Za posebnu osobu...

Hvala ti to me trpi. Obeavam, nee biti dugaka posveta.

Najljepe su one rijei koje se izgovaraju same. Bez pretvaranja, i dugakog razmiljanja. A
tvoje ime je rije koja se nikad i ne prestaje izgovarati...

Klaudiji...

Atelje nije bio onakav kakvog biste vidjeli u filmovima, ili o kakvom biste itali u knjigama.
Nije bio u potkrovlju, nije bilo praine koja se ocrtavala u tankim zrakama sunca, nije bilo
drvenih dasaka u podu. Bila je to raskona radna soba, sa svijetlim zidovima koji su bili
ukraeni raznim slikama.
Negdje na sredini, bio je umjetnik, koji je polako, ali sa velikom panjom radio na jednoj
slici. Bila je gotovo pri kraju. Na slici je bio mladi sa kapuljaom. Nosio je duks, pantalone
i bijele patike. U desnoj ruci mu je bila etkica, dok je lijeva bila prazna. Na obje ake su se
savreno ocrtale vene, to je pokazivalo da su ruke jako vrsto stegnute. Vjerovatno je zbog
toga etkica u desnoj ruci bila napuknuta.
Mladi je stajao na pustoj ulici, dok je iza njega bilo nacrtano nekoliko zgrada.
Umjetnik je polagano spustio etkicu, i odmjerio sliku. Na licu mu se nije moglo primijetiti
da li je zadovoljan svojim auto-portretom. Ali izraz lica mladia na slici i mladia umjetnika
bio je isti. Pun bijesa, pomijeanog sa razoarenjem, mrnjom i gaenjem. Kao da se mladi
na slici ljutio na svoga stvaraoca, a stvaraoc na onoga kojeg je upravo zavrio.
Scene iz prolosti su nahrupile kao i uvijek, iznenada, bez najave. Pogodile su ga tako jako
da je morao sjesti.
*
Sjetio se jednog obinog dana iz kole. Uiteljica je rekla njegovom razredu da uzmu svoje
blokove za crtanje, i nacrtaju neto. Bilo ta. Ostala djeca su arala, igrala se bojama, dok je
on nepomino sjedio, i gledao u tablu.
- Mladene, zato nita ne crta?
- Ne znam ta.
- Pa bilo ta, ta ti prvo padne na pamet. Hajde, moe ti to. Nee dobiti jedinicu, kako god
to bude nacrtao.
Onda se dosjetio, uzeo je blok i poeo da crta. Uiteljica se blago nasmijala, i otila da
provjeri kako crtanje ide ostalim uenicima.
Na Mladenovom bloku je uskoro poeo da se ocrtava put, poznati put kojeg je gledao
svakog dana, i kojim je iao svakog dana. Na putu se pojavila jedna mala kontura, koja je
poela da dobija ruke, noge i glavu. Uiteljica je dola do Mladena i rekla:
- Mladene, pa ovo je sjajno! ta to crta?
- Jednog djeaka, kojeg sam danas vidio na putu do kole.
- Samo nastavi, bravo Mladene.
Ubrzo je as bio gotov, i djeca su predala svoje radove.
Uiteljica je pomno pregledala razne krabotine, nasumine oblike na crteima drugih
djeaka i djevojica, no kada je dola do Mladenovog crtea, zamalo je izgubila dah. Na
slici je bio prikazan djeak koji hoda, sa kolskom torbom na leima. Ali detalji su je

