You are on page 1of 6

LLLLLLLLLLLLLLLLLikovna kritika u Hrvatskoj od 1895. do 1916.

Poeci moderne
Sezessionhaus u Beu: 'vremenu njegova umjetnost, a umjetnosti njezina
sloboda'. Arhitekt je Josef Maria Olbrich.
U formiranju generacije 'mladih' devedesetih godina i hrvatskog modernistikog
pokreta odluujua je uloga i tradicija akih udruga i atmosfera dekadentnog
kozmopolitskog Bea.
Kljune osobine hrvatskog pokreta moderne su stvaranje duhovne klime i
kulturnog okvira u kontekstu svijesti o pripadnosti europskom kulturnom krugu.
Ta je svijest antidogmatina, antihistoricistika, individualistika
i
antiklerikalna.
Moderna na hrvatsku scenu stupa kao negativistia reakcija na sveopu situaciju,
ali ona nije ostvarila vlastiti strukturalni model i sustav vrijednosti. Tako da kod
nas prevladava stav da nije u pitanju stil nego duh vremena.
1897. se u Beu pokree prvi programatski umjetniki list Mladost. Meu
urednicima i suradnicima 'smotre za knievnost i umjetnost' mogue je
razlikovati osjeko-beki krug i Demanov krug zagrebakih modernista.
Program vodee revije hrvatskog modernistikog pokreta je nadnacionalno
kozmopolitski i otvoren. Uvodnik prvog broja pie Deman. U njemu se oituje
jasna larpurlartistika orjentacija.
Poetak hrvatske moderne najue je povezan i dolaskom u Zagreb Vlahe Bukovca
1894.
Sukob starih i mladih
presudna su zbivanja oko Milenijske izlobe u Budimpeti 1896. za razvoj sukoba
Krnjavog i Bukovca.
Drutvo hrvatskih umjetnika prireuje u novootvorenom kultnom prostoru
Umjetnikog paviljona 1898. manifestnu izlobu nazvanu Hrvatski salon. Tiskana
je i istoimena publikacija s programom, poezijom, prozom..
Za publikaciju je odgovoran Milivoj Deman koji je jedan od velikih organizatora
kulturnih zbivanja u Hrvatskoj na prijelomu stoljea. Tekst iznosi njegove
stavove i raspoloenja, a ujedno i stoji kao odgovor onima koji su optuili mlade
za veleizdaju i zanemarivanje tradicije. Njemu su bitna prava pojedinaca, od kojih
zahtjeva da budu svoji.
Demanu je pomalo nedostajalo dosljednosti u realizaciji programtskih naela pa
da postne istinski ideolog hrvatske moderne.
sukob mladih i starih postaje sve otvoreniji u polemici oko Hrvatskog salona koji
definitivno donosi u Zagreb odjeke beke secesije. Napad na mladu generaciju
likovnih umjetnika, arhitekata i knjievnika nosi sa sobom politike konotacije.
Ali, iza optuba koje se tiu izdaje nacionalnih interesa, stoji osobni sukob
Krnjavog, koji je dotad imao odluujui utjecaj na sva znaajnija zbivanja u
oblasti kulture, s umjetnicima okupljenim oko Bukovca.
Prema nekim izvorima Krnjavi financira publikaciju broure ' Anarkija u
hrvatskoj knjievnosti i umjetnosti' Franje Kuhaa u kojoj je glavna poruka da
treba onemoguiti secesioniste koji teroriziraju hrvatski narod i da spas lei u
kransko-moralnom, domoljubnom smjeru. Kuhaa je jednio javno podrao
Medovi.

Kao odgovor Kuhau se pojavljuje niz tekstova Ive Pilara u Viencu. On uspostavlja
niz kljunih elemenata koji ine programatski okvir secesije koju prvenstveno
ini apsolutna individualna sloboda stvaranja.
Osim Kuhaa, svojevrstan obraun sa Secesijom prua i Krnjavijeva ' Kritina
razmatranja', a i Katoliki list je proet pamfletistikim ozrajem negativnih
stavova prema modernoj.
Realizacija artistikog koncepta moderne
Usprkos pretencioznim pripremama objavljena su svega tri broja asopisa ivot
1900/1. To je druga revija za knievnost i umjetnost u izdanju Drutva hrvatskih
umjentika. Glavni su razlozi pokretanja novog asopisa to to mladi vie nisu mogli
suraivati u Viencu koji je bio konzervativan. Sadraj se asopisa odlikovao
irokim rasponom tema po uzoru na beki Ver sacrum i dr.
'Mladi' na elu s Demanom i Gjalskim naposlijetku 1903. preuzimaju Vienac, ali
on uskoro prestaje izlaziti. U jednom od zadnjih brojeva Deman objavljuje svoje
vienje pokreta moderne i naglaava da u ostvarivanju njegovih ciljeva najbitniju
ulogu igra kritika.
Nacionalizam hrvatske moderne
Tijekom ratnog razdoblja odrao se jedino aopis Savermenik, tada potpuno
neutralnog sadraja u kojem surauju autori svih generacija.
Ekspresionizam u hrvatskoj likovnoj kritici

