrenosti?"
"Da je Arkadijin beg bio nametan."
"Kao to sam i ja rekao."
"Uz jednu dopunu. Da je Arkadija morala znati da je nameten; da je Arkadija, ta bistra mala
devojica koja svugde vidi zavere, prozrela i ovu i da je rasuivala na va nain. eleli su da se
vrati u Zadubinu i zato je umesto da doe ovamo otila na Trantor. A zato na Trantor?"
"Da, zato?"
"Zato to je tamo utekla njena oboavana baka Bejta kad je ona beala. Svesno ili nesvesno,
Arkadija je nju oponaala. Zbog toga se i pitam nije li i Arkadija beala od istog neprijatelja?"
"Od Mazgova?", s utivim sarkazmom upita Darel.
"Naravno, ne od njega. Hteo sam da kaem - od neprijatelja iji mentalitet nije mogla da savlada.
Beala je od Druge zadubine, ili od nekog ko je pod njenim uticajem a nalazi se na Kalganu."
"O kakvom to uticaju govori?"
"Zar oekujete da je Kalgan imun od te sveprisutne opasnosti? Obojica smo nekako zakljuili da
je Arkadijino bekstvo nameteno. Tano? Tragali su za njom i nali je, a onda namerno dozvolili da
je Dirid pusti. Dirid, razumete? Kako je to mogue? Zato to je na ovek. Ali kako su to znali? Da
li su raunali na to da je izdajnik? A doktore?"
"Sad kae da su iskreno eleli da je uhvate. Otvoreno govorei malo me zamara. Zavri priu,
spava mi se."
"Moja pria e brzo biti gotova." Iz unutranjeg depa Antor izvue snopi foto-snimaka. Bila su
to poznata krivudanja encefalografa. "Modani talasi Dirida, snimljeno po njegovom dolasku",
nemarno ree Antor.
Bili su sasvim itljivi Darelovom golom oku, a kad ih je pregledao lice mu posive: "Kontroliu
ga."
"Tano. Dozvolio je da Arkadija pobegne ne zato to je bio na ovek, ve ovek Druge
zadubine."
"ak i poto je saznao da Arkadija ide na Trantor, a ne na Terminus."
Antor slee ramenima: "Bio je podeen tako da je pusti. Nije bilo naina da on to izmeni. Vidite,
bio je samo orue. Desilo se da je Arkadija sledila najmanje mogui pravac, i da je verovatno
bezbedna. Ili e bar biti bezbedna dotle dok Druga zadubina ne izmeni planove, kako bi obuhvatila
ovo promenjeno stanje stvari..."
Zautao je. Mala signalna svetlost na video-aparatu treperila je. Na Nezavisnoj mrei najavljivala
je vane vesti. Darel je takoe primeti i mahinalnim pokretom, steenim dugom navikom, ukljui
video. Upali su usred reenice, ali pre nego to je bila zavrena saznadoe da je pronaen Hober
Melou, odnosno njegova olupina, a da se po prvi put za gotovo pola veka Zadubina opet nalazi u
ratu.
Antorova vilica otro se ocrtavala: "U redu, doktore, uli ste ovo. Kalgan je napao, a Kalgan je
pod kontrolom Druge zadubine. Hoete li se povesti za svojom keri i krenuti na Trantor?"
"Ne. Rizikovau. Ovde."
"Dr Darele! Niste razboriti, ni koliko je to vaa ker. Pitam se koliko vam se moe verovati."
Jedan trenutak zadra svoj otri pogled na Darelu, a zatim se bez rei udalji.
Darel ostade u neizvesnosti i - gotovo - oajanju.
Video, na koga niko nije obraao panju, predstavljao je uzrujanu meavinu slike i zvuka koja je
nervozno i podrobno opisivala prvi sat rata izmeu Kalgana i Zadubine.
17. RAT
Gradonaelnik Zadubine nepotrebno je zaeljavao proreene pramenove kose koja mu je
oiviavala lobanju. "Koliko smo godina protraili", uzdahnu on, "koliko smo prilika propustili. Ne
optuujem nikoga, dr Darele, ali zasluujemo poraz."
"Ne vidim razloga za nemanje vere u zbivanja, gospodine", spokojno odvrati Darel.
"Nemanje vere! Nemanje vere! Tako vam Galaksije, dr Darele, a na emu biste zasnovali neko
drukije dranje? Doite ovamo..."
Napola je vodio, a napola gurao Darela prema providnom jajolikom predmetu graciozno
postavljenom na malo nosee energetsko polje. Na dodir gradonaelnikove ake predmet poe da
zrai svetlost iz unutranjosti - bio je to precizan trodimenzionalan model dvostruke galaktike
spirale.
"utom bojom oznaen je deo svemira pod kontrolom Zadubine, a crvenom onaj pod kontrolom
Kalgana."
Darel je video jednu grimiznu loptu kako poiva u rairenoj utoj aci, koja je tu loptu obuhvatala
sa svih strana, izuzev prema sreditu Galaksije.
"Galaktografija je na najvei neprijatelj", ree gradonaelnik. "Nai admirali ne kriju na gotovo
beznadean strateki poloaj. Pogledajte. Neprijatelj raspolae unutranjim komunikacionim linijama.
Zbijen je, sa podjednakom lakoom nam se moe suprotstaviti na svakoj strani. Moe se boriti sa
minimalnom vojskom. Mi smo ratrkani. Prosena razdaljina izmeu nastanjenih sistema u Zadubini
gotovo je tri puta vea od razdaljina unutar Kalgana. Otii, na primer, sa Santanija na Lokris za nas
predstavlja put od dve hiljade pet stotina parseka, a za njih od samo osam stotina parseka, ako se
zadrimo unutar naih dveju teritorija..."
"Sve to znam, gospodine", ree Darel.
"A ne shvatate da to moe znaiti poraz?"
"U ratu postoje i druge stvari, osim rastojanja. Mislim da ne moemo izgubiti. To je sasvim
nemogue."
"Zato to kaete?"
"Na osnovu mog tumaenja Seldonovog plana."
"Oh, znai i vi se oslanjate na mistinu pomo Druge zadubine!" Gradonaelnikove usne se
iskrivie, a iza lea ake mu pljesnue jedna o drugu.
"Ne. Ve samo na pomo neumitnosti - i na hrabrost i upornost."
Uprkos ovakvih rei, iza svoje neusiljene samouverenosti, pitao se...
ta bi bilo kad bi...
Pa... ta ako je Antor bio u pravu da je Kalgan neposredno orue mentalnih volebnika? ta ako
su naumili da poraze i unite Zadubinu. Ne! To nije imalo smisla?
Pa ipak...
Gorko se nasmei. Uvek isto! Uvek to virenje i virkanje kroz neprozirni granit koji je za
neprijatelja tako proziran.
Galaktografske istine o situaciji, dakako, nisu bile nepoznate ni Stetinu.
Gospodar Stetin je stajao pred blizancem galaktikog modela koji su gradonaelnik i Darel
posmatrati. Samo to se gradonaelnik mrtio, a Stetin osmehivao.
Admiralska uniforma se impozantno blistala na njegovoj krupnoj prilici. Grimizna lenta ordena
Reda Mazgova, koji mu je dodelio bivi Prvi graanin, onaj kojeg je est meseci kasnije pomalo
nasilno smenio, dijagonalno se pruala preko njegovih grudi od desnog ramena do struka. Srebrna
zvezda s dvojnim kometama i maevima sjajila mu se na levom ramenu.
Obraao se estorici lanova svog generaltaba, u uniformama neto manje pompeznim od
njegove, i svom mravom, sivom ministru predsedniku - tamnoj paukovoj mrei izgubljenoj u sjaju.
"Mislim da su odluke jasne", ree Stetin. "Moemo da ekamo. Za njih svaki dan odlaganja
predstavlja novi udarac moralu. Ukoliko pokuaju da odbrane sve delove svog carstva suvie e se
razviti, a onda moemo izvriti napad udarivi istovremeno na dva mesta, ovde i ovde." Pokazao je
pravce na galaktikom modelu - dva koplja jasno bele boje probie kroz utu aku iz crvene lopte
koju je ta aka drala, odsecajui s obe strane Terminus u zategnutom luku. "Tako emo podeliti
njihovu flotu u tri dela, koji se mogu pobediti s malo jedinica. Ukoliko se budu zbili, dobrovoljno e
se odrei dve treine svojih dominiona, verovatno time rizikujui i pobunu."
Nakon toga nastalu tiinu narui jedino tanak glas ministra predsednika: "Za est meseci Zadubina
e postati est puta jaa. Kao to svi znamo njihove rezerve su vee, njihova flota je brojano
nadmonija, a iva sila praktino neiscrpna. Moda bi brz napad bio sigurniji."
Oigledno je bilo da je njegov glas imao najmanje uticaja u toj sobi. Gospodar Stetin se nasmei i
naini jedan neukusan pokret rukom. "est meseci, ili jedna godina, ako bude potrebno, nee nas nita
kotati. Ljudi iz Zadubine se ne mogu pripremiti, ideoloki su za to nesposobni. Njihova filosofija je
takva da veruju da e ih Druga zadubina izbaviti. Ali ovog puta nee, a?"
Ljudi u sobi se s nelagodnou promekoljie.
"Mislim da vam nedostaje samopouzdanje", ledeno primeti Stetin. "Treba li da jo jednom
navedem izvetaje naih agenata sa teritorije Zadubine ili da ponavljam nalaze gospodina Homira
Mana, agenta Zadubine sada u naoj... hm... slubi? Da zakljuimo sastanak, gospodo."
Stetin se vrati u svoje line odaje, zadravi na licu ukoeni osmeh. Katkad se pitao o ovom
Homiru Manu. udan beskimenjak, koji svakako nije ispunio prvobitna iekivanja. Mada, vrcao je
zanimljivim podacima koji su delovali uverljivo - naroito kada bi i Kalija bila prisutna.
Jo vie se ozari. I ta debela budala ima svojih korisnih strana. Mogla je, bar, da iz Mana izmami
vie nego je on uspevao, a sa manje tekoa. Kako bi bilo da je da Manu? Namrtio se. Kalija. Ona i
njena glupa ljubomora. Svemira mu! Da mu je tu ona devojica. Darelova... Zato joj zbog toga nije
smrvio lobanju?
Nije mogao da ukae na razlog. Moda, zato to se slagala s Manom. A Man mu je bio potreban.
Man je, na primer, dokazao da nema Druge zadubine, odnosno, da je bar Mazgov u to verovao.
Njegovim admiralima je bilo potrebno takvo uveravanje.
Voleo bi da moe obnarodovati dokaze, ali bolje je ostaviti Zadubinu da veruje u svog
nepostojeg pomagaa. Da li mu je, zapravo, Kalija na to ukazala? Tano. Ona je to rekla.