zapanjili. Izraz neke patnje, koji je Mladen nacrtao na djeakovom licu, gotovo je vritao sa
slike. Djeak je imao oboren pogled, ruice koje dre kaieve od torbe su bile zgrene, hod
je izgledao tako nesiguran, i itava slika je ostavljala dojam kao da se pokree. Uiteljica je
gotovo mogla vidjeti tog djeaka kako hoda, nesiguran, sa nekim tihim bolom na licu,
zgrene ruice koje dre torbu, da je na tren pomislila kako stoji sa strane i posmatra tog
djeaka kako vjeno prolazi pored nje.
Kada je pogledala malo bolje, vidjela je da su djeakove cipele bile poderane, da se jedan
kai gotovo otkinuo, a da je torba bila pocijepana.
Poznavala je tog djeaka, ali nikada nije obraala neku veu panju na njegovu odjeu,
obuu, na torbu. Mladen je sve ono to su ostali ignorisali uspio da predstavi na jednoj slici,
za manje od 15 minuta.
Nekoliko dana poslije, kada se vratio kui iz kole, ekali su ga roditelji u dnevnoj sobi.
Oboje su izgledali ljutito i iznenaeno.
- Mladene, zato si to uradio?
- ta sam uradio, tata?
- Molim te, ne pravi se blesav. Komija Dragan nas je zvao, i bio je ljut. Zato si se
ismijavao njegovom sinu Zlatanu?
- Ali, tata...
- Sluaj, sutra u ii sa tobom u kolu, i priat emo sa uiteljicom. Obeat e joj da se to
vie nee ponoviti? Da li ti je jasno?
- Ali, tata, ta...
- Nema rasprave. Pitao sam te, da li ti je jasno?
- Mladene, otac te je pitao neto?
- Jeste, jasno mi je.
- Odlino, i bolje ti je da ti je jasno.
Otiao je u svoju sobu. Nita mu nije bilo jasno. Nije imao pojma o emu otac govori, ni ta
znai to da je on ismijavao nekoga. ta je on uradio Zlatanu? Nacrtao ga je prije nekoliko
dana, na asu likovnog, ali nije znao zato svi misle da mu se ismijavao?
uo je kako otac razgovara s nekim preko telefona:
- Dakle, moe doi odmah? Super. Supruga i ja te ekamo. Sve je uredu, nee Mladen vie
to uraditi, priao sam sa njim. Zna djecu kakva su, ponekad se zabavljaju sa stvarima s
kojima se ne smije zabavljati. Dobro, vidimo se. Hvala ti.
Mladen je ustao sa svoga kreveta, i poeo da trai blok. Javila mu se elja da neto nacrta, i
to je morao uraditi odmah, bez odgaanja. Poeo je da crta svog oca.
Nedugo nakon to je zavrio, neko je zazvonio na vrata, majka je otila da otvori, dok ga je
otac pozvao da izae u dnevni boravak. Tamo ga je ekao komija Dragan.
Otac ree:
- Mladene, elim da se izvini Draganu. I obea da se vie nee ismijavati njegovom sinu.

