You are on page 1of 175

Samedin Kadi

MUSA I HIDR

IZDAVA
Centar za napredne studije, Sarajevo
Tel.: 033 716 040; Fax: 033 716 041
Email: cns@bih.net.ba; www.cns.ba
Sarajevo, 2016.

Copyright 2016 Centar za napredne studije, Sarajevo


UREDNIK
Munir Muji

LEKTOR
Hurija Imamovi
DTP
Suhejb Djemaili

CIP - Katalogizacija u publikaciji


Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
28(049.3)

KADI, Semedin
Musa i Hidr / Semedin Kadi. - Sarajevo :
Centar za napredne studije, CNS, 2016. - 174 str. ; 21 cm
Biljeke: str. 157-174

ISBN 978-9958-022-26-5
COBISS.BH-ID 23021318

Samedin Kadi

MUSA I HIDR

Sarajevo, 2016.

Ova knjiga objavljena je uz podrku Meunarodnog instituta


za islamsku misao (IIIT).

SADR AJ

UVOD........................................................................................ 7
Ime Najvee............................................................................. 13
1. Utok svih vokativa............................................................... 13
2. Allah....................................................................................... 14
3. udesna privlanost Skrivenog imena............................. 17
4. Ja sam koji jesam.................................................................... 22
5. Gdje se krije?........................................................................ 27

Kosmografija svjetlosti........................................................ 29
1. Raaranost........................................................................... 29
2. Krila........................................................................................ 33
2. Izlinost jezika...................................................................... 36
3. Srce svemira.......................................................................... 39
4. Plakanje i smijanje................................................................ 42

Musa i Hidr............................................................................ 45
1. Akt ili proces?........................................................................ 45
2. Opa propedeutika................................................................ 49
3. Disanje, pjeaenje................................................................ 52
4. Neizrecivo.............................................................................. 57

Oe moj, braa moja ne vole me.......................................... 59


1. Pravednici u magnetnom polju........................................... 59
2. Tradicija izgovora................................................................. 61
3. Povijest................................................................................... 64
4. Sokrat..................................................................................... 67
5. Vjernost i izdaja.................................................................... 71

Otvori oi............................................................................... 75
1. Nemislivost smrti i diktatura Se..................................... 75
2. Eshatoloke perspektive...................................................... 81
3. Povijest ei .......................................................................... 87
5

Sadraj

Der Muselmann.................................................................... 95
1. Raspad volje.......................................................................... 95
2. Kocka je baena.................................................................... 98
3. Nafaka.................................................................................. 102
4. Joi Berdi ............................................................................. 103
5. Deset motiva o sudbini....................................................... 105
Na pogrenom mjestu................................................................. 105
Sloboda volje................................................................................ 107
elje .............................................................................................. 108
Odredba Svemogueg i Sveznajueg.......................................... 109
Adem i Musa................................................................................ 109
Dva Musa ................................................................................... 110
Divanija ........................................................................................ 110
Potovanje .................................................................................... 111
Dokaz............................................................................................. 112
Preokreti........................................................................................ 113

Narcis i suncokret.............................................................. 115


1. Ontologija zloina i miljenja.......................................... 115
2. Otisak u snijegu.................................................................. 116
3. Definicije.............................................................................. 120
4. On ili Ti?............................................................................... 124
Ja ...................................................................................................126
Mi..................................................................................................127
On .................................................................................................128

Na rubu litice...................................................................... 131


1. Fenomenologija uurivanja........................................... 131
2. Dibril na obzorju jasnom................................................ 134
3. Peina i trg.......................................................................... 140

Tesbih..................................................................................... 143
1. Muzika sfera....................................................................... 143
2. Dad pravedni...................................................................... 146
3. Krv ranjenih stvari............................................................ 151

Biljeke.................................................................................. 157
6

UVOD

Kada je krajem prolog stoljea otiao na ekanje, otac se poeo


baviti trgovinom. Krenuo je s voem; uznapredovao je, te je na
ilidanskom terminalu poeo drati tand (lino zavarena skalamerija) s vjerskim knjigama, tespihima, kasetama ilahija, mevluda, tevhida. Pojaao bi ilahije ili mevlud da trete kao folk-hitovi
na autopijaci, te je puk, u zanosu pokajanja, masovno kupovao.
Ali, dok kucam ove redove, crvenim se kao rana, te dlanovima
zastirem lice kao da elim zaustaviti obilno krvarenje. Bilo je to
iskreno oduevljenje, iskrena vjera, ali jasno je kako je ovim biznisom elio iskupiti svoje mladalako koketiranje s komunizmom.
Pogurali su ga terminal, teferii i predizborni skupovi, te
je otvorio trafiku u kojoj se moglo kupiti od lubenice do svetih
naslova El-Kalema. On, ita Sidneya Seldona, Harolda Robinsa,
Zena Greya, prebacio se na Hasana Basrija, Mustafu Mahmuda,
Feridudina Attara (Pend-nama) i Muhammeda Asada. Danas bi
sigurno bio ugledni izdava da se nije zaratilo i da nije poginuo u
jednoj neuspjenoj akciji Armije BiH.
Trafika je propala nakon to su je pogodile dvije granate. I
danas, kao uznemirujuu porodinu zaostavtinu, uvamo depna izdanja prijevoda Kurana u ije meso je utisnut srpski ig
smrti. Geler to je prodro s prednje strane zaustavio se na 300.
strani, ostavljajui nedirnutim okantno Hidrovo ubistvo djeaka, i danas tako teko razumljivo, dok je drugi oskrnavio velianstvene ajete sure Al-Arf.
7

Samedin Kadi / Musa i Hidr

Za ratnih bespua, sit stripova, pomalo sam prebirao mrvice


iz trafike. Nasumino sam listao. Od sumnje do vjerovanja i slino. Njuenje knjiga, taktilno upoznavanje.
Poslije rata nagrnula je tada mi veoma atraktivna arapska
literatura: pseudoznanstvena objanjenja kuranskih pasusa,
doom-writting stilovi, glorifikacija dihada i monumentalizacija
maskulinizma. U osmom razredu kuranskim sam dokazima
uvjeravao jednu djevojku u Istinu: udom dva mora koja se dodiruju, a ne mijeaju. Nije je to impresioniralo a ja nisam vjerovao
kako neko moe imati tako divne oi koje ne vide.
U medresi, osim na itanju Munkiza i djela Allah Ahmeda
Behdeta, nije insistirano na islamskom tivu. Ono je bubano,
memorirano, to je, uostalom, edukativni urnek naeg obrazovanja. Hifz kao univerzalna forma znanja.
Na fakultetu je nastupio period osloboenja. Veliki autori
zapadne filozofije i knjievnosti a od islama Kuran i hadis.
elio sam ostati minimalni musliman, vjerovati u Boga uprkos
teolozima. Artikulirati lino, a ne batinjeno razmiljanje, moje
znojave dove. Ne veliati Kuran kao izvor normativnosti i autoriteta; utati o njemu kao to se ne spominje prijatelj koji vam je
toliko puta obinim zagrljajem spasio ivot.
Priroda posla novinar na radiju vratila me naputenim
vjerskim temama i vjerskim knjigama. Poslije est godina spremanja radijskih i televizijskih emisija zatekao sam se usred gomile biljeki, nacrta; materijala koji me je pozivao da ga nekako
uskladitim, organiziram i oprostim se s njim. Dijelovi ovih eseja
bili su utkani u bajramska izdanja Islamskih tema na Radiju Federacije Bosne i Hercegovine. Toliko o genezi ove knjige, koja je
isprva bila zamiljena kao zbirka sinopsisa radijskih emisija, dakle
palimpsest teksta i muzike. Iz tih tunih godina dugotrajnih eskapistikih propadanja u raskone ponore muzikih nebesa iscijedio
sam gusti supstrat slobode i ljepote muslimanskog world musica:
Sabri Moudallal, opojni mujezin iz nesretnog Halepa; Omer Faruk
Tekbilek, omnitolerantni kosmopolita ukotvljen u muziku tradiciju Otomanskog carstva; Dhaffer Youssef, vokalni virtuoz kreenda;
Malouma, tuna ki pustinje; pakistanski majstori qawalija; Kudsi
8

Uvod

Erguner, turski genij; pop-zvijezde iz Malija Ali Farka Toure, Salif


Keita, Toumani Diabate; Hamza El Din, koji e uoi gradnje brane Asuon pouriti u Nubiju i na magarcu putovati od sela do sela
elei da zabiljei tradicionalnu muziku prije nego zvukovi utihnu
pod vodom; Anouar Brahem, ija muzika prebire valove i labirinte
Sahare, zrnce po zrnce; Hamza Shakkur, mujezin emevijske damije u Damasku; Hossein Alizadeh, interpretator klasine perzijske
muzike; razni ansambli koji recikliraju muziku Endelusa; elektronska muzika koja reciklira instant sufizam; i svi ti umjetnici na
naju, udu, tarabucima... Svijet se ne ita, nego slua, ne gleda, nego
uje, kae Jacques Attali u maestralnoj Buci. Jednu kulturu moemo pouzdano locirati samim aktom sluanja, a znamo da naa
ili jeca ili poskakuje. Ali postoji i drugaiji muslimanski auditivni
pejza: bujan, slobodan, hrabar, istinit. Onaj koji se igra vlastitom
povijeu, razvijajui varijacije u neiscrpnost. (Dovoljno je otvoriti
neku historiju muzike npr. Oksfordsku povijest muzike Geralda
Abrahama i ostati okiran disproporcijom permisivnih fikhskih
rasprava i faktinog muzikog preobilja muslimanskih naroda.)
Toliko o radijskoj formi ove zbirke.
Sadraj ima sveukljuujuu tendenciju. Polazei od oiglednosti kako ljudsko bie nije mogue dijeliti, budui da smo
sveukupnost vlastitih iskustava (ili pripadnosti, kako bi kazao
Amin Malouf), elio sam napisati knjigu o islamskom vjerovanju ne iskljuujui nijedan konzumirani kulturni anr, nijednu
pripadnost; forsirati hibridnost, kontrapunktnost; prezentirati
italako nomadstvo. (Identitet nije slaganje neovisnih pripadnosti, on nije patchwork, to je crte na nategnutoj koi. Ako
dodirnemo samo jednu pripadnost, cijela osoba titra.1) Zaobii
onu najneukusniju od svih podjela meu autorima: na vjernike
i nevjernike. Knjigu u kojoj bih spojio sve intimno i vano bez
razlike o kojem je mediju ili autorima rije. Kljuno je bilo izbaciti didaktike dionice, pisati bez povlaenja itaoca / sluaoca
za rukav. Iznai narativ u kojem se ne bi tragalo za posljednjom
rijeju ili pravim putem; bez glagolskih oblika mora, treba,
preporuuje se; izvan halala i harama; gdje se ne bi razrjeivale dileme, tek vjeba iz stila: floberovski bititi suvine rijei. Ne
9

Samedin Kadi / Musa i Hidr

uvoditi nikoga u islam, ne podastirati, da me Allah spasi, dokaze!


Dati prednost uitku u simetriji nad udnjom za istinom, razigravanjima nad apologijom. Attarov stih Planine su se zaledile
od straha pred Njim ili Rumijev Digni ruke ako eli da bude
podignut ne trebaju tumaa i ne nareuju nita. Toliko je poetskog blaga koje u tami tesktova udi za svojim kolekcionarima,
toliko sirovih, elementarnih slika, toliko narativnih dionica to
ekaju svoje kompilatore, beznaajnih stvari to skrivaju blistavo bogatstvo intimnih znaenja. itamo vjerske knjige zaboravljajui na prijatnost u itanju. Lovimo istinu ili tuu, to je
jedno te isto. Diktatura napornog traganja za istinom (u cilju
nametanja iste drugima) postupno je zamijenila bezbrino branje cvijeta radi cvijeta; teror korisnog znanja nakodio je onom
to stoji na poetku svih puteva: imaginaciji.
Treba samo promijeniti smjer kretanja, zauzeti malo drugaiji poloaj i teme e se ukazati u raskoi beznaajnih raspjevanih nijansi, poput zavodljivih linija arabeski koje nikud ne vode,
a ipak nagovjetavaju bezmjernost. Pa koja je to perspektiva to
otvara horizonte i kida lance definicija? etiri reenice iz Borgesove znamenite prie Tln, Uqbar, Orbis Tertius bile su metodoloke niti vodilje u pisanju ove knjige. Prvo, zato se zamarati
i natezati pisanjem opirnih knjiga, razlagati na petsto stranica
misao koja se da izrei u nekoliko minuta. Treba uzeti kao da
te knjige ve postoje, kae Borges, i dati saetak. Drugo, Borges
hvali Humea koji je jednom zauvijek primijetio kako Berkleyevi argumenti ne priznaju nikakva pogovora i da su posve lieni
uvjerljivosti. Drugim rijeima, bitna je protonost i unutarnja
konzistentnost teksta, a ne nekakva korespodencija sa stvarnou. (Ovo, dakako, ne mislimo u radikalno sofistikom smislu.)
Tree, svako je duhovno iskustvo jedinstveno, nesvodivo. Napokon, vano je obustaviti potragu za istinom, pa ak i za vjerodostojnou, te poeti prositi za iznenaenjima i zauenostima.
Treba probati itati vjerske tekstove (kao i filozofske) kao
knjievnost (zamisliti ih kao sage koje ne smiju biti dosadne), a
ne kao vodie za prolazak kroz ivot. Sve emu je ovjek autor ne
zavreuje da bude tretirano drugaije. Ibn Kesir kao knjievni
10

Uvod

izazov, a ne samo Attar. Tragati za literarnou, a ne za otkrivanjem tajni. Ionako se, lijepo je rekao Rumi, samo u mrkloj noi
razlikuje vjernik od munafika.
Nadam se da e itaoci prepoznati polet s kojim sam se
obruavao na pojedine impresije, predmete; radost kada sam
otkrivao neto zanimljivo. Ovo esejistiko jurcanje nije bilo nikakav ozbiljan, jo manje akademski posao, ve dokoliarsko
cvrkovo uivanje, oslobaanje od predubjeenja i dogotrajnih
uitavanja, odupiranje iskuenju preuzimanja uloge vaiza, mudraca.
Prvih est eseja (neambicioznih meditacija) dotiu glavne
teme islamskog vjerovanja ili imanske arte. Eseji Narcis i suncokret, Na rubu litice i Tesbih razigravaju pitanja identiteta, ranu
dramu Poslanikovog vjerovanja i islamski koncept udivljenja
pred udnovatom ljepotom svijeta.
Napisano je, svakako, i rezultat razgovora s mojim prijateljima: Muhamedom ef. Hafizoviem, dr. Mirzom Sarajkiem, Huseinom Haskoviem, Sedinom Idrizoviem, hafizom Alijom ef.
Rahmanom, hafizom dr. Munirom Mujiem.
Posebnu zahvalnost upuujem dr. Hilmi Neimarliji za ugodne i nadahnjujue razgovore na Fakultetu islamskih nauka. Ne
skrivam ponos to sam imao priliku raditi na istoj katedri sa dr.
Neimarlijom, istovremeno alei to kao student nisam imao
priliku sluati njegova predavanja.
Zahvalnost dugujem svojoj porodici i molim Allaha da im
podari svako dobro.
Ovu knjigu posveujem predratnom prodavau tespiha,
bedeva, filigranskih bravura, kitnjastih kaligrafija i vjerskih
knjiga, Mehu Kadiu.

11

1.

IME NAJVE E

Utok svih vokativa

Boravei u Maroku pedesetih godina 20. stoljea Elias Canetti


poeo je sanjati o ovjeku koji je zaboravio sve jezike, dok vie ni
u jednoj zemlji nije razumio ta se govori. Tumarajui arijom,
sjedei u koljci hladovine, leei u polusnu ispod prozora to
je oslukivao amor ulice i odbijao svjetlost zamirueg sunca,
elio bi samo jedno: uloviti dojam glasova bez znaenja. ta je u
jeziku? ta on skriva? ta nam oduzima?, pitao se pokuavajui
sauvati snagu stranih, arapskih i berberskih, povika. Lien spoznaje o stranoj zemlji, dalek za obiaje i ljude, bez znanja koje
bi se usvojilo ponijeti samo mirise, buku, sjenke. Ali ostala je
rije Allah, koju ne mogu zaobii, zapisuje Canetti.
S njom sam bio snabdjeven za onaj dio mog iskustva, koje je bilo
najee, najprodornije i najpostojanije, za slijepce... Svi slijepci
nude ime Boije, milostinjom se moe stei pravo na Njega. Oni
poinju Bogom, oni zavravaju Bogom, ponavljaju Njegovo ime
deset hiljada puta na dan. Svi njihovi povici sadre Njegovo ime
u raznim oblicima, ali uzvik na koji su se jedanput navikli ostaje
uvijek isti. To su akustine arabeske oko Boga, ali koliko upeatljivije od optikih. Neki se uzdaju samo u Njegovo ime i ne viu
nita drugo nego Njega...1

ta ovjek koji slua buku svijeta moe razabrati, oslunuti,


domatati? Moda postoji jedna temeljna rije, neki sveobuhvatni

13

Samedin Kadi / Musa i Hidr

om iz kojeg je poteklo sve pomiljeno, izgovoreno, svako bie;


moda postoji ime na kojem bi se, kao na predsokratovskim prapoelima, sastale sve onomastike i etimologije; moda postoji
temeljni tetragram ispod nanosa povijesti, civilizacija, biblioteka; moda rijeni talasi, vjetrovi u poljima, cvrkuti u kronjama
imaju zajedniki kod. Moda. Ali, ovjek koji je zatvorio oi za
boje znaenja, poput Canettija, traga za neim drugim. Ako je
ljudski amor suma dozivanja, ta je, ili ko je, u temelju svih vokativa? Je li Najvee Ime hljeb, kako tvrdi bezumna osoba u
Attarovoj Musibatnami, budui da za vrijeme gladi svi uzvikuju
tu rije?3 (Ubog i Bog idu zajedno, pjeva Husein Haskovi.)
Postoji li ime koje bi svima, kao marakekim slijepcima, bilo
dovoljno u nevolji, bolesti, tami?
2.

Allah...

Ovo je pomalo neobian zahtjev, odgovor je dr. Vagnera kojim se odmotava pria Devet milijardi Boijih imena Arthura C.
Clarkea, kada jedan lama iz nekog tibetanskog manastira trai
da bude opremljen takvim kompjuterom koji e biti u stanju sabrati sva Boija imena spomenuta u povijesti, iskombinirati ih u
sloenoj matematikoj operaciji u okviru posebne devetoslovne
abecede, ime e biti ispunjeni uvjeti za kraj svijeta. Kada se ispie kljuna rije, zvijezde e se pogasiti jedna za drugom.4
Nije poznato u koliko su fonetskih varijanti ljudi dozivali Vrhovno Bie, ali muslimani vjeruju da je ime Allah sputeno u vrijeme iz vjenosti. Kao to je poznato, Allah je arapska rije za
Boga, jedinog Boga; onog Boga kojeg ljudi dozivaju u nevoljama,
zahvaljuju Mu na blagodatima a ponekad hule optuujui Ga da je
loe i nepravedno uredio svijet. Allah je upravo taj Bog na kojeg ljudi misle kada vape, likuju ili odmahuju / zamahuju rukom
(poput Sveva Bandinija5). Prema nekim arabistima, ono je legura
odreenog lana (el) i imenice Bog (ilah). Odreeni lan sugerira
sveopu prevodivost rijei; iako muslimani cijelog svijeta koriste
arapsku rije Allah, mogu koristiti i domau rije za Boga. Bilo je
14

Ime Najvee

prijedloga da se nedostatak odreenog lana u naem jeziku kompenzira velikim slovom: rije Allah je isto to i napisati velikim
Bog. Esad Durakovi protivi se ovom prijedlogu, insistiraji na neprevodivoj velianstvenosti imena Allah; osim toga, u verbalnoj
formi nije mogue nedvosmisleno precizirati pripadnost islamu
pri izgovoru kelimei-ehadeta.6 (Ali nije li u samom imenu Allah
sadrana negacija mogunosti da muslimani prisvoje Boga samo
za sebe? Nije li to svaiji, ne samo muslimanski, Bog?) Mogue
je da je u imenu Allah pretrajao stari semitski naziv za boga El
kojim ga je izgleda zazivao i sam Ibrahim, a.s. Karen Armstrong
smatra kako je usljed biblijske neodreenosti i kontradiktornosti
teko utvrditi da li su Ibrahim i Musa koristili isto ime za Boga.
Vrlo je vjerovatno da je Abrahamov Bog bio El, Veliki Bog Kanaana. Boanstvo se predstavlja Abrahamu kao El adaj (El od
Brda), to je bila jedna od elovih tradicionalnih titula. Na drugim
mjestima nazivaju ga El Elion (Vrhovni Bog) ili El od Betela. Ime
kanaanitskog Vrhovnog Boga ouvano je u hebrejskim imenima
kao to su Izra-El ili Ima-El... Na brdu Sinaj, na primjer, on se
Mojsiju javlja usred vulkanske erupcije koja ga ispunjava strahopotovanjem, dok Izraelci moraju ostati podalje. U usporedbi
s tim, Abrahamov bog El je veoma blago boanstvo. On se Abrahamu javlja kao prijatelj...7

Ista autorica primjeuje kako je imenica Allah gramatiki mukog roda, dok je rije za boansku i nedokuivu sutinu
Boga (Al-Dhat) enskog.8 Iako je Bog On, Kuran implicitno daje
do znanja da je On iznad, ili radije prije, rodne podjele. Zar Njemu kerke pripisuju a sebi prieljkuju sinove, ironino e Kuran
paganima koji su meleke smatrali Boijim kerima. Da bi izbjegao poosobljavanje Boga, primjeuje Muhammed Asad, Kuran
uvijek mijenja zamjenicu koja se odnosi na Njega. On je u istom
ajetu On, Ja i Mi, kao to se mijenja i prisvojna zamjenica koja se
odnosi na Boga: Njegov, Moj i Na.9
Bio sam skriveno blago pa sam poelio da me spoznaju,
kae glasoviti hadisi-kudsi (koji Fazlur Rahman odbacuje kao izmiljen10). Inspirirani upravo ovim i ovakvim hadisom i Ibn Are15

Samedin Kadi / Musa i Hidr

bijevim razlepranim tumaenjem, iijska sekta ismailije, vjerovali su kako je imenica ilah potekla iz arapskog korijena ulh: biti
tuan, uzdisati za.
Ibn Arebi je zamiljao usamljenog Boga kako uzdie zbog enje,
ali ovaj uzdah (nefes rahmani) nije bio izraz sentimentalnog samosaaljenja. On je imao aktivnu kreativnu snagu koja je stvorila
cio na svemir; On je isto tako dahom izdisao ljudska bia, koja
su postala logoi, rijei koje Boga izraavaju same sobom.
To je dvosmjerni proces: Bog uzdie da bi ga spoznali, a njega oslobaaju od Njegove usamljenosti ljudi u kojima se On otkriva.11

Ali, kako navodi Ismail Faruki u Tewhidu, cjelokupna stvarnost je ontoloki podijeljena na transcedentnog Stvoritelja i
stvorenja: meleke, ljude, vrijeme, prostor, nebesa, Zemlju, minerale... Stvoritelj i stvorenja ontoloki su razliiti i ni na koji nain
ne moe doi do njihovog mijeanja.12 Ipak, Stvoritelj se obraa
stvorenju i stvorenje doziva Stvoritelja. Stvoritelj se mijea izmeu roba i njegova srca, kae Kuran.
Muslimanska budnost prema Boijoj transcedentnosti (i
moguim devijacijama) svoj prefinjeni izraz pronala je u umjetnosti i jeziku.
a. Sve ono to je figurativno u islamskoj umjetnosti raspruje
se, kroz ponavljajuu raznolikost arabeski, u blage varijacije
koje navode na beskraj.
b. Jezik, kao medij u kojem prebiva govor Objave i u kojem je
mogue razumijevanje tog Govora, ima posebno znaenje u
muslimanskoj tradiciji. Iako Kuran navodi devedeset devet
Boijih imena, preko kojih je mogue razmiljati o Bogu,
izriito se tvrdi da je Boije bie nemogue opisati svakodnevnim jezikom, u terminima koji referiraju na empirijske
objekte. Ova negacija svemoi jezika, kao ogledala injeninog svijeta (Wittgenstein), u izricanju onoga to je izvan
iskustva, prisutna je u kuranskim iskazima da Bogu nita
nije slino, zatim u opisu Boijeg govora kao nepotronog,
u razlikovanju ljudskog poimanja vremena i Boijeg.13
16

Ime Najvee

Kada se izgovori ime Allah, smatraju poboni, zatreperi svemir i sve to je u njemu. Ne trpi mnoine, jer, kako pjeva
Husein Haskovi, mnoina zavodi u svetogre.14 Rajski potoci ubore, kao to je pjevao Junus Emre u poznatoj nam ilahiji,
zborei: Allah, Allah. Musliman smije govoriti o Allahu samo na
temelju kuranskih udivljenja ili hadiskih nagovjetaja, ali i vlastite ljubavi koja ga opravdava: prah se odvauje govoriti / pisati
o imenu Onoga do Koga pogledi ne dopiru (a On do pogleda dopire), Koji je Sebe nazvao uzvienim imenom Milostivi i koji e,
kada doe vrijeme, smotati nebo kao svitak za pisanje.
U stanju ljubavi prah je zaboravio da je prah. Allahu moj, oprosti
za smjelost onih koji te vole.15

3.

udesna privlanost Skrivenog imena

U Baldassarevom putovanju Amin Malouf veze priu oko enovljanina Baldassara Embriacija; taj u levantskom gradu Dibeletu
1666. godine (za koju se vjeruje da je uoi Kijameta) sluajno
dobiva knjigu Objavljivanje skrivenog imena, poznatu i kao Stoto
ime, koju je napisao izvjesni Ebu Mahir el-Mazandarani. Siromani starac Idriz koji Baldassaru poklanja knjigu umire u ubogom kuerku onog trenutka kada ovaj istu proda francuskom
velikodostojniku. Budui da je svugdje anarhija i malodunost,
knjiga koja sadri stoto ime mogla bi spasiti svijet. Sam pripovjeda ovako saima problematiku Najveeg Imena:
Svima je poznato da se u Kuranu spominje devedeset devet Boijih imena, neki vie vole rei atributa: Milostivi, Osvetniki, Mudri,
Jasni, Sveznajui, Onaj Koji sudi, Nasljednik... I, taj broj je, potvren sunnetom, oduvijek poticao radoznale duhove na pitanje koje
se nametalo samo od sebe: Ne postoji li stoto, skriveno ime, kojim
bi se zaokruio ovaj broj? Poslanikova kazivanja, koja neki tumai
odbacuju, a drugi smatraju da su autentina, potvruju da uistinu
postoji stoto Allahovo ime, koje je dovoljno samo izgovoriti da bi

17

Samedin Kadi / Musa i Hidr

se izbjegla opasnost, da bi se ostvarila nebeska milost. Tvrdi se da


je Nuh poznavao to ime i da se upravo uz njegovu pomo uspio
spasiti sa svojom porodicom u vrijeme Potopa. Nije teko zamisliti udesnu privlanost djela koje, navodno, otkriva takvu tajnu u
vrijeme kad ljudi strahuju od novog Potopa.16

Abdulbasit, imam damije u Dibeletu sumnja u Baldassarove pretpostavke:


Zato bi ljudima bilo potrebno stoto ime? Mene su od djetinjstva
nauili svim imenima koja su mi bila potrebna za molitvu i zato
bi mi bilo potrebno neko stoto ime?17

Moda stoto ime i ne postoji, poto je Bog neparan i voli


nepar. Pa ipak, hadis po kojem je Bog meu ljude spustio svoje
Najvee Ime, dao je ovoj temi udesnu privlanost, pogotovo u
vremenima potop i poar. Kartografija tesawufa iscrtana je
Boijim imenima kao putokazima to vode do Skrivenog imena
kojim, kad je zazvan, Allah ne odbije dove. Simbolika je svoj puni
fantastini intenzitet dostigla u pripovijesti prema kojoj je Sulejman, a.s., vladao svijetom dinna pomou prstena (pronaao ga je
za sofrom u ribi koju je jeo) na kojem je bilo ugravirano Najvee
Boije Ime. Ope je miljenje u islamskoj mistici da je Isa, a. s.,
poznavao Skriveno ime, jer kako bi drugaije bio u stanju lijeiti
slijepe i oivljavati razdjevene leeve, osim gromovitom formulom
iji je izgovor kljuan. U poznatoj hikaji, on, skrueni i bezdomni
(volim siromatvo i mrzim lagodan ivot18) spomene Boije ime i
kamen pretvara u zlato. Attar u Musibatnami pripovijeda o nekom
ovjeku koji moli Isaa da ga podui Vinjem Imenu Boijem. Isa
odbija upozoravajui ga na teinu, opasnost, presudu Imena to
moe otvoriti vrata blaenom ludilu, nedokuivoj sudbini i neizrecivoj samotnosti spoznaje. Nakon upornog moljenja Isa mu otkrije
tajnu, a ovjeku sveti slogovi saeu srce. Nazire se stara sufijska
misao kako nije za svakoga da zrnce ljubavi primi.19 U duhu ovog
elitizma Rumi glupost postavlja kao granicu moi Vinjem Imenu:
...ta ar je i Vinje Ime Boije,
to zvah ga za slijepe, gluhe, hrome,

18

Ime Najvee

pa kad bih dahom tako brdo kameno,


tad raspalo bi se i ono na komadie,
mrtvaca njime da taknem, taj bi ivio...
No, taknem li njime srce glupana,
ni sto mu puta ne bi pomoglo...20

U vie slavnoj nego zanimljivoj Mannovoj epopeji Josip pria zamiljenom, odsutnom (poput svih oeva) Jakovu legendu o
iskuenju i grozoti koje Ime Najvee sadri:
Bilo je to, naime, u doba onih narataja koji su iveli u doba potopa, kada je aneo Samhazaji ugledao na zemlji devojku po imenu
Ihara, koja je bila toliko lepa da je ovaj naprosto obnevideo od
njene lepote, tako da joj se obrati reima: Budi moja! Ali ona
mu odgovori: Ne pada mi na pamet da budem tvoja, izuzev ako
me prethodno naui istinsko i pravo ime Boije, ijom snagom
ti polee im ga izgovori. Na to glasnik Semhazaji u svojoj ludosti stvarno odade ime Boije, jer je toliko poudno elio da
bude njegova. No samo to je Ihara dola u posed imena...21

Ovdje Mann prekida pripovijest traei vjerovatno od itaoca


da je sami potrae u biblijskim egzegezama, apologijama Kabale,
poznatim mistikim raspravama o tetragramatonu, usmenim predajama semitskih naroda ili, moda, povijestima hasidskih sekti.
Ime Najvee spada u repertoar karakteristinih nedoreenosti islama poput Lejletul-kadra, ija je vanost naglaena neumoljivom komparacijom vrednija od hiljadu mjeseci; poput onog
blistavog trenutka tokom duma-namaza u kojem se primaju
dove; poput enigmatinih poetaka pojedinih kuranskih sura.
Velika je dilema postoji li ono uope (u unikatnoj fonetskoj formi), budui da su sva imena, kako su smatrali neki meu ulemom,
ravnopravna. Dapae, svako ime je, ako ga onaj ko vapi iskreno
upotrijebi, najvee.
Mi nikada ne vidimo nikakvog boga osim vlastitog Imena koje je
bilo otkriveno i koje stvarno postoji u svakome od nas.22

19

Samedin Kadi / Musa i Hidr

U uvodnim stranicama Ibn Kesirovog Tefsira itamo kako


je besmela, prema hadisu, jedno od Allahovih imena i kako je
udaljenost izmeu besmele i Najveeg Imena koliko izmeu
crnila i bjelila oiju. A na osnovu dove Boijeg Poslanika znamo
da postoje etiri vrste Boijih imena:
a. imena kojima je Sam Sebe nazvao,
b. imena koja je objavio u Svojoj Knjizi,
c. imena kojima je poduio nekog od Svojih robova i
d. imena / ime koja je ostavio tajnim i skrivenim.
Ulema je iz spomenute dove zakljuila da postoji vie od
99 imena, ali je samo 99 objavljeno ljudima. Iako Poslanik nije
precizirao koje je ime najvee, veina smatra kako se ono nalazi meu 99 navedenih imena. Neki navode da je to upravo ime
Allah. Sejjid Husein Nasr ovako saima temu:
Ta imena koja Kuran naziva Lijepim Allahovim Imenima, sredstva su kojima se Allah otkriva ovjeanstvu. Kao i vrhovno Boije
ime, Allah, i ova su imena, sadrana u Kuranu i hadisu na arapskom jeziku, sveta imena Allaha i muslimani su pozvani da tim
imenima zazivaju Allaha, u skladu s poznatim kuranskim ajetom:
A Allah najljepa imena ima, zovite Ga njima! (7:180) Postoji
itava nauka o Boijim imenima koja je u temelju praktino svih
islamskih nauka, bilo da se radi o teologiji, pravu ili ak filozofiji.
Muslimanski su mislioci u toku stoljea napisali bezbrojne knjige o Boijim imenima; meu najpoznatijim je ona El-Gazalijeva,
poznata u itavom islamskom svijetu. Svako Allahovo ime nije nita drugo doli Njegova Bit i kao takvo put ka toj Biti, otkrivajui
uz to odreeni aspekt Boije Prirode. Tradicionalni muslimanski
vodei umovi su podijelili ta imena u dvije grupe: Imena ljepote
(esmau-l-demal) i Imena uzvienosti (esmau-l-delal).23

Aspekti koji se odnose na osobine Boije dobrote, milosti i


pratanja pripadaju prvoj kategoriji, ukljuujui i ime Er-Rahman koje je, konstatuje Nasr, ime Boije Biti, budui da iz njega proizilazi sve stvoreno. Za razliku od njih, imena koja se tiu
pravde, presude i strogosti, odnose se na aspekt Boije Uzvienosti. (Annemarie Schimmel primjeuje slinost ove distinkcije sa Ottovim razlikovanjem izmeu mysterium tremendum i
20

Ime Najvee

mysterium fascinans.) Abdul-Hamid Ebu Sulejman zapaa kako


postoje dvije tradicije, dva diskursa koja proizilaze iz afirmacije
jedne od grupa Boijih imena. Prema Abdul-Hamidu, muslimani
su skloniji da se pozivaju na imena uzvienosti to je rezultiralo
neto kruim muslimanskim mentalitetom. Potrebno je rehabilitirati adoraciju Imena ljepote kako bi se muslimani vratili
svom iskonu: milosti, ljepoti i pratanju.24
Tumaei 175. i 176. ajet sure Al-Arf, u kojima se kazuje
vijest o ovjeku kojemu je Bog dao Svoje znakove, ali se od njih
udaljio pa ga je ejtan sustigao, Ibn Kesir u Tefsiru iznosi miljenje da je rije o Belamu ibn Bauri, potomku Luta, a.s., kojemu je
Allah, d.., otkrio Svoje Najvee Ime.








Ali, spomenuti se okrenuo dunjaluku i strastima, pa je postao kao pas koji dahe i kad mu je dobro i kad mu je loe.
Navodno je Belam ibn Baura ivio u Kanaanu u vrijeme Musaa,
a.s., pa je, zaveden dunjalukim privilegijama, upotrijebio Najvee Ime protiv Musaa. Popeo se na brdo i poeo izgovarati dovu
da Bog sravni sa zemljom Izraeliane ulogorene u dolini. Ali jezik mu se zapetljao pa je izgovarao suprotno od eljenog.
Ako je navedena pripovijest istinita, malo nam ostaje vjere
u veliinu ljudskog imena. Nema svetinje koju ovjek nee oskrnaviti. Sve postojee, svaka blagodat, pa i najvea, Ime Najvee,
moe se zloupotrijebiti na svijetu nema nita bezrazlono
dobro osim dobre volje, znamenita je Kantova misao. to se
Belama ibn Baure tie, mogao je dobiti ta je poelio imao je
ifru ali je pomislio da je vjean na dunjaluku. Imena su, pie
Malouf, rijetko kad bezazlena.
1

I kai im vijest o onome kome smo dokaze Nae dali, ali koji se od njih udaljio pa
ga ejtan dostigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti,
ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strau krenuo. Njegov sluaj je kao
sluaj psa: ako ga potjera, on isplaena jezika dahe, a ako ga se okani, on opet
dahe. Takvi su ljudi koji Nae dokaze smatraju lanim; zato kazuj dogaaje da
bi oni razmislili. (Al-Arf, 175-176)

21

Samedin Kadi / Musa i Hidr

4. Ja sam koji jesam

ta je to Gospodar svjetova?, pita faraon Musaa u suri Pjesnici,


a Musa odgovara: Gospodar nebesa i Zemlje i onoga to je izmeu njih, Gospodar i va i vaih predaka, Gospodar Istoka i Zapada i onoga to je izmeu njih. Karakteristino je da faraon upotrebljava zamjenicu ta traei tanu identifikaciju, a Musa mu
navodi opise koji direktno podrivaju njegov faraonski autoritet,
to e ga, razumljivo, estoko nanervirati. To nije elio uti, jer
nije to ni pitao. elio je da mu kae ko je, ta je taj Gospodar
svjetova, da Ga imenuje i otkrije, a Musa atribuira uz evidentne
politike implikacije.
Ali, isto je, prema nekim izvorima, i Musa lino pitao Boga
na Sinaju. Izgleda da prijelaz u suri Taha od izriaja kako Bog
ima najljepa imena do kazivanja o Musau nije nagao, niti sluajan, kako se na prvi pogled ini. Kao da je u pauzi u kojoj uzimamo dah pred novi ajet i novu cjelinu sakrivena velianstvena
drama Musaove potrage za Boijim imenom. U Knjizi postanka
itamo kako je i Jakov pitao Boga za ime, a pojedini sufijski tekstovi obavjetavaju nas da je svaki poslanik traio isto. Evo kako
trea glava Izlaska opisuje ovaj dogaaj:
Nato Mojsije ree Bogu: Ako doem k sinovima Izraelovim pa
im kaem: Bog otaca vaih poslao me k vama, i oni me zapitaju:
Kako mu je ime? to u im odgovoriti? Ja sam koji jesam,
ree Bog Mojsiju. Onda nastavi: Ovako kai sinovima Izraelovim: Ja jesam posla me k vama. Dalje je Bog Mojsiju rekao: Kai
sinovima Izraelovima ovako: Ja jesam, Bog vaih otaca, Bog
Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama. To mi
je ime dovijeka, tako e me zvati sa koljena do koljena.25

U eseju Povijest odjeka jednog imena H.L. Borges zapaa kako


Mojsijevo pitanje nije znatielja filoloke vrste, nego ispitivanje
tko je Bog ili, tonije reeno, to je. Povedemo li se za drevnom
filozofskom teorijom o neumitnoj povezanosti imena i bia, naziva i imenovanog, dokotrljat emo se na rub svetogra: da li Ime
22

Ime Najvee

Najvee opisuje ono ta Bog jeste, a to je, prema poznatom hadisu,


nemogue spoznati? Da li Ismu-l-eazam imenuje Boiju bit?
Sentenciozno ime Ja sam koji jesam bilo je popritem teolokih
rasprava kroz stoljea. Je li rije o pukoj ontolokoj tvrdnji? Je li
to obeshrabrivanje ovjekovih gnoseolokih ambicija da spozna
ono to ga transcendira? Da li je dovoljno znati neije ime, pita
se Borges prizivajui drevna egipatska i australska vjerovanja,
kako bismo imenovano drali pod svojom vlau? (Ajeti o Ademu i melekima iz sure Al-Baqara usko povezuje ulogu Boijeg
namjesnika na Zemlji i sposobnosti imenovanja stvari.)
Borgesova pria Smrt i busola takoer koristi zamamnu reputaciju Vinjeg Boijeg Imena kao iri okvir u kojem se, uz anrovsku neposrednost stripa (kao da itamo Martija Miseteriju ili
Dyilan Doga), odvija mukotrpno odgonetanje tri uda zloina.26
Slavni detektiv Eric Lnnrot i policijski inspektor Treviranus
pokuavaju rijeiti niz ubistava koji je otpoeo mukom likvidacijom doktora Marcela Yarmolinskog, rabina koji je u Hotel
de Nord stigao radi Talmudskog kongresa. Osim sabranih djela
(koja su manje-vie tretirala mo i uas Tetragramatona, tog
pranjavog grkog slova) pored ubijenog rabina pronalaze papir na kojem je, kao u trilerima, otkucana ifra, misteriozni trag,
prva premisa znojavog procesa zakljuivanja koje upravo zapoinje: Izgovoreno je prvo slovo Imena.27
Lnnrot uzima knjige i zanemarivi policijsku istragu dade
se na njihovo prouavanje, svjestan da stvarnost sebi moe priutiti da bude nezanimljiva, ali ne i pretpostavke. Novinari su
nekako doznali kako detektiv prouavanjem imen Boijih eli
otkriti ime ubice. Nakon drugog i treeg ubistva (koja su pratile
poruke o izgovaranju sljedeih slova Imena) Lnnrot dokuuje
skriveni sistem krvavog niza: posmatrani na karti grada mjesta
zloina tvore savren trokut; dogodila su se etvrtog u mjesecu;
preostaje jo ubistvo na jugu, pa da bude zaokruen mistini etvorni slijed: YHVH. Posljednja rtva je sam Lnnrot, koji e na
kraju napete istrage shvatiti da postoji jedan vei labirint, usto
beskonaan i nevidljiv: ravna crta.
23

Samedin Kadi / Musa i Hidr

Karen Armstrong u spomenutoj starozavjetnoj epizodi vidi


dosta manje drame:
Kada ga Mojsije pita za ime i porijeklo, Jahve odgovara igrom rijei koja e, kao to emo vidjeti, zbunjivati monoteiste stoljeima.
Umjesto da mu direktno otkrije svoje ime, on odgovara: Ja sam
koji jesam! (Ehjeh aer ehjeh). ta je time htio rei? Svakako nije
mislio, kao to e tvrditi kasniji filozofi, da je on samobitno bie.
Hebrejski u toj fazi nije imao nikakvu metafiziku dimenziju, a
proi e skoro 2 000 godina prije nego to je dobije. Bog je izgleda
znaio neto direktnije. Ehjeh aer ehjeh je hebrejski idiom kojim
se izraava namjerna nejasnoa. Kada Biblija koristi frazu kao to
je otili su kao to su otili, onda to znai: Nemam pojma kuda
su otili. I tako, kada ga Mojsije pita tko je, Bog u stvari odgovara: Nije vano tko sam! ili Gledaj svoja posla! O Boijoj prirodi
nije trebalo biti nikakve diskusije kao ni pokuaja manipuliranja
njome, kao to su to inili pagani kada su nabrajali imena svojih
bogova. Jahve je Apsolutni: bit u to to u biti.28

I Kuran upotrebljava slinu frazeologiju; tumaei ajete iz


sure An-Nam o lotosu, Muhammed Asad suprotno nekim predajama prepunim slikovitih opisa istie kako je lotosov cvijet
(sidra) koji je Poslanik, a.s., vidio na Miradu opisan reenicom koja je namjerno neodreena ukazujui na neshvatljivu
velianstvenost i sjaj:
2

Kad je Lotosovo drvo bilo zastrto onim to ga je zastiralo.29 Ili,


doslovno: zastiralo ga je ono to ga je zastiralo, ime se, kao i u sluaju Ja sam koji jesam, iskazuje neizrecivost, neopisivost onoga o
emu je rije. Neki su se mistici (raznih religijskih pripadnosti) usudili tu nesaopivost imenovati kao Nita ili, ponekad, kao Bezdan.
U eseju Od nekoga do nikoga Borges samo nainje drevnu mistiku raspravu o biti Boga: je li On (kao, recimo, subjekat biblijskih
navoda) neko, ili je (kao nespoznatljivi Nadbitak) nita.30 Bog je
prvotno nitavilo iz onoga creatio ex nihilo, bezdan u kojem se raa-

24

Kad je Sidru pokrivalo ono to je pokrivalo. (An-Nam, 16)

Ime Najvee

ju arhetipi i stvarna bia. On je Nitko i Nita; oni koji ga tako poimaju ine to s osjeajem da je on vie nego li Netko ili Neto, kratko e
pjesnik pampe.31 Jo u devetom stoljeu, keltski filozof Duns Scotus
Eriugena odvaio se rei da su svi putevi ka Bogu legitimni jer je On,
u biti, nerazumljiv: ak ni aneli ne znaju njegovu prirodu.
U stvari, Bog je Nita. Eriugena zna da to zvui okantno i upozorava svog itaoca da se ne plai. Njegova metoda je tako smiljena da nas podsjeti da Bog nije stvar; on ne posjeduje bivstvo ni u kojem smislu koji nam je razumljiv.32

Istovremeno, Bog je i Sve, i to Sve savrena je ravnotea onome Nita. Mi ne moemo vidjeti Boga kakav je u samom sebi, jer
taj Bog zapravo i ne postoji. Mi samo vidimo Boga koji udahnjuje
ivot stvorenom svijetu i koji nam se otkriva u cvijeu, pticama,
drveu i ljudskim biima.33 Isto e ponoviti i Meister Eckhart: da
je Bog Nita (ili Tama, kako ga je jo zvao) ne znai da je On
varka, ve da posjeduje obilnije, sadrajnije, bogatije postojanje
od onog koje mi moemo zamisliti. ak je predlagao naputanje
izraza Bog:
ovjekovo posljednje i najvie naputanje je kada radi Boga naputa Boga.34

Iako monoteizam nije izvorno mistiki, ova misao o Nita


imala je svoje varijacije u sve tri monoteistike religije koje su razvile mistinu tradiciju pomou koje je njihov Bog nadiao ovu
linu kategoriju i postao sliniji bezlinim realnostima nirvane i
Brahman-Atmana.35 (Dakle, Nita koje je vee od svega to Jeste.)
Sada je razumljiv ponor Imena Najveeg. Ipak, proces potrage za njim bio je simultan. Jedan je Borgesov lik iz spomenute
pripovijetke Smrt i busola negdje proitao da su pojedini hasidi,
u potrazi za tim tajnim Imenom, znali prinositi ljudske rtve.
Gershom G. Scholem u Glavnim tokovima jevrejskog misticizma
prikazuje odnos kabalista prema Imenu detaljno izlaui uenje
o Putu Imena najistaknutijeg ekstatinog kabaliste Abrahama Abulafije, roenog u Zaragozi 1240. godine, koju e napustiti
25

Samedin Kadi / Musa i Hidr

kako bi lutao Bliskim istokom (u potrazi za legendarnom rijekom


Sambation), a kasnije Grkom i Italijom. Tragajui za apsolutnim
objektom meditacije otkrio je Boije ime; apsolutno je jer
odraava skriveni smisao i celokupnost svega postojeeg.36
Meditiranje o Imenu Boijem, smatrao je Abulafija, najbolji je
put ka mistikoj ekstazi. Stvorio je nauku kombinacije slova,
disciplinu kojom je mogue otvoriti peate Imena. Ovako Abulafija opisuje otvaranje dveri tajne:
Spoznao sam da je kucno as za veliko Boije Ime, i da trebam da ga
primim. I tako sam se te noi usudio da dodirnem neizrecivo Boije
ime /JHVH/ i, im sam to uino, osetih slabost i zauh glas kako iz
mene govori: Spremi se da umre! Ko ti je dozvolio da dodirne Veliko Boije Ime? A ja padoh niice i pomolih se Bogu: O, Gospode
svega na svetu! Uao sam ovamo, kao to to Tvoja slava zna, samo
radi neba. U emu sam zgreio? Uao sam da bih te spoznao...37

Ovaj metod inspirirat e kasnije generacije Jevreja da ostvaruju odreene magijske moi.38 A u studiji Kabala i njena simbolika
Scholem prikazuje mo Imena na primjeru Golema, ovjeka stvorenog magijskom vjetinom. Kasni jevrejski oblik kae o Golemu
ovako je opisao citirani Jakob Grim: Poljski Jevreji prave, posle
izvesnih izgovorenih molitava i izdranih dana posta, lik oveka
od gline ili blata, i kad nad njim izgovore udotvorni em ham fora
(Boije izriito ime), on treba da oivi. Da govori, dodue, ne moe,
ali prilino razume od onoga to se govori ili to mu se nareuje.
Zovu ga Golem i koriste ga kao neku vrstu sluge, da obavlja razne
kune poslove. Nikad ne sme da napusti kuu. Na elu mu je ispisana re Emet (Istina). Ali, on iz dana u dan postaje sve vei, i ma koliko da je u poetku bio mali, moe da naraste vei i snaniji od svih
ukuana. Zbog toga oni, iz straha od njega, briu prvo slovo, pa ne
ostaje drugo nego met (mrtav), posle ega se on srui i ponovo rastoi u glinu. Ali nekom je oveku Golem jedanput toliko narastao,
a on iz bezbrinosti ga ostavljao da i dalje raste, da mu vie nije mogao dohvatiti elo. Tada je, u velikom strahu, pozvao slugu da mu
izuje izme mislei da e mu, kad se ovaj sagne, moi dohvatiti elo.
Tako se i dogodilo: prvo je slovo sreno izbrisano, samo to je itava
26

Ime Najvee

gomila blata pala na Jevrejina i zgnjeila ga.39 Ime Najvee, kao


to se vidi, ima dugu povijest u alhemijskim kombinacijama, magijskim praksama i kultskim slikama. Koriteno je u mrane svrhe,
da se ljudi pretvaraju u ivotinje ili da se ovlada duhovnim biima
u prizemne svrhe.40
Od svih Boijih imena koja se pojavljuju u Bibliji tetragramaton se pojavljuje najee, 6 828 puta. To je neizrecivo ime
Boije koje se nikad ne smije izgovoriti naglas. Dok glasno itaju biblijske tekstove ili dok mole, Jevreji redovno zamjenjuju
ovo ime izrazom Adonaj (Moj Gospodin) ili rjee rijeju Elohim
(Bog, bogovi). Njega je smio izgovoriti samo prvi rabin jedanput
godinje u jerusalemskome Hramu na dan Velikog oprotenja.
Nakon konanog ruenja Hrama od strane Rimljana 70. godine
nove ere, gubi se pravi izgovor tog imena. Zazivati Boga Njegovim Imenom znai sresti se s Njegovom Zbiljom, a onaj ko Ga
zaziva Njegovim Imenom, taj mora da umre.
Kada Musa u suri Al-Arf moli Allaha da mu se ukae (da
ga vidi), prema nekim mufessirima, to znai da Ga pita za Ime.
Kada je Allah brdu otkrio Najvee Ime, ono se, obavjetava nas
Kuran, sasulo u prainu. Prema Ibn Kesiru, Bog je jo rekao Musau: to god Me ivo vidi umrijet e, a to Me god neivo vidi
sruit e se. Uei ovaj ajet Poslanik je stavio palac na mali prst,
ime je htio rei da se Bog samo malo otkrio brdu.
5.

Gdje se krije?

Attar e Ga opijeno opisivati: Neuporedivi, Skriveni, Neznani.41 A


irazi: Neopisivi, Onaj koji nema obiljeja...42 Ime je samo odjek,
samo dim, kae Goethe u Faustu, to nije promaklo pobonom
oku Rudolfa Otta, koji u Svetom citira Goethea: ljudi iz neznanja
postupaju s Boijim imenom jer nisu proeti Boijom veliinom.
Mistici ele sakriti Boansko ime jer, poput svih zaljubljenih, znaju da je grijeh odati ime voljenog.42 Najvee Ime navodno ne smije
biti otkriveno neposveenome; poznavalac imena moe izvoditi
vrlo djelotvorno bajanje i magiju, jer ime posjeduje izuzetnu mo,
27

Samedin Kadi / Musa i Hidr

pie Annemarie Schimmel u bajalakom, magijskom tonu, citirajui Rumija:


Ko Mu ime izgovori
kosti mu u grobu nee truhnuti.43

A Dara Shikoh, sin Mumtaz Mahal i aha Dahana, graditelja


Tad Mahala, pjevao je:
U ime onoga koji imena nema
koji svoju glavu die kojim god imenom da zovne...44

Rumi:

Tvoje ime je proljee


Tvoje ime je vino.
Tvoje ime je munina
koju vino izaziva.
Ti si moje podozrenje
i svetle take u mojim oima.
Ti si sve to vidim, pa ipak oseam
enju za tobom.45

To je onaj poznati mistiki paradoks: s jedne strane, uvid u


nemo rijei da objasne nadahnue i, s druge, ljudska elja da
verbalizira ono to je doivljeno. Otto primjeuje kako je mistika bila i ostala, suprotno svojoj sutini, prilino brbljiva.) Nema
rijei koje bi doslovno prenijele sjaj zvijezde, niti miris rue
kako da se onda opie Uzdravatelj svjetova? Melekima, koji
su bliski Bogu, imena nisu potrebna. Oni se ude ljudskoj sposobnosti imenovanja. Goethe je, itajui islamske pjesnike, bio
upoznat s ovim ogranienjem. U nadahnuu vlastite pobonosti,
izjavio je da bi ljudi, kada bi ih obuzela ta nadokuiva uzvienost,
zanijemili i iz potovanja bi se odrekli imenovanja.46
A Hallad, nesretni Hallad, pjevao je:
Tvoje ime na mojim usnama
...
Reci, gdje se krije?47

28

KOSMOGRAFIJA SVJETLOSTI
1. Raaranost

Meleki ne araju raskone sutone i svitanja Hiljadu i jedne noi


u onoj sveanoj mjeri u kojoj krue prometnim prostranstvima
biblijskih i kuranskih nebesa. (Jave se tu i tamo, u intertekstualnim preklapanjima, kao u priama o meleku smrti, gdje je fokus
na okantnosti smrti, a ne na melekima.) Nije li udno da tamo
gdje sve vrvi od razuzdanih dinna, rabijatnih ifrita, marida, ejtana (paralelnih bia u paralelnim priama iz paralelnih svjetova), mitskih ptica s mistinih ostrva, ivotinja koje pripovijedaju,
podlih perzijskih arobnjaka, avetinjskih ljepotica, ovjekolikih
morskih bia, ljudi koji lete nema meleka? (Pozivajui se na Hiljadu i jednu no, ali i El-Kazvinija i El-Dahiza, Borges je u Priruniku fantastine zoologije pobrojao i slavne ivotinje muslimanske kosmologije: Behamut, ribu na kojoj poiva svijet; Buraka,
kojeg, prema Richardu Burtonu, prevodiocu Hiljadu i jedne noi,
muslimani u Indiji najee prikazuju s ljudskim licem, magareim uima, konjskim truplom, krilima i paunovim repom; Falak,
zmiju u ijim ustima kljua est dehennema; Kujata, ogromnog
bika s beskrajem udova; te izmiljene ivotinje iz Hiljadu i jedne
noi, kao to su ptica Rok-rok).48 Moda je pijetet utjecao da se
meleki izostave iz onih matovitih erotskih scena to ih je narodna svijest domatala i oblikovala nepresunom naracijom. A
moda ovjek lake vjeruje u ofanzivne dinne, gnusobne ejtane, napasne ifrite, uupljene duhove, crne naletnike, lutajue
dibuke, repate spodobe, jednooke deddale, zlatom optoene
paklenjake, bijesne zloduhe, nego u letee formacije predusretljivih meleka to u arlijanju vjetrova nose supstancijalne arome
29

Samedin Kadi / Musa i Hidr

denetskih isparavanja. (Simon Vej ovdje je uoila estetski problem: Zamiljeno je zlo romantino i raznovrsno; stvarno zlo
je sumorno, monotono, pusto, dosadno. Zamiljeno je dobro
dosadno; stvarno dobro je uvijek novo, udesno, opojno.)49 Napokon, kako to da ljudi vjeruju u nabrojane prokletnike, pritom
ne vjerujui u samog Boga? U jednom prvotno zabranjenom poglavlju Bjesova (Kod Tihona), F.M. Dostojevski sukobljava dva
mogua stava o bjesovima, ateiste Stavrogina i monaha Tihona.
Stavrogin opisuje Tihonu svoje grijehe, svoje predivno rastrojstvo, priznajui kako ga opsjedaju, osobito nou, nekakva privienja, kako ponekad vidi ili osjea pokraj sebe neko opako
bie, podrugljivo i razborito.50 Tihon mu odgovara da je bolest
u pitanju. Bjesovi zacijelo postoje, ali ih se moe razliito tumaiti, rei e Tihon. I jo e rei: ...ja vjerujem u bijesa, vjerujem
kanonski, i to ne u svog bijesa, nego u alegoriju, i nije mi potrebno bilo u koga to provjeravati.51 Kljuno je kada Stavrogin pita
Tihona da li je mogue vjerovati u bijesa ne vjerujui u Boga?
Tihon mu odovara: O, i te kako je mogue...52 Dostojevski konstatira i nagovjetava epohu u kojoj e ljudi prestati da vjeruju u
Boga, ali ne i u bjesove. Nietzscheovom smru Boga nije umro i
Satana, iako E. Delblanco u djelu Smrt Sotone oito tvrdi suprotno.
Zlo nestaje u pozadini, rastae se u pozadinskom amoru kulture.
Vidimo drutvenu bijedu i brutalne zloine, ali osim u sasvim posebnim sluajevima, u kojima postoji jasno definisan zloinac, nemamo koga da krivimo, nemamo jasnu sliku gdje zlo obitava. U hrianskoj kulturi je Satana bio fokusna taka, ali sa smru Boga umro
je i Satana. Satanina smrt je njegovim ubicama, ljudima, zakomplikovala diskusiju o zlu. Kako da ljudi priaju o zlu bez olienja zla?53

Vratimo se melekima. Pali aneo, konstrukcija koja nije


bila neuobiajena kod muslimanskih autora, ali koja je u oitom
nesuglasju sa zdravorazumskim itanjem svetog teksta, kompromis je s ordinarnom svijesti. Muslimani su, rekli smo, vie zaokupljeni ognjenim sablastima nego prefinjenim, krilatim melekima. U ilmihalskoj literaturi opisani su vitgajntajnovski turo:
30

Kosmografija svjetlosti

estita Boija stvorenja koja veliaju Odravatelja kosmosa i


bespogovorno Mu slue. Ipak, meu imanskim artima, vjerovanje u meleke najudesnije je. (Ali zato lake vjerujemo u dinne
i ejtane nego u meleke?!)
Gdje da lociramo meleke u koordinatnom sistemu nae putene, obezduhovljene kulture u kojoj su runoa i zlo podignuti
na pijedestal, a dobro i ljepota izgubili fascinirajuu perspektivu. Budui da je islam ikonofobina vjera, meleke nije mogue
vizuelno predstaviti, nije mogue u haremu damije gantovski
isklesati anelovu glavu.54
Max Weber definirao je moderni svijet terminom raaranost: naa kultura porie sve to nije empirijski dohvatljivo i
eksperimentalno provjerljivo. uvena Descartesova dihotomija
supstanci na tjelesnu i misaonu davno je dekonstruirana u korist
tjelesne. Ne postoji dua, to su samo neki aspekti tijela. Prosvjetiteljstvo je s anela svuklo postojanje (ono u ta znanost ne moe
proniknuti lieno je bitka), gurajui ih kroz velike filtere kulturne
industrije: sve tajnovito i sveto postalo je podruje senzacionalistikih perverzija, a aneli, nekadanja krilata djeca naslikana po
zidovima velikih katedrala, preselila su se na otuno platno horor
filmova. Duhovno je ne samo potpuno nivelirano nego i, sasvim u
duhu kapitalizma, instrumentalizirano i iskoriteno. Tako je simbol krilatog anela iskoriten u megapromocijama holivudske ljepote. U kratkoj studiji Bolest modernog doba Charles Taylor nominira Weberovo raaravanje svijeta kao akutnu modernu bolest.
U prijanjim epohama na je ivot bio uglavljen u veliki lanac bia,
ali pojavom prosvijetljene kulture eliminirali smo sve to nije trivijalno ljudsko.56 Tako je mogue da se ljudi u modernim megapolisima ubijaju zbog usamljenosti, a nekada su askete godinama
ivjele u pustinjama, u potpunoj fizikoj samoi, ne pomislivi
nikad da su sami. Ovaj je fenomen E. Fromm nazvao moralnom
usamljenou koja vodi mentalnoj krizi, kao to fiziko gladovanje dovodi do smrti. Slijedi Frommov citat iz Balzaka:
Prvi pustinjaci ivjeli su s Bogom, ivjeli su u najgue naseljenom svijetu, duhovnom svijetu... Prva misao kod ovjeka, makar

31

Samedin Kadi / Musa i Hidr

on bio gubavac ili robija, propalica ili bolesnik, jeste da potrai


sebi drugoga.57

Naa je globalna civilizacija protjerala (navodnici zbog


ordinarne svijesti) meleke iz svog svijeta a ovjek je ostao sam
sa svojom takozvanom psihom, koja, tjerana uraganima vlastitih udnji za moi, sije zlo i bol svijetom. A zlo i bol uvijek trae odgovore. Rekao sam sebi: Ne budi lud, duhovi ne postoje.
Ako je Hitler mogao zaklati est miliona Jevreja, a Amerika alje
milijardu dolara za obnovu Njemake, ne postoje druge sile do
materijalne. Duhovi ne bi dopustili takvu nepravdu, jada se jedan Singerov lik. Ajntajn tvrdi da je masa jednaka energiji. Ja
kaem da je masa komprimirana emocija. Neuroze se materijaliziraju i poprimaju konkretne oblike. Osjeaji se pretvaraju u
tijela ili su i sami tijela. To su ti vai dibuci, duhovi, prikaze...
...Sjedili smo utei; zatim sam rekao: Ako se masa sastoji
od emocija, svaki bi kameni na ulici bio pun jeda.
Moda i jeste. Siguran sam u jednu stvar sve ivi, sve pati,
bori se i udi. Smrt ne postoji.
Ako je to istina, onda Hitler i Staljin nisu nikoga ubili, rekao
sam.58
Ako nema duhova, onda nema ni ovjeka (to je iz nihilistike perspektive sasvim prihvatljivo); ako nema ovjeka, nema
ni ubistva. Singerove su prie pune halucinacija; mora biti neki
meusvijet koji konzervira ljudske bolove, molitve, uzdahe.
Oduzeta vam je odjea bijela, pjeva Czeslaw Milosz o anelima, krila i ak postojanje. Ali on pjesnik, ipak vjeruje njima
izaslanicima. Ljudi kau da je neko izmislio anele, ali to ne
razuvjerava Milosza, jer su ljudi izmisli i sami sebe. Glas anela
(bia nesumnjivo jasnih, lahkih, krilatih i opasanih munjom) uo
je ne jednom u snu nareenje na nadzemaljskom jeziku:
odmah e dan
jo jedan
uini to moe.59

32

Kosmografija svjetlosti

2. Krila

Stvoreni su od svjetlosti; imaju krila, poput leptira ili ptica, i na


kraju vremena umrijet e (ukljuujui i Meleka smrti), poput
Sunca ili galaksija. Melek Dibril u Ibn Kesirovoj historiji svjedoi kako je, gnjevan kao nikad, zamlatarao krilima po morskoj
vodi kako bi zapljusnula faraonova usta kada je ovaj izgovorio
ehadet, bojei se da nasilnika ipak ne stigne Allahova milost.60
Za razliku od Rumija, koji pojavnost meleka svodi na krila i perje,61 Muhammed Asad krila shvata kao metaforu za brzinu i
snagu.62 Ovaj Asadov racionalizam ne uvaava povijest muslimanske oduevljenosti lepetanjem svjetlosti, koja se prostire od
velikih parabola o prauzornoj realnosti leta i uspinjanja due
(S.H. Nasr) preko eklektikih angeologija do savremene poezije:
shrvan tiinom kordobske damije, Iqbal e u poemi Dibrilovo
krilo zanosno istai kako se ovaj melek jo uvijek sputa na vitku munaru usamljene damije. Ajet o brojnosti njihovih krila s
poetka sure Stvaralac pohvala je diverzitetu (U garderobi prirode mnotvo kostima, kazala bi Simborska). Njihova prostorna veliina koju potenciraju hadisi (krila od istoka do zapada,
more ni do lanaka) osjenava ljudsku malenkost.
Suhrawardi e u traktatu Pjev Dibrilova krila mobilizirati
mit po kome je stvaranje uprisutnjeno putem zvuka Debrailovih krila; desno mu je krilo svjetlost, jednoa, milost i ljepota,
a lijevo sadri tminu, srdbu i uzvienost. Samo je lijevo krilo
upravljeno prema naem univerzumu, do kojeg ipak dopire, kroz
terasaste filtere meleka, neto svjetlosti. Krila meleka Mikaila
(koji se, otkako je stvoren Dehennem, nikad nije nasmijao) prema nekim vjerovanjima u potpunosti su prekrivena smaragdima.63 Spiritualna ornitologija iijske provenijencije Israfila predstavlja kao svjetlosno bie sa tri para krila: dok s prva dva para
dohvaa od istoka do zapada, od zemlje do neba, treim parom
krila zaklanja vlastito lice.
Prosjean ovjek zavidi melekima na odsustvu slobodne volje; ko nije, izmuen nerasprivom javom stalnog biranja, poelio
biti vaza na stolu, pramen oblaka ili kanjonska stijena a kamoli
33

Samedin Kadi / Musa i Hidr

melek to na seddi ili kijamu vjekove provodi spaen tereta


svakodnevnog odluivanja? Melek je um suti, kae Rumi, a robovanje Bogu mu je prirodno stanje, kao to je ribi voda: njen
ivot, i njen jastuk i njena postelja. Budui da im je pokornost
priroda, to i nije pokornost.64
Njihovo gnijezdo jesu nebesa, iako zalepraju i ponad dunjalukog mulja. Kuran Dibrila naziva snanim jer je zamahom jednog krila podigao Sodomu i Gomoru do nebeskih svodova, tako da su lokalni meleki uli lave njihovih pasa i kukurikanje pijetlova. Zatim ih je izokrenuo naopake i ponovo spustio
na Zemlju.65 Ponekad se i materijaliziraju kada mulj zbog grijeha prokljua. Famozno je Ibrahimovo, a.s., drhtanje prilikom
posjete meleka njegovom domu: ta je to bilo strano u njihovoj
pojavi pa je osjetio u dui zebnju? Kuran kazuje kako se sputaju i zbog milosti, kao u noi Kadr kada kosmos treperi pred
prisnou svoga Tvorca.
Let je metafora lahkoe; lahkoe koja se razrijeila vezanosti. Motiv ptica, za kojim tako esto poseu poboni pjesnici,
sadri topos rastereenja od okova svakidanjeg svijeta udnje: uma sufijskih simbola bruji lepetanjem koje prate krikovi,
cvrkutima upuenim nebu, prainastim rasprsima, udaranjem
kljunova u koru. Krila mogu izrasti samo onome ko je umakao
gravitaciji prohtjeva. Vjetar Boanskog leta puhnut e na koncu puteva, poslije svih dugih dolina.66 Osim ako krila ne izgore
zbog Suneve blizine!
Kunderina drama teine i lahkoe (najtajanstvenija i najmnogoznanija od svih suprotnosti67), to se odvija pod svjetlou Parmenidove permise da je lahkoa pozitivna, a teina negativna vrijednost, opisuje savremeni svijet u kojem su teina i
lahkoa pervertirale do te mjere da ne znamo za koju se odluiti.

34

Najtei teret nas lomi, posremo pod njim, potiskuje nas prema
zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena ena ezne za tim da
bude pritisnuta teinom mukog tijela. Najtei teret je, prema
tome, ujedno i slika najintenzivnije ispunjenog ivota. I to je teret tei, to je na ivot blii zemlji, to je stvarniji i istinitiji.

Kosmografija svjetlosti

Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta ini da ovjek postane laki od zraka, uzdie se u visine, udaljava od zemlje i ovozemaljskog postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su toliko slobodni koliko i beznaajni.68

Ali lahkoa nije isto to i praznina. Praznina je teka. Lahkoa


je bremenita mogunostima. Lahkoa je neustraiva, opojna, neobuzdana, povjerljiva (Zar bi ptica gradila svoje gnijezdo da nema
instinktivno povjerenje u svijet69); teina je gorka, muna, dosadna, poput Karuna koji se hvalie blagom pred bijednim izraelskim
robljem. S druge strane, Isa, a.s., je, pjevaju sufijski pjesnici, bacio
au i ealj kad je spoznao da se moe piti iz skupljene ake i
eljati prstima70 Ovaj, priznajmo navueni kontrapunkt, Karun
i Isa, spada u red esto primjenjivanih retorikih figura: dok je
lahki Isa uzenesen na nebo, teina Karunovog blaga na kraju ga
je povukla pod zemlju. Ovdje je lahkoa jednaka siromatvu, a teina bogatstvu. Ali sufije su se pitale, pie Annemarie Schimmel,
zato je Isa, ruhu-llah, zastao na etvrtom nebu a ne sjedi podno Ara; pa su se domislile: zbog igle, jedine popudbine (krpio je
prnje da sakrije golotinju), a igla je previe dunjaluka da bi se
pribliilo Aru.71 Ponekad se duh opisuje kao lahak, a materija kao
teka; prvo je pozitivno, drugo negativno. ta bi o ovakvom vrijednosnom rasporedu rekao G. Bachelard, za kojeg je materija ne
samo udo i inteligencija ve i sentimentalno dobro.72 Nije materija neista; prljav je duh koji njom manipulira. Za neke je srea
lahka, dok je za druge blaeno postojanje dosadno, i samo teak
ivot ima poetski znaaj. Napokon, Vaga iz sure Al-Qria (i sure
Al-Arf) preferira teinu u odnosu na lahkou koja e biti baena
u Vatru. Ista sura poredbenim frazemama nagovjetava kataklizminu transformaciju teine u lahkou:
- brda u vunu,
- ljudi u leptire.
U drugom onostranom kontekstu tovar grjenog ivota jeste propast bez usporedbe.
Osim stalnog kuranskog spomena, koliko Bog uvaava meleke govori i znamenita tekstualna nejasnoa: Bog nareuje melekima da uine seddu Ademu, to ovi i uinie, osim Iblisa.
35

Samedin Kadi / Musa i Hidr


3

Prvo itanje navodi na zakljuak kako je i Iblis bio melek.


Ali, kao da je ovdje izostavljeno jedno ak ak su meleki uinili seddu (meleki!), a Iblis, hra, nije. Meleki su, oito, Allahu
najblii; dinni, ejtani i sve ostalo nieg je stupnja i jaine. Teorije o sukobima u svijetu gajba protivne su slovu Kurana: ne postoji nikakvo nadmetanje meleka sa ejtanima, ili jo pogubnije,
jo bogohulnije: ejtana s Bogom. Pa ipak, muslimani nisu ostali
imuni na bipolarnu anatomiju ovjeka; Rumi, uz mnotvo drugih klasinih autora, konstatuje kako je ovjek pola melek, pola
zvijer; pola forma, pola materija treba biti svjestan tog raspona
kada stojimo pred nekom osobom: tu moe biti glina, ali i nebo.

2. Izlinost jezika

Bez ozbiljne ambicije da, poput prave uleme, etimoloki dubimo


semitske varijetete, prizivamo poznatu tefsirsku ambivalenciju:
jesu li Harut i Marut, omiljeni likovi brojnih pria (poput one
o Danici koju navodi Asad u autobiografiji Put u Mekku73), bili
meleki ili vladari, budui da nevokalizirani korijen obuhvata oba
znaenja? Muhammed Asad o ovoj nejasnoi pie:

to se tie odreenja Haruta i Maruta, veina ravija izgovaraju
melekejn (dva meleka), ali je autentino zabiljeeno (v. Taberi,
Zamaheri, Begawi, Razi itd.) da je veliki Poslanikov ashab Ibn
Abbas, kao i nekoliko uenih ljudi sljedee generacije npr.
El-Hasan el-Basri to itao kao melikejn (dva kralja).74

Iako osobno smatra kako je rije o dva kralja, Asad se u


svom prijevodu zbog njene opeprihvaenosti odluio za
prvu varijantu. Nije beznaajno etimoloko preklapanje ovih
3

36

A kad rekosmo melekima: Poklonite se Ademu!, oni se poklonie, ali


Iblis ne htjede, on se uzoholi i postade nevjernik. (Al-Baqara, 34)

Kosmografija svjetlosti

dviju rijei: meleki jesu neprikosnovena aristokratija duhovnog


svijeta! Prvi in praiskonske drame iskljuuje Iblisa i jedini su
akteri Bog, meleki i ovjek. Tumaei spomenuti odlomak Ibn
Kesir se pita koje je tano stvari Adem imenovao, ta znai sintagma imena svega? Odluio se za doslovnu varijantu: Adem je
pouen imenima svega u kosmosu, ukljuujui, naravno, i meleke. Priao je svakom od njih, ili moda samo glavnim, i rekao im:
Ti si Dibril, ti Mikail, ti Israfil...75 Melekima nisu trebale rijei
(tiina je njihov govor A. Schimmel), jer je vrhunac udivljenja
i velianja utnja (gotovo da se nebesa ne raspadnu od Tiine!).
Ali,
izgovorajui svoja imena
vjerovatno ih je obuzeo
uas.
Oni, koji su postojali moda eonima, slavei tiinom Tvorca,
bivaju imenovani i to ih preneraava, oduevljava. Nisu im bili
potrebni glasovi da bi iskazali ljubav i poslunost. (I Swedenborgovi su aneli bezglasni: potrebno je samo da pomisle jedan na
drugog, pa se nau zajedno).76 Zamislimo meleka dok u vakuumu valja krckavu slatkou svog imena, zadivljen pucketanjem
svakog fonema:
D-i-b-r-i-l...
M-i-k-a-i-l...
I-s-r-a-f-i-l...

(Martin Lings ima teoriju da je prvotni jezik kojim je Adem


imenovao stvari bio onomatopejsko savrenstvo: zvuk je tano
odgovarao smislu.77) Kada rijei poteku velikom rijekom povijesti, meleki e postati predmet ne samo pojmova i glasova nego i
raznih sakralnih aritmetika, optika, astronomija, alhemija.
Ne treba zaboraviti kako jedan melek ispunjava Muhammedove, a.s., dane i noi: zato su meleki vani kuranski protagonisti. Kada bi ga Duh obilazio za ramazan, presluavajui ga Kuran,
Muhammed, a.s., bio je blag poput povjetarca to najavljuje
kiu. Annemarie Schimmel negdje je iskopala kako ovaj melek,
37

Samedin Kadi / Musa i Hidr

slavni Dibril, ivi od gledanja u Allaha.78 Ova tvrdnja u suprotnosti je sa hadisima prema kojim je Poslanik upitao Dibrila je li
vidio Allaha, a Dibril mu je (nakon to je iz strahopotovanja i
bogobojaznosti spustio svoja krila) odgovorio: Izmeu mene i
moga Gospodara bilo je sedamdeset zastora svjetlosti, i da sam
se bilo kojem samo pribliio, bio bih spaljen. U nekim verzijama
rije je o Israfilu.79
Ipak, Kuran nigdje ne kae da je ovaj posrednik Objave (koji
je poistovjeen sa Dibrilom) uope melek. Kuran nikada ne
opisuje posrednika Objave, barem Objave Muhammedu, a.s., kao
nekog anela, ve uvijek kao Duha ili duhovnog Poslanika.80
Prema Fazlur Rahmanu koji izgleda odbacuje hermeneutiko pravilo opeg i posebnog Muhammedu, a.s., nisu doli
meleki, njegova je Objava dola od Pouzdanog Duha. Sigurnost
kojom ovaj autor tvrdi kako Dibril nije melek zadivljujua je,
armantna i skandalozna. Kuran nam kazuje kako se meleki i
Dibril penju ka Allahu, kako meleki nose Duha, kako Bog meleke alje s Duhom kome On hoe..., ali nigdje ni govora kako
je Duh / Dibril nekakav melek. Hadiska kazivanja koja opisuju Dibrila kao javnu linost koja razgovara s Poslanikom, a.s.,
sugerira nam Rahman, treba shvatiti kao kasnije izmiljotine.81
Kao to Kuran nije sluajno odvojio Dibrila od meleka, isto
tako nije sluajno ni da ih spominje zajedno:
Ipak, ne smije se pomisliti da su ovaj Duh i aneli / melikah u
cjelini razliiti. Vjerovatno je ovaj Duh najvii oblik aneoske naravi i najblii Bogu. U svakom sluaju, Kuran na nekoliko mjesta
spominje anele i Duha zajedno...82

ta je ovaj Duh, ne moe se pouzdano rei. No, Muhammed,


a.s., ni u jednom trenutku nije pomislio da mu se Bog obraa direktno: Duh i meleki prisutni su jo u ranim surama.
Moda ovaj Duh jeste mo ili sposobnost ili posrednitvo koje se
razvija u Poslanikovom srcu i koje stupa u stvarno objaviteljsko
djelovanje kad je potrebno, ali ono izvorno silazi odozgo83

38

Kosmografija svjetlosti

Prema nekim sufijskim i ijskim interpretacijama, Ruh i


Dibril nisu identini meleki. Ruh je vrhovni melek, a Dibril donositelj Objave i javlja se tek u kontekstu hijeropovijesti. Pored
Ruha, tu su i meleki Nun, Kalem, El-Mudebbir i El-Mufessal.84
Ova etiri meleka ine egzistencijalni vrh aneoske piramide,
koji, prema Ibn Arebijevom ueniku Saiduddinu El-Farganiju, nisu konkretna uosobljenja meleka, ve prototipi duhovnih
sila.85 Prototip je, kao i princip, neto mrtvo. Jesu li meleki personifikacije tajanstvenih nedokuivih sila? Drevna je to dilema
i brojni su argumenti pro i contra. Za ateistu Saramaga, manjkavost rijei je izgovor: Govori jasno, prekinu ga Isus, To nije
mogue, ree Bog, ljudske su rijei poput sjenki, a sjenke nikad
ne bi mogle objasniti svjetlo.86

3. Srce svemira

Rije gajb, koju, kako zapaa Muhammed Asad, pogreno prevodimo sa Nevidljivo, koristi se u Kuranu da se oznae ona
podruja ili faze stvarnosti koje lee izvan podruja ljudskog
opaanja i, zbog toga, ne mogu biti dokazane ili pobijene znanstvenim posmatranjem ili, ak, prikladno obuhvaene usvojenim kategorijama teorijske misli.87 Konana stvarnost obuhvata
mnogo vie od onoga to vidimo i slutimo, a meleki su simbol
skrivenosti; izuzetak je bio Muhammed, a.s., koji je razboritog, snanog meleka Dibrila vidio u pravom liku dva puta:
ima est stotina pari krila, izmeu svakog je razdaljina koliko je
izmeu istoka i zapada. Na sebi je imao dva ogrtaa od tanke
svile, kojima je ispunio prostor izmeu neba i Zemlje.88
Ulema tvrdi sljedee: kad bi bilo mogue da se obinom ovjeku otkrije dio svijeta gajba, ili da se meleki ukau ljudima u
autentinim pojavama, iezla bi mogunost slobodnog izbora.
Ljudi bi bili prisiljeni da vjeruju. Ako je ova teza tana, onda je
nakon Mirada Muhammed, a.s., izgubio slobodu: morao je biti
vjernik. O Miradu se uglavnom sve zna: i da je Poslanik vidio
39

Samedin Kadi / Musa i Hidr

Dibrila, kojem je s perja opadalo raznobojno biserje i drago kamenje; i da etimologija rijei burak prosijava iz imenice munja; i da Hram Daleki moda nije u Palestini, jer kako bi Hram
Daleki mogao biti u bliskoj, susjednoj zemlji, kako ve sura Rum
imenuje Palestinu;89 i da su sidru ili lotosov cvijet prekrivali
meleki (kao kad vrane prekriju nebo) ili plodovi u obliku zemljanih vreva ili neto nepojmljivo ljudskom umu; i da se Lotos
nalazi iznad sedmog neba; i da su ispod njega tekle dvije rijeke
skrivene i dvije vidljive.90
Potom mi je pokazan Hram pun poklonik (Bejtul-mamur), gdje
svaki dan ue sedamdeset hiljada meleka i nikada se vie ne vrate nakon to ga posjete.91

U tefsirima se navodi uz pobono, pleonazmino A Allah


najbolje zna da je nebeski Hram pun poklonik, ono to odgovara Kabi na Zemlji. Mircea Eliade primijetio je jako prisustvo
simbolizma sredita kod arhajskih civilizacija, gdje su ljudski
prostori (planine, hramovi, gradovi, rijeke) imali svoju nebesku
paradigmu. Svi babilonski gradovi imali su svoje arhetipove u
zvijeima,92 a Bog je stvorio nebeski Jerusalem prije nego to
je ljudskom rukom sagraen grad Jerusalem.93 (Naravno, ovaj
nebeski Jerusalem raspaljivao je nadahnua svih hebrejskih
proroka.94) Gradovi koji su se razvili iz svetilita (Luis Mumford
nabraja Mekku, Rim, Jerusalem, Benar, Peking, Kjoto i Lurd95)
morali su utvrditi svetost viim porijeklom. Svi indijski kraljevski gradovi, ak i moderni, izgraeni su po mitskom modelu
nebeskog grada.96 Svrha ovog usreditenja a potom vertikalnog
vezanja centra za arhetip bilo je dokidanje vremena i bodljikave sveprisutnosti povijesti, te tako prihvatanje patnje. Dugo e
ljudima trebati da obrnu ovaj arhajski proces i krenu putem rasreditenja; o tom potom. (Bilo bi zanimljivo prelistati jedan katalog sredita ili atlas nebeskih gradova po uzoru na Calvinove
nevidljive gradove to su redom samo reprodukcije rodne Venecije Marka Pola sasute u irom otvorene Kublaj-kanove ui.)
Oito da sve religije imaju prostorno sredite.
40

Kosmografija svjetlosti

Krani su smatrali da se Gologota nalazi u sreditu svijeta, jer je


bila vrh kosmike planine, a istovremeno i mjesto gdje je Adam
stvoren i sahranjen. Tako krv Spasiteljeva pada na lubanju Adama sahranjenog u podnoju kria i iskupljuje ga.97

O nebeskom arhetipu kria Eliade uti. Kuran za Kabu (koju


su muslimani u ratovima ruili ne bojei se da uzdrmaju svemir)
izrie da je prvi hram, ali ponad nje se nalazi sedam nebeskih
kaba, sedam arhetipa, na svakom nebu po jedno sredite. Inae,
svako nebo ima mjesto gdje se okupljaju stanovnici i obavljaju namaz, a za prvo dunjaluko nebo kae se da se zove Bejtul-Izzeti.98
Muhammed Asad odabire Bejdawijevo miljenje po kojem je izraz
el-bejtu l-mamur metafora za pobono srce.99 O povezanosti srca
i hrama dosta je pisano: kao to je damija opasana haremom koji
je branjevina svemu prizemnom, tako i srce treba biti mjesto poruenih idola; sredita su to, svijeta i tijela; oboje su kue Boije
itd. I o miradu i plagiranju mirada dosta je pisano, istraivano,
otkrivano. (Karen Armstrong zapaa kako u hinduistikoj tradiciji
lotos simbolizira granice racionalne misli.) A. Schimmel reciklira
iroku sufijsku semantiku ljubavi. Dajmo joj rije:
Debrail je pravio drutvo Poslaniku na njegovom nebeskom putovanju, ali je morao ostati kod sidrat al-munteh (AM br. 444)
poput slavuja odijeljenog od svoje rue, kako je turski pjesnik
Ghanizade pjevao u 17. stoljeu. Ideja da samo Poslanik moe
nadii ogranienja stvorenog univerzuma i ui u neposredno
Boije prisue navela je mislioce a posebno mistike da Debraila izjednae sa intelektom (ili Intelektom) jer intelekt moe
voditi tragaa putem prema Bogu, vjerno i predano, ali mu nije
dozvoljeno ui u nevjestinsku sobu Ljubavi.100

uveno je Ikbalovo citiranje sufije Abdul-l-Kuddusa iz Gangoha: Muhammed Arabljanin popeo se na najvie Nebo i vratio
se. Kunem se Bogom, da sam ja tamo dospio, ne bih se nikad vratio.101 Ikbalu je ovo egoistino priznanje posluilo kao razdjelnica mistike i poslanike svijesti: prva udi odmoru, druga
kreativnom radu na povijesti.102
41

Samedin Kadi / Musa i Hidr

Ne znamo kada je Bog stvorio meleke. Ne znamo ni koliko ih


ima. Sve to spada u svijet gajba, to je skriven gustim zavjesama.
Ali daleko od toga da se muslimanski umovi nisu trudili iscrtati
kosmografiju svjetlosti, da nisu sanjarili o melekima. (Kako primjeuje Hans Blumenberg: Po sposobnosti iskaza i mogunosti
suptilne primjene metafora svjetlosti je neuporediva.103) Dijelei bia na nemogua, mogua i nuna, Ibn Sina (kojeg je Dante
smjestio u istilite, za razliku od Poslanika, koji je zavrio visei
rasporenih crijeva u devetoj zlorupi osmog kruga) meleke, kao iste intelektualne supstancije, svrstava u mogua bia koja voljom
Nunog bia postaju i sama nuna. Plotinova teorija emanacije
preimenovana je u teoriju angeologije jer meleki igraju centralnu
ulogu u kosmikom procesu isijavanja. Kompilirajui angeologiju
zoroastrizma s islamskim uenjem u impozantnoj iluminacionistikoj sintezi, Suhreverdi El-Maktul (meleki su ljudska alter ega)
opisuje Univerzum kao mjeavinu svjetla i tmine razliitih stepena. Materija je brana koja ne doputa prodiranje iste svjetlosti.104
Suhrawardi, koji nikad nije imao velikog utjecaja u sunijskom
svijetu, sugerirat e nam da odustanemo od pokuaja definiranja
realnosti: nejasna je, tamna i daleko od iste svjetlosti. A Svjetlost
svih svjetlosti je zbog svog intenziteta zasljepljujua. Materijalni
simbol takve svjetlosti jeste pokriva kisva, crnilo Kabe.

4. Plakanje i smijanje

Interpretirajui uveni hadis prema kojem melek ne ulazi u kuu u


kojoj se nalazi pas, Gazali e psa poistovjetiti sa strastima, a kuu sa
srcem. eli li ovjek da mu srcem kolaju meleki, eli li, napokon, vidjeti ono to drugi ne vide mora oistiti srce.105 Izgleda da pas, uz
neprikosnovenog magarca, ima neslavnu reputaciju u muslimanskoj simbolici svih provenijencija (Attar e u Govoru ptica svijet
nazvati pseom kuicom106); poput kranske srednjovjekovne
ikonografije, prema kojoj ova ivotinja predstavlja negativne moralne osobine: prodrljivost, pohlepu i bijes. Prema drugoj tradiciji,

42

Kosmografija svjetlosti

antikoj, pas simbolizira vjernost, budnost, poniznost. Sjetimo se


kinika, jo jednog povijesnog preklapanja imena i znaka.
Uglavnom, to je istije, srce daje jasniju sliku poput ogledala (jo jednog omiljenog sufijskog simbola). Srce, rijetko osvajani vrh ali esto, preesto koriteni pjesniki toponim, izgaen
do kia, do estradne okamine, navodno sublimira svete odsjaje
nebeskog Praizvora. Prema Gazaliju i nekim drugim komentatorima Kurana, srce je ona svjetiljka u zidu iz uvenog 35. ajeta
sure An-Nr, koji poinje opisom: Allah je izvor svjetlosti nebesa i zemlje.107 Kuran nam kazuje kako srce, pored najfinije
svjetlosti, moe biti i kameno.
Muslim biljei kako je izvjesni Usejd ibn Hudajr jedne noi
uio Kuran u svom toru pa je njegova kobila poela juriti tamo-amo. Kako je uio, bila je sve uznemirenija. Kada je Usajd,
pobojavi se da mu kobila ne zgazi sina, krenuo da je smiri, ugledao je iznad sebe neto poput oblaka i u njemu neke svjetiljke
kako se die ka nebu dok mu sve to nije postalo nevidljivo. Ujutro je otiao Poslaniku, a.s, a on mu je rekao:
To su bili meleki koji su te sluali. Da si nastavio uiti, oni
bi osvanuli tako da bi ih svijet mogao vidjeti. Oni se od njih ne bi
skrivali.108
U navedenoj predaji izdvajaju se tri koordinate:
a. nono uenje Kurana u toru,
b. strah kobile i
c. dokuivost meleka.
Ko zna postoji li vie u ummetu ovjek koji nou ui Kuran
u toru? Postoji li ua koji, lien prokletstva grada, kao da prati prstom slova trajnija no da su klesana u kamenu, koji lagano
izgovara glasove saznajui istinito dostojanstvo jezika? Ali to ne
bi bio isti tor, ista no, ne bi bilo mogue ponoviti jednostavnu
predanost, bezinteresnost jednog beduina. Na temelju nekoliko
hadisa mogue je konstatirati nadmo ivotinjske (ili manjkavost ljudske) percepcije: revanje magarca uzrokovano je vienjem ejtana, mazga se uznemiri ako osjeti patnju u kaburovima, pijetao kukurie kada vidi meleke. Kako to da ivotinje vide
i osjeaju bolje od ovjeka, koji je halifa, najsavrenije stvorenje?
43

Samedin Kadi / Musa i Hidr

I zato se kobila uznemirila, zato nije zapjevala, poput horoza,


za kojeg, izgleda, ne vrijedi Rilkeov stih: Svaki je aneo straan?109 Gabriel Marcel definira vjeru kao oiglednost nevienog.110 Sintagmu je mogue matematiki prikazati kao upravo
proporcionalne veliine: vie vjere vie vienja nevienog.
Kuran otvara ljudsku dramu uenjem meleka Boijem
obavjetenju da e ovjeka, koji je sklon prolijevanju krvi, postaviti za zemaljskog namjesnika. ovjek iskazuje sposobnost imenovanja stvari, ime su meleki oduevljeni. Ljudi, halife, na ovaj
blatnjavi dunjaluk dolaze u plau. A kada se prvi put nasmiju, to
je, kae na svijet, jer su vidjeli meleka.

44

MUSA I HIDR

1.

Akt ili proces?

U kultnom romanu Ako jedne zimske noi jedan putnik Italo Calvino (neovisan o vjerodostojnosti ili istini poput Borgesa) ironino opisuje dogaaj zapisivanja Objave. Legenda je to koju je
Calvino ovako iznaklapao: Muhammmed, a. s., diktira Allahovu
rije svome pisaru Abdullahu i zastaje u pola ajeta. Pisar mu instinktivno sugerira nastavak. Odsutan, Prorok je prihvatio kao
boiju re ono to je izrekao Abdulah. Ovakva odluka prenerazila je pisara, koji je napustio islam.
Pogreio je. Odgovornost za reenini sklop, u krajnjoj liniji, snosio je on; on je bio taj, koji je trebao da se razrauna s unutranjim skladom pisanog jezika, sa gramatikom i sintaksom, kako
bi ga osposobio da prigrli prozirnost jedne misli koja prevazilazi
granice svakog jezika pre nego se pretvori u re, i jedne rei osobito prozirne kakva je re jednog proroka. Pisareva saradnja bila
je potrebna Alahu, budui da je reio da se izrazi u pisanoj formi.
Muhamed je to znao i prepustio pisaru da dovri reenicu; ali
Abdulah nije bio svestan moi koja mu je bila podarena. Izgubio
je veru u Alaha jer je izgubio veru u pisanje, a i u samog sebe kao
izvrioca tog pisanja.111

Kada razmiljamo o arheologiji velianstvene muslimanske


predostronosti prema Boijem govoru, Kuranu, treba imati na
umu ne samo postmodernistike satire nego i najplitkije orijentalistike kliee kao to je ovaj Calvinov, koji svode boanski
diktat na puko ljudsko piskaranje. elja da se igra ili ismijava
ne liava odgovornosti da se i poneto zna. Uvesti Muhammeda,
45

Samedin Kadi / Musa i Hidr

a.s., u tradiciju evropskog modela pisanja prosto je neozbiljno


i potcjenjivaki. Posluajmo kako ueni ljudi (Jean-Jacques Rousseau je to jo u 18. stoljeu markirao) prave razliku izmeu ove
dvije jezike tradicije:
...mudraci koji narodu daju zakone i voe koji za sobom vode
mnotva, moraju da govore arapski ili perzijski. Nai jezici vrede
vie kad se piu nego kad se govore, a i ljudi nas rae itaju nego
sluaju. Nasuprot tome orijentalni jezici, kad se piu, gube svu
svoju ivost i toplinu: smisao u njima lei samo upola u reima,
sva im je snaga u akcentima; suditi o duhu orijentalnih naroda
po njihovim knjigama isto je kao pokuaj slikanja figure oveka
prema njegovom leu.112

Ali, okrenimo se neemu drugom. U briljantnoj trilogiji o


ljudskom otkrivanju, stvaranju i traganju, historiar Daniel J.
Boorstin selektivno odabire dogaaje iz muslimanske povijesti
koji navode na nepotrebni zakljuak kako su Kuran i pretjerana
briga o njemu sprijeili muslimane da oslobode sve potencijale svoga duha. U treem tomu, ija je tema traganje, muslimana
skoro da i nema, jer muslimani, budui da imaju svoj nestvoreni
Kuran, nisu ni za im tragali, ak ni za objanjenjem zla u svijetu.113 Mongolsko spaljivanje islamskog svijeta bilo je prokrivanje puta jer je omoguilo direktan kontakt Evrope s Dalekim
Istokom, gdje su kranski vladari pronali saveznike protiv
islamskih hordi. Nadalje, sluaj Aleksandrijske biblioteke, koju
Omer, r.a., uprkos bogougodnoj naredbi da se knjige (koje mogu
biti ili hereza ili suviak) ubrzano poalju svojoj sudbini pepelu, to, izgleda (Boorstinova tuga je oita), nije uradio. Otpor
prema tampariji znaajan je prilog genealogiji muslimanske
nepromiljenosti: Kuran je prvi put na arapskom tampan u
Evropi, 1530. godine u Veneciji. Dotle,
...islam je iz sopstvenih razloga ostao otuen od tamparstva i
naoigled upadljivih preimustava koja su drugi od tamparstva
imali.114

46

Musa i Hidr

Ovo su moda ti sopstevni razlozi:

Ba kao to je nemogue prevesti Koran na druge jezike zato


to je bio obznanjen na arapskom, tako bi vernici njegov tekst
trebalo da prenose samo u originalnom, rukopisnom obliku koji
su koristili Prorokovi uenici... Kinezi su se vrlo rado posluili
tampom da bi umnoili svete spise svojih klasika, a za njihovim
primerom poli su i Korejci i Japanci. Na zapadu je tamparstvo
takoe brzo postalo sredstvo za irenje knjievnosti i znanja po
itavoj Evropi. U okviru hrianske vere, protestantska reformacija se naveliko koristila tampanim knjigama. Ali u ogromnoj
islamskoj zajednici, koja se stalno irila, nije bilo nieg slinog.115

Slavna epizoda o nestvorenom Kuranu (koji je prvi put


u islamskom svijetu tampan 1833. godine u Kairu) izabrana je
kako bi se ojaala teza o muslimanskoj konzervativnosti. Borba
oko toga, pie Boorstin, je li Kuran stvoren ili je postojao oduvijek, nije bila puka eristika. Ovo eksplozivno pitanje preraslo
je u krizu islama. Ljudi su mueni i ubijani zbog tvrenja da
je Kuran stvoren ili da nije stvoren.116 Prva glasna razmiljanja
o stvorenom Kuranu iskazana su u kosmopolitskoj atmosferi
emevijskog vladara Hiama, koji je brzo reagovao usmrtivi Jad
bin Dirhama, prkosnog uitelja ove doktrine. Nakon to Abbasije
osvoje vlast, tradicionalno uenje o nestvorenom Kuranu bit e
zabranjeno. Hiamov le bit e iskopan i javno bievan.
Kada je uveni Harun al Raid (786809), peti abasidski halif,
uo jednog od uenih ljudi svog carstva (Bir al Marisi) kako
kae da je Kuran stvoren, zapretio je da e ga ubiti na takav
nain na koji nikada pre nije nikoga ubio. Nesreni begunac se
skrivao dvadeset godina, dok Harun al Raid nije umro.117

Kriza je opisana sljedeom bipolarnou: oni koji su tvrdili


da je Kuran stvoren u vremenu, bili su i sami stvaraoci novog,
dok su zagovarai teze o nestvorenom Kuranu gradili zid pred
svakim traganjem, stvaranjem i otkrivanjem. Za El-Memunova
vremena dogma o stvorenom Kuranu postaje zvanina doktrina
47

Samedin Kadi / Musa i Hidr

u hilafetu koji postaje prijemiv za stvaralake novine spoljanog sveta nevernika.


U doba Mamuna Velikog, kultura je cvetala kao nikada ranije u
zatvorenoj islamskoj zajednici. On je otvorio prozore u svet, naroito ka Zapadu. U svojoj novoj prestonici, Bagdadu, Mamun
je osnovao Kuu mudrosti ili, tanije, Kuu znanja. Tamo je okupljao naunike, traei iz udaljenih prestonica poput Carigrada
velika dela stranih nauka, i dovodio prevodioce da prevode
dela s grkog, sirijakog, persijskog i sanskrta na arapski. Sada
su vernici na svom jeziku mogli da itaju dela Aristotela, Galena, Ptolomeja, Hipokrata i Euklida. Mamun je imao opservatoriju koju je podigao veliki astronom-astrolog Al-Fargani... Veliki
Al-Havarizmi je napisao traktat o algebri, uveo indijske brojeve
(kasnije pogreno nazvanim arapskim) i napravio pregled grke i indijske nauke. Nikad ranije, a verovatno ni kasnije, islamska
zajednica nije bila tako prijemiva za stvaralatvo i novine, ne
obazirui se na to odakle one potiu.118

U temelju ovog procvata lei, prema Boorstinu, metafiziko


uenje u kojem se Knjiga shvata kao proces, a ne kao akt. Muslimanski Bog, tako radikalno razliit od jevrejskog i kranskog,
zastraujui je u svom stvaralakom sveprisustvu.
Otuda ne iznenauje to je Mamun Veliki prihvatio i podrao
tvrdnju da sam Kuran prua jo jedan dokaz o Alahovoj stvaralakoj moi. Godine 827, on je javno usvojio i objavio doktrinu
mutazilita da je Kuran stvoren.119

Ali pratimo dalje Boorstina nije samo tradicionalno vjerovanje u nestvoreni Kuran uzrok muslimanske neprosvijeenosti. Rije je, zapravo, o samoj kuranskoj koncepciji ovjeka:
Kuran nas neprekidno podsea da su Alahova stvorenja takoe
njegove sluge ili robovi. Ima li jasnijeg upozorenja da se ne
potee za novim? Za muslimanskog vernika, stvaranje je ishitren
i opasan in.120

48

Musa i Hidr

Znaajnu ulogu u navedenim dogaajima odigrao je Ahmed


ibn Hanbel, koji je utamnien zbog tvrdnje da Kuran nije stvoren. Na njegovoj strani bila je sirotinja, protiv njega prosvijeeni
dvorjani. U Spomenici dobrih Feriduddin Attar pie kako je Ahmed Ibn Hanbel molio Boga da mu povea strah prema Njemu,
dok nije doao u stanje kada je mislio da e poludjeti od straha.
Upitao je Boga (Attar ne biljei na koji nain) kako da Mu se priblii, pa mu je odgovoreno: Rijeju Mojom, Kuranom.121

2. Opa propedeutika

Koliko ima znakova pored kojih prolazite ravnoduno, zabrinuto


e sura Ysuf, u uenju pred tolikim ljudskim snobizmom. Jednostavna ljepota udesne prirode trai dijete koje e uzdisati pred
njenim znaenjima. Tu ovjek skida breme godina, kao zmija kouljicu, i koje god da je ivotne dobi, uvijek ponovo biva dijete.122
Ipak, primjeuje Emerson, samo mali broj odraslih ljudi ume da
vidi prirodu. Veina ljudi ne vidi sunce. Ili, u najmanju ruku, njihovo vienje je veoma povrno. Sunce osvetljava jedino oko ovekovo, ali blista u oku i srcu deteta.123 Oko tog djeteta to raste
pod jasnim svjetlom Sunca ivot e zaziivati labirinte iz kojih e
se moi probiti samo ukoliko se svjetlost njegova srca prospe po
znaenju, po onome zato u stvarima.124 Naalost, veina ljudi ne
shvata da je univerzum znak koji ukazuje na neto iza sebe i da
univerzum kao znak iezava u nita kada se stavi mimo Boga.125
Famozno kuransko itaj, izgovoreno u peinskoj tjeskobi,
poziv je da se itaju znakovi. Knjiga je sve ono to sadri znakove, znamenja, bilo da je rije o prirodi, povijesti, ovjeku i, napokon, tekstu. Kada oznaava tekst, Kuran esto upotrebljava izraz
jasni znakovi u znaenju jasni do te mjere da poslije nema
opravdanja. Primitivno jasni. itljivi bez ostatka. Uostalom, ini
se da se ova sintagma nikad ne koristi za prirodu, vjerovatno
zato to prirodno znakovlje poiva pokopano ispod prirodne
uzronosti.126
49

Samedin Kadi / Musa i Hidr

Ali, postoji kuran koji je prije govora, koji nije primitivno jasan, kao to nas moda ui sura Ar-Ramn. Ebu Hanife je
tvrdio kako ovjek i bez Objave treba da spozna Boga, jer u samoj prirodi postoje neoborivi znakovi. A kod Gazalija je mogue
pronai duboke misli o razastrtoj knjizi (el-kitabu-l-menur),
Knjizi Univerzuma, koja je kako teoloko, tako i fiziko ogledalo
Kurana, zapisane Knjige (el-kitabu-l-mestur).127 Ikbal uporeuje vjernika na namazu naunikom koji istrauje prirodu, poentirajui kako je svako traenje znanja vrsta namaza.128
Poznavanje prirode je poznavanje Boijeg ponaanja. Kada posmatramo Prirodu, traimo praktino jednu vrstu ujedinjenja sa
Apsolutnim Ja: a to je samo drugi oblik bogotovlja.129

Pitajui se o biti knjige, Ernst R. Curtius u Evropskoj knjievnosti i latinskom srednjovjekovlju izlae najuestalije topose:
nebeske knjige, knjigu sudbine, knjigu prirode, knjigu povijesti, knjigu razuma, knjigu pamenja, knjigu ljudskog lica, knjigu
ljudske due, knjigu ivota, knjigu Suda Apokalipse. Iako su Grci
preuzeli pismo, kao i imena slova, od Istoka, u drevnoj Heladi
nema nikakve predodbe o svetosti knjige; najvee posveenje
knjizi dalo je, smatra ovaj autor, kranstvo.130 Ve Babilonjani
nazivahu zvijezde pismom neba a latinsko srednjovjekovlje
vrvi od slinih slika: nebo rastvoreno poput knjige sa slikama.
Kasnije je ovaj topos laiciziran pa su evropski intelektualci govorili kako knjiga prirode ima mnotvo stranica: knjiga insekata,
knjiga ptica, knjiga cvijea, knjiga stijena... Na kraju poglavlja,
Curtius stie do razbludnog obilja orijentalnih slika, arapske
kaligrafije koja sama po sebi prua estetski uitak te mnotva
metafora knjige:

50

Islamsko-panjolskoj kulturi zahvaljujemo za jo jednu metaforu


pisma, koja neka ovde bude prikljuena: ifru. To je arapska rije
sifr. Ona znai prazno, oznaavajui u arapskom sustavu brojeva
nulu. Od sredine 12. stoljea nadalje ona se javlja kao cifra i cifrus
u latinskom jeziku, zatim u romanskim jezicima; a iz povijesti njemakog duha znamo da... svi odreda vole upotrebljavati metaforu

Musa i Hidr

o iframa kao pismu prirode, svijeta, povijesti, ljudskog lika itd.;


istog je znaenja pismo hijeroglifa.131

Vjernike nee odobrovoljiti ovo nesretno etimoloko preklapanje arapske rijei praznina i evropske izvedenice ifra.
Da li su sve ifre zaista samo nita, kako nas ui dekonstrukcija?
Jesu li Derridine postavke o jeziku prema kojima nas rijei jedino mogu dovesti do drugih rijei, odnosno kako nas jedan jezik
moe uputiti samo na drugi jezik ispravne? ta je svrha te igre
rijei o rijeima, jezika o jeziku, koja traje unedogled? Derrida
kae da ne postoji znaenje, postoje samo znakovi. U djelu Sufizam i dekonstrukcija Ian Almond pronalazi veliku blagonaklonost izmeu dekonstrukcije kao filozofske ideje i Ibn Arebija
kao srednjovjekovnog mislioca:
...kada Ibn Arebi govori o imenima Boijim u svom djelu Mekkanska otkrovenja, ma koliko drugi govorili da su ta imena alegorina i imali svoje oponente, poput Earija, koji su doslovno shvatili, pa su govorili da je Bog uistinu dobar, milostiv, silan; Ibn Arebi
govori kako su imena Boija samo imena i nita vie. Ta imena su
u stvari prostor prelaza, odnosno most od jednog znaka do drugog znaka. Drugim rijeima, jezik, odnosno Boija imena, mogu
nas odvesti samo do drugih rijei, odnosno drugih imena Boijih.
Ali mi nikada ne moemo dosegnuti boansku bit kroz imena.132

U istom djelu, Almond propituje moduse Ibn Arebijeve hermeneutike, koja je veoma bliska Derridinoj ideji praznine teksta.
U oba sluaja tekst je beskrajno interpretativan, s jedne strane,
zbog svoje praznine, a, s druge, zbog beskonane punine.
Boija beskonanost prema Ibn Arebiju omoguava neprestanu,
beskonanu interpretaciju Kurana. Tako moemo kazati da je
s jedne strane tekst beskonaan zato to je prazan, kao u sluaju dekonstrukcije, a s druge strane, prema Ibn Arebiju, tekst
se moe itati beskonano i beskrajno, jer je njegov autor, Bog,
beskonaan i beskrajan. Ali u oba sluaja centralna stvar jeste
da ne postoje granice itanja ili granice u itanju. Tako Ibn Arebi
govori o jednoj neprestanoj hermeneutici i moemo kazati kako

51

Samedin Kadi / Musa i Hidr

on ima veoma istanan osjeaj za savremene teorije tumaenja


teksta. Premda, ako emo biti iskreni, moramo kazati kako je
ideja o beskonanim interpretacijama Kurana kao teksta, odnosno, mora bez obala, jedna veoma stara ideja koja je postojala u
srednjovjekovnoj muslimanskoj misli o hermeneutici.133

Kuran, koji je proao kroz Muhammedovo, a.s., bie, kao


mlaz kroz korito, samo je propedeutika za mnoge druge znaenjem krcate kurane koji okruuju ono dijete u ijem srcu blista sunce i koje je i samo primjerak Boije Knjige.134 Kuran nije
svrha sam sebi. U srcima ljudi postoji transcedentalna dispozicija za otkrivanje kuranske esencije. Kada doe do tog uzvienog
preklapanja, kada riznica dragocjenosti bude otkrivena, rijei
prestaju biti vane.

3. Disanje, pjeaenje...

Sufije, batinici kuranskog Hidra, poderali su papir i skrili pera,


kae irazi. A u Obnovi vjerske misli u islamu Ikbal u zanosu citira
Rumija:
Sufijska knjiga nije sastavljena od tinte i slova: ona je samo srce
bijelo kao snijeg. Svojina uenjaka, to su otisci pera. Kakvo je posjedovanje Sufije? otisci stopala. Sufija slijedi trag divljai kao
lovac: on gleda tragove jelena koji miriu na mous i slijedi otisak njegovih stopala. Za neko vrijeme, tragovi jelena su za njega
siguran znak, ali kasnije njega vodi mousna lijezda jelena. Prei jednu etapu, voen mirisom mousne lijezde, vrijedi vie od
stotinu etapa lutajui po nesigurnim tragovima.135

Pa ostanimo kod tog hrabrog velikana koji je prezirao svoje


pjesme, a kojeg i danas, poput Coelmana Barksa, u plau recituju. Knjige sufija nisu, dakle, od alfabeta i mastila: sve knjige,
sva znanja i ulne nauke od nas ine samo, kuranskim rijeima,
magarce natovarene knjigama. Treba se odrei prohtjeva pa
52

Musa i Hidr

e se jahai konj pojaviti pod nama. Treba iskusiti disanje, a ne


rijei.136 Istina se ne uzima iz knjiga, ona se javlja u dvoje: dua
preuzima znanje od druge due. Kada okean za ovjekom traga,
zato da on odlazi na rijeku jezika? Znanje koje doe u nas kroz
vodovodne cijevi obrazovanja ne moe izbiti napolje, ne moe
postati izvor.
Prijatelju, mi zajedno putujemo.
Odbaci svoj umor. Dozvoli da ti pokaem
Jednu siunu taku ljepote koja se ne da iskazati.
Ja sam nalik mravu koji je dospeo u ambar
pa, komino srean, pokuava da izvue napolje
zrno koje je za njega pregolemo.137

Za potrebe jednostavnosti, da ne kaemo populizma, recimo da postoje dvije vrste znanja: zapitkujue, Musaovo i drsko,
paradoksalno Hidrovo. Oba su samo kapi koje je zahvatio ptiiji
kljun iz okeana Allahovog znanja. Postoji znanje u ijem je temelju rije i postoji znanje koje dolazi s pjeaenjem. Za jedne su
knjika pravila nadreena mudrosti ivota, dok za druge ivot
objanjava knjige. Jezik ne dopire do onoga koji ivi u svakome
od nas138 vodilja je sljedbenika Hidra. Svijet za aleksandrijsko
znanje nije izvor mudrosti, ve objekt naspram kojeg se treba
postaviti u duhu pravila diktiranih iz knjiga. A knjige nas ue
mnogostrukosti, razliitosti, divergentnosti vizura, i napokon,
relativizmu. Priroda nas ui jedinstvu. Znanje je rasuto, mudrost
jedinstvena. Borges govori o beskonanom nizu ogledala, Heraklit i Lao Tse o jednom temeljnom principu.
Tema biblioteke ili slova kao svijeta vrhuni u Borgesovom Alefu i njegovoj iroj verziji, Ecovom preopirnom Imenu
rue. Biblioteka je svijet za sebe. Naslov knjige je ujedno i njen
sukus: ako izgori biblioteka, ako ieznu u dimu znakovi i imena, ostat e svijet i ovjek u njemu, jer je biblioteka samo dom
imena. Ako propadne u poaru ili zaboravu ime rue, ostat e
rua bez imena, nita manje savrena, nita manje mirisna bez
imena.
53

Samedin Kadi / Musa i Hidr

Aleksandrijski znalac nalazi se u antagonistikom odnosu


prema svijetu, on eli oblikovati svijet prema pojmovima, njegova pozicija u svijetu jeste pozicija stranca. Nikako ne moe da se
uklopi u svijet. Zato bjei iz njega ili ga, poput Boijih poslanika,
eli radikalno promijeniti.
S druge strane, postoji stav po kojem knjige nemaju snagu
izvornosti, mo istine, one su zapravo, kako bi rekao Platon, slika
slike. Famozna Faustova jadikovka s poetka ove Geteove tragedije ilustrira, krajnje pojednostavljeno, ogranienost knjiga i znanja.
Knjige ne utoljuju glad, niti sadre vic ivota. ivot ipak, kako kae
Margaret Yourcenar, objanjava knjige, a ne knjige ivot.
Istina mudrosti (nazovimo tako Hidrovo znanje) nije logika istina. U Psihoanalizi i zenbudizmu Suzuki citira Denisa de
Rougemonta:
Na zapadu je da da a ne je ne; da nikad ne moe biti ne i obrnuto; istok ini da se prelije da u ne; izmeu da i ne nema tvrdih
pregrada. To je tako zbog same prirode ivota. Logika je ljudska
tvorevina pomo u utilitarnim djelatnostima.139

Za Musaa je da da a ne je ne, dok Hidr svojim postupcima


izlazi iz kruga logike istine. Zapravo, kuranski kasas o Musaovom susretu s Hidrom nosi tipinu poruku Istoka da mudrost,
opredmeena i verbalizirana, nuno izgleda paradoksalna, logiki kontradiktorna. Hidr ima mudrost, Musa znanje. Ili kako pie
Hesse u Sidarti: Znanje se moe priopiti, mudrost ne. Moe se
rei, moe se ivjeti, moe se njome biti noen, moe se njome
initi uda, ali rei i izuavati je, nije mogue.
Hidr tri puta ponavlja Musau da nita ne pita jer je mudrost
nesaopiva. Musa, kojeg vodi znanje, uporno pita. Mudrost uti,
znanje pita. Mudrost je subjektivna, znanje se eli objektivizirati.
Mudrost je skromna, znanje samouvjereno. Musa je samouvjeren samouvjeren kada tvrdi da nee zastati prije cilja, samouvjeren kada zapitkuje, on do kraja vjeruje u svoje sposobnosti.
(U nekom daljem razigravanju moglo bi se nabaciti kako Isa, a.s.,
objedinjuje ova dva tipa egzistencije.) Historija muslimana biljei
54

Musa i Hidr

mnoge aleksandrijske znalce, ali za prostorne ne znamo jer je


disanje, jer je pjeaenje nemogue zabiljeiti.
U Mekkanskim otkrovenjima autor se sjea svog prvog susreta s velikim muslimanskim filozofom Ibn Rudom, koji u Borgesovoj prii ne moe da dokui znaenje grkih rijei komedija
i tragedija. Kao to je poznato, Ibn Arebi je sebe nazivao sljedbenikom Hidra a Ibn Rudu je u Boanstvenoj komediji potvren
nadimak Komentator. Slijedi slavni Ibn Arebijev zapis:
Jednog lijepog dana otiao sam kui Ebu el-Velida Ibn Ruda u
Kordobi. On je bio izrazio elju da se lino sa mnom susretne, jer
je uo za otkrie koje mi je Bog ukazao prilikom mog duhovnog
povlaenja i nije krio svoje uenje zbog toga to je uo. Tako
me je moj otac, koji je bio njegov bliski prijatelj, poslao njegovoj
kui pod izgovorom da obavim neki posao, a u stvari je elio da
omogui Ibn Rudu da me vidi i da sa mnom razgovara. Tada sam
ja jo uvijek bio golobradi mladi. Kada sam uao u kuu, filozof
je skoio sa mjesta i poao mi u susret, ukazujui mi tako poast, to je govorilo o njegovom prijateljstvu i uvaavanju mene.
Najzad me zagrlio. Zatim mi je rekao: Da. Na to se njegovo raspoloenje i radost poveae, jer je zakljuio da sam ga razumio.
Onda i ja, svjestan toga ta je podstaklo njegovo raspoloenje i
radost, dodadoh: Ne. On odmah ustuknu i promijeni se u licu.
Tako je izgledalo kao da sumnja u ono o emu je razmiljao. On
me upita: Do kakvog si rjeenja doao posredstvom iluminacije
i Boanskog nadahnua? Ja mu odgovorih: Da i ne. Izmeu da i
ne, ne moe da iz tijela poleti nijedna dua niti da se odvoje vratovi od tijela. Ibn Rud problijedi. Primijetih da dre. aputao
je reenicu iz Kurana: Nema snage ni moi osim u Allaha, jer je
bio shvatio na to sam aludirao.140

Da i ne su logiki iskazi. Potonja Ibn Arebijeva reenica


kazuje kako je nauk zasnovan na logici beivotan i ne pomae da
se doe do Odgovora. Nain na koji je reagovao Ibn Rud govori
nam dvije stvari: prvo, da se uvjerio da Ibn Arebi nije prepredenjak i da je doista uronio u neto dublje, i drugo, Ibn Rud je bio
okiran hladnokrvnou jednog golobradog mladia koji je tako
55

Samedin Kadi / Musa i Hidr

samouvjereno relativizirao logiku, knjigu, vrijeme. To je ono to


moemo vidjeti na temelju ovog knjievnog pasusa.
Ibn Arebi dalje pie (treba zadrati metodiku sumnju naspram ovog knjievnog svjedoenja) kako je Ibn Rud nakon
njihovog susreta rekao: Ja sam prihvatao takvu mogunost, ali
dosada nisam susreo nikoga ko je to i stvarno postigao. Hvala
Bogu kada sam se rodio u vrijeme u kome je ivio uitelj takvog
doivljaja i iskustva, jedan od onih koji su otvorili brave Njegovih vrata. (Ah, Ibn Rud, intelektualac, ovjek knjige i razuma,
peripatetiar i najvei srednjovjekovni komentator, zna da postoji nauk iznad nauke.) Ibn Arebi nastavlja:
Od tada pa do njegove smrti nisam imao prilike da ga vidim.
Umro je u Marekeu 1198. (595) godine. Tijelo su mu donijeli
u Kordobu gdje je i sahranjen. Dok su ga prenosili, sanduk sa
posmrtnim ostacima stavili su na jednu stranu tovarne ivotinje,
a njegova djela, radi ravnotee, na drugu stranu. Kada su ga donijeli ja sam stajao nepomino. Sa mnom su bili jo i Ebu el-Hasan
Muhammed ibn Dubejr, vjerski pravnik i knjievnik, sekretar
Sejjida Ebi Seida (jednog od prineva Muvvehidina) i moj prijatelj, prepisiva, Ebu el-Hakem Amr ibn Serrad. Tada mi se obrati
Ebu el-Hakem i ree: Vidi li ta su kao protuteret natovarili na
konja uitelja Ibn Ruda? Na jednoj starni je uitelj a na drugoj
strani knjige koje je napisao! Tada odgovori Ibn Dubejr: Misli
da ja ne vidim svoje dijete? Pa naravno da vidim. Nek ti je jezik
blagoslovljen. Tada sam (tu reenicu Ebu el-Hakema) zapamtio,
jer je to za mene bila tema za razmiljanje i sjeanje. Od one grupe prijatelja da ih Bog pomiluje jo jedino sam ja iv i kada se
sjetim toga u sebi pomislim: Na jednoj strani uitelj a na drugoj
strani su njegova djela. Oh, kako bih elio da znam da li su mu se
nadanja ostvarila?141

Ponovimo tu reenicu: Na jednoj strani uitelj a na drugoj


njegova djela zar u ovoj reenici ne osjeamo potiteni duh
autora Propovjednika? Zar to nije egzistencijalni odgovor mudrosti na aleksandrijsku igru: mi i knjige koje piemo, nismo na
istoj strani!
56

Musa i Hidr

Sublimirajui drevne sufijske dosege i otkrivajui ih iznova u


vlastitom bolnom iskustvu, Rumi nam sugerira da budemo otapajui snijeg, da se operemo od samih sebe; da budemo bijeli cvijet
to raste u tiini; i, napokon, neka nam jezik postane taj cvijet!

4. Neizrecivo

Kada Allah smota nebo kao svitak za pisanje (ne identificira li ova
poredbena frazema, prisutna jo u drevnim eshatolokim vizijama gdje se sakuplja nebo poput svitka pergamene142, Prirodu i
Knjigu) pozvat e Dobro uvanu plou i upitati je:
Gdje su Tevrat, Zebur, Indil i Kuran koje sam u tebe upisao?
Iz mene ih je prenio povjerljivi Dibril, odgovorit e uskomeano Dobro uvana ploa, koja inae stoji, prema nekim predajama, na elu meleka Israfila i nije mu dozvoljeno pogledati u
nju. To je, koliko razumijemo, centralna memorija iz koje su putene u povijest sve objavljene Knjige i u koju su upisane ljudske
sudbine. elimo je zamisliti, iako ne pronalazimo vrsto utemeljenje, kao najprecizniju enciklopediju u kojoj su zabiljeene sve
presude sudbine, ak i valeri dunjaluka:
- panine dove,
- neopjevana strpljenja,
- besanice i snomorice,
- sjenke vjetrova,
- ushiti meleka,
- apati i
- posljednji pogledi.
Vratimo se Gazalijevoj kompilaciji:
Iz mene ih je prenio povjerljivi Dibril, odgovorit e Dobro
uvana ploa.
Pojavit e se Dibril, tresui se od straha.
Ova Ploa tvrdi da si iz nje prenio Moj govor?
Jesam Gospodaru, odgovorit e plemeniti Dibril, Tevrat
sam dostavio Musau, Zebur Davudu, Indil Isau a Kuran Muhammedu. Svakom poslaniku sam dostavio njegove poslanice.
57

Samedin Kadi / Musa i Hidr

Dolazit e poslanici, jedan po jedan, drui kao list na vjetru. Uit e svoje kurane a prisutnima e se initi da ih prvi put
uju. Napokon e biti pozvan i Muhammed, a.s., koji e biti upitan:
Dibril tvrdi da ti je dostavio poslanstvo?
Jeste, Gospodaru, odgovorit e.
Vrati se i ui to ti je objavljeno.
Muhammed, a.s., e se popeti na minber i poeti uiti Kuran
(koji su tokom Vremena, pobono itali muslimani, ali i nemuslimani, poput, Miloszevog Tomasza to je na Kuran nabasao na
djedovom tavanu u arobnoj Litvaniji svog djetinjstva, itajui
ga naglas jer je mono zvuao143) a to e uenje biti tako elegantno da e se i hafizima Kurana uiniti da ga prvi put uju. Tada e
biti donesena Knjiga ljudskih djela, iju obimnost Gazali, opisuje
tipinom frazom kako e joj jedna korica biti na zapadu, a druga
na istoku.144

58

O E MOJ, BRA A MOJA NE VOLE ME


1. Pravednici u magnetnom polju

Iako u svojim nimalo skromnim vizijama Ibn Arebi sniva kako


podsjeaju na drago kamenje koje sveobuhvatnoj, bezlinoj
svjetlosti posuuje sranu nijansu, meu njima, u sutini, nema
razlike: nou bdiju pod zvjezdanom kronjom, danju ire vijest
o Stranom sudu. Zov im je u uima, upeatljiva izvjesnost u snovima; glasom kao da valjaju kamenje, rukama kao da pokreu
planine. Nijedan nije uspio da promijeni tvrdoglavu ljudsku narav, ali iz narataja u narataj ustaju u tajanstvenim ciklusima da
opominju brau ogrezlu u nasilju, ne traei nagradu za uslugu
koju im ine. Nisu slutili, nisu eljeli dodijeljenu ulogu, ali eljezo uvueno u magnetno polje vie nema izbora. Sretan ovjek
nema ivotnu priu, napisao je jedan autor povodom risale Ibn
Tufejla ivi sin Budnoga, koja sadri i ovu opomenu:
I ko je u stranijoj nevolji i veoj nesrei od onoga meu ijim
postupcima, kada se ispitaju od trenutka kada se probudi pa
do asa kada opet zaspi, ne nae nijedan koji nije imao za cilj
ostvarivanje neke od niskih osjetilnih stvari: gomilanje imetka ili
postizanje tjelesne ugode, zadovoljenje neke strasti, ili istresanje
bijesa na nekome, ili postizanje poloaja koji prua sigurnost, ili
izvravanje Zakonom propisanih djela samo zato da se njima epuri ili da mu sauvaju glavu? Sve su to tmine, jedne nad drugima,
u moru dubokom.145

Dolaze da u mranom okeanu razastru vidjelicu to je


samo varnica, samo odsjev, samo bljeskanje svjetla svih svjetlosti. (Rezimirajui u Munkizu godine krize, nakon napornog

59

Samedin Kadi / Musa i Hidr

vrebanja svjetlosti u tmini pranjave munare, Gazali tautoloki


klie: Osim svjetla vjerovjesnitva, na licu Zemlje nema drugog
svjetla da rasvjetljava.146) Kierkegaard im se divi: razumjeti
Hegela je lahko, ali ko moe shvatiti Ibrahima, njegovu vjeru?
Njihove biografije nas poduavaju da samo onaj koji u tjeskobi strepi, mir nalazi, samo onaj koji u donji svijet silazi, voljenu
spasava, samo onaj koji no vadi, Isaka dobiva.147 Imaju enu i
djecu koji ih vole i itav svijet protiv sebe. Mnogi su jetimi, Adem,
Jusuf, djelomino Ismail, Musa, Isa, Muhammed, ali svi odreda
vode stado na ispau (Nikada u svom ivotu nita vanije nee raditi, kae Pastir za koga e se pred kraj ispostaviti da
je avo mladom Isusu u Saramagovom evenaelju). Pa zato
ljevica nikad u njima nije vidjela uzor kad su bili protiv pohlepnih bogataa a slijedili su ih siromani slojevi? Istupaju pred
kraljeve ogrnuti runom sa tapovima u nauljanim rukama da
im razdrmaju sigurnost prijestolja; obeavaju kiu u zamjenu za
pokornost, ali ih sve osim Junusa doekuje beznadena duevna
sua sinova i oeva; insistiraju samo na oiglednom; umjesto da
se smiju, u tami plau zbog ludosti idolopoklonstva jer su oni
lijenici ljudskih srca, kako im tepa Gazali, a ne svetenici volje
za mo; nakon smrti odlaze na nebesku sedmokatnicu odakle e
biti pozvani na odsudno svjedoenje, a njihovi sljedbenici ostaju
u oku kao da su iznenada ostali bez zraka. Kako tvrdi Jaspers,
nisu nikada trpjeli lino obogotvorenje, ak ni Isus, dodajui:
Svaki ovjek, pa i onaj najvei, najrjei, najdragocjeniji, ostaje
ovjek. On je naeg kova... Veliina se ne moe sauvati u mitizaciji, nego u uoavanju ukupne realnosti velikog ovjeka... Istinski
veliki ljudi su uvijek, i pored distance, svodili svoj odnos prema
drugim ljudima na zajedniku ravan bivanja ovjekom. (Sokrat,
Buda, Konfucije, Isus) Max Weber zapaa kako nijedan poslanik
ne dolazi iz sveenstva ili profesionalne slube, ve s horizonta
vlastite duboke pozvanosti; rije je o raskonim individualnostima, nositeljima karizme ija je misija to je s aspekta socioloke analize krucijalno nenaplativa, to znai da moraju ivjeti
od rada svojih ruku, a ne od gostoprimstava, milodara ili, ne dao
Bog, bakia.148
60

Oe moj, braa moja ne vole me

Zekeriyyah Razi se pitao : zato Bog izabire neke ljude? Znamo kako bi Berdjajev odgovorio: duhovno naelo je aristokratino; lino naelo je povezano s hijerarhijskim naelom jer
pretpostavlja razliku i granice; lino naelo je kvalitativno, ono
je novi neponovljivi kvalitet...149 Radije istiemo kako povijest
poslanstva ne sadri uznosite protokole slave i privilegija, ve
banalne hronologije ekskomunikacije, usamljenosti, odbaenosti, straha; povijest koju saima Lutov uzdah:
4

Bilo ih je hiljadu, bilo ih je deset hiljada, bilo ih je sto dvadeset etiri hiljade. S koljena na koljeno prenosi se udesno predanje o pravednicima u bremenitim vremenima koji su mogli osjetiti nadolazeu kataklizmu kao mravi poar, glodari oluju, ptice
erupciju vulkana.

2. Tradicija izgovora

Negdje na zabaenom Sinaju prije mnogo stoljea jedna se porodica nasukala s popudbinom u nitavilu pustinjske noi. Glava
nastoji umornom rukom zapaliti vatru, natjerati iskru iz kresiva,
da makar hoe grom udariti u kakvo stablo ili panj da prenese
u tabor malo nebeskog ognja. Djeiji drhtaji i nemir stoke vjerovatno ga ispunjavaju panikom. Odjednom ugleda bljetanje erave u tami brda: vjetar trga iskre, zaarene komade kore, granice
to su gorei letjele zrakom da bi se zatim ugasile. Nebo je teko,
kao da je sjeneno nezailjenom olovkom, pod pastirom kamenje kao kosti iznikle iz zemlje, on grabi uzbrdo oslanjajui se na
golemi tap to u toj pomrini lii na ukruenu zmiju. Iznenada
mu se dogaa lini zemljotres, to e ga izuti iz nanula: Bog progovara iz grma koji kao da je sabrao sve varnice kosmosa, oslovljava ga, kao to je poznato, imenom (sjetimo se kako Frojd tvrdi
4

Ah, da ja samo imam mo, ree on, ili da se mogu osloniti na nekog snanog.
(Hd, 80)

61

Samedin Kadi / Musa i Hidr

da ne samo da je to ime egipatsko ve je i on sam Egipanin koji


se priklonio Jevrejima) i nakon izlistavanja kljunih momenata
njegovog ivota, alje ga faraonu da mu prenese Boiju opomenu
jer je prekoraio sve granice pravednosti. Musa (nazovimo ga i
mi imenom) se opire, ali ne izravno: on nije rjeit ovjek (elio je
samo malo vatre i minimum geografskih koordinata). Bog mu iz
uviavnosti dodjeljuje Haruna za pomonika. Uzimajui u obzir
sve okolnosti, dobro je da Musa (ija dua prema Ibn Arebiju reprezentira ivote ubijene djece u Egiptu) uope moe govoriti,
zapravo, dobro je pa ostaje na nogama, pa ne propada u ambis
samog sebe.
Godinama poslije, kada ga Bog oslovi da ga zastupa u odmetnutom Izraelu, Izaija ponavlja slian izgovor. Dogodio mu se
kao grom iz vedra neba, pie Karen Armstrong, i on je bio duboko potresen njegovim poraznim efektom. Jedan seraf poletio
je k njemu sa ivom eravicom i oistio mu usne, tako da mogu
izgovoriti rije Boiju.150 Izaija je povikao:
Jao meni pogiboh,
Ja sam ovjek neistih usana,
U narodu neistih usana prebivam,
A oi moje vidjee kralja, Jahvu nad vojskama.151

Neto potom, u kontinuitetu istog poslanikog pokreta, na


Boije rijei: Prije nego te sazdah u utrobi matere tvoje, posvetih
te i postavih te za proroka narodima, Jeremija, iju knjigu Malik
ibn Nebi pozivajui se na E. Monteta smatra jedinom autentinom
knjigom Biblije, odgovara: Ja ne znam govoriti jer sam dijete. U
nastavku biblijskog teksta Jeremija kazuje: Ne boj se, jer sam ja
s tobom da te izbavljam, ree Gospod. I Gospod prui ruku svoju i
dotae se usta mojih; i Gospod mi ree: Eto, meem rijei svoje u
usta tvoja. Gledaj, postavljam te danas nad narodima i nad kraljevstvima, da upa i obara, da zatire i raskopa, da gradi i da sadi. Prijevod izraza nebi sa prorok nije puka greka, to je dio ire
vulgarizacije koja ne lei samo u svakidanjoj primjeni: on se isto
tako navodi u religioznoj literaturi svog vremena gdje je naroito
oznaavao sveenikog slubenika zaduenog da zvanino izrie
62

Oe moj, braa moja ne vole me

proroanstvo u Hramu.152 (Kuranski izraz nebiyy, tvrdi Fazlur


Rahman, za razliku od biblijskog, ne oznaava onog koji donosi
vijesti o budunosti, ve onog koji donosi vijesti od Boga.) Kao
po nekoj udnoj historijskoj zakonitosti, uporedo s poslanicima
(koji se opiru pozivu ali bivaju njime poneseni) javljaju se opasni,
vidoviti vraevi koji u proricanju grade karijeru. Razlika meu njima je univerzalna, kao razlika izmeu istine i lai: dok se poslanici
suprotstavljaju javnom mnijenju i vladajuim strukturama, lani
proroci su moralno neutralni oportunisti koji su se sjatili uz skute
monika. Prvi upozoravaju, drugi brane pozitivni raspored injenica. Prvi ne ele nagradu za ono to rade, kod drugih zveckaju
novci u depovima. Prvi se opredjeljuju za slabe, drugi za jake.
Kao to moemo oekivati, poruka nije nikada laka. S tipino
semitskim paradoksom Jahve je rekao Izaiji da je ljudi nee prihvatiti: ali kada odbiju Boiju rije, on ne smije ustuknuti: Idi
reci tom narodu: ut e te, ali nee te razumjeti, vidjet e te ali
nee te poznati. Sedam stotina godina kasnije Isus e citirati ove
rijei kada ljudi budu odbili sluati njegovu jednako teku rije.
Ljudski rod ne moe podnijeti mnogo realnosti.153

Stoljeima poslije, u jednoj minijaturnoj peini, Muhammed, a.s., iz vakuuma plua uspijeva izvui: Ja ne znam itati.
Ali Dibril se nasluao takvih i slinih izgovora, i on ga stiska
jae gurajui ga na krajnju fiziku granicu. To je bilo jedini put da
Muhammed, a.s., uzima uea u Objavi, nakon ega e dvadeset
i tri godine zautjeti i biti puki prenosilac.154 Ovaj stalni motiv,
zapaa K. Armstrong u priama o prorokom nadahnuu simbolizira tekou izgovaranja Boije rijei.
U biti je proroka da budu usamljeni. Linost kao Amos je preputena samoj sebi; on je raskinuo s ritmom i dunostima iz svoje
prolosti. To nije neto to je odabrao, ve neto to mu se dogodilo. Izgledalo je kao da je istrgnut iz normalnih shema svijesti i
da vie ne moe kontrolirati ono to mu se dogaa.155

Vratimo se davnanjoj sinajskoj noi. Ibn Arebi smatra da se


Bog javlja u goruem grmu po Musaovoj elji, javlja se u onome
63

Samedin Kadi / Musa i Hidr

to Musa trai. Da mu se On javio u nekom drugom obliku, a ne


u onom to on trai, odvratio bi se od Njega, jer bi sva njegova
panja bila usmjerena na to to trai.156 Smjela je to misao. Bol
je ta koja ovjeka vodi u svemu to on radi, kae Rumi.157

3. Povijest 158

Dunjaluk ili povijest. Prolost, sadanjost, budunost. Kao to


je poznato, u starim vremenima mit je bio nadreen povijesti;
Ernst Cassirer je to ovako opisao: Ne odreuje istorija mitologiju jednog naroda, ve obrnuto, mitologija odreuje njegovu istoriju; ili, tavie, mitologija ne odreuje, nego sama jeste sudbina
tog naroda.159 (Osim toga, Problem se ne sastoji u materijalnom
sadraju mitologije, nego u intenzitetu kojim se on doivljava,
kojim se vjeruje u njega kao u neto objektivno postojee i stvarno.) Jean-Pierre Vernant spominje tri vrste vremena: vrijeme
bogova (vjenost), gdje se nita ne dogaa; zatim linearno vrijeme, u kojem ljudi koraaju od roenja prema smrti; napokon,
kruno vrijeme, koje simbolizira Prometejeva (etimoloki: onaj
koji unaprijed razumije, koji anticipira) digerica, koja se regenerira nou nakon to ju je tokom dana pojela ptica primjerena
kazna za one koji problematiziraju apsolutnu istinu mita.160
Mirce Elijade u Mitu o vjenom povratku: jo od arhajskih
drutava ljudi bjee pred terorom povijesti u toplu nepominost
mitova, arhetipova, tradicija. Savremeni se dogaaji (redom porazi, ponienja i kataklizme) tumae preko mitskog bezvremenskog modela, ija je svrha da pod svaku cijenu utjei. Patnja i
povijest: Arhajski ovjek nastoji svim sredstvima suprotstaviti se povijesti kao slijedu nepovratnih, nepredvidivih dogaaja,
koji imaju vrijednost sami po sebi. On je odbija prihvatiti i dati
joj vanost kao takvoj, kao povijesti. Ali je ipak ne uspijeva uvijek
otkloniti; primjerice, ne moe nita protiv kozmikih katastrofa,
vojnih poraza, drutvenih nepravdi proizalih iz same strukture
drutva, ili osobnih potekoa itd.161 Dakle, treba patnji dati neki
64

Oe moj, braa moja ne vole me

smisao. Ona je uvijek posljedica utjecaja vraeva, magijskog djelovanja, sveenika, povrede tabua. Primitivni ovjek ne moe
pojmiti patnju koja nije niim izazvana.162 Shvaena (spoznatog
uzroka), patnja postaje podnoljivija. U nekim tradicijama, patnje
nisu samo zasluene, nego i dobrodole.163 Karma je jedan takav
arhetip koji locira uzronost bolu.
Nikolaj Berajev: zemaljska povijest poinje nebeskom povijeu, prologom na nebu, poput Goetheovog Fausta. Berajev
je oduevljen Schellingovom definicijom povijesti (oitovanje
apsolutnog koje se postepeno razotkriva); to mu otvara put za
njegovo karakteristino i simpatino samovelianje hrianstva
(koje saima ono najvrednije: svijet jelinski i svijet jevrejski.).
Grkoj svijesti nepoznata je ideja povijesti, oni su primali svijet
estetiki, kao zavren i harmonian kosmos. Povijest je kruna,
nema poetka ni kraja. Tek e Jevreji unijeti u povijest ideju povijesti. Ideja historije vezana je za ono to e se u budunosti
koja dolazi desiti neki dogaaj koji e rijeiti historiju.164 Dakle,
mesijanizam.
Erich Fromm: monoteistika objava dogaa se u vremenu; povijest poinje Adamovim padom u slobodu. Prvobitno
jedinstvo zamijenjeno je slobodom u kojoj ovjek pati i od koje
eli pobjei. Ali ovo strmoglavljenje jeste ireverzibilno. Sloboda
se mora prihvatiti i pokuati kreativno aktuelizirati. Istina, u jevrejskoj tradiciji postoji mogunost zadobivanja novog sklada ili
povratka u jedinstvo koje stoji na kraju povijesti i poznato je kao
mesijansko doba. Fromm smatra da je mesijanstvo inherentno
ljudskoj egzistenciji kao alternativa stanju otuenosti i samounitenja. Sva sloboda (i povijest) zapoinje naputanjem doma.
Adam naputa raj, jevrejska povijest poinje naputanjem Egipta. Sloboda se zasniva na postizanju osloboenja od primarnih
veza koje daju sigurnost, a ipak sakate ovjeka.165 Drama izlaska
Jevreja iz Egipta sadri brojne alegorije o slobodi i robovanju kao
egzistencijalnim mogunostima: Jevreji se boje slobode jer su u
srcu ostali robovi. Potajno osjeaju nostalgiju za Egiptom, gdje
su imali izvjesnu ropsku sigurnost. ude za vidljivim simbolima
(Mojsijem ili zlatnim teletom) jer se uasavaju slobode. Bog vodi
65

Samedin Kadi / Musa i Hidr

ljude, ali se ne mijea u povijest. ovjek je preputen sebi da napravi svoju povijest. Revolucija uspijeva jedino u vremenu, kroz
nekoliko generacija (Mojsije ne uspijeva ui u Obeanu zemlju).
Martin Lings: iz perspektive drevnih vjerovanja povijest se
dogaa kao proces degeneracije i opadanja (teorija regresije,
kako bi rekla Agnes Heller). Zbog toga Bog intervenira u povijest
(preko poslanika). Ali im Boanska intervencija popusti, ponovo se pojave fatalna kretanja, kao po nekom zakonu gravitacije.
Pojave velikih reformatora (Mojsija, Bude, Muhammeda) lie na
iznenadne intervencije i bile su u suprotnosti s opom tendencijom dogaaja. Povijest generalno ide prema dolje ka najnioj taki koju simbolizira Antikrist. Osnovni ritam u povijesti s aspekta
religijskog tumaenja jeste ritam Bog ovjek, a kimu historije ini duhovnost koja, iako je po definiciji iznad vremena, ipak
u grotlu vremena slijedi univerzalnost rasta i opadanja.
Karl Lwith: kranima je povijest dogaanje spasa koje
je prola sadanjost, a ne puka budunost; kranstvo rauna
vrijeme od dogaaja u kojem se svrha povijesti ve ispunila. To
ne znai da je povijest prazno vrijeme u kojem se nita ne dogaa. Trajni sadraj cjelokupne povijesti jeste varijacija jedne
teme: Boijeg poziva i ovjekovog odgovora. Svjetska povijest
ima svoj izvor u istonom grijehu a Isus kao svjetskopovijesni individuum dolazi da iskupi taj grijeh, da donese spas u povijest. Njegova lina povijest istodobno je univerzalno zbivanje
spasenja. Njegovim rtvovanjem vrijeme je ispunjeno, ali nije
dovreno. Prema ovoj teolokoj shemi, ponovni dolazak Isusa
Krista oznait e dovrenje povijesti.166 (Kao u fudbalskoj utakmici kada jedan tim vodi 10:0; eka se samo sudijski zviduk.
Pravi krani eljno iekuju taj zviduk.)
Muhammed Ikbal: islam (koji simbolizira poslanik Muhammed, a.s.) karakterizira kreativni susret s povijeu. Poslanik se
vraa s Mirada da bi se stavio u tok vremena, u namjeri da
kontrolie sile historije, i da bi stvorio jedan novi svijet ideala.167
Pravi tesawuf sutinski je apovijesan.
Ismail el-Faruki: islamska osuda monatva rukovoena je
prezirom prema egocentrinom moralnom usavravanju koje
66

Oe moj, braa moja ne vole me

se, poput kakve vjebe, skonava samo u sebi. Kroz kazivanja o


kolektivnom sudu narodima i ispatanju na ovom svijetu, Kuran
opisuje svijet kao polje na kojem ovjek treba realizirati Boije
naredbe; duan je podsticati na dobro, a odvraati od zla. Povijest je neoblikovana graa kojoj ljudi daju formu; ono to je
invarijantno u njoj jesu principi.168 (Lord Acton: Povijest nas
stvarno ui, kae Froude, da postoje razlike izmeu dobra i zla.
Miljenja se mijenjaju, obiaji su prolazni, vjerovanja nastaju i
nestaju, ali moralni je zakon upisan na ploama vjenosti.169)
Karen Armstrong: Kranstvo je prije svega religija patnje
i nesree i, barem na Zapadu, bilo je najautentinije u vremenima nevolja; nije lako uskladiti zemaljsku slavu sa slikom raspetog
Krista. Islam je, meutim, religija uspjeha. Kuran nas ui da drutvo koje ivi prema Boijoj volji (provodei pravdu, jednakost i potenu raspodjelu bogatstva) ne moe doivjeti neuspjeh. Izgleda
da je muslimanska povijest ovo i potvrdila. Za razliku od Krista,
Muhammed nije bio oit promaaj, ve sjajan uspjeh.170
Islam je, dakle, religija uspjeha. Poslanik je ovjek koji ide u
arenu povijesti (u srce profanog, to bi rekao Eliade); izranjavana, izgladnjela, neispavana individua staje pred monike svijeta
i drhtavim prstom pokazuje pravac.

4. Sokrat

Svaki narod imao je poslanika, objavljuje Kuran. Kada su se rani


muslimani susreli sa zavodljivim filozofskim naslijeem Stare
Grke, mora da im je bila upadljiva slinost intrigantne figure
Sokrata, kako ga je opisao Platon i Boijih poslanika, kako ih je
predstavio vjeni Kuran. Ali podudarnosti su traene na svim
meridijanima, u svim kontekstima. Pravljena su poreenja, esto neutemeljena ali simpatina, kao to je povezivanje vojevanjima sklonog Zulkarnejna i mukarcima sklonog Aleksandra
Makedonskog. Ne znamo koliko je smijeno poreenje Zulkifla
i Budhe; Muhammed Hamidullah spominje dosjetljive tumae
67

Samedin Kadi / Musa i Hidr

koji dovode u vezu rijei Kifl i Kapilavasta, mjesto Sidarthinog roenja, te one koji u suri At-Tin otkrivaju tragove: dok
je Muhammed, a.s., primao Objavu u ovom sigurnom gradu, Isa
na Maslinovoj gori, Musa na Sinaju, ostaje da je Budha prosvijetljen pod stablom smokve.
Danas kada imamo manje-vie pouzdane smjernice o Sokratu, ovo se pitanje ne potencira, osim u omniprofetoloki raspoloenim ahmedijskim krugovima, koji ga svrstavaju u kuransku
kategoriju opominjaa. Istina je da Sokrat ne uzbuuje mnogo
islamske filozofe, oni uzdiu za pitagorejcima i Aristotelom. Sufije, kojima nije bila poznata itava sloenost problema autentinosti tekstualnog Sokrata, mogli su u njemu vidjeti mudraca
koji je odbacivao pisanje knjiga, uitelja to uvodi pojedince u
labirinte njihovih vlastitih algebri. Tamo gdje historiari filozofije vide agnosticizam, Attar prepoznaje mudrost:
Kada Sokrat leae na samrti,
Ovo pitanje mu uenik uputi:
Uitelju, kada te okupamo i platom pokrijemo,
reci nam na koje mjesto da te pokopamo?
Ako me pronae, dragi uenie,
pokopaj me gdje god zaeli, ree.
U potrazi za sobom ivot sam potroio,
no ja sebe ipak nisam pronaao.
Kako e me ti onda pronai kad se preselim?!
I to bih znanje elio s tobom da podelim!
Moram ti priznati da sve to sam uspio da saznam
za svog dugog ivota, je da nita ne znam.171

Kransko je srednjovjekovlje potenciralo Sokratovo muenitvo uporeujui otrov i raspee. Milo N. uri tvrdi da je i
Sokrat, poput kranskog Isusa, imao dvanaest uenika i vlast
protiv sebe; vodio je asketski ivot i izmjenom pojedinca elio
promijeniti dravu. Obojica prostim rjenikom izlau najvee
teme: Sokrat pojmovima, Isus parabolama. Kada je osetio boiji poziv u sebi a to je bilo u poetku peleponeskog rata Sokrat je zapustio i kuu i domau privredu zbog ega se kavio
sa svojom enom Ksantipom...172 Po cijeli dan hoda ulicama i
68

Oe moj, braa moja ne vole me

radionicama, promenadama i vjebalitima, u sjenovitu uglu kakva hrama, a naroito na trgu i razgovara sa svakim ko je samo
htio, s ljudima koji su se razlikovali i godinama, i poloajem, i
zanimanjem, i obdarenou, i znanjem.173 Sa strasnom istinoljubivou potencira jedno pitanje: ta je to dobro?
Mnogo je toga napisano o problemu historijske autentinosti
Sokrata: da li je ono to je pod njegovim imenom napisano doista njegovo? Sokrat, kao ni Isa, a.s., nikad nije imao priliku osporiti ono to su drugi o njima napisali. Aristofan ga u Oblakinjama
ismijava, na temelju naslijeene slike. Aristotel vae Platonovo.
Ksenofon u Sjeanjima i Odbrani nastoji Sokrata prikazati kao
nedostojnog smrtne kazne. Platonov sluaj je neto sloeniji: David Ross u Platonovoj teoriji ideja pokuava ustanoviti historijski
poredak Platonovih dijaloga tvrdei kako je nemogue odrediti
istinit poredak dijaloga do Drave, ali od Drave pa do Zakona kod
veine autora je autentian: Drava, Fedar, Theetet, Parmenid, Sofist, Timej, Kritias, Fileb i Zakoni.174 Upitno je da li je prije Apologije
napisao ijedan dijalog, a Alikibijades je opeprihvaen kao apokrifan. Opi je utisak da u srednjim i kasnim dijalozima Platon koristi
Sokrata kao proklamatora vlastitih ideja.
Toliko o famoznom metodoloko-pozitivnom problemu
Sokrata. Sad jo elimo rekapitulirati stare studentske biljeke
to sadre tek trenutne utiske o dodirnim takama kuranskog
prototipa poslanika i enigmatinog Sokrata.
a. U Platonovim djelima, Sokrat je i monoteist i politeist, vie
politeist. A optuba je glasila: ne vjeruje u bogove u koje drava vjeruje. Da li je Platon u zanosu odbrane uitelja (ili
samog sebe) dodao i politeizam elei potpuno obesmisliti
optubu? Ksenofontov je Sokrat bio toliko uredan i pokoran
graanin da kao takav nikad ne bi zasluio kaznu. Osuda je
glasila: Ima neki Sokrat, kau mudar ovjek, koji razmilja
o nebeskim pojavama i koji je ispitivao sve to je pod zemljom, i koji umije loiju stvar da napravi boljom. Sokrat
ovo, razumljivo, negira. Sokrat je kriv to kvari omladinu i
to ne vjeruje u bogove u koje vjeruje drava, nego u druga
nova bia demonska. (Apologija)
69

Samedin Kadi / Musa i Hidr

b.

To je neki glas koji me prati jo od rane mladosti; i kad se javi,


uvijek me odvraa da ne inim ono to namjeravam da inim,
ali me nikad ne navraa. (Apologija) ...meni je nareeno od
Boga da to radim, i preko prorotva i preko snova. (Apologija)
c. Kao to poslanici imaju konkurente u vraevima i arobnjacima, Sokratu glavobolju zadaju sofisti, koje e sam u
Platonovom dijalogu Sofist nazvati vraevima, bajaima i
oponaateljima, stvaraocima lai i privida. Poput svih vraeva i lanih proroka, svrha sofistike aktivnosti jeste nagomilavanje imetka. To su trgovci na sitno, lovci na bogate
mladie i prodavai vlastitog znanja. Sofist je soj koji nagomilava imetak eristikim umijeem... (Sofist)
d. Kao to su poslanici tipini primjerci svojih naroda, i Sokrat
se moe nazvati egzemplarnim Grkom; zato i ostavlja takav
trag. U Kritonu stoji kako nikada nije elio otii iz Atene u
Spartu ili na Kretu, iako je smatrao kako imaju bolja ureenja. elio je promijeniti zaviaj koji ga je podigao. Sokrat
u Apologiji: Ja vas graani atenski pozdravljam i veoma
cijenim, ali u se vie pokoravati Bogu nego vama, i dokle
god daha u meni bude i dokle god bude snage u meni, neu
prestati da se bavim ispitivanjem istine, i da vas savjetujem
i pouavam... Tako u se drati i prema mlaem i prema starijem, na koga se god namjerim, i prema strancu i prema
graaninu, ali vie prema graaninu, ukoliko ste mi blie
po krvi. Jer to, budite uvjereni, Bog nareuje, i ja smatram
da vama i vaem gradu jo nikada vea srea nije osvanula
od ove moje slube Bogu posveene... I uim da se vrlina
ne raa iz blaga, nego blago iz vrline. To je odanost koja se
potvruje negativno: kritikom, ispravkama.
e. U Gozbi Alkibijades (posljednji besjednik na derenku) spominje Sokratovo bdjenje do zore koje se desilo u vojsci. Vojnici su mu se udili jer je itave noi stajao na jednom mjestu i razmiljao. Ujutro bi se pomolio i otiao.
f. Sokrat govori svojim graanima isto ono to su svi poslanici
govorili svojim sunarodnjacima: Ne traimo od vas nikakve
nagrade. ujmo Sokrata: ...bestidni tuioci nisu mogli pronai
70

Oe moj, braa moja ne vole me

svjedoka za to da sam ja ikada i od koga uzeo kakvu platu ili je


samo zatraio. Ja, mislim, imam pouzdana svjedoka za to da
istinu govorim. Ko je taj svjedok? Moja sirotinja. (Apologija)
g. Posljednje Sokratove rijei: ...za dobra ovjeka nema zla ni u
ivotu ni poslije smrti (Apologija). Ako eshatoloka slika nije
dovoljno jasna, pa nije jasna ni u Starom Zavjetu! U Kritonu
osuenik deklamuje kako pravednost nema cijenu, miran kao
da zna kuda ide. Odbacuje samoubistvo jer su ljudi vlasnitvo
Boije. Ukratko, treba umirati u pobonoj tiini. (Fedon)

5. Vjernost i izdaja

Hijeropovijest ne zaboravlja muka izdajstva: Jusufova braa,


Samirijja, apostol iz Kariota, pleme Benu Kurejza. Braa moja
ne vole me, groe su mi otrovali, oe moj, igrake polomili, s
poljana me otjerali kad su mi se ptice u krilu gnijezdile, ali se
Jusuf u pjesmi Mahmuda Dervia. Kad se lahor njegovom kosom
poigravao, podlo napadoe i jednog i drugog. ta im je to uradio?
Ali, nije li u njihovim narodima jedini grijeh svih poslanika
dotad istih, pouzdanih bio vjerolomstvo; ruenje autoriteta
oeva, naslijeenog ethosa, obiaja? To prividno iznevjeravanje
posebno je izraeno kod naputenih djeaka, Musaa i Muhammeda, a.s: prvi je odrastao u raskoi faraonovog dvora, a drugi u
toploj pagantini Mekke. Je li mogue onda razumjeti faraonov
gnjev i ljutnju mekanskih prvaka kada im ti siroii koje su odgojili istupe i u ritminoj im formi izdeklamuju kako je itav njihov ivot pogrean? Faraon, zapravo, direktno Musau spoitava:

Zar te meu nama nismo gojili dok si dijete bio i zar meu nama tolike godine
ivota nisi proveo - ree faraon i uradio si nedjelo koje si uradio i jo si nezahvalnik? (A- uar, 18-19)

71

Samedin Kadi / Musa i Hidr

Ibrahim ( ovjek iz Ura, Mjeseev putnik, kako ga zove


Tomas Man) ne samo da odbacuje itavo naslijee junobabilonskog slavnog Ura Haldejskog nego i fiziki naputa oca dodue,
nakon to mu ovaj zaprijeti kamenovanjem. U biblijskoj se verziji Jusuf opisuje i kao potkaziva: Josip je ocu svome donosio
zle glasove o njima (Stari zavjet). Karen Armstrong zapaa kako
u konzervativnom Rimskom carstvu prvobitnim kranima za
smrtni grijeh nije uzeta pojava nove religije, ve raskid s matinim judaizmom. Svaki diskontinuitet, svako trganje romantine
beskonanosti moe se opisati ovim atributom.
ta je, dakle, izdaja i ta je vjernost? Biti vjeran, kome, emu?
Zabiti no u lea ili u prsa? ta je to izdajnik?, sin sveano pita
Lady Magbet, a ona mu jo patetinije odgovara: To je ovjek koji
se zakune, pa slae. Za Franza, jednog od junaka Nepodnoljive
lakoe postojanja, vjernost je temeljna vrlina. Vjernost naem
ivotu daje cjelovitost, bez nje bi se raspao na hiljade trenutnih
dojmova kao u hiljade krhotina. Ali Sabinu, njegovu saputnicu,
oarava izdaja, a ne vjernost koja je konzervativna vrijednost i
podsjea je na autoritativnog oca od kojeg je pobjegla. Za nju izdaja znai naputanje redova i odlazak u nepoznato, a ima li ita
ljepe od toga? Potom Sabina naputa mua, zbog kojeg je ve
otila od oca, ali time ne iskupljuje staru nevjeru. Prva izdaja se
ne moe ispraviti. Ona izaziva lananu reakciju novih izdaja, od
kojih nas svaka sve vie udaljava od mjesta prvobitne izdaje.175
Gabriel Marsel e ovoj temi dati teoloki patos: bie je mjesto vjernosti a izdaja zlo po sebi. Kako bie moe prisegnuti na
vjernost u ovom nepredvidljivom svijetu? (Vrijeme otupljuje
odanost, kae Jenkelevitch, jer koji se iv ovjek moe zakleti: Nikad ili Uvijek?176) Ako je ljudski angaman toliko uvjetan,
kako biti vjeran? Nekome, naprimjer, obeamo da emo ga sutra posjetiti. Ali sutra nam se jednostavno vie ne ide, ne elimo
ga posjetiti, uz nepovoljne okolnosti ili bez njih. Prava vjernost
je bezuvjetna: ma kakvo bilo stanje moga duha, moje raspoloenje... ja u vas sutra posjetiti, zakljuuje Marsel. Ali vjernost
moe biti i forma oholosti ili, dodajmo, gluposti, kao u samoubilakim pohodima.
72

Oe moj, braa moja ne vole me

Moemo govoriti o izdaji kao inu slobode, izdaji kao realizaciji skrivanog zla i izdaji kao zanimanju. Pomraenje u podne,
Prie s Kolime, ala i 1984 ue nas kako svaki izdajnik biva izdat,
i ne samo to: kolo izdaje i paranoje, jednom pokrenuto, nema
kraja, osim fizikog smaka. Jose Saramago u Judinoj sudbini ne
vidi poseban znaaj za razvoj katolianstva, sve je to sitno u
okvirima ire krvave kosmike zavjere u koju su ljudi uvueni, a
Leonid Andrejev ovu uasnu sudbinu u skladu s kranskom populistikom tradicijom apsolutizira. Richard Rorty kroz Orwelovog OBreina modelira prototip modernog intelektualca koji nije
izdajica, ve sraunati monik i nagovjetaj uasne budunosti
koja nas eka. Nije jasno gdje poinje ironija i kontingencija a
gdje puka podlost i pokvarenost.
Pa, je li Jusuf bio izdajnik, budui da je, kako Biblija tvrdi, ocu
cinkao lou brau? Dosadni, preopirni Tomas Mann (bacajui visak u studenac prolosti) opire se ovakvoj tezi koja je teza brae.
Mi to stanovite ne dijelimo, ili ga odmah odbacujemo ako smo
ga za trenutak bili prihvatili; jer, Josif je bio neto vie... To neto
vie ne znai da je bio lijep (ne izvire li iz tog pojma dosada); bio je
vjeran. On je, istina, od najranijih godina aputao ocu o brai; njihovim preljubima, tuama, grijesima pred Najviim. On naprosto
nije umio da uti, kae Mann, iako je dobro poznavao tu svoju
sklonost koja mu je samo donosila nevolje.177 Bio je odbaen i iskljuen jer su braa u njemu vidjela posmatraa i dostavljaa.
U kuranskom prizoru Jusufovog iskuenja u novom domu u
Egiptu teite nije na bludu, kako se na prvi pogled ini, ve na
izdaji. Scenom dominira iskaz: Moj me gazda lijepo pazi. Dogaaj je samo replika ranije epizode s Jusufovom braom koja su
izdala, ne Jusufa, nego oca. Sada se, dakle, iekuje hoe li Jusuf
uiniti ono to su njegova braa uradila. Proao je test. Razlika
meu njima je ogromna.
Poslanici su bili dobri, vjerni ljudi (bez obzira ta o dobrim ljudima mislio Fridrich Nietszche), nisu gazili ono to je
bilo obavezno, utvreno au, osjeajima, prijateljstvom. Musa
nije ravnoduan na faraonov prigovor; njegov je odgovor: A dobroinstvo koje mi prebacuje da nije to to si sinove Israilove
73

Samedin Kadi / Musa i Hidr

robljem uinio? (A- uar, 22). Kada bismo ih definirali najradije bismo rekli: ljudi koji ne smiju razoarati. ivimo i odrastamo divei se odreenim herojima, ali upoznavanje istih obeshrabruje nas. Staro je pravilo: nikad nemoj upoznati omiljenog
pisca, makar to bio genijalni Isak Emaneuilovi Babelj ili sjajni
John Steinback. Jedno je itati briljantnu poeziju Bukowskog
(tog potenjaine od pjesnika), ali gledati ga kako udara dvadesetogodinju ljubavnicu nogom u bubrege ili cvili u lokvi vlastite
bale... Moda je primjer pogrean, poto bismo u ovom sluaju
i znali ta oekujemo. Jo gore: piti kahvu s klasicima, sluati
njihove litanije, ne moi zaustaviti gaenje pred odvratnou sujete. Jedino su poslanici u tom je njihova snaga stajali do kraja
iza svojih rijei, u potpunosti radili ono to su govorili. Nisu nas
eljeli samo da bi nam iz oiju isisali krv divljenja.
Nekad pomislimo kako bi dobro bilo da je ljudima ostavljena mogunost da, osim vjerovanja i nevjerovanja, budu i suzdrani. Ne moe se ne vjerovati jer se ui i oi bune: svijet se
dogaa, ne sanjamo; ne moe se ni slijepo vjerovati: sve je toliko
neshvatljivo, ne samo za um nego i za srce. Ali znamo kako stoje
stvari: Bog nee kalkulante.

74

OTVORI O I

1. Nemislivost smrti i diktatura Se

Denaza. Pepeljast dan, vjetar na kiu, mezarje u predgrau, lie


drhti na granama, ljudi kalju, neki stoje neki zatrpavaju, apue se:
to ti je ivot!
Sikiracija, govorio sam mu.
Juer kod mene ostavio cipele da mu ih zakrpim.
Onaj nosi baluke ko vlasi krst.
I brat mu ode od srca, vjerovatno porodino.
Ne mogu te poznati u toj beretki.
Jesi mi ta vidio za ono?
Sam je kriv, vjeito se neto nervirao.
ta se onaj dedo uvijek gura da ui?!
Al pue!
Valja u nonu.
Jesi popravio onu dvicu?
ta mu je s onom malom, radi l jo u gimnaziji?
Hoe se prosut noas.
Ima li ti ta za poso?
Ne mogu da dodijavam.
Onaj hoda je stvarno isti Rejhan Demirdi.
Nikad nisam bio na ovom mezarju.
Sanjao sam ga prole nedjelje, neto me je trglo.
Sve nas to eka.
Umire se.
Na ovom umire se treba zastati, kao to to umire se ravnoduno zastaje pred nepojmljivom slikom smrti. Iako Kuran i hadis
pozivaju na razmiljanje o smrti, ona se ne da misliti. Ili, ne tek tako.

75

Samedin Kadi / Musa i Hidr

Smrt je velika opsesija kulture od Gilgamea do danas, kada


Hanif Kureishi izjavljuje: Smrt je mrtva.178 Kada uruki kralj Gilgame poe u potragu za besmrtnou, u podzemnom svijetu
susree sjenu najboljeg prijatelja Enkidua, koji mu raspruje sve
nade o mogunosti da se smrt izbjegne. Gilgameu ostaje da mirno
saeka smrt u krugu rodbine i prijatelja, i tako je, kako bi to rekao
Philippe Aries, pripitomi, ukroti. Umirua osoba je bila upozorena,
kae ovaj historiar; nije se umiralo a da se nije toga bilo svjesno.
To je upozorenje nadolazilo preko prirodnih znakova, kroz jednostavno unutarnje ubjeenje, a ne neki nadnaravni, magini predosjeaj. I danas je ponegdje pretrajala ta jednostavnost, istina, kao
anahronizam. Znajui da je kraj blizu, umirua se osoba pripremala za smrt.179 Protokol je poznat: ovjek lei na postelji okrenut
prema nebesima (ako je kranin) ili prema zidu (ako je jevrej), i
prva stvar koju zahtijeva tradicionalna ceremonija jeste iskazivanje tuge nad vlastitim ivotom, alosna ali veoma diskretna rekolekcija voljenih bia i stvari, saetak reduciran na nekoliko slika.180
Nakon ove tugovanke slijedi opratanje s najmilijima koji okruuju
krevet. I, napokon, dolazi vrijeme da se zaboravi na svijet i misli na
Boga: priznaju se grijesi i trai oprost. Spavaa soba umirueg bila
je javno mjesto na koje su mogli slobodno doi, ne samo roditelji,
prijatelji, komije ve i djeca. Sve do 18. stoljea prikazi scene umiranja nikad ne iskljuuju maliane, a danas, grozi se Aries, odrasli
tako revnosno kriju smrt od najmlaih.
Spomenuti prizor jeste i jedna od omiljenih kuranskih
tema: dopiranje due do gue u prisustvu bliskih, as kada se
kajanje ne prima; vratite ga ako moete, ironino e Kuran rodbini, prijateljima, djeci. Osim toga, tada se nasilnik vraa u carstvo osvete, pa Kuran likuje u trijumfu pravde.
Ovo je nain na koji su ljudi umirali stoljeima, milenijima. Ali od 18. stoljea bliska, pripitomljena smrt postupno se
pretvorila u potiskivanu, proklinjanu, zabranjenu smrt. Smrt,
ranije sveprisutna, povui e se i nestati. Nje se stidi i postaje
predmet zabrane, kae Aries. Ali ne zato to vie ne umiremo
jer uglavnom bivamo usmreni, kako to ironino primjeuje
Gnther Anders.181
76

Otvori oi

Oni koji su prije bdjeli nad umiruim sada pokazuju elju da


se sakriju od gravitacije njegovog / njenog umiranja. Nastupa osporavanje istine u okviru sasvim novog sentimenta karakteristinog za moderno doba. Istina se mora izbjei, ne zbog umirueg
zbog drutva, zbog blinjih koji nepotrebno gledaju u runou
smrti naruavajui kardiogram svoje sree. Umirui/a se izmjeta u bolnicu, nekada namijenjenu samo za siromahe, hodoasnike i bolesne. Bolnica postaje mjesto skrivanja istine, mjesto gdje
se umire. Tu je smrt tehniko pitanje; tu male tihe smrti briu
veliki dramatini akt umiranja. Doktori su zadueni da umiranje
uine prihvatljivim i spase one koji ostaju od sramote. Sramote
sloma, sramote emocija. Prevelika tuga na sahranama znak je
morbidnosti i zaostalosti. Jedna osoba nedostaje ti i cijeli svijet je
prazan. Ali niko vie nema pravo to glasno rei.182 Zabrana smrti
motivirana je eljom da se zatiti srea koja je sad postala moralna obaveza i socijalna dunost. Izbjei tugu i amotinju, iriti
sreu to je sad imperativ. Biti uvijek sretan i nasmijan, ak i u dubini najveeg oaja. Ovo je genealogija nametanja jedne zabrane,
kako je opisuje Philippe Aries, pozivajui se izmeu ostalih i na
Geoffreya Gorera, koji je meu prvima primijetio kako smrt u 20.
stoljeu postaje najvei tabu, ono o emu ne treba govoriti.
Vladimir Jenkelevitch ima sjajnu knjigu o smrti, toj posljednoj budunosti i buduem vremenu svih buduih vremena, tom
glupom fijasku. Smrt u treem licu ili anonimna smrt, koja je
temelj spokojstva i dogaaj u administraciji; smrt u drugom licu
smrt je blinjeg (neutjeni oplakuje nenadoknadivog); i, konano, prvo lice je lina katastrofa. Smrt roditelja uklanja posljednjeg posrednika izmeu smrti u treem licu i sopstvene smrti;
iezao je i posljednji brisani prostor koji je razdvajao pojam smrti od nae line smrti; bioloko zanimanje vrste za nas zasigurno
je prestalo.183 Sada budue generacije kroz nas zamiljaju smrt.
Roditelji su ivi tit koji nam omoguava bezbrinost; kada oni
umru, prelazimo iz posrednog u neposredno.184 (Vrsta je siroe gurnula na brisani prostor i ono od najranijih dana otvoreno
gleda u smrt, kao taloni element svakog problema.185) Budui
da vid nema rendgensku sposobnost (vidjeti kako se kroz boju
77

Samedin Kadi / Musa i Hidr

puti i ispod rumenog sjaja ivih tijela ceri maska kostura186) tek
ovjek koga zadesi nesrea smrt poinje ozbiljno shvatati.187 Ali i
kada ga zadesi zlo, ovjek e obavezno biti u stanju improvizacije.
Utjeitelji mu / njoj besprijekornim silogizmima (kosmolokim
uopavanjima: smrt je prirodni zakon, racionalnim promiljanjima: neminovnost) pokuavaju banalizirati gaenje jednog svijeta
i apsolutnu tragediju pretvoriti u relativni fenomen; ali silogizam nikako ne oslobaa od vrtoglavog skoka koji treba izvesti, od
razdirueg bola s kojim se treba suoiti.188
U Bitku i vremenu (Slavoj iek opisuje ovu knjigu kao jedino dosljedno ateistiko shvaanje ljudske egzistencije, baene u kontingentan i ogranien obzor, sa smru kao konanom
mogunou189) Heidegger polazi od svakodnevne istine da je
ovjek, kao socijalno bie, suoen sa smru drugih ljudi: svako
jednom stekne iskustvo neije smrti, iskustvo koje mu nagovjetava njegovu vlastitu smrt. Ali niko ne moe s drugoga skinuti
njegovo umiranje (Vratite ga ako moete, ponovimo ajet sure
Al-Wqia), jer smrt konstituiraju vlastitost i egzistencija.
Ipak, ljudi su ravnoduni prema smrti. U svojoj preputenosti
svakidanjoj, trivijalnoj javnosti, ljudi poznaju smrt kao izuzetak
to se neprestance dogaa, kao smrtni sluaj. Ovaj ili onaj, blinji ili daljnji umire. Nepoznati umiru svakog dana, i svakog sata.
Ali ljudi o smrti uvijek govore povrno, ak i u bolnicama i na denazama, kao da govore: Jednom se umire, ali zasad se sami ne
osjeaju pogoenim. Ljudi kau: Umire se. To Se u sutini ne
znai nita, ili znai Niko. Tako se umiranje nivelira na dogaaj
koji pogaa ljude, ali niko ga ne preuzima za sebe. Ljudi izbjegavaju da razmiljaju o smrti, a kada govore o smrti, to rade na nain
naklapanja. Samo naklapanje Heidegger objanjava kao mogunost da se sve razumije, bez prethodnog prisvajanja stvari.190
Kae se: smrt dolazi izvjesno, ali za sada jo ne. Time ali...
Se odrie smrti izvjesnost. Svakidanjica tjera ovjeka u urbu
brige, u brigu dunjaluka i on se okanjuje okova sumornog, jalovog razmiljanja o smrti. Jer, u korak s izvjesnou smrti ide
neodreenost njezina Kada.191 Utjeiteljsko Se odguruje tubitak od njegove smrti.192
78

Otvori oi

Skrivajue izbjegavanje smrti vlada svakidanjou tako uporno,


da u skupa-bitku blinji esto uvjeravaju jo i umirueg kako
e umaknuti smrti... Se pribavlja na taj nain neprestanu smirenost u pogledu smrti.193

Iz odnosa prema smrti moe se vidjeti autentinost jedne egzistencije. Oni koji misle na smrt kao na neki dogaaj u dalekoj
budunosti, koji se posveuju brigama svakodnevnice i ostavljaju razmiljanje o smrti, oni, prema Heideggeru, ive neautentini
ivot. Kako izgleda egzistencijalni projekt autentinog bitka pri
smrti? Taj pravi, autentini bitak pri smrti prije svega ne smije
izbjegavati mogunost vlastite smrti. On mora biti sposoban da
istri u tu svoju najvlastitiju mogunost. Mora se oteti onome
Se, mora se oteti brigama i iza tih slojeva pronai pravo ja. A to je
put u samou, u tjeskobu, jer bitak pri smrti bitno je tjeskoba.194
Zato ovaj osjeaj imanentnosti smrti u ivotu, udi se Emil
Cioran, ima tako mali broj ljudi, zato je rije agonija tako rijetka? Za zdravog, normalnog i osrednjeg ovjeka (koji moe
biti i apstraktni mislilac) postoji samo posljednja smrtnika
borba, nikakva trajna agonija povezana s preduslovima ivog
ovjeka. Agonija ili tjeskoba pripada samo organskom ovjeku
koji misli po determinizmu vitalne neravnotee, koji je spoznao korijen svih strahova:
Vidjeti kako se smrt prostire nad svijetom, kako sijee korijenje
drvetu i uunjava se u san, kako ocvalou zapahnjuje neki cvijet
ili civilizaciju, kako nagriza pojedinca ili kulturu kao imanentni
razarujui dah jeste s onu stranu mogunosti suza i kajanja, s
one strane svake kategorije ili forme.195

Strahota spoznate smrti tolika je da bi jedini vaei stav


bio apsolutno utanje ili oajni krik. Zato Cioran u konanici
odmahuje rukom: neka se svijet, koji nije ni itavo Bie ni itavo
Nita, sori u prah i pepeo!
Kuranske pleonazme o ovjekovoj smrti treba razumjeti
kao udar na ono svemogue Se Kuran eli razbiti ravnodunost a ne traumatizirati vjernike ili unititi sjeme ivota i kulture
79

Samedin Kadi / Musa i Hidr

u ljudima. U suprotnom bi ono umrijet ete sigurno bilo isti


tesktualni suviak. Ipak, najpoboniji muslimani smatrali su da
se ne moe tek tako biti pri svojoj smrti, tjeskoba i agonija nisu
nam nadohvat ruke.
O posjeivanju grobalja i grobnica itamo u fantastinoj
heraldici, historijsko-avanturistikoj prozi, kriminalistikom
romanu, sablasnim i misterioznim pripovijestima, potom u uvenom anru pljakai grobnica; ali izgleda da u povijesti muslimanske pobonosti ova tema ima isto duhovni znaaj. Jo je
Muhammed, a.s., odlazio nou na medinska mezarja da klanja,
a u svojim vazovima je preporuivao odlazak na mezarja radi
opomene. Dozvoljeno je ii na nevjernika groblja ali samo, kako
prenosi Buhari, plaui. (Muslimanski su pravnici na temelju
sunneta pokudili traenje blaga na nevjernikim grobovima
tim mjestima srdbe i kazne.) Kasnija sufijska literatura razvija
svojevrstan ideal klanjanja u kaburu kao iznimni oblik dobrovoljne pobonosti. Evo nekoliko primjera:

80

Kazali su Uvejsu Karaniju: Ovdje u blizini ivi ovjek koji je iskopao sebi kabur, odjenuo efine i ve trideset godina sjedi nad
svojim kaburom i plae. Uvjes otie onamo, nae tog ovjeka i
ree mu: Hej ti, ve je trideset godina kako te kabur i efini odvraaju od Svevinjeg! Ovo dvoje postali su tvoji kumiri. ovjek
ga pogleda, otkri mu se istinitost onoga to mu Uvejs ree, pa
jeknu i mrtav se svali u kabur.196
Prenosi se da je Abdullah imao uenog slugu. Neko ree Abdullahu: Onaj tvoj sluga pljaka grobove, pa tebi donosi novac.
Abdullahu to teko pade te odlui da jedne noi uhodi slugu. Sluga otie na groblje, otvori jednu grobnicu, ue unutra i stade u
mihrab koga je ondje sebi napravio. Abdullah prie blie i vidje
slugu kako klanja i ui dove. Momak je vezao sebi lanac oko vrata
i inio seddu gorko plaui. Do pred zoru ostade ondje, a onda
ode u damiju na sabah-namaz.197
Neko je upitao hazreti Aliju: Zbog ega si se nastanio pored mezarja?, a on je odgovorio: Stanovnici mezarja najbolje su komije...198
Kada bi se spustila no, Ata es-Sulemi odlazio bi na mezarje i
govorio: O stanovnici mezara, vi ste pomrli! O smrti! Vi ste vidjeli vaa djela! O djela! Zatim bi govorio: Sutra e Ata u kabur!

Otvori oi

Sutra e Ata u kabur! I tako bi nastavio do jutra.199


Er-Rabi ibn Husejn u svojoj kui iskopao je kabur i kada god bi u
svom srcu osjetio osorost i grubost, spustio bi se u taj kabur...200

Omer, r.a., iao je dalje od smrti, pa je raspaljivao vatru i primicao joj ruke, govorei: Kuaj moe li otrpiti na vatri dehenemskoj. ak u i dananjem Sarajevu ima pobonih ljudi koji su
zakupili svoja grobna mjesta u nekoj lokalnoj industriji smrti,
iskopali raku i nad njom isklesali nian sa svojim imenom: tu
dolaze da se podsjete na svoje konano odredite, na svoj pravi
dom (ili da naprave, kako je kazao Heidegger, svoj egzistencijalni
plan). Nije lahko boriti se sa Se, nije lahko biti bitak pri smrti.
Attar pjeva:
Jer kao to janjetu ogule kou,
I vau e uskoro objesiti o nebeskom nou.201

Koliko govori o smrti, moglo bi se rei da je smrt, poslije tewhida, drugi najvaniji motiv Kurana. Kao da je to knjiga ija se precizna znaenja u cijelosti otvaraju jedino pred mutnim pogledom
ovjeka koji izdie. Samo tijelo nad koje se Azrail nadnio razabire
ajete koji uporeuju ivot sa suhim liem koje raznosi vjetar.
Vratimo se onoj denazi s poetka.
Jedna ena nakon zavrenih posjeta u tiini slae haljine, prebire po papirima i gleda u muke cipele kraj vrata.

2. Eshatoloke perspektive

Leibniz je rekao kako je ovaj svijet najbolji od svih. Cinici su dodali: kakav li je, Boe mili, tek onaj svijet...?
Otvori oi, tako zavrava palestinsko-izraelski film Ajami,
reenicom koja lebdi nad tek umrlim djeakom i koja je vjerovatno posuena iz Amenebarovog filma Otvori oi (Abre los ojos),
prema kojem je kasnije, kao to je poznato, uraen holivudski remake Vanilla Sky. Kad umre otvori oi! Ili, progledat e kad
81

Samedin Kadi / Musa i Hidr

umre! Na stranu film; u ovome otvori oi prebiva sutina islamske eshatologije.


Muhammed Asad e sintagmu cijepanje neba objasniti
prosto kao metonimiju: zavrava se jedna stvarnost, ne samo
faktiki ve i u ovjekovoj percepciji ija e spoznajna ogranienja sada biti dokinuta. Na tragu estih kuranskih poredbi eshatolokog oivljenja sa ciklinim oivljavanjem u prirodi, Rumi
nas asti slikom dunjaluka kao zime, a ahireta kao proljea:
Nema sumnje da je ovaj svijet zimsko doba koje pripada neivim
tvarima. Zato ih nazivaju neivim tvarima? Zato to su nepomine. Kamen, planina i odjea koju oblai njihovo je postojanje nepomino. Ako nije zima, zato je onda svijet zaleen. Znaenje svijeta prostrano je i ne moe se sagledati. No, prema utjecaju
koji ostavlja moe se znati da je on vjetar i hladnoa. Ovaj je svijet
zimsko doba kad je sve zaleeno... Kada onaj boanski povjetarac
doe, sve e se planine poeti mrviti, a svijet e se poeti topiti,
ba kao to se zaleene tvari na ljetnoj vrelini ponu topiti. Na Dan
sudnji, kada taj povjetarac zapue, sve e se istopiti.202

Slinu platonistiku orijentaciju nalazimo i kod Attara: dunjaluk je mrani sanduk koji samo ruka smrti otvara:
Svet ovaj je sanduk u koji su nas zakljuali.
U toj tami greha i ponosa boravimo,
kad smrt poklopac podigne, tad mi poletimo.
U venost se vinu oni koji krila imaju...203

Zagrobna etapa oznaena je dokidanjem spoznajne ogranienosti, a ovjeku e na Sudnjem danu biti, kako kae Kuran,
otar vid.
6

O ovom ajetu sure Qf dosta je pisano i matano. Fazlur Rahman smatra kako je Kuran nastoji da ovjek ve na
6

82

Ti nisi mario za ovo, pa smo ti skinuli koprenu tvoju, danas ti je otar vid. (Qf, 22)

Otvori oi

dunjaluku razvije otar pogled i tom prilikom citira Rumija: Ako se hoe osvjedoiti u Proivljenje, postani ono!204
(Ponekad je ak koriten i kao egzorcistiki kod; u jednoj
zanimljivoj autobiografiji islamskog egzorcista, napisanoj
pitkim detektivskim stilom autor ajet transponira s eshatoloke na spiritualno-iscjeliteljsku razinu koristei ga kao
klju za dveri nesvjesnog. 205)
I Gazali ga citira u Izbavljenju od zablude:
I moda je ovosvjetski ivot san u odnosu na ivot na drugom
svijetu. Pa kad ovjek umre, stvari mu se pojavljuju drugaijima
nego kakvim ih sada vidi, i kae mu se u tom trenutku: Skinuli
smo ti koprenu tvoju, i otar ti je danas vid.206

Iz svijeta vremena i prostora odjednom emo biti probueni u nekoj viedimenzionalnoj ili naddimenzionalnoj stvarnosti;
kad otvorimo oi, ta emo vidjeti? Ljubiasto nebo, rasprh meleka, grgut ejtana, uznemirene poglede, lagerkvistsku svjetskopovijesnu gomilu kako tumara prema vjenom smijeku?
Ali, prije, razmotrimo pitanje meufaze. Iako u Kuranu
nema ni govora o berzahu ili patnjama u kaburu, o ovim temama
ispisane su biblioteke . Michel Hulin je u Skrivenom licu vremena
ovako vidio problem: Kuranska objava u naelu iskljuuje bilo
kakvo posredno stanje izmeu smrti i uskrsnua. Prema pravovjernim islamskim shvaanjima svaki ovjek odmah nakon
smrti upada u neku vrstu kome iz koje e se probuditi tek na
dan Suda... Ovo je u savrenom skladu s kreacionistikom metafizikom.207 Kuran, zaista, ne sadri smjernice preko kojih bismo
mogli domisliti ispitivanje, iskuavanje i kanjavanje u kaburu,
kao to ne daje osnova za zamiljanje jata dua koja prolijeu
berzahom. Nevolju je proizvela nekuranska razdioba ovjeka na
duu i tijelo; ako tijelo umire, postavilo se pitanje, gdje ide dua?
Moramo, meutim, ustvrditi, nastavlja Hulin, da je religiozna knjievnost iz prvih stoljea islama zbirke hadisa, qasida,
tradicionalnih tumaenja Kurana preplavljena mnotvom predodbi s jedne strane idovskog i iranskog podrijetla, a s druge,
83

Samedin Kadi / Musa i Hidr

predodbama koje vuku korijene iz stare semitske predaje a to


se odnosi na razdoblje koje dijeli vrijeme smrti od uskrsnua.
Najpopularnije meu njima nastaju oko pojma iskuenja u grobu. U poetku nejasan i mraan... postaje predmet odreene
sustavnosti u raspravama kao to su Biseri spoznaje dolazeeg
svijeta, koja se pripisuje Gazaliju, Knjiga o dui Ibn Qayyima ili
pak Knjiga uskrsnua nepoznatog autora.208
Spomenuta Knjiga o dui, kao prvorazredno knjievno tivo,
sadri obilje ivih svjedoanstava znaajne narativne i imaginacijske teine; umrli muslimani iz damijskog mezaristana posmatraju vjernike kako klanjaju, zavidei im; nisu rijetki glasovi
iz kabura s vrlo pounim intonacijama o propadljivoj sutini dunjaluka; osjeaju i znaju kada im se nasloni na mezar; pobone due ogrezle u snove u kojima im due mrtvih iskaljavaju
onostrane nagovjetaje ili svode ovosvjetske raune (otkrivaju
gdje su zakopali blago); iako sve ovo i nisu neki argumenti, imaju teinu zbog brojnosti, kae El-Devzi.209 Potom, furiozna pojavljivanja Munkira i Nekira: rove zemlju zubima i razgru je
krznima, udaraju eljeznim ipkama. Evo jednog odmjerenog
priloga rulfovskoj poetici:

84

U vrijeme dok je harala kuga, jedan ovjek je esto posjeivao


El-Debban i tu klanjao denaze umrlima. Kada bi pala no, on
bi se zaustavljao na ulazu u mezarluke i govorio bi: Neka vam
Allah bude drug u vaoj samoi i neka se smiluje vaoj usamljenosti; neka prijee preko runih postupaka i neka primi dobra
djela vaa!, i nikada nita nije dodavao na te rijei.
Jedne noi sam, priao je taj ovjek, bio zaao u no, te sam se
odmah zaputio svojoj kui, ne otiavi do mezarluka da im uputim dovu kako sam to obiavao initi. Kada sam te noi zaspao, u
snu sam ugledao mnotvo ljudi doli kod mene!
Ko ste vi, upitao sam. Mi smo iz onog tamo mezarluka!, rekli su. Navikao si nas na poklon kojim si nas darivao kada si se
vraao svojima! Koji poklon?, upitao sam. Dove koje si upuivao za nas, odgovorili su.
Onda u to nastaviti initi i dalje, kazao sam, i to vie nikad nisam prestao raditi.210

Otvori oi

Pria sadri historijsku informaciju o opsesiji ranih muslimana smru; mrtvi u snovima dolaze iz skrivene dubine budnog i trijeznog bia to je u trzajima i prijelomima svakodnevne vreve pomiljalo na vlastitu smrt. Ovako je Hulin protumaio ovu opsesiju:
Umrite prije nego to umrete, kae jedan stari hadis o kojem su
razmiljali svi mistici islama. To je pravi obrazac iskustva. Radi
se o tome da se vie ne preputamo hodu prema smrti poput
ivotinja, ve da je anticipiramo. Shvatimo ovu izreku manje kao
razmiljanje o posljednjim ovjekovim svrhama ve kao strpljivu vjebu koju provodimo dan za dan.211

Ali danas vlada eshatoloki relativizam, kae Hulin, smrt


je postala tabu. Prva smo civilizacija koja se namjerno odrekla svake eshatoloke perspektive.212 Istraivanja ak pokazuju
razdvajanje tradicionalnog para raj pakao: prvi ostaje predmet vjerovanja oite veine, dok je vjerovanje u drugi u slobodnom padu.213 Ukratko, tradicionalna kranska onostranost zamire i postala je neto kao muzejski izloak.
Onostranost je tokom povijesti opisivana kao prostor (oivljenje, raj, pakao) i kao vrijeme (seljenje dua, metampsihoza,
reinkarnacija). (U genezi onostranosti treba poi od ideje dvojnika: svaki ovjek ivi dva ivota.) Krug simbola oko ove teme
je neiscrpan. Iako ivi amani silaze u podzemni ivot i pakao,
svijet amanizma ne poznaje vjeni ivot.214 Mongoli su imali
ludi obiaj balbal, da na grobu ratnika podignu onoliko kamenova koliko je ubio neprijatelja, koji mu automatski postaju sluge
na onom svijetu. ini se da je svako ubojstvo, a ne samo ono
poinjeno u boju, privlailo za njegova poinioca ovu pozitivnu posljedicu.215 Jedno pleme iz Togoa zapazilo je istovjetnost
tekog disanja ene koja raa i ovjeka u agoniji: oni se penju
uz brdo koje razdvaja dva svijeta.216 U Starom Egiptu svako je
bio duan da sebi pronae grob tokom ivota. Ikonografija nam
otkriva uzbudljivu topografiju i scenarij egipatske onostranosti:
mrtvima se sudi u Dvorani dvije pravde; est je motiv vaganje
srca; porazi, patnje i osjeaj krivice; prokleti i oni koji sijaju od
sree; muenici u paklu su esto gluhi, slijepi, uzeti; raskona
fantastina zoologija; motiv kanjavanja vatrom.217
85

Samedin Kadi / Musa i Hidr

Jedan od najpotresnijih ikonografskih motiva prikazuje povorku


ljudi odsjeenih glava na ijem vratu stoji zapaljena baklja umjesto glave.218

U predislamskom Iranu, u vatropoklonikom Iranu, u mrtvanici je tri dana neprekidno gorjela vatra. Most invat goleme visine nadsvouje ponor pakla. Na njemu nema nikakvog
rukohvata, a vjetar divlje pue.219 Mazdaistiko uenje insistiralo je da je pakao gori nego to strepimo. eol je starozavjetno
mjesto u kojem borave mrtvi. Tu lee poput kraga poloenih
na dnu mora, bez glasa, bez pokreta.220 Starim je Hebrejima zagrobni ivot bio tako nepojmljiv i nezamisliv da je obeshrabrivao svaku znatielju.221 Proroke knjige prave pomak; Izaija: kliiti stanovnici praha pred rosom svjetlosti; Daniel: velianstven
e biti Sud. Ali Oivljenje postaje dominantna tema tek u rabinskom judaizmu, poslije ruenja jerusalemskog Hrama; tada izbija na povrinu izraz gehena:
U rabinskim je tekstovima gehena daleko naglaenija od rajskog
vrta. Pojam dolazi od Ge Hinom (Hinomova dolina) ili iz Ge ben
Hinom (Dolina sina Hinomova). Radi se o neemu poput javnog smetlita juno od Jeruzalema na kojem se spaljuje, danju i
nou, gomila otpadaka i ivotinjskih leeva. Na tim su, u pravom
smislu rijei, neistim mjestima djeca provoena kroz oganj,
odnosno rtvovana kanaanskom bogu Moleku u doba oboavanja idola... esto je podijeljena u sedam kua postavljenih jedna iznad druge od kojih svaka udomljuje sedamdeset naroda... U
geheni prevladava vatra... Prema jednom miljenju proirenom u
Talmudu nitko joj ne moe umai jer ne postoji savreni pravednik... U raj se ulazi samo kroz gehenu.222

Nije samo jeziki uoljiva slinost gehene ili gehinoma i Dehennema: sastav oba pakla skoro je identian (kao to se kuranski
firdevs preklapa sa perzijskim paradeiza, grkim paradeisos
itd.) Ali postoji kuranska differentia specifica: Nijedna religijska
poruka nije u toj mjeri usmjerena prema kraju vremena kao poruka Muhammeda, Allahova poslanika... Naime, nigdje drugdje zazivanje Posljednjeg suda, raja i pakla ne dobiva tako stvarni, ak i
86

Otvori oi

ovjekoliki oblik.223 Meutim, ve postkuranska religiozna knjievnost preuzima motive iz folklora i drugih predaja; raj i pakao
kao da se radi kazalinom dekoru. Naprimjer, motiv mosta Sirat,
koji je prema Hulinu izravni nastavak mosta invat svojstven za
mazdaistiku eshatologiju.224
I napokon, prema ovom autoru jedino se kranstvo usudilo izrei vjenost pakla. Uprkos kuranskoj jasnoi, Hulin navodi primjer Ibn Hanbela, strogog i konzervativnog autora, koji
je u svom Musnedu sakupio bar etiri hadisa u kojima Prorok
izjavljuje da e dehennem postati mjesto osvjeenja i poinka
za one prokletnike koji e iz dna svog srca traiti boansku milost.225 Prema Augustinu, Bog odbacuje nevjernike, ak ako su i
pravedni, poput nekrtene djece. Ona nisu nevina jer u sebi nose
gen grijeha. Toj je djeci obeano vjeito prokletstvo.226
Mnotvo je eshatolokih tema, poetika, dramaturgija; sijaset eshatolokih vjerovanja ovjeanstva; obilje opisa drame
nadivljenja. Za razliku od Ibn Sinaa, koji odbacuje Oivljenje,
Attar pjeva:
Sto hiljada tajni e se otkriti
Kada se lice venog Prijatelja obelodani.227

3. Povijest ei

U djelu Goethe i islam Katharina Mommsen citira nekog referenta iz misije u Bazelu koji izraava nezadovoljstvo islamskim prikazom Denneta, tvrdei kako islamskom raju duhovne radosti
i duhovne patnje izmiu ili da one nita ne znae.228 Taj gorak
okus pretrajava ak i ako se kuranski opisi Denneta shvate kao
simboli, kao nemo ljudskog jezika da opie neto to toliko nadilazi ljudsku matu. (Davno je reeno kako nita ovozemaljsko
u Denentu ne postoji: pojam prati stvar, a kako da jezik odrazi ono to nije aficiralo ula?) Najvei problem za spomenutog
referenta, pretpostavlja Mommsen, jesu denetske duhovne
87

Samedin Kadi / Musa i Hidr

radosti sa stidnim organima. (Proklinjui dvadesetdvostrukim


prokletstvom Mamedov raj, Euhologion ili Spis o prokletstvima
muhamedanstva i krtenju obraenog muslimana, bizantijski kanonik iz VIII ili IX stolea navodi kako e Saraceni u raju rastom
dosezati nebesa, a sramni udovi 40 lakata.)
Stari je to prigovor kranskog svijeta. Blaise Pascal je samo
jo jednom ponovio kako je islamski raj mjesto pukog hedonizma. Osim toga, to je jedan u potpunosti arapski muki raj! Bilo
je tu i tekih rijei na raun Poslanika, Kurana i muslimana
gurmani, razvratnici, to je, opet, razumljivo ako se ima u vidu
kakve su konane sudbine nevjerujuim Jevrejima i kranima
namjenjivali muslimani.
Sam Goethe nije se gnusao ove navodne proturjenosti, iako
se njegov prikaz raja svojom dinamikom razlikuje od stereotipnih prikaza raja iz islamske tradicije.229
U studiji Evropa i islam Hiam Dait temeljito izlae povijest
zapadnog (ne)razumijevanja islama kao agresivne, priproste i
senzualne religije. Prvi na dugakoj listi argumenata je kuranski Dennet, koji je tako tjelesan, tako materijalistiki koncipiran. I dok poimanje denneta otkriva da imamo posla s jednom
religijom lienom duhovnosti, ogranienom slikama buduih
uitaka i sa snanim mirisom na paganstvo, Poslanikov ivot je
s druge strane obiljeen potpunom beznaajnou.230 Ostavimo
po strani Daitovu primjedbu kako je rije o opsjednutosti seksom, koja je pritisnula taj mali frustrirani intelektualni svijet
to je, sve u svemu, dovelo do pojave fasciniranog straha pred
islamom, koji je bio predstavljen kao religija seksa, razuzdanosti, raskonog divljanja instinkta, i pridodajmo kolekciji jo jedan prigovor malog frustriranog intelektualnog svijeta kuranskom Dennetu: homoseksualnost.
Konano, Kuran opisuje homoseksualnost kao pojavu dozvoljenu u dennetu, i u vezi s tim Guillaume dAuvergne zapaa da
poligamija nije uspjela da potisne homoseksualnost, kao to se
moglo oekivati.231

88

Otvori oi

Homoseksualnost (proitana u kuranskoj slici mladia


koji slue stanovnike Denneta) vrhunac je evropske projekcije Denneta. ( ak je i Levi-Strauss konstatirao homoseksualni
promiskuitet islama kao muevne religije strae.)
Ono to promie u raspravi o kuranskom Dennetu jesu konkretne historijske injenice. Taj Dennet moda uope nije slika
prisutnosti, ve nedostatka; moda prizori prikazuju ono za im
Poslanik i njegovi suvremenici ude: hranu, istu vodu (mnogo iste vode), hladovinu i odmor, voe, ensku njenost, sigurnost. U
opisu Denneta skrivena je historija realne gladi i lienosti. Kuran
obeava rijeke konkretnim, pojedinanim ednim ustima. Nije to
revolucionarska projekcija odsutnosti; jedan Pamukov poboni
lik u Snijegu uvjetuje postojanje Allaha postojanjem Denneta:
Ako nema Allaha znai da nema ni denneta. A u tom sluaju milijuni ljudi kojima je ivot proao u neimatini, bijedi i ponienjima, nee ak moi ni zavriti u dennetu. Ako je tako, ta je smisao
neopisivih patnji koje podnose siromasi? Zbog ega ivimo i zato
uzalud trpimo ovoliku patnju?232 Pamukovo je zapaanje na ideolokoj razini ranog prosvjetiteljstva. Dennet je ipak kuranski odgovor na povijest nude, na povijest njene sanjarije: ta e gladnima Dennet bez hljeba, nevoljenima obeanje bez ljubavi? Samo
sita usta mogu izgovoriti kako je kuranski Dennet gurmanski!
Sita usta ne znaju za stanje, primjeuje Herta Mller u Ljuljaci
daha, kada se hoda svijetom a vie se nema ta rei o sebi osim
da vas mori glad.233 Glad kao sve to postoji:
Svjetlo koje se samo gleda u ustima, koje se sladunjavo prikrada resici dok ona ne otekne i ue u mozak. Sve dok u glavi vie
nema mozga nego samo jeka gladi. Ne postoje prikladne rijei za
gladovanje. Jo i danas moram gladi pokazivati da sam joj utekao. Doslovno jedem sam ivot otkad vie ne moram gladovati.
Zarobljen sam u okusu hrane koju jedem.234

ta je kontrapunkt iscrpljujuoj basni homo homi lupus est


do denetsko Mir, mir? ta moe biti utjeha u sredini s malim
postotkom lijepih ena? Gladna usta ne mataju o duhovnoj

89

Samedin Kadi / Musa i Hidr

opskrbi, ve o hljebu, mesu i vou; iznureni mataju o poinku.


Slikom mlijenih rijeka Kuran se obraa ovjekovoj (bachelardovski kazano) materijalnoj imaginaciji, njegovom nesvjesnom,
mobilizirajui u njemu san sitog djeteta koje pluta u sopstvenom blaenstvu podsjeanjem na najstarije blaenstvo, na
najdrau hranu. Supstancijalnim prizorom plutajueg mlijeka
Kuran kao da smjera na prvotnu slatkou hraniteljske materije
i slatku sreu pred majinom pojavom. Hronologija srca je neunitiva, kae Bachelard.235
ujmo kako alamov opisuje odlazak vikendom iz logora u
pekaru:
Svima je poznata izreka kad jedem gluv sam i nem. Moda bi
samo trebalo dodati i slep, jer se i vid, u sluaju takvog jedenja
s uitkom, stavlja u slubu ula ukusa... Udisao sam miris hleba, soan miomiris vekni, u kome se miris vrelog masla meao
s mirisom peenog brana. Iz jutra u jutro udno sam njukao
ma i najneznatniji trag tog miomirisa priljubljujui nos uz koricu
sledovanja koje jo nisam pojeo. A ovde je on vladao potpuno i
mono, tako da mi se inilo da e mi rascepati nozdrve.236

Ili s kakvim uivanjem J.M.G. Le Clezio pie o svom prvom


bijelom hljebu:
Kao dete prvi put sam okusio beli hleb. To nije bila vekna iz pekare taj hleb vie siv nego crn, umean od pokvarenog brana
i drvene strugotine, koji me je zamalo kotao ivota kada sam
imao tri godine. Bio je to etvrtast hleb, izvaen iz kalupa pomou sirovog brana, lagan, mirisan, ija je sredina bela kao papir
na kojem piem. Dok piem o njemu oseam kako mi voda ide
na usta. Kao da vreme nije prolo i da sam u neposrednoj vezi sa
svojim detinstvom. To je bila krika hleba koja se topila u ustima
poput oblaka i koju sam trpao punim zalogajima... Ta je glad u
meni. Ne mogu da je zaboravim. Ona se javlja poput zaslepljujue svetlosti koja me spreava da zaboravim svoje detinstvo.237

Kineski pisac Ju Hua, u romanu ivjeti, opisuje tunu tuu


dviju porodica oko jednog jedinog krompira. O depu rie pie
90

Otvori oi

s evidentnom pobonou. Komunistike restrikcije izloile su


milione nevjerovatnoj Nestaici; koliko je samo puta odjeknulo kineskim selima to slamajue aputanje: Mama, ne mogu da
hodam od gladi.238
Ili druge vrste gladi. Milioni tunih pjesnika... Ah, ta glad za
ljepoticama... Jose Ortega y Gasset saeo je muke muke u jednu
rije: fascinacija. U davnim vremenima ena je za mukarca bila
plijen, tijelo koje se moglo ukrasti. Ali, ena posmatrana jedino
kao plijen i kraa ne moe mukarcu da prui trajno zadovoljenje.239 Rast kulture razvio je u ovjeku elju da mu se ena
poda iz vlastitih poriva. Dok se u epohi istog nagona mukarac
kao razbojnik baca na lijepu enu koju sluajno sretne, u vrijeme sve jaeg produhovljavanja, mukarac se dri na pristojnom
odstojanju, te se najprije izdaleka osvjedoava da li na licu ene
moe da proita pristanak ili odbijanje.240 Kultura razvija ideale; ena ulazi u igru proizvodnje ideala. Elementarna pokretaka struktura koja postoji u temelju svakog drutva potie iz
muke fasciniranosti enom. Najuspjeniji je onaj mukarac koji
je najsliniji idealu ili snu koji ene sanjaju. Ko bi posmislio da
je... ono prozaino tkanje snova, koje djevojke snivaju u svojim
odajama, moglo da vjekovima utisne jae tragove nego elik vojskovoa?241 Bit mukarca jeste u djelovanju (koje ide u pravcu
osvajanja ene); bit ene jeste u bitku. Drugim rijeima: vrijednost mukarca zasniva se na onome to on ini, a ene na onom
to ona jeste.242 Dovoljna je samo tiha nepomina prisutnost
njene linosti.243
Tiha kao latica na grmu, svojim eterinim zraenjem i vazduastim gestama koje djeluju kao strujni udarci nekog irealnog
objekta, ena arobnica je iz bloka naeg ivota arobnim klesanjem isklesala novi lik mukarca.244

ena je pokreta svega velikog to su napravili mukarci. Pa,


kakav je Dennet bez ena, bez te srike mukih snova. To ak
nije udnja, pjeva Milosz, dok u vozu posmatra jedno blago ensko lice, pitajui se ta je mogue uiniti ako vid nema apsolut91

Samedin Kadi / Musa i Hidr

ne snage, tako da bi predmete uvlaio sa zagrcavanjem brzine,


ostavljajui iza sebe ve samo prazninu idealne forme.
Sila je na Raspaju. Ostao sam sa ogromnou postojeih stvari.
Spuva koja pati to ne moe da se napuni vodom, rijeka koja
pati to odrazi oblaka i drvea nisu oblaci i drvee.245

Prigovori kuranskom Dennetu su, ukratko, glupi, licemjerni i burujski. elimo hljeb, elimo vodu, elimo ljubav, elimo
iskonsku nevinost. Baudrillard odbacuje rajsko savrenstvo kao
torturu dosade, kao pakao raja; Julian Barnes u Povijesti svijeta
u 12/5 poglavlja ima priu o raju u kojem se sve elje ispunjavaju dok napokon ne stigne Zasienje (sve elje budu iscrpljene)
i poeli se vlastito odumiranje. Poinje tako to ljudi trae loe
vrijeme ili da im neto ne ide kako treba, jer im to nedostaje. Potom, bol. Ljudi u raju trae bol. Napokon, svi odlue da odumru.
Ne trae, ve to ele. Najdue traju advokati koji pretresaju stare
sluajeve, naunici koji prelistavaju izvore i raspravljaju o njima...246 Ali treba upitati milijarde bijednih, gladnih, ponienih da
li e raj rijeka, slobode i odmora biti dosadan! To je bezobrazni
prigovor savremenog kapitalistikog preobilja. Jer Dennet nije
hedonistiki raj; njegova je poetika kategorika imaginacija lienosti. udimo se da kuranska slika Denneta nije koritena
kao precizan historijski pokazatelj gladi, nesigurnosti, jada, siromatva, nesree. Kuran govori jezikom manjka. Umjesto da govorimo o kuranskom Dennetu, njegovim izvorima i rijekama,
divanima i ljepoticama, kaimo poneto o gladi iz tog perioda, o
svemu onome ega je Poslanik islama i prosjean ashab bio lien. Koristit emo se Buharijinom zbirkom da bismo dali kratak
presjek te historije:
Enes, r.a., pria da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., podigao ruke i izgovorio: Boe moj, daruj nas kiom! Boe moj, daruj nas kiom!
Boe moj, daruj nas kiom!247
Aia, r.a., kae: Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s, umro, hrana nam je
bilo dvoje: hurma i voda.248

92

Otvori oi

Enes, r.a., kae: Vjerovjesnik, s.a.v.s, za svog ivota nije jeo bijelog hljeba niti mesa od ourene ovce.249

Aia, r.a., kazuje: Porodica Muhammedova, s.a.v.s., nije se najela penina hljeba tri dana uzastopno, od dolaska u Medinu do
njegove smrti.250

Ebu Hurejre, r.a., kazuje: Bila me je pogodila golema nevolja. Susreo sam Omera ibn Hattaba, r.a., i zatraio od njega da mi proui
jedan ajet iz Allahove Knjige. On je uao u svoju kuu i prouio
mi ga. Krenuo sam dalje i nedaleko, usljed iscrpljenosti i gladi,
sruio sam se licem na zemlju. Iznenada, ugledao sam Allahova
Poslanika, s.a.v.s., koji je stajao vie moje glave. Pozvao me: Ebu
Hurejre! Odazivam ti se, Allahov Poslanie, uvijek spreman!,
rekao sam. Uzeo me za ruku i podigao. Znao je ta je sa mnom,
pa me poveo svojoj kui. Naredio je da mi se donese vea zdjela
mlijeka iz koje sam se napio.251

Ibn Ebu Evfa, r.a., kae: Uestvovali smo sa Vjerovjesnikom,


s.a.v.s., u est ili sedam vojnih pohoda i jeli smo skakavce zajedno sa njim.252
Aia, r.a., kae: Nikad nikog nisam vidjela da je imao ee bolove od Allahovog Poslanika, s.a.v.s.253

Dennet, dakle, izdaan, edan i krcat, nestrpljivo eka velike gladi i ei; najvee gladi, ei da bude bezuvjetni hommage
svim njihovim snovima.

93

DER MUSELMANN
1. Raspad volje

Iako povijesne rasprave o unitenju evropskih idova jedva


spominju muslimana, teko je razumjeti paradigmu logora,
pie Giorgio Agamben, bez razumijevanja ove sablasne pojave,
o kojoj su svi svjedoci govorili kao o najvanijem iskustvu.254
Nemogunost svjedoenja uosobljenja je u muslimanu, to je
argonski naziv za one logorae i logoraice koji su od sebe digli
ruke i od kojih su drugi digli ruke; to je ivi mrtvac, snop tjelesnih funkcija u zadnjem trzaju.255 U teorijskoj raspravi Ono
to ostaje od Auschwitza Agamben ini bolan poduhvat i ukljuuje muslimane u svoje razmatranje. Izraz je koriten prije
svega u Auschwitzu, odakle je hipostazirao u druge logore.
Najvjerovatnije tumaenje nas vraa doslovnom znaenju arapskog izraza muslim; taj izraz oznaava ovjeka koji se bezuvjetno podreuje Boijoj volji i koji je izvorite legende o navodnom
islamskom fatalizmu koje su bile veoma proirene u evropskim
kulturama ve od srednjeg vijeka naovamo... No, dok se predanost sudbini kod muslimana temelji na uvjerenju da se Allahova
vojska svaki tren pokazuje u svakom najmanjem dogaaju, ini
se da je musliman iz Auschwitza izgubio svaku volju i svijest.256

Spremnost na smrt kod muslimana nije bila rezultat volje,


nego njenog raspada. Prema nekim tumaenjima, kakvo je ono u
Encyclopedii Judaica, izraz potjee iz karakteristinog ponaanja tih deportiraca, to jeste da su nogama, istonjaki savijenim,
i licem, ovrsnulim kao maske, uureni leali na tlu.257 To jeste, pretpostaviti je, liili na muslimane u namazu.
95

Samedin Kadi / Musa i Hidr

Ovako ih opisuje Primo Levi:

Svi muslimani koji odlaze u plinsku komoru imaju istu prolost; ili, bolje rei: nemaju prolost; ili su nizbrdo sve do dna,
naravno, poput brzaca koji zavravaju u moru. Doavi u logor,
zbog vlastite uroene sposobnosti, ili zbog nesree... pregaeni su prije nego to su se mogli prilagoditi; savladani su vremenski: ne poinju uiti njemaki i raspoznavati poneto od
paklenske zbrke zakona i zabrana, tako da, kada im je tijelo u
rasulu, nita ih vie ne moe spasiti od selekcije ili od smrti
zbog iscrpljenosti. Njihov je ivot prekratak, ali je njihov broj
neizmjeran; oni su, ti Muselmnner, potonuli, jezgra logora;
oni, bezimeno mnotvo, koje se potpuno obnavlja i uvijek je
identino, nekadanji ljudi koji koraaju i trpe u tiini, s ugaenom boanskom iskrom u sebi, prazni ve a da bi zbilja patili. Ljudi oklijavaju da ih zovu ivima, oklijevaju nazvati smru
njihovu smrt, koje se oni ne boje, jer su odve umorni da bi
je shvatili. Svojom bezizraajnom nazonou oni nastavljaju
moje sjeanje, a kada bih u samo jednoj slici mogao sakupiti
sve zlo naega vremena, odabrao bih tu sliku koja mi je bliska:
suhonjav ovjek, pognute glave i pogurenih ramena, na ijem
se licu i u oima ne moe naslutiti trag misli. 258

Gil Anidar u knjizi Jevrejin, Arapin istorija neprijatelja


detaljno razjanjava sve implikacije ove nesretne koincidencije: muslimani (ti dronjci postojanja) uvedeni su u jezik kroz
nacistiko podsmjehivanje, a potom prihvaeni od zatvorenika. Kao figure apsolutnog pokoravanja, muslimani bez sumnje
predstavljaju nulti stepen moi, potpuno odsustvo politikog.259
Jevreji su u logorima umirali kao muslimani.
Ovaj bizarni podatak jasno odslikava evropsko shvatanje
muslimana u prvoj polovini 20. vijeka. Jezik je saeo ope vienje u jedan tuni argonizam: za Brunu Bettelheima musliman
je onaj koji se odrekao ireducibilne margine slobode i tako izgubio svaki trag uvstvenog ivota i ljudskosti.260 Musliman je
onaj koji je pao u prainu.
Biblioteke knjiga napisane su o razlozima muslimanskog
pada u prainu historije. Zato smo porobljeni, neprosvijeeni,
96

Der Muselmann

siromani, podijeljeni? zato su drugi napredovali a muslimani


nazadovali? zato ne ivimo slavnu povijest islama? zato...
Oito je krajem 19. i poetkom 20. vijeka situacija bila takva
da su muslimani u oima drugih liili na ljude bez volje (nacisti
su se podsmjehivali), a vjerski nauk o predodreenju postao je
njihova vrsna razlika. A muslimanski mislioci, od Ikbala preko
Izetbegovia do Ramadana, za to su optuivali hode i dervie,
kakav je bio jedan Gazali, koji u pregolemom opusu nije spomenuo katastrofalna previranja u islamskom svijetu. Propadanje je,
za Gazalija, kad propada srce, a ne drava.261
U meuvremenu, ismijavanje muslimanskog shvatanja sudbine nastavljeno je i nakon Drugog svjetskog rada. Uzmimo nasumian primjer:
Da li stvarno vjeruje u to? pitao sam jednog dana. Ne, odgovorio je. Sve je izgubljeno. Njegov muslimanski fatalizam Alah
je odgovoran za sve bacao me je u depresiju.262

Takvog je shvatanja Kureishijev lik Anvar, a pisac njegov fijasko ili njegov pesimizam vezuje za muslimanski fatalizam, za
ono: Alah je odgovoran za sve.
Murad Hofmann konstatuje opu popularnost slike muslimana predanog svojoj vjeri, koji sve oko sebe gleda kao qismet
ili maktub, koji sjedi umoran i nepokretan ispred svoje kolibe,
kiljei u sunce.263 Ali teko da bilo koji reformator moe opovrgnuti ljudsku nemo pred stihijom ivota. Zar Alija Izetbegovi
nije ovako zavrio Islam izmeu istoka i zapada:
Predanost to je jedini ljudski, dostojanstveni izlaz iz nerjeivosti i besmisla ivota, izlaz bez pobune, oaja, nihilizma, samoubistva. To je herojsko osjeanje ne heroja nego obinog ovjeka u
neizbjenim ivotnim nevoljama, tragiko osjeanje ehida koji
je izvrio svoju dunost i koji prihvata svoju sudbinu.264

ta ima loe, moe neko upitati, u odricanju, u blagotvornom klokotanju nargile, u kahvama, Mahfuzovim arijama,
haiu i spavanju? Ko bi okrivio pobonog tevekeliju u sretnom
97

Samedin Kadi / Musa i Hidr

polusnu? Ibn Kesir biljei kako su Hidr i Musa iskopali plou na


kojoj je pisalo: udim se nekome ko radi a zna da je sve odreeno... Zar nije reeno (biljei Gazali u Oivljavanju vjerskih znanosti) da je dunjaluk dom onome ko doma nema, i imetak onome
ko imetka nema a zgre ga onaj ko pameti nema? Zar nije reeno
(biljei Gazali) da kada Allah zavoli nekog roba, uskrati mu cijeli
dunjaluk? Zar Sulejman, poslanik i kralj, nee biti posljednji poslanik koji e uu u Dennet? Zar, napokon, kalvinistika vjera
u predodreenje nije bila, kako je to obrazloio jo Max Weber,
razlogom opeg ekonomskog napretka?
Tema je iroka, muna i teka. Ibn Haldun (to ostade bez
roditelja u neumoljivoj kosidbi kuge a kasnije bez ene i djece
koji stradae u brodolomu) smatrao je da povijesni prijelaz na
starosjedilaki nain ivota nuno dovodi do odumiranja instinkata jednog naroda. Nomadi stjerani u gradske zidine gube munjevitu hitrost pokreta, otrinu pogleda i mo nasluivanja daljine. Nuda, to ih je uila misliti, vie ne natkriljuje prostor i vrijeme u kojima ivotare. S vremenom se prepuste uicima koji su
oduvijek bili put odumiranja. To je jednostavna istina sloenijih
varijacija filozofija povijesti u kojima pojedine kulture sustigne
umor, pa se poput biljaka ponu suiti na vrhuncu svog cvata.

2. Kocka je baena

Fatiha se zalae za pravi put, a u oenau je rije o tome da ovjek ne bude doveden u iskuenje.265 Ovim je Nerkez Smailgai
locirao onu paradoksalnu situaciju muslimana: ii vonjacima
dunjaluka ali ne tresti stabla. Proi pored rijeke ali se ne napiti
osim malo u aci: to je filozofija Kurana.
Kuran opisuje dunjaluk kao igru; ovakva karakterizacija ne
implicira odustajanje od ivota, od igre. Sukus kuranske poredbe jeste izgradnja svijesti kod vjernika o ivotu kao igri (koja,
vidjet emo, proima itav ivot, sve kulturne funkcije i momente slobodnog stvaralatva). Krajnji moralni in prema igri jeste
98

Der Muselmann

svijest da je igra samo igra. Igra nije zbilja, kamoli konana zbilja. Nakon to je Johan Huizinga u Homo ludensu lansirao hrabru
tezu o kulturotvornoj funkciji igre, o ovoj temi je nairoko i iscrpno raspravljano.
Igra nije proeta kuranskom prohibicijom. Ili jeste? Ako
je igra zabranjena, onda je zabranjen i svijet, a islam je tek dostojanstveno iekivanje smrti i istinske ivotne zbilje. Time se
obruava smisleno uporite za bilo kakvu djelatnost koja izlazi iz zadatih okvira biolokih potreba. Vjernici se kreu samo u
prostoru svoje obredne nie koja nema stvaralaku ulogu u kulturi. (Buniti se na podreen poloaj u igri a neopozivo odbijati
da se igra samo je po sebi besmisleno. Pa ipak, nismo sretni
kao poraeni igrai u neozbiljnoj igri. Nema pobjede bez aktivnog sudjelovanja. Da bi se igra razumjela, potrebno je uzeti uee, jer razumijevanje je u iskustvu, kae Marcuze.266)
Kuran upotrebljava upravo atribut igra za ovaj svijet, a ne
privid, la, kao to je sluaj u nekim drugim vjerama. (Temeljna se razlika meu religijama krije u pitanju da li je odreena
religija optimistina ili pesimistina, a ne da li je politeistika,
panteistika ili ateistika A. openhauer, Svijet kao volja i predstava). Musliman je u odnosu na svijet uvijek ratnik. On se nikad
ne povlai. (Igra je borba, borba je igra, kae Huizinga267).
Obratimo panju na kuranski opis:
Znajte da ivot na ovom svijetu nije nita drugo do
a. igra
b. i razonoda
c. i uljepavanje
d. i meusobno hvalisanje
e. i nadmetanje imecima i brojem djece...268

vorno mjesto poredbe jeste pojam igre; razonoda, uljepavanje, hvalisanje i nadmetanje samo su njen logiki opis, konstitutivni elementi njene definicije. Huizinga posveuje itave
stranice razonodi, uljepavanju, hvalisanju, drutvenom nadmetanju, da bi potvrdio tezu o sveproimajuoj funkciji igre u
drutvu. Svijet je igra, svijet je moralno indiferentan. ovjek je
99

Samedin Kadi / Musa i Hidr

kljuni i s njim poinje mudrost, moralnost, aksiologija. Igra


poiva onkraj podvojenosti mudrost ludost, onkraj istine i
neistine, onkraj dobra i zla. Iako je igranje duhovna djelatnost,
ona po sebi ne posjeduje nikakvu moralnu namjenu: ni vrlinu,
ni grijeh.269 Gabriel Marcel lijepo potcrtava: nikakva intristina
opsurnost svijeta.270
Tvrdei kako su igre fundamentalni obrasci koji karakteriu jednu civilizaciju Roger Caillois pravi socioloku tipologiju
igara: agon (takmienje), alea (kocka), mimicry (gluma) i ilinx
(vrtoglavica).271 Ovdje bi mogla biti presudna razlika izmeu
agona i alee. Ako je u nekom drutvu dominirajui princip agona, to znai da se to drutvo odlikuje vjerom u trening i vlastitu
snagu; ono je duboko protkano porivom da pomjeri gornju granicu bez obzira na cijenu. (Zapadna drutva imaju tipinu agonalnu strukturu koja ih tjera naprijed.) S druge strane, drutva u
kojima je prisutno naelo alee fungiraju kao fatalistika drutva,
kao kulture ija je itava igra zasnovana na vjeri u sudbinu.
Alea oznaava i otkriva naklonost sudbine. Tu je igra potpuno pasivan i njegove odlike i sposobnosti... ne dolaze ni do kakvog izraaja. On rizikuje ulog... Suprotno od agona, alea negira strpljenje,
okretnost, kvalifikaciju; ona eliminie profesionalnu vrijednost,
tanost, trening. Ona je apsolutno: ili-ili... Ona se pojavljuje kao drsko i nadmono ruganje sposobnosti. Ona od igraa zahtijeva sasvim suprotan stav od onog koji se trudi da odri kod agona. Kod
agona, on rauna samo na sebe; kod alee, on rauna i na najmanju
spoljnu neobinost, koju odmah uzima kao znak ili opomenu, na
svaku neprirodnost koju zapazi; na sve, osim na sebe samog.272

Kljuna razlika izmeu agonalnih i aleatornih igraa jeste u


pojmu odgovornosti:
Agon je zahtijevanje line odgovornosti, alea iskljuivanje volje i
preputanje sudbini.273

Islamska drutva stoljeima su bila aleatorna drutva. Zato je to tako, ptice znaju. Moda je kriv Gazali. Moda hode. Ali
100

Der Muselmann

sasvim je sigurno da aleatorni karakter muslimanske civilizacije


nema prapoelo u konstitutivnoj tradiciji islama. itava kuranska
logika i Poslanikova implementacija te logike u povijesti upuuju
vie na agon nego na aleu; zapravo, u islamu, alea je eleminisana
trajno, u svakom segmentu i zato se opravdano uditi tako vrstoj
ukorijenjenosti alee u muslimanskoj civilizaciji. (Sve mesijanske
varijacije, bez obzira u kojim muslimanskim formacijama prebivale, imaju karakter iste, uhodane, religiozne, mistine kocke).
Muslimani su odustajali od igre, jer su pogreno protumaili kuransku pouku o igri. Muslimani su, u elji da napuste dunjaluk, napustili agon i poeli novu igru, aleatornu, koja ih je vratila
dunjaluku, poniene, poraene. arija je onaj horizont na kome
su se razili muslimani i islam. Muslimani su se razletjeli po raznim kockarskim grupama, a islam je ostao u pranjavim knjigama da uva tajnu o trudu i radosti. U vrtlogu arijske vreve,
sve se preputa sudbini. Sve je otvoreno, drugog puta nikad nee
ponestati, vjera u sutra s prezirom u danas najvra je armatura koja proima ivot i njegove nade. Prvo zakoraenje u kockarnicu ili na arijsku kaldrmu nosi slinost s prvim korakom
Adema, a.s., na zemlju: sve je bilo otvoreno i sve je bilo mogue.
Rumi predlae:
Ukoliko neko poeli tvog konja,
prepusti mu ga. Konji slue
da pohita ispred drugih.274

Sutina svake kocke jeste fatalizam, pasivnost, vjera u kismet, preputanje itave igre sudbini, pasivno iekivanje konanog ishoda. U kocki i kismetu delegirana je odgovornost nekome
drugom, a trening i rad obesmiljeni su i zato, mrski. Dovoenje
u vezu hazarda i socijalnog ponaanja vjernika nije pretenciozno: svaki hazard duboko je religiozan, budui da poiva na vjeri u viu silu, sreu, naklonost zvijezda, simetriju astronomskih
horizontala, metafiziku algebru, dobrog ali nepravednog Boga,
u Veliku Lutriju Sudbine. Pa ipak, kocka je i najbezbonija, jer
negira supstancijalna naela svake religije: rad i trud. ivei sudbinu kockara i klatei se iznad kockarskog stola, Dostojevski je
101

Samedin Kadi / Musa i Hidr

jedino tako mogao prikazati one grandiozne nejasnoe u kojima


do kraja ostaje nepovuena crta izmeu bezbonih i religioznih
stavova.
Caillois kae: Reci mi ta se igra, pa u ti rei ko si.275

3. Nafaka

Svijet je pun zadovoljnih siromaha i nesretnih bogataa. Sadi irazi pie kako je samo jednom bio gnjevan na sudbinu: kada je
hodao bos ulicama Kufe, a nije bio u mogunosti kupiti obuu.
Sklonio se u neku damiju gdje je zatekao ovjeka bez nogu. Zahvalio se Bogu na daru. Ima ova pria u Govoru ptica:
Jednom bijae velika glad, sua u Egiptu,
Mnogi ljudi umirae prosei hranu.
Smrt leevima ispuni ulice,
ivi poee da jedu mrtvace.
Tu se i neki dervi zatee
Te kad vidje kako ljudi pate, svom Gospodaru ree:
Boe, s visina na zemlju pogledaj;
Ako ih prehraniti ne moe, manje ljudi stvaraj.276

Ako ih prehraniti ne moe, manje ljudi stvaraj, kae Attarova budala. A Rumi samouvjereno poentira: okean brine o svakom talasu dok ne stigne do obale. Ali, u Oivljavanju vjerskih
znanosti, Gazali (istina, u sumnjivoj predaji) citira Poslanika, a.s:

102

Na Sudnjem danu dovest e se rob pa e mu se Uzvieni Allah izvinjavati kao to se na ovom svijetu ovjek izvinjava drugom ovjeku.
Rei e: Tako mi moje siline i velianstvenosti, nisam ti oduzeo dunjaluk da bih te osramotio, ve radi mnogih poasti i ljepota koje ti
pripremih. Ui, robe moj, u ove redove pa ko je drugog nahranio
radi mene i napojio radi mene elei time samo moje lice uzmi ga za
ruku, taj je tvoj. Ljude e taj dan znoj obliti. Taj rob zai e u redove
traei ko je to uradio. Uzet e ga za ruku i uvesti u Dennet.

Der Muselmann

U istom djelu ima pria o izvjesnom Berhu el-Esvedu na kojeg je Allah, d.., uputio Musaa, a.s., kada ga je ovaj zamolio za
kiu nakon sedam godina sue. Kako da im se odazovem kada
su ih grijesi obavili tamom. Njihove su due pokvarene, dove Mi
upuuju bez vrstog uvjerenja i nastoje da Me prevare i obmanu.
Idi kod jednog od Mojih robova koji se zove Berh i reci mu neka Mi
uputi kinu dovu i Ja u mu se odazvati, objavio je Allah Musau.
Musa se raspitivao o Berhu, ali ga niko nije znao.
Sreo ga je sluajno. Bio je to crni rob koji je na elu imao
tragove zemlje od injenja sedde. Poselamio ga je i upitao za
ime. Odgovorio je da se zove Berh. Tada mu je Musa kazao kako
ga ve neko vrijeme trai, a onda je od njega zatraio da uputi
Allahu dovu za kiu. Ovaj je to prihatio pa je glasno zavapio: Ovo
nije u skladu s Tvojom milou i dobroinstvom. ta se deava s
Tobom? Jesu li Ti to izvori uskratili vodu ili su Ti vjetrovi otkazali poslunost? Ili Si iscrpio ono to si imao ili Si se rasrdio na one
koji grijehe ine? Ako je tako, zar Ti nisi onaj koji grijeh prata?
Prije nego to Si stvorio grjenike, stvorio Si milost i naredio da
ljudi budu saosjeajni. Ili nam pokazuje da Si nedostupan i nedokuiv? Ili Se boji prolaznosti pa Si pourio da kanjava?
Tek to je zavrio dovu, Izraelani su pokisli. A onda je Allah
uinio da za pola dana naraste trava u visini koljena. Kada ga je
Musa kasnije sreo, Berh ga je upitao: Jesi li vidio kako je moj
Gospodar prema meni pravedan bio, kada sam se s njim prepirati poeo. Musa je bio iznenaen, zabrinuo se za Berha. Onda mu
je Allah, d.., objavio: Berh me svakog dana tri puta nasmije.277

4. Joi Berdi

Ima sudbina i sudbina. Koje izmiu miljenju, tumaenju, logici


i lie na genijalne dosjetke ili neslane ale. U Priama s Kolime
Varlam alamov ne bez straha da mu neemo povjerovati
svjedoi o Joiju Berdiju ija je sudbina postala anegdota s potencijalom da preraste u mistini simbol.
103

Samedin Kadi / Musa i Hidr

Bjekstvo je otkrio porunik Kurakov na stanici Novosibirsk. Sve


uhapene izveli su iz furgona i pod sitnom, hladnom kiom prebrojali, prozvali po spisku paragrafa i duine kazni sve je bilo
uzalud. U stroju je bilo trideset osam punih redova po pet ljudi, a u
trideset devetom stajao je jedan ovjek, ne dvojica kao pri polasku.
Kurakov je proklinjao as kada je pristao da primi transport bez
dosjea, direktno po spisku, gdje je pod brojem ezdeset bio upisan
odbjegli uhapenik. Spisak je bio izguvan; pri tom nikako nije bilo
mogue zatititi hartiju od kie. Kurakov je od uzrujanosti jedva
razabirao prezimena, a i slova su se odista bila razlila. Broja 60 nije
bilo. Preli su bili ve pola puta. Za takve gubitke strogo se kanjavalo, i Kurakov se ve opratao od epoleta i oficirskog sledovanja.278

ta Kurakov radi? Savjetuje se s vodnikom Lazarovom koji


na mjestu gdje je kia zamastila broj 60 ita: JO I BERDI. Kakvo
je ovo ime, pita se Lazarov, sigurno neka betija, a betijama su
se tada zvali muslimani Srednje Azije, Kavkaza i Zakavkazja koji
nisu znali ni beknuti ruski. Lazarov predlae da ga potrae na
lokalnoj pijaci jer e im zbog betije u komandi odrati kou. Odlaze i vraaju se s nekim nesretnikom, Turkmenom, betijom koji
je vikao neto vano i strano na svom jeziku. Ubacili su ga u
vagon meu ostale zatvorenike.
utao je i plakao.
Ali izruen je, i na prozivci je samo stajao, izdvojen od ostalih
59 zatvorenika. Pored imena JO I BERDI dodali su sklon bjekstvu.
Tri je godine ve u logoru: nauio je ruski, ali ne i da jede kaikom. Pravo mu je ime bilo Toajev, seljak iz zabitog planinskog
sela blizu ardoua. U Novosibirsk je stigao u potrazi za hljebom. Prijatelj s kojim je stigao izgubio se bio na pijaci. Kako nije
znao priati ruski, vojnici su u njemu prepoznali JO IJA BERDIJA. U logoru je pisao molbe, ali teko je ilo poto su mu vojnici
pocijepali dokumente.
Berdi se zaudio, pie alamov, to sam odmah shvatio
u emu je stvar: greka daktilografkinje koja je kao novo ime
numerisala nastavak i nadimak onog ovjeka koji se vodio pod
brojem 59; haos i pometnja u uurbanim transportima zatvorenika za vrijeme rata; ropski strah raznih Kurakova i Lazareva
104

Der Muselmann

od pretpostavljenih. Ali postojao je iv ovjek broj 59; zar on


nije mogao da kae da nadimak Berdi pripada njemu? Mogao
je, naravno. Ali svako se zabavlja kako zna. Svako se raduje zbrci
u redovima uprave. Upravu e na pravi put navesti samo frajer,
ne lupe. A broj pedeset devet bio je lupe.
Teorije ne mogu objasniti sudbinu; ona se moe samo nagovijestiti prenesenim znaenjima, slikama, paradoksalnim mistikim priama. U duhu preporuke Boijeg Poslanika, ne treba se zapetljavati u tu mreu, taj labirint. Teorija je ovdje nemona, tema joj
je neuhvatljiva, transcedentna. anr koji traimo je parabola.
Uz probleme sudbine i budunosti usko stoji dova, pla Joija Berdija. Nuh prvo moli Boga da uniti sve nevjernike, a potom
moli da mu spasi sina koji je nevjernik. Nuh je, na neki nain,
molio protiv sebe. Kako da ovjek zna ta je dobro za njega?
Truman Capote citira Svetu Terezu: Vie je suza proliveno zbog
uslienih molitvi nego neuslienih.279
Mora, dakle, biti drugi in! Broj pedeset devet mora obrazloiti Joiju Berdiju, mora ga pogledati u oi. ta znai ljudski ivot?
ta je znaila sudbina Joija Berdija? Da zamislimo Sudnji dan ne
samo kao uruivanje naknada i sankcija, ve i kao Forum dobrih
pria i rasplet istih; pedantna hermeneutika nebeske arhive; metatekst naih sudbina. Povratak nepovratnog, skidanje slojeva s
dogoenog vremena, paljiva mikroloka analiza motiva. ivot je
san, to svi znamo; Rumi dodaje: koji treba biti protumaen.
Svi padamo, pjeva Rilke u poznatim stihovima, a Neko tom
padanju daje sklad. Ovo se moe razumjeti. Osim ako ti je zatvorsko ime: Joi Berdi.

5. Deset motiva o sudbini


Na pogrenom mjestu

Rudolf Otto u Svetom potkrepljuje svoju famoznu tezu o osjeanju nadnaravnog (koje svoj korijen ima u ideji o predodreenju)
priom koju nalazi kod Bejdavija; nepokolebljivost Allahovih
105

Samedin Kadi / Musa i Hidr

odluka prosijava se kroz minuciozni okazionalizam; mogu ljudi planirati, birati i neodobravati, ali to, kako oni biraju i djeluju proima ipak Allahova vjena volja, u dan i asak, kako
bijae provieno. Tako pripovijeda spomenuti perzijski tuma
Kurana Bejdavi kako je neko Melek smrti posjetio Sulejmana,
a.s., i tom prilikom buljio u nekog ovjeka s dvora. Ko je ovaj
to me gleda?, upita ovjek Sulejmana. Melek smrti, odgovori
Sulejman. ovjek se uplai i zamoli Sulejmana da zapovijedi vjetru da ga odnese u Indiju, to ovaj i uradi. Tada prozbori Melek
smrti: Motrih ga dugo i paljivo iz istog snebivanja: bijae mi
zapovijeeno da po duu njegovu poem i donesem je iz Indije,
za vrijeme dok on bijae kod tebe u Kanaanu.280
Kad je vlastita smrt u pitanju, ovjek se uvijek nae na pogrenom mjestu. Mnotvo svjedoenja potkrepljuje tezu o udnovatim (a)simetrijama smrtnog trenutka. Camus se u Kugi ibreti
pred jednim povijesnim izvjeem: nekad davno kuga je unitila
sve stanovnike jednog grada u Perziji, izuzev ba onog ovjeka
koji je kupao mrtvace i koji je za sve to vrijeme radio svoj posao.281
Tri prie iz Hiljadu i jedne noi imaju za aktera Meleka smrti;
izabiremo onu o kralju i siromahu. Dok je jahao istokrvnog, plemenitog konja na elu duge i kiene svite, obuenog u blistavo ruho
(okovratnika optoenog dijamantima, nizovima bisera i rubina),
to je odavalo beskrajnu oholost i prezir prema svemu to nije on
sam, caru prie neki ovjek i zamoli ga da mu neto apne na uho.
Nakon to mrzovoljno pristade, bi mu reeno: Ja sam Melek smrti
i sad u ti uzeti duu. Car ga zamoli da mu pokloni malo vremena
kako bi se oprostio sa svima, ali melek smrti ga pokosi i car se skljoka s konja u prainu. Malo potom, ode da uzme duu nekom siromahu i primijeni istu taktiku: slamajue aputanje. Dobro doao!,
uzdahnu siromah, dugo te ekam. Melek smrti mu ponudi da obavi posljednje poslove. Siromah poelje da uzme abdest, klanja i da
mu dua bude oduzeta dok je na seddi. Tako i bi.282
Ali sona popularnost u vazovima prie o smijehu, plau
i strahu Meleka smrti bez konkurencije je. Ne znamo joj pravi
izvor, a ovo je jedna od verzija:
Upitan da li se ikad nasmijao, rasplakao i uplaio, Melek
smrti je odgovorio: Nasmijao sam se ovjeku koji je od obuara
106

Der Muselmann

traio garanciju na tri godine za cipele, a ja sam ga ekao pred


obuarevim vratima. Plakao sam kada je majka prenijela preko
rijeke jednog djeaka, i dok se vraala po drugog nareeno mi
je da joj uzmem duu. Mnogo godina poslije, u jednoj bitki suelila su se dva junaka u gromovitom naletu na konjima i u isto
vrijeme su probola kopljem jedan drugog. U svojim defterima
pronaao sam da su junaci ona braa to su kao djeaci ostala na
suprotnim obalama. To me je uasnulo.

Sloboda volje
Tema ima razliite verzije, i pobone i bogohulne, od Mateja preko Legende o velikom inkvizitoru, Ljermontovljevog Peorina i
Singerovog Fataliste, Gideovog Lafkadija do Saramagovih sarkazama. Dio je ire, agonalnije i trajnije rasprave o slobodi volje i
nunosti. Ibn Kesir takoer navodi nekoliko verzija o Isau, a.s.,
sve iz povjerljivih muslimanskih izvora:
Isa, a.s., klanjao je na vrhu nekog brda, kada mu je doao
sam Iblis i pitao ga: Jesi li ti onaj to tvrdi da se sve dogaa prema sudbini i odreenju? Taj sam, rekao je Isa, na ta mu je
Iblis bacio rukavicu u lice: Onda se baci s ovog brda i reci: To je
bilo odreeno. Isa je proaputao: Bog iskuava ljude, a ljudi ne
iskuavaju Boga.283 A u Antologiji Spoon Rivera nalazimo pjesmu
o Rogeru Hestonu:
Koliko smo puta Ernest Hyde i ja
Raspravljali o slobodi volje.
Moj omiljeni primjer bila je Prickettova krava
privezana na panjaku i slobodna, kao to znate,
koliko doputa ue.
Dok smo se jednog dana tako prepirali, gledajui
kravu
koja je natezala ue da bi izala iz kruga
u kome vie nije bilo trave,
iupao se kolac, krava je pognula glavu

107

Samedin Kadi / Musa i Hidr

i jurnula na nas.
A to, zar to nije slobodna volja? viknuo je Ernest
trei.
A ja sam pao mrtav proboden rogom.284

elje
Gazali biljei u Oivljavanju vjerskih znanosti kako je Bog rekao
Davudu, a.s: Ti ima svoje elje, i ja imam Svoje elje, a biva
samo onako kako ja elim. Ako se pokori onome to ja elim,
udovoljit u tvojim eljama, a ako se ne pokori onome to Ja
elim, namuit u te u onome to ti eli i na kraju e opet biti
samo onako kako ja elim.285
Takoer, motiv drevan i est; ta je vie moglo uzbuditi
antikog gledaoca od mitskih tema proroanstava, neobinih
i neizbjenih udesa. Najmunija je ona Edipova: svaki korak u
bjeanju od kobi samo je slijepo izvravanje njenog naloga. Pauinasta nestabilnost naih elja povijesno je dokazana, ne samo
elja ve i koncepata i konstrukcija, ali kako da znamo ta zapravo Bog eli? Dalje slijedi, kakvo god da nam je stanje to je ono
to Bog eli. Vrhunac je vjere pomiriti se s trenutnim poloajem.
Nastavimo li razvijati entimen, doli bismo do konanog raspada volje, do haia, nargile i aja; do siromatva koje je pravi pokazatelj zadovoljstva; do odbacivanja elje, koja je, kako su to
spoznali jedan Budha ili jedan Lacan, inherentno tragina. Buntom se u ovakvoj postavci moe nazvati svaki pokuaj promjene
trenutnog stanja (to je, opet, samo besmisleno nadigravanje s
onim to je jae od nas). Zaobilazimo ovom prilikom povijest
metafizike pobune koja je raskrila put za veliki napad na neprijateljsko nebo; povijest pobunjene inteligencije koja izaziva
a ne tek nijee; povijest podvrgavanja Boga moralnom sudu,
ina u kojem prestaje vjera. Rob na poetku trai pravdu a na
kraju kraljevstvo, kae Camus.286
108

Der Muselmann

Odredba Svemogueg i Sveznajueg


U Mekanskim otkrovenjima Ibn Arebi tvrdi da svaki put kada izgovorimo neku lijepu rije nastane po jedan melek. Da bi potkrijepio ovo nadahnue, dodaje sljedeu priu:
Neki je putnik nou izaao na palubu broda. More je bilo
nemirno, valovi estoki. Brod se zaljuljao i ovjek je pao preko
ograde u uzburkanu tamu vode. Dogaaj je posmatrao kormilar;
poto je utapanje bilo izvjesno, niti je probudio ostale, niti je pokuao pomoi utopljenku; bilo je oito da e ga voda progutati.
U trenutku kada je putnik poeo tonuti, doletjela je velika ptica
i vratila ga iz eljusti valova na palubu. Prije nego je poletjela,
neto je apnula utopljeniku. Vidjevi ta se dogodilo, kormilar
je dotrao do putnika, poeo ga moliti da upuuje za njega dove,
ubijeen da je ovaj evlija. Na to mu putnik odgovori: Daleko
sam ja od tog. Kormilar se namrti: Sve sam vidio. Vidio sam
pticu, vidio sam da ti je neto apnula! Tada putnik, i sam u uenju, ispria ta se dogodilo: Izaao sam da gledam more. Brod
se zaljuljao i pao sam preko ograde. Borio sam se koliko sam mogao. Vidjevi da nemam kuda i da u se definitivno utopiti, nisam
elio Boga moliti da me izvadi, mislei kako bi to bilo nezahvalno
i kukaviki. Pomirio sam se sa sudbinom. Samo sam rekao:
7



Tada se pojavila ptica i donijela me na palubu. Na uho mi je
apnula: Ja sam jedan bezimeni melek koji je upravo dobio ime.
Zovem se

Adem i Musa
U jednom hadisu Musa, a.s., spoitava Ademu, a.s., ljudski pad u povijest; pravdajui se, Adem pita Musa kada je u maglinama iskona
7

Takva je odredba Svemogueg i Sveznajueg. (Y-sn, 38)

109

Samedin Kadi / Musa i Hidr

isklesan Tevrat, a ovaj odgovora: etrdeset godina prije tvog stvaranja. Tada ree Adem kako je njegov grijeh opisan u perfektu iako
se jo nije bio ni dogodio. I Adem neposluh izrazi prema svome Gospodaru i s Pravog puta zabasa! Zato me krivi za ono to mi je bilo
propisano etrdeset godina prije nego to sam stvoren?
Zamislimo kako je ivot koji ivimo samo puko igranje teksta vjene povelje sudbine. Ali nije li to ono najtee: zamisliti sueno i prihvatiti nemo; pustiti sve, i odigrati napisano?

Dva Musa
Imam Kurtubi u svom tefsiru pripovijeda kako su Musa i Samirijja, slavni tvorac zlatnog teleta, bili vrnjaci te su obojica trebala
biti preklana u redovnom legalnom istrebljenju jedne generacije. Musa je majka u beici pustila niz vodu, a Samirijju je otac
odnio u brda svjestan da e lake podnijeti da beba skapa od
gladi ili da je zvijeri raskomadaju, nego da mu je Egipani na pragu zakolju. Poavi da spasi Musa, Dibril je u planinama uo
djeiji pla te tu i ostao, uvjeren da je pronaao traenu bebu.
Hranio ju je i odgojio. Pravi je Musa za to vrijeme podizan na faraonovom dvoru, u duhu jedne nasilnike kulture. ta je poslije
bilo, poznato je iz svetih tekstova.
Pjesnik je, navodi Kurtubi, ispjevao:
Musa kojeg faraon odgoji poslanik je!
Musa kojeg Dibril odgoji nevjernik je!287

ovjek nije neispisana ploa na kojoj uitelji arenim kredama odgoja boje neizbrisive crte karaktera. Hoemo rei, sudbine.

Divanija
Vraajui se kui (koju nije otplatio) u cipelama (koje nije otplatio)
poonjenim kartonom u kojem su bile makarone, nakon gubitka
110

Der Muselmann

novca u kockarnici, Svevo Bandini, zidar bez posla u dugoj zimi,


oklizne se dok je razmiljao kako porodici objasniti besparicu i padne na lea. Ustaje, gleda u nebo i zamahuje rukom: elio je tocirati
Boga! Attar pria neto blau verziju:
Neki divanija gladan, zimskom prtinom je iao,
promrzao do kosti, skoro da je s uma siao.
Tu ne bijae kue u koju bi se sklonio
od susnjeice i zime kud bi se zaklonio!
Najposle pronae nekakvu ruevnu kolibu
i odlui da se skloni u nju.
No kad otvori vrata ruevine,
greda popusti i cigla mu na glavu pade.
Ubogom derviu glava napue,
iz rane na glavi krv mu potee.
U oajanju on ka nebu pogleda
i ljutito na sav glas povika:
E, sad si ga ba pretjerao!
Zar mi nisi dovoljno muke zadao?
Zar ne bi bilo bolje naepiti nogu kakvom sultanu
nego razbijati glavu gladnom fukaranu.288

Divanija vjeruje u Boga, koji mu je potreban da bi Mu delegirao odgovornost za svoju bijedu. Ako nema Boga, ko je kriv
za njegovu nesreu? Divanija nije pobunjeni ovjek, divanija je
hnja. Kada mu ide, to je zbog toga to ga Bog voli; kada ne ide,
kriv je nepravedni Bog koji maltretira jednu nemonu kreaturu.
Kuranska kritika ovog antropolokog nepotenja je opepoznata. Ostaje smijeh pred nesrazmjerom malog ovjeka i Velikog
Boga; u Starom zavjetu faraonova vojska gaa strijelama u nebo
ne bi li ubili Musaovog Boga, a strijele se odozgo vraaju krvave.

Potovanje
Uzalud se pitati zato neto radimo, pie Rumi, kad je sve to uinimo Boije stvaralako djelo. Nae su analize uvijek okrenute
111

Samedin Kadi / Musa i Hidr

prolosti, ali stvari se mogu gledati i drugaije: unazad, unaprijed, odjednom. Jedino Bog posjeduje takvo vienje. ejtan je svoju neposlunost pravdao rijeima: Zato to si Ti tako odredio...
(Al-Arf, 16), dok je Adem rekao: Mi smo sebi nepravdu uinili...
(Al-Arf, 23) Navodno je Bog poslije uvenog Ademovog pokajanja upitao ga: Poto je sve u okvirima mog predvianja, zato nisi
potegao taj argument u svoju odbranu? Adem odgovori: Plaio
sam se i elio da budem smjeran. Rumijevo tumaenje jeste: ko
postupa s potovanjem, dobit e potovanje. Ali ostaje misterija
da slobodno djelamo, a ipak smo podreeni. Ah, to su, u osnovi,
puki silogizmi preko kojih nije mogue opaziti kako se budimo
u Boijoj otvorenoj aci, plaemo Boiju kiu, smijemo Njegovu
munju.
A ko smo onda mi
u ovoj nerazmrsivoj zbrci sveta
koji je ustvari samo jedna jedina prava
linija koja se sputa sa Allaha?
Nita.
Mi smo
Praznina.289

Dokaz
Ebu Hanife je raspravljao s nekim ovjekom o postojanju Boga,
pa je Veliki imam uporedio svijet bez Boga sa stablima koja se
sama isijeku, izreu i ugrade u lau, a potom isplove u more. ovjeku se taj argument uinio prebanalnim. Tada je Ebu Hanife
upitao skeptika da li je u ivotu pravio planove, na ta je ovaj
odgovorio potvrdno. Je li ti se dogaalo da ti propadne ono to
si bio naumio?, upita Ebu Hanife, a ovjek odgovori: Naravno.
E, taj Neko ko sve pobrka jeste Bog, zakljui Veliki imam.
112

Der Muselmann

Preokreti
Postoji li trenutak u ljudskom ivotu, jedan jedini, koji sabire
prolost i trasira budunost; neka taka kroz koju bi se moglo
provui bezbroj beskonanih pravih ali koja ih spaja u neraskidivo zajednitvo; vrhunac na kojem se sustiu svi bolovi, greke,
elje; istina na kojoj odbacujemo ljuture jer smo prvi put vidjeli kristalnu panoramu vlastitog puta? Musa odlazi po vatru i
zatie gorui grm; Sulejman otvara ribu, stoji u legendi, i pronalazi moni prsten; Budha skae u noi, na trenutak posmatra porodicu pokrivenu svilom mjeseine i otiskuje se u nepregledno
prostranstvo samsare; Gazali naputa profesorske povlastice i
odlazi u dervikim prnjama. Ili u Borgesovoj prii: major seoske
policije, Tadeo Isidor Kruz, shvativi da svaki ovjek mora potovati sudbinu koju nosi u sebi u jeku borbe iznenada se pridruuje okruenom dezerteru kako bi poginuo zajedno s njim:
Bilo koja sudbina, bez obzira na njenu duinu i sloenost, sastoji
se, u stvari, od jednog jedinog trenutka: trenutka u kojem ovjek
jednom za sva vremena shvati ko je.290

uven je i preokret hazreti Omera: sura T-h bila je zrcalo


u kojem je u jednom infinitezimalnom hipu razaznao svoje lice.
Mnogo je pria o slavnim preokretima. Ne zadovoljavaj se onim,
savjetuje nas Rumi, to se dogaalo drugima. Otkrij svoju priu.291

113

1.

NARCIS I SUNCOKRET

Ontologija zloina i miljenja

Mufesir aaravi pie kako se prvi akt ljudskog umovanja (u


Kuranu, time i u povijesti) dogodio kada je Ademov sin ugledao
gavrana kako zakopava drugog gavrana i tako doao do ideje da i
sam isto uini s bratovim leom. Proizilazi da miljenje potie iz
prostodune elje da se sakrije vlastiti zloin. Tako nastaje kultura: ogromna graevina sazidana u slavu zaborava prijestupa;
ali i linost: raka za bratov le jeste jaz izmeu onoga to jesmo
i onoga to umujemo. Pravi Dostojevski nije moralista iz svog
Dnevnika, nego Raskoljnikov, primjeuje Sabato.292
Ne znamo detalje potonjeg Kabilovog ivota (u Saramagovoj bogohulnoj verziji Kain postaje vjenik koji luta biblijskom
[pri]povijeu sporei se s Bogom to ga kanjava za unaprijed
dosuen grijeh). Poinio je, da se posluimo Camusovom kvalifikacijom iz Pobunjenog ovjeka, zloin iz strasti293 i nije ga pravdao nikakvim besramnim silogizmima.
8

Nije iskljueno da se pokajao, da je postao iznimno poboan


(iza velikih bogobojaznosti esto stoji neista savjest), da je nadiao trenutak slabosti. Ali grijeh je ostao pri njemu i Poslanik,
a.s., kae da ima udjela u svakom potonjem ubistvu,294 jer je povijest odjek na njegov kamen.295 (Izgleda da niko ne nasljeuje
grijehe predaka, iako preci oito imaju udjela u zloinima potomaka!)
8

I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i postade jedan od


izgubljenih. (Al-Mida, 30)

115

Samedin Kadi / Musa i Hidr

Da bi nastavio sa ivotom, Kabil je morao zaboraviti zloin.


Da bi otpoinuo u paperju sna, bilo je nuno da prvo uljuljka savjest. Moda njegova djeca nikad nisu saznala za ubistvo (Habil
nije stigao imati djece), a opet je ono bilo uzidano u temelje njegovog bia, iako je bilo zaboravljeno. Ibn Kesir navodi udne pripovijesti u kojima bratovo tijelo nosi itavu godinu, a po drugima i sto godina dok nije ugledao prizor gavrana-pokopnika.296 U
Saramagovom romanu Kain, ovaj bratoubica, ovaj prijestupnik,
ovaj prognanik, ak se i predstavlja kao svoj brat: on je Avelj, on
je Habil.297
Da bi zaboravio ono to je trebalo zaboraviti, Kabil je morao
djelovati. Traiti oprost i pokajati se ili poiniti novi zloin, oprati grjene ruke u krvi novog janjeta.
U jednom se hadisu298 poruuje kako niko ne treba rei da je
bolji od Junusa, a.s.. Odmah pomislimo: zato ba Junus, zato ne
neko iz Ulul-azm poslanika? Neki su ovaj udni hadis ovako protumaili: Muhammed, a.s., putovao je u visine tokom mirada,
dok je Junusovo putovanje bilo u dubine tame, dubine sebe i
svog prekraja. Drugim rijeima, tee je spoznati samog sebe
nego nebeske sfere. Junus lei bolan u trostrukoj tmini: more,
levijatan (kako ve Biblija naziva kita) i grijeh. U takvoj pomrini
treba smotriti sebe.
Postoji ova aluzija u Jungovoj koli: kada muslimani na
haddu dodiruju crni kamen, oni, zapravo, dodiruju svoje sopstvo. Crni kamen nije kockast (kao Kaba), neravan je i crn, a sam
pojam kamen simbolizira krajnju iracionalnost. To da nije
kockast znai da nije logian, to da je crn znai da je nejasan. To
to zaista jesmo pokazuje se u snovima, dosjetkama i lapsusima.

2. Otisak u snijegu

Ima u Gubilitu ova duhovita scena: otac je zagledan u svoj


lik u rijeci, a kada neko baci kamen u vodu, on, hercegovaki
prorok i otpadnik, prene se i kae: Sprijeio si me da sagledam
svoj lik.299 ovjek ispisuje svoju sliku; iluzija je i kosmogonijska
116

Narcis i suncokret

rabota predodba da sazvijea uvaju nae praoblije. Yeatsov


stih, koji kao moto koristi H.L. Borges u ve spomenutoj Biografiji Tadea Isidora Krusa: Im looking for the face I had Before
the world was made, ilustruje tek pjesniku sklonost ka mistici
i mranoj simbolici: kao u pjesmi W.S. Merwina Traei peurke
pri izlasku sunca, gdje se ovjek hodajui po vjekovima mrtvog
kestenovog lia (mjestu bez bola) sjea prijanjeg ivota u
kojem jo uvijek eta traei sebe.300 Je li ovjek imao lice prije
stvaranja svijeta, kako nam se to esto u mraku ini dok ujemo
romor kie, peurke se probijaju kroz na san i gdje god niknu,
ini nam se da smo ve bili? Moda je svrha ivota, kao u zenu
kako ga tumai Daisetz Teitaro Suzuki, da sauvamo od tamnice
ivotarenja nae originalno lice koje smo imali prije nego to
su nai roditelji bili roeni, ali jo vie: da ga iskopamo i deifriramo, kao neki dokument koji je poslat izdaleka i poloen u nae
besvjesno.301 Suprotno ovoj tradiciji koja u konanici od nas trai da budemo ono to jesmo, Hegel sugerira: postani ono to
nisi.302
Prva potekoa s identitetom nije u dreavoj kompleksnosti
svijeta, niti u nedostatku puteva i sredstava, ve u aporiji samog
pojma. Da li mogu znati ko sam? (Velika je to Rumijeva tema:
ko mi je to sad u uhu, ko slua moj glas; ko mojim ustima kazuje rijei; ko mojim oima posmatra svijet; odakle ova misao;
u ovoj masi, u ovom saobraaju misli ko sam?) Kojim sredstvima, kojim kriterijima rijeiti zagonetku sopstva? Je li Ja etiko,
psiholoko ili metafiziko? Je li Ja jedan ili u toj upljini spavaju mnogi, recimo peterica: Alberto Caeiro, Ricardo Reis, Alvaro
de Campos, Coelho Pacheco i Fernando Pessoa; pessoa to na
portugalskom, ironino, znai osoba?303 Je li Ja vjeno i stabilno ili je prazno i trono, kao tovarni list, otisak u snijegu, odjek
nitavila? Jesu li nai identiteti kontingentni, kako tvrdi Rorty,
ili su zakovani, kako tvrde redukcionisti?304 Treba li Ja krenuti
u prostranstvo svijeta da otkrije svoju tajnu ili je u viestrukim
velovima Ja, kako su smatrali Lao Ce i indijski mudraci, poloena
tajna svemira: sedam kata nebesa u naim je prsima?305 Moemo li u nemirnoj vodi sagledati svoje likove?
117

Samedin Kadi / Musa i Hidr

Oito je ve u poetku da identitet sadri nekakvu stalnost, konstantnost, stabilnost: identitet jeste samo ondje gdje
se ovjek odluno izjednauje sa samim sobom. Biti dosljedan
sebi; biti jednak sebi, ma ta to znailo. Tradicionalno poimanje identiteta tako velia tautoloku prirodu identiteta. Oni su
vrsti, jaki, trajno istovjetni. Ali bojim se da je etimologija i logika odvela govor o identitetu u pogrenom, utopijskom pravcu.
Kako ja mogu biti istovjetan sa sobom ako imam slobodu koja
mi omoguava odnoenje prema sebi i bezbroj razliitih izbora,
mnotvo samopodeavanja i transformacija? Poznati je to prigovor egzistencijalista. Svaki od izbora sadri i mogunost promjene moje trajnosti. Ako sam bio nevjernik i postao vjernik, znai
li to da sam iznevjerio sebe, da vie nisam jednak sebi? ivot je
gradacija i proces, ljudi se preobraavaju, presvlae, konvertiraju iz jednog identiteta u drugi. Roker postane selefija; mujezin se
propije; komunista doe tobe i druge utjeruje u din; strastveni
fudbalski navija zamrzi fudbal; kurva postane svetica a isposnik nevjernik: kao u romanu Anatola Fransa Taida gdje istoimena kurtizana umire vapei za nebesima a isposnik Panfucije
koji je stigao da joj spasi duu ali se zaljubio u njeno tijelo
uvjerava je kako nikakva nebesa ne postoje. Ona e otii na ta
nebesa koja ne postoje a on ostati u pustinji svoje spodobe, svoje
njuke: Bio je toliko ruan da i sam, prelazei rukom preko lica,
osjeti svoju rugobu.306
Vremeniti smo, mijenjamo se, neprestano propadamo u bunar smrti. Da li je Ja od deset godina i Ja od trideset isti identitet?
To ne samo da nije ista linost, ve nije ni isto tijelo. Na tragu
jezive drevne slutnje kako ovjek jeste svoje vrijeme Ikbal citira
Bergsona:
Ja prelazim iz jednog stanja u drugo. Toplo mi je ili hladno, veseo
sam ili tuan, radim ili ne radim nita, gledam u ono to je oko
mene ili mislim na neto drugo. Utisci, osjeaji, prohtjevi, ideje
to su modifikacije u kojima se odvija moj ivot i koje mu naizmjenino daju boju.307

118

Narcis i suncokret

Napokon, emu mogu biti jednak, gdje mi je referentna taka? Tradicionalni govor o identitetu ishitreno je postavio polugu
na Euklidovu taku koje u stvarnosti nema. S im da se uporeujem kada nita ne mogu pouzdano tvrditi, kada za sve govorim
ako Bog da, i kada mi je srce poput lista na vjetru? Muhammed,
a.s., obavjetava nas o ljudima koji itav ivot idu prema Dennetu
i skonaju u dehennemu i onima koji se cijeli ivot strmoglavljuju u Dehennem i uzlete u Dennet. Potencijalno, svako se moe
svrstati u obje grupe. Jesu li Dennet i Dehennem moj identitet?
Jedan hadis ovako opisuje ovjekovu selidbu s ovog svijeta:
umrloj osobi prii e drugi ovjek svijetla i lijepa lica. Ovaj e ga
upitati: Ko si ti? Odgovorit e mu: Tvoja dobra djela.308 A drugom e prii ruan ovjek i rei e mu da je on njegova loa djela.
U nekim iijskim i sufijskim verzijama (selefije bi dodale: i perverzijama) ova se tema dodatno proiruje: svaki ovjek ima svog
meleka, avatara, karina, koji predstavlja njegovo istinsko Ja, koje
e mu biti predoeno na Sudnjem danu. Pitajui se o onom dijelu
osobe koji ivi u zemljanom ovjeku kao u izgnanstvu, Denis de
Rougemont u Mitovima o ljubavi poziva se na Corbinovu zaljubljenost u Iran duhovnjaka, mazdaizma i sufistikih mistika, blizak
Indiji ali nakalemljen na abrahamsko stablo, odgovorajui kako je
za mudrace Irana ovjekovo najistinitije sopstvo, njegovo skriveno, nebesko Ja melek. Nije to melek-glasonoa, vjesnik i poslanik, ve forma u kojoj Ja spoznaje Boga, nebeska estica u njemu.
Totalitet ljudskog bia sainjava kako realna osoba, tako i njena
transcedentalna nasuprotnost koja nam ostaje nevidljivom, njena vjena individualnost, njeno boansko ime, njena, Platon bi
rekao, ideja. Arheologija ovog Irana naslanja se na Zaratustrinu
religiju: sve to postoji ima svoju nebesku drugost Fravari, koja
je istovremeno i arhetip i melek uvar. ovjekova je drama ovdje
i sada, ali je njegovo pravo Ja negdje daleko. Ovaj svijet i sve na
njemu samo je sjena, a smrt die zavjese:
Veliki dogaaj, kljuna scena tako postavljene drame, zbiva se u
zoru tree noi po zemaljskoj smrti: to je susret due s njenim
nebeskim Ja na prelazu Mosta invat. U krajoliku to je okruen

119

Samedin Kadi / Musa i Hidr

vijencem od Svjetla-Slave, koje iznova vraa sve stvari i sva bia


u njihovu rajsku istotu, u dekoru planina obasjanih rumenilom
svitanja, nebeskih voda iz kojih izrasta drvee besmrtnosti, u sreditu duhovnog svijeta (stvarni svijet Arhetipova) uzdie se Most
invat... Pred duom, na njen ulazak, uspravlja se njeno nebesko
ja, djevojka blistave ljepote, koja joj kae: Ja sam sama ti! Ukoliko
je ovjek zlostavljao na Zemlji svoje ja, njegovo e grijeno stanje,
namjesto Fravari, odraavati nakazna i izobliena utvara. Susret
u svitanju s nebeskim ja predstavlja, dakle, izricanje pravorijeka
duama.309

Ima i ova pria u Ihjau. Kada se okona Sudnji dan i svako ode svojim putem, na pustopoljini obrauna ostat e samo
Ibrahim, a.s., traei oprost za svog oca. Nakon nekog vremena
pojavit e se Azer, a glas e rei: Nije on tvoj otac, poslije ega
e se ovaj pretvoriti u hijenu i strovaliti u vatru.
Interpretirajui kuransku eshatologiju, Fazlur Rahman naglaava transparentnost uma kao najvaniju karakteristiku
Sudnjeg dana: bez odjee, do grla u rijeci znoja, ljudi e sluati
svjedoenja vlastitih organa. Sve njihovo postat e javno. Svaka
e osoba tu nai svoje najdublje jastvo, u potpunosti izlueno iz
ostatka nebitnih i neposrednih briga.310 A Rumi pjeva: Tajne se
otkrivaju u Proljee, sa usana zemlje dospijevaju u lie.
Dodajmo i dva opepoznata motiva kuranske eshatologije:
lica i knjigu. Neka e lica biti svijetla, radosna, neka e biti tamna
i tuna. elimo zamisliti kako Knjiga ovjekovih djela koju spominje Kuran sadri originalni lik koji je za ivota sam ovjek iscrtao. Otvorivi je poto ustane iz zemlje, na njenim stranicama
ugledat e finalni odraz to e biti istovremeno najpravednija
presuda. Sami smo sebi i nagrada i kazna.

3. Definicije

Muslimanski grad sastoji se od etvrti s razliitim rasama, vjerama, jezicima, pie Fernand Braudel citirajui u tu svrhu Paula
120

Narcis i suncokret

Ricauta, koji 1668. godine opisuje pobunu u palai otomanskog


padiaha: ljudi su u panici zaboravili zvanini osmanski i poeli
vikati na maternjim jezicima.
Jedni su dozivali na gruzijskom, drugi na albanskom, bosanskom, mingrelijskom turskom ili talijanskom.311

Slian babilon opisuje I.B. Singer. Jedan od junaka Mukatovih (1950) smjeten je tokom Prvog svjetskog rata u puku koji
je stacioniran u poljskom gradu Pzemislu, zaduen za uvanje
zarobljenika.
Bilo ih je svake vrste: maarskih husara u crvenim hlaama,
poljskih ulana s kalpacima ureenim perjem, ekih draguna s
kacigama obrubljenim mjedi, bosanskih muslimana s fesovima...
Govorili su doista babilonskom mjeavinom jezika: poljski, bosanski, eki, jidi. Rusi su se lomili od smijeha.312

Maarski husari, poljski ulani, eki draguni, bosanski muslimani. Poljski, bosanski, eki, jidi. Kakofonija, arolikost, rat,
pa opet, svako nosi biljeg po kojem ga raspoznaju. to su osobenosti individualnije, rjee, siunije, u djelu su, ini se, dragocjenije. (Ponovimo taj nagovjetaj: ljepota se pokazuje u potankostima i rubovima, jednolinost je tjeskobna, jeziva.) Postupak
kuranskog pripovijedanja o ljudima suprotan je: pojedinano se
preuuje u korist opeg moralne pouke. Kazivanje o Boijim
poslanicima lieno je epske raspjevanosti a detalja skoro da i
nema; nema ni datuma, lokacija, predmeta, sklonosti, genealogija to se poput dinovskih merdevina sputaju s neba do svijea
biblijskih pisara. Pokoja rije u otkinutom dijalogu, nagovjetaj
egzistencijalne problematike, mikrofon to je u glavi uhvatio aputanje Bogu. ovjek-u-svijetu, vjernik-meu-nevjernicima. ta
nam Kuran govori o jastvu? Bez svakodnevnice i rutine, akcije
su reducirane, motivi krti, nema onoga na emu danas baziramo svoje identitete: hobija, nacionalne pripadnosti, tjelesnog
izgleda, profesije... To je, s aspekta kuranskog kazivanja, sekundarno. Kod Ibrahima, a.s., nije bitna njegova frizura, nain na koji

121

Samedin Kadi / Musa i Hidr

je jahao konja ili kamilu, akcent kojim je govorio, narod kojem je


pripadao, fizika vanjtina, uspomene, bolovi. O drugim poslanicima znamo jo manje, oni su samo simboli u funkciji didaktike,
broj koji podsjea Muhammeda, a.s., da u stradanju nije jedini.
Ponekad nema ni imena, samo upeatljivi proplamsaj dogaaja
u maglini epoha. Bitna je odanost tewhidu, bitna su djela. Kuran
potencira ontoloko, a ne ontiko.
Identitet je neto po emu se razlikujemo od drugih, po
emu smo autentini. Pa ta onda znai biti musliman, ako su sve
nae zastave, nae buke, nae tvrave sporedne, ako nisu dovoljno teke da ih upotrijebimo u postupku definiranja? Kuran koristi vrlo iroko odreenje: vjerovati i initi dobro. Ali ko moe
uzeti samo to za svoju posebnost?!
Iako historija muslimanskih civilizacija i kultura obiluje
definicijama i insistiranjem na ontikom, islam se opire svakoj
definiciji. Musliman ni po emu nije poseban, vjeruje i ini dobro, a ovo ak i nije definicija. Fundamentalne islamske dogme
samo su prirodni okvir za jedan ivot koji ima blagodat da se
odnosi prema svijetu. Iqbal, kojeg su oenili u esnaestoj i tako
ga za itav ivot liili svih kompleksa, vjerovao je kako u temelju ovjekovog jastva poiva hudi, to je iskra ivota u naem
pranjavom biu. Sve ima taj hudi, iji intenzitet razvrstava univerzum: Zemljin je hudi, naprimjer, jai od Mjeseevog i zato se
Mjesec okree oko Zemlje. Hudi se snai samodisciplinom, ljubavlju prema Bogu i borbom protiv nepovoljnih okolnosti, a slabe ga redukcionizmi i parohijalnosti, jer je to estica beskraja u
nama.313
Vjerujui u beskrajnog Boga, musliman se ne odrie definicije, ali ne dozvoljava da mu ona suzi alternative i iskustvo, ne
doputa sebi strah pred uasom slobode. U predgovoru za drugo
izdanje Propasti Zapada, Spengler e zapisati: Ko definira, taj
ne poznaje sudbinu.314 Ko definira, taj drhti od straha i reducira
svoj ivotni put na malu, zasjenenu odaju s navuenim zastorima. Ali musliman ivi otvorenost po svaku cijenu, pekui svoj
zanat slobode. Svrha njegovog ivota nije bezlino, neispunjeno,
prosjeno prebivanje u definiciji, ve sticanje iskustva. Odlaziti u
122

Narcis i suncokret

svjetove i biti otvoren za dolazak svjetova. Jer je islam bezimen,


beskonaan i kosmopolitski (kao Tao, beskrajan, bezimen, savreni pokriva razliitosti).
Islam ne negira ime postignuto definicijom (na njega gleda
s tolerantnom blagonaklonou), ali sam islam iznad je svakog
imena. U situacijama kada ime postane kriterij, na pozornicu
stupa nasilje i magija. Meutim, ovjek teko podnosi ivot bez
definicije i imena. Kako izmiriti sveto bezimeno i ime? Identitet
jednog ovjeka ini moralna biografija u nastajanju i mnotvo
sekundarnih pripadnosti. Kada doe do sukoba izmeu ova dva
identiteta, uvijek se treba opredijeliti za prvi. Musliman vjeruje u jednog i beskrajnog Boga i ne sputava se nikakvom definicijom, osim da vjeruje u jednog i beskrajnog Boga kojeg mu je
zabranjeno trpati u predodbu ili u pojam. Ljudi skloni klasifikacijama taj oblik vjerovanja nazivaju monoteizmom. Sarvepali
Radakrinan, pripadnik brahmanske kaste i bivi indijski predsjednik, u Indijskoj filozofiji zapisuje:
Monoteizam je neizbjean u svakoj ispravnoj koncepciji Boga.
Vrhovni moe da bude samo jedan. Mi ne moemo imati istovremeno dva vrhovna i neograniena bia. Jer, svuda se nametalo
pitanje, da li je jedan bog stvoren od drugog. Stvoren bog uope
nije bog
Ako raznovrsnost u pojavama prirode pretpostavlja mnoge bogove, zar jedinstvo prirode ne zahtijeva jednog jedinog boga koji
bi obuhvatio sve to postoji? Povjerenje prema zakonu prirode
znai vjeru u jednog Boga. Napredak ove koncepcije ukljuuje
paralizu sujevjerja.315

Stara je to logika tema. Musliman ima vjeru prvog ovjeka,


koji je tuan i usamljen stajao pod beskonanim nebom i divio se
beskrajnoj irini to je preplavila njegov pogled. Ima samo jedno
pravilo da se bude musliman: proi kroz ivot, vremeniti bitak,
dunjaluk, odbacujui okove definicija one donose napetost,
zabludu i bespotrebne konflikte. Biti bezimen, hrabar pred nepreglednou, opasnou svijeta. ivjeti i umrijeti bez definicije.
Mahmud Dervi je to ovako vidio:
123

Samedin Kadi / Musa i Hidr

Razlika izmeu narcisa i suncokreta je razlika izmeu dva pogleda na svijet.


Narcis pogleda u vodu i kae: Ja sam ja.
A suncokret pogleda u Sunce i kae: Ja sam ono za im udim.316

4. On ili Ti?

U raspletu udnovatih morskih i kopnenih puteestvija Hidr tumai ruenje poretka stvari uznemirenom ueniku Musau koristei za prvi sluaj prvo lice jednine, za drugi sluaj prvo lice
mnoine i za trei sluaj tree lice jednine. Ja sam probuio lau,
Mi smo ubili djeaka, On se eli pobrinuti za jetime. Ovo su mogua logika objanjenja transformacije gramatikih lica:

A.
Prvi sluaj (buenje lae): U otporu nepravednoj vlasti Ja treba da preuzme inicijativu, ne oekujui da neko drugi izvri
njegove sabotae. Da li to znai da pojedinac, nezadovoljan
uinkom vlasti, treba da se opredijeli ne samo za neposlunost ve i za nasilni otpor i terorizam? Ali ovdje se javlja
problem. Ne radi se samo o tome da Hidr nije imao pravo
probuiti lau jer time upropatava siromane ribare. Kljuna je dilema da li je imao pravo opstruirati vlast. Hidrov je
argument poprilino robinhudovski, dakle anarhistiki.
Drugi sluaj (ubistvo djeaka): Ubistvo je legitimno samo ako iza
njega stoji zajednica, ako je uraeno za zatitu nekog Mi?
Svrha smrtne kazne nije samo u reciprocitetu, ve u preventivnoj semiotici. U konkretnom sluaju, razlozi ubistva nisu
dovoljno prozirni, kao to bi trebalo da budu. Ali Hidr nije
neko koga treba (ili, ko se moe) slijediti. Njegovi postupci,
ak i nakon njegovog razjanjenja, nisu poopivi.
Trei sluaj (gradnja zida u svrhu zatite jetimskog naslijea):
Rije je o jetimima pa Bog lino preuzima na Sebe dobroinstvo prema njima, pokazujui njihovu vrijednost kod
124

Narcis i suncokret

Sebe. Jetim nije svaki ucvijeljeni lan zajednice, ak ni svaki


nezatieni i nesigurni, kao to to metaforino iskazuje G.G.
Marques u romanu Pukovniku nema ko da pie za roditelje koji su ostali bez voljenog djeteta: siroad svoga sina.
Samo dijete moe biti siroe. Iz pozicije zajednice, ono je
golo, nezatieno, ucviljeno, deprivirano, nejednako, nejasne budunosti, potencijalni teret. Zato kuranski Bog insistira na jetimu jer je ono posljednja instanca nemoi.

B.
Prvi sluaj: Ja je koriteno u sintagmi elio sam otetiti, iz ega
se moe naslutiti kako Ja ima dozvolu initi tetu samo u
svrhu mnogo vee koristi? Kao u medicinskim sluajevima:
odsjei zaraeni ud da bi se spasio ivot.

Drugi sluaj: Hidr kae: pobojali smo se za djeakove roditelje, elimo da im Bog podari boljeg djeaka i sauvamo ih
gorkog jada. Smije li se, avaj, sin Ademov rtvovati za spas
nekog Mi? Kuran ne opisuje kako je Zeleni umorio djeaka: kamenom, sjeivom ili mu je gurnuo glavu pod zelenu
vodicu. S pravne take gledita on je ubica (iako je to uradio
zbog prevencije nasilja i nevjerovanja), a sudijama ovog svijeta ostaje da natucaju o drugim zemaljskim zakonima koje
je prekrio. Nejasno je: ko je to Mi? Je li Bog dio ovog Mi?
S kojim se pravom Hidr pridruuje Bogu? On moe eljeti
samo ono to eli njegov Bog: Mi simbolizira podudarnost
volja. Kada Bog zavoli nekog ovjeka, On postaje njegova
ula kojima dohvaa svijet. Kao u Rumijevim stihovima:
Ti koji si jedno sa svime, reci ko sam.
Reci da ja sam ti.

Trei sluaj: Hidrov zidarski poduhvat savreno je besmislen u


tom dalekom, negostoljubivom gradu. Antisemiti bi ovdje
vjerovatno tvrdili kako iz Musaa progovara promuurni Jevrej koji trai nagradu hic et nunc za obavljeni posao. Ali,
Musa se buni protiv saradnje s ljudima koji ne daju okrepu
125

Samedin Kadi / Musa i Hidr

izgladnjelim putnicima. (Sjetimo se kako u suri Al-Qaa ni


sam nije uzeo nagradu od djevojaka kojima je napojio stoku.) On zahtijeva reciprocitet. Hidr mu kazuje: Bog eli drugo, jer reciprocitet nije nain da zatitimo slabe od silnih. U
legendama se Hidr opisuje u zelenoj galabiji s kapuljaom
koja lebdi i njie se poput sjenke kakva gusta zimzelena
grma.317 elimo ga zamisliti u pohabanoj sivoj odjei, krhkog tijela iaranog oiljcima i oteklih nogu, staro lice mudraca koji ne moe da objasni svoje postupke. Jer su ljudi
zaspali u koloteini, a svijet je samo privid vjene sutine.

C.
Epizoda teko da ima ikakve etike implikacije. Rije je o stanovitoj gradaciji:

Ja Mi On

Ovo je tipina mistika mapa ontogeneze: od indivuduuma
preko zajednice do Gospodara. Poinje proizvoljnom akcijom Ja, napreduje ka stapanju s Gospodarevom voljom, a
zavrava utrnuem u Njemu.

Ja
Sufijska je netrpeljivost prema Ja odjeknula u brojnim parabolama. I stoga ne izgovarajte tu mrsku rije ja, pjeva Attar, a ejtan je upozorio Musaa: Ne reci Ja da te ne bi zadesila moja sudbina.318 S minbera je u pohvalu postu navoeno mnotvo verzija
ove hikaje: Kada je Bog stvorio Ja, upitao ga je: Ko sam ja? Ja je
odgovorilo: Ja sam ja, ti si ti! Bog kanjava Ja vrelim Dehennemom u trajanju od hiljadu godina. Poslije ove kazne Ja daje isti
odgovor. Potom ga Bog kanjava hiljadu godina studenim Dehennemom. Ja, i dalje, ostaje pri svom odgovoru. I konano, Bog
kanjava Ja hiljadu godina postom (glau). Poslije gladovanja
Ja priznaje Boga za Stvoritelja, pa veli: Ja sam Tvoj rob, a Ti si
moj Gospodar. U zenu je Ja, pie Suzuki, takoer smjeteno u
126

Narcis i suncokret

stomaku; jedan je pjesnik u kritici konzumerizma napisao kako


ovjek hranom zatrpava svoje Ja. Vie nam se dopada Rumijeva i Miloszova slika kue ija su vrata otvorena a nevidljivi gosti ulaze i izlaze. Ibn Kesir navodi predaju o stvaranju ovjeka:
kada je Bog iz duboke tame prastarih geolokih slojeva stvorio
Ademovo tijelo, nije mu odmah dao duu, ve ga je ostavio tu da
poput kipa u beumnoj tami ezela stoji ukoen etrdeset godina
plaei duhovna bia. Iblis je obilazio taj udni porculan, uasnut. Potom je uvidio da je prazan kao svaka grnarija, pa mu je
eretski prohujao upljinama.319 A Ikbal u Obnovi vjerske misli
u islamu zakljuuje kako je najvei Frojdov doprinos odvajanje
ejtanskog od boanskog na tigrovoj koi ljudskoga Ja.

Mi
Opaamo kako itava epizoda prije Hidrovog rastumaenja intenzivno sadri i drugo lice jednine. Musaovo Ja uvijek ide uz
Hidrovo Ti i obrnuto. (Mogu li te pratiti? Nee izdrati. Zato to
radi? Ne kori me zbog zaborava. Objasnit u ti...) Susret Musaa i
Hidra u biti je zasnivanje jednog odnosa izmeu Ja i Ti. Kako primjeuje Martin Buber: ne postoji nikakvo Ja po sebi, ono je uvijek dio para sa Ti ili sa Ono, to je sinonim za predmete iskustva.
Ali ne postoji ni nekakvo samostalno Mi, to je samo zbir odnosa
nekih Ja i Ti. Svaki odnos zasniva se u okviru para Ja Ti, a odnos
je blizina, potpunost, cjelovitost, stapanje, bez obzira je li rije o
stvarima, ljudima ili duhovnim biima. U paru Ja Ono dogaa
se empirijsko saznavanje svijeta. Musa nije nijemi, pitomi posmatra: uiteljevi postupci postaju dio njegovog znatieljnog,
preplaenog, zbunjenog Ja da bi se nakon dogaaja sloili u iskustvo. Ovaj magini kuranski susret odigran u prizorima dugih
pjeaenja, ribe (drevnog vjerskog simbola mudrosti), stijene,
morskog indiga, djeakovog lea i avetinjskog naselja, kazuje o
nastanku jednog Ja u susretu s jednim monim Ti. Kada hodimo
putem, pie Buber, i sretnemo nekog ovjeka koji nam dolazi u
127

Samedin Kadi / Musa i Hidr

susret i, takoer, hodi svojim putem, mi poznajemo jedino na


komad puta, njegov ne, njegov doivljavamo, naime, samo u susretu.320 Odnos Musaa prema Hidru neposredan je. Izmeu njih
ne stoji nikakva pojmovnost, predznanje ni mata; nikakva svrha, nikakva pouda i nikakva anticipacija; i sam je proces uenja
maglovit poto naglo prelazi iz jave u san i iz sna u javu. Nakon
rastumaenja Hidr iezava u prostranstvu prieljkivane tiine,
a Musa se vraa izvanrednoj poslanikoj svakodnevnici. Svako Ti
neminovno postaje Ono takva nam je sudbina.

On
Boga ne moemo empirijski saznati, i zato Bog nije dio para Ja
Ono. Bog nije stvar, nema mjeru i granicu. Ispraajui prijatelja
na eljezniku stanicu uoi samog Prvog svjetskog rata, Martin
Buber dolazi do spoznaje: Ako vjerovati u Boga znai moi govoriti o Njemu u treem licu, onda ne vjerujem. Ali, ako vjerovati u
Boga znai govoriti Njemu, onda vjerujem.
Bog je ovjekovo vjeno Ti (u svemu to ovjeka okruuje
prosijava Njegova prisutnost), koje zazivaju i bezbonici u brodolomima ivota:
Kada se o Bogu govori kao On ili Ono, rije je uvijek o alegoriji.
Ali, govorimo li mu Ti, tada smrtni duh naziva nesalomljivu istinu svijeta njenim pravim imenom.321

Kuranski Bog je On dok se o Njemu proklamuje javno, ali


im se usmjeri itaoeva panja prema polumraku pojedinih intimnosti, On postaje Ti. Svaki put kad neki poslanik u Kuranu
kae rabbi ili allahumme, to je prikaz individualnog doziva
svom vjenom i najbliem Ti. Jer je Bog u dovama Ti, a ne On. Namaz je govor Bogu, a ne, kao teologija, govor o Bogu. Adem trai
oprost i znanje koje e mu biti potrebno da preivi u izgnanstvu.
Nuh izgovara Ti kad moli za Potop, spas sina od Potopa i sigurno ukotvljenje lae. Ibrahim kad eli demonstraciju Boije
128

Narcis i suncokret

prisutnosti, oprost za oca, estite potomke i njihovu opskrbu u


dolini u kojoj se nita ne sije. Lut kad strepi za porodicu u gradu
grijeha. Ejjub kad vapi u bolovima i ivotnom bankrotu. Junus
kad priznaje izdaju u utrobi kita. Jusuf kad u tamnici vidi spas
od ponienja. Musa kad prieljkuje smiraj nakon ubistva. Faraonova ena kad trai kuicu u Dennetu. Sulejman kad udi za
vlau. Zekerijja kad ne eli umrijeti sam. Merjem kad vapi za
nitavilom u punini trudnikih bolova. Isa kad se u vrtlogu Sudnjeg dana ograuje od crkvenog uenja. Nisu morali traiti Boga,
On je uvijek bio tu, njihovo nerazdvojno Ti.
Suludo bi i beznadno bilo napustiti put svog ivota da bi se tragalo za Bogom. Ma stekli svu mudrost usamljenosti i svu mo
sabranosti, nedostajalo bi za Boga.322

Niko osim Tebe nee uti priu moju, jada se Rumi, ak i


ako je ispriam usred gomile. Bog je uzvienost ija pojava baca
niice travu i drvee (Ar-Ramn, 6), ali i tajna oiglednosti
koja je ovjeku blia nego njegovo Ja, nego ila kucavica (Qf,
16). A svijet je sainjen od toliko lica: Ja, Ti, On, Ona, Ono, Mi, Vi,
Oni, One, Ona. Toliko je uitelja to se nude, toliko puteva to se
otvaraju. Toliko je boli koje nam Ja uzrokuje, da se ponekad ini
jedino uputnim krenuti drevni nain svih asketskih varijacija
na strmu stazu samounitenja. Ko zna, moda se samo tako
moemo osloboditi nepodnoljivog pitanja: ko je to Ti to nas
motri iz ogledala?

129

NA RUBU LITICE

1. Fenomenologija uurivanja

uuriti se pripada fenomenologiji glagola stanovati, pie stari dobri Gaston Bachelard, jer: sva povlaenja due imaju lice
sklonita.323 Zaljubljen u blagodati samoe, s jedinom milju o
prostoru kao sretnom prostoru, udei trenucima sanjarenja koji
oslobaaju, Bachlerad e kuu, od podruma do tavana, s njenim
namjetajem, fiokama, sanducima, ormarima, vatrom koja pucketa u pei, definirati kao intimni prostor ugodnosti, gdje se ovjek preputa slobodi imaginacije. Kua je kolijevka.
Ali u kui postoje uglovi (a to je svaki ogranien prostor u
kojem ovjek voli da se uuri) koji nisu sretni prostori: oni su
tiina, utanje misli, ne tek sklonite gdje je neko namrteno
bie satjerano ivotom. Uglovi su mjesta nepokretnosti, a nepokretnost zrai. Prostor nepokretnosti treba naprosto oznaiti
kao prostor bia, kategorino e Bachelard. Zamislimo tunu i
umornu djevojicu u uglu lae, to je upravo napustila igru i svila ruke oko koljena, i dobit emo pravu sliku uurivanja. Kada
u tom svom gnijezdu praine odjednom shvati da je ona ona,
tuga e prerasti u sanjarenje o ivotu i smrti.
Kutak negira palatu, praina negira mermer, troni predmeti negiraju sjaj i luksuz. Sanjar je u svom uglu izbrisao svijet minucioznim sanjarenjem koje unitava redom sve predmete svijeta.324

Kad nas ivot (ili banka, ta neman) stjera u ugao, tada se,
poput Steinbeckovih zemljoradnika-zakupaca, uurujemo u
pjegavim sjenkama vrba i aramo likove po praini:
131

Samedin Kadi / Musa i Hidr

uureni mukarci ponovo su oborili pogled. ta bi hteli od nas?


Ta ne moemo da uzimamo jo manji udeo u etvi ve i sad
samo to ne umiremo od gladi. Deca su stalno gladna. Nemamo
odela, sve je pocepano i dronjavo.325

A kada svijet u Poplavi, Velikoj Depresiji ili Ratu bude uniten, ne ostaje li nam ono zlokobno, preteko, anoksino Nita?
U jasnoj noi Niega tjeskobe pomalja se izvorna otvorenost bia kao takva: da bie jeste a ne Nita.326
Kada se duboka dosada u bezdanima opstanka amo-tamo vue
poput utljive magle, kada lebdimo u tjeskobi a slijepa svojeglavost lutajueg razuma ne pomae, bie nam izmie te nas
Nita, slobodne od kumira, dovodi pred temeljni ok miljenja
ili, kako bi rekao Bloch, pred poznato djeije pitanje: Zato je
uope neto, a nije nita?

Na temelju kuranskih ajeta iz ranog perioda objave Malik


ibn Nebi oprezno rekonstruira dramu Poslanikovog vjerovanja,
dramu njegovog uurivanja, koja poinje nakon enidbe, kada
je nestao s historijske scene.
Stavimo ovdje zagradu. ovjek ide u peinu da otkrije najveu tajnu: samog sebe. Neki tumai Kurana kau kako nije sluajno da se sura s najtajnovitijim kazivanjima naziva Peina. U
njoj, poput peinskih ponornica, izviru i gube se tajnovite pripovijesti: o stanovnicima peine, dvojici ljudi i njihova dva vrta,
Musau, mladiu i jednom mudrom Boijem robu, o Zulkarnejnu,
Jedudu, Medudu. Promoviranje ukidanja tajni, kao parola
svih prosvjetiteljskih varijacija, vodi ka apsolutnom raaravanju svijeta i njegovom odreenju kao mehanizma i kauzaliteta.
Peine i postoje da nas podsjeaju da je svijet proet tajnama.
Svijet kao gigantski analitiki sud, jedini preostali san znanosti,327 pisali su davno Adorno i Horkheimer, vratit e nas u poziciju mitskog, u objanjavanje onoga to se ne objanjava. Nekad
je znaenje pojedine peine ulijevalo strahopotovanje kod stanovnika nekog kraja; danas, po dolasku geomorfologa, peina je
postala turistika destinacija, bez ara. Peina je, od Platona do
132

Na rubu litice

Kia (koji u Legendi o spavaima za moto uzima ajet iz sure


Al-Kahf), i metafora ivota. ta je java, a ta san; koje carstvo je
stranije i kojem carstvu pripadamo konano; koji je katran gui, katran to ga sazda java ili katran to ga zamasti san? Tekst
o peini mora biti gust kao katran, mistian poput svoje tame.
Ali peina Hira izmie ovoj simbolici. Ona je kutak, ugao,
prostor za uurivanje. Kuranski izrazi, pokriveni i umotani, takoer su radikalni oblici uurivanja. Sura Umotani poziva Muhammeda da se iz svoje uurenosti uzdigne u vrstinu
namaza, da probdije no, i konano, da disperziranu uurenost transformira u organizirano bdjenje.
Tako je malo potrebno za ivot: malo prostora, malo hrane,
malo radosti, malo pribora ili alata; to je ivot u depnoj maramici. S druge strane, izgleda da tu ima mnogo due,328 pisao
je Levi-Strauss u Tunim tropima, opisujui indijske muslimane
kao civilizaciju malog molitvenog ilima koji predstavlja itav
svijet. Ovo zapaanje ilustrirano je autorovim sjeanjem na jedan sumrak:
Pamtim jednu etnju po Klifton Biu blizu Karaija, na obali Indijskog okeana Okean je blijedozelenkast. Sunce je zalo; ini
se da svjetlost dolazi iz pijeska i iz mora; nebo je tamno. Starac s turbanom napravio je za sebe malu damiju pomou dvije
gvozdene stolice pozajmljene iz krme u kojoj se pekao kebab.
Potpuno sam na plai, predao se molitvi.329

Minimum dunjaluka, beskraj neba, lagane permutacije u


atmosferi i skruenost ovjeka koji nema velika oekivanja. Prava
molitva uvijek ima karakter uurivanja i aputanja; aputanja o
svom ivotu: porazima, grekama, nadanjima, udarcima, strepnjama. Ti si moja stijena, kae David Bogu u Psalmima. A u suri AlIl Bog je opisan kao Samed: rije ija etimologija, po Fazlur
Rahmanu, znai nepokretnu i neunitivu stijenu, bez majdanskih
damara i upljina, koja slui kao sigurno sklonite od poplava.330
Poznato je da je hypokeimenon, jedan od kljunih izraza grke filozofije, preveden na latinski kao subiectum, tj. ono to stoji ispod.
U gramatikom smislu, subjekt je onaj koji nosi predikat. Sred133

Samedin Kadi / Musa i Hidr

njovjekovna filozofija za subjekta odreuje, dakako, Boga. Kao to


jedna reenica trai svoj subjekt, tako i ovjek, prosvjetiteljski subjekt, traga za osloncem; i nalazi ga u sebi. Nihilizam je trezvenost
u pogledu ispraznosti svih hypokeimenona.
Tradicija biljei da je Poslanik, a.s., kad god bi mu bilo teko,
ustajao i klanjao. Izolacija, siromatvo, glad, tuga, strah, priprema za borbu namaz. Ono to je nekada bilo uurivanje na
vjetrometini ivota sada je bio namaz, stajanje na vrstoj stijeni.
Osloniti se na bilo ta manje od ove stijene, te osnovice sveg
bivstvovanja, znai biti gubitnik jer bi to znailo odabrati ivot u paukovoj mrei.331
Postoje dva prostora u kojima se ljudsko bie sklanja. U
jednom nas okruuje Bachelardova poetika i toplina stvari, koje
nisu bezline i anonimne; to su koljke to uvaju tajne i kad nad
njima blistaju svilene niti pauine. Drugi prostor jeste mjesto
nepokretnosti bia, gdje nas okruuje tiina, ivotinjska toplina
tijela, zapitanost, strah.

2. Dibril na obzorju jasnom

Muhammed je izrastao u mladia u svom rodnom gradu gdje


se sada drui s omladinom, izloen iskuenjima kojima ipak ne
podlijee. Crveni fenjeri, objeeni na vrata kurtizana privlae
ovu mekkansku omladinu, zanesenu orujem, enskim armom
i poezijom. Opijaju se mladii matajui o junatvima Antare i
ljubavnim doivljajima Imrul-Kajsa... Muhammeda a. s. povlai
taj vrtlog. Ponekad ak osjea podsticaj prema gornjoj etvrti
grada, prema crvenom fenjeru. Ali, svaki put se deava neto to
ga od toga odvraa.332

Nakon to iskusi jetimsku sudbinu, siromatvo, sirotinjsku


ljubav amidinu i amidino odbijanje da mu da ruku kerke Fakete, pod izgovorom da je mladoenja siromaan333 (svi smo iz
mladosti ponijeli u ivot neki ljubavni oiljak); sretni brak s Hatidom; nakon to naui poneto o ljudskim egoizmima, vapajima
i tatinama; nakon to upi u se stravine poglede idola i prazninu
134

Na rubu litice

ljudskih srca iji uzroci su bili neodgonetljivi Poslanik Islama,


Muhammed, a.s., ue u etrdesetu godinu ivota. Je li to doba
kad se nemir stiava? Gase li se elje? ivot koji je ispred, nije
li tek kauzalni produetak prohujale mladosti? Moe li se ono
peinsko i pretpeinsko ukazati kao prioritetno, a islam tek
kao njegov kauzalni odsjaj?
Muhamed sada ima etrdeset godina. Zavjesa se ponovo die i
otkriva njegov ivotopis; meutim, mi ga nalazimo u dubokoj
moralnoj krizi.334

Oito je vjerniki strah pred poliperspektivizmom rezultirao


guranjem u stranu ove teme. Zato sve povijesti islama poinju s
peinom Hira i zato pitanje dolaska do peine nije uope hermeneutiki tretirano? Poslanikov ivot je paradigma po kojoj treba ivjeti. Ali, ta mi uzimamo od toga, antikvarnu sumu detalja,
pravila i obiajne horizonte, ili neku unutarnju logiku dolaenja
do smisla? Kao to peini i dostoji, tako i peina Hira krije tajnu
ona je vorno mjesto svake hermeneutike Poslanikovog ivota.
Ali, Muhammed nije neki sistematski duh u potrazi za teorijom
o porijeklu i skladu svemira, niti nemirni karakter u potrazi za
izvjesnou... Sasvim suprotno, dokumenti tog doba pokazuju
da metafiziki problem nije muio njegovu svijest, poto je on
o tome ve imao rjeenje, djelomino intuitivno i lino, a djelomino naslijeeno jer je njegova vjera u jedinog Boga dolazila od
dalekog pretka Ismaila.335

Muhammed, a.s., je za vrijeme svog trgovakog ivota proputovao veliki dio kruga opcrtanog biblijskim meridijanima. Blistava sazvijea stopljena s utihlom karavanom u okeanu utog
pijeska; mirisi devine dlake i krvi; karavanske bestragije i volebne oaze prepune smijeha, erbeta i blagotvornog optjecanja
vode; hanifi u peinama, manastirima, golim brdima, pustinjskim
isposnikim elijama i poruenim hramovima; tijela dizajnirana
glau i eu; paganska odanost pjesnitvu i hrianstvo zabavljeno u samotraganju; abesinski zalasci sunca i sirijska ljubiasta
135

Samedin Kadi / Musa i Hidr

svitanja; svugdje ista mitologija, zaborav i jalova semiologija;


rije abesinska i perzijska minijatura; magrib i marik obgrljeni jezivim odsustvom istine; rijeke to teku iz iskona i Musaova
stada na mravim panjacima; raspadanje puti i ljudska ljubav
prema puti; odjeci antropogene borbe na internacionalnom nivou sve je to moglo popuniti prostor Poslanikovog putnikog
iskustva, impresije i slike njegovog trgovakog putopisa. Isprva,
za mladosti, mora da ga je na putovanjima oduevilo arenilo,
antropoloko, kulturno, religiozno, proizvoako; sigurno je
djetinje radoznalo gledao to mnotvo i raznolikost; tada, vjerovatno, uivae trgujui na sajmovima: kineska umijenost to se
ogledala u nekonvencionalnim pomagalima, indijske tkanine i
boje, mirisi perzijski i bizantijsko oruje, mezopotamijske datule i hurme, predmeti i ljudske tvorevine ispunjavae ga radou
iskustva i znanja. Trgovako iskustvo je Poslaniku moda nametnulo i neka politika promiljanja: ekvivalentnost robe kao
metafora drutvenog odnosa, psihofizika jednakost ljudi, ali i
odnos sluga gospodar kao ne samo temeljni ekonomski odnos
epohe ve i nuni socijalni prostor u kojem se ljudi kreu.
Kada bi ga amida pozvao na putovanje a kasnije, za vrijeme
samostalnih karavanskih poduhvata njegovo srce bi vjerovatno
obuzimala djeija radost koja je iekivala ponovni susret s novim,
ija je signatura bila opasnost i rast, popunjenje praznine to se irila u monotonim mekanskim danima i moda nada da e konano pronai odgonetku vasione, tamo u bijelom svijetu. Ali u sivoj
Mekki uvijek ga doekivae isti, besmisleni i vrijeajui fetiizam.
Sve je on vidio: i starce pogrbljene teretom godina, i bolesnike iscrpljene groznicom, i leeve za kojima su se kretale pogrebne povorke, i isposnike lutalice.
I bio je mrtav ovjek. uuruje se, poput upitnika, meu kamenjem, oajan. Zvijezde ranoranilice, vjetar u palminom liu i
tajnovitost vode, govorie mu o svrhovitosti svijeta; ljudi i kipovi
o haosu. Da, bio je mrtav.
Zar je onaj koji je mrtvac bio, pa ga Mi oivili i dali mu Svjetlo
da se njime meu svijetom kree, kao i onaj koji u tminama bludi i
iz njih ne izlazi?, upitat e kasnije Kuran Muhammeda, a.s.
136

Na rubu litice

Sigurno je da je Muhammedovo, a.s., vjersko iskustvo bilo


iznenadno, kao da je mrtav ovjek postao iv, pie Fazlur Rahman na tragu ovog ajeta.
Neminovno se namee stara tema: sudbina. Postoji li, zaista,
kantovski reeno, kauzalitet sudbine? Sjetimo se Muhammeda
ibn Zekerijja el-Razija, heretinog filozofa, koji e negirati poslanstvo kao logiki neodrivo i kontradiktorno s Boijom pravednou: zato bi Bog odabirao odreene ljude? Zato je Bog
odabrao ba Muhammeda, a.s.? To heretino zato zahtijeva odgovor. Sve replike u islamu svode se na jedan odgovor: Bog je
tako htio. Ostalo je poetiziranje. (Je li odgovor, kao i svi veliki
odgovori, toliko jednostavan: zato to je Muhammed, a.s., to zasluio? Niko vie od njega, u besmislu, u oaju, nije elio imati
nasluivani smisao, vie robovati Bogu, ija rije nije stizala.) Fazlur Rahman e dilemu objasniti dihotomijom vjerski / prirodni
idiom. Ajet: Zar da oni raspodjeljuju milost svog Gospodara?,
spada u vjerski idiom, dok je ajet Bog najbolje zna kome / gdje
e Poslanstvo Svoje dati! dat u prirodnom idiomu.336 Da Bog
nije htio, ja vam Kuran ne bih uio, naredit e Bog Muhammedu, a.s., u suri Ynus da objasni poslanstvo svojim protivnicima.
Nakon onog prvotnog ikre utuen beznaem to se tajanstveno bie vie nije javljalo, Muhammed, a.s., e pokuati da se
baci s litice, ali ga je, prema hadisu, u tome onemoguio sam Dibril.
Muhammed, a.s., je nastavio redovno odlaziti u samou gdje ga
je ponovo spopadala sumnja i obuzimao razdraujui nemir koji
obiljeava stanje njegove due u to doba. Sada jo vie jer kao
da osjea prisustvo neke sjene koja tumara oko njega. On izlazi
iz svog skrovita. Grozniavo hita uarenim stazama Debel enNura; gui ga nepoznato nadvijeno nad njegovom duom, vie
ne moe izdrati. Evo ga, nagetog nad klisurom; on vidi rjeenje
svoje drame... na dnu tog ponora. On eli da se oslobodi svoje
tegobe i iskorauje naprijed. Ali, bri je od njegovog pokreta glas
koji ga zaustavlja: Muhammede, ti si Boiji poslanik. On podie
glavu; vidi horizont obasjan zasljepljujuom svjetlou.337

137

Samedin Kadi / Musa i Hidr

Evo kako Ibn Kesir opisuje ovu epizodu:

Prvo vienje bilo je na poetku poslanstva, kada je Dibril, a.s.,


doao Poslaniku, s.a.v.s., prvi put i prenio mu poetak objave
sure Ikre. Zatim je prestala objava jedan period, te je Vjerovjesnik, s.a.v.s, neprestano odlazio na vrhove brda razmiljajui
kako bi se bacio odozgo, ali bi ga Dibril iz zraka dozivao: O
Muhammede, ti si, uistinu, Allahov poslanik, a ja sam Dibril.338

Pozivajui se na ljetopisce Suhejlija i Buharija Muhamed


Hamidullah pie:
Ljetopisci biljee trenutani prekid (fetra) iza prve ili iza prvih
objava. Tokom idue dvije ili tri godine u Muhammedu su se
smjenjivale sljedee faze dozrijevanja: najprije, bijae to strah
od objave, zatim nastupi razdoblje mira i zadovoljstva, iza kojega uslijedi ponovno oekivanje zanosa i, konano, oajanje.
Ljetopisci priaju da se Muhammed, tokom ove posljednje faze,
nekoliko puta u dubokoj tuzi penjao na brdo da bi se ubio; no,
svaki put bi mu se ukazao aneo Dibril (Gabrijel) i uvjeravao ga
da je zaista Poslanik, Boiji glasnik; to bi ga za neko vrijeme utjeilo pa se ponovno predavao molitvama i pobonosti. Gotovo je
potpuno prekinuo vezu s obitelji, te je spavao u predvorju Kabe;
jedino to ga je odsada zanimalo bilo je oienje due i sveope
milosre.339

Ovaj fascinantni, granini dogaaj potvruje kontakt Muhammeda, a.s., s neim nadnaravnim, strano tajanstvenim. Kakav je to bio oaj to ga je natjerao da se popne na liticu i pokua
skonati u bezdanu mraka i zaborava? Jenkelevitch citira Meterlinkovu zauenost pred boicom otrova: Zar izmeu ivog ovjeka i velikih tajni onog svijeta postoji tek samo providni sjaj te
staklene pregrade?340 Zar samo jedan hrabri potez stoji izmeu
ovjeka i tako mone tajne?
Samoubojstvo se rijetko vri na temelju razmiljanja, kae
Albert Camus. Ono je uvijek rezultat krize i nesree.
138

Na rubu litice

Ubiti se, u stanovitom smislu, znai priznati, kao u melodrami.


Priznati da nas je ivot nadmaio ili da ga ne shvaamo.341

Samoubistvo, taj famozni i temeljni Camusov filozofski problem jeste validan odgovor u apsurdnom svijetu koji ne poznaje
ili ne prihvata Objavu. Vjernici e slegnuti ramenima: bez Objave, ta drugo nego se ubiti?
U etrdesetoj godini Muhammed a.s. iznenada dolazi pod uticaj
jedne izvanredne pojave. Na rubu jednog ponora brda Hira on
prvi put uje glas: O Muhammede, ti si Boiji poslanik! on die
oi prema horizontu, zaslijepljen svjetlou koja kao da okruuje neku nerealnu formu. Taj dvostruki osjeaj koji ga zaustavlja
na pragu samoubistva postaje sada za njega dominantna, bolna
preokupacija.342

Koliko su esti sluajevi da se osoba vrati s ruba ponora


i pone da iri poruku o smislu i skladu svijeta? To je temeljita duevna transformacija, nepojmljiv zaokret. Koji ovjek ima
snage za takvo neto? Na koncu, zar bi taj smisao mogao imati
svoje tlo u lai, zar bi se mogao odravati vie od dvije decenije
u nestvarnom? ovjek koji je pokuao izvriti samoubistvo zbog
besmisla svijeta ili straha od ludila savreno je iskren sa sobom,
on je raistio s obmanama. Oaj i dolazak na liticu govore o Poslanikovoj autentinosti i iskrenosti. Kako je mogue da takav
ovjek nastavi ivjeti, odravajui se u eteru himbe i samoobmane? Lice Dibrilovo je spasilo Muhammeda, a.s., od apsurda.
U romanu Putovanje praznih flaa Kader Abdolah, inae i
pisac petparakog romana Poslanik, ostavlja nam lijep zapis o
jednoj toploj, ljudskoj slici Poslanika, a.s.:
A moj je otac imao svoj bunar. Jedne smo noi bili sami kod kue,
on i ja. Leao sam na svom leaju na podu. Odjednom, kao kroz san
ujem da neko plae. Otvorim oi i uspravim se na leaju. Zavjese
bijahu skroz navuene a u naem je dvoritu izgleda neko gorko
plakao! Pooh da probudim oca, ali njega nije bilo. Njegovo mjesto
je bilo prazno. Silno sam se prepao. Poem ka penderu i oprezno

139

Samedin Kadi / Musa i Hidr

podignem kraj zavjese. Vani je sijao puni mjesec. Avlijom je i dalje


odjekivao pla, ali jo uvijek nisam nikoga vidio. A onda, tamo kod
bunara se pomjeri neka sjenka i kleknu pokraj otvora. Nagnu se
nad rupu i poe u nju neto mrmljati. Silueta je govorila i govorila.
Plaui istovremeno iz sveg glasa. O, Boe, pa to je bio otac!
Moj otac da plae! Bijae to za mene stvarno straan prizor, vidjeti ga okupanog suzama! A ba mi je on uvijek govorio kako
mukarci ne smiju plakati. Teko diui, vratim se u krevet,
skutrim ispod pokrivaa pa i ja gorko zaplaem. Odjednom sam
zauo poznati zvuk njegovih koraka. Oprezno je otvorio vrata i
uao u sobu.
O, zar si budan, sine? Plae li to? ta se desilo?
Ti, ti si plakao, oe. Vidio sam te, tamo, pored bunara.
Prvo ne ree nita. A onda je legao kraj mene, stavio mi lijevu
ruku pod glavu. Desnicu poloio sebi ispod glave.
I mukarci smiju plakati, sine. I Muhammed, na prorok, i on
je plakao. Nekad kraj naputenog bunara. esto na brdu Hira.
Bijae mu tada ravno etrdeset godina.
Ba kao tebi sad, oe?
Pa da, ba kao meni sad. Nou bi se penjao na brdo Hira.
A to je iao tamo?
Da se izjada na osami.
Kome da se izjada, oe?
Zraku. Nebu. Ogrnuo bi svoju abu i mirno se popeo na vrh brda.
Mjeseina. U podnoju brijega, grad bi mirno spavao. Ni ptice u
zraku. Ni gutera na stijeni. Svi u carstvu snova. Samo no, zrak
i Muhammed.
A ta je Muhammed priao?
Popeo bi ti se on, sine, na sam vrh planine. Skoro do zvijezda. A
onda bi pruio ruke ka nebu i iz sveg glasa viknuo: Ne mogu vie
izdrati! Ne mogu vie izdrati!343

3. Peina i trg

Uena istraivanja izdvojila su njegov ivotopis iz nanesene pozlate. Slika dobivena poslije ienja jo je ljepa, dirljivija, pie
Fernand Braudel o Muhammedu, a.s., locirajui poetke velike
140

Na rubu litice

civilizacije (civilizacije pokreta, civilizacije posredovanja) u jednu peinu.


Odlazak u peinu Hira, oaj u peini Hira, dobijanje Objave
u peini Hira je li rije o nekoj simbolici? Silazak u peinu je li
silazak u sebe? Istina se uvijek javlja kao strogi zahtjev tragaocu
da je prvo potrai u sebi, potom u svijetu? Peina pa tek onda trg?
Kao u idealistikoj epistemologiji, islam poinje tek silaskom u
peinu; sjetimo se Husserla koji u Kartezijanskim meditacijama
citira Augustina: In te redi; in interiore homine habitat veritas.
Ali i Merleau-Pontija koji ga u uvodu Fenomenologije percepcije
demantira:
Istina ne prebiva samo u unutranjem ovjeku; ili radije, nema
unutranjeg ovjeka, ovjek je u svijetu, on se spoznaje u svijetu.344

Krenuti iz peine na trg upuuje na prirodnu hronologiju:


prvo srediti raune sa sobom, obuzdati svog psa, pronai sebi
stijenu koja mora postojati ili je sve uas nad uasima. Ipak, paradoksalno je koliko je prava peina malo tretirana u tradiciji.
Skoro da je namjerno izostavljana. Umjesto nepravedne selekcije u povijesnim udbenicima, potrebno je izraditi arheologiju
peine, jednu speleologiju koja bi definirala peinski prostor
kao fundamentalan. Takva disciplina osvijetlila bi razmiljanje
o postojanju (Bogu, svijetu i ovjekovom poloaju u njemu) kao
primordijalni sadraj vjerovanja. Povratak na Poslanikovu peinu uvijek bi iznova artikulirao kuranske zahtjeve da se razmilja
o ajetima u svijetu i ovjeku. Islam ne priznaje isposnitvo, ali to
ne znai da ne poziva na samou, izolaciju i razmiljanje. Hira je
simbol toga. Povremeno bjeanje iz svijeta, umor i potreba za
svoenjem rauna pripadaju ovjeku kao i povratak u svijet nakon stabilizacije. ovjeku pripada oaj, koliko i milost.
Fazlur Rahman zapaa kako Muhammed, a.s., temperamentom nije bio agresivan ili nametljiv ovjek zapravo, blie prouavanje njegova karaktera otkriva prirodnu sjetu, zatvorenu, stidljivu i povuenu linost koja je za stupanje na historijsku scenu bila
pokrenuta jednim nutarnjim arom, nastalim iz bolnog vienja
141

Samedin Kadi / Musa i Hidr

egzistencijalnog ljudskog stanja.345 On je poslanik u oajnoj urbi, jer vidi da je njegovo drutvo u oajnom stanju.346
Danas, muslimanska su drutva u oajnom stanju. Poslanik,
a.s., zatitnik siroadi, nemonih i siromanih, kojeg Kuran naziva Pokriveni i Umotani, umire a da mu porodica dva dana
zaredom nije jela hljeb; to to je bio vladar trga nije nita promijenilo. Ve nekoliko decenija poslije, vladari trgova bili su drugaiji; nastupa hiljadu i etiri stotine godina borbe za mo. Oni
uglovi za uurivanje, o kojima je pisao Bachelard, izmicali su
muslimanima u blistavim prostranstvima dunjaluka sve dok se
nisu iznenada, kao u Kafkinoj basni o miu, preklopili u stupicu.

142

TESBIH

1. Muzika sfera

Ne postoji nita u toj prirodi to ne slavi Boga, iako samo ovjek


(koji, kako kae Kuran, ne razumije slavljenje drugih stvorenja)
ima sposobnost govora.

Navedeni se ajet Denisa de Reugemonta dojmio kao kakav


glazbeni klju.347 ta je to slavljenje, koje je znaenje kuranskog
izraza tesbih? Je li to onaj zastraujui sklad to lei u srcu svake molekule; je li to zanijemljenost pred monom tajnom, pred
genijem; je li to muzika sfera o kojoj je govorio Pitagora, tvrdei
da je savrenstvo olieno u broju, a ta je muzika do red brojeva?

Pitagorejski odgovor na naa pitanja glasio bi saeto ovako: Postoji jedna centralna harmonija o njoj je pisao i fiziar Hajzenberg koja proima sav kosmos i u malom i u velikom, odnosno, po kojoj haos i postaje kosmos, tj. neto sreeno. Tako se
isti brojani odnosi javljaju u svemu to postoji. Po istoj mjeri
i omjeru skrojeni su i sazvijea i mikroorganizmi. Muzika nije
nita drugo nego ponavljanje upravo onih omjera i odnosa koji
su favorizirani u strukturi svijeta: ona je ugraena u kosmos, bolje rei kosmos je muzikalno izgraen. Po pitagoreizmu nije slavujeva pjesma muzika, nego je sam slavuj izgraen kao muzika,
slavujevo bie je inkarnirana muzika.348

Zar ne zna da Allaha hvale svi koji su na nebesima i na Zemlji, a i ptice irenjem
krila svojih; svi znaju kako e Mu se moliti i kako e ga hvaliti. (An-Nr, 41)

143

Samedin Kadi / Musa i Hidr

Ili, jo ljepe:

Pitagorejska je pretpostavka da postoje skrivene veze izmeu najudaljenijih oblasti, srodnosti duboke i stoga teko uoljive. Jedan
te isti princip i jedan te isti omjer izgleda da se hiljadostruko ponavlja u raznim oblicima bia, stvari i pojava. Fantastino je skoranje otkrie da se umovi koje na dnu mora isputa jedna koljka podudaraju s melodijom jedne vajcarske pastirske pjesme.349

Je li radikalno uporediti kuranski termin tesbih sa svetim


ritmom svemira, s tajnovitim glasom prirode, koji je mogue
dokuiti ak i svijetu tiine?350 Bethoveen se divio muzici ume;
Massimo Dona zapaa kako je ovaj najvei genije XIX vijeka zahvaljivao Bogu na tiini, na toj neujnoj partituri prirode koja
ga je inila sretnim.351 Dva glasa, dva saglasna svedoanstva,
dakle, upuuju nas na to da razmislimo o postanku...352
Ovim nedoumicama pojam tesbih je pomjeren s etikog na estetsko podruje, od praktinog uma ka moi suenja.
Svrhovitost prirode jeste pojam refleksivne moi suenja, a
ne uma, pisao je Kant pravei most od prirode do slobode.353
Uoavanje svrhovitosti, ljepote ili uzvienosti pripada naoj
moi suenja i gubitak tog talenta ne moe, kae Kant, nadoknaditi nikakva kola.354 Da li emo zastati pred trakom dana i
noi, pred lobanjama oblaka, ptiijim kliktajem ili kapima rose
na jutarnjoj livadi i jauknuti, poput Kia: O, Boe, kako sam
nemoan pred ovim cvijeem355 stvar je zdrave pameti, a ne
diplome. Nesmotrenost je, kae Simborska, proivjeti dan i no
ne pitajui se za bilo ta, ne udei se niemu. Kolopleti lijepog
(koje u aktivnosti nae uobrazilje predstavlja igru) i uzvienog
(koje predstavlja ozbiljnost) tu su radi nas, da razmislimo, da
se divimo.
...prava uzvienost mora se traiti samo u duevnosti onoga ko
sudi a ne u objektu prirode, ije prosuivanje daje povod za to
njegovo raspoloenje.356

A Rumi to ovako postavlja:


144

Tesbih

Ono to slavopojac zaista slavi


jeste on sam, time to preutno izjavljuje:
Moj pogled je bistar357

Zato Kuran vezuje tesbih onih koji razmiljaju za svrhovitost prirode:











10




Kuran nas neprestano poziva da razgledamo svijet, ne bismo li preko uenja i divljenja postavili neka temeljna pitanja.
Kada ovjek, zagledan u sabahske izmaglice, ornamentiku leda ili
radost svoje djevojice (tog sunca na tepihu), kae Ah! to je
tesbih. Meleki, koji su inae dosta umniji od ljudi, otro uoavaju
Svrhovitost. I dive joj se, srca im pucaju od straha pred ljepotom
i uzvienou. To je tesbih. Da nije bio jedan od onih koji se dive,
Junus bi ostao u kitovoj utrobi do Sudnjeg dana! Ili, recimo to ovako: ak je i u utrobi uljeare bio zadivljen; uplaen, ali zadivljen.
Obratimo panju i na stilsku figuru paradoksa iz sure Ynus kojom se opisuje ok s kojim e se suoiti vjernici u Dennetu:
11

Dova e im biti: divljenje, uzdah, ok; hodat e po Dennetu, oarani, zabezeknuti, i nita im nee pasti na pamet da trae.
Kao u Sokratovom paradoksu: znam da nita ne znam, i ovdje
se kae: dova e im biti da nee imati dova.
ejh Sadi irazi u ulistanu se prisjea kako je putovao jedne
noi s nekom karavanom, te su se u zoru ulogorili na ivici jedne
ume. Probudio ih je krik njihovog saputnika, jednog dervia koji
10

11

U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noi i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene,za one koji i stojei i sjedei i leei Allaha spominju i o stvaranju
nebesa i Zemlje razmiljaju. Gospodaru na, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen
Ti budi i sauvaj nas patnje u vatri!( li Imrn, 190-191)
Molitva njihova (u dennetima zadovoljstva) bie: Slavljen neka si, Allahu!
(Ynus, 10)

145

Samedin Kadi / Musa i Hidr

je otrao u pustinju. Kad je svanulo, Sadi ga je upitao zato je stvarao buku, a ovaj mu odgovori: Primijetio sam kako slavuji pjevaju
na drveu, jarebice u planini, abe u vodi, divlja u umi. Pomislih:
nije u redu da sve slavi Stvoritelja, a ja da bezbrino spavam.358
A mi emo pomisliti: je li mogao uraditi neto plemenitije
od urlikanja? Je li na kakofoniju prirode mogao odgovoriti suvislije, kultivisanije? Teite je upravo na kriku. Jer se krik, kae
Zbignew Herbert, tie tiine, siromaniji je od glasa i izmie
formi. Krik izraava istinu osjeanja iz rezervata prirode.359
Jer, sve moe biti instrument za tesbih.
Postoji hiljadu naina da se poljubi zemlja, apue Rumi.

2. Dad pravedni

Ima knjiga poput Don Kihota, kako primjeuje Borges12 u kojima nije pala nijedna kia. Niz stranice Kurana, te neuporedive
knjige, kotrljaju se svjetlucave ivotonosne kapljice cijedei se s
otrih stabljika harfova.
Kuran svoje pedantne itae, iz sure u suru, poziva da posmatraju i oslukuju kiu. Nebo, vjetrovi, oblaci, voda, raznobojno voe, mrtva zemlja, samo su popratni predikati kojima
se opisuje ambijent kie. Kuranska deskripcija je elementarna:
kia (puna ptica i budueg bilja Miljkovi) daruje ivot mrtvoj
zemlji, a ova banalna meteoroloka pojava svakodnevni je dokaz
12

146

Na ovaj podatak naiao sam u Borgesovoj Osobnoj biblioteci. Kasnije sam ponovo uzeo Don Kihota i odmah me kraj jedne krme zapljusnula snana kia. Isti
je sluaj s kuranskim devama. Borges citira Gibbona koji u Povijesti uspona i
pada Rimskog carstva tvrdi da u Kuranu nema deva; Borges dalje na ovom netanom podatku gradi tezu kako istinski tipine crte mogu biti liene lokalne
boje. Evo citata: da je postojala kakva sumnja u izvornost Kurana, mislim
da bi ta odsutnost deva bila dovoljna da potvrdi njegovo arapsko podrijetlo.
Kuran je napisao Muhamed, a Muhamed, kao Arapin, nije imao nikakva razloga da zna da su deve arapska osobitost; za njega su one bile sastavni dio
stvarnosti; nasuprot njemu neki bi se krivotvoritelj, kakav turist, neki arapski nacionalist, poeo odmah razmetati devama i karavanama deva na svakoj
stranici; ali Muhamed je bio miran: znao je da moe biti Arapin i bez deva...

Tesbih

Boije moi da oivljuje ono to je mrtvo. Terminom kie Bog


referira na ovjekov goli ivot: teaci, beduini, seljaci, putnici Saharom, zarobljenici sue, znaju za svetost kie: suoeni sa egom
i gladnim ustima oko sebe, diu ruke k nebu... U kapima kie, na
koje Kuran aludira, zvone enormni razmjeri ljudske ranjivosti.
Iako Kuran konstatira kako je svakom narodu dodijeljen
poslanik, sam ne spominje poslanike iz kinih predjela. A poslanike kie, kada budu spomenute, nisu blagoslovljene plodonosne kie, nego bujice i poplave (dadevi pravedni, rekao bi
Dizdar) ili kie kamenja.
Gastson Bachelard u svojoj studiji o imaginaciji i poetici
vode jedva da spominje kiu. Ali Bachelard je roen u kraju potoka i rijeka, u valovitim dolinama ampanje (U vodama ne nalazim beskraj, ve dubinu360), i za njega sanjarenje o vodi sadri
bezbroj poetskih mogunosti: bistre vode (ogledalo kao prvotna
funkcija vode), usnule, teke, mrtve vode (bistra voda mora da
potamni, da upije mranu patnju i guta sjenke kao crni sirup),
materinske vode (mlijena ljepota jezera), iste vode (istoa
saima sve vrijednosti), silovite vode (teni koeficijent udesa)...
Ali e sanja vodu kroz samo jedan san.
Potrebno je u potpunosti ogoliti kontrast sua kia da bi se
adekvatno pojmili ajeti o kii. (Centralna drama biblijske prie o
Iliji Ilijasu, a.s. odvija se u vremenu sue i ekanja kie: kada
je ve paganski Izrael pogodila sua, na scenu stupa poslanik Ilija, koji grmi protiv lanog boanstva Baala i nelojalnosti Jahveu.
Kralj Ahab organizira takmienje izmeu 459 Baalovih sveenika i Ilije. Na rtvenike stavljaju dva juneta, za Baala i Jahvea,
a potom ekaju nebeski odgovor. Pobjeuje Ilija, koji nareuje
smrt za Baalove sveenike. Poslije masakra Ilija se popeo na vrh
brda Karmel i sjedio tamo u molitvi, sakrivi glavu meu koljenima, aljui s vremena na vrijeme svog momka da izvidi horizont.
Konano je dobio vijest o malom oblaku, veliine ovjeijeg dlana, koji se die od mora, a Ilija mu je tada rekao neka ide i upozori kralja Ahaba da pouri kui prije nego to ga uhvati kia.361)
Nije teko pretpostaviti kakav su konani dojam kini ajeti
ostavljali u duama vjernika: suoenih sa egom, eljnih svjeine.
147

Samedin Kadi / Musa i Hidr

ivot daje Bog, a ne ljudi, kao to kiu sputa On, a ljudi je mogu
samo prieljkivati. Pustinja je najautentiniji ambijent za itanje
i razumijevanje ajeta o kii: tu je mogue spoznati svu ozbiljnost
poziva da se razmisli o vodi koja se sputa iz oblaka. Nije stoga ni
udo to se skoro svi poslanici, kratkotrajno ili konano, vezuju
za pustinju. Veina Poslanikovih biografa istiu kako je odrastanje u pustinji bilo kljuno za njegov odgoj i razumijevanje svijeta.
Gledajui ispucale i ranjave horizonte tu je razvio poseban odnos
s prirodom; tu je spoznao kolika se ljepota prolije svijetom kada
kia natopi sprenu zemlju. Dok je kao djeak posmatrao kinu
misteriju, nije mogao slutiti kako e sam postati kako istie
Annemarie Schimmel simbolom kie.
Iako Kuran upozorava na smrt i varljivost dunjaluka, u njemu se ipak ivot uporeuje s kiom, a ne pustinjom: kia natopi tlo pa bilje uzbuja, ali poslije ipak postane suho, i vjetrovi ga
raznesu. Simboliki bi bilo nedjelotvorno ivot porediti s pustinjom ljudima koji ive u oskudici. Za njih, ivot je ekanje kie. S
druge strane, ljudi koji ive u kinim i inim izobiljima, ivljenje
uporeuju s pustinjom. ivei u komforu, usljed odsustva neke
egzistencijalne punoe, postojanje im je pustinja. Nema nita
gore od tih kinih pustinja. U romanu Juno od granice, zapadno od sunca Haruki Murakami pripovijeda o Haimeu, ovjeku
koji ima takorei sve u ivotu: lijepu enu koju voli Jukiko, dvije
predivne kerke, stan od 400 kvadrata, jedan od najposjeenijih
dez barova u Tokiju, osam miliona jena na raunu, pa ak i ljubavnice, ali njegov ivot nema punou, nema smisla ili, u duhu
eseja, u njegovom ivotu ne prokapava kia. Njegov ivot je pustinja, obina pustinja s dinama i kaktusima. U njoj ima razliitih stvari, u njoj ive razne stvari... Svi tu ive. Ali jedino to
zaista tu ivi je sama pustinja. Kao u Diznijevom filmu Pustinja
koja ivi. To je dokumentarni film o pustinji. Eto, tako pie pisac
iz jedne od najbogatijih zemalja u kojoj ni kie, ni bilo kakvog
drugog obilja ne manjka. Ali njegova rije za ivot je pustinja.
Roman zavrava tako to junak romana Haime sjedi za kuhinjskim stolom, i ujutro nakon neprespavane noi misli o kii.
148

Tesbih

U tihoj tami, mislio sam na kiu koja pada na puinu. Na kiu koja
tiho pada na iroko more, a da za to niko ne zna. Kia beumno
udara u morsku povrinu, a da za to ne znaju ak ni ribe.362

Kada oblaci istresu mrano breme na suhu zemlju, ona uzbuja i oivi, sve plane u bojama raznim, pa nam Bog u Kuranu
govori da pogledamo svijet nakon kie, jer je tada on mnogo lijep
i udnovat. (U Tbingenskom uvodu u filozofiju Ernst Bloch evocira uenje pred kapima kie jedne djevojice iz Hamsunovog
Pana kao paradigmu neotklonjivog udivljenja, uenja pred tajnom svijeta, kao poetak oka miljenja: ovo njeno titranje proima sve i velike rijei su beznaajne pred njegovim dahom.363)
Kia ini svaki molekul bremenit misterijom, kae Rumi. Iz
zemlje se pomole razne vrste bilja i predjeli zazelene, i onda tu
izrasta klasje gusto, i palme, i grozdovi koje je lahko ubrati, i vrtovi lozom zasaeni, naroito masline i ipci, slini i razliiti. Sve
su to dokazi za ljude koji vjeruju. Moemo zamisliti s kakvom
strau kiu posmatra beduin nakon to je ispaa danima bila
transformirana u pustopoljinu ili kako tmurno nebo gleda seljak nakon duge sue. Malo je pisaca koji su napetost iekivanja
kie, e i ustreptalost zemlje, stoke i ljudi opisali tako snano,
elementarno i poetino poput amila Sijaria u Bihorcima: napet, skoro erotski opis kie (iza ega slijedi nita manje poetian,
nita vie erotski, prizor Halimaine obljube Hatke). Gradska
kia je neto posve drugo. Vazduh se tek proisti od smoga, ai
i prljavtine, praina digne i uzmirie sokacima i dadama, ali
niko ne plee dok voda kulja, slavei manifestaciju obilja. Graani su lieni percepcije kie kao opstanka, kao to su lieni svake
dubine. Zarobljeni u olucima sistem, graani naeg vremena
sebe vie ne doivljavaju kao dio jedne vee, kosmike cjeline,
kao kariku u velikom lancu bia. Tako i kia funkcionira kao dio
posebne, gradske poetike. Jer u gradovima, kako kae Henry Miller, vlada anatomska bjesomunost, a to je ritam bjesomuniji,
duh je manji. U poeziji je kia instrument kojim se intenzivira
samoa gradskih individua ili pojedinana nesrea koja moe
imati svakakve razloge i razne kontekste. Lijepo je za gradsku
149

Samedin Kadi / Musa i Hidr

kiu napisao Husein Haskovi: Kia je samo loe vrijeme, nikakav Boiji blagoslov, dobra tek ulice da spere.
Kuran nas poziva da sluamo kako kia pada, poto je ona
znak, bez obzira da li je milost ili kazna. Proza sporo tee pod
mrkom kapom nebeskom: kia u gradu duhova u slavnom Pedru Paramu ijem su se autoru, Huanu Rulfu, divili i Borges i
Marquez i Fuentes; kia u spomenutom Hamsunovom romanu
Pan dok glavni junak, lovac, sjedi ispod stijene visoko u planinama i posmatra u daljini uzburkano more; Capoteovi njujorki
potopi (Morski su psi mogli da plivaju kroz vazduh...364); apokaliptine kie u romanima Pola Austera.
Kaa o ubilakoj kii to je uzrokovala Potop nije ekskluzivno vlasnitvo semitskih monoteistikih tradicija; skoro da nema
tradicije bez predanja o potopu koji je zadesio zemlju. Indijske
Vede i perzijska Avesta kazuju o toj katastrofi, ali i drevne tradicije u junoj i sjevernoj Americi. A optimistini Rumi izljeenje
uporeuje s kiom: izlijei me uini mi ono to kia radi s livadom.
13

Ostavimo jednom po strani znaenje sluanja kao poslunosti i razmislimo o kii kao znamenju za one koji sluaju
ne elei znaenje. Moe li u gnoseolokom smislu sluanje biti
primarno kada je rije o kii? Zato treba kiu sluati? I kada sluamo, ta treba uti? ta, kad je dolo do posvemanje transformacije zvunog pejzaa, do svepotirueg zagaenja akustinog
fonda; zvukom sela, pie Peter Englund u eseju Istorija tiine,
dominirali su iskonski zvuci prirode, prije svega kia i vjetar, ta
Boija metla. Ali kada kultura prestane biti izuzetak a priroda pravilo, doi e do spomenutog oneienja. Teoretiari kulture otkrivaju buku kao problem ime je, oekivano, dolo do
prevrednovanja tiine. Na svijet zvuka potpuno je drugaiji od
akustinog horizonta prolih stoljea.
13

150

Allah vodu s neba sputa i njome ivot zemlji vraa! To je, zaista, dokaz za ljude
koji hoe da uju. (An-Nal, 65)

Tesbih

Jedna od stvari koje ine da nam je skoro nemogue da zamislimo svet zvuka stare Evrope jeste da se sama priroda sluanja
promenila. Nekada se slualo na mnogo intenzivniji nain kao
to je pomenuto, i seljak i lovac su morali da dekodiraju zvuke da
bi mogli da preive. Zvukovi su imali opipljivo znaenje u mnogo
veeoj meri nego danas, kada su se prometnuli u neto u pozadini...365

Ali ponekad sluamo kiu i ini nam se samo to nije progovorila. Moda ne razumijemo ta kae, a ponekad moda i razumijemo, ali ne znamo saopiti, poto je govor kie neprevodiv
poput muzike. Ali misterije ne postoje da bi bile odgonetnute.
Svako odgonetanje dogaa se u jeziku, a jezik je sekundarni medij. ovjeku bi trebala, kae Rumi, usta iroka kao nebo i jezik
ogroman kao enja da iskae sve to. A kada bi progovorili jezikom kie bilo bi to isto bulanjenje.

3. Krv ranjenih stvari

Sjaj sunca koje izlazi, bljetavilo sunca u podne, krasota sunca


na zalasku sve to nije nikad moglo u takvoj mjeri nadahnuti
i raspaliti ljudsku matu kao hladni ukasti sjaj zlata, odmahivao je glavom Paul Tabori pokuavajui da napie historiju
ljudske gluposti.366 Ipak, rijetki e gledajui zalazak sunca vidjeti
uto blago. Ja sam tuan poput zalaska sunca, uzdie Pessoa.
Akami se tiu nae sjete, a ne pohlepe.
Za naunika, akam je optika pojava, trenutak kad Sunce,
nebo i zemljina tama stupaju u geometrijski odnos koji rezultira
igrom elementarnih svjetlosnih estica u horizontu vidnog presjeka. Akam je lijep, ali ne i mistian, zanimljiv, ali ne i neodgonetljiv i intrigantan kao za slikara koji e itav ivot slikati sutone
bez snage da ih odgonetne. Naunik u sutonu ne vidi nita mistino, nita osim jo jedan atmosferski dogaaj koji e obraditi
meteorologija. U Tunim tropima, Claude Levi-Strauss pie:
151

Samedin Kadi / Musa i Hidr

152

Za naunike su svitanje i sumrak jedna te ista pojava, kao i za


Grke, koji su jutro i veer oznaavali istom rijei sa dva razliita
izgovora. To ukazuje na davanje prvenstva teorijskim spekulacijama i na neobino zanemarivanje konkretnog vida stvari. Takvo
gledanje bilo bi prihvatljivo kad bi se jedna taka na zemlji neprestano kretala izmeu upadne i izlazne zone sunevih zraka.
Ali, u stvarnosti, nita se toliko ne razlikuje kao jutro od veeri.
Raanje dana je preludij, a njegov smiraj uvertira, koja se, kao
u starim operama, izvodi na kraju umjesto na poetku. Sunevo
lice najavljuje trenutke koji e uslijediti: kad je tmurno i sivkasto, prvi jutarnji sati sigurno e biti kioviti; kad je rumeno, svijetlo, pjenasto, uskoro e zablistati jasna svjetlost. Ali, zora ne
sudi ostatku dana. Ona samo zapoinje meteoroloku aktivnost
i kae: padat e kia, bie vedro. Zalazak sunca je druga stvar; tu
imamo itavu predstavu sa poetkom, sredinom i krajem; saet
prikaz bitaka, pobjeda i poraza koji su se tokom prethodnih dvanaest sati smjenjivali na opipljivi, ali usporeniji nain. Osvit je
samo poetak dana, suton je njegovo saeto ponavljanje.
Zbog toga ljudi pridaju veu panju zalasku nego izlasku sunca;
svitanje samo upotpunjuje podatke koje im daju termometar,
barometar i kod manje civiliziranih mjeseeve mijene, ptiiji let i smjenjivanje plime i oseke. A zalazak sunca ih uzdie,
objedinjujui u tajanstvene sklopove one vijugave putove kojima
su tumarali vjetar, hladnoa, toplota ili kia. Iz tih pramenastih
konstelacija mogu se iitavati i igre svijesti. Kad nebo pone blistati od svjetlosti sunca na zalasku (kao to u nekim pozoritima
poetak predstave najavljuje blago osvjetljavanje rampe, a ne tri
tradicionalna udarca o gong), seljak zastane na stazi, ribar zaustavi svoju barku, a divljak zatrepe kraj vatre to se ve lagano
gasi.
Sjeanje je ovjeku veliko uivanje, ali ne kad doslovno reproducira dogaaje, jer bi malo ko pristao ponovo proivjeti napore i
patnje kojih se tako rado sjea. Sjeanje je sam ivot, ali drukijeg kvaliteta. A kad se sunce spusti na uglaanu povrinu mirne vode, kao kakav obol krtog neba ili kad njegov disk ocrta
vrh neke planine kao krut izreckan list, ovjek doivi, u kratkoj
fantazmagoriji, otkrovenje u pravom smislu rijei: ukau mu se
tajanstvene sile, magle i munje ije je mrane sudare nasluivao
itavog dana u dubini svoje due.367

Tesbih

Za naunika, akam je naprosto injenica, jedna meu mnogima koje grade svijet. Ludwig Wittgeinstein je u Logiko-filozofskom traktatusu dao univerzalnu naunu definiciju svijeta:
Svijet je odreen injenicama i time to su to sve injenice.368
Ali, u naunom smislu akam i nije pretjerano obeavajua injenica; budui da nije pogodan za eksploataciju, naunici se okreu opipljivim stvarima, tvrdoj dubini materije. Ve je moderno
doba nagovijestilo krah korespodencije due i pejzaa, a u postmodernoj govoriti o istini i smislu... Zbunjen pred iskonskim
fenomenima, naunik uti i okree se onome o emu moe govoriti. Nae doba je platilo cijenu pozitivizma: zbog ravnodunosti
prema prirodi, dolo je do pobune unutranje prirode.
Nekad je tenja umjetnosti, knjievnosti i filozofije bila izraziti
znaenje stvari i ivota, biti glasom svega onoga to je nijemo,
obdariti prirodu organom za doznavanje njenih patnji... Danas
se oduzima prirodi govor. Nekad se mislilo da svaki izraz, rije,
krik ili pokret ima bitno znaenje; danas je on tek jedan dogaaj.
Istina da je u tome procesu priroda izgubila svoju sposobnost da
ulije strahopotovanje, svoje qualitates occultae, ali posve liena prilike da govori kroz due ljudi... priroda izgleda da se sveti.
Moderna neosjetljivost prema prirodi zaista je samo varijacija
pragmatinog dranja koje je tipino za zapadnu civilizaciju u
cjelini.369

Slikaru je akam paradigma izazova, otvorena pozornica


iskona boja. Svi mogui odnosi boja pokazuju se u njenoj sutonjoj igri, od suhoparne repeticije do urnebesnih kontrasta, od
alternacije udnih tonova do velianstvenih gradacija koje moe
zapaziti samo uvjebano oko. Slikar lokalizira akam: akam na
moru, planini, u pustinji i proplanku, krte zimske zalaske sunca
i bljetave ljetne zalaske, jesenje rumenilo i proljetna tama, bistri akam sela i zamueni akam metropola. ujmo slatkorjeivog Zulfikara Dumhura:
Godinama ne mogu da zaboravim neke zalaske sunca u Kastilji.
Nekoliko dana posmatrao sam smiraj dana u Toledu. Tek tada

153

Samedin Kadi / Musa i Hidr

shvatio sam i razumeo jednu polovinu El Grekovog slikarstva.


Veliki arobnjak iz Toleda itavog ivota se u stvari trudio da
verno i istinito prenese i naslika ono to se pred njegovim oima
zbivalo danima, nedeljama i godinama. To su ta El Grekova nebesa za koja mnogi neupueni misle da su izmiljena. Veliki slikar
nije nita izmiljao ni dodavao svojim podnebljima. Sve je bilo
kao pred njegovim oima.
U Kastilji se u smiraj dana dogaaju takvi prizori i predstave na
svodu nebeskom da je pravo udo kako te mirakule i na zemlji
ne ostave trag i ne bivaju praene silnim grmljavinama i strahovitim zemljotresima. Pravo je udo kako te orgije boja i svetlosti
na nebu prati savren i spokojan mir na zemlji. Po mojoj zamisli i
uvstvu tada bi na zemlji moralo sve da zvui i da se ori od silnih
krikova i zapomaganja. Trebale bi se tada pod kapom nebeskom
izliti reke i jezera i usahnuti izvori. Morale bi popucati stene, popadati kule i tornjevi i poskapati blago po stajama.370

Ali, pjesnik se najvie mui s akamom. (ta dira tebe tolko


u tom sutonu? Goethe, Faust) On je tu potpuno bespomoan.
Njegov uvid u krnjavost rijei je potpun. Pa, ipak, gotovo da nema
velikog pjesnika koji nije pjevao o akamu. Baudelaire u sutonu
vidi druga plijena i pljake, trenutak kad se jato zlih demona
budi, kad spleen Pariza jenjava jer u vjetru to svjetlo odbljescima vije / prostitucija se na ulici pali / kao mravinjak...371 Kod
Tagorea je ljubav uljepana pliakom sutona, u suton zapoeta i
u neki nesretni suton okonana.
Borges i akam? Tiinu, satkanu od nadmudrujue igre napregnutih beonjaa i otrih slova (prosutih djelia svemirskog
ogledala) prekidaju predakamski otkucaji satnih kazaljki. Pred
akam praina eflorira po biblioteci, iznenada oivljuje nahranjena kosim, rebrastim sunevim trakama. Akamsko zatije tiine, kakofonija i uurbani koraci na ulici jasan su mu znak kad
treba prekinuti s itanjem, obredno odloiti tivo i spremiti se za
akamsku molitvu udivljenja.
On, Jorge Luis Borges, poluslijepi starac koga u povijesnim
gibanjima zaee Arapi, Goti i Saksonci, svakog akama zaziva
Boga na dva jezika to su mi prisni, pokuavajui Ga razumjeti.
154

Tesbih

Zahvaljuje mu se na Vergilijevom stihu i engleskom prijevodu


Homera, na aporiji apokatastasisa i aporiji Ahila i kornjae, na
povijesnoj snazi bodea i mom gradu Buenos Airesu, njegovim
predgraima to se u ravnicu ire i pampi to se iri po mom
srcu, na Leibnizovom optimizmu i Voltairovom naivnom, glupavom prkosu, na sjeni javora i pjesmi vrbika, na vlastitom Mjesecu samoe to me opravdava i daje mi utjehu.
Zna da je akamska kvintesencija nepojmljiva u knjigama.
Kapi smo Heraklitove rijeke, ali u naem talasanju ostaje stalan,
vrst i postojan akamski odsjaj. To je ono trajno: nae divljenje,
naa molitva, nae ah! Traje kao stabilna nit to povezuje stoljea.
Je li iko, Boe, vie od njega uivao u akamu i strastvenije
mu elio sroiti metaforu, strofu i himnu? Ko je vie od njega elio rijeiti jednainu sumraka sklupanog u rasutoj dugi? Zapalio
je svoj glas na akamima, nazvavi ga mranim draguljem okovanim u vremenu i Sudnjim danom, jer je svaki akam Sudnji dan.
Stoji na balkonu iznad cvrave ulice i gleda danima kako akam blagosilja periferiju svojim tajnama. Ova slika je vjena i za
srce srasla, prizor sutona u predgrau: tama se iri kao krv ranjenih stvari, u daljini se uje gitara, veeras ulice pamte da su neko
bile polja, pucketaju rujni vrtlozi estokih lomaa; evo, sad proe
neki dronjavi prosjak i umnoi tugu veeri. Uvijek je ganutljiv akam kad daje predgrau boju hre. Ponekad mu se ini da je jedini
posmatra ove ulice; da umre, niko je vie ne bi gledao.
Mora se pripremiti za sudbinu svoju sudbinu Homerovu,
Demokritovu, El-Mearrijevu, Huxleyovu i Taha Huseinovu. Mora
natoiti u svoje srce ovaj jecavi krik sa zapada to para duu,
ovu dreavu zastavu sainjenu od krila melekovih, ovu svrnutu
ljubav Nunog Uma; ne smijem propustiti nijedan akam tama
e biti preduga, slina vjenosti. Pamenje mora opskrbiti plesom akamskih svjetala i sjenki, bistrom igrom boja, besmrtnom
igrom fotona igrom ovjenanom ehom vjenosti.
Od naih pjesnika odabiremo suton Hamze Hume suton
razdvojenih ljubavnika, ispunjen enjom srca i pejzaa, arhainim erotskim uzdasima. Pa, ipak, meu umjetnostima, knjievnost ima najkrhkija sredstva za izraavanje iskustva akama.
155

Samedin Kadi / Musa i Hidr

(Svakako ima neto neizrecivo. Ono se pokazuje, ono je mistino. L. Wittgeinstein)


Nema ovjeka koji nije bio religiozan u vrijeme nekog akama. Naunik, slikar i pjesnik, muziar i mornar, vjernik i
grjenik, svaki na svoj nain, sluti ljepotu Stvoritelja. (Otto pie
o polumraku uzvienih trijemova to nadsvouju hramove, o
vjenom unutarnjem akamu bogomolja koji odrava sjeanje
na numinozno: tmina je utnja, a tajnovita polutama bi ipak da
neto kae.) To je trenutak akamsko treptanje elemenata
kad se briu okovi nomenklatura i molitva se izgovara srcem,
nemuto ali ne bez znaenja, odjekujui iznad svakog imena i
parcijalnog jezika. Na Margaretino pitanje vjeruje li u Boga,
Faust odgovara:
Sve je osjeaj;
ime je odjek i dim,
zamagljuju nebesni ar.

Nedovoljno naspavani Emil Cioran posmatra suneve zalaske sa mnogo nestrpljenja ekajui da mu se ostvari najvei
uitak: rasprskavanje sunca, gaenje zvijezda, mrvljenje svemira. Prema islamskoj tradiciji, jednog akama Israfil e odsvirati
posljednji zviduk u dunjalukoj utakmici. Nebo e se rascijepiti,
planine pokrenuti, mora vatrom napuniti. Trka, grubi startovi i
podvale, simuliranja i iluzorne pobjede, bit e okonani. Na meridijanu vremena postoji pravda, iako nas poezija kretanja poduava samo tronosti, haosu i nepravdi.

156

BILJE KE

Amin Maalouf, U ime identiteta, Prometej, Zagreb, 2002, str. 29.

Elias Kaneti, Glasovi iz Marakea, Svjetlost, Sarajevo, 1982.

Artur C. Klark, Devet milijardi Boijih imena, kratka SF pria objavljena 1953.
godine u asopisu Star Science Fiction Stories, No.1

5
6
7

Annemarie Schimmel, Odgonetanje Boijih znakova, El-Kalem, Sarajevo, 2001,


str. 207.
John Fante, Saekaj proljee Bandini, Buybook, Sarajevo, 2004.

Esad Durakovi, Stil kao argument: nad tekstom Kurana, Tugra, Sarajevo,
2009, str. 15-19.
Karen Armstrong, Povijest Boga, Prosvjeta, Zagreb, 1998, str. 26.

8 Armstrong, Povijest Boga, str. 12.


9

10

Poruka Kurana, prijevod i komentar Muhammed Asad, El-Kalem, Sarajevo,


2004.
Fazlur Rahman, Glavne teme Kurana, CNS / El-Kelem, Sarajevo, 2011, str. 188.

11 Armstrong, Povijest Boga, str. 276.


12

Ismail R. al Faruqi, Tewhid, El Kalem / CNS, Sarajevo, 2008, str. 48-72.

14

Husein Haskovi, Matina knjiga mrtvih, Bosnia Ars, Tuzla, 2004.

13
15
16

17

Al Faruqi, Tewhid, str. 73-78.

Ahmed Behdet, Allah, islamsko poimanje i vjerovanje, El-Kalem, Sarajevo,


1990, str. 10.
Amin Malouf, Baldassarovo putovanje, Tugra, Sarajevo, 2005, str. 16.

Malouf, Baldassarovo putovanje, str. 28.

157

Biljeke

18
19

Annemarie Schimmel, Isus i Marija u islamskoj mistici, Naklada Jesenski i Turk,


Zagreb, 2009, str. 61.
Schimmel, Isus i Marija u islamskoj mistici, str. 69.

20 Schimmel, Isus i Marija u islamskoj mistici, str. 83.

21

Tomas Mann, Josif i njegova braa, Bigz, Beograd, 1990, str. 94.

23

Sejjid Husein Nasr, Vodi mladom muslimanu, Ljiljan, Sarajevo, 1998.

25

Knjiga izlaska, Biblija, Dobra vest, Novi Sad, 1988, str. 37.

22 Armstrong, Povijest Boga, 276.

24

26

Abdulhamid Ahmed Ebu Sulejman, Univerzalna civilizacijska kuranska misao,


CNS / El-Kalem, Sarajevo, 2011.
Jorge Luis Borges, Sabrana djela, Izmiljaji / Umotvori, Grafiki zavod hrvatske,
Zagreb, 1985, str. 202

27 Borges, Izmiljaji / Umotvori, str. 205.


28 Armstrong, Povijest Boga, str. 34.
29
30

Poruka Kurana, str. 822.

Jorge Luis Borges, Druga istraivanja, Zagrebaka naklada, Zagreb, 2000, str
152155.

31 Borges, Druga istraivanja, 154.

32 Armstrong, Povijest Boga, str. 233.


33 Armstrong, Povijest Boga, 234.
34 Armstrong, Povijest Boga, 293.
35 Armstrong, Povijest Boga, 246.
36

Gerom olem, Kabala i njena simbolika, IP Plavi krug, Beograd, 2001, str. 127.

37 olem, Kabala i njena simbolika, str. 143.

38 olem, Kabala i njena simbolika, str. 138.

158

Biljeke

39 olem, Kabala i njena simbolika, str. 206-207.

40 olem, Kabala i njena simbolika, str. 238-239.

41
42

Feriduddin Muhammed Attar, Govor ptica, Stylos, Novi Sad, 2005.


ejh Sadi irazi, ulistan, El-Kalem, Sarajevo, 1989.

43 Schimmel, Odgonetanje Boijih znakova, str. 207.

44 Schimmel, Odgonetanje Boijih znakova, str. 207.

45 Schimmel, Odgonetanje Boijih znakova, str. 207.

46
47

Mevlana Delaludin Rumi, Jedino sve, Izdava: Oliver Kneevi, preveli i


prepjevali Aleksandar usi i Aleksandar Ljubia, str. 106.
Rudolf Otto, Sveto, Svjetlost, Sarajevo, 1983, str. 54.

48

Arapska poezija, Izdavako preduzee Rad, Beograd, 1977, str. 61-62.

50

La Fr. H. Svensen, Filozofija zla, Geopoetika, Beograd, 2006, str. 10.

49
51

Jorge Luis Borges, Prirunik fantastine zoologije, Znanje, Zagreb, 1980.


F.M. Dostojevski, Bjesovi, Sveuilina naklada LIBER, Zagreb, 1980, str. 462.

52 Dostojevski, Bjesovi, str. 463.


53 Dostojevski, Bjesovi, str. 464

54 Svensen, Filozofija zla, str. 18.


55

56

Za one koji nisu itali ovo remek-djelo, evo citata: Dok je kao djeak gledao
velikog anela s urezanim strukom ljiljana, obuzelo ga je hladno i bezimeno
uzbuenje. Dugi prsti njegovih velikih ruku su se stisnuli. Osjetio je da eli
vie nego ita na svijetu da istanano ree dlijetom. Htio je neto mrano i
neizrecivo iz sebe iskaliti u hladnom kamenu. Htio je rezati anelovu glavu
Nikad nije nauio kako se klee anelova glava. Goluba, janje, glatke sklopljene
mramorne ruke smrti, i slova lijepa i dotjerana ali nikako anela. (Thomas
Wolfe, Pogledaj dom svoj, anele, Sveuilina naklada LIBER, str. 12)
Charles Taylor, Bolest modernog doba, Meunarodni centar za mir, Sarajevo,
1995.

159

Biljeke

57

Erich Fromm, Bjekstvo od slobode, Naprijed, Zagreb, 1989, str. 19.

59

Czaslav Milosz, Gde sunce izlazi i gde zalazi, Dob, Beograd, 1981., str. 36.

58

Isak Baevis Singer, Strasti i druge pripovjetke, Sarajevo, 1986.

60

Ibn Kesir, Kazivanje o vjerovjesnicima, Ilum, Buim, 2007.

62

Poruka Kurana, str. 663.

61

Delaluddin Rumi, Tajne uzvienosti, Bookline, Sarajevo, 2011, str. 151.

63 Schimmel, Odgonetanje Boijih znakova, str. 383-387.

64 Rumi, Tajne uzvienosti, str. 117.


65

Ibn Kesir, Kazivanje o vjerovjesnicima, str. 178.

67

Milan Kundera, Nepodnoljiva lakoa postojanja, Veselin Maslea Svjetlost,


Sarajevo, 1990, str. 10.

66 Attar, Govor ptica, str. 151.

68 Kundera, Nepodnoljiva lakoa postojanja, str. 9.


69

Gaston Balar, Poetika prostora, ALEF, Beograd, 2005, str. 108.

70 Schimmel, Isus i Marija u islamskoj mistici, str. 38.

71 Schimmel, Isus i Marija u islamskoj mistici, str. 120.

72
73

160

Gaston Balar, Voda i snovi, Ogled o imaginaciji materije, Izdavaka knjiarnica


Zorana Stojanovia, Novi Sad, 1998.
Pria ide ovako: Hvalila se dva meleka, Harut i Marut, svojom istoom i
nevinou, udivi se ljudskom grijeenju. Bog ih iskua i pretvori u ljude.
Prve tjelesne noi sretnu prelijepu enu, Blistavu, i tako se zbunie da odmah
nasrnue na nju. Ja sam tua ena, ree im ona, ako me elite, morate me
oteti od supruga. Harut i Marut bez razmiljanja (da, bez razmiljanja) odoe,
ubie mua i zadovoljie elje s Blistavom. Bog ih pozva: Birajte izmeu kazne
na dunjaluku i kazne na buduem svijetu. Izabrae kaznu u vremenu, i bijahu
objeeni na lancima izmeu nebesa i Zemlje kao opomena anelima i ljudima
da svaka vrlina razara samu sebe ako izgubi skromnost. (Muhammed Asad,
Put u Meku, El-Kalem, Sarajevo, 1990, str. 134)

Biljeke

74
75

Poruka Kurana, str. 21.

Tefsir Ibn Kesir, skratio i izabrao najvjerodostojnije hadise Muhammed Nesib


er-Rifai, Visoki saudijski komitet za pomo BiH, Sarajevo, 2002, str. 52.

76 Borges, Prirunik fantastine zoologije, str. 171.

77 Martin Lings, Drevna vjerovanja i moderna sujevjerja, Bosanska knjiga,


Sarajevo, 1997, str. 21.
78 Schimmel, Odgonetanje Boijih znakova, str. 384.

79
80
81
82
83
84
85
86
87
88
89

Mevlana Muhammed Jusuf Kandevlevi, Cvjetovi iz Muhammedove s.a.v.s. bae,


izbor hadisa iz najvjerodostojnijih zbirki, Sarajevo, 2009, str. 71.
Fazlur Rahman, Glavne teme Kurana, str. 185.
Fazlur Rahman, Glavne teme Kurana, 188.
Fazlur Rahman, Glavne teme Kurana, 187.
Fazlur Rahman, Glavne teme Kurana, 189.

Reid Hafizovi, O naelima islamske vjere, Bemust, Zenica, 1996, str. 72.
Hafizovi, O naelima islamske vjere, str. 81.

Jose Saramago, Evanelje po Isusu Kristu, Svjetlost, Sarajevo, 1999, str. 328.
Poruka Kurana, str. 4.
Tefsir Ibn Kesir, 1308.

Muhamed Hamidullah, Muhammed a.s., Zagreb, 1977, knjiga I, str. 139.

90

Tefsir Ibn Kesir, str. 1308.

92

Mirce Elijade, Mit o vjenom povratku, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2007,
str. 21.

91

Tefsir Ibn Kesir, str. 1301.

93 Elijade, Mit o vjenom povratku, 21.


94 Elijade, Mit o vjenom povratku, 22.

161

Biljeke

95

Luis Mamford, Grad u istoriji, BOOK & Marso, Subotica, 2006, str. 10.

96 Elijade, Mit o vjenom povratku, str. 22.

97 Elijade, Mit o vjenom povratku, str. 28.


98
99

Tefsir ibn Kesir, str. 1301.


Poruka Kurana, str. 815.

100 Schimmel, Odgonetanje Boijih znakova, str. 384.

101 Muhammed Ikbal, Obnova vjerske misli u islamu, El-Kalem, Sarajevo, 2000, str. 149.
102 Ikbal, Obnova vjerske misli u islamu, str. 149.

103 Hans Blumenberg, Svjetlost kao metafora istine, Oktoih, Podgorica, 1999.
104 Sejjid Husejn Nasr, Tri muslimanska mudraca, El-Kalem, Sarajevo, 1991.

105 Ebu Hamid el Gazali, Oivljavanje vjerskih znanosti, Bookline, Sarajevo, 2006.
106 Attar, Govor ptica, str. 161.

107 Ebu Hamid El-Gazali, Nia svjetlosti, Meihat Islamske zajednice u Republici
Hrvatskoj, Zagreb, 1995.

108 Muslimova zbirka hadisa, El-Kalem, Sarajevo, 2004, str. 961.

109 Rajner Marija Rilke, Devinske elegije, Izdavako preduzee Rad, Beograd,
1969, str. 5.
110 Gabriel Marcel, Imanje i bivstvovanje, Veselin Maslea, Sarajevo, 1989, str. 19.

111 Italo Kalvino, Ako jedne zimske noi jedna putnik, Biblioteka Vijesti. XX vijek,
Podgorica, 2003, str. 177-178.

112 Jean-Jacques Rousseau, Ogled o poreklu jezika, Ideje, augustseptembar,


MCMLXXV, Beograd, 1975.

113 Daniel D. Borstin, Svet traganja, Geopoetika, Beograd, 2003, str. 27.

114 Daniel D. Borstin, Svet otkria, Pripovest o ovekovoj potrazi za spoznajom


sveta i samog sebe, Geopoetika, Beograd, 2008, str. 551.

162

Biljeke

115 Borstin, Svet otkria, str. 550.

116 Daniel D. Borstin, Svet stvaranja, Istorija junaka mate, Geopoetika, Beograd,
2004, str. 61.

117 Borstin, Svet stvaranja, str. 62.

118 Borstin, Svet stvaranja, str. 63.


119 Borstin, Svet stvaranja, str. 63.
120 Borstin, Svet stvaranja, str. 66.

121 Feriduddin Attar, Spomenica dobrih, Kulturni centar I.R. Iran, Sarajevo, 2004.
122 R.V. Emerson, Ogledi, Grafos, Beograd, 1983, str. 84.
123 Emerson, Ogledi, str. 85.

124 Tariq Ramadan, Radikalna reforma, CNS / El-Kalem, Sarajevo, 2011, str. 107.
125 Fazlur Rahman, Glavne teme Kurana, str. 141.
126 Fazlur Rahman, Glavne teme Kurana, str. 146.
127 Ramadan, Radiklna reforma, str. 106.

128 Ikbal, Obnova vjerske misli u islamu, str. 115. Vidjeti takoer: Mustansir Mir,
Ikbal, Velikan islamske civilizacije, Tugra, Sarajevo, 2008, str. 98.
129 Ikbal, Obnova vjerske misli, str. 79

130 Ernst R. Curtius, Evropska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje, Naprijed,


Zagreb, 1998.
131 Curtius, Evropska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje, 373

132 Ljuti me strateko iskoritavanje pojma islam, intervju, razgovarali Mirza


Sarajki i Samedin Kadi, Novi Muallim, asopis za odgoj i obrazovanje, ljeto
2010, god. XI, br. 42.
133 Ljuti me strateko iskoritavanje pojma islam, intervju.
134 Rumi, Jedino sve, str. 116.

163

Biljeke

135 Ikbal, Obnova vjerske misli u islamu, str. 115.


136 Rumi, Jedino sve, str. 11-12.
137 Rumi, Jedino sve, str. 199.
138 Rumi, Jedino sve, str. 131.

139 D.T. Suzuki i E. From, Zen budizam i psihoanaliza, Nolit, Beograd, 1964.
140 Nasr, Tri muslimanska mudraca, str. 62.
141 Nasr, Tri muslimanska mudraca, str. 63.

142 Curtius, Evropska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje, str. 375.

143 Czeslav Mislosz, U dolini rijeke Isse, Znanje, Zagreb, 1986.


144 Gazali, ivot poslije smrti, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012.

145 Ibn Tufayl, ivi sin Budnog, Veselin Maslea, Sarajevo, 1985, str. 130.

146 Ebu Hamid el-Gazali, Izbavljenje od zablude, Neimar, Visoko, 1998.


147 Seren Kjerkegor, Strah i drhtanje, Bigz, Beograd, 1975, str. 64.

148 Max Weber, Sociologija religije, Kruzak, Zagreb, 2000, str. 41-51.

149 Nikolaj Berajev, Filozofija nejednakosti, Oktoih, Podgorica, 2001.


150 Armstrong, Povijest Boga, str. 56.
151 Armstrong, Povijest Boga, str. 57.

152 Malik ibn Nebi, Kuranski fenomen, Starjeinstvo Islamske zajednice Bosne i
Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo, 1989, str. 49.
153 Armstrong, Povijest Boga, str. 75.

154 Ibn Nebi, Kuranski fenomen, str. 104.


155 Armstrong, Povijest Boga, str. 73.

156 Ibn Arabi, Dragulji mudrosti, Prosveta, Novi Sad, 2007.

157 Rumi, Tajne uzvienosti, str. 45.

164

Biljeke

158 Veina izvora uzeta je iz sjajne hrestomatije dr. Hilme Neimarlije Filozofija
povijesti, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2006.

159 Ernst Casasirer, Filozofija Simbolikih oblika / Mitsko miljenje, Novi Sad, 1985.
160 Jean-Pierre Vernant, Vaseljena, bogovi, ljudi, aak Beograd, 2002.

161 Mirce Elijade, Mit o vjenom povratku, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2007,
str. 119.
162 Elijade, Mit o vjenom povratku, str. 122.

163 Elijade, Mit o vjenom povratku, str. 124.

164 Nikolaj Berajev, Smisao istorije, Niki, 1989.

165 Erich Fromm, Dogma o kristu / Bit ete kao bog / Psihoanaliza i religija, Zagreb,
1986.
166 Karl Lwith, Svjetska povijest i dogaanje spasa, Zagreb Sarajevo, 1990.

167 Ikbal, Obnova vjerske misli u islamu.


168 Al Faruqi, Tewhid.

169 Lord Acton, Povijest slobode, Zagreb, 1999.


170 Armstrong, Povijest Boga, str. 421.
171 Attar, Govor ptica, str. 341.

172 Milo N. uri, Istorija helenske etike, Zavod za udbenike i nastavna sredstva,
Beograd, 1997, str. 240.

173 uri, Istorija helenske etike, str. 270.

174 Sir David Ross, Platonova teorija ideja, Kruzak, Hrvatski Leskovac, 1998.
175 Kundera, Nepodnoljiva lakoa postojanja, str. 112.

176 Vladimir Jenkelevitch, Smrt, Zid, Sarajevo, 1997, str. 116.


177 Mann, Josip i njegova braa, str. 85.

178 Hanif Kureji, Tijelo, Plato, Beograd, 2003, str. 148.

165

Biljeke

179 Philippe Aries, Western Attitudes toward Death: From the Middle Ages tothe
Present, The Johns Hopkins University Press, Baltimore, 1974, str. 7.
180 Aries, Western Attitudes toward Death, str. 9.

181 Ginter Anders, Zastarjelost ovjeka, Nolit, Beograd, 1985, str. 254.
182 Aries, Western Attitudes toward Death, str. 87-88.

183 Jenkelevitch, Smrt, str. 44.

184 Jenkelevitch, Smrt, str. 44.

185 Jenkelevitch, Smrt, str. 88.


186 Jenkelevitch, Smrt, str. 70.
187 Jenkelevitch, Smrt, str. 19.
188 Jenkelevitch, Smrt, str. 33.

189 Slavoj iek, O vjerovanju, Algoritam, Zagreb, 2007, str. 10.

190 Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, Naprijed, Zagreb, 1985, str. 192.
191 Heidegger, Bitak i vrijeme, str. 293.
192 Heidegger, Bitak i vrijeme, str. 288.
193 Heidegger, Bitak i vrijeme, str. 288.

194 Heidegger, Bitak i vrijeme, str. 302.

195 Emil Cioran, Krik beznaa, Oktoih, Beograd, 2001, str. 30


196 Attar, Spomenica dobrih, str. 47.

197 Attar, Spomenica dobrih, str. 176.

198 El-Gazali, Oivljavanje vjerskih znanosti, str. 290.

199 El-Gazali, Oivljavanje vjerskih znanosti, str. 294.

200 El-Gazali, Oivljavanje vjerskih znanosti, str. 294.

201 Attar, Govor ptica, 165.

166

Biljeke

202 Rumi, Tajne uzvienosti

203 Attar, Govor ptica, str. 209.

204 Fazlur Rahman, Glavne teme Kurana, 228.

205 Hafiz Esad Amin, Izmeu dva svijeta, iskustva islamskog egzorciste, Sarajevo,
2009.
206 El-Gazali, Izbavljenje od zablude, str. 23.

207 Michel Hulin, Skriveno lice vremena, Naprijed, Zagreb, 1989, str. 219.
208 Hulin, Skriveno lice vremena, str. 219.

209 Ibn Qayyim el Devzi, Knjiga o dui, N.I.D. Novi Kevser, Sarajevo, 2006.
210 El Devzi, Knjiga o dui, str. 16-17.

211 Hulin, Skriveno lice vremena, str. 34.

212 Hulin, Skriveno lice vremena, str. 13.

213 Hulin, Skriveno lice vremena, str. 9.

214 Hulin, Skriveno lice vremena, str. 117.

215 Hulin, Skriveno lice vremena, str. 121.

216 Hulin, Skriveno lice vremena, str. 137.

217 Hulin, Skriveno lice vremena, str. 159-176.

218 Hulin, Skriveno lice vremena, str. 174.

219 Hulin, Skriveno lice vremena, str. 185.

220 Hulin, Skriveno lice vremena, str. 198.

221 Hulin, Skriveno lice vremena, str. 199.

222 Hulin, Skriveno lice vremena, str. 211.

223 Hulin, Skriveno lice vremena, str. 215.

224 Hulin, Skriveno lice vremena, str. 224.

167

Biljeke

225 Hulin, Skriveno lice vremena, str. 234.

226 Hulin, Skriveno lice vremena, str. 248.

227 Attar, Govor ptica, 286.

228 Katharana Mommsen, Goethe i islam, Dobra knjiga, Sarajevo, 2008, str. 196.
229 Mommsen, Goethe i islam, str. 199.

230 Hiam Dait, Evropa i islam, Starjeinstvo Islamske zajednice Bosne i


Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo, 1989, str. 20.

231 Dait, Evropa i islam, str. 20.

232 Orhan Pamuk, Snijeg, Buybook, Sarajevo, 2007, str. 123.

233 Herta Mller, Ljuljaka duha, Buybook, Sarajevo, 2011, str. 20.
234 Mller, Ljuljaka duha, str. 21.

235 Balar, Voda i snovi, str. 147153.

236 Varlam alamov, Prie s Kolime, Bigz, Beograd, 1987, str.108.

237 .M.G. Le Klezio, Tubalica o gladi, Prosveta, Beograd, 2009, str. 7-8.
238 Ju Hua, iveti, Geopoetika, Beograd, 2009, str. 11.

239 Jose Ortega y Gasset, O ljubavi, Svetlost, Sarajevo, 1989, str. 11.
240 Ortega y Gasset, O ljubavi, str. 12.
241 Ortega y Gasset, O ljubavi, str. 21.
242 Ortega y Gasset, O ljubavi, str. 23.

243 Ortega y Gasset, O ljubavi, str. 23.


244 Ortega y Gasset, O ljubavi, str. 26.

245 Czeslaw Milosz, Poezija, Veselin Maslea Bigz, Sarajevo, 1988, str. 167.

246 Dulijan Barns, Istorija sveta u 10 poglavlja, Geopoetika, Beograd, 2006, str.
279-304.

168

Biljeke

247 Buharijina zbirka hadisa, El-Kalem, Sarajevo, 2008, str. 254.

248 Buharijina zbirka hadisa, str. 873.

249 Buharijina zbirka hadisa, str. 873.

250 Buharijina zbirka hadisa, str. 875.

251 Buharijina zbirka hadisa, str. 872.

252 Buharijina zbirka hadisa, str. 884.

253 Buharijina zbirka hadisa, str. 892.

254 Giorgio Agamben, Remnants of Auschwitz, Zone books, New York, 1999, str. 41.
(Hrvatsko izdanje: Ono to ostaje od Auschwitza, Antibarbarus, Zagreb, 2008,
preveo Mario Kopi).

255 Agamben, Remnants of Auschwitz, str. 42.


256 Agamben, Remnants of Auschwitz, str. 44

257 Agamben, Remnants of Auschwitz, str. 45.

258 Agamben, Remnants of Auschwitz,, str. 42.

259 Gil Anidzar, Jevrejin, Arapin istorija neprijatelja, Beogradski krug & CZKD,
Beograd, 2006.
260 Agamben, Ono to ostaje od Auschwitza, str. 43.
261 El-Gazali, Izbavljenje od zablude, str. 84.

262 Hanif Kureji, Buda iz predgraa, Biblioteka Vijesti XX vijek, Podgorica 2004,
str. 197.
263 Murad Hofman, Islam kao alternativa, Bemust, Sarajevo, 1996, str. 75.

264 Alija Izetbegovi, Islam izmeu istoka i zapada, Svjetlost El-Kalem, Sarajevo,
1995, str. 265.

265 Nerkez Smailagi, Klasina kultura islama, Vlastita naklada autora, Zagreb,
1973, str. 33.

169

Biljeke

266 Herbert Marcuse, ovjek jedne dimenzije, Svjetlost, Sarajevo, 1989, str. 87.

267 Johan Huizinga, Homo Ludens: o podrijetlu kulture u igri, Naprijed, Zagreb,
1992, str. 43.

268 Al-add, 20

269 Huizinga, Homo ludens, str. 14.


270 Bivstvovanje i imanje, str. 11

271 Roe Kajoa, Igre i ljudi, Nolit, Beograd, 1965.


272 Kajoa, Igre i ljudi, str. 45

273 Kajoa, Igre i ljudi, str. 45.

274 Rumi, Jedino sve, str. 78-79.


275 Kajoa, Igre i ljudi, str. 10.

276 Attar, Govor ptica, str. 235.

277 El-Gazali, Oivljavanje vjerskih znanosti, knjiga VIII, str. 439.

278 alamov, Prie s Kolime, knjiga II, str. 39-43.

279 Truman Capote, Muzika za kameleone, Vrijeme, Zenica, 2005, str. 9.


280 Otto, Sveto, 117.

281 Alber Kami, Kuga, Prosveta, Beograd, 1966, str. 115.

282 1001 no, knjiga II, prijevod s arapskog Esad Durakovi, Ljiljan, Sarajevo, 1999,
str. 526.
283 Ibn Kesir, Kazivanje o vjerovjesnicima, str. 525.

284 Edgar Lee Masters, Antologija Spoon Rivera, Veselin Maslea, Sarajevo, 1980,
str. 92.
285 El-Gazali, Oivljavanje vjerskih znanosti, knjiga VIII, str. 458.

286 Albert Camus, Pobunjeni ovjek, Zora, Zagreb, 1971, str. 31.

170

Biljeke

287 Sad Yusuf Muhammed Ebu Aziz, Knjiga o zulumarima, Libris, Sarajevo, 2003,
str. 123.
288 Attar, Govor ptica, str. 222.
289 Rumi, Jedino sve, str. 14.

290 H.L. Borhes, Kratke prie, Izdavaka radna organizacija Rad, Beograd, 1979.
291 Rumi, Jedino sve, str. 57-58.

292 Ernesto Sabato, Pojedinac i univerzum, Gradac, Beograd, 2005, str. 72.
293 Camus, Pobunjeni ovjek, str. 7.

294 Buharijina zbirka hadisa, str. 618.

295 Husein Haskovi, Na jeziku zemlje, BosniaARS, Tuzla, 2005, str. 103.
296 Ibn Kesir, Kazivanje o vjerovjesnicima, str. 49.

297 oze Saramago, Kain, Laguna, Beograd, 2014, str. 45.


298 Buharijina zbirka hadisa, str. 633.

299 Mirko Kova, Gubilite, Biblioteka Vijesti, Podgorica 2003.

300 V.S. Mervin, Vake, Izdavaka radna organizacija Rad, Beograd, 1979, str. 38.
301 From, Zen budizam i psihoanaliza, str. 24.

302 Alexandre Kojve, Kako itati Hegela, Veselin Maslea Svjetlost, Sarajevo,
1990, str. 65.

303 Fernando Pessoa, Poezija, Veselin Maslea, Sarajevo, 1986.

304 Richard Rorty, Kontingencija, ironija i solidarnost, Naprijed, Zagreb, 1995.

305 Ne prekoraivi kunog praga / svemir se upoznati moe. / Ne gledajui kroz


prozor / Put nebeski otkriti se moe. / to se dalje ide, / sve se manje zna.
Lao-Tse, Knjiga puta i vrline, Mladost, Zagreb, 1981, str. 61.
306 Anatol Frans, Taida, Izdavako preduzee Rad, Beograd, 1959.
307 Ikbal, Obnova vjerske misli u islamu, str. 68-69.

171

Biljeke

308 Tefsir Ibn Kesir, str. 685.

309 Denis de Rougemont, Mitovi o ljubavi, NIRO Knjievne novine, Beograd,


1985, str. 171.
310 Fazlur Rahman, Glavne teme Kurana, str. 206.

311 Fernand Braudel, Civilizacije kroz povijest, Globus, Zagreb, 1990, str. 85

312 Isak Baevis Singer, Mukatovi, druga knjiga, Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 50.
313 Ikbal: velikan islamske civilizacije, str. 56-63.

314 Oswald Spengler, Propast Zapada, Knjievne novine, Beograd, 1998, str. 31.
315 Sarvepali Radakrinan, Indijska filozofija I, Nolit, Beograd, 1964, str. 61-62.
316 Mahmud Dervi, Beskraj od trnja, Zalihica, Sarajevo, 2008, str. 46.

317 Nedad Ibriimovi, Vjenik, Svjetlostkomerc d.d., Sarajevo, 2005.


318 Attar, Govor ptica, str. 242.

319 Ibn Kesir, Kazivanje o vjerovjesnicima, str. 37.

320 Martin Buber, Ja i Ti, Vuk Karadi, Beograd, 1977.


321 Buber, Ja i Ti, str. 109.
322 Buber, Ja i Ti, str. 93.

323 Balar, Poetika prostora, str. 135.

324 Balar, Poetika prostora, str. 140.

325 Don Stajnbek, Plodovi gneva, Vega, Novi Sad, 2004, str. 45.

326 Martin Heidegger, Kraj filozofije i zadaa miljenja, Naprijed, Zagreb, 1996, str. 110.
327 Max Horkheimer, Theodor Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, Veselin
Maslea Svjetlost, Sarajevo, 1989, str. 40.

328 Klod Levi-Stros, Tuni tropi, Zepter Book World, Beograd, 1999.
329 Levi-Stros, Tuni tropi, str. 106.

330 Fazlur Rahman, Glavne teme Kurana, str. 40.

172

Biljeke

331 Fazlur Rahman, Glavne teme Kurana, str. 41.


332 Ibn Nebi, Kuranski fenomen, str. 61.

333 Karen Armstrong, Muhammed: Poslanik za nae vrijeme, Buybook, Sarajevo, 2008.
334 Kuranski fenomen, str. 68.

335 Ibn Nebi, Kuranski fenomen, str. 69.

336 Fazlur Rahman, Glavne teme Kurana, str. 179.


337 Ibn Nebi, Kuranski fenomen, str. 71.
338 Tefsir Ibn Kesir, str. 1308.

339 Hamidullah, Muhammed a.s., str. 108.


340 Jenkelevitch, Smrt, str. 13

341 Albert Camus, Mit o Sizifu, Biblioteka Dani, Sarajevo, 2005, str. 105.
342 Ibn Nebi, Kuranski fenomen, str. 92.

343 Kader Abdulah, Putovanje praznih flaa, Sarajevo, 2009, str. 123.

344 Maurice Merleau-Ponty, Fenomenologija percepcije, Veselin Masela Svjetlost,


Sarajevo, 1990., str. 9.
345 Fazlur Rahmnan, Glavne teme Kurana, 169.
346 Fazlur Rahmnan, Glavne teme Kurana, 166.
347 De Rougemont, Mitovi o ljubavi, str. 182.

348 Ivan Foht, Filozofija muzike, u Filozofija umetnosti, Kolarev narodni


univerzitet, Beograd, 1978, str. 148.
349 Foht, Filozofija muzike, str. 149.

350 Massimo Dona, Filozofija muzike, Geopoetika, Beograd, 2008, str. 13.
351 Dona, Filozofija muzike, str. 13.
352 Dona, Filozofija muzike, str. 14.

173

Biljeke

353 Imanuel Kant, Kritika moi suenja, BIGZ, Beograd, 1975.


354 Kant, Kritika moi suenja, str. 197.

355 Danilo Ki, Rani jadi, Bigz, Beograd, 1990, str. 61.
356 Kant, Kritika moi suenja, str.
357 Rumi, Jedino sve, str. 26.
358 irazi, ulistan, str. 86.

359 Zbignjev Herbert, Gospodin Kogito, Svjetlost, Sarajevo, 1988, str. 125.
360 Balar, Voda i snovi, str. 16.

361 Armstrong, Povijest Boga, str. 39.

362 Haruki Murakami, Juno od granice, zapadno od sunca, Geopoetika, Beograd,


2006, str. 174.
363 Ernst Bloh, Tbingenski uvod u filozofiju, Nolit, Beograd, str. 1973, str. 37-38.

364 Truman Kapot, Doruak kod Tifanija, Biblioteka Vijesti, Podgorica, 2004, str. 88.
365 Peter Englund, Male istorije, Geopoetika, Beograd, 2009, str. 104.

366 Pol Taberi, Historija ljudske gluposti, Gradac, Beograd aak, 2001, str. 37.
367 Levi-Stros, Tuni tropi, str. 56.

368 Ludwig Wittgeinstein, Logiko-filozofski traktatus, Veselin Maslea, Sarajevo,


1960.

369 Max Horkheimer, Pomraenje uma, Veselin Maslea Svjetlost, Saraevo, 1989,
str. 105.
370 Zuko Dumhur, Pisma iz Azije, Osloboenje Public, Sarajevo, 1991, str. 175 .
371 arl Bodler, Cvee zla, Izdavako preduzee Rad, Beograd, 1969.

174