You are on page 1of 18

Prethodno priopenje UDK 17: 130.

2/Taylor
Primljeno 19. 12. 2007.

Dafne Vidanec
Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji, Filozofski fakultet Drube Isusove, Jordanovac 110, HR-10000 Zagreb
dafne_975@net.hr

Suvremeni ovjek u procijepu izmeu kartezijanskog


ideala moralnosti i (post)modernog kulturnog habitusa

Saetak
Proboj zapadne europske filozofske misli na ijem se zaelju pojavljuje ime francuskog
mislioca R. Descartesa za sobom je donijelo oivljavanje ovjekove svijesti tzv. post-re-
nesansno intelektualno buenje koje je navijestilo i oznailo poetak novog modernoga
doba, koje je na spoznajnoteorijskoj razini prepoznato kao poetak vladavine instrumental-
nog (raz)uma, odnosno, hegemonije Descartesovog cogita.
U ovome radu nastoji se istraiti, pojasniti i protumaiti ulogu i znaaj cogita u odnosu na
moralno djelovanje modernoga ovjeka u percepciji suvremenog i glasovitog kanadskog
filozofa, teoretiara i mislioca Charlesa Taylora. Ima li (raz)um doista ekskluzivni primat
nad ovjekovim djelovanjem, te kako u svjetlu (raz)uma objasniti i razumjeti krizu ethosa
suvremenog ovjeka i pokuati pronai adekvatno rjeenje za pitanje globalne krize morala
koja je zahvatila kompletnu civilizaciju naeg doba? samo su neka meu slinim pitanji-
ma koja e se propitati u ovome radu.

Kljune rijei
kulturni rat, Rene Descartes, cogito, Charles Taylor, ideal moralnosti, autentinost, instru-
mentalni razum, individualizam (samoispunjenja), ethos, (post)moderna, kriza morala

() Novi ovjek tek se treba roditi.


(Andr Chouraqui, Deset zapovijedi danas)1

Status quaestionis
Kako govoriti o ovjeku dananjice i svijetu u kojem, augustinovski milje-
no, postojimo, ivimo i mislimo? Odakle bi valjalo krenuti u promiljanju
modernoga2 ovjeka i modernoga vremena, koje je vrijeme mogue opisa-
ti rijeima: tehnoloki napredak, ekonomsko kalkuliranje, emancipacija,
(samo)otuenje i sl.? Tko je i kakav je, u bti, ovjek naega vremena? Na-

1
Usp. Andr Chouraqui, Deset zapovijedi da- znaenju zahvaljujui Hegelu, koji je u poj-
nas (J. Brni i K. Pranji, prev.), Konzor, Za- mu modernoga prije svega vidio ono to
greb 2005. O autoru vidi vie u: isti, Auto- zasluuje posebnu pozornost od strane filozo-
rov predgovor hrvatskom izdanju, str. 78. fije, smatrajui, objanjava Habermas u Filo-
zofskom diskursu moderne, da se filozofija
2
nalazi pred zadaom da mislima (miljenjem,
Semantiki pojmljeno, izraz moderni u kon op. a.) zahvati svoje vrijeme, a to je za Hegela
stelaciji s pojmovima ovjek, vrijeme i moderno vrijeme. Jrgen Habermas, Fi-
svijet u sadraju ovog izlaganja odnosi se lozofski diskurs moderne (I. Bonjak, prev.),
na susljednost, sadanjost, aktualnost. Sm Zagreb 1988., I. i II. poglavlje.
je izraz u filozofskom diskursu zadobio na
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154) 138 D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu
izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

dalje, moe li filozofija shvaena kao trajno gibanje ljudskog duha, koji
neprekidno traga za neim viim, boljim i savrenijim, uistinu svojim mi-
slima zahvatiti svoje vrijeme? Je li ona kadra zalijeiti duhovnu i moralnu
krizu suvremenog ovjeka i svijeta, koju je uzrokovalo ono to Weber poima
kao raaravanje svijeta, ovjeka i duha vremena? Kako se oblikovao
i u kojem se smjeru nastavio kretati duh moderne civilizacije? ini se da
je svijest o znanju i moi modernog ovjeka proizvela svojevrsne pukotine,
kako u vremenu i prostoru, tako i u miljenju, kroz koje je u smu njihovu
jezgru ulo neko djelovanje, koje je poelo, takorei, razarati i dijeliti sve oko
sebe, a ponajvie nutrinu smog ovjeka, te posljedino rezultiralo sustavnim
propadanjem ovog svijeta. Naposljetku, prethodna pitanja mogue je uobli-
iti u jedno: tragamo li za Nietzscheovim nadovjekom ili Chouraquijevim
novim ovjekom koji se tek treba roditi?
Traimo odgovore na pitanja koja su na filozofsko-diskurzivnoj razini, kako
zapaa jedan suvremeni mislilac s anglosaksonskog govornog podruja, u po-
sljednjih nekoliko desetljea jo vie pridonijela razmimoilaenju u miljenju,
do toke u kojoj je to razmimoilaenje preraslo u svojevrsni kulturni rat
izmeu dvije polarizirane strane, kako emo vidjeti u sadraju koji slijedi.
Ponajprije valja rei da govorimo o temi o kojoj su podosta pisali autori an-
glosaksonske provenijencije, a neki su meu njima prevedeni i na hrvatski (te
srpski) jezik, primjerice, Narcistika kultura3 Ch. Lascha i Sumrak amerikog
uma4 A. Blooma. Temeljne postavke obojice mislilaca izloio je i produbio
kanadski filozof Charles Taylor, u svojem djelu The Ethics of Authenticity.5
To e nam djelo zajedno s jo jednim, intrigantnijega naslova Sources of the
Self, posluiti kao glavni izvor iz kojega emo crpiti spoznajne impulse,6
kako je znao rei glasoviti filozof Gadamer.

I. Diskurs moderne u procijepu izmeu


boostersa i knockersa
1.1. Kulturni rat onkraj teorije i prakse
Ono oko ega se suvremeni filozofi i ini drugi teoretiari nikako nisu mo-
gli sloiti, a to se neposredno odnosi na pitanje moderne kulture, smatra
Taylor, tie se pristupa vrednovanju naina ivljenja suvremenog ovjeka i
susljednih, pomodnih kulturnih trendova koji su se asimilirali u jednu for-
maciju poznatu pod nazivom kultura narcizma (Lasch). Kulturu narcizma
karakterizira princip djelovanja koji se moe opisati rijeju samoispunjenje.
Samoispunjenje je postalo kljunom motivacijom, tenjom i svrhom suvre-
menog ovjeka. Drugim rijeima, a u odnosu na praksu, suvremeni ovjek
ivi na nain da prije svega udovolji vlastitim eljama i potrebama, ali pritom
ne birajui ni sredstva ni naine na putu do realizacije tih elja onkraj kojih
stoji samoispunjenje shvaeno kao konani cilj. Teleoloki pojmljeno, suvre-
meni je ovjek na mjesto viih, herojskih svrha i trajnih vrijednosti za koji-
ma je njegov predak teio kako navodi Taylor postavio vlastito ispunjenje
kao temeljnu vrijednost, konanu tenju, odnosno kao smisao ivota. Povije-
sno-filozofski i kritiki gledano, takav modus ivljenja u praksi se ponajprije
otkriva kao promaeni smisao i cilj prosvjetiteljske misli, koja je, elei pro-
klamirati ideju individualizma i autonomije kao najvee ostvarenje moderne
epohe, a to na neki nain imamo zahvaliti proboju kartezijanske misli koja je
intelekt uzdignula do toke u kojoj se on gotovo pribliio pojmu perfekcije,
zapravo, prosvjetiteljstvo je, moe se ustvrditi, kartezijanski cogito uinilo
ekskluzivnim idealom moralnosti, tako da se ne treba uditi zato u dananje
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154) 139 D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu
izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

vrijeme govorimo o sasvim drukijem modusu ivljenja (djelovanja) koji se


nije ni pribliio pojmu autentinoga, a kamoli da se taj modus usudimo kvali-
ficirati i vrednovati kao autentian. To je prva referentna toka od koje Taylor
polazi u The Ethics of Authenticity i koju nastoji postaviti kako on sm kae
na racionalne temelje, u smislu da se o tome moe otvoreno raspravljati, a
ne eliminirati u korijenu.
Najeklatantniji primjer tzv. narcistike kulture jest upravo ameriko dru-
tvo, i kada Taylor razmatra drutvene i kulturne metamorfoze koje su se op-
enito poele dogaati od sredine 20. stoljea naovamo, on uoava da su te
metamorfoze rezultirale moralnom i duhovnom krizom koja je ponajvie
zahvatila tri razine ovjekove egzistencije: osobnu, drutvenu i politiku. I
zato se ne treba uditi to se u dananje vrijeme sve vie govori o padu,
tj. propasti svijeta koji je nekad bio bolji. Pitanje je na koji se vremenski
period to nekad odnosi: misli li se na vrijeme od prije pedesetak godina, ili
prije jednog ili vie stoljea? Koje god vrijeme u ovom sluaju bilo posrijedi,
Taylor misli na ono vrijeme koje prethodi moderni, a koja nas je zajedno sa
sobom povukla u smjeru dubljeg promiljanja, kako o nama smima tako i o
vremenu u kojem postojimo, a poglavito o svijetu koji se suoava s tzv. zli-
ma7 svojega vremena. Izlaz i takve sveope, konfuzne situacije Taylor vidi u
oivljavanju tzv. ideala moralnosti autentinosti.8
Kako bismo to plauzibilnije izrazili i definirali ideal moralnosti (tj. djelova-
nja) suvremenog ovjeka, a koji je ideal samo naizgled konkomitantan kon-
cepciji ideala moralnosti suvremene civilizacije, ijom je maskotom postala
kultura narcizma, Taylor se posluio izrazom autentinost. Sm izraz,
kako se explicite tumai u EA, Taylor je posudio od Lionela Trillinga, ije gla-