- Ne znam sine zato si to uradio. Ona slika mog sina... Neu je nikad zaboraviti. Zlatan mi
je jednog dana rekao da njegova slika stoji u hodniku u koli. Zanimalo me ta je bilo, zato
njegova slika stoji u hodniku, ta je to on uinio? Kada sam doao u kolu, sve mi je bilo
jasno. Aleksandre, znam da vi imate mnogo novca, znam da moete svom sinu da priutite
sve to poeli. Naalost, ja nemam, i ne mogu. Zato mu dajem najbolju odjeu, najbolju
obuu koju imam, no, svjestan sam da to ni blizu nije dovoljno. Ali borimo se, i supruga i ja.
Nikog ne uznemiravamo, i sve to traimo od drugih je da i oni nas ostave na miru. Ne
elimo da nam se neko ismijava. Molim te Mladene, nemoj vie to da radi. Dovoljno nam
je teko i ovako.
- Hajde Mladene, reci.
- Izvinite. Nee se vie ponoviti.
- Dobro sine, nadajmo se da nee. Dugo se znamo Aleksandre, i priznajem da sam bio
iznenaen kada sam vidio da je Mladen nacrtao onu sliku. Ja sad moram ii, moram na
posao. Hvala vam to ste me primili.
*
Mladen je ustao sa fotelje. Proavi pored svoga auto-portreta, bacio je jo jedan pogled na
njega, i otiao do prozora. Vani je snijeilo. Gledao je ljude kako hodaju ulicom, kako ure
na autobuse, na taksije.
- Samo sam elio da svi vide ono to sam i ja vidio. Nisam elio da se ismijavam nikome.
Zlatanova torba, odjea, bila je u gorem stanju nego moja. elio sam pomoi. Nisam znao
kako, pa sam to nacrtao, da svi vide. Da pomogne neko drugi. Jer ja nisam znao kako. Zato
me nisu razumjeli? Zato?! Bio sam mali! Nisam znao da se izrazim na drukiji nain, nego
preko slikanja. Samo sam elio pomoi...
*
Uiteljica u njegovoj koli nikako nije bila naisto s tim zato su joj naredili da skloni sliku.
Ula je jako ljutita u direktorovu kancelariju, i pitala ga:
- Zato moram da sklonim sliku? Ono to je Mladen naslikao je remek-djelo! Dijete ima
talenta kakvog ja nisam vidjela u ivotu!
- Gospoo Jovi, molim vas sjedite. Prvo, neu tolerisati takav ton. Ja sam direktor, i ja
nareujem ta e se nalaziti na zidnim izlobama, a ta ne. Drugo, vi ste otputeni iz
Gradskog muzeja, je li tako? Ja sam vas ovdje primio na molbu vaeg mua, i trebate mi biti
zahvalni. Razmislite malo, trebam li da vjerujem u ukus osobe koja je otputena iz muzeja?
Meni moja logika kae da ne trebam. Ako vam ljudi iz muzeja nisu vjerovali, pa vas
otpustili, zato bih ja trebao? Ona slika je ismijavanje, ismijavanje osoba koje su siromane,
a naa kola nee graditi svoj ugled na takozvanoj umjetnosti koja nekog poniava.
Naruavanje ugleda je neto to neu nikad dopustiti.
- Gospodine Petrovi, molim vas...
- Gospoo, ja sam svoje rekao. Sada je do vas. Slika je uklonjena, i tu vie nemamo oko
ega da se raspravljamo. Sad vi odluite, da li ete mi prkositi, pa ponovo traiti da vas
muzej primi, ili ete se vratiti na asove, predavati djeci kako nacrtati jabuku, i imati lijepu
platu koja e moi da izdrava i vas i vaeg supruga. On je na postelji, je li tako? Bolestan
je? Meni moja logika kae da nemate mnogo izbora.

Izala je jo ljua nego to je bila kad je ulazila. Otila je do uionice, izvadila Mladenovu
sliku iz ladice, i otila iz kole.
Direktor muzeja je bio sretan to je vidi.
- Marija, ovo je iznenaenje. Drago mi je to te vidim.
- I meni Josipe. Reci mi, kako ide? Dolaze li ljudi?
- Ma zna i sama. Nemaju ba vremena da razgledaju muzeje. A i mi nemamo novca za neke
nove stvari, tako da su nam postavke uglavnom iste.
- Zato sam i dola. Imam neto za vas, jako dobro i fascinantno.
Direktor je gledao sliku, i bio je zapanjen.
- ije je ovo? Marija, ovo je sjajno. Odakle ti ovo?
- Neete vjerovati kad vam kaem. Nacrtao ju je jedan moj uenik. Za 15 minuta. Svojim
sam oima gledala.
- Pogledaj samo detalje. Kao da ujem pla ovog djeteta. Kao da prolazi pored mene,
bespomoan, osjeam da mu je hladno... Marija, ovo moram imati, moram ovo postaviti u
Galeriju. Koliko trai za nju?
- Bojim se da ne bi bilo uredu da vam prodam sliku koja uopte nije moja. Tako da u vam
je pokloniti.
- A ne, to stvarno nije uredu. Sluaj, moe li mi dovesti djeaka i njegove roditelje? elim
da platim njima.
- Dobro, pokuat u. Hvala vam to ste me primili.
- Ne, hvala tebi Marija. Za sve to si uradila za na muzej.
- Dovienja direktore.
Otac je uao jako ljut u Mladenovu sobu.
- Zar ti nisam rekao da to vie ne radi?! Da zaboravi na svoje glupo crtanje?! Zvala me je
uiteljica, i rekla da je slika u muzeju! Slika je u muzeju Mladene! I mislim da si ti za to
zasluan! Zvao sam direktora da ukloni sliku, rekao da je to glupost i da se vie nee
ponoviti, ali ne, ta uradi moj sin? Odnese sliku u muzej! Sad e svi vidjeti da je moj sin
manijak koji voli da se smije drugima!
- Tata, molim te da me saslua...
- Ne, dovoljno sam te sluao! Vjerovao sam ti, obeao si da se vie time nee baviti, rekao
si da ti je sve jasno, ali nije! Slagao si mi! Ako te jo jednom vidim da neto nacrta, samo
jednom, nee se dobro zavriti! Jel' jasno Mladene? Pitam te jel' jasno?
- Jeste tata, jasno je.
- Veerat e u svojoj sobi. Kanjen si, nema izlaska.
Ponovo mu nita nije bilo jasno. Nije imao pojma ni o kakvom muzeju, ali jo jednom su ga
optuili da se nekome ismijava.
Ispod kreveta je izvukao sliku oca koju je zavrio. Na slici je otac drao no, koji je zario u
Mladenovu etkicu. Oevo lice je bilo puno bijesa. Zguvao je sliku, i bacio je u smee.

