1

Prof. dr.sc. Krunoslav Nikodem

Odsjek za sociologiju
Filozofski fakultet u Zagrebu
C-220, Tel: 6120-183,
E-mail: knikodem@ffzg.hr
Konzultacije: PON. 15.30-17.30h

UVOD U SOCIOLOGIJU KULTURE- ZIMSKI SEMESTAR 2015/16.

10. Predavanje: PITANJE IDENTITETA KAO PITANJE RAZVOJA I KRIZE
MODERNITETA
1. Uvodno o koncepciji identiteta
Pitanje identiteta jedno je od bitnih pitanja suvremenog svijeta kojeg obiljeavaju
mnogi prijeporni procesi, proturjeja, nejednakosti i sukobi. U razliitim dijelovima
svijeta ovo pitanje potiu i naglaavaju razliiti izvori. Openito, smatra se da pitanje
identiteta, barem to se tie individualnog identiteta, prvotno dobiva na vanosti
poetkom tzv. Modernog doba, da bi svoju ponovnu vanost dobilo u razdoblju krize
projekta Moderne. Veina autora pojavu identiteta u suvremenom smislu smjetaju
u razdoblje romantizma.
Tako Kenneth Gergen polazi od romantinog jezika osobe nasljeenog uglavnom od
umjetnosti i kulturne tradicije 19. stoljea. Sama ideja jastva u suvremenom smislu,
nastaje u misli kasnog osamnaestog stoljea. Do tada je uglavnom dominiralo
odreivanje u opim kategorijama, dakle ljudi su se uglavnom odreivali kao
pripadnici tradicije (zajednice), religije, drutvenog sloja, profesije i sl.
U razdoblju romantizma najznaajniji dio pojedinca smjeten je u dubokoj nutrini
osobnog bia. Stoga je bilo mogue govoriti o, npr., strasti, vjenoj ljubavi, zajednici
dua, dubokoj inspiraciji, bolnoj alosti, volji, kreativnosti i istinskom geniju. Takvi
pojmovi poticali su mnoge znaajne obrasce drutvenog ivota, kao to su predani
odnosi, posveivanje svrhovitosti ivota, darivanje unutranje vrijednosti drugima i
povjerenje u moralnu otroumnost i vodstvo. Razdoblje s kraja 18. i poetka 19.
stoljea karakterizira sueljavanje romantine vizije jastva i modernistikog
naglaavanja prvenstva razuma i objektivnog promatranja koje e vremenom potisnuti
romantizam.
Konstrukcija identiteta u opem smislu nuno podrazumijeva odreene odnose,
relacije koje moemo svesti na pet temeljnih odnosa: odnos prema sebi, prema

2
drugima, prema svijetu, prema prirodi i prema Bogu. U analizi konstrukcije identiteta
vano je naglasiti strukturalni okvir kao izvanjski kontekst procesa identifikacije i
samo djelovanje unutar te strukture. Identitet, kao povezanost izmeu jastva i drugih,
ne podrazumijeva samo vezu izmeu toga kako netko vidi samoga sebe i kako ga
drugi vide, ve i vezu izmeu elja i mogunosti da se te elje ostvare u odreenoj
drutvenoj strukturi. Konstrukcija identiteta ukljuuje vezu izmeu osobnog i
drutvenog,

aktivno

sudjelovanje

onih

koji

zauzimaju

odreene

identitete

(viestrukost identiteta povezana s mnotvom drutvenih uloga), te slinost i

razliitost s drugima koja se oituje kroz simbole i predstavljanje. Nadalje,
konstrukcija identiteta pretpostavlja simboliko zamiljanje samoga sebe, to ovisi i o
drugima. Sama organizacija i ustroj drutva takoer je vana za oblikovanje identiteta.
Obitelj, klasa, rod, etnicitet, religija, mjesto boravka itd., vane su dimenzije
identiteta, te ukazuju na sueljavanje individualnog i drutvenog, odnosno na
sueljavanje individualnog djelovanja i ogranienja koje namee drutvena struktura.
U opem smislu, pojam identiteta (lat. identitas, od idem, isto) ima dva temeljna
znaenja:

potpunu

istovjetnost

razlikovanje

koje

pretpostavlja

odreenu

konzistentnost, odnosno vremenski kontinuitet. Kroz takvo odreenje mogua su dva

odnosa usporedbe izmeu pojedinaca ili stvari: slinost i razliitost. Koncepcija
identiteta bitna je sastavnica drutvenog ivota. Svi ljudski identiteti su donekle
drutveni identiteti jer su vezani uz znaenja, a ona su uvijek rezultat sporazuma ili
nesporazuma, uvijek donekle zajednika. Drutveni identitet je nae razumijevanje
onoga tko smo i tko su drugi ljudi, te reciprono, razumijevanje drugih ljudi toga tko
su oni i drugi.
Identitet je uvijek u nastajanju, kao proces identifikacije/diferencijacije u
odnosu/spram Drugog.
2. Identitet u predmodernim drutvima
S obzirom na u sociologiji uvrijeeni teorijski pristup koji drutveno-kulturni razvoj
promatra kroz tri razdoblja predmoderno (pred-industrijsko), moderno (industrijsko)
i postmoderno (post-industrijsko), moemo rei da su u prvom razdoblju drutvenokulturnog razvoja (tradicionalnom) prevladavali odnosi prema nadprirodnom/Bogu i
prema prirodi. U modernom drutvu dominirali su, i jo uvijek dominiraju, odnosi
prema sebi, drugima i svijetu, dok u postmodernom razdoblju dominira odnos prema

3
sebi kroz koji se onda ostali odnosi konstituiraju. Tako pitanje identiteta, kao i pitanje
drutveno-kulturnog razvoja openito, poprima deduktivna obiljeja u tradicionalnom
logikom smislu (iz opeg u posebno).
Koncepcija individualnog, osobnog identiteta povezana je sa starijom koncepcijom
individualnosti. Osobni identiteti u pred-modernim drutvima oblikovali su se kroz
neposredne, licem u lice drutvene odnose. U malim zajednicama svi lanovi su se
meusobno poznavali. Komunikacija je bila ograniena na relativno manji broj osoba,
no intenzitet te komunikacije je bio relativno visok. Magine koncepcije identiteta
podravale su prikljuivanje individualnih identiteta u etnocentrini identitet
zajednice. ivot u zajednicama pred-modernih drutava karakterizirali su teki uvjeti
ivota i svojevrsna pomirenost sa sudbinom. Ljudi su se osjeali kod kue u
svojoj zajednici i kod kue sa samim sobom. Identitet nije bio problem jer je ivot u
takvim drutvima otvarao malo mogunosti i motivacije za samorefleksiju. No takvi
odnosi se mijenjaju razvojem modernog drutva, posebice kroz specijalizaciju
drutvenih funkcija.
Konstrukciju identiteta karakteriziraju tri temeljna pitanja: Tko sam ja u svijetu?; Tko
sam ja u drutvu?; i Tko sam ja spram sebe?. Po tome je koncepcija identiteta bitno
oznaka moderniteta jer u tradicionalnom stanju drutva kojim uglavnom dominira
zajednica nije bilo potrebe za postavljanjem tih pitanja. Odgovori su bili dani kroz
povezanost religijskog svjetonazora i svakidanjeg ivota u zajednici. Ideja o
jedinstvenosti svake osobe bila je strana pred-modernoj kulturi gdje su kljuni
imbenici identiteta (npr. spol, drutveni status) bili relativno stabilni. Pitanje
identiteta, prvo kao problem, a onda kao zadatak, javlja se rastvaranjem institucije
susjedstva i razvojem nacionalne drave koja mjesto roenja postavlja kao temelj
svoje suverenosti. Navedena pitanja mogu imati smisla jedino ako pojedinac vjeruje
da moe biti netko drugi. Ta pitanja su smislena jedino ako pojedinac u tom smislu
ima izbor i ako o njemu ovisi to e izabrati. Takva pitanja nisu imala smisla u
tradicionalnim drutvima gdje nije bilo izraene socijalne mobilnosti, a identitet se
potvrivao kroz pripadnost (vrijeme dugog trajanja) i svakodnevni ivot odreenih
grupa.

