P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA II • BROJ 15 MART 2010 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 3 KM

PEJGAMBER
alejhi selam
Šefaat ja Resulallah
Šefaat ja Nebijjallah
Šefaat ja Habiballah

P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA II • BROJ 15
UREDNIK
MART 2010 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 3 KM
Pejgamber, a.s. – vrelo upute i sreće
Rebiu’l-evvel je mjesec kome je pripala čast da se u njemu rodi Alla-
hov Miljenik, sallallahu alejhi ve sellem. Mi u Bosni već tradicionalno
obilježavamo njegovo rođenje. Njemu u čast učimo stihove mevlud-i
šerifa i donosimo na njega salavate. Okupljamo se sa svojim rođacima,
komšijama i prijateljima, iskazujući svoje veselje zbog Muhammedo-
vog, a.s., rođenja. Ebu Musa ez-Zerhuni je sanjao Vjerovjesnika, a.s., i
spomenuo mu ono što ljudi praktikuju od postavljanja sofri povodom

PEJGAMBER mevluda, pa mu je Poslanik, a.s., na snu, odgovorio: “Ko se raduje nama

alejhi selam i mi se radujemo njemu.”

Mnogi ljudi su ga opisali, i mnoge generacije će ga još opisivati, ističući

SEMERK AND njegove vrline. Međutim, najljepši opis dao je njegov Stvoritelj. U Kur’anu
PORODIČNI MAGAZIN za njega, između ostalog, kaže da mu je objavio Knjigu i mudrost i da je
poučen onome što nije znao. Kaže i da ljudi neće biti kažnjeni sve dok
Udruženje SEMERKAND
14. MAJA 92 br. 14
je on, sallallahu alejhi ve sellem, među njima. Zatim kaže da ga je Allah
Ilidža / Sarajevo pomogao kad su ga nevjernici protjerali, da je on uho koje samo dobro
Tel/Fax: +387 33 624 883
. sluša, da mu je teško što vjernici na muke udaraju i da jedva čeka da ljudi
ISSN 1840-0930
krenu pravim putem te da je prema vjernicima blag i milostiv.
Za izdavača
ZLATAN NEZIROVIĆ
Muhammed, a.s., za dostavljanje poslanice ne traži nagradu. On je
iskreni rob koji je noću proputovao iz Mesdžidu’l-harama do Mesdžidu’l-
Glavni i odgovorni urednik
NEDŽAD ĆEMAN aksaa. On je milost svim svjetovima. Džibril mu je dostavio Kur’an na
njegovo srce.
Redakcija
Dr. hfz. DžEMAIL IBRANOVIĆ
Dr. ALMIR FATIĆ Vjerovjesnik, a.s., je vjernicima preči od samih njih, a njegove supruge
Dr. MERIMA ČAMO
MEHMED ĆEMAN su njihove majke. On je divan uzor i pečat svih vjerovjesnika. On poziva
EDIN TOPČIĆ
Allahu s Njegovom dozvolom i on je svjetiljka koja sija.
Tehničko uređenje
MUHAMED MULAOSMANOVIĆ Allah i meleki donose na njega salavate. On traži oprosta za vjernike
Lektor i vjernice. On ne govori po hiru svome, nego je to Objava koja mu se
ALDINA ADEMOVIĆ
dostavlja. Njegovo srce nije poreklo to što je vidjelo, i njegov pogled nije
Distribucija
MIRZA PAŠIĆ skrenuo, niti je prekoračio.
061 803 014

Ahmed Muhammed Mustafa, a.s., je najljepše ćudi. Njegov Gospodar

će mu dati, pa će on zadovoljan biti. Njegova prsa su prostranim učinjena
Cijena:
BiH: 3 KM
i breme koje mu je leđa tištilo je s njega skinuto. Spomen na njega je
Turska: 4 YTL
Hrvatska: 15 Kn visoko uzdignut. Njemu su data mnoga dobra.
Crna Gora: 2 EUR
Srbija:
Europa:
2
3
EUR
EUR
Na nama je da našeg dragog Pejgambera volimo, da se na njeg ugle-
Švajcarska: 4 CHF
USA: 5 USD damo, da čuvamo njegove sunnete, da pijemo s vrela njegove upute kako
Štampa: Bemust, Sarajevo bi pili s njegovog Kevser-vrela, da učimo o njemu svoje porodice te da ga
www.bemust.ba
naše porodice zavole i da zavole njegovu porodicu (ehl-i bejt).
Redakcija zadržava pravo
dorade objavljenih materijala. Ime lijepo, i sam, lijep je Muhammed. Mevlud-i šerif mubarek olsun.
Poslani materijali se ne vraćaju nazad.
Magazin ne preuzima odgovornost
za sadržaj i tačnost objavljenih reklama. urednik@semerkand.com.ba
SADRŽAJ SEMERKANDMART 2010
UVODNA RIJEČ HIZMET
Sejjid Mehmed Sāki Erol
4
TEMA MUHAMMED a.s. - DIVNI UZOR
Dr. Almir Fatić
6
PEJGAMBER a.s. - VRELO UPUTE
Dr. hfz. Džemail Ibranović
12
POVJERENJE (EMANET)
Imam el-Gazali
14
HAJATU´S - SAHABE
16

12
El-Kandehlevi
Pejgamber a.s.
- vrelo upute
VRIJEDNOSTI DŽUME NAMAZA
Sejjid Muhamed Alevi el-Haseni
19
SURA EL-KĀRI‘A
Ibn Adžibe el-Haseni
20
FEJDU´L - KADIR
Allame el-Munavi
22
ALLAHOVA LIJEPA IMENA
Rifet Šahinović
24
MUDROST KADERA
Ali Tantavi
27
HILJADU I JEDNA KAP 28

36
PISMO PRIJATELJU
30
Džennet je pod Imam Rabbani, k.s.

majčinim nogama GOVOR STANJA 32

SKRUŠENI I SKRUŠENE
Emina Ćeman
34
DŽENNET JE POD MAJČINIM NOGAMA
Almedina Tulić
36
KOCKA – PLOD (NE)USPJEHA
Sumedin Kobilica
38
EBU HANIFE 40
ISTANBUL JE OSVOJEN
Mehmed Ćeman
42
MUVEKKITOVE ZANIMLjIVOSTI 46

40 Ebu
Hanife
ZNAČAJ I UPOTREBA BOJE U ISLAMU
Erol Zubčević
MALI GRAD, VELIKI GRAD, GLAVNI GRAD
48
50
Sevret Mehmedćehajić
HAZRETI MERJEMA – ISAOVO ROĐENJE 52
“VEČER KUR’ANA I DŽEMATA”
M. Mešić
54
NAUKA I TEHNIKA
Ismail Nezirović
56
NOĆ U GRADU
Edin Topčić
58
VAREŠ
60
42
Dr. Merima Čamo
Istanbul
je osvojen
UPALA MOKRAĆNOG MJEHURA (CYSTITIS)
Suad Šendelj
62
 Sejjid Mehmed Sāki Erol| UVODNA RIJEČ
Hizmet
je natjecanje u nošenju
zastave dobročinstva
N
aša čista vjera temelji se
na dva svijetla stuba –
imanu i ihsanu. Ihsan je
činjenje dobrih djela i rad hajirli i
korisnih poslova. U islamu korisni
poslovi nisu samo, kao što većina
muslimana misli, obavljanje nama-
za, post, davanje zekata i obavljanje
hadža.
Jedna od veoma važnih zapo-
vijedi našeg uzvišenog Gospodara
odnosi se na naše učenje i pouča-
vanje drugih; podsticanje i upućiva-
nje ljudi na ono što je dobro, lijepo i
ispravno; objašnjavanje i predstav-
ljanje istina islama na jednostavan
i lahak način. Ova dužnost ima po-
sebnu vrijednost i težinu u našem
vremenu.
To je zbog činjenice što se u na-
šem vremenu smanjio broj onih
koji znaju bit, srž i stvarni smisao
vjere islama, s jedne, i što se pove-
ćao broj neznalica koji nisu svjesni
svoga neznanja i nesretnika koji
smišljeno izvrću istine islama,
prikazivajući ih nedostatnim i be-
smislenim, s druge strane. Pored
toga, granice čovjekovih potreba su,
tehničko-tehnološkim razvojem,
znatno povećane. Uz to su otežani
i uvjeti života, mnogo više nego što
se pretpostavlja.
04
Zbog spomenutih i drugih ra-
zloga vjernikove materijalne mo-
gućnosti, snaga i život postali su
nedovoljni za učenje, istraživanje i
usvajanje znanja o islamu, islam-
skim propisima i realnim istinama
(hakikat). Ako na to dodamo i činje-
nicu razvoja i atomiziranja nauke
na mnogobrojne naučne discipline,
sasvim je razumljivo da je sve to
ograničilo vjernikovo istraživanje i
učenje o islamu.
Istina je da su islamske nauke
najčasnije nauke, međutim svaka
od tih nauka zahtijeva temeljno
istraživanje i usavršavanje. Zbog
toga se osjeća potreba za djelima,
savjetima i predavanjima istinskih
učenjaka (alim) u kojima su predo-
čene realnosti vjere (hakikat), ra-
zlučena istina od neistine, ukazano
na prioritete u odnosu na spored-
nosti i slično.
Odgovoriti potrebama ljudi naj-
veća je obaveza učenjaka. Na mje-
stu gdje učenjaci šute ili ne ispu-
njavaju svoju obavezu, neznalice i
nesretnici koji se svjesno bore pro-
tiv islama budu ohrabreni i počinju
podizati svoj glas. Neznalice koje se
prikazuju svijetu kao učenjaci od
pravoga puta odvraćaju ljude koji
čistoga srca traže istinu i vode ih
u zabludu.
Uvijek su postojale velike sku-
pine ljudi koji su tragali za istinom
i slušali svakoga ko se predstavlja
učenim. Takvih je mnogo i danas,
pa, možda i mnogo više nego ra-
nije. Zato je velika odgovornost, ali
i grijeh, prepustiti dobronamjerne
ljude neznalicama i zlonamjernim
smutljivcima.
Dvije osobenosti islamskog po-
imanja života i pogleda na svijet
dominiraju u odnosu na ostale.
Prvo, služenje čovjeku (hizmet)
islam postavlja kao princip vjere,
i drugo, islam se obraća cijelom
čovječanstvu. Budući da je uzviše-
ni Gospodar odabrao čovjeka
među ostalim stvorenjima,
učinio ga najčasnijim stvo-
renjem i podredio mu sve
stvoreno u službi, u tom
slučaju svaka stvar i
svaki hizmet trebaju
biti zbog čovjeka –
cijelog čovječan-
stva.
Vjerovje-
snici su sav
trud uložili u
čovjekov po-
pravak, nad-
gradnju i sreću. Njihov trud i hizmet
bili su zbog cijelog čovječanstva.
To je zbog činjenice što je uzvišeni
Allah Gospodar svih svjetova, islam
– vjera cijelog čovječanstva i naš
plemeniti Poslanik, s.a.v.s. – milost
svjetovima. Prema tome, musli-
man je dužan činiti hizmet cijelom
čovječanstvu.
Hizmet, prije svega drugog, mora
biti usmjeren prema čovjeku. Hiz-
met i poimanje kojim se zapostav-
lja čovjek neće biti od koristi ono-
me ko ga čini, niti drugim ljudima.
Čovjekovo stanje treba popraviti,
čovjeka treba učiniti sretnim.
Kada se razmotri čovjekov po-
ložaj na ovome svijetu, primjećuje-
mo njegovu relaciju i odnos prema
Stvoritelju i njegov odnos prema
ljudima. Ponos svijeta, naš pleme-
niti Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Najbo-
lji među ljudima je onaj ko najviše
koristi ljudima.”
Ako pođemo od te činjenice,
vjernik (mu’min) s jedne strane
izvršava svoje dužnosti, a s druge
strane nastoji da istinske ljepote,
koje lično doživljava, podijeli i s
drugim ljudima, ne misleći samo
na sebe. Jer, uzvišeni Allah kaže: “I
neka među vama bude
skupina onih
koji će na
dobro
pozivati i tražiti da se čini dobro,
a od zla odvraćati – oni će šta žele
postići.” (Ali Imran, 104)
Prema tome, Allahovi prijatelji
koji su upotpunili duhovni odgoj i
cijeli život posvetili hizmetu ljudi-
ma, kao nasljednici vjerovjesnikā,
zauzimaju prvo mjesto među uče-
njacima. Naši velikani su kazali da
istinski hizmet ljudima mogu činiti
samo oni koji su se oslobodili duše
koja je sklona zlu (nefs-i emmara).
Kažemo da je hizmet osnova
svega, ali pod uvjetom da bude u
granicama koje je odredio naš uzvi-
šeni Gospodar i na način kojim je
On uzvišeni zadovoljan. To je zbog
činjenice što je On čovjekov Stvori-
telj i što je jasno definisao šta, kako
i koliko mu je nešto potrebno. Svaki
oblik hizmeta kojim On nije zado-
voljan ne predstavlja hizmet čovje-
čanstvu, nego hezimet (“njegovo
uništenje”).
Islamsko vjerovanje će trajati
sve do Sudnjega dana, bez obzira
na uvjete i stanja u kojima će se
naći čovječanstvo. To je zbog činje-
nice da je Allah uzvišeni zaštitnik
Svoje vjere, islama. To što su neki
ljudi počašćeni ovom uzvišenom
vjerom donosi spas njima sami-
ma, ali i zajednicama u kojima žive.
Uzvišeni Gospodar njih voli, a i oni
Njega vole.
Evo, i ovaj naš časopis, čiji
osnovni princip rada gla-
si: “Hizmet stvorenji-
ma je hizmet Stvo-
ritelju!”, pa makar i
u maloj mje-
ri, više od
godinu
dana je
zajed-
no s
vama. Uz trud koji smo uložili do-
sada nastojat ćemo da ovaj hizmet
bude još bolji, ljepši i napredniji.
Jedna od dužnosti koja zauzima
prvo mjesto u karavani ovog hiz-
meta jeste hizmet Allahovim ro-
bovima, uz nadu da će oni zavoljeti
svoga Gospodara i da će On uzvi-
šeni biti zadovoljan njima.
Od prvog broja našeg časopisa
Semerkand svakoga mjeseca smo
se susretali u poglavlju “Uvodna
riječ”. U narednom periodu u tom
poglavlju ćete imati priliku susresti
nekog drugog ko je od ljudi pera,
ali će naše srce i dalje biti zajedno
s vama.
Hvala Allahu, Gospodaru svih
svjetova, koji nam je omogućio da
uspješno slijedimo Njegovu zapo-
vijed: “Povjerljive stvari dajte oni-
ma koji su ih dostojni!” Naime, od
sljedećeg mjeseca ove stranice će
preuzeti neko u čije pisanje imamo
puno povjerenje.
Mi znamo da su ovaj mubarek
hizmet svi koji učestvuju u njemu
prihvatili kao natjecanje u nošenju
zastave dobročinstva i da će ga no-
siti onako kako dolikuje njegovom
ugledu. I znam da će ga nositi još
ljepše i dalje.
Ja ću nastaviti s hizmetom ko-
jeg sam i do sada činio, a u duhu
hizmeta koji predstavlja i afirmira
časopis Semerkand. Ako moj do-
prinos na tom putu bude koliko
je samo jedna zera, smatrat ću to
najvećom čašću.
S ljubavlju, poštovanjem i naj-
srdačnijim muhabetom ostavljam
vas u emanet Allahu uzvišenom!
05
06
07
 dr. Almir Fatić | TEMA

Muhammed,
a.s. - divni uzor
“Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor (usvetun haseneh) za onoga
koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha
spominje.”
(el-Ahzab, 21)

O
d Malika ibn Enesa – Allah mu se smilovao –
prenosi se da je do njega doprlo da je Allahov
Poslanik, s.a.v.s., rekao:
“Ja vam ostavljam dvije stvari. Ako ih se budete
čvrsto držali, nećete zalutati – Allahov Kitab i sunnet
Njegovoga Vjerovjesnika.” (Muvetta’, 702)
Vrijeme u kojem živimo obilježeno je, između osta-
log, snažnom promocijom najrazličitijih vrsta “uzora”
ili “idola” u javnom, a posebno u medijskom prostoru.
Na TV-ekranima, radio-frekvencijama, stranicama
novina i časopisa, internet-portalima te u reklamnoj i
marketinškoj produkciji promoviraju se poznate osobe
ili ličnosti čiji se uspjeh ili slava želi predstaviti kao
uzor ili model ostalim ljudima, pogotovo mlađim ge-
neracijama. U tome, u principu, ne bi trebalo biti ništa
sporno, jer uspjeh drugih ljudi može poslužiti kao bitan
poticajni faktor za naš vlastiti napor i put do uspjeha
i sreće u životu, porodici, poslu, nauci i drugome. No,
poražavajuća je činjenica da se veoma rijetko radi o
promociji istinskih i trajnih vrijednosti, to jest o ljudima
ili ličnostima koji su svijet zadužili svojim poslanjem,
idejama, djelima, otkrićima, izumima i slično te koje
vrijedi upoznati i znati, kako zbog njihove veličine tako i
zbog motivirajućih elemenata koje takve osobe poten-
cijalno mogu razbuditi u ljudskoj duši i mašti. Nažalost,
ovakve ličnosti i istinske veličine u javnom prostoru
zasjenjene su agresivnom promocijom ličnosti iz svi-
jeta filma, glume, zabave, sporta ili show-biznisa koje
se žele predstaviti kao uzori ili modeli milionima ljudi,
pogotovo mladim ljudima koji u godinama rane mlado-
sti obično traže neki uzor ili identifikaciju s poznatom,
uspješnom ili renomiranom ličnošću iz određene obla-
sti ljudske djelatnosti ili vještine. Zapravo, u čovjeku
postoji iskonska potreba za identifikacijom s nekim
uzorom kojeg će slijediti ili primjerom za kojim će se
povoditi. Ovoj iskonskoj ili prirodnoj potrebi čovjeka
islam ne oduzima legitimitet niti je nastoji likvidirati
iz ljudske prirode, ali je usmjerava i zadovoljava na
ispravan, prirodan i dostojanstven način, način koji
čuva ljudski dignitet i integritet. Ovim tekstom pokušat
ćemo, u vidu komentara navedenog ajeta, odgovoriti
na pitanje kako Kur’an govori o uzorima i ko su, zapra-
vo, istinski uzori koji zaslužuju da se uzmu za primjer
u najširem smislu te riječi.
Allahovi Poslanici
kao uzori ili modeli
Riječ usvetun, koju prevodimo kao “uzor” ili, pak,
modernim rječnikom kazano: “model identifikacije”,
spominje se na tri mjesta u Kur’anu: jedanput u suri
el-Ahzab (21) i dva puta u el-Mumtehane. U suri el-
Mumtehane Uzvišeni kaže: “Divan uzor (usvetun ha-
seneh) za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada
su narodu svome rekli: ‘Mi s vama nemamo ništa, a
ni s onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate; mi vas

08
se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas
ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vje-
rovali!’ – ali nisu riječi Ibrahimove ocu svome: ‘Ja ću se
moliti da ti oprosti, ali te ne mogu od Allaha odbraniti.’
Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo
i Tebi ćemo se vratiti. Ne dopusti, Gospodaru naš, da
nas nevjernicima staviš u iskušenje i oprosti nam,
Gospodaru naš! Ti si, zaista, Silni i Mudri.”
“Oni su vama divan uzor (usvetun haseneh) – onima
koji žele Allaha i onaj svijet. A onaj koji leđa okrene –
pa, Allah, zaista, nije ni o kome ovisan i On je jedini
hvale dostojan!”
Ovim ajetima Uzvišeni nas podučava da kao divne
uzore uzmemo Ibrahima, a.s., i njegove sljedbenike
zato što su oni istinski željeli, odnosno vjerovali i obo-
žavali uzvišenog Allaha i pripremali se za Onaj svijet.
Sasvim je očekivano, plemenito i časno da musliman za
uzora uzme jednog od Allahovih poslanika ili Njegovih
iskrenih robova. Zašto? Zato što njih uzvišeni Allah u
Kur’anu opisuje najljepšim svojstvima i najplemeni-
tijim vrlinama, vrlinama kojima nastoji da se ukrasi
svaki iskreni musliman. Kada je riječ o Ibrahimu, a.s.,
Uzvišeni ga opisuje, naprimjer, sljedećim svojstvima:
“Ibrahim je zaista bio dobrodušan (halim), sažaljiv (ev-
vah) i odan (munib)” (Hud, 75) ili: “Ibrahim je bio primjer
čestitosti (ummeten) pokoran Allahu (kaniten), pravi
vjernik (hanif), nije druge smatrao Allahu ravnim” (en-
Nahl, 120). Zar svaki istinski vjernik ne želi da postigne
navedena svojstva identificirajući se s onim koga je
uzvišeni Allah “uzeo za prijatelja” (en-Nisa’, 125)!?
“Vi u Allahovom
Poslaniku imate divan
uzor (usvetun haseneh)”
Ovaj ajet je, kako veli mufessir Ibn Kesir, temelj u
ugledanju na Resulullaha, s.a.v.s., u njegovom govoru,
postupcima i stanjima. Zbog toga je uzvišeni Allah
naredio ljudima da se na dan Bitke protiv saveznika
ugledaju na Vjerovjesnika – neka je na njega salavat i
selam do Sudnjega dana – u strpljivosti, borbi, ustraj-
nosti i očekivanju olakšanja od Silnog i Svemogućeg.
(Tefsiru’l-Kur’ani’l-‘azim, III, 626) Ovim ajetom, kada je
riječ o njegovoj kontekstualnoj poziciji, pravi se distink-
cija između licemjera “bolesnih srca”, koji se spominju
prije ovoga ajeta, i iskrenih vjernika o kojima se govori
poslije ovog ajeta.
Muhammed, s.a.v.s., kao posljednji vjerovjesnik i
“pečat vjerovjesništva” (hatemu’n-nebijjin) objedinjuje
u sebi vrline ili karakterne osobine svih prethodnih
poslanika i vjerovjesnika. Dakle, on kao čovjek i po-
slanik u sebi sublimira najsavršenije moralne osobine
najplemenitijih i najčasnijih ljudi koji su ikada hodili
ovozemaljskim tlom – Allahovim poslanicima i vje-
rovjesnicima, neka je na njih Allahov mir i spas, kao
“učiteljima čovječanstva” (M. ‘Abduhu). Zato se ona
pohvalna svojstva koja Kur’an pripisuje drugim vje-
rovjesnicima eo ipso odnose i na Resulullaha, s.a.v.s.,
jer on je “na najvišem stepenu ahlaka” (el-Kalem, 4).
I sam Vjerovjesnik, s.a.v.s., cilj svoga vjerovjesništa i
poslanja izrazio je svojim poznatim hadisom: “Poslan
sam da upotpunim lijep ahlak!” (Muvetta’ Imam-i Ma-
lika, 705) Otuda, kur’anskim nazivom za Muhammeda,
a.s., usvetun haseneh, kao da se sukusiraju ili sažimaju
sve njegove ljudske, moralne ili duhovne kvalitete o
kojima Kur’an govori na mnogim svojim stranicama.
Kur’an o uzoritosti
Allahova Poslanika,
s.a.v.s.
Ovdje ćemo izdvojiti nekoliko širih kur’anskih kon-
statacija o Muhammedu, s.a.v.s., i njegovom uzornom
životu, radu i djelovanju, a koje vjernicima služe kao
trajne smjernice po kojima oni saobražavaju svoje
vlastite živote (ovu ideju sadrži sama kur’anska riječ
usvetun u svom etimološkom značenju):
1. Sabur, namaz i tespih – “Zato otrpi njihove riječi
i obavljaj namaz, hvaleći Gospodara svoga, prije
izlaska Sunca i prije zalaska njegova, i obavljaj
ga u noćnim časovima, i na krajevima dana – da
bi bio zadovoljan.” (Ta Ha, 130)
2. Noćni namaz – “Gospodar tvoj sigurno zna da
ti u namazu provodiš manje od dvije trećine
noći, polovinu njezinu ili trećinu njezinu.” (el-
Muzzemmil, 20)
3. Skrušenost u namazu i svim ibadetima – “Ne
izgovaraj na sav glas Kur’an kad namaz obav-
ljaš, a i ne prigušuj ga. Traži sredinu između
toga.” (el-Isra’, 110)
4. Blagost i milostivost prema vjernicima – “Došao
vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što
ćete na muke udariti i jedva čeka da pravim pu-
tem pođete, a prema vjernicima je blag (re’ufun)
i milostiv (rahim)” (el-Bekare, 128); “(...) a prema
vjernicima blag budi!” (el-Hidžr, 88)
09
 5. Najviši stepen ahlaka – “(...) jer ti si, zaista, na hovim imenom obavezali i ne kršite zakletve
najvišem stepenu ahlaka (hulukin ‘azim).” (el- kad ste ih tvrdo dali, a Allaha kao jamca sebi
Kalem, 4); “Ti lijepim zlo uzvrati, Mi dobro zna- uzeli, jer Allah zna ono što radite” (en-Nahl,
mo šta oni iznose.” (el-Mu’minun, 96) 91); “A od imetka siročeta – što dalje! Osim ako
6. Blagost, praštanje, dogovaranje, tevekkul – želite da ga unaprijedite, sve dok ne postane
“Samo Allahovom milošću ti si blag prema punoljetno. I ispunjavajte obavezu, jer će se
njima. A da si osoran i grub, razbježali bi se iz za obavezu, zaista, odgovarati!” (el-Isra’, 34);
tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude “Ugovore zaključene s mnogobošcim, koje oni
oprošteno, i dogovaraj se s njma. A kada se od- nisu ni u čemu povrijedili niti su ikoga protiv vas
lučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista pomagali, ispunite do ugovorenog roka. Allah
voli one koji se uzdaju u Njega.” (Alu ’Imran, 159) zaista voli pobožne.” (et-Tevbe, 4)
7. Poslušnost Gospodaru i bojazan od Njegove Ovo su jasni ajeti i istinite riječi svemogućeg Gos-
kazne – “Reci: ‘Ako ne budem poslušan svo- podara o vrlinama Njegova Poslanika, s.a.v.s., i “div-
me Gospodaru, ja se plašim patnje na Velikom nom uzoru” onima koji ga slijede – “A čije su riječi od
danu” (el-En‘am, 15); “Ja slijedim samo ono što Allahovih riječi istinitije?” (en-Nisa’, 87) Zar onaj ko je
mi se objavljuje, ja se bojim – ako budem nepo- opisan ovakvim pohvalnim vrlinama ne zaslužuje da
slušan svome Gospodaru – patnje na Velikom bude usvetun haseneh ili model identifikacije za sve
danu.” (Junus, 15) istinske vjernike do Sudnjega dana!? Zar svaki vjernik
ne želi da u što većoj mjeri usvoji ove vrline u svom
8. Skromnost – “Reci: ‘Ja vam ne kažem: ‘U mene
životu!?
su Allahove riznice’, niti: ‘Meni je poznat nevid-
ljivi svijet’, niti vam kažem: ‘Ja sam melek’ – ja
slijedim samo ono što mi se objavljuje.’ Reci: Sunnet kao stil života
‘Zar su isto slijepac i onaj koji vidi? Zašto ne
O Resulullahovom, s.a.v.s., životu, dakle, istinito
razmislite?’” (el-En‘am, 15); “Reci: ‘Hvaljen neka
svjedočanstvo pruža Kur’an. Njegov časni život i uzo-
je Gospodar moj! – zar ja nisam samo čovjek,
riti primjer mi muslimani imamo u cijelosti sačuvan,
poslanik?’” (el-Isra’, 93); “Ja vam ne kažem: ‘U
zahvaljujući, prije svega, ogromnim naporima musli-
mene su Allahove riznice’ – niti: ‘Meni je pozna-
manskih naučnika iz prvih stoljeća islama kojima tre-
ta budućnost’ – niti kažem: ‘Ja sam melek’ – a
bamo biti, i jesmo, beskrajno zahvalni. Takvi su Buhari,
ne govorim ni o onima koje vaše oči s prezirom
Muslim, Tirmizi i drugi,. Njihovim mubarek djelima se i
gledaju: ‘Allah im nikakvo dobro neće dati’ – ta
Allah dobro zna šta je u dušama njihovim – jer mi danas koristimo. Zapravo, jedino mi muslimani kao
bih se tada ogriješio.” (Hud, 31)
9. Kultura ponašanja prema nemuslimanima –
“Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zašti-
tu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi,
a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za
njega. To zato što oni pripadaju narodu koji ne
zna.” (et-Tevbe, 6)
10. Dobročinstvo prema sužnjima – “Vjerovjesniče,
reci sužnjima koji se nalaze u rukama vašim:
‘Ako Allah zna da u srcima vašim ima bilo šta
dobro, dat će vam bolje od onoga što vam je
uzeto i oprostit će va.’ A Allah prašta i milostiv
je” (el-Enfal, 70); “(...) i hranu su davali – mada
su je i sami željeli – siromahu, i siročetu, i su-
žnju.” (el-Insan, 8)
11. Ispunjavanje obaveza i poštivanje ugovora –
“Vjernici, ispunjavajte obaveze!” (el-Ma’ide,
1); “I ispunjavajte obaveze na koje ste se Alla-

10
Ummet baštinimo sunnet jednog Allahovog poslanika
zapisan do u najsitnije detalje. Život Muhammeda,
s.a.v.s., potpuno je “otvoren” za svakog muslimana,
ali i sve druge ljude. U njemu nema ništa skriveno, pa
i pojedinosti iz njegovog privatnog ili intimnog života,
za razliku naprimjer od drugih historijskih ličnosti o
čijem se privatnom životu zna malo ili nimalo.
Život Muhammeda, s.a.v.s., je drugi temelj isla-
ma bez koga nema njegove zgrade kao ni potpunog
i ispravnog razumijevanja Kur’ana i života općenito.
Sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ustvari, jeste vid
Objave, jer: “On ne govori po hiru svome.” (en-Nedžm,
3) Ebu Davud prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s.,
rekao: “Dat mi je Kur’an i nešto slilčno njemu (to jest
sunnet).”
U Kur’anu se uz pokornost uzvišenom Allahu
odmah spominje i pokornost Njegovom Poslaniku,
naprimjer: “Vjernici, pokoravajte se Allahu i Njegovu
Poslaniku, i ne napuštajte ga” (el-Enfal, 20) – prema
mišljenju komentatora Kur’ana pod zapoviješću: “i ne
napuštajte ga” misli se: ne napuštajte njegov sunnet.
Ili naprimjer: “Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite. I
vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti’” (Alu ’Imran,
31); “Onoga ko se pokorava Allahu i Poslaniku Njego-
vu – On će uvesti u dženetske bašče” (en-Nisa’, 13);
“Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Alla-
hu.” (en-Nisa’, 80) Na osnovi ovih ajeta, kao i mnogih
drugih: “(...) za onoga koji se nada Allahovoj milosti i
nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje”
(el-Ahzab, 21) – možemo zaključiti da se onaj koji slijedi
sunnet Muhammeda, s.a.v.s., može nadati Allahovoj
milosti i nagradi na Ahiretu, i takav će se često sjećati
uzvišenog Allaha. Ukratko rečeno, sunnet tada postaje
stil njegova života (style of life), što i jeste životni cilj i
težnja svakog vjernika.
Upoznajmo živog
našeg Resula, s.a.v.s.!
Posljednjih godina na bosanskome jeziku, hvala
Allahu dž.š., pojavilo se nekoliko što cjelovitih što par-
cijalnih prijevoda zbirki hadisa iz reda najautentičnijih
hadiskih zbirki, kao i veoma vrijednih biografija Muha-
mmeda, s.a.v.s. Ovo je radosna činjenica, ali i činjenica
koja obavezuje. Naime, sada smo u prilici upoznati se
šire i dublje sa životom našega Resulullaha, s.a.v.s.,
sagledati njegov svestrani život i njegovu živu mudrost
pretočenu u praksu i mnogobrojne konkretne životne
situacije. To sve u cilju kako bismo, upoznavajući se s
mudrošću i životnom praksom Allahovog Poslanika,
s.a.v.s., sebe i svoj život što više saobrazili s njegovim
životom. Tako se oživljava sunnet i tako se voli Allahov
Poslanik, s.a.v.s! Od Enesa ibn Malika, r.a., prenosi
se da je pripovjedio: “Rekao mi je Allahov Poslanik,
s.a.v.s.: ‘Sinko moj, ako ikako možeš, gledaj da u tvome
srcu ne bude mržnje ni ljutnje ni prema kome!’ I još
mi je rekao: ‘Sinko moj, i to je moj sunnet (to jest da
ne mrziš nikoga), pa ko god oživi moj sunnet, on me
voli. A ko god me voli, bit će sa mnom u džennetu.’”
(Tirmizi, 2678)
Slijedimo li
Resulullaha, s.a.v.s?
Na kraju ovoga teksta, samo po sebi se nameće
važno pitanje: Slijedimo li sunnet Muhammeda, s.a.v.s?
Ovo je pitanje na koje svaki musliman odgovara cijeli
svoj život i na njega odgovara, zapravo, svojim živo-
tom. Dakle, umjesto jezikom ili riječima, na ovo pitanje
najispravnije se odgovara – djelima!
Sunnet je dio naše vjere i njegova važnost, prema
tome, nikada ne prestaje. U vremenu u kojem mi živi-
mo sunnet je uistinu svjetiljka koja nam sija u svijetu
prepunom mraka i kušnji s kojima se svakodnevno
suočavamo. Bez sunneta, doista, mi se ne bismo snašli
u ovom varljivom svijetu, ne bismo sačuvali svoju vjeru
i ne bismo sebe i svoje porodice izveli na pravi put! U
jednom hadisu stoji: “Ko god se bude pridržavao moga
sunneta kada se budu raširile perverzije u mome Um-
metu, on će imati nagradu šehida!” (Tergib, 80/1)
11
 dr.hfz.Džemail Ibranović