3
Usp. Christopher Lasch, Narcistika kultura zapadna drutva. Taylorova e se djela u tek-
(V. iljak, prev.), Naprijed, Zagreb 1986. stu i biljekama navoditi na slijedei nain:
ime i prezime autora u inicijalima, a naslov
4
djela u siglama. Npr. Ch. T., EA [The Ethics of
Alan Blum, Sumrak amerikoga uma (A. i I. Authenticity]; SS [Sources of the Self]).
Spasi M. Smiljani-Spasi, prev), Prosve-
ta, Beograd 1990. 6
Izraz preuzet iz Gadamerova djela Ogledi o
5
filozofiji umjetnosti (D. Domi, prev.), AGM,
Charles Taylor* u svojoj studiji prvotno pu- Zagreb 2003.
bliciranoj pod naslovom Malaise of Moderni-
ty (House of Anansi Press, Toronto 1991.), a 7
kasnije The Ethics of Authenticity (Cambridge Ovdje se ne misli na fiziko zlo, ve na ono
University Press, Cambridge/London1992.), metafizikoga karaktera. Taylor taj izraz upo-
stanje koje prevladava u suvremenom filozof- trebljava kako bi opisao uzroke moralne krize
skom diskursu karakterizira kao tzv. kulturni vremena u kojem ivimo. Dakako, hrvatska
rat koji se vodi izmeu onih koji podrava- rije zlo inaica je engleskog izraza malaise,
ju zadatosti vremena u kojem ivimo tzv. koji se isto tako moe razumjeti kao poast,
boostersi i onih koji to vrijeme u odnosu na bolest ili kakav nedostatak. Koliko je prije-
ovjeka i njegovo djelovanje pod moralno- vod enegleske rijei malaise u ovom smi-
duhovnim i egzistencijalnim vidom shvaaju slu zadovoljavaju i prikladan, teko je rei.
kao distorziju tzv. ideala moralnosti Neki e moebitno s razlogom prigovoriti da
tzv. knockersi. Vidi: Ch. Taylor, The Ethics je izraz zlo odve krut i neprimjeren. Meu-
of Authenticity, Cambridge/London 112003. tim, autorica je sebi dopustila zadrati pravo
(*Charles. Taylor [Quebec, 1931] suvreme- izbora terminologije tijekom prevoenja, bu-
ni je kanadski filozof, antropolog i teoretiar, dui da izraz zlo odgovara cjelokupnoj kon-
akademskim krugovima i iroj javnosti po- cepciji Taylorove The Ethics of Authenticity,
znat po Sources of the Self i The Ethics of Au- ali i naravi teme kojom se ovdje bavimo.
thenticity, djelima iz podruja teorije morala,
8
a u kojima na paradigmatski nain progovara
o uzrocima moralno-duhovne krize koja je Ch. T., EA, ondje posebno v. III. poglavlje.
zahvatila moderna kapitalistika i tehnoloka
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154) 140 D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu
izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

sovito djelo upravo nosi naslov Sincerity and Authenticity.9 Na tragu L. Tril
linga, Taylor izrazom autentinost oznauje suvremeni ideal moralnosti,10
ali ne onaj ideal koji se manifestira u devijantnim formama individualizma:
individualizmu samoispunjenja koji ekspandira u narcizam i egoizam mo-
dusima djelovanja svojstvenima generacijama dananje, narcistike kulture,
ve onaj ideal, koji se nalazi onkraj tog individualizma samoispunjenja, a to
ga nastojimo istraiti i propitati u ovom radu.
Taylor smatra da ideal moralnosti (autentinosti) to ga nudi suvremena kul-
tura narcizma nije nita drugo nego distorzija pravog ideala autentinosti,
koja se manifestira u formi egoistinog i egocentrinog djelovanja, a kojeg
je mogue opisati rijeima: centriranje na vlastito sebstvo. Ideal autenti-
nosti kao takav Taylor vidi u onome to se nalazi onkraj tog individualizma
(samoispunjenja) u kojem ljudi, kako smo ve prije kazali, gledaju najbolje
ostvarenje modernoga vremena.11 Mimo Taylorove interpretacije, mogue je
govoriti o pravima i slobodama koje su modernoga ovjeka motivirale pose-
gnuti u smu bt u duh svojega vremena, ne bi li to vrijeme uzdignuo na
razinu njegovih najveih izazova,12 i ne bi li se time potvrdio kao bie koje
je dostojno nomenklature ovjek.
Govorei o ovjekovoj ovjenosti u kontekstu suvremenosti, pritom referi-
rajui se na pojam autentinosti, vrlo je vano razumjeti to je za Taylora ta
autentinost, odnosno kako je on shvaa.
Prvo, izrazom autentinost, a kako je razvidno temeljem prethodno spo-
menutog, Taylor eli oznaiti ideal ponaanja (djelovanja) karakteristian za
suvremena zapadna drutva, poglavito ameriko drutvo. Drugo, referirajui
se na sadrajnost pojma ovjek, spomenuti izraz po sebi upuuje na ono to
je ve pomalo zaboravljeno, dapae marginalizirano, a to je znaaj ljudsko-
sti/humanosti kao takve, koja trai obnovu, tj. oivljavanje, s jedne strane, i
ekspresiju tog oivljavanja u ideji (ideala) autentinosti, s druge. Prema tome,
autentinost treba, smatra Taylor, promatrati s dva aspekta. Prvi je aspekt
fenomenolokog karaktera, te se odnosi na kulturne i povijesno-filozofske
metamorfoze koje su ostavile snaan peat na vremenu u kojem ivimo. U
tom kontekstu ideal autentinosti valja propitati i razumijevati u perspektivi
govora o duhovnoj i moralnoj krizi, ije uzroke Taylor vidi u trima fenomeni-
ma, od kojih smo prvi ve ranije spomenuli: individualizam samoispunjenja,
instrumentalni (raz)um13 i gubitak (graanske) slobode. Te nam fenomene
kultura moderne eli predstaviti kao pathos iz kojega je izniknuo istinski ideal
moralnosti, tj. autentinosti, a kojeg ta kultura vidi u modus vivendi koji nas
upravlja prema idealu samoispunjenja.
Drugi aspekt pod kojim valja promatrati znaaj autentinosti jest antropoloki.
U tom smislu ideal autentinosti treba dovesti u vezu s ovjekom i njegovim
djelovanjem, te pokuati shvatiti kako je moderni, tj. suvremeni ovjek sebe
doveo u situaciju da je primoran razmiljati o tome, ima li njegova budunost
smisla i na koji nain preivjeti u budunosti, ako nam se ve sada smijei
onaj kraj o kojem govori F. Fukuyama.14
Kompletnu problematiku autentinosti, ukljuujui i njezino utemeljenje,
Taylor obrauje u EA, i to posebice u 3. poglavlju naslovljenom The Sources
of Authenticity.15 Ovo o emu govorimo je vano za temu koju elimo obra-
diti u sadraju koji slijedi, a koja u filozofski diskurs o modernom vremenu
i ovjeku uvodi jedan novi (zapravo, stari, nap. D. V.) problem: mogunost
uspostave integralnog dijaloga ili tzv. prevladavanje monistikog pristupa
filozofskom miljenju izmeu tzv. boostersa i knockersa. U kakvoj je
vezi ovo potonje s idealom autentinosti o kojem smo prethodno govorili?
Rasprave koje se u posljednjih nekoliko desetljea vode pro et contra ideala
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154) 141 D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu
izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

autentinosti prerasle su u svojevrsni kulturni rat izmeu tzv. boostersa i


knockersa objanjava Taylor. Simplificirano reeno, ljudi se na teorijskoj
razini nisu mogli dogovoriti oko toga, je li suvremeni nain ivljenja koji
propagira tzv. kultura narcizma uistinu autentian ili nije, te, promatrano
u optici etike, moemo li ga ili ne opravdati kao moralan? (Dakako, tu je
neophodan pluralizam miljenja koji je, kako emo vidjeti, preao granice
tolerancije i respektiranja suprotnih gledita!) Stoga su polemike oko toga
poprimile oblije pravog kulturnog rata koji se vodi na dvije fronte: jednu
frontu predstavljaju pobornici i branitelji svih formi ivljenja koje su nadole
s modernim vremenom, i koje su prepoznatljive u djelovanju kulture narciz-
ma; prema Tayloru to su tzv. boostersi. Drugu frontu ine oni koji osuuju
i kritiziraju ne samo moderno vrijeme kao odmak od tradicije ve i sve one
pojavnosti koje se mogu svesti pod zajedniki nazivnik relativiziranja posto-
jeeg zbiljskog stanja. Za njih (tj. ove potonje), moderna predstavlja neto to
je za sobom dovelo razno-razne poasti nazovimo ih izazovima tehnike
civilizacije, koji su sustavno poeli degradirati ovaj svijet, i zahvaljujui koji-
ma je ovjek izgubio pravi smisao ivota tzv. knockersi.
Vano je rei da se Taylor ne priklanja niti podrava ni jednu ni drugu stranu,
jer njihova stajalita smatra upadanjem u odreenu krajnost koja vodi u isti
dogmatizam i time hrani odreenu ideologiju, bilo onu koja samo zagovara ili
onu koja samo kritizira zadanosti modernoga vremena openito. tovie, pre-
ma Tayloru, takav radikalni pristup diskursu o suvremenoj kulturi i ovjeku
jo vie zatire i oteava raspravu o idealu autentinosti. Taylor smatra:
da je autentinost valjan ideal za koji se vrijedno boriti;
da je taj ideal mogue postaviti na racionalne i logike temelje i
da se o ovome, to je izneseno pod tokom 1. i 2. na diskurzivnoj razini
moe otvoreno raspravljati, a da se ne zapadne u ideologiju ili monizam
bilo koje vrste.16
Kako se moe zakljuiti, na diskurzivnoj razini (t. 3) Taylor je zagovornik
pluralizma miljenja. Na aksiolokoj razini, Taylor u autentinosti vidi neku
vrijednost po sebi (t. 1). Ideal autentinosti potkopavaju, s jedne strane, oni
koji iskljuivo dre da moralni standardi postoje samo u (raz)umu, kao i oni
drugi koji vjerno slijede pozitivistiki trend miljenja to je svjetlosne godine
udaljen od govora o bilo kojem idealu moralnosti i gdje se na fenomene po-
put individualizma samoispunjenja i instrumentalnog (raz)uma (koji su prema

