RADOVI - Zavod za hrvatsku povijest, vol. 44, 2012.

str. 471-492

u Varadinu. Sljedei prilog autorice Magdalene Lonari Autograf Samuela Mosingera:

Kratka povjest drutva dobroinstva u Varadinu (str. 257-262) govori o rukopisu
Samuela Mosingera o povijesti prvog dobrotvornog drutva u Hrvatskoj, koji se uva u
Gradskom muzeju u Varadinu. Autor Sinia Horvat u lanku Deset godina djelovanja
Gimnazijske kolske radionice Prolost za budunost (str. 263-270) govori o djelovanju
te radionice iji je on voditelj.
Slijedi cjelina Graa u kojoj autorica Karmen Levani opisuje Ispravu Zagrebakog
kaptola iz 1247. godine (str. 273-281). Cjelina Razgovori donosi razgovor autora Ivana
Obadia s prof. emeritusom Franjom Ruom, naslovljen Varadin je 1970-ih mogao postati
sveuilini grad (str. 285-298). Na kraju prvog broja slijede cjeline Prikazi (str. 301-306)
i Znanstveni skupovi, predavanja i obavijesti (str. 309-327).

Suzana Jagi

Kolektivna biografija jugoslavenskog komunistikog rukovodstva

Joe Pirjevec, Tito i drugovi, Zagreb: Mozaik knjiga, 2012., 711 str.
Posljednjih godina svjedoimo poveanoj produkciji knjiga koje tematiziraju Josipa
Broza Tita. Vie desetaka knjiga objavljenih u posljednjem desetljeu na prostorima bive
Jugoslavije otkriva da je dugogodinji jugoslavenski komunistiki vladar intrigantna
historiografska, ali jo vie i publicistika tema jer je broj knjiga takovoga karaktera neusporedivo vei od onog znanstvenoga. Simptomatina je i injenica da je broj znanstvenih
lanaka o istome puno manji od broja monografija. Autori uviaju da je, kad se o ovoj
temi radi, eventualna nova saznanja najunosnije objaviti u zasebnoj knjizi koja se lake
plasira na trite. Naalost, dobar dio publicistikih izdanja, a ak i neka historiografska,
ne donose nita novo, nego kompiliraju ve objavljene podatke i interpretacije, oito s
ciljem brze i solidne zarade. Posljednju u nizu historiografskih knjiga o J. B. Titu, koja
donosi i neto novo, objavio je slovenski povjesniar Joe Pirjevec.
Joe Pirjevec roen je 1940. u Trstu, gdje se njegova obitelj, ne elei ivjeti pod
komunistikom vlau, trajno preselila 1947. godine iz slovenskoga grada Seane.
Obrazovanje je stekao u Trstu, Pisi, Beu, doktorirao je u Ljubljani 1978. godine, a
bio je i stipendist zaklade Alexander von Humboldt. Od 1971. predavao je povijest
na sveuilitima u Pisi, Trstu i Padovi, lan je Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a od 2011. predaje modernu povijest na Fakultetu za humanistike studije u
Kopru. U posljednjih trideset godina objavio je vei broj lanaka i devet monografija,
uglavnom posveenih povijesti Slovenije i Jugoslavije u 19. i 20. stoljeu, a kao plod
tog dugogodinjeg rada nastala je i njegova najnovija monografija objavljena lani u
Sloveniji: Tito in tovarii (Ljubljana: Cankarjeva zaloba, 2011.). Nekoliko mjeseci
kasnije, u proljee 2012., to djelo doivjelo je i hrvatsko izdanje.
Knjigu ini esnaest poglavlja koja su podijeljena na mnogo vie potpoglavlja, a na
kraju knjige nalaze se slikovni prilozi te popis izvora i literature. Tito Joe Pirjevca
484