Oh, glupost? Nije ona mogla nita rei.
Mada...
Protrese glavom da bi je razbistrio i promeni misli.
Mazgova. Pigmeji sadanjosti oseaju sujeverni strah prema zemnim ostacima dinova prolosti.
No, bilo bi grozno kad bi zbog toga neto zamerala ovom vedrom oveuljku. Na Trantoru je ve
skoro tri meseca i sve to vreme on i ona - Tatica i Mamica - bili su divni prema njoj.
A ime im uzvraa? Time to ih upetljava u sveoptu propast. Da li ih je, moda, upozorila da je
osuena da bude unitena? Ne! Pustila ih mirno da preuzmu smrtonosnu ulogu zatitnika.
Imala je nepodnoljivu griu savesti - jer, ta joj je drugo preostajalo?
Oklevajui, krenu niz stepenice na doruak. Do nje dopree glasovi.
Izvijajui punani vrat Prim Palver zavue ubrus za okovratnik koulje laajui se kuvanih jaja sa
neprikrevenim zadovoljstvom.
"Jue sam bio dole u gradu, Mamice", zamahnu viljukom i gotovo prigui svoje rei obilnim
zalogajem.
"Pa ta ima novo u gradu, Tatice?" ravnoduno e Mamica, sedajui, zagledajui po stolu i
ponovo ustajui za so.
"Ah, nije najbolje. Vratio se jedan brod iz pravca Kalgana i doneo ondanje novine. Tamo je rat."
"Rat! Tako! Pa neka kre vratove, kad u glavama nemaju pameti. Je l' ti stigla plata? Tatice,
ponavljam ti. Opomeni matorog Keskera da ono nije jedina kooperativa na svetu. Dovoljno je ve to
to te tako plaaju da me je sramota i da spomenem mojim prijateljicama; nitarije, bar bi to mogli
raditi na vreme."
"Na vreme, tandara-mandara", razdraeno odvrati Tatica. "Sluaj, nemoj da mi zakera za vreme
doruka, da mi preseda svaki zalogaj u grlu." Uz ove rei on se iskali jednim pustoenjem po
prepeencu s maslacom. Zatim, neto umerenije, dodade: "Borbe se vode izmeu Kalgana i
Zadubine - i to ve dva meseca."
Oponaajui svemirsku bitku, ruke mu kidisae jedna na drugu.
"A-ha! Kakvi su izgledi?"
"Za Zadubinu loi. Pa, videla si Kalgan, sve sami vojnici. Spremili su se. Zadubina nije i zato paf!"
Mamica iznenada spusti viljuku i siknu: "Budalo!"
"A?"
"Blesane! Samo lapara."
Brzo pokaza rukom, a Tatica preko ramena spazi Arkadiju kako ukoeno stoji na pragu.
"U Zadubini je rat?"
Tatica najpre bespomono pogleda u Mamicu, pa potvrdi glavom.
"I ona gubi?"
Ponovo klimnu.
Polako prilazei stolu, Arkadija oseti kako je neto nepodnoljivo gui u grlu. "Da li je sve
gotovo?" proapta.
"Gotovo", sa izvetaenom veselou ponovi Tatica. "Ko kae da je gotovo? U ratu se tota
deava. I... i..."
"Sedi, srce." umirujue e Mamica. "Ne treba priati pre doruka. Kad u stomaku nema hranu
nisi zdrava."
Arkadija se, meutim, ne osvrnu na nju: "Da li su Kalganci na Terminusu?"
"Ne", ozbiljno e Tatica. "Vesti su od prole nedelje, a Terminus se jo borio. asna re.
Govorim istinu. Jaka je jo Zadubina. Hoe da ti donesem novine?"
"Da!"
Nad ono malo doruka to je uspela da pojede itala je novine i pri tom joj se oi zamaglie.
Santani i Korelija su pali - bez borbe. Eskadrila zadubinske flote nala se u nekom tesnacu u retko
ozvezdanom sektoru Ifni i bee zbrisana, maltene, do poslednjeg broda. Zadubina se sada vratila na
jezgro od etiri kraljevstva - prvobitno carstvo koje je izgraeno pod prvim gradonaelnikom,
Salvorom Hardinom. Meutim, jo je pruala otpor - moda jo ima izgleda - ma ta da se desi mora
obavestiti oca. Mora nekako dopreti do njegovog uha. Mora! Kako? Kad se rat prepreio!?
Posle doruka, ona upita Taticu: "Idete li uskoro na neki nov put, g. Palvere?"
Tatica je sedeo u irokoj naslonjai na travnjaku ispred kue i sunao se.
"Put", lenjo ponovi. "Ko zna? Prijatno je odmarati se, a i imam jo odsustva. Zato da pominjemo
nova putovanja? Ti si neki nemiran duh, Arkadija?"
"Ja? Ne, ovde mi se dopada. Veoma ste dobri prema meni, vi i ga Palver."
On mahnu rukom prema njoj da bi je uutkao.
"Razmiljala sam o ratu", ree Arkadija.
"Nemoj misliti o njemu. ta ti tu moe? Ako je to neto protiv ega ne moe nita, zato bi se
kidala?"
"Razmiljala sam o tome da je Zadubina izgubila veinu svojih poljoprivrednih svetova. Tamo
verovatno hranu daju na karte."
"Ne brini. Sve e biti dobro." Tatica kao da se zbuni.
"Volela bih da im mogu odneti hranu, eto." Ona kao da ga preu. "Znate, posle smrti Mazgova
Zadubina se pobunila, pa je Terminus neko vreme bio odseen jer je bio pod opsadom generala
Hana Priera koji je bio nasledio Mazgova. Ponestalo je hrane, otac kae da mu je njegov otac priao
da su imali samo koncentrate amino-kiselina u prahu, koji su bili groznog ukusa. Zamislite, jedno jaje
je kotalo dve stotine kredita. U pravi as su probili opsadu, pa su se tuda provukli brodovi sa
namirnicama sa Santanija. Mora da je to bilo uasno doba. Moda se sada deava opet neto tako."
Posle kraeg utanja Arkadija produi: "Znate, kladim se da bi Zadubina bila spremna da za
hranu plaa kao na crnoj berzi. Dvostruko, trostruko, pa i vie. Eto, kad bi se, na primer, neka
kooperativa sa Trantora toga poduhvatila, moda bi izgubila nekoliko brodova, ali kladim se da bi
postala ratni bogata pre nego to se rat zavri. Nekada, davno, tako su radili trgovci Zadubine, i to
stalno. Kad bi bio rat, prodavali bi sve ono za im je bila velika potranja i rizikovali bi. Bez veze,
po jednom putovanju zaradili bi i po dva miliona - isto. I to samo od onog to bi prevezlil jednim
brodom."
Tatica se prenu. Nije ni opazio da mu se cigara ugasila. "Posao s namirnicama? Hmm... Ali
Zadubina je tako daleko."
"Oh, znam. Pretpostavljam da to ne biste mogli obaviti odavde. Ako biste koristili redovni linijski
brod verovatno ne biste stigli dalje od Masene ili Smuika, a posle biste morali da unajmite neki mali
izviaki brod, ili neki slian, kojim biste se mogli provui kroz borbenu liniju."
Tatica je rukom gladio kosu dok, je raunao.
Dve nedelje kasnije bile su zavrene pripreme. Mamica je gotovo neprestano grdila... Prvo - zbog
neizleive tvrdoglavosti s kojom se izlagao tako rei samoubistvu. Zatim zbog neverovatne
tvrdoglavosti s kojom je odbijao da joj dopusti da poe sa njim.
"Mamice, zato se ponaa kao neka starica", upita Tatica. "Ne mogu da te povedem. Ovo je
muki posao. ta misli da je rat? Zabava? Deja igra?"
"A zato ti onda ide? Zar si ti mukarac, matora budalo, jednom nogom si u grobu. Pusti mlade da
idu - a ne debele elonje kao ti."
"Nisam elav", dostojanstveno uzvrati Tatica, "i imam puno kose. A zato da ja ne budem onaj
koji e zaraditi proviziju? Ha, mladi? Sluaj, to mogu biti milioni."
"Naravski, sad kad se vie ne povlaimo. ak i da se stvari pogoraju, tad bih oekivao da se
umea Druga zadubina. Jo uvek imamo Seldonov plan - a i oni to znaju."
Terbor malo iskrivi usta: "Dakle, ti to rauna na Drugu zadubinu?"
Dobi iskreno iznenaen odgovor: "Pa, zar ne rauna svako na nju?"
Mlai oficir Tipelum ue u Terborovu kabinu posle videoemisije. Baci jednu cigaretu dopisniku i
zaturi kapu unazad, toliko da mu se s mukom zadravala na potiljku.
"Pokupili smo jednog zarobljenika", primeti on.
"Da?"
"Neki mali iz. Tvrdi da je neutralac, ni manje ni vie, da ima diplomatski imunitet. Mislim da ne
znaju ta e s njim. Zove se Palvro, Palver, tako nekako, a kae da je s Trantora. Svemira mi, ne znam
ta e ovde u ratnoj zoni."
Terbor se, meutim, uspravi na leaju sasvim zaboravljajui na to da se spremao da odrema.
Dobro se seao svog poslednjeg razgovora sa Darelom, dan posle objave rata kad se spremao da
krene.
"Prim Palver", ree. Bilo je to tvrenje.
Tipelum outa i pusti da mu mlazii dima iziu na uglove usta. "Da. Tako ti svemira, otkud zna?"
"Nije vano. Mogu li se videti sa njim?"
"Svemira mi, ne znam. Barba se zatvorio sa njim u svojoj kabini, pa ga sasluava. Svi misle da je
pijun."
"Kai barbi da ga poznajem, ako je on onaj za koga se izdaje. Preuzeu odgovornost."
Na admiralskom brodu Tree flote zapovednik Diksil istrajno je posmatrao Veliki detektor.
Nijedan brod nije mogao a da ne bude izvor atomskog zraenja - ak ni kad lei kao inertna masa svaka ia tog zraenja bila je mala iskra na trodimenzionalnom polju.
Svi brodovi Zadubine bili su na broju i nijedna iskra nije zaostala sad poto je uhvaen taj mali
pijun koji je tvrdio da je neutralac. Neko vreme je taj brod sa strane prouzrokovao uzbunu u
zapovednikovim odajama. Mislilo se da e biti neophodno da se hitno promeni taktika. Kako stoji...
"Jesi li siguran da si sve zapamtio?"
Kapetan Sen potvrdi glavom. "Proveu svoju eskadru kroz hipersvemir: radijus 10.00 parseka,
teta 268,52 stepeni; fi 84,15 stepeni. Povratak na polaznu taku u 13.30. Ukupno izbivanje 11,83
asova."
