Oduvjek sam se pitala kako nesto uciniti a da ne strepis da ce to nekome

smetati, da ce taj neko prigovarati zbog toga sto si ucinio. Taj neki strah od
misljenja drugih ljudi zna da ti se uvuce u podsvijest i da bukvalno od samog
tvog ustajanja iz kreveta ujutru pocne upravljati sa tobom. Razmisljas sta da
radim danas, da li da operem ono, da li da skuham za rucak piletinu ili ribu,
da li da odem u grad sa prijateljima, sta trebam uciniti, da li ce te moje
odluke smetati nekome. Da li sam se dugo zadrzala u gradu, sta ce mi reci
kada dodjem kuci? Tako iznova i iznova u glavi prevrces brdo pitanja, preplavi
te strah od reakcije drugih ljuti na neke tvoje poteze. Pitas se stalno d ali
cinim dobru stvar.
Kako se to razvija? Zasto mi se to desava? Da li je taj strah urodjen, da li sve
to zamisljam? ne to je strah koji si stekla od ranog djetinstva, koji te prati od
samog tvog formiranja licnosti, od prvod tvog koraka koji si napravila u ovom
surovom svijetu, tada za tebe neko novo otkrice nesto sto si trebala otkrivati
pstepeno, ciniti te srecnom a ne presjeci te nekim strahom da zivot je nesto
sto ne zelis i sto ce ti postati mucenje a ne uzivanje i otkrivanje.
Da ti strahovi pocinju od rodjenja, kada te strase nemoj to raditi to ne smijes,
otavi tu cokoladu to nije tvoja cokolada to je kupljeno tvojoj sestri, kakve su ti
to hlace uopse ti ne stoje, kako si se samo udebljala, pogledaj iygledas ko
onaj trokrilni ormar sto imam u sobi.
Dobro oke jasno mi je uzasna sam? To bi vilo prva stavr na koju bi pomislila,
kazu mi da sam debela, hm da pogledaj bas si se ubucila, trebas na dijetu.