You are on page 1of 3

60

Obino se nastanak modernog razdoblja, nasta


loredana nak moderne umjetnosti, povezuje s utemelje
njem jedne filozofije umjetnosti: estetike. Dois
ta, upravo u estetici umjetnik nalazi svoje oprav
parmesani danje i otkriva osjeaj za lijepo. Modernom ra
zdoblju, dok zastupa posvemanju nezavisnost u-
mjetnosti, potreban je metajezik, jednako kao i
istina i pravda, da bi utemeljio vrijednost sui
generis i openito priznatu. Napokon, u estetici se
umjetnost i ljepota gotovo poistovjeuju. Ali nije
uvijek bilo tako.

Stari su poetikom nazivali nauku o umjetnosti i


polazei upravo od poetike prosuivali su ljepo
tu. Poetika zapravo nije raspravljala o ljepoti, bu
dui da su umjetnost i ljepota bile odvojene. (Sje
timo se samo Platona koji ljepotu naziva licem is
tine, dok umjetnosti pridaje sramotno svojstvo
oponaanja.)

U modernom razdoblju umjetnost je prisiljena da


potvrdi vlastita pravila igre, te u tu svrhu razra
uje metajezik vlastitoga pravilnika koji je dobio
ime filozofija umjetnosti ili, tonije, kako pie
Hegel, filozofija lijepe umjetnosti. Njezin je pose
ban zadatak da poda smisao lijepome koje je ve
razdvojeno od istinitoga, da odredi granice lijepo
ga oblika to je ve osloboen svoje neposredne
poiesis, te da naposljetku potvrdi ono to je lije
po, da bi osudila ono to je runo.

Umjetnik koji djeluje u razdoblju poslije drugoga


svjetskog rata jo nalazi svoj spoznajni alibi u liku
nezavisnog umjetnika. Nezavisni umjetnik, pie Ar-
gan, jest onaj umjetnik koji se spori protivei se
proizvodnji i potronji, koji pretpostavlja upotreb
nu vrijednost lijepoga rairenoj vrijednosti raz
mjene, koji se iz petnih ila trudi da izbavi lijepo
iz drutva to na instrumentalan nain troi slike.
Takav je postupak imao svoju teoretsku potku u
Marxovoj teoriji podvojenog drutva, ali isto tako
i u itavoj negativnoj misli od Nietzschea do Frank
furtske kole. Stoga je nezavisni umjetnik bio
etiki i moralno angairan, jer je lijepo bilo zao
kupljeno slobodom subjekta pregaena kritikim

estetika zadatkom: osloboeni rad protiv otuenog rada.


N o ispod toga stava krila se drutvena teorija ko
ja je drala da je ono to je stvarno lana cje

i njezina lina, koja je tvrdila da j e drutvo jedinstven or


ganizam to ga valja ili odbaciti ili mu se estetski
suprotstaviti, i napokon zahtijevala jasno razgra

postmoderna niene pojmove o onome to je istinito i o onome


to j e lano, o onome to je iskonsko i o onome
to j e neiskonsko. Ba sve ono to postmoderna