"Tako je. Odsad emo raunati na povratak precizran u pogledu mesta, a i vremena. Razume?"
"Da, zapovednie." Pogledao je na runi asovnik. "Moji brodovi e biti spremni do 01.40."
"Odlino", odvrati zapovednik Diksil.
Kalganska eskadra jo nije bila na dometu detektora, ali e uskoro biti. U ovom smislu je
primljeno posebno obavetenje. Snage Zadubine, bez Senove eskadre, bile bi brojano znatno
slabije, ali zapovednik je bio sasvim samopouzdan. Sasvim samopouzdan.
Prim Palver tuno pogleda oko sebe. Najpre u visokog mravog admirala, zatim u ostale - svi su
bili u uniformama - i najzad u ovog poslednjeg oveka - ogroman i gojazan, s razdrljenim
okovratnikom i bez mane nije liio na ostale - u ovog koji je rekao da eli da sa njim porazgovara.
"Admirale, savreno su mi poznate sve ozbiljne mogunosti u vezi ovoga, ali kaem vam da u
moda biti kadar da okonam sadanju neizvestnost ako mi bude dozvoljeno da sa njim porazgovaram
nekoliko minuta", ree Doul Terbor.
"Postoji li neki razlog zbog koga ne moete da ga sasluate preda mnom?"
Tvrdoglavog izgleda, Terbor iskrivi usta. "Admirale, dok sam se nalzio na vaim brodovima
Trea flota je uivala izvanredan publicitet u tampi. Ukoliko elite, moete postaviti ljude pred vrata
i vratiti se kroz pet minuta. U meuvremenu, molim da mi malo iziete u susret, pa ni va ugled u
javnosti nee biti okrnjen. Razumete?"
Razumeo je.
Kad se naoe nasamo, Terbor se obrati Palveru: "Brzo - kako se zove devojica koju si silom
odveo?"
Palver je jedino mogao da bulji razgoraenih oiju i mae glavom.
"Ne vrdaj" upozori ga Terbor. "Ako ne odgovori, proglasie te za pijuna, a u ratu pijune
raznose bez suenja."
"Arkadija Darel", promuca Palver.
"A! U redu. Da li je iva?"
Palver klimnu.
"Bolje bi ti bilo da si u to siguran, ili nee dobro proi."
"U dobrom je zdravlju, na potpuno sigurnom mestu", tiho e Palver.
Admiral ponovo ue: "Pa?"
"Gospodine, ovaj ovek nije pijun. Moete verovati u ono to vam kae. Jamim za njega."
"Tako?" Admiral se namrti. "On, dakle, predstavlja poljoprivrednu kooperativu sa Trantora koja
eli da zakljui trgovinski sporazum sa Terminusom, radi isporuke itarica i krompira. Dobro, ali sad
ne moe da ide."
"A to da ne", brzo upita Palver.
"Zato to se nalazimo usred okraja. Kad bude zavren... pod pretpostavkom da preivimo...
odveemo vas na Terminus."
Kalganska flota, koja je krstarila svemirom, sa neverovatne razdaljine je otkrila brodove
Zadubine, ali je i sama bila otkrivena. Kao mali svici na Velikim detektorima obe strane se preko
ogromne praznine pribliie jedna drugoj.
"Mora biti da im je ovo glavnina", namrteno primeti admiral Zadubine. "Pogledajte koliko ih je!
Ipak, nee nam odoleti, nee ukoliko se moe raunati na Senovo odeljenje."
Kapetan Sen bee otiao pre nekoliko asova - kada je prvi put uoen neprijatelj. Plan se vie nije
mogao izmeniti. Ili e uspeti ili nee, mada se admiral oseao prilino samouveren. A i oficiri. Pa i
ljudstvo.
Ponovo poe posmatrati svice.
Svetlucali su preciznim formacijama, kao u nekom samrtnom plesu.
Flota Zadubine je polako uzmicala. Prolazili su asovi, a Flota je sporo menjala pravac drei
neprijatelja koji se pribliavao, skreui s kursa prvo pomalo a zatim sve vie.
U duhovima onih koji su diktirali plan bitke postojao je izvestan deo svemira koji je trebalo da
zaposednu kalganski brodovi. Iz tog dela izmilee Zadubinci, a uunjae se Kalganci. One koji bi se
ponovo pojavili silovito bi iznenada napadali. One koji ostadoe unutra nisu ni taknuli.
Sve je zavisilo od nevoljnosti brodova Gospodara Stetina da sami preuzmu inicijativu - od
njihove spremnosti da ostanu u tami, gde ih niko ne napada.
Zapovednik Diksil je netremice, bez uzrujavanja, gledao u svoj runi asovnik. Bilo je 13-10.
"Imamo dvadeset minuta."
Porunik koji je bio pored njega nervozno klimnu: "Do sada je sve izgleda bilo u redu,
zapovednie. Opkolili smo ih vie od devedeset odstvo. Ako uspemo da ih samo tako zadrimo..."
"Da! Ako..."
Brodovi Zadubine poee ponovo da sporo napreduju, vrlo sporo. No suvie brzo, da bi se
Kalganci povukli, a ipak taman toliko brzo da obeshrabre kalgansko napredovanje. Ovi su radije
ekali.
A minuti su prolazili.
U 13.25 admiralov signal se oglasi na sedamdeset i pet brodova u borbenoj liniji Zadubine i oni
se s maksimalnim ubrzanjem uputie ka elu kalganske flote koja je brojala tri stotine brodova.
Kalganski zatitni omotai uz plamen proradie i ogromni snopovi energije poee da sevaju. Svaki
od tri stotine brodova ustremio se u istom smeru, prema svojim bezumnim napadaima koji im se
suprotstavie bez posustajanja i obaziranja.
U 13.3o niotkud se pojavi pedeset brodova pod zapovednitvom kapetama Sena; jednim jedinim
skokom kroz hipersvemir dopree do proraunatog mesta u proraunato vreme i rasporedie sa
ruilakim besom po nepripremljenoj kalganskoj pozadini.
Zamka je savreno funkcionisala.
Kalgancima je jo mogla pomoi njihova brojana nadmonost, ali oni nisu bili raspoloeni za
brojanje. Njihov prvi pokuaj je bio da umaknu, a jednom razbijena formacija bila je jo ranjivija
zbog toga to su joj neprijateljski brodovi prepreavali put.
Posle izvesnog vremena, poprimilo je to razmere lova na pacove.
Od tri stotine kalganskih brodova, jezgra i ponosa flote, na Kalgan se vratilo u gotovo
beznadenom stanju njih ezdesetak ili manje. Gubitak Zadubine iznosio je osam od ukupno sto
dvadeset i pet brodova.
Prim Palver se iskrcao na Terminus u jeku slavlja. Taj zanos ga je oamuivao, pa pre nego to e
napustiti planetu obavio je dva posla i dobio jednu molbu.
Dva obavljena posla behu 1) sklapanje ugovora na osnovu kojeg je Palverova kooperativa imala
da meseno isporuuje dvadeset brodskih tovara izvesnih namirnica, u toku naredne godine, po ratnoj
ceni, a zahvaljujui nedavnoj bici bez odgovarajueg ratnog rizika; i 2) prenoenje Arkadijinih triju
kratkih rei drDarelu.
Dr Darel se jedan trenutak zaprepaeno zagleda u njega, razrogaenih oiju, a zatim imade jednu
molbu. Molba je bila da prenese Arkadiji odgovor. Palveru se taj odgovor dopao, jer je bio jasan i
razumljiv. "Vrati se odmah. Nee biti nikakve opasnosti."
Gospodar Stetin je nemono besneo. Gledati kako ti se svako oruje lomi u rukama, oseati kako
se vrsto tkivo tvoje vojne moi raspada kao trulo, kakvo je iznebuha ispalo... to bi i sutu flegmu
pretvorilo u tenu lavu. A ipak, nemoan je - i to zna.
Ve nedeljama nije estito spavao. Tri dana se nije obrijao. Otkazao je sve audijencije. Admirale
je ostavio da se sami snalaze kako umeju, a niko nije znao bolje od samog Gospodara Kalgana da
nee biti potrebni novi porazi i jo mnogo vremena da bi se sukobio s unutranjom pobunom.
Ministar predsednik Lev Majrus uopte nije bio od koristi. Stajao je tako tu, spokojan i bestidno
star, gladei kao uvek tankim nervoznim prstom boru du nosa do brade.
"Uini neto i ti", razvika se Stetin na njega. "Poraeni smo, razume li? Poraeni! A zato? Ne
znam zato. Eto ti. Ne znam zato. Da li ti zna."
"Mislim da znam", mirno odvrati Mejrus.
"Izdaja!" Tiho bee izgovarena ta re, a za njom tiho usledie i druge. "Znao si za izdaju i utao si.
Sluio si onoj budali koju sam smaknuo s poloaja Prvog graanina i misli da e sluiti i svakog
smrdljivog pacova koji me bude zamenio. Ako si tako radio iupau ti burag i sagoreti ga na tvoje
roene oi."
"Pokuavao sam da vam ulijem svoje sumnje", neuzrujano odvrati Mejrus, "i to ne jednom, ve
vie puta. Ui sam vam zagluivao, no vi ste vie voleli da sluate savete onih koji su vam bolje
podilazili. Stvar je ispala ne onako kako sam se plaio, ve i gore. Ako sad neete da me sasluate
recite to, gospodine, i ja u se udaljiti da bih uskoro imao posla s vaim naslednikom, iji e prvi
potez nesumnjivo biti potpisivanje mirovnog ugovora."
Zakrvavljenih oiju Stetin je buljio u njega, steui i olabavljujui pesnice: "Govori, ti siva
drtino. Govori!"
"esto sam vam govorio, gospodine, da vi niste Mazgov. Moete upravljati brodovima i
topovima, ali ne i duhovima vaih podanika. Da li znate, gospodine, protiv koga se borite? Borite se
protiv Zadubine koju je nemogue poraziti - protiv Zadubine koju titi Seldonov plan - protiv
Zadubine kojoj je sueno da osnuje novo Carstvo."
"Plana nema. Nema ga vie. Man je to rekao."
"Onda je Man pogreio. A i da je imao pravo, pa ta s tim? Vi i ja, gospodine, nismo narod. Ljudi
i ene s Kalgana i sa njemu potinjenih svetova iskreno i iz dubine due veruju u Seldonov plan, kao
to to ine svi stanovnici ovog dela Galaksije. Gotovo etiri stotine godina istorija nam utuvljuje
injenicu da Zadubina ne moe biti pobeena. To nisu mogli uiniti ni kraljevstva, ni generalisimusi,
pa ni samo staro Galaktiko carstvo."