Pejgamber a.s.
vrelo upute
“Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada
Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.”
(el-Ahzab, 21)

K
roz mnogobrojna kazivanja o Allahovom Po- zvoljen mi je ratni plijen (koji ranijim poslanicima nije
slaniku, s.a.v.s., znamo da je, pored toga što bio dozvoljen); zemlja je učinjena čistom i džamijom
su ga ljudi mnogo poštovali, za njim plakao i mome ummetu (sljedbenici ranijih poslanika su mo-
panj od palme, potom su mu se deve žalile jer su ih gli obavljati molitvu samo u bogomoljama); poslan
beduini pretovarali teretom, kamenje mu je nazivalo sam kao Poslanik svim stvorenjima (raniji poslanici
selam i slično. Dakle, bio je poštovan od svih svjetova. su dolazili isključivo svom narodu); mojim dolaskom
Međutim, ovdje ćemo navesti njegove riječi, ono što je je završeno poslanstvo.”
on, s.a.v.s., rekao o sebi. Nekoliko ashaba je upitalo: U odnosu na ovaj prolazni svijet, počasti koje će
“Božiji Poslaniče, obavijesti nas o sebi, a on je rekao: pripasti posljednjem Allahovom Poslaniku, a.s., na bu-
‘Dobro, reći ću vam. Ja pozivam onome čemu je pozi- dućem svijetu tek slijede. On, s.a.v.s., kaže: “Ja sam
vao Ibrahim, a.s. Moj dolazak je nagovijestio Isaa, a.s. Allahov miljenik, to nije hvala; ja ću nositi počasni bar-
Moja majka je vidjela u momentu kada me je zanijela jak na Sudnjem danu, iza mene će stajati Adem, a.s., i
kako iz nje zasija svjetlo koje je osvijetlilo dvorac u svi ostali poslanici, nije hvala; ja ću biti prvi zagovornik
Šamu. Odgojen sam i dojen u plemenu Sad ibn Bekr. i prvi čiji će zagovor biti uvažen, nije hvala. Ja ću prvi
Dok sam jednog dana, sa svojim bratom po mlijeku, prihvatiti halku na dženetskim vratima koja će mi biti
iza kuće u kojoj smo stanovali čuvao ovce, došla su otvorena, a prvi ću ući u džennet, a sa mnom će biti i
mi dva čovjeka u bijeloj odjeći noseći zlatnu posudu siromasi mog ummeta, nije hvala. Ja ću imati najveću
napunjenu snijegom. Zatim su me uzeli, rasporili moj počast koju niko od onih koji su živjeli prije mene ili
stomak i izvadili mi srce. Potom su mi srce rasporili i poslije mene neće dostići, nije hvala.”
iz njega izvadili komadić crne usirene krvi, a zatim ga
ispirali tim snijegom dok ga nisu u potpunosti očistili.
Tada reče jedan od njih ovom drugom: ‘Izmjeri ga s
desetericom od njegova ummeta’, pa me je izmjerio
i ja sam pretegao na vagi. Potom mu je onaj naredio
da me izvaga s hiljadom mojih sljedbenika, pa sam i
njih pretegao na vagi. Zatim mu je rekao: ‘Dosta je,
ostavi ga. Kada bi ga stavio na jedan tas vage, a na
drugi njegov ummet, on bi pretegao.’”
O svojim odlikama, osobinama koje ga krase nad
ostalim Božijim poslanicima, Muhammed, a.s., izme-
đu ostalog kaže: “Sa šest stvari sam odlikovan nad
ostalim Božijim poslanicima – dat mi je univerzalan i
jezgrovit govor; pobjeđivao sam pomoću straha; do-

12
 Ebu Hurejre, r.a., pripovijeda da je Allahov Posla-
nik, s.a.v.s., rekao: “Svaki poslanik je imao primljenu
dovu na ovome svijetu, ali sam ja dovu ostavio kao
šefa‘at za moj ummet na Sudnjem danu.” Abdullah
ibn Abbas, r.a., komentirajući ajet: “A Gospodar tvoj
će tebi sigurno dati, pa ćeš zadovoljan biti!” (ed-Duha,
5) kaže:“Poslanikovo zadovoljstvo je da cijeli njegov
ummet uđe u džennet.”
Milost svjetovima
Hazreti Aiša pripovijeda: “Jedanput sam upitala
Božijeg Poslanika da li je ikada došao u teže stanje
i mučniju situaciju od one u kojoj se nalazio u Bici na
Uhudu (kad je sam Muhammed, a.s., bio ranjen u lice).
Božiji Poslanik reče: “Mnogo sam pretrpio i podnio od
tvoga naroda, ali najteže što sam ikad pretrpio to je
ono što mi se dogodilo na dan Akabe. Ja sam se tad
predstavio Ibni Abdi Jalejlu u Taifu i pozvao ih u islam,
ali su me odbili i nije mi se niko odazvao. Vratio sam se
zabrinut, ožalošćen i oborene glave, pa, došavši sebi,
malo sam se pribrao tek kad sam stigao do Karnisa-
leba. Tu sam digao glavu i vidio sam da me je zasjenio
jedan oblak. Pogledao sam u oblak i u njemu sam
opazio Džebraila. On me je zovnuo i rekao mi: ‘Bog je
čuo što ti je rekao tvoj narod i kako su te odbili. Poslao
ti je Meleka planina.’ Ovaj melek nazvao mi je selam, a
zatim mi je rekao: ‘Muhammede, Svevišnji je čuo riječi
tvoga naroda izgovorene tebi, ja sam Melek planina,
poslao me je tebi Gospodar da ti budem na usluzi.
Zapovijedaj šta želiš! Ako hoćeš, ja ću da sklopim dva
suprotna brda (Ahšebejn) nad njima.’ Božiji Poslanik je
odgovorio: ‘Moja je želja da oni izrode potomke koji će
obožavati samo jednog jedinog Boga, ne pridružujući
Mu nikakva druga božanstva.’”
Iskazivanje počasti
spram Poslanika, a.s.
Allah uzvišeni kaže: “Zaista Allah i Njegovi meleki
donose salavat na Vjerovjesnika! Vjernici, donosite i
vi salavat na njega i šaljite mu selam!” (el-Ahzab, 56)
Allah uzvišeni kaže i ovo: “Vjerovjesnik treba da bude
preči vjernicima nego oni sami sebi.”
Nakon svih počasti koje smo naveli spram posljed-
njeg Allahovog Poslanika, a.s., ovdje ćemo ukazati i na
našu obavezu iskazivanja počasti spram njega.
Enes ibn Malik pripovijeda da je Allahov Poslanik,
s.a.v.s., rekao: “Niko od vas neće biti potpunog vjerova-
nja sve dok mu ja ne budem draži od roditelja, djeteta
i svih ljudi.” U tom kontekstu hazreti Omer je rekao:
“Tako mi Allaha, ti si mi, Poslaniče, draži od svakog
osim od mene samog.” Tada mu Poslanik reče: “Ne,
Omere, tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, tvoje
vjerovanje nije potpuno sve dok ti ja ne budem draži i
od tebe samog.” Omer reče: “E sad si mi, tako mi Allaha,
draži i od mene samog.” Poslanik, a.s., odgovori: “Sad
ti je, Omere, vjerovanje potpuno.”
Za sve ono što je Muhammed, a.s., učinio za svoj
ummet zaslužuje da ga volimo, poštujemo i uvaža-
vamo više od bilo čega drugoga. Na ovo nam ukazuje
i kur’anski ajet u kojem Allah, dž.š., kaže: “Zato će oni
koji u njega budu vjerovali, koji ga budu podržavali
i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – biti
spašeni.” (el-Ea‘raf, 157)
Kako su ashabi voljeli i poštivali Muhammeda, a.s.,
pokazat će nam sljedeći primjeri.
Urve ibn Mesud es-Sekafi, r.a., je došao kao izasla-
nik pa je, opisujući odnos ashaba prema Allahovom
Poslaniku, a.s., između ostalog, rekao i ovo: “Narode
moj, tako mi Allaha, išao sam kao izaslanik mnogim
vladarima, išao sam Kajseru, Kisri i Nedžašiji. Tako mi
Allaha, nisam vidio nijednog vladara da ga sljedbenici
poštuju i uvažavaju kao što ashabi poštuju Muham-
meda, a.s. Kada progovori, oni pomno slušaju; kada
im šta naredi, odmah ga poslušaju; kada u njegovom
prisustvu govore, spuste glas i nikako ga dugo ne mogu
u lice gledati iz poštovanja prema njemu.
Muhammed ibn Sirin, r.a., prenosi da je Enes ibn
Malik, r.a., rekao: “Kada je Allahov Poslanik, a.s.,
obrijao glavu nakon obavljenog hadždža, ljudi su
razdijelili njegovu kosu, pa je i Ebu Talha uzeo dio.”
Ibn Sirin kaže: “Kada bih imao jednu dlaku njegovu, bilo
bi mi draže od cijeloga dunjaluka i svega na njemu.”
13
 Imam el-Gazali | MUKAŠEFETU’L-KULUB
Povjerenje
(emanet)
U
zvišeni Allah kaže: “Mi smo nebesima, Ze-
mlji i planinama ponudili emanet, pa su se
ustegli i pobojali da ga ponesu (...)” (el-Ahzab,
72) – prepali su se da neće emanet ispuniti pa tako
zaraditi kaznu ili su se prepali da bi mogli vjerolomni
postati (to jest izigrati povjerenje). Emanet u ovom
ajetu označava pokornost prema Allahu (et-tâat)
i izvršavanje strogih obaveza (farz) za koje se vežu
nagrade odnosno kazne. El-Kurtubi veli: “Ispravno je
mišljenje da emanet obuhvata sve vjerske obaveze.”
Ovo je i mišljenje većine učenjaka, mada su oni dali i
pojedinačna, jednoznačna tumačenja emaneta (a koja
potpadaju pod vjerske obaveze).
Tako Ibn Mesud, r.a., smatra da emanet prvenstve-
no podrazumijeva očuvanje povjerenih stvari (vedâi’).
Od njega se također prenosi i da je rekao kako se ema-
net odnosi na sve farzove, a pogotovo na one koji su
vezani za imetak. Edu Derda, r.a, je rekao: “Kupanje
poslije džunupluka je emanet.” Ibn Omer, r.a., je opet
ispričao: “Prvo što je Allah od insana stvorio jeste nje-
gov spolni organ. Poslije stvaranja insana obratio mu
se riječima: ‘Ovo je emanet koji ti dajem, pa koristi ga
samo na dozvoljen način. Ako ga sačuvaš, i Ja ću tebe
sačuvati!’” Tako da je spolni organ emanet, i uho je
emanet, i oko je emanet, i jezik je emanet, i stomak je
emanet, i ruke i noge su emanet, a nema imana onaj
ko nema emaneta!
Adem, a.s., i emanet
Hasan el-Basri je rekao: “Kada je emanet bio ponu-
đen nebesima, Zemlji i planinama, one su se zatresle.
Allah im je tada rekao: ‘Ako budete postupale dobro,
nagradit ću vas; a ako budete postupale loše, kaznit ću
vas!’ ‘Ne’, odgovorile su.” A Mudžahid dodaje: “Pošto je
14
Allah stvorio Adema, a.s., ponudio mu je emanet i rekao
mu isto što je rekao i nebesima, Zemlji i planinama, pa
je Adem, a.s., odgovorio: ‘Ponijet ću ga!’” Očigledno je
da je ponuda emaneta nebesima, Zemlji i planinama
bila na način izbora, a ne na način prisiljavanja. Jer,
da su na emanet bile prisiljene, ne bi ga mogle odbiti.
El-Kaffal i još neki učenjaci vele: “Punuda emaneta u
ovom ajetu je ustvari metaforično navođenje primjera.
Kao da se hoće reći da bi i nebesima i Zemlji i planina-
ma, i pored tolike svoje ogromnosti, bilo teško pruzeti
i ponijeti sve šerijatske obaveze sa svim onim što one
donose od nagrade i kazne.” Zaduženje šerijatom (te-
klif) je vrlo ozbiljna stvar, toliko da njeno preuzimanje
teško pada čak i nebesima i Zemlji i planinama, a tim
zaduženjem se obavezao insan. Uzvišeni kaže: “ali ga
je preuzeo čovjek” – to jest emanet je na sebe preuzeo
Adem, a.s., još u ‘Svijetu atoma’ (alem’i-zzerr), kada su
iz njegove kičme bili izvedeni njegovi potomci na dan
uzimanja Ugovora (Misâk); “a on je, zaista, prema sebi
nasilan i neznan” (el-Ahzab, 72), to jest čovjek je pre-
uzimanjem emaneta sam sebi nasilje učinio. I neznan
je po pitanju onoga u što se upustio. Odnosno, neznan
je o svom Gospodaru.
Prenosi se da je Ibn Abbas, r.a., rekao: “Kada je Ade-
mu, a.s., bio ponuđen emanet, bilo mu je rečeno: ‘Uz-
miga sa svim onim što on podrazumijeva! Ako budeš
pokoran, bit će ti oprošteno, a ako budeš nepokoran bit
ćeš kažnjen!’ Adem, a.s., je rekao: ‘Prihvatam emanet
sa svim onim što on podrazumijeva!’ Ali, nije prošlo
ni koliko je između ikindije i noći, od tog dana, a već je
probao plod sa zabranjenog drveta. Međutim, obuhva-
tila ga je Allahova milost, pa se pokajao i bî upućen.”
Emanet je deriviran iz riječi iman. Zato, ko sačuva
Allahov emanet, Allah će sačuvati njegov iman. Posla-
nik, a.s., je rekao: “Nema imana onaj ko nema emaneta
i nema vjere onaj ko se ne drži ugovora!”
Rekao je Poslanik, a.s.: “Vjernik može imati svako-
jake ćudi, osim vjerolomstva (izigravanja povjerenja)
i laži.” I rekao je Poslanik, a.s.: “Moj ummet će ne-
prestano biti u dobru sve dok ne bude vidio emanet
profitom, a sadaku kaznom.” I još je rekao: “Ispuni
emanet prema onome u koga imaš povjerenje, a nemoj
iznevjeriti onoga ko prema tebi povjerenje ne ispuni.”
Buharija i Muslim bilježe od Ebu Hurejre, r.a., da je
Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Tri su znaka dvoličnja-
ka: kada govori – laže, kada obeća – ne ispuni i kada
mu se nešto povjeri – iznevjeri.” To jest kada mu se
povjeri neka riječ (ili tajna), on je iznevjeri tako što je
ispriča ljudima ili datu stvar na čuvanje iznevjeri tako
što zaniječe da ju je preuzeo i ne sačuva je nego je
upotrijebi bez vlasnikove dozvole.
Čuvanje emaneta je svojstvo bliskih meleka, vje-
rovjesnika, poslanika i dobrih bogobojaznih robova.
Uzvišeni Allah kaže: “Allah vam zapovijeda da odgo-
vorne službe (emanete) onima koji su ih dostojni po-
vjeravate.” (en-Nisa, 58) Komentatori Kur’ana vele da
ovaj ajet ubuhvata temeljna šerijatska načela. Odnosi
se na sve one koji su na odgovornim pozicijama, a i na
ostale ljude. Službenici trebaju biti pravedni prema
onima kojima je nanešena nepravda i moraju potvrditi
njihovo pravo. A to spada u emanet i čuvanje mu-
slimanskog imetka, naročito jetimskog. Učenjaci su
dužni da poučavaju ljude propisima njihove vjere. To
je emanet za koji su izabrani učenjaci. Roditelji moraju
čuvati i podizati svoju djecu, pružajući im lijep odgoj, jer
su djeca njihov emanet. Poslanik, a.s., je rekao: “Svi ste
vi pastiri i svi ćete biti pitani za svoje stado!”
U djelu Zuher’u-Rijâd se navodi: “Na Kijametskom
danu će biti doveden rob, pa će biti zastavljen pred
uzvišenim Allahom Koji će ga upitati: ‘Jesi li vratio
emanet tog i tog čovjeka?’ Čovjek odgovoriti: ‘Nisam,
Gospodaru!’ Tada će uzvišeni Allah narediti jednom
meleku da tog čovjeka uzme za ruku i povede ga u dže-
hennem. Pokazat će mu dotični emanet na dnu jedne
džehennemske jame, pa će ga strovaliti u dubinu od
sedamdeset godina. Kada padne na dno, vraćat će se
noseći neispunjeni emanet. Pošto se ispne na džehe-
nnemski izlaz noge će mu se poskliznuti tako da će se
ponovo na dno strovaliti. Tako će uspinjanje i padanje
neprestano ponavljati sve dok ga ne obuhvati Allahova
dobrota posredstvom Poslanikovog, a.s., šefaata. Tada
će vlasnik emanata biti zadovoljen.”
Ima li duga
Od Seleme, r.a., se prenosi da je ispričao sljedeće:
“Jednom dok smo sjedili kod Allahovog Poslanika, a.s.,
donešena je dženaza. Upitao je: ‘Ima li (mejjit) duga?’
‘Nema’, odgovorili su prisutni. Pa je prišao i klanjao
dženazu. Potom je donešena druga dženaza, pa je
opet upitao: ‘Ima li duga?’ ‘Da’, odgovorili su. Ponovo
je zapitao: ‘Je li iza sebe išta ostavio?’ ‘Tri zlatnika’, od-
govorili su. Pa je pristupio i klanjao dženazu. Na kraju
je donešena treća dženaza, pa je i za nju upitao: ‘Ima li
duga?’ ‘Da’, odgovorili su. Opet je Poslanik, a.s., upitao:
‘Je li iza sebe išta ostavio?’ ‘Ne’, odgovorili su. Tada je
rekao: ‘Klanjajte (dženazu) svome drugu!’”
Katade, r.a., je ispričao da je nekakav čovjek rekao:
“Allahov Poslaniče, hoće li mi Allah oprostiti moje gri-
jehe ako budem ubijen na Njegovom putu kao strpljiv
borac, računajući na Njegovu nagradu, okrenut prema
neprijatelju i ne okrećući mu leđa?” “Da”, odgovorio je.
Pa kada se čovjek okrenuo da ide Poslanik, a.s., ga je
zovnuo i rekao mu: “Allah oprašta šehidu sve grijehe
osim duga!”
15
 El-Kandehlevi

Hajatu’s-Sahabe
Pismo Nedžašiju, vladaru Abesinije (Etiopije)
Bejheki bilježi od Ibn Ishaka da je rekao: “Poslanik, Allahov poslaniče, u kojem spominješ Isaa, a.s., i tako
a.s., poslao je Amra ibn Umejjeta Damrija, r.a., Nedža- mi Gospodara nebesa i zemlje, Isa nije ništa drugo
šiju po pitanju Džafera ibn Ebi Taliba i ostalih ashaba osim ono što si rekao za njega. Upoznati smo s onim
i s njim poslao pismo sljedeće sadržine: koje si nam poslao i ugostili smo ti amidžića i njegove
S imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog! Od Mu- drugove. Svjedočim da si Allahov poslanik, iskreno i
hammeda, Allahova poslanika, Nedžašiju Ashamu, vla- potvrđujući. Obavezao sam ti se i obavezao sam se
daru Abesinije. Selamun alejke! Hvalim i zahvaljujem tvom amidžiću i prihvatio islam pred njim i pokoravam
se Allahu, Vladaru, čistom od svakog nedostatka, Koji se Allahu, Gospodaru svjetova. Tebi, Allahov vjero-
pruža sigurnost, Koji pruža zaštitu i svjedočim da je Isa vjesniče, šaljem Barihu ibn Ashama ibn Ebdžera, jer
Allahov ruh i Njegova riječ koju je udahnuo u Merjemu ne mogu upravljati ikim osim sobom, a ako hoćeš i ja
djevicu, čistu, neporočnu, čestitu, pa je ona zanijela ću ti doći, Allahov poslaniče. Svjedočim da je ono što
Isaa. Stvorio ga je od svoga ruha i udahnuo, kao što je govoriš istina.
Sobom stvorio Adema i udahnuo mu život.
Pozivam te Allahu, Jedinom, Koji nema ortaka i po-
kornosti Njemu; da me slijediš i vjeruješ u mene i ono
s čime sam poslan, jer ja sam Allahov Poslanik. Tebi
sam poslao svog amidžića Džafera, a uz njega i grupu
muslimana. Kada dođu do tebe, ugosti ih i mani se
osionosti i sile. Pozivam i tebe i tvoju vojsku Allahu, do-
stavljam vam riječ i dobrohotan sam vam, pa primi tu
dobrohotnost. Neka je selam svima koji slijede Uputu.
Nedžaši je odvratio Poslaniku , a.s., pismom:
S imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog! Muha-
mmedu, Allahovom poslaniku, od Nedžašija Ashama
ibn Ebdžera. Selam alejke, Allahov vjerovjesniče od
Allaha, Njegova milost i blagoslov. Nema boga osim
Njega koji me uputio islamu. Dobio sam tvoje pismo,

Pismo Kajsaru, kralju Romejaca

Bezzar bilježi od Dihjeta Kelbija, r.a., da je rekao:
“Poslanik, a.s., poslao me s pismom Kajsaru. Pristupio
sam mu i predao mu pismo, a kod njega je bio njegov
bratić, rumen, svijetao, ravne kose. Kada je pročitao
pismo u kojem je pisalo: ‘Od Muhammeda, Allahova
poslanika, Heraklu, vladaru Romejaca!’, njegov bra-
tić je srdito frknuo i rekao: ‘Ovo se danas neće čitati.’
Kajsar ga je pitao: ‘A zašto?’ On je rekao: ‘Počeo je od
sebe i rekao ‘vladaru Romejaca’, a nije rekao ‘kralju
Romejaca’.’ Kajsar je rekao: ‘Bit će pročitano.’ Kada je

16
pročitao pismo i kada su izašle glavešine, uveo me kod
sebe i poslao po episkopa. Kazao mu je o čemu se radi
i pročitao mu pismo. Episkop mu je rekao: ‘Ovo je ono
što smo čekali i što nam je Isa najavio.’ Kajsar mu je
rekao: ‘Šta mi preporučuješ?’ Episkop mu je rekao: ‘Što
se mene tiče, ja mu vjerujem i slijedim ga.’ Kajsar mu
je rekao: ‘A ja ako takvo što uradim, onda ću izgubiti
kraljevstvo.’ Zatim smo izašli od njega. Kajsar je poslao
po Ebu Sufjana koji je tih dana bio kod njega i rekao:
‘Pričaj mi o tome koji se pojavio u vašim krajevima,
kakav je on?’ On je odgovorio: ‘To je izuzetan čovjek.’
Kralj je pitao: ‘A kakvo mu je porijeklo?’ On je odgovorio:
‘Takvog je porijekla među nama da boljeg ne može biti.
Kralj je rekao: ‘To je jedan od znakova poslanstva. A
kakve je iskrenosti?’ Ebu Sufjan je rekao: ‘Nikada nije
slagao.’ Kralj je rekao: ‘To je znak poslanstva. A da li se
oni od vas koji mu se priključe nakon nekog vremena
vraćaju vama?’ Ebu Sufjan je rekao: ‘Ne.’ Kajsar je re-
kao: ‘To je znak poslanstva. Da li ima poteškoća kada On je rekao: “Tvoj prijatelj je, Allaha mi, Poslanik kojeg
učestvuje u borbi sa svojim ashabima?’ Ebu Sufjan mi prepoznajemo po njegovim osobinama i imenu.”
je rekao: ‘Borio se s nekima, i nekad je bio poražen a Onda je ušao u svoju odaju, skinuo odjeću koju je imao
nekada je poražavao neprijatelja.’ Kajsar reče: ‘To je i obukao bijelu. Zatim je izašao među ostale svećenike
znak poslanstva.’ Onda je mene pozvao i rekao: ‘Reci i izgovorio šehadet. Oni su skočili na njega i ubili ga.
svom prijatelju da znam da je on Vjerovjesnik, ali ne Buhari bilježi od Ibn Abbasa, r.a., da mu je Ebu Sufjan
mogu ostaviti svoje kraljevstvo i položaj.’” rekao: “Herakle je poslao po njega svitu konjanika dok
su bili na trgovačkom putu u Šamu, u vrijeme kada je
Dihje priča: “Episkop je svake nedjelje okupljao osta-
Poslanik, a.s., bio u mirovnom sporazumu s Ebu Sufja-
le svećenike i kazivao im i podsjećao ih, pa kada je došla
nom i kurejševićkim nevjernicima. S njim su se sastali
nedjelja, nije izašao među njih. Odgodio je do sljedeće
u Ejli. Pozvao ih je u svoje društvo, a oko njega su bili
nedjelje. Ja sam odlazio kod njega i pričao s njim, a on
Romejski uglednici, i pozvao je i prevodioca. Upitao ih
mi je postavljao pitanja. Kada je došla druga nedjelja,
je: ‘Ko je među vama najbliži rod ovom čovjeku koji tvrdi
oni su ga čekali da im izađe, ali se on nije pojavio. Prav-
da je Vjerovjesnik?’ Ebu Sufjan je rekao: ‘Ja sam mu
dao se da je bolestan. Tako je činio nekoliko puta. Oni
najbliži po krvi.’ Heraklo je rekao: ‘Primaknite mi ga, a
su mu poslali poruku: ‘Ili ćeš izaći među nas, ili ćemo
njegove drugove ostavite da mu budu iza leđa.’ Onda
mi doći tebi i ubiti te. Nismo te vidjeli i sumnjamo u
je rekao prevodiocu: ‘Reci im da pitam o ovom čovjeku,
tebe otkako je došao ovaj Arap.’ Episkop je rekao: ‘Uzmi
pa ako mi nešto slaže, vi to recite.’ Allaha mi, kada se
ovo pismo i idi svom prijatelju. Poselami ga i reci mu
ne bih bojao da će o meni govoriti kao lašcu, slagao bih
da svjedočim da nema boga osim Allaha i da je Mu-
o njemu. Prvo što me je pitao o Poslaniku, a.s., bilo je:
hammed Allahov poslanik, da sam povjerovao u njega,
‘Kakvo je njegovo porijeklo (loza) među vama?’ Ja sam
potvrđujem njegove riječi i slijedim ga, a da mi oni to
rekao: ‘Izuzetnog je porijekla.’ Pitao je: ‘Da li je prije
osporavaju i da se s njim desilo što se desilo.’ Poslije
njega iko takvo nešto govorio među vama?’ Rekao sam
toga je izašao među njih i oni su ga pogubili (...)”, pa
da nije. Pitao je: ‘A da li je među njegovim precima bilo
navodi događaj do kraja.
vladara?’ Rekao sam da nije. Pitao je: ‘Da li ga slijede
Abdan ga bilježi od Ibn Ishaka, a on od nekog učenog uglednici ili slabi?’ Rekao sam da ga slijede slabi. Pitao
da je Heraklo rekao Dihjetu: “Teško tebi! Allaha mi, je: ‘Da li se njihov broj povećava ili smanjuje?’ Rekao
znam da je tvoj prijatelj vjerovjesnik s poslanicom i da sam da se povećava. Pitao je: ‘Da li se iko od njih od-
je on taj kojeg iščekujemo i kojeg nalazimo najavljenog meće od njegove vjere zbog nezadovoljstva, nakon što
u našim knjigama, ali se bojim Romejaca da bi me ubili. vjeru prihvati?’ Rekao sam da ne odmeće. Pitao je: ‘Da li
Da nema toga, slijedio bih te. Idi arhiepiskopu i kaži mu ste ga ikada uhvatili da laže, prije nego je počeo govoriti
o vašem prijatelju. On je ugledniji među Romejcima od to što govori?’ Rekao sam da nismo. Pitao je: ‘Da li je
mene i utjecajniji je.” Dihje mu je otišao i ispričao mu. varalica?’ Rekao sam: ‘Nije, a trenutno imamo spo-