*
Napolju je prestao padati snijeg. Mladen je navukao zavjesu, i legao na krevet. Posmatrao je
svoj auto-portret. Zazvonio mu je mobitel.
- Molim? ... Jeste, zavrio sam je... Ma donijet e novac, nije ni bitno, zna da ovo ne radim
radi novca. Sluaj, je li jo uvijek Osman trai radnike?... Idu u Englesku? Idem i ja s njima,
pitat u ga... Neu vie da slikam, s tim sam zavrio... Ne pokuavaj da me odgovori, to mi
je konana odluka... Doi po sliku kad god hoe, ima vremena do sutra. Dovienja.
*
Za Mladena je ubrzo uo itav grad. Njegova slika u muzeju, i konstante rijei hvale od
strane direktora, su uinile svoje. Njegov otac je preko svoje volje dopustio Mladenu da se
upie u Srednju umjetniku kolu.
Tamo je crtao, postao je poznat. Muzeji i galerije u ostalim gradovima su traili njegove
slike.
Direktor muzeja ga je ugostio.
- Zdravo Mladene, drago mi je to te vidim. Sjedi.
- Zdravo gospodine uki. Donio sam jednu novu sliku.
- Molim te, zovi me Petar. Stotinu puta sam ti rekao da ne mora biti zvanian kad smo
sami.
- U pravu ste. Izvinite, Petre.
- Hoe neto da popije, kafu, aj?
- Nita, hvala vam.
- Htio sam da te pitam, da li bi mogao da crta slike po narudbi? Postoji nekoliko branih
parova koji bi eljeli svoje crtee, moda crtee njihove djece, i slino. Da li bi pristao na
takvu ponudu?
- Ne znam, direktore, nisam nikada radio na takav nain. Znate, ja samo pustim da mi
inspiracija doe. Teko mi je crtati bilo ta ak i kada ja to elim, a kamoli kada bi to drugi
eljeli. Ne odreujem to ja, nego inspiracija.
- teta, a priaju da bi dali lijep iznos za to.
- Nita ja ovo ne radim radi novca direktore. Znate i sami.
- Znam, ali, morao sam da pitam. Izvini zbog toga. Nego, sinula mi je ideja. Mogu ti
predloiti neto?
- Naravno, samo recite?
- Proetaj parkom nekoliko puta, pogledaj tu parove to hodaju. Ponesi blok, i ekaj. Moda
e tu pronai inspiraciju, i razmisliti o ovoj ponudi. Nema obaveze, nita ne mora. Samo
probaj.
- Ne zvui loe, probat u.
Vrijeme je bilo toplo. Iako je ljeto bilo na zalasku, temperature su bile jako visoke, a
predveerja su bila idealna za etanje. Mladen je sjedio u parku, drao blok, i posmatrao
ljude.