"Mazgov je to uinio."
"Tano, ali on je bio neto nepredvidljivo, a vi to niste. to je jo gore, ljudi znaju da niste. Zato
vai brodovi ulaze u bitku strahujui da e biti na neki neznani nain poraeni. Nad njima visi
nematerijalno tkivo Plana. Tako da su oprezni, osvru se pre nego to e napasti i malo suvie
mudruju. S druge strane, to isto nematerijalno tkivo ispunjava neprijatelja samopouzdanjem, otklanja
strah, odrava moral uprkos poetnim porazima. to da ne? Zadubina je uvek u poetku bivala
pobeivana, a uvek bi na kraju pobedila.
A va moral, gospodine? Svugde ste na neprijateljskoj teritoriji. Vai posedi nisu bili napadnuti,
jo ne postoji opasnost invazije - a ipak, pobeeni ste. ak i ne verujete u mogunost pobede zato to
znate da nje nema.
Priklonite se, onda, ili ete biti potueni do nogu. Priklonite se dobrovoljno, pa ete moda
sauvati ostatak. Zavisili ste od metala i energije i oni su vas do sada, koliko su mogli, potpomagali.
Zanemarili ste duh i moral i oni su vas izdali. Posluajte moj savet. Kod vas je ovek iz Zadubine Homir Man. Oslobodite ga. Poaljite ga na Terminus, i neka sa sobom ponese vae mirovne
predloge."
Iza bledih, stisnutih usana Stetin zakrguta zubima. Ali ta je drugo mogao?
Prvog dana nove godine Homir Man napusti Kalgan. Prolo je vie od est meseci otkako je otiao
sa Terminusa, a u meuvremenu rat je besneo i posustao.
Doao je sam, a odlazi uz pratnju. Doao je kao obian ovek, privatno lice; odlazi kao
nenaimenovani, ali uprkos tome stvarni ambasador mira.
A ono to se najvie izmenilo bila je njegova zabrinutost zbog Druge zadubine. Na samu pomisao
se nasmejao i s mnogo kitnjastih pojedinosti u sebi zamiljao kako e konano otkriti dr Darelu, onom
energinom mladom sposobnjakoviu Antoru i svima njima...
On zna. On, Homir Man, najzad zna istinu.
20. "ZNAM..."
Homiru poslednja dva meseca Stetinovog rata nisu sporo prola. U svom neuobiajenom zvanju
Izvanrednog pregovaraa naao se usred meuzvedanih poslova, u ulozi koju nije mogao a da ne
smatra prijatnom.
Nije bilo nekih novih veih bitaka - tek nekoliko sluajnih arki koje jedva da se raunaju - uslovi
mirovnog sporazuma behu pretreseni bez potrebe da Zadubina uini neke ustupke. Stetin je sauvao
svoj poloaj i gotovo nita drugo. Njegova flota je rasputena, posedi van domaeg sistema behu
pretvoreni u autonomije, a dozvoljeno im je da se slobodno izjasne za vraanje na prethodni status
potpune nezavisnosti, ili, pak, za konfederaciju unutar Zadubine.
Rat je zvanino okonan na jednom asteroidu iz Terminusovog zvezdanog sistema, na kome se
nalazila najstarija svemirska baza Zadubine. U ime Kalgana sporazum je potpisao Lev Mejrus, dok
je Homir bio zainteresovani posmatra.
Za sve to vreme nije imao prilike da se vidi sa dr Darelom, a ni sa nekim od ostalih. No, to jedva
da je imalo nekog znaaja. Njegova vest je mogla da prieka... i, kao i uvek, na tu misao on se
nasmei.
Dr Darel se vratio na Terminus nekoliko dana posle Dana pobede, a te iste veeri njegov dom
poslui kao zborno mesto onoj istoj petorici ljudi koja je pre deset meseci skovala svoj poetni plan.
Otezali su s veerom, a i kasnije, dok su pljuckali vino, kao da su oklevali da se vrate na staru
temu.
Dok je jednim okom uporno piljio u purpurnu dubinu svoje vinske ae, Doul Terbor bee taj
koji je vie promrmljao nego glasno izgovorio: "Pa, Homire, vidim da se sada bavi dravnim
poslovima? Dobro si izveo ovu stvar."
"Ja?" Man se veselo naglas nasmeja. Iz nekih razloga ve mesecima nije zamuckivao. "Nita ja s
tim nemam. Sve je to Arkadija. Uzgled budi reeno, Darele, kako je? ujem da se vraa sa
Trantora?"
"Tano si obaveten", tiho odvrati Darel. "Njen brod treba da pristane kroz nedelju dana."
Kriomice pogleda u ostale, ali uli su se samo pomeani neodreeni radosni usklici. Nita drugo.
"Znai, gotovo je", primeti Terbor. "Ko je sve ovo mogao da predskae pre deset meseci! Man je
bio na Kalganu i vratio se. Arkadija je bila na Kalganu i Trantoru, pa se i ona vraa. Bili smo u ratu i
pobedili u njemu, tako mi svemira. Kau da se velika istorijska kretanja mogu predskazati, ali zar
izgleda zamislivo da se uopte moglo predskazati sve ono to se zbilo i potpuno pomelo sve nas koji
smo kroz to proli."
"Kojeta", kiselo dobaci Antor. "Uostalom, zbog ega toliko likuje? Govori kao da smo doista
izvojevali rat, mada smo zapravo samo pobedili u jednoj sitnoj krizi ija je jedina svrha zapravo bila
da nae umove odvrati od onog pravog neprijatelja."
Nastade neprijatan tajac u koji je neskladnu notu unosio jedino jedva primetni smeak Homira
Mana.
Stegnutom pesnicom Antor jarosno udari o doruje svoje naslonjae: "Da, govorim o Drugoj
zadubini. Niko je ne spominje, i, ako pravilno zakljuujem, ulae se svaki napor da se o njoj ne
misli. Da li to potie od toga to je toliko privlana ova atmosfera pobede koja je zatupela ovaj svet
idiota, da i vi oseate da morate u njoj uestvovati? Prevrite se preko glave, onda, idite na rukama
dok ne udarite u neki zid, lupajte jedan drugog po leima, prosipajte konfete kroz prozor. Radite sve
to vam je drago, samo isterajte to iz sebe, a kad s tim zavrite i budete opet oni stari, vratite se da
porazgovaramo o problemu koji i danas postoji upravo onako kako je postojao i pre deset meseci,
kad ste se beili preko ramena zazirui od nepoznatog. Zar zaista mislite da treba manje strahovati od
Gospodara duha iz Druge zadubine zbog toga to ste potukli jednog budalastog manipulanta
svemirskih brodova?" Sav crven u licu i zadihan, on zastade.
"Hoe li me sasluati, Antore" spokojno upita Man. "Ili bi radije i dalje ostao u ulozi
gromoglasnog zaverenika?"
"Kai ta ima, Homire", primeti Darel, "ali kako bi bilo da se svi uzdrimo od preterano
slikovitog renika. U svoje vreme i na svom mestu on moe biti lep, ali mi je danas dojadio."
Homir Man se zavali u naslonjau i paljivo dopuni svoju au iz boce koja mu je bila kraj lakta.
"Na Kalgan sam poslat da saznam, koliko uspem, iz arhive u palati Mazgova. U tome sam proveo
nekoliko meseci. Ne traim nikakvu pohvalu za obavljeni posao. Kao to sam ve spomenuo, ulazak
mi je obezbedilo Arkadijino odreito meanje u ovu stvar. injenica je, meutim, da sam svom
prvobitnom, priznajem ne malom, poznavanju ivota Mazgova i njeogovog vremena pridodao
plodove obimnog rada na prvobitnoj grai koja nikome nije bila dostupna.
Stoga sam u jedinstvenom poloaju da mogu proceniti istinsku opasnost od Druge zadubine,
mnogo vie nego ovaj na prijatelj koji se lako uzbuuje."
"I", zapara glasom Antor, "kakva je tvoja ocena opasnosti?"
"Da je nema."
Posle kraeg utanja Evlet Semik upita s izrazom zaprepaene neverice: "Hoe rei da nema
nikakve opasnosti?"
"Sigurno. Prijatelji, Druge zadubine nema!"
Antorovi oni kapci se polako spustie; sedeo je prebledelog, bezizraznog lica.
Naavi se u sreditu panje, to mu je prijalo, Man produi: "tavie, nikada nije ni postojala."
"Na emu zasniva ovaj udni zakljuak?" upita Darel.
"Osporavam da je udan. Svima vama poznata je pria o traganju Mazgova za Drugom
zadubinom. Ali ta znate o dubini te potrage - o veri u njenu opravdanost? Na raspolaganju su mu
stajala ogromna sredstva i on ih nije tedeo. Bio je iskreno uveren u potrebu potrage - a ipak nije
uspeo. Nije pronaena nikakva Druga zadubina."
"ovek teko da bi i mogao oekivati da e biti pronaena", nervozno primeti Terbor. "Imala je
naina da se zatiti od ljubopitljivih umova."
"ak i onda kad je taj ljubopitljivi um bio um mutanta Mazgova? Mislim da nije tako. Ali valjda
ne oekujete da vam za pet minuta iznesem sutinu pedeset knjiga izvetaja. Na osnovu mirovnog
sporazuma sve one e vremenom postati deo Seldonovog istorijskog muzeja, pa ete slobodno i
natenane moi da ih prouavate, kao to sam to ja uradio. Meutim, naii ete na nedvosmisleni
zakljuak, a njega sam vam ve izneo. Nema i nikada nije bilo Druge zadubine"
"A ta je onda zaustavilo Mazgova?" umea se Semik.
"Velika Galaksijo, a ta misli da ga je zaustavila, kao to e i nas. Najvea predrasuda ovog
doba jeste ta da su Mazgova u osvajakoj karijeri osujetila neka tajanstvena bia superiornija ak i
od njega. Sve to proistie iz gledanja u pogrenoj svetlosti.
Naravno da u Galaksiji nema toga ko ne bi znao da je Mazgov bio fizika i psihika grdoba. Umro
je sa tridesetak godina, zato to njegovo neprilagoeno telo vie nije moglo savladati svoju kripavu
maineriju. Nekoliko godina pre smrti bolovao je. A i kad je bio u najboljem zdravlju, to bi se kod
obinog oveka smatralo slabim zdravljem. U redu! Osvojio je Galaksiju i prirodnim tokom stvari
poeo da umire. udo je da je dospeo i dotle i toliko postigao. Prijatelji, sve to pie veoma itkim
slovima. Samo e vam biti potrebno strpljenje. Treba samo da pokuate da na sve te injenice
pogledate u novoj svetlosti."
