Вы находитесь на странице: 1из 138

KRIVINO PRAVO

Borislav Petrovi

SARAJEVO / PRISTINA 2006


FSK/S - 14/06

Borislav Petrovi

KRIVINO PRAVO

Univerzitet AAB
Pritina, 2006.

SADRAJ
Predgovor
OPA PITANJA KRIVINOG PRAVA
I
1.
2.
3.
4.
5.

OSNOVNI POJMOVI KRIVINOG PRAVA


Pojam krivinog prava
Naziv krivinog prava
Predmet krivinog prava
Funkcija krivinog prava
Podjela krivinog prava

II
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.

ODNOS KRIVINOG PRAVA PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA


Krivino pravo i ustavno pravo
Krivino pravo i graansko pravo
Krivino pravo i porodino pravo
Krivino pravo i upravno pravo
Krivino pravo i radno pravo
Krivino pravo i privredno pravo
Krivino pravo i krivino procesno pravo
Materijalno i izvrno krivino pravo

III IZVORI KRIVINOG PRAVA


1. Pojam i vrste izvora
2. Krivini zakon
3. umaenje krivinog zakona
4. Analogija
5. Vremensko vaenje krivinog zakona
6. Prostorno vaenje krivinog zakona
7. Krivini imunitet
KRIVINO DJELO
I
1.
2.
3.

POJAM I ELEMENTI KRIVINOG DJELA


Pojam krivinog djela
Opi elementi krivinog djela i njihova klasifikacija
Bie krivinog djela

II OBJEKT I SUBJEKT KRIVINOG DJELA


1. Objekt i vrste objekata krivinog djela
2. Subjekt krivinog djela
III UINJENJE KRIVINOG DJELA
1. Radnja krivinog djela
2. Posljedica krivinog djela
3. Uzronost
4. Mjesto i vrijeme uinjenja krivinog djela

IV
1.
2.
3.
4.

DRUTVENA OPASNOST, PROTIVPRAVNOST I


ODREENOST KRIVINOG DJELA
Pojam drutvene opasnosti
Vrste drutvene opasnosti
Protivpravnost
Odreenost djela u zakonu

V
1.
2.
2.1.
2.1.1.
2.1.2.
2.1.3.
3.
3.1.
3.1.1.
3.1.2.
3.1.3.

OSNOVI KOJI ISKLJUUJU KRIVINO DJELO


Djelo malog znaaja
Nuna odbrana
Elementi nune odbrane
Napad i uvjeti za postojanje napada
Odbrana i uvjeti za postojanje odbrane
Prekoraenje granica nune odbrane
Krajnja nuda
Elementi krajnje nude
Opasnost i uvjeti za postojanje opasnosti
Otklanjanje opasnosti i uvjeti njenog otklanjanja
Prekoraenje granica krajnje nude

VI
1.
2.
2.1.
2.2.
3.
3.1.
3.2.
4.

POKUAJ KRIVINOG DJELA


Stadijumi u uinjenju krivinog djela
Pokuaj
Vrste pokuaja
Pravna priroda pokuaja
Nepodobni pokuaj
Vrste nepodobnog pokuaja
Pravna priroda nepodobnog pokuaja
Dobrovoljni odustanak

VII
1.
2.
3.
4.
4.1.
4.2.
5.
6.
7.

STICAJ KRIVINIH DJELA


Jedinstvo krivinog djela i sticaj
Pojam sticaja
Vrste sticaja
Prividni sticaj
Prividni idealni sticaj
Prividni realni sticaj
Sloeno krivino djelo
Produeno krivino djelo
Kolektivno krivino djelo

KRIVINA

ODGOVORNOST

I POJAM I ELEMENTI KRIVINE ODGOVORNOST


1. Pojam krivine odgovornosti
2. Elementi krivine odgovornosti
3. Mentalna sposobnost (uraunljivost)
3.1. Pojam mentalne sposobnosti i mentalne nesposobnosti

3.2. Metodi utvrivanja mentalne nesposobnosti


3.3. Utvrivanje mentalne nesposobnosti po KZ Kosova
3.4. Duevna poremeenost
3.5. Mogunost rasuivanja i odluivanja
4. Bitno umanjena uraunljivost
5. Uinjenje krivinog djela u stanju opijenosti (Actiones liberae in causa)
II KRIVNJA (VINOST)
1. Pojam krivnje (vinosti)
2. Teorije o krivnji (vinosti)
3. Krivnja (vinost) u naem krivinom pravu
III
1.
1.1.
1.2.
1.3.
2.
2.1.
2.2.
2.3.

OBLICI KRIVNJE (VINOSTI)


Umiljaj
Neposredni umiljaj (dolus directus)
Posredni umiljaj (dolus eventualis)
Posebne vrste umiljaja
Nehat
Svjesni nehat (luxuria)
Razgranienje posrednog umiljaja i svjesnog nehata
Nesvjesni nehat (negligentia)

IV ODGOVORNOST ZA KVALIFICIRANE OBLIKE KRIVINOG DJELA


1. Pojam i vrste kvalificiranog krivinog djela
2. Krivino djelo kvalificirano teom posljedicom
V
1.
2.
3.
4.

OSNOVI KOJI ISKLJUUJU POSTOJANJE KRIVNJE (VINOSTI)


Opa razmatranja
Prinuda, sila i prijetnja
Stvarna zabluda
Pravna zabluda

VI
1.
2.
3.
4.
5.
5.1.
5.2.
5.3.
5.4.
5.5.
5.6.
6.
7.

SAUESNITVO
Pojam sauesnitva i uvjeti za njegovo postojanje
Oblici sauesnitva
Pravna priroda sauesnitva
Krivina odgovornost sauesnika
Uiniteljstvo i sauiniteljstvo
Uiniteljstvo
Posredno uiniteljstvo
Sauiniteljstvo
Razgranienje sauiniteljstva od sauesnitva
Pojam i vrste sauiniteljstva prema naem krivinom pravu
Nuno sauiniteljstvo
Podstrekavanje
Pomaganje

KRIVINE

SANKCIJE

I
1.
2.
3.

POJAM I VRSTE KRIVINIH SANKCIJA


Pojam krivinih sankcija
Opi elementi krivinih sankcija
Vrste krivinih sankcija

II KAZNA
1. Pojam i elementi kazne
2. Pravni osnov kazne
3. Cilj kazne
4. Sistem kazni
5. Vrste kazni u krivinom pravu Kosova
5.1. Glavne kazne u krivinom pravu Kosova
5.1.1. Kazna zatvora
5.1.2. Kazna dugotrajnog zatvora
6. Novana kazna
7. Alternativne kazne u krivinom pravu Kosova
7.1. Uvjetna (uslovna) osuda
7.1.1. Uvjeti za izricanje uvjetne osude
7.1.2. Opozivanje uvjetne osude
8. Polusloboda
9. Dopunske kazne
9.1. Zabrana obavljanja zanimanja, djelatnosti i dunosti
9.2. Zabrana upravljanja motornim vozilom
9.3. Oduzimanje predmeta
III ODMJERAVANJE KAZNE
1. Pojam i vrste odmjeravanja kazne
1.1. Zakonsko odmjeravanje kazne
1.2. Sudsko odmjeravanje kazne
1.3. Administrativno odmjeravanje kazne
2. Individualizacija kazne
3. Olakavajue i oteavajue okolnosti
3.1. Olakavajue i oteavajue okolnosti u krivinom pravu Kosova
4. Ublaavanje kazne
5. Oprost ili osloboenje od kazne
6. Povrat
7. Odmjeravanje kazne za djela u sticaju
8. Odmjeravanje kazne osuenoj osobi
9. Uraunavanje pritvora i ranije kazne
IV SUDSKA OPOMENA
1. Uvjeti za izricanje sudske opomene
V MJERE OBAVEZNOG LIJEENJA
1. Obavezno rehabilitacijsko lijeenje zavisnika od droga ili alkohola
VI USLOVNO PUTANJE NA SLOBODU

VII ODUZIMANJE MATERIJALNE KORISTI STEENE UINJENJEM


KRIVINOG DJELA
1. Pojam i osnov oduzimanja materijalne koristi
2. Nain oduzimanja materijalne koristi
3. Zatita oteenog
4. Oduzimanje imovinske koristi od pravne osobe
VIII REHABILITACIJA I USLOVI ZA DOBIJANJE PODATAKA
IZ KAZNENE EVIDENCIJE
1. Rehabilitacija
2. Davanje podataka iz kaznene evidencije
IX ZASTARJELOST
1. Zastarjelost krivinog gonjenja
2. Zastarjelost izvrenja kazne
3. Nezastarivost krivinog gonjenja i izvrenja kazne
X AMNESTIJA I POMILOVANJE
1. Amnestija
2. Pomilovanje (oprost kazne)

PREDGOVOR
Ova skripta je pisana sa namjerom da poslui studentima Studentima AAB Univerziteta u Pritini za
izuavanje materije Opeg dijela krivinog prava. oj osnovnoj namjeni prilagoeni su sistem i metod
izlaganja. U tenji da olakaju rad studentima u savladavanju gradiva kao i pripremanje ispita iz
istoimenog predmeta autori su nastojali da na jednostavan i pristupaan, ali istovremeno i savremen
nain izloe karakteristike, elemente i obiljeja osnovnih i opih instituta krivinog prava. o su: krivino
djelo, krivina odgovornost i krivine sankcije.
Osnovne pojmove i institute opeg dijela krivinog prava autor je izloio na bazi pozitivnopravnih
rjeenja koja su sadrana u Privremenom krivinom zakonu
Kosova iz 2004 godine. ekst je potkrijepljen brojnim teorijskim shvatanjima domae ali i inostrane
krivinopravne teorije, kao i komparativnim rjeenjima savremenih krivinih zakona ili zakonika naroito
onih koji su donijeti u posljednje vrijeme, ime je podignut nivo aktuelnosti ali i ozbiljnog naunog
promiljanja.
ekst je, inae, zadrao tradicionalnu strukturu udbenike literature iz oblasti krivinog prava, opi
dio, to omoguava njegovo koritenje i od strane drugih osoba koje se u procesu kolovanja ili strunog
usavravanja kao i svakodnevnog rada susreu sa materijom krivinog prava.

Pritina, oktobar, 2006. godine

Autor

OPA PIANJA KRIVINOG PRAVA

I. OSNOVNI POJMOVI KRIVINOG PRAVA


1. Pojam krivinog prava
Krivino pravo se moe posmatrati u dvojakom smislu kao grana pozitivnog prava i kao grana
pravne nauke. Shvaeno na prvi nain krivino pravo1 je sistem zakonskih pravnih propisa kojima se
odreuju krivina djela i krivine sankcije kao i uvjeti za njihovu primjenu prema uiniteljima krivinih
djela u cilju zatite najznaajnijih drutvenih dobara i vrijednosti. Slina je i definicija prema kojoj je
krivino pravo sistem svih propisa kojima se u nekoj dravi odreuje koja se ponaanja smatraju
krivinim djelima i koje se kazne i druge krivine sankcije i pod kojim uvjetima mogu primjenjivati
prema njihovim uiniteljima.
Iz ovih definicija proizlazi da pojam krivinog prava sadri materijalni i formalni elemenat.
Materijalni elemenat, odnosno sadrinu krivinog prava ini odreivanje krivinog djela, krivine
odgovornosti i krivine sankcije u cilju ostvarenja zatitne, garantivne funkcije. Formalni elemenat se
ogleda u tome to se i krivina djela i krivine sankcije kao i uvjeti za njihovu primjenu mogu odreivati
samo zakonom, to znai da je krivino pravo zakonsko pravo. Poto je pravni poredak odreen nizom
zakona koji u svojoj ukupnosti ine zakonodavstvo jedne drave, to Se i krivino pravo kao zakonsko
pravo moe posmatrati kao grana zakonodavstva, odnosno grana pozitivnog prava jedne zemlje.
Materijalna karakteristika krivinog prava sastoji se u njegovoj funkciji zatite najznaajnijih
drutvenih dobara i vrijednosti odreene drave. a zatita se ostvaruje propisivanjem, izricanjem i
izvrenjem sankcija koje imaju prinudni karakter, a koje se primjenjuju prema uiniteljima krivinih djela
kojima se povreuju ili ugroavaju zatiene vrijednosti. Krivino pravo, dakle, proglaava odreena
ljudska ponaanja kao krivina djela predviajui za njihove uinitelje odreenu vrstu i mjeru kazne ili
druge krivine sankcije. Iz toga proizlazi i cilj ove grane prava. On se zapravo sastoji u uticanju na
ljudsko ponaanje ukazivanjem ta je zabranjeno i nedozvoljeno initi, a ta nije, to znai u uticanju da
se ljudi ponaaju u skladu sa propisima pravnog poretka. Iz toga proizlazi da cilj krivinog prava nije u
samoj primjeni kazne prema neposlunima.
Nasuprot ovakvog materijalno-formalnog odreivanja pojma krivinog prava, u teoriji krivinog
prava se javljaju i jednostrane formalne ili materijalne definicije. Formalne definicije odreuju krivino
pravo kao skup zakona ili krivinopravnih propisa na osnovu kojih odreeni dravni organi sudovi izriu
i primjenjuju krivine sankcije prema uiniteljima zabranjenih djela. Materijalne definicije, pak polaze od
toga da je krivino pravo grana prava kojom se tite odreeni interesi, odnosno pravna dobra ili druge
drutvene vrijednosti.
Mjeovita formalno-materijalna definicija daje univerzalni pojam krivinog prava, koji se zasniva
na opim zajednikim principima, pojmovima i institutima koji odreuju karakter ovog prava po kome se
ono razlikuje od svakog drugog pozitivnog prava. Meutim, krivino pravo svake pojedine drave ima
svoje odlike koje su odraz onih drutvenoekonomskih i politikih odnosa koji postoje u toj zemlji u
odreenom vremenskom periodu. Jer, krivino pravo, koje slui kao sredstvo za zatitu najznaajnijih
drutvenih dobara i vrijednosti jedne zemlje, mora biti onakvo kakvi su ti odnosi i sistem zatienih
vrijednosti u tom drutvu. Otuda potie i razlika izmeu krivinog prava razliitih drava odnosno
krivinog prava u istoj dravi u razliitim vremenskim periodima.
Krivino pravo Kosova je dio jedinstvenog pravnog sistema, ali koje u tom sistemu ima poseban
zadatak. Njegov je zadatak da osigura zatitu, uvrivanje i razvijanje drutvenoekonomskih odnosa i
drutvenopolitikog ureenja nae zemlje.
Na osnovu navedenih karakteristika krivino pravo Kosova se moe definirati kao sistem zakonskih
pravnih propisa kojima se odreuju krivina djela i krivine sankcije kao i osnovi i uvjeti za primjenu
krivinih sankcija prema uiniteljima krivinih djela u cilju zatite linih sloboda i prava ovjeka te drugih
prava i drutvenih vrijednosti zajamenih i zatienih domaim i meunarodnim pravom.
1

Krivino pravo kao pozitivnu granu prava u Kosovu ini Privremeni krivini zakon Kosova.

2. Naziv krivinog prava


U pogledu naziva ove grane pozitivnog prava, treba rei da je danas uobiajeno da se ona
naziva krivino pravo. U osnovi ovoga naziva je centrani pojam, a to je krivnja, vinost.
U nizu savremenih drava za ovu granu prava je uobiajen naziv kazneno pravo (strafrecht
njem, droit penal franc, penal law eng.) ili nakazatelno pravo (u Bugarskoj). U osnovi svih ovih
naziva se nalazi pojam kazne lat. poena, iz ega proizilazi da je osnovni pojam ili institut u ovim
pravnim sistemima kazna (iako kazna nije jedina krivina sankcija). U odnosu na ove nazive
uobiajene u savremenim pravnim sistemima, u ruskom (ranije sovjetskom) pravnom sistemu se
ova grana prava naziva ugolovnoe pravo. Ovaj naziv potie od rijei golova glava, jer se smatra
da je smrtna kazna (dakle kapitalna kazna kojom se oduzima ivot) bila najznaajnija i najee
izricana krivina sankcija.
No, i u naem pravu se pored termina krivino pravo koristi i termin kazneno pravo. Ovaj
naziv obuhvata sve grane prava koje se bave javnopravnim deliktima krivinim djelom,
privrednim prestupm ili prekrajem. Tako pojam kazneno pravo obuhvata krivino, privredno
prestupno i prekrajno ili administrativno kazneno pravo.
3. Predmet krivinog prava
Krivino pravo kao grana zakonodavstva jedne zemlje bavi se odreivanjem krivinih djela i
krivinih sankcija kao i osnova i uvjeta za krivinu odgovornost i primjenu krivinih sankcija prema
uiniteljima takvih djela. Prema tome, krivino djelo, krivina odgovornost i krivina sankcija,
pojavljuju se kao osnovni pojmovi i instituti kojima se bavi krivino pravo i kao grana pozitivnog
zakonodavstva ali i kao nauna disciplina. Odreivanjem krivinih djela, krivino pravo titi
najznaajnije drutvene vrijednosti.
Sredstva za zatitu drutva od krivinih djela kao drutveno opasnih akata kojima se
napadaju, povreuju ili ugroavaju zatiene vrijednosti jesu krivine sankcije. Krivine sankcije
imaju prinudni karakter jer se primjenjuju protiv volje uinitelja krivinih djela. One se sastoje u
ograniavanju ili oduzimanju uinitelju krivinog djela prava ili sloboda koje ima kao graanin na
osnovu pozitivnih pravnih propisa. Ali, da bi se sankcija mogla primjeniti, moraju se utvrditi osnovi
i uvjeti koji opravdavaju njenu primjenu. Otuda utvrivanje osnova i uvjeta za primjenu krivine
sankcije, u prvom redu krivine odgovornosti, takoe ini predmet reguliranja krivinog prava.
To znai da je krivino pravo pozitivna grana zakonodavstva jedne drave koja ima za predmet
regulative da odredi krivino djelo, krivinu sankciju, osnove i uvjete za primjenu krivine sankcije,
a u prvom redu krivinu odgovornost kao osnov za primjenu kazne.
No, krivino pravo nije samo grana zakonodavstva, ve i nauna disciplina, grana pravne
nauke. Kao grana nauke krivino pravo se bavi prouavanjem pojmova i instituta koji ine predmet
njegove regulative: krivinog djela, krivine odgovornosti i krivine sankcije. Ovo prouavanje je
neophodno kako bi se ovi pojmovi i instituti na najefikasniji nain mogli primjenjivati u konkretnim
sluajevima uinjenja krivinog djela od strane jedne ili vie osoba. Ali krivino djelo, krivina
sankcija kao i ostali instituti krivinog prava nisu samo pravne pojave, ve su prije svega
drutvene pojave koje kroz pravnu formu ispoljavaju svoju sadrinu. A kao drutvene pojave one
su podlone promjenama u strukturi razvoja drutva to sve zahtijeva adekvatnu analizu,
tumaenje i objanjenje.

4. Funkcija krivinog prava


Osnovna funkcija krivinog prava jeste zatita najznaajnijih drutvenih dobara i vrijednosti od
kriminaliteta. Ta funkcija treba da osigura postojanje jednog drutva ali i da omogui njegov dalji
razvoj. To je opa i zajednika funkcija svakog krivinog prava, bez obzira na konkretno drutvo
odnosno dravu kojoj slui kao sredstvo zatite. Istovremeno tu lei i osnovna razlika izmeu
krivinog prava raznih drava. Krivino pravo je instrument za zatitu odreenog drutvenog i
ekonomskog ureenja jedne drave na odreenom stepenu razvoja i kao takvo ono je specifino
jer posjeduje niz karakteristika po kojima se razlikuje od krivinog prava svake druge zemlje.
Dakle, krivino pravo ima za cilj ostvarenje dvije funkcije. To je prvo, zatita i osiguranje
najznaajnijih drutvenih dobara i vrijednosti od njihovog povreivanja ili ugroavanja injenjem
krivinih djela od strane pojedinaca ili grupa, dakle ouvanje postojeih odnosa to predstavlja statiku
funkciju. Ali krivino pravo prati dinamiku i razvoj drutvenih odnosa i uestvuje u njihovom mijenjanju i
unapreivanju. To je dinamika funkcija krivinog prava.
Zatitna funkcija krivinog prava nije sveobuhvatna, ve djelimina ili parcijalna. Naime, krivino
pravo ne titi sva dobra i vrijednosti u jednom drutvu, ve samo ona koja su najvanija za pojedinca
kao ovjeka i graanina i drutvo kao zajednicu ljudi. Drugim rijeima, tite se dobra i vrijednosti bez
kojih ne bi bilo mogue postojanje i razvoj ni ovjeka niti odreenog drutva kao posebne ljudske
zajednice.
U pogledu ove zatite razlikuju se dvije vrste vrijednosti. To su, prvo, one drutvene vrijednosti i
dobra do ijeg ouvanja je odreenoj drutvenioj zajednici (vladajuoj strukturi) naroito stalo. I drugo,
to su drutvene vrijednosti i dobra koji imaju univerzalni, opeovjeanski znaaj, koje se dakle tite u
svim drutvima i svim periodima razvoja bez obzira na oblik drutvene organizacije. Ali, ak ni ovim
dobrima i vrijednostima krivino pravo ne prua potpunu ve nepotpunu, parcijalnu zatitu, tj. zatitu
koja ima fragmentarni karakter. Ono se ograniava na zatitu od odreenih napada koji imaju posebnu
opasnost za dobro odnosno vrijednost koja se titi i to od nasilja, samovolje, krenja ustavnosti i
zakonitosti i drugih drutveno opasnih djela. Ovako odreena zatitna funkcija krivinom pravu daje
utilitaristiki karakter.
Ovakva djelimina, fragmentarna zatita je ne samo opravdana ve i jedino mogua, jer bi
sveobuhvatna i totalna zatita dovela do negacije slobode i onemoguavanja razvoja to bi znailo
negaciju svrhe zatite. Zatita ovih drutvenih vrijednosti ne ostvaruje se samo putem krivinog prava
ve i putem drugih grana prava, tj. cijelim pravnim sistemom. Zatita koja se ostvaruje putem drugih
grana prava ima opi i primarni, a krivinopravna zatita specijalni, sekundarni, supsidijarni karakter.
Mehanizam krivinopravne zatite odreenih drutvenih vrijednosti stupa u dejstvo tek onda kada se
utvrdi da je mehanizam zatite neke druge grane prava nedovoljan da osigura ouvanje tih dobara ili
vrijednosti. U tom smislu se ono pojavljuje kao ultima ratio pravnog poretka, kao njegov poslednji i
najvaniji uvar.
Iako se krivinopravna zatita drutvenih vrijednosti ostvaruje uglavnom kroz kaznu kao najvaniju
krivinu sankciju usljed ega joj se daje represivni, retributivni karakter, ona se ne ostvaruje samo kroz
retribuciju i odmazdu ve isto tako i kroz prevenciju kriminaliteta putem resocijalizacije i popravljanja
uinitelja krivinih djela. ta vie, cilj krivinog prava je da vaspitno utie na ponaanje ljudi kako bi se
oni uzdrali od krenja propisa i injenja ponaanja koja su drutveno opasna i u zakonu odreena kao
krivina djela. To ukazuje da primarni cilj krivinog prava nije primjena krivinih sankcija dakle
represija.
Ovako odreena zatitna uloga krivinog prava ostvaruje se odreivanjem koja djela predstavljaju
krivina djela, propisivanjem kazni i drugih krivinih sankcija za ta djela te izricanjem sankcija
uiniteljima krivinih djela u zakonom utvrenom postupku.
Krivinopravna zatita ovih drutvenih vrijednosti je specifina. Krivino pravo ne regulira drutvene
odnose neposredno, tj. ono ne propisuje pravila ponaanja, ve odreuje sankcije za nepotovanje
postojeih drutvenih, a prije svega pravnih pravila ponaanja. Drugim rijeima, zatita navedenih
vrijednosti ostvaruje se na taj nain to se odreuju drutveno opasna ponaanja koja predstavljaju
krivina djela i to se za takva ponaanja propisuju krivine sankcije prema njihovim uiniteljima u cilju
suzbijanja kriminaliteta.
10

Dakle, krivinopravna zatita ostvaruje se post factum, onda kada je zatieno dobro ve oteeno ili
ugroeno. Zbog te injenice izgleda da zatitna funkcija, koja se najee ostvaruje primjenom kazne,
ima isto represivni karakter. Kroz kaznu se, pored represije, ostvaruje i prevencija i to kako
individualna tako i generalna.
5. Podjela krivinog prava
Iako krivino pravo predstavlja jedinstvenu granu pozitivnog prava, ipak se zavisno od razliitih
kriterijuma moe uoiti vie podjela ove grane prava. Osnovna je podjela krivinog prava na materijalno,
procesno i izvrno.
Materijalno pravo predstavlja sistem zakonskih pravnih propisa kojima se odreuju pojam i
karakteristike krivinih djela, sistem krivinih sankcija i osnovi i uvjeti za utvrivanje krivine
odgovornosti i kanjivosti. Ono se moe manifestirati, realizirati tek posredstvom procesnog prava.
Naime, krivino procesno pravo kao sistem zakonskih pravnih propisa odreuje pojam i vrste procesnih
subjekata, procesna naela, arhitektoniku i tok krivinog postupka. A izvrno krivino pravo odreuje
postupak, nain i uvjete izvrenja izreenih krivinih sankcija od strane krivinog suda.
Materijalno krivino pravo se, dalje, moe podijeliti na ope i posebno, pri emu su ova dva dijela
uzajamno povezana i meusobno uvjetovana. Ova podjela ima osnova u strukturi savremenih krivinih
zakona ili zakonika. Opi dio materijalnog krivinog prava ureuje osnovne pojmove i institute krivinog
prava uope: krivino djelo, krivinu odgovornost i krivine sankcije. A posebni dio materijalnog
krivinog prava odreuje pojam i karakteristike osnovnih, privilegirajuih i kvalificiranih oblika i vidova
ispoljavanja pojedinih krivinih djela.
Zavisno od izvora, pravi se podjela krivinog prava na nacionalno (interno) i meunarodno. Izvor
nacionalnog krivinog prava jeste domai krivini zakon odreene drave (Privremeni Krivini zakon
Kosova u daljem tekstu KZ), a izvor meunarodnog krivinog prava jesu meunarodni pravni akti
(Statut Hakog tribunala, Statuti tribunala za: Ruandu, Sijera Leone, Istoni Timor, Irak odnosno Rimski
statut stalnog meunarodnog krivinog suda).
Krivino pravo (nacionalno) se, dalje, moe podijeliti na osnovno i dopunsko. Osnovno krivino pravo
je sadrano u krivinom zakonu, dok dopunsko, pomono ili sporedno krivino pravo ine krivinopravne
odredbe sadrane u drugim zakonima koji ureuju odnose u drugim oblastima prava.

2. ODNOS KRIVINOG PRAVA PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA


Iako je krivino pravo samostalna, autonomna grana prava koja ima specifian predmet i nain
njegovog reguliranja, ono je istovremeno i dio jedinstvenog pravnog sistema. Kao dio tog pravnog
sistema ono ima odreeni odnos sa drugim granama prava i to bilo u nainu reguliranja bilo u
drutvenim odnosima i pojavama koje regulira. Otuda i potreba da se odredi njegov odnos prema tim
granama prava.
1. Krivino pravo i ustavno pravo
Odnos izmeu krivinog i ustavnog prava proizlazi iz odnosa izmeu krivinog zakona i ustava. U
pravnim sistemima onih zemalja gdje je ustavni akt osnovni pisani zakon svi ostali zakoni moraju
proizlaziti iz njega, tj. moraju biti izgraivani na naelima koja su proklamirana u njemu. Ustav kao
osnovni zakon odreuje osnove drutvenog, ekonomskog i dravnog ureenja, utvruje i garantuje
prava i slobode graana, proklamira principe ustavnosti i zakonitosti, naela rada sudova i tuiteljstva,
kao i obavljanja drugih javnih funkcija.
11

Ustavi, dalje, sadre nekoliko osnovnih principa naeg krivinog prava, kao i ustavne norme u vezi
sa zatitom sloboda i prava ovjeka i graanina. Ustavi, dalje, propisuju da osoba moe biti liena
slobode na osnovu odluke suda samo u sluajevima koji su utvreni zakonom, da se krivina djela i
krivine sankcije mogu odrediti samo zakonom, da niko ne moe biti kanjen za krivino djelo prije nego
to je bilo predvieno zakonom kao kanjivo djelo i za koje nije bila predviena krivina sankcija (naelo
zakonitosti krivinog djela i kazne). Oni dalje predviaju i niz kanjivih radnji koje, ustvari, predstavljaju
posebna krivina djela protiv sloboda i prava ovjeka i graanina.
Prema tome, ustavno pravo je izvorno pravo za krivino pravo. Ono postavlja osnove kaznene
politike i odreuje zatitne vrijednosti. Krivino pravo ostvaruje zatitu tih vrijednosti odreivanjem
krivinih djela i sankcija. Na taj nain krivino pravo se pojavljuje kao sredstvo za zatitu ustavnog
poretka. Ustavno pravo sadri preteno deklaratorne norme ija se obaveznost ostvaruje politikim
sredstvima i normama drugih grana prava, dok krivino pravo sadri imperativne norme ija se
obaveznost osigurava primjenom sankcije.
2. Krivino pravo i graansko pravo
I krivino i graansko pravo reguliraju drutvene odnose. Ali dok krivino pravo regulira samo one
odnose koji nastaju povodom krivinog djela izmeu drutva odnosno njegovih organa i oteenih osoba
s jedne, i uinitelja krivinog djela s druge strane, dotle graansko pravo regulira odnose koji nastaju
izmeu pojedinaca i pravnih osoba.
Pored toga graansko pravo regulira i niz stanja kao to su: pojam, vrste i sticanje imovine,
dravina, slubenost, zaloga, pojam i vrste ugovora, pravna i poslovna sposobnost subjekata prava itd.
Obim odnosa koje regulira graansko pravo je znatno vei od obima odnosa koje regulira krivino pravo.
Ali razlika nije samo u obimu odnosa koje reguliraju ove dvije grane prava, ve i u nainu njihovog
reguliranja. Graanskopravni odnosi se zasnivaju i raskidaju voljom, dispozicijom stranaka. Ako u tim
odnosima doe do sukoba izmeu stranaka, npr. zbog neizvrenja ugovornih obaveza, nanoenja tete
usljed docnje u izvrenju takvih obaveza, jednostranog raskida ugovora, itd. intervencija suda zavisi
takoe od volje oteene stranke. Najzad, i sam spor pred sudom moe biti okonan voljom stranaka
(npr. odustajanjem ili povlaenjem tube, poravnanjem itd.), ime se intervencija suda ini
bespredmetnom. Sve ovo govori o dispozitivnom karakteru graanskog prava, gdje su stranke gospodari
svojih odnosa. To je i razumljivo, jer se radi o privatno-pravnim odnosima.
Nasuprot dispozitivnog karaktera graanskog prava, stoji inhibitorni, imperativni karakter krivinog
prava. Krivinopravni odnos je javnopravni odnos. To znai da pokretanje i ishod krivinog postupka ne
zavise od volje stranaka ve od imperativnih normi koje nalau pokretanje postupka kada se radi o
krivinim djelima, koja se gone po slubenoj dunosti. A to je najvei broj krivinih djela. Mali je broj
djela gdje pokretanje postupka zavisi od privatnog tuitelja. Jo manji uticaj ima pristanak povrjeenog
na ishod krivinog postupka i donoenje odluke.
Meutim, i pored bitnih razlika u karakteru ovih grana prava, koje proizlaze iz razliitih odnosa koje
reguliraju, krivino i graansko pravo imaju i izvjesne slinosti. Tako obje grane prava poznaju iste
pravne institute: delikt, radnja, posljedica, uzrona veza, odgovornost i primjena sankcije za delikt, teta
i naknada tete. Drugim rijeima, graansko pravo poznaje primjenu sankcije za delikt na principu
odgovornosti. Ali, graanskopravne sankcije nemaju karakter represije. Stoga, u sluajevima tekih
delikata koji proizilaze iz graanskopravnih odnosa one mogu biti nedovoljne na zatitu pravnog poretka.
U takvim sluajevima dolazi do primjene krivinog prava i njegovih sankcija. Prema tome, krivino pravo
se moe pojaviti kao sredstvo za osiguranje i prinudno izvrenje obaveza koje su nastale iz
graanskopravnih odnosa.
Najzad, uinjenjem krivinog djela esto se nanosi i imovinska teta, pa stoga dolazi do isticanja
imovinskih zahtjeva u krivinom postupku od strane oteenih osoba, o kome se moe meritorno
odluivati ukoliko se time ne bi uticalo na odugovlaenje krivinog postupka. Takoe krivino pravo
poznaje i imovinske sankcije: novanu kaznu i mjeru sigurnosti oduzimanja predmeta kao i posebnu
krivinopravnu mjeru oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivinim djelom.

12

3. Krivino pravo i porodino pravo


Izmeu krivinog i porodinog prava takoe postoji uska veza u oblasti reguliranja i zatite braka i
porodice.
Porodino pravo odreuje uvjete i postupak za zakljuenje i prestanak braka, ureuje odnose u
porodici izmeu suprunika i izmeu roditelja i djece i utvruje institute koji su u vezi sa porodicom, kao
to su: usvojenje, starateljstvo, hraniteljstvo itd. Brak i porodica kao osnovne drutvene zajednice su
tako predmet reguliranja porodinog prava, ali i objekt zatite krivinog prava.
Krivino pravo u ostvarivanju zatitne, garantivne funkcije prua zatitu i institutima branog i
porodinog prava i to u posebnoj glavi krivinih zakona: ''Krivina djela protiv braka i porodice'' koristei
pri tome definicije, obiljeja i karakteristike ovih instituta utvrenih navedenim granama pozitivnog
prava pri kvalificiranju pojedinih krivinih djela iz ove grupe. Pored toga, svojstvo lana porodice ili
bliskog srodnika moe da iskljui kanjivost kod odreenih krivinih djela (npr. neprijavljivanja krivinog
djela ili uinitelja, neprijavljivanja pripremanja krivinog djela, pomo uinitelju poslije uinjenog
krivinog djela) odnosno utiu na krivini progon uinitelja tzv. ''porodinih'' imovinskih krivinih djela ili
pak da predstavljaju osnov za kvalifikaciju krivinog djela (npr. nasilje u porodici ili porodinoj zajednici).
4. Krivino pravo i upravno pravo
Odnos izmeu krivinog i upravnog prava odreuje odnos izmeu dvije vrste javnopravnih delikata
krivinog djela i prekraja /administrativnog kaznenog djela. U nekim zemljama (Francuska,
vajcarska), prekraji se smatraju krivinopravnim deliktima i reguliraju se u posebnom dijelu krivinog
zakonika. U drugim zemljama, gdje spada i Kosovo, prekaji su predmet reguliranja administrativnog
kaznenog prava. Na taj nain i upravno pravo propisuje odreena zabranjena ponaanja u vidu
prekraja, utvruje osnove prekrajne odgovornosti i sistem sankcija kao i postupak pred prekrajnim
organima u kome se izriu ove sankcije.
Odnos izmeu krivinog i upravnog prava zavisi, dakle, od odnosa izmeu krivinih djela i prekraja.
Krivina djela su drutveno opasna djela kojima se napadaju takve vrijednosti koje se smatraju bitnim
uvjetima drutvenog ivota, dok prekraji predstavljaju takva tetna ponaanja kojima se ugroavaju
dobra manje vrijednosti kao to su drutvena disciplina, javni red i mir, koja ne predstavljaju povredu
bitnih uvjeta za postojanje drutva. Drutvena opasnost kod prekraja se pojavljuje u daleko manjem
intenzitetu nego to je to sluaj kod krivinog djela.
To predstavlja kvalitativnu razliku izmeu prekraja i krivinog djela. I ta kvalitativna razlika dovodi
do toga da se normiranje krivinih djela vri odvojeno od prekraja. S obzirom da postoji ovakva razlika,
onda je jasno da se jedno isto zabranjeno ponaanje ne moe normirati istovremeno i kao krivino djelo
i kao prekraj. To znai, da osoba koja je u krivinom postupku kanjena za krivino djelo ne moe biti
kanjena i za prekraj ako se radi o istoj posljedici i obrnuto ako je neka osoba kanjena prvo za
prekraj iji injenini opis ukljuuje i neko krivino djelo tada e se izreena i izvrena prekrajna
sankcija uraunati u kasnije izreenu krivinu sankciju.
Prema tome, i krivino i upravno pravo propisuju zabranjena ponaanja, ali koja su i po svojoj teini
i po prirodi razliita. I jedno i drugo pravo predviaju sline pa ak i iste sankcije koje imaju prinudni
karakter ali koje se razlikuju po teini i karakteru dejstva. I krivinopravni i administrativnopravni odnosi
imaju javnopravni karakter, jer se uinitelji i krivinih djela i prekraja u najveem broju sluajeva
moraju nai u odnosu prema dravnim kaznenim organima bez obzira na njihovu volju. Neka osnovna
naela za propisivanje i krivinih djela i prekraja su ista. Isto tako, u administrativnom postupku, u cilju
utvrivanja postojanja prekraja i primjene sankcije, primjenjuju se neka naela krivinog postupka.
Prekrajne sankcije se izvravaju na isti nain i po istom postupku kao i krivine sankcije.

13

Najzad, treba rei da predmet upravnog prava nije samo normiranje prekraja ve ureenje
organizacije i funkcioniranja upravnih organa i javnih slubi u cilju ostvarivanja njihovih zadataka, kao i
meusobni odnos tih slubi i njihovih organa, njihov odnos prema graanima u rjeavanju njihovih
zahtjeva, nain ostvarivanja prava od strane graana prema odreenim organima itd. Odreivanje
prekraja i sankcija pojavljuje se kao nunost da se zatiti pravilno i neometano funkcioniranje javnih
slubi. Ali i ovdje e stupiti u dejstvo krivino pravo kad god doe do teih sluajeva ugroavanja
odreenih funkcija bilo od strane slubenih osoba, bilo od strane graana. Predvianjem krivinih djela
protiv slubene dunosti krivino pravo se pojavljuje kao krajnje sredstvo za osiguranje i zatitu
funkcioniranja javne slube.
5. Krivino pravo i radno pravo
Radno pravo regulira radne odnose, prava i obaveze radnika u vezi sa tekuim i minulim radom, kao
i prava po osnovu socijalnog, zdravstvenog, penzijskog i invalidskog osiguranja i postupak njihovog
ostvarivanja i zatite. Upravo radni odnos i prava koja proizilaze iz tekueg i minulog rada su predmet
regulative radnog prava ali su i objekt krivinopravne zatite. Pored toga neke krivine sankcije dovode
do prestanka radnog odnosa ili do ogranienja, odnosno onemoguavanja njegovog zasnivanja za
odreeno vrijeme, tj. do zabrane vrenja odreene slube, poziva, djelatnosti ili dunosti.
6. Krivino pravo i privredno pravo
Pored delikata koje ine pojedinci, postoje i delikti koje ine pravne osobe posebno u privrednom ili
finansijskom poslovanju. Stoga krivini zakoni Bosne i Hercegovine predviaju krivinu odgovornost
pravnih osoba i sistem krivinih sankcija. No, pored pravnih osoba za ova krivina djela odgovaraju i
odgovorne fizike osobe u njima.
U postupku utvrivanja odgovornosti pravne osobe i njene odgovorne osobe i izricanja sankcije,
krivinom pravu su od pomoi pojmovi iz privrednog prava, posebno o oblicima, nainu osnivanja,
funkcioniranja i gaenja pravne osobe odnosno o sistemu organa i nainu odluivanja u njima.
Konano, svi krivini zakoni sadre posebne grupe krivinih djela protiv privrede i platnog prometa
odnosno protiv slubene dunosti slubenih ili odgovornih osoba kojima se pokuava osigurati efikasna i
kvalitetna zatita privrede u cjelini ili njenih segmenata i njeno funkcioniranje od razliitih oblika
zloupotreba.

7. Krivino pravo i krivino procesno pravo


Krivino pravo je najue povezano sa krivinoprocesnim pravom. Njihova povezanost proizlazi iz
jedinstvenog zadatka koji imaju obje ove grane prava, koji se sastoji u zatiti drutvenih dobara i
vrijednosti od kriminaliteta. U ostvarivanju tog zadatka ona se ne mogu zamisliti jedno bez drugog, jer
krivino pravo moe biti realizirano samo putem dejstva procesnog prava, a procesno pravo moe stupiti
u dejstvo samo ako su prethodno odreena krivina djela, krivine sankcije i uvjeti za primjenu tih
sankcija.
Naime, krivino pravo, koje propisuje krivina djela, krivine sankcije i uvjete za njihovu primjenu,
moe se ostvariti samo putem dejstva organa pravosua u postupku koji je utvren propisima krivinog
procesnog prava. Na taj nain krivino procesno pravo se pojavljuje kao sredstvo za realizaciju krivinog
materijalnog prava. Jer, krivino procesno pravo kao ureujui sistem krivinog postupka, omoguuje
rasvjetljenje i rjeenje krivine stvari, a time i ostvarenje krivinopravne zatite u svakom sluaju
otkrivenog kriminaliteta.
Zbog ovakve povezanosti, krivino i krivino procesno pravo sve do Francuske revolucije ine
jedinstvenu granu prava.
14

Do razdvajanja te jedinstvene grane na materijalno i formalno krivino pravo dolo je u


revolucionarnom francuskom Krivinom zakoniku iz 1791. godine usljed potrebe da se prui to vea
zatita graanima od moguih zloupotreba od strane organa pravosua, posebno zatita linosti
okrivljenika u postupku, kao i potreba da se prue garancije i sredstva za ostvarenje te zatite. Krivino i
krivino procesno pravo imaju brojne zajednike odlike: norme oba prava su javnopravnog karaktera,
koje se mogu propisivati samo zakonom; princip legaliteta je osnovni princip; oba prava imaju
podjednak znaaj u zatiti drutva i borbi protiv kriminaliteta.
est je sluaj da se norme krivinog i krivinoprocesnog prava meusobno prepliu kod reguliranja
izvjesnih instituta. To je i razlog zato se deava da se u oblasti krivinog prava mogu nai i norme
krivinog procesnog prava (npr. kod odreivanja sluajeva kada se nee goniti za krivina djela uinjena
u inostranstvu) i obrnuto, da se u oblasti krivinog procesnog prava nau propisi krivinog prava (npr.
uvjeti za vanredno ublaavanje kazne). Njihova organska povezanost dolazi posebno do izraaja kod
izvjesnih instituta kao to su: amnestija, pomilovanje, uvjetni otpust, koji su regulirani propisima koji
istovremeno imaju i krivini i krivinoprocesni karakter.
8. Materijalno i izvrno krivino pravo
Materijalno krivino pravo utvruje svrhu, vrste i trajanje krivinih sankcija, posebno kazne, i uvjete
za njihovo izricanje, dok izvrno krivino pravo utvruje metode, naine kao i postupak njihovog
izvrenja. Prema tome, svrha svake krivine sankcije, posebno kazne, koja je odreena materijalnim
krivinim pravom moe biti realizirana samo kroz izvrno krivino pravo. Ta nerazdvojna povezanost
proizilazi iz injenice to ove dvije grane krivinog prava ne mogu postojati jedna bez druge. Drugim
rijeima, izvrno krivino pravo je u funkciji materijalnog krivinog prava. Da bi sankcija bila izvrena
ona mora biti utvrena i izreena, a izreena sankcija ukoliko ne bi bila izvrena, odnosno ako ne bi
mogla biti izvrena ne bi mogla da ostvari svrhu radi koje je predviena u materijalnom krivinom pravu.

15

3. IZVORI KRIVINOG PRAVA


1. Pojam i vrste izvora
Izvor krivinog prava se moe dvojako shvatiti u formalnom i materijalnom smislu. Pod izvorom
krivinog prava u formalnom smislu podrazumijevaju se pravni akti koji sadre krivinopravne norme
kojima se odreuju krivina djela i krivine sankcije. U materijalnom smislu izvor krivinog prava
predstavljaju drutveni odnosi regulirani putem krivinopravnih normi. Meutim, iako se pojam
izvora krivinog prava izraava u materijalnom i formalnom smislu, obino se pod izvorom prava
podrazumijeva formalni izvor tj. pravni akti u kojima se izraavaju norme kao regulatori drutvenih
odnosa.
Osnovni i glavni izvor savremenog krivinog prava, koje se zasniva na naelu zakonitosti
krivinog djela i kazne, jeste zakon. Meutim, pored zakona kao osnovnog i neposrednog izvora
krivinog prava, mogu se u izvjesnim sluajevima pojaviti kao posebni i posredni izvori krivinog
prava: normativni akti dravnih organa, meunarodni ugovori, obiajno pravo, sudska praksa i
pravna nauka (doktrina). Posredni izvori imaju karakter izvora krivinog prava samo kada se zakon
na njih poziva.
Zakon
U krivinom pravu Kosova osnovni i glavni izvor jeste zakon. Krivina djela i krivine sankcije
mogu biti odreene samo zakonom. Po pravilu, krivina djela i krivine sankcije se odreuju
krivinim zakonima, koji imaju oslonac u ustavnim aktima, kao najviim i osnovnim pravnim aktima
drave, gdje su sadrana osnovna naela za sva prava pa i za krivino pravo. Otuda su ustavni akti
izvori svakog, pa i krivinog prava.
Osnovni izvor krivinog prava je krivini zakon, odnosno krivini zakonik tamo gdje on postoji.
Taj osnovni izvor u Kosovu ini Privremeni krivini zakon Kosova.
Pored osnovnog krivinog prava postoji i dopunsko krivino pravo iji su izvor zakoni iz drugih
oblasti koji sadre krivinopravne odredbe. Naime, krivini zakoni ne obuhvataju sva krivina djela
tako da su neka djela inkriminirana u drugim zakonima koji reguliraju neku posebnu oblast. Tim
zakonima predviena su krivina djela i kazne kojima se osigurava potovanje tih propisa tj. zatita
onih drutvenih odnosa koji su predmet njihove regulative. Skup svih tih zakona predstavlja
sporedno, dopunsko ili pomono krivino zakonodavstvo. Naziv "sporedno" nikako ne znai da
se ovdje radi o malom znaaju ovih propisa. Meu njima ima i takvih zakona koji predviaju
vrlo teka krivina djela sa strogim kanjavanjem. Odnos odredaba iz sporednog i osnovnog
krivinog zakonodavstva odreen je na taj nain da odredbe opeg dijela krivinih zakona vae
za sva krivina djela odreena u sporednim zakonima.
Osnovni krivini zakoni u okviru opeg dijela odreuje pojam i elemente krivinog djela,
osnove krivine odgovornosti i sistem krivinih sankcija kao i ope uvjete i naela za izricanje
krivinih sankcija, uvjete za njihovo gaenje ili za rehabilitaciju. U okviru posebnog dijela ovaj
zakon sadri odredbe o krivinim djelima grupisanim prema grupnom zatitnom objektu.
Normativni akti dravnih i drugih organa
Podzakonski akti organa dravne uprave javljaju se kao izvori krivinog prava samo u
sluaju kada propisi iz krivinih zakona upuuju na njihovu primjenu. To je sluaj kod tzv.
blanketnih krivinopravnih normi (djela protiv zdravlja ljudi, protiv ivotne sredine ili protiv
privrede i platnog prometa) koje ne predviaju sva obiljeja nekog krivinog djela ili sankciju
ve samo daju opi okvir, te radi utvrivanja osnovnih ili dopunskih obiljeja ili sankcije,
upuuju na neki podzakonski akt. Ova krivina djela e postojati ako je dolo do krenja
zakonskih ili podzakonskih propisa.

17

Od podzakonskih akata kao izvor krivinog prava najee se javljaju uredbe vlada i
naredbe organa uprave, kao i normativni akti drugih organa, organizacija ili zajednica. U
takvim sluajevima akti ovih organa upotpunjuju bie krivinog djela tako da e od njihovog
krenja zavisiti postojanje krivinog djela.
Meunarodni ugovori
Kao izvori krivinog prava pojavljuju se i meunarodni ugovori tj. konvencije kada
reguliraju krivinopravnu materiju. Ovi se ugovori mogu pojaviti kao neposredan i posredan
izvor krivinog prava. Kao neposredan izvor, meunarodni ugovor se moe pojaviti kada se
ratificira i objavi kao poseban zakon koji ima neposredno dejstvo. Takav je sluaj sa
Konvencijom o nezastarivosti ratnih zloina i zloina protiv ovjenosti. U svim ostalim
sluajevima, bilo da drava preuzima obavezu da krivinopravnu materiju regulira na odreeni
nain, bilo da biu krivinog djela sadranog u konvenciji osigura krivinu sankciju,
meunarodni ugovor se pojavljuje kao posredan izvor krivinog prava.
Obiaj kao izvor prava (ius non scriptum)
Obiaj kao nepisani izvor prava vaio je u doba prvobitne zajednice kao jedini regulator
drutvenih odnosa. I danas kada drava poinje zakonskim i podzakonskim aktima da ureuje
drutvene odnose, brojne praznine u pravnim propisima popunjavaju se obiajnim pravilima.
Obiajno pravo se i danas javlja kao glavni izvor prava kod nastajanja novih drava sve dok se ne
izgradi pozitivno zakonodavstvo. Poznato je suenje po narodnom shvatanju pravde i pravinosti u
revolucionarnim periodima, koje je u izvjesnoj mjeri bilo zastupljeno i u periodu
narodnooslobodilake borbe naroda Jugoslavije tokom Drugog svjetskog rata. U Engleskoj i SAD
obiajno pravo, poznato pod nazivom Common Law, predstavlja i danas pored sudske prakse
osnovni izvor krivinog prava.
U Bosni i Hercegovini kao i u svim drugim dravama koje usvajaju princip legaliteta, obiajno
pravo nije izvor u krivinom pravu. Izuzetno, obiaj se moe pojaviti kao dopunski izvor kod
utvrivanja znaenja pojedinih pojmova, naroito onih koji su regulirani uzansama a koji mogu biti
od znaaja kod utvrivanja okolnosti pod kojima mogu biti uinjena neka djela protiv imovine
odnosno privrede. Takoe, kod krivinih djela protiv ovjenosti i vrijednosti zatienih
meunarodnim pravom odreena krivina djela se sastoje u ''krenju zakona i obiaja ratovanja'' pa
je za kvalifikaciju ovih djela od znaaja poznavanje i primjena meunarodnog obiajnog prava.
Sudska praksa
U starom rimskom i srednjevjekovnom pravu sudska praksa je imala veliki znaaj kao izvor
prava. U Engleskoj i SAD ona je i danas glavni izvor prava, uporedo sa obiajnim pravom. Sudska
praksa i za nae krivino pravo ima veliki znaaj. Primjenjujui krivinopravne propise sudovi
izraavaju svoje stavove, miljenja i ocjene i popunjavaju postojee propise novom drutvenom
sadrinom. Sudska primjena zakonskih propisa nije mehanika, ve stvaralaka i dinamina.
Sudska praksa je zajedno sa naukom krivinog prava izgradila niz pojmova i instituta koje zakon
ne poznaje, a koji imaju opu primjenu kao to su npr: trajno krivino djelo, posredno uiniteljstvo,
profesionalni nehat, sticaj nehata, kvalificirani pokuaj. Jedinstvo u raznolikosti tumaenja i primjene
zakona osiguravaju najvii sudovi u dravi. Oni daju naelna pravna shvatanja radi to pravilnije
primjene ovih zakonskih propisa i ujednaavanja prakse. Naelna pravna shvatanja vrhovnih sudova,
mogu da budu i obavezna za nie sudove u pogledu primjene krivinog zakona u pojedinim
sluajevima.
Meutim, i pored svega izloenog, sudska praksa nije kod nas formalni izvor krivinog prava.

18

Nijedan sud ne moe suditi na osnovu uputstva najviih sudova niti na osnovu njihovih odluka, ve
samo i iskljuivo na osnovu zakona. Naelni stavovi i shvatanja viih sudova imaju pravni znaaj jer
predstavljaju strunu pomo niim sudovima, ali samo utoliko ukoliko se zasnivaju na zakonu.
2. Krivini zakon
Pod krivinim zakonom se podrazumjeva skup pravnih propisa kojim se odreuju uvjeti za
krivinu odgovornost, krivina djela i krivine sankcije. Taj skup krivinih propisa dat je po jednom
redoslijedu koji predstavlja sistem reguliranja instituta. Stoga krivini zakon moemo odrediti kao
sistem krivinopravnih propisa kojima se odreuju uvjeti odgovornosti, krivina djela i krivine
sankcije za itavu jednu krivinopravnu oblast.
Krivini zakonik je sistematiziran zbornik svih krivinopravnih propisa koji ine materijalno
krivino pravo te zemlje, izuzimajui pojedine krivinopravne odredbe koje se nalaze u dopunskom i
sporednom zakonodavstvu. To znai da se krivini zakon i krivini zakonik ne razlikuju po pravnoj
vanosti, ve po obimu krivinopravnog reguliranja, jer dok krivini zakon regulira jednu krivinu
oblast, dotle krivini zakonik regulira cjelokupnu krivinopravnu materiju. Zbog toga se krivini
zakonik i naziva kodeksom, odnosno zbornikom svih krivinih zakona gdje su propisi sistematizirani
po jednom kriterijumu koji odraava i drutveni znaaj pojedinih propisa i njihovu loginu
povezanost.
Od krivinog zakona i krivinog zakonika treba razlikovati krivino zakonodavstvo koje obuhvata
sve krivinopravne propise jedne zemlje bez obzira da li spadaju u materijalno, procesno ili izvrno
krivino pravo.
Struktura krivinih zakona
Po strukturi krivini zakon Kosova se sastoji iz dva dijela: opeg i posebnog.
Opi dio predstavlja sistem materijalnih krivinopravnih propisa kojima se odreuju naela
kaznene politike i utvruju pojam krivinog djela, osnov i uvjeti krivine odgovornosti i sistem
krivinih sankcija. S obzirom da su ova naela i instituti od znaaja za sva krivina djela, odredbe
opeg dijela vae za sva krivina djela koja su uope predviena u zakonima.
Sa stanovita primjene, Opi dio Privremenog krivinog zakona Kosova je sastavni dio posebnog
dijela ovog zakona. Iz ovoga proizlazi da su Opi i Posebni dio organski povezani i meusobno
zavisni. Zavisni su jer se odredbe Opeg dijela ne mogu samostalno primjenjivati ve samo kroz
konkretna uinjenja pojedinih krivinih djela predvienih u Posebnom dijelu krivinih zakona, a
odredbe Posebnog dijela mogu biti primjenjivane jedino pod uvjetima predvienim u Opem dijelu.
Propisi sadrani u Opem dijelu krivinih zakona su dvojake prirode: deklarativne i konstitutivne.
Deklarativne prirode su oni propisi kojima se proklamiraju naela kaznene politike i druga naela
koja su od ope vanosti za cjelokupno krivino zakonodavstvo.
Konstitutivne prirode su oni propisi kojima se ustanovljavaju pojedini opi instituti, odreuju
uvjeti krivine odgovornosti i sistem krivinih sankcija Takvi su propisi kojima se utvruju pojam i
elementi krivinog djela, osnovni iskljuenja krivinog djela, stadijumi u uinjenju krivinog djela,
sistem krivinih sankcija, oblici vinosti i sl.
Posebni dio sadri propise kojima se odreuju pojedina krivina djela i kazne za uinitelje tih
krivinih djela. To znai da propisi Posebnog dijela imaju konstitutivni karakter. Deklarativna norma
se ovdje moe pojaviti izuzetno i tada ima ogranieno dejstvo, tj. vezana je za odreeno krivino
djelo.

19

Vrste dispozicija i sankcija


Norme sadrane u propisima Opeg dijela krivinih zakona imaju samo dispoziciju, dok norme
sadrane u propisima Posebnog dijela imaju dispoziciju i sankciju. I dispozicija i sankcija u propisima
Posebnog dijela krivinih zakona mogu biti razliite.
Dispozicija je onaj dio krivinopravne norme kojim se odreuju obiljeja bia krivinog djela.
Prema nainu na koji se odreuju bia pojedinih krivinih djela, dispozicija moe biti obina, opisna,
upuujua i blanketna.
1) Obina dispozicija ne odreuje pojedina obiljeja krivinog djela, ve samo oznaava to djelo po
nazivu i ukupnoj djelatnosti koja sainjava njegovo bie. Obinom dispozicijom su odreena npr.
krivina djela ubistva. Obina dispozicija se upotrebljava rijetko i to uglavnom kod odreivanja
poznatih i uobiajenih krivinih djela;
2) Opisna dispozicija odreuje elemente krivinog djela koji sainjavaju njegovo bie. Najvei broj
krivinih djela odreen je opisnom dispozicijom, kao npr. kraa, silovanje;
3) Upuujua dispozicija u pogledu nekih obiljeja krivinog djela upuuje na drugi propis istog
krivinog zakona, npr. bludne radnje. Upuujua dispozicija postoji kod svih osobito tekih sluajeva
pojedinih krivinih djela, npr. teka djela protiv zdravlja ljudi, teka djela protiv ope sigurnosti ljudi i
imovine; i
4) Blanketna dispozicija daje samo opi okvir krivinog djela dok detaljno odreivanje sadrine i
elemenata bia krivinog djela preputa nekom drugom krivinom ili nekrivinom propisu koji moe
biti sadran u drugom zakonu ili podzakonskom aktu. Prema tome, primjena blanketne norme zavisi
od postojanja neke druge norme, koja treba da odredi elemente bia krivinog djela i da na taj nain
da sadrinu blanketnoj normi u krivinopravnom propisu. Kod krivinih djela sa ovakvom
dispozicijom radnja uinjenja se sastoji u postupanju protivno propisima, odlukama ili naredbama
dravnih organa sadranih u podzakonskim aktima, npr. prenoenje zarazne bolesti, nepostupanje
po zdravstvenim propisima za vrijeme epidemije, prenoenje spolne bolesti i sl.
Prema strukturi, dispozicije mogu biti proste i sloene. Prosta dispozicija sadri bie samo jednog
krivinog djela, odnosno samo jedan oblik krivinog djela, npr. kod krivinog djela krae. Sloena
dispozicija sadri u sebi bia vie krivinih djela odnosno vie oblika jednog krivinog djela, npr. kod
krivinog djela teke krae.
Takoe se razlikuju alternativne i kumulativne dispozicije. Alternativne dispozicije su one u
kojima je jedno ili vie obiljeja bia krivinog djela postavljeno tako da e djelo biti uinjeno ako se
ostvari bilo koja od navedenih alternativa, npr. kod krivinih djela teke krae ili pijunae. Kod
kumulativne dispozicije za ostvarenje obiljeja krivinog djela moraju biti ispunjena sva kumulativno
odreena obiljeja ili uvjeti, npr. kod silovanja i razbojnitva.
Sankcija je dio norme u kome je odreena kazna za uinitelja djela sadranog u dispoziciji. U
sankciji propisana kazna moe biti apsolutno neodreena, apsolutno odreena i relativno odreena.
Kako e sankcija biti odreena zavisi od sistema odreivanja kaznene politike i principa na kojima se
gradi krivino zakonodavstvo.
Apsolutno neodreena kazna postoji kada zakon ne predvia koja e se vrsta kazne i u kom
iznosu izrei uinitelju za uinjenje odreenog krivinog djela, ve to preputa sudu da odlui po
slobodnom uvjerenju.
Apsolutno odreena kazna postoji kada je za odreeno krivino djelo zakonom predviena
konkretna vrsta i visina kazne tako da sudu nije data nikakva sloboda pri odmjeravanju kazne. Sud
je obavezan da kvalificira krivino djelo i tada njegovom uinitelju izrie kaznu koja je zakonom
propisana.

20

Uvjerenje suda o oteavajuim ili olakavajuim okolnostima nema uticaja na visinu konkretno
odmjerene kazne ukoliko te okolnosti nisu predviene u zakonu kao obiljeja djela.
Relativno odreena kazna postoji kada zakon odreuje vrstu kazne i minimalnu i maksimalnu
granicu te kazne, dajui time okvir u kome sud u konkretnom sluaju moe da odmjeri iznos kazne s
obzirom na sve okolnosti pod kojima je djelo uinjeno i ispoljeni stepen drutvene opasnosti djela i
linosti uinitelja.
Kod relativnog odreivanja kazne po pravilu se u opem dijelu krivinog zakona odreuju vrste
kazni i njihove donje i gornje granice ispod kojih odnosno iznad kojih, one ne mogu biti izricane. Te
granice ine tzv. opi minimum i opi maksimum odreene vrste kazne. Pored opeg minimuma i
maksimuma postoje i posebni minimum i posebni maksimum kazne koja se predvia u posebnom
dijelu krivinog zakona za pojedino krivino djelo.
Odreivanje posebnog minimuma i maksimuma u posebnom dijelu krivinog zakona mogue je
na nekoliko naina: 1) moe se za krivino djelo propisati iznos minimuma i iznos maksimuma
kazne; 2) moe se odrediti samo poseban minimum, a ne i poseban maksimum pri emu se on
poklapa sa opim maksimumom te vrste kazne; 3) moe se dati samo poseban maksimum, a ne i
poseban minimum pri emu se on poklapa sa opim minimumom te vrste kazne i 4) moe se odrediti
samo vrsta kazne bez odreivanja posebnog minimuma i maksimuma to je sluaj kod propisivanja
novane kazne. U tom sluaju i posebni minimum i posebni maksimum se poklapaju sa opim
minimumom.
3. Tumaenje krivinog zakona
Tumaenje predstavlja misaonu operaciju kojom se utvruje pravi smisao i znaenje propisa
jednog zakona kada njegova sadrina nije jasna. Svaki zakon zahtijeva tumaenje pa i krivini zakon
u cilju njegove pravilne i potpune primjene. Potreba za tumaenjem proizlazi iz injenice to se tekst
zakona, tj. tekst pojedinih njegovih odredaba moe shvatiti na razliite naine zbog: nesavrenosti
jezika, upotrebe neadekvatnih izraza ili izraza sa vie znaenja, neodreenosti pojmova koji su
upotrijebljeni u tekstu i visokog stepena apstrakcije.
Tumaenjem se apstraktnoj pravnoj normi daje socijalna sadrina iz ivota jer se ona
primjenjuje na stvarni dogaaj, na konkretni sluaj uinjenog krivinog djela. Putem tumaenja se
daje pravi smisao zakona tj. utvruje se volja zakonodavca. Taj smisao proizlazi iz cilja koji se eli
postii odredbama zakona. Granice tumaenja odreuje princip zakonitosti. Tumaenjem se ne smije
proirivati zakon na sluajeve koji nisu obuhvaeni njegovim odredbama, niti se moe izvrtati smisao
i cilj zakona.
Razlikuje se vie vrsta tumaenja prema: 1) organu koji vri tumaenje, 2) nainu tumaenja i
3) obimu tumaenja.
S obzirom na organ koji vri tumaenje zakona, razlikuju se: autentino, sudsko i doktrinarno
tumaenje.
Autentino, zakonsko ili obavezno tumaenje vri organ koji je i donio zakon koji se tumai. To tumaenje je
obavezno za organe i osobe kao i sam zakon. Poseban vid ovog tumaenja predstavlja odreivanje znaenja
izraza upotrebljavanih u zakonu kao to je uinjeno u lanu 107 Privremenog krivinog zakona Kosova.
Sudsko tumaenje vri sud prilikom primjene zakona na konkretan sluaj uinjenog krivinog djela i
njegovog uinitelja. To znai da svaki sud mora da tumai zakon da bi ga primijenio za sluaj koji rjeava. Takvo
tumaenje ne obavezuje druge sudove. Ni tumaenja vrhovnih sudova nemaju obaveznu snagu. Ona vie
djeluju ubjedljivou i snagom pravne argumentacije.
Nauno ili doktrinarno tumaenje vre pojedine naune ustanove ili nauni radnici.

21

Ono takoe nema obaveznu snagu, ali utie na praksu sudova u primjeni prava na praktine sluajeve odnosno
na zakonodavca pri izmjeni postojeih ili donoenju novih zakonskih propisa.
Prema nainu tumaenja razlikuju se: gramatiko, logiko, historijsko, sistematsko i uporedno
tumaenje.
Gramatikim tumaenjem se smisao zakonskog teksta pronalazi pomou pravila gramatike i
sintakse. Ono se obino vri analizom pojedinih odvojenih pojmova i dijelova teksta da bi se dolo do
utvrivanja pravog smisla sadrine cijelog teksta. Instrumenti ovog tumaenja su pravila jezika, tj.
gramatike i sintakse, posebno izdvajanje i povezivanje pojmova i misli pomou interpunkcijskih
znakova.
Logikim tumaenjem se utvruje smisao zakona pomou pravila logike tj. miljenja, rasuivanja
i zakljuivanja. Logiko tumaenje je usko povezano sa gramatikim tumaenjem i praktino se ona
primjenjuju zajedno. Kao specifini naini logikog tumaenja javljaju se: argumentum a contrario i
argumentum a fortiori.
Argumentum a contrario je metod logikog zakljuivanja prema kome se primjena jednog
propisa iskljuuje na ostale sluajeve ako je on predvien kao izuzetak za odreeni sluaj i odstupa
od opih propisa koji reguliraju tu materiju. Tako kod nekih krivinih djela izuzeti su od odgovornosti
brani drug, srodnici u pravoj liniji, brat i sestra, usvojenik i usvojitelj. Primjenom argumentum-a a
contrario zakljuuje se da svi ostali srodnici odgovaraju za neprijavljivanje pripremanja krivinog
djela ako su za to znali.
Argumentum a fortiori se javlja u dva vida: argumentum a maiore ad minus i argumentum a
minore ad maius. Argumentum a maiore ad minus znai: ko moe vie moe i manje, odnosno ako
je doputeno neto vie ili u teem sluaju, mora se uzeti da je doputeno i neto manje ili u blaem
sluaju. Tako, npr. uinitelj koji je pokuao uiniti krivino djelo, ali je dobrovoljno odustao od
kanjivog pokuaja moe se osloboditi od kazne, pa je logino da ga sud, ako ga ne oslobodi od
kazne moe blae kazniti (lan 22 KZ). Argumentum a minore ad maius ima sljedee znaenje: ko
moe manje moe i vie, odnosno neto to vrijedi za blai sluaj treba da vrijedi i za tei sluaj.
Npr. ako bi zakonsko bie nekog krivinog djela bilo konstruirano tako da obuhvata samo nehat
uinitelja, onda je logino da odgovornost za to djelo postoji i kad je ono ostvareno s umiljajem. Ni
jedan od ovih specifinih naina logikog zakljuivanja nemaju znaajniju primjenu u krivinom pravu
zbog naela zakonitosti. Oni mogu biti primjenjeni izuzetno u korist uinitelja krivinog djela. Negdje
sam zakonodavac daje mogunost za takvo zakljuivanje.
Historijsko tumaenje predstavlja tumaenje sadrine jednog zakona na osnovu analize uvjeta i
okolnosti pod kojima je donijet takav zakon. U cilju saznanja tih uvjeta koriste se materijali za
donoenje zakona kao to su: prednacrti, nacrti, amandmani, diskusija, javna rasprava itd. Ovo se
tumaenje koristi kada se eli ustanoviti svrha donoenja odreenog propisa i njegova aktuelnost.
Sistematsko tumaenje se sastoji u uporeivanju propisa ije se znaenje eli ustanoviti sa
drugim propisima toga zakona ili drugih zakona, pa i sa cjelokupnim pravnim sistemom, budui da
svaki propis predstavlja dio sistema kao cjeline i mora da ima sadrinski sklad i vrijednost sa nekim
drugim propisom ili grupom propisa u pravnom sistemu.
Uporedno ili komparativno tumaenje se sastoji u uporeivanju dva ili vie autentinih tekstova
istog zakona objavljenog na raznim jezicima naroda i narodnosti radi utvrivanja znaenja pojedinih
izraza i pojmova.
Dalje se razlikuje redovno i vanredno tumaenje. Redovno tumaenje postoji kada se "smisao
zakona poklapa sa voljom zakonodavca". Vanredno tumaenje omoguava ue ili ire shvatanje
jednog izraza ili pojma.
Ue ili restriktivno tumaenje znai suavanje znaenja jednog izraza ili pojma, dok ire ili
ekstenzivno tumaenje znai proirivanje znaenja jednog izraza ili pojma.

22

Do ueg ili ireg tumaenja dolazi zbog nesavrenosti jezika pri emu jedan izraz ne odgovara
pojmu kao misaonoj kategoriji, pa mu je potrebno dati ui ili iri smisao da bi se odredila sadrina
norme jednog zakonskog propisa. Stoga je primjena ovakvih tumaenja dozvoljena i nije u
suprotnosti sa principom legaliteta.
Ue tumaenje vie odgovara krivinom pravu pa se u sluajevima nejasnoe ee upotrebljava,
dok se ire tumaenje primjenjuje izuzetno. ire tumaenje se javlja kod krivinog djela krae, gdje
se pod pokretnim stvarima podrazumjevaju elektrina struja, plin, atomska energija, ali i
kompjuterski podatak koji takoe mogu da budu predmet krae. Po nekim autorima, to je
dinamino, odnosno, evolutivno tumaenje. ire tumaenje ukljuuje u sebi evolutivno tumaenje jer
potreba za irim shvatanjem proizlazi iz brzog razvoja drutvenih odnosa i drutva u cjelini i
proirivanja pojmova.
4. Analogija
Analogija je metod zakljuivanja i rjeavanja konkretnih sluajeva na osnovu slinosti. Naime,
pravnim propisima ne mogu se obuhvatiti sve situacije i sluajevi koji se javljaju u razvitku
drutvenih odnosa. Pravni propisi su statiki, a drutveni odnosi dinamini. Ta nesaglasnost dovodi
do toga da se u drutvenom ivotu raaju novi sluajevi i nove situacije koje nisu regulirane pravnim
propisima, a koje zahtjevaju da budu rijeene. I poto ne postoje propisi koji reguliraju ovakve
sluajeve, to se za njihovo rjeavanje uzimaju propisi koji reguliraju sline sluajeve. Takav nain
rjeavanja problema naziva se rjeavanjem po slinosti ili analogija.
Postoje dvije vrste analogije: zakonska i pravna analogija. Zakonska analogija (analogia legis)
postoji kada se nepredvieni sluaj rjeava primjenom zakonskog propisa koji predvia slian sluaj.
Pravna analogija (analogia iuris) postoji kada se neregulirani sluaj rjeava primjenom naela na
kojima se zasnivaju propisi one grane prava u kojoj se sluaj pojavio ili pak primjenom naela na
kojima se zasniva cjelokupno pravo jedne zemlje. Podvoenje nereguliranih sluajeva pod propise
kojima se reguliraju slini sluajevi i njihovo rjeavanje na osnovu tih propisa predstavlja analogiju
kao nain stvaranja prava (creation analogique).
Pored nje postoji i analogija kao nain tumaenja prava (interpretation analogique). Analogijom
kao nainom tumaenja zakona na osnovu slinosti rjeava se konkretan sluaj u okviru zakona
(intra legem) proirivanjem smisla onog propisa koji regulira najslinije sluajeve. Ova vrsta
analogije je slia ekstenzivnom tumaenju tako da je teko razlikovati gdje prestaje ekstenzivno
tumaenje, a odakle proirivanje smisla jednom propisu predstavlja analogiju. Razlika izmeu ova
dva naina tumaenja postoji to se pri ekstenzivnom tumaenju ostaje u okviru upotrijebljenih rijei
i termina (sa njihovim irim znaenjem) dok se analogija loginom operacijom utvrivanja slinosti
udaljuje od pravnih znaenja upotrijebljenih izraza i termina sa nastojanjem da se ostane sa
zakonodavevom voljom i njegovim intencijama.
Analogija kojom se stvara pravo je protivna naelu zakonitosti. Ona se izuzetno primjenjuje u
krivinom pravu i to U periodu njegove izgradnje kada postoje brojne praznine koje se ovom
analogijom popunjavaju sve do momenta dok ih zakonodavac ne regulira donoenjem novih propisa.
Tako je ona bila dozvoljena u krivinom pravu bive SFR Jugoslavije do donoenja Krivinog zakonika
1951. godine. U krivinom pravu SSSR-a bila je primjenjivana sve do 1959. godine kada je usvojeno
zakonodavstvo koje se bazira na naelu zakonitosti, a u nekim krivinim zakonodavstvima ona se i
danas primjenjuje kao tehniko sredstvo.
Krivino zakonodavstvo koje usvaja naelo zakonitosti kao osnovno naelo iskljuuje primjenu
analogije kao sredstva za stvaranje prava. Prema tome ukoliko bi se pojavilo neko drutveno opasno
ponaanje koje je slino nekom postojeem krivinom djelu ono ne bi moglo biti podvedeno pod
propis kojim je to djelo odreeno. Takvo ponaanje ne moe biti kanjivo po zakonu sve dok putem
njegove izmjene ili dopune ne bude odreeno kao krivino djelo.