4
3. Osnovni teorijski pristupi analizi identiteta
U nastavku emo kratko izloiti osnovna teorijska razmatranja o koncepciji identiteta,
uglavnom s logikim slijedom suvremenih teorija o drutveno-kulturnom razvoju.
Tako Stuart Hall smatra da je pitanje i predodba identiteta prola kroz tri temeljne
faze unutar kojih su dominirale odreene koncepcije identiteta. Prvu fazu oznaava
dolazak Moderne. U predmodernim drutvima pitanje identiteta bilo je vezano uz
statine tradicionalne drutvene strukture, i posebice uz religiju. Ljudski identitet
odreivao se pripisanim drutvenim poloajem koji je odraavao volju Boju i time
bio zatien od promjena. No u razdoblju od 16. do 18. stoljea javlja se i prevladava
nova koncepcija identiteta s dvije temeljne karakteristike koje se mogu saeti u jednu
identitet svakog pojedinca je jedinstven i nedjeljiv. Hall tu prvu fazu naziva
prosvjetiteljski subjekt i iznosi bitan utjecaj Descartesove filozofije (Cogito ergo
sum) i odreivanja ovjeka kao racionalnog, samosvjesnog i jedinstvenog bia, bia
koje misli (res cogitans) nasuprot prirodi koja ne misli (res extensa). Drugu fazu
oznaava pojava sociolokog subjekta, koja se javlja pod utjecajem znaajnih
drutvenih promjena u 19. stoljeu. Procesi industrijalizacije, urbanizacije i
birokratizacije naruavaju koncepciju nedjeljivosti i jedinstvenosti ljudskog
identiteta, koji se sve vie promatra u suodnosu s odreenim grupama (nacija, klasa,
profesija itd.) i kolektivnim normama. Pojava postmodernog subjekta kojeg
karakterizira fragmentacija identiteta predstavlja treu fazu.
Zygmunt Bauman smatra da ideja identiteta i nacionalnog identiteta nije prirodno
proizala iz ljudskog iskustva, niti se pojavila kao samoevidentna injenica ivota.
Ideja identiteta kao fikcija prisilno ulazi u svijet ivota modernih ljudi. Ona se raa
iz krize pripadanja, u naporu spajanja onoga to bi trebalo biti i onoga to jest.
Identitet nastaje u procesu prepravljanja stvarnosti prema standardima ideje.
Bauman smatra da je pitanje identiteta moglo ui u svijet ivota jedino kao zadatak,
koji-jo-nije-ve-tek-treba-biti, odnosno kao nedovreni zadatak. Moderna nacionalna
drava stvorila je uvjete da pitanje identiteta postane obaveza svim graanima unutar
njezinog teritorijalnog suvereniteta. Za razliku od mini-drutava uzajamne bliskosti,
lokalnih mjesta u kojima su ljudi predmodernog i predmobilnog vremena proivjeli
svoje ivote, nacija je jedan imaginarni entitet koji je mogao ui u svijet ivota
jedino posredstvom lukavosti koncepta.

5
Za Jeffreya Weeksa pojam identiteta odnosi se na pripadanje, na ono to pojedinac
ima zajedniko s drugim ljudima i to ga od njih razlikuje. U samom temelju identitet
prua osjeaj osobnog mjesta i stabilnosti individualnosti. No isto tako, identitet
karakteriziraju drutveni odnosi, sloeno ukljuivanje pojedinca u odnose s drugima.
Razmatrajui to odreenje Harriet Bradley razlikuje osobni identitet i drutveni
identitet. Osobni identitet odnosi se na konstrukciju jastva, na na osjeaj samih sebe
kao jedinstvenih pojedinaca, te na nau samopercepciju i miljenje o tome kako nas
drugi vide. Drutveni identitet odnosi se na nain kojim se pojedinci
smjetaju/pozicioniraju unutar drutva u kojem ive, te na nain kojim ti pojedinci
percipiraju druge koji ih na svoj nain pozicioniraju u drutvu. Identitet moemo
oznaiti i kao skup slika, miljenja i vjerovanja koje konstruira pojedinani drutveni
akter kada se nalazi pred zadatkom samoodreenja. U odreivanju drutvenog
identiteta javljaju se dva pristupa: socioloki i antropoloki. Socioloki pristup
odreivanju drutvenog identiteta karakterizira naglasak na drutvenim procesima
unutar kojih se javljaju imbenici stvaranja drutvenog identiteta. S druge strane,
antropoloki pristup pretpostavlja da se drutveni identitet odreene zajednice
prirodno razvija iz karakteristka lanova te zajednice.
Anthony Giddens - Moderno drutvo razlikuje se od tradicionalnog prije svega po
brzini i podruju promjena, te po samoj unutranjoj prirodi modernih institucija. Izvor
dinamine prirode moderniteta ine odvajanja koncepcija prostora i vremena, te
njihovo rekombiniranje u prostorno-vremenske zone drutvenog ivota. Iz tog
odvajanja prostora i vremena proizlazi iskorjenjivanje, raskapanje drutvenih sustava
u smislu izdvajanja drutvenih odnosa iz lokalnog konteksta i interakcije. Osim
iskorjenjivanja, koje donosi poveanu mobilnost i oblikovanje ivota lokalne
zajednice pod utjecajima globalnih dogaaja, Giddens navodi i refleksivnost kao bitnu
oznaku modernosti. Pod refleksivnou on smatra stalno preispitivanje i mijenjanje
obrazaca

