Naa knjievnost August enoa

Pisano potkraj 1864., objavljeno 1. sijenja 1865.u asopisu Glasonoa

Zaista e se svaki poten Hrvat veoma smutiti vidjevi kakva nam je u taj par naa knjievnost. Ma
bio kako velik rodoljub, bio kako velik optimista, to se nee smjeti oteti istini da nam knjiga do rijetkih
iznimaka ami u mlitavilu i mrtvilu, da gotovo sve to se dan-danas u Hrvata pie nije od velike cijene za
duevnu emancipaciju naeg naroda! Koji je tomu razlog? Ima razloga kojima mi krivi nismo, pa ih se tako
lako odrvati ne moemo; nu imade i takvih koji u nama stoje, pa se asomice na nemalu tetu naega
duevnoga i drunoga ivota povraaju. Prvih se neemo ticati, jer svatko ih znade, nu govoriti nam je dvije-
tri o drugima. Glavni na grijeh, koji nam se dosljedno u svoj povijest naega naroda javlja, jest vjeita
nestanost. Ima tu asova gdje je narod listom planuo, najistijim i najplemenitijim arom uskipio i
velelijepa djela poinio, kojima e katkad u inih naroda zaman ravna traiti. Nu imade pri tako sjajnim
zgodama i crnih asova, gdje sve spada u mrtvilo, gdje prvanjemu ushitu ni traga nema, gdje e i plemeniti
rodoljubi ovu nemarnost sveopu gorkim podsmijehom pratiti, dok koja silna incijativa sav narod opet do
plamena ne uspiri. To valja u politici, u drunom ivotu, to valja za nae narodne zavode, a najpae za nau
knjigu. Mi znademo do koje ivosti, do kolike radinosti znameniti dogaaji ilirske dobe na narod uznesoe,
kako su nove misli sav na ivot, sve nae odnoaje probijale, kako se je tu pisalo na tkamu; nu mi znamo
kakvi smo bili kad nas je iznenada tua, donekle Hrvatima neznana nevolja prikvaila, kako su se svi zlatni
sanci o crnoj istini rasprili, kako se je sve sleglo i obumiralo, kako je silna eta pisaca ilirskih spala na aku
ljudi, pa kako je opet tuinstvo nemilice meu nama harailo. Kako smo godine 1860. uskipjeli i navalice na
rad se dali, kako je suha donle knjiga poela lijepo listati, toga ne treba natanki spominjati; kako je ovo
vrijeme po nas jalovi i po nau knjigu neplodno, to svako znade. Ovo nesretno kolebanje biva istina bog sve
slabije, misli sve jasnije, jer nas zle godine boljoj pameti nukaju, nu prestalo nije niti e prestati dok ne
nestane drugih nevolja. Stoga boluje na narodni ivot, stoga i boluje knjiga naa, koja bi narodu imala
mezimicom biti. Na ivot donekle ne bijae nalik sjajnoj zvijezdi koja no tvrdo i stalno s neba sjaje, nego
zvijezdi bludici koja tek katkad se sjajna oku javlja; naa knjiga denekle nije probila sve ivce naega
naroda, i druni mu ivot redala i odgajala, ve je izim politikih listova bila tek preivanjem samih pisaca.
Stoga joj i nema tvrda korijena, stoga moe ovjek lako razumjeti sve one pozivnice-jadikovice naih
beletristikih listova gdje opinstva podvikuju: "Pomagaj, jer inae propadoh!".
Rei e mi moe biti tkogod da sam pesimista, da sve crno vidim. Nu na to je lako ukratko
odgovoriti. Uzmi u ruke popis svih knjiga to su lanjske godine ugledale bijeli svijet, pa e ti se brzo lice
smrknuti srijed onoga praznila nae knjievnosti. Jedan samo pojav probudit e u tebi radost; mada i ne bude
bilo godine 1864. Ni koje druge hrvatske knjige tiskane do te jedinice, hrvatska knjievnost imala bi se ime
diiti! Ta knjiga je na vrlo Knjievnik! Slavni pokojnik Vuk Karadi, probrav prvi svezak Knjievnika,
estitao je Hrvatima to su tako daleko dospjeli. Mnogi su ve i otprije snovali i redali strogo znanstvena
rada u Hrvata, a mi mu elimo od srca da dugo potraje, jer on nije samo uitelj narodu ve i ljut straar proti
nametnitvu diletantizma, koji je osobito in historicis i philologicis donekle cvao bujnom koprivom!