Morao je da prizna, nije nikada razmiljao o crtanju parova, ili grupe ljudi. Sve njegove
slike su bile slike prirode, ivotinja. Prvi i posljednji put kada je nacrtao neku osobu bio je
njegov kolski drug, Zlatan. Ta mu je slika bila i bit e jedno runo sjeanje. No sada, iz
neke znatielje, odluio je makar da proba. Tako da je posmatrao, i ekao neto, ekao je
inspiraciju.
Ubrzo je proao jedan par. Bili su to mladi i djevojka, nekoliko godina stariji od njega.
Hodali su zagrljeni. Mladen je vidio u njegovom osmijehu veliku sreu, njegove oi su se
inile kao da sijaju. Ona je izgledala malo preplaeno, ali ni njena srea nije bila manja. Sve
to je vidio tad, svaku emociju koju je zapazio, morao je da nacrta. Za sat vremena je slika
bila gotova.
*
Mladen je ustao sa kreveta, i izvadio je veliku torbu iz ormara. Poeo je u nju da stavlja
odjeu, i sve ostale potreptine koje mu trebaju za velik i dug put.
- Njih dvoje su izgledali tako sretno. Ona se neega plaila, ali se isto tako osjeala sigurno
uz njega. A on... Kao da e poletjeti. Kao da mu svaki njen osmijeh daje snagu da ivi. To je
bilo neto to se moralo zadrati u vjenosti, neto to bi svi trebali da vide. Sreu na
njihovim licima. Tako su je ljubomorno uvali, i nisu dali nikome da im naudi. Morao sam
to da nacrtam.
*
Kada je direktoru odnio svoju sliku, on je ostao zapanjen.
- Mladene, ovo je sjajno. Kakvi detalji, kakvo zapaanje. Pa pogledaj ove crte lica, ovu
emociju na njima. Mladene, kupujem ovo.
- Jeste li sigurni? Mislim, nisam je ureivao, jako brzo sam je zavrio. Moda da je uredim
najprije?
- Ne ne, idealna je ovakva. Ti si udo Mladene. Jednog dana e biti veliki slikar. Ma ta
jednog dana, ti si ve sad veliki slikar.
- Pretjerujete direktore, to je samo slika dvoje ljudi, sretnih ljudi. Ja sam vidio njihovu sreu,
i poelio da je vide drugi. Da se sjete da sreu ine male stvari. To je sve, nita posebno.
- Mladene, koliko trai za sliku?
- Kao i obino direktore, ne traim nita, dajte koliko elite.
- Mladene, tvoja skromnost me uvijek ostavljala bez rijei. Sutra u ti poslati novac. Hvala
ti to postoji Mladene.
Izloba Mladenovih slika je bila zakazana za sutra. Na posebnom mjestu je stajala najnovija,
slika dvoje zagrljenih mladia i djevojke. Mladen je navratio, jer je elio uti komentare.
Jedan dio njega se plaio reakcije, jer je posljednji put kad je crtao ljude, doao u veliku
nevolju. Ali drugi dio njega je bio optimistian. Proli puta je nacrtao zabrinutog djeaka,
djeaka u patnji, ali ovaj put, kakvu tetu moe da napravi dvoje zaljubljenih?
- Mladene, jesi to ti?
Okrenuo se, i vidio lice koje nije bilo pred njim jako, jako dugo.

- Uiteljice! Ne mogu da vjerujem! Pa to ste vi!