"Dobro, da to probamo, Mane", zamiljeno e Darel. "Bie to zanimljiv pokuaj, i ako nita drugo
bar e nam misli uiniti gipkijim. ta je s onim doterivanim ljudima - ije nam je snimke Antor doneo
pre skoro godinu dana? Pomozi nam da i njih pogledamo u novoj svetlosti."
"To je lako. Koliko je stara kao nauka encefalografska analiza? Ili, da to drukije izrazim, koliko
je razvijeno prouavanje neuronskih puteva?"
"Tu smo tek na poetku. To priznajem", ree Darel.
"Dobro. Koliko se onda moemo pouzdati u tumaenje onog to ste Antor i ti nazvali
'prepravljenom zaravni'? Imate teorije, ali koliko moete biti sigurni? Dovoljno sigurni da ih moete
smatrati vrstom osnovom za postojanje mone sile koju sve drugo negira? Postuliranjem neke
nadljudske i arbitrarne volje uvek je lako objasniti nepoznato.
To je veoma ljudska pojava. U toku itave galaktike istorije bilo je sluajeva da su se izolovani
planetarni sistemi vraali na varvarstvo, i ta bismo tu uli? U svakom takvom sluaju ti divljaci
pripisuju neshvatljive prirodne sile - nevreme, boletine, suu - osetljivim biima, monijim i
arbitrarnijim od ljudi.
Mislim da to nazivaju antropomorfizmom, a u ovoj stvari mi smo divljaci i tome se preputamo.
Kako malo poznajemo duhovnu nauku, te sve ono to ne poznajemo propisujemo nadljudima - u ovom
sluaju ljudima Druge zadubine, oslanjajui se na nagovetaj koji nam je Seldon dao."
"Oh", prekide ga Antor, "dakle, ti se ipak sea Seldona. Pomislio sam da si ga zaboravio. Seldon
je rekao da postoji Druga zadubina. Rasvetli to."
"A da li su vama poznate sve Seldonove namere? Da li znate koje su nunosti obuhvaene
njegovim proraunima? Moda je Druga zadubina krajnje neophodno strailo-plailo se krajnje
odreenim zadatkom. Uzmimo, na primer, kako smo potukli Kalgan. ta si ono spominjao u
poslednjem nizu lanaka, Terbore?"
Terbor pomeri svoju telesinu: "A vidim na ta cilja. Bio sam na Kalganu pred kraj, Darele, i bilo
je oigledno da je moral na planeti bio neverovatno nizak. Pregledao sam njihovu novinsku arhivu:
ovaj, oekivali su poraz. Zapravo, potpuno ih je obeshrabrila i sama pomisao na to da e vremenom
Druga zadubina preuzeti stvar u svoje ruke svrstavajui se, naravno, uz Prvu."
"Ba tako", produi Man. "Ja sam tamo bio tokom itavog rata. Rekao sam Stetinu da nema Druge
zadubine i on mi je poverovao. Bio je samouveren. Ali nije bilo naina da se postigne da ljudi
iznenada prestanu da veruju u ono u ta su verovali celog svog ivota, tako da je mit kasnije odigrao
veoma korisnu ulogu u Seldonovoj kosmikoj partiji aha."
Meutim, Antor sasvim napreac otvori oi i podrugljivo uperi pogled u Manovu priliku: "Tvrdim
da lae."
Homir preblede: "Ne vidim zato bih podnosio, a jo manje odgovarao na optube ove vrste."
"To tvrdim bez namere da te lino uvredim. Ne moe a da ne lae; nisi ni svestan da lae. Ali
ipak, ti lae!"
Semik poloi svoju uvelu aku na mladiev rukav: "Lake, mome!"
Antor nimalo neno strese njegovu aku i ree: "Gubim strpljenje s vama. Ovog oveka nisam
video vie od pet-est puta u ivotu, a ipak mislim da se neverovatno izmenio. Vi ostali ga godinama
poznajete, a prelazite preko toga. Ve to bi bilo dosta da ovek poludi. Da li vi ovog oveka, kojega
smo sasluali, nazivate Homirom Manom? Nije to onaj Homir Man koga sam ja poznavao."
ok izazva mete koga nadjaa Manov glas: "Tvrdi da sam varalica?"
"Moda ne u uobiajenom smislu", povika Antor iznad agora, "ali ipak varalica. Tiina! Traim
da me sasluate."
Da bi ih primirio, besno se namrti: "Da li se neko sea onog Homira Mana koga se ja seam - u
sebe povuenog bibliotekara koji nikada ne bi progovorio a da se vidno ne uzbudi; oveka sa
nervoznim glasom koji bi svoje nesigurne reenice mucao? Da li ovaj ovek zvui kao on? Teno
govori, samouveren je, pun teorija, i, svemira mi, ne muca. Je li to ista osoba?"
ak je i Man izgledao zbunjen, a Pelej Antor produi: "Kako bi bilo da ga proverimo?"
"Kako?" upita Darel.
"Vi pitate kako! Postoji oigledan nain. Imate li onaj njegov encefalografski snimak od pre deset
meseci? Napravite novi i uporedite."
On uperi prstom u namrtenog bibliotekara i plahovito ree: "ikam ga da odbije da se podvrgne
analizi!"
"Nemam nita protiv", izazovno e Man. "Ja sam onakav kakav sam oduvek bio."
"Kako zna", prezrivo dobaci Antor. "Otii u i dalje. Nikome ovde ne verujem. elim da se
svako podvrgne analizi. Bio je rat. Man je bio na Kalganu; Terbor na brodu i svugde po ratitu. I
Darel i Semik su bili odsutni - nemam pojma gde su bili. Samo sam ja ostao ovde u osami i na
sigurnom mestu, tako da se vie ne mogu pouzdati ni u kog od vas. A da bi igra bila potena i ja u se
podvrgnuti proveri. Slaemo li se? Ili treba da vas ostavim i da nastavim sam?"
Terbor slee ramenima govorei: "Nemam nita protiv."
"Ve sam rekao da nemam", ponovi Man.
Semik mahnu rukom u znak nemog pristanka, a Antor prieka na Darela. Darel najzad klimnu.
"Uzmite najpre moj", ree Antor.
Dok je mladi neurolog, spustivi one kapke, duboko zamiljen, nepomino sedeo na stolici, igle
su delikatno upisivale svoje putanje unutar unakrsnih linija.
Darel iz arhive izvadi fasciklu sa starim Antorovim encefalografskim snimcima. Pokaza ih Antoru.
"To je tvoj potpis, je li tako?"
"Da, da. To su moji snimci. Uporedite."
Skener je projektovao nove i stare snimke na ekran. Svih est kriva na svakom snimku bejahu tu, a
u mraku se sa promuklom jasnoom zaori Manov glas: "Pogledajte tamo. Postoji neka promena."
"To su primarni talasi eonog renja. Homire, to nita ne znai. Ti novi iljci koje pokazuje
predstavljaju samo gnev. Drugi su vani."
Dodirnuo je komandno dugme i est parova se stopie i podudarie. Jedino su vee amplitude
primarnih talasa stvarale udvojene linije.
"Zadovoljni?" upita Antor.
Darel odseno klimnu i sam zauze mesto. Semik doe na red posle njega, a za njim Terbor. Bez
rei behu uzete krive: bez rei behu uporeene. Man je poslednji zauzeo mesto. Na trenutak je
oklevao, a zatim sa malko oajanja u glasu primeti: "Ovaj, ujte, ja sam poslednji doao na red i
nervozan sam. Oekujem da e se to uzeti u obzir."
"Naravno", potvrdi mu Darel. "Svako tvoje svesno oseanje uticae samo na primarne talase, a
oni nisu bitni."
U muklom tajcu koji posle toga nastade izgledalo je kao da prolaze asovi... A zatim u tami, dok
su uporeivali, Antor hrapavo ree: "Naravno, naravno, to je samo poetak kompleksa. Zar nije to
ono to je rekao? Prepravljanje ne postoji, to je obian antropomorfni pojam - ali, pogledajte ovo!
Koincidencija - pretpostavljam."
"ta je", vrisnu Man.
Darelova ruka stee bibliotekarevo rame: "Miruj, Mane... po tebi je neko petljao; oni su te
prilagodili."
Svetlost se ponovo upali, a Man se napaena pogleda obazre, pokuavajui da se usiljeno
osmehne. "Ne mislite to, valjda, ozbiljno? Mora biti da neto hoete s ovim. Proveravate me, zar
ne?"
No, Darel samo kruto odmahnu glavom: "Ne, ne, Homire. Istina je."
Bibliotekareve oi se odjednom napunie suzama. "Uopte se ne oseam drukijim. Ne verujem u
to." A onda iznenada uvereno ree: "Svi ste vi u ovo umeani. To je zavera."
Darel pokua da ga pokretom primiri, ali Man strese njegovu ruku i zarea: "Nameravate da me
ubijete. Tako mi svemira, hoete da me ubijete!"
Antor se u jednom skoku baci na njega. Zau se otro pucketanje kosti o kost, i Homer omlitavi i
srui se sa izrazom straha na licu.
Antor se drui podie: "Bolje bi bilo da ga veemo i da mu zapuimo usta. Kasnije emo
odluiti ta emo s njim." Zagladio je svoju dugaku kosu unazad.
"Kako si pogodio", oednom upita Terbor, "da neto sa njim nije u redu?"
Antor se podsmeljivo okrenu prema njemu: "Nije bilo nimalo teko. Vidite, sluajno znam gde se
zaista nalazi Druga zadubina."
Kod uzastopnih duevnih potresa dejstvo se smanjuje...
Semik blago upita: "Jesi li siguran? Ovaj, upravo smo kroz tako neto proli s Manom..."
"Ovo nije ba isto", uzvrati Antor. "Darele, onog dana kad je zapoeo rat razgovarao sam s vama
veoma ozbiljno. Pokuao sam da vas nateram da odete sa Terminusa. Da sam mogao da se u vas
pouzdam, jo tada bih vam saoptio ovo to u vam sada rei."
"Hoe da kae da ve pola godine zna odgovor?" nasmei se Darel.
"Znao sam ga od onog trenutka kad sam saznao da je Arkadija otila na Trantor."
Preneraen, Darel skoi na noge: "ta s tim ima Arkadija? ta si time hteo da kae?"
"Apsolutno nita drugo do ono to je vidljivo na povrini nama tako dobro poznatih zbivanja.
Arkadija odlazi na Kalgan i u strahu bei u samo sredite Galaksije, umesto da se vrati kui. Menjaju
porunika Dirida, naeg najboljeg agenta na Kalganu - Homir Man odlazi na Kalgan i njega takoe
menjaju. Mazgov je osvojio Galaksiju, ali, zaudo, od Kalgana pravi svoje sedite; sve to me navodi
da se upitam da li je bio osvaja ili, moda, orue. Na svakom koraku susreemo se sa Kalganom,
Kalganom - i samo Kalganom, s tim svetom koji je nekako preiveo i netaknut iziao iz svih borbi
generalisimusa u toku jednog stolea."