S proljetnim se salonom 1916. javlja i prvi asopis mlade hrvatske kritike Kokot.
Izdava, urednik i gotovo jedini suradnik je Ulderico Donadini. On umjetnost
doivljava kao alternativni model religiji ili kultu. Zalae se za apsolutnu negaciju
svega to nije produkt individualnog osjeaja i iskustva. Ve u prvom broju
Kokota nova se kritika odrie svojih prethodnika. Najgore je iskritiziran Izidor
Krnjavi, optuen za tiraniju i nerazumijevanje sveukupne moderne umjetnosti.

Tek pojavom asopisa Viavica (1917-8) i Juri (1919), urednik kojih je A.B.
imi, nova je umjetnost i u likovnoj kritici doivjela pravu afirmaciju. imieva
su polazita bliska Donadinijevima, posebice u posebno negativnom stavu prema
tradiciji.
Za obojicu je jedini kriterij u umjetnosti istinitost mjerljiva intenzitetom
osjeaja; za oba autora umjetnost je nespoznatljivo, mistino iskustvo.
Djelovanjem imia poinje u hrvatskoj likovnoj kritici novo razdoblje (on je
prototip kritiara-borca za afirmaciju novog u hrvatskoj likovnoj kritici), u svojoj
orijentaciji analogno umjetnosti Proljetnog salona. Iako njome ponesena, ta kritka
je prva uoila njegove mogunosti i znaenje.
Istovremeno Krnjavi pie negativno o Proljetnom salonu koje neodoljivo
podsjeaju na njegove reakcije povodom Hrvatskog salona iz 1898.
Povezanost ekspresionistike nove likovne kritike i njezina predmeta najpotpunija
je u razdoblju od 1918-21., kada je slikarstvo ekspresionizma u osobi imia
dobilo svog najboljeg tumaa. On poruuje onima koji pristupaju umjetnosti da
nita ne trae - prvo i jedino pravilo je doivljaj.
Prijanjoj likovnoj kritici, kao i umjetnosti odrie svaku vrijednost. Kae da ako
je to uope i kritika, ona je najnieg reda: feljtonistika, kritika Strajnia,
Krnjavog i Lunaeka prema kojoj osjea odvratnost.

Prema svom odreenju, kojem e ostati vjeran do kraja, likovna je kritika


najmanje biljeenje konstatacija. Ona je stvaralaka, umjetnika i filozofska
djelatnost, za koju je pored ukusa i znanja, neophodno posjedovanje i vlastita
stila.
Njegov je interpretacijski pristup inspiriran teorijom njemakog ekspresionizma,
a za njega je bavljenje umjetnou nain ivota. Najvii kategorizacijski tip
likovnih kritiara je onaj koji predstavlja sintezu umjetnika i filozofa.
Maldim umjetnicima najvie zamjera to nemaju snage da se oslobode oponaanja
na nioj razini mehanikog sabiranja oblika preuzetih od europskih uzora i ne
dospijevaju do najvanijeg zadatka: savladavanja problema stvaralakog
komponiranja djela. Slikar kojem nedostaje stvaralake snage ne moe izvesti
'kompoziciju', ve samo 'kombinacije'. On procjenjuje Kraljeviev udio u genezi
hrvatskog modernog slikarstva revolucionarnim jer je 'odbacio formule'
otkrivajui svoju golu unutranjost kao nijedan na slikar prije.

Iljko Gorenevi utjecaj teorije iste vizualnostiu hrvatskoj likovnoj kritici od


1918-20.

Uz imia i Krleu je ostvario najvei domet tadanje likovne kritike.


