MUDDATHIR ABD AL-RAHIM

LJUDSKA PRAVA
U ISLAMSKOJ TRADICIJI

Muddathir Abd al-Rahim

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

Naslov izvornika: Human Rights and the Worlds Major Religions: The Islamic Tradition
Prvo izdanje. Copyright 2013 CNS i EL-KALEM
Sva prava pridrana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se pohranjivati u elektronske baze podataka, umnoavati ili javno
reproducirati u bilo kojoj formi bez prethodnog doputenja izdavaa, osim u sluajevima strunih prikaza.

Izdavai:
El-Kalem - izdavaki centar Rijaseta Islamske zajednice u BiH
www.elkalem.ba
Centar za napredne studije - CNS
www.cns.ba
Za izdavae:
Selim Jarko
Ahmet Alibai
Prijevod:
Redaktura:
Urednik:
Lektor:
Tehniki urednik:
Dizajn:

Elmina Muinovi
Samedin Kadi i Munir Muji
Ahmet Alibai
Hurija Imamovi
Ismail Ahmetagi
Tarik Jesenkovi

tampa:
Za tampariju:

Dobra knjiga, Sarajevo

Izedin ikalo

Bosansko izdanje realizirano je zahvaljujui podrci Meunarodnog instituta za islamsku misao.

Miljenja iznesena u tekstu odraavaju stavove autora i nisu nuno stavovi izdavaa i sponzora.
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
342.7:28
28:342.7
MUDDATHIR Abd al-Rahim
Ljudska prava u islamskoj tradiciji / Muddathir
Abd al-Rahim ; s engleskog prevela Elmina
Muinovi. - Sarajevo : El-Kalem : Centar za
napredne studije, 2013. - 351 str. ; 22 cm
Prijevod djela: Human rights and the worlds major
religions. - Bibliografija i biljeke uz tekst.
ISBN 978-9958-23-346-3 (El-Kalem)
I. Abd al-Rahim, Muddathir vidi Muddathir Abd
al-Rahim
COBISS.BH-ID 20409606

MUDDATHIR ABD AL-RAHIM

LJUDSKA PRAVA

U ISLAMSKOJ TRADICIJI
S engleskog prevela Elmina Muinovi

BIBLIOTEKA posEBNa iZdaNja

Sarajevo, 2013./1434. god. po H.

SADRAJ
Uvod u seriju Ljudska prava i velike svjetske religije....................... 7
Zahvale................................................................................................ 11
Uvod.................................................................................................... 13
Prvi dio
Historijski razvoj i analize................................................................. 53
Neka specifina obiljeja tradicije ljudskih prava u islamu...............55
Osnovna uenja i principi......................................................................71
Susret teorije i prakse: pitanja spolova i manjina..............................123
Nazadak, kolonijalna dominacija
i potraga za preporodom i obnovom..................................................159
Islam, demokratija i ljudska prava......................................................201
Zakljune napomene............................................................................243

Drugi dio
Izvori ljudskih prava u islamskoj tradiciji...................................... 249
Izvori ljudskih prava u islamskoj tradiciji..........................................251
Biografske crtice boraca
za ljudska prava u islamskoj tradiciji..................................................305
Anotirana bibliografija.........................................................................327

UVOD U SERIJU LJUDSKA PRAVA

I VELIKE SVJETSKE RELIGIJE
Ova knjiga trea je u nizu publikacija izdavake kue Praeger
Publishers pod nazivom Ljudska prava i velike svjetske religije. Cilj
ovog serijala jeste da definira znaenje ljudskih prava u odreenoj
religijskoj tradiciji i ispita njihov obim i razvoj kroz vrijeme i kulture.
Svaki je autor izradio analitika poglavlja i odabrao odgovarajui
primarni izvor materijala koji ilustrira njegove analize. Pored toga,
ove su knjige referentni radovi koji obuhvataju biografske dijelove, opsene anotirane bibliografije, hronologiju i indeks. Vjerske
tradicije obuhvaene serijalom su: judaizam, kranstvo, islam,
hinduizam i budizam.
Ovaj tom posveen je islamu. U uvodnom poglavlju autor
objanjava vezu izmeu islama i ljudskih prava. Njegovo predstavljanje religijskog znaenja islama prolazi kroz stoljea i nedvosmisleno
je jasno. Ostala poglavlja analiziraju bogatu i raznovrsnu tekstualnu
tradiciju u islamu koja se odnosi na prava i dunosti muslimana
prema drugim muslimanima i nemuslimanima, a naroito pitanja
vezana za spolove i politika prava manjinskih grupa i tenzije
izmeu islamskog prava i nacionalnih politikih drava u kojima
muslimani ive kao lojalni graani.
itateljima e posebno zanimljiva biti historija Jevreja, krana
i drugih pod islamskom vlau, koja ukazuje na visok nivo vjerske
tolerancije prema manjinama, kao i utjecaj kolonijalizma na tra7

Muddathir Abd al-Rahim

dicionalna muslimanska drutva. Autorovo dugogodinje iskustvo

u prouavanju interakcije religije i politikog razvoja islamskih
nacionalnih drava daje dodatnu teinu ovom radu. itatelji e
uvidjeti da je autor samokritian prema tradiciji.
Referentna vrijednost ovog toma vidljiva je iz odabira primarnih izvora crpljenih iz Kurana kao i iz brojnih djela koja tumae
i ilustriraju islamsku praksu. Biografske crtice informiraju nas o
velikim doprinosima mukaraca i ena iz ove tradicije pri razliitim
izazovima vezanim za ljudska prava sve do dananjih dana. Autor
obuhvata osobe od Poslanikove, a.s., supruge do nedavne dobitnice
Nobelove nagrade. Anotirana bibliografija predstavlja temeljitu listu
relevantne literature s pronicljivim i integriranim komentarima.
Konano, hronoloki pregledi evolucije islama i priznavanja ljudskih
prava predstavljaju izuzetno svjedoanstvo sami za sebe.
Muddathir Abd al-Rahim (Muddesir Abdurrahim) veoma
je priznat i kao teoretiar i kao praktiar u islamskoj tradiciji. Sin
Sudanca koji je diplomirao na univerzitetima u Londonu i Nottinghamu, stekao je titulu doktora nauka iz podruja ekonomije i
drutvenih nauka na Univerzitetu u Manchesteru. Na arapskom kao
svom maternjem jeziku i na engleskom kao prvom stranom jeziku
predavao je na univerzitetima u Africi, Evropi, Aziji i Sjedinjenim
Amerikim Dravama, ukljuujui Kartum, Rabat, Makerere, Kairo,
Univerzitet Temple u Sjedinjenim Amerikim Dravama i Manchester u Velikoj Britaniji. Od 1997. profesor je politikih nauka i
islamskih studija na Meunarodnom institutu za islamsku misao i
civilizaciju (ISTAC) u Kuala Lumpuru, u Maleziji. Dr. Abdurrahim
je takoer imao istaknutu diplomatsku karijeru, u UNESCO-u kao
ambasador u nordijskim zemljama, kao predstavnik vlade Sudana
u Ujedinjenim narodima, te u razvoju sudanske politike o izbjegli8

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

cama. U periodu 1967-1968. osnovao je sudanski Nacionalni odbor

za ljudska prava, prvu organizaciju takve vrste u Africi i arapskom
svijetu. esto je objavljivani autor sa preko 20 lanaka ili knjiga koje
se odnose na globalizaciju i islam, islam i meunarodne odnose,
kolonijalizam i nacionalizam, ljudska prava i politiku misao ElGazalija i Ibn Sinaa (Avicene). Njegov rad iz 1969. Imperijalizam
i nacionalizam u Sudanu, ponovo objavljen 1992. i preveden na
arapski, smatra se autoritetom u svom podruju. Dr. Abdurrahim
je i mentor doktorantima u kljunom periodu studija i esto citirani analitiar te nam je veliko zadovoljstvo to smo uspjeli dobiti
rezultate njegovog prouavanja u ovako zahtjevnom rasporedu.
Preporuujem rad dr. Abdurrahima kao vjerno i nauno dostignue u islamskim studijama. Ope itateljstvo ovdje e pronai
mnogo toga o predstavljanju islama, a prisutno je i jasno zagovaranje
ljudskih prava, kao i osjetljivost prema drugim vjerskim tradicijama.
To je odlian dodatak ovom serijalu studija.
William H. Brackney, urednik serijala

ZAHVALE
Kao i sve knjige, i ova je plod velikodune saradnje i dragocjene
pomoi koju su nesebino pruili mnogi ljudi, pogotovo u Maleziji i
Sjedinjenim Amerikim Dravama. Svima njima ovim putem elim
izraziti svoju iskrenu i srdanu zahvalnost.
Posebnu zahvalu upuujem svom kolegi dr. Karimu D. Crowu
s Meunarodnog instituta za islamsku misao i civilizaciju (ISTAC)
u Maleziji, koji je prvi sugerirao da napiem knjigu. Takoer sam
zahvalan profesoru Muhammedu Kamalu Hassanu, rektoru Meunarodnog islamskog univerziteta u Maleziji, za njegov interes
i podrku. Urednik serijala Ljudska prava i velike svjetske religije,
iji je dio i ova knjiga, profesor William H. Brackney, bivi voditelj
Odjela za religiju i sadanji direktor programa baptistikih studija
na Univerzitetu Baylor, sve vrijeme bespotedno je pruao podrku
i mudre savjete. Suzanne Staszak-Silva iz Greenwood Publishinga
bila je vrsta, ali i fleksibilna menaderica kad su okolnosti diktirale
odreene odgode u predavanju zavrnog rukopisa. U tom pogledu
elim izraziti svoju najdublju zahvalnost i potovanje Suzanni i
Billu.
G. Scott Culpepper i g. Arthur Torpy s Univerziteta Baylor
pomogli su oko zavrnih priprema za objavljivanje odabranih
dijelova iz Kurana u drugom dijelu knjige, dok je Sulait Kabali,
doktorski kandidat na ISTAC-u u Maleziji, ljubazno pomogao u
pripremi drugih slinih sadraja u sedmom poglavlju. U meuvre11

Muddathir Abd al-Rahim

menu, moj prijatelj i bivi student na ISTAC-u Ermin Sinanovi,

sada na Univerzitetu Syracuse, ljubazno mi je osigurao odreeni
broj knjiga i dokumenata koje nisam bio u mogunosti dobiti na
lokalnom nivou.
Iz svoje baze u Londonu, moja kerka Samya sve vrijeme pruala mi je vrlo znaajnu moralnu podrku.
Takoer bih elio izraziti svoju iskrenu zahvalnost i priznanje
autorima i izdavaima djela koja sam koristio u ovoj studiji.
Siti Mariyah Chu bint Abdullah, takoer s ISTAC-a, pomogla
mi je oko kucanja prvih verzija uvoda i poglavlja 1 i 2. Moja djeca,
Selma, Muhammed el-Fatih, Sarra i Omer velikoduno su rtvovali svoj zimski raspust kako bi pomogli u kucanju i prekucavanju
brojnih nacrta, a Fatih i Sarra stoiki su izdrali sa mnom, u dva
navrata, cijelu no do izlaska sunca sljedeeg dana. Nae uporite
i glavni stub snage sve vrijeme bila je, meutim, moja supruga,
profesorica Zejneb Muhammed Bedri. Njoj i etvero nae djece
posveujem ovu knjigu s ljubavlju i zahvalnou.

12

UVOD
Ljudi se razlikuju od ivotinja po svom strastvenom
interesu za dobrotu, pravdu, ljepotu i istinu. Bez interesa
za bilo koju od ovih duhovnih vrijednosti ovjek nije nita
drugo nego zvijer, najefikasnija i najokrutnija od svih
zvijeri... Moramo se zaustaviti na trenutak i (razmotriti)
jedan od najplodonosnijih dogaaja u historiji ovjeanstva:
roenje islama.
George Sarton s Univerziteta Harvard, u
The Incubation of Western Culture in the Middle East
Iznijet emo neke preliminarne napomene, prvo o islamu i
nekim osnovnim pojmovima vezanim uz njega, a zatim o Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima i zabrinutosti koju su vjerske
zajednice u svijetu izrazile u vezi s njom. Tree, postoje razliiti
pogledi razliitih grupa irom muslimanskog svijeta u vezi s Univerzalnom deklaracijom i to mora biti objanjeno.

Ope znaenje islama, erijata i fikha

Za poetak, islam je arapska rije koja doslovno, u osnovi,
znai potinjavanje ili predanost (tj. predanost Bogu, Allahu), ali
poto potjee iz korijena s I m, takoer je usko povezana sa srodnim terminima koji oznaavaju mir, integritet i dobrobit, a koji su od
kljune vanosti u uenjima Kurana i poslanika Muhammeda.
13

Muddathir Abd al-Rahim

Poput judaizma i kranstva, islam je jedna od ibrahimovskih/

abrahamskih vjera od praoca Abrahama, koji se obino smatra
ocem monoteistikih vjera. Islam dijeli mnoga temeljna uvjerenja s
judaizmom i kranstvom, a sebe vidi kao vrhunac ili usavravanje
obje ove vjere.
Meutim, za razliku od kranstva, a moda i nekih drugih
vjerskih sistema, islam, striktno govorei, nije religija u smislu u
kojem se ovaj pojam openito razumijeva u savremenim zapadnim
drutvima, to jest kao osnovna duhovna veza izmeu ljudi i Boga.
Umjesto toga, on se tanije moe opisati kao nain ivota utemeljen
na vjeri ili kao din arapski termin kojim se islam opisuje u Kuranu.
Na nain na koji se koristi u Kuranu i Sunnetu u odnosu na islam,
termin din oznaava nain ivota u kojem materijalno i duhovno
ne predstavljaju dihotomna iskustva, ve se posmatraju kao integrirana cjelina u kojoj svi aspekti ivota, lini i drutveni, ekonomski i
politiki, umjetniki i intelektualni, duhovni i seksualni, kreativni ili
drugi nisu samo meusobno povezani nego su, takoer, potvreni
vjerom i imaju religijski smisao i moralni znaaj.
Kuran je za muslimane, doslovno, rije Boija, konana i najpotpunijaporukaod Boga ovjeanstvu. Stoga je nepromjenjiva i
apsolutnoobavezujua za sve. Uz Kuran, kao dio koji je neodvojiv
od njega, stoji sunnet, djela i upute poslanika Muhammeda. On nije
biosamoprvi inajautoritativniji tuma Kurana (doslovno recitiranje) kao teksta nego i personifikacijaprimjene njegovih vrijednosti
i naela u konkretnim historijskim situacijama.Muhammed, vano
jezapamtiti,nije bio samoposlanik nego idravnik,vrhovni zapovjednik i uitelj uirokom spektru javnih ilinih pitanja.1

14

Meu najboljim i najdostupnijiim savremenim biografijama poslanika Muhammeda su sljedee: Karen Armstrong, Muhammad: A Biography of the Prophet,

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

Pored toga to su osnovni izvor iz kojih teku duhovna i etika

uenja islama, Kuran i sunnet takoer ine erijat, koji je pravni
i zakonski temelj islama i univerzalne zajednice muslimana ili
ummeta, tokom stoljea. Pregledom razliitih odredbi erijata utemeljenih u Kuranu i sunnetu moe se otkriti da, dok su odreeni
aspekti erijata, kao to su propisi koji se tiu braka i nasljedstva,
propisani prilino detaljno, drugi, kao to je ura, princip po kojem o pitanjima od javnog znaaja ili zajednikog interesa treba
odluivati u dogovoru izmeu svih zainteresiranih strana nisu,
i, oigledno, to nije bilo nenamjerno. I dok je jasno naznaeno da
porodica ini nezamjenjivu jezgru i temelj muslimanskog drutva
u svim okolnostima, nain na koji se ura, naprimjer, moe na
odgovarajui i efikasan nain primijeniti u bilo kojem trenutku ili
mjestu moe varirati zavisno o uvjetima i okolnostima.
Osvrt na mogunost varijacija u interpretaciji erijata u mnogim njegovim aspektima dovodi nas do kratkog razmatranja fikha,
koji se, zbog svoje bliske povezanosti sa erijatom, esto u irem
znaenju opisuje ili poistovjeuje sa erijatom. Na arapskom rije
fikh doslovno znai potpuno ili duboko razumijevanje, za razliku
od pukog znanja. Kao tehniki izraz, meutim, fikh openito podrazumijeva skup pravila i smjernica izvedenih iz Kurana i sunneta u
skladu s priznatim naelima islamske pravne metodologije (usululfikha) koje su razvijene ili usvojene u bilo kojem muslimanskom
drutvu u svrhu upravljanja ili reguliranja ponaanja pojedinaca
London: Victor Collancz, 1991; reprint London: Phoenix Press, 2001; Martin
Lings, Muhammad: His Life Based on the Earliest Sources, London: George Allen
and Unwin, 1983; M. H. Haykal, The Life of Muhammad, prijevod Ismail Raji
al-Faruqi, Indianapolis, IN: American Trust Publications, 1976. Ibn Ishakovu
klasinu biografiju, Sirat Rasul Allah, na engleski je preveo A. Guillaume kao
The Life of Muhammad, Oxford: Oxford University Press, 1958.

15

Muddathir Abd al-Rahim

i grupa. Dok je erijat, to se muslimana tie, boanski odreen

sistem osnovnih zakona, vrijednosti i naela sadranih u Kuranu
i sunnetu, fikh se sastoji od miljenja i prosudbi kvalificiranih
uenjaka i pravnika ija je uloga da tumae i razrauju erijat za
potrebe detaljne primjene u promijenjenim vremenima i okolnostima. Dok je erijat, dakle, jedan i nepromjenjiv, fikh je raznolik i
uvijek se mijenja, odatle bogata raznovrsnost pravnih kola fikha
(mezheba) sunijskih, iijskih i ibadijskih s brojnim podograncima i varijacijama.
Bogata raznolikost odraava ne samo raznolikost u temperamentu i percepciji kod razliitih mislilaca i pravnika nego, jo
vanije socio-kulturne i politike potrebe i zahtjeve muslimanskih
naroda i drutava u razliitim vremenima, mjestima i okolnostima.
Prilagoavanje fleksibilnih pravila erijata kako bi se zadovoljile
promjenjive potrebe i zahtjevi muslimanskih drutava historijski
je bila uloga i odgovornost, prije svega, uleme (mnoina, znai
kvalificirani uenjaci-pravnici, doslovno ljudi znanja, jednina:
alim). Ulema je, individualno i kolektivno, tradicionalno nastojala
ispuniti svoje obaveze drutvenih vodia i strunjaka u oblasti prava
i pravne metodologije, prije svega, primjenjujui idtihad (primjena
kreativnih intelektualnih sposobnosti u rjeavanju intelektualnih,
politikih i socio-kulturnih problema i izazova s kojima su se susretala muslimanska drutva u bilo kojem trenutku ili mjestu, u
svjetlu erijata) i uestvujui u otvorenim dijalozima ili, tanije,
raspravama, s kolegama, donositeljima odluka i misleim lanovima
drutva i ovjeanstva u cjelini. Dugotrajna i esto intenzivna
rasprava o islamu i ljudskim pravima, koja je bila u toku od sredine
dvadesetog stoljea, jedan je od primjera za to. Bilo da se na nju
gleda specifino u odnosu na muslimane u svijetu ili kao na dio
16

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

ire globalne rasprave o odgovarajuem obrascu buduih odnosa

izmeu svjetskih religija u cjelini i ivotno vanog pitanja ljudskih
prava, to je tema od izuzetnog egzistencijalnog, kao i akademskog
znaaja. O razliitim aspektima ove rasprave i islama kao vjere i
civilizacije bit e rijei u narednim poglavljima.
Prije nego to preemo na raspravu o takvim i slinim pitanjima, a s obzirom na injenicu da se erijat i fikh nerijetko prevode
na engleski i druge savremene evropske jezike kao islamsko pravo,
vano je istaknuti da, iako su pravna pitanja naprimjer, ugovori
i parnice, zaista temeljna pitanja u erijatu i fikhu, ovi se termini
razlikuju od pojma prava kako se on obino koristi i razumijeva
u savremenim zapadnim ili slinim tipovima drutava u najmanje
dvije stvari. Jedna od njih je da erijat i fikh pokrivaju mnogo ira
podruja ljudskog ponaanja, ukljuujui i pitanja line higijene,
odijevanja, bontona i pobonosti, od kojih se niti jedno obino ne
smatra pitanjima koja treba regulirati zakonom u zapadnim drutvima. Druga razlika izmeu njih je u tome da, dok se za pravni
sistem u bilo kojem zapadnom drutvu pretpostavlja da izraava
volju naroda ili raspoloenje drutva u bilo kojem trenutku ili fazi
njegovog razvoja, erijat i fikh, iako tee ka tome da ispune taj zahtjev kao to to ine sekularni zakoni, nadilaze tu funkciju kako bi
usmjerili ili oblikovali lino i drutveno ponaanje u mnogo veoj
mjeri. To je, kao to se moglo i oekivati, bilo centralno pitanje u
tekuoj raspravi o ljudskim pravima u mnogim savremenim muslimanskim drutvima.2

Dijelovi ovog paragrafa preuzeti su iz autorovog kratkog eseja The Development of Fiqh in the Modern Muslim World, Kuala Lumpur, Malezija, IKIM,
Ujedinjeno Kraljevstvo, Cardiff Academic Press, 1996.

17

Muddathir Abd al-Rahim

Geopolitiko irenje islama kratki pregled

ta god da otkrijemo o odnosu ljudskih prava i islama, to je relevantno za 1,3 milijarde ljudi, odnosno, vie od jedne petine ovjeanstva. Kao pripadnici najbre iree vjere u nekoliko posljednjih
decenija, sljedbenici islama ine drugu po veliini vjersku grupaciju
na svijetu, kao i u veem dijelu Evrope i Sjeverne Amerike.3
Brzo irenje i ekspanzija bili su polazna obiljeja islama od
najranijih faza njegove historije. Nemilosrdno progonjen, nekih
trinaest godina nakon to je prvi put objavljen preko poslanika
Muhammeda u Mekki oko 610. godine nove ere islam je najprije
naao politiko uporite u Medini, poljoprivrednoj oazi nekih tri
stotine kilometara sjeverno od Mekke u zapadnoj Arabiji. Tu je
poslanik Muhammed poeo primjenjivati i dokazivati svoj dar kao
dravnik, a i kao poslanik uvrivanjem veza izmeu muslimanskih doseljenika iz Mekke i plemena iz Medine, Evsa i Hazreda,
koji su ve prihvatili islam, u dotad nezabiljeenom obliku saveza:
vjerske zajednice s univerzalnom moralnom misijom, koju je nazvao
ummetom, to je ime po kojem je od tada poznata internacionalna
muslimanska zajednica.
Kao to je jasno navedeno u Sahifetul-Medina4, ili Medinskoj
povelji, koja je bila efikasan ustavni temelj medinske drave, prethodno postojee plemenske i etnike strukture i savezi nisu time
ukinuti ili proglaeni nezakonitim. Umjesto toga, dopustili su im

18

John L. Esposito, Foreword, u Yvonne Haddad Yazbeck, ur., Muslims in the

West From Sojourners to Citizens, Oxford i New York: Oxford University
Press, 2002, VII.
Vidi cijeli tekst u: Ibn Ishak, op. cit., kao i rasprave o temi u radovima Armstrongove, Lingsa i Hejkala, op. cit. Odlomci iz dviju povelja ukljueni su u
7. poglavlje ove knjige.

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

da i dalje postoje, ali kao sastavni dio novog moralnog i religijskopolitikog sistema, a ne kao objekti stalne svae zbog etnikog
ponosa i izvori plemenskih sukoba kao to su bili od pamtivijeka.
U novom sistemu preovladavala je lojalnost svih prema islamu,
kao vjeri i univerzalnoj moralnoj misiji, zatim prema ummetu
kao univerzalnoj zajednici vjernika i Muhammedu kao poslaniku,
konanom arbitru i dravnom poglavaru. Tako su poloeni temelji
izvanrednog historijskog uspjeha islama, u poreenju s ostalim
svjetskim religijama i civilizacijama, u integriranju i njegovanju
osjeaja bratstva i solidarnosti meu ljudima razliitog etnikog
porijekla i kulturnih pozadina. To je potaknulo profesora Williama
Montgomeryja Watta s Univerziteta u Edinburgu da primijeti kako
prouavanje uspjeha islama moe umnogome rasvijetliti na koji je
nain mogue doi do integracije svjetskog drutva i ak predloiti
naine kako ovjek moe svjesno doprinijeti tom procesu.5
Rast moi i utjecaja medinske drave za vrijeme poslanika
Muhammeda bio je tako brz da je do vremena njegove smrti 632.
godine veina Arabijskog poluotoka bila pod njegovom kontrolom
i islam je ve kucao na vrata dviju supersila tog vremena: Bizanta
na sjeveru i Sasanidskog carstva na istoku. Deceniju kasnije dotadanje bizantske teritorije Palestina, Sirija, Egipat kao i nekadanji
sasanidski Irak i Perzija bili su osvojeni. Do 732. godine (sto godina
nakon Poslanikove smrti), Darul-islam (Kua islama, kako su klasini muslimanski pravnici i historiari imali obiaj rei) protezao
se od panije i june Francuske preko Sjeverne Afrike, Sirije, Iraka i
Irana ka Indiji i Centralnoj Aziji ak do Kine. Brzi napredak islama
u ranim fazama njegove historije prema Zapadnoj Evropi zaustavio

W.M. Watt, Islam and the Integration of Society, London: Routledge i Kegan,
1961, str. 1.

19

Muddathir Abd al-Rahim

je Charles Martel u historijskoj bici kod Poitiersa u blizini Toursa (u

muslimanskim historijskim knjigama poznat kao Balatu-uheda, tj.
Staza ehida) 732. godine. Na istonom boku Evrope, Bizantinci su
iako su brzo izgubili mnoge od svojih bivih kolonija u Zapadnoj
Aziji i Sjevernoj Africi uspjeli odbijati uzastopne muslimanske
pokuaje da osvoje cijelu Anadoliju i preu Dardanele sve do 1453.
godine, kada su Turci pod vostvom mladog sultana Mehmeda
Osvajaa (Mehmeda el-Fatiha) zauzeli bizantski glavni grad Konstantinopolj i pretvorili ga u ono to je danas Istanbul.6
U meuvremenu, islam se nastavlja iriti ponekad vrlo brzo,
nekad kolebljivo i polahko i drugdje u svijetu, tako da je u vrijeme
osvajanja Istanbula i evropskih otkria krajem petnaestog stoljea
islam vrsto uspostavljen na velikom podruju koje se protezalo
od atlantske obale Zapadne Afrike preko Sahare i Sahela do Istone
Afrike, Maldiva, Indije, Malezije, Indonezije i Filipina u Junoj i
Jugoistonoj Aziji, kao i u junim dijelovima Kine.
Kao to je pokojni profesor G. E. von Grunebaum s Univerziteta
u Kaliforniji rekao, s posebnim osvrtom na rane faze irenja islama:
Spektakularni uspjeh arapskih muslimana u uspostavljanju carstva
uz samo nekoliko malih vojnih pohoda protiv tadanjih velikih sila
nikad nije prestao izazivati uenje i divljenje muslimanskog svijeta
i zapadne nauke.7 Nita manje znaajna je i injenica da sposobnost
islama da se konstantno iri i uspjeno integrira u potpuno razliita

20

Jedan od najboljih savremenih radova o historiji islama jeste rad Marshalla

G.S. Hodgsona, The Venture of Islam Conscience and History in a World Civilization, knjige 1-3, Chicago i London: University of Chicago Press, 1974.
Korisno ope istraivanje je ono I. M. Lapidusa, A History of Islamic Societies,
Cambridge: Cambridge University Press, 1988.
G. E. von Grunebaum, Modern Islam: The Search for Cultural Identity, Berkeley
i Los Angeles: University of California Press, 1962, str. 1.

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

drutva nije bila ograniena na razdoblja u kojima su muslimani

uivali politiku prevlast, ekonomski prosperitet i socio-kulturnu
snagu i superiornost. On se nastavio iriti i transformirati ivote
mnogih ak i kad su muslimani bili oslabljeni i pod direktnom
kontrolom okupatora i kolonijalnih vladara. Izvanredan primjer
otpornosti i kontinuirane sposobnosti islama za integraciju u takvim
uvjetima u predmoderno doba bilo je mongolsko pustoenje Abbasijskog hilafeta, kad su Mongoli pod vostvom Hulagu-hana do
temelja poruili Bagdad 1258.8 Vremenom su, meutim, pokoreni
muslimani uspjeli Von Grunebaumovim rijeima debarbarizirati napadae i ukljuiti ih u glavni tok islamske civilizacije.
U moderno doba poznato je da, iako su bili vojno slomljeni i
njihove zemlje i oni sami stavljeni pod kolonijalnu upravu, od Nigerije i Senegala u Zapadnoj Africi do Indije i dalje u Aziji, muslimani
su jo uvijek bili u stanju ne samo opstati ve i iriti svoju vjeru i
civilizaciju u golemim podrujima u kojima islam nije prethodno
pustio korijene.9 Oigledno zapanjeni neobinom kombinacijom
jedinstva i raznolikosti koja je karakterizirala muslimanske zajednice u svijetu, neki posmatrai su bili skloni da umanje ili potcijene
lokalne i regionalne razlike koje postoje izmeu razliitih dijelova
8

T.W. Arnold, The Preaching of Islam: A History of the Propagation of the Muslim
Faith, Delhi: n.p. 1914, London: Darf Publishers, 1986, str. 218-253.
Ibid., str. 312. i dalje. Vidi takoer: I.M. Lewis, ur., Islam in Tropical Africa,
London: Routledge, 1966; Nehemia Levtzion, ur., Conversion to Islam, London
i New York: Holmes and Meier Publishers, 1979; Ali Kose, Conversion to Islam:
A Study of Native British Converts, London i New York: Kegan Paul International, 1996; Jeffrey Lang, Struggling to Surrender: Some Impressions of an American
Convert to Islam, Beltsville, MD: Amana Publications, 1994; i Carol Anway,
Daughters of Another Path: Experiences of American Women Choosing Islam, Lees
Summit, MO: Yawna Pub., 1996.

21

Muddathir Abd al-Rahim

muslimanskog svijeta i ustvrdili su da je navodno prisilno nametanje erijata vjetaki stopilo razliite elemente u jedan obrazac
uniformnosti. Drugi su tvrdili da muslimanski svijet nije ujedinjen
u bilo kojem znaajnom obliku i da predstavlja ogromni konglomerat razjedinjenih naroda i kultura. Stoga je prikladnije i smislenije,
argumentiraju dalje, govoriti o islamu ne kao vjeri ili nainu ivota,
niti o muslimanskom ummetu kao prepoznatljivom samostalnom
entitetu, nego o islamu, u ovom dobu nacija i nacionalizma, kao
sastavnom dijelu pojedinih nacionalnih ili etnikih grupa: turskom
islamu, arapskom islamu, malezijskom ili jugoistonoazijskom
islamu, nigerijskom ili subsaharskoafrikom islamu i tako dalje.
Nije potrebno ni govoriti kako se niti jedan od ova dva parcijalna i kontradiktorna pristupa ne oslanja na injenice. injenica u
ovom sluaju jeste da, to se tie globalne muslimanske zajednice,
postoji i jedinstvo i raznolikost. U tom kontekstu, te dvije osobine
nisu meusobno iskljuive. Situacija se moe usporediti s mozaikom ili simfonijom, u kojoj je svaki sastavni dio ili melodija, iako
razliit i potpun sam po sebi, ujedinjen s drugima kako bi oblikovao
skladnu i integriranu cjelinu.
Onda se javlja pitanje: kako se ovaj izuzetni aranman jedinstva u raznolikosti razvio ili ostvario? Pitanje postaje posebno bitno kad se prisjetimo injenice da u islamu nema crkve ili
organizacije sline crkvi i da stoga muslimani nisu tradicionalno
imali misionare i misionarska drutva, kao to su ona kojima su se
razliite kranske denominacije koristile stoljeima i nastavljaju
se koristiti i danas. Pozivanje u islam (ili dava, kako je nazvano u
kuranskoj terminologiji) tradicionalno su provodili pojedinani
muslimanski trgovci, uitelji, vojnici, ljekari i drugi tokom svojih
normalnih dnevnih aktivnosti. U novije vrijeme, osnovane su regi22

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

onalne i meunarodne davetske organizacije kako bi usmjeravale

i dopunjavale tradicionalne napore pojedinaca.10 Bez obzira na
karakter i znaaj napora koje su inili pojedinci i grupe, oito je
da sama sutina islama kao viestranog ili sveobuhvatnog sistema
vjerovanja, vrijednosti i principa koji se obraaju ljudskoj prirodi
u svim njenim aspektima materijalnim i duhovnim, racionalnim
i emocionalnim, individualnim i kolektivnim omoguava njegov
opstanak, ak i pod nepovoljnim okolnostima, i sposobnost da se
iri i kontinuirano integrira mnogobrojne i razliite vrste grupa i
pojedinaca unutar korpusa ummeta.
Da ponemo s duhovnim ili isto vjerskim aspektom, poznato
je da poruka islama, za razliku od, naprimjer, judaizma ili hinduizma, nije ograniena na odreenu grupu ili dio ovjeanstva, ve
je namijenjena svim ljudima, bez obzira na etniku pripadnost,
kulturno porijeklo, spol ili drutvenu klasu. U biti, to je poziv ovjeanstvu da ivi potpuno svjesno Boga ili Allaha, Stvoritelja nebesa i
Zemlje i ljudi i svih drugih bia ivih i neivih, na Zemlji i izvan
nje. Kao takav, islam je opisan u Kuranu kao vjera praiskonske
prirode ili prirodne sklonosti (fitra)11, podrazumijevajui uroenu, intuitivnu sposobnost ljudi da znaju razliku izmeu dobra
i zla, istine i lai i na taj nain osjete Boije postojanje i jednou.
Sposobnost opaanja postojanja i jednoe Najvie sile uroena je
ljudskoj prirodi, ali ona moe, a i ne mora biti, naknadno zamagljena pretjeranim povlaivanjem sebi ili nepovoljnim utjecajima

10

11

Vidi, naprimjer, Larry Poston, Islamic Dawah in the West, New York i Oxford:
Oxford University Press, 1992. i Jorgen Nielsen, Muslims in Westem Europe,
Edinburgh: Edinburgh University Press, 1992, 1995.
Kuran, 30:30 (Er-Rum) i 7:173 (El-Araf) (prijevod Muhammeda Asada,
op.prev.)

23

Muddathir Abd al-Rahim

okoline.12 Poruka islama, opisana u Kuranu kao ista ona koju su

dostavljali raniji poslanici, ukljuujui Ibrahima, Musaa i Isaa, a
koja je kulminirala s poslanikom Muhammedom, usmjerena je na
ljudski razum, ula i emocije. Sila i prisila izriito su i nedvosmisleno iskljuene: U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti13, navodi
se jasno i kategorino u Kuranu. Volja, izbor i, na osnovu toga,
odgovornost za vlastite postupke od sutinske su vanosti.
Jednostavnost poruke (ne u smislu naivnosti ili prostodunosti,
nego jasnoe, usklaenosti i logike dosljednosti) odgovara jednostavnosti postupka pristupanja ummetu. Za razliku od, naprimjer,
kranstva, u kojem su potrebne duge pripreme i posebni aranmani,
pridruivanje islamskom ummetu ne zahtijeva nita vie od sveane
potvrde ehadeta izjave o predanosti i vjerovanju u Allaha, jednog
i jedinog pravog Boga i poslanstvo Muhammeda, posljednjeg od
Njegovih glasnika ovjeanstvu. Upuivanje u teoriju i praksu vjere
radije dolazi iza, a ne prije postajanja lanom ummeta.
U svjetlu navedenih razmatranja (u kombinaciji s opresivnim
uvjetima u kojima su ranije ivjeli) nebrojeni milioni ljudi ukljuujui i mnoge Jevreje, krane, zoroastrejce, hinduse postepeno
su prihvatali islam. Prirodno, mnogi novi muslimani, bez obzira na
pozadinu iz koje su doli, bili su skloni da donesu sa sobom barem
neke elemente svojih prethodnih vjerskih uvjerenja i praksi. Ali
njihova kontinuirana edukacija kao pripadnika ummeta, zajedno s
jasnoom i jednostavnou principa i uenja islama, osiguravali su
postupno ukidanje onih stranih vjerovanja koja su bila u suprotnosti
s islamskim uenjem, dok su druga (koja nisu bila u suprotnosti

12

13

24

Komentar Muhammeda Asada uz ajete 30:30 i 7:173 u The Message of the

Quran, Gibraltar: Dar al-Andalus, 1980, str. 230, 621.
Kuran, 2:256 (El-Bekare).

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

s uenjima i principima islama) prihvaena i u dogledno vrijeme

islamizirana ili integrirana u bogatu i arenu kulturnu tapiseriju
muslimanskog svijeta. Nakon to bi se na taj nain pridruili ummetu i, kao i ostali suvjernici muslimani, utvrdili, po potrebi uz pomo
uleme, usklaenost svojih misli i ponaanja s osnovnim uenjima
Kurana i sunneta, novi muslimani, kao i stariji lanovi zajednice,
nastojali bi postii vie nivoe duhovnog prosvjetljenja, moralnog
integriteta, estetske profinjenosti i intelektualne sofisticiranosti,
kao i fiziko i materijalno blagostanje. Glavna obiljeja na ovom
dugom i esto trnovitom i duboko duhovnom i moralnom putu
obuhvataju stepen na kojem je ljudska dua opisana u Kuranu kao
sklona zlu,14 drugi stepen kad postaje samoprijekorna i eljna
da izbjegne zlo15, ali na kraju izlazi kao smirena dua, koja onda
biva pozvana da se vrati Gospodaru svome, a time i poiva u
potpunom spokoju i zadovoljstvu.16
Stavovi drutva i drave tokom veeg dijela historije islama
prema rasnom pitanju i drugim religijama takoer doprinose brzom irenju islama i integraciji brojnih razliitih zajednica u ono
to je na kraju postalo karakteristino multietniki i multireligijski
muslimanski ummet.
Kategorina kuranska zabrana prisile u vjeri, zajedno s jednako obavezujuim Poslanikovim sunnetom, to je prvi put izra

16

14
15

Kuran, 12:53 (Jusuf).

Kuran, 75:2 (El-Kijame).
Kuran, 89:27 (El-Fedr). Postoji nekoliko dobrih uvoda u etiku i duhovnost
islama na engleskom jeziku. Meu njima su: Annemarie Schimmel, Deciphering the Signs of God, Albany: State University of New York Press, 1994; Majid
Fakhry, Ethical Theories in Islam, Leiden, Holandija i New York: E. J. Brill, 1991;
i Seyyed Hossein Nasr, ur., Islamic Spirituality, tom 1-2, New York, Crossroad,
1987, 1991.

25

Muddathir Abd al-Rahim

eno u Medinskoj povelji (pri emu su muslimanski doseljenici

iz Mekke i domaini iz Medine proglaeni jednom zajednicom
[ummetom], a njihovi jevrejski saveznici su takoer proglaeni
dijelom zajednice vjernika), a drugi put poveljom koju je poslanik
Muhammed dao kranima Nedrana (pri emu im je garantovana
sigurnost za njihove ivote, vjeru i imovinu) kasnije su podstakli
krane u Siriji i Egiptu, koje su ugnjetavala njihova bizantska
braa po vjeri, da pomognu i doekaju muslimansku arapsku
vojsku kao oslobodioce. Sline situacije u sasanidskom Iraku na
istoku i ak u paniji na zapadu, gdje su Vizigoti dugo tlaili i
diskriminirali Jevreje , dale su sline rezultate. Ove take bit e
detaljnije objanjene u drugom i treem poglavlju. Ono to treba
spomenuti sada je da se isti obrazac dogaaja nastavio razvijati na
irem polju i u razliito vrijeme, ali na temelju iste osnovne logike.
Tako su u Bengalu, naprimjer, muslimanske misionare rairenih
ruku doekali domoroci i nie kaste na samom rubu hinduizma,
koje su prezirali i osuivali njihovi ponosni arijevski vladari.17
Islam se, kako je primijeeno, dopao ljudima openito, a naroito
siromanima, jer je donio vie poimanje Boga i plemenitiju ideju
bratstva ljudi.18
Slino tome, potlaene Afrikance, kako u samoj Africi, tako i
preko Atlantika u Zapadnoj Indiji i Sjedinjenim Amerikim Dravama, u mnogim sluajevima privlaio je islam. Posebno su zanimljivi u vezi s ovom temom stavovi dr. Edwarda Wilmota Blydena
(1832-1912), koji je esto opisivan kao otac panafrikanizma, koji
je prvi skovao termin afriki identitet i nastojao rjeito pojasniti
njegovo znaenje i definirati njegovu sutinu. Kao zareeni sveenik

17
18

26

Arnold, op. cit., str. 279.

Sir W.W. Hunter, The Religions of India, citirano u: Arnold, op. cit., str. 280.

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

i kranski (prezbiterijanski) misionar iz Zapadne Indije, Blyden

je ivio u Liberiji, gdje je radio kao profesor arapskog i predsjednik Liberia koleda, bio dravni sekretar i obavljao diplomatske
misije u Engleskoj. Za njega je, meutim, kranstvo oito dolo
u Afriku ne da spasi due, nego da vlada tijelima, pokazujui sve
znakove ponosa, neznanja, bahatosti i samodopadnosti, dok mu
je nedostajala duhovnost i poniznost.19 Nasuprot tome, Blyden se
postepeno poeo diviti islamu, njegovom potpunom nedostatku
rasne netolerancije i naglaavanju ljudskog dostojanstva. Muhamedanska vjera, napisao je, trai pravog ovjeka, zanemaruje
sporedno u odnosu na bitno, pojedinano u odnosu na integralno.
Stoga gasi sve razlike utemeljene na rasi, boji koe ili nacionalnosti.
Za Afrikanca... vjera islam prua najveu utjehu i najveu odbranu... Stranac e uvijek ukazati potovanje onome ko se predstavi
obiljejem vjere Muhammedove.20
Kao da potvruje Blydenove najistaknutije optube protiv negativne uloge zapadnog kranstva u Africi, Holandska reformirana
crkva June Afrike kasnije je pruila vjersko opravdanje za doktrinu
aparthejda na temelju biblijskog (starozavjetnog) prikazivanja djece
Hama kao boanski predodreenih da ive kao drvosjee i vodonoe, to jest, kao robovi i sluge Samove djece. U toj situaciji, brak
i zapravo svaki oblik ljudskog kontakta izmeu bijelaca i drugih
estoko su osuivale i crkva i drava kao zlo i nezakonito. Upravo
je u tom kontekstu afrikanerski propovjednik P.J.S. de Klerk imao

19

20

Edward Blyden, citiran u: Robert W. July, Nineteenth Century Negritude:

Edward Blyden, Journal of African History V:I, 1964, str. 81-82. Vidi, takoer:
Robert W. July, The Origins of Modern African Thought, Trenton, NJ: Afrika
World Press, str. 225-221.
Ibid.

27

Muddathir Abd al-Rahim

obiaj tvrditi da izjednaavanje dovodi do ponienja obje rase.

Mijeani brakovi izmeu visoko civiliziranih kranskih naroda
i niih naroda protive se Boijoj rijei... [To] nije nita manje od
zloina... Fortrekeri su se stalno uvali od takvih primjesa i zbog
svojih vjerskih djela [afrikanerska] nacija sauvana je kao ista
kranska rasa.21
Nasuprot tome, Blyden je, nakon paljivog prouavanja islama
i pomnog posmatranja ponaanja muslimanskih zajednica u Liberiji, Sijera Leoneu i drugdje u Zapadnoj Africi, kao i na Bliskom
Istoku, istakao da islam nije imperijalistika religija ukorijenjena
u arapskom ekspanzionizmu, njegovi misionari su bili skromni, a
ne pohlepni, dolazili su obino kao poslovni ljudi da trguju, da se
nasele, oene i ponude prednosti islama svojim komijama i prijateljima. Islam je uvijek donosio pismenost i uenje i u njegovim
centrima boravili su uenjaci i uitelji mudrosti i kulture. Poduavao
je trezvenosti i jednostavnosti i, ujedinjujui ljude snanom vezom
vjere i bratstva, osiguravao je osnovu za poboljanje ekonomije i
vrstog poretka potrebnog za izdravanje napada paganskih porobljivaa.22
Dr. Blyden bio je moda jedan od najglasnijih i najutjecajnijih
kritiara zapadnog kranstva i potovalaca islama meu pokrtenim crncima zapadne hemisfere tokom devetnaestog stoljea, ali
on ni u kom sluaju nije bio jedini. Nekoliko drugih, koji su igrali
znaajne uloge u oblikovanju, a onda i raanju panafrikih nacio

21

22

28

Citirano u: Martin Prozesky, ur., Christianity Amidst Apartheid, London: Palgrave Macmillan, 1990, str. 62.
July, Nineteenth Century Negritude: Edward Blyden. Zanimljivo, Blyden je
kasnije napisao da je Muhamedanizam oblik kranstva najbolje prilagoen
crnakoj rasi. Usp.: July, The Origins of Modern African Thought, str. 227.

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

nalistikih osjeaja na obje strane Atlantika, imali su sline poglede

u vezi s kranstvom i islamom. Meu istaknutijima je bio biskup
Henry Mc-Neal Turner (1834-1925), lan Afrike metodistike
episkopalne crkve (A.M.E). Lider crnakog misionarskog pokreta
u Africi, Turner je, kao i Blyden, putovao u Sijera Leone i Liberiju.
Piui iz Zapadne Afrike tokom 1880-ih godina, Turner je izvijestio:
Ti crni muhamedanski propovjednici, hodajui okolo u svojim
odorama s toliko dostojanstva, velianstvenosti i svijesti o svojoj
vrijednosti, navode me da ih potujem. Neki su doli stotinama
kilometara daleko iz unutranjosti iz grmlja i bolji su uenjaci
od onih u Americi. Kako smo mi naivni u pretpostavkama da su
ti Afrikanci budale!...23
Obraajui se Afrikom kongresu koji je sazvan u Atlanti
1895, John Henry Smyth (1844-1908), ameriki generalni konzul
u Liberiji iz 1880-ih, takoer je pohvalio muslimanske zajednice
u Zapadnoj Africi i kritikovao misionare koji su pokuali unititi
islam: Na Afrikance ne mogu utjecati stranci, koji, iako krani,
pokuavaju unititi njihovo ljudsko dostojanstvo... Kod navedenih
rasa [Sijera Leonea] nije bilo prihvatanja stranih utjecaja. Ove rase
predstavljaju vrlo visok i jedinstven oblik muhamedanizma i arapskog pouavanja... Njih ne kontroliraju Arapi, Perzijanci ili Turci
prema svom shvatanju Kurana.24
Nasuprot tome, John Edward Bruce, vjerovatno vodei afroameriki novinar u to vrijeme, napisao je: Bjelaka crkva u Americi...
propovijeda i izvre Evanelje [i] zaobilaenjem i utajom negira
bratstvo ljudi... [i] ini da crni ovjek koji voli Isusa osjeti svoju

23

24

Citirano u: Richard Brent Turner, Islam in the African-American Experience,

Bloomington: Indiana University Press, 1997, str. 60
Ibid.

29

Muddathir Abd al-Rahim

inferiornost, da je stepen ili dva nii od bijelog kranina i da je

odbaen, a ne jednak pred Bogom.25
Upravo u tom kontekstu iroko rasprostranjenog razoarenja u
zapadno kranstvo kako se ono propovijedalo u SAD-u, s jedne strane, i divljenja prema islamu, posebno onom u Sijera Leoneu i Liberiji,
koji su otkrili ljudi (poput Turnera i Blydena) koji su otili u Zapadnu
Afriku kao propagatori kranstva, s druge strane, mlade afriko-amerike grupe poele su se identificirati kao muslimani tokom prve dvije
ili tri decenije dvadesetog stoljea. Prva meu njima bio je Maurski
nauni hram Amerike, koji je 1913. osnovao Noble Drew Ali.26 Od
tog vremena zabiljeen je znaajan porast broja takvih grupa.27
Meu njima, Nacija islama (Crni muslimani kako su ih nazvali njihovi protivnici) istakla se kao najpopularnija i, to se amerikih medija tie, kao prototip islama u afroamerikoj zajednici.28
Naciju islama osnovao je Elijah Muhammed (1897-1975) a nastavio
ju je voditi njegov uenik Malcolm X (1925-1965), koji se kasnije
odvojio od Elijaha Muhammeda. Temeljni koncept u ideologiji koju
je pokret dijelio s nekoliko drugih grupa bio je da je afroamerika
zajednica izgubljena nacija, koju je bilo potrebno ponovo povezati
s njenim korijenima i da je islam nain da se postigne neophodno
ponovno spajanje, a time i obnova ljudske vrijednosti nacije. Stoga
se ona moe opisati kao afroamerika supremacistika ideologija
razvijena po nekim uenjima islama kao odgovor na bjelaku nadmo i ugnjetavanje u Sjedinjenim Amerikim Dravama.

25
26

27
28

30

Turner, op. cit., str. 61.

Aminah Beverly McCloud, African American Islam, New York i London, 1995,
str. 10.
McCloud, op. cit., str. 10-94.
McCloud, op. cit., str. 27.

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

Nakon to je bio duboko impresioniran svojim iskustvom s

hadda i onim to je tada iskusio iz prve ruke o jedinstvu i bratstvu
muslimana, bez obzira na etnike i kulturne razlike, Malcolm X
odbacio je supremacistike ideje svih vrsta i, nakon to se odvojio
od Elijaha Muhammeda 1964, poeo je zagovarati islam onako kako
su ga uvijek shvatali njegovi sljedbenici irom svijeta, kao internacionalnu vjersku zajednicu s univerzalnom moralnom misijom za sva
ljudska bia.29 To je pozicija koju su dugi niz godina zastupali imam
Warith (Wallace) Deen Muhammed i njegovi sljedbenici, nakon to
su preimenovani u Ameriku muslimansku misiju. Nasuprot tome,
frakcija na elu s propovjednikom Louisom Farrakhanom u biti je
nastavak sinkretistike sekte koju je izvorno osnovao Elijah Muhammed u Detroitu, u Michiganu, tokom 1930-ih. Nije beznaajno
to to je Farrakhanova grupa i dalje zadrala izvorni naziv, Nacija
islama. Iako su propovjednici Nacije islama obrazovani u skladu s
vjerodostojnim islamskim naukama i zajednica u cjelini prihvata temeljne vrijednosti islama, nastavlja se staro vjerovanje o razdvajanju
rasa. Osim toga, propovjednici koriste i Bibliju i Kuran, a zajednica
obiljeava Decembarski post razliit od ramazanskog.
Takoer znaajni za muslimansku prisutnost u Sjevernoj Americi bili su ukidanje kanadskog Zakona o ogranienju orijentalne
imigracije 1960-ih i ulazak Kanade u britanski Komonvelt nacija.
Od tada je dolo do znaajnog razvoja muslimanske zajednice koja
broji oko 5,5 miliona sljedbenika u Kanadi i Sjedinjenim Amerikim Dravama. Osim vjerskih i drutveno-politikih faktora koji
su ukratko navedeni ranije, mijeani brakovi i etnika mijeanja
takoer su igrali vane uloge i u irenju islama i u stvaranju blie

29

Za emotivan i informativan zapis o ivotu i razmiljanju Malcolma X-a vidi:

Alex Haley, The Autobiography of Malcolm X, New York: Ballantine Books,
1965.

31

Muddathir Abd al-Rahim

veze izmeu prethodno razdvojenih muslimanskih zajednica irom

svijeta. Kao prvi propagatori islama, Arapi se nisu postavili kao
nadreena kasta ili klasa vladara i gospodara izvan dosega drugih
smrtnika, nego su se slobodno mijeali i meusobno vjenavali sa
pancima u Endelusu, Berberima u Sjevernoj Africi, te Koptima
i Nubijcima u dolini Nila, kao i s brojnim i razliitim narodima
Levanta, Perzije, Centralne Azije, Indije, Jugoistone Azije i Kine.
Po uzoru na Arape i potaknuti uenjima Kurana i Poslanika o
jedinstvu ovjeanstva i vrijednostima putovanja, trgovine, a posebno traenja i irenja znanja gdje god je mogue, drugi muslimanski
narodi naseljavali su se irom velikog podruja Darul-islama i izvan
njega i esto sklapali mijeane brakove s onima koje su upoznali,
a naroito s onima s kojima su dijelili islam kao zajedniku vjeru
i nain ivota, gdje god da su se zadesili. Tako su mnogi Berberi i
Tuarezi Sjeverne Afrike i Sahare stupali u brak s Volofima i Fulanima Zapadne Afrike, dok su se oni, zauzvrat, izmijeali s narodima
Hausa i Borno, a rezultat je bio kumulativni proces rasne i etnike
integracije meu muslimanskim drutvima koja nastanjuju velika
podruja Sjeverne, Zapadne, Centralne i Istone Afrike. Proces je
bio paralelan i drugdje u muslimanskom svijetu, od Centralne Azije,
Kine i Irana do Istone Afrike, Indopakistanskog potkontinenta i
Jugoistone Azije. U dogledno vrijeme, mijeani brakovi postali
su utemeljena islamska tradicija, koja je uveliko pomagala i irenju
islama i konsolidaciji meuljudskih odnosa izmeu razliitih regija
i zajednica irom muslimanskog svijeta i izvan njega.
Slijedei ve dobro utemeljenu islamsku tradiciju, ne udi da
su se afriki, turski, arapski, kurdski, indopakistanski i drugi muslimanski (uglavnom muki) imigranti koji su se naselili u razliitim
evropskim zemljama, posebno nakon Drugog svjetskog rata, u
32

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

brojnim sluajevima enili lokalnim enama, a konani rezultat je da

danas mnogi iz druge i tree generacije muslimana Zapadne Evrope
imaju majke koje su Njemice, Francuskinje, Britanke, Skandinavke
i druge Evropljanke.
Piui sredinom 1990-ih, Jan Goodwin je ukazao: Od oko
80.000 bijelaca u Sjedinjenim Dravama koji su u posljednje vrijeme
promijenili vjeru, 80% su ene, od kojih je veina prela na islam
jer su se udale za muslimana.30 Rezultati dobijeni iz statistikog
istraivanja 1993/1994. o enama roenim u Americi koje su prele
na islam u Sjedinjenim Amerikim Dravama i Kanadi takoer su
pokazali da je veina (62%) promijenila vjeru nakon udaje za muslimana, dok je samo 38% to uinilo dok su jo bile neudate.31
Izvan isto vjerskih, drutveno-politikih i linih faktora, mnogi nemuslimanski mukarci i ene, ukljuujui 38% navedenih u
ranije spomenutom istraivanju, privueni su islamu zbog njegovih
intelektualnih, estetskih ili umjetnikih manifestacija kao civilizacije
i naina ivota (npr., arhitektura, kaligrafija, filozofija i poezija),
a tek nakon toga okrenuli su se bliem izuavanju i uvaavanju
temeljnih vjerovanja, vrijednosti i naela islama.32 Uz sve bolje

30

31

32

Jan Goodwin, Price of Honour, London: Little, Brown, 1994; New York: Warner
Books, 1995, str. 24.
Usp.: Carol L. Anway, American Women Choosing Islam u: Yvonne Yazbeck
Haddad i John L. Esposito, urednici, Muslims on the Americanization Path?,
Oxford i New York: Oxford University Press, 1998, str. 145 i dalje. Zanimljivo
je spomenuti da su se dvije ene iz istraivanja Anwayeve razvele od svojih
muslimanskih mueva i tek nakon razvoda poele svoju potragu i itanje o
islamu, to je dovelo do njihove konverzije.
Usporedi knjige navedene u napomeni 10. Dobar uvod u islamsku civilizaciju
je: Ismail R. al-Faruqi i Lois Lamya al-Faruqi, The Cultural Atlas of Islam, New
York i London: Macmillan Collier, 1986.

33

Muddathir Abd al-Rahim

komunikacije i uvjete putovanja, ovaj faktor vjerovatno e postajati

sve vaniji u budunosti. Jo jedan, prije svega kulturni faktor, koji
je olakao prelazak mnogih Amerikanaca na islam bila je slinost
mnogih temeljnih islamskih vrijednosti i uvjerenja s amerikim,
ukljuujui i monoteizam, egalitarizam, pluralizam i vjerovanje u
vanost pravde.

Porast brige za pitanja ljudskih prava

Jedan od velikih uspjeha ovjeanstva nakon Drugog svjetskog
rata bila je konceptualizacija i donoenje Univerzalne deklaracije
o ljudskim pravima 10. decembra 1948. Deklaracija je, zajedno s
jo dva meunarodna sporazuma o kojima se strpljivo i marljivo
pregovaralo tokom narednih godina - Meunarodnim sporazumom
o graanskim i politikim pravima i Meunarodnim sporazumom
o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. godine
postala poznata pod zajednikim imenom Meunarodna povelja
o ljudskim pravima.
Gledano u cjelini, Meunarodna povelja o ljudskim pravima,
naroito dva sporazuma iz 1966, priblino se mogu opisati kao plod
kontinuiranih zajednikih napora mnogih mukaraca i ena, koji su
predstavljali razliite zemlje, kulture i vjere, radei zajedno za Ujedinjene narode. Njihov cilj bio je uspostava boljeg svijeta na temelju
onoga to se veinom u to vrijeme smatralo zajednikim principima
pravde i meunarodne saradnje, za dobrobit svih ljudi.33

33

34

Kao delegat na sjednicama Generalne skuptine UN-a 1965. i 1966, predstavljajui tada tek obnovljenu graansku vladu Sudana, autor je imao ast
da uestvuje, kao i da bude posmatra, na mnogim sastancima i raspravama
koje su se dogodile u Treem odboru, Glavnoj skuptini i drugdje, to je
dovelo do usvajanja Meunarodne konvencije o ukidanju svih oblika ra-

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

U usporedbi s dva sporazuma, meutim, Deklaracija je od

poetka bila podvrgnuta brojnim kritikama i rezervacijama. To je
u velikoj mjeri bila gotovo neizbjena posljedica injenice da je Deklaraciju sastavilo manje, nedovoljno reprezentativno i, uglavnom,
zapadnjako predstavniko tijelo mukaraca i ena u vrijeme kad je
veina afro-azijskih drava jo uvijek bila pod kolonijalnom vlau.
Oni nisu igrali nikakvu ulogu u izradi Deklaracije. Prema tome,
niti jedna od mnogih ideja i koncepata o kojima se kasnije nairoko, i esto strastveno, raspravljalo kao to su azijske vrijednosti,34
crnatvo i afriki identitet35 nije imala ni najmanje anse da se
barem uzme u obzir kad je raen nacrt Deklaracije.
S globalne i, tanije, religijske take gledita, moe se rei
da se pitanja koja su izazvala zabrinutost i nezadovoljstvo mogu
podijeliti u dvije velike kategorije. Jedna kategorija obuhvata albe
i prigovore koje su iskazali poglavari i predstavnici velikih svjetskih religija budizma, konfuijanizma, hinduizma, judaizma,
kranstva i islama koji su esto djelovali u dogovoru. Meutim,
iako su radili zajedno na brojnim pitanjima od temeljne vanosti,
voe i predstavnici razliitih vjerskih tradicija u svijetu znali su
esto izraziti svoja miljenja odvojeno, i ne nuno uvijek u skladu
s miljenjima drugih vjerskih zajednica.
Meu glavnim brigama meunarodnih vjerskih zajednica,
posmatranih u cjelini, jeste zajedniko uvjerenje da, iako su kroz

34

35

sne diskriminacije 1965, a godinu dana kasnije, dva sporazuma o ljudskim

pravima iz 1966.
Vidi, naprimjer, Joanne R. Baver i Daniel A. Bell, urednici, The East Asian
Challenge for Human Rights, New York: Cambridge University Press, 1988.
Crnatvo i afriki identitet bile su omiljene teme i suparnike ideologije za koje su se zalagali, izmeu ostalih, bivi predsjednici Leopold Sedar
Senghor iz Senegala i Kwame Nkrumah iz Gane.

35

Muddathir Abd al-Rahim

historiju formirale neke od najvanijih gradivnih blokova36 ljudskih prava, ukljuujui pojmove ljudskog dostojanstva, pravde i
drutvene solidarnosti, zajedno s osnovnim duhovnim i etikim
pogledima na ivot koje su razvijali i njegovali tokom stoljea, religije su, zbog razliitih historijskih i ideolokih razloga,37 u velikoj
mjeri marginalizirane u Deklaraciji kao i u mnogim sporazumima,
konvencijama i deklaracijama koje su uslijedile od tada. Ustvari,
pozivanje na Boga, koje je predloio predstavnik Brazila tokom
rasprave o lanu 1. Univerzalne deklaracije izriito je i svjesno
iskljueno iz Deklaracije, kao i iz sporazuma koji su naknadno
doneseni.38
Drugi veliki izvor kolektivnog razoarenja svjetskih religijskih
zajednica bio je prijedlog iznoen u vie navrata, oito s ciljem
smirivanja vjerskih zajednica irom svijeta, da se religijama dodijeli
sporedna uloga u odnosu na Deklaraciju i vezane dokumente o

36

37

38

36

John Witte Jr., Introduction,u: John Witte Jr. i Johan D. van der Vyver, urednici, Religious Human Rights in Global Perspectives: Religious Perspectives, Haag:
Martinus Nijhoff, 1996, XXI. Za ranije reference o istoj temi, vidi Muddesir
Abdurrahim, Fikre hukuk el-insan [Ideja o ljudskim pravima], u: Muddesir
Abdurrahim, ur., Hukuk el-insan bejne el-mebde ve et-tatbik [Ljudska prava
izmeu teorije i prakse], Bejrut: Dar al-Fikr, 1968, str. 12-13. Ovo je jedina
knjiga o ovoj temi, objavljena kad je Arapska liga sazvala Regionalnu konferenciju u Bejrutu, decembra 1968, kako bi proslavila dvadesetu godinjicu
donoenja Deklaracije o ljudskim pravima, Hukuk el-Insan bejne el-mebde
ve et-tatbik prikazana je u politikom magazinu Es-Sijase ed-devlijje u Kairu
poetkom 1969.
Martin Marty, Religious Dimensions of Human Rights i Brian Turney, Religious
Rights: An Historical Perspective, napomene 1-6 i 17-45.
Heiner Bielefeldt, Secular Human Rights: Challenges and Opportunity to Christians
and Muslims u: Islam And Christian: Muslim Relations, 7:3 (oktobar 1966), str.
311-312.

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

ljudskim pravima.39 ini se da prijedlog potvruje uvrijeeno i esto

otvoreno izraeno miljenje da religije nikako nisu bona fide izvori
ljudskih prava, ve su zapravo prepreke koje ometaju njihovu zatitu i promoviranje. Religije kao takve, to se esto implicira ili ak
izriito navodi, treba da budu ograniene na privatnu sferu ivota.
U najboljem sluaju, trebalo bi im dati sporednu ili sekundarnu
ulogu u sistemu ljudskih prava kakav je sada. Za one koji i dalje
ustrajavaju na takvom tradicionalnom pogledu, kako je Chandra
Muzaffar dobro rekao, Deklaracija i srodne povelje predstavljaju
vrhunac u borbi za ljudska prava. Nema vie nita to bi se moglo
ostvariti. Uzaludno je pokuavati iznositi druga pitanja u nadi
da e nam pomoi da poboljamo svoje razumijevanje ljudskih
prava. Glupo je nanovo razmatrati koncept ljudskih prava kako
bi se uklopile ideje iz religije... tradicija ljudskih prava kakva sada
postoji je nepovrediva. To je stvar koje je vrijedna krajnje brige i
potovanja.40
injenica da je Univerzalna deklaracija u osnovi odraz ili
utjelovljenje prosvjetiteljskih i postprosvjetiteljskih sekularnih,
individualistikih i klasino liberalnih vrijednosti predstavlja trei,
a moda i najosnovniji, izvor kolektivnog nezadovoljstva svjetskih
religija. Dakle, nije neoekivano da predstavnici vjerskih zajednica
irom svijeta ve nekoliko decenija ustrajno pokuavaju pronai ili
na neki nain otvoriti puteve i sredstva pomou kojih bi se, u osnovi

39

40

Robert Traer, Faith in Human Rights: Support in Religious Traditions for a Global
Struggle, Washington, DC: Georgetown University Press, 1991; Abdullahi
A. An-Naim, Islamic Foundations of Religious Human Rights, u: Witte, Religious
Human Rights, str. 337-359.
Chandra Muzaffar, Rights, Religion and Reform: Enhancing Human Dignity through
Spiritual and Moral Transformation, London i New York: Routledge Curzon,
2002, str. 98-99.

37

Muddathir Abd al-Rahim

svjetovni i individualistiki orijentirani koncepti ljudskih prava

sadrani u Deklaraciji i prateim sporazumima, mogli dodatno
preraditi, a njihove odredbe izbalansirati obogaujui ih religijski
baziranim konceptima kao to su duhovnost i odgovornost. Pokretanje Projekta o religiji i ljudskim pravima u New Yorku u julu
1993. bio je vaan korak u tom pogledu.41 Kasnije faze u razvoju
ove inicijative obuhvatale su izradu i naelno usvajanje, na pedesetu
godinjicu Deklaracije i pedesetu godinjicu osnivanja Fakulteta
za religijske studije pri Univerzitetu McGill u Montrealu, vanog
radnog dokumenta pod nazivom Univerzalna deklaracija svjetskih
religija o ljudskim pravima.42 To je bila verzija koja je dodatno usavrena i, na razliite naine, izmijenjena i poboljana tokom niza
konferencija koje su odrane u Kaliforniji, New Yorku, Durbanu,
Barseloni, Parizu (u sjeditima Organizacije za obrazovanje, nauku
i kulturu Ujedinjenih naroda UNESCO-a), i na kraju, u Genting
Parmai Resortu, u Maleziji, u novembru 2002. Jo uvijek ponuena
kao nacrt i skromno opisana kao promjenjivi tekst, koji tek treba
utvrditi, novopredloena Univerzalna deklaracija je nakon toga
objavljena u obliku knjige, zajedno s odreenim brojem komentara
i studija koje predstavljaju nekoliko svjetskih religija.43
Ovdje nije potrebno dodatno raspravljati o predloenoj novoj
Deklaraciji, vie od onoga to je ve reeno. Dovoljno je imati na
umu da su predstavnici svjetskih religija, koji su blisko saraivali sa
strunjacima za ljudska prava i zagovornicima razliitih uvjerenja

41

42
43

38

Arvind Sharma, Towards a Declaration of Human Rights by the World Religions u: Joseph Runzo, Nancy M. Martin i Arvind Sharma, urednici, Human
Rights and Responsibilities in the World Religions, Oxford: OneWorld, 2003,
str. 131.
Ibid., str. 132.
Vidi napomenu 38.

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

tokom nekoliko decenija, preli dug put prema ostvarenju svog

zajednikog cilja. Moda e se budua Univerzalna deklaracija o
ljudskim pravima okarakterizirati kao pravedno uravnoteena, s
odgovornostima uz prava i priznavanje i kolektivnih i individualnih
prava, a duhovnim i etikim resursima humanizma bit e doputeno
da slobodno i nesmetano njeguju vjenu potragu ovjeanstva za
dostojanstvom, pravdom i slobodom.
Pored toga to je u potpunosti dijelio zabrinutosti i rezervacije
koje su kolektivno osjeale svjetske religije u odnosu na znaenje
i strukturu postojeeg meunarodnog sistema ljudskih prava
openito, islam je takoer imao i nekoliko vlastitih briga. Rana i
pomalo dramatina demonstracija nekih od problema i zabrinutosti
s kojima bi se kasnije mogao suoiti islamski svijet bila je neoekivano otra konfrontacija koja se dogodila 1948. u sjeditu UN-a u
New Yorku izmeu sir Muhammeda Zafrullaha Kana (1893-1985),
tada ministra vanjskih poslova Pakistana i predstavnika Saudijske
Arabije u Ujedinjenim narodima Demila el-Barudija, oko lana
18 Deklaracije, koji osigurava pravo na slobodu savjesti, ukljuujui i pravo na promjenu vjere.44 Sporno pitanje u ovom sukobu,
kao i u mnogim debatama i raspravama koje su se odvijale nakon
toga i koje su ukljuivale brojne pojedince, grupe i vlade irom
muslimanskog svijeta, bilo je temeljno pitanje o tome koji stav ili
stavove muslimani, individualno i kolektivno, treba da zauzmu u
odnosu na potivanje ljudskih prava kako su trenutno predstavljena
u Deklaraciji i sporazumima.
Bez sumnje, veina muslimanskih drava zvanino je prihvatila
Deklaraciju, kao i dva sporazuma o ljudskim pravima, s rezervama

44

David Little, John Kelsay i Abdulaziz Sachedina, Human Rights and the Conflict
of Cultures, Columbia: University of South Carolina Press, 1988, str. 32-50.

39

Muddathir Abd al-Rahim

ili bez njih. Neki su otili korak dalje i osnovali vladine urede ili
organizacije s jasno naglaenim ciljem da osiguraju da zvanini
organi vlasti, kao i javnost striktno potuju ljudska prava. U nekoliko drugih zemalja, meutim, javne rasprave o ljudskim pravima
gotovo su tabu, a oni koji insistiraju na pokuajima uspostavljanja
diskusije o toj temi ili koji na drugi nain nastoje potaknuti interes
javnosti za nju rizikuju da budu proglaeni ruiteljima ili neprijateljima drave i u skladu s tim su i tretirani. Dijelom upravo
zbog ovog razloga, ljudska prava, iako esto razliito shvaena i
prihvaena kod razliitih grupa i pojedinaca, nastavljaju i dalje
angairati mnoge ljude irom muslimanskog svijeta. Kao rezultat
toga, mnoge organizacije za ljudska prava, i domae i one koje
crpe inspiraciju i podrku iz stranih izvora, i dalje cvjetaju, tajno
ili sa krtim zvaninim odobrenjem i uglavnom pod budnim okom
dravnih sigurnosnih agencija.45

Muslimani i ljudska prava

U takvim okolnostima, ne udi da zdrava rasprava o mnogim
vanim i esto sloenim pitanjima koje je potrebno sistematski
istraiti i, koliko je to mogue, rijeiti u nekim zemljama gotovo
potpuno nedostaje. Umjesto toga, stavovi i pozicije na takvim
mjestima imaju tendenciju da budu otro polarizirani i duboko
politizirani.
Kao razlozi za nedostatak bilo ega to i najmanje nalikuje opem konsenzusu o ovoj temi i prevladavajuem stavu umjesto esto
polariziranih i akutno konfliktnih situacija u pogledu ljudskih prava

45

40

Vidi, naprimjer: Trevor Mostyn, Censorship in Islamic Societies, London: Saqi

Books, 2002.

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

irom muslimanskog svijeta pojavljuju se tri glavna faktora. Prvi

meu tim faktorima je odavno uspostavljena i visoko sofisticirana
tradicija ljudskih prava u islamu.
Kao i njeni ekvivalenti u drugim religijskim tradicijama, ona
je ostala vrsto ukorijenjena u Boanskoj objavi i vjerovanju u
Boga, dok su moderni, uglavnom zapadni, prosvjetiteljski koncepti
ljudskih prava na kojima se temelji Meunarodna povelja, nasuprot
tome, potpuno sekularni i humanistiki usmjereni. Iako je mogue,
a to se esto i deava, da se to dvoje u praksi susreu ili podudaraju
u velikom broju sluajeva i pitanja, na filozofskom nivou oni se
neizbjeno razlikuju i vjerovatno e i dalje biti nepomirljivi.46
Drugi veliki izvor napetosti izmeu karakteristino tradicionalnih muslimanskih socio-kulturnih normi i praksi, s jedne strane, i
modernih vrijednosti i naela koja su zagarantovana u Univerzalnoj
deklaraciji i u dva sporazuma o ljudskim pravima, s druge strane,
jeste da su mnogi od onih prvih kroz historiju evoluirali na naine
koji su esto u sukobu ne samo s modernim zapadnim ekvivalentima nego i s temeljnim vrijednostima i principima islama koji su
utemeljeni u Kuranu i Sunnetu, onako kako ih obino razumije
globalna muslimanska zajednica (ili ummet). Mnoga odstupanja

46

Ovaj stav se jasno i snano ogleda u argumentu Jacka Donnellyja da, iako
su se moderni koncepti ljudskih prava razvili u zapadnoj historiji, oni sami
su univerzalne (ili skoro univerzalne) vrijednosti jer se odnose na ljude
kao ljudska bia, a ne kao pripadnike ove ili one kulturne, civilizacijske ili
religijske tradicije, bila ona azijska, afrika, islamska, ili, tavie, predmoderna
evropska. Iako sve one, nesumnjivo, sadre koncepte ljudskog dostojanstva,
ni za jednu od njih se, prema Donnellyju, ne moe zaista rei da same po sebi
posjeduju bilo kakvu istinsku tradiciju ljudskih prava. Jack Donnelly, Universal
Human Rights in Theory and Practice (Ithaca i Londo: Cornell University Press,
1989), str. 49. i dalje.

41

Muddathir Abd al-Rahim

od temeljnih normi i naela koja su opepriznata kao takva kod

muslimana iz razliitih kola miljenja (ili mezheba) prvobitno
su uvedena ili usvojena, u odreenim trenucima, kao empirijski
neophodna, ali s nadom da su to samo privremeni kompromisi.
Ali ona su esto bivala ovjekovjeena i stekla su odreen nivo
legitimiteta, kao utvrene tradicije doputene idmaom ili opim
konsenzusom.47 Stoga je i dalje tokom stoljea ostajalo otvoreno,
esto i gorue, pitanje ta jeste, a ta nije istinski islamsko.
Trei faktor koji je u znatnoj mjeri doprinio nimalo srdanom
prijemu zapadnih koncepata ljudskih prava u muslimanskom svijetu
bio je dug i razoran proces kolonijalizma, koji je od esnaestog i sedamnaestog stoljea nadalje rezultirao okupacijom i potinjavanjem
itavog muslimanskog svijeta od strane razliitih zapadnih sila. Taj
proces obuhvatao je prostor od atlantske obale Zapadne Afrike do
Kine i Filipina na istoku, te od Balkana, Kavkaza i Centralne Azije
na sjeveru do Ekvatorijalne Afrike na jugu. Jedna od posljedica
tih kretanja bilo je i potpuno unitenje tradicionalnih institucija i
centara uenja i autoriteta u veem dijelu muslimanskog svijeta, s

47

42

Veliki mislilac i jedna od najosjeajnijih dua u islamskoj, a i ljudskoj historiji,

Ebu Hamid el-Gazali (umro 1111) bio je duboko oaloen i uznemiren
brojnim kompromisima, devijacijama i dekadenciji koji su do njegovog
vremena ve zarazili vei dio politikog, drutvenog i intelektualnog ivota
muslimanskog svijeta. Usp.: Muddathir Abd al-Rahim, Al-Ghazalis Political
Thought: Its Nature and Contemporary Relevance u zborniku Hujjat alIslam al-Gazali, koji sadri izbor radova predstavljenih na Meunarodnom
kolokviju o Ebu Hamidu el-Gazaliju, koji je sazvao Meunarodni institut za
islamsku misao i civilizaciju (ISTAC) u Kuala Lumpuru, Malezija, u oktobru
2001. Vrlo prihvatljiv i perceptivan pregled kretanja kroz historiju islama nudi
studija u tri toma Marshalla G.S. Hodgsona pod nazivom The Venture of Islam:
Conscience and History in a World Civilization (Chicago i London: University of
Chicago Press, 1974).

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

dalekosenim posljedicama ne samo za muslimane i muslimanski

svijet nego i za njihove susjede i ostale ljude, irom svijeta.
Vraanje politike nezavisnosti mnogih koloniziranih naroda
svijeta, i muslimanskih i nemuslimanskih, nakon Drugog svjetskog
rata imalo je openito pozitivan efekat otvarajui put za napredak
i razvoj zdravijih odnosa i boljeg razumijevanja izmeu Zapada i
onoga to se esto opisuje kao ostatak, koji ukljuuje i muslimanski
svijet. Naalost, mnoge nade koje su gajene u prvoj polovini dvadesetog stoljea bile su skrene kao rezultat nekoliko dogaaja. Meu
njima je bilo osnivanje u Palestini onoga to je opisano u Balfurovoj
deklaraciji (1917) kao nacionalni dom za Jevreje, drave Izrael, to
je imalo ozbiljne posljedice za regionalni mir i sigurnost. Ovo se
dodatno iskompliciralo pojavom novih oblika imperijalnog osvajanja i manipulacije mnogim nominalno nezavisnim muslimanskim
dravama. Zatim, tragini dogaaji od 11. septembra 2001. doveli
su do amerike invazije i okupacije Afganistana i Iraka, a sve u
vrijeme kad se ve oajna situacija u Palestini nastavila pogoravati.
Naroito poraavajua u vezi s ovim bila je prekomjerna i uestala
upotreba nasilja protiv nenaoruanih civila u Afganistanu, Iraku
i na okupiranim palestinskim teritorijima. Takoer, znaajno je
spomenuti i nedavno otkrivenu brutalnost Koalicionih okupacionih
snaga u zatvoru Ebu Graib u blizini Bagdada.
Prema tome, u cijelom muslimanskom svijetu u ovom trenutku postoje etiri okvirna stava u pogledu ljudskih prava kako su
navedena u Univerzalnoj deklaraciji i njena dva sporazuma. Prvo,
postoji rairen stav skepticizma, pa ak i potpunog odbacivanja
razgovora o ljudskim pravima, kao ispraznog, lanog i, za sve
namjere i svrhe, beskorisnog. Ljudi koji misle ili govore na taj nain
obino navode politike i primjere, i iz prolosti i iz sadanjosti, koji
43

Muddathir Abd al-Rahim

su indikativni kao ilustracija za stvarnu ili percipiranu dvolinost

zapadnih ili zapadno orijentiranih muslimanskih drava i vlada, iji
elnici i predstavnici esto ozbiljno govore o demokratiji i ljudskim
pravima, ali koji svoje djelovanje i provoenje u praksi, posebno
u pitanjima koja se tiu islama i muslimana, odlau i na kraju je
ono opet kontradiktorno njihovim rijeima. Za stav i gledite onih
koji spadaju u ovu kategoriju moda se opravdano moe rei da su
historijski i psiholoki odreeni.48 Ali, postoje i drugi koji jednako
odbacuju ljudska prava utjelovljena u Meunarodnoj povelji zbog
filozofskih, prije nego historijskih ili psiholokih razloga. Ovi pisci i
posmatrai usredotoili su se na sekularnu prirodu sutine i temelja
u osnovi zapadnog karaktera Meunarodne povelje i tvrde da, zbog
toga to su sekularizam i islam kao religija u osnovi nepomirljivi,
navodno meunarodne, ali zapravo moderne zapadne koncepte
ljudskih prava u Deklaraciji i prateim sporazumima treba jasno i
beskompromisno posmatrati kao strane islamu i stoga neprihvatljive
za muslimane.49
Drugi trend prihvata Meunarodnu povelju o ljudskim
pravima i nastoji, obino na apologetski nain, dokazati kako za
muslimane nema uistinu nita novo u onome to Univerzalna

48

49

44

Vidi, naprimjer: Katerina Dalacoura, Its Not a Bad Time to Be a Middle Eastern
Dictator, Observer, 30. mart 2003. i izvjetaj koji otkriva mnogo o amerikoj
i britanskoj politici u pogledu enskih prava u Afganistanu: Natasha Walter,
Nobel Intentions, Guardian, 13. oktobar 2003.
Jedna od najrigoroznijih prezentacija ove take gledita moe se nai u doktorskoj tezi Umara Kasulea: Islam and Human Rights: A Critique of Contemporary
Muslim Approaches. Usporediv po otvorenosti i energinosti argumentiranja
s Donnellyjevim na drugom kraju spektra (usp. napomenu 47), Kasuleov
rad je trebalo da objavi Meunarodni institut za islamsku misao i civilizaciju
(ISTAC) u Maleziji tokom 2005.

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

deklaracija i pratei sporazumi imaju rei o ljudskim pravima.

esto se retoriki i polemiki tvrdi da su Kuran asni, Sunnet i
njihova tumaenja koja su dali veliki pravni uenjaci iz prolosti
ve pokrili ovu temu i to u mnogo savrenijem obliku. Tipini
primjeri stavova predstavnika ovog trenda sadrani su u Islamskoj
deklaraciji o ljudskim pravima, koju su tokom posljednje dvije ili
tri decenije oblikovali razliiti pojedinci, grupe i organizacije pod
dravnim pokroviteljstvom, a koja je uglavnom nevjerovatno slina, i u formi i u sutini, Univerzalnoj deklaraciji. Dok su slinosti
izmeu nje i klasine tradicije ljudskih prava u islamu na taj nain
istaknute, ako ne i preuveliane, mnoge bitne razlike izmeu njih,
bilo u temeljnoj filozofiji i pretpostavkama ili u mnogim drugim
vanim takama i pitanjima minimizirane su, povrno objanjene
ili jednostavno ignorisane.
U dravama savremenog muslimanskog svijeta koje su tek
stekle nezavisnost vladajue elite sastoje se prvenstveno od ljudi
koji su obrazovani u sekularno orijentiranim kolonijalnim, ili nakon sticanja nezavisnosti, kolama i visokokolskim ustanovama
po uzoru na kolonijalne, te su oni stoga u veoj ili manjoj mjeri
bili vesternizirani, a time i, iako suptilno, deislamizirani. To je
trea strana. Njihovo znanje o islamu, bilo kao vjerskom sistemu
ili kao civilizaciji i nainu ivota, esto je vrlo skromno i, u veini
sluajeva, potjee iz nemuslimanskih i uglavnom zapadnih izvora.
Kao vladajua elita svojih zemalja, pojedinci i grupe o kojima govorimo uglavnom nisu bili meu najgorljivijim braniteljima ljudskih
prava. Ipak, oni imaju tendenciju da prihvataju, ili ak odobravaju,
Meunarodnu povelju kao jedan i jedini mogui ili bona fide sistem
ljudskih prava. Takvi izbori, meutim, nisu nuno rezultat dubokog
razumijevanja ili temeljitog pregleda odredbi i filozofskih temelja
45

Muddathir Abd al-Rahim

Univerzalne deklaracije, ve su jo jedna manifestacija duboko

ukorijenjene tendencije prihvatanja poznatih naina ili izraza
moderne zapadne kulture u kojoj su odgojeni, bilo lokalno ili u
gradovima matine drave. Takvi stavovi i tendencije posebno
su vidljivi meu osobama irom muslimanskog svijeta koje su
bile pod utjecajem marksistike i drugih vrsta ateistike moderne
zapadnjake misli, naroito u bivim francuskim kolonijama, gdje
je osnovni princip i cilj administrativne i obrazovne politike bila
kulturna asimilacija i gdje su neki , ak i decenijama nakon postizanja formalne nezavisnosti, na sekularizam nastavili gledati gotovo
kao na sveto naelo ili stub vjere, kao u Francuskoj.
U etvrtoj kategoriji su ljudi koji su takoer bili izloeni modernoj zapadnoj misli i kulturi ali koji nisu izgubili vezu s islamskom
misli i vjerovanjem i koji su stekli ili razvili dublje i puno jasnije
kritiko razumijevanje dviju tradicija. Ovi ljudi i naela ljudskih
prava i uenja islama sadrana u Kuranu i Sunnetu smatraju pitanjima od apsolutne vanosti. Tipini predstavnici ovog trenda bez
oklijevanja bi se sloili s ajatollahom Mahmudom Talekanijem iz
Irana, koji je bio u potpunosti uvjeren da je jedna od misija islama
oslobaanje ljudi od svih oblika ropstva, ukljuujui i ono koje bi
neminovno proizalo iz saveza skovanih izmeu beskrupuloznih
vladara i neprincipijelne vjerske vlasti.50 Prva muslimanka kojoj
je dodijeljena Nobelova nagrada za mir, irin Ebadi, takoer iz
Irana, tipina je predstavnica ovog trenda. Uruena joj je Nobelova
nagrada 2003. kao priznanje njenog rada u promoviranju prava
ena i djece u Iranu tokom protekle tri decenije i gospoa Ebadi
ne vidi sukob izmeu islama i temeljnih ljudskih prava.51 Odbila

50
51

46

Ibid., str. 25-26.

Citirano u International Herald Tribune, subota 11. listopad 2003.

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

je da je nazivaju feministkinjom, naglaavajui da se problemi ena

ne mogu odvojiti od problema drutva u cjelini. Ono protiv ega
se ona bori, dakle, nije islam, nego ono to naziva patrijarhalnom
kulturom Irana,52 to jest, konzervativno i tradicionalno tumaenje
religije i civilizacije ija je istinska misija, rijeima koje bi udruile
vizije ajatollaha Talekanija i irin Ebadi emancipacija ljudi, mukaraca i ena, od svih oblika tiranije i ugnjetavanja, ak i, a posebno
u tom sluaju, ako su te interpretacije nametnute u ime islama.

Struktura ovog rada

Nakon ovog uvoda, bavit emo se pitanjem islama i ljudskih
prava u pet poglavlja. U Poglavlju 1 osvrnut emo se na glavne
karakteristike islamske tradicije ljudskih prava. U Poglavlju 2,
Osnovna uenja i principi, bit e razmatran islamski svjetonazor,
naroito onako kako je prikazan u Kuranu, u odnosu na ljudska
prava i bit e predstavljena struktura prava i obaveza ovjeanstva u
islamu. Ovdje nam nije namjera davati iscrpljujui i detaljan prikaz
mnogih tema o kojima e biti rijei. Umjesto toga, namjeravamo
dati osnovne ideje o rasponu ili obimu prava (i dunosti) koji su
obuhvaeni u islamskoj tradiciji i naina na koji se njeni sastavni
dijelovi odnose jedni prema drugima. U Poglavlju 3 bit e istraen
nastanak i razvoj tenzija izmeu propisane teorije utemeljene u
Kuranu i Sunnetu, s jedne strane, i drutveno-politikih praksi
na nain na koji su evoluirale u historiji, s druge strane. To e biti
uraeno s posebnim osvrtom, prvo, na ivotno iskustvo, za razliku
od pravnog statusa, nemuslimana u muslimanskim drutvima i,
drugo, na pitanja spolova i poloaja ena u muslimanskim dru

52

Ibid.

47

Muddathir Abd al-Rahim

tvima. Poglavlje 4 bit e posveeno pregledu transformacije tradicionalnih muslimanskih drutava, posebno onih pod utjecajem
kolonijalne dominacije, kao i ispitivanju tri razliita, ali nerijetko
preklapajua obrasca reagovanja na civilizacijske krize s kojima je
muslimanski svijet trenutno suoen, s ozbiljnim posljedicama po
ljudska prava muslimanskih i nemuslimanskih naroda. U Poglavlju
5, Islam, demokratija i ljudska prava, analizirani su neki od glavnih problema u kontekstu historijskog razvoja zemalja predstavnica
savremenog muslimanskog svijeta. Glavni dio teksta zavrava
Zakljunim napomenama, u kojima se daje pregled tema i pitanja o kojima se raspravljalo u knjizi i kratka procjena perspektiva
u budunosti. Pet poglavlja i zakljune napomene zajedno ine
prvi dio ove knjige. Drugi dio sastoji se od izabranih primarnih
izvora ljudskih prava u islamskoj tradiciji, zajedno s biografskim
crticama nekih od vodeih mislilaca i aktivista za ljudska prava u
muslimanskom svijetu, nakon ega slijede anotirana bibliografija
i indeks pojmova.

Hronologija
610. Poetak Muhammedove, a.s., poslanike misije objavom
prvih ajeta Kurana. Uenja Kurana obuhvataju: jednou
Boga, jednakost meu svim ljudima, dostojanstvo ovjeka,
svetost ljudskog ivota, pravdu za sve, potivanje privatnosti,
drutvenu solidarnost i uzajamnu pomo, slobodu savjesti i
uee u javnim poslovima.
622-632. Donoenje Sahifetul-Medine (Medinske povelje) i nastanak prve karakteristino multietnike i multireligijske
islamske drave i ummeta (globalne zajednice muslimana).
48

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

632. Oprotajni govor koji je poslanik Muhammed odrao za

vrijeme hadda na Arefatu neposredno prije svoje smrti. Rekapitulacija temeljnih uenja islama s posebnim naglaskom
na bratstvo, pravdu i vanost asnog i ljubaznog postupanja
prema enama.
8-9. stoljee Pojava prvih velikih kola (mezheba) prava i pravne
metodologije na temelju sistematinih djela i uenja mnogih
uglednih uenjaka, posebno: Malika ibn Enesa (umro 795),
Ebu Hanife (umro 767), Ahmeda ibn Hanbela (umro 855)
i imama afije (umro 820). afijeva Risala bila je izuzetno
vana u razvoju islamske pravne metodologije, posebno kad
je u pitanju koncept el-mesalihul-mursele ili opeg interesa.
To se, u kombinaciji s djelima drugih velikih usulija (strunjaka u pravnoj metodologiji), kao to je E-atibijevo djelo
El-muvafekat fi usul el-ahkam, kasnije pokazalo od znaajnog
interesa i vanosti u prouavanju irokog spektra pitanja, a
posebno u integriranju islamskih koncepata i shema ljudskih
prava.
1876. Proglaenje prvog modernog osmanskog ustava i, nakon
toga, postepeno irenje liberalnih i konstitucionalistikih
ideja irom muslimanskog svijeta.
1948. Uee osam islamskih zemalja (Egipta, Iraka, Libana, Saudijske Arabije, Sirije, Turske, Irana i Pakistana) u raspravama
u Ujedinjenim narodima koje su kulminirale proglaenjem
Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
1967. U Kartumu, u decembru 1967. osnovan Sudanski nacionalni
odbor za ljudska prava, oito prvi takve vrste u muslimanskom svijetu. Jedan od njegovih osnivaa (izabran za gene-

49

Muddathir Abd al-Rahim

ralnog sekretara) uestvovao je kao delegat na sjednicama

Generalne skuptine UN-a 1965. i 1966. u raspravama i izradi
zavrnih odredbi Meunarodne konvencije o ukidanju svih
oblika rasne diskriminacije 1965, Meunarodnog sporazuma
o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima 1966, i Meunarodnog sporazuma o graanskim i politikim pravima
1966.
1976. Univerzalna deklaracija o narodnim pravima (UDPR) proglaena u Aliru.
1981. Islamsko vijee Evrope na Meunarodnoj islamskoj konferenciji u Parizu predstavilo Univerzalnu islamsku deklaraciju
o ljudskim pravima povodom poetka petnaestog stoljea
islamske ere. Organizacija afrikog jedinstva (OAU) sa sjeditem u Adis Abebi proglasila Afriku povelju o ljudskim
pravima.
1982. Meunarodna komisija pravnika objavljuje izvjetaj o
ljudskim pravima u islamu, koji ukljuuje saetke radova
o kojima se raspravljalo na konferenciji o ovoj temi koju je
organizirao Meunarodni sud pravde u saradnji s Unijom
arapskih pravnika i Univerzitetom u Kuvajtu, u decembru
1980.
1985. Tunianska liga za ljudska prava 28. jula 1985 proglasila
Tuniansku povelju o ljudskim pravima (TCHR). . .
1986. U Syracusi proglaene Arapska povelja o ljudskim pravima
i Povelja arapskih pravnika.
1993. Zemlje lanice Organizacije islamske konferencije proglaavaju Kairsku deklaraciju o ljudskim pravima u islamu 9.
juna 1993.
50

Ljudska prava u islamskoj tradiciji

1994. Vijee Arapske lige 15. septembra 1994. slubeno usvojilo

Arapsku povelju o ljudskim pravima.
2003. irin Ebadi iz Irana (pravnica, spisateljica, biva sutkinja i dugogodinja aktivistica za ljudska prava s posebnim interesom
u odbrani i zatiti ena, djece i intelektualaca) 10. decembra
2003. postaje prva muslimanka koja je osvojila Nobelovu
nagradu u znak priznanja za svoj rad,

hrabrost i predanost.
2004. U Kairu osnovani Egipatsko nacionalno vijee za ljudska prava i Arapska organizacija za ukidanje rasne diskriminacije.

51