"I kakav je, dakle, tvoj zakljuak?"
"Jasan." Antorov pogled je goreo. "Druga zadubina se nalazi na Kalganu."
"Antore, bio sam na Kalganu", prekide ga Terbor, "bio sam tamo prole nedelje. Ako je Druga
zadubina na njemu, onda sam ja lud. Lino, mislim da si ti lud."
Mladi se ogoreno okrenu prema njemu: "Ti, debela budalo! Kako bi ti oekivao da Druga
zadubina izgleda? Kao gimnazija? Moda oekuje da zrano polje jednim snopom, zelenom i
purpurnom bojom ispie 'Druga zadubina' du prilaznog svemirskog puta? uj me, Terbore. Ma gde
da se nalazi, to je zatvorena oligarhija. Moraju biti dobro skriveni na svetu na kome postoje, kao to
je i sam taj svet skriven od ostatka Galaksije."
Terboru zaigra brada: "Nimalo mi se ne dopada tvoje dranje, Antore."
"To me mnogo brine", dobi sarkastian odgovor. "Obazri se oko sebe ovde na Terminusu.
Nalazimo se u sreditu - jezgru - izvoritu Prve zadubine i sveg njenog saznanja iz oblasti fizike. Pa,
koliki deo stanovnitva ine fiziari? Moete li rukovati stanicom za prenos energije? ta znate o
nainu rada hiperatomskog motora? A? Broj pravih naunika na Terminusu - ak i na Terminusu iznosi manje od jedan odsto od ukupnog stanovnitva.
A kako je onda s Drugom zadubinom, gde se mora sauvati tajnost? Upuenih e tamo biti jo
manje, a oni e biti skriveni ak i od svog roenog sveta."
"uj", oprezno e Semik. "Upravo smo sredili Kalgan..."
"To jesmo. To jesmo", podsmeljivo primeti Antor. "Oh, kako slavimo tu pobedu! Gradovi su jo
praznino osvetljeni, jo prate vatrometi, jo kliu preko televizora. A ta sad, sad, kad se ponovo
traga za Drugom zadubinom, gde je poslednje mesto na kome emo je potraiti; gde je poslednje
mesto gde e je svako potraiti? Tano! Kalgan"
Znate, nismo im naudili, ne uistinu. Unitili smo neto brodova, poubijali nekoliko hiljada,
pocepali njihovo carstvo, preuzeli neto od njihove trgovake i privredne moi - ali sve to ne znai
nita. Kladim se da ni jednom pripadniku prave vladajue klase na Kalganu nije priinjena ni
najmanja neprijatnost. Naprotiv, sad su sigurni od radoznalaca. Ali ne i od moje radoznalosti. ta
kaete, Darele?"
Darel slee ramenima. "Zanimljivo. Pokuavam da ovo uskladim s jednom porukom koju sam pre
nekoliko meseci primio od Arkadije."
"Oh, poruka", upita Antor, "a kako je glasila?"
"Pa, nisam siguran. Tri kratke rei. Ali zanimljivo je."
"ujte", brino zainteresovan upade Semik, "ima neto to ne shvatam."
"A to bi bilo?"
Semik je briljivo odabirao rei, a dok je svaku ponaosob pevuckajui i sa oklevanjem izgovarao
odizala mu se staraka gornja usna: "Eto, Homir Man malopre ree da je Hari Seldon lagao kad je
rekao da je osnovao Drugu zadubinu. Ti sad pria da nije tako i da Seldon nije lagao, a?"
"Tano, nije lagao. Seldon je rekao da je osnovao Drugu zadubinu i to je i uinio."
"Dobro, neka je tako, ali rekao je jo neto. Rekao je da je osnovao dve Zadubine na suprotnim
krajevima Galaksije. E, mladiu, to je bila la - jer Kalgan nije na suprotnom kraju Galaksije."
"To je nevano", kao da se ljutnu Antor. "Moda je to bilo da bi se zatitila. Najzad, razmislite...
Kakvu bi stvarnu svrhu imalo to da Duhovni gospodari budu na suprotnom kraju Galaksije? Kakva je
njihova funkcija? Da pomognu da se Plan sauva. Ko su glavni igrai u Planu? Mi, Prva zadubina.
Odakle mogu da najbolje motre na nas i da odgovore svom zadatku? Na suprotnom kraju Galaksije?
Smeno! Zapravo, nalaze se na pedeset parseka odavde, to je mnogo loginije."
"Taj mi se argument svia", ree Darel. "Razborit je. ujte, Man je ve neko vreme pri svesti,
predlaem da ga oslobodimo. On stvarno ne moe nikome priiniti neko zlo."
Antor htede da se usprotivi, ali Homir je ivahno klimao glavom. Pet sekundi docnije isto toliko
ivahno je trljao zglavke svojih ruku.
"Kako se osea", upita Darel.
"Grozno", zlovoljno e Man. "Ali nije vano. Neto bih eleo da upitam ovog naeg mladog
pametnjakovia. uo sam ta je imao da kae, pa molim za dozvolu da upitam ta emo sada
preduzeti."
Zavladalo je neko udno i neumesno utanje.
Man se gorko osmehnu. "Pretpostavimo da Kalgan jeste Druga zadubina. Ko je to na Kalganu?
Kako ete ih pronai? Kako ete se s njima uhvatiti ukotac ako ih pronaete, a?"
"Ma kako da to udno zvui", upade Darel, "ja na to mogu odgovoriti. Da vam ispriam ime smo
se Semik i ja bavili ovo pola godine? To e tebi, Antore, pruiti jo jedan razlog zbog ega mi je
toliko bilo stalo da sve ovo vreme ostanem na Terminusu.
Pre svega, encefalografskom analizom sam se bavio mnogo vie nego to je to iko od vas mogao
da posumnja. Otkriti umove pripadnika Druge zadubine mnogo je tananiji posao nego to je obino
pronalaenje 'prepravljenih zaravni' - i, zapravo, to nisam postigao. Ali sam se dovoljno pribliio
tome.
Da li neko od vas zna kako funkcionie emocionalna kontrola? Jo od vremena Mazgova ona je
postala popularna kod romanopisaca i o njoj je napisano, izgovoreno i snimljeno mnogo gluposti.
Uglavnom se tretirala kao neto tajanstveno i okultno. A ona to, naravno, nije. Svako zna da je mozak
izvor na desetine hiljada elektromagnetskih polja. Svako i najmanje oseanje na manje-vie sloen
nain menja ta polja, a i to je sigurno poznato svakome.
Mogue je zamisliti um koji moe osetiti ova promenljiva polja, pa ak i odgovarati na njih. To
jest, u velikom mozgu moe postojati jedan naroit organ koji bi bio u stanju da preuzme svaki
raspored polja koji otkrije. Kako bi on to tano obavio nemam predstavu, ali to nije vano. Da sam,
na primer, slep, ipak bih mogao upoznati znaenje fotona i energetskih kvantuma, i bilo bi mi
shvatljivo da apsorpcija fotona te energije moe dovesti do hemijskih promena u nekom telesnom
organu tako da se njeno prisustvo moe otkriti. Mada, naravno, ne bih bio u stanju da na osnovu toga
shvatim boju.
Da li svi ovo razumete?"
Antor odluno potvrdi glavom, a ostali sumnjiavo.
"Takav hipotetini duhovni rezonantni organ mogao bi obaviti ono to se popularno naziva
'itanjem oseanja', pa ak i 'itanjem misli', to je zapravo neto tananije, na taj nain to bi se
usklaivao sa poljima koja emituju drugi umovi. Posle toga bi se lako dalo zamisliti da postoji neki
slian organ koji bu u stvari nametnuo nekom drugom umu promenu. Svojim snanijim poljem mogao
bi usmeravati slabije polje drugog uma - onako kao to jak magnet usmerava atomsku dvopolnost
eline ipke i ostavlja je posle toga namagnetisanom.
Proraune Druge zadubine razreio sam u tom smislu da sam razvio funkciju koja e predskazati
neophodnu kombinaciju neuronskih puteva koji bi omoguili formiranje organa one vrste kakvu sam
upravo opisao - ali, na alost, funkcija je suvie sloena da bi se mogla reiti pomou do sada
poznatih matematikih sredstava. teta, jer to znai da nikada neu otkriti obraivae umova samo na
osnovu encefalografskih snimaka.
Meutim, uspeo sam da uinim neto drugo. Uspeo sam da, uz Semikovu pomo, napravim neto
to sam nazvao mentalnim statikim ureajem. Nije nedostupno modernoj nauci da stvori izvor
energije koji e podraavati raspored elektromagnetskog polja encefalografskog tipa. tavie, moe
se napraviti tako da se potpuno nasumce menja, stvarajui, kad je u pitanju posebno duhovno ulo,
neku vrstu 'uma' ili 'statikog polja' kojim bi se zamaskirali ostali umovi s kojima bi mogao biti u
kontaktu.
Da li i dalje shvatate?"
Semik se zakikota. I ne znajui potpomogao je stvaranju, ali je pogodio, sasvim tano je pogodio.
Jo je u starcu ostao poneki trik...
"Mislim da shvatam", ree Antor.
"Ureaj se prilino lako moe napraviti, a na raspolaganju su mu bila sva sredstva Zadubine,
poto je ovo raeno u okviru vojnog istraivakog rada. Sada su gradonaelnikove kancelarije i
Zakonodavna skuptina okrueni mentalnim statikim poljem. A i veina naih kljunih fabrika. Pa i
ova zgrada. Kasnije e to biti i svako ono mesto koje budemo poeleli da apsolutno zatitimo od
Druge zadubine ili nekog budueg Mazgova. Eto, u tome je stvar."
Zavrio je jednim jednostavnim pokretom ruke.
"Znai, gotovo je", oamuenog izgleda primeti Terbor. "Velikog mi Seldona, gotovo je."
"Pa, ne ba sasvim", uzvrati Darel.
"Kako to, ne ba sasvim? Zar postoji jo neto?"
"Da, jo ne znamo gde se nalazi Druga zadubina!"
"ta", riknu Antor, "hoe da kae..."
"Da. Kalgan nije Druga zadubina."
"Otkud ti zna?"
"Prosto", proguna Darel. "Vidite, sluajno znam gde se zaista nalazi Druga zadubina."
"U tom sluaju, svaki na sused, svaki ovek pored koga na ulici proemo, moe biti nadovek iz
Druge zadubine iji um posmatra tvoj um opipavajui mu bilo misli."
"Tano."