23

Iz ovog proizlazi da se analogijom ne mogu stvarati ni nova krivina djela, niti proirivati bia
postojeih djela. Isto tako, ne mogu se primjenjivati kazne koje nisu predviene za odreeno djelo.
Analogija kao metod tumaenja prava primjenjuje se u krivinom pravu u sluajevima, kada sam
zakon upuuje na njenu primjenu kod pojedinih krivinih djela upotrebljavajui termin ''i na drugi
slian nain''. Smatra se u pravnoj teoriji da se ovo tumaenje moe primjeniti kada se njime stvara
povoljniji poloaj za uinitelja krivinog djela (in bonam partem).
5. Vremensko vaanje krivinog zakona
Osnovno je pravilo da zakoni i drugi propisi i opi akti stupaju na snagu najranije osam dana od dana
objavljivanja u slubenom glasilu. Ovo je ope pravilo koje vai za sve zakone. Meutim, kada se radi o
krivinom zakonu iji su propisi imperativne, inhibitorne i represivne prirode, redovno se ostavlja dui
period vremena od dana objavljivanja do dana njegovog stupanja na snagu (vacatio legis) ca ciljem da se
graanima omogui da se upoznaju sa njegovim odredbama. Stupanje na snagu krivinog zakona ili
njegovih izmjena ili dopuna, obino se odreuje uvodnim zakonom (ili prelaznim i zavrnim odredbama).
Krivini zakon prestaje da vai u slijedeim sluajevima: 1) na osnovu zakonskog propisa koji odreuje
dan prestanka njegove vanosti. Prestanak vanosti moe da bude odreen jo pri donoenju zakona
(zakon sa unaprijed vremenski ogranienim vaenjem) ili naknadnim zakonskim propisom koji izriito
stavlja van snage odreeni krivini zakon ili generalnom klauzulom stavlja van snage sve propise koji su u
suprotnosti sa odredbama novog zakona i 2) stupanjem na snagu novog krivinog zakona koji na drukiji
nain regulira istu materiju koju je regulirao i ranije vaei krivini zakon. U tom sluaju raniji zakon
preutno prestaje da vai.
Privremeni KZ Kosova predvia da se na uinitelja krivinog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi
u vrijeme uinjenja krivinog djela (l. 2.). Da bi se ovo pravilo moglo primjeniti neophodno je da se utvrdi
vrijeme kada je krivino djelo uinjeno a potom i krivini zakon koji je u to vrijeme vaio. Utvrivanje
vremena uinjenja krivinog djela je faktiko pitanje, a utvrivanje vremenskog vaenja krivinog zakona
pravno pitanje, koje se rjeava po pravilima koja smo naprijed izloili. Znaaj ovog pravila je u dosljednom
provoenju principa zakonitosti u krivinom pravu.
Retroaktivno (povratno) dejstvo zakona znai primjenu zakona na sluajeve koji su nastali prije
njegovog donoenja, odnosno stupanja na snagu. Retroaktivnost u krivinom pravu znai primjenu
novog krivinog zakona na djela koja su uinjena prije njegovog stupanja na snagu, tj. za vrijeme
vaenja starog zakona. Pitanje retroaktivnosti se postavlja u sluaju kada je krivino djelo uinjeno
za vrijeme vaenja starog zakona, a uinitelju se sudi u vrijeme vaenja novog zakona pa se mora
utvrditi koji se zakon u ovom sluaju primjenjuje: stari ili novi.
Iz navedenog pravila proizlazi da se na krivino djelo primjenjuje krivini zakon koji je vaio u
vrijeme njegovog uinjenja. Ovo pravilo izvire iz principa zakonitosti krivinog djela i kazne. Iz njega
se mogu izvesti dva zakljuka: prvo, da krivini zakon koji je prestao da vai zadrava i dalje pravnu
snagu za sva ona krivina djela koja su uinjena za vrijeme dok je on bio u vanosti i, drugo, da se
novi krivini zakon ne moe primjeniti na djela koja su uinjena prije njegovog stupanja na snagu,
ve samo na djela koja su uinjena poslije njegovog stupanja na snagu.
Od ovog opeg pravila postoji izuzetak predvien u lanu 2. stav 2. KZ prema kome se, ako se
poslije uinjenja krivinog djela jednom ili vie puta izmjeni zakon, primjenjuje zakon koji je blai za
uinitelja. Ova izuzetna mogunost primjene novog zakona daje se iz kriminalnopolitikih razloga, a
nije u suprotnosti sa naelom zakonitosti. Da bi se ovo posebno pravilo provelo u ivot, potrebno je
da je krivino djelo uinjeno za vrijeme vaenja starog zakona, a da se uinitelju sudi za vrijeme
vaenja novog zakona. U tom sluaju mora se ustanoviti koji je blai zakon: stari ili novi pa se u tom
smislu vri uporeivanje odredaba jednog i drugog zakona vezanih za: krivino djelo, krivinu
odgovornost i kanjivost.

24

Tek na osnovu ovakvog uporeivanja moe se utvrditi koji je zakon povoljniji (blai) za uinitelja
krivinog djela, a to je onaj zakon koji:
1) ne predvia uinjeno djelo kao krivino djelo. Ako oba zakona predviaju uinjeno djelo kao
krivino djelo, blai je onaj koji predvia neki osnov za iskljuenje npr. protivpravnosti uope ili u
pogledu tog djela;
2) iskljuuje krivinu odgovornost u cjelini ili predvia neki osnov za iskljuenje umiljaja, ako i
jedan i drugi ne iskljuuju postojanje krivinog djela;
3) iskljuuje kanjivost, ukoliko oba zakona podjednako predviaju postojanje i krivinog djela i
krivine odgovornosti uinitelja;
4) predvia osloboenje od kazne, ukoliko i po jednom i po drugom postoji

kanjivost;

5) predvia mogunost blaeg kanjavanja, ako uinitelj ni po jednom zakonu ne moe biti
osloboen od kazne. Ako ni jedan od zakona ne predvia posebnu mogunost za blae kanjavanje
uinitelja, onda je blai onaj zakon koji predvia blau vrstu kazne. Ukoliko oba zakona predviaju
istu vrstu kazne, blai je onaj koji predvia nii iznos kazne;
6) ne predvia primjenu sporednih kazni, ako oba zakona predviaju istu glavnu kaznu. Ako oba
zakona predviaju i sporedne kazne, blai je onaj zakon koji po ocjeni suda predvia blau sporednu
kaznu.
U sluaju da su oba zakona jednaka za uinitelja krivinog djela u pogledu svih navedenih
elemenata, tada se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme uinjenja krivinog djela, s
obzirom da se novi zakon moe primjeniti samo kada je blai. Ako je meutim, krivini zakon vie
puta mjenjan od momenta uinjenja krivinog djela pa do suenja (meuzakoni) tada sve te zakone
treba uzeti u obzir kod utvrivanja koji je od njih blai za uinitelja u konkretnom sluaju.
Kod primjene blaeg zakona nije dozvoljena kombinacija blaih propisa iz starog zakona koji je
vaio u vrijeme uinjenja djela i novog koji je na snazi u vrijeme suenja. Ovdje vai princip
alternativiteta. U odnosu na konkretno krivino djelo sa svim okolnostima njegovog uinjenja moe
biti primjenjen samo jedan zakon za koji se ustanovi da je blai za uinitelja djela i to u cjelini.
Mogunost primjene blaeg zakona postoji sve do donoenja pravosnane presude. Ako je pak dolo
do stupanja na snagu novog zakona poslije donoenja prvostepene presude koji je blai za uinitelja
(osuenog) isti ima da bude primjenjen od vieg suda kada rjeava po albi na prvostepenu presudu.
Kod utvrivanja koji je zakon blai za uinitelja, sud treba da uzme u obzir i nekrivine propise
jer i oni utiu na pravnu kvalifikaciju djela (propise koji nisu krivinopravnog karaktera, ali sadre
normu koja popunjava bie nekog krivinog djela kod blanketnih dispozicija).
6. Prostorno vaenje krivinog zakona
Pod prostornim vaenjem krivinog zakona podrazumijeva se primjena Privremenog krivinog
zakona Kosova prema tome da li je krivino djelo uinjeno u zemlji ili inostranstvu. Pitanje prostorne
vanosti krivinog zakonodavstva nije samo pravno ve i politiko pitanje, jer se odreivanjem
dometa vaenja krivinog zakonodavstva odreuju i granice prostiranja dravne vlasti u domenu
kanjavanja. Prostorno vaenje krivinog zakona ima stoga i meunarodni karakter, jer se postavlja
pitanje kanjavanja ne samo domaih ve i stranih dravljana; kanjavanje za djela koja su uinjena
u zemlji ali i u inostranstvu protiv Kosova i njenih graana, a u izvjesnim sluajevima i kada su
uinjena protiv stranih dravljana. S obzirom na mogunost sukoba nadlenosti izmeu drava ovo
pitanje se rjeava u skladu sa meunarodnim propisima. Budui da tih meunarodnih propisa nema,
to svaka drava svojim propisima rjeava prostorno vaenje njenog krivinog zakonodavstva vodei
rauna o elementu inostranosti.

25

Principi prostornog vaenja


Pravilo da je krivini zakon vai na teritoriji drave koja ga je i donijela pa tako sudovi i drugi organi
primjenjuju samo zakone svoje drave. Meutim, pored ovog opeg pravila u izvjesnim sluajevima se
javlja potreba da se zakonima jedne zemlje omogui dejstvo van njene teritorije kada je krivino djelo
uinjeno u inostranstvu od domaeg ili stranog dravljanina. Da bi se omoguilo ovakvo dejstvo krivinih
zakona u cilju zajednike borbe protiv kriminaliteta, postoje etiri principa prostornog vaenja krivinog
zakonodavstva: teritorijalni, personalni, realni i univerzalni.
Teritorijalni princip
Prema ovom principu krivini zakon jedne drave primjenjuje se na sve uinitelje krivinih djela koja su
uinjena na teritoriji te drave bilo da su oni domai ili strani dravljani ili osobe bez dravljanstva.
Teritorijalni princip je osnovni princip primjene Privremenog krivinog zakona Kosova u smislu l. 99. st. 1.
KZ, dok su ostali principi dopunskog, supsidijarnog karaktera. Teritoriju Kosova u smislu l. 107. taka 25.
KZ ini suhozemna teritorija, obalno more i vodene povrine unutar njihovih granica kao i vazduni prostor
nad njima.
Teritorijalni princip primjene Privremenog krivinih zakona Kosova je proiren principom zastave
broda odnosno registracije aviona. Tako se u smislu l. 99. st. 2. Privremeni krivini zakon Kosova
primjenjuje u jo dva sluaja: 1) ako je krivino djelo uinjeno na domaem brodu bez obzira gdje se
nalazio u vrijeme uinjenja djela i 2) ako je krivino djelo uinjeno u domaem civilnom
vazduhoplovu dok je u letu ili u domaem vojnom vazduhoplovu bez obzira gdje se nalazio u vrijeme
uinjenja djela.
Izuzetak od primjene teritorijalnog principa predvia Meunarodno pravo prema kome se domae krivino
zakonodavstvo ne moe primjenjivati na osobe koje uivaju diplomatski imunitet (imunitet iz meunarodno
pravnih razloga): efove stranih drava, strane diplomatske i konzularne funkcionere i funkcionere
meunarodnih organizacija, lanove njihove pratnje i lanove njihovih porodica.
Personalni princip
Prema ovom principu krivini zakon jedne drave primjenjuje se na njene dravljane kada uine krivino
djelo na teritoriji strane drave. Personalni princip moe da se javi u dva oblika kao: pasivni i aktivni. Pasivni
personalni princip znai da se krivini zakon jedne drave primjenjuje na njene dravljane samo kada su
uinjenjem krivinog djela u inostranstvu povrijedili njeno dobro ili dobro njenog graanina. Aktivni personalni
princip postoji kada se krivini zakon primjenjuje na njene dravljane kada je krivinim djelom uinjenim u
inostranstvu povrijeeno i dobro strane drave ili stranog dravljanina.
Ali poto i druge zemlje poznaju primjenu krivinog zakona po teritorijalnom principu, to se dravljaninu
Kosova moe suditi po domaem krivinom zakonu za krivino djelo koje je uinio u stranoj dravi samo onda
ako se zatekne na teritoriji Kosova ili ako bude izruen domaim pravosudnim organima. Osnovni razlog za
primjenu ovog principa je to se domai dravljanin ne moe izruiti stranoj dravi da bi mu se sudilo tamo
gdje je krivino djelo i uinjeno, a po principu pravinosti se ne moe dopustiti da takav uinitelj krivinog
djela ostane nekanjen samo zato to je uspio da se vrati u svoju zemlju prije nego to je otkriven, odnosno
prije nego to je protiv njega pokrenut postupak.
Kanjavanje po ovom principu je uvjetovano identitetom norme ili dvostrukom kanjivosti. To znai, da je
potrebno, da je uinjeno djelo kanjivo i po zakonu Kosova i po zakonu strane drave.

26

Realni princip
Prema realnom ili zatitnom principu krivini zakon jedne drave primjenjuje se prema svakoj
osobi, bez obzira na dravljanstvo, koja uini krivino djelo protiv pravnih dobara te drave ili njenih
graana, bez obzira gdje je djelo uinjeno.
Ovaj princip predvien je u l. 101. st. 1. KZ prema kome se krivini zakon Kosova primjenjuje u
dva sluaja: a) kao osnovni princip na svakoga ko van teritorije Kosova uini krivina djela iz l. 116121, 125-128, 132-137, 139 i 141-143 KZ i b) kao dopunski princip na stranca koji izvan teritorije
Kosova prema njoj ili njenom dravljaninu uini bilo koje krivino djelo ako se zatekne na njenoj
teritoriji ili joj bude izruen.
Univerzalni princip
Prema univerzalnom principu ili principu apsolutne eksteritorijalnosti krivini zakon jedne drave
primjenjuje se na sve uinitelje krivinih djela, koji se zateknu na njenoj teritoriji, bez obzira iji su
dravljani, gdje je djelo uinjeno i ije je pravno dobro ugroeno ili povrijeeno.
Pored navedenih sluajeva, ovaj princip moe da bude primjenjen u sluaju uinjenja teih
krivinih djela na tzv. niijim teritorijama kao to su atolska (koralna) ili vulkanska ostrva u
okeanima nad kojim ni jedna drava ne vri jurisdikciju, na spornim teritorijama ili teritorijama pod
suverenitetom OUN, na gusarskim brodovima u meunarodnim vodama, ako su takva djela uinjena
od osoba bez dravljanstva ili osoba sa vie dravljanstava ili od osoba za ije izruenje ne postoji
zahtjev zemlje kojoj pripadaju ili ako isti nije usvojen, pod uvjetom da nije nastupila zastarjelost. U
praksi ovaj princip rijetko dolazi do primjene. Univerzalni princip kao dopunski princip primjene
krivinih zakona izraava solidarnost drava na meunarodnom planu u borbi protiv kriminaliteta.
Ovaj princip omoguava kanjavanje uinitelja koji bi primjenom ostalih principa mogli ostati
nekanjeni. Njegovo usvajanje doprinosi principu pravinosti: da niko ne ostane nekanjen za
uinjeno krivino djelo.
7. Krivini imunitet
Ope je pravilo da krivini zakon vai za sve osobe koje uine krivino djelo na teritoriji te drave.
Meutim, od ovog opeg pravila teritorijalnog vaenja krivinog zakona za sve osobe, postoji izuzetak u
odnosu na izvjesne osobe. Naime, postoje izvjesne osobe prema kojima se krivini zakon ne primjenjuje iz
odreenih pravnopolitikih razloga jer one uivaju krivini imunitet. Razlozi zbog kojih se daje krivini
imunitet mogu biti dvojaki: unutranji (dravnopravni) i spoljni (meunarodnopravni), pa stoga i postoje
dvije vrste krivinog imuniteta.
Krivini imunitet se sastoji u nemogunosti kanjavanja za djelo uinjeno u vrenju funkcije koja
je zatiena imunitetom. Ovaj imunitet se odnosi na krivina djela uinjena u vezi sa izborima i
glasanjem kao i datim miljenjem u vezi sa vrenjem funkcije koju obavljaju. Dakle, on se odnosi na
verbalne delikte, djela protiv asti i ugleda, povreda tajne i krivina djela agitaciono propagandne
prirode. Krivini imunitet ne postoji izvan skuptinskog rada. Govori i izjave na zborovima i politikim
skupovima nisu obuhvaeni imunitetom. Imunitet se ne odnosi ni na prethodne radnje koje su
izvrene prije davanja izjava, odnosno glasanja u skuptini ili drugim tijelima.
Osnovni razlog za davanje krivinog imuniteta ovim osobama kao nosiocima znaajnih
drutvenih i politikih funkcija u vrenju vlasti jeste potreba da im se omogui to vea sloboda i
samostalnost u radu. Osiguranje pune slobode bez straha od kanjavanja za iznoenje miljenja,
primjedaba i kritika u vezi sa problemima koji se razmatraju od strane nadlenih organa i davanju
prijedloga za njihovo rjeenje jeste garancija demokratskog glasanja i odluivanja. Davanje krivinog
imuniteta nosiocima najodgovornijih drutvenih i dravnih funkcija ne znai samo garanciju za punu
slobodu njihovog rada, ve i davanje drutvenog povjerenja za to punije angairanje u vrenju tih
funkcija u okviru ovlatenja.

27

Krivinoprocesni imunitet se sastoji u nemogunosti pritvaranja i gonjenja osoba koje uivaju


krivini imunitet, kao nosilaca najznaajnijih drutvenih i politikih funkcija dok se za to ne dobije
odobrenje nadlenog organa tj. Parlamenta odgovarajueg nivoa vlasti. Tako ove osobe ne mogu biti
pritvorene niti se protiv njih, ako se pozovu na imunitet, moe pokrenuti krivini postupak bez
odobrenja organa u ijem radu uestvuju.
Razlika izmeu krivinog i krivinoprocesnog imuniteta je, dakle, u tome to prvi iskljuuje
odgovornost i kanjivost u odnosu na uinjeno djelo trajno, tj. i poslije prestanka mandata, ali samo
u vezi sa datim izjavama i glasanjem u skuptini, dok drugi iskljuuje gonjenje za bilo koje krivino
djelo za vrijeme trajanja mandata bez odobrenja odgovarajueg skuptinskog vijea ali ne i poslije
njegovog prestanka. No, procesni imunitet je relativnog karaktera jer se moe oduzeti odlukom
nadlenog organa.
Krivini imunitet iz meunarodnopravnih razloga imaju tzv. eksteritorijalne osobe i to: 1) efovi
stranih drava, 2) diplomatsko konzularni predstavnici, 3) predstavnici OUN i drugih meunarodnih
organizacija, 4) lanovi pratnje i lanovi porodice ovih osoba. Ovaj imunitet ih titi od krivinog
gonjenja u dravi u kojoj su akreditirani kao diplomatski predstavnici. Prema tome, ove osobe
nemaju krivini ve procesni imunitet. Diplomatski imunitet traje od dana akreditiranja pa do dana
opoziva. Ukoliko diplomatski predstavnik ostane u zemlji u kojoj je akreditiran poslije opoziva, on e
odgovarati za krivina djela koja je uinio dok je bio u svojstvu diplomatskog predstavnika.
Isti sluaj e biti ako se poslije opoziva vrati u zemlju u kojoj je bio akreditiran, sem ukoliko za
uinjena djela nije bio osuen u svojoj zemlji i kaznu izdrao ili mu je ona zastarjela. Iz ovoga jasno
proizlazi da diplomatski imunitet titi od gonjenja diplomatskog predstavnika samo u akreditiranoj
zemlji za vrijeme dok mu traje to svojstvo ali ne i od gonjenja u svojoj zemlji.

28

KRIVINO DJELO
I. POJAM I ELEMENTI KRIVINOG DJELA
1. Pojam krivinog djela
Krivino djelo je drutveno opasno djelo koje pravni poredak zabranjuje pod prijetnjom primjene
krivine sankcije. Ono je rezultat ljudskog ponaanja pa se moe oznaiti i kao ljudsko ponaanje
kojim se kre pravni propisi i koje proizvodi tetnu posljedicu za drutvo, zbog koje ono i reagira
primjenom krivine sankcije. Kao ljudsko ponaanje, kao akt odreenog ovjeka, ono nosi izvjesne
karakteristike same te linosti: njegovih uvjeta ivota, sukoba sa samim sobom, sukoba sa drugim
osobama, drutvenim grupama ili drutvom u cjelini.
Krivino djelo je drutveno negativan, tetan ljudski akt. Ono se najee pojavljuje kao rezultat
sukoba izmeu linosti i njihovih interesa, pojedinca i drutva, kao nesklad izmeu elja, potreba i
mogunosti njihovog zadovoljenja, kao rezultat nekog potresa ili kao izlaz iz krize, odnosno kao,
negativno rjeenje neke konfliktne ili stresogene situacije. Ono je najee svjesni i voljni ljudski akt
ali ono moe biti i akt nepromiljenosti pa i akt projektovane bolesne imaginacije ili halucinacije, tj.
rezultat duevne bolesti ili poremeenosti.
Krivino djelo nije samo ljudski akt tj. proizvod ovjeka, ve je ono istovremeno i drutvena
pojava. To nije sluajni i izolovani akt, ve akt koji se ponavlja i ini pojavu iji su korijeni u
drutvenim uvjetima ivota. Izvan ljudskog drutva nema krivinog djela. Ono je negativna
drutvena pojava jer se tim ljudskim aktom napadaju drutvene i ljudske vrijednosti i ugroava
opstanak drutva kao zajednice ljudi. Krivino djelo kao drutvena pojava vezuje se za klasno
drutvo, jer tek sa nastankom klasnog drutva krivino djelo kao protivdrutvena djelatnost postaje
zakonomjerna pojava ovog drutva, neodvojiva od njega, njegov stalni pratilac.
Odreivanje pojma krivinog djela predstavlja jedno od osnovnih pitanja teorije krivinog prava
o kome postoje razliite definicije: formalne, materijalne i formalnomaterijalne.
Formalni pojam
Formalno shvatanje krivinog djela potie od klasine kole prema kome je krivino djelo pravni
fenomen, odnosno pravna injenica koja proizvodi pravne posljedice ili pak, jedan dogaaj u
spoljnom svijetu koji dovodi do nastanka pravnih posljedica za drutvo ili pojedinca. Zbog velikog
uticaja klasine kole na nauku krivinog prava, formalni pojam je dugo vaio kao jedini nauni
pojam o krivinom djelu. ak i danas u literaturi krivinog prava, on je vie zastupljen. U odreivanju
formalnog pojma krivinog djela razlikuje se vie shvatanja: normativistiko, realistiko,
simptomatsko i dinamiko.
Po normativistikom shvatanju krivino djelo predstavlja povredu norme ili povredu krivinog
zakona. Tvorac normativistike teorije je njemaki teoretiar Binding. Po njemu, uinitelj krivinog
djela svojom radnjom povreuje normu sadranu u krivinopravnom propisu, a ne krivinopravni
propis. Po nekim drugim autorima krivino djelo se oznaava kao povreda krivinopravnog propisa,
pa i krivinog zakona. Bez obzira na ove razlike u interpretaciji objekta povrede, svi predstavnici ove
koncepcije posmatraju krivino djelo kao isto pravni pojam, koji nema neku realnu sadrinu.
Po realistikom shvatanju krivino djelo je dogaaj, fizika, realna pojava u spoljnjem svijetu
koja se ispoljava kao protivpravna i vina, pa stoga i kanjiva radnja. Iz ovoga slijedi da se kao
osnovni elemenat krivinog djela smatra radnja koja nuno povlai i posljedicu. Najizrazitiji zastupnik
ovog shvatanja je List, osniva socioloke kole.

29

Prema simptomatskom shvatanju krivino djelo je simptom postojanja krivinopravne vinosti


uinitelja krivinog djela, a po dinamikom shvatanju, ono je spoljni odraz jednog unutranjeg
psihikog stanja uinitelja.
Materijalni pojam
Materijalni pojam krivinog djela vezan je za italijansku pozitivnu kolu, koja je vie obraala
panju na sadrinu problema nego na njihovu formu. Prema Garofalu krivino djelo je ono djelo
kojim se vrijeaju altruistika i moralna osjeanja ljudi koja su priznata od civiliziranog dijela
ovjeanstva. Feri definira krivino djelo kao radnju koja potie iz egoistikih i asocijalnih pobuda
kojom se vrijeaju uvjeti ivota i moral jednog naroda na odreenoj etapi razvitka. U stvari,
pozitivna kola je proglasila krivino djelo drutveno opasnim djelom koje treba spreavati
primjenom drutveno zatitnih mjera. U teoriji je ovako odreen pojam krivinog djela poznat pod
nazivom "Socioloki pojam krivinog djela".
Prema predstavnicima socioloke kole, materijalni pojam krivinog djela se sastoji u povredi
potreba odreenog drutva na kojima se zasniva njegovo postojanje (List). Savremene kriminoloke
teorije takoe polaze od materijalnog shvatanja krivinog djela. Tako Selin odreuje krivino djelo
kao ponaanje koje ne odgovara normama vladajue grupe a koje nastaje zbog sukoba drutvenih
grupa razliite kulture. Slino shvatanje o krivinom djelu kao rezultatu kulturnog sukoba ima i
ameriki kriminolog Saterland. Dakle, prema materijalnom shvatanju krivino djelo se javlja kao
povreda drutvenih uvjeta ivota ili potreba njegovog postojanja, ili kao povreda njegovih vrijednosti
bez kojih ono ne bi moglo postojati kao organizirana zajednica.
Materijalno-formalni pojam
Krivino djelo je drutvena pojava koja je regulirana inhibitornom pravnom normom. Stoga, ono
ima svoju sadrinu i svoju formu. Stoga se ne moe odrediti njegov pojam jednostrano, samo sa
stanovita njegove sadrine ili pak isticanjem njegove forme. Sadrina se izraava kroz formu, a
forma ne moe postojati bez sadrine. Prema tome, pojam krivinog djela moe biti odreen samo
na jedinstvu materijalnih i formalnih elemenata. Najizrazitiji je autor ovog shvatanja Toma ivanovi
koji pojam krivinog djela oznaava kao povredu ili ugroavanje individualne ili kolektivne potrebe
postojanja drutva u obliku drave, koja se bez ugroavanja kaznom ne moe zatititi.
Jedinstveni materijalno formalni pojam krivinog djela poznaje i Privremeni krivini zakon
Kosova. Tako l. 6. KZ kao krivino djelo smatra protivpravno djelo koje je zakonom definirano kao
krivino djelo, ija su obiljeja definirana zakonom i za koje zakon propisuje krivinu sankciju ili
mjeru obaveznog tretmana.
2 . Opi elementi krivinog djela i njihova klasifikacija
Iz izloene definicije proizilazi da se pojam krivinog djela sastoji iz etiri osnovna, opa
elementa: 1) djela ovjeka tj. posljedice prouzrokovane ljudskom radnjom, 2) protivpravnosti djela,
3) odreenosti djela u zakonu i 4) kanjivosti. Takoe u ove elemente spadaju i drutvena opasnost,
kao materijalni elemenat i krivina odgovornost kao jedini subjektivni elemenat. Svako krivino djelo
mora sadrati navedene elemente. Nepostojanje jednog, i to bilo kojeg od opih elemenata,
iskljuuje postojanje krivinog djela, shvaenog u materijalno-formalnom smislu. Zato se ovi
elementi i nazivaju osnovnim i opim elementima i oni ine "ope bie" krivinog djela, tj. opu
konstituciju svakog krivinog djela. Svi navedeni elementi imaju podjednak znaaj i pravno dejstvo i
meusobno su logino povezani.
Opi elementi krivinog djela mogu se podijeliti na materijalne i formalne. Materijalni elementi
su: djelo ovjeka (radnja sa posljedicom) i drutvena opasnost, a formalni: protivpravnost i
odreenost djela u zakonu.

30

3. Bie krivinog djela


Bie krivinog djela oznaava skup posebnih elemenata odreenog krivinog djela. Naime svako
krivino djelo ima svoje posebne elemente po kojima se razlikuje od drugih krivinih djela. Ti posebni
elementi ine njegovu posebnu fizionomiju i specifinost. Posebni elementi se razlikuju od opih
elemenata krivinog djela koji uvjetuju postojanje krivinog djela uope, tj. svakog krivinog djela,
dok posebni elementi uvjetuju postojanje tano odreenog djela. U teoriji se mogu nai i miljenja,
da se analogno opem i posebnom pojmu krivinog djela mogu koristiti pojmovi ope i posebno bie
krivinog djela.
Bie krivinog djela se stvara utvrivanjem zajednikih karakteristika koje se u ivotu pojavljuju
kod jednog istog djela u razliitim oblicima pojavnog ispoljavanja. Uopavanjem tih karakteristika
dobijaju se elementi, a saimanjem tih elemenata i njihovim povezivanjem dobija se bie konkretnog
krivinog djela.
Odnos izmeu opih elemenata krivinog djela i posebnih elemenata ili bia krivinog djela je
odnos izmeu opeg i konkretnog. Opi elementi se konkretiziraju kroz posebne. Tako se djelo kao
opi elemenat konkretizuje kroz tano odreenu radnju (djelatnost, vrijeme, mjesto, nain i
sredstvo) i posljedicu (povredu ili ugroavanje) u odnosu na odreeni objekt. I ta konkretizacija
radnje i posljedice ini posebnost jednog krivinog djela i odvaja ga od drugog njemu slinog djela. I
drugi opi elementi pojma krivinog djela se mogu konkretizirati na razliite naine.
Kada su ovakva obiljeja, elementi odreenog krivinog djela, onda ako njih nema, nema ni
tog djela. Utvrivanje bia krivinog djela znai pravnu kvalifikaciju djela. To je zadatak suda u
krivinom postupku. Pored osnovnih elemenata kojima se odreuje fizionomija i sadrina
osnovnog oblika krivinog djela postoje i dopunski elementi koji utiu na postojanje lakeg
(privilegiranog) ili teeg (kvalificiranog) oblika djela.
II OBJEKT I SUBJEKT KRIVINOG DJELA
1 . Objekti i vrste objekata krivinog djela
Objekt krivinog djela se moe posmatrati u dvojakom smislu: formalnom i materijalnom. U formalnom
smislu objekt je dobro ili interes protiv koga je upravljeno krivino djelo te mu se zbog toga prua
krivinopravna zatita. Objekt u materijalnom smislu jesu drutveni odnosi i dobra koja se tite odredbama
krivinog zakonodavstva. Drutveni odnosi se putem pravne zatite pretvaraju u pravna dobra. Prema
tome, objekt zatite su drutveni odnosi i drutvene vrijednosti i interesi protiv kojih je uperen napad
injenjem krivinih djela i koji se putem pravne zatie pretvaraju u pravna dobra.
Razlikuju se dvije vrste objekata: zatitni objekt i objekat radnje krivinog djela.
Zatitni objekat
Pod zatitnim objektom podrazumjeva se dobro ili interes kome se prua krivinopravna zatita od
povrede ili ugroavanja krivinim djelima. Koja e se dobra ili interesi zatititi, zavisi od realnih potreba
odreenog drutva, odnosno drave. Krivino pravo ima klasni karakter i njegov zadatak je da titi ona
dobra i vrijednosti koja za vladajuu klasu i njenu dravu predstavljaju uvjet postojanja i daljeg razvitka u
datom historijskom razdoblju, a kojima prijeti opasnost od kriminaliteta. Stoga se zatiena dobra i interesi
razlikuju izmeu pojedinih drava, pa ak i u istoj dravi u razliitim periodima njenog razvitka. To jasno
govori da se zatitni objekat krivinog djela ne moe postaviti uopeno i standardno za sve drave i za sva
drutvenopolitika ureenja.

31

Meutim, iako zatieni odnosi i dobra u svakoj dravi zavise od drutvenih odnosa koji postoje u njoj,
pa se stoga i razlikuju od jedne drave do druge, postoje izvjesna dobra i vrijednosti koja su zatiena u
svim dravama bez obzira na razlike u drutvenim ureenjima. To su opecivilizacijska, opeljudska,
prirodna dobra i vrijednosti: ivot, tjelesni integritet i zdravlje ovjeka, osnovne slobode i prava ovjeka,
imovina, ivotna sredina. Ali ni ove vrijednosti nisu u svim dravama podjednako zatiene, kao to postoje
i vrijednosti koje se u nekim dravama tite primjenom krivinih sankcija, a u drugim se uope ne tite ili
im se pak prua prekrajna ili druga pravna zatita.
Postoje dvije vrste zatitnog objekta: opi i grupni zatitni objekat.
Opi zatitni objekat u naem krivinom pravu ine: 1) ovjek (njegove osobne slobode i prava) i
2) drutvo (prava i drutvene vrijednosti zajamene ustavom, meunarodnim pravom odnosno
pravnim poretkom) posmatrani u njihovom jedinstvu. Graanin i drutvo se tite od svih krivinih
djela, jer se sva krivina djela pojavljuju kao napad ili ugroavanje graanina ili drutvene zajednice
u cjelini.
Grupni zatitni objekat ine pojedine vrijednosti koje se napadaju grupom krivinih djela. Naime,
pojedine grupe krivinih djela u posebnom dijelu krivinih zakona, upravljene su protiv odreenih
vrijednosti koje pripadaju ovjeku ili drutvenoj zajednici. Redoslijed tih grupa krivinih djela izloen
je prema znaaju napadnute vrijednosti koja se titi. Tako na primjer, ivot i tijelo ovjeka, imovina,
privreda, slubena dunost, ... predstavljaju grupne zatitne objekte. U grupnom zatitnom objektu
sadrani su i objekti pojedinanih krivinih djela. To znai da objekat zatite grupe krivinih djela
istovremeno predstavlja objekat zatite svakog krivinog djela.
No, postoje i takva krivina djela koja su po svojoj prirodi i sastavu takva da imaju vie objekata
zatite (razbojnitvo i razbojnika kraa upereni su protiv imovine ali i protiv slobode i prava
graana). Ovakva djela svrstavaju se u odreene glave posebnog dijela krivinog zakona s obzirom
na to koji je objekat znaajniji, preteniji, prevalentniji po ocjeni zakonodavca. Tako su razbojnitvo i
razbojnika kraa svrstani u krivina djela protiv imovine, jer se napad na tjelesni integritet ili na
slobodu vri zbog oduzimanja stvari.
Objekat radnje
To je predmet na kome se ini radnja krivinog djela. Da bi se mogla nanijeti povreda
zatienom objektu potrebno je da se preduzme radnja uinjenja prema odreenom predmetu koji
pripada tom objektu. Kod svakog krivinog djela radnja se ostvaruje na nekom predmetu i on
predstavlja elemenat bia krivinog djela. Objekat radnje moe biti napadni i gramatiki.
Napadni objekat je predmet protiv koga je upravljena radnja krivinog djela, a gramatiki
objekat je predmet na kome se radnja ini. Tako, kod krae objekt zatite je imovina, napadni
objekat je svojina, a gramatiki objekt tua, pokretna stvar. Kod nekih krivinih djela napadni i
gramatiki objekt se poklapaju. Tako kod ubistva ivot ovjeka je i zatitni i napadni i gramatiki
objekt.
2. Subjekt krivinog djela
U pravnoj teoriji razlikuju se dvije vrste subjekata krivinog djela: aktivni i pasivni subjekt.
Aktivni subjekt krivinog djela je osoba koja svojom radnjom ostvaruje posljedicu krivinog
djela. To je, dakle, uinitelj krivinog djela (uinitelj i sauesnici). Po pravilu, svaka osoba moe biti
uinitelj krivinog djela pod uvjetom da je navrila etrnaest godina. Ali kod pojedinih krivinih djela
zakon trai posebno lino svojstvo, odnos ili okolnost osobe da bi mogla biti uinitelj djela delicta
propria (krivina djela sa posebnim, specijalnim subjektom npr. slubena ili vojna krivina djela).

32

Iz objektivnog pojma krivinog djela proizlazi da se kao uinitelj (aktivni subjekt) moe javiti i
neuraunljiva osoba, pravna osoba i maloljetnik. To znai da se moe praviti razlika izmeu
pojmova: uinitelj i krivac. Tako uinitelj krivinog djela moe biti svaka osoba koje preduzme radnju
uinjenja predvienu u zakonu kao obiljeje bia tog djela, a sauesnik je pored uinitelja i svaka
osoba koja bilo kojom djelatnou doprinosi ostvarenju djela, dok je krivac onaj uinitelj koji ima
odreeni uzrast, uraunljivost i krivnju (vinost). Pored fizike osobe, pod odreenim uvjetima se kao
aktivni subjekt moe javiti i pravna osoba.
Aktivni subjekt krivinog djela moe ostvariti svreno ili pokuano krivino djelo. Krivini zakoni
razlikuju uinitelje s obzirom na uzrast, podobnost za odgovornost i osuivanost. Prema uzrastu
uinitelji se dijele na maloljetnike (mlae i starije), mlae punoljetne osobe i punoljetne osobe.
Prema podobnosti za odgovornost razlikuju se uraunljivi, neuraunljivi i bitno smanjeno uraunljivi
uinitelji, a s obzirom na osuivanost razlikuju se neosuivane osobe (primarni delikventi) i
povratnici. Spol i starost nisu od znaaja za razlikovanje uinitelja. Uinitelj moe biti osoba koja
samo preduzima radnju krivinog djela (neposredni uinitelj) ili moe da koristi drugu osobu kao
sredstvo za uinjenje djela (posredni uinitelj). Najzad, u ulozi uinitelja se moe pojaviti jedna ili
vie osoba (sauinitelji).
Pasivni subjekt krivinog djela je osoba koja je povrijeena ili oteena krivinim djelom,
odnosno rtva krivinog djela. Pasivni subjekt nema istu ulogu u krivinom pravu kao to je to sluaj
sa aktivnim subjektom. Svojstvo pasivnog subjekta od znaaja je za primjenu pojedinih instituta
krivinog prava: nune odbrane, krajnje nude, pristanka povrijeenog, samopovrede. Odreivanje
pasivnog subjekta izaziva ponekad tekoe usljed toga to se vie osoba kod jednog djela mogu
pojaviti kao povrjeene ili oteene osobe. Tako kod ubistva pored ubijenog, koji je rtva uinjenog
djela, kao pasivni subjekti se mogu pojaviti jo i bliski srodnici, roditelji ili djeca ubijenog. Zbog
tekoa oko odreivanja osoba koje se mogu pojaviti kao pasivni subjekti uzima se da su to osobe
koje su nosioci prava i interesa koja su povrijeena injenjem krivinog djela, tj. koje su titular
dobra ija zatita je svrha krivinog djela.
Pasivni subjekt moe biti svaka fizika osoba. Za postojanje pasivnog subjektiviteta nije nuno
da je fizika osoba poslovno pa ak ni pravno sposobna. Isto onako kao to se u uinjenju krivinog
djela moe pojaviti vie subjekata (sauesnici) tako se moe pojaviti i vei broj pasivnih subjekata
(povrijeenih). Smatra se da jedna osoba ne moe biti istovremeno i aktivni i pasivni subjekt. U
izvjesnim sluajevima objekt krivinog djela i pasivni subjekt se poklapaju npr. kod ubistva ili
tjelesne povrede.
III UINJENJE KRIVINOG DJELA
1. Radnja krivinog djela
Osnovni elemenat bez koga uope i nema krivinog djela kao pojave u spoljnom svijetu jeste
radnja. O pojmu i karakteristikama radnje krivinog djela u pravnoj teoriji postoji vie shvatanja. To
su: objektivno, objektivnosubjektivno i finalistiko shvatanje.
Prema objektivno-subjektivnom shvatanju radnja krivinog djela je svjesno i voljno ponaanje
ovjeka kojim se ostvaruje krivino djelo. Ponaanje koje nije voljno (ako je prouzrokovano
fiziolokim procesom kihanjem ili snom ili dejstvom spoljne sile okliznuem na ledu, ne moe se
smatrati radnjom u krivinopravnom smislu. Ali nije dovoljno samo da ponaanje bude svjesno i
voljno, ve mora da bude manifestirano u spoljnom svijetu. To znai da psihiki procesi: misli, elje,
odluke i namjere da se krivino djelo uini, ne mogu imati karakter radnje u krivinopravnom smislu
sve dok ne dobiju materijalni, fiziki izraz u spoljnom svijetu.
Prema objektivnom shvatanju, radnja krivinog djela predstavlja preduzimanje tjelesnog pokreta
ili proputanje tjelesnog pokreta, bez obzira da li je to preduzimanje, odnosno proputanje ostvareno
sa voljom ili bez nje. Tako radnja uinjena u besvjesnom stanju ili pod dejstvom vie sile, tj. protivno
volji uinitelja, smatra se radnjom krivinog djela. Najizrazitiji predstavnik ovog shvatanja je Toma
ivanovi.

33

Prema finalistikom (ciljnom) shvatanju, koje je nastalo u Njemakoj poslije Drugog svjetskog
rata, radnja krivinog djela je ciljna djelatnost, djelatnost preduzeta u cilju ostvarenja posljedice koja
je krivinopravnim propisima zabranjena. Dakle, za radnju krivinog djela nije dovoljno postojanje
svijesti i volje, ve je potrebno da postoji cilj njenog preduzimanja, tj. usmjerenost.
Radnja je osnovni element krivinog djela. Bez radnje ne moe biti ostvareno krivino djelo. U
teoriji se pak mogu nai i miljenja prema kojima postoje krivina djela bez ispoljavanja ponaanja.
To su krivina djela stava (npr. utaja stvari, koja je zaboravljena u stanu uinitelja djela, gdje radnja
nije vidljiva jer se ne sastoji u tjelesnom pokretu. Meutim, i ovdje postoji ponaanje koje je
izraeno u stavu uinitelja prema toj stvari, a to je njegov odnos prema stvari kao svojoj).
Radnja krivinog djela se moe uiniti na dva naina: injenjem i neinjenjem. Pod injenjem se
podrazumijeva svjesno i voljno preduzimanje tjelesnog pokreta, a pod neinjenjem proputanje
tjelesnog pokreta. Po pravilu, radnja se izvodi pokretima tijela i udova, prije svega pokretima ruku.
Ali se ona moe ostvariti i izgovaranjem rjei (npr. kod verbalnih delikata), kao i nekom drugom
vrstom ponaanja (simbolima ili konkludentnom radnjom). Radnja se moe sastojati iz jednog
pokreta, iz jedne djelatnosti koja ukljuuje vie tjelesnih pokreta ili iz vie povezanih djelatnosti (npr.
obijanje tueg stana i oduzimanje stvari kod teke krae). To znai da radnja moe biti prosta i
sloena.
Krivina djela injenja i neinjenja
S obzirom na nain preduzimanja radnje sva krivina djela se dijele na krivina djela injenja i
krivina djela neinjenja. Krivina djela injenja ili komisivna krivina djela su djela kod kojih se
radnja uinjenja sastoji iz pozitivnog, aktivnog ponaanja, tj. iz preduzimanja svjesnih i voljnih
tjelesnih pokreta. Najvei broj krivinih djela spada u ovu grupu.
Krivina djela neinjenja ili omisivna krivina djela su ona djela kod kojih se radnja uinjenja
sastoji u negativnom, pasivnom ponaanju, tj. svjesnom i voljnom proputanju tjelesnog pokreta.
Djelo je uinjeno neinjenjem kada je uinitelj koji je bio pravno obavezan da sprijei nastupanje
zakonom opisane posljedice to propustio da uini, a takvo je proputanje po svom djelovanju i
znaenju jednako uinjenju krivinog djela injenjem.
U vezi sa krivinim djelima neinjenja u pravnoj teoriji se postavlja pitanje: kada se neinjenje
moe smatrati uzrokom posljedice, tj. radnjom uinjenja krivinog djela. Ope je usvojeno gledite
da neinjenje moe imati karakter krivinopravne radnje samo kada postoji dunost, odnosno
obaveza na injenje tako da se neizvrenjem te dunosti moe uiniti krivino djelo pri emu se to
proputanje po svom djelovanju i znaenju izjednaava sa injenjem. Dunost na injenje moe da
proizae: 1) iz pravnog propisa (zakona), 2) iz pravnog posla koji izvire iz ugovora ili radnog odnosa
(npr. osoba koja se obavezala ugovorom da doivotno izdrava neku ostarjelu i iznemoglu osobu
duna je da to ini shodno odredbama ugovora), 3) iz prethodnog injenja kojim je stvorena
opasnost za druge osobe postoji dunost da se ta opasnost i otkloni daljim injenjem (kod
nepruanja pomoi osobi povrijeenoj u saobraajnoj nesrei) i 4) iz odnosa povjerenja (u lovu,
alpinizmu, planinarenju, splavarenju se na osnovu obostranog povjerenja uspostavlja odnos iz koga
se oekuje pomo u odreenoj opasnosti).
Krivina djela neinjenja se djele na: 1) prava (ista) i 2) neprava (neista) krivina djela. Prava
krivina djela neinjenja su djela koja se mogu uiniti samo radnjom neinjenja tj. neizvrenjem
odreene obaveze koja je sadrana u nareujuoj (zapovjednoj, ili imperativnoj) normi da se
preduzme odreena djelatnost. Pravim krivinim djelima neinjenja se postupa suprotno zapovjednoj
normi pa se ona ostvaruju samim neizvrenjem dunosti bez obzira na posljedicu, tj. bez obzira na to
da li je izvrenjem dunosti posljedica mogla biti sprijeena ili ne. Tako ova djela imaju karakter
formalnih krivinih djela.
Neprava krivina djela neinjenja su djela koja se redovno ine injenjem, ali mogu da se uine i
neinjenjem.

34

Ona se jo nazivaju krivina djela injenja neinjenjem (delictum commissivum per omissionem).
Ova djela neinjenja proizlaze iz obaveze uinitelja da otkloni posljedicu od zatienog dobra. Takva
obaveza proizlazi iz zakona, ugovora ili pravnih principa koji nalau da se otkloni opasnost koja je
stvorena prethodnim injenjem po zatieno dobro i iz solidarnosti koja je nunost zajednikog
ivota.
Vrste radnji krivinog djela
Prema doprinosu u nastajanju krivinog djela radnja moe biti: 1) radnja uinjenja, 2) radnja
podstrekavanja i 3) radnja pomaganja. Radnja uinjenja je djelatnost kojom se ostvaruje krivino
djelo prouzrokovanjem posljedice. Ona je element bia krivinog djela i sadrana je u opisu krivinog
djela. Meutim, kod nekih djela ona nije posebno oznaena u opisu krivinog djela te se u takvim
sluajevima mora iznalaziti tumaenjem smisla zakonske odredbe. U nekim sluajevima za
postojanje krivinog djela potrebno je zakonom predvieno sredstvo, nain, mjesto ili vrijeme
preduzimanja radnje uinjenja.
Najzad, radnja uinjenja krivinog djela moe biti odreena kumulativno ili alternativno. Kod
kumulativnog odreivanja za postojanje krivinog djela potrebno je da sve radnje sadrane u opisu
djela budu ostvarene, jer sve one zajedno ine jednu radnju uinjenja. To je takozvana vieaktna
radnja (npr. razbojnitvo). Kada zakonodavac predvia vie radnji alternativno, krivino djelo postoji
ako je bilo koja od predvienih radnji ostvarena jer svaka od njih uzeta samostalno ini radnju
uinjenja (teka kraa). Osoba koja ostvaruje radnju uinjenja naziva se uiniteljem krivinog djela.
U ostvarenju radnje uinjenja moe uestvovati vie osoba i tada su oni sauinitelji.
Utvrivanje radnje uinjenja je od znaaja za pravnu kvalifikaciju krivinih djela, za odreivanje
mjesta i vremena uinjenja krivinog djela kao i za odreivanje pokuaja.
Radnje podstrekavanja i pomaganja pretpostavljaju uvijek da u uinjenju krivinog djela
uestvuje vie osoba. Svim ovim radnjama se na poseban nain doprinosi uinjenju krivinog djela.
2. Posljedica krivinog djela
Posljedica je proizvedena promjena ili stanje u spoljnom svijetu koje nastaje kao rezultat dejstva
radnje krivinog djela. Bez posljedice nema krivinog djela. Ona je elemenat djela, kao i radnja
uinjenja. U odreivanju pojma posljedice u teoriji postoji vie shvatanja: formalno i realno. Prema
formalnom shvatanju koje proizlazi iz formalnog pojma krivinog djela, posljedica predstavlja pravnu
promjenu u svijetu (Lipman). Prema realnom shvatanju (ivanovi) posljedica je proizvedena
promjena ili proizvedeno stanje u spoljnom svijetu.
Domaa pravna teorija prihvata realno shvatanje pojma posljedice koje odgovara materijalnom
shvatanju krivinog djela. Logino je da promjena ili proizvedeno stanje u spoljnjem svijetu kao
rezultat preduzete radnje uslovljava i pravnu promjenu. Tako i pravna promjena nastaje kao
rezultat promjene u spoljnom svijetu. Posljedica kao promjena ili proizvedeno stanje u spoljnom
svijetu nastaje na objektu krivinog djela i pogaa pasivnog subjekta (fiziku ili pravnu osobu kojoj
objekti krivinih djela pripadaju ili u odnosu na koje imaju neka prava).
Prema nekim autorima (List, Birkmajer i Liman), posljedica se mora ulno osjetiti. Stoga, po
njima treba u pojam posljedice unijeti i ovaj elemenat. Na bazi ovog shvatanja pravi se razlika na
formalna i materijalna krivina djela. S obzirom na to da se kod nekih krivinih djela posljedica ne
manifestira vidljivo, ulima opazivo u spoljnom svijetu, smatra se da takva krivina djela i nemaju
posljedicu. Ona se nazivaju formalnim krivinim djelima. Posljedica kod ovih krivinih djela se ne
moe osjetiti, pa nje stvarno i nema te je kod ovih krivinih djela inkriminirana sama radnja. Ovo
shvatanje je danas naputeno.

35

Krivina djela povrede i ugroavanja


Posljedica krivinog djela moe se pojaviti u dva vida: kao povreda i kao ugroavanje. Posljedica
povrede se sastoji u unitenju, oteenju ili injenju neupotrebljivim pravnog dobra. Posljedica
ugroavanja se javlja u vidu stvaranja opasnosti za pravno dobro. S obzirom na vrste posljedica,
krivina djela se razlikuju na krivina djela povrede i krivina djela ugroavanja.
Posljedica ugroavanja se javlja u dva vida, kao posljedica konkretne i kao posljedica apstraktne
opasnosti. Konkretna opasnost postoji ako je opasnost stvarno nastupila po neko dobro, tj. ako je
mogunost nastupanja povrede bila tako velikog stepena da je postojala vjerovatnoa njenog
nastupanja. Ova opasnost postoji kada je povreda izostala dejstvom nekih faktora. Ta posljedica se u
svakom konkretnom sluaju u postupku mora utvrditi izvoenjem dokaza u sudskom postupku.
Apstraktna opasnost postoji kada opasnost nije nastupila za neko dobro, ali
mogunost da nastupi. Drugim rijeima, apstraktna opasnost postoji kada
vjerovatna ali je bila mogua. Ta posljedica nije elemenat bia krivinog djela.
ne mora utvrivati u svakom konkretnom sluaju jer se pretpostavlja da
preduzimanjem radnje uinjenja krivinog djela. Ona zapravo predstavlja
kanjavanja.

je postojala izvjesna
posljedica nije bila
Njeno postojanje se
je nastupila samim
zakonodavni motiv

Neki autori krivina djela sa konkretnom opasnou nazivaju pravim ili konkretnim krivinim
djelima ugroavanja, a krivina djela sa apstraktnom opasnou nepravim ili apstraktnim krivinim
djelima ugroavanja.
U pravnoj teoriji se razlikuju i druge diobe posljedice krivinog djela, kao npr. na glavnu i
sporednu, bliu i dalju posljedicu. Glavna posljedica je posljedica na ije je prouzrokovanje
usmjerena radnja uinjenja, a sporedna nastaje uzgredno uz glavnu posljedicu zbog povezanosti
objekta napada ili njihovog blieg odnosa. Blia ili prethodna posljedica je ona koja prethodi glavnoj
posljedici kao nuan preduvjet za njeno izvrenje. Dalja ili naknadna posljedica javlja se kao nuan
rezultat glavne posljedice.
Utvrivanje posljedice je od znaaja postojanje sticaja krivinih djela, pokuaja kao i stepena
posebne drutvene opasnosti.
3. Uzronost
Problem uzronosti je opi filozofski i gnoseoloki problem o nastajanju pojava u prirodi i
drutvu. Nijedna pojava nije izolovana od drugih niti nastaje sama iz sebe. Naprotiv, sve pojave u
prirodi i drutvu meusobno su povezane zakonomjernom lananom uzronou tako da jedna
dovodi do nastajanja druge, ova do raanja slijedee, jedne ili vie i tako u beskonanost. Ta
povezanost je istovremeno i vremenska i prostorna i viestrana tako da iz nje proizlazi stalni tok
zbivanja i dogaaja.
Uzronost u krivinom pravu svodi se na ispitivanje odnosa izmeu radnje odreene osobe i
konkretne posljedice koja je nastala poslije izvedene radnje kojom je ostvareno bie nekog krivinog
djela. Za postojanje krivinog djela potrebno je preduzimanje radnje i nastupanje posljedice pri
emu posljedica mora da se javlja kao proizvod, rezultat te radnje. Naime, izmeu radnje i posljedice
mora da postoji odreeni odnos, tj. takav odnos da iz odreene radnje mora da proizae odreena
posljedica. Taj odnos naziva se uzroni odnos ili uzrona veza.
Utvrivanje uzronosti je od velikog znaaja za krivino pravo, jer treba da se ustanovi da
li je odreena radnja jedne osobe proizvela odreenu posljedicu ili nije. I ukoliko se ustanovi da
je odreena posljedica nastala iz odreene radnje neke osobe onda se ta posljedica moe
pripisati u krivicu toj osobi.

36

Ako se pak ustanovi da posljedica nije nastala kao rezultat odreene radnje neke osobe,
odnosno da je nastala nezavisno od radnje, onda se ona ne moe pripisati toj osobi. Prema
tome, pitanje koje se ovde postavlja jeste: da li se radnja ovjeka pojavljuje kao uzrok
nastanka posljedice ili ne.
Kod utvrivanja injenice da li je jedna radnja prouzrokovala odreenu posljedicu u
najveem broju sluajeva nema tekoa, sem kod izvjesnog broja konkretnih sluajeva gde se
uzrona veza komplikuje. Tako, u svim onim sluajevima gde posljedica nastaje neposredno
usljed dejstva i poslije radnje, smatra se da je radnja uzrok posljedice. Tekoe nastaju u onim
sluajevima kada posljedica ne nastaje neposredno iza radnje, ve kasnije i gdje se pojavljuje
dejstvo drugih uvjeta pri emu svi oni, manje ili vie, doprinose njenom nastajanju.
Teorije o uzronosti
U davanju odgovora na pitanje kada se ljudska radnja smatra uzrokom posljedice, postoji
vie teorija: teorija kvalitativnog razlikovanja uvjeta, ekvivalentna teorija, adekvatna teorija i
teorija uzronog razlikovanja uvjeta prema prirodi njihovih posljedica i vremenu kada su
ispunjeni.
Teorija kvalitativnog razlikovanja uvjeta polazi od injenice da izmeu uzroka i uvjeta
posljedice postoji sutinska razlika jer samo uzroci imaju snagu da proizvedu posljedicu, a ne i
uvjeti. No, ovaj kriterijum odvajanja uzroka od uvjeta nije pouzdan.
Ekvivalentna teorija (teorija sine qua non) smatra da svi uvjeti imaju podjednaku vanost
za nastanak posljedice, pa se stoga svi mogu smatrati njenim uzrocima. Prema tome, ako je
ovjekova radnja ula u uzroni lanac koji je doveo do posljedice onda je ona uzrok, bez obzira
na to koliki je stepen njenog dejstva. Poto je proglaavanjem uvjeta za uzroke posljedica
suvie proirila pojam uzronosti, ova teorija je pokuala da izvri diobu uvjeta na relevantne i
irelevantne. Relevantni uvjeti su uzroci posljedice jer bez njih ona ne bi mogla nastati (conditio
sine qua non), dok irelevanti uvjeti ine samo izvjestan doprinos. Ovoj teoriji se zamjera da je
njen kriterijum neodreen i da vodi u proizvoljnost kod odreivanja uzroka, jer, da li e se
neka injenica uzeti kao uvjet ili uzrok, zavisi od onoga koji vri ocjenu njenog dejstva.
Teorija adekvatne uzronosti polazi od postavke da je uzrok posljedice onaj uvjet, koji je
podoban, tj. dovoljan da uz sadejstvo drugih uvjeta uvijek, redovno proizvede takvu posljedicu.
Meutim, ako takav uvjet nije podoban da u normalnoj situaciji proizvede odreenu posljedicu
onda on nije tipian i ne moe se smatrati uzrokom. Prema tome, adekvatna uzronost postoji
samo ako odreeni uvjet redovno dovodi do odreene posljedice ili bar da postoji visok stepen
mogunosti njenog nastupanja. Da bismo znali da li postoji takva mogunost, odnosno
redovnost nastupanja posljedice, moramo se posluiti iskustvom i poznavanjem zakona prirode.
Ni ova teorija nema sasvim pouzdan kriterijum za odreivanje uzroka posljedice, jer stepen
mogunosti nastupanja posljedice usljed ljudske radnje je razliit u svakoj konkretnoj situaciji
zbog razliitog sklopa drugih uvjeta i njihovog dejstva.
Prema teoriji uzronog razlikovanja uvjeta prema prirodi njihovih posljedica i vremenu
kada su ispunjeni (ivanovi) postoje neposredni i posredni uvjeti posljedice. Neposredni uvjeti
su uzrok posljedice jer imaju za posljedicu nju samu. Posredni uvjeti mogu da proizvedu
uzroni odnos ili drugi uvjet a ne uzroni odnos. Samo oni posredni uvjeti koji imaju za
posljedicu uvjet, a ne uzroni odnos mogu biti uzrok posljedice. Prema tome, postoje
neposredni i posredni uzroci posljedice.
U krivinopravnoj teoriji je najzastupljenije shvatanje Srzentia, Stajia i Lazarevia, prema
kojima se uzronost ne moe odrediti tako to bi se postavila jedna formula koja bi vaila za sve
sluajeve u praksi, ve se mogu postaviti samo izvjesna pravila koja daju opi pravac za praktino
rjeavanje ovih pitanja. Ta opa pravila bi bila slijedea;

37

1) U rjeavanju krivinopravne uzronosti mora se poi od dijalektiko-materijalistikog pogleda na


svijet, odnosno da realni svjet postoji objektivno izvan svijesti, koja je sekundarna, izvedena i
predstavlja samo odraz objektivnog svijeta. I u prirodi i u drutvu vlada zakonitost, ali zakonitost
koja vlada u drutvu nije mehanike prirode obzirom da je ljudska djelatnost svjesna djelatnost.
Ljudske radnje su usmjerene na proizvoenje odreenih rezultata. One su prije svega ciljne radnje.
Ali pored ljudskih radnji, na proizvoenje odreenih posljedica utie i niz drugih uvjeta koji ine
jedan kompleks u stalnom procesu kretanja;
2) Poto na prouzrokovanje posljedice djeluje itav niz razliitih uvjeta krivinopravna uzronost
mora se ograniiti na pronalaenje onih uvjeta koji su prouzrokovali posljedicu. Meu njima se
mogu razlikovati neposredni i posredni uvjeti. Neposredni uvjeti su uzroci posljedice;
3) Krivinopravno istraivanje uzronosti se mora ograniiti na ljudsku radnju sa ciljem da se
ustanovi da li se ona nalazi meu uvjetima koji su prouzrokovali posljedicu. Ako se radnja nalazi
meu tim uvjetima onda se ona ima smatrati kao uzrok posljedice pa ak i kada nema preteni
znaaj od drugih uvjeta, bez obzira da li su oni djelovali istovremeno ili su nastupili kasnije. Ako je
posljedica nastupila zbog naknadne radnje tree osobe, onda to ne utie na prvobitni uzroni
odnos, obzirom da ne dolazi do prekidanja uzronog lanca sem u sluaju kada se nekom drugom
radnjom presjee uzroni lanac koji je nastao dejstvom prvobitne radnje onda se ona ne moe
smatrati uzrokom krajnje posljedice;
4) Uzronost je objektivna veza izmeu radnje i posljedice i nju treba posmatrati odvojeno od
vinosti kao subjektivnog elementa djela ne negirajui time objektivno-subjektivni pojam krivinog
djela.
Prema tome, ljudska radnja je uzrok posljedice uvijek kada se nalazi meu neposrednim
uvjetima posljedice kao i onda kada se nalazi meu posrednim uvjetima, bez obzira to nema
dominantno dejstvo i bez obzira to postoje naknadne radnje koje dopunjuju njeno dejstvo, sem
ukoliko naknadnim radnjama nije presjeen njen lanac uzronosti i time odstranjeno njeno dejstvo
na finalnu posljedicu. Ocjenu o tome da li je odreena radnja uzrok nastanka posljedice jednog
krivinog djela mora biti donijet na osnovu procjene konkretnih objektivnih uvjeta logikim
zakljuivanjem: ako do posljedice ne bi moglo da doe da ta radnja nije izvedena, onda je ona
uzrok posljedice, bez obzira na sadejstvo drugih initelja, ali ako bi posljedica nastala i u odsustvu
te radnje, onda ona nije uzrok te posljedice.
Uzronost kod krivinih djela neinjenja
U pravnoj teoriji postoji takoe spor da li se kod krivinih djela neinjenja moe govoriti o
uzronosti, tj. da li se neinjenje moe smatrati kao uzrok posljedice . Sve do polovine 19. vijeka
smatralo se da se kod ovih djela uzronost nalazi izvan radnje neinjenja i da se kanjivost kod
ovih djela ne bazira na postojanju uzronosti, ve na postojanju protivpravnosti (Fojerbah). U
razmatranju problema uzronosti, kod krivinih djela neinjenja razvilo se vie teorija.
Po teoriji "o drugoj radnji" smatra se da neinjenje ne moe biti uzrok posljedice ve radnja
koju ovjek preduzima proputajui radnju kojom bi mogao da sprijei nastupanje posljedice.
Prema teoriji "o prethodnoj radnji" uzrok posljedice se ne nalazi u neinjenju ve u radnji
preduzimanja obaveze na injenje, npr. kod preduzimanja ugovorne obaveze o njegovanju
bolesnika. Ova teorija je u suprotnosti sa principom krivinog prava da vinost mora postojati u
vrijeme uinjenja djela.
Teorija interferencije polazi od toga da je uzrok posljedice u samom neinjenju. Naime, u
momentu kada se pojavi potreba za injenjem kod uinitelja djela se javljaju dvije pobude: jedna
da se sprijei nastupanje posljedice i druga koja potiskuje ovu prvu i omoguava da doe do
neinjenja i nastupanja posljedice. I to potiskivanje je uzrok posljedice. Oigledno je da se psihiki
akt ne moe smatrati uzrokom posljedice, jer uzronost je objektivnog karaktera.

38

Po teoriji zakonske fikcije (List i Majer) neinjenje ne moe biti uzrok posljedice, jer se njime ne
moe ostvariti nikakva posljedica u spoljnom svjetu. Poto neinjenje nema uzronost, ono
predstavlja zakonsku fikciju zato to postoji obaveza na injenje te je stoga neinjenje
protivpravno i kanjivo.
U savremenom krivinom pravu najvie je zastupljena teorija pravne uzronosti po kojoj je
neinjenje uzrok posljedice u sluajevima kada postoji pravna obaveza na injenje, tj. na
spreavanje posljedice (Lecclercq, 1957: 179-193). Ta obaveza zahtjeva da se prekine prirodni tok
dogaaja, tj. da se presjee uzroni lanac koji zakonomjerno vodi ka posljedici. Naravno, da bi
neinjenje bilo uzrok posljedice, pored elemenata pravne dunosti, treba da postoji i mogunost da
se sprijei posljedica.
4. Mjesto i vrijeme uinjenja krivinog djela
Mesto uinjenja krivinog djela
Pravilo je da posljedica krivinog djela nastupi na istom mjestu na kome je preduzeta i radnja
uinjenja. Ali u malom broju sluajeva radnja i posljedica se ne odigravaju na istom mjestu, ve se
radnja ini na jednom, a posljedica nastupa na drugom mjestu (distanciona krivina djela) pa je
potrebno utvrditi mesto uinjenja krivinog djela i to iz slijedeih razloga: 1) da bi se utvrdila
primjena krivinog zakona Kosova u odnosu na inostrano krivino zakonodavstvo, 2) da bi se utvrdilo
koji e od vie krivinih zakona Bosne i Hercegovine biti primjenjen na uinjeno krivino djelo, 3) da
bi se mogla odrediti mjesna nadlenost suda i 4) da bi se utvrdilo postojanje krivinog djela kada je
mjesto elemenat njegovog bia.
Za odreivanje mjesta uinjenja distancionih krivinih djela postoje tri teorije: djelatnosti,
posljedice i jedinstva.
Po teoriji djelatnosti uzima se kao mjesto uinjenja ono mjesto gde je uinitelj preduzeo,
odnosno propustio injenje, bez obzira gdje je nastupila posljedica. Po teoriji posljedice ili uspjeha
mjesto uinjenja je mjesto gdje je posljedica nastupila, bez obzira na to gdje je uinitelj radio jer je
tek sa nastupanjem posljedice ostvareno krivino djelo. Po teoriji jedinstva (ubikviteta) kao mjesto
uinjenja krivinog djela uzima se kako mjesto gde je uinitelj preduzeo, odnosno propustio injenje,
tako i mjesto gde je nastupila posljedica. Ova teorija je prihvaena u najveem broju
zakonodavstava kao i u Kosovu (l. 33. KZ).
U sluaju kanjivog pokuaja mjesto uinjenja je mjesto gdje je uinitelj radio kao i mjesto gdje
je posljedica prema planiranju uinitelja trebala da nastupi. Kod trajnih krivinih djela uzima se da je
djelo uinjeno u svakom mjestu gdje je proizvedeno protivpravno stanje trajalo, a kod produenog i
kolektivnog krivinog djela kao mjesto uinjenja uzima se svako ono mjesto na kome je uinitelj
radio, odnosno svako mjesto gde je bilo koja pojedinana posljedica nastupila. Kod sauesnitva,
zbog njegove akcesorne prirode, kao mjesto uinjenja krivinog djela se smatra mjesto gde je
uinitelj radio ili bio duan da radi odnosno gde je potpuno ili djelimino nastupila posljedica djela
kao i mjesto gdje je sauesnik radio ili bio duan da radi odnosno mjesto gdje je posljedica prema
umiljaju sauesnika trebalo da nastupi.
Vrijeme uinjenja krivinog djela
Pitanje vremena kada je uinjeno krivino djelo postavlja se kod krivinih djela kod kojih se
radnja preduzima u jednom, a posljedica nastupa u drugom vremenskom trenutku. Vrijeme uinjenja
krivinog djela je znaajno za utvrivanje: 1) starosti uinitelja, njegove uraunljivosti i krivnje
(vinosti), 2) vaenja krivinog zakona na konkretni sluaj, 3) zastarjelosti krivinog gonjenja kaja
poinje tei od dana uinjenja krivinog djela i 4) za kvalifikaciju krivinih djela kod kojih je vrijeme
uinjenja elemenat bia.