drutvenog djelovanja, to dovodi do kontinuiranih promjena i stanja

neizvjesnosti.

Nadalje,

ivot

modernosti

karakterizira

institucionalna

refleksivnost, odnosno stalno preispitivanje institucija. Drutveni uvjeti moderniteta

potiu stalnu potragu za samim sobom, na svim podrujima drutvenog i osobnog
ivota pojedinci stalno preispituju svoje elje, zahtjeve, potrebe, dakle stalno su u
procesu samoidentifikacije. Osnovni psihiki problem kasnog moderniteta postaje
osjeaj osobnog besmisla, osjeaj da ivot nema to ponuditi. Takvo stanje proizlazi

6
iz moralnih pitanja koje postavlja svakodnevni ivot, a na koje ne daje odgovore.
Stoga se samoidentitet postavlja kao refleksivni projekt.
U propitivanju teorijskih pristupa koncepcije identiteta i povezanosti te koncepcije s
podrujem kulture moemo govoriti o tzv. esencijalizmu i antiesencijalizmu,
odnosno objektivizmu i subjektivizmu. Prvo stajalite karakterizira odreivanje
identiteta kroz kriterije koji se smatraju objektivnima (zajedniko porijeklo, jezik,
kultura, religija, teritorij). Identitet se promatra kao univerzalan i nepromjenjiv, kao
neto to pojedinac mora prihvatiti ukoliko ne eli ostati izvan. Drugo stajalite
postavlja identitet kao diskurzivnu konstrukciju, promjenjivog znaenja s obzirom na
promjene mjesta i vremena.
U skladu s navedenim su i dva modela proizvodnje identiteta koje razlikuje Stuart
Hall. Prvi model pretpostavlja da u svakom identitetu postoji neki unutranji i
esencijalni sadraj koji je odreen ili zajednikim porijeklom ili zajednikom
strukturom iskustva ili s oboje. Drugi model naglaava nemogunost tako potpuno
konstituiranih i izdvojenih identiteta. Ovaj model negira postojanje autentinih
identiteta utemeljenih na univerzalnom zajednikom porijeklu iskustva. Unutar ovog
modela identiteti su uvijek u relaciji i nepotpuni, uvijek u procesu. Hall odreuje
identitet kao toku susreta, spoj djelovanja i diskursa koji ih nastoje objasniti, i koji
nas pozivaju kao drutvene subjekte djelominih diskursa, te procesa koji proizvode
subjektivnosti, koji nas konstruiraju kao subjekte koji se mogu izraziti.
U analizi drutvenog identiteta Harriet Bradley predlae tri stupnja: pasivni, aktivni i
politizirani. Pasivni identiteti su potencijalni identiteti koji proizlaze iz skupa
odnosa u koje su pojedinci ukljueni (klasa, spol, etnicitet i sl.). Pojedinci ih obino
nisu svjesni i ne odreuju se kroz njih, osim kada odreene drutvene okolnosti
probude svijest o takvom nainu identifikacije. Tada dolazi do aktivnih identiteta
koji ine temelj djelovanja. No oni su nestalni, kratkotrajni. Ukoliko postanu trajni,
odnosno ukoliko se pojedinci stalno odreuju kroz te identitete, onda je rije o
politiziranim identitetima.
Analizi identiteta kao jednog od kljunih pitanja suvremenog svijeta pridruio se i
Manuel Castells u drugom svesku svog Informacijskog doba kojeg naslovljava
Mo identiteta. Za Castellsa identitet (ukoliko se odnosi na drutvene aktere)
podrazumijeva proces stvaranja smisla na temelju kulturnog atributa ili srodnog niza
kulturnih atributa kojima je dana prednost u odnosu prema drugim izvorima smisla.