- Zdravo Mladene, ba mi je drago to te vidim.
- I meni takoer. Otkud vi, zar niste vani, izvan drave?
- Danas sam dola. 4 godine je od Jovanove smrti. Mogla sam to obiljeiti i drugdje, ali sam
ula za tebe. Da slika i da ti ide odlino. Morala sam to vidjeti.
- Pokuao sam vas nai. Vi ste zasluni za sve ovo. Da niste odnijeli sliku Zlatana u muzej,
ne bi bio tu gdje jesam.
- Pusti sada to. Nije bitno. Kai mi, kako su ti roditelji?
- Ne ivim vie s njima. Jo od poetka srednje. Nikada nisu pristali da se bavim ovim, da
crtam. Ja mogu sam da plaam sve. Naao sam stan, i lijepo mi je.
- Jako mi je ao. Da li te posjeuju, da li se uje sa njima?
- Ne ba. Otac ne eli da me vidi ni uje. Zapravo, direktor je mnogo zasluan to sam se
uopte upisao u Umjetniku kolu. On je pritisnuo moga oca, no moj otac to meni nikad nije
oprostio.
- Stvarno mi je ao. Da li ti treba neto, bilo ta, reci, ja sam tu. Mislim da u ostati nekoliko
dana u gradu.
- Ne treba nita, hvala vam mnogo. Ionako ste uinili vie nego to u vam ikad moi
oduiti. Recite vi meni, treba li vama neto?
- Zapravo, treba. Ajde mi pokai ove tvoje slike. elim da mi pria o njima.
- Naravno, bit e mi zadovoljstvo.
Meutim, u blizini se zaulo neko komeanje i buka.
- ta je ovo? Je li ovo moja kerka na ovoj slici? Jeste, ovo je moja Jelena! ta ona radi sa
ovom propalicom? Milion puta sam joj rekao da je ne elim vidjeti s njim! Ko je naslikao
ovo?
Svi su se okrenuli prema Mladenu.
- Ti! Da ste smjesta pozvali direktora! Ko ti je dao dozvolu da slika moju kerku? elim da
se ovo ukloni! Odmah!
Uiteljica Marija je stala u Mladenovu odbranu:
- Molim vas gospodine, smirite se, Mladen nije nita znao, on samo crta, ne eli nikome zlo.
- Ko ste vi gospoo? I ne sjeam se da sam vas ita pitao!
Direktor je naiao.
- ta se dogaa ovdje? Kakvi su problemi?
- Ovaj ovdje mladi je osramotio mene, moju porodicu i moju kerku! Naslikao ju je bez
njene dozvole, u drutvu sa ovom propalicom! Rekla mi je da vie nije s njim, i posljednji
put kada sam ih vidio, toliko sam ga prepao da je odmah pobjegao. uo sam da je otiao iz
grada, i nisam ga vidio mjesecima. No, onda se pojavi ovaj mladi, i eli da mi pokvari
dijete i osramoti porodicu, tako to e naslikati sliku koja je ista la! Sklonite sliku, ili u
vas tuiti!
- Molim vas, siguran sam da moemo neto uraditi. Uvjeravam vas da Mladen nije imao
nikakvu runu namjeru. On je jo dijete, zaboga!
- Ja sam svoje rekao. Sutra dolazim ovdje sa advokatom! Ako jo uvijek budete drali ovu
la na vaim glupim zidovima, debelo ete mi platiti! A posebno ti, "umjetnie"!
ovjek je ljutito otiao od njih, a uiteljica i direktor su poveli Mladena sa sobom. Prije

nego su otili, direktor ree prikupljenim ljudima:

- Molim vas, izvinite zbog ove neugodnosti. Nastavite sa vaim razgledanjem, a mi emo se
pobrinuti da sve rijeimo.
U direktorovoj kancelariji su svi jedno vrijeme utjeli. Mladen progovori prvi:
- Strano mi je ao. Nisam imao namjeru nikoga da povrijedim. Htio sam... htio sam... samo
pomoi... nekako.
- Uredu je Mladene ree direktor. - Nisi ti kriv. Ne znam ta da radimo.
- Petre, nemojte da uklanjate sliku. Taj ovjek je manijak. Nema na osnovu ega da vas tui.
Mladen crta remek-djela, znate i sami. Ne smijete skloniti sliku.
- Uiteljice, direktore ree Mladen mislim da je najpametnije da uklonite onu sliku. Ne
elim da vam stvaram probleme. Stvarno mi je ao.
- Ali, Mladene, ono je genijalno. Neto najbolje to je galerija ikada vidjela.
- Sve da i jeste, nije vrijedno da upadate u problem i komplikacije radi mene. Molim vas da
uklonite sliku.
- Mladene...
- Nema rasprave uiteljice. Moja je slika, i ja odreujem da li da je izloim ili ne.
Mladen izvadi novac iz depa.
- Vraam vam novac od slike. A vi meni vratite nju.
Kada je doao kui, sa slikom pod mikom, postavio ju je na stol, uzeo no i poeo da je
unitava. I plakao je dok je to radio.
- Svaki put kada nacrtam ljude, svaki put kada odluim da pomognem, na svoj nain, neto
se runo dogodi. Zato? Zato me ne razumijete? Ne elim zlo nikome, elim samo da
gledam, i da crtam to vidim. Zato ljudi ne pitaju, nego prvo presuuju, osuuju i pljuju?
Nikad vie neu da crtam ljude! Nikad!
*
Pakovanje je uskoro bilo pri kraju.
- Jeste, bili su sretni, izgledali su tako sretno, ali je moja elja, moje glupo htijenje,
upropastilo njihovu sreu. Ona je kasnije otila negdje, u drugi grad. Odveli su je roditelji.
Za njega nikad vie nisam ni uo. Htio sam samo pomoi. Da svi vide ono to sam vidio i ja.
Boe, bili su tako sretni...
*
Dvoumio se koji fakultet da upie. No direktor muzeja, gospodin Petar, je bio neumoljiv.
elio je da Mladen upie likovnu akademiju, jer to je prirodan slijed. Taj talent nije smio
propasti. I Mladen je popustio. Ispunio je direktorovu elju.
Nastavio je crtati. Iz njegovog bloka su u razne galerije irom drave odlazili prelijepi i
genijalni pejzai, prelijepe slike prirode, ivotinja. Ali nikada vie nije crtao ljude. Nije
smio.
Ubrzo se i zaljubio. Upoznao je Anu. Dosta su vremena provodili skupa. Bio je sretan.