Nu ljuto bi se ovjek prevario kad bi mislio da je to, za da se sada otememo lijepoj literaturi,dosta
onoj struci koja do malo iznimaka sainjava donekle nau knjievnost.
Ve otprije spomenuh da nam knjiga ne djeluje na na socijalni ivot kako bi trebalo. Ja mislim da je
upravo u svem naem razvitku i pokretu socijalni momenat najvaniji. Dok nam ne bude seljak obraeniji,
dok se duh narodni ne uvrijei ne samo u svakom gradu, u svakom uredu i usvakoj koli, ve upravo i u
obitelji koja je pravi temelj i narodnoga i dravnoga ivota, donekle nema ni razgovora krepku, slonu,
narodnomu ivotu!
Zadaa osnaiti i utvrditi narodni ivot ide upravo popularnu, pounu i zabavnu struku knjievnosti.
 Strogo znanstvena struka ne djeluje nikada tako neposredno, tako intenzivno na sve socijalne
krugove, ona ostaje vazda manje-vie svojinom strukovnjaka i znanstvenjaka; da se i ire opinstvo poneto
dirne, tome se hoe upravo visoke civilizacije koje dakako u nas jo nema.
Osobito su znamenite ove struke u onih naroda koji su nakani stvoriti samostalnu civilizaciju da
sauvaju svoj individualitet proti tuemu uplivu. Kod takvih naroda mora da je knjievnost tendenciozna.
Najsjanijim nam je u tome primjeru knjievnost poljska.
Svi tjemenjaci poljski, kao Mickiewicz, Krasinski, Kraszewski, Sowacki, Zaleski itd., pisali su i u
pjesmama i u prozi tendenciozno, a treba li dokazivati koliko ti ljudi tim blagotvorno djelovahu na posljski
narod?
U najmanja knjinica, pisana za poljsku djecu, odie poljskim duhom, budi poljsku duu!
Takve tendencioznosti treba osobito u nas.
Da si jo nismo uredili kue kako treba, da na pokret stoji na slabim nogama, osobito kad pomislimo
na gotovo besprimjernu nemarnost naega opinstva naprema naoj knjizi i novinarstvu hrvatskomu,
poznate su stvari.
Razvraenost i nestalnost naih okolnosti imade istina bog svoj razlog u naglom, nenaravskom
probudu naem, ali pokraj svega toga dalo bi se poneto bolje raditi nego to se aliboe sada radi, o em
govorit emo drugi put.
Rad knjievni u nas, izim strukovnjake znanstvene radnje, morao bi udariti dvojim putem. Prvo bi
nai pisci morali gledati da se popularnim spisima privlai u kolo itajueg opinstva na, utom obziru toli
zanemareni puk. U puku stoji prava sila naroda, on je od svega naroda najvie spojen sa zemljom, a bude li u
njega obrazovanja i samosvijesti, ni sve sile svijeta nee narod krenuti s puta kojim udariti mora; zaman su
sve tue spletke, zaman svi vanjski pokuaji da navuku narod na svoje on stoji tvrdo ko dub, jer je dubu
silan korijen, a taj korijen je puk!
Intelektualne razlike meu pojedinim krugovima drutva nee nikad nestati, ali ona ne smije tako
silna biti kao to je u nas. Svi krugovi drutva moraju biti spojeni tako da se napredak i razvitak protee ne
samo na kaputae nego i na ohae, a bude li sav narod jedna cjelina duevna, tko e mu braniti napredak,
ma i kako nezgodno vrijeme dolo? Najbolji primjer su nam u tom esi.
Veli se, dakako, kad bude vie kola, bit e svega. Istina je to: bit e bolje. Ali i to mi se mora
dopustiti da od puka ipak jedna strana itati umije, i da bi u onim kolama to ih sada ima trebalo za mlade
takvih spisa. A ta da onda puk ita? Za ratara bi bio na izvrsni Gospodarski list. A ta vie? otar, Osjeki
i Poeki kalendar? Krna i silna mi tiva! Kualo se za to kojeta, ali badava. Prijatelj puka godine 1848.
bio je anakronizam, a nae drutvo za popularne spise ta je, ta radi? Bog bi znao! - Teko je to, da, najtee
pisati popularno, pisati za puk, a mnogi koji bi imali zato icu misle da to nije vrijedno, da tijem ne moe
izai na glas kao literat, zato e mjesto kratke kronike za puk rae veleuenu disertaciju O slavenstvu
Tribala, mjesto poune kakve povjestice tursko-romantiki galimatias u formi pripovijetke napisati. To je
dakako predrasuda, kao to ona da puki itatelj imade manje zasluga nego sveuilini.