Ocjene i prikazi

(str. 9 -18) predgovor je hrvatskog izdanja knjige iz pera Tvrtka Jakovine, koji se najvie
osvre na dogaaj Brozova sprovoda. Iako je prvo autorovo poglavlje naslovljeno kao
Uvod (str. 19), knjiga nema standardnog historiografskog uvoda koji bi objanjavao
autorovu metodologiju. To ne treba shvatiti kao neki znaajan nedostatak jer se ipak radi
o biografskom obliku historiografije namijenjenom ne iskljuivo znanstvenicima, nego i
znatno irem itateljskom auditoriju. Upravo je takvog karaktera i autorov uvod u temu
nekoliko prozaistikih stranica poglavlja Titove oi (str. 21-25).
U poglavlju Mladost i srednje godine (str. 26-77) najzanimljiviji je, ali i najintrigantniji dio o Brozovim moskovskim godinama partijske djelatnosti. Autor tvrdi da je
Broz u Moskvi prihvatio teror kao nuno sredstvo za ostvarivanje novoga drutvenog
ureenja, u koje je vjerovao, time se moralno kompromitirao, a istodobno je u glavnim
crtama odredio smjernice svojega ivota (str. 43). Prema njegovim rijeima, nedostatak
ozbiljnije naobrazbe Broza je oslobaao sumnji, skepse i smisla za kritiki pristup
stvarima (str. 43). Ovdje Pirjevec problematizira i jedan od najspornijih detalja iz
njegova ivota navodno sudjelovanje u likvidacijama trockista koje su sovjetski
agenti inscenirali u panjolskoj za vrijeme panjolskoga graanskog rata. Iako sam ne
utvruje Brozovu odgovornost i pitanje ostavlja otvorenim, navoenjem svjedoanstava
i tvrdnji njegovih suvremenika (str. 59-60) Pirjevec kod itatelja ostavlja dojam da je
Tito zaista odgovoran za te likvidacije. Pie i o Brozovu povratku u Moskvu 1938.,
gdje se pred Kominternom u dva navrata branio od optubi, jednom da je neprijateljski
pijun i kontrarevolucionar, drugi puta da je trockist. Najzahvalniji za to to nije bio
uhien i to je preivio, bili su Georgij Dimitrov i Josip Kopini. Brozovo moskovsko
iskustvo Pirjevcu je simptomatino za objanjenje komunistike ideologije - iako je
vidio Staljinov teror i u njemu gotovo izgubio ivot, Broz se od njega nije kritiki
ogradio. Unato injenici da su i neki njegovi prijatelji nepravedno uhieni i likvidirani,
smatrao je da je za svaki sluaj nuno zarezati u zdravo tkivo kako bi se ir u cijelosti
uklonio (str. 74).
U prikazivanju Brozova ivota i djelovanja u Drugom svjetskom ratu i porau Pirjevec
pie otvoreno i kritiki u sljedea etiri poglavlja: Drugi svjetski rat (str. 78-201),
Pobjeda (str. 202-210), 1945. godina (str. 211-218) i Trst (str. 219-233). Vrlo jasno
naglaavajui njegovu odgovornost za zloine poinjene 1945. godine, navodi da Broz u
zvjerstvima i zloinima koje su poinile njegove snage nije osobno sudjelovao niti je ita
od toga potpisivao, nego je takve zloinake poteze preputao drugima. Svjestan svoje
povijesne uloge, postupao je tako da uvijek ispada pobjednik i moralna vertikala, iako se
radilo o smiljenoj politici likvidiranja svih stvarnih, ali i potencijalnih protivnika, koju
je upravo on nalagao. Dodaje da su se Broz i njegovi revolucionari od boraca za slobodu
preko noi prometnuli u totalitarne nositelje vlasti, a ta metamorfoza nije znala za
etike skrupule ili sram, ega je jo najmanje bilo kod Tita (str. 215). Dri da Broz uope
nije osjeao nelagodu zbog prisvajanja nekretnina i dragocjenosti kraljevske dinastije
Karaorevia, prikazuje ga kao hedonista koji se skorojeviki poeo baviti lovom i
koji je, sa svojim drugovima, nakon pobjede u ratu vrlo brzo preao preko proklamirane
drutvene jednakosti i poeo izgraivati crveno plemstvo i svoj dvor.
U poglavlju Iskljuenje Jugoslavije iz Informbiroa (str. 234-330) ne pie iskljuivo
o sukobu s Informbiroom, nego dotie i druge vane dogaaje i procese kroz koje je
Jugoslavija prolazila krajem 1940-ih i u prvoj polovici 1950-ih. Dosta informativno
pie i o obraunima s Andrijom Hebrangom i Sretenom ujoviem, o procesu prisilne
485

