JOO PAULO CUENCA roen je 1978. u Rio de Janeiru. Studirao je ekonomiju.

Knjievnu je karijeru zapoeo blogom Folhetim Bizarro. Pisao je kronike za ugledne

brazilske asopise poput Tribuna da Imprensa, Jornal do Brasil, Revista TPM i O
Globo. Od 2009. suradnik je TV programa Estdio i. Godine 2012. britanski asopis
Granta uvrstio ga je meu 20 najboljih mladih brazilskih pisaca. Objavio je tri romana:
Corpo presente (2003), O Dia Mastroianni (2007) i O nico final feliz para uma histria
de amor um acidente (2012) te zbirku kolumni i pria A ltima madrugada (2012).
Njegova djela prevedena su na talijanski, panjolski i njemaki jezik.

JOO PAULO CUENCA

Majstor tetovae
Prevela s portugalskoga: Tanja Tarbuk
1.
From: Roberta S.
To: Cuenca / cuenca@corpopresente.com.br
Date:20/10/2004 04:05 PM
Subject: Oboavateljica
Prolo je podne. Sjedim u vagonu i promatram ljude koji dolaze i prolaze mrzovoljnih lica,
odsutnih pogleda. Primjeujem da nose pakete, torbice, torbe. Neki rastvore novine, itaju
knjige, rasklope asopise, ili rairenih ruku zauzmu svoje i tue mjesto.
Do mojega odredita jo su tri postaje. Nije vano odakle dolazim ni kamo idem. Vaan je
kraj putovanja, o emu u poslije. Ljudi se naguravaju ne bi li to prije sili, kao da e
svijet bez njih stati. Zabavljam se gledajui ih iza naoala koje prikrivaju smijeak oiju. I
tada ga ugledah.
Na rukama samo prstenje, ne nosi nikakvu prtljagu to se podudara sa slikom koju o
njemu imam. On bezbrino klizi. Djeaki pogled, mraviji je nego proli put kad sam ga
vidjela na nekom predavanju. Smijeim se u sebi kad me pogleda, ali se ne pomaknem,
bezizraajna. Prekriim noge, otvorim torbicu, traim notes.
Ondje zapisujem boju tenisica koje nosi, to je boja vina, s bijelom pumom u svakom kutu.
Hlaice maslinastozelene, bez poruba, i crna koulja. Stiemo na sljedeu postaju i on se
smjesti u jedan kut. Malo se ljudi ukrcalo, sirovina mu je oskudna. Nastavljamo putovanje.
Nakon jo jedne postaje nekoliko je praznih mjesta, ali on ne sjeda. Pogledava uokolo.
Promatram njegovo lice, usta, sitne oi. I u zabavnoj igri zamiljaja poinjem ga skidati u
mislima. Buka vlaka, kloparanje priguuje glasove, znoj, slike.
Silazimo. Usred gomile promijenim smjer i krenem za njim. Hodamo nekoliko metara, dok
ne doemo do pokretnih stuba. On je ispred mene, a ja na stubi iza njega, osjeam mu
miris, udiem ga. Vijugavi koraci, moj pisac posve gol prolazi kroz vrataca, a ja
zamiljam kako mu rukom prelazim preko stranjice, onako usput. Ne uspijem suzdrati
smijeh, kao luakinja. Vani uroni u gomilu i na kraju ga proguta jedna Copacabana kadra
pripovijedati svoje prie.
R.

U mjesecima nakon promocije knjige dobivao sam svakakva pisma. Stvoreno je na

desetke verzija romana itatelji su htjeli objasniti autoru to je to on napisao. Kao da su
iupali smisao iz rijei i napravili vlastitog tvorca marioneta. itanja su bila meusobno
vrlo razliita, ali jedno je bilo zajedniko svim pismima: gotovo sva su potpisale ene.
Poeo sam na raunalo dobivati duga pisma djevojaka koje nisam poznavao i koje me, osim
2

