Академический Документы
Профессиональный Документы
Культура Документы
Ljeto. Ono Miholjsko ljeto prije koju godinu. Sunce ubada svoje otrice duboko u
meso ozona proljevajuu mu krv sasvim nekontrolirano, bez ikakvog rasporeda
stvarajui niz slika koje poneki zaustavljaju u vremenu svojim fotoaparatima. Sve
to u nadi da e im dio te arolije visjeti godinama iznad kreveta u spavaoj sobi
podsjeajui ih tako svakoga jutra da e kraj opet iznova doi. Drugi su pak
udisali taj ljepljivi, krvavi zrak na nekom proplanku zajedno sa svojim srodnim
duama, ispijajui usput neko fino francusko vino iz okolice Champagne-Ardenne
izravno iz boce, a onda tako opijeni, tek uz plam logorske vatre koju nitko,dodue,
nije odravao i koja je vremenom ugasla ostavljajui tako ljubavnike tek uz
svjetlost nebeskih tijela, konzumirali svoju ljubav. Ipak, za veinu taj vjeni rat na
nebesima i njegov krvavi trag nije pobuivao pretjeranu uzbuenost. Lijegali bi u
svoje tople postelje sami, a osjeaj hladnoe progonio bi ih sve do trenutka u
kojem bi u lai od perja otplovili u potpuno novi svijet. Svijet gdje gospodare
iluzije. Svijet gdje su putovanja mogua bez da se i otisnemo na put. Ta veina
zapravo ne bi niti primjetila da je prevarena.I to prilino starim, prozirnim trikom i
da je, zapravo, cijelim svojim biem potpisivala ugovor koji e kad-tad onaj rat
iznad njih spustiti u njih same.
Gusti oblak krvlju natopljene magle tiho se uulja u kotlinu izmeu dvije-tri gore u
kojoj se smjestio neki bezimeni grad. Bilo je rano jutro. Sunce se tek uzdizalo
iznad jedne od onih gora, ali inilo se da mu se nikuda ne uri. A dolje u gradiu
vrijeme kao da je stalo, kao da je netko uzeo ogromnu gumicu i izbirisao svaki, pa
i onaj najmanji, trag ivota iz njegovih ila. Mogla se uti tek ljubavna pjesma
vorka koji se smjestio na jednoj utoj tabli s nekakvim crno otisnutim napisom
koji se tek u tragovima primjeivao kroz guste kapi oblaka koji se nad nj spustio.
Na njegovu alost nikoga od njegove vrste nije bilo u blizini da osluhne taj zov pa
je naposlijetku i on, uvidjevi da mu ondje nije mjesto, hitro odletio na zapad u
sasvim nepoznatom smjeru. Nastupi grobna tiina koja se poput lopova poela
ulljati kroz labirinit ulica i uliica. Krenula je ba od onoga mjesta sa kojega je,
do maloprije, odzvanjao pjev maloga vorka,a put nastavi u smjeru juga prolazei
onakraj glomaznih crvenih zgrada bez fasada koje su, tako se izdiui iznad tla i
diei se svojom odvratnou, nalikovale omanjim srednjovjekovnim utvrdama.
Na njihovim proeljima, dodatno ih uljepavajui visjele su kutije klima ureaja
raznih veliina koje bi za vrijeme ljetnih sparina proizvodile nesnosivu buku jer su,
ruku na srce, zadnji puta bile oiene jo tamo negdje u tvornici pred samo
pakiranje. Takav prizor doekao bi svakoga novopridolicu u ovo mjesto, kojemu
je i Bog ve okrenuo lea, navjetajui tako mizernost svega to ga u njemu
oekuje. Tko zna, moda su ipak mislile upozoriti,a ne uplaiti putnike, pa su se tu
stvorile govorei svima, ve na ulazu, da se klone ovih ulica u kojima ih nita
lijepo ne moe snai. Meutim, moda bi se i koji sluajni putnik koji je na
prethodnom raskriiju krivo skrenuo svega toga i uplaio, ali ne i tiina. Ona samo
tiho umakne iza ugla nastavljajui svoje putovanje. Odmjerenim koracima
koraala je uz mutni potok u kojemu vie niti abe nisu ivjele da bi ju,
naposlijetku, put doveo ispred eline ograde na kojoj je jasnim crvenim slovima
bio istaknut natpis : Prilaz nezaposlenim osobama strogo zabranjen !. Zrak u
tom trenutku propara zvuk pare, koja je pod tlakom od par atmosfera suknila iz
uskih dimnjaka tvornikih postorojenja, a koji je neodoljivo podsjeao na
gromoglasno hihotanje. Meutim, taj zvuk ne napravi neke bitne promjene na
proeljima onih crvenih zgrada. Iz soba sa pogledom prema drugoj crvenoj
nemani idalje je navirala tama. Tiina se provue kroz tu elinu ogradu, ali
ubrzo, progonjena nesnosnim smradom iz oblinjih bazena napunjenih raznim
kemikalijama, ustukne. Tada nastavi koraati prema mjestima vjenih poivalita
koja su se nalazila tek par koraka od onog natpisa i hladnoe sivog elika. Proita
ondje bezbroj prezimena. Neka nova ,neka jo od davnih dana poznata. Vidje
bezbroj brojki ukraenih zlatom kako bezlino stre iznad malih portreta, iznad
prikaza nekada davno nasmijanih lica, iznad kostiju koje sada sam avo prodire.
Ugasi par svijea koje su gorjele ondje jo od prije par tjedana, od njenog zadnjeg
posjeta, svojim mokrim dodirom, pomakne pokoji umjetni cvijet tek toliko da se
uini onima koji to sve promatraju od gore da nisu zaboravljeni, tiho proguna
napamet naueni stih nekog psalma, a onda okrene lea tom davno
zaboraljvenom nesretnom mjestu i opet odmjerenim laganim korakom krenu dalje
ka zapadu. Naie na jo jednu malu metalnu tablu sa natpisom : Zabranjen
prijelaz preko pruge, objeen na nekada kriavo utoj ogradi. Odavno taj natpis
nije imao neku svrhu. Dokaz je bila i tamnosmea, gotovo crna hra, koja je onu
utu gotovo svu ugasila. Jedina mogua svrha tog cijelog prijelaza, po kojem su
nekada brojne cipele gazile, a danas tek pokoja apa neke divlje make, je bila da
podsjeti kako su nekada, ba na tom mjestu, prolazile kilometrima duge
konstrukcije onih metalnih grdosija koje bi uvijek dolazile na vrijeme i po kojima
bi graani,nekada stanovnici toga bezimenog grada, a sada samo sjene boli
Aheronta, redovno ravnali svoje satove. Sada su tek etiri smea vagona tiho
stajala, zarobljena zauvijek u vremenu, neto zapadnije ispred ruevne stanice u
kojoj su nekada radili oni ljudi sa crvenim kapama na sijedoj glavi, malom
metalnom zvidaljkom objeenoj oko vrata i malom crveno-zelenom palicom u
jednoj ruci kojom bi zaustavljali i pokretali te strojeve.
ef stanice, zavli bi ga. Da ef, malo boanstvo ispod kojega se izredala prava
mala vojska osoblja. Tako je ondje nekada radilo ,ak i ivjelo, preko dvjesta
osoba koje su bile rasporeene po hijerarhiji. Odmah iza efa stanice bio je
njegov pomonik, malo deblji brkati gospodin koji je svog nadreenog uvijek sa
zadovoljstvom zamijenio kad god bi to bilo potrebno. Ali nije bio on jedan od onih
pohlepnika koji kada prigrabe iznenada vii poloaj postaju diktatori, a uostalom
nije si to niti smio priutiti jer bi u protivnom sustav propao. Ionako je bilo previe
posla oko rasporeivanja utovara i istovara robe da bi si netko dao oduka i uzeo,
pa makar i jedno, slobodno poslijepodne. Iza njega redom su slijedili osobni
referent, rasporedni inovnik, tri knjigovoe, ekonomist, prometni voa, otpravnik
vlakova, tri telegrafista i jo toliko telefonista, tri efa manerva, sedmero
rukovoditelja manevra, dvadeset i jedan manervista, dva izvaaa lokomotiva ,
tri nadzornika skretnica, devet skretniara, kolski inovnik, kolski slubenik, est
popisivaa kola, dva vratara, dva lampista, tri uvara odmorita, tri kancelarijska
sluitelja, dvije istaice, ista skretnica, tri putnika blagajnika, stanini
blagajnik, ef kladita, potrani inovnik, petnaest skladitara, dva skladitarska
inovnika, tri robna blagajnika, dva raunovoe , jedan kartant, dva kalkulanta, tri
avizera, tri tranzitera, dva prtljaera, dva garderobjera, dvadeset i sedam nonih
olovku i par praznih papira koji su ondje leali danima te, prikupivi sav potrebni
materijal, ponovno sjede za onaj stol nasred prostorije. U polumraku sobe
zapone sa pisanjem pisma koje je glasilo otprilike ovako :
Oprosti to e ovo to u danas napisati biti razdjeljeno na vie dijelova, ali
jednostavno moram to izbaciti iz sebe, ovo je posljednje pismo koje u ti napisati.
Nadam se da e razumjeti.
Bio sam pomalo nervozan, pomalo bijesan, a najvie utuen, i to sve stoga to
nisam naao vremena da ti piem. Sada, ovog trenutka, Bog je udijelio malo kie
ovom speenom otoku, tako da stekoh malo mira, malo dragocjenog mira, u
kojem u ti, ako nita drugo, signalizirati da sam jo kako-tako iv. Kad ve
spomenuh ovu, u svakom sluaju, pretjeranu kvalifikaciju svoga stanja, malo u
se na njoj i zadrati. Mislim da te ne bi trebalo brinuti moje, nazovimo ga tako,
oajanje : to je naprosto sr mene samoga, zapravo, ja sam. Ovjde sam to uspio
do kraja shvatiti. Ovdje, na ovoj fekaliji, pribliio sam se sebi toliko da sam osjetio
sebe kao neku gustu prazninu. Pomiem se poput robota ovim kamenjem, kao
vojnika mazga mudro izbjegavajui otrije kamanje. I nieg nema : ni u meni, ni
izvan mene; samo se oi pokreu u dupljama potpuno ravnodune za predmete,
stvari, krajolike i ljude. Pitam se: nije li ovo krajnja konzekvencija moga
slabistva, moga sanjarstva, jedan oajniki otpor stvarnosti koju ne prihvaam, i
koja me zbog toga ostavlja pustim, praznim i ostavljenim. Nita ne elim od tog
svijeta, a ovjek, ini se , mora neto imati, mora neto svakog trenutka uzimati
da bi ivio. Kao to svaki dan uzimamo hranu da bismo preivjeli, tako svaki dan i
duhovno uzimamo neto od ovog svijeta, smjetamo se u njemu, neto volimo,
neto mrzimo, neem se opiremo. Ja, meutim, ne uzimam nita: izjednaen sam
sa svime, i istodobno izbjegavajui to sve, ostajem bez duhovne hrane, bez
odnosa prema svijetu, privezan za neku daleku Irvasicu za koju nisam uvijek
siguran i da postoji. Sve mi se rastvara u maglu, vrsti predmeti se raspadaju, ja
se izvana skruujem dok sve u meni urla, ba sve, i sve vie. Ti urlici ostaju u
meni, umiru kao velike nezacijeljene rane, ja nemam rijei, ni misli, ni osjeaja
kojih bi se lagano oslobaao preko kojih bih ostvarivao kakav-takav mir: samo
muk. Jesam li slab za ovaj i ovakav svijet, ili sam slab prema sebi (koji ja?)? Koga
unititi, sebe ili svijet? Smijeno, zar ne? Tko gubi, ima pravo da se ljuti, a tko se
ljuti, ve je izgubio. Ja ne mogu protiv svijeta, ali ja ne mogu ni protiv sebe:
pomirenja nema. Ovaj mali drhtaj ivota ne elim utopiti u bezmjeru gluposti da
bih kako-tako ivio, a kako ivjeti ako se to ne uini? Kako? Odgovor ne znam,
samo znam da nikad neu popustiti. Ne mogu. Preslab sam i prejak istodobno za
to i za sve to me okruuje. Uznemiren sam samo zbog toga to su neke niti
popucale u meni, tako da ni jednu misao ne mogu sastaviti: no, nadam se da je
to prolazno. Jednostavno ne vjerujem da me na izlazu iz ovog pakla oekuje ti, i
da izlaza iz ovog uope ima. Ustajalo, puzee,sporo vrijeme toliko smrdi da
eznem prolaznost, brzu prolaznost. Ti zna da je to najvie zbog tebe, jer sebe
ne mogu zamisliti bez tebe, i jer ne znam to bih sa sobom bez tebe radio. Ti me
jedino vue u nekom smjeru, i, zahvaljujui tebi, u tom smjeru otkrio sam i svoj
put. Ako on bude velik kao moja ljubav prema tebi, kao naa ljubav, onda e ovaj
svijet upoznati jo neto veliko.
