Вы находитесь на странице: 1из 45

Crveni slon sa utim uima

Ljeto. Ono Miholjsko ljeto prije koju godinu. Sunce ubada svoje otrice duboko u
meso ozona proljevajuu mu krv sasvim nekontrolirano, bez ikakvog rasporeda
stvarajui niz slika koje poneki zaustavljaju u vremenu svojim fotoaparatima. Sve
to u nadi da e im dio te arolije visjeti godinama iznad kreveta u spavaoj sobi
podsjeajui ih tako svakoga jutra da e kraj opet iznova doi. Drugi su pak
udisali taj ljepljivi, krvavi zrak na nekom proplanku zajedno sa svojim srodnim
duama, ispijajui usput neko fino francusko vino iz okolice Champagne-Ardenne
izravno iz boce, a onda tako opijeni, tek uz plam logorske vatre koju nitko,dodue,
nije odravao i koja je vremenom ugasla ostavljajui tako ljubavnike tek uz
svjetlost nebeskih tijela, konzumirali svoju ljubav. Ipak, za veinu taj vjeni rat na
nebesima i njegov krvavi trag nije pobuivao pretjeranu uzbuenost. Lijegali bi u
svoje tople postelje sami, a osjeaj hladnoe progonio bi ih sve do trenutka u
kojem bi u lai od perja otplovili u potpuno novi svijet. Svijet gdje gospodare
iluzije. Svijet gdje su putovanja mogua bez da se i otisnemo na put. Ta veina
zapravo ne bi niti primjetila da je prevarena.I to prilino starim, prozirnim trikom i
da je, zapravo, cijelim svojim biem potpisivala ugovor koji e kad-tad onaj rat
iznad njih spustiti u njih same.
Gusti oblak krvlju natopljene magle tiho se uulja u kotlinu izmeu dvije-tri gore u
kojoj se smjestio neki bezimeni grad. Bilo je rano jutro. Sunce se tek uzdizalo
iznad jedne od onih gora, ali inilo se da mu se nikuda ne uri. A dolje u gradiu
vrijeme kao da je stalo, kao da je netko uzeo ogromnu gumicu i izbirisao svaki, pa
i onaj najmanji, trag ivota iz njegovih ila. Mogla se uti tek ljubavna pjesma
vorka koji se smjestio na jednoj utoj tabli s nekakvim crno otisnutim napisom
koji se tek u tragovima primjeivao kroz guste kapi oblaka koji se nad nj spustio.
Na njegovu alost nikoga od njegove vrste nije bilo u blizini da osluhne taj zov pa
je naposlijetku i on, uvidjevi da mu ondje nije mjesto, hitro odletio na zapad u
sasvim nepoznatom smjeru. Nastupi grobna tiina koja se poput lopova poela
ulljati kroz labirinit ulica i uliica. Krenula je ba od onoga mjesta sa kojega je,
do maloprije, odzvanjao pjev maloga vorka,a put nastavi u smjeru juga prolazei
onakraj glomaznih crvenih zgrada bez fasada koje su, tako se izdiui iznad tla i
diei se svojom odvratnou, nalikovale omanjim srednjovjekovnim utvrdama.
Na njihovim proeljima, dodatno ih uljepavajui visjele su kutije klima ureaja
raznih veliina koje bi za vrijeme ljetnih sparina proizvodile nesnosivu buku jer su,
ruku na srce, zadnji puta bile oiene jo tamo negdje u tvornici pred samo
pakiranje. Takav prizor doekao bi svakoga novopridolicu u ovo mjesto, kojemu
je i Bog ve okrenuo lea, navjetajui tako mizernost svega to ga u njemu
oekuje. Tko zna, moda su ipak mislile upozoriti,a ne uplaiti putnike, pa su se tu
stvorile govorei svima, ve na ulazu, da se klone ovih ulica u kojima ih nita
lijepo ne moe snai. Meutim, moda bi se i koji sluajni putnik koji je na
prethodnom raskriiju krivo skrenuo svega toga i uplaio, ali ne i tiina. Ona samo
tiho umakne iza ugla nastavljajui svoje putovanje. Odmjerenim koracima
koraala je uz mutni potok u kojemu vie niti abe nisu ivjele da bi ju,
naposlijetku, put doveo ispred eline ograde na kojoj je jasnim crvenim slovima
bio istaknut natpis : Prilaz nezaposlenim osobama strogo zabranjen !. Zrak u

tom trenutku propara zvuk pare, koja je pod tlakom od par atmosfera suknila iz
uskih dimnjaka tvornikih postorojenja, a koji je neodoljivo podsjeao na
gromoglasno hihotanje. Meutim, taj zvuk ne napravi neke bitne promjene na
proeljima onih crvenih zgrada. Iz soba sa pogledom prema drugoj crvenoj
nemani idalje je navirala tama. Tiina se provue kroz tu elinu ogradu, ali
ubrzo, progonjena nesnosnim smradom iz oblinjih bazena napunjenih raznim
kemikalijama, ustukne. Tada nastavi koraati prema mjestima vjenih poivalita
koja su se nalazila tek par koraka od onog natpisa i hladnoe sivog elika. Proita
ondje bezbroj prezimena. Neka nova ,neka jo od davnih dana poznata. Vidje
bezbroj brojki ukraenih zlatom kako bezlino stre iznad malih portreta, iznad
prikaza nekada davno nasmijanih lica, iznad kostiju koje sada sam avo prodire.
Ugasi par svijea koje su gorjele ondje jo od prije par tjedana, od njenog zadnjeg
posjeta, svojim mokrim dodirom, pomakne pokoji umjetni cvijet tek toliko da se
uini onima koji to sve promatraju od gore da nisu zaboravljeni, tiho proguna
napamet naueni stih nekog psalma, a onda okrene lea tom davno
zaboraljvenom nesretnom mjestu i opet odmjerenim laganim korakom krenu dalje
ka zapadu. Naie na jo jednu malu metalnu tablu sa natpisom : Zabranjen
prijelaz preko pruge, objeen na nekada kriavo utoj ogradi. Odavno taj natpis
nije imao neku svrhu. Dokaz je bila i tamnosmea, gotovo crna hra, koja je onu
utu gotovo svu ugasila. Jedina mogua svrha tog cijelog prijelaza, po kojem su
nekada brojne cipele gazile, a danas tek pokoja apa neke divlje make, je bila da
podsjeti kako su nekada, ba na tom mjestu, prolazile kilometrima duge
konstrukcije onih metalnih grdosija koje bi uvijek dolazile na vrijeme i po kojima
bi graani,nekada stanovnici toga bezimenog grada, a sada samo sjene boli
Aheronta, redovno ravnali svoje satove. Sada su tek etiri smea vagona tiho
stajala, zarobljena zauvijek u vremenu, neto zapadnije ispred ruevne stanice u
kojoj su nekada radili oni ljudi sa crvenim kapama na sijedoj glavi, malom
metalnom zvidaljkom objeenoj oko vrata i malom crveno-zelenom palicom u
jednoj ruci kojom bi zaustavljali i pokretali te strojeve.
ef stanice, zavli bi ga. Da ef, malo boanstvo ispod kojega se izredala prava
mala vojska osoblja. Tako je ondje nekada radilo ,ak i ivjelo, preko dvjesta
osoba koje su bile rasporeene po hijerarhiji. Odmah iza efa stanice bio je
njegov pomonik, malo deblji brkati gospodin koji je svog nadreenog uvijek sa
zadovoljstvom zamijenio kad god bi to bilo potrebno. Ali nije bio on jedan od onih
pohlepnika koji kada prigrabe iznenada vii poloaj postaju diktatori, a uostalom
nije si to niti smio priutiti jer bi u protivnom sustav propao. Ionako je bilo previe
posla oko rasporeivanja utovara i istovara robe da bi si netko dao oduka i uzeo,
pa makar i jedno, slobodno poslijepodne. Iza njega redom su slijedili osobni
referent, rasporedni inovnik, tri knjigovoe, ekonomist, prometni voa, otpravnik
vlakova, tri telegrafista i jo toliko telefonista, tri efa manerva, sedmero
rukovoditelja manevra, dvadeset i jedan manervista, dva izvaaa lokomotiva ,
tri nadzornika skretnica, devet skretniara, kolski inovnik, kolski slubenik, est
popisivaa kola, dva vratara, dva lampista, tri uvara odmorita, tri kancelarijska
sluitelja, dvije istaice, ista skretnica, tri putnika blagajnika, stanini
blagajnik, ef kladita, potrani inovnik, petnaest skladitara, dva skladitarska
inovnika, tri robna blagajnika, dva raunovoe , jedan kartant, dva kalkulanta, tri
avizera, tri tranzitera, dva prtljaera, dva garderobjera, dvadeset i sedam nonih

uvara, tri ceduljiara, osamnaest skladiatarskih radnika, dva mjeraa, est


vlakovoa, etiri konduktera, dva manipulanta te trideset i dva koniara
rasporeenih u devet odjela: stanino vodstvo i administarcija, prometni odjel,
manevarski odjel, kolski odjel, vrataski odjel, odjel osvjetljavanja, odjel
odravanja, komercijalni odjel te vlakopratni odjel. Svi oni dali su dobar dio svoga
ivota, ako ne i cijeli, u rad sa vlakovima. A onda im je, ne tako davno, svima, bez
iznimke, uruen kolektivni otkaz. I to ne zbog nemara ili loeg poslovanja, nego
zbog toga, kako je u priopenju bilo napisano, to se prijevoz tereta vie nee
odvijati tim pravcem ve se, u cilju samnjenja trokova i poveanja prihoda, sav
prijevoz preusmjeriti prema Europi i europskom tritu.Tih dana, kada im je bilo
urueno to pismo, ef stanice i njegovi pomonici proivljavali su najgore sate
svoga ivota. etiri dana, dok nisu dobili upozorenje iz uprave da e ostati bez
naknade ako to ne rjee u najkraem moguem roku, nisu izlazili iz svojih odaja.
Traili su nain kako da izau na oi onim ljudima, svojim prijateljima, i kau kako
svi mogu ii kui, da su slobodni, a da ih zadnja plaa eka kod blagajnika, a onda
sasvim tiho da stave lokot na bravu i upute se, stisnuvi si vrsto ruke, potraiti
utjehu, prvo u oblinju birtiju, a tek potom kod svojih najmilijih. Pritisnuti
odozgo ispred znatieljnih i pomalo uznemirenih lica koja su ve dva dana
kucala na vrata efova kabineta i traila odgovore zato vlakovi vie ne dolaze,
prvo istupi zamjenik izgovorivi kroz suze da mu je ao zbog ovoga, ali da naina
da se neto poduzme jednostavno nije bilo. Nemajui snage za jo koju rije,
briui jednom rukom suze sa obraza, drugom rukom tiho iz depa izvadi
izguvano pismo te tiho promrljajui : Eto, tu sve pie., otvori vrata ureda. Na
prag stupi visoki sijedokosi mukarac. Natakne naoale za itanje na nos, prui
crvenu kapu zamjeniku i uze pismo. Zamjenik pogne glavu, vrsto pripijajui kapu
uz trbuh dok su mu niz obraze tiho lila dva mala slana potoia. U prostoriji
nastade komeanje. Nikome nije bilo jasno to se dogaa. ef na par sekudni
samo tiho ostane stajati promatrajui svojim plavim oima taj prizor, skupljajui
snage za itanje. Kada napokon odlui da je dolo vrijeme da se sve objasni par
puta se glasno nakalje. Pridobivi panju svih prisutnih stade itati crna slova
koja su mu se od suza u oima mutila za cijelo vrijeme itanja pa je esto pravio
duge pauze. Pismo je glasilo ovako :
Uprava eljeznica temeljem odredaba l 105. st. 1. i l. 132. Zakona o radu
(Narodne novine 38/95, 54/95, 65/95 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 i
137/04) ovime donosi
ODLUKA RJEENJE O OTKAZU UGOVORA O RADU
1. Zaposlenicima ove eljeznike postaje na svim poslovima otkazuje se
Ugovor o radu zbog prestanka potrebe za njegovim radom.
2. Zaposlenicima je isplaena otpremnina u visini od tri redovne plae.
( Napomena :Ukoliko se poslodavac i zaposleni sporazume da se
otpremnina isplati po prestanku radnog odnosa ili u ratama , ovdje treba
navesti broj i datum sporazuma koji su o tome potpisali zaposleni i
poslodavac.)
3. Zaposlenicima prestaje radni odnos u roku od sedam radnih dana.

4. Zarada, naknada zarade i druga primanja koja je zaposleni ostvario, a koja


mu nisu isplaena do dana prestanka radnog odnosa isplatit e se
najkasnije 30 dana od dana kada je zaposlenom prestao radni odnos.
Htjede proitati i objanjenje koje je stajalo neto nie, ali ne uspije. Nastade opa
galama. Dojueranji radnici su poeli vrijeati svoje nadlene, koje su do danas
smatrali sebi jednakima, bacajui na njih to im je prvo palo pod ruku. Od
upaljaa i kovanica pa sve do stolica iz ekaonice i drvenih krhotina. Zamjenik je
idalje stajao uz svoga efa promatrajui ga pogledom punim tuge i straha. Nadao
se da e ef izrei neto to bi smirilo ovu gomilu, ali to se jednostavno nije
dogaalo. On je samo nepomino stajao pred njima primajui udarce baenih
predmeta i idalje zamuenih oiju zabadao pogled u taj papir koji mu se tresao u
rukama. Zamjenik tada, shvativi da je vrag odnio alu, stupi ispred efa titei
ga tako od udaraca koji su bivali sve ei. Ispusti tada onu crvenu kapu koju je
do maloprije vrsto pritiskao uza se te rukama obuhvati ramena svoga prijatelja i
snano ih protrese. Suze su mu lijevale niz obraze, to od boli, to od oaja i
straha, dok je vikao na kip ispred njega da se sabere i da neto poduzme jer bi u
protivnom obojca mogla stradati. Prisjeao ga je na dvije keri i enu koje ga
oekuju kod kue, ali ni to ga nije pomjeralo. Idalje je beivotno stajao ondje pred
tom razjarenom gomilom. inilo se da mu je netko samo jednim potezom isisao
sav ivot iz njega i pretvorio ga u gomilu kostiju i miia koja e ondje ostati sve
do sudnjeg dana. Ipak, itekako je bio iv. Osjeao je sve oko sebe. Osjeao je
beskrajnu mrnju koja je isijaval iz svakoga ondje prisutnoga, osjeao je svaku
rije koju su mu uputili i koja je boljela vie od iega to je bilo baeno na njega,
osjeao je strah koji se irio prostorijom, osjeao je miris sumpora koji se uvukao
u odore njegovih radnika, ali nije htio dopustiti da ga taj smrad savlada. Prisjeao
se svih dana na svom radnom mjestu, i onih tekih i onih koji to nisu bili,
prisjeao se zajednitva koje je vladalo izmeu njega i njegovih radnika, prijseao
se dugih razgovora u treoj smjeni sa uvarima, ranih jutarnjih kava sa
blagajnicima, ala koje je zajedno sa prometnim voom zbijao na raun
nespretnih prtljaera, dvostrukih roendanskih slavlja jednog lampiste i
skretniara, telegrafa iz glavnog grada u kojem je bio poziv za bolje radno mjesto,
a koje je pristojno odbio i jo mnogo slinih stvari koje su mu se sada poput
filmske vrpce vrtjele pred oima. Stade razmiljati i o njihovim obiteljima. Znao je
svakoga od njih poimence, znao je koliko puta se tko enio i udavao, znao je
koliko tko kunih ljubimaca ima i kad mu je maka bila pregaena koliko je suza
prolio uzalud, prisjeao se najbolje kave koje je okusio, a koju je pirpavljala ena
jednog skladitara kod kojega je uvijek bio rado vien gost, slasne guvare od
maka i oraha bake jednog manerviste, svatovske juhe koju je probao na vjenanju
jedne od istaica. Razmiljao je i o nedovrenoj kuii jednoga vlakovoe,
neroenim blizanicima jednog od konduktera, smrti brata jednog od istaa
skretnica. Tu ga iz takvih prisjeanja prekine snaan udarac u obraz. Nije to bio
udarac kakvog predmeta. Bio je to amar njegova zamjenika koji je oajniki,
zadnjim snagama pokuao probuditi svoga prijatelja, a koji pade, prvo na koljena,
a potom, shrvan od boli to su mu nanjeli baeni predmeti, na trbuh, zarivi lice u
crvenu kapu koja je bila tik do crnih cipela njegova efa. Kip se u tom trenutku
probudi, ispustivi pismo, prvo preleti pogledom preko svih okupljenih jo jednom,
a onda glasom punim tuge, sa suzama koje su kapale na ruke njegova zamjenika
i koje vie nije mogao suzdravati, zatrai da se svi primire pa barem toliko da ga
sasluaju. Uvijdevi da im ponestaje predmeta koje bi mogli baciti, radnici se
nevoljko priberu. Bili su znatieljni to bi im to ef sada mogao rei, u ovakvom
trenutku, a da bude neto to e im pomoi, neto to e im dati nadu da e biti
bolje. Ali isto tako bili su spremni, poput kakvih gladnih lavova, navaliti na njega
ako im to to e rei ne bude po mjeri. ef prvo podigne zamjenika sa poda i

posjedne ga u jedinu preostalu itavu stolicu, oisti mu kaput od praine te se


tada okrene prema okupljenima i stade, odluno, sa vatrom u oima pred
okupljene. Naglim trzajem ruke skine naoale za itanje i baci ih u kut te zapoe
svoj govor :
Velika gospoda ije stranjice grije najfinija koa iz svojih ureda poslala je
poruku da ele otkupiti na dom. Velika gospoda takoer su nam poslala poruku,
ovo ovdje pismo, pokae zguvani papir na podu, u kojem alju poruku
prijateljstva i dobrote, navodei da je ovo njihova dobra volja i da bi im trebali biti
zahvalni to nam uope daju priliku da doemo do neke naknade. To je jako
ljubazno od njih, jer svi mi dobro znamo i svima nam je poznato da je nae
prijateljstvo njima slabo potrebno. Ali razmatramo njihovu ponudu, jer znamo da
bi, ako mi ne budemo htjeli pristati na istu, ta Velika gospoda mogla doi sa
kordonom policije i uzeti nau slobodu. Ipak, pitam vas, sa gorinom u ustima, sa
mrnjom to sam ipak dozvolio sve ovo, kako je uope mogue kupiti ili prodati
toplinu ovog naeg, ne radnoga mjesta, ve doma ? Takvo neto njima je itekako
strano. Budui da ondje, odakle alju ovakve hladne rijei, ne posjeduju
prijateljsku ljubav i toplinu ljudskog srca, kako oni od nas to onda mogu kupiti ?
Nikako, eto kako. Oni zaboravljaju ljude s kojima su radili, s kojima su djelili veliki
dio svoga ivota kada krenu na put meu zvijezde. Ali mi ne ! Skretniar, kolski
inovnik ili pak slubenik, vratar, lampist, vlakovoa ili kondukter, uvar
odmorita, skladitar ili istaica, manevrist, kalkulant, telegrafist ili
telefonist,koniar i svi ostali svi pripadaju istoj obitelji i svaki od vas dio je
mene isto kao to je dio mene u svakom od vas. Mi znamo da nas Velika gospoda
nee razumjeti. Njima je svaka stanica ista kao i svaka druga jer su oni stranci
koji dolaze nou i uzimaju samo ono to im treba. Zakon za njih nije brat, ve
neprijatelj, ali vjeto ga zaobilaze i idu dalje u svojem pohodu ostavljajui tako
pusto iza sebe ne marei za obitelji onih koji su tako preputeni na bitku za
ivot. Otimali bi i svojoj djeci jer njima nita nije sveto. ak se i prema zemaljskoj
kugli po kojoj gaze i prema nebu pod kojim koraaju ponaaju kao prema
stvarima koje mogu kupiti, opljakati, prodati kao ovce ili sjajne ogrlice. S takvim
apetitom prodrjet e zemlju i za sobom ostaviti pusto. Ne znam. Moda smo mi
samo sanjari koji nita ne razumiju, ali ipak vrsto vjerujem da oni od nas to i ele
napraviti luake kojima e se svi podsmjehivati jer su napravili sustav u kojemu
nam nee biti muka svakoga jutra to moramo ii na posao. Ali, da, ja sam sanjar
koji nita ne razumije pa u se ostaviti toga. Ali razmotrit emo njihovu tako
velikodunu ponudu da dobijemo otpremininu u izonsu od tek tri plae koju su
osigurali za nas. I onda se nadam da emo ivjeti u miru i bez njihova prisustva i
manipuliranja. Malo je vano gdje emo mi stariji koje samo koja godina dijeli od
mirovine provesti preostale dane ; nema ih mnogo. Ali to e biti s onima od
etrdeset i vie godina ? Ti ratnici e postieni provoditi svoje dane u besposlici i
pijanstvu.Naa e djeca vidjeti svoje oeve poniene i poraene. Ali, jo nekoliko
zima i nijedno dijete iz naih obitelji, ali ne samo djeca, ve i mlai, nee ostati
da nariu na grobovima svojih oeva i djedova. Meutim, zato da tugujem nad
nama ? Ljudi dolaze i odlaze poput morskih valova. Takav je prirodni poredak.
ak niti Velika gospoda ne moe umai sudbini. Nakon svega mogli bismo postati
braa. Vidjet emo. Jedno znam sigurno, a oni e to moda tek otrkiri jednoga
dana na ivot isti je kao i njihov. Mogu oni misliti da ga posjeduju onako kao
to ele posjedovati nas, ali to je nemogue. I Velika gospoda e jednom nestati,
umrjeti; moda i bre nego neki od nas, a budu li se igrali Boga i tako zagadili
svoju postelju, jedne e se noi uguiti u vlastitom smeu. Ali u svom nestajanju,
jarko ete sjati, raareni snagom sudbine koja vas je radi neke posebne svrhe
postavila da vladate nad ovom zemljom i nama obinim ljudima. Ovakva
sudbina nama ostaje tajnom jer mi smo sanjari i ne razumijemo da svi koji
pruaju otpor moraju biti pobijeni, da svi drugaiji moraju biti ukroeni. Da,

upravo tu je kraj ivota i poetak preivljavanja.