39

Kao i kod odreivanja mjesta uinjenja krivinog djela tako se i ovdje razlikuju teorije
djelatnosti, posljedice i jedinstva.
Po teoriji djelatnosti smatra se da je krivino djelo uinjeno u vrijeme preduzimanja radnje
uinjenja, prema teoriji posljedice smatra se da je djelo uinjeno u vrijeme kada je posljedica
nastupila, dok se po teoriji jedinstva smatra da je krivino djelo uinjeno kako u vrijeme
preduzimanja radnje, tako i u vrijeme nastupanja posljedice.
Krivini zakon Kosova prihvata teoriju djelatnosti jer je u l. 32. KZ predvieno da se kao
vrijeme uinjenja krivinog djela smatra vrijeme kad je uinitelj radio ili trebao da radi bez obzira na
to kada je posljedica nastupila. Kad je uinitelj trebao (bio duan) da radi moe biti odreeno
propisima ili faktikim stanjem stvari odnosno stvarnim okolnostima. Kod produenog i kolektivnog
krivinog djela kao vrijeme uinjenja smatra se svako ono vrijeme u kome je preduzeta pojedinana
radnja, a zastarjelost poinje tei od vremena preduzimanja posljednje radnje. Kod trajnih krivinih
djela kao vrijeme uinjenja smatra se svako vrijeme trajanja protivpravnog stanja, a zastarjelost
poinje da tee od momenta prestanka ovog stanja.
IV DRUTVENA OPASNOST, PROTIVPRAVNOST
I ODREENOST KRIVINOG DJELA
1. Pojam drutvene opasnosti
Svako djelo kojim se povreuje ili ugroava zatieno (lino ili drutveno) dobro ili vrijednost od
veeg znaaja jeste drutveno opasno djelo. Drutvena opasnost se ostvaruje prouzrokovanjem
posljedice na objektu radnje preduzetom ljudskom radnjom. Ona je sadrana u efektima radnje i
posljedice i ini socijalnu sadrinu krivinog djela. Praktino kroz drutvenu opasnost se ispoljava
vrijednosna sadrina uinjenog krivinog djela. To je materijalni elemenat krivinog djela koji je
oslonjen na realno ponaanje uinitelja djela koji ukazuje na odnos izmeu preduzete radnje i
ostvarene posljedice.
Bez postojanja drutvene opasnosti nema krivinog djela. Dakle, krivino djelo moe postojati
samo ako je ono drutveno opasno djelo. Ovaj opi elemenat pojma krivinog djela nije izriito
odreen u Privremenom krivinom zakonu Kosova, no moemo rei da nema krivinog djela koje nije
istovremeno i drutveno opasno jer je upravljeno na povreivanje ili ugroavanje osobnih sloboda i
prava ovjeka i drugih prava i drutvenih vrijednosti zajamenih i zatienih ustavom,
meunarodnim pravom odnosno pravnim poretkom.
Po naem miljenju, drutvena opasnost je samostalni elemenat. Ona nije sadrana u elementu
protivpravnosti, ve u krivinom djelu kao materijalnom aktu u spoljnom svijetu. Drutvena opasnost nije
apstraktna kategorija koja je vjeita i nepromjenljiva. Naprotiv, ona je realna drutvena pojava i kao takva
historijski i klasno uvjetovana. Ona je, dakle, promjenljiva kategorija, zavisna od konkretnih uvjeta ivota
odreene drutvene zajednice. Tako, izvjesna djela koja su bila drutveno opasna u jednoj epohi, nisu to u
drugoj. ak i u jednom istom drutvu drutvena opasnost se mjenja zavisno od razvitka toga drutva iz
etape u etapu. Otuda u jednoj etapi neka djela mogu biti drutveno opasna a u drugoj ne, i obrnuto. Iz
ovoga proizlazi da je drutveno opasno djelo samo ono djelo koje je opasno za odreeno drutvo u
odreenom vremenu.
Drutveno opasno djelo treba razlikovati od opasnog djela. Naime, u drutvu postoji itav niz djela koja
su opasna za sigurnost ljudi i imovine i, prema tome, tetna, ali koja se ne smatraju drutveno opasnim
djelima jer su istovremeno i korisna, pa je drutvena korist od injenja tih djela daleko, ak nesrazmjerno
vea od njihove opasnosti i tetnosti.

40

Meutim, svako drutveno opasno djelo nije istovremeno i krivino djelo. Da bi drutveno opasno djelo
bilo krivino djelo ono mora biti predvieno u zakonu kao krivino djelo i ako je za njegovog uinitelja
odreena krivina sankcija. Iz ovoga proizlazi da svako drutveno opasno djelo nije krivino djelo, a da je svako krivino
djelo drutveno opasno. Krivino djelo koje izgubi karakter drutveno opasnog djela prestaje da bude krivino djelo.
Ukoliko takvo djelo ostane inkriminirano u zakonu, ono ima samo formalnopravni karakter krivinog djela.
2. Vrste drutvene opasnosti
Sva krivina djela nisu podjednako drutveno opasna, ve su neka vie a druga manje opasna za odreeno drutvo
u odreenom vremenu. ak ni jedno isto krivino djelo nema istu drutvenu opasnost u svim periodima razvitka toga
drutva. Sve to ukazuje da je drutvena opasnost promjenljiva, relativna kategorija te da se moe stepenovati.
Stepenovanje se vri na bazi intenziteta drutvene opasnosti. A intenzitet zavisi od znaaja napadnutog dobra, jaine
povrede, odnosno ugroavanja, od naina, sredstva, vremena i mjesta uinjenja djela i drugih okolnosti uinjenja itd.
Prvi odreujui elemenat opasnosti je znaaj napadnutog dobra u sistemu drugih dobara. to je znaajnije dobro za
odreeno drutvo to e i krivino djelo kojim se napada na njega predstavljati veu drutvenu opasnost. Drugi
odreujui elemenat jeste obim i intenzitet posljedice koja je realizirana ili koja je bila mogua. Poseban uticaj na
intezitet posljedice, a time i na drutvenu opasnost djela, mogu da imaju nain, sredstvo, mjesto i vrijeme
uinjenja djela.
Kad zakonodavac vri stepenovanje drutvene opasnosti, on polazi od procjene drutvenog znaaja
dobra u sistemu drugih dobara i od apstraktne procjene mogueg obima i prosjenog intenziteta posljedice,
dok sud utvruje obim i intezitet svakog krivinog djela u konkretnom sluaju, tj. njegovu stvarnu
drutvenu opasnost. Stepenovanjem drutvene opasnosti odreuje se teina krivinog djela. Ukoliko je
djelo vie drutveno opasno utoliko je tee i obrnuto. Teina djela se izraava u krivinoj sankciji, tj. u vrsti
i mjeri kazne. Za najtea krivina djela predvia se i najtea vrsta kazne. Prema tome, intenzitet drutvene
opasnosti krivinog djela dobija svoj izraz u teini kazne po vrsti i mjeri.
Tako se razlikuju dvije vrste drutvene opasnosti: opa i posebna drutvena opasnost.
Opa drutvena opasnost djela je opasnost koju ima jedno krivino djelo u odnosu na drugo
krivino djelo kao to su npr. pijunaa, kraa, falsificiranje novca, itd. Krivina djela imaju razliitu
opasnost za drutvo, s obzirom da su usmjerena na dobra razliite vrijednosti za drutvenu
zajednicu. S obzirom na vrijednost dobra, svako krivino djelo ima svoju opu opasnost i mjesto u
sistemu krivinih djela. Prema opoj drutvenoj opasnosti zakonodavac propisuje vrstu i mjeru kazne
za svako krivino djelo u posebnom djelu krivinog zakona. Nju, dakle, odreuje zakonodavac na
osnovu apstraktne procjene znaaja objekta zatite i mogueg obima i intenziteta posljedice.
Posebna drutvena opasnost postoji kod konkretnih oblika i vidova ispoljavanja istog krivinog
djela. Posebnu drutvenu opasnost utvruje sud u svakom konkretnom sluaju na bazi neposedno i
stvarno prouzrokovane posljedice. Znaaj posebne drutvene opasnosti ogleda se u tome to ona
ukazuje na razlike koje postoje izmeu uinjenih vie krivinih djela iste kvalifikacije (odnosno iste
vrste npr.: ubistva, krae ili pronevjere). Posebna drutvena opasnost je od znaaja za odmjeravanje
kazne, a samo izuzetno i za postojanje krivinog djela.
3. Protivpravnost
Protivpravnost krivinog djela je protivnost normi koja je sadrana u bilo kom vaeem propisu
jedne odreene drave. Norma kojoj se krivino djelo suprotstavlja ne mora biti sadrana u
krivinopravnom propisu, ve u bilo kom propisu pozitivnog pravnog sistema drave. Po pravilu, te
norme se i nalaze u drugim granama prava i slue kao osnov za inkriminaciju drutvenih opasnih
djela. Iz ovoga proizlazi, da protivpravnost predstavlja pravni osnov za odreivanje krivinih djela.

41

Kroz protivpravnost drutvo odreuje svoj stav prema ponaanju pojedinca kojim on kri neku
njegovu zapovjest, odnosno zabranu. Ona je opi elemenat krivinog djela to znai da nema
krivinog djela koje nije protivpravno.
No, u pravnoj teoriji postoje i druga shvatanja o pojmu protivpravnosti. Tako je Binding prvi
ukazao na razliku koja postoji izmeu norme i krivinopravnog propisa. Normama se neto nareuje
ili zabranjuje, dok se krivinopravnim propisima propisuju sankcije za povredu normi. Norme nisu,
prema Bindingu, sadrane u krivinopravnim propisima ve propisima javnog prava, a proizlaze iz
pranorme na kojoj se zasniva nepisano pravo. I upravo zbog te razlike krivinim djelom se ne
povreuju krivinopravni propisi, ve norme. inei krivino djelo uinitelj ne vrijea krivinopravni
propis u kome je opisano djelo, jer on radi u saglasnosti sa njim, ve vrijea normu koja je izvan
propisa.
Neki autori prave razliku izmeu formalne i materijalne protivpravnosti. Tako, po Listu, formalno
je protivpravna ona radnja koja se pojavljuje kao prekraj izvjesne dravne norme, odnosno kao
prekraj izvjesne zapovjesti ili zabrane pravnog poretka. Materijalna protivpravnost se pojavljuje kao
drutveno tetno i asocijalno ponaanje. Po Mezgeru, formalna protivpravnost oznaava zabranjenost
djela, a materijalna protivpravnost oznaava povredu ili izlaganje opasnosti odreenih interesa
drutva. Prema ivanoviu protivpravnost u formalnom smislu je protivnost izvjesnom pravnom
propisu, odnosno normi, u obliku napada na izvjesno krivino dobro, a u materijalnom smislu to je
protivnost izvjesnom pravnom propisu, odnosno normi, u obliku napada na izvjesnu krivinopravnu
individualnu ili kolektivnu potrebu postojanja drutva, drave.
Iz navedenog proizlazi da drutvena opasnost i protivpravnost predstavljaju dva opa elementa
krivinog djela jedan materijalne, a drugi formalne prirode, ali koji su usko meusobno povezani. U
najveem broju sluajeva drutveno opasno djelo je istovremeno i protivpravno. Meutim, mogue je
da neko djelo bude drutveno opasno, a da nije protivpravno. To je sluaj kod nastajanja novih
drutveno opasnih djela koja jo nisu pravno regulirana, tj. nisu zabranjena. I obrnuto, mogu
postojati djela koja su protivpravna, ali koja nisu drutveno opasna u sluaju kada jedno djelo, koje
je inae predvieno u zakonu kao krivino djelo tokom vremena zbog promjenjenih drutvenih prilika
izgubi karakter drutveno opasnog djela, a zadri i dalje protivpravni karakter.
Protivpravnost kao opi elemenat krivinog djela ne ulazi u zakonski opis djela. Naime, postoji
pretpostavka da je svako krivino djelo protivpravno, jer inae ne bi moglo biti krivino djelo.
Meutim, kod pojedinih krivinih djela zakonodavac posebno unosi elemenat protivpravnosti u opis
krivinog djela kao elemenat njegovog bia. Ovo je uinjeno da bi se napravila razlika izmeu
sluajeva kada je odreena djelatnost inae dozvoljena i na propisima zasnovana od sluajeva kada
je ista djelatnost protivpravna radnja kojom se ostvaruje krivino djelo. Isto tako, zakonodavac unosi
protivpravnost u opis nekih krivinih djela da bi podvukao njihovu specifinost po kojoj se razlikuju
od slinih krivinih djela.
Unoenje elementa protivpravnosti u bie pojedinih krivinih djela ne znai da ostala krivina
djela koja u svom biu nemaju ovaj elemenat, nisu protivpravna. Naprotiv, protivpravnost je opa
karakteristika svih djela, samo to je u ovim sluajevima ona zbog praktine potrebe posebno unijeta
u bie krivinog djela. Ovo razlikovanje opisa krivinih djela gde je unijet elemenat protivpravnosti ili
ne, znaajno je i sa aspekta krivnje jer umiljaj uinitelja krivinog djela sa elementom
protivpravnosti zahtjeva da je uinitelj pri injenju takvog djela bio svjestan protivpravnosti svog
postupanja.
4. Odreenost djela u zakonu
Da bi jedno djelo bilo krivino djelo potrebno je da pored postojanja drutvene opasnosti i protivpravnosti,
bude predvieno u zakonu kao krivino djelo. Bez predvienosti u zakonu ni jedno djelo ne moe se smatrati
krivinim djelom. S obzirom da su i protivpravnost i predvienost djela u zakonu formalnopravni elementi postavlja
se pitanje kako mogu postojati ova dva elementa uporedo i kakav je odnos meu njima.

42

Protivpravnost je protivnost normi, odnosno zapovjesti ili zabrani sadranoj u bilo kom pravnom propisu.
Odreenost djela u zakonu znai da krivino djelo odnosno krivina sankcija za njegovog uinitelja, moe biti
predviena samo zakonom, a ne i drugim podzakonskim propisom. U praksi se moe desiti da bude uinjeno djelo
koje je protivpravno ali koje nije odreeno u zakonu kao krivino djelo. S druge strane, jedno djelo moe biti
predvieno u zakonu kao krivino djelo, ali da u konkretnom sluaju nije protivpravno zbog postojanja nekog od
osnova koji iskljuuju krivino djelo (nune odbrane ili krajnje nude). Nepostojanje elementa protivpravnosti u
ovom sluaju iskljuie postojanje krivinog djela. U ovakvim sluajevima postoji nesaglasnost, izmeu
protivpravnosti i odreenosti djela u zakonu.
Odreenost djela u zakonu, dakle, predstavlja opi formalni elemenat pojma krivinog djela. Ona
se u teoriji naziva jo i zakonski elemnat krivinog djela. Po ovom elementu se krivino djelo
razlikuje od drugih kanjivih djela. Poto se krivino djelo moe odrediti samo zakonom, to je i
krivino pravo iskljuivo zakonsko pravo.
Princip legaliteta u krivinom pravu se upravo i izraava kroz odreenost krivinog djela i kazne
u zakonu to se oznaava sentencom ''nullum crimen nula poena sine lege''. On je uveden u krivino
pravo pod uticajem uenja klasine kole. Princip legaliteta ili zakonitosti krivinog djela i kazne
predstavlja osnovno naelo krivinog prava to proizlazi iz l. 1. KZ koji glasi: ''Krivina djela,
krivine sankcije i mjere obaveznog tretmana propisuju se samo zakonom. Nikome ne moe biti
izreena krivina sankcija niti mjera obaveznog tretmana za djelo koje, prije nego to je uinjeno,
nije zakonom bilo odreeno kao krivino djelo i za koje nije bila zakonom propisana krivina sankcija
ili mjera obaveznog tretmana".
Iz principa legaliteta proizlaze slijedei zakljuci: 1) nijedno djelo ne moe biti krivino djelo prije
nego to je odreeno u zakonu kao krivino djelo, 2) za jedno krivino djelo, koje je predvieno u
krivinom zakonu prije njegovog uinjenja, moe se izrei samo ona kazna koja je u zakonu
predviena za to djelo odnosno druga sankcija koja je zakonom predviena i koja se u konkretnom
sluaju moe izrei i 3) djelo koje je predvieno u zakonu kao krivino djelo mora biti odreeno tako
da budu vidljiva njegova obiljeja koja ine njegovo bie.
Princip legaliteta ima drutvenopolitiki i pravni znaaj.
Drutvenopolitiki znaaj ovog principa daje zatitu i garanciju graanima od arbitrernosti i
zloupotreba organa krivinopravne represije u pogledu krivinog gonjenja i kanjavanja ime se tite
njihova prava i slobode. S druge strane, putem odreenosti djela i kazne ne samo to se garantira
sloboda graana time to ne mogu biti kanjeni za djelo koje nije bilo prije njegovog uinjenja
predvieno kao krivino djelo, ve se putem ovog principa osigurava i jednakost graana pred
krivinim zakonom. Princip zakonitosti uspostavlja vladavinu prava nad samovoljom i predstavlja
jedan od osnovnih postulata pravne drave. Koje je ponaanje drutveno opasno i kanjivo utvruje
zakonodavac putem zakonom opisanih elemenata djela i izvan tih zakonskih opisa nema kanjivih
ponaanja. Konano, primjenom principa zakonitosti ostvaruje se garantivna (zatitna) funkcija
krivinog prava.
Pravni znaaj ovog principa sastoji se u tome to se krivina djela mogu odreivati samo
zakonom, a ne i drugim podzakonskim aktima. Prema tome, iskljuena je mogunost da sud ili bilo
koji dravni organ (organ uprave) moe da stvara krivina djela. To pravo pripada samo
zakonodavnim tijelima. Princip zakonitosti iskljuuje primjenu obiajnog prava i analogije. Pravna
sigurnost zavisi od ostvarivanja principa zakonitosti, a ostvarivanje ovog principa od jasnoe i
preciznosti odredaba kojima se utvruju elementi krivinih djela.

43

V. OSNOVI KOJI ISKLJUUJU KRIVINO DJELO


Ako protivpravnost predstavlja zabranjenost jednog ponaanja zato to je protivno nekoj pravnoj
normi iz pravnog sistema jednog drutva, to znai da nema protivpravnosti ako zabrane nema ili ako
je ona u konkretnom sluaju iskljuena. Iskljuenje protivpravnosti postoji onda kada je posebnom
odnosno specijalnom normom dozvoljeno jedno ponaenje u odreenom sluaju koje je inae
zabranjeno i predstavlja krivino djelo. Norme kojima se dozvoljava zabranjeno ponaanje u
konkretnom sluaju iskljuuju protivpravnost tako da u tom sluaju nema krivinog djela.
Okolnosti koje iskljuuju protivpravnost mogu biti sadrane u nekom pravnom propisu koji ih
izriito nabraja ali mogu i da proizlaze iz osnovnih principa pravnog sistema zemlje. U krivinom
pravu postoje dvije vrste ovih osnova. To su: opi i posebni osnovi. Opi osnovi koji iskljuuju
krivino djelo (usljed nedostatka protivpravnosti ili drutvene opasnosti ili oba elementa zajedno) su
zakonom izriito predvieni i mogu se javiti kod svakog ili bar najveeg broja krivinih djela i
uinitelja. To su: beznaajno djelo, nuna odbrana i krajnja nuda. Posebni osnovi nisu zakonom
izriito predvieni. Oni su proizvod pravne teorije i sudske prakse i mogu se javiti samo kod
odreenih krivinih djela i njihovih uinitelja.
1. Djelo malog znaaja
Drutvena opasnost se u konkretnim oblicima ispoljavanja krivinog djela u svakodnevnim ivotnim
situacijama moe javiti u razliitom stepenu pa tako teina krivinog djela zavisi od intenziteta konkretno
ispoljene drutvene opasnosti. A intenzitet drutvene opasnosti zavisi od drutvenog znaaja napadnutog
objekta i obima i intenziteta prouzrokovane posljedice. Tako krivino djelo koje ima odreenu opu
opasnost (za koju zakon propisuuje odreenu vrstu i mjeru kazne), moe u nizu konkretnih realizacija
pokazati razliit stepen posebne drutvene opasnosti. Tu posebnu drutvenu opasnost utvruje sud imajui
u vidu objektivne i subjektivne okolnosti konkretno uinjenog krivinog djela i njegovog uinitelja. U
izvjesnim sluajevima intenzitet drutvene opasnosti moe biti tako mali da njeno postojanje bude gotovo
beznaajno, jedva primjetno. U takvim sluajevima postoji djelo malog znaajaa.
Da ne bi dolo do kanjavanja takvih uinitelja zakonodavac je u l. 7. KZ predvidio da nije krivino
djelo ono djelo koje je, iako sadri zakonska obiljeja krivinog djela zbog malog znaaja. Djelom malog
znaaja smatra se djelo koje predstavlja neznatnu opasnost zbog vrste ili teine djela, odsustva ili
neznatnosti tetnih posljedica, okolnosti pod kojima je uinjeno, malog stepena krivine odgovornosti
uinitelja ili njegovih linih prilika. Djelo je malog znaaja ako na to ukazuju njegova priroda, teina,
okolnosti pod kojima je uinjeno, nizak stepen krivine odgovornosti uinitelja ili njegove line okolnosti.
Djelo je malog znaaja ako se njime ne napada neko dobro koje ima veu vrijednost ili vei
znaaj za drutvo. Tako npr. krivina djela protiv ivota i tijela nisu djela malog znaaja. Ona sadre
znatan kvantum drutvene opasnosti bez kojeg ona ne mogu postojati. To znai da neka krivina
djela ne mogu da se smatraju kao djela malog znaaja zbog svoje prirode ili zbog karaktera objekta
zatite. Da li je djelo malog znaaja ili ne, najlake se moe vidjeti prema vrsti i visini propisane
kazne u zakonu. Kao djela malog znaaja najee se javljaju ona krivina djela za koja su
predviene lake vrste kazni i u manjem iznosu: novana kazna i zatvor u kraem trajanju. To,
meutim, ne znai da su takva djela uvijek malog znaaja samo zato to je predviena blaga vrsta i
mali iznos kazne. Da bi jedno krivino djelo bilo malog znaaja potrebno je da, pored male teine
djela, budu ispunjeni i drugi uvjeti koji se mogu odnositi na sredstvo, mjesto i vrijeme uinjenja
djela, na pobude i motiv uinjenja djela.
Prema vladajuem stanovitu, za ocjenu znaaja djela uzimaju se u obzir sve objektivne i
subjektivne okolnosti koje su postojale u vrijeme uinjenja djela, a ne i one koje su nastale poslije
njegovog uinjenja. Tako, okolnosti kao to su otklanjanje posljedice, naknada tete, vraanje stvari,
izvinjenje, itd. ne mogu biti od znaaja za tvrdnju da je djelo malog znaaja, ali mogu uticati na
odmjeravanje kazne. Odstupanje od ovog pravila moe postojati u odnosu na okolnosti spreavanja
nastupanja posljedice.

44

Daljnji uvjet za postojanje beznaajnog djela postoji kada je tetna posljedica neznatna ili odsutna
(nepostojea). To znai da je ovaj uvjet ispunjen samo u sluaju kada se posljedica krivinog djela
javlja u vidu ''tetne posljedice'', dakle, kada se posljedica ogleda na imovini, imovinskim pravima ili
interesima pasivnog subjekta (u smislu njihovog umanjenja ili spreavanja uveanja). Smatra se da
neznatna tetna posljedica postoji kod krivinih djela ija se posljedica sastoji u povredi zatienog
dobra i to onda kada je oteenje takvo da ne umanjuje primjetno vrijednost ili upotrebljivost
napadnutog dobra.2 Ocjena o postojanju neznatne posljedice ne moe se zasnivati samo na injenici
da je nastala posljedica mala po obimu ili po vrijednosti tete ve i na injenici kakav znaaj ima ta
objektivno mala posljedica za pasivnog subjekta u konkretnim uvjetima. To je, faktika injenica koja
mora biti u svakom konkretnom sluaju utvrena od strane suda. Odsutnost tetne posljedice postoji
kod krivinih djela ugroavanja kada je posljedica ispoljena u vidu apstraktne opasnosti.
2. Nuna odbrana
Djelo je uinjeno u nunoj odbrani kad uinitelj djeluje da od sebe ili drugog odbije protivpravni,
stvaran i neposredan napad a vrsta djela je srazmjerna stepenu opasnosti koji predstavlja napad (l.
8. st. 2. KZ). Dakle, nunom odbranom se prouzrokuje povreda dobra napadaa pri emu takva
povreda ne predstavlja krivino djelo iako je kao takva formalno predviena u krivinom zakonu.
Ona se dakle javlja kao osnov za iskljuenje postojanja krivinog djela.
2.1. Elementi nune odbrane
Iz zakonskih definicija proizlazi da nuna odbrana ima dva elementa: 1) napad i 2) odbijanje
napada. Da bi postojala nuna odbrana neophodno je da i napad i odbijanje napada ispunjavaju
odreene uvjete.
2.1.1. Napad i uvjeti za postojanje napada
Napad je radnja injenja, a izuzetno i neinjenja, koja je upravljena na povredu ili ugroavanje
nekog pravnog dobra. Da bi bio pravno relevantan u smislu nune odbrane, napad mora da
ispunjava odreene uvjete:
1) Napad moe izvriti samo ovjek. Ukoliko napad ne dolazi od ovjeka, ve od ivotinje ili prirodne
sile, onda postoji opasnost kao elemenat krajnje nude. Napad moe dolaziti od bilo kog ovjeka bez
obzira na njegov uzrast, uraunljivost i krivnju. On moe biti izvren bilo kojom aktivnou i bilo
kojim sredstvom, fizikim, hemijskim pa i upotrebom sila, energija i dresiranih ivotinja.
2) Napad moe biti upravljen protiv bilo kojeg pravnog dobra napadnutog: ivota, tijela, asti,
morala, imovine, itd. On moe biti upravljen protiv dobara fizikih ali i pravnih osoba. Nuna odbrana
postoji ne samo u sluaju odbijanja napada od sebe ili svog pravnog dobra ve i u sluaju odbijanja
napada od druge fizike ili pravne osobe odnosno njihovog pravnog dobra kada one nisu u
mogunosti da to same uine. Neki autori smatraju da kod odbijanja napada od drugih osoba ne
postoji nuna odbrana, ve nuna pomo.
3) Napad mora biti protivpravan. Napad je protivpravan kada je protivan nekom pravnom propisu, tj.
kada se ne vri na osnovu nekog zakonskog ovlatenja. Prema tome, napad koji je preduzet na
osnovu zakonskog ovlatenja nije protivpravan i protiv takvog napada nije dozvoljena nuna
odbrana. Tako, nije dozvoljena odbrana protiv slubene osobe koja preduzima slubenu radnju u
granicama zakonskog ovlatenja.

45

Ali ako slubena osoba prekorai granice svog ovlatenja, onda se to prekoraenje pretvara u
protivpravni napad i protiv njega je dozvoljena nuna odbrana. Isto tako, i prekoraenje nune
odbrane se pretvara u protivpravni napad protiv koga je dozvoljeno preduzimanje odbrane u smislu
odbijanja takvog napada.
Pravo na nunu odbranu postoji bez obzira na to da li je napada svjestan protivpravnosti
napada ili ne. To znai, da napad moe dolaziti i od neuraunljive osobe ili djeteta. Bitno je da je
napad protivpravan u objektivnom smislu. Iz ovoga proizlazi da nije dozvoljena nuna odbrana
na nunu odbranu.
Napad je protivpravan i onda kada ga je napadnuti predvidio, pa ak i onda kada ga je on
izazvao, tj. skrivio. Sporno je meutim da li postoji pravo na nunu odbranu kada je napad
izazvan u namjeri da se iskoristi kao povod za ubistvo ili nanoenje teke tjelesne povrede
napadau. Po jednom shvatanju (List), i u tom sluaju treba priznati pravo na nunu odbranu,
dok po drugom (Srzenti, Staji, Lazarevi), u ovakvom sluaju pravo na nunu odbranu ne
postoji za napadnutog, jer on zloupotrebljava pravo te zbog toga ne moe ni traiti pravnu
zatitu za svoj postupak. Po naem miljenju, ovo drugo shvatanje je pravilno, jer se ne moe
dozvoliti zloupotreba prava koja se zapravo pretvara u protivpravnost.3 Iz ovoga proizlazi da e
pravo na nunu odbranu postojati i onda kada je napad isprovociran, ali ne i onda kada je on
namjerno izazvan sa ciljem da se nanese povreda napadau zloupotrebom prava odbrane.
4) Napad mora biti stvaran. On mora da postoji realno, tj. da predstoji ili da se neposredno
vri. Ako napad ne postoji stvarno, ve je osoba imala pogrenu predstavu, odnosno zabludu,
iluziju o njegovom postojanju, tada nema osnova za postupanje u nunoj odbrani. U takvom
sluaju postoji uobraena ili putativna nuna odbrana. Putativna nuna odbrana ne iskljuuje
krivino djelo, ali moe biti osnov za iskljuenje krivnje. Naime, ovdje postoji krivino djelo
uinjeno u zabludi, te e krivina odgovornost zavisiti od toga da li je zabluda u konkretnim
okolnostima mogla biti od uinitelja djela otklonjena ili ne. Ako je uinitelj djela uz potrebnu
paljivost mogao da sazna da napad nije realan, on e odgovarati za djelo iz nehata, ukoliko je
predvieno kanjavanje i za nehatno uinjenje takvog djela. U protivnom nema krivine
odgovornosti.
2.1.2. Odbrana i uvjeti za postojanje odbrane
Pod odbijanjem napada ili odbranom podrazumjeva se radnja koja je upravljena na to da
se otkloni napad i kojom se povreuje ili ugroava neko dobro napadaa. Odbrana takoe mora
da ispunjava odreene uvjete da bi bila pravno relevantna.
1) Odbrana se mora ispoljiti u odbijanju napada. Ako odbrana nije upravljena na odbijanje
napada, ona nije elemenat nune odbrane. Ona je dakle zavisna od postojanja napada. Ako
nema napada nema ni odbrane. Takva odbrana bez postojanja napada i sama predstavlja
napad, a ako je izvrena u zabludi o postojanju napada predstavlja putativnu nunu odbranu.
2) Odbijanje napada mora biti upravljeno protiv napadaa i to protiv bilo kojeg njegovog dobra,
ivota, tijela, slobode, imovine itd. Ako se odbijanjem napada, tj. odbranom povrijedi dobro
neke tree osobe, po pravilu, ne postoji nuna odbrana ve krajnja nuda. Ali ako je napada
koristio dobra tree osobe u vrenju napada, postojae nuna odbrana ako doe do povrede tih
dobara.
3) Odbrana mora biti istovremena sa napadom. Istovremenost postoji ako je odbrana preduzeta u
vrijeme kada napad direktno (neposredno) predstoji ili je zapoeo pa jo traje. Napad direktno ili
neposredno predstoji kada se iz konkretnih okolnosti moe zakljuiti da tek to nije zapoeo.

46

Naravno, da li napad neposredno i direktno predstoji ili ne, zavisi od konkretne situacije i stvarne
opasnosti koja iz nje proizlazi. Sama prijetnja da e se preduzeti napad bez preduzimanja prethodnih
radnji iza kojih se moe zakljuiti da napad slijedi, ne moe biti razlog za preduzimanje odbrane.
Odbrana od budueg napada nije dozvoljena, ali je dozvoljeno preduzimanje mjera predostronosti,
odnosno preventivnih zatitnih mjera koje poinju da djeluju u momentu otpoinjanja napada.
Situacija je mnogo jednostavnija kada je napad zapoeo. Tada odbrana moe otpoeti odmah
poto je poeo i napad ili pak bilo kog momenta u toku trajanja napada. Njeno trajanje, meutim,
mora se poklopiti sa trajanjem napada. Onda kada napad prestane ili bude odbijen prestaje i pravo
na nunu odbranu. Svaka dalja djelatnost koja bi bila preduzeta, ne bi imala karakter nune
odbrane, ve bi oznaavala reakciju na napad koji je zavren. Tako npr. nee postojati nuna
odbrana ako se napada udaljava sa mjesta napada, a napadnuti ga sustigne i povrijedi.
Pravo na odbranu se gubi ako je napad konano prestao, ali ne i ako je privremeno prekinut. Kad
je napad konano prestao, a kada je privremeno prekinut predstavlja faktino pitanje. Napad je
konano prestao ako je napada onesposobljen za dalji napad, ako mu je sredstvo napada oduzeto a
rezervnog nema, ako sam baci sredstvo napada, a iz okolnosti se vidi da ne eli ili nema uvjeta da ga
obnovi. Napad je prekinut privremeno ako postoji mogunost da bude nastavljen, odnosno
obnovljen. Prekidanjem akcije napad nije prestao pa je i odbrana istovremena i dozvoljena.
4) Odbrana mora biti neophodno potrebna za odbijanje napada. Smatra se da je neophodno
potrebna ona odbrana bez koje se napad ne bi mogao odbiti na drugi nain osim da se nanese
povreda nekom napadaevom dobru. Da li je odbrana bila neophodna, tj. jedini nain da se napad
odbije ili ne, i kada je ona srazmjerna napadu, predstavlja faktino pitanje koje sud rjeava u
svakom konkretnom sluaju imajui u vidu sve objektivne i subjektivne okolnosti napada i linosti
napadaa. Neophodnost odbrane predstavlja granicu postojanja nune odbrane.
Neophodnost odbrane za odbijanje napada ogleda se u primjeni adekvatnog naina i sredstva u
odbrani onima koja su primjenjena u napadu. Da li su upotrijebljena sredstva i nain, adekvatni ili
ne, zavisi od mogunosti izbora u konkretnom sluaju. Ako nije postojala mogunost izbora od strane
napadnutog, upotrijebljeno sredstvo i nain su adekvatni ukoliko se bez njihove upotrebe ne bi
mogao odbiti napad koji je preduzet. Ako je postojala mogunost izbora, tada su ono sredstvo i nain
adekvatni ako se njima efikasno odbija napad i nanosi najmanja povreda napadaevog dobra.
Adekvatnost sredstava se mora cijeniti u sklopu okolnosti sluaja a ne odvojeno.
Da bi odbrana bila neophodno potrebna treba da postoji srazmjernost izmeu napada i odbrane
(odnosno vrijednosti napadnutog i napadaevog dobra koje je povreeno odbijanjem napada). U
pogledu ovog uvjeta kojim se povreuje granica nune odbrane, u pravnoj teoriji se razlikuju dva
shvatanja. Po ranijem shvatanju, izmeu napada i odbrane treba da postoji srazmjernost
(ekvivalencija) da bi postojala nuna odbrana. Prekoraenjem te srazmjernosti prelazi se granica
nune odbrane pa se iz prava ide u nepravo. Po novijem shvatanju srazmjernost napada i odbrane
nije potrebna, tako da se i dobro manje vrijednosti moe braniti povredom dobra mnogo vee
vrijednosti.
2.1.3. Prekoraenje granica nune odbrane
Ako napadnuta osoba pree granice odbrane koja je neophodno potrebna da se napad odbije,
postoji prekoraenje nune odbrane. A napadnuta osoba e prekoraiti granicu nune odbrane ako
svojom odbranom nanese daleko veu povredu od one koja je bila neophodno potrebna za odbijanje
napada, odnosno ako napadau nanese nesrazmjerno veu povredu od one koja je njemu prijetila ili
ako produi sa odbranom i poslije prestanka odnosno odbijanja napada i nanese povredu koja je
nepotrebna.
Postoje dva oblika prekoraenja nune odbrane: 1) po intenzitetu i 2) po irini ili obimu.

47

Prekoraenje po intenzitetu ili intezivni ekces postoji kada se upotrijebi takav nain odbrane koji nije
neophodan ili takva sredstva koja su u odnosu na karakter i sredstva napada oigledno nepotrebna
pa se tako nanosi povreda koja se ne moe pravdati odbijanjem napada ili ako se nanese takva
povreda napadau koja je daleko vea od one koja je prijetila napadnutom.4 Prekoraenje po irini ili
ekstenzivni ekces, postoji kada je napad prestao, a sa odbijanjem se nastavi tako da se prouzrokuje
nepotrebna povreda koja je izvan nune odbrane ili kada uinitelj primjeni odbranu od oekivanog
napada koji nije otpoeo a nije ni neposredno (direktno) predstojao.
U sluaju prekoraenja nune odbrane postoji krivino djelo za koje, po pravilu, uinitelj
odgovara kao i za svako drugo krivino djelo, ukoliko kod njega postoje uvjeti za krivinu
odgovornost. Iako se za djelo uinjeno u prekoraenju nune odbrane odgovara po opim propisima,
l. 8. st. 4. KZ, predvia se mogunost da se uinitelj takvog djela blae kazni. Blae kanjavanje za
djelo uinjeno u prekoraenju granica nune odbrane opravdava se injenicom da napadnuta osoba
najee nije u mogunosti da ocjeni granicu dokle je odbrana neophodna, a odakle prestaje da to
bude zbog psihikog stanja u kome se nalazi za vrijeme napada.
Pored prekoraenja nune odbrane kao osnova za blae kanjavanje uinitelja krivinog djela, u
zakonu se predvia i prekoraenje granica nune odbrane do koga je dolo usljed snane traume ili
straha (prepasti) koji su izazvani napadom. Obino ova afektivna stanja djeluju i na obim
uraunljivosti, ali zakonodavac ne vezuje u ovom sluaju ni blae kanjavanje ni osloboenje od
kazne za neuraunljivost ili smanjenu uraunljivost, ve za postojanje stanja snane traume ili jakog
straha (prepasti) koji su izazvani upravo napadom napadaa bez obzira na intenzitet njihovog
dejstva na uraunljivost koje nesumnjivo postoji. Pri postojanju ovih afektivnih stanja, sud moe
neogranieno ublaiti kaznu ili pak osloboditi uinitelja od kazne, to zavisi od konkretne situacije i
nalaza suda o efektu dejstva ovih stanja na sposobnost uinitelja da odmjeri odbranu.
3. Krajnja nuda
Krajnja nuda postoji kada je djelo uinjeno da uinitelj od sebe ili drugog otkloni neposrednu
neskrivljenu opasnost, koja se na drugi nain nije mogla otkloniti, a ako pri tom uinjena teta nije
vea od one koja je prijetila (l. 9. st. 2. KZ).
To je trei opi osnov koji iskljuuje postojanje krivinog djela. Ona je uvedena u krivino
zakonodavstvo kao poseban institut u novije vrijeme za razliku od nune odbrane koja je bila
poznata jo u rimskom pravu. Potrebu za njenim uvoenjem nametnule su ivotne situacije u kojima
se deavalo da dobro neke osobe kome prijeti opasnost povrede, moe biti spaseno samo povredom
dobra manje vrijednosti koje pripada nekoj drugoj osobi. Dakle, da bi se spasilo dobro vee
vrijednosti preduzima se aktivnost otklanjanja opasnosti od njega i time se povrjeuje dobro manje
vrijednosti pri emu to povreivanje ima sva obileja krivinog djela predvienog u zakonu. Za
razliku od nune odbrane gdje postoji sukob izmeu prava i neprava, ovdje postoji sukob izmeu dva
pravna interesa, odnosno sukob izmeu dva prava.
3.1. Elementi krajnje nude
Iz zakonskih definicija proizlazi da krajnja nuda ima dva osnovna elementa: 1) opasnost i 2)
otklanjanje opasnosti. Za postojanje ovih elemenata zakon zahtijeva odreene uvjete.

48

3.1.1. Opasnost i uvjeti za postojanje opasnosti


Opasnost je zlo koje ugroava sigurnost jednog dobra i prijeti da dovede do njegovog oteenja
ili unitenja. Da bi opasnost bila pravno relevantna za postojanje ovog instituta, potrebno je da
ispunjava odreene uvjete:
1) Izvori opasnosti mogu biti razliiti: ovjek, ivotinja ili prirodne sile. ovjek moe brojnim
radnjama izazvati opasnost, kao npr. saobraajnim sredstvom, motornom silom, elektrinom
strujom, otrovom itd. Domae i divlje ivotinje konj, pas, bik, zmija i dr. mogu takoe izazvati
opasnost po ljudsko dobro. Najzad, opasnost moe biti prouzrokovana i prirodnim dogaajima, kao
npr. poplavom, poarom, zemljotresom, cunamijem, itd.
2) Opasnost moe da prijeti bilo kojem pravnom dobru kao npr: ivotu, tijelu, zdravlju, imovini i dr. i
to dobrima fizike ili pravne osobe.
3) Opasnost ne smije biti skrivljena. Ako osoba skrivljeno izazove opasnost ne moe se pozivati na
krajnju nudu ako pri njenom otklanjanju povrijedi tue pravno dobro. Od skrivljene opasnosti, koja
je izazvana sa umiljajem ili iz nehata, treba razlikovati izazvanu ali neskrivljenu opasnost. Opasnost
koja je izazvana bez krivice ne iskljuuje pravo na postupanje u krajnjoj nudi.
4) Opasnost mora biti stvarna to znai da postoji ili da direktno (neposredno) predstoji tj. da je
nastupila ili da moe svakog momenta nastati. Imaginarna, uobraena opasnost ne daje pravo na
krajnju nudu. To je putativna ili uobraena krajnja nuda za koju vae ista pravila kao i za putativnu
nunu odbranu. Opasnost mora biti sadanja, ali ne budua, koja moda nee ni nastupiti.
3.1.2. Otklanjanje opasnosti i uvjeti njenog otklanjanja
Pod otklanjanjem opasnosti podrazumjeva se radnja, upravljena na ouvanje svog pravnog
dobra ili dobra druge osobe pri emu se povreuje tue pravno dobro, koja ima karakter krivinog
djela. Da bi otklanjanje opasnosti bilo relevantno sa aspekta krajnje nude mora da ispunjava
odreene uvjete:
1) Krajnja nuda postoji samo onda ako se opasnost nije mogla otkloniti na drugi nain, ve samo
povredom dobra neke tree osobe. Ovaj uvjet se ne trai kod nune odbrane, jer se kod nune
odbrane povreuje napadaevo dobro a kod krajnje nude dobro tree osobe koje je neduno za
nastupjelu opasnost. Tako, ako je opasnost mogla da se otkloni bjekstvom, a osoba takvu
mogunost nije iskoristila, ve je nanijela povredu neijeg dobra, nee postojati krajnja nuda.
2) Otklanjanje opasnosti mora biti istovremeno sa postojanjem opasnosti. Istovremenost znai da se
otklanja opasnost koja postoji ili koja tek to nije direktno nastupila. Ne moe se otklanjati opasnost
koja je prola niti budua opasnost koja se oekuje ali koja ne mora da nastupi. U takvom sluaju
mogu se preduzeti preventivne zatitne mjere koje e dejstvovati u trenutku nastupanja opasnosti.
3) Uinjeno zlo ne smije biti vee od zla koje je prijetilo. Krajnja nuda moe postojati samo ako je
spaeno dobro vee vrijednosti od onog koje je rtvovano, jer samo takva rtva ima drutveno
opravdanje (npr. rtvovanje imovinskog dobra radi spaavanja ivota). To znai da krajnja nuda ne
moe postojati ako je povrijeeno dobro vee vrijednosti od sauvanog dobra od opasnosti, (npr. da
bi se spasila imovina od poara prouzrokuje se smrt neke osobe). Postavlja se, meutim, pitanje da
li moe postojati krajnja nuda kada su u pitanju dva dobra jednake vrijednosti. Po objektivnoj teoriji
drutvo u ovakvom sluaju nema razloga da pretpostavlja zatitu jednog dobra drugom dobru pa je
ravnoduno u pogledu injenice koje e dobro biti spaseno.

49

3.1.3. Prekoraenje granica krajnje nude


Ovo prekoraenje postoji kada osoba u otklanjanju opasnosti od svog dobra ili dobra druge osobe
povrijedi dobro tree osobe koje je vee vrijednosti od onog koje je spaeno (intenzivni eksces) ili kada do
otklanjanja opasnosti doe prije nego to je ona uope nastupila ili kada je ve prola (ekstenzivni eksces).
Djelo uinjeno u prekoraenju krajnje nude je krivino djelo za koje se odgovara po opim propisima. Po
pravilu, do ovog prekoraenja dolazi zbog toga to osoba koja otklanja opasnost nije uvijek u mogunosti
da pravilno procjeni vrijednost jednog i drugog dobra, tj. granicu dozvoljenog postupanja u otklanjanju
opasnosti na tetu tuih dobara. Imajui u vidu ovu injenicu l. 9. st. 3. KZ predviaju mogunost da sud
moe blae kazniti uinitelja za djelo uinjeno u prekoraenju krajnje nude, a ako je prekoraenje uinjeno
pod osobito olakavajuim okolnostima sud moe kaznu neogranieno ublaiti ili uinitelja osloboditi od
kazne.
Dunost izlaganja opasnosti - iskljuuje postojanje krajnje nude. Tako osoba koja je duna da se
izlae opasnosti ne moe odbiti izvrenje dunosti pozivajui se na krajnju nudu. U takvom sluaju postoji
krivino djelo za koje se odgovara po opim pravilima ako je uinjeno u otklanjanju opasnosti. Npr. ljekar
ne moe odbiti da prui pomo bolesniku zbog toga to postoji opasnost da se i sam inficira. U ovim
sluajevima neizvrenje dunosti zbog postojanja opasnosti po ivot ili zdravlje ne iskljuuje postojanje
krivinog djela.
Uinitelj koji je duan da se u konkretnoj situaciji izloi opasnosti ne moe se pozivati na krajnju nudu
ako u otklanjanju opasnosti uini krivino djelo. To su sluajevi dunosti osobe koje su na osnovu zakona,
radnog odnosa, profesije, ugovora i sl. dune da se izlau opasnostima (pripadnici vojske, policije, granine
slube, protivpoarne slube, zdravstveni radnici i sl). Ali i tada ne postoji za ove osobe obaveza da se u
svakoj situaciji izloe opasnostima ve samo ako je u konkretnoj situaciji pod postojeim konkretnim
okolnostima postojala njihova dunost da se izloe konkretnoj opasnosti. Da li je neka osoba pri
konkretnim okolnostima djela imala dunost da se izloi odreenoj opasnosti, odreuje sud uzimajui u
obzir sve objektivne i subjektivne okolnosti uinjenog djela i linosti uinitelja.

50

VI POKUAJ KRIVINOG DJELA


1. Stadijumi u uinjenju krivinog djela
Od trenutka kada se kod uinitelja pojavi ideja, misao ili odluka o uinjenju krivinog djela pa do
preduzimanja radnje uinjenja moe da postoji nekoliko stadijuma. Prvi stadijum se sastoji u
donoenju odluke za uinjenje krivinog djela. Poto je donijeta odluka, uinitelj obino odmah
pristupa i uinjenju krivinog dela, tj. preduzimanju radnje i prouzrokovanje posljedice. Meutim,
nije uvijek mogue pristupiti uinjenju radnje krivinog djela neposredno poslije donoenja odluke
zato to nedostaju sredstva ili to nije pronaen objekt ili to postoje prepreke koje prethodno treba
otkloniti.
Tako se javlja potreba za preduzimanjem jedne ili vie pripremnih radnji. Najzad, uinjenjem
radnje uinitelj moe prouzrokovati zabranjenu posljedicu i ostvariti krivino djelo u potpunosti, a
moe i da ne uspije u prouzrokovanju zabranjene posljedice pa da djelo ostane u pokuaju. U prvom
sluaju postoji svreno krivino djelo, a u drugom pokuaj. Prema nekim autorima svreno i
pokuano krivino djelo se javljaju samo kao oblici ili forme pojave krivinog djela u spoljanjem
svijetu. Dakle, mogua su etiri stadijuma u uinjenju krivinog djela i to: 1) donoenje odluke, 2)
pripremne radnje, 3) zapoinjanje uinjenja ili pokuaj krivinog djela i 4) uinjenje krivinog djela.
Odluka za uinjenje krivinog djela
Donoenje odluke za uinjenje krivinog djela predstavlja psiholoki, misaoni i voljni proces koji
se sastoji u prosuivanju razliitih mogunosti i odabiranju jedne od njih i koncentraciji volje u cilju
njenog ostvarenja. U ovom sluaju bira se krivina djelatnost i usmjerava volja ka njenom
ostvarenju.
Poto donoenje odluke predstavlja jedan nevidljiv, unutranji psiholoki proces, to sve dok
odluka ne bude saopena ili na drugi nain izraena u spoljnom svijetu, ona ne moe biti saznata, pa
prema tome, ne moe biti ni predmet krivinopravne represije. Jer, ma kakva bila zloinaka odluka i
ma kakva bila volja za njeno ostvarenje, ona ne moe da prouzrokuje nikakvu posljedicu sve dok ne
bude izraena, materijalizirana putem radnje u spoljnom svijetu. Iz tog razloga se ne kanjava za
proces donoenja odluke.
Pripremne radnje
Neka savremena krivina zakonodavstva izriito predviaju pripremne radnje kao stadijum u
uinjenju krivinog djela. U tom sluaju su pripremne radnje one radnje kojima se umiljajno
priprema uinjenje krivinog djela. One se preduzimaju sa ciljem da se stvore pogodni uvjeti i
pretpostavke za efikasno i uspjeno uinjenje krivinog djela. Po svom karakteru pripremne radnje
predstavljaju itav niz razliitih djelatnosti koje prethode radnji krivinog djela, one olakavanju
izvoenja radnje uinjenja, te stoga ine poseban stadijum u genezi nastanka krivinog djela. To je
drugi stadijum koji je mogu ali ne i neophodan. Mogu zato to pripremne radnje nisu uvijek i u
svakom sluaju nune za uinjenje krivinog djela, one nisu uope ili nisu uvjek potrebne dok su za
uinjenje drugih djela ne samo potrebne nego i neophodne. S obzirom da pripremne radnje
predstavljaju ispoljenu, i to najee fiziku aktivnost, za razliku od donoenja odluke kao psihike
aktivnosti, to one predstavljaju veu drutvenu opasnost pa se stoga ozbiljnije i postavlja pitanje
njihovog kanjavanja.
U savremenom zakonodavstvu zastupljena su dva shvatanja u pogledu kanjavanja za
pripremne radnje kao za opi institut, tj. kao za stadijum uinjenja krivinog djela. Prema prvom
shvatanju za pripremne radnje se u naelu ne kanjava. Kanjavanje moe postojati u izuzetnim
sluajevima koji moraju biti kao takvi izriito predvieni u posebnom dijelu krivinog zakona.

51

Ovo je shvatanje prihvaeno u krivinom pravu Bosne i Hercegovine. Po drugom shvatanju za


pripremne radnje treba predvidjeti kanjavanje kao za opi institut i tako omoguiti ali i ograniiti
kanjavanje u konkretnim sluajevima u posebnom dijelu krivinog zakona.
Rijetka su savremena krivina zakonodavstva koja izriito predviaju kanjavanje za pripremne
radnje kao za stadijum u uinjenju krivinog djela.Takvi su: Krivini zakonik Holandije u l. 46,
Krivini zakonik Ruske federacije u l. 29., Krivini zakonik Bjelorusije u l. 15 i Krivini zakonik
Bugarske u l. 17.
2. Pokuaj
Pokuaj ili nedovreno krivino djelo postoji kada je uinjenje krivinog djela zapoeto sa umiljajem,
ali nije dovreno (l. 20. KZ). To je dakle umiljajno zapoeto uinjenje krivinog djela koje nije dovelo do
nastupanja svih zakonskih obiljeja krivinog djela. Pokuaj predstavlja mogui stadijum krivinog djela
koji se kvalificira kao opi institut krivinog prava. Kod pokuaja uinitelj, poto je donio odluku i
eventualno izvrio pripremne radnje, prelazi na ostvarivanje radnje uinjenja. Ali i pored preduzimanja
radnje ne dolazi do nastupanja posljedice te se ne ostvaruje bie krivinog djela u potpunosti, ve samo
djelimino.
Praktino u savremenom krivinom pravu je prisutna tendencija proirivanja zone kanjivosti tako to
se u procesu uinjenja krivinog djela (pokuaj) proiruje prema prethodnoj fazi (pripremne radnje)
obuhvatajui pojedine njene manifestacije. Tako dolazi do proirenja pojma svrenog djela kroz formalna
krivina djela djela bez posljedice. Na slian nain pojam i karakteristike pokuaja krivinog djela
odreuju u druga savremena krivina zakonodavstva.
To djelimino ostvarenje krivinog djela preduzimanjem napada na zatieno dobro ini sutinu
pokuaja. Pokuaj, dakle, predstavlja napad na krivinim pravom zatiena dobra sa ciljem da doe do
promjene na objektu napada, tj. do ostvarenja zabranjene posljedice. I upravo izostajanje ciljane posljedice
odreuje pokuaj kao drutveno opasnu djelatnost bez rezultata. Preduzimanje radnje krivinog djela
kojom se napada na zatieni objekat i izostanak posljedice koja se htjela ostvariti preduzetom radnjom
ine bitne elemente pokuaja bez obzira na to da li je napad bio podesan za ostvarenje posljedice ili ne.
Prema tome, pokuaj postoji onda kada je krivino djelo zapoeto sa umiljajem ali nije dovreno bez
obzira da li je moglo biti dovreno ili ne tj. da li je posljedica mogla nastati ili ne.
Za postojanje pokuaja je potrebno ispunjenje slijedeih uvjeta: 1) umiljajna djelatnost, odnosno
odluka za uinjenje krivinog djela, 2) da je to djelo zapoeto i 3) da djelo nije dovreno.
1) Za pokuaj je potrebno postupanje sa umiljajem. To znai da nema pokuaja iz nehata kao to pokuaj
nije mogu kod nehatnih krivinih djela. Djelo je preduzeto sa umiljajem ako je postojala odluka o njegovom
uinjenju.
2) Da bi postojao pokuaj djelo mora biti zapoeto. A djelo je zapoeto onda kada je preduzeta radnja
uinjenja, jedna ili vie djelatnosti koje ulaze u sastav bia krivinog djela. Radnja uinjenja je zapoeta
kada je preduzeta prva djelatnost koja ulazi u sastav radnje uinjenja kao i kada su izvedene sve
djelatnosti koje ulaze u njen sastav, tj. kada je radnja u potpunosti ostvarena.
3) Sutinu pokuaja ini odsustvo posljedice, odnosno to preduzeto djelo nije dovreno. To je mogue ako
je radnja uinjenja zapoeta pa prekinuta ili ako je radnja uinjenja dovrena ali posljedica nije nastupila.
Prema tome, nepostojanje posljedice, njen izostanak odnosno nenastupanje je najbitniji elemenat
pokuaja.

52

2.1. Vrste pokuaja


Zakoni razlikuju dvije vrste pokuaja: svreni i nesvreni, dok je u pravnoj teoriji poznat i kvalificirani
pokuaj.
Svreni pokuaj (delictum perfectum koji neki autori nazivaju promaeno krivino djelo) postoji kada je
uinitelj zapoeo i dovrio radnju uinjenja, ali posljedica nije nastupila.
Nesvreni pokuaj (delictum imperfectum koji neki autori nazivaju prost pokuaj) postoji kada uinitelj
zapone radnju uinjenja ali je ne dovri. Ova je dioba pokuaja od znaaja za utvrivanje postojanja
dobrovoljnog odustanka i kod odmjeravanja kazne. Kod svrenog pokuaja dobrovoljni odustanak nije
uvijek mogu. Za nesvreni pokuaj se, po pravilu, blae kanjava nego za svreni.
Kvalificirani pokuaj postoji kada se preduzetom radnjom, kojom se htjelo ostvariti pokuano djelo,
prouzrokovalo bie drugog krivinog djela. Ovaj pokuaj je od znaaja za pravnu kvalifikaciju djela. Naime,
u ovakvim sluajevima postoji pokuano krivino djelo, a injenica da je tim pokuajem ostvareno drugo
krivino djelo uzima se u obzir kod odmjeravanja kazne za pokuano krivino djelo. Ukoliko je pokuano
lake, a proizalo neko drugo tee krivino djelo, onda e postojati ili kvalificirano djelo ili sticaj, ukoliko
tee djelo ne apsorbuje pokuano djelo.
2.2. Pravna priroda pokuaja
U pravnoj teoriji se razmatra pitanje opravdanosti i granica kanjavanja za pokuaj krivinog
djela budui da ovdje nema posljedice kojom bi bio povrjeen objekt zatite. U davanju odgovora na
ova pitanja, razlikuju se tri shvatanja: objektivno, subjektivno i objektivno-subjektivno.
Po objektivnoj teoriji pravni osnov pokuaja nalazi se u postojanju opasnosti za odreeno pravno
dobro, s obzirom da je postojala realna mogunost da ono bude povrijeeno. Stoga se za pokuaj
kanjava, ali blaom kaznom jer nema posljedice.
Po subjektivnoj teoriji pravni osnov pokuaja nalazi se u ispoljenoj kriminalnoj volji uinitelja
djela pri preduzimanju radnje. Zato i nema razlike izmeu pokuaja i svrenog krivinog djela jer se
u oba sluaja podjednako ispoljava kriminalna ili zloinaka volja uinitelja. Stoga se za pokuaj
podjednako kanjava kao i za svreno krivino djelo s tim to se kazna moe ublaiti.
Po objektivno-subjektivnoj teoriji sutina pokuaja se nalazi u postojanju opasnosti za zatitni
objekt kao i u izraenoj zloinakoj, odnosno kriminalnoj volji uinitelja djela. Uinitelj krivinog djela
moe biti blae kanjen za pokuaj nego za svreno krivino djelo. Ova kombinirana teorija je danas
najee prihvaena od strane krivinog zakonodavstva.
U krivinom pravu Bosne i Hercegovine za pokuaj krivinog djela se kanjava u granicama
propisane kazne i to kada se radi o krivinim djelima za koja se moe izrei tri godine zatvora ili tea
kazna, a u pogledu drugih krivinih djela samo onda kada zakon propisuje da e se kazniti za
pokuaj. Iz ovoga slijedi da je za kanjavanje pokuaja od znaaja teina krivinog djela izraena u
vrsti i visini propisane kazne. No, zakonodavac ovlauje sud da za pokuaj moe blae kazniti nego
za svreno krivino djelo, to znai da je pokuaj fakultativni osnov ublaavanja kazne.
3. Nepodoban pokuaj
Nepodoban pokuaj postoji kada do nastupanja posljedice nije dolo zbog toga to su nepodobna
sredstva sa kojima je ili neodgovarajui objekt prema kome je preduzeto uinjenje djela bili takvi da
se krivino djelo nije moglo uope uiniti (l. 21. KZ). Praktino do nepodobnog pokuaja dolazi zato
to sredstva nemaju takva svojstva da bi se sa njima mogla prouzrokovati posljedica ili je predmet
neprijemiv, neprikladan i nepogodan za posljedicu koja se htjela na njemu proizvesti. Zbog
postojanja negativnih svojstava na strani sredstava kojima se djelo ini ili predmeta na kome se ini,
nema objektivne mogunosti za uinjenje krivinog djela.

53

To znai da tim sredstvima, odnosno na tom predmetu u datim uvjetima ne samo uinitelj nego ni
bilo koja druga osoba ne bi mogla uiniti namjeravano krivino djelo.
Ali nema nepodobnog pokuaja ako je sredstvo ispravno ali uinitelj nije znao da ga upotrijebi,
odnosno da rukuje sa njim, kao npr. da aktivira mehanizam za opaljenje na eksplozivnom sredstvu,
da otkoi obara na automatskom oruju, da ukljui elektronski ureaj za daljinsko opaljenje, itd.
Naime, nepodobnost, neprikladnost uinitelja u rukovanju sredstvom u izvoenju radnje krivinog
djela ne dovodi do nepodobnog pokuaja. Nema nepodobnog pokuaja takoe ni u sluaju
preduzimanja nerealnih i apsurdnih djelatnosti kao to su mistine djelatnosti magije i vraanje u
cilju uinjenja krivinog djela (npr. protiv ivota, tijela, zdravlja, braka, itd.) iz razloga to takve
djelatnosti nemaju uzrono dejstvo na realiziranje posljedice pa stoga ni stvarnu drutvenu opasnost.
3.1. Vrste nepodobnog pokuaja
U pravnoj teoriji se razlikuju apsolutno i relativno nepodoban pokuaj.
Apsolutno nepodoban pokuaj postoji onda kada su sredstva sa kojima je pokuano uinjenje ili
predmet na kome je pokuano uinjenje krivinog djela takvi da krivino djelo nije moglo biti
ostvareno ni pod kojim uvjetima (ubistvo lea ili prekid trudnoe nad enom koja nije bremenita).
Relativno nepodoban pokuaj postoji kada su sredstva ili predmet po svojim svojstvima inae, po
pravilu, podobni, prikladni, prijemivi za uinjenje krivinog djela, ali u konkretnom sluaju nisu bili
podobni zbog izvjesnih okolnosti koje su u tom momentu djelovale, tako da su eliminirale neko
svojstvo ili podobnost sredstva, odnosno objekta za ostvarenje posljedice. Krivino zakonodavstvo
Bosne i Hercegovine ne poznaje ovu diobu nepodobnog pokuaja.
3.2. Pravna priroda nepodobnog pokuaja
U teoriji se razmatra pitanje opravdanosti i granica kanjavanja za nepodoban pokuaj krivinog
djela. U davanju odgovora na ova pitanja razlikuju se tri shvatanja: objektivno, subjektivno i
objektivno-subjektivno.
Prema objektivnoj teoriji razlikuje se kanjavanje za apsolutno i relativno nepodoban pokuaj.
Kod apsolutno nepodobnog pokuaja uope ne postoji mogunost da nastupi posljedica krivinog
djela pa ga zato i ne treba kvalificirati kao pokuaj pa ni kazniti njegovog uinitelja. Kod relativno
nepodobnog pokuaja postoji oigledna i realna opasnost za napadnuto dobro pa se za takav pokuaj
uinitelj kanjava.
Po subjektivnoj teoriji osnov za odgovornost i kanjivost je ispoljavanje zloinake, kriminalne
volje uinitelja, a ona je na isti nain manifestirana kod obje vrste nepodobnog pokuaja za to
njihove uinitelje treba podjednako kazniti.
Prema objektivno-subjektivnoj teoriji za relativno nepodoban pokuaj u naelu se kanjava, a za
apsolutno nepodoban pokuaj se kanjava samo kada je izvren pod okolnostima i uvjetima koji
ukazuju na njegovu opasnost.
Ovakvo shvatanje je zastupljeno i u Privremenom krivinom zakonu Kosova, koji ne pravi razliku
nepodobnog pokuaja na relativno i apsolutno nepodoban pa ni razliku u njihovom kanjavanju.
Naime, za nepodoban pokuaj se kanjava kao i za pokuaj krivinog djela kada se radi o
krivinom djelu za koje je zakonom propisana kazna zatvora tri godine ili tea kazna ili kada to zakon
izriito predvia, pri emu sud ima mogunost da takvog uinitelja blae kazni ili u potpunosti
oslobodi od propisane kazne.

54

4.

Dobrovoljni odustanak

Dobrovoljni odustanak postoji onda kada je uinitelj pokuao uinjenje krivinog djela ali je
dobrovoljno, svojevoljno odustao od njegovog uinjenja (l. 22. KZ). Kod nepodobnog pokuaja
dobrovoljni odustanak nije mogu. Da bi odustanak od pokuaja krivinog djela bio pravno
relevantan, potrebno je da ispunjava dva uvjeta: 1) odustanak mora da bude dobrovoljan (dakle
svojevoljan) i 2) odustanak mora da bude konaan. Odustanak je dobrovoljan kada uinitelj sam,
svojevoljno, donese odluku o prekidanju zapoete radnje krivinog djela, o nepreduzimanju radnje
krivinog djela koju je mogao uiniti ili o otklanjanju posljedice poslije uinjene radnje krivinog
djela.
Dakle, nema dobrovoljnog odustanka ako je uinitelj sprijeen spoljnim, objektivnim okolnostima
i preprekama ili ako odustaje od daljeg izvoenja radnji zbog tekoa koje ne moe da savlada.
Takoe, nema dobrovoljnog odustanka, ako uinitelj prekida zapoetu radnju zbog nepovoljnih
uvjeta da bi je nastavio kasnije kada se budu stekli povoljni uvjeti, odnosno ako odlae preduzimanje
radnje uinjenja iz istih razloga. To je odlaganje, a ne odustanak. Odustanak mora biti konaan u
odnosu na pokuano krivino djelo. Motivi zbog kojih se odustaje od zapoetog djela nisu od znaaja
za postojanje dobrovoljnog odustanka, ali mogu da utiu na odmjeravanje kazne. Motivi mogu da
budu razliiti pa ak ne moraju da budu moralne prirode.
Dobrovoljni odustanak od pokuaja krivinog djela moe da se javi u dva sluaja: 1) kada
uinitelj zapone radnju uinjenja pa svojevoljno odustane od njenog dovrenja (odustanak od
nesvrenog pokuaja) i 2) kada uinitelj radnju krivinog djela dovri u potpunosti ali svojevoljno
sprijei nastupanje posljedice (odustanak od svrenog pokuaja). Dakle, za postojanje dobrovoljnog
odustanka od pokuaja potrebno je da je uinitelj pristupio izvoenju radnje krivinog djela, da je
zapoeo njeno izvoenje i da je u toku tog izvoenja donio odluku o prekidanju radnje s tim da je ne
nastavi i zapoeto djelo ne uini. Tako nema dobrovoljnog odustanka od uinjenja krivinog djela ako
je uinitelj odustao samo od djelatnosti koje je zapoeo u tenji da ih zamjeni drugim cjelishodnijim.
Dobrovoljni odustanak kod nesvrenog pokuaja postoji kad uinitelj zapone radnju uinjenja
pa je prekine, s tim da je vie ne nastavi, dok dobrovoljni odustanak kod svrenog pokuaja postoji
onda kada uinitelj uspije da sprijei nastupanje posljedice. Za postojanje dobrovoljnog odustanka
od savrenog pokuaja potrebna je naknadna aktivnost uinitelja u spreavanju posljedice djela kao i
da se rezultat tako preduzete aktivnosti javi u vidu izostanka posljedice. Ako pak i pored preduzete
radnje, ne doe do otklanjanja posljedice, onda nema ni dobrovoljnog odustanka. U takvom sluaju
postoji stvarno kajanje kao okolnost od znaaja za odmjeravanje kazne. Razlikovanje dvije vrste
dobrovoljnog odustanka ima znaaj jer kod nesvrenog pokuaja moe uvijek doi do dobrovoljnog
odustanka dok kod svrenog pokuaja to nije uvijek mogue (npr. kod promaenog krivinog djela
kada i pored preduzete radnje uinjenja posljedica ni u kom sluaju vie ne moe da nastupi ili pak
kada je pokuaj djela izjednaen sa svrenim krivinim djelom).
Prema Privremenom krivinom zakonu Kosova za nepodoban pokuaj uinitelj se moe osloboditi
od kazne pri emu se i u ovom sluaju on kanjava za one radnje koje ine neko drugo samostalno
krivino djelo (kvalificirani pokuaj).

55

VI STICAJ KRIVINIH DJELA


1. Jedinstvo krivinog djela i sticaj
Kada uinitelj sa jednom radnjom prouzrokuje jednu posljedicu i ostvari jedno krivino djelo, tada postoji
jedinstvo radnje i posljedice ili jedinstvo krivinog djela. No, jedinstveno krivino djelo e postojati i kada uinitelj
sa vie djelatnosti prouzrokuje jednu posljedicu i ostvari bie jednog krivinog djela jer sve ove djelatnosti ulaze
u sastav jedne radnje posmatrane u krivinopravnom smislu. U takvom sluaju postoji sticaj radnji u prirodnom
smislu, ali jedinstvo radnji u krivinom smislu. Ali, postoje i sluajevi kada jedna osoba sa jednom ili vie
radnji ostvari vie krivinih djela za koja joj se istovremeno sudi i izrie jedna jedinstvena kazna.
Ova se situacija naziva jedinstvo krivinih djela sa gledita kanjivosti ili sticaj krivinih djela.
2. Pojam sticaja
Sticaj krivinih djela postoji kad jedna osoba sa jednom ili vie radnji ostvari vie krivinih djela
za koja joj nije presueno pa joj se sudi u jednom postupku, donosi jedna presuda i izrie jedna
glavna kazna (l. 71. KZ). Iz ovoga proizlazi da je za postojanje sticaja potrebno ispunjenje slijedeih
uvjeta: 1) dva ili vie krivinih djela, 2) djela uinjena od iste osobe i 3) da se za sva djela uinitelju
istovremeno sudi i izrie jedna presuda. Za postojanje sticaja nije bitno da li je sva ta djela uinitelj
ostvario sam ili u sauesnitvu sa drugom osobom.
3. Vrste sticaja
Zavisno od broja preduzetih djelatnosti razlikuju se dvije vrste sticaja: idealni i realni sticaj.
Idealni sticaj postoji kada uinitelj sa jednom radnjom ostvari vie krivinih djela. Takav sticaj
moe da bude homogeni i heterogeni. Homogeni idealni sticaj postoji kada uinitelj sa jednom
radnjom ostvari vie krivinih djela iste vrste. Heterogeni idealni sticaj postoji kada se sa jednom
radnjom prouzrokuje vie krivinih djela razliite vrste. Idealni sticaj postoji bez obzira da li su
ostvarena svrena krivina djela ili su ostala u pokuaju. Prema tome, mogu je i idealni sticaj
krivinih djela u pokuaju. On postoji i kada neke djelatnosti budu realizirane kao svrena krivina
djela, a druga kao pokuaj krivinog djela. Ali za postojanje idealnog sticaja u ovim sluajevima
potrebno je da je pokuaj kanjiv.
Realni sticaj postoji kada uinitelj sa vie radnji prouzrokuje vie krivinih djela, pod uvjetom da
ni za jedno od uinjenih djela uinitelju nije izreena pravosnana presuda. Za postojanje realnog
sticaja potrebno je da su ostvarena najmanje dva krivina djela sa posebnim radnjama i da pri tome
nijedno od njih nije presueno tako da se uinitelju istovremeno sudi za sva djela u istom postupku,
donosi se jedna presuda i izrie jedna glavna kazna. Ako je uinitelj uinio dva krivina djela, ali mu
je za jedno od njih izreena pravosnana presuda, bez obzira da li je kaznu izdrao ili ne, tada
postoji povrat (recidiv), a ne realni sticaj.
Za postojanje realnog sticaja nije bitno koliko je vremena proteklo izmeu krivinih djela
uinjenih u sticaju. Bez znaaja je i injenica da li su sva krivina djela uinjena na istom ili na
razliitim mjestima, u istom ili razliitom vremenu. Za postojanje realnog sticaja takoe nije nuno da su
sva krivina djela svrena, ve neka djela mogu biti svrena, neka pokuana. I realni sticaj moe biti homogeni
ili heterogeni. Homogeni realni sticaj postoji kada uinitelj sa vie radnji ostvari vie krivinih djela iste vrste.
Heterogeni realni sticaj postoji kada uinitelj sa vie radnji uini vie razliitih krivinih djela.