Ipak, ini se da da ti poput spuvice upija prljavu vodu ovog svijeta, ali za
razliku od spuve, ne moe je lako istisnuti iz sebe. Moda je to i dobro. Moda
uope ne treba zaboravljati; treba na plou sjeanja urezati hijeroglife udaraca
koje smo primili. Samo tako emo se pribliiti istini, onom vakuumu izmeu sree
i nesree, praznini u kojoj nas nepoznate sile mlave i svagda okreu tamo gdje
mislimo da je srea, i da je dobro, a u stvari je samo ono to smo ve jednom
proivjeli i to nas nije zadovoljilo. Nemojmo se zavaravati primitivnim izgledom
sila, koje se pojavljuju as u obliku gluposti, as nasilja, as uasne i pomalo
smijene zatupljenosti; to je varka, to su samo izvrioci neeg s ime se mi nikad
teka, onda poi nekom ka onoj strani vage gdje misli da je smjetena tvoja
srea. Govorim ovo bez prkosa; govorim kao ovjek koji zna to znai biti sam, i
kako je isprazna nada u neko imaginarno sutra. Ja sam odve ponosan ovjek
(kao i svaki ovjek koji nita nema) i ne mogu, ni uz moju najveu mjeru
neskromnosti, dopustiti da zbog mene netko, pa makar i onaj kojeg volim, pati,
jer bih se onda osjeao lanim, potpomognut tuim odricanjem, jednom rijeju,
smatrao bih itav svoj ivot lanim ivotom. Volio bih da sve to ini i to e
uiniti, uini zato to smatra da je tako trebalo uiniti, da si to voljela, a ne da
to uini stoga to su te okolnosti na to gurnule. Ovo nalikuje na savjete, na moje
pomalo tipine nervoze, na strah da nisam duhovno ist, da sam se uprljao
neijom rtvom. Ali, zapamti, ovo su moje misli. To ti govori ovjek koji je o tome
razmiljao. Ja vjerujem u to to sam rekao, iako se moji osjeaji do uzburkanosti
bune. Ja jedino elim tebe, i vrlo rijetko razmiljam da li ti moda ne eli jo
neto ili nekog pokraj mene. To je moja mana, moja umiljenost. ak i pri samoj
pomisli na tako neto, osjetim se strovaljenim u ponor, dok se na mene obruava
lavina kamenja. Ali, svejedno, milju se bunim protiv svojih osjeaja, ne toliko da
bih pobijedio sebe, koliko zbog toga da ne povrijedim druge.
Za ovo kratko vrijeme to mi stoji na raspolaganju elim ti brzo, to bre, rei da
te volim, da mi je itav svijet nepodnoljiv bez tebe, da sam ja luda svraka koja
moe graktati samo jedno: ne mogu bez tebe, volim te, ti si vie nego to je
jedna ljubav, vie nego to je jedna ena. Volim te, toliko da mi klizi iz prstiju kao
sitni pijesak, i sve to te grevitije elim zadrati, sve to bre nestaje iz moje
zgrene ake, postaje, zapravo, neto to stalno traim i gubim, neto to me
ini radosnim i oajnim, jednom rijeju, postaje moj fatum koji me prerasta, koji
postaje moj sudac i izvrilac osude istovremeno. Ja sam lud. Ja sam onaj stari
nervozni, vjeito uvrijeeni deran koji se okomljuje na samog sebe, ni zbog ega,
nizato; u ime svoje ludosti koja je okrenuta nekom sluteem rasprskavanju, u
ime neke magine drai koja me zaziva iz sluteeg stradanja. Mazohistiki radim
protiv sebe, a ne znam, ne mogu to dokraja shvatiti, da ti, samo ti, da samo na
tebe lee ove ruevine mene, i da samo zbog tebe makar zelen korov raste iz
njih. Korov, ali zelen. ivot, ali s tobom. Shvati me, ti najosjeanija Irvasice,
najtrepetravija, oprosti mi, ja sam svinja s duom anela, i shvati da te mogu
voljeti vie nego to tisuu Romea moe voljeti jednu Juliju. Ti zna kako mi je,
zna da nisam u raju, ali ne zna da samo jedna asocijacija na tebe, jedan vrutak
tebe iz mog sjeanja , obasja sve, i da mi svaki napor samo produava predragu
igru sjeanja na tebe; ne sjeanja, nego prave prisutnosti, prave ljubavi koja se
izvan svih fizikih granica oceanskih ljulja u mojoj intimi, koja me preplavljuje, od
koje pucam po svim avovima, rasprskavam se, sve dotle dok me sam ivot ne
prevene na jezik realnosti, kruti jezik zbilje. Ne znam kako sam dvadeset godina
ivio bez tebe. I jesam li uope ivio? Nije li to samo rupa u mome ivotu? Greka
moga ivota? Rastao sam, otkad znam za sebe, s izrazitim osjeajem da mi neto
bitno nedostaje. Zbog toga nisam nita ni radio, nizato se odluivao. Kako da se
odluim kad mi je ono bitno nedostajalo, to da radim kad nema onog to bi
svemu tome dalo smisao. Dola si ti, i vjeruj mi, od prvog dana znao sam da si ti
sve ono to mi je nedostajalo, s tobom sam dobio sve. Ali, dobio sam i strah,
gadni strah da te ovaj svijet ne povrijedi, da te ne povrijedi u meni, da mene ne
povrijedi u tebi, da budemo isti, zaljubljeni i ponosni. Sada, kada sam
bespomoan, taj strah poprima dimenzije pakla (ne ljubomore), osjeam da netko
hoe gadnim crnim prstima razderati mi samo tkivo moje due, mog ivota, moje
vjere. Osjeam se kao da sam svoju najdublju, najskriveniju tajnu ostavio na
raskrima grabeljive svjetine, i ja, daleko od svega toga, osjeam, ekam,
plaim se da mi to ne nestane, da ne postanem ponovno ono dijete s praznim
pogledom kojemu je uvijek nedostajalo sve, koje je uvijek bilo spremno plakati
nizato, plakati zato to je eljelo sve, to su mu himalajski planovi zastajali kao
gorina u grlu. Jer nije bilo tebe, jer nije bilo nas, jer sam bio samo polovica
ovjeka, koja je ekala drugu polovicu da bi uope mogla poeti ivjeti. Stoga mi
oprosti i pomozi mi da ne poludim, pomozi mi da mi se oi ponovno ne isprazne.
Volim te, toliko da ak ni ti, najosjeanija, ne moe to shvatiti.
Osjeam se kao izgubljeno dijete. elio bih da doe i uzme ,me za ruku, i
odvede odavde. Daleko, to dalje. Mislim da sam ti ovo ve spominjao; elim
upoznati korijen svoje slabosti. Zato mi treba snage koje sada nemam. elim se
spustiti u one pilje u kojima amim ja, gol, onakav kakav jesam, kakvog me
nitko ne poznaje, i kakvog ne poznajem ni ja sam. U rijetkim trenucima mira
(mislim onog unutarnjeg; vanjskog i nema) poinjem shvaati, poinjem se
pribliavati tom biu, ali ga se i sam plaim. elim pobjei od njega. Zar ga zaista
moram upoznati? Moglu li da ga ne upoznam? Nisam li ve definitivno uao u
njegovu gravitaciju? Tko je on? Kako sam bez njega dosad ivio? Moda to nisam
ja, moda je to ovjek uope? Ali, zato je tako slab, tako izgubljen, tko ga je
postavio u tu vlanu pilju. Koji god ovjek zaeli, arko zaeli, neto veliko, neto
neuhvatljivo, beskonano, vjeno, na kraju dolazi do neeg od ega ga podilazi
jeza, i zbog ega zaeli umrijeti. On vie nema razloga za smijeh, za pla. Temelj
ljudskosti tako je stravino nepostojan i tako strano tmuran da me uope udi
kako smo i do danas dogurali. Dovde. Od tog straha spaava me samo ti. Tu si
izmeu mene i tog ponora. I ne znam ega me je vie strah: tebe, sebe, ili tog
ponora. Tebe: ako tebe izgubim, zadobijem itav ponor. Bez ostatka. Bez nade u
spas. Sebe: zato to sam tako iznutra krhak, povrediv, izgubljen. Ponora: jer je
isto to i ja ako tebe nema, a ja sam: to golo, strano beznae. Evo, ponavljam ti
milijunti put: bilo gdje da se nalazim bez tebe, to je za mene strana iscrpljujua
kazna. Vie nije ni vano mjesto. Vano je da nisam s tobom. Pitam se bi li do
danas neto od mene preostalo da nisam tebe upoznao. Bio sam strano okrenut
raspadanju, gubitku, sladostrasnom unitavanju sebe. Ti si me spasila. Mogu ti
rei da je devedeset posto prijanjeg ivota jednostavno nestalo, izbrisalo se,
izgubilo se. To je , mislim, ionako bila konstrukcija. Sada su ostale samo dvije
toke: ti i ja. Ti i ja koji idemo paralelno, puni svoga pakla i nesporazuma, zatim
se susreemo i proimamo. U posljednji as. Bar to se mene tie. Bio bih ve
ispario. Tako smo narasli u veliku, beskrajno veliku nadu. Nadu ni u to. Nadu u
ljubav, i ni u to drugo. To je moja prva velika elja. To je prva velika elja koja mi
se (o kako kratkotrajno) ostvarila: I jedina.
Traim te esto po stranama svijeta, kreem se prema tebi, no pejsa me
deprimira, tako da te mogu traiti jedino u sebi, tamo gdje zapravo najjae
postoji, gdje si sva moja. Sunace, molim te, sto puta te molim, ne uzrujavaj se.
Hou da lijepo izgleda, da barem tebe ovaj prokleti ivot zarana ne nainje.
Mogao sam skakati od radosti kad sam proitao da me voli, iako si to prije
govorila i pisala, no svaki put ovdje doe mi to kao glas neeg tajanstvenog,
lijepog, beskrajnog, divnog, neeg to ja ne mogu utvrditi u relacijama u kojima
se nalazim. To je kao nepoznat vjetar, kao plima, kao neko radosno ljetno jutro iz
djetinstva koje smo zapamtili, a ne znamo zato, i koje nam se uvijek vraa u
svojoj udesnoj i besciljnoj ljepoti.
Zanimljivo je da rije ivot izaziva u meni asocijaciju na tebe, na neto to postoji
tek onda kad smo zajedno, zanimljivo je da rije sloboda poprima u meni neki
smisao tek onda kad zamislim tebe i sebe zajedno, zanimljivo je da rije ljubav
dobiva neko znaenje tek kada je veem uz tebe, uz nas. Svi pojmovi i sve stvari
doivjele su u meni ovdje kataklizmu, rasule se u nita, uinile cijelu moju fiziku
i duhovnu prolost nitavnom. Ostao sam prazan, sam na ruevinama, ne
razabirui nita, i onda, malo-pomalo, poeo sam prepoznavati stvar po stvar,
udesni se oblici pomalo raaju preda mnom, svi proeti tobom, svi ponovo
otkriveni za mene, i znam da u odsad znati samo ono, imati samo ono to
uspijem naseliti tobom i tako zadobiti u trajno vlasnitvo. Uim abecedu pakla,
neba do ruba horizonta, od kamena do buna, a nigdje ne nai trunku sebe, malo
prostora u kojem bi otpoinuo, koji bi bio moj, ugodan, gdje bih mogao usnuti,
voljeti, biti slobodan. A onda, elei shvatiti sve, biti irok koliko je to mogue
mom pretjeranom temperamentu i mojoj emocionalnosti, pitam se zato to ne
bih mogao kao mag sve proglasiti svojim, napraviti zaviaj tamo gdje se nalazim
trenutano, izmisliti religiju, zaljubiti se u ono to mrzim, zavoljeti ono to me
odbija do gaenja. I ponekad sam vrlo blizu da to i uinim, ali da bih ja napravio
bilo kakav svijet bez tebe, sumnjam da je mogue. Pomislim tada: pa imam je u
sebi, njome je naseljena svaka moja misao, postat e totem kojem u se klanjati
u svakodnevnim ritualima oaja...Ali, ne mogu. ulan sam odvie za mistiku,
zaljubljen sam odvie za puko sanjarenje, sad, kad je moj san dobio oblik
stvarnosti, zar da ga opet sanjam. Dugo, muno, u izguvanoj postelji, iz koje
ustajem u gomili i poluobuven opipavam rubove praznine, sagledavam
nedoglede u kojima te nema, shvaam kako ja vie nisam ja. Moj duh je zarobljen
nepravedno u jednom zarobljenom tijelu i mora u njemu boraviti okovan u lance
apsurda. Ponekad i mrak padne, ali to ne znai da je jedan dan otiao, jer ovdje
nema dana i noi, nego samo dugo isto vrijeme koje davi. I tako uvijek, i tako
redom.