I samo iz tog razloga moramo razmisliti o ponudi Velike gospode. Ako je
prihvatimo, to e biti zato da osiguramo sebi egzistenciju. Moda emo nakon
toga moi proivjeti svoj kratki vijek onako kako elimo. A kada i posljednji
stanovnik ovog mjesta nestane sa lica zemlje, a sjeanje na njih bude samo mit,
ove e ulice vrvjeti nevidljivom smru jer mrtvi nisu potpuno nemoni..., ovdje
zastane na trenutak, ali ubrzo nastavi, ...Zar sam rekao mrtvi ? Ne postoji
smrt. Radi se samo o promjeni svijeta stoga, ako ve toliko elite, jer vidio sam to
u pogledu svakoga od vas, raskomadajte me, upravo na ovom ovdje mjestu, na
mjestu mojih sjeanja, na mjestu moje prolosti i moje budunosti, ali ne
dozvolite da ostanu tragovi iza mene, ne dozvolite da se moje kosti povlae po
praini dok ih naposlojetku ne poglou bijesni psi. Ako ste tako odluili uinite to
kao treba, bez pogreaka i dokaza, a kada tako uredite ne osvrite se niti
jednoga trenutka, nemojte niti u jednom trenutku zaaliti za svojom odlukom i
nemojte njegovati uspomenu na taj dogaaj dok ste ivi, ma kakva ona za vas
bila. Ja sam spreman.
Istupi tada korak naprijed pomiren sa sudbinom. Shvaao je da gomila sada trai
rtveno janje i da e im malo ta pruiti odgovarajuu satisfakciju kao prolivena
krv. I dok su drugi samo tiho stajali, u nedoumici to da uine nakon njegovih
rijei, iz gomile istupi jedan ceduljiar te, bez rijei, doe do efa, vrsto mu
stisne ruku, pogleda ga ravno u oi pogledom u kojemu se nazirala tuga, ali iz
kojega je isijavala nada, te se naposlijetku uputi isto tako tiho ka izlazu. Ostali su
se samo pogledali te, odluniji no ikad, slijedili njegov primjer. Oni najstariji, njih
tridesetak, ostali su ondje u toj prostoriji zajedno sa efom oslukujui policijske
sirene koje su bivale svakog asa sve blie. I svi oni,bez iznimke, su, kada su se
sirene ugasile, oksuili ono to se naziva prekomjerno koritenje sile. Policajci su
uz jezoviti smijeh udarali svojim palicama to god bi im prvo palo pod ruku.
Glave, lea, trbusi, ruke i noge staraca bili su ve nakon nekoliko minuta
prekirveni krvlju i modricama. Najgore je, naravno proao sam ef, kojega nisu
prestajali udarati dok god ovaj nije ispustio svoju kapu koju je snano pritiskao
uza se dokle god je bilo mogue trpjeti bol. Nakon to se praina slegla, ne
ostade nita. Nikakvih tragova nedavnog kaosa nije ostalo na tom nesretnom
mjestu. Niti jedan komadi razbijenog stakla, niti jedna mrlja od krvi, niti jedan
komad poderane odjee. Sve je bilo poieno pa je cijelo to mjesto vie
nalikovalo operacijskoj sali no tek jednoj maloj eljeznikoj postaji. Jedino to je
ostalo bila je crvena kapa u jednom kutu koja se sakrila pod finin tankim slojem
praine i sablasna tiina koja je u tom trenutku bila roena. U policijskoj postaji
iza zatvorenih vrata prostorije iz koje su dopirali krici, koji su nalikovali onima iz
kojekakvih horor filmova, ubrzo su svi sudionici te male tihe pobune potpisali
svoje otakaze. Svi osim jednoga. ef se idalje svojski drao i odupirao torturi kroz
koju je prolazio. Ali, u trenutku kada su mu zaprijetili da e se njegovim kerima
dogoditi neto o emu niti nije mogao sanjati, ipak drhtavom oslabljenom rukom
na mjestu potpisa napie jedan veliki crni iks jer za ispisivanje cijelog prezimena
jednostavno nije imao snage. O njemu se kasnije vrlo malo znalo. Tek se prialo,
tu i tamo, dok na kraju i te prie nisu nestale, da je poivio tek jo par godina
ivei u prolosti nakon modanog udara koji ga je zadesio dok je itao jueranje
novine ne ostavljajui iza sebe nikakvog materijalnog dobra. Na pogrebu se
okupila tek nekolicina onih koji su ga se jo uvijek sjeali, svi redom njegovi
vrnjaci, i koji su ondje stajali poredani jedan iza drugoga stvarajui tako dojam
da i oni neto isekuju. Jedno vrijeme na njegovu grobu svakih par dana mirisale
su svjee ute krizanteme, ali vremenom i one nestadu, ba kao to nestade i
ivota na ulicama toga grada.
Miris katrana i eljeza ispunjavao je zrak kojim je proletjelo tridesetak krijesnica
koje su se za as izgubile negdje daleko na obzoru. Tiina, nakon to je na

trenutak zastala ispred te ruevne graevine, nastavi iznova koraati


odmjerenim,sada neto brim, koracima pratei trag to ga mali kukci ostavie.
Trag ju odvede do malog bagremika, koji je rastao udaljen tek par koraka
jugozapadnije od pruge, i uskog krivudavog makadamskog puteljka koji je vodio u
nepoznato. Skrene tada sa tranica u taj umarak te stigavi do kraja puta naglo
stade. Ispred njezinih oiju odigravala se prava mala predstava u kojoj su malene
svjetlucave krijesnice igrale glavnu ulogu. Njih preko stotinu razigrano je
osvjetljavalo kronju starog hrasta ije su suhe grane pognute nad usnulim
poljima ita odavno bile bez lia. inilo se da je, pa bar i na tren, opet oivio, ali
taj prizor rijeima se jednostavno ne da opisati. Slika se, poput kakvog remekdjela, uree u pamenje i ostade tamo nedostupna drugima samo zato to ju vi
sebino elite zadrati za sebe, ne doputajui tako nikome da to vae mjesto za
bijeg, pa i sasvim sluajno,otkrije. Tiina ostade stajati ispred tog spektakla jo
par trenutaka. Ipak, ostade tren predugo jer krijesnice ju uoe kako nestaje iza
trnja iz kojih je dola. Uoe tek njen zadnji trag, ali trag dovoljan da probudi
nemir, da narui taj sklad. Za tili as ugase svoja svjetalca te nestanu negdje u
daljini. Negdje gdje ih nitko vie nee nai. Nesvjesna toga to je uinila, tiina
nastavi svoj put ka jednoj od onih gora. Na mjesto s kojega je pogled padao na
cijeli grad i na kojemu je mogla promatrati kako njeno mjesto, sve do idueg
sumraka, preuzima ivot koji je ispunjavao bia onih malobrojnih koji su ondje
ostali. Sunce je ve pokazalo svoje puno lice kada je ondje napokon pristigla. Ali
ovoga puta stvari nisu bile kao prije. Pepeo male logorske vatre, koji je raznoen
jutarnjim povjetarcem njeno milovao njeno lice, probudi nemir u njoj. Slutila je
da nije sama. I bila je u pravu. Dvoje zaljubljenih lealo je ondje, sasvim spokojno,
usred zelene trave na kojoj su blistale sitne kapljice jutarnje rose. Snivali su snove
o zajednikoj budunosti, snove koji su izgledali kao sasvim izgledna stvarnost.
Tiina se pokua sasvim oprezno pribliiti tim strancima, ali tek to je napravila
prvi korak, mladi se iznenada probudi i u trenu se nae u sjedeem poloaju.
Prestavljenim pogledom promatrao je svoja prsa kako se ubrzano pune i prazne
zrakom . Sve je to samo san. Samo ona prokleta nona mora koju sanja iz dana
u dan. Sve je to samo iluzija. ponavljao je u sebi te rijei dok se naposlijetku
nije u njih i uvjerio. Takav prizor prestrai tiinu koja se rasplinula, poput talsa koji
se razbije o hrid, u milijune sitnih kapljica pjene. Nestade zauvijek.
Mladi, kojega su sve ee oslovljavali sa vi i koji je osjeao posljedice
pretjeranog ispijanja onog finog francuskog vina, kada je napokon shvatio da je
budan, skrene svoj pogled sa prsa, koja su sada ravnomjernije i znatno sporije
pulsirala, na tijelo djevojke koja je jo uvijek sasvim mirno leala na leima u onoj
mokroj travi. Svakim trenutkom otrkivao je na njemu nove detalje koje do tada
nije primjeivao. inilo mu se da ju iznova otkriva, pa ak i da to nije ona koju je
volio svim svojim srcem. Ipak sve sumnje razabije mu poznati miris.Miris koji
nikako nije mogao zaboraviti, miris zelene jabuke i mirabelle ljive miris njena
parfema. Parfema koji joj je poklonio prije par ljeta za njen, tko zna koji,
roendan. Htjede poljubiti njene rumene usne koje su se doimale tako beivotne,
a opet tako ive, ali se neugodno iznenadi kada na svojima osjeti tek dodir travki i
kapljice sitne rose. Otvorivi oi, uvidje da je ona nestala. Samo tako, bez rijei,
bez pozdrava. Stade tada bjesomuno upati iz zemlje one iste travke na kojima
je do malporije lealo beivotno tijelo njegove ljubavi. Oajniki je traio i
najmanji njen trag koji je mogla ostaviti za sobom, ali sve to ipak bezuspjeno.
Stade se tada smirivati - Sredi se, opet gubi razum. Onaj prokleti alkohol je kriv
za sve, jo uvijek kola tvojim ilama. Da, mora da je zbog toga. Ipak si previe
juer popio. Svemu je kriv alkohol. Nita drugo. Jer kako inae objasniti da je ona,
ona koju si do maloprije promatrao kako ba na ovom ovdje mjestu sniva
najljepe snove i iji se miris irio po labirintu tvojih misli, sada bestragom
nestala. Nakon to se jo jednom vratio u stvarnost, nekako se uspije osoviti na

noge te korakom tekim i nesigurnim stade koraati po kamenju makadamskog


puta koji je vodio do periferije grada. Spoticao se o svaki koji je bio iole vei od
zrna graka, par puta je i posrnio, ali svaki put bi se pridigao i uporno nastavljao
svoj put ka jednoj od onih crvenih grdosija u kojemu se nalazio njegov dom.
Napokon, nakon cijele vjenosti (barem kako je on to doivljavao), pod
potplatama cipela osjeti sigurno asfalitrano tlo. Htjede tada kleknuti na razderana
koljena sa kojih su kapale sitne kapljice krv i poljubiti ga, ali, ustanovivi da bi mu
za to bilo potrebno previe vremena, samo nastavi koraati korakom odlunijim i
sigurnijim no prije. Kreui se tako poderan i neobrijan vie je nalikovao mjesnim
pijancima koji su redovno odravali svoje skupove u samom srcu toga mjesta
ispod jednog ulinog sata, nego jednom dostojanstvenom visokoobrazovanom
graaninu za kojega su ga smatrali . Ne proe ni pola duine ulice, kada ugleda
udan prizor ispred glavnog ulaza davno ugaslog tvornikog postrojenja.
Meutim, nije ono bilo potpuno ugaeno. U uredima na najviim katovima idalje
se ponekad znalo vidjeti upaljeno svjetlo. Mladi se priblii na udaljenost od tek
kojih petsto koraka, nasloni se na stup javne rasvjete, iz depa izvadi tabakeru te
stavi posljednju cigaretu meu usne. Kresne tada jednu ibicu, priblii plamiak,
kojega je dlanovima titio od vjetra, namrtenom licu i povue prvi dim. Sasvim
tiho se nakalje, naglim trzajem ruke ugasi ibicu koju baci niti metar od sebe te
tada stade promatrati ljude s druge strane ulice. Okupilo se ondje njih
dvadesetak. Svi redom starci, po svojoj prilici od pedeset i vie godina. Dodue
bilo je i dvoje, moda troje neto mlaih, ali po njihovom dranju i borama na licu
malo tko bi iz prve pogodio stvarni datum njihova roenja. Svi oni su drali
nekakve transparente na kojima su masnim slovima bile otisnute nekakve rijei
koje je mladi , s onolike udaljenosti, teko razabirao. Tek kada je jedan od njih
istupio ispred okupljenih i odrao nekakav govor nakon kojega su svi poeli klicati
i uzvikivati rijei, koje nisu dostojne ponovnog zapisivanja, mladi shvati da se
radi o nekakvom prosvjedu. Ipak, nitko ih nije previe ozbiljno doivljavao.
Zapravo uope ih nisu doivljavali pa je cijelokupni prizor izgledao sasvim
smijeno. ak ni jedan sijedi debeljukasti portir, koji je itao novine u svojoj
sobici na ulazu, nije pridavao nekakvu veliku pozornost tom skupu. Uputio bi
pogled na njih tek kada bi okretao novu stranicu. Ubrzo, shvativi da od prosvjeda
nee biti nekakve pretjerane koristi, grupica se mirno razie, ne ostavljajui iza
sebe nikakve tragove koji bi mogli podsjeati na njihovu neuspjelu pobunu.
Na drugom kraju ulice, ar opri usne mladia koji je, ugasivi cigaretu gazei je
svojim potplatama, zasien svim tim dogaajima, krenuo opet svojim putem.
Gurnuvi ruke u depove kaputa pod prstima osjeti ve pomalo zaboravljeni, ali
opet tako drag predmet. Polako ga izvadi, ali im vidje to to dri na dlanu, brebolje ga vrati na staro sigurno mjesto. Bio je to mali uti slon. Privjesak za
kljueve koji je, iako ve korodiran zbog prolaska vremena, njemu itekako mnogo
znaio, a kojega je, na kraju krajeva, dobio na dar od nje. Nakon dvije, moda tri,
minute malo breg hoda sivim ulicama, napokon stigne pred poznati ulaz na
kunom broju etrdeset i osam. Odvratnou zgrada koje su se ispred njega
izdizale nije bio odve impresioniran jer se odavno na njih navikao. Samo brzo
otvori ulazna vrata i hitrim korakom se uputi na drugi kat. Okrene tada klju u
bravi i ue u svoj mali neugledni stan. Uvelo cvijee, odjea i obua razbacana na
sve strane, poluprazni hladnjak, vlaga na zidovima, neispravna rasvjeta i prst
debel sloj praine kamo god se okrene savreno su se uklapali u ono vanjsko
sivilo i nitavilo. Mladi, ne primjeujui nita oko sebe, baci kaput na jednu
manju hrpu ostalih stvari te sjedne za stol koji se nalazio nasred sobe. Gledao je
neko vrijeme kroz prozor, ali nije gledao vanjske dogaaje, njegov pogled sezao
je daleko, daleko iza horizonta. Zasitivi se svega, otvori tabakeru. arko je elio
popuiti jo jednu cigaretu, ali vidjevi samo prazninu u njoj, sasvim oprezno ju
zatvori i odloi na rub stola. Tada tiho ustade, otie do kreveta sa kojega uzme

olovku i par praznih papira koji su ondje leali danima te, prikupivi sav potrebni
materijal, ponovno sjede za onaj stol nasred prostorije. U polumraku sobe
zapone sa pisanjem pisma koje je glasilo otprilike ovako :
Oprosti to e ovo to u danas napisati biti razdjeljeno na vie dijelova, ali
jednostavno moram to izbaciti iz sebe, ovo je posljednje pismo koje u ti napisati.
Nadam se da e razumjeti.
Bio sam pomalo nervozan, pomalo bijesan, a najvie utuen, i to sve stoga to
nisam naao vremena da ti piem. Sada, ovog trenutka, Bog je udijelio malo kie
ovom speenom otoku, tako da stekoh malo mira, malo dragocjenog mira, u
kojem u ti, ako nita drugo, signalizirati da sam jo kako-tako iv. Kad ve
spomenuh ovu, u svakom sluaju, pretjeranu kvalifikaciju svoga stanja, malo u
se na njoj i zadrati. Mislim da te ne bi trebalo brinuti moje, nazovimo ga tako,
oajanje : to je naprosto sr mene samoga, zapravo, ja sam. Ovjde sam to uspio
do kraja shvatiti. Ovdje, na ovoj fekaliji, pribliio sam se sebi toliko da sam osjetio
sebe kao neku gustu prazninu. Pomiem se poput robota ovim kamenjem, kao
vojnika mazga mudro izbjegavajui otrije kamanje. I nieg nema : ni u meni, ni
izvan mene; samo se oi pokreu u dupljama potpuno ravnodune za predmete,
stvari, krajolike i ljude. Pitam se: nije li ovo krajnja konzekvencija moga
slabistva, moga sanjarstva, jedan oajniki otpor stvarnosti koju ne prihvaam, i
koja me zbog toga ostavlja pustim, praznim i ostavljenim. Nita ne elim od tog
svijeta, a ovjek, ini se , mora neto imati, mora neto svakog trenutka uzimati
da bi ivio. Kao to svaki dan uzimamo hranu da bismo preivjeli, tako svaki dan i
duhovno uzimamo neto od ovog svijeta, smjetamo se u njemu, neto volimo,
neto mrzimo, neem se opiremo. Ja, meutim, ne uzimam nita: izjednaen sam
sa svime, i istodobno izbjegavajui to sve, ostajem bez duhovne hrane, bez
odnosa prema svijetu, privezan za neku daleku Irvasicu za koju nisam uvijek
siguran i da postoji. Sve mi se rastvara u maglu, vrsti predmeti se raspadaju, ja
se izvana skruujem dok sve u meni urla, ba sve, i sve vie. Ti urlici ostaju u
meni, umiru kao velike nezacijeljene rane, ja nemam rijei, ni misli, ni osjeaja
kojih bi se lagano oslobaao preko kojih bih ostvarivao kakav-takav mir: samo
muk. Jesam li slab za ovaj i ovakav svijet, ili sam slab prema sebi (koji ja?)? Koga
unititi, sebe ili svijet? Smijeno, zar ne? Tko gubi, ima pravo da se ljuti, a tko se
ljuti, ve je izgubio. Ja ne mogu protiv svijeta, ali ja ne mogu ni protiv sebe:
pomirenja nema. Ovaj mali drhtaj ivota ne elim utopiti u bezmjeru gluposti da
bih kako-tako ivio, a kako ivjeti ako se to ne uini? Kako? Odgovor ne znam,
samo znam da nikad neu popustiti. Ne mogu. Preslab sam i prejak istodobno za
to i za sve to me okruuje. Uznemiren sam samo zbog toga to su neke niti
popucale u meni, tako da ni jednu misao ne mogu sastaviti: no, nadam se da je
to prolazno. Jednostavno ne vjerujem da me na izlazu iz ovog pakla oekuje ti, i
da izlaza iz ovog uope ima. Ustajalo, puzee,sporo vrijeme toliko smrdi da
eznem prolaznost, brzu prolaznost. Ti zna da je to najvie zbog tebe, jer sebe
ne mogu zamisliti bez tebe, i jer ne znam to bih sa sobom bez tebe radio. Ti me
jedino vue u nekom smjeru, i, zahvaljujui tebi, u tom smjeru otkrio sam i svoj
put. Ako on bude velik kao moja ljubav prema tebi, kao naa ljubav, onda e ovaj
svijet upoznati jo neto veliko.
Ipak, ini se da da ti poput spuvice upija prljavu vodu ovog svijeta, ali za
razliku od spuve, ne moe je lako istisnuti iz sebe. Moda je to i dobro. Moda
uope ne treba zaboravljati; treba na plou sjeanja urezati hijeroglife udaraca
koje smo primili. Samo tako emo se pribliiti istini, onom vakuumu izmeu sree
i nesree, praznini u kojoj nas nepoznate sile mlave i svagda okreu tamo gdje
mislimo da je srea, i da je dobro, a u stvari je samo ono to smo ve jednom
proivjeli i to nas nije zadovoljilo. Nemojmo se zavaravati primitivnim izgledom
sila, koje se pojavljuju as u obliku gluposti, as nasilja, as uasne i pomalo
smijene zatupljenosti; to je varka, to su samo izvrioci neeg s ime se mi nikad

neemo suoiti. Mi nikad neemo i ne moemo, upoznati korijen svoje nesree,


svoje sree, ili svoga ivota: i jedno i drugo i tree pojavljuje se pred nama, u
manje-vie poznatim oblicima, banalnim, ali stravinim po biti koju ne moemo
otkriti, koju ne moemo upoznati. Moemo samo trpjeti. Oprostit e mi to
odmah u poetku filozofiram. Nita drugo ne mogu, ne raspolaem sa sobom, ni
injenicama svoga ivota. Ostao mi je samo mali kutak, jedno malo uporite
vlastite misli i intime, ali i ono izumire, ivi, zapravo, samo u ovim rijetkim
trenucima susreta s tobom. Nemam ni prolosti ni sadanjosti ni budunosti. Da
bi se ivjelo u vremenu, ovjek mora biti slobodan, mora putati tim vremenima
da struje kroz njega. A ja nisam slobodan, mene mijese, i svi misle da mnogo
bolje znaju to iz mene treba ispasti, to ja mogu, i to ja jesam, nego ja. Kad
sluajno pogledam horizont, ili neko stablo koje vjetar upravo svija, kad
pogledam, dakle, neto slobodno, neto izvan moi nareenja, neto lijepo,
stegne me dah, zatim se oputam, dok me fijuk vjetra opkoljava i iz svega toga
izroni ti, boravi sa mnom nekoliko iscjeljujuih trenutaka, nosim te u sebi,
izranja iz svega: iz vjetra, iz hladnomodrog neba, iz svakog pojedinog lista, iz
svakog kamena, izviruje mi na svaku poru, i to sve dotle, sve dotle ta arolija
traje, dok se neki zli arobnjak ne sjeti da na usta nekih osoba izda nareenje, da
svega toga nestane, da ostane samo amotinja i tvrdi putovi bez cilja, jedan
mrtvi otok i jedna naglo uvela intima koja se pripija uz krute konture besmislene
kretnje kao stare odbaene novine. Ovdje je vjetar isto tako prazan, s praznim
fijukom preko pustog kamenjara; neto kao kad se u mrtvom gradu prazna
konzerva zakotrlja ulicom. To je vjetar za mrtve: sluajan, slijep, bez one
unutarnje glazbe koja mu daje smisao i znaenje ivog bia. Prolaze dani sve
tuplji, sve uplji i uplji, s gluhom golemom prazninom u kojoj nijedna misao
nema odslika, nijedna rije odzvuka. Nisam nesretan, nisam ni oajan: prihvatio
sam besmisao da bih izmjerio vlastiti smisao. Da bih ga ograniio. Okreem se
prema samom sebi, odbrojavam korake izmeu sebe kojeg sam definitivno
izgubio, i sebe kojeg traim. Tjeim se time to se ta dvojica malo razlikuju.
Mislim, u osnovi. Sad svaam da je jedan ivot toliko kratak, i s toliko malo
snage, koje dostaju samo za jednu ljubav i jednu smrt. Moramo imati snage za to
dvoje, inae emo se rasuti kao kapljice vode u njedrima edne pustinje. Da
bismo izdrali svoje Sahare, moramo voljeti, da bismo voljeli, moramo biti u
Sahari. Samo ljudi na rubu ponora, i s ruba ponora, mogu voljeti. Samo oni poslije
mogu u taj ponor skoiti sretni, zadovoljni, to je tako, samo tako, to su samo
jedno bie voljeli, i to su samim tim upoznali itavu kolu ljubavi. Sve ostalo je
poinjanje ispoetka, vjeno, isprazno, glupo, dosadno. Sad znam: ako nemamo
ljubavi, ne moemo imati nita, jer sve to postoji, to nam treba, moemo vidjeti
samo onim unutarnjim okom koje nam otvara ljubav, i to je nae drugo roenje.
Ovaj svijet je bez smisla, jer je bez ljubavi. Svi smo oslijepili pred demonom, pred
zavodljivim ustima povrine, mnotvenosti; malo ima ljudi koji mogu voljeti jedno
te isto bie uvijek i za svagda, zato danas ima malo ljudi koji uope mogu rei da
su ivjeli, zato danas vie nema genija.
ovjek je otopran na samou, koliko i vosak na vatru. U samoi brzo nestane
ovjeka, osobito ako je od voska. Ali, istovremeno, samoa je mjera nae linosti,
mjera nae snage, osobito ako nas zaokupi u vrijeme intezivne preokupacije
neim to volimo, a to trenutano ne posjedujemo, nadajui se da emo to ipak
u jednoj perspektivi posjedovati. Samoa je nenormalna, i u nenormalnim
okolnostima lake se podnosi. To je sluaj sa mnom. Ti si pak u obrnutoj situaciji;
u jednom normalnom ivotu, slobodnom, ti si prisiljena (od sebe same) podnositi
nenormalne i teke okove izoliranosti. Shvati, nitko te ne prisiljava osim tebe
same, niti to trai, ti sama odvagni. Ako smatra da je to normalno, za jedan
normalan ivot, normalno sudjelovati u tom ivotu, i da je tee na vagi od
imaginarne praznine koju je u tebi ostavio jedan ovjek, i koja je nenormalno

teka, onda poi nekom ka onoj strani vage gdje misli da je smjetena tvoja
srea. Govorim ovo bez prkosa; govorim kao ovjek koji zna to znai biti sam, i
kako je isprazna nada u neko imaginarno sutra. Ja sam odve ponosan ovjek
(kao i svaki ovjek koji nita nema) i ne mogu, ni uz moju najveu mjeru
neskromnosti, dopustiti da zbog mene netko, pa makar i onaj kojeg volim, pati,
jer bih se onda osjeao lanim, potpomognut tuim odricanjem, jednom rijeju,
smatrao bih itav svoj ivot lanim ivotom. Volio bih da sve to ini i to e
uiniti, uini zato to smatra da je tako trebalo uiniti, da si to voljela, a ne da
to uini stoga to su te okolnosti na to gurnule. Ovo nalikuje na savjete, na moje
pomalo tipine nervoze, na strah da nisam duhovno ist, da sam se uprljao
neijom rtvom. Ali, zapamti, ovo su moje misli. To ti govori ovjek koji je o tome
razmiljao. Ja vjerujem u to to sam rekao, iako se moji osjeaji do uzburkanosti
bune. Ja jedino elim tebe, i vrlo rijetko razmiljam da li ti moda ne eli jo
neto ili nekog pokraj mene. To je moja mana, moja umiljenost. ak i pri samoj
pomisli na tako neto, osjetim se strovaljenim u ponor, dok se na mene obruava
lavina kamenja. Ali, svejedno, milju se bunim protiv svojih osjeaja, ne toliko da
bih pobijedio sebe, koliko zbog toga da ne povrijedim druge.
Za ovo kratko vrijeme to mi stoji na raspolaganju elim ti brzo, to bre, rei da
te volim, da mi je itav svijet nepodnoljiv bez tebe, da sam ja luda svraka koja
moe graktati samo jedno: ne mogu bez tebe, volim te, ti si vie nego to je
jedna ljubav, vie nego to je jedna ena. Volim te, toliko da mi klizi iz prstiju kao
sitni pijesak, i sve to te grevitije elim zadrati, sve to bre nestaje iz moje
zgrene ake, postaje, zapravo, neto to stalno traim i gubim, neto to me
ini radosnim i oajnim, jednom rijeju, postaje moj fatum koji me prerasta, koji
postaje moj sudac i izvrilac osude istovremeno. Ja sam lud. Ja sam onaj stari
nervozni, vjeito uvrijeeni deran koji se okomljuje na samog sebe, ni zbog ega,
nizato; u ime svoje ludosti koja je okrenuta nekom sluteem rasprskavanju, u
ime neke magine drai koja me zaziva iz sluteeg stradanja. Mazohistiki radim
protiv sebe, a ne znam, ne mogu to dokraja shvatiti, da ti, samo ti, da samo na
tebe lee ove ruevine mene, i da samo zbog tebe makar zelen korov raste iz
njih. Korov, ali zelen. ivot, ali s tobom. Shvati me, ti najosjeanija Irvasice,
najtrepetravija, oprosti mi, ja sam svinja s duom anela, i shvati da te mogu
voljeti vie nego to tisuu Romea moe voljeti jednu Juliju. Ti zna kako mi je,
zna da nisam u raju, ali ne zna da samo jedna asocijacija na tebe, jedan vrutak
tebe iz mog sjeanja , obasja sve, i da mi svaki napor samo produava predragu
igru sjeanja na tebe; ne sjeanja, nego prave prisutnosti, prave ljubavi koja se
izvan svih fizikih granica oceanskih ljulja u mojoj intimi, koja me preplavljuje, od
koje pucam po svim avovima, rasprskavam se, sve dotle dok me sam ivot ne
prevene na jezik realnosti, kruti jezik zbilje. Ne znam kako sam dvadeset godina
ivio bez tebe. I jesam li uope ivio? Nije li to samo rupa u mome ivotu? Greka
moga ivota? Rastao sam, otkad znam za sebe, s izrazitim osjeajem da mi neto
bitno nedostaje. Zbog toga nisam nita ni radio, nizato se odluivao. Kako da se
odluim kad mi je ono bitno nedostajalo, to da radim kad nema onog to bi
svemu tome dalo smisao. Dola si ti, i vjeruj mi, od prvog dana znao sam da si ti
sve ono to mi je nedostajalo, s tobom sam dobio sve. Ali, dobio sam i strah,
gadni strah da te ovaj svijet ne povrijedi, da te ne povrijedi u meni, da mene ne
povrijedi u tebi, da budemo isti, zaljubljeni i ponosni. Sada, kada sam
bespomoan, taj strah poprima dimenzije pakla (ne ljubomore), osjeam da netko
hoe gadnim crnim prstima razderati mi samo tkivo moje due, mog ivota, moje
vjere. Osjeam se kao da sam svoju najdublju, najskriveniju tajnu ostavio na
raskrima grabeljive svjetine, i ja, daleko od svega toga, osjeam, ekam,
plaim se da mi to ne nestane, da ne postanem ponovno ono dijete s praznim
pogledom kojemu je uvijek nedostajalo sve, koje je uvijek bilo spremno plakati
nizato, plakati zato to je eljelo sve, to su mu himalajski planovi zastajali kao

gorina u grlu. Jer nije bilo tebe, jer nije bilo nas, jer sam bio samo polovica
ovjeka, koja je ekala drugu polovicu da bi uope mogla poeti ivjeti. Stoga mi
oprosti i pomozi mi da ne poludim, pomozi mi da mi se oi ponovno ne isprazne.
Volim te, toliko da ak ni ti, najosjeanija, ne moe to shvatiti.
Osjeam se kao izgubljeno dijete. elio bih da doe i uzme ,me za ruku, i
odvede odavde. Daleko, to dalje. Mislim da sam ti ovo ve spominjao; elim
upoznati korijen svoje slabosti. Zato mi treba snage koje sada nemam. elim se
spustiti u one pilje u kojima amim ja, gol, onakav kakav jesam, kakvog me
nitko ne poznaje, i kakvog ne poznajem ni ja sam. U rijetkim trenucima mira
(mislim onog unutarnjeg; vanjskog i nema) poinjem shvaati, poinjem se
pribliavati tom biu, ali ga se i sam plaim. elim pobjei od njega. Zar ga zaista
moram upoznati? Moglu li da ga ne upoznam? Nisam li ve definitivno uao u
njegovu gravitaciju? Tko je on? Kako sam bez njega dosad ivio? Moda to nisam
ja, moda je to ovjek uope? Ali, zato je tako slab, tako izgubljen, tko ga je
postavio u tu vlanu pilju. Koji god ovjek zaeli, arko zaeli, neto veliko, neto
neuhvatljivo, beskonano, vjeno, na kraju dolazi do neeg od ega ga podilazi
jeza, i zbog ega zaeli umrijeti. On vie nema razloga za smijeh, za pla. Temelj
ljudskosti tako je stravino nepostojan i tako strano tmuran da me uope udi
kako smo i do danas dogurali. Dovde. Od tog straha spaava me samo ti. Tu si
izmeu mene i tog ponora. I ne znam ega me je vie strah: tebe, sebe, ili tog
ponora. Tebe: ako tebe izgubim, zadobijem itav ponor. Bez ostatka. Bez nade u
spas. Sebe: zato to sam tako iznutra krhak, povrediv, izgubljen. Ponora: jer je
isto to i ja ako tebe nema, a ja sam: to golo, strano beznae. Evo, ponavljam ti
milijunti put: bilo gdje da se nalazim bez tebe, to je za mene strana iscrpljujua
kazna. Vie nije ni vano mjesto. Vano je da nisam s tobom. Pitam se bi li do
danas neto od mene preostalo da nisam tebe upoznao. Bio sam strano okrenut
raspadanju, gubitku, sladostrasnom unitavanju sebe. Ti si me spasila. Mogu ti
rei da je devedeset posto prijanjeg ivota jednostavno nestalo, izbrisalo se,
izgubilo se. To je , mislim, ionako bila konstrukcija. Sada su ostale samo dvije
toke: ti i ja. Ti i ja koji idemo paralelno, puni svoga pakla i nesporazuma, zatim
se susreemo i proimamo. U posljednji as. Bar to se mene tie. Bio bih ve
ispario. Tako smo narasli u veliku, beskrajno veliku nadu. Nadu ni u to. Nadu u
ljubav, i ni u to drugo. To je moja prva velika elja. To je prva velika elja koja mi
se (o kako kratkotrajno) ostvarila: I jedina.
Traim te esto po stranama svijeta, kreem se prema tebi, no pejsa me
deprimira, tako da te mogu traiti jedino u sebi, tamo gdje zapravo najjae
postoji, gdje si sva moja. Sunace, molim te, sto puta te molim, ne uzrujavaj se.
Hou da lijepo izgleda, da barem tebe ovaj prokleti ivot zarana ne nainje.
Mogao sam skakati od radosti kad sam proitao da me voli, iako si to prije
govorila i pisala, no svaki put ovdje doe mi to kao glas neeg tajanstvenog,
lijepog, beskrajnog, divnog, neeg to ja ne mogu utvrditi u relacijama u kojima
se nalazim. To je kao nepoznat vjetar, kao plima, kao neko radosno ljetno jutro iz
djetinstva koje smo zapamtili, a ne znamo zato, i koje nam se uvijek vraa u
svojoj udesnoj i besciljnoj ljepoti.
Zanimljivo je da rije ivot izaziva u meni asocijaciju na tebe, na neto to postoji
tek onda kad smo zajedno, zanimljivo je da rije sloboda poprima u meni neki
smisao tek onda kad zamislim tebe i sebe zajedno, zanimljivo je da rije ljubav
dobiva neko znaenje tek kada je veem uz tebe, uz nas. Svi pojmovi i sve stvari
doivjele su u meni ovdje kataklizmu, rasule se u nita, uinile cijelu moju fiziku
i duhovnu prolost nitavnom. Ostao sam prazan, sam na ruevinama, ne
razabirui nita, i onda, malo-pomalo, poeo sam prepoznavati stvar po stvar,
udesni se oblici pomalo raaju preda mnom, svi proeti tobom, svi ponovo
otkriveni za mene, i znam da u odsad znati samo ono, imati samo ono to
uspijem naseliti tobom i tako zadobiti u trajno vlasnitvo. Uim abecedu pakla,

pomalo ne vjerujui (ja nikad, inae, ni u to ne vjerujem) da je tako, as divljaki


osupnut i stavljen u borbeni, obrambeni stav, as klonuo, as radostan, as
bijesan, as elei da se sve to prije svri i sa mnom i s ovim svijetom. Ali, ti si u
meni, odrava me, kao mali aneo treperi u meni i ini me jakim, ponosnim se
to je tako, to, volei tebe, savladavam ovaj svijet, to, volei tebe, osjeam da
sam zatien od svega.
Neko mi se vrijeme inilo da sam se prilagodio koliko-toliko, inilo mi se da ovo
prokleto vrijeme odmie, ali sad vidim da sam se okrutno prevario. Nepokretna
barutina i nita vie. Danas sam bio toliko uzrujan da sam mislio kako e mi se
sve vene rasprsnuti. Kad se samo sjetim to me jo eka, a nikad nisam vjerovao
da i ovoliko mogu podnijeti, doe mi da zauralm od bijesa. Da ne bih bio ve
smijean na ovoj jednoj te istoj ici samooajanja, da ne bih uvijek kopkao jednu
te istu ranu, pokuavam tu i tamo nai neki unutarnji izlaz, misliti na neto,
planirati neto, ali sve je uzalud. Nita me ne zanima. Postojim samo ja koji ivim
ono to ne elim, i ti koje nemam, a koju elim. Sjeam se kako smo se etali,
kako sam ja tebe tjerao kui, a ti meni nisi dala iz kue, i to me na trenutak
nasmije, samo na trenutak, jer ve u sljedeem trenu shvatim da je to sve to
imam u ivotu, sve to sam volio, i da sam sada beskrajno daleko od toga.
Osjeam se kao ivotinja koju tjeraju s jednog mjesta na drugo, kao u krdima
prerijskih goveda, i ak nemam elju, poput ostalih, da se izvlaim, da si
olakavam poloaj, da od dva zla biram manje. Meni je, ini se, sudbina zalomila
ovaj zalogaj i iluzorno bi bilo vakati neki drugi kad ve moram ovaj. Da te u
ovom trenutku mogu barem vidjeti, eno, s onog brda, kako mi domahuje, vedro
bih oekivao sutranji dan. Otkud, zaboga, to da mi od cijelog mog ivota, od
cijele moje prolosti, samo ti nedostaje ? Pa zar sam dobio neki smisao tek s
tobom? Pitanja, pitanja na koja je lako odgovoriti, volim te, volim te. Eto kljua
moje nesree! Voljeti, usuditi se voljeti, znai izlagati se opasnosti da neprestano
gubimo voljeno, da ga neprestano zadobivamo, nesigurni u prvom sluaju da ga
moemo vratiti, a u drugom da ga moemo zadrati. Moja je nervoza upravo
takve prirode. Ti si sve to imam, ali i moja kocka, tobom igram protiv sudbine, a
ne znam imam li te zapravo. Nikad te nema. Malena moja. Sad vidim da nisam
platonist, idealno za mene znai stvarno, a lijepo prolazno. Bez stvarnog i
prolaznog, koji su u biti jedno te isto, nema niega. elim te stvarnu, elim nas
prolazne, jer tek prolaznost omoguuje da se volimo iznenaujue raznoliko, da
naa ljubav stjee svoju povijest, svoju prolost, i nadam se svoju budunost.
Budimo prolazni, jo prolazniji, malena moja. Niega me nije strah, nikakvog
nestajanja, jer sam svjestan da u jednoj sekundi s tobom nadmaujem stoljea
glupe vjenosti. Nieg me nije strah dok je tebe, dok se volimo, nieg me nee
biti strah ako bude sa mnom, ako se budemo voljeli. elim dugake, beskranje
ceste s drvoredima kojima emo se etati, elim mora kojima emo ploviti, elim
vjetar koji e mrsiti kosu dok se etamo, elim sunce koje e isticati pjegice u
tvojim oima, elim stol na kojem u pisati dok mi ti avrlja iza lea, elim kiu
koje e se ti po obiaju plaiti, elim pejsa koji emo zajedno gledati, elim...
esto pokuavam analizirati uzroke ove depresivnosti u kojoj ivim, osobito stoga
to vidim da veina ve otvara krge i die na njen nain, ali, ini mi se da to
dolazi otud to sam ja i inae sit svega, to bih duboko bio nezadovoljan bilo
ime. Za mene ima samo jedno mjesto na kojem neu umrijeti od gaenja i
muke, a to je mjesto tamo gdje se nalazi ti, tamo gdje bih mogao ovo umorno i
nervozno lice zaroniti u tvoje krilo.
Ne, ne mogu se priviknuti, ne elim se priviknuti, neu se priviknuti. Zato, do
vraga, ovjek, samo da bi mu dupetu bilo lake, postaje ivotinja, ne osjea nita,
ak i ne ivi. Privikava se da bi izbjegao duevne patnje, i zaas pomisli da, ima li
jesti, ima sve. Shvaam da ovjek u ivotu nema nita, osim u iznimnim
sluajevima jedno, i zato onda biti sretan ako smo danas manje mueni nego

juer. Ja imam tebe i znam da nemam i da ne mogu imati nita drugo, i da ne


elim nita drugo, i zato onda da nemam ni to. Zato mi, do vraga, s lica skidaju
tvoje ruke, i na njega nabijaju masku, s kojom vie sliim svinji, nego ovjeku, u
kojoj se guim, davim, i kao opijen bauljam ovim prokletim otokom. Zato? U
ime, ime bilo ije? Drek!
Kako mi nedostaje. Opet isto govorim, zar ne? Ali, ja vie ne znam pisati. Ova
olovka me umara. Jednostavno je vie ne znam ni drati. Evo, sada sam sluajno
pogledao ruku. Puna je nekih sitnih osuenih ranica, ispucala, traljava, kao u
starca. to s njom da radim? Da ubijam? Glupost! Kad bi i trista puta jae
ispucala, ne bih je smatrao toliko ponienom.
Zanimljivo je da se tebe ne mogu drukije sjetiti, nego kao male ljupke
djevojice, u nekim draesnim suknjicama, s velikim smeim okicama koje me
neprestano uvjeravaju da se ja ne znam tako lijepo igrati, kako ti eli. Sada
shvaam da si ti za mene postojea od samog dna mog djetinjstva, ti si ona
djevojica koju sam uvijek traio, osjeao da bez nje ne mogu sudjelovati u igri
druge djece, djevojica zbog koje sam ja uvijek tada bio po strani i ekao. Nikada
se nisam s djecom igrao, niti sam osjeao potrebu da to inim. Nije bilo
smeooke curice, nije bilo mjesta na svijetu koje bi mi se uinilo stvorenim za
moju vrstu igre. Igre ozbiljnije i nevinije, ali igre u kojoj se odmah igralo na sve.
Nikad nisam volio, pa ni danas ne volim, igre koje se zavravaju s nekim
ishodom, i koje se odmah mogu nastaviti. elim igrati jednu beskonanu,
nezavrenu igru, u kojoj ne elim ni pobijediti ni biti pobijeen, igru bez ishoda,
igru u koju ulaem svoj ivot bez ostatka.Po ljudskim mjerilima, to vie i nije igra,
no nije vano to je.Igrom je nazivam zbog toga to trenutano nemam
pogodnijeg izraza. Ti zna to mislim; pretpostavljam to zato to vjerujem
ono:kad to ne bi znala, teko da bi mogla neto drugo nai u meni. Kaem to i
zato to si ti jedino bie koje me shvatilo, i jedino bie koje me zavoljelo bez
uvjeta, bez sebinosti, bez upita. Ula si u moj ivot ne znam ni sam kada, ne
znam ni sam kako, obuhvatila si me svega kao to me obuhvatila i ona igra, ne
znam ni sam kada, ne znam ni sam kako. I makar ivim u najcrnjoj neizvjesnosti
u pogledu razvoja svoje sudbine, ja ne inim nita da bih tu neizvjesnost smanjio.
Ostajem sve usamljeniji, brodolomac na golemoj plavoj puini svoje jedine
ljubavi, meu daskama svog napol shrvanog ivota i ekam, ekam i osjeam da
u uiniti barem jednu veliku stvar: voljet u bez ostatka. To je prostor iz kojeg
jedino mogu poeti neto to nee biti manje od te ljubavi, to nee biti razliito
od te ljubavi, ali to e joj dati smisao u kojem e se zdruiti svi nai strahovi,
drhtaji, smijehovi, noi, dani...
Pogledam li unatrag, pokuam li se sjetiti vlastitog sebe iz samog korijena, onda
mogu samo rei:neto sam htio, do vraga, znam da sam neto htio, mogao bih se
zakleti da sam neto htio. Kad sam mislio da je to tu, trebalo ga je jo samo
epati, pogledao sam niz rijeku, i zaboravio sam to sam htio epati. Poslije
sam se pokuao sjetiti, i mislio sam da sam se sjetio, i onda sam ugledao rub
neba oslonjen na horizont, i uinilo mi se da je to lijepo, da je to strano lijepo, i
onda sam zaboravio da sam se sjetio. Kad sam napokon prikupio trake sjeanja, i
saznao kroz slutnju tko sam, to radim i to hou, kad sam ve vrsto odluio da
to bude tako, samo tako, ponosan to sam odluio da idem protiv svega, da
iskuam nove obale, nove luke, i znam da sam tada znao koje obale i koje luke,
ali tada sam izvadio cigarete, zapalio, zapalio zatim cigaretu i jednoj
djevojci;moje oi kliznule su preko cigarete, i, kasno strano kasno, shvatio sam
da je sve gotovo, da padam u jedan beskonani plavi ponor, na dnu kojeg e se
razbiti sve moje odluke, moja sjeanja, na dno gdje u se nanovo itav izgubiti: ja
koji se nikad estito nisam ni naao. Taj pad bio je lijep kako mogu biti lijepi samo
padovi u bajci, kad malo siroe u velianstvenoj odori cara ulazi u kristalni dvor.
Taj dvor bio je nadsvoen bistrim ljetnim nebom, taj dvor bile su trave, i cvijee,

okupani u jutarnjoj rosi. Na moje oi ponovo je pala mrena, u moju glavu


definitivno se uselio san, u moje tijelo uli su pipci koji svagda iekuju jedno
jedino tijelo. Bio sam oduvijek kao apotekarska vaga: sve je poremeivalo moj
labilni unutarnji red. Poskakivala je pod raznim teretima, pucali su unutarnji
drai, ostajali oiljci od onih i onakvih stvari koje veina drugih ljudi jedva da
primijeti da postoje. Zavukao sam se u tebe kao u koljku na dnu oceana. Izgnan
sam otamo i to me porazilo do kostiju. Nisam se imao kamo sakriti, sve je
pljutalo po meni kao po biljci kojoj se lako otkidaju listovi i latice. Stvrdnuo sam
se kao kamen i pripremao za dugo, dugo ekanje. Sada malo toga osjeam.
Postojim samo negdje u kutku ovog beskrajnog, golemog praznog svemira, i
ekam. Izjedam se iznutra. Guim se od vremena koje ne mogu svladati bez tvoje
pomoi, latice moja. Odgrem ga od sebe kao snijeg koji me zatrpava. Svaka
sekunda odjekuje duinom i prazninom jednog stoljea. Sekunda, sat i dan jo
nekako prou, ali mjesec nikako. Iskuavam apsurdnu egzistenciju do dna i
shvaam kako ja to ne mogu izdrati, kako i ovo u meni to odrava ono sjeanje
nastanjeno tobom i nezasitno okrenuto skupljanju tebe od sada do konca svijeta.
Samo to nas zadrava i izdrava. Shvaam i to da ne mogu nita zapoeti,smisliti,
ako ti nisi kraj mene. Da barem mogu, dio po dio, slagati mozaik jedne zamisli,
plana.Ali ne mogu. Svemu tome uvijek nedostaje ono najvanije, ono to bi ga
odravalo, nedostaje ti.ak i u tim stvarima moram izdravati itavi rok, moram
ekati da proivim barem jedan dan kraj tebe u naim skromnim iznajmljenim
sobicama. Toliko mi nedostaje, a to je za mene sve, jer to sve ne mogu imati bez
toga. I tako, vidi, uvijek iznova i uvijek isto: prebirem po jednoj te istoj ici,
tugujem to tebe nema, jednim te istim rijeima, za koje bih volio da tebi nisu
iste ni dosadne, kao to nije isto i dosadno za mene uvijek iznova zvati te preko
svih ovih mora i gora.
Nehotice sam nasilno ljubav pretvarao u dunost, a samim tim otrkio sam za
sebe jednu od mnogobrojnih niskih strana svog karaktera. Kompleks sitnog
posjednika koji ne moe dokraja podnijeti totalno razvlaivanje u ime jednog
obinog apsurda. Ne plaem zbog te osobine (iako mi se koa jei), jer znam da u
geolokim i jo neotkrivenim naslagama mene pokriva jo tota zbog ega u se
sebi gaditi. Prije svega, otkud mi svijest da ja moram biti voljen kako bih ovo
izdrao, kad znam da ima ljudi koji to nisu, pa svejedno izdre ? Zato da se
pretpostavljam bilo kome u jednoj jadnoj izmrcvarenoj koloni? Razgovaram s
tobom, znajui dobro da te volim vie od svega, ali ne elim pritom smetnuti s
uma jednu ekstremnu mogunost (a moda i ne tako ekstremnu) koja me
optereuje sumnjom, koja u najkritinijim tokama jednog ivota dobiva i
podrku iz stvarnosti. Znam i to da ovjek, kad bi suvie vjerovao u tu
mogunost, ili u tu sumnju, nikad ne bi volio, niti bi ikad neto od srca radio,
znam to i svejedno ta mogunost uvijek krui oko svega onog to volim i radim.
Sumnja kao satelit okolo jo nedefinirane tame koja jesam i koja se upinje da
dobije oblik, da dobije smisao. Imam, zapravo, kao prokletstvo stalnu svijest kako
e sve ono to volim i radim, ako postoji, nestati u ciglom jednom trenutku kao
sjena, kao neki sretan dan koji nas se ve sutra doima kao pria, kao nepostojei
tren sazdan u mati i u njoj zadran. Volim te, ali sva ta dosadanja ljubav ini mi
se kao priprema pred neim to tek treba doi, i to e me mimoii, ne po nekom
neumitnom zakonu, nego naprosto zato to sam ja takav. Zato mi oprosti ako
moji emocionalni refleksi prebrzo reagiraju na bilo kakvu provokaciju s te strane.
Ja se toga plaim i odmah se stavljam u obrambeni stav, da bih u sljedeem
trenutku napao preko svake mjere. Ne mogu nita protiv toga, ako time nekom
nanesem zlo, onda to mogu i sebi. Zato pokreni tu svoju ruicu, da moja sutra
ne bi bila bra osjeaja i udarila tamo gdje e me zaboljeti vie nego udarci ove
praznine. Ja mogu samo izgubiti, a takvi ljudi su opasni ak i onda kada nas
izravno ne zanimaju. Ovo su, jasno, samo reanja divlje zvijeri u kavezu.

Zapravo, razmiljam u posljednje vrijeme o tome kako su suvine sve moje


nervoze i kako je jedini izlaz u tome da otvorim jedan novi i dublji prostor u sebi, i
da sve vanjsko primim kao podjednako strano i strano. Ovo nije nikakav
skolastiki blef niti pseudoreligija, nego nuan izlaz za mene koji, ako tako ne
uinim, neu vie moi postojati kao ovjek s ciljem veim od ivotarenja.
Priznajem da sam ja moda posljednji ovjek koji moe okrenuti lea ak i
ovakvoj stvarnosti, jer mnome i te kako vlada strast, glad novoga, nevienoga,
ljubav, konkretna ljubav, zanos osjetilima i unitavajua tatina i ponos.(Tebi to
priznajem!) Ali, pogledam li s druge strane, onda jasno vidim: ako dosad nisam
uspio zadovoljiti te vanjske strasti, onda ih sigurno neu moi ni ubudue, osobito
ako uzmem u obzir injenicu da su se, proporcionalno s vremenom, smanjile i
neke moje vanjske mogunosti. A mogu li se ja, zapravo, odrei iega? Na to
pitanje ne mogu pouzdano odgovoriti, iako bih bio sretan da to mogu uiniti
potvrdno. Uasno je to to nikada nisam mogao zaobii ni jednu slast koja je
poput ljigave meduze ispijala moje trenutke, i ostavljala me prazna kao ljuturu,
fosil neke neumjerene strasti, iskopinu neke civilizaije trenutka, koja je, moda,
nekad postojala, a moda je bila samo slijepi hodnik sna , elja produena u
stvarnost gdje se banalizirala i izgubila. Dakle, mogu li se ja odrei nekih stvari
koje i nisu osobito vrijedne, a da se pritom moj ivot ne isprazni? Zar ja moram
oajavati zato to nemam iste one stvari koje mi se u drugih obino gade? Gdje
poiva moja prava mogunost: u meni ili u mome ivotu koji u rasipno gurnuti u
ivot, i tako se vjerojatno beznadno potratiti? Znam da sada ne mogu odgovoriti
na ta pitanja, i da e na njih odgovoriti sudbina, i to vjerojatno ne onako kako
sam oekivao, ali postavljam ih zato da bih vidio raskre na kojem se nalazim, a
da ne znam kojim pravcem krenuti. Postavljam ih i zato da ti, koju ve ne
razlikujem od sebe, od one snage koja mi jo jedino i omoguava da ih postavim,
da ti shvati koliko me obvezuje tvoja ljubav. Obvezuje me zapravo toliko da me
postavlja na jedan kolosijek iskrenosti prema kojem veina ljudi zatvara
skretnice, i ispred kojeg sputa rampe da ih nikad vie ne digne. Ne bih si elio
lagati, kao to ne bih elio uiniti manje od onog to mi tvoja ljubav omoguava.
elio bih da se ta ljubav, osim to e se iriti i razvijati u naem neposrednom
odnosu, posredno materijalizira u neto to je i produava izvan stvarnih okvira.
Ponovno mi postaje organski potrebna, toliko da ne znam ni to radim, ni kamo
hodam. Htio bih saznati korijene ove svoje nemogunosti da se privikavam, da
prihvaam stvari onakvima kave jesu, da jednom rijeju, kao i ostali, pleem kako
drugi sviraju. Koji li to mehanizmi djeluju u mojoj podsvijesti, to me to spreava
da staloeno reagiram na svijet oko sebe, ili situaciju u kojoj se nalazim? Jer, ak i
kad sam pokuavao biti drugaiji, prisebniji ili makar lukaviji, nije mi uspijevalo.
Mene jednostavno sve pogaa totalno; sitnice kao i velike stvari. Neki se mogu
jednostavno iskljuiti, biti zadovoljni ako su siti, ako manje rade i pritom potpuno
zaborave ono to je runo, zlo, unitavajue. Mogu se, drugim rijeima,
zavaravati u jednom ivotu koji je i sam varka, pa tako njihovo djelo postaje
istina, istina u odnosu na njih, na njihovu usku sredinu. A ja, do avola, sve
moram mjeriti arinom apsolutnosti, jer nikakva drugog i ne poznajem, ja moram
rasprskavati se zbog stvari koje drugi piramju kao neto normalno, prolazno, itd.
Iza mene su ve gotovo etiri mjeseca, etiri mjeseca kroz koje se ne mogu
vratiti, kojima se ne mogu vratiti, jer su praznine, luftbaloni kojih konci ne
bijahu u mojim rukama. Uzeti mi slobodu znai, otprilike, ubiti me, a ivjeti ubijen
manje je od svega onog to moe ispuniti ivot ma i jednog roba.Koliko u jo
puta povaliti se po ovoj sivoj zemlji i ovim speenim ploarom u ovim
vangogovskim cipelama? I pritom polako kliziti pogledom od sjene do svjetla, od

neba do ruba horizonta, od kamena do buna, a nigdje ne nai trunku sebe, malo
prostora u kojem bi otpoinuo, koji bi bio moj, ugodan, gdje bih mogao usnuti,
voljeti, biti slobodan. A onda, elei shvatiti sve, biti irok koliko je to mogue
mom pretjeranom temperamentu i mojoj emocionalnosti, pitam se zato to ne
bih mogao kao mag sve proglasiti svojim, napraviti zaviaj tamo gdje se nalazim
trenutano, izmisliti religiju, zaljubiti se u ono to mrzim, zavoljeti ono to me
odbija do gaenja. I ponekad sam vrlo blizu da to i uinim, ali da bih ja napravio
bilo kakav svijet bez tebe, sumnjam da je mogue. Pomislim tada: pa imam je u
sebi, njome je naseljena svaka moja misao, postat e totem kojem u se klanjati
u svakodnevnim ritualima oaja...Ali, ne mogu. ulan sam odvie za mistiku,
zaljubljen sam odvie za puko sanjarenje, sad, kad je moj san dobio oblik
stvarnosti, zar da ga opet sanjam. Dugo, muno, u izguvanoj postelji, iz koje
ustajem u gomili i poluobuven opipavam rubove praznine, sagledavam
nedoglede u kojima te nema, shvaam kako ja vie nisam ja. Moj duh je zarobljen
nepravedno u jednom zarobljenom tijelu i mora u njemu boraviti okovan u lance
apsurda. Ponekad i mrak padne, ali to ne znai da je jedan dan otiao, jer ovdje
nema dana i noi, nego samo dugo isto vrijeme koje davi. I tako uvijek, i tako
redom.
Ponovo mi ovaj otok postaje pretijesan, tjeskoban, ponovo mi prsa bivaju
preuskima za srce koje se iri. I pitam se: koliko u jo dana, koliko nedjelja
uzaludno posezati prema tebi, koliko u jo ovako biti prikovan za gromadu
vremena. Iznova, uvijek iznova sagorijevati u praznini. Prvo doe neki drhtaj iz
zemlje, zatim se uspinje u tijelo, i udo kao da je tu. Treba samo ispruiti ruke i
uzabrati slatko voe,osjetiti njegovo meso, pretoiti njegovu slast u sebe. I onda,
s prvim sutonom, kada sve pred dolazeom noi definitivno postaje sivo,
poinjem polako svaati da sam robinzonski sanjao, da se isti jad koji jedva
izdravam u jednom danu, pomie u jedno grozno sutra, i sutra i tako redom,
izmiui mi kao fantom na krilima strave. Sve to me mui danas, onaj strah u
sri suneve zrake koja mi pada koso kroz prozor, ovaj amor mase u kojem se
rastvaram kao u solnoj kiselini, ona srea jer sam jo dobrano u vlasti iluzije da
emo se nai za rukom (ta ja sam u drugoj sobi samo; matam, piem). etajui
neki dan poslije ruka, pogled mi je nehotice poeo paljivo ispitivati tlo kojim
sam hodao. Bila je to crvena vlana zemlja posuta sunevim krpicama. Sjene su
bile pune, ulne, i ja sam osjeao da idui preko njih prolazim kroz ivo tkivo. Kao
da sam hodao dnom oceana. Upitao sam se nije li to zapravo jedina zemlja,
jedino mjesto za mene, i zbog ega me mrnja odbija da mu se ne mogu pribliiti.
to to ja hou, kamo hou? Iznad je bilo veliko prisno plavo nebo. Pa zar nije
svejedno za jedan san gdje emo ga sanjati? Zato ne mogu umiriti svoj duh koji
je uzburkan i u stanju konstantnog otpora? Zato ne mogu primiti u sebe taj
svijet? Pa, ja i tako ne veem svoju sudbinu uz neko mjesto, neki predio, neki
grad. ivim da bi jednom neto stvarniji postao moj san, moj san koji me potvrdio
onog trenutka kad se jo jednom biu pokazao dovoljno stvarnim da u njemu
sudjeluje. I moda sam ti ve bezbroj puta o tome pisao, svoj zaviaj, svoj
kontinent, svoj grad ja ne nalazim u ovom svijetu. Ne, nisam Krist,i ne zagovaram
kraljevstvo nebesko. Za mene ti si toka i mjesto gdje moram biti da bih mogao
odravati ravnoteu, da bi mogao ivjeti. Shvaam da bih s tobom mogao ivjeti i
u onim tunim ribarskim naseljima, i da time ne bih gubio nita. Da moja

osjeanja ne pokreu obroci civilizacije, kontatk s kulturom; ta osjeanja


pokree samo ti, a ja kada su ona u pokretu, ja mogu ivjeti. Radi se naprosto o
neem osnovnom, vitalnom, radi se o pitanju ivota. Osjeam da me ve tjelesno
i psihiki zahvatila jesen, ali ima neke neobjanjive i neotkupive sree u tome to
je ba tako kako jest. Postajem zreliji, i ima neke nevjerojatno velike sree u
punini osjeanja koja sada ponekad zavladaju mnome, za razliku od onih
odrapanih trenutaka sree i nesree koje sam ranije poznavao. Pa ako dublje i
napreac patim, isto tako dublje i vie sam sretan nego ikad prije. Kao da se
ljuljam nekim udnim ogromnim valovima. Smjer je trenutano izgubljen, ali nije
izgubljena savjest da se i u brodolomu moe biti velik, da se moe voljeti. Neke
intezivne depresije zaas isklize iz mene, a useli se draesna curica koja moje
gromade tuge pretvara u igrake za neku djeju radost i obuzetost
ljubavlju.Sunce e za nekoliko sati biti ugaeno. Mitska borba mrtvih bogova u
nama.Hoemo li ih oivjeti ljubavlju? Hoe li mata postati toliko stvarna da
stvarnost zadobije smisao punine i raste u beskonano? Da, uzeo sam te za ruku,
stidljivo, i poveo na aj uinivi te tako zavjernikom, sudionikom u jednom snu, u
jednom nadasve nesvjesnom snu. Je li to bio tvoj put u nesreu? Je li to bio na
put u ispraznost? Je li to napokon bio promaen poziv i aj koji je imao miris
katastrofe? Treba itav jedan ivot da bi se odgovorilo na ta pitanja, a ja u, u
svakom sluaju, biti zadovoljniji tim ivotom, jer je s tobom, nego odgovorom pa
ma kakav bio.
Osjeam se kao Tantal kojemu je voda do brade, a on strahovito edan ne moe
je piti. Sada ve pomalo osjeam itav svoj svijet, cjelokupan i mogu ivot, bez
onih zavodljivosti trenutka koje su me prije odvodile strantputicama. I velika je to
stvar ne eljeti vie nemogue sanjajui ga, nego kroz mogue provlaiti svoj san
do praga nemogueg. Uiniti neto istinito iz jedne istinske ljubavi znai otkriti
tajnu koja nam svakako nee rijeiti probleme ovoga svijeta, ali e dopuniti taj
svijet jednom snagom bez koje on ne moe. Ovaj istroeni, nelogini, nezastieni
svijet i nas u njemu. A pronai tajnu svijeta znai otkriti scenu i likove na kojoj se
i s kojima se on zbiva. Jednom rijeju: otkriti dramu. Mi ivimo, mi to znamo, iako
su nam sakriveni mehanizmi i supstancije koji pokreu i odravaju taj svijet. Mi
smo neznalice u vlastitom ivotu, i sve to znamo jesu neka maglovita spoznanja
nereda i rasapa, jesu osjeanja bola, prolazne sree i alosna kraja. To znamo, ali
to nisu, kako se veini suvremenih pisaca i mislilaca ini, najvanije stvari. One
jesu vane u nekom konanom raunu, ali mi ivimo i konani raun od nas je
manje ili vie daleko. Radi se o tom je li i ivot jedinica u toj jednadbi, a on nam
je skroz nepoznat, i mi ga, znajui rezultat, inimo svojom povrnou i
pretencioznom intelektualizacijom jo nepoznatijim. Stavljamo ga u intelektualne
koncepte, iako oni nisu njegova mjera ili barem nisu njegova jedina mjera.
Nijedna filozofija ne moe objasniti tajnu noi u Julijinom vrtu, ili naa osjeanja
kada se pribliavamo milimetar po milimetar voljenom biu, a to su trenuci koji
tvore najvitalnije toke ljudske sudbine. Camus i Satre su zato dobro osjetili da e
svoju filozofiju uiniti istinitom tek transponiranjem u ljudsku situaciju, ali su time
istodobno radiklano rascijepili ljudsko bie na bie filozofije i bie ivota. Na
alost, njihovo bie ivota noslio je samo naboje iz njihove filozofije. Ono je i
tako veliko, ali bilo bi jo vee da toga nije bilo. Ali, treba rei da oni drukije nisu
mogli biti veliki, a i takvi kakvi jesu, pripdaju meu najvee. Trebalo bi iz same

sri stvarnosti izluiti dramu, bez preduvjerenja i traenja jedinice koje e samo
potvrditi ve pripremljeni i poznati rezultat. Pustimo nekog novog Hamleta nek
dokraja izaziva sudbinu, i nek zavri onako kako moe, mora i hoe, a ne kako to
odgovara naoj zamisli.
Dakle, uspijem jedino odrati i njegovati svoju beskrajnu ljubav prema tebi.
Sanjam, sanjam. Neki ljudi sanjaju da odlete na Mjesec, da se obogate, da se
proslave, da osvajaju sve to nije njihovo, a ja sanjam o tome da sam s tobom, da
se igramo, da te grlim, da smo slobodni, i znam da je sve izvan toga gorko,
emerno i jadno. Znam da sam proigrao ansu da budem sretan onim to jesam i
to normalno radim, jer sam poao putem koji je beskonaan u odnosu na sitni
ljudski korak, putem pokraj kojeg svi ostave kosti, a da su pritom samo jo vie
udaljeni od cilja ka kojem su krenuli, razoarani prije toga i zgaeni nad samim
sobom. Sve, ama ba sve, to sam imao, to imam i to u imati od ivota, to je
nekoliko sretnih trenutaka s tobom. Sve ostalo je iekivanje, napor, sumnja i
spoticanje. Teko je uope opisati kako se ovjek kida u pustinji svojih ideala,
svojih snova, potpuno sam, i ne vidi cilj, i ne moe se vie nikamo vratiti.
Ponekad pomislim kako bi trebalo napustiti sve i vratiti se obinom skromnom
svijetu, poruiti utvare s kojima je zapoeo igru i zamijeniti ih obinou i lirikom
doma, dohvatljivim ciljevima i moguim ljubavima. Ali, kasno je, prekasno, iako
nemam ak ni to zadovoljstvo, tu izvjesnost, da sam naao potvrdu, bilo kakvu,
svojim tenjama, da sam uinio bilo to to bi me posvjedoilo kao ovjeka koji
neto eli, i koji je neto uinio to ga kvalificira za obzorje te elje. Zapravo ,
isprazan sam, bez pravog ivota i pravog mjesta na kojem se sanja. A
preponosan sam i pretvrdoglav da bih odustao, iako ne znam kamo u, iako se
svaki as pitam to to sve skupa znai, kamo to sve vodi, zato pored svih muka i
sam muim Sebe. Zato se ja grizem i kad svi ostali imaju voljno, kad trae viak
hrane ili priliku da spavaju, da se zabavljaju, ja tada nastavljam s unutarnjom
vlastitom obukom mnogo teom i nemilosrdnijom od one prve, jer je
beskonana i nezavriva, bez ishoda i svrhe. Ili me drugi mue, ili ja muim
samog sebe, bez onog pravog predaha o kojem sanjam da u imati u rijetkim
trenucima kad se opustim i legnem glavom u tvoje krilo, i milujem te. Stalno
nekog Boga prigovaram sebi, svaam se sa samim sobom, budim se nou i
skutren u tom nizu eljeznih kreveta i oajnog hrkanja, buncanja, stavljam
pokidane konce neke ideje, nekog plana i onda nezavrena posla zaspim, budei
se pospan, s podonjacima (nikad ih prije nisam imao), s oajnim okusom u grlu i
poinjem svu tu lakrdiju iznova. Ali, da ne budem nepravedan: dovoljno je to
imam uski prolaz u sanjarenje o tebi, o svemu to me privodi u tvoj svijet bez
kojeg ne mogu, i bez kojeg sam tako izgubljen.
Zapravo, razmiljajui o nama, shvatio sam da ovo nipoto nije izgubljena godina
i nasilno prekinuta naa veza. Shvatio sam da ne trebam iz razloga sebinosti i
moda pohote osuivati sudbinu. Jer na privremeni rastanak nije tragedija, nego
paradoks. Odvajajui se od tebe, ja sam se istovremeno praznio od suvinih i
efemernih naslaga svakodnevice, i tako oslobaao skoro kompletnu svoju
unutranjost za primanje tebe. Gubei te na trenutak, ja sam te dobio zauvijek.
Osuen na mitski apsurd na ovom otoku, ja sam mogao ivjeti tek tako to u
kranjim naporom u svemu tome i u sebi pronai ilu pravog ivota, istine,
iskrenosti. I ljepote. I na koncu svega, poslije svih ljutenja i raspadanja, ostala si

mi samo ti, a to je beskrajno vie od svega to sam ranije imao. Shvatio sam da
upravo preko one, bez imalo dramatike reeno, osude, dobivam tek stvarne
ivotne dimenzije. Iskusivi tako negativitet do kraja, ja sam doao do njegove
suprotnosti, i pitam se da li bih ja ikad u svom inae (kao i svaijem) istrzanom
ivotu, uspio upoznati tako kompletno i u svim nijansama ljubav i njeno znaenje
da nije ovog otoka i ove pustinjake ei u meni. Moe li se, dakle, puna teina
ljubavi uope iskusiti ako smo smjeteni u samu nau ljubav? Gubitkom, ma i
privremenim, onog koga volimo, mi se uimo ljubavi, a uei se i spoznajui sve
njene mogunosti, mi onog koga volimo uzidamo u vlastito tkivo i inimo ga
boljom stranom naeg nesavrenog ivota. Tako smo ovdje ostali potpuno sami
moja ljubav i ja, i shvatili smo da se dalje ne moe reducirati jer ne bi ostalo
nita. To je ujedno i moja najvea kola, koju ja nipoto nisam zavrio, i koja e
zauvijek zapravo ostati kao udesni spoj najgroznijeg oajanja i najsuptilnijih
osjeanja, pa ak i slasti. U pusto tako prodiru bljeskovi tebe, a ti si
konkretizacija moje ljubavi i ja njima moram biti zadovoljan isto kao to je beduin
u pustinji zadovoljan bljeskovima s horizonta, jer zna da je kia blizu. Ne mogu te
fiziki imati, i to je najstranija injenica u jednadbi mog sadanjeg ivota, ali
istovremeno, to je injenica kojom sam sebi prvi put u ivotu dokazao neku
vrijednost koju moj razorni skepticizam nije mogao osporiti.
Sve vie se privikavam na to da, kad neto radim , da to ima formu jednog
dijaloga (ili s moje strane nametljivog monologa) s tobom, odnosno tebi. To mi
olakava proces rada, postajem spontaniji, a budui da elim i moram tebe uvijek
i nanovo osvajati, to moram uvijek i nanovo initi to savrenije, bolje, dublje, i
iskrenije. Prije sam te volio, a sada si postala utjelovljenje moje ljubavi, koja je
bez sumnje iri pojam od voljenja; to jest izravnala si se, poklopila, i tako
identificirala sa svime onim to elim, sanjam. Tako sam postao u smislu
svakodnevnog ivota skromniji, a u smislu zahtjeva za jednim punijim ivotom
(ne ovim koji mi je dan, nego onim koji ja moram ostvariti), prema tom ivotu
postao sam, dakle, megalomanskiji. Evo, na trenutak me presijee jedna druga
misao. Bolje rei slika. Sjedim tako na rubu jedne zemlje, daleko od onog komu
je moj svakodnevni monolog namijenjen, i govorim, govorim, uglavnom iste
stvari. Kao da se svaki dan gledam u ogledalu i ispravljam nabore i bore u dui,
traei u tom ogledalu ono to volim, a nalazei samo svoj odraz, svoju svagda
istu sliku. Moda je to egoizam, ali vjeruj da ja, ako moda i previe govorim o
sebi, time ne predimenizioniram sebe i svoje nevolje, nego naprosto u tom
monologu tebi oslobaam svega onog to me mui. Doao sam ve dotle (do
apstrakcije) da bih mogao poeti govoriti tebi u metaforama, u slikama koje
direktno nisu vezane s onim to ti elim rei. Nekad, dok promatram neku uvalu
ili brdo izbrazdano zidovima, uini mi se da je to, upravo to, onaj korijen iz kojeg
e niknuti sve ono to elim tebi rei (a to je sve to ja imam ikome rei), da je ta
uvala, ili to brdo ono mjesto na kojem se zbio itav moj ivot (vidim mjesta na
kojima sam kao dijete inio ovo ili ono), mjesto s kojeg je moj ivot poeo, i na
koje sam se igrom sluaja vratio. Tada shvatim s prilino gorine da ja zapravo
nikome i ne pripadam, da nemam svog mjesta, da je moje mjesto svako mjesto
na kojem mi se dogodi sretniji trenutak lutanja. Netko ezne za zavijajem, a
meni je dovoljno, dok sam onako blesavo uruen u sebe, da me razbudi cvrkut
neke ptice koja me nadleti, pa da pobrkam cijeli tok ivota, i da naprosto ne

znam vie ni gdje sam, ni koliko mi je godina, ni to radim. Napreem se samo da


dokuim iz kojeg dijela mog ivota dopire upravo taj cvrkut, tako da na kraju ne
znam ni je li tog cvrkuta bilo, ni o kojem se vragu tu radi, ni zato me to
okupiralo. A pogledam li okolo i prema gore, nema nikakve ptice. A kako dokazati
prolost: onu otprije jedne sekunde i onu otprije dvadeset godina. Ja mislim,
jedino upornim hodom prema najnjenijem biu, prema maloj Irvasici koja me
obogatila za jednu ljubav bez koje ne bih ni postojao, i bez koje se ne bih sjetio ni
jednog cvrkuta iz svog ivota.
Pisao sam ti ve da sam otkrio iznenaujue velike i stravino lijepe obrise ove
ljubavi na razdaljinu. Danas, kad jadni, mali, razoarani ovjek jo jedino vjeruje u
postojanje hrane koju jede, bia kojim ga tuku, tijela koje dodiruje, danas taj
ovjek poput crva lijepi se za sve to moe dohvatiti i propustiti kroz svoju crvlju
utrobu tako bezgraninu i nezasitnu. On se okruuje predmetima koji mu trebaju,
pa ak i ono to voli, pretvara u predmete, u stvari koje moe ekonomino
ugraditi u svoju jazbinu, koje moe po volji nositi, prenositi, zamjenjivati ili
razbijati. Na razdaljini nitko nikog ne posjeduje. Prestao je i gravitacijski utjecaj
isto fizikih zakona. Neka tijela tad se konano razmiu, i klize usamljena dok
opet ne uu u gravitaciju nekog drugog tijela, priklanjaju mu se i stapaju u opi
ples ljudske sudbine. A kako je divno biti osloboen zemaljske tee i svih
gravitacija svijeta koji nas neposredno okruuje. Upravljati antene svog srca
prema nekom dalekom nevidljivom srcu i sluati njegove otkucaje, ivjeti od njih.
Pobjeivati sebe u ime ljubavi i zadobivanje sebe kroz ljubav. Ljubav daleku,
nepotvrdivu fiziki, ali prisutniju i stvarniju od ovog stola na koji se naslanjam, od
one planine koju gledam, od magle koja blijeti svud uokolo. Sve su to samo
elementi iz kojih gradim most do onog najvjernijeg srca smjetenog ispod
najljepe kljune kosti na svijetu. Okreem se okolo i promatram duboke sjene
otro razgraniene od sunanih mjesta. Kako je to sve pusto, ali to ako je taj
reski surovi dekor svjedoio sate moje najdublje i najiskrenije ljubavi. Zar i on
sam nije upio neto toga, neto od mene. Sumnjam da i jedan robija moe mrziti
svoju tamnicu, iako mu se ini da je to nesumnjivo tako. Kako moe mrziti mjesto
gdje se u jednom, u svakom trenutku, zgusnuto nabije itav na ivot kiptei od
bezizlaza i oajanja. Mjesto tada prestaje biti vano, mi ga poistovjeujemo sa
svijetom i okolnostima koje su nas tu dovele. I kad bi taj robija mogao izgnati iz
elije utvare koje ga progone, vidio bi vjerojatno tuni sivi zid, svijetao naspram
prozora i blagim jastuiima sjena u kutovima. Tada bi trebalo da pokua voljeti
ono to se gri na maevima njegove mrnje. Trebalo bi da to gnusno tijelo
priblii sebi i zavoli ga, jer je tako ljudsko, nisko, jadno kao i mi sami. Trebalo bi...
Pokuavam ne misliti na to da sam ovdje, pokuavam misliti da je svejedno gdje
sam, jer ionako nita nemam, a ono to imam moe, ako doista postoji, egzistirati
i u pustinji. To su prolazne varke, i vrlo brzo shvatim da se o tome ne radi. Bilo bi
svejedno gdje sam kad bi ti bila sa mnom, i kad bismo bili slobodni kao ptiice.
Ljubav i sloboda tako imaju vrijednost koja je nuna da bih ivio, a to to sada
ivim bez te vrijednosti stvar je ovjekove stoljetne naviknutosti na niske
stupnjeve ivota. I tako, mili anele, list po list bijelog papira, svladavam pustinju
koja nas dijeli, arko elei da nikada vie nita ne inim a da ti ne bude uz
mene. ovjek se raa s nekim organima koji svojim radom omoguuju njegov
ivot, a u samom ivotu on jo mora izmatati, izgraditi i osvojiti jo nekoliko isto

tako vitalnih organa da bi mogao ivjeti u ivotu koji mu je dan. Srce tog mog
ivljenja si ti, i teko da bih mogao u ivotu oekivati jo jedno takvo ostvarenje
kao to mi je sluaj, isti sluaj, stvorio tebe. Mislei na tebe, ja zapravo elim da
tebi bude bolje, ali to je jo uvijek sebinost, jer mislei na tebe, i meni je bolje.
Ono to je stvarno istinito i veliko ne postie se na taj nain. Ne postie se
izbjegavajui punu kaznu ivota, sakrivajui se u rezervate istomiljenika. Treba
ostati na vjetrometini, sam, sam sa svojom ljubavlju, pa koliko se izdri. Jedinu
pomo moemo oekivati od onog koji nas voli, a na tu pomo stjeemo pravo
ako i mi njega bezrezervno volimo. Da bi se uinilo bilo to vrijedno, pa ne znam
kako ta vrijednost bila mala, treba mnogo patnje, mnogo muka, mnogo sumnji i
mnogo, mnogo ljubavi. I tiine, rekao bih. Ona tiina u kojoj ujemo samo
raspadanje crvotona svijeta, i kao u peini kapanje, otjecanje ivota i njegovo
stjecanje u djelo koje nas nasljeuje, u kojem se na ivot prea u kristale i
postaje osmiljeni oblik u moru mrtvih i besmislenih stvari. Tvoj mali mili lik tako
je postao i ostaje jedini lik na ekranu moje sudbine. Kao leptir, kao cvijet, kao
ljepota koja mi nedostaje. Sutra je nedjelja i taj nedostatak narast e do
nepodnoljivih razmjera. Ali, to je samo znak koliko si prisutna u meni, i kako te
ne mogu izgubiti ni u najgorim uvjetima. Jednostavno; nedostaje mome tijelu,
mojem pogledu, rukama, ali moj duh te posjeduje jae i dublje nego ikada. Da
bismo shvatili koliko nekog volimo, moramo prvo izmjeriti prazninu koju u nama
ostavlja njegova odsutnost. Moja praznina sada je ve dosegla bezmjerje.
Dan. Dani su za mene prije bili tamnije ili svjetlije sjene. Izvan mene. Prolazili su
brzo i nisu me zanimali. Nijedan nije bio moj. Bili su nune karike u lancu onog
to je tek trebalo doi. Bili su besprostorni. Ovi dani ovdje imaju boju, okus i
dimenzije ogromne tamnice. Sam sebi nalikujem na kukca koji mora, milei,
upoznati svaki djeli stijenki te ogromne robijanice koju nazivam danom. I onda
opet ujutro. Milei milimetar po milimetar, osjeam kako mi se tijelo para po
neravninama. Bezimen dan kao bezimen ovjek. I svako jutro rastvori se nanovo
u svoj svojoj sivoj golemnosti. No, nije svaki taj dan bezimen. Usporeen s nekim
danom iz sjeanja, on zatvori krug jednog dogaaja. 14. X. 2011. 14. X. 2013.
Jednog isto ovako sivog i ovako besprespektivnog dana prije dvije godine vrijeme
mi je dalo dokaz da prolazi, i da iz njegovog sivog hoda, puzeeg, kao tigar
sijevne svakom nesrea i rastrga u komade jedan dio naeg ivota. Tada sam
ostao sam nad izglodanim kostima vlastite mladosti. Trebalo je nanovo poeti, ali
ovaj put sa znanjem da je sve strahovito privremeno. Poeo sam se griti, plaiti,
oekujui iz sivila krvoednu osudu i njen bljesak u kojem u i sam nestati.
Privremenost me ubijala i postala mojim prokletstvom. Nisam vie imao snage
raunati na dulja razdoblja. Bilo je dana kada sam pred spavanje uklanjao sve
stvari koje su na ovaj ili onaj nain bile nedovrene, koje su mogle previe rei o
meni, ili rei neto krivo. Nisam se mogao zakleti u idue jutro. Vidio sam se ve
skamenjenim, hladnim, nemonim da svim tim otpacima dam neki smisao.
Tatina je bila jaa od ivota. Vie od smrti plaio sam se jedino te nedovrenosti,
a sve u meni i oko mene bilo je nedovreno. Strah se udvostruio, a svijet iz dana
u dan postao mi je prazniji. Sama pusto. Bio je tako loe ureen, i tako zagaen
da ga ni rijekom zvijezda, onim istim zvijezdama koje su uvijek tu samo to ih mi
ponekad ne vidimo, ne bi mogli isprati. Trebalo se ubiti, ili polako adaptirati na
njegov smrad, utiskati se meu leine i ekati red. Zna se kakav.Neto kao srea,

ili srea sama, potkad je ulazila u moj vidokrug. Vie nisam tako strastveno mrzio
sadanjost u ime budunosti. Dapae, poeo sam sve vie eljeti da poneki
trenutak ostane fiksiran zauvijek. Da budemo stalno zajedno, bez onih
provokacija svijeta koje nas stalno ugroavaju i pogaaju u najosjetljivija mjesta.
Poeo sam i otkrivati poneku ljepotu. Kao poslije brodoloma kad, grcajui,
primjeujemo kako je velianstvena slika broda koji tone, kako je lijepo sunce
koje je iz ne znam kakvih razloga upravo tada izronilo iz mora i pozlatilo crnu
daljinu. Galebovi otrih leinskih kljunova kruili su, no ja sam vidio samo njihovo
bijelo perje u letu punom krugova. Volio sam. Volim. Voljet u. I ako ita mogu
uiniti, bit e to uz pomo ljubavi. Nek brod tone ako imam vremena da te jo
pomilujem, da ti se zagledam u oi, da te privijem uz sebe. Udruena energija
straha i sree pokree prave zagrljaje. Da, danas je 13. X. Sutra je 14. X. Na
sutranji dan bio je pogreb.
Poslije zanimanja, dok sunce oslobaa prazninu iz svih predmeta, ja se kreem
u krug kao lutka s pokvarenim mehanizmom: bez glasa od tebe, bez potvrde da
neto postoji izvan ovog. Promatram procvjetale bademe, tako apsurdno
provjetale iz ovog kamenja kao da je sam kamen procvjetao, radim uvijek iste
stvari, ali zato svaki idui put tee od prethodnog. Kreem se, dozivam: iznutra,
bezglasno, nervozno, bez nade. Lomim se: jedini je bijeg iz ovog biti neprestano
pjesnik, naseljavati svoj planet, ne obazirati se na muni tok kripave realnosti.
Ali kako biti pjesnik? Kako, zaboga? Ponovo se osjeam kao na poetku. Ista
procedura, isti muni tok. Iracionalno, metafiziki. Opet po nekim udnim
mjerilima klizim nanie. Kau da sam problem. Zanimljivo. A ja mislim da i ne
postojim. Ne postojim, tako mi Boga. Piem ovo sretan da imam kome pisati, jer
to je trzaj, skok, bijeg. Otrovnica eka pod svakim kamenom, a ja sam tako
neoprezan, oputen, pospan. Svi vrebaju. Ono to je vrijeme pravilo iz mene za
osamnaest godina sitnica je prema onom to iz mene uradie ova etiri mjeseca.
Imam razloga rei i vie, ali o tom potom: ako proguram. Zasad samo smatram
da je previe za normalnog ovjeka, za ovjeka kojeg nita ne zanima osim
njegova sna. A teko je sanjati tamo gdje vrebaju spavae. Muei jedni druge,
ljudi misle da stvaraju humanizam. alosno je to i oni ljudi koji se se koliko-toliko
trgli iz delirijuma, alosno je to ih oni drugi vuku nanie. Da ih pojedu, rastrgnu.
alosno je i spoznati da ovom svijetu nema spasa, da je sve dim, glupost,
primitivizam, krkljanac, kaa i govnarija. Kao da se ljudska povijest stalno kretala
nanie, tako da je sad u dreku, u nespasivoj situaciji. A ljubav? Da, to nam je jo
preostalo! Ljepota koju lomi i na kraju pobjeuje blato. Blato! Fuj! Sve to mogu
zamisliti da ovjek moe uiniti tako je malo, jadno, da me munina spopada.
Jedino jo to ima dra beskonanosti, djetinjstva i snova jest ljubav, jest elja da
budem s tobom, i da volei tebe istovremeno mrzim,mrzim,mrzim sve ostalo. Da
hranim ljubav tom mrnjom, da se gadim, pijan, nemoan, na rubu nitavila. Bez
osmijeha, bez straha, bez mrnje. Predmet koji u svojoj dubini nosi sjenu jednog
proljea od kojeg ivi, od kojeg je ivio. Ne smatram sebe ni slijepim, ni glupim,
ali injenica je da sam samo , u itavom svom ivotu, neto lijepo pronaao u
tebi, u tvojim oima, u nainu na koji ti voli. U tvojim rukama, u tvome licu. To su
jedini obrisi koji se nisu stopili s paklom. I sada dok se miniram na kraju svijeta,
osjeam te kao jedinu igru koja me privlai, igru koju ti izmilja, u koju uranjam
nalazei uvijek neto novo, dostojno sna.

Sve sam ve pozaboravljao, sve osim tvojih njenosti, osim tebe, sve osim
trenutaka u kojima mi je bilo toliko lijepo da tu ljepotu u itavom njenom rasponu
nisam mogao u tom trenutku ni shvatiti. Prolost ostaje iza nas uvijek
nedovrena, neobraena u sirovom stanju. Tek kroz vrijeme i kunje mi je
oblikujemo, vidimo iz tame vremena i dajemo joj smisao, puninu. Svi smo mi
zapravo kipari svoje prolosti. Kristaliziramo prohujalo u uspomene i njima se
opiremo uvijek neprijateljskoj sadanjici. to emo mi sa svojim krhkim
igrakama pod tokovima parnog valjka stvarnosti? Ali, ima veliine,
dostojanstva i poezije u toj nemoi, u toj neravnopravnoj borbi. Toliko nas ima, a
tako smo sami, grevito se drei onih nekoliko trenutaka koji su nekad (a
sjeamo li se dobro kad?) prohujali mimo nas, kao zvijezde koje padaju,
nestvarne. I nitko osim nas i ne zna da postoji neto u tome zato se diemo,
emu se okreemo. I otkud ta ovjekova ljubav prema onom ega nema, ili to je
bilo nestavi zauvijek, prema onom to se moe opipati, ali to se moe tresti
naim tijelom, nabirati nam elo ili satima se rastvarati u slike koje vidi samo
naa mata. To zujanje venama, taj plamen iza ela u tami mozga, to isekivanje
udesnog, ta religija nepokorenih ije oruje i raspelo predstavlja samo jedan
nedefinirani bljesak nastao u dodiru s voljenim biem. Tako je oajno i lijepo biti
slab u ime ljubavi.
Pomalo sam nemoan da ti bilo to piem, jer nema one potrebne mjere tvog
svakodnevnog postojanja u meni. To pak ne znai da je nuno potreban neki
fiziki, materijalni znak tebe da bih te osjeao, ali znai da taj znak nipoto nije
suvian i da me obogauje, da me blai kao to povjetarac blai glavobolju.
Ovako sam preputen samo svojoj glavobolji, nekoj prokletoj reumi i sivilu.
Vjerujem da primjeuje kako sam iz dana u dan sve tuplji i tuplji, i kako mi
olovka postaje teka kao motika. Jedva skrparim nekoliko misli iz smetita svog
raspadnutog mozga i raspadnutih osjeanja. Neka te ne odbije ta nespretnost i
vonj promukla oajanja, diskonuitet i misaoni otpaci. To je moja slika, a ti, draga
moja, pokai da li je moe i takvu podnijeti. U svakom sluaju sebi jadnije
djelujem no tebi, to ne znai da si duna podnositi me kao to ja makar s
gaenjem podnosim sam sebe, nego tek onako, pokuaj ne obraati panju na to.
Sad sam dovoljno daleko i od poetka i od kraja ovog krkljanca, a da bih ita
odreeno mislio, da bih se iem odreenom nadao, da bih i u to vjerovao. Tek
ivim. Diem na krge, nerviram se itavim tijelom jer mi je ivani sustav
uniten, glupo buljim u neto to ne vidim , i mislim na tebe, na to da sam neto
htio a zaboravih to sam htio, mislim na dobru kavu s izrazom lica u najmanju
ruku predvienim za razmiljanje o teoriji relativiteta, mislim na neku dramu, na
to da se moram obrijati, oprati arape, pisati neto, mislim o svemu tome u isto
vrijeme i povrno.
ovjek koji nema nita, kad kojim sluajem neto ipak ima, onda vie razmilja o
tome da to sauva, obrani, nego to u tome to ima, uiva. Uvijek spreman na
napad koji iekuje, on zida svoje apsurdne zidove, svoje bijedne tvrave, i eka
ono za to unaprijed zna da je jae od njega, da su ti zidovi i te tvrave preslabe
brane za sve ono to ima doi. Gleda kroz pukarnice i vidi bezduni
pejsa(Camus), vidi lukove sivog neba svinute negdje daleko prema horizontu
koji krije tajnu napada. A sve, zapravo, sve se ve u njegovu srcu dogodilo. I
pobjede i porazi. I dobici i gubici. Ova spodoba je ispranjena i bdi nad svojom

prazninom, straari nad krhotinama dostojanstva koje vie niemu i ne slui.


Sjea se. Ovo brdo naprijed iskoeno, i tako oajno pod kolebljivim suncem, i ono
brdo tamo, u sjeni, puno, plavo, nematerijalno. Lagano. Lebdi. Sluao je i ove
vitke tune tonove saksofona. Poslije nekog poraza, moda? Ili pobjede? Poraza,
ipak. Ili jo bolje: nekad u toku dugog, dugog beznadnog iekivanja. Iekivanja
ega? Pa, moda, istog ovakvog neprijatelja. Sjede ljudi kraj Gangesa,
prekrienih nogu, dok voda nosi svetu prljavtinu u bezvjerno more. Lutaju po
planinama. Ratuju po dunglama. Zabavljaju se po gradovima, u bistroima,
barovima, pozornicama. Kroz dim i muziku povlae i izdaju svoje sitne oaje
skupljeni na jednom mjestu da bi bili sretni, slobodni, da bi bili takvi kakvi jesu;
sitni, prljavi, laljivi, podli... Svetost i blud u istoj koreografiji pletu ples jada, a ja,
ovdje, budui da sam se sjetio Gangesa, sjedim s prekrienim nogama na suncu i
mislim kako je to sve ljudski, lijepo, jednom rijeju: bljutavo. Sjedim oajan, jer ne
stie jedno pismo, a milijarde pisama nikad nisu dole tamo kamo su upuene, ili,
to je jo alosnije, nisu nikada ni upuene tamo gdje su se ekale. Kako je moj
bol sitan, kako je svaki ljudski bol u biti sitan, i kako je sve ljudsko u biti sitno, jer
ivi u strahu, u sebinom, crvljem strahu da ne izgubi ono to ima, a ono to ima
moda mu i nije toliko vano koliko ta svijest da on neto ima, da posjeduje, i
tako, posjedujui neto da se spaava anonime, obeskuene i siromane horde
ljudi bez iega. Ponosan sam pomalo na ovaj svoj strah i u dnu due gori mi oganj
beskunitva i usamljenosti. Tinja. Proao sam makar u mati sve podlosti, svu
veliinu, sve ljubavi, sve pobjede i poraze kroz koje su proli ljudi. Proao sam i
zbog toga danas s manje tuge no juer prihvaam injenicu da ni danas nema
bljeska mojih smeih okica. Znam da na kraju pred nama uvijek ostaje poneki
prani put s nekim beznaajnim ciljem, i znam da ne mogu biti voljen onako kako
to hou, jer prvo to i ne zasluujem, a drugo sam nisam sposoban voljeti onako
kao to zahtijevam da se mene voli. Ljudski. Bolje nita, nego ita. Leati meu
svojim utvrdama pod sivim nebom (koje je uzgred uvijek sivo kad nas treba
dotui), i privikavati se, voljeti svoju gorinu, voljeti ivot sa svojom gorinom. Jer
ona je ipak moja, i nikad me ne izdaje. Redovito mi se javlja svojim muklim
praznim zovom koji mi nabire u utrobu i lice izvre prema unutra. I nikad se
neemo vidjeti. Zakoeni jedno u drugom, osjeamo se. Za druge su dobici i
gubici koji se vide, koje se moe voljeti.
Eto, moram iznevjeriti prethodno danu rije da neu diskutirati o tome. Ali,
odmah sam se uhvatio kako ne mogu ni o emu diskutirati, pa ak ni o sebi, jer
ne znam kamo upuujem svoje rijei. To, zar ne, ne bi smio biti problem za
ovjeka koji pokuava pisati za sve i ni za koga, no ovaj put, jer sam izvanredno
emocinalno vezan ba uz itaoca, ne mogu ni makac. Danas, kada su se dijelila
pisma i ja, videi da sam praznoruk, za trenutak sam osjetio u tome neto
demonsko, iracionalno. Bio sam nemoan barem da saznam uzrok. I znam da u
opet sutra poslije zanimanja rastreseno eprkati po nekim zavrtanjima,
oekujui da mi netko doe i da pismo. To je postao zakon, i ja sam ve u ovih
etiri mjeseca upoznao njegov ritual. Ritual demonske situacije koja je nastala
bez uzroka (barem zasad) i bez svrhe, ali zato u njoj ne nedostaje ni jedan
mehanizam muenja, ni jedna oma, ni jedan udarac. Potoi tih pisama dosad je
udesno doskakutao do mene i svojim uborom vraao mi neto svjeine i neto
snage potrebnih da bih izdrao, a sada kao da je poput ponornice iezao u tamu

neobjanjivog.
Vjerovao nisam da si karda obezglaviti me toliko da se, samo zahvaljujui nekoj
meni poznatoj volji, odravam. Ta prokelta pisma koja ne stiu, a za koja sam se
ja suvie vezao, prema kojima sam se stavio u suvie zavisan odnos. Suvie sam
se prepustio svojoj slabosti, pustio sam joj da bude jaa od mene, prebacio sam
je ispred sebe i proglasio jednogodinju smrt. Mislio sam ivjeti iza njena
paravana, i u patnji, za sebe, skriveno disati i, diui, skriveno ivjeti od energije
koja mi je dolazila zajedno s onim somnabulskim slovima. Ali ne mogu vie tako,
ne mogu. Bez obzira na to to se dogodilo, ja moram sa samim sobom konano
raistiti raune, moram u samome sebi pronai neku mogunost za ivot, za bilo
kakav ivot, ili povui se. Nisam toliko glup da ne bih mogao pronai neto
vrijedno da ta vrijednost postoji (i vezati se uz nju, uiniti je svojim ciljem), a
nisam toliko kompromiser i bez ponosa da bih mogao lagati sebi i vezati se uz
bilo to, proglasiti to vrijednou i zaboraviti, da bih sve traio unutar ula i
uitaka koje nam njihovo zadovoljenje moe pruiti. Poznato je da postoje ljudi
koji ive od svoje slabosti, koji ak dobro ive, ali ja to nikako ne mogu, ili je moja
slabost takve prirode da mi uz nju ivot i ne moe biti. Kud god se okrenem, to
god pogledam, obuzme me odmah gaenje, uini mi se to nepodnoljivim,
glupim, tekim i nedostojnim. A sve bi bilo lake da ja znam to hou; time bih
barem iao nekamo, pa makar i prema nemoguem, a ovako iz stranputice u
stranputicu, iz dogaaja u dogaaj, iz gluposti u glupost, inei pritom stvari zbog
kojih se poslije gadim samoga sebe, zbog kojih se i u snu crvenim, zbog kojih
gubim dragocijeno vrijeme, ivce i snagu. Tako zavidim svjevernim lovcima (ali
ne i lovcima na irvase) koji probiju rupu u ledu i ekaju nekog radoznalog tuljana
i, ekajui, znaju to ekaju i znaju to e sa sobom uraditi ekajui. Ja bih probio
rupu i vjerojatno u prvim trenucima ekanja postao nestrpljiv, ili bih radoznalo
zurio u svaku glupost koja bi se u okolici pojavila, ili bih odlutao prema neem to
bi mi se uinilo zanimljivim, zgodnim. Tako bih izgubio i mjesto ekanja, pravog
ekanja, izgubio bih i sebe i na kraju pravo-zapravo ne bih znao to tu uope
radim. Ne jednom tako sam se osjeao u ivotu, i to god sam radio, kad-tad
uinilo mi se da nema svrhe, ili bih se upitao to to ja, do avola, radim pitajui
se istovremeno kako to da se i drugi isto to ne pitaju. Osjeao sam kao da sam
neto zaboravio, kao da sam zabunom dolutao meu ljude a moje mjesto je
negdje drugdje, negdje gdje sam ve bio, i kamo se vie ne znam vratiti. Drugi su
bili mirni i zaposleni radei ono to se imalo raditi, ili to im se naredilo. I tada
sam doivio dvije stvari: jedno svojevoljno, a jednu mi je ivot donio. Zavolio sam
tebe i u toj ljubavi pronaao dovoljno zraka za ivot, i poeo sam, uinio sam
zapravo napor da iz ruevina vlastitog lutanja odgurnem temelj samoga sebe.
Sati, dani, mjeseci ukrug. Ispalo je nekakvo Sjeanje bez povijesti, ali to je,
naknadno sam to shvatio, bilo samo jo jedno lutanje koje za moj ivot nema
nikakve vrijednosti. Njegova evenutalna literarna vrijednost poptpuno je u tom
obraunu irelevantna. Za mene je to bio samo gorak plod izgubljenosti i nita
vie. Ali tu si bila ti, i vrlo esto, u nekoj tvojoj kretnji, u pogledu, u zlatnim
pjegicama kao da sam nalazio i odgonetavao ifru traga koji sam izgubio. To je
polako dobivalo konture ivota u kojem sam tako esto nalazio i uivanja, i one
nevinosti koja nadahnjuje. A bio sam sav isprljan od upadanja u kojekakve
ivotne lokve u koje me uvalilo besciljno skitarenje i izgubljenost. I potvrdilo se

ono: kad netko ne zna kamo ide, a ide kroz umu, zagleda iza svakog drveta i
polazi svim stazama i stazicama koje se tu nalaze. Evo me sada ovdje. Iskuenja
vie nema, jer gdje sam, tu sam. S orujem ili metlom, s mokrom krpom ili s
prljavim veom. Sve se preselilo u mene. Pucam po svim avovima. Sam sebe
kanjavam, sam lutam, sam iekujem. Strmoglavljujem se ak i u sebe, a ne
znam zato to dosad nisam inio. A moda je odatle i trebalo poeti. Zapravo,
nemam vie snage nizato, naprosto zato to nemam snage biti bez svega. Kao
parazit sam se ovih nekoliko godina hranio tobom, i sad kad te nema, ja venem.
A kad nema ni tvojih pisama, osuim se i otpadnem, jer sam, kao i svaki lutalicanametnik, bez korijena. A ljudi i dalje hru, pljuju, smiju se i ine gluposti. Pa,
neka vam bude, gospodo. Iskuat emo jo poneki put, bez obzira na sve. Onako,
ne traei nita. etajui se. Sve smo to mi radili, jo dok se va svijet nije ni
stvorio u diluviju.
Dodue, ovjek nigdje nije toliko izgubljen kao na sredini puta (osobito onog
vremenskog), ali ako ba tu nema vie snage, on ipak, negdje u dnu svijesti, krije
jednu spoznaju (krije ju da se ne bi pokazala pogrenom), a koja otprilike izgleda
ovako: ako sam mogao ovoliko, moda u moi jo toliko. Toliko o mojim
konstantnim preokupacijama vremenom, koje vjerojatno imaju svoj dublji korijen
negdje u dubini mog bia, korijen koji moda iz nekog straha i ne elim upoznati,
ali koji je, osjeam to, tu, prisutan. Jer vrijeme je za mene organski vezano uz
slobodu: jedno bez drugog ne postoji. Za mene je trenutano dan samo pojam s
munim, dugim i iscrpljujuim sadrajem, a ne mogu mogunost obistinjenja
neeg, mogunost akcije. Samo slobodan ovjek sposoban je za akciju, i nije
udno ni za koga, osim za kratkovidne historiare, zato jedan narod u slobodi
napravi za pet godina vie nego za pet stotina u ropstvu. To se odnosi i na
pojedince, s tim to pojedinac nema onu mo regeneracije (mo, inae, gutera,
gliste, morskih zvijezda), koju ima narod: ropstvo ga neizljeivo zaraava,
ostavlja trajne oiljke, onesposobljava ga. ak i njegova ljubav vie slii na
religiju negoli na ovozemaljski doivljaj i dogaaj izmeu dva bia, dva realno
postojea bia. ovjeku s ugroenom ili oduzetom slobodom vrlo brzo stvari
postaju pojmovi, apstrakcije, gube svoj konkretan sadraj i ulnu potresenost.
Postaju nestvarne, religijske eljene, dakle eljene kroz molitvu, u praznini i pred
prazninom, u oajanju, u vlastitom slomu i predaju pred neim to se ni pojavilo
nije, to nismo ni iskuali. Kao uroenik koji odluta od plemena, gubei naglo
sigurnost u nekoj pustinji pod zloinaki bezdunim suncem. Usne pucaju, vidik
se suava i pomrauje iako se okolo sve blista. I let ptica boli; i neko zujanje.
Korak po korak on naputa taj svijet, uzdie se stepenitem uspomena do
prolosti, do zaviaja, koji mu se sada ini velianstven poput svetita, koji poziva
na odmor, nudi sjenu i utjehu. Kap vode. Sputa se, skvruje se i savija glavu
prema unutra, do trbuha. Osmjehuje se i umire blaen. Naputa svoje tijelo i
produuje igru negdje drugdje. Tijelo ostaje na pijesku kao ljuska iz koje se
izvukao, iz koje je pobjegao, koju je na brzinu odbacio tu, usred pustoi. Onda ga
poslije dugo vremena nau suplemenici. Saalno otjeraju muhe, mrave i ostalu
gamad s njegova blaenog, razjedenog osmijeha: ljusku zatrpaju pijeskom.
Obiljee kamenom. Obiljee dokle je ovjek stigao u pustinji, kroz pustinju, kroz
sebe. Zapravo, zaboravio sam to sam elio rei.
Ne znam, ne mogu ni vidjeti ni osjetiti ono to me uspavljuje i ojaava za otpor i

obranu, to me nekako pronosi kroz ivot kojega mi se velika veina gadi, ali ono
postoji, rasipa se u niz radosnih trenutaka koji zasjaju na svodu mojeg nervoznog
rezigniranog oajanja. Kao otoci, kao zvijezde. I opet sam ne znam to, niti emu,
tek osjetim puninu, radost, treperim i potrebno je mnogo cigareta, mnogo
pokreta da smirim tu snagu koja se uzaludno rasipa, da uutkam to nevino i
naivno bie u sebi koje se uspinje radoznalo, edno, svojeglavo, s bezrazlono
pruenim rukama u sve, prema svemu koje se povlai. ivjeti u jednoj dolini koju
sunce obasjava kao to obasjava sve doline ovog svijeta, ali neusporedivo sivoj i
praznoj, dolini koja tom prazninom sva prelazi u moje ispranjeno bie, inei me
praznim, prazninom, prazninom koja neim nepoznatim u sebi osjea sebe samu,
vidi sebe samu, spoznaje sebe samu. Starim, starim. Sve stariji izvana, sve
zbunjeniji i mlai, nedorasliji iznutra. Na kojoj li u se toki razii sa samim
sobom, na kojoj li e me toki vlastito tijelo izdati? Ono putuje kroz vrijeme,
nagrieno vremenom, nagrizano vremenom, ljutei se u vremenu. Putuje
osipajui se. Iznutra ne potujem taj tok, elim biti i unatrag i unaprijed, elim
uglavnom biti s tobom, ali sada, za razliku otprije, negdje daleko, moda na tvojoj
zlatnoj obali, sami, zabavljeni nekim sitnim poslovima (skupljanjem koljki,
udnog kamenja), elim pred zalazak sunca sjesti umoran od tih poslova i zagrliti
tvoje toplo glatko tijelo ute vjetar koji se s nekog mora pojavljuje i nadima.
Radoznao, uporan, pomalo suh, donosei sa svojim umom no koja tiho,
neosjetno rasipa i mekano umata naa umorna tijela u san, potpuno djeji san,
bez primisli i elja. Samo isto osjeanje i uitak svime. Tvoja smea kosica iznad
oiju, koja od noi sakrije posljednji komadiak neba. Tvoje ruke koje tako
uspjeno ostvaruju svijet onakvim kakvim ga jedino mogu podnijeti, a kakvim ga
ja sam ne mogu stvoriti. Tvoje usne, ramena, sva ti. Pitam se: gdje sam to ja
zapeo, u kojem ponoru djetinjstva sam ostao prikovan neim to nisam mogao
shvatiti, i to me i danas tamo dri? Daleko od vlastitog tijela koje prezirem. I
mogu li se ikad otamo iupati? Uvijek na istome mjestu, kao sfinga pred
pustinjom, pred samim sobom ne miem se ni koraka. Tamo sam odakle sam
poao, i tamo se vraam ma gdje da dospijem. Tamo nieg vie nema. Nieg
osim toga to me vue, a to ne vidim, to ne znam to je. to mi je u naljepim
trenucima donekle obasjala tvoja ljubav, ti, najsretniji nai dodiri.
Izgleda da u mom ivotu nema blagopodnoljivih koktela: ae su pune atomski
istih napitaka gorine i jedna, samo jedna, ti i tvoja ljubav, postoji svojim
blaenim sadrajem u toj apoteci najrafiniranijih otrova. Zapravo, htio-nehtio,
ovdje sumiram i s te strane svoj ivot, sve me na to nagoni, ne da bih traio
saaljenje ili samosaaljenje, nego da bi mi injenice bile bistrije, jasnije, da bih
se mogao meu njima orijentirati. ivot u polusnu, ranjiv, nebranjen i nebranjiv,
okruen otrobridnim hibridima na kojima, pri svakom sudaru, oderem dio
vlastita bia. Ali ne budei se, ne budei se nikako. Zakoen i u vlastitim,
unutarnjim usjecima: izmeu saznaja da sam tako divno nemoan u svemu tome,
tako neopozivo, i elja, elja koja ne vodi rauna o tom saznanju da izmjenim sve,
stubokom, da stvorim sve novo. Iz niega, protiv svega. Formula s mirisom fraze,
ali tako istinito bolna kada se o meni radi. Nemam nade za ono to jest,
odbacujem ga, prosto bljujem itavim svojim biem, a sve drugo samo je
arhipelag, razbijeni niz krhotina, koje sam ljubavlju, matom izdigao iz niega i
koja ne moe postojati kao zaseban svijet, neranjiv, izdvojen. Proklet sam i u

meni se sijee sve to se zbiva i to ne podnosim.Nita me ne mimiolizati. Kao da


pijem s avolom grei se, gorei iznutra od napitaka koje mi je njegova
gostoljubivost pripremila. I pitam se: koji se to aneo obazreo na mene kada me
darovao jednim biem kojemu je posudio svoj lik i koji me tako neosjetno, ali tako
silno i sigurno odrava u svom tom paklenskom plesu? Ili je i to moda kazna,
kazna kroz kontrast i nebo na kojemu e se kao na ekranu jasnije i bolnije
projicirati moj poraz. Lake bih podnio pad, lake bih primio poraz, kada bih
mogao sve mrziti. A ova ljubav, ova slast koja bi da ivi, da se otjelotvori, da
cvjeta tamo gdje cvjetovi te vrste ne uspijevaju? Zar u se na kraju stidjeti i
samog sebe? Zar mogu neto protiv Nevidljivog koji mi stalno izbija karte iz ruke,
koji me dovodi u alosnne situacije, koji me stalno vraa tamo gdje sam poeo i
gdje u najvjerojatnije i zavriti. Pa zato onda igram? emu? Mogu li prekinuti i
otii s ovim to imam, to mi je preostalo, i sakriti se, odustati, daleko od svih
poraza i pobjeda, u svijet sanjarenja i ljubavi nekog tko nas i takve prihvaa? Ne,
ne mogu! Ne mogu jer sam zapoeo, i jer mi krv jo jedino pokree ta strast, to
hazardiranje, to ulaganje svog ivota u jednu jedinu partiju, partiju koja moe biti
zanimljiva, ali koju u sigurno izgubiti. Ne mogu i zato jer sam slijep ili suvie
vidim, svejedno, pa osim toga ne primjeujem nita drugo, nita vrednije. Nita
dosad ni vidio nisam, ni zapazio osim nekoliko snanih uzbuenja usmjerenih
izvan svega, meu zvijezde, gdje se kotrlja kocka nepodobna za bacanje
ljudskom rukom. To prosipanje, to uasno propinjanje! Skok da bi pad bio vei, da
bi, barem jednom sagorijevajui itavi i zauvijek, bili zvijezde. Ta tatina koja se
raa iz toga, to gaenje od svega, bijeg, da bi kompletniji, da bi neokrnjeniji bili
zbrisani s lica svijeta. A ljudi sa svojim kukuruznim poljima, svojim strojevima,
svojim sukobima, svojim deterdenitma, svojim sentimentalnim priama...Kamo s
njima, kad smo njima proeti, kad nas satiru gore od same sudbine? Osjeam se
meu njima progonjen. Kao psi jure svakoga tko ne prihvaa njihove stupidne
vaarske gluparije. Zatvaraju prilaze svemu velikom i svoju sitnost proglaavaju
jedinopostojeeom realnou, svoj svijet, svoj mali, glupi, umjetni svijet, jedinim
svijetom. Zbijaju nas u svoj tor, u svoje stone okvire, i debelim bievima tjeraju
da pasemo travu. Tati su ak. A propnimo se malo vie, ili samo se sjetimo smrti
(memento mori), pa pogledajmo ta jadna bia koja su sebe pozatvarala u svoje
torove, u svoja smetita, gdje se uzajamno mue, i neoprostivo neinteligentno, i
kako smijeno nestaju u oblacima praine koju su podigli lupom vlastitih kopita.
Iz ravnica, pustinja, planina, gradova diu se oblaii praine i dima, i nestaju,
nestaju svjetovi, izmiljeni svjetovi koje je odravala sila, i koji su bili toliko mali
da su se i plua novoroenadi u njima suila od nedostatka zraka, od nedostatka
prostora. Svijet sagraen tako to je iz njega protjeran duh, svijet toliko mali da
je u njega moglo stati sve ljudsko osim ovjeka, njegova sna i njegove ljubavi
ovjeka zapravo.
Tebe se moe dohvatiti samo kroz ljubav; bez obzira na fiziku razdaljinu, imam
te ovog trenutka. Umoran sam toliko da to ve prelazi u buncanje. Sve se
rastvorilo u tom zamoru, sve osim tebe oko koje euforino pleem, koju imam ne
krijui svoju radost zbog toga. Preputam joj se, puzam svim kanalima
desetkovanog sjeanja i traim te. Nalazim te. Sinusoida raspoloenja giba se
poput valova, i nije vano to u ve ujutro biti na dnu, na podnoju, to u sve,
ama ba sve, poeti ispoetka. Znam, negdje na vrhu, na izmaku mogueg

unutarnjeg uspona pronai emo se, bit emo zajedno. Noas sam spavao samo
u kratkim razmacima. Budei se u jednom trenutku, utrnuo i potpuno iscrpljen
doivio neto udesno: podsvjesno ili ne znam kako, znao sam da moram ustati,
bio sam probuen. Ali sve se to dogaalo u nekom neodreenom prostoru. Tada
si mi ti, koja si bila tu negdje u blizini, rekla da ostanem leati i onda si jo nekom
rekla da me ne budi, jer da od sada pripadam samo tebi, a ti si odluila da ja jo
spavam. Bio sam izmeu tebe i tog drugog to me vuklo. Bio sam sretan to se
sve konano okrenulo nabolje, i to si konano ti tu. Bio sam na razmei, i ne
sumnjajui da tebe nema. Bilo mi je divno, i ni jednog trenutka nisam imao
namjeru posluati ono drugo. Ipak, ubrzo sam se otrijeznio, ali sam jo nekoliko
trenutaka traio tebe, ne vjerujui prosto da si mi ti, da mi je spas iezao ispred
nosa. Malo-pomalo vidio sam da sam samo velika izmorena liinka koja se valja,
napola u bunilu. Ali, bez obzira na to to je to bio samo san, halucinacija, to e mi
ostati jedna od najmilijih scena iz mog ivota. Samo ti, samo ti si me mogla
pronai u tom trenutku, i spasiti me bar za trenutak, to mi je bilo dovoljno da
budem spaen potpuno. Zauvijek. Vjeruj, nikada mi nije bila potrebnija pomo,
nikada nisam bio maloduniji nego pri tom buenju, i samo Provienje te je
dovelo da mi udahne snage da i dalje izdrim tu kaljuu znoja, umora i nesanica.
Iskoila si iz posljednjeg atoma mog miniranog srca i dala mi mekani leaj,
sigurnost i ljubav. To nije sluaj, niti odraz podsvjesne elje. To je Provienje. I sve
ono to mi ne moe dati svijet i ivot, to ne mogu u njemu pronai, rodilo se u
tom munjevitom snu, u tom bunilu nastanjenom naljepim trenutkom koji sam
doivio. Jo gledam te stvarnu, realnu, kako me jednim blagim pokretom ruke
brani i vadi iz ralja neke grozomorne nemani. Nemani koja se povukla pred tim
pokretom. U meni je ostao i zauvijek e ostati taj dojam neeg nadstvarno lijepog
i nadstvarno uasnog u sukobu, u gru koji mi je priprjetio unitenjem. Ta neman
me htjela jo nie baciti, a ve sam bio na rubu i psihikih i fizikih moi, i u meni
nije bilo snage, u meni nije nieg bilo osim svijesti da sam nemoan i da je sve
propalo, i tada, kada je sve bilo svreno, kao u prii, dolelujala si ti, bio sam
spaen. Kao da si me slijedila i kroz san, i brino me obranila od najveeg ponora
koji se ikad preda mnom otvorio. I nije vano to je to bio san. Vjerujem da sam
ostao pred tim ponorom da bi me on i na javi zauvijek pratio. Jedina moja, bilo bi
smijeno da ti zahvljajujem. Ako to mogu uiniti volei te, onda sam iskupljen
pred tobom. uvaj me i u snu.
Ne znam kojim superlativom da obiljeim trenutak svojih osjeanja za tebe, ne
znam kako da nazovem onu koju stalno oajniki do besvjesti dozivam. Ti si sada
trijezna, i ja sam trijezan, ali pijan u jednom smislu koji bih mogao nazvati
pijanstvom tobom, tvojim likom, sjeanjem na tebe, tvoje stvari, nae sate, dane,
godine. O, nita tako ne elim kao to da budem uz tebe, jer jedino uz tebe svaki
in ima raskone dimenzije svetkovina. Sve stvari iz mog sjeanja samo su
blijeda sjena izgubljenog, prohujalog, neuhvatljivog, sve osim onih koje sam
doivio s tobom, i koje mi sada imaju puninu mnogo veu od bilo ega iz moje
sadanjosti, mnogo dublju od svega iz moje budunosti, koja, nimalo ruiasta,
prua svoje ubojite pipke prema meni.
S vrhunca umora evo pokuavam kroz oblake minulog ponovo nazrijeti onaj
horizont preko kojeg sam uvijek gledao u tom pravcu. Naslage i naslage
presienosti i zamora spreavaju me u tome, ali ja znam, ja naprosto miriem

trag kojim treba krenuti. Tu sam. Geldam te. Uvijek iznova. Gledam zapravo
spreni svijet s lepezama bajama, tako neobjanjivo izraslim ovdje gdje ivot ima
minimalne anse. Gledam biblijski udnovate smoke, kvrgave. Okolo kamen,
makija, pitanje. Zmije. Guteri. Poinjem okretati lea budunosti. Nemam vie
snage elejti, ni prebacivati svoj ivot na jo nedole poljane. Okreem se onome
to imam, to sam imao i pokuavam se tu nastaniti kao to se skitnica
nastanjuje u otpatke svoje oskudice. Boe, pa zar je to sve? Ponegdje neko
uzubenje, ali nedovreno, ponegdje neki ivot, ali nedovren, ponegdje neka
gradnja, ali nedovrena. S krhotinama se moe samo igrati. Igram se.
Prebacujem staklenke uspomena iz ruke u ruku. Pod novim suncem njihova
prozirna tjeleca skupe neto sadanjeg osvjetljena, i gle uda: postoje. Postoje,
doista. Uz malo mate ivot postaje podnoljiv, osobito ako grau za njega
uzimamo iz prolosti, matu iz sadanjosti a dimenzije iz budunosti. A kamo s
ovim suncem to kurjaki ceri u moje lice? Kamo sa mnom koji na posljednjem
stupnju ljudskosti ivi negdje drugdje, i tako izbjegava i ono to jest, i ono to je
bilo. Izbjegava istinu i jednog i drugog. Uvijek tamo gdje nisam, mene nema ni
tamo gdje jesam. Trebalo bi se jednom okupiti (iz svih vremena, iz svih zemalja)
na jednom mjestu, pogledati to, pa ako se ne ubijemo, nastaviti dalje. Manji smo
no to mislimo, vei no to smo i mogli oekivati. Uasno mali. I nita ne
moemo. Nita. Nita to bi moglo impresionirati emer ovih smokava, to bi nas
moglo spasiti ovog emera. Konano sam izgubio i iluziju slobode. Pa, to bih ja
sa slobodom? Izmiljao ivot? Daleko od istine koju vie nitko ne podnosi. Uzdam
se jo jedino u trenutke kada u uspijeti potpuno sakriti se u tebe, izgubiti se i
tako izgubiti svu onu pusto koja se slegla u meni. Ostalo, sve ostalo, samo
izlaganje opasnosti, bolno otkrivanje vlastite nezatienosti krvolonome svijetu.
ivjeti. Ako to ostane?
Kad bih rekao da mi je teko, ne bih rekao istinu, ili barem ne potpunu istinu. To
je neto izvan toga. Tekoama se jo koliko-toliko privikavamo, ali onom
neobjanjivom stanju otkinutosti od svoje autentine situacije, nikako. Pitam se:
to bih ja da nisam imao ovu tanku liniju koja me dovodila u blizinu tebe i preko
koje sam te dovlaio, krao u ovaj bezdan ? to bi ostalo od mene, kad ve sad, i
unato tome, ne razaznajem u sebi nita vie od ega bi se moglo poeti. Moda
mi je ba to i bilo potrebno, moda nije dobro to sam i sad zadrao nadu, i to ne
zbog neeg to bi iz samog mene omoguavalo tu nadu, nego zbog neeg to tu
nadu izvan mene omoguava: zbog tebe. Parazitski. ovjek u davljenju,izgleda,
ne moe birati: sama sudbina ga uvaljuje ili spaava, i to nainom i sredstvima
koje on sam niti je odabrao, niti je mogao odabrati. I konano, da nastavim
metaforom, i utopljeni i spaeni ne izmiu sudbini, nego samo ispunjuju njene
prohtjeve. ivot je tu mala, skoro nikakva razlika: vano je da je in ostvaren, da
je ovaj uinio ovo, a onaj ono. Pretpostavljam, zapravo tvrdim, da je ivot toliko
beznaajna stvar da se vrlo malo razlikuje od ne-ivota. Ali ipak mi smo tako
edni onog prvog da ne prestajemo, i unato tome to znamo oekivati od
njega sve, mislei da nam jo uvijek moe donijeti neto to nadilazi svaku
misao, svaki san, svaku elju. ivot dakle jest jednako budunost, i mi smo izvan
i jednog i drugog, ivei samo zato to smo uz njih privezani. Inae valovi
praznine, zamazi nitavne sadanjice, ve odavno bi nas otkinuli i prekrili svojojm
amorfnom stihijom.

Osjeam se kao sluajni nalaznik blaga, koji ne zna to e s njim. Voli njegov sjaj
ali zna da je taj sjaj prejak za njega, da nije njemu namijenjen, i nema hrabrosti
da to blago objelodani, jer bi ga izgubio. On drhti nad njim, jer zna koliko je lako
izgubiti ono to se sluajno nalo, i zna da mu je to duboko uraslo u srce, a da ga
gubitak ne bi uasno plaio. Osim toga ja nemam nita, ama ba nita. U velikoj
praznini imam sjaj velikih smeih oka i njima moram rastjerati tamu koja se ve
obilato gomila na prilazima moje nazovi budunosti. Jedne oi, jedna ljubav i elja
koja me vodi kroz pusto duha, eto mojih aduta u igri s avolom. Ja znam da u
jednoj ravnici postoji bie, i znam da nije tog bia u toj ravnici, nikakav otok ne bi
me spasio od valova praznine. Drim se za tebe na rastojanju, i nemoj mi se
izmicati.Roendan je roendan. Ja ih nikad nisam volio (kao ni ostale blagdane),
a posebno ovaj posljednji uinio me starcem. Teko da oboavam tu kategoriju
ivota, ali strano je shvatiti da sam toliko toga zauvijek izgubio i ne shvativi o
emu se radi. U pono neke stvari postaju jasnije, dublje uranjamo u njih i tako
spoznajemo one krhke nevidljive niti koje odravaju na ivot. Kako si ti zapravo
mlada, i ja jedva ekam da odraste kako bih s tobom radio iste one stvari koje
rade odrasli ozbiljni ljudi. Da te osvajam. Da ne glumim ljubav kroz igru kolice,
nego da ti otvoreno i jasno kaem da te volim, i da te pitam hoe li mi biti ena.
Toliko eznem o tom trenutku da bih ubrzao vrijeme. Kad odraste, i kad
smognem hrabrosti, sve u poduzeti da te zauvijek priveem uza se.
Ali to su samo pusta naklapanja, samo puste nade u bolje i ljepe sutra.To su
elje, jasno, i zatvaranje oiju pred ovom tupou koja me sve ee obuzima
pred bezvoljnou, pred prazninom to se gnijezdi u meni. Sad mi je donekle
jasno zato su mukarci poslije one famozne 25. godine tako uasno uplji,
prozaini, bez mate, vulgarni, materijalisti...Drutvo se trudi da to iz njih
napravi, a to je lako postati, da velika veina ne proputa priliku. Ali, ja znam da
ti nikada nee odrasti (a iskreno niti to elim). Ozbiljno sumnjam da posjedujem
vrijednosti za jedan ivot kakav se danas trai, i nije mi nikakva zadovoljtina to
to mi se ni drugi ne ine ni vei ni jai. Znam samo da sam ja prilino olupina, i
da ne vidim mogunost neke znaajnije plovidbe tom olupinom morem
dananjeg, u biti iskvarena svijeta. Moje pitanje nije vie kako ivjeti, nego zato
ovakav jo ivjeti. Nije to samoubilako pitanje, nego intelektualno, to ne znai
da me ne obavezuje i na odluke protiv ivota. Jednostavno, ja vie ne znam zato
bih, i kad bih mogao, ivio ovako ili onako, kad mi se svaka varijanta ivota
ponaosob ini podjednako mizernom i skupom. Previe plaamo trice i kuine, i
ini mi se da sutinske razlike nema izmeu oajanja jednog kralja i oajanja
jednog prosjaka. Odbacimo odijela i kulise i ostat e svagda ista, u oajanje i
mizeriju, zgnjurena dua. Bie koje drhti na dnu svoje provalije, sa ivotom koji se
sve slabije i slabije bjelsa u tami. To je sve. Ti me shvaa, usotalom. Ta tko bi me
drugi shvatio? ivim od toga to mislim, slutim, sanjam da se jedno tako
prekrasno bie nalo da vjeruje u mene. Zbilja ivim samo od toga. A sad sam
pomalo grogi. I itavo vrijeme ipak toliko svjestan da moram tebi pisati, stalno
motrei sat, stalno u stranome strahu da ti neu uspjeti nakrabati da te volim,
ludo, besvjesno, oajniki. Vjeruj, jedna od najteih stvari ovdje mi je stalni strah
da ba ovog dana neu uspjeti da ti piem. To je za mene ravno totalnom
gubitku, propasti, strahu i neurasteniji. Ti, malo pastelno udovite, koje me
nadahnjuje, koje mi zna tako iznenada raskriliti svijet kao ljepotu, ti koja ini za

mene sve ono to sam nisam kadar uiniti. Uvijek mislim da ti to shvaa, da si to
shvatila, da si ti zapravo poetskiji, savreniji dio mog bia koje u trenucima kriza
odbacujem, s kojim se svaam, ali bez kojeg bi umro. Sada kada nas razdvaja
toliko planina, ravnica i jedno more, ja sam ti blii no ikada. Ne mogu bez tebe.
Ne postojim bez tebe, ne ivim bez tebe. Vrtim se oko tebe u sebi, kao komarac
oko svjetiljke, i ne mislei da je to sve to mogu, sve to sam imao, i sve to u
imati. U jednoj ludoj noi elim izgorjeti, u jednoj deprimantnoj noi elim nestati,
ali silovito, pijano, oajniki. I elim da to bude uz tebe, zbog tebe, za tebe. elim
da ti bude moj cilj kao to si bila moje polazite, elim da spavam u tvome krilu i
kao dijete, i kao ljubavnik i kao mrtvac. elim da konano sav preem u tebe, da
postanem ti, da od svega ostanu samo dva naljepa oka na svijetu: smea, sa
zlatnim pjegama, velika, vjena, mirna, s olujom u nervoznim naborima kultova.
elim tebe, a to znai elim sve.
Najee razmiljam o tome da li ja jo uope mogu neto misliti, i ako mogu, u
kojoj formi, i kako da te misli postanu stvarnost. drugim rijeima, mislim o
vlastitom ivotu koji sam tako nepovratno gurnuo na jedan vrlo nesiguran put, i s
kojeg sam, ve na samom poetku, tako nemilosrdno gurnut u prvobitni kaos.
Osjeam da se vie no ikad otvara provalija unutar mog ivota koja me
rascjepljuje na dvije polovine, i to tako da ne vidim nikakvu mogunost uspjenije
suradnje tih dviju polovina. S jedne strane svijet sa mojim neumitnim
zahtjevima koji potpuno ponitavaju linost i prosto je rastau, s druge strane
elja za jednim duhovnim spasom, za utjelovljenjem u trajnije, manje povredive
oblike, za stvaralakim nadilaenjem pasivizacije vlastite sudbine. Mogu li se ta
dva puta negdje susresti, mogu li se unutar jednog ivota barem pomiriti, eto, to
mi se ini neizvjesnim, punim opasnosti, i gotovo mojoj giljotinom. Pitam se isto
tako ime ja zasluujem tvoju ljubav (nespretan i netoan glagol, ali upotrebiv u
ovom sluaju), i mogu li ostati na visini te ljubavi. Da je ne povrijedim, da je
obogatim. Ali, skeptik sam, iako to volim iznad svega. Uasno se plaim ivotne
proze, i njenog mijeanja u na odnos koji mi se ini prije svega lirskim.
Eto, pokuavam se i ovdje svakodnevno pribliiti tebi na domet apta, razgovora,
da bih tako izmjerio udaljenost od tebe,zapreminu svoje ljubavi prema tebi, da
bih bio blie samome sebi, i tako barem shvatio svoju stvarnu desetkovanost.
Volim te, puno, ti to zna, ali ne radi se samo o tome; kad bi rije bila samo o
tome da te volim, bilo bi relativno lako. Ali, ti si meni neto vie: znak postojanja,
izazov postojanja, pokreta postojanja. Vrijeme me ljuti, guli, unitava, ali ja
elim ipak sauvati sebe duhovno netaknuta, nedodirnuta svime i svagda
spremna na igru, na poziv za ivotnu igru, na nove pustolovine utkane u dah
izmeu tebe i mene, jer tu, na tom razmaku, najvie doivljavam, najvie jesam,
najvie mogu. Tu na tom malom golemom rastojanju, koje je as polje osuto
cvijeem, as pustinja, as provalija, as obeane zemlje. Sve, sve.
Inae, anele, zna otprilike kako mi je. Bilo bi jo gore da od vremena do
vremena ne lebdim, ne sanjam ponesen nekom zrakom, nekim fluidom to dopre
od tebe. Moja leina se tada na trenutak preobrazi, ispravim se i tek u trenutku
kad vidim icu okolo opet se pognem i nastavljam se gristi. Primjetio sam da te
nekako sve njenije i njenije volim, i to usprkos gomilanju sasvim suprotnih
iskustava, i nihilizaciji svih vrijednosti. Pokrene se neka sitnica, oblak promijeni
boju, i ja odmah osjeam kako ove neobino uske granice iezavaju, kako mi se

pribliava na dohvat; osjeam ak miris, gledam stvari iz nekog naeg krajolika.


Opet si tu ! Znam da mi ivot nije bio ni ravan ni umilan kao ton violine, i da to
nee biti, ali svejedno, onaj dio mog ivota koje je proet tobom nabijen je
lirikom, nekim pastelnim tonovima. Gomilanje olujnih oblaka i drhtanje nekog
nepoznatog zla tek je na obzorju toga. I, naravno, u meni, kad sam sam. Ta
suprotna osjeanja sasvim mrve moje bie, i osjeam ponekad kako sam slab
prema obadva ta svijeta: slab sam da jedan zadrim, slab sam da se od drugog
obranim. Dogaa se izmicanje jednog, i moj neuspjeli bijeg od drugog. Zakoen
sam negdje u toki munine, rezignacije. I nade da e se dogoditi udo. To je
posljednja nada prokletih, ali i ona koje se najfanatinije drimo. Kojoj vjerujemo.
Imam osjeaj da nikako ne mogu ostvariti svoju elju da budemo sami, sami,
nasamo, sretni, due vremena, zauvijek. Da sanjam u jednom istom prostoru
izmeu nas dvoje, da mi sami budemo dokaz nae ljubavi, da sami sebe sanjamo,
da sami sebe ostvarujemo. Ponekad zaelim da sam Robinson, na nekom otoku, a
da si ti moj Petko. Ili obratno. Da nas, do avola, stalno ne razdvajaju. Nema
stvari na ovom svijetu, ni izvan njega, koju bih tebi pretpostavio. Pa, napokon, ja
piem samo za tebe, i boli me jedna stvar to e drugi o tome rei. inim to jer
ne znam nita drugo, jer mislim da jedino tako mogu dospjeti do tebe, jer jedino
kroz pisanje mogu se osloboditi ovog groznog svijeta to se kao otrovnica savio u
meni, i ostati ist, potpuno ist, pred velikim smeim oima koje jedino zasluuju

ou i nevinost. Samo u tvojoj blizini osjeam se laganim, lebdim. Samo uz tebe


postojim. Sve ostalo je tortura od koje mi puca ivot, po svim avovima. Ako je do
moje ljubavi, ti nee ak ni shvatiti, osjetiti, kako brzo e ponovo ozdraviti, i
napisati mi jedno pismo, pruiti mi priliku da te promatram kroz ona slova kao to
djeak kroz leglu travu promatra srnu na izvoru.
Ako bih traio neki datum koji je neto predstavljao u mom ivotu (naravno, osim
30. V. 2009.), to bi bio 10.VI. Tog dana prestajala su gimnazijska mrcvarenja, taj
dan osjeao sam se kao spaenik iz vode, ve dobrano nagrcan. Ali, emu sjeati
se. Jo su preostale nade u datume kad emo se (djelomino) spaavati, i to je
najalosnije. Sloboda se tako uvijek krije negdje iza granice vremena, iza tamne
linije obzorja vremena, i to je najalosnije. Mogu rei sveano da mi je dosta toga,
i nek ide do avola i sloboda ako se stalno mora za nju ispatati. Ali, dosta o
tome. Kako si mi ti? Posljednje to znam jesu tvoja uvjeravanja, priliito
neuvjerljiva, da ti je bolje, da nee biti operacije, da mora leati. A sada, kako je
sada? Ja se uglavnom osjeam gore nego na poetku. Onda barem nisam imao
nadu, i mogao sam od oajanja bolje ivjeti, nego sada od nade. Dani su dugaki i
ima ih toliko da je najbolje ne misliti o njima. Uglavnom ne radim nita, i to mi
nije ama ba nikakav plus, jer rad nije najgore to mi predstoji. Dobrano sam
otupljen. Noi su sparne tako da ne mogu spavati, uvijek imam od zapare laganu
temperaturu, a u takvoj atmosferi dovoljna mi je malo starija hrana pa da mi se
tijelo pone formalno raspadati. Juer sam u gradu pojeo neke stare, romanike
evape, i itavu no nisam spavao. Tako sam i evape zauvijek skinuo sa svojeg
jelovnika. Da mi je neto svjee, malo povra, jogurta, to ti spremi. Vjeruj, to
toliko elim, isto koliko i tu prokletu slobodu. ivim ipak od jebene nade. Makar da
je s tobom sve u redu, pa ostalo u primiti kao dar Boji, znajui da svi njegovi
darovi nalikuju na Trojanskog konja.
Mislim, znam da je prolo puno vremena od naeg posljednjeg susreta, znam to
po tome to mi je vrlo teko zamisliti taj prokleti dan, zamisliti ga stvarnim,
konkretnim. Iezao je u pusto, i ja ne mogu niim dokazati da je ta pusto bila

naruena tvojom prisutnou. Piem ovako zato to sam ponovo utonuo u


nepregledno vrijeme, to sam ponovo zateen bez oruja, bez obrane od tog
vremena, tih praznih dana izmjeanih sa suncem, prainom, dosadom i enjom.
Od onog telefonskog razgovora nemam ni vijest od tebe, ali se pouzdajem u
svoju nadu koja mi (pod pritiskom) govori da je sve u redu, da si dobro.
Nepodnoljiva mi je svaka pomisao da ti je loe, a tek injenica da je to stvarno
tako. Kao po nekom prokletstvu ba da sada ne moe sjediti i pisat! Ne treba mi
da ti kaem da sam dekoncentriran, da ne mogu nikako spojiti, povezati dvije
stvari u nekakvu cjelinu, to bi mi bilo nuno ako bih htio barem razmiljati, a o
pisanju da se i ne govori. Jedino mi vrijeme ide na ruku. esto kii, esto ima
oblaka u gomilama, a ti zna da mi to godi. Anele moj jedini, znam da ti je vrlo,
vrlo teko biti osuena na malo prostora, na nepokretnost, i ne mogu biti toliko
licemjer da ti sada kaem: sve e to proi. Jer, do vraga, mislim da i nije bitno
hoe li neto proi, ili ne, bitno je da ti, ili ja, sada, ovog trenutka, osjeamo da
nam je teko, i da sada, ovog trenutka, nema pomoi. To mi se ini bitnim, a ona
utjena i sasvim ropska filozofija (proi e!) ne znai za mene ama ba nita. Ima
trista sitnih malih stvari koje bih ti preporuio da radi, kako bi sebi olakala
stanje, ali za sve njih sam nekako i ja potreban u igri, pa je onda bolje da utim. A
vjerujem da u krajnjoj liniji tebi nee biti dosadno ovih par dana.
Malo sam siao sa onog puta kojim sam krenuo, ali nadam se da mi nee
zamjeriti. Pa, eto onda, da nastavim gdje sam bio stao. Shvatio sam da ovjek i u
pisanju mora paljivo odabrati reenicu, kao put u ivotu, jer neka najprivlanija
polazita uskoro se pokau stranputicama, slijepim ulicama, mrtvajama. Imam
osjeaj da je prva reenica, ili tonije reeno, poetak, klju, traenje kljua kojim
emo otvoriti jedan nepoznati svijet. Ne treba ni spominjati da je dosad uistinu
mali broj pisaca posjedovao taj klju, i da ga danas ne posjeduje nitko, jer nam je
i sam ivot neto nezamislivo, neuhvatljivo. Ne znamo vie ni gdje ga treba
traiti, ni gdje i kada smo ga izgubili. Pritom traei, hodamo po ici, i stvar je
iskrenosti hoemo li sebi (prije svega) priznati da li doista hodamo, ili samo na
zemlji oponaamo hod, ili pak piemo iz jedne komocije pada, koja je isto to i
ogorenje koje nas vie ne ugroava, ali koje u nama pali plamen kakva-takva
ivota. Nikome vie nita ne pripada, a samim tim svatko moe svojatati sve.
Potrebno je malo intelektualnog nasilja, puno lai i neiskrenosti, uz neto umijea
koje svatko moe nauiti. Pitanje zato pisati iskrsava poput demona, i potrebno
ga je samo malo izdrati u njegovu punom znaenju, pa da ostanemo razoruani,
goli, nemoni. Bez maske, bez snage koju nam ona daje kad neposredni dodir
lica i praznine tako potire svaku individualnost. Pisci nose maske pisaca (po
sjeanju) i ove im jo jedino omoguuju nekakvu egzistenciju.
Ali neka ide sve u PM, dosta mi je ve ovog kineskog sistema i diktature
primitivaca. Za popizdit, zar ne? Uostalom, koga briga. Tako bih elio da sam
sada u mogunosti kupitit ti malo cvijea, posjetiti te, da dugo priamo i da se
smijemo, pa makar onda morao nanovo u ovu movaru. Ako izgleda onako lijepo
kao to si to izgledala za, a ne znam kad, onda sam prosto ljubomoran: one
velike velike smee oke, mekan i gladak ten, kestenjasta kosa...Toliko sam
zaljubljen u tebe da mi to doe prosto smijeno. Prosto nevjerojatno, iz dana u
dan ti si mi sve dalja, moram te uvijek osvajati, uvijek postoji neto to ne znam,
to bih strastveno otkrivao. Inae sve ostalo mi je po obiaju, morat u opet
poeti s ve besmislenom i otrcanom izjavom o sebi: dosadno mi je, popizdio
sam, nemam vie snage..Tako. Sada mi je lake, i vjerujem da sam za nijansu
jai. Ova godina kao da je posebna grana na naem putu. Sam vrag ju je
podmetnuo. Pa tako imam osjeaj da prosto vie nemam to raditi na ovom
svijetu; sav je izdrkan (oprosti), popljuvan, pravi smrdljivi ogrizak. Prosto
nevjerojatno koliko mi ide na jetra, i koliko mi je sav upalj, zajedno sa svim
svojim udesima. Sve se nekako rasipa, preda mnom, pred mojim korakom koji bi

htio na neto uistinu vrsto. Nestaje. I to je jo gore, gadi mi se! Suprot svega
toga je moja uistinu ista, vrsta i iscjeljujua ljubav za tebe, za mog malog
anela, jedino nebesko to sam uspio pronai u toj mranoj duplji svijeta. Neto
jutarnje, proljetno, bistro, nedostino. Oprosti. Buncam.
Ovdje sam tek saznao kako sam ja biljka koja moe opstojati tek u nekim
izuzetnim i, za ivot na alost, rijetkim situacijama. Sve mi, do avola, smeta,
svaka sitnica me moe potpuno razoriti, dekoncentrirati, unititi, ali, na svu
sreu, sitnice me mogu i potpuno oivjeti, uiniti da letim i lebdim. No osnovni
zahtjev za to je da budem slobodan. Ne u nekom strahovito naglaenom smislu
te rijei, apsolutnom, nego tek da mogu kretati se u svim pravcima, da ne nosim
u svijesti nikakve zabrane, da mogu biti oajan na svoj nain, vedar na svoj
nain, zaljubljen na svoj nain. Da mogu biti i klaun, i traged i zemljoradnik i
lovac, da mogu biti ono to hou, a ne ono to moram. Zapravo, vlastiti ivot i
vlastita filozofija gorko mi se osvjeuju, iako to ne znai da i za dlaku odstupam
od njih. Moja briljiva odnjegovana neozbiljnost, neobaveznost, sloboda, mata,
duhovno lutanje, zaljubljenost u tebe bez obzira na ivot koji se tako seljaki gura
meu zaljubljene, napokon, moj iluzionizam, sve to, ovdje se nalo u raljama
gadne zvijeri, u icama, u uzama. Sve to samire (ali i ne umire) u meni, ivi samo
ljuska-tijelo koje sam uvijek mrzio. Kako mi je ao onih jadnih ljudi ovdje koji mi
zavide kako ivim, koji vide u meni Boga zato to imam pune depove dozvola,
zato to se klataram lijevo i desno ne radei skoro nita. A i ne znaju da je to za
mene tako malo, da me samo jo funkcija disanja dri na ivotu, da umirem.
Ponavljam ti uvijek iste stvari. Meni se ipak ini da su iste s moje nespretnosti, s
kratkoe vremena koje obino imam za jedno pismo, iako sam osjeam uvijek
ire, uvijek s novim sadrajima, a svijet mi ponekad slii na beskonani vrt
novoroeneta koje zna samo plakati i smijati se. Osjeam da bih, da nije tebe,
ve odavno ostario od vlastita iskustva, od osude koju sam u sebi ve tako davno
izrekao svijetu. Ljubav mi omoguuje neprekinutu metamorfozu, i premda i
nadalje u temelju te metamorfoze osjeam istu traginost, ipak imam dojam, vrlo
esto, da prisustvujem udu, neem to nadilazi moj razum i preplavljuje me
neusporedivom poezijom. Ne mogu sebi objasniti to ti znai za mene, niti mogu
i jednom rijeju obuhvatiti odnos prema tebi. To je tako mnogostrano. To je tako
zbunjujue. Svakog jutra, s novim danom, u meni se otvori nova ti, bez obzira na
to jesmo li zajedno ili ne. Susret s tobom bio je toliko nadnaravno nerealan da i
danas, i uvijek e, znaiti za mene neto nejasno. Mislio sam tada da sam
dovoljno pametan da mi se nita vie lijepoga ne moe dogoditi, ali ono ljetno
jutro bilo je toliko nabijeno lijepim, i neobjanjivim, da je zauvijek opovrglo i moju
pamet, i moju rezignaciju. I nita vie ne traim, no da se uvijek to jutro obnavlja,
puno rua, sunca, otkria i preputanja.
A i to da vie traim, sve je tako prokleto crklo u u meni, i oko mene. Ili se bar
sad otprilike tako osjeam. Sve mi se izjednauje, nestaje. Usitnjava se i postaje
nevidljivo. ovjek ostaje opasno sam, sa svim svojim tjeskobama, u takvom
svijetu. Ni na to se osloniti, ni na to se uhvatiti. ak se nita i ne vidi. Nita ivo,
obogaeno kretnjom, smjerom. Sve mrtvo, toliko mrtvo da nema vie smisla ni
sahranjivati to, istiti prostor za ivot. Nego usitnjavati se i sam. Uz neku
smijenu muziku iz velikih zvunika koji sablasno trete, nad usijanim praznim
krugom, i potpomau to usitnjavanje. Imam dojam da su oni u razglasu
tajanstveno nestali, ne ujem narodne pjesme. Tek sluajno otvoreni radioaparat
ulijeva svoje umove u ta stratita. Upravo zvuci roga i flaute u nekom udnom
mijeanju. Disharmoninom. Ali namjernom. Rog kao praznina i flauta kao neki
suhi jauk. Sirena, evo, svira podne. Ljudi se dakle bore. Idu naprijed.
Ja sam poprilino nervozan, nezamislivo mi je da moram jo toliko trajati u ovoj
glupoj ici, i, suma sumarum, nemam vie nita ime bih se opirao. Vrue je,
sparno, zamorno, dosadno, jednom rijeju, sve pogoduje provali praznine iz

ovjeka, koja nam lice pretvara u blesavu masku, a ivot u bezvoljni mrtvi list
koji, pokraj mrtvog stabla, trune. ini mi se da je najvea umjetnost i umjenost u
ivotu othrvati se toj praznini, nai nain koji e nas oteti iz njenih ralja i usmjeriti
nekim tokom. Doista, mislim da je to osnovna i najokrutnija borba svakog ivota,
i sve ostalo samo su njeni iskrivljeni vidovi. Ta blesavost, ta munina u trbuhu, ta
samoa koja izgleda kao neizljeiva, i unato tome to znamo da neemu
pripadamo, i da nam neto pripada. Neke itke smjese poslijepodnevnog sunca i
sjena, cvranja i vlaga koja nam izlazi iz tijela, i sve tako daleko, daleko. Potpuno
shvaam i tebe s tim boljkama, s tim iekivanjem, sama, dan za danom, i prosto
mi je neshvatljiva upornost te zle kobi: to li e sutra naii, gdje e nas neeljeno
ivot rasijati, koja kuga e okuiti embrio sree i rastvoriti ga u... ponovno
ekanje. Ta zaboga, tako mi je dosta svega, a ivot mi podmee sve gluplje i
gluplje borbe. Ponekad mi se uini da sam jezivo star, kao planina, kao ovo
kamenje, i nita me vie dovoljno ne moe angairati za ivot, koji zapravo nisam
ni ivio. Nita i ne elim osim tebe, one naivnosti i nevinosti koja me ispuni kad
sam s tobom, i koja jedino moe uiniti da se ne osjeam praznim. Sve ostalo je
ili praznina ili nitavnost, ili odvajkadanja i uvijek ista borba. Svijet me postaruje,
ti me pomlauje, i ma kakav ishod toga bio, vie dobivam nego gubim, jer ivot
mi ionako jedino izgleda ivotom kad se priklanja k tebi. Ti si u bijelom, s smeim
okama koje nazirem iz profila. etamo.
Matam tako, strano uvjeren kako e tako i biti, ali i kako sam ja najslabija toka
u tom trokutu. Nestabilan, sumnjiav, muiav, uvijek neto ekam, uvijek
prenapregnutih ivaa, s vjeitom potrebom za potvrivanjem (to ini da
lutam...), uvijek eljan da me voli ba sada najvie, da etamo ovim grobljem od
svijeta, i da samo udiemo miris nekog davnog cvijea, nedodirnuti okolinom,
proeti sjetom i naglom radou, smijehom, i tupim pogledom u prazno, i s
vremenom koje se ne broji ovim glupim, oajnim sekundama, nego ritmom i
brojem poljubaca. Starim, pomalo, starim. A ivot tek je prea od koje sni su
tkani, kae Shakespeare. Ipak, i ne gledajui samo sebe, pitam se to ovaj svijet
moe oekivati jo, kad u njemu postoji toliko ludnica, robijanica, kasarni. I tako
punih, tako oajno pretrpanih. I skoro nitko ih ne zaobie, ostavljajui tamo krila,
snove , ljudskost, povjerenje, i zadobivajui strah, oiljke, gaenje, deziluzioniran
i pretuen, s iskustvom ovjeka i o ovjeku koji je toliko nisko da se ne razlikuje
od blata. Ne znam zato te muim ovim, ali htio sam samo rei kako nimalo nije
udno to je danas sve ovako kako upravo jest: nisko, grabeno, bez ideala (ali s
idolima), bez prave ljubavi, bez avanture (osim financijskih), bez snova. Ljudi su
samljeveni, definitivno samljeveni u tim spomenutim katedralama muenja, da
ne vidim ime i kako raspiriti u njima bunt, prkos, sampopotovanje, Ikare,
Hamlete, Sanjare koji na kraju otkriju itave svjetove bez kojih se ne moe...
Kad nisam s tobom, mene neto naprosto iskida na komade: negdje su mi ruke,
negdje noge, negdje daleko duh, pogled svezan za neku beznaajnost, sluh
blokiran drugom beznaajnou, naprosto se ne mogu prikupiti, doesgnuti neko
stanje izvan te iskidanosti, iznad oajanja ili tupe nervoze protkane nikotinom; s
vonjem ustajala vremena. Mislio sam tako na tebe, na sve ono to nisam uradio,
to nisam bio, to neu biti, mislio sam, to jest, osjeao sam tvoje velike oke,
tako mirne, etao sam s tobom, grlio te, i nije bilo ovog smrada, ovog jada, ove
gluposti. Kia se mijeala s nama, a pola mene bilo je negdje izvan, izvan tebe i
izvan kie, u iekivanju, pred hladnom perspektivom vremena koje dolazi, koje
trai vie no to moemo dati, i uzima vie no to imamo. Ta prokleta sumnja, te
oi to vide samo golotinju, slute poraz, miriu osamljenost. Te misli koje
unaprijed relativiziraju i obezvreuju sve to dolazi, to emo uiniti, to moemo
uiniti. I inimo, usprkos. I dobro je da inimo. I dobro je to ovu kiu moemo
protkati jednim likom, jednim oima, to nismo sami, inae bi nam one kapi
prorovale lubanju, sve bi nas tako direktno tuklo, bili bismo tako oajno izloeni

svemu. Upravo ta ljubav posljednja je spona sa svijetom, jedina, inae bismo se


otkinuli i udavili u valovima beskonane osame i sivila, u olovnim naborima
straha. I toplo je kad je netko uz nas, i kad postoji u nama, makar nije tu.
I onda ta moja prokleta tjelesna e za tobom, elja da te svu,svu imam,
pojedem, prenesem u sebe, unitim, da bi uvijek bila moja. Pitam se to bi od
mene bilo da nikad nisam susreo nikog tko bi mi omoguio da stvarnost
izmijeam sa snom, da ostanem tako svoj, a ipak da tako pripadam drugome; da
nisam surovo izgnan u realnost, pa i realnost obine ljubavi, da sam drugim
rijeima, dobio sretnu ansu da jo malo poivim iznad svega, da u meni ne bude
sve uniteno. Kad bih mogao uiniti barem upola za tebe koliko si ti uinila za
mene, ne bih se osjeao krivim. Kia i dalje pada, ali ne blai bogzna kako moju
nervozu. Doista, govorim to po ne znam koju put; dosta mi je ovog, ovih ljudi,
ovog vonja, ovog umjetnog ivota, besmislenih odnosa, iaenosti iz svijeta. Ne
moe se ovako ivjeti, jer ta iaenost je bezosjeajna, ovjek u njoj teko moe
neto misliti, neto osjeati, matati, jer je najvei dio vremena u raljama tuposti,
vakan njenim mekanim, ljigavim eljustima koje ga beskonano unitavaju, ali i
ne unite do kraja, nego ga dre u stanju neke iznemoglosti, pospanosti,
premlaenosti. Oni, u kojima vrlo brzo pocrkaju arulje misli i osjeanja, mogu to
jo nekako podnijeti; onima drugima to je pakao.
Skoro sam se poeo aliti, toliko sam naime bezvezno utuen. Neto smijeno da
kaem, pa da naruim prazninu. Samo to? Smijean sam samo ja u toj svojoj
utuenosti, kojoj nitko osim mene (a esto ni ja sam) ne vidi uzroka. Rei: sve je
to skupa goli drek, treba se okrenuti u sebe ili jednostavno fiukati, ne mogu.
Nemam volje taman toliko da bih mogao dulje vremena osjeati se bezvoljnim. S
druge strane, i ranije, esto sam se tako osjeao. Neka sapetost, ljuljukanje od
jedne do druge mrtve obale, na samrlom duhu, totalni gubitak veze i s prolim, i
s onim to dolazi, pa i sa samim sobom. Svijest u agoniji zatoena u fizike
granice tijela, isto tako klonula, isto tako nespokojna, nervozna. Pa ipak, pa
ipak..onaj dan izbcit e me na obalu nekog drugog dana, moju leinu, i moda u
tamo opet oivjeti, do sljedee smrti u samom ivotu. Nema sile tee, nemam se
za to ni uhvatiti, plutam po danu, probudim se u drugom, ne vlastitom voljom, i
ini mi se esto da to nisam ja (jer ova klonulost je izgleda moja prava priroda),
jer ivim, plamsam, sanjam, htio bih sve. Ja ne mogu protiv sebe, jer nemam
ime; kad se ukoim, samrem, ukoi se i samre sve u meni: samo oi gledaju, i
svijest snima to jezivo stanje; moda sam tada jedino sklon nekom zlu.
U meni je sve tako razmrvljeno da naprosto ne mogu nita povezati, nita
domisliti dalje od nosa, a kamoli koncipirati neto to bih moda poslije radio.
Izgleda da mi je jedina ansa religija. Nemoj se smijati, ali nesvjesno teim za
velikim mirnim polutamnim prostorom, orguljama, oltarom... jasno, bez
sveenika. I ne da se molim, nego da se predam miru, utim i prikupljam se
polako. I da ti bude stalno uz mene, da nestane ove glupe ice, ovog smrada, i
dana... dana u kojima se nita ne dogaa, i koji ostavljaju veliku rupu u naem
ivotu.
ak su mi i cigarete i kava, pa i samo disanje toliko nepodnoljivi da ih uivam
iskljuivo inercijom jedne davne navike. Kao da me ica porazila, dotukla, iako i
ne smijem pomisliti da je tako, da je tako, u biti, malo trebalo. Teko da ima neka
stvar koja bi me ovog trenutka toliko zainteresirala da bih joj se mogao predati.
Smatram ujedno da je to ono najstranije to se ovjeku moe dogoditi, osobito
onom koji je sklon isto duhovnoj egzistenciji. Doivotnog robijaa fascinira
sloboda, na smrt osuenog ivot, oajnika srea... a mene ba nita. Naao sam
se gol u kavezu od nekadanje tatine, ambicija... i .. sve to jadno izgleda. Suvie
jadno, a da bih to mogao barem od sebe sakriti. Istinabog, volim, zaljubljen sam,
ali to mogu kad je za mene ljubav neto to stalno gubim, i to stalno moram u
sebi, za sebe zadobivati kvalitativnim nadilaenjem sebe. Da bi se pribliio toj

ljubavi koja je beskrajno savrenija od mene, ia. A ni snage nemam. I je li to


samo kriza? Ili je poetak otkrivanja naina na koji u polako gubiti sve, srozavati
se, ne biti sposoban da vie imam ak i ono to imam. Ima li neto stranije?
A ne moe me i ti stalno spaavati; doista, sve to dalje odmiem kroz vrijeme,
sve se vie osjeam razoruan, zapet. Vidim da to dolazi ponajvie od toga to ni
u to ne vjerujem, to mi se sve gadi, i to me uasava i sam dodir tog svega,
te bezobline, movarne, ljepljive mase ivota. Kako se boriti protiv neega to ti
se gadi do povraanja? Kako se boriti za neto to je sazdano iz takve tvari kao
to je sazdan ovaj svijet koji nas okruuje, zajedno sa svim svojim vrijednostima.
Doista, nemam nita protiv ljudi, dapae, elio bih da su svi sretni (samo, varaju
se oni koji misle da bi ih to izmijenilo), da su bogati, jednom rijeju, da imaju sve
ono zbog ega ive, ili misle da ive. Ali sebe ne mogu prisiliti da s njima budem
zajedno, uasavam se na njihovu blizinu i nain ophoenja, esto mi se gade. I
samtram da je najvea nesrea svakog ovjeka koji se iole vinuo iz tog blata, ili je
moda po roenju stranac tom blatu, to to mu nikad ne moe izbjei dokraja; to
se ipak na kraju mora spustiti natrag u njega i proivjeti svoj dio ljudske
komedije, uprljati se, ublatiti, pogaziti, ako ne dosegnuti, a ono barem sanjati
istou. Da sam Bog, zgadio bih se tog svog izuma, ovako sam samo ovjek i
gadim se samoga sebe. Ne, ne mogu u sebi pobijediti istu tu ljudsku niskost, i
onda mi je zalud bjeati od tue; jer oni ive u meni, i to je ono to mi die
eludac, i to ne mogu, ni s najboljom voljom, izbaciti iz sebe. Zarobljenik svoga
neprijatelja. Trebalo bi zapravo poeti skupljati marke, insekte, ubruse, ibice,
jelovnike, runike, toaletne papire, ikone, WC koljke, kiobrane... i gurati nekako
u nadi da je to sve to postoji. Ali, zapriao sam se, lane moje; ipak, kad ti
skakue kraj mene, sve se povlai i ostaje samo zanos. Proivjeti u zanosu, to bi
bio jedini spas. Ako zanos jo moe uspijevati u ovoj pustoi, a da to ne bude
agonija. Da mi je s tobom pobjei na vrh Himalaje, i da stoljeima ostanemo tako
daleko iznad sviju i od sviju, i da se stalno volimo. Ili barem spustiti zavjese dok
jo jedna jesen ogoljuje kostur zemlje. U polutami, samo tvoja topla fina koa.
Ne znam kako sam doao na ideju da ti ovo piem, ne znam ni kako sam sve ovo
dosad pisao: moda mi treba sugovornik, koji e uti vie od onog to mu kaem.
Prohladni listopadski suton. Nebo na zapadu ljubiasto, prema sredini
svijetloplavo i prljavosivo. Istih ovakvih sutona ti si mi dolazila. Tada sam bio
izoliran u sadanjici, isto ovako tjeskoban, ali savreno zatien od prolosti i
budunosti. Tvojim dolaskom konano bi taj dan zadobio neki smisao, i mogao
sam, umiren preko sna, preko nekog podivljalog mosta, prijei u drugi dan, drugu
sadanjost. Bio sam vjean. Sada, sada je te arolije nestalo. Jest, ljubav je
ostala, ista, ak vea, samo sam ja sada manji od nje. Nisam ravnopravan unutar
nje. Ona postaje moja vjera, to e rei da se gubi tamo gdje je vie nemam.
Ostajem sam sa svojim sjenama, kojih je sve vie. Treba biti strano jak i u
svakom trenutku razgoniti ih vjerom. A ja nisam, jer arolije vie nema. Ne mogu
dugo gledati gore, gledati u daljinu. Glava mi sama pada, i ja vidim grumenje
zemlje, odreene boje, odreena sastava, ali ne znam to je to, to je to u cjelini,
to to znai za mene. Nekad je to bila prisutnost koja je doprinosila mom miru,
koja je tu bila zbog mene, i nikada nisam, kao sada, bio tjeskoban pred njom. Sve
polako gubi znaenje, i ja ne znam kako da ga ponovo osvojim. Kako i na koji
nain da to rasulo sjedinim u kakav-takav svijet, tako da ne bivam svaki trenutak
manji od sebe, i da ne boravim neprekidno u nepoznatom, gdje je sve protiv
mene. Eto, ljubiasti zapad razrijedo se do ukastotamnog. Zapoinje li zato za
mene drugi svijet? Jesam li ve razbijen zato to je jedna boja prela u drugu?
Jesam, jesam, i zapravo ne znam to sam sve htio rei. I sam sam se pretopio. Ja
sam sada neki nemogui zapad.Da, sve strano, zastraujue, iz prolosti
zapoinje ples oko mene, sve strano, zastraujue iz budunosti stvara nove
obrue oajanja. Jesam li toliko izgubljen? Htio bih svemu gledati u oi, tako da

mi ne bi pomogla iluzija. Pokuavam sve shvatiti, ostati uspravan u svemu, iako


se plaim. Kao da me vode na strijeljanje, i mene je strah, ali vie me je strah da
taj strah ne izbije, nego sama strijeljanja. elio bih biti indiferentan, zabetoniran.
Ve gubim niti. to sam ono, do avola, htio rei?
Kad iziem iz svijeta vlastite intime, uvijek imam osjeaj da e mi netko pucati u
potiljak, u lea. Izloen sam, nezatien, isto kao to sam izloen i nezatien,
samo na drugi nain, u svijetu svoje intime. U posljednju godinu dana svijet je
stubokom pogubio znaenja za mene. Ljudi i pejsa bili su podjednako isti, i mrtvi
u toj istosti. Gledao sam samo nebo, i kad god mi je bilo jako teko dizao sam
pogled. Nisam traio Boga. Opinjavala me njegova praznina, oblici i boje. Tu je
uvijek neto bilo, neto se dogaalo, i ja, na alost, u tome nisam sudjelovao.
Obruavao bih se redovito ponovo u sebe, jedui sebe sama, svoju prazninu bez
boja. Eto, asocijacija. Na zvuniku grmi jedna melodija, koja mi je jednom neto
znaila. Znam da smo se odnekud vraali. Bio sam umlaen psihiki i fiziki.
Natovaren kao konj. Od duga pjeaenja imao sam osjeaj da vie nemam glave.
I gle: kad smo poli, krug je bio pust kao i uvijek, gol, siv. A sada, kasno u noi,
neki oaravaju miris, agresivan, pun radosti, miris bagrema, bagrema s golemim
tamnim listovima. I ta melodija. To mi je zauvijek otalo urezano. Poelio sam da
onako polumrtav zauvijek prelazim taj kratki dio puta, kroz te tunele mirisa, sa
utanjem tih velikih tamnih listova. I melodija je svemu tome pristajala. Umor i
miris ispremijeali su se u udo. Gdje su ti trenuci? Proli. Ti bagremi sada ute,
postaju prozirni, otkrivajui kostur najjadnijeg pejsaa na svijetu. Iz dana u dan to
je bilo moje jedino drutvo i vrlo esto inilo mi se da sam, sjedei tako u tom
dekoru, na tragu neke tajne. Umaralo me jedino vrijeme, i osjeaj da je taj vrt
moja tamnica, i da zapravo nieg osim toga nema. Da ne mogu nikamo. A to e
mi otkrie neke tajne kad sam definitivno sam, iza zelenog saga puzavca, sa
zujanjem sunca, neba, kamena daleko iznad mene, kamo i nisam imao volje
gledati. Tamo sam sjedio opet neki dan. Bio sam kao osuenik. Bagremi su se
prorijedili, poutjeli, bez cvjetova. Kroz njih se vidi mrtva pruga. Svega je nestalo,
sve je nekamo otilo, osim mene. I nebo je bilo mrtvo; nije se ulo nikakvo
zujanje, i inilo mi se da e i ono kao neki stari poutjeli list otpasti. U blato. I tu
e ga svi gaziti, dok ne strune sasvim. Da, sve odlazi, samo ja s cigaretom gorim
na drugi nain. Kako to Eliot divno ree: Nimfe su otile, ne plove vie Temzom
opuci cigareta... Draga Temzo, tiho teci dok ne svrim svoju pjesmu.. Moda te
muim, ali jo nije kasno da prestanem s ovim, da ti to ne aljem. Jednostavno,
da se izbrbljam i bacim sve u ko. Bit e mi lake. Zato mi je, do vraga, potrebno
da te uvlaim kao sudionika u ipraje svoje intime? Iz straha? Iz straha pred
nestajanjem svega? Do avola, zato to sve ne nestane definitivno, zato se
moraju otvarati grobovi u meni? Prenatrpan sam grobovima iz kojih nadiru mrtvi,
mrtve misli, mrtva osjeanja, nestali svjetovi. Zato mi ne daju u snu da
ustanem, zato me dave, ako hou da im pobjegnem. ija to ruka i zato poiva
preko mene i dri me prikovana? Zato je sve tako golo?
Ti si moja jedina ljubav do sada, jedino to sam volio, a da mi se nije zgadilo, i da
nije preraslo u mog neprijatelja. Moda te zato i nema i kad sam s tobom. Gubi
mi se kao to se gubi vjera. Neminovno. Vraamo joj se kad se spasimo pustinje,
kad utonemo u grijeh, kad nam ponestane daha, ali tada se ve poveala
razdaljina. Nije ni udno to se Bog za ljude vrlo brzo preselio sa zemlje na nebo.
Izgubili su ga lutajui, a zanjui koliko je lutanje bilo dugako, beskonano, i da je
svako lutanje udaljavanje, obrnuti put, suportan od cilja, zanli su da je i cilj
daleko, beskonano i bespovratno izgubljen, kao to su za nas beskonano,
bespovratno izgubljene i nedohvatljive putanje neba.
Mir. No. Ja sam na istom mjestu. A bih li se vratio na grob onom sunanom jutru
kad sam te uzeo za ruku, to je za mene bilo isto kao da sam uzeo sudbinu za
ruku. Kako je to daleko, iako osjeam miris ljeta koje me odvelo u raj. Gdje sam

sada? Kao i obino, nigdje se ne mogu zadrati, lutam, s tim to je moje lutanje
sada bolnije, jer imam cilj. Pomisli pakla: lutanje s ciljem! Vraanje. Trbalo bi
hodati na glavi po nekom izvrnutom putu, da bi se tako nekamo dolo. A ja te
moram nai, a tako te esto gubim, i tako esto te nema. Evo, pliva ispred
mene, svaki te as nestaje, i ja ostajem sam izmeu dvije beskonanosti. Imam
pet-est godina, stojim na nekim ljestvama, uz neki bljetavi bijeli zid, i ni sada
mi nije jasno zato jo tamo stojim, zato ne siem, ili se uspnem. Oparan sam
bljeskom.
Praznina je tolika da se ozbiljno pitam moe li se, upoznavi toliko praznine,
uope neto vie raditi. Razbiti glavu o zid, moda bi to pomoglo? Trebalo bi
otputovati nekamo. Moda bi to pomoglo. Otputovati toliko daleko, u potpuno
nepoznat kraj, i vjerujem, tamo bi se rodila elja za ponovnim povratkom.
Poeljeti iz daljine sve ovo: moda je to mogue? Nikad nisam mogao ni sanjati
da u se ve na poetku ivota zapetljati u tolikom bezizlazju. Tu je hladno i
naputenost je opipljiva. Nema se kamo, i nema sunca koje bi takav krajolik
preobrazilo u mjesto pogodno ivotu. to da se uope ikad radi? Zar to bezizlazje
uobliavati u neko djelo, davati mu smisao koji nema, da bismo se tako spasili, i
da bismo ga spasili za druge, da bismo se pred tim drugima opravdali, ma koliko
nam je ova praznina teka, ovo bezizlazje nepodnoljivo, mi se isto tako stidimo i
jednog i drugog. Mi ih udiemo kao zrak, i htjeli bismo da to nitko ne vidi. Jer to
svi skrivaju. Otkriti to, znailo bi priznati da nismo uspjeli, da smo slabi, a svi ele
uspjeti, i biti jaki. Svi ele pobjei od svoje prave prirode, individualne, i uiniti
neto openito, propisano. neto to nas oslobaa od nas samih, i kvlaificira kao
individuume za drue, iako smo, onog trenutka kad smo pobjegli od sebe i utopili
se u zakone bezlino opeg, zapravo prestali biti individuumi. ovjek mora biti
falsifikat individuuma, da bi mu individualnost openito vaila. Zato ovo
govorim? Ne znam, skrenuo sam s teme koju, istinabog, nisam ni imao. Jedino
ako ovu prazninu priznam za temu, to je izlino, jer ona me ne nagoni ni na to,
ona me ak dezaktivira do nepostojanja. Anele moj, vjerujem da si ti sada u
sasvim drugom raspoloenju, ali isto tako znam da su sve ove gluposti prestale
da bi ga pokvarile. Eto, na primjer, uvijek sam spreman prasnuti u smijeh, izvrnuti
stvari da bi bile smijene, smijati se i sam, tragati za paradoksima, i u svemu
tome ponajvie vidim svoju izgubljenost, gotovo neuraunjivost. Stalno iz svega
pravim neku predstavu, ili da bih ga shvatio, ili da bih ga razruio, ili, to je
najee, da bih mu dao smisao koji hou, ma i po cijenu gubitka istine. Ali, ipak,
od toga mi je jo gore, nego od praznih, mrtvih scena koje me okruuju; jer svaki
put neto izgubim, proigram, i osjeam se vrlo neugodno iza kulisa, mrtvih i
praznih. emu predstava? Clown s bijelim licem i crvenim nosom odlazi, i opet
sve ostaje isto, samo malo gore. Barem za njega. Niti je sve ispalo kako je htio,
niti se dogodilo udo. I ma koliko se cerio svome porazu, on nema nikakvu
satisfakciju. To to ima vie lica, nije znak bogatstva, nego odsutnosti onog
jednog, pravog, s kojim bi mogao sve to izdrati. Da, i sam sam ponekad clown
meu ovim neljudskim kulisama, iako ne bih mogao rei da to elim. Neto me
tjera da traim, da uzmem sad ovo, sad ono lice, i uvijek prije poetka
predstave vjerujem da je to ono pravo, i da u sada napokon ivjeti, i uvijek
na kraju predstave, znam da sam zauvijek proigrao jednu ansu, dapae, da to
uope nije bila ansa, i da bi najbolje bilo da sam sauvao mir, da sam odusato,
da nisam nita ni pokuao. Shvaam sada da su svi izlazi zazidani, da je zemlja
tvrda, a nebo visoko, i bio bih sretan kad bi to tako definitivno ostalo, kad me ne
bi opet neke nerazumne sile gurnule prema nekom novom pokuaju, novom
porazu. Valjda ne postoji ovjek koji je toliko puta, na jedan te isti nain, izigrao
sebe sama, kao ja. Irvasice mala, jedini put kad nisam bio izigran, razoaran, kad
moj put nije potonuo na samom poetku, jest put prema tebi, kroz sve novije i
ljepe krajolike. Ali, koja me to sila stalno baca lijevo i desno, u moj iskidani

svijet, gdje sve zavrava padom, porazom, gdje te gubim, i gdje oper presretan
pronalazim tebe kao izvjesnost i spas, ali s gorinom, jer znam da e me opet
neto odvui, da u pasti, da u biti manji od svoje ljubavi! I plaim se da jednom,
kada me vlastita prljava ponornica izbaci na svjetlost, plaim se da te tada neu
nai, da u ostati sam s utvarama, potpuno nemoan. To je razlog... na posljednoj
stranici posljednja reenica glasi: To je razlog...
I, pitam se, ime vie da tebe osvajam? znam samo da te ne smijem izgubiti, a
sebi suvie malo vanosti pridajem da bih u sebi naao neto dostojno tebi. Eto,
kada se sretnemo (a uvijek se plaim da se to nee zbiti), znam da u na tebi, da
u u tebi, nai neto nepoznato, neto lijepo to moram upoznati, to moram
pripitomiti, da mi se ne bi izgubilo. A znam isto tako, raunam s tim, da svaki moj
budui korak vreba ponor, i to stvara nesigurnost. Svaki as se mogu potpuno
izgubiti, pa da vie ne naem ni tebe, ni sebe. Zvijeri bezvoljnosti, duhovnog
hazarderstva i zaljubljenost u stranputice nisu tako bezazlene stvari. Dovoljno
sam star, i dovoljno sam iskuao njihove zube, a da bi bio indiferentan prema
njima. A da bih imao trenutak potpunoga mira, zadovoljstva, sree. Da, gnjavio
sam. Ipak u ti ovo poslati, a ti itaj kad stigne, ili baci. Ma koliko te to umaralo,
ili muilo, ja te moram, od vremena do vremena, dovui u jazbinu svoje grinje,
moram te uvjeriti da ja tako esto nisam ja, i da ne mogu nita protiv toga.
Sve je nivelirano, izjednaeno u tom grobu unitenih boja. Ostale su samo one
koje nosimo u sebi: boja jednih oiju, jedne crvene suknje i bijele bluze, boja neke
etnje. I svih utnji.
Ja: Ako se ne varam, anele, miris vanilije sasvim podsjea na djetinstvo.
Djetinstvo boje cimeta.
Jo juer mogao sam rei da sam sretan, a danas, poslije svega... da, da. To bi
se moglo nazvati
agonijom, da tvoje usne nisu tako stvarne... I emu uope putevi: ja nikamo
ne elim otii. Ovaj sat,
ovaj stol,... zar je to doista sve? Zar je brodolom bio tako straan?
Ti: Posluaj me. Poimo spavati. Ako je neto ostalo, more e ujutro
izbaciti...kao darove. Trebat
e samo paljivo odstraniti leine... ve je kasno, kasno... Daj mi ruku, i
spavaj.
Kor: Pod stablom cimeta, u sjeni, sat je otkucavao vrijeme izvan njih. Za
stolom su sada sjedili suci.
Da ponemo, ree jedan. Oni se i ne pomakoe. Sud je nastavio s radom.
Eto, uistinu, ne znam to da ti vie kaem... osim...
Drhtavom rukom tada odloi olovku. Uroni lice u dlanove i ostade u tom poloaju
jo nekoliko trenutaka. Prolo je ve dva-tri dana otkako je posljedni put sklopio
oi; usnuo svoj posljednji san. Bio je izmuen i psihiki i fiziki. Prikupivi
posljednje atome snage iz svoga umrtvljenog bia, uspije se nekako doteturati do
hladnjaka, pritom se spotiui na svaku prepreku i hvatajui se za hladni zid kako
bi odahnuo nakon svakog drugog koraka. Napokon prihvati kvaku te polako otvori
vrata te freonske kutije iz koje izvadi jedino to je u njoj jo ostalo bocu starog
whiskeya. Popije naiskap
poprilinu koliinu te smee tekuine, naglo se strese, obrie usne rukavom te
tada stade mahnito razbacivati stvari po stanu traei onaj jesenjski kaput kojega
je prije nekoliko dana bacio negdje u taj sumorni zatvor. Naposlijetku ga ipak
pronae, provjeri bre-bolje depove, te uvjerivi se da je sve ba ondje gdje
treba biti, uze sve one ispisane papire u jednu , a onu bocu, koju je nakratko bio
odloio, u drugu ruku. Njiui se poput lista na ljetnom povjetarcu, stajao je tako
neko vrijeme, gledajuu u ta slova koja su plesala ispred njegovih tamnih oiju.
Nije znao to da uini. Njegove misli su bile rasute posvuda, ali u istom trenutku,
nisu bile apsolutno nigdje. Praznina je bilo sve to je osjeao. Mrtvaje iz okolnog

pejsaa kao da su nale svoje novo utoite u njegovu biu. Meutim, to ga nije
previe zabrinjavalo. ak naprotiv, bilo mu je sve tako ravno, tako nivelirano, tako
bezvrijedno. Potegne jo poneki gutljaj alkohola, gurne sve one silne ispisane
papire pod kaput te teturajui izie iz te svoje elije ostavljajui vrata iza sebe
irom otvorenima. Ubrzo se nae na ulici u kojoj su dva radnika obiljeavala nova
parkirna mjesta. Mladi se samo ironino nasmije te nastavi dalje sa svojim
teturanjem. U jednom trenu, kroz izmaglicu, na drugoj strani ulice, opazi poznati
lik. Naglo stane pokuavajui se uvjeriti je li ono to vidi stvarnost ili se to njegov
um opet poigrava njime. Ustvrdivi da je opet prevaren, samo slegne ramenima,
duboko udahne, ispije posljednje kapi alkohola koje su isparavale na dnu boce
koju, vidjevi da je prazna, srdito razbije nasred asfalta. Uputi se tada ka
oblinjem groblju, mjestu na koje nikada nije volio zalaziti. Naime, uvijek kada bi
mu se pribliio imao bi osjeaj da nije sam, da ga netko u stopu prati. Ali, svakog
puta kada bi se okrenuo, vidio bi samo gusti dim koji bi isparavao iz velikih
dimnjaka negdje u daljini. Napokon stigne pred crne metalne dveri kroz koje, uz
stranu kripu, kroi. Ovoga puta nije imao onaj osjeaj da je netko kraj njega. Bio
je sasvim sam. Sam sa suhim liem koje je sa visokih grana tiho i njeno padalo
na hladni crni mramor nadgrobnih spomenika koji su se izdizali iz gole zemlje.
Mladi, naavi onaj jedan malo drugaiji od ostalih, klekne na sitne kamenie
ispred njega te jecajui izgovori rijei nekog psalma. Obrie tada dva mala slana
potoia koja su klizila niz njegove obraze te hitro napusti to sumorno mjesto.
Krenuo je oblinjom prugom u smjeru zapada. Struganje kamenja pod njegovim
potplatama pratilo ga je dok je prolazio kraj davno zaboravljene eljenike
stanice. Ondje je bilo pohranjeno pravo malo bogatstvo njegovih najljepih
uspomena. Ba na tom mjestu, nekada davno , znao je matati o budunosti, o
svemu. Ondje je prvi puta bio sretan. Ipak, sada se nije zaustavio niti na jedan
trenutak. Tek je krajikom oka pogledao jedna velika zelena vrata na kojima su
bila urezana slova njegove due, njegovih nadanja. Nije se zaustavio ni trenutka,
i dalje je klizio prema zapadu, prema onom malom bagremiku, pjevuei usput,
gotovo neujno, neku staru, ve zaboravljenu, pjesmu. Stupivi meu vitko golo
granje mrtvog drvea osjeti da se neto promijenilo. Sasvim oprezno koraao je
malim puteljkom koji ga dovede pred onaj stari gorostasni hrast. U mladievim
oima tada zasjaju dva mala bisera. Nije to vie bilo ono mjesto na kojemu je
nekada pronalazio svoj mir. Onako veselo i razigrano. ivo. Sivilo i nitavilo
uspijeli su pronai svoj put ak u taj mali skriveni raj. Blato i korov, vrane i crvi
sada su vladali i ovim krajem. Remek-djelo je nestalo. Nepovratno je uniteno.
Shrvan tim jadom, mladi stade teturati poljskim putem koji je vodio nigdje i
svagdje. Nebo se toga trenutka otvorilo. Krupne kapi koje su bez milosti sipale iz
tamnih oblaka uinile su da makadam po kojemu je mladi gazio postade gotovo
neprohodna kaljua. Njega to nije odve zabrinjavalo, i dalje je gazio po lokvama,
usput snano pritiui onog malog slonia. Stigavi do prunog prijelaza, zastade
te izvadi taj privjesak. Promatrao ga je neko vrijeme kako beivotno lei u
njegovu dlanu ispraznim pogledom sve dok odjednom ne osjeti dodir tuih prstiju
koji su sasvim njeno pritiskali tog istog slonia u njegovo tkivo. Podigavi pogled
ugleda nju kako stoji kraj njega. Sasvim tiho tada ispusti svoje zadnje rijei - Ne
elim te opet izgubiti.. Ona se samo blago nasmijei, njihovi se prsti
isprepletoe, a on istupi korak naprijed. U daljini se zauje prodoran zvuk sirene i
tutnjava metalnih kotaa koja je bivala iz trena u tren sve glasnija. Tono na
vrijeme. pomisli. Kada je sva buka nestala i kada je opet zavladala grobna
tiina, na prijelazu ne ostade nikoga. Tek je jedan mali slon, sa ijega je tijela
kapala tamna gusta ljepljiva crvena boja, a ije su ute klempave ui bile uperene
negdje u daljinu, odavao da je ondje netko ipak, nekada davno, postojao.

Na ivotnim raskrima, kao to je ovo raskre pred tobom, elim ti vjetrove koji e te nositi putevima tvojih elja i istrajnost da tim putevima stignes do cilja
P.S. Rijei lete,ono to je zapisano ostaje,volim te mala,
5.veljae 3. travnja 2013.

Вам также может понравиться