U opsegom nevelikom Gorenevievom likovnokritikom opusu uoljivo je
postupno udaljavanje od poetne ekspresionistike poetike i kritike pisane pod
utjecajem teorije iste vizualnosti, prema opoj teoriji avangarde i dijalektikom
materijalizmu.
Ve u prvom razdoblju njegova djelovanja u likovnoj kritici, kojem pripada studija
likovne dikcije Miroslava Kraljevia, oituje se bitno odstupanje od sveukupne pa
i najuspjelije dotadanje likovne kritike u prevladavanju uvrijeenog
monografskog pristupa specifinom metodom sinteze formalne metode i
ispitivanjem svrhe umjetnosti.
Ve u prvoj fazi, iako jo uvijek formalistiki, pokazuje tendenciju prouavanja
likovnosti u njezinom dijakronijskom sustavu. Time predstavlja suprotan pol
imievim naelima ahistorinosti, psihologizma, sinestetikog i intuitivnoekspresionistikog proivljavanja umjetnosti. imi ga je osudio zbog
estetiziranja, diletantizma i zbrkanosti.
Pojam likovne dikcije Goreneviu predstavlja sveobuhvatni sustav formalnog
izraavanja jednog umjetnika. Tekst o slikarstvu Petra Dobrovia je i sinteza
tadanje Gorenevieve teorije umjetnosti i kritika formalistike estetike

Krleina negacija estetskih kultova

pratei razvoj salona zakljuuje da je naprosto suvian, pri emu koristi svoju
metodu spoznavanja estetskog njegovim negativnim vrednovanjem jer je vjerovao
da je jedino tako mogue iskazati procijep u kojem su se nali pobornici
avangarde izmeu postavljenih zakona i stvarnog stanja umjetnike produkcije.

Likovna kritika u Hrvatskoj od 1920. do 1930.


Programatsko znaenje asopisa Savremenik iz 1921.
Jedan od vodeih knjievno-umjetnikih asopisa s poetka 3. desetljea 20. st.
je revija Kritika. Na njemu surauju imi, Donadini, erina, Ujevi, Krlea..
Nakon opadanja rejtinga Savremenika koji je uslijedio nakon pojave Plamena i
Juria, njegova je uprava postala svjesna da treba mijenjati koncept glasila
Drutva hrvatskih knjievnika.
1921. godina je za generaciju Proljetnog salona prijelomna u likovnoj kritici kao i u
slikarstvu. Kritika je u nekoliko brojeva ostvarila svoj prvi, a moda u hrvatskoj
likovnoj kritici do danas i jedini programatski sustav prosuivanja suvremenih
zbivanja u umjetnosti. Taj je sustav nastao kao sinteza meusobnog dopunjavanja
priloga Krlee, imia i Gorenevia. U brojevima iz te godine imi je zastupljen
s tri teksta: Slikarstvo u nas, konstruktivno slikarstvo i Kritika zapaanja .
Krleini prilog u obliku manifesta i simbolino nazvan Marginalije (uz slike Petra
Dobrovia), osim o Dobrovievom slikarstvu, predstavljaju i saeta Krleina
razmiljanja o ondanjim pojavama u Hrvatskoj i umjetnosti uope. Tekst
zapoinje tvrdnjom da u ivotu postoje dva puta: Put Uma i Put Umjetnosti.
U novoj generaciji umjetnika okupljenih oko Proljetnog salona primjeuje se niz
heterogenosti. Krlea ima negativan odnos prema pluralizmu stilova i tvrdi da se
sve te pojave meusobno ponitavaju, a zapravo nemaju drugog znaenja osim
alarmantnog upozorenja da Europa gubi svoj vlastiti obraz i prestaje da bude
subjekt. Za Krleu je sve to se dogodilo nakon Cezannea stagnacija sa
simptomima apstraktne anarhije i groznice.
Njegovo je miljenje da se negativne posljedice avangarde (poremeena
ravnotea fikcije, zbilje i njihove vremenske dimenzije, kaos relativizma koji
pogoduje jedino modi; skok u nita koji se kristalizira u shemi, blefu i ekstremima
tipa dade) mogu izbjei jednino stvaralakim oivljavanjem tradicije.
Nastajanje historijsko-materijalistike estetske teorije 1920-24.
Dva najvanija Gorenevieva teksta iz 1920. su Smisao umetnike obnove i
Umetnost i revolucija. Oni najavljuju prihvaanje historijsko-materijalistikog
pristupa, koji e u drugom periodu njegova likovnokritikog opusa zamijeniti
raniju formalistiku teoriju. Svrha i osobine umjetnosti dobivaju sve ire
znaenje obogano sociolokim i filozofskim aspektima.
Svrha je umjetnosti da 'podigne harmonijsku cjelokupnost ovjekove duevnosti'.
On je vjerovao da se taj cilj moe dosei iskljuivo radikalnim slamanjem svih
tradicionalnih metoda i anakronih oblika. Sukob izmeu mladih, koji dolaze s
novim sadrajima, i starih, koji imaju novac, slavu i publiku, zapravo je
prevladavanje anakronizma.
Tekst Iljka Gorenevia Preodreenje doivljavanja likovne umjetnosti jedan
je od kljunih tekstova u likovnoj kritici toga razdoblja.
Prvi se dio teksta odnosi na revidiranje znaenja konvencionalne terminologije u
teoriji umjetnosti. Za povijest umjetnosti je pojam moderno suvie openit i
neprecizan.
Umjetnost definira kao realizaciju ivota i zbiljskog doivljavanja svijeta u
specifinim oblicima pojedninih umjetnikih vrsta, koji nisu izolirani ve
meusobno isprepleteni.
Umjetniki oblik nije sam po sebi svrha, ve mora govoriti o stvaralakom
doivljaju umjetnika, o ijem intenzitetu najvie i ovisi vrijednost djela.