nekih poziva, nisu ni zanimale toliko da ih upoznam. Bez odgovora su ostala mnoga
laskanja.
Nisam se zbog pisama osjeao ni posebno dobro ni loe. Ispunjavala su me tatinom
koja bi potrajala pet minuta, a zatim ieznula u bunaru mojih sumnji. Bilo je neega
nemoralnog u tome to me toliko oboavaju. Vjerojatno tu neto nije u redu. Sve mi se
manje svialo ono to sam pisao nakon itanja tih glupih pohvala. No zatim sam se nauio
nositi s time, kao to se nauimo nositi s mnogoim drugim u ivotu.
Stvar je u tome da mi je bilo vanije ugoditi sebi nego autoricama pisama,
novinskim kritiarima, izdavau, kliki i novim kolegama. A to vie nisam mogao. No ipak
sam otiao do svojega izdavaa i rekao mu da imam ideju za drugi roman. La, naravno.
Trebao mi je novac. Potpisao sam ugovor, zaradio neto sitnia unaprijed. Mnogo manje
nego to zavreujem. Za nekoliko mjeseci sve sam potroio, ostao sam bez prebijene pare,
a knjigu nisam napisao. Problem nije bio u vremenu: imao sam dane i noi da o svemu
dobro razmislim.
Tisak je ve spomenuo knjigu obeanje godine. Otisnuli su moje bradato lice u
tom oglasu i najavili promociju. Ljudi su se poeli pitati: A knjiga? Knjiga bez ijednog
retka ili poglavlja. Knjiga koja ne postoji ni u autorovoj glavi.
Jo su me etiri mjeseca dijelila od roka za predaju nepostojeeg rukopisa kad sam
dobio pismo, ovaj put zemaljskom potom i to preporueno. Poiljatelj, neki gospodin
Fernando Machado. Razderao sam omotnicu. Tip se potrudio napisati pismo na raunalu i
poslati ga potom. Na kraju, ispod onoga s potovanjem, njegov potpis, neitka vrljotina
koja je zauzimala etvrt stranice. Pomislio sam da sam naiao na protivnika koji je tat
koliko i ja.
Skupio sam papire, natoio alicu kave i sjeo itati pismo ceremonijalno kako to
itanje pravih pisama i zasluuje. Moda sam zato tako malo pozornosti posveivao
pismima koja sam dobivao putem raunala. Da su djevojke svoja pisma slala zemaljskom
potom, mogao bih ih spremiti u kutiju od cipela i za trideset godina pokazati djetetu ili
kolegi iz provincije. No kako su u raunalu, nezaustavljivo koraaju prema unitenju.
Raunalo nita ne uva.
Pismo Fernanda Machada zapoinjalo je u donekle apoplektikom tonu, oajniki
branei moju knjigu, kao da je ja napadam. To me je razdrailo i pomalo mi zasmetalo, tim
redom. Pogotovo zato to je Fernando potanko izvjetavao kakav je utjecaj moja knjiga
imala na njegov nain razmiljanja, kakve je duhovne i tjelesne reakcije prouzroilo njezino
itanje. Za Fernanda, itanje moje knjige imalo je snagu mistinog iskustva koje mu je
otvorilo oi za cijeli niz uspavanih osjeaja. Po njegovu miljenju, ja sam pisac koji nije
svjestan vlastite snage. Zato mi se obraao na neki nain svisoka, kao da postoje dvojica
mene: jedan koji je napisao knjigu i drugi koji je neznalica i slabi te stoga razlog njegovu
nadmonom stavu. Govorio je da se moram brinuti o sebi, zanemariti kritike i da on ne
postavlja pitanje o mojim knjievnim utjecajima jer se ini da ih ja i nemam, da se nalazim
na drukijoj razini neto to je on nazvao vibracijom, rije koju e jo stotinu puta
upotrijebiti.
Autor tog suludog pisma u posljednjem je odlomku napisao da e mi uskoro poslati
prijedlog koji neu moi odbiti. Pravedan i poten posao. I da je ostavio znak dobre volje u
drugoj, manjoj omotnici koja se nalazi uz pismo. Izvadio sam poderanu omotnicu iz smea
i u njoj se doista nalazila druga omotnica zalijepljena selotejpom. ovjek je htio da ne
saznam za novac dok ne stignem do kraja pisma. Bio je to ek, od onih putnih, na pet tisua
dolara.
3

Istoga dana unovio sam ek u mjenjanici u sreditu grada. Izaao sam s novcem u
depu hlaa. Slubenik me u nevjerici upitao elim li pozvati taksi. Radije sam otiao
pjeice do podzemne eljeznice na drugoj strani avenije. Ako me okradu, pravo mi budi.
Uostalom, nisam se osjeao vlasnikom tog novca.
Odluio sam popiti ledeno pie da se malo osvjeim. Uao sam u Colombo, naruio
pivo i grickalice. Pogledao sam svoje lice u brojnim zrcalima koja su ukraavala zidove.
Ona su se zrcalila, a ja sam ih u tome prekidao, kao i konobari i stolovi koji su naruavali
njihovu beskrajnu igru. Zatim sam otiao u antikvarnicu u podrumu i uzeo sve knjige i
ploe autora ija su imena poinjala slovom J. Uinio sam to da malo oivim poslijepodne i
promotrim reakcije prodavaa. Ali oni nisu nita pitali i dok sam izlazio iz duana, a oni mi
pomagali nositi vreice, osjetio sam nelagodu. Prekasno. Stavio sam sve u taksi, dao adresu
i rekao vozau da sve to ostavi na porti. Navijao sam da ukrade knjige.
2.
Sve na svijetu ima svoju cijenu, a gospodin Fernando Machado zacijelo je imao razloga
vjerovati da je moja ona koju je ispisao na eku. Zamiljao sam da eli moje usluge za
pisanje romana koji bi na kraju on potpisao. Mnogo je luaka ovdje koji bi dali ne znam to
da se pojave na koricama knjige i on je zacijelo taj tip. Ili moda eli da ga nauim pisati,
da mu odrim predavanja iz knjievnosti, kreativnog pisanja, knjievnog projektiranja i
slino. Mogao bih na to utroiti vrijeme, da mi plate.
Dva tjedna poslije potom je stigao paket. U njemu omotnica i fascikl. Otvorio sam
omotnicu i u njoj naao jednostavan i izravan tekst. Trebao sam potpisati ugovor o
povjerljivosti, poslati ga poiljatelju i to je bila dovoljna potvrda moga interesa. Mjeseno
bih bio plaen dvostruko vie od iznosa koji sam dobio unaprijed. U sljedeih est mjeseci
zadatak bi mi bio samo prouavati materijale u fasciklima koje e mi on slati potom i
pisati izvjetaje o njima. Dobit u detaljne upute, uvijek potom.
Priloeni ugovor bio je jednostavan i odmah sam ga potpisao. Adresa je bila
potanski pretinac. Odgovorio sam i dva dana poslije primio dogovoreni iznos, pismo i
mjeseni fascikl. U njemu se nalazila zbirka fotografija djeteta, dokazi o pohaanju kole i
internata, crtei, domae zadae, djeji sastavci, primljena pisamca i izvadci iz dnevnika.
Fragmenti ivota toga Fernanda Machada. Dobivao sam jedan fascikl mjeseno, zajedno s
ekom.
ovjek je roen 1968. Nakon djejeg vrtia pohaao je internat Svetog Ignacija, sve
do upisa na fakultet. Obitelj mu je s juga, djed mu je bio vojni asnik, ima stan u ulici
Rainha Elizabeth. Inenjersku je diplomu stekao na privatnom fakultetu, magistrirao u
Sjedinjenim Dravama i doktorirao u Francuskoj. Vratio se u zemlju kako bi preuzeo
mjesto u upravi jedne multinacionalne kompanije. Od 25. do 37. godine, koliko ih sada
ima, pisao je dnevnik. Tuna je to pria o nezrelu momku koji se rano oenio i odmah
dobio dvoje djece.
ivio je neprestano oscilirajui u osjeajima. Ne razmiljajui zato se oenio, imao
djecu, novac, automobil, stan. Inae je izlazio s nekoliko djevojaka iz ureda, evio kurve,
ali nikad mu to nije bilo naroito zabavno. Krajem tjedna igrao je tenis s kolegama iz
korporacije. Bio je programiran za uspjeh i miran ivot, kao ljudi koji se smijee na kauu u
vlastitoj kui na prospektima to ih u Ipanemi dijele djevojke u kratkim hlaicama.
Prije nego to je doao posljednji fascikl, ve sam imao biljeke i dovoljno
materijala da napiem biografiju od petsto stranica. Isprva mi je bilo odbojno upoznavati se
sa svim pojedinostima iz neijeg ivota, no poslije sam se saalio nad tipom. Shvatio sam
4

kako reagira na neke stvari i ve sam mogao predvidjeti korake u njegovu ivotu. Ta mi je
igra pomagala da nastavim itati.
Ostatak vremena naveliko sam troio novac koji sam dobivao na tako glup nain.
Plaao sam skupe veere ljudima koje sam jedva poznavao; zvao medicinske sestre iz
oglasa u novinama radi posla, izlijevao im pivo na glavu i vodio s njima razgovore za kojih
sam ih ispitivao o filozofiji, o ivotu i smrti zvijezda; kupovao sam stare fotoaparate koji ne
rade; uzimao sam sobe u hotelima i pretvarao se da sam Nijemac, iako nisam znao jednu
jedinu rije njemakoga, no osoblje nikada nije posumnjalo, u Rio de Janeiru nikad nisam
naiao na osobu koja bi znala njemaki.
Prestao sam se javljati na telefon.
Gotovo sam svaki dan iao u Kinolandiju. Volio sam ui na pola filma, odgledati ga
do kraja, priekati da oiste dvoranu, da se parovi razdvoje, da opori djevojaka napuste
prazno kino. Zatim bi se one vratile, buka kokica i bombona, najava novih filmova, reklame
i poetak filma. Volim gledati poetak filma kojemu sam ve vidio kraj. To je kao da se
vratimo u vremenu i nakon rastave poljubimo svoju bivu enu prvi put, a ve nam je
poznat jalov rasplet da emo zamrziti tu enu, da e ona poeljeti da umremo. Pa to?
Vano je samo da je film dobar.
Bez mnogo kajanja, posve sam prestao misliti na knjigu koju sam prodao svojem
izdavau prije est mjeseci. Otvoreno sam lagao o temi kad bi me novinari i deurni ulizice
pitali o tome. Projekt Fernanda Machada zaokupljao mi je sve radno vrijeme, ako bih ga
tako mogao nazvati. I ve sam poeo skicirati knjigu o ivotu toga lika uskoro sam ga
poznavao bolje nego sebe sama.
Kad je stigla posljednja poiljka, umjesto fascikla s papirima dobio sam pismo koje
je Fernando Machado napisao vlastoruno.
3.
Rio, 10. oujka 2005.
Potovani Cuenca,
pretpostavljam da ste se dosad ve dobro upoznali sa mnom, s mojom obitelji, poslom i
mahovinom koja prekriva moj ivot.
Htio bih se prisjetiti jedne epizode. Jednom je moja majka dobila pismo voditeljice
internata jer sam naslikao modricu na nozi i zatraio da me pusti s nastave. To se pismo
nalazi u drugom fasciklu koji sam vam poslao. Nauio sam krivotvoriti takve ozljede
zahvaljujui knjizi Prirunik za pijune, navodim je u materijalu koji ste dobili.
To mi je bila omiljena knjiga i stalno sam je nosio sa sobom. Iz nje sam nauio promatrati
odraze na automobilskim staklima ili izlozima da vidim prati li me tko. Nauio sam stvarati
tajne identitete i pisati sluei se iframa. I nauio sam izraivati svoje prve modrice. Kako
bih simulirao krv, koristio sam Nesquik i ribizlu, a da stvorim izboinu, stavljao sam lak za
nokte izravno na kou. Oiljak sam ocrtavao crnom kemijskom olovkom, a za kraj crvenom
i ljubiastom kemijskom olovkom. Sve je to izgledalo tako stvarno da su mi uvijek svi
vjerovali moji kolege, profesorice i majka.

Kad sam odrastao, stvarao sam modrice na drukiji nain. Najprije sam se zaljubio u jednu
djevojku, nekoliko smo godina bili zajedno, vi to znate. Zatim sam imao jo dvije-tri
djevojke i onda sam se oenio s Carol. To je do danas najljepa modrica. One odu, Cuenca,
a modrice ostanu. S vremenom sam nauio da modrice bole ak i kad su lane. Ja
izmiljam i utiskujem oiljke u svoje tijelo dok se ono ne pretvori u zbirku rana. Kako
sekunde gutaju sate i dane, tako meni sve vie nedostaje ono to nikada nisam imao, dok na
kraju ne postanem velika i prazna rupa, ispunjena odsutnostima do grla. Ja sam vie ono
to sam izgubio od bilo ega drugoga. Vi to sada najbolje znate.
Sve sam vam to poslao da bih izbrisao pomisao na to kako nisam imao dovoljno vremena.
Osjeam da sam zaguen, ali nema niega to bih iz sebe izbacio. Svaki se dan budim s
osjeajem da u povraati. Mislim da me ipak niste dobro shvatili. Dolo je vrijeme da vam
objasnim.
Prije nekoliko mjeseci odluio sam okonati sa svime. Jednoga sam prijatelja na suptilan
nain potaknuo, ako je to mogue, da se zblii s Carol, unato njezinu otporu. Nije ga bilo
lako uvjeriti u to. Vidjeli ste je na fotografijama pa znate kako je lijepa, a na
videosnimkama mogli ste vidjeti koliko je poeljna. Znam da se sada dopisuju, ali ona jo
uvijek nema hrabrosti prepustiti mu se. Divan je ovjek taj moj prijatelj i dobro e se
brinuti o njoj i mojoj djeci. Sredio sam i situaciju u poduzeu. Sada sam miran. Skonao
bih sa svojim ivotom isto i brzo. Dogovorio sam se s momkom koji ivi na brdu u blizini.
Pucao bi u mene, u mom autu, za neto novca. Tako bih bio rtva pljake, a ne samoubojica
koji bi osramotio djecu.
Nedavno sam proitao vau knjigu i obeao sam da o tome vie neu govoriti. Ali sam zbog
neega odustao od planiranoga. Nisam vam sve to o svojemu ivotu poslao zato da napiete
moju biografiju, kao to ste moda pretpostavili. Moj ivot, vi to znate bolje od ikoga
drugoga, ne bi bio dobar ni za kratkometrani film.
No bitno je to da sam na neki nain odustao od svojega samoubilakog plana. Sutra u sve
ostaviti, preseliti se u stan na Copacabani, u ulici Santa Clara. Stan je prazan. Otii u
samo s onim to imam na sebi.
Cuenca, o svemu ovome obavijestio sam vas da vas pripremim za nov posao. Nije to
knjievnost. Ni film. Ni kazalite.
Svakoga dana nai ete se sa mnom dvaput: prvi put u deset ujutro i drugi put u deset
naveer. Svaki put susret e trajati pola sata. Vi ete raditi u zoru i svako mi jutro dati
upute to da radim. Naveer u vas izvijestiti to se dogodilo i tako vam dati materijala da
isplanirate moj sljedei dan. Slijedit u vae upute, kakve god bile.
Kao to vidite, jednostavno je: odsad u vam plaati da piete to da radim u ivotu. elim
da primijenite svoju knjievnost na mene, kao to majstor tetovae crta po neijoj koi.
I znam da ete prihvatiti posao.

JOO PAULO CUENCA

Soba za ptice
Prevela s portugalskoga: Tanja Tarbuk
Vrata se otvaraju, jutro provaljuje uz kripu arki, odvre sjeanja, strue drvo otvrdnulo u
godinama tiine; tup udarac podie iverje, raskoli se drvo, rastvori put prema bijelom
svjetlu to prodire u sobu gdje slijepe ptice udaraju o zidove; uhvaene u zraku, pokuavaju
pobjei od bljetavila kroz zatvoren prozor, perje im polako vrluda zrakom dok naposljetku
na podu ne istka sag od ostataka neuspjena leta; u jednom kutu sobe izvremo ladice,
fotoalbumi i pisma, ali to nisu nae fotografije na tvrdim listovima, hirovito svezanima
crvenom vrpcom, nisu to naa pisma s peatima prekomorskih potanskih ureda, ne
poznajemo njihove poiljatelje ni prie prisno tue s njenim i starinskim rukopisom koje
itamo nemirna pogleda; let se ptica pojaava i uvlai nas u oblak perja koje nam se zavlai
u oi i usta, meu prste, u odjeu, u svaki na procijep; lepet krila pri dodiru, njihov
slankasti miris otprije nekoliko dana; krv mrtvih ivotinja, slatkasto vino proliveno podno
naih nogu; dodir razderane i meke koe, zvuk komeanja krila i posljednji hropci; gurnuti
smo prema bijelom svjetlu to prodire u sobu gdje slijepe ptice udaraju o zidove; njihovo
perje besciljno lebdi zrakom ocrtavajui sliku snova koje nikada nismo imali, ptice izdiu
vatrom i pokuavaju pobjei kroz zatvoren prozor; u jednom kutu sobe izvremo ladice,
fotoalbumi i pisma, ali nisu to naa djeca to se smijee na tvrdim listovima to su ih
uvezale gospoe drhtavih ruku, nisu to naa sjeanja s utisnutim igom na papiru, ne
prepoznajemo te sjene, plesaice odjevene u crveno, vestalke beznadno obnaene, rairenih
nogu to ih dodirujemo neodlunim prstima; i svjetlo nas preplavljuje, oi nam sklopljene
dok sluamo uvijeni glas nekoga gospodina, on kae: Kad si mrtav, najgora je spoznaja da
svijet ide dalje, da se ljudi i dalje bude, zaljubljuju, hrane, zbliavaju i udaljavaju, u stalnom
kretanju kojega vie nismo dio; to je osjeaj jezive otuenosti koja se ne moe nadomjestiti
patnjom ni molitvom blinjih: nakon nekoliko depresivnih mjeseci djeca nastavljaju sa
svojim ivotima kao to si to i ti uinio kad su ti umrli roditelji; to se naih ena tie,
moramo se suoiti s injenicom: ma koliko oajne sad bile, za nekoliko mjeseci (ili godina,
mrtvacu vrijeme nita ne znai) past e u zagrljaj drugom mukarcu sljedeem muu koji
e osjeati njihov miris i dodir; i za tim najvie eznem: za mirisom njezina tijela na mojem
jeziku i za crnim vinom, za svilenim rupcima to padaju sa stropa, za anelima to lepeu
krilima na mojem licu; ini se kao da je bilo prije nekoliko minuta, ali danas ne bih znao
prepoznati njezin miris ni teksturu; izvrnuo sam sjeanje spremljeno u ladicu, no sjeanja
nemaju nikakav ljudski smisao, samo enju; mrtvac uglavnom sve to shvaa, ali ja ne
elim shvatiti; neu shvatiti; gospodin uronjen u lokvu vina slijepih ptica ne eli shvatiti,
ali morat e, pokuavamo mu dokazati, gospodin iji su kapci izgrebeni noktima ne eli
popustiti, ali morat e, pokuavamo ga uvjeriti, gospodin, gospodar jezika, dobre rijei i
zdravih navika ne prihvaa na boleivi i slabani glas, pokuava nas uutkati ozbiljnim
cvrkutom, gugutanjem tustoga goluba; zbog njega bih volio osjetiti ljubav, barem njenost,
ali ima samo odsutne ljubavi, nikada proivljene ni u sjeanje prizvane: u dnu svake ladice
nalazi se presavijeno srce u zapeaenoj omotnici, izmeu oiljka to ga je otrica ostavila i
nedostatka nalazi se enja za ljubavlju koja je mogla biti i koja, jer nikad nije bila, mui
narataje: naa djeca vui e bespomono nasljee sobe sa slijepim pticama, s oerupanim
perjem na podu i rastopljenim svijeama; o emu razmilja ovjek koji nas naputa i ivi
beutan ivot? Zbog gospodina ptice kljucaju svoje oi, gole djevojke odvru plin, ostali
7

vode mrtvoroenad na igranje, fetusi krvare svoj gubitak, slani od zemlje; gospodin
natopljen vinom mrtve djece ne eli shvatiti, ali morat e, pokuavamo mu dokazati,
gospodin koji nam toliko nedostaje na fotografijama, u pismima i albumima, sada nas mora
sasluati, gospodin koji je cijeli jedan ivot osporavao na glas ovaj e nas put shvatiti; to
misli ovjek koji nestane ne osvrnuvi se, kakva ga logika vodi? Pitamo se mi koji smo ga
toliko eljeli voljeti i, ako je mogue, dobiti barem jedan pogled zauzvrat, mi koji toliko
osjeamo njegov nedostatak, mi koji se svakodnevno pomalo ubijamo zbog toga gospodina,
mi, gadovi koji smo mu toliko eljeli stisnuti ruku, mi, tako osamljeni u svijetu izmeu
euforinih zanosa i paklene mrnje, mi s duboko ukorijenjenim strastima koji se jedva
drimo na nogama, mi i naa poremeena i bolesna poezija, razasuta po podu, mi, tko e se
naposljetku brinuti o nama?!; i uzvikujui ta i druga pitanja koja ne treba ponavljati
vraamo se u sobu s pticama gdje sunce obasjava mrtve ostatke kroz prozor.
Budimo se u zoru zagrljeni s otvorenim kunim vratima, nalet vjetra die prainu s
poda.
iz antologije Contos sobre tela (Prie na platnu), ur. Marcelo Moutinho, 2005.