17
 razum s njim i ne znamo šta će učiniti.’ I nisam imao
prilike da išta više progovorim čime bih mogao unijeti
sumnju o njemu, osim ovoga. Dalje je pitao: ‘Da li ste
se borili s njim?’ Rekao sam da jesmo. Pitao je: ‘Kakvi
su bili sukobi s njim?’ Rekao sam: ‘Borba između nas je
promjenjiva, nekada mi pobijedimo njega, a nekada on
nas.’ Pitao je: ‘Šta vam preporučuje?’ Rekao sam: ‘Go-
vori nam: ‘Robujte Allahu, Jedinom, i nemojte Mu išta
pripisivati. Ostavite se onog što su govorili vaši preci.
Naređuje nam namaz, iskrenost, čednost i održavanje
rodbine.’’ On je rekao prevodiocu: ‘Reci mu: ‘Pitao sam
te o njegovu porijeklu i tvrdiš da je izuzetnog porijekla.
Takvi su svi poslanici, iz najuglednijih su kuća u svojim
narodima. Pitao sam te da li je ikada prije njega neko
pozivao onom čemu on poziva, pa si niječno odgovorio.
Kažem: Da je iko prije njega tome pozivao, rekao bih
da se čovjek povodi za izjavama drugih. Pitao sam te
o tome da li je iko od njegovih predaka bio vladar, pa si
rekao da nije. Da je iko od njegovih predaka bio vladar,
rekao bih da čovjek hoće da povrati vlast svojih pre-
daka. Pitao sam te da li ste iskusili neku laž od njega
prije nego je počeo govoriti to što govori, pa ste rekli
da niste, a poznato mi je da on ne bi bio iskren prema
ljudima a lagao na Allaha. Pitao sam te da li ga slijede
uglednici ili slabi, pa si rekao da ga slijede slabi, a slabi
su uvijek bili sljedbenici poslanicima. Pitao sam te da
li se njihov broj povećava ili smanjuje, pa si rekao da
im se broj povećava. Tako je uvijek s vjerom sve dok
se ne upotpuni. Pitao sam te da li iko od njih ostavlja
vjeru zbog nezadovoljstva njome, nakon što je prihvati,
pa si rekao da ne napušta. Tako je uvijek s vjerom sve
dok ne obuzme srca. Pitao sam te da li je vjeroloman
18
(varalica), pa si mi rekao da nije. Takvi su svi poslani-
ci. Pitao sam te čemu vas poziva, pa si rekao da vas
poziva da robujete Allahu i da Mu ništa ne pripisujete,
da vas odvraća od obožavanja kipova, da vas poziva da
klanjate namaz te da vas poziva iskrenosti i čednosti.
Ako je istina sve što si mi rekao, taj čovjek će posje-
dovati mjesto na kojem trenutno stojim. Znao sam da
će se pojaviti, ali nisam mislio da će se pojaviti među
vama. Da znam da ću stići do njega, potrudio bih se da
stignem i prao bih mu noge.’’ Onda je naredio da mu
se donese pismo od Poslanika, a.s., koje mu je došlo
po Dihjetu Kelbiju, r.a., do upravitelja Busre. On ga je
donio Heraklu i u njemu je pisalo:
S imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog! Od Mu-
hammeda, Allahova roba i poslanika, Heraklu, vladaru
Romejaca. Neka je selam na onog ko slijedi Uputu.
Pozivam te islamu i njegovim vrijednostima. Prihvati
islam i bit ćeš spašen, Allah će ti dati duplu nagradu.
Ako odbiješ, imat ćeš grijeh svih svojih podanika. Ki-
tabije, hodite Riječi koja je jedinstvena i nama i vama
– da ne obožavamo ništa osim Allaha, da Mu ništa ne
pripisujemo i da niko od nas ne uzima nekoga za svog
gospodara osim Allaha. Ako se okrenu, onda recite:
“Budite svjedoci da smo mi muslimani.”
Ebu Sufjan priča: “Kada je rekao što je rekao i kada
je pročitao pismo, oko njega se podigla graja i uzvici
nezadovoljstva, a mi smo izašli. Rekao sam svojim
prijateljima kada smo izašli: ‘Pokaza se ispravnim što
je navijestio Sin žrtvovanog da će ga se bojati kralj
svijetlih ljudi.’ I bio sam siguran da će on pobijediti sve
dok Allah nije u mene uveo islam.”
 Sejjid Muhammed Alevi el-Haseni | ŠEREFU’L-UMMETI’L-MUHAMMEDIJJE
Vrijednosti
džume namaza
J
edna od počasti koje je Allah darovao ovom um-
metu je i petak, dan džume namaza. Učinio ga
je velikim praznikom. Odlike i vrijednosti petka
i džume namaza uzdižu njihovu važnost i uvećavaju
njihovu specifičnost. Jedna od tih vrijednosti je po-
tiranje grijeha. Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je
Resulullah, a.s., rekao: “Ko lijepo uzme abdest pa ode
na džumu namaz, te sluša i šuti (za vrijeme hutbe),
oprošteno mu je ono što je između džume do sljedeće
džume, uz dodatak od još tri dana. A onaj ko dotakne
pijesak, taj je pogriješio.” (Muslim)
En-Nevevi veli: “U ovom hadisu je spomenuto do-
ticanje pijeska i drugo od vrsta besposlica za vrijeme
hutbe. U tome je išaret da srce i organi trebaju biti
okrenuti ka slušanju hutbe.”
Raniji dolazak
Stepeni sevapa se razlikuju i shodno dolasku na
džumu namaz. Svako ko ranije dođe postigne i veću
nagradu. U verziji hadisa koju bilježe Buharija i Muslim
se navodi: “Kada bude dan džume, meleki stanu na
vrata džamije i pišu kako ko dolazi. A primjer onoga ko
porani je primjer onoga ko pokloni devu, zatim onoga
ko pokloni kravu, zatim ovna, potom kokoš, pa jaje. Pa
kada imam izađe na minber, oni saviju svoje stranice
i slušaju zikr.”
U Ahmedovom rivajetu stoji: “Rečeno je Ebu Umami,
r.a.: ‘Ebu Umama, je li onaj ko dođe nakon što se imam
popne na minber ostaje bez džume?’ Reče: ‘Naprotiv.
Međutim, nije od onih koji budu upisani na stranice.’
Znači da stranice u kojima se zapisuju oni koji dolaze
na vrijeme na džumu namaz, prije hutbe, imaju po-
sebno mjesto.”
Vrijeme kad se
dova ne odbija
U petak postoji kratko vrijeme koje je najvrednije,
vrijeme u kojem se odaziva. Ebu Berde ibn Ebi Musa,
r.a., je ispričao da ga je Abdullah ibn Omer upitao: “Jesi
li čuo od svog oca da nešto prenosi od Resulullaha, a.s.,
u vezi s vremenom u petak?” “Da”, rekao je, “čuo sam
ga da kaže: ‘Čuo sam Resulullaha, a.s., kada je rekao:
‘To je vrijeme od kad imam sjedne na minber pa dok
se ne završi namaz.’’” (Muslim)
El-Munziri veli: “Ovo mišljenje zastupaju mnogi uče-
njaci. Drugi su kazali da je vrijeme u kojem se odaziva
u petak nakon ikindije namaza, jer Enes, r.a., prenosi
da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: ‘Tražite vrijeme u kojem
se u petak nada, nakon ikindije pa dok sunce ne zađe.’”
(et-Tirmizi)
Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je to vrijeme od
zore do izlaska sunca i od ikindije do zalaska sunca.
Hasan el-Basri i Ebu Alije su rekli: “To je vrijeme tačno
u podne.”
Od Aiše, r.a., se prenosi da je to vrijeme kad mujezin
uči ikamet za džumu namaz.
19
 Ibn Adžibe el-Haseni | EL-BAHRU’L-MEDID
Sura el-Kāri‘a
(Smak svijeta)
Uzvišeni Hakk kaže:
1. Smak svijeta!
2. Šta je smak svijeta?
El-kar‘u je snažan udarac usljed kojeg nastaje že-
stok zvuk, a odnosi se na Kijametski dan koji će po-
četi prvim puhanjem u rog, a završiti presudom među
robovima. Nazvan je tako jer će zalupiti na srca i uši,
raznim strahotama i užasima.
3. i šta ti znaš o Smaku svijeta?
Ovo je dodatno pojačanje opisa jeze i strahote Ki-
jametskog dana, objašnjenjem da je znanje o tome
van opsega ljudskih poimanja. To jest – koliko ti znaš
o tome šta je el-Kari‘a? Odakle ti to možeš znati?
Potom objašnjava šta je zapravo el-Kāri‘a, pa kaže:
4. Toga dana će ljudi biti kao leptiri raštrkani
Ovdje kao da se, nakon naglašavanja slučaja el-
Kari‘a i poticaja alejhi’s-salatu ve’s-selama da o njoj
sazna, veli: spomeni dan u kojem će ljudi biti kao leptiri
raštrkani usljed velikog razilaženja, slabosti, poniženja,
uplašenosti i hrlenja meleku-glasniku kao što leptiri
hrle u vatru. El-Feraš su i sitni skakavci, što odgovara
Njegovim riječima:“Kao skakavci rasuti” (el-Kamer, 7).
Ebu Ubejde veli: “El-Feraš su bube osim komaraca i
muha, a el-mebsus znači ‘raštrkani’.” Ez-Zudžadž veli:
“El-Feraš su ono što vidiš kao sitne stjenice koje se
bacaju uvatru.” A poznato je da se pod ovim izrazom
podrazumijeva sve ono što hrli u vatru i navaljuje na
svjetiljku. El-Kevaši veli: “Ljudi se porede, pri proživlje-
nju, s leptirima, jer će biti u tim trenutcima izmješani,
slabi, mnogobrojni, iz straha će toga dana jedni preko
drugih gaziti, kao što se navodi u Njegovim riječima:
“Kao skakavci rasuti” (el-Kamer, 7). A leptiri (feraš) su
tako nazvani zbog njegove tankoće i lahkoće. Neki vele
da se ovo poređenje odnosi na nevjernike, jer su oni
ti koji će biti bačani u vatru kao što se raštrkani leptiri
u vatru bacaju.
20
5. a planine kao šarena vuna iščupana
Radi se o raznobojnoj vuni koja razbacana lebdi po
zraku. Oba slučaja (ono što je vezano za ljude i planine)
su posljedica el-Kāri‘a nakon drugog puhanja u rog,
kada ljudi budu skupljeni, kada Allah zemlju zamjeni
drugom zemljom, mjenjajući njen izgled i pomičući
planine s njihovih ležišta, na spomenuti zastrašujući
način, da ih gledaju okupljeni ljudi. Mada će se planine
zdrobiti i popucati pri prvom puhanju u rog, one će biti
potpuno iščupane i sravnjene nakon drugog puhanja u
rog. Kao šte se u 105. ajetu sure Ta-Ha kaže: “A pitaju
te o planinama. Pa ti reci: ‘Zdrobit će ih Gospodar moj
potpuno, a mjesta na kojima su bile ravnom ledinom
ostaviti.”’ Potom kaže u 108. ajetu: “Toga dana će se
oni glasniku odazvati.” I Njegove riječi: “Na Dan kada
Zemlja bude zamijenjena drugom zemljom.” (Ibrahim,
48) Slijeđenje glasnika, to jest meleka Israfila i pojavlji-
vanje ljudi pred uzvišenim Allahom će biti nakon dru-
gog puhanja u rog, što veli Ebu Suūd. Kažem: potpuna
zdrobljenost zemlje, s ostankom nekih njenih brda/
planina, je čudnovata, jer se u 14. ajetu sure el-Hakka,
koji glasi “Pa se Zemlja i brda dignu i od jednog udara
zdrobe”, jasno veli da će se planine zdrobiti i poravnati
s zemljom prije proživljenja. Moguće riješenje je da će
biti zdrobljene one planine koje budu na putu ljudi ka
njihovom okupljalištu (mahšeru), a da će ostale pla-
nine, koje su sa strana, biti ostavljene kako bi njihovo
pretvaranje u prah ljudi gledali s mahšera. Uzvišeni
Allah najbolje zna o onome šta će uraditi, a gdje ćeš
doći i to gledati.
Nakon što je spomenuo ono što obuhvata sve ljude,
Allah spominje ono što se tiče svakog pojedinačno,
pa kaže:
6. Onaj u koga njegova dijela budu teška
Ovo se odnosi na onog u koga djela budu teška dok
slijedi istinu. Mevazin je množina od mevzun, a to je
djelo koje ima težinu i značaj kod Allaha. Ili se radi
o množini riječi mizan (što znači “vaga”). Ibn Abbas,
r.a., kaže: “Mizan ima jezičak i dva tasa na kojima će
se mjeriti djela.” Neki vele: “Na mizanu će se stavljati
registri djela u koje će ljudi gledati, kao izraz pravičnosti
i nemogućnosti pravdanja.”
Enes veli: “Ima melek kojemu će biti povjereno
na Kijametskom danu da stoji kod mizana. Tako će
svakom čovjeku vagati djela. Pa ako mu dobra djela
pretegnu, melek će glasom kojeg će sva stvorenja čuti
uzviknuti: ‘Usrećio se taj i taj, navodeći ime čovjeka,
takvom srećom poslije koje nema za njega nikakve
nesreće.’ A ako njegova djela budu lahka, povikat će:
‘Unesrećio se taj i taj nesrećom, poslije koje nema za
njega nikakve sreće.’”
Neki vele i da se pod mjerenjem i vaganjem misli na
pošteno suđenje i pravednu odluku, poput Mudžahida,
el-Ea‘meša i ed-Dahhaka. To je mišljenje i mnogih ka-
snijih komentatora. Oni vele: “Mizan ne može izvagati
veličinu tjelesa, pa kako može izvagati veličinu djela?!“
Međutim, opće je poznato da se pod mizanom misli na
stvarnu vagu. Pa se od Ibn Abbasa, r.a., prenosi da će
čovjeku njegova dobra djela biti donešena u lijepom
liku a loša djela u ružnom liku, pa će biti stavljana na
vagu. Onome čija dobra djela pretegnu:
7. u ugodnu životu će živjeti
To jeste, takav će biti zadovoljan i njeme će biti za-
dovoljno.
8. a onaj u koga njegova dijela budu lahka
zbog toga što je slijedio neistinu, pa ne bude imao
dobrih djela koja vrijede, ili mu loša djela pretegnu
dobra
9. boravište će mu bezdan biti.
Hāvije (što znači “bezdan”) je jedno od imena vatre.
Nazvana je tako zbog svoje velike dubine. Prenosi se
da će njeni stanovnici u nju padati sedamdeset go-
dina. “Boravište” je izraženo riječju umm, što znači
“majka”, jer će joj se njeni stanovnici vratiti kao što
se djete vraća svojoj majci. Od Katade i drugih se pre-
nosi: “Boravište njegove glave će biti hāvije, jer će biti
bačen u nju naglavačke.” Prvo mišljenje se više slaže
s Njegovim riječima:
10. A znaš li ti šta će to biti?
Ovo je potvrda njenog postojanja nakon njene taj-
novitosti, i ukaz na to da suština njene grubosti i stra-
hote prelazi domašaj uobičajenih poimanja. Potom ju
je opisao riječima:
11. vatra užarena!
To je vatra koja je dosegla krajnji stepen užarenosti.
Veli se da je opisana užarenom kao ukaz da dunjalučka
vatra u odnosu na nju i nije užarena. Jer, dunjalučka
vatra je sedamdeseti dio džehenemske vatre, kako se
navodi u hadisu.
Išaret:
El-Kāria (što znači “snažni udarac”) su navale svje-
tala manifetacije Allahovog Bića, pri dolasku na stupanj
fena-a, jer ona udaraju na srca čineći ih zaprepaštenim
u svjetlu Allahove veličanstvenosti.
Potom kaže: “Toga dana će ljudi biti kao lep-
tiri raštrkani”, kao trunčice koje lebde u zraku
– ako ih tražiš, ništa nećeš naći, nego ćeš samo
naći Allaha. Znači da se stvorenja, u arifovom po-
gledu, totalno smanje, pa u njegovom srcu pre-
ma njima nema nikakvog hejbeta niti straha.
“A planine” – planine razuma, “kao šarena vuna iščupa-
na” – to jest nema im opstanka pri pojavi manifestacije
svjetla Bića. Jer, svjetlo razuma je slabo poput mjeseca
kad se pojavi sunce.
“Onaj u koga njegova dijela budu teška” – jer su
sušta istina, a vaga ne preteže osim s istinom, i istina
neće sresti laž a da je neće uništiti – “u ugodnu životu
će živjeti” – jer ulazi u džennet spoznaja, a to je ugodni
život.
“A onaj u koga njegova dijela budu lahka” – jer slijedi
strast – “boravište će mu bezdan biti” – vatra rastanka
u kojoj će biti izobličen i iz koje neće izlaziti, vječno će
gorjeti u sumnjama, iluzijama, lošim idejama, u vrelini
planiranja i izabiranja.
Ve sallallahu ala sejjidina Muhammedin ve ālihi ve
sahbihi ve sellem.
21
 Allame el-Munavi | FEJDU’L-KADIR

Zemzem voda
Poslanik, a.s., je rekao:
“Znak između nas i munafika je da se oni ne napijaju Zemzema.”
(el-Džamiu’s-Sagir, 22)
Komentar:
Ovaj hadis označava jedno od obilježja po kojem se razlikujemo mi, vjernici, i munafici koji vjeruju jezikom a
ne vjeruju srcem. Munafik je, u osnovi, svaki onaj koji pokazuje suprotno onom što mu je u nutrini.
Međutim, izraz se udomaćio za one koji pokazuju da su muslimani, a kriju svoje nevjerstvo. Znak i obilježje
je to da oni ne mogu puno popiti vode iz Zemzem-vrela, u tolikoj mjeri da im se prošire rebra, jer to preziru, a
poznato im je da je Zakonodavac, a.s., poticao da ga se što više pije.
Podsticaj da ga se obilato pije je kako bi se pokorilo i pokazala odanost. U ljudskoj je prirodi da je sklona
mjestima miljenika i voljenih.
Zemzem je vrelo Odabranika, a.s., i njegovih ukućana, mjesto na kojem se spušta milost, odakle izbija bereket.
Onaj ko je toga žedan i ko se time napaja, taj iskazuje ljubav i odanost voljenim. Iz tog razloga je obilato pijenje
Zemzema pokazatelj koji razdvaja munafika od vjernika. Allah nagradio onog koji je rekao:

Ne hlepim za vodom osim da bih se sjetio

vode koju je Miljenik često pio

Na prvi pogled će se zaključiti da je onaj ko ne pije Zemzema, a to može činiti, munafik, makar i imao iskreno
vjerovanje u svom srcu.
A nije tako. To se uzima kao podsticaj da ga se pije što više i pokuda da ga se zanemaruje. Znak postoji ali
se ne reflektuje, pa ne znači nužno da nepostojanje znaka znači i nepostojanje onoga čemu on ukazuje.
Harani kaže: “Graničnik je u osjećanju ili značenju. Nifak je vjerski pojam kojeg Arapi nisu znali u tom značenju.
Tedalu’ je obilato pijenje do sitosti i zasićenosti.
Zemzem je općepoznat zbog obilate vode, ili što se Hadžera nastanila uz njega kada je izbio kao izvor, ili zato
što mu se Džibril obratio kada je izbio na površinu, ili zato što je pokriven zemljom kako ga se ne bi razvod-
njavalo lijevo i desno, ili iz nekog drugog razloga. Ima mnoga imena i to je najčasnija voda na dunjaluku, dok je
Kevser najčasnija voda na ahiretu.
Bilježe ga Buhari u svom Tarihu te Ibn Madže i Hakim u Mustedreku od Ismaila ibn Zekerijjaa, a on od Osma-
na ibn Esveda, a on od Ibn Abbasa. Osman kaže: “Neki čovjek je došao Ibn Abbasu i on ga je pitao: ‘Odakle si
došao?’ On reče: ‘Iz Mekke.’ On ga upita: ‘Jesi li pio Zemzema?’ Čovjek reče: ‘Jesam.’ Ibn Abbas je rekao: ‘Jesi li
pio kako treba da ga se pije?’ Čovjek upita: ‘A kako to?’ On reče: ‘Kada hoćeš da piješ Zemzem, okreni se prema
Kibli, spomeni Allaha, pij i pravi tri pauze, toliko da ti se rebra prošire. Kada završiš, zahvali se Allahu. Poslanik,
a.s., rekao je...’ pa je naveo spomenute riječi.”
Hakim kaže: “Ako je Osman čuo od Ibn Abbasa, onda ovaj hadis ispunjava uslove Dvojice (Buharije i Muslima).”
Zehebi je rekao: “Allaha mi, nije ga sreo. Umro je stotinu pedesete a najstariji njegov učitelj je bio Ibn Džubejr.”
Ibn Hadžer kaže: “Hadis je dobar. Taberani ga bilježi od Hibra (Ibn Abbasa) sa spomenutim tekstom.”
Hejtemi kaže: “S dva lanca prenosilaca od kojih je jedan od pouzdanih prenosilaca.” Na kraju, neki od lanaca
prenosilaca su s pouzdanim prenosiocima, ali u lancu postoji prekid.

22
Jacija i sabah
Poslanik, a.s., je rekao:
“Znak između nas i munafika je prisustvovanje jaciji i sabahu, oni to ne mogu.”
(el-Džamiu’s-Sagir, 26)
Komentar:
To jest praktičnih munafika. Nazivaju se ovako kako bi se što više zaprijetilo napuštanju džemata. Oni ne
dolaze u džemat, ni na jaciju ni na sabah.
Zatim to pojašnjava, pa kaže: “Oni ih ne mogu.” U značenju: Mi možemo obavljati ta dva namaza s predano-
šću i raspoložno. Ne osjećamo nikakav teret u tome da odemo u džamiju i klanjamo ih zajednički, u džematu,
a njima je to teško i, ako ih obavljaju, ne obavljaju ih s lahkoćom.
To pojašnjava i hadis koji bilježe Dvojica: “Najteži namazi munaficima su jacija i sabah.”
To zbog toga što je jacija vrijeme odmora, a sabah je vrijeme uživanja u snu, ljeti, a zimi je vrijeme žestoke
hladnoće. Oni koji su postojani u svojoj vjeri, njima su ova dva vremena najljepša za stjecanje stepeni kod
Allaha jer su zadovoljni takvim nečim. Oni za takvo nešto očekuju veliku nagradu i zato im se svaka teškoća
čini lahkom. Zamor je neznatan jer smatraju da zbog toga ima veliki uspjeh i trajna nagrada kao i oslobođenje
od žestoke patnje.
Pored toga, radost i užitak Poslaniku, a.s., bio je u namazu.
Kome se nešto sviđa i što stvarno želi podnosit će i teškoće, čak će i uživati u njima i neće se obazirati ni na
kakav umor. Ko voli nešto, on će voljeti i da naiđe na iskušenja na tom putu, čak će iskušenja smatrati nekim
vidom zadovoljstva.
Pogledaj sakupljača meda koji ne pridaje nikakvu pažnju tome što ga pčele ubadaju, jer mu je na pameti slast
meda. Najamniku nije teško da se penje stepenicama, noseći težak teret, jer zna da će na kraju dana da uzme
zasluženu naknadu. Zemljoradniku nije teško podnositi ni vrelinu ni hladnoću, u teškom poslu, čitave godine,
jer zna da će uživati kada dođe vrijeme žetve i skupljanja ljetine.
Tako je i s iskrenim vjernikom kada se sjeti dženneta, njegovih ljepota i uživanja u njemu. Tada mu sve po-
stane lahko i prisustvovanje zajedničkom klanjanju ova dva namaza mu postane užitak te vodi o njima računa,
za razliku od munafika.
U hadisu koji bilježe Buharija i Muslim da je ovaj namaz najteži, ukazuje da su svi namazi teški munaficima.
Uzvišeni kaže: “Što s predanošću namaze ne obavljaju” (et-Tevbe, 54), samo što su neki teži od drugih. Znaj da
i munafik klanja, ali zbog toga što mu je to običaj a ne iz ubjeđenja da je to ibadet i zbog svojeg osjećaja spram
namaza. Možda će ga klanjati i u kući, ali neće se pokazivati kao klanjač.
Opaska:
Jedan od arifa je rekao: “Prisustvovanje zajedničkom klanjanju sabaha olakšava teške dunjalučke poslove.
Ikindija i jacija uzrokuju zuhd i iz nefsa oslobađaju prohtjeve, poboljšavaju ubjeđenje te popravljaju i naš odnos
prema Allahu kada dijeli opskrbu svojim robovima. Oni dobijaju stvarnu opskrbu poslije sabaha, a duhovnu
poslije ikindije i jacije.
Bilježi ga Seid ibn Mensur u Sunenu, a također i Bejheki u Šu‘abu, od Ebu Muhammeda Seida ibn Musejjeba
kao mursel. On je bio pročelnik tabi‘ina, koji se odlikovao svojim znanjem i pobožnošću. Mekhul je rekao: “Obišao
sam mnoge gradove po svijetu, ali nisam naišao na učenijeg od njega.” O njegovim odlikama su pisane i knjige.
Ovaj hadis je vjerodostojnog lanca prenosilaca.

23
 Rifet Šahinović | AKAID – VJEROVANJE
Allahova
lijepa imena
V
jerovanje u Allaha, dž.š., znači čvrsto ubjeđenje
da je On Gospodar, Vladar i Stvoritelj svega, opi-
san svojstvima savršenstva i lišen svih nedo-
stataka. Jedino On zaslužuje da Mu se robuje. Prema
tome, ključ vjerovanja jednog muslimana je tevhid,
jednoća Allaha, dž.š., u svim segmentima. Tevhid oslo-
bađa čovjeka robovanja i potčinjenosti nekom drugom
biću mimo Allaha, dž.š. Tevhid je izvor vjerničke snage,
sigurnosti i nade. Klasični islamski učenjaci su podijelili
tevhid u tri vrste:
a. tevhidu’r-rububijjeh,
b. tevhidu’l-uluhijjeh i
c. tevhidu’l-esmai ve’s-sifati.
Prva vrsta tevhida obuhvata naše čvrsto uvjerenje
da je Allah, dž.š., Gospodar (Rabb) svega i da nema
drugog gospodara mimo Njega. Ovim tevhidom po-
tvrđujemo Allahovu, dž.š., jednoću kroz Njegova djela
(On jedino daje nafaku, oživljava, usmrćuje, spušta
kišu, upravlja i stvara sve i tako dalje.) Druga vrsta
tevhida obuhvata naše čvrsto ubjeđenje da je Allah,
dž.š., jedini istinski i neprikosnoveni Bog i da nema
drugog boga mimo Njega; jedino je On dostojan našeg
ibadeta. Ova vrsta tevhida sadržava preostale dvi-
je. Ona je bila razlogom što su mnogi poslanici ušli u
otvorene sukobe sa svojim narodima zbog pozivanja u
tevhidu’l-uluhijjeh. Ovim tevhidom razlikuju se mono-
teisti (muvehhidun) od politeista. Naravno, za ljudski
razum je prihvatljivija ovakva koncepcija Boga: “Zar
će ta božanstva koja su oni sačinili od Zemlje išta da
prožive! Da na nebesima i na Zemlji ima još bogova
osim Allaha, poremetili bi se i nebesa i Zemlja!” (el-
Enbija, 21–22) Ponekad ljudi vjeruju u tevhidu’l-uluhij-
jeh, a riječima kvare tevhidu’r-rububijjeh. Zato su naši
24
djedovi i nene bili vrlo oprezni – svoju nafaku, hranu,
kišu i ostalo vezali su isključivo za svoga Rabba a ne
za ljude. Nikada nisu upotrebljavali riječ “obožavati” ni
za koga drugog mimo Allaha, dž.š. “Njemu pripadaju
ključevi nebesa i Zemlje. Opskrbu u izobilju kome hoće
daje i uskraćuje. On Znalac svega, svake stvari, je!”
(eš-Šura, 12)
Tevhidu’l-esmai ve’s-sifat
Ovaj princip tevhida podrazumijeva da Allah, dž.š.,
ima najljepša Imena i najsavršenija Svojstva koja su
nama poznata iz Njegovih riječi i riječi Poslanika, a.s.
Vjernik mora biti čvrsto ubijeđen u ovaj tevhid, bez
ikakvog nijekanja, bez pokušaja potpunog shvatanja i
objašnjenja njihove suštine ili usporedbe sa svojstvi-
ma stvorenja. “Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite
njima, i klonite se onih koji iskreću Njegova imena –
kako budu radili, onako će biti kažnjeni.” (el-Ea‘raf 180)
Ovaj ajet daje jasna upozorenja. Prvo, Allah, dž.š., kao
naš Gospodar koji je jedino dostojan ubudijjeta, u Sa-
mom Sebi sadrži sve osobine savršenstva i predstavlja,
prema tome, Konačnu Stvarnost. Njegova imena daju
nam informacije kako bismo ograničenim mogućnosti-
ma razumjeli Njegovu prirodu (Zat i svojstva, odnosno
atribute). Drugo, Njegova imena i svojstva ne možemo
niti smijemo porediti i primjenjivati na druga bića ili
stvari ili pokušavati “definirati” Njega antropomor-
fnim izrazima i odnosima. Ovo posljednje je rezultat
ljudskog neshvatanja ograničenosti vlastitog znanja
koje je tek kap iz mora Njegova znanja. Svojstva koja
izražavaju Njegova imena su apsolutna i neuporediva,
jer je On apsolutan. S toga, Njegova svojstva života,
sluha, vida, moći, vlasti i drugog razlikuju se od onih što
posjeduju ljudska bića. Drugačija
poimanja vode nas u iskrivljivanja
Njegovih imena.
Jedino je Allahovo znanje sve-
obuhvatno. Sva stvorenja ne po-
sjeduju toliko znanja da bi dokučila
Njegovo Znanje. “A ljudi znaju od
Njegova znanja samo onoliko koli-
ko On želi.”(el-Bekare, 255) Ljudi ne
mogu dostići ništa osim onoga što
On hoće da dostignu. Budući da je
Allah, dž.š., sebe opisao u Kur’anu,
onda niko nije u stanju bolje Ga opi-
sati. Dakle, mi Njega spoznajemo
Njegovim sveobuhvatnim znanjem
a ne razumom. Akaidski učenjaci
su taj princip kratko i jasno obja-
snili: mašta Ga ne može dokučiti
niti razum pojmiti; ne sliči stvo-
renjima; živ je, ne umire, postojan
je, ne spava (Tahavijeva poslanica,
8–10). Niko od Njegovih stvorenja
ne zna kakav je On i kakvo je Njego-
vo Biće (Zat). Allah ne sliči nikome
od Svojih stvorenja ni u Svom Zatu,
ni u Svojim imenima i atributima, a
niti u Svojim djelima. On je oduvijek
25
 i zauvijek Jedan Jedini. “Oni znanjem ne mogu Njega
obuhvatiti.” (Ta-Ha, 110) Vrhunac naše spoznaje je u
nemoći da sveobuhvatno spoznamo suštinu Njegovih
imena i atributa. Ebu Bekr je kazao: “Nemoć dosezanja
spoznaje jeste spoznaja (el-’adžzu ’an derki’l-idrāki
idrāk).”
Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Poslanik,
a.s., kazao: “Allah ima devedeset i devet imena, jed-
no manje od stotinu. Ko ih bude izgovarao (i radio
po njima) ući će u džennet. Allah je neparan i On voli
nepar.”(Buharija i Muslim) Tirmizi navodi isti hadis, s
tim da daje listu devedeset i devet imena. U jednom
rivajetu se navodi “ko ih napamet nauči” (men hafize-
ha), dok u rivajetu Ibn Ebi Amra se kaže “ko ih savlada”
(men ahsaha). Ulema se bavila pitanjem značenja riječi
ahsaha u pomenutom hadisu. Jedni su smatrali da ova
riječ označava “naučiti”, “razumjeti”, “vjerovati”. Drugi
su kazali da ona aludira na primjenu njihova sadržaja
u svakodnevnom životu. Imati svijest o Allahovim ime-
nima znači ostvariti najširu spoznaju uzvišenog Allaha,
naravno, u onim granicama u kojima je moguća ljudska
spoznaja. Neki učenjaci su riječ ahsaha razumjeli u
smislu Božija imena o kojima govore Kur’an i sunnet
“istražiti”, “sakupiti”, “sabrati na jedno mjesto”, “naučiti
napamet” i slično, što nije nimalo jednostavan zadatak.
Ovaj hadis ne govori da je broj Allahovih lijepih ime-
na zaokružen s brojem devedeset devet. Da postoje i
druga imena o kojim nas Uzvišeni nije obavijestio, ka-
zuje nam ovaj hadis: “Molim Te svakim Tvojim imenom
kojim si Sebe nazvao ili koje si u Svojoj Knjizi objavio
ili koje si nekog od Svojih stvorenja naučio ili koje si
u Svom tajnom znanju za Sebe zadržao: Učini Kur’an
proljećem moga srca, svjetlom mojih prsa, razrješite-
ljem moje tuge i otklanjateljem moje brige.” (Ahmed
ibn Hanbel) Prvi dio hadisa ukazuje na činjenicu da
imena nisu ograničena na spomenuti broj. Po većini
uleme, Uzvišeni je zadržao neka imena za Sebe, kao što
možemo vidjeti u slučaju kada je Poslanik, a.s., rekao
da je Ramadan jedno od Allahovih imena. Ulema je
različito tumačila smisao pomenutog broja devedeset
devet u hadisu: onaj koji od neograničenog broja Alla-
hovih imena bude znao devedeset devet imena ući će
u džennet; zatim, da se taj broj može razumjeti i kao
broj koji označava mnoštvo koje Arapi koriste kada ne
mogu odrediti tačan broj nečega; druga grupa uleme
prihvata da su Allahova imena objavom utvrđena (tev-
kif) i ograničenog su broja, broj atributa koji ističu neko
Njegovo svojstvo je mnogo veći od Njegovih imena.
26
Allahovim imenima kao najljepšim (esmau’l-husna)
mi jačamo vjeru, ističemo čistotu vjere, oslobađamo se
robovanja bilo čemu drugom mimo Allaha.
Gazali u svom djelu el-Maksad nakon komenta-
ra svakog imena stavlja podnaslov usvajanja imena
u svakodnevnim prilikama. Po njemu, samo oni koji
stječu osobine koja su korespondentna atributima i
imenima su spoznali smisao Allahovih imena. Narav-
no, to nikako ne znači da Božija imena postaju ljudski
atributi i imena. Gazali naširoko objašnjava razloge
neprihvatljivosti teorija prijelaza (intikal), sjedinjenja
(ittihad), utjelovljenja (hulul) ili, pak, sličnosti atributa
i Biti Gospodara s ljudskim atributima i prirodom. On
navodi primjer, kao kada neko kaže: Taj i taj je stekao
znanje svoga profesora. Zapravo, student ne stječe
znanje profesora, već stječe samo nešto slično nje-
govom znanju. Tako, primjera radi, nakon komenta-
ra Allahovog imena Opskrbitelj (er-Rezzak), Gazali o
usvajanju navodi: “Krajnji udio roba u ovom atributu
su dvije stvari. Prva je da spozna suštinu ovog atribu-
ta i da ga niko osim Allaha nije dostojan (da opskrbu
očekuje samo od Njega). Drugo, da moli Njega da ga
opskrbi znanjem koje donosi uputu, jezikom koji po-
dučava, rukama koje dijele sadaku. Ruke ljudi su Božija
riznica tako da je onaj čija je ruka učinjena riznicom
tjelesne opskrbe a njegov jezik riznicom srčane op-
skrbe počašćen udjelom u ovom atributu. Tako Gazali
svako ime komentira i daje uputstva za usvajanja istih.
Vrhovno Allahovo ime –
Ismi e’azam
Sunije vjeruju da postoji vrhovno ili najviše Allahovo
ime koje ima posebno svojstvo. Tako ko Allaha moli
tim imenom dova će mu biti zasigurno uslišana. Po
nekim hadisima, to ime trebamo tražiti u suri Ihlas,
zatim u stotinu šezdeset trećem ajetu sure el-Bekare
te početnim glasovima sure Ali Imran. Postoje i drugi
hadisi. Po Raziju i nekim drugim mufessirima, ovo ime
je sadržano u vlastitom Božijem imenu Allah koje ima
jednu osobenost. Naime, ako se postupno izostave
pojedini glasovi koji tvore ovo ime u arapskom pismu,
ono što svaki put ostaje naprosto označava Boga. Ako
izostavimo početno hemze, ostaje nam lillah (vidjeti
Kur’an, 3:189). Ako izostavimo prvi lam, ostaje nam
lehu (42:12). Ako izostavimo drugi lam, ostaje nam
huve (112:1). Po Gazaliju, ovo Allahovo ime razumiju
samo poslanici, evlije i odabrani ljudi.
 Tajna
kadera
D
a je opskrba određena, istina je. Nekome je
opskrba postavljena u kancelariji pa mu dođe a
ne mora ništa da čini osim da sjedi, drži olovku
i potpisuje svoje ime svakih pola sata na dokumente
koji mu se prilažu, ispijajući kahvu ili pušeći cigaretu.
Nekome je postavljena na vrhu brda te se mora popeti
do nje, ili u dalekom gradu pa mora otići do njega. Neko
se mora spuštati u dubinu zemlje, neko u dubine mora,
a nekome je postavljena u džepove ljudi pa je uzima
od njih i bude uhvaćen te mu se opskrba pretvori u
zatvor. Svako jede svoj zalogaj, ali nekome zalogaj
dolazi u srebrenoj posudi, nekome je natopljen krvlju ili
nakvašen znojem, a nekome je umrljan blatom! Ne, ne
reci šta je tajna kadera. Vlasnik ga nije nikome otkrio
ali, dokle god je stvar nepoznata, pokušaj ti da jedeš
svoj zalogaj iz “zlatne” posude. Trudi se i uloži napor.
Ako do toga i ne dospiješ, dospio si do zadovoljstva,
priznanja i prihvatanja mnogih mudrosti kadera, a to
i jeste mudrost kadera.
Smrtni čas je određen. Ne otklanja ga prisutstvo
opreznosti niti smeta ako se opasnost razvuče.
Ponekad zdrav mladić umre, a bolestan starac živi;
umre onaj koji je zaštićen sa sedam zidova, a spasi se
vojnik koji prolazi kroz vatru. Poznajem čovjeka, heroja
Sirijske revolucije, koji se u smrt bacao pedeset puta
a smrt mu uvijek izmicala i bježala od njega. Zatim se
revolucija završila. Spavao je jedne prilike u postelji
kada su se dvojica pijanica posvađala. Jedan od njih
je ispalio metak iz pištolja i greškom pogodio glavu
heroja koji je spavao i više nije ni ustao! Ibnu’l-Dževzi
navodi da je jedan čovjek pao u nesvijest pa su svi
pomislili da je mrtav te ga postavili na krevet. Doveli
su i čovjeka koji će ga okupati (gasuliti). Kada je osjetio
hladnoću vode, probudio se i ustao, a čovjek koji ga
je gasulio prestrašio se te pao mrtav. I ne pitaj šta je
tajna, ali se bori na Božijem putu i zalaži se za istinu. A
ne boj se smrti u svojoj borbi i zalaganju, jer je smrtni
čas određen. Živjeti možeš sto godina, ali provesti ih u
Ali Tantavi | SUVER VE HAVATIR
smrtnim mukama. Za dunjaluk radi kao da ćeš vječno
živjeti, a za ahiret kao da ćeš sutra mrtav biti. Tako ćeš
zagarantovati sebi i dunjaluk i ahiret. I ovo je jedna od
mudrosti kadera.
Vjera u kader je život, jer ti u svakoj tmini daje svje-
tlosne zrake i u svakoj teškoći otvara vrata nade. Da
nade nema, bolesnik bi umro od privida prije nego li
ga bolest usmrti, a vojnik u bici bio bi ubijen od straha
prije nego li ga neprijatelj ubije. Da nade nema, ni života
ne bi bilo. Da se stvari ostave mogućnostima razuma i
zakonima materije, zrak se ne bi mogao udisati niti bi
se voda, zbog bojazni da u njoj nema otrovnih bakte-
rija, mogla piti. Ni automobili se, zbog mogućnosti da
se sudare, ne bi vozili; niti bi se ulazilo u zgrade, zbog
vjerovatnoće da se mogu srušiti. Za bogatstvo se ne
bi bilo sigurno i smireno jer postoji mogućnost da će
se krasti, a ni za kuće se ne bi bilo sigurno jer mogu
izgorjeti. Vjera u kader je odmor, jačina i snaga. Ako ti
je određeno da dijete izgubiš, zahvali Allahu jer postoje
ljudi koji su izgubili i po dvoje djece. Ako izgubiš hiljadu
dinara, pa postoje oni koji su izgubili dvije hiljade. Da
li ste sada spoznali šta je mudrost određenja? Mu-
drost kadera je da se zalažemo, radimo, nastojimo i
da se trudimo, ali da ne tugujemo ako ne uspijemo
niti da gubimo nadu ako ne stignemo do onoga do
čega smo htjeli stići. S kaderom trebamo biti poput
onog koji prelazi put pretrpan automobilima. Ako se
dosjeti samo udesa i opasnosti, neće se moći pomjeriti
ni korak naprijed. Ili, ako bude ubijeđen i uobražen da
može pomjeriti automobil ispred sebe i otkloniti na-
dolazeću opasnost, neće uspjeti. Ali ako obrati pažnju
i prođe oprezno, onda je razuman i razborit. Ako se
spasi, zahvali Allahu što mu je odredio spas; a ako ga
zadesi loše, sjeti se da nije oštećen jer je to mudrost
kadera.
S arapskog preveo: Elvedin Muminović
27
 HILJADU I JEDNA KAP