RADOVI - Zavod za hrvatsku povijest, vol. 44, 2012.

str. 471-492

kolektivizacije zemlje, o zaotravanju Hladnoga rata. Poglavlje zavrava informacijama

o jugoslavenskom okretanju zemljama Treega svijeta i slikovitom izjavom egipatskoga
diktatora Gamala Abdela Nasera, koji je u intervjuu za New York Times na pitanje koga
smatra najveim dravnikom svijeta, izdvojio upravo J. B. Tita objanjavajui to ovim
rijeima: On me nauio da umiljato janje dvije majke sisa, on me nauio kako za svoju
dravu iskoristiti suprotnosti meu velesilama (str. 330).
Idua tri poglavlja, Milovan ilas (str. 331-382), Edvard Kardelj (str. 383-477) i
Aleksandar Rankovi (str. 478-519), posveena su trojici Brozovih najbliih suradnika,
drugova. ilas, kojeg su zvali ido, u ratu je ureivao Borbu i ideoloki usmjeravao
jugoslavenske komuniste, nakon rata je vodio agitprop, a navodno je ideja samoupravljanja izvorno bila njegova dosjetka koju su razradili Boris Kidri i Edvard Kardelj. ilas
je smatran jednim od najfanatinijih i najozloglaenijih jugoslavenskih komunistikih
rukovodilaca, inicijatorom crvenog terora, koji je zbog fanatizma s lakoom osuivao
na smrt, ali je takoer lako i esto mijenjao miljenja. On je pred kraj ivota odbacivao
takve optube, a autor dri da nije bio nita ni bolji ni gori od ostalih jugoslavenskih
komunistikih revolucionara. Pirjevec detaljno opisuje ilasov politiki pad i disidentsku
djelatnost. Zbog svojih, iz reimske perspektive, previe liberalnih tekstova objavljivanih
u glavnom partijskom glasilu Borbi i teorijskom asopisu Nova misao, 1954. skinut je
sa svih funkcija te je sam vratio partijsku knjiicu. U idue dvije godine zbog intervjua
danih stranim novinarima dva je puta osuivan, zbog ega je odsluio tri godine zatvora
u Srijemskoj Mitrovici. Objave reimu nepoudnih knjiga iduih godina priskrbile su
mu nove viegodinje kazne. Zbog knjige Nova klasa, objavljene 1957. u New Yorku,
osuen je na sedam godina zatvora, a iako se 1961. iste javno odrekao da bi bio uvjetno
puten iz zatvora, ve je idue godine napisao knjigu Razgovori sa Staljinom zbog koje
je osuen na jo pet godina. Potkraj 1966. je osloboen, ali se ni nakon toga nije odrekao
svojih stavova i politikoga rada. Do kraja postojanja Jugoslavije bio je otvorena rana
jugoslavenskog komunistikog reima.
Edvard Kardelj, koji se slagao s veinom ilasovih novih ideja, pokazao se kao
pragmatian politiar okrenuvi mu lea u prijelomnom trenutku. Kardelja, najpoznatijeg pod pseudonimom Bevc, Pirjevec predstavlja kao kompleksaa - pored epavosti
koja ga je optereivala od mladosti, patio je i zbog nezavrenog kolovanja jer se kao
ak graanske kole nije mogao upisati na sveuilite, osim na ono koje je organizirala Kominterna. Po struci je bio uitelj i gajio je uzvien, ali i zavidan odnos prema
sveuilinim profesorima. Autor kratko prikazuje njegovu mladost, moskovske dane i
njegovo djelovanje u ratu u kojem je ustrajao da slovenske vojne postrojbe ostanu na
slovenskom teritoriju, odnosno da se ne prikljuuju jugoslavenskoj vojsci. Prikazuje
ga kao onog koji je od svih Brozovih drugova bio najsmioniji u iskazivanju svojih
stavova, ak i onih koji bi bili suprotni stavovima generalnog sekretara. Pirjevec smatra
da Kardelj, za razliku od Broza, nije bio zaljubljen u vlast zbog vlasti, nego iz uvjerenja
da vlast mora biti sredstvo stvaranja boljeg, pravednijeg i humanijeg drutva. Koncept
federativne Jugoslavije, skiciran u Jajcu 1943., prvenstveno je Kardeljevo djelo, a budui
da je bio po prirodi i u skladu sa slovenskom tradicijom sklon normiraju, primio se
posla svim arom reformatora koji misli da su zakoni, pravila i propisi temelj ureenja
drutvenog ivota (str. 395). Pirjevec pie i o Kardeljevoj borbi protiv Aleksandra
Rankovia za Titovo naslijee, odnosno o borbi federalista i centralista. Taj je konflikt,
smatra autor, za Broza bio dvojak s jedne ga je strane optereivao jer nije mogao nai
486