Dva ovjeka meu naim knjievnicima imadu ba izvrsnu icu za tu struku: Frane Kurelac, ionako
najbolji hrvatski prozaista, i Janko Jurkovi. oka u Fluminensia i Tri lipe, to su stvari za puk, to e ga
dirnuti. A tako bi se htjelo da piu i druga gospoda pisci, osobito sveenici, a prije svega da piu izvorne
stvari to se tiu ivota, mana ili predsuda naeg naroda, to e vie koristitinego Schmidtovi, Hoffmannovi
prijevodi, vie neg Babica Nmcove, jer to presaeno voe ostaje uvijek tuim, ma kako fino cijepljeno bilo.
Govorio sam dakako samo o jednoj struci, ali to valja za svaku. A puk e zaista rado prigrliti to se njega
tie, o em vidi da je samoniklo, da je to zrcalo naega ivota. Ima za to primjera veoma zanimljivih u
historiji nae literature. Ba u ono doba, kad je knjiga naa tako reku obumirala, postalo je zaudo najvie
onih knjiga to su ih puk i nii zanatlije prigrlili.
Nije to ba biser nae knjievnosti, ali to su najpopularnije knjige. Eno vam Relkovieva Satira,
Kaieva Razgovora, eno vam u kajkavskih "purgara" kronik, stoljetnog koledara, Grabancijaa aka i
Diogenea. To su spisi u nas u pojedinim predjelima najpopularniji, a to zato jer su jednostavnim jezikom i
ba narodu po ici pisani. U tom svakako treba poetka, i to nekojekakva, gdje se danas izdade knjiga, a
poslije godine dana kae drutvo to ju je izdalo da ne valja. Cijela drutva svakako mogu uspjenije raditi
nego pojedinci. Ne bi li se morala naa Matica, da joj krvca opet neta oivi, dati na izdavanje popularne
enciklopedije za puk, u veoma jevtinim svescima? Ne bi [li] barem mogla raspisati nagradu za puku
hrvatsku kroniku sa slikama i povjesnicu popularnu, dakako drukije pisanu nego to je Tkalieva
kompilacija? Takvu bi i gospoda itala.
Drugi put da naa knjiga narodu u ivot slegne jest beletristika, to jest novelistika i pjesnitvo. Naa
novelistika? Jao i pomagaj! Kad ovjek poznaje poneto hrvatsku i srpsku povijest, gdje mu se javlja toliko
zanimljivih zgoda, toliko sjajnih glava, kad motri na sadanji toli bujni i raznoliki ivot, a kad gleda nae
izvorne pripovijetke, kako da mu je onda pri dui? Mnoga toga nemamo, a to imamo, do malo iznimaka je
cigli korov. Da znadu drugi ljudi za to gradivo, glave moje, ako ne bi i o nama cijele Leihbiblioteke roamana
i novela pisali. Ili zar nije sramota da sugospoja Dudevant i Alfred Musset o naim Uskocima, Herlossohn o
Crnogorcima novele pisali, da Dringsfeldova dalmatinske pripovijetke sastavlja, da je Chocholouek
jugoslavensku historiju novelistiki izradio, a mi? Nita te nita.
Otkad se Bogovi novelistici iznevjerio, nema pripovijetke spomena vrijedne.
Nikoli bi moda za to imao icu, ali drven jezik i svagdanje sentimentalne fraze po njemakom
kalupu ne dadu da mu kliica izae na svijet. Glavni pako grijeh u naih pisaca jest to ne umiju ili nee
birati zgodna gradiva, te mjesto novelistikog obino uzmu epiki in. Ta svatko znade da dvije treine naih
izvornih pripovijetki priaju o turskom ratu. Dakako da je uenje drugih dijelova nae povijesti munije, tu
se moraju lica i kulturno stanje tonije crtati, tu nisu dovoljne fraze "o asnom krstu i slobodi zlatnoj". Ova
nemarnost za nau povijest, za ud i historiki razvitak naroda, nukaju nae noveliste da grade svoje
pripovijetke i spletke po tuoj abloni, da mjesto otra crtanja lica opisuju sto puta sunce, mjesec, zvijezde i
sve kreposti nebeske frazama hrvatskom uhu groznim, rijeju, sva pripovijest nema nita tipikoga, te se je
morala zbiti prije u Tatariji i Tunguziji, nego u Hrvatskoj. O romanu neu ni govoriti. Poeki ak je
pripovijet kaza mlade, a ne roman. Vi ete mi opet rei da sve kudim, a ja vam kaem to biste na primjer
preveli Nijemcima ili Francuzima da za nau novelistiku pitaju? Odgovorite si sami. Prijevodi tuih
pripovijetki nisu mnogo bolji.