7
U analizi drutvenog izgraivanja identiteta Castells predlae tri oblika izvora gradnje
identiteta: 1. Legitimirajui identitet, kojeg uvode dominantne drutvene institucije
radi proirenja i racionalizacije svoje dominacije nad drutvenim akterima; 2. Identitet
otpora, kojeg stvaraju subjekti u podreenim poloajima i koji se temelji na naelima
suprotnim od onih koja zastupaju institucije; 3. Projektni identitet, koji oznaava
stvaranje novih identiteta na temelju razliitih kulturnih imbenika, te koji utjee na
promjene u samoj drutvenoj strukturi.
Na kraju ovog dijela, u kojem smo iznijeli osnovna teorijska razmatranja o koncepciji
i pitanju identiteta, smatramo vanim istaknuti da je pitanje identiteta, barem u
kontekstu moderniteta, uvijek pitanje odnosa povezanosti/razdvojenosti, odnosno
pitanje odnosa subjektivnog (unutranjeg jastva) i objektivnog (stvarnosti izvan
pojedinanog). Kao takvo, pitanje identiteta odraava temeljne prijepore projekta
Moderne.
4. Kriza moderniteta kao kriza identiteta
Pitanje identiteta jest kulturna i povijesna specifinost zapadnog moderniteta koja
reflektira procese drutvenih promjena. Pitanje identiteta kao vano pitanje zapadnih
drutava javlja se poetkom 19. stoljea, potaknuto Prosvjetiteljstvom, industrijskim i
demokratskim revolucijama, nestajanjem feudalizma, opadanjem religijskog autoriteta
i pojavom romantizma. Dotadanji sustavi vrijednosti

su bitno narueni, to je

posljedino dovelo do problema socijalizacije pojedinaca. Takvo anomino

sociokulturno stanje zahtijevalo je model jastva koji e s jedne strane omoguiti
osjeaj kontinuirane osobne istosti jastva kroz vrijeme, a s druge strane, omoguiti
prilagodljivost na brze drutvene promjene i procese diferencijacije. No karakteristika
moderniteta je destabilizacija i delegitimizacija postojeih izvanjskih struktura
drutva. imbenici na kojima se temeljio osjeaj kontinuiteta, primjerice preci,
tradicija, zaviaj, zajednica, klasa, bili su destabilizirani, a oni koji su pruali osjeaj
razliitosti, primjerice drutveni poloaj, rod, religija, bili su delegitimizirani.
Na prijelazu 19. i 20. stoljea gubi se snaga romantizma koju zamjenjuje povratak
modernistikog svjetonazora utemeljenog u prosvjetiteljstvu, moi razuma i
promatranja, te potpomognutog primjenom novih znanstvenih otkria i razvojem
tehnologije i znanosti. Stroj postaje dominantna metafora drutva uz pripadajuu
usporedbu ovjek-stroj i razvoj drutvenih znanosti, pojedinac se promatra kao