56

4. Prividni sticaj
Prividni sticaj postoji kada uiniltelj sa jednom ili vie radnji prouzrokuje vie posljedica pri emu
su sve te posljedice obuhvaene jednom zajednikom posljedicom ili se jedne posljedice pojavljuju
kao prethodna faza drugih, odnosno naknadne posljedice konzumiraju prethodne tako da se faktiki
pojavljuje jedno krivino djelo, ali koje se moe kvalificirati po odredbama vie propisa zbog ega
formalno izgleda da postoji vie krivinih djela. Drugim rijeima, kod prividnog sticaja postoji sticaj
propisa, ali ne i krivinih djela. Postoji jedno krivino djelo koje se kvalificira po jednom propisu i
izrie se propisana kazna.
Vrste prividnog sticaja
Razlikuju se prividni idealni i prividni realni sticaj.
4.1. Prividni idealni sticaj
Prividni idealni sticaj postoji kada se sa jednom radnjom prouzrokuje vie posljedica, pri emu
jedna posljedica obuhvata sve ostale tako da postoji samo jedno krivino djelo. Prividni idealni sticaj
se u teoriji smatra kao sticaj zakona, odnosno sticaj krivinopravnih propisa. Razlikuje se vie vrsta
prividnog idealnog sticaja: 1) specijalitet, 2) supsidijaritet, 3) konzumpcija i 4) alternativitet.
Specijalitet
Specijalitet postoji kada je jedno krivino djelo predvieno u dva zakonska propisa, ali tako to
je u jednom propisu predvieno u opem obliku, dok je u drugom predvieno kao poseban, specijalni
oblik njegovog ispoljavanja. Poto dva propisa odreuju obiljeja jednog djela: opi i specijalni
propis, to se uzima da specijalni propis iskljuuje primjenu opeg propisa (lex specialis derogat legi
generali) pa se djelo kvalificira po specijalnom propisu.
Supsidijaritet
Supsidijaritet postoji kada se jedno krivino djelo pojavljuje kao prethodni stadijum drugog
krivinog djela. Prvo krivino djelo postoji samo ako se ne ostvari drugo kasnije krivino djelo, ali
ako se drugo ostvari, onda prvo djelo ne moe postojati ve samo drugo krivino djelo. Prema tome,
u ovakvom sluaju primarno je drugo, naknadno uinjeno djelo dok je prvo njemu supsidijarno te e
se ovakav sluaj kvalificirati po principu da primarno djelo iskljuuje postojanje supsidijarnog (lex
primaria derogat legi supsidiarie).
Konzumpcija
Konzumpcija postoji u dva sluaja: 1) kada je prethodno krivino djelo konzumirano drugim
krivinim djelom. Ono se pojavljuje samo kao faza u uinjenju drugog krivinog djela. Stoga se u
ovakvom sluaju uzima da postoji samo drugo krivino djelo koje iskljuuje postojanje prethodnog
djela (lex consumes derogat legi consumptae) i 2) kada je bie jednog krivinog djela ukljueno u
bie drugog krivinog djela na taj nain to se prvo pojavljuje kao nain ili sredstvo uinjenja
drugog djela.
Alternativitet
Alternativitet postoji u dva sluaja: 1) kada je jedno krivino djelo propisano u dva ili vie
propisa koji imaju opi karakter pa se smatra da postoji krivino djelo po onom propisu koji sadri
kriminalnopolitike razloge radi kojih je djelo i uinjeno i 2) kada je uinjenje jednog djela mogue
na vie naina, sa vie alternativno predvienih djelatnosti pa se u konkretnom sluaju steknu dva
takva naina ili djelatnosti koji ga kvalificiraju, tada postoji jedno a ne sva krivina djela.

57

Inkluzija
U teoriji krivinog prava javlja se i shvatanje prema kome prividni idealni sticaj postoji i u
sluaju inkluzije. To je poseban oblik konzumpcije gdje jedno krivino djelo ostvaruje svoja
obiljeja bia kroz neko drugo tee krivino djelo, s tim to je prethodno djelo sitno, bagatelno,
gotovo malog znaaja, ali je ipak krivino djelo odreeno u zakonu.
4.2. Prividni realni sticaj
Prividni realni sticaj postoji kada je sa vie radnji uinjeno vie krivinih djela, ali koja su
meusobno tako povezana da se stvara utisak da svako slijedee djelo konzumira prvo ili pak da je
prvo supsidijarno drugom. Usljed toga se u krivinom pravu smatra da postoji jedno krivino djelo. Prividni
realni sticaj se javlja u dva oblika: 1) konzumpcija i 2) supsidijaritet.
Prividni realni sticaj u obliku konzumpcije postoji u sluaju sloenog, produenog i kolektivnog krivinog
djela, gdje postoji jedno krivino djelo bez obzira na broj proizvedenih posljedica.
Prividni realni sticaj u obliku supsidijariteta postoji kada jedna osoba podstrekne drugu na uinjenje
krivinog djela pa, zatim, zajedno sa njim i pristupi uinjenju tog krivinog djela. U ovakvom sluaju
postoji samo sauiniteljstvo, jer je podstrekavanje supsidijarno uinjenju krivinog djela. Takoe i
pomaganje je konzumirano podstrekavanjem kao teim oblikom sauesnitva.
5. Sloeno krivino djelo
Sloeno krivino djelo se sastoji iz dva ili vie krivinih djela koja su zakonom meusobno nuno
povezana pri emu je propisana tea kazna za njegovog uinitelja. Ukoliko zakonodavac ne izvri spajanje
posebnih krivinih djela u jedno djelo, tada ne postoji sloeno krivino djelo, ve dva ili vie krivinih djela u
sticaju. Sloeno krivino djelo, dakle, iskljuuje postojanje realnog sticaja, jer se ono zakonom odreuje
kao jedno krivino djelo.
Razlikuje se pravo i nepravo sloeno krivino djelo. Pravo sloeno krivino djelo se sastoji od dva ili vie
samostalnih krivinih djela (npr. razbojnitvo je sastavljeno iz prinude i krae, a razbojnika kraa iz krae
i prinude). Nepravo sloeno krivino djelo se sastoji iz jednog krivinog djela i druge kumulativne, zakonom
odreene djelatnosti koja je inae dozvoljeni akt, ali zajedno ine novo, tee krivino djelo za koje zakon
propisuje stroiju kaznu (npr. silovanje je sastavljeno iz prinude krivinog djela i akta obljube).
Od sloenog krivinog djela treba razlikovati dvoaktna i vieaktna krivina djela gdje, takoe, postoji
vie radnji ali koje samostalno uzete ne ine krivina djela svaka za sebe ve sve zajedno ine jedno djelo i
to samo onda kada su povezane u jedinstveni tok. Kod dvoaktnog i vieaktnog djela postoji jedno krivino
djelo koje nastaje iz dvije ili vie posebnih radnji koje se nadovezuju. Naprotiv, kod pravog sloenog djela
svaka radnja ini samostalno krivino djelo pri emu zbog zakonske povezanosti sa drugim djelom gubi tu
svoju samostalnost i ulazi u novu cjelinu, u sastav novog bia, gdje je svako od njih samo elemenat tog
novog bia.
Za sloeno krivino djelo zakon odreuje posebnu kaznu, veu od one kazne koja je propisana za
svako djelo u sastavu sloenog djela. Ukoliko kod sloenog krivinog djela doe do uinjenja samo prvog
djela iz njegovog sastava, tada postoji pokuaj.
6.

Produeno krivino djelo

Produeno krivino djelo postoji kada jedna osoba sa vie radnji uini vie istih ili istorodnih
krivinih djela u odreenom vremenskom periodu tako da se sva nadovezuju jedno na drugo i ine

58

jedno jedinstveno krivino djelo. Mali broj savremenih krivinih zakonodavstava predviaju
produeno krivino djelo, kao npr. Krivini zakonik Italije u l. 81. ili Krivini zakonik Bugarske u l.
26. Krivini zakonik Makedonije u l. 45 za produeno krivino djelo trai ispunjenje slijedeih uvjeta:
umiljajno uinjenje dva ili vie vremenski povezanih djela to predstavlja viekratno ostvarenje
istog djela iskoritavanjem istog trajnog odnosa, prilike ili sline situacije ili okolnosti. Krivini zakon
Hrvatske u l. 61. trai za produeno krivino djelo da uinitelj s namjerom uini vie istih ili
istovrsnih krivinih djela koja s obzirom na nain uinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge
stvarne okolnosti ine jedinstvenu cjelinu.
Produeno krivino djelo kao konstrukcija na bazi prividnog realnog sticaja postoji kada jedna
osoba sa umiljajem uini vie istih ili istovrsnih krivinih djela koja s obzirom na nain uinjenja,
njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju ine jedinstvenu cjelinu.
Za postojanje produenog krivinog djela potrebno je ispunjenje dvije grupe uvjeta. To su
obavezni i fakultativni (varijabilni) uvjeti. Obavezni uvjeti moraju biti ispunjeni u svakom konkretnom
sluaju. Varijabilni elementi ne moraju svi kumulativno biti ispunjeni u svakom konkretnom sluaju
ve je dovoljno da postoji jedan ili vie od njih koji ukazuju na prirodno i logino jedinstvo
(jedinstvenu cjelinu) svih uinjenih krivinih djela koja se jedna nastavljaju na prethodna tako da
ine jedno djelo u produenju, djelo u nastavku.
Obavezni elementi za postojanje produenog krivinog djela su:
1) Potrebno je da jedna ista osoba uestvuje u uinjenju vie krivinih djela, tj. da postoji identitet
linosti uinitelja djela. To znai, da jedna osoba moe da bude uinitelj svih tih djela ili pak da
uestvuje u njihovom ostvarenju kao pomaga ili podstreka. U teoriji se razmatra pitanje postoji li
identitet linosti, pa prema tome i produeno krivino djelo, ako jedna osoba uestvuje u ostvarenju
vie krivinih djela u razliitim ulogama, tj. u nekim djelima kao uinitelj, a drugim kao sauesnik. Po
jednom shvatanju, u ovakvom sluaju nema produenog krivinog djela (Bai), po drugom,
produeno krivino djelo postoji i u ovakvom sluaju, jer se za njegovo postojanje trai identitet
sauesnika, a ne uinitelja. U praksi je vie zastupljeno ovo drugo stanovite.
2) Sva uinjena krivina djela treba da su ista ili istovrsna djela. To znai da se ona pojavljuju kao
isti ili kao razliiti oblici jednog istog krivinog djela, tj. da postoji identitet zakonskih bia svih
uinjenih krivinih djela sa veim brojem preduzetih djelatnosti.
3) Sva krivina djela treba da su od strane iste osobe uinjena na isti nain to ukazuje da ona, iako
su preduzeta u odreenom vremenski povezanom deavanju, predstavljaju jedinstvenu cjelinu.
4) Sva krivina djela treba da su uinjena u odreenom vremenskom intervalu. To znai da izmeu
pojedinih krivinih djela treba da postoji vremenski kontinuitet, bez velikih prekida. Kada postoji
vremenska povezanost koja sva uinjena krivina djela povezuje u jedinstvenu cjelinu, predstavlja
faktiko pitanje koje sud mora da rijei u svakom konkretnom sluaju. Ta vremenska povezanost
znai da razmak izmeu pojedinih krivinih djela ne smije da bude velik da se izgubi vremenska veza
izmeu pojedinih djela, s obzirom da se svako sljedee krivino djelo pojavljuje kao nastavak, tj. kao
produavanje prethodnog krivinog djela. Produeno krivino djelo se najee javlja kao djelo koje
se vri iskoritavanjem iste prilike, iste situacije ili istog odnosa, pa stoga neki autori smatraju da i
ove okolnosti treba cijeniti kod ocjene o postojanju vremenskog kontinuiteta.
5) Sva krivina djela treba da su uinjena sa umiljajem. Bitno je da kod svakog pojedinog djela u
sastavu produenog krivinog djela postoji ovaj oblik krivnje s tim to on ne mora da se uvijek javi u
istom obliku ve neka djela mogu biti uinjena sa direktnim, a druga sa eventualnim umiljajem. U
teoriji postoji i shvatanje da i krivino djelo uinjeno sa umiljajem na mah, takoe ulazi u sastav
konstrukcije produenog krivinog djela.
Varijabilni (fakultativni, neobavezni) elementi su oni koji najee postoje kod produenog
krivinog djela i ine njegovu kohezionu vezu i daju mu karakter jedinstvene cjeline, ali ije
postojanje nije neophodno u svakom sluaju da bi se vie djela kvalificiralo kao produeno krivino
djelo.

59

Kao varijabilni elementi u teoriji i sudskoj praksi smatraju se: iskoritavanje istog trajnog odnosa,
situacije ili prilike, istovjetnost sredstva ili mjesta preduzimanja radnje uinjenja, istovjetnost
oteene osobe ili napadnutog dobra.
Produeno krivino djelo je konstrukcija koja se bazira na prividnom realnom sticaju pa se za sva
uinjena krivina djela izrie kazna propisana u zakonu za takvo djelo. Vrijeme uinjenja produenog
krivinog djela predstavlja cijelo vrijeme njegovog injenja, a zastarjelost krivinog gonjenja poinje
da tee od momenta kada je uinjeno posljednje djelo iz njegovog sastava. Mjesto uinjenja je mjesto svih
pojedinih radnji i svih pojedinih posljedica. Amnestija i pomilovanje odnose se na sva djela u cjelini. Produeno
krivino djelo ukljuuje u sebe princip ne bis in idem kao i princip res judicata.
7. Kolektivno krivino djelo
Kolektivno krivino djelo je zakonom odreeni oblik prividnog realnog sticaja koji postoji u
sluaju uinjenja vie istih ili istorodnih krivinih djela od strane iste osobe koja se pravno tretiraju
kao jedno krivino djelo pri emu sva djela rezultiraju iz odreenog psihikog stanja uinitelja i
njegovog naina ivota.
Oblici kolektivnog krivinog djela
U teoriji se razlikuju tri oblika kolektivnog krivinog djela, i to: u vidu zanata, u vidu zanimanja i
iz navike.
Kolektivno krivino djelo u vidu zanata
Kolektivno krivino djelo u vidu zanata postoji kada uinitelj uini jedno ili vie istih ili istorodnih
krivinih djela pri emu uinitelj pokazuje spremnost, sklonost da na ovaj nain ostvaruje izvor
prihoda, tj. da pribavlja protivpravnu imovinsku korist. Dakle, subjektivni elemenat ovog oblika
kolektivnog krivinog djela, sastoji se u postojanju namjere kod uinitelja da injenjem krivinih
djela ostvaruje stalne osnovne ili dopunske izvore prihoda.
Kolektivno krivino djelo u vidu zanimanja
Kolektivno krivino djelo u vidu zanimanja postoji kada uinitelj uini jedno ili vie istih ili
istorodnih krivinih djela pri emu od samog poetka pokazuje spremnost da nastavi sa njihovim
injenjem i to U vidu obavljanja posla, zanimanja ili profesije. Za postojanje ovog djela bitno je da se
injenje krivinog djela pojavljuje kao vrsta poslovanja uinitelja bez obzira da li on na taj nain
ostvaruje imovinsku koristi ili ne.
Kolektivno krivino djelo iz navike
Kolektivno krivino djelo iz navike postoji kada uinitelj uini jedno ili vie istih ili istorodnih
krivinih djela iz sklonosti koja je kod njega nastala ranijim injenjem tih krivinih djela. Motiv
uinjenja djela nije ovdje bitan za postojanje djela, ve postojanje navike, sklonosti, tendencije koja
odraava nain ponaanja uinitelja, njegov ''stil ivota'' u odreenim uvjetima.
Kolektivno krivino djelo u navedenim oblicima predstavlja zakonsku konstrukciju stvorenu na bazi
prividnog realnog sticaja istih ili istorodnih krivinih djela. No, ono moe postojati i u sluaju kada je uinitelj
ostvario samo jedno krivino djelo ako je svojim ponaanjem pokazao namjeru, sklonost ili spremnost da i dalje
nastavi sa injenjem ovakvih krivinih djela.
Poto se radi o jedinstvenom krivinom djelu to i ovdje vai princip presuene stvari, kao to i akti amnestije i

60

pomilovanja obuhvataju sva pojedinana uinjenja iz sastava kolektivnog djela. Zastarjelost poinje da tee od
trenutka uinjenja posljednjeg djela u sastavu kolektivnog krivinog djela.
KRIVINA ODGOVORNOST
I POJAM I ELEMENTI KRIVINE ODGOVORNOSTI
1. Pojam krivine odgovornosti
Uinjenje krivinog djela predstavlja pretpostavku za primjenu kazne ili mjere upozorenja prema
njegovom uinitelju kao nune reakcije drutva - drave na prouzrokovanu povredu ili ugroavanje zatienih
vrijednosti krenjem normi pravnog poretka. Ali, da bi se kazna ili upozoravajua sankcija mogle primijeniti
prema takvom uinitelju, potrebno je da on bude krivino odgovoran za uinjeno djelo, tj. da ima odreeni
psihiki odnos prema tom djelu kao svom ostvarenju. Prema tome, za primjenu kazne i administrativnih (ili
upozoravajuih sankcija) neophodno je da, pored postojanja krivinog djela, postoji i krivina odgovornost
uinitelja djela. Iz ovoga proizlazi da je postojanje krivine odgovornosti nuan uvjet za kanjavanje uinitelja
krivinog djela.
Krivina odgovornost predstavlja skup subjektivnih uvjeta kojima se oznaava psihiko stanje
uinitelja i njegov odnos prema krivinom djelu. Ona se oznaava kao skup subjektivnih uvjeta koji
karakteriziraju uinitelja krivinog djela kao uraunljivog i krivog uinitelja (l. 11. KZ). Dakle, to je
genusni pojam koji oznaava uraunljivost i vinost (krivnju) u svom jedinstvu. Iz ovako odreenog
pojma proizlazi da je krivina odgovornost subjektivna, psihika kategorija.
Pored ovog ueg ili subjektivnog shvatanja, u pravnoj teoriji postoji i ire ili objektivnosubjektivno shvatanje krivine odgovornosti. Prema tom shvatanju, krivina odgovornost se sastoji iz
tri elementa: 1) krivinog djela (objektivnog elementa), 2) uraunljivosti i 3) vinosti (subjektivnih
elemenata). Krivina odgovornost zaista pretpostavlja postojanje krivinog djela, jer se problem
utvrivanja krivine odgovornosti postavlja tek poto je uinjeno drutveno opasno, protivpravno i u
zakonu odreeno djelo kao krivino djelo za ijeg je uinitelja predviena kazna. Bez postojanja
krivinog djela ne moe se ni postaviti pitanje krivine odgovornosti. Ta injenica ukazuje na to da se
krivina odgovornost moe shvatiti i u objektivno-subjektivnom smislu.
U teoriji krivinog prava se, pak, mogu nai i takva shvatanja prema kojima je centralni institut
ove grane prava krivnja, a da krivina odgovornost samo predstavlja konstataciju tj. utvrivanje da
neka osoba ispunjava uvjete za krivnju. Krivina odgovornost je tako samo posljedica injenja
krivinog djela kao to je graanskopravna odgovornost samo posljedica injenja graanskopravnog
ili civilnog delikta (prouzrokovanja tete). Dakle, krivina odgovornost je samo tehniki termin koji
ukazuje da je neka osoba uinila krivino djelo i da je za njega odgovorna. To znai da je krivina
odgovornost pojam koji ima samo deklarativni, a ne sutinski karakter.
2. Elementi krivine odgovornosti
Polazei od shvatanja, izraenog u odredbi l. 11. KZ, da je krivina odgovornost subjektivna,
psihika kategorija, koja je vezana za linost uinitelja krivinog djela, moemo uoiti da se ona
sastoji iz dva osnovna elementa. Ti elementi su mentalna sposobnost (uraunljivost) i krivnja
(vinost). Mentalna sposobnost (uraunljivost) oznaava postojanje takvih psihikih svojstava kod
uinitelja krivinog djela koja ga ine sposobnim da shvati znaaj svoga djela i da upravlja svojim
postupcima. Krivnja (vinost) oznaava postojanje odreenog odnosa uinitelja prema svom djelu kao
svom ostvarenju.
Da bi se uinitelju krivino djelo moglo staviti na teret, nuno je da su ispunjena oba elementa.
Prema tome, za postojanje krivine odgovornosti neophodno je da postoje i mentalna sposobnosti
(uraunljivost) i krivnja (vinost koja se izraava u umiljaju ili nehatu).

61

To je i razumljivo, jer bez postojanja mentalne sposobnosti (uraunljivosti) ne moe postojati ni


vinost s obzirom da je mentalna sposobnost osnovica na kojoj se krivnja gradi. S druge strane,
mentalna sposobnost moe postojati i onda kada kod uinitelja nema (krivnje) u pogledu ostvarenog
djela. I u jednom i u drugom sluaju nema krivine odgovornosti, pa stoga ne moe doi ni do
kanjavanja za djelo koje je ostvareno u odsustvu navedenih elemenata.
I mentalna sposobnost i krivnja se mogu stepenovati, tj. moe postojati vei ili manji stepen
mentalne sposobnosti kao i vei ili manji stepen krivnje zavisno od stepena i intenziteta ispoljavanja
subjektivnih, psihikih svojstava (svjesti i volje) uinitelja u konkretnom sluaju. To znai, da je i
krivina odgovornost podlona stepenovanju. Ta injenica je veoma znaajna, jer od stepena krivine
odgovornosti, zavise ne samo vrsta i visina kazne za uinjeno krivino djelo, ve u izvjesnim
sluajevima i postojanje kanjivosti pa i postojanje krivinog djela.
Poto je krivina odgovornost uvjet za primjenu kazne prema uinitelju djela, ona mora postojati
u vrijeme uinjenja krivinog djela. To znai, da i mentalna sposobnost i krivnja moraju postojati u
momentu uinjenja krivinog djela i u odnosu na konkretno uinjeno krivino djelo.
3. Mentalna sposobnost (uraunljivost)
3.1. Pojam mentalne sposobnosti i mentalne nesposobnosti
Mentalna sposobnost (uraunljivost) predstavlja skup intelektualnih i voljnih elemenata koji ine
ovjeka sposobnim da misli, rasuuje i odluuje o svojim postupcima i da njima upravlja. Ona se
sastoji iz dvije grupe sposobnosti: intelektualne i voljne. Intelektualna sposobnost se sastoji u
mogunosti primanja utisaka o sebi i svijetu oko sebe, njihovom sreivanju, oblikovanju i
zadravanju te u mogunosti pravilnog odvijanja procesa miljenja, tj. rasuivanja i zakljuivanja.
Drugim rijeima, intelektualna sposobnost predstavlja sposobnost ovjeka da ima svjest o onome to
se deava u njemu i oko njega, kao i o svojim postupcima u tom zbivanju.
Intelektualne sposobnosti znae sposobnost uinitelja krivinog djela da shvati znaaj svoga
djela, da ima predstavu o njemu kao drutveno opasnom i nedozvoljenom aktu koji on ostvaruje
svojom radnjom. To znai da on moe da ima svjest o radnji, posljedici i uzronoj vezi izmeu radnje
i posljedice odnosno o drugim obiljejima krivinog djela. Voljne sposobnosti se sastoje u mogunosti
da se savladaju spoljne i unutranje prepreke i da se odluka izvri preduzimanjem ili proputanjem
odreene radnje u smislu shvatanja njenog znaaja. Takva mogunost da ovjek natjera sebe da
preduzme ili propusti uinjenje odreene radnje, odnosno djela, predstavlja sposobnost upravljanja
svojim postupcima.
Odnos mentalne sposobnosti i krivnje
Mentalna sposobnosti (uraunljivost) je osnov krivnje (vinosti), jer ona ne moe postojati bez
mentalne sposobnosti. To je klasino shvatanje odnosa izmeu mentalne sposobnosti i krivnje.
Naime, ako se krivnja shvati kao psihiki odnos uinitelja prema svom djelu, onda je jasno da ga
uinitelj moe imati samo ukoliko je sposoban da ima psihiki odnos, tj. ukoliko je sposoban da
izgradi svoj stav prema radnji i posljedici i drugim okolnostima krivinog djela. Prema novijem
shvatanju, mentalna sposobnost se smatra ne kao osnov krivnje, ve kao opi prethodni uvjet za
postojanje krivine odgovornosti. Naime, po ovom shvatanju mentalna sposobnost pretpostavlja
krivinu sposobnost koja je analogna graanskoj poslovnoj sposobnosti. Mentalna sposobnost kao
krivina sposobnost je lino svojstvo, jer svaka osoba mora da bude sposobna za rasuivanje i
odluivanje da bi bila krivino odgovorna za uinjeno krivino djelo.
Iz prethodnog izlaganja proizlazi slijedei zakljuak: da bi uinitelj djela mogao da zauzme bilo
kakav psihiki odnos prema svom djelu, on mora da bude prosjeno duevno normalna zdrava
linost, tj.

62

da ima normalan i zdrav psihiki aparat, sposoban da prima utiske iz spoljnog i unutranjeg svjeta,
da ih sreuje, oblikuje i zadrava i da na taj nain dobija saznanje o tome ta se dogaa oko njega i
u njemu, da stvara zakljuke i odluke kroz koje e izraziti svoj stav prema tim dogaajima. Ako je
uinitelj u vrijeme uinjenja djela imao zdrav psihiki aparat, sposoban za pravilno funkcioniranje
tada za takvog uinitelja kaemo da je sposoban za rasuivanje i odluivanje, tj. da je uraunljiv. I
obrnuto, ako uinitelj nije bio sposoban da shvati znaaj djela ili da upravlja svojim postupcima,
onda takav uinitelj djela nije uraunljiv.
Pojam mentalne nesposobnosti (neuraunljivosti)
Privremeni krivini zakon Kosova ne odreuju zapravo pojam mentalne sposobnosti, ve pojam
mentalne nesposobnosti. U lanu 12. stav 1. KZ mentalna nesposobnost se definira kao
nemogunost razumijevanja ili kontroliranja svojih injenja ili neinjenja, niti shvatanja da ini
krivino djelo usljed privremene ili trajne duevne bolesti, duevnog poremeaja ili smetnji u
duevnom razvoju.
3.2. Metodi utvrivanja mentalne nesposobnosti
U krivinom pravu postoji prezumpcija mentalne sposobnosti. Naime, polazi se od pretpostavke
da je svaki punoljetan uinitelj krivinog djela duevno normalan, pa stoga i mentalno sposoban. To
znai da se kod svakog uinitelja krivinog djela nee u krivinom postupku utvrivati mentalna
sposobnost, ve samo kod onog uinitelja u iju se normalnost (duevno zdravlje) posumnja na bazi
njegovog ponaanja. Iz ovog proizlazi da se u krivinom postupku ne utvruje mentalna sposobnost,
ve nesposobnost.
Za utvrivanje mentalne nesposobnosti se koriste tri metoda. To su psiholoki, bioloki
(etioloki) i mjeoviti (psiholoko-bioloki).
Psiholoki metod
Psiholokim metodom se utvruje postojanje psihikih smetnji, koje rezultiraju iz nenormalnih
psihikih stanja pa se utvruje stepen njihovog uticaja na rasuivanje i odluivanje uinitelja djela.
Sama nenormalna psihika stanja koja se javljaju kao uzroci psihikih smetnji ne utvruju se ovim
metodom, tako da imamo utvrivanje posljedica ali ne i njihovih uzroka. Prema ovom metodu,
uinitelj krivinog djela bio bi mentalno nesposoban ako nije mogao da shvati znaaj svog djela i da
upravlja svojim postupcima, bez obzira na to koja su nenormalna stanja prouzrokovale takvu
nemogunost.
Bioloki metod
Biolokim metodom se utvruju anormalna psihika stanja, ali se ne utvruje uticaj ovih stanja
na odvijanje psihikih funkcija. Tako je po ovom metodu, uinitelj krivinog djela mentalno
nesposoban ako je u vrijeme uinjenja djela bio duevno poremeen. Ovim metodom se, dakle,
utvruju uzroci mentalne nesposobnosti, ali ne i njihove posljedice.
Mjeoviti metod
Mjeoviti metod (psiholoko-bioloki) sadri u sebi i psiholoki i bioloki kriterijum za utvrivanje
mentalne nesposobnosti. Najprije se po biolokom metodu ustanovljava postojanje anormalnih
psihikih stanja, a zatim se po psiholokom metodu ustanovljava da li su usljed postojanja ovih
stanja iskljuene psihike funkcije na kojima se zasniva mentalna sposobnost.

63

Samo zajednikom primjenom biolokog i psiholokog metoda moe doi do utvrivanja mentalne
nesposobnosti. To zbog toga to se utvrivanjem samo anormalnih biolokih stanja ne moe
ustanoviti da li postoji mentalna nesposobnost ili umanjena uraunljivost ako se ne ustanovi i stepen
dejstva na odreene psihike funkcije od ijeg rada zavisi mentalna sposobnost. Isto tako, ni
ustanovljavanje samo psihikih smetnji nije dovoljno za utvrivanje mentalne nesposobnosti
(neuraunljivosti) ako se ne ustanove i bioloka stanja koja produkuju te smetnje, od ijeg obima i
stepena poremeenosti moe da zavisi i stepen smetnji u oblasti psihikih funkcija.
Mentalna sposobnost se procjenjuje s obzirom na vrijeme uinjenja krivinog djela i s obzirom na
konkretno uinjeno krivino djelo. Samo postojanje mentalne nesposobnosti za vrijeme uinjenja
krivinog djela iskljuuje postojanje krivine odgovornosti. Mentalna nesposobnost koja je postojala
prije uinjenja krivinog djela, kao i ona koja je nastupila poslije njegovog uinjenja, bez uticaja je
na krivinu odgovornost uinitelja djela. Mentalna nesposobnost koja je nastupila poslije uinjenja
krivinog djela ima samo procesni, ali ne i krivinopravni karakter (predstavlja osnov za obustavu
krivinog postupka). Procjena mentalne sposobnosti se ne vri uopeno, ve s obzirom na konkretno
uinjeno krivino djelo. To znai, da jedna osoba moe da bude u isto vrijeme mentalno nesposobna
u odnosu na jedno krivino djelo, a mentalno sposobna za drugo krivino djelo.
3.3. Utvrivanje mentalne nesposobnosti po krivinom pravu Kosova
Za utvrivanje mentalne nesposobnosti Privremeni krivini zakon Kososva usvaja mjeoviti biolokopsiholoki metod. To znai, da bi se utvrdilo da li je uinitelj krivinog djela mentalno nesposoban
(neuraunljiv), potrebno je, najpre, da se ustanovi da li kod njega postoji neki od oblika duevne
poremeenosti pa da se tek tada ustanovi je li on bio u mogunosti da shvati znaaj svoga djela i da
upravlja svojim postupcima. Prema tome, mentalna nesposobnost (neuraunljivost) se sastoji iz tri
elementa: 1) nedostatak intelektualne moi (nemogunost shvatanja znaaja svoga djela), 2)
nedostatak voluntaristike moi (nemogunost upravljanja svojim postupcima) i 3) duevna
poremeenost koja se moe ispoljiti kao trajna ili privremena duevna bolest, privremena duevna
poremeenost ili zaostali duevni razvoj.
3.4. Duevna poremeenost
Pod duevnom poremeenou se podrazumijeva stanje usljed koga je dolo do naruavanja
normalnog odvijanja psihikih procesa kod uinitelja krivinog djela tako da on usljed toga nije u
mogunosti da pravilno rasuuje i odluuje. Duevne poremeenosti mogu biti naslijeene, uroene
ili steene. Naslijeene duevne poremeenosti su one koje su imali roditelji ili preci uinitelja djela.
Uroene duevne poremeenosti su pak one koje su nastale kod ploda za vrijeme intrauterinog
ivota usljed povreda, toksikacije i oboljenja mozga ili endokrinih ljezdi. Steene duevne
poremeenosti su one koje su nastale za vrijeme poroaja i poslije roenja u toku ivota.
Uzroci duevnih poremeaja mogu da budu organske i psiholoko-socijalne prirode. Kao uzroci
organske prirode najee se javljuju nasljee, povrede, oboljenja i autointoksikacija ploda; zatim,
povrede i oboljenja koja nastaju tokom ivota, posebno modana oboljenja i oboljenja endokrinih
ljezda. Kao uzroci psiholoko-socijalne prirode najee se pojavljuju duevni potresi koji nastaju
zbog konflikata u socijalnoj sredini, iznenadnih ivotnih dogaaja koji imaju karakter drame, stresa,
tragedije i sl.
Privremeni krivini zakon Kosova navodi tri oblika duevne poremeenosti: 1) duevne bolesti
(trajne ili privremene); 2) duevni poremeaj i 3) smetnje u duevnom razvoju. No, u psihijatriji
postoje razliite klasifikacije patolokih stanja koja ulaze u pojam duevne poremeenosti, tako da
nema jedne jedinstvene kategorizacije i klasifikacije koja bi bila opeprihvaena. To je i razlog zato
je zakonodavac dao ire pojmove koji oznaavaju samo ope vidove ispoljavanja duevne
poremeenosti, pruajui time mogunost da se utvrivanje konkretnih i specifinih oblika vri prema
savremenim rezultatima naunog dostignua psihijatrije.

64

1) Duevne bolesti ili psihoze su oboljenja centralnog nervnog sistema (prvenstveno mozga) koja se
ispoljavaju u patolokim oblicima (poremeajima i procesima) veine psihikih funkcija. Duevne
bolesti predstavljaju organsko naruavanje strukture centralnog nervnog sistema, prije svega
naruavanje strukture mozga (posebno kore velikog mozga) koji predstavlja materijalnu osnovu
cjelokupnog psiholokog ivota ovjeka. Meutim, kod nekih duevnih bolesti nauka jo uvjek nije
uspjela da ustanovi u emu se sastoji to strukturalno naruavanje, pa se stoga takve bolesti nazivaju
funkcionalnim, za razliku od organskih kod kojih su utvrene strukturalne promjene.
S obzirom na vremensko trajanje duevne bolesti se dijele na trajne i privremene. Pod trajnim
duevnim bolestima podrazumijeva se dugovremena psihika bolest, koja se spontano ne moe
iscjeliti i koja uprkos lijeenja savremenim medicinskim terapeutskim metodama, ostaje neizljeiva.
Kao najvanija duevna oboljenja smatraju se shizofrenija, epilepsija, progresivna paraliza, paranoja
i dr. Pod privremenim duevnim bolestima podrazumijeva se psihiko oboljenje kraeg (privremenog
ili periodinog) trajanja, koje moe spontano prestati ili se pak moe savremenim medicinskim
lijeenjem prekratiti ili zalijeiti. To su oboljenja koja dovode do kraeg bolovanja poslije ega dolazi
do zaljeenja. Takve bi bolesti bile one koje dovode do delirantnih stanja, tj. do sistematiziranih
halucinatornih pojava (deluzije). U tu grupu oboljenja spadaju razna trovanja.
Povremene duevne bolesti su takva oboljenja koja se javljaju u nejednakim vremenskim
intervalima u vidu delirantnih stanja. Takva oboljenja su: dipsomanija (navalno opijanje), delirijum
tremens (alkoholiarsko ludilo), alkoholiarska halucinoza i ljubomora, sumrana stanja epileptiara
itd. Periodine duevne bolesti su takva oboljenja koja se javljaju u priblino jednakim vremenskim
intervalima izmeu kojih postoje slobodni intervali, tj. intervali duevnog zdravlja. Takva oboljenja
su manija i melanholija. Manija i melanholija mogu biti povezane tako da se intervali bolesti i
zdravlja smjenjuju: manino stanje - slobodni interval - melanholino depresivno stanje slobodni
interval.
S obzirom na uzrok, duevne bolesti se dijele na egzogene i endogene. Egzogene su duevne
bolesti koje izazivaju spoljni faktori, koji dakle spolja djeluju na organizam i ije se dejstvo moe
utvrditi pa se za njih kae da su organski uvjetovane (npr. traumatske psihoze poslije povrede
mozga, progresivna paraliza, epilepsija). Endogene duevne bolesti su one koje izazivaju unutranji
uzroci kao to su: paranoja, shizofrenija, manino-depresivna psihoza ili ciklotimija
2) Privremena duevna poremeenost oznaava privremeni poremeaj veine psihikih funkcija
razuma, koje traje dok postoji dejstvo endogenog uzronika tog poremeaja ili pak traje dotle dok se
ne prekrati medicinskom pomoi. Privremenu duevnu poremeenost prema Jevtiu, mogu
prouzrokovati slijedea stanja: (1) reaktivna psihopatska stanja, naroito komplicirana s patolokim
afektima kao to su patoloke reakcije u redovnom ivotu, patoloke reakcije u ratu, psihike
indukcije i epidemije, hipnotino stanje, moralna zakrljalost i zatvorenike psihopatske reakcije; (2)
psihopatije kombinirane sa patolokim afektima ili sa prehrambenim, odbrambenim i roditeljskim
nagonom; (3) seksualne psihopatije kombinirane s patolokim afektom kao to je sluaj kod
homoseksualaca, transvestita, egzibicionista, fetiista, sodomista i (4) akutni alkoholizam,
dipsomanija, privremena patofizika stanja alkoholomana, privremena stanja narkomana,
privremena patofizika stanja usljed trovanja i asfiksije, zbog modanih oboljenja, tumora i povreda
itd. (Jefti, 1960: 488)
Pored navedenih stanja, privremenu duevnu poremeenost mogu izazvati jo i afektivna stanja
jakog intenziteta koja nisu patolokog karaktera, ali koja su u stanju da potpuno prekinu psihike
procese, tj. da dovedu do oka. Od patolokih stanja koja predstavljaju privremenu duevnu
poremeenost treba navesti jo i somnabulizam ili mjesearstvo.
3) Smetnje (zaostalost) duevnog razvoja ili oligofrenija predstavlja psihiku nerazvijenost koja je
prouzrokovana zakrljalou centralnog nervnog sistema (prvenstveno mozga i ula), nenormalnou
endokrinih lijezda ili neivljenjem u socijalnoj sredini. U zaostalost duevnog razvoja spadaju:
idiotizam, imbecilitet i debilnost (cerebralne oligofrenije) zatim, kretenizam i infantilnost (endokrine
oligofrenije), moralno ludilo ili nedostatak moralnog ula pod kojim se podrazumjeva uroena

65

nesposobnost da se postupa u skladu sa moralnim, i najzad, ulni nedostaci kod osoba koji mogu da
utiu na registriranje i shvatanje pojava i zbivanja u okolini kao to su nedostatak sluha i vida i
nedostatak sluha i govora (gluhonijemi).
Smetnje (zaostalost) duevnog razvoja je uglavnom patolokog karaktera. Uzroci ovog stanja
mogu biti brojni i razliiti. Neki od njih se javljaju za vrijeme zaea, drugi za vrijeme trudnoe, a
trei za vrijeme poroaja i poslije poroaja u toku prvih godina razvoja djeteta. Zaostali duevni
razvoj kao oblik duevne poremeenosti se moe stepenovati prema vrijednostima koje se dobijaju
na psiholokim testovima za mjerenje inteligencije. Tako se razlikuje: (1) laka zaostalost (kada se
koeficijent inteligencije ispitivane osobe na ovim testovima kree izmeu 70 i 85), (2) srednja
zaostalost (kada se koeficijent kree izmeu 50 i 70) i (3) teka zaostalost (kada se koeficijent kree
od 0 do 50).
Zaostali duevni razvoj kao oblik duevne poremeenosti treba razlikovati od eventualne
nepotpune duevne razvijenosti osoba koje su neznatnije prekoraile granice punoljetstva, ali se jo
nisu potpuno duevno razvile usljed pojedinih individualnih svojstava, ali i usljed pojedinih spoljnih
uticaja. Tako izuzetno mlae punoljetne osobe mogu da budu nepotpuno duevno razvijene, odnosno
njihova duevna razvijenost moe da odgovara razvijenosti maloljetnika. No, takvo stanje ne
odgovara zaostalom duevnom razvoju kao osnovu koji iskljuuje uraunljivost.
3.5. Mogunost rasuivanja i odluivanja
Kada se utvrdi da je neka osoba duevno poremeena, to ne znai da je ona istovremeno i
mentalno nesposobna (neuraunljiva). Duevna poremeenost ne dovodi automatski do
neuraunljivosti. Da bi takva osoba bila i neuraunljiva, potrebno je da se ustanovi da je ona usljed
duevne poremeenosti bila u nemogunosti da rasuuje ili odluuje. Prema tome ako je duevno
poremeena osoba (tj. osoba koja je trajno ili privremeno duevno bolesna, privremeno duevno
poremeena ili zaostalog duevnog razvoja) bila usljed te poremeenosti u nemogunosti da
rasuuje ili odluuje, onda je ona neuraunljiva.
Nemogunost rasuivanja uinitelja krivinog djela znai nemogunost shvatanja znaaja svoga
djela, a nemogunost odluivanja, njegovu nemogunost upravljanja svojim postupcima prema
sadraju svijesti. Nemogunost shvatanja znaaja svoga djela oznaava intelektualnu nemo jedne
osobe da shvati stvarni (realni) i drutveni znaaj djela. To znai da uinitelj krivinog djela u
vrijeme preduzimanja radnje nije bio u mogunosti da shvati radnju i posljedicu djela kao i sve
okolnosti koje ine obiljeje bia tog djela. Nemogunost shvatanja drutvenog znaaja djela znai
da ne postoji mogunost takve osobe da shvati da je njeno djelo asocijalno, tj. tetno i opasno za
drutvo.
U pravnoj teoriji, istina rjetko, javlja se i shvatanje prema kome je za postojanje mentalne
nesposobnosti (neuraunljivosti), pored nemogunosti shvatanja stvarnog i drutvenog znaaja
djela, potrebno i da postoji nemogunost shvatanja pravnog znaaja djela odnosno nemogunost
shvatanja protivpravnosti, odnosno zabranjenosti djela.
Mogunost odluivanja predstavlja mo upravljanja svojim postupcima saglasno sadraju svjesti.
To znai da je mogunost odluivanja vezana za mogunost rasuivanja. Iz ovoga proizlazi da se
mogunost odluivanja nee ni ispitivati ukoliko se utvrdi da duevno poremeena osoba nije
sposobna za rasuivanje. Dakle, mogunost odluivanja pretpostavlja postojanje mogunosti
rasuivanja i obrnuto. Poto se utvrdi postojanje mogunosti rasuivanja mora se utvrditi jo i
postojanje mogunosti odluivanja.
Zapravo mogunost odluivanja se izraava u preduzimanju voljne radnje. To je sloen proces
koji se sastoji u sposobnosti da se savladaju unutranje i spoljne tekoe i prepreke. Unutranje
tekoe se sastoje u borbi motiva (od kojih jedni djeluju u pravcu uinjenja, a drugi protiv uinjenja
djela), u vladanju osjeanjima (guenju i povlaivanju strastima i afektima) i vladanju nagonima,
dok se spoljne tekoe sastoje u otklanjanju raznih objektivnih prepreka, kao to su nabavljanje

66

sredstava za uinjenje djela, pronalaenje sauesnika itd. Prema tome, voljna radnja se sastoji iz dva
stadijuma: 1) pripremnog stadijuma koji se sastoji iz prethodne svijesti o cilju i misaone akcije (prosuivanja
razliitih mogunosti, odabiranja motiva, pravca, puta i naina djelovanja itd.) i 2) zavrnog stadijuma koji
predstavlja izvrenje donijete odluke.
Mentalna nesposobnost (neuraunljivost) se utvruje u krivinom postupku uz pomo vjetaka ljekara psihijatara koji daju nalaz o postojanju stanja duevne poremeenosti i miljenje o mogunosti odnosno
nemogunosti rasuivanja i odluivanja. Na osnovu nalaza i miljenja od strane vjetaka - ljekara psihijatra,
sud donosi konanu odluku o mentalnoj nesposobnosti (neuraunljivosti), umanjenoj uraunljivosti ili
mentalnoj sposobnosti (uraunljivosti) uinitelja krivinog djela.
4. Bitno umanjena uraunljivost

Bitno umanjena uraunljivost je bitno umanjena sposobnost uinitelja krivinog djela da


rasuuje ili odluuje o svojim postupcima usljed postojanja nekog od stanja duevne poremeenosti:
trajne ili privremene duevne bolesti, duevnog poremeaja ili smetnji u duevnom razvoju. Naime,
izmeu duevnog zdravlja, na kome se bazira mentalna sposobnost (uraunljivost) i duevne
poremeenosti koja dovodi do mentalne nesposobnosti (neuraunljivosti), postoje brojna prelazna
stanja koja dovode do toga da uinitelj nije ni uraunljiv ni neuraunljiv. To ogranienje mentalne
sposobnosti (uraunljivosti), koje se istovremeno pojavljuje i kao ogranienje mentalne
nesposobnosti (neuraunljivosti), i koje se po svom obliku i intenzitetu moe javiti u razliitim
stepenima naziva se bitno smanjena uraunljivost. Kao poseban institut bitno umanjena uraunljivost
je uvedena u krivino zakonodavstvo pod uticajem uenja socioloke kole na bazi dostignua
savremene psihijatrije. Uvoenjem ovog instituta proirena je mogunost individualizacije kazne
prema uiniteljima krivinih djela s obzirom na njihovu biopsiholoku konstituciju.
Bitno umanjenu uraunljivost prouzrokuju ista stanja duevne poremeenosti koja inae
prouzrokuju i neuraunljivost, odnosno mentalnu nesposobnost. Naime, ne postoje posebna duevna
stanja koja bi bila specifina za bitno umanjenu uraunljivost. Prema tome, da li e postojati
neuraunljivost ili bitno umanjena uraunljivost pri postojanju stanja duevne poremeenosti (trajne
ili privremene duevne bolesti, duevne poremeenosti ili zaostalog duevnog razvoja) zavisi od
snage dejstva ovih stanja na mo rasuivanja i odluivanja.
Po pravilu, duevne bolesti dovode do mentalne nesposobnosti. Meutim, one se mogu
ispoljavati u razliitim oblicima tako da neki od lakih oblika bolesti imaju za posljedicu umanjenu
uraunljivost. Sem toga, u odnosu na izvjesna krivina djela ista duevna bolest moe imati za
posljedicu neuraunljivost, a u odnosu na druga krivina djela umanjenu uraunljivost. Privremene
duevne bolesti, posebno one koje se javljaju kao povremene bolesti kada su u stanju mirovanja,
mogu djelovati kao uzroci umanjene uraunljivosti. Kao uzroci umanjene uraunljivosti najee se
smatraju: psihopatije, alkoholizam, narkomanija, neuroze, poremeaji u oblasti volje, osjeanja,
nagona (posebno seksualnih) i afekata te neka fizioloka stanja kao to su staraka senilnost,
zatvorska psihoza, trudnoa, poroaj, klimakterijum i sl.
Utvrivanje bitno umanjene uraunljivosti vri se primjenom istih metoda kojima se utvruje i
neuraunljivost, odnosno mentalna nesposobnost.
Privremeni krivini zakon Kosova (l. 12. st. 2.) poznaje bitno umanjenu uraunljivost. Prema toj
odredbi se smatra da osoba koja je uinhila djelo posjeduje umanjenu uraunljivost ako je, u vrijeme
uinjenja krivinog djela, njena sposobnost da razumije ili kontrolira svoja injenja ili neinjenja bila
bitno umanjena uslijed duevne poremeenosti. To znai da svako umanjenje sposobnosti za
rasuivanje i odluivanje ne dovodi do umanjene uraunljivosti, ve samo bitno umanjenje sadraja
svjesti ili volje. To znai da kod nekog uinitelja djela moe postojati umanjena sposobnost za
rasuivanje ili odluivanje ali da se on smatra uraunljivim. Da bi se takav uinitelj smatrao
umanjeno uraunljivim potrebno je da to umanjenje sposobnosti za rasuivanje ili odluivanje bude

67

izraeno u znatnom stepenu, u veoj mjeri tako da se on ne moe smatrati mentalno sposobnim,
odnosno uraunljivim. Izraz bitno smanjena sposobnost za rasuivanje i odluivanje ini granicu
izmeu umanjene uraunljivosti i uraunljivosti s jedne strane, i granicu izmeu umanjene
uraunljivosti i neuraunljivosti, s druge strane.
Nedovoljna duevna razvijenost maloljetnika ili mlaih punoljetnih osoba ne moe da predstavlja
osnov za postojanje bitno smanjene uraunljivosti. Bitno umanjena uraunljivost ne obuhvata
nedovoljnu duevnu razvijenost pa se ovaj institut krivinog prava ne odnosi na maloljetnike
odnosno mlae punoljetne osobe koje nisu dovoljno duevno razvijene.
Utvrivanje bitno smanjene uraunljivosti vri se u odnosu na konkretno krivino djelo i to
prema vremenu uinjenja tog djela. Postojanje bitno smanjene uraunljivosti prije uinjenja ili poslije
uinjenja krivinog djela je irelevantno za krivinu odgovornost i kanjivost uinitelja. Za razliku od
neuraunljivosti koja iskljuuje krivinu odgovornost (pa i kanjivost uinitelja djela), bitno smanjena
uraunljivost nije osnov za iskljuivanje krivine odgovornosti, ve samo osnov za blae kanjavanje.
Bitno umanjena uraunljivost je u nekim zakonodavstvima obavezni, a u drugim, fakultativni
osnov za blae kanjavanje. Tako neka zakonodavstva daju ovlatenje sudovima da mogu kaznu
neogranieno ublaiti prema uinitelju krivinog djela sa bitno umanjenom uraunljivou, dok druga
predviaju ogranieno ublaavanje, tj. blae kanjavanje ali u granicama pravila o ublaavanju kazne
predvienih zakonom. Prema naem zakonodavstvu bitno smanjena uraunljivost je fakultativni
osnov za ublaavanje kazne.
5. Uinjenje krivinog djela u stanju opijenosti (Actiones liberae in causa)
Pravilno je da uinitelj nije krivino odgovoran ako je u vrijeme preduzimanja radnje uinjenja
krivinog djela bio mentalno nesposoban (neuraunljiv). Od ovog pravila postoji izuzetak kada se
uinitelj sam stavi u stanje neuraunljivosti pa uini krivino djelo. U takvom sluaju uinitelj je
krivino odgovoran iako je djelo uinio u neuraunljivom stanju pod uvjetom da se sam stavio u
takvo stanje upotrebom alkohola, opojnih droga ili na drugi nain i ako je u vrijeme dovoenja u
takvo stanje njegovo djelo bilo obuhvaeno namjerom ili nehatom. Taj izuzetak se naziva
samoskrivljena neuraunljivost ili actiones liberae in causa.
Izraz actiones liberae in causa oznaava radnju koja je slobodna u odluci, ali ne i u uinjenju.
Poto je radnja krivinog djela ostvarena u stanju mentalne nesposobnosti (neuraunljivosti), u
pravnoj teoriji se postavlja pitanje kanjavanja uinitelja za ovakvo uinjenje djela. Prema starijem
shvatanju uinitelj krivinog djela nije krivino odgovoran s obzirom da je posljedicu prouzrokovao u
neuraunljivom stanju. Radnja kojom se uinitelj stavlja u neuraunljivo stanje ima karakter
prethodne, tj. pripremne radnje, a za pripremnu radnju se po pravilu ne kanjava.
Prema novijem shvatanju radnja kojom se uinitelj stavlja u neuraunljivo stanje opijanjem ili na
drugi nain, nije pripremna radnja, ve predstavlja radnju uinjenja djela, poto se ona na posredan
nain javlja kao posljedica. Naime, stavljanjem u privremeno neuraunljivo stanje uinitelj je sam
sebe upotrijebio kao sredstvo za uinjenje krivinog djela te je zbog toga krivino odgovoran. Prema
tome, krivina odgovornost za institut actiones liberae in causa bazira se na injenici da uinitelj u
momentu stavljanja sebe u privremeno neuraunljivo stanje ostvaruje uzrok posljedice, pod uvjetom
da je tog momenta bio uraunljiv i da je znao, odnosno mogao znati i bio duan da zna da u takvom
stanju moe uiniti krivino djelo.
Za postojanje samoskrivljene neuraunljivosti u smislu l. 13. KZ potrebno je ispunjenje
slijedeih uvjeta: 1) da se osoba sama stavlja u stanje privremene neuraunljivosti, 2) da je u
vrijeme stavljanja u stanje privremene neuraunljivosti mentalno sposobna (uraunljiva), tj.
sposobna da shvati znaaj svoga djela ili da upravlja svojim postupcima, 3) da je u stanju
privremene neuraunljivosti uinila krivino djelo injenjem ili neinjenjem sa namjerom ili iz nehata
i 4) da izmeu radnje, kojom se osoba stavlja u privremeno neuraunljivo stanje i posljedice
ostvarenog krivinog djela postoji uzroni odnos.

68

Ali ovaj institut ne postoji ako je osoba bila neuraunljiva u vrijeme upotrebe opojnih sredstava,
tj. opijanja ili kada je u opijeno stanje dola pod dejstvom prinude, obmane ili neotklonjive zablude.
Takoe nema samoskrivljene neuraunljivosti kada osoba upotrjebi veoma malu koliinu alkohola od
koje se ne bi mogao niko opiti ako usljed toga doe do patolokog pijanstva zbog postojanja nekog
organskog poremeaja, (npr. poremeaja metabolizma) ega ona nije svjesna.
Pored svojevoljnog stavljanja u opijeno stanje koje se moe pripisati namjeri ili nehatu, za
postojanje ovog instituta je potrebno da je u takvom stanju uinjeno krivino djelo u odnosu na koje
kod uinitelja postoji krivnja. Meutim, kada se radi o tome koji oblik krivnje je potreban za
postojanje krivine odgovornosti u ovakvom sluaju u teoriji i pozitivnom zakonodavstvu postoji vie
shvatanja. Prema jednom shvatanju krivina odgovornost postoji samo ako je u odnosu na
prouzrokovanu posljedicu kod uinitelja u uraunljivom stanju prije opijanja postojala namjera.
Prema drugom shvatanju koje je vie prihvaeno krivina odgovornost postoji kada je kod uinitelja
postojala namjera ili nehat u odnosu na posljedicu prouzrokovanu u opijenom stanju.
To znai da je prema zakonskom rjeenju u Kosovu krivino odgovoran uinitelj krivinog djela
koji upotrebom alkohola, droga ili na drugi nain dovede sebe u stanje u kome nije mogao razumijeti
znaaj svog injenja ili neinjenja niti kontrolirati svoje ponaanje, ako je prije nego to se doveo u
to stanje namjeravao takvo injenje ili neinjenje, ili je iz nehata uinio krivino djelo, a zakon za
takvo djelo predvia krivinu odgovornost i za nehat. Za samoskrivljenu neuraunljivost ili actiones
liberae in causa se odgovara po opim principima na kojim se inae zasniva krivina odgovornost.
Uraunljivost kod uinitelja mora da postoji u vrijeme kada se on upotrebom alkohola, opojnih
droga ili na drugi nain (hipnozom, autosugestijom i sl.) stavlja u privremeno neuraunljivo stanje.
On mora da bude sposoban da shvati da se upotrebom ovih sredstava moe opiti i da u takvom
stanju moe uiniti krivino djelo, pa da odlui hoe li da upotrijebi ta sredstva ili ne. Tako krivica za
uinjeno djelo postoji ako kod njega postoji krivnja ili nehat u odnosu na posljedicu koja je
prouzrokovana u opijenom stanju.
To znai da krivina odgovornost postoji kako za namjerno tako i za nehatno skrivljenu
neuraunljivost s tim to se za namjernu odgovara uvijek, a za nehatnu samo kada zakon propisuje
krivinu odgovornost i za nehat. No, upotrebom alkohola, droga ili na drugi nain uinitelj moe sebe
da dovede ne u stanje neuraunljivosti, ve u stanje bitno umanjene uraunljivosti.
No, pored samoskrivljene neuraunljivosti, neka inostrana krivina zakonodavstva poznaju i
posebno krivino djelo opijanja. Za ovo djelo potrebno je da je osoba kriva za izazivanje stanja
potpunog pijanstva u kome je uinila bilo koje krivino djelo. Dakle, kod samoskrivljene
neuraunljivosti vinost uinitelja postoji u odnosu na radnju opijanja i posljedicu krivinog djela
prouzrokovanu u stanju pijanstva dok kod krivinog djela opijanja vinost uinitelja postoji samo u
odnosu na potpunu opijenost kao posljedicu radnje opijanja, ali ne i na krivino djelo prouzrokovano
u stanju pijanstva. Prema tome ovdje ne postoji vinost u odnosu na krivino djelo kao kod actiones
liberae in causa, ve samo u odnosu na prouzrokovanje opijenosti tj. privremene neuraunljivosti.
U ovom sluaju je inkriminirana sama radnja opijanja, a u odnosu na krivino djelo koje je
prouzrokovano u uraunljivom stanju ne smije da postoji vinost. Dakle, kod krivinog djela opijanja
vinost postoji samo u odnosu na potpunu opijenost kao posljedicu radnje opijanja. To znai da prema
zakonima koji poznaju opijanje kao posebno krivino djelo postoji krivina odgovornost na bazi
prouzrokovanja.

69

II. KRIVNJA (VINOST)


1. Pojam krivnje (vinosti)
Vinost (krivnja) je psihiki odnos uinitelja prema svom djelu. Taj psihiki odnos se izraava u postojanju svijesti o
radnji, posljedici, uzronom odnosu izmeu radnje i nastupjele posljedice te svijesti o svim okolnostima uinjenog
krivinog djela, kao i u postojanju htjenja ili pristajanja na proizvedenu posljedicu. Ovako shvaen pojam krivnje
predstavlja subjektivni elemenat krivinog djela. Ona je dakle, spona koja povezuje uiniteljevu psiholoku linost sa
djelom kao objektivnom pojavom koja je izraena u spoljnom svjetu. Rije vinost oznaava krivnju i stoji nasuprot
nevinosti.
Krivnja (vinost) je nuna pretpostavka za postojanje krivine odgovornosti i kanjivosti. Naime, da bi uinitelj
krivinog djela mogao biti kanjen za to djelo, on mora da ima odreeni psihiki odnos prema djelu kao svom
ostvarenju. Ako takvog odnosa nema, onda nema ni krivine odgovornosti, pa stoga ni kanjivosti. Krivnja je, dakle,
sadrina krivine odgovornosti. Da li postoji krivnja (ispoljena u obliku umiljaja ili nehata) kao odreeni psihiki odnos
prema odreenom krivinom djelu ili ne, mora se utvrditi u krivinom postupku na bazi svih izvedenih dokaza.
Krivnja uinitelja krivinog djela moe postojati tek ako je on mentalno sposoban tj. uraunljiv. Bez uraunljivosti
nema krivnje, ali to ne znai da svaki uraunljiv uinitelj krivinog djela mora biti istovremeno i krivac tj. da ima odreeni
odnos, odreen psiholoki stav prema svom djelu kao objektivnom inu realiziranom u spoljnom svjetu. Uraunljivost kao
osnov krivnje znai samo da je uinitelj sposoban da ima odreeni odnos prema svom djelu, ali da li ga je on stvarno i imao,
mora biti u svakom konkretnom sluaju utvreno od strane suda. Tek poto sud utvrdi postojanje krivnje kod uinitelja za
uinjeno djelo, moe mu izrei kaznu predvienu za to djelo u zakonu.
Utvrivanje svijesti i volje u svakom konkretnom sluaju znai ustanovljavanje obima i sadrine predstave o djelu i
intenziteta voljnog odnosa prema posljedici (stepena krivnje). Time se iskljuuje objektivna odgovornost u krivinom pravu.
To znai, da se uinitelj krivinog djela moe kazniti samo na osnovu krivnje koja je dokazana, a ne za samo uinjenje
djelatnosti i prouzrokovanje zabranjene posljedice. Takva odgovornost bi bila kauzalna ili odgovornost bez krivnje.
Objektivna odgovornost je neprihvatljiva za savremeno krivino pravo ali mu nije ni sasvim nepoznata. Ona se pojavljuje u
nekim izuzetnim sluajevima u formi prezumpcije vinosti.
Krivini zakon Kosova polazi od principa da je subjektivna krivina odgovornost uvjet za primjenu kazne. A
njenu sutinu predstavlja krivnja (vinost). Ovaj je princip sadran u l. 11. KZ gdje se kae da je krivino
odgovoran onaj uinitelj koji je mentalno sposoban i ako je proglaen krivim za uinjenje nekog kriviknog djela,
odnosno ako uini krivino djelo namjerno ili iz nehata. Naelo utvrivanja vinosti, kao uvjeta za primjenu kazne,
je od velikog znaaja za efikasnu zatitu ljudskih prava i sloboda kao i za ostvarivanje principa pravinosti
kanjavanja.
2. Teorije o krivnji (vinosti)
U savremenoj pravnoj teoriji i pozitivnom krivinom zakonodavstvu postoji jedinstveno shvatanje da se
krivina odgovornost zasniva na krivnji kao subjektivnom psihikom odnosu uinitelja prema svom djelu. Ali u
pogledu odreivanja pojma krivnje postoji vie teorija: psiholoka, normativna i mjeovita, psiholokonormativna.
Prema psiholokoj teoriji krivnja je psihiki odnos uinitelja prema svom djelu kao jednom
dogaaju u spoljnom svjetu. Za postojanje krivnje nije bitno da li je uinitelj bio svjestan i
zabranjenosti uinjenog djela. Psiholoki odnos se ispoljava u postojanju: 1) svjesti o radnji,
posljedici, uzronom odnosu izmeu njih i okolnostima pod kojima se ini djelo, kao i 2) volji koja se
javlja u vidu htjenja ili pristajanja na posljedicu, odnosno u postojanju svjesti ili mogunosti
postojanja svjesti u pogledu nastanka posljedice koja se ne eli i ne prihvata.
Prema normativnoj teoriji krivnja je prijekor koji sud u ime drutva sa stanovita pravnog
poretka upuuje uinitelju krivinog djela za uinjeno zabranjeno djelo.

70

Sadraj vinosti ili krivnje se ogleda u socijalnoetikoj ocjeni drutva olienog u sudskom vjeu o
tome da li je ponaanje uinitelja protivno dunostima koje proizlaze iz pravne norme. Dakle,
krivnja je ocjena o tome da li se uinitelj djela moe pravno prekoriti za uinjeno djelo i prema tome kazniti.
Tu ocjenu ne daje sam uinitelj djela, ve sudsko vjee koje donosi odluku o krivinoj odgovornosti.
Prema psiholoko-normativnoj teoriji, krivnja je i psiholoka i normativna kategorija. Naime, za
postojanje krivnje nije dovoljno da kod uinitelja postoji svjest i volja u odnosu na radnju i posljedicu, tj. u
odnosu na djelo kao realne pojave u spoljnom svjetu, ve je potrebno da kod njega postoji i svijest o tome da
je njegovo djelo protivno pravilima drutva. Postoje i autori koji smatraju da se normativni elemenat krivnje
sastoji u svijesti uinitelja da je njegovo djelo protivpravno tj. zabranjeno, dok po drugim autorima
normativnost se ogleda u svijesti uinitelja da je njegovo djelo drutveno tetno ili pak da je protivno
moralnim pravilima o vrenju dunosti.
3. Krivnja (vinost) u naem krivinom pravu
Prema l. 11. st. 1. KZ uinitelj je kriv ako je krivino djelo uinio sa namjerom ili iz nehata. Iz ovoga
proizlazi da se krivnja javlja u dva oblika, kao namjera (umiljaj) i nehat.
Krivnja predstavlja psihiki odnos uinitelja prema svom djelu. To je zapravo stav psihike
linosti ovjeka prema djelu kao svom ostvarenju u okviru koga se nalaze: svijest, volja, osjeanja,
afekti, nagoni, pobude itd. Svi ti psihiki procesi ine sadrinu krivnje, a meu njima najvei znaaj
imaju svijest i volja. Svijest i volja su osnovni elementi ovjekovog ponaanja i kroz njih se
najjasnije odraava odnos linosti prema svom ponaanju i rezultatu toga ponaanja.
Stoga su oni osnovni elementi i uraunljivosti i krivnje. Upravo ta okolnost i zahtjeva da se odredi
odnos izmeu ova dva elementa krivine odgovornosti. Kod uraunljivosti se utvruje da li je uinitelj krivinog
djela uope mogao biti svjestan znaaja svoga djela i da li je uope mogao upravljati svojim postupcima u
vrijeme uinjenja djela. Dakle, utvruje se njegova sposobnost za rasuivanje i odluivanje. Kod krivnje se
utvruje da li je uinitelj bio svjestan konkretnog krivinog djela koje ini i da li je to djelo htio ili pristao na
njegovo uinjenje.
Dakle, uraunljivost odrava psihika svojstva uinitelja djela, njegovu psiholoku sposobnost (mogunost,
mo) da svjesno i voljno djeluje, dok krivnja znai da je uinitelj svjesno i voljno ostvario krivino djelo. Prema
tome, odnos izmeu uraunljivosti i krivnje (vinosti) je analogan odnosu koji postoji izmeu baze i nadgradnje.
Uraunljivost se pojavljuje kao osnov i pretpostavka krivnje. Sud u krivinom postupku ne utvruje
uraunljivost (mentalnu sposobnost), ve neuraunljivost (mentalnu nesposobnost) i to samo onda kada se
pojavi sumnja u psihiku normalnost uinitelja djela. To znai, da postoji pretpostavka uraunljivosti. Ta
pretpostavka je relativna tj. oboriva.
Nasuprot prezumpciji uraunljivosti stoji princip utvrivanja krivnje ili vinosti u krivinom postupku u
svakom konkretnom sluaju. To znai da je u savremenom krivinom pravu jedan od osnovnih principa
krivine odgovornosti pretpostavka nevinosti. Prezumpcija vinosti zapravo odgovara objektivnoj krivinoj
odgovornosti iz doba feudalnog krivinog prava. Subjektivna krivina odgovornost, koja bazira na postojanju
psihikog odnosa kod uinitelja prema uinjenom djelu, zahtjeva da taj psihiki odnos bude utvren.
Utvrivanje krivnje vri sud u krivinom postupku putem dokaza u svakom konkretnom sluaju, tj. u odnosu
na odreeno djelo za koje se sudi. Ne moe se utvrivati krivnja uope jer takva ne postoji.

71

III. OBLICI KRIVNJE (VINOSTI)


1. Umiljaj
Umiljaj (dolus) je svjesno i voljno ostvarenje krivinog djela. To je najizrazitiji i najvii oblik
krivnje kroz koji se najpotpunije izraava psihiki odnos uinitelja prema djelu kao svom ostvarenju,
njegov stav prema posljedici kao promjeni na objektu napada koju je on prouzrokovao ili doprinio
njenom prouzrokovanju. Za krivino djelo uinjeno sa umiljajem uvijek se odgovara i kanjava.
U pravnoj teoriji se razlikuje vie shvatanja o pojmu i sadraju umiljaja, i to teorija svjesti,
teorija volje i kompromisna teorija.
Prema teoriji svijesti (teoriji predstave ili intelektualistikoj teoriji) umiljaj postoji kada je
uinitelj bio svjestan da e svojom radnjom prouzrokovati posljedicu. Umiljaj je, dakle, svjest
odnosno znanje, predstava o obiljejima krivinog djela, tj. svjest o radnji, uzronom odnosu izmeu
radnje i posljedice i drugim okolnostima koje ine obiljeja bia odreenog krivinog djela. Volja
uinitelja krivinog djela, po ovom shvatanju nije od znaaja za postojanje umiljaja. Prema tome,
umiljaj e uvijek postojati kad je uinitelj predvidio kao sigurno, vjerovatno ili moguno nastupanje
posljedice u sklopu drugih okolnosti bez obzira da li je on elio tu posljedicu ili ne.
Prema teoriji volje (voluntaristikoj teoriji) umiljaj postoji kada je uinitelj htio nastupanje
predviene posljedice. Umiljaj je, dakle, htjenje, elja da nastupi predviena posljedica. Samo
predvianje posljedice, makar ono bilo i izvjesno, nije odluno za postojanje umiljaja, ako nema
htijenja. Prema tome, nema umiljaja i pored postojanja svijesti o posljedici ako uinitelj nije htio
njeno nastupanje.
Obje navedene teorije trpe ozbiljne prigovore. Teoriji svijesti se zamjera da proiruje pojam i
sadrinu umiljaja, a suava nehat. Dosljedno provedena ova teorija negira postojanje svjesnog
nehata, jer ga ukljuuje u umiljaj. Teoriji volje se, pak, prebacuje da suava pojam umiljaja, a
proiruje pojam nehata. Dosljedno provedena ova teorija ini spornim, pa ak i negira postojanje
eventualnog umiljaja jer ga kvalificira kao svjesni nehat.
Kompromisna teorija je zadrala osnovne koncepcije oba navedena shvatanja, ali je odbacila
njihove krajnosti. Po ovoj teoriji umiljaj postoji ako postoji svijest i htijenje, odnosno pristajanje na
posljedicu. Ovakvo posmatranje voljnog elementa kao htijenja i pristajanja omoguilo je da umiljaj
dobije realni sadraj i da se jasno razgranii od nehata. Za postojanje umiljaja potrebno je da
postoje i svjesni i voljni elemenat. Svijest se izraava u znanju, predstavi o svim stvarnim
okolnostima (obiljejima) krivinog djela, a volja u htijenju ili u saglaavanju sa ostvarenjem djela,
tj. u htijenju posljedice djela ili saglaavanjem sa njenim nastupanjem. Ako nedostaje jedan od ovih
elemenata nema ni umiljaja.
Prema l. 15. KZ Kosova, krivino djelo je uinjeno sa umiljajem kad je uinitelj bio svjestan
svog djela i htio njegovo uinjenje ili kad je bio svjestan da usljed njegovog injenja ili neinjenja
moe nastupiti zabranjena posljedica, pa je pristao na njeno nastupanje. Iz ove definicije proizlazi da
Privremeni krivini zakon Kosova usvajaj kompromisnu teoriju, polazei od injenice da se elementi
svijesti i volje prepliu u psihikom odnosu uinitelja prema djelu i da se umiljaj ne moe shvatiti na
osnovu postojanja samo svijesti ili samo volje. Prema tome, da bi postojao umiljaj potrebno je da
postoje svijest i volja, tj. i intelektualni i voluntaristiki (emocionalni) elementi.
Pri tome krivini zakon u opem dijelu razlikuje dvije vrste umiljaja, neposredni i posredni
umiljaj dok u posebnom dijelu predviaju i treu vrstu umiljaja umiljaj na mah kod dva krivina
dela: ubistva u stanju duevne poremeenosti (l. 148. KZ) i takozvane teke tjelesne povrede na
mah (l. 154. st. 6. KZ).

72

1.1. Neposredni umiljaj (dolus directus)


Neposredni ili direktni umiljaj postoji kad je uinitelj bio svjestan svoga djela i htio njegovo
uinjenje. Da bi postojao neposredni umiljaj neophodno je da kod uinitelja postoje svijest o djelu i
htijenje djela, tj. da postoje i intelektualni i voluntaristiki elementi u odnosu na uinjeno djelo.
1) Svijest o djelu znai da uinitelj ima znanje, odnosno predstavu o radnji i posljedici u prirodnom
smislu, o uzronoj vezi izmeu njih, o objektu i drugim okolnostima koje ine obiljeja bia krivinog
djela kao to su mjesto, vrijeme, nain i sredstva uinjenja krivinog djela. Dakle, svijest o djelu
treba da sadri svijest o svim stvarnim okolnostima koje ine obiljeja krivinog djela. Ukoliko
uinitelj djela nije bio svjestan neke stvarne okolnosti koja predstavlja obiljeje krivinog djela onda
kod njega ne postoji umiljaj u odnosu na to djelo. U stvarne okolnosti spadaju ne samo fizike, ve i
pravne injenice ukoliko predstavljaju elemente, odnosno obiljeja bia odreenog krivinog djela.
Meutim, za neposredni (direktni) umiljaj nije uvijek nuno da postoji svijest uinitelja o
pravnoj kvalifikaciji stvarnih injenica kao to nije potrebna ni svijest o protivpravnosti djela jer se
polazi od zakonske pretpostavke da svaka uraunljiva osoba moe da procjeni drutveni i pravni
znaaj djela. Ova pretpostavka, meutim, ima relativni karakter, jer se moe dokazati i suprotno.
Svijest o protivpravnosti djela se trai u onim sluajevima gdje je protivpravnost elemenat bia
krivinog djela. Svijest kod umiljaja ne treba da obuhvati ni objektivni uvjet inkriminacije
(zakonodavni motiv kanjavanja) jer on ne predstavlja elemenat bia krivinog djela.
2) Htijenje djela postoji kad je uinitelj htio nastupanje predviene posljedice djela odnosno kada je
uinitelj preduzeo radnju uinjenja (u smislu injenja ili neinjenja) sa ciljem da ostvari posljedicu na
objektu napada koja predstavlja obiljeje bia krivinog djela predvienog u zakonu (npr. ubistvo iz
ljubomore, ili ubistvo iz bezobzirne osvete). Uinitelj takoe pri ovom obliku umiljaja hoe
nastupanje i one posljedice koja treba da poslui kao sredstvo za ostvarenje glavne posljedice tzv.
prethodnu posljedicu (npr. ubistvo radi nasljedstva ubijenog, ili falsificiranje isprave radi dobijanja
zaposlenja). Takoe htijenje uinitelja obuhvata i onu posljedicu koja nuno nastaje uz glavnu
posljedicu na koju je usmjerena radnja, tzv. Uzgredna posljedica (npr. osoba A sa umiljajem da lii
ivota osobu B baci eksplozivnu napravu u prostoriju u kojoj se osim osobe B nalaze i osobe C i D).
Najzad, uinitelj je htio posljedicu i onda kad je svjestan da e izvjesna daljna posljedica nastupiti po
ostvarenju njegove svrhe (npr. ubistvo majke koja doji novoroeno dijete, ili ubistvo lijenika koji
jedini svojom strunou trenutno spasiti odreenog pacijenta). Voljni element pretpostavlja
donoenje prethodne odluke uinitelja da preduzme radnju kojom e ostvariti posljedicu krivinog
djela.
1.2. Posredni umiljaj (dolus eventualis)
Posredni ili eventualni umiljaj postoji kada je uinitelj bio svjestan da usljed njegovog injenja,
odnosno neinjenja moe nastupiti zabranjena posljedica, pa je pristao na njeno nastupanje. Za
razliku od neposrednog umiljaja ovdje su elementi svijesti i volje slabije izraeni. I ova se vrsta
umiljaja sastoji iz dva elementa. To su: svijest o mogunosti nastupanja posljedice i pristajanje na
posljedicu.
1) Svijest o mogunosti nastupanja posljedice postoji kada uinitelj predvia da iz njegove radnje
moe da nastupi zabranjena posljedica. Dakle, ovdje ne postoji u pogledu posljedice sigurnost i
izvjesnost ve samo mogunost njenog nastupanja. Svijest o mogunosti nastupanja posljedice treba
da obuhvati sve stvarne okolnosti koje ine obiljeja bia krivinog djela tako da u pogledu sadrine
svijesti nema razlike izmeu direktnog i eventualnog umiljaja ve se ona ogleda u intenzitetu,
stepenu svijesti. Postojanje svijesti o mogunosti nastupanja posljedice znai da uinitelj krivinog
djela ne predvia posljedicu svoga djela kao neto sigurno i neminovno, pa ni kao izvjesno, ve samo
kao neto to je u izgledu, to je prisutno kao opasnost.

73

Najee do eventualnog umiljaja dolazi zbog nedostataka u uzronom odnosu izmeu preduzete
radnje i posljedice ije se nastupanje predvia tako da se ne vidi sigurno nastupanje posljedice, ve
se samo pretpostavlja njeno nastupanje.
2) Pristajanje na nastupanje posljedice. Za razliku od neposrednog umiljaja gdje je voljni elemenat
izraen u htijenju predviene posljedice, kod posrednog (eventualnog) umiljaja on je izraen u
pristajanju na njeno nastupanje. Pristajanje znai saglaavanje uinitelja sa moguim nastupanjem
posljedice koja se neposredno ne eli. Drugim rijeima, posljedica koja se predvia kao mogua
priznaje se kao svoja saglaavanjem sa njenim nastupanjem. Kod posrednog umiljaja radnja se
preduzima sa ciljem da se ostvari neka druga posljedica, a ne ova na koju se pristaje. Cilj radnje je,
neki drugi rezultat, neka druga posljedica uz koju ova ide kao mogui nusproizvod, kao rizik visokog
stepena sa kojim se uinitelj miri kako bi ostvario ciljanu i eljenu posljedicu. Prema tome, pristanak
ovdje znai prihvatanje rizika, mirenje sa nastankom neeljene posljedice.
Odgovornost i kanjivost za djela uinjena sa umiljajem
Za krivina djela uinjena sa umiljajem uvijek se krivino odgovara bez obzira na to da li su
uinjena sa neposrednim (direktnim) ili posrednim (eventualnim) umiljajem. Tu krivini zakoni ne
prave razliku. No, zakon kod nekih krivinih djela predvia samo neposredan umiljaj kao oblik
vinosti kada se namjera (pribavljanja imovinske koristi, namjera nanoenja tete) ili pobuda (osveta,
koristoljublje) javljaju kao konstitutivni elemenat bia tih djela. Takoe, postoje i krivina djela koja
se mogu uiniti samo sa posrednim umiljajem (nesavjesno pruanje ljekarske pomoi, nesavjesno
postupanje pri spravljanju i izdavanju lijekova, nesavjesno privredno poslovanje). Iako krivini
zakoni ne prave razliku u kanjavanju za djela uinjena sa neposrednim i posrednim umiljajem,
oblik vinosti (u vidu stepena krivine odgovornosti) predstavlja okolnost od znaaja za odmjeravanje
kazne. U poreenju sa posrednim umiljajem neposredni je tei jer sadri vei stepen krivnje.
1.3. Posebne vrste umiljaja
Osim neposrednog i posrednog umiljaja koje poznaje krivini zakon u opem dijelu i umiljaja
na mah koga poznaju zakoni u posebnom dijelu (kod ubistva na mah i teke tjelesne povrede na
mah), pravna teorija poznaje i druge vrste umiljaja.
Dolus antecedens i dolus subsenques (consequens)
Dolus antecendens (prethodni umiljaj) prethodi preduzimanju radnje uinjenja. Budui da
umiljaj mora prethoditi radnji uinjenja, tako ova vrsta umiljaja nema poseban znaaj i
izjednaava se sa opim pojmom umiljaja. Dolus subsenques (naknadni umiljaj) se javlja poslije
uinjenja krivinog djela pa je bez uticaja na stepen krivine odgovornosti koja se utvruje prema
vremenu uinjenja djela. Naknadno odobravanje jednog nehatnog krivinog djela ne moe ga
pretvoriti u umiljajno djelo. Naknadni umiljaj se moe uzeti samo kao okolnost kod odmjeravanja
kazne, jer on oznaava dranje uinitelja poslije uinjenja djela.
Dolus repentinus i dolus praemeditatus
Dolus repentinus je iznenadni umiljaj koji nastaje bez prethodnog razmiljalja o krivinom djelu.
To je umiljaj na mah. Krivini zakoni samo u dva sluaja poznaju iznenadni umiljaj kao
ublaavajuu okolnost i to kod ubistva na mah i teke tjelesne povrede na mah. U ostalim
sluajevima on moe biti od znaaja samo kod odmjeravanja kazne. Dolus praemeditatus ili
predumiljaj postoji u sluaju kad je odluka donijeta promiljeno, tj. kada je uinitelj jedno due
vrijeme hladnokrvno i detaljno razmiljao o djelu prije nego to ga je uinio. U nekim
zakonodavstvima predumiljaj se uzima kao najtea vrsta umiljaja, a u drugim kao pootravajua
okolnost.

74

Dolus determinatus i dolus indeterminatus


Dolus determinatus je odreeni umiljaj koji postoji kada je uinitelj ostvario onakvu posljedicu
kakvu je i predvidio. On odgovara pojmu i sadrini direktnog umiljaja. Dolus indeterminatus je
neodreeni umiljaj koji postoji kada je uinitelj predvidio posljedicu ali samo u opim okvirima.
Dolus indeterminatus se moe pojaviti u dva vida i to kao: dolus alternativus i dolus eventualis.
Dolus alternativus postoji kada je uinitelj predvidio vie posljedica, ali tako da samo jedna od njih
moe nastupiti (Kruglikov, et al., 1999: 202). Na primjer, ako neko puca na dva ovjeka koji
razgovaraju, on je svjestan da jednog od njih moe ubiti ili raniti, ali ne obojicu. Dolus eventualis
postoji kada je uinitelj predvidio vie posljedica ali tako to jednu predvia kao sigurnu, a ostale kao
mogue. Na primjer, kada uinitelj na ulici puca na jednu osobu, on je svjestan da e je iz
automatskog pitolja ubiti, ali predvia da jo nekog moe ubiti ili raniti i pristaje na te mogue
posljedice.
Dolus generalis i dolus specialis
Dolus generalis postoji onda kada uinitelj pogreno vjeruje da je preduzetom radnjom proizveo
onu posljedicu koju je htio, pa preduzima drugu radnju prema istom objektu, ali u drugom cilju (npr.
da ukloni tragove) i tek sa ovom drugom radnjom ostvaruje eljenu posljedicu za koju smatra da je
proizveo prvom radnjom. Drugi dolus specialis po svojoj sadrini obuhvata opi pojam umiljaja.
2. Nehat
Nehat (culpa) je drugi oblik krivnje gdje je psihiki odnos uinitelja prema djelu izraen u prouzrokovanju
posljedice koja se nije htjela. To je nevoljno ostvarenje krivinog djela. Psiholoki odnos uinitelja
ispoljava se samo kroz jednu komponentu, kroz svijest o mogunosti nastanka neeljene posljedice
ili u mogunosti postojanja svijesti. Kada je psiholoka komponenta izraena samo u mogunosti
postojanja svijesti, koje stvarno u momentu preduzimanja radnje nije bilo u odnosu na posljedicu,
potrebna je i socijalno-etika komponenta izraena u postojanju dunosti da se posljedica predvidi.
Nepredvianje zabranjene posljedice koja se mogla predvidjeti znai da nije bilo dune panje koju
pravni poredak trai od svakog graanina kao prosjenog ovjeka. Poto je umiljaj oblik vinosti koji
se javlja po pravilu to se on ne propisuje izriito u biu krivinog djela kao to je sluaj sa nehatom.
Nehat je inae u savremenioj teoriji (posebno njemakoj) smatran kao problem bia krivinog djela.
Za razliku od umiljaja nehat ne povlai uvijek odgovornost i kanjivost. Odgovornost i kanjivost za
djela iz nehata postoji samo kada to zakon izriito propie.
O pojmu i sadrini nehata u pravnoj teoriji postoji vie shvatanja, i to: teorija svijesti, teorija
volje i normativna teorija.
Prema teoriji svijesti (intelektualistikoj teoriji) nehat je nedostatak svijesti u odnosu na
posljedicu. On postoji kada uinitelj nije imao svijest, predstavu o posljedici ali je mogao imati da je
bio precizniji u ocjenjivanju svoje radnje. Prema tome, sutina nehata se sastoji u nepredvidljivosti
posljedice koja se mogla predvidjeti. Nehat tako nastaje kao greka razuma.
Prema teoriji volje (voluntaristikoj teoriji) nehat je nepostojanje svijesti u odnosu na posljedicu
zbog nedovoljnog napora uinitelja da aktivira svoju mo rasuivanja i procjenjivanja kauzalne
mogunosti prouzrokovanja posljedice. Nehat se javlja kao greka volje, kao nedostatak napora
volje.
Prema normativnoj teoriji nehat je nedostatak dune i mogue panje. Nehat kao krivnja postoji
kada se utvrdi da uinitelj kod preduzimanja radnje nije pokazao onu panju koju od njega zahtjeva
pravni poredak a koju je on mogao da pokae s obzirom na okolnosti sluaja i svoje line
sposobnosti. Sadrina nehata je, prema tome, u povredi dune panje, u ispoljavanju nemarnosti i
neozbiljnosti prema zahtjevu drutva da se paljivo postupa.

75

U okviru ove teorije razlikuje se shvatanje prema kome je nehat poseban oblik kanjivog
ponaanja, koji ima poseban sadraj neprava i krivnje. Nepostojanje dune panje, odnosno
"protivdunosno ponaanje" moe da rezultira iz nemara i neozbiljnosti ili nedostatka smisla za
prilagoavanje drutvenim uvjetima ivota i uvaavanje vrijednosti, ili takvo ponaanje predstavlja
rezultat zablude koja postoji kod uinitelja u pogledu uzrone veze izmeu radnje i posljedice ili u
pogledu svoje sposobnosti na sprjeavanje posljedice.
Struktura nehata je hibridna. Pored psiholokih on sadri i normativne, socijalno-etike
elemente. Nedostacima u psiholokoj sferi kao to su nepostojanje preciznosti u ocjenjivanju dejstva
preduzete radnje, tj. pogrenoj procjeni kauzalne mogunosti nastanka posljedice ili nepostojanju
takve predstave usljed zablude, prikljuuje se i nemar da se otkloni zabluda i sagleda neminovnost ili
bar izvjesnost njenog nastanka. U savremenoj teoriji i zakonodavstvu najvie je zastupljena
kombinirana teorija svijesti i volje, sa elementima normativnosti.
Kod odreivanja nehata polazi se od injenice da kod uinitelja mora postojati odreeni psihiki
odnos prema djelu izraen ili u svijesti o mogunosti nastupanja posljedice ili u dunosti i mogunosti
da se posljedica predvidi. Tako je prema lanu 16. Privremenog KZ Kosova djelo uinjeno iz nehata
kad je uinitelj bio svjestan da usljed njegovog injenja ili neinjenja moe nastupiti zabranjena
posljedica, ali je olako drao da e je moi sprijeiti ili da ona nee nastupiti; ili kad nije bio svjestan
mogunosti nastupanja zabranjene posljedice, iako je prema okolnostima i svojim linim svojstvima
bio duan i mogao biti svjestan te mogunosti. To znai da se razlika izmeu umiljaja i nehata
nalazi u voljnom elementu. Kod umiljaja se voljni elemenat sastoji u htjenju ili pristajanju na
posljedicu, dok kod nehata tog voljnog elementa uope nema. Iz ovih zakonskih odredbi proizlazi da
postoje dvije vrste nehata: svjesni i nesvjesni nehat. Pravna teorija poznaje i profesionalni nehat.
2.1. Svjesni nehat (luxuria)
Svjesni nehat postoji kada je uinitelj bio svjestan da zabranjena posljedica moe nastupiti, ali je
olako drao da ona nee nastupiti ili da e je moi otkloniti. Ovaj nehat ine dva elementa: svijest o
mogunosti nastupanja posljedice i vjerovanje (olako dranje) da ona ipak nee nastupiti ili da e
njeno nastupanje sam uinitelj moi da sprijei. Prvi elemenat je pozitivno odreen - postojanje
svijesti o mogunosti nastupanja posljedice, a drugi negativno - nevoljnost njenog nastupanja.
Svjest kod svjesnog nehata obuhvata sve elemente djela koje obuhvata i svjest kod posrednog
(eventualnog) umiljaja. Nepostojanje voljnog elementa kod svjesnog nehata ukazuje na razliku
izmeu nehata i posrednog umiljaja. Kod posrednog umiljaja uinitelj djela ne eli posljedicu ali
pristaje na njeno nastupanje, dok kod svjesnog nehata on ne pristaje na njeno nastupanje, ve samo
olako dri (vjeruje) da ona nee nastupiti ili da e je on sam moi otkloniti, tj. sprijeiti njeno
nastupanje. Prema tome, nepostojanje voljnog elementa kod svjesnog nehata je osnov za njegovo
razgranienje od posrednog umiljaja. To pak znai, da se u svakom konkretnom sluaju mora
utvrditi da li postoji ili ne, pristajanje na posljedicu.
A utvrivanje injenice da li postoji pristajanje na posljedicu ili ne, vri se po Frankovoj formuli,
prema kojoj, posredni umiljaj postoji onda kada se uinitelj ne bi uzdrao od uinjenja djela i onda
da je bio siguran u momentu uinjenja radnje da e do posljedice sigurno doi. Suprotno ovome,
svjesni nehat postoji onda kada sud na bazi svih okolnosti konkretnog sluaja utvrdi da bi se uinitelj
uzdrao od uinjenja radnje da je bio siguran da e posljedica nastupiti i da on nee biti u stanju da
sprijei njeno nastupanje.
Svjesni nehat se moe javiti u dva oblika. To su: samopouzdanje i pouzdanje.
Kod samopouzdanja uinitelj krivinog djela predvia mogunost nastupanja posljedice iz radnje
koju preduzima, ali vjeruje da e je on sam, svojim naporom i svojom sposobnou, umjenou
otkloniti, odnosno sprijeiti njeno nastupanje.

76

On je spreman na zalaganje i vjeruje u svoju sposobnost da e izbjei predvienu posljedicu pa


preduzima radnju, ali ne uspijeva da sprijei posljedicu tako da ona nastaje i pored njegovog napora.
Uinitelj djela ovdje precjenjuje svoje sposobnosti, nemajui potpunu predstavu o jaini kauzalnog
dejstva preduzete radnje u sklopu drugih objektivnih okolnosti. Dakle, kod samopouzdanja dolazi do
ostvarenja djela zbog precjenjivanja sposobnosti uinitelja i njegovog napora i njihovog dejstva u
odnosu na dejstvo radnje u sklopu iznenadno nastalih okolnosti koje se pridruuju radnji. I ba zbog
preduzimanja napora, zbog njegovog ukupnog angairanja da sprijei posljedicu, njegov stav
nepristajanja na njeno nastupanje je jasnije izraen nego kod pouzdanja i zbog toga nam izgleda da
predstavlja neto laku formu od njega.
Pouzdanje postoji onda kada uinitelj predviajui mogunost posljedice olako dri da ona nee
nastupiti usljed dejstva neke stvarne okolnosti. Olako dranje uinitelja djela da posljedica nee
nastupiti, on zasniva dakle, na stvarnim okolnostima ali ije je dejstvo pogreno procjenio. Kod ovog
svjesnog nehata uinitelj nema namjeru da on sam neto preduzme u cilju spreavanja posljedice
koju predvia, ve se nada da e neki spoljni, postojei ali nesiguran initelj spreiti njeno
nastupanje.
2.2. Razgranienje posrednog umiljaja i svjesnog nehata
Posredni umiljaj se nalazi na granici izmeu neposrednog umiljaja i svjesnog nehata. On se
dodiruje sa svjesnim nehatom tako da nije uvjek lako razgraniiti da li postoji pristajanje na
posljedicu ili ne, da li postoji posredni umiljaj ili svjesni nehat. Da bi se otklonile ove tekoe do
kojih u praksi esto dolazi, Rajnhard Frank je postavio pravila za razgranienje ove dvije
krivinopravne situacije poznata kao "Frankova formula".
Po ovoj formuli, potrebno je da sud uzme u obzir sve okolnosti koje su postojale kod uinjenja
djela pa s obzirom na njih da postavi pitanje: da li bi se uinitelj djela uzdrao od preduzimanja
radnje da je bio siguran da e posljedica nastupiti. Ako se na osnovu postojeih okolnosti uinjenja
djela zakljui da se uinitelj ne bi uzdrao od uinjenja radnje ak i da je bio siguran da e posljedica
nastupiti, onda postoji pristajanje, dakle i posredni ili eventualni umiljaj. Ali ako se ustanovi da bi se
on uzdrao od uinjenja radnje da je bio siguran da e posljedica neizostavno nastupiti, onda e
postojati svjesni nehat. U sluaju kada se ne moe sa sigurnou utvrditi da li postoji pristajanje kod
uinitelja na nastupanje posljedice, uzima se da postoji svjesni nehat. Dakle, kad postoji sumnja u
pogledu pristajanja na posljedicu, tada se uzima da postoji svjesni nehat po principu in dubio pro reo
(u sumnji blae za osumnjienog).
2.3. Nesvjesni nehat (negligentia)
Nesvjesni nehat (negligentia) ili nemar, nepanja postoji kada uinitelj nije bio svjestan
mogunosti nastupanja zabranjene posljedice, iako je prema okolnostima i svojim linim svojstvima
bio duan i mogao biti svjestan te mogunosti. I ovdje postoje dva elementa od kojih je jedan
negativno, a drugi pozitivno odreen. Prvi elemenat je nepostojanje svijesti kod uinitelja u odnosu
na posljedicu. On dakle, nije imao predstavu o mogunosti nastupanja posljedice, tj. predstavu da iz
radnje koju preduzima moe da proizae zabranjena posljedica. Logino je da, poto ne postoji
svjesni elemenat, ne moe postojati ni voljni elemenat.
Drugi elemenat nesvjesnog nehata, koji je pozitivno odreen, sastoji se u injenici da je uinitelj
djela prema postojeim okolnostima i svojim linim svojstvima bio duan i mogao biti svjestan
mogunosti nastupanja zabranjene posljedice. Ta injenica o dunosti i mogunosti da se bude
svjestan, tj. da se ima predstava o mogunosti prouzrokovanja zabranjene posljedice proizlazi iz
stvarnih okolnosti ivota i linih sposobnosti uinitelja. To znai da dunost da se bude svjestan
mogunosti nastupanja posljedice mora biti cjenjena na osnovu stvarnih okolnosti djela, koje su postojale u
momentu preduzimanja radnje uinjenja, tj. na osnovu objektivnog kriterijuma, dok se mogunost
predvianja cijeni na osnovu linih sposobnosti uinitelja, tj. na osnovu subjektivnog kriterijuma.

77

Procjena na osnovu objektivnog kriterijuma obuhvata stvarni karakter preduzetih djelatnosti, mjesto i
vrijeme njihovog uinjenja, vidljivost, rastojanje i druge okolnosti koje su od znaaja za sagledavanje
prouzrokovanja posljedice. Dunost da se na bazi navedenih stvarnih okolnosti djela ima svijest o posljedici
djela predstavlja pravni standard i odreuje se prema sposobnosti prosjenog normalnog ovjeka. Drugim
rijeima, trai se ona panja koju bi u konkretnim okolnostima mogao da ima svaki prosjean ovjek. Ako
se ustanovi da bi pri postojeim okolnostima svaki prosjean ovjek mogao da predvidi mogunost
nastupanja posljedice, onda e uinitelj, ako posjeduje prosjenu sposobnost, odgovarati za djelo uinjeno
iz nesvjesnog nehata. Ako prosjean ovjek ne bi mogao da predvidi posljedicu pri postojanju konkretnih
okolnosti, onda se ostvarenje posljedice ne moe pripisati nesvjesnom nehatu uinitelja. Ovakvo
odreivanje objektivnog kriterijuma s obzirom na paljivost prosjenog ovjeka predstavlja ope mjerilo.
Meutim, objektivni kriterijum se u praksi mora odreivati s obzirom na onu paljivost koja treba da postoji u odreenoj
oblasti. Ta paljivost koja se zahtjeva za svaku konkretnu djelatnost predstavlja posebno mjerilo paljivosti.
Po subjektivnom kriterijumu za ocjenu nepaljivosti uzima se linost uinitelja djela, tj. njegove line sposobnosti da
moe da ima prosjenu paljivost koja se po objektivnom kriterijumu trai. Tako, npr. nee postojati nesvjesni nehat ako
osoba nema prosjenu sposobnost, usljed nekih nedostataka kojih nije bila svjesna, tako da nije mogla da sagleda
mogunost posljedice.
Profesionalni nehat
Profesionalni nehat je vrsta nehata koju poznaje pravna teorija. To je nehat osobe koja je na svome pozivu ili
zanimanju (profesiji) duna da bude paljivija od drugih osoba kada preduzima radnje iz djelokruga svog poziva ili
zanimanja. Poto se kod profesionalnog nehata trai vea paljivost, s obzirom na posjedovanje profesionalnog strunog
znanja, to se on smatra teom vrstom nehata. Iako krivini zakoni ne poznaju ovu vrstu nehata, on se u
konkretnom sluaju moe uzeti kao oteavajua okolnost kod odmjeravanja kazne.
Odgovornost za djela uinjena iz nehata
Za djela uinjena sa nehatom odgovara se samo kada to zakon iziito odreuje. Poto je nehat
blai oblik vinosti od umiljaja, to Se u sluajevima kada je predviena odgovornost i za nehatno
uinjenje djela, ono blae kanjava od djela koje je uinjeno sa umiljajem. Zakon pri tome ne pravi
razliku s obzirom na to da li je djelo uinjeno sa svjesnim ili nesvjesnim nehatom. To znai da vrsta
nehata nema nikakvog uticaja na odreivanje odgovornosti, ali zato moe da bude od uticaja kod
odmjeravanja kazne. Kod nehatnih krivinih djela takoe ne dolazi do primjene nekih instituta opeg
djela krivinog prava kao to su pokuaj i sauesnitvo u uem smislu. Takoe se u pravnoj teoriji
upuuju ozbiljni prigovori kanjavanju za nehatna krivina djela budui da se na ovaj nain ne moe
ostvariti svrha kanjavanja, a posebno ne generalna prevencija.
Sticaj nehata je uinjenje krivinog djela od strane vie osoba koje su sve postupale iz nehata.
Tako do krivinih djela protiv sigurnosti javnog saobraaja moe doi zbog nehatno preduzetih radnji
vie osoba u javnom saobraaju. U pogledu odgovornosti za djela uinjena sticajem nehatnih radnji u
pravnoj teoriji postoji vie shvatanja. Po jednom shvatanju u sluaju sticaja nehata treba da
odgovara samo osoba ija je radnja posljednja jer je ona i neposredni uzrok posljedice. Odgovornost
ove osobe zasniva se na opim pravilima o odgovornosti za nehat, s tim to se postojanje nehatnih
radnji i drugih osoba moe uzeti samo kao okolnost kod odmjeravanja kazne. Prema drugom
shvatanju svaka nehatna radnja ima svoj kauzalni odnos koji se ne prekida ve se sve ove
kauzalnosti slivaju u jedan lanac koji vodi ka jedinstvenoj posljedici, za koju treba da odgovaraju svi
uesnici podjednako. Najzad, prema treem shvatanju, nehat drugog uinitelja iskljuuje nehat
prethodnog uinitelja, tj. postoji kompenzacija nehata.
Sluaj (casus)
Sluaj (casus) ili (nehotini sluaj) postoji kada jedna osoba prouzrokuje zabranjenu posljedicu
koju prema objektivnim okolnostima nije bila duna da predvidi, a po svojim linim svojstvima nije
mogla da predvidi.

78

Za razliku od nehata, kod sluaja nema subjektivne veze izmeu radnje i posljedice, tako da postoji
samo objektivna veza uzronosti. S obzirom da kod postojanja sluaja nema ni svjesnog ni voljnog
elementa na strani uinitelja, to nema krivnje pa ni kanjivosti.

V ODGOVORNOST ZA KVALIFICIRANE OBLIKE KRIVINOG DJELA


1. Pojam i vrste kvalificiranih krivinih djela
Kvalificirano krivino djelo postoji kada preduzimanjem radnje uinitelj hoe da ostvari jednu posljedicu, a u
stvarnosti nastupi druga, tea posljedica od one koju je on htio da ostvari i koja redovno nastupa ili pak kad
uinitelj uini djelo u uvjetima i pod okolnostima koje ga ine teim nego to to biva kad takvih uvjeta i okolnosti
nema.
Kako se u praksi esto deavaju takvi sluajevi da nastupi tea posljedica od one koja se htjela ili oekivala,
odnosno tee djelo od onoga koje redovno nastupa pod normalnim okolnostima, to je zakonodavac prinuen da ih
izdvoji i predvidi kao posebne, tee oblike osnovnih djela, predviajui za njih povienu odgovornost, pa prema
tome, i tee kanjavanje njihovih uinitelja. Treba rei, da veliki broj krivinih djela ima jedan ili vie kvalificiranih
oblika. Kvalificirane okolnosti mogu biti razliite, ali se pomou njih stvara odreen broj kvalificiranih krivinih
djela.
Privremeni krivini zakon Kosova poznaje krivino djelo kvalificirano teom posljedicom. Kvalificirana
krivina djela postoje samo u sluajevima i pod uvjetima i okolnostima koje zakon odreuje.
2. Krivino djelo kvalificirano teom posljedicom
Krivino djelo kvalificirano teom posljedicom postoji kada uinitelj preduzme radnju radi
ostvarenja jedne odreene posljedice, a ostvari teu posljedicu od one koju je on htio, odnosno od
one koja redovno nastupa i koja se mogla oekivati. Tea posljedica treba da rezultira iz radnje
osnovnog djela. To znai da osnovno krivino djelo sadri jednu opasnu situaciju koja progredira
posljedicu koja se htjela, oekivala ili mogla oekivati u teu po svom obimu ili intezitetu.
Za postojanje krivinog djela kvalificiranog teom posljedicom potrebno je kumulativno
ispunjenje slijedeih uvjeta: 1) preduzimanje radnje uinjenja osnovnog oblika krivinog djela sa
umiljajem ili sa nehatom, 2) nastupanje tee posljedice od one koja redovno nastupa, 3) postojanje
uzrono posljedine veze izmeu preduzete radnje uinjenja i nastupjele posljedice, 4) u odnosu na
teu posljedicu uinitelj mora da postupa sa umiljajem ili sa nehatom kao oblikom vinosti i 5)
predvieno pootreno kanjavanje u zakonu za ovakvu teu posljedicu.
U vezi sa ovim kvalificiranim krivinim djelom u praksi se postavlja pitanje da li osnovno djelo
moe ostati u pokuaju, na to veina autora daju pozitivan odgovor. I konano, krivino djelo
kvalificirano teom posljedicom sadri dvije posljedice. To su posljedica osnovnog oblika krivinog
djela koja potom prerasta, progredira u drugu teu kvalificiranu posljedicu koja je proizala iz radnje
uinjenja osnovnog djela. Upravo stoga to zakon za ovakve sluajeve predvia stroiju kaznu
iskljueno je postojanje sticaja krivinih djela.

79

V OSNOVI KOJI ISKLJUUJU POSTOJANJE KRIVNJE (VINOSTI)


1. Opa razmatranja
Krivnja ini sadrinu krivine odgovornosti, tako da okolnosti koje iskljuuju postojanje vinosti istovremeno
iskljuuju i postojanje krivine odgovornosti. To su 1) prinuda, sila i prijetnja; 2) stvarna zabluda i 3)
pravna zabluda.
Prinuda, sila i prijetnja dovode do iskljuivanja krivnje kod uinitelja u odnosu na radnju, pa time
i u odnosu na posljedicu djela. Zbog toga se u teoriji smatraju kao opi osnovi koji iskljuuju
postojanje krivnje. Stvarna i pravna zabluda, meutim, ne iskljuuju krivnju u pogledu radnje, ve
samo u pogledu posljedice, te se smatraju kao posebni osnovi za iskljuenje vinosti. Krivini zakoni u
Opem dijelu ne sadre odredbe o prinudi, sili i prijetnji, ve samo o stvarnoj i pravnoj zabludi. U
nekim inostranim zakonima fizika i psihika prinuda, sila ili prijetnja se smatraju osnovom koji
iskljuuje protivpravnost krivinog djela.
2. Prinuda, sila i prijetnja
Prinuda
Prinuda je pritisak na volju uinitelja djela koji dolazi spolja, a koji moe biti izazvan raznim
uzrocima, kao npr. prirodnim dogaajima, ivotinjskom snagom i ljudskim radnjama. Prinuda koja
dolazi od prirodnih sila, kao to su poar, poplava, zemljotres itd., ili od dejstva ivotinja jeste
prirodna prinuda (prava vis maior), za razliku od prinude koja dolazi od strane ovjeka i koja se
naziva neprava vis maior. Prinuda moe biti fizika i psihika. Fizika prinuda je ona kojom se djeluje
na tijelo ovjeka primoravajui ga da uini krivino djelo. Psihika prinuda je ona kojom se djeluje na
volju i osjeanja ovjeka pod ijim dejstvom on ini krivino djelo.
Sila
Sila je upotreba fizike snage od strane jedne osobe prema drugoj osobi sa ciljem da se ova
prinudi na neko injenje ili neinjenje koje dovodi do prouzrokovanja zabranjene posljedice tj. do
ostvarenja krivinog djela. Snaga kojom se dejstvuje moe biti tjelesna ili mehanika energija, ali i
neka druga vrsta energije (toplotna, zrana itd.). U smislu lana 107. stav 10. Privremenog KZ
Kosova pod silom se podrazumijeva i primjena hipnoze ili omamljujuih sredstava u cilju da se neko
protiv svoje volje dovede u nesvjesno stanje ili da se onesposobi za otpor. Dakle, sila se sastoji u
svakom djelovanju na tjelo i tjelesne pokrete, kojim se posredno utie i na volju, tj. slobodu
odluivanja uinitelja djela i koje je podobno da uinitelja prinudi na uinjenje krivinog djela. To
znai da dejstvo sile mora biti po svojoj snazi takvo da mu se uinitelj djela nije mogao oduprijeti.
Sila mora biti neodoljiva, tj. njena snaga dejstva mora biti jaa od otpora koji moe pruiti uinitelj
djela.
Sila moe biti apsolutna i kompulzivna.
Apsolutna sila (vis absoluta) postoji kada je pritisak takav da potpuno liava ovjeka
sposobnosti za ostvarivanje voljnog akta, tako da se preduzimanje (ili nepreduzimanje) tjelesnog
pokreta ne moe smatrati kao njegov, ve kao tui akt. Osoba prema kojoj se vri apsolutna sila
smatra se kao sredstvo za uinjenje krivinog djela koje nije njeno, ve one osobe koja primjenjuje
ovu silu. Pod uticajem apsolutne sile, nema krivnje uinitelja u pogledu radnje i posljedice jer su
tjelesni pokreti nevoljni, a u izvesnim sluajevima i nesvjesni i nevoljni, tako da postoji
neuraunljivost koja je prisilno izazvana.

80

Kompulzivna ili relativna sila (vis compulsiva) postoji kada osoba ima sposobnost za odluivanje,
ali je njena odluka da preduzme radnju krivinog djela iznuena. Tako, npr. kompulzivna sila postoji
kada neko uperi pitolj na blagajnika zahtjevajui od njega da mu preda novac iz kase to ovaj i
uradi. Blagajnik u ovom sluaju nije lien sposobnosti da donese odluku o uzimanju novca iz kase i
njegovoj predaji naoruanoj osobi, ali je njegova odluka da preduzme ovu radnju iznuena tako da
nije akt njegove slobodne volje.
Da bi kompulzivna sila bila od uticaja na krivinu odgovornost, ona mora da bude neotklonjiva.
To znai da e uinitelj krivinog djela odgovarati za nehatno uinjenje djela, ako je mogao da istu
otkloni na neki drugi nain, npr., pozivanjem u pomo, povreivanjem napadaa itd. Za razliku od
apsolutne sile koja se vri iskljuivo prema uinitelju djela i koja je, prema tome, uvijek neposredna,
kompulzivna sila moe biti i neposredna i posredna (kada je preduzeta prema drugoj, najee
bliskoj osobi u odnosu na osobu koja se prinuava na injenje krivinog djela).
Prijetnja
Prijetnja je stavljanje u izgled zla nekoj osobi koje je podobno da utie na njenu volju tako da
ona donese odluku da preduzme, odnosno ne preduzme odreenu radnju i time prouzrokuje
zabranjenu posljedicu. Stavljanjem u izgled zla koje e se desiti ukoliko zahtjev za preduzimanjem,
odnosno ne preduzimanjem radnje ne bude ispunjen, utie se na slobodu odluivanja, a prije svega,
na usmjeravanje odluivanja u odreenom pravcu. Da bi postojala prijetnja potrebno je da onaj koji
prijeti bude upravo taj koji e zlo i nanijeti. Ako osoba, samo stavlja do znanja zlo koje treba da
snae jednu osobu, pri emu e uinitelj toga zla biti ne ona ve neka druga osoba, onda postoji
opomena, a ne prijetnja.
Prijetnja moe biti uinjena usmeno, pismeno ili konkludentnom radnjom. Da bi prijetnja bila od znaaja
za krivinu odgovornost uinitelja djela, neophodno je da bude: ozbiljna, mogua, sadanja i neotklonjiva.
Ozbiljnost prijetnje znai to da postoji realna mogunost da bude ostvarena i da je osoba kojoj se prijeti
shvati ozbiljno, bez obzira da li osoba koja prijeti ima ozbiljnu namjeru da provede prijetnju ili ne. Prijetnja je
mogua ako se zlo moe realno ostvariti. To znai, da nema prijetnje ako je zlo kojim se prijeti neostvarljivo.
Prijetnja je sadanja kada zlo neposredno predstoji, kada e pogoditi osobu u sadanjosti, ili u bliskoj
budunosti. Nema prijetnje ako zlo koje se stavlja u izgled treba da se dogodi u dalekoj budunosti, jer ona
time gubi realni znaaj pa samim tim i efekat pritiska na volju. Neotklonjivost prijetnje znai da se ona nije
mogla u datim okolnostima otkloniti na drugi nain (npr. pozivanjem u pomo, prijavljivanjem osobe koje
prijeti, primjenom nune odbrane, bjekstvom, promjenom mjesta boravka), ve samo uinjenjem djela.
Ukoliko se na jedan od navedenih naina moglo izbjei uinjenje krivinog djela, a uinitelj to nije iskoristio,
odgovarae za uinjenje krivinog djela iz nehata.
Dakle, nee postojati krivnja u odnosu na uinjeno djelo ako uinjenje krivinog djela predstavlja jedini
nain da se otkloni prijetnja tj. zlo koje treba da pogodi uinitelja djela. Ako to nije bio jedini nain da se
otkloni prijetnja onda e postojati nehat. Uinjenje djela pod dejstvom prijetnje ima slinosti sa uinjenjem
krivinog djela u krajnjoj nudi, ali kod krajnje nude dolazi do iskljuenja protivpravnosti i drutvene
opasnosti djela kao objektivnih elemenata djela, a ovdje samo vinosti tj. umiljaja i nehata ili samo umiljaja.
3. Stvarna zabluda
Zabluda (eror) je postojanje pogrene ili nepotpune predstave o nekoj okolnosti. Zabluda moe
postojati u odnosu na stvarne ili pravne okolnosti pa se razlikuju stvarna i pravna zabluda.
Stvarna zabluda (eror facti) je zabluda u pogledu neke stvarne okolnosti krivinog djela. Stvarne
okolnosti krivinog djela mogu se odnositi na elemente djela ili na neke druge stvarne injenice, koje
ne predstavljaju njegove elemente, ali koje imaju odreeni krivinopravni znaaj za uinjenje djela.
S obzirom na to, stvarna zabluda se moe pojaviti u dva vida: u uem i irem smislu.

81

Stvarna zabluda u uem smislu je zabluda o okolnostima koje predstavljaju elemenat bia
(zakonsko obiljeje) krivinog djela, dok je stvarna zabluda u irem smislu (zabluda o osnovima
opravdanja djela) zabluda o stvarnim okolnostima koje ne predstavljaju elemenat bia krivinog
djela. Ona postoji onda kada je uinitelj bio svjestan svih obileja krivinog djela, ali imao je
pogrenu predstavu o postojanju neke stvarne okolnosti koja bi, kada bi zaista postojala inila djelo
dozvoljenim.
Prema odredbi lana 18. Privremenog KZ Kosova nije krivino odgovoran uinitelj koji u vrijeme
uinjenja krivinog djela nije bio svjestan nekog njegovog zakonom odreenog obileja ili koji je
pogreno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno postojale, to djelo bilo
dozvoljeno. Ako je uinitelj bio u zabludi usljed nehata, onda je krivino odgovoran za djelo uinjeno
iz nehata kad zakon i za takvo djelo odreuje krivinu odgovornost. To znai da sam zakon pravi
razliku izmeu stvarne zablude u uem i irem smislu ali obje vrste zablude iskljuuju postojanje
umiljaja. Ali stvarna zabluda ne iskljuuje uvijek postojanje nehata. Da bi se ustanovilo da li je
uinitelj djela bio u zabludi iz nehata ili ne, neophodno je da se ustanovi da li je zabluda bila
otklonjiva ili neotklonjiva.
Otklonjiva zabluda postoji kada je uinitelj imao pogrenu predstavu o obiljejima krivinog djela ili o
okolnostima koje iskljuuju drutvenu opasnost i protivpravnost djela, iako je bio duan i mogao imati
pravilnu predstavu o tim okolnostima. Ako je uinitelj bio duan da ima pravilnu predstavu o stvarnim
okolnostima djela i ako je prema svojim linim svojstvima mogao da ima takvu predstavu, a on je
meutim nije imao, onda je on bio u zabludi iz nehata. Drugim rjeima, on je dospio u zabludu zbog
nedovoljne panje koju je mogao imati ili nepredvidivosti koju je mogao otkloniti uz veu koncentraciju
misli. Stoga e uinitelj za uinjeno djelo u otklonjivoj zabludi odgovarati kao za djelo uinjeno iz nehata,
pod uvjetvom da zakon predvia kanjavanje za to djelo i onda kada je ono uinjeno iz nehata.
Neotklonjiva zabluda postoji kada uinitelj nije bio duan niti mogao da ima pravilnu predstavu o
stvarnim okolnostima djela. Ovdje imamo zabludu koja je nastala sticajem okolnosti (sluajem), a ne
usljed nehata samog uinitelja. Stoga, uinitelj koji je uinio krivino djelo u neotklonjivoj stvarnoj zabludi
ne moe krivino odgovarati ni za umiljaj ni za nehat.
Posebni sluajevi stvarne zablude su poznati u pravnoj teoriji. To su zabluda o predmetu, zabluda o
linosti i zabluda o uzronoj vezi (aberatio ictus ili promaeni udarac).
Zabluda o predmetu (eror in objecto) postoji kada uinitelj pogreno misli da ini krivino djelo prema
jednom predmetu, a ini ga u stvari prema drugom predmetu. Ova zabluda je bez znaaja za postojanje
krivine odgovornosti sem kad je svojstvo predmeta elemenat bia krivinog djela.
Zabluda o linosti (eror in persona) postoji kada uinitelj smatra da ini krivino djelo prema jednoj
osobi, a u stvari ini ga prema drugoj osobi. I ova zabluda je bez znaaja za postojanje krivine
odgovornosti sem kad je svojstvo pasivnog subjekta elemenat bia krivinog djela. Tako zabluda o linosti
moe biti od znaaja za kvalifikaciju djela ako se za linost pasivnog subjekta trai neko posebno svojstvo.
Zabluda o uzronoj vezi (aberatio ictus ili promaeni udarac) postoji kada uinitelj, preduzme uinjenje
krivinog djela prema jednom predmetu, odnosno osobi, ali zbog dejstva izvjesnih okolnosti, posljedica se
ostvari na drugom predmetu, odnosno osobi. Takav sluaj bi postojao na primjer kada osoba A. puca na
osobu B., ali zbog slabe vidljivosti, snanog vjetra ili drhtaja doe do skretanja zrna i ubistva osobe C. koja je
bila u blizini. U davanju odgovora na pitanje o krivinoj odgovornosti za sluaj aberatio ictus, u pravnoj teoriji
postoje dva shvatanja. Prema prvom shvatanju u ovom sluaju postoji samo krivino djelo ubistva osobe C.
sa umiljajem, pri emu nije vano to se umiljajno htjela smrt druge, a ne ove osobe. Prema drugom
shvatanju u ovom sluaju postoji pokuaj ubistva osobe B. u idealnom sticaju sa ubistvom osobe C. iz
nehata. Pravna teorija i sudska praksa veinom prihvataju drugo shvatanje.

82

4. Pravna zabluda
Pravna zabluda je zabluda o zabranjenosti djela. Zabranjenost djela znai da je ono zabranjeno normama
pozitivnog prava. Zabranjenost djela ima iri karakter od odreenosti djela u krivinom zakonu. Tako
shvaena pravna zabluda predstavlja pogrenu predstavu o pravnom znaaju djela. Prema lanu 19.
Privremenog KZ Kosova uinitelj djela se nalazi u pravnoj zabludi ako iz razloga koji mogu biti prihvaeni
(opravdani razlozi) nije znao ili nije mogao da zna da je njegovo djelo zabranjeno. Za razliku od stvarne
zablude gdje uinitelj djela nije svjestan neke stvarne okolnosti koja ini bie krivinog djela, kod pravne
zablude uinitelj je svjestan svih okolnosti djela koje preduzima, ali nije svjestan da je to djelo u zakonu
propisano kao krivino djelo. U sluaju stvarne zablude uinitelj ne zna ta radi, a u sluaju pravne zablude on
zna ta radi ali ne zna da je to to radi zabranjeno.
Pravna zabluda postoji u nekoliko sluajeva: 1) kad uinitelj nije svjestan da je djelo koje je uinio
odreeno u zakonu kao krivino djelo (npr. uinitelj ne zna da je izbjegavanje davanja izdravanja koje mu
je nareeno izvrnom sudskom odlukom odreeno kao krivino djelo), 2) kad uinitelj nije svjestan da je
djelo koje je uinio protivpravno (uinitelj zna da je protivpravno zatvaranje druge osobe kanjivo, ali je
pogreno drao da u konkretnom sluaju zatvaranje osobe nije protivpravno. Npr. uitelj zatvori uenika
smatrajui da je to dozvoljeno kao disciplinska mjera, ili roditelj fiziki kanjava svoje dijete zbog loeg
uspjeha u koli smatrajui da mu je to dozvoljeno kao roditeljska disciplinska mjera), 3) kad uinitelj
pogreno smatra da neka okolnost koja nije elemenat bia krivinog djela, iskljuuje protivpravnost djela
(npr. slubena osoba smatra da je uinjeno djelo dozvoljeno ako je uinjeno po nareenju pretpostavljene
osobe), 4) kad uinitelj ne zna normu koja upotpunjuje blanketno bie krivinog djela (npr. uinitelj se bavi
proizvodnjom ili prometom robe iji je promet ili proizvodnja zabranjeni ili ogranieni), 5) kad uinitelj djela
pogreno smatra da neka postojea okolnost koja je obiljeje bia krivinog djela ini djelo dozvoljenim
usljed malog znaaja djela (npr. uinitelj prisvoji neto od opreme koja mu je data u obavljenju posla) i 6)
kad uinitelj pogreno supsumira neku stvarnu okolnost pod pojam koji zakon upotrebljava pri odreivanju
krivinog djela (npr. neznanje koje se materije smatraju drogama, koji se predmet smatra ispravom isl.)
O uticaju pravne zablude na krivinu odgovornost i kanjivost u pravnoj teoriji postoje dva shvatanja.
Prema jednom shvatanju, pravna zabluda je bez znaaja za krivinu odgovornost, jer su svi graani duni
da poznaju zakone svoje zemlje i da ih potuju u svakodnevnim aktivnostima. Nepoznavanje zakona,
dakle, nikoga ne izvinjava ni u pogledu krivine odgovornosti ni u pogledu kanjivosti. Ovaj princip da
pravna zabluda ne iskljuuje krivinu odgovornost poiva na maksimi - error iuris nocet (neznanje prava
kodi). Ovakav stav se bazira na psiholokoj teoriji krivnje.
Prema drugom shvatanju naelo da nepoznavanje zakona nikoga ne izvinjava nije prihvatljivo, jer je u
suprotnosti sa naelom subjektivne krivine odgovornosti, tj. da se kazna moe primjeniti samo prema
onom uinitelju koji je kriv za uinjeno djelo. Primjenom ovog naela kanjavanje bi bilo zasnovano na
prezumpciji vinosti. S druge strane, istie se da je pretpostavka da svi graani moraju poznavati zakone
svoje zemlje neodriva. U savremenom pravu postoji veliki broj propisa koje graani redovno ne poznaju i
stvaranje fikcije o nunosti poznavanja svih tih propisa je iluzija. Iz navedenih razloga, po ovom shvatanju,
pravna zabluda treba da ima dejstvo na krivinu odgovornost. Ovakvo shvatanje proizlazi iz
normativistikog poimanja vinosti gdje nema krivine odgovornosti bez postojanja svijesti o zabranjenosti
djela.
Savremeno zakonodavstvo usvaja mjeovito shvatanje prema kome pravna zabluda ne iskljuuje krivnju,
ali moe da bude osnov za blae kanjavanje, pa i za osloboenje od kazne. Ovo shvatanje usvojili su krivini
zakoni Bosne i Hercegovine kada predviaju da sud moe blae kazniti uinitelja krivinog djela koji iz
opravdanih razloga nije znao da je njegovo djelo zabranjeno, a moe ga i osloboditi od kazne. To znai da je
pravna zabluda fakultativni osnov za ublaavanje kazne ili osloboenja od kazne. Ali, da bi ona to bila
potrebno je da se uinitelj krivinog djela nalazio u pravnoj zabludi iz opravdanih razloga. To znai da postoje
dvije vrste pravne zablude: otklonjiva i neotklonjiva.
Otklonjiva pravna zabluda postoji kada je uinitelj bio duan i morao znati da je djelo koje namjerava da
uini zabranjeno. U stvari ono to se ovdje mora praktino utvrivati nije dunost, jer ona uvijek postoji, ve
mogunost uinitelja da zna za zabranjenost, tj.

83

u kojoj je mjeri on mogao u konkretnim uvjetima da zna da je preduzimanje takve djelatnosti zabranjeno
pravnim propisima. Ako se ustanovi da je uinitelj mogao da zna za pravnu zabranjenost da je bio
zainteresovaniji, da je htio da se raspita, onda je on u zabludi iz neopravdanih razloga.
Neotklonjiva pravna zabluda postoji kada uinitelj djela nije mogao da zna da je djelo koje je uinio
zabranjeno odreenim pravnim propisima. Razumije se, da ne moe biti rijei o neotklonjivoj pravnoj zabludi
ako se radi o postupcima koji su protivni opim interesima ili opem shvatanju ljudi, odnosno sredine u kojoj
uinitelj ivi. Meutim, ako se radi o postupcima o kojima ne postoji opepoznat negativan stav, a oni su ipak
zabranjeni nekim tek donijetim ili skoro donijetim propisima, tada imamo neotklonjivu pravnu zabludu ili
opravdanu pravnu zabludu.
Procjenu da li je uinitelj bio u pravnoj zabludi iz opravdanih ili neopravdanih razloga vri sud u svakom
konkretnom sluaju uzimajui u obzir okolnosti pod kojima je uinitelj ivio, okolnosti pod kojima je uinio
djelo kao i njegova lina svojstva. To znai da se ocjena o opravdanosti ili neopravdanosti postojanja pravne
zablude ima da da na osnovu objektivno -subjektivnog kriterijuma. Primjenom ovog kriterijuma moe se doi
do zakljuka da jedna ista osoba moe biti u pravnoj zabludi iz opravdanih razloga u pogledu jednog djela, a
da to ne bude u pogledu drugog djela ili da u odnosu na uinitelja postoji, ali ne i u odnosu na sauesnika.
Potpuno je irelevantno kada uinitelj pogreno smatra da je uinjeno djelo zabranjeno, a ono u stvari nije
zabranjeno (kod tzv. putativnog, uobraenog delikta). Takav sluaj postoji kada uinitelj pogreno dri da je
preljuba zabranjena ili pogreno dri da je zabranjeno nanijeti povredu napadau prilikom odbijanja
protivpravnog napada.

84

VI SAUESNITVO
1. Pojam sauesnitva i uvjeti za njegovo postojanje
Sauesnitvo postoji kada u prouzrokovanju posljedice krivinog djela uestvuje vie osoba. Osobe ijim
je djelovanjem uinjeno krivino djelo nazivaju se sauesnici. Prema tome, pod sauesnitvom se
podrazumijeva uestvovanje vie osoba u ostvarenju jednog krivinog djela, a pod sauesnikom svaka osoba
koja je svojom radnjom uestvovala u ostvarenju tog djela.
Sauesnitvo predstavlja ne samo poseban oblik uinjenja krivinog djela, ve i poseban oblik
kriminaliteta tzv. kolektivni kriminalitet koji je znatno opasniji za drutvo od solitarnog kriminaliteta.
Kolektivni kriminalitet predstavlja kumulaciju kriminalne energije (zloinake volje) zbog voljne zdruenosti
veeg broja osoba u ostvarivanju jednog ili vie zabranjenih djela. Ta zdruenost volja veeg broja osoba u
zajednikom ostvarenju krivinog djela, daje ovom djelu poseban vid drutvene opasnosti. Zbog posebnog
znaaja sauesnitvo predstavlja poseban institut koji se regulira odredbama opeg dijela krivinih zakona (l.
23-27. KZ).
Za postojanje sauesnitva pored uea vie osoba u uinjenju krivinog djela, potrebno je ispunjenje
jo dva uvjeta, a to su objektivna i subjektivna veza.
Objektivna veza znai da svaki sauesnik preduzima neku djelatnost kojom se doprinosi ostvarenju
krivinog djela. Sve te djelatnosti koje preduzimaju sauesnici, bez obzira na to da li ih preduzimaju
istovremeno, i na istom mjestu ili ne, moraju da budu povezane tako da vode istom rezultatu prouzrokovanju posljedice. Posljedica krivinog djela mora biti rezultat skupne djelatnosti svih sauesnika. To
znai da izmeu posljedice krivinog djela i svake od preduzetih radnji vie osoba mora da postoji uzrona
veza.
Subjektivna veza znai da kod svih sauesnika postoji svijest o zajednikoj djelatnosti usmjerenoj na
uinjenje odreenog krivinog djela. To dalje znai da sauesnici znaju jedan za drugog i da znaju uinitelja
djela. Ali oni se ne moraju lino poznavati. Lino poznanstvo moe, ali i ne mora postojati, jer ono nije
bitno za postojanje sauesnitva. Ono to je bitno, to je da svaki sauesnik zna da pored njega u uinjenju
krivinog djela uestvuju i druge i to odreene osobe i da je iz tog kruga osoba i uinitelj krivinog djela.
2. Oblici sauesnitva
Uestvovanje vie osoba u ostvarenju krivinog djela moe biti realizirano razliitim djelatnostima i na
vie naina.
Tako su sauinitelji sve osobe koje podjednako sudeluju u uinjenju krivinog djela i to tako to
zajedniki ostvaruju radnju uinjenja krivinog djela ili preduzimaju drugu djelatnost kojom na odluujui
nain doprinose uinjenju krivinog djela. U ovom sluaju postoji sauiniteljstvo.
Vie osoba mogu uestvovati u uinjenju krivinog djela tako to neke od njih navode uinitelja da
preduzima radnju uinjenja krivinih djela, dok mu druge pomau da uini radnju i proizvede posljedicu
krivinog djela, a osobe se mogu udruivati u cilju zajednikog uinjenja djela. U prvom sluaju postoji
podstrekavanje, u drugom sluaju postoji pomaganje, a u treem zloinako udruivanje.
Sve ove vrste sauesnika mogu, ali i ne moraju biti zastupljene kod uinjenja jednog djela budui da je
sauesnitvo fakultativno u procesu ostvarenja krivinog djela. Iz izloenog se moe zakljuiti da postoji
etiri oblika sauesnitva: sauiniteljstvo, podstrekavanje, pomaganje i zloinako udruivanje.

85

Pravna teorija razlikuje sauesnitvo u uem smislu i sauesnitvo u irem smislu. Sauesnitvo u
uem smislu ine podstrekavanje i pomaganje, dok u sauesnitvo u irem smislu pored navedenih oblika
ulaze sauiniteljstvo i zloinako udruivanje.
3. Pravna priroda sauesnitva
0 pravnoj prirodi sauesnitva, koja ini osnov za odreivanje krivine odgovornosti sauesnika, u pravnoj teoriji
postoje dva shvatanja. To su teorija akcesornosti i teorija o samostalnoj prirodi sauesnitva.
Akcesorna, zavisna ili monistika teorija o pravnoj prirodi sauesnitva smatra da je krivino djelo rezultat
dejstva svih sauesnika, odnosno njihovo zajedniko djelo. Posljedicu krivinog djela istina prouzrokuje
uinitelj, ali uz sudjelovanje ostalih sauesnika. Uinitelj realizira djelo koje svi uesnici hoe. Ali se oni ne
pojavljuju kao autori djela, kao uesnici u svom djelu, ve kao uesnici u djelu drugoga, u djelu uinitelja.
Zato je postojanje sauesnitva zavisno od uinitelja krivinog djela, odnosno od preduzimanja radnje
uinjenja od strane uinitelja. Ako nema uinitelja ili ako uinitelj nije ni pokuao da uini krivino djelo, nema
ni sauesnitva. Krivina odgovornost uinitelja se prenosi i na ostale sauesnike, oni je pozajmljuju od njega.
Drugim rijeima, da li e oni biti odgovorni ili ne, zavisi od uinitelja kao autora djela, tj. od toga da li e on
preduzeti radnju uinjenja ili ne.
Akcesorna teorija je nastala u Njemakoj u drugoj polovini 19. vijeka pod uticajem indeterminizma. S
obzirom da zavisnost sauesnika moe biti izraena u raznim stepenima, to postoji vie varijanti ovog
shvatanja, a to su minimalna akcesornost, limitirana akcesornost, ekstremna akcesornost i hiperekstremna
akcesornost.
Po teoriji minimalne akcesornosti za postojanje krivine odgovornosti sauesnika potrebno je da je
uinitelj preduzeo radnju uinjenja krivinog djela, bez obzira da li je njegov postupak bio protivpravan ili
ne. Po teoriji limitirane akcesornosti nije dovoljno samo to da je uinitelj preduzeo radnju krivinog djela,
ve i to da je ta radnja bila protivpravna. Prema teoriji o ekstremnoj akcesornosti krivina odgovornost
zavisi od krivine odgovornosti uinitelja. Naime, sauesnici mogu biti odgovorni za djelo koje je uinjeno
samo onda ako je uinitelj uraunljiv i vin. Najzad, po teoriji hiperekstremne akcesornosti odgovornost
sauesnika ne samo da zavisi od odgovornosti uinitelja djela ve i sve okolnosti objektivne i subjektivne
prirode koje postoje kod uinitelj, a koje mogu uticati na odgovornost i kanjivost moraju se uzeti u obzir i
kod odmjeravanja kazne sauesnicima.
Teorija o samostalnoj prirodi sauesnitva, monistika ili principalna teorija smatra da svi sauesnici
podjednako ostvaruju uvjete za ostvarenje krivinog djela. Drugim rijeima, polazi se od postavke da su
radnje svih uesnika od podjednake vanosti za nastajanje posljedice pa je sauesnitvo samostalne
prirode. Smatra se da je svaki sauesnik ostvario djelo, tako da postoji onoliko krivinih djela koliko je bilo i
sauesnika. To znai da svaki sauesnik odgovara nezavisno od uinitelja djela i drugih sauesnika to znai
da odgovara za svoje, a ne za tue djelo. Sauesnitvo je, dakle, jedan od oblika uinjenja krivinog djela,
tako da pored pokuanog i svrenog krivinog djela postoje i krivino djelo podstrekavanja i krivino djelo
pomaganja.
U savremenom krivinom pravu najvie je zastupljena teorija o ogranienoj (limitiranoj) akcesornosti
sauesnitva. Negdje je ona dopunjena elementima teorije o samostalnoj prirodi sauesnitva. U naelu i
Privremeni krivini zakon Kosova prihvata teoriju o limitiranoj akcesornosti, ali ine ustupak i principalnoj
teoriji. Naime, krivino djelo uinjeno od strane vie osoba, tj. sauesnika smatra se kao jedno krivino
djelo koje je nastalo kao rezultat zajednikog dejstva uinitelja i sauesnika. Dakle, ne postoji vei broj
krivinih djela, ve jedno jedinstveno krivino djelo u ijem je ostvarenju uestvovalo vie osoba, pri emu
je uinitelj neposredni prouzrokova posljedice djela, a ostali su doprinijeli uspjenom ostvarenju radnje
uinjenja koju je on preduzeo. Odgovornost sauesnika, nije samostalna ve je vezana za radnju uinitelja
krivinog djela. Drugim rijeima, sauesnici mogu odgovarati utoliko ukoliko je uinitelj preduzeo radnju
krivinog djela, bez obzira da li je djelo ostvareno ili je ostalo u pokuaju.

86

Od naela akcesorne odgovornosti sauesnika postoji nekoliko izuzetaka. Rije je o sluajevima gdje su
radnje podstrekaa i pomagaa kanjive kao samostalna krivina djela, to znai da ova djela postoje kad
uinitelj nije uope preduzeo radnju uinjenja. Ako je meutim, uinitelj uinio djelo u pitanju ili je djelo
ostalo u pokuaju, onda e i sauesnici odgovarati za to pokuano, odnosno svreno djelo kao i uinitelj.
4. Krivina odgovornost sauesnika
Krivina odgovornost sauesnika zasniva se na uraunljivosti i krivnji kao i kod uinitelja djela. Za
uraunljivost ne postoje posebna pravila koja bi vaila samo za sauesnike. Ali kod krivnje postoje izvjesne
razlike koje se ne odnose na sadrinu elemenata vinosti, ve na oblike njenog ispoljavanja. Naime uinitelj
djela, bilo da je jedan uinitelj ili vie njih, tj. sauinitelji, uvijek odgovara za krivino djelo koje je uinjeno
sa umiljajem, a za nehat samo kada je to zakonom odreeno. Meutim, podstreka i pomaga kao
sauesnici u uem smislu odgovaraju samo kada su krivino djelo uinili sa umiljajem to znai da je
umiljaj jedini oblik krivnje za sauesnika u uem smislu.
Krivina odgovornost sauesnika je line prirode. Naime, svaki sauesnik odgovara samostalno i lino.
To znai, da krivina odgovornost jednog sauesnika ne zavisi od odgovornosti uinitelja djela, niti od
odgovornosti ostalih sauesnika. Prema tome, krivina odgovornost sauesnika je vezana za preduzimanje
radnje uinjenja od strane uinitelja djela ali ona nije vezana za njegovu odgovornost, kao ni za
odgovornost ostalih sauesnika. Odgovornost sauesnika, posebno podstrekaa i pomagaa se zasniva na
dva principa: 1) da svako odgovara u granicama svoga umiljaja i da iznad toga ne moe i 2) da svako
odgovara do granice ostvarenog od strane uinitelja, ali ne i ispod toga. Ove granice odgovornosti
sauesnika proizilaze iz lana 27. Privremenog KZ Kosova.
Odgovornost sauesnika u granicama svog umiljaja
Sauesnici su krivino odgovorni samo za umiljajno sudjelovanje u uinjenju krivinog djela.
Njihova odgovornost postoji samo u granicama njihovog umiljaja. To znai da e sauesnik biti
krivino odgovoran za posljedicu koju je prouzrokovao uinitelj samo onda ako je ona obuhvaena
njegovim umiljajem i to U onom obliku u kome ju je on predvidio. Ukoliko uinitelj ostvari tee
krivino djelo iste vrste od onoga koje je obuhvaeno umiljajem sauesnika, tada sauesnik nee
odgovarati za to tee djelo, ve za ono lake koje je po njegovom umiljaju trebalo da bude
ostvareno. Meutim, sauesnik e odgovarati za teu posljedicu koja proizie iz osnovnog djela
(kvalificirano djelo teom posljedicom), ako se ta tea posljedica moe pripisati njegovom nehatu.
Sauesnik e odgovarati i za djelo kvalificirano naroitim okolnostima, ako su mu kod sudjelovanja u
osnovnom djelu tj. kada je on preduzimao svoje djelatnosti u ostvarenju zajednikog djela, te
okolnosti bile poznate.
Odgovornost sauesnika u granicama onoga to je uinjeno
Uinitelj djela moe da uini vie od onoga to je sauesnik htio, ali moe i manje od toga. Ako
se dogodi da uinitelj uini manje od onoga to je obuhvaeno umiljajem sauesnika, tada e i
sauesnik odgovarati za djelo koje je uinitelj uinio ili pokuao da uini, a ne i za djelo koje je bilo
obuhvaeno njegovim umiljajem. Ovdje dolazi do izraaja akcesorna priroda sauesnitva, pri emu
je akcesornost vezana za ostvareno krivino djelo. Ako je krivino djelo ostalo u pokuaju
odgovornost sauesnika e se takoe ograniiti na pokuaj. Dakle, sve to uinitelj uini manje, to e
koristiti i sauesniku. Izuzetak od ovog pravila postoji kod neuspjelog podstrekavanja, ali
odgovornost podstrekaa ovdje nije zasnovana na akcesornoj, ve principalnoj koncepciji. U sluaju
da uinitelj uini sasvim drugo krivino djelo, tj. krivino djelo koje nije istorodno sa onim djelom
koje je obuhvaeno umiljajem sauesnika, onda e za takvo djelo odgovarati samo uinitelj, ali ne i
sauesnici.

87

5. Uiniteljstvo i sauiniteljstvo
5.1. Uiniteljstvo
To je osnovni oblik uea neke osobe u ostvarenju krivinopravne posljedice. Uiniteljstvo postoji kad samo
jedna osoba ini krivino djelo. Uinitelj je, prema tome, ona osoba koja preduzima radnju uinjenja i prouzrokuje
posljedicu krivinog djela. Radnja uinjenja moe se ostvariti tjelesnim pokretom (injenjem ili neinjenjem)
neposredno ili posredno tj. stavljanjem u pokret bilo koje vrste energije, upotrebom ivotinjske snage, pa ak i
upotrebom neke druge osobe.
Postoje dvije vrste uiniteljstva: u uem i u irem smislu. Uiniteljstvo u uem smislu postoji onda kad samo
jedna osoba preduzima one djelatnosti koje zakon odreuje kao radnju uinjenja krivinog djela. Sve ostale osobe
koja preduzimaju druge djelatnosti, izvan radnje uinjenja, kojima doprinose ostvarenju djela, nisu uinitelji ve
sauesnici. Uiniteljstvo u irem smislu negira sauesnitvo, jer obuhvata sve osobe koje na bilo koji nain
uestvuju u ostvarenju jednog djela. Svaka osoba koja uestvuje svjesnom i voljnom djelatnou u cilju ostvarenja
krivinog djela bez obzira na to da li je ta njena djelatnost uzrok ili uvjet posljedice jeste uinitelj djela.
Ui pojam uiniteljstva proizlazi iz akcesorne koncepcije o sauesnitvu, prema kojoj, postoji
bitna razlika izmeu djelatnosti uinitelja i ostalih uesnika, dok iri pojam proizlazi iz principalne
koncepcije, prema kojoj, djelatnosti svih uesnika imaju isti znaaj za ostvarenje posljedice. iri
pojam uiniteljstva je kriminalnopolitika konstrukcija stvorena sa ciljem pootravanja
krivinopravne represije, ali koja ne odgovara realnosti. Krivino zakonodavstvo Bosne i Hercegovine
usvaja ui pojam uiniteljstva budui da razlikuje pojam uinitelja od sauesnika (podstrekaa i
pomagaa).
5.2. Posredno uiniteljstvo
Kad jedna osoba iskoristi drugu osobu za uinjenje krivinog djela postoji posredno uiniteljstvo.
Osoba koja fizikim aktom neposredno ini krivino djelo je zapravo samo sredstvo, instrument u
rukama posrednog uinitelja. Posredni uinitelj naime koristi neznanje, zabludu, nesavjesnost,
duevnu nezrelost ili neki drugi nedostatak jedne osobe tako da je navede da ona uini radnju i
prouzrokuje posljedicu krivinog djela koju ne eli. Posredni uinitelj se pojavljuje kao intelektualni i
voljni uinitelj koji istina ne preduzima neposredno fiziki akt uinjenja radnje, dok je neposredni
uinitelj objektivni prouzrokova djela bez posebne voljne usmjerenosti ili sa pogreno usmjerenom
voljom. Prema tome, posredni uinitelj je ona osoba koja se za uinjenje krivinog djela posluuje
drugom osobom kao svojim oruem, ali pod uvjetom da ostvaruje krivino djelo kao svoje a ne kao
tue djelo.
Posredno uiniteljstvo ne predstavlja sauiniteljstvo, poto kod sauinitelja mora da postoji
svijest i volja o zajednikom uinjenju djela (mada u pogledu volje moe biti izuzetaka). No,
posredno uiniteljstvo nije ni sauesnitvo, jer sauesnici sarauju u djelu uinitelja kao njegovog
ostvarenja. Posredno uiniteljstvo ima svoje mjesto i u krivinom pravu koje kanjavanje sauesnika
zasniva na principu line i samostalne odgovornosti, jer ima takvih situacija gdje pravi, intelektualni i
voljni uinitelj ostaje u sjenci, pokriven drugom osobom kao faktikim ali ne i pravim voljnim
uiniteljem djela.
Pravna teorija razlikuje vie oblika posrednog uiniteljstva: 1) Nesvjesno i nevoljno orue postoji kada
se neka osoba za uinjenje krivinog djela poslui neuraunljivom osobom, osobom koja ne podlijee
krivinoj odgovornosti zbog uzrasta, kao i osobom koja se nalazi u stvarnoj zabludi ili kod koje postoji neki
drugi osnov za iskljuenje krivine odgovornosti; 2) Svjesno i voljno orue (dolozno orue) postoji kada
neposredni uinitelj djela umiljajno preduzima radnju uinjenja, ali djelo ne ostvaruje kao svoje, ve za
posrednog uinitelja, tj. neposredni uinitelj nema tzv. animus auctoris (uiniteljsku volju) ali ista postoji
kod posrednog uinitelja; 3) Nenamjerno dolozno orue postoji kada jedna osoba (neposredni uinitelj)
ostvaruje krivino djelo sa namjerom kao elementom bia, ali ta namjera ne postoji kod nje ve kod druge
osobe (posrednog uinitelja) i

88

4) Nekvalificirano dolozno orue postoji kada se jedna osoba koja posjeduje odreeno svojstvo za uinjenje
krivinog djela poslui drugom osobom za njegovo uinjenje, koje nema takvo svojstvo (slubena osoba se
poslui neslubenom osobom za uinjenje slubenog krivinog djela).
U sudskoj praksi se posredno uiniteljstvo moe javiti u slijedeim situacijama: 1) Kada se neka osoba
za uinjenje krivinog djela poslui djetetom, dakle osobom koja nije navrila 14 godina s obzirom da
maloljetnik do ovog uzrasta nije aktivni subjekt krivinog djela. Poto dijete nije aktivni subjekt krivinog
djela, dakle uinitelj, to i osoba koje ga koristi za uinjenje djela ne moe biti sauinitelj, ni sauesnik, ve
samo posredni uinitelj; 2) Kada se za uinjenje djela iskoristi osoba koja se nalazi u otklonjivoj zabludi o
stvarnim okolnostima ili zabranjenosti djela. Karakter i smisao postojanja posrednog uiniteljstva je upravo
koritenje osoba koje nemaju predstave ili imaju pogrene predstave o drutvenom i pravnom znaaju
posljedice koju e proizvesti radnjom koju preduzimaju; 3) Kada se slubena ili vojna osoba poslui za
uinjenje slubenog, odnosno vojnog krivinog djela osobom koja nema status slubene ili vojne osobe.
Nekvalificirano dolozno orue tj. osoba bez odreenog statusa ne moe po zakonu biti uinitelj, pa se zato
osoba sa takvim statusom pojavljuje kao posredni uinitelj kada ovome svjesno omogui uinjenje takvog
djela; 4) U sluaju koritenja nenamjernog doloznog orua, tj. kada se za postojanje krivinog djela trai
namjera ili pobuda, a ona postoji kod podstrekaa a ne i kod uinitelja, onda se podstreka, odnosno osoba
koja ima namjeru kao kvalifikatornu okolnost, pojavljuje kao posredni uinitelj i 5) U sluaju kada je djelo
uinjeno po nareenju pretpostavljenog gdje odbijanje ili odlaganje uinjenja nije bilo mogue ili u sluaju
kad zakon ne smatra potinjenog kao uinitelja.
Posredno uiniteljstvo nee postojati u slijedeim situacijama: 1) Kada se jedna osoba poslui drugom
osobom kao svojim oruem za uinjenje krivinog djela; 2) Kad jedna osoba primjenom apsolutne sile
prinudi drugu na uinjenje krivinog djela; 3) Ako se za uinjenje djela iskoristi neuraunljiva osoba ili
osoba koja se nalazi u neotklonjivoj zabludi i 4) Posredno uiniteljstvo nije mogue ni kod tzv. svojerunih
krivinih djela. Radi se o krivinim djelima koja moe da uini samo jedna osoba, gdje nije mogue
sauiniteljstvo.
5.3. Sauiniteljstvo
Sauiniteljstvo (saizvrilatvo, odnosno zajedniko izvrenje) u smislu lana 23. KZ Kosova postoji kada
vie osoba uestvuje u uinjenju krivinog djela ili u znaajnoj mjeri doprinesu njegovom uinjenju na bilo
koji drugi nain. To je svjesno i voljno zajedniko uestvovanje u preduzimanju djelatnosti kojima se ini
krivino djelo. Svaki od sauinitelja pojavljuje se kao uinitelj djela, dok je samo krivino djelo njihov
zajedniki akt. To znai, da svaka osoba da bi bila sauinitelj, mora da posjeduje sva ona svojstva koja se
po zakonu trae za uinitelja tog djela. Za postojanje sauiniteljstva (saizvrilatva) pored vie osoba,
potrebno je da postoje objektivna i subjektivna veza meu njima u uinjenju djela da bi ono bilo zajedniki
akt.
Objektivna veza znai da svaki sauinitelj (saizvrilac) preduzima neku djelatnost kojom se ini krivino
djelo. Bez preduzimanja djelatnosti nema uiniteljstva, pa ni sauiniteljstva, jer ono podrazumjeva sticanje
djelatnosti svih uesnika. Pri tome nije nuno da svi sauinitelji sudjeluju od samog poetka u ostvarivanju
radnje uinjenja. Tako, sauiniteljstvo e postojati i onda kad neki od sauinitelja preduzimaju poetne
djelatnosti a drugi ih nastavljaju, ali pod uvjetom da postoji svjest o zajednikoj djelatnosti. To je tzv.
sukcesivno sauiniteljstvo. Isto tako, nije nuno da svi uestvuju u uinjenju svih djelatnosti iz kojih se
sastoji radnja uinjenja. Sauinitelji mogu unaprijed izvriti podjelu djelatnosti, ali se mogu i pridruivati u
injenju preduzetih djelatnosti bez prethodnog dogovora.
Subjektivna veza se sastoji u postojanju svjesti kod svih uinitelja da zajedniki izvode radnju
uinjenja. Ako nema ove svjesti onda nema sauiniteljstva, ve se svaka osoba javlja kao samostalan
uinitelj krvinog djela. Subjektivnu vezu izmeu sauinitelja treba razlikovati od krivnje. Subjektivna veza
izmeu sauinitelja je svjest o saradnji u zajednikom djelu, dok je krivnja psihiki odnos svakog od njih
prema djelu na ijem uinjenju radi. Obje ove veze moraju da postoje u momentu preduzimanja radnje.

89

5.4. Razgranienje sauiniteljstva od sauesnitva


Izmeu sauiniteljstva i sauesnitva u uem smislu (podstrekavanja i pomaganja) postoje slinosti
koje mogu dovesti u sudskoj praksi do tekoa u njihovom razlikovanju. Ti problemi proizlaze iz injenice
da sauiniteljstvo obuhvata i neke djelatnosti koje ne predstavljaju radnju uinjenja, ali su u uskoj vezi sa
njom. To su djelatnosti koje se dodiruju sa radnjom uinjenja, ali koje se nalaze izvan njenih granica, one
su funkcionalno povezane sa radnjom uinjenja, da se ova ini oslanjajui se na njih ali se ipak nalaze van
bia krivinog djela.
Najee su to djelatnosti koje se odvijaju paralelno, tj. istovremeno sa radnjom uinjenja, koje joj
neposredno prethode ili se nadovezuju na nju, tako da zajedniki predstavljaju jednu cjelinu. Formalno,
one se nalaze izvan bia krivinog djela i imaju karakter doprinosa, a ne prouzrokovanja posljedice, tako da
spadaju u domen sauesnitva u uem smislu, dok, funkcionalno posmatrane, imaju karakter
sauiniteljstva jer osiguravaju izvoenje radnje uinjenja. Takve djelatnosti su: uvanje strae za vrijeme
uinjenja djela, hrabrenje uinitelja da istraje u izvoenju radnje uinjenja, davanje uputstava za vrijeme
uinjenja djela, ostavljanje otvorenog prozora ili nezakljuanih vrata da bi se omoguio ulazak uinitelju
djela. Sve ove djelatnosti mogu biti kvalificirane kao radnje pomaganja, ali i kao radnje sauiniteljstva.
Njihova kvalifikacija zavisi od kriterijuma po kome se vri razgranienje sauiniteljstva od sauesnitva. U
odreivanju ovog kriterijuma u pravnoj teoriji se razlikuje vie teorija: objektivna, subjektivna, objektivnosubjektivna, teorija podjele rada i teorija vlasti nad djelom.
Prema objektivnoj teoriji sauiniteljstvo postoji kada vie osoba zajedniki uestvuju u uinjenju radnje
odreenog krivinog djela koja se pojavljuje kao uzrok njegove posljedice. Sauinitelj je ona osoba koja je
preduzela tjelesni pokret koji se pojavljuje kao uzrok nastupanja posljedice djela. Zbir svih pokreta
sauinitelja ine jedinstveni uzrok posljedice. Sauesnitvo u uem smislu pak, postoji kad jedna ili vie
osoba doprinose uinjenju radnje, ali same ne ostvaruju radnju uinjenja. Njihove djelatnosti nisu uzrok
ve uvjet posljedice krivinog djela. Ova teorija suava pojam uiniteljstva, odnosno sauiniteljstva, jer ga
svodi samo na osobe koje su svojom radnjom prouzrokovale posljedicu.
Prema subjektivnoj teoriji, sauiniteljstvo postoji onda kad vie osoba koje uestvuju u uinjenju
krivinog djela hoe to djelo kao svoje ostvarenje, tj. kada postupaju "cum animus auctoris" (sa
uiniteljskom voljom). Sauesnitvo u uem smislu postoji kada osobe koje uestvuju u uinjenju krivinog
djela, ne ele to djelo kao svoje ve kao tue ostvarenje, kada postupaju "cum animus socii" (sa
sauesnikom voljom). Prema tome da li je osoba sauinitelj ili podstreka, odnosno pomaga zavisi od
toga da li ona hoe to djelo kao svoje ili kao tue. Prema ovom shvatanju nije vana djelatnost koja se
preduzima niti njen uzroni odnos prema posljedici, ve voljni odnos uesnika prema djelu. Suprotno
objektivnoj teoriji, subjektivna teorija proiruje pojam sauiniteljstva, a suava pojam sauesnitva.
Prema objektivno-subjektivnoj teoriji za postojanje sauiniteljstva neophodni su i objektivni i
subjektivni elementi. Sa objektivnog stanovita da bi se jedna osoba mogla smatrati kao uinitelj, odnosno
sauinitelj, ona treba da je preduzela takvu djelatnost koja predstavlja radnju uinjenja ili da ulazi u zbir
djelatnosti koje ine radnju uinjenja, tj. takvu djelatnost koja vodi ka prouzrokovanju posljedice. Sa
subjektivnog stanovita nuno je da postoji svijest o zajednikoj djelatnosti na prouzrokovanju zabranjene
posljedice. Nije dakle, bitno da li se djelo hoe kao svoje ili tue, nego da sauinitelji posjeduju svijest da
zajednikim djelovanjem prouzrokuju posljedicu.
Teorija podjele rada vidi sauiniteljstvo u zajednikom injenju krivinog djela od strane vie
osoba na osnovu sporazuma o podjeli djelatnosti, tako da svaka osoba izvrava svoj dio posla.
Sauinitelj je osoba koja na osnovu sporazuma o podjeli rada, odnosno uloga, izvrava svoje
djelatnosti i doprinosi ostvarenju djela koje hoe kao svoje i zajedniko ostvarenje. Sporazum se, po
pravilu, postie donoenjem zajednike odluke o uinjenju odreenog djela i diobom uloga prije
pristupanja izvrenju djelatnosti, ali on e postojati i onda kada se neke osobe pridrue osobama
koje su ve zapoele uinjenje djela. Drugim rjeima, zajednika odluka moe biti donijeta unaprijed
ili tokom uinjenja, izriito ili preutno. Znaaj djelatnosti nije bitan. Za postojanje sauiniteljstva
bitno je da svako od uesnika preduzme neku djelatnost, bilo da ona ulazi u sastav radnje uinjenja
ili da je povezana sa njom tako da doprinosi zajednikom ostvarenju djela u okviru sporazuma.

90

Prema tome, sauinitelj je onaj koji na osnovu sporazuma o zajednikom uinjenju djela preduzima
djelatnosti iz okvira radnje uinjenja ili koje su u neposrednoj vezi sa njom, a djelo hoe kao svoje i
zajedniko. Nasuprot njemu, sauesnik je osoba koja preduzima djelatnosti koje nisu usko vezane za
radnju uinjenja i ne ine njen sastavni dio.
Prema teoriji vlasti nad djelom sauinitelj je osoba koja na osnovu zajednike odluke uestvuje u
radnji uinjenja, odnosno nekom njenom djelu, ili u nekoj drugoj radnji koja je izvan bia krivinog
djela ali koja ima vei znaaj za ostvarenje cjelokupnog plana djela i da ima vlast nad procesom
ostvarenja djela. Sauiniteljstvo i po ovoj teoriji ima objektivnu i subjektivnu komponentu, ali u
okviru objektivne komponente sadrana je i vlast nad procesom ostvarenja djela. Objektivna
komponenta se sastoji iz uea sauinitelja u radnji uinjenja ili u nekoj drugoj radnji koja je izvan
bia krivinog djela, ali koja je funkcionalno vezana za radnju uinjenja da sa njom ini jednu cjelinu.
I upravo uee u takvoj radnji daje ovom uesniku vlast nad djelom tj. vlast da moe na licu mjesta
da upravlja njegovim ostvarenjem.
Drugim rjeima, na osnovu preduzimanja ovih djelatnosti on stie poloaj da rukovodi i upravlja,
odnosno uestvuje u upravljanju procesom uinjenja djela. Subjektivna komponenta se sastoji u
tome to je svaki sauinitelj nositelj odluke i volje da se djelo uini zajedniki, tj. u postojanju
sporazuma o zajednikom uinjenju djela. Za postojanje sauiniteljstva subjektivni i objektivni
elementi su takvog znaaja da njenom nosiocu daju vlast nad procesom uinjenja djela. Sauinitelj
je onaj uesnik koji svojom djelatnou daje ozbiljan doprinos nastanku djela i zajedno sa drugima
dominira procesom uinjenja djela. Onaj ko nema takav poloaj ne moe imati umiljaj uinitelja ve
umiljaj sauesnika. Dakle, da li e neko biti sauinitelj ili sauesnik zavisi od toga kakav je njegov
doprinos u zajednikom uinjenju djela, tj. da li je imao vlast nad djelom ili ne.
5.5. Pojam i vrste sauiniteljstva prema naem krivinom pravu
Prema lanu 23. KZ Kosova sauiniteljstvo postoji kada dvije ili vie osoba zajedniki uine
krivino djelo tako to uestvuju u uinjenju krivinog djela ili u znaajnoj mjeru doprinesu njegovom
uinjenju na bilo koji drugi nain. To znai da krivino pravo Kosova prihvata objektivno-subjektivnu
teoriju. Dakle, sauiniteljima se mogu smatrati dvije kategorije osoba: 1) osobe koje su uestvovale
u radnji uinjenja bez obzira na to da li su to djelo htjele kao svoje ili tue ostvarenje i 2) osobe koje
nisu uestvovale u radnji uinjenja ve u nekoj drugoj radnji koja je u vezi sa njom tako da u
znaajnoj mjeri doprinosi uinjenju djela, ali koje smatraju djelo svojim i zajednikim ostvarenjem.
Bitni elemenat sauiniteljstva je u tome da vie osoba zajedniki uine krivino djelo. A to
zajedniko injenje se ostvaruje tako to neki uesnici izvode radnju uinjenja datu u opisu bia
krivinog djela, dok ostali uestvuju "na drugi odluujui nain". To uestvovanje "na drugi odluujui
nain kojim se doprinosi uinjenju krivinog djela" znai da e se smatrati sauiniteljima i osobe koje
ine takve djelatnosti koje spadaju u oblast pomaganja, ali koje su funkcionalno usko vezane za
radnju uinjenja da sa njom ini jednu cjelinu.
Sauiniteljstvo kao svjesno i voljno zajedniko uestvovanje vie osoba u uinjenju krivinog
djela moe postojati kod gotovo svih krivinih djela. Ali postoje i takva krivina djela kod kojih ono
nije mogue. To su delicta propria i svojeruna krivina djela.
Kod delicta propria ili krivinih djela sa posebnim subjektom, sauiniteljstvo moe postojati
samo kada u njegovom uinjenju uestvuje vie osoba koje imaju posebna svojstva koja se po
zakonu trae za uinitelja jednog takvog djela. To je sluaj kod pravih slubenih i vojnih krivinih
djela, posebno onih gdje se trai svojstvo naredbodavca ili komandne osobe. Sauiniteljstvo nije
mogue ni kod svojerunih krivinih djela tj. onih djela koja moe uiniiti samo odreena osoba i to
samo ona lino. Tako kod krivinog djela davanja lanog iskaza nije mogue sauiniteljstvo jer
dogovorno lano svjedoenje ne konstituira sauiniteljstvo poto svako daje iskaz samostalno. Slian
je sluaj i sa edomorstvom koje moe da uini samo majka djeteta.

91

Pravna teorija razlikuje vie vrsta sauiniteljstva, a to su: prividno, sukcesivno i nuno
sauiniteljstvo.
Prividno, nepravo ili paralelno sauiniteljstvo postoji kada vie osoba uestvuje u uinjenju
krivinog djela, ali bez odluke o zajednikom preduzimanju djelatnosti, tako da se svaka
pojavljuje kao samostalni uinitelj. To e biti sluaj kada dvije ili vie osoba u nekom objektu,
svaka za sebe, vri krau u isto vrijeme ili kada zbog nepotovanja propisa od strane dva ili
vie vozaa doe do ugroavanja saobraaja (lanani sudar). U oba primjera nema
sauiniteljstva, jer nema subjektivnog elementa, tj. svijesti i volje ili samo volje da se djelo
zajedniki ostvari.
Sukcesivno ili naknadno sauiniteljstvo postoji kada u uinjenju krivinog djela uestvuje
vie osoba koje se smjenjuju u injenju djelatnosti, odnosno kada se radi o uinjenju djela u
etapama ili smjenama, ili ako se jednoj osobi, koja je zapoela uinjenje djela, pridrui druga
osoba prije nego to je radnja uinjenja dovrena, tada postoji sukcesivno sauiniteljstvo. U
ovom sluaju u sudskoj praksi se moe postaviti pitanje da li naknadni sauinitelj odgovara i za
uinjene djelatnosti (odnosno nastupjele posljedice) prije njegovog prikljuenja procesu
uinjenja djela ili samo za onaj dio radnje, odnosno djelatnosti u kojima je neposredno
uestvovao. U davanju odgovora na ovo pitanje sudska praksa nema jedinstveni odgovor.
5.6. Nuno sauiniteljstvo
Kod najveeg broja krivinih djela sauiniteljstvo je institut fakultativne prirode to znai
da moe, ali ne mora da postoji. Ali postoje izvjesna krivina djela koja ne mogu biti uinjena
samo od strane jedne osobe, ve je potrebno da u njihovom uinjenju uestvuju dvije ili vie
osoba. Tada postoji nuno sajuiniteljstvo.
Kod nekih krivinih djela nunog sauiniteljstva radnje koje preduzimaju nuni sauinitelji,
odvijaju se jedna nasuprot drugoj, tj. susreu se. To su tzv. krivina djela susretanja
(dvobranost, rodoskrvnue). Drugu grupu krivinih djela nunog sauiniteljstva ine djela kod
kojih se radnje sauiniteljstva kreu u istom pravcu, pa se slivaju. To su tzv. krivina djela
sticanja ili konvergentna krivina djela (oruana pobuna, pobuna osoba lienih slobode). I
najzad, treu grupu ine krivina djela kod kojih su interesi uesnika u sukobu. To su tzv.
divergentna krivina djela (uestvovanje u tui).
Od nunog sauiniteljstva treba razlikovati krivina djela u ijem uinjenju moraju
uestvovati dvije osobe, ali se kanjava samo jedna, dok se druga titi. U takva krivina djela
spadaju npr. protivpravni prekid trudnoe. Ovdje iako uestvuju dvije osobe u ostvarenju
krivinog djela, nema sauiniteljstva.
Odgovornost sauinitelja
Sauinitelj je krivino odgovoran u granicama svog umiljaja ili nehata. Iako je
sauiniteljstvo, po pravilu voljno, tj. sporazumno i dogovorno zajedniko uinjenjenje krivinog
djela, to znai i umiljajno, to ne znai da nije mogue i nehatno sauiniteljstvo. Nehatno
sauiniteljstvo mogue je ne samo u odnosu na teu posljedicu kao kvalifikatornu okolnost, ve
i u odnosu na osnovnu posljedicu. Odgovornost u granicama umiljaja, odnosno nehata, znai
to da jedan sauinitelj ne odgovara za eksces drugog sauinitelja, niti za djelo koje ovaj ostvari
mimo sporazuma. Nehatna odgovornost moe postojati samo onda kada je zakonom
predviena za djelo u pitanju.
Krivina odgovornost sauinitelja je samostalna. Odgovornost jednog sauinitelja nije
zavisna od odgovornosti drugih sauinitelja. Kod svih sauinitelja ne mora postojati isti oblik
krivnje to znai da u uinjenju istog krivinog djela neki od sauinitelja postupaju sa
umiljajem, a drugi iz nehata. Kod svakog sauinitelja krivnja mora biti samostalno utvrivana.

92

To znai da se za svakog sauinitelja mora ustanoviti oblik i stepen krivnje.


Lini odnosi, svojstva i okolnosti mogu koristiti ili tetiti samo onom sauinitelju kod koga
postoje, ali ne i drugim sauiniteljima. Tako sauinitelj koji dobrovoljno sprijei uinjenje
krivinog djela, moe se i osloboditi od u zakonu propisane kazne.
6. Podstrekavanje
Podstrekavanje je umiljajno poticanje druge osobe na uinjenje odreenog krivinog djela. Radnja
podstrekaa mora biti usmjerena da kod druge osobe izazove ili uvrsti odluku da preduzme radnju kojom
e biti prouzrokovana posljedica krivinog djela. Dakle, nema podstrekavanja ako je kod uinitelja ve
postojala vrsta odluka za uinjenje djela. Meutim, ako je kod njega postojala odluka, ali nedovoljno
vrsta, tj. kolebljiva, pa se takva odluka uvruje, postoji podstrekavanje. Sa gledita uzronosti
podstrekavanje se pojavljuje kao prouzrokovanje odluke kod uinitelja da preduzme radnju uinjenja i
ostvari posljedicu krivinog djela. Ali, ako je podstrekavanje uzrok odluke ono nije samim tim i uzrok
posljedice. Uzrok posljedice je radnja uinjenja, tako da se podstrekavanje pojavljuje u odnosu na
posljedicu kao njen uvjet.
Radnja podstrekavanja se sastoji u preduzimanju djelatnosti kojima se utie na volju druge osobe sa
ciljem da se ona odlui na uinjenje krivinog djela. Djelatnosti kojima se vri podstrekavanje mogu biti
razliite. Tako se podstrekavanje moe izvriti: nagovaranjem, prikazivanjem koristi, davanjem poklona i
obeanja, zloupotrebom poloaja ili posebnog odnosa prema osobi koja se podstrekava, dovoenjem u
zabludu ili odravanjem u zabludi, prijetnjom, zastraivanjem, ukazivanjem na situaciju koja moe biti
nepovoljna po osobu koja se podstrekava ukoliko ne uini djelo itd. Ponekad se podstrekavanje moe
izvriti i prividnim odvraanjem od preduzimanja radnje uinjenja, ali na nain kojim se u stvari podstie
na njeno preduzimanje.
Podstrekavanje je aktivna djelatnost tako da se moe izvriti samo injenjem. Ono se moe vriti
rijeima (pismeno ili usmeno), gestovima, znacima, mimikom i konkludentnim radnjama. Da bi postojalo
podstrekavanje mora da postoji odreeni odnos izmeu podstrekaa i osobe koja se
podstrekava, kao i izmeu podstrekaa i krivinog djela na koje se podstrekava.
Podstrekavanje na uinjenje krivinog djela mora biti usmjereno prema jednoj odreenoj osobi ili
odreenom krugu osoba budui da se podstrekavanjem izaziva ili uvruje odluka kod druge osobe
te podstreka treba da ima mogunost da svojim djelovanjem utie na takvu odluku. A on tu
mogunost moe imati ako dolazi u kontakt sa jednom odreenom osobom ili odreenim krugom
osoba. Prema tome, nije nuno da podstreka tano zna osobu koja e uiniti krivino djelo na koje
on podstie, ve je dovoljno da zna da e iz odreenog kruga osoba jedna od njih, i to bilo koja
uiniti to krivino djelo. Naprotiv, nema podstrekavanja ako je poziv za uinjenje jednog krivinog
djela upuen neodreenom krugu osoba, npr. putem nekog napisa. Ovakvo podstrekavanje moe
imati karakter samostalnog krivinog djela ili propagande ali u takvom sluaju ono ne ulazi u pojam
sauesnitva.
Podstrekavanje mora biti usmjereno na uinjenje odreenog krivinog djela. Nema
podstrekavanja ukoliko se navoenje odnosi na injenje neodreenog krivinog djela. Tada moe
postojati krivino djelo propagande ali ne i podstrekavanje kao oblik sauesnitva.
Najzad, za postojanje podstrekavanja potrebno je da se navoenje neke osobe na uinjenje
odreenog krivinog djela ini sa umiljajem. To znai da nehatno podstrekavanje, koje moe postojati u
praksi, ne podlijee krivinoj odgovornosti.

93

Vrste podstrekavanja
Podstrekavanje moe biti neposredno i posredno. Neposredno podstrekavanje postoji kada podstreka sam
navodi drugu osobu (podstreknutog) na uinjenje krivinog djela, a posredno podstrekavanje postoji kada
podstreka koristi druge osobe za navoenje podstrekavane osobe na uinjenje krivinog djela. Kod posrednog
podstrekavanja jedna osoba (podstreka) navodi drugu osobu da ova navede treu osobu (podstrekavanog) da
uini jedno odreeno krivino djelo. Neposredno podstrekavanje moe biti izvreno ne samo od strane jedne ve i
od strane vie osoba. U sluaju kada vie osoba svjesno zajedniki uestvuju u navoenju jedne osobe na
uinjenje odreenog krivinog djela tada postoji sapodstrekavanje. I za postojanje sapodstrekavanja nuna su dva
elemenata: zajedniko uestvovanje u navoenju druge osobe na uinjenje odreenog krivinog djela i svijest o
tom zajednikom djelovanju. Posredno podstrekavanje se uvijek javlja kao sapodstrekavanje i to kao sukcesivno
sapodstrekavanje.
Moe postojati i podstrekavanje na pomaganje. Kako zakon smatra podstrekaem samo onu osobu koja utie
na uinitelja da on uini krivino djelo to se ovakav sluaj ima da tretira kao pomaganje.
Odgovornost i kanjivost podstrekaa
Podstreka je krivino odgovoran samo za umiljajno podstrekavanje, navoenje druge osobe
na uinjenje krivinog djela. Umiljaj kod podstrekaa treba da sadri svijest o navoenju druge
osobe da ona donese odluku za uinjenje odreenog krivinog djela i htjenje da ono takvu odluku
donese i potom preduzme radnju kojom ini krivino djelo. Pored svijesti o podstrekavanju,
navoenju druge osobe na uinjenje odreenog krivinog djela, umiljaj podstrekaa mora da sadri
i svijest o svim stvarnim okolnostima (obiljejima) krivinog djela na koje se odnosi navoenje.
Meutim, za razliku od svijesti kod uinitelja koja obuhvata i konkretne oblike pojedinih obiljeja u
njihovoj realizaciji, svijest podstrekaa treba da obuhvati samo osnovne konture pojedinih obiljeja,
pa i krivinog djela u cjelini. Drugim rijeima, svijest podstrekaa treba da se odnosi na ostvarenje
odreenog krivinog djela time to e obuhvatiti radnju, uzroni odnos i prouzrokovanje posljedice u
njihovom opem obliku a ne u njihovom konkretnom ostvarenju sa svim pojedinostima.
Voljni elemenat kod umiljaja podstrekaa izraen je u htjenju podstrekaa da svojom djelatnou
navoenja izazove kod podstrekavanog odluku za uinjenje krivinog djela, odnosno u pristajanju da pod
njegovim uticajem doe do stvaranja takve odluke kod podstrekavanog, a zatim i u htjenju ili pristajanju
da on preduzme radnju i ostvari posljedicu odreenog krivinog djela. Za postojanje umiljaja kod
podstrekaa nije bitno da li je neposredni uinitelj kod uinjenja djela postupao sa umiljajem ili iz nehata.
Mogue je da podstreka sa umiljajem podstrekne uinitelja na uinjenje djela, ali da ovaj to djelo uini iz
nehata.
U sluaju kada zakon trai namjeru ili pobudu kao elemenat bia krivinog djela, onda takva namjera ili
pobuda ne mora da postoji kod podstrekaa ve je dovoljno da postoji kod podstreknutog uinitelja pri
emu je podstrekau samo poznato njeno postojanje. Ako pak takva namjera ne postoji kod uinitelja, ve
kod podstrekaa, tada se podstreka smatra kao posredni uinitelj krivinog djela.
Podstreka se u smislu lana 24. KZ Kosova kanjava za krivino djelo na koje je podstreknuo uinitelja
kao da ga je sam uinio. Drugim rjeima, podstreka se kanjava za krivino djelo kaznom koja je
predviena za uinitelja. Ovo izjednaavanje u kanjavanju podstrekaa sa uiniteljem proizlazi iz injenice
to je podstreka intelektualni autor krivinog djela, dok je uinitelj njegov fiziki, faktiki realizator.
Kanjavanje podstrekaa zavisi od ostvarenog krivinog djela u granicama njegovog umiljaja. Tako, ako je
uinjeno krivino djelo na koje je on podstreknuo uinitelja onda e se kazniti kaznom koja je predviena
za uinjenje toga djela. Ako je djelo ostalo u pokuaju tada e i podstreka biti kanjen za pokuaj ako se
za pokuaj toga djela kanjava. U ovakvom sluaju i podstreka i uinitelj pokuaja se mogu blae kazniti
nego za svreno krivino djelo. Podstreka se moe i osloboditi od kazne u sluaju ako dobrovoljno
sprijei uinjenje krivinog djela.
Nehatno podstrekavanje koje je praktino mogue nije kanjivo.

94

Podstrekavanje i sticaj
Kod uinjenja krivinog djela jedna osoba moe da uestvuje u razliitim djelatnostima i da ostvari
vie vrsta sauesnitva. Tako jedna osoba moe najprije, da podstrekne drugu na uinjenje krivinog
djela, zatim, da nabavi sredstva za uinjenje tog djela i najzad, da uestvuje u izvoenju radnje
uinjenja. U ovakvom sluaju postoji prividan realni sticaj sauesnitva gdje tei oblik konzumira laki
oblik. Po principu konzumpcije podstrekavanje e biti konzumirano od uiniteljstva, a pomaganje od
uiniteljstva i podstrekavanja. Prema tome, ne moe doi do sticaja izmeu podstrekavanja i nekog
oblika sauesnitva kod uinjenja istog krivinog djela.
Sticaj je, meutim, mogu kod samog podstrekavanja. Tako, kad jedna osoba sa jednom radnjom
navoenja podstrekne jednu ili vie osoba na uinjenje vie krivinih djela postojae idealni sticaj
podstrekavanja. Ako pak ista osoba sa vie radnji navoenja podstrekne jednu ili vie osoba na uinjenje
vie krivinih djela, bez obzira da li su ona uinjena u idealnom ili realnom sticaju od strane uinitelja,
postojae realni sticaj podstrekavanja. Nema realnog sticaja ako podstreka sa vie radnji navede jednu
ili vie osoba na uinjenje jednog krivinog djela.
Mogue je i produeno podstrekavanje. Tako produeno podstrekavanje postoji kada podstreka u
vie mahova navodi jednu osobu na uinjenje istog ili istorodnog krivinog djela koje ova vie puta i ini
ali prema istom pasivnom subjektu i to U jednom odreenom vremenskom periodu. Uvjeti za postojanje
produenog podstrekavanja su isti, kao i za postojanje produenog krivinog djela. Za postojanje
produenog podstrekavanja bitno je da je i uinitelj ostvario vie prouzrokovanja bez obzira na to da li e i
on odgovarati za produeno krivino djelo ili za djela u realnom sticaju.
Neuspjelo podstrekavanje
Ono postoji u tri sluaja: 1) kada podstreka svojim navoenjem ne uspije da stvori, odnosno uvrsti
odluku kod podstrekavanog, 2) kada podstreka uspije da stvori ili uvrsti odluku kod podstrekavane
osobe, ali ova iz bilo kog razloga ne pristupi uinjenju krivinog djela i 3) kada podstreka stvori ili uvrsti
odluku kod podstrekavane osobe, ali ova svojom radnjom ostvari neko drugo krivino djelo nezavisno od
radnje podstrekavanja.
Podstrekavanje kao samostalno krivino djelo
U nekim sluajevima krivini zakoni predviaju navoenje na uinjenje krivinog djela kao radnju
uinjenja samostalnog krivinog djela. U takvim sluajevima podstrekavanje ne predstavlja oblik
sauesnitva, ve samostalno krivino djelo. To su npr. krivina djela organiziranje grupe i podstrekavanje
na uinjenje krivinih djela genocida, zloina protiv ovjenosti i ratnih zloina, navoenje na samoubistvo i
pomaganje u samoubistvu; pozivanje na nasilnu promjenu ustavnog ureenja.
Ukoliko je podstrekavanje zakonom odreeno kao krivino djelo onda sama radnja podstrekavanja
predstavlja samostalno krivino djelo koje moe biti ostvareno kao svreno djelo ili moe da ostane u
pokuaju. Krivino djelo je svreno ako je radnja podstrekavanja dovrena, a to je u sluaju kada je
izvreno uticanje na podstrekavanog, a pri tome je bez znaaja da li je to uticanje bilo uspjeno ili
bezuspjeno. Prema tome, i uspjelo i neuspjelo podstrekavanje predstavljaju svreno krivino djelo
podstrekavanja. Pokuaj podstrekavanja postoji u sluaju kada je radnja podstrekavanja preduzeta, ali iz
bilo kog razloga nije dolo do uticanja na volju onog na koga se podstrekavanje odnosilo (npr. kada
napisano i upueno pismo nije stiglo u ruke adresata).
7. Pomaganje
Pomaganje je umiljajno preduzimanje radnje kojom se doprinosi uinitelju da uini odreeno
krivino djelo (lan 25. KZ Kosova. Radnja pomaganja se sastoji u preduzimanju takvih djelatnosti
kojima se ne ostvaruje radnja uinjenja, ve se doprinosi njenom ostvarenju. Za razliku od
uiniteljstva, pomaganjem se ne ostvaruje uzrok nego samo uvjet posljedice.

95

Djelatnosti koje ine pomaganje nalaze se izvan radnje uinjenja. Prema tome, pomaga ne
sudjeluje u ostvarivanju radnje uinjenja, ve samo doprinosi njenom uspjenom ostvarenju od
strane uinitelja. To doprinoenje se sastoji u stvaranju pogodnih uvjeta i pretpostavki za
preduzimanje radnje uinjenja i prouzrokovanje posljedice krivinog djela.
Pomaganje moe postojati samo onda kada kod uinitelja ve postoji odluka za uinjenje
krivinog djela. Otuda, ako takve odluke nema, onda nema ni pomaganja. U takvom sluaju moe
postojati podstrekavanje, ali ne i pomaganje. Iz ovoga proizlazi i osnovna razlika izmeu
podstrekavanja i pomaganja, jer podstrekavanje moe postojati samo dok odluka za uinjenje djela
nije donijeta, a pomaganje tek poto je takva odluka donijeta od strane uinitelja djela.
S druge strane, pomaganje moe postojati prije uinjenja i za vrijeme uinjenja krivinog djela,
ali ne i poslije toga. Izuzetno, pomaganje moe da postoji i poslije preduzete radnje uinjenja, ali
prije nego to nastupi posljedica djela. To je tzv. meupomo. Pomaganje koje se prua poslije
ostvarenja krivinog djela ima karakter samostalnog krivinog djela. Ali i u ovom sluaju moe to biti
pomaganje pod uvjetom da je pomo unaprijed obeana prije uinjenja djela.
I za postojanje pomaganja nuno je da postoji odreeni odnos izmeu pomagaa i uinitelja
djela, kao i izmeu pomagaa i krivinog djela ije se ostvarenje pomae. Pomaga mora da zna da
postoji osoba koja e uiniti krivino djelo i kojoj on treba da prui pomo preduzimanjem djelatnosti
koje omoguuju ili olakavaju uinjenje toga djela. Pri tome nije nuno da on lino poznaje uinitelja,
dovoljno je da zna da e to biti jedna od osoba iz odreenog kruga. S druge strane, pomaganje mora
biti usmjereno na uinjenje jednog odreenog krivinog djela. Pomaga treba da zna da doprinosi
uinjenju odreenog krivinog djela. Konano, i za postojanje pomaganja potreban je umiljaj
pomagaa.
S obzirom da se pomaganje moe preduzeti razliitim djelatnostima, sami su krivini zakoni u
stavu 2. odredili da se kao pomaganje naroito smatraju slijedee radnje: 1) davanje savjeta ili
uputstava kako da se uini krivino djelo; 2) stavljanje uinitelju na raspolaganje sredstava za
uinjenje krivinog djela; 3) otklanjanje prepreka za uinjenje krivinog djela i 4) unaprijed obeano
prikrivanje krivinog djela, uinitelja sredstava kojima je djelo uinjeno odnosno tragova krivinog
djela i predmeta koji su pribavljeni krivinim djelom. U preduzimanju djelatnosti kojima se doprinosi
uinjenju krivinog djela i ostvaruje pomaganje moe uestvovati i vie osoba pa tada postoji
sapomaganje.
Vrste pomaganja
Postoji vie vrsta pomaganja s obzirom na: karakter djelatnosti, nain pruanja pomoi, vrijeme
pruanja pomoi i nain uinjenja djelatnosti pomaganja.
S obzirom na karakter djelatnosti, pomaganje moe biti fiziko i psihiko. Fiziko pomaganje
postoji kada se preduzimaju djelatnosti fizikog, materijalnog karaktera kojima se doprinosi
ostvarenju krivinog djela (nabavljanje sredstava za uinjenje krivinog djela, uklanjanje prepreka,
osmatranje objekta na kome e se uiniti djelo, smjetaj uinitelja prije uinjenja djela). Psihiko
pomaganje postoji kada se preduzimaju djelatnosti psiholoke prirode (davanje savjeta i uputstava
za uinjenje krivinog djela, hrabrenje uinitelja da istraje u uinjenju djela, davanje obeanja u vezi
sa prikrivanjem tragova uinjenja djela ili predmeta pribavljenih krivinim djelom).
Prema nainu pruanja pomoi pomaganje moe biti neposredno i posredno. Neposredno
pomaganje postoji kada pomaga sam preduzima djelatnosti kojima omoguava, olakava ili
doprinosi uinitelju uinjenje krivinog djela. Posredno pomaganje meutim, postoji kada pomaga
prua pomo uinitelju djela preko druge osobe, odnosno posrednog pomagaa. Posredno
pomaganje postoji i onda kada jedna osoba prua pomo neposrednom pomagau ili neposrednom
podstrekau. Tako, posredni pomaga e biti osoba koja daje savjete i uputstva neposrednom
pomagau kako da pomogne uinitelju u uinjenju krivinog djela. Podstrekavanje na pomaganje je
takoe posredno pomaganje a isto tako i pomaganje u podstrekavanju.

96

S obzirom na vrijeme pruanja pomoi razlikuje se prethodno, istovremeno i naknadno


pomaganje. Prethodno pomaganje postoji kada pomaga preduzima djelatnosti kojima prua pomo
uinitelju djela prije nego to je ovaj preduzeo radnju uinjenja. Istovremeno pomaganje postoji
kada pomaga prua pomo uinitelju za vrijeme uinjenja radnje krivinog djela. Naknadno
pomaganje postoji kada se poslije uinjenog krivinog djela uinitelju daje sklonite, sakrivaju stvari,
uklanjaju tragovi, itd. Ovo naknadno pomaganje predstavlja sauesnitvo samo ako je unaprijed
obeano.
Postoji i jedan poseban sluaj pruanja pomoi uinitelju poslije uinjenog krivinog djela koji se
naziva doticaj sa krivinim djelom, prikrivanje (ili podravanje). Doticaj se moe ostvariti na vie
naina: prikrivanjem uinitelja krivinog djela, tragova krivinog djela, sredstava kojima je djelo
uinjeno, predmeta pribavljenih krivinim djelom, ali i prikrivanjem samog krivinog djela.
Prikrivanje se u ranijoj pravnoj teoriji smatralo pomaganjem u pravom smislu te rijei. No, u novije
vrijeme napueno je ovo shvatanje jer je praktino nemogue sauestvovanje u krivinom djelu koje
je uinjeno, gdje je, dakle, ve nastala zabranjena posljedica. U ovakvom sluaju je iskljuena svaka
uvjetovanost ostvarene posljedice radnjom pomaganja.
Prikrivanje moe biti stvarno (gdje se sakrivaju tragovi ili predmeti krivinog djela) i lino
(pomaganje uinitelju krivinog djela da ne bude otkriven i uhapen, odnosno osuen). Dakle samo
prikrivanje ne predstavlja pomaganje u krivinopravnom smislu, ali obeano prikrivanje ako je
uinjeno prije uinjenja krivinog djela predstavlja pomaganje kao oblik sauesnitva. Prikrivanje ako
nije ranije obeano, uinitelju, kanjava se samo ako je u zakonu predvieno kao samostalno
krivino djelo.
Najzad, prema nainu uinjenja djelatnosti pomaganje moe biti pozitivno i negativno. Pozitivno
pomaganje se ostvaruje injenjem (aktivnom radnjom), a negativno pomaganje neinjenjem.
Pomaganje neinjenjem moe biti ostvareno samo u sluaju kada postoji obaveza pomagaa na
injenje.
Krivina odgovornost i kanjivost pomagaa
Krivina odgovornost pomagaa u smislu lana 25. KZ Kosova postoji samo kada on postupa sa
umiljajem. Nehatno pomaganje ne predstavlja pomaganje u krivinopravnom smislu. Pomaganje
moe biti uinjeno sa neposrednim (direktnim) ili posrednim (eventualnim) umiljajem. Neposredni
umiljaj postoji u sluaju kada je pomaga znao da svojom radnjom doprinosi uinjenju krivinog
djela i htio da njenim uinjenjem ostvari taj doprinos. Posredni umiljaj postoji u sluaju kada je
pomaga bio svjestan da svojom radnjom moe doprinijeti uinjenju krivinog djela pa uinjenjem
radnje pristaje da ostvari taj doprinos.
Umiljaj kod pomagaa treba da sadri svijest o svim obiljejima bia krivinog djela. Drugim
rjeima, pomaga mora biti svjestan svih onih stvarnih okolnosti djela kojih mora biti svjestan i
uinitelj djela. Svijest o protivpravnosti pomaganja u djelu uinitelja, o njegovim linim svojstvima i
okolnostima zahtjeva se samo onda kada se protivpravnost, lino svojstvo ili okolnost pojavljuju kao
elemenat bia odreenog krivinog djela. Kod krivinih djela kod kojih se trai namjera ili pobuda, za
odgovornost pomagaa dovoljno je da ta namjera ili pobuda postoje kod uinitelja i da je to njemu
poznato. Ako u ovakvom sluaju namjera ili pobuda postoji kod pomagaa, a ne i kod uinitelja tada
ni pomaga nee odgovarati za to djelo, ve za ono za koje e odgovarati i uinitelj. Pomaga ne
moe biti posredni uinitelj krivinog djela osim u posebnim zakonom izriito predvienim
sluajevima.
Pomaga treba da zna da svojom radnjom pomae uinitelju da ostvari krivino djelo to
znai da on mora da zna za postojanje uinitelja, ali ne mora da zna tano ko je taj uinitelj. Ali za
postojanje krivine odgovornosti pomagaa nije odluno da je i uinitelj postupao sa umiljajem kod
uinjenja krivinog djela. On moe biti krivino odgovoran i onda kada je uinitelj uinio djelo iz
nehata.

97

Ako je uinitelj uinio krivino djelo, onda e se pomaga kazniti za to djelo kao da ga je sam
uinio, ali se moe i blae kazniti. Omoguavanje blaeg kanjavanja pomagaa proizlazi iz injenice
to on nije ni intelektualni ni faktiki autor krivinog djela, ve osoba koja je doprinijela njegovom
ostvarenju. Blae kanjavanje pomagaa je fakultativno, to znai da njegova primjena zavisi od
ocjene suda u svakom konkretnom sluaju. Ukoliko je krivino djelo ostalo u pokuaju pomaga e
se kazniti kao za pokuaj, pod uvjetom da se za pokuaj toga djela kanjava.
Najzad, pomaga moe biti i osloboen od kazne ukoliko dobrovoljno sprijei uinjenje krivinog
djela (lan 27. stav 2. KZ Kosova).
Pomaganje i sticaj
U uinjenju krivinog djela ne moe postojati sticaj izmeu pomaganja i nekog drugog oblika
sauesnitva zato to je pomaganje kao najlaki oblik sauesnitva konzumirano od ostalih oblika.
Prema tome, jedna osoba moe biti krivino odgovorna za pomaganje samo onda ako nije ostvarila i
neki drugi oblik sauesnitva u istom krivinom djelu.
Meutim, mogu je idealni i realni sticaj kod samog pomaganja. Tako idealni sticaj postoji ako
pomaga sa jednom pomagakom radnjom doprinese uinjenju vie krivinih djela, bez obzira na to
da li su ona uinjena u idealnom ili realnom sticaju i bez obzira da li su uinjena od jedne ili vie
osoba. Realni sticaj postoji kada pomaga sa vie radnji pomaganja doprinese ostvarenju vie
krivinih djela. Nema realnog sticaja ako je pomaga preduzeo vie radnji pomaganja u uinjenju
jednog krivinog djela. Tu postoji sticaj djelatnosti, a ne sticaj pomaganja.
Moe postojati i produeno pomaganje kada pomaga u vie mahova prua pomo jednoj osobi
radi uinjenja vie istih ili istorodnih krivinih djela prema istom pasivnom subjektu. Za postojanje
produenog pomaganja nije bitno da li je uinitelj ostvario produeno krivino djelo ili vie krivinih
djela u realnom sticaju.
Neuspjelo pomaganje
Neuspjelo pomaganje postoji kad pomaga ostvari radnju pomaganja, a pomognuti (uinitelj) ne
preduzme radnju uinjenja ili uini krivino djelo nezavisno od radnje pomaganja. Za neuspjelo
pomaganje se ne kanjava.
Pomaganje kao samostalno krivino djelo
U nekim zakonom izriito predvienim sluajevima pomaganje se inkriminira kao samostalno
krivino djelo. To znai da samim preduzimanjem radnje pomaganja postoji krivino djelo za koje
zakon propisuje odreenu vrstu i mjeru kazne. Takav je sluaj npr. kod krivinih djela: navoenje na
samoubistvo i pomaganje u samoubistvu; omoguavanje zakljuenja nedozvoljenog braka;
omoguavanje uivanja opojnih droga; finansiranje teroristikih aktivnosti; pomo uinitelju poslije
uinjenog krivinog djela.
Pomaganje moe biti inkriminirano kao krivino djelo i u sluaju kada se uinitelj djela ne
kanjava. Takav je sluaj sa krivinim djelom pomaganje u samoubistvu koje je ostalo u pokuaju,
iako se osoba koja je uinila pokuaj samoubistva ne kanjava, ili kod krivinog djela protivpravnog
prekida trudnoe inkriminirano je pomaganje bremenitoj eni u vrenju pobaaja iako se bremenita
ena ne kanjava za vrenje pobaaja nad sobom. Ova dva sluaja predstavljaju izuzetak od pravila
da pomaga ne moe biti posredni uinitelj.
Pomaganje kao sauesnitvo i pomaganje kao samostalno krivino djelo se iskljuuju i ne moe
doi do sticaja. Ukoliko je pomo unaprijed obeana, pa se i ostvari poslije uinjenog djela postojae
pomaganje kao sauesnitvo, a ukoliko pomo nije unaprijed obeana onda e postojati pomaganje
kao samostalno krivino djelo, odnosno kao pomo uinitelju poslije uinjenja krivinog djela.

98

KRIVINE SANKCIJE
I POJAM I VRSTE KRIVINIH SANKCIJA
1. Pojam krivinih sankcija
Krivine sankcije su zakonom odreene mjere drutvenog reagiranja protiv uinitelja krivinog
djela koje primjenjuju dravni organi u cilju zatite drutva, odnosno najznaajnijih drutvenih
dobara i vrijednosti od svih oblika i vidova kriminaliteta. One se javljaju kao prinudne mjere koje
primjenjuje drava kao predstavnik drutva prema uinitelju krivinog djela i predstavljaju reakciju
protiv uinitelja zbog uinjenja krivinog djela kojim se nanosi teta drutvu. Takva reakcija ima za
cilj da sprijei ovog uinitelja da ubudue nastavi sa injenjem krivinih djela kao i da utie na druge
potencijalne uinitelje da se uzdravaju od injenja takvih akata.
Iako se injenjem krivinih djela nanosi teta i drutvu i pojedincu, jer se njime povreuju i
ugroavaju ne samo dobra koja pripadaju drutvu ve i dobra koja pripadaju pojedincu, primjena
krivinih sankcija ne zavisi od volje oteenih pojedinaca. One se ne primjenjuju u ime i u interesu
pojedinaca, ve u ime i u interesu drutva kao zajednice. titei interese zajednice primjenom
krivinih sankcija prema uiniteljima krivinih djela, drava istovremeno titi i interese pojedinaca
kao lanova zajednice. Prema tome, krivine sankcije predstavljaju represivnu reakciju koju
preduzima drava kao predstavnik odreenog drutva u cilju njegove zatite i zatite pojedinaca od
tetnih posljedica koje im se nanose injenjem krivinih djela.
To znai da je krivina sankcija prinudna mjera za zatitu drutva od kriminaliteta, koju izrie
sud uinitelju krivinog djela, u postupku i pod uvjetima i na naine koji su odreeni zakonom, a koja
se sastoji u oduzimanju ili ograniavanju slobode i prava ili upozorenju uinitelju da e mu sloboda ili
prava biti oduzeti ili ogranieni ako ponovo uini krivino djelo. I neki drugi autori na slian nain
odreuju pojam krivine sankcije. Tako se krivina sankcija moe definirati kao represivna mjera
koja se u cilju suzbijanja kriminaliteta primjenjuje prema uiniteljima protivpravnih djela koja su u
zakonu predviena kao krivina djela na osnovu odluke suda donijete nakon provedenog krivinog
postupka. Pored toga pod krivinom sankcijom se moe smatrati pravno organizirana prinudna mjera
koja se primjenjuje prema osobi koja je povrijedila krivinopravnu normu.
2. Opi elementi krivine sankcije
Sve krivine sankcije imaju zajednike karakteristike koje ine ope elemente krivine sankcije:
1) Primjena krivinih sankcija je vezana za postojanje krivinog djela. Naime, krivine sankcije se
mogu primjeniti samo prema osobi koja je uinila krivino djelo i za koju je to dokazano u krivinom
postupku od strane nadlenog suda.
2) Princip zakonitosti kao osnovni princip savremenog krivinog prava znai da krivine sankcije
moraju biti odreene u zakonu. Uinitelju krivinog djela ne moe biti izreena kazna ili druga
krivinopravna sankcija koja nije odreena zakonom po vrsti i mjeri i ako nije odreen organ za
njeno izricanje. Time se prua zatita graanima od eventualne zloupotrebe i arbitrernosti dravnih
organa.
3) Krivine sankcije mogu biti izreene samo od strane suda u zakonom odreenom postupku koji
omoguava da se krivina sankcija saobrazi teini i okolnostima uinjenja krivinog djela te
drutvenoj opasnosti njegovog uinitelja. U naoj zemlji sankcije izriu redovni sudovi.
4) Krivine sankcije imaju karakter prinude protiv uinitelja krivinog djela.

99

Primjenjuju se protiv njegove volje i sastoje se u oduzimanju ili ograniavanju odreenih sloboda ili
prava i to samo u mjeri koja odgovara prirodi i sadrini te sankcije i samo na nain kojim se
osigurava potovanje linosti uinitelja i njegovo ljudsko dostojanstvo u skladu sa meunarodnim
pravom.
5) Sve krivine sankcije imaju istu svrhu, a to je prema lanu 34. KZ Kosova: a) spreavanje
uinitelja od injenja krivinih djela u budunosti i njegovo rehabilitovanje i b) odvraanje drugih
osoba od injenja krivinih djela.
3. Vrste krivinih sankcija
Savremeno krivino pravo poznaje vie krivinih sankcija koje su razliite po sadrini, prirodi i
karakteru dejstva. Svaka krivina sankcija predstavlja posebnu mjeru drutvene reakcije za borbu
protiv kriminaliteta, dok sve zajedno, one ine sistem krivinih sankcija. Prema tome, sistem
krivinih sankcija je skup svih prinudnih mjera predvienih u krivinom zakonodavstvu jedne zemlje
koje se primjenjuju prema uiniteljima krivinih djela pod uvjetima i na nain kako je zakonom
odreeno.
Kakav e biti sistem krivinih sankcija, tj. koje i kakve e sve sankcije postojati u jednom
drutvu, zavisi od brojnih faktora, a naroito od odnosa koji vladaju u odreenom drutvu, od obima,
dinamike i strukture kriminaliteta, kriminalne politike, stepena demokratskog razvoja i demokratskih
tradicija itd. Poto sistem krivinih sankcija zavisi od strukture i dinamike kriminaliteta odnosno
drutvenih potreba, podloan je estim promjenama pa se smatra najdinaminijom oblasti krivinog
prava. Upravo u sistemu krivinih sankcija i nainu njihove primjene, bilo je toliko izmjena da se
moe rei da je historija krivinog prava zapravo historija krivinih sankcija.
Savremeno krivino pravo poznaje vie vrsta krivinih sankcija od kojih su najpoznatije: kazne,
mjere sigurnosti, odgojne mjere, uvjetna osuda, sudska opomena kao i razne parapenalne sankcije.
Privremeni krivini zakon Kosova poznaje slijedee krivine sankcije: 1) kazne, 2) sudsku
opomenu i 3) mjere obaveznog lijeenja.

II KAZNA
1. Pojam i elementi kazne
Poto je kazna mjera drutvenog reagiranja protiv uinitelja krivinog djela koja je odreena
pravnim propisima ona se mora posmatrati kao jedinstvena materijalno-formalna pojava. Drugim
rijeima, pojam kazne mora da odrazi istovremeno njenu sutinu, njen drutveni zadatak kao i njena
pravna obiljeja, tj. formu u kojoj se pojavljuje. Polazei od jedinstva materijalnih i formalnih
elemenata kazna se odreuje kao prinudna mjera predviena u zakonu koju izrie sud krivino
odgovornom uinitelju krivinog djela u cilju zatite osnovnih sloboda i prava ovjeka te drugih prava
i drutvenih vrijednosti zajamenih i zatienih ustavom i meunarodnim pravom odnosno pravnim
poretkom, a koja se sastoji u oduzimanju ili ograniavanju njegovih sloboda i prava.
Opi elementi kazne
Iz ovako odreenog pojma kazne, proizlaze osnovni ili opi elementi kazne:
1) Kazna kao prinudna mjera predstavlja zlo koje se nanosi uinitelju zbog uinjenja krivinog djela,
a koje se sastoji u oduzimanju ili ograniavanju njegovih sloboda ili prava;
2) Kazna ima odreenu svrhu koja se eli postii njenim izvrenjem: a) da se izrazi drutvena osuda

100

uinjenog krivinog djela, b) da se utie na uinitelja da ubudue ne ini krivina djela, c) da utie na
druge da ne ine krivina djela i 4) da utie na svijest graana o pogibeljnosti krivinih djela i
pravednosti kanjavanja njihovih uinitelja ;
3) Kazna mora biti odreena zakonom. Ovo je naelo zakonitosti kazne kojim se prua garancija
graanima od zloupotreba i arbitrernosti. To znai da se kazna ne moe odrediti
nijednim
podzakonskim aktom, ve samo zakonom;
4) Primjena kazne je zavisna od postojanja krivinog djela i krivine odgovornosti uinitelja. Kazna
ne moe biti izreena osobi koja nije uinila krivino djelo ili nije krivino odgovorna ili nije dokazano
da ga je ona uinila;
5) Kazna moe biti izreena samo od strane suda i to u zakonom odreenom postupku koji garantira
pravilnost njenog izricanja.
Relativni elementi kazne
Pored opih elemenata kod nekih kazni se javljaju i relativni elementi koji imaju karakter
nestalnih, varijabilnih elemenata:
1) Kazna treba da je lina tako da pogaa samo uinitelja krivinog djela, a ne i druge njemu bliske
osobe. Meutim, koliko god se nastojalo na ispunjenju ovog zahtjeva skoro svaka kazna posredno
pogaa i druge osobe (lanove porodice, srodnike);
2) Kazna treba da je ovjena, tj. humana, to znai da ne smije da se sastoji u torturi, muenju i
neovjenom postupanju prema uinitelju krivinog djela;
3) Kazna treba da bude moralna, tj. da ne demoralira uinitelja krivinog djela;
4) kazna treba da je srazmjerna teini uinjenog krivinog djela i drutvenoj opasnosti uinitelja;
5) Kazna treba da je djeljiva, tako da se moe izrei u manjem ili veem iznosu u zavisnosti od
teine krivinog djela, okolnosti pod kojima je ono uinjeno i opasnosti uinitelja djela;
6) Kazna treba da je opoziva to znai da u sluaju nezakonitog izricanja moe biti ukinuta. Takva
mogunost postoji kod kazne lienja slobode dok traje njeno izvrenje i kod novane kazne. Ovo
obiljeje kazne ima veliki znaaj zbog mogunosti da izreena kazna bude rezultat sudske zablude;
7) Kazna treba da je popravljiva da se mogu otkloniti posljedice koje proizlaze iz njene prirode. Ova
karakteristika je takoe od znaaja zbog mogunosti nezakonitog izricanja kazne usljed sudske
zablude ili na bazi lanih dokaza. Novana kazna je popravljiva dok kazna zatvora nije, jer se vrijeme
provedeno u zatvoru ne moe vratiti , ve se samo novanim iznosom nadoknauje neosnovano
lienje slobode;
8) Kazna treba da je zamjenjiva pa u sluaju potrebe ona moe biti zamjenjena blaom vrstom
kazne od one koja je izreena u presudi.
2. Pravni osnov kazne
U teoriji krivinog prava se rano postavilo pitanje o pravnom osnovu kazne. Pitanje se svodi na
davanje odgovora: na osnovu ega drutvo - drava ima pravo na kanjavanje uinitelja krivinog
djela, odakle izvire pravo drave na kanjavanje ius puniendi. Praktian znaaj ovog pitanja se
sastoji u tome da se odrede granice krivinopravne represije odnosno granice prava drave na
primjenu kazne. U odgovoru na ovo filozofsko, politiko i pravno pitanje razvilo se vie teorija od
kojih su najpoznatije slijedee: 1) idealistike teorije, 2) teorije drutvenog ugovora, 3) pravne
teorije i 4) socioloke teorije.
Prema idealistikim teorijama osnov prava drave na kanjavanje jeste zahtjev apsolutne
pravde. Apsolutna pravda je misaona kategorija iz koje izvire pravo drave uope, pa i pravo na
primjenu kazne. Uinjenjem krivinog djela dolazi do naruavanja apsolutne pravde koja se moe
ponovo uspostaviti samo primjenom kazne prema uinitelju krivinog djela. Apsolutna pravda se
moe shvatiti na razliite naine pa se u okviru ove teorije razlikuju tri shvatanja. To su: a) teorija
boanske pravde, b) teorija moralne pravde i c) teorija zakonske pravde.
Prema teoriji boanske pravde pravo na kanjavanje je boanskog porijekla, ali je stvaranjem

101

drave na nju prenijeto ovo pravo od strane boanstva. Prema tome, drava je samo prosti izvrilac
jednog boanskog prava koje je imperativnog karaktera jer se sastoji u zahtjevu da se kazni svako
ko krenjem propisa uini neko krivino djelo.
Teorija moralne pravde smatra da osnov prava drave na primjenu kazne izvire iz moralnih
normi koje vladaju svijetom i koje se nalaze u svijesti svakog ovjeka. Po Kantu moralne norme su
sadrane u svijesti svakog ovjeka koji posjeduje zdrav razum, pa je stoga svaki razuman ovjek u
stanju da procjenjuje svoje postupke i ocjenjuje ta je dozvoljeno, a ta nije. Protiv onoga koji se
nedozvoljeno ponaa u svijesti svakog ovjeka se javlja zahtjev za primjenu kazne koji ima karakter
kategorikog imperativa.
Teorija zakonske pravde (Hegel) smatra da je osnov prava na kaznu u dijalektikoj nunosti. U
dravi kao najviem obliku dijalektikog razvitka apsolutne ideje postoji jedno utvreno zakonsko
pravo. injenjem krivinih djela ovo se pravo negira, pa prema takvoj osobi mora biti primjenjena
kazna koja bi negirala uinjeno krivino djelo nepravo i ponovo uspostavila povrijeeno. Dakle,
krivino djelo je negacija prava, a kazna je negacija negacije ime se ponovo uspostavlja narueni
pravni poredak.
Teorija drutvenog ugovora (Ruso, Grocijus, Lok, Hobs) smatra da su pojedinci kao lanovi
drutva na odreenom stepenu drutvenog razvitka shvatili da vie nisu u stanju da se pojedinano
brinu i staraju o zatiti svojih dobara i interesa. Pred naletom kriminaliteta oni su odluili da obrazuju
dravu i na nju prenesu svoja prava na zatitu od nedozvoljenih i protivpravnih ponaanja. Odriui
se tako prava na kanjavanje u korist drave pojedinci su istovremeno pristali da sami budu kanjeni
ako prekre zakon i uine krivino djelo. Prema tome, osnov prava na kanjavanje se nalazi u
drutvenom ugovoru pojedinaca kojim je osnovana drava.
Pravne teorije o pravnom osnovu kazne rjeenje ovog pitanja nalaze u propisima pozitivnog
prava. Drava ima ovlatenje da donosi propise kojim ureuje ivot ljudi, pa iz toga proizlazi i
ovlatenje drave da osigura vrenje prava. To znai da drava ima pravo da donosi propise kojim se
normira ponaanje pojedinaca, da izdaje zapovjesti, da trai poslunost od graana ali i da kanjava
za neposlunost i krenje propisa. Jedan od pristalica ove teorije Binding smatra da drava ima pravo
na nunu odbranu prema uiniteljima krivinih djela koji su prekrili neku pravnu normu i ugrozili
pravom zatieno dobro.
Socioloke teorije osnov prava na kanjavanje nalaze u drutvenoj ili socijalnoj funkciji krivinog
prava. Prema utilitaristikoj teoriji (Bentam) kazna ima svoje opravdanje u korisnosti njene
primjene. Prema Listu pravni osnov kazne izvire iz nunosti za odravanje pravnog poretka i
sigurnosti drave. Potreba drave za primjenom kazne proizlazi iz nunosti da se osiguraju i zatite
najznaajnija drutvena dobra i vrijednosti od svih oblika povreivanja i ugroavanja.
3. Cilj kazne
U teoriji krivinog prava se takoe odavno postavilo pitanje ta predstavlja cilj kanjavanja, tj.
ta se eli i ta se moe postii primjenom kazne prema uiniteljima krivinih djela. U davanju
odgovora na ovo pitanje razvile su se razne teorije: 1) apsolutne, 2) relativne i 3) mjeovite
(eklektike) teorije.
Prema apsolutnim teorijama, cilj kazne je odmazda, represija prema uinitelju zbog uinjenog
djela. injenjem krivinih djela uinitelj nanosi zlo drutvu, a drutvo njemu vraa zlo primjenom
kazne. Zlo koje se nanosi uinitelju primjenom kazne, on treba da iskusi kroz ispatanje. Prema
tome, cilj kazne jeste odmazda sa stanovita drutva odnosno ispatanje sa stanovita uinitelja.
Relativne teorije odbacuju shvatanje da je odmazda jedini cilj kazne te smatraju da je ona
sredstvo za zatitu drutva od kriminaliteta. Svrha kazne je u njenoj drutvenoj korisnosti, tj. u tome
to ona moe da poslui kao efikasno sredstvo za suzbijanje kriminaliteta (utilitaristika funkcija).

102

Osnovni cilj kazne jeste spreavanje injenja krivinih djela ubudue. Ne kanjava se uinitelj zato
to je zgrijeio ve zato da ne bi dalje grijeio. Zavisno od toga kako se ovaj cilj ostvaruje razlikuju
se: 1) teorije individualne ili specijalne prevencije i 2) teorije ope ili generalne prevencije.
Teorije individualne ili specijalne prevencije smatraju da je cilj kazne spreavanje uinitelja da
ubudue ini krivina djela. Taj cilj se postie primjenom posebnih sredstava i metoda uticanja na
uinitelja koji su podobni da utiu na njega tako da on ubudue ne ini krivina djela. S obzirom na
metod kojim se moe izvriti ovaj uticaj razlikuju se tri varijante ove teorije: a) teorija zastraenja,
b) teorija popravljanja i c) teorija starateljstva.
Prema teoriji zastraenja, kazna treba da bude primjenjena na takav nain da kod uinitelja
djela izazove strah tako da ga odvrati da ubudue ini krivina djela.
Teorija popravljanja polazi od pretpostavke da je uinitelj djela linost kod koje preovladavaju
negativne osobine, te bi kaznom trebalo djelovati na te negativne karakterne osobine u cilju njihovog
guenja i razvijanja pozitivnih osobina. Da bi se to postiglo kazna mora biti sredstvo za popravljanje,
sredstvo koje se moe mijenjati i prilagoavati psiholokim osobinama i linosti uinitelja krivinog
djela.
Po teoriji starateljstva, uinitelj djela je neotporna linost na spoljne izazove, pa stoga povodljiva
za injenje krivinih djela. Kanjavanjem, on se stavlja pod starateljstvo dravnih organa pravosua i
javne sigurnosti koji imaju za zadatak da ga osposobe da se vlada prema pravnim propisima drutva
i da potuje norme pravnog poretka i drutvene discipline.
Teorije generalne prevencije smatraju da je cilj kazne da utie na iroke mase graana da se
uzdre od injenja krivinih djela. Ovakvim djelovanjem kazne unaprijed se spreavaju graani koji
su skloni injenju krivinih djela da ista ne uine i time izbjegnu primjenu kazne. S obzirom na nain
kako se ovaj cilj moe postii razlikuju se tri varijante: 1) teorija opeg zastraenja predvianjem
kazne, 2) teorija opomene i 3) teorija zastraenja izvrenjem kazne.
Prema teoriji opeg zastraenja predvianjem kazne (teoriji psiholoke prinude) predoava se
svakom graaninu zlo koje e ga snai ako bude uinio krivino djelo. Prijetnja kaznom djeluje kao
psiholoka prinuda na sve potencijalne delinkvente da se uzdre od krenja propisa i da ne ine
krivina djela.
Po teoriji opomene predvianjem kazne (teoriji moralne prinude) opominju se graani da je
injenje krivinih djela nemoralno i zabranjeno, pa stoga kanjivo. Kazna time suzbija nemoralne
osobine koje postoje kod pojedinih graana i podie nivo opeg morala drutva.
Teorija zastraenja izvrenjem kazne smatra da se prevencija kriminaliteta najbolje postie
izvrenjem kazne prema osuenicima. To izvrenje mora biti takvo da moe izazvati strah u
masama. Da bi se to postiglo kazne treba da budu izvravane javno i svirepo ili na takav nain koji
moe biti saznat i od drugih graana.
Mjeovite (eklektike) teorije su nastale spajanjem elemenata apsolutnih i relativnih teorija.
Prema ovom shvatanju cilj kazne se ne moe ostvariti samo odmazdom niti, pak, samo prevencijom.
Kazna mora da ima za cilj prevenciju, dakle spreavanje injenja krivinih djela ubudue. No, kazna
se uvijek primjenjuje povodom uinjenog krivinog djela prema njegovom uinitelju i nuno
predstavlja prinudnu, retributivnu mjeru (mjeru ogranienja ili oduzimanja sloboda ili prava).
Kanjava se zato to se zgrijeilo, ali i zato da se ne bi grijeilo.
Svrha kanjavanja po naem krivinom pravu
Tumaei odgovarajue odredbe KZ Kosova proizilazi da je svrha kanjavanja: 1) da se izrazi
drutvena osuda za uinjeno krivino djelo, 2) da se utie na uinitelja da ubudue ne ini krivina
djela, 3) da se utie na ostale graane da ne ine krivina djela i

103

4) da se utie na svijest graana o pogibeljnosti krivinih djela i o pravednosti kanjavanja uinitelja.


To znai da zakonodavac polazi od shvatanja da je krajnji cilj kazne zatita drutva odnosno
drutvenih dobara i vrijednosti od kriminaliteta, a da je njen neposredni cilj dvojako odreen kao: 1)
specijalna (posebna) prevencija u vidu spreavanja uinitelja da ini krivina djela i njegovog
popravljanja, prevaspitanja i 2) opa (generalna) prevencija u vidu vaspitnog uticaja na druge
graane da ne ine krivina djela i uticanjem na njihovu svijest o pogibeljnosti injenja krivinih djela
te neophodnosti kanjavanja njihovih uinitelja odnosno kroz razvijanje i uvrivanje drutvene
odgovornosti u smislu drutvene osude uinjenih djela i njihovih uinitelja odnosno svijesti o potrebi
potovanja zakona i normi pravnog poretka uope. I drugi savremeni krivini zakonici slino odreuju
svrhu kanjavanja.

4. Sistem kazni
Sistem kazni je skup svih kazni sadranih u krivinom zakonodavstvu jedne zemlje, nain
njihovog odreivanja i njihov meusobni odnos. U cilju to efikasnije borbe protiv kriminaliteta sva
zakonodavstva predviaju vie vrsta kazni to je neophodno da bi mogla da se ostvari
individualizacija u kanjavanju, tj. da se svakom uinitelju za svako konkretno krivino djelo odredi
ona kazna sa kojom se najbolje postie svrha kanjavanja. Prema tome, postojanje veeg broja
kazni uvjetuje: 1) potreba efikasne i kvalitetne borbe protiv kriminaliteta i 2) potreba prilagoavanja
vrste i visine kazne uinitelju djela radi ostvarenja resocijalizacije.
Poto krivina zakonodavstva predviaju vie vrsta, kazni to se one mogu podijeliti prema
razliitim kriterijumima:
1) S obzirom na samostalnost u izricanju, kazne se dijele na glavne i sporedne. Glavne kazne su one
koje se mogu izrei samostalno, a sporedne kazne su one koje se ne mogu izrei samostalno, ve
samo uz glavnu kaznu;
2) S obzirom na trajanje, kazne se dijele na trajne i vremenske. Trajne (doivotne) kazne su one
koje se izriu za cio ivot osuenog. Vremenske kazne su one koje se izriu presudom suda na
odreeno vrijeme;
3) S obzirom na dobra koja kazna pogaa kazne se dijele na: kazne protiv ivota, protiv tjelesnog
integriteta, protiv slobode, protiv imovine, protiv graanskih prava itd.
4) S obzirom na nain propisivanja kazne mogu biti alternativne ili kumulativne. Kada su kazne
alternativno propisane onda sud izrie samo jednu od njih. Kumulativno su propisane kazne kada sud
izrie sve propisane kazne prema uinitelju krivinog djela.
5. Vrste kazni u krivinom pravu Kosova
Krivini zakon Kosova u lanu 35. predvia slijedee kazne: 1) glavne kazne 2) alternativne
kazne i 3) dopunske kazne. Glavne kazne su: a) kazna dugotrajnog zatvora, b) kazna zatvora i c)
novana kazna. Alternativne kazne su: a) uslovna osuda i b) polu sloboda. Dopunske kazne su: a)
novana kazna, b) liavanje prava da bude biran, c) zabrana obavljanja funkcije u javnoj
administraciji ili u javnim slubama, d) zabrana obavljanja zanimanja, aktivnosti ili dunosti, e)
zabrana upravljanja motornim vozilom, f) oduzimanje vozake dozvole, g) oduzimanje predmeta, h)
naredba za objavljivanje presude i i) protjerivanje stranca sa teritorije Kosova.

104

5.1. Glavne kazne u krivinom pravu Kosova


5.1.1. Kazna zatvora
Kazna zatvora moe se izrei kao glavna kazna i to samo onda kada je zakonom propisana za
odreeno djelo i ne moe biti kraa od petnaest dana niti dua od dvadeset godina (l. 38. KZ
Kosova). Izrie se na pune godine i mjesece, a do est mjeseci i na pune dane. Kad sud izrekne
kaznu zatvora do tri mjeseca moe narediti da ona bude zamjenjena novanom kaznom, ili uz
pristanak osuenog, drutveno-korisnim radom. Svi krivini zakoni poznaju kaznu lienja slobode
/zatvor/. On se sastoji u oduzimanju slobode kretanja osuenoj osobi za odreeno vrijeme. To je
jedina kazna lienja slobode kojom se ostvaruje zatita drutva od kriminaliteta i resocijalizacija
delinkvenata. Sa tog stanovita ona se pojavljuje kao osnovna i najvanija kazna u kaznenom
sistemu. Ona je predviena za najvei broj krivinih djela kao jedina kazna ili u alternaciji sa
novanom kaznom.
Kazna lienja slobode (zatvor) se sastoji u oduzimanju slobode kretanja uinitelju krivinog djela
za, u sudskoj presudi, odreeno vrijeme. U svim savremenim kaznenim sistemima kazna lienja
slobode zauzima centralno mjesto. Najvei broj krivinih djela zaprijeen je ovom kaznom jer ona
prua najvie mogunosti da se ostvari svrha kanjavanja koja se sastoji u prevaspitanju i
resocijalizaciji osuenog i njegovom ponovnom ukljuivanju u normalan drutveni ivot.
Kazne lienja slobode su uvedene u krivino pravo na prijedlog Bekarije. Njih je najprije uveo
francuski Krivini zakonik iz 1791. godine, od koga ih je preuzeo i Code penal iz 1810. godine odakle
su prodrle i u druga zakonodavstva. Zatvaranje koje je do tada primjenjivano imalo je karakter
osiguranja prisustva uinitelja krivinog djela da bi se nad njim izvrila smrtna ili neka tjelesna
kazna. U poreenju sa tjelesnim kaznama koje su se sastojale u muenju i sakaenju, to je
ostavljalo trajne posljedice invaliditeta, uvoenje kazne lienja slobode predstavlja veliki progres.
Problem kratkih kazni zatvora
U pravnoj teoriji posebnu kritiku doivjele su kazne lienja slobode u trajanju do est mjeseci
tzv. kratke kazne zatvora. Poev od pristalica pozitivne kole traju rasprave o opravdanosti primjene
ove vrste kazne. Protiv izricanja kratkih kazni zatvora istiu se slijedei razlozi:
1) Kratke kazne zatvora nisu pogodne za ostvarenje specijalne ni generalne prevencije, jer ne mogu
efikasno djelovati ni na uinitelja djela ni na potencijalne uinitelje s obzirom da se od ovih osoba ne
shvataju ozbiljno ni kao moralna opomena ni kao sredstvo zastraivanja;
2) Usljed kratkog trajanja ovih kazni ne postoji mogunost da se primjeni jedan ozbiljan vaspitnoprevaspitni, pedagoki tretman prema osueniku koji bi bio podoban za ostvarivanje resocijalizacije i
prevaspitanja;
3) Kratka kazna zatvora proizvodi niz tetnih posljedica za osuenog jer se njenom primjenom vri
stigmatizacija, stavlja se peat osuivanosti na uinitelja krivinog djela to tetno djeluje na njegov
drutveni status. On prekida porodini ivot, a moe da doe i do prekida radnog odnosa. To ukratko
znai da usljed kratke kazne lienja slobode moe nastati za osuenog niz tetnih posljedica u
moralnom, materijalnom, profesionalnom i drutvenom pogledu;
4) Zatvaranje u kratkom trajanju stimulira povrat. Ova se kazna najee izrie primarnim
delikventima koji u zatvoru postaju izloeni tetnim uticajima povratnika i profesionalnih
delinkvenata. Kratke kazne zatvora se esto nazivaju "seminarom kriminaliteta";
5) Kratka kazna zatvora je posebno tetna za odreene kategorije uinitelja krivinih djela kao to
su: maloljetnici, mlae punoljetne osobe, psihopatske ili socijalno poremeene linosti i alkoholiari i
narkomani. Za kratko vrijeme trajanja ovih kazni ne moe da se organizira adekvatan vaspitni ili
medicinski tretman prema ovim osobama. S druge strane, ak i kratak boravak u zatvoru ovih osoba
moe da se tetno odrazi na njihov psihiki razvoj;
6)
Kratke
kazne
zatvora
su
krajnje
neekonomine.
One
kotaju drutvo, a ne donose nikakvu materijalnu kompenzaciju jer za vrijeme njihovog trajanja ne
moe da se organizira niti provede nikakav radno-proizvodni posao.

105

S druge strane, pristalice kratkih kazni zatvora navode niz razloga u prilog opstanka ovih
sankcija. Niz prigovora koji se upuuju ovim kaznama mogu se uputiti svim kaznama lienja slobode.
Njihovo postojanje opravdavaju i kriminalnopolitiki razlozi jer individualizacija kazne pretpostavlja
ne samo razliite vrste krivinopravnih mjera, ve i odreene raspone kod onih sankcija gdje je to
mogue. Kratka kazna zatvora ima i generalno preventivno dejstvo. Veliki broj graana osjeaju
bojazan da mogu biti kanjeni i sa nekoliko dana zatvora za vrenje nedozvoljenih radnji. Za
odreene kategorije uinitelja krivinih djela kao to su: osobe koja se siledijski ponaaju, koje
izbegavaju plaanje materijalnih obaveza npr. alimentacije, koje ine saobraajne delikte, kratke
kazne zatvora su najpravinije sankcije. I struktura kriminaliteta opravdava njihovu primjenu jer
preovladava sitan, bagatelni kriminalitet.
I teorija i praksa se slau da se ove kazne mogu sa uspjehom primjeniti prema primarnim,
sluajnim, situacionim i nevoljnim uiniteljima djela kod kojih ne postoje kriminogene sklonosti. U
odnosu na ove osobe kratke kazne zatvora djeluju psiholoki kao ok-kazne, jer ih one najee
primaju kao moralni prijekor drutva za izvreni kriminalni akt. Prema povratnicima, besposliarima,
skitnicama, psihopatskim uiniteljima djela, kao i onima koji su se odali alkoholizmu ili zloupotrebi
opojnih droga primjena ovih kazni je bez uticaja.
Treba rei da se danas negativni efekti kazne zatvora rjeavaju irom primjenom uvjetnog
otpusta, uvjetne osude i sudske opomene. Neke zemlje to otklanjaju uvoenjem parapenalnih mjera
kao to su: drutveno koristan rad, naknada tete, poludnevno zatvaranje, intenzivan nadzor,
elektronsko praenje i druge mjere koje ne kidaju socijalne i porodine veze.
5.1.2. Kazna dugotrajnog zatvora
Kazna dugotrajnog zatvora je propisana za najtea krivina djela uinjena sa umiljajem, bilo pod
izuzetno oteavajuim okolnostima, ili uz posebno teke posljedice (l. 37. KZ Kosova). To je kazna
zatvora u trajanju od 21 do 40 godina. Kazna dugotrajnog zatvora se ne moe propisati kao jedina
glavna kazna za pojedino krivino djelo ve u alternaciji sa kaznom zatvora.
6. Novana kazna
Novana kazna spada u imovinske kazne, a nastale su rano, jo u doba pretvaranja privatne osvete u
kompoziciju (otkupninu). Kompoziciju je drava favorizirala jer je jedan dio naplaenih sredstava pripadao
njoj na ime posredovanja izmeu oteenog i uinitelja krivinog djela, a drugi dio oteenoj osobi.
Vremenom su ova dva dijela kompozicije dobila samostalnost tako da se prvi dio pretvorio u novanu
kaznu koja ima javnopravni karakter i naknadu tete koja ima graanskopravni karakter. Kasnije je nastala
konfiskacija imovine kao nasilno oduzimanje imovinskih vrjednosti i prava. I novana kazna i konfiskacija
imovine spadaju u kazne koje su se veoma rano pojavile u krivinom pravu i koje su iroko primjenjivane
sve do 19. vijeka. Od Francuske revolucije one gube fiskalni karakter, te se i njihova primjena suava.
I imovinske kazne su u pravnoj teoriji bile podvrgnute kritici, posebno novana kazna. Protiv
imovinskih kazni se istiu slijedei razlozi:
1) Imovinske kazne nisu line prirode jer se njihovim izvrenjem pogaaju i lanovi porodice uinitelja
krivinog djela koji nisu krivi za uinjenje djela. Protiv ovog argumenta se istie injenica da ni ostale kazne
nisu sasvim line prirode jer i one liavaju porodicu prihoda koji je ostvarivao osuenik;
2) Imovinske kazne su nepravine, jer tee pogaaju siromane, a manje imune uinitelje krivinih djela.
Pristalice imovinskih kazni istiu da ovaj argument otpada jer se odmjeravanje imovinskih kazni vri s
obzirom na imovinsko stanje uinitelja krivinog djela, pri emu se uzima u obzir i broj lanova koje
izdrava uinitelj, odnosno koji ive od njegove imovine;
3) Izvrenje imovinskih kazni, posebno novane kazne, moe da se izbjegne, npr. zaduenjem,
poklonima, prekidom radnog odnosa ili gubitkom izvora prihoda na drugi nain.

106

Priznajui ovu mogunost, pristalice imovinskih kazni istiu injenicu da u takvom sluaju postoji
mogunost da novane kazne budu zamjenjene kaznom lienja slobode;
4) Imovinske kazne ne utiu na prevaspitanje uinitelja krivinog djela jer ne pogaaju uzroke
kriminalne djelatnosti. Kao protivargumenat se istie injenica da i ostale kazne ne pogaaju uvijek
uzroke kriminaliteta.
Iako se ovim kaznama mogu staviti zamjerke, one se ipak smatraju kao pogodna sredstva za
borbu protiv kriminaliteta posebno kada se radi o lakim krivinim djelima, djelima uinjenim iz
koristoljublja i kao alternativa kratkih kazni zatvora.
Novana kazna se sastoji u obavezi osuene osobe da u odreenom roku uplati presudom
odreeni novani iznos u korist drave. Izricanjem novane kazne izmeu uinitelja djela i drave
stvara se obligacioni odnos u kome se drava pojavljuje kao povjeritelj, a uinitelj djela kao dunik.
Novana kazna se moe izrei kao glavna i kao sporedna kazna. Kao glavna kazna ona se moe izrei
kada je u krivinom zakonu odreena alternativno sa kaznom zatvora. Kao sporedna kazna ona se
moe izrei onda kad je u zakonu kumulativno odreena sa kaznom zatvora, ali i kada nije uope
propisana ako je krivino djelo uinjeno iz koristoljublja.
Novana kazna se prema lanu 39. KZ Kosova izrie u odreenom (fiksnom) iznosu.
Novana kazna u odreenom (fiksnom) iznosu se moe izrei u rasponu od 50 eura do 25.000
eura, a ako se radi o krivinom djelu koje je uinjeno iz koristoljublja tada je opi maksimum ove
kazne 500.000 eura.
Kod izricanja novane kazne sud je duan u presudi da odredi i rok njenog plaanja. Taj rok ne
moe da bude krai od 15 dana ni dui od tri mjeseca. On se rauna od dana pravosnanosti
presude. U opravdanim sluajevima sud moe da odobri isplatu novane kazne u otplatama
(ratama), ali je tada duan da odredi broj rata, njihov iznos i rok isplate koji ne moe da bude dui
od dvije godine. Novane kazne izreene i naplaene predstavljaju prihod budeta.
U sluaju da se novana kazna ne moe u cjelosti ili djelimino naplatiti u roku koji je utvren u
presudi, sud bez odlaganja donosi odluku da se novana kazna zamjeni kaznom zatvora tako da se
svaki zapoeti dnevni iznos novane kazne ili da se svakih zapoetih 15 eura kod novane kazne u
odreenom iznosu, zamjenjuje za jedan dan zatvora, s tim da ovako izreena kazna zatvora ne moe
da bude dua od est mjeseci (l. 39. st. 4. KZ Kosova). Ukoliko osuena osoba isplati samo dio
novane kazne, ostatak se pretvara u zatvor, a, ako pak osueni isplati i ostatak novane kazne,
izvrenje zatvora se obustavlja. Ova se vrsta zatvora u teoriji naziva supletorni zatvor za koji ne vai
veina odredaba o kazni zatvora (o uvjetnom otpustu, o opem minimumu i sl).
Smru osuene osobe kojoj je izreena novana kazna, gasi se i sama kazna da bi se ouvao
lini karakter kazne.
7. Alternativne kazne u krivinom pravu Kosova
7.1. Uvjetna (uslovna) osuda
Uvjetna ili uslovna osuda je odlaganje izricanja ili izvrenja kazne uinitelju krivinog djela pod
uvjetom da za odreeno vrijeme ne uini novo krivino djelo. Ako uvjetno osuena osoba ne uini
novo krivino djelo u odreenom roku i ispuni uvjete koji su joj postavljeni od strane suda tada do
izricanja, odnosno izvrenja kazne nee ni doi, a ona e se smatrati kao da nije osuivana. U
protivnom, uvjetna osuda e se opozvati, a kazna izrei, odnosno izreena kazna izvriti. U sutini
uvjetna osuda je opratanje kazne uinitelju djela od strane drutva pod odreenim uvjetima,
opratanje koje je bazirano na uvjerenju da e se uinitelj ubudue vladati u skladu sa pravnim
propisima i da nee initi krivina djela. To uvjerenje zasniva se na postojanju pozitivnih osobina kod

107

uinitelja djela i postojanju takvih okolnosti koje ukazuju da se svrha kanjavanja moe ostvariti i
bez primjene kazne.
Sistemi uvjetne osude
Prva ustanova uvjetne osude pojavila se u Americi pod nazivom Probation u cilju zamjene kazne
zatvora. Danas postoje dva sistema uvjetne osude: kontinentalni i angloameriki sistem.
Prema kontinentalnom (francusko-belgijskom sistemu) sud vodi krivini postupak protiv
uinitelja krivinog djela i izrie mu vrstu i mjeru kazne, ali njeno izvrenje odlae za odreeno
vrijeme pod odreenim uvjetima. Uinitelj se za to vrijeme ne smatra osuivanim ako ispuni
postavljene uvjete. Kontinentalni sistem uvjetne osude ima prednost u tome to se uinitelju djela
sudi i izrie kazna tako da se u sluaju njenog opozivanja pristupa izvrenju ve izreene kazne.
Presuda se donosi na bazi svjeih i neposredno utvrenih dokaza, tako da je mala mogunost da
doe do greaka u prikupljanju, utvrivanju i sudskoj ocjeni dokaza. Kao nedostatak ovog sistema
istie se injenica to se do isteka utvrenog roka trajanja uvjetne osude uinitelj smatra osuenom
osobom i to se on puta na slobodu i ostavlja bez nadzora i pomoi koja u izvjesnim sluajevima
moe biti neophodno potrebna.
Kod angloamerikog sistema nema voenja krivinog postupka, ve se suenje odlae za
vrijeme dok se uinitelj krivinog djela stavlja u prokuavanje odnosno pod nadzor organa pravosua
i javne sigurnosti. Angloameriki sistem prokuavanja ima prednost u tome to je povoljniji za
uinitelja krivinog djela s obzirom da ne dolazi do suenja i izricanja kazne, a zatitni nadzor, koji
vre odreene osobe, titi ga od iskuenja i prua mu pomo za ukljuivanje u drutveno koristan
rad. Njegov nedostatak se ogleda ako doe do opozivanja prokuavanja pa mora doi do suenja i
izricanja osude, jer tada mogu nastati tekoe oko prikupljanja i utvrivanja dokaza zbog proteka
vremena prilikom donoenja odluke o kazni.
Uvjetna osuda u naem krivinom pravu
U krivinom pravu Kosova uvjetna osuda je samostalna krivina sankcija gdje sud krivno
odgovornom uinitelju krivinog djela utvruje kaznu i istovremeno odreuje da se ona nee izvriti
ako osueni za vrijeme koje sud odredi, a koje ne moe biti krae od jedne ni due od pet godina
(vrijeme provjeravanja ili vrijeme kunje) ne uini novo krivino djelo (l. 43. KZ Kosova). Sutina
ove sankcije se ogleda u tome to se kazna utvruje ali ne izrie, ve se umjesto utvrene kazne
izrie uvjetna osuda kao vaspitno-prekorna i upozoravajua sankcija. Vaspitno-prekorna zato to se
utvruje krivina odgovornost i kazna za uinjeno djelo ali se kazna ne izrie, a opominjujua zato
to se prijeti izvrenjem kazne ako opomena ne bude dovoljna i uvjeti ne budu ispunjeni. Pri
odluivanju da li e izrei uvjetnu osudu, sud e vodei rauna o svrsi uvjetne osude, posebno uzeti u
obzir slijedee okolnosti: linost uinitelja djela, njegov raniji ivot, njegovo ponaanje poslije
uinjenog krivinog djela, stepen krivine odgovornosti i druge okolnosti pod kojima je djelo
uinjeno.
Uvjetna osuda se pojavljuje u nekoliko oblika: 1) uvjetna osuda u klasinom smislu i 2) uvjetna
osuda uz propisivanje obaveznog rehabilitacijskog lijeenja, 3) uvjetna osuda uz propisivanje
nadzora od strane verifikacione slube i 4) uvjetna osuda uz propisivanje drutveno korisnog rada.
Uvjetna osuda moe biti izreena samo punoljetnom i krivinom odgovornom uinitelju.
Dejstvo uvjetne osude
Uvjetna osuda je samostalna krivina sankcija upozorenja sa prijetnjom kaznom. Ona proizvodi
odreena pravna dejstva:

108

1) uvjetna osuda povlai osuivanost pa se osoba kojoj je ova sankcija izreena smatra osuivanom
osobom. U sluaju uinjenja novog djela ona se smatra povratnikom,
2) uz ovu sankciju se moe izrei mjera oduzimanja imovinske koristi,
3) uz ovu sankciju se mogu izrei i odreene mjere sigurnosti pri emu vrijeme ne zadrava izvrenje
izreene mjere,
4) uvjetna osuda ne proizvodi pravne posljedice osude,
5) uvjetna osuda se unosi u kaznenu evidenciju i brie iz nje poslije isteka godinu dana od dana
prestanaka vremena provjeravanja u sluaju da nije opozvana.
7.1.1. Uvjeti za izricanje uvjetne osude
Za izricanje uvjetne osude potrebno je ispunjenje slijedeih uvjeta:
1) Da je uinitelju za uinjeno krivino djelo utvrena kazna zatvora do dvije godine ili novana
kazna ili obje kazne kumulativno. Ova se osuda moe izrei i za krivina djela za koja je propisana
kazna zatvora u trajanju do pet ili do deset godina ako se ublaavanjem kazne moe utvrditi kazna
zatvora do dvije godine. Pri tome je zakon izriito iskljuio mogunost izricanja ove osude za krivina
djela za koja se ni ublaavanjem kazne ne bi mogla izrei kazna zatvora manja od jedne godine ;
2) Uvjerenje suda da osueni i bez izvrenja izreene kazne nee initi krivina djela tako da se
samim izricanjem osude moe ostvariti svrha kanjavanja. Sud e do ovog uvjerenja doi vodei
rauna o svrsi uvjetne osude pri emu e posebno uzeti u obzir linost uinitelja, njegov raniji ivot,
njegovo ponaanje poslije uinjenog krivinog djela, stepen krivine odgovornosti i druge okolnosti
pod kojima je djelo uinjeno. Uvjerenje suda treba da proizae iz injeninog stanja koje govori o
okolnostima pod kojima je djelo uinjeno i o linosti uinitelja djela. To svoje uvjerenje i injenice na
kojima ga zasniva sud je duan da obrazloi u samoj presudi.
Izricanje uvjetne osude je fakultativno. Ako pri postojanju zakonskih uvjeta sud odlui da izrekne
uvjetnu kaznu, onda u presudi odreuje uvjete pod kojima odlae izricanje kazne. Ti uvjeti mogu
biti: obavezni i fakultativni.
Obavezni uvjet jeste da osueni za vrijeme provjeravanja ne uini novo krivino djelo. Taj rok
po zakonu ne moe biti krai od jedne ni dui od pet godina s tim to sud u svakom konkretnom
sluaju odreuje rok po slobodnoj ocjeni imajui u vidu sve okolnosti u vezi sa uinjenjem djela i
njegovim uiniteljima.
Fakultativni uvjeti mogu biti opi i posebni. Opi fakultativni uvjeti (lan 43. KZ Kosova) se
odnose na sva krivina djela i sve uinitelje i mogu da predstavljaju jednu od slijedeih obaveza za
osuenu osobu: da vrati imovinsku korist pribavljenu krivinim djelom, da nadoknadi tetu koja je
prouzrokovana krivinim djelom ili da ispuni druge obaveze predviene krivinim zakonodavstvom.
Posebni fakultativni uvjeti su predvieni kod pojedinih krivinih djela u posebnom djelu krivinih
zakona. Ovi uvjeti se odreuju presudom i moraju biti ispunjeni u roku provjeravanja. Vrijeme
provjeravanja, kao i rokovi za ispunjenje uvjeta koje je sud odredio poinju da teku od momenta
pravosnanosti presude.
7.1.2. Opozivanje uvjetne osude
Svi krivini zakoni predviaju tri osnova za opozivanje uvjetne osude.
Prvi osnov jeste uinjenje novog krivinog djela (lan 45. KZ Kosova). Opozivanje po ovom
osnovu moe da bude obavezno ili fakultativno. Uvjetna osuda e se obavezno opozvati ako osueni
u vrijeme provjeravanja uini jedno ili vie krivinih djela za koje je izreena kazna zatvora od dvije
godine ili tea kazna.

109

Fakultativno opozivanje uvjetne osude postoji kada u vrijeme provjeravanja osueni uini jedno
ili vie krivinih djela za koja je izreena kazna zatvora manja od dvije godine ili novana kazna. Kod
odluivanja o tome da li e opozvati uvjetnu osudu ili ne, sud uzima u obzir sve okolnosti koje se
odnose na uinjena djela i linost uinitelja, a posebno srodnost uinjenih krivinih djela, njihov
znaaj i pobude iz kojih su uinjena. Pri tome je sud vezan zabranom izricanja uvjetne osude ako
uinitelju za krivina djela utvrena u uvjetnoj osudi i za nova krivina djela treba izrei jedinstvenu
kaznu zatvora u trajanju duem od dvije godine. Ako opozove uvjetnu osudu, sud primjenom
odredaba o odmjeravanju kazne za djela u sticaju izrie jedinstvenu kaznu i za ranije uinjeno djelo i
za novo krivino djelo uzimajui kaznu iz uvjetne osude kao utvrenu.
Ako ne opozove uvjetnu osudu, sud moe da postupi na dva naina: 1) da za novo krivino
djelo, jedno ili vie, izrekne uvjetnu osudu i 2) da za novo djelo izrekne bezuvjetnu kaznu. Ako sud
nae da i za novo krivino djelo treba izrei uvjetnu osudu primjenom pravila o odmjeravanju kazne
za djela u sticaju utvrdie jedinstvenu kaznu i za ranije i za novo krivino djelo i odredie novo
vrijeme provjeravanja koje ne moe biti krae od jedne ni due od pet godina raunajui od dana
pravosnanosti nove presude. Ako sud za novo djelo izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora, osuena
osoba e se uputiti na izdravanje kazne i to vrijeme koje je proveo na izdravanju kazne se ne
uraunava u vrijeme provjeravanja utvreno uvjetnom osudom za ranije krivino djelo.
Drugi osnov za opozivanje uvjetne osude jeste ranije uinjeno krivino djelo (lan 46. KZ
Kosova). Naime, moe se dogoditi da je uinitelj prije izricanja uvjetne osude uinio jo neko krivino
djelo za koje se nije znalo u vrijeme njenog izricanja, ve se to sazna kasnije za vrijeme trajanja
roka provjeravanja. U ovakvom sluaju mogua su takoe dva rjeenja. Ako sud utvrdi za ranije
djelo kaznu zatvora od dvije godine ili teu kaznu, tada obavezno opoziva uvjetnu osudu s obzirom
da nije ni bilo uvjeta za njeno izricanje i izrie jedinstvenu bezuvjetnu kaznu. Ukoliko za ranije
uinjeno krivino djelo i za krivino djelo za koje je utvrena uvjetna osuda utvrdi kaznu zatvora do
dvije godine ili novanu kaznu, sud moe, ali ne mora opozvati uvjetnu osudu. Ako za ranije djelo
izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora tada e osuenog uputiti na izdravanje kazne za koje vrijeme
miruje rok provjeravanja za djelo za koje je izreena uvjetna osuda. Ukoliko, pak odloi izvrenje i za
ranije djelo tada e po principu odmjeravanja kazne za djela u sticaju izrei jedinstvenu kaznu i
odrediti nov rok provjeravanja.
Trei osnov za opozivanje uvjetne osude jeste neispunjenje izreenih obaveza (lan 47. KZ
Kosova). On postoji kada je sud uvjetovao odlaganje izvrenja kazne: vraanjem imovinske koristi
pribavljene krivinim djelom, nadoknadom tete, plaanjem alimentacije ili izvrenjem drugih
posebnih obaveza, a osueni nije ispunio naloene obaveze u odreenom roku. Meutim, sud moe i
da ne opozove uvjetnu osudu, ve da odredi nov rok za ispunjenje naloene obaveze i to U okviru
roka odlaganja izvrenja kazne ili pak da ukine takav uvjet ukoliko zakljui da se ne moe ispuniti,
odnosno da zamijeni naloenu obavezu nekom drugom odgovarajuom obavezom predvienom
zakonom.
Uvjetna osuda se moe opozvati u toku vremena provjeravanja (lan 48. KZ Kosova). Meutim,
moe se desiti da uinitelj za vrijeme ovog roka uini novo krivino djelo koje povlai opozivanje
uvjetne osude, a da to bude utvreno presudom tek poslije isteka roka za koji je izricanje kazne bilo
odloeno. U takvom sluaju uvjetna osuda moe se opozvati najkasnije u roku od jedne godine od
dana od kada je proteklo vrijeme provjeravanja. Isto tako, ako osueni nije ispunio naloene
obaveze u ostavljenom roku pa se za to neispunjenje sazna po isteku ovoga roka, uvjetna osuda se
moe opozvati najkasnije u roku od jedne godine od dana kada je proteklo vrijeme provjeravanja.
Odluku o opozivanju uvjetne osude donosi u formi presude sud koji je sudio u prvom stepenu. U
njoj se moraju utvrditi osnov za opozivanje i razlozi kojima se sud rukovodio da opozove uvjetnu
osudu ako je rije o fakultativnom opozivu.

110

7.4. Polusloboda
Kao jedna od alternativnih kazni u Privremenom krivinom zakonu Kosova propisana je i
polusloboda. Rije je ustvari o svojevrsnoj alternativi kratkoj kazni zatvora. Naime, prema lanu 53.
KZ Kosova, kad sud odredi kaznu zatvora do jedne godine, moe istovremeno narediti da se ta kazna
izvrava u reimu polu slobode. Razloge za ovakvu odluku sud nalazi u nekoliko injenica: poslovne
obaveze osuenog, obrazovanje ili struno usavravanje osuenog, najvanije porodine
odgovornosti, te potreba za medicinskim tretmanom ili rehabilitacijom.
U svojoj odluci sud odreuje koje vrijeme osueni moje provesti u reimu poluslobode, nakon ega
je obavezan da se vrati u zatvor. Ukoliko se desi da osueni ne ispuni svoje obaveze zbog kojih mu
je sud odredio polu slobodu, sud moe odrediti da se on odmah uputi u zatvor na izdravanje ostatka
kazne koja mu je izreena.
8. Dopunske kazne
Prema Privremenom krivinom zakonu Kosova postoji devet dopunskih kazni: 1) novana kazna, 2)
liavanje prava da bude biran, 3) zabrana obavljanja funkcije u javnoj administraciji ili u javnim
slubama, 4) zabrana obavljanja zanimanja, djelatnosti ili dunosti, 5) zabrana upravljanja motornim
vozilom, 6) oduzimanje vozake dozvole, 7) oduzimanje predmeta, 8) naredba za objavljivanje
presude i 9) protjerivanje stranca sa teritorije Kosova.
U krivinom zakonodavstu u svijetu neke od ovih kazni su sistematizirane na drukini nain, odnosno
nisu svrstane u kazne ve u druge vrste krivinih sankcija. Poto je novana kazna ve obraena,
nastavku emo obraditi neke od ovih dopunskih kazni, i to: zabrana obavljanja zanimanja,
djelatnosti ili dunosti, zabrana upravljanja motornim vozilom i oduzimanje predmeta.
8.1. Zabrana obavljanja zanimanja, djelatnosti ili dunosti
Sud moe uinitelju krivinog djela zabraniti vrenje zanimanja, samostalne djelatnosti,
rukovodee ili administrativne dunosti, vezanih za raspolaganje, upravljanje ili korienje imovinom
u drutvenoj svojini ili za zatitu te imovine, ako je ta osoba zloupotrijebila svoj poloaj, djelatnost ili
dunost radi uinjenja krivinog djela, ili ako se s razlogom moe oekivati da bi obavljanje takvog
zanimanja, djelatnosti ili dunosti moglo da bude zloupotrebljeno za uinjenje krivinog djela (lan
57. KZ Kosova).
Poziv je djelatnost kojom se drugima prua struna pomo i za ije je vrenje potrebna
odgovarajua struna kvalifikacija (ljekarska, veterinarska, apotekarska, advokatska itd.). U odluci
kojom se izrie zabrana vrenja poziva mora se tano navesti na koji se poziv ona odnosi, a to je
onaj poziv koji je uinitelj zloupotrijebio radi uinjenja krivinog djela. Djelatnost ima karakter
strune usluge koje pod zakonom utvrenim uvjetima vre graani u vidu zanata koristei sredstva
rada u njihovoj svojini (zanatska, ugostiteljska, usluna, trgovaka itd). Dunosti obuhvataju
raznovrsne djelatnosti koje se preduzimaju u odnosu na povjerenu imovinu kao to su: koritenje,
raspolaganje, upravljanje, rukovanje ili uvanje. Njih obavljaju osobe u organima i organizacijama
koje po nekom pravnom osnovu raspolau tom imovinom ili je uvaju. Zabrana se odnosi samo na
one osobe koje na osnovu nekog propisa raspolau posebnim ovlatenjima u odnosu na imovinu koja
im je povjerena ili kojoj imaju pristup upravo u obavljanju odreenog poziva, djelatnosti ili dunosti.
Ovu kaznu sud moe izrei u trajanju od jedne do pet godina raunajui od dana pravosnanosti
odluke s tim da se vrijeme provedeno na izdravanju kazne zatvora ili lijeenju u zdravstvenoj
ustanovi ne uraunava u vrijeme trajanja ove kazne. Ako se prekri zabrana u vezi sa izvrenjem
ove kazne koja je izreena uz uvjetnu osudu, tada sud moe opozvati izreenu uvjetnu osudu.

111

8.2. Zabrana upravljanja motornim vozilom


Ova kazna se sastoji u zabrani upravljanja motornim vozilom odreene ili svih vrsta ili kategorija
za odreeno u odluci navedeno vrijeme. Uvjet za njeno izricanje jeste da je uinitelj uinio krivino
djelo protiv bezbjednosti javnog saobraaja.
Kod odluivanja o izricanju ove mjere sud e uzeti u obzir i to da li je uinitelj djela voza po
zanimanju ili ne. Mjera se izrie na vrijeme od jedne do pet godina raunajui od dana
pravosnanosti sudske odluke, s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ili u zdravstvenoj ustanovi
ne uraunava u vrijeme trajanja ove mjere.
8.3. Oduzimanje predmeta
Ova se kazna sastoji u oduzimanju predmeta koji su upotrijebljeni ili namijenjeni kao sredstvo
za uinjenje krivinog djela ili koji su nastali uinjenjem krivinog djela a nalaze se u vlasnitvu
uinitelja (lan 60. KZ Kosova). Predmeti koji se oduzimaju mogu biti vlasnitvo uinitelja djela ali se
oni mogu oduzeti i od druge osobe ako to zahtjevaju interesi ope sigurnosti ili interesi morala (npr.
eksplozivi, otrovi, pornografski spisi itd.), ali se time ne dira u prava treih osoba na naknadu tete
od uinitelja.
Oduzimanje predmeta moe biti obavezno i fakultativno. Obavezno oduzimanje postoji kada je to
u zakonu izriito predvieno u posebnom dijelu krivinih zakona kod pojedinih krivinih djela. U
nekim sluajevima oduzimanje predmeta ima ak karakter djelimine konfiskacije imovine: npr. kod
nedozvoljene trgovine. U veem broju sluajeva primjena ove kazne je fakultativna.
Od ove kazne treba razlikovati privremeno oduzimanje predmeta kao mjeru osiguranja
materijalnih dokaza u krivinom postupku. Ovi se predmeti oduzimaju od uinitelja krivinog djela ili
drugih osoba na odreeno vrijeme radi dokazivanja odreenih injenica, a po zavretku krivinog
postupka ili ranije vraaju se vlasnicima.

III ODMJERAVANJE KAZNE


1. Pojam i vrste odmjeravanja kazne
Odmjeravanje kazne je odreivanje vrste i visine kazne koja se izrie uinitelju za uinjeno
krivino djelo. Kod odmjeravanja kazne moraju biti uzete u obzir sve okolnosti kako bi se uinitelju
odredila takva kazna po vrsti i visini koja bi odgovarala teini uinjenog krivinog djela i drutvenoj
opasnosti uinitelja i sa kojom bi se najbolje mogla ostvariti svrha kanjavanja. U odreivanju kazne
uinitelju za odreeno krivino djelo mogu da uestvuju razni dravni organi na razne naine pa se
razlikuju: 1) zakonsko, 2) sudsko i 3) administrativno odmjeravanje kazne. Pored ove diobe, pravna
teorija razlikuje takoe i redovno i posebno odmjeravanje kazne.
1.1. Zakonsko odmjeravanje kazne
To je odmjeravanje koje vri zakonodavac prilikom odreivanja krivinog djela u zakonu.
Naime, inkriminirajui pojedina ponaanja kao krivina djela zakonodavac odreuje vrstu i visinu
kazne koja e se za ta djela izrei njihovim uiniteljima od strane suda. Zakonodavac na bazi
uopavanja brojnih konkretnih oblika ispoljavanja jednog drutveno opasnog ponaanja propisuje
krivino djelo kao opi i apstraktni pojam, koji u sebi moe da obuhvati raznovrsne oblike, a zatim
odreuje i kaznu koja po vrsti i visini treba da odgovara opoj drutvenoj opasnosti toga apstraktno

112

odreenog krivinog djela. Na taj nain odreena kazna odgovara stepenu ope drutvene opasnosti
krivinog djela uzetog apstraktno.
Postoji nekoliko naina zakonskog odmjeravanja kazne: 1) sistem apsolutno neodreenih kazni,
2) sistem apsolutno odreenih kazni i 3) sistem relativno odreenih kazni.
Sistem apsolutno neodreenih kazni postoji kada zakonodavac ne propisuje kaznu za krivino
djelo, ve preputa sudu da po svom nahoenju i uvjerenju sam odredi vrstu i visinu kazne koju e
izrei uinitelju za konkretno krivino djelo. Sem toga, zakon ne odreuje nikakva pravila za
odmjeravanje kazne niti postavlja kakva ogranienja sudu.
Sistem apsolutno odreenih kazni postoji kada zakonodavac odreuje vrstu i visinu kazne za
pojedina krivina djela tako da je sud duan da izrekne propisanu kaznu im ustanovi da je uinjeno
krivino djelo za koje je ona predviena.
Sistem relativno odreenih kazni postoji kada zakonodavac odreuje vrstu kazne i njen
minimalni i maksimalni iznos za svako krivino djelo, dajui time granice u kojima sud moe da se
kree kod izricanja kazne za svaki konkretni sluaj. Ovako odreene granice kazne za svako pojedino
krivino djelo predstavljaju poseban minimum i maksimum. Poseban minimum oznaava donju
granicu, a poseban maksimum gornju granicu. Izvan ovih granica sud ne moe da izrekne kaznu za
djelo za koje je odreena. Postoji takoe i opi minimum i maksimum kojim se u opem dijelu
krivinog zakona odreuju granice pojedinih vrsta kazni. Opi minimum oznaava donju granicu
ispod koje se ta vrsta kazne ne moe izrei, a opi maksimum gornju granicu iznad koje se ta vrsta
kazne ne moe izrei.
Kod odreivanja posebnog minimuma i maksimuma zakonodavac moe da postupi i tako to e
odrediti samo jednu od ovih granica. Tako, on moe odrediti samo poseban minimum pri emu se
smatra da se posebni maksimum poklapa sa opim maksimumom. Isto tako on moe da odredi samo
posebni maksimum pri emu se smatra da se posebni minimum poklapa sa opim minimumom te
vrste kazne. Najzad, zakonodavac moe da postupi i tako to e odrediti samo vrstu kazne koja e
biti izreena za odreeno djelo bez odreivanja posebnog minimuma i maksimuma (npr. kod
novane kazne). U takvom sluaju posebni minimum i maksimum se poklapaju sa opim
minimumom i maksimumom.
1.2. Sudsko odmjeravanje kazne
To je odmjeravanje kazne uinitelju krivinog djela koje vri sud u svakom konkretnom sluaju.
Naime, poto sud ustanovi da je odreena osoba uinila krivino djelo i da je krivino odgovorna,
pristupa odmjeravanju kazne. Kolika e uloga suda biti u odmjeravanju kazne zavisi od sistema
zakonskog odmjeravanja kazne. Danas je sistem relativnog odreivanja kazne ope usvojen u
savremenom krivinom zakonodavstvu budui da omoguava sudu da igra aktivnu ulogu u
odmjeravanju kazne u svakom konkretnom sluaju.
Da bi sud to bolje ostvario svoju ulogu, Krivini zakon Kosova u lanu 64. predvia opa pravila
o odmjeravanju kazni kojima nalau sudu da imajui u vidu granice propisane kazne u zakonu i
svrhu kanjavanja, uzmu u obzir sve olakavajue i oteavajue okolnosti (redovno odmjeravanje
kazne). Takoe su predviena i posebna pravila (l. 65. i 66 KZ) pomou kojih sud moe da vri
ublaavanje ili pootavanje kazne sa ciljem da je uini srazmjernom teini djela i drutvenoj
opasnosti uinitelja (posebno odmjeravanje kazne).
1.3. Administrativno odmjeravanje kazne
U nekim zemljama (pojedine drave SAD) primjenjuje se i administrativno odmjeravanje kazne
prema kome kaznu odmjeravaju administrativni organi - organi nadleni za izvrenje kazne

113

(penitensijarna administracija). Odmjeravanje se vri u toku izvrenja kazne i ono je mogue samo
kod kazne lienja slobode, gdje sud odreuje vrstu kazne, a efektivni iznos kazne odreuje administrativni organ
koji izvrava kaznu.
Administrativno odmjeravanje kazne opravdava se injenicom da sud nije u mogunosti da odredi kakvo e
ponaanje imati osueni u toku izvrenja kazne i koliko e biti potrebno vremena za njegovo prevaspitavanje,
popravljanje i resocijalizaciju. Poto se to moe utvrditi samo u toku izvrenja kazne lienja slobode, onda je
prirodno da efektivno odmjeravanje kazne vre organi koji izvravaju ovu kaznu. Administrativno odmjeravanje
kazne protivno je principu zakonitosti i kao takvo ne prua garanciju osuenim osobama da nee biti
zloupotrebljeno.
2. Individualizacija kazne
Individualizacija kazne je prilagoavanje kazne uinjenom krivinom djelu i njegovom uinitelju
sa ciljem da se odredi kazna koja e najefikasnije moi da utie na prevaspitanje uinitelja djela.
Staro krivino pravo nije poznavalo individualizaciju kazne. Bilo da je kazna bila unaprijed odreena
ili ne, ona je uvijek predstavljala cijenu koju uinitelj ima da plati drutvu svojim ispatanjem za zlo
koje mu je nanio. Teina kazne prema uenju klasine kole zavisila je od teine krivinog djela.
Kazna je vezana za krivino djelo, a ne i za uinitelja djela. On je samo objekat na kome se ona ima
da primijeni kao mjera odmazde zbog njegovog slobodnog opredjeljenja da uini krivino djelo.
Zasluga za uvoenje individualizacije u krivino pravo pripada pozitivnoj i sociolokoj koli.
Istiui u prvi plan uinitelja krivinog djela, pozitivna kola je zahtjevala da se uvedu mjere
socijalne zatite iji bi izbor zavisio od stanja opasnosti uinitelja. Krivinopravne mjere moraju biti
vezane za uinitelja, a ne za krivino djelo. A poto su uinitelji razliiti po svojoj kriminogenoj
opasnosti i njenom izvoru to i mjere drutvene reakcije moraju biti razliite. Socioloka kola je uzela
u obzir i krivino djelo i uinitelja pri odmjeravanju kazne tako da kazna mora da odgovara i teini
uinjenog krivinog djela i drutvenoj opasnosti njegovog uinitelja.
Savremeno krivino pravo polazi od postavke da je individualizacija kazne osnovni princip
odmjeravanja kazne ija je osnovna svrha individualna prevencija. Ali individualizacija mora biti u
skladu sa principom zakonitosti. Princip individualizacije daje sudu slobodu u odmjeravanju kazne u
granicama zakonskog ovlatenja a ne i izvan toga. Pored toga individualizirana kazna mora da
odgovara i principu pravinosti. Individualizacija kazne pretpostavlja upoznavanje linosti uinitelja
krivinog djela. Poznavanje linosti, pak, moe biti manje ili vee, tj. zasnovano na prikupljanju
podataka o porodici, sredini, uvjetima ivota, linim osobinama i problemima itd., ili pak, na
prouavanju linosti putem metoda naunog i strunog ispitivanja.
Problem upoznavanja linosti uinitelja krivinog djela postavio je pokret Nove drutvene
odbrane u vezi sa resocijalizacijom kao svrhom kanjavanja. Polazei od postavke da je
resocijalizacija drutveno opravdani cilj kazne, predstavnici ovog pokreta su postavili zahtjev za
primjenom individualizacije koja mora biti zasnovana na prouavanju linosti delinkventa, jer se sudi
ovjeku a ne djelu. To prouavanje linosti bi se vrilo u posebnoj fazi krivinog postupka, koja bi
prethodila fazi suenja, a odnosilo bi se na utvrivanje stanja zdravlja uinitelja, njegovih psiholokih
osobina i socijalnog stanja. Prouavanje bi vrili strunjaci iz oblasti medicine, psihijatrije, psihologije
i sociologije, koji bi sainjavali jedan tim kojim bi rukovodio istrani sudija. Na osnovu prikupljenih
podataka vrilo bi se odmjeravanje kazne po vrsti i mjeri i programiralo njeno izvrenje.
U vezi sa prouavanjem linosti uinitelja djela, koje je bez sumnje veoma korisno za
programiranje tretmana kod izvrenja kazne, postavilo se niz problema: dokle se smije ii sa
ispitivanjem privatnog i intimnog ivota uinitelja; kako da se postavi granica izmeu onoga to je
neophodno potrebno i sa stanovita drutva opravdano od onoga to predstavlja zadiranje u
najintimniju sferu ovjekove linosti i ulazi u sferu povrede osnovnih prava i slobode graanina. Tu
granicu je i zakonom teko precizno postaviti, a kamoli u praksi ouvati. U vezi sa ovim je i poloaj
okrivljenog u postupku budui da on moe da ospori pojedina ispitivanja i odbije davanje podataka u
cilju zatite svoje linosti i ostvarenja prava odbrane.

114

Najzad, postavlja se i pitanje da li treba svakog uinitelja podvrgnuti prouavanju ili samo uinitelje
nekih teih i kojih djela. Uz to namee se i pitanje trajanja postupka i njegovog kotanja.
Najzad, postoji i individualizacija u postupku izvrenja kazne lienja slobode koja je povezana sa
zakonskom i sudskom individualizacijom (eksterna i interna klasifikacija osuenih osoba, vrste i
tipovi zavoda i odjeljenja u zavodima, vrste tretmana i grupe osuenika).
3. Olakavajue i oteavajue okolnosti
Olakavajue i oteavajue okolnosti su okolnosti koje se odnose na krivino djelo ili uinitelja, a
koje utiu da kazna bude manja ili vea u granicama koje su propisane za to djelo. One okolnosti
koje utiu da se uinitelju izrekne laka kazna u okviru posebnog minimuma i posebnog maksimuma
nazivaju se olakavajuim, dok se okolnosti koje utiu da se izrekne stroija kazna nazivaju
oteavajuim. Olakavajuim i oteavajuim okolnostima vri se individualizacija kazne, njeno
saobraavanje i prilagoavanje teini krivinog djela i drutvenoj opasnosti njegovog uinitelja.
Primjenom ovih okolnosti mogue je da se uiniteljima istih djela izreknu razliite kazne. Njihov se
znaaj sastoji u injenici da daju kriminalnopolitiku karakteristiku uinitelja krivinog djela.
Njihovom primjenom sud vri redovno odmjeravanje kazne uinitelju krivinog djela u svakom
konkretnom sluaju.
Kod uinjenja krivinog djela javlja se niz razliitih okolnosti koje su vezane bilo za samo krivino
djelo kao objektivni in, bilo za uinitelja krivinog djela kao ljudsko i drutveno bie. Te okolnosti su
razliite po svom nastanku i po svom dejstvu na drutvenu opasnost djela i uinitelja. Zbog te
razliitosti se i razmatra kako da se one zakonski reguliraju kako bi se onemoguila arbitrernost i
zloupotreba njihove primjene, a da se ipak omogui sudu da ima stvaralaku ulogu u odmjeravanju
kazne na bazi procjene dejstva svih okolnosti jednog konkretnog djela. U tom pogledu postoje tri
sistema.
Prema prvom sistemu u zakonu se taksativno nabrajaju sve okolnosti koje sud mora uzeti u
obzir kod odmjeravanja kazne. Ovakvim nabrajanjem se osigurava zakonitost i spreava
proizvoljnost, ali se ograniava sloboda suda, tako da on ne moe da uzme u obzir ni jednu okolnost
koja nije predviena bez obzira na njen stvarni uticaj u konkretnom sluaju. Nedostatak ovakvog
rjeenja je u nemogunosti da se predvide sve okolnosti koje mogu nastati u raznovrsnim
situacijama.
Drugi sistem daje slobodu sudu tako to ga zakon ovlauje da uzme u obzir sve konkretne
okolnosti jednog sluaja ne navodei koje su to okolnosti pojedinano. Kod ovakvog rjeenja sloboda
suda je dola do punog izraaja, ali je time stvorena mogunost za veliku arolikost i proizvoljnost
koje e se okolnosti uzimati u obzir kod odmjeravanja kazne.
Trei sistem predstavlja kombinaciju prethodnih pa se u zakonu taksativno nabrajaju okolnosti
koje sud mora uzeti u obzir, uz istovremeno davanje ovlatenja sudu da moe uzeti u obzir i druge
okolnosti ako smatra da su u konkretnom sluaju od znaaja za pravilno odmjeravanje kazne pri
emu nije unaprijed odreeno kakav znaaj (olakavajue ili oteavajue) imaju ove okolnosti.
Najvei broj savremenih krivinih zakonodavstava prihvata ovo tree rjeenje, s obzirom da ono
osigurava zakonitost i omoguava iru slobodu sudu u prilagoavanju kazne teini djela i linosti
uinitelja.
Olakavajue i oteavajue okolnosti u uporednom krivinom pravu
I drugi savremeni krivini zakoni sadre pravila o nainu, uvjetima i postupku za odmjeravanje
kazne kao najznaajnije krivine sankcije koja treba da ostvari garantivnu, zatitnu funkciju krivinog
prava.

115

Tako Krivini zakonik Austrije u l. 32. predvia da je osnov za odmjeravanje kazne krivnja
uinitelja krivinog djela. No, sud je obavezan da pri odmjeravanju kazne uzme u obzir i sve
olakavajue i oteavajue okolnosti, a naroito: 1) u kojoj je mjeri djelo izazvano odbojnim ili
ravnodunim stavom uinitelja djela prema pravno zatienim vrijednostima i 2) u kojoj je mjeri
djelo prouzrokovano spoljnim okolnostima ili pobudama. Pri tome je sam zakonik odredio da e se
kazna odmjeriti stroije u slijedeim sluajevima: 1) ako je oteenje ili ugroavanje vee, 2) ako je
uinitelj injenjem krivinog djela prekrio vie obaveza, 3) ako je uinitelj zrelije razmiljao o svom
djelu, 4) ako je uinitelj djelo briljivo pripremao i 5) ako je uinitelj djelo uinio bezobzirnije.
Krivini zakonik Republike Bugarske u l. 54. kao okolnosti od znaaja za odmjeravanje kazne u
granicama posebnog minimuma i posebnog maksimuma navodi: 1) stepen drutvene opasnosti djela
i uinitelja, 2) pobude iz kojih je djelo uinjeno i 3) druge oteavajue i olakavajue okolnosti ne
navodei koje su to okolnosti ve ostavlja sudskom vijeu da ih po slobodnom nahoenju utvruje u
svakom konkretnom sluaju.
Krivini zakonik eke Republike u l. 33. navodi koje se okolnosti mogu uzeti kao olakavajue
okolnosti pri odmjeravanju kazne. To su: 1) stanje jake duevne uzbuenosti, 2) iskreno kajanje, 3)
samoprijavljivanje, 4) pomaganje uinitelja dravnim organima u rasvjetljenju krivine stvari i 5)
drugi motivi uinitelja u skladu sa etikom drutvene zajednice. U l. 41. eki krivini zakonik navodi
oteavajue okolnosti: 1) injenje krivinog djela iz neprijateljskih pobuda i drugih za osudu pobuda
prema dravi, 2) uinjenje krivinog djela na svirep, podmukao i lukav nain, 3) uinjenje krivinog
djela koritenjem nesposobnosti oteene osobe da se brani kao i koritenjem njegove zavisnosti ili
potinjenosti, 4) uinjenje krivnog djela koritenjem elementarnih nepogoda ili ratne opasnosti.
Dakle, ovaj zakonik decidno navodi olakavajue i oteavajue okolnosti, to znai da je sud duan
da u konkretnom sluaju utvrdi da li postoji neka od ovih okolnosti i kada to utvrdi mora im dati
zakonom predvieni znaaj i karakter.
Krivini zakonik Republike Hrvatske u l. 56. istie da se izbor vrste i mjere kazne vri u
granicanma zakonom propisane kazne na osnovu: 1) stepena krivnje, 2) opasnosti uinjenog
krivinog djela i 3) svrhe kanjavanja. Pri odmjeravanju kazne sud je duan da uzme u obzir i
slijedee okolnosti koje mogu da imaju karakter olakavajuih ili oteavajuih okolnosti: 1) stepen
krivnje, 2) pobude iz kojih je djelo uinjeno, 3) jaina povrede ili ugroavanja zatienog dobra, 4)
okolnosti pod kojima je djelo uinjeno, 5) okolnosti pod kojima je uinitelj ivio prije uinjenja djela,
6) usklanjnost ponaanja uinitelja djela sa zakonom, 7) okolnosti u kojima uinitelj ivi i njegovo
ponaanje nakon uinjenog krivinog djela, a posebno njegov odnos prema oteenom i prema
naknadi tete priinjene krivinim djelom i 8) ukupnost drutvenih i linih uzroka koji su doprinijeli
uinjenju krivinog djela.
Krivini zakonik Republike Makedonije u l. 39. nabraja kao olakavajue i oteavajue okolnosti
koje je sud duan da uzme u obzir pri odmjeravanju kazne slijedee okolnosti: 1) stepen krivine
odgovornosti, 2) pobude iz kojih je djelo uinjeno, 3) jaina povrede ili ugroavanja zatienog
dobra, 4) okolnosti pod kojima je djelo uinjeno, 5) doprinos rtve uinjenju djela, 6) raniji ivot
uinitelja djela, 7) line prilike uinitelja, 8) odnos uinitelja djela prema uinjenom djelu i 9) druge
okolnosti vezane za linost uinitelja.
Krivini zakonik Njemake u l. 46. propisuje da je osnov za kanjavanje krivnja uinitelja
krivinog djela. Pri odmjeravanju kazne sud je duan da uzme u obzir uticaj koji se od kazne oekuje
na budui ivot uinitelja. Pri tome sud je duan da cijeni i slijedee okolnosti te da im da karakter
olakavajue ili oteavajue okolnosti: 1) motive i ciljeve uinitelja djela, 2) moralna shvatanja
uinitelja koja proizlaze iz uinjenog krivinog djela i volje koju je uinitelj ispoljio pri uinjenju djela,
3) obim povrede dunosti, 4) nain uinjenja i posljedice krivinog djela, 5) raniji ivot uinitelja, 6)
line i materijalne prilike uinitelja i 7) dranje uinitelja poslije uinjenja krivinog djela posebno
njegovo nastojanje da naknadi tetu ili da sa oteenim postigne poravnanje.
Krivini zakonik Republike Slovenije u l. 41. nabraja okonosti koje imaju znaaj olakavajue ili
oteavajue okolnosti pri odmjeravanju kazne uinitelju krivinog djela.

116

Meu ovim okolnostima zakon nabraja: 1) stepen krivine odgovornosti, 2) pobude iz kojih je djelo
uinjeno, 3) stepen ugroavanja ili povrede zatienog dobra, 4) okolnosti pod kojima je djelo
uinjeno, 5) line prilike uinitelja djela, 6) odnos uinitelja prema djelu ili vlasti kao i da li je
naknadio tetu priinjenu krivinim djelom i 7) druge okolnosti vezane za linost uinitelja.
Krivini zakonik vajcarske u l. 63. ovlauje sud da pri odmjeravanju kazne krivino
odgovornom uinitelju krivinog djela u granicama zakonom propisane kazne naroito cijeni slijedee
okolnosti: 1) motiv uinjenja krivinog djela, 2) raniji ivot uinitelja i 3) line odnose uinitelja djela
i njegov odnos prema drutvu. Zavisno od znaaja i prirode odnosno dejstva u konkretnom sluaju
ove okolnosti mogu da dobiju karakter olakavajue ili pak oteavajue okolnosti.
I u meunarodnom krivinom pravu postoji sistem pravila na bazi kojih se vri odmjeravanje
kazne uiniteljima meunarodnih krivinih djela. Tako Stalni meunarodni krivini sud u smislu l.
77. Rimskog statuta uiniteljima meunarodnih krivinih djela moe da izrekne slijedee krivine
sankcije: 1) kao glavne kazne: a) kaznu zatvora u odreenom trajanju do 30 godina i b) doivotni
zatvor i 2) kao sporedne kazne: a) novanu kaznu i b) konfiskaciju prihoda, vlasnitva i dobara koji
su dobijeni direktno ili indirektno uinjenim zloinom.
Pravila o odmjeravanju kazne za meunarodna krivina djela predviena su u odredbi l. 78.
Rimskog statuta. Prema ovim pravilima sud je obavezan da odmjeri kaznu u skladu sa teinom
uinjenog djela i individualnim okolnostima vezanim za uinitelja djela. S obzirom da nijedan
meunarodno pravni akt koji predvia meunarodna krivina djela ne propisuje raspone kazni za
uinjena djela, to je sud ovlaten da u granicama opeg minimuma i maksimuma kazne po svom
slobodnom uvjerenju izrekne vrstu i mjeru kazne.
Pri tome je sud obavezan jedino da vodi rauna o dvije okolnosti: 1) okolnosti objektivnog i 2)
okolnosti subjektivnog karaktera. Okolnost objektivnog karaktera od znaaja za odmjeravanje kazne
pred meunarodnim krivinim sudom je teina uinjenog zloina (obim i intenzitet uinjenog djela
kao i okolnosti vezane za njegovo uinjenje koje se u prvom redu odnose na: vrijeme, mjesto, nain
i sredstvo uinjenja). Okolnost objektivnog karaktera koju sud obavezno mora da uzme u obzir pri
odmjeravanju kazne uinitelju meunarodnog krivinog djela jesu individualne okolnosti vezane za
linost uinitelja djela. Koje su to individualne okolnosti teko je unaprijed rei ve to predstavlja
faktiko pitanje koje sudsko vijee mora da rijei u svakom konkretnom sluaju.
3.1. Olakavajue i oteavajue okolnosti u krivinom pravu Kosova
Privremeni krivini zakon Kosova olakavajue i oteavajue okolnosti odreuje u okviru opih
pravila o odmjeravanju kazne kada u lanu 64. nalae sudu da uinitelju krivinog djela odmjeri
kaznu u granicama koje su zakonom propisane za uinjeno djelo, imajui u vidu svrhu kanjavanja i
uzimajui u obzir sve okolnosti koje utiu da kazna bude manja ili vea, a naroito: stepen krivine
odgovornosti, pobude iz kojih je djelo uinjeno, jainu ugroavanja ili povrede zatienog dobra,
okolnosti pod kojima je djelo uinjeno, raniji ivot uinitelja, njegovo izjanjenje o krivnji, njegove
line prilike i njegovo dranje poslije uinjenog krivinog djela i druge okolnosti koje se odnose na
linost uinitelja. Pri odmjeravanju novane kazne, sud posebno uzima u obzir i imovinsko stanje
uinitelja djela.
Zavisno od toga da li se odnose na krivino djelo ili njegovog uinitelja, sve okolnosti se dijele na
objektivne i subjektivne okolnosti. Kao objektivna okolnost smatra se jaina ugroavanja ili povrede
zatienog dobra, dok su subjektivne okolnosti: stepen krivine odgovornosti, pobude iz kojih je
djelo uinjeno, raniji ivot, line prilike i dranje uinitelja poslije uinjenog krivinog djela. Okolnosti
pod kojima je djelo uinjeno mogu biti i objektivne i subjektivne prirode.
Iz ovih zakonskih rjeenja proizlazi da nisu iscrpno navedene sve oteavajue i olakavajue
okolnosti ve samo neke na koje zakon posebno ukazuje. Pored toga, nijedna okolnost nije unaprijed
oznaena kao oteavajua ili kao olakavajua ve svaka zavisno od svoje sadrine i prirode u
konkretnom sluaju moe da djeluje kao oteavajua ili kao olakavajua kod odmjeravanja kazne.

117

I najzad sve ove okolnosti uzimaju se u cjelini i u odnosu na konkretno krivino djelo i konkretnog
uinitelja tog djela.
Stepen krivine odgovornosti zavisi od stepena ispoljavanja svjesnog i voljnog elementa kod
uraunljivosti i krivnje (vinosti). To znai da e sud cjeniti da li je osoba bila potpuno ili smanjeno
uraunljiva i ako je potpuno uraunljiva da li je djelo uinila sa direktnim ili eventualnim umiljajem
ili iz nehata i sa kojim oblikom nehata.
Pobude (motivi) su unutranji razlozi kojima se uinitelj rukovodio kod uinjenja krivinog djela.
Ova okolnost se moe uzeti u obzir kod odmjeravanja kazne samo ukoliko pobuda nije elemenat bia
krivinog djela. Pobude mogu biti po svojoj prirodi humane (saaljenje, ljubav, osjeanje dunosti ili
asti) ili niske (mrnja, pakost, gramzivost, pohlepa). U prvom sluaju one e djelovati kao
olakavajue a u drugom kao oteavajue okolnosti. U sluaju da se pobuda, odnosno motiv
pojavljuje kao kvalifikatorna okolnost ona ne moe istovremeno biti uzeta i kao oteavajua
okolnost.
Jaina ugroavanja ili povrede zatienog dobra zavisi od obima i intenziteta posljedice
prouzrokovane radnjom uinitelja djela. Teina posljedice odreuje teinu krivinog djela. S obzirom na
to da li je usljed preduzete radnje nastupila povreda zatienog dobra ili je ono samo ugroeno zavisi i
teina kazne, tj. da li e biti izreena u veem ili manjem iznosu.
Okolnosti pod kojima je krivino djelo uinjeno mogu biti razliite po prirodi i karakteru dejstva. To
mogu biti okolnosti objektivne prirode: mjesto, vrijeme, sredstva, nain i prirodni uvjeti pod kojima je
djelo uinjeno kao to su: slaba vidljivost, poplava, poar, itd. Ali to mogu biti i okolnosti subjektivne
prirode koje se tiu uinitelja djela ili rtve kao to su psihika stanja, interpersonalni odnosi, dejstvo
zablude itd. Sve ove okolnosti mogu uticati na visinu kazne. Koliki e njihov uticaj biti od znaaja mora
se cijeniti u svakom konkretnom sluaju i u sklopu sa ostalim okolnostima.
Raniji ivot ukazuje na psiholoku linost uinitelja djela i njegovu ivotnu orijentaciju. Ako je
uinitelj imao primjeran ivot tj. ako nije kanjavan, ako je dobar radnik, dobar otac porodice, ako je
lino poten i cjenjen u sredini u kojoj ivi, onda te okolnosti ukazuju da se ne radi o linosti koja je
moralno iskvarena i socijalno devijantna i da se primjenom blae kazne moe postii svrha kanjavanja. I
obrnuto, ako je uinitelj djela povratnik ili ako se odao devijantnom nainu ivota ove okolnosti ukazuju
na to da je za ostvarenje vaspitne svrhe kanjavanja potrebno izrei teu kaznu. Od ovih okolnosti
povrat ima dejstvo oteavajue okolnosti, dok sve ostale mogu djelovati ili kao oteavajue ili kao
olakavajue okolnosti zavisno od konkretnog sluaja.
Line prilike uinitelja predstavljaju uvjete u kojima ivi i radi uinitelj djela: zdravstveno stanje
uinitelja i lanova ue porodice, stambena situacija, imovinsko stanje, zaposlenost, broj lanova
porodice, odnosi u porodici i druge okolnosti iz linog i porodinog ivota.
Dranje uinitelja poslije uinjenog djela daje sliku o psiholokoj linosti uinitelja. Iz ove okolnosti
moe se vidjeti ne samo stav uinitelja prema djelu ve i neke karakterne crte koje mogu biti od znaaja
za njegovo budue vladanje. Pruanje pomoi rtvi krivinog djela ili hladno i osvetoljubivo posmatranje,
priznanje ili optuivanje nevinih osoba, tenja da se naknadi teta ili ista izbjegne, izvinjavanje oteenoj
osobi ili vrijeanje istog, predstavljaju takve okolnosti koje moraju imati uticaj na odmjeravanje kazne.
Treba rei, da samo odbijanje priznanja i preduzimanje djelatnosti u cilju prikrivanja dokaza o uinjenju
djela ne mogu se uzeti u obzir kao oteavajue okolnosti, jer to spada u pravo odbrane. Stvarno kajanje
spada u olakavajue okolnosti.
Imovno stanje uinitelja krivinog djela je okolnost koja je od uticaja samo kod odmjeravanja
novane kazne to znai da je sud kod odmjeravanja ove kazne duan da uzme u obzir i imovno
stanje uinitelja vodei rauna o visini njegovog linog dohotka, o njegovim drugim prihodima, o
njegovoj imovini i njegovim porodinim obavezama.

118

Druge okolnosti koje se odnose na linost uinitelja. Kod uinjenja pojedinih djela mogu se pojaviti i
takve okolnosti koje imaju specifian karakter i ne spadaju ni u jednu od navedenih kategorija:
starost, klimakterijum, senilnost, posebna strunost, stepen obrazovanja, osjeajnost, odnosno
bezosjeajnost, grubost, itd. Uticaj ovih okolnosti moe biti znaajan kod uinjenja krivinog djela a
time i za odmjeravanje kazne.
Sve ove okolnosti sud mora uzeti u razmatranje i ocjeniti njihov uticaj na kaznu koju treba da
utvrdi i izrekne. Gotovo kod svakog konkretnog sluaja uinjenog djela, pojavljuje se vie okolnosti
od kojih su neke olakavajue a druge oteavajue. Postupak suda kod ocjene dejstva ovih okolnosti
moe biti analitiki ili sintetiki. Sud moe analizirati svaku okolnost tako to e, najprije, odrediti
njen karakter, tj. da li djeluje olakavajue ili oteavajue, to znai, da li ide u korist ili na tetu
uinitelja djela, a potom, da odredi intenzitet njegovog dejstva na poveanje ili snienje osnovne
kazne. Po sintetikom metodu, poto izvri klasifikaciju, sud ocjenjuje sveukupan uticaj jednih i
drugih okolnosti na iznos kazne koji e metod sud primjeniti, jedan ili drugi ili e ii na njihovu
kombinaciju, zavisi od njegovog nahoenja.
Sud je obavezan da uzme u razmatranje sve okolnosti konkretnog sluaja i da pravilno ocjeni
njihovo dejstvo na vrstu i visinu kazne imajui u vidu zakonom propisanu kaznu za konktretno
krivino djelo. Ocjena suda je slobodna, ali ona mora biti realna, tj. da odgovara ukupnom dejstvu
svih okolnosti. U obrazloenju presude sud navodi koje je okolnosti uzeo kao olakavajue a koje kao
oteavajue i zato.
Okolnosti koje zakon predvia kao olakavajue ili kao oteavajue pri odmjeravanju kazne mogu se pojaviti
i kao elementi bia kvalificiranog ili privilegiranog oblika krivinog djela. U ovakvim sluajevima okolnosti koje
ulaze u sastav obiljeja bia krivinog djela ne mogu se uzeti i kao olakavajua ili oteavajua okolnost pri
odmjeravanju kazne to znai da ista okolnost ne moe dva puta da se uraunava uinitelju krivinog djela. Od
ovog pravila postoje izuzeci kada jedna okolnost moe imati i karakter kvalifikatorne okolnosti i u isto vrijeme
moe biti uzeta i kao oteavajua okolnost pri odmjeravanju kazne zato to je ona takve prirode da se moe
pojaviti u teem ili lakem obliku.

4. Ublaavanje kazne
Ublaavanje kazne je vanredan nain odmjeravanja kazne putem ovlatenja suda da moe
uinitelju krivinog djela izrei kaznu ispod posebnog minimuma propisane kazne za uinjeno djelo
do opeg minimuma te vrste kazne ili pak da zamjeni propisanu kaznu blaom vrstom kazne.
Olakavajue i oteavajue okolnosti utiu na odmjeravanje kazne u granicama posebnog minimuma
i maksimuma kazne odreene zakonom za to djelo. Meutim, krivino djelo moe biti uinjeno pod
takvim okolnostima koje ga ine lakim pa odmjeravanje kazne u granicama posebnog minimuma ne
bi bilo pravino niti bi odgovaralo svrsi kanjavanja. Stoga sva krivina zakonodavstva predviaju
posebna pravila za ublaavanje kazne.
Sud moe uinitelju odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izrei blau vrstu kazne
u dva sluaja: 1) kada sam zakon propisuje da se uinitelj moe blae kazniti i 2) kada sud utvrdi da
postoje osobito olakavajue okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaenom kaznom moe postii svrha
kanjavanja (lan 66. KZ). Ublaavanje kazne vri se tako to se uinitelju djela izrie ili nii iznos
kazne od one koja je propisana za to krivino djelo ili blaa vrsta kazne od one koja je predviena.
Blaa vrsta kazne je ona koja je bilo po nainu izvrenja ili po svom dejstvu laka za uinitelja djela.
Postoje tri sistema zakonskog reguliranja instituta ublaavanja kazne: 1) da se osnovi za
ublaavanje kazne izriito predvide u zakonu tako da sud ima samo da utvrdi njihovo postojanje i da
ublai kaznu, 2) da se sudu daju iroka ovlatenja bez utvrivanja posebnih pravila o ublaavanju
kazne i 3) kombinirani sistem prema kome zakon propisuje osnovna pravila o ublaavanju kazne, ali
se sud ovlauje da o primjeni instituta ublaavanja odluuje po svom uvjerenju u svakom
konkretnom sluaju.

119

Ublaavanje kazne u krivinom pravu Kosova


Dakle, ublaavanje kazne se javlja u dva oblika i to kao: 1) opi institut i 2) posebni institut.
Ublaavanje kazne kao opi institut primjenjuje se u tri sluaja: a) u sluaju kada postoje zakonom
odreene okolnosti koje imaju karakter opih osnova za ublaavanje kazne: prekoraenje granica
nune odbrane, prekoraenje granica krajnje nude, bitno umanjena uraunljivost, pravna zabluda,
pokuaj krivinog djela i pomaganje, b) u sluajevima gdje je predviena mogunost osloboenja od
kazne sud je ovlaten da uinitelju djela ublai kaznu kod postojanja nepodobnog pokuaja i
dobrovoljnog odustanka i c) u sluaju kada postoje osobito olakavajue okolnosti koje ukazuju na to
da se i sa ublaenom kaznom moe postii svrha kanjavanja. Za ublaavanje kazne u ovom sluaju,
potrebna su dva uvjeta: 1) da je usljed dejstva osobito olakavajuih okolnosti uinjeno djelo dobilo
izuzetno lak vid i 2) da sud doe do uvjerenja da se u konkretnom sluaju svrha kanjavanja moe
ostvariti i primjenom blae kazne prema uinitelju.
Ublaavanje kazne kao poseban institut predvieno je kod pojedinih krivinih djela u odredbama
posebnog djela krivinih zakona.
Ubaavanje kazne je fakultativni institut. To znai da je sud ovlaten da ublai kaznu pri
postojanju navedenih okolnosti, ali on nije obavezan da to i uini. Da li e doi do ublaavanja ili ne,
zavisi od uvjerenja suda o dejstvu postojeih okolnosti koje daju osnov za ublaavanje i ocjenu da se
svrha kanjavanja moe postii i primjenom blae kazne.
Vrste ublaavanja kazne
Postoji vie vrsta ublaavanja kazne: 1) po mjeri i vrsti i 2) ogranieno i neogranieno
ublaavanje kazne.
Ublaavanje po mjeri (visini) kazne znai da se uinitelju izrie ista kazna koja je u zakonu
propisana za to krivino djelo, ali u manjem iznosu od iznosa koji je propisan kao poseban minimum.
Ublaavanje po vrsti kazne postoji kada sud umjesto propisane vrste kazne za to djelo izrekne blau
vrstu kazne (npr. kada se umjesto kazne zatvora ili novane kazne izrekne sudska opomena).
Ogranieno ublaavanje postoji kada zakon odreuje pravila za ublaavanje, tj. u kojim se
sluajevima i do kojih granica se kazna moe ublaiti. Neogranieno ublaavanje postoji kada
zakonodavac ovlasti sud da vri ublaavanje po svojoj slobodnoj ocjeni. U ovakvom sluaju sud
odluuje ne samo da li e izvriti ublaavanje, nego i to da li e kaznu ublaiti po vrsti ili po iznosu, a
ako se odlui za iznos, odluuje sam koji e iznos izrei. Neogranieno ublaavanje se kree do opeg
minimuma.
Granice ublaavanja kazne
Kada postoje uvjeti za ublaavanje kazne sud moe ublaiti kaznu samo u granicama koje su
zakonom odreene (l. 67. i 68. KZ). Prema ovim odredbama ublaavanje se moe vriti u okviru
slijedeih pravila:
1) Ako je za krivino djelo propisana kazna dugotrajnog zatvora, kazna moe da bude ublaena na
kaznu zatvora od deset godina;
2) Ako je za krivino djelo propisana kazna zatvora od najmanje tri godine, kazna se moe ublaiti
do jedne godine;
3) Ako je za krivino djelo propisana kazna zatvora od najmanje dvije godine, kazna se moe ublaiti
do est mjeseci;

120

4) Ako je za krivino djelo propisana kazna zatvora od najmanje jedne godine, kazna se moe
ublaiti do tri mjeseca zatvora;
5) Ako je za krivino djelo propisana kazna zatvora kraa od jedne godine, kazna se moe ublaiti do
petnaest dana;
6) Ako je za krivino djelo propisana kazna zatvora bez naznaenja najmanjeg trajanja, umjesto
zatvora moe biti izreena novana kazna;
7) Ako je za krivino djelo propisana novana kazna bez naznaenja najmanjeg iznosa, novana
kazna moe da bude ublaena do 50 eura.
Kod odluivanja u kojoj e mjeri ublaiti kaznu prema ovim pravilima sud je duan da posebno
uzme u obzir najmanju i najveu mjeru kazne koje su propisane za to krivino djelo. Ublaavanje ije
su granice utvrene posebnim pravilima naziva se ogranieno ublaavanje kazne. Nasuprot
ogranienom, stoji neogranieno ublaavanje kazne koje se primjenjuje kao alternativa osloboenju
od kazne.
5. Oprost ili osloboenje od kazne
Oprost ili osloboenje od kazne postoji kada sud u krivinom postupku utvrdi da je jedna osoba uinila
odreeno krivino djelo i da je za uinjenje toga djela krivino odgovorna, ali ga oslobaa od kazne, tj. oprata
joj kaznu (lan 68. KZ Kosova). Opi je princip krivinog prava princip pravinosti prema kome svaka osoba
koja uini krivino djelo i koja je krivino odgovorna, treba da bude kanjena. Meutim, u nekim sluajevima
moe se desiti da sud ustanovi da postoje i krivino djelo i krivina odgovornost uinitelja ali da bi njegovo
kanjavanje bilo neopravdano zbog male drutvene opasnosti djela ili iz kriminalno-politikih razloga. Koji su to
sluajevi da se krivino odgovoran uinitelj djela moe osloboditi od kazne nije preputeno slobodnoj ocjeni suda,
ve te sluajeve odreuje zakonodavac. To govori da je osloboenje od kazne izuzetna mjera i nain vanrednog
odmjeravanja kazne.
Osloboenje od kazne znai da se uinitelj oslobaa od svake kazne (glavne i sporedne). U sluaju
osloboenja od kazne sud donosi presudu kojom uinitelja djela oglaava krivino odgovornim ali ga oslobaa od
kazne. Takva presuda je osuujua, pa se ovakav uinitelj smatra osuenim bez obzira na to to je osloboen od
kazne. Osuda se uvodi u kaznenu evidenciju i brie iz nje po proteku roka od jedne godine od dana
pravosnanosti presude pod uvjetom da osuena osoba ne uini novo krivino djelo. Osloboenje od kazne ne
obuhvata mjere sigurnostii. To je fakultativni institut o ijoj primjeni u svakom konkretnom sluaju odluuje sud.
Postoje dva osnova za osloboenje od kazne: opi i posebni.
Ope osnove za osloboenje od kazne ine izvjesni instituti koji dovode u pitanje opravdanost i
svrsishodnost primjene kazne: prekoraenje granica nune odbrane usljed snane traume ili straha
izazvanog napadom, prekoraenje granica krajnje nude pod osobito olakavajuim okolnostima,
pravna zabluda iz opravdanih razloga, nepodoban pokuaj, dobrovoljni odustanak i dobrovoljno
spreavanje uinjenja krivinog djela od strane sauinitelja, podstrekaa ili pomagaa.
Posebni osnovi za osloboenje od kazne sadrani su u lanu 69. KZ Kosova i nizu odredaba
posebnog dijela krivinih zakona: 1) kada je krivino djelo uinjeno iz nehata a posljedice djela tako
teko pogaaju uinitelja da izricanje kazne u takvom sluaju oigledno ne bi odgovaralo svrsi
kanjavanja i 2) ako je uinitelj poslije uinjenja krivinog djela, a prije nego to je saznao da je
otkriven, dobrovoljno otklonio posljedice djela ili naknadio tetu prouzrokovanu krivinim djelom. Do
ovakvih sluajeva dolazi najee kod saobraajnih i drugih nehatnih delikata kada uinitelj
prouzrokuje teku tjelesnu povredu ili smrt neke njemu bliske osobe kao to su djeca, roditelji, braa
i sestre itd. i 3) u posebnom dijelu krivinih zakona kod pojedinih krivinih djela izriito je predviena
mogunost osloboenja od kazne pod odreenim uvjetima.

121

Sud u svakom konkretnom sluaju cijeni da li treba da primjeni ovu zakonsku mogunost vodei rauna o
tome da li bi sa aspekta kriminalne politike bilo opravdano uinitelja osloboditi od kazne ili mu samo
izrei blau kaznu.
6. Povrat
U teoriji krivinog prava se razlikuje vie definicija povrata. U krivinopravnom smislu povrat je
ponovno uinjenje krivinog djela od strane osobe koja je ve bila osuena za neko krivino djelo. U
kriminolokom smislu povrat je svako ponovno injenje krivinog djela od strane osobe koja je ranije
uinila krivino djelo bez obzira na to da li je osuena za to djelo ili ne. U penolokom smislu povrat
postoji kad jedna osoba ponovo doe u kazneno-popravnu ustanovu radi izvrenja kazne za djelo
koje je uinila poslije izdrane kazne za prethodno krivino djelo.
Znaaj povrata se takoe moe razmatrati sa krivinopravnog, kriminolokog i penolokog
stanovita. Krivinopravni znaaj povrata ukazuje da ranija kazna izreena za prethodno krivino
djelo nije bila dovoljna za popravljanje uinitelja, te bi prema njemu trebalo primjeniti teu kaznu to
znai da je povrat oteavajua okolnost. Kriminoloki znaaj povrata ukazuje na poveanje
kriminaliteta i neefikasnost mjera koje se upotrebljavaju za njegovo suzbijanje, te da bi trebalo
preduzeti neke nove mjere i nove metode u borbi protiv njega. Penoloki znaaj povrata ukazuje da
ranije preduzete zavodske mjere nisu bile dovoljno prilagoene linosti uinitelja djela te da bi prema
njemu trebalo primjeniti poseban tretman.
Vrste povrata
U pravnoj teoriji i zakonodavstvu se razlikuje vie vrsta povrata.
S obzirom na prirodu krivinih djela razlikuje se opi i specijalni povrat. Opi povrat postoji kada
uinitelj poslije izreene ili izdrane kazne za prethodno djelo ponovo uini bilo koje krivino djelo.
Specijalni povrat postoji onda kada uinitelj poslije izreene ili izdrane kazne ponovo uini isto ili
istorodno krivino djelo. Kao istorodno ili istovrsno krivino djelo po nekim autorima smatraju se
djela koja imaju istu prirodu (djela imovinske prirode), a po drugima to su djela koja su uinjena iz
istih pobuda. Specijalni povrat predstavlja teu vrstu povrata, jer ukazuje na sklonost, specijalizaciju
uinitelja da ini odreena krivina djela.
S obzirom na vremenski razmak izmeu uinjenih krivinih djela razlikuje se vremenski odreen
i vremenski neodreen povrat. Vremenski odreen povrat postoji kada je novo krivino djelo
uinjeno u odreenom roku poslije izreene ili izdrane kazne za ranije uinjeno djelo. Taj vremenski
razmak moe iznositi od pet do deset godina. Vremenski neodreen povrat postoji kada uinitelj
uini novo krivino djelo u bilo koje vrijeme poslije prethodno izreene ili izdrane kazne.
S obzirom na broj ponovo uinjenih krivinih djela razlikuje se obian (jednostruki) i viestruki
povrat. I neki inostrani zakoni poznaju ove vrste povrata. Tako Krivini zakonik Ruske federacije u l.
18. razlikuje: obian, opasan i posebno opasan povrat pri emu je prihvaen objektivni pojam
povrata vezujui ga za tri okolnosti: ranija osuivanost, oblik vinosti i teina uinjenog krivinog
djela.
S obzirom da li je prethodno izdrana kazna ili ne, povrat moe biti pravi ili prividni. Pravi povrat
postoji kada neka osoba ponovo uini krivino djelo poto je ve izdrao kaznu za ranije uinjeno
djelo. To je povrat u krivinopravnom smislu. Prividni povrat postoji kada neka osoba uini novo
krivino djelo poslije izreene presude za ranije krivino djelo bez obzira da li je ova kazna izdrana
ili ne.

122

Povrat u krivinom pravu Kosova


Prema lanu 64. stav 2. KZ Kosova sud e, prilikom odmjeravanja kazne povratnicima, posebno
uzeti u obzir da li je povratnik prethodno uinio krivino djelo isto kao i novo krivino djelo, da li su
oba djela uinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od kad je izreena prethodna osuda ili
od kad je izdrana ili oprotena kazna.
U odredbi lana 70. Privremenog krivinog zakona Kosova predvieni su uvjeti kanjavanja u
sluaju viestrukog povrata. Tako je porpisano da sud moe izrei kaznu stroiju od propisane
zakonom za krivino djelo za koje je zapreena kazna zatvora, kad je krivino djelo bilo uinjeno sa
umiljajem, u slijedeem sluaju: 1) ako je uinitelj ranije bio dva ili vie puta osuivan za krivina
djela uinjena sa umiljajem na kaznu zatvora od najmanje jedne godine, i 2) ako je proteklo manje
od pet godina od dana putanja uinitelja ili isteka prethodne kazne do uinjenja novog krivinog
djela.
U sluaju viestrukog povrata sud moe izrei kaznu stroiju do iznosa polovine propisane za
konkretno krivino djelo. Nadalje, pri razmatranju da li da izrekne stroiju kaznu, sud e naroito da
uzme u obzir izjanjavanje o krivnji, srodnost uinjenih krivinih djela, pobude iz kojih su uinjena,
okolnosti pod kojima su uinjena kao i potrebu da radi ostvarenja svrhe kanjavanja izrekne takvu
kaznu.
7. Odmjeravanje kazne za djela u sticaju
Kada uinitelj sa jednom ili vie radnji ostvari vie krivinih djela, za koja mu se istovremeno sudi, sud e
prvo da utvrdi kazne za svako djelo, a zatim da odredi ukupnu, odnosno jedinstvenu kaznu za sva ta djela. (lan
71. KZ Kosova). Za izricanje ove jedinstvene kazne za djela u sticaju vae posebna pravila o odmjeravanju
kazne. S obzirom na postojanje idealnog i realnog sticaja, postavlja se pitanje da li treba podjednako
kazniti za obje vrste sticaja. U pravnoj teoriji o ovom pitanju postoje razliita shatanja.
Prema jednom shvatanju postoje razliiti sistemi za odmjeravanje kazne za idealni i realni sticaj,
jer se radi o dva sadrinski i strukturalno razliita sticaja. Smatra se da je manja drutvena opasnost
uinitelja koji sa jednom radnjom ostvari vie posljedica od onog koji je ostvario isto vie posljedica
ali sa vie radnji kojima je prethodilo donoenje vie odluka. Suprotno je stanovite da se kod oba
sticaja radi o veem broju krivinih djela i da objektivno posmatrano ne mora, i nije uvek, tei realni
sticaj. Krivino pravo Bosne i Hercegovine primjenjuje jedinstvena pravila za odmjeravanje kazne za
obe vrste sticaja kao to to ine i neka druga zakonodavstva (francusko, italijansko, vajcarsko,
rusko, itd.).
Drugo
pitanje
koje
se
postavlja
kod
odmjeravanja
kazne
za
djela
u
sticanju jeste nain utvrivanja jedinstvene kazne, tj. da li se prvo za svako pojedino krivino djelo
posebno utvruje kazna pa se na osnovu svih tih pojedinanih, utvrdi i izrekne jedna jedinstvena
kazna, ili se odmah odreuje jedna kazna polazei od sveukupnosti uinjenih djela i dejstva svih
okolnosti. Nae krivino pravo prihvata prvi sistem (kao i zakonodavstva Njemake, Austrije, Grke),
dok je drugi u primjeni u zakonodavstvu Francuske i vajcarske.
Odmjeravanje kazne za svako pojedinano djelo ini se po opim pravilima, dok se odmjeravanje
jedinstvene kazne, tj. svoenje svih pojedinanih u jedinstvenu kaznu vri po odreenim pravilima.
Teorija i zakonodavstvo poznaju tri osnovna sistema za odmjeravanje kazne za djela u sticaju:
sistem apsorpcije, sistem asperacije i sistem kumulacije.
Prema sistemu apsorpcije prvo se odmjerava kazna za svako djelo u sastavu sticaja, pa se onda
izrie najtea odmjerena kazna koja apsorbuje sve ostale lake kazne. Ovom sistemu se zamjera da
favorizira uinitelja veeg broja krivinog djela i da stoga nije pogodan. On odgovara shvatanju da
idealni sticaj nije sticaj krivinih djela ve sticaj krivinopravnih propisa.

123

Prema sistemu asperacije se najpre odmjerava kazna za svako djelo u sticaju, pa se zatim
najtea kazna povisuje, ali tako da ne dostigne zbir pojedinano odreenih kazni niti da pree opi
zakonski maksimum te vrste kazne. Ovaj sistem se primjenjuje u veini zakonodavstava kod
odmjeravanja kazne lienja slobode.
Prema sistemu kumulacije prvo se odmjerava kazna za pojedina djela u sticaju, pa se zatim sve
te kazne saberu i tako se dobije jedinstvena kazna koja se izrie uinitelju tih djela. Ovaj sistem se
primjenjuje kod novane kazne, a izuzetno i kod kratkih kazni zatvora.
Odmjeravanje kazne za djela u sticaju u krivinom pravu Kosova
Krivino pravo Kosova poznaje sva tri sistema odmjeravanja kazne za djela u sticaju. Za svako
uinjeno krivino djelo se prethodno utvruje kazna, a onda se na osnovu tako odmjerenih kazni
izrie jedinstvena kazna za sva uinjena djela.
Sistem apsorpcije se primjenjuje kada je za neko od krivinih djela u sticaju utvrena kazna
dugotrajnog zatvora pa je sud izrie i kao jedinstvenu kaznu to znai da ona apsorbuje sve utvrene
kazne za ostala djela u sticaju.
Sistem asperacije se primjenjuje kao osnovni sistem za odmjeravanje kazne za krivina djela u
sticaju za koja je utvrena kazna zatvora u slijedeim sluajevima:
1) Kada za sva djela u sticaju sud utvrdi kazne zatvora tada e izrei jedinstvenu kaznu zatvora koja
e biti vea od svake pojedinane kazne s tim to ne smije dostii njihov zbir niti prijei dvadeset
godina;
2) Kada su za krivina djela u sticaju propisane kazne zatvora do tri godine tada e sud izrei
jedinstvenu kaznu zatvora koja e biti takoe vea od svake ponaosob utvrene kazne ali koja ne
moe biti vea od osam godina zatvora (ograniena asperacija);
3) Kada sud za sva djela u sticaju utvrdi samo novane kazne pa izrekne jedinstvenu kaznu koja
mora biti vea od svake pojedine utvrene kazne, ali ne smije da dostigne njihov zbir, niti da pree
25 000 eura, ili ako je jedno ili vie krivinih djela uinjeno sa namjerom sticanja materijalne koristi,
iznos od 50 000 eura;
4) Kada sud za neka djela u sticaju utvrdi kaznu zatvora, a za druga novanu kaznu, tada e izrei
jedinstvenu kaznu zatvora i jedinstvenu novanu kaznu u skladu sa navedenim pravilima;
5) Sporednu kaznu sud izrie ako je ona utvrena makar za jedno od krivinih djela u sticaju, a ako
je utvreno vie sporednih novanih kazni, tada e izrei jednu jedinstvenu novanu kaznu po
unaprijed navedenim pravilima;
6) Ako je sud za jedno od krivinih djela izrekao kaznu dugotrajnog zatvora, sud e da odredi samu
tu kaznu.
Kod utvrivanja jedinstvene kazne sud uzima u obzir sve olakavajue i oteavajue okolnosti
koje postoje kod pojednih djela u sticaju, kao i one okolnosti koje nisu vezane za pojedina djela,
nego se odnose na linost uinitelja i na sveukupnu kriminalnu situaciju, tako da jedinstvena kazna
bude odraz drutvene opasnosti sveukupnosti krivinih djela i uinitelja i saobraena potrebama
resocijalizacije.
Sistem kumulacije se primjenjuje kada sud za neka djela u sticaju utvrdi kaznu zatvora, a za
druga djela novane kazne, tada izrie kao jedinstvenu kaznu i kaznu zatvora i novanu kaznu
kumulativno.
Nije iskljuena ni istovremena, tj. kombinirana primjena sistema asperacije i sistema kumulacije.

124

To je mogue kad sud za neka djela u sticaju utvrdi kazne zatvora a za druga novane kazne pa jedinstvenu
kaznu zatvora utvrdi po sistemu asperacije a novane kazne, ako se radi o manjim iznosima, utvrdi po sistemu
kumulacije. Jedinstvena kazna koja je izreena za djela u sticaju ne iskljuuje primjenu jedne ili vie mjera
sigurnosti ako su utvrene za neka djela iz sastava sticaja.

8. Odmjeravanje kazne osuenoj osobi


Ako se osuenoj osobi sudi za krivino djelo koje je uinjeno prije izdravanja kazne odreene ranijom
osudom ili za krivino djelo koje je uinio za vrijeme izdravanja kazne zatvora ili dugotrajnog zatvora, sud e
da odredu jedinstvenu kaznu, uzimajui u obzir prethodno odreenu kaznu i pravila kanjavanja za djela u
sticaju. Kazna ili dio kazne koju je osueni ve izdrao, uraunava se u izreenu kaznu zatvora ili
kaznu dugotrajnog zatvora (lan 72. KZ Kosova).
Od ovog pravila postoje dva izuzetka: 1) kada osuena osoba u toku izdravanja kazne zatvora
ili kazne dugotrajnog zatvora uini novo krivino djelo, tada sud izrie kaznu nezavisno od ranije
izreene kazne ako se primjenom pravila o odmjeravanju kazne za djela u sticaju ne bi mogla
ostvariti svrha kanjavanja s obzirom na trajanje neizdranog dijela ranije izreene kazne. Radi se o
sluaju da je uinitelj ve osuen za tee ili teko krivino djelo, pa u toku izdravanja kazne ponovo
uini neko takvo djelo, i to poslije provedenog odreenog broja godina na izdravanju kazne kada
osuena osoba za vrijeme izdravanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne
maloljetnikog zatora uini krivino djelo za koje zakon propisuje novanu kaznu ili kaznu zatvora do
jedne godine, pa e se prema njemu primjeniti disciplinska kazna.
9. Uraunavanje pritvora i ranije kazne
Pritvor nije kazna ve mjera koja se preduzima u krivinom postupku radi osiguranja prisustva
okrivljenog u toku postupka pa se pritvor kao i svako drugo lienje slobode u vezi sa krivinim
djelom uraunavaju u izreenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetnikog
zatvora i novanu kaznu (lan 73. KZ Kosova). Drugi oblici lienja slobode koji se uraunavaju u
izreenu kaznu jesu: dovoenje okrivljenog, vrijeme provedeno u zdravstvenoj ustanovi radi
psihijatrijskog vjetaenja ili radi lijeenja, vrijeme provedeno u ustanovi za lijeenje narkomana i
alkoholiara, vrijeme koje je uinitelj proveo u ekstradicionom pritvoru ili kazna koju je uinitelj za
isto krivino djelo izdrao po presudi inostranog suda ili kazna koju je osueni izdrao odnosno platio
za privredni prestup, prekraj ili vojno disciplinski prestup.
Ope je pravilo da se svako lienje slobode koje je preduzeto na osnovu zakonskog ovlatenja i u
vezi sa uinjenjem krivinog djela mora uraunati u kaznu ako ona bude izreena za to djelo (pri
emu mora da postoji identitet utuenog i presuenog krivinog djela). U izreenu kaznu se ne
uraunava vrijeme koje je provedeno u vaspitno-popravnom domu ako je u toku izvrenja vaspitne
mjere dolo do izricanja kazne, jer se radi o razliitim vrstama krivinih sankcija. Ako je za krivino
djelo izreena uvjetna osuda, pritvor i drugo ranije lienje slobode moe biti uraunato samo onda
ako doe do opozivanja uvjetne osude.
Uraunavanje pritvora ili druge ranije kazne u izreenu kaznu znai odbijanje djela vremena koje je provedeno
na izdravanju ranije kazne tako da osueni ima da izdri samo preostali dio izreene kazne. Uraunavanje se vri
tako to se izjednaava dan pritvora i drugi dan lienja slobode sa danom zatvora, danom dugotrajnog zatvora,
danom maloljetnikog zatvora odnosno sa 15 eura novane kazne.

125

IV SUDSKA OPOMENA
Sudska opomena je posebna krivina sankcija koju predvia Privremeni krivini zakon Kosova u
l. 75. Ona se izrie umjesto kazne zatvora ili novane kazne punoljetnom i krivino odgovornom
uinitelju osobito lakog krivinog djela. Ona predstavlja prijekor uinitelju krivinog djela od strane
drutva zbog uinjenog djela i upozorenje da ubudue ne ini krivina djela, jer e za takvu
djelatnost biti kanjen. Prijekor koji se upuuje uinitelju djela odraava socijalno etiku ocjenu
djela, tj. da je ono tetno i nedozvoljeno i da ga drutvo ne odobrava, ali oprata uinitelju i nee ga
kazniti. Prema tome, sudska opomena se pojavljuje kao bezuvjetna osuda ponaanja, ali se ta osuda
ne sastoji u kazni, ve u prijekoru i opomeni da e uinitelj biti kanjen samo onda ako uini novo
krivino djelo, i to samo za to djelo a ne i za ono za koje je izreena sudska opomena. To ranije djelo za
koje je prekoren moe se uzeti u obzir kao oteavajua okolnost kod odmjeravanja kazne.
Sudska opomena se izrie za krivina djela koja su ispoljila nizak kvantum drutvene opasnosti u
konkretnom ispoljavalju (ali ne i beznaajnu, neznatnu opasnost u smislu djela malog znaaja). Ona je posebno
pogodna za primarne, situacione, sluajne uinitelje krivinih djela koji nemaju kriminogena svojstva.
1. Uvjeti za izricanje sudske opomene
Krivini zakoni koji sudsku opomenu predviaju kao krivinu sankciju, trae postojanje dva uvjeta za njeno
izricanje:
1) da je uinjeno djelo za koje je propisana kazna zatvora do jedne godine ili novana kazna. Ovo djelo treba da
je uinjeno pod takvim olakavajuim okolnostima koje ga ine osobito lakim. Dakle, primjena sudske opomene
uvjetovana je vrstom propisane, a ne utvrene kazne, kao to je to sluaj kod uvjetne osude. Ova se sankcija
moe izrei uiniteljima dvije grupe krivinih djela: 1) krivina djela za koja je propisana kazna zatvora do
jedne godine ili novana kazna i 2) krivina djela za koja je propisana kazna zatvora do tri godine
ukoliko su ispunjeni uvjeti koje zakon predvia kod pojedinih krivinih djela. Sud ovdje nema ope
ovlatenje za izricanje sudske opomene, ve je moe izrei samo ako zakon predvia mogunost
njenog izricanja kod pojedinih krivinih djela ukoliko su ispunjeni posebno odreeni uvjeti za njeno
izricanje kod tih djela;
2) Uvjerenje suda, s obzirom na okolnosti vezane za linost uinitelja, posebno njegov odnos prema
oteenom i stavom da naknadi tetu prouzrokovanu krivinim djelom, da su se stekli uvjeti za
ostvarenje svrhe krivinopravnih sankcija i bez kanjavanja.
Pri odluivanju da li e izrei sudsku opomenu, sud e, vodei rauna o svrsi ove sankcije,
posebno uzeti u obzir linost uinitelja, njegov raniji ivot, njegovo ponaanje poslije uinjenog
krivinog djela, stepen krivine odgovornosti i druge okolnosti pod kojima je djelo uinjeno, kao i
njegovu spremnost da se dobrovoljno podvrgne programu lijeenja. Primjena sudske opomene je
fakultativna pri emu se ona moe izrei i za vie djela u sticaju ukoliko su ispunjeni svi zakonski
uvjeti.
Dejstvo sudske opomene
Sudska opomena je opominjua sankcija, ali i osuda koja se sastoji u prijekoru kao socijalnoetikoj ocjeni djela kao tetnog i neprihvatljivog. Ona proizvodi slijedea pravna dejstva:
1) sudska opomena povlai osuivanost. Uinitelj djela kome je izreena sudska opomena smatra se
osuivanim pa se takva osoba ako ponovo uini djelo smatra povratnikom;
2) osuda o izreenoj sudskoj opomeni se unosi u kaznenu evidenciju iz koje se brie u roku od
godine dana od dana pravosnanosti odluke ako za to vrijeme uinitelj ne uini novo krivino djelo;
3) sudska opomena ne povlai pravne posljedice osude;

126

V MJERE OBAVEZNOG LIJEENJA


Prema lanu 76. Privremenog krivinog zakona Kosova postupci propisivanja mjera obaveznog psihijatrijskog
lijeenja uinitelja koji je mentalno neuraunljiv ili koji ima umanjenu mentalnu sposobnost bie posebno propisani
zakonom. Stoga je u poglavlju o mjerama obaveznog lijeenja propisana jedino mjera lijeenja ovisnika od droga
ili alkohola.
1. Obavezno rehabilitacijsko lijeenje zavisnika od droga ili alkohola
Ova se mjera moe izrei uinitelju koji je krivino djelo uinio pod uticajem droge ili alkohola,
ako se utvrdi da je glavni faktor koji je uticao na uinjenje krivinog djela bio povezan sa njegovom
zavisnou od droga ili alkohola i ako postoje izgledi za njegovo uspjeno lijeenje (lan 77. KZ
Kosova). Sud ovu mjeru moe izrei uinitelju krivinog djela ako su ispunjeni slijedei uvjeti:
1) krivino djelo treba da je uinjeno pod odluujuim djelovanjem zavisnosti od alkohola ili opojnih
droga. Znai, treba da se radi o uinitelju kod koga postoji stanje zavisnosti prema upotrebi alkohola
ili opojnih droga. To su osobe koje permanentno osjeaju potrebu za konzumiranjem alkohola ili
opojnih droga i koje iako svjesne tetnih posljedica koje usljed toga nastaju nisu u stanju da se
odupru ovoj potrebi. Izmeu uinjenog krivinog djela i ove ovisnosti treba da postoji uzrona veza;
2) ova mjera ima suplementarni karakter pa se izrie samo ako je uinitelju izreena kazna, sudska
opomena ili osloboenje od kazne.
Ovi uvjeti su kumulativno odreeni. I kad su oni ispunjeni sud moe, ali ne mora da izrekne
mjeru sigurnosti obaveznog lijeenja od ovisnosti. Dakle izricanje ove mjere je uvijek fakultativno
iako bi prirodi i sadrini mjere i njenoj svrsi koju treba da ostvari (kao to naziv kae) vie
odgovaralo njeno obavezno izricanje ako su ispunjeni
zakonom odreeni uvjeti. Nesklad izmeu
obligatornosti u naslovu mjere i fakultativnosti njenog izricanja pravda se raznim obrazloenjima, od
kojih je za nas prihvatljivo ono koje se tie nedostatka ustanova za lijeenje.
Ako je ova mjera izreena zajedno sa novanom kaznom, sudskom opomenom ili osloboenjem od
kazne, sud moe odluiti, uz pristanak osuenog, da mjera bude izvrena na slobodi. Ako uinitelj
propusti da se podvrgne tretmanu na slobodi bez opravdanog razloga ili ako samovoljno prekine
tretman, sud moe narediti da tretman bude proveden u zdravstvenoj ustanovi (lan 77. stav 2. KZ
Kosova).
Ako je obavezno rehabilitacijsko lijeenje od droga ili alkohola izreeno uz kaznu zatvora, moe
trajati do isteka kazne. Ako je, pak, izreena uz novanu kaznu, sudsku opomenu ili osloboenje od
kazne, tretman ne moe trajati due od dvije godine. Pri tome sud mora da svaka dva mjeseca
preispita izvrenje ove mjere da bi utvrdio je li potrebno da ona bude nastavljena.

VI USLOVNO PUTANJE NA SLOBODU


Uslovni otpust se sastoji u otputanju osuene osobe sa izdravanja kazne zatvora prije nego to ju je u potpunosti
izdrala i njenom putanju na slobodu pod uslovom da do isteka vremena za koje je izreena kazna ne uini novo krivino
djelo. Ako takva osoba ne uini krivino djelo za vrijeme dok joj kazna tee, nee doi do opozivanja uslovnog otpusta.
Uslovni otpust je slian uuslovnoj osudi jer se oba ova instituta sastoje u oslobaanju uinitelja krivinog djela od izdravanja
kazne s tim to je kod uslovne osude to osloboenje u potpunosti, a kod uslovnog otpusta se radi o djeliminom osloboenju
od kazne.

127

To je i korektivno sredstvo koje omoguava da se osueni pusti na slobodu kada njegov dalji boravak u zatvorskoj
ustanovi nije opravdan s obzirom na svrhu kanjavanja. On se zasniva na ideji popravljanja i resocijalizacije osuene osobe.
I konano, uvjetna osuda je vrsta krivine sankcije, a uvjetni otpust je forma izvrenja kazne zatvora. Dalje, uslovni otpust
je penoloka i kriminalnopolitika mjera koja ima veliki uticaj na osuenu osobu u psiholokom i socijalnom pogledu jer
izaziva elju za promjenom linosti i predstavlja mjeru podsticaja da istraje u radnim obavezama i ponaanju po pravilima
kunog reda.
Uslovni otpust predstavlja mjeru kojom se vri individualizacija kazne i ostvaruje resocijalizacija osuenog uz njegovo
lino i aktivno uee. On se moe dati svakoj osobi koja izdrava kaznu zatvora ako ispuni zakonom odreene uvjete iz
lana 80. KZ Kosova: 1) ako je osueni izdrao polovinu izreene kazne (s tim kada je izreena kazna dugotrajnog zatvora
poslije izdrane tri etvrtine ove kazne), a izuzetno samo treinu izreene kazne ako postoje posebne okolnosti koje se
odnose na linost osuenog i koje oigledno ukazuju da nee uiniti novo krivino djelo i 2) ako se osueni za vrijeme
izdravanja kazne zatvora popravio do te mjere da se opravdano moe oekivati da e se nakon otpusta sa izdravanja
kazne na slobodi ponaati primjerno, a naroito ako postoji razuman osnov za uvjerenje da nee uiniti novo krivino djelo.
Pri odluivanju o davanju uslovnog otpusta naroito se uzima u obzir ponaanje osuenog za vrijeme izdravanja kazne
kao i druge okolnosti koje ukazuju da je postignuta svrha kanjavanja.
Uslovni otpust traje onoliko vremema koliko je osuenom ostalo do potpunog izdravanja izreene kazne. Za vrijeme
boravka na slobodi on se podvrgava kunji pa ne smije da uini novo krivino djelo odnosno mora da ispuni druge
postavljene obaveze. Za vrijeme trajanja uslovnog otpusta smatra se da on i dalje izdrava kaznu jer rok izreene kazne
tee.
Opozivanje uslovnog otpusta
Ako uslovno otputeni ne opravda ukazano povjerenje, dolazi do opozivanja uslovnog otpusta i njegovog
vraanja u zavodsku ustanovu. Razlikuje se obavezno i fakultativno opozivanje uslovnog otpusta (lan 81. KZ
Kosova). O tom opozivanju odluuje takoe sud. Do obaveznog opozivanja dolazi kada uslovno otputeni za vrijeme
dok se nalazi na uslovnom otpustu uini krivino djelo (jedno ili vie) za koje mu je izreena kazna zatvora od jedne
godine ili tea kazna. Do fakultativnog opozivanja uvjetnog otpusta dolazi u sluaju izricanja kazne zatvora do jedne
godine za novoizvreno krivino djelo u vrijeme trajanja uslovnog otpusta. U ovom sluaju sud e kod odluivanja o
opozivu uslovnog otpusta, uzeti u obzir slinost uinjenih krivinih djela, njihov znaaj, motive iz kojih su uinjena i
druge okolnosti koje ukazuju na prikladnost opoziva uslovnog otpusta.
Kada sud odlui da opozove uslovni otpust tada po pravilima za izricanje kazne za djela u sticaju izrie
jedinstvenu kaznu od koje odbija prethodno izdrani dio kazne po ranijoj osudi. Na isti nain sud e postupiti i kada
se utvrdi da je uslovno otputeni prije stupanja u zavodsku ustanovu uinio krivino djelo za koje mu nije sueno a
za koje se tek saznalo u vrijeme trajanja uslovnog otpusta. U sluaju da sud ne opozove uvjetni otpust tada e
ovako dat otpust produiti za vrijeme koje je osueni proveo na izdravanju kazne za novoizvreno ili novootkriveno
krivino djelo.

128

VII ODUZIMANJE MATERIJALNE KORISTI


STEENE UINJENJEM KRIVINOG DJELA
1. Pojam i osnov oduzimanja materijalne koristi
Oduzimanje materijalne koristi se sastoji u oduzimanju od uinitelja krivinog djela novca,
predmeta od vrijednosti i svake druge imovinske koristi koja je pribavljena krivinim djelom (lan 82.
KZ Kosova). Ovo je posebna krivinopravna mjera sui generis, koja ima dvojako odreeni cilj: 1) da
sprijei sticanje imovinske koristi injenjem krivinih djela i 2) da obeteti osobu koja je oteena
uinjenim krivinim djelom (pod uslovom da je ova osoba poznata i da je podnijela blagovremeni
zahtjev za naknadu priinjene tete).
Izdvajanje i osamostaljenje mjere oduzimanja materijalne koristi proizlazi iz injenice to ona
nema karakter krivine sankcije koju izrie sud prema zakonskim uvjetima za njeno izricanje. Dakle,
ne radi se o primjeni krivine sankcije ve o primjeni pravnog principa - o restituciji ili uspostavljanju
ranijeg pravnog i faktikog stanja koji istovremeno djeluje i kao psiholoka prinuda na uinitelja da
pribavljanje koristi ne moe da bude motiv za preduzimanje kriminalne djelatnosti.
U osnovi primjene ove mjere je princip ''nullum commodum capere potest de sua propria
iniuria'' niko ne moe da ima koristi od sopstvenog zlodjela. Ovaj je princip sadran u lanu 82. KZ
Kosova - da niko ne moe zadrati imovinsku korist pribavljenu krivinim djelom.
2. Nain oduzimanja materijalne koristi
Materijalna korist se oduzima sudskom odlukom kojom je utvreno postojanje krivinog djela pa se tada
istom odlukom oduzimaju novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena
uinjenjem tog djela. Sud takoe moe oduzeti ovu korist u odvojenom postupku ukoliko postoji opravdan razlog
da se vjeruje da je ona pribavljena krivinim djelom, a vlasnik ili dratelj (uivatelj) nije u mogunosti da prui
dokaze da je korist pribavljena zakonito. Ukoliko faktiko oduzimanje te koristi nije mogue, npr. zbog toga to je
predmet uniten, izgubljen ili prodat nepoznatoj osobi, tada e se uinitelj obavezati na isplatu novanog iznosa
koji je srazmjeran pribavljenoj imovinskoj koristi, odnosno vrijednosti predmeta. U zavisnosti od situacije sud
moe dozvoliti da novac bude isplaen u ratama tokom perioda koji ne prelazi dvije godine (lan 83. stav 1. KZ
Kosova).
Imovinska korist pribavljena krivinim djelom moe se oduzeti i od osoba na koje je prenesena bez naknade
ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti ako su te osobe znale ili su mogle znati da je imovinska
korist pribavljena krivinim djelom. Kada je korist koja je pribavljena krivinim djelom sjedinjena sa imovinom
koja je inae steena na zakonit nain, i takva imovina moe biti predmet oduzimanja, ali samo u mjeri koja ne
prelazi procjenjenu vrijednost imovinske koristi koja je inae pribavljena krivinim djelom. Na isti nain i u istoj
mjeri se oduzimaju prihod i druge koristi koje naknadno proizau iz imovinske koristi koja je pribavljena krivinim
djelom ili iz imovine u koju je imovinska korist uloena (pretvorena) ili iz imovine s kojom je takva korist
sjedinjena.
U vezi sa primjenom ove mjere u teoriji, a jo vie u sudskoj praksi se kao sporno razmatra pitanje
utvrivanje imovinske koristi. Pod ovom se koriu podrazumijeva svaki imovinski efekat koji predstavlja
protivpravnu dobit za uinitelja. To nisu samo novac i predmeti ve i usluge, koritenje odreenih predmeta bez
davanja adekvatne protuvrijednosti, utede, imovinska pogodovanja i sl., dakle sve to ima neku imovinsku
vrijednost ili finansijske efekte. Jedino su izvan ovog pojma nematerijalna pogodovanja line prirode osim ako i to
nema neposredne finansijske prednosti odnosno utede.
Kao drugo sporno pitanje u praksi javlja se utvrivanje visine imoviske koristi koja se mora oduzeti odlukom
nadlenog suda. Ovdje se razlikuje nekoliko shvatanja. Najire je ono shvatanje koje trai da se uinitelju
krivinog djela priznaju svi trokovi koje je imao u vezi ili povodom uinjenja krivinog djela, dok je nasuprot

129

njemu shvatanje prema kome uinitelju ne treba priznati nikakve trokove ve mu treba oduzeti cjelokupnu
pribavljenu imovinsku korist. Izmeu ovih je umjereno shvatanje prema kome se uinitelju djela pri utvrivanju
visine pribavljene imovinske koristi moraju priznati odreeni trokovi koje je imao u vezi uinjenja krivinog
djela, ali se miljenja razilaze u pogledu odreivanja koji su trokovi ''opravdani'' odnosno koji predstavljaju
materijalni ekvivalent za trud uinitelja uloen u radnju krivinog djela ili proizilaze iz same prirode uinjenog
djela.
3. Zatita oteenog
Ako je u toku krivinog postupka oteenom dosuen imovinskopravni zahtjev, sud izrie oduzimanje
imovinske koristi ukoliko ona prelazi dosueni imovinskopravni zahtjev oteenog (lan 84. KZ Kosova). Ukoliko
je oteeni u krivinom postupku u pogledu svog imovinskopravnog zahtjeva upuen na parnini postupak, on
moe traiti da se namiri iz iznosa oduzete vrijednosti pod uvjetima: 1) ako pokrene parnini postupak u roku od
est mjeseci od dana pravosnanosti odluke kojom je upuen na parnicu i 2) ako u roku od tri mjeseca od dana
pravosnanosti odluke kojom je utvren njegov zahtjev zatrai namirenje iz oduzete vrijednosti.
Oteeni koji u krivinom postupku nije istakao imovinskopravni zahtjev, moe zahtjevati namirenje iz
oduzete vrijednosti pod slijedeim uvjetima: 1) ako je radi utvrivanja svog zahtjeva pokrenuo parnini postupak
u roku od tri mjeseca od dana saznanja za presudu kojom se oduzima imovinska korist, a najdalje u roku od dvije
godine od pravosnanosti odluke o oduzimanju imovinske koristi i 2) ako u roku od tri mjeseca od dana
pravosnanosti odluke kojom je utvren njegov zahtjev, zatrai namirenje iz oduzete vrijednosti.
4. Oduzimanje materijalne koristi od pravne osobe
Zabrana sticanja imovinske koristi injenjem krivinih djela odnosi se i na pravne osobe. Nezakonito i
protivpravno steena imovinska korist podlijee oduzimanju i onda kada je ona pribavljena za drugog. Nisu rijetki
sluajevi da se inkriminiranim radnjama pojedinaca koji vre odgovorne funkcije ili imaju posebna ovlatenja u
preduzeu, ustanovi ili drugoj organizaciji ostvari imovinska korist za tu pravnu osobu. Zato je u lanu 85. KZ
Kosova predvieno oduzimanje imovinske koristi koja je pribavljena krivinim djelom od pravne osobe pod
slijedeim uvjetima: 1) da je uinjenim krivinim djelom pribavljena protivpravna imovinska korist, 2) da je takvu
korist pribavila pravna osoba i 3) da je krivino djelo uinila fizika osoba u ime, za raun ili u korist pravne
osobe.
VIII REHABILITACIJA I USLOVI ZA DOBIJANJE PODATAKA
IZ EVIDENCIJE OSUIVANIH OSOBA
1. Rehabilitacija
Poslije izvrenja kazne osuena osoba se vraa u drutvo i ukljuuje u slobodan drutveni ivot.
Ali sa vraanjem u drutvo ona ne postaje odmah u potpunosti ravnopravan graanin sa ostalima.
Dva faktora uvjetuju ovu neravnopravnost: 1) dejstvo posljedica koje povlai osuda i 2) stav sredine
koja takvu osoba prima sa izvjesnom dozom podozrenja, nepovjerenja, bojaznosti, pa i mrnje. U
kojoj e mjeri ta neravnopravnost biti izraena, zavisi od broja pravnih posljedica i njihovog obima
dejstva, kao i od stava sredine prema injenju pojedinih krivinih djela.
Ove pravne, moralne i drutvene posljedice osude pogaaju osuenika i psiholoki i socijalnoekonomski. Njihovo psiholoko dejstvo ini da se kod osuenih razvijaju osjeanja nepovjerenja,
ponienja, mrnje i prezrenosti, pa zajedno s tim i osjeanja manje vrijednosti. S druge strane,
pravne posljedice mu ne omoguavaju da vri pojedine poslove i da aktivno uestvuje u drutvenim
procesima to mu stvara socijalne i ekonomske tekoe.

130

Te negativne posljedice usporavaju resocijalizaciju a u izvjesnim sluajevima mogu da imaju i


negativno dejstvo na ponaanje biveg osuenika. Da bi se otklonilo tetno dejstvo javila se ideja o
rehabilitaciji kao kriminalno-politikoj mjeri za pruanje podsticaja osuenoj osobi da se ubudue
primjerno vlada i da bude lojalan i koristan graanin drutvene zajednice. Kroz rehabilitaciju se
ostvaruje ravnotea interesa drutva i interesa osuene osobe.
Rehabilitacija se sastoji u ukidanju pravnih posljedica osude i brisanju osude tako da se osuena
osoba smatra neosuivanim. Sa nastupanjem rehabilitacije prestaju da dejstvuju pravne posljedice i
osuena osoba stie sva prava koja imaju i ostali graani. Njeno djelo se zaboravlja, a njeno ime se
brie iz kaznene evidencije. U slubenim ispravama ne pominje se da je bila osuivana. Tako se
stvara fikcija o neosuivanosti osuene osobe sa tenjom da se ona izjednai sa ostalim lanovima
drutva.
Razlikuju se dvije vrste rehabilitacije: 1) zakonska i 2) sudska rehabilitacija. Zakonska
rehabilitacija nastupa po sili zakona, automatski sa protekom odreenog vremena poslije izdrane
kazne pod uvjetom da osuena osoba za to vrijeme ne uini novo krivino djelo. Sudska
rehabilitacija nastaje sudskom odlukom koja se donosi na molbu osuene osobe po proteku
odreenog vremena od izdrane kazne. Sudska rehabilitacija je fakultativna. Da li e sud donijeti
odluku o rehabilitaciji ili nee zavisi od njegove ocjene vladanja uinitelja krivinog djela poslije
izlaska iz kaznene ustanove i od njegovog odnosa prema radu i drutvenim vrijednostima.

Rehabilitacija u naem pravu


Prema lanu 87. stav 1. KZ Kosova osuene osobe poslije izdrane, oprotene ili zastarjele
kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora uivaju sva prava utvrena ustavom, zakonom i drugim
propisima i mogu sticati sva prava osim onih koja su im eventualno ograniena. Na isti nain
rehabilitacija se odnosi i na osuene osobe koje se nalaze na uslovnom otpustu ako njihova prava
nisu ograniena posebnim propisima o uvjetnom otpustu sa izdravanja kazne.
Rehabilitacijom se zapravo brie osuda i prestaju sve njene negativne pravne posljedice za
osuenog. Na taj nain osueni se smatra neosuivanom osobom. Dejstvo rehabilitacije se osnosi i
na sporedne kazne koje jo nisu izvrene. Pri tome se rehabilitacijom ne dira u prava treih osoba
koja su zasnovana na osudi. U izvjesnim sluajevima osuda moe povlaiti pravne posljedice, tako da
osuena osoba za odreeno vrijeme ne moe vriti odreena prava. Tada se rehabilitacija javlja kao
sredstvo za vraanje tih prava osuenim osobama prije nego to protekne rok njihovog dejstva.
Tada se primjenjuje sudska rehabilitacija.
Prema lanu 87. stav 2. KZ Kosova, kazna e biti izbrisana iz evidencije osuivanih osoba nakon
isteka slijedeih rokova, po sili zakona, ako osuena osoba u datom roku ne uini novo krivino
djelo:
1) sudska opomena i osuda kojom je uinitelj osloboen od kazne briu se po isteku roka od jedne godine od
dana pravosnanosti sudske odluke,
2) uslovna osuda se brie poslije jedne godine od kad je isteklo vrijeme provjeravanja,
3) kazna izdrana u reimu poluslobode se brie poslije jedne godine od dana izdraane kazne,
zastarjelosti, amnestije, pomilovanja ili izmjene zakona,
4) osuda na novanu ili dopunsku kaznu se brie kad protekne tri godine od dana izvrene, zastarjele
ili oprotene kazne,
5) osuda na kaznu zatvora do tri godine brie se kad protekne rok od pet godina od dana izdrane,
zastarjele ili oprotene kazne,
6) osuda na kaznu zatvora od tri do pet godina brie se nakon osam godina od kad je izdraana,
zastarjela ili oprotena,
7) osuda na kaznu zatvora od pet do deset godina brie se nakon deset godina od kad je kazna
izdrana, zastarjela ili oprotena,
8) osuda na kaznu zatvora od deset do petnaest godina brie se nakon petnaest godina od kad je

131

kazna izdrana, zastarjela ili oprotena, i


9) osude na kaznu zatvora preko petnaest godina ili kazna dugotrajnog zatvora ne briu se.
Osude iz kaznene evidencije ne mogu se brisati za vrijeme dok traju izreene mjere obaveznog.
Danom ispunjenja navedenih zakonskih uvjeta, smatra se da je osuda iz kaznene evidencije
automatski brisana.
Sudsko brisanje osude ili sudska rehabilitacija znai da sud svojom odlukom na molbu osuene
osobe moe (ali nije obavezno) brisati iz kaznene evidencije osudu ako je protekla polovina vremena
propisana u lanu 87. stav 2. KZ Kosova, i ako osuena osoba za to vrijeme nije uinila novo krivino
djelo (lan 88. KZ Kosova).
Prilikom odluivanja o brisanju osude na molbu osuenog, sud e voditi rauna o vladanju
osuenog poslije izdrane kazne, o prirodi krivinog djela i o drugim okolnostima koje mogu biti od
znaaja za ocjenu o opravdanosti brisanja osude. Mogue je istovremeno brisanje vie osuda jedne
iste osobe ako su ispunjeni uvjeti za brisanje svake pojedine osude. Pri tome se osude iz kaznene
evidencije ne mogu brisati za vrijeme trajanja mjera sigurnosti. Ako je u toku roka za brisanje osuda
osuenom izreena kazna zatvora preko tri godine za novouinjeno ili novootkriveno krivino djelo,
onda se nee brisati ni ranije ni kasnije osude. Brisanjem osude iz kaznene evidencije ne postie se
ni pravno, ni faktiki ponitavanje osude odnosno krivine sankcije koja je obuhvaena tom brisanom
osudom. Brisana osuda ostaje faktiki i dalje u kaznenoj evidenciji. Pravno dejstvo brisanja osude
ograniava se na zakonom suene mogunosti davanja podataka iz kaznene evidencije o brisanim
osudama. Brisanjem osude iz kaznene evidencije, prestaju i pravne posljedice osude.
2. Davanje podataka iz kaznene evidencije
U cilju zatite osuenih osoba i eventualnih zloupotreba, zakoni predviaju da se podaci iz
kaznene evidencije mogu dati samo sudu, tuiteljsvu ili ovlatenim slubenim osobama i to u vezi sa
krivinim postupkom koji se vodi protiv osobe koja je ranije bila osuena; zatim, nadlenim
organima za izvrenje krivinih sankcija i nadlenim organima koji uestvuju u postupku davanja
amnestije, pomilovanja, uvjetnog otpusta ili brisanja osude.
Na obrazloeni zahtjev ovi se podaci mogu dati i dravnim organima, preduzeima i drugim
pravnim osobama ako jo traju odreene pravne posljedice osude ili mjere sigurnosti ili ako za to
postoji opravdan interes zasnovan na zakonu. Pri tome se podaci iz kaznene evidencije mogu davati i
graanima kao dokaz o njihovoj osuivanosti, odnosno neosuivanosti ali samo ako su im oni
potrebni radi ostvarivanja njihovih prava u inostranstvu. Inae, podaci o brisanoj osudi se ne mogu
dati nikome. Zakon je takoe izriito odredio da niko nema pravo da od graana trai da podnesu
dokaze o osuivanosti ili neosuivanosti.

IX Zastarjelost
Zastarjelost je pravna injenica koja dovodi do gaenja krivine sankcije usljed proteka zakonom
odreenog vremena. Poto se zastarjelost odreuje od strane drave putem pravnih propisa to se
ona pojavljuje kao potpuno odricanje drave od prava kanjavanja zbog proteka vremena.
Zastarjelost se daje u javnom interesu i njen je znaaj viestruk. Primjenu zastarjelosti opravdava
vie razloga:
1) izricanje krivinih sankcija prema uinitelju poslije proteka dueg vremena ne moe da ostvari
svoju svrhu koja se sastoji u preventivnom uticaju na druge da potuju pravni sistem i da ne ine
krivina djela odnosno da sprijee uinitelja da ponovo uini krivino djelo kao i da podstie njegovo
prevaspitanje. Naime, dobro vladanje uinitelja za to vrijeme daje dovoljno dokaza da se on popravio
i prevaspitao.

132

Zastarjelou se on oslobaa straha od krivinog gonjenja i kanjavanja koji na njega vri psiholoki
pritisak i onemoguava mu da se potpuno ukljui u drutveni ivot;
2) protekom vremena pada u zaborav uinjeno krivino djelo, tako da se izricanjem i izvrenjem
sankcija ne moe sa stanovita generalne prevencije uticati pozitivno na graane pa je primjena
sankcije u ovakvom sluaju nekorisna. S druge strane, kod osoba pogoenih krivinim djelom ovo
ak moe da izazove sjeanje na ve zaboravljeni dogaaj, uzbuenje i mrnju prema uinitelju ime
se unosi poremeaj u novonastale drutvene odnose i remeti povjerenje meu graanima;
3) protekom vremena za sudsko vjee nastaju tekoe oko utvrivanja, provjere i ocjene svih
objektivnih i subjektivnih okolnosti djela;
4) primjenom instituta zastarjelosti drava vri pritisak na organe krivinog pravosua da budu
aurni i efikasni u otkrivanju, dokazivanju i kanjavanju uinitelja krivinih djela. Gubitak prava na
kanjavanje ne znai slabost i nedostatak, ve naprotiv jainu pravnog poretka. Zastarjelost je u
uskoj vezi sa principom zakonitosti.
Postoje dvije diobe zastarjelosti: 1) prema vremenu od kada poinje da tee zastarjelost,
razlikuje se zastarjelost krivinog gonjenja i zastarjelost izvrenje kazne i 2) prema dejstvu:
relativna i apsolutna zastarjelost.
1. Zastarjelost krivinog gonjenja
Zastarjelost krivinog gonjenja (abolicija) postoji kada se poslije isteka odreenog vremena od
uinjenja krivinog djela ne moe preduzeti krivino gonjenje njegovog uinitelja. Vrijeme koje treba
da proe da bi nastupila zastarjelost naziva se rok zastarjelosti. Rok zastarjelosti je razliito odreen
za pojedina krivina djela i zavisi od vrste i visine propisane kazne.
U lanu 90. KZ Kosova predvieno je da se krivino gonjenje ne moe preduzeti kad protekne:
1) tridesetpet godina od uinjenja krivinog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora;
2) petnaest godina od uinjenja krivinog djela za koje se po zakonu moe izrei kazna zatvora dua
od deset godina;
3) desest godina od uinjenja krivinog djela za koje se po zakonu moe izrei kazna zatvora dua od
pet godina;
4) pet godina od uinjenja krivinog djela za koje se po zakonu moe izrei kazna zatvora dua od tri
godine;
5) tri godine od uinjenja krivinog djela za koje se moe po zakonu izrei kazna zatvora dua od
jedne godine;
6) dvije godine od uinjenja krivinog djela za koje se po zakonu moe izrei kazna zatvora do jedne
godine ili novana kazna.
Ako je za krivino djelo propisano vie kazni, rok zastarjelosti odreuje se po najteoj propisanoj
kazni.
Rok zastarjelosti poinje da tee od dana kada je krivino djelo uinjeno, a to je dan kada je
uinitelj preduzeo radnju injenja ili kada je propustio da preduzme injenje na koje je bio obavezan.
Kod produenog i kolektivnog krivinog djela rok zastarjelosti poinje da tee od dana kada je
izvrena poslednja radnja koja ulazi u sastav produenog, odnosno kolektivnog krivinog djela. Kod
trajnog krivinog djela zastarjelost poinje da tee od trenutka kada je prestalo protivpravno stanje.
Za pokuano krivino djelo ovaj rok se odreuje prema roku zastarjelosti za svreno krivino djelo.
Rok zastarjelosti za sauesnike isti je kao i za uinitelja djela.

133

Obustava zastarjelosti
Obustava (ili mirovanje) zastarjelosti znai da usljed izvjesnih okolnosti gonjenje ne moe biti
preduzeto ili ne moe biti nastavljeno. Za vrijeme dok dejstvuju te okolnosti, rok zastarjelosti ne
tee, a po njihovom prestanku, rok zastarjelosti se nastavlja. To znai da obustava zastarjelosti
djeluje tako to za vrijeme dok postoje smetnje rok zastarjelosti ne tee i nastavlja se tek kada
smetnje budu otklonjene.
U pravnoj teoriji su poznate dvije vrste smetnji koje dovode do obustave roka zastarjelosti: 1)
faktike i 2) pravne smetnje. Faktike smetnje su okolnosti stvarne prirode: okupacija, ratno stanje,
stanje neposredne ratne opasnosti, vanredno stanje, poplava, poar, zemljotres, bjekstvo uinitelja
krivinog djela. Pravne smetnje su okolnosti pravne prirode: duevno oboljenje ili imunitet
okrivljenog, prethodno rjeenje pitanja ekstradicije.
Ako je u uinjenju krivinog djela uestvovalo vie osoba, obustava zastarjelosti ima dejstvo
samo prema onoj osobi na koju se odnosi smetnja za krivino gonjenje, dok u odnosu na ostale
zastarjelost tee.
Obustavom zastarjevanja krivinog gonjenja rok zastarjelosti se poveava za onoliko vremena za
koliko je trajala obustava. To moe da ima za posljedicu znatno produenje ovog roka pa ak i
mogunost da uinitelj uini krivino djelo koje ne moe uope da zastari. Zato savremeno krivino
pravo predvia institut apsolutne zastarjelosti.
Prekid zastarjelosti
Prekid zastarjelosti znai da usljed postojanja zakonom predvienih okolnosti rok zastarjelosti se
prekida tako da prestankom tih okolnosti, on se ne nastavlja, ve poinje da tee iznova. Krivini
zakoni predviaju dva razloga za prekid zastarjelosti (lan 91. KZ Kosova):
1) Zastarjelost se prekida svakom procesnom radnjom nadlenog organa koja se preduzima radi
gonjenja uinitelja zbog uinjenog krivinog djela. Radnju mora preduzeti organ nadlean za krivino
gonjenje, a ona se moe sastojati u bilo kojoj zakonom predvienoj djelatnosti upravljenoj na
odreeno krivino djelo prema faktikom, injeninom stanju stvari, kao to je npr. sasluanje
svjedoka, uviaj, vjetaenje itd. Radnja treba da je preduzeta protiv odreene osobe i u vezi sa
odreenim krivinim djelom. Procesne radnje su one djelatnosti koje preduzimaju ovlateni organi ili
osobe (procesni subjekti) u cilju pokretanja, trajanja ili okonanja krivinog postupka.
2) Zastarjelost se prekida kad uinitelj u vrijeme dok tee rok zastarjelosti uini isto takvo teko ili
tee krivino djelo. Za ocjenu teine krivinih djela od znaaja je propisana kazna u zakonu. Ako je u
krivinom djelu uestvovalo vie osoba, prekid zastarjelosti postoji samo u odnosu na onu osobu
protiv koje je preduzeta zakonska radnja nadlenog organa tj. koja je u vrijeme roka zastarjelosti
uinila novo isto tako teko ili tee krivino djelo. Sa svakim prekidom, zastarjelost poinje ponovo
da tee.
Apsolutna zastarjelost
Apsolutna zastarjelost znai nemogunost krivinog gonjenja kada protekne odreeno vrijeme poslije
uinjenja krivinog djela bez obzira na obustave i prekide zastarjelosti. Prema lanu 91. stav 6. apsolutna
zastarjelost nastupa kada protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu trai za zastarjelost
krivinog gonjenja.

134

2. Zastarjelost izvrenja kazne


Zastarjelost izvrenja kazne znai da se poslije proteka odreenog vremena od dana pravosnanosti
presude izreena kazna ne moe izvriti. Za nastupanje ove zastarjelosti potrebno je da je sud izrekao
kaznu ali da se usljed nastupanja odreenih okolnosti nije pristupilo izvrenju ili da je izvrenje usljed tih
okolnosti prekinuto. Rok zastarjelosti izvrenja kazne se rauna prema vrsti i visini kazne koja je izreena
pravosnanom presudom.
Ovi rokovi prema lanu 92. KZ Kosova iznose:
1) tridesetpet godina od osude na kaznu dugotrajnog zatvora,
2) petnaest godina od osude na zatvor due od deset godina,
3) deset godina od osude na zatvor due od pet godina,
4) pet godina od osude na zatvor due od tri godine,
5) tri godine od osude na zatvor due od jedne godine,
6) dvije godine od osude na zatvor do jedne godine ili na novanu kaznu.
Izvrenje novane kazne (kao sporedne kazne) zastarjeva kada protekne dvije godine od
pravosnanosti presude kojom je ta kazna izreena.
Zastarjelost izvrenja kazne poinje da tee od dana pravosnanosti presude kojom je izreena osim u
sluaju opozivanja uvjetne osude kada rok zastarjelosti poinje da tee od dana kada je odluka o
opozivanju postala pravosnana.
Obustava i prekid zastarjelosti izvrenja kazne
Prema lanu 93. KZ Kosova zastarjevanje kazne ne tee za vrijeme za koje se po zakonu izvrenje
kazne ne moe preduzeti. Smetnje usljed kojih se ne moe preduzeti izvrenje kazne mogu biti stvarne i
pravne prirode. Prekid zastarjelosti izvrenja kazne nastupa preduzimanjem radnje nadlenog dravnog
organa radi izvrenja kazne kao to su: poziv osuenoj osobi da se javi na izdravanje kazne, raspisivanje
potjernice za odbjeglom osuenom osobom itd.
Zastarjelost izvrenja dopunskih kazni i mjera obaveznog tretmana
Prema lanu 93. KZ Kosova zastarjelost izvrenja izreenih dopunskih novanih kazni nastupa nakon
dvije godine od dana pravosnanosti presude kojom je ta kazna odreena. Nadalje, zastarjelost izvrenja
drugih dopunskih kazni nastupa nakon proteka pet godina od dana pravosnanosti presude kojom su
odreene. I najzad, zastarjelost mjere obaveznog tretmana nastupa nakon proteka tri godine od dana
pravosnanosti presude kojom je ta mjera odreena.

Zastarjelost izvrenja mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivinim djelom


U pogledu zastarjelosti izvrenja ove imovinske mjere zakon nita ne govori pa se imajui u vidu
pravna shvatanja imovinskog prava uzima da ovo potraivanje zastarjeva u granicama opeg roka
zastarjelosti svih obligacionih potraivanja utvrenih sudskom odlukom, a to je rok od deset godina od
dana kada je utvrena imovinska obaveza.
Apslutna zastarjelost izvrenja kazni i mjera sigurnosti
Svi zakoni izriito odreuju da protekom dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu trai za
nastupanje zastarjelosti izvrenja kazne ili mjera sigurnosti, nastupa apsolutna zastarjelost njihovog
izvrenja to znai da se izreene krivine sankcije ne mogu ni u kom sluaju izvriti.

135

3. Nezastarivost krivinog gonjenja i izvrenja kazne


Zastarjelost krivinog gonjenja i izvrenja kazne i drugih krivinih sankcija jesu opi instituti krivinog
prava pa se primjenjuju u odnosu na svako uinjeno krivino djelo, na svakog uinitelja i u odnosu na
svaku izreenu sankciju. Od ovog pravila postoji izuzetak. Tako lanu 95. KZ Kosova je propisano da
krivino gonjenje i izvrenje kazne ne zastarjeva za krivina djela genocida, zloina protiv ovjenosti,
ratnih zloina i za krivina djela za koja zastarjelost ne moe da nastupi po meunarodnom pravu. Ovakvo
rjeenje je zasnovano na primjeni Meunarodne konvencije o neprimjenjivanju zakonske zastarjelosti za
ratne zloine i zloine protiv ovjenosti koju je OUN donijela 1968. godine.
X AMNESTIJA I POMILOVANJE (OPROST KAZNE)
1. Amnestija
Amnestija se sastoji u opratanju kazne uinitelju krivinog djela koje se daje putem akata najviih
organa dravne vlasti. S obzirom na dejstvo, razlikuje se dvije vrste amnestije: 1) oprotaj od kazne koja
je pravosnano izreena (amnestija u uem smislu) i 2) osloboenje od krivinog gonjenja i kanjavanja
(amnestija u irem smislu ili abolicija). Ona predstavlja opi osnov za gaenje krivine sankcije jer se moe
odnositi na sva krivina djela, sve uinitelje i sve izreene kazne. To gaenje kazne moe biti potpuno ili
djelimino zavisno od toga da li je kazna oprotena u cjelosti ili djelimino.
Amnestija zapravo znai predavanje zaboravu (amnestia - gr. zaboravljanje) krivnje neke osobe
ili oprotaj od kazne koju krivnja povlai. Njena primjena prestavlja izuzetak od pravila da je
pravino da svaki uinitelj krivinog djela dobije zasluenu kaznu. Na taj nain se ona javlja i djeluju
jae i od samog zakona (koji propisuje kaznu za uinjeno krivino djelo) i od same sudske odluke
(kojom je ova kazna izreena). Amnestija je stari institut koji je poznat jo u rimskom i
srednjevjekovnom pravu. I pored brojnih prigovora, njenu primjenu opravdava niz razloga: 1) uvijek
postoji mogunost da u izvjesnim sluajevima sud donese pogrenu presudu zasnovanu na zabludi o
okolnostima ili na osnovu lanih iskaza uesnika u postupku pa se amnestija javlja kao vanredno
korektivno sredstvo za otklanjanje nepravedne osude, 2) mogue je da usljed promijenjenih
drutvenih uvjeta i prilika uinjeno krivino djelo izgubi svoju drutvenu opasnost pa bi bilo
nepravino kazniti uinitelja takvog djela, 3) razlozi humanosti ili drutveni, dravni i politiki razlozi
mogu zahtjevati da se nekim osobama da oprotaj za djelo koje su uinile i 4) amnestija predstavlja
vanredno podsticajno sredstvo za dobro vladanje i samoprevaspitanje osuenika pa predstavlja
nagradu posebne vrste za primjerno vladanje osuenika.
Davanjem amnestije ne dira se u prava treih osoba koja se zasnivaju na osudi. Osobe koje su
oteene krivinim djelom imaju prava da trae naknadu dosuene tete, povraaj oduzete stvari.
Meutim, kod abolicije budui da ne postoji donijeta osuda za krivino djelo, u pravnoj teoriji se
opravdano postavlja pitanje da li se time povreuju prava treih osoba, koja proizlaze iz uinjenog
krivinog djela.
Amnestija je akt u formi zakona kojim se neodreenom broju osoba daje osloboenje od
krivinog gonjenja, potpuno ili djelimino osloboenje od izvrenja kazne, zamjenjuje izreena kazne
blaom kaznom ili brisanje osude (lan 96. KZ Kosova).
Tri su osnovna elementa amnestije: 1) akt najvieg predstavnikog tijela, 2) odnosi se na
individualno neodreen broj osoba i 3) sastoji se u osloboenju od krivinog gonjenja, djeliminog ili
potpunog osloboenja od izvrenja kazne, zamjeni izreene kazne baom kaznom, brisanju osude ili
ukidanju odreenih pravnih posljedica osude.
Amnestiju daje najvii predstavniki organ - Parlamentarna skuptina Kosova. Odreivanje
osoba na koje se odnosi amnestija moe biti izvreno na vie naina: 1) mogu biti navedena krivina

136

djela na ije se uinitelje odnosi amnestija, 2) moe se dati amnestija odreivanjem vrste i visine
izreene kazne i 3) moe se amnestija dati s obzirom na odreeno krivino djelo i odreene iznose
izreene kazne.
Osloboenje od krivinog gonjenja (abolicija) onemoguava zapoinjanje ili nastavljanje
krivinog postupka. U sluaju donoenja akta o aboliciji, krivini postupak se obustavlja ako je
zapoet, a osobe koje su obuhvaene abolicijom putaju se iz pritvora na slobodu. Abolicija se moe
dati u svim fazama postupka sve do pravosnanosti presude. Njeno dejstvo je najjae, jer ne dolazi
do osude tako da uinitelj djela ne snosi nikakve pravne posljedice, niti se djelo za koje je data
abolicija moe uzeti kao osnov za povrat.
Amnestijom se moe dati potpuno ili djelimino osloboenje od kazne. Potpuno osloboenje od
izvrenja kazne obuhvata sve kazne (glavne i sporedne). Djelimino osloboenje od kazne obuhvata
samo neke od kazni ili dovodi do smanjenja kazni. Amnestijom se moe zamjeniti izreena kazna
blaom vrstom kazne, ali se bezuvjetna kazna ne moe zamijeniti uvjetnom osudom. Najzad,
amnestija se moe odnositi na brisanje osude ili ukidanje odreenih pravnih posljedica osude tako da
osobe stiu sva prava koja su im osudom po sili zakona oduzeta.
2. Pomilovanje (oprost kazne)
Posljednji opi osnov za gaenje krivine sankcije je pomilovanje. To je akt u formi odluke
(rjeenja) koji donosi najvii organ vlasti suveren Predsjednik, kojim se poimenino odreenim
osobama daje osloboenje od krivinog gonjenja, potpuno ili djelimino osloboenje od izvrenja
kazne, zamjenjuje izreena kazna blaom kaznom ili se odreuje brisanje osude (lan 97. KZ
Kosova).
Tri su osnovna elementa pomilovanja: 1) daje ga zakonom odreeni najvii organ dravne vlasti,
2) odnosi se na poimenino odreene osobe i 3) sadrina pomilovanja se sastoji u osloboenju od
krivinog gonjenja, potpunom ili djeliminom osoloboenju od izvrenja kazne, u zamjeni izreene
kazne drugom kaznom ili brisanju osude.
Dejstvo pomilovanja je jae i od same sudske odluke (presude kojom je izreena krivina
sankcija) pa ak i od samog zakona budui da niti i derogira njegove odredbe o kanjavanju
uinitelja krivinog djela. Primjenom ovog instituta se mijenja sudska odluka, ali se ne dira u njenu
pravnu snagu, pravnu mo, u njenu zakonitost, u tvrenje da je odreena osoba uinila krivino
djelo. Budui da se odnosi na odreene osobe, to je pojedinani, personalni, individualni akt, a ne
normativni akt kojim se stvara situacija za neodreeni broj osoba unaprijed.
Postupak za pomilovanje pokree se po slubenoj dunosti ili na molbu osuene osobe odnosno
drugih zakonom tano navedenih osoba. Po slubenoj dunosti pokree se postupak za aboliciju, ali
se moe dati pomilovanje i kad nije proveden postupak za davanje pomilovanja. Pomilovanje se
moe odnositi na svako krivino djelo bez obzira da li se ono goni po slubenoj dunosti ili po
privatnoj tubi. Njime moe biti obuhvaena svaka kazna izreena uinitelju krivinog djela, ali se ne
moe odnositi i na vaspitne mjere. Zakon izriito ne predvia da se pomilovanjem osueni moe
osloboditi od uvjetne osude, iako bi to bilo logino kada se ve ovim aktom uinitelju moe dati
potpuno ili djelimino osloboenje od kazne. Pomilovanjem se moe odrediti ukidanje ili krae
trajanje mjere sigurnosti zabrana vrenja poziva, djelatnosti ili dunosti. Davanjem pomilovanja ne
dira se u prava treih osoba koja se zasnivaju na osudi. Pravno dejstvo pomilovanja je ire nego
dejstvo amnestije: 1) amnestijom se ne moe kazna zamijeniti uvjetnom osudom to je
pomilovanjem mogue i 2) amnestijom se samo ukidaju pravne posljedice osude ali se ne moe
skratiti vrijeme njihovog trajanja to je pomilovanjem mogue.

137