Ocjene i prikazi

zajedniki jezik sa svoja prva dva suradnika, dok je s druge to njihovo neslaganje koristio
za jaanje svoje osobne pozicije i vlasti. Iako je do sredine 1950-ih smatran Brozovim
nasljednikom, normalizacijom odnosa sa SSSR-om Kardelj je pao u Brozovu nemilost, a
Rankovi je ojaao svoju poziciju. Glavna toka razilaenja Kardelja i Broza bio je upravo
odnos prema SSSR-u. Autor tu spominje i famoznu Rankovievu kuglu, odnosno tane
koje je zavrilo u Kardeljevoj glavi, a koje je prilikom lova u Srijemu 1961. u Kardelja
ispalio srpski politiar Jovan Veselinov, navodno sluajno zbog neiskustva u baratanju
orujem. Metak je ostao u Kardeljevoj glavi, koji je udom preivio. Veu naklonost koju
je Rankovi uivao kod Broza u drugoj polovici 1950-ih i prvoj polovici 1960-ih Pirjevec
naziva Rankovievom Pirovom pobjedom.
Aleksandar Rankovi (najpoznatiji pseudonimi su mu bili Marko i Leka) od poetka
Drugoga svjetskoga rata, kad je postao lan Politibiroa i kasnije Vrhovnoga taba, svakodnevno je suraivao s Brozom, ali meu njima se nije stvorila atmosfera oputena
prijateljstva (str. 479). Broz je u njega imao povjerenja to je vidljivo iz injenice da mu
je povjerio organiziranje Odjeljenja za zatitu naroda (Ozna) 1944., ali ipak nije dozvolio
da postane omiljeniji od njega samoga. Pirjevec smatra da je Broz ve u prvoj polovici
1960-ih ivio u paninome strahu i da se osjeao ugroenim i od svojih najbliih suradnika.
Rankovi, pak, nije imao dovoljno sluha za reforme i novine koje su, kako pie Pirjevec,
poeli uvoditi njegovi intelektualno savitljiviji drugovi (str. 482). Nije bio zadovoljan
promjenom imena Komunistike partije Jugoslavije u Savez komunista Jugoslavije 1952.
(KPJ u SKJ), ali ju je prihvatio zbog partijske discipline, iako svoje nezadovoljstvo nije
prikrivao, kao ni uvjerenje da su u Jugoslaviji Srbi jedini dravotvoran narod. Pirjevec
preuzima tezu Dobrice osia da je poetak Rankovieva pada bio na 8. kongresu SKJ
1964. kad je ostao usamljen u zagovaranju unitaristikog koncepta jugoslavenske drave,
gospodarstva, ali i Partije. Autor dri da su Rankovi i njegovi suradnici bili rtveni jarci
za sve to je u Partiji i dravi bilo loe, te da je najodgovorniji i za Partiju i za dravu bio
upravo Broz koji je imao prvu i posljednju rije u svim pitanjima o kojima se raspravljalo
i odluivalo (str. 512). U ovom poglavlju Pirjevec se dotie i intrigantne uloge koju je u
Partiji imao Ivan Krajai Stevo, a pie i o reorganizaciji Slube dravne sigurnosti (SDS)
i o neuspjelom pokuaju liberalizacije SKJ nakon ruenja Rankovia.
Rankovievim su padom u pojedinim republikama na scenu stupile reformatorske
skupine u Hrvatskoj nacionalna, u Srbiji liberalna, u Sloveniji tehnokratska
koje nee pridonijeti, kako se Broz nadao, slabljenju partikularistikih snaga, nego
upravo suprotno. To je osnovna tema poglavlja Mlada garda (str. 520-602). elje
reformista nisu se ostvarile jer je stara garda na njih odgovorila svojim boljevikim
metodama im je primijetila da mladi postaju preopasni. U hrvatskom sluaju autor
iznosi zanimljivu tezu da stvarna vlast u Hrvatskoj nakon ruenja proljeara nije bila
u rukama Milke Planinc i drugih sivih aparatika, nego da je prela u ruke lokalnih
konzervativnih skupina, kao to je bio Savez boraca, u kojem su bili utjecajni prije
svega Srbi i sigurnosne slube (str. 586). Ruenje zagrebakih liberala bilo je nakon
Rankovieva pada najdramatiniji dogaaj u modernoj povijesti Jugoslavije. Time
se Tito jo jednom potvrdio kao gospodar na domaoj politikoj sceni te dokazao da
vrijedi pravilo kako u komunistikom reimu ne moe bez eljezne ruke (str. 587).
No, ubrzo nakon toga uslijedilo je, po njemu, neto jo dramatinije - pad srbijanskih
liberala, predvoenih Markom Nikeziem i Latinkom Perovi. Dri da je taj pad nosio
tee posljedice za Srbiju, ali i za Jugoslaviju, nego pad hrvatskih proljeara, jer je
487