U drugom dijelu autor primjenjuje svoje teorijske postupke na analizu modernog


kiparstva u Hrvatskoj.
Osnovni je predmet njegove historijsko-materijalistike metode otkrivanje
uzrone povezanosti svih relativnih vrijednosnih komponenti djela, odnosno
umjetnosti uope.

Hrvatska likovna kritka prema avangardi


1920. u Zagrebu kree asopis Nova Europa koji e se odrati 20 godina. asopis
je otvorene programske koncepcije to i dokazuju tri razliita prikaza, mladih
likovnih kritiara, izlobe 9 proljetnog salona. U ovom asopisu je objavljena
jedna od prvih Babievih kritika.
Istovremeno se na sceni pojavljuje trei imiev asopis Knjievnik. S obzirom
na Juri i Viavicu znatno umjereniji.
Sazrijevanje marksistike orjentacije u kritici Knjievna republika
Povodom Velike umjetnike izlobe u Berlinu 1924., Krlea ponovo konstatira
krizu u slikarstvu u istoimenom tekstu objavljenom u Knjievnoj republici. Ovaj
asopis pokree Krlea i njegov je program takoer da podvrgne 'temeljitom i
objektivnom pretresu svu takozvanu nau kulturnu tradiciju. Velik je utjecaj imao
August Cesarec, Krlein najblii suradnik. asopis je pokazao spremnost
intelektualne elite da konsolidira u ideolokoj borbi s reakcionarnim strujanjima u
kulturnom ivotu. Nasuprot pokretu zenitizma, a u srodnosti sa suvremenim
pojavama u svjetskoj avangardnoj umjetnosti (posebice ruskima), stvaraoci i
suradnici su se dosta pribliili autentinoj avangardnosti.
Krlea u studiji Kriza u slikarstvu iz 1924. izriito negativno opisuje tadanje
stanje europske avangarde koju doivljava bijednom, a ne revolucionarnom kao
to ona samu sebe deklarira. U poetku nastajanja avangarde ve je kod njega
bila prisutna sumnja u ostvarivost njenih planova. Tada je naao izlaz i
euklidovskom realizmu Dobrovieva eklekticizma, ali te su postavke, 3 godine
kasnije, djelomice izmjenjene.
Ekspresionizam je degradiran u masovnu la, gdje svatko tvrdi da dnevno otkriva
u sebi nove svjetove, avangarda je besmisleno slikarstvo koje je industrijska roba
pokorna trgovakim zakonima trita, mehaniki imitirana od gomile slikarskog
proleterijata.
Umjesto tih 'patvorenih svjetova', suvremenoj misli koja je jasna, odreena,
logina, dosljedna, klasino tvrda i otra kao dijamant, potreban je u umjetnosti
'klasian izraz najsvijetlijih pojava jednog izvjesnog vremena, a ne patvorena
roba s nekom neodadaistikom etiketom.
to se tie arhitekture, Krlea u Ibleru vidi budunost i perspektivu, a itavo
prethodno stilsko razdoblje oznaava dobom destrukcije i divljatva sulude
secesije, s ogorenjem se prisjeajui nesretnog leinara Krnjavog koji je
svojim razornim neukusom sve graditeljski znaajno u ovom gradu zavalio u neku
slaboumnu
bestijalnost
helmerfelnerijanskog
hermanoboleovskog
austromadarskog provincijalnog graditeljstva.
Krleino je polazite, da je suvremena arhitektura na znatno vioj razini od
slikarstva. Arhitekturu povezuje s 'okomicom razvoja' uvjetovanu industrijskim
imperativom, dok se slikarstvo gubi u 'shemi i stilu'. On itavu europsku
umjetnost od secesije do dade proglaava blefom.

Krlea negira avangardu u korist politiko-socijalne kritike i drutvene


funkcionalizacije umjetnosti.