Rim Druga Parcijala

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)
WWW. STUDOMAT.BA
1. POJAM I PREDMET OBVEZE
Obvezni odnos, obveza obligatio je pravni odnos izmedju dvije
stranke, izmedju odredjenog vjerovnika (creditor, reus stipulandi) i
odredjenog duznika (debitor, reus promittendi), gdje je vjerovnik
ovlasten zahtjevati odredjenu cinidbu od duznika, a ovaj ju je
obvezan izvrsiti uz prijetnju sankcijama obveznog prava.
Osnovni elementi obveznog odnosa su:
1.
subjekti obveznog odnosa (vjerovnik i duznik)
2.
sadrzaj obveznog odnosa (prava vjerovnika i obveze duznika)
3.
predmet obveznog odnosa (obvezna cinidba, dare, facere ili
praestare)
4.
pravno relevantna cinjenica
obveznog odnosa (izbor obveze)
koja
dovodi
do
zasnivanja
Obvezni odnos je uvijek odnos koji djeluje uvijek izmedju stranaka,

odredjenog vjerovnika i duznika (inter partes). Ovaj odnos najcesce
nastaje ugovorom izmedju stranaka i tada govorimo o ugovornim obvezama.
Obvezni odnos moze nastati i iz nedopustenih radnji delikata i tada je rijec
o deliktnim obvezama.
Sadrzaj obveznog odnosa cine prava vjerovnika i obveze duznika. Sadrzaj
ugovornih obveza stranke mogu same odrediti ugovorom i prilagoditi svojim
potrebama i zato kazemo da odredbe obveznog odnosa spadaju u ius
dispositivum.
Predmet obveznog odnosa je obvezna cinidba koju je vjerovnik ovlasten
zahtjevati od duznika, odnosno cinidba koju je duznik obvezan izvrsiti
vjerovniku. Ako obvezni odnos promatramo sa stajalista vjerovnika, onda je
rijec o trazbini (creditum, nomen), a s duznikova stajalista rijec je o dugu
(debitum). Rimski pravnici su sadrzaj obveze oznacavali razlicitim
terminima, dare, facere ili praestare. Dare je znacilo prijenos vlasnistva,
prijenos ili uspostavljanje nekog drugog stvarnog prava, ili prijenos posjeda
stvari; facere (i non facere) oznacava oznacava svaku drugu cinidbu koja
se sastoji u duznikovu cinjenju ili propustanju; praestare se odnosi na stetu
nastalu neizvrsenjem neke obveze na dare ili facere.
WWW. STUDOMAT.BA
Ukoliko duznik ne ispuni svoju obvezu, slijedi ga sankcija obveznog prava,
koja se sastojala ili u nadoknadi stete ili placanju novcane kazne. Vjerovnik
je sudskim putem (tuzbom) trazio ekvivalent izostale cinidbe iz duznikove
imovine i tada bi nastajale utuzive obveze (obligatio civilis), odnosno
obveze koje se mogu ostvariti sudskim putem. Za razliku od toga postojale
su i naravne obveze (obligatio naturalis) koje se nisu mogle ostvariti
procesualnim sredstvima.
Obvezni odnos nastaje kada nastupi odredjena pravno relevantna cinjenica
koja sluzi kao izvor obveznog odnosa.
2. UVJET (CONDICIO)
Uvjet (condicio) je buduca i objektivno neizvjesna okolnost, o kojoj,
prema volji stranaka ovisi ucinak pravnog posla.
Uvjetovanje pravnog posla u rimskom pravu omoguceno je tek pojavom
ugovora bonae fidei. Ugovaranje uvjeta i roka nije bilo dopusteno za
pravne poslove starog rimskog prava tzv. actus legitimi.
Stranke mogu na razlicite nacine uvjetovati pravni posao i zbog toga postoji
teorija o pravim i nepravim uvjetima.
Kod pravih uvjeta pocetak ili prestanak ucinka pravnog posla ovisi
nastupanju ili ne nastupanju uvjeta. Bitne pretpostavke pravog uvjeta su
buducnost i objektivna neizvjesnost. Pravi uvjeti se dijele na nekoliko
skupina, a prva podjela je na suspenzivne (odgodne) i rezolutivne
(raskidne) uvjete. Ova je podjela izvrsena prema tome da li od nastupanja
uvjeta ovisi pocetak ili prestanak ucinka pravnog posla.
Suspenzivni ili odgodni uvjet je uvjet o cijem nastupanju ovisi pocetak
ucinaka pravnog posla. Suspenzivni uvjet odgadja ucinak pravnog posla do
nastupanja ili ne nastupanja uvjetovane okolnosti. Ako se uvjet ispuni
nastupit ce i svi ucinci pravnog posla, ako se uvjet izjalovi, do ucinaka
pravnog posla nece doci.
Rezolutivni ili raskidni uvjet je onaj o cijem nastupanju ovisi prestanak
ucinka pravnog posla. Kod rezolutivnog uvjetovanja pravni posao proizvodi
sve ucinke od casa zakljucenja, ali ce posao biti raskinut ukoliko nastupi
WWW. STUDOMAT.BA
rezolutivni uvjet. Ako se ispuni uvjet, prestat ce i ucinci pravnog posla, a ako
se izjalovi, ucinci pravnog posla ostaju trajni.
Sljedeca podjela pravih uvjeta je na pozitivne (afirmativne) i negativne
uvjete. Za ovu podjelu je bitno treba li se neka okolnost dogoditi ili ne,
odnosno mijenja li se dosadasnje pravno stanje ili se ono ne mijenja.
Pozitivni (afirmativni) uvjet trazi da se neka okolnost dogodi, cime se
mijenja i dosadasnje stanje. Kod pozitivnog uvjeta pocetak ili prestanak
ucinka pravnog posla ovisi o nastupanju buduceg neizvjesnog dogadjaja.
Negativni uvjet trazi da se nesto ne dogodi, odnosno da se ne mijenja
dosadasnje stanje. Kod negativnog uvjeta ucinci pravnog posla ovise o
nenastupanju buduceg i neivjesnog dogadjaja. Negativni uvjet je ispunjen
tek kada je sigurno da se uvjetovana okolnost nece ostvariti.
Sljedeca podjela pravih uvjeta je na potestativne, kazualne i mikstne
uvjete. Ova je podjela izvrsena prema tome da li nastupanje uvjetovane
okolnosti ovisi o volji ovlastenika, djelatnosti trecih osoba ili slucaju.
Potestativni uvjet je uvjet cije nastupanje ili nenastupanje u potpunosti
ovise od volje ovlastenika.
Kazualni ili slucajni uvjet je uvjet cije nastupanje ili nenastupanje ovise o
slucaju, djelovanju visih sila ili radnji trece osobe koja nije zainteresirana za
dati pravni posao.
Mikstni ili mjesoviti uvjet je uvjet cije nastupanje ili nenastupanje ovise i
kombinaciji svega navedenog, volji ovlastenika, slucaju/djelovanju visih sila
ili radnji trece osobe.
Kod uvjetovanog pravnog posla treba razlikovati vrijeme kada je jos
neizvjesno hoce li uvjet nastupiti (condicio pendet), kada je uvjet nastupio
(condicio existit) ili se izjalovio (condicio deficit).
Condicio pendet je vrijeme pendencije, koje zapocinje od casa
zakljucenja pravnog posla pa do momenta ispunjenja ili izjalovljenja
uvjeta. To je razdoblje kada je jos neizvjesno da li ce se ostvariti
uvjetovana okolnost (uvjet visi condicio pendet). Vrijeme pendencije
izaziva razlicite posljedice ovisno od toga da li je pravni posao zakljucen pod
suspenzivnim ili rezolutivnim uvjetom.
WWW. STUDOMAT.BA
Pravni posao sklopljen pod suspenzivnim uvjetom je nastao i postoji,
ali ne proizvodi pravne ucinke sto znaci da ne dolazi do promjena u
postojecem stanju. Znaci da uvjetno optereceni nije postao duznikom, niti
uvjetno ovlasteni vjerovnikom. Kod poslova koji se ticu prijenosa prava
vlasnistva, vlasnik do ispunjenja uvjeta ostaje vlasnik za vrijeme pendencije,
ima pravo na stvarnopravne tuzbe, raspolaganje stvari i njenim plodovima.
Ono sto je placeno za vrijeme pendencije moze se traziti nazad uz pomoc
condictio indebiti. Medjutim nastaju i odredjene obveze za uvjetno
opterecenog i uvjetno ovlastenog. Uvjetno optereceni ne smije ni u kom
slucaju uzrokovati onemogucene izvrsenja obveze nakon ispunjenja uvjeta,
ili onemoguciti ispunjenje uvjeta, u suprotnom se smatra da se uvjet
ostvario (fikcija ispunjenja uvjeta). Obveze suspenzivnog uvjeta su bile
nasljedive i na aktivnoj i na pasivnoj strani. Obveze uvjetno ovlastenog su
bile da odgovara za svaku stetu ili unistenje stvari za vrijeme pendencije u
slucaju ispunjenja uvjeta.
Pravni posao zakljucen pod rezolutivnim uvjetom je izazivao u
potpunosti suprotne posljedice. S obzirom da tada nastupaju svi pravni
ucinci od casa zakljucenja pravnog posla, to znaci da ce uvjetno ovlasteni
postati vjerovnik (ili vlasnik ako je rijec o prijenosu vlasnistva), a uvjetno
optereceni duznik. Ono sto je placeno ne moze se vratiti nazad uz pomoc
condictio indebiti.
Condicio existit znaci da se uvjet ostvario i da je zavrsilo vrijeme
pendencije. Pozitivni uvjet je ispunjen ako se desila uvjetovana okolnost
koja je bila predvidjena kao uvjet i koja mjenja dosadasnje stanje. Negativni
uvjet se ostvario onda kada je sigurno da uvjetovana okolnost nece
nastupiti. Kada se ostvari suspenzivni uvjet to znaci da nastupaju svi pravni
ucinci predvidjeni za taj pravni posao. Kod pravnih poslova sklopljenih pod
suspenzivnim uvjetom postavljalo se pitanja od kojeg momenta nastupaju
pravni ucinci; da li tek nakon ispunjenja uvjeta (ex nunc) ili djeluju
retroaktivno, tj. vec od casa zakljucenja pravnog posla (ex tunc). Kada se
ostvari rezolutivni uvjet to znaci da svi ucinci pravnog posla prestaju. Rimsko
pravo je poznavalo i fikciju ispunjenja uvjeta, gdje se uvjet smatrao
ispunjenim, iako nije ispunjen, u slucaju da je ispunjenje uvjeta onemogucio
uvjetno optereceni.
Condicio deficit je kada se uvjet izjalovi.
WWW. STUDOMAT.BA
Nepravim uvjetima nedostaju pretpostavke pravih uvjeta (buducnost i
objektivna neizvjesnost). Nepravih uvjeta ima sedam.
Nuzni ili sigurni uvjet (condicio necessaria) je uvjet kojem nedostaje
neizvjesnost. Uvjetovana okolnost je buduca, ali je sigurno da ce se desiti.
Takvi pravni poslovi su smatrani valjanim, ali bi uvjet preuzeo ulogu roka.
Nepravi uvjet (condicio in praesens vel in praeteritum collata) je
uvjet cija se okolnost vec dogodila ili se dogadja, bez obzira je li strankama
to poznato ili ne. Takav se posao smatra bezuvjetnim jer okolnost mora biti
objektivno, a ne subjektivno neizvjesna.
Nemoguci uvjet (condicio impossibilis) je uvjet koji je nemoguce ipuniti
bilo fizicki ili pravno. Nemoguci uvjeti su imali za posljedicu nistavost pravnih
poslova inter vivos, a za mortis causa, poslovi su smatrani bezuvjetnim.
Nemoralni uvjet (condicio turpis) je uvjet koji je bio
drustvenom moralu. Ima iste posljedice kao i nemoguci uvjet.*
protivan
Protupravni uvjet (condicio conta legem) je uvjet koji je protivan

pravnim propisima.*
Pravni uvjet (condicio iuris) je uvjet koji je vec predvidjen pravnim
poslom i nije potrebno da ga stranke dodatno ugovaraju.
Perpleksni (iskljucujuci) uvjet je uvjet koji je proturjecan samoj sustini
pravnog posla te izaziva nistavost za pravne poslove inter vivos i mortis
causa.
3. ROK (DIES)
Rok (dies) je buduci izvjesni dogadjaj o cijem nastupanju, prema
volji stranaka ovisi pocetak ili prestanak ucinka pravnog posla.
S obzirom da o uvjetu ovisi pocetak ili prestanak ucinka pravnog posla,
razlikujemo pocetne i zavrsne rokove.
Pocetni rok (dies a quo) je stranacka odredba kojom se pocetak ucinka
pravnog posla veze za nastup odredjenog vremena.
WWW. STUDOMAT.BA
Buduci da kod roka nema neizvjesnosti, obvezni odnos s pocetim rokom se
smatra vec postojecim, samo je ispunjenje obveze odgodjeno do nastupanja
roka. Ono sto je placeno ne moze se vratiti putem condictio indebiti.
Zavrsni rok (dies ad quem) je stranacka odredba
odredjivano vrijeme prestanka ucinka pravnog posla.
kojom
je
Prema tome postoji li neizvjesnosti oko nastupa zavrsnog roka, dijele se na

proste i slozene.
Prosti rokovi su oni kod kojih je sigurno da ce i kada ce nastupiti, tu
spadaju:
dies certus an certus quando (za koje je sigurno da ce se i kada ce
se dogoditi)
dies certus an incertus quando (za koje se zna da ce sigurno
nastupiti, ali se ne zna kada)
Slozeni rokovi su oni kod kojih nije sigurno hoce li ugovoreno
vrijeme uopce nastupiti. Sadrze element neizvjesnosti, te se nazivaju
rokovi uvjeti prema nacelu dies incertus pro condicione habetur. Tu
su:
dies incertus an certus quando (ne zna se hoce li se dogoditi, ali se
zna kada bi trebalo da nastupi)
dies incertus an incertus quando (za koje nije sigurno hoce li ni
kada ce nastupiti)
Vrlo je vazno tacno odrediti vrijeme trajanja ugovorenog roka, jer rokovi
cesto dovode do stjecanja, promjene ili gubitka prava.
Postoje dva nacina
computatio naturalis.
racunanja
vremena:
computatio
civilis
Kod computatio civilis u obzir se uzimaju iskljucivo dani kao cjelina, a