Ponovo mi ovaj otok postaje pretijesan, tjeskoban, ponovo mi prsa bivaju
preuskima za srce koje se iri. I pitam se: koliko u jo dana, koliko nedjelja
uzaludno posezati prema tebi, koliko u jo ovako biti prikovan za gromadu
vremena. Iznova, uvijek iznova sagorijevati u praznini. Prvo doe neki drhtaj iz
zemlje, zatim se uspinje u tijelo, i udo kao da je tu. Treba samo ispruiti ruke i
uzabrati slatko voe,osjetiti njegovo meso, pretoiti njegovu slast u sebe. I onda,
s prvim sutonom, kada sve pred dolazeom noi definitivno postaje sivo,
poinjem polako svaati da sam robinzonski sanjao, da se isti jad koji jedva
izdravam u jednom danu, pomie u jedno grozno sutra, i sutra i tako redom,
izmiui mi kao fantom na krilima strave. Sve to me mui danas, onaj strah u
sri suneve zrake koja mi pada koso kroz prozor, ovaj amor mase u kojem se
rastvaram kao u solnoj kiselini, ona srea jer sam jo dobrano u vlasti iluzije da
emo se nai za rukom (ta ja sam u drugoj sobi samo; matam, piem). etajui
neki dan poslije ruka, pogled mi je nehotice poeo paljivo ispitivati tlo kojim
sam hodao. Bila je to crvena vlana zemlja posuta sunevim krpicama. Sjene su
bile pune, ulne, i ja sam osjeao da idui preko njih prolazim kroz ivo tkivo. Kao
da sam hodao dnom oceana. Upitao sam se nije li to zapravo jedina zemlja,
jedino mjesto za mene, i zbog ega me mrnja odbija da mu se ne mogu pribliiti.
to to ja hou, kamo hou? Iznad je bilo veliko prisno plavo nebo. Pa zar nije
svejedno za jedan san gdje emo ga sanjati? Zato ne mogu umiriti svoj duh koji
je uzburkan i u stanju konstantnog otpora? Zato ne mogu primiti u sebe taj
svijet? Pa, ja i tako ne veem svoju sudbinu uz neko mjesto, neki predio, neki
grad. ivim da bi jednom neto stvarniji postao moj san, moj san koji me potvrdio
onog trenutka kad se jo jednom biu pokazao dovoljno stvarnim da u njemu
sudjeluje. I moda sam ti ve bezbroj puta o tome pisao, svoj zaviaj, svoj
kontinent, svoj grad ja ne nalazim u ovom svijetu. Ne, nisam Krist,i ne zagovaram
kraljevstvo nebesko. Za mene ti si toka i mjesto gdje moram biti da bih mogao
odravati ravnoteu, da bi mogao ivjeti. Shvaam da bih s tobom mogao ivjeti i
u onim tunim ribarskim naseljima, i da time ne bih gubio nita. Da moja
sri stvarnosti izluiti dramu, bez preduvjerenja i traenja jedinice koje e samo
potvrditi ve pripremljeni i poznati rezultat. Pustimo nekog novog Hamleta nek
dokraja izaziva sudbinu, i nek zavri onako kako moe, mora i hoe, a ne kako to
odgovara naoj zamisli.
Dakle, uspijem jedino odrati i njegovati svoju beskrajnu ljubav prema tebi.
Sanjam, sanjam. Neki ljudi sanjaju da odlete na Mjesec, da se obogate, da se
proslave, da osvajaju sve to nije njihovo, a ja sanjam o tome da sam s tobom, da
se igramo, da te grlim, da smo slobodni, i znam da je sve izvan toga gorko,
emerno i jadno. Znam da sam proigrao ansu da budem sretan onim to jesam i
to normalno radim, jer sam poao putem koji je beskonaan u odnosu na sitni
ljudski korak, putem pokraj kojeg svi ostave kosti, a da su pritom samo jo vie
udaljeni od cilja ka kojem su krenuli, razoarani prije toga i zgaeni nad samim
sobom. Sve, ama ba sve, to sam imao, to imam i to u imati od ivota, to je
nekoliko sretnih trenutaka s tobom. Sve ostalo je iekivanje, napor, sumnja i
spoticanje. Teko je uope opisati kako se ovjek kida u pustinji svojih ideala,
svojih snova, potpuno sam, i ne vidi cilj, i ne moe se vie nikamo vratiti.
Ponekad pomislim kako bi trebalo napustiti sve i vratiti se obinom skromnom
svijetu, poruiti utvare s kojima je zapoeo igru i zamijeniti ih obinou i lirikom
doma, dohvatljivim ciljevima i moguim ljubavima. Ali, kasno je, prekasno, iako
nemam ak ni to zadovoljstvo, tu izvjesnost, da sam naao potvrdu, bilo kakvu,
svojim tenjama, da sam uinio bilo to to bi me posvjedoilo kao ovjeka koji
neto eli, i koji je neto uinio to ga kvalificira za obzorje te elje. Zapravo ,
isprazan sam, bez pravog ivota i pravog mjesta na kojem se sanja. A
preponosan sam i pretvrdoglav da bih odustao, iako ne znam kamo u, iako se
svaki as pitam to to sve skupa znai, kamo to sve vodi, zato pored svih muka i
sam muim Sebe. Zato se ja grizem i kad svi ostali imaju voljno, kad trae viak
hrane ili priliku da spavaju, da se zabavljaju, ja tada nastavljam s unutarnjom
vlastitom obukom mnogo teom i nemilosrdnijom od one prve, jer je
beskonana i nezavriva, bez ishoda i svrhe. Ili me drugi mue, ili ja muim
samog sebe, bez onog pravog predaha o kojem sanjam da u imati u rijetkim
trenucima kad se opustim i legnem glavom u tvoje krilo, i milujem te. Stalno
nekog Boga prigovaram sebi, svaam se sa samim sobom, budim se nou i
skutren u tom nizu eljeznih kreveta i oajnog hrkanja, buncanja, stavljam
pokidane konce neke ideje, nekog plana i onda nezavrena posla zaspim, budei
se pospan, s podonjacima (nikad ih prije nisam imao), s oajnim okusom u grlu i
poinjem svu tu lakrdiju iznova. Ali, da ne budem nepravedan: dovoljno je to
imam uski prolaz u sanjarenje o tebi, o svemu to me privodi u tvoj svijet bez
kojeg ne mogu, i bez kojeg sam tako izgubljen.
Zapravo, razmiljajui o nama, shvatio sam da ovo nipoto nije izgubljena godina
i nasilno prekinuta naa veza. Shvatio sam da ne trebam iz razloga sebinosti i
moda pohote osuivati sudbinu. Jer na privremeni rastanak nije tragedija, nego
paradoks. Odvajajui se od tebe, ja sam se istovremeno praznio od suvinih i
efemernih naslaga svakodnevice, i tako oslobaao skoro kompletnu svoju
unutranjost za primanje tebe. Gubei te na trenutak, ja sam te dobio zauvijek.
Osuen na mitski apsurd na ovom otoku, ja sam mogao ivjeti tek tako to u
kranjim naporom u svemu tome i u sebi pronai ilu pravog ivota, istine,
iskrenosti. I ljepote. I na koncu svega, poslije svih ljutenja i raspadanja, ostala si
mi samo ti, a to je beskrajno vie od svega to sam ranije imao. Shvatio sam da
upravo preko one, bez imalo dramatike reeno, osude, dobivam tek stvarne
ivotne dimenzije. Iskusivi tako negativitet do kraja, ja sam doao do njegove
suprotnosti, i pitam se da li bih ja ikad u svom inae (kao i svaijem) istrzanom
ivotu, uspio upoznati tako kompletno i u svim nijansama ljubav i njeno znaenje
da nije ovog otoka i ove pustinjake ei u meni. Moe li se, dakle, puna teina
ljubavi uope iskusiti ako smo smjeteni u samu nau ljubav? Gubitkom, ma i
privremenim, onog koga volimo, mi se uimo ljubavi, a uei se i spoznajui sve
njene mogunosti, mi onog koga volimo uzidamo u vlastito tkivo i inimo ga
boljom stranom naeg nesavrenog ivota. Tako smo ovdje ostali potpuno sami
moja ljubav i ja, i shvatili smo da se dalje ne moe reducirati jer ne bi ostalo
nita. To je ujedno i moja najvea kola, koju ja nipoto nisam zavrio, i koja e
zauvijek zapravo ostati kao udesni spoj najgroznijeg oajanja i najsuptilnijih
osjeanja, pa ak i slasti. U pusto tako prodiru bljeskovi tebe, a ti si
konkretizacija moje ljubavi i ja njima moram biti zadovoljan isto kao to je beduin
u pustinji zadovoljan bljeskovima s horizonta, jer zna da je kia blizu. Ne mogu te
fiziki imati, i to je najstranija injenica u jednadbi mog sadanjeg ivota, ali
istovremeno, to je injenica kojom sam sebi prvi put u ivotu dokazao neku
vrijednost koju moj razorni skepticizam nije mogao osporiti.
Sve vie se privikavam na to da, kad neto radim , da to ima formu jednog
dijaloga (ili s moje strane nametljivog monologa) s tobom, odnosno tebi. To mi
olakava proces rada, postajem spontaniji, a budui da elim i moram tebe uvijek
i nanovo osvajati, to moram uvijek i nanovo initi to savrenije, bolje, dublje, i
iskrenije. Prije sam te volio, a sada si postala utjelovljenje moje ljubavi, koja je
bez sumnje iri pojam od voljenja; to jest izravnala si se, poklopila, i tako
identificirala sa svime onim to elim, sanjam. Tako sam postao u smislu
svakodnevnog ivota skromniji, a u smislu zahtjeva za jednim punijim ivotom
(ne ovim koji mi je dan, nego onim koji ja moram ostvariti), prema tom ivotu
postao sam, dakle, megalomanskiji. Evo, na trenutak me presijee jedna druga
misao. Bolje rei slika. Sjedim tako na rubu jedne zemlje, daleko od onog komu
je moj svakodnevni monolog namijenjen, i govorim, govorim, uglavnom iste
stvari. Kao da se svaki dan gledam u ogledalu i ispravljam nabore i bore u dui,
traei u tom ogledalu ono to volim, a nalazei samo svoj odraz, svoju svagda
istu sliku. Moda je to egoizam, ali vjeruj da ja, ako moda i previe govorim o
sebi, time ne predimenizioniram sebe i svoje nevolje, nego naprosto u tom
monologu tebi oslobaam svega onog to me mui. Doao sam ve dotle (do
apstrakcije) da bih mogao poeti govoriti tebi u metaforama, u slikama koje
direktno nisu vezane s onim to ti elim rei. Nekad, dok promatram neku uvalu
ili brdo izbrazdano zidovima, uini mi se da je to, upravo to, onaj korijen iz kojeg
e niknuti sve ono to elim tebi rei (a to je sve to ja imam ikome rei), da je ta
uvala, ili to brdo ono mjesto na kojem se zbio itav moj ivot (vidim mjesta na
kojima sam kao dijete inio ovo ili ono), mjesto s kojeg je moj ivot poeo, i na
koje sam se igrom sluaja vratio. Tada shvatim s prilino gorine da ja zapravo
nikome i ne pripadam, da nemam svog mjesta, da je moje mjesto svako mjesto
na kojem mi se dogodi sretniji trenutak lutanja. Netko ezne za zavijajem, a
meni je dovoljno, dok sam onako blesavo uruen u sebe, da me razbudi cvrkut
neke ptice koja me nadleti, pa da pobrkam cijeli tok ivota, i da naprosto ne
tako vitalnih organa da bi mogao ivjeti u ivotu koji mu je dan. Srce tog mog
ivljenja si ti, i teko da bih mogao u ivotu oekivati jo jedno takvo ostvarenje
kao to mi je sluaj, isti sluaj, stvorio tebe. Mislei na tebe, ja zapravo elim da
tebi bude bolje, ali to je jo uvijek sebinost, jer mislei na tebe, i meni je bolje.
Ono to je stvarno istinito i veliko ne postie se na taj nain. Ne postie se
izbjegavajui punu kaznu ivota, sakrivajui se u rezervate istomiljenika. Treba
ostati na vjetrometini, sam, sam sa svojom ljubavlju, pa koliko se izdri. Jedinu
pomo moemo oekivati od onog koji nas voli, a na tu pomo stjeemo pravo
ako i mi njega bezrezervno volimo. Da bi se uinilo bilo to vrijedno, pa ne znam
kako ta vrijednost bila mala, treba mnogo patnje, mnogo muka, mnogo sumnji i
mnogo, mnogo ljubavi. I tiine, rekao bih. Ona tiina u kojoj ujemo samo
raspadanje crvotona svijeta, i kao u peini kapanje, otjecanje ivota i njegovo
stjecanje u djelo koje nas nasljeuje, u kojem se na ivot prea u kristale i
postaje osmiljeni oblik u moru mrtvih i besmislenih stvari. Tvoj mali mili lik tako
je postao i ostaje jedini lik na ekranu moje sudbine. Kao leptir, kao cvijet, kao
ljepota koja mi nedostaje. Sutra je nedjelja i taj nedostatak narast e do
nepodnoljivih razmjera. Ali, to je samo znak koliko si prisutna u meni, i kako te
ne mogu izgubiti ni u najgorim uvjetima. Jednostavno; nedostaje mome tijelu,
mojem pogledu, rukama, ali moj duh te posjeduje jae i dublje nego ikada. Da
bismo shvatili koliko nekog volimo, moramo prvo izmjeriti prazninu koju u nama
ostavlja njegova odsutnost. Moja praznina sada je ve dosegla bezmjerje.
Dan. Dani su za mene prije bili tamnije ili svjetlije sjene. Izvan mene. Prolazili su
brzo i nisu me zanimali. Nijedan nije bio moj. Bili su nune karike u lancu onog
to je tek trebalo doi. Bili su besprostorni. Ovi dani ovdje imaju boju, okus i
dimenzije ogromne tamnice. Sam sebi nalikujem na kukca koji mora, milei,
upoznati svaki djeli stijenki te ogromne robijanice koju nazivam danom. I onda
opet ujutro. Milei milimetar po milimetar, osjeam kako mi se tijelo para po
neravninama. Bezimen dan kao bezimen ovjek. I svako jutro rastvori se nanovo
u svoj svojoj sivoj golemnosti. No, nije svaki taj dan bezimen. Usporeen s nekim
danom iz sjeanja, on zatvori krug jednog dogaaja. 14. X. 2011. 14. X. 2013.
Jednog isto ovako sivog i ovako besprespektivnog dana prije dvije godine vrijeme
mi je dalo dokaz da prolazi, i da iz njegovog sivog hoda, puzeeg, kao tigar
sijevne svakom nesrea i rastrga u komade jedan dio naeg ivota. Tada sam
ostao sam nad izglodanim kostima vlastite mladosti. Trebalo je nanovo poeti, ali
ovaj put sa znanjem da je sve strahovito privremeno. Poeo sam se griti, plaiti,
oekujui iz sivila krvoednu osudu i njen bljesak u kojem u i sam nestati.
Privremenost me ubijala i postala mojim prokletstvom. Nisam vie imao snage
raunati na dulja razdoblja. Bilo je dana kada sam pred spavanje uklanjao sve
stvari koje su na ovaj ili onaj nain bile nedovrene, koje su mogle previe rei o
meni, ili rei neto krivo. Nisam se mogao zakleti u idue jutro. Vidio sam se ve
skamenjenim, hladnim, nemonim da svim tim otpacima dam neki smisao.
Tatina je bila jaa od ivota. Vie od smrti plaio sam se jedino te nedovrenosti,
a sve u meni i oko mene bilo je nedovreno. Strah se udvostruio, a svijet iz dana
u dan postao mi je prazniji. Sama pusto. Bio je tako loe ureen, i tako zagaen
da ga ni rijekom zvijezda, onim istim zvijezdama koje su uvijek tu samo to ih mi
ponekad ne vidimo, ne bi mogli isprati. Trebalo se ubiti, ili polako adaptirati na
njegov smrad, utiskati se meu leine i ekati red. Zna se kakav.Neto kao srea,
ili srea sama, potkad je ulazila u moj vidokrug. Vie nisam tako strastveno mrzio
sadanjost u ime budunosti. Dapae, poeo sam sve vie eljeti da poneki
trenutak ostane fiksiran zauvijek. Da budemo stalno zajedno, bez onih
provokacija svijeta koje nas stalno ugroavaju i pogaaju u najosjetljivija mjesta.
Poeo sam i otkrivati poneku ljepotu. Kao poslije brodoloma kad, grcajui,
primjeujemo kako je velianstvena slika broda koji tone, kako je lijepo sunce
koje je iz ne znam kakvih razloga upravo tada izronilo iz mora i pozlatilo crnu
daljinu. Galebovi otrih leinskih kljunova kruili su, no ja sam vidio samo njihovo
bijelo perje u letu punom krugova. Volio sam. Volim. Voljet u. I ako ita mogu
uiniti, bit e to uz pomo ljubavi. Nek brod tone ako imam vremena da te jo
pomilujem, da ti se zagledam u oi, da te privijem uz sebe. Udruena energija
straha i sree pokree prave zagrljaje. Da, danas je 13. X. Sutra je 14. X. Na
sutranji dan bio je pogreb.
Poslije zanimanja, dok sunce oslobaa prazninu iz svih predmeta, ja se kreem
u krug kao lutka s pokvarenim mehanizmom: bez glasa od tebe, bez potvrde da
neto postoji izvan ovog. Promatram procvjetale bademe, tako apsurdno
provjetale iz ovog kamenja kao da je sam kamen procvjetao, radim uvijek iste
stvari, ali zato svaki idui put tee od prethodnog. Kreem se, dozivam: iznutra,
bezglasno, nervozno, bez nade. Lomim se: jedini je bijeg iz ovog biti neprestano
pjesnik, naseljavati svoj planet, ne obazirati se na muni tok kripave realnosti.
Ali kako biti pjesnik? Kako, zaboga? Ponovo se osjeam kao na poetku. Ista
procedura, isti muni tok. Iracionalno, metafiziki. Opet po nekim udnim
mjerilima klizim nanie. Kau da sam problem. Zanimljivo. A ja mislim da i ne
postojim. Ne postojim, tako mi Boga. Piem ovo sretan da imam kome pisati, jer
to je trzaj, skok, bijeg. Otrovnica eka pod svakim kamenom, a ja sam tako
neoprezan, oputen, pospan. Svi vrebaju. Ono to je vrijeme pravilo iz mene za
osamnaest godina sitnica je prema onom to iz mene uradie ova etiri mjeseca.
Imam razloga rei i vie, ali o tom potom: ako proguram. Zasad samo smatram
da je previe za normalnog ovjeka, za ovjeka kojeg nita ne zanima osim
njegova sna. A teko je sanjati tamo gdje vrebaju spavae. Muei jedni druge,
ljudi misle da stvaraju humanizam. alosno je to i oni ljudi koji se se koliko-toliko
trgli iz delirijuma, alosno je to ih oni drugi vuku nanie. Da ih pojedu, rastrgnu.
alosno je i spoznati da ovom svijetu nema spasa, da je sve dim, glupost,
primitivizam, krkljanac, kaa i govnarija. Kao da se ljudska povijest stalno kretala
nanie, tako da je sad u dreku, u nespasivoj situaciji. A ljubav? Da, to nam je jo
preostalo! Ljepota koju lomi i na kraju pobjeuje blato. Blato! Fuj! Sve to mogu
zamisliti da ovjek moe uiniti tako je malo, jadno, da me munina spopada.
Jedino jo to ima dra beskonanosti, djetinjstva i snova jest ljubav, jest elja da
budem s tobom, i da volei tebe istovremeno mrzim,mrzim,mrzim sve ostalo. Da
hranim ljubav tom mrnjom, da se gadim, pijan, nemoan, na rubu nitavila. Bez
osmijeha, bez straha, bez mrnje. Predmet koji u svojoj dubini nosi sjenu jednog
proljea od kojeg ivi, od kojeg je ivio. Ne smatram sebe ni slijepim, ni glupim,
ali injenica je da sam samo , u itavom svom ivotu, neto lijepo pronaao u
tebi, u tvojim oima, u nainu na koji ti voli. U tvojim rukama, u tvome licu. To su
jedini obrisi koji se nisu stopili s paklom. I sada dok se miniram na kraju svijeta,
osjeam te kao jedinu igru koja me privlai, igru koju ti izmilja, u koju uranjam
nalazei uvijek neto novo, dostojno sna.
Sve sam ve pozaboravljao, sve osim tvojih njenosti, osim tebe, sve osim
trenutaka u kojima mi je bilo toliko lijepo da tu ljepotu u itavom njenom rasponu
nisam mogao u tom trenutku ni shvatiti. Prolost ostaje iza nas uvijek
nedovrena, neobraena u sirovom stanju. Tek kroz vrijeme i kunje mi je
oblikujemo, vidimo iz tame vremena i dajemo joj smisao, puninu. Svi smo mi
zapravo kipari svoje prolosti. Kristaliziramo prohujalo u uspomene i njima se
opiremo uvijek neprijateljskoj sadanjici. to emo mi sa svojim krhkim
igrakama pod tokovima parnog valjka stvarnosti? Ali, ima veliine,
dostojanstva i poezije u toj nemoi, u toj neravnopravnoj borbi. Toliko nas ima, a
tako smo sami, grevito se drei onih nekoliko trenutaka koji su nekad (a
sjeamo li se dobro kad?) prohujali mimo nas, kao zvijezde koje padaju,
nestvarne. I nitko osim nas i ne zna da postoji neto u tome zato se diemo,
emu se okreemo. I otkud ta ovjekova ljubav prema onom ega nema, ili to je
bilo nestavi zauvijek, prema onom to se moe opipati, ali to se moe tresti
naim tijelom, nabirati nam elo ili satima se rastvarati u slike koje vidi samo
naa mata. To zujanje venama, taj plamen iza ela u tami mozga, to isekivanje
udesnog, ta religija nepokorenih ije oruje i raspelo predstavlja samo jedan
nedefinirani bljesak nastao u dodiru s voljenim biem. Tako je oajno i lijepo biti
slab u ime ljubavi.
Pomalo sam nemoan da ti bilo to piem, jer nema one potrebne mjere tvog
svakodnevnog postojanja u meni. To pak ne znai da je nuno potreban neki
fiziki, materijalni znak tebe da bih te osjeao, ali znai da taj znak nipoto nije
suvian i da me obogauje, da me blai kao to povjetarac blai glavobolju.
Ovako sam preputen samo svojoj glavobolji, nekoj prokletoj reumi i sivilu.
Vjerujem da primjeuje kako sam iz dana u dan sve tuplji i tuplji, i kako mi
olovka postaje teka kao motika. Jedva skrparim nekoliko misli iz smetita svog
raspadnutog mozga i raspadnutih osjeanja. Neka te ne odbije ta nespretnost i
vonj promukla oajanja, diskonuitet i misaoni otpaci. To je moja slika, a ti, draga
moja, pokai da li je moe i takvu podnijeti. U svakom sluaju sebi jadnije
djelujem no tebi, to ne znai da si duna podnositi me kao to ja makar s
gaenjem podnosim sam sebe, nego tek onako, pokuaj ne obraati panju na to.
Sad sam dovoljno daleko i od poetka i od kraja ovog krkljanca, a da bih ita
odreeno mislio, da bih se iem odreenom nadao, da bih i u to vjerovao. Tek
ivim. Diem na krge, nerviram se itavim tijelom jer mi je ivani sustav
uniten, glupo buljim u neto to ne vidim , i mislim na tebe, na to da sam neto
htio a zaboravih to sam htio, mislim na dobru kavu s izrazom lica u najmanju
ruku predvienim za razmiljanje o teoriji relativiteta, mislim na neku dramu, na
to da se moram obrijati, oprati arape, pisati neto, mislim o svemu tome u isto
vrijeme i povrno.
ovjek koji nema nita, kad kojim sluajem neto ipak ima, onda vie razmilja o
tome da to sauva, obrani, nego to u tome to ima, uiva. Uvijek spreman na
napad koji iekuje, on zida svoje apsurdne zidove, svoje bijedne tvrave, i eka
ono za to unaprijed zna da je jae od njega, da su ti zidovi i te tvrave preslabe
brane za sve ono to ima doi. Gleda kroz pukarnice i vidi bezduni
pejsa(Camus), vidi lukove sivog neba svinute negdje daleko prema horizontu
koji krije tajnu napada. A sve, zapravo, sve se ve u njegovu srcu dogodilo. I
pobjede i porazi. I dobici i gubici. Ova spodoba je ispranjena i bdi nad svojom
neobjanjivog.
Vjerovao nisam da si karda obezglaviti me toliko da se, samo zahvaljujui nekoj
meni poznatoj volji, odravam. Ta prokelta pisma koja ne stiu, a za koja sam se
ja suvie vezao, prema kojima sam se stavio u suvie zavisan odnos. Suvie sam
se prepustio svojoj slabosti, pustio sam joj da bude jaa od mene, prebacio sam
je ispred sebe i proglasio jednogodinju smrt. Mislio sam ivjeti iza njena
paravana, i u patnji, za sebe, skriveno disati i, diui, skriveno ivjeti od energije
koja mi je dolazila zajedno s onim somnabulskim slovima. Ali ne mogu vie tako,
ne mogu. Bez obzira na to to se dogodilo, ja moram sa samim sobom konano
raistiti raune, moram u samome sebi pronai neku mogunost za ivot, za bilo
kakav ivot, ili povui se. Nisam toliko glup da ne bih mogao pronai neto
vrijedno da ta vrijednost postoji (i vezati se uz nju, uiniti je svojim ciljem), a
nisam toliko kompromiser i bez ponosa da bih mogao lagati sebi i vezati se uz
bilo to, proglasiti to vrijednou i zaboraviti, da bih sve traio unutar ula i
uitaka koje nam njihovo zadovoljenje moe pruiti. Poznato je da postoje ljudi
koji ive od svoje slabosti, koji ak dobro ive, ali ja to nikako ne mogu, ili je moja
slabost takve prirode da mi uz nju ivot i ne moe biti. Kud god se okrenem, to
god pogledam, obuzme me odmah gaenje, uini mi se to nepodnoljivim,
glupim, tekim i nedostojnim. A sve bi bilo lake da ja znam to hou; time bih
barem iao nekamo, pa makar i prema nemoguem, a ovako iz stranputice u
stranputicu, iz dogaaja u dogaaj, iz gluposti u glupost, inei pritom stvari zbog
kojih se poslije gadim samoga sebe, zbog kojih se i u snu crvenim, zbog kojih
gubim dragocijeno vrijeme, ivce i snagu. Tako zavidim svjevernim lovcima (ali
ne i lovcima na irvase) koji probiju rupu u ledu i ekaju nekog radoznalog tuljana
i, ekajui, znaju to ekaju i znaju to e sa sobom uraditi ekajui. Ja bih probio
rupu i vjerojatno u prvim trenucima ekanja postao nestrpljiv, ili bih radoznalo
zurio u svaku glupost koja bi se u okolici pojavila, ili bih odlutao prema neem to
bi mi se uinilo zanimljivim, zgodnim. Tako bih izgubio i mjesto ekanja, pravog
ekanja, izgubio bih i sebe i na kraju pravo-zapravo ne bih znao to tu uope
radim. Ne jednom tako sam se osjeao u ivotu, i to god sam radio, kad-tad
uinilo mi se da nema svrhe, ili bih se upitao to to ja, do avola, radim pitajui
se istovremeno kako to da se i drugi isto to ne pitaju. Osjeao sam kao da sam
neto zaboravio, kao da sam zabunom dolutao meu ljude a moje mjesto je
negdje drugdje, negdje gdje sam ve bio, i kamo se vie ne znam vratiti. Drugi su
bili mirni i zaposleni radei ono to se imalo raditi, ili to im se naredilo. I tada
sam doivio dvije stvari: jedno svojevoljno, a jednu mi je ivot donio. Zavolio sam
tebe i u toj ljubavi pronaao dovoljno zraka za ivot, i poeo sam, uinio sam
zapravo napor da iz ruevina vlastitog lutanja odgurnem temelj samoga sebe.
Sati, dani, mjeseci ukrug. Ispalo je nekakvo Sjeanje bez povijesti, ali to je,
naknadno sam to shvatio, bilo samo jo jedno lutanje koje za moj ivot nema
nikakve vrijednosti. Njegova evenutalna literarna vrijednost poptpuno je u tom
obraunu irelevantna. Za mene je to bio samo gorak plod izgubljenosti i nita
vie. Ali tu si bila ti, i vrlo esto, u nekoj tvojoj kretnji, u pogledu, u zlatnim
pjegicama kao da sam nalazio i odgonetavao ifru traga koji sam izgubio. To je
polako dobivalo konture ivota u kojem sam tako esto nalazio i uivanja, i one
nevinosti koja nadahnjuje. A bio sam sav isprljan od upadanja u kojekakve
ivotne lokve u koje me uvalilo besciljno skitarenje i izgubljenost. I potvrdilo se
ono: kad netko ne zna kamo ide, a ide kroz umu, zagleda iza svakog drveta i
polazi svim stazama i stazicama koje se tu nalaze. Evo me sada ovdje. Iskuenja
vie nema, jer gdje sam, tu sam. S orujem ili metlom, s mokrom krpom ili s
prljavim veom. Sve se preselilo u mene. Pucam po svim avovima. Sam sebe
kanjavam, sam lutam, sam iekujem. Strmoglavljujem se ak i u sebe, a ne
znam zato to dosad nisam inio. A moda je odatle i trebalo poeti. Zapravo,
nemam vie snage nizato, naprosto zato to nemam snage biti bez svega. Kao
parazit sam se ovih nekoliko godina hranio tobom, i sad kad te nema, ja venem.
A kad nema ni tvojih pisama, osuim se i otpadnem, jer sam, kao i svaki lutalicanametnik, bez korijena. A ljudi i dalje hru, pljuju, smiju se i ine gluposti. Pa,
neka vam bude, gospodo. Iskuat emo jo poneki put, bez obzira na sve. Onako,
ne traei nita. etajui se. Sve smo to mi radili, jo dok se va svijet nije ni
stvorio u diluviju.
Dodue, ovjek nigdje nije toliko izgubljen kao na sredini puta (osobito onog
vremenskog), ali ako ba tu nema vie snage, on ipak, negdje u dnu svijesti, krije
jednu spoznaju (krije ju da se ne bi pokazala pogrenom), a koja otprilike izgleda
ovako: ako sam mogao ovoliko, moda u moi jo toliko. Toliko o mojim
konstantnim preokupacijama vremenom, koje vjerojatno imaju svoj dublji korijen
negdje u dubini mog bia, korijen koji moda iz nekog straha i ne elim upoznati,
ali koji je, osjeam to, tu, prisutan. Jer vrijeme je za mene organski vezano uz
slobodu: jedno bez drugog ne postoji. Za mene je trenutano dan samo pojam s
munim, dugim i iscrpljujuim sadrajem, a ne mogu mogunost obistinjenja
neeg, mogunost akcije. Samo slobodan ovjek sposoban je za akciju, i nije
udno ni za koga, osim za kratkovidne historiare, zato jedan narod u slobodi
napravi za pet godina vie nego za pet stotina u ropstvu. To se odnosi i na
pojedince, s tim to pojedinac nema onu mo regeneracije (mo, inae, gutera,
gliste, morskih zvijezda), koju ima narod: ropstvo ga neizljeivo zaraava,
ostavlja trajne oiljke, onesposobljava ga. ak i njegova ljubav vie slii na
religiju negoli na ovozemaljski doivljaj i dogaaj izmeu dva bia, dva realno
postojea bia. ovjeku s ugroenom ili oduzetom slobodom vrlo brzo stvari
postaju pojmovi, apstrakcije, gube svoj konkretan sadraj i ulnu potresenost.
Postaju nestvarne, religijske eljene, dakle eljene kroz molitvu, u praznini i pred
prazninom, u oajanju, u vlastitom slomu i predaju pred neim to se ni pojavilo
nije, to nismo ni iskuali. Kao uroenik koji odluta od plemena, gubei naglo
sigurnost u nekoj pustinji pod zloinaki bezdunim suncem. Usne pucaju, vidik
se suava i pomrauje iako se okolo sve blista. I let ptica boli; i neko zujanje.
Korak po korak on naputa taj svijet, uzdie se stepenitem uspomena do
prolosti, do zaviaja, koji mu se sada ini velianstven poput svetita, koji poziva
na odmor, nudi sjenu i utjehu. Kap vode. Sputa se, skvruje se i savija glavu
prema unutra, do trbuha. Osmjehuje se i umire blaen. Naputa svoje tijelo i
produuje igru negdje drugdje. Tijelo ostaje na pijesku kao ljuska iz koje se
izvukao, iz koje je pobjegao, koju je na brzinu odbacio tu, usred pustoi. Onda ga
poslije dugo vremena nau suplemenici. Saalno otjeraju muhe, mrave i ostalu
gamad s njegova blaenog, razjedenog osmijeha: ljusku zatrpaju pijeskom.
Obiljee kamenom. Obiljee dokle je ovjek stigao u pustinji, kroz pustinju, kroz
sebe. Zapravo, zaboravio sam to sam elio rei.
Ne znam, ne mogu ni vidjeti ni osjetiti ono to me uspavljuje i ojaava za otpor i
obranu, to me nekako pronosi kroz ivot kojega mi se velika veina gadi, ali ono
postoji, rasipa se u niz radosnih trenutaka koji zasjaju na svodu mojeg nervoznog
rezigniranog oajanja. Kao otoci, kao zvijezde. I opet sam ne znam to, niti emu,
tek osjetim puninu, radost, treperim i potrebno je mnogo cigareta, mnogo
pokreta da smirim tu snagu koja se uzaludno rasipa, da uutkam to nevino i
naivno bie u sebi koje se uspinje radoznalo, edno, svojeglavo, s bezrazlono
pruenim rukama u sve, prema svemu koje se povlai. ivjeti u jednoj dolini koju
sunce obasjava kao to obasjava sve doline ovog svijeta, ali neusporedivo sivoj i
praznoj, dolini koja tom prazninom sva prelazi u moje ispranjeno bie, inei me
praznim, prazninom, prazninom koja neim nepoznatim u sebi osjea sebe samu,
vidi sebe samu, spoznaje sebe samu. Starim, starim. Sve stariji izvana, sve
zbunjeniji i mlai, nedorasliji iznutra. Na kojoj li u se toki razii sa samim
sobom, na kojoj li e me toki vlastito tijelo izdati? Ono putuje kroz vrijeme,
nagrieno vremenom, nagrizano vremenom, ljutei se u vremenu. Putuje
osipajui se. Iznutra ne potujem taj tok, elim biti i unatrag i unaprijed, elim
uglavnom biti s tobom, ali sada, za razliku otprije, negdje daleko, moda na tvojoj
zlatnoj obali, sami, zabavljeni nekim sitnim poslovima (skupljanjem koljki,
udnog kamenja), elim pred zalazak sunca sjesti umoran od tih poslova i zagrliti
tvoje toplo glatko tijelo ute vjetar koji se s nekog mora pojavljuje i nadima.
Radoznao, uporan, pomalo suh, donosei sa svojim umom no koja tiho,
neosjetno rasipa i mekano umata naa umorna tijela u san, potpuno djeji san,
bez primisli i elja. Samo isto osjeanje i uitak svime. Tvoja smea kosica iznad
oiju, koja od noi sakrije posljednji komadiak neba. Tvoje ruke koje tako
uspjeno ostvaruju svijet onakvim kakvim ga jedino mogu podnijeti, a kakvim ga
ja sam ne mogu stvoriti. Tvoje usne, ramena, sva ti. Pitam se: gdje sam to ja
zapeo, u kojem ponoru djetinjstva sam ostao prikovan neim to nisam mogao
shvatiti, i to me i danas tamo dri? Daleko od vlastitog tijela koje prezirem. I
mogu li se ikad otamo iupati? Uvijek na istome mjestu, kao sfinga pred
pustinjom, pred samim sobom ne miem se ni koraka. Tamo sam odakle sam
poao, i tamo se vraam ma gdje da dospijem. Tamo nieg vie nema. Nieg
osim toga to me vue, a to ne vidim, to ne znam to je. to mi je u naljepim
trenucima donekle obasjala tvoja ljubav, ti, najsretniji nai dodiri.
Izgleda da u mom ivotu nema blagopodnoljivih koktela: ae su pune atomski
istih napitaka gorine i jedna, samo jedna, ti i tvoja ljubav, postoji svojim
blaenim sadrajem u toj apoteci najrafiniranijih otrova. Zapravo, htio-nehtio,
ovdje sumiram i s te strane svoj ivot, sve me na to nagoni, ne da bih traio
saaljenje ili samosaaljenje, nego da bi mi injenice bile bistrije, jasnije, da bih
se mogao meu njima orijentirati. ivot u polusnu, ranjiv, nebranjen i nebranjiv,
okruen otrobridnim hibridima na kojima, pri svakom sudaru, oderem dio
vlastita bia. Ali ne budei se, ne budei se nikako. Zakoen i u vlastitim,
unutarnjim usjecima: izmeu saznaja da sam tako divno nemoan u svemu tome,
tako neopozivo, i elja, elja koja ne vodi rauna o tom saznanju da izmjenim sve,
stubokom, da stvorim sve novo. Iz niega, protiv svega. Formula s mirisom fraze,
ali tako istinito bolna kada se o meni radi. Nemam nade za ono to jest,
odbacujem ga, prosto bljujem itavim svojim biem, a sve drugo samo je
arhipelag, razbijeni niz krhotina, koje sam ljubavlju, matom izdigao iz niega i
koja ne moe postojati kao zaseban svijet, neranjiv, izdvojen. Proklet sam i u
unutarnjeg uspona pronai emo se, bit emo zajedno. Noas sam spavao samo
u kratkim razmacima. Budei se u jednom trenutku, utrnuo i potpuno iscrpljen
doivio neto udesno: podsvjesno ili ne znam kako, znao sam da moram ustati,
bio sam probuen. Ali sve se to dogaalo u nekom neodreenom prostoru. Tada
si mi ti, koja si bila tu negdje u blizini, rekla da ostanem leati i onda si jo nekom
rekla da me ne budi, jer da od sada pripadam samo tebi, a ti si odluila da ja jo
spavam. Bio sam izmeu tebe i tog drugog to me vuklo. Bio sam sretan to se
sve konano okrenulo nabolje, i to si konano ti tu. Bio sam na razmei, i ne
sumnjajui da tebe nema. Bilo mi je divno, i ni jednog trenutka nisam imao
namjeru posluati ono drugo. Ipak, ubrzo sam se otrijeznio, ali sam jo nekoliko
trenutaka traio tebe, ne vjerujui prosto da si mi ti, da mi je spas iezao ispred
nosa. Malo-pomalo vidio sam da sam samo velika izmorena liinka koja se valja,
napola u bunilu. Ali, bez obzira na to to je to bio samo san, halucinacija, to e mi
ostati jedna od najmilijih scena iz mog ivota. Samo ti, samo ti si me mogla
pronai u tom trenutku, i spasiti me bar za trenutak, to mi je bilo dovoljno da
budem spaen potpuno. Zauvijek. Vjeruj, nikada mi nije bila potrebnija pomo,
nikada nisam bio maloduniji nego pri tom buenju, i samo Provienje te je
dovelo da mi udahne snage da i dalje izdrim tu kaljuu znoja, umora i nesanica.
Iskoila si iz posljednjeg atoma mog miniranog srca i dala mi mekani leaj,
sigurnost i ljubav. To nije sluaj, niti odraz podsvjesne elje. To je Provienje. I sve
ono to mi ne moe dati svijet i ivot, to ne mogu u njemu pronai, rodilo se u
tom munjevitom snu, u tom bunilu nastanjenom naljepim trenutkom koji sam
doivio. Jo gledam te stvarnu, realnu, kako me jednim blagim pokretom ruke
brani i vadi iz ralja neke grozomorne nemani. Nemani koja se povukla pred tim
pokretom. U meni je ostao i zauvijek e ostati taj dojam neeg nadstvarno lijepog
i nadstvarno uasnog u sukobu, u gru koji mi je priprjetio unitenjem. Ta neman
me htjela jo nie baciti, a ve sam bio na rubu i psihikih i fizikih moi, i u meni
nije bilo snage, u meni nije nieg bilo osim svijesti da sam nemoan i da je sve
propalo, i tada, kada je sve bilo svreno, kao u prii, dolelujala si ti, bio sam
spaen. Kao da si me slijedila i kroz san, i brino me obranila od najveeg ponora
koji se ikad preda mnom otvorio. I nije vano to je to bio san. Vjerujem da sam
ostao pred tim ponorom da bi me on i na javi zauvijek pratio. Jedina moja, bilo bi
smijeno da ti zahvljajujem. Ako to mogu uiniti volei te, onda sam iskupljen
pred tobom. uvaj me i u snu.
Ne znam kojim superlativom da obiljeim trenutak svojih osjeanja za tebe, ne
znam kako da nazovem onu koju stalno oajniki do besvjesti dozivam. Ti si sada
trijezna, i ja sam trijezan, ali pijan u jednom smislu koji bih mogao nazvati
pijanstvom tobom, tvojim likom, sjeanjem na tebe, tvoje stvari, nae sate, dane,
godine. O, nita tako ne elim kao to da budem uz tebe, jer jedino uz tebe svaki
in ima raskone dimenzije svetkovina. Sve stvari iz mog sjeanja samo su
blijeda sjena izgubljenog, prohujalog, neuhvatljivog, sve osim onih koje sam
doivio s tobom, i koje mi sada imaju puninu mnogo veu od bilo ega iz moje
sadanjosti, mnogo dublju od svega iz moje budunosti, koja, nimalo ruiasta,
prua svoje ubojite pipke prema meni.
S vrhunca umora evo pokuavam kroz oblake minulog ponovo nazrijeti onaj
horizont preko kojeg sam uvijek gledao u tom pravcu. Naslage i naslage
presienosti i zamora spreavaju me u tome, ali ja znam, ja naprosto miriem
trag kojim treba krenuti. Tu sam. Geldam te. Uvijek iznova. Gledam zapravo
spreni svijet s lepezama bajama, tako neobjanjivo izraslim ovdje gdje ivot ima
minimalne anse. Gledam biblijski udnovate smoke, kvrgave. Okolo kamen,
makija, pitanje. Zmije. Guteri. Poinjem okretati lea budunosti. Nemam vie
snage elejti, ni prebacivati svoj ivot na jo nedole poljane. Okreem se onome
to imam, to sam imao i pokuavam se tu nastaniti kao to se skitnica
nastanjuje u otpatke svoje oskudice. Boe, pa zar je to sve? Ponegdje neko
uzubenje, ali nedovreno, ponegdje neki ivot, ali nedovren, ponegdje neka
gradnja, ali nedovrena. S krhotinama se moe samo igrati. Igram se.
Prebacujem staklenke uspomena iz ruke u ruku. Pod novim suncem njihova
prozirna tjeleca skupe neto sadanjeg osvjetljena, i gle uda: postoje. Postoje,
doista. Uz malo mate ivot postaje podnoljiv, osobito ako grau za njega
uzimamo iz prolosti, matu iz sadanjosti a dimenzije iz budunosti. A kamo s
ovim suncem to kurjaki ceri u moje lice? Kamo sa mnom koji na posljednjem
stupnju ljudskosti ivi negdje drugdje, i tako izbjegava i ono to jest, i ono to je
bilo. Izbjegava istinu i jednog i drugog. Uvijek tamo gdje nisam, mene nema ni
tamo gdje jesam. Trebalo bi se jednom okupiti (iz svih vremena, iz svih zemalja)
na jednom mjestu, pogledati to, pa ako se ne ubijemo, nastaviti dalje. Manji smo
no to mislimo, vei no to smo i mogli oekivati. Uasno mali. I nita ne
moemo. Nita. Nita to bi moglo impresionirati emer ovih smokava, to bi nas
moglo spasiti ovog emera. Konano sam izgubio i iluziju slobode. Pa, to bih ja
sa slobodom? Izmiljao ivot? Daleko od istine koju vie nitko ne podnosi. Uzdam
se jo jedino u trenutke kada u uspijeti potpuno sakriti se u tebe, izgubiti se i
tako izgubiti svu onu pusto koja se slegla u meni. Ostalo, sve ostalo, samo
izlaganje opasnosti, bolno otkrivanje vlastite nezatienosti krvolonome svijetu.
ivjeti. Ako to ostane?
Kad bih rekao da mi je teko, ne bih rekao istinu, ili barem ne potpunu istinu. To
je neto izvan toga. Tekoama se jo koliko-toliko privikavamo, ali onom
neobjanjivom stanju otkinutosti od svoje autentine situacije, nikako. Pitam se:
to bih ja da nisam imao ovu tanku liniju koja me dovodila u blizinu tebe i preko
koje sam te dovlaio, krao u ovaj bezdan ? to bi ostalo od mene, kad ve sad, i
unato tome, ne razaznajem u sebi nita vie od ega bi se moglo poeti. Moda
mi je ba to i bilo potrebno, moda nije dobro to sam i sad zadrao nadu, i to ne
zbog neeg to bi iz samog mene omoguavalo tu nadu, nego zbog neeg to tu
nadu izvan mene omoguava: zbog tebe. Parazitski. ovjek u davljenju,izgleda,
ne moe birati: sama sudbina ga uvaljuje ili spaava, i to nainom i sredstvima
koje on sam niti je odabrao, niti je mogao odabrati. I konano, da nastavim
metaforom, i utopljeni i spaeni ne izmiu sudbini, nego samo ispunjuju njene
prohtjeve. ivot je tu mala, skoro nikakva razlika: vano je da je in ostvaren, da
je ovaj uinio ovo, a onaj ono. Pretpostavljam, zapravo tvrdim, da je ivot toliko
beznaajna stvar da se vrlo malo razlikuje od ne-ivota. Ali ipak mi smo tako
edni onog prvog da ne prestajemo, i unato tome to znamo oekivati od
njega sve, mislei da nam jo uvijek moe donijeti neto to nadilazi svaku
misao, svaki san, svaku elju. ivot dakle jest jednako budunost, i mi smo izvan
i jednog i drugog, ivei samo zato to smo uz njih privezani. Inae valovi
praznine, zamazi nitavne sadanjice, ve odavno bi nas otkinuli i prekrili svojojm
amorfnom stihijom.
Osjeam se kao sluajni nalaznik blaga, koji ne zna to e s njim. Voli njegov sjaj
ali zna da je taj sjaj prejak za njega, da nije njemu namijenjen, i nema hrabrosti
da to blago objelodani, jer bi ga izgubio. On drhti nad njim, jer zna koliko je lako
izgubiti ono to se sluajno nalo, i zna da mu je to duboko uraslo u srce, a da ga
gubitak ne bi uasno plaio. Osim toga ja nemam nita, ama ba nita. U velikoj
praznini imam sjaj velikih smeih oka i njima moram rastjerati tamu koja se ve
obilato gomila na prilazima moje nazovi budunosti. Jedne oi, jedna ljubav i elja
koja me vodi kroz pusto duha, eto mojih aduta u igri s avolom. Ja znam da u
jednoj ravnici postoji bie, i znam da nije tog bia u toj ravnici, nikakav otok ne bi
me spasio od valova praznine. Drim se za tebe na rastojanju, i nemoj mi se
izmicati.Roendan je roendan. Ja ih nikad nisam volio (kao ni ostale blagdane),
a posebno ovaj posljednji uinio me starcem. Teko da oboavam tu kategoriju
ivota, ali strano je shvatiti da sam toliko toga zauvijek izgubio i ne shvativi o
emu se radi. U pono neke stvari postaju jasnije, dublje uranjamo u njih i tako
spoznajemo one krhke nevidljive niti koje odravaju na ivot. Kako si ti zapravo
mlada, i ja jedva ekam da odraste kako bih s tobom radio iste one stvari koje
rade odrasli ozbiljni ljudi. Da te osvajam. Da ne glumim ljubav kroz igru kolice,
nego da ti otvoreno i jasno kaem da te volim, i da te pitam hoe li mi biti ena.
Toliko eznem o tom trenutku da bih ubrzao vrijeme. Kad odraste, i kad
smognem hrabrosti, sve u poduzeti da te zauvijek priveem uza se.
Ali to su samo pusta naklapanja, samo puste nade u bolje i ljepe sutra.To su
elje, jasno, i zatvaranje oiju pred ovom tupou koja me sve ee obuzima
pred bezvoljnou, pred prazninom to se gnijezdi u meni. Sad mi je donekle
jasno zato su mukarci poslije one famozne 25. godine tako uasno uplji,
prozaini, bez mate, vulgarni, materijalisti...Drutvo se trudi da to iz njih
napravi, a to je lako postati, da velika veina ne proputa priliku. Ali, ja znam da
ti nikada nee odrasti (a iskreno niti to elim). Ozbiljno sumnjam da posjedujem
vrijednosti za jedan ivot kakav se danas trai, i nije mi nikakva zadovoljtina to
to mi se ni drugi ne ine ni vei ni jai. Znam samo da sam ja prilino olupina, i
da ne vidim mogunost neke znaajnije plovidbe tom olupinom morem
dananjeg, u biti iskvarena svijeta. Moje pitanje nije vie kako ivjeti, nego zato
ovakav jo ivjeti. Nije to samoubilako pitanje, nego intelektualno, to ne znai
da me ne obavezuje i na odluke protiv ivota. Jednostavno, ja vie ne znam zato
bih, i kad bih mogao, ivio ovako ili onako, kad mi se svaka varijanta ivota
ponaosob ini podjednako mizernom i skupom. Previe plaamo trice i kuine, i
ini mi se da sutinske razlike nema izmeu oajanja jednog kralja i oajanja
jednog prosjaka. Odbacimo odijela i kulise i ostat e svagda ista, u oajanje i
mizeriju, zgnjurena dua. Bie koje drhti na dnu svoje provalije, sa ivotom koji se
sve slabije i slabije bjelsa u tami. To je sve. Ti me shvaa, usotalom. Ta tko bi me
drugi shvatio? ivim od toga to mislim, slutim, sanjam da se jedno tako
prekrasno bie nalo da vjeruje u mene. Zbilja ivim samo od toga. A sad sam
pomalo grogi. I itavo vrijeme ipak toliko svjestan da moram tebi pisati, stalno
motrei sat, stalno u stranome strahu da ti neu uspjeti nakrabati da te volim,
ludo, besvjesno, oajniki. Vjeruj, jedna od najteih stvari ovdje mi je stalni strah
da ba ovog dana neu uspjeti da ti piem. To je za mene ravno totalnom
gubitku, propasti, strahu i neurasteniji. Ti, malo pastelno udovite, koje me
nadahnjuje, koje mi zna tako iznenada raskriliti svijet kao ljepotu, ti koja ini za
mene sve ono to sam nisam kadar uiniti. Uvijek mislim da ti to shvaa, da si to
shvatila, da si ti zapravo poetskiji, savreniji dio mog bia koje u trenucima kriza
odbacujem, s kojim se svaam, ali bez kojeg bi umro. Sada kada nas razdvaja
toliko planina, ravnica i jedno more, ja sam ti blii no ikada. Ne mogu bez tebe.
Ne postojim bez tebe, ne ivim bez tebe. Vrtim se oko tebe u sebi, kao komarac
oko svjetiljke, i ne mislei da je to sve to mogu, sve to sam imao, i sve to u
imati. U jednoj ludoj noi elim izgorjeti, u jednoj deprimantnoj noi elim nestati,
ali silovito, pijano, oajniki. I elim da to bude uz tebe, zbog tebe, za tebe. elim
da ti bude moj cilj kao to si bila moje polazite, elim da spavam u tvome krilu i
kao dijete, i kao ljubavnik i kao mrtvac. elim da konano sav preem u tebe, da
postanem ti, da od svega ostanu samo dva naljepa oka na svijetu: smea, sa
zlatnim pjegama, velika, vjena, mirna, s olujom u nervoznim naborima kultova.
elim tebe, a to znai elim sve.
Najee razmiljam o tome da li ja jo uope mogu neto misliti, i ako mogu, u
kojoj formi, i kako da te misli postanu stvarnost. drugim rijeima, mislim o
vlastitom ivotu koji sam tako nepovratno gurnuo na jedan vrlo nesiguran put, i s
kojeg sam, ve na samom poetku, tako nemilosrdno gurnut u prvobitni kaos.
Osjeam da se vie no ikad otvara provalija unutar mog ivota koja me
rascjepljuje na dvije polovine, i to tako da ne vidim nikakvu mogunost uspjenije
suradnje tih dviju polovina. S jedne strane svijet sa mojim neumitnim
zahtjevima koji potpuno ponitavaju linost i prosto je rastau, s druge strane
elja za jednim duhovnim spasom, za utjelovljenjem u trajnije, manje povredive
oblike, za stvaralakim nadilaenjem pasivizacije vlastite sudbine. Mogu li se ta
dva puta negdje susresti, mogu li se unutar jednog ivota barem pomiriti, eto, to
mi se ini neizvjesnim, punim opasnosti, i gotovo mojoj giljotinom. Pitam se isto
tako ime ja zasluujem tvoju ljubav (nespretan i netoan glagol, ali upotrebiv u
ovom sluaju), i mogu li ostati na visini te ljubavi. Da je ne povrijedim, da je
obogatim. Ali, skeptik sam, iako to volim iznad svega. Uasno se plaim ivotne
proze, i njenog mijeanja u na odnos koji mi se ini prije svega lirskim.
Eto, pokuavam se i ovdje svakodnevno pribliiti tebi na domet apta, razgovora,
da bih tako izmjerio udaljenost od tebe,zapreminu svoje ljubavi prema tebi, da
bih bio blie samome sebi, i tako barem shvatio svoju stvarnu desetkovanost.
Volim te, puno, ti to zna, ali ne radi se samo o tome; kad bi rije bila samo o
tome da te volim, bilo bi relativno lako. Ali, ti si meni neto vie: znak postojanja,
izazov postojanja, pokreta postojanja. Vrijeme me ljuti, guli, unitava, ali ja
elim ipak sauvati sebe duhovno netaknuta, nedodirnuta svime i svagda
spremna na igru, na poziv za ivotnu igru, na nove pustolovine utkane u dah
izmeu tebe i mene, jer tu, na tom razmaku, najvie doivljavam, najvie jesam,
najvie mogu. Tu na tom malom golemom rastojanju, koje je as polje osuto
cvijeem, as pustinja, as provalija, as obeane zemlje. Sve, sve.
Inae, anele, zna otprilike kako mi je. Bilo bi jo gore da od vremena do
vremena ne lebdim, ne sanjam ponesen nekom zrakom, nekim fluidom to dopre
od tebe. Moja leina se tada na trenutak preobrazi, ispravim se i tek u trenutku
kad vidim icu okolo opet se pognem i nastavljam se gristi. Primjetio sam da te
nekako sve njenije i njenije volim, i to usprkos gomilanju sasvim suprotnih
iskustava, i nihilizaciji svih vrijednosti. Pokrene se neka sitnica, oblak promijeni
boju, i ja odmah osjeam kako ove neobino uske granice iezavaju, kako mi se
htio na neto uistinu vrsto. Nestaje. I to je jo gore, gadi mi se! Suprot svega
toga je moja uistinu ista, vrsta i iscjeljujua ljubav za tebe, za mog malog
anela, jedino nebesko to sam uspio pronai u toj mranoj duplji svijeta. Neto
jutarnje, proljetno, bistro, nedostino. Oprosti. Buncam.
Ovdje sam tek saznao kako sam ja biljka koja moe opstojati tek u nekim
izuzetnim i, za ivot na alost, rijetkim situacijama. Sve mi, do avola, smeta,
svaka sitnica me moe potpuno razoriti, dekoncentrirati, unititi, ali, na svu
sreu, sitnice me mogu i potpuno oivjeti, uiniti da letim i lebdim. No osnovni
zahtjev za to je da budem slobodan. Ne u nekom strahovito naglaenom smislu
te rijei, apsolutnom, nego tek da mogu kretati se u svim pravcima, da ne nosim
u svijesti nikakve zabrane, da mogu biti oajan na svoj nain, vedar na svoj
nain, zaljubljen na svoj nain. Da mogu biti i klaun, i traged i zemljoradnik i
lovac, da mogu biti ono to hou, a ne ono to moram. Zapravo, vlastiti ivot i
vlastita filozofija gorko mi se osvjeuju, iako to ne znai da i za dlaku odstupam
od njih. Moja briljiva odnjegovana neozbiljnost, neobaveznost, sloboda, mata,
duhovno lutanje, zaljubljenost u tebe bez obzira na ivot koji se tako seljaki gura
meu zaljubljene, napokon, moj iluzionizam, sve to, ovdje se nalo u raljama
gadne zvijeri, u icama, u uzama. Sve to samire (ali i ne umire) u meni, ivi samo
ljuska-tijelo koje sam uvijek mrzio. Kako mi je ao onih jadnih ljudi ovdje koji mi
zavide kako ivim, koji vide u meni Boga zato to imam pune depove dozvola,
zato to se klataram lijevo i desno ne radei skoro nita. A i ne znaju da je to za
mene tako malo, da me samo jo funkcija disanja dri na ivotu, da umirem.
Ponavljam ti uvijek iste stvari. Meni se ipak ini da su iste s moje nespretnosti, s
kratkoe vremena koje obino imam za jedno pismo, iako sam osjeam uvijek
ire, uvijek s novim sadrajima, a svijet mi ponekad slii na beskonani vrt
novoroeneta koje zna samo plakati i smijati se. Osjeam da bih, da nije tebe,
ve odavno ostario od vlastita iskustva, od osude koju sam u sebi ve tako davno
izrekao svijetu. Ljubav mi omoguuje neprekinutu metamorfozu, i premda i
nadalje u temelju te metamorfoze osjeam istu traginost, ipak imam dojam, vrlo
esto, da prisustvujem udu, neem to nadilazi moj razum i preplavljuje me
neusporedivom poezijom. Ne mogu sebi objasniti to ti znai za mene, niti mogu
i jednom rijeju obuhvatiti odnos prema tebi. To je tako mnogostrano. To je tako
zbunjujue. Svakog jutra, s novim danom, u meni se otvori nova ti, bez obzira na
to jesmo li zajedno ili ne. Susret s tobom bio je toliko nadnaravno nerealan da i
danas, i uvijek e, znaiti za mene neto nejasno. Mislio sam tada da sam
dovoljno pametan da mi se nita vie lijepoga ne moe dogoditi, ali ono ljetno
jutro bilo je toliko nabijeno lijepim, i neobjanjivim, da je zauvijek opovrglo i moju
pamet, i moju rezignaciju. I nita vie ne traim, no da se uvijek to jutro obnavlja,
puno rua, sunca, otkria i preputanja.
A i to da vie traim, sve je tako prokleto crklo u u meni, i oko mene. Ili se bar
sad otprilike tako osjeam. Sve mi se izjednauje, nestaje. Usitnjava se i postaje
nevidljivo. ovjek ostaje opasno sam, sa svim svojim tjeskobama, u takvom
svijetu. Ni na to se osloniti, ni na to se uhvatiti. ak se nita i ne vidi. Nita ivo,
obogaeno kretnjom, smjerom. Sve mrtvo, toliko mrtvo da nema vie smisla ni
sahranjivati to, istiti prostor za ivot. Nego usitnjavati se i sam. Uz neku
smijenu muziku iz velikih zvunika koji sablasno trete, nad usijanim praznim
krugom, i potpomau to usitnjavanje. Imam dojam da su oni u razglasu
tajanstveno nestali, ne ujem narodne pjesme. Tek sluajno otvoreni radioaparat
ulijeva svoje umove u ta stratita. Upravo zvuci roga i flaute u nekom udnom
mijeanju. Disharmoninom. Ali namjernom. Rog kao praznina i flauta kao neki
suhi jauk. Sirena, evo, svira podne. Ljudi se dakle bore. Idu naprijed.
Ja sam poprilino nervozan, nezamislivo mi je da moram jo toliko trajati u ovoj
glupoj ici, i, suma sumarum, nemam vie nita ime bih se opirao. Vrue je,
sparno, zamorno, dosadno, jednom rijeju, sve pogoduje provali praznine iz
ovjeka, koja nam lice pretvara u blesavu masku, a ivot u bezvoljni mrtvi list
koji, pokraj mrtvog stabla, trune. ini mi se da je najvea umjetnost i umjenost u
ivotu othrvati se toj praznini, nai nain koji e nas oteti iz njenih ralja i usmjeriti
nekim tokom. Doista, mislim da je to osnovna i najokrutnija borba svakog ivota,
i sve ostalo samo su njeni iskrivljeni vidovi. Ta blesavost, ta munina u trbuhu, ta
samoa koja izgleda kao neizljeiva, i unato tome to znamo da neemu
pripadamo, i da nam neto pripada. Neke itke smjese poslijepodnevnog sunca i
sjena, cvranja i vlaga koja nam izlazi iz tijela, i sve tako daleko, daleko. Potpuno
shvaam i tebe s tim boljkama, s tim iekivanjem, sama, dan za danom, i prosto
mi je neshvatljiva upornost te zle kobi: to li e sutra naii, gdje e nas neeljeno
ivot rasijati, koja kuga e okuiti embrio sree i rastvoriti ga u... ponovno
ekanje. Ta zaboga, tako mi je dosta svega, a ivot mi podmee sve gluplje i
gluplje borbe. Ponekad mi se uini da sam jezivo star, kao planina, kao ovo
kamenje, i nita me vie dovoljno ne moe angairati za ivot, koji zapravo nisam
ni ivio. Nita i ne elim osim tebe, one naivnosti i nevinosti koja me ispuni kad
sam s tobom, i koja jedino moe uiniti da se ne osjeam praznim. Sve ostalo je
ili praznina ili nitavnost, ili odvajkadanja i uvijek ista borba. Svijet me postaruje,
ti me pomlauje, i ma kakav ishod toga bio, vie dobivam nego gubim, jer ivot
mi ionako jedino izgleda ivotom kad se priklanja k tebi. Ti si u bijelom, s smeim
okama koje nazirem iz profila. etamo.
Matam tako, strano uvjeren kako e tako i biti, ali i kako sam ja najslabija toka
u tom trokutu. Nestabilan, sumnjiav, muiav, uvijek neto ekam, uvijek
prenapregnutih ivaa, s vjeitom potrebom za potvrivanjem (to ini da
lutam...), uvijek eljan da me voli ba sada najvie, da etamo ovim grobljem od
svijeta, i da samo udiemo miris nekog davnog cvijea, nedodirnuti okolinom,
proeti sjetom i naglom radou, smijehom, i tupim pogledom u prazno, i s
vremenom koje se ne broji ovim glupim, oajnim sekundama, nego ritmom i
brojem poljubaca. Starim, pomalo, starim. A ivot tek je prea od koje sni su
tkani, kae Shakespeare. Ipak, i ne gledajui samo sebe, pitam se to ovaj svijet
moe oekivati jo, kad u njemu postoji toliko ludnica, robijanica, kasarni. I tako
punih, tako oajno pretrpanih. I skoro nitko ih ne zaobie, ostavljajui tamo krila,
snove , ljudskost, povjerenje, i zadobivajui strah, oiljke, gaenje, deziluzioniran
i pretuen, s iskustvom ovjeka i o ovjeku koji je toliko nisko da se ne razlikuje
od blata. Ne znam zato te muim ovim, ali htio sam samo rei kako nimalo nije
udno to je danas sve ovako kako upravo jest: nisko, grabeno, bez ideala (ali s
idolima), bez prave ljubavi, bez avanture (osim financijskih), bez snova. Ljudi su
samljeveni, definitivno samljeveni u tim spomenutim katedralama muenja, da
ne vidim ime i kako raspiriti u njima bunt, prkos, sampopotovanje, Ikare,
Hamlete, Sanjare koji na kraju otkriju itave svjetove bez kojih se ne moe...
Kad nisam s tobom, mene neto naprosto iskida na komade: negdje su mi ruke,
negdje noge, negdje daleko duh, pogled svezan za neku beznaajnost, sluh
blokiran drugom beznaajnou, naprosto se ne mogu prikupiti, doesgnuti neko
stanje izvan te iskidanosti, iznad oajanja ili tupe nervoze protkane nikotinom; s
vonjem ustajala vremena. Mislio sam tako na tebe, na sve ono to nisam uradio,
to nisam bio, to neu biti, mislio sam, to jest, osjeao sam tvoje velike oke,
tako mirne, etao sam s tobom, grlio te, i nije bilo ovog smrada, ovog jada, ove
gluposti. Kia se mijeala s nama, a pola mene bilo je negdje izvan, izvan tebe i
izvan kie, u iekivanju, pred hladnom perspektivom vremena koje dolazi, koje
trai vie no to moemo dati, i uzima vie no to imamo. Ta prokleta sumnja, te
oi to vide samo golotinju, slute poraz, miriu osamljenost. Te misli koje
unaprijed relativiziraju i obezvreuju sve to dolazi, to emo uiniti, to moemo
uiniti. I inimo, usprkos. I dobro je da inimo. I dobro je to ovu kiu moemo
protkati jednim likom, jednim oima, to nismo sami, inae bi nam one kapi
prorovale lubanju, sve bi nas tako direktno tuklo, bili bismo tako oajno izloeni
sada? Kao i obino, nigdje se ne mogu zadrati, lutam, s tim to je moje lutanje
sada bolnije, jer imam cilj. Pomisli pakla: lutanje s ciljem! Vraanje. Trbalo bi
hodati na glavi po nekom izvrnutom putu, da bi se tako nekamo dolo. A ja te
moram nai, a tako te esto gubim, i tako esto te nema. Evo, pliva ispred
mene, svaki te as nestaje, i ja ostajem sam izmeu dvije beskonanosti. Imam
pet-est godina, stojim na nekim ljestvama, uz neki bljetavi bijeli zid, i ni sada
mi nije jasno zato jo tamo stojim, zato ne siem, ili se uspnem. Oparan sam
bljeskom.
Praznina je tolika da se ozbiljno pitam moe li se, upoznavi toliko praznine,
uope neto vie raditi. Razbiti glavu o zid, moda bi to pomoglo? Trebalo bi
otputovati nekamo. Moda bi to pomoglo. Otputovati toliko daleko, u potpuno
nepoznat kraj, i vjerujem, tamo bi se rodila elja za ponovnim povratkom.
Poeljeti iz daljine sve ovo: moda je to mogue? Nikad nisam mogao ni sanjati
da u se ve na poetku ivota zapetljati u tolikom bezizlazju. Tu je hladno i
naputenost je opipljiva. Nema se kamo, i nema sunca koje bi takav krajolik
preobrazilo u mjesto pogodno ivotu. to da se uope ikad radi? Zar to bezizlazje
uobliavati u neko djelo, davati mu smisao koji nema, da bismo se tako spasili, i
da bismo ga spasili za druge, da bismo se pred tim drugima opravdali, ma koliko
nam je ova praznina teka, ovo bezizlazje nepodnoljivo, mi se isto tako stidimo i
jednog i drugog. Mi ih udiemo kao zrak, i htjeli bismo da to nitko ne vidi. Jer to
svi skrivaju. Otkriti to, znailo bi priznati da nismo uspjeli, da smo slabi, a svi ele
uspjeti, i biti jaki. Svi ele pobjei od svoje prave prirode, individualne, i uiniti
neto openito, propisano. neto to nas oslobaa od nas samih, i kvlaificira kao
individuume za drue, iako smo, onog trenutka kad smo pobjegli od sebe i utopili
se u zakone bezlino opeg, zapravo prestali biti individuumi. ovjek mora biti
falsifikat individuuma, da bi mu individualnost openito vaila. Zato ovo
govorim? Ne znam, skrenuo sam s teme koju, istinabog, nisam ni imao. Jedino
ako ovu prazninu priznam za temu, to je izlino, jer ona me ne nagoni ni na to,
ona me ak dezaktivira do nepostojanja. Anele moj, vjerujem da si ti sada u
sasvim drugom raspoloenju, ali isto tako znam da su sve ove gluposti prestale
da bi ga pokvarile. Eto, na primjer, uvijek sam spreman prasnuti u smijeh, izvrnuti
stvari da bi bile smijene, smijati se i sam, tragati za paradoksima, i u svemu
tome ponajvie vidim svoju izgubljenost, gotovo neuraunjivost. Stalno iz svega
pravim neku predstavu, ili da bih ga shvatio, ili da bih ga razruio, ili, to je
najee, da bih mu dao smisao koji hou, ma i po cijenu gubitka istine. Ali, ipak,
od toga mi je jo gore, nego od praznih, mrtvih scena koje me okruuju; jer svaki
put neto izgubim, proigram, i osjeam se vrlo neugodno iza kulisa, mrtvih i
praznih. emu predstava? Clown s bijelim licem i crvenim nosom odlazi, i opet
sve ostaje isto, samo malo gore. Barem za njega. Niti je sve ispalo kako je htio,
niti se dogodilo udo. I ma koliko se cerio svome porazu, on nema nikakvu
satisfakciju. To to ima vie lica, nije znak bogatstva, nego odsutnosti onog
jednog, pravog, s kojim bi mogao sve to izdrati. Da, i sam sam ponekad clown
meu ovim neljudskim kulisama, iako ne bih mogao rei da to elim. Neto me
tjera da traim, da uzmem sad ovo, sad ono lice, i uvijek prije poetka
predstave vjerujem da je to ono pravo, i da u sada napokon ivjeti, i uvijek
na kraju predstave, znam da sam zauvijek proigrao jednu ansu, dapae, da to
uope nije bila ansa, i da bi najbolje bilo da sam sauvao mir, da sam odusato,
da nisam nita ni pokuao. Shvaam sada da su svi izlazi zazidani, da je zemlja
tvrda, a nebo visoko, i bio bih sretan kad bi to tako definitivno ostalo, kad me ne
bi opet neke nerazumne sile gurnule prema nekom novom pokuaju, novom
porazu. Valjda ne postoji ovjek koji je toliko puta, na jedan te isti nain, izigrao
sebe sama, kao ja. Irvasice mala, jedini put kad nisam bio izigran, razoaran, kad
moj put nije potonuo na samom poetku, jest put prema tebi, kroz sve novije i
ljepe krajolike. Ali, koja me to sila stalno baca lijevo i desno, u moj iskidani
svijet, gdje sve zavrava padom, porazom, gdje te gubim, i gdje oper presretan
pronalazim tebe kao izvjesnost i spas, ali s gorinom, jer znam da e me opet
neto odvui, da u pasti, da u biti manji od svoje ljubavi! I plaim se da jednom,
kada me vlastita prljava ponornica izbaci na svjetlost, plaim se da te tada neu
nai, da u ostati sam s utvarama, potpuno nemoan. To je razlog... na posljednoj
stranici posljednja reenica glasi: To je razlog...
I, pitam se, ime vie da tebe osvajam? znam samo da te ne smijem izgubiti, a
sebi suvie malo vanosti pridajem da bih u sebi naao neto dostojno tebi. Eto,
kada se sretnemo (a uvijek se plaim da se to nee zbiti), znam da u na tebi, da
u u tebi, nai neto nepoznato, neto lijepo to moram upoznati, to moram
pripitomiti, da mi se ne bi izgubilo. A znam isto tako, raunam s tim, da svaki moj
budui korak vreba ponor, i to stvara nesigurnost. Svaki as se mogu potpuno
izgubiti, pa da vie ne naem ni tebe, ni sebe. Zvijeri bezvoljnosti, duhovnog
hazarderstva i zaljubljenost u stranputice nisu tako bezazlene stvari. Dovoljno
sam star, i dovoljno sam iskuao njihove zube, a da bi bio indiferentan prema
njima. A da bih imao trenutak potpunoga mira, zadovoljstva, sree. Da, gnjavio
sam. Ipak u ti ovo poslati, a ti itaj kad stigne, ili baci. Ma koliko te to umaralo,
ili muilo, ja te moram, od vremena do vremena, dovui u jazbinu svoje grinje,
moram te uvjeriti da ja tako esto nisam ja, i da ne mogu nita protiv toga.
Sve je nivelirano, izjednaeno u tom grobu unitenih boja. Ostale su samo one
koje nosimo u sebi: boja jednih oiju, jedne crvene suknje i bijele bluze, boja neke
etnje. I svih utnji.
Ja: Ako se ne varam, anele, miris vanilije sasvim podsjea na djetinstvo.
Djetinstvo boje cimeta.
Jo juer mogao sam rei da sam sretan, a danas, poslije svega... da, da. To bi
se moglo nazvati
agonijom, da tvoje usne nisu tako stvarne... I emu uope putevi: ja nikamo
ne elim otii. Ovaj sat,
ovaj stol,... zar je to doista sve? Zar je brodolom bio tako straan?
Ti: Posluaj me. Poimo spavati. Ako je neto ostalo, more e ujutro
izbaciti...kao darove. Trebat
e samo paljivo odstraniti leine... ve je kasno, kasno... Daj mi ruku, i
spavaj.
Kor: Pod stablom cimeta, u sjeni, sat je otkucavao vrijeme izvan njih. Za
stolom su sada sjedili suci.
Da ponemo, ree jedan. Oni se i ne pomakoe. Sud je nastavio s radom.
Eto, uistinu, ne znam to da ti vie kaem... osim...
Drhtavom rukom tada odloi olovku. Uroni lice u dlanove i ostade u tom poloaju
jo nekoliko trenutaka. Prolo je ve dva-tri dana otkako je posljedni put sklopio
oi; usnuo svoj posljednji san. Bio je izmuen i psihiki i fiziki. Prikupivi
posljednje atome snage iz svoga umrtvljenog bia, uspije se nekako doteturati do
hladnjaka, pritom se spotiui na svaku prepreku i hvatajui se za hladni zid kako
bi odahnuo nakon svakog drugog koraka. Napokon prihvati kvaku te polako otvori
vrata te freonske kutije iz koje izvadi jedino to je u njoj jo ostalo bocu starog
whiskeya. Popije naiskap
poprilinu koliinu te smee tekuine, naglo se strese, obrie usne rukavom te
tada stade mahnito razbacivati stvari po stanu traei onaj jesenjski kaput kojega
je prije nekoliko dana bacio negdje u taj sumorni zatvor. Naposlijetku ga ipak
pronae, provjeri bre-bolje depove, te uvjerivi se da je sve ba ondje gdje
treba biti, uze sve one ispisane papire u jednu , a onu bocu, koju je nakratko bio
odloio, u drugu ruku. Njiui se poput lista na ljetnom povjetarcu, stajao je tako
neko vrijeme, gledajuu u ta slova koja su plesala ispred njegovih tamnih oiju.
Nije znao to da uini. Njegove misli su bile rasute posvuda, ali u istom trenutku,
nisu bile apsolutno nigdje. Praznina je bilo sve to je osjeao. Mrtvaje iz okolnog
pejsaa kao da su nale svoje novo utoite u njegovu biu. Meutim, to ga nije
previe zabrinjavalo. ak naprotiv, bilo mu je sve tako ravno, tako nivelirano, tako
bezvrijedno. Potegne jo poneki gutljaj alkohola, gurne sve one silne ispisane
papire pod kaput te teturajui izie iz te svoje elije ostavljajui vrata iza sebe
irom otvorenima. Ubrzo se nae na ulici u kojoj su dva radnika obiljeavala nova
parkirna mjesta. Mladi se samo ironino nasmije te nastavi dalje sa svojim
teturanjem. U jednom trenu, kroz izmaglicu, na drugoj strani ulice, opazi poznati
lik. Naglo stane pokuavajui se uvjeriti je li ono to vidi stvarnost ili se to njegov
um opet poigrava njime. Ustvrdivi da je opet prevaren, samo slegne ramenima,
duboko udahne, ispije posljednje kapi alkohola koje su isparavale na dnu boce
koju, vidjevi da je prazna, srdito razbije nasred asfalta. Uputi se tada ka
oblinjem groblju, mjestu na koje nikada nije volio zalaziti. Naime, uvijek kada bi
mu se pribliio imao bi osjeaj da nije sam, da ga netko u stopu prati. Ali, svakog
puta kada bi se okrenuo, vidio bi samo gusti dim koji bi isparavao iz velikih
dimnjaka negdje u daljini. Napokon stigne pred crne metalne dveri kroz koje, uz
stranu kripu, kroi. Ovoga puta nije imao onaj osjeaj da je netko kraj njega. Bio
je sasvim sam. Sam sa suhim liem koje je sa visokih grana tiho i njeno padalo
na hladni crni mramor nadgrobnih spomenika koji su se izdizali iz gole zemlje.
Mladi, naavi onaj jedan malo drugaiji od ostalih, klekne na sitne kamenie
ispred njega te jecajui izgovori rijei nekog psalma. Obrie tada dva mala slana
potoia koja su klizila niz njegove obraze te hitro napusti to sumorno mjesto.
Krenuo je oblinjom prugom u smjeru zapada. Struganje kamenja pod njegovim
potplatama pratilo ga je dok je prolazio kraj davno zaboravljene eljenike
stanice. Ondje je bilo pohranjeno pravo malo bogatstvo njegovih najljepih
uspomena. Ba na tom mjestu, nekada davno , znao je matati o budunosti, o
svemu. Ondje je prvi puta bio sretan. Ipak, sada se nije zaustavio niti na jedan
trenutak. Tek je krajikom oka pogledao jedna velika zelena vrata na kojima su
bila urezana slova njegove due, njegovih nadanja. Nije se zaustavio ni trenutka,
i dalje je klizio prema zapadu, prema onom malom bagremiku, pjevuei usput,
gotovo neujno, neku staru, ve zaboravljenu, pjesmu. Stupivi meu vitko golo
granje mrtvog drvea osjeti da se neto promijenilo. Sasvim oprezno koraao je
malim puteljkom koji ga dovede pred onaj stari gorostasni hrast. U mladievim
oima tada zasjaju dva mala bisera. Nije to vie bilo ono mjesto na kojemu je
nekada pronalazio svoj mir. Onako veselo i razigrano. ivo. Sivilo i nitavilo
uspijeli su pronai svoj put ak u taj mali skriveni raj. Blato i korov, vrane i crvi
sada su vladali i ovim krajem. Remek-djelo je nestalo. Nepovratno je uniteno.
Shrvan tim jadom, mladi stade teturati poljskim putem koji je vodio nigdje i
svagdje. Nebo se toga trenutka otvorilo. Krupne kapi koje su bez milosti sipale iz
tamnih oblaka uinile su da makadam po kojemu je mladi gazio postade gotovo
neprohodna kaljua. Njega to nije odve zabrinjavalo, i dalje je gazio po lokvama,
usput snano pritiui onog malog slonia. Stigavi do prunog prijelaza, zastade
te izvadi taj privjesak. Promatrao ga je neko vrijeme kako beivotno lei u
njegovu dlanu ispraznim pogledom sve dok odjednom ne osjeti dodir tuih prstiju
koji su sasvim njeno pritiskali tog istog slonia u njegovo tkivo. Podigavi pogled
ugleda nju kako stoji kraj njega. Sasvim tiho tada ispusti svoje zadnje rijei - Ne
elim te opet izgubiti.. Ona se samo blago nasmijei, njihovi se prsti
isprepletoe, a on istupi korak naprijed. U daljini se zauje prodoran zvuk sirene i
tutnjava metalnih kotaa koja je bivala iz trena u tren sve glasnija. Tono na
vrijeme. pomisli. Kada je sva buka nestala i kada je opet zavladala grobna
tiina, na prijelazu ne ostade nikoga. Tek je jedan mali slon, sa ijega je tijela
kapala tamna gusta ljepljiva crvena boja, a ije su ute klempave ui bile uperene
negdje u daljinu, odavao da je ondje netko ipak, nekada davno, postojao.
Na ivotnim raskrima, kao to je ovo raskre pred tobom, elim ti vjetrove koji e te nositi putevima tvojih elja i istrajnost da tim putevima stignes do cilja
P.S. Rijei lete,ono to je zapisano ostaje,volim te mala,
5.veljae 3. travnja 2013.