scena misao vie nije kadra pruiti. Otkad se pojam is


konskog i neiskonskog vie ne doivljava dihoto-
mijski, otkad istinito i lijepo vie nisu toliko poj nosi zakone. T o je odnos s prolou, sa smru
movno odredivi, a navlastito otkad se drutvo kao svih ideala, ono to jo moe govoriti od trenut
jedinstvena cjelina kojom vladaju apsolutni zako ka kad budunost vie nije jamstvo sadanjosti.
ni pretvorilo u mreu mnotva veza, ni estetika Postmoderno miljenje onda nije tek miljenje o
vie nije kadra pruiti openite alibije lijepome, funkcionalnosti, nego miljenje o smrti moderno
ni u pogledu njegova priznanja, ni u pogledu nje ga, i ba se u odnosu na tu smrt ono odreuje ili
gova odreenja. kao teroristiko ili kao na neki nain mudro i ne
jasno. (Kao miljenje o lanoj izvjesnosti i prije
S krizom klasinog pravilnika znanja, s nesposob- vari ili kao neizvjesna misao koja se sastoji od
nou znanja da vlada sveukupnou, nastupa i kri treptaja, umova, blagih pokreta, kao reklamna
za estetike i umjetnosti koja od nje zavisi. im kritika ili kao mudra kritika.)
estetika ispada iz sredita, iz sredita ispada i um
jetnost, i oiglednost vie nije toliko oigledna. Reklamna kritika razmilja o smrti kao o prirod
To sve ne znai da je odzvonilo estetici ili umjet nom gaenju: gledana pod tom lupom, smrt Boga
nosti, ali znai da se namee pitanje je li opravda i vrijednosti koje odatle proizlaze prihvatljiva j e
na umjetnost nakon to ju je napustio metajezik injenica, bioloke prirode. Mudrac lijenik pozvan
koji ju je teoretski podupirao. U sutini, to je pi je da utvrdi gaenje, unaprijed odreeni ceremo
tanje koje razglaba Lyotard govorei o znanosti nijal da se oslobodimo njegova tijela, grob da sa
u postmodernim prilikama. krijemo njegov les, da bi se nastavio ivot kao da
niega nije ni bilo. Primijeeno je kako se danas
ini se da postmoderni sistem moe funkcionirati nastoji dizati to manje graje oko nezgodnog lica
s onu stranu svakoga teoretskog alibija, budui da smrti, kako se nastoje svesti na najmanju mogu
kae: nije vano jesam li ispravan, ja funkcioni u mjeru radnje kojima se uklanja tijelo: naje
ram; nije nimalo vano ako nisam toan, koriste e vie nema alovanja, korote, naricanja, sve je
se mnome; ne zanima me da budem lijep, ja za usmjereno tome da se ini kao da se nita nije do
vodim. Zapravo, postmodernu misao karakterizira godilo. Ono to umire Bog, umjetnost, vrijed
uspjeh hajdegerovskog Ge-Stell. Razdoblje u ko nost uvijek je to neto drugo, nikad to nismo
jem sistematska misao o izvjesnosti moe samo mi sami. Tako je smrt puka vanjtina, kae Sartre,
napustiti krajnje istine, sklad apsolutnih naree vanjtina kojom raspolaemo i koju reklamiramo
nja, da bi nabacila mogunosti, skicirala kratkotraj kitnjastim balzamiranjem doctors of grief.
ne krajolike, konanim ishodima suprotstavila na
ine miljenja kao jezine igre. Suglasno tome, reklamna kritika postaje tehnika,
sredstvo, budui da je izgubila svaku bliskost s
N o , to ruenje umjetnosti djelovanjem instrumen- bilo kojom filozofijom smrti. Zato o smrti valja
talnosti podudara se s opasnou da se ono stvar utjeti, ne bi li se svjetovne sitnice mogle i dalje
no metafiziko pretvori u puku reklamu, koja, ka odvijati u svojoj funkcionalnosti, kao da niega
ko vie ne mora odgovarati nikakvu zahtjevu, se nije ni bilo. Cininoj maski preostaje samo tehni
bi moe dopustiti sve kao teroristiku praksu. Sve ko saaljenje, jer smrt je uvijek tua smrt, nikad
ono to se danas odigrava na polju umjetnosti vlastita smrt. Kritika koja postaje reklama kritika
upravo je to ludo takmienje izmeu galerista, tr je koja se oslanja na pojam smrti kao gaenja. Dok
govaca, umjetnika, kritiara koji, kako vie nema zna da je umjetnost kao sigurna vrijednost izgub
ju to postii, brane vlastito nita, jaki u svojoj ljena, preuuje vlastiti nedostatak miljenja, i ta
menederskoj izvjesnosti. To je Perniolina teza o ko se osuuje na utnju, te je nalik na ekonomska
reklamnoj kritici. I sve to postaje lako, im se ulaganja povezana sa smru: pogrebno poduzee.
ono to mu se suprotstavlja shvati kao pokuaj da Ali na smrt se moe misliti i kao na sebi bliskiju
se oivi izgubljena dimenzija, ali paradoksal mogunost (smrt mojega ja, smrt svijeta), kao na
no ba se toj izgubljenoj dimenziji ne moe po stvarnu mogunost, kao na mogunost vazda pri
bjei, i, ako se ini da klijentelarni sistem mnoge sutnu u ljudskom ivotu: u tom sluaju smrt nije
nae kritike to ne zna, razlog lei u tomu to to zakljuak, svretak ciklusa, ve prisno zajednitvo
pretpostavlja. sa ivotom.

Od Winckelmanna nadalje moderna se umjetnost Ona ivi na javnim mjestima, kao u ranom sred
najee prosuuje u odnosu na prolost. T o ne njem vijeku, gdje su se groblja gradila iz uitka
znai da se dananja vrijednost izvlai iz juera da budu zajedno javni pisari, ongleri, krabulje,
nje, nego znai da se otvara sanduk prolosti, da sitniari i trgovci. To filozofsko shvaanje smrti
se slua kao tekst koji najposlije govori, a ne do- to potjee od Diltheya nije toliko granica dru-
62

goga, koliko je stanje koje prati sve trenutke i


vota. U tom svjetlu smrt Boga, smrt mojega ja ni
su neto to se dogodilo, pa to valja zanemariti,
nego danomice odreuju potragu, sukob s neiz
vjesnou znanja. Tako smrt vie nije u redu pro
losti (neto ime se moe tehniki raspolagati), ni
ti u redu budunosti (nije rije o tome da se ona
emotivno anticipira tjeskobom), nego je u redu
sadanjosti, jer danas j e sve mrtvo kao openiti
red, ali je ivo kao otvorena mogunost. Doista,
neto se komea u smrti koja se vjenala sa ivo
tom: to su pokret, elja, daak, drhtaj, a ba ti
drhtaji jo mogu oiviti osjeaj sposoban da iz
makne tehnici koja eli sve upotrijebiti. Takvo
shvaanje smrti svojstveno je iskrenoj i mudroj
kritici, koja se trsi da mrtvi progovore.

U toj neizvjesnosti, u tome esprit de finesse, kri


tika djeluje i zamjenjuje snane karaktere reklam
ne kritike slabim karakterima kritike pokrenute
zdravim razumom i uitkom. Ako se eli nekako
oduprijeti totalitarizmima tehnike, kritika mora
nauiti da odgovara mrtvima. Sve ostalo pripada
instrumentaliziranom karnevalu multinacionalnih
bosova. Prava kritika eli karneval, uivanje u kra-
buljama, igru zamjena, ali eli i iskrenost toga kar
nevala, i zato je uvijek spremna da odgovori ko
rizmi koju nosi u sebi. Dobar karneval jo je onaj
koji trai igru, a ne klopku. Ravnopravnost s ne
prijateljem, prva pretpostavka potenog karnevala,
kae Nietzsche.

Kraj tradicionalnog aparata znanja, ako ne eli na


vijestiti novi terorizam koji se vie ne temelji na
jedinstvenom sreditu nego je izmrvljen u bez
brojno mnotvo toaka mora nauiti da se su
oi s dijalogom s prolou i sa smru, da odgovo
ri na njezina pitanja, a to su pitanja o njegovoj
sadanjosti; nedostaje li mu razuma, valja biti o-
prezan, da nedostatak razuma ne bi postao alibi
za njegove pogreke.

Prevela: Maslina Katui