racunali su se od ponoci do ponoci. Kao zadnji dan roka, ako se radilo o
stjecanju prava, uzimao se pocetak posljednjeg dana, a ako se radilo o
gubitku prava, uzimao se kraj posljednjeg dana. Rok je mogao biti odredjen
tacno kalendarskim danima (datum neki), ali se cesto racuna tzv. pomicnim
rokovima (kroz neko vrijeme). Ako su u pitanju mjeseci, racunali su se kao
WWW. STUDOMAT.BA
vremensko razdoblje od 30 dana, godine su se racunale kao vremensko
razdoblje od 365 dana.
Kod dugih rokova, vazno je tempus continuum, odnosno da je rijec o
kontinuiranom, neprekinutom vremenu i kod njih se uzimao u obzir svaki
pojedini dan po kalendaru, a kod kracih rokova je vazno tempus utile,
odnosno korisno vrijeme, u kojem je stranka mogla da obavlja odredjenu
pravnu radnju.
Computatio naturalis se samo u iznimkama primjenjivalo za racunanje
vremena. Podrazumjeva racunanje roka od momenta zakljucenja ugovora do
istog trenutka posljednjeg dana (a momento ad momentum).
4. NAMET (MODUS)
Namet ili nalog (modus) je stranacka odredba koja se dodavala
besplatnim pravnim poslovima inter vivos i mortis causa, kojom se
stjecatelju namece neka duznost.
Razlikuje se od uvjeta po tome sto uvjet odgadja, ali ne sili, a nalog sili, ali
ne odgadja. U pocetku nije postojala direktna tuzba za izvrsenje naloga, vec
samo indirektna sredstva prisile. U postklasicnom i Justinijanovom pravu
javlja se actio praescriptis verbis na izvrsenje naloga, a ako je izvrsenje
nemoguce, moze se traziti povratak darovanja kondikcijom causa dana
causa non secuta.
WWW. STUDOMAT.BA
5. BLUDNJA (ERROR)
Zabluda (error) je pogresna predodzba o cinjenici koja je bila vazna
za zakljucenje pravnog posla.
Da bi dovela do nevaljanosti pravnog posla, zabluda mora biti podnosljiva,
bitna i mora se odnositi na nepoznavanje cinjenica.
Zabluda je podnosljiva (error iustus), ako se ne moze pripisati krajnjoj
nemarnosti osobe koja se nalazila u zabludi. Zabluda mora biti bitna (error
essentialis), da bi dovela do nevaljanosti pravnog posla, tj. mora se odnositi
na nepoznavanje bitnih cinjenica vezanih za sadrzaj pravnog posla. Slucajevi
bitne zablude su: error in negotio, error in corpore, error in persona i
error in substantia.
Error in negotio je zabluda o sustini i sadrzaju pravnog posla. Do ovakve
zablude dolazi kada stranke ne preciziraju u potpunosti sve elemente
ugovora, tako da dodje samo do prividne saglasnosti. Pravni posao nije
nastao.
Error in corpore je zabluda o predmetu pravnog posla. Do ove zablude
dolazi kada stranke nisu mislile na isti predmet. Takva zabluda je mogla
dovesti do nistavosti pravnog posla, ali ako su stranke mislile na isti
predmet, ali ga drugacije imenovale, nije se radilo o zabludi.
Error in persona je zabluda o osobi suugovaratelju ili njegovim bitnim
osobinama. Ova je zabluda dovodila do nistavosti pravnog posla samo ako je
individualitet odredjene osobe bio od izrazite vaznosti. Tada se radi o
ugovorima intuitu personae (gdje je identitet i odredjene osobine
suugovaratelja bitan).
Error in substantia je zabluda o materiji od koje je napravljen predmet.
Ova je zabluda mogla dovesti do nevaljanosti pravnog posla. (prsten od
zlata)
Zabluda je morala biti vezana uz nepoznavanje cinjenica koje je bilo ispricivo
u skladu s nacelom da nepoznavanje cinjenica ne skodi (error facti non
nocet), ali nepoznavanje pravnih propisa nije moglo biti razlog ponistenja
pravnog posla, jer nepoznavanje prava skodi (ignorantia iuris nocet).
WWW. STUDOMAT.BA
8. RAZDJELJENE I SOLIDARNE OBVEZE
Razdjeljena obveza postoji kada na duznickoj, odnosno vjerovnikovoj
strani postoji vise subjekata, a cinidba je djeljiva, tako da je svaki vjerovnik
ovlasten traziti, odnosno svaki od suduznika je obvezan ispuniti samo jedan
dio cjelokupne cinidbe.
Kod razdjeljene obveze postoji toliko pojedinacnih samostalnih obveza koliko
ima duznika, odnosno vjerovnika. Potrazivanje se izmedju vise vjerovnika
dijeli na jednake dijelove, tako da svaki od njih moze zahtjevati samo svoj
dio potrazivanja. Dug se jednako dijeli medju suduznicima na jednake
dijelove, tako da je svaki od duznika odgovoran samo za svoj dio obveze.
Buduci da se radi o vise samostalnih obveza sudbina jedne od njih ne utjece
na ostale, tako da ako vjerovnik naplati svoje potrazivanje, na njega ne utice
hoce li i ostali vjerovnici naplatiti. Jednako tome, ako jedan od duznika
ispuni svoj dio obveze, s tim nema veze hoce li ostali duznici ispuniti svoje
obveze. Ako vjerovnik oprosti dug jednom od suduznika, ostali i dalje
trebaju namiriti svoje dugove.
Ako na duznickoj, odnosno vjerovnickoj strani ima vise subjekata, a cinidba
je nedjeljiva, nastaje solidarna obveza.
Predmet ovih obveza su cinidbe koje su glasile na nedjeljive stvari, kao i
cinidbe ciji je sadrzaj facere. Solidarne obveze su nastajale ugovorom i
tada se nazivaju korealne solidarne obveze jer su nastajale stipulacijom
zakljucenom izmedju vise subjekata na duznickoj, vjerovnickoj ili na obje
strane. Solidarnost moze biti pasivna i aktivna.
Pasivna solidarnost postoji kada na duznickoj strani ima vise subjekata,
tako da je svaki od suduznika duzan ispuniti cjelokupnu obveznu cinidbu na
zahtjev vjerovnika, a vjerovnik je ovlasten zahtjevati od svakog duznika
ispalu cjelokupnog iznosa duga.
Aktivna solidarnost postoji kada na vjerovnikovoj strani postoji vise
subjekata, tako da je svaki od vjerovnika ovlasten od duznika zahtjevati
izvrsenje cjelokupne obvezne cinidbe.
Ako cinidbu izvrsi jedan od suduznika (kod pasivne solidarnosti) ili
potrazivanje naplati jedan od vjerovnika (kod aktivne solidarnosti) time se
gasi obveza za sve ostale subjekte. Ova se solidarnost jos naziva i elektivna
solidarnost jer vjerovnik moze izabrati od kojeg ce duznika zahtjevati
WWW. STUDOMAT.BA
izvrsenje cjelokupne cinidbe, kao sto duznik moze odrediti kojem ce
vjerovniku isplatiti dug, sve dok neki od vjerovnika ne zatrazi namirenje.
Obveza ne prestaje sve dok vjerovnik ne namiri svoje potrazivanje, tako da
je on mogao nakon utuzenja jednog duznika utuziti i ostale. Za ostale nacine
gasenja obveze vrijedilo je pravilo da oni koji izazivaju gasenje ipso iure
djeluju prema svima, a oni koji su izazivali gasenje ope exceptionis imali su
ucinak samo prema duzniku koji je mogao istaknuti odnosni prigovor.
Justinijanovo pravo je uvelo i tzv. beneficium divisionis, kojim je utuzeni
duznik dobio pravo zahtjevati od vjerovnika da utuzi i ostale duznike, za
njihov alikvotni dio obveze, cime se solidarna obveza izjednacava sa
razdjeljenom. Postklasicno pravo je uvelo za pasivne solidarne obveze tzv.
beneficium cedendarum actionum, na osnovu koje je duznik platac dobio
pravo regresa od ostalih suduznika, vjerovnik mu je morao ustupiti svoje
tuzbe protiv ostalih suduznika.
Postojale su i kumulativne solidarne obveze koje su nastajale pocinjenjem
delikata. Ovi su delikti povlacili penalne tuzbe (actiones paenales), ciji je cilj
kaznjavanje pocinitelja. U slucaju kada je delikt izvrsilo vise osoba svaki od
suizvrsitelja je bio obvezan platiti cio iznos kazne (poena privata) a isplata
jednog od duznika nije oslobadjala ostale. Medjutim delikti kojima je
prouzroceno ostecenje imovine povlacili su reipersekutorne tuzbe (actiones
rei persecutoriae) koje su dovodile do elektivne solidarnosti.
9. PORUCANSTVO (JAMSTVO)
Jamstvo je ugovor kojim se treca osoba jamac obvezuje prema
vjerovniku da ce ispuniti duznikovu obvezu ako ovaj to sam ne ucini.
Sklapanjem ugovora o jamstvu povecava se broj subjekata na duznickoj
strani cime se jaca sigurnost vjerovnikovog namirivanja. Osnovne
karakteristike jamstva su akcesornost, supsidijarnost i pravo na regres.
Akcesornost jamstva znaci da ugovor o jamstvu nema samostalno pravno
postojanje nego je ovisan o postojanju i valjanosti obveze cijem osiguranju
sluzi. Jamceva obveza je sporedna ili akcesorna jer ovisi o sudbini duznikove
obveze. Prestankom obveze glavnog duznika, prestaje i jamceva obvez (bilo
ispunjenjem obveze, zastarjevanjem, gasenjem itd). Jamac se ne moze
WWW. STUDOMAT.BA
obvezati na vise i teze uvjete od glavnog duznika i jamcu pripadaju svi
prigovori kojima raspolaze glavni duznik protiv vjerovnika.
Supsidijarnost jamstva znaci da vjerovnik moze zahtjevati ispunjenje obveze
od jamca samo onda kada sudskim putem ne uspije namiriti potrazivanje od
glavnog duznika. U suprotnom jamac je mogao upotrijebiti beneficium
excussionis sive ordinis, i tako odbiti izvrsenje obveze vjerovniku.
Pravo na regres je pravo jamca koji je isplatio vjerovnika, da zahtijeva od
glavnog duznika naknadu onoga sto je isplatio; ako ima vise jamaca onda od
svakog od njih dio.
Navedene karakteristike vrijede tek za jamstvo Justinijanova prava. Jamstvo
je sklapano usmenim ugovorom (stipulacijom) i proslo je kroz 3 oblika u
rimskom pravu:
Sponsio je najstariji oblik jamstva pristupacan samo rimskim gradjanima.
Fideipromissio je drugi oblik jamtva koji je bio dostupan i peregrinima.
Fideiussio je oblik jamstva kojim su se mogli sluziti i Rimljani i peregrini.
Obveza fidejusora je prelazila na njegove nasljednike i nije bila vremenski
ogranicena. Samo je ovaj oblik jamstva presao u Justinijanovo pravo.
Svi oblici jamstva su obuhvaceni terminom adpromissio, a jamstveni duznik
se naziva adpromissor. Zastita: beneficium excussionis sive ordinis,
beneficium divisionis i beneficium cedendarum actionum.
10. CESSIO
Ustup ili cesija (cessio) je ugovor kojim vjerovnik (ustupitelj,
cedent) prenosi svoje otudjivo potrazivanje na drugog (cesionara).
Promjena vjerovnika je prvo vrsena novacijom (zakljuci se novi ugovor s
istim sadrzajem izmedju duznika i novog vjerovnika, a gasi se stara obveza).
Trebala je suglasnost duznika da bi se ovo obavilo. Sljedeci korak je bio
procesualno zastupanje. Novi vjerovnik, tj. osoba na koju je trebalo prenijeti
potrazivanje, utuzio bi potrazivanje kao vjerovnikov zastupnik u sporu i onda
pomocu pretorske formule sredio presudu na svoje ime. Ali tu se radilo samo
o prenosu tuzbe, a ne potrazivanja. Tek u klasicnom pravu je omoguceno
ugovorom odrediti novog vjerovnika, s tim da se duznik obavjesti o
WWW. STUDOMAT.BA
promjeni. Nakon ove obavjesti (denuntiatio) ustupljeni duznik nije vise
mogao platiti dug cedentu, niti ga je ovaj vise mogao tuziti. Cesionar je imao
potrazivanje u istoj mjeri kao i cedent. (ista prava) Ustupljeni duznik je
mogao upotrijebiti protiv cesionara sve prigovore koje je mogao upotrijebiti
protiv cedenta. Cedent je odgovarao cesionaru za dolus i culpa lata ako je
pravni razlog cesije bio u darivanju. Ako se radilo o kupoprodaji
potrazivanja, cedent je odgovarao za istinitost potrazivanja. Da bi se
sprijecilo iskoristavanje i prevara siromasnih od strane bogatih bilo je
zabranjeno ustupanje potrazivanja od humilioresa na potentiorese, a lex
Anastasiana propisuje da se ne smije naplatiti od duznika vise od onoga sto
je kao naknadu za ustupljeno potrazivanje platio cedentu.
13. Zakasnjenje duznika i vjerovnika
Zakasnjenje duznika (mora debitoris) postoji kada duznik u vrijeme

dospjelosti ne ispuni obvezu svojom krivnjom.
Justinijanovo pravo je razradilo pretpostavke duznikove odgovornosti.
Potrazivanje je moralo biti pravovaljano, utuzivo i dospjelo. Vrijeme
dospjelosti je moglo biti ugovoreno kalendarskim rokom i u tom slucaju
duznik pada u zakasnjenje ako ne ispuni obvezu u roku. Vrijeme ispunjenja
je moglo biti odredjeno svrhom i naravi posla. Ako vrijeme ispunjenja nije
bilo nikako odredjeno onda je vrijedilo nacelo da se ispunjenje moze
zahtijevati odmah pri nastanku obveze. Duznik je morao biti kriv za
zakasnjenje i vjerovnik ga je morao opomenuti (interpellatio) na platez
nakon dospjelosti. Duznikovo zakasnjenje izaziva znacajne pravne posljedice
koje se sastoje u poostravanju duznikove odgovornosti i u obvezi na
naknadu stete. Jedina posljedica duznikova zakasnjenja kod negotia stricti
iuris je bila perpetuatio obligationis. Kod obveza ciji je predmet bila
individualno odredjena stvar (species) duznik od casa zakasnjenja odgovara
i za slucajnu propast stvari, pa njegova obveza postaje trajna. (ako dokaze
da bi propala i kod vjerovnika bio bi oslobodjen) Kod negotia bonae fidei
duznik je bio obvezan naknaditi svu stetu koju vjerovnik pretrpi zbog
WWW. STUDOMAT.BA
zakasnjenja, predati mu plodove koje stekne od dana zakasnjenja i platiti
kamate kod novcanog duga.
Duznikovo zakasnjenje prestaje (purgatio morae) ako duznik ponudi valjano
ispunjenje cinidbe.
Vjerovnikovo zakasnjenje (mora creditoris) nastupa kada vjerovnik bez
opravdanog razloga odbije primiti cinidbu koju je duznik ponudio.
Ne trazi se vjerovnikova krivnja za odbijanje cinidbe. Glavne posljedice
vjerovnikova zakasnjenja se ogledaju u smanjenju duznikove odgovornosti i
obvezi na naknadu troskova duzniku. Duznik je imao pravo naplatiti
vjerovniku troskove koje je imao oko cuvanja stvari. Dugovani novac je
mogao deponirati na javnom mjestu i tako se osloboditi obveze.
Vjerovnikovo zakasnjenje prestaje (purgatio morae) kada izjavi da je
spreman primiti cinidbu.
14. Naknada stete
Ako duznik svojom krivnjom ne izvrsi obecanu cinidbu, obvezan je

vjerovniku nadoknaditi stetu. Buduci da se radi o osobama koje se nalaze u
ugovornom odnosu i o steti koju vjerovnik pretrpi zbog neispunjenja
ugovora, govorimo o ugovornoj odgovornosti. Postoji i deliktna odgovornost
do koje dolazi kada neko pricini stetu osobi s kojom nije bio u ugovornom
odnosu. Kako je u rimskom klasicnom postupku svaka presuda glasila na
novcani ekvivalent izostale cinidbe, zato naknada stete predstavlja oblik
popravljanja stete koji se sastoji u novcanom ekvivalentu. Uzrokovanje stete
dovodi do nastanka obveznopravnog odnosa nadoknadjivanja stete. U ovom
obveznom odnosu jedna strana je duznik stetnik i obvezna je drugoj strani
vjerovniku ostecenom nadoknaditi prouzrokovanu stetu, a druga strana je
ovlastena zahtjevati taj postupak.
Da bi doslo do odgovornosti za stetu moraju se ispuniti odredjene
pretpostavke. To su: steta, protupravnost stetne radnje, uzrocna veza i
krivnja.
WWW. STUDOMAT.BA
Steta (damnum) je umanjenje necije imovine (obicna steta damnum
emergens) i sprjecavanje njezina povecanja (izmakla dobit lucrum
cessans). Kada se govori o nadoknadi stete misli se samo na stetu nad
materijalnim dobrima. Steta nad nematerijalnim dobrima (povreda casti,
ugleda, tjelesna i dusevna bol) povlacila je deliktnu odgovornost i
kaznjavana je novcanom privatnom kaznom (poena privata).
Materijalna imovinska steta se pojavljuje u dva oblika, kao obicna steta
(pozitivna steta damnum emergens) i kao izmakla korist (negativna steta lucrum cessans). Obicna steta se sastoji u umanjenju imovine koju je
ostecenik vec imao. Izmakla dobit se sastoji u sprjecavanju povecanja
imovine ostecenog.
Protupravnost radnja mora biti u suprotnosti s pravnim propisima. Nekada
se jave cinjenice koje su iskljucivale protupravnost stetne radnje. Te su
cinjenice u rimskom pravu nuzna odbrana i krajnja nuzda. (iskljucuje se
krivnja)
Nuzna odbrana (inculpata tutela) je radnja koju neko poduzima da bi od
sebe ili drugoga odbio istodobni protupravni i neskrivljeni napad koji potjece
od druge osobe. Samoodbrana je uvijek morala biti u granicama potrebne
zastite, za sve preko te granice se odgovaralo.
Krajnja nuzda je situacija u kojoj pocinitelj vrsi stetnu radnju da bi od sebe
ili od drugog otklonio istodobnu neskrivljenu opasnost koja se na drugi nacin
nije mogla ukloniti. Pri tome je vazno da je vrijednost spasenog dobra
nerazmjerno veca od vrijednosti zrtvovanog.
Uzrocna veza (kauzalni neksus) postoji kada je duznikovo cinjenje ili
propustanje uzrok nastale stete. Uzrocnost je veza izmedju stetne radnje
kao uzroka i stete kao posljedice. Uzrocna veza moze biti izravna i
neizravna. Izravna uzrocna veza postoji u slucaju kada je stetnikovo cinjenje
jedini i neposredni uzrok stete. Kod neizravne uzrocne veze na stetnikovu se
radnju nadovezu jos neke okolnosti i posljedice po cijeli taj lanac zajedno
dovede konacno do stete. Ako se ne utvrdi uzrocna veza nema ni
odgovornosti za stetu.
Krivnja je subjektivni (psihicki) odnos pocinitelja prema pocinjenoj steti.
WWW. STUDOMAT.BA
Procjenjuje se prema odredjenim kriterijima. Utvrdjuje se da li se duznik
ponasao onako kako je redovito i uobicajeno u pravnom odnosu, predvidjeno
ugovorom. Ako se utvrdi da je naknadna nemogucnost izvrsenja obveze
skrivljena duznikovim djelovanjem ili propustanjem, njegova obveza i
odgovornost ne prestaju, nego se primarna obveza zamjenjuje sekundarnom
obvezom na naknadu stete i ta obveza postaje trajna.
Vrijedilo je nacelo objektivne (kauzalne) odgovornosti, duznik je odgovarao
za samo uzrokovanje stete bez obzira na krivnju. Tokom klasicnog razdoblja
nacelo objektivne odgovornosti je postepeno zamjenjeno nacelom
subjektivne (kulpozne) odgovornosti koja se temelji na krivnji. Duznik treba
odgovarati za naknadu stete samo ako je svojom krivicom onemogucio
ispunjenje cinidbe. Duznici su obvezni nadoknaditi stetu kada se neizvrsenje
obveze moglo pripisati nekom od sljedecih oblika krivnje.
Dolus namjera (umisljaj) postoji kada je stetnik namjerno i svjesno nacinio
stetu, kada je znao sta radi, kakve ce posljedice izazvati i kada je zelio takve
posljedice.
Bilo je zabranjeno iskljuciti odgovornost za dolus jer se za dolus uvijek
odgovaralo. Kod negotia bonae fidei pod dolusom se podrazumjeva svaka
radnja koja je protivna savjesnom i postenom odnosu stranaka. Kod ovih
poslova odgovornost za dolus se pretpostavljala a kod negotia stricti iuris
mora se ugovoriti posebnom stipulacijom.
15. Nemarnost (culpa)
Culpa (nemarnost) nehat, postoji kada duznik ne postupa s potrebnom

pozornoscu. Ponasanje duznika se uporedjuje s ponasanjem drugih ljudi da
bi se ustanovilo da li je duznik upotrijebio duznu pozornost. Postoji nekoliko
stepena nehata.
Culpa lata krajnja nepozornost je postupanje kod kojeg duznik nije
upotrijebio ni onu pozornost koju bi upotrijebio svaki prosjecni covjek.
WWW. STUDOMAT.BA
Culpa levis obicna nepozornost, je blazi vid nemarnosti, a pojavljuje se u 2
oblika: culpa levis in abstracto i culpa levis in concreto.
Culpa levis in abstracto je oblik krivnje koji se procjenjuje apstraktnim
kriterijem jer kao mjerilo pozornosti sluzi ponasanje nekog zamisljenog
idealnog savjesnog dobrog domacina.
Culpa levis in concreto je jos blazi oblik krivnje koji se procjenjuje
konkretnim mjerilom. Duznik mora postupati s onom pozornoscu koju
redovito primjenjuje u vlastitim stvarima i poslovima.
Objektivna odgovornost duznika je zadrzana i u klasicnom pravu.
Primjenjivala se kod custodia (odgovornost za cuvanje stvari). Osobe koje su
odgovarale za custodia (obrtnici, brodari, gostionicari) su odgovarale bez
obzira na svoju krivnju za svaki nestanak i propast povjerenih stvari, osim
ako bi se to dogodilo visom silom. Ova se odgovornost naziva casus
minores. Odgovornost za kustodiju se u Justinijanovom pravu naziva culpa
in eligendo/custodiendo.
Culpa in eligendo (nemarnost u izboru) je poostrena odgovornost osoba koje
se pri ispunjenu obveze sluze radom i uslugama namjestenika i pomocnika.
Ako je do neizvrsenja obveze doslo bez duznikove krivnje, duznikova
odgovornost je prema vjerovniku prestajala. To se pripisuje slucaju. Za stetu
nastalu uslijed slucaja nacelno se ne odgovara u skladu s pravilom casus
sentit dominus.
Casus (casus minores) slucaj, je stetan dogadjaj ili ljudska radnja koji se
ne moze pripisati krivnji odredjene osobe. To su nepredvidljive i
nepredvidjene okolnosti cije bi posljedice bilo moguce otkloniti da su bile
predvidjene.
Vis maior (casus maiores) visa sila, je buduca neizvjesna okolnost koja se
nije mogla predvidjeti, a i da je predvidjena nije se mogla sprijeciti, izbjeci ili
ukloniti.
Ako nije bilo nista ugovoreno, krajem klasicnog razdoblja pocelo se
primjenjivati tzv. utilitetno nacelo, prema kojem se odgovornost procjenjuje
prema privrednim koristima koje proizilaze iz ugovora. Tako ce strozije
odgovarati ona stranka koja je imala koristi od ugovora culpa levis.
WWW. STUDOMAT.BA
Stranka koja nije imala koristi od ugovora je odgovarala samo ako je
postupala dolozno i s grubom nemarnoscu dolus i culpa lata.
16. Prestanak obveza ipso iure
S obzirom na njihov ucinak nacini prestanka obveza se dijele na one koji su

dovodili do prestanka obveze po civilnom pravu ipso iure i na one koji su
svoju osnovu imali u pretorskom pravu ope exceptionis. Obveze su se
gasile na nacin na koji su nastale. Obveze koje su nastajale u formi per aes
et libram gasene su uz iste formalnosti putem solutio per aes et libram, a
obveze koje su nastale iz verbalnog kontrakta stipulacije, akceptilacijom
(acceptilatio) koja je vrsena analogno stipulaciji (svecanim pitanjem duznika
i odgovorom vjerovnika da je primio dugovano). Obveza je prestajala
izvrsenjem propisanih formalnosti bez obzira je li duznik zaista izvrsio
cinidbu.
Solutio (ispunjenje) je redoviti nacin prestanka obveza ipso iure. Solutio
(ispunjenje) je prestanak obveznopravnog odnosa pravilnim i urednim
ispunjenjem duzne cinidbe. Kod ispunjenja obveze postavljaju se pitanja:
ko, kome, gdje, kada i sto treba izvrsiti.
KO: Dugovanu cinidbu treba ispuniti sam duznik. Medjutim, ako se ne radi o
obvezama strogo osobne naravi (intuitu personae), vjerovnik je duzan
primiti ispunjenje i od trece osobe, bez obzira na duznikovo znanje pa i
protiv njegove volje. KOME: Obvezu treba ispuniti vjerovniku ili osobi koja je
ovlastena primiti ispunjenje (tutor, mandatar, adstipulator). Obveza se ne
moze ispuniti neovlastenoj osobi (negotiorum gestor), osim ako to vjerovnik
naknadno ne odobri (ratihabitio). KAKO: Duznik je obvezan ispuniti cinidbu
pravilno i uredno, na odredjenom mjestu, u odredjeno vrijeme i na odredjeni
nacin. GDJE: Obvezu treba ispuniti na ugovorenom mjestu, ili gdje svrha
posla nalaze. Ako nije nista ugovoreno, obvezu treba ispuniti u mjestu
domicila duznika. KADA: Obvezu treba izvrsiti kada je dospjela. Vrijeme
dospjelosti moze biti odredjeno ugovorom ugovni rok, zakonom zakonski
WWW. STUDOMAT.BA
rok i odredbom mjerodavnog tijela. Duznik moze izvrsiti dugovanu cinidbu i
prije dospjelosti, osim ako je rok ispunjenja u interesu vjerovnika. Ako rok
nije odredjen, trebalo je uzeti u obzir narav obveze i svrhu posla kao i ostale
okolnosti. U tim se slucajevima radi o prirodnom roku kod kojeg je
duznikova obveza dospijevala tek istekom roka potrebog za ispunjenje cilja
obveze. Ukoliko bi vjerovnik tuzio duznika prije proteka prirodnog roka,
mogao je biti odbijen s obrazlozenjem da je potrazivao prije dospjelosti
(pluspetitio tempore). Ako se dospjelost obveze ne moze odrediti ni na
ovakav nacin vrijedilo je pravilo da duznikova obveza nastaje u casu
zakljucenja ugovora. TO: Duznik je obvezan izvrsiti cinidbu na koju se
obvezao i koja se mogla sastojati u davanju, cinjenju, propustanju ili
trpljenju. Cinidba je morala biti ispunjena u cjelosti. Tek je u Justinijanovom
pravu propisano da je vjerovnik u odredjenim okolnostima morao prihvatiti
djelomicno ispunjenje. Duznik nije mogao svojevoljno izvrsiti zamjenu
dugovane obveze nekom drugom. U postklasicnom pravu je uvedena datio in
solutum necessaria u korist prezaduzenih vlasnika zemljista. Oni su prema
pravicnoj procjeni, mogli ponuditi vjerovnicima svoje nekretnine umjesto
novca, sto su vjerovnici morali prihvatiti. Moze se desiti da duznik vjerovniku
duguje vise istovrsnih obveza, a ono sto ispuni nije dovoljno za podmirenje
svih dugova. Tada duznik treba odrediti koje je dugove time isplatio, ako to
ne uradi odlucuje vjerovnik imajuci u vidu duznikove interese. Ako ni on ne
bi nista odredio vrijedila su sljedeca pravila: kamate se podmiruju prije
glavnice; dospjele obveze prije nedospjelih, ako su sve jednako dospjele
namiruju se one koje su po duznika teze; ako su sve jednako teske,
podmiruje se dug koji je nastao iz starije obveze. Ako se pravila ne mogu
primijeniti, podmiruju se svi dugovi srazmjerno njihovoj visini-djelomice se
isplacuju dugovi.
Dokaz ispunjenja: duznik je putem svjedoka ili upisom u knjige mogao
dokazati da je ispunio obvezu, a od klasicnog razdoblja, vjerovnik je izdavao
duzniku priznanicu (apocha) o vracenom dugu. Apocha je dobivala punu
dokaznu moc tek 30 dana nakon izdavanja. U tom roku je vjerovnik mogao
pobiti njezinu valjanost.
17. Prestanak obveza ope exceptionis
WWW. STUDOMAT.BA
Po pretorskom pravu, duznik je imao pravo uloziti prigovor protiv

vjerovnikovog zahtjeva kojim je isticao postojanje odredjenih cinjenica koje
mu daju pravo da ne izvrsi cinidbu iz postojece obveze ope exceptionis.
Pactum de non petendo je neformalni sporazum kojim se vjerovnik odricao
prava da zahtjeva vracanje duga od duznika. Ukoliko bi se vjerovnik
predomislio i ipak zatrazio isplatu, duznik je mogao istaknuti prigovor
sklopljenog sporazuma o oprostu duga exceptio pacti conventi i time
zauvijek odbiti tuzbu. Vjerovnik je mogao oprostiti dug u cjelosti ili
djelomicno, trajno ili privremeno. Ako se vjerovnik odrice svog prava trajno i
zauvijek, radi se o pactum de non petendo in perpetuum; privremeni oprost
duga je znacio samo pricek, pactum de no petendo in tempus i duznik je
kroz odredjeno vrijeme mogao odbiti vjerovnikovu tuzbu dilatornom
ekscepcijom.
Neformalni sporazum o oprostu duga se mogao odnositi samo na odredjenog
duznika, pactum de non petendo in personam, ili na sve sudionike u
obveznom odnosu, jamce, nasljednike, pactum de non petendo in rem
18. novacija
Novatio (obnova obveze) je ugovor izmedju vjerovnika i duznika kojim se

postojeca obveza gasi i zamjenjuje novom, koja sadrzi neki novi element.
Sklapanjem novacijskog ugovora stara obveza se gasi zajedno sa svim
akcesornim pravima. Novacija je uvijek vrsena u formi stipulacije
(novacijska stipulacija).
Pretpostavke za novaciju su: novi element (aliquid novi), forma i volja
stranaka (animus novandi). Najcesca novina se sastojala u promjeni
subjekata obveznog odnosa i tada se radi o novatio qualificata. Promjena
osobe vjerovnika je vrsena aktivnom delegacijom, crediti. Na temelju upute
WWW. STUDOMAT.BA
starog vjerovnika duznik bi sklopio s novim vjerovnikom ugovor istog
sadrzaja, cime se stara obveza gasila. Ovdje se radi o ustupanju
potrazivanja cessio.
Promjena osobe duznika je mogla biti izvrsena pasivnom delegacijom,
delegatio debiti, kada je duznik upucivao drugu osobu da se novacijskom
stipulacijom obveze da ce postojeci dug platiti istom vjerovniku. Ako je do
promjene duznika doslo bez duznikova pristanka, radi se o expromissio.
Novacija izmedju istih subjekata (novatio simplex) je vrsena promjenom
sadrzaja ili promjenom pravne osnove. Justinijanovo pravo je prosirilo
mogucnost novacije tako sto je dopustilo promjenu predmeta obveze.
Propisuje da je za novaciju potrebna i izricita ocitovana volja stranaka kako
bi se izbjegla dvojba o pitanju jesu li stranke zaista htjele proizvesti ucinak
novacije. Za razliku od navedenih oblika, postojala je i novatio necessaria
koja je bila vezana za ucinak litiskontestacije i presude.
19. Prijeboj (compensatio)
Compensatio (prijeboj) je nacin prestanka obveze medjusobnim

obracunavanjem potrazivanja koja postoje izmedju dvije osobe.
U razdoblju starog prava do kompenzacije je moglo doci samo dragovoljnim
sporazumom stranaka jer staro civilno pravo nije dopustalo prijeboj. U
klasicnom je pravu uvedena kompenzacija kao opce nacelo u poslovima
bonae fidei, a kasnije prelazi i na poslove stricti iuris. Klasicno pravo je
poznavalo dragovoljnu, zakonsku i sudsku kompenzaciju. Justinijanovo
pravo je postavilo odredjena pravila za prijeboj.
Potrazivanja su morala biti uzajamna, dospjela, istorodna i likvidna.
Kompenzacija je mogla biti izvrsena samo izmedju stranaka koje su
uzajamno vjerovnik i duznik. Postojale su neke iznimke od zahtjeva
uzajamnosti: jamac je mogao protiv vjerovnika kompenzirati potrazivanja
glavnog duznika; solidarni duznik je mogao staviti u prijeboj prema
WWW. STUDOMAT.BA
vjerovniku potrazivanja suduznika; ustupljeni duznik je mogao potrazivanje
novog vjerovnika staviti u prijeboj potrazivanja koje je imao prema starom
vjerovniku.
Potrazivanja moraju biti dospjela. Nisu se mogle kompenzirati utuzene
dospjele obveze s nedospjelim protupotrazivanjem.
Potrazivanja koja se medjusobno obracunavaju moraju biti istovrsna. Oba
potrazivanja moraju glasiti na stvari istog roda i kvalitete.
Potrazivanja moraju biti likvidna, tj. jasna i lahko odrediva, tako da ih sudac
moze lahko utvrditi bez dugotrajnog dokazivanja.
Kada su bile ispunjene navedene pretpostavke dolazilo je do gasenja
potrazivanja i protupotrazivanja ipso iure.
20. nexum
Nexum spada u grupu verbalnih kontrakata koji su nastajali izgovaranjem

propisanih svecanih rijeci. Pored nexuma ubrajaju se i stipulacija,
prediatura, vadiatura, dotis dikcija i iuriurandum liberti.
Nexum je kontrakt o zajmu zakljucivan u formi per aes et libram. Ukoliko ne
bi vratio dug, duznik je bio izlozen mjerama tzv. osobne ovrhe vjerovnik
ga je mogao prodati u ropstvo, ostaviti u svojoj kuci da radom otplati dug, ili
usmrtiti. Zbog ovako teskih posljedica neksum je bio zabranjen zakonom lex
Poetelia Papiria de nexis. Time je ukinuto dugovinsko ropstvo i vjerovnici
upuceni samo na duznikovu imovinu.
21. stipulacija
WWW. STUDOMAT.BA
Stipulacija je jednostrano obvezujuci formalisticki apstraktni kontrakt stricti
iuris koji je zakljucivan svecanim pitanjem buduceg vjerovnika stipulatora i
odgovorom buduceg duznika promisora.
Prvobitni oblik stipulacije zvao se sponsio po gl. spondere koje su stranke
koristile. (vjerovnik pita duznika obvezujes li se na to i to, on odgovori da se
obvezuje) Nije bila potrebna nazocnost svjedoka niti nekog drzavnog organa
jer se smatralo da je izgovaranjem propisane formule duznik preuzeo obvezu
i da je mora izvrsiti. Duznikova obveza je nastajala izgovaranjem propisanih
rijeci. Pravna osnova (causa) obvezivanja nije navedena ni u pitanju niti u
odgovoru kojim je zakljucivana stipulacija niti je na sudu bilo potrebno
navoditi tu osnovu. Zato je stipulacija bila apstraktni pravni posao. Imala je
siroku upotrebu jer su se pomocu nje zakljucivali poslovi raznih vrsta.
Tuzbe: vjernovik je za zastitu svog potrazivanja po klasicnom pravu mogao
podici condictio certae creditae pecuniae, odnosno condictio certae rei ako
se radilo o stipulatio certa (ako se stipulacija odnosila na placanje odredjene
sume novca, davanja odredjenih stvari) i actio incerti ex stipulatu ako se
radilo o stipulatio incerta (ako se predmet duznikove obveze sastojao u
cinjenju ili propustanju).
Vremenom su formalnosti stipulacije popustile te je postala dostupna i
peregrinima. Kada je utjecaj religije poceo opadati uz stipulaciju se poceo
sastavljati pisani dokument cautio kao dokaz da su izvrsene sve usmene
formalnosti. Kasnije usmena forma nije ni izgovarana, pisani dokument
postaje srz posla. Tako stipulacija od verbalnog postaje literarni kontrakt.
Apstraktnost stipulacije je omogucila vjerovnicima razne zloupotrebe
duznik izgovori svecanu formulu i obaveze se, a vjerovnik mu ni ne pozajmi
novac. Ovakvog duznika je isprva stitio pretor dopustivsi prigovor na prevaru
exceptio doli, kojim je duznik mogao odbiti vjerovnikovu tuzbu, ako
dokaze da je prevaren. Kasnije je duzniku omogucen prigovor, a i tuzba
protiv vjerovnika ako mu novac nije dobrojan. Justinijanovo pravo je
propisalo da vjerovnik uvijek mora dokazati postajanje pravne osnove ako je
zelio ono sto je duznik obecao. Tako je stipulacije od apstraktnog postala
kauzalan pravni posao.
WWW. STUDOMAT.BA
22. literarni kontrakti
Literarni kontrakt expensilatio je nastajao jednostranim upisom

potrazivanja u vjerovnikove poslovne knjige. Literarni kontrakti su
expensilatio, hirografa i singrafe.
Expensilatio (nomen transscripticium) je kontrakt koji je nastajao upisom
potrazivanja u vjerovnikove poslovne knjige. Kontrakt je nastajao tek onda
kada bi vjerovnik u svoju blagajnicku knjigu upisao ime duznika i iznos duga.
Kontrakt je dobio ime expensilatio po posebnoj rubrici za izdatke expensa,
u vjerovnikovoj blagajnickoj knjizi. U rubrici izdataka su mogle biti izvrsene
2 vrste upisa: nomina arcaria kod kojih je naveden razlog upisa i koji su
sluzili samo kao dokaz i evidencija o duznikovoj obvezi i nomina
transscripticia kod kojih nije navodjen razlog upisa, expensilatio je nastajao
u ovom slucaju. Smatra se da je ovaj kontrakt nastajao u posebnim
slucajevima kada je trebalo izvrsiti novaciju postojece obveze tako sto bi bio
promjenjen duznik ili pravna osnova duga.
Tuzba: vjerovnik je za zastitu potrazivanja imao na raspolaganju condictio
certae creditae pecuniae.
Hirografa i singrafe su kontrakti kojima su se sluzili peregrini u istocnim
provincijama Carstva. Hirografa je literarni kontrakt koji je nastajao
sastavljanjem i potpisivanjem zaduznice od strane duznika. Time je
nastajala apstraktna obveza jer nije bilo potrebno navesti pravni razlog
(causa) obveze. Singrafa je literarni kontrakt koji je nastajao tako sto su
zaduznicu sastavljali javni pisari ili bankari u nazocnosti svjedoka koji su
morali potpisati dokument. Navodjeno je ko, kome, koliko duguje, takodjer
apstraktno.
23. zajam (mutuum)
Zajam (mutuum) je realni jednostrano obvezujuci kontrakt stricti iuris koji je

zakljucivan tako sto je jedna stranka zajmodavac, creditor predavala u
WWW. STUDOMAT.BA
vlasnistvo drugoj stranci - zajmoprimcu, debitor besplatno, odredjenu sumu
novca ili odredjenu kolicinu zamjenjivih stvari, cime nastaje zajmoprimceva
obveza vratiti u odredjenom roku jednaku kolicinu stvari iste kvalitete i
vrste.
Zajam je zakljucivan prostom predajom stvari (traditio). Nisu bile potrebne
nikakve posebne formalnosti. Mogle su ga zakljuciti sve osobe koje su imale
poslovnu sposobnost. Bio je pristupacan i peregrinima. Zajmodavac mora
biti vlasnik stvari da bi prenio pravo vlasnistva na zajmoprimca. Osobe alieni
iuris moraju imati suglasnost pater familiasa u suprotnom nastaje samo
naravna obveza (obligatio naturalis).
Predmet zajma:
Predmet zajma su zamjenjive stvari genus. Zajmoprimac na pozajmljenim
stvarima stice pravo vlasnistva.
Karakteristike zajma:
*mutuum je realni kontrakt, znaci da je obveza iz zajma nastajala tek
predajom zamjenjivih stvari u vlasnistvo duzniku s namjerom da se ustanovi
duznikova obveza na povrat jednake kolicine stvari iste vrste i kvalitete.
*mutuum je strogi ugovor, stricti iuris, jer je stupio na mjesto starog
formalistickog neksuma.
*mutuum je jednostrano obvezujuci kontrakt (contractus unilateralis).
Zakljucenjem zajma uvijek nastaje jedna obveza da duznik vrati istu
kolicinu stvari iste vrste i kvalitete i jedno potrazivanje vjerovnik koji je
ovlasten zahtjevati vracanje duga.
*mutuum je besplatan ugovor, sto se objasnjava njegovim porijeklom iz
prijateljske usluge. Ako su se uz zajam htjele ugovoriti i kamate onda je o
njima trebalo sklopiti posebnu stipulaciju stipulatio usurarum.
Kamate usurae su naknada za koristenje tudjih zamjenjivih stvari, najcesce
novca. Kamatna obveza moze nastati ugovorom usurae conventionales ili na
temelju zakona usurae legales. Ako se glavnica dugovala iz obveze stricti
iuris, ugovor o kamatama je morao biti zakljucen u obliku stipulacije, a
kamate su se utuzivale posebnom tuzbom. Kod negotia bonae fidei kamate
su se mogle ugovoriti dodatnim paktom.
WWW. STUDOMAT.BA
Prava i obveze stranaka:
Zakljucenjem zajma je nastajala zajmoprimceva obveza na povrat jednake
kolicine stvari iste vrste i kvalitete. U skladu s nacelom casus sentit dominus
zajmoprimac je snosio rizik za slucajnu propast pozajmljenih stvari jer je
aktom predaje postajao njihovim vlasnikom. Ako bi duznik namirio jednaku
kolicinu istovrsnih stvari s namjerom vracanja duga, pa te stvari propadnu
uslijed slucaja, zajmoprimceva obveza nije prestajala prema nacelu genus
non perit. Zajmoprimac je morao vratiti dug na vjerovnikov zahtjev ili kada
istekne rok koji je mogao biti ugovoren posebnom klauzulom ili paktom
kojim je duznik neformalno obecavao da ce platiti dug u odredjenom roku i
na odredjenom mjestu.
Zastita:
Za zastitu neformalnog zajma sluzile su tuzbe iz pravno neosnovanog
obogacenja (condictio sine causa). Vjerovnik je uz pomoc condictio certae
creditae pecuniae mogao zahtjevati samo onu sumu novca koju je pozajmio
duzniku, a s condictio certae creditae rei samo jednaku kolicinu zamjenjivih
stvari. Vjerovnikova tuzba bi bila u cjelini odbijena zbog uvecanog zahtjeva
(pluspetitio) ako bi zahtjevao nesto sto nije bilo dugovano ili vise nego sto je
duzniku predao (pluspetitio rei); ako bi trazio vracanje duga prije dospjelosti
(pluspetitio tempore); ili na drugom mjestu (pluspetitio loco); ili po osnovi
po kojoj nije bilo dugovano (pluspetitio causa).
-knjiga.
24. ostava (depositum)
Ostava (depositum) je realni nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt

bonae fidei kojim jedna stranka deponent predaje pokretnu stvar drugoj
stranci depozitaru na besplatno cuvanje, cime nastaje depozitareva obveza
da cuva stvar i po isteku roka ili na deponentov zahtjev vrati.
Predmet ostave:
WWW. STUDOMAT.BA
Predmet ostave su pokretne stvari. Za cuvanje nekretnina trebalo je sklopiti
fiduciju. Deponent ne mora biti vlasnik stvari koju je ostavio na cuvanje.
Depozitar na povjerenoj stvari stice detenciju.
Katakteristike ostave:
*depositum je ugovor bonae fidei, zasnovan na odnosu prijateljstva,
postenja i povjerenja. Nastao je kao institut ius gentiuma, iz kojeg je kasnije
preuzet u civilno pravo.
*depositum je nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt (contractus
bilateralis inaequalis). Zakljucenjem ostave uvijek nastaje depozitareva
obveza da stvar cuva i na deponentov zahtjev vrati. U nekim situacijama
moze nastati i deponentova obveza na naknadu eventualnih troskova ili
stete.
Depozitar je obvezan cuvati stvar i vratiti je po isteku roka ili na deponentov
zahtjev. Prema utilitetnom nacelu odgovara samo za dolus i culpa lata. Ne
smije se koristiti povjerenom stvari, inace odgovara za kradju upotrebe
furtum usus. Deponent ima pravo zahtjevati od depozitara vracanje stvari.
Ukoliko je depozitar imao troskove oko cuvanja stvari, ili mu je stvar
nanijela stetu, deponent ih je morao nadoknaditi. Deponent odgovara za
svaku krivnju (omnis culpa) jer je ugovor u njegovom interesu.
Zastita:
Kao nepotpuno dvostrano obvezujuci ugovor, depositum je zasticen s actio
depositi directa i contraria (a prije toga s pretorskom actio in factum).
Deponent moze podici actio depositi directa ako depozitar ne vrati stvar, ili
je dolozno osteti ili unisti. Svoja eventualna potrazivanja prema deponentu,
depozitar je mogao ostvariti s actio depositi contraria. Depozitar nije imao
pravo na posjedovnu zastitu jer je na povjerenoj stvari sticao samo
detenciju.
Posebni oblici ostave:
*Depositum necessarium je pohrana koja se zakljucuje u posebno teskim
okolnostima. To je ostava u nuzdi jer je deponent prinudjen ostaviti stvari na
cuvanje, bez mogucnosti izbora povjerljive osobe. Ako bi depozitar odbio
vratiti povjerene stvari, bio bi osudjen na dvostruki iznos.
WWW. STUDOMAT.BA
*Depositum irregulare neredoviti depozit, postoji kada su predmet ugovora
o ostavi novac ili druge zamjenjive stvari. U ovom je slucaju depozitar
postajao vlasnik povjerenih stvari i smio ih je potrositi. Morao je vratiti istu
sumu novca, odnosno jednaku kolicinu istovrsnih stvari. Odnos je slican
zajmu, samo sto se depositum sklapa u deponentovom interesu.
*Depositum in sequestrem ili sudski depozit je ostava kod koje se stvar, oko
koje se vodi vlasnicki spor povjerava trecoj osobi sequester do okoncanja
parnice. Sekvestar je obavezan predati stvar pobjedniku u sporu, na sto ga
se moze prinuditi pomocu actio depositi sequestaria. Predmet ovog ugovora
su mogle biti i pokretne i nepokretne stvari. Sekvestar je, za razliku od
obicnog depozitara uzivao posjedovnu zastitu.
25. posudba (commodatum)
Posudba (commodatum) je realni nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt

bonae fidei koji se zakljucuje tako sto jedna stranka posuditelj - komodant,
predaje drugoj stranci posudovniku komodataru nepotrosnu stvar na
besplatnu upotrebu cime nastaje posudovnikova obveza da vrati istu stvar
nakon odredjenog vremena ili dogovorene upotrebe.
Osnovni cilj (causa) posudbe je omoguciti posudovniku besplatnu upotrebu
stvari.
Predmet posudbe:
Predmet posudbe su nepotrosne stvari. Posudovnik mora vratiti istu stvar
koju je dobio na besplatnu upotrebu. Iznimno se mogu posuditi potrosne
stvari, ali ne u svrhu njihove uobicajene upotrebe, nego samo radi
pokazivanja. Posudovnik na posudjenoj stvari stice samo detenciju.
Katakteristike posudbe:
Posudba je kontrakt bonae fidei (prijateljstvo, povjerenje). To je nepotpuno
dvostrano obvezujuci ugovor. Zakljucenjem ugovora uvijek nastaje
komodatareva obveza vratiti posudjenu stvar, iznimno u nekim situacijama
WWW. STUDOMAT.BA
nastane i komodantova obveza na naknadu izvanrednih troskova ili stete.
Posudba je uvijek besplatna.
Posudovnik smije upotrebljavati stvar na uobicajeni nacin ili u skladu s
ugovorom; u suprotnom, cini furtum usus, sto povlaci deliktnu odgovornost.
Buduci da je ugovor iskljucivo u njegovom interesu, odgovara za omnis
culpa, kao i za cuvanje stvari - custodia, ali ne i za visu silu vis maior.
Duzan je snositi redovite troskove oko odrzavanja stvari. Nakon isteka
ugovorenog roka ili po zavrsnoj upotrebi mora vratiti istu stvar zajedno sa
svim plodovima koji nisu bili predmetom upotrebe. Obvezan je nadoknaditi
stetu do koje je na stvari doslo upotrebom. Posuditelj je obvezan snositi
izvanredne troskove. Mora nadoknaditi stetu koju posudovnik pretrpi uslijed
njegove dolozne radnje.
Zastita:
Commodatum je nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt. Komodant je
imao na raspolaganju actio commodati directa, kojom je mogao zahtjevati
vracanje stvari sa svim prirastajima i plodovima, kao i naknadu stete do koje
je doslo uslijed propasti ili pogorsanja stvari. Komodatar je mogao podici
actio commodati contraria i ovom tuzbom ostvariti svoja eventualna
potrazivanja prema komodantu.
26. fiducia i pignus
Fiducia je formalisticki ugovor starog prava kojim se stjecatelj (fiducijar)

obvezivao prenositelju (fiducijantu) da ce mu vratiti stvar u vlasnistvo po
ispunjenju dogovorene svrhe.
Fiducija je nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt (contractus bilateralis
inaequalis), prava vjerovnika su zasticena s actio fiduciae directa, dok je
duzniku stajala na raspolaganju actio fiduciae contraria za naplatu
eventualnih troskova oko odrzanja povjerene stvari. S obzirom na svrhu radi
koje je izvrsen fiducijarni prijenos vlasnistva, razlikovala se fiducia cum
WWW. STUDOMAT.BA
creditore, zakljucena radi osiguranja duga i fiducia cum amico, zakljucena s
ciljem predaje stvari na cuvanje ili besplatnu upotrebu drugom.
Zakljucenjem ugovora su nastajala prava za fiducijanta i
fiducijara. Fiducijant je bio ovlasten zahtjevati da fiducijar stvar
je neostecenu. Fiducijar je morao stvar cuvati kao i svoje stvari
in concreto), sluziti se njome u dopustenim granicama i vratiti je
u ugovoreno vrijeme ili na fiducijantov zahtjev.
obveze za
cuva i vrati
(culpa levis
neostecenu
Ugovor o zalogu (pignus) je realni nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt

bonae fidei koji nastaje tako sto zalozni duznik zalagatelj predaje u posjed
zaloznom vjerovniku zalogoprimcu pokretnu ili nepokretnu stvar radi
osiguranja isplate duga, a zalogoprimac se obvezuje istu stvar vratiti kada
mu dug bude namiren.
U stvarnopravom pogledu zalozni vjerovnik stice stvarno pravo nazvano
rucnim zalogom pignus koje se sastoji u ovlasti da posjeduje zalozenu
stvar ius possidendi i da je proda ako mu duznik ne vrati dug - ius
distrahendi. U stvarnopravnom odnosu vjerovnik je onaj kojem je stvar
zalozena, a duznik je ona osoba koja je stvar predala u zalog.
U obveznopravnom pogledu vjerovnik je zalagatelj jer zakljucenjem ugovora
o zalogu nastaje njegovo pravo da zahtjeva stvar natrag kada vrati dug, a
duznik je zalogoprimac jer je obvezan vratiti zalozenu stvar kada dug bude
isplacen. Predajom stvari u zalog nastaje i obveznopravni odnos koji djeluje
samo izmedju stranaka.
Predmet pignusa:
Predmetom pignusa mogu biti i pokretne i nepokretne stvari. Zalogoprimac
na zalozenoj stvari stice detenciju koja je izjednacena s posjedom kako bi
imao interdiktnu zastitu i ostala posjedovna prava. Posjednikom se smatra i
zalagatelj da bi mu, ako nije kviritski vlasnik, tekao rok dosjelosti kojim ce
steci kviritsko vlasnistvo.
Zalogoprimac kao duznik u obveznopravnom odnosu je obvezan cuvati stvar,
odgovara za svaku krivnju, nestanak ili ostecenje stvari bez krivnje, sve do
vise sile. Ne smije upotrebljavati zalozenu stvar niti se koristiti njezinim
WWW. STUDOMAT.BA
plodovima furtum usus. Stranke su mogle sklopiti pactum kojim je sticao
pravo ubirati plodove na ime kamata. Zalagatelj kao vjerovnik u
obveznopravnom odnosu je ovlasten zahtjevati vracanje zalozene stvari, cim
prestane zalozno pravo. Obvezan je nadoknaditi zalogoprimcu troskove oko
odrzavanja stvari i stetu koju bi zalogoprimatelj pretrpio. Buduci da je
ugovor podjednako u interesu obje stranke, odgovara za svaku krivnju.
Zastita:
Pignus je najprije zasticen pretorskom actio in factum, a kasnije je zasticen i
civilnom actio pigneraticia directa i contraria. Actio pigneraticia directa je
stajala na raspolaganju zaloznom duzniku i njome je mogao traziti povratak
stvari odnosno visak postignute cijene ako je doslo do predaje zaloga. Actio
pigneraticia contraria je pripadala zaloznom vjerovniku za ostvarivanje
eventualnih protuzahtjeva na naknadu troskova i stete.
27. kupoprodaja (emptio venditio)
Kupoprodaja (emptio venditio) je konsenzualni potpuno dvostrano

obvezujuci kontrakt bonae fidei kojim se jedna stranka prodavatelj
(venditor) obvezuje prepustiti drugoj strani kupac (emptor) mirno uzivanje
neke stvari, a druga strana se obvezuje platiti kupovnu cijenu.
Kupoprodaja je sklopljena cim se stranke dogovore o bitnim elementima
ugovora, a to su predmet i cijena.
Predmet kupoprodaje:
Predmet kupoprodaje moze biti svaka stvar koja je u pravnom prometu,
tjelesna ili netjelesna (prava na tudjoj stvari, potrazivanja, pravo na
nasljedstvo). Pokretne tjelesne stvari se nazivaju roba merx. Predmetom
kupoprodaje mogle su biti i stvari koje nisu bile u vlasnistvu prodavatelja u
momentu zakljucenja ugovora. Stvar nije morala postojati u casu
zakljucenja ugovora jer je bilo moguce prodati buducu stvar. Razlikuju se
dva slucaja: emptio rei speratae i emptio spei.
WWW. STUDOMAT.BA
*Emptio rei speratae (kupnja stvari kojima se nadamo) je uvjetna kupnja jer
je kupac duzan platiti cijenu samo ako stvari nastanu i u onoj kolicini u kojoj
nastanu.
*Emptio spei (kupnja nade na dobitak) je bezuvjetna kupnja jer se kupac
obvezuje platiti stvar za unaprijed odredjenu sumu i ako stvar ne nastane ili
nastane u manjoj kolicini od ocekivane. Kupac preuzima rizik za postanak
stvari nadajuci se da ce stvar nastati u kolicini i kvaliteti vecoj od placene
cijene.
Cijena (pretium):
Cijena je vrijednost stvari izrazena u novcu.
*cijena mora biti izrazena u novcu da bi se radilo o kupoprodaji, jer davanje
stvari za stvar predstavlja razmjenu (permutatio).
*kupovnina mora biti odredjena (pretium certum) ili odrediva po objektivnim
sigurnim kriterijima tako da se o njezinoj visini ne mora sklapati nova
pogodba.
*cijena mora biti ozbiljno misljena (pretium verum), ne smije biti fiktivna ili
simulirana.
Klasicno pravo nije zahtjevalo da cijena bude pravicna (pretium iustum), da
odgovara pravoj vrijednosti stvari. Strankama je bilo prepusteno ugovoriti
cijenu koju zele. Smatralo se prirodnim da svako zeli prodati sto skuplje i
kupiti sto jeftinije. Ovakav stav se poceo mjenjati u nastojanju da se sprijeci
osiromasenje seljaka i njihovo pretvaranje u kolone. Prodavatelj nekretnina
je mogao raskinuti kupoprodajni ugovor ako nije dobio ni polovicu vrijednosti
zemljista. Tako je nastao institut laesio enormis. Justinijanovo pravo je
proklamiralo nacelo da cijena ne smije biti manja od polovice prave
vrijednosti predmeta, inace je prodavatelj imao pravo raskinuti ugovor i
traziti natrag stvar uz povratak kupovnine. Kupac je mogao odrzati ugovor
ako bi nadoplatio razliku cijene do prave vrijednosti.
Karakteristike kupoprodaje:
Kupoprodaja je neformalni konsenzualni kontrakt jer je nastajao prostom
saglasnoscu stranaka o predmetu i cijeni. To je kontrakt bonae fidei jer se
medjusobne duznosti stranaka prosudjuju po nacelima postenja i povjerenja
u prometu. Kupoprodaja je potpuno dvostrano obvezujuci (sinalagmaticni)
WWW. STUDOMAT.BA
kontrakt. Sklapanjem ugovora obje stranke istovremeno postaju i vjerovnik i
duznik, obvezujuci se na ispunjenje odredjenih cinidbi. To je naplatan pravni
posao je se za cinidbu trazi ekvivalentna protucinidba (ekvivalent u novcu).
Kupoprodaja je kauzalan pravni posao. Causa kupoprodaje je stjecanje
prava vlasnistva.

Zakljucenjem kupoprodaje nastaju prava i obveze za obje stranke jer je
kupoprodaja potpuno dvostrano obvezujuci kontrakt. Iz nacela bonae fidei i
sinalagmaticnosti ugovora je izvedeno pravilo da su obveze stranaka ovisne
jedna o drugoj. To znaci da nijedna stranka nije mogla zahtjevati izvrsenje
protucinidbe od druge stranke ako sama nije svoju cinidbu vec izvrsila ili je
barem bila spremna izvrsiti je. Na toj osnovi stavljeni prigovor je nazvan
exceptio non adimpleti contractus (prigovor neispunjenog ugovora).
Obveze kupca:
*Najvaznija kupceva obveza se sastoji u placanju kupovnine koju je, ukoliko
vrijeme isplate nije odredjeno ugovorom, duzan predati odmah prilikom
primitka stvari. Za ovu obvezu kupac odgovara do visine culpa levis in
abstracto (za naknadu stete koju prodavatelj pretrpi zbog zakasnjenja u
isplati cijene prouzrocene njegovom krivnjom).
*Kupac je obvezan preuzeti stvar i platiti kamate od dana kada mu je
predan predmet ako nije odmah isplatio kupovninu.
*Duzan je nadoknaditi prodavatelju nuzne troskove oko odrzavanja stvari
koje je ovaj imao od momenta sklapanja ugovora.
*Nakon zakljucenja kupoprodajnog ugovora rizik za slucajni propast stvari
snosi kupac, (perfecta emptione periculum est emptoris).
*Kupac mora platiti stvar premda je nije dobio ili ako je vec platio nije
mogao traziti povrat novca.
*Od zakljucenja ugovora do predaje kupcu pripadaju svi plodovi stvari.
Obveze prodavatelja:
WWW. STUDOMAT.BA
*Osnovna obveza prodavatelja sastoji se u predaji stvari u ugovoreno
vrijeme i na ugovorenom mjestu. Ako nije nista ugovoreno, obveza
prodavatelja na predaju stvari je nastajala odmah. Obvezan je predati i
plodove koje je stvar dala od momenta zakljucenja do momenta izvrsenja
ugovora.
*Duzan je cuvati stvar, pa odgovara za stetu na stvari do visine culpa in
levis abstracto.
*Prodavatelj je bio obvezan osigurati kupcu nesmetan posjed i uzivanje
stvari, te nijedna osoba nije mogla pravnim sredstvima oduzeti kupcu posjed
stvari. Nije morao prenijeti kviritsko vlasnistvo na kupca. Ako se radilo o res
mancipi stvarima dovoljno je osigurati bonitarno vlasnistvo koje ce
uzukapijom dovesti do zasnivanja kviritskog vlasnistva.
Zastita:
Za zastitu prava ugovornih stranaka su sluzile actiones bonae fidei: actio
empti za zastitu svih prava kupca, za ostvarenje zahtjeva na predaju stvari
i actio venditi za zastitu prava prodavatelja, zahtjev na platez kupovnine i
troskova koje je prodavatelj pretrpio ako bi kupac zakasnio s preuzimanjem
stvari. Tuzbu je mogla podici samo strana koja je svoju obvezu vec izvrsila ili
je bila pripravna izvrsiti je. Sudac je morao voditi racuna o svim okolnostima
vezanim za ugovor.
Dodatni uglavci uz kupoprodaju
Odgovornost za pravne i fizicke nedostatke naknadno.
28. odgovornost prodavca za pravne i fakticke nedostatke prodate stvari
Zakljucenjem kupoprodajnog ugovora prodavatelj je preuzimao odgovornost

za pravne i fakticke nedostatke stvari. Ova prodavateljeva odgovornost se
podrazumjeva po samoj naravi pravnog posla zbog cega je stranke nisu
morale posebno ugovarati.
WWW. STUDOMAT.BA
Nakon predaje stvari kupcu prodavatelj je morao jamciti za pravne
nedostatke. Pravni nedostaci postoje u slucaju ako stvar nije bila u
prodavateljevu vlasnistvu ili ako su na stvari konstituirani realni tereti
(zalozno pravo, sluznosti). Ako treca osoba tuzbom ili interdiktom oduzme
kupcu stvar iz posjeda, prodavatelj je duzan stititi ga tako sto ce preuzeti
spor na sebe ili ce pomagati kupcu u parnici. Ova prodavateljeva duznost se
naziva odgovornost za evikciju. Prodavatelj mora garantirati kupcu da mu
stvar niko ne moze redovitim putem oduzeti iz posjeda, evincirati. Ukoliko
stvar bude oduzeta, kupac je imao na raspolaganju actio auctoritatis kojom
je mogao traziti povrat dvostruke cijene, a putem actio empti imao je pravo
traziti naknadu stete za ostale slucajeve evikcije.
Prodavatelj je morao odgovarati i za fakticke nedostatke stvari u slucaju ako
se radilo o ozbiljnim i prikrivenim manama koje su postojale u casu prodaje
zbog kojih se stvar ne moze uredno upotrebljavati, ili joj je bitno umanjena
vrijednost i koje kupac uz uobicajenu pozornost, nije mogao uociti. Kupac je
mogao raskinuti ugovor u roku od sest mjeseci putem actio redhibitoria, ili u
roku od godine dana traziti srazmjerno snizenje kupovnine s actio quanti
minoris. Kupcu je stajala na raspolaganju i actio empti koja nije bila vezana
za rok i kojom je mogao traziti naknadu cjelokupne stete koju bi pretrpio
zbog prodavateljeva nepostenog ponasanja.
29. najam (locatio conductio)
Najam (locatio conductio) je konsenzualni potpuno dvostrano obvezujuci

kontrakt bonae fidei kojim se jedna stranka obvezuje prepustiti drugoj
stranci stvar na upotrebu (locatio conductio rei) ili joj staviti na raspolaganje
svoju radnu snagu (locatio conductio operarum), ili joj izvrsiti neko djelo
(locatio conductio operis), a druga se stranka obvezuje platiti za to
odredjenu naknadu.
WWW. STUDOMAT.BA
Termin locatio conductio obuhvaca tri ugovora: ugovor o najmu ili zakupu
stvari locatio conductio rei, ugovor o najmu radne snage locatio
conductio operarum, ugovor o djelu locatio conductio operis.
Locatio conductio rei
Locatio conductio rei (ugovor o zakupu) je konsenzualni sinalagmaticni
kontrakt kojim se jedna strana (zakupodavac locator) obvezuje predati na
privremenu upotrebu neku svoju stvar, a druga strana (zakupnik
conductor) obvezuje se platiti odredjenu naknadu (zakupninu merces).
Bitni sastojci zakupa su: stvar koja je predmetom ugovora, najamnina i
vrijeme trajanja ogovora.
Predmet zakupa:
Predmet zakupa su nepotrosne stvari, pokretne i nepokretne, kao i neka
prava (ususfructus, superficies, emfiteuza).
Najamnina:
Najamnina je naknada koju se zakupnik obvezuje dati zakupodavcu za
upotrebu i koristenje stvari. Conductor dobiva stvar samo u detenciju, nema
posjedovnu ni stvarnopravnu zastitu.
Karakteristike zakupa:
Locatio conductio rei je sinalagmaticni kontrakt bonae fidei. Zakljucenjem
ugovora istovremeno nastaju prava i obveze za obje stranke. Ugovor se
najcesce zakljucuje na odredjeno vrijeme, a ako rok nije ugovoren, svaka je
stranka ovlastena raskinuti ugovor kada zeli, postujuci nacelo bonae fidei.
Ako nakon isteka ugovorenog vremena stranke ne bi nista poduzele,
smatralo se da je doslo do presutnog produzenja ugovora na isti rok
relocatio tacita.
WWW. STUDOMAT.BA
Locator - (zakupodavac) je obvezan predati stvar u ispravnom stanju i
omoguciti najamniku njezino koristenje. Duzan je odrzati stvar u
upotrebljivom stanju i jamciti za pravne i fizicke nedostatke kako bi
najamnik mogao ostvariti ciljeve zbog kojih je zakljucio ugovor. Najmodavac
snosi nuzne i korisne troskove i druge terete. Locator ne mora biti vlasnikom
stvari koju je dao u najam. Obvezan je stititi najmnika od trecih osoba koje
bi ga uznemiravale ili mu oduzele svar i nadoknaditi mu stetu. Ako conductor
ne plati naknadu, najmodavac ima pravo zaloga na najamnikovim stvarima.
Locator snosi rizik za slucajnu propast stvari (periculum est locatoris).
Conductor zakupnik, je obvezan platiti ugovorenu najamninu i vratiti
neostecenu stvar po isteku predvidjenog vremena. Najamnina se u pravilu
sastojala u novcu i morala je biti odredjena ili odrediva certa i istinita
vera. Kod zakupa poljodjelskih zemljista zakupnina se u cjelosti ili
djelomicno mogla platiti u naravi. Najamnik ne mora platiti odgovarajuci dio
najamnine ako je stvar propala uslijed slucaja ili ako uslijed najmodavceve
krivnje nije mogao upotrebljavati stvar. Nacelo periculum est locatoris vrijedi
i za zakup poljodjelskih povrsina jer zakupnik ima pravo traziti odgovarajuce
snizenje zakupnine ako je zetva bila slaba. Rizik je i u ovom slucaju snosio
zakupodavac. Najamnik mora koristiti stvar kao dobar domacin, pa odgovara
do visine culpa levis in abstracto. Nije duzan snositi stetu do koje dodje
uslijed redovite upotrebe stvari. Ima pravo dati stvar u podnajam.
Zastita:
Za zastitu prava ugovornih stranaka su predvidjene actiones bonae fidei:
actio locati, za zastitu prava najmodavca (locator) i actio conducti za
ostvarivanje prava i zahtjeva najamnika (conductor).
Prestanak:
Locatio conductio rei prestaje istekom ugovorenog roka. Ako se stranke nisu
dogovorile o vremenu trajanja ugovora, mogle su ga raskinuti u bilo koje
vrijeme postujuci nacelo bonae fidei. Za zakup zemljista se podrazumjeva
rok od pet godina.
Locator je mogao otkazati ugovor i prije isteka ugovorenog roka ako
conductor nije placao najamninu, nije se ponasao kao dobar domacin ili je
upotrebljavao stvar suprotno ugovoru. Kontrakt je prestajao ako je stvar
propala ili postala nesposobna biti predmetom ugovora, te u slucajevima ako
je najmodavac stvar otudjio ili mu je bila potrebna.
WWW. STUDOMAT.BA
Conductor je mogao otkazati ugovor prije roka ako locator nije odrzavao
stvar u upotrebljivom stanju i nije osigurao njezino normalno koristenje.
Obje su stranke mogle tokom prve godine odustati od ugovora bez
obrazlozenja i naknade.
Locatio conductio operarum

Locatio conductio operarum (ugovor o najmu radne snage, ugovor o sluzbi)
je konsenzualni sinalagmaticni kontrakt kojim se jedna strana (najamni
radnik locator) obvezuje staviti na raspolaganje za odredjeno vrijeme
svoju radnu snagu, a druga se strana (poslodavac conductor) obvezuje za
to platiti naknadu (merces).
Bitni elementi ugovora su: rad (operae) i najmanina (merces).
Predmet ugovora o najmu radne snage:
Predmetom ugovora je opera (rad). Najcesce se radilo o rucnom radu nize
vrste koji su obicno obavljali robovi.
Karakteristike ugovora:
Locatio conductio operarum je konsenzualni sinalagmaticni kontrakt bonae
fidei. To je rocni posao jer se najamnik obvezivao staviti svoju radnu snagu
na raspolaganje za odredjeno vrijeme. Naknada se nije mogla ugovoriti za
razdoblje krace od jednog dana.
Najamni radnik locator je obvezan staviti na raspolaganje poslodavcu
svoju radnu snagu. Mora raditi savjesno, u skladu sa ugovorom i uputama
poslodavca kroz ugovoreno vrijeme. Posao mora obavljati osobno. Poslove je
morao obavljati s paznjom dobrog domacina, sto znaci da je za propuste
odgovarao do visine culpa levis in abstracto. Bio je odgovoran i za svoju
strucnu nesposobnost. Nije imao pravo na naknadu za ono vrijeme u kojem
je svojom krivnjom ili zbog bolesti bio sprijecen raditi.
Poslodavac conductor je obvezan platiti najamniku naknadu koja je
odredjivana u jednom iznosu za sve ugovoreno vrijeme, ili za svaku
vremensku jedinicu. Najamnina je isplacivana unatrag. Poslodavac je duzan
WWW. STUDOMAT.BA
platiti ugovorenu naknadu i za ono vremensko razdoblje u kojem najamnik
nije radio, ako je do ove nemogucnosti koristenja najamnikove radne snage
doslo uslijed poslodavcevog propusta ili iz drugih razloga. Conductor je
snosio rizik za obustavu radova uslijed slucaja. Za svoje obveze prema
najamniku odgovara do visine culpa levis in abstracto.
Zastita:
Za ostvarivanje medjusobnih prava i zahtjeva strankama su stajale na
raspolaganju actiones bonae fidei: najamni radnik (locator) je ostvarivao
putem actio locati svoje zahtjeve prema poslodavcu, dok je zastita prava
poslodavca (conductor) bila osigurana s actio conducti.
Locatio conductio operis

Locatio conductio operis (ugovor o djelu) je konsenzualni sinalagmaticni
kontrakt kojim se jedna strana (izvodjac conductor) obvezuje drugoj strani
(narucitelj locator) izvrsiti odredjeno djelo, a ovaj se obvezuje za to platiti
ugovorenu naknadu.
Bitni elementi ugovora su: djelo (opus) i naknada (merces).
Predmet ugovora o djelu:
Predmet ugovora o djelu je izvrsenje todno odredjenog fizickog posla. Za
razliku od ugovora o najmu radne snage, za ovaj ugovor je bitan rezultat
rada, tj. samo djelo (opus).
Karakteristike ugovora o djelu:
Locatio conductio operis je konsenzualni sinalagmaticni kontrakt bonae fidei.
To je rocni posao jer je djelo trebalo izvrsiti i predati u odredjenom roku.
Ako rok nije ugovoren, djelo je trebalo zavrsiti u razumnom roku koji je
uobicajen za izvrsenje poduzetog posla.
Narucitelj locator je obvezan predati materijal na kojemu treba obaviti
odredjeni rad. Duzan je pravodobno preuzeti izvrseno djelo i pri primopredaji
isplatiti naknadu (merces).
WWW. STUDOMAT.BA
Izvodjac conductor je obvezan savjesno izvrsiti preuzeti posao i predati
djelo narucitelju u ugovoreno vrijeme i na ugovorenom mjestu. Ako se ne
radi o strogo osobnoj cinidbi (intuitu personae), moze se prigodom izvrsenja
djela posluziti radom svojih pomocnika ili zamjenika. Odgovara za svaku
krivnju, pod kojom se podrazumjeva i njegova strucna nesposobnost, kao i
za krivnju i propuste svojih pomocnika. Neki obrtnici su odgovarali i za
custodiu sve do vise sile.
Zastita:
Za ostvarivannje svojih zahtjeva prema izvodjacu locator je imao na
raspolaganju actio locati, dok je conductor mogao podici actio conducti za
zastitu svojih prava.
Rodski razon o havarijama
Posebna pravila u Rodskom zakonu o havarijama, vrijedila su u slucaju ako
je predmet ugovora bio prijevoz robe morem. Brodski i vozarski ugovori u
pomorstvu zakljucivani su u formi locatio conductio. Ako je zbog vremenskih
nepogoda ili napada gusara kapetan broda bio prinudjen baciti dio prevozene
robe u more, tako nastalu stetu su snosili vlasnik broda i vlasnici spasenog
tereta razmjerno njihovoj vrijednosti. To je nacelo opce havarije. Vlasnici
zrtvovanog tereta se upucuju na actio locati protiv kapetana broda, dok je
kapetan broda mogao protiv vlasnika spasenog tereta podici actio conducti i
traziti razmjerno namirenje stete.
30. Ortastvo (societas)
Ortastvo (drustvena nagodba - societas) je konsenzualni sinalagmaticni

kontrakt bonae fidei kojim se dvije ili vise osoba (socii) medjusobno
obvezuju zajednickim sredstvima i radom ostvariti imovinsku dobit.
Cilj, elementi i vrste ortastva:
WWW. STUDOMAT.BA
Osnovni cilj drustvene pogodbe je udruzivanje radi obavljanja odredjenih
poslova kojima ce se ostvariti imovinska dobit. U tu svrhu ortaci (socii)
formiraju zajednicku imovinu u koju svaki od njih unosi svoj ulog. Ulozi ne
moraju biti jednaki po vrijednosti. Mogu se sastojati u novcu, radu, pravima,
vlasnistvu i koristenju stvari. Ovako stvorena imovina ne pripada drustvu
kao cjelina jer societas nije pravna osoba, nego pojedinim clanovima drustva
koji na njoj sticu suvlasnistvo.
Ortaci su u drustvo mogli unijeti svoju cjelokupnu imovinu i zajednicki
obavljati sve svoje poslove (societas omnium bonorum), ili se obvezati da ce
gospodariti samo imovinom koju steknu poslovnom djelatnoscu (societas
quaestus), udruziti se radi obavljanja odredjene poslovne grane (societas
negotiationis) ili udruzivati dio imovine radi izvrsenja jednog posla (societas
uinus rei).
Karakteristike ugovora o ortastvu:
Drustvena pogodba je konsenzualni sinalagmaticni kontrakt bonae fidei.
Potice iz ius gentiuma, kasnije zasticen posebnom tuzbom actio pro socio.
Zakljucuje se prostom saglasnoscu volja. Justinijanovo pravo je zahtjevalo
da volja da se zakljuci ortastvo (affectio societatis) bude izricito izrazena.
Ako se stranke ne bi dogovorile o vrsti ortastva koje su osnovale, vrijedila je
pretpostavka da se radi o societas questus. Ortastvo je ugovor intuitu
personae jer se temelji na posebnom odnosu povjerenja. Buduci da se radi o
sinalagmaticnom kontraktu, medju ortacima nuzno nastaju uzajamna prava i
obveze. Societas nije pravna osoba jer nema svojstvo subjekta prava s
posebnom imovinom razlicitom od imovine pojedinih clanova.
Ortastvo je uzajamno obvezan ugovor. Osnovna obveza svakog ortaka je
bila unijeti ugovoreni dio imovine u drustvo i sudjelovati u diobi dobiti i
gubitka zajednice. Dioba dobiti i gubitka je odredjivana ugovorom, a ako
nista nije dogovoreno, dijeli se na jednake dijelove bez obzira na visinu
udjela. Ugovor o ortastvu koji bi nekog ortaka iskljucio iz diobe dobiti bio bi
nistav jer bi se radilo o lavovskom ortakluku (societas leonina). Svaki je
ortak imao pravo sudjelovati u vodjenju poslova ortastva. Pri tome bi
nastupio kao posredni zastupnik ostalih clanova. Pri tome bi odgovarao za
culpa levis in abstracto.
Prestanak ortastva:
WWW. STUDOMAT.BA
Kao odnos intuitu personae, ortakluk prestaje smrcu bilo kojeg clana ili
uslijed capitis deminutio, jednostranim otkazom pojedinog clana
(renuntiatio), dogovorom svih clanova o razvrgnucu, te otvaranjem stecaja
nad imovinom nekog clana. Ako bi preostali clanovi ostali u zajednici,
smatralo se da je osnovano novo ortastvo. Drustvena pogodba je prestajala i
postizanjem svrhe, protokom roka i propascu cjelokupne imovine.
Zastita:
Za ostvarenje uzajamnih zahtjeva i priznatih prava ortacima je stajala na
raspolaganju actio pro socio. To je tuzba bonae fidei pa je presuda zasnivana
na nacelima pravicnosti i dobre vjere. Dioba zajednicke imovine, odnosno
raskid ortakluka postizan je putem actio communi dividundo.
31. Ugovor o nalogu (mandatum)
Ugovor o nalogu (mandatum) je konsenzualni nepotpuno dvostrano

obvezujuci kontrakt bonae fidei kojim jedna stranka (mandant) nalaze
drugoj stranci (mandataru) da u svoje ime, a za racun mandanta obavi neki
posao, a mandatar se obvezuje to besplatno izvrsiti.
Premet naloga:
Predmet ugovora o nalogu moze biti objavljivanje bilo faktickih bilo pravnih
poslova. To su svi poslovi koji mogu biti predmetom ugovora o djelu, (locatio
conductio operis) ako se obavljaju bez naknade fakticki poslovi. Predmet
ugovora o nalogu mogu biti i pravni poslovi. U ovom slucaju mandatar
nastupa kao mandantov posredni zastupnik jer sklapa pravni posao u svoje
ime, a za racun mandanta.
Katakteristike ugovora o nalogu:
Mandatum je konsenzualni nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt. To je
ugovor koji pociva na odnosu osobnog povjerenja i prijateljstva. Iz ovoga
proizilaze vazne posljedice: mandatum je besplatan jer je smatrano
WWW. STUDOMAT.BA
neprimjerenim uzimati naknadu za obavljenu prijateljsku uslugu; osuda na
temelju actio mandati directa povlaci infamiju; mandatar je preuzeti posao
morao obaviti kao dobar domacin. U praksi su mandatari primali nagrade i
darove koje nije bilo moguce ostvariti s actio mandati nego u
ekstraordinarnom postupku (extraordinaria cognitio).
Osnovne obveze mandatara su pravodobno i savjesno izvrsiti povjereni
posao u granicama ovlasti i uputa dobivenih od mandanta i po zavrsenom
poslu podnijetu racun mandantu. Ukoliko prekoraci granice dobivenih ovlasti
i preuzetu duznost izvrsi pod uvjetima tezim od predvidjenih mandant ne
mora prihvatiti posao. Justinijanovo pravo je preuzelo stav Prokulijanske
skole prema kojem je mandant obvezan prihvatiti posao ako mandatar
namiri razliku izmedju predvidjene i ostvarene cijene. Izvrsenje preuzetog
posla mandatar je mogao povjeriti nekoj drugoj osobi (submandatar),
ostajuci pri tome obvezan za sve posljedice ucinjene zamjene, osim u
slucajevima kada je mandant povjeren odredjenoj osobi zbog njenih strucnih
sposobnosti, kvaliteta i iskustva (intuitu personae). Preuzetu obvezu
mandatar je morao ispuniti s paznjom dobrog domacina, sto znaci da je
odgovarao za culpa levis in abstracto.
Osnovna obveza mandanta je prihvatiti posao koji je mandatar izvrsio u
skladu s ugovorom. U nekim slucajevima mandant je obvezan naknaditi
mandataru troskove i stetu koju je ovaj pretrpio izvrsavajuci povjereni posao
i osloboditi ga svih primljenih obveza.
Prestanak mandata:
Mandatum prestaje smrcu bilo koje stranke jer je utemljen na osobnom
odnosu prijateljstva i povjerenja. Prava i obveze nastali za zivota stranaka
prelaze na nasljednike. Ako bi mandatar, ne znajuci za mandantovu smrt
nastavio s izvrsenjem preuzetog posla, obvezivao je mandantove
nasljednike. Mandat prestaje i jedostranim otkazom (renuntiatio)
mandatara, kao i opozivom (revocatio) mandanta.
Zastita:
Medjusobna prava i obveze stranaka su zasticeni s actio mandati. Mandant
je svoja prava mogao ostvariti putem actio mandati directa. Osuda po ovoj
WWW. STUDOMAT.BA
tuzbi je povlacila infamiju. Svoje eventualne protuzahtjeve prema mandantu
mandatar je mogao ostvariti putem actio mandati contraria.
32. inominantni kontrakti
Inominantni kontrakti su sinalagmaticni obvezni ugovori koji nastaju tako sto

je jedna stranka ispunila svoju cinidbu pa je zbog toga druga strana obvezna
ispuniti neku drugu cinidbu koju je obecala.
Za nastanak inominantnog kontrakta je potrebna suglasnost volja stranaka i
ispunjenje obveze od strane jedne stranke. Slicni su konsenzualnim i realnim
kontraktima, ali ipak se ne mogu svrstati u ove kategorije. Od konsenzualnih
kontrakata se razlikuju po tome sto za njihovo zakljucenje nije dovoljna
prosta suglasnost volja stranaka, nego je potrebno da jedna od stranaka
ispuni svoju cinidbu, a od realnih time sto se cinidba ne mora sastojati samo
u predaji stvari, nego i u nekom cinjenju, propustanju ili pruzanju usluga. S
obzirom na narav protucinidbe stvrstani su u 4 skupine:
*do ut des: stranke su obvezne na uzajamna davanja, tj. prijenos
vlasnistva.
*do ut facias: jedna stranka nesto daje da bi joj druga stranka nesto ucinila.
*facio ut des: slucaj suprotan prijasnjem.
*facio ut facias: cinidbe obje stranke se sastoje u cinjenju.
Zastita:
Zastitu su dobili putem pretorske actio in factum koju je mogla podici strana
koja je izvrsila svoju cinidbu i tuziti stranu koja nije izvrsila svoju obvezu. U
Justinijanovom pravu je dobila naziv actio praescriptis verbis. Stranka koja
je ispunila svoju cinidbu je bila zasticena i putem condictio ob rem dati na
povrat onoga sto je dala, a ako je izvrsila cinidbu koja se sastojala u cinjenju
(facere), mogla je traziti odstetu putem actio doli. Pored navedenih pravnih
sredstava mogla je podignuti i condictio ex poenitentia, ako bi htjela traziti
WWW. STUDOMAT.BA
natrag ono sto je dala i jednostrano raskinuti ugovor premda suugovaratelj
jos nije u zakasnjenju i pripravan je izvrsiti svoju cinidbu. Vazniji
inominantni kontrakti vremenom su ipak dobili posebne nazive.
*Permutatio trampa, je najvazniji inominantni kontrakt tipa do ut des.
Jedna stranka je predavala drugoj stranci neku stvar u vlasnistvo, a druga
se obvezivala da ce u zamjenu dati vlasnistvo neke druge stvari.
*Aestimatum (nalog prodaje) je ugovor kojim je dosadasnji vlasnik prodavao
drugom svoje stvari uz odredjenu cijenu s nalogom da ih proda i da za sebe
zadrzi eventualnu razliku koju je postigao prilikom prodaje. Ovaj ugovor je
zasticen posebnom actio in factum aestimatoria.
*Precarium je ugovor o opozivom posjedovanju stvari kojim se duznik
obvezivao da ce na vjerovnikov zahtjev odmah vratiti stvar koju je dobio na
besplatnu upotrebu.
33. pakti (pacta)
Pakt (pactum) je neformalni sporazum volja iz kojeg nije nastajala utuziva

obveza po civilnom pravu. Ex nudo pacto obligatio non nascitur je nacelo
da iz golog sporazuma ne nastaje utuziva obveza. Da bi nastala utuziva
obveza, ugovor je morao biti zakljucen u tacno propisanoj formi. Sporazumi
koji nisu odredjeni formom nazivali su se nezasticenim paktima. Ovi
sporazumi su mogli stvoriti samo pravo na prigovor kojim je tuzeni, u ciju je
korist zakljucen neformalni pakt, mogao odbiti tuziteljev zahtjev, ali nisu
stvarali i pravo na tuzbu. Odstupanje od navedenog pravila je ucinjeno kod
konsenzualnih kontrakata kojima je priznata utuzivost po civilnom pravu
premda su zakljucivani prostom saglasnoscu volja.
Zahvaljujuci djelatnosti pretora, pravnika i careva izdvojeni su pakti koji su
dobili pravnu zastitu i tako postali izvor obveza. Ovi pakti su nazvani pacta
vestita (zasticeni sporazumi). Postojale su 3 skupine zasticenih neformalnih
sporazuma: pacta adiecta (dodatni pakti kojima je modificiran sadrzaj
WWW. STUDOMAT.BA
ugovora bonae fidei; kupoprodaja); pacta praetoria* (pretorski pakti
zasticeni pretorskim tuzbama); pacta legitima (zakonski ili carski pakti
zasticeni pravnim sredstvima uvedenim carskim konstitucijama).
*Pacta praetoria*
-Receptum arbitrii je neformalni sporazum koji su stranke u sporu sklapale s
nekim gradjaninom da on rijesi njihov spor. Pretor je mogao prisiliti
gradjanina na ispunjenje preuzete duznosti putem actio in factum,
uzimanjem zaloga ili novcanom kaznom.
-Receptum nautarum je sporazum izmedju vlasnika brodova, gostionica i
staja i osoba koje su se koristile njihovim uslugama da ce za stvari koje
budu unesene u navedene objekte njihovi vlasnici odgovarali bez obzira na
krivnju, sve do vise sile. Putnici, odnosno gosti su mogli zahtjevati naknadu
stete s actio ex recepto.
-Receptum argentarii je neformalni sporazum izmedju bankara i klijenta
kojim se bankar obvezivao isplatiti dug svog klijenta, za sto je odgovarao
putem actio recepticia.
-Contitutum debiti je sporazum kojim jedna stranka obecava da ce u
odredjenom roku isplatiti svoj ili tudji dug. Zasticen je s actio de pecunia
constituta.
-Pactum iusiurandi je sporazum kojim su se stranke dogovarale da ce spor
rijesiti prisegom. Onaj koji je prisegom dobio spor mogao je podici actio
iusiurandi i zahtjevati isplatu duga ili predaju sporne stvari.
*Pacta legitima*
Carevi su u svojim konstituacijama predvidjali pravnu zastitu putem actio ex
lege, za 3 neformalna sporazuma. To su:
-Compromissum je sporazum kojim su se stranke u sporu dogovarale da ce
rjesenje spora povjeriti gradjaninu kojeg same izaberu i s kojim ce kasnije
zakljuciti receptum arbitrii.
-Pollicitatio dotis je neformalni pakt o obecanju miraza, utuziv kondikcijom
ex lege.
WWW. STUDOMAT.BA
-Pollicitatio donatio je neformalno obecanje darovanja. Darovanje je
besplatna i dragovoljna namjena imovinske koristi kojom se povecava
obdarenikova imovina, a umanjuje darovateljeva.
34. poslovodstvo bez naloga
Poslovodstvo bez naloga (negotiorum gestior) je obvezni odnos koji nastaje

tako sto jedna stranka (poslovodja bez naloga negotiorum gestor) obavlja
fizicke ili pravne poslove druge stranke (dominus negotii gospodar posla)
bez prethodnog naloga i sporazuma.
Predmet:
Predmetom poslovodstva bez naloga moze biti obavljanje kako fizickih tako i
pravnih poslova, ponekad i upravljanje cjelokupnom imovinom.
Karakteristike:
*Bitno je da se radi o obavljanju tudjeg posla sto je procjenjivano po
objektivnim kriterijima, a od postklasicnog razdoblja se trazi i subjektivna
svijest da se radi o tudjem poslu.
*Obavljanje posla mora biti korisno (utile) za gospodara posla. Korist se
racuna prema casu kada je posao zapocet, sto znaci da se ne trazi da i
konacan rezultat bude uspjesan. Pored objektivne koristi ponekad se uzima
u obzir i subjektivno gledanje gospodara posla ako je poslovodja za njega
znao ili morao znati.
*Ako bi dominus negotii odobrio posao koji je poduzeo negotiorum gestor,
nastajalo je stanje slicno mandatu. Poslovi koji su poduzeti do odobrenja
rjesavani su tuzbom iz poslovodstva (actio negotiorum gestorum), dok se na
poslove poduzete nakon odobrenja mogla upotrijebiti i actio mandati.
*Ako neko obavi tudji posao unatoc izricitoj zabrani gospodara posla, po
Justinijanovom pravu nije imao pravo na naknadu troskova, osim u
WWW. STUDOMAT.BA
slucajevima kada se radilo o pogrebu clana obitelji odsutnog gospodara
posla ili placanju tudjih javnih obveza.
Poslovodja bez naloga je obvezan zapoceti posao savjesno i uredno zavrsiti.
Po svrsetku posla mora poloziti racun gospodaru posla i prenijeti na njega
sve sto je stekao obavljajuci tudji posao. Ima pravo na naknadu nuznih i
korisnih troskova, ali ne i luksuznih. Nema pravo traziti nagradu za izvrsenu
uslugu jer je negotiorum gestio besplatan pravni posao. Premda od
poduzetog posla nema nikakve koristi, mora ga obaviti kao dobar domacin,
sto znaci da je odgovarao za culpa levis in abstracto. Ako bi sprjecio
nenadoknadivu stetu koja je mogla zadesiti gospodara posla, odgovarao je
samo za dolus i culpa lata.
Gospodar posla je obvezan poslovodji bez naloga nadoknaditi nuzne i korisne
troskove i osloboditi ga svih preuzetih obveza.
Zastita:
Prava i obveze stranaka su zasticene s actio negotiorum gestorum. Gospodar
posla je za ostvarenje svojih prava i zahtjeva prema poslovodji bez naloga
imao na raspolaganju actio negotiorum gestorum directa, dok je poslovodja
bez naloga mogao ostvariti svoje zahtjeve prema gospodaru posla putem
actio negotiorum gestorum contraria.
35. Slucajna zajednica (communio incidens)
Slucajna zajednica (communio incidens) je obvezni odnos koji nastaje kada

dvije ili vise osoba bez svoje volje postanu suvlasnici neke stvari ili imovine.
Pored suvlasnickih odnosa koji su regulirani pravilima stvarnog prava,
stranke u slucajnoj zajednici se nalaze u obveznom odnosu iz kojeg
proizilaze razlicita prava i obveze. Kako je ovaj obvezni odnos nastao bez
prethodnog sporazuma stranaka (bez ugovora), a iz dopustene radnje,
svrstan je i u kvazikontrakte.
WWW. STUDOMAT.BA
Svaki suvlasnik je imao pravo upotrebljavati zajednicku stvar, pravo na
razmjerni dio prihoda i razmjernu naknadu troskova. Ukoliko bi nanio stetu
na zajednickoj stvari, odgovarao je do visine culpa levis in concreto.
Obvezan je postivati ista prava drugih zajednicara. Svaki slucajni zajednicar
je mogao u bilo koje vrijeme zahtjevati diobu zajednicke stvari. Ako je do
zajednice doslo nasljedstvom, raskidana je putem actio familiae erciscundae;
diobna tuzba za uredjenje medja izmedju susjednih zemljista bila je actio
finium regundorum, a u svim ostalim slucajevima kada je trebalo raskinuti
slucajnu zajednicu koristena je actio communi dividundo.
Navedene tuzbe spadaju u actiones mixtae jer su njima razrjesavani i
stvarnopravni i obveznopravni odnosi izmedju stranaka. To su i actiones
duplices jer se svaka stranka pojavljuje u ulozi tuzitelja i tuzenika.
36. Stjecanje bez pravne osnove (condictio sine causa)
Stjecanje bez pravne osnove (condictio sine causa) postoji ako neko
bez pravne osnove (sine causa) stekne nesto iz imovine drugoga. Razliciti
slucajevi stjecanja bez pravne osnove svrstani su u pet skupina. Za njih
postoje kondikcije s posebnim nazivom, a sve su nazvane zajednickim
imenom condictiones sine causa.
*Condictio indebiti (vracanje nedugovanog) postoji kada neko u ispricivoj
bludnji isplati drugome sumu novca ili preda druge stvari premda dug uistinu
ne postoji, ili ne postoji prema osobi kojoj je isplaceno. Ako primatelj zna da
dug ne postoji cini kradju furtum pa ce biti tuzen sa condictio furtiva.
Svjestan platez nedugovanog smatran je darovanjem.
*Condictio causa data causa non secuta (stjecanje s obzirom na
osnovu koja se nije ostvarila) postoji kada se trazi povrat onoga sto je neko
dao u ocekivanju nekog buduceg dogadjaja koji je izostao. Ova kondikcija je
koristena i u slucaju inominantnih kontrakata kod kojih jedna strana ispuni
svoju obvezu, a druga odbije izvrsiti ono sto je obecala.
WWW. STUDOMAT.BA
*Condictio ob causam finitam (stjecanje po osnovi koja je kasnije
otpala) se moze upotrijebiti u slucaju kada se trazi povrat cinidbe izvrsene
temeljem valjane pravne osnove koja je kasnije otpala.
*Condictio ob turpem vel iniustam causam (stjecanje po nemoralnoj ili
zabranjenoj osnovi) ima za cilj vracanje isplacenog po nemoralnoj (turpis
causa) ili pravno zabranjenoj osnovi (iniusta causa). Nemoralnost mora
postojati na strani primatelja, ali ne i onoga koji je isplatio. Ako je posao
obostrano nemoralan ili zabranjen ne moze se kondikcijom traziti povrat
datoga.
*Condictio sine causa se moze upotrijebiti u razlicitim slucajevima
bezrazloznog obogacenja koji se nisu mogli svrstati ni u jednu od navedenih
skupina.
37. furtum (kradja)
Furtum (kradja) je namjerno (animus furandi) protupravno prisvajanje tudje

pokretne stvari ucinjeno iz koristoljublja (animus lucri faciendi). Furtum je
najstariji imovinski delikt civilnog prava. Rimsko shvatanje kradje je sire od
danasnjeg jer obuhvaca ne samo protupravno prisvajanje tudje pokretne
stvari (furtum rei), nego i protupravno koristenje tudje stvari (furtum usus),
kao i protupravno oduzimanje posjeda stvari od osoba koje su imale pravo
posjedovati stvar (furtum possessionis).
Postojalo je vise oblika kradje koji su razlicito kaznjavani:
*Furtum manifestum je ocita kradja. Postoji kada je kradljivac zatecen na
djelu. Vlasnik stvari je bio ovlasten temeljem propisa Zakonika XII. ploca
nocnog i naoruzanog kradljivca ubiti, samo je trebao vikom sazvati susjede.
Magistrat bi uhvacenog kradljivca dosudio pokradenom u dugovinsko
ropstvo. Kasnije je ova kazna zamjenjena kaznom u cetverostrukom iznosu
vrijednosti ukradene stvari. Furtum lance et licio vlasnik svecanom
pretragom otkrije kradljivca, slicno kaznjavana kao gornja.
WWW. STUDOMAT.BA
*Furtum nec manifestum je potajno zlonamjerno odnosenje tudje pokretne
stvari s ciljem stjecanja protupravne imovinske koristi kod kojeg pocinitelj
nije zatecen na djelu. Za tajnu kradju je bila predvidjena novcana kazna u
visini dvostruke vrijednosti ukradene stvari, koja je ostvarivana redovitom
parnicom, kao i svaka druga obvezna tuzba.
*Furtum conceptum ili otkrivena kradja je postojala u slucajevima kada je
ukradena stvar pronadjena kod neke osobe nakon pretrage izvrsene pred
svjedocima. Temeljem actio furti concepti ova je osoba kaznjavana na
trostruku vrijednost ukradene stvari.
*Furtum oblatum ili podmetnuta kradja je postojala kada je ukradena stvar
bila nekome podmetnuta i kod njega pronadjena. Gospodar kuce kojoj je
pronadjena podmetnuta stvar imao je pravo na regresnu actio furti oblati
protiv osobe koja mu je podmetnula stvar, takodjer na trostruku vrijednost.
*Furtum prohibitum je delikt koji je uveo pretor, a sastojao se u protivljenju
kucnoj pretrazi. Takva osoba je kaznjavana po actio furti prohibiti na
cetverostruku vrijednost ukradene stvari.
*Furtum non exhibitum je takodjer delikt uveden pretorskim pravom, koji bi
pocinila osoba koja bi odbila predati pronadjenu stvar. Temeljem actio furti
exhibiti je kaznjavana na cetverostruku vrijednost.
Justinijanovo pravo poznaje 2 oblika kradje: furtum manifestum i furtum nec
manifestum, za koje su bile predvidjene kazne u cetverostrukom, odnosno
dvostrukom iznosu vrijednosti ukradene stvari. Razvojem rimskog prava,
pojam kradje je suzen na oduzimanje pokretne tjelesne stvari (furtum rei).
Zastita:
Po klasicnom i Justinijanovom pravu penalnu actio furti protiv kradljivca, te
njegovih pomagaca mogao je podici ne samo vlasnik, nego i svaka osoba
kojoj je bilo u interesu da stvar bude sacuvana. Akcijom furti pokradeni nije
dobivao stvar natrag, kao ni naknadu stete, nego je samo postizao novcanu
kaznu. Da bi dobio stvar natrag, pokradeni vlasnik je morao podici i rei
vindicatio. Umjesto reivindikacijom mogao se posluziti i reipersekutornom
condictio furtiva kod koje nije morao dokazivati svoje pravo vlasnistva, nego
samo cinjenicu kradje.
WWW. STUDOMAT.BA
38. rapina (razbojnistvo)
Rapina (razbojnistvo) je nasilno oduzimanje stvari koje ucini naoruzana

skupina ili pojedinac. Ovaj delikt predstavlja kvalificirani oblik kradje iz koje
je izdvojen koncem razdoblja republike. Protiv pocinitelja razbojnicke kradje
pokradeni je mogao podici actio vi bonorum raptorum, kojom bi u roku od
godine dana postigao cetverostruku, a nakon tog roka jednostruku
vrijednost otete stvari.
39. iniuria (povreda)
Iniuria je namjerna povreda tudje osobnosti. Obuhvaca napad na tjelesni

integritet (realna iniuria) i povredu casti i ugleda (verbalna iniuria). Zakonik
XII ploca predvidja tri oblika napada na tjelesni integritet:
*ostecenje nekog od dijelova tijela za koji je predvidjena kazna taliona ako
se stranke ne nagode;
*prijelom kosti je kaznjavan s 300 asa ako se radilo o slobodnom covjeku, a
sa 150 asa ako je osteceni bio rob:
*svi ostali oblici laksih tjelesnih povreda kaznjavani su s 25 asa.
Vremenom je ovaj delikt pretrpio velike promjene: teski slucajevi iniurie
(iniuria atrox) su postali javni delikti (crimina); ubojstvo i povreda roba
prelaze u imovinske delikte protiv gospodara; talionsko nacelo i fiksirane
novcane kazne zamijenjene su drugim nacinima kaznjavanja. Zahvaljujuci
djelatnosti pretora, iniuria u klasicnom pravu obuhvata svako djelovanje i
drzanje kojim se namjerno (animus iniurandi) vrijedja tudja osoba. Za sve
slucajeve napada na tudju osobnost ucinjene s namjerom vrijedjanja,
predvidjena je pretorska actio iniuriarum aestimatoria. Tuzba se mogla
WWW. STUDOMAT.BA
podici u roku od godine dana, povlacila je infamiju i nije prelazila na
nasljednike ni na pasivnoj ni na aktivnoj strani.
40. damnum iniuria datum (protupravno ostecivanje)
Damnum iniuria datum je protupravno ostecenje tudjih stvari. Ovaj delikt je

jedinstveno i opcenito reguliran Akvilijevim zakonom o steti. Zakon je
obuhvacao tri poglavlja u kojima su regulirana pitanja o naknadi stete. Prvo
poglavlje propisuje da se za ubojstvo roba ili radne stoke mora nadoknaditi
najveca vrijednost koju su rob ili zivotinja imali tokom posljednje godine;
drugo poglavlje odredjuje da dodatni vjerovnik adstipulator, koji namjerno
otpusti dug i tako osteti glavnog vjerovnika, mora platiti vrijednost
oprostenog duga, dok trece poglavlje regulira odgovornost za ostale vrste
steta, za koje je predvidjena nadoknada u visini najvece vrijednosti koju je
stvar imala u proteklih 30 dana.
Po propisima Akvilijeva zakona se trazilo da postoji neposredna uzrocna veza
izmedju radnje i posljedice, da je delikt nastao pozitivnim cinjenjem, a ne
propustanjem neke radnje, da je radnja kojom je nanesena steta
protupravna, te subjektivni element krivnje koja je shvacana vrlo siroko jer
je obuhvacala ne samo dolus, nego i svaku najmanju nemarnost i nepaznju.
Vlasnik ostecene stvari je mogao putem actio legis Aquiliae dobiti naknadu
cjelokupne stete.
41. dolus (prevara)
Dolus (prevara) je svako namjerno postupanje, protivno savjesnosti,

postenju i dobrim obicajima, kojim se drugome nanosi steta. Staro civilno
pravo nije davalo zastitu protiv prevare. Pretor Gajus Akvilius Galus
WWW. STUDOMAT.BA
omogucio je prevarenom da u roku od godine dana putem actio doli naplati
iznos za koji je ostecen. Tuzenik je na temelju arbitrarne klauzule pozivan da
dragovoljno izvrsi naturalnu restituciju, tj. da vrati ono sto je stekao pravnim
poslom izvrsenim pod prevarom, cime je izbjegavao infamiju. Ako bi
prevareni bio tuzen na izvrsenje primljene obveze, mogao je odbiti tuzbeni
zahtjev prigovorom prevare (exceptio doli).
42. metus (prinuda)
Metus (prinuda) je delikt honorarnog prava koji se sastojao od protupravnih

radnji fizicke prinude (vis absoluta) ili izazivanja straha stavljanjem u izgled
nekog zla (vis compulsiva) s ciljem da se odredjena osoba navede na
sklapanje po nju stetnog pravnog posla, ili na poduzimanje ili propustanje
djela kojim ce pretrpjeti stetu.
Tek je pretor Octavius krajem razdoblja republike uveo penalnu tuzbu na
cetverostruki iznos protiv onoga ko bi protupravnom prijetnjom prisilio
drugoga na stetni cin (actio quod metus causa). Tuzba se mogla upotrijebiti i
protiv trecih osoba koje bi iz tako sklopljenog posla stekle korist, makar bile
u dobroj vjeri. Actio quod metus causa je imala stvarnopravni ucinak, pa se
zato zove actio in rem scripta. Osteceni je bio zasticen i sa restitutio in
integrum ob metum i exceptio quod metus causa.
43. alienatio in fraudem creditorum (prikrata vjerovnika)
Alienatio in fraudem creditorum je delikt honorarnog prava koji je postojao u

slucaju kada bi duznici svjesno pokusali izigrati vjerovnike i onemoguciti
naplatu potrazivanja zakljucujuci simulirane ugovore ili darujuci imovinu.
WWW. STUDOMAT.BA
Dugovi prezaduzenog duznika su naplacivani prodajom njegove cjelokupne
imovine ili kasnije prodajom pojedinih dijelova imovine. Medjutim vec prije
dospjelosti potrazivanja ili prije ovrhe duznik je mogao onemoguciti naplatu
dugova raznim oblicima raspolaganja imovinom i tako prevarno ostetiti
vjerovnike. Protiv ovakvog nepostenog postupanja duznika vjerovnici su
imali na raspolaganju sljedeca pravna sredstva: interdictum fraudatorium,
restitutio in integrum ob fraudem i actio Pauliana.
*Interdictum fraudatorium je pravno sredstvo kojim je u klasicnom pravu
svaki vjerovnik mogao zahtjevati da otudjene tjelesne stvari budu ponovno
ukljucene u imovinu duznika.
*Justinijanovo pravo je uvelo pobojnu tuzbu actio Pauliana, kojom se
moglo pobijati otudjenje kako tjelesnih stvari, tako i raspolaganja
netjelesnim stvarima (pravima) kojima je vjerovnicima nanesena steta i
onemoguceno njihovo namirenje. Tuzbu je mogao podici upravitelj slucajne
mase i svaki pojedini vjerovnik koji je otudjenjem ostecen. Tuzenik je mogao
biti ne samo duznik, nego i svaka treca osoba koja je nesto stekla iz
duznikove imovine. Svrha tuzbe je da se uspostavi onakvo imovinsko stanje
kakvo je bilo prije otudjenja.
44. obveze iz delikta (obligationes ex delicto)
Delikti su protupravne povrede tudjih pravnih dobara sankcionirane kaznom

propisanom protiv delikvenata. S obzirom na sankciju i postupak u kojem se
sankcija ostvaruje razlikuju se delicta publica i delicta privata.
Delicta publica ili crimina (javni delikti) su protupravna djela koja progoni i
kaznjava drzava javnom kaznom (poena publica) po posebnom javnom
kaznenom postupku (iudicium publicum) bez obzira na prijedlog ili zahtjev
ostecenog pojedinca. Predvidjene kazne su bile: smrt, progonstvo, tjelesne
kazne, globe, konfiskacija imovine, osuda na rad u rudnicima.
Delicta privata ili maleficia (privatni delikti) su protupravne radnje na osnovi
kojih je nastajao obveznopravni zahtjev ostecenog prema pocinitelju delikta
na platez novcane kazne ili na naknadu stete. Na osnovi privatnih delikata je
WWW. STUDOMAT.BA
nastajao obvezni zahtjev koji je sam osteceni ostvarivao tuzbom u
redovitom gradjanskom postupku (iudicium privatum) kao i svaki drugi
privatnopravni zahtjev. Dakle, privatni delikti su izvori obveza kod kojih je
deliktom osteceni vjerovnik, a pocinitelj delikta duznik.
Privatni delikti su postali izvori obveza tek kada je uveden sistem tzv.
legalne kompozicije, tj. kada je drzava unaprijed propisala koliko delikvent
mora platiti ostecenom. Pojam naknade stete uz kaznu ili umjesto kazne kod
deliktnih tuzbi se razvija tek kasnije, tako da se konacno, u Justinijanovom
pravu, razlikuju deliktne tuzbe koje idu samo za kaznom (actiones
poenales), ili samo za naknadom stete (actiones rei persecutoriae), ili i za
kaznom i naknadom stete (actiones mixtae).
Deliktni zahtjevi na pasivnoj strani su nenasljedivi, delikventovom smrcu,
delikt se gasi. Ipak, od delikventovih nasljednika se moglo traziti da vrate
ono sto je delikvent stekao deliktom pa je preslo na njih. Deliktni zahtjevi na
aktivnoj strani su nasljedivi, nasljednici ostecenog imaju pravo na
utjerivanje novcane kazne i nakon smrti ostecenika. Iznimka su tzv. actiones
vindictam spirantes, tj. tuzbe koje se temelje na strogo osobnim deliktima.
Civilno pravo je poznavalo samo 4 tipicna delikta koji su predstavljali
samostalni razlog postanka obveze i koji su bili zasticeni svojim civilnim
deliktnim tuzbama. To su: furtum (kradja), rapina (razbojnicka kradja),
iniuria (povreda) i damnum iniuria datum (protupravno ostecivanje).
Vremenom je i pretor poceo reprimirati odredjena protupravna djela kao
delikte, medju kojima su najvazniji: dolus (prevara), vis ac metus (nasilje i
zastrasivanje) i alienatio in fraudem creditorum (prevara na stetu
vjerovnika).
45. obveze iz kvazidelikata (obligationes quasi ex delicto)
WWW. STUDOMAT.BA
Justinijanove Institucije nabrajaju 4 obvezna odnosa koji nastaju iz radnji
slicnih deliktima, koji se ne mogu svrstati u delikte jer im nedostaje neki od
bitnih elemenata delikata. To su:
*Iudex qui litem suam fecit (nesavjesnost suca) postoji u slucaju kada sudac
namjerno ili iz nehata ne donese presudu u roku ili krivom presudom osteti
stranku. Zato je sudac osobno morao nadoknaditi stetu koju je prouzrocio
zlonamjerno iz nepaznje ili neznanja, zbog cega se govorilo da je ucinio spor
svojim.
*Actio de deiectis vel effusis (povreda prolaznika) je tuzba koju je mogao
podici gradjanin koji je povrijedjen nekom stvari koja je izbacena ili prosuta
iz kuce. Tada je to objektivna odgovornost svih stanara kuce.
*Actio de positis et suspensis (ugrozavanje prolaznika) je tuzba koju je
mogao podici svaki gradjanin protiv vlasnika ili stanara kuce na kojoj je
primjetio predmete od kojih je prijetila opasnost da padnu i povrijede
prolaznike. Kazna 10 zlatnika.
*Actio furti et damni adversus nautas caupones stabularios (odgovornost
brodara, gostionicara i vlasnika staje) je tuzba na temelju koje su brodari,
gostionicari i vlasnici staja, bez obzira na svoju krivnju, morali putnicima i
gostima nadoknaditi dvostruku vrijednost stvari koju su im ukrali ili ostetili
clanovi njihovog osoblja.
46. intestantno nasljedjivanje po Zakoniku XII ploca
Zakonski nasljedni red starog civilnog prava je utemeljen na agnatskom

srodstvu. Krvno srodstvo nije uzimano u obzir. Premda Zakonik XII ploca
poznaje oporuku, jos uvijek ne postoji oporuka sa slobodom izbora
nasljednika. Nasljednikom nije mogla biti imenovana treca osoba, ako su
postojali sui heredes. Imovina je trebala ostati u obiteljskom kolektivu.
Intestantni ili zakonski nasljedni red starog civilnog prava je utvrdjen
Zakonikom XII ploca i glasi: sui heredes, proximus agnatus, gentiles.
WWW. STUDOMAT.BA
Sui heredes su najblizi agnatski srodnici ostavitelja koji njegovom smrcu
postaju osobe sui iuris. To su: ostaviteljeva djeca, adrogirani i adoptirani, te
ostaviteljeva zena ako je bila u braku cum manu. Sui heredes ne mogu
odbiti nasljedstvo, cak ni kada je prezaduzeno. Nasljedjuju in stirpes, sto
znaci da ako ima vise svojih, blizi srodnik iskljucuje iz nasljedjivanja svoje
potomke, npr. sin u vlasti iskljucuje svoju djecu od nasljedjivanja, ali ako je
sin prethodno umro, po nacelu predstavljanja (ius representationis) njegova
djeca imaju ista prava u nasljedjivanju svoga djeda koja bi imao njihov otac
da je ziv.
Nacelo predstavljanja ili reprezentacije (ius representationis) znaci da pretka
koji je umro prije ostavitelja predstavlja njegov zivi potomak. Dio ostavine
koji je pripao pretku da je nadzivio ostavitelja nasljedjuje njegov potomak.
Proximus agnatus je najblizi agnat izvan kruga sui heredes. To su
ostaviteljeva braca i sestre, stricevi i njihovi potomci. Ako nema brace i
sestara, na nasljedstvo se poziva samo muski agnatus proximus. Blizi
srodnici su iskljucivali iz nasljedjivanja daljnje srodnike. Nije se primjenjivalo
nacelo reprezentacije. Nasljednici iz ovoga reda mogli su odbiti nasljedstvo.
Ako blizi srodnici ne bi prihvatili nasljedstvo, nisu pozivani daljnji successio
graduum, nego bi ostavina kao vakantna hereditas vacans, pripala drzavi.
Gentiles su pripadnici istog roda. Ostavina je ulazila u imovinu gentilne
zajednice ako ne bi bilo nikoga iz prvog i drugog nasljednog roda.
47. intestantno nasljedjivanje po pretorskom pravu
Koncem razdoblja republike dolazi do velikih promjena u obiteljskim i

imovinskim odnosima, sto je posljedica uvodjenja robne proizvodnje i
klasicnog ropstva. Nestaju pretpostavke na kojima je pocivala agnatska
obitelj. Sve vise slabi patria potestas. Krvno srodstvo (cognatio) dobiva sve
vecu ulogu u obiteljskom i nasljednom pravu. Propisi starog civilnog prava
nisu vise odgovarali promijenjenim prilikama, pa ih je pretor prilagodio
posluzivsi se institutom bonorum possessio.
WWW. STUDOMAT.BA
Pretor je davao posjed ostavinskih dobara i stitio kao nasljednike one osobe
koje su po novim shvatanjima o blizini srodstva bile najblize umrlom. Zato
na nasljedstvo poziva pored agnatskih i krvne srodnike. Rezultat pretorove
djelatnosti je bio novi intestantni nasljedni red koji je primjenjivan kada nije
bilo oporuke, zbog cega se naziva ab intestato. Nasljedni redovi po
pretorskom pravu su:
Liberi ostaviteljeva djeca, s tim sto se na nasljedstvo pozivaju i ona krvna
djeca koja u momentu ostaviteljeve smrti nisu bila pod njegovom vlascu
(udate kceri, emancipirana djeca ili djeca data u adopciju). Emancipirani sin
je morao u ostavstinu unijeti ono sto je stekao nakon emancipacije. Liberi
nasljedjuju tek prihvatom nasljedstva. Potomci umrle djece su dobivali
dijelove nasljedstva po nacelu reprezentacije.
Legitimi osobe koje su imale pravo nasljedstva po civilnom pravu. Buduci
da su osobe iz kruga sui heredes vec pozvane kao liberi, ovaj nasljedni red
se odnosi na agnate koji nisu pripadali medju sui heredes (agnatus
proximus).
Cognati krvni srodnici do sestog stupnja srodstva, a od sedmog stupnja
unuci po braci i sestrama.
Vir et uxor bracni drug. Ako nije bilo agnatskih ni kognatskih srodnika iz
prva tri razreda, na nasljedstvo je pozivana i zena iz braka sine manu.
Pretor je uveo successio ordinum i succesio graduum. Ako osobe iz jednog
nasljednog reda ne bi zatrazile bonorum possessio, na nasljedstvo su
pozivani ovlastenici iz sljedeceg nasljednog reda (succesio ordinum). U
trecem nasljednom redu je uvedena tzv. succesio graduum, na osnovu koje
je na nasljedstvo pozivan kognat daljnjeg stupnja, u slucaju da blizi krvni
srodnik propusti zatraziti posjed ostavinskih dobara.
48. intestantno nasljedjivanje po Justinijanovom pravu
WWW. STUDOMAT.BA
Mnoge reforme nasljedjivanja ab intestato proveo je Justinijan. On je to
pitanje uredio u svojim Novelama. Intestantno nasljedjivanje temelji se sada
vec iskljucivo na kognatskom srodstvu. Prestaje razlikovanje osoba sui iuris i
alieni iuris, te se izjednacuju muski i zenski srodnici. Postoje 4 nasljedna
reda:
-Descendentes (po muskoj i zenskoj liniji) u ovaj red ulaze i djeca ranije
umrlih sinova i kceri koja nasljedjuju po nacelu reprezentacije, kao i
adrogirani i adoptirani. Oca su mogla naslijediti samo bracna djeca, a majku
i njezine srodnike izvanbracna.
-Ascendentes - preci, punorodna braca i sestre germani i djeca ranije
umrle brace i sestara.
-Polubraca i polusestre (consanguinei i uterini) i njihovi potomci prvog
stepena.
-Pobocni srodnici (collaterales) do sestog stupnja srodstva nasljedjuju ako
nema nikoga iz prethodnih redova.
U pomanjkanju svih navedenih rodjaka ostavina pripada bracnom drugu,
odredjenim korporacijama ili drzavi. Siromasna udovica koja nije imala ni
miraza ni darovanja u vezi s brakom je dobivala nasljedstva, a ako je
nasljedjivala sa svojom djecom dobivala je odredjeni dio na uzivanje
ususfructus.
49. pojam i povijesni razvoj testamenta
Oporuka testamentum je jednostrani formalisticni pravni posao za slucaj

smrti kojim oporucitelj imenuje nasljednika i raspodjeljuje imovinu.
Imenovanje nasljednika (hereditas institutio) je bitni element oporuke.
Nasljednik je morao biti odredjen odmah na pocetku oporuke. Oporucno
nasljedjivanje ima prednost pred zakonskim. Nije postojala mogucnost
WWW. STUDOMAT.BA
nasljedjivanja i po oporuci i po zakonu. Ako bi ostavitelj raspodjelio u
oporuci samo dio imovine, imenovani oporucni nasljednik dobiva i ostali dio
imovine, a zakonski nasljednici ne dobivaju nista, sto se izrazava
nacelom:Nemo pro parte testatus, pro parte intestatus decedere potest,
(nitko ne moze naslijediti dijelom po oporuci, dijelom po zakonu).
Osnovni cilj oporuke je bio odrediti nasljednika koji ce sacuvati obiteljsku
imovinu i nastaviti kult obiteljskih bozanstava. Zbog toga je nasljednikom
mogao biti imenovan samo ostaviteljev suus. Najstarije forme rimske
oporuke su bile testamentum calatis comitis oporuka pred kurijatskim
narodnim skupstinama i testamentum in procinctu vojnicka oporuka
objavljena u bojnom poretku. Nedostaci oporuke objavljivane pred
kurijatskim skupstinama su bili ociti: skupstine su se sastajale samo dva
puta godisnje i to u Rimu; gradjani koji nisu imali pristup pred kurijatske
komicije (plebejci i zene) nisu mogli praviti oporuku; sadrzaj oporuke se
morao javno objaviti. Ovo su bili razlozi zbog kojih je komicijalna oporuka
ustupila mjesto mancipacionoj oporuci starijeg tipa (mancipatio familiae).
Ucinci oporuke su na zaobilazan nacin postizani putem mancipacije.
Vremenom se mancipatio familiae pretvorila u pravu formalnu oporuku
testamentum per aes et libram pred sedmoricom svjedoka, najprije u
usmenom, a onda u pisanom obliku. Kod usmene oporuke per aes et libram
najveca vaznost je polagana na ostaviteljevu izjavu nuncupatio koja je
sadrzavala imenovanje nasljednika i sve elemente oporuke. Usmenu
oporuku je vremenom
potisnula pismena.
Pretorsko pravo
Pretor je u potpunosti zanemario formalnosti mancipacije i poceo stititi

kao nasljednika osobu koja bi donijela pismenu oporuku ovjerenu pecatima
oporucitelja i sedmorice svjedoka. Ovakva oporuka se zvala bonorum
possessio.
Postklasicno i Justinijanovo pravo
WWW. STUDOMAT.BA
Oporuka se oslobadja formalnosti, tako da ni imenovanje nasljednika nije
vise vezano ni za kakve forme. U Justinijanovom pravu, imenovanje
nasljednika nije vise moralo stajati na pocetku oporuke; priznaje se
valjanost zapisa postavljenih prije odredjivanja nasljednika. Justinijanovo
pravo razlikuje javne i privatne oporuke.
Privatne oporuke su mogle biti usmene i pismene. Usmena oporuka je
morala biti priopcena pred sedmoricom svjedoka. Pismena oporuka je mogla
biti holografska i alografska. Holografsku oporuku oporucitelj bi vlastorucno
napisao i potpisao, uz pecate sedmorice svjedoka. Alografsku oporuku
ostavitelj bi nekome izdiktirao, a potom ju je morao potpisati, uz pecate
sedmorice svjedoka.
Javne oporuke su postojale u slucajevima kada je posljednja volja ocitovana
pred drzavnim organom i zabiljezena u zapisnik kod suda ili municipalnog
sluzbenika, te kada bi pismena oporuka bila deponirana u carskom uredu.
Pored ovih redovitih oblika oporuke, postojali su izvanredni oblici oporuke za
koje su se trazile vece ili manje formalnosti (oporuke slijepih; oporuka na
selu itd) Posebne pogodnosti su vrijedile za vojnike. Testamentum militis
vojnicka oporuka je bila oslobodjena svih formalnosti, uz jedini uvjet da je
oporuciteljeva volja ozbiljna i jasna.
50. testamenti factio activa i testamenti factio passiva
Da bi doslo do nasljedjivanja morale su se ispuniti odredjene pretpostavke:

-
smrt ostavitelja
sposobnost ostavitelja imati nasljednike
postojanje imovine koja je mogla biti predmetom nasljedstva
postojanje nasljednika i njegova sposobnost biti nasljednikom
nacin pozivanja na nasljedstvo (vocatio heredum)
WWW. STUDOMAT.BA
-
pripad nasljedstva (delatio)
prihvat nasljedstva (acquisitio)
Ostavitelj (de cuius) je fizicka osoba koja je za zivota bila nositeljem

otudjivih prava i obveza. Testamenti factio activa je sposobnost praviti
testament. Bila je priznata rimskim gradjanima koji su imali pravnu i
poslovnu sposobnost. Testamenti factio activa je morala postojati ne samo u
casu pravljenja oporuke nego i neprekidno dalje sve do smrti.
Testamenti factio passiva je sposobnost oporukom biti imenovan za
nasljednika. Ona mora postojati na nasljednikovoj strani u casu pravljenja
oporuke i u casu delacije, pa do prihvata, akvizicije nasljedstva. Pasivnu
testamentifakciju su imali rimski gradjani i robovi rimskih gradjana, kao i
neke pravne osobe (rimska drzava, municipiji, crkvene organizacije). U
razlicitim epohama pasivna testamentifakcija je uskracivana za kaznu nekim
kategorijama osoba. Pasivne testamentifakcije u Rimu nisu imale personae
incertae (osobe o cijem identitetu ostavitelj nije imao predstavu). Kao
personae incertae smatrane su i osobe:
*postumi (osobe koje se rode poslije oporuciteljeve smrti), no od te zabrane
se sve vise odstupalo. Postumi agnatione testamentum rumpitur
rodjenjem posmrceta oporuka se ukida, izvedeno iz nasciturus nacela.
*kolektivi i zajednice, medjutim i tu su nastale vremenom iznimke.
51. supstitucije
Testator (oporucitelj) je mogao odrediti u oporuci nasljednikova zamjenika u

slucaju ako prvoimenovani nasljednik (heres institutus) ne prihvati
nasljedstvo, ili umre prije nego sto je stekao sposobnost za pravljenje
oporuke (testamenti factio activa). Eventualni nasljednik se naziva supstitut
WWW. STUDOMAT.BA
(heres supstitutus), a ustanova supstitucija (substitutio). Postojale su 2
vrste supstitucije: vulgarna i pupilarna.
Vulgarna supstitucija (substitutio vulgaris) ili obicna, redovita supstitucija
postoji kada ostavitelj odredi osobu koja ce biti nasljednik u slucaju ako
prvoimenovani nasljednik ne dozivi delaciju ili odbije nasljedstvo, ili iz bilo
kojeg razloga ne postane nasljednik. Ostavitelj je mogao imenovati i
supstitute supstitutima.
Pupilarna supstitucija (substitutio pupillaris) postoji kada testator imenuje
nasljednikom svog malodobnog sina, istovremeno mu odredjujuci zamjenika
za slucaj da umre prije nego sto je postao sposoban napraviti oporuku.
Justinijanovo pravo je uvelo kvazipupilarnu supstituciju (substitutio quasi
pupillaris) kod koje oporucitelj svom dusevno bolesnom descendentu
odredjuje nasljednika. Kvazipupilarna supstitucija nije uzimana u obzir ako bi
dusevno bolesni ozdravio, ili ako bi imao potomka koji je dusevno zdrav.
52. nuzno nasljedno pravo
Premda sloboda oporucivanja cini jedan od temelja rimskog privatnog prava,

ostavitelj u starom Rimu nije nikada imao potpunu slobodu u izboru
nasljednika. Ova je sloboda na razlicite nacine ogranicavana. Ustanovljenje
nuznog nasljedjivanja je najvazniji nacin ogranicavanja slobode raspolaganja
oporukom. Nastalo je u vrijeme kada su ostavitelji poceli imenovati
nasljednicima i osobe izvan kruga obitelji.
Pravo odredjenog kruga osoba koje su ulazile u skupinu sui heredes da budu
spomenute u oporuci, naziva se formalno nuzno nasljedno pravo.
Pretor je je prosirio pravo na spominjanje u oporuci na sve osobe koje su
sacinjavale prvi nasljedni red pretorskog prava liberi. Ako bi ove osobe
sutke bile iskljucene, pretor bi ih stitio dodjeljujuci im posjed ostavinskih
dobara unatoc oporuci bonorum possessio contra tabulas. Propisi o
formalnom nuznom nasljednom pravu nisu stitili od nepravicnog iskljucivanja
iz nasljedstva. Zato se vremenom prihvatilo shvatanje da najblizi srodnici u
WWW. STUDOMAT.BA
oporuci moraju biti ne samo spomenuti nego i imenovani nasljednicima na
odredjeni dio ako nije bilo opravdanog razloga za iznasljedjenje
exheredatio.
Materijalno nuzno nasljedno pravo je skup pravnih pravila kojima se
odredjuje krug osoba kojima je oporucitelj duzan ostaviti odredjeni dio svoje
imovine (legitima portio). Taj dio koji nuzni nasljednici moraju dobiti od
ostavitelja se naziva nuzni dio, a to je dio onog dijela (tj. zakonskog dijela)
koji bi nuzni nasljednici dobili kao zakonski nasljednici da nema oporuke.
Krug osoba s pravom na nuzni dio je obuhvacao potomke, pretke, bracu i
sestre, te polubracu i polusestre ako je za nasljednika postavljena
nedostojna osoba. Ako ove osobe bez opravdanog razloga ne bi dobile ni
zakonskog dijela, imale su pravo protiv oporucnog nasljednika podici tuzbu
zbog nemoralne oporuke querella inofficiosi testamenti i traziti pobijanje
oporuke. Sud je po slobodnoj procjeni odredjivao kada je iznasljedjenje bilo
nepravicno, a u Justinijanovom pravu su morali biti nabrojani motivi za
iskljucenje koji se smatraju pravicnim. Ako bi uspio s tuzbom, nuzni
nasljednik je dobivao sve ono sto bi mu pripadalo kao intestantnom
nasljedniku. Dijelovi oporuke u kojima se nije diralo u pravo nuznog
nasljednika ostajali su na snazi.
Nuzni nasljednik kojem je testator barem nesto ostavio, po Justinijanovom
pravu je mogao zahtjevati samo nadopunu do nuznog dijela putem actio ad
supplendam legitimam. Justinijan je odredio da nuzni dio iznosi 1/3 ako je
ostavitelj imao do cetvero djece, odnosno, preko tog broja, polovicu
neoporucnog nasljednog dijela djeteta. Nuznim nasljednicima su smatrani
samo descendenti i ascendenti (ako nije bilo potomaka).
53. Hereditas iacens lezeca ostavina
Ako nisu nasljedjivali sui heredes i robovi, moglo je izmedju delacije i

akvizicije nasljedstva proteci neko vrijeme. Kroz to vrijeme ostavina lezi te
WWW. STUDOMAT.BA
se zove hereditas iacens lezeca ostavina. Kroz to vrijeme ostavinska
imovina smatrala se imovinom bez gospodara (sine domino).
Radi zastite buduceg nasljednika nalazila se ipak u posebnom polozaju.
Na nju se nisu primjenjivala u potpunosti nacela o okupaciji rei nullius, nego

je bila moguca samo usucapio pro heredes.
Taj posebni polozaj ocituje se i u tome sto se ostavina, makar privremeno
bez subjekta mogla povecavati ili smanjivati prirodnim i pravnim putem
(plodovima, zakupninom). To je sve moralo biti sacuvano za buduceg
nasljednika. Po misljenjima nekih pravnika ostavina na neki nacin jos uvijek
predstavlja ostavitelja, ali je postupno izgradjeno shvatanje da prihvat
nasljedstva djeluje unatrag, krenuvsi od trenutka ostaviteljeve smrti.
54. transmisio id adrescendio (transmisija i akrescencija)
Delacijom nastaje pravo pozvanoga da prihvati nasljedstvo. To je pravo

strogo osobno. Ono se zato ne moze ustupiti trecem licu, a po starom pravu
ne moze se prenijeti ni na nasljednika pozvanog. Takav prijenos delacije na
nasljednike pozvanog nije bio po starom civilnom pravu dopusten ni onda
ako je pozvani umro prije nego sto je izvrsio prihvat nasljedstva. Ako bi
civilni zakonski nasljednik propustio do svoje smrti izvrsiti prihvat,
nasljedstvo je postalo vakantno. Po pretorskom pravu se u takvom slucaju
bonorum possessio davala udaljenijim nasljednicima. Ako oporucni
nasljednik ne bi prihvatao nasljedstvo do svoje smrti, a nije imao ni
supstituta, njegov dio bi prirastao ostalim oporucnim nasljednicima, a ako je
on bio jedini oporucni nasljednik, pozivali su se intestantni nasljednici.
Teodozije II odredio je da oporukom pozvani na nasljedstvo, koji umre prije
izjave o prihvatu, prenosi pravo stjecanja i prihvata na svoje descendente.
Justinijan je dozvolio opcenito transmisiju svake (intestantne i oporucne)
WWW. STUDOMAT.BA
delacije nasljedstva koje jos nije prihvaceno, ali samo ako je prvo pozvani
umro u roku od jedne godine do delacije.
Ako bi jedan od vise sunasljednika otpao zato sto do smrti nije prihvatao
nasljedstvo, a pri tome nije doslo do transmisije, ili je otpao zato sto je
odbio prihvatiti nasljedstvo, dio otpalog nasljednika prirastao je dijelovima
ostalih sunasljednika. To je tzv. ius accrescendi.
55. legati (legatum)
Legat (legatum) je odredba posljednje volje kojom ostavitelj naredjuje

nasljedniku (oneratus) da iz imovine stecene nasljedstvom preda trecoj
osobi (honoratus) neko pravo ili neku stvar. Legat je bio priznat po civilnom
pravu. Mora biti naredjen u oporuci svecanim rijecima i zapovjednim
nacinom, odmah nakon imenovanja nasljednika.
Legatar je singularni sukcesor jer dobiva samo tacno odredjeno pojedinacno
pravo ili stvar, za razliku od nasljednika koji je univerzalni sukcesor jer stupa
u ukupnost ostaviteljevih prava i obveza. Da bi se sprijecilo ostavitelja da
veci dio ostavine raspodijeli u obliku legata i time osteti nasljednike,
doneseni su zakonski propisi o ogranicenju legata, poput Lex Falcidia, kojim
je zabranjeno da se legatima oduzme vise od ostavine.
Kod stjecanja legata bitna su dva momenta:
*Dies cedens pada u cas delacije (ostaviteljeve smrti) i tim momentom
legatar stice pravo na sticanje legata.
*Dies veniens pada u cas prihvata nasljedstva i od tada legatar moze vrsiti
sva prava iz stecenog legata.
Vecu prakticnu vaznost u klasicnom pravu su imala dva oblika legata:
*Legatum per vindicationem sa stvarnopravnim ucinkom, to znaci da legatar
vec u momentu delacije postaje vlasnik legirane stvari. Zato moze
nasljednika ili bilo koju trecu osobu kod koje se nalazi legirana stvar odmah
WWW. STUDOMAT.BA
tuziti reivindikacijom i drugim stvarnopravnim tuzbama. Slican ucinak ima i
legatum per praeceptionem.
*Legatum per damnationem ima za posljedicu stvaranje obveznog odnosa
izmedju opterecenog nasljednika (onerata) i legatara (honorata). Buduci da
je ovaj obvezni odnos nastao bez njihove prethodne saglasnosti volja,
svrstan je u kvazikontrakte. U momentu ostaviteljeve smrti legatar stice
pravo da od opterecenog nasljednika trazi ispunjenje legata putem actio ex
testamento. Slican ucinak imao je i legatum sinendi modo.
Postklasicno pravo je izbrisalo razlike izmedju navedenih vrsta legata.
Justinijanovo pravo je stvorilo jedan tip legata koji je s obzirom na sadrzaj
proizvodio realne ili obveznopravne ucinke, a legatar je bio zasticen tuzbom
in rem ili in personam.
56. Fideikomisi (fideicommissum)
Fideikomis (fideicommissum) je neformalna molba koju je ostavitelj

upucivao osobama koje su nesto stekle iz ostavine (fiduciarius) da izvrse
neku imovinsku namjenu u korist treceg (fideicommissarius).
Ispunjenje molbe koja je najcesce upucivana nasljedniku ili legataru, ovisilo
je samo o njihovoj savjesnosti i postenju fides. Tek od razdoblja principata
fideikomisar je mogao sudskim putem zahtjevati ispunjenje ostaviteljeve
molbe. Justinijanovo pravo ih je izjednacilo s legatima i u pogledu ucinka i u
pogledu pravne zastite. Predmet fideikomisa su mogle biti pojedine stvari,
oprost duga, a ponekad i cijela ostavina.
Putem fideikomisarne supstitucije (supstitutio fideicommissaria) bilo je
moguce odrediti supstituta prvoimenovanom fideikomisaru koji je, najcesce
nakon svoje smrti morao ustupiti imovinu drugoimenovanom fideikomisaru
itd Tako je stvoren obiteljski fideikomis. Ni prvi nasljednik ni kasniji
fideikomisari nisu smjeli otudjiti dobivenu imovinu ni u poslovima inter vivos
ni mortis causa. Institut je upotrebljavan u feudalnom pravu.

Rim Druga Parcijala

Загружено:

Сведения о документе

Авторское право

Доступные форматы

Поделиться этим документом

Поделиться или встроить документ

Параметры публикации

Этот документ был вам полезен?

Это неприемлемый материал?

Авторское право:

Доступные форматы

Rim Druga Parcijala

Загружено:

Авторское право:

Доступные форматы

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

subjekti obveznog odnosa (vjerovnik i duznik)

sadrzaj obveznog odnosa (prava vjerovnika i obveze duznika)

Obvezni odnos je uvijek odnos koji djeluje uvijek izmedju stranaka,

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

Protupravni uvjet (condicio conta legem) je uvjet koji je protivan

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

Prema tome postoji li neizvjesnosti oko nastupa zavrsnog roka, dijele se na

Kod computatio civilis u obzir se uzimaju iskljucivo dani kao cjelina, a

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

13. Zakasnjenje duznika i vjerovnika

Zakasnjenje duznika (mora debitoris) postoji kada duznik u vrijeme

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

14. Naknada stete

Ako duznik svojom krivnjom ne izvrsi obecanu cinidbu, obvezan je

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

Krivnja je subjektivni (psihicki) odnos pocinitelja prema pocinjenoj steti.

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

15. Nemarnost (culpa)

Culpa (nemarnost) nehat, postoji kada duznik ne postupa s potrebnom

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

16. Prestanak obveza ipso iure

S obzirom na njihov ucinak nacini prestanka obveza se dijele na one koji su

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

17. Prestanak obveza ope exceptionis

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

Po pretorskom pravu, duznik je imao pravo uloziti prigovor protiv

Novatio (obnova obveze) je ugovor izmedju vjerovnika i duznika kojim se

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

19. Prijeboj (compensatio)

Compensatio (prijeboj) je nacin prestanka obveze medjusobnim

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

Nexum spada u grupu verbalnih kontrakata koji su nastajali izgovaranjem

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

Literarni kontrakt expensilatio je nastajao jednostranim upisom

23. zajam (mutuum)

Zajam (mutuum) je realni jednostrano obvezujuci kontrakt stricti iuris koji je

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

24. ostava (depositum)

Ostava (depositum) je realni nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

25. posudba (commodatum)

Posudba (commodatum) je realni nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

26. fiducia i pignus

Fiducia je formalisticki ugovor starog prava kojim se stjecatelj (fiducijar)

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

Ugovor o zalogu (pignus) je realni nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

27. kupoprodaja (emptio venditio)

Kupoprodaja (emptio venditio) je konsenzualni potpuno dvostrano

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA POMONI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)