Napolju je padao snijeg, no njemu i Ani to nije smetalo. Drali su se za ruke, etali su, i
priali.
- Mladene...
- Reci...
- Zato me ne nacrta? Dugo sam se dvoumila da te to pitam, ali nisam smjela. Znam da si
mi rekao da ne crta ljude, ali ja bih tako voljela da uokvirim tu sliku, da imam jednu
uspomenu od tebe.
- Ana, priali smo o tome. Ne mogu da crtam ljude.
- Znam, ali nee je objavljivati, niti slati ikome. To u gledati samo ja. Ili nacrtaj sebe. Ili
nacrtaj nas. To bi mi znailo.
- Ana...
- Mladene, to u prolosti je bila loa srea. Nisi ti kriv to su te pogreno razumjeli. Ja sam
sad tu, volim te, i razumijem te. Znam da eli to, i elim da se ne plai toga. Nee ti vie
niko nauditi, ja to neu dopustiti.
- Ne mogu Ana. Ne znam kako si znala, ali u pravu si. elim to, vie nego ita. Ali ne mogu.
- Obeaj mi neto.
- ta?
- Jednog dana e nas nacrtati. Bilo kad. ekat u i stotinu godina ako treba. Samo elim da
se ne plai. Najbolji si slikar kojeg su mnogi ikad vidjeli.
- Dobro, Ana. Obeavam. Ne znam kada, ali jednog dana. Obeavam ti. Nacrtat u nas.
- Zna da te volim.
- Volim i ja tebe. Kada ti je nastup?
- Za dva sata. Hoe da idemo neto pojesti?
- Vai, hajdemo.
Iza njih je sve vrijeme hodala neka osoba. Bio je u kapuljai. Pratio ih je.
Poslije Aninog nastupa, Mladen je doao kui. Razmiljao je o Aninom prijedlogu. Znao je
da se plai, da ne smije vie crtati ljude, ali, ona je to eljela. I donio je odluku. Ispunit e joj
elju, jer ipak, ta e slika biti samo za njihove oi.
To e im biti poklon za diplomiranje. Njoj je ostalo tek nekoliko ispita, a njemu je ostao
jedan.
Uzeo je blok, i poeo da crta. Prvo je nacrtao oblake. Na njima su, malo kasnije, stajali njih
dvoje. Usne su im se dodirivale. Oi su bile zatvorene. Njene ruke su bile oko njegovog
vrata, njegove oko njenog struka. Iza njih, iza oblaka, bila je duga.
Dok je Mladen radio, oko njegove kue se motao ovjek u kapuljai, isti onaj koji ih je
pratio tog dana.
Mladen se osjetio umornim, pa je sebi rekao da e sliku zavriti sutra. Presvukao se, i otiao
u krevet.
Kada je zaspao, vrata su se lagano poela otvarati. ovjek s kapuljaom je oprezno uao,
razgledao po sobi, i polako krenuo prema slici Ane i Mladena. Skinuo ju je, umotao u veliku

vreu, i otiao iz kue, isto onako tiho kako je i uao.