Komadi
ljute lubenice
Mevlana Dželaludin Rumi (preselio 672/1273) ovako
piše u Mesneviji:
Hazreti Lukman je bio veoma čist rob i danonoćno
ustrajan u svome robovanju. Njegov vlasnik je uvidio nje-
govu ispravnost i oštroumnost, te ga je držao važnijim
od vlastitog sina. Iako je Lukman bio sin roba, oslobodio
je dušu od žudnje i strasti. Lukman je bio gospodin u liku
roba. Kada je njegov vlasnik išao negdje, dao bi mu svoju
odjeću a sam bi obukao njegovu, i rob bi hodao naprijed
u toj odjeći. I uvijek je vani pratio svog roba da niko ne bi
shvatio ovu situaciju.
Kada bi bilo postavljeno jelo, vlasnik bi odmah dao zvati
Lukmana, i prvo bi Lukman pružao ruku za hranu, a onda
njegov vlasnik. Sviđalo mu se jesti Lukmanove ostatke.
Ono što on ne bi jeo, prosipao je. Ako bi čak uzeo jesti što
Lukman nije jeo, to se dešavalo bez apetita. On mu je uvijek
predstavljao neku vrstu oslonca.
Jednom su dobili na poklon lubenicu. Odmah je rekao:
“Neka dođe moj sin Lukman!” Kada je došao, vlasnik je s
puno milosti odrezao komad lubenice i dao je Lukmanu. On
ga je pojeo kao šećer. Dao mu je još jedan komad, i njega
je pojeo. Tako se nastavilo do sedamnaestog komada.
Poslije je i sam uzeo komad, rekavši: “Da vidimo koliko
je slatka ova lubenica.” Jer, kada je vidio kako je Lukman
jede, odmah mu se javio apetit za njom. Prvi zalogaj mu
je spržio usta. Usne i jezik mu izgorješe od ljutine. Na tren
je zašutio, nije mogao govoriti. Onda se obratio Lukmanu:
“Dušo, kako si izdržao ovaj otrov? Umjesto gorčine poka-
zao si blagost? Taj sabur je poput neprijatelja tvojoj duši,
šta je to tako? Zašto nisi jednostavno rekao i izvinuvši se
objasnio kakva je?”
Lukman mu je odgovorio: “Ja sam se okoristio od tvoj
imetak. Moja duša i tijelo se više stide. Sramota je reći ljuto
i ružno nečemu što mi ti pružiš. Jasno je pravo tvog imetka
u mom tijelu. Svaka moja kost nosi dobrotu tvog imetka.
Ako ne mogu podnijeti jedan ljut zalogaj od tebe, neka
se ova duša i tijelo odmah zagrnu zemljom. Zbog tvoje
milostive ruke koja mi pruža komad lubenice, ne osjećam
njenu ljutinu. Ljubav zaslađuje ljutinu, bakar pretvara u
zlato. Brige nestaju s ljubavlju, problemi nalaze rješenja uz
ljubav. Ta ljubav je posljedica jednog velikog znanja, neko
u prolazu ne može steći takav mir.”
Mesnevi-i Šerif, 2/319 vd. (prev. Amil Čelebioglu)

28
 Prijateljstvo
jednog medvjeda
Hazreti Mevlana pripovijeda:
Jednog medvjeda je uznemiravalo neko čudovište. Neki
heroj je otišao da ga spasi. Zbog te dobrote, medvjed je
odlučio da zbog toga bude uz heroja poput psa od Ashabi
Kehfa. Kada se taj heroj musliman jednom razbolio i pao
na postelju, medvjed ga je pazio i čekao njegov oporavak.
Jedan čovjek koji je tuda prolazio upita: “Kakvo je to stanje?
Brate odakle tolika blagonaklonost medvjedu?”
Heroj mu ispriča priču o čudovištu pa čovjek mu reče:
“Ne veži dušu za medvjeda. Prijateljstvo budale je nepri-
jateljstvo. Medvjed je štetan i opasan.” Heroj mu odgovori:
“Vallahi ti mi zavidiš. Pazi se njegove ljubavi, ne njega.”
Tada čovjek reče: “Prijateljstvo budale je loša stvar. Ova
moja zavist je bolja od njihovog prijateljstva. Ostavi med-
vjeda i kreni sa mnom, ne napuštaj svoju vrstu, ne može ti
medvjed biti prijatelj”, heroj mu odgovori: “Bježi zavidniče,
gledaj svoga posla!”
Ni ovoliko savjeta nije ušlo u herojeve uši. Savjet ne
može uticati na loše ubjeđenje. Umjesto njemu, pružio je
ruku medvjedu. Čovjek reče: “Idem, ali ti trenutno nisi pri
pameti.” Heroj na to odgovori: “Hajde idi, ništa ne brini za
mene!” Čovjek je još dodao: “Ja ti nisam neprijatelj. Da si me
poslušao, učinio bi samo sebi dobro.” A heroj mu odvrati:
“Hajde bježi, spava mi se!” Čovjek još jednom pokuša: “Ne
sumnjaj u savjet prijatelja. Spavaj pored nekoga pametnog,
neka te takav čuva u snu.”
Heroj se zbog čovjekovog navaljivanja unervozio i po-
sumnjao, pa reče: “Izgleda me ovaj želi ubiti ili je neki zlobni
prosjak. Ili mi je možda postavio neku zamku. Čim mi ovako
nešto nudi. Želi me prepasti i udaljiti od mog prijatelja.”
Heroj koji je mislio loše, nije se fino ponio prema dobrona-
mjernom čovjeku. Zbog pogrešnog mišljenja, gajio je dobro
mišljenje o medvjedu, kao da su od iste vrste.
Musliman pogleda budalu i, uzdahnuvši la havle, nastavi
svoj put. On zaspa. Medvjed ga je čuvao i stalno mu bdio
nad glavom zbog muha koje su ga uznemiravale u snu.
Ali je primijetio da koliko god tjera muhe, one opet dolaze.
Medvjed se uznemirio zbog muha. Otišao je i uzeo jedan
veliki kamen sa stijene. Kada je ugledao kako su se muhe
opet spustile na njegovo lice, zamahnuo je tim velikim
kamenom prema njegovom licu da otjera muhe. Eto, on se
riješio muha! Ogromni kamen mu je smrskao lice. Tako se
raširila poslovica u narodu: “Ljubav budale, je poput ljubavi
medvjeda; mržnja mu je ljubav, i ljubav mu je mržnja.”
Mesnevi-i Šerif, 2/417 vd. (prev. Amil Čelebioglu)
Šejtanova
podvala
Hazreti Mevlana priča:
Pripovijedaju da je jednom Muavija u palači zaronio u
san. Kada bi se vrata palače zaključala iznutra, nije bilo
šanse da neko uđe. Iznenada ga neko probudi. Kada je
Muavija otvorio oči, izgubio se pa reče: “Nema šanse da se
može ući u palaču, koji je ovo drznik ušao?” Da bi pronašao
uljeza, pretražio je svaki ćošak palače. Vidio je nekoga da
se krije iza zastora. Kada Muavija reče: “Ko si ti? Kako se
zoveš?”, osoba odgovori: “Među narodom, zovu me Iblis.”
Muavija reče: “Reci istinu, zašto si me probudio?” Šejtan
odgovori: “Vrijeme je namaza, moraš ići u mesdžid.” Mu-
avija reče: “Ne, ti ne možeš imati ovakav razlog. Od tebe
niko nije vidio dobra. Kada lopov uđe u kuću i uhvate ga
na djelu, te on reaguje da čuva kuću, da li mu je moguće
povjerovati? Zar lopov može željeti dobro?”
Iblis odgovori: “Ja sam prije bio melek. Ibadet je bio uzvi-
šenost za moju dušu. Bio sam blizak sa saputnicima, i
prijatelj sa stanovnicima Arša. Kako osoba može zaboraviti
svoje prvobitno stanje. Prva ljubav uvijek ostavi trag na
duši. Otkloni sumnju iz svoje duše. Ja sam ispit za srce i
čistoću. Lav i pas su zajedno sa mnom ispitivani. Istina i laž
su na meni isprobani. Dobrima pokazujem put, moj posao
je uvijek rezati suhe grane. Nemam moći unakaziti ljepotu.
Moje stvaranje je ogledalo ljepoti i ružnoći.”
Muavija mu reče: “Zašto si ti mene probudio? Ti si ne-
prijatelj budnima! Ti si poput otrova, uspavljuješ. Znanje
i pamet se razaraju od tvog vina podvala. Ne želim misk
iz đubreta. Ne nadam se suhoj cigli izvađenoj iz rijeke. Ne
vjerujem da je namjera buđenja, šejtanu mom neprijatelju,
bila dobra.”
Koliko god se šejtan vadio, nije uspio ubijediti Muaviju.
Na to je šejtan rekao: “Pravedni vladaru! Onda slušaj dok
nema podvale u mom govoru. Da si propustio namaz, tvoji
bi uzdasi i jecaji pokajanja ispunili svijet. To pokajanje, taj
krik, ta molba bi ti donijeli na stotine sevapa namaza i zikra.
Ja sam te probudio u tom trenu da ne bi izvukao koristi
od takvog uzdaha. Da ti taj uzdah ne bi postao čak i način
približavanja i putovanja Gospodaru. Ja sam zavidnik, ovo
je bilo iz potpune zavisti. Ja sam neprijatelj, i posao mi je
podvala i neprijateljstvo.”
Muavija mu reče: “Sada govoriš istinu. Sve što je od tebe
i čega si dostojan je samo to.”
Mesnevi-i Šerif, 2/559 vd. (prev. Amil Čelebioglu)
29
 Imam Rabbani k.s. | PISMO PRIJATELJU

Stupanj iskrenosti
(Ovo pismo je napisano šejhu Muhammedu el-Četriju, a govori o postizanju
iskrenosti (ihlas), koja je treći dio od tri dijela svijetlog šerijata, i o tome da
su tarikat i hakikat u službi šerijata u upotpunjavanju ovog trećeg dijela)

Hvalimo Ga i donosimo salat i selam na Njegovog Vjerovjesnika. Poštovani, nakon prelaska stanica
putovanja (suluka) i stupnjeva privlačenja (džezbe), postalo mi je jasno da je cilj duhovnog putovanja
(sejri suluka) postizanje stupnja iskrenosti, a za njega je prethodno vezano postizanje poništenja
vanjskih i nutarnjih božanstava i idola. Ova iskrenost (ihlas) je dio šerijata koji ima tri glavna dijela:
znanje (ilm), djelo (amel) i iskrenost (ihlas). Tarikat i hakikat su u službi šerijata u upotpunjenju onog
dijela šerijata koji se odnosi na iskrenost. Iako je ovo istina, ne mogu je svi razumjeti. Većina je uljulj-
kana snovima i nadanjima, zadovoljavajući se tek orasima i bademima, pa kako da dostignu punine
šerijata?! Mogu li takvi dostići suštinu tarikata i hakikata?! Misleći da je šerijat ljuska, a hakikat jezgro,
oni ne mogu shvatiti šta je suština djelovanja (muamele), nego su obmanjeni sufijskim ekstatičnim
izjavama, kojekakvim halovima i niskim stupnjevima. Uzvišeni Allah da ih uputi na pravi put! Neka je
selam i na nas i na sve Allahove dobre robove.
(Imami Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s.: Mektubat, tom I, 40. pismo)

Opasnost druženja
s inovatorom
(Ovo pismo je napisano sejjidu šejhu Feridu el-Buhariju, a govori o obavezi
napuštanja druženja s inovatorom, i o tome da je druženje s inovatorima
štetnije od druženja s nevjernicima)

Uzvišeni Allah neka uveća Vaše nagrade, podigne Vaš ugled, olakša Vaše djelovanje i učini Vaša
prsa prostranim hurmetom prvaka čovječanstva (sejjidu’l-bešer) koji je čist od iskrivljenog pogleda,
na njega i na njegovu porodicu neka su najpotpuniji salavati i najobilniji selami.

30
 Navodi se da onaj ko nije zahvalan ljudima nije zahvalan ni Allahu. Odatle potječe obaveza zahval-
nosti ljudima na njihovim dobročinstvima. Vi ste bili uzrok obuhvatnosti našeg hadreti šejha, pa smo
tražili Hakka uzvišenog Vašim bereketom u toj obuhvatnosti i postigli mnogo iz tog mubarek nadanja.
Bili ste, po drugi put, sredstvom okupljanja duhovnih putnika i poticajem uspostavljanja sistema u
vezi s usamljenim učenicima. Otuda naša želja da Vas uzvišeni Allah nagradi najboljom nagradom.
Stih:
Da na svakom mjestu gdje izrasta dlaka
imam jezik koji zahvaljuje,
opet bih bio nedovoljan.
Nadamo se, od uzvišenog Allaha, da će Vas čuvati od onoga što Vama ne dolikuje, i na dunjaluku
i na ahiretu, hurmetom vašeg djeda, prvaka svih poslanika, na njega i na njegovu porodicu neka su
najpotpuniji salavati i teslimati. Ovaj fekir je udaljen od Vašeg sohbeta, i ne znam koja vrsta ljudi je u
Vašem časnom društvu, ko Vam je prisni prijatelj i sabesjednik u Vašem cijenjenom skupu.
Budite ubijeđeni da je štetnost druženja s inovatorom veća od štetnosti druženja s nevjernicima.
Najpoganiji i najprezreniji od svih inovatora su oni koji preziru drugove Resulullahove, sallallahu alej-
hi ve sellem, (ashab). A uzvišeni Allah u časnom Kur’anu ovu grupu naziva nevjernicima, kada kaže:
“(...) da bi On s vjernicima rasrdio nevjernike (...)” (el-Feth, 29) Dostavljači Kur’ana i šerijata su upravo
ashabi. Pa ako je sumnjati u ashabe, onda se sumnja i u Kur’an i šerijat. Kur’an je sabrao Osman ibn
Affan, r.a. Pa, ako je sumnja na Osmana, onda je sumnja i u Kur’an, da nas uzvišeni Allah sačuva od
ubjeđenja otpadnika.
Razilaženje koje se dogodilo među ashabima, r.a., kao i rasprava i borba, nije potjecalo iz nefsanskih
strasti, jer su njihovi nefsovi očišćeni u društvu najboljeg čovjeka (Muhammeda, a.s.) i oslobođeni onog
nefsa koji naređuje zlo (emmare). Vjerujemo da je istina bila na strani Alije, kerremellahu vedžhehu,
a greška na strani onih koji su mu se suprotstavili. Međutim, ta greška je u domenu promišljanja
(idžtihad). Ona ne zadire u područje pokvarenosti (fiska). Kada su u pitanju ovakve greške, nema, čak,
mjesta ni za prijekor. Onaj ko pogriješi u idžtihadu ima jedan sevap. Jezid, koji je udaljen od sreće,
nije od ashaba, pa nema mjesta govoru o tome da je neko od ashaba udaljen od sreće. Ono što je on
uradio (to jest Jezid), nisu uradili ni nevjernici-stranci. Neki učenjaci ehli-sunneta su se sustegli od
proklinjanja Jezida, ne zato što su njime ili njegovim postupkom zadovoljni, nego zbog mogućnosti
njegovog pokajanja.
U časnom društvu bi trebalo svaki dan pročitati nešto iz knjiga kutbu’z-zemana, kako bi se vidjele
njegove pohvale Vjerovjesnikovih ashaba, alejhi ve alejhimu’s-salatu ve’s-selam, i s kakvom uljudnošću
ih je spomenuo. Na taj način protivnici će biti pobijeđeni i poniženi.
Ova nepravedna i tlačiteljska grupacija je u ovim danima mnogo pretjerala i u nepravdi prevršila
svaku mjeru. Raširili su se na sve strane, pa smo napisali ove riječi objašnjenja njihovog nereda, bojeći
se da bi ta grupacija možda mogla dotaknuti Vaše časno društvo, a sve s ciljem da ih Vaš cijenjeni
skup ne uzime u obzir. Uzvišeni Allah neka Vas učvrsti na stazi kojom je On zadovoljan!
(Imami Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s.: Mektubat, tom I, 54. pismo)

31
 GOVOR STANJA
Hadis
Allahov Poslanik, a.s., je rekao: “Zaista u dženne-
tu postoje (prelijepe) sobe čija se unutrašnjost
vidi kada se gledaju s vana, a kad se gleda iz unu-
trašnjosti, vidi se njihova vanjština.” Jedan ashab
upita: “Za koga su te sobe, Allahov Poslaniče?”
Muhammed, s.a.v.s., odgovori: “Za one koji samo
lijepo govore, koji gladne hrane i koji pokorni na
namazu stoje dok drugi ljudi spavaju.”
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 3090)
Allah se nasmijao
Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je došao neki čovjek
Allahovom Poslaniku, a.s., i rekao mu: “Božiji Poslaniče,
pogodila me velika glad.” Nakon što kod svojih žena
nije našao ništa da mu dadne, Allahov Poslanik, a.s., je
rekao: “Ima li iko, da mu se Allah smiluje, ko bi ugostio
ovog čovjeka večeras?” Ustade jedan Ensarija i reče: “Ja
ću, Allahov Poslaniče!” Zatim ode svojoj kući i reče ženi:
“Ovo je gost Allahovog Poslanika, a.s., pa gledaj da mu
ništa ne fali.” Žena mu odgovori: “Tako mi Allaha, ništa
nemamo osim nekoliko zalogaja hrane za djecu.” On
joj reče: “Kad djeca htjednu da večeraju, ti ih uspavaj,
a zatim dođi i ugasi svjetlo. Hranu ćemo dati musafiru,
a mi ćemo se pretvarati da jedemo.” Ona tako i uradi.
Sutradan, kada čovjek dođe Allahovom Poslaniku, on,
a.s., mu reče: “Allah se začudio i nasmijao onom čo-
vjeku i njegovoj ženi i objavio je: ‘I više vole drugima
nego sebi, iako im je i samima potrebno.’”
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 3478)
Poslao mi Allahov Poslanik, a.s.
Od Omera, r.a., se prenosi da je rekao: “Poslao mi je Allahov Poslanik, a.s., nešto imetka, pa sam to odbio.
Kada sam mu došao, upitao me: ‘Šta te navelo da vratiš ono što sam ti poslao?’ Odgovorio sam mu: ‘Allahov
Poslaniče, zar mi nisi rekao da je vrijednost i dobro u tome da od ljudi ništa ne uzimam?’
Na to mi reče Allahov Poslanik, a.s.,: ‘To se odnosi na traženje od ljudi, a ono što ti dođe od dobra bez tvoga
traženja to je zaista Allahova opskrba kojom te Uzvišeni opskrbio.’”
32
Pogubite me prvog
Ebu Abbas ibn Ata’, rahmetullahi alejhi, je rekao: “Doveo
je halifin dužnosnik grupu sufija pred halifu i rekao:
“Zaista su ovo otpadnici od vjere (zindici), jer odbijaju
šerijat.” Bili su to Ebu’l-Husejn es-Sevri i nekolicina
drugih zahida. Bi naređeno da im se glave odsjeku.
Kada je trebalo da dođe do izvršenja kazne, Ebu’l-Hu-
sejn istrča ispred grupe, nudeći svoju glavu da bude
prva pogubljena. Kada su dželati (egzekutori) vidjeli
ovu gestu Ebu’l-Husejna, s čuđenjem su ga upitali:
“Zar žuriš u smrt prije svojih prijatelja?” On odgovori:
“Želim da mene prvog pogubite pa da time svoje pri-
jatelje ostavim da žive još malo.” Dželati i svi prisutni
su se jako začudili te obavijestiše halifu o tome. Halifa
naredi da se svi pošalju vrhovnom kadiji Ismail ibn Is-
haku da ih ispita. Ebu’l-Husejn je došao pred vrhovnog
kadiju, a ovaj ga poče ispitivati o šerijatskim propisima,
o čistoći (taharet), namazu i ostalom, a Ebu’l-Husejn
es-Sevri mu je na svako pitanje detaljno odgovorio, a
zatim je rekao: “Znaj da Allah, dž.š., ima Svoje bliske
robove koji s Allahom jedu, s Allahom svoju odjeću
nose, s Allahom slušaju, s Njim ubiru plodove i s Njim
žele.” Kada je kadija čuo ovaj govor, jako je zaplakao,
a zatim je ušao kod halife i rekao mu: “Ako su ovi ljudi
otpadnici (zindici), onda na Zemlji nema monoteista
(muvehhidun).”
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 3487)
Čistite svoj imetak
Ibn Džundub od svog oca prenosi hadis: “Čistite svoj
imetak zekatom, liječite svoje bolesne dijeleći sadaku,
a belaje od sebe odbijajte dovom.”
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 3558)
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 3546)
 Šesterica
Došao sam Poslaniče
prokletih
Ebu Harb el-Hilali pripovijeda: “Jedan beduin je obavljao hadž pa, kad
dođe do Poslanikove džamije u Medini, siđe sa svoje jahalilce te je Abdullah ibn Ez-Zubejr, r.a., pre-
sveza i zatim uđe u džamiju. Kada dođe do kabura Poslanika, a.s., nosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s.,
stade licem okrenut njemu, a.s. Onda tada reče: Es-selamu alejke
rekao:
ja Resulullah. Zatim poselami i Ebu Bekra, r.a., i Omera, r.a. Onda se
opet okrenu Allahovom Poslaniku, a.s., i reče: “Poslaniče, draži si mi “Šestericu sam prokleo, a pro-
i od oca i od majke! Došao sam ti natovaren grijesima i pogreškama kleo ih je i Allah, dž.š., i svaki vje-
tražeći od tebe da se zauzmeš kod svoga Gospodara, jer On je re-
rovjesnik – onoga koji ne vjeruje i
kao: ‘A kad bi oni, kada nepravdu počine, došli tebi (Muhammede) i
poriče Allahovu odredbu, onog koji
Allaha za oprost zamolili i Poslanik oprosta za njih molio, zasigurno
bi uvidjeli da će Allah pokajanje primiti i da je Samilostan.” I došao dodaje Allahovoj Knjizi, nepraved-
sam tebi, a draži si mi i od oca i od majke. Grijesima sam natovaren. nog i silnog vladara koji ponižava
Tražim od tebe da se zauzmeš kod svog Gospodara da mi grijehe one koje je Allah uzdigao a uzvisuje
oprosti i da mi budeš zagovornik.” Potom se okrenu skupini ljudi i
one koje je Allah ponizio, onog koji
u stihovima izreče: “O ti, koji si od svih ukopanih najvredniji! Naj-
dozvoljava Allahove zabrane, ono-
časniji od svih. Od čije ljepote niču plodovi i sjemenke. Moja duša
nek je otkup za kabur u kojem si ti. U tvom kaburu je smiraj, svaka ga koji dozvoljava krv moje porodi-
vrednota i počast.” ce i onog koji ostavlja moj sunnet.”
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 4178) (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 4010)

Pitao sam Više vole njima nego sebi

Džibrila
Od Enesa, r.a., se prenosi da je
Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “U
noći Isra’a vidio sam na dženet-
skim vratima napisano: ‘Sadaka
se nagrađuje deseterostruko, a
davanje u zajam osamnaest puta.’
Pitao sam Džibrila kako to da je da-
vanje u zajam vrednije od sadake,
pa mi je odgovorio: ‘Zato što onaj
koji prosi već ima nešto, dok onaj
koji traži u zajam traži samo zbog
potrebe koja ga je snašla.”
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 3566)
Rekao je Abdullah, sin Omerov, r.a: “Jednom ashabu Božijeg Poslanika,
a.s., je poklonjena ovčija glavučica (da nahrani sebe i svoju porodicu).” Na
to je on rekao: “Taj i taj čovjek i njegova porodica su preči da dobiju ovo.”
Zatim posla tom čovjeku ovčiju glavučicu. Tako uradi i drugi sve dok ov-
čija glavučica ne obiđe sedam kuća, a zatim opet dođe do onoga prvog.”
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 3479)
Na vratima dženneta piše
Od Ebu Umame, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
“Bit će doveden čovjek pred dženetska vrata, pa kad podigne glavu,
vidjet će na njima napisano: ‘Sadaka se nagrađuje deseterostruko, a
jedno davanje u zajam (posudba) se nagrađuje osamnaest puta.’ To
je zato što će ti onaj koji od tebe treba zajam doći samo s potrebom,
a sadaka nekad ode i onom ko je imućan.”
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 3565)