8
spoznatljiv (kroz promatranje), predvidljiv i bitno podloan utjecaju kulture. Nadalje,
na temelju mehanicistike paradigme i nadolazeih kibernetikih teorija pojedinac se
promatra kao samodostatno i samoodravajue bie koje je sposobno samostalno
djelovati na temelju autonomnog razuma i volje. Znanost postaje podruje ljudskog
djelovanja od najvieg povjerenja, a znanost je, kako navodi Gergen, antiromantina.
Romantini pojedinac bio je zauvijek misterija, donkihotski i izvan dosega. Za razliku
od modernistikog jastva koje je poznato, prezentno sada i ovdje, odmah ispod
povrine njegova djelovanja. Unutar modernistikog okvira duboka nutrina postaje
sumnjiva, a postavljanje stvarnosti izvan mogunosti promatranja i razuma smatra se
neopravdanim i neproduktivnim.
Modernistikim premjetanjem konanih ciljeva ljudskog djelovanja iz podruja
transcendentnog u imanentno (sekularizacija ideje napretka), zamjenom drutva s
drutvenim promjenama, stalnim sueljavanjem subjektivnog i objektivnog,
dominacijom paradigme stroja (kasnije bio-stroja) i oznaavanjem drutvenih odnosa
kroz stalno kruenje kapitala, ini se kako modernost razara vlastite snage koje su
pridonijele njezinu nastanku. Stoga oblikovanje osobnog identiteta vie ne slijedi
jasno izraeni drutveni model. Pitanje osobnog identiteta, po prvi put u povijesti,
postaje dominantno pitanje samog pojedinca, a ne ire drutvene zajednice.
Modernitet nema utemeljenja jer se temelji na slobodi i rastvaranju i dekonstrukciji
svih temelja. Moderni svijet se stalno mora ponovo zamiljati. Time se otvara put
povratka individualnom i novom zaaravanju svijeta kroz bio-tehno-znanstveni
sustav koji proizvodi simulaciju drutva. No u tom svijetu biotehnoloke i
znanstveno-kibernetike simulacije pojedinci moraju konstruirati vlastiti identitet bez
mogunosti koritenja drutvenih normi. Proces individualizacije ne znai samo
slobodu, ve i teret ivljenja bez mogunosti samopotvrde. Stalna institucionalna
refleksivnost i samorefleksivnost smanjuje institucionalnu potporu i ostavlja
pojedince same. Potreba za vjerom u vlastito jastvo javlja se jer se vie nema u to
drugo vjerovati. Weber je bio svjestan tih negativnosti moderniteta kada je oznaio
izlazak asketskog duha iz eljeznog kaveza jer pobjedonosnom kapitalizmu,
svakako, otkada se on zasniva na mehanikoj osnovi, nije vie potrebna ova podrka.
Osim toga, Weber je jasno uoio rastuu tendenciju ispraznosti i besmisla
individualizacije postavljene tako da se identitet stalno iznova konstituira u trenutnim
doivljajima. Danas je vrijeme religiozne svakodnevnice. Mnogi stari bogovi,
lieni arolija i u obliku bezline sile, ustaju iz svojih grobova, nastoje doi do vlasti

9
nad naim ivotom i ponovo zameu meusobnu vjeitu borbu. Ali ono to je
suvremenom ovjeku tako teko, a najtee mladoj generaciji, to je biti dorastao takvoj
svakodnevnici. Sva jurnjava za doivljajem potjee iz te slabosti.
Zakljuno moemo navesti da je suvremena kriza identiteta povezana s etiri
problema

jastva

koja

karakteriziraju

razdoblje

kasnog

moderniteta:

1.

Problematiziranje samospoznaje (spoznaje jastva). U pred-modernim drutvima jastvo

je uglavnom bilo transparentno i nezanimljivo, no poetkom 20. stoljea jastvo se
promatra kao unutranji kontinent koji se teko moe istraiti bez strune pomoi
(psihoanaliza); 2. Naglasak na ljudskom potencijalu. Procesi moderne sekularizacije
kao prioritet postavljaju postizanje samoostvarenja u ovom svijetu, a ne zadovoljstvo
s ovim svijetom i ekanje onog svijeta; 3. Rastvaranje hijerarhijske drutvene
strukture, razvoj individualizma i socijalne mobilnosti, te stvaranje potencijala za brze
drutvene promjene otvorili su mogunosti konstrukcije novih identiteta; 4. Nova
fleksibilnost u odreivanju jastva, odnosno u samoodreivanju. Dok su prije (u predmodernim drutvima) identiteti bili odreivani u skladu sa strogim, postojanim i
predvidljivim drutvenim strukturama, modernistiko rastvaranje tih struktura
oznailo je odreivanje identiteta na stalno promjenjivim temeljima.