9
Ch. T., EA, str. 1617; takoer vidi: Lionel hrvatskim izrazima razum i um, samo to se
Trilling, Sincerity and Authenticity, Harvard pritom pojavljuje pitanje prikladnosti sadra-
University Press, Cambridge 1972. ja oba pojma. Um vie odgovara Descatesovu
cogito, a razum bi utoliko bio shvaen kao
10
djelatnost uma. Kako bismo zaobili mogue
Ch. T., EA, str. 16. nesuglasice i nerazumijevanja u leksikom i
11 misaonom pogledu, autoric ae izraz reason u
Ch. T., EA, str. 2. daljnjem tekstu (kao i u biljekama) pisati na
slijedei nain: (raz)um.
12
14
Ch. T., EA, str. 121.
Usp. Francis Fukuyama, Kraj ovjeka? Naa
13 poslijeljudska budunost (M. Raos, prev.),
Ovdje se takoer susreemo s jednom leksi Izvori, Zagreb 2003.
kom i semantikom potekoom. Naime, en
15
gleski izraz reason, kojeg Taylor nerijetko
rabi u EA i SS, autorica je prevela na hrvatski Ch. T., EA, str. 2530.
jezik rijeju razum. Meutim, u filozofskom 16
je diskursu uobiajen je pojam uma. Daka- Ch. T., EA, str. 23.
ko, engleski izraz reason mogue je prevesti
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154) 142 D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu
izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

Tayloru iskrivili ideal autentinosti) gleda u perspektivi sluajnih i sporadi-


nih drutvenih promjena (t. 2), primjerice, proboj industrijalizacije, sve vea
mobilnost i urbanizacija.17
Pokuajmo sumirati prethodno. Dakle, prvi korak koji bi mogao barem ubla-
iti/zalijeiti, ako ne u potpunosti sprijeiti ovaj kulturni rat, Taylor vidi u
prihvaanju otvorenog horizonta miljenja, dakle posrijedi je pluralistiki (in-
kluzivistiki, nap. D. V.) pristup miljenju i stvarnosti. Drugi je korak vie
tehnike prirode, te se tie nedostatnosti integralnog uvida u vrijeme u kojem
ivimo u modernu, a koji uvid trai nominalno odreenje. Stoga probleme
koji su se pojavili na osobnoj, drutvenoj i politikoj razini ovjekova ivota,
a koje uzimamo kao uzroke duhovne i moralne krize dananjice, valja naj-
prije definirati, kako bismo mogli: 1) traiti rjeenja za njih i 2) postaviti ih
u zadani prostorno-vremenski okvir. Te, nazovimo probleme, Taylor vidi kao
posljedicu dezorijentiranog povijesnog hoda duha koji je u odreenom tre-
nutku skrenuo s prave putanje, a to se u odnosu na vrijeme u kojem ivimo
posljedino odrazilo kao svojevrsna kriza koja je zahvatila svijet, prirodu i
smog ovjeka. Govorimo o tzv. tri zla koja su uzrokovala krizu mora-
la u suvremenim drutvima, a koja se ponajvie reflektira na odnos ovjeka
dananjice prema moralnosti i duhovnosti kao takvima.18 Prvo zlo Taylor
nominalno odreuje kao individualizam samoispunjenja. Individualizam sa-
moispunjenja odnosu na smog ovjeka i svijet openito iznjedrio je gubit-
kom smisla i suavanjem moralnog horizonta.
Drugo je zlo posljedino zahvatilo praktinu razinu ovjekova ivota, te se ma-
nifestira istovremeno kao ovjekov poetak i kraj: instrumentalni (raz)um.
Tree zlo, kako se dade zakljuiti na temelju Taylorovih razmatranja u EA,
posljedica je ovjekove nedovoljne zainteresiranosti za politiki-graanski
ivot zajednice kojoj pripada: gubitak slobode, dakako, one graanske. Ta tri
tzv. zla, u perspektivi Taylorova miljenja, moemo uzeti kao krucijalne
probleme s kojima se filozofija naega vremena susree i s kojima ne zna izii
na kraj, odnosno, dohvatiti njihovo rjeenje. Taylorovski miljeno, elimo li
uistinu shvatiti vrijeme u kojem ivimo, svijet u kojem egzistiramo i ovjeka
dananjice, valjalo bi dubinski proniknuti u smu bt onih posljedica to su
ih ti problemi prouzroili. Oivljavanje autentinosti od filozofije openito,
a posebice od ovjeka kao razumskog bia trai, tj. apelira na tri stvari: 1)
zdrav razum, tj. mogunost razabiranja Aristotelov phronesis; 2) pluralni
ili inkluzivni pristup zbilji i 3) zagarantiranu slobodu miljenja i djelovanja.
Poradi skuenosti prostora, nismo u mogunosti detaljno propitati sva tri pret-
hodno spomenuta problema, ve emo se baviti samo onim koji je najavljen
u saetku ovog rada, a koji je povezan s problematikom tzv. instrumentalnog
(raz)uma. Stoga, pogledajmo najprije to se dogaalo na svjetonazorskoj ra-
zini, odnosno kakav je pogled na svijet i ovjeka prethodio vremenu u kojem
je zaet diskurs o instrumentalnom (raz)umu.

1.2. Stari i novi moralni horizonti19


Filozofija u konverzaciji sa zbiljom?
Kada je rije o problematici koja se odnosi na kulturni habitus modernoga
ovjeka (na to aludira sm naslov ovog rada), ponajprije valja rei da je
posrijedi kompleksna tema koja zahtijeva, kako smo ve kazali, interdiscipli-
narni, inkluzivistiki pristup miljenju. U tom sluaju, ukoliko doista elimo
razumjeti Taylorovu koncepciju moderne, ne bi se inilo prikladnim pristati
uz jedan od dvaju prethodno spomenutih kulturnih tabora, tj. boostersa ili
knockersa. Drugim rijeima, elimo li uistinu shvatiti modernu i njezinu
refleksiju na svijet openito, a poglavito na ovjeka naega vremena, valjalo
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154) 143 D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu
izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

bi prvotno utvrditi novo polazite, koje bi objedinilo stajalite boostersa i


knockersa. U tom smjeru ide i sm Taylor. Iako je za Taylora taj novi, srednji
put neophodan, usudit emo se kazati da ga suvremeni filozofski diskurs jo
uvijek ne poznaje u potpunosti ili ga se uope ne trudi upoznati, jer u protiv-
nom ne bismo govorili o kulturnom ratu, o polariziranoj raspravi oko ideala
autentinosti, o boostersima i knockersima, itd. Taylor dobro uoava da
je nedostatak tog srednjeg puta jedan od krucijalnih problema koji filozofija
naega vremena nastoji rijeiti, zapravo, koja hegelovski miljeno, eli mi-
slima zahvatiti svoje vrijeme u ovom smislu, nae vrijeme: tree tisuljee.
Drugi problem s kojim se filozofija naega vremena sve vie suoava vezan je
za pitanje dijaloga izmeu filozofije i zbilje. Taylor taj problem vidi kao ne-
mogunost filozofije da sa zbiljom uspostavi adekvatnu konverzaciju. Trei
problem koji se tie (ne)mogunosti integralnog filozofskog diskursa moderne
Taylor vidi u fragmentaciji na teorijskoj i praktinoj razini. Fragmentacija je,
kako se moe zakljuiti na temelju Taylorovih promiljanja to ih iznosi u 10.
poglavlju svoje EA, mono oruje tehnokratskih i birokratskih institucija uz
pomo kojeg te institucije na praktinoj razini kontroliraju svjetsku i lokalnu
ekonomiju, trite, politiku, ekologiju, zdravstvo itd., a naposljetku i smog
ovjeka, koji se sve vie zatvara u svoje srce u svoj vlastiti svijet. Na
teorijskoj razini tu fragmentaciju jo vie uvruje polarizirana rasprava oko
ideala autentinosti koju vode boostersi i knockersi. Ovo to smo prethodno
kazali zapravo je opis duhovnog, moralnog i materijalnog stanja naega vre-
mena usred kojeg se, slikovito reeno, zatekao ovjek koji je izuzet od svega
to se dogaa u njegovoj neposrednoj okolini; ovjek koji se zatvorio u svoj
vlastiti svijet, u svoje sebstvo (engl. self20). U odnosu na ovjeka kao takvog,
to se odrazilo tako da se njegov moralni horizont suzio i spljotio,21 tako da
u dananje vrijeme moemo govoriti o uskogrudnosti ovjekova duha. Po-
gledajmo, nadalje, kakav moralni horizont ima predak modernoga ovjeka.

17
Ch. T., EA, str. 1920. i mogunostima to su tek postala dostupna
modernom ovjeku dakle, ovjeku moder-
18
noga vremena, i to zahvaljujui idejama koje
Ch. T., EA, str. 28, 10. je iznjedrio kartezijanski racionalizam i inte-
19 lektualizam.
Sam je Taylor, kako bi istaknuo paralelizam 20
izmeu srednjovjekovnih i novovjekovnih Zanimljivo je da se spomenuti pojam u Taylo-
modernih svjetonazora o ovjeku u svojoj rovoj EA susree oko 170 puta i to u svim mo-
The Ethics of Authenticity upotrijebio sinta- guim kombinacijama i varijantama, tako da
gmu stari moralni horizonti (ili izvr./engl. moemo govoriti o tzv. self-teoriji ijim se
older moral horizons): Moderna je sloboda zaetnikom smatra upravo Taylor. Ovdje do-
izvojevana, navodi Taylor, time to smo nosimo samo neke kombinacije engl. izraza
raskinuli sa starim moralnim horizontima. self, i to u izvornom obliku i u prijevodu na
Usp. Ch. T., EA, str. 3. Zapravo, Taylor alu- hrvatski jezik: 1) zaokupljenost samim sobom
dira na skolastiki svjetonazor ili svjetonazo- (self-absorption); 2) samoupravljanje (self-
re prema kojima je ovjek bio shvaen kao government); 3) samoispunjen/samodostatan
dio kozmikog poretka kojim upravlja vrhov- (self-fulfilment); 4) samozaluujui (self-stul-
no, transcendentno Bie Bog, i gdje je bilo tifying); 5) samozadovoljan (self-indulgent);
nezamislivo pojmiti mogunost egzistencije 6) samoistaknut (self-appointed); 7) samopo-
svih ivih bia, a poglavito ovjeka izvan tog raavajui (self-defeating); 8) samoodgovoran
poretka. Odnosno, kako se moe zakljuiti (self-responsibly); 9) samoodreujui (self-
temeljem Taylorova vienja tzv. intelektual- determining); 10) samoupuen (self-contact)
nog i povijesnog procijepa to ga je kasnije itd. Usp. Ch. T., EA.
renesansa samo djelomice zalijeila, ljudi
onoga vremena nisu bili kadri pobuniti se 21
protiv teokratskog poretka kojeg je propagi- Ch. T., EA, 2. poglavlje.
rala srednjovjekovna crkva i njezina moralna
doktrina, jer nisu raspolagali onim sredstvima
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154) 144 D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu
izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

Sve do poetka modernog vremena, negdje potkraj 16. i poetkom 17. stolje-
a, ovjek je ivio oputenije, u smislu da se nije zamarao egzistencijalnim
problemima o kojima kontinuirano razmilja ovjek naega vremena. Nada-
lje, ovjek se nekad nije zamarao mjestom i poloajem u drutvu, uzimao ih
je zdravo za gotovo, ivei u uvjerenju da su sva iva bia, on sm te svijet
i kozmos podreeni vrhovnom Biu. Zapravo, ovjek se nekada doivljavao
kao jedna meu mnogobrojnim karikama kozmikog lanca u kojem je po-
stojao zajedno s ostalim zemaljskim biima i nebeskim likovima (anelima
i drugima), kako to pitoreskno tumai Taylor u 1. poglavlju EA. Ta nam je
koncepcija poznata kao ona koja karakterizira vrijeme i opu drutvenu i kul-
turnu svijest Srednjega vijeka. Uzmimo tu koncepciju na tragu Taylora kao
tzv. stari moralni horizont ovdje moralno oznauje ono to se odnosi na
miljenje i ponaanje kao takvo.
Skok u moderno doba ovjek onoga vremena doivio je, moe se rei, poput
skoka u ledenu vodu kao naglo i iznenadno otrijenjenje. Na kognitivnoj
je razini iznenada uslijedilo osvjeivanje: ovjek je spoznao mo znanja,
a to se odrazilo i na materijalnu, praktinu razinu njegova ivota, gdje se
ovjek oitovao kao autentini graditelj i oblikovatelj svoje civilizacije. Plod
tih intelektualnih pa i fizikih napora i nastojanja povijest nae civilizacije
biljei i pamti kao razno-razna materijalna i duhovna postignua. U emu se
sastojala svrha tih duhovnih i materijalnih postignua? ovjek se prije svega
elio potvrditi kao bie znanja, tj. kao (raz)umsko bie; kao onaj koji misli
svojom glavom i koji djeluje u skladu sa svojom voljom: kao onaj koji je
odrijeen od svega to bi ga eventualno sputavalo u miljenju i djelovanju.
Poimanje ovjeka kao svemonoga i sveznajuega bia u razdoblju renesanse
i humanizma poznato je kao titanizam nazor koji je ovjeka tumaio ne kao
zemaljsku ve kao nebesku veliinu (prisjetimo se kako Mirandola govori o
ovjeku!22). I doista, renesansni je ovjek na spoznajnoj i praktinoj razini
u malom vremenskom periodu (od svega dva stoljea23) uinio ono to nje-
gov predak nije bio kadar uiniti u prvih tisuu godina. Meutim, potomku
renesansnog ovjeka, dakle, modernom ovjeku 17./18. stoljea jo je uvijek
neto manjkalo na duhovnom i materijalnom podruju. Manjak tog neeg bio
je povod za novu intelektualnu revoluciju to ju je zapoelo prosvjetiteljstvo.
Moderni ovjek 18. stoljea elio je ostvariti potpunu autonomiju i slobodu,
izboriti se za svoja prava; jednom rijeju, izboriti se za svoju individualnost
koju renesansni ovjek, izmeu ostaloga, i poradi ondanje aktualne drutve-
no-gospodarske i politike formacije (feudalizma), nije mogao u potpunosti
realizirati. Imajui na umu ove intelektualne, drutvene, kulturne, gospodar-
ske i politike metamorfoze modernoga doba, moemo zakljuiti slijedee:
suvremenog (postmodernog) ovjeka 20./21. stoljea stvorio je i oblikovao
revolucionarni prosvjetiteljski duh vremena.
Odmaknuvi se od starih moralnih horizonata, suvremeni je ovjek stvorio
i oblikovao nove horizonte, pri emu je svijet i smog sebe poeo shvaa-
ti mehanicistiki, proraunato, upravo onako kako je to prije etiri stoljea
iskonstruirao Descartes. Od Descartesa naovamo, moe se kazati da je prin-
cip kalkulacije postao opevaeim i opeprihvaenim principom djelovanja
gotovo na svim podrujima ovjekova ivota. Time je ovjekova osjeajna
dimenzija svoje mjesto pronala na marginama egzistencije ostala je oma-
lovaena, budui da je potpala pod posvemanju kontrolu Descartesova odri-
jeenog (raz)uma. I volja upravljena (raz)umom je dobila na znaaju. ovje-
kova udnja da zaviri u mikrosvijet, da uz pomo najsuvremenijih metoda
i sredstava pokua stvoriti neto sasvim novo itd., oitovala se kao odvani
korak kojeg je moderni ovjek poduzeo ne bi li napokon izaao iz Platonove
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154) 145 D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu
izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

pilje, pritom i ne mislei o tome da, zapravo, naputanjem pilje ula-


zi slikovito reeno u Minotaurov labirint. Koliko god usporedba naega
vremena s mitskim labirintom nekima para ui te ih provocira, audiuntur et
altera pars! Za razliku od mitskog Tezeja koji borei se s vidljivim biem
Minotaurom, ipak uz pomo Arijadne savladava to bie, ovjek dananjice
nema pred sobom vidljivog protivnika. On se bori s nevidljivim protivnikom:
sa silom koju je u biti proizveo on sm. ovjek dananjice bori se protiv Hob
besova Leviathana te nevidljive sile koja je glavni izvor na kojemu se napa-
jaju moderne, tehnokratske i birokratske institucije: instrumentalni razum.

II. Interpretacija Descartesova cogita kao osnovnog principa ljudskog


djelovanja modernog ovjeka u percepciji Charlesa Taylora24
Odrijeeni razum25 simbol ovjekove veliine ili bijede?
Kada je rije o djelovanju (modernog) ovjeka u odnosu na drutveni i kul-
turni habitus vremena u kojem ivimo, vrlo je vano utvrditi ishodinu toku

22
Usp. Giovanni Pico della Mirandola, Govor o ovjekova sebstva identiteta ne zaustavlja
dostojanstvu ovjekovu/Oratio de hominis di- na Descartesovu shvaanju, smatrajui da je
gnitate (S. Gudevi, prev.), Nova Stvarnost, vrlo vano istraiti i propitati odaziv Descar-
Zagreb 1998., str. 17 i dalje. tesova uenja u stoljeima i nakon Descartesa,
primjerice kod empirista. Jedan od znaajnijih
23
prestavnika ovog potonjeg filozofskog prav-
Misli se na razdoblje od 14. do 16. stoljea. ca je John Locke. Locke ini jedan radikalni
24 zaokret u odnosu na Descartesovo tumaenje
Ova je tema najbolje obraena u VIII. poglav- cogita. Locke odbacuje svako tumaenje da
lju Taylorova najpriznatijeg i najpoznatijeg su ideje uroene (tzv. innatizam), kako je Des-
filozofskog djela naslovljenog Sources of the cartes tumaio. Za Locka su ideje neposredno
Self (ili hrv. Izvori sebstva). U sadraju spome- vezane za iskustvo, a ono to oduvijek postoji
nutog poglavlja Taylor obrauje problematiku jest sposobnost stvaranja predodaba. U su-
vezanu za filozofsko utemeljenje Descartesova tini, temeljna razlika izmeu Descartesova
i Lockeova poimanja (raz)uma mogla bi se
cogita, s jedne strane, i njegovu ulogu, znaaj i
saeti u slijedeoj misli: Locke, za razliku od
mjesto u povijesti filozofije openito, a pogla-
Descartesa smatra da ovjek ne posjeduje nita
vito u onom njezinom segmentu koji se odnosi
uroeno osim sposobnosti kao takve zahvalju-
na tzv. (engl.) selfhood ili teoriju sebstva (mo-
jui kojoj moe stvoriti odreene predispozici-
rala, op. D. V.). Za tu je temu Taylor konzulti-
je za ovo ili ono. Zato Locke proklamira ideju
rao najznaajnija Descartesova djela i djela o
o tzv. ispravnom sebstvu (engl. punctual
Descartesu, a to svjedoe i bogati bibliograf-
self), odnosno, ispravnom (raz)umu koji je na
ski navodi u biljekama uz spomenuto poglav-
poetku prazna ploa. Locke i Descartes se
lje. No, moda je, glede bibliografskih izvora
razmimoilaze u teoriji glede uenja o idejama,
to ih Taylor pritom citira i na koje se poziva, no njihova koncepcija razuma, objanjava
najzanimljivije Descartesovo pismo vedskoj Taylor u 9. poglavlju Sources of the Self, u su-
kraljici Kristini, u kojem explicite kae (pa- tini je ista: razum je onaj koji konstruira, a,
rafraza) da je slobodna volja najplemenitija kako je to kasnije pokazao Newton, ija fizi-
stvar koju ovjek posjeduje, jer smo po njoj, kalna tumaenja gravitacije i sl. imaju vie po-
na neki nain, istovremeno jednaki (slini, op. dudarnosti s Lockeovim empiristikim nego s
a.) Bogu, ali i slobodni odrijeeni subjekti. kartezijanskim racionalizmom. O tome vie
Drugim rijeima, (raz)um koji upravlja naom vidi u: Ch. T., SS, str. 158167. to se pak
voljom omoguuje nam da ivimo i djelujemo tie izvora ili temelja modernog individualiz-
na nain na koji to iskljuivo (raz)um nalae (a ma ili subjektivizma, ti temelji s jedne strane
razum je, prema Nietzscheu, ubio Boga, op. vuku porijeklo od Descartesova shvaanja
a.). Jedino nam slobodna volja moe priskrbiti cogita kao instrumentalne racionalnosti koja
potpuno zadovoljstvo. Zapravo, ono zadovolj- upravlja kompletnom ovjekovom voljom, i
stvo koje Taylor vidi kao ranije spomenuto Lockeova poimanja razuma kao onog koji je
samoispunjenje proizvod je (raz)uma koji gos- osloboen obiajnosti i dominantnog autorite-
podari ovjekovim biem. O tome vie vidi ta izvana. Vidi: SS, str. 167.
u: Ch. T., SS, str. 147, 538542. Takoer je
vano spomenuti da se Taylor u analizi i inter- 25
pretaciji povijesno-filozofskog razvoja izvora Ch. T., SS, 8. poglavlje.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154) 146 D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu
izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

od koje bi valjalo krenuti. To smo pokuali uiniti u sadraju prvog dijela, a


koliki smo uspjeh pritom poluili, neka procijeni onaj tko e moebitno ovaj
rad itati ili ve togod drugo. Druga referentna toka ovog rada neposredno
je povezana s tematikom koju smo obraivali u prvom dijelu, te je na tragu
Taylora moemo definirati kao instrumentalnu racionalnost. Prije nego li joj
utvrdimo izvore, pogledajmo to Taylor podrazumijeva pod instrumentalnom
racionalnou, odnosno instrumentalnim razumom:
Pod instrumentalnim razumom podrazumijevam vrstu racionalnosti kojoj utjeemo onda kada
kalkuliramo sredstva za najekonominije svrhe. Maksimalna efikasnost i proraunati razum pri-
tom se uzimaju kao mjera za uspjeh.26

Gdje spomenuti princip djelovanja najvie dolazi do izraaja? Taylor obja-


njava da se
instrumentalni razum uoava kao presti i aureola koja prvenstveno okruuje tehnologiju,
uvjeravajui nas da bismo trebali posegnuti za rjeenjima koja nudi tehnologija i u sluaju kada
se neto drugo trai.27

Temeljno pitanje koje se svakom, zdravorazumskom ovjeku namee ukoliko


je shvatio poruku ovih tvrdnji, jest slijedee: kako je mogue pojmiti racio-
nalnost kao neke vrste conditio sine qua non ljudskog djelovanja? Kako bi
to protumaio, Tayloru je bilo potrebno posegnuti za kartezijanskom vizijom
ideala moralnosti izraenu u pojmu cogita. Taylor je taj problem opirno i
detaljno obradio i prezentirao u svojem glasovitom djelu Sources of the Self,
koji mnogi kritiari smatraju njegovim remek-djelom u epistemolokom, ali i
u literarnom pogledu. tovie, govori se da sadraj u Sources of the Self pred-
stavlja znaajan doprinos teoriji morala openito, moebitno poradi injenice
da je sm Taylor kreator nove teorije unutar uenja o moralu tzv. teorija
sebstva. Osnovica na kojoj Taylorova teorija sebstva poiva u sutini je re-
ligijske provenijencije, kako tumai jedna meu najboljim tumaima Taylora
i ujedno njegova biva studentica, Ruth Abbey. Koliko god se ta konstataci-
ja koja se odnosi na porijeklo osnovice na kojoj poiva Taylorova cjeloku-
pna teorija morala nekima inila i zvuala suvie rigidnom, dogmatskom i k
tome odbojnom i arhainom te premda je Taylor poradi svojeg osebujnog
i specifinog naina miljenja nerijetko bio na meti razno-raznih etiketiranja
upravo je zahvaljujui tome dobio titulu onoga kojega klasificiraju meu
deset najglasovitijih filozofa naega vremena. Abbey smatra da bi Taylorova
teorija morala bez religijske potke pala u vodu. Stjeui uvid u Taylorovu
filozofsku misao, ne toliko koliko i dotina filozofkinja, ali na temelju sadr-
aja koji sam prouila i iitala, mogu kazati da osobno podravam Abbeyino
miljenje. No, kako ne bi zvuali odve apologetski, to ne znai da imamo
posla s kakvim ortodoksnim misliocem kranske provenijencije. Dapae, i-
tajui Taylora, naizgled bismo mogli zakljuiti da prije imamo posla s kakvim
a-teistiki profiliranim filozofom. No, valja izbjegavati etiketiranje takve i
bilo koje druge vrste ukoliko elimo otvoreni filozofski diskurs, a kada je
rije o pitanju ovjeka i njegova djelovanja, a i o samom Tayloru, onda nam
je otvoreni diskurs vie nego potreban. Jer, svaki monizam i ekskluzivizam
u teoriji vode u odreenu ideologiju i uzrokuju ono o emu smo na poetku
govorili: kulturni rat. Poto smo vidjeli s kime i s ime ovdje imamo posla
(prvo, rije je, dakle, o filozofu ija misao nije toliko poznata na hrvatskom
govornom podruju i drugo, govorimo o razvoju ideala moralnosti suvreme-
nog ovjeka), valja nastaviti s naom temom.
Prethodno smo kazali da je za razumijevanje izvor ovjekova djelovanja
neophodno nainiti tzv. framework ili okvir. Taylor taj okvir boji kistom
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154) 147 D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu
izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

kartezijanskog racionalizma koji ideal moralnosti vidi u (raz)umu koji je


sposoban sm sebe interpretirati, sm sobom upravljati i sm sebe prokla-
mirati. Ime Rena Descartesa u kontekstu govora o idealu moralnosti jest
nezaobilazno; tovie, taj Francuz, kojeg je oboavala dvorska elita onoga
vremena, nije bio samo navjestitelj i pionir novog, modernog (filozofskog
i prirodoznanstvenog) miljenja, ve je svojim spoznajnim paradigmama,
moe se rei, unio svojevrsnu pomutnju u filozofsko miljenje openito. to
se tie Descartesova dualistikog pristupa, posebice antropologiji, Taylor isti
kvalificira rigoroznijim i oitijim u odnosu na Platonov i Augustinov. Mimo
Taylora, usudit u se kazati da veina ljudi i u dananje vrijeme Descartesa jo
uvijek percipira kao egzaktnog ovjeka, tj. matematiara koji je smatrao isti-
nitim samo ono to se moe spoznati clare et distinctae. Razumljivo je da je
sumnja temeljno polazite njegove filozofije. Sumnja je ta u kojoj Descartes
vidi glavni put prema tzv. pounutarnjenju. Dakle, preko sumnje dolazimo
do onog najoitijeg i najsigurnijeg do samosvijesti. U tom smislu, moe se
rei da okret prema samosvijesti, kako ga je shvaao i tumaio Descartes, i
kako se d zakljuiti temeljem Taylorove percepcije Descartesova moralnog
uenja, za ovjeka u sutini oznauje okret prema smom sebi; prema vlastitoj
nutrini koja misli i koja se prema van otkriva iskljuivo kao refleksija onog
misleega kao cogito. Ovdje je posrijedi tzv. ideal pounutarnjenja, to ga
koji susreemo jo kod Augustina.28 No, Descartes je taj ideal zaodjenuo u
mehanicistiko ruho i nazvao ga cogito.
U cogitu shvaenom kao novi izvor djelovanja Descartes nije vidio, kako
je karakteristino za Stoike, novi, univerzalni, kozmiki poredak koji poiva
na boanskoj providnosti, ve je vidio novi moralni poredak koji poiva na
razumu koji ne provia nego kalkulira. S druge pak strane, Descartesu je
cogito bio potreban kako bi dokazao mogunost opstojnosti onog vieg bia
od ega se nita vee ne moe zamisliti (Anselmo). Ako miljenje oznau-
je ujedno i postojanje, odnosno, ako ja ve mislei postojim (izvr. cogito,
ergo sum), kako je smatrao Descartes, onda zamisao ili ideju o tom vrhovnom
Biu ovjek ozbiljuje kroz miljenje koje ujedno predstavlja postojanje, kako
ovjekovo tako i Boansko. Meutim, ovakav pristup koji naglaava vanost
razumskoga potkopava drugu ovjekovu stranu onu osjeajnu, a to je uo-
io i Descartesov oponent Pascal, objanjavajui da put do vieg Bia vodi
kroz srce, a ne um, jer i srce ima svoju logiku ono je mislee srce. No,
Descartes nas u kontekstu ovoga rada ne zanima kao matematiar koji aksi-
omatskim putem nastoji dokazati Boju opstojnost, ve nas zanima iskljui-
vo kao eventualni zaetnik novog moralnog uenja utemeljenog na poretku
cogita kao opevaeem principu ljudskog djelovanja. Objasnit u to se pod
potonjim podrazumijeva.
Descartes je i nakon svoje smrti, pomalo zaudne,29 imao mnogo pobornika
i u stoljeima koja su nadolazila. Njegovo uenje o cogitu interpretiralo se
uvijek pod vidom odreenih spoznajnih preferencija koje su odgovarale kul-
turnom i filozofskom habitusu odreenog povijesnog razdoblja. Kada je rije

26
Ch. T., EA, str. 5. stin govori o pounutarnjenju kao putu ko-
jim ovjek mora proi ne bi li susreo Boga.
27
Ch. T., EA, str. 6. 29
Prema nekim izvorima, navodno je bio otro-
28
van arsenom tijekom boravka na dvoru ved-
U kontekstu reenoga, nadovezat u se na onu ske kraljice Kristine.
glasovitu Augustinovu sintagmu koja kae da
je Bog onaj koji je intimior intimo meo. Augu-
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154) 148 D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu
izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

o izvorima ovjekove moralnosti, zajedno s Taylorom moemo se sloiti s


konstatacijom da nastanak suvremene rasprave o idealu moralnosti, tj. auten-
tinosti (o emu smo govorili u prvom dijelu rada) imamo zahvaliti Descar-
tesu, budui da je autentinost, kako objanjava Taylor, nastala zahvaljujui
premjetanju moralnog naglaska.30 Descartes je izvor djelovanja, odnosno
moralnosti premjestio u smog ovjeka u njegov um.31 Time su, zapravo,
puki reeno, jednim udarcem ubijene dvije muhe: prvo, oboreni su tzv.
stari moralni horizonti32 koji su propagirali kozmiki moralni poredak i
gdje je ovjek bio primoran traiti ideal djelovanja meu kozmikim, besko-
nanim prostranstvima, a to ga je na neki nain udaljavalo od njega smog.
Drugo se odnosi na ono to je jo u 4. stoljeu po Kr. uinio Augustin i to se
neumitno tie teoloke interpretacije cogita ovjek je vrhovno Bie dozvao
u sebe, u svoju nutrinu, u veliku dvoranu pamenja/cogita, gdje moebitno
u nekom od kutova prebiva Augustinov i kasnije, Descartesov Bog.
Moda e mnogi odbaciti slijedeu tvrdnju, no smatram da je Taylor u pravu
kad kae da se Descartes u bti otkriva kao augustinovac.33 Descartes je, kao
i Augustin, uinio radikalni zaokret prema refleksivnosti34 (miljenju, op.
a.), dajui primat cogitu, a ne osjeajima. Meutim, Descartes ipak ide jo da-
lje od Augustina. Dok Augustin u svojoj introspekciji pounutarnjenju gle-
da osoban susret ovjeka i Boga i nita vie od toga, Descartes u cogitu vidi
temeljni i glavni izvor moralnosti. Time to je uzeo cogito kao izvor ovjeko-
va (moralnog) djelovanja, odnosno moralnosti, Descartes je u principu sveo
ovjeka na goli razum (res cogitans): ovjek je postao iskljuivo misleim,
razabirajuim, kalkulirajuim biem, naprosto stroj za raunanje. Cogito, ija
ostvarenja s jedne strane uzimamo kao dokaz ovjekove genijalnosti geni-
jalnog uma koji je kadar zamiljati i stvarati nove zamiljaje do u beskona-
nost; proizvoditi i kalkulirati; upravljati i dominirati pitamo se: nad ime?,
ako ne nad ovjekom u cjelini i njegovim izvorom izbora voljom.
Cogito koji stvara nove ideje. Cogito koji kalkulira proraunava. Cogito
koji zapovijeda i upravlja. Cogito koji sebi potinjuje osjeajnu dimenziju
ljudskog bia. Cogito koji ima neogranienu mo upravljanja svime to
ulazi u vidokrug njegova djelovanja, a to je u smom ovjeku i izvan njega.
Cogito koji se neprekidno potvruje, usavrava, nadograuje. Cogito koji je
oblikovao intelektualni, duhovni, moralni i materijalni habitus modernoga
ovjeka. Cogito. Cogito. Cogito Taj je cogito osloboeni, odrijeeni razum.
Razum koji je, kako tumai Taylor u 8. poglavlju Sources of the Self, u potpu-
nosti osloboen afekata, koji u njemu stvaraju samo pomutnju i onemoguuju
ga u skladnom djelovanju. Afekti su nepoeljni i u ovjeku stvaraju kaos, te ih
treba staviti pod kontrolu ratia (cogita). Prema Descartesu, kljuna zadaa ra-
zuma sastoji se u kontroli osjeaja, afekata, strasti, poude i sl. Dok se ovjek
u potpunosti ne oslobodi tih stanja, nee biti kadar uspostaviti potpunu kon-
trolu nad samim sobom ili samokontrolu. Dakle, ovdje je kljuna rije kontro-
la. Descartes u samokontroli i samoovladavanju gleda vrlinu. U tom smislu,
eto i njegova doprinosa aretologiji! Naravno da je ovdje na djelu dualizam,
samim time to se naglaava uloga i znaajnost razuma u odnosu na osjeajnu
dimenziju ovjeka sentimente Pascalov cur. Kartezijanski se dualizam
uistinu ini rigidnijim i oitijim u odnosu na Platonov, pa i Augustinov, bu-
dui da ne priznaje ono tjelesno kao neku veliinu kroz koju se oituje ono
duhovno, dok Platon to tjelesno shvaa kao neku vrstu prisutnosti vjenoga
u vremenitom.35 Meutim, kartezijanskom je dualizmu u odnosu na plato-
novski ono tjelesno ipak vie potrebno, budui da nain na koji se realizira
ona nematerijalna esencija (shvatimo, dua) zavisi o navezanosti prema tjeles
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154) 149 D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu
izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

nom.36 Razmatrajui Descartesov princip djelovanja i ulogu cogita u odnosu


na izvor djelovanja modernoga ovjeka, moemo zakljuiti slijedee:
1. Cogito manipulira kompletnim ovjekovim unutarnjim i izvanjskim sklo-
pom.
2. Ono to jaa cogito u smislu da sebi podreuje ovjeka kao takvog jest vo-
lja ta plemenita, uzviena stvar kako ju je nazvao Descartes jednom
prigodom dopisujui se s kraljicom Kristinom. Dakle, cogito pritom ima
neogranienu mo nad ovjekom.
3. Cogito je sredstvo uz pomo kojeg je ovjek kadar realizirati sve svoje
elje to cogito zamisli, to volja ostvaruje, a u kontekstu naina ivljenja
ovjeka dananjice, na tragu Taylora to moemo izraziti rijeima moj
nain (engl. my way37).
4. Najeklatantnije mjesto gdje se cogito i dalje moe razvijati, prema Tayloru
jest podruje tehnologije, zatim ekonomija. Tehnolozi nam nude svakovr-
sna rjeenja koja nerijetko granie sa zdravim razumom i onda kada nam
ona nisu potrebna. Primjerice, suvremena automatizacija i elektronika to-
liko su olakale ovjekov ivot, da je dovoljno samo pritisnuti jedan gumb
kako bi neto stavili u pogon. No, ari te tehnologije kojom upravlja
cogito ljudi su tijekom povijesti iskusili na najraznovrsnije naine, do-
dirnuvi pritom i vrh i dno vlastite egzistencije. Da se podsjetimo!
Primjerice, napredak u nuklearnoj fizici u prolom stoljeu posljedino
se manifestirao istovremeno kao veliki uspon i pad ovjeka, te su upravo
posljedice tog moralnog pada prije gotovo pola stoljea ponajvie iskusi-
li stanovnici Hiroime38 i Nagasakyja, a o njihovu potomstvu da se i ne
govori. Je li tu posrijedi bila Hamletova osveta izvedena na ameriki
nain ili primoranost da se utekne leibnizovski pojmljeno manjem
zlu? Apsurdno je to razmatrati na ovaj nain, jer, kada su u pitanju ljud-
ski ivoti, teko je traiti moralno opravdanje bilo koje vrste. Svaki je
ivot vrijednost po sebi, a posebice onaj ljudski, pa bio on obojen crnom,
bijelom ili pak utom bojom. No, koliko god apelirali na zdrav razum
koji je kadar ne samo racionalno prosuivati i kalkulirati nego i moralno
30 36
Ch. T., EA, str. 26. i dalje. Pod premjeta- Isto.
njem moralnog naglaska Taylor zapravo
37
misli na premjetanje izvora moralnosti. O
tome Taylor detaljnije govori u 8. pog. Sour- Pjeva Frank Sinatra te je rijei ovjekovjeio
ces of the Self. Sve do Descartesa ivjelo se u u pjesmi (I did it) My Way.
uvjerenju da se izvor moralnosti nalazi izvan 38
ovjeka, u beskonanom kozmosu gdje u ne- Karl Bruckner je spomenuti dogaaj ovje-
kom od najudaljenijih mjesta prebiva Vrhov- kovjeio u glasovitoj knjizi Sadako hoe i-
no Bie. Descartes je u tom smislu nainio vjeti. Zanimljiv je citat kojeg je autor naveo
kopernikanski obrat: izvor moralnosti do- odmah na poetku knjige, a koji se pripisuje
veo je u smog ovjeka u njegov (raz)um. Lessingu: Tko zbog izvjesnih stvari ne iz-
31 gubi razum, taj ga i ne moe izgubiti, jer ga
Ch. T., SS, str. 143 i dalje. nema. U kontekstu gore navedenoga namee
se pitanje: imamo li mi, kada je rije o stva-
32 rima poput testiranja nuklearnog oruja i sl.,
Taylorov izraz. uope razum ili smo doista bezumni, da
se posluim biblijskom slikom, poput ljute
33
medvjedice kojoj ubie mlado? ini se da se
Ch. T., SS, str. 143. u mnogoemu moemo sloiti s Levinasom
34 kada kae da smo mi ljudi samo razumske
Isto. ivotinje kadre same sebe tumaiti. Pritom bi
trebalo staviti naglasak na ono: ivotinje.
35
Isto.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154) 150 D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu
izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

kvalificirati, uvijek e biti onih koji e na prvo mjesto, dakle, ispred hu-
manosti stavljati efikasnost tehnoloki napredak u ime opeg, odnosno
civilizacijskog dobra kao i u ime napretka kao takvog koji sve vie ide u
smjeru protiv negoli za ovjeka, svijet i smu prirodu koja je u kraj-
njoj liniji postala samo sirovinom i mjestom gdje je instrumentalni razum
proirio svoju oblast. Dakako, postoje oni koji e ovo potonje nastojati
opravdati kroz prizmu moralnog laksizma i relativizma, smatrajui ove i
sline tvrdnje suvie konzervativnim i sl., stoga ne preostaje drugo nego
zasukati rukave, pripremiti se za nastup u ringu, ekati protivnika i
nadati se. Pitanje je: emu se treba nadati: pobjedi ovjekove veliine nad
bijedom ili obratno? emu god se nadali, jedno e zasigurno prevladati, i
zato se onaj kulturni rat o kojem smo govorili na prethodnim stranicama
nastavlja do u beskonanost, a ovjek kao takav ostaje i dalje vjeitim za-
robljenikom zaaranog kruga iz kojeg, u sutini, nema izlaza. Nedostaje
nam srednje rjeenje, kako to zakljuuje sam Taylor.
Sve to smo naveli pod tokama od 1 do 4 moemo uvrstiti u opis etikog pro-
fila modernoga ovjeka: interes, profit, kalkulacija, maksimalna efikasnost,
samoudovoljavanje, samoispunjenost, samopotvrivanje, samozaluenost,
egocentrinost, egoizam, ravnodunost, moralni laksizam/relativizam, tihi
despotizam, neutralni liberalizam, otuenost, dehumanizacija i naposljetku,
velikim slovima pisana FRAGMENTACIJA. To sve su tekovine na ijim
osnovama suvremeni ovjek i dalje podie svoju civilizaciju, pritom mislei
kako je dosegnuo onu Pascalovu veliinu, a ne bivajui svjestan da zapravo
stoji pred nalijem one maloe/bijede, koja ga je oarala svojim lanim
i prijetvornim bljetavilom svima nama poznatom kao bolji i vii ivotni
standard.
U pozadini svega toga skriva se i otkriva fragmentirani ovjek koji se nepre-
kidno kree u zaaranom krugu iz kojega nema izlaza, a nema izlaza jer smo
primorani pristati uz jedno od dva ponuena miljenja, bilo onog kojeg zastu-
paju boostersi, ili onog za koje se vrsto bore knockersi. ovjek, kojega
su filozofi od antike naovamo gotovo uvijek uzimali kao ili-ili, umjesto
i-i. Pitamo se: kako pomiriti te razliite svjetonazore, pristupe i miljenja
o ovjeku i kako izlijeiti modernu od tih bolesti koje sve dublje i dublje
prodiru u njezin duh? ini se da je Taylor u pravu kada kae da
(K)ako je jednom kazao Pascal za ljudska bia, moderna je istovremeno obiljeena grandeur
i misre. Jedino ono stajalite koje je sposobno obuhvatiti oboje moe nam omoguiti ispravan
uvid u nae vrijeme koje treba uzdignuti do njegovih najveih izazova.39

Preostalo je jo odgovoriti na glavno pitanje koje smo najavili u saetku ovog


rada: Ima li (raz)um/cogito doista ekskluzivni primat nad ovjekovim djelova-
njem te kako u svjetlu kartezijanske racionalnosti objasniti i razumjeti krizu
ethosa suvremenog ovjeka te pokuati pronai adekvatno rjeenje za pitanje
globalne krize morala koja je zahvatila kompletnu civilizaciju naeg doba?

III. Instrumentalna racionalnost


i kriza ethosa suvremenog ovjeka
to je zajedniko mitskom Sizifu i modernom ovjeku?
Ono to je za sobom donio proboj moderne zapadne filozofske misli jest,
moglo bi se kazati, oivljavanje ovjekove svijesti, ili tzv. post-renesansno
intelektualno buenje, ije je polazite sadrano u Descartesovoj ideji o
odrijeenom (raz)umu.40 to je Descartes uinio, odnosno kakve je poslje-
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154) 151 D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu
izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

dice uzrokovala njegova filozofska misao o cogitu glede pitanja ovjekovag


moralnog djelovanja i, openito, filozofije morala? Descartes je, kako obja-
njava Taylor u Sources of the Self, izvor moralnosti smjestio u samog ovje-
ka,41 tumaei da
ovjek ne moe imati sigurno znanje o tome to je izvan njega, osim putem znanja ideja
koje su u njemu.42

Miljeno u perspektivi etike, to je znailo da razum, a ne osjeaj ima primat


s obzirom na ovjekovo moralno djelovanje i na samog ovjeka, koji je u
cijelosti podvrgnut hegemoniji razuma. Za razliku od stoike koncepcije
razuma u odnosu na moralni poredak, Descartes pod hegemonijom razu-
ma, kako raspravlja Taylor u SS, razumijeva ono to pod time razumijeva i
prakticira moderni, tj. suvremeni ovjek, a to je da razum kontrolira na nain
instrumentalizacije elj.43 Prema tome, novi model racionalnog upravljanja
kojeg nudi Descartes oituje se kao pitanje instrumentalne kontrole. To u od-
nosu na samog ovjeka znai slijedee: osloboditi se strasti i razumu iskazati
poslunost, tj. podrediti strasti instrumentalnom upravljanju.44
to drugo moemo zakljuiti na temelju prethodnih tvrdnji nego da Taylor
uzroke pada moderne civilizacije, izmeu ostaloga, vidi u prihvaanju kar-
tezijanskog, dualistikog poimanja, koje polazi i zasniva se na ideji hegemo-
nije razuma kao pretpostavke moralnog djelovanja. Premda Taylor o tome
explicite ne govori u sadraju prvog poglavlja EA, ali na to upuuju njegova
promiljanja u 8. poglavlju SS, gdje u povijesno-filozofskoj perspektivi na-
stoji objasniti ne samo porijeklo cogita, tj. instrumentalne racionalnosti, nego
je dovodi u vezu s moralnom formacijom modernog ovjeka, a ta se forma-
cija na svojstven nain oituje upravo kroz krizu moderne epohe, tj. naega
vremena, koja je kriza, zapravo, posljedica prihvaanja moralne koncepcije
to poiva na kartezijanskoj viziji moralnog poretka, a iji su izvori zasaeni
u smom ovjeku. Problem oko kojega se vrti ova rasprava tie se svjeto-
nazorske kvalifikacije. Filozofski miljeno, govorimo o jednom radikalnom
antropocentrizmu. Etiki miljeno, govorimo o ovjeku koji je postao sam
svoj zakonodavac, koji opa pravila djelovanja konstituira u samom sebi, te ih
izvodi na temelju kalkulacija vlastite racionalnosti. Dakle, govorimo o tome
da je ovjek dananjice upravo zahvaljujui Descartesu u potpunosti prestao
traiti izvore moralnosti (djelovanja) izvan, tj. iznad sebe, te kao da je pre-
vidio ili zaboravio na ono Kantovo uenje koje zapoinje pogledom prema
gore, prema zvjezdanome nebu, gdje moebitno prebiva ono ili onaj
koje/kojega se neko tretiralo gospodarom velikog kozmikog poretka.
Taylor nije samo svjestan tih povijesnih okolnosti koje su uvjetovale i odre-
dile moralni ideal suvremene civilizacije ve je dobro upuen u njihovu po-
vijesnost; u uspjeh i promaaj kartezijanske vizije ovjeka. Uspjeh, vien
kao teleoloko, intelektualno uspinjanje ovjeka, koji, elei stii do vrha,
poput mitskog Sizifa pada u oaj, kojeg Kierkegaard vidi kao nemogu-
nost prihvaanja vlastitog ja onakvim kakav taj vlastiti ja jest u svojoj bti.
Poput mitskog Sizifa, Taylorov instrumentalizirani ovjek noen udnjom
za moi, efikasnosti i koristi gura svoj kamen, ali pritom nikada ne stie
39 42
Ch. T., EA, str. 121. Emfaza je u tekstu. Isto. vidi ondje bilj. 1 na str. 538.
40 43
Ch. T., SS, str. 143 i dalje. Isto, str. 147.
41 44
Isto. Isto, str. 149.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154) 152 D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu
izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

do samog vrha, jer uvijek iznova pomie njegove granice, do mjere u kojem
one prestaju biti racionalno utemeljene te prelaze u beskonanost. Drugim
rijeima, Taylorov je ovjek, moe se kazati, nezasitan i pohlepan, te nikako
nije kadar u potpunosti zadovoljiti svoje elje, jer uvijek hoe i eli i kalku-
lira vie i vee, te njegovim eljama nema kraja, a niti poetka. Tamo gdje
poinje hegemonija instrumentalnog razuma, prestaje ovjekovo naravno
stanje, odnosno ovjek postaje izoliran, a-socijalan i a-politian, ne marei
za ono to se dogaa u njegovoj neposrednoj blizini. Prema Tayloru, postoje
oni koji e znati iskoristiti takvu sveopu situaciju, a to su politiari, ijem se
(politikom) samoupravljanju ovjek-pojedinac preputa, te na taj nain otva-
ra slobodan prostor za ono to Tocqueville naziva tihim despotizmom.45
Za pojedinca, kao i za drutvo, tumai Taylor, tihi despotizam prije svega
oznauje nemogunost ili malu mogunost kontrole nad institucijama i struk-
turama industrijsko-tehnolokih drutava, koje primoravaju grupe (ljudi) kao
i pojedince da se podvrgnu instrumentalnom razumu, a to ovjek nikada ne bi
uinio kada bi o tome razmiljao pod vidom moralnosti; ovako, ovaj je nain
vie nego razoran.46 Budui da se vladajue strukture suvremenih zapadnih
drutava ponaaju, kako kae Taylor, paternalistiki, one mogu zadrati de-
mokratske forme u smislu povremenih izbora, ali de facto sve se nalazi pod
posvemanjom skrbnikom moi47 onih koji rezidiraju u svojim politikim
tronovima: i ekonomija i tehnologija i medicina i obrazovanje i zdravstvo
itd., da se ne nabraja do u nedogled, a to je sve, kako tumai Taylor, obavijeno
aureolom instrumentalnog razuma, koji ovjeka neprekidno uvjerava i tjera
da trai nova rjeenja koja idu u prilog tehnolokom napretku, koji pak suvre-
mena civilizacija doivljava kao domet kartezijanske vizije svijeta, u kojem
caruje samo razum, te je sve razumu podvrgnuto. No, je li razum sam sebi
podvrgnut? Odgovor na ovo pitanje Taylor vidi u treoj temi u tzv. gubitku
slobode, koja je neumitno navezana na prethodne dvije (dakle, instrumental-
ni razum i individualizam samoispunjenja), ali koju, naalost, poradi manjka
prostora i vremena, ovaj puta neemo detaljno razraivati.

IV. Namjesto zakljuka: pobjeda nadovjeka?


Polazite kartezijanskog racionalizma sadrano je u tvrdnji da se ovjek treba
osloboditi svih onih iluzija koje pomuuju njegov razum, te poradi kojih on
nije kadar kontrolirati sebe, odnosno sobom upravljati. Kartezijanski cogito
kao model tzv. racionalne kontrole djelovanja nije bio shvaen samo kao
ovjekov ideal ili neto prema emu bi ovjek trebao teiti po naravi (budu-
i da je razumsko bie) ve je shvaen i zamiljen kao univerzalni poredak
svijeta. Drugim rijeima, kartezijanski racionalizam nije iskljuio mogunost
gledanja na svijet kao na dio savrenog kozmikog poretka kojim uprav-
lja vrhovno transcendentno Bie, nego je, moe se konstatirati, preusmjerio
naglasak s pojma transcendentno na pojam razuma, a to je u povijesno-
filozofskom diskursu poznato kao sukob izmeu razuma i vjere. Ovaj su su-
kob na spoznajnoteorijskoj razini nastojali rijeiti mnogi mislioci u povijesti
filozofije, prisjetimo se samo Spinoze, Pascala, Humea, Blondela, Kanta itd.,
vodei rasprave oko utvrivanja izvora moralnog djelovanja. Te rasprave
poznate pod nazivom diskurs o sukobu izmeu razuma i vjere prolongirale
su se iz stoljea u stoljee, nerijetko mijenjajui formu, svjetonazorski, kul-
turni, ali i geografski ambijent, no ne i sam sadraj. Stvari su se na teorijskoj
razini jo vie zakomplicirale kada se na repertoaru povijesno-filozofskog mi-
ljenja pojavio nihilizam, koji se, moe se kazati, narugao svim dotadanjim
sociokulturnim i moralno-duhovnim postignuima zapadne kulture, a to je
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154) 153 D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu
izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

u antropolokom pogledu posljedino rezultiralo slikom o (nad)ovjeku,


kojeg Nietzsche u Zaratustri smatra odgovornim za smrt Boga. Ako je Bog
mrtav, tumai Nietzsche, to znai da nema istine; da nema apsolutnog ustroj-
stva stvari ()48 i da e doi vrijeme kada e ovjeku doi na naplatu to, to
je itava dva tisuljea bio kranin49. Nietzsche je bio u pravu50 jer to
isto nadolazee vrijeme Taylor prepoznaje kao vrijeme duhovnog i moralnog
pada svijeta.51 Stoga se ne treba uditi to su mnogi u Nietzscheu vidjeli
velikog proroka zapadne kulture kojoj je glavni moto ivljenja sadran u
sintagmi biti = imati.
Glede ovjeka kao takvog, moe se rei da on u odnosu na samog sebe nije
odjednom postao takav kakav jest: samodostatan, samoispunjen, samozalu-
en,52 egocentrian itd Njegova moralna preobrazba ima svoju genezu
koju Taylor vidi, moglo bi se rei, u tzv. povijesnoj demitologizaciji svijeta, a
to je Weber definirao kao raaravanje svijeta.53
U perspektivi znanstveno-filozofskog miljenja, to podrazumijeva tzv. prije-
laz na novu svjetonazorsku paradigmu koja svoje ishodite ima u kartezi-
janskoj viziji svijeta koji je podreen kontroli razuma. U odnosu na smog o-
vjeka, to je istovremeno znailo osloboenje od podreenosti kozmikom,
hijerarhijski ureenom poretku kojim upravlja transcendentno bie i zaokret
prema odrijeenoj zbilji kojom upravlja Descartesov osloboeni (raz)um.
Drugim rijeima, moderni je ovjek postao samo jedna od karika u lancu in-
strumentalnog (raz)uma, gdje je (raz)um, ini se, poeo upravljati ovjekom,
umjesto ovjek (raz)umom. Dakle, moderni je ovjek postao glavnim instru-
mentom za kalkulacije instrumentalnog (raz)uma. to instrumentalni (raz)um
kalkulira? Instrumentalni (raz)um kalkulira sva ona sredstva koja mu slue za
poveanje moi uz pomo koje e ostvariti maksimalnu efikasnost i probitak
radi samog probitka. Kako bi mogao realizirati svoje tenje, instrumentalni
(raz)um prvo mora pronai podruje djelovanja. Podruje djelovanja instru-
mentalnog razuma par excellence jest ono to bi se moglo razumjeti kao hori-
zont ozbiljujueg imanentnog bitka, koji je, prolazei kroz razliite povijesne
metamorfoze, u svojoj bti ostao nepromijenjen: ovjekov thos. Pitanje koje
se u ovom sluaju namee jest: kakav je taj thos po naravi: animalni ili
autentian? Drugim rijeima, je li ovjek po sebi doista samo socijabilna,
razumska ivotinja (Aristotel) koja je kadra smu sebe tumaiti (Levi-
nas) ili kreposno bie koje se ostvaruje, izgrauje i oblikuje i odreuje kroz
dvije temeljne odrednice, koje ga odreuju a priori kao autentino bie: iden-
titet (tostvo) i jezik (sredstvo kojim se to tostvo pribliuje zbilji). Premda se
ovo pitanje naizgled moe initi jednostavnim, u svakom sluaju, ono to nije,
jer se putem njega upravo pokuava dohvatiti razlog podijeljenosti filozofskih
tradicija glede diskursa o ovjeku kao moralnom subjektu.
45 50
Ch. T., EA, str. 9 i dalje. Usp. eljko Mardei, Mnogobotvo i ido-
latrija, u: Nova prisutnost, sv. 4 (2006.), br.
46
2, str. 393399.
Ch. T., EA, str. 8.
51
47
Ch. T., EA, str. 12.
Ch. T., EA, str. 9.
52
48
Ch. T., EA, str.12. i dalje.
Usp. Friedrich Nietzsche, Volja za mo (A.
Stama, prev.), Mladost, Zagreb 1988., str. 53
15. (Emfaza je u tekstu.). Ch. T., EA, str. 3.
49
Isto, str. 21.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154) 154 D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu
izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

Dafne Vidanec

The Modern Man in the Precipice between Descartean Ideal of Morality


and the (Post)Modern Cultural Habitus

Abstract
The breakthrough of the Western European philosophic thought, whose final name is that of the
French theorist R. Descartes, brought with it the revival of mans conscience or the so-called
post-Renaissance intellectual awakening, which announced and signified the beginning of a
new modern age, that was recognized on the cognitive-theoretical level as the beginning of the
rule of instrumental reason, that is, the hegemony of the Descartean cogito.
This presentation tends to research, clarify and interpret the role and the significance of the
cogito in relationship with mans moral action and generally, with the theory of morality of the
modern Canadian philosopher, theorist and thinker Charles Taylor.
Does reason indeed hold exclusive supremacy over mans actions and how does one explain and
understand the crisis of the modern mans ethos in the light of reason, and try to find an adequ-
ate solution for the issue of a global morality crisis, which has taken over the entire civilization
of our time? are only some among a number of similar questions that will be discussed in this
paper.
Key words
cultural war, Rene Descartes, cogito, Charles Taylor, ideal of morality, authenticity, instrumental rea-
son, individualism (of self-fulfilments), ethos, (post)modern, crisis of morality