RADOVI - Zavod za hrvatsku povijest, vol. 44, 2012.

str. 471-492

pad srpskih liberala znaio i poraz europske orijentacije (...) u srpskom politikom
i intelektualnom ivotu (str. 598). Nakon hrvatskih i srpskih, slina sudbina zatekla
je i istaknute linosti u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Vojvodini i Makedoniji. Sukob
stare i mlade garde, u kojem su na kraju pobijedili stari, zapravo je bio borba za Titovo
nasljee, ega je ovaj bio svjestan i to je obilato koristio za jaanje svoga poloaja. U
ovome se poglavlju autor osvre i na vana pitanja poput produbljivanja gospodarske
krize, pojave gastarbajterstva, studentskih nemira 1968., kao i na stavove jugoslavenskih vrhova vlasti prema sovjetskom guenju Prakog proljea koje je uzrokovalo
reorganizaciju JNA i stvaranje Teritorijalne obrane 1969. godine.
Nakon prikaza Brozovih drugova, Pirjevec se u posljednja tri poglavlja ponovno
vraa Brozu. U prvom od njih, Titova starost (str. 603-635), opisuje razdoblje
kasnoga titoizma, Kardeljevu viziju razvoja Jugoslavije, koja se ogleda u Ustavu iz
1974. i Zakonu o udruenom radu iz 1976., koja na kraju nije uspjela, nego se sruila
u ekonomskom kolapsu i u jo dubljem nacionalnom zaotravanju.
Poglavlje Jovanka i ostale (str. 636-662) posveeno je Brozovim suprugama
i partnericama. enio se tri puta, a imao je i dvije partnerice s kojima je ivio u
izvanbranoj zajednici. Nakon informacija o njegovim vezama s prvom suprugom
Pelagijom Denisovom Belousovom, partnericom Elzom Johannae Knig (poznatijom
pod pseudonimom Lucija Bauer), drugom suprugom Hertom Haas i njegovom ratnom
tajnicom Davorjankom Paunovi (Zdenkom), poglavlje je najvie usmjereno na njegovu
vezu i brak s Jovankom Budisavljevi. Spominje se i njegova kratka veza sa Spasenijom Canom Babovi te zaljubljenost u opernu divu Zinku Kunc i u sovjetsku filmsku
glumicu Tatjanu Okunevskaju. Pirjevec smatra da je Broz prema enama uvijek imao
odreenu distancu, kao to ju je imao i prema svojim drugovima.
U posljednjem poglavlju Titova smrt i njegovo politiko naslijee (str. 663-689)
osim o njegovoj bolesti i smrti, autor pie i o kultu njegove linosti o kojem je to
je bivao stariji, bivao sve ovisniji. Pirjevec dri da je taj kult s vremenom dobivao
faraonska obiljeja, te da je to jedan od razloga zbog kojeg je Broz na kraju ivota
ostao osamljen. Iako je kritika Brozova diktatorskog vladanja nit vodilja itave knjige,
autor na kraju naglaava da bi bilo nepravedno zavriti priu o Titu tvrdnjom da je
Josip Broz usprkos 35-godinjoj diktaturi bio tiranin kakav je bio Josif Visarionovi
Staljin (str. 688). Smatra da je upravo otporom Staljinu, te uvoenjem socijalizma
s koliko-toliko ljudskim licem, u sjeanju mnogih suvremenika ostao zapisan kao
dravnik kojem dugujemo zahvalnost (str. 688). U njegovo pozitivno naslijee ubraja
prelazak na trini socijalizam, provoenje industrijalizacije, rast ivotnog standarda
i otvaranje granica. Malo iznenauje injenica da se autor nije dublje i opirnije pozabavio temom njegova politikog naslijea jer u knjizi od sedamstotinjak stranica to je
pitanje obradio na svega nekoliko stranica. Stoga su i ove autorove tvrdnje o pozitivnim
stranama Brozove dugogodinje vladavine ostale uglavnom neargumentirane.
Knjiga strukturno nije potpuno ujednaena, jer veliina poglavlja poprilino varira.
Ipak, poglavlja su logiki navezana te u konanici ine jednu zaokruenu cjelinu, a
pokoji detalj beletristikoga stila knjigu ini atraktivnijom irem krugu itatelja. Autor kroz naraciju o J. B. Titu i njegovim drugovima objanjava i povijest Druge
Jugoslavije prikazujui glavne procese i dogaaje toga vremena. Naglasak stavlja na
jugoslavenski meunarodni poloaj, a kroz itavu knjigu uoljiv je autorov kritiki
odnos prema djelovanju jugoslavenske komunistike vrhuke.
488