33
 Emina Ćeman | OSOBINE VJERNIKA I VJERNICA

Skrušeni
i skrušene
“Zbilja, muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim
muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim
muškarcima i strpljivim ženama, i skrušenim muškarcima i skrušenim ženama, i
djeliteljima zekata i djeliteljicama zekata, i postačima i postačicama, i muškarcima koji
čuvaju stidna mjesta svoja i ženama koje čuvaju stidna mjesta svoja, i muškarcima
koji mnogo spominju Allaha, i ženama koje mnogo spominju Allaha – Allah je njima
pripremio oprost i nagradu golemu!”
(el-Ahzab, 35)

Š
esto svojstvo čijim je posjednicima Gospodar,
dž.š., pripremio oprost i veliku nagradu je hušū‘,
a njegovi nositelji su hāši‘īn. Ovo svojstvo se u
našem jeziku najčešće prevodi terminima skrušenost,
poslušnost, potčinjenost. No, šta je hušū‘ terminološki,
možemo naći u ispisima naših alima. Evo jedan primjer
iz tefsira šejha Hakkija. Sufjan es-Sevri je rekao: “Pitao
sam E’meša o hušūu, pa me je upitao: ‘Ti bi htio da
budeš imam ljudima, a ne znaš šta je hušū‘?’ Isto sam
pitao i Ibrahima En-Nah‘ijjia, pa mi je odgovorio: ‘Ti bi
htio da budeš imam ljudima a ne znaš šta je hušū‘?
Hušū‘ nije da jedeš skromno, niti da se tako oblačiš,
niti da poginješ glavu! Hušū‘ je da ti plemenitost i po-
niznost na putu istine budu jednaki, i da si poslušan
Allahu, dž.š., u svakom farzu koji ti je naređen.’”
Najveći kradljivac
Namaz je najveći i najvažniji ibadet. U njemu vjernici
pronalaze radost, ašici slast imana, a tijelo u njemu vidi
zadovoljstvo. Pa, iako skrušenost obuzima čitavo biće
skrušenoga, te sve domene njegovog života, najčešće
se o njemu govori u kontekstu obavljanja namaza.
Allahov miljenik reče jedne prilike: “Najveći kradljivac
je onaj koji krade od namaza.” Ashabi upitaše: “Kako
neko može krasti od namaza?”, a Poslanik im odgovori:
“Od namaza krade onaj koji ne upotpunjuje ruku‘e i
sedžde.” Poznato je fikhsko pravilo ta‘dilu’l-erkana
koje se, u kratkim crtama, sastoji od smjernica kako
obaviti skrušen namaz – tako što će se nakon sva-
kog obavljenog rukna klanjač smiriti onoliko koliko je
dovoljno da se odjeća na njemu smiri prije nego što
pređe na obavljanje narednog rukna. Kada su Halefa
ibn Ejjuba pitali zar mu se ne dogodi da nekad u nama-
zu rukom otjera muhu koja ga uznemirava, odgovorio
im je: “Čuo sam da je rob miran pred bičem sultana?
Ja se u namazu nalazim u rukama moga Gospodara,
pa zar da se pomjerim radi muhe?!” Ali ibn Fudajl pri-
povijeda: “Došao sam da obavim tavaf oko Kabe, pa
sam vidio Sufjana es-Sevrija na sedždi. Otavafio sam
jedan krug i vidio sam ga da je još na sedždi. Obavio
sam još jedan tavaf i kada sam došao do njega – on
je još bio na sedždi.”
Konkretan ajet koji dovodi u vezu namaz i skruše-
nost se nalazi u suri el-Bekare, kada Uzvišeni kaže:
“Pomozite sebi strpljenjem i namazom, a to je, zaista,

34
teško, osim poslušnima.” Imam Razi komentarišući
ovaj ajet kaže: “Ako je skrušenima lahko obavljati na-
maz a onim drugima ne, iz toga bi se dalo zaključiti da
bi oni koji nisu skrušeni trebali dobiti veću nagradu, a
skrušeni manji sevap jer im je lakše. Međutim, to nije
dobar zaključak. Mi kažemo da skrušeni u namazu ko-
risti svoje tijelo i srce, svoj sluh i vid. To slijedi i duboko
promišljanje, zikr i umiljavanje Allahu. Kada se u učenju
spomene kazna, srce skrušenoga se rastuži; a kada se
spomene nagrada, ono se obraduje. Pa skrušeni koji
ovako postupa ima više posla oko svog namaza, nego
onaj ko ga ne obavlja na ovaj način.”
Šejh Hakki dodaje: “Skrušenima nije teško obavljati
namaz jer su oni udubljeni i zaokupljeni u dozivanju
njihovog Gospodara pa i ne osjećaju nevolje oko sebe
niti umor, kao što je i Poslanik rekao: ‘Moja radost je
u namazu.’”
Skrušenost tijela i srca
Iako se traži i vidljiva skrušenost u obavljanju na-
maza, istinsko mjesto skrušenosti jeste srce. Kada je
hazreti Omer vidio nekoga kako klanja, rekao je: “Da
mu je skrušeno srce, bilo bi i tijelo.” Drugom prilikom
se obratio mladiću koji je pognuo svoju glavu, rekavši
mu: “O ti! Podigni glavu! Tvoja skrušenost nije ništa
veća od onoga što ti je u srcu!” Sehl ibn Abdillah je
rekao: “Nema skrušenosti onaj kome svaka dlaka na
tijelu nije skrušena, kao što se kaže i u ajetu: ‘Allah
objavljuje Govor najljepši, Knjigu naličnu po smislu,
poruku ponavljanu. Od nje se koža ježi u onih koji se
svoga Gospodara boje!’”
Na nekoliko mjesta naši velikani nas upozorava-
ju da se čuvamo licemjerne skrušenosti, a to je ona
skrušenost tijela koju ne prati skrušenost srca. Srce
je centralni organ duhovne anatomije. Otkucaji koje
ono šalje manifestuju se na svim ostalim organima.
Možda je, u našem kontekstu, začuđujuće spominjati
skrušenost kakvu su ashabi imali, no evo jedne predaje
koja će nas podsjetiti koliko je ustvari naša skruše-
nost manja od one koju traži Gospodar. Naime, u tef-
siru imama Kušejrija na šesnaesti ajet sure el-Hadid
spominje se sljedeća predaja: “Prenosi se da je jedne
prilike ashabima bilo malo dosadno, pa su zamolili
Poslanika: ‘Bi li nam nešto govorio?’ Na to je objavljen
ajet: ‘Allah objavljuje najljepši govor!’ Nakon nekog vre-
mena upitali su ga: ‘Bi li nam ispričao kakvo kazivanje
iz povijesti?’ Pa je objavljen ajet: ‘Mi ćemo ti ispričati
povijest njihovu!’ Kada su treći put Poslanika zamolili:
‘Bi li nam govorio neke opomene i savjete?’, objavljen
ajet: ‘Pa zar nije vrijeme da srca onih koji vjeruju budu
skrušena na spomen Allaha i istine koja se objavljuje?’”
Ibn Mes’ud, r.a., kaže: “Nisu prošle ni četiri godine od
našeg primanja islama, a objavljen nam je ovaj ajet!”
A mnogo više godina je prošlo otkako su naša srca
posvjedočila šehadet.
Skrušenost brda
“Da Mi ovaj Kur’an brdu nekom objavimo, ti bi vidio
kako je ono skrušenošću (hāši‘an) ispunjeno i kako bi
se pred strahom od Allaha raspalo!” (el-Hašr, 21) Imam
Kušejri kaže: “Brdo bi se raspalo od strahopoštova-
nja pred Allahom, kada bi imalo razum i mogućnost
shvatanja ideja i tajni. U ovome je i ukaz na veličinu
Muhammedovog, a.s., ummeta jer je on ponio ono što
ni brda ne bi mogla.”
El-Bakli o istom ajetu kaže: “Ne gubite se u onome
što filozofi govore da brdo nema um, jer postoje različiti
ruhovi i umovi za koje ne zna niko osim Allaha, jer On
kaže: “Mi smo Davudu Našu milost ukazali – ‘O brda,
ponavljajte zajedno s njim hvalu, i vi ptice!’, pa zar bi
im se obraćao kad Ga ne bi mogli razumjeti?”
Skrušenost, poniznost
Kao što rekosmo na početku, hūšu‘ muškarca i žene
koji ga posjeduju obuhvata sve dijelove njihova živo-
ta, prema Stvoritelju u ibadetima i prema bližnjima
u svakodnevnom ophođenju. Veliki broj prevodilaca,
među kojima je i rahmetli Korkut, hūšu‘ se prevodi kao
poniznost. Lahko je razumjeti poniznost u odnosu na
Boga, dž.š., ali možda će se nečije uho naježiti kada
čuje poniznost prema roditeljima, poniznost prema
supružniku, poniznost prema učitelju i slično.
Poniznost nije ponižavanje! Poniznost je lijep edeb
i uzvraćanje lijepim onima koji su nama dali najljepše
od sebe – roditeljima, supružnicima, učiteljima – ne
tražeći za to nikakve specijalne protuusluge. Poni-
znost je suprotno od oholosti i najbolji lijek za nju.
Prvi koji se uzoholio je bio Iblis, pa iako se zarekao da
će na stranputicu navoditi svakog sina i svaku kćerku
Ademovu, a.s., nije uspio ni najmanje nauditi najponi-
znijem biću – Muhammedu, a.s. Poniznost i oholost se
isključuju kao što se isključuje dan i noć, pa ne može u
jednom prostoru istovremeno biti i dan i noć, niti može
u jednom srcu biti i oholosti i skrušenosti.
35
 Almedina Tulić | ISLAMSKI EDEBI
Džennet je pod
majčinim
“G
ospodar tvoj zapovijeda da samo Njemu
robujete i da roditeljima dobročinstvo či-
nite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod
tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’ – i ne podvikni
na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim.
Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: ‘Gospodaru
moj, smiluj im se, oni su mene kad sam bio dijete,
njegovali!’”
Iz navedenog ajeta vidimo koliko visoku poziciju
zauzima dobročinstvo i lijep postupak prema rodite-
ljima. Uzvišeni Allah naređuje nam pokornost svojim
roditeljima odmah iza pokornosti Njemu, jer je On naš
Stvoritelj i stvarni uzrok našeg postojanja, a biološki
uzrok našeg postojanja su naši roditelji. Oni su ti koji
se mnogo žrtvuju za nas, bore se i štite nas od malih
nogu, pa čak i sada kada smo odrasli ljudi. Njihova
briga nikad ne prestaje.
U proteklom ratu mnogi su očevi i majke davali svoje
živote kako bi zaštitili svoje dijete. A i danas, desi se
da odemo negdje, pa se zasjedimo, zaboravljajući na
vrijeme u lijepom društvu, u muhabbetu, kad odjed-
nom zazvoni telefon. Neko nije zaboravio na nas, a ko
drugi nego majka: “Halo sine, gdje si? Je li sve u redu?
Kad ćeš kući?” Na prvi pogled, tek obična pitanja, ali
dobro znamo da u pozadini prethodi muka nakanjiva-
nja prilaska telefonu, napravivši putanju od prozora do
prozora virkajući i pogledajući nas da se uvjeri jesmo
li stigli živi i zdravi, pa tek onda na počinak da pođe.
Kada bi samo to bila njihova briga za nas, dovoljno je
da znamo da im se nikad ne možemo odužiti. Koliko
su se oni zapravo žrtvovali i borili za nas, shvatit ćemo
tek dok budemo odgajali svoju djecu.
36
nogama
Prema tome, na njihovu ljubav trebamo uzvratiti
duplo, čak trostruko više davanjem iste. S ljubavlju
trebamo izvršavati sve što od nas zatraže, obraćati im
se riječima punim nježnosti, nikada ne govoriti grube
riječi čime bismo izazvali njihove suze, ili da nas, ne daj
Bože, proklinju zbog toga. No, nažalost, istina je takva
da danas u svijetu sve je manje ljubavi koju pružamo
svojim roditeljima, sve manje imamo vremena za njih,
čak je postalo moderno poslati ih u staračke domove i
time im uskratiti njihovo osnovno pravo.
Lijepo se odnositi prema majci i ocu obligatna je
dužnost, a suprotno od toga je haram. Poslije širka
Allahu uzvišenom, najveći grijeh je bespravno uzne-
miravati i vrijeđati svoje roditelje. O važnosti dobro-
činstva spram njih govori i hadis koji to djelo stavlja u
ravan s namazom i džihadom.
Abdullah ibn Mesud, r.a., prenosi da je pitao Vjero-
vjesnika, a.s.: “Koja djela su najdraža Allahu uzviše-
nom?”, na što mu je on odgovorio: “Namaz u njegovo
vrijeme.” Na njegov upit: “A nakon toga?”, odgovorio
je: “Dobročinstvo roditeljima.” Na treće pitanje: “A koje
onda?”, Vjerovjesnik, a.s., je odgovorio: “Džihad na Alla-
hovom putu.”
Dobročinstvo treba ukazivati prema oba roditelja,
a posebno potcrtava odnos prema majci zbog nje-
ne žrtve i materinske uloge: “Majka ga nosi, a njeno
zdravlje trpi.” Uz to postoji u narodu poznata šala o
Nasrudin-hodži u kojoj se navodi da se njegovo dijete
navečer rasplakalo. Hodžina žena ga čitavo vrijeme
ljuljuškala i uspavljivala. Kada ju je pred zoru gotovo
san savladao, zamoli hodžu de se i on malo žrtvuje za
svoje dijete, rekavši mu: “Deder, hodža, i ti malo ljuš-
kaj, dijete je pola tvoje k’o i moje.” A hodža joj mirno
odgovara: “Samo ti, ženo, ljuškaj svoju polovicu, moja
polovica nek’ i dalje plače!”
Tvoja majka
Znajući ovaj veliki trud i žrtvu majke koje ona daje u
odgajanju svoga djeteta, Poslanik islama je s krajnjim
respektom govorio o ovoj obavezi, a posebno prema
majci. Ebu Hurejre prenosi hadis kada je Vjerovjesniku,
a.s., došao neki čovjek i upitao ga: “Allahov Poslaniče,
ko je najpreči za moje druženje s njim i moje lijepo
ponašanje prema njemu?” Vjerovjesnik, a.s., odgovori:
“Tvoja majka!” Čovjek upita: “A ko nakon nje?” Odgo-
vorio je: “Tvoja majka!” Čovjek je ponovo upitao: “A ko
poslije nje?” Vjerovjesnik, a.s., je i treći put odgovorio:
“Tvoja majka!” Na četvrti upit ovog čovjeka: “A ko po-
slije nje?” Vjeovjesnik, a.s., je odgovorio: “Tvoj otac!”
Ali isto tako naš Poslanik, a.s., je rekao da je dže-
nnet pod majčinim nogama. Te ako želimo uživati u
jednoj od dženetskih bašči, znamo koji put trebamo
da slijedimo, znamo da ga možemo zaslužiti upravo
čineći dobro svojim roditeljima.
Koji su to načini da se roditelji zadovolje i usreće?
Postoji ih mnogo, a neke od njih navest ćemo ovdje
– da ih nahranimo kada su gladni; da ih odijevamo u
skladu svojih mogućnosti; da im se hizmeti ako im
je potrebna njega i usluga; da im se odmah odazove
i dođe kada nas pozovu; da se odmah izvrši ono što
nam zapovjede, osim ako se ne radi o nekom grijehu;
da se u razgovoru s njima bude blag; da ih ne zovemo
po njihovim imenima; da u hodu zajedno s njima idemo
iza njih, iz poštovanja; da želimo svojim roditeljima isto
što i sebi; da ih se sjetimo u svojim dovama, moleći
Allaha uzvišenog da im se smiluje i oprosti im. Poslije
njihove smrti, također je moguće zadobiti njihovo za-
dovoljstvo s tri stvari:
 Da njihovo dijete bude dobro tako što će izvr-
šavati zapovijedi Allaha uzvišenog i kloniti se
Njegovih zabrana. To će roditelje obradovati
više od svega drugog.
 Da njihovo dijete posjećuje njihovu rodbinu i
bliske prijatelje.
 Da od Allaha uzvišenog moli njihov oprost, da
udjeljuje sadaku i čini dobra djela za njih.
Dijete je obavezno činiti dobro svojim roditeljima, pa
čak i ako nisu muslimani. Njegova primarna zadaća je
spašavati svoga roditelja od vatre u koju srlja, ako je
kojim slučajem u vodama nevjerstva. Islamski prin-
cip jeste poslušnost i lijep odnos prema roditeljima,
makar bili i nemuslimani. Izuzetak je samo ako oni
pokušavaju svoju djecu nagovoriti na nevjerovanje.
Uzvišeni Allah o tome kaže u Kur’anu, a.š.: “Mi smo
svakog čovjeka zadužili da bude dobar prema rodite-
ljima svojim. Ali, ako te oni budu nagovarali da Meni
nekoga ravnim smatraš, o kome ti ništa ne znaš, onda
ih ne slušaj. Meni ćete se vratiti, pa ću vas Ja o onome
šta ste radili obavijestiti!”
Primljena zahvalnost
Također, u jednom od kur’anskih ajeta Allah uzvišeni
zahvalnost prema roditeljima spominje zajedno sa
zahvalnošću Njemu: “Budi zahvalan Meni i roditeljima
svojim, Meni će se sve vratiti.” Dakle, zahvalnost Bogu
dragom bit će upotpunjena sa zahvalnošću roditeljima.
Ko bude zahvalan Allahu uzvišenom, ali ne i svojim
roditeljima, njegova zahvalnost neće biti primljena.
Ponašanje Ebu Hurejre, r.a., može nam poslužiti kao
lijep primjer ophođenja prema jednom od roditelja, u
ovom slučaju majci. Navodi se da je on živio u jednoj, a
njegova majka u drugoj kući. Kad god bi izašao iz svoje
kuće, došao bi do vrata kuće njegove majke i pozvao
bi je blagim glasom: “Mamice moja!”, te bi joj nazvao
selam. Ona bi mu uzvratila: “Sinčiću moj, neka je i na
tebe Allahov selam, rahmet i berićet.” Tada bi joj Ebu
Hurejre, r.a., rekao: “Neka ti se Allah smiluje ko što si
se ti meni smilovala i odgajala me kada sam bio mali!”
A ona bi njemu odvratila: “Neka se Allah smiluje tebi,
kao što ti meni činiš dobro u mojoj starosti.” Kada se
vraćao kući, postupao bi na isti način.
37
 Sumedin Kobilica
Kocka
– plod (ne)uspjeha
“Vjernici, vino, kocka, kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari,
šejtanovo djelo. Zato se toga klonite da biste postigli što želite.”
R
imska poslovica Divide et
impera, što znači “Zavadi
pa vladaj”, zauzela je veli-
kog maha u svijesti bosanskoher-
cegovačke populacije. Jednostav-
no, ali polahko, lutrija je zavadila
bošnjačku svijest raznim igrama
na sreću i postigla vodeću pozici-
ju na ekonomskom tržištu. Svima
nam je jasna činjenica da je naš
bosanskohercegovački narod za-
grizao mamac šejtanski na koji
nas Kur’an upozorava, ali nikome
od nas nije jasna činjenica zašto
su svi prihvatili taj, na prvi pogled
mali grijeh, koji se ustvari u Kur’anu
poredi jednako s alkoholom: “Vino,
kocka kumiri i strelice za gatanje
su odvratne stvari, šejtanovo djelo.
Zato se toga klonite.” A u hadisu je
stavljen u ravan sa svinjskim me-
som: “Ko se kocka isto je kao da je
stavio ruku u meso i krv svinje.”
Komentarišući navedenu predaju,
hafiz Ibnu’l-Kajjim el-Dževzi na-
vodi: “Tajna ovog poređenja leži u
38
(Maide, 90)
sljedećem: Kockarov cilj je doći do
tuđeg imetka na nedozvoljen način
koji je haram isto kao što je haram
i jelo svinjskog mesa. Hranjenje
imetkom stečenim od kocke isto je
kao i hranjenje svinjskim mesom.
Stavljanje svoje ruke u meso je pre-
digra jela, tako da će se osoba koja
na taj način pruži ruke ka tuđem
imetku hraniti haramom, to jest
isto kao da se hrani svinjetinom.”
Pa ako je jasna činjenica da je to
veliki grijeh i “da ga se treba klo-
niti da bismo postigli što želimo”,
zašto većina sljedbenika Kur’ana
i sunneta opet olahko ulazi u ovaj
svijet iluzije?
Frapirajuća
činjenica
Pokušavajući doći do odgovora
na ovo pitanje, napravio sam jed-
nu kraću anonimnu anketu u kojoj
sam, između ostalih, postavio i pi-
tanje šta je razlog kockanja. Frapi-
rajuća činjenica jeste da je od njih
stotinu anketiranih sedamdeset i
četiri zaokružilo da hazardne igre
upražnjavaju u dobrotvorne svr-
he, odnosno cilj im je da dobitak
od kocke podijele sa siromašnima
i ugroženim ili da jedan dio ovakvih
sredstava odstrane za gradnju
džamija, puteva i drugih dobara.
Kažem da je ova činjenica frapi-
rajuća jer je u narodu općeprihva-
ćena činjenica da je onome ko je
spreman odvojiti dio nagrade od
kocke u dobrotvorne svrhe dozvo-
ljeno kockati, ne znajući da je svaki
vid kocke, pa i onaj u dobrotvorne
svrhe, zabranjen. Arapi su, u vre-
menu u kojem je živio i Muham-
med, s.a.v.s., upražnjavali kocku
i time jedni od drugih oduzimali
imetke, pa je Kur’an – kao i alkohol
– kocku postepeno odstranjivao iz
njihovih srca riječima: “Pitaju te o
vinu i kocki. Reci: ‘Oni donose ve-
liku štetu, a i neku korist ljudima,
samo je šteta od njih veća od kori-
sti.’” (el-Bekare, 219). Dakle, njihove
svakodnevne navike su bivale po-
malo uskraćivane. Neki su odmah
nakon ovog ajeta odbacili kocku,
dok su drugi i dalje kockali s pret-
postavkom da je kocka dozvoljena
onome ko jedan dio dobitka odvoji
siromašnom kako bi se obogatio ili
na taj način pomogao. U drugom
ciklusu objavljivanja Kur’an potpu-
no zabranjuje ovakav vid zarade:
“Vino, kocka, kumiri i strelice za
gatanje su odvratne stvari...”
Većina od preostalih dvadeset
šest posto anketiranih navodi da
hazardne igre igraju iz zabave. Ali,
ta, za našeg Bošnju zabava zvana
kocka, ušla je u sve pore današnjeg
društva, pa je prisutna i u kućama,
školama, kafanama i drugim insti-
tucijama. Tako je kocka, pojavom
elektronskih aparata za kockanje
i njegovim unapređenjem, postala
zanimljivi hobi bosanskohercego-
vačkih gledalaca koji redovno petak
pod stresom provedu pored malih
ekrana. Ta bingomanija i lotoma-
nija je postala najinteresantniji i
najprofitabilniji show današnjice.
Svi smo se uplašili vala ekonom-
ske krize koji struji sa Zapada i o
njemu masovno pričamo, ali očito
se niko ne boji ekonomskog ban-
krota kojim lutrija manipuliše, pred
našim očima i našim društvom. Svi
to šutnjom odobravamo. Jer, dok
naš “siroti” Bošnjo uz kahvu sa
svojom hanumom petkom uvečer
križa listiće, čekajući petnaesti broj,
neko se na drugoj strani ekrana u
raskošnoj limuzini vozika do svoje
novosagrađene vile brojeći milione
sakupljene od, interesantno, onih
istih listića koje Bošnjo sa svojom
hanumom križa. Ali, gle čuda! Boš-
njo nikada ne dočeka svoj petnae-
sti broj, a onaj drugi svake sedmice
broji svoj novac.
I ne samo petak, i preostalih šest
dana naši “jadni”, “nezaposleni”,
“socijalno ugroženi” i “nemoć-
ni” građani vole da okušaju svoju
sreću, pa se upuštaju u nagađanje
sportskih rezultata ili se takmiče
čiji će pas biti prvi u cilju. Kladionice
su sve punije i punije, a džamije su
nam sve praznije i praznije. Žalo-
sno je kada čovjeka pobijedi ego, pa
on dođe na nivo životinje, umjesto
da nadvlada svoje strasti i tako se
popne na nivo meleka.
Porez na budale
Zar, nakon svega, nemate dojam
da je kocka postavljena kao neoba-
vezni porez na budale kojeg, bez
ikakvih prijetnji i bez ikakve rekla-
me, svi uplaćuju, nadajući se da će
od njega dobiti nekakvu korist. A
koristi nema, pa nema!
Ali ništa nas ne treba čuditi, jer
postmodernizam je takav. Danas,
ako se normalno ponašate, sma-
traju vas budalom. Međutim, ako
se ponašate nenormalno, onda
ste budala sami od sebe. Pa, ako
su vam servirana dva zla, izaberite
ono manje zlo – budite normalni pa
čak i ako vas društvo smatra ne-
normalnim. Dobro je rekao Hegel:
“Nije sramota biti budala, sramota
je umrijeti kao budala!” Ali dosta
prije Hegela je naš uzor poslanik
Muhammed, s.a.v.s., izrekao ha-
dis koga prenosi Ebu Hurejre, r.a.,
a čiju poruku je navedeni filozof
samo parfrazirao: “Svaki čovjek je
grešnik, ali najbolji grešnici su oni
koji čine pokajanje.”
Dakle, nikada nije kasno napu-
stiti stranputicu i krenuti Pravim
putem. Jer, “uzvišeni Allah najviše
voli one koji čine pokajanje i redov-
no se čiste!” A ima li veće stran-
putice od kockanja koje uništava
čovjeku materijalni, duhovni, pa i
psihički život? Odgovor je jasan –
Nema! Ali onda smo pred vratima
propasti, ne zato što smo u vreme-
nu ekonomske krize, nego zato što
je kocka postala globalni problem
bosanskohercegovačkog društva.
Svjedoci smo kroz historiju da je
svaki narod kažnjavan nakon hr-
đavih djela koje počini. A smijemo li,
ilustracije radi, spomenuti da smo
i mi pred vratima jedne takve pro-
pasti? Ako svoj imetak trošimo u
zabranjene svrhe, nije li za očeki-
vati da nas prati neimaština, glad,
ekonomska i finansijska kriza?
Dakle, nadam se da nam je di-
jagnoza ove opake bolesti svima
jasna, ali pitanje je: Koji je lijek za
ovaj ogavni grijeh? Pa zar smo
zaboravili da je Poslanik, s.a.v.s.,
u srcu idolopoklonstva, nemorala,
ubijanja, alkohola, kocke i drugih
poroka sam započeo svoju misi-
ju o širenju monoteističke ideje o
jedinstvu Boga i istinitosti njego-
va poslanstva. U srcu svega toga
započeo misiju o zabrani intimnih
odnosa prije braka, o zabrani ubi-
janja, o zabrani konzumiranja al-
kohola i igranja igara na sreću jer
su to štetna djelovanja za čovjeka.
A on je ustrajao u tome. Pa zašto
smo mi dozvolili da gubimo taj svoj
muslimanski identitet i da bude-
mo pijuni na šahovskoj tabli koje
može micati gdje ko želi i mijenjati
za bolje figure kad mu to bude po
volji. Kao da očekujemo Božiju mi-
lost kojoj smo se svi prepustili da
siđe na ovu jadnu planetu i poput
“čarobnog štapića” otkloni naše
probleme. A ne znamo da je najveći
problem u nama samima. Jer, onda
kada se mi promijenimo, promijenit
će se i situacija u kojoj se nalazimo.
Kur’an nam poručuje da “Allah neće
promijeniti stanje jednog naroda
dok on sam sebe ne promijeni”.
39
 Imam Muveffak ibn Ahmed el-Mekki | MENAKIB EBI HANIFE
Ebu Hanife
Najžešći čovjek
Ebu Hanife je sjedio jednom u kufljanskoj džamiji
kada je došao jedan rafidija kojeg su zvali Šejtanuttak
i pitao: “Ebu Hanife, ko je najžešći čovjek?” Ebu Hanife
je rekao: “Mi kažemo da je najžešći čovjek bio hazreti
Alija ibn Ebi Talib, a vi tvrdite da je to bio Ebu Bekr
Siddik r.a.” Šejtanuttak je rekao: “Da to nije obrnuto?”
Ebu Hanife mu je rekao: “Mi kažemo da je najžešći bio
hazreti Alija jer je znao da pravo pripada Ebu Bekru i to
mu je predao, a vi tvrdite da je pravo pripadalo hazreti
Aliji ali mu je to Ebu Bekr, r.a., preoteo te hazreti Alija
nije imao sposobnosti ni snage da svoje pravo povrati.
Tako je Ebu Bekr, r.a., postao neko ko je potčinio hazreti
Aliju i samim tim najžešći čovjek.” To je zbunilo rafidiju
i izašao je iz džamije.
Čuvar sunneta
Ibn Mubarek priča: “Kada je Ebu Hanife jednom
otišao na hadž, u Medini ga je dočekao Muhammed
ibn Ali ibn Husejn ibn Ali ibn Ebi Talib i rekao mu: ‘Ebu
Hanife, ti si promijenio vjeru mog djeda i njegove
hadise koristeći analogiju (kijas)?’ Ebu Hanife mu je
rekao: ‘Da Allah sačuva od toga da uradim nešto slič-
no (Me‘azellah)!’ Ebu Džafer mu je rekao: ‘Činjenica
je da jesi.’ Ebu Hanife je rekao: ‘Sjedi onako kako ti
priliči, kako bih ja sjeo kako meni priliči. Ti kod mene
imaš hurmet, čast i ugled kao što ga je imao i tvoj
djed, s.a.v.s., među svojim ashabima.’ Ebu Džafer je
sjeo, a Ebu Hanife je sjeo na koljena pred njim pa mu
onda rekao: ‘Pitat ću te tri stvari i odgovori mi na njih.
Da li je muškarac slabiji ili žena?’ Ebu Džafer je rekao:
‘Svakako da je žena slabija.’ Ebu Hanife je rekao: ‘Ko-
liko nasljedstva pripada muškarcu a koliko ženi?’ Ebu
Džafer je rekao: ‘Dva dijela muškarcu a jedan ženi.’ Ebu
Hanife je rekao: ‘Ovako je rekao i tvoj djed, s.a.v.s., a da
sam ja promijenio vjeru tvog djeda, onda bi analogija
nalagala da muškarcu pripadne jedan dio a ženi dva
jer je ona slabija od čovjeka.’ Onda ga je pitao: ‘Da li je
40
bolji namaz ili post?’ Ebu Džafer je odgovorio: ‘Bolji je
namaz.’ Ebu Hanife je rekao: ‘To kaže i tvoj djed, s.a.v.s.,
a da sam promijenio vjeru tvog djeda i da se povodim
za analogijom, logično bi bilo da žena, kada se okupa
od hajza, naklanja namaze a ne napašta post, a nije
tako.’ Zatim ga je pitao: ‘Da li je prljavija mokraća ili
sperma?’ Ebu Džafer je rekao: ‘Prljavija je mokraća.’
Onda je Ebu Hanife rekao: ‘Da sam promijenio vjeru
tvog djeda i poveo se za analogijom, onda bih govorio
da se čovjek treba kupati poslije mokrenja a abdesti
poslije izbacivanja sperme, jer je mokraća prljavija od
nje. Da me Allah sačuva od toga da mijenjam vjeru
tvog djeda, s.a.v.s.!’ Zatim je Ebu Džafer ustao, zagrlio
Ebu Hanifu, ukazao mu počast i poljubio mu obraze.”
Bereket Ebu Hanife
Dahhak ibn Kajs Šejbani Haruri je ušao na silu u
Kufu, sjeo u glavnu džamiju i naredio da se muškarci
pobiju a žene i djeca porobe. Ebu Hanife je otišao do
njega obučen u košulju i ogrtač i rekao: “Hoću da te
pitam nešto.” Dahhak mu je rekao: “Pitaj.” Ebu Hanife
je rekao: “Na osnovi čega si dozvolio da se muškarci
pobiju a žene i djeca porobe?” Dahhak je rekao: “Zato
što su otpadnici (murted). Ebu Hanife je pitao: “Da li
je njihova vjera bila drugačija nego je sada pa su je
odbacili i ovu prihvatili, ili su još uvijek u svojoj vjeri?”
Dahhak je rekao: “Polahko, ponovi mi to što si malo-
prije rekao?” Ebu Hanife mu je ponovio i Dahhak je
rekao: “Pogriješili smo.” Naredio je da se ljudi oslobode
i napustili su Kufu, a ljudi su ostali živi bereketom Ebu
Hanife, da mu se Allah smiluje.
Tri odgovora
Priča se da je Romejski car poslao veliko blago po
svojem povjereniku u Bagdad i rekao: “Pitaj ih tri stvari.
Ako odgovore na njih, onda im daj to blago; a ako ne
odgovore, onda se vrati sa svim tim. Kada je povjerenik
došao u Bagdad i rekao halifi o čemu se radi, halifa je
okupio učenjake kako bi odgovorili. Romejac-vizantijac
se ispeo na mimberu i rekao: “Ako odgovorite na moja
pitanja, dat ću vam ovaj novac; a ako ne odgovorite,
novac ću vratiti sa sobom. Prvo pitanje je: ‘Šta je bilo
prije Allaha?’ Drugo je: ‘Na kojoj je strani Allah?’ Treće
je: ‘Čime se Allah bavi?’” Ljudi su šutjeli i među njima
je bio i Ebu Hanife. Tada je bio mlad, pa je rekao ocu:
“Babo, ja ću mu odgovoriti.” Otac ga je ušutkao. Onda
je Ebu Hanife ustao i zatražio od halife da odgovori,
pa mu je halifa dozvolio. Ebu Hanife je rekao Romejcu:
“Da li si onaj koji pita ili pitani?” Romejac je rekao: “Ja
sam onaj koji pita.” Ebu Hanife mu je rekao: “Onda ja
trebam biti na mjestu na kojem si ti, a ti trebaš biti gdje
sam ja.” Romejac je sišao s mimbere, a Ebu Hanife se
ispeo pa rekao: “Što si pitao maloprije šta je bilo prije
Allaha. Znaš li brojati?” Romejac je rekao da zna, pa mu
je Ebu Hanife rekao: “Broj.” Romejac je počeo: “Jedan...”,
a Ebu Hanife je pitao: “A šta je prije jedan?” Romejac je
rekao: “To je prvo i nema ništa prije toga.” Ebu Hanife
je rekao: “Ako prije pretpostavljenog i zamišljenog je-
dan nema ništa, kako može biti prije Stvarnog Prvog
nešto? Drugo pitanje je bilo na kojoj je strani Allah? Ako
upališ svijeću pred sobom, na koju stranu se razlijeva
svjetlost?” Romejac je odgovorio: “To je svjetlo koje
se jednako rasprostire na sve strane.” Ebu Hanife je
rekao: “Izazvano i pretpostavljeno svjetlo se jednako
rasprostire na sve strane, a Svjetlo nebesa i zemlje je
preče od toga. Treće si pitao čime se Allah bavi? Reći ću
ti. Kada se pojavi na mimberi neko ko je materijalista
kao ti, onda ga Allah ponizi i spusti s mimbere; a na
zemlji ima neko ko vjeruje u jednog Allaha, pa njega
uzdigne na mimberu. Svakodnevno se time bavi.” Onda
je Romejac otišao i novac ostavio kod halife.
7.000 kur’anskih hatmi
Esed ibn Amr je pričao: “Ebu Hanife je klanjao, koliko
se moglo vidjeti, sabahski namaz s jacijskim abdestom
četrdeset godina. Većinom je noćni namaz klanjao tako
da je čitav Kur’an učio na jednom rekatu. Njegov plač
se noću čuo toliko da su ga komšije sažalijevali. Po-
znato je da je proučio sedam hiljada hatmi na mjestu
na kojem je umro.”
Dotjerivanje Allahu
Ebu Hanife je kupio kompletnu odjeću – košulju,
pantalone, ogrtač i amamu čija je vrijednost bila preko
hiljadu i petsto dirhema i, kada bi klanjao jaciju i ljudi
pospali, skidao bi odjeću u kojoj je bio i oblačio ovo sku-
pocjeno odijelo, namirisao bi se i klanjao noćni namaz
do zore. Neko mu je rekao: “Ljudi takva odijela oblače
kada idu vladaru, ili imaju nekakav poseban povod
okupljanju?” On je rekao: “Dotjerati se Allahu je preče
nego se dotjerivati ljudima.”
Zar nisi čuo hadis
Hasan ibn Zijad priča: “Ebu Hanife je vidio nekog
sagovornika u iznosanoj odjeći, pa mu je naredio da
ostane dok se ljudi raziđu. Kada su ostali nasamo,
rekao mu je: ‘Podigni sedžadu i uzmi što je pod njom.’
Čovjek je podigao sedžadu i pod njom našao hiljadu
dirhema. Ebu Hanife mu je rekao: ‘Uzmi taj novac i
popravi svoje stanje.’ Čovjek je rekao: ‘Ja sam bogat i ne
treba mi ovaj novac.’ Ebu Hanife mu je rekao: ‘Zar nisi
čuo hadis da Allah voli da vidi plodove svojih blagodati
na svom robu? Ti trebaš da promijeniš svoje stanje
kako ne bi izazivao brigu kod svojih prijatelja.’”
41
 Mehmed Ćeman | OSMANSKO CARSTVO
Istanbul je
OSVOJEN
U
prethodnim brojevima našeg časopisa pisali
smo o toku akcije zauzimanja Istanbula. U
ovom broju čitajte o završnom napadu i pro-
boju istanbulskih bedema koji su stoljećima prkosili
brojnim napadačima.
Posljednje referisanje
U nedjelju 27. maja bombardovanje bedema je
nastavljeno s još jačom žestinom. Smatra se da je
toga dana ispucano najviše projektila i da su razaranja
bedema bila najveća. Danju je, iz razumljivih razloga,
bilo nemoguće popravljati bedeme a sada je i noć bila
osvijetljena, što je omogućavalo neprestano djelovanje
osmanlijske artiljerije. Popravak bedema je sada bio
skoro nemoguć.
Istog dana sultan Fatih je pozvao sve svoje ofici-
re i održao posljednje referisanje. Svi su bili prisutni:
namjesnici provincija, visoko rangirani konjički oficiri,
admiral flote, kapetani lađa, komandiri četa, pa i manjih
formacija. Iako ih je bilo više od hiljade, sultan Fatih
je lično poznavao svakog od njih i oslovljavao ih je
njihovim ličnim imenima. Govorio im je o uzvišenosti
motiva zauzimanja Istanbula, zatim o važnosti final-
nog napada i o presudnosti njegovog ishoda. Zatim
je govorio o bogatom plijenu koji očekuje pobjednike.
Obećao je posebne nagrade najhrabrijima te najavio
oštre kazne za kukavičluk i smrtnu kaznu za dezerter-
stvo koja će se izvršavati na licu mjesta. Govorio je o
teškom položaju kršćana unutar gradskih bedema, o
njihovoj iscrpljenosti, razjedinjenosti i strahu koji ih je
dobro načeo. “Još jedan, samo još jedan napor i grad će
biti naš”, zaključio je sultan Fatih i završio referisanje.
42
Te noći ponovo su zapaljene vatre i nastavljeno je s
gromoglasnim zikrom, svirala je vojna muzika a arti-
ljerijske baterije su bespoštedno tukle po bedemima.
Sada su se ukazale vrlo široke breše kroz bedeme,
toliko široke da je omogućen manevar vrlo krupnim
jedinicama.
Sultan Fatih je naredio da njegova vojska u pone-
djeljak 28. maja odmara. Sutra će otpočeti presudni
napad. Aktivan će biti samo komandni kadar, a bavit
će se proučavanjem posljednjih planova vezanih za
raspored trupa u sutrašnjem napadu. Osim njih, ak-
tivni će biti i artiljerci. Sada je većina artiljerijskih oruđa
koncentrisana na tri mjesta: između palače Vlaherna
i Harisijevih vrata, u dolini rječice Likos na i područje
oko Treće vojne kapije. Razaranja bedema su bila sve
veća. Ukazivale su se sve veće breše. One su sada bile
toliko široke da je kroz njih mogla prodrijeti ne samo
pješadija, nego i teška konjica. Prateći, neborbeni dio
osmanlijske vojske je dodatno zatrpavao opkope oko
bedema i tako pripremao teren za što lakše stupanje
pješadije.
U gradu su također vršene posljednje pripreme.
Raspoređivane su trupe, vršena je preraspodjela oruž-
ja, topovi i katapulti su postavljeni na najosjetljivija
mjesta te se užurbano radilo na izradi što većih količina
grčke vatre. U suton dana gomile ljudi, žena i djece hrli-
le su prema crkvi Svete Sofije. Posljednjih mjeseci, na-
kon objave unije crkava i obavljanja katoličkog obreda
u ovoj crkvi, stanovništvo u nju skoro da nije ulazilo jer
su smatrali da je tim činom onečišćena i obeščašćena.
Sada, nemajući više nikakve nade, požurili su prema cr-
kvi da obave molitvu u nadi da će im se, zbog posebne
važnosti ove crkve, Bog smilovati i otkloniti opasnost
od njih. Pojavili su se čak i svećenici koji su uniju crkava
smatrali smrtnim grijehom. Tu je bio i kardinal, kao i
episkopi koji ga u principu nisu priznavali. Svi su došli
da obave molitvu i uzmu posljednje pričešće. Osim
pravoslavaca, tu su bili i Talijani – katolici. Očaj ih je
ujedinio u njihovoj molitvi.
Bašibozuci napadaju
Oko dva sata poslije pola noći sultan Fatih je bio
u svom šatoru. Upravo je završavao nafilu namaz.
Nakon što je proučio dovu u kojoj je zamolio za uspjeh
u predstojećem napadu, obukao je naročito izvezenu
košulju, ogrnuo se kaftanom, stavio turban na glavu,
pripasao sablju svojih predaka i izašao iz šatora. Nje-
govi oficiri su ga očekivali. Prišao im je i u tišini uzjahao
konja. Laganim pokretom ruke izdao je naređenje za
napad.
Tišinu noći je zamijenila gromoglasna vika osman-
lijskih vojnika. Začulo se udaranje bubnjeva i glasni
tonovi vojne muzike. Sva raspoloživa artiljerijska oru-
đa ispalila su po jedan hitac. Prvi ešalon osmanlijske
vojske je krenuo u napad. U tom trenutku bilo je devet
otvorenih breša na bedemima. Neke od njih su bile ši-
roke i do dvadeset pet metara. Većina njih je bila u do-
lini Likosa i u blizini Harisijevih vrata. Jedina prepreka je
bila netom izgrađena palisada i, naravno, očajni kršćani
na borbenim pozicijama. Put do njih vodio je preko
strme škarpe koja se formirala pri rušenju bedema.
Odmah su zazvonila zvona sa crkava u blizini be-
dema, a zatim i sa svih crkava u gradu. Svi vojno spo-
sobni muškarci, kao i mnoge žene, pohrlili su prema
bedemima. Ostali su požurili ka crkvama, posebno u
crkvu Svete Sofije. Postojalo je proročanstvo da će,
u slučaju prodora neprijatelja, kod ove crkve s neba
sići jedan anđeo i sjajnim mačem otjerati neprijatelja.
Mnogi su kršćani, uglavnom nejač, cijelu noć molili,
očekujući milost Božiju.
Za to vrijeme na bedemima je otpočela žestoka
bitka. Prvi ešalon Osmanlija bio je sačinjen od baši-
bozuka. Bile su to neregularne trupe, sakupljane po
potrebi, čiju glavninu su sačinjavali kršćani – Grci, Srbi,
Talijani, Nijemci i ostali. Borili su se kao lavovi. Plaća je
bila vrlo dobra, a obećani plijen odveć primamljiv da bi
osjećali ikakvu grižu savjesti zbog napada na braću po
vjeri. Naravno, među bašibozucima je bilo i Turaka kao
i drugih muslimanskih naroda. Njihovo naoružanje je
bilo neformacijsko i vrlo šaroliko. Sijevale su sablje, is-
paljivane strijele, a mnogi su nosili i ljestve preko kojih
će se penjati uz palisade i ostatke porušenih bedema.
Bila je to neobučena vojska, nevična slušanju komandi
i nesistematična u nastupanju. Sultan Fatih je to dobro
znao. Nije ni očekivao neki poseban rezultat od njih.
Poslao ih je u napad s ciljem umaranja kršćana na
bedemima.
Napad je poduzet po cijeloj liniji bedema, ali je oštri-
ca napada bila u dolini Likosa. Bašibozuci su napadali
kao neobuzdana rulja. Njihova brojnost je ujedno bila
i njihova slabost. Nije bilo moguće uspješno mane-
vrisati takvim trupama, pa su smetali jedni druge. Na
bedemima su ih dočekali izuzetno dobro uvježbani
i opremljeni profesionalci. Naoružani musketama i
kulverinama, uspješno su dočekivali bašibozuke. Dok
su se jedni povlačili, drugi su uporno napadali, ali su
bivali pogađani, bilo hicima iz musketa bilo običnim ka-
menjem. Ovaj napad je trajao najviše dva sata, nakon
čega je sultan Fatih naredio povlačenje.
Napad Anadolaca
Ne dopuštajući kršćanima ni trenutak predaha,
pokrenut je novi napad. Ovaj put su napadali Anado-
lci pod komandom Ishak-paše. Tek što su utihnula,
crkvena zvona su ponovo zazvonila. Zvonjava bi se
sasvim sigurno čula na drugom kraju grada da nisu
pucale baterije osmanlijskih artiljerijskih oruđa i tako
43
 prigušivale sve ostale zvukove. Kad su se hrabri Ana-
dolci približili bedemima, artiljerija je zastala, a začula
se vojna muzika. Anadolske trupe su bile daleko bolje
naoružane i opremljene od bašibozuka. Osim toga,
bili su to sve sami muslimani čija je želja za pobjedom
bila daleko jača. Bašibozuci su uglavnom napadali radi
plijena ili pljačke, dok je pobožne Anadolce pokretalo
nešto mnogo uzvišenije. Bila je to njihova snažna vjera.
S ruševina bedema, kao i s palisada, pljuštali su
projektili kao i na bašibozuke prije dva sata. Iako u
vrlo nepovoljnom položaju, Anadolci su napadali ne-
shvatljivom hrabrošću. Ni puščana zrna, ni ogromno
kamenje, ni oštre strelice, ni grčka vatra niti bilo šta
drugo nije moglo pokolebati ove odvažne muslimane
u želji da oni budu prvi koji će prodrijeti u prijestolnicu
kršćanstva. Gubici su bili veliki, ali talasi hrabrih Anado-
laca su neprestano udarali na bedeme. A onda je opalio
veliki top i preciznim pogotkom načinio veliku brešu u
palisadi. Anadolci su jurnuli kroz novootvoreni prolaz i
ponadali se da će ući u grad. Međutim, breša je bila vrlo
uska, pa je kroz nju prošao samo mali dio trupa. Kršća-
ni su brzo reagovali i snažnim kontranapadom odbili
malobrojne Anadolce, dok su njihove pomoćne trupe
odmah pristupile zatrpavanju prolaza. Smatrajući da
bi dalje insistiranje na napadu prouzročilo samo još
većim gubicima, sultan Fatih je naredio prekid napada.
Bilo je to pred samu zoru.
je svježe, odmorne, naoružane, obučene i motivisane
janjičare.
Prije nego će započeti treći napad, na bedeme i pa-
lisadu je ispaljeno nebrojeno mnogo strelica, kamenja,
kuršuma i artiljerijskih projektila. Prašina se još nije ni
slegla, a zasvirala je vojna muzika. Ovaj put tako glasno
da se mogla čuti i s druge strane Bosfora. Prvi zraci
zore su odavno zamijenjeni svjetlošću ranog jutra. Kad
se prašina slegla, kršćani s bedema su ugledali janji-
čare kako u perfektnom borbenom poretku stupaju
ka njima. Besprijekorno uniformisani, disciplinirani i
dobro oklopljeni janjičari nisu žurili kao što su to činili
prosti bašibozuci i poluobučeni Anadolci. Što od iscr-
pljenosti, što od prašine, što od straha pred janjičarima,
kršćanima se stezalo grlo. Posebno su bili iznenađeni
kad su vidjeli sultana Fatiha kako prati janjičare sve
do neposredne blizine bedema. Požurili su s ispuca-
vanjem projektila iz svih raspoloživih oružja i oruđa, ali
perfektni poredak janjičara je ostao netaknut, uprkos
gubicima. Čim bi jedan pao, drugi bi zauzeo baš njegovo
mjesto. Izgledalo je da ih ima bezbroj.
Stupajući neustrašivo, odazivajući se na kratke i od-
sječne komande oficira, janjičari su, skoro u trenu, bili