Putem je brundao:
- Ana, ljubavi. Ne mogu da vjerujem da si izabrala ovog glupana, ovog slikara, a da si mene
odbacila. Zna li koliko sam te volio? Sve sam htio da uradim zbog tebe! Sve! A ti si me
odbacila, kao posljednju ugu, kao da nita ne vrijedim! E ovo ti je osveta! Nee biti s
njim, i ja u sve uraditi da ne bude!
Kada je uao u svoj stan, naao je sprej, i poeo da ara po slici. Onda je takvu iaranu,
skenirao, i odluio da je ubaci na internet.
Mladen se probudio dosta kasno. Ne sjea se kada je posljednji put tako dobro spavao.
Otiao je do dnevnog boravka, da vidi jo jednom Aninu ispunjenu elju. I zamalo nije
dobio srani udar. Slike nije bilo na postolju!
Nije znao ta da radi. Potraio je mobitel, htio je da zove policiju. No na mobitelu ga je
ekalo 50 proputenih poziva od Ane, i 9 poruka. Sadraj mu je bio totalno nerazumljiv. Sve
rijei koje je razumio bile su "povrijeena, uasnuta, Internet, slika"...
Otvorio je pretraiva, i kada je vidio svoj facebook zid, i sliku koja je tamo stajala, poelio
je da se ubije.
- Ne, ne, ne, ne, ovo nije istina. Ovo je nemogue! Ko... Kako.... Zato?
Vidio je Anu i njega, na oblacima, iza njih duga, njene ruke na njegovom vratu, njegove na
njenom struku, ali, slika je bila iarana. Na njoj je pisalo:
"Ana i ja u predigri prije divljeg seksa. Mladen."
Stajao je tako, nepomino, puna dva sata. Onda je uzeo telefon, pozvao nekoga, i krenuo da
crta svoju posljednju sliku...
*
Torba je bila na krevetu, Mladen je sjedio i zurio u svoj autoportret. Neko je zazvonio. uo
se Anin plani glas:
- Mladene, otvori, molim te. Znam da si tu. Mladene, molim te otvori.
Otvorio je vrata, i Ana mu je skoila u zagrljaj. Jecala je.
- Mladene, znam da sam ti traila da nas nacrta. Ali zato onako? Napravio si mi skandal!
Na Akademiji me svi runo gledaju! Ali to mi sve nije bitno! elim samo da mi odgovori,
zato?
- Ana, odlazim. Idem odavde.
- ta? Zato? Mladene, ta je s tobom?
- Nisam ja napisao ona slova na slici, Ana.
- Nego ko je? Ti si je objavio!

- Ne znam, Ana, ne znam vie ta da mislim. Ne znam zato mi se itav ivot ovo deava.
Kao da svijet nee da me razumije. Kao da namjerno neko izmilja nekog pogrenog mene.
Samo sam elio pomoi. Uvijek sam to elio. No ne znam drukije nego slikanjem. Nikad
nisam ni znao. Ali svaki put kada poelim nekome da pomognem, desi se neto uasno.
Uvijek me pogreno razumiju. Uvijek ispadne neto pogreno, toliko daleko od onoga kako
sam zamiljao. Ne znam ko je napisao ona slova. Jutros sam se probudio i vidio da nae
slike nema. A tu je bila. Zavrena. Idem Ana, moram da idem. Ne mogu vie ovdje da
ostanem.
- Mladene, molim te, sjedi i razmisli, sigurno emo neto rijeiti...
- Ne, Ana. Ne moe se nita rijeiti. Zna li koliko puta sam to uo? Da e neko neto
rijeiti? I nikad niko nita nije rijeio. Svijet je runo mjesto. Ja ne mogu da to izdrim. Zato
odlazim. Molim te, poi sa mnom.
- Gdje?
- Ne znam, bilo gdje, samo da odemo odavde. Volim te, i treba mi. Ne mogu sam.
- A ispiti, akademija?
- Nije me briga za tim. Svaka sekunda koju provedem ovdje e me sve vie guiti.
- Ii u s tobom. Volim te, i zna da te razumijem.
- Onda hajdemo.
Pokupio je svoju torbu, i otiao sa Anom.
Na postolju je stajao Mladenov auto-portret. Lice je bilo puno bijesa, razoarenja, mrnje i
gaenja. Slomljena etkica u ruci, stisnute ake, i pogled koji je ledio krv.