Ocjene i prikazi

Autor se sluio brojnim povijesnim izvorima, gradivom arhiva u Beogradu, Berlinu,

Bostonu, Londonu, Ljubljani, Moskvi, Pragu, Rimu, Trstu, Washingtonu i Zagrebu,
kao i brojnim tiskovinama domae (jugoslavenske) i strane provenijencije. U radu
je koristio i obilnu literaturu, iako sam dojma da je previdio neka relevantna djela
hrvatske historiografije. Ponajvie se, pak, oslanjao na memoarsko gradivo Brozovih
bliskih suradnika, to povremeno dovodi u pitanje vjerodostojnost takvih sekundarnih
izvora. Nerijetko se poziva na sjeanja Dobrice osia (Pievi zapisi), ili pak na radove Vjenceslava Cenia (Enigma Kopini, Beograd: Rad, 1983.; Titova poslednja
ispovijest, Beograd: Grafos, Orfelin, 2001.) s kojima treba biti posebno oprezan.
Pirjevec povremeno zna i pogrijeiti ili nekritiki preuzeti neke tvrdnje, to je
donekle i razumljivo s obzirom na golemu koliinu napisanoga teksta. Vie od tih
njegovih propusta povjesniarima e zasmetati propusti izdavaa od kojih je najvei
neuvrtavanje kazala imena i popisa kratica. Izrada kazala, barem imenskog, danas je
standard koji je u ovome sluaju izdavaka kua neshvatljivo ignorirala.
Unato spomenutim nedostacima, radi se o vrijednoj i nadasve informativnoj knjizi
koja moe biti referentna svakom istraivau povijesti Jugoslavije. Ono to ju izdvaja od veine drugih biografija J. B. Tita jest to da je autor pristupio izradi ne samo
njegove, nego, iako u znatno uoj mjeri, i biografija njegovih najbliih suradnika bez
ijih rasvjetljavanja niti Brozov lik ne moe biti do kraja razumljiv. Pirjevec je napisao
kolektivnu biografiju najueg jugoslavenskog komunistikog vrha, zorno je prikazao
kako je taj vrh gradio svoju dravu i kako se odnosio prema drugim dravama. A
ponajbolje od svega oslikao je meusobne, vie nego kompleksne, drugarske odnose
u tome vrhu.
Josip Mihaljevi