"A dozvolili su nam da sve ovo vreme teramo po svome, a da nas nisu uznemiravali?"
"Bez uznemiravanja? A ko ti kae da nas nisu uznemiravali? Ti, ti sam si dokazao da su Mana
doterivali. Na osnovu ega zakljuuje da smo ga prvi put poslali na Kalgan samo zato to je to bila
naa elja - ili da je Arkadija prislukivala na razgovor i krenula za njim po sopstvenoj elji? Ha!
Verovatno su nas bez prestanka uznemiravali. Konano, zato bi radili vie nego to moraju? Mnogo
vie im koristi da nas zavedu na pogrean put, nego da nas sami zaustave."
Antor zaroni u misli i izroni iz njih nezadovoljnog izgleda. "E, ovo mi se ne dopada. Va mentalni
statiki ureaj nije vredan panje. Ne moe se veno sedeti kod kue, a im iz nje iziemo propali
smo zbog onog to samo mislimo da znamo. Izuzev, ako niste kadri da napravite neki mali ureaj za
svakog stanovnika Galaksije."
"Da, ali nismo ba sasvim nemoni, Antore. Ovi ljudi iz Druge zadubine imaju jedno naroito
ulo kojeg smo mi lieni. On je njihova snaga, ali i slabost. Na primer, postoji li neko napadako
oruje koje bi bilo efikasno protiv oveka sa normalnim vidom, a neupotrebljivo protiv slepog?"
"Naravno", hitro upade Man. "Svetlost u oi."
"Tano", spremno potvrdi Darel. "Dobra, snana, zaslepljujua svetlost."
"Pa ta?" upita Terbor.
"Analogija je oita. Imam mentalni statiki ureaj. On stvara vetaki elektromagnetski raspored
koji e za um oveka iz Druge zadubine biti ono to je snop svetlosti za nas. No, mentalni statiki
ureaj je kaleidoskopski. Brzo i neprekidno se menja, bre nego to ga moe pratiti mozak koji prima.
Zatim, setite se treperave svetlosti, one vrste koja bi vam prouzrokovala glavobolju ukoliko bi
dovoljno dugo potrajala. Pojaavajte tu svetlost, ili to elektromagnetsko polje, sve dok ne postane
zaslepljujue i - pretvorie se u bol, u neizdriv bol. Ali samo za one koji imaju odgovarajue ulo;
ne za one bez njega."
"Zaista?" poe da se oduevljava Antor. "Jeste li to ve isprobali?"
"Na kome? Naravno da nisam isprobao. Ali funkcionisalo bi, siguran sam."
"A gde su onda komande polja oko ove kue? Voleo bih da ih pogledam."
"Evo." Darel zavue ruku u dep kaputa. Bio je to neki mali predmet, jedva da je malo ispupio
dep. Dobacio mu je crni valjak u koji su bila usaena dugmad.
Antor ga paljivo pregleda, a onda slee ramenima. "Od gledanja nisam nita pametniji. Sluajte,
Darele, ta ne smem da diram? Ne bih, ovaj, eleo da pretvorim zatitu kue u neki nesreni sluaj."
"Nee to napraviti", ravnoduno primeti Darel. "Komanda je zabravljena." On kvrcnu
prekidaem na polugu, ali se on ne pomeri.
"A emu slui ovo dugme?"
"Njime se menja brzina promene rasporeda. A ovo menja jainu. Malo pre sam ga spominjao."
"Smem li..." upita Antor drei prst na dugmetu za jainu. Ostali prioe sasvim blizu.
"to da ne?" prihvati Darel. "Nama ne moe nakoditi."
Polako, maltene drhtavo, Antor okrenu dugme najpre u jednom, a potom u drugom smeru. Terbor
zakrguta zubima, dok Man brzo zamirka. Izgledalo je kao da izotravaju svoj nedovoljni ulni
aparat kako bi pronali ba taj impuls koji im ne bi mogao nakoditi.
Antor, najzad, slee ramenima i hitnu upravljaku kutiju Darelu u krilo. "Treba, valjda, da vam
poverujemo na re. Mada, zaista je teko zamisliti da bi se ita desilo kad sam okrenuo dugme."
"Pa naravno, Peleju Antore", izvetaeno se nasmeja Darel. "To to sam ti dao bio je samo model.
Vidi, imam jo jedan." On zbaci kaput i zgradi duplikat upravljake kutije kakvu je Antor pregledao,
a koja mu je visila o pojasu. "Vidi", ree Darel i jednim pokretom okrenu dugme na maksimalnu
jainu.
Pelej Antor se sa nezemljskim krikom skljoka na pod. Uvijao se kao u samrtnom ropcu; pobledeli
prsti su grevito hvatali i upali kosu.
Man brzo podie svoje stopalo kako ne bi dotaklo telo koje se grilo, a oi mu se pretvorie u dva
jezera uasa. Semik i Terbor su izgledali kao par gipsanih statua, ukoeni i bledi.
Ozbiljna izgleda, Darel ponovo okrenu dugme. Antor se jo jednom ili dva puta slabo trznu i
umiri. Bio je iv, no disanje mu je raspinjalo telo.
"Podignite ga na kau", naredi Darel, uhvativi mladia za glavu. "Pomozite mi."
Terbor ga uhvati za noge. Kao da su podizali vreu s branom. Posle dugih minuta disanje se
uspori, a Antorovi oni kapci zatreperie i podigoe se. Lice mu je bilo uasno uto; kosa i telo
natopljeni znojem, a kad je progovorio glas mu je bio isprekidan i neprepoznatljiv.
"Nemojte", promrmlja. "Nemojte to da ponovite! Ne znate... Ne znate... Oh-oh!" Bee to dugo,
drhtavo jeanje.
"Neemo to ponoviti", potvrdi Darel, "ako nam kae istinu. Ti si pripadnik Druge zadubine?"
"Dajte mi malo vode" zavapi Antor.
"Donesi je, Terbore, a donesi i bocu s viskijem." Poto je u Antora ulio naprstak viskija i dve
ae vode, on ponovi svoje pitanje. U mladiu kao da se neto olabavilo...
"Da", umorno potvrdi. "Pripadam Drugoj zadubini."
"Koja se", produi Darel, "nalazi na Terminusu - ovde?"
"Da, da. Imali ste pravo u svakom pogledu, dr Darele."
"Dobro! A sad nam objasni ta se zbilo u toku proteklih pola godine. Ispriaj nam!"
"Spavao bih", proaputa Antor.
"Kasnije! Kazuj!"
Nervozni uzdah. A onda rei - tihe, ubrzane. Ostali se nadvie nad njim ne bi li bolje uli.
"Situacija je postajala opasna. Znali smo da Terminus i njegovi naunici-fiziari poinju da se bave
rasporedom modanih talasa i da je doao as da se razvije neto kao to je mentalni statiki ureaj.
Istovremeno je narastalo neprijateljstvo prema Drugoj zadubini. Morali smo to spreiti, a da ne
upropastimo Seldonov plan.
Pokuali smo... da... da kontroliemo kretanje u tom pravcu. Pokuali smo da mu se pridruimo.
Trebalo je da se na taj nain sa nas svrate sumnja i panja. Da bismo to vie odvratili panju,
pobrinuli smo se da Kalgan objavi rat. Zato sam Mana poslao na Kalgan. Stetinova navodna
ljubavnica je jedna od naih. Ona se postarala za to da Man uini potrebne korake..."
"Kalija je..." uzviknu Man, ali ga Darel uutka jednim pokretom.
Ne obazirui se na ovu upadicu, Antor produi: "Sa njim je otila Arkadija. Na to nismo raunali ne moe se sve predvideti - i zato je Kalija sredila da ona ode na Trantor kako bi spreila njeno
meanje. To je sve. Izuzev, to smo izgubili."
"Pokuao si da me navede da odem na Trantor, zar ne", upita Darel.
"Morao sam vas ukloniti s puta", potvrdi Antor. "Dovoljno je bilo vidno likovanje koje je
narastalo u vaem umu. Reavali ste probleme mentalnog statikog ureaja."
"A zato me nisi stavio pod kontrolu?"
"Nisam mogao... Nisam... Dobio sam nareenja. Radili smo prema Planu. Da sam improvizovao,
sve bih upropastio. Plan predvia samo verovatnoe... to znate... kao Seldonov plan." Govorio je
bolno dahui, maltene nerazgovetno. Glava mu se grozniavo izvijala tamo-amo. "Radili smo s
pojedincima... ne sa grupama... u pitanju su vrlo male verovatnoe... izgubili... osim toga... i da sam
vas kontrolisao... neko drugi bi izumeo ureaj... nema svrhe... trebalo je da kontroliem vremena...
mnogo suptilnije... Plan samog Prvog govornika... Ne znam sve pojedinosti... ali... nije uspeo."
Umuknuo je.
Darel ga grubo prodrmusa: "Jo ne sme zaspati. Koliko vas ima?"
"A? ta rekoste... a nema ih mnogo... zaudili biste se... pedeset... vie ne treba."
"Svi su ovde na Terminusu?"
"Petoro-estoro... napolju u svemiru... kao Kalija... moram da spavam."
Iznenada se podie kao u nekom snanom naporu, a izraavanje mu postade jasno. Bee to
poslednji pokuaj da se opravda, da ublai svoj poraz.
"Gotovo da sam te pobedio pred kraj. Iskljuio bih odbranu i epao te. Video bi ko je gospodar.
Ali dao si mi model... odavno si posumnjao u mene..."
Najzad zaspa.
Sa strahopotovanjem, Terbor upita: "Od kada sumnja u njega, Darele?"
"Jo od onda kada se prvi put pojavio", mirno odvrati. "Rekao je da dolazi od Klejzija. Meutim,
poznavao sam Klejzija i znao sam kako smo se rastali. Bio je fanatik u pogledu Druge zadubine, a ja
sam ga ostavio na cedilu. Moji lini razlozi bili su razboriti; naime, smatrao sam da e biti najbolje i
najsigurnije da se dalje pozabavim sopstvenim idejama. To Kejziju nisam mogao rei, a i da jesam,
ne bi me sasluao. Za njega sam bio kukavica i izdajnik, a, moda, ak i agent Druge zadubine. On je
bio ovek koji ne oprata - i od tog dana pa skoro do dana svoje smrti nije sa mnom imao nikakve
veze. A onda, napreac, u toku poslednjih nedelja svog ivota pie mi - kao stari prijatelj - kako bih
primio za saradnika njegovog najboljeg uenika koji mnogo obeava i ponovo zapoeo stara
istraivanja.
To nije liilo na njega. Tako neto on ne bi uinio, osim ukoliko se nije nalazio pod spoljnim
uticajem; poeo sam da se pitam da mu nije prava namera bila da kod mene uvede pravog agenta
Druge zadubine. A tako je i bilo..."