A sada – janjičari
Žarište borbe je bilo u dolini Likosa, ali to ne znači
da su ostali dijelovi bojišta bili mirni. Dok su najhrabriji
borci jurišali na najslabije dijelove bedema, ostali su
navaljivali čitavom njihovom dužinom. Tako je bilo na
liniji duž obale Zlatnog roga, ali su ti napadi bili samo
s ciljem razvlačenja kršćanskih snaga.
Iako su dva dosadašnja napada bila naoko bezu-
spješna, sultan Fatih je bio zadovoljan. Velike žrtve s
osmanlijske strane su ipak urodile plodom. Kršćani su
dobro izmoreni, naneseni su im gubici, njihove snage
su razvučene. Palisada je dobro načeta, tako da bi je
još jedan precizan pogodak učinio skoro beskorisnom.
Ipak, najveće sultan Fatihovo postignuće je bilo to da je
linija komandovanja kod kršćana opterećena do puca-
nja. Dezintegracija i haos su najgori neprijatelji u ratu.
Ma kako precizno planirao i ma kako dosjetljiv i pro-
računat bio, sultan Fatih je sada doveden u situaciju
da ide na sve ili ništa. Iako vrlo brojne, njegove trupe
su izmorene i desetkovane u dva iscrpljujuća napada.
Istrošio je sve što je imao. Ali, ipak – ne baš sve. Imao

44
pod palisadom. Naoružani kukama i konopcima, kačili
su burad napunjenu zemljom i tako rušili palisadu.
Hrabro i disciplinovano janjičari su krčili put i uskoro
već bili na palisadi. Talas za talasom elitnih Osmanlija
se smjenjivao. Sada se već vodila borba prsa u prsa.
Sijevale su sablje i bodeži, udarao je metal o metal,
čovjek o čovjeka. Ljudi su padali kao snoplje. Borbeni
pokliči i zazivanje Božije pomoći su se miješali s jau-
cima i kricima užasa. Mletački liječnik Nikolo Barbaro
je zabilježio: “Strašni pokliči janjičara su nam oduzeli
svaku hrabrost. Cijeli grad je premro od straha pred
njima. Prizor je bio užasan. Kao da nije poticao s ovoga
svijeta.” Janjičari su napadali i krčili put s takvom hra-
brošću i moralom, kao da su na ovaj svijet došli samo
radi ove bitke. Bile su to najbolje trupe u tada pozna-
tim armijama svijeta, a sada su se borili u prisustvu
svog sultana. Na svako iznenađenje su reagovali tako
skladno i precizno, kao da igraju partiju šaha. Rat je bio
njihovo zanimanje, a dobra bitka je bila ono o čemu su
neprestano sanjali.

Prelazak preko bedema

Predvođeni omiljenim oficirom sultana Fatiha Dža-
fer-begom, neposredno pred izlazak sunca, janjičari
su se popeli na visoki unutrašnji bedem. Prvi koji se
popeo na palisadu, noseći zastavu islama, bio je janji-
čar Hasan iz Ulubada. Za Osmanlije je to bio trenutak
neopisive radosti. Njihova zastava je bila na bedemima
kršćanstva. “Grad je naš, grad je naš”, vikao je ushi-
ćeni sultan Fatih. Kršćani su pohitali prema janjičaru
Hasanu, opkolili ga i sasjekli, ali njegovo mjesto su za-
uzeli deseci drugih. Ubrzo su stotine janjičara bile na
bedemima. Međutim, to nije bio kraj. Pobjeda još nije
postignuta. Nedisciplina i rasulo u redovima Osmanlija
bi mogli poništiti dosadašnji uspjeh. Ali, disciplinovani
janjičari su stupali kao jedan. Predvođeni briljantnim
oficirima, sultanovi sokoli su ostali pribrani. Precizni
poput najboljeg mehanizma, nastavili su napad duž
bedema, lijevo i desno, te tako otvarali prostor za uvo-
đenje ostalih trupa kroz formirani prolaz. mima, napustili bitku, ukrcali se na brodove i požurili
Upravo u to vrijeme Đustinijani je ranjen krhotinom ka sigurnosti Egejskog mora.
projektila. Naredio je svojim ljudima da ga odmah od- Bilo je to u rano jutro 29. maja 1453. godine. Teodo-
nesu na brod. Također je naredio da se svo njegovo
sijevi bedemi su štitili Istanbul više od hiljadu godina.
ljudstvo ukrca na brodove i što prije napusti Zlatni rog.
Konstantin ga je preklinjao da to ne čini, govoreći da Napadani su nebrojeno puta. Svaki put potpuno bezu-
njegova rana nije posebno opasna. Međutim, molbe spješno. Konačno, našao se neko ko im je dorastao. Bio
su ostale neuslišane. Đustinijanijevi ljudi su odmah je to dvadesetjednogodišnji mladić, divni vojskovođa,
poslušali i za tren oka, kroz kapiju na morskim bede- sultan Mehmed Fatih i njegove Osmanlije.

45
 Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit | TARIH-I BOSNA

Muvekkitove
ZANIMLJIVOSTI
Ilhami-baba i Dželali-paša U narodu se priča ovo – Kada je spomenutom paši
stigla vijest da je smijenjen, nije se ni pomaknuo s
Prema onome što se u narodu priča, kada je spo- mjesta. Ispio je otrovni napitak i tri dana je bio u straš-
menuti valija (Dželali-paša) hadži Salih-bega Srebre- nim mukama, dok nije umro 10. Rebiu’l-ewwela 1238.
ničanina pogubio u džepu mu je nađeno jedno pismo godine (20. XII 1822). Ukopan je u posebnom turbetu
u kome je stajalo ovo: “Ne plaši se zulumćara, jer su u Travniku. (Druga knjiga, 847–49)
svi ‘dobri’ na tvojoj strani.” Kada je paša saznao da je
to upozorenje došlo od Ilhami-babe iz Žepča, pozvao
je Ilhami-babu u Travnik. Pošto su se sastali i o svemu
porazgovarali, vali-paša mu je rekao: “U našoj štali raz-
bolio se jedan jahaći konj. Baba, idi tamo i liječi ga!” Čim
mu je to kazao, Ilhami-baba je predosjetio pogubljenje
te je, rekavši: “Dušu ne ispustio dok vlast ne izgubio!”,
izašao i otišao u štalu gdje je bio i zadavljen.
Spomenuti Ali Dželaluddin-paša rodio se u Dijar-
bekiru. Stekao je obrazovanje pred učenim ljudima
svoga mjesta, a potom je krenuo u Istambul da studira
kaligrafiju i ostale discipline. Bio je u stanju da o svakoj
disciplini raspravlja, a bio je i darovit pjesnik. Bio je jako
naprasite naravi ali su mu, zbog njegove vrle hrabrosti
i dalekovidnosti, uvijek povjeravani važni zadaci. Tako
je na koncu, s titulom vezira i zaduženja da hajduke u
Rumelij uništi, podugo bio u Jedrenama, gdje se pro-
slavio junaštvom. Kada je iza toga došao u Bosnu za
valiju, u skladu sa svojom osvetoljubljivošću, mnoge je
iskusne i poduzetne ljude povješao, a mnoge optužio
i protjerao iz domovine u tuđinu.
U Lutfi-efendinome djelu Historija ovako piše: “Kada Sinan-beg i Egipat
je navedenom paši stigla vijest o premještaju u Rume-
liju, njegovo snažno tijelo se zatreslo i, ne mogavši se Sinan-beg je jedno vrijeme bio sandžak-beg Bosne.
kretati, bio je pogođen bolešću od koje se nije mogao Kako je Gazi sultan Selim-han odlučio kazniti kizilba-
izliječiti a o kojoj je ranije govorio (Ilhamija). Sve dok še, on ga je smijenio s položaja u Bosni i dodijelio mu
nije donesena jedna zavjesa za vrata i stavljena mu beglerbegluk Anadolije. Kasnije, to jest 920. godine
pod noge, nije mogao dušu ispustiti.” (1514/1515) u mjesecu ramazanu, postao je veliki ve-

46
zir. Na tom visokom položaju poginuo je pri osvojenju
Egipta 922. godine (1516/1517). Sultan Selim rekao je:
“Osvojismo Egipat, ali izgubismo Sinana, Egipat nije
Sinanu ravan.” Neka mu se Bog smiluje. (Prva knjiga,
101)
Čudan san
Muvekkit nam je prenio i jedan veoma interesantan
događaj od historičara Ibrahim –efendije Pečevije a
kojeg je sam Pečevija bio svjedok, vezanim za pozna-
tog krajiškog junaka Gazi Deli Hasan-pašu (1591/92).
Pečevija to ovako kazuje: “Kad je spomenuti Gazi Ha-
san-paša osvojio tvrđavu Bihać, u vrijeme dok se pri-
premao da ponovo upadne u neprijateljske krajeve,
ovome siromahu je pao put u Bosnu. Kada sam stigao
u Banju Luku, na jednom mjestu naišao sam na razvi-
jene bajrake s izvedenim tugovima, a odred po odred
islamske vojske postrojen. Začuvši trube, upitao sam
o čemu se radi, pa su mi rekli da Hasan-paša kreće na
vojni pohod. Tada su njegove age i kapidžibaše ugledali
ovoga siromaha. Kako su znali da sam ja bio njegov
poznanik, odmah su stali preda me i odveli me paši.
Kada smo se upitali za zdravlje, ukazao mi je pažnju,
uzjahao je na konja i krenuo u ratni pohod.
vojsku bana Derenčina, pobijedila je i sabljom sasjekla
dvadeset hiljada neprijatelja. I Hasan-paša slijedio je
njegov veliki primjer, prema tome svakako će se i u svi-
jetu šehadeta okititi njegovim svojstvima. Uvjeren sam
da će i on pobijediti.’ Svi prisutni uzviknuli su: ‘Aferim
naš šejhu!’, pohvalili ga i tome se veoma obradovali.”
Za četiri-pet dana su o tome pristizale vijesti. Pi-
smo, koje je o tome došlo sarajevskom kadiji Sinan
Jusufudin-efendiji od njega, razveselilo je muslimane.
Hasan-paša je dva-tri puta neprijatelje porazio i osvje-
tlao obraz. (Prva knjiga, 180–81)
Kurban
U vrijeme stalnih borbi i povlačenja iz pojedinih utvr-
da oko 1594. godine u Mađarskoj, Muvekkit nam je
ostavio i jedan zanimljiv događaj vezan za jednog ovna.
On kaže: “U palanki Sopotska gajili su jednog velikog
ovna, pa je i on zajedno s ratnicima bježao. Nevjernici
su ga nekoliko puta pristizali i opkoljavali, ali on bi se
uvijek između njih probijao i pristizao ratnike. Nisu
ga nikako mogli uhvatiti. Kad su ratnici došli u Peštu,
odveli su ga u Đul-Babinu tekiju i zaklali kao kurban.”
(Prva knjiga, 189)
Uredio i odabrao: hfz. dr. Džemail Ibranović

Ja, siromah, otišao sam u šeher Sarajevo, gdje je

bila jedna lijepo uređena kafana. Tu su se okupljali u
skupinama od pet do deset, zasebno, prema pripad-
nosti, naprimjer kadije i istaknuti muderrisi, gradski
ajani, činovnici i putnici. Jednoga dana, dok su na tom
mjestu razgovarali, došao je izvana jedan ajan i rekao:
‘Jedan dobar čovjek usnio je čudan san.’ ‘Kazuj’, povi-
kaše ostali. ‘Vidio je kako su Hasan-pašu, kada je išao
s islamskom vojskom, uštrojili.’ Svi prisutni su to čuli.
‘Čudna li sna’, iznenadiše se. Međutim, među onima
koji su tu sjedili bilo je dobrih poznavalaca vjerskih
pitanja, ali svaki od njih je to, na svoj način, tumačio.
Neki su to smatrali nevažnim, a neki vrlo važnim. Svaki
je to shvatio prema stepenu svoje naobrazbe. U to izbi
jedan derviš u suknenom ogrtaču. Svima je bilo dobro
poznato da se on u narodu cijeni kao dobar tumač
snova. ‘Oh, dobro nam došao naš šejhu!’, povikaše i,
ukazavši mu čast, ponudiše mu mjesto te mu ispričaše
taj san. Kad ga je slušao, zavrtio je glavom: ‘Hvala uzvi-
šenom Allahu, hvala uzvišenom Allahu, Hasan-pašina
vojska ili je već pobijedila ili će pobijediti’, reče.
Pitali su ga na osnovi čega on to tako tumači, a
on im odgovori: ‘I prije ovoga vojska bosanskog valije
Hadim Jakub-paše, koja je na Krbavskom polju razbila

47
 Erol Zubčević | ISLAMSKA UMJETNOST
Značaj i upotreba
boje u islamu
I
ako je područje Islama ogromno, od Atlantika do
Kineskog mora, ipak postoje karakteristike koje
svuda preovlađuju. Čitavo ovo područje je velikim
dijelom pusto, ujednačene i jednolične boje te često
bez ičega što bi narušilo ovu monotoniju. Gotovo u
svakoj regiji govori se o pustinjama, golim planina-
ma i beskonačnoj monotoniji nepreglednog pejzaža
u kojem danju čovjeka sunce neprekidno prži i vreli
vjetrovi ga šibaju, dok je noću ova surovost pojačana
hladnoćom. Čovjek nije mogao izbjeći ovakve uslove,
ali im se mogao prilagoditi, mireći se pokorno sa sud-
binom ili prilagođujući joj se s uspjehom.
Osnovni dokaz kako djeluje okolina na čovjeka je
jednoličnost vanjskog izgleda sela, naselja i gradova
u tim područjima. Morali su biti građeni od postojećeg
materijala – ćerpiči za jednostavnije kuće, opeka za one
sa složenijom namjenom, a sivi ili crveni pješčenjak
za građevine od veće važnosti. Ovo je tipična reakcija
evropskog putnika iz devetnaestog vijeka koju je iza-
zvao bogati i drevni grad Damask. U njemu ulicu čine
palače njegovih glavnih aga. Oni su plemići ove zemlje.
Ulične fasade palača podsjećaju na zidove zatvora ili
bolnica, na zidove od sivog blata.
Isto se može reći i za gradove u Iranu i u sjevernoj
Africi, mada su zidovi svih kuća u gradovima sjeverne
Afrike obično bili bijelo okrečeni. Ova jednoličnost, kako
okolnog pejzaža tako i naseljenih mjesta, zahtijevala
je bar psihološko rasterećenje. Ono se postizalo, prije
svega, bojom odjeće i predmeta za svakodnevnu upo-
trebu ili ukrašavanjem kuće i drugih građevina. Iz S. D.
Goiteinovog pisanja saznajemo ponešto o savremenoj
nošnji i drugim tkaninama. On kaže da je – dok je sa-
vremeni čovjek obično zadovoljan različitim nijansama
sivog, plavog, crnog ili bijelog – čovjek srednjeg vijeka,
poput tropskih ptica pjevačica, volio uz ovu i zelenu,
crvenu i jarko žutu, a iznad svega mješavinu boja sa
svim mogućim primjesama svjetlucanja, sjaja i preliva,
te pruge, nabore i šare. Ćilimi, divani i draperije, kojima
48
se ukrašavaju sobe, pokazuju isto bogatstvo boja kao
i odjeća.
Goitein navodi jednu porudžbinu za prekrivače: je-
dan u boji gateline krvi, jedan jarke ljubičaste, jedan
boje mošusa (crvenosmeđa), jedan srebrnkast, jedan
jarko žut i još dva bijela s nijansom žutoga. On također
navodi i da su dijelovi odjeće koji se manje vide morali
biti u tonu s ostalim dijelovima odjeće. Nije ni čudo što
se govori o opčinjenosti bojom u to doba.
Još jedan dokaz koji govori o jako izraženom osjećaju
za boju možemo naći u priručniku za izradu knjiga, koji
je napisao Tuniski vladar al Muiz ibn Badis (406/1016)
iz dinastije Zirida. U recepturama za pripovijedanje
mastila navodi se mnogo veći dijapazon boja nego što
su naše uobičajene crna, plava ili crvena. One idu čak
do boja paunovog perja, ruže, fistika i kajsije. Spominje
se također i crvena poput rubina, grimizna, zelena, žuta
i bijela, a pored toga još mnogo tajanstvenih mastila
naročitog kvaliteta, čije boje nije lako pogoditi.
Boje keramike
Isti osjećaj za boju možemo naći i u keramici. Kad
govorimo o keramici, svjetlucanje i sjaj, koje smo već
spomenuli na srednjovjekovnim tkaninama, sada se
javljaju kao sjaj na posudama i pločicama ukrašenim
tankim slojem metala, a ovaj se stavljao na već uo-
bičajenu bijelu. Ovu tehniku su mnogi upotrebljavali,
uključujući Egipat, Irak, Iran, Siriju i Španiju. Različite
tradicije u keramici muslimanskog svijeta predstavljaju
vrhunac tehnike i umjetnosti. Sasvim je prirodno da se
ovaj utjecaj proširio i van granica islama, na Vizantiju
i Italiju.
I u drugim zanatima se ističu boje. Već u petom vije-
ku (jedanaesti po Isau a.s.) uočavamo visokorazvijenu
tehniku rezanja, glačanja i brušenja stakla. Staklo se
u početku smatralo jednom vrstom vještačkog gor-
skog kristala koga su, mada ne i njegov oblik, vješto
kopirali. Konačno u sedmom i osmom vijeku (dvana- u Isfahanu koji je tada bio prijestolnica šaha Abasa.
esti i trinaesti po Isau a.s.) u Siriji i Egiptu potpuno je Najljepše od ovih izdanja je Medresa-ji Madar-i Šah.
savladana tehnika ukrašavanja pozlaćenim i bojenim Tursko carstvo u zenitu svoje moći bilo je svjedok dru-
emajlom. Upravo ovaj vid ukrašavanja stakla je na- gog procvata proizvodnje keramičkih pločica. U Jeru-
dahnuo umjetnike u Veneciji, koji su konačno uspjeli salemu glavna kupola Omerove džamije prekrivena
da ga imitiraju. je višebojnim oblogama, dok su u Rustem-pašinoj
Metalu je manje pogodovalo ukrašavanje bojom, džamiji u Istanbulu pločice raznobojnog uzorka upo-
mada se povezanost boja i materijala povremeno javlja trijebljene manje na spoljašnjem dijelu, a mnogo više u
i u prethodnom vizantijskom periodu kao intarzija sre- unutrašnjosti zgrade. Premda niko izvan Irana, Turske
bra u bronzi. Najbogatija tehnika u obradi metala, teh- i srednje Azije nije nadmašio raskoš u stilu spoljašnje
nika fragmentarnog emajliranja, koristila se očigledno arhitekture, sklonost ka boji u arhitekturi se javlja i na
u manjoj mjeri – u izradi nakita za vrijeme Fatimida drugim mjestima.
u Egiptu, u Španiji za vrijeme vladavine Omajada i u
nasridsko doba za izradu manje vrijednog nakita ili
za ukrašavanje konjske opreme i oružja. Minijaturno
slikarstvo, naročito ono u Iranu, a manje ono u Tur-
skoj, pruža nam još jedan dokaz ovog visokorazvijenog
osjećaja za boju. Teško da se može prevazići intenzitet
mnogih čistih i nekoliko miješanih tonova na ogra-
ničenom prostoru jedne stranice rukopisa. Međutim
linearni crtež ili blago osjenčene grafike jedva da su
postojali u ranim periodima, i to samo pod kineskim
utjecajem.
Upotreba boje u arhitekturi predstavlja naročito
dostignuće islamskog svijeta i uveliko se razlikuje od
skučenosti u obojenosti građevina na Zapadu. Svakog
umornog putnika u Iranu, na prilazu u grad boje blata,
razveselit će tirkizna ili plava boja pločica na kupoli
džamije ili na krovovima kaburova pojedinih velikana.
Standardi u arhitekturi iranske prijestolnice zahtijevali
su spektakularnije pokušaje. Bogatstvo vizualnog do-
življaja postizalo se izvanrednim oblaganjem kerami-
kom unutrašnjih i vanjskih zidova. Svaka gleđonosna
pločica, da bi imala visok sjaj, pekla se u pećima. Nakon
neodlučnog i djelimičnog eksperimentisanja u Iranu,
prvi put je jedna zgrada bila potpuno prekrivena ovom
vrstom dekoracije 640. godine (1242. po Isau a.s). Ovo
je uradio majstor iz Tusa u Horasanu koji je na ovaj
način ukrasio Srčali medresu u Konji, seldžučkoj pri-
jestolnici Anadolije.

Boje Semerkanda
U osmom i devetom vijeku (četrnaestom i petna-
estom po Isau a.s.) ova tehnika je usavršena u Iranu
za ukrašavanje i unutrašnjosti i spoljašnjosti velikih
građevina. Naročito lijepe primjere nalazimo u Se-
merkandu gdje vidimo tehniku oblaganja fajnasom u
raznim bojama. Posljednji procvat mozaika u fajnasu,
i drugih formi rada s keramičkim pločicama, nalazimo

49
 Sevret Mehmedćehajić | PORODIČNE PRIČE
Mali grad
Veliki grad
Glavni grad
G
lava porodice je od malog grada. A živi u veli-
kom. I njegova supruga, također. Djeca nisu.
Ona su i rođena i žive u velikom gradu.
Doduše, te bosanske veličine gradova i nisu kao one
u drugim dijelovima svijeta. Jer, ni bosanskog najvećeg
i glavnog grada nema, recimo, na prognozi vremena
neke velike satelitske TV-stanice, a kamo li ovih drugih
“velikih” gradova. Kažu da to nije zbog toga što nas
ne vole, ili što smo im dokundisali s lošim vijestima, ili
što su nas već dali našim susjedima (pa to i ne dođe
više glavni grad naše nego jedan od gradova susjed-
ne neke države). To je zato što naš glavni grad nema
dovoljno stanovnika potrebnih za njegovo uključivanje
među one gradove o čijem se prognoziranju vremena
redovno izvještava.
Glava kuće često odlazi u onaj mali grad svoga rođe-
nja, djetinjstva i dijela adolescencije. Ode i u svoje selo,
koje je već postalo predgrađe, šireći se s naseljenici-
ma iz drugih dijelova domovine što su se tu nastanili
nakon agresije i koji su odatle “obnovili” svoje stare
domove iz kojih su ih agresori protjerali. U te stare
domove oni idu vikendima i za odmore, a planiraju
tamo živjeti kada odu u penziju. U te stare domove
50
se njihovi mladi neće nikada vratiti; u njih će ići samo
dok su stari živi i, kasnije, dok budu snažne uspomene
na te stare. Oni nemaju ništa intimno u tim mjestima.
Ako i imaju uspomena, maglovite su i nejasne; bili su
premali kada su protjerani.
Glava porodice voli otići u taj svoj malehni grad i
u njegovo predgrađe. Jedan dobar dio njega je tamo
još uvijek i nikako da se preseli u onaj veliki grad u
kojem živi, stanuje, radi i u kojem mu je porodica. Ta
njegova seoba kao da nikada nije okončana do kraja.
Kako, inače, drukčije tumačiti to da i pelene za djecu
kupuje u malome gradu, nosi iz njega izvorsku vodu
za piti, kupuje brašno u tamošnjem mlinu, toči gorivo
na benzinskoj stanici... Tamo se za jedan sat odmori
više nego li u velikom gradu za dva dana.
Tamo ima i rodbinu. I prijatelje ima. S prijateljima
posve jednostavno i lahko komunicira: začas se sa-
stanu, popiju kahvu, ispričaju, dogovore... Rodbina se
nekako smanjila. Zapravo, broj je isti, ali glava kuće
odlazi samo onima najprečim: roditeljima, sestri, tet-
kama i daidžama. Ostalima ne odlazi. U neko doba je,
naime, zaključio da kod nekih nije dobrodošao, da li
zbog zavisti na njegovu životu (mnogima je “preluksu-
zan” i lagodan u odnosu na njihove) ili nemogućnosti
da oni njemu uzvrate posjetu (za većinu odlazak u
veliki grad predstavlja poseban događaj u više godina).
Kakogod, na bajrame, na radosti, slavlja i žalosti odlazi
samo rečenoj rodbini. Također i supruga, jer se i kod
nje desilo isto.
U velikom gradu nema rodbine. Ima nešto prijate-
lja s kojima se valja vrlo često natezati, jer začas se
“zaborave” usljed “velikih obaveza” i onog izgovora
“nemam vremena”.
Mali grad on hvali kada je s poznanicima u velikom.
Ponosan je na njega. Ističe da su ljudi tamo prijazni,
komunikativni, otvoreni i solidarni te da je tamo sve
jeftinije, da tamošnja fabrika proizvodi najbolju kon-
fekciju, mljekara kajmak i jogurt, mesare meso i tako
dalje. Nekada žali što ne živi tamo i misli da bi to bilo
lijepo, da bi se tamo osjećao potpunije i finansijski
stabilnije, jer bi znao raditi još nešto uz svoj posao. I
oni jednostavni prijatelji bi bili stalno blizu i dostupni.
Kada im to spomene, oni mu veselo odgovore: “Selo
hvali u grad se svali.”
Glava porodice funkcionira u velikom gradu. Ide
svaki dan na posao; kada se vraća, pita suprugu da
li bi trebalo kupiti hljeba, mlijeka, vode ili nečeg od
drugih potrepština; djeci kupi neke sitnice; navečer
gleda televiziju; u lijepim danima i u ljetnim noćima
s porodicom izađe u šetnju; nekada to čine s kućnim
prijateljima; pojedu ćevape u “najboljoj” gradskoj će-
vabdžinici; povremeno odu i na neke kulturne i javne
“evente”, kada imaju kod koga ostaviti djecu ili kada
je neki njihov poznanik akter. Volio bi glava kuće i na
utakmicu otići, uživo je gledati, ali su domaće lige ne-
atraktivne i sa slabim igrama u svim sportovima. Pa
tako jednom sedmično ode na rekreaciju, gdje se bori
protiv kilograma, holesterola, kalorija i ne zna ni on
protiv čega više ne.
U velikom gradu je i dosta ljudi istoga bekgraun-
da. Kao vrlo vitalni, ambiciozni i svome jasnom cilju
usmjereni, oni su došli u grad i počeli živjeti u njemu.
Dosta ih je i nuždom agresije tu okončalo. Takozvani
starosjedioci, a najčešće oni čiji su se roditelji, ne tako
davno, na isti način doselili u grad, žale se na sma-
njenje svoga životnog prostora i na “poseljačenje”,
baš kao da grad čine gradom nezgrapni socijalistički
neboderi, a ne njegovi stanovnici koji se i ne moraju
baš u gradskoj bolnici roditi.
Ode glava kuće i u glavni grad. Kada s njime bude
i porodica, ostvare zajednički doživljaj. Svima budu
pluća šira i koji dan nose u sebi taj “šmek” prijestolnice.
Kada ode sam, gleda koju vrstu prijestolničkih suve-
nirskih posebnosti će kupiti supruzi i djeci. Susretne
i neke likove koje gleda na televiziji ili o njima čita u
novinama. Po načinu nošenja torbice, kožnoj jakni i
ni-tam-ni-vam pantalonama jednoga “kolumniste”
u dvosedmičnim novinama, a koji je još i tatin sin, za-
ključio je da momak stalno prati red-karpet emisije i da
si je umislio da pripada selebritiju (što god to značilo).
Tada je vidio i jednoga dobro kravatiranog, a još bolje
uhljebljenog, mantijoulizicu koji, naravno, nije imao
vremena za njega, jer je upravo išao na važan sastanak
u Morića-hanu.
Jedan školski je ukorio glavu porodice što se nije
prije javio da će doći, jer bi on svoje vrijeme rezervirao
upravo za njega. Jednom je sreo i bivšega uzora, čovje-
ka čije je sve tekstove nekada čitao u jednome dahu.
Glava mu je tada bila vazda sagnuta, a pogled okrenut
zemlji. Bio je stidljivi pjesnik britka pera. Danas su se
njegove akademske titule namnožile, a glava visoko
podigla. Glava kuće više i ne čita njegove tekstove. Iz
njih je, naime, iščilila ona britkost i srčanost. Jednom je
opet sreo zeta jednog od glavešina naroda, po svemu
prosječnog a po funkciji koju je obavljao iznadprosječ-
nog umilnika i bjelosvjetskog putnika. Nagleda se uvi-
jek i mnogo ljudi i žena koji hladno i nezainteresirano
hodaju po čaršiji, zapućeni za nekim svojim poslovima.
Ti su mu prizori uvijek glavni grad činili prijestolnicom.
I u svome velikom gradu glava porodice prošeta do
posla i nazad. Putem sretne kakva poznanika ili prija-
telja, a najčešće prođe sam. Općenito, glava porodice
misli da ga većina ljudi iz okruženja u kojem živi ne
poznaje. Misli da je i bolje tako, jer je lični mir veći što
je manji broj poznanstava s ljudima.
Zavaljen na VW-točkovima između gradova svoga
života, ne pripadajući nijednom a čvrsto privezan za
svaki na određeni način, reda on svoje dane, istinski
obradovan kada sinčić poželi djeda i nanu u malome
gradu i pomalo zabrinut kada supruga pita kada će
“skoknuti” do glavnog grada. Jednostavno, u malom
gradu se rodio i ta vrsta korijena se ne može nikada
iščupati; u velikom živi, po sudbinskom određenju i
moranju, te po volji koja se polahko odobrovoljava;
a u glavni grad putuje kao na izlet, na jednodnevno
osvježenje koje godi nakon dugih radnih dana, sedmica
i, često, mjeseci.
51
 ODABRANE ŽENE
Hazreti Merjema
– Isaovo rođenje
N
akon kazivanja o roditeljima Merjeminim i njenoj
pobožnosti govorit ćemo o događajima koji su se
desili i koji su vezani za rođenje Isaa,a.s.
Radosna vijest
Kao pobožnoj djevojci Merjemi su se počeli javljati
pojedini doživljaji i obraćati meleci, donoseći joj radosnu
vijest da ju je Allah uzvišeni odabrao i da će joj pokloniti
čista dječaka. Ona se začudila: “Gospodaru moj, kako ću
imati dijete kad me nijedan muškarac nije dodirnuo?”
Čudila se rođenju dječaka bez oca jer je Merjem, kći
Imranova, sačuvala svoju nevinost i bila čista od svake
nevaljalštine. Meleki su joj navodili razloge i govorili da
je Allah svemoćan i da, kad On nešto hoće, samo rekne:
“Budi! – i ono bude.” Ubej ibn Kab je rekao: “Nakon što
je Allah, dž.š., izveo ruhove iz kičme Ademove i od njih
zatražio da posvjedoče protiv sebe, ponovo ih je vratio
u njegovu kičmu, osim Isaova ruha kojeg je zadržao kod
Sebe. Kad je došlo vrijeme njegovog začeća, poslao je
ovog ruha Merjemi, pa je on ušao u nju.” “(...) I zato da ga
učinim znamenjem ljudima”, to jest njegovo stvaranje
na ovaj način bit će dokaz da Gospodar može stvarati
kako god hoće – i bez muška i bez ženska kao Adem, a.s.,
ili kao Isaa koga je stvorio od ženska bez muška. “(...) i
znakom milosti Naše” prema ljudima jer će ih opominjati
i upućivati pravoj vjeri, a odvraćati od robovanja kipovima
i lažnim božanstvima. “To je unaprijed određeno!” Kada
je Merjema bila obaviještena o svim razlozima Isaova
dolaska, predala se Allahovoj volji, znajući da će naići na
veliko iskušenje i da će je svijet, ne znajući o čemu se radi,
bez razmišljanja optužiti i ogovarati.
Susret s
melekom Džibrilom
Merjema je iz Hrama izlazila samo u slučaju velike
nužde, radi donošenja hrane ili vode. Tako je izašavši
jednog dana ušla u neko osamljeno mjesto, istočno od
Jerusalema, da se malo odmori i osvježi. Iznenada se
pojavio pred njom melek Džibril u liku savršeno stvorena
muškarca. Ona se prepade i pomisli da je to čovjek koji
hoće na silu da je obljubi, a bila je sama i bez zaštite, pa
zatraži zaštitu kod Allaha Svemogućeg. Kako je odrasla
52
u Hramu, bila je naviknuta da za svog zaštitnika uzi-
ma Allaha, dž.š., i da se Njemu obraća u teškoj situaciji.
“Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!”,
reče mu. Ebu el-Alije kaže da je znala po držanju ovog
čovjeka da bi mogao biti bogobojazan i razuman, te mu
se zbog toga obratila ovim riječima. Da je Džibril u tom
trenutku Merjemina straha i ukočenosti udahnuo u nju
ruh Isaa, a.s., on bi se rodio takav da ga niko ne bi mogao
podnijeti zbog njegove naprasitosti. Ali Džibril joj se prvo
obratio i rekao: “Zaista sam ja izaslanik Gospodara tvoga,
da ti poklonim dječaka čista!” Tada se Merjemina prsa
rasprostraniše i melek u nju udahnu ruh Isaa, a.s. Melek
Džibril je u ovoj situaciji bio samo prenosilac radosne riječi
Allahove Merjemi, kao što je naš poslanik Muhammed,
a.s., bio prenosilac riječi Kur’ana svom ummetu i cijelom
čovječanstvu.
Trudnoća
Džibril je puhnuo u otvor Merjemine haljine i to bi do-
voljno da ona zanese. Vehb ibn Menebbih navodi: “Kada su
se na njoj pojavili znaci trudnoće, prvi koji je to primijetio
bio je njen daidžić Jusuf, poznati izraelski pobožnjak. Kad
bi htio da joj prigovori zbog toga, sjetio bi se njene čistote
i ispravnosti te bi odustajao, a onda bi zbog onoga što vidi
iznova padao u nedoumicu. Ne mogavši sakriti svoju ne-
doumicu, prvo što je Jusuf rekao Merjemi bilo je: “U prsima
mi je nešto što bih volio prikriti, ali ne uspijevam. Bojim se
da će mi govor o tome još teže pasti.” Merjema reče: “Kaži
šta te to tišti.” “Može li usjev nići bez sjemena?”, upita
Jusuf. “Može. Zar ne znaš da je Allah, dž.š., prvo stvorio
usjev bez sjemena, a da je sjeme nastalo od usjeva koje
je Allahovom voljom niklo bez sjemena? Zar ne znaš da
je Allah stvorio Adema i Havu bez muška i ženska?” Tada
ju je upitao: “Reci mi šta se s tobom desilo?” Merjem mu
odgovori: “Allah me je obradovao riječju od Sebe, ime će
mu biti Mesih, Isa, sin Merjemin. Bit će viđen i na ovom
i na onom svijetu i jedan od Allahu bliskih.” (Ali Imran,
45–46) Kad je ovo čuo od Merjeme, Jusuf je shvatio da je
ovo počast koja joj se dešava i koja joj je ukazana od Allaha,
dž.š. Također se prenosi da ju je slično upitao i Zekerija,
a.s., pa mu je na sličan način odgovorila. Najavila je da će
njen sin biti odabrani i plemeniti poslanik, potpomognut
mnogim mudžizama.
 Muhamed ibn Ishak kaže da se među Israilćanima
pronijela vijest da je Merjema bremenita, tako da nijedna
porodica nije pretrpjela ono što je pretrpjela Zekerijaova
porodica. Bezbožnici su je potvorili da je zgriješila s ne-
kim iz Hrama koji je u isto vrijeme činio ibadet kad i ona.
Zbog laži i potvore, Merjem se sklonila od svijeta na jedno
daleko mjesto. Imala je petnaest godina. Mlada i nježna,
bez zaštite najbližih. Čak ni porodica Zekerijaova nije
znala gdje se nalazi. Tražili su je, ali nikakvu vijest o njoj
nisu mogli čuti. Merjem je bila u okrilju milosti Allahove i
zaštićena melecima. Nosila je odabranog poslanika, sina
svoga, koji će zbog majčine velike snage i žrtve u Kur’anu
biti spomenut kao Isa, sin Merjemin.
Prenosi se da je Isa, a.s., znao Tevrat napamet još u
utrobi svoje majke i da je ona čula njegovo učenje. Već
smo navodili njen razgovor s Ešjom, majkom Jahja, a.s.,
koja joj je rekla da osjeća da ono što je u njenoj utrobi
čini sedždu tome što je u Merjeminoj utrobi (misli se
na sedždu poštivanja koja je bila dozvoljena u ranijim
vjerozakonima). Od Mudžahida se prenosi da je rekao:
“Kad bi se Merjema osamila, pričala je s Isaom koji je još
bio u utrobi; a kad bi se nalazila među svijetom, čula bi
njegovo slavljenje Allaha, dž.š.”
Rođenje
Razumljivo je da je Merjem nosila devet mjeseci, koliko
nose i ostale žene. Da je bilo drukčije, to bi sigurno bilo
spomenuto. Ibn Abbas prenosi predaju da je nosila osam
mjeseci i da se bila sklonila na neko skrovito mjesto, da-
leko od svoje porodice, dok nije osjetila da će se poroditi.
Kad su počeli trudovi, napustila je to mjesto i došla do
Bejt Lahma, mjesta danas poznatog po rođenju Isaa, a.s.
“Porođajni bolovi prisiliše je da dođe do stabla jedne
palme.” Merjem se skloni kod stabla palme koje je bilo
staro, suho i bez ijedne grane. Pred ovim velikim isku-
šenjem, bojeći će sramote i prezira svog naroda a i zbog
siline porođajnih muka, ona uzviknu: “Kamo sreće da
sam ranije umrla i da sam u zaborav pala!”, to jest da
se nisam nikako ni rodila. Porod je bio počeo, a Merjem
je bila daleko od ljudi. Nije bilo nikog da je uputi ili joj
pomogne. Kur’an navodi da ju je tada melek zovnuo i
rekao joj: “Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže
tebe potok poteče.” I zaista, kad je pogledala, vidje vodu
koja teče a koja joj je u tom trenutku u pustinji bila tako
neophodna. Bila je to mudžiza od Gospodara koji je nije
napustio i samu ostavio. Zatim još joj reče: “Zatresi pal-
mino stablo, posut će se po tebi datule svježe.” Čudna
je bila naredba. Merjem je bila iscrpljena i slaba, a znala
je da je stablo nepomično i čvrsto. Kako da ga zatrese?
Allah, dž.š., htjede da se dogodi još jedna mudžiza. Kad
je obuhvatila i pokušala zatresti stablo, pred nju počeše
padati zrele datule. To joj je bila opskrba – voda i hrana,
i to u zimskom periodu kad je to sasvim nemoguće. “Pa
jedi i pij i budi vesela!” Ova je čuda smiriše, osjeti direk-
tnu pomoć i zaštitu Gospodara. Amr ibn Mejmun kaže:
“Za porodilje nema ništa bolje od svježih hurmi.” Allahov
poslanik Muhammed, a.s., je također rekao: “Dajte vašim
porodiljama da jedu svježe hurme, a ako nemate svježe,
onda suhe. Kod Allaha, dž.š., nema plemenitijeg drveta
od onoga pod koje se sklonila Merjema, kćerka Imranova.”
Naš poslanik Muhammed, a.s., priča da se, kada je s
Džibrilom išao na miradž, zaustavio u Bejt Lahmu (Be-
tlehemu), gradu šest kilometara udaljenom južno od
Jerusalema, i da je tu klanjao. Kad se rodio Isa, a.s., šej-
tani su došli Iblisu, lanetullahi alejhi, pa mu rekli da su to
jutro kipovi osvanuli naglavačke. Znajući da se dogodilo
nešto veliko, Iblis je obletio svu zemlju, s kraja na kraj, i
našao da se rodio Isa, a.s., ali mu nije mogao prići jer su
ga okruživali meleci. Vrativši se, šejtanima reče: “Nijedna
žena ne zanese niti rodi bez mog prisutstva, osim majke
Pejgambera koji se noćas rodio. Zato izgubite nadu da će
se nakon ove noći robovati kipovima. Sinovima Ademo-
vim od sada prilazite podstičući ih na žurbu i olakšice.”
Pokloni
perzijskog vladara
Putem zvijezda, perzijski vladar je saznao za skoro
rođenje obećanog Mesiha, pa mu je želio spremiti dostoj-
ne poklone – zlato, aloju i tamjan. Po položaju zvijezde
astrolozi su mu rekli da će to biti u Šamu gdje je bio vladar
Herod. Zato on spremi svoja tri najbolja izaslanika, te oni
dođoše na dvor Heroda koji ih po običaju vladara ugosti
i upita za razlog njihove posjete. Tako sazna za rođenje
Isaa, a.s., a čuvši za poklone upita za njihovu tajnu. Izasla-
nici ne znajući da se on pribojavao dolaska Mesije rekoše:
Zlatu pripada prvenstvo među predmetima, kao što
njemu pripada gospodstvo među ljudima njegova vre-
mena,
Aloja liječi rane i lomove, a on će liječiti sve bolesti,
Tamjanov dim se diže prema nebu, a i on će biti po-
dignut na nebo.
Heroda od njihova govora obuze još jači strah ali, pri-
krivajući ga, zamoli ih da ga, kad saznaju gdje se nalazi
Mesija, obavijeste, jer bi i on želio vidjeti ga i počast mu
ukazati. Našavši Isaa, a.s., izaslanici su predali svoje po-
klone i na povratku htjedoše o tome izvijestiti Heroda.
Allah, dž.š., posla meleka koji im otkri Herodove namjere
da ubije dijete, te se oni vratiše u Perziju izbjegavši susret
s vladarem Šama.
O povratku Merjeme u Jerusalem sa svojim sinom i
o svemu što je morala podnijeti od svog naroda, pisat
ćemo, ako Bog da, u narednom broju.
53
 M. Mešić
Promocija SEMERKANDA na tribini
“Večer Kur’ana
i džemata”
U
subotu, 30. januara 2010.
godine, u Islamskom cen-
tru Zagreb u sklopu redov-
ne tefsirske tribine “Večer Kur’ana
i džemata”, održana je promocija
časopisa Semerkand te je održa-
no prigodno predavanje na temu
“Aktualizacija čitanja i zaboravljena
vrijednost nauke kod muslimana”.
Predavači, i ujedno promotori spo-
menutog časopisa, bili su uvaženi
alimi, mladi intelektualci iz Sara-
jeva – dr. sc. Almir Fatić, predavač
Tefsira na Fakultetu islamskih na-
uka, i hfz. Nedžad ef. Ćeman, glav-
ni urednik časopisa Semerkand.
Hafiz Ćeman je, kao prvi predavač
i govornik, prisutnim zagrebačkim
54
džematlijama, ali i gostima iz Teš-
nja, Bihaća, Cazina i Ljubljane, koji
su ciljano došli poslušati predava-
če, pojasnio što je to zapravo Se-
merkand. Ime označava sadašnji
grad u Uzbekistanu. Nekada je bio
prijestolnica islamske znanosti,
kulture i civilizacije i baštinik ali i
rasadnik muslimanskih intelektu-
alaca poput Ebu Mensura el-Ma-
turidija, našega imama u Akaidu.
Semerkand je i naziv za Udru-
ženje građana, utemeljeno prije
šest godina u Sarajevu, s brojnim
aktivnostima kojima je glavni cilj
reafirmacija islamskih porodičnih
vrijednosti među Bošnjacima i dru-
gim muslimanima. Pored Saraje-
va, Udruženje građana Semerkand
svoje aktivnosti organizira i provodi
diljem Bosne i Hercegovine putem
petnaest podružnica. “Promovira-
nje vrijednosti islamske porodice
jedan je od ključnih ciljeva časopisa
Semerkand”, kazao je hafiz Ćeman.
Koncipiran na način da sadrži samo
afirmativne tekstove, što znači da
u sebi ne sadrži polemičke stranice,
nudi čitateljima raznolike tekstove
iz područja Akaida, Ahlaka, Povijesti
islama, Tefsira, Hadisa i drugih ko-
risnih islamskih znanstvenih disci-
plina te korisne prijevode s različitih
stranih jezika s posebnim temama
za naše majke i sestre. Semerkand
okuplja mlade i ambiciozne ljude
 bismi rabbike, prvoj objavi časnome
poslaniku Muhammedu, a.s. I zato
što smo zanemarili tu prvu objavu,
ummet dugo vremena proživljava
dekadencu na mnogim poljima
ljudskih djelatnosti. Naš ummet
još uvijek nema izgrađenu kritičku
i analitičku misao kakvu su razvili
evropski narodi. Na rješavanju tog
nedostatka moramo svi poraditi.
Dr. Fatić se također osvrnuo na
ciljeve časopisa Semerkand. Svojim
tekstovima časopis širi i promovira
moralne vrednote u vremenu sve-
prisutnosti grijeha. Naša civilizacija
je civilizacija multipliciranja grijeha.
koji su svjesni islamskih vrijedno- Moral je na Zapadu izgubljena vri- što je jedan od zadataka i časopisa
sti i važnosti širenja Allahove riječi jednost. Postao je stvar mode. Mi Semerkand. Zato nam je potrebna
na blag i jednostavan način. Po- muslimani možemo zapadnom čo- i sasvim nova metodologija tuma-
slanički primjeri pozivanja u vjeru vjeku pomoći da ga opet pronađe, čenja vjere i doza odgovornosti u
paradigma su za članove redakcije jer samo mi imamo pravu istinu i tumačenju. Tumačiti vjeru ne može
časopisa Semerkand. Blagost, str- još uvijek donekle imamo sačuva- svako, a to nam se, nažalost, često
pljivost i ustrajnost bili su naređeni, nu porodicu. Naravno, prvi uvjet je događa. “Ako bi se mogli ukratko
a ne samo preporučeni svakome da prvo sebi pomognemo, i to po- definirati ciljevi ovog časopisa,
poslaniku. Za primjer može poslu- novnim aktualiziranjem iščitava- onda bi se oni ogledali u promociji
žiti Musa, a.s., kojemu Allah nare- nja, tumačenja i primjene Kur’ana znanja, ibadeta, zikra i edeba”, za-
đuje da faraonu, koji je sebe pro- i sunneta u svakodnevnom život, ključio je dr. Fatić.
glasio božanstvom, govori blagim
glasom ne bi li povjerovao u istinu.
Časopis Semerkand nastoji biti li-
teratura koja odgaja i koja upravo
promovira predivne primjere edeba
Božijih poslanika u njihovim odno-
sima s drugim ljudima.
Nakon glavnog urednika hafiza
Ćemana, predavanje na temu “Ak-
tualizacija čitanja i zaboravljena
vrijednost nauke kod muslimana”
održao je dr. sc. Almir Fatić. Kazao
je kako statistika o mjestu knjige,
čitanja i istraživanja danas u mu-
slimanskom svijetu nije na našoj
strani, ali zato jeste vjera. Mi smo
specifičan ummet po mnogo čemu,
a jedna od tih odlika je da smo, ili bi
barem trebali biti, zagovornici istine
kroz znanje, čitanje, proučavanje,
istraživanje, dokazivanje i argu-
mentiranje, a sve nabrojane ljudske
odlike sadržane su u riječima – ikre

55
 Ismail Nezirović | NAUKA I TEHNIKA
Veliki naučnici islamskog svijeta u periodu od IX do XV vijeka
1. Abbas Ibn Firnas (810–887)
Abbas Kasim Ibn Firnas je le-
gendarni izumitelj iz devetog vijeka
kojeg često nazivaju Da Vinčijem
islamskog svijeta. Njegovo lice se
često danas nalazi na poštanskim
markama arapskih zemalja, a je-
dan krater na Mjesecu je nazvan po
njemu. Između mnogih stvari ko-
jim je njegov briljantni um zadužio
civilizaciju, vrijedi izdvojiti vodeni
sat nazvan Al-Maqata, razvoj teh-
nologije kojom se može proizvesti
bezbojno staklo, lanac prstenova
koji simuliraju kretanje planeta i
zvijezda, te korektivna sočiva.
Sa šezdeset pet godina starosti
konstruirao je jedrilicu i s jedne liti-
ce izveo historijski značajan poku-
šaj kontrolisanog leta. Neki očevici
bilježe da je letio nekoliko minuta
prije nego što je nespretno aterirao
povrijedivši leđa.
2. Al Zahravi (936–1013)
Abu al-Qasim Khalaf ibn al-
Abbas Al-Zahrawi je andaluzijski
hirurg, hemičar i naučnik poznat na
zapadu i kao Abulkasis. Smatra se
ocem moderne hirurgije čiji su me-
dicinski tekstovi stoljećima (sve do
Renesanse) oblikovali kako islam-
ske tako i evropske hirurške proce-
dure. Historijski gledano, njegovim
najbitnijim djelom smatra se Kitab
al-Tasrif, svojevrsna enciklopedija
56
medicinske prakse sadržana u tri-
deset tomova. Mnogi od hirurških
instrumenata koje je prije hiljadu
godina izumio i danas se koriste.
3. Al Idrisi (1100 – 1165. ili 1166)
Abu Abdullah Muhammad al-
Idrisi al-Qurtubi al-Hasani al-Sa-
bti ili skraćeno al-Idrisi je čuveni
islamski geograf, kartograf i egip-
tolog. Rođen je u sjevernoafričkom
gradu Ceuta (Sabtah) a mnogobroj-
na putovanja koja uključuju islam-
sku Španiju, Portugal, Francusku i
Englesku su ga dovela i do Sicilije
na dvor kralja Rodžera Drugog.
Njegovo najznačajnije djelo je kar-
ta poznatog svijeta koja se smatra
najpreciznijom i najkompletnijom
geografskom mapom svog vre-
mena.
Stoljećima nakon njegove smrti
ova karta je intenzivno korištena,
a među moreplovcima i putnicima
je uživala status navigacionog dra-
gulja.
4. Ibn al-Haytham (965. Ba-
sra–1039. Kairo)
Abū Alī al-Hasan ibn al-Hasan
ibn al-Haytham, na zapadu po-
znat kao Alhacen ili Alhazen, je bio
izuzetno svestran naučnik. Mada
je prvenstveno dao impozantan
doprinos shvatanju principa opti-
ke, sfera njegovog interesovanja i
sjajnih postignuća je obuhvatila i
astronomiju, anatomiju, inžinjering,
matematiku, medicinu, oftamolo-
giju, fiziku, psihologiju, filozofiju,
vizualnu percepciju i nauku u op-
ćem smislu uvođenjem naučnog
metoda. Prvi je čovjek koji je uspio
ispravno objasniti na koji način
čulo vida funkcioniše. Koristeći ki-
neski izum tamne komore (camera
obscura), prikazao je kako svjetlo
pravolinijski putuje od objekta for-
mirajući izokrenutu sliku na retini.
Napisao je preko dvije stotine knji-
ga od kojih je samo pedeset pet sa-
čuvano. Neke od njih, prevedene na
latinski jezik, izvršile su ogroman
utjecaj na zapadne naučne krugo-
ve, pa njegove citate nalazimo i u
djelima Bacona i Keplera. Mnogi ga
danas smatraju prvim “istinskim”
naučnikom a njegova naučna me-
toda je na Zapadu nominirana za
najutjecajniju ideju drugog mile-
nija.
5. Al-Džazari (1136-1206)
Abū al-’Iz Ibn Ismail ibn al-Razāz
al-Jazarī je bio istaknuti islamski

naučnik, izumitelj, inžinjer mehani-
ke, majstor, umjetnik, matematičar
i astronomer iz Dijarbakra u današ-
njoj Turskoj. Njegovo najpoznatije
djelo je Kitáb fí ma‘rifat al-hiyal al-
handasiyya (Knjiga znanja o domi-
šljatim mehaničkim spravama) u
kojem je detaljno opisao pedeset
mehaničkih uređaja s uputstvima
kako ih konstruirati. Prema vlasti-
tim riječima u knjizi je opisao samo
one sprave koje je uspio napraviti, a
prilikom konstrukcije više se kori-
stio metodom pokušaja i pogreške
nego teoretskim kalkulacijama. Je-
dan od uređaja koji i danas izaziva
divljenje je tri metra visoki slonov-
ski sat čiji je vremenski mehani-
zam pokretan posudama s vodom
skrivenim u unutrašnjosti. Tijelo
slona je dizajnirano da se pokreće
i pravi zvukove svakih pola sata.
Pored mehaničkih inovacija ovaj
sat je bitan i kao jedan od najranijih
primjera tehnologijskog multikul-
turalizma u kojem slon predstavlja
Afriku i Indiju, zmaj – kinesku kultu-
ru, feniks – staru egipatsku kulturu,
vodeni mehanizam – kulturu stare
Grčke i turban – islamsku kulturu.
Najhladnija tačka u univerzumu
Na kojem mjestu u cjeloku-
pnom svemiru je najniža tem-
peratura? Nije na Mjesecu gdje
je izmjerena hladnoća od minus
227ºC. Nije ni u najdubljim rubovi-
ma univerzuma gdje se pozadin-
ska temperatura procjenjuje na
minus 232ºC. Naučnici smatraju
da je najhladnija tačka univerzu-
ma nedavno laboratorijski regi-
strovana na našoj planeti.
Fizika ultrahladnog podrazu-
mijeva laboratorijske studije ma-
terije podvrgnute takvim zapa-
njujućim hladnoćama pri kojima
čak i sami atomi i svjetlo počinju
neočekivano reagovati. Na tem-
peraturama od minus 262ºC kod
nekih elemenata nestaje električ-
nog otpora i dolazi do fenomena
zvanog supervodljivost. Pri većim
hladnoćama od te neki tečni ga-
sovi postaju superfluidi i sposobni
da protječu kroz zidove dovoljno
čvrste da zadrže bilo koji drugi tip
tečnosti, pri tome prkoseći zako-
nima gravitacije.
Fizičari će prvi priznati da
nikada neće moći postići tem-
peraturu apsolutne nule koja
je davno izračunata na minus
273.15000000000003 ºC. Kako
je temperatura mjerljiva brzinom
kretanja atoma kao refleksijom
energije koju posjeduju, apso-
lutna nula je tačka u kojoj atomi
apsolutno ne posjeduju nikakvu
toplotnu energiju koja bi iz sup-
stance u kojoj su sadržani mogla
biti izlučena. Ipak se ekipa fizičara
iz laboratorije MIT-a u Kembridžu
odlučila koliko je god moguće pri-
bližiti tom teoretskom limitu.
Prema Ginisovoj knjizi rekorda za
2008. godinu ova laboratorija je
zabilježila najnižu temperaturu u
univerzumu koja je za samo osam
stotina deset trilioniti dio Fare-
nhajta viša od apsolutne nule.
Rekord je postignut upotrebom
infracrvenih laserskih snopova
koji su korišteni za usporavanje
pa samim tim i hlađenje atomskih
čestica. Cilj istraživanja je potraga
za sasvim novom formom mate-
rije koja je nazvana Bose-Einstein
kondenzat (BEC). Taj kondenzat
nema svojstva standardnih ga-
sova, tečnosti ili čvrste materije
formirajući se u oblak atoma od
kojih svaki ima identično kvantno
stanje. Tim fizičara generiše BEC-
a radi izučavanja fundamentalnih
osobina materije i boljeg razumi-
jevanja fenomena supervodlji-
vosti. Krajnji cilj je otkriće novih
oblika materije koja bi mogla pri
sobnim temperaturama posti-
ći stanje supervodljivosti, što bi
dramatično preinačilo načine na
koje čovjek koristi energiju.
57
 Edin Topčić | PRIČA
Noć u
GRADU
P
lanina. Kao što se pogled spušta, tako se ona širi
i gole vrhove zamjenjuju brdoviti predjeli obrasli
šumom. Čobani su se već vratili na planinu i
huk vjetra, što prolazi kroz još gole i neizlistale grane,
miješa se s ravnodušnim blejanjem ovaca i promuklim
lavežom pasa.
Psi su igrali vječnu igru ganje s ovcama, onim ne-
opreznim, i janjadima, onim izgubljenim. Zajedno s
čobanima tražili su izgubljene ovce i janjad te ih vraćali
nazad u stado.
Ovo stado je kao džemat – dok su ovce u njemu, si-
gurne su; ali čim se odvoje, u opasnosti su da ih vukovi
ne rastrgaju. Tako je mislio Ahmed dok je posmatrao
ovce. Sjeti se i jednog događaja kad je ugledao vuka
što je upao u tor. Onako razjaren nije napadao stado
niti je ulijetao u njega. Samo je čekao da se pokoja
preplašena ovca odvoji i uleti ravno u njegove čeljusti.
Sjetio se on i svojih namaza koje obavi u džematu
a i onih koje obavi nasamo. Uvjerio se kako mu je teže
koncentrisati se i obaviti molitvu kad je sam nego kad
klanja zajedno, u džematu.
Ali, nije imao priliku imati džemat često...
Ahmed nije bio kao drugi čobani. Oni su voljeli igrati
se klisa, podvikivati za djevojkama i krasti voće i ku-
kuruze te ih jesti uz naloženu vatru i pritom jedan
drugom dobacivati dvosmislene dosjetke i šale.
Može se reći da je i Ahmed to volio, ali njemu je bilo
draže pronaći kakvu džamiju i učiti Kur’an, pohizmetiti
starijima ili otkloniti kakvu štetu.
Kako su rasli, čobani su radili svašta, ali ne treba ih
koriti nego treba sakriti njihovu sramotu...
Ahmed je već stasao mladić i krv mu nekad ne-
kontrolisano uzavrije. Čuo je tako da će u gradu pod
58
planinom biti neko sijelo, pa eto odluči on da se spusti
u grad.
“Hoćeš li paziti i moje ovce, a ja da idem na sijelo
u grad, kao i ostali mladići?”, pitao je Ahmed jednog
mlađeg čobana. Kad mu on odgovori da hoće, spremi
se i krenu put grada.
Planirao je da ga jacija zadesi u jednoj prigradskoj
džamiji, da tamo klanja i da taman prispije na sijelo.
I krenuo je!
Sunce se već naginjalo ka drugoj polovini neba.
Spremalo se da zađe i prepusti šumu spokoju. Vidio
je već znakove proljeća – visibabe su već odavno tu,
žuti se jagorčevina po livadama, a zrak je ispunjen
slatkastim mirisom ljubičica.
Nebo je bilo vedro i plavo, bez ijednog oblaka, na
istoku je već dobijalo tamne nijanse, a krajevi zapada
su počeli malo svijetliti, žariti, kao da se priprema za
veličanstveni prizor zalaska sunca.
Gledao je i slušao prirodu oko njega kako diše i...
pomisli na na to kako Allaha veliča ono što je na ne-
besima i na zemlji, “Eh, kad bih bio kao Sulejman pa
da mogu čuti govor životinja...”, pa da eto čuje njihov
zikr. Pa, opet, pomisli kako bi on stvarno reagovao kad
bi čuo zikr životinja... možda bi se prepao!?
Misli ga odvedoše i do Muhammeda. To su mu ime
roditelji htjeli dati, ali pobojaše se da mu ne bude pre-
teško, pa ga malo ublažiše s drugim imenom Allaho-
vog miljenika. On osjeti veliku i nježnu ljubav prema
njemu...
Ahmed uzdahnu i nastavi koračati. Ritam su mu
davale riječi: Mu-ham-med, Mu-ham-med, Mu-ham-
med...
 Tri koraka za ovo ime, četvrti je da se udahne dah.
Svaki put nastojao je drugačije, na poseban način iz-
govoriti njegovo ime i osjećao je da uspijeva u tome.
Ni jezik ni srce kao da se nisu mogli zasititi ove riječi.
U šumi neka ptica zapjeva, a Ahmed ubrza korak i
promijeni riječi la ilahe illallah, Muhammedur-resulu-
llah, a zatim poče učiti salavate...
Koraci i salavati dovedoše ga do akšama, Ahmed
zastade, siđe s puta na obližnju livadu i prouči ezan.
Priroda je spokojno tonula u sumrak, šumom se razli-
jegao Ahmedov ezan, pa ikamet pa akšam.
Predade selam, prouči tespih i dovu pa nastavi. U
daljini su se već nadzirala slaba svjetla kuća i grada koji
treperi. “Tamo će me inšallah zadesiti jacija.” Opet je
sa srca svoga na jezik jedva čujno prenosio ime onoga
koga on neizmjerno voli... Muhammed, Muhammed,
Muhammed.
Odozgo je pao mrak, ispod njega su ga dočekivale
prve kuće, a s njim i džamija. Ahmedu srce neobično
zaigra kad vidje da kandilji na munari gore. Ubrza ko-
rak, požuri do abdesthane pa popravi abdest. Refre-
šuje, rekli bi mladići iz grada o kojim Ahmed nije nikad
razmišljao...
Ušao je unutra, a ljudi, mladići i starci bijelih i na-
smijanih lica su mirno sjedili i čekali da se oglasi ezan.
I oglasio se. Namaz, kad se doživi, svaki je nepo-
novljiv i poseban. Takav bijaše i ovaj Ahmedov. Kad
je proučena dova i kad su ljudi potrali svoja lica, neki
čovjek poče učiti Kur’an.
Ahmed je bio na izlazu, ali zastade. Kur’anu nije
nikad mogao odoljeti. “Sijelo može početi bez mene.
Bolje mi je da čujem ovaj Govor”, mislio je on.
Džamija je bila skromno ukrašena sa stilizovanim
fenjerima oko mihraba.
Šare na zidu jesu bile nacrtane i konačne, ali one su
treperile pod svjetlom lampi čiji je intenzitet mijenjalo
neprekidno variranje napona.
Danas vatromete često prati muzika i vodoskoci
na fontanama pa nekad se ne zna ko koga prati i da
li je vatromet tu radi muzike i fontana, ili je obratno.
Tako je i ovo učenje Kur’ana ličilo na to. Oni koji znaju
da ništa ne biva osim s dozvolom Rabba u ovoj igri su
ipak prepoznavali predstavu džamije u čast Kur’ana.
Vatromet, muziku i fontane zamijenili su džamija,
Kur’an, struja i ljudi.
Ahmed nikad nije bio u prilici da se ovako osjeća.
Čovjek koji je učio bio je neki sijedi čovjek s dugom
bijelom bradom kojeg nikad nije vidio, a harfovi koje
je učio bili su jasni i... radosni, ako se može tako reći.
Samo što je završio učenje, neko zauči mevlud!
Ahmed je opet bio na vratima i trljao je svoje lice
proučenom Fatihom kad opet zastade. Pogleda na sat
i pomisli, “Ma hajde, neka me još malo.”
Vrati se i sjede, naslonivši se na zid.
Učači mevluda bili su vrhunski. Ljudi su plakali dok
su učili i plakali su i oni koji su slušali. Napon je opet
oscilirao i sjenke su igrale na zidovima. Malo pomalo
Ahmed osjeti kako su mu noge otežale, kako je toplo
u džamiji i kako mu kapci postaju teški. Nekoliko te-
nutaka je prošlo i on je već utonuo u san.
“Hajde, momče, probudi se, uzmi abdest, sad će
sabah. Ehhhh, nije mi jasno kako te niko nije vidio ni
probudio. Jesi li se smrznuo?”
“Kad je završio mevlud?”, sneno upita Ahmed.
“Kakav mevlud, ovdje nije nikog bilo poslije jacije!?”
Ahmed ušuti i nasmiješi se.
Shvatio je šta se desilo. Vjerovatno ga nisu nikakve
dobre stvari čekale na sijelu pa je Allah dao da ne ode
na njega.
Nije više važno da li je ono što je doživio sinoć bila
java ili san, važna je pouka.
Opet pomisli na Poslanika i jedan događaj dok je on,
s.a.v.s., bio mladić.
Mutevelija je bio dobar i blag čovjek, ponudio mu je
da nešto pojede i čaj da se zgrije. Dok su doručkovali,
ispričao mu je da je ova džamija posebna i da se mnogo
lijepih i čudnih stvari dešavalo u njoj. Ahmed je mudro
šutio o onom što mu se desilo i pozorno slušao mu-
teveliju. Kad je završio a objedom, poželio mu je svaki
hajr i krenuo nazad na svoju planinu.
Pomislio je opet na ono što mu se dogodilo i, dok
ga je sunce pozdravljalo novim danom, on je opet raz-
mišljao o Allahovom miljeniku Muhammedu, s.a.v.s.,
i opet je sebi udarao ritam riječju koju nosi u samom
srcu – Muhammed, Muhammed, Muhammed...
Rekao je Resulullah, a.s.: “Rekoh jedne večeri dje-
čaku koji je napasao ovce sa mnom na brdima Mekke:
‘Hoćeš li paziti i moje ovce, a ja da idem na sijelo u
grad, kao i ostali mladići?’ (...) Ja krenuh i kad bijah
kod prve kuće u Mekki čuh svirku pa upitah: ‘Šta je
to?’, a odgovoriše mi: ‘Ženi se dvoje mladih.’ Ja sjedoh
da poslušam, a Allah dž.š. mi začepi uši i ja zaspah.”
(Zapečaćeni džennetski napitak, 69–70)
59
 Dr. Merima Čamo | GRADOVI
Vareš
U
drugoj polovini petnaestog stoljeća uska dolina
rječice Stavnje koja je tvorila osebujan sklad
s neravnim ali postojanim krajevima plodnog
planinskog plašta postala je utočište novoj urbanoj
zajednici − Varešu. Mada je ovo naselje nastalo nakon
pada bosanske srednjovjekovne države, preduslovi
za realiziranje njegovog primarnog prostora, granica i
funkcije stvoreni su mnogo prije. Sačuvana predanja
i pisani izvori govore o naseobini na brdu Ogloviću te
starim rudokopima u Duboštici, Vijaki i Porovici, što
ukazuje na ranije, posebno u privrednom smislu, or-
ganizirane naseljske jedinice smještene u neposrednoj
blizini današnjeg Vareša. Vjerovatno su pomenute
lokacije imale potencijal i zadovoljavajuću dinamiku
razvoja koju je uveliko diktirao način eksploatacije rude
(hematita, limonita i siterita), glavnog prirodnog resur-
sa čitave ondašnje regije, što se u datom momentu
pretočilo u niz valjanih razloga za objedinjavanje tih
60
kvalitetnih fragmenata u jednu cjelinu. Vremenom ta
cjelina poprima složenije urbane obrise (Vareš i Vareš
Majdan) u kojima se prepliću, prednjače i smjenjuju
različiti društveni, privredni i kulturni obrasci.
Kovački majdani
Intenzivnija iskorištavanja bogatih nalazišta gvoz-
dene rude u Varešu i okolini počela su krajem petnae-
stog stoljeća, i to u doba tursko-bosanskog namjesni-
ka Jakub-paše. Rudokopi su se nalazili u Šaškom Dolu,
Smreki i Droškovcu. Kopanje i topljenje rude obavljalo
je nekoliko rudara/radnika koji su sačinjavali družinu
s glavnim majstorom. Topljenje rude odvijalo se u du-
vaonicama − pećima od pruća obloženim ilovačom – a
kasnije u kamenim pećima obično paljenim dva puta
u sedmici, pri čemu se prethodno morala obezbijedi-
ti veća količina drvenog uglja. Pored uglja, obilato se
koristila i vodena snaga, naročito u posljednjoj fazi
obrade ruda, te je u tu svrhu na obalama Stavnje bilo
izgrađeno nekoliko desetina majdana − radionica za
oblikovanje istopljenog gvožđa. U majdanima su se
izrađivali raznovrsni predmeti koji su prodavani u va-
reškoj čaršiji, odnosno u zanatskim radnjama čiji su
vlasnici ovu vrstu rukotvorina (demire, obruče, šipke,
ploče za gvozdena vrata, sačeve i tako dalje) uspješno
plasirali na čitavom onodobnom bosankohercegovač-
kom području, ali i u neke evropske države. Sitniji od
gvožđa izrađivali su se u kovačnicama – vignjevima
kojih je za osmanskog vakta u Varešu oko četrdeset.
Privredni zamah
Godine 1891. austrougarske vlasti traže, pronalaze
i mapiraju mjesta većih geoloških rezervi, podižu prve
visoke peći i grade željezaru. Time počinje kapitalistič-
ka eksploatacija rudnog blaga. Postepeno s radom
prestaju postojeći rudokopi, duvaonice i majdani, a s
njima i vještine starih majstora. Vareš sve više popri-
ma inovativne sadržaje izvedene iz srednjoevropskog
urbanog iskustva koje se prvotno odražava u fizičkoj
strukturi naselja. Grad dobiva poštu, telefon, telegraf,
nekoliko vodovoda, električne centrale, bolnice, škole,
željezničku stanicu, lokalne puteve (naprimjer Vareš
–Vareš Majdan) i stambene kolonije. U periodu između
dva svjetska rata vareška željezara je nastavila s ra-
dom, ali zbog sve veće konkurencije stranih investitora
proizvodnja nije naročito rasla. Očekivana produktiv-
nost rudnika i željezare bit će zabilježena tek deceni-
ju kasnije, kada Vareš u novim društvenim uslovima
postepeno prerasta u snažan rudarsko-industrijski
centar. Modernizirane su visoke peći, mehanizovana
eksploatacija rudnika, sagrađen stambeni kompleks za
radnike rudare i tako dalje. Privredni razvoj, naročito u
oblasti crne metalurgije te metalne i drvne industri-
je, izravno je utjecao i na dešavanja u socijalnoj sferi
koja se u teškim poratnim godinama stabilizirala kroz
djelotvoran sistem zapošljavanja. Upravo mogućnost
zaposlenja i stvaranja sigurne porodične egzistencije
bili su glavni podsticaji velikom prilivu stanovništva u
ovaj bosanskohercegovački grad.
Devedesete
Rat i poslijeratna dešavanja znatno su izmijenila
sliku naprednog podzvjezdarskog naselja, nametnuvši
mu nove društvene ciljeve i urbane zadaće. Do sada je
lokalna zajednica uspjela doseći i riješiti većinu te time
poboljšati standard života cjelokupnog stanovništva
u Varešu. Jedan od zajamčenih fondova pomoći u po-
ratnom oporavku grada odnosi se na njegove prirodne
resurse. Specifična geološka konstitucija Vareša čini
svojevrstan ekološki dragulj. Ljepotu okoliša sačinja-
vaju velike naslage rude različite po svom hemijskom
sastavu i sadržini željeza, potom izvorišta pitke, tople
(Očevija) i mineralne (Okruglica) vode, kao i veliki pro-
cenat šumskog zemljišta i četinjarske šume. To sve
zajedno govori o veoma bogatoj i relativno očuvanoj
sredini. Izdašna priroda predstavlja izuzetno stabilnu
osnovu za dalji društveni razvoj. U ovom kontekstu
neophodno je pomenuti i kulturno-historijska dobra
Vareša i okolice koja većinom datiraju iz ranog i kasnog
srednjovjekovlja a to su mramorni stećci (preko tri sto-
tine), Drvena džamija u selu Karići kod Vareša, džamija
u selu Ravne u Varešu, kovačke radnje u Očeviji i stari
kameni jednolučni most u središtu grada.
Bilješke:
1. Grupa autora, Ljepote i znamenitosti Bosne i Her-
cegovine, NIP Književne novine, Beograd.
2. Kreševljaković, Hamdija, “Vareš kao glavno sre-
dište gvozdenog obrta u Bosni i Hercegovini”, Glasnik
Zemaljskog muzeja, 54/1942, posebni otisak.
61
 Doc. RS homeopat i fitoterapeut Suad Šendelj | ZDRAVLJE
Upala
mokraćnog
mjehura (cystitis)
P
o pravilu, prehlade su prvi uzrok upale, a slije-
de ih colli bakterije. Upala može biti akutna i
hronična. To bi bila generalna podjela, no ona
nije potpuna. Jer, ne pomenuti hemoragični cystitis ili
takozvani cystitis “medenog mjeseca”, bio bi promašaj.
Bolest lakše nastaje kod žena nego kod muškaraca, a
česta je u djetinjstvu. Uzročnici prodiru kroz izlaz mo-
kraćne cijevi koja je kod žena kraća i uslovljena svojim
položajem. Zaraza nastaje rjeđe putem krvi ili silaznim
putem iz bolesnog bubrega. U trudnoći infekcija mo-
kraćnog mjehura može nastati uslijed hormonalnih
poremećaja ili kao rezultat dilatacije (širenja) i redukcije
tonusa mjehura. Pritisak uterusa na mjehur te lokalna
venska kongestija i pritisak također mogu biti faktori
cystitisa u trudnoći. Dijabetičari, zahvaljujući osnovnoj
bolesti, imaju sve predispozicije za nastanak upale mo-
kraćnog mjehura. Anatomske devijacije, neadekvatna
pozicija uterusa, znaju biti vinovnici retencije urina, a
time i potencijalnog cystitisa.
Ko može reći da oralni kontraceptivi, osim što rade
samo jedan posao, ne izazivaju niz neželjenih poslje-
dica, pa tako iniciraju kod osjetljivih osoba i sklonost
upali mokraćnog mjehura.
Predložit ću vam jednu od bezbroj biljnih mješavina
za pomoć i liječenje upale mokraćnog mjehura.
RECEPT:
 list kruške.......................................... 10 gama
 kadulja ............................................... 10 grama
62
 vrijesak .............................................. 10 grama
 troskot ............................................... 15 grama
 brezov list.......................................... 15 grama
 sjeme lana ........................................ 15 grama
 kukuruzna svila ................................ 15 grama
Tri supene kašike mješavine preliti s litrom hladne
vode. Ostaviti da stoji jedan sat. Nakon toga grijati do
ključanja, ohladiti i procijediti. Piti tri puta na dan po
3dcl neslađenog čaja.
Isključite iz upotrebe sve što nadražuje mokraćni
mjehur, a to su kahva, crni čaj, alkohol. Čokolada je
isto tako pravi iritant mjehura, a nemojte jesti (dok
traje bolest) i pileću jetru, prženo i masno meso, soja
sos, avokado, grejp, suhomesnate proizvode, masne
sireve, nektarine.
Najnovije studije (ispitivanja), pokazale su da vi-
tamin C, to jest Askorbinska kiselina, iritira mokraćni
mjehur, pa se zato uzimanje vitamina C preporučuje
u obliku Calcium Ascrobata.
Upala mokraćnih kanala
Često kod svake upale bubrega strada i ureter, jer
se klice izlučuju mokraćom. Kada na jednom mjestu
uretera postoji suženje, dolazi do zastoja mokraće i
upale su neminovne. Mokraćna cijev (ureter) izlazi iz
mokraćnog mjehura i kroz nju se mokraća izbacuje
vani. Ako se upala ne liječi, širi se prema mjehuru i
može preći u hronično stanje. Kod ovakvih upala mo-
kraću treba mikroskopski pregledati da bi se utvrdio
uzročnik bolesti.
Kod muškarca do upale može doći kada postoji i
upala prostate. Slobodan protok urina, njegova količina
i kiselost važni su antibakterijski mehanizmi. Žene
češće obolijevaju od muškaraca.
Bilo koji organizam može da izazove upalu. Najčešće
se pronađu Escherichia coli, Klebsela, Proteus, a ne
zaostaju ni Staphilococce.
Aktivnu infekciju karakteriše prisustvo više od
100.000 bakterija u mililitru urina. Osjećaj pečenja pri
mokrenju, učestalo mokrenje te zamućen i taman urin
početni su znaci upale.
Hronične upale ostavljaju trag, oštećenje, javlja se
takozvana subfebrilnost ili febrilnost.
Šta uraditi kada se stvara zatvoreni krug – antibio-
tici, urinarni antiseptici, iznemoglost, trka s kiselošću
mokraće i, na kraju, ponovo pojava bakterija i upale?
Logično je da samo jak i dobro potpomognut imu-
nološki sistem organizma može riješiti začarani krug.
Kako to postići? Jednostavno. Ljudi prvo probaju sve, da
bi na kraju shvatili da je priroda neprikosnoveni vladar.
Jačanje imunološkog sistema pomoću Echinaceoma,
Astragalu-soma, a tu su još zob, djetelina lucerka, ko-
priva, islandski lišaj.
Koristite navedenu mješavinu bilja koja je predlo-
žena za liječenje upale mokraćnog mjehura.
Prostata
Prostata je žlijezda karakteristična za muškarce.
Ona je žlijezda predspojnica koja luči najveći dio tečnog
dijela sperme. Smještena je ispred rektuma i između
bešike i preponjače. Ima oblik i veličinu kestena. Boga-
to je vaskularizovana i opkoljena venoznim i nervnim
spletom. Hipertrofija (povećanje prostate) je česta
bolest ovog organa i javlja se u starijim godinama,
što ne mora biti pravilo. Riječ je o dobroćudnom bu-
janju normalnog tkiva. Povećanje može uhvatiti cijelu
žlijezdu, a tegobe počinju kada se poveća pritisak na
mokraćnu cijev. Od toga koliki je pritisak zavisi i jačina
bolesti. U početku mokrenja mokraća poteče tek nakon
dužeg čekanja i napinjanja i to polako u prekinutim
mlazevima. Kasnije mokraća počinje zastajati u mo-
kraćnom mjehuru, jer se on ne isprazni u potpunosti.
Što više mokraće zaostane, to je veća opasnost od
infekcije koju uglavnom izazivaju Koli bakterije. Bolest
još mogu izazvati i upale koje se prošire od upalnih
procesa debelog crijeva. Liječenje se mora upravljati
prema uzrocima. Obično uvećanje prostate često se
može liječiti s dosta uspjeha, ali se ne smije izgubiti iz
vida da izlječenje nije trajno. Zbog prehlade, hladnog
pića, uzimanja ljute hrane ili čega drugog, prostata
može opet nateći i stare tegobe su tu. Zato je bolje
stalno uzimati smanjenu dozu lijekova da bismo pro-
statu na neki način “držali u šahu”. Sve drugo je pravi
Sizifov posao osuđen na propast.
RECEPT
 medvjeđe grožđe .............................. 20 grama
 djetelina lucerka ............................... 15 grama
 vrijesak .............................................. 15 grama
 neven ................................................. 20 grama
 Vrbovica............................................. 20 grama
 sjeme lana......................................... 10 grama
Tri supene kašike mješavine politi s litrom hladne
vode. Ostaviti da stoji četiri sata. Nakon toga grijati
do ključanja. Ohladiti i procijediti. Popiti u toku dana.
Uz čaj koristiti ekstrakt divljeg kestena
prvih pet dana 2x10 kapi
ostali dani 1x10 kapi.
Kura kestenom traje deset dana.
Ekstrakt kestena dobit ćete tako da 15–20 svježe
ubranih i sitno naribanih kestena, zajedno s njihovom
smeđom korom, potopite u 5dcl dobro zagrijanog šez-
desetpostotnog apotekarskog alkohola, pa to ohladite,
procijedite i filtrirate.
Za ubrzanje liječenja dnevno uzeti:
Vitamin E800 I.U.;
Magnesium 400mg;
Obavezno ZINC PICOLINAT jer je izuzetan kao pot-
porna mjera oboljeloj prostati.
63
64
00