Latinoamerika povijest iz pera hrvatskog autora

Lidija Kos-Stanii, Latinska Amerika; povijest i politika. Zagreb, Golden
Marketing-Tehnika knjiga, 2009., 279 str.
Lidija Kos-Stanii je predava na Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu, gdje predaje
o povijesti zapadne i suvremene civilizacije, kao i o regionalnoj politici i povijesti Latinske
Amerike. Interes za potonje tematsko podruje je, ini se, sasvim odgovarao nekadanjoj
diplomantici povijesti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu, s obzirom da se radi
o podruju iznimno bogatog i raznolikog kulturnog naslijea i s vrlo arolikom i osebujnom
povijeu. I za koje, uostalom, u hrvatskim akademskim i historiografskim krugovima
vlada slab interes. Iako se u modernoj historiografiji u svjetskom, ali i u hrvatskom okviru
iri trend naputanja eurocentrinih, odnosno zapadnocentrinih diskurs u bavljenju
raznim temama, o Latinskoj Americi ipak jo uvijek prevladavaju ploni i shematizirani
prikazi povijesti. I veini tih prikaza zajednike su osobine isticanje socioekonomskih
489

FILOZOFSKI FAKULTET SVEUILITA U ZAGREBU

ZAVOD ZA HRVATSKU POVIJEST
INSTITUTE OF CROATIAN HISTORY
INSTITUT FR KROATISCHE GESCHICHTE

RADOVI
44

ZAVOD ZA HRVATSKU POVIJEST

FILOZOFSKOGA FAKULTETA SVEUILITA U ZAGREBU

ZAGREB 2012.

RADOVI ZAVODA ZA HRVATSKU POVIJEST

FILOZOFSKOGA FAKULTETA SVEUILITA U ZAGREBU
Knjiga 44
Izdava / Publisher
Zavod za hrvatsku povijest
Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Zagrebu
FF-press
Za izdavaa / For Publisher
Damir Boras
Glavni urednik / Editor-in-Chief
Hrvoje Graanin
Urednitvo / Editorial Board
Bruna Kunti-Makvi (stara povijest), Zrinka Nikoli Jakus (srednji vijek),
Hrvoje Petri (rani novi vijek), eljko Holjevac (moderna povijest),
Tvrtko Jakovina (suvremena povijest), Silvija Pisk (mikrohistorija i zaviajna povijest)
Meunarodno uredniko vijee / International Advisory Board
Denis Alimov (Sankt Peterburg), ivko Andrijaevi (Niki), Csaba Bks (Budapest), Rajko
Brato (Ljubljana), Snjeana Buzov (Columbus, Ohio), Svetlozar Eldarov (Sofija), Toni Filiposki
(Skopje), Aleksandar Foti (Beograd), Alojz Ivanievi (Wien),
Egidio Iveti (Padova), Husnija Kamberovi (Sarajevo), Karl Kaser (Graz),
Irina Ognyanova (Sofija), Gza Plffy (Budapest), Ioan-Aurel Pop (Cluj),
Nada Proeva (Skopje), Alexios Savvides (Kalamata), Vlada Stankovi (Beograd),
Ludwig Steindorff (Kiel), Peter tih (Ljubljana)
Izvrna urednica za tuzemnu i inozemnu razmjenu /
Executive Editor for Publications Exchange
Kristina Milkovi
Tajnik urednitva / Editorial Board Assistant
Dejan Zadro
Adresa urednitva
Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet Zagreb,
Ivana Luia 3, HR-10 000, Zagreb
Tel. ++385 (0)1 6120 150, 6120 158, faks ++385 (0)1 6156 879
asopis izlazi jedanput godinje
Ovi su Radovi tiskani uz financijsku potporu
Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske,
Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
asopis je indeksiran u sljedeim bazama/The Journal is indexed in the following databases:
Directory of Open Access Journals, EBSCO

Naslovna stranica
Iva Mandi
Grafiko oblikovanje i raunalni slog
Marko Marakovi
Lektura
Julija Baruni Pletikosi
Tisak
DOMAGRAF d.o.o.
Naklada
300 primjeraka

asopis je u digitalnom obliku dostupan na Portalu znanstvenih asopisa

Republike Hrvatske Hrak http://hrcak.srce.hr/radovi-zhp
The Journal is accessible in digital form at the Hrcak - Portal of scientific
journals of Croatia http://hrcak.srce.hr/radovi-zhp