Uzdahnuo je i na trenutak sklopio oi.
Semik s oklevanjem upita: "ta emo sa svima njima... sa ovima iz Druge zadubine?"
"Ne znam", tuno ree Darel, "pretpostavljam da bismo ih mogli prognati. Na primer, na Zoranel.
Mogli bismo ih tamo smestiti, i planetu okruiti mentalnim statikim poljem. Polovi bi mogli biti
razdvojeni. Ili, jo bolje, mogli bismo ih sterilizovati - pa bi kroz pedeset godina Druga zadubina
bila stvar prolosti. A moda bi blaa bila tiha smrt za sve njih."
"ta misli", upita Terbor, "da li bismo mogli nauiti da koristimo to njihovo posebno ulo? Ili se
oni sa njim raaju kao Mazgov?"
"Ne znam. Mislim da se razvija dugim vebanjem, poto encefalografija ukazuje na to da za njega
u ovejem umu postoje latentni potencijali. Ali ta bi s tim ulom? Njima nije pomoglo."
Mada ne ree nita, u glavi su mu misli vikale.
Bilo je suvie jednostavno - suvie jednostavno. Pali su ti nepobedivi, pali kao nitkovi iz knjiga, a
to mu se nije svialo.
Galaksijo! Kad ovek moe znati da nije marioneta? Kako ovek moe saznati da nije marioneta?
Arkadija se vraa kui i on se u sebi zgrozi od onog s im e na kraju morati da se suoi.
Kod kue je bila ve nedelju, a zatim i dve nedelje dana, no on je i dalje zauzdavao te misli. Kako
i ne bi? Tokom izbivanja nekom udnom alhemijom pretvorila se od deteta u mladu enu. Ona mu je
bila veza sa ivotom; veza sa onim gorkoslatkim brakom koji jedva da je trajao due od medenog
meseca.
A onda, kasno jedne veeri, primeti to je neusiljenije mogao: "Arkadija, zbog ega si zakljuila
da Terminus sadri obe Zadubine?"
Nalazili su se u pozoritu, na najboljim mestima sa trodimenzionalnim ekranom za svakog
ponaosob, obukla je novu haljinu za tu priliku i bila vrlo zadovoljna.
Ona se na trenutak zagleda u njega, a onda nemarno odvrati: "Oh, ne znam, oe. Tako mi je dolo."
Oko Darelovog srca zadeblja sloj leda.
"Razmisli! Vano je. Zbog ega si zakljuila da su obe zadubine na Terminusu?"
Ona se malo namrti. "Pa zbog Gospoe Kalije. Znala sam da je ona iz Druge zadubine. I Antor
je to rekao."
"Ali ona je bila na Kalganu", bio je uporan Darel. "Zbog ega si se odluila za Terminus?"
Pre nego to e odgovoriti Arkadija dozvoli da protekne nekoliko trenutaka. Zbog ega je to
zakljuila? Imala je neki uasni oseaj da neto izmie njenoj moi poimanja.
"Stvari su joj bile poznate - Gospoi Kaliji - sigurno je dobijala obavetenja sa Terminusa. Zar ti
ovo ne zvui kako treba, oe?"
No on samo odreno mahnu glavom.
"Oe", uzviknu ona. "Znala sam. to sam vie razmiljala, to sam postajala sigurnija. Prosto je
izgledalo logino."
Pogled njenog oca bee kao izgubljen. "Ne valja, Arkadija. Ne valja. Intiuicija je sumnjiva kad je
vezana za Drugu zadubinu. To shvata, a? Moda je to bila intuicija, a moda kontrolisanost."
"Kontrolisanost! Misli da su me promenili? A, ne! Ne, nisu mogli." Ona se odmae od njega. "Pa
zar nije Antor rekao da je sa mnom sve u redu? To je priznao. Sve je priznao. A ovde na Terminusu
pronali ste celu bandu. Zar ne? Zar ne?" Disala je ubrzano.
"Znam, ali... Arkadija, pusti me da izvrim encefalografsku analizu tvog mozga."
Ona usplahireno odmahnu glavom: "Ne oe, ne! Suvie se bojim."
"Zar mene, Arkadija? Nema ega da se plai. Ali moram znati. Ti to razume, zar ne?"
Nakon toga ona mu se samo jednom obrati. Pre nego to e okrenuti poslednji prekida, ona ga
grevito uhvati za ruku. "ta e biti ako jesam drukija, oe? ta e morati da uini?"
"Nita neu morati da uinim, Arkadija. Ako si drukija, otii emo odavde. Vratiemo se na
Trantor, ti i ja, i... i nee nas biti briga za bilo ta drugo u Galaksiji."
Nikada se Darelu u ivotu analiza nije tako otegla i toliko ga kotala. Kad je bila gotova, Arkadija
je leala uurena ne usuujui se da pogleda. A onda ga zau kako se smeje i to je ve dovoljno
kazivalo. Skoi i baci se u njegovo raireno naruje.
Nevezano je priao dok su se grlili. "Kua se nalazi usred mentalnog statikog polja, a tvoji
modani talasi su normalni. Uistinu smo ih nadmudrili, Arkadija, i sad moemo da se vratimo
ivljenju."
"Oe", zadihano upita, "ne bismo li sad mogli pustiti da nam dodele medalje?"
"Otkud zna da sam molio da me izostave?" Odmae je, pa se ponovo nasmeja. "Nije vano, ti sve
zna. U redu, dobie tvoju medalju i to na podijumu, uz govorancije."
"I jo neto, oe?"
"Da?"
"Da li bi od sada mogao da me zove Arkadi?"
"Ali... Dobro, Arkadi!"
Polagano ga je veliina pobede ispunjavala i proimala. Zadubina - Prva zadubina - sada jedina
Zadubina - bila je apsolutni gospodar Galaksije. Vie nije bilo nikakvih prepreka izmeu njih i
Drugog carstva - izmeu konanog ispunjenja Seldonovog plana.
Jedino je potrebno da se mae za njim...
Zahvaljujui...
"Mladiu, imajui u vidu tvoju budunost u Savetu, najvie mi je stalo da shvati razloge sitnih
intervencija u naem planu u toku poslednje decenije i po, koje su se nametnule zbog toga to smo
imali posla s pojedincima. Recimo, nain na koji je Antor morao izazvati podozrenje protiv sebe, ali
da ono dozre u pravi as, mada je to bilo relativno jednostavno.
Ili, kako se manipulisalo atmosferom, a da se niko na Terminusu preuranjeno ne priseti da bi sam
Terminus mogao biti taj centar to ga trae. To znanje se moralo dati devojici Arkadiji koju niko,
osim oca, ne bi sasluao. Posle toga je morala biti poslata na Trantor, kako bi se obezbedilo da se
prevremeno ne povee sa ocem. To dvoje je predstavljalo dva pola hiperatomskog motora; bez onog
drugog svaki bi bio neaktivan. A prekida je trebalo pomeriti - ostvariti vezu - ba u pravom asu. Za
to sam se ja postarao!
Trebalo je konanom bitkom upravljati kako valja. Trebalo je zadubinsku flotu ispuniti
samopouzdanjem, a kalgansku pripremiti na beg. I za to sam se pobrinuo!"
"Govornie, izgleda mi da ste... ovaj... da smo svi mi raunali na to da dr Darel nee posumnjati
da je Arkadija nae orue. Iz moje provere prorauna proizilazila je verovatnoa od nekih trideset
odsto da e posumnjati u to", primeti Uenik. "ta se to onda desilo?"
"Pozabavili smo se time. ta su te nauili o 'prepravljenim zaravnima'? ta je to? Svakako ne
dokaz uvoenja neke emocionalne osnove. Prepravka se moe izvesti tako da ne postoji ni najmanji
izgledi da se otkrije makar i najsavrenijom encefalografskom analizom. Zna, to ti je posledica
Lefertove teoreme. Ono to se vidi je uklanjanje, odsecanje prethodne emocionalne predrasude. To
se mora videti.
Antor se, naravno, postarao da Darel sazna sve o 'prepravljenim zaravnima'.
Meutim... Kako se pojedinac moe podvesti pod kontrolu a da se to ne opazi? Kad nema
prethodnih emocionalnih predrasuda koje valja ukloniti? Drugim reima, kad je pojedinac
novorene s 'neispisanim' mozgom. Ovde na Trantoru, pre petnaest godina, Arkadija Darel je bila
takvo novoroene; bilo je to u ono vreme kad je u strukturu Plana ucrtana prva linija. Nikada nee
saznati da je kontrolisana i utoliko e bolje proi, poto je kontrolisanje njene linosti dovelo do
razvoja prevremeno sazrele i inteligentne linosti."
Prvi govornik se kratko nasmeja. "U izvesnom smislu najvie zapanjuje ironija svega ovoga. U
toku etiri stotine godina toliko je ljudi bilo zaslepljeno Seldonovim reima 'Drugi kraj Galaksije'.
Ovom problemu prilazili bi razmiljajui na sebi svojstven nain, na nain svojstven fizikoj nauci:
izraunavali su gde je drugi kraj pomou uglomera i lenjira, zavravajui na nekoj taki na periferiji
koja bi se nalazila na sto osamdeset stepeni du ruba Galaksije ili, pak, na polaznoj taki.
Uprkos tome, najvea opasnost za nas leala je u injenici da postoji mogue reenje zasnovano
na nainu razmiljanja specifinom za fiziku. Kao to zna, Galaksija nipoto nije pljosnati jajoliki
objekt, niti je periferija zatvorena kriva. U stvari, ona je dvostruka spirala, kod koje se na glavnom
kraju nalazi najmanje osamdeset odsto naseljenih planeta. Terminus je na kraju spoljanjeg kraja
kraka spirale, a mi smo na drugom - jer ta bi bio suprotni kraj spirale? Pa, sredite.
No, to je beznaajno. To je sluajno i irelevantno reenje.
Do reenja se smesta moglo doi da su se oni koji su se pitali prisetili da se Hari Seldon bavio
drutvenom naukom, naukom a ne fizikom, i da su sledstveno tome uskladili svoje misaone procese.
"ta bi za jednog naunika drutvenog smera mogli biti 'suprotni krajevi'? Suprotni krajevi na karti?
To, svakako, ne. To bi bilo mehaniko tumaenje. Prva zadubina bila je na periferiji gde je
prvobitno Carstvo bilo najslabije, gde je bio najslabiji njegov civilizujui uticaj, gde su njegovo
bogatstvo i kultura gotovo odsutni. A gde je drutveno suprotni kraj Galaksije? Pa, tamo gde je
prvobitnio Carstvo bilo najjae, gde je bio najsnaniji njegov civilizujui uticaj, gde su najvie bili