Neven i Pozor, pokojnici blaene uspomene, valjano su dodue u toj struci radili, i izbor i jezik
prijevoda je bio estit, ta tu su radili Vei, Trnski, Jurkovi i fino pero naega Jose Mikatovia. Moramo i
aliti to gospodin dr. Jakov Uarevi, osobiti vjetak naemu jeziku, ustezuje preno svoje naoj knjizi.
Nu sad je veinom izbor predmeta za nae opinstvo posve nespretan, ili je jezik dozlaboga rav.
Navest u vam primjer. ta e hrvatskome opinstvu junoameriki roman La Gitana, ili zato se je
Hrvatima vrsni roman Ledena palaa od Laenikova iz njemakoga ravo preveo? Nema se hoe tiva to
je naemu narodu blie po udi, to e na nj djelovati, jer romani i pripovijetke ne piu se samo zato da se
Leihbiblioteke napune, ne itaju se samo zato da se vrijeme prikrati.
A mnogi nai prevaai, ne poznavajui estito nikakve literature, prevest e prvu novelu koji im je
sluaj u ake namjerio.
Toj gospodi bismo uope preporuili i to da marljivo ue narodne pripovijetke, da im pero bude malo
istije.
 A sad pitam, kako hoete da nam djevojke budu narodne, kad nemaju ta itati u hrvatskom jeziku?
Ili ete im moebit Gospodinu Clairon ili znamenito djelo Pravda uspije dati? Ako to, onda si propao,
hrvatski narode!
Valja nam jote koju rei o naem vilovanju. Da pjesnitvo imamo. Maurani, Preradovi, Trnski
bili bi ponos svakom narodu, engi-aga, Prvenci, Krijesnice resile bi svaku knjievnost. O mlaem
narataju nije lako govoriti; taj se tek razvija. Zasad jote junakuju na vilinjem mejdanu sve stariji
knjievnici, a prije svega Trnski komu u hrvatskoj lirica para nema. A noviji plodovi? Tekote preteko bi
bilo literarnomu povijesniku karakterisati novije pjesnitvo. Jedni pjevaju po narodnu, velei da je i pjesnik
najvrsnije hrvatske pjesme, to jest engi-age, udario tijem putem. Nu nije ga jote majka rodila koji e
dokriliti engi-agi, a pjesnici po isto narodnoj ici obino nasljeduju vanjski lik narodne pjesme, ne
marei toliko za nutarnje krasote narodne vile, te raspinju svoje plodove u omaan niz deseteraca.
Takve podue pjesme nae opinstvo slabo ita. Sve novije, to jest mlae pjesme veim su dijelom ili
domorodne ili ljubezne. Historika balada, koja bi u ovo doba najzgodnija bila, slabo je gojene hrvatske
vile. Domorodne pjesme povaaju se veim za uzorima ilirske dobe. Ali to je upravo anakronizam. to je
onda silno sve ivce razigralo, sve due ushitilo danas je esto ve puka fraza. Erotikim pjesnicima bi
imale Krijesnice sluiti za uzor; tu je domorodna ara i ive ljubavi, a kraj toga upravo iste hrvatske
pjesnike ice. Samo takve pjesme mogu i na narod djelovati.
O dramatici rei u koju vei u lanku Nae glumite. Pisao sam tu samo crtice, htio sam samo
natuknuti kako bi se nai pisci imali obzirati na opinstvo, djelovati na narod, jer mnoina tampanih, ali
nerazrezanih knjiga na domorodnoj polici ne ine jote ive knjievnosti. Nae literarne historike pako
molim nek piu vie nego dosad o knjievnoj povijesti, ali poneto vie ostvari, manje o pukoj slovici. Bilo
bi ve vrijeme, a Knjievnik